Metju Perl

First topic message reminder :



Evropski bestseler! Knjiga koja spaja umetnost, misteriju, zločin i lepotu! Prefinjeno, uzbudljivo delo u kojem se vrhunski artizam sudara s brutalnom silom! Grupa pesnika, pisaca i izdavača bori se sa uticajnim, nevidljivim neprijateljima, koji svim silama sprečavaju objavljivanje prevoda Božanske komedije, a probuđeni duh italijanskog pisca i njegovog Pakla, dotiču živote sukobljenih strana... Dobrodošli u Danteov klub!

,,Tko je to?" Fields se zaustavi i vrati nekoliko koraka do jedne uličice. ,,Meni govorite, gospodine?"
Nije mogao vidjeti čovjeka u polumraku. Fields polako krene naprijed između zgrada, prema smradu kanalizacije.
,,Tako je, gospodine Fields." Visoki čovjek iskorači iz sjene i skine šešir sa svoje mršave glave. Simon Camp, Pinkertonov detektiv, nacerio mu se. ,,Ovaj put nema vašeg prijatelja da maše puškom prema meni, zar ne?"
,,Campe! Kakve li drskosti. Platio sam vam više nego što sam trebao da odete - a sada iš."
,,Da, platili ste mi, zar ne. Da vam pravo kažem, gledao sam na ovaj slučaj kao na gnjavažu, kao na muhu u svojoj šalici čaja, čistu glupariju. Ali vi i vaši prijatelji naveli ste me da se zamislim. Što bi tako pristojne ljude poput vas toliko uzbudilo da biste bili voljni istresti zlato samo da ja ne istražujem jedan mali seminar iz književnosti? I što bi navelo profesora Lowella da me ispituje kao da sam možda ja pucao na Lincolna?"
,,Bojim se da čovjek poput vas nikada ne bi shvatio do čega drže knjiški ljudi ," reče Fields nervozno. ,,To je naša stvar."
,,O, ali ja shvaćam. Sada shvaćam. Sjetio sam se nečega o onom nevaljalcu doktoru Manningu. Spomenuo je da ga je posjetio policajac koji se raspitivao o Danteovu seminaru profesora Lowella. Stari se pomamio na to. A onda sam se zapitao: čime je bostonska policija zauzeta u zadnje vrijeme? Pa, tu je sitnica od onih nekoliko ubojstava."
Fields je pokušao ne pokazati paniku. ,,Imam sastanke na koje moram poći, gospodine Camp."
Camp se blaženo nasmiješi. ,,Zatim sam se sjetio onog Plinyja Meada i svega što je izbrbljao o neciviliziranim, jezivim, nečovječnim kaznama u toj Danteovoj poemi. Sve se počelo slagati. Ponovno sam posjetio vašega gospodina Meada i postavio mu nekoliko konkretnih pitanja. Gospodine Fields," reče, naginjući se naprijed s užitkom. ,,Znam vašu tajnu."
,,Glupost. Nemam pojma o čemu govorite, Campe," uzvikne Fields.
,,Znam tajnu Kluba Dante, Fieldse. Znam da znate istinu o tim ubojstvima, i da ste mi zato platili da se izgubim."
,,To je prljava i zlonamjerna kleveta!" Fields krene prema izlazu iz uličice.
,,Onda ću jednostavno poći na policiju," reče Camp hladnokrvno. ,,A zatim k novinarima. A usput ću također svratiti na Harvard do doktora Manninga - ionako me često poziva da dođem. Vidjet ćemo što će oni reći na tu 'glupost'."
Fields se okrene i uputi mu hladan pogled. ,,Ako znate to što mislite da znate, kako možete biti sigurni da mi nismo ubojice, i da nećemo i vas ubiti, Campe?"
Camp se osmjehne. ,,Dobro blefirate, Fieldse. Ali vi ste ljudi od knjiga, i to je sve što ćete biti dok se ne promijeni prirodni poredak u svijetu."
Fields stane i proguta knedlu. Pogleda okolo da se uvjeri kako nema svjedoka. ,,Što tražite za to da nas pustite na miru, Campe?"
,,Tri tisuće dolara, za početak - točno za četrnaest dana," reče Camp.
,,Nikad!"
,,Prave nagrade koje se nude za informacije mnogo su veće, gospodine Fields. Možda Burndy nema nikakve veze s ovim. Ne znam tko je ubio one ljude i ne želim znati. Ali koliko krivima ćete se doimati kad porota čuje da ste mi već platili da odem kada sam se došao raspitivati o Danteu - da ste me namamili u kuću i prijetili mi puškom!"
Fields odjednom shvati da Camp ovo radi kako bi se osvetio zbog vlastita kukavištva pred Lowellovom puškom. ,,Vi ste bijedan i prljav kukac," Fields mu je to morao reći.
Campu to, činilo se, nije zasmetalo. ,,Ali kojemu možete vjerovati, sve dok se držite naše pogodbe. Čak i kukci imaju dugove koje trebaju platiti, gospodine Fields."
Fields je pristao sastati se s Campom na istome mjestu za dva tjedna. Ispričao je vijest svojim prijateljima. Nakon prvoga šoka, članovi kluba zaključili šu da nisu u stanju utjecati na ishod Campova spletkarenja.
,,Kakva korist od toga?" reče Holmes. ,,Već si mu dao deset zlatnika, i to nije pomoglo. Samo će se ispružene ruke vraćati po još."
,,Fields mu je samo otvorio apetit," reče Lowell. Nisu se mogli pouzdati u to da će ijedna svota biti dovoljna da njihovu tajnu drži na sigurnom. Osim toga, Longfellow nije htio niti čuti za to da se služe podmićivanjem kako bi zaštitili Dantea ili sebe. Dante je mogao platiti za povratak iz izgnanstva i odbio je, u pismu koje je još bilo oštro, nakon svih ovih stoljeća. Obećali su da će zaboraviti na Campa. Morali su nastaviti odlučno slijediti vojni trag u rješavanju slučaja. Te su večeri zadubljeno proučavali podatke koje je Rey posudio iz evidencije vojnih umirovljenika, a posjetili su i nekoliko prihvatilišta za vojnike.
Fields se nije vratio kući gotovo do jedan u noći, na veliko nezadovoljstvo Annie Fields. Ušavši u predvorje Fields opazi da se cvijeće koje je svaki dan slao kući skuplja na stolu, rječito ostavljeno izvan vaze. Uzeo je najsvježiji buket i pronašao Annie u primaćoj sobi. Sjedila je na kauču od modrog baršuna, pišući u svoj Dnevnik književnih događanja i zapažanja o zanimljivim ljudima.
,,Bi li bilo moguće da te viđam manje, dragi?" Nije podigla pogled, a lijepa su joj se usta uvrijeđeno mrgodila. Njezina crvenkasta kosa bila je s obiju strana začešljana preko ušiju.
„Obećavam da će se to promijeniti. Ovog ljeta - doista, jedva da ću išta raditi, i provodit ćemo svaki dan u Manchesteru. Osgood je gotovo spreman da postane partner. Kako ćemo samo slaviti taj dan!"
Okrenula se od njega i prikovala pogled na sivi sag. ,,Znam koje su tvoje obveze. Pa ipak, tratim imovinu na vođenje kućanstva, a za nagradu ne dobivam ni vrijeme provedeno s tobom. Jedva pronalazim jedan sat za učenje ili čitanje osim kada sam već previše umorna. Catherine je opet bolesna, tako da se pralja mora gužvati u krevetu sa služavkom s gornjega kata...?
,,Sada sam kod kuće, ljubavi," upozori je.
,,Ne, nisi." Ona uzme od služavke njegov kaput i šešir i dade mu ih natrag.
,,Dušo?" Fieldsovo se lice smrkne.
Čvrsto se umotala u kućnu haljinu i krenula uza stube. „Glasnik iz Cornera bio je ovdje prije nekoliko sati i panično te tražio."
,,U ovo gluho doba noći?"
,,Rekao je da smjesta moraš poći tamo jer se boje da će policija doći prva."
Fields je htio poći za Annie, ali požurio je u svoje urede u Tremont Streetu i zatekao svog službenika J. R. Osgooda u stražnjoj prostoriji. Cecilia Emory, recepcionarka, sjedila je u udobnom stolcu, jecajući i skrivajući lice. Dan Teal, trgovački pomoćnik, mirno je sjedio u sobi, držeći tkaninu na okrvavljenoj usni.
,,Što je bilo? Što se dogodilo gospođici Emory?" upita Fields. Osgood odvede Fieldsa dalje od histerične djevojke. ,,Samuel Ticknor." Osgood zastane kako bi odabrao riječi. ,,Ticknor je počeo ljubiti gospođicu Emory iza pulta nakon radnog vremena. Oduprla mu se, vikala mu da prestane i gospodin Teal se umiješao. Bojim se da je Teal morao fizički svladati gospodina Ticknora."
Fields privuče stolac i ljubaznim glasom ispita Ceciliju Emory. ,,Možete govoriti slobodno, draga djevojko," obeća.
Gospođica Emory trudila se da prestane plakati. ,,Tako mi je žao, gospodine Fields. Trebam ovaj posao, a on je rekao da, ako ne učinim što traži... on je ipak sin Williama Ticknora i kažu da ćete ga uskoro morati uzeti za mlađeg partnera zbog njegova imena..." Rukom je pokrila usta, kao da želi uhvatiti strašne riječi.
,,Vi... odgurnuli ste ga?" upita Fields obzirno.
Ona kimne. ,,On je tako snažan. Gospodin Teal... zahvaljujem Bogu što je bio tamo."
,,Otkada se to događa s gospodinom Ticknorom, gospođice Emory?" upita Fields.
Cecilia isplače odgovor: ,,Tri mjeseca." Gotovo otkada je primljen na posao. ,,Ali Bog mi je svjedok da nikada nisam to htjela učiniti, gospodine Fields! Morate mi vjerovati!"
Fields je potapša po ruci i očinski joj se obrati. ,,Draga moja gospođice Emory, poslušajte me. Zato što ste siroče, prijeći ću preko ovoga i dopustiti vam da zadržite posao."
Ona zahvalno kimne i baci se Fieldsu oko vrata.
Fields ustane. ,,Gdje je on?" upita Osgoodea. Kipio je. Ovo je bio najgori mogući izraz nelojalnosti.
,,Čeka vas u susjednoj sobi, gospodine Fields. Moram vam reći da on poriče njezinu verziju priče."
,,Ako išta znam o ljudskoj prirodi, ta je djevojka u svemu ovome savršeno čista, Osgoode. Gospodine Teal," reče Fields i okrene se trgovačkom pomoćniku. ,,Slaže li se ono što je djevojka rekla s onim što ste vidjeli?"
Teal je odgovorio puževim korakom, uz uobičajeno žvakanje. ,,Spremao sam se otići, gospodine. Vidio sam gospođicu Emory kako se bori s gospodinom Ticknorom i govori mu da je ostavi. Udarao sam ga dok nije prestao."
,,Dobar ste vi momak, Teale," reče Fields. ,,Neću zaboraviti vašu pomoć."
Teal nije znao kako bi odgovorio. „Gospodine, ujutro moram biti na svom drugom poslu. Preko dana radim kao podvornik na Fakultetu."
,,Da?" reče Fields.
,,Ovaj mi posao mnogo znači," Teal brzo doda. ,,Budete li ikada trebali nešto više od mene, gospodine, molim vas da mi to kažete."
,,Želim da zapišete sve što ste vidjeli i učinili prije nego što odete, gospodine Teal. Bude li se u ovo umiješala policija, trebat ćemo zapis," reče Fields. Dao je znak Osgoodeu da Tealu dade pero i papir. ,,A kad se djevojka smiri, neka i ona napiše svoju priču," uputio je Fields svoga službenika. Teal se mučio napisati nekoliko slova. Fields shvati da je samo napola pismen, praktički nepismen, i zapitao se kako li mu mora biti čudno svake večeri raditi među knjigama bez takve temeljne vještine. „Gospodine Teal," reče on. „Izdiktirajte pismo gospodinu Osgoodu, tako da bude službeno."
Teal se zahvalno složi, vraćajući papir.
Fieldsu je trebalo gotovo pet sati da ispitivanjem izvuče istinu iz Samuela Ticknora. Fields je osjetio lagano strahopoštovanje vidjevši kako skrušeno Ticknor izgleda, nakon što ga je trgovački pomoćnik šakama izudarao po licu. Nos mu je doslovce izgledao pomaknut iz središta. Ticknorovi odgovori naizmjence su bili tašti ili plitki. Na kraju je priznao svoj preljub sa Cecilijom Emory i otkrio da se upustio u vezu s još jednom tajnicom koja radi u Corneru.
,,Napustit ćete smjesta posjed Ticknora i Fieldsa i više se nikada nećete vratiti!" reče Fields.
,,Ha! Moj otac je izgradio ovu tvrtku! Primio vas je u svoj dom kada niste bili mnogo više od prosjaka! Bez njega ne biste imali vilu, ni ženu poput Anne Fields! Moje prezime piše na hrptovima knjiga, i to iznad vašega, gospodine Fields!"
,,Bio si razlog propasti dviju žena, Samuele!" reče Fields. ,,Da ne spominjemo da si unesrećio svoju suprugu i svoju jadnu majku. Tvoj će otac biti više osramoćen nego ja!"
Samuel Ticknor bio je na rubu suza. Dok je odlazio, doviknuo je, „Gospodine Fields, još ćete vi čuti za mene, kunem vam se Bogom! Da ste me samo uzeli za ruku i predstavili me svom društvenom krugu..." utihnuo je na trenutak prije nego što je dodao, ,,U društvu su me uvijek smatrali pametnim mladićem!"

Prošao je tjedan dana bez napretka - tjedan u kojem nisu otkrili ni jednog vojnika koji bi mogao biti i poznavatelj Dantea. Oscar Houghton poslao je poruku Fieldsu u kojoj ga je obavijestio da ne manjka ni jedan probni otisak. Nade je bilo sve manje. Nicholas Rey imao je dojam da ga u policijskoj postaji pozornije motre, ali ponovno je pokušao s Willardom Burndyjem. Suđenje je znatno izmorilo obijača sefova. Kada se nije micao ili govorio, izgledao je beživotno.
,,Nećete se iz ovoga izvući bez pomoći," reče Rey. ,,Znam da niste krivi, ali znam i da su vas vidjeli ispred Talbotove kuće na dan kada je opljačkan njegov sef. Možete mi reći zašto, ili možete na vješala."
Burndy pomno promotri Reya, a zatim bezvoljno kimne. ,,Ja sam obio Talbotov sef. Iako zapravo nisam. Nećeš mi vjerovati. Nećeš - ni ja sam ne mogu vjerovati! Vidiš, jedan ludonja mi je rekao da će pljunuti dvije stotine ako mu pokažem kako da provali u jedan sef. Mislio sam, lak posao - i nema šanse da mene upecaju. Časti mi, nisam znao da je to popova kuća! Nisam ga ja koknuo! Da jesam, ne bi mu vratio lovu natrag!"
,,Zašto ste išli u Talbotovu kuću?!
,,Da pronjuškam. Činilo se da ludonja zna da Talbota nema doma, pa sam povirio da vidim raspored prostorija. Ušao sam, samo da pogledam koja je vrsta sefa." Burndy je molio za razumijevanje glupo se osmjehujući. ,,Ništa loše utome, zar ne? Bio je osnovni model, i trebalo mi je samo pet minuta da mu kažem kako će ga obiti. Nacrtao sam mu to na salveti iz krčme. Trebao sam znati da ludonja nije čist u glavi. Rekao mi je da hoće samo tisuću dolara - da neće uzeti ni novčića više. Možeš li to zamisliti? Slušaj, crnjo, nemoj im reći da sam opljačkao propovjednika, jer mi inače ne ginu vješala! Onaj tko mi je platio da obijem sef, to je luđak koji je ubio Talbota, Healeyja i Phineasa Jennisona!"
,,Onda mi kažite tko vam je platio," reče Rey mirno, ,,ili ćete doista visjeti, gospodine Burndy."
,,Bila je noć, i bio sam malo cvrcnut, znaš, bio sam prije toga u krčmi. Sada se sve čini tako brzo, kao da sam sanjao, a da je tek poslije postalo istina. Nisam mu baš vidio lice, ili se barem ničega ne sjećam."
,,Niste ništa vidjeli ili se ne možete sjetiti, gospodine Burndy?"
Burndy se ugrize za usnu. Nevoljko reče, ,,Ima jedna stvar. Bio je jedan od vas."
Rey pričeka. ,,Crnac?"
Burndyjeve ružičaste oči sijevnuše i činilo se kao da će dobiti nekakav napadaj. ,,Ne! Jenki. Veteran!" Pokušao se smiriti. ,,Vojnik u svečanoj odori, kao da u Gettysburgu maše zastavom!"

Bostonska prihvatilišta za vojnike bila su lokalna, neslužbena i neoglašavana, osim usmenom predajom među veteranima koji su ih posjećivali. Većina ih se tri puta na tjedan opskrbljivala košarama hrane koju su zatim dijelili vojnicima. Šest mjeseci od svršetka rata, u Gradskoj su vijećnici bili sve manje i manje voljni nastaviti njihovo financiranje. Ona bolja prihvatilišta, obično u sklopu crkve, nadobudno su nastojala bivše vojnike i moralno poučiti. Osim hrane i odjeće, nudili su propovijedi i poučne razgovore.
Holmes i Lowell pokrivali su južnu četvrtinu grada. Isprva su bili angažirali kočijaša Pikea. Čekajući ispred prihvatilišta, Pike bi zagrizao mrkvu, zatim ponudio zalogaj svojim starim kobilama, a onda bi opet sam zagrizao, vodeći računa o tome koliko je konjskih i ljudskih zalogaja potrebno da dokrajči prosječnu mrkvu. Dosađivanje nije bilo vrijedno novca koji su mu plaćali. Osim toga, kada je Pike upitao zašto putuju od jednog do drugog prihvatilišta, kočijaš - posjedujući onu vrstu promućurnosti koja potječe od života među konjima - otkrio je da njihovi lažni odgovori u njemu izazivaju nelagodu. I tako su Holmes i Lowell unajmili jednopreg, čiji bi konj i kočijaš zaspali svaki put kada bi se kočija zaustavila.
Prihvatilište koje su zadnje posjetili bilo je, činilo se, jedno od bolje organiziranih. Bilo je smješteno u praznoj unitarističkoj crkvi koja je pala žrtvom u dugim bitkama s kongregacionalistima. U tom su prihvatilištu vojnici mogli sjesti za stol i pojesti topli obrok barem četiri večeri u tjednu. Kako je večera bila završila nedugo prije nego što su Lowell i Holmes stigli, vojnici su se bili uputili prema dijelu crkve gdje se održavala služba.
,,Gužva," komentirao je Lowell, nagnuvši se u crkvu, gdje su klupe bile zakrčene modrim odorama. ,,Sjednimo. Da konačno odmorimo noge."
,,Časna riječ, Jamey, ne vidim kako nam još mogu pomoći. Možda bismo trebali krenuti u sljedeće prihvatilište s popisa."
,,Ovo je sljedeće s popisa. Na Ropesovu popisu stoji da je ono drugo otvoreno samo srijedom i subotom."
Holmes je gledao kako jednog vojnika u kolicima, koji je umjesto noge imao batrljak, suborac gura preko dvorišta. Potonji je bio gotovo dječak, ulegnutih usta, jer su mu zubi poispadali od skorbuta. Ovo je bila ona strana rata za koju ljudi nisu mogli doznati iz izvješća časnika ili ratnih izvjestitelja. ,,Kakva korist od mamuzanja već iznurena konja, dragi moj Lowelle? Nismo mi Gideon koji gleda svoje vojnike kako piju vodu. Ništa ne možemo doznati samo gledajući. Ne možemo pronaći Hamleta i Fausta, dobro i zlo ili ljudsku hrabrost tako da provjeravamo prisutnost bjelančevina ili proučavamo vlakna pod mikroskopom. Sve mi se čini da moramo pronaći novu metodu."
,,Kao što je učinio Pike," reče Lowell i tužno odmahne glavom. ,,Ali zajedno ćemo pronaći pravi put. Hajde da zasad samo odlučimo trebamo li ostati ovdje ili da kažemo kočijašu da nas odvede u drugo prihvatilište."
,,Vi ste novi ovdje," prekine ih jedan jednooki vojnik čvrsto zategnuta i izrazito kozičava lica, s crnom glinenom lulom koja mu je stršila iz usta. Kako nisu očekivali razgovor s trećom stranom, zapanjeni Holmes i Lowell nisu znali što bi rekli, pa su pristojno čekali da onaj drugi odgovori čovjeku koji im se obratio. Čovjek je bio odjeven u svečanu odoru koja je izgledala kao da praonicu nije vidjela još od prije rata. Vojnik se uputi prema unutrašnjosti crkve i okrene se samo nakratko da im kaže, pomalo uvrijeđen, „Oprostite, samo sam mislio da ste možda došli zbog Dantea."
Na trenutak, ni Lowell ni Holmes nisu reagirali. Obojica su pomislila da im se pričinila ta riječ koju je izgovorio.
,,Hej, čekajte malo!" uzvikne Lowell, jedva suvisao od uzbuđenja.
Dvojica pjesnika utrčaše u crkvu, koja je bila slabo osvijetljena. Suočivši se s morem odora, nisu mogli pronaći nepoznatog danteovca.
„Sjednite!" netko je ljutito viknuo kroz skupljene dlanove.
Holmes i Lowell tapali su tražeći slobodna mjesta i smjestili se u prolazu između dvaju redova klupa, očajnički se izvijajući i pretražujući lica u gomili. Holmes se okrenuo prema ulazu za slučaj da vojnik pokuša pobjeći. Lowellove su oči prelazile preko mračnih pogleda i šupljih izraza lica koji su ispunjavali crkvu, i konačno se zaustavile na kozičavoj koži i jedinom, sjajnom oku njihova sugovornika.
„Pronašao sam ga," prošapta Lowell. ,,Jesam, Wendelle. Pronašao sam ga! Otkrio sam našeg Lucifera!"
Holmes se naglo okrene, hripajući od iščekivanja. ,,Ne vidim ga, Jamey!"
Nekoliko vojnika ljutito je psikalo na dvojicu uljeza.
,,Tamo!" prošapta Lowell, frustriran. ,,Jedan, dva... četvrti red sprijeda!"
,,Gdje?"
,,Tamo!"
„Zahvaljujem vam, dragi prijatelji, što ste me opet pozvali," drhtavi ih glas prekine, dolebdjevši do njih s propovjedaonice. ,,A sada će se kazne iz Danteova Pakla nastaviti..."
Lowell i Holmes istoga trenutka okrenuše se prema prednjem dijelu zagušljive, mračne crkve. Pogledaju svog prijatelja, starog Georgea Washingtona Greena, koji je slabašno zakašljao, zauzeo odgovarajući položaj za propovjedaonicom i spustio ruke niz bokove. Njegova je pastva bila opčinjena, puna iščekivanja i odanosti, pohlepno čekajući da ponovno prođe kroz vrata svog inferna.

KANTIK TREĆI
15


,,O, HODOČASNICI: UĐITE SADA U POSLJEDNJI KRUG OVE SLIJEPE TAMNICE KOJU Dante mora istražiti na svojem krivudavom silasku, na svojem sudbonosnom putovanju kako bi oslobodio čovječanstvo od patnje!" George Washington Greene široko je podignuo ruke iznad masivne propovjedaonice koja je dosezala do njegovih uskih prsa. ,,Jer Dante ne traži ništa manje od toga; njegova sudbina u drugom je planu. Čovječanstvo je ono koje će uzdići kroz svoje putovanje, pa ga tako i mi slijedimo, ruku pod ruku, od plamenih vrata do nebeskih sfera, pročišćavajući ovo naše devetnaesto stoljeće grijeha!"
,,O, pred kakvim li se golemim zadatkom našao u svojoj nesretnoj veronskoj kuli, sa slanom gorčinom prognanstva u ustima. Misli on: Kako li ću opisati dno svemira ovim slabašnim jezikom? Misli on: Kako li ću ispjevati svoju čudesnu pjesmu? Pa ipak, Dante zna da mora: kako bi iskupio svoj grad, kako bi iskupio svoj narod, kako bi iskupio budućnost - i nas, nas koji sjedimo ovdje, u ovoj ponovno probuđenoj crkvi, kako bismo oživjeli duh njegova veličanstvena glasa u Novome Svijetu - i nas je moguće iskupiti! On zna da u svakom naraštaju postoji ona sretna nekolicina koja uistinu razumije i shvaća. Njegovo je pero vatreno, krv iz njegova srca jedina mu je tinta. O Dante, lučonošo! Sretni su glasovi planina i borova koji će zauvijek ponavljati tvoje pjesme!"
Greene udahne puna pluća zraka prije nego što poče pripovijedati o Danteovu silasku u zadnji krug Pakla: u Kocit, zamrznuto jezero, glatko poput stakla, s ledom debljim nego na rijeci Charles usred ciče zime. Dante čuje ljutit glas koji dreknu na nj iz te ledene tundre. ,,Gledaj kamo staješ!" vikne glas. ,,Pazi da nogama ne nagaziš glave nas umorne, bijedne braće!"
,,Zbog čega li su došle te optužujuće riječi i zapekle uši dobronamjernoga Dantea? Spustivši pogled, Pjesnik vidi, okovane u zamrznutom jezeru, glave kako vire iz leda - skupinu mrtvih sjenki - tisuću purpurnih glava; najpodlijih grešnika među Adamovim sinovima. Koje je zlo određeno za ovu zamrznutu paklenu dolinu? Izdaja, razumije se! A što je njihova kazna, koji je njihov contrapasso što ga trpe zbog hladnoće svojih srdaca? Da budu cijeli pokopani u ledu: od vrata naniže - tako da im oči zauvijek mogu gledati na mučnu kaznu koju su prouzročili svojim grijesima."
Holmes i Lowell bili su zapanjeni, a stisnuta srca su im zapela u grlu. Lowell je obješene brade gledao dok je Greene, zračeći od vitalnosti, opisivaokako Dante u rukama drži glavu grešnika koji ga je prekorio i traži od njega da mu kaže svoje ime, okrutno mu čupajući pramenove kose iz korijena. Ja se, da sve ih iščupaš, ne bojim; pokazat neću niti reći za se tko sam, pa ni pod udarcima tvojim! Jedan od ostalih grešnika nehotice zazove po imenu svoju supatničku sjenku da zaustavi njegove bolne krike, na veliko Danteovo zadovoljstvo. Sada je mogao zabilježiti grešnikovo ime za buduća vremena.
Greene je obećao da će do zvjerskoga Lucifera - najgorega od svih izdajnika i svih grešnika, troglave zvijeri koja kažnjava i biva kažnjena - doći u svojoj sljedećoj propovijedi. Energija koja je ispunjala staroga svećenika za vrijeme propovijedi naglo se iscrpila kada je bilo gotovo, ostavljajući samo mrlje rumenila na njegovim obrazima.
Lowell se gurao kroz gomilu u neosvijetljenoj crkvi, razdvajajući vojnike koji su se komešali između klupa i glasno prigovarali. Holmes ga je žurno slijedio.
„Prijatelji dragi!" reče Greene veselo čim ugleda Lowella i Holmesa. Uveli su ga u malu prostoriju na stražnjoj strani crkve, a Holmes dobro zatvori vrata. Greene sjedne na dasku pokraj peći i okrene dlanove prema njoj. ,,Kažem vam, prijatelji," doda, ,,S ovim užasnim vremenom i ponovnim kašljem, neću se žaliti ako... "
Lowell zagrmi, „Smjesta nam sve ispričajte, Greene!"
,,Ali, gospodine Lowell, nemam ni najmanju ideju na što ciljate," reče
Greene krotko, pogledavši prema Holmesu.
,,Dragi moj Greene, Lowell želi reći..." Ali ni doktor Holmes nije mogao ostati miran. ,,Ali kojeg vraga radite ovdje, Greene?"
Greene je izgledao povrijeđeno. ,,Pa znate, dragi moj Holmese, da gostujem kao propovjednik u mnogim crkvama u gradu i u East Greenwichu, kad god me pozovu i kad god sam u stanju. Bolesnička postelja je u najboljem slučaju dosadno mjesto, a u prošloj je godini moja postala tjeskobna i bolna, pa sam više nego ikada voljan udovoljiti takvim zamolbama."
Lowell ga prekine. ,,Znamo za vaše propovijedi. Ali tamo ste propovijedali Dantea!"
,,Ah, to! To je posve bezopasna zabava, uistinu. Propovijedanje tim očajnim vojnicima bio je velik izazov, veoma različit od svih mojih dotadašnjih iskustava. Razgovarajući s ljudima u prvim tjednima nakon rata, osobito kada je Lincoln onako izdajnički ubijen, uvidio sam da mnoge od njih veoma muči zabrinutost zbog vlastite sudbine, te funkcioniranje onoga svijeta. Jednog poslijepodneva - u tjednima kasnog ljeta - našavši nadahnuće u Longfellowovoj posvećenosti njegovu prijevodu, uveo sam u propovijed neke danteovske opise i prosudio da je njihov učinak bio prilično uspješan. I tako sam počeo s općenitim sažecima Danteove duhovne povijesti i putovanja. Na trenutke - oprostite mi. Pogledajte kako se crvenim dok vam to priznajem - pomislio bih da i sam predajem Dantea i da su ti hrabri mladići moji učenici."
,,A Longfellow nije ništa znao o tome?" upita Holmes.
,,Htio sam podijeliti vijest o svojem skromnom pokusu, ali, vidite... " Greene je bio blijed dok je gledao u plamena vratašca na peći. „Pretpostavljam, dragi prijatelji, da mi je bilo malčice neugodno proglasiti se učiteljem Dantea pokraj čovjeka kao što je Longfellow. Samo, nemojte mu to reći, molim vas. Samo bi mu bilo neugodno, znate da ne voli za sebe misliti da je drugačiji..."
,,Ova propovijed maloprije, Greene," prekine ga Lowell. „Sastojala se isključivo od Danteovih susreta s Izdajicama."
,,Da, da!" reče Greene, pomlađen tim podsjećanjem. ,,Nije li to divno, Lowelle? Uskoro sam ustanovio da izlaganje jednog ili dvaju pjevanja potpuno drži pozornost vojnika, mnogo bolje nego propovijed sastavljena od mojih slabašnih misli, a dobro mi je služilo i da se naoružam za naš sastanak tjedan nakon toga." Greene se nasmije s nervoznim ponosom djeteta koje je postiglo neki uspjeh koji stariji od njega nisu očekivali. ,,Kada je Klub Dante počeo prevoditi Pakao, počeo sam svoju sadašnju praksu, propovijedajući jedno od pjevanja koje smo trebali prevoditi na našem sljedećem sastanku. Rekao bih da se sada osjećam posve spremnim uhvatiti se ukoštac s ovim bučnim i ogorčenim pjevanjem, jer Longfellow ga je stavio na raspored sutra! Obično bih propovijed držao četvrtkom poslijepodne, nedugo prije nego što bih se vlakom vratio u Rhode Island."
,,Svakog četvrtka?" upita Holmes.
,,Bilo je dana kada sam bio prikovan za krevet. A u tjednima kada bi Longfellow otkazao sastanke našeg kluba, tada nažalost nisam imao volje govoriti o Danteu," reče Greene. ,,A zatim ovaj prošli tjedan, kako čudesno! Longfellow je prevodio tako brzo i revno da sam tjedan dana ostao u Bostonu i držao propovijed o Danteu gotovo svake večeri!"
Lowell skoči naprijed. „Gospodine Greene! Pregledajte u mislima svaki trenutak vašega iskustva ovdje! Je li itko od vojnika bio osobito željan svladati sadržaj vaših propovijedi o Danteu?"
Greene se odgurne na noge i zbunjeno pogleda oko sebe, kao da je odjednom zaboravio što tu rade. ,,Da razmislim. Na svakoj je propovijedi bilo dvadeset ili trideset vojnika, shvatite, nikada uvijek isti ljudi. Uvijek mi je bilo žao što ne mogu bolje pamtiti lica. Nekoliko njih, povremeno, jest izrazilo divljenje za moje propovijedi. Morate mi vjerovati - da vam mogu pomoći..."
,,Greene, ako smjesta ne..." poče Lowell prigušenim glasom.
,,Lowelle, molim te!" reče Holmes, preuzimajući Fieldsovu uobičajenu ulogu u smirivanju svog prijatelja.
Lowell glasno uzdahne i domahne Holmesu da priđe.
Holmes poče, ,,Dragi moj gospodine Greene, znam da nam hoćete pomoći - i to mnogo. A sada morate brzo misliti - zbog nas, dragi prijatelju, zbog Longfellowa. Prisjetite se svih vojnika s kojima ste možda razgovarali od kada ste počeli držati propovijedi."
,,O, čekajte." Greenove oči u obliku polumjeseca raširiše se do neprirodne veličine. ,,Čekajte malo. Da, jedan mi je vojnik postavio konkretno pitanje, vojnik koji je sam htio čitati Dantea."
,,Da! Što ste odgovorili?" upita Holmes, ozaren.
,,Upitao sam mladića poznaje li imalo strane jezike. Odgovorio je da još od ranog djetinjstva pripada među najstrastvenije čitače, ali samo na engleskom jeziku, pa sam ga potaknuo da počne učiti talijanski. Napomenuo sam da pomažem dovršiti prvi američki prijevod zajedno s Longfellowom, te da se u tu svrhu okupljamo, u obliku malenoga kluba, u pjesnikovu domu. Činilo se da ga sve to veoma zanima. Zato sam ga pozvao da početkom iduće godine u svojoj knjižari potraži vijest o izdanju Ticknora i Fieldsa," rekao je Greene s gorljivošću jednog od Fieldsovih oglasa ubačenih u trač-rubriku.
Holmes zastane kako bi Lowellu dobacio pogled pun nade, a ovaj ga potakne da nastavi. ,,Taj vojnik," reče Holmes polako. ,,Je li vam kojim slučajem rekao svoje ime. Sjećate li se kako je izgledao, dragi moj Greene?"
,,Ne, ne, jako mi je žao."
,,Važnije je nego što možete zamisliti," usrdno će Lowell.
,,Samo se maglovito sjećam tog razgovora," reče Greene i zatvori oči. ,,Čini mi se da je bio prilično visok, s uglatim brkovima boje sijena. I može biti da je šepao. No toliki su postali ruševine od ljudi. To je bilo prije nekoliko mjeseci, i nisam tada obraćao osobitu pozornost na tog čovjeka. Kao što rekoh, nisam nadaren za pamćenje lica - upravo zbog toga nikada nisam pisao prozu, prijatelji moji. Proza se sastoji od samih lica." Greene se nasmije, smatrajući ovu zadnju izjavu prosvjetljujućom. Ali uzrujanost na licima njegovih prijatelja splasnula je i pretvorila se u smrknute poglede. ,,Gospodo? Molim vas, recite mi, jesam li pridonio nekom problemu!"
Oprezno su izašli iz crkve, zaobilazeći skupine veterana, a Lowell je pomogao Greeneu da se ukrca u kočiju. Holmes je morao probuditi kočijaša, koji je svoga letargičnog konja okrenuo od stare crkve.
U međuvremenu, kroz prljavo prozorsko staklo vojničkog prihvatilišta, cijeli prizor odlazeće družine progutale su budne oči čovjeka kojega je Klub Dante nazivao Luciferom.

George Washington Greene smjestio se u naslonjač u Salonu pisaca. Nicholas Rey im se pridružio. Pitanjima su nastojali iz Greena izvući svaki, i najmanji podatak o njegovim propovijedima i veteranima koji su ih željno dolazili slušati svakog tjedna. Zatim mu je Lowell bez okolišanja ispričao sve o ubojstvima povezanim s Danteom, na što je Greene jedva mogao išta odgovoriti.
Kako su pojedinosti silazile s Lowellovih usta, Greene je osjećao da mu postupno silom otimaju njegovo tajno partnerstvo s Danteom. Skromna propovjedaonica u prihvatilištu za vojnike gdje je govorio pred opčinjenim slušateljima; posebno mjesto koje je Božanstvena komedija zauzimala nanjegovoj polici za knjige u Rhode Islandu; srijede navečer provedene ispred Longfellowova kamina - sve se to doimalo tako trajnim i savršenim iskazom Greeneove predanosti velikome pjesniku. Pa ipak, kao i u svemu ostalom što ga je u životu nekada zadovoljavalo, cijelo je vrijeme u pozadini bilo mnogo više nego što je Greene mogao pojmiti. Toliko se toga događalo neovisno o njegovu znanju i bez njegova odobravanja.
,,Dragi moj Greene," reče Longfellow blago. ,,Ne smiješ o Danteu razgovarati ni s kim izvan ove sobe dok se ovo ne riješi."
Greene je uspio izvesti nešto što je nalikovalo na kimanje glavom. Na licu mu je bio izraz čovjeka istodobno beskorisnog i onesposobljenog - izgledao je poput sata kojemu su obje kazaljke slomljene. ,,A sastanak kluba sazvan sa sutra?" upita slabašno.
Longfellow tužno odmahne glavom.
Fields zvonom pozove jednog od mladića da otprati Greena do kuće njegove kćerke. Longfellow mu poče pomagati da odjene kaput.
,,Nikada ne čini to, dragi prijatelju," reče Greene. ,,Mlad čovjek to ne treba, a stari ne želi." Zakorači u hodnik a onda zastane, oslonjen na ruku dostavljača; kad je progovorio, nije se okrenuo prema ljudima u sobi. ,,Mogli ste mi reći što se dogodilo, znate. Bilo koji od vas mogao mi je reći... Znam da sam vam mogao pomoći."
Pričekali su da zvuk Greeneovih koraka zamre u hodniku.
,,Da smo mu barem rekli," reče Longfellow. ,,Kako sam bio glup kada sam pomislio da se ubojica utrkuje s prijevodom!"
,,Nije istina, Longfellowe!" reče Fields. „Pogledaj što sada znamo: Greene je držao propovijedi četvrtkom poslijepodne, netom prije povratka u Rhode Island. Odabrao bi pjevanje koje je htio osvježiti, birajući između dvaju ili triju pjevanja koje si predvidio za idući prevoditeljski sastanak. Naš je prokleti Lucifer slušao o istoj kazni na kojoj smo mi trebali raditi - šest dana prije nas! To mu je ostavljalo dovoljno vremena da uprizori vlastitu verziju contrapasso ubojstva samo dan ili dva prije nego što ga mi zapišemo na papir. Dakle, s našega stajališta, odakle je pogled bio ograničen, sva ta zbrka doimala se poput utrke, kao da nam se netko ruga uz pomoć pojedinosti iz našeg prijevoda."
,,A što je s upozorenjem urezanim na prozor gospodina Longfellowa?" upita Rey.
,,La Mia Traduzione" Fields podigne ruke. ,,Na brzinu smo zaključili da je to ubojičino djelo. Vražji Manningovi šakali s Fakulteta zacijelo ne bi oklijevali spustiti se tako nisko da nas pokušaju zastrašivanjem odvratiti od prevođenja."
Holmes se okrene prema Reyu: „Pozorniče, zna li Willard Burndy išta što bi nam moglo pomoći?"
Rey odgovori: ,,Burndy kaže kako mu je vojnik platio da ga pouči otvoriti sef velečasnog Talbota. Burndy je, pretpostavljajući da će to biti dobra zarada uz malen rizik, otišao u Talbotovu kuću da izvidi plan prostorija, pri čemu ga je vidjelo nekoliko svjedoka. Nakon Talbotova ubojstva, detektivi su pronašlisvjedoke i uz pomoć Langdona Peasleeja, Burndyjeva suparnika, skupili čvrste dokaze protiv Burndyja. Burndy je pijanac i jedva da se ičega sjeća u vezi s ubojicom osim njegove odore. Ne bih se ni toliko oslonio na njegovo pamćenje da vi niste otkrili ubojičin izvor znanja."
,,Dovraga i Burndy! Dovraga sa svima njima!" uzvikne Lowell. ,,Zar ne vidite, ljudi? Pred očima nam je. Tako smo blizu Luciferu da mu moramo nagaziti na Ahilovu petu. Promislite: nepredvidivo vrludanje od jednog do drugog ubojstva sada je savršeno smisleno. Lucifer ipak nije Danteov poznavatelj - on je tek Danteov župljanin. Mogao je ubiti tek nakon što bi čuo Greenea kako propovijeda o nekoj kazni. Jedan tjedan tekst Greenove propovijedi bilo je Jedanaesto pjevanje - u kojem Vergilije i Dante sjede na zidu, kako bi se priviknuli na smrad, i raspravljaju o strukturi Pakla hladnokrvno poput dvojice inženjera - u tom pjevanju nema konkretne kazne, pa nije bilo ni ubojstva. Idućeg se tjedna Greene razbolio, nije bio na sastanku našega kluba, nije održao propovijed - i opet nije bilo ubojstva."
,,Da, a Greene je još jedanput prije toga bio bolestan dok smo mi prevodili Pakao." Longfellow okrene stranicu u svojim bilješkama. ,,I jednom poslije toga. Ni u tim razdobljima nije bilo ubojstava."
Lowell nastavi: ,,A kada se naš klub prestao sastajati, kada smo prvi put odlučili istraživati nakon što je Holmes pregledao Talbotovo tijelo, ubojstva su naglo prestala - zato što je Greene prestao propovijedati! Sve dok nismo napravili 'predah' i odlučili prevesti Sijače nesloge - i poslali Greenea natrag za propovjedaonicu, a Phinnyja Jennisona u smrt!"
,,Sad je jasno i zašto je ubojica ostavio novac pod glavu simonista," reče Longfellow s kajanjem. ,,To je uvijek bilo Greeneovo najdraže tumačenje. Trebao sam obratiti pozornost na njegove parafraze Dantea u pojedinostima ubojstava."
,,Ne očajavaj, Longfellowe," bodrio ga je doktor Holmes. „Pojedinosti ubojstava bile su takve da ih je mogao znati samo stručnjak. Nismo nikako mogli pogoditi da je Greene njihov nesvjesni izvor."
,,Bojim se da smo, bez obzira na to kako dobronamjerni bili moji zaključci," odgovori Longfellow, „napravili ozbiljnu pogrešku. Kad smo povećali broj prevoditeljskih sastanaka, naš je protivnik u tjedan dana od Greenea čuo o Danteu koliko bi inače čuo u mjesec dana."
„Predlažem da ga pošaljemo natrag u onu crkvu," inzistirao je Lowell. ,,Ali ovaj put neka propovijeda o nečem drugom. Motrit ćemo publiku i čekati da se netko uzruja, a zatim ćemo ščepati našeg Lucifera!"
,,To je preopasna igra za Greenea!" reče Fields. ,,Nije dorastao zadatku. Osim toga, ono prihvatilište je napola zatvoreno, a vojnici su se dosad vjerojatno raštrkali po gradu. Nemamo vremena isplanirati išta slično. Lucifer bi svakog časa mogao ponovno ubiti - bilo koga za koga u svojoj iskrivljenoj slici svijeta vjeruje da mu je nanio nepravdu!"
,,Ipak, zacijelo ima neki razlog zašto to vjeruje, Fieldse," odgovori Holmes. ,,Ludilo je često logika preopterećena ispravna uma."
,,Sada znamo da je ubojici trebalo barem dva dana, katkad i više, nakon što je poslušao propovijed, da pripremi ubojstvo," reče pozornik Rey. ,,Ima li izgleda da predvidimo moguće mete sada kada znate koje je dijelove Dantea gospodin Greene podijelio s vojnicima?"
Lowell reče, ,,Bojim se da nema. Kao prvo, nemamo iskustva prema kojem možemo pogoditi kako će Lucifer reagirati na ovaj najnoviji brzi slijed propovijedi, u usporedbi sa samo jednim. Pjevanje o Izdajnicima koje smo upravo čuli vjerojatno bi mu bilo najistaknutije u mislima. Ali kako bismo mogli pogoditi kakvi to 'Izdajnici' opsjedaju misli toga luđaka?"
,,Kada bi se barem Greene mogao bolje prisjetiti čovjeka koji mu je prišao, koji je htio sam čitati Dantea," reče Holmes. ,,Nosio je odoru, imao je uglate brkove boje sijena i šepao je. Pa ipak, znamo koliku je tjelesnu snagu ubojica pokazao pri svakom od ubojstava, i koliku brzinu koraka - nitko živ ga nije vidio ni prije ni poslije ubojstava. Ne bi li tjelesna ozljeda učinila to malo vjerojatnim?"
Lowell ustane i krene prema Holmesu vidno šepajući. ,,Ne dao Bog da ti korak ovako oslabi, Wendelle, kad bi htio od svijeta sakriti sumnje u vlastitu snagu?"
,,Ne, nemamo nikakvih dokaza da se naš ubojica uopće skriva, samo da ga mi nismo u stanju vidjeti. Kad se samo sjetim da je Greene gledao u oči našega demona!"
,,Ili u oči zainteresiranoga gospodina kojega se snažno dojmila Danteova snaga," podsjeti Longfellow.
,,Doista je bilo izvanredno vidjeti kako vojnici uzbuđeno iščekuju da čuju još o Danteu," prizna Lowell. „Danteovi čitatelji postaju njegovi učenici, njegovi učenici fanatici, a ono što počinje kao sklonost postaje religija. Beskućnik i prognanik pronalazi dom u tisućama zahvalnih srdaca."
Prekine ih lagano kucanje i tihi glas iz hodnika.
Fields frustrirano odmahne glavom. ,,Osgoode, molim vas, snađite se zasad sami!"
Presavijeni papir klizne ispod vrata. ,,Samo poruka, molim vas, gospodine Fields."
Fields je oklijevao prije nego što je otvorio pismo. ,,Ovo je Houghtonov pečat. 'S obzirom na vašu prijašnju molbu, vjerujem da će vas zanimati podatak da su probni otisci prijevoda gospodina Longfellowa, čini se, uistinu nestali. Potpis, H. O. H.'"
Kako su svi drugi utihnuli, Rey upita o čemu je riječ.
Fields mu objasni: ,,Dok smo pogrešno vjerovali da se ubojica utrkuje s nama, zatražio sam od svog tiskara, gospodina Houghtona, da se uvjeri kako se nitko nije neovlašteno miješao u proces izrade probnih otisaka i tako došao u mogućnost predvidjeti naš plan prevođenja."
,,Dobri Bože, Fieldse!" Lowell istrgne Houghtonovu poruku iz Fieldsovih ruku. ,,Baš kada smo pomislili da Greeneove propovijedi sve objašnjavaju. Ovo cijelu stvar okreće naglavačke!"

Lowell, Fields i Longfellow pronašli su Henryja Oscara Houghtona zauzetog pisanjem prijetećeg pisma jednom izrađivaču klišeja koji nije obavljao svoje obveze. Službenik ih je najavio.
,,Rekli ste mi da nijedan probni otisak ne manjka iz arhiva, Houghtone!" Fields nije niti skinuo šešir prije nego što je počeo vikati.
Houghton reče službeniku da može poći. ,,Potpuno imate pravo, gospodine Fields. I njih još nitko nije dirao," objasni. ,,Ali, vidite, polažem dodatni komplet svih važnih klišeja i probnih otisaka u podrumski trezor, kao mjeru opreza u slučaju požara - još otkad je Sudbury Street izgorio do temelja. Uvijek sam mislio da se nitko od mojih dečki ne koristi trezorom. Nemaju potrebe za tim - svakako ne postoji bogzna kakvo tržište za ukradene probne otiske, a moji tiskarski naučnici radije će odigrati partiju bilijara nego pročitati knjigu. Tko je ono rekao, 'Tako anđeo piše, ipak vrazi moraju tiskati?' Jednoga dana dat ću to ugravirati na pečat." Houghton prekrije rukom svoj dostojanstveni smiješak.
,,Thomas Moore," Lowell je morao odgovoriti sveznajućim tonom.
,,Houghtone," reče Fields. ,,Molim vas pokažite nam gdje držite te druge probne otiske."
Houghton odvede Fieldsa, Lowella i Longfellowa niz usko stubište i u podrum. Na kraju dugačkoga hodnika, tiskar okrene jednostavnu kombinaciju i otvori prostrani trezor koji je kupio od jedne propale banke. ,,Nakon što sam provjerio jesu li na broju svi probni otisci gospodina Longfellowa u arhivu, i vidio da ništa ne manjka, palo mi je na um da provjerim i sigurnosni trezor. I gle! Nekoliko ranih probnih otisaka prijevoda Pakla dobili su krila."
,,Kada su nestali?" upita Fields.
Houghton slegne ramenima. ,,Ne dolazim redovito u trezor, znate. Ovi otisci mogli bi nedostajati danima - ili mjesecima - a da ja ne opazim."
Longfellow pronađe kutiju označenu s njegovim imenom, a Lowell mu pomogne svrstati otiske Božanstvene komedije. Nedostajalo je nekoliko pjevanja Pakla.
Lowell prošapta, ,,Čini se da su odneseni zbrda-zdola. Nedostaju dijelovi Trećeg pjevanja, ali čini se da je to jedino koje nedostaje, a koje sadržava i odgovarajuće ubojstvo."
Tiskar se ugura među pjesnike i pročisti grlo.
,,Ako želite, mogao bih okupiti sve koji imaju pristup mojoj kombinaciji. Otkrit ću o čemu je riječ. Kažem li dečku da mi objesi kaput, očekujem da se vrati i kaže mi da je to učinio."
Tiskarski naučnici upravljali su tiskarskim strojevima, vraćali lijevana slova u pretince i ribali neiscrpne lagune crne tinte u trenutku kada su začuli zvuk Houghtonova zvona. Okupili su se u sobi za odmor Riverside Pressa.
Houghton je nekoliko puta zapljeskao rukama da utiša uobičajeni žamor. ,,Momci. Molim vas, momci. Upozorili su me da postoji manji problem. Zacijelo prepoznajete jednoga od naših gostiju, gospodina Longfellowa iz Cambridgea. Njegova djela, koja čine važan dio naših književnih izdanja, imaju veliku trgovačku i javnu važnost."
Jedan od naučnika, crvenokosi mladić sa sela, blijedožuta lica umrljanog tintom poče se vrpoljiti i nervozno pogledavati prema Longfellowu. Longfellow to opazi i dade znak Lowellu i Fieldsu.
,,Čini se da su neki probni otisci iz moga podrumskog trezora... zametnuti, recimo to tako." Houghton zausti kako bi nastavio kada mu pogled padne na nemiran izraz lica blijedožutog naučnika. Lowell posegne rukom i lagano dotakne uznemirenog mladića po ramenu. Osjetivši Lowellov dodir, ovaj sruši kolegu na tlo i pobjegne. Lowell smjesta potrči za njim i skrene iza ugla na vrijeme da čuje korake kako trče niz stražnje stubište.
Pjesnik pojuri u prednji ured i niza strme stražnje stube. Izjuri van i presječe put bjeguncu koji je trčao uz riječnu obalu. Svojski je potegnuo, ali vrag mu je izmicao, kliznuvši niz zaleđeni nasip i otkotrljavši se u rijeku Charles, gdje je nekoliko dječaka ostima lovilo jegulje. Propao je kroz ledeni riječni pokrivač.
Lowell uzme osti jednome od dječaka koji se nato pobuni te izvuče ledom šokiranog naučnika za vodom natopljenu pregaču u koju su se zaplele mješinke i odbačene potkove.
,,Zašto si ukrao one otiske, nitkove?" zaviče Lowell.
,,Šta ti klepećeš? Daj nosi se od mene!" reče on cvokoćući zubima.

,,Odgovorit ćeš ti meni!" reče Lowell dok su mu usne i ruke drhtale gotovo kao i njegovu zarobljeniku.
,,Ma ne laj i pusti me na miru, smrade!"
Lowellovi se obrazi zažariše. Uhvati mladića za kosu i gurne mu glavu u rijeku, a ovaj poče pljuvati i vikati u komade leda. Do sada su se Houghton, Longfellow i Fields - i pet-šest vrištećih tiskarskih naučnika u dobi od dvanaest do dvadeset i jedne godine - natisnuli na ulazna vrata tiskare i gledali.
Longfellow pokuša obuzdati Lowella.
,,Prodao sam vražje otiske, eto što!" drekne naučnik, hvatajući zrak. Lowell ga podigne na noge, čvrsto ga držeći za nadlakticu i držeći mu osti na leđima. Dječaci ribiči izvukli su iz vode zarobljenikovu okruglu sivu kapu i isprobavali odgovara li im veličina. Duboko i ubrzano dišući, naučnik je trepćući tjerao iz očiju bolno ledenu vodu. ,,Žao mi je, gospodine Houghton. Nisam mislio da će ikome faliti! Znao sam da su to samo duplikati!"
Houghtonovo je lice bilo crveno poput rajčice. ,,U tiskaru! Svi unutra!" viknuo je razočaranim dječacima koji su izašli van.
Fields priđe sa strpljivim autoritetom. ,,Budi iskren, momče i sve će ovo na kraju bolje završiti. Reci nam odmah - kome si prodao te otiske?"
,,Nekom luđaku. Zadovoljan? Zaustavio me jednu večer nakon posla i počeo nešto naklapati da mu izvučem dvadeset, trideset stranica onoga što radi gospodin Longfellow, što već nađem, ali taman da nitko ne vidi da ih nema. Stalno me podbadao kako mi može staviti još koju kintu u džep."
,,Vražji podmuklico! Tko je to bio?" upita Lowell.
,,Pravi kicoš - cilindar, crni kaput i plašt, brada. Kad sam reko da može, pljunuo je lovu. Više nikad nisam vidio toga bezveznjaka."
,,Kako si mu onda dao otiske?" upita Longfellow.
,,Nisu bili za njega. Rekao mi je da ih dostavim na jednu adresu. Mislim da to nije bila njegova kuća - tako mi se barem učinilo po onome što je govorio. Ne sjećam se broja ulice, ali nije daleko odavde. Rekao je da će mi vratiti otiske da ne navučem na vrat gospodina Houghtona, ali nije se više pojavio."
,,Znao je Houghtona po imenu?" upita Fields.
,,Slušaj me dobro, mladiću," reče Lowell. ,,Moramo znati točno kamo si odnio te otiske."
,,Rekao sam vam," odgovori drhtavi naučnik. ,,Ne sjećam se broja!"
,,Meni ne izgledaš tako glup!" reče Lowell.
,,Pa i nisam! Lako bih se sjetio da projašem ulicama na svom konju!"
Lowell se nasmiješi. ,,Izvrsno, jer ćeš nas sada odvesti tamo."
,,A-a, neću cinkati. Ne, osim ako ne zadržim posao!"
Houghton domaršira preko nasipa. ,,Ni slučajno, gospodine Colby! Budeš li žeo tuđu žetvu, dopast će te da siješ svoju!"
,,A teško ćeš pronaći drugi posao zaključan iza rešetaka," doda Lowell, koji nije baš razumio Houghtonov aksiom. ,,Odvest ćeš nas tamo kamo si odnio ukradene otiske, gospodine Colby, ili će nas policija odvesti."
,,Nađimo se za nekoliko sati, kad padne mrak," odgovori naučnik, ponosan u porazu nakon što je razmotrio svoje mogućnosti. Lowell pusti Colbyja koji odjuri da se odmrzne pokraj peći u Riverside Pressu.

U međuvremenu, Nicholas Rey i doktor Holmes vratili su se u vojničko prihvatilište u kojem je Greene držao propovijed to poslijepodne, ali nisu pronašli nikoga tko je odgovarao Greenovu opisu Danteova entuzijasta. U crkvi se nisu pripremali za uobičajenu večeru. Jedan je Irac, zabundan u teški modri kaput, letargično čavlima pribijao daske preko prozora.
„Prihvatilište troši gotovo sav novac na grijanje. Grad nije odobrio više novca za pomoć vojnicima, tako sam ja čuo. Kažu da moraju zatvoriti, barem preko zime. U povjerenju, gospodo, sumnjam da će se opet otvoriti. Ova prihvatilišta i njihovi osakaćeni ljudi previše podsjećaju na zla koja smo svi počinili."
Rey i Holmes pozvali su upravitelja prihvatilišta. Nekadašnji crkveni đakon potvrdio je ono što im je radnik rekao: bilo je to zbog vremena, objasnio je - jednostavno si više nisu mogli priuštiti grijanje prostorija. Rekao im je da ne postoji popis ili registar vojnika koji su dolazili ovamo. Bili su javna dobrotvorna ustanova, otvorena svima koji su trebali pomoć, iz svih pukovnija i gradova. I ne samo za siromašne veterane, premda im je to bila jedna od glavnih svrha. Neki su ljudi jednostavno trebali društvo drugih koji će ih razumjeti. Đakon je poznavao neke od vojnika po imenu, a nekolicinu njih po broju pukovnije.
,,Možda poznajete onoga kojeg tražimo. Iznimno je važno." Rey prenese opis koji im je dao George Washington Greene.
Upravitelj odmahne glavom. ,,Rado ću vam napisati imena gospode koju znam po imenu. Vojnici se katkad ponašaju kao da su sami zemlja sama za sebe. Međusobno se poznaju mnogo bolje nego što ih mi možemo upoznati."
Holmes se vrpoljio u svojem stolcu dok je đakon savjesno sporo grickao kraj svog pisaćeg pera.

Lowell je vozio Fieldsovu kočiju do ulaza u Riverside Press. Crvenokosi tiskarski naučnik sjedio je na svojoj staroj pjegavoj kobili. Nakon što je opsovao, jer je izvrgavaju opasnosti od slinavke, nakon što ju je odbor za zdravlje, procijenivši stanje u stajama, proglasio neposrednom opasnosti, Colby je potjera kroz drvorede i preko neosvijetljenih zaleđenih pašnjaka. Išli su tako zaobilaznim putem da je čak i Lowell, od ranog djetinjstva stručnjak za Cambridge, bio dezorijentiran i mogao je ostati na pravome putu samo slušajući topot kopita ispred sebe.
Naučnik povuče uzde i zaustavi se u stražnjem dvorištu skromne kolonijalne kuće, prvo prošavši pokraj nje, a zatim okrenuvši konja natrag.
,,Ova ovdje kuća - ovamo sam donio otiske. Gurnuo sam ih pod stražnja vrata, baš kao što su mi rekli da učinim."
Lowell zaustavi kočiju. ,,Čija je ovo kuća?"
,,Ostalo je na vama starcima!" dobaci Colby, zarivši pete u svoju kobilu, koja u galopu otrči preko zaleđena tla.
Noseći svjetiljku, Fields povede Lowella i Longfellowa do trijema na stražnjoj strani kuće.
,,Unutra ne gori svjetlo," reče Lowell, stružući inje s prozora.
,,Pođimo do prednjeg ulaza, zapišimo adresu i vratimo se s Reyem," prošapta Fields. ,,Ona hulja Colby možda se poigrava s nama. On je lopov, Lowelle! Možda nas unutra čekaju njegovi prijatelji kako bi nas opljačkali."
Lowell nekoliko puta zalupa mjedenim zvekirom po vratima. ,,Što nam se sve u posljednje vrijeme događa, odemo li sada, kuća će do jutra nestati."
,,Fields ima pravo. Moramo oprezno koračati, dragi moj Lowelle," podsjeti ga Longfellow šaptom.
,,Ima li koga!" zaviče Lowell, sada šakama lupajući po vratima. ,,Ovdje nema nikoga." Lowell nogom udari u vrata i iznenadi se kada se ova s lakoćom otvore. ,,Vidite? Zvijezde su večeras na našoj strani."
,,Jamey, ne možemo samo tako provaliti! Što ako ova kuća pripada našem Luciferu? Završit ćemo u zatvoru, eto što." reče Fields.
,,Onda ćemo se predstaviti," reče Lowell, uzimajući svjetiljku od Fieldsa.
Longfellow je ostao vani kako bi bio siguran da nitko ne vidi kočiju. Fields je slijedio Lowella u kuću. Izdavač bi zadrhtao svaki put kad bi nešto zaškripalo ili lupnulo dok su prolazili kroz mračne, hladne hodnike. Na vjetru koji je puhao kroz otvorena stražnja vrata, draperije su lepršale kao da duhovi izvode piruete. Neke od soba bile su oskudno namještene; druge su bile potpuno prazne. U kući je vladala gusta, opipljiva tama koja se akumulira nekorištenjem.
Lowell uđe u potpuno namještenu ovalnu sobu s kupolastim stropom kao u crkvi, a zatim začuje Fieldsa kako je odjednom počeo pljuvati i grepsti se po licu i bradi. Lowell prijeđe svjetlom svjetiljke u širokom luku. ,,Paukove mreže. Napola dovršene." Položi svjetiljku na stol u sredini knjižnice. ,,Ovdje već neko vrijeme nitko ne živi."
,,Ili živi netko kome ne smeta društvo kukaca."
Lowell zastane da razmisli o tome. ,,Potraži bilo što što bi nam moglo objasniti zašto bi onome nitkovu platili da Longfellowove otiske donese ovamo."
Fields zausti da odgovori, ali uto se začu neartikulirani uzvik i koraci kako teturaju kroz kuću. Lowell i Fields razmijene užasnute poglede, a zatim se daju u bijeg.
„Provalnici!" Stražnja vrata knjižnice naglo se otvore i zdepasti čovjek u vunenom kućnom ogrtaču upadne unutra. „Provalnici! Recite tko ste ili vičem provalnici!"
Čovjek ispruži svoju snažnu svjetiljku, a zatim zaprepašten stane. Zurio je jednako u kroj njihovih odijela koliko u njihova lica.
„Gospodine Lowell? Ste to vi? I gospodin Fields?"
,,Randridge?" uzvikne Fields. ,,Randridge, krojač?"
,,Da, ja sam," odgovori Randridge sramežljivo, premještajući se s jedne noge u papuči na drugu.
Utrčavši unutra, Longfellow je slijedio komešanje do sobe.
„Gospodin Longfellow?" Randridge nespretno skine noćnu kapu s glave.
,, Vi živite ovdje, Randridge? Što ste radili s probnim otiscima?" strogo će Lowell.
Randridge je bio zbunjen. ,,Živim li ovdje? Dvije kuće dalje, g. Lowell. Ali čuo sam nekakvu buku pa sam došao provjeriti. Bojao sam se da se događa pljačka. Još nisu sve spakirali u kutije i odnijeli. Knjižnica nije došla na red, kao što vidite."
Lowell upita, ,,Tko nije sve odnio?"
,,Pa njegovi rođaci, naravno. Tko drugi?"
Fields se vrati natrag i zamahne svjetiljkom preko polica za knjige, a oči mu se udvostručiše kad ugleda golem broj Biblija. Bilo ih je barem trideset ili četrdeset. Izvuče najveću od njih.
Randridge reče, ,,Došli su iz Marylanda da raščiste njegove stvari. Njegovi jadni nećaci bili su strahovito nepripremljeni za tu situaciju, mogu vam reći. A tko ne bi bio? Kako sam rekao, kada sam čuo zvukove pomislio sam da nekakvi tipovi možda pokušavaju ukrasti neki suvenir - znate, uzbuđenja radi. Otkada su se Irci počeli doseljavati u susjedstvo... pa, neke su stvari nestale."
Lowell je točno znao gdje u Cambridgeu živi Randridge. U mislima je jurio susjedstvom, gledajući dvije kuće dalje u svim smjerovima, mahnito kao Paul Revere. Zapovjedio je svojim očima da se prilagode mračnoj sobi, da među tamnim portretima obješenima na zidovima pronađu neko poznato lice.
,,Nema mira ovih dana, prijatelji moji, kažem vam ja," nastavi krojač tužno lamentiranje. ,,Ni za mrtve."
,,Za mrtve?" ponovi Lowell.
,,Za mrtve," prošapta Fields, pružajući Lowellu otvorenu Bibliju. Na unutarnjim koricama tintom je uredno bilo ispisano cijelo obiteljsko stablo, rukopisom pokojnoga stanara kuće, velečasnog Elishe Talbota.

16


University Hall, 8. listopada 1865.

Dragi vlč. Talbote,
Htio bih još jedanput istaknuti slobodu za koju trebate smatrati da ostaje u Vašim sposobnim rukama što se tiče jezika i forme članaka. Gospodin _______ uvjerava nas da se unaprijed veseli i da će mu biti velika čast tiskati ih u četiri dijela za svoj književni časopis - prema mišljenju obrazovane publike, jedan od glavnih i posljednjih suparnika časopisa Atlantic Monthly gospodina Fieldsa. Samo imajte na umu najosnovnije smjernice potrebne kako bi se postigli oni skromni ciljevi za koje se u ovom slučaju zauzima naš Izvršni odbor.
U prvome bi članku trebalo, primjenom Vašega stručnog pera kada je riječ o takvim pitanjima, razotkriti pjesništvo Dantea Alighierija u vjerskom i moralnom smislu. U nastavku bi trebao biti Vaš, nedvojbeno nepristrani komentar o tome zašto za takvo literarno šarlatanstvo Dantea i njemu sličnih (i sve takve strane šuplje fraze koje nas sve više potkopavaju) nema mjesta na policama za knjige čestitih američkih građana, te zašto nakladničke kuće s "međunarodnim utjecajem" (čime se g. F. često hvali) poput T., F. & Co. treba smatrati odgovornima te ih također podvrgnuti procjeni prema najvišim standardima društvene odgovornosti. Posljednja dva dijela Vašega niza, dragi velečasni, trebala bi analizirati prijevod Henryja Wadswortha Longfellowa i pokuditi ovog, dosad "nacionalnog" pjesnika zbog toga što u američke knjižnice pokušava uvesti nemoralnu i nevjerničku književnost. Uz pažljivo planiranje što se tiče najjačega dojma, prva dva članka nekoliko bi mjeseci prethodila objavi Longfellowova prijevoda, kako bi javno mnijenje unaprijed svrstali na našu stranu; treći i četvrti članak bili bi objavljeni istodobno što se tiče samoga prijevoda, kako bi se među društveno osviještenima smanjio broj kupaca.
Naravno, ne moram isticati moralnu gorljivost za koju vjerujemo i očekujemo da će biti prisutna u Vašim tekstovima o tim temama. Premda slutim da Vas ne treba podsjećati na Vaša iskustva, kao mladoga učenjaka, u našoj visokoškolskoj ustanovi, i premda vjerujem da svakoga dana osjećate, kao i mi, taj teret na duši, ne bi bilo zgorega usporediti barbarsku crtu strane poezije utjelovljene u Danteu s iskušanim klasičnim programom kakav se na Harvardu promiče već dvije stotine godina. Zapuh pravednosti iz Vašega pera, dragi velečasni Talbote, poslužit će kao dostatno sredstvo da pošalje Danteov nepoželjni parobrod natrag u Italiju i k papi koji ondje čeka, te odnese pobjedu uime Christo et ecclesiae.
S dubokim štovanjem Vaš,
Augustus Manning
 
Kada su se tri učenjaka vratila u Craigie House, u rukama su držali četiri takva pisma, naslovljena na Elishu Talbota i s urešenim harvardskim pečatom u zaglavlju, te snop probnih otisaka Dantea - istih onih koji su bili ukradeni iz sigurnosnog trezora Riverside Pressa.
,,Talbot im je bio savršeni plaćenik," reče Fields. ,,Svećenik kojega poštuju svi dobri kršćani, osvjedočeni kritičar katolika i netko tko nije član harvardskoga zbora profesora, tako da se mogao dodvoravati Fakultetu i oštriti pero na nama, sve uz privid objektivnosti."
,,I pretpostavljam da čovjek ne mora biti vidovit da pogodi kojim je iznosom Talbot bio nagrađen za svoj trud," reče Rey.
Longfellow kimne, pokazujući mu pismo poslano Talbotu u kojem je naveden iznos koji će mu biti plaćen. ,,Imali smo ih u rukama. Tisuću dolara za različite "troškove" vezane za istraživanje i pisanje četiriju članaka. Taj je novac - sada to možemo sa sigurnošću reći - stajao Elishu Talbota života."
,,Znači da je ubojica znao točan iznos koji je htio uzeti iz Talbotova sefa," reče Rey. ,,Znao je pojedinosti tog dogovora, tog pisma."
,,'I čuvaj novac zlo pootimani'," izrecitira Lowell, zatim doda: ,,Tisuću dolara iznosila je ucjena na Danteovu glavu."
U prvome od četiriju pisama Manning poziva Talbota da dođe u University Hall kako bi raspravljali o prijedlogu Izvršnoga odbora. U drugome pismu navodi se u glavnim crtama sadržaj koji se očekuje u svakom članku i najavljuje isplata pune svote, koja je prije osobno dogovorena. Činilo se da se između drugog i trećeg pisma Talbot požalio da ni u jednoj bostonskoj knjižari nije moguće pronaći engleski prijevod Božanstvene komedije - svećenik je očito za potrebe svoje kritike tražio britanski prijevod pokojnoga velečasnog H. F. Caryja. Stoga je u Manningovu trećem pismu, koje je zapravo više bila poruka, stajalo obećanje da će unaprijed nabaviti uzorak izravno iz Longfellowova prijevoda.
Augustus Manning je znao, kada je to obećao, da mu Danteov klub nikada neće ustupiti probne otiske nakon kampanje koju je već bio poveo da ih sabotira. Zato je, učenjaci su pretpostavljali, rizničar ili netko od njegovih posrednika u Colbyjevoj osobi pronašao nepoštenog tiskarskog naučnika te ga podmitio kako bi prokrijumčario stranice Longfellowova djela.
Razum im je govorio gdje će pronaći odgovore na nova pitanja u vezi s Manningovim spletkama: u University Hallu. Ali Lowell nije mogao pregledati spise Izvršnoga odbora danju, dok su se profesori vrzmali po svom teritoriju, a nije imao načina da to učini noću. Poplava psina i neovlaštenih ulazaka izazvala je uvođenje složenog sustava brava i kombinacija kako bi dokumenti bili sigurno spremljeni.
Prodiranje u tvrđavu doimalo se poput beznadnog cilja sve dok se Fields nije sjetio nekoga tko bi to mogao učiniti za njih. ,,Teal!"
,,Tko, Fieldse?" upita Holmes.
,,Moj noćni trgovački pomoćnik. Tijekom one užasne epizode koju smo proživjeli sa Samom Ticknorom, on je spasio jadnu gospođicu Emory.
Spomenuo je da osim što nekoliko noći na tjedan radi u Corneru, preko dana radi na Fakultetu."
Lowell upita Fieldsa misli li on da će trgovački pomoćnik biti voljan pomoći.
,,On je odani radnik Ticknora i Fieldsa, zar ne?" odgovori Fields.
Kada je odani radnik Ticknora i Fieldsa te večeri oko jedanaest izašao iz Cornera, otkrio je, na svoje veliko iznenađenje, J. T. Fieldsa kako ga čeka ispred. Za nekoliko minuta trgovački je pomoćnik sjedio u izdavačevoj kočiji, gdje su ga predstavili njegovu suputniku - profesoru Jamesu Russellu Lowellu! Koliko je puta zamišljao sebe u društvu tako izvanrednih ljudi. Teal se doimao kao da ne zna kako bi reagirao na takav nesvakidašnji tretman. Pozorno je poslušao njihove molbe.
Kada su stigli u Cambridge, proveo ih je preko Harvard Yarda, pokraj neodobravajućeg zujanja okruglih plinskih svjetiljki. Nekoliko puta je usporio kako bi se osvrnuo preko ramena, kao da je zabrinut da bi njegov literarni vod mogao iščeznuti brzo kao što se pojavio.
,,No, idemo. Samo naprijed, momče. Tu smo, iza vas!" uvjeravao ga je Lowell.
Lowell je uvijao krajeve svojih brkova. Manje ga je zabrinjavala mogućnost da ih zateknu u krugu Fakulteta nego ono što bi mogli naći u spisima Izvršnog odbora. Rezonirao je da bi kao profesor, ako ga netko od zabadala koji stanuju na Fakultetu otkrije u ovaj kasni sat, imao razuman izgovor - zaboravio je neke bilješke za predavanja, mogao je objasniti. Fieldsova nazočnost nije bila tako prirodna, ali nije se mogla izbjeći, jer je morao osigurati sudjelovanje nervoznoga trgovačkog pomoćnika, koji se nije doimao mnogo starijim od dvadeset godina. Dan Teal imao je glatko izbrijane dječačke obraze, velike oči i nježna, gotovo ženstvena usta koja su se stalno pomicala kao da nešto grizu.
,,Nemojte se uopće brinuti, dragi moj gospodine Teal," reče Fields i uhvati ga za nadlakticu dok su se uspinjali uz impozantno kameno stubište koje je vodilo do predavaonica i soba za sastanke u University Hallu. ,,Samo trebamo zaviriti u neke papire i onda ćemo otići, i ništa se neće promijeniti nagore. Ispravno postupate."
,,To je sve što želim," reče Teal iskreno.
,,Dobar ste vi mladić," nasmiješi se Fields.
Teal je morao upotrijebiti komplet ključeva koji su mu bili povjereni kako bi otvorio niz zasuna i brava. Zatim su, nakon što su ušli, Lowell i Fields upalili svijeće koje su donijeli sa sobom za tu prigodu i premjestili knjige Izvršnog odbora iz ormarića na dugački stol.
,,Samo malo," reče Lowell Fieldsu kada je izdavač htio otpraviti Teala. „Pogledaj koliko svezaka moramo pregledati, Fieldse. Trojica bi mogla to učinkovitije obaviti nego dvojica."
Iako je bio nervozan, Teal se doimao i očaran njihovom pustolovinom. ,,Mogao bih i ja pomoći, gospodine Fields. Što god treba učiniti," ponudi.
Zbunjeno je pogledao na zbrkanu hrpu knjiga. ,,To jest, ako mi objasnite što želite pronaći."
Fields počne činiti upravo to, ali sjetivši se Tealova klimavog pokušaja da piše, pomisli kako mu ni čitanje zacijelo ne ide mnogo bolje. ,,Učinili ste više nego što ste trebali i sada biste se trebali naspavati," reče. ,,Ali pozvat ću vas ponovno budemo li trebali daljnju pomoć. Hvala vam uime obojice, gospodine Teal. Nećete požaliti što ste vjerovali u nas."
Pod nesigurnim svjetlom Fields i Lowell pročitali su svaku stranicu zapisnika sa sastanaka koje je Izvršni odbor održavao svaka dva tjedna. Povremeno su nailazili na osude Lowellovih seminara, rasute po dosadnijim temama sveučilišnih poslova. ,,Nigdje se ne spominje onaj lešinar Simon Camp. Mora da ga je Manning sam unajmio," reče Lowell. ,,Neke su stvari previše sumnjive čak i za Izvršni odbor."
Nakon što su pregledali na hrpe papira, Fields je pronašao ono što su tražili: u listopadu, četvorica od šestorice članova Izvršnog odbora zdušno su poduprli ideju da se velečasnog Talbota angažira da napiše kritiku o skorašnjem prijevodu Dantea, prepuštajući odluku o "prikladnoj naknadi za uloženo vrijeme i trud" Odboru Riznice - to jest, Augustusu Manningu.
Fields poče izvlačiti spise harvardskoga Nadglednog odbora, dvadesetočlanog upravnog tijela koje je svake godine biralo državno zakonodavno tijelo i koje je bilo jedan stupanj više od Izvršnog odbora. Listajući na brzinu njihove knjige, uočili su da se mnogo puta spominje sudac Healey, odani član odbora sve do svoje smrti.
S vremena na vrijeme, harvardski Nadgledni odbor birao je takozvane odvjetnike, kako bi razmotrili neka osobito važna ili sporna pitanja. Takav bi pomazanik među nadglednicima izložio slučaj cjelokupnom odboru, koristeći se svom svojom moći uvjeravanja u iznošenju argumenata za "osudu", a njegov bi pandan izložio protivne argumente radi oslobađanja od krivnje. Osobna uvjerenja odabranog nadglednika-odvjetnika nisu morala biti u skladu s argumentima koje je zastupao; štoviše, ta je osoba trebala odboru izložiti jasnu i poštenu procjenu bez utjecaja osobnih predrasuda.
U sklopu kampanje koju je Izvršni odbor vodio protiv različitih aktivnosti vezanih za Dantea, a kojima su se bavile osobe čvrsto povezane sa sveučilištem - riječ je bila o seminaru Jamesa Russella Lowella te o prijevodu Henryja Wadswortha Longfellowa i njegova tobožnjeg "Kluba Dante" - nadglednici su se složili da treba odabrati odvjetnike koji će pravedno zastupati obje strane problema. Odbor je kao odvjetnika koji bi zastupao stajalište za Dantea odabrao suca Artemusa Prescotta Healeyja, temeljitog istraživača i nadarenog analitičara. Healey nikada za sebe nije tvrdio da je čovjek od književnosti pa je mogao biti nepristran.
Bilo je prošlo nekoliko godina otkada je odbor tražio od Healeyja da zastupa neko stajalište. Pomisao na opredjeljenost izvan sudnice očito je sucu Healeyju bila neugodna pa je odbio upućenu mu molbu. Zapanjeni njegovimodbijanjem, članovi Odbora odustali su od rasprave i nisu toga dana donijeli odluku o sudbini Dantea Alighierija.
Priča o Healeyjevu odbijanju zauzimala je puka dva retka u zapisnicima Izvršnog odbora. Shvativši njezine implikacije, Lowell je prvi progovorio:
,,Longfellow je imao pravo," prošapta. ,,Healey nije bio Poncije Pilat."
Fields zaškilji preko zlatno uokvirenih naočala.
,,Mlitavac za kojega Dante kaže samo da 'iz svojih ruku visok čin je dao'," objasni Lowell. ,,Jedina sjenka koju je Dante odlučio izdvojiti prolazeći kroz predvorje Pakla. Ja sam ga protumačio kao Poncija Pilata, koji je oprao ruke od odlučivanja o Kristovoj sudbini - baš kao što je Healey oprao ruke od Thomasa Simsa i drugih odbjeglih robova dovedenih u njegovu sudnicu. Ali Longfellow - ne, Longfellow i Greene! - uvijek su vjerovali da je to Celestin, koji je odbio položaj, a ne djelo. Celestin je abdicirao s papinskoga trona koji mu je bio povjeren kada ga je katolička crkva najviše trebala. To je izazvalo Bonifacijev uspon i naposljetku Danteovo prognanstvo. Healey je odbio vrlo važan položaj kada je odbio zastupati stajalište na Danteovoj strani. I sada je Dante ponovno prognan."
,,Žao mi je, Lowelle, ali neću uspoređivati papinstvo s raspravom Odbora u sobi za sastanke," odgovori Fields, odbacujući argument.
,,Ali kako ne shvaćaš, Fieldse? Ne moramo mi uspoređivati. Naš ubojica je to učinio."
Mogli su čuti pucketanje u debelom sloju leda ispred University Halla. Zvuk se približavao.
Lowell dotrči do prozora. ,,Dovraga, prokleti tutor!"
,,Jesi li siguran?"
,,Baš i nisam, ne mogu razabrati tko je... ima ih dvojica..."
,,Jesu li vidjeli naše svjetlo, Jamey?"
,,Ne znam - ne znam - nestanimo!"

Visoki, melodiozan glas Horatia Jennisona uzdizao se iznad zvuka njegova glasovira.
,,'Ne boj se više gnjeva velikana;
Sad je za tobom tiranina vlast;
Briga ti nisu više ruho, hrana;
Tebi je trska isto što i hrast.'"
Bila je to jedna od boljih njegovih izvedbi Shakespearove pjesme, ali u tom trenutku zazvoni zvonce na vratima i neočekivano ga prekine. Četvero njegovih pozvanih gostiju već je sjedilo oko njega u salonu, toliko uživajući u njegovoj pjesmi da su se doimali na rubu potpunoga transa. Horatio Jennison dva je danaprije pisao Jamesu Russellu Lowellu, zamolivši ga da razmisli o tome da u spomen Phineasa Jennisona uredi njegove dnevnike i pisma - Horatio je, naime, bio imenovan izvršiteljem njegove pismene ostavštine, a on se neće zadovoljiti ničim do najboljeg: Lowell je bio urednik-utemeljitelj časopisa The Atlantic Monthly, a danas urednik The North American Reviewa. Uza sve to, bio je i blizak prijatelj njegova strica. Ali Horatio nije očekivao da će se Lowell samo nenajavljeno pojaviti na njegovim vratima, i to u strahovito kasni večernji sat.
Horatio Jennison odmah je znao da je zamisao izložena u njegovu pismu zacijelo ostavila dojam na Lowella, jer je pjesnik hitno zamolio, ili radije zatražio, Jennisonove najnovije dnevnike, a čak je poveo i Jamesa T. Fieldsa kako bi dao naslutiti da ima ozbiljnu namjeru objaviti ih.
„Gospodin Lowell? Gospodin Fields?" Horatio Jennison naglo se pojavio na ulaznim stubama kada su dva posjetitelja, bez daljnjeg razgovora, prenijeli dnevnike preko praga u kočiju koja ih je čekala. „Dogovorit ćemo prikladne tantijeme od objave, pretpostavljam?"

U tim je satima vrijeme postalo nevažno. Opet u Craigie Houseu, učenjaci su se probijali kroz gotovo potpuno nečitljive črčkarije najnovijih dnevnika Phineasa Jennisona. Nakon otkrića o Healeyu i Talbotu, danteovci se nisu iznenadili, razumski govoreći, da se Jennisonovi "grijesi" koje je Lucifer kažnjavao, vrte oko Dantea. Ali James Russell Lowell nije mogao vjerovati - nije mogao vjerovati tako nešto o svom dugogodišnjem prijatelju - dok dokazi nisu zatrli njegove sumnje.
Kroz mnoge sveske svojih dnevnika, Phineas Jennison izražavao je svoju gorljivu želju da osigura mjesto u Harvardskome Izvršnom odboru. Na taj način, mislio je biznismen, konačno će osigurati poštovanje koje ga je zaobišlo zato što nije pohađao Harvard, zato što nije potjecao iz bostonske obitelji. Postati članom značilo je biti primljen u svijet koji mu je cijeloga života bio nedostupan. I kakvu li je nadljudsku snagu, činilo se, Jennison pronalazio u pomisli da utječe na mišljenje bostonskih najblistavijih umova, baš kao što je utjecao na svijet trgovine!
Neka će prijateljstva doći na veliku kušnju - ili će biti žrtvovana.
U posljednjim mjesecima, tijekom svojih mnogobrojnih posjeta University Hallu - jer on je bio jedan od velikih financijskih pokrovitelja Fakulteta pa je često tamo poslovno dolazio - Jennison bi u povjerenju molio članove da spriječe poučavanje takvih gluposti kakve zagovara profesor James Russell Lowell i kakve će Henry Wadsworth Longfellow uskoro rasprostraniti masama. Jennison je ključnim članovima nadglednog odbora obećao svoju punu novčanu potporu u kampanji za reorganizaciju Odsjeka za žive jezike. U isto vrijeme, Lowell se s gorčinom sjećao dok je čitao dnevnike, Jennison je nagovarao Lowella da se usprotivi sve jačim nastojanjima Izvršnog odbora da ga onemogući u radu.
Jennisonovi dnevnici otkrili su da se više od godinu dana bavio planovima kako da oslobodi mjesto u jednome od upravnih odbora sveučilišta. Izazivanje sukoba među članovima uprave prouzročilo bi žrtve i ostavke, a ta bi mjesta zatim trebalo popuniti. Kiptio je od bijesa, nakon smrti suca Healeyja, kada je jedan biznismen upola manje bogat od njega i ni približno toliko pametan, odabran da ispuni upražnjeno mjesto nadglednika - samo zato što je taj drugi čovjek bio brahmanski aristokrat po nasljeđu i još k tome beznačajni konzervativac. Phineas Jennison znao je da je nepisano pravilo primijenila jedna osoba koja stoji iznad svih ostalih: doktor Augustus Manning.
Kada je točno Jennison doznao za gorljivu odlučnost doktora Manninga da oslobodi sveučilište od veza s Danteovim projektima, nije bilo jasno, ali u tom je trenutku uvidio svoju prigodu da konačno osigura mjesto u University Hallu.
,,Među nama nikada nije bilo ni najmanjeg sukoba," reče Lowell tužno.
,,Jennison te poticao da se boriš protiv Izvršnog odbora i poticao Izvršni odbor da se bori protiv tebe. Bitka bi bila izmorila Manninga. Kakav bi god bio krajnji ishod, oslobodila bi se mjesta, a Jennison bi izgledao kao junak jer se borio na strani Fakulteta. To mu je cijelo vrijeme bio cilj," reče Longfellow, nastojeći uvjeriti Lowella da nije učinio ništa kako bi izgubio Jennisonovo prijateljstvo.
,,Ne ide mi to u glavu, Longfellowe," reče Lowell.
,,Pomogao je načiniti raskol između tebe i Fakulteta, Lowelle, i zauzvrat je sam raskoljen," reče Holmes. ,,To je bio njegov contrapasso."
Holmes je prisvojio zaokupljenost Nicholasa Reya s komadićima papira pronađenima pokraj Talbotova i Jennisonova tijela, te su satima sjedili zajedno i pravili moguće kombinacije. Holmes je sada slagao potpune ili djelomične riječi od rukom ispisanih kopija Reyevih slova. Nema sumnje da je ubojica ostavio slova i pokraj suca Healeyja, ali njih je odnio riječni povjetarac u danima između ubojstva i otkrića tijela. Ta slova koja su nedostajala upotpunila bi poruku koju je ubojica htio da pročitaju, Holmes je bio siguran u to. Bez njih, mozaik nije bio potpun. Bez toga nije nam mrijetijerja...
Longfellow okrene novu stranicu u njihovu dnevniku istraživanja.

Umočio je pero u tintu, ali ostao je zureći preda se tako dugo da se vrh pera osušio. Nije mogao zapisati zaključak koji se nametao: Lucifer je svoje kazne odmjeravao zbog njih - zbog Kluba Dante.

Velika ulazna vrata u zgradu Zastupničkog doma uzdizala su se visoko na Beacon Hillu; još je viša bila bakrena kupola koja ih je natkrivala, s kratkim, oštrim tornjem koji je poput svjetionika bdio nad bostonskim parkom. Visoki brijestovi, koje je prosinačka studen ogoljela i izbijelila, držali su stražu pred zgradom državne uprave.
Guverner John Andrew, s crnim kovrčavim uvojcima koji su izvirivali ispod njegova svilena šešira, držao se dostojanstveno koliko mu je to dopuštalo
kruškasto tijelo dok je pozdravljao političare, mjesne dostojanstvenike i vojnike u odorama, uvijek s istim nezainteresiranim političarskim osmijehom. Guvernerove male naočale, s okvirima od čistog zlata, bile su jedini znak prepuštanja materijalnim užicima.
„Guverneru." Gradonačelnik Lincoln lagano se naklonio dok je pratio gospođu Lincoln uza stube koje su vodile do ulaza. ,,Čini se da će ovo biti okupljanje najboljih vojnika do sada."
,,Hvala, gradonačelniče Lincoln. Gospođo Lincoln, dobrodošli, - molim vas." Guverner Andrew dao im je znak da uđu. „Društvo je uglednije nego ikada."
,,Kažu da je čak i Longfellow na popisu uzvanika," reče gradonačelnik Lincoln, te pohvalno potapša guvernera Andrewa po ramenu.
,,Sjajno je to što činite za ove ljude, guverneru, i mi - to jest grad - to pozdravljamo." Gospođa Lincoln uz lagano je šuštanje podigla haljinu prije nego što je kraljevski zakoračila u predvorje. Jednom kad je ušla, nisko obješeno zrcalo njoj i drugim damama omogućilo je pogled na donje dijelove njihovih haljina za slučaj da su se neprimjereno pomaknule na putu do primanja; suprug je za tu svrhu bio potpuno beskoristan.
U prostranome salonu palače bilo je sedamdeset do osamdeset vojnika iz pet različitih pukovnija koji su se međusobno družili, odjeveni u svečane odore i plašteve, zajedno s dvadeset ili trideset gostiju. Mnoge od najaktivnijih pukovnija, kojima se tom prigodom iskazivala čast, imale su samo malo preživjelih. Iako su savjetnici guvernera Andrewa nagovarali da na takve skupove poziva samo najistaknutije predstavnike vojničkoga zbora - neki od vojnika, napominjali su, imaju psihičkih tegoba zbog rata - Andrew je ustrajao na tome da vojnike treba slaviti zbog njihova služenja u ratu, a ne zbog društvenog položaja.
Guverner Andrew prošao je sredinom dugačkoga salona oštrim korakom, uživajući u osjećaju vlastite važnosti dok je pogledom prelazio preko lica ljudi s kojima je imao veliku sreću upoznati se tijekom ratnih godina. Više nego jednom za vrijeme tih bolnih vremena, Subotnji bi klub poslao kočiju u Zastupnički dom i na silu izvukao Andrewa iz njegova ureda i odveo ga na veselu večer u parnu kupelj Hotela Parker. Sve se vrijeme dijelilo na dva razdoblja: prije rata i poslije rata. U Bostonu - razmišljao je Andrew dok se glatko stapao s bijelim kravatama i svilenim šeširima, srebrnom i zlatnom časničkom čipkom, u razgovoru i pohvalama starih prijatelja - smo preživjeli.

G. George Washington Greene smjestio se preko puta sjajnog mramornoga kipa koji je prikazivao Tri gracije nježno oslonjene jedna o drugu, lica hladnih i anđeoskih, očiju punih mirne ravnodušnosti.
,,Kako bi veteran iz prihvatilišta za vojnike koji je slušao Greeneove propovijedi, također znao sitne pojedinosti naših nesuglasica s Harvardom?"
Ovo je pitanje bilo postavljeno u radnoj sobi Craigie Housea. Nudili su se odgovori, a prisutni su znali da pronaći odgovor na to pitanje znači pronaći ubojicu. Jedan od mladića, opsjednut Greeneovim propovijedima, mogao je imati oca ili ujaka u Izvršnom ili Nadglednom odboru koji je nevino za večerom pripovijedao svoje priče, ne znajući kakav bi učinak mogle imati u razorenome umu nekoga tko sjedi pokraj njega.
Učenjaci će morati točno utvrditi tko je bio na različitim sastancima odbora koji su se ticali Healeyjevih, Talbotovih i Jennisonovih uloga u nastojanjima Fakulteta da spriječi Dantea; taj će popis usporediti s imenima i profilima što je moguće više vojnika iz prihvatilišta. Još jedanput će trebati pomoć gospodina Teala kako bi ušli u sobu za sastanke; Fields će uskladiti plan sa svojim trgovačkim pomoćnikom kad noćna smjena stigne u Corner.
U međuvremenu, Fields je Osgoodeu zapovijedio da sastavi popis svih zaposlenika Ticknora i Fieldsa koji su se borili u ratu, oslanjajući se u prvom redu na Popis pukovnija države Massachusetts u Ratu protiv pobunjenika. Te večeri, Nicholas Ray i ostali bit će na guvernerovu najnovijem primanju u čast bostonskih vojnika.
Gospoda Longfellow, Lowell i Holmes raspršili su se u pretrpanoj dvorani za primanje. Svatko od njih budno je pratio gospodina Greenea i nenametljivo razgovarao s mnogim veteranima, tražeći vojnika kojega je Greene opisao.
,,Čovjek bi pomislio da je ovo stražnja prostorija gostionice, a ne Zastupnički dom!" požali se Lowell dok je rukom tjerao oblak dima u prolazu.
,,No, gospodine Lowell, niste li se hvalili da ste nekoć pušili deset cigara u jednom danu, i taj osjećaj nazvali Muzom?" predbaci mu Holmes.
,,Nikada ne volimo miris vlastitih poroka kod drugih ljudi, Holmese. Ah, skrenimo ovamo i uzmimo neko piće," predloži Lowell.
Doktor Holmes prekapao je po džepovima svoga svilenog prsluka s uzorkom moarea; riječi su se prosipale iz njega kao kroz sito. ,,Svaki vojnik s kojim sam razgovarao tvrdi da nikada nije sreo nekoga tko imalo odgovara opisu koji nam je dao Greene, ili je vidio čovjeka točno takva izgleda baš prije neki dan, ali ne zna mu ime ni gdje bih ga mogao naći. Možda će Rey biti bolje sreće."
,,Dante je, dragi moj Wendelle, bio čovjek velikoga dostojanstva, a jedna od tajni njegova dostojanstva bila je u tome što nikada nije žurio. Njega nikada nećeš zateći u nedoličnoj žurbi - izvrsno pravilo kojeg se vrijedi držati."
Holmes se nasmije skeptično. ,,I ti si se držao toga pravila?"
Lowell odsutno gucne malo clareta, zatim zamišljeno reče, ,,Reci mi, Holmese, jesi li ikada imao svoju Beatrice?"
,,Kako, molim, Lowelle?"
,,Ženu koja bi raspalila najstrašnije dubine tvoje mašte."
,,Pa svoju Ameliju!"
Lowell se grohotom nasmije. ,,O, Holmese! Zar nikad nisi ludovao u mladosti? Supruga ne može biti tvoja Beatrice. Vjeruj kad ti kažem, jer jednakokao Petrarca, Dante i Byron, i ja sam se beznadno zaljubio prije desete godine. Samo moje srce zna koliko sam propatio."
,,Kako bi Fanny uživala da te čuje, Lowelle!"
,,Ma! Dante je imao svoju Gemmu, koja je bila majka njegove djece, ali ne i vrhunac njegova nadahnuća! Znaš li kako su se upoznali? Longfellow ne vjeruje, ali Gemma Donati je ona dama koju spominje Vita nuova, koja Dantea tješi nakon Beatriceine smrti. Vidite li onu mladu ženu?"
Holmes je slijedio Lowellov pogled do vitke mlade djevojke kose crne poput gavrana, sjajne pod svjetlošću blistavih lustera u dvorani.
,,Još se sjećam - godine 1839. u Allstonovoj galeriji. Bila je najljepše stvorenje koje sam ikada vidio, slična onoj ljepotici koja tamo u kutu očarava prijatelje svoga muža. Crte lica bile su joj savršeno židovske. Put joj je bila tamna, ali imala je jedno od onih jasnih lica na kojem se svaka nijansa osjećaja vidi kad prolebdi preko njega, poput sjene oblaka preko travnjaka. S mjesta na kojem sam stajao, obrisi njezinih očiju potpuno su se stapali sa sjenama njezinih obrva i njezinom tamnom puti, tako da se mogla vidjeti samo njihova nedefinirana i tajanstvena divota. Kakvih li očiju! Gotovo sam zadrhtao od pogleda na njih. Ta jedna vizija njezine anđeoske dražesti dala mi je više poezije... "
,,Je li bila inteligentna?"
,,Zaboga, ne znam! Zatreptala je trepavicama prema meni i nisam bio u stanju izustiti ni riječi. Samo se jedno može napraviti s koketnim ženama, a to je pobjeći od njih. Pa ipak, prošlo je više od dvadeset pet godina, a ja je još ne mogu prognati iz sjećanja. Uvjeravam te da svi mi imamo svoju Beatrice, bilo da živi blizu nas ili je živa samo u našim mislima."
Lowell zastane dok im je Rey prilazio. ,,Pozorniče Rey, vjetar se okrenuo u vašu korist - vidim to. Sreća naša da ste na našoj strani."
,,Na tome možete zahvaliti svojoj kćeri," reče Rey.
,,Mabel?" Lowell se okrene prema njemu, zaprepašten.
,,Došla je razgovarati sa mnom, kako bi me uvjerila da pomognem vama gospodi."
,,Mabel je u tajnosti razgovarala s vama? Holmese, jesi li znao za to?" oštro upita Lowell.
Holmes odmahne glavom. ,,Uopće ne. No moramo joj nazdraviti!"
,,Budete li se na nju ljutili zbog toga, profesore Lowell," upozori ga Rey, ozbiljno podignuvši čeljust, ,,dat ću vas uhititi."
Lowell se srdačno nasmije. ,,To je dovoljan poticaj, pozorniče Rey! A sada, vratimo se na posao."
Rey povjerljivo kimne i produži na drugu stranu prostorije.
,,Možeš li to zamisliti, Wendelle? Da mi Mabel tako radi iza leđa, misleći da može promijeniti stvari!"
,,Ona je Lowellowa, dragi prijatelju."
„Gospodin Greene je dobro," izvijesti Longfellow pridruživši se Lowellu i Holmesu. ,,Ali brinem se da..." Longfellow stane u pola riječi. ,,Ah, evo gospođe Lincoln i guvernera Andrewa."
Lowell zakoluta očima. Njihov položaj u društvu pokazao se kao smetnja u ostvarivanju njihova večerašnjeg nauma, jer su im rukovanje i živahni razgovori s profesorima, svećenicima, političarima i sveučilišnim službenicima odvraćali pozornost od zadatka koji su sebi postavili.
„Gospodine Longfellow."
Longfellow se okrene na drugu stranu i pred sobom ugleda tri ugledne gospođe s Beacon Hilla.
,,O, dobra večer, moje dame," reče Longfellow.
,,Baš sam vas nedavno spominjala, gospodine, dok sam bila na praznicima u Buffalu," reče crnokosa ljepotica iz trojke.
,,Ma nemojte," reče Longfellow.
,,Doista, u razgovoru s gospođicom Mary Frere. Tako ljubazno govori o vama, kaže da ste iznimna osoba. Reklo bi se da se uistinu lijepo provela s vama i vašom obitelji u Nahantu prošlog ljeta. I sad vas ja ovdje sretnem. Baš divno!"
,,Da? Lijepo od vas što to kažete." Longfellow se nasmiješi, ali zatim brzo skrene pogled. ,,No, kamo li je sada nestao profesor Lowell? Jeste li ga upoznali?"
Nedaleko od njih, Lowell je pred malenom publikom glasno prepričavao jednu od svojih klasičnih anegdota. ,,A zatim je Tennyson zarežao sa svoga kuta stola: 'Tako je, vrag ih odnio. Najradije bih uzeo nož i izvadio im crijeva!' Budući da je bio pravi pjesnik, kralj Alfred nije okolišao s izrazima poput 'abdominalna nutrina' za taj dio tijela!"
Lowellovi slušatelji smijali su se i šalili.
,,Ako bi dva čovjeka nastojala međusobno sličiti," reče Longfellow, okrenuvši se ponovno trima damama, koje su stajale pred njim, bespomoćno otvorenih usta i jarko ružičastih ušiju, ,,ne bi to mogli učiniti bolje od lorda Tennysona i profesora Loweringa s našega sveučilišta."
Crnokosa ljepotica zahvalno se ozari na to hitro skretanje s Lowellove nepristojnosti.
,,Dakle, nije li to zanimljivo?" reče ona.

Kada je Oliver Wendell Holmes mlađi primio očevu poruku da će i on biti na vojničkome primanju u Zastupničkom domu, uzdahnuo je, ponovno je pročitao, a zatim opsovao. Nije da mu je toliko smetala očeva nazočnost, koliko činjenica da je ljude zabavljalo obojicu ispitivati za onog drugog. Kako je dobri stari tata? Još se zabavlja s poezijom dok predaje? Još se zabavlja s predavanjima dok piše poeziju? Je li istina da doktor može izgovoriti ______ riječi svake minute, kapetane Holmes? Zašto bi se umarao s pitanjima o omiljenoj temi doktora Holmesa: samim doktorom Holmesom.
U gužvi ostalih članova njegove pukovnije, Juniora su sada predstavili nekolicini škotske gospode koji su bili u posjetu kao izaslanstvo. Na spomen Juniorova punog imena slijedio je uobičajeni niz pitanja o njegovu podrijetlu.
,,Jeste li vi sin Olivera Wendella Holmesa?" upita jedan od Skota, mladić Juniorove dobi, koji se poslije uključio u razgovor, nakon što se predstavio kako nekakav mitolog.
,,Jesam."
,,E, pa njegove mi se knjige ne sviđaju." Mitolog se nasmiješi i ode.
U tišini koja se doimala kao da opkoljuje Juniora dok je stajao sam usred žagora, on odjednom osjeti ljutnju zbog očeve sveprisutnosti i ponovno ga opsuje. Kakvog smisla ima svoj ugled rasprostirati po svijetu tako nekritično široko da bijednici od ljudi, poput onoga kojeg je Junior upravo sreo, mogu o njemu suditi? Junior se okrene i ugleda doktora Holmesa u pozadini skupine ljudi, zajedno s guvernerom, i Jamesa Lowella kako gestikulira u sredini. Doktor Holmes je stajao na prstima, lagano otvorenih usta; vrebao je prigodu da se uključi u razgovor. Junior pokuša zaobići skupinu i prijeći na drugu stranu dvorane.
,,Wendy, si to ti?" Junior se pretvarao da ne čuje, ali isti glas ponovno ga zazove dok se doktor Holmes probijao između nekoliko vojnika da dođe do njega.
,,Zdravo, oče."
,,Wendy, zar ne želiš doći i pozdraviti Lowella i guvernera Andrewa? Daj da se malo hvalim sa sinom u toj šik odori! O, čekaj malo."
Junior opazi kako njegovu ocu pogled luta.
,,Ono mora da je škotska koterija o kojoj je Andrew govorio - eno tamo, Juniore. Volio bih upoznati mladog mitologa gospodina Langa, i porazgovarati s njim o nekim svojim idejama o Orfeju koji strunama izvodi Euridiku iz paklenih predjela. Jesi li pročitao neki od njegovih radova, Wendy?"
Doktor Holmes uhvati Juniora pod ruku i povuče ga prema drugoj strani dvorane.
,,Ne." Junior naglo istrgne ruku da zaustavi oca. Doktor Holmes ga pogleda, povrijeđen. ,,Došao sam tek toliko da se pojavim zbog svoje pukovnije, oče. Moram se sastati s Minny kod Jamesovih. Molim te ispričaj me svojim prijateljima."
,,Jesi li nas vidio? Sretna smo mi družina, Wendy. Sve više i više dok godine jure pokraj nas. Sine moj, uživaj u plovidbi na brodu mladosti, jer se vrlo lako izgubi na pučini!"
,,I oče," reče Junior, gledajući preko očeva ramena na nasmijanog mitologa. ,,Čuo sam tog nitkova Langa kako podcjenjivački govori o Bostonu."
Holmesov se izraz lica uozbilji. ,,Jesi li? Onda nije vrijedan moga vremena, sine moj."
,,Ako ti tako kažeš, oče. Reci mi, radiš li još na onom novom romanu?"
Holmesu se osmijeh u trenu vrati na lice na tu zainteresiranost koju je Juniorovo pitanje navještavalo. ,,Svakako! Neki su me drugi pothvati zaokupili u zadnje vrijeme, ali Fields obećava da će lijepo zaraditi kad bude objavljen. Morat ću skočiti u Atlantik ne bude li tako - pri tome mislim na pravo vodeno mjesto, a ne na Fieldsov mjesečnik."
,,Pozvat ćeš kritičare da te ponovno napadnu," reče Junior, oklijevajući nastaviti misao. Odjednom, snažno je poželio biti dovoljno brz da probode bijednog mitologa svojim mačem. Obećao je sebi da će pročitati radove toga Langa, znajući da će mu biti drago ako budu loši. ,,Možda će mi se pružiti mogućnost da ga pročitam, oče, bude li vremena."
,,Veoma bih to volio, sine moj," reče Holmes tiho dok je Junior odlazio.

Rey je pronašao jednoga od vojnika koje je spomenuo đakon iz prihvatilišta, jednorukog veterana koji je upravo završio ples sa svojom ženom.
,,Bilo ih je koji su rekli," reče vojnik Reyu ponosno, ,,kada su dali odore vama dečkima, 'neću se ja za crnčuge boriti.' Da znate da sam bio bijesan na to."
,,Molim vas, poručnice," reče Rey. ,,Ovaj gospodin kojega sam vam opisao - jeste li ga možda ikada vidjeli u prihvatilištu za vojnike?"
,,Svakako, svakako. Uglati brkovi, boje sijena. Uvijek u odori - Blight - tako mu je ime. Gotovo sam posve siguran. Kapetan Dexter Blight. Bistar, uvijek je čitao. Jako dobar časnik, rekao bih."
,,Recite mi, molim vas, jesu li ga propovijedi gospodina Greenea veoma zanimale?"
,,O, da. Starome su se borcu jako sviđale! I da znate da su te propovijedi bile dašak svježine. Toliko odvažnije od svega što sam ikada čuo. O, svakako. Rekao bih da su se kapetanu sviđale više nego ikome!"
Rey se jedva uspijevao suzdržati. ,,Znate li gdje bih mogao naći kapetana Blighta?"
Vojnik nijemo pljesne batrljkom ruke o svoj jedini dlan i zastane. Zatim zdravom rukom obujmi svoju ženu. ,,Da znate, gospodine policajče, ova moja lijepa cura morala vam je donijeti sreću."
,,O, Bože mili," prosvjedovala je ona.
,,Mislim da znam gdje ga možete naći," reče veteran. ,,Tamo naprijed."
Kapetan Dexter Blight, iz 19. massachussetske pukovnije imao je brkove boje sijena u obliku obrnutog slova U, baš kao što je Greene rekao.
Reyev pogled, koji je trajao dugačke tri sekunde, bio je diskretan ali budan. Iznenadila ga je glad, znatiželja koju je osjetio za svakom pojedinošću čovjekova izgleda.
„Pozornik Nicholas Rey? Ta jeste li to vi?" Guverner Andrew podigne pogled prema Reyevu napetom licu i ceremonijalno ispruži ruku. ,,Nisu mi rekli da vas očekuju!"
,,Nisam kanio doći, guverneru. Ali bojim se da se moram ispričati."
S tim riječima, Rey se povuče u gomilu vojnika, a guverner koji ga je imenovao u bostonsku policiju ostane stajati u nevjerici.

Njegov iznenadan dolazak, koji ostali na primanju naizgled nisu opažali, zasjenio je sve druge misli članova Kluba Dante kako su ga jedan po jedan zapažali. Proždirali su ga svojim istodobnim intenzivnim pogledima. Je li taj čovjek, naizgled smrtan i običan, mogao svladati Phineasa Jennisona i sasjeći ga na komade? Crte lica bile su mu grube i smrknute, ali inače neuočljive pod crnim pustenim šeširom i u svečanome kaputu s jednostrukim kopčanjem. Je li to mogao biti on? Prevoditelj-znalac koji je Danteove riječi pretvarao u djela, koji ih je svaki put nadigrao?
Holmes se ispriča nekolicini štovatelja i požuri k Lowellu.
,,Onaj čovjek..." prošapta Holmes, ispunjen užasnim osjećajem da je nešto pošlo po zlu.
,,Znam," odgovori Lowell, također šapćući. ,,I Rey ga je vidio."
,,Da kažemo Greeneu da mu priđe?" reče Holmes. ,,Nešto je neobično u vezi s tim čovjekom. Ne doima se..."
,,Gledaj!" reče Lowell uzbuđeno.
U tom trenutku, kapetan Blight ugleda Georgea Washingtona Greenea kako sam lunja dvoranom. Vojnikove istaknute nosnice proširiše se sa zanimanjem. Greene, zaokupljen slikama i skulpturama, nastavi razgledavati kao da je na izložbi. Blight se zagleda na trenutak u Greenea, a zatim se polaganim, nejednakim koracima uputi prema njemu.
Rey se pomakne naprijed kako bi se namjestio bliže, ali kada se okrenuo da provjeri gdje je Blight, ugleda Greenea kako razgovara sa skupljačem knjiga. Blight je, pak, prošao kroz vrata.
,,Kvragu," vikne Lowell. ,,Odlazi!"

Zrak je bio previše miran da bi donio oblake ili snijeg. Širom otvoreno nebo hvalilo se mjesecom tako precizno prepolovljenim da se doimao kao da je rasječen upravo naoštrenom oštricom.
Rey ugleda vojnika u odori u parku. Klimavim se koracima udaljavao uz pomoć štapa od bjelokosti.
„Kapetane!" dovikne Rey.
Dexter Blight okrene se i kroz hladne, sužene oči pogleda čovjeka koji mu se obratio.
„Kapetane Blight."
,,Tko ste sad pa vi?" Glas mu je odzvanjao duboko i odvažno.
,,Nicholas Rey. Trebam razgovarati s vama," reče Rey, pokazujući svoju policijsku značku. ,,Samo na trenutak."
Blight zabode svoj štap u led, odgurujući se brže nego što bi Rey pomislio da je moguće. ,,Nemam vam što reći!"
Rey dostigne Blighta i zgrabi ga za ruku.
,,Pokušaš li me uhititi, iščupat ću ti vražju utrobu i razbacati je po Frog Pondu!" zaurla Blight.
Rey se bojao da se dogodila strašna pogreška. Ovaj neoprezni ispad bijesa, ovi nekontrolirani osjećaji pripadali su bojažljivima a ne neustrašivima - nisu pripadali čovjeku kojega su tražili. Osvrnuvši se natrag prema zgradi Zastupničkog doma, gdje su članovi Kluba Dante žurno silazili stubama, lica prožeta nadom, Rey je također vidio lica onih koji su ga doveli do ove potjere. Načelnika Kurtza - sa svakim novim ubojstvom skraćivalo se vrijeme što ga je provodio na mjestu čuvara ovoga grada koji se previše pohlepno širio da bi mogao zadovoljiti sve koji su ga htjeli zvati svojim domom. Edne Healey - izraz njezina lica koje je blijedilo u sumraku njezine spavaonice, dok se grčevito držala za komade vlastita mesa, čekajući vrijeme kada će opet biti cijela. Crkvenjaka Gregga i Grifonea Lonze: oni su bili još dvije žrtve, ne samoga ubojice, nego nesvladivoga straha koji je proizveo ubojstva.
Rey još čvršće uhvati Blighta koji mu se opirao i susretne otvoren, pažljiv pogled doktora Holmesa, koji je naizgled dijelio sve njegove sumnje. Rey se pomoli Bogu da još ima vremena.

Napokon. Augustus Manning zastenje odgovarajući na zvonce i primi svoga gosta. ,,Hoćemo li poći u knjižnicu?"
Pliny Mead samozadovoljno odabere najudobnije mjesto za sjedenje, u sredini Manningove sofe od krtičjega krzna.
„Zahvaljujem što ste pristali da se sastanemo ovako kasno, gospodine Mead, daleko od Fakulteta," reče Manning.
„Ispričavam se zbog kašnjenja. U poruci vašeg tajnika pisalo je da je riječ o profesoru Lowellu. O našem seminaru?"
Manning prijeđe rukom preko golog procijepa između dva nakostriješena čuperka sijede kose. ,,Tako je, gospodine Mead. Recite, molim vas, jeste li razgovarali s gospodinom Campom o seminaru?"
,,Jesam," reče Mead. ,,I to nekoliko sati. Htio je čuti ama baš sve što znam o Danteu. Rekao mi je da se raspituje u vaše ime."
,,To je istina. Pa ipak, otada se čini kao da ne želi razgovarati sa mnom. Pitam se zašto."
Mead nabora nos. ,,Dakle, kako bih ja mogao znati vaše posle, gospodine?"
,,Ne trebate, mladiću, razumije se. Ali mislio sam da biste mi možda ipak mogli pomoći. Mislio sam da bismo mogli skupiti ono što znamo i shvatiti koje je to njegovo otkriće moglo izazvati takvu promjenu u njegovu ponašanju."
Mead se bezizražajno zabulji, razočaran spoznajom da od sastanka neće imati ni koristi ni užitka. Na kaminu je stajala kutija s lulama. Razvedri ga pomisao na pušenje uz kamin harvardskog profesora. ,,One lule izgledaju prvorazredne, doktore Manning."
Manning ljubazno kimne i pripremi lulu za svoga gosta. ,,Ovdje, za razliku od Fakulteta, možemo slobodno pušiti. Možemo slobodno i razgovarati, kao što je slobodan naš duhanski dim. U posljednje se vrijeme događaju neke čudne stvari, g. Mead, stvari koje želim rasvijetliti. Policajac me posjetio i počeo se raspitivati o vašem Danteovu seminaru, zatim se zaustavio, kao da mi je htio reći nešto važno pa se predomislio."
Mead zatvori oči i s užitkom otpuhne dim.
Augustus Manning dovoljno je bio strpljiv. ,,Pitam se, gospodine Mead, jeste li svjesni koliko ste se strmoglavili na rang-ljestvici."
Mead se naglo uspravi, poput gimnazijalca spremnog da dobije ravnalom po rukama. ,,Doktore Manning, vjerujte mi, to je samo zato..."
Manning ga prekine. ,,Znam, dragi moj dječače. Znam kako se to događa. Seminar profesora Lowella prošlog semestra - on je krivac. Vaša su braća uvijek diplomirala prva u klasi, zar ne?"
Rogušeći se od poniženja i bijesa, student odvrati pogled.
,,Možda bismo se mogli pobrinuti da ponovno zauzmete više mjesto, kako bi vaš položaj bio više u skladu s ugledom vaše obitelji."
Meadove smaragdnozelene oči ožive. ,,Doista, gospodine?"
,,Možda bih sad ja mogao pripaliti." Manning se nasmiješi, ustajući iz svojeg naslonjača i pažljivo pregledavajući svoje lijepe lule.
Pliny Mead ubrzano je razmišljao, nastojeći shvatiti što to Manning želi postići kad mu je predložio nešto takvo. U sjećanju je ponovno proživio svoj sastanak sa Simonom Campom, trenutak po trenutak. Pinkertonov detektiv nastojao je prikupiti negativne činjenice o Danteu da ih prenese doktoru Manningu i Izvršnom odboru, kako bi oni učvrstili svoje stajalište protiv ponovnog formiranja i proširivanja nastavnog plana. Kad malo bolje promisli, Camp se pri drugom susretu doimao i previše zainteresiran. Ali nije znao što je privatni detektiv mogao misliti. Niti je imalo smisla da se bostonski policajci raspituju o Danteu. Mead promisli o nedavnim događajima, bezumlju nasilja i strahu koji je obavio njihov grad. Camp se doimao osobito zainteresiran za kažnjavanje Simonista kada je Mead, na dugom popisu primjera, to spomenuo. Zatim se sjeti mnogih glasina koje je čuo o smrti Elishe Talbota; u nekima od njih, premda su se pojedinosti razlikovale, spominjala su se spaljena svećenikova stopala. Svećenikova stopala. Zatim je tu bio i jadni sudac Healey, pronađen gol i prekriven...
Dakle, kvragu i sve! Jennison također! Je li to moguće? A ako je Lowell to znao, zar to ne bi objasnilo zašto je tako naglo otkazao seminar, bez pravog objašnjenja? Je li Mead mogao ne znajući navesti Simona Campa da sve shvati?
Je li Lowell sakrio od Fakulteta i od grada ono što zna? To bi ga moglo uništiti! Prokleti bili!
Mead skoči na noge. ,,Doktore Manning, doktore Manning!"
Manning je uspio zapaliti šibicu, ali zatim je ugasi, odjednom spustivši glas do šapta. ,,Jeste li čuli nekakav zvuk s ulaznih vrata?"
Mead osluhne pa odmahne glavom. ,,Gospođa Manning, gospodine?"
Manning zakvači dugački, kvrgavi prst na usta. Hitro prođe od salona do hodnika.
Za nekoliko trenutaka vratio se svom gostu. „Pričinilo mi se," reče, pogledavši Meada ravno u oči. ,,Želim samo da budete sigurni da je privatnost posve osigurana. U dubini duše znam da ćete mi večeras imati nešto važno za reći, gospodine Mead."
,,I mogao bih imati, doktore Manning," zadirkivao je Mead nakon što je smislio strategiju dok je Manning provjeravao jesu li doista sami. Dante je prokleti ubojica, doktore. Manning. O da, doista bih vam mogao nešto reći. „Porazgovarajmo prvo o mom položaju na ljestvici," reče Mead. ,,A onda možemo prijeći na Dantea. I da, mislim da će vas jako zanimati ono što vam imam reći, doktore Manning."
Manning se ozari. ,,Što kažete na to da uz lulu i popijemo nešto?"
,,Za mene šeri, molim lijepo."
Manning donese traženo alkoholno piće, koje Mead iskapi u jednom gutljaju. ,,Može li još jedan, dragi Auggie? Malo ćemo se proveseliti."
Augustus Manning, nagnut nad bifeom i nalijevajući još jedno piće nadao se, za studentovo dobro, da je ono što mu kani reći važno. Čuo je mukli udarac koji je značio, znao je to i bez gledanja, da je mladić razbio neki dragocjeni predmet. Manning se iznervirano osvrne preko ramena. Pliny Mead bez svijesti je ležao izvaljen na sofi, s rukama mlitavo obješenima s obje strane.
Manning se okrene, a kristalna boca sklizne mu iz ruke. Upravitelj se zabulji u lice vojnika u odori, čovjeka kojega je viđao gotovo svakodnevno u hodnicima University Halla. Vojnik je ukočeno zurio, a u ustima je povremeno nešto žvakao; kada bi mu se usne razmaknule, vidjelo se kako mu na jeziku plutaju meke bijele točke. Pljune, a jedna od tih točaka padne na sag. Manning je morao pogledati; činilo se da su na vlažnom komadiću papira otisnuta dva slova - L i I.
Manning pojuri do kuta sobe, gdje je obješena lovačka puška krasila zid. Popeo se na stolac da je dohvati, ali zatim promuca, ,,Ne. Ne."
Dan Teal istrgne pušku iz Manningovih drhtavih ruku i kundakom ga udari u lice, pokretom u koji nije uložio nikakav napor. Zatim je samo stajao i gledao, gledao kako je izdajnik, hladan do srži svoga srca, zamahnuo rukama i srušio se na pod.

17


DOKTOR HOLMES USPENTRAO SE UZ DUGAČKO STUBIŠTE DO SALONA PISACA. ,,Zar se pozornik Rey još nije vratio?" upita, zadihan.
Lowellove skupljene obrve izražavale su njegovu frustriranost.
,,Pa, možda Blight..." počne Holmes. ,,Možda ipak nešto zna, pa će Rey doći s dobrim vijestima. Što je bilo s tvojim ponovnim posjetom sveučilišnom arhivu?"
,,Bojim se da ga možda neće biti," reče Fields, uzdišući u bradu.
,,Zašto ne?" upita Holmes.
Fields je šutio.
„Gospodin Teal se nije pojavio večeras," objasni Longfellow. ,,Možda se razbolio," doda brzo.
,,Nije vjerojatno," reče Fields snuždeno. ,,U knjigama stoji da mladi Teal nije u četiri mjeseca propustio nijednu smjenu. Navukao sam jadnome mladiću neku nevolju na vrat, Holmese. I to nakon što je nekoliko puta dobrovoljno pokazao svoju odanost."
,,Kakva ludost..." poče Holmes.
,,Je li? Nisam ga smio upletati? Manning je možda otkrio da nam je pomogao provaliti i dao ga je uhititi. Ili se onaj vražji Samuel Ticknor osvetio Tealu zato što je stao na kraj njegovim sramotnim igrama s gospođicom Emory. U međuvremenu, razgovarali smo sa svim mojim ljudima koji su se borili u ratu. Nitko od njih ne priznaje da je ikada išao u prihvatilište za vojnike i nitko nije rekao ništa iole korisno."
Lowell je koračao naprijed-natrag osobito dugim koracima, naginjući glavu prema hladnome prozoru i zureći u tmuran krajolik snijegom prekrivenih riječnih obala. ,,Rey vjeruje da je kapetan Blight bio samo jedan od vojnika koji je uživao u Greeneovim propovijedima. Blight vjerojatno neće Reyu reći ništa o drugima, čak ni kad se bude smirio - vjerojatno ne zna ništa o drugim vojnicima iz prihvatilišta! A bez Tealea, nemamo nikakvih izgleda da opet provalimo u sobu za sastanke. Zar se nikada nećemo prestati zalijetati u slijepe ulice!"
Kucanje na vratima najavi Osgoodea, koji ih izvijesti da još dvojica zaposlenika-veterana čekaju Fieldsa u kafeteriji. Viši službenik dao im je imena svih bivših vojnika zaposlenih u Ticknoru i Fieldsu. Bilo ih je dvanaestorica: Heath, Miller, Wilson, Collins, Holden, Sylvester, Rapp, Van Doren, Drayton, Flagg, King i Kellar. Jedan bivši zaposlenik, Samuel Ticknor, također je bio unovačen, ali nakon dva tjedna provedena u odori platio je propisanih tristo dolara da kupi zamjenu.
Predvidljivo, pomisli Lowell i reče, ,,Fieldse, daj mi Tealovu adresu pa ću ga sam potražiti. U svakom slučaju, ne možemo ništa učiniti dok se Rey ne vrati. Holmese, ideš li sa mnom?"
Fields uputi J. R. Osgooda da ostane u službeničkim uredima za slučaj da ga budu trebali. Osgood se uz uzdah umora zavali u naslonjač. Da mu brže prođe vrijeme, odabere s najbliže police jednu knjigu Harriet Beecher Stowe, a kada ju je otvorio, vidio je da su komadići papira, otprilike veličine snježnih pahuljica, istrgnuti s prve stranice na kojoj je stajala posveta gospođe Stowe Fieldsu. Osgood prolista knjigu i otkrije da je isto svetogrđe počinjeno na nekoliko stranica. ,,Kako neobično!"
Dolje kod staja, Lowell i Holmes na svoj su užas otkrili da se Fieldsova kobila grči na tlu, nesposobna da se pomakne. Njezin ju je družbenik tužno gledao i pokušavao ritnuti svakoga tko bi se usudio približiti. Slinavka je potpuno onesposobila javni prijevoz u gradu, i tako su dvojica pjesnika bili prisiljeni klipsati pješke.
Pažljivo i nezgrapno napisan broj na obrascu za zapošljavanje Dana Teala podudarao se s onim na skromnoj kući u južnom dijelu grada.
,,Gospođa Teal?" Lowell dotakne šešir pozdravljajući na vratima ženu iscrpljenu od brige. ,,Ja sam gospodin Lowell. Dopustite mi da vam predstavim doktora Holmesa."
,,Gospođa Galvin," reče ona i položi ruku na grudi.
Lowell usporedi broj na kući s onim na papiru. ,,Stanuje li ovdje netko po imenu Teal?"
Ona ih pogleda tužnim očima. ,,Ja sam Harriet Galvin." Ponovila je to pažljivo izgovarajući, kao da su njezini posjetitelji djeca ili maloumnici. „Stanujem ovdje sa svojim suprugom i nemamo podstanara. Nikada nisam čula za toga gospodina Teala, gospodine."
,,Jeste li se onda nedavno doselili ovamo?" upita doktor Holmes.
,,Ima pet godina."
,,Još jedna slijepa ulica," promrmlja Lowell.
„Gospođo," reče Holmes. ,,Biste li bili tako ljubazni i dopustili nam da uđemo na nekoliko trenutaka da se snađemo?"
Uvela ih je unutra, a Lowellovu je pozornost odmah privukla fotografija na zidu.
,,Smijem li vas zamoliti za čašu vode, draga gospođo?" upita Lowell.
Kad je izašla, pojurio je do uokvirenog portreta vojnika, nedavno odjevenog u preveliko vojničko odijelo. ,,Febove mi kćeri! To je on, Wendelle! Tako mi svega, to je Dan Teal!"
Bio je to on. ,,Bio je u vojsci?" upita Holmes.
,,Nije bio ni na jednom od Osgoodovih popisa vojnika s kojima je Fields razgovarao!"
,,A evo i zašto. 'Potporučnik Benjamin Galvin'," Holmes pročita ime ugravirano ispod portreta. ,,Teal je lažno ime. Brzo, dok je još zauzeta."
Holmes se iskrao u susjednu, skučenu sobu, punu vojničke opreme, pažljivo složene i izložene, ali jedan je predmet odmah privukao njegov pogled: sablja obješena o zid. Holmes osjeti kako mu jeza prolazi kostima i pozove Lowella. Pjesnik dođe i cijelo mu tijelo zadrhti od pogleda na nju.
Holmes rukom otjera komarca koji je kružio oko njega, no ovaj se odmah vrati.
„Zaboravi komarca!" reče Lowell i zgnječi ga.
Holmes pažljivo skine oružje sa zida. ,,Ovo je upravo vrsta oštrice... ove su sablje bile uresi za naše časnike, podsjetnici na civiliziranije oblike borbe. Wendell Junior također ima jednu koju je mazio poput djeteta na onom primanju... Ova je oštrica možda osakatila Phineasa Jennisona."
,,Ne. Besprijekorno je čista," reče Lowell, oprezno se približavajući sjajnome oružju.
Holmes prijeđe prstom po čeliku. ,,To se ne može vidjeti golim okom. Onakav pokolj ne da se samo tako oprati, ni u svoj vodi Neptuna." Zatim mu pogled padne na krvavu mrlju na zidu, sve što je ostalo od komarca.
Kada se gospođa Galvin vratila s dvije čaše vode, vidjela je doktora Holmesa kako rukuje sabljom i zahtijevala da je ostavi. Holmes, ne obazirući se na nju, hitrim korakom prođe kroz ulazna vrata. Ona izrazi ogorčenost zbog toga što su došli u njezinu kuću kako bi iznijeli njezinu svojinu te zaprijeti da će pozvati policiju.
Lowell se ispriječio između njih nastojeći dobiti na vremenu. Holmes, koji je u kutku svijesti čuo njezine prosvjede, stajao je na pločniku i podignuo ispred sebe tešku sablju. Sićušni komarac sletio je na oštricu poput strugotine željeza na magnet. Zatim se, za treptaj oka, pojavio drugi, pa još dva, a zatim tri zajedno u zbrkanom letu. Za nekoliko sekundi, cijelo je jato brzalo i zujalo iznad nevidljive krvi na oštrici.
Ugledavši taj prizor, Lowell zastane u pola rečenice.
„Smjesta pošalji po ostale!" zaviče Holmes.

Njihovi mahniti zahtjevi da vide njezina muža uznemirili su Harriet Galvin. Zašutjela je i ošamućeno gledala kako se Holmes i Lowell izmjenjuju u gestikuliranju i objašnjavanju, poput dva vjedra u bunaru, sve dok ih nije prekinulo kucanje na vratima. J. T. Fields se predstavi, ali Harriet se zagledala u vitku pojavu lavovske grive iza njegove, bucmaste i revne. Uokviren srebrnom bjelinom neba, njegov savršeno miran pogled bio je neusporediv u svojoj čistoći. Ona podigne drhtavu ruku kao da mu želi dotaknuti bradu i, doista, dok je pjesnik slijedio Fieldsa unutra, njezini su se prsti očešali o njegove uvojke. Povukao se za jedan korak. Zamolila ga je da uđe.
Lowell i Holmes se pogledaše. ,,Možda nas još nije prepoznala," prošapta Holmes. Lowell se složi.
Pokušala je, kako je najbolje mogla, objasniti svoje čuđenje: objasnila je kako čita Longfellowovu poeziju svake večeri prije spavanja; kako je, dok je njezin suprug bio prikovan za krevet nakon rata, i njemu naglas recitirala Evangeline; i kako bi ga nježni ritmovi te legende o vjernoj ali neostvarenoj ljubavi umirivali čak i u snu - katkada još to čine, rekla je tužno. Znala je svaku riječ "Psalma ljubavi," i naučila je i svoga supruga da ga čita; i kad god je odlazio iz kuće, ti su stihovi bili jedino što je ublaživalo njezin strah. Ali uglavnom su njezina objašnjenja zvučala kao ponavljanje pitanja ,,Zašto, gospodine Longfellow..." molila je stalno prije nego što se prepustila snažnim jecajima.
Longfellow joj blago reče, ,,Gospođo Galvin, prijeko nam je potrebna pomoć koju nam samo vi možete pružiti. Moramo pronaći vašeg supruga."
,,Čini se da mu ovi ljudi žele nauditi," reče ona, misleći na Lowella i Holmesa. ,,Ne shvaćam. Zašto biste vi... gospodine Longfellow, kako je moguće da vi poznajete Benjamina?"
„Nažalost, nemamo vremena da vam to objasnimo na zadovoljavajući način," reče Longfellow.
Prvi put ona skrene pogled s pjesnika. ,,E, pa ne znam gdje je, i sram me je zbog toga. Više gotovo i ne dolazi kući, a kada dođe, jedva da progovori i riječi. Nema ga po nekoliko dana."
,,Kad ste ga zadnji put vidjeli?" upita Fields.
,,Bio je ovdje nakratko danas, nekoliko sati prije vas."
Fields izvadi sat. ,,Kamo je otišao odavde?"
,,Nekoć se brinuo za mene. Sada sam za njega samo duh."
„Gospođo Galvin, ovo je pitanje..." poče Fields.
Opet se začuje kucanje na vratima. Ona rupcem obriše oči i poravna haljinu. „Sigurno još jedan vjerovnik dolazi dosađivati."
Kad je izašla u hodnik, svi su se nagnuli jedan prema drugome i počeli bjesomučno šaptati.
Lowell reče, ,,Otišao je ima nekoliko sati, jeste li čuli! A nije u Corneru, to znamo - nema sumnje u to što će učiniti ako ga ne pronađemo!"
,,Ali mogao bi biti bilo gdje u gradu, Jamey! „odgovori Holmes. ,,A još se moramo vratiti u Corner i čekati Reya. Što možemo učiniti sami?"
,,Nešto! Longfellowe?" reče Lowell.
,,Više nemamo ni konja da nas preveze..." požali se Fields.
Lowell se trgne začuvši nešto iz predsoblja.
Longfellow ga promotri. ,,Lowelle?"
,,Lowelle, čuješ li?" upita Fields.
Rafalne riječi dopru s ulaznih vrata.
,,Taj glas," reče Lowell, zapanjen. ,,Taj glas! Slušajte!"
,,Teal?" upita Fields. ,,Možda ga upozorava da bježi, Lowelle! Nikada ga nećemo pronaći!"
Lowell skoči na noge. Jurne niz hodnik do ulaza, gdje ga dočeka bijesan pogled umornih, krvlju podlivenih očiju. Pjesnik skoči naprijed i uz povik se baci na plijen.

18


LOWELL RUKAMA OBUJMI ČOVJEKA I UVUČE GA U KUĆU. ,,IMAM GA!" VIKAO JE Lowell. ,,Imam ga!"
,,Što radite?" vrištao je Pietro Bachi.
,,Bachi! Što radite ovdje?" reče Longfellow.
,,Kako ste me našli ovdje? Recite svom psetu da miče ruke od mene, signor Longfellow, ili ćemo još vidjeti kakav je čovjek!" režao je Bachi, uzaludno zabadajući laktove u svoga krupnog zarobitelja.
,,Lowelle," reče Longfellow. „Porazgovarajmo nasamo sa signorom Bachijem." Uveli su ga u drugu sobu, gdje je Lowell zahtijevao da im Bachi kaže što radi tamo.
,,Nema veze s vama," reče Bachi. ,,Idem natrag razgovarati sa ženom."
,,Molim vas, signor Bachi," reče Longfellow, odmahujući glavom.
,,Doktor Holmes i gospodin Fields upravo joj postavljaju neka pitanja." Lowell nastavi, ,,Kakav ste to plan smislili zajedno s Tealom? Gdje je on? Ne igrajte se sa mnom. Ni jedna nevolja ne može proći a da se vi ne pojavite."
,,Tko je Teal? ,, upita Bachi zlovoljno. ,,Ja sam taj koji treba dobiti odgovore zbog ovakvog postupka!"
,,Ako mi ovaj čas ne bude odgovorio, odvest ću ga ravno na policiju i sve ću im ispričati!" reče Lowell. ,,Zar nisam cijelo vrijeme govorio da nam baca pijesak u oči, Longfellowe?"
,,Ha! Samo dajte, pozovite policiju!" reče Bachi. ,,Oni će mi pomoći da dobijem što je moje! Želite znati što radim ovdje? Došao sam po novac koji mi duguje ona propalica." Njegova krupna adamova jabučica zakotrlja se od srama zbog razloga njegova dolaska. ,,Da, moglo bi se reći da mi je ne malo dosadilo poučavati."
„Poučavati. Davali ste joj satove? Talijanskog?" upita Lowell.
,,Mužu," odgovori Bachi. ,,Samo tri puta, prije nekoliko tjedana - besplatno, čini se, što se njega tiče."
,,Ali vratili ste se u Italiju!" reče Lowell.
,,Bachi se sjetno nasmije. ,,Da bar jesam, signore! Najviše što sam se približio bilo je da ispratim svog brata, Giuseppea. Bojim se da postoji, nazovimo to tako, protivnička strana koja moj povratak čini nemogućim, i to najmanje na još mnogo mjeseci."
„Ispratili ste brata! Kakva drskost!" uzvikne Lowell. ,,Bili ste u ludoj žurbi na čamcu i išli ste prema parobrodu! I bili ste oboružani torbom punom lažnog novca - vidjeli smo je!"
,,Hej, čekajte malo!" Bachi će uvrijeđeno. ,,Kako vi znate gdje sam bio toga dana?"
,,Odgovorite mi!"
Bachi optužujući pokaže prstom prema Lowellu, ali po nepreciznosti svoga ispruženog prsta shvati da mu je mučno i da je prilično pijan. Osjeti kako mu se val mučnine penje u grlo. Uhvati je i proguta, zatim pokrije usta i podrigne. Kada je opet bio u stanju govoriti, dah mu je bio ubitačan, no on je bio pitomiji. ,,Otišao sam na parobrod, istina je. Ali bez ikakva novca - lažnog ili pravog. Kamo sreće da mi vreća zlata padne na glavu, professore. Onog sam dana bio tamo kako bih svoj rukopis dao bratu, Giuseppeu Bachiju, koji je pristao odnijeti ga u Italiju."
,,Vaš rukopis?" upita Longfellow.
„Prijevod na engleski Danteova Pakla, ako baš morate znati. Čuo sam za trud koji ulažete, signor Longfellow, i za vaš vrli Klub Dante i moram se tome nasmijati. Pozivate sunarodnjake da se pobune protiv britanske prevlasti u knjižnicama. No jeste li ikada pomislili da bih ja, Pietro Bachi, mogao ikako pridonijeti vašem radu? Da bih kao talijanski sin, kao čovjek rođen od njezine povijesti, njezinih nesuglasica, njezine borbe protiv čvrstog stiska crkvene vlasti, u svojoj ljubavi prema slobodi - za kojom je i Dante tragao - mogao ponuditi nešto jedinstveno?" Bachi zastane. ,,Ne, ne. Nikada me niste pozvali u Craigie House. Je li to bilo zbog zlobnih jezika koji su govorili da sam pijanac? Zbog mog sramotnog odlaska s Fakulteta? Je li to sloboda u Americi? Rado nas šaljete u svoje tvornice, u svoje ratove, da nestanemo zaboravljeni. Gledate kako gaze našu kulturu, zatiru naše jezike, kako vaši običaji postaju naši. A zatim s osmijehom na licu pljačkate našu književnost s naših polica. Pirati. Prokleti književni pirati, svi do jednog."
,,Bolje smo upoznali Danteovu dušu nego što možete zamisliti," odgovori Lowell. ,,Vaš je narod, vaša je zemlja učinila od njega siroče, ako vas smijem podsjetiti!"
Longfellow dade Lowellu znak da se suzdrži, zatim reče, ,,Signor Bachi, vidjeli smo vas u luci. Molim vas, objasnite. Zašto ste slali taj prijevod u Italiju?"
,,Čuo sam da Firenca planira odati počast vašoj verziji Pakla na posljednjoj godišnjoj Danteovoj svečanosti, ali da još niste dovršili prijevod i da ga možda nećete dovršiti u roku. Ja sam kroz dugi niz godina povremeno prevodio Dantea, katkada uz pomoć starih prijatelja kao što je bio signor Lonza, kada se osjećao dovoljno dobro. Mislili smo valjda - uspijemo li dokazati da Dante može živjeti na engleskom kao i na talijanskom, i mi bismo mogli napredovati u Americi. Nikada nisam pomišljao na to da ću ga vidjeti objavljena. Ali kada je siroti Lonza umro okružen strancima, najvažnije od svega postalo je pobrinuti se da naš rad nastavi živjeti. Uz uvjet da pronađem način da ga sam tiskam, moj je brat pristao isporučiti rukopis knjigoveži kojega je poznavao u Rimu te ga osobno odnijeti Odboru i zauzeti se za nas. I tako sam ovdje u Bostonu pronašao tiskara koji izrađuje brošure za kockarnice i slične stvari i dao mu prijevod natisak oko tjedan dana prije nego što je Giuseppe trebao otputovati - i to za malu cijenu. Da znate da idiot nije dovršio tiskanje sve do zadnjeg trenutka, a vjerojatno ne bi uopće završio da mu nije bio potreban čak i moj mizerni novac. Lupež je bio u nekakvoj nevolji zbog krivotvorenja novca za mjesne kockare, a koliko sam shvatio, morao je u žurbi staviti ključ u bravu i dati se u bijeg."
,,Kad sam stigao u luku, morao sam moliti nekog sumnjivog Harona na pristaništu da me u malome čamcu na vesla odvede na Anonimo. Nakon što sam ostavio rukopis na brodu, odmah sam se vratio na obalu. Od cijele stvari nije bilo ništa, bit će vam drago čuti. Odbor nije bio 'u ovom trenutku zainteresiran za daljnje prijave u program proslave.'" Bachi se smijuljio vlastitom porazu.
,,Zato su ti iz Odbora poslali Danteov pepeo!" Lowell se okrene prema Longfellowu. ,,Kako bi te uvjerili da će upravo tvoj prijevod zastupati Ameriku na svečanostima, i da mu je mjesto zajamčeno!"
Longfellow se na trenutak zamisli pa reče, ,,Danteov je tekst tako težak da će dva ili tri neovisna prijevoda biti posve prihvatljiva zainteresiranim čitateljima, dragi moj signore."
Bachijevo se strogo lice smekša. „Shvatite me, molim vas. Uvijek sam cijenio povjerenje koje ste mi ukazali zaposlivši me na Fakultetu i ne osporavam vrijednost vaše poezije. Ako sam učinio nešto da se osramotim zbog svoje situacije..." Naglo zastane. Nakon stanke nastavi: ,,Prognaništvo ne ostavlja nikakvu nadu osim najslabašnije. Mislio sam da možda - samo možda - za mene postoji mogućnost da svojim prijevodom oživim Dantea u Novome svijetu. Kako bi onda drugačije gledali na mene u Italiji!"
,,Vi" Lowell ga iznenada optuži. ,,Vi ste urezali onu prijetnju na Longfellowov prozor da nas prestrašite, tako da Longfellow prestane prevoditi!"
Bachi se lecnu, pretvarajući se da ne razumije. Iz kaputa izvadi crnu bocu i nagne je, kao da je njegovo grlo samo lijevak koji vodi nekamo daleko. Kad je bio gotov, zadrhtao je. „Nemojte misliti da sam okorio, professori. Nikada ne pijem više nego što mi koristi, barem ne u dobrom društvu. No što da čovjek radi sam samcat u dosadnim satima novoengleske zime - u tome je nevolja." Čelo mu se smrkne. ,,Dakle. Jesmo li gotovi? Ili me želite još mučiti s mojim razočaranjima?"
,,Signore," reče Longfellow. ,,Moramo znati što ste naučili gospodina Galvina. Zna li sada čitati i pisati talijanski?"
,,Bachi zabaci glavu i nasmije se. ,,Da manje ne može! Taj čovjek ne bi znao engleski čitati ni da Noah Webster stoji pred njim! Uvijek je bio odjeven u vaše američke plave krpe sa zlatnom dugmadi. Htio je Dantea, Dantea, Dantea. Nije mu palo na um da mora prvo naučiti jezik. Che stranezza!"
,,Jeste li mu posudili svoj prijevod?" upita Longfellow.
Bachi odmahne glavom. ,,Nadao sam se da ću taj pothvat zadržati u potpunoj tajnosti. Siguran sam da svi znamo kako vaš gospodin Fields reagira ako se netko pokuša nadmetati s njegovim piscima. U svakom slučaju, pokušao sam ispuniti neobične želje gospodina Galvina. Predložio sam mu da provedemo uvodne satove talijanskog čitajući Commediju zajedno, stih po stih. Ali bilo je tokao da čitate zajedno sa životinjom. Zatim je htio da održim propovijed o Danteovu Paklu, ali to sam odbio iz principa - ako me je htio zaposliti kao učitelja, mora naučiti talijanski."
,,Rekli ste mu da nećete dalje poučavati?" upita Lowell.
,,To bi mi bilo činilo golemo zadovoljstvo profesore. Ali jednoga me dana prestao posjećivati. Otad ga nisam mogao naći - i još nisam dobio kompenzaciju."
,,Signore," reče Longfellow. ,,Ovo je veoma važno. Je li gospodin Galvin ikada govorio o osobama iz našeg vremena, iz našega grada, koje je poistovjećivao s Danteovim likovima? Morate razmisliti je li ikada ikoga spomenuo. Možda osobe koje su nekako povezane s Fakultetom i koje žele diskreditirati Dantea."
Bachi odmahne glavom. ,,Jedva da je išta govorio, signor Longfellow, poput glupoga vola. Ima li to ikakve veze s kampanjom koji vodi Fakultet protiv vašega rada?"
Lowell naćuli uši. ,,Što znate o tome?"
„Upozorio sam vas na to kada ste me došli posjetiti, signore," reče Bachi. ,,Rekao sam vam da pazite svoj seminar, zar ne? Sjećate se kad smo se sreli u dvorištu Fakulteta nekoliko tjedana prije toga? Primio sam poruku da se sastanem s jednim gospodinom radi povjerljiva razgovora - o, kako sam samo bio uvjeren da Harvard želi da se vratim na posao! Zamislite kako sam bio glup! Zapravo, taj prokleti lupež bio je na nekom zadatku da dokaže Danteov loš utjecaj na studente, i htio je da mu pomognem."
,,Simon Camp," reče Lowell kroz stisnute zube.
,,Zamalo sam ga udario šakom u glavu, kažem vam," obavijesti ih Bachi.
,,Da bar jeste, signor Bachi," reče Lowell, nasmiješivši se skupa s njime. ,,Još može upropastiti Dantea. Što ste mu odgovorili?"
,,Što sam mogao odgovoriti? 'Idite dovraga' bilo je sve što mi je palo na um. Nakon tolikih godina na Fakultetu jedva imam za kruh, a netko iz uprave unajmi tog magarca."
Lowell se zasmijulji. ,,A što mislite tko? To je bio doktor Mann..." Iznenada zastane i naglo se okrene uputivši znakovit pogled Longfellowu. ,,Doktor Manning."

Caroline Manning mela je razbijeno staklo. ,,Jane, donesi krpu!" doviknula je sobarici drugi put, mrgodeći se na lokvicu šerija koja se sušila na tepihu u knjižnici njezina supruga.
Izlazeći iz sobe, gospođa Manning začuje zvonce na vratima. Odmakne zavjesu nekoliko centimetara, toliko da ugleda Henryja Wadswortha Longfellowa. Odakle on u ovo doba? Zadnjih godina jedva da je mogla pogledati jadnog čovjeka onih nekoliko puta što ga je vidjela u Cambridgeu. Nije znala kako netko može toliko pretrpjeti. Kako nepobjedivim se doimao. Aona je ovdje s lopaticom za smeće u ruci i bez sumnje izgleda kao obična sluškinja.
Gospođa Manning se ispriča: doktor Manning nije kod kuće. Objasni mu da je prije toga dana očekivao gosta i da je htio biti s njime nasamo. On i njegov gost zacijelo su otišli u šetnju, premda joj je to bilo pomalo čudno s obzirom na ovako ružno vrijeme. A i ostavili su komade razbijenog stakla u knjižnici. ,,Ali znate kako muškarci katkad piju," doda.
,,Jesu li mogli otići s kočijom?" upita Longfellow.
Gospoda Manning reče da to ne bi bilo moguće zbog slinavke: doktor Manning je strogo zabranio izvođenje konja, pa makar i na kratko. Ali pristala je otpratiti Longfellowa do staje.
,,Za Boga miloga," reče kada nisu pronašli ni traga kočiji ni konjima doktora Manninga. ,,Nešto se dogodilo, zar ne, gospodine Longfellow? Za Boga miloga," ponovi.
Longfellow ne odgovori.
,,Je li mu se nešto dogodilo. Morate mi odmah reći!"
Longfellowu su riječi polako dolazile. ,,Morate ostati u kući i čekati. Vratit će se i bit će dobro, obećavam, gđo Manning."
Vjetar je u Cambridgeu ojačao. Bio je olujan i bolan na koži.

,,Doktor Manning," reče Fields dvadeset minuta poslije, pogleda uprta u Longfellowov sag. Nakon što su otišli iz Galvinove kuće, pronašli su Nicholasa Reya koji je osigurao policijsku kočiju i zdrava konja i dovezao ih u Craigie House. ,,On je od početka bio naš najveći protivnik. Zašto ga Teal odavno nije uhvatio?"
Holmes je stajao naslonjen na Longfellowov pisaći stol. ,,Zato što je naš najveći protivnik, dragi moj Fieldse. Kako se Pakao produbljuje, sužava, grešnici postaju sve besramniji, njihovi grijesi sve teži - sve se manje kaju zbog onoga što su učinili. Na kraju stiže do Lucifera, koji je počeo sve zlo na svijetu. Healey, kao prvi kojega je trebalo kazniti, bio bi jedva svjestan svoga grijeha neutralnosti - takva je priroda njegova 'grijeha', koji se sastoji iz čina neopredijeljenosti."
Pozornik Rey stajao je uspravan na sredini radne sobe. ,,Gospodo, morate se ponovno osvrnuti na propovijedi koje je održao gospodin Greene prošlih tjedana, tako da možemo razabrati kamo će Teal odvesti Manninga."
,,Greene je svoj niz propovijedi počeo s Licemjerima," objasni Lowell. ,,Zatim je prešao na Krivotvoritelje, uključujući Krivotvoritelje novca. Konačno, u propovijedi koju smo čuli ja i Fields, govorio je o Izdajicama."
Holmes reče, ,,Manning nije bio Licemjer - bio je otvoreno protiv Dantea. A Izdajice rođaka nemaju veze s ovim."
,,Znači da nam preostaju Krivotvoritelji i Izdajice domovine," reče Longfellow.
,,Manning se nije upuštao u nikakvu stvarnu prijevaru," reče Lowell. ,,Istina, skrivao je od nas svoje aktivnosti, ali to nije bio njegov primarni način napada. Mnoge od Danteovih sjenki bile su krive za gomile grijeha, ali onaj grijeh koji definira njihove postupke jest onaj koji određuje njihovu sudbinu u Paklu. Krivotvoritelji moraju mijenjati jedan oblik u drugi kako bi ostvarili svoj contrapasso, poput Grka Sinona, koji je lažnim riječima nagovorio Trojance da u grad prime drvenoga konja."
,,Izdajice domovine potkopavaju dobrobit naroda," reče Longfellow. „Nalazimo ih u devetome krugu - najdubljemu."
,,U ovom slučaju, bore se protiv naših projekata o Danteu," reče Fields. Holmes promisli o tome. ,,To je to, zar ne? Znamo da Teal odijeva odoru kad preuzima svoju danteovsku ulogu, da proučava Dantea ili da priprema ubojstva. To baca svjetlo na krajolik njegova uma: u svojoj bolesti on brka čuvanje Unije s čuvanjem Dantea."
Longfellow reče. ,,A kao podvornik u University Hallu, Teal bi mogao svjedočiti Manningovim spletkama. U Tealovim očima, Manning je među najgorim izdajnicima cilja za koji se on odlučio boriti. Teal je Manninga sačuvao za kraj."
Nicholas Rey reče, ,,Kakvu bismo kaznu tražili?"
Svi su čekali da Longfellow odgovori. „Izdajnici su cijeli smješteni u led, od vrata naniže, 'na zaleđenom jezeru što bješe slično staklu, a ne vodi.'"
Holmes zagunđa. ,,Svaka lokva u Novoj Engleskoj zamrznula se u protekla dva tjedna. Manning bi mogao biti bilo gdje, a mi imamo samo jednog umornoga konja s kojim ga možemo tražiti!"
Rey odmahne glavom. ,,Vi, gospodo, ostanite ovdje u Cambridgeu i tražite Teala i Manninga. Ja ću se odvesti u Boston i potražiti pomoć."
,,Što ćemo učiniti ako vidimo Teala?" upita Holmes.
„Upotrijebite ovo." Rey im dade svoju policijsku čegrtaljku.
Četvorica učenjaka počeše svoju ophodnju pustim obalama rijeke Charles, u Beaver Creeku u blizini Elmwooda i Fresh Ponda. U opreznoj potrazi pod blijedim svjetlom plinskih svjetiljki, bili su tako budni i usredotočeni da su jedva zapažali kako ravnodušno prolazi noć, ne dopuštajući im ni najmanji uspjeh. Umotali su se u nekoliko kaputa, ne osjećajući kako im se inje skuplja na bradama (ili kod doktora Holmesa, na obrvama i zaliscima). Kako se čudan i tih doimao svijet bez povremenog klopota konjskoga kasa. Činilo se kao da se ta tišina proteže sve gore do Sjevera, prekinuta samo nepristojnim podrigivanjem trbušastih lokomotiva koje su u daljini prenosile robu od jedne do druge postaje.
Svaki je danteovac do najmanjih pojedinosti zamišljao kako u istom tom trenutku vremena pozornik Rey progoni Dana Teala kroz Boston, kako ga hvata i stavlja mu lisičine uime vlasti, kako Teal objašnjava, bjesni, opravdava se, ali zatim mirno prepušta pravdi, da poput Jaga nikada više ne progovori o svojim djelima. Nekoliko su se puta mimoišli, Longfellow i Holmes te Lowell i Fields, hrabreći jedni druge dok su kružili zaleđenim vodenim putovima.
Počeli su razgovarati - prvo doktor Holmes, razumije se. Ali i ostali su se umirivali izmjenjujući prigušene riječi. Razgovarali su o pisanju memorijalnih stihova, o novim knjigama, o političkim događajima koje u zadnje vrijeme nisu pratili; Holmes je ponovno ispripovijedao priču iz ranih godina svoje liječničke prakse, kada je izvjesio natpis - NAJMANJE GROZNICE ZAHVALNO PRIMAM - prije nego što su mu pijanci razbili prozor.
,,Previše govorim, zar ne?" Holmes je samoprijekorno odmahivao glavom. ,,Longfellowe, volio bih da te mogu navesti da više govoriš o sebi."
,,Ne," odgovori Longfellow zamišljeno. ,,Mislim da nikada to ne činim."
,,Znam da nikada to ne činiš! Ali povjerio si mi se jednom." Holmes dvaput promisli. ,,Kada si tek upoznao Fanny."
,,Ne, mislim da nisam."
Izmjenjivali su partnere kao da plešu; izmjenjivali su razgovore, također. Katkada su sva četvorica zajedno hodala, i činilo se kao da će od njihove težine napuknuti zaleđeno tlo pod njima. Uvijek su išli rukom pod ruku, podupirući jedan drugoga.
Barem je noć bila vedra. Zvijezde na nebu bile su nepomične, u savršenom redu. Čuli su topot kopita koji je dovozio Nicholasa Reya, obavijenog parom od konjskog daha. Dok se približavao, svatko je u sebi predočavao prizor neskrivenog zadovoljstva na pristalu mladićevu licu, ali ono je bilo smrknuto. Nitko nije vidio Teala ni Augusta Manninga, izvijestio ih je. Zadužio je još šestoricu pozornika da pročešljaju područje uz rijeku Charles, ali mogli su iz karantene izvesti samo još četiri konja. Rey je odjahao upozorivši Pjesnike ognjišta da budu oprezni, obećavajući da će nastaviti potragu ujutro.
Tko je od njih predložio, u pola četiri ujutro, da se nakratko odmore u Lowellovoj kući? Razdvojili su se, dvojica u glazbenu a dvojica u susjednu, radnu sobu, koja je svojim tlocrtom bila zrcalni odraz one druge, a i kamini su im bili međusobno okrenuti poleđinama. Uzbuđeno lajanje šteneta privuklo je i Fanny Lowell u prizemlje. Pripravila im je čaj, ali Lowell joj ništa nije objasnio i samo je mrmljao nešto o vražjoj slinavki. Nasmrt se zabrinula dok ga nije bilo. Nato Lowell konačno shvati koliko je kasno, te pošalje Williama, radnika na njihovu imanju, da dostavi poruke u kuće preostale trojice. Dogovorili su se o tridesetominutnom zatišju - ne duljem - i zadrijemali ispred dvaju kamina.
U onaj jutarnji sat prije nego što se svijet počinje buditi, Holmes osjeti toplinu na licu. Cijelo mu je tijelo bilo tako jako umorno da je jedva osjetio kada su ga ponovno podignuli na noge i poslali do vanjske ograde uz koju je sada lagano koračao. S naglim rastom temperature led se na zemlji počeo ubrzano otapati, a bljuzgavica je zakrčivala potoke vode. Tlo pod njegovim čizmama bilo je strmo i osjećao je kako se naginje naprijed kao da se penje uzbrdo. Pogledao je prema cambridgeskom parku, gdje je mogao razabrati topove iz Rata za nezavisnost kako iskašljavaju pramenove dima, te masivni brijest čije su tisuće prstiju od grančica sezale u svim smjerovima. Holmes se okrene i ugleda Longfellowa kako polako klizi prema njemu. Holmes mu dade znak da požuri.
Nije volio da Longfellow predugo bude sam. Ali nekakav štropot privuče doktorovu pozornost.
Dva pjegava konja s bijelim kopitima jurila su prema njemu, vukući rasklimana kola. Holmes se prestraši i padne na koljena; uhvati se za gležnjeve i pogleda uvis, na vrijeme da spazi Fanny Longfellow - kojoj je plameno cvijeće ispadalo iz raspuštene kose niz bujno poprsje. U rukama su joj bile konjske uzde, a Junior je čvrsto držao uzde drugoga, kao da jaše od dana kada se rodio. Kada su dva lika proletjela, svaki sjedne strane maloga doktora, nije mu se činilo moguće da i dalje održava ravnotežu, te on sklizne u tamu.

Holmes se odupre rukama i ustane iz naslonjača, a koljena su mu bila samo nekoliko centimetara udaljena od rešetke ispred pucketave vatre. Pogleda uvis. Kristali na lusteru su zveckali. ,,Koliko je sati?" upita kad je shvatio da je sanjao. Lowellov sat odgovori: petnaest minuta do šest. Lowell, žmirkajući poput omamljena djeteta, pomakne se u svojem naslonjaču. Upita je li se što dogodilo. Zbog gorkog okusa u ustima bilo mu je teško otvoriti ih.
,,Lowelle, Lowelle," reče Holmes, razmičući sve zavjese. ,,Dva konja."
,,Molim?"
,,Mislim da sam vani čuo dva konja. Ne, prilično sam siguran u to. Projurili su pokraj tvog prozora prije samo nekoliko sekunda, veoma blizu i veoma brzo. Nema sumnje da su to bila dva konja. Pozornik Rey ima samo jednoga. Longfellow je rekao da je Teal od Manninga ukrao dva."
,,Zaspali smo," Lowell odgovori uznemireno, još trepćući, a kroz prozor je vidio da je počelo svitati.
Lowell probudi Longfellowa i Fieldsa, zatim uzme svoj dalekozor i objesi pušku preko ramena. Kad su stigli do vrata, Lowell ugleda Mabel, umotanu u kućni ogrtač, kako dolazi u predvorje. Zastane, očekujući da će ga prekoriti, ali samo je stajala tamo, odsutno zureći. Lowell joj priđe i čvrsto je zagrli. Kada je čuo svoj glas kako šaptom govori ,,Hvala ti," ona je već izgovorila iste riječi.
,,Oče, moraš biti pažljiv. Zbog majke i zbog mene."
Izlazak iz topline na ledeni vanjski zrak probudio je svu snagu Holmesove astme. Lowell potrči naprijed, slijedeći svježe tragove kopita, dok su ostala trojica pošla zaobilazno između ogoljenih brijestova.
,,Longfellowe, dragi moj Longfellowe..." govorio je Holmes.
,,Holmese?" pjesnik odgovori ljubazno.
Holmes je još pred očima zadržao djeliće svoga dojmljivog sna i bojao se pogledati u svog prijatelja. Bilo ga je strah da bi mogao izlanuti: Upravo sam vidio kako Fanny dolazi po nas, doista! „Zaboravili smo policijsku čegrtaljku u tvojoj kući, zar ne?"
Fields položi umirujuću ruku na doktorovo sitno rame. ,,Mrva odvažnosti sada zlata vrijedi, dragi moj Wendelle."
Malo naprijed, Lowell klekne na jedno koljeno. Dalekozorom je pretraživao površinu ribnjaka ispred sebe. Usne su mu drhtale od straha. Isprva je mislio da vidi kako neki dječaci pecaju kroz rupu u ledu. Ali zatim, kad je okrenuo dalekozor, ugleda blijedožuto lice svoga studenta, Plinyja Meada: samo njegovo lice.
Meadova se glava vidjela kroz uzak otvor u ledenom jezeru. Ostatak njegova golog tijela skrivala je mrzla voda pod kojom su mu noge bile vezane. Zubi su mu silovito cvokotali. Jezik mu je bio skupljen u dnu usta. Gole su mu ruke bile ispružene na ledu i čvrsto svezane komadom užeta koje je vodilo do Manningove kočije što je stajala u blizini. Onako napola pri svijesti, Mead bi bio skliznuo kroz rupu i u smrt da nije bio vezan. Kod stražnjeg dijela kočije, Dan Teal, blistav u svojoj vojničkoj odori, provukao je ruke ispod još jednog golog tijela, podignuo ga i počeo nesigurno hodati po ledu. Nosio je mlohavo, bijelo tijelo Augustusa Manninga, čija je brada neprirodno visjela iznad njegovih kržljavih prsa, nogu i bokova vezanih užetom - tijelo koje je drhtalo dok je Teal prelazio preko klizavog ribnjaka.
Manningov je nos bio tamnocrvene boje; debeli sloj sasušene krvi skupio se ispod njega. Teal ubaci Manninga nogama naprijed u drugi otvor u zamrznutom jezeru, tridesetak centimetara od Meadova. Šok ledene vode naglo osvijesti Manninga; mahnito je pljuskao i tražio oslonac. Teal zatim odveže ruke Plinyju Meadu, tako da je jedina sila koja je uopće mogla spriječiti dva gola muškarca da skliznu svaki u svoju rupu bio silovit pokušaj - što su obojica instinktivno shvatila i u trenu počela - da uhvate jedan drugoga za ispružene ruke.
Teal zakorači na obalu da ih gleda kako se bore, a zatim odjekne pucanj iz puške. Zabije se u koru drveta iza ubojice.
Lowell jurne naprijed, čvrsto držeći pušku i divlje se kližući po ledu. ,,Teale!" zaviče. Namjesti pušku za još jedan hitac. Longfellow, Holmes i Fields svi su nespretno trčali iza njega.
„Gospodine Teal, morate prekinuti ovo!"
Gledajući preko cijevi puške, Lowell nije mogao vjerovati svojim očima. Teal je samo nepomično stajao.
,,Pucaj, Lowelle, pucaj!" urlao je Fields.
Kada je išao u lov, Lowell je uvijek volio nišaniti, ali nikada i pucati. Sunce je sada bilo na idealnoj visini da obasja prostranu kristalnu površinu.
Na trenutak ih je zaslijepio odraz svjetlosti. Kada su im se oči priviknule, Teala više nije bilo na vidiku, a prigušeni zvuk njegovih koraka odjekivao je u šumi. Lowell zapuca prema guštiku.
Pliny Mead, nekontrolirano drhteći potpuno omlitavi, glava mu klone na led, a tijelo počne polagano tonuti u smrtonosnu vodu. Manning se borio da zadrži stisak mladićevih klizavih ruku, zatim zapešća, pa prstiju, ali težina je bila prevelika. Mead je potonuo. Doktor Holmes se baci naprijed, kližući po ledu. Gurne obje ruke u rupu, hvatajući Meada za kosu i uši, vukući ga svom snagom dok ga nije uhvatio za prsa i zatim ponovno dok ga nije izvukao na led.
Fields i Longfellow izvukli su Manninga na površinu prije nego što je stigao potonuti. Odvezali su mu noge i stopala.
Holmes začuje pucanje biča, pogleda uvis i ugleda Lowella na mjestu kočijaša napuštene kočije. Tjerao je konje prema šumi. Holmes skoči i potrči prema njemu. ,,Jamey, ne!" vikao je Holmes. ,,Moramo ih odvesti na toplo ili će umrijeti!"
,,Teal će pobjeći, Holmese!" Lowell zaustavi konje i pogleda u nesretnog Augustusa Manninga koji je nezgrapno mlatarao po zamrznutom ribnjaku kao riba izvučena iz vode. Vidio je kako je doktor Manning gotovo propao, ali osjetio je samo samilost. Led je počeo popuštati pod težinom članova Kluba Dante i nesuđenih žrtava ubojstva, a voda je izbijala kroz nove pukotine dok su hodali. Lowell siđe s kočije upravo u trenutku kada je jedna od Longfellowovih kaljača propala kroz tanak sloj leda. Lowell ga uhvati.
Doktor Holmes strgne svoje rukavice i šešir, zatim skine kaput i gerok te ih počne slagati preko Plinyja Meada. „Umotajte ih u sve što imate! Pokrijte im glavu i vrat!" Strgnuo je kravatu i vezao je oko mladićeva vrata. Zatim zbaci čizme i čarape i navuče ih na Meadove noge. Drugi su pozorno promatrali Holmesove razigrane ruke i oponašali ga.
Manning je pokušao progovoriti, ali čulo se samo nerazumljivo mrmljanje, slabašno pjevušenje. Pokušao je podići glavu s leda ali bio je posve smeten dok mu je Lowell navlačio svoj šešir.
Doktor Holmes zaviče, „Pobrinite se da ostanu budni! Budu li zaspali, izgubit ćemo ih!"
S naporom su odnijeli smrznuta tijela u kočiju. Lowell, razodjeven do košulje, vrati se na mjesto kočijaša. Slijedeći Holmesove upute, Longfellow i Fields trljali su žrtvama vratove i ramena i podigli im noge radi bolje cirkulacije.
,,Požuri, Lowelle, požuri!" dovikivao je Holmes.
,,Idemo najbrže što možemo, Wendelle!"
Holmes je odmah vidio da je Mead gore prošao. Strašna duboka posjeklina na zatiljku, koju je vjerojatno Teal tamo ostavio, bila je loša kombinacija sa smrtonosnom hladnoćom. Za vrijeme kratke vožnje prema gradu, frenetično je pokušavao poticati mladićevu cirkulaciju. I protiv svoje volje, čuo je kako mu u mislima odjekuje njegova pjesma koju je recitirao studentima da ih podsjeti kako trebaju liječiti pacijente.
Ako moraš protrest jadnu žrtvu,
Nemoj mu od grudnog koša tvorit brtvu.
(Postoje doktori svud oko nas
Što po prsima udaraju čekićem tražeć spas.)
I odgovor za vas: iz milošte puste
Nemojte pacijenta cijedit poput spužve.
On nije mekušac što se trza pod skalpelom,
A ti nisi Agassiz, ne baviš se ribljim tijelom.
Meadovo je tijelo bilo tako hladno da je bilo bolno na dodir.

*  *  *
,,Momak je bio izgubljen prije nego što smo stigli na Fresh Pond. Nije se moglo učiniti više. Moraš vjerovati u to, dragi Holmese."
Ne obazirući se na Fieldsa, doktor Holmes je naprijed-natrag gurao po stolu Longfellowovu tintarnicu, istu onu koja je nekoć pripadala Tennysonu, dok su mu vrhovi prstiju crnjeli od tinte.
,,A Augustus Manning duguje ti život," reče Lowell. ,,A meni šešir," doda. „Ozbiljno, Wendelle, da nije bilo tebe, čovjek bi se bio vratio u prah. Zar ne shvaćaš? Onemogućili smo Lucifera. Iščupali smo čovjeka iz Vražjih ralja. Ovaj put smo pobijedili zato što si dao sve od sebe, dragi moj Wendelle."
Tri Longfellowove djevojčice, brižno odjevene za igranje na otvorenom, pokucaju na vrata radne sobe.
Alice je prva ušla. ,,Tata, Trudy i ostale djevojčice sanjkaju se na brdu. Smijemo li i mi poći?"
Longfellow pogleda svoje prijatelje koji su nepomično sjedili raštrkani po sobi. Fields slegne ramenima.
,,I druga će djeca biti tamo?" upita Longfellow.
,,Iz cijelog Cambridgea!" objavi Edith.
,,U redu," reče Longfellow, ali zatim ih zamišljeno pogleda dok se u sebi predomišljao. ,,Annie Allegra, bi li ipak ostala ovdje s gospođicom Davie."
,,O, molim te tata! Obula sam nove cipele!" Annie podigne nogu i pokaže dokaz.
,,Draga moja Panzie," reče on, smiješeći se. ,,Samo ovaj put, obećavam." Druge dvije odskakutaše, a najmanja djevojčica pođe u predvorje potražiti guvernantu.
Nicholas Rey stigao je odjeven u svečanu vojničku odoru i plavi kaput. Obavijestio ih je da ništa nisu našli. Ali narednik Stoneweather poslao je nekoliko odreda u potragu za Benjaminom Galvinom. ,,Odbor za zdravlje objavio je da je, što se tiče slinavke, najgore prošlo i da će pustiti nekoliko desetaka konja iz karantene."
„Izvrsno! Onda ćemo okupiti tim i početi potragu," reče Lowell.
„Profesore, gospodo," reče Rey i sjedne. ,,Vi ste otkrili identitet ubojice. Spasili ste jedan život, a možda i druge za koje nikad nećemo doznati."
,,Samo što su se zbog nas i našli u opasnosti." Longfellow uzdahne.
,,Ne, gospodine Longfellow. Ono što je Benjamin Galvin pronašao u Danteu bio bi pronašao i drugdje u svom životu. Vi niste prouzročili nijednu od tih strahota. No neporecivo je ono što ste postigli u njihovoj sjeni. Ipak, imatesreće što ste na sigurnom nakon svega ovoga. Sada morate dopustiti policiji da dovrši posao, zbog svačije sigurnosti."
Holmes upita Reya zašto na sebi ima odoru.
,,Guverner Andrew priređuje još jedan od svojih primanja u Zastupničkom domu. Jasno, Galvin je ostao povezan s vojskom. Lako je moguće da se pojavi."
,,Pozorniče, ne znamo kako će reagirati na to što je spriječen da počini ovo zadnje ubojstvo," reče Fields. ,,Što ako ponovno pokuša uprizoriti kaznu Izdajice? Što ako se vrati k Manningu?"
,,Pozornici čuvaju kuće svih članova Izvršnog odbora i nadglednika, uključujući onu doktora Manninga. Osim toga, u svakom hotelu tražimo Simona Campa ako bi se Galvin namjerio na njega kao na još jednog Danteova Izdajicu. Imamo nekoliko ljudi u Galvinovu susjedstvu i pažljivo nadgledamo njegovu kuću."
Lowell pođe do prozora i pogleda na prednji prilaz kući. Ugleda čovjeka u teškom plavom kaputu kako prolazi pokraj ulaza i zatim se vraća iz drugog smjera. ,,I ovdje imate čovjeka?" upita Lowell.
Rey kimne. ,,Kod kuća svih vas. Iz njegova odabira žrtava, čini se da Galvin sebe smatra vašim čuvarom. Stoga bi mu moglo pasti na um da vam se pridruži kako biste zajedno odlučili što dalje nakon ovako naglog preokreta. Bude li to učinio, uhitit ćemo ga."
Lowell baci cigaru u vatru. Odjednom mu vlastita sebičnost postane odbojna. ,,Pozorniče, mislim da ovo nije u redu. Ne možemo cijeli dan samo bespomoćno sjediti u ovoj sobi!"
,,Ne želim reći da trebate, profesore Lowell," odgovori Rey. ,,Pođite svaki svojoj kući, provedite vrijeme s obiteljima. Moja je dužnost zaštititi ovaj grad, gospodo, ali vaša se odsutnost drugdje snažno osjeća. Od sada se vaš život treba početi vraćati u normalu, profesore."
Lowell podigne pogled, zapanjen. ,,Ali..."
Longfellow se nasmiješi. ,,Velik dio životne sreće nije voditi bitke, dragi moj Lowelle, nego ih izbjegavati. Vješt uzmak sam je po sebi pobjeda."
Rey reče, „Sastanimo se opet ovdje večeras. Uz malo sreće, moći ću vam donijeti dobre vijesti. Pošteno?"
Učenjaci pristadoše s pomiješanim izrazima žaljenja i velikog olakšanja.

Pozornik Rey nastavio je tog poslijepodneva okupljati policajce; mnogi od njih u prošlosti su iz opreza potiho izbjegavali susret s njime. Ali on je iz daljine vidio tko su oni. Odmah je prepoznao kad bi ga netko pogledao samo kao drugog čovjeka, a ne kao crnca, mulata ili crnčugu. Tada bi izravan pogled u oči bio dovoljan - nije ga trebalo više uvjeravati.
Postavio je jednog pozornika kod vrta ispred kuće doktora Manninga. Dok je Rey razgovarao s pozornikom ispod javorovog drveta, Augustus Manning izjurio je van kroz stražnja vrata.
„Predajte se!" vikne Manning, pokazujući pušku.
Rey se okrene. ,,Mi smo policija - policija, doktore Manning."
Manning zadrhti kao da je još okovan u ledu. ,,Vidio sam vašu vojničku odoru kroz prozor, pozorniče. Mislio sam da je onaj luđak..."
,,Ne morate se brinuti," reče Rey.
,,Vi ćete... vi ćete me štititi?" upita Manning.
,,Sve dok to bude potrebno," reče Rey. ,,Ovaj će policajac motriti na vašu kuću. Dobro naoružan."
Drugi pozornik otkopča kaput i pokaže svoj revolver.
Manning slabašno kimne u znak pristanka i oklijevajući ispruži ruku, dopuštajući policajcu mulatu da ga otprati do kuće.
Nakon toga, Rey se kočijom odvezao do Mosta Cambridge. Naiđe na zaustavljenu kočiju koja mu je zapriječila put. Dvojica muškaraca zgrbljena su stajala iznad jednog kotača. Rey zaustavi kočiju uz rub ceste i uputi se prema putnicima da im pomogne. Ali kad je stigao do njih, dvojica muškaraca usprave se u punoj visini. Rey začuje zvukove iza sebe, okrene se i ugleda drugu kočiju koja se zaustavila iza njegove. Još dvojica muškaraca u lepršavim kaputima izađu na ulicu. Sva četvorica stadoše u kvadrat oko policajca mulata i ostadoše nepomični gotovo dvije minute.
„Detektivi. Mogu li vam ikako pomoći?" upita Rey.
,,Čuli smo da se bavite nekim slučajem bez valjanih ovlasti, gospodine," reče jedan od njih istupajući naprijed.
,,Mislim da to nije u vašoj nadležnosti, detektive Henshaw," reče Rey nakon stanke.
Detektiv protrlja dva prsta. Drugi se detektiv prijeteći približi Reyu.
Rey se okrene prema njemu. ,,Ja sam u službi zakona. Udarite li me, udarili ste državnu vlast."
Detektiv zabije jednu šaku u Reyev trbuh, a drugom ga udari po čeljusti. Rey se presavine, sagnuvši glavu pod ovratnik kaputa. Krv mu je tekla iz usta dok su ga uvlačili u svoju kočiju.

Doktor Holmes je sjedio u svojem velikom kožnatom stolcu za ljuljanje, čekajući da dođe vrijeme za dogovoreni sastanak u Longfellowovoj kući. Djelomično razmaknuti zastori bacali su mutnu i blijedu svjetlost na stol. Wendell mlađi žurno se penjao na drugi kat.
,,Wendy, sine," vikne Holmes za njim. ,,Kamo ideš?"
Junior polako siđe niza stube. ,,Kako si, oče? Nisam te vidio."
,,Možeš li sjesti na minutu-dvije?"
Junior se smjesti na rub zelenoga stolca.
Doktor Holmes ga je pitao o Pravnom fakultetu. Junior odgovori površno, očekujući uobičajene zajedljive primjedbe o pravu, ali ne bi nijedne. Nikada nijeuspio proniknuti dublje u pravo, reče doktor Holmes, kada ga je nakon koledža pokušao studirati. Valjda je drugo izdanje bolje od prvog, zaključio je.
Brojčanik sata dugim je sekundama spokojno odbrojavao njihovu tišinu.
,,Nikada te nije bilo strah, Wendy?" obrati se doktor Holmes tišini. ,,U ratu, mislim."
Junior se zagleda u oca ispod mrka čela pa se ljubazno nasmije. ,,Bilo bi skroz ludo, tatice, da čovjek klone duhom svaki put kad treba poći u borbu ili može poginuti. Nema poezije u borbi."
Doktor Holmes pusti sina da se vrati svom poslu. Junior kimne i nastavi put na drugi kat.
Holmes je morao krenuti kako bi se sastao s drugima. Odlučio je ponijeti kremenjaču svog djeda, koja je posljednji put upotrijebljena u Ratu za nezavisnost. To je bilo jedino oružje koje je Holmes dopuštao u kući, čuvajući ga kao djelić povijesti u svom podrumu.
Konjskim je tramvajima promet još bilo zabranjen. Kočijaši i kondukteri pokušali su ručno vući kola, ali bez uspjeha. U Gradskim željeznicama pokušali su iskoristiti volove za vuču kola, ali njihove su noge bile preosjetljive za tvrdi pločnik. I tako je Holmes pješice išao kroz krivudave ulice Beacon Hilla. Za samo nekoliko trenutaka mimoišao se s Fieldsovom kočijom u kojoj se izdavač vozio prema Holmesovoj kući da ga upita treba li mu prijevoz. Doktor krene Zapadnim mostom preko djelomično zaleđene rijeke Charles i kroz Gallows Hill. Bilo je tako hladno da su ljudi tapkali uši rukama, grbili se u ramenima i trčali. Holmesu se zbog astme šetnja doimala dvostruko duljom. Zatekao se pred Prvim molitvenim domom, starom camebridgeskom crkvom velečasnog Abiela Holmesa. Ušao je u praznu crkvu i sjeo. Klupe su bile uobičajene, pravokutne, s izbočinom na koju su župljani mogli staviti pjesmarice. Tu su bile i raskošne orgulje, nešto što velečasni Holmes nikada ne bi bio dopustio.
Holmesov je otac izgubio crkvu nakon razdora koji se dogodio kad su neki njegovi župljani tražili da unitaristički svećenici povremeno gostuju za propovjedaonicom. Velečasni je odbio, pa se malo njih koji su mu ostali vjerni preselilo s njim u drugu crkvu. Unitarističke su crkve bile u to doba popularne jer su pod okriljem "nove vjere" nudile sklonište od doktrine prirođena grijeha i čovjekove bespomoćnosti, koju je zagovarao velečasni Holmes i njegova neustrašivija braća. Upravo je u jednoj od takvih crkava i sam doktor Holmes napustio uvjerenja svog oca i pronašao drugačiji zaklon, u pobožnosti prožetoj razumom, umjesto u strahu od Boga.
I ispod podnih dasaka mogao se pronaći zaklon, pomisli Holmes, nakon što su se umiješali abolicionisti - barem je tako čuo: kada je sudac Healey podupro Zakon o odbjeglim robovima i prisilio odbjegle crnce da se skrivaju, ispod mnogih unitarističkih crkava iskapali su tunele kako bi im napravili skloništa. Što bi velečasni Abiel Holmes rekao na to...
Holmes se svakog ljeta vraćao u staru crkvu svoga oca, jer se tamo održavala svečana podjela harvardskih diploma. Kad je Wendell mlađi diplomirao, kao pjesnik je predstavljao svoju generaciju. Gospođa Holmesupozorila je doktora Holmesa da ne čini dodatni pritisak na Juniora savjetujući ga ili kritizirajući njegovu pjesmu. Kad je Junior zauzeo svoje mjesto, doktor Holmes je sjedio u molitvenom domu, u crkvi koja je bila oduzeta njegovu ocu, s nesigurnim osmijehom na licu. Sve su oči bile uprte u njega, želeći vidjeti njegovu reakciju na pjesmu koju je Junior napisao dok je prolazio obuku za rat u koji će se njegova satnija uskoro uključiti. Cedat armis toga, pomislio je Holmes - neka akademska halja prepusti mjesto oružju. Oliver Wendell Holmes, hripajući od nervoze dok je gledao Olivera Wendella Holmesa mlađeg, poželio je skočiti u one mitske tunele koji navodno prolaze ispod crkava, jer kakve sada koristi od tih zečjih rupa kada će secesionističkim izdajicama puškom i bajunetom pokazati što mogu činiti sa svojim zakonima o ropstvu?
Sjedeći u praznoj klupi, Holmes se odjednom trgne. Pa, naravno - tuneli! Eto zašto nitko nije mogao pronaći Lucifera, čak ni kada su sve policijske snage bile na ulicama! Zato je ona prostitutka vidjela kako Teal nestaje u magli pokraj crkve! Zato živčani crkvenjak iz Talbotove crkve nije vidio ubojicu da ulazi ili izlazi! Cijeli zbor aleluja obasja dušu doktora Holmesa. Dok povlači Boston u Pakao, Lucifer ne pješaci niti se vozi kočijom, povikne Holmes u sebi. Zavlači se u jazbinu!
*  *  *
Lowell je zabrinut otišao iz Elmwooda na sastanak u Craigie House i prvi je pozdravio Longfellowa. Putem nije opazio da ispred Elmwooda i Craigie Housea nigdje na vidiku nije bilo policijske straže. Longfellow je Annie Allegri upravo dovršavao čitati priču. Poslao ju je u dječju sobu.
Fields je uskoro stigao.
No prošlo je dvadeset minuta, a nije bilo ni traga Oliveru Wendellu Holmesu i Nicholasu Reyu.
,,Nismo smjeli ostaviti Reya," promrmljo je Lowell sebi u brk.
,,Ne razumijem zašto Wendell nije došao do sada," reče Fields nervozno. ,,Putem sam svratio k njemu i gospođa Holmes mi je rekla da je već otišao."
,,Nije prošlo mnogo vremena," reče Longfellow, ali pogled mu se nije micao sa sata.
Lowell zarine lice u dlanove. Kada je prvi put provirio između njih, bilo je prošlo još deset minuta. Kada ih je ponovno zatvorio, iznenada mu sine zastrašujuća pomisao. Pojuri prema prozoru. ,,Moramo smjesta pronaći Wendella!"
,,Što je bilo?" upita Fields, uznemiren užasnutim izrazom na Lowellovu licu.
,,Wendell," reče Lowell. ,,Nazvao sam ga izdajnikom u Coraeru!"
Fields se blago osmjehne. ,,To je odavno zaboravljeno, dragi moj Lowelle."
Lowell zgrabi svog izdavača za rukav kaputa da uhvati ravnotežu. ,,Zar ne shvaćaš? Posvađao sam se s Wendellom u Corneru onoga dana kad je Jennisonpronađen sasječen, one večeri kad je Holmes napustio naš projekt. Teal, ili bolje rečeno Galvin upravo je prolazio hodnikom. Vjerojatno nas je cijelo vrijeme prisluškivao, baš kao što je činio na sastancima harvardske uprave! Pojurio sam za Holmesom iz Salona pisaca da viknem za njim - zar se ne sjećaš što sam rekao? Zar ti riječi još ne odzvanjaju? Rekao sam Holmesu da je izdao Klub Dante. Rekao sam mu da je izdajica!"
,,Smiri se, molim te," reče Fields.
,,Greene je održao propovijed Tealu, a ovaj je nastavio s ubojstvima. Ja sam Wendella optužio za izdaju: Teal je bio budna publika mojoj maloj propovjedi!" vikao je Lowell. ,,O, dragi moj prijatelj. Zbog mene je nastradao. Ubio sam Wendella."
Lowell pojuri u predvorje po svoj kaput.
,,Stići će svakog časa, siguran sam," reče Longfellow. ,,Molim te, Lowelle, daj da barem pričekamo pozornika Reya."
,,Ne, idem ga smjesta pronaći!"
,,Ali gdje ga kaniš tražiti? I ne možeš ići sam," reče Longfellow. ,,Poći ćemo i mi."
,,Ja ću ići s Lowellom," reče Fields, uzimajući policijsku čegrtaljku koju im je ostavio Rey i tresući je da pokaže da dobro radi. ,,Siguran sam da je sve u redu. Longfellowe, hoćeš li ti ostati ovdje i čekati Wendella? Poslat ćemo pozornika da odmah dovede Reya."
Longfellow kimne.
,,Hajdemo onda, Fieldse! Odmah!" zagrmi Lowell, na rubu suza.
Fields je nastojao držati korak s Lowellom dok je ovaj trčao niz prednji prilaz prema Brattle Streetu. Nikoga nije bilo na vidiku.
,,Dobro, gdje je dovraga taj pozornik?" upita Fields. ,,Ulica izgleda posve pusto... "
Iz drveća iza Lengfellowove visoke ograde začuje se šuškanje. Lowell stavi prst na usta, dajući Fieldsu znak za tišinu i prišulja se bliže zvuku, gdje ostane nepomično čekati.
Jedna mačka iskoči pred njih, a zatim otrči, stapajući se s tamom. Lowell ispusti uzdah olakšanja, ali upravo u tom trenutku jedan čovjek skoči preko ograde i velikom snagom udari Lowella po glavi. Lowell se smjesta sruši, poput jedra kojemu je jarbol puknuo na dva dijela; pjesnikovo je lice bilo tako nepojmljivo nepomično na tlu da je Fieldsu bilo gotovo neprepoznatljivo.
Izdavač napravi korak unatrag, zatim podigne glavu i sretne pogled Dana Teala. Kretali su se u tandemu, Fields unatrag, a Teal naprijed u neobično elegantnu plesu.
„Gospodine Teal, molim vas," Fieldsova koljena oslabiše.
Teal je ravnodušno buljio.
Izdavač se spotakne preko grane koja je pala na tlo, zatim se okrene i dade se u nespretan trk. Zadihano je žurio niz Brattle Street, zapinjući putem, nastojeći viknuti ili vrisnuti, ali iz grla mu je izlazilo samo hrapavo i promuklograktanje, prigušeno na ledenome vjetru koji mu je kričao u ušima. Osvrnuo se, zatim izvukao policijsku čegrtaljku iz džepa. Više nije bilo ni traga njegovu progonitelju. Kada se okrenuo da pogleda preko drugog ramena, osjetio je kako ga netko grabi za ruku i grubo ga odbacuje. Tijelo mu se otkotrljalo na cestu, a čegrtaljka je odletjela u grmlje uz lagano zveckanje, tiho poput ptičjeg cvrkuta.
Fields ispruži svoj bolno ukočeni vrat prema Craigie Houseu. Topao sjaj plinske svjetiljke izbijao je kroz prozore Longfellowove radne sobe, a Fields kao da je u trenu shvatio krajnju namjeru svog ubojice.
,,Samo nemojte nauditi Longfellowu, Teale. Danas je otputovao iz Massachusettsa - vidjet ćete. Dajem vam časnu riječ," Fields je plakao poput djeteta.
,,Nisam li uvijek obavljao svoju dužnost?" Vojnik podigne toljagu visoko iznad glave i udari.
*  *  *
Nasljednik velečasnog Elishe Talbota dovršio je dogovorene sastanke s đakonima u Drugoj unitarističkoj crkvi u Cambridgeu nekoliko sati prije nego što je Oliver Wendell Holmes, naoružan svojom prastarom mušketom i petrolejskom svjetiljkom koju je nabavio u zalagaonici, ušao u crkvu i iskrao se u podzemnu grobnicu. Holmes se dvoumio bi li svoju teoriju podijelio s ostalima, no odlučio je prvo sam je potvrditi. Ako je Talbotova podzemna grobnica uistinu bila povezana s napuštenim tunelom izgrađenim za odbjegle robove, to bi policiju moglo odvesti ravno do ubojice. Također bi objasnilo kako je Lucifer unaprijed ušao u grobnicu, ubio Talbota i pobjegao bez ijednog svjedoka. Intuicija doktora Holmesa navela je Klub Dante da se upusti u istraživanje ubojstava, iako ih je Lowell trebao nagovarati da to provedu u djelo; zašto on ne bi bio i taj koji će im pokazati rješenje?
Holmes je sišao u grobnicu i pipao zidove tražeći trag bilo kakvog prolaza u neki drugi tunel ili prostoriju. Nije pronašao prolaz tražeći rukama, nego je to učinio vrhom svoje čizme, koja je posve slučajno udarila u prazninu. Holmes se sagne da pobliže pogleda i otkrije uzak prostor. Njegovo je skladno tijelo udobno stalo u šupljinu, te on za sobom povuče svjetiljku. Nakon što je neko vrijeme proveo na koljenima i rukama, visina tunela se povećala i Holmes se mogao posve uspraviti. Odmah će se vratiti u glavni prolaz, odluči. O, kako će se ostali razveseliti njegovu otkriću. Kako će se brzo sada njihov protivnik suočiti s porazom! Ali oštra skretanja i strmine labirinta dezorijentirale su maloga doktora. Položio je ruku na džep svog kaputa, na ručku svoje muškete da osjeti sigurnost, i taman mu se počela vraćati mirnoća kad začuje glas koji ga posve izbezumi.
,,Doktore Holmes," reče Teal.

19


BENJAMIN GALVIN STUPIO JE U VOJSKU NA PRVI POZIV MASSACHUSETTSA. S dvadeset četiri godine, već se neko vrijeme smatrao vojnikom, jer je u godinama prije službene objave rata pomagao voditi odbjegle robove kroz gradsku mrežu skloništa, utočišta i tunela. Bio je jedan od dobrovoljaca koji su pratili predavače-protivnike ropstva na ulasku i izlasku iz Faneuil Halla i drugih dvorana, služeći kao dio ljudskog štita od svjetine koja je na njih bacala kamenje i cigle.
Galvin, doduše, nije bio politiziran poput drugih mladića. Nije mogao u traktatima i novinama čitati o tome je li ovog ili onog pokvarenog političara trebalo maknuti s položaja, ili kako su ona stranka ili zakon bili za odcjepljenje ili pomirbu. Ali razumio je agitatore koji su govorili da porobljeni narod treba osloboditi, a krivce podvrgnuti pravednoj kazni. I Benjamin Galvin također je dobro razumio da se možda neće vratiti kući svojoj nevjesti; ako se ne vrati noseći zastavu Unije, vratit će se umotan u nju - tako su obećavali u vojsci. Galvin se nikada prije nije fotografirao, a ona jedna slika nastala prigodom novačenja razočarala ga je. Kapa i hlače nisu mu pristajali; pogled mu se doimao neobjašnjivo preplašen.
Zemlja je bila suha i vruća kad su satniju C iz 10. pukovnije poslali iz Bostona u Sprinfield na vojni poligon Brightwood. Oblaci prašine tako su gusto prekrili njihove nove plave odore da su poprimile tmurnu sivu boju neprijateljskih odora. Pukovnik je upitao Benjamina Galvina želi li biti satnijski pobočnik i bilježiti popis žrtava. Galvin mu je objasnio da zna abecedu ali da ne zna pravilno pisati niti čitati; mnogo je puta pokušao naučiti, ali slova i znakovi u njegovoj bi se glavi zapleli u krivim smjerovima i međusobno se sudarali na papiru. Pukovnik je bio iznenađen. Nepismenost nije bila nimalo neobična među novacima, ali vojnik Galvin uvijek se doimao tako duboko zamišljen, upijajući sve oko sebe s tako velikim, mirnim očima i potpuno spokojnim izrazom lica, zbog čega su ga neki prozvali Oposum.
Dok su boravili u taboru u Virginiji, prvi uzbudljiv događaj zbio se kada je jedan vojnik iz njihovih redova pronađen u šumi, ustrijeljen u glavu i izboden bajunetama, a crvi su mu ispunjavali glavu i usta poput roja pčela u košnici. Govorilo se da su pobunjenici poslali jednoga od svojih crnaca da iz zabave ubije Jenkija. Kapetan Kingsley, prijatelj mrtvoga vojnika, natjerao je Galvina i druge da prisegnu kako neće imati milosti kada dođe dan da potuku Južnjake. Činilo se da nikada neće dobiti priliku da se upuste u borbu koju su svi nestrpljivo očekivali.
Iako je veći dio života proveo radeći na otvorenom, Galvin nikada prije nije vidio takvih puzavih stvorova kakvi su nastanjivali ovaj dio zemlje. Pobočnik, 
koji je svakog dana ustajao sat vremena prije trube, kako bi počešljao svoju gustu kosu i napisao popis bolesnih i mrtvih, nikome nije dopuštao da ubije ijedno od gmizavih stvorenja; brinuo se o njima kao o djeci iako je Galvin vidio, vlastitim očima, kako četvorica ljudi iz druge satnije umiru od bijelih crva kojima su vrvjele njihove rane. To se dogodilo dok je satnija C marširala u sljedeći tabor - bliže, govorkalo se, pravoj bojišnici.
Galvin nikada nije mogao pomisliti da bi smrt tako lako mogla zadesiti ljude oko njega. Kod Fair Oaksa, u jednom jedinom prasku buke i dima, šestorica ljudi ležala bi mrtva ispred njega, dok su im oči još zurile kao da ih zanima što će se dogoditi ostalima. Galvina nije toliko začudio broj poginulih, koliko broj onih koji su preživjeli taj dan, kao da se nije činilo mogućim, ili čak ispravnim, da čovjek to preživi. Nepojmljiv broj mrtvih ljudskih i konjskih tijela skupljao se na gomile poput cjepanica i spaljivao. Svaki put kada bi nakon toga Galvin sklopio oči da zaspe, u glavi obuzetoj vrtoglavicom mogao je čuti uzvike i eksplozije i neprestano je osjećao zadah uništena mesa.
Jedne večeri, dok se bolno gladan vraćao u svoj šator, Galvin otkrije da je iz njegove vreće nestala porcija dvopeka. Jedan od njegovih sustanara iz šatora rekao je da je vidio kapelana satnije kako ga uzima. Galvin nije povjerovao da je takva pokvarenost moguća, jer svi su oni trpjeli zbog iste gladi koja ih je izjedala i od istog praznog želuca. Ali bilo je teško optužiti čovjeka. Dok je satnija marširala po gustoj kiši ili po nesnosnoj vrućini, porcije hrane neizbježno su se smanjivale dok ne bi preostali samo krekeri prepuni žižaka, a ni njih nije bilo dovoljno. Što je najgore od svega, vojnik nije mogao ni jedne noći počinuti bez "biskanja", skidanja odjeće i vađenja stjenica i krpelja. Pobočnik, koji se doimao kao da se razumije u te stvari, rekao je da kukci dolaze na njih kada miruju, pa zato moraju ići naprijed, uvijek ići naprijed.
Migoljava su stvorenja nastavala i vodu za piće, kao posljedica mrtvih konja i hrpa mesa koje su vojnici katkada bacali u riječne gazove. Od malarije do dizenterije, sve su bolesti bile poznate pod imenom taborska groznica, a liječnik nije mogao razlikovati bolesne od simulanata, pa je obično smatrao da je najbolje pretpostaviti kako prvi pripadaju drugoj skupini. Galvin je jednom povratio osam puta u jednom danu, zadnji put ne izbacivši ništa osim krvi. Svakih nekoliko minuta, dok je čekao liječnika, koji mu je dao kinin i opijum, liječnici su izbacivali ruku ili nogu kroz prozor improvizirane bolnice.
Kad su bili utaboreni, uvijek je bilo bolesti, ali barem je bilo i knjiga. Pomoćni liječnik skupljao je knjige koje su momcima slali od kuće i držao ih u svom šatoru, preuzevši ulogu knjižničara. Neke su knjige imale ilustracije koje je Galvin volio gledati, a katkad je pobočnik ili netko od Galvinovih drugova iz šatora naglas čitao neku priču ili pjesmu. Galvin je u knjižnici pomoćnog liječnika pronašao sjajnu, plavozlatnu zbirku Longfellowove poezije. Galvin nije znao pročitati ime na koricama, ali prepoznao je gravirani portret na prvoj stranici, iz jedne od knjiga njegove žene. Harriet Galvin uvijek je govorila da Longfellow u svakoj svojoj knjizi pronađe put do svjetlosti i sreće za svoje likove kad se suoče s nepremostivim zaprekama - poput Evangeline i njezinadragana, razdvojenih u njihovoj novoj zemlji, koji su se na kraju ponovno sreli dok je on umirao od groznice, a ona radila kao bolničarka. Galvin je zamišljao da su to on i Harriet, i ta ga je misao tješila dok je gledao kako svuda oko njega ljudi padaju mrtvi.
Kada je Benjamin Galvin prvi put došao s farme svoje tete da pomogne abolicionistima u Bostonu, nakon što je čuo putujućeg predavača, dva su ga Irca urlajući srušila na pod, nastojeći rastjerati skup abolicionista. Jedan od organizatora odveo je Galvina kući da se oporavi, a njegova kći, Harriet, zaljubila se u jadnoga mladića. Nikada nije srela nikoga, čak ni među očevim prijateljima, tako jednostavno sigurnog u ono što je dobro ili zlo, neiskvarenog političkim interesom ili željom za vlastitim utjecajem. ,,Katkad mi se čini da svoju misiju voliš više nego što si u stanju voljeti druge ljude," rekla je dok joj je udvarao, ali on je bio previše iskren da bi o onome što je činio razmišljao kao o misiji.
Veoma se ražalostila kad je od Galvina čula kako su njegovi roditelji umrli od crne groznice kad je bio dijete. Naučila ga je abecedu dajući mu da prepisuje slova na ploču; već je znao potpisati se. Vjenčali su se onoga dana kada je odlučio dobrovoljno se prijaviti u rat. Obećala je da će ga poučiti dovoljno da zna sam pročitati cijelu knjigu kad se vrati iz rata. To je razlog, rekla je, zašto se mora vratiti živ. Galvin bi se zavukao pod pokrivač na svom tvrdom ležaju i razmišljao o njezinu postojanom, melodioznom glasu.
Kada je počelo granatiranje, neki su se ljudi počeli nekontrolirano smijati ili vrištati dok su pucali, lica pocrnjelih od baruta jer su zubima otvarali patrone. Drugi bi nabili puške i pucali ne ciljajući, a njih je Galvin smatrao doista ludima. Zaglušujući topovi grmjeli su zemljom takvom silinom da su zečevi bježali iz svojih rupa, a tjelešca su im drhtala od straha dok su skakutali preko mrtvaca razbacanih posvud po zemlji koja se pušila od krvi.
Preživjeli su rijetko imali snage iskopati dovoljno grobova za svoje drugove, što bi za posljedicu imalo cijele krajolike pune stršećih koljena, ruku i tjemena. Prva bi kiša sve otkrila. Galvin je gledao druge vojnike u šatoru kako pišu pisma kući, pripovijedajući o bitkama i pitao se kako mogu pretočiti u riječi ono što su vidjeli, čuli i osjetili, jer to je nadilazilo sve riječi koje je on ikada čuo. Prema riječima jednog vojnika, tijekom posljednje bitke u kojoj je poklana gotovo trećina njegove satnije, dolazak pojačanja otkazan je naredbom generala koji je htio generala Burnsidea dovesti u neugodan položaj, u nadi da će ovaj biti smijenjen s dužnosti. Taj je general poslije promaknut.
,,Je li to moguće?" vojnik Galvin pitao je narednika iz druge satnije.
,,Poginule su samo dvije mazge i još jedan vojnik," narednik LeRoy zlovoljno se podsmjehne vojniku žutokljuncu.
Ovaj će ratni pohod po strahotama i ljudskim žrtvama biti manje strašan samo od Napoleonova pohoda na Rusiju, knjiški pobočnik mudro je upozorio Benjamina.
Nije volio od drugih tražiti da umjesto njega pišu pisma, kao što su radili neki drugi pismeni ili polupismeni vojnici, pa je zato uzimao pisma koje jepronalazio na mrtvim pobunjeničkim vojnicima i slao ih Harriet u Boston, kako bi mogla iz prve ruke čitati o ratu. Ispod bi napisao svoje ime, tako da zna odakle je pismo poslano, a dodao bi i laticu nekog tamošnjeg cvijeta ili neki neobičan list. Nije volio gnjaviti ni ljude koji su voljeli pisati. Cijelo su vrijeme bili tako umorni. Svi su bili tako umorni. Često je Galvin, po usporenim izrazima lica na nekim vojnicima prije bitke - koji kao da su još spavali - znao tko zacijelo neće doživjeti iduće jutro.
,,Samo da mi je poći kući, a Unija može ići kvragu," Galvin je čuo kako govori jedan časnik.
Galvin nije opazio sve manje porcije hrane koje su ljutile tolike ljude, jer sada većinu vremena nije mogao okusiti niti mirisati, pa niti čuti vlastiti glas. Kako hrana više nije bila osobito zasitna, stekao je naviku žvakanja kamenčića, zatim komadića papira koje je trgao iz sve manje putujuće knjižnice pomoćnog liječnika i iz pisama pobunjenika, da bi mu usta ostala zagrijana i zaposlena. Komadići su postajali sve manji i manji, kako bi mu ono što je uspijevao naći dulje potrajalo.
Jednoga od svojih ljudi koji nakon jednog marša više nije mogao hodati ostavili su u taboru, a dva dana poslije dovezli su ga mrtvog. Netko ga je ubio zbog lisnice. Galvin je svima govorio da je rat gori od Napoleonova pohoda na Rusiju. Dali su mu morfij i ricinusovo ulje za proljev, a doktor mu je davao praške od kojih ga je hvatala vrtoglavica i frustriranost. Ostao mu je još samo jedan par gaća, a putujući kantineri koji su ih prodavali s kola tražili su 2.5 dolara za par koji je vrijedio trideset centa. Kantiner je rekao da neće sniziti cijenu, ali bi je mogao povisiti bude li Galvin predugo čekao. Galvin ga je htio zviznuti po glavi i razbiti mu lubanju, ali nije. Tražio je od pobočnika da napiše pismo Harriet Galvin i zamoli je da pošalje dva para debelih vunenih gaća. Bilo je to jedino pismo koje je za njega napisano za vrijeme rata.
Trebali su im pijuci da pomaknu tijela koja su ledom bila prikovana za tlo. Kada su ponovno nastupile vrućine, satnija C pronašla je strnište prekriveno nepokopanim crnim tijelima. Galvin se čudio tolikom broju crnaca u plavoj odori, ali poslije je shvatio što je to što vidi. Tijela su u kolovozu cijeli dan ostavljena na suncu pa su pocrnjela na vrućini, onako puna gamadi. Trupla su zauzimala svaki zamisliv položaj, kao i nebrojeni konji od kojih su se mnogi doimali kao da su kleknuli na sve četiri i čekaju da ih neko dijete osedla.
Nedugo poslije toga, Galvin je čuo da neki generali vraćaju odbjegle robove njihovim gospodarima i čavrljaju s robovlasnicima kao da su se našli na partiji karata. Je li to moguće? Rat uopće nije imao smisla ako se nije vodio kako bi se poboljšao položaj robova. Za vrijeme jednog marša, Galvin je vidio mrtvog crnca kojemu su uši bile čavlima pribijene za stablo, za kaznu što je pokušao pobjeći. Njegov ga je gospodar ostavio golog, dobro znajući kako će se proždrljive muhe i komarci umiješati.
Galvin nije mogao shvatiti prosvjede unionističkih vojnika kada je Massachusetts utemeljio crnačku pukovniju. Cijela pukovnija iz Illinoisa, kojusu sreli, prijetila je da će dezertirati bude li Lincoln oslobodio još jednog jedinog roba.
Na jednoj crnačkoj svečanosti koju je Galvin vidio za vrijeme prvih mjeseci rata, slušao je molitvu kojom su blagoslivljali vojnike dok su prolazili kroz grad: ,,Dobri Bože, uzmi ove nesretnike i nad Paklom ih pretresi, al pustit' ih nemoj."
A oni su pjevali:
,,Kad staneš mu na put, Vrag je ljut-Aleluja!
Kad pobjegne mu duša, trese se ko prut - Aleluja!"'
,,Crnci su nam pomogli, špijunirali su za nas. I mi njima trebamo pomoći," rekao je Galvin.
,,Radije bih da Unija krepa nego da se crnčuge izbore za nju!" poručnik iz Galvinove satnije izderao mu se u lice.
Više nego jednom, Galvin je vidio kako neki vojnik hvata crnu curu koja je pobjegla od gospodara i kako je odvodi u šumu praćen gromoglasnim klicanjem.
Hrane je nestalo na objema stranama bojišnice. Jednog jutra uhvatili su trojicu pobunjeničkih vojnika u potrazi za hranom u šumi uz njihov tabor. Bili su gotovo posve izgladnjeli, obješenih podvoljaka. S njima je bio dezerter iz Galvinove postrojbe. Kapetan Kingsley zapovijedio je vojniku Galvinu da ustrijeli dezertera. Galvin se osjećao kao da će ispovraćati krv ako pokuša progovoriti. ,,Bez prikladne ceremonije, kapetane?" reče naposljetku.
,,Marširamo u bitku, vojniče. Nema vremena za suđenje i nema vremena za vješanje, i zato ćeš ga ustrijeliti ovdje! Spremni... nišani... pali!"
Galvin je vidio kako je kažnjen jedan vojnik koji je odbio poslušati takvu zapovijed. To se zvalo "sveži i ušutkaj". Čovjeku bi vezali ruke preko koljena s jednom bajunetom zabijenom između ruku i nogu, a drugom vezanom u ustima. Dezerter, ispijen i beživotan, nije se doimao osobito uznemiren. ,,Pa upucaj me onda."
,,Vojniče, smjesta!" zapovjedi kapetan. ,,Hoćeš li da i tebe kaznimo zajedno s njima?"
Galvin ustrijeli čovjeka iz blizine. Drugi su mlitavo tijelo desetak puta izboli oštricama bajuneta. Kapetan uzmakne, s ledenim sjajem u očima, i zapovjedi Galvinu da smjesta ustrijeli dvojicu Pobunjenika. Kako je Galvin oklijevao, kapetan Kingsley ga uhvati za ruku i povuče na stranu.
,,Ti uvijek promatraš, je li, Oposume? Uvijek sve promatraš kao da u sebi bolje od nas znaš što treba činiti. E, pa sada ćeš učiniti što ti ja kažem. Hoćeš, tako ti svega." Sve je zube otkrio dok je govorio.
Trojicu su pobunjenika postrojili. Nakon "Spremni, nišani, pali," Galvin je svakoga od njih, redom, ustrijelio u glavu svojom enfieldicom. Dok je to činio, nije bio u stanju ništa osjetiti, kao što nije bio u stanju ništa omirisati, okusiti ili čuti. Istoga tjedna, Galvin je vidio četiri unionistička vojnika, uključujućidvojicu iz njegove satnije, kako napastuju dvije mlade djevojke koje su doveli iz obližnjega grada. Galvin je o tome izvijestio svoje nadređene, pa su četvorica ljudi, kao primjer, vezani za topovski kotač i išibani bičem. Kako je Galvin bio taj koji ih je odao, on ih je morao išibati.
U sljedećoj bitki, Galvin nije osjećao da se bori ni za ni protiv ijedne strane. Samo se borio. Cijeli se svijet borio i bjesnio sam protiv sebe, a buka nikako nije prestajala. U svakom slučaju, jedva da je mogao razlikovati pobunjenika od Jenkija. Dan prije očešao se o nekakav otrovan list i do večeri su mu oči bile gotovo posve zatvorene; njegovim suborcima to je bilo smiješno, jer dok su drugima meci izbijali oči i drobili glave, Benjamin Galvin borio se kao tigar a nije zaradio ni ogrebotinu. Jedan vojnik, kojega su poslije smjestili u umobolnicu, tog je dana prijetio da će ubiti Galvina, upirući mu pušku u prsnu kost i upozoravajući da će ga, ne bude li prestao žvakati taj prokleti papir, isti čas ustrijeliti.
Nakon što je Galvin prvi put ranjen, metkom u prsa, poslali su ga kao stražara u Fort Warren, ispred bostonske luke, dok se potpuno ne oporavi. U toj su utvrdi držali pobunjeničke zatvorenike, a oni zatvorenici koji su imali novaca mogli su kupiti bolje sobe i hranu, bez obzira na stupanj krivnje ili koliko su ljudi nepravedno ubili.
Harriet je preklinjala Benjamina da se ne vraća u rat, ali on je znao da ga ljudi trebaju. Kada se revno pridružio satniji C u Virginiji, zbog smrti i dezerterstva bilo je toliko slobodnih položaja u pukovniji da mu je dodijeljen čin potporučnika.
Od novijih regruta doznao je da bogati momci kod kuće plaćaju tri stotine dolara da ih izuzmu iz službe. Galvin je kipio od bijesa zbog toga. Osjećao se očajnički slabim i nije spavao više od nekoliko minuta po noći. Ali morao je ići naprijed: uvijek ići naprijed. Za vrijeme sljedeće bitke, pao je među mrtva tijela i zaspao misleći na one bogate momke. Te su ga noći pronašli pobunjenici koji su čeprkali među mrtvacima te su ga pokupili i odveli u richmondski zatvor Libby. Oslobodili su sve vojnike, jer oni nisu bili važni, ali Galvin je bio potporučnik pa je u Libbyju proveo četiri mjeseca. Sjećao se samo maglovitih slika i nekih zvukova iz vremena koje je proveo kao ratni zarobljenik. Kao da je cijelo to vrijeme nastavio spavati i sanjati.

Kad su ga pustili da se vrati u Boston, Benjamin Galvin pridružio se ostalima iz svoje pukovnije na velikoj svečanosti održanoj na stubama Zastupničkog doma. Dronjavu zastavu njihove satnije složili su i predali guverneru. Preživjelo je samo dvije stotine od prvotnih tisuću ljudi. Galvin nije mogao shvatiti kako su rat mogli smatrati svršenim. Nisu se približili ispunjenju svog cilja. Robovi su bili oslobođeni, ali neprijatelj se nije promijenio - nije bio kažnjen. Galvin nije bio političan, ali znao je da crnci neće imati mira na Jugu, s ropstvom ili bez njega, i znao je također nešto što oni koji se nisu borili u ratu nisu znali: da jeneprijatelj sve vrijeme svuda oko njih i da se uopće nije predao. I nikad, ni u jednom trenutku, neprijatelji nisu bili samo Južnjaci.
Galvin je imao osjećaj da sada govori drugačijim jezikom, koji civili nisu mogli razumjeti. Nisu mogli niti čuti. Samo drugi vojnici, koje su tukli topovima i granatama, imali su tu sposobnost. U Bostonu, Galvin se počeo kretati među njima. Izgledali su ispijeni i iscrpljeni, poput skupina zaostalih vojnika koje su vidjeli u šumama. Ali ti veterani, od kojih su mnogi izgubili posao i obitelj i koji su govorili da su trebali poginuti u ratu - jer bi tako barem njihove žene dobile njihovu mirovinu - gledali su kako doći do novca, ili lijepih djevojaka, gdje će se opiti i potući se. Zaboravili su se čuvati neprijatelja koji vreba i bili su slijepi baš kao i ostali.
Dok je Galvin hodao ulicama, često bi mu se učinilo da ga netko u stopu slijedi. Naglo bi stao i okrenuo se sa zastrašujućim pogledom u širom otvorenim očima, ali neprijatelj bi nestao u kutu ili se izgubio u gomili. The Devil's mad and Iam glad...
Većinu noći spavao je sa sjekirom pod jastukom. Za vrijeme jedne oluje, probudio se i prijetio Harriet puškom, optužujući je da je pobunjenička špijunka. Iste te noći, stajao je u dvorištu na kiši u vojničkom odijelu, patrolirajući satima. Katkad bi pak zaključao Harriet u sobu i stražario, objašnjavajući joj da je netko pokušava ugrabiti. Morala je raditi u praonici da bi otplatila njihove dugove i nastojala ga je nagovoriti da pođe k liječniku. Liječnik je rekao da pati od "vojničkog srca" - ubrzanog lupanja srca kao posljedice sudjelovanja u borbi. Uspjela je uvjeriti ga da pođe u prihvatilište za vojnike. Kada je Benjamin Galvin u prihvatilištu čuo propovijed Georgea Washingtona Greenea, za njega je to bila prva zraka svjetlosti nakon veoma dugog razdoblja.
Greene je govorio o čovjeku izdaleka, čovjeku koji je razumio, čovjeku po imenu Dante Alighieri. I on je bio bivši vojnik, a pao je žrtvom velikoga razdora u njegovu okaljanu gradu i dobio zapovijed da otputuje na drugi svijet, kako bi čovječanstvo vratio na pravi put. Kakvo je to bilo svjedočanstvo nevjerojatnog uvođenja reda u život i smrt! Ni jedno prolijevanje krvi u Paklu nije bilo slučajno, svaka je osoba božanski pravedno zasluživala svoju precizno odmjerenu kaznu, djelo Božje ljubavi. Kakvo li je savršenstvo donosio svaki contrapasso, kako je velečasni Greene nazivao kazne, odgovarajući svakom grijehu svakog muškarca i žene na svijetu za sva vremena do posljednjega, sudnjeg dana!
Galvin je razumio kako je ljutit bio Dante zbog toga što su ljudi iz njegova grada, kako prijatelji tako i neprijatelji, znali samo za materijalno i tjelesno, za užitke i novac, nesvjesni da im se osuda sve više približava. Benjamin Galvin nije mogao dovoljno pozorno slušati tjedne propovijedi velečasnog Greenea i nije ih se mogao naslušati; nije ih mogao izbaciti iz glave. Osjećao se pola metra viši svaki put kada bi izašao iz one crkve.
Činilo se da i drugi vojnici uživaju u propovijedima, premda je osjećao da ih ne razumiju onako kako ih je on razumio. Galvin, zadržavši se jednogpopodneva nakon propovijedi i zureći u velečasnog Greenea, čuo je razgovor između njega i jednog vojnika.
„Gospodine Greene, smijem li napomenuti da sam veoma uživao u vašoj današnjoj propovijedi," rekao je kapetan Dexter Blight, koji je imao četvrtaste brkove boje sijena i vidno je šepao. ,,Smijem li vas pitati, gospodine - gdje bih mogao pročitati više o Danteovim putovanjima? Mnoge su mi noći besane i imam mnogo slobodnog vremena."
Stari je svećenik upitao zna li vojnik čitati talijanski. ,,Pa," reče George Washington Greene nakon što je dobio niječan odgovor, ,,dragi momče, uskoro ćete Danteovo putovanje moći pronaći i na engleskom, do najmanjih pojedinosti! Vidite, gospodin Longfellow iz Cambridgea dovršava prijevod - ne, preoblikovanje - ovog djela na engleski. Svakog se tjedna sastaje sa svojevrsnim kabinetom, Klubom Dante koji je sastavio, u čije se članove i ja skromno ubrajam. Knjigu potražite iduće godine u svojoj knjižari, dobri čovječe, u izdanju nenadmašnih Ticknora i Fieldsa!"
Longfellow. Longfellow ima veze s Danteom. Kako li se ispravnim to činilo Galvinu, koji je čuo sve njegove pjesme s Harrietinih usana. ,,Ticknor i Fields," reče Galvin jednom policajcu u gradu i ovaj ga uputi prema golemoj zgradi na uglu Tremont Streeta i Hamilton Placea. Izložbena je dvorana bila duga dvadeset pet i široka deset metara, u sjajnom drvetu i s izrezbarenim stupovima i pultovima od jelovine koji su svjetlucali pod divovskim lusterima. Pažljivo ukrašeni luk u udaljenom kraju izložbene dvorane uokvirivao je najljepše primjerke izdanja Ticknora i Fieldsa, s modrozlatnim i smeđim hrptovima, a u pregratku iza luka bili su izloženi najnoviji brojevi časopisa iz njihove naklade. Galvin je ušao u izložbenu dvoranu pomalo se nadajući da bi ga sam Dante mogao tamo čekati. Zakoračio je unutra pun poštovanja, sa šeširom u rukama i zatvorenih očiju.
Novi su uredi izdavačke kuće otvoreni samo nekoliko dana prije nego što ih je Benjamin Galvin posjetio.
,,Došli ste zbog oglasa?" Nije bilo odgovora. „Izvrsno, izvrsno. Molim vas, ispunite ovo. U ovoj branši nema boljeg poslodavca od J. T. Fieldsa. Čovjek je genij, anđeo čuvar svih pisaca, eto što." Čovjek se predstavio kao Spencer Clark, financijski službenik tvrtke.
Galvin prihvati papir i pero i zagleda se širom otvorenih očiju, premještajući iz jednog obraza u drugi komadić papira koji je stalno držao u ustima.
,,Morate nam dati neko ime, mladiću, da znamo kako ćemo vas zvati," rekao je Clark. ,,Dajte, napišite ime ili ću vas morati odbiti."
Clark pokaže na crtu na obrascu za zapošljavanje, i tako je Galvin na to mjesto prislonio pero i napisao ,,D-A-N-T-E-A-L" Zastane. Kako se piše Alighieri? Ala? - Ali? Galvin je sjedio pitajući se dok se tinta na papiru nije osušila. Clark, kojega je prekinuo netko sa suprotnog kraja sobe, pročisti grlo i uzme papir.
,,Ah, ne budite sramežljivi, što to imamo?" škiljio je Clark. ,,Dan Teal. Bravo, mladiću." Clark uzdahne razočarano. Znao je da momak s takvim rukopisom ne može biti činovnik, ali kuća je trebala svaki par ruku kod selidbe u ovaj golemi novi Corner. ,,Dakle, Daniele momče, kažite gdje stanujete i možete večeras početi raditi kao trgovački pomoćnik, četiri večeri u tjednu. Gospodin Osgood, to je viši službenik, uputit će vas u posao prije nego što ode kući večeras. Ah, da - i čestitam, Teale. Upravo ste počeli novi život u Ticknoru i Fieldsu!"
,,Dan Teal," reče novi zaposlenik, stalno ponavljajući svoje novo ime.
Teal je bio ushićen kada bi čuo razgovor o Danteu prolazeći pokraj Salona pisaca na drugom katu, dok je gurao kolica i dostavljao papire od jednog do drugog ureda, kako bi sutradan ujutro dočekali službenike na stolovima. Djelići razgovora koje bi načuo nisu bili poput propovijedi velečasnog Greenea, jer nisu govorili o čudesima Danteova putovanja. U Corneru nije čuo mnogo pojedinosti o Danteu, a većinu večeri gospodin Longfellow, gospodin Fields i njihova Danteova družina uopće se nisu sastajali. Ipak, ovdje u Ticknoru i Fieldsu sastajali su se ljudi koji su na neki način bili povezani s Danteovim opstankom - govorili su o tome na koji će ga način zaštititi.
Tealu se zavrtjelo u glavi te on istrči van i povrati na šetalištu u parku: Dantea je trebalo štititi! Prisluškivao je razgovore gospodina Fieldsa, Longfellowa, Lowella i doktora Holmesa i zaključio da uprava Harvarda napada Dantea. Teal je u gradu čuo da i na Harvardu traže nove zaposlenike, jer su mnogi stalni namještenici poginuli u ratu ili su ostali invalidi. Na Fakultetu je Teal dobio dnevni posao. Nakon tjedan dana rada, uspio je s mjesta vrtlara prijeći na mjesto podvornika u University Hallu, jer upravo su tamo, doznao je Teal raspitujući se kod drugih radnika, upravni odbori donosili svoje presudne odluke.
U prihvatilištu za vojnike, velečasni Greene prešao je s općenitih rasprava o Danteu na konkretnije pripovijedanje o hodočasnikovu putovanju. Njegov je prolaz kroz Pakao bio omeđen krugovima od kojih ga je svaki sve više približavao kazni velikoga Lucifera, posjednika svih zala. U predvorju Pakla, Greene je vodio Teala kroz područje Mlitavaca, gdje je bio čovjek koji se odrekao velike odgovornosti, najgori grešnik ondje. Njegovo ime, a bio je to neki papa, ništa nije značilo Tealu, ali činjenica da je odbio visok i častan položaj, koji je mogao osigurati mir milijunima ljudi, izazivala je u Tealu žestok bijes. Teal je kroz zidove University Halla čuo da je sudac Healey glatko odbio dodijeljeni mu položaj - vrlo važan položaj koji je od njega tražio da stane u Danteovu obranu.
Teal je znao da je pobočnik knjigoljubac iz satnije C skupio na tisuće kukaca dok su marširali kroz močvarne, ljepljive države, i da ih je poslao kući u posebno izrađenim kutijama kako bi preživjeli put do Bostona. Teal je od njega kupio kutiju smrtonosnih muha i crva, pun osinjak osa, te je slijedio suca Healeyja iz zgrade suda do Wide Oaksa, gdje ga je gledao kako se pozdravlja sa svojom obitelji.
Sljedećeg jutra, Teal je ušao u kuću na stražnja vrata i s drškom pištolja razbio Healeyju glavu. Skinuo je sučevu odjeću i uredno je složio, jer odjeći nije bilo mjesto na ovom kukavici. Zatim je iznio Healeyja iza kuće i pustio crve i kukce na njegovu ranu na glavi. Također je pokraj njega u pjeskovitu zemlju zabio koplje s bijelom zastavom, jer pod takvim je znakom upozorenja Dante pronašao Mlitavce. Istog je časa osjetio da se pridružio Danteu, da je pošao dugom i opasnom stazom spasa među izgubljenim ljudima.
Teal nije znao što bi kada je Greene zbog bolesti preskočio svoju tjednu propovijed u prihvatilištu za vojnike. No Greene se zatim vratio i propovijedao o Simonistima. Teala je već obuzela zabrinutost i panika zbog dogovora harvardskog Izvršnog odbora i velečasnog Talbota, o kojem je nekoliko puta čuo kako razgovaraju u University Hallu. Kako je svećenik mogao prihvatiti novac da bi Dantea pokopao u javnosti, kako je mogao prodati moć svog položaja za pišljivih tisuću dolara? No ništa nije mogao učiniti dok nije doznao kako ga treba kazniti.
Dok je provodio noći u jeftinim krčmama, Teal je jednom prigodom upoznao obijača sefova po imenu Willard Burndy. Tealu nije bilo teško pronaći Burndyja u jednoj od tih krčmi, i premda razbješnjen zbog njegova pijanstva, Dan Teal je platio lopovu da mu kaže kako da ukrade tisuću dolara iz sefa velečasnog Elishe Talbota. Burndy je bez prestanka govorio o tome kako Langdon Peaslee ionako preuzima sve njegove ulice. Što ima loše u tome da nauči nekog drugog kako da otvori običan sef?
Teal se poslužio tunelima za odbjegle robove kako bi ušao u Drugu unitarističku crkvu i svako je poslijepodne promatrao velečasnog Talbota kako uzbuđen silazi u podzemnu grobnicu. Brojio je Talbotove korake - jedan, dva, tri - da vidi koliko mu treba da stigne do stuba. Procijenio je Talbotovu visinu i kredom označio mjesto na zidu nakon što je svećenik otišao. Zatim je iskopao rupu, precizno izmjerenu, tako da Talbotova stopala ostanu slobodna kada ga zakopa glavom nadolje, a ispod je još zakopao njegov prljavi novac. Konačno, u nedjelju poslijepodne, ščepao je Talbota, oteo mu svjetiljku i polio mu stopala petrolejem. Nakon što ga je kaznio, Dan Teal imao je neodređen osjećaj da se Danteov klub ponosi njegovim djelom. Pitao se kada se održavaju tjedni sastanci u kući gospodina Longfellowa, sastanci koje je spomenuo velečasni Greene. Nedjeljom, nema sumnje, mislio je Teal - na sabat.
U Cambridgeu se raspitao i lako pronašao veliku žutu kolonijalnu građevinu. Ali gledajući kroz prozor sa strane Longfellowove kuće, nije vidio znakove održavanja bilo kakvog sastanka. Zapravo, iznutra se začula nekakva buka čim je Teal prislonio lice na prozor, jer je mjesečeva svjetlost pala na dugmad njegove odore i sve osvijetlila. Teal nije htio ometati klub ako je trajao sastanak, nije htio prekidati Danteove čuvare dok su bili na dužnosti.
Kako li je smeten bio Teal kada se Greene ponovno nije pojavio na svom položaju u prihvatilištu, ovaj put ne poslavši nikakvu ispriku zbog bolesti! Teal se u gradskoj knjižnici raspitao gdje bi mogao uzimati sate talijanskog jezika, jer Greeneov prvi prijedlog onom drugom vojniku bio je da pročita original natalijanskom. Knjižničar je pronašao novinski oglas nekoga Pietra Bachija, i Teal ga je posjetio kako bi počeo sa satovima. Taj je učitelj donio Tealu cijeli naramak gramatika i zadaćnica, uglavnom onih koje je sam napisao - u one nisu imale nikakve veze s Danteom.
Bachi je u jednom trenutku ponudio Tealu na prodaju venecijansko izdanje Božanstvene komedije iz 1800. Teal je uzeo u ruke knjigu uvezanu u tvrdu kožu, ali knjiga ga nije zanimala, bez obzira na to koliko je Bachi trabunjao o njezinoj ljepoti. I opet, to nije bio Dante. Na sreću, uskoro nakon toga, Greene se ponovno pojavio za propovjedaonicom prihvatilišta, i tada se dogodio zapanjujući Danteov silazak u pakleni rov Sijača nesloge.
Sudbina se Danu Tealu obratila glasno poput grmljavine topova. On je, također, bio svjedokom toga neoprostivog grijeha - razdvajanja i izazivanja razdora među ljudima - u osobi Phineasa Jennisona. Teal ga je čuo kako govori o zaštiti Dantea u uredima Tickora i Fieldsa - potičući Klub Dante da se usprotivi Izvršnome odboru - ali čuo ga je također kako osuđuje Dantea u uredima Izvršnoga odbora, potičući njegove članove da zaustave Longfellowa, Lowella i Fieldsa. I tako je Teal, kroz tunele za odbjegle robove, pod prijetnjom sablje odveo Jennisona u bostonsku luku. Jennison je molio i plakao i nudio Tealu novac. Teal mu je obećao pravdu i isjekao ga na komade. Pažljivo mu je previo rane. Ono što je činio, Teal nikada nije smatrao ubijanjem, jer kazna je zahtijevala da patnja traje određeno vrijeme, da osjeti ostanu zarobljeni. To je ono što ga je kod Dantea najviše umirivalo. Ni jedna od viđenih kazni nije bila nova. U većoj ili manjoj mjeri, Teal ih je sve u svom životu već vidio, ili u Bostonu ili na bojnim poljima diljem zemlje.
Teal je znao da je Klub Dante ushićen porazom svojih neprijatelja, jer iznenada je velečasni Greene održao užurbani niz uzbuđenih propovijedi: Dante je stigao do zaleđenog jezera grešnika, Izdajica, koji su među najgorim grešnicima koje Putnik otkriva i objavljuje. I tako su Augustus Manning i Pliny Mead okovani u led dok ih je Teal promatrao na jutarnjem svjetlu, odjeven u svoju svečanu odoru potporučnika - baš kao što je u odori promatrao Artemusa Healeyja, Mlitavca, kako se gol previja i grči pod pokrivačem od kukaca, kao što je promatrao Elishu Talbota, Simonista, kako se migolji i lamata plamtećim stopalima, dok mu je njegov prokleti novac služio kao jastuk ispod glave, i kao što je promatrao Phineasa Jennisona kako se trese i drhti dok je visio razderan i isječen.
Ali zatim su došli Lowell i Fields, Holmes i Longfellow — i to ne kako bi ga nagradili! Lowell je puškom zapucao na Teala, a gospodin Fields je vikao Lowellu da puca. Teala je srce zaboljelo. Pretpostavljao je da Longfellow, kojega je Harriet Galvin obožavala, i drugi zaštitnici koji su se okupljali u Corneru prihvaćaju Danteov cilj. Sada je shvaćao da nisu znali što Klub Dante doista mora učiniti. Još je toliko toga trebalo dovršiti, toliko krugova otvoriti da bi Boston postao dobar. Teal se sjetio prizora u Corneru kada se doktor Holmes sudario s njime - Lowell ga je slijedio iz Salona pisaca, vičući, ,,Izdao si Klub Dante, izdao si Klub Dante.",,Doktore," reče Teal kada su se susreli u robovskim tunelima. ,,Vratite se sada natrag, doktore Holmes. Krenuo sam k vama."
Holmes se okrene leđima prema vojniku u odori. Prigušeni plamen iz doktorove svjetiljke drhtavo je osvjetljavao dugački kanal kamenog bezdana pred njim.
,,Valjda je sudbina to što ste vi pronašli mene," doda Teal, a zatim zapovijedi doktoru da krene naprijed.
,,Za Boga miloga, čovječe," hripao je Holmes. ,,Kamo idemo?"
,,K Longfellowu."

20


HOLMES JE IŠAO NAPRIJED. PREMDA JE SAMO NAKRATKO VIDIO DRUGOG ČOVJEKA, odmah je prepoznao Teala, jednog od noćnih stvorenja, kako ih je Fields zvao, iz Cornera; njihova Lucifera. Sada je zapazio, gledajući unatrag, da mu je vrat bio snažan kao u boksača, u neskladu sa zelenim očima i gotovo ženskim usnama. Njegova stopala, vjerojatno kao posljedica napornih marševa, podupirala su mu tijelo u napetu, okomitu stavu adolescenta. Teal - taj gotovo dječak - bio je njihov neprijatelj i protivnik. Dan Teal. Dan Teal! O, kako je takvome kovaču riječi kao što je bio Oliver Wendell Holmes mogao promaknuti taj briljantan potez? DANTEAL... DANTE AL...! I kako li je šuplje odzvanjalo sjećanje na Lowellov glas koji je grmio niz hodnik Cornera u trenutku kada je Holmes naletio na ubojicu: ,,Holmese, izdao si Klub Dante!" Teal je prisluškivao, kao što je zacijelo činio i u uredima na Harvardu. Sa svom silinom osvete nakupljene pod Danteovim utjecajem.
Ako je na Holmesa došao red da izađe pred posljednji sud, neće sa sobom povesti Longfellowa i ostale. Na mjestu gdje se tunel počeo spuštati nizbrdo, Holmes se zaustavi.
,,Ne idem dalje!" najavi, nastojeći se zaštititi hinjeno odvažnim glasom. ,,Učinit ću što budete od mene tražili, ali neću upletati Longfellowa!"
Teal odgovori bezizražajnom, suosjećajnom šutnjom. ,,Dvojicu vaših ljudi treba kazniti. Vi se morate pobrinuti da Longfellow shvati, doktore Holmes."
Holmes shvati da ga Teal ne želi kazniti kao Izdajicu. Teal je zaključio da klub nije na njegovoj strani, da su napustili njegovu borbu. Ako je Holmes izdao klub, kao što je Lowell nesvjesno priopćio Tealu, znači da je Holmes bio prijatelj pravome Klubu Dante: onome koji je Teal stvorio u svojeme umu - tihom partnerstvu koje izvršava Danteove kazne u Bostonu.
Holmes izvadi svoj rubac i prisloni ga na čelo.
U istom trenutku, Teal svojom snažnom rukom uhvati Holmesov lakat.
Holmes nato učini nešto što ni sam nije očekivao: bez razmišljanja ili plana, odbaci njegovu ruku takvom snagom da Teal udari u stjenovit zid špilje. Zatim se mali doktor iz sve snage dade u trk, objema rukama čvrsto držeći svjetiljku.
Teško dišući, sitnim je koracima trčao kroz mračne i zavojite tunele, neprestano se osvrćući iza sebe. Čuo je svakakve zvukove, ali nikako nije mogao odrediti što je dopiralo iz njegove glave i zadihanih prsa, a što je bilo izvan njega. Njegova je astma bila lanac pričvršćen za nogu duha, povlačeći ga natrag. Naišavši na nekakvu podzemnu šupljinu, baci se unutra. Tamo je pronašao vojničku vreću za spavanje podstavljenu krznom i komadiće nečega tvrdog. Holmes slomi jedan pod zubima. Suhi kruh, onakav na kakvom su vojnici bili prisiljeni živjeti za vrijeme rata: ovo je bio Tealov dom. Tu je bilo i ognjište načinjeno od štapova, tanjuri, tava, limena šalica i lončić za kavu. Holmes je upravo htio pobjeći odatle, kad začuje neko šuškanje i napeto poskoči. Podignuvši svjetiljku, malo dalje u prostoriji ugleda Lowella i Fieldsa koji su sjedili na tlu, vezanih ruku i nogu, s povezom na ustima. Lowellu je brada bila obješena preko prsa i on je bio potpuno nepokretan.
Holmes svojim prijateljima strgne poveze s usta i bezuspješno im pokuša odvezati ruke.
,,Jeste li ozlijeđeni?" reče Holmes. ,,Lowelle!" protrese Lowella za ramena.
„Onesvijestio nas je i doveo nas ovamo," odgovori Fields. ,,Lowell je psovao i vikao na Teala dok nas je vezivao - rekao sam mu da zatvori ta lajava usta! - pa ga je Teal ponovno onesvijestio. Samo je u nesvijesti. Zar ne?" Fields doda sa strepnjom.
,,Što je Teal htio od vas?" upita Holmes.
,,Ništa! Ne znam zašto smo živi ni što on to radi!"
,,To je čudovište isplaniralo nešto s Longfellowom!"
,,Čujem ga da dolazi!" uzvikne Fields. ,,Požuri, Holmese!"
Holmesu su ruke drhtale i znoj mu se cijedio s njih, a čvorovi su bili čvrsto stegnuti. Jedva je išta vidio.
,,Ne, pođi. Moraš smjesta poći!" reče Fields.
,,Ali još sekundu..." prsti su mu ponovno skliznuli s Fieldsova zapešća.
,,Bit će prekasno, Wendelle," reče Fields. ,,Doći će ovamo. Nema vremena da nas oslobodiš, a Lowella nikamo ne bismo mogli odvesti dok je u ovom stanju. Idi u Craigie House! Zaboravi nas sada - moraš spasiti Longfellowa!"
,,Ne mogu ovo sam! Gdje je Rey?" uzvikne Holmes.
Fields odmahne glavom. ,,Uopće nije došao, a svi su pozornici, raspoređeni po kućama, otišli! Opozvani su! Longfellow je sam! Idi!"
Holmes izroni iz komore, trčeći kroz hodnike brže nego što je ikada trčao, sve dok ispred sebe nije vidio udaljen tračak srebrne svjetlosti. U glavi mu je Fieldsova zapovijed postajala sve glasnija: IDI IDI IDI.

Jedan detektiv bez žurbe siđe vlažnim i hladnim stubama u podrum Glavne policijske postaje. Stenjanje i grube psovke čule su se kroz zazidane hodnike
Nicholas Rey skoči na noge s tvrdog poda ćelije. ,,Ne možete ovo činiti! Nevini su ljudi u opasnosti, za Boga miloga!"
Detektiv slegne ramenima. ,,Ti stvarno vjeruješ svemu što sanjaš, je li, crnjo?"
„Zadržite me ovdje ako hoćete. Ali vratite one pozornike pred one kuće, molim vas. Preklinjem vas. Tamo vani je netko tko će ponovno ubiti. Znate da Burndy nije ubio Healeyja i ostale! Ubojica je još na slobodi, i čeka prigodu da to ponovno učini! Možete ga spriječiti!"
Detektiv je izgledao kao da želi dopustiti Reyu da ga uvjeri. Zamišljeno je nakrivio glavu. ,,Znam da je Willard Burndy lopov i lažljivac, toliko znam."
„Poslušajte me, molim vas."
Detektiv se primi za dvije rešetke i neprijateljski se zabulji u Reya. ,,Peaslee nas je upozorio da te držimo na oku, rekao je da nećeš gledati svoja posla, da se nećeš maknuti s puta. Kladim se da ti je mrsko biti zatvoren ovdje, gdje ništa ne možeš učiniti, nikome pomoći."
Detektiv izvadi svoj kolut s ključevima i zamahne njime uz osmijeh. ,,E, pa ovaj će ti dan biti lekcija. Je l' da, crnjo?"

Henry Wadsworth Longfellow ispusti niz kratkih, jedva čujnih uzdaha sjedeći za svojim pisaćim stolom u radnoj sobi.
Annie Allegra predložila je mnoge igre koje bi mogli igrati. Ali jedino što je on mogao, bilo je da sjedi za svojim stolom s nekoliko Danteovih pjevanja i da bez prestanka prevodi - da odloži svoj teret i prođe kroz vrata te katedrale. Kad bi ušao, buka vanjskog svijeta povlačila bi se i pretvarala u nerazgovijetan huk, dok su riječi zadržavale svoju vječnu životnu snagu. Tamo, u dugačkim brodovima katedrale, prevoditelj je ispred sebe u polumraku vidio svog Pjesnika i trsio se održati korak. Pjesnik korača tiho i svečano. Odjeven je u dugačku, lepršavu halju, a na glavi nosi kapu; na nogama su mu sandale. Kroz skupine mrtvih, kroz jeku koja lebdi zrakom i odbija se od jednog do drugoga groba, kroz jauke ispod njih, Longfellow je mogao čuti glas one koja je Pjesnika tjerala naprijed. Stajala je pred njima obojicom, mameći ih s nedostižne udaljenosti - slika, projekcija sa snježnobijelim velom, u odjeći skrletnoj poput žive vatre, i Longfellow uto osjeti kako se led na Pjesnikovu srcu otapa kao što se snijeg otapa na planinskim visovima: Pjesnik, koji traži savršen oprost savršena mira.
Annie Allegra svuda je po radnoj sobi tražila izgubljenu papirnatu kutiju koju je trebala kako bi primjereno proslavila rođendan jedne od svojih lutaka. Naišla je na tek otvoreno pismo Mary Frere iz Auburna u New Yorku. Upita od koga je.
,,O, gospođica Frere," reče Annie. ,,Pa to je divno! Hoće li i ona ove godine ljetovati u Nahantu kao i mi? Uvijek je tako lijepo kad je ona u blizini, oče."
,,Mislim da neće." Longfellow se pokuša nasmiješiti.
Annie je bila razočarana. ,,Možda je kutija u ormaru u salonu," reče naglo i pođe pozvati guvernantu u pomoć.
Netko poče lupati po ulaznim vratima, navaljujući tako da se Longfellow ukipio. Zatim poče lupati još jače, zahtijevajući da ga se pusti. ,,Holmes," čuo je sam sebe kako izgovara izdišući.
Annie Allegra, kojoj je bilo dosadno, ostavi guvernantu i vičući zatraži pravo da odgovori. Otrči do vrata i otvori ih. Hladnoća izvana bila je golema i sveobuhvatna.
Annie poče nešto govoriti, ali Longfellow je iz radne sobe osjetio da je uplašena. Čuo je mrmljajući glas koji nije pripadao nijednom prijatelju. Izađe u predvorje i nađe se pred svečano ukrašenom vojničkom odorom.
,,Recite djevojčici da ode, gospodine Longfellow," zatraži Teal mirno.
Longfellow povuče Annie u predvorje i klekne. ,,Panzie, zašto ne dovršiš onaj dio svog članka za Tajnu o kojem smo razgovarali."
,,Članak, tata? Intervju..."
,,Da, zašto sada ne završiš taj dio, Panzie, dok ja razgovaram s ovim gospodinom."
Pokušao ju je navesti da shvati, izrazom svojih širom otvorenih očiju koje su gledale ravno u njezine, iste poput majčinih, i davale joj znak ,,Idi!" Lagano je kimnula i požurila u stražnji dio kuće.
„Potrebni ste, gospodine Longfellow. Potrebni ste smjesta." Teal je mahnito žvakao, zatim glasno pljunuo dva komadića papira na Longfellowov sag, a onda nastavio žvakati. Činilo se da su njegove zalihe papirića u ustima neiscrpne.
Longfellow se nespretno okrene da ga pogleda, i smjesta shvati snagu koja je dolazila iz duše pune nasilja.
Teal ponovno progovori: „Gospodin Lowell i gospodin Fields - izdali su vas, izdali su Dantea. I vi ste bili tamo. Bili ste tamo kada je Manning trebao umrijeti, i ništa niste učinili da mi pomognete. Vi ih morate kazniti."
Teal stavi vojnički revolver Longfellowu u ruke i hladni čelik zapeče mekani pjesnikov dlan na kojem su još bili ožiljci rane zadobivene godinama prije. Longfellow nije držao pištolj u rukama još od onoga dana kada se, kao dječak, vratio kući u suzama nakon što ga je brat naučio kako ustrijeliti crvendaća.
Fanny je prezirala oružje i rat, a Longfellow je zahvaljivao Bogu barem na tome što nije vidjela kako je njihov sin Charley pobjegao u rat i kako se vratio nakon što mu je metak prošao kroz lopaticu. Muškarci misle da je lijepa odora sve što čini vojnika, običavala je reći, a zaboravljaju ubojito oružje koje odora skriva.

,,Kažem ja tebi, konačno ćeš naučiti mirno sjediti i pristojno se ponašati, crnjo prošvercani." Detektivove su oči podrugljivo svjetlucale.
,,Zašto ste onda vi još ovdje?" Rey je sada stajao leđima okrenut rešetkama.
Detektivu je bilo neugodno zbog tog pitanja. ,,Da budem siguran da si dobro naučio lekciju, ili ću ti izbiti zube, čuješ li me?"
Rey se polako okrene. „Podsjetite me na tu lekciju?"
Crven u licu, detektiv se nasloni na rešetke, namršten. ,,Da jedanput u životu sjediš mirno, crnčugo, i prepustiš život onima koji znaju najbolje!"
Reyeve oči, posute zlatnim iskricama, bile su tužno spuštene. A zatim, ne dopuštajući ostatku tijela da oda njegove namjere, naglo izbaci ruku i čvrstostisne prste oko detektivova vrata, zabivši mu čelo među rešetke. Drugom rukom otvori mu šaku i uzme kolut s ključevima. Zatim oslobodi čovjeka koji se sada hvatao za grlo i pusti ga da dođe do daha. Rey otvori vrata ćelije, zatim pretraži detektivov kaput i izvadi pištolj. Zatvorenici su u okolnim ćelijama klicali.
Rey se trkom popne uza stube do predvorja.
,,Rey, tu si?" reče narednik Stoneweather. ,,Što se dogodilo? Bio sam na položaju, baš kako si htio, a onda su došli detektivi i rekli da si svima zapovjedio da napuste položaje! Gdje si bio?"
„Zatvorili su me u Grobnicu, Stoneweatheru! Moram smjesta u Cambridge!" reče Rey. Zatim na drugoj strani predvorja ugleda djevojčicu s guvernantom. Pojuri naprijed i otvori željezna vrata koja su razdvajala predvorje od policijskih ureda.
,,Molim vas," Annie Allegra Longfellow ponavljala je dok je njezina guvernanta pokušavala nešto objasniti zbunjenome policajcu. ,,Molim vas."
„Gospođice Longfellow," reče Rey, čučnuvši pokraj nje. ,,Što je bilo?"
,,Otac treba vašu pomoć, pozorniče Rey!" vikne ona.
Čopor detektiva navali kroz predvorje. ,,Eno ga!" vikne jedan. Uhvati Reya za ruku i baci ga u zid.
,,Stani, ti prokleti pasji sine!" reče narednik Stoneweather i odalami palicom detektiva po leđima.
Stoneweather dovikne, i još nekoliko policajaca u odorama dotrče, ali trojica detektiva svladala su Nicholasa Reya i uhvatila ga za obje ruke, odvlačeći ga dok im se on odupirao.
,,Ne! Otac vas treba, pozorniče Rey!" vikala je Annie.
,,Rey!" Stoneweather dovikne, ali stolac doleti prema njemu, a šaka ga udari u slabinu.
Načelnik John Kurtz upadne kroz ulazna vrata, zajapuren u inače tamnom licu. Nosač je nosio njegova tri kovčega. „Najgora prokleta vožnja vlakom..." poče. ,,Koji je ovo vrag!" vikne prema predvorju punom pozornika i detektiva nakon što je procijenio situaciju. ,,Stoneweather?"
„Zatvorili su Reya u Grobnicu, načelniče!" prosvjedovao je Stoneweather, dok mu je krv tekla iz široka nosa.
Rey reče, „Načelniče, moram bez odgode poći u Cambridge!"
„Pozorniče Rey..." reče načelnik Kurtz. „Trebali ste raditi na mom..."
,,Odmah, načelniče! Moram ići!"
„Oslobodite ga!" drekne Kurtz na detektive, koji se odmaknu od Reya. ,,A vi, ništarije proklete, smjesta u moj ured! Svi do jednog!"
Oliver Wendell Holmes neprestano se osvrtao provjeravajući ide li Teal za njim. Put je bio čist. Nitko ga nije slijedio iz podzemnih tunela. ,,Longfellow... Longfellow," ponavljao je u sebi dok je prolazio kroz Cambridge.
Zatim ispred sebe ugleda Teala kako vodi Longfellowa po pločniku. Pjesnik je oprezno koračao po sve tanjem sloju snijega.
Holmesa je u tom trenutku obuzeo toliki strah da je mogao učiniti samo jednu stvar kako bi spriječio da se onesvijesti. Morao je djelovati bez oklijevanja. I tako je iz svega glasa zavikao: ,,Teale!" Bio je to krik dovoljno snažan da uzbuni cijelo susjedstvo.
Teal se okrene, posve pozoran.
Holmes izvadi mušketu iz svoga kaputa i drhtavim rukama nacilja.
Činilo se da Teal uopće ne obraća pozornost na pušku. Promiješa ustima i oslobodi jedno natopljeno siroče iz abecede, ispljunuvši ga na bijeli pokrivač pod nogama: F. „Gospodine Longfellow, doktor Holmes će vam biti prvi," reče. ,,Bit će prvi kojega ćete kazniti za ono što ste učinili. On će biti primjer ostatku svijeta."
Teal podigne Longfellowovu ruku, u kojoj je bio vojnički revolver, i usmjeri je prema Holmesu.
Holmes se približi, mušketom ciljajući Teala. ,,Da se nisi približio ni koraka, Teale! Učinit ću to! Ustrijelit ću te! Pusti Longfellowa i uzmi mene."
,,Ovo je kazna, doktore Holmes. Svi vi koji ste okrenuli leđa Božjoj pravdi sada se morate suočiti s posljednjom presudom. Gospodine Longfellow, na moju zapovijed. Spremni... nišani..."
Holmes čvrsto zakorači naprijed i podigne pušku na visinu Tealova vrata. Na Tealovu licu nije bilo ni tračka straha. Od njega je ostao samo vojnik; ispod toga nije više nikoga bilo. Nije više imao izbora - ispunjavao ga je samo nepokolebljiv žar da postupi pravedno, isti onaj koji je u različitim razdobljima znao prostrujati čovječanstvom, obično brzo hlapeći. Holmes je drhtao. Nije znao ima li u sebi dostatne zalihe istoga tog žara da spriječi Dana Teala ostvariti sudbinu u koju se zapleo.
„Pucajte, gospodine Longfellow," reče Teal. „Pucajte sada!" Stavi svoju ruku na pjesnikovu i prstima obuhvati njegove prste.
Progutavši knedlu, Holmes odmakne mušketu s Teala i usmjeri je ravno u Longfellowa.
Longfellow poče odmahivati glavom. Teal zbunjeno zakorači unatrag, povlačeći zarobljenika za sobom.
Holmes odlučno kimne. ,,Ustrijelit ću ga, Teale," reče.
,,Ne" Teal je brzim pokretima odmahivao glavom.
,,Hoću, Teale! A onda neće biti kažnjen! Bit će mrtav - postat će pepeo!" urlao je Holmes, ciljajući mušketom naviše, u Longfellowovu glavu.
,,Ne, ne možete! Mora povući druge za sobom! To se ne radi tako!"
Holmes umiri pušku koju je držao uperenu u Longfellowa, čije su oči bile čvrsto stisnute od užasa. Teal zatrese glavom i na trenutak se činilo da ćevrisnuti. Zatim se okrene kao da ga iza netko čeka, pogleda lijevo pa desno i naposljetku počne trčati, bijesno trčati dalje od mjesta događaja. Prije nego što je odmaknuo daleko, niz ulicu odjekne pucanj, a zatim još jedan prasak zagrmi i odjekne zrakom, pomiješan s krikom umirućeg čovjeka.
Longfellow i Holmes pogledali su u oružja u svojim rukama. Slijedili su posljednji pucanj. Tamo, na snježnom pokrivaču ležao je Teal. Vruća je krv istjecala iz njega, urezujući potočić kroz netaknuti snijeg koji joj se opirao. Dvije crvene mrlje probijale su kroz njegovu vojničku bluzu. Holmes klekne i njegove vješte ruke krenuše na posao, opipom tražeći život.
Longfellow se polako približi. ,,Holmese?"
Holmesove se ruke zaustave.
Augustus Manning stajao je nad Tealom s mahnitim pogledom u očima, dok mu je tijelo drhtalo, zubi cvokotali, a prsti se tresli. Manning ispusti pušku u snijeg podno nogu. Svojom krutom bradom zamahne prema svojoj kući i pokaže prstom.
Pokušao je povezati misli. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je rekao išta suvislo. „Pozornici koji su čuvali moju kuću otišli su prije nekoliko sati! A onda sam maloprije čuo vikanje i vidio njega kroz prozor," reče. ,,Vidio sam njega, njegovu uniformu... svega sam se sjetio, svega. Skinuo mi je odjeću, gospodine Longfellow i, i... vezao me... odveo me bez odjeće..."
Longfellow ponudi ruku utjehe, a Manning poče jecati na pjesnikovu ramenu dok je njegova supruga trčala prema njima.
Policijska kočija zaustavi se iza malene skupine oko tijela. Nicholas Rey imao je revolver u ruci dok se žurnim korakom približavao. Slijedila ih je još jedna kočija, u kojoj je bio narednik Stoneweather te još dvojica policajaca.
Longfellow uhvati Reya za mišku, s upitnim pogledom u svojim sjajnim očima.
,,Dobro je," reče Rey prije nego što je pjesnik stigao izustiti pitanje. „Pozornik je s njom i njezinom guvernantom."
Longfellow zahvalno kimne. Holmes se uhvati za ogradu pred Manningovom kućom da uhvati daha.
,,Holmese, kakva sreća! Možda bi trebao ući u kuću i prileći," reče Longfellow s uzbuđenjem i strahom. ,,Dakle, svaka čast! Ali kako..."
,,Dragi moj Longfellowe, vjerujem da će se na danjem svjetlu razjasniti sve ono što su svjetiljke ostavile u sjeni," reče Holmes. Odveo je policajce kroz grad do crkve i podzemnih tunela da spase Lowella i Fieldsa.

21


,,ČEKAJ, ČEKAJ, SAMO MALO," BIJESNO ĆE ŠPANJOLSKI ŽIDOV SVOM prepredenom mentoru. ,,Ne znači li to onda, Langdone, da ćeš ti biti posljednji od Bostonske petorke?"
,,Burndy nije jedan od izvorne petorke, lijepi moj Židove," odgovori Langdon Peaslee sveznajuće. ,,U Petorici su bili, blažene im bile duše dok jedna po jedna padaju u Pakao - uključujući i moju, kada im se pridružim - Randall, koji guli šest mjeseci u Grobnicama; Dodge, koji je doživio slom živaca i povukao se na Zapad; Turner, kojega je njegova bolja polovica koštala gotovo tri godine života - ako to nije lekcija da se kloniš ženidbe, ne znam što jest; i dragi Simonds, zakopan u luci, vječno nakresan, toliko da ne bi mogao provaliti ni u dječju kašicu."
,,Šteta. Baš šteta," zastenje jedan od ljudi iz Peasleejeve četveročlane publike.
,,Što kažeš?" Peaslee prijekorno podigne gipku obrvu.
,,Šteta što ga čeka omča!" nastavi razroki lopov. ,,Nikad sreo čovjeka, ali čuo sam da je najbolji obijač sefova kojega je Boston ikada imao! Kažu da je mogao malim prstom otvoriti sef!"
Ostala trojica zašutješe, a da su stajali na nogama umjesto što su sjedili, vjerojatno bi nervozno povlačili nogama po ljuskama od kikirikija koje su prekrivale pod u baru ili bi se udaljili čuvši takvu primjedbu izrečenu Langdonu W. Peasleeju. Ovako su samo u tišini lijevali piće niz grlo ili odsutno povlačili dim iz cigara koje im je podijelio Peaslee.
Vrata krčme se otvoriše, a jedna muha doleti do zadimljenih crnih pregradaka koji su dijelili unutrašnjost bara, zujeći oko Peasleejeva stola. Maleni je broj muhine braće i sestara preživio zimu, a još manje ih je i dalje lijepo napredovalo u nekim šumovitim dijelovima Massachusettsa, gdje će i ostati, premda bi profesor Louis Agassiz s Harvarda, da je to znao, ustvrdio kako je tako nešto posve apsurdno. Bacivši kratak pogled, Peaslee zapazi njezine neobične plamenocrvene oči i krupno plavičasto tijelo. Otjera je rukom prema drugom kraju bara, gdje se nekoliko ljudi zabavljalo natjeravajući je.
Langdon Peaslee posegne za svojim jakim punčem, specijalitetom kuće u krčmi Stackpole. Peaslee nije morao mijenjati položaj u svom stolcu da lijevom rukom dosegne čašu, premda je bio prilično odmaknut od stola, kako bi se mogao podjednako obraćati cijelom polukrugu svojih lopovskih sljedbenika. Peasleejeve paukolike ruke omogućavale su mu da u životu dosegne mnoge stvari bez potrebe da se pomakne.
„Vjerujte mi na riječ, dobri momci, da je naš gospodin Burndy," Peaslee prosikće ime kroz svoje široko razmaknute velike zube, ,,bio tek najglasniji obijač sefova kojega je naš grad ikadu vidio."
Ovu šalu koja je ublažila napetost publika je prihvatila podizanjem čaša i pretjeranim grohotom, pothranjujući tako Peasleejev već prenaglašeni osmijeh. Nasmijani Židov odjednom se ukipi, napeto gledajući preko ruba čaše.
,,Što je bilo, Žide?" Peaslee iskrene vrat da pogleda čovjeka koji je stajao nad njim. Bez ijedne riječi, sitni lopovi i džepari oko Peasleeja ustanu i odmaknu svaki u svoj kut bara, ostavljajući za sobom oblake ustajalog dima da pridonesu zagrijanoj atmosferi bara na kojem nije bilo prozora. Ostao je samo razroki lopov.
,,Crta!" prosikće Peaslee. Ostatak pratnje izgubio se u gužvi.
,,No, no," reče Peaslee, premjerivši posjetitelja od glave do pete. Pucne prstima da pozove pipničarku, jedva pokrivenu dekoltiranom haljinom. ,,Čime mogu počastiti?" upita obijač sefova blistavo naceren.
Nicholas Rey pokretom ruke ljubazno odbije poslužiteljicu, dok je sjedao preko puta Peasleeja.
,,Ma daj, pozorniče. Barem zapali."
Rey odbije ponuđenu cigaru.
,,Čemu tako ozbiljno lice u ova dobra vremena?" Peaslee se ponovno naceri. ,,Evo, momci su se taman spremali poći straga na partiju faraona. Igramo ovdje svake druge večeri, znaš. Siguran sam da ne bi imali ništa protiv da im se pridružiš. To jest, osim ako nemaš dovoljno love za ulog."
„Zahvaljujem se, gospodine Peaslee, ali ne bih," reče Rey.
,,Kako hoćeš." Peaslee stavi prst na usta a zatim se nagne naprijed, kao da želi nešto reći u povjerenju. ,,Nemoj misliti, pozorniče," počne, ,,da te nitko nije pratio. Znamo da si lovio nekog blesana koji je pokušao ubiti onu ružnoću od Manninga, nekoga za koga misliš da ima veze s drugim Burndyjevim ubojstvima."
,,Tako je," reče Rey.
,,E pa, srećom za tebe, nije se pročulo," reče Peaslee. ,,Znaš da ovako masnih nagrada nije bilo još otkad su ukokali Lincolna, i ja neću da mi umakne što me ide. Kad se Burndy zanjiše s omče, moj će dio biti najmasniji - kao što rekoh, stari moj. Još te držimo na oku."
,,Burndyja ste krivo optužili, ali mene ne morate motriti, gospodine Peaslee. Da imam dokaze koji bi oslobodili Burndyja, već bi ih iznio, bez obzira na posljedice. A vi ne biste dobili ostatak nagrade."
Peaslee zamišljeno podigne svoju čašu punča na spomen Burndyja. ,,Dobru su priču složili oni odvjetnici, kako je Burndy mrzio suca Healeyja zato što je oslobodio previše robova prije donošenja Zakona, i kako je sredio Talbota i Jennisona jer su ga prevarili za novac. Ovaj put je poražen, o da. Dabogda umro plešući." Potegne dugi gutljaj, a zatim se smrkne. ,,Kažu da guverner traži da se detektivski ured raspusti, nakon vaše svađe u postaji, da vijećnici hoće smijenitistaroga Kurtza, a tebe trajno degradirati. Da sam na tvome mjestu, ne bih izazivao sreću. Bježi dok još možeš, Ljiljane moj. Stekao si mnogo neprijatelja u zadnje vrijeme."
,,Stekao sam i neke prijatelje, također, gospodine Peaslee," reče Rey nakon stanke. ,,Kao što rekoh, ne morate se brinuti zbog mene. Postoji, međutim, netko drugi. Zbog toga sam došao."
Peasleejeve žicaste obrve gurnuše naviše njegov smeđi polucilindar.
Rey se okrene u stolcu i pogleda prema nezgrapno visokom čovjeku koji je sjedio za barom. ,,Onaj se čovjek raspitivao po cijelom Bostonu. Čini se da misli kako postoji neko drugo objašnjenje za ubojstva od onoga koje je iznijela vaša strana. Willard Burndy nije imao ništa s tim, prema njegovim riječima. Njegova bi vas pitanja mogla stajati ostatka vašeg dijela nagrade, gospodine Peaslee - do zadnjeg centa."
,,Neka mutna posla. Kakvo rješenje predlažeš?" upita Peaslee.
Rey razmisli o tome. ,,Da sam na vašemu mjestu? Nagovorio bih ga da napusti Boston na dulje vrijeme."

Za barom krčme Stackpole, Simon Camp, Pinkertonov detektiv zadužen za centar Bostona, ponovno je pročitao nepotpisanu poruku koju je primio - od pozornika Reya - u kojoj je pisalo da u to vrijeme i na tome mjestu pričeka na važan sastanak. Sa svog je stolca gledao uokolo dok ga je obuzimalo sve veće nezadovoljstvo i ljutnja od pogleda na lopove koji su plesali s jeftinim prostitutkama. Nakon deset minuta, stavi na pult nekoliko kovanica i uputi se po kaput.
,,No, čemu takva žurba?" reče španjolski Židov dok mu je grabio ruku i tresao je.
,,Molim?" upita Camp, odbacujući njegovu ruku. ,,Koji ste vi vražji neotesanci? Odstupi dok se nisam razbjesnio."
,,Dragi neznanče." Langdon Peaslee cerio se od uha do uha dok je pred sobom, poput Crvenoga mora, razmicao svoje drugove kako bi stao pred Pinkertonova detektiva. ,,Mislim da je najbolje da nam se pridružiš u stražnjoj sobi na partiji faraona. Ne bi nam bilo drago čuti da su gosti u našem gradu ikada osamljeni."

Danima poslije, J. T. Fields koračao je jednom bostonskom uličicom u sat koji je odredio Simon Camp. Izbrojao je kovanice u svojoj torbi od antilopa, provjeravajući je li sav novac za šutnju na broju. Još jedanput je pogledao na džepni sat kada začuje da mu netko prilazi. Izdavač, ne htijući, zadrži dah i podsjeti sam sebe da mora ostati jak, zatim zagrli torbu na grudima i okrene se licem prema ulazu u uličicu.
,,Lowelle?" izdahne Fields.
Glava Jamesa Russella Lowella bila je umotana u crni zavoj. ,,Dakle, Fieldse, ja... zašto si ti..."
,,Vidiš, samo sam..." mucao je Fields.
,,Složili smo se da nećemo isplatiti Campa, da ćemo ga pustiti da učini kako hoće!" reče Lowell kada ugleda Fieldsovu torbu.
,,Pa zašto si onda došao?" upita Fields.
,,Ne zato da bi se spustio tako nisko i pod okriljem noći plaćao njegovu cijenu!" reče Lowell. ,,Osim toga, ionako znaš da nemam pri ruci toliko gotovine. Nisam siguran. Tek toliko da mu jasno kažem što mislim, pretpostavljam. Nismo mogli bez borbe dopustiti tom bijedniku da vuče Dantea po blatu. Hoću reći..."
,,Tako je," složi se Fields. ,,Ali možda ne bismo Longfellowu trebali spominjati... "

Lowell kimne. ,,Ne, ne, nećemo to spominjati Longfellowu."
Prošlo je dvadeset minuta dok su zajedno čekali. Gledali su kako radnici na ulici štapovima pale plinske svjetiljke. ,,Kako ti je glava ovih dana, dragi moj Lowelle?"
,,Kao da je prepolovljena pa nespretno popravljena," reče i nasmije se. ,,Ali Holmes kaže da će bol iščeznuti za tjedan ili dva. Tvoja?"
,,Bolje, mnogo bolje. Čuo si vijesti o Samu Ticknoru?"
,,O onoj budali? Već sam ga zaboravio."
,,Otvara izdavačku kuću s jednim od svoje nesretne braće - u New Yorku! Pisao mi je da će se s Broadwaya pobrinuti da ostanemo bez posla. Pitam se što bi Bili Ticknor mislio o tome da njegovi sinovi pokušavaju uništiti kuću koja nosi njegovo ime."
,,Pusti lešinare neka samo pokušaju! O, još ću ti ja napisati svoju najbolju pjesmu ove godine - samo zbog toga, dragi moj Fieldse."
,,Znaš," reče Lowell nakon što su još neko vrijeme čekali. ,,Kladim se u par rukavica da je Camp došao pameti i odustao od ove svoje igrice. Mislim da su ovaj božanski mjesec i spokojne zvijezde tamo gore dovoljni da otjeraju grijeh natrag u Pakao."
Fields podigne svoju torbu, smijući se njezinoj težini. ,,Nego, ako je tako, zašto ne bismo upotrijebili nešto od ovoga snopića za kasnu večeru u Parkeru?"
,,S tvojim novcem? Što nas sprečava!" Lowell krene naprijed, a Fields mu dovikne da pričeka. Lowell ne posluša.
,,Čekaj malo! Ta debljina! Moji me pisci nikada ne čekaju," gunđao je Fields. ,,Trebali bi više poštovati moje kilograme!"
,,Želiš izgubiti koji centimetar oko struka?" dovikne mu Lowell. ,,Daj još deset posto svojim piscima i jamčim ti da ćeš se žaliti na manje kilograma."
Sljedećih mjeseci, odnedavno pokrenuti jeftini časopisi crne kronike, koje je J. T. Fields prezirao zbog štetnog utjecaja na javnost željnu skandala, nadugo i naširoko pisali su o nižem detektivu Pinkertonove agencije, Simonu Campu, koji je nakon dugog razgovora s Langdonom W. Peasleejem pobjegao iz Bostona. Njega je državni tužitelj optužio za pokušaj ucjene nekoliko visokih vladinih dužnosnika upućenih u ratne tajne. U tri godine prije svoje osude, Camp je spremio u džep desetke tisuća dolara, iznuđujući ih od osoba upletenih u slučajeve na kojima je radio. Allan Pinkerton vratio je honorare svim klijentima koji su radili s Campom, premda je postojao neki doktor Augustus Manning s Harvarda kojega nitko nije mogao naći, pa čak ni vodeća agencija privatnih detektiva u zemlji.
Augustus Manning dao je otkaz u harvardskom Izvršnom odboru i s obitelji se odselio daleko od Bostona. Njegova je supruga rekla da mjesecima nije izgovarao više od nekoliko riječi odjednom; neki su govorili da se odselio u Englesku, drugi su čuli da je otišao na neki otok u neistraženim morima. Preustroj u upravi Harvarda ubrzao je neočekivani izbor novoga nadglednika, Ralpha Walda Emersona. Ta se zamisao rodila u glavi filozofova izdavača J. T. Fieldsa, a podupro ju je i dekan Hill. Tako je za gospodina Emersona završilo dvadesetogodišnje izgnanstvo iz Harvarda, a pjesnici iz Cambridgea i Bostona bili su zahvalni što u fakultetskom odboru imaju nekoga svog.
Privatno tiskano izdanje prijevoda Pakla Henryja Wadswortha Longfellowa bilo je spremno prije kraja 1865. godine, a firentinski Odbor sa zahvalnošću ga je prihvatio i uključio u program završne proslave Danteova šestotog rođendana. To je povećalo očekivanja od Longfellowova prijevoda, koji se u najvišim književnim krugovima Berlina, Londona i Pariza već najavljivao kao "iznimno dobar". Longfellow je predao po jedan besplatni primjerak svakom članu Kluba Dante i ostalim prijateljima. Premda nije često spominjao tu temu, posljednju je poslao kao dar za zaruke u London, kamo se Mary Frere, mlada dama iz Auburna u New Yorku, preselila kako bi bila bliže svome zaručniku. Bio je prezauzet, sa svojim kćerima i novom dugačkom poemom, da pronađe za nju neki bolji poklon.
Vaše odsustvo iz Nahanta ostavit će prazninu poput one koja ostane u ulici kada se sruši kuća. Longfellow je zaključio da se počeo izražavati u Danteovu stilu.
Charles Eliot Norton i William Dean Howells vratili su se iz Europe na vrijeme da pomognu Longfellowu bilješkama popratiti cijeli prijevod. Još obavijeni aurom inozemnih avantura, Howells i Norton obećali su svojim prijateljima pripovijedati o Ruskinu, Carlyleu, Tennysonu i Browningu: neke je događaje bolje prenijeti osobno nego u pismu.
Lowell razbije to raspoloženje od srca se nasmijavši.
,,Ali zar te ne zanima, Jamese?" upita Charles Eliot Norton.
,,Dragi naš Nortone," reče Holmes, tumačeći Lowellovu veselost, ,,dragi naš Howellse, mi smo oni koji su, premda nismo prešli nikakav ocean, bili naputovanju koje se ne bi moglo ispričati u pismu nijednog smrtnika." Zatim Lowell zatraži od Nortona i Howellsa da prisegnu na vječnu tajnost.
Kada je Klub Dante morao završiti sa svojim sastancima, kada je njihov posao bio gotov, Holmes je pomislio da bi Longfellowu to moglo postati neugodno. I tako je Holmes predložio da se sastaju svake subote navečer na Nortonovu imanju Shady Hill. Tamo bi raspravljali o Nortonovu prijevodu Danteove Vite nuove - "Novog života" - priči o Danteovoj ljubavi prema Beatrice. Nekih bi večeri njihov krug proširio Edward Sheldon, koji je počeo sastavljati konkordanciju Danteovih pjesama i manje važnih radova, spremajući se poći na godinu ili dvije studirati u Italiju.
Lowell je nedavno i svojoj kćeri Mabel dao pristanak da otputuje na šestomjesečni obilazak Italije. Pratit će je gospodin i gospođa Fields, koji će se u Novoj godini također tamo uputiti, i tako proslaviti prepuštanje svakodnevnih poslova izdavačke tvrtke J. R. Osgoodu.
U međuvremenu, Fields se počeo pripremati za primanje u slavnome bostonskom Union Clubu, čak i prije nego što je Houghton počeo tiskati Longfellowovu Božanstvenu komediju Dantea Alighierija, u tri sveska koja su u knjižare stigla kao književni događaj sezone.
Na dan održavanja banketa, Oliver Wendell Holmes proveo je popodne u Craigie Houseu. Iz Rhode Islanda došao je i George Washington Greene.
,,Da, da," govorio je Holmes Greeneu o velikom broju prodanih primjeraka njegova drugog romana. „Pojedinačni čitatelji su najvažniji, jer oni su mjerilo prave vrijednosti pisanog djela. U pisanju nije riječ o opstanku najjačih, nego o opstanku preživjelih. Što su kritičari? Oni daju sve od sebe da me obezvrijede, da me učine nevažnim - a ako ja to ne mogu podnijeti, bolje i ne zaslužujem."
,,Ovih dana zvučite poput gospodina Lowella," reče Greene, smijući se.
„Pretpostavljam da je tako."
Drhtavim prstom, Greene olabavi bijelu kravatu vezanu oko njegova vrećastog vrata. ,,Trebam samo malo zraka, nema sumnje," reče dok ga je obuzimao napad kašlja.
,,Da vam mogu pomoći da ozdravite, gospodine Greene, mislim da bih ponovno postao liječnik." Holmes pođe vidjeti je li Longfellow spreman.
,,Ne, ne, bolje ne," prošapta Greene. „Pričekajmo vani dok ne bude gotov."
Na pola puta niz prednji prilaz, Holmes doda, ,,Mislio sam da će mi biti dosta, ali možete li vjerovati, gospodine Greene, da sam ponovno počeo čitati Danteovu Komediju! Pitam se, kako to da kroz sve što smo doživjeli, nikada niste posumnjali u vrijednost našeg rada. Nikada, nijednom niste pomislili da se nešto izgubilo putem?"
Greenove oči, koje su imale oblik dvaju polumjeseca, zatvoriše se. ,,Vi ste, gospodo, uvijek smatrali Danteovu priču najljepšim plodom mašte ikada ispričanim. Ali ja - ja sam uvijek vjerovao da je Dante bio na tom putovanju. Vjerovao sam da mu je Bog to omogućio, da je to omogućio njegovoj poeziji."
,,A sada," reče Holmes, ,,i dalje vjerujete da je sve to istina, zar ne?"
,,O, više nego ikada, doktore Holmes." Nasmiješio se, osvrćući se prema prozoru Longfellowove radne sobe. ,,Više nego ikada."
Smanjivši svjetlost svjetiljki u Craigie Houseu, Longfellow se popne uza stube, prošavši pokraj Giottova portreta koji je prikazivao Dantea, nimalo zbunjenog onim svojim beskorisnim, oštećenim okom. Longfellow pomisli da je u tom oku možda bila budućnost, ali da će u drugome ostati ona prelijepa tajna Beatrice koja je pokrenula i usmjerila njegov život. Longfellow je poslušao molitve svojih kćeri, a zatim je gledao kako Alice Mary stavlja u krevet svoje dvije mlađe sestre, Edith i malenu Annie Allegru, zajedno s njihovim lutkama koje su bile prehlađene.
,,Ali kada ćeš se vratiti kući, tata?"
„Prilično kasno, Edith. Dotad ćete sve već spavati."
,,Hoće li te zamoliti da govoriš? Tko će još biti tamo?" pitala je Annie Allegra. ,,Reci nam tko još."
Longfellow rukom pogladi bradu. ,,Koga sam dosad spomenuo, dušo?"
,,Uopće ih nije dovoljno, tata!" Izvadi svoj blok ispod pokrivača. „Gospodin Lowell, gospodin Fields, doktor Holmes, gospodin Norton, gospodin Howells..." Annie Allegra pripremala je knjigu pod imenom Sjećanja male djevojčice na velike ljude, koju je namjeravala objaviti u Ticknoru i Fieldsu, a odlučila je početi s izvještajem o Danteovu primanju.
,,Ah da," prekine je Longfellow. ,,Možeš dodati i gospodina Greena, svog dobrog prijatelja gospodina Sheldona, i dakako, gospodina Edwina Whipplea, kritičara iz Fieldsova cijenjenog časopisa."
Annie Allegra pisala je koliko je znala.
,,Volim vas, drage moje djevojčice," reče Longfellow dok je ljubio svako meko čelo. ,,Volim vas jer ste moje kćeri. I mamine kćeri, i zato što vas je ona voljela. I još vas voli."
Šareni četvrtasti uzorci na pokrivačima istodobno su se dizali i spuštali. Ostavio ih je tamo, u beskrajnoj tišini noći. Pogledao je kroz prozor prema spremištu, gdje ga je Fieldsova nova kočija - činilo se kao da uvijek ima novu kočiju - čekala, a stari se riđan, veteran sjevernjačke konjice kojega je Fields nedavno posvojio, posluživao vodom koja se nakupila u plitkome jarku.
Počela je padati kiša, noćna kiša; nježna, kršćanska kiša. J. T. Fieldsu zacijelo je bilo veoma nezgodno voziti iz Bostona u Cambridge samo da bi se opet vratio u Boston, ali inzistirao je na tome.
Holmes i Greene, koji su sjedili nasuprot Fieldsu i Lowellu, ostavili su između sebe dovoljno mjesta za Longfellowa. Dok je ulazio u kočiju, Longfellow se nadao da ga neće na primanju moliti da govori pred svim uzvanicima, no budu li to učinili, zahvalit će svojim prijateljima što su ga doveli.

Povijesna bilješka
Godine 1865., Henry Wadsworth Longfellow, prvi američki pjesnik koji je postigao istinski međunarodni uspjeh, u svom je domu osnovao prevoditeljski klub. Pjesnici James Russell Lowell i doktor Oliver Wendell Holmes, povjesničar George Washington Greene i izdavač James T. Fields surađivali su s Longfellowom na dovršavanju prvoga cjelovitog američkog prijevoda Danteove Božanstvene komedije. Pritom su se odupirali, kako literarnom konzervativizmu koji je štitio dominantan položaj grčkoga i latinskoga na sveučilištima, tako i kulturnom nativizmu, pokretu koji je nastojao američku literaturu ograničiti na domaća djela, i čiji je zagovornik, premda ne uvijek i predvodnik, bio prijatelj Longfellowova kruga, Ralph Waldo Emerson. Do godine 1881. Longfellowov prvotni "Klub Dante" izrastao je u Dante Society of America, a Longfellow, Lowell i Charles Eliot Norton bili su prva trojica predsjednika.
Iako su i prije toga pokreta neki američki intelektualci poznavali Danteovo djelo, uglavnom preko britanskih prijevoda Komedije, široka publika uglavnom nije poznavala Danteovu poeziju. Činjenica da talijanski tekst Komedije u Americi nije bio tiskan do 1867., iste godine kada je objavljen Longfellowov prijevod, pruža svojevrsnu sliku o tome kako je zanimanje za Dantea raslo. U svojim interpretacijama Danteova djela, ovaj roman nastoji ostati vjeran svojim likovima i njihovim suvremenicima, radije nego tumačenjima na koje smo naviknuli.
Klub Dante povremeno donosi i prilagođava odlomke pjesama, eseja, romana, dnevnika i pisama koja su napisali članovi kluba i njima bliski ljudi. Moji posjeti ostavštini danteovaca i mjestima na kojima su živjeli, te razne gradske kronike, karte, memoari i drugi dokumenti još su više upotpunili sliku Bostona, Cambridgea i Harvarda kakvi su bili 1865. godine. Suvremeni prikazi, osobito književni memoari Annie Fields i Williama Deana Howellsa dali su nužnu i izravnu sliku svakodnevnog života skupine te imaju svoje mjesto u narativnoj potki romana, u kojem su i prolazni likovi izvedeni, kad god je to bilo moguće, iz povijesnih ličnosti koje su mogle biti prisutne za vrijeme događaja o kojima se pripovijeda. Lik Pietra Bachija, učitelja talijanskog koji je pao u nemilost, zapravo je složen od Bachija i Antonija Gallenga, još jednog od prvih učitelja talijanskoga u Bostonu. Zapisi o klubu dvojice njegovih članova, Howellsa i Nortona, uvelike su utjecali na moj prikaz, premda se u ovoj priči pojavljuju samo nakratko.
Sama ubojstva izvedena iz Danteova djela nemaju pandana u povijesti, ali policijske biografije i gradski arhivi bilježe nagli porast stope ubojstava u Novoj Engleskoj neposredno nakon Građanskoga rata, kao i raširenu korupciju u policiji te povezanost detektiva i profesionalnih kriminalaca. Nicholas Rey izmišljeni je lik, ali on se suočava s veoma stvarnim izazovima prvih afroameričkih policajaca u devetnaestom stoljeću, od kojih su mnogi biliveterani Građanskoga rata i miješanoga rasnog podrijetla; pregled njihova položaja može se naći u knjizi W. Marvina Dulaneya Black Police in America.
Ratno iskustvo Benjamina Galvina temelji se na povijestima 10. i 13. massachusettske pukovnije, te na prikazima iz prve ruke drugih vojnika i izvjestitelja. Istražujući Galvinovo psihološko stanje osobito sam se vodio nedavnom studijom Erica Deana, Shook over Hell, u kojoj se kategorički dokazuje prisutnost posttraumatskog stresnog poremećaja u veterana Građanskog rata.
Premda je tajna koja zaokuplja likove potpuno plod mašte, u jednom od prvih životopisa Jamesa Russella Lowella navodi se određena nedokumentirana anegdota koja bi se ovdje mogla spomenuti: Jedne srijede navečer, zabrinuta Fanny Lowell navodno nije htjela svojem suprugu dopustiti da pješice pođe k Longfellowu na sastanak kluba, sve dok pjesnik nije pristao ponijeti svoju lovačku pušku. Kao razlog zabrinutosti navela je neodređeni val zločina koji je dopro do Cambridgea.

Zahvale
Ovaj je projekt rezultat akademskih istraživanja provedenih pod predanim vodstvom Lina Pertilea, Nicka Lolordoa i harvardskog Odsjeka za englesku i američku književnost. Tom Teicholz prvi me izazvao da pobliže istražim ovaj jedinstveni trenutak u povijesti književnosti i na temelju njega napišem ovaj roman.
Razvoj Danteova kluba iz rukopisa u roman najviše je od svega ovisio o dvoje nadarenih i nadahnjujućih profesionalaca: o mojoj agentici Suzanne Gluck i njezinoj iznimnoj predanosti, viziji i prijateljstvu koji su uskoro postali sastavnim dijelom knjige kao i njezini likovi; jednako tako, o mojem uredniku Jonu Karpu, koji se potpuno posvetio oblikovanju i vođenju romana, sa strpljenjem, velikodušnosti i poštovanjem.
Između početka i svršetka bilo je mnogih koji su pridonijeli i kojima dugujem zahvalnost. Na vjeri i duhovitosti koju su pokazali kao čitatelji i savjetnici, zahvaljujem: Juliji Green, koja je u svakom trenutku, kod svake nove ideje i zapreke bila uz mene; Scottu Weingeru; svojim roditeljima, Susan i Warrenu Pearlu te bratu lanu, zato što su našli vremena i energije da pomognu kad je god trebalo. Također zahvaljujem čitateljima Tobyju Astu, Peteru Hawkinsu, Richardu Hurowitzu, Geneu Koou, Julie Park, Cynthiji Posillico, Linu i Tomu; ljudima koji su mi dali savjete o mnogim pitanjima - Lincolnu Caplanu, Leslie Falk, Micahu Greenu, Davidu Korzeniku i Keithu Poliakoffu. Hvala Ann Godoff na nepokolebljivoj potpori; u Random Houseu, zahvale upućujem Janet Cooke, Toddu Doughtyju, Janelle Duryeai, Jakeu Greenbergu, Ivanu Heldu, Carole Lowenstein, Mariji Massey, Libby McGuire, Tomu Perryju, Allison Saltzmann, Carol Schneider, Evanu Stoneu i Veronici Windholz; Davidu Ebershoffu iz Modern Library; Richardu Abateu, Ronu Bernsteinu, Margaret Halton, Karn Kenyon, Betsy Robbins i Caroline Sparrow iz ICM-a; Karen Gerwin i Emily Nurkin iz Williama Morrisa te Courtney Hodell, koja je osnažila ovaj projekt svojom predanošću i inventivnošću.
U istraživanju su mi pomogle knjižnice Harvarda i Yalea, Joan Nordell, J. Chesley Mathews, Jim Shea te Neil i Angelica Rudenstine, koji su mi dopustili da istražim njihov dom (nekadašnji Elmwood) u kojem mi je vodič bila Kim Tseko. Na velikoj pomoći te forenzičnoj entomologiji zahvaljujem Robu Hallu, Nealu Haskellu, Borisu Kondratieffu, Danielu Maiellu, Mortenu Starkebyju, Jeffreyju Wellsu, Ralphu Williamsu, a osobito Marku Beneckeu na poduci i kreativnosti.
Posebna hvala čuvarima povijesti u Kući Longfellow, gdje se još mogu posjetiti sobe u kojima su nekoć boravili članovi Danteova kluba, te organizaciji Dante Society of America, izravnome potomku Danteova kluba po naslijeđu i duhu.

O piscu
MATTHEW PEARL godine 1997. diplomirao je summa cum laude englesku i američku književnost na Harvardu, a 2000. stekao je i diplomu pravnika na Sveučilištu Yale. Godine 1998. za svoj rad dobio je uglednu nagradu koju dodjeljuje Dante Society of America. Odrastao je u Fort Lauderdaleu, a trenutačno živi u Cambridgeu.