Treća djevojka

First topic message reminder :



Tri djevojke dijele isti stan u Londonu. Jedna radi kao tajnica; druga kao slikar, treća, koja je došla kod Poirota za pomoć, nestaje, vjerujući za sebe da je ubojica. Bilo je tu riječi o revolverima, noževima, krvavim mrljama... Ali, bez jasnih dokaza, Poirotu će trebati sva njegova upornost da ustanovi je li treća djevojka kriva, nevina ili luda...

25. poglavlje
Četiri osobe sjeddle su u Poirotovoj sobi. On je u svojem visokom naslonjaču pio čašu sirov de cassis. Norma i Gospođa Oliver sjedile su na divanu. Gospođa Oliver izgledala je posebno svečano u neukusnoj jabučnozelenoj brokatnoj haljini, okrunjena jednom od svojih dotjeranih perika. Dr Stillingfleet zavalio se u stolcu ispmruživši duge noge tako da je izgledalo da zauzima pola sobe.
- Ima mnogo stvari koje bih željela znati rekla je Gospođa Oliver optužujući.
Poirot se požurio da nalije ulje na uzburkanu vodu.
- Ali chere madame, razmislite. Ono što vam dugujem teško mogu izraziti. Sve, ali upravo sve dobre ideje vi ste mi sugerirali.
Gospođa Oliver sumnjičavo ga je pogledala.
- Zar mi niste vi rekli frazu »Treća djevojkacc. Odatle sam počeo - i time sam i završio - s trećom djevojkom od njih tri koje žive u stanu. Maslim da je Norma bila tehnički treća djevojka.
- Ali kad sam bolje pogledad sve stvari oko sebe, sve je došlo na pravo mjesto. Odgovor koji mi je nedostajao, izgubljeni dio igre, svaki put je bio isti - treća djevojka. Bila je to uvijek, ako me razumijete, osoba koja nije bila ondje. Ona je za mene bila samo ime, našta više.
- Čudim se što je nikad nisam povezala s Mary Restarick - rekla je gospođa Oliver. Vidjela sam Mary Restarick u Crosshedgesu, razgovarala s njom. Naravno Frances Cary je imala crnu kosu koja joj je visila niz lice. To bi zbunilo svakoga.
- Ponovo ste me vi, madame upozorili kako žena lako mijenja svoj izgled kad se drukčije počešlja. Sjetite se, Frances Cary je završila glumačku školu. Znala je sve o umijeću dobrog šminkanja. Mogla je mijenjati glas, ako je zatrebalo. Kao Frances imala je crnu kosu, koja joj je upola pokrivala lice, tešku mrtvačku šminku, crnom olovkom izvučene obrve, maskaru na trepavdcama i lijen promukao glas. Mary Restarick sa svojom perikom od uredno složenih zlatnih uvojaka, konvencionalnom odjećom, jedva primjetnim kolonijalnim akcentom, živahnim načinom govora bila joj je sušta suprotnost. Ipak, od početka se osjećalo da ona nije sasvim stvarna. Kakva je ona bila žena? Nisam znao.
- Ne, ja nisam bio mudar - ne - ja, Hercule Poirot uopće nisam bdo mudar.
- Čujmo, čujmo - javio se dr Stillingfleet. Prvi put čujem da to kažete, Poirot! Čudo nikad neće prestati.
- Zapravo ne shvaćam zašto je igrala dvije ličnosti? - upitala je gospođa Oliver. - Ćini se, da je to stvaralo nepotrebnu zbrku.
- Ne. To joj je bilo vrlo korisno. Uvijek je imala alibi kad god ga je zatrebala. Kad samo pomislim da se to događalo ovdje, pred mojim očima, a ja to nisam vidio! Bila je to perika podsvjesno sam razmišljao o njoj, ali nisam znao zašto. Dvije žene - nikad, ni u jednom trenutku viđene zajedno. Njihovi životi bili su tako uređeni da nitko nije primijetio velike vremenske praznine u koje bi posumnjao. Mary je često išla u Londan, da kupuje, da posjećuje agente za prodaju kuća, da podmiri narudžbe, pretpostavljalo se da tako provodi vrijeme. Frances je odlazila u Birmingham, u Manchester, čak je letjela u irvozemstvo, posjećivala Chelsea sa svojim društvom mladih umjetnika, dala im je poslove u ratličitim domenama koje zakon baš nije gledao s odobravanjem. Posebna je priča Galerija Wedderburn. Pomažući mlade umjetnike, priređujući izložbe dobro je prodavala njihove slike. One su slane u inozemstvo ili su slane na izložbe s okvirima koji su skrivali tajne pakete heroina - umjetničke rakete - vješti falsifikati manje poznatih starih majstora. Sve je to ona organizirala. David Baker bio je jedan od umjetnika koje je uposlila. Bio je izvrstan za kopiranje.
- Jadni Davad. Kad sam ga prvi put srela, mislila sam da je predivan - promrmljala je Norma.
- Ona slika - pospano je rekao Poirot uvijek, uvijek mi se vraćala na pamet. Zašto ju je Restarick donio u svoj ured? Kakvo je značenje imala za nj? Enfin, nisam se divio sam sebi što sam toliko glup.
- Ne shvaćam, što je sa slikom?
- Bilo je to vrlo mudro. Ona je služila kao neka vrsta legitimacije. Par portreta, muž i žena, proslavljenog pomodnog slikara iz njegova doba. Kada su ih izvadili iz skladišta, David Baker zamijenio je Restarickov portret s Ornellovim, izradivša ga dvadeset godina mladim. Nitko ne bi pomislio da je portret falsifikat, stil, potez kista, platno, sve je to bio izvanredno uvjerljiv posao. Restarick ga je objesio iznad svog stola. Svatko tko je otprije poznavao Restaricka mogao bi reći: »Jedva bih vas prepoznao<. Ili: »Vi ste se prilično promjenili<. Ali kad bi pogledao portret, morao bi pomisliti da je zaista zaboravio kako je čovjek izgledao.
- Bio je to veliki rizk za Restaricka - ili bolje Orwella, - zarnišljeno je rekla Gospođa Oliver.
- Manji nego što si možete zamisliti. Znate, on nikad nije bio claimant, u smislu Tichbornea. Jedino je bio član vrlo poznate tvrtke u gradu, vratao se kući nakon bratovljeve smrti, da bi sredio njegove papire, pošto je nekoliko godina proveo vani. Sa sobom je doveo mladu ženu, koju je nedavno vani upoznao i uselio se kod starijeg, napola slijepog, ali vrlo uglednog ujaka, koji ga nikad nije dobro poznavao iz njegovih đačkih dana i primdo ga bez pitanja. Bliže rodbine nije imao, samo kćerku, koju je posljednji put vidio kad je bila petogodišnja djevojčica. Kad je otišao u Južnu Afriku, u uredu su radla dva vrlo stara činovnika koja su u međuvremenu umrla. U današnje vrijeme mlade osoblje nigdje ne ostaje dugo. Porodični advokat takoder je mrtav. Budite sigurni da je cijela situacija prostudirana vrlo pažljivo pod vodstvom Frances, pošto su se odlučili na taj potez.
- Čini se da su se srela u Keniji prije dvije godine. Oboje su bile varalice - iako sasvim različitih interesa. On je ulazio u različite loše poslove kao isiraživač - Restarick i Orwell išli su zajedno da istraže rudna bogatsiva u nekoj divljini. Pričalo se o Restarickovoj smrti (vjerojatno istinito) što je poslije opovrgnuto.
- Prepostavljam da je u igri mnogo novca rekao je Stillingfleet.
- Golem novac. Strašna igra - uz strašni rizik. Uspjelo im je. Andrew Restarick bio je vrlo bogat čovjek i bratovljev nasljednik. Nitko nije ispitivao njegov identitet. I tada su stvari krenule nagore. Iznenada je dobio pismo od žene, koja bi, ako bi ikad došla u njegovu blizinu, odmah znala da on nije Andrew Restarick. A onda se pojavila i druga nevolja - David Baker ga je počeo ucjenjivati.
- To se moglo očekivati - naglas je razmšljao Stillingfleet.
- Oni nisu to očekivali - nastavio je Poirot. - David nikad nije ucjenjivao. Čini se da ga je na to navelo nevjerojatno veliko bogatstvo tog čovjeka. Suma koju su mu platili za krivotvorenje portreta činila mu se premala. želio je više. Tako mu je Restarick potpisivao čekove na velike sume i tvrdio da to čini za dobro svoje kćeri - kako bi je spriječio da ne upadne u nepoželjan brak. Ne znam da li se David zaista želio oženiti Normom. Mogao je to učiniti. Svakako, bilo je vrlo opasno ucjenjivati dvoje ljudi kao što su Orwell i Frances Cary.
- Mislite da su hladnokrvno planirali da ubiju dvoje ljudi - sasvim mirno - samo tako? pitala je Gospođa Oliver. Doimala se gotovo bolesno.
- Mogli su i vas dodati na svoju listu, madame, odgovorio je Poirot.
- Mene? Zar mislite da me jedan od njih udario. Pretpostavljam Frances? Valjda ne siroti Paun?
- Ne vjerujem da je to bio Paun. Ala vi ste već bili u Borodene Mansions. Zatim baste vjerojatno slijedili Frances u Chelsea, ili je ona tako mislila. Na to ste mogli računati, zbog prilično neuvjerljive priče. Tako je pošla za vama i zadala vam lijep udarac po glavi, jednostavno da zauzda vašu znatiželju. Niste me slušali kad sam vas upozoravao da u zraku lebdi opasnost.
- Jedva to vjerujem! Pozirala je poput boginje u onom prljavom studiju toga dana. Ali zašto? - pogledala je Normu a zatim ponovo Poirota.
- Oni su je upotrijebili - zapravo, obradivali je, drogirali je, učinili da povjeruje kako je ubila dvoje ljudi. Zašto?
- Oni su trebali žrtvu - rekao je Poirot. Ustao je iz naslonjača i prišao.Normi.
- Mon enfant, prošli ste kroz užasne patnje. To je stvar koja vam se više nikad ne smije dogoditi. Zapamtite, sada možete uvijek imatu povjerenje u sebe. Kada iz vlastitog iskustva saznate što znači užas, oboružani ste protiv svega u živatu:
- Mislim da ste u pravu - rekla je Norma. - Misliti da ste ludi - vjerovati u to, užasna je stvar . . . - Stresla se. - Još ne shvaćam kako sam spasena - zašto je uopće netko vjerovao da nisam ubila Davida - kad sam čak i ja vjerovala u to?
- Krv nije bila prava - objasnio je dr Stillingfleet. - Počela se zgrušavati. Košulja je bila natopljena njome - kako je rekla gospođica Jakobs, ali ne mokra. Trebalo je izgledati da ste ga ubili samo pet minuta prije nego što je Frances odglumila vrisak.
- Kako je ona - razmišljala je Gospođa Oliver. - Ona je bila u Manchesteru.
- Stigla je ranijim vlakom, u vlaku je već stavila zlatokosu periku i našminkala se kao Mary. Ušla je u Borodene Mansfons i popela se liftom kao nepoznata plavuša. Ušla je u stan gdje ju je čekao David, kao što mu je rekla. Nije ni u što sumnjao i ona ga je probola. Onda je opet izišla i čekala Normin dolazak. Ušla, je u javnu garderobu, promijenila izgled, srela prijateljicu na kraju ulice i pošla s njom do Borodene Mansionsa. Ondje se pozdravila s njom, otišla gore i odigrala svoju predstavu - vjerojatno, uživajući u tome, sve dok nije stigla policija nije pomislila, da će itko posumnjati u vremenski razmak. Moram reći, Norma, da ste nam priredili paklenske trenutke, inzistirajući na tome da ste . ubili oboje.
- Željela sam priznati, da se sve to završi. Da li ste vi tada mislili da sam to zaista mogla učiniti?
- Ja? što vi mislite o meni? Znam što mojn pacijenti mogu učinnti a što ne mogu. Ali sam mislio da ćete vi sve užasno komplicirati. Nisam znao dokle je Neele pružio prste. Nije ma izgledalo kao prava policijska procedura. Činilo mi se kao da sve vodi Poirot.
Poirot se smiješio.
_ - Glavni inspektor Neele i ja poznajemo se mnogo godina. Osim toga, on je već istraživao određene stvaru. Nikad i niste bili pred Louiseinim vratima. Frances je promijenila brojeve. Promijenila je 6 i 7 na vašim vraiima. Brojevi su bili labavi, pričvršćeni čavlićima. Claudia nije bila u stanu te noći. Frances vas je drogirala, sve vam je izgledalo kao mora,.
- Sad mi je sve jasno. Jedina osoba koja je mogla ubiti Louise bila je prava treća djevojkaa Frances Cary.
- Znate, vi ste je već napola bili prepoznali rekao je Stillingfleet - kad ste mi opisivali kako se jedna osoba može pretvoriti u drugu.
Norma ga je zamišljeno promatrala.
- Vi ste vrlo neuljudni - rekla je Stillingfleetu.
- Neuljudan? - zaprepastio se Stillingfleet. - Vi ljudima kažete svašta. Vičete na njih.
- Oh, u redu, možda, shvatio sam. Ljudi se tako prokleto razdražuju.
- Ona je još djevojka, zar ne? - iznenada se nacerao Poirot.
Gospođa Oliver se ustala s uzdahom.
- Moram ići kući. - Pogledala je dva muškarca, a onda, u Normu. - Što ćemo s njom? - upitala je.
Oba su je začudeno pogledala,.
- Znam da ona trenutno ostaje sa mnom nastavila je. - I ona kaže da je sasvim sretna. Ali ostaje problem. Mnogo je novca, jer je vaš otac - mislim, pravi - sve ostavio vama. A to može izazvati komplikacije. Ona može otići da živi sa starim Sir Roderickom, ali to ne bi bilo zabavno za djevojku - već je prilično gluh i slijep - i potpuno sebičan starac. Uzgred, što je , s onim nestalim papirima i djevojkom?
- Pojavili su se ondje grlje ih je već bio tražio. Sonja ih je našla - odgovorila je Norma. Slijedećeg tjedna ujak Roody i Sonja vjenčat će se.
- Nema tako velike budale kao što je stara budala - zaključio je Stillingfleet.
- Aha - složio se Poirot. - Znači, mlada dama više voli život u Englesko j nego da bude upletena u la politique. Pametna je ta mala.
- Znači, tako je to - rekla je gospođa Oliver. - Ali da nastavimo o Normi, treba biti praktičan. Moramo napraviti planove. Djevojka ne može sama znati što želi učiniti. Ona čeka nekog da joj to kaže.
Strogo ih je pogledala.
Poirot nije rekao ništa. Smiješio se.
- Oh, ona? - prihvati Stillingfleet. - U redu, reći ću vam Norma. Za tjedan dana letim u Australiju. Prvo želim pogledati je li sve dobro pripremljeno. Zatim ću vam poslati brzojav i vi mi se možete pridružiti. Tada ćemo se vjenčati. Dajem vam časnu rijeć da nije novac ono što želim. - Nisam jedan od liječnika koji žele podići goleme istraživačke ustanove i slično. Zanimaju me samo ljudi. Osim toga mislim da ćete moći izaći sa mnom na kraj. Usprkos tome što sam grub prema ljudima - ja to sam nisam primijetio. To je zaista čudno. Donedavno ste bili sasvim bespomoćni - a, evo, sada više neću ja voditi vas, već ćete vi voditi mene.
Norma je još stajala mirno. Vrlo je pažljivo promatrala Johna Stillingfleeta, kao da razmišlja o nečem što je dosad vidjela iz drugog ugla.
A onda se nasmiješila. Bio je to vrlo lijep osmijeh - osmijeh sreće.
- Slažem se - rekla je.
Prešla je preko sobe do Herculea Poirota.
- I ja sam bila gruba - rekla je. - Onog dana kad sam došla ovdje, a vi ste doručkovali, rekla sam vam da ste prestari da mi pomognete. Bilo je to grubo. A to nije bila istina . . .
Stavila je ruke na njegova ramena i poljubila ga. - Raduje naručite taksi za nas - rekla je Stillingfleetu.
Dr Stillingfleet je kimnuo i napustio sobu. Gospođa Oliver je uzela torbu, a Norma je navukla kaput i krenula za njom prema vratima.
- Madame, un petit moment . . .
Gospođa Oliver se okrenula. Poirot je podigao s udubljenja na divanu lijep uvojak sijede kose. Gospođa Oliver je ljutito uzviknula:
- Sve. Kao i sve što se danas proizvodi, i ovo je loše. Mislim na ukosnice. Jednostavno skliznu i sve padne. - Izišla je smrknuta.
Začas je opet promolila glavu kroz vrata i rekla zavjereničkim šapatom:
- Recite mi - sve je u redu, poslala sam je dolje - jeste li je namjerno poslali tom liječniku. - Naravno da jesam. Njegove su kvalifikacije...
- Ostavimo kvalifikacije. Znate na što mislim. Njih dvoje - jeste li?
- Ako baš morate znati, jesam.
- Bila sam uvjerena u to - rekla je Gospođa Oliver. - Vi zaista mislite na sve, zar ne?