F.X.Toole - Djevojka od milijun dolara

Sedam pripovijetki od kojih je svakako najpoznatija Djevojka od milijun dolara, najprije ekranizirana a potom dobitnica čak četiri Oscara od kojih su dva pripala Clintu Eastwoodu za najbolji film i za najbolju režiju a po jedan Hilary Swank i Morganu Freemanu za najbolju glavnu žensku ulogu i najbolju sporednu mušku ulogu, govori o boksu, boksačima, udarcima koje primaju u ringu i izvan njega, njihovim životima, nepravdi, ulici, nadi, predrasudama, pobijedama i porazima. Najpoznatija od njih prati boksački vijek Maggie Fizgerald, siromašne konobarice koja je došla iz provincije kako bi postala boksačica. Iza sebe ima nešto borbi, više izgubljenih nego dobivenih, te se nada da bi s pravim trenerom, makar već prilično stara, mogla postići i bolje rezultate. S druge strane, Frank se protivio njihovoj suradnji ali je na kraju morao popustiti pred njenom nesvakidašnjom upornošću. Maggie je postajala sve bolja i bojlja, pobijede su se nizale a smiješila joj se i borba s milijun dolara kao glavnom nagradom. Osim njenog sportskog uspona bilo je tu i nezahvalne obitelji i odanih prijatelja.

Za Boga, Vječnoga Oca,
i za Duba Huntleyja, moga boksačkog tatu
I s posebnom zahvalom Howardu Junkeru iz ZYZZYVA, koji mi je prvi dao priliku

Boks je za muške, i o muškima, i jest muški. To je slavljenje jedne izgubljene religije muževnosti, sve postojanije baš zato što je izgubljena.
- Joyce Carol Oates
O boksu

Član začaranih: Uvod

SREDINOM i KRAJEM ČETRDESETIH POČEO SAM SE BAVITI  BOKSOM,
NAMJERNO i nenamjerno. Ali još od sredine četrdesetih bio sam u njemu. Privijao sam se s ocem uz radioaparat i željno slušao neumorne glasove izvjestitelja iz ringa, poput Billa Sterna i Clema McCarthvja, dok su prenosili velike borbe tog vremena. Tjednima nakon toga, na matinejama za deset centi, gledao bih zrnate snimke istih borbi u kinonovostima. Gledao sam 1939. kako "Dvotonac" Tony Galento baca u nokdaun "Smeđeg Bombaša" Joea Louisa.
Madison Square Garden postat će moj Camelot. Gledao sam kako se ondje Bobo Olsen bori s Paddyjem Youngom u eliminacijskom meču za naslov u srednjoj kategoriji u lipnju '53. Ali prvi put sam Garden vidio 1952. godine. Osma avenija između Četrdeset devete i Pedesete ulice, škiljavi boksači stoje pred njim. Grčki restorani, irski barovi, kurve za četiri dolara. Garden mi je bio dom koliko i Shubert Alley.
Moj je otac bio gorljivi ljubitelj boksa, a ja sam ga obožavao jer me uključio u nešto što voli. Poput mnogih Iraca koji su ovamo došli kao nadničarski robovi u potpalubljima, koji su gledali kako trideset posto njih umire i biva bačeno u more, i njega su sokolile priče o velikim irskim boksačima. Sullivan i Corbett, Tunney i "Buldog igračka", Mickey Walker, koji se borio u svakoj kategoriji od veltera, sa 67 kilograma, do teške. Slušali smo kako Don Dunphy opisuje svaki pojedini udarac u borbi Louisa i Conna.
Ostao sam poklonik boksa tijekom godina jer su me znanost i umijeće borbe fascinirali koliko i ljudi koji su se usuđivali staviti svaki gram tijela i  duše u nju. Gubitnici u boksu dojmili su me se kao i prvaci, jer su se izložili potpunom riziku u posve jednakoj mjeri.
Ali što izraz "muška vještina samoobrane" zapravo znači? Zašto je uopće
moguća?
S fizičke strane borbe intrigiralo me ponajviše to što se boksači mogu boriti rundu za rundom, ispočetka i ispočetka, nastup za nastupom. U borbi s bikovima uvijek je moguće, čak i neizbježno, zadobiti ubod rogom, ali toreador mnogo češće odlazi iz arene neozlijeđen. Ali boksač koji se sprema za borbu svakodnevno zadobiva udarce, a onda se udarci pojačavaju ubitačnim intenzitetom tijekom meča. Udaraj i ne primaj udarce, to je temelj boksa. Ali svi boksači primaju udarce, čak i oni najbolji. Kakvi su to onda ljudi koji mogu trpjeti takve muke dovoljno dugo da postanu izazivači, a pogotovo prvaci?

I što je to, i koliko je zapravo potrebno prije nego što neki klinac koji sanja o slavi može naučiti dovoljno da se popne kroz užad u ring? I koliko je to teško, ne samo u treningu i borbi, već i pri učenju znanosti o igri, konkretne  mehanike zadavanja udaraca - udaranja i udaranja, što se dulje može?
Prokleto teško. A u pozadini svega toga leži pitanje: Što čini boksača?
Sredinom svojih četrdesetih godina odlučio sam to saznati. Davao sam sve od sebe nekih godinu dana u oronuloj dvorani u kalifornijskom gradiću Ocean Parku. Nisam puno naučio jer nisam imao trenera, ali uspio sam zaraditi slomljeni nos drugom prilikom - jer su mi sparing-partneri bili tikvani poput mene. Profesionalac bi se poigrao sa mnom, jer profesionalci znaju kad je vrijeme za "posao", a kada za borbu.
Negdje u to vrijeme morao sam prekinuti boksačko obrazovanje kako bih se posvetio obiteljskim stvarima. Ali vratio sam mu se nakon par godina. Tada me ulovila čarolija boksa i spasila mi život.
Išao sam u dvoranu koja je danas pretvorena u garažu. Dvoranski dečki skuže početnika dok si rekao keks. Nakon nekoliko tjedana treninga, iz svojih sam se razloga pokazao u dvorani lijepo odjeven. Sako od Harrisova tvida s kravatom, hlače od flanela, sve u tom stilu, sa šarenim rupčićem u džepiću na prsima. U dvorani ih je bilo svakojakih, od bantama do teške kategorije, crnaca i Hispanoamerikanaca, ali ja sam bio jedini bijeli dečko - bijelce u boksačkim dvoranama najčešće nazivaju izrazom "bijeli dečko", budući da su u manjini. Nikad se neće čuti da se crnci, bili oni stari ili mladi, nazivaju crnim dečkima - iako se čuje kako su boksaču crncu ukrali pobjedu zbog boje koju nosi.
Nakon vježbanja pričekao sam upravitelja dvorane kraj njegova stola da popričamo. Dok sam ondje stajao, prišao mi je sredovječni trener crnac kojeg sam po viđenju znao iz dvorane. Mislio sam da i on čeka upravitelja. Njegov teškaš držao je na oku suprotnu stranu stola. Ali umjesto razgovora s upraviteljem, trener mi se obratio šaptom i izvadio nož skakavac marke Buck 110 s mjedenim umecima i koštanim drškom. Takvim se nožem može probiti vrata automobila, ili istrančirati jelena u divljini. Odmjerio me pogledom makroa i kazao: "Jesi ikad vidio ovakvo što?"
Pogledao sam nož. Smireno sam posegnuo u stražnji džep. Izvadio sam vlastiti Buck 110. Budući da on nije otvorio svoj, nisam ni ja svoj, ali mogao sam to izvesti prstima jedne ruke. Stavio sam Buck na dlan onako kako je on stavio svoj.
Rekao sam: "Misliš, ovakav nož?"
Trener je odskočio - vup! - a njegov se teškaš srušio od smijeha na koljena. Nije ustao dok se trener gubio kroz vrata pognute glave. Teškaš je oteturao za njim, jedva dolazeći do daha. Nekoliko ljudi je to vidjelo. Ali nisam  imao daljnjih problema jer su boksačke dvorane smirena mjesta, mjesta spokoja, usprkos stalnim rafalima udaraca po kruškama i struganju kožne užadi za preskakivanje po parketu; usprkos zvuku kožnih rukavica koje se zabijaju u

prsne koševe; usprkos činjenici da bi velike vreće bile obješeni leševi kad bi udarci koje primaju bili upućeni živom mesu i kostima.
Rukujte se jedanput s nekim boksačem. Vidjet ćete kako su mu ruke  meke od pacanja u gazi i koži i znoju, koliko su mu šake male u usporedbi s drugim sportašima iste visine, i kako se rukuje nježno poput časne sestre. Mnogi imaju piskutave glasove - tako je zvučao Jack Dempsey u mladosti. Mnogi fufljaju poput likova iz crtića.
Larry Holmes fuflja, kao i Mike Tyson, koji uz to ima i piskutav glas.
I tako sam se bavio boksom, iako o njemu pojma nisam imao. Šamarao sam umjesto da udaram, stajao na petama umjesto na prstima, prijanjao umjesto da klizim. Ali bio sam svejedno sparing-partner osamnaestogodišnjim i dvadesetogodišnjim početnicima. Primao sam više udaraca nego što sam trebao, jer bez naočala nisam mogao opaziti koji mi se udarac sprema, ali nije mi išlo loše kao starijem čovjeku. Bio sam začaran. Poslije ću morati prekinuti sa sparingom jer ću biti primoran nositi protezu za liječenje poremećaja s vilicom, nevezanog uz boks. Ali tada sam već bio njihov.
Također sam se skompao s prvoklasnim trenerom, Dubom Huntleyjem, koji će mi s vremenom postati partner. Otišao sam mu da me trenira nakon neka tri mjeseca, jer sam vidio kakve rezultate postiže. Ponudio sam mu plaćanje unaprijed, ali odbio je. Umjesto toga prionuo je na vježbanje kao da trenira Marciana. Proveo bi me kroz uobičajene četiri trominutne runde sa sparing-rukavicama, od kojih bih ostao bez daha, a lijevo bi mi rame beživotno visjelo od zadavanja blizu sto kratkih udaraca po rundi. Izgubio bih po dvije  kile od napora. Ali ponekad bi me proveo kroz tri runde, a onda nastavio skroz kroz jednominutnu stanku za odmor između treće i četvrte. A onda bismo  prošli ravno kroz još tri minute četvrte runde. To je sedam minuta, bez prestanka.
Direkt, direkt, dupli aperkat. Direkt. Opet. Direkt. Dva puta. Je'n-dva. Je'n- dva-kratki. Opet. Dva direkta, desni, kratki, vrati se desnim, izvuci direktom. Kratki u tijelo, kratki u glavu, vrati se desnim. Makni se. Dvaput aperkat. Opet. Direkt. Direkt. Direkt. Opet. Dvaput. Opet. Daj.
Mislio sam da ću izdahnuti. Imajte na umu da sam star, sijed čovjek koji  je dvadeset pet godina cugao, kojemu je omiljena droga u tri ujutro bila žensko društvo do zore.
Ali dečki iz dvorane bi stali i zagledali se. Turisti bi nas snimali. Profesionalci su prekidali svoje poslove i promatrali. Jedan dan je uz ring stao i na prostirku se nalaktio veliki bivši prvak u nižoj teškoj kategoriji, Archie Moore, zvani "Mungos", s jednom od onih svojih slavnih kapica na glavi.
Nakon zvona, Archie je rekao: "Izgleda da se moram vratiti u igru."
Znao sam da je moj trener mislio da ću propasti toga prvog dana, da ću otići. Ali nisam otišao. Ostao sam, a ostao je i on. A kako sam počeo stjecati kondiciju  -  četiri  runde zagrijavanja  i boksanja  sa  sjenom,  četiri runde   na

sparing-rukavicama, četiri runde na velikoj vreći, četiri runde na kruški, četiri runde preskakivanja užeta, uz dovoljno trbušnjaka da posramim izazivača - počeo sam učiti i shvaćati što me to privuklo boksu dok sam bio dječak. Radilo se  o  znanosti  borbe,  o  srcu  koje  borac  mora  imati.  Boks  je  umni izazov.
Također sam počeo shvaćati da sam, usprkos godinama, čovjek koji može igrati u toj igri. Bio sam začaran. Još uvijek sam. Bog me blagoslovio ovom slatkom znanošću, kao i s troje djece koja me vole.
Bez prethodnih simptoma ili upozorenja, arterije su mi se 1988. godine počele zatvarati, premda sam bio u izvrsnoj kondiciji. Dobio sam srčani udar, a zatim sam triput u šest mjeseci bio podvrgnut angioplastiji jer su mi se arterije uporno zatvarale. Tijekom zadnje angioplastije, kardiolog mi je rekao: "Što brže trčimo, to više zaostajemo. Operacija je sutra ujutro." Bez alternative, bez problema. Nakon što su me sutradan ujutro omamili, počeo sam pjevati pjesme na španjolskom. Meksikanac koji mi je gurao postelju na kotačićima zapjevao  je zajedno sa mnom.
Operacije na otvorenom srcu nisu mačji kašalj. Ali tri mjeseca poslije trostruke premosnice i komplikacija zbog takozvanog ileusa, s pamćenjem napola umrtvljenim zbog morfija i ostalog smeća koje su ubrizgavali u mene, bio sam opet u dvorani i preskakivao uže. Isprva samo na minutu, ali zatim na tri minute. A onda na tri runde. Nisam mogao izdržati četiri, jer nikada nisam vratio kondiciju koju sam imao prije operacije, a i zato što mi je jedno stopalo bolno, vjerojatno uslijed toga što su mi žilom iz stopala popravili srce. I tako sam krenuo na iste one vježbe kao i prije, ali sada u samo tri runde umjesto četiri. Samo, tada sam već počeo trenirati borce, raditi u kutu, stvarati vlastite čarolije i zaustavljati krv. Zapravo, jutro nakon jedne od onih angioplastija odvezao sam se u Del Mar i cijeli dan proveo na sajmu, ne bih li te večeri  mogao raditi na borbi za naslov.

$  $  $

Započeo sam s amaterima, uzimao slobodne večeri na poslu kako bih mogao raditi na mečevima na tri runde u halama VFW-a, rekreacijskim centrima i stražnjim prostorijama tratorija. Zatim na četiri runde, pa na deset, i putovanja oko svijeta kako bih radio na borbama za naslov na dvanaest rundi. Radio sam na sedam borbi za titulu ove ili one vrste, te dobio dozvolu u deset saveznih država - od Havaja do New Yorka, od Missourija do Floride. Puno je onih koji su u boksu postigli mnogo više od mene, ali ima ih i puno koji su postigli manje. A borio sam se u Meksiku, Francuskoj, Njemačkoj i Južnoj  Africi - gdje, u Cape Townu, usput, proizvode vrhunski Cabernet Sauvignon, zvan Fleur de Cap, koji čudesno sokoli čovjeka.
Otprilike jedino što nisam ostvario u boksu je dobra zarada. Isto vrijedi i za većinu boksača. Ali to me nije spriječilo ništa više od toga što se nisam obogatio pisanjem. Obje stvari su nešto čime se čovjek jednostavno bavi, i

osjeća zahvalnost zato što to može, čak i ako je zbog obje stalno siromašan, gubi živce i bude mu muka. Racionalni ljudi tako ne razmišljaju. Ali u njihovim životima nema onoga što ja imam u svome. Čarolije. Čarolije odlaska u ratove u koje vjerujem. I čarolije boksačkog humora, u kojemu šala gotovo uvijek ide na račun onoga koji je priča, i koji te čilo prati ukorak cijelim putem.
Nema čarolije u uličnom boksu. Ulični boks može biti smrtonosan, pogotovo kad je jedan borac krupniji i jači od drugoga. Ali boks je smišljen tako da bude smrtonosan, smišljen da smrtonosno iskuša mušku volju obaju boraca, smišljen da se vidi tko je glavni, tko će zauzeti i ovladati čarobnim teritorijem četvrtastog komada začaranog platna.
Čarolija borca također je dio ove mješavine, čarolija koja privlači ljude iz cijelog svijeta prema njemu, čarolija gledanja kako se on zbiljski igra kauboja i Indijanaca. Što je boksač zgodniji - a tu ne mislim na privlačnost u smislu ženskastih filmskih zvijezda - to je napornije taj boksač radio. Što je boksač zgodniji, to će više zarađivati, također. Ali valja dobro shvatiti da su borbe i boks međusobno različiti onoliko kao i lemanje i udaranje, da se razlikuju kao divlji pas i čiuvava. Po definiciji, boks i udarci su smrtonosni. Stoga, moći zgodno boksati i biti smrtonosan - to stvara čaroliju od koje cijeli svijet podivlja.
Čarolija ringa različita je od čarolije teatra, jer zastor nikad ne padne - jer je krv u ringu prava krv, i slomljeni nosovi i slomljena srca su pravi, a ponekad se slome zauvijek. Boks je čarolija muškaraca u bici, čarolija volje, vještine i boli, te stavljanje svega na kocku ne bi li čovjek mogao poštovati samoga sebe do kraja života. Zvuči gotovo poput pisanja.
Prava čarolija, ono pravo, zamislite! Sudjelovati u tome! Bilo u dvorani, ili tijekom borbe za naslov. Ili stajati uz kanale Pikardije u pet sati maglovita jutra dok je vaš boksač na kondicijskom treningu. Čarobno je čuti kako žabe skaču u vodu dok onuda trči boksač kojega trenirate, osjećati miris jabuka u zraku. I čarobno je gledati kako se vaš boksač razapinje na galgama od vlastitih pluća i nogu, s ciljem da suparniku izvadi srce nemilosrdno poput asteškog vrača, da ga pribije za pod tako čvrsto da može samo još treptati prema reflektorima,  volje tako razbijene da će svake noći, do kraja života, lijegati s njezinim krhotinama.
Čarobno je čuti kako vam boksač grca u svlačionici nakon što je izgubio borbu za naslov. Čarobno je zato što vam je boksač dehidrirao od znojenja, pa sad već valjda sat vremena pije tekućinu i čeka da mu bubrezi prorade, ne bi li mogao proći pretrage mokraće, jer bude li ispišao drogu, neće mu biti plaćeno. Čarobno je zbog toga što je taj isti boksač već bio osvojio meč, ali je onda pokušao razmjenjivati udarce s udaračem kojega je skoro bio bacio u nokaut - čarobno zbog toga što se u djeliću sekunde otvorio, kao svojedobno Billy Conn, ali ovaj put aperkatom koji nije prešao više od pola razdaljine od zapešća do lakta. I čarobno je zato što mu život više nikad neće biti isti, čarobno zato što je mogao postati prvak svijeta, što sada više nikad neće biti. To je čarolija pobjede i poraza u muškoj igri, gdje će muškarci voditi boj umom i tijelom i srcem do

samih granica iscrpljenosti i preko njih, i nakon izmaka sape, kroz napukla rebra i nateklu jetru, naprsle bubrege i rascijepljene rožnice. To rade za novac, jasno. Ali to rade i zbog poštovanja, a i zbog čarolije.
A riječ je i o čaroliji uma, jer ih sve što učine punim srcem i dušom dovodi do više razine spoznaje. Što se više uspnu, to su im širi obzori, pa počnu uviđati i shvaćati kombinacije o kojima dotad nisu ni sanjali. Poput pisca, što neki boksač bolje poznaje svoj zanat, to je veća čarolija, i za njega i za nas.
A tu je onda i čarolija zaustavljanja krvarenja koje možda netko drugi ne  bi mogao spriječiti, čarolija korištenja preparata koje možda ne bi trebalo rabiti, ali svojega dečka samo zadržavate u borbi tako da obojica možete otići kući kao pobjednici. Ali također je čarobno vidjeti kako meč u kojem vodite završava u tren oka, kad lijevi kroše odbaci čeljust vašega dečka na gornju galeriju. Premda ste izgubili i utroba vam se komeša, to je i dalje čarobno. A kad vas pokradu, bilo u ringu ili pištoljem dok radite za šankom, čak i to je čarobno - čarobno stoga što je stvarno, do posljednje tančine, i zato što se to zbiva ovoga časa, a traje vam zauvijek u umu i srcu. I čarobno je zbog toga što je riječ o ratu kojemu ćete se vratiti čim vam se ukaže prilika. A ja još uvijek tražim onoga gospodina koji mi je stavio onaj Magnum pod nos, zbog čega mi je srce udarilo o nepce, onoga koji nije imao poštovanja prema meni. Prije tog iskustva nisam bio siguran jesam li u stanju ubiti drugo ljudsko biće.
Sada znam da to mogu.
Poštovanje je sastojnica čarolije boksa. Većina onih koji ne sudjeluju u toj borilačkoj igri očekuje da pobjednici preziru poražene. To bi uništilo čaroliju.  Ali je blebetao prije, za vrijeme i nakon borbe, ali uvijek smo znali da se pravi blesav, da je on jedno mladunče koje je tako puno života da mora lajati i štektati, gizdati se i plesati. Jasna stvar, ima onih koji se pretvaraju, ali u onome što oni rade nema nikakvog veselja.
Ali čak i ako jedan boksač misli da je pokraden, i bez obzira na gluposti koje su se izrekle prije borbe, malo koji borac neće čestitati suparniku nakon meča, a u najmanju ruku će mu kazati Dobro si se borio. Između pobjednika i gubitnika postoji srodstvo koje oni koji nisu u igri ne mogu shvatiti, zato što je u boksu, kad se sve zbroji i podvuče, najhitnije poštovanje. Kad boksaču ne bude ukazano poštovanje, recimo kad je amater pušioničar, pa mu netko kaže: "Daj se bavi nečim što ti ide!", koža mu se pretvori u ljepljivi papir i grozomorne stvari se sve do groba nastavljaju lijepiti za njega.
Sjećate li se poniznosti Mikea Tysona na konferenciji za novinare nakon što je izgubio prvu borbu s Holyfieldom? Kako je nastojao dotaknuti Holyfielda, kako mu se Holyfield smiješio i dopustio da mu ovaj stisne ruku? Kad borca smlave u rundi, nećete mu reći da ode prebiti kurvina sina koji mu je to učinio. Kažete mu da ode zaraditi poštovanje. A, uostalom, to je mala obitelj. Njezini članovi - članovi začaranih - trebaju jedni druge, ne samo zbog novca, već zato što se tu mogu, na koncu konca, okušati sami protiv sebe.

A postoji i ona čarolija koja čovjeku slama srce. Recimo da imate momka s raskrvarenim nosom. Ako je slomljen, ništa se tu ne može, samo će i dalje krvariti. Ali obično krvarenje iz nosa uglavnom se može zaustaviti. Pa se dečku obriše lice i u nosnicu koja krvari stavi grudica vate natopljena adrenalinom. Vata se razmaže, i druga se nosnica zatvori palcem. Kažete dečku da inhalira, ne bi li adrenalin natopio razbijeno tkivo, stisnuo žile i proširio dišnu šupljinu. Ali dečko ne inhalira. Kažete: "Inhaliraj!" Ništa. Pa ponovite, "Dovraga!"  Vremena je sve manje, a onda opazite da vas dečko gleda kao da ste mu  govorili na gaelskom ili hebrejskom. A onda vam sine, pa mu kažete: "Udahni!"
On udahne kroz adrenalin, dok mu vi pritišćete naušnicu.  Adrenalin dopre do ozljede, i krv prestane istjecati, i dečko je opet spreman za borbu. U vratu vam nabija krv jer skoro niste uspjeli zaustaviti krvarenje. Ali dio vas je otputovao na mjesto gdje dečko živi, na mjesto gdje se nitko ne služi riječima kakva je inhaliranje. I to je čarolija, jasno, ali onakva kakva boli, onakva od  koje vam je drago što vas boli.
Danas u SAD-u uglavnom više nema bijelih dečki, iako je postotak boksača bijelaca koji se dobro bore prilično visok. Zapravo, iznenađuje me što u igri ne sudjeluje veći broj bijelih sportaša srednjih kategorija.
Bijeli su treneri, uz pojedine iznimke, također tek blijede uspomene. Angelo Dundee se, naravno, i dalje druži s bitnim igračima, uz još nekolicinu. Meni je situacija neobična: devedeset pet posto mojih prijatelja i kolega nije moje boje kože. Nedavno sam masirao dečka iz Ugande teškog 109 kilograma koji govori engleski, svahili i japanski. Kad sam po njemu razmazao ekstra djevičansko maslinovo ulje i počeo ga trljati zimzelenom mašću, bio je crn i sjajan poput kupine. I narav mu je, k tome, slatka poput kupine. Pristojan je i uljudan mladi katolik - izvan ringa. Živi i bori se u Japanu. Stalni trener mu je jedan Japanac s Havaja.
Prije nekoliko godina radio sam s još jednim teškašem, i masirao ga. Obožavao je masaže, htio je da ga se masira svakodnevno. Rekao je da ga žena dobro masira, između ostaloga, ali njezine masaže nisu ravne mojima. Uvijek mu je trebalo srediti neko pomalo bolno mjesto. Ali bio je dobar dečko i imao je srca, pa mi nije bilo teško. I on je bio crna kupina. U profesionalnoj karijeri kočilo ga je to što je htio samo jednu bitnu borbu, kako bi mogao kupiti kuću.  S vremenom se ogorčio, jer ga nikad ništa nije tjeralo toliko da prevlada bol boksa, kako u ringu, tako i izvan njega. Nikad nije stekao tu kuću. Da je ciljao na naslov, pa sve i da ga nikad nije osvojio, danas bi imao nekoliko kuća.
Uglavnom, tako sam se ja preznojavao nad tim dečkom, već napola omamljen od alkoholnih isparavanja. Potrebno je oko četrdeset pet minuta da se izmasira tkivo jednoga teškaša. U dvoranu je ušao perolaki boksač koji je upravo izašao na uvjetni otpust, bez prebijene pare i gladan, primoran na prošnju, koji se zaljubio u "onaj šit". Naduvao ga se i počeo pričati kako mu je ona stoka iz bijele rasističke strukture moći namjestila zatvor, kako je nastradao pod čizmom bijelih ugnjetavača, kako murjačke svinje samo   čekaju

da srede crne buraze, kako su bijelci govna. Propustio je spomenuti da je bio osuđen zato što je opljačkao, pretukao i silovao uličarku ovisnu o cracku iz South Centrala.
I tako je on samo mljeo o svinjama. Trebao bih spomenuti da je moj teškaš bio oženjen bjelkinjom. Kad je upitao perolakog zar ne vidi da sam ja bijelac, i da bi mu možda bilo pametnije paziti što sve trkelja, perolaki mu je kao iz puške odvratio:
"Ma da, vidim ja da je on bijel, ali Toole je drugačiji." Čarolija. Zbog toga sam u ovome. Zbog vudua.

Majmunski pogled

ZAUSTAVLJAM KRV.
Zaustavljam je boksačima između rundi, ne bi li ostali u borbi.
Krv upropasti neke dečke. Recimo, Sonnyja Listona, počivao u miru. Ma koliko da je opak bio, raspadao bi se pri pogledu na vlastitu krv.
Nisam onaj koji odlučuje kada prekinuti borbu, a ni onaj koji stavlja šavove na posjekotine nakon kraja borbe. Nije mi ni posao da šaljem dečka u bolnicu kada zadobije oštećenje mozga. Posao mi je zaustavljati krv, ne bi li boksač mogao vidjeti dovoljno dobro da nastavi borbu. Ako uspijem, možda ću dečku spasiti naslov. Ako uspijem izvesti tu jednu jedinu sitnicu, zavrijedit ću svaki cent koji mi plaćaju. Ako zaustavim krv i spasim borbu, dečko će me voljeti više nego svog tatu.
Ali ne mogu je uvijek zaustaviti. Boksači to znaju. Ako je posjekotina preduboka ili preširoka, ili im je možda negdje u njoj presječena žila, krv samo lipti li lipti. Ponekad uspijem zaustaviti krv tek nakon dvije-tri runde, možda i više - jer dečku srce tako jako lupa, ili se poreže još jače. Nakon što se nanese koagulant, ponekad je potrebno da suparnik udari još jedanput baš u samu posjekotinu, kako bi se krv odbacila dovoljno daleko iz tog područja, tako da upotrijebljena tvar može početi djelovati. Hoću samo reći da se naiđe na svakojake kombinacije dolje u različitim slojevima tkiva. Kad dobar ranar uspijeva preduhitriti kombinacije, zaustavit će većinu posjekotina, ali ne sve.
Borbe se mogu prekinuti iz mnogo razloga. Šljiva od koje se oko posve zatvori može prekinuti borbu. Ali borbe se ne prekidaju samo zato što je boksač zadobio posjekotinu. Bitno je njezino mjesto. Ako je ispod oka, ili pokraj njega, to obično nije dovoljno za prekid. Ista je stvar ako je posjekotina na arkadi ili iznad nje, ili poviše, na čelu, ili na tjemenu. Slomljeni nos? Ponekad da, ponekad ne. Posjekotina na kapku, zbog mogućeg oštećenja očne jabučice i prijetnje sljepoćom, brzo može prekinuti borbu. Isto vrijedi i za krv koja se slijeva dečku u oči. Krv može zaslijepiti boksača, pa će izgubiti borbu ili proći još gore, jer kad ne vidi, počne zadavati udarce koje inače ne bi zadavao, tako da onda završi na turu i samo trepće kroz svjetlosti i sjenke budućih uspomena.
Kad se dečki raskrvare, uvijek otpečatim novu bočicu od jedne unce otopine adrenalin-klorida u omjeru 1:1000. Kad je svježa, bistra je poput vode, ali ima jak vonj kemikalije. Kad joj istekne rok trajanja, postane svijetloružičasta, ili blijedožuta, slična mokraći. Kad se to dogodi, više ne može zaustavljati liptanje. Možda prelijem adrenalin u plastičnu bočicu za istiskivanje ako vata nije dovoljna, pa je potrebno pribjeći sterilnim oblozima od gaze, ali nikad ne koristim adrenalin iz prethodne borbe. Bacim ga, sve i ako mi

ga je ostalo tri četvrtine. Tako ne može prenijeti krv iz neke ranije borbe, pa nijedan moj dečko ne može dobiti AIDS od zaraženog koagulanta. Prije bih prenio AIDS sebi nego nekom svom dečku.
Zovu me treneri i menadžeri i boksači. Poznaju me iz vremena dok sam još trenirao boksače. Ali postao sam prestar i počeo hodati zgrbljenih leđa i savijena vrata od silnih dana provedenih u primanju udaraca sparing- rukavicama. Boks je igra polukoraka i sitnih centimetara, igra u koju stari spadaju koliko i mladi. Bez nas borbi ne bi moglo biti. Publika smatra da je u boksu bitno biti jak. Za pobornike pokloništva, u borbenoj igri bitno je zavrijediti poštovanje.
Prva borba u kojoj sam radio u kutu za Hoolieja Garzu došla je nakon što mi se obratio njegov trener, Ike Goody. Ike je bio klupski boksač u pedesetima, ali poput većine prvorazrednih trenera nikad nije bio prvak. S izuzetkom Floyda Pattersona, ne sjećam se da je još neki prvak ikada stvorio šampiona. Hoolie Garza je dvanaestokilaš, sitni meksički dečko koji se bori u perolakoj kategoriji i misli da je pametniji nego što zaista jest. Rođen je u Guayamasu, lučkom mjestu u Kalifornijskom zaljevu unutar Baje. Odrastao je kao ilegalni useljenik u Istočnom Los Angelesu, gdje se sa starijom braćom borio za hranu. Pravo ime mu je Julio César Garza, ali kao klinac dobio je nadimak Juli - što se na španjolskom izgovara "Huli". Ime Juli poameričilo se u Hoolie, isto onako kao što se Miguel, ili Michael, katkad poameriči u Maikito.
Nakon Korejskog rata otišao sam studirati u Ciudad de Mexico zahvaljujući Zakonu o besplatnom studiju za Veterane. Htio sam naučiti španjolski, možda ga potom predavati. Pa sam se družio s Meksikancima, a ne s drugim Amerikancima. Sprijateljio sam se i s nekoliko toreadora. Hofirao sam s kćerkom tajnika meksičkog predsjednika, prirodnom plavušom koja je vozila auto s registracijskom tablicom broj 32. Bila mi je, Bog je blagoslovio, jedan od razloga iz kojih sam naučio španjolski jezik na više razina i u različitim dijalektima. Obično ne odajem da znam španjolski, kao što i mnogi Latinoamerikanci u SAD-u ne odaju da znaju engleski. Ali ako to otkriju i počnu se raspitivati, kažem im da sam studirao i u Meksiku i u Španjolskoj, te dodam: "Hablo el espanol sólo si me conviene - govorim španjolski samo kad mi to odgovara." To uvijek izmami osmijeh. Poneki se glasno nasmiju i priprijete mi prstom. Mnogi latinoamerički boksači koji dolaze na borbe u L. A. uzmu me za svoj kut; neki me prebace avionom u Vegas. Odan sam im kao i Amerikancima, ili Ircima, zbog čega se nikada ne kladim na borbu u kojoj radim - ni na dečka za kojega radim, a ni na suparnika. Na taj način, ako nekako uprskam stvar i moj dečko izgubi zbog toga, nitko ne može reći da sam na tome zaradio.
Ike me našao u vježbaonici Billa Slaytona u losangeleskoj četvrti South Central. "Hoolie ima borbu u Tijuani, u Starome Meksiku. Hoće te."
"Koliko dobiva?"

"Siću. Znaš da je zaradio suspenziju u Kaliforniji? Znaju to i Meksikanci. Pišljivih dvije tisuće petsto dolara za deset rundi. I to protiv jakog dečka iz TJ- a, Changa Pedroze. Htjeli bi zaraditi ime na nama. Hoolieju je to treća borba nakon suspenzije. Dvije pobjede nokautom. Hoolie kaže da plaća redovitih dva posto. Rekao sam mu da to neće ići, da nećeš raditi deset rundi za te novce, ali sjeo mi je za vrat, pa sam mu rekao da ću porazgovarati s tobom."
"Opet je počeo duvati?"
Ike je slegnuo ramenima. "Znam da nema ni za kruh."
"Reci mu da ne radim za takvu siću, za pišljivih pedeset dolara. Reci mu da si nađe nekoga tamo dolje."
"Krvav je. Zato bi htio tebe."
"Donde ima dvjesto pedeset kilometara, Ike, tako da mi plaća za pun rezervoar, je l' tako? I još neću stići doma do iza četiri ujutro. Ne radim za pedeset ni ovdje u L. A.-u, osim ako nije borba na četiri runde."
Znate, Ike mi nikad nije lagao, uvijek smo pošteno poslovali, pa sam vjerovao da mi govori istinu u pogledu Hooliejeve love... ali znao sam ponešto o Hoolieju, a tko zna kakvu je on to istinu govorio Ikeu? Znate što, Hoolie je bio vraški dobar borac, jak, sitan i zajeban tip koji bi se potukao s čovjekom da ga sretne nasred rijeke. Imao je uvučenu čeljust i kukasti nos s iskrivljenim vrhom. I ožiljke. Već je ćelavio u dvadeset devetoj, pa si je brijao glavu. Tetovaže iz zatvora i svake zemlje u kojoj se borio, ruže i bodeži, jedna te ista uobičajena sranja. Borio se za naslov u trećoj borbi po izlasku iz zatvora, gdje je odgulio kaznu zbog napada smrtonosnim oružjem. Ne rukama, jer si nije htio povrijediti šake, već je pištoljem istukao nekog tipa koji se osmjehnuo njegovoj ženi. Skoro je dobio borbu za naslov, ali pri kraju se umorio i protivnik ga je nadjačao u desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj. Hoolie je, kao i uvijek, bio pun posjekotina, ali nisu mu posjekotine bile presudne. Nakon kraja borbe za naslov, Hoolie nije prošao pretragu mokraće. Pronašli su mu tragove marihuane u uzorku i suspendirali ga u Kaliforniji na godinu dana, i još mu zamrznuli lovu. To znači da Hoolie ne može boksati ni na jednom bitnom mjestu u SAD-u, jer većina državnih boksačkih povjerenstava međusobno poštuje zabrane.
Ali Hoolie je bio dobar izbor; promotori su ga odasvud zvali jer je bio baš jak i jer je krvario. Zato se Hoolie morao boksati izvan SAD-a za siću - u Australiji, u Latinskoj Americi, na Filipinima, gdje god su dečki sitni. A i da ostane u formi, ne bi li bio spreman kad mu se opet ukaže prilika za novi pojas.
Tako sam, nakon što je Ike obavio tri poziva, pristao na stotku. Prihvatio sam ju jer mi je Ike bio dugogodišnji prijatelj, a i zato što sam time dobio izgovor da ondje u TJ-u odem u morski restoran po imenu La Gosta, gdje služe valjda najbolje camarones rancheros na svijetu - škampe u ljutom umaku s češnjakom, paprikom, lukom, rajčicom i cilantrom. Uz njih prija par boca Bohemije. Za predjelo služe prženog slatkovodnog snjetca sa svježom salsom i

limetom. Izreknem Molitvu pokajanja svaki put kad odem odande. Već trideset godina posjećujem La Costu.
Prihvatio sam tu borbu i zato što će Hoolie, kad mu prođe suspenzija, sigurno dobiti novu priliku za osvajanje titule. Ako me uzme, možda nešto zaradim. Okvirno govoreći, dobit ću prvi udio u lovi, dva posto. Neki dobiju više, neki manje. Takav je posao. Pri borbi vrijednoj pedeset tisuća dolara, to znači da dobivam tisuću. Ali možda se moj dečko uopće ne raskrvari, pa ću samo sjediti uz ring i gledati. Ali svejedno će me platiti. Na većim borbama pokušavam dobiti istih tih dva posto ako mogu, ili uzmem paušalni honorar. Ali dečko koji se bori na četiri runde u kvalifikacijama treba čovjeka za posjekotine jednako kao i prvak, je l' tako? Pa ako sam ionako u areni s nekim drugim dečkom, a kvalifikant i njegov trener su mi simpatični, ili mi se možda smili neki uplašeni dečko, često puta im ne naplatim - kvalifikant ionako zarađuje samo četiristo dolara. Od punog iznosa mora platiti deset posto treneru, a menadžeru punu trećinu. Ike ne naplaćuje svojim kvalifikantima.
Ali ovo je igra za novac, je l' tako? Pa moram biti oprezan. Ako na početku naplatim premalo, neki dečki me neće poštovati, a onda neće htjeti plaćati više kad budu bolje zarađivali. A neki žele i prevariti, čak i nakon što im čovjek spasi karijeru.
Prije nego što sam ostavio Ikea u Slaytonovoj, rekao sam mu da će Povjerenstvo iz Tijuane na svaki način pokušati diskvalificirati Hoolieja, pa bi trebao upozoriti Hoolieja na to da će ga sigurno dati na pretrage mokraće ukoliko pobijedi.
"Imaš pravo, imaš pravo", rekao je Ike. "K vragu." "Je li čist?"
"Kaže da je."
U TJ-u Hoolie ima ženu, majku i dva brata koja mora hraniti; mora hraniti Ikea i mene, kao i Ikeova pomoćnika u kutu. Tu su još dvojica: član Hooliejeve domaće škvadre iz Frogtowna i jedan crni kickboxer, dečko po imenu Tweety, pristojan i uljuđen poput jezuita. Vaganje je u podne istoga dana kad i borba, s time da borbe počinju u deset navečer. Hoolie će odsjesti u istome hotelu gdje se održavaju susreti. Htio bi večerati u pet, ali ne u hotelu, gdje su ga za ručkom neki ljudi gnjavili zbog autograma. Popularan je u Meksiku, s obzirom da je ondje rođen, a postao je uspješan u SAD-u.
Pita me znam li neki dobar riblji restoran u mjestu. Nahvalim mu La Costu, ali objasnim da nije jeftin, a on kaže da to nema veze. S obzirom na to koliko nas objeduje, Hoolie bi morao poprilično platiti. Upitao sam se zbog čega plaća ljudima koji mu nisu obitelj i ne rade za njega u kutu, ali pokrio je račun bez prepiranja. Nije bilo problema sve dok konobar nije uzeo novac od Hoolieja i prebrojio ga. Bilo mi je jasno prema konobarevu izrazu lica da ga je Hoolie prešao. Pa sam se upitao hoće li jednako postupiti i sa mnom. Uvalim konobaru trideset dolara napojnice. Pošto sam morao kupiti pun spremnik

benzina, radio sam besplatno, je l' tako, budući da me adrenalin za koji sam znao da će mi večeras trebati za saniranje Hooliejevih posjekotina već koštao još sedamnaest dolara i nešto sitno. Ali što da radim? Poznajem ove konobare već godinama, i ne mogu dopustiti da izvuku deblji kraj pri mojem posjetu.
Neki se boksači svaki put raskrvare, neki pak gotovo nikad. Hoolie je krvav. Tako zovemo boksače koji lako prokrvare. Uz takvoga večer zna potrajati. Nije njegova krivnja to što je krvav, jednako kao što dečko sa staklenom bradom nije kriv zato što nema mačje brkove. Ne znam je li stvar u strukturi kostiju oko očiju krvavih, ili to ima veze s elastičnošću ili pak debljinom kože, ali ima ih koji prokrvare praktički u svakoj borbi. Krvavima se oči obično uskoro objese od prerezanih živaca, ili dobiju onaj majmunski pogled od nagomilanih ožiljaka oko očiju. Hoolie ima taj majmunski pogled. Priroda gomila ožiljno tkivo da zaštiti oči, ali u boksu upravo ožiljci predstavljaju problem - tanka koža pokraj ožiljka odcijepit će se od njega, jer ima drugačiji sastav.
U drugoj su rundi Hooliejeve oči počele krvariti. Održao sam ga u borbi, ali posjekotine u kapcima bivale su mu sve gore što je meč dalje odmicao. Ali dokle god smo ga Ike i ja mogli pripremiti za iduću rundu, ustajao je na znak za deset sekundi do borbe i čekao zvono. Govno jedno malo, oporavlja se između rundi bolje nego itko koga sam u životu vidio. Udarac po udarac iscrpljivao je Pedrozu. Pedroza je pak išao na Hooliejeve oči, vrteći šakama pri udaru ne bi li mu još više raskrvario posjekotine. Hoolie se nije odmicao, udarajući ga u tijelo, po jetri, rebrima i srcu. Od udaraca u jetru Pedroza je ostajao bez daha, od udaraca u srce bi zateturao.
Pedroza je bio mjesni dečko, dobar borac sa željom da pobijedi. Publika je bila očito na njegovoj strani, kao i sudac, koji je oduzeo Hoolieju bod dosudivši izmišljeni niski udarac. Kad u Meksiku netko prokrvari, obično puštaju da borbe traju dulje nego u SAD-u. Ali ako slučajno nisi odatle - a ti si taj koji krvari - i ako promotor nastoji da njegov dečko pobijedi - onda znaš da bi ti bilo najpametnije da ga na brzinu nokautiraš, jer će ti prekinuti borbu čim skuže da mjesni dečko vodi u bodovima. Sudac je stalno uzimao prekide i pregledavao Hooliejeve posjekotine, ali ja sam mu zaustavljao krv i sudac nije mogao okončati borbu.
Sredio sam Hoolieju oči nakon treće i četvrte. Nakon pete sam to ponovio, a onda mu namazao nos adrenalinom da mu ubrizgam energiju kroz sluznicu. Hoolie se udario u obje strane lica i otklizio do sredine ringa, namjerno držeći ruke nisko. Prije nego što je Pedroza stigao iskoristiti ono što je smatrao prilikom, Hoolie ga je potkvačio pritajenim krošeom desnicom, koji ga je ošamutio. Onda ga je dočekao kratkim udarcem ljevicom u jetru, koji ga je paralizirao. Pedroza se srušio na lice od aperkata i zatim se čvrsto skvrčio od boli. Mjerač vremena i sudac pretegnuli su odbrojavanje, ali, kako su stvari stajale, mogli su brojiti i do pedeset.

Publika je urlala i bacala pivo u ring. Pokupili smo se u svlačionicu što smo brže mogli. Tuš i toalet bili su u istoj zatvorenoj kabini unutar svlačionice. Sva Hooliejeva škvadra natisnula se u nju dok smo ga Ike i ja natakali tekućinom i pokušavali obrisati ručnicima. Svi smo bili sretni i ozareni. Uvijek je tako kad se pobijedi. Novinari su bili pristojni, a Hooliejevi obožavatelji gurali su se da mu stisnu ruku. Stala je kružiti boca tekile, što nije uobičajeno, pa je Hoolie potegnuo par gutljaja. Tweety se namjestio nad šekret, ugasio svjetla u njemu i zatvorio vrata, da ga se ne vidi.
Dvije minute iza toga liječnik iz Povjerenstva progurao se kroz ulaz u svlačionicu, a za njim i promotor, čijeg je najhitnijeg dečka Hoolie upravo sredio. Pun sebe, liječnik je podigao u zrak plastičnu bočicu za uzorke. Ike me pogledao i zakolutao očima.
"La-la-la", rekao je liječnik, siguran da je uspio provaliti Hoolieja.
Ako Hoolie ne prođe pretrage, promotorovu dečku poraz neće biti upisan u dosje, a promotor neće morati platiti Hoolieju. Hoolie neće dobiti novac, kao ni Ike, kao ni ja. Hoolie je sa smiješkom uzeo bočicu za mokraću. Otvorio je vrata zahoda tako da su mu zaklonila pola tijela. Također su zapriječila liječniku pogled na Hoolieja. Hoolie je spustio gaće i posudu do koljena i stao tako da mu liječnik još može vidjeti golu guzicu. Promatrao sam što se zbiva iz svojega kuta. Hoolie je u zahodu predao bočicu Tweetyju, koji je već bio izvukao kitu. Tweety se popisao u bočicu dok je Hoolie slagao facu kao da mokri i pomicao ruku kao da si otresa kitu. Tweety je vratio bočicu Hoolieju, koji je zatvorio vrata pred Tweetyjem i vratio topli uzorak liječniku. Hooliejev kompić gangster stajao je pred vratima i kopao si nos.
Zbog Hooliejeva opuštenog držanja i zbog topline bočice s uzorkom liječnik više nije bio baš siguran da je uspio provaliti drogiranog boksača. Promotor je opazio izraz na liječnikovu licu i počeo nešto mrmljati sebi u bradu.
Zgrozio me razlog zbog kojeg su to liječnik i promotor htjeli učiniti, a ne sama pretraga mokraće. Ali igra koju su Hoolie i Tweety izveli još me više pogodila. Volim boks gotovo koliko i Sakramente. Tu se igra po pravilima. Borba se nikada ne predaje, i nikada se ne zadaju namjerni udarci ispod pojasa... osim ako to suparnik prvi ne učini. Kad sam shvatio da Hoolie i dalje rauha, izašao sam odande što sam prije mogao.
"Hoolie," rekao sam mu, "moram ići. Daj da sredimo račune." "Nemam kinte sve dok mi promotor ne plati, stari."
"A kad će to biti?"
"Sutra ujutro, kad se otvori banka, kompa. Čuj, znaš da te ne muljam, pa poznamo se, stari. Ako se ne vidimo, dat ću tvoju lovu Ikeu da ti je preda, je l' može tako?"
"Radi se o samo sto dolara."

"Nemam kinte, stari, zato sam i prihvatio ovu usranu borbu, a žena mi je trudna, stari."
Otišao sam. Spasio sam mu naduvanu guzicu i zauzvrat spušio lovu. Znao sam da nikad neću dobiti svoju stotku. Vidio sam Hoolieja deset puta iza toga u vježbaonici u L. A.-u, ali nijedanput nije spomenuo moju lovu. Nije bila tolika da ga zbog nje koknem, pa sam prešao preko toga.
Kad sam stigao na američku granicu, bilo je već jedan ujutro. Budući da je borba bila u petak navečer, za prijelaz se čekalo u kolonama. Uz meksičku stranu ceste stajali su piljari i prodavali šešire, ponča i grnčariju. Grupice klinaca starih od osam do deset godina žicale su sitniš i slijedile kolone vozila poput uličnih mačaka; oronule žene sa žgoljavom dječicom sjedile su kraj puta s ispruženim dlanovima. Trogodišnji bogalj stajao je ukočeno između dvije kolone. Suze su mu prekrivale prašnjavo lišće, šmrklje su mu se cijedile preko usana. Tulio je nekakvu besmislenu pjesmicu i nabijao si ritam dvjema letvicama. U plavim očima više mu nije bilo uračunljivosti.
Na putu kući svratio sam u Denny's po kavu i krišku gumaste pite od limuna. Onaj klinac mi još nije izašao iz glave.
Brat mi je imao nekretninu za iznajmljivanje na jezeru Bull Shoals, na granici Missourija i Arkansasa. Neočekivano je preminuo i oporučno mi je ostavio, pa sam se sada onamo preselio da je sredim i prodam. Posve sam zaboravio na Hoolieja, a onda sam čuo da je raskrstio s Ikeom, koji je bio s njim još od amaterskih dana, i koji se nadao osvojiti naslov s Hooliejem, prvi u Ikeovoj karijeri. I tako, tri mjeseca po mom dolasku u Missouri, nazove me Hoolie. Kaže mi da ima novog trenera i menadžera iz Meksika. Menadžer mu je sredio borbu za naslov prvaka u perolakoj kategoriji WBC-a s Big Williejem Littleom u Kansas Cityju, u državi Missouri.
"Htio bih da mi budeš u kutu, kompa." "Zašto u Kansas Cityju?"
"Big Willie je odande. Rade veliku predstavu od toga, bit će na jednom od onih riječnih kazino-brodova, s kabelskom televizijom i svim tim forama."
"Zašto ja?"
"Promotor je uspio srediti samo četiri avionske karte, a jedna mi treba za ženu. Tako da mi ostaju karte za trenera i još jednog čovjeka za kut odavde. Uostalom, radije ne bih riskirao s nekim seljoberom, sa sendvičem od majoneze i bijelog kruha odande, znaš?"
"Kažem, zašto ja?"
"Ti si najbolji, stari, gle kako si mi samo pomogao u TJ-u, stari, prekinuli bi mi borbu da nije bilo tebe, stari, jebiga. Uostalom, tako i tako si već ondje, kompa."
"Odakle ti moj broj?"

"Od Ikea."
Kad sam čuo da mu je Ike dao moj broj, shvatio sam da Ike mulja tog mangupa, da bi Ike htio da budem prisutan u Kansas Cityju. Pa sam se zainteresirao.
"Dužan si mi sto dolara, da ne spominjemo benzin i ostale troškove u TJ-
u."
"Znam da jesam, stari, ali moraš znati da sam bio skroz bez kinte nakon
suspenzije. Sad mi je prošla, ali sada mi je pak žena dobila rak cice, ese, a to me košta, ali dat ću ja tebi tvoj kruh, nema frke, stari."
"Hoće li Tweety biti s tobom?"
"Neće, stari, ovaj put sam čist k'o suza, jebiga."
"Evo kako ćemo", rekao sam mu. "Odavde do Kansas Cityja ima negdje oko petsto kilometara. To mi je cijeli dan vožnje tamo i natrag, uz tri rezervoara benzina. Znači, ako i dođem, ne bih htio gubiti vrijeme, shvaćaš?"
"Ma jasna stvar."
"Koliko dobivaš? Nemoj me muljati."
"Ma da, jah, samo pedeset somova, kužiš? Pristao sam na siću samo da mi daju borbu s onim maiate Big Williejem, pička mu materina." Maiate je riječ kojom neki Meksikanci nazivaju crnce. Riječ maiate označava crnog hrušta koji živi u izmetu. "Bez problema ću srediti tu crnu guzicu."
Ne vjerujem Hoolieju da se bori za samo pedeset tisuća, pogotovo kad mu je ime na tiketu, ali ako mogu zaraditi soma, kupit ću boju i do kraja oličiti bratove zgrade.
"Dolazim", kažem mu. "Ali najprije mi pošalji onu stotku koju mi duguješ preporučeno preko noći. Ako je ne dobijem sutra, zaboravi. Kad se odvezem u Kansas City, isti dan kad stignem plaćaš mi tisuću dolara unaprijed, jer to je dva posto. Ili se okrećem na mjestu i idem ravno doma."
"Ma dogovoreno, ese, nema problema, stari." "Kad je borba?"
"Onu drugu subotu. Preksutra stižemo avionom." "Kada hoćeš da dođem?"
"Promotor kaže dva dana prije borbe, da dobiješ dozvolu i sve to. Već sam rezervirao sobu na tvoje ime. Bonovi za hranu čekat će te na stolu."
"Ne da mi se tako dugo izležavati, pa ću doći jedan dan prije. Daj moje ime Povjerenstvu prilikom vaganja. Već imam dozvolu iz Missourija od jedne borbe prošlog mjeseca u Saint Louisu."
Dao mi je ime i adresu kazina. Dao sam mu svoj broj poštanskog pretinca, te smo tako sklopili pogodbu. Mojoj stotki je trebalo tri dana da stigne, jer živim

Bogu iza nogu u brdima. Unovčio sam Hooliejev novčani nalog i odvezao se u Gaston's na White Riveru, gdje sam naručio soma s krokantima i pitu od pecan oraha.
Dan prije borbe, u šest ujutro, priključio sam se na Autocestu 5 kraj Gainesvillea u Missouriju, te polako krenuo uzbrdo na sjever, prema Mansfieldu. Preko noći je pao snijeg, pa je smrznuti krajolik blistao pod svjetlom praskozorja s nebesa nad gorjem Ozark. Prije skretanja za Almarthu opazio sam kako jelen desetoperac s tri košute trči pod drvoredom cedra, a snijeg im frca poput pahova magle pod bijelim repovima. Skrenuo sam na zapad u Mansfieldu i pošao amiškim krajem kroz valovita pobrežja. Cestom 60, autocestom punog profila, bradati su muškarci odjeveni u crno, s okruglim šeširima širokih oboda, vozili crne konjske kočije. Prošao sam kroz Springfield i nastavio cestom 13 preko akumulacijskog jezera brane Harry S. Truman, sve do Clintona. Cesta 7 dovela me u Harrisonville. Cesta 71 izvela me na cestu 435, koja me dovela sve do neuklopive panorame čađavog Kansas Cityja.
Tutnjavi kamioni istopili su snijeg s autoceste puno prije nego što sam stigao u Springfield, ali uz kolnik je bilo prljavobijelih nanosa skoro cijelim putem na sjever. Kad se krene gore od Springfielda i Humansvillea, naiđe se na potez benzinskih pumpi, te na restorančić po imenu Amy Jane's Cafe u mjestu Collins, u Missouriju. Ispod putokaza za Amy Jane's piše NARODNA KUHINJA I DOMAĆE PITE. Dok mi je krulilo u želucu, parkirao sam bratov Chevroletov kamionet iz '64. točno pred Amy Jane's. Unutra su me dočekali kao domaćeg. Visoko na zidu stajala je ploča s jelovnikom za pite, ispisanim fluorescentnim flomasterima. Nudilo se šesnaest okusa, u rasponu od kokosove kreme do kupina. Uzeo sam dvije kriške pite od limuna uz kavu, koja je bila prava seoska. Gosti su većinom bili dobri stari dečki s kompićima. Bilo je i vozača kamiona, a i obitelji. Svi su jeli pite.
Pite i emisije na radiju bile su glavna zabava u mojoj obitelji tijekom Velike depresije. Čak i nakon Drugoga svjetskog rata, kad nisu svi imali televizore. Dok sam vilicom kupio mrvice, sjedio sam i prisjećao se. Sve to češće činim. Počeli su mi nedostajati ljudi koji mi nikad prije nisu nedostajali, počeo sam se vraćati u prizore iz djetinjstva koji su mi svježi u sjećanju kao da im opet prisustvujem.
Nakon što sam dvaput skrenuo na krivi izlaz za Kansas City, stigao sam u kazino u pola četiri popodne. Na recepciji su mi rekli da je vaganje održano u podne i da Hooliejeva borba počinje sutra navečer u jedanaest sati. Od dečki povezanih s borbom saznao sam i to da je Big Willie Little imao kilu i pol viška, pa ih je morao skidati u sauni. Kila i pol su za jednog perolakog boksača isto što i tona. Zvučalo mi je dobro za Hoolieja.
Nakon što sam ostavio stvari u sobi, otišao sam do restorana, gdje su, između ostalog, spravljali svježu kinesku hranu. Nisam jeo dobru kinesku hranu još od L. A.-a. Ono što se nudi u Springfieldu, Bransonu i okolici moga Gorskog doma u Arkansasu je svinjski napoj. Hrana u kazinu bila je

prvoklasna, pa sam se do sita najeo. Neće mi trebati drugi obrok do kraja dana. Nakon jela otišao sam ravno do Hooliejeve sobe i zamolio ga svojih tisuću dolara. Igrao je domine s Policarpom Villom, bagrom od trenera koji živi u Los Angelesu i voli uvući nekog guštera u borbu koja je daleko preteška za njega, a onda ga se riješiti jer je izgubio. Uništavanjem karijera svojih momaka pomaže drugim menadžerima da poboljšaju rezultate vlastitih boksača, a još i usput uzme par sto dolara ispod stola svaki put kad proda nekog dečka. Nosi mandarinske brkove i pušta da mu rastu preko usta, ne bi li mu sakrili ružne zube, te ne skida bijeli Stetson s glave čak ni u sobi. Ispostavilo se da je Policarpo postao Hooliejev novi trener, a ujedno i menadžer. Time je Hoolie uštedio deset posto koje bi inače platio Ikeu, jer menadžer/trener dobije samo 33 posto zarade. Ike će dobiti frišku figu.
Kad mi Hoolie nije odgovorio za lovu, već je samo nastavio igru, počeo sam mu prevrtati domine tako da Policarpo vidi koje brojeve nose.
"Hej! Ma što ti je došlo, stari? Pa vodio sam!" "Jesmo li se dogovorili, ili nismo?"
"Igram domine, razmišljam, stari, igramo u deset dolara!" "Moja lova je kod tebe."
"Mislio sam ti platiti iz dnevnica za treniranje, ese, ali ovdje su ti sparing- partneri skuplji nego što sam mislio, znaš kako to već ide."
"Jesmo li se dogovorili ili nismo?"
"Jesmo, dogovorili smo se. Samo, ma gle, mogu ti ovaj čas dati samo tristo. Sparing-partneri su me ogulili do kože, stari, matere mi, ali dobit ćeš ostatak odmah nakon borbe, čim me promotor plati, kunem ti se."
"Učini si uslugu. Prekriži moje ime sa svog adresara papaka za preveslavanje", rekao sam mu i krenuo prema vratima.
"Ma daj, ma daj, dovraga! Nemoj tako, pa daj shvati kako je."
Policarpo je rekao: "U kurac. Ja ću ti zaustavljati krv, da obojica uštedimo, jebiga, ese."
Nasmijao sam mu se u brk. "A, da? Sređivat ćeš krvarenje ovom tipu, i još mu davati prave upute u kutu u tih minutu vremena koje imaš? Nabavio si pribor, spreman za korištenje? Imaš sav taj drek? Ponio si adrenalin? Missouri nije kao Kalifornija, ovdje za adrenalin traže recept. I gdje ćeš uopće naći ljekarnu koja ga prodaje? Ovo je krvav boksač, valjda ti to nije promaklo? Samo ti daj, neka on izgubi tu jebenu borbu zbog tebe, boli me papak. Doći ću u publiku samo da gledam kako krvari, jebeš mi sve."
"Smiri se, smiri se, ese, samo polako", rekao je Hoolie. Obratio se Policarpu. "Koliko imaš kod sebe?"
"Dvjesto, ništa više."

Hoolie je izbrojio svojih tristo, na što je Policarpo dodao još dvjesto. "Evo", rekao mi je Hoolie. "Uzmi to, kompa, ne serem ti, stari, nemamo više dok ne prođe borba. Daj mi da dišem, u redu? Obogatit ćemo se mi još, ti i ja skupa, časna riječ."
"Daj mi mjenicu za tih petsto koje mi još duguješ", odvratio sam mu nakon što sam uzeo prvih petsto. "Ako me zajebeš, idem na Povjerenstvo."
"Hej, samo je ti napiši, pa ću ti se potpisati, da vidiš koliko te poštujem, kompa."
Tako sam postupio ja, tako je postupio on, te sam otišao. Na izlazu me upitao: "Kad se vidimo?" skroz ponizno i skrušeno i najsrdačnije. "Moramo se naći prije borbe da znam da nisi pobjegao, je l' tako?"
"Hoćeš da ti vratim tvojih žicarskih petsto dolara?" "Ma vjerujem ja tebi, buraz, nisam ništa ružno mislio."
"Meč ti započinje u jedanaest. Doći ću ti u svlačionicu u devet." "Hej, kompa, nemoj mi nešto zamjeriti, u redu?"
"Zašto bih?"
Sutradan sam spavao dokasno i zatim se prošetao uz rijeku Missouri. Bila je mutna i tamna, a u šašu kraj snijegom prekrivenih obala bilo je nakupina pjene. Tom je rijekom ekspedicija Lewisa i Clarka pošla ne bi li otvorila prolaz do Tihog oceana. Bilo bi sjajno da sam sudjelovao u tom putovanju. Prije manje od dvjesto godina, ova zemlja na kojoj stojim bila je neistraženo indijansko područje. Pitao sam se kakvo je to vozanje Hoolie pripremio za mene.
Bio sam lagano doručkovao, a sad sam zbog hladnog zraka ogladnio. Vratio sam se po novu porciju kineske hrane. Ista hostesa posjela me za isti stol. U restoranu nije bila gužva, pa sam prvi put primijetio da su stolovi složeni u male separee stvorene razdjelnicama, s paravanima između stolova, zbog intime. Kad sam se s punim poslužavnikom vraćao za stol zapazio sam da Hoolie i Policarpo sjede zgureni nad vrućim čajem za stolom do mojega. Zaobišao sam ih u širokom luku. Nisu me primijetili, a kad sam sjeo, shvatio sam da razgovaraju na španjolskom. Nisam im imao što reći. Pobrinut ću se za posjekotine, uzeti svoju plaću, vratiti se doma i baciti se na ličenje. Tako sam se dogovorio, i tako ću to i izvesti. Bilo mi je strahovito krivo što sam se uopće pojavio, ali sad kad već jesam, bar ću uzeti preostalih petsto dolara. To je pravilo.
S obzirom na glad, isprva nisam uopće mario za njih. Kad sam čuo da kuju planove za milijunske borbe, morao sam se osmjehnuti. Zatim sam čuo nešto o borbi za dvjesto tisuća dolara i shvatio da razgovaraju o meču s Big Williejem Littleom. Pojačao sam si oba slušna aparata.
"Znam da uzmu poreze, ali nije mi jasno što trebamo napraviti s onim što preostane od dvjesto tisuća", rekao je Hoolie. "Promotor je rekao da možemo i

ovdje unovčiti njegov ček ako hoćemo, ali onda? Hoću reći, nije nam pametno da ga nosimo u L. A., je l' tako?"
Policarpo je rekao: "Dva načina. Prvi: možemo se uzdati u promotora i unovčiti njegov ček u L. A.-u. Ali što ako ček ispadne nevaljan? Bolje da ga ovdje unovčimo, da imamo lovu u rukama. Onda iz kazina prebacimo novac u banke u L. A.-u, trećinu meni, dvije trećine tebi, kao što je majstor rekao."
"Koliko nam je ostalo od dnevnica za treniranje?" upitao ga je Hoolie.

"Oko tri i pol soma. Tisuću za mene i dvije za tebe, nakon što liku za krvarenje damo njegovih petsto."
"Nabijem ga ja liku za krvarenje," rekao je Hoolie, "zato što me išao natezati."
"Popizdit će, raža."
"Son cosas de la vida - tako ti je to u životu." "Može li nam to proći?"
"A što nam stara irska pizda može?" "Potpisao si se, ese."
"Potpisao sam se imenom Julio Cercenar Bauzá, a ne Julio César Garza." Nasmijali su se zbog riječi cercenar - skratiti, skresati troškove. "Glupo staro govno nije skužilo razliku."
Imao je pravo. Zbog Hooliejeva švrakopisa i kićenih vitica, nisam opazio da je napisao pogrešno ime.
"Što ako im kaže da si se lažno potpisao?" rekao je Policarpo.
"Reći ću im da se uopće nisam potpisao. On je napisao mjenicu, a ne ja, je l' tako?"
"Znači, što, samo ćemo podijeliti njegovu lovu, na jednu i dvije trećine?" "Ne," rekao je Hoolie, "pola-pola. Nakon što zgazim onu kmicu, idemo si
kupiti par crnih pičaka na račun staroga, a?"
Opazili su me tek kad su se pljesnuli dlanovima. Okrenuo sam se u stranu i nisam ih pogledao u oči.
"Hej, stari," rekao je Hoolie, pogledavši kroz paravan, "koliko si dugo već ovdje?"
"Par minuta", rekao sam, puneći usta rižom uz pomoć štapića. "Šta ima?" "Idemo na šetnjicu, ako nije prehladno, a onda ću si možda priuštiti malu
siestu", rekao je Hoolie, prilazeći mi s Policarpom oko razdjelnice. "Zašto nas nisi pozdravio, a, stari?"
"Jeo sam. Nisam vas opazio." "Ma da, nismo ni mi opazili tebe."

Stali su kraj stola, a ja sam samo i dalje jeo. Policarpo je rekao: "Ne znaš španjolski, je l' tako?"
Hoolie je brzo pogledavao naizmjence Policarpa i mene.
Slegnuo sam ramenima i nastavio jesti. "Otprilike kao i ostali kalifornijski gringosi", rekao sam. "Cerveza, i puta, i cuánto - pivo, i kurva, i koliko."
Na to su se nasmijali, i udaljili se zadovoljni. Vratio sam se po repete, na miru ih počeo jesti, prežvakavajući činjenicu da bih trebao zaraditi četiri tisuće dolara, a ne jednu. U gostionici su stajali veliki plakati B1 formata s likovima Hoolieja i Big Willieja. Bili su postavljeni i po ostatku hotela. Ovo je Big Willieju bila četvrta obrana titule, a u zadnjoj borbi nije dobro izgledao. S obzirom na probleme s težinom, te na Hooliejevu brzinu i boksačku vještinu, smatralo se da je Big Willieju došlo vrijeme da izgubi titulu. Ali bio je on izdržljivi mali borac koji je jako volio biti prvak, a pod pritiskom je bio opak. Bio je krupan u leđima, ramenima i vratu. Zacijelo je povratio težinu i tjelesne tekućine nakon vaganja, a Big Willie je znao dobro zaprašiti, čak i kad bi bio umoran. Naravno, znalo se da senor Julio Cercenar Bauzá lako prokrvari.
Kad nigdje u blizini nisam više vidio nikoga vezanog uz borbu, otišao sam u kazino i pogledao omjer oklada. Big Willie je bio u nepovoljnijem položaju od jedan prema tri, zbog problema s težinom. Zato sam otišao do najbližeg bankomata i izvadio nešto gotovine iz tri različite banke.
Potražio sam nekoga tko me uopće ne poznaje. Bilo je seljačina i bajkera i studenata. Bilo je cura s faksa i telefonistica i majki što žive na socijali. Starih i mladih. Sportskih tipova, štrebera, pijanaca i narkomana. Svih boja. Nijedan nije bio ono što sam tražio, pa sam pričekao.
Našao sam kurvu, tajlandsku kurvu, kost i koža s nafrčkanom kosom, na kojoj nije bilo više od koljena, gležanja, laktova i lubanje. Imala je možda trideset godina, ali izgledala je kao da joj je pedeset. Nitko je nije gledao, ni muškarci iz požude, ni žene iz samilosti. Upitao sam se kako uopće zaradi i deset centi, a kamoli za stanarinu. Ne znam je li bila džankerica ili je imala AIDS, ali nedvojbeno je naporno provodila noći. Procijenila me kao tipičnog starog mustera, koji bi je htio pipati, a ne jebati. Kazao sam joj što bih htio, i da joj plaćam dvjesto. Rekao sam joj da ću joj biti za petama, a ako klisne s mojom lovom, ubost ću je nožem. Shvatila je. Dakle, povjerio sam joj omotnicu s petnaest novčanica od sto dolara i kazao joj da cijeli iznos uloži u moje ime na Big Willieja Littlea u kladionici Sports Book. Ako dobijem okladu, začas ću imati četiri i pol tisuće. Nakon toga, otišao sam za njom u salon videoigara. Dala mi je potvrdu za tisuću petsto dolara, a ja sam njoj dao četiri pedesetice. Spremila si ih je u sportski grudnjak.
Rekla je: "Ne bi više? Ne bi da ti popušim? Znam ja."
Dao sam sirotoj drolji još sto dolara i kazao joj da ode doma. Zaškiljila je prema meni i uputila mi opori smiješak, možda prvi koji je nekome pokazala u proteklih godinu dana, možda posljednji u svome životu.

U sobi sam, kao i uvijek, otvorio svoj aluminijski kovčežić i izvadio svoj pribor da se uvjerim kako ništa ne nedostaje. Ali ovaj put, umjesto da uzmem svježu bočicu adrenalina, otvorio sam bočni džepić i izvadio staru bočicu s isteklim rokom trajanja, koju već godinama nisam koristio. Na poklopac sam stavio komad ljepljive trake da se ne bih zabunio, a čuvao sam je za slučaj da mi zatreba pomoćna bočica s gumenim brtvilom koje ne pušta. Kad sam odvinuo tanki metalni poklopac i izlio malo stare tekućine na rupčić, imala je blijedožutu boju pišaline. Smućkao sam svježi melem za posjekotine, kao i uvijek, od vazelina i adrenalina. Mirisao je kako treba, ali melem sam pripravio od one stare žute tekućine, a ne od svježe. Boja melema nije se zbog toga promijenila. Nakon što sam spravio melem, ostatak stare tekućine pomiješao sam s vodom, da je izbistrim. Pri svjetlu ringa nitko neće primijetiti razliku, pogotovo s obzirom da i dalje miriše kako treba.
Iako više nisam trener, uvijek obiđem cijeli ring. Provjeravam koliko je užad čvrsta ili labava. Provjeravam koliko je podloga tvrda ili mekana, što znači koliko će brza ili spora borba biti. Provjeravam stepenice do ringa, njihovu čvrstoću i širinu, te koliko će prostora biti oko ringa. Ovaj put kurca nisam provjerio.
Borba se vodila u dvanaest rundi, a započela je na vrijeme. Hoolie i Big Willie uzeli su po jednu od prve dvije runde, ali Hoolie je navalio u trećoj i četvrtoj. U petoj je svaki boksač bacio suparnika u nokdaun, ali nisu uspjeli doći do nokauta. Hoolie se kanio tući protiv Big Willieja izvana, ne bi li ostao na izmaku njegovih udaraca, ali Big Willie je bio bik i nije mu to dopuštao, pa se Hoolie morao boriti kako je to odgovaralo Big Willieju. Peta runda je bila izjednačena, ali iza nje je Hoolie došao u kut s malom posjekotinom na lijevom kapku. Uskočio sam u ring i upotrijebio taman dovoljno svježega adrenalina, zajedno s pritiskom na ozlijeđeno mjesto, da privremeno zaustavim krvarenje. Stavio sam mu i lažni melem, tako da mu koagulant neće stalno djelovati u rani.
Hoolie je s lakoćom počeo dobivati šestu. Pri kraju runde Big Willie mu je uzvratio, te pritom raspalio po Hoolieju solidnom kombinacijom lijeva-desna, lijeva-desna u lice, pri čemu je drugi par udaraca bio još jači od prvog. Odjednom se na Hooliejevoj desnoj arkadi stvorila duboka posjekotina, a ona na kapku skroz mu se raširila. Sudac je prekinuo borbu i pogledao posjekotine, ali onda je dao da se meč nastavi. Do zvona je Hoolieju bilo crno pred očima zbog krvi, te je trljao oba oka ne bi li si razbistrio pogled. Kad se našao u uglu između šeste i sedme, očistio sam mu rane sterilnom gazom i pritisnuo ih s oba palca. Nakon što su se posjekotine iščistile, namazao sam ih komadom vate sa zastarjelim pišalinastim adrenalinom i ponovno ih počeo pritiskati.
Hoolie je rekao: "Možeš mi to srediti, je l' tako, kompa?" "Nema frke, stari."
"Najbolji si."

S obzirom na to da sam očistio posjekotine kako treba, te s obzirom na to da sam ih i namazao i pritisnuo, kao i zbog lažnog melema koji sam natisnuo u posjekotine, učinilo se da sam riješio problem. Policarpo i njegov pomoćnik u kutu bili su tako zauzeti davanjem uputa i vode Hoolieju da sam ga mogao namazati zelenom bojom, a da ne primijete.
Oglasilo se zvono za početak sedme runde. Big Willie i Hoolie borili su se poput šišmiša, vrteći se, izvijajući i saginjući, i svaki se kretao kao da lebdi u svjetlosti, i nijedan nije uzmicao, jer su obojica željela naslov, i obojica su nemilosrdno tukla po suparniku. Hooliejeva krv prskala je po obojici. Glave su im letjele unatrag, rebra su im škripala od neobuzdane silovitosti međusobnih udaraca. Big Willie je načas pretrpio nokdaun, ali bio je na nogama već kad je sudac odbrojio dva. Dok je čekao da se prema pravilima nabroji do deset, oči su mu bile uprte u Hoolieja kao štakorolovčeve u štakora. Sudac je mahnuo boksačima da nastave. Big Willie je prišao i uputio Hoolieju kombinaciju lijeva- desna-lijeva, pri čemu je drugi udarac ljevicom izletio kao iz opruge. Uništio bi većinu boksača u velter-kategoriji, ali Hoolie se primio za Big Willieja i nije ga puštao.
Zvono je označilo kraj runde, a ja sam očistio rane i ponovno ih pritisnuo, privremeno zaustavivši istjecanje rumenila. Opet sam mu nanio pišalinasto žuti melem.
"Mislio sam da si mi to sredio, ese", rekao je Hoolie, slabim glasom kroz natekle usne.
"Pa i sredio sam", rekao sam mu. "Ali dao si mu da te kresne, pa mi se opet raskrvarilo. Pa daj shvati kako je."
U osmoj je Big Willie izgledao iscrpljeno, ali u njemu nije bilo predaje.
Stisnuo se i usredotočio udarce na Hooliejeve posjekotine.
Krv je Hoolieju ispunila oči, natjeravši ga da udara naslijepo i prima udarce ma koliko da se trudio zaštititi. Publika uz ring počela se zakrivati od prštanja krvi. Big Willie je opazio razoreno meso i srce mu je poskočilo kad ga je ispunio vlastiti adrenalin. Zaobilazeći Hooliejeve nasumične udarce zadao je još udaraca u Hooliejeve krvlju oslijepljene oči. Hoolieju su se na arkadama otvorile još dvije posjekotine. Nije mu presjekao žile, ali krv je stala liptati, pa su navijači počeli dovikivati sucu da obustavi borbu. Uzeo je prekid i mahnuo službenom liječniku da dođe, a ovaj je smjesta obustavio borbu.
Big Willie Little proglašen je pobjednikom, uz produžetak naslova prvaka u perolakoj.
U kutu je liječnik pregledao Hoolieju oči. Tad sam ih već obradio svježim adrenalinom, koji je smjesta zaustavio krvarenje. Posjekotine su bile duge četiri, pet centimetara, što je poprilično kad se radi o prostoru oko očiju. Ali, kao što kažem, nijedna glavna žila nije mu pukla, tako da se Hoolie mogao boriti cijelu noć da su mu ozljede bile obrađene kako treba. Kako je Big Willieju nedvojbeno ponestajalo sape, i kako sam bez problema mogao zaustavljati

krvarenje kad sam to htio, mislim da je Hoolie trebao postati novi prvak. Samo da nije bilo mene. Son cosas de la vida, jebiga.
Hooliejeva ekipa u uglu ispirala ga je alkoholom, a liječnik mu je upravo zašio tri posjekotine, kad je stigao promotor s Hooliejevim čekom. Bio je to plećati, trbušasti Afrikaner iz Johanesburga s morževskim brkovima i golemom nizozemskom mješinom. Imao je dobroćudne, mudre oči, i činilo se da lebdi, umjesto da hoda.
"Žao mi je zbog ozljeda", rekao je. "A baš sam si mislio da Big Willie samo što nije pao."
"Rasturio bih ja Big Willieju rosno dupe, da mi oči nisu otišle", rekao je Hoolie, neutješan zbog poraza.
"Imaš jednog od najboljih stručnjaka za posjekotine kojeg sam vidio u životu. Smiren pod pritiskom, nego što. Baš sam ga promatrao. Sve je učinio kako treba." Posisao si je brk. "Kakva je to mast bila u onoj posudici?"
Izvukao sam plosnatu plastičnu teglicu s pišalinastom pomadom.
Odvrnuo sam joj široki poklopac. "Pomiriši."
"Ahh, da, tako treba, pomiješao si adrenalin s mašću, da? Tako da nastavlja djelovati, je l' tako, dok traje runda."
"Upravo tako."
"Baš šteta što je Hoolie tako krvav."
"Nego što. Čuj," rekao sam, "znam da nije na meni da to pitam, ali ne vraćam se u L. A. s ovim dečkima. Pa me zanima ima li načina da oni unovče ček ovdje u kazinu? Tako da me mogu platiti prije nego što odu?"
Promotor je pogledao Hoolieja. Ni on ni Policarpo ništa nisu rekli. "Imam mjenicu", rekao sam.
Hoolie je opazio da je promotor shvatio kako nešto nije u redu. Pravio se blesav. "Ali nakon što unovčimo ček," upitao ga je, "ne možemo prebaciti novac u L. A., zar ne?"
"Nego što da možemo. Kao što sam vam već objasnio, možemo dogovoriti prijenos sredstava uz pomoć kazina."
"A, da, sad se sjećam. Super."
Na šalteru za isplatu Policarpo mi je izbrojio novac na engleskom. "Sto, dvjesto, tristo, četiristo, petsto."
Kad mi je pružio novčanice, bacio sam pogled prema Hoolieju, koji mi je očima punim čvorića govorio da me više nikad neće uzeti da mu radim u kutu. Obožavam tipa koji kaže da će te prejebati zato što nisi dopustio da on tebe prejebe.

Dok sam iznova brojio prve dvije novčanice na engleskom, odlučio sam snijeti trula jaja u Hooliejeve misli. Bez prekida, prešao sam na pjevni španjolski govor Meksikanaca s ulice. "Trescientos, cuatrocientos, quinientos. Correcto, 'mano - tristo, četiristo, petsto. Točno je, buraz."
Hoolie se sjetio našeg razgovora uz moj kineski obrok. "Hej! Pa ti znaš španjolski?"
Sad sam prešao na grleni, starački kastiljanski. "Pues, coño, ali samo ako imam koristi od toga. "Pues, coño je bila krunski dokaz - čuj, pičko.
Hoolie je trepnuo šest puta. Policarpo je zinuo u čudu. Prvi put sam opazio strah u Hooliejevim očima. Je li me prejebao ili nije? vrištale su.
Ostavio sam ga u stavu pozor. Otuširao sam se i spakirao, te u dva ujutro sišao u kazino. Vidio sam posljednje dečke povezane s borbom kako izlaze. Na brzinu sam spiskao pedeset dolara na jednorukim Jackovima da mi prođe vrijeme. Znao sam da je Ike gledao borbu i da zna kako se dogodilo nešto sumnjivo. Nikada to nećemo spomenuti. Pričekao sam do tri i podigao zaradu od oklade, uz svojih prvotnih tisuću petsto. Odspavao sam par sati, popio tri šalice kave u kavani, te se odjavio iz hotela.
Bilo je sedam i petnaest kad sam se starim kamionetom lagano uključio u promet. Malo sam slušao vijesti, a onda se prebacio na jazz-postaju koja je puštala Jackieja McLeana. Pošao sam kući istim putem kojim sam i došao. Na zemlji je bilo više snijega nego prije. Kad sam pogledao prema brdima, krajolik je izgledao kao starinska božićna čestitka.
Kad sam se vratio u Collins, svratio sam u Amy Jane's. U zraku se osjećao miris pite. Jedan domaći dečko s kapicom Johna Deerea prepoznao me s prijenosa borbe.
"Kompa, dobro si sinoć izgledao na televiziji. Šteta za tvog dečka, gadni mali balavac."
"Zbilja gadni."
Naručio sam dvije kriške pite od limuna uz kavu, a zatim sam se zatekao gdje sjedim na kauču pokraj svog oca. Bio je prignut uz naš novi radio, okomiti Philco s intarzijama i čarobnim zelenim gumbom za mijenjanje stanica koji je svijetlio. Bio je 18. lipanj 1941. na Polo Groundsu. Irac Billy Conn, bivši prvak u nižoj teškoj kategoriji, vodio je na bodove nakon dvanaest rundi protiv Joea Louisa, teškaškog prvaka svijeta. Louis je bio za više od jedanaest kila teži od Conna. U trinaestoj rundi Billy je pokušao pokupiti sve pikule i baciti u nokaut Joea Louisa, najvećeg udaraca svih vremena. Smeđi Bombaš je već na početku primio ozljedu, pa je moj otac počeo vikati na radioaparat na gaelskom, ali Louis se pribrao pri kraju runde i bacio Billyja Conna u nokaut u drugoj minuti i pedeset drugoj sekundi trinaeste runde.
Kad su mu odbrojili do deset, vidio sam kako je nešto u mom ocu umrlo. Dok je sjedio, rumena lica zarivenog u svoje šake radnika s bušotine, majka je

ugasila radio. Trebali smo nakon prijenosa jesti glaziranu pitu s limunom, koju je moj otac obožavao. Mogao sam pojesti komadić, ali ne i moj stari, iako je pokušao. Te noći se vratio piću.
Popio sam kavu i platio konobarici za stolom. "Niste pojeli pitu."
"Izgubio sam tek."
Uzeo sam se poigravati žličicom. Neko vrijeme sam samo sjedio i promatrao si koljena. Brojio sam si ključeve. A zatim sam izvadio cigaru El Rey Del Mundo Robusto Suprema, ručno izrađenu maduro iz Hondurasa koja se prodaje umotana u bijeli rupčić. Pripalit ću si tu aromatičnu slasticu i pušiti je po autocesti dobrih sat i pol, a žvakat ću je i dulje.
Kad sam se vratio do pulta, tek mi se vratio. Smiješkom sam dozvao konobaricu i naručio narodni objed - sendvič od pržene svinjske pečenice, s krastavcima i pomfritom, te kavu, sve za ponijeti. Nije znala što se odjednom događa, puf! A i pite. Dvije od ogrozda i dvije od rabarbare. A i dvije od limuna. Volim kolače.

Crni Židov



DOVELO NAS U ATLANTIC CITY DA BUDEMO SUPARNICI. KAD SI
SUPARNIK u boks-meču, to znači da trebaš izgubit. Suparnika ti promotor dovede onome dečku za kog misli da tolko vrijedi da bi trebo bit prvak. Suparnika iskoriste da dečko dođe na dobar glas. Promotorov dečko onda postane izazivač, počne dobivat dobru lovu, a možda i priliku za naslov. Ako osvoji neki bitni pojas, onda bude ozbiljne zarade, a promotor se od toga itekako namiri. Ako sve ide kako treba, promotor se namiri bolje od svih ostalih, pitajte samo Dona Kinga, Boba Aruma ili Duvase. Jedna te ista priča u čitavom boksu.
Al ima tu i promotora koji nisu skroz loši. Boks ti je biznis. Sve je u lovi, pa na to moraju i pazit. Kao ono kad je jedanput promotor poslo avionsku kartu boksaču, a boksač ju je prodo i uopće se nije pojavio na borbi. Promotor sada šalje onakve karte koje se više ne mogu vratiti. Znaš, i boksači znaju bit smeće. Al dobro je kad si boksač s promotorom koji radi za tebe. Znaš, kad promotor cijelo vrijeme gleda kako bi pomogo svom dečku da napreduje, a istovremeno traži način da ga zaštiti. U Atlantic Cityju je problem u tom što smo u položaju suparnika. U kazinu nam daju izglede od 5:9, jer kažu da je Dashiki Jones veliki štemer koji je uletio sa šakama i šorom ko mali Joe Frazier. Samo što kladioničar ne zna da smo mi amo došli pobijedit.
Zovem se Earl Jeter, za prijatelje Jeet. Moj ti je momak Reggie Love došo u Atlantic City na eliminacijski meč protiv Adolfa Jonesa, zvanog "Dashiki". U Dashikijevu taboru misle da je Reggie stara fora, inače ne bi pristali na meč. A on je bitan, jer pobjednik zatim ide u susret za naslov prvaka USBA u super srednjeteškoj kategoriji, s dečkom koga zovu "Cuba Kid Babaloo". USBA nije bitan pojas, i tu nije ozbiljna zarada u igri, al kad osvojiš USBA, automatski si rangiran. Ako ga Reggie dobije, opet je izazivač. Ako mu se menadžer udruži s pravim promotorom, Reggie dobiva priliku da ozbiljno zaradi. Ja i Pats bi to isto htjeli. Al, ovako odoka, situacija baš i ne izgleda povoljno po nas s firmom Harvey Silvershade Promotions.
Prvo što mi smrdi je da su prebacili mene i Reggieja avionom iz L. A.-a u Newark, gdje smo stigli u dva popodne. Ali nisu prebacili Patsa sve do šest popodne, i to skroz drugom aviokompanijom. Promotor veli da nas nije mogao sve strpat u isti avion, makar smo dogovorili borbu prije dva mjeseca.
Pats mi odma veli: "Pazi se, Jackie, misle oni da smo mi to prvi put u kupleraju."
Pats zaustavlja krv. Pats Moran, radio je sa mnom još kad sam bio boksač. Kaže da sam tuko tako jako da sam trebo završit u zatvoru. Patsu je

glavna fora da sve zove Jackie. Nema toga što on ne bi znao o ovoj igri. Radio je s buljukom prvaka, a i dobro je pritom zaradio. Kad si s Patsom u kutu, nema ti frke, sve ti je riješeno. Pats i ja smo tako dobri da samo ja i on radimo u kutu. I ja i Reggiejev menadžer volimo da je Pats s nama jer Pats zna s riječima, može riješit stvar prije nego što se zakomplicira. Ja i Pats smo s Reggiejem bili i prije nego što je otišo u profiće, od njegove dvadeset druge. Reggie će napunit tridespet godina u Atlantic Cityju dan nakon borbe, na Valentinovo, na dan kad je rođen i po kom ga je mater nazvala. Reggie Valentine Love. Pričaju da je Reggie prestar, kažu da je izlizan boksač i da bi se trebo povuć. Al Reggie je vješt boksač, nikad ga nisu prebili, a još je brz. Reggie ne misli da mu je ovo kraj. Reggie je gadan.
Znači, četri sata nakon što je Pats stigo u Newark, mi ti još sjedimo sat vremena na aerodromu prije nego što se pojavi promotorov šofer. A onda prođe još tri sata prije nego što stignemo u hotel, jer sad je već počeo padat snijeg. Otegne nam se dan. To ti bude u utorak, a borba nam je u petak. Tako nam ostane skroz malo vremena da malo poradimo u dvorani i stignemo se odmorit dan prije borbe.
Stignemo u hotel Claridge gdje se održava borba, a ta jedna dobra cura smeđe kože za recepcijom veli nam da nismo na popisu.
Velim ja njoj: "Ma moramo bit. Mi smo ti glavna atrakcija."
Ode ona otraga, pa se vrati s nekim kuvertama s našim imenom. U pismu unutra piše da imamo sobe niže niz ulicu u nekakvom motelu Roto-Rooter koji Claridgeu služi za smještaj viška gostiju. U pismu piše da ćemo jest u menzi za osoblje Claridgea, a ne u pravom hotelskom restoranu. Daju nam žuti kupon za jelo. Na kuponu piše da se večer nakon borbe za taj kupon više neće moć jest. Ko da bi i htjeli tamo jest, ma zaboravi.
Reggie veli: "Pa šta to nije grozno?"
Odvučemo stvari do tog motela i Pats skuži da mu u sobi ne radi grijanje. U našoj ne radi televizor. Pa šta trebamo gledat u zid dok čekamo da počne meč? Ma zaboravi i to.
Skoro je ponoć kada Pats veli: "Jackie, vrijeme je da vidimo kakve su im splačine."
Kad se boriš u nekom hotelu, promotor bi ti trebo dat kupone za normalni bife u koji ide ekipa koja baš i nema para. Hrana nije loša, a ponekad je tako dobra da treba pripazit da ti se boksač ne udeblja. Al sad se moramo nekim šugavim teretnim liftom penjat u menzu za osoblje, koja je stara i smrdljiva. Sve je masno i puno pare. Nude hot dog i sparušenu ribu i skoro skroz izgorjelu piletinu. Hladne krmenadle, same kosti i loj. Krepana neka hrana.
Kad sjednemo za stol, Pats veli: "Jackie, ovo je zatvorska hrana."
Reggie se počne smijat, odgurne si tacnu. Obožava Patsa. Veli: "Samo nam još fali kazić pa da nam bude ko na robiji."

Menza radi dvadeset četri sata. Ima svakojakih ljudi koji rade u hotelu. Bijelih i crnih, Španjolaca svih vrsta, Kineza i Arapa. Muških i ženskih. Znaju da smo boksači, a kad saznaju da smo glavna atrakcija, a još smo pristojni prema njima, počnu nam prilaziti. Dragi ljudi. Stari irski dede s crvenim nosovima opaze Patsa i odma ga priđu žicat karte. Pričaju onako po irski, pa i Pats počne.
Pats veli: "Ma dao bi vam ih ja taj čas, dečki, da su nam ih dali, al ovi pogani promotori su nam figu dali. Ne bi ti ja kritiziro hranu, Jackie, al tu mi je boksač kog moram hranit, a ova zatvorska hrana je smrtni grijeh."
Imaš pravo, vele mu ljudi, tu ti je gore zatvorska hrana, trebali bi dobit prvoklasnu uslugu, kad ste glavna atrakcija. Narod voli boksače, svakojaki ljudi vole boksače, bogati i siromašni. Ovi su tako dragi da nam spreme stol kad pojedemo, bace smeće. Makar je sve skupa smeće jer nismo ništa pojeli.
Sutradan ujutro odemo vidit kako je u bifeu za goste. Doručak je 5,95 dolara, ručak i večera 7,95. Tu se hrane Dashiki i njegovi ljudi iz kuta. Pats pljune na tepih. Nađemo promotora u sobi koja mu služi kao ured. Nema odjeće u ormaru, nema kufera u sobi. Konobar mu donese kajganu na kolicima, spremljenu skroz fino s lukom i šunkom sa strane. Narezali su mu paradajz i pecivo sa sirnim namazom. I dali čaj s finim limunom. On veli da mu je baš drago što nastupamo za firmu Harvey Silvershade Promotions, da samo kažemo ako nam što treba, da ga zovemo Harvey. Harvey ima izduljenu pirgavu facu, velko dupe i razdrljenu kravatu. Nosi kaubojke i ima svijetlu, plavu kosu, zavezanu u rep. Čovjeku je pedeset godina.
Pats se nasmiješi skroz ko nevinašce i veli: "A, Jackie, baš lijepo što to kažeš. Prvo i prvo, nemamo ni televizije ni grijanja, a zašto uopće i imamo sobe u toj usranoj rupi? Bez uvrede, Jackie."
"Hej, hej," na to će Harvey, "ništa ja tu ne mogu. Naručio sam trideset tri sobe, ali Claridge je skroz popunjen, pa smo mogli dobit samo deset soba od tih trideset tri, i bolje se nije moglo. Sve je dupke puno u cijelom gradu zbog onih srcedrapateljnih sranja oko Valentinova u subotu."
"Gdje Dashiki ima sobu, Jackie, pitam se?"
"Pa, ovdje. U gradu je već desetak dana, pa sam ga uspio ubaciti. Menadžer mu ima sobu preko puta, u Hiltonu. Ja bih otišao u Bally's i poveo vas sa sobom, ali soba nema, vjere mi. Vidite da ni ova soba nije nešto naročito."
Pats veli: "A gdje Dashiki jede?"
"Nisam siguran. To mi je pomoćnik sređivao."
"Dashiki i njegovi iz kuta jedu upravo sada dolje u bifeu", veli Pats. "Zašto onda mi živimo otraga sa svinjama, Jackie?"
"Momci, ništa vam ja tu ne mogu. Sredio bih da mogu. Nešto ću vam srediti za telku i grijanje. Ali sve ostalo je izvan moje moći, dečki."

"Ma sigurno nam možeš srediti nešto za hranu, s obzirom da si promotor, i sve to."
"Što ne valja s hranom?"
"Hrana je za kurac. Bez uvrede, Jackie." "Pa jedu je svi koji rade u hotelu! Dobra je!" "Ne, Jackie, nije dobra."
"Claridge mi je to zajamčio!" "Hoćemo jesti tu dolje s Dashikijem." "Što fali hrani iz menze?"
"To ti je zatvorska hrana, Jackie." "Zatvorska hrana! Ma svi tamo jedu!" "Ne svi, Jackie, a ni mi ne bi."
"Ne mogu vam pomoći. Već sam se dogovorio s hotelom. Njima se žalite." "To je zatvorska hrana."
"Nije zatvorska hrana!"
"Dođi s nama, pa ćemo je skupa jesti, Jackie. Bez uvrede."
"Pune su mi ruke posla ovaj tren. Čuj, moram nahraniti pedeset usta, ne mogu svakoga hraniti na žličicu."
"Mi smo ti druga polovica glavne atrakcije, Jackie. Sredi to."
"Ima glavnih atrakcija i glavnih atrakcija", on će njemu. A govori mu i ramenima, usput. Njima kaže da ne mora on tu trpit da mu sere neki propali čiča koji krpa krvarenja, a čiji će boksač uskoro ležat poleđuške s potresom mozga i treptat prema reflektorima.
Učini mi se ko da se Pats sprema ošamarit mangupa, pa ga dotaknem i kimnem glavom Reggieju, kom su oči hladnije od kite mrtvog Eskima.
Pats opazi Reggiejev pogled i sjeti se ko i ja Reggiejevog pogleda iz Berlina. Patsu se svidi kako to Reggie gleda. A i meni. Pats kimne skroz pristojno Harvevju i osmjehne mu se ko da su si dobri, al neće se rukovat s njim. Veli mu: "Hvala ti što si nam riješio probleme, Jackie. S obzirom da smo ti glavna atrakcija, znali smo da hoćeš."
"Uvijek, momci, uvijek."
U liftu Reggie veli: "Židov misli da smo Indijanci. A kad ono, mi kauboji."
To nam se jedanput već dogodilo, kad smo se borili u Njemačkoj. Pats je stigo tri dana iza nas. Nijemci su nas pustili da se smrzavamo u nekom zagušljivom hotelu koji je bazdio po pišalini i pivu. Kad je Pats stigo, digo je frku, reko da se moramo naspavat, pa nas je promotor preselio u hotel prve

klase gdje mu je sobu imo glavni izazivač, plavook dečko s mišićima ko Tarzan. Brat mu je imo dugu blondu fudbalerku i reko nam je da se neće borit s nama ako ćemo spavat tamo gdje i oni. Promotor nas preseli na treće mjesto, u nekakav hotel za studente i trgovačke putnike. Čisto je, a hrana nije kao kod kuće, al da se jest. Reggieju se oči i taj put skroz ohlade. Reggie je deset rundi tuko tog dečka tako jako da si je ozlijedio ruke. Mogo je u tri runde bacit Tarzana u nokaut, al Reggie je htio da ga počnu poštovat, pa je išo kaznit toga Švabu. A onaj njegov bezobrazni buraz se rasplako u kutu kad je skužio što mu Reggie radi od face i rebara mlađeg brace. Reggie je toga Tarzana natjero da se povuče iz boksa, više se nikad nije borio, kad je išo jebat po Reggieju.
Harvey svrati oko podne isti dan, u srijedu, kad se spremamo u dvoranu. S njim je šofer, crnac. Harvey veli da ne možemo u dvoranu, veli da Reggie mora u Philadelphiju na EEG pretrage.
Ja ću njemu: "Šta ti je to?" "Da mu pregledaju mozak." "Mozak mu je u redu."
Harvey veli: "Nema borbe ako Povjerenstvo ne dobije EEG. Tako su rekli." A ja njemu: "Al treba nam vježba."
"Pregled je u pola tri. Sad ili nikad."
"Je l zna Reggiejev menadžer za te pretrage?"
"Rekao sam mu kad smo dogovarali borbu. Trebao ga je poslati po vama, ali valjda se nije sjetio."
Reggie veli: "Ko plaća?"
Harvey veli: "Ništa ne ide iz vašeg džepa. Uzet ću vam to od zarade." "Kolko dođe?"
"Dvjesto pedeset dolara."
"Dvjesto pedeset!" veli Reggie. "Ne idem."
Al Reggie ode. Kad se vratimo, saznamo da Harvey Reggiejevu menadžeru nije ni riječi reko za nekakav EEG. Reggie ode sa šoferom i nema ga šest sati. Vozač kaže da se izgubio, pa je izgubio hrpetinu vremena. Šofer ne zna gdje se dobro jede u Philadelphiji, pa je Reggie ručo masne pržene piliće koje je još moro i platit, tako da se vratio bijesan. Stavimo ga na vagu u hotelskoj sauni, pa vidimo da sad ima kilu i pol iznad granice od 76 kila. Hoćemo dat Reggieju da trči navečer, al opet počne padat snijeg.
Reggie veli: "Vidiš koja pizdarija."
Pa odemo u menzu, i Reggie pojede malo gnjecave voćne salate, al to je sve. Patsu se rasklima most na gornjoj lijevoj strani usta, pa ga izvadi, umota u salvetu i stavi u džepić na košulji. Pojede pitu i kolač, uz obrano mlijeko. Ja

večeram juhu koja je, jasna stvar, iz konzerve. Svi smo bijesni. Reggieju su oči cijelo vrijeme sve hladnije. Znamo da nas Harvey voza, da oće doć u prednost tako što će nas natjerat da zaboravimo zašto smo tu. Ponaša se s nama ko s bagrom, ne bi li mi pomislili da smo bagra. Ne pričamo o tome, al vidimo kako stoje stvari, i svi skupa znamo da nam misli moraju biti usredotočene na ono što je bitno. Reggie je naporno vježbo za ovu borbu. Skino se sa 86 kila na ovu težinu za dva mjeseca. Šest tjedana nije imo odnose sa ženom, i Reggie ti je sad zbilja opak.
Ima troje djece koja idu u katoličku školu, i ženu koja radi ko kasirka u dućanu. Imaju kućicu u La Puenteu koju otplaćuju. Sad smo već svi spremni na odustajanje od borbe, osim što nam trebaju te pare. Reggie nikad nije imo veliku zaradu od neke borbe, ali nije mu ni loše išlo, a s onim što je zaradio pametno je postupo. Ljudi vele da Reggie još čuva prvi novčić koji je zaradio.
Reggie veli: "Nakon vaganja sutra ujutro, idem dolje u bife da se najedem. Koštat će me, al ne mogu se borit na zatvorskoj hrani, i to napola svinjskoj, dovraga." Reggie nije musliman, al ne jede svinjetinu. "Ne morate sa mnom, ako oćete jest ove splačine ovdje."
Ja i Pats pogledamo po menzi. Bučno je. Dva televizora puštaju različite kanale, a videoigre prave svakojaku buku duž stražnjeg zida. Para i mast idu nam u nos. Kažemo da sutra idemo i mi, muka nam je od menze. U redu da sutra ujutro tu doručkujemo, jabuke, banane i žitarice, uz obrano mlijeko za mene i Patsa. Reggie neće jest. Kava će mu bit dosta. Sve ostalo bila bi živa šteta.
Reggie veli: "Pravo bi bilo da oni plate."
Pats veli: "Kolko puta ćemo jest tamo dolje?"

Reggie veli: "Ja dvaput. Prvo nakon vaganja, i znaš da idem po repete dok ne pojedem kolko sam platio. I onda sutra popodne prije borbe, gdje isto opet idem po repete. Petnajst dolara i devedeset centi. Uz porez pride, kvragu. Neću da mi propadnu pare. Jebeš takvog promotora."
Ja velim: "Ima dečki dolje u kladionici u kazinu kojima ovaj tren propadaju pare."
Reggie veli: "Nikad ne nauče, budale jedne, zbog kurvanja i kockanja i one usrane droge u koju se pačaju. Danas su u kazinu, sutra na ulici. Najveće su budale oni koji me dođu žicat pare, pa mi kažu da sam faca, kažu da imam ženu koja radi, kažu da imam kuću, kažu da imam para, kažu da će mi vratit posuđeno kolko sutra. Ne dam ja ni prebijene pare nikome. Kad mi opet dođu, kažem im da sam crni Židov i da se ne vraćaju. Neš ti."
Sutradan ujutro je četvrtak, dan prije borbe. Vaganje u sedam navečer. Reggie cijeli dan dehidrira, niti jede niti pije, stavlja kova-nice u usta da mu ide pljuvačka. Ja i Pats jedemo žitarice s mlijekom i voće u menzi. Pats izvadi rasklimani most dok doručkuje, umota ga u salvetu. Ovaj put nema džepa na košulji, pa stavi umotano zubalo na tacnu. Jedemo na brzinu, treba se vratit

Reggieju da se ne pobjegne najest pizze i napit Pepsija. Prije nego što popijemo kavu i odemo, simpatična Portorikanka pokupi nam tacne i baci ostatke, kaže da se kladi na nas i poželi nam sreću na španjolskom, kaže da joj je tata u stara vremena bio boksač u Portoriku. Kaže nam kako se zove, a Pats je čuo za njega, al Patsu još nije jasno da je osto bez zubala.
Brzo se vratimo u sobu, Reggie se izležava na krevetu i gleda telku, dečku su usta suha, zubi mu škripe ko šljunak u jazavčevoj rupi. Ne priča se o jelu i vodi kraj čovjeka koji dehidrira. Ne ručamo da Reggie ne bi osto sam. Pats se odjednom sjeti da mu je zubalo završilo u košu u menzi.
Pats veli: "Jebemti, za to je sve kriv onaj Silvershade!" i otrči natrag. Stari zna zaprašit.
Pats se vrati za sat vremena. I dalje bez zuba gore lijevo. Osto je bez mosta. Pats je sišo do otpada sa žutim rukavicama koje je dobio od kuhara, i zabio se do nosa u smeće. Moro je pregledat kojekakve vreće tamo dolje jer se otpad s kata baca upakiran. Reko je da je moro slagat kuharu da bi ga pustio onamo, pa mu je reko da je izgubio dijamantni prsten s osamkaratnim zlatom ne bi li ga ovi iz hotela pustili na otpad. Kad su smetlari tamo saznali da je izgubljen dijamantni prsten, zaronili su u smeće ko da su Arapi koji se mole vrećama za smeće. Svratio je netko s ulice i pito šta se to dešava. Jedan mu je buraz reko da traže dijamantni prsten s dva-desetkaratnim zlatom i rubinima i smaragdima. Dok su oni tražili dijamante i rubine i smaragde, Pats si je tražio zubalo. Šest buraza se još potuklo. Uličari su grabili vreće za smeće i bježali s njima.
Pats veli: "Bila je živa ludnica, Jackie, bolje nego kad gledaš Cijena je prava. Nikad nisam našo most, jebemti Harvevja, al predstava je bila živa drama. Kad opet budemo bili u hotelu izvest ću istu foru, samo što ću im reć da sam izgubio zlatni Rolex s dijamantnim zakovicama. Zamislite si krvoproliće."
Reggie se smije. To je dobro.
U četri popodne odemo u saunu. Reggie i dalje ni ne jede ni ne pije i suh je do boli. Kad stane na vagu ima kilu viška. Ako ne ispuni uvjet za težinu, borba se otkazuje. Ili to, ili će morat dati dio zarade Dashikiju ne bi li se Dashiki borio s njim kad je pretežak. Možda to Dashiki odbije.
Reggieju se posreći. Mora otić na zahod i tako odma skine pola kile. To znači da mora izgubit samo još pola na preznojavanju. Al u sauni je zajebano kad si već dehidriro. Hvala Bogu da imamo još jedan dan prije borbe. Hvala Bogu na Pedialyteu, onoj mješavini za bebe, za tekućinu. Pats natrlja Reggieja dječjim uljem. Reggie ode u saunu i to ga natjera da izađe. Skvrčio se nakon pet minuta, a jedva da je znojan. Odmori se minutu pa uđe na još pet. Ovaj put se znoji i više ga tako jako ne boli, navikava se. Idući put ude na deset minuta, kreće se, pa kad izađe, znoj se slijeva s njega, al još uvijek se ne može ispravit. Kad stane na vagu, još treba izgubit petnajst deka. Opet uđe u saunu i boksa

sa sjenom. Izvodi to tri minute, ali moramo mu pomoć da se vrati u sobu, gdje je tako žedan da ne može zaspat. Tako je slab da čak neće ni upalit televizor.
Pats veli: "Bar mu nismo morali davat one tablete za sranje i pišanje."
U sedam smo na vaganju koje su organizirali kraj hotelskog bazena. Raje ima na stotine, uglavnom boksača i ekipe iz kuta, uz pokoju dangubu koja bi htjela zaradit dolar-dva dodavanjem stolaca i hampera. Ja i Pats se pobrinemo za sve to skupa. Reggie ima točno 76 kila, Dashiki 75. Tamo ima svježeg voća, pa ga se Reggie najede nakon što je ispunio uvjet za težinu, dok mu Pats toči Pedialyte s ledom ko da je to koktel od naranče. Pats ga je i ponio u tetrapaku duša da niko ne bi znao šta to Reggie pije. Reggie ga popije skoro punu litru dok mi rješavamo papire za dozvolu, i samo puni glavu grožđem i dinjama i kriškama naranče. Pedialyte je zajeban. Pats mu kaže da jede masline, zbog soli. Tip iz Povjerenstva New Jerseyja dođe tražit imena svih koji rade u našem kutu. Dadem mu svoje i Patsovo.
On će meni: "To su samo dvojica. Po pravilima smijete imati trojicu. Možete imati četvoricu u borbi za naslov, al ovo nije borba za naslov, pa smijete imati trojicu."
Velim ja njemu: "Bit će dosta dvojica."
Tip iz Povjerenstva me pogleda ko da ne znam svoj poso, zavrti glavom. Čitav život sam u ovoj igri, a Pats još i dulje od mene. Znamo mi šta nam treba. Ne treba nam prvo i prvo buka. Nema tog boksača koji može samostalno dobit borbu. On ti je ko trkaći konj. Čak ni John Henry ne može pobijedit bez džokeja. Ali kad ti previše jezika laprda u kutu, boksač ih počne tjerat iz glave, zaguše mu se uši i više ništa ne čuje. Zbog toga ja i Pats radimo sami.
Ja sam glavni pomagač, jedini u ringu s Reggiejem dok traje uvod, jedini u kutu unutar ringa između rundi, osim ako se Reggie ne raskrvari. U toj jednoj minuti koju imamo, moram ga namazat i reć mu šta mora radit. Ako krvari, Pats dođe sa svojim lijekovima da mu zaustavi krv. Ja ga onda močim iz hampera pokraj ringa i priđe mi. Inače je Pats vani i pere štitnik za zube, lovi slinu, moči dečka i hladi ga ako treba. Ima vrećice s ledom i posebne masti da sredi da mu splasnu otekline i šljive na oku. Ja stavljam stolac u ring, Pats ga vadi. Unosi i iznosi hamper, osim ako ne sređuje krvarenje, jer onda i to radim. Sve to ide brzo, nema se vremena da se nešto zariba. Zbog toga ja i Pats radimo sami. Ista stvar je u borbama za naslov, i uštimani smo ko BMW. U nekim kutovima bude ko na kineskoj vatrogasnoj vježbi, svi pričaju ko da misle da su Eddie Futch. Dok runda traje, isto ko u pauzi, ja pričam. Ako nešto propustim, onda Pats to doda, ali on uglavnom šuti. E sad, dok borba traje, Pats mi govori što misli kraj ringa. Ovisim o tome.
Reggie je boksač koji nije imo sreće s dobivanjem borbi za naslov jer je predobar. Svi ga izbjegavaju. Ima 45 dobivenih i 8 izgubljenih s 2 neriješene koje je trebo dobit. Osam nokauta izveo je udarcima u tijelo. Imo je jedan meč za naslov dolje u Južnoj Africi, al izgubio je od prvaka podijeljenom sudačkom odlukom. Kad izgubiš podijeljenom odlukom u gradu gdje ti je suparnik

domaći, znaš da si ga dobio. Američki sudac dao je borbu Reggieju za dva boda, kako je i pravo, jer je bila dosta izjednačena. Talijanski sudac dao ju je Južnoafrikancu samo za dva, a taj talijanski sudac je smeće, Afrikanci su ga potplatili. Južnoafrički sudac, kmica, dao ju je za deset bodova Zuluu. Još triput je Reggie bio na putu prema borbi za naslov, al je izgubio, pa je moro počinjat ispočetka. Zadnji put mu je tako bilo prije pet susreta. Sad je Reggie osvojio zadnja četri za redom, od toga dva nokautom.
Moj ti se dečko Reggie bori tako slatko da ga zovu "Valentine" Reggie Love. Izlazi obučen u roza-crveni satenski šorc s bijelim porubom i bijelim srcem na nogavici. Obuven je u visoke roza-crvene tenisice s bijelim žnirancima. Nosi roza-crveni satenski haljetak dug skoro do poda, s mucastom bijelom satenskom masnicom nasred leđa, širom od pola metra, s koje mu vrpce vise skroz do koljena. Ja i Pats također na sebi imamo roza-crvene dresove, ne možeš nas fulat, pogotovo Patsa sa sijedom kosom i popucalim, paučinastim crvenim žilicama u nosu i rumenim obrazima. Mi smo ti face. Mi smo ti ekipa iz kuta.
Nakon vaganja, tip s televizije dođe obavit intervjue za uvod u prijenos. Dashiki kaže da mu se žuri, pa da bi on išo prvi. Reggie još pije Pedialyte i strahovito je gladan. Polako počinje mrzit Dashikija.
Dashiki je drag dečko, ozbiljan i ponosit, na njemu sve sami mišići i kosti bez ijednog mlohavog dijela kože. Ima dvajšest godina, i jedva čeka da postane prvak, ko što misli da bi trebo bit. Veli da mu je ovo velika prilika i da neće pustit da mu propadne. Zna da će dobit mogućnost ako bude tuko Reggieja Lovea. Dečko kaže da ima 27 dobivenih i O izgubljenih s 22 nokauta, kaže da u obje ruke ima snage kojom će rasturit staroga. Veli da ide bez pardona na Reggieja. Veli da hoće sredit Reggieja odma na početku jer da zna da se Reggie spretno boksa, i da bi Reggie htio da borba traje do kraja ne bi li se izvuko na sudačku odluku. Dashiki veli da će sve pripremit lijevim direktom i da će onda iza toga navalit svojom punom snagom.
Dashiki veli: "Kojom god rukom da ga udarim, stari će past u nesvijest."
Al Dashiki ne zna da ga mi slušamo iza crne zavjese. I Dashiki ne vidi Reggiejev pogled.
Kad tip s televizije razgovara s Reggiejem, veli mu da ga Dashiki oče sredit na početku.
Reggie mu veli: "Svi bi to htjeli."
TV tip veli: "On vam ima zasljepljujući desni direkt kojim baca ljude u nokaut. Je li vam problem to što je on ljevak?"
Reggie veli: "Ljevak je?"
TV tip veli: "Hoćete reći da to niste znali? Hoćete reći da mu niste proučavali snimke?"
Reggie veli: "Ne gledam ja nikakve snimke.

TV tip veli: "Svaki boksač koga ja znam gleda snimke."
Reggie veli: "Što da gledam snimke? Da sam ih gledo, sad bi samo razmišljo o borbi. Ne bi mogo ni oka sklopit tjedan dana prije borbe jer bi se svake noći do zore borio s njim." Reggie se osmjehne. "Neki put bi trajalo po sto rundi. Ionako nema veze što ću vidjet na snimci, kad se sve promijeni kada zazvoni za početak. Dashiko se promijeni kad se bori sa mnom, a i ja sam drukčiji kad se borim s njim."
TV tip veli: "A što je s tim direktom i snagom za nokaute?"
Reggie veli: "Ne brine me desni direkt kod ljevaka. Imam ja lijevi direkt, da se on brine."
TV tip veli: "Hoćete reći da vi, kao dešnjak, namjeravate nadmašiti jednog ljevaka u direktima? Ma dajte, molim vas."
Reggie veli: "Nisam to reko. Hoću samo reć da ću mu oduzet taj direkt.
Nakon toga mu sva ta snaga ništa više neće vrijedit."
TV tip veli: "Kako ćete oduzeti desni direkt ljevaku? Uvijek vam dolazi s krive strane."
Reggie veli: "Gledajte pa ćete vidjet."
TV tip veli: "Mislite li ga odvesti do kasnijih rundi?"
Reggie počne pričat ko Muhammad Ali. Veli mu: "Ma daj, zašto bi ja tio odvest u kasnije runde jednoga Joea Fraziera?"
TV tip se nasmije, pa se rukuje s njim. "Sretno, Reggie."
Sad je već pola deset, pa smo svi skupa tako gladni da bi mogli opljačkat 7-Elevenov dućan. Bife je prostran, s visokim stropom, i na jaku rasvjetu i dva dugačka pulta s hranom. Reggie je sad već lud. Pojede salatu od špinata i juhu s macoh-kuglicama. Pojede prženu ribu i pečenu piletinu. Pojede fettucine Alfredo i pire krumpir s Maršala umakom od teletine. Pojede dvije banane, zbog kalija, i tri velka ledena čaja s limunom. Nakon svega toga, pojede dva sladoleda s likerom od breskve, i još uvijek pije Pedialyte.
Reggie veli: "Najest ću se za sedam dolara i devedespet centi, plus porez, da ga jebeš."
Svi se skupa najedemo, ali niko ko Reggie. Sutradan rano ujutro doručkujemo pahuljice s mekinjama i suhe šljive u menzi, pojedemo jabuke i odemo se prošetat po molu. Hladno je, ali ugodno. Pats ko i obično ode pronać katoličku crkvu. U jedan popodne opet odemo u bife i Reggie opet pojede onoliko ko i sinoć. Nakon toga ode na zahod i ostavi pogolemu stolicu, a vaga u sauni pokaže da ima 81 kilu.
Reggie veli: "Platit će meni Dashiki Jones za ovih sedam dolara i devedespet centi, plus porez."

Reggie se odmori i onda oko šest sati opet ode na zahod. Borba počinje u devet. Do pola osam Reggieju je trbuh ravan ko vrata i on je spreman. Prije i poslije borbe javi se doma svojima. Reggie izgleda ko frajer, a i skroz je crn. Al kad priča onako skroz nježno i slatko sa svojom ženom i malenima, dođu ti suze na oči.
Privatna svlačionica nam je mala, ali topla. Imamo vode i leda i hrpu čistih bijelih ručnika. Pats umota Reggieju šake, a ja ga dobro zagrijem. Pozovu nas, a Reggie se preznojava u haljetku. Dashiki je obučen po afrički, nosi dašiki odoru s crveno-zeleno-crno-žutim uzorkom umjesto haljetka, i okrugli šešir istih boja. I isti takav šorc. Svi mu u kutu nose dašikije. Neka budala nabija po bubnju. Najavljivač ih predstavi za televiziju i publiku u dvorani. Svi viču. Sudac da je upute i borci se dodirnu rukavicama. Harvey se smije sa suprotne strane. U našem kutu ja kažem Reggieju da prve dvije runde baca mamce Dashikiju, da vidi kako se ovaj kreće, i kako reagira, al da se ne upinje i da se ne približava toj snazi.
Velim mu: "I diši, mali, opusti se i diši, a?"
Reggie kimne glavom, zna on to. Zna da se čovjek umori ako ne diše ko što boksač treba disat. Ako zadržavaš dah dok udaraš, izmoriš se. Ako se umoriš, protivnik te ima u šaci. To mu se dogodilo kad je zadnji put izgubio. Nije marljivo vježbo jer je mislio da će lako dobit borbu. Suparnik je onda pritisno Reggieja, počeo ga lupat u tijelo, a Reggie se napeo i nije diso. Sudac je zaustavio borbu kad se Reggie ozlijedio i tako umorio da više nije mogo uzvraćat udarce.
Prije zvona Reggie lupi dlanove sa mnom i Patsom. Siđem na i stepenice ringa u kutu s Patsom, i onda se začuje zvono.
Pats veli: "Čuvaj se, Dashiki."
U prve dvije runde Reggie ga samo izaziva. Tjera ga da promaši i onda mu to svaki put pošteno naplati. Pri kraju prve runde Dashiki si mrmlja u bradu. Ekipa u kutu zna da Dashiki ima snagu, pa se ne zabrinjavaju. Kažu mu da si uzme vremena, da ga pritisne iza direkta, pa će sve već doć. Ali Dashiki je počeo sumnjat. Brine se jer se još nikad nije borio s nekim ko bi se znao tuć s ljevakom. Reggie dođe u kutu dobre volje, sav raspoložen i opušten. Diše kako treba.
U trećoj rundi Dashiki se izmiče kao da obara stablo, zabija noge u pod ne bi li ispalio snažne udarce. Promaši šest velikih udaraca, mula ispali još četri, a pogađa samo zrak. Pokuša se primaknut i prijeć na desnu stranu, ali Reggie mu stane pred prednju nogu i natjera ga da se umjesto toga pomakne na lijevu. Ljevaci bi uvijek htjeli ići na desnu stranu, baš ko što je lijeva prirodna za boksača dešnjaka. Dashiki se opet pomakne udesno, Reggie se pomakne još i bije ulijevo. Kad mu Dashiki počne upućivat svoj famozni direkt, Reggie mu direkt odbije direktom, udari Dashikijev direkt ravno u rukavicu dok je udarac još na pola puta. To je dovoljno da Dashikiju oduzme ravnotežu, što znači da ne može udarit dok se opet ne postavi kako treba. Tom jednostavnom forom

Reggie sređuje Dashikijcv direkt. To radi cijelu večer. Jedino što Dashiki uspijeva pogodit na Reggieju su ruke i laktovi i rukavice. Reggie vodi dečka natrag u kolu. Dashikija uhvati očaj usred runde. Nokaute je zadavo uglavnom u prve tri, ali Reggieja jedva uopće da uspijeva udarit. Zaleti se s velikim krošeom, ali Reggie se sagne i izmakne mu. Reggie u isti mah iskorači ulijevo i udari dečka pri uletu desnicom u trbuh, a onda se vrati s lijevim direktom i dokvači ga pod bradu. Dashikiju su se ruke spustile zbog udarca u tijelo, pa ga Reggie izbuši s tri čvrsta direkta u nos i oči od kojih ovaj ustukne i zatrepće. Dashiki još nikad nije bio u ovom položaju, ne zna što da radi.
Pats to prvi opazi.
Pats veli: "Jeet, gledaj. Dečko se ne zna borit kad ide unatraške."
Pričekam i promatram. Reggie to isto napravi, kao i Dashiki. Pats ima pravo što se tiče Dashikija unatraške. Tako treba, Pats. Oglasi se zvono za kraj runde.
Velim: "Dečko se ne zna borit unatraške. Udario te jedini put kad je išo ravno na tebe, kad je uputio tri-četri udarca da te pogodi jedanput. Moraš ga tjerat da ide unatrag, a?"
Sad Reggie tjera Dashikija unatraške, Reggie ga samo tako tjera i stalno se direktom brani od Dashikijeva direkta. To ovog otvara, pa Reggie može ubacit desnicu svom snagom po sredini i uzvratit krošeom u tijelo, krošeom u glavu, a onda se brzo izvuć direktom i odmaknut se od Dashikijeve snage. Reggie nastavlja s tim. Koji put Dashiki uspije stavit svoju desnu nogu izvan Reggiejeve lijeve, pa mu onda još i zada udarac. Al Reggie je tako brz da Dashiki ne može izvest nijednu kombinaciju.
Na nekim ti borilištima povjerenstva daju da dovikuješ upute svom borcu više nego na drugima. New Jersey daje da Dashikijev kut viče kolko hoće, tako da i ja onda vičem.
Velim: "Pritisni ga, mali, pritisni i kreni, tjeraj ga unatrag! Uopće se ne zna borit kad ide unatraške! Vidiš, a? Ne puštaj ga!"
Znate, Dashiki me čuje isto ko što Reggie može čut Dashikijev kut. Dashiki čuje kako govorim da se on ne zna borit unatraške, i to ga skroz smanta. Sad se pita kako to da ga niko tome nije naučio. Sad krivi svoju ekipu iz kuta za to što mu je faca poderana. Sad mu misli više nisu na Reggieju, a stari ga rastura. Izlaze mu otekline svud oko lijevog oka, koje mu se zatvara od Reggiejeve desnice. Rebarce ga ubija na mjestu gdje ga je Reggie opalio u tijelo. Dashiki još nikad nije ovolko zaglibio. Reggie samo pritišće i tuče, a onda se makne. Onda se odma opet vrati, mlati Dashikija ko da mu je tata.
Pats veli: "Reggie ubija Boga u njemu, Jeet. Reggie ubija Boga u njemu."
Ringerica gizdavo uleti napola gologuza s brojem runde u rukama. Sad smo u četvrtoj.

Reggie opet samo tuče po dečku. Viknem Reggieju da se opusti i da se zabavlja. Dashiki me pogleda, ne može si pomoć. Ne može vjerovat da ja tu pričam o zabavi. Dečko nikad nije plivao u ovim vodama. Krupan, jak dečko, i čvrst, napuco si je težinu, isto ko i Reggie, al umorio se od tog silnog fulavanja, od tih silnih batina. Prima tolko udaraca da si misli da ga to transvestit tuče torbicom. Pats i ja opazimo da Dashiki zaustavlja dah kad se sprema na udarac. To nam je po volji.
Pats veli: "Gle ti te otekline, Jeet. Dečko je čvrst, al nikad nije popio batine. Vidi mu se u očima da bi se htio rasplakat."
Pats ima pravo. Velim: "Dečko izgleda ko nahoče." Viknem ja Reggieju: "Pritisni ga i kreni, Reggie! Da ide unatraške! Raspali! Ne zna se borit unatraške, mali! Pritisni ga!"
Reggie opali dečka tako jako da mu izleti štitnik za zube. Sudac ga dade članu Dashikijeve ekipe iz kuta, koji ga opere. Reggie stane uz kut, kako mu je sudac reko. Tipu iz kuta štitnik dvaput ispadne iz ringa skroz dolje na pod. To radi ne bi li dao svom boksaču više vremena za odmor.
Reggie je faca, priča tipu iz kuta ravno iz ringa. Veli mu: "Čuj, buraz, hvala na odmoru."
Tip iz kuta skoči ko da ga je ubo, al se isceri i odmahne glavom, jer je Reggie baš kul.
Znaš, izgleda ko da je u boksu stvar u mišićima, ko da se to tamo gore dvije budale samo lemaju po glavi. Nije stvar u tome da se boksač služi snagom, nego da prenosi silu. Boks je umna igra nakon što naučiš fizički dio. Sad smo duboko prodrli Dashikiju u misli, i on si sad misli da bi najradije išo kući. Al ponos mu ne da da poklekne. Ne još.
Zazvoni, pa kad Reggie dođe u kut, vidim da teško diše. Velim: "Što nije u redu."
Reggie veli: "Ispalio sam hrpetinu udaraca. Još nisam stigo doć do daha." Reggie mi izgleda ko da ga nešto muči.
Velim: "Reci mu, Pats."
Pats veli: "Diši mi, mali, udahni skroz do kraja i pusti da sve izađe iz tebe. Ne tjeraj zrak iz sebe, samo ga pusti da ispadne. To je sve, napuni pluća ko operni pjevač, puni ih skroz iz trbuha, i onda samo pusti da zrak ispadne iz njih. Daj da čujem zvuk dok izdišeš, mali, tako treba. Ajde opet."
Znaš, većina trenera nikad ne spominje istovremeno disanje i udaranje, samo ti kažu da duboko udahneš u kutu. E sad, Pats podučava disanje ko da je to svetinja. Ima i pravo. Pravilno disanje ti može spasit guzicu. Reggie ispusti zvuk ko što mu je Pats reko, i taj čas već izgleda deset godina mlađe.
U petoj rundi Dashiki krene u napad. Baca bombe iz naleta. Par puta dobro prasne Reggieja i Reggie je prisiljen braniti se.

Pats mi veli: "Reggie čeka, Jeet. Dashiki ga pokušava razvalit, ali više taj nema benze u rezervoaru. Reggie mora opet krenut u napad na dečka."
Pats je to dobro opazio. Doviknem to Reggieju. Velim: "Ne čekaj!
Udvostruči tu desnicu! Umoran je, Reggie, umoran je!"

Reggie hitro iskorači ulijevo i ispali desni aperkat, udari ga desnicom odozgo i vrati se krošeom. Dashikiju jedna noga poklekne, i pretvori se u starca točno pred kamerama. Harvey je sa suprotne strane. Faca mu je tako mračna da bi čovjek pomislio da mu je oko vrata omča. Zazvoni zvono i ringerica uskoči s tablom, počne se gizdat i drmat guzom.
Šesta runda, a Dashiki je sav nateko i kreće se ko na usporenoj snimci. Reggie skoči na njega, razbuca mu dupe po cijelom ringu. Reggie vidi da bi ga mogo bacit u nokaut i još pojača. Raspali po dečku kombinacijom šest udaraca, tako krasno da ti se kita digne. Dečku se noge klimaju i samo što nije pao. Reggie ga udari još petput... direkt, pa opet ljevicom, kroše u tijelo, dvostruki kroše u glavu. Dečko je mrtav na nogama i otetura natrag u kut. Al umjesto da ode za njim, Reggie ustukne. Kad odbije navalit, sve si mislim da si je ozlijedio ruku.
Pats veli: "Ne valja. Jebemti, zadržo je dah dok je tuko te kombinacije, pa se umorio. Vidiš mu otvorena usta?"
Pats opet ima pravo. Viknem: "Opusti se, mali. Diši pravilno, kako treba, uzmi si vremena i onda opet odi na njega. Ispusti onaj zvuk."
Reggie kimne i posluša, i sad ga tuče samo sitnim direktićima, al dobro se kreće i ima dobru boju. Kad se odmakne, Dashiki proba poć u napad. Reggie mora pripazit. Ako se Dashikiju omakne pravi udarac, to bi mu moglo okončat karijeru, Reggie nije više klinac, a kad ga Dashiki dokvači par puta, Reggieja zaboli. Ali on se vrati do kraja runde, i opet nema sumnje ko je tu gazda.
U kutu ga mažem mašću i govorim Reggieju što da radi u borbi, al zaboravim mu spomenut disanje.
Pats se sjeti. Veli mu: "Vidiš što je bilo? Imo si ga na dlanu. Dobro si ga udaro, al zaboravio si disat. Zato si se umorio."
Reggie uspravno sjedne. Veli: "Imaš pravo! Ma da, tako je!" Reggie se široko osmjehne, jer sad zna da nije umoran zato što je star.
Pats mu veli: "Moraš disat cijelo vrijeme, sine. Sada diši za mene i pusti da sve ispada, znaš kako se to radi, daj mi puštaj onaj zvuk."
Reggie ga posluša, duboko uzdahne i brzo se oporavi. Al posjekla mu se donja usna, pa sad pljuje krv. Dobio je po njoj dok je diso olvorenih usta, kad se zakočio nakon što je ono prebio Dashikija. Nismo to opazili dok nije došo u kut, pa mu je Pats to sređivo dok je stajo izvan užadi. Uspio je riješit najveći dio.

Mala plava koka opet progizda s tablom broj sedam u zraku i onim trakicama između guzova. Smješka se Reggieju ko da je on kralj. Zazvoni zvono za sedmu. Reggie opet diše kako treba i skroz je svjež i kreće se ko pašče. Hladno počne razvaljivat Dashikiju dupe pune tri minute. Razbije mu oko tako gadno da kad si Dashiki obriše krv, ne može vjerovat kolko mu je ostalo na rukavici. Reggie se zalijepi uz to oko ko da tuca picu, razbije ga još malo svaki put kad ga udari, a udara ga nemilice. Doviknem Reggieju da se Dashikiju vidi očna jabučica kroz presječeni kapak, velim mu da Dashiki samo što nije oslijepio. Što nije točno, a Reggie to zna, al Dashiki to ne zna, svaćate što ocu reć? Dashiki si pokrije lice, a sad Reggie prijeđe na jetra, prijeđe na solarni pleksus, prijeđe na ono rebarce, pa fintom otraga po bubregu. Reggie se bori ko prvak svijeta.
Viknem mu: "Spusti se, Reggie, nek ti bude zabavno! Da te vidim kako mi valjaš, mali!"
Reggie ga rastura. Dashiki pokušava, al nadigran je i to zna. Slalno vičem Reggieju da se Dashiki ne zna tuć unatraške. Dashiki to opet čuje i htio bi mamici. Zazvoni zvono i Pats uđe u ring da mu sredi tu usnu. Ali prvo mora obrisat svu tu Dashikijevu krv s Reggieja. Ja upravo Reggieju brišem krvavu slinu kadli on skoči ravno u zrak, počne optrčavat ring i urlat ko divlji Indijanac. Pats digne pogled, ja dignem pogled.
Ni ja ni Pats nismo primijetili da je sudac izašo nasred ringa. Maše rukama u znak da je borba gotova, da ju je Dashiki predao u kutu i da je Reggie pobjednik. Ja i Pats skočimo u zrak ko Reggie, svi skupa vičemo ko klinci u vrtiću. Harvey gleda u reflektore ko da je on taj koji je dobio potres mozga. Dashikiju je faca skroz rasturena, al uspjeli su mu zaustavit krv iz oka. Dashiki je čovjek i dođe čestitat na borbi Reggieju i meni i Patsu.
Pats mu veli: "Dobar si ti borac, Dashiki, ne daj da te ovo zaustavi." Dashiki veli: "Vraćam se ja. Moram prvo naučit neke fore."
S Reggiejem odemo u Dashikijev kut da se rukujemo s trenerima. Kad se vratimo u svlačionicu, Pats opere Reggieja alkoholom i spakiramo se i spremimo za pokret. Dođe Harvevjev lik za isplate da Reggieju preda ček. Neki dedica, Židov, ima ono okruglo na glavi, baš simpatičan deda. Ima nasmiješene oči i glas ko bombon. Objasni nam odbitke i dade Reggieju da potpiše potvrdu da je shvatio o čemu se radi. Veli da je Reggie nekakav ratnik, veli mu da se borio ko da je iz davnine. Počasti nas pečenim kestenima iz smeđog fišeka. Reggie bi ga vodio kući. Dedica nam ispriča par židovskih viceva i ostavi nas nasmijane.
Zatim novinari, a onda se pojavi Harvey, ozaren ko da je na vrhu svijeta. Priča li ga priča kako se Reggie krasno borio, kako je vješt i elegantan, kako zna boksat i kako zna udarat.
"Čujte, momci", veli on nama. "Znam da mislite da je ovaj honorar pišljiva sića, i da pizdite zbog odbitaka."

Reggie mu upadne u riječ. Veli: "Dužan si mi petnajst dolara i devedeset centi, plus porez."
Harvey veli: "Za što?"
Reggie veli: "Za dva obroka u bifeu."
Harvey veli: "Ma, k vragu, to je sitnica." Široko se osmjehne, izvadi novčanicu od dvadeset dolara iz bunta u džepu i pruži je Reggieju. "Zadrži."
Reggie izvadi dvadeseticu, izvadi četiri novčanice od dolara i deset centi iz džepa, i da ih Harvevju. Reggie veli: "Ja plaćam porez. Evo ti ostatak."
Harvey veli: "Ne zamjeri na klopi, okej? Samo nemoj zaboraviti da sam ti ja dao priliku da pokažeš svijetu da nisi bivši, dobro? Zato što sam ja vjerovao u tebe, dobit ćeš borbu s Babaloom. Već sam ti je dogovorio, da znaš."
Sada Harvey Silvershade voli Reggieja Lovea jer bi htio biti promotor u Babaloovoj borbi za USBA. Smiješno je to. Harvey je dogovorio meč s Babaloom za Dashikija, a sad bi htio da ispadne ko da je to napravio za Reggieja. Reggieju se pogled opet hladi.
Harvey veli: "Znači, ovaj honorar nije bio nešto naročito, okej? Ali, kako ja to vidim, nakon ovoga večeras ti ćeš nokautirat Babalooa. Nakon što dobijemo naslov USBA, moj ti je prijedlog da ga dvaput branimo u Vegasu za pedeset tisuća po borbi. Mislim da imaš još šest velikih borbi u sebi, Reggie. S pravim suparnicima koje ti mogu sredit, tu se radi o možda par milijuna ili čak i više po borbi. Kako ti to zvuči?"
Reggie veli: "Ovisi o tome šta će reć moj menadžer."
Harvey veli: "Imaš pravo, ne bih smio pričati o lovi dok njega nema. Hajde, onda, zasad nećemo o tome, a ti i tvoji dečki dođite gore u Penthouse. Imam tamo škvadru koju bi ti ko bog htio upoznati, znaš, ono, cure ringerice će biti gore, a naručio sam i par odrezaka i šampanjac na ledu."
Reggie zna da je tulum trebo bit za Dashikija. Reggie veli: "Ne volim jest odrezak, alkohol ne pijem, a ženu ne varam."
Harvey veli: "Nije problem. Naručit ću rebrica." Reggie veli: "Ne jedem svinju."
Harvey veli: "Pa što jedeš?" Reggie veli: "Piletinu i ribu."
Harvey veli: "Naručit ću oboje. Koliko će ti trebat da stigneš?"
Reggie veli: "Prvo moramo odnjet stvari u drugi hotel niže niz ulicu po snijegu."
Harvey veli: "Ma da, šteta što ima snijega. Hej! Reći ću ja svojim dečkima da ti otfuraju stvari onamo. A ti dođi gore odmah. Po noći je jebeno dobar pogled na molove."

Pats veli: "Stvari su nam ovdje, pa ćemo ih odnjet, Jackie. Da obavimo svoj posao." Još nije zaboravio kako je ono izgubio zubalo, i sad bi htio pokazat Harvevju što ga ide.
Vidim da Harvey nije sretan. Veli: "U redu, ako tako hoćete. Ali ja svejedno idem naručiti piletinu i ribu. Kada da vam se nadam?"
Reggie veli: "Ne nadaj se. Mi idemo proslavit s prijateljima gore u menzi." Harvey skroz pocrveni u faci ko da smo ga ulovili dok je drko. Veli: "Okej,
kako hoćeš. Možda idući put, šta kažeš na to?"
Reggie veli: "Ko zna?"
Promotor izađe unatraške s osmijehom na licu, ali u očima mu se vidi da mu je muka. E sad, to što je bilo između Reggieja i Harvevja ne znači da Valentine Reggie Love neće raditi s firmom Harvey Silvershade Promotions ako pare budu prave. Reggie bi samo htio da bijeli Židov zna da će imat posla s crnim Židovom.

Djevojka od milijun dolara


"BOKS JE NEPRIRODAN ČIN", PROŠAPTAO JE GLAS. "SHVATI ŠTO TI
HOĆU reći, mali. U boksu je sve obratno od onoga u životu. Ako se hoćeš premjestiti ulijevo, ne iskoračiš ulijevo, nego se odgurneš desnim palcem, ovako. Za premještanje udesno, odgurneš se lijevim, vidiš?" Stari bijelac ti nije gledao u oči, gledao ti je ravno kroz oči, pa skroz do unutrašnje strane glave. "Umjesto da bježiš od boli, što je prirodno u životu, u boksu joj se približavaš, kužiš? Znači, nakon što si odlučio biti boksač, sad moraš naučiti kako se boksa, jer koliko god ti bio žilav, prijatelju, ovi karonje će te baciti u nokaut."
Glas Frankieja Dunna bio je prodoran. U jednoj te istoj rečenici mogao je postati visok i rezak ili se zaobliti slatko poput breskve, kao kad Benny Goodman svira "Body and Soul", ili se spustiti do grizlijeva režanja. Mogao bi vam se primaknuti postrance, a onda se suvratiti, ali taj glas je uvijek probadao um prizorima koji se ne bi zaboravljali, jer je iz toga starog čovjeka izlazio zvuk koji je slikao slike, a one su postajale dio tebe i tjerale te da mu čuješ glas i kad ga nije bilo. Kad bi Frankie Dunn kazao boksaču kako da se kreće i zbog čega da se tako kreće, boksač je to mogao vidjeti kroz Frankiejeve oči i osjetiti kako mu se to spušta u vlastito meso, pa sve do kostiju, te bi porumenio od čarolije shvaćanja i osjećaja moći. Neki su staroga zvali Doc, a 1neki su ga zvali stric Frank. Stari crni boksači i treneri zvali su ga Frankie Dunn Frankie Dunn, i kimali glavom ili se smiješili dok bi mu ponavljali ime. Frankie je obožavao ratnike.
Bilo je gotovo četrdeset stupnjeva u Hit Pitu, dvorani smještenoj na dnu dvadeset trošnih ciglenih stuba na Petoj ulici pokraj Avenije Maple - usred Nickela, sirotinjske četvrti u središtu Los Angelesa. Vladala je ljetna sparina, prepuna boksača svake boje, od kojih su neki imali tek osam ili deset godina, a neki trideset i više, veterani koji su se već borili svugdje i protiv svakoga.
Dva boksača u sparingu, jedan crnac i jedan Chicano¹, spremali su se za borbe za naslov u različitim težinskim razredima. Boksačima je bilo posve normalno pri vježbi znojenjem izgubiti tri kile, često i više. Skoro svi su boksači bili muškarci, ali ondje su bile i tri žene.
Treneri su se migoljili poput kobri i radili sa svojim boksačima, izolirani u buci, vrućini i sparini. Neki su im se priginjali i šaptavali im upute, drugi su ih glasno izvikivali. Sa svih se slijevao znoj, čak i s desetak promatrača koji su sjedili na kratkim i niskim tribinama nasuprot dvama ringovima. Iz kasetofona


1 Amerikanac meksičkog podrijetla.

iz četiri kuta i duž zidova treštala je različita glazba, zbog čega je u dvorani bilo kao u kaznionici.
Frankie je brisao ručnikom obećavajućeg 59-kilaša, malog šes- naestogodišnjeg Chicana iz Boyle Heightsa. Kako mu je bilo krenulo, činilo se da ima izgleda da uđe u olimpijsku momčad. Idući dečko koji je po rasporedu trebao raditi s Frankiejem bio je crnac i profesionalac, teškaš vičan borbama na deset rundi, s rezultatom od 19 dobivenih, l izgubljenim i l neodlučenim susretom, uz 17 nokauta. Usprkos svojoj dobi, Frankie je i dalje držao sparing- rukavice boksačima, bez obzira na njihovu veličinu. Frankie je imao obješena ramena, a s podlaktica su mu virile žile, ljubičaste i tamne naspram svijetloj koži. Sljepoočnice su mu bile gusto izbrazdane voštanim tkivom ožiljaka. Bio je slijep na lijevo oko, i taj mu je kapak visio. Ostajao mu je otvoren pri spavanju. Kao klinac je bio kozičav, crne, kovrčave kose. Sad mu je nos bio kvrga, a lice izborano poput ružičaste karte spram neprorijeđenoj, valovitoj sijedoj kosi. S izuzetkom djevojke koje je sjedila na tribini, bio je jedini bijelac u dvorani. Ali rasa nikad nije bila bitna Frankieju, a budući da se nije plašio boje, i to oduvijek, poštovali su ga svi u dvorani, uključujući i trenere i boksače koji su bili muslimani. Afrikanci su ga naročito obožavali.
Pokretne slike vrte se u glavama starih ljudi, o čemu mladi ništa ne znaju. Ponekad se cijeli dan od prije pedeset godina odvrti između dva treptaja. Bez ikakva povoda, Frankie se sjetio kako je umirovljeni boksač Houston Stokes, zvani Stone, jednoga dana svratio u dvoranu. Sa sobom je poveo svoja dva najmlađa djeteta - šestogodišnjeg dječaka i sedmogodišnju djevojčicu. Frankie je bio trener Houstonu, i skupa su zarađivali i posvuda putovali. Ali Houston nije mogao uvjeriti klince da ne ulaze u ring, pa je viknuo iz petnih žila, ne bi li ih preplašio.
"Je l' ima tu koga da oče kupit ovo dvoje? Jeftino ih dam, samo da prodam!"
To je klincima privuklo pažnju, pogotovo kad je Frankie rekao: "Možda ih ja kupim, Stone. Rade li kako?"
"Ma nego šta, da ih samo vidiš kako rade." "Ali beru li pamuk?"
Za stolom za dame, stari Earl McClure, tuberkulozan i sličan mumiji, pljesnuo se po bedru i skoro pao sa stolca od cerekanja. Earl je odavno bio otišao Bogu na istinu, i Frankie ga je spominjao u molitvama. Ali klinci su se za tili čas primili tati za nogavicu, a Stone je namignuo Frankieju i šapnuo mu: "Čovječe, i dalje nema boljeg od tebe."
Frankie je bio dovoljno star da ima takve uspomene, koje su ga često cimale za rukav. Ali imao je i određene ciljeve, snove koji su i dalje nabijali u njemu. Ovaj bi mu teškaš mogao biti upravo to - od dvomilijunske zarade, dvjesto tisuća pripalo bi Frankieju. Dok je stojećki razmišljao kako bi podijelio

taj novac sa svojom djecom, netko ga je otraga potapšao po ramenu i rekao: "Gospodine?"
Frankie se okrenuo i ugledao onu bjelkinju s tribina. "Da?"
"Jelte, vi se zovete Frankie Dunn, jesam li u pravu?"
Rečenica iz njezinih usta zvučala je prije kao izjava nego kao pitanje, a govor joj je imao seljački prizvuk. Dvije debele pletenice tamnocrvene kose visile su joj iza ušiju i tvorile okvir pjegavu licu s očima boje ahata, kao i u Frankiejeve kćeri. Bila je visoka možda 175 centimetara i teška oko 63 kilograma, u dobroj kondiciji. Bila je opuštena i stajala je u gracioznom položaju, rasporedivši težinu na oba stopala, a usprkos slomljenu nosu bila je zgodna. Frankie ju je već nekih tjedan dana viđao kako se mota po dvorani, a opazio je i da drugi treneri oblijeću oko nje. Imao je dojam da ju je već negdje vidio.
"Ime mi je Frankie", rekao je, očekujući najgore. "Što je, dugujem ti novac?"
"Ne, gospodine," rekla je, ozbiljna poput trudne ljubavnice, "ali nas dvoje imamo problem veći od getribe u Peterbiltu2."
"Nas dvoje, kažeš? Nas dvoje?" "Ma je l' sam zamucnula?"
Frankie je rekao: "A koji to pogolemi problem mi navodno imamo?" "Problem je taj da bi ja vas trebala nagovorit da me počmete trenirat."
Od srca se nasmijao. "Getriba u Peterbiltu, nego što! Shvati, ja ne treniram cure."
"Ne sjećate me se? Zima, prije par godina, gore u Kansas Cityju? Moja prva borba?"
Frankieju je pogled odlutao, a zatim je zaškiljio kad ju je opet pogledao. "Sad se sjećam."
"Baš sam si fino taj put razbila nos, sjećate se? Skoro me i nokautirala, al ja se nisam dala i svejedno sam pobjedila. U svlačioni su svi urlali ko da se dijeli Jack Daniels na litre, al vi se niste pačali u to. Sjećate se toga?"
"Bio sam u K. C.-ju s teškašem u meču na osam rundi. Ma da, gledao sam ti borbu na monitoru u svlačionici." "Sjećate se šta ste mi rekli?" "Pa, zar me nisi pitala?"
"Rekli ste: 'Curice, ako si žilava, ne znači da nisi kilava.'" "Jesam", rekao je Frankie.
"A onda ste rekli: 'U ovoj igri ti je bitna lova, a ne žilavost.' Je l' tako?"

2 Vrsta teškog američkog kamiona-tegljača.


"Tako je."
"Pa, gospodine, zato sam vam ja došla u L. A."
"Čekaj, sad, nema šanse da sam ti rekao da ću te trenirati", rekao je Frankie.
"Ko da ja to ne znam."
"Pa u čemu je onda problem?"
"Problem je i dalje isti", rekla je. "Da vas nagovorim da me trenirate, šefe." "Nisam ti ja šef."
"Ako vas ne budem zvala 'šefe', oćete mi bit trener?" "Neću."
"A onda vas baš i mogu zvat 'šefe', je l' tako?" "Nije", rekao je. "Daj dođi ovamo."
Frankie ju je odveo u teretanu, gdje se čulo jedino stenjanje i zveckanje utega. Usput se prisjetio svih razloga zbog kojih ne bi trebalo trenirati boksačicu. Iznad svega, naprosto mu nije bilo drago gledati kako žene primaju udarce. Svejedno, sad je već bilo amaterki, a one će uskoro ići i na olimpijadu. Bit će ih sve više, pa će postajati i sve bolje. Tako da će biti bolje od ovih koje trenutačno boksaju, a kažu da bi to bilo dobro za igru. Nije ga bilo briga koliko će dobre postati. Razbijanje cura protivilo se svemu u što vjeruje.
U redu, pomislio je, vremena su se promijenila. Djevojke sad rade isto što i momci, ali to ne znači da tako treba biti. A tu su i praktični razlozi. Raspoređivanje borbi s obzirom na mjesečnice. I cice s modricama. A što ako neka bude trudna, pa pobaci zbog borbe? K tome, ne ide mu psovanje. Što ne znači da i inače naročito psuje. Ali ponekad je najbolje psovkom kazati to što želiš reći. U stilu: Drži te ruke gore, jebemti!
"Ma da," rekao joj je, nastavljajući razmišljanje naglas, "a pola njih su degenerične žene u ljubičastim bermudama s punim ustima feminističkih sranja, znaš na što mislim? A kad treniraš komade, ne smiješ psovati, jer te onda tuže."
"Neću ja, šefe, ja sam vam s Ozarka."
"A onda ima i onih koje ti frajerski ulete i samo se hvalisaju o tome što im je jezik sve radio kad su sinoć bile u Mačkici u čizmama ili na Žutom ciglenom puteljku."
"Nisam vam ja lezba, ako to oćete reć", kazala je. "Znam ja s kitom sve kako treba."
"To se mene ne tiče, kako god bilo, a u tome i jest stvar... što god da jesi, vrag da te nosi, neka to ostane izvan dvorane."

"Je l' to onda znači da ćete me trenirat?"
"Ne, dovraga." Zatim se smekšao. "Ne mislim ništa osobno, shvaćaš? Ali ja bih se morao previše promijeniti. A u rezervoaru mi nema više puno benzina, shvaćaš? A, uostalom, i ti si prestara."
"Imam samo tries dvije."
"Vidiš što ti hoću reći? Momci počnu rano, kako i moraju, jer za ovo treba vremena, kao i za balet. Ako u tvojim godinama počneš ići na balet, nećeš očekivati da izbiješ na vrh, ali ljudi očito misle da se ovom igrom mogu početi baviti koliko god im se kasno svidi. Boksač se stvara četiri godine, to ti traje kao i studij. A u to ne ubrajam vrijeme potrebno da dođeš do borbi i da ih osvojiš, a kamoli poteškoće koje mogu nastati."
"Bavim se boksom već skoro tri godine. A i nije da se prije nisam bavila sportom."
"Hrpetina cura dođe iz karatea, što ti je jedna skroz druga stvar, od ravnoteže nadalje. Žene također dolaze iz softbola, ili košarke, ili odbojke, ili nogometa. Koja si ti?"
"Sve navedeno."
"Ili im je namjera tim činom dati nekakvu izjavu o društvenoj ulozi igre posvećene lemanju suparnika na mrtvo ime zbog zarade. Pokušao sam trenirati par cura, znam o čemu govorim. Jedna stara koza došla mi je s lovačkom kapicom na glavi i u kostimu od Billybluea3, za Boga miloga. Uostalom, da žene tuku po ženama, to mi uopće nema smisla, bar ne sad kad ih tolike tjeraju u ring prije nego što su išta naučile. Jasno, ima žena koje se znaju boriti. A kada se u ringu nađu dvije koje to znaju, borba bude dobra i obično se nijedna ne ozlijedi. Ali često se ondje nađu djevojke koje se ne znaju boriti, ili jedna bude toliko inferiorna da te srce zaboli."
"Pa šta nije na boksačicama da rade šta oće, makar su ženskog spola?" "Do jedne mjere, jasno da je, ali što ćemo s borbama koje su skoro pa
cirkuske atrakcije, sličnije borbama pasa? Vidio sam jedanput dva curetka od po pedeset kila, koje su samo mogle stajati noga do noge i lamatat rukama kao da stoje iza prodavaonice alkohola i tuku se na staklovini. Skroz su si rasturile oči. Jedna je slomila čeljust, a pobjednica je završila u bolnici s naprsnućem slezene. I koji je to onda vrag? K tome, što ako ti cura smrtno strada? Ma, ne dolazi u obzir, nađi si nekog drugog trenera."
"Neću nekog drugog." Osmjehnula se, što mu je gotovo slomilo srce. "Zašto si se tako napenalila na mene?"
"Jer znam da s vama mogu zaradit."

3 Američka marka modne muške odjeće, proizvedene u Italiji.

"To ti je prvo pametno što si rekla. Ali velika većina cura ništa ne zaradi. Dobro, danas u kvalifikacijama zarađuju duplo više po rundi nego dečki, ali cure se bore u rundama koje traju samo dvije minute, pa ti ga to opet dođe kao cirkuska atrakcija. I kakve su to gluposti da cura može doći do borbe za naslov nakon samo šest ili osam borbi, možda i manje? Ti naslovi nisu stvarni, shvaćaš? Nema tu bitnih pragova koje se mora prijeći. Zato se još trebamo načekati prije nego što cure dođu do velike love, razumiješ?"
"Borila bi se ja u rundama od tri minute, kad bi mi dali." "Ali neće ti dati. Shvaćaš? Nije to isto."
"Gledajte me, gospodine Frankie Dunn. Recimo da ste u pravu što se boksačica tiče. Al meni su tries dvije godine, pa ako se ne mogu probit u boksu, kakve vražje šanse ova stara seljanka opće ima?"
"Recimo da se ozlijediš."
"Meni to ide na dušu, a ne vama. Nećete požalit, šefe, obećajem." "Neće ići."
Pognula je glavu, zatim ga pogledala ispod oka i izašla iz dvorane. "Dobro", rekao je Frankie.
Rodila se i odrasla u jugozapadnom dijelu Missourija, u pobrđu pokraj prdečevca u Ozarku zvanom Theodosia. Mnogi gradići nani-zani duž dvotračne autoceste 160 nisu bili više od benzinske postaje i pošte podignute usred cedrovih i hrastovih šuma, na mjestu gdje je vrag već rekao laku noć. Bila je sirotinja iz kamp-prikolice, kao i toliki iz tog kraja, i odrasla je svjesna da vrijedi manje od drugih. Stvari su drugačije stajale dok joj je tata još bio živ.
Kad je imala petnaest godina, njezina najstarija sestra, Mardell, pobjegla je od kuće. Brat Eustace bio je u zatvoru. Drugi brat, J. D., bio je desetnik u vojsci. J. D. je imao četvero djece i trudnu ženu, te je preživljavao samo zahvaljujući socijalnoj pomoći. Druga sestra još je živjela s majkom, a obje su imale preko sto četrdeset kila. Od prvog do prvog u mjesecu krpale su kraj s krajem sa socijalnom pomoći i točkicama za hranu. Uz prženog soma ili prženu piletinu, živjele su od biskvita i umaka, keksa Oreos i kole Always Saye.
Stizala je u dvoranu svaki dan prije Frankieja. Na sebi je imala šorc, dvije majice i gornji dio trenirke, odrezan u laktu. Omatala bi si šake i radila bez prestanka, uglavnom preskakujući uže i lemajući veliku vreću, tjelesnu vreću. Nije znala kako se ispravno radi s njom, i bila je toga svjesna, pa je jednog dana, nakon što je završila vježbu, otišla ravno do Frankieja, koji je upravo vadio opremu iz torbe.
"Oprosti što te gnjavim, al ne radim kako treba, je l tako?" Kimnuo je.
"Ko bog ima neka fora."

Pljunuo je u hamper kraj ringa. "U redu, pokazat ću ti, ali samo ovaj put."
Otišao je do vreće i gurnuo je. Zatim se počeo kretati s njom, držeći isti razmak i dok joj se primicao i dok je odmicao, bilo da je kružno izmicao na bok, ili da ju je zaobilazio.
"Vrebaj, ne šetaj", rekao je. "Moraš obraditi vreću. Prvo je moraš doživjeti kao čovjeka, a ne kao vreću. Kad to shvatiš, nemoj je početi udarati sve dok se vreća ne počne njihati od tebe." Pokazao joj je usput kako se to radi. "To je mrtva masa, vidiš? Pa ako je udariš dok se njiše prema tebi, uzvratit će ti, zagušiti tvoje udarce i oduzeti ti ravnotežu - neće ti dati da ispružiš udarce do kraja, nećeš moći izvesti pokret kako treba. Joe Louis je rekao da čovjek ne udara svog protivnika, nego udara kroz svog protivnika."
Postupila je prema Frankiejevoj uputi. Isprva je bila nespretna, ali kad je ulovila ravnotežu počela se kretati kao što joj je Frankie pokazao, kružeći prema naprijed prvo jednim, pa drugim ramenom, lako da joj je glava stalno bila bez razmišljanja u pokretu.
"Tako treba, kruži. Tako ti se glava stalno kreće i stalno ti je jedno rame otraga, spremno da ispali snažan udarac - tako da ne moraš izvesti pripremnu radnju kad nešto hoćeš izvesti, ako ti se, recimo, protivnik otvori. Ne zaustavljaj se, kreči se s vrećom, kruži oko nje", rekao je i gurnuo vreću. "Sama će ti kazati kada da je udariš, baš kao i protivnik."
Frankie je otišao odande, posvetio se svojim dečkima i zaboravio na nju. "Vražja ti vreća zbilja veli kada da je lupiš", promrmljala je sebi u bradu, a
pred njom se otvorio cijeli svijet kutova i ravnina. Ostala je u njemu još dugo
nakon što je Frankie otišao iz dvorane. Kad se sutradan vratio onamo, ona je uvježbala fintu i već zadavala udarce u trup i u glavu - krošeima iz direkta, aperkatima, ubodnim direktima i širokim udarcima desnicom iza kojih su slijedili dvostruki lijevi direkti, te se kretala bočno, uz dvostruke i trostruke direkte.
"Šta kažeš?"
"Nije loše, ali još uvijek udaraš iz lakta. Udarci su ti dobri, jer si jaka, ali to te previše napreže. Prvo i prvo, moraš se postaviti pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, shvaćaš? A onda se moraš okretati u struku pri udarcu. Kad udaraš desnicom, moraš istupiti za pedalj ulijevo i istovremeno se približiti s obje noge za pola koraka. Time si oslobađaš desni kuk, nogu i stopalo, ovako, tako da možeš cimnuti guzicom pri udaranju. Hoću reći, stražnjicom."
"Ma svatila sam ja vas i prvi put. U mene je sitna ko u mazge od četeres dolara."
Baš i jest, pomislio je Frankie, a imaš i duge noge, s gležnjevima kao u balerine. Duge ruke i kratko tijelo, savršeno za boks. Kako je na sebi imala gornji dio trenirke i majice, nije joj sa sigurnošću mogao procijeniti grudi, ali nije imao dojam da su joj povelike, što je prednost za boksačice.

Sutradan je i dalje udarala iz lakta. A i preksutra, a i naksutra - tako se ne može zadati nokaut. Frankie ju je promatrao dok je radio sa svojim boksačima, i šutke gledao kako joj se uvaljuju drugi treneri. Ona im se pristojno smiješila, katkad bi kimnula, ali uglavnom je niječno odmahivala glavom.
Sjela je pokraj Frankieja na nisku plavu klupu. "Stalno se trudim, al ne ide mi, pa mi ne ide. Kako to?"
"Nemaš ravnotežu", rekao je Frankie. "Ne znaš prebacivati težinu." "Kako da to naučim, šefe?"
"To te može naučiti bilo koji od ovih trenera." "Ne bi baš rekla."
"Zbog čega?"
"Jerbo čak i ja vidim da skoro svi njihovi boksači imaju isti problem ko i

ja."


Osmjehnuo se. "Znaš udarati po kruški?"
"Lupaš je iz lakta, ko na filmu." Nasmiješila se, priznajući da ne zna.

"Samo to znam."
"Gdje ti je kruška?" "Nemam je."
"Bože dragi."
Frankie je izvadio svoju krušku iz torbe, čvrsto je napuhao pumpom za bicikle, te joj pričvrstio zglobnu kuku na podesivu okruglu platformu na stropu, koja im je visinom oboma odgovarala.
"Na filmu," rekao je, "kao što ti kažeš, samo seru bez guzice." Shvatio je što je rekao. "Hoću reći, bez stražnjice. Ali nije samo u tome stvar. Radi se o ritmu i koordinaciji oka i ruke. Ali iznad svega se radi o ravnoteži. Upamti tu riječ, ravnoteža. Mislim na to da je moraš moći prebaciti s jedne noge na drugu za tren oka."
"Mislila sam da je stvar u tome da se udara po tom što se jače može."
"U boksu se ne udara jako, nego ispravno. Gledaj", rekao je Frankie. "I broji sa mnom, jedan, dva, tri, četiri. Izvedem puni udarac lijevom šakom kad kažem jedan. Zatim prebacim tijelo i oslonim težinu na lijevo stopalo, te ostanem tako dok na dva udaram krušku donjim dijelom lijeve šake, kao da u nju bočno zabijam šiljak za led, ovako. Dok mi je težina još na lijevom stopalu, desnicom uputim udarac kroz krušku na tri. Onda opet prebacim težinu na desno stopalo, i na četiri desnicom izvedeni taj pokret šiljkom."
Frankie je blago ubrzao, da ona vidi kako se kruška kreće u obliku osmice. Frankie joj je rekao: "Gledaj kako mi se bokovi okreću dok prelazim sa

stopala na stopalo. Snaga ti je u guzici, razumiješ? Oprosti što kažem guzica, ali ne znam kako bih to inače rekao."
Frankie se prebacio u višu brzinu, udarajući po kruški ravnomjernim ritmom jedan, dva, tri, četiri, od kojeg je mala vreća udarala u platformu triput svaki put nakon što bi je Frankie udario - bip-bip-bip, bip-bip-bip, bip-bip-bip, bip-bip-bip. Struk mu se okretao pri svakom udarcu, i zbog toga ju je mogao udarati bez napora. Zaintrigirana predstavom, Maggie je gledala kako stari pritom pomiče noge u polukrugu pod platformu, pa natrag - uravnotežen, raspoređen, brz, snažan. Nastavio je tako sve dok se nije oglasilo zvono, pretvarajući krušku u mrlju. Lagano dišući, odmaknuo se i dao njoj da pokuša.
"Čekajte", rekla je. "Nešto ste izveli i sa svojim disanjem." "Primijetila si."
"Kako bi trebala disat?"
"Doći ćemo do toga kada," shvatio je što je rekao. "Ne, nećemo. Nemam vremena, dušo, najiskrenije ti kažem."
"Rekla sam vam da imamo problem", rekla je. "Hajde", rekao joj je. "Pokaži mi koliko vrijediš." "Ne mogu vam ja sve to. Ma znam da ne mogu."
"Ako hoćeš ravnotežu, moći ćeš", rekao je, skinuo krušku i otišao. "A, u guzicu", rekla je.
Sutradan je kupila krušku za vježbanje jednaku Frankiejevoj. Bit će joj gusto s novcem idućih nekoliko dana, ali nije marila. Pričekala je do predvečer, da Frankie ode, a onda se bacila na krušku, isprva potpuno sporim pokretima, a zatim, nakon što joj je gipko krenulo prebacivanje ravnoteže, mogla je ubrzati. Bip-bip-bip, bip-bip-bip, bip-bip-bip, bip-bip-bip.
Za tjedan dana bila je spremna za njega, i bila je tako dobra da se morao isceriti.
"U redu," rekao je, "sada mi pokaži što možeš s velikom vrećom."
Rasturila ju je, kretala se, izmicala i plela, okrećući ramena i ispaljujući udarce, a da nije trebala nijedanput izvesti pripremni pokret. Iskoračila je ulijevo i prema unutra kad je upućivala desni udarac, te se tjerala iz guzice, uravnotežena na prednjem koljenu.
"Nije loše, macushla. Samo ti tako miči pozadinom." "Neće vam bit žao što me trenirate", rekla je. "Obećajem." "Rekao sam ti, ne."
Radila je i na kruški i na vreći, svaki dan sve bolja, udarajući tako brzo i sigurno da su se boksači i treneri zaustavljali da je gledaju kako lupa. Idućeg ponedjeljka opet je bila spremna za Frankieja. Uručila mu je dokument s

nadnevkom, rukom ispisan malim štampanim slovima na papiru s crtovljem istrgnutom iz bilježnice sa spiralnim uvezom.
Daje se na znanje g. Frankie Dunn ima moju privolu da govori kakve god rječi hoće. To znači sve proste rječi od 3 slova i rječi od 4 slova i rječi od 5 slova i rječi od 7 slova i rječi od 8 slova i čak rječi od 10 i 12 slova i koje god još druge rječi hoče. Pri zdravoj sam pameti i tjelu i ovo mi je iskrena želja što mi potječe iz srca i uma i duše.
Vlastoručni potpis
Potpis joj je bio nažvrljan i nije ga mogao pročitati. Zagledao se u nju, a ona se smjesta zagledala u njega.
Rekao je: "Tko te trenirao za borbu u K. C.-ju?" "Sama sam se."
"Imaš menadžera?" "Vas."
"Imaš posao?" Nije htio dobiti neku koja bi htjela Djeda Mraza.
Rekla je: "Konobarim doručke od šest do podneva tamo prijeko ili plaži." Rekao je: "Koji ti je rekord?"
"Devet i tri, ali samo s jednim nokautom." "Nikad nisi imala trenera?"
"Probala sam radit s nekima na početku, al ti su me samo htjeli strpat u krevet, i muški i ženski. Jebi ga, htjela sam se naučit boksu, a ne žnjaranju."
Rekao je: "Kako se ti uopće zoveš?" "Margaret Mary."
"Margaret Mary, a prezime?"
"Margaret Mary Fitzgerald. Al ćaća me zvao Maggie."
Boksačica Mary Fitzgerald, pomislio je Frankie i okrenuo se od nje. "Ma, Isuse Bože."
"Evo kako ćemo", rekao je Frankie. "Ti ćeš slušati mene. Ja neću slušati tebe."
"More tako."
"Ako ti pokažem pokrete koje ne budeš mogla izvesti, to je u redu. Ali ako ti dam da izvedeš pokrete koje možeš izvesti, ali nećeš, to nije u redu."
"More tako."
"Ako ti se ne bude sviđalo raditi sa mnom, odustani kad god hoćeš, neću se uvrijediti", nastavio je. "Ako se meni ne bude sviđalo raditi s tobom, odustat ću kad god hoću, a ti se nećeš uvrijediti."

"More tako."
I tako je počelo. Frankie je s nje skinuo sve naslage glazure. Radila je tako predano da je poželio da su i njegovi dečki takvi. Iskušao joj je snagu i izdržljivost tako što ju je vodio rundu za rundom na sparing-rukavicama. Išao je s njom na trčanje, da se uvjeri da trči kako treba. Naučio ju je stajati u ispravnom stavu i držati stopala u širini ramena, umjesto da ih široko razmakne i ukopa.
"Zašto?"
"Ravnoteža - u ravnoteži si slobodna, a još ti je i doseg veći kad su ti noge ispod tijela, a ne skroz raširene." Dokazao joj je to primjerom.

Pokazao joj je kako da se primiče i odmiče, kako da se kreće bočno. Naučio ju je kako da se bori dok uzmiče. Noge joj je vježbao tako što je iznenadno bacao sparing-rukavice na pod ringa, jednu po jednu, i tjerao je da se smjesta saginje i dodaje mu ih. Prvi dan je izdržala jednu minutu prije nego što su je noge izdale. Za dva tjedna prolazila je kroz tri trominutne runde i znala se služiti mišićima bedara i stražnjice, te nožnim bicepsima, onako kako se njima boksači služe.
Naučio ju je kako da stoji na prednjem zglobu stopala, kako da dobije zamah odrazom s desnog palca; kako da drži težinu nad lijevim koljenom, da se izbacuje s njega prilikom ispaljivanja direkta; kako da udvostruči i utrostruči direkt, čime će natjerati protivnicu u povlačenje na petama. Naučio ju je kako da zapriječi ring, kako da prodire kroz obranu i odupire se s lijeve i desne strane. Ma koliko da ju je tjerao, uvijek je bila spremna za još više. Postala mu je srcu draga, macushla - mo cuishle na gaelskom: dušica, rođena moja.
"Imaš lošu naviku da spuštaš lijevu šaku, ovako", kazao joj je. "Joe Louis je imao isti problem, makar je dobio dvadeset sedam borbi za redom, od čega dvadeset tri nokautom. To je bilo prije nego što je Max Schmelling navalio preko Louisove lijene ljevice i bacio Joea u nokaut."
"Louis ga je dobio u drugoj borbi."
"Ma da, ali piše im se da su jedan-jedan", rekao je Frankie. "U redu je ako protivnicu mamiš da izbaci pun udarac desnicom, pa da se onda ti možeš izmaknuti ili uzvratiti - to je u redu zato što si spremna skočiti kao žabica. To je izvodio Sugar Ray Robinson, a onda bi kratko odstupio i, jop!, ispalio fini kroše za laku noć. Ali ti još nisi dotle došla."
"Moram se cijelo vrijeme štititi." "To je pravilo."
Dao ju je na sparing s drugim djevojkama iz dvorane. Kako je i očekivao, zadržavala je dah pod pritiskom i umarala se. Stoga ju je naučio kako da diše. Ispravno disanje omogućilo joj je da ispaljuje brže udarce kad god poželi, pa je neumorno počela tući po sparing-rukavicama. Kad ju je opet dao na sparing s djevojkama, isprašila ih je iz ringa.
"Kako mi ide, šefe?"

"Bolje."
"Stesala sam se na pedesdevet kila."
Taman kako treba, pomislio je Frankie, ima visinu i domet za svoju težinu, s dosegom i snagom. Osmjehnuo se sebi u bradu dok je odlazio - a njoj sad već ide tako glatko da bi se mogla boriti na kiši, a da se ne smoči.
Kad joj Frankie nije mogao naći sparing-partnerice, stavljao ju je u ring s dečkima da očvrsne, da navikne organizam na šokove. Dečki su bili iste težine i imali podjednako iskustvo, te bi je obično prebili. Ali koji put bi bilo i obrnuto, pa je jedanput nokautirala partnera direktom i brzim aperkatom, nakon čega mu je uputila izravan udarac desnicom, elegantno, kao iz udžbenika. Neki tip koji se stalno motao onuda doviknuo je dečku: "Hej, stari! Pa je l' ti to daš da te cura potuče?"
Frankie je rekao: "Nije to cura, to je boksačica." Tip je podigao ruke i izgubio se.
Ispočetka, s obzirom na Maggiene prosječne rezultate i prividan nedostatak snage, bilo joj je lako dogovoriti borbe, pogotovo s obzirom na to da su promotori bili željni ženskih mečeva - po klubovima u Resedi i Sacramentu, po kazinima u udaljenim indijanskim rezervatima. Maggie se trebala boriti na četiri dvominutne runde, za najmanje dvjesto dolara po rundi. Frankie ju je obukao u tradicionalnu irsku žuto-zelenu boju, s velikom zlatnom djetelinom s četiri lista na leđima haljetka, ispod bijelog natpisa MAGGIE, a ona je samo rasturala. Četiri borbe i četiri nokauta, od toga dva u prvoj minuti prve runde.
Tjedan dana nakon zadnje borbe, s rezultatom na 13 dobivenih i 3 izgubljena susreta s 5 nokauta, Maggie je dobila priliku da se u Hamburgu bori za naslov u nižoj lakoj kategoriji do 60 kilograma protiv Billy Astrakhove, "Modre Medvjedice", za dvadeset tisuća dolara. Frankie je to odbio, iako je morao unovčiti neke obveznice vezane štednje.
Maggie ga je upitala: "Zašto, šefe? Mogla sam si kupit auto." "Nismo spremni."
U zadnjoj borbi Maggie je spustila lijevu ruku i zaradila šljivu na oku od desnog krošea.
"Imaš irsku kožu. Što sam ti rekao o držanju rukavica pred licem?" "Nisam to ni osjetila", rekla je.
"Pričekaj da se počneš boriti s velikima", rekao je Frankie. "Reci mi kad budeš bila spremna za šest rundi."
"Od jučer sam."
Uzdižući se u svojoj klasi, Maggie je osvojila prvu i drugu borbu na šest rundi sudačkom odlukom, ali iduće tri suparnice je nokautirala, svaki put u trećoj, poslavši čak jednu u bolnicu s naprsnućem bubnjića i potresom mozga.

"Dobro došla u boks", rekao joj je Frankie.“ "Oće l' ona ozdravit?" upitala ga je Maggie. "Vjerojatno. Ali što ako neće?"
"A onda će si valjda morat nać mužića i izrodit mu hrpu dječurlije", odgovorila mu je. Nakon što je to rekla, sjetila se sebe kako kao trinaestogodišnjakinja stoji bosa na zemlji u izlizanoj haljinici, a impetigo4 joj se širi licem. "Ma ne, nisam to ozbiljno mislila."
Sad joj je rezultat bio 18 i 3, s 8 nokauta, a Frankie joj je po borbi donosio zaradu od tisuću osamsto dolara. Počinjala je privlačiti pozornost medija, te se nekoliko članaka o njoj pojavilo u boksačkim časopisima. Ali drugi su se menadžeri počeli plašiti kad bi trebali poslati svoje djevojke u isti ring s Maggie, ne želeći izlagati rezultat svojih boksačica riziku zbog malih zarada koje su im sitni promotori mogli ponuditi. Stoga je Frankie na svoju ruku zasladio pogodbu, podigavši gotovinu iz vezane štednje kako bi platio i po tri tisuće dolara više protivnici putem promotora. Maggie je došla do rezultata od 19 i 3, s 9 nokauta, što je bio omjer nokauta manji od pedeset posto. Ali rezultat s Frankiejem bio joj je 10 i O, s osam protivnica izbačenih iz igre, što je davalo omjer nokauta od 80 posto.
"Daj mi da platim bar pola toga što im ti moraš plaćat", rekla je. "Ma ne, naplatit ću se ja već. Daj otkaz na poslu."
Prihvatili su borbu na osam rundi u Londonu za osam tisuća dolara, uz još dvije tisuće za troškove treninga. Pripalo im je mjesto izazivača u meču za naslov u perolakoj, a za tu prigodu Frankie je dao da se za Maggie izradi novi dres, tako svijetlozelen da je bio gotovo bijel, i k tome svjetlucav pod svjetlom reflektora. Na šorcu joj je žuto-zelenim keltskim slovima pisalo MAGGIE. Na poleđini klijetka bio joj je crtež zlatne irske harfe. Iznad harfe je keltskim žuto- zelenim slovima, obrubljenim zlatom, pisalo MO CUISHLE na gaelskom. Frankie joj je kazao da nosi taj dres pri vaganju, pa kad su ga irski novinari vidjeli, vijesti o njoj smjesta su se pojavile na irskoj televiziji i novinama. Zatim su vijest prenijeli engleski mediji, pa su Irci s boravištem u Engleskoj napunili dvoranu. Frankie je uzeo gajdaše u kiltovima da je isprate do ringa prije borbe, a publika je skandirala: Ma-cush-la! Ma-cush-la!
Borbu je postaja Wide World of Sports emitirala u Sjedinjenim Državama, a Maggie je porazila suparnicu - žilavu Jamajčanku s dredloksima i rezultatom od četrnaest nokauta za redom - u šestoj rundi, na temelju posjekotina. Kad se Maggie vratila u Los Angeles, sve televizijske postaje htjele su dobiti intervju s njom. Cijena joj je skočila, a Frankie joj je dogovorio borbe u Vegasu i Atlantic Cityju po pedeset tisuća dolara, što je bilo više nego stoje zarađivala većina vrhunskih muških izazivača. Sad su svi promotori uzimali gajdaše da prate Maggie do ringa. Irci, koji su se tako dugo držali po strani, počeli su se šepiriti.

4 Gnojna infekcija kože na licu, česta u djece.

Na temelju njezinih dviju zadnjih pobjeda, od toga jedne nokautom, Frankie je potpisao uvjetni ugovor s promotorom iz New Yorka za dvije borbe na deset rundi u Madison Square Gardenu. Za prvi će meč Maggie dobiti još nečuvenih sedamdeset pet tisuća dolara. Ako ga dobije, pobjednička zarada će u sljedećoj iznositi sto tisuća. Irski poklonici boksa iz Bostona dupkom su napunili čartirane vlakove za New York.
Maggiena prva suparnica u New Yorku složila se s podom u četvrtoj. Druga je predala borbu iz kuta nakon osme. Naslov na sportskoj stranici The New York Timesa glasio je JE LI MACUSHLA PRVA CURA OD MILIJUN $$$?
Druga ponuda za naslov stigla je iz Atlantic Cityja, ali Frankie ju je odbio zbog načina raspodjele novca.
"Nema šanse da dobijemo manje od prvakinje", rekao je Frankie. "Mi smo atrakcija, a ne ta ruska Švabica, što god već da je."
Frankie i Maggie stavljali su novac na štednu knjižicu. A sad su svi menadžeri boksačica, ma gdje bili, htjeli dobiti borbu s njom, zbog velikih zarada koje je Maggie stvarala. Frankie je znao da ih ona može dobiti. Ali tad su njih dvoje skupa radili već skoro tri godine, a on je znao i da Maggie više nema puno vremena, da joj tijelo može pretrpjeti još samo ograničenu količinu boli. Pisala su joj braća i sestre, i tražili je novac. Počela je slati petsto dolara mjesečno svojoj majci Earline. Između borbi, Frank je otišao s njom natrag u Missouri, gdje je kupila i uredila udobnu kuću od cigle s dvije spavaće sobe, te je poklonila majci kao iznenađenje.
"Al kako ću sad dobivat socijalno i točkice za hranu?" rekla je Earline. "Pa šta nemožete ti i Roxanne nać poso?"
"Tvoja sestra i ja gledamo filmove dokasno i onda spavamo tolko dugo da ne bi stigle."
"Onda prodajte tu vražju kuću." "Moš nam posudit malo para, srce?" "Evo ti dvjesto", rekla je Maggie.
"Kada drugi put budeš dolazila kući, ajd nemoj povest momka sa sobom." "Mama, u šta si se ti to pretvorila?"
Borila se u Johannesburgu i Parizu. Frankie ju je naučio da se kreće i da probija, da dere i da cijepa, da drži suparnice na razdaljini punog udarca, umjesto da im dopušta da joj se približe. Iz Pariza je otišla u Dublin, gdje je imala sparing-borbe s tri djevojke - svaku na tri runde - u egzibicijskom nastupu s ciljem prikupljanja sredstava za irski program poticanja amaterskog boksa. Lord gradonačelnik proglasio je Dan Maggie Macushle i predao joj ključeve grada. Ulice su bile prepune razdraganih obožavatelja.
"Živa lova", rekao je Frankie.

Iako je Frankie sad posvećivao puno vremena Maggie, nikad nije zapostavljao svoje ostale boksače, s kojima je svakodnevno radio, kad bi imali borbe izvan grada. Crkavao je od stalne promjene vremenskih zona, ali sutradan bi se uvijek pojavio u dvorani. Njegovi boksači, harni poput ptičica, nikad nisu saznali koliko je umoran. Djevojke su dolazile čak iz Brazila moliti Frankieja da im bude trener i menadžer.
"Podijelila bih lovu pola-pola", nudile bi mu. Jedna mu je čak »nudila sedamdeset posto zarade, te mu pokazala svoje gole fotografije, jasno mu dajući do znanja što želi.
"Znam da nećete shvatiti," odgovarao bi im Frankie, "ali ja ne treniram boksačice."
Ne jedna mu je rekla da je muška šovinistička svinja.
Kad je napokon ugovorena Maggiena borba za naslov u deset rundi protiv Astrakhove, za lokaciju je izabran hotel Mirage u Las Vegasu, uz prijenos na kanalu HBO. Frankie je pregovorima dobio ugovor za dvije borbe, kojima bi Maggie zaradila 225.000 dolara. Ako Maggie dobije prvu, ugovor joj je za iduću borbu za naslov, protiv još neimenovane suparnice, predviđao honorar od
500.000 dolara.
Za meč u Mirageu prvakinja Astrakhova dobit će 125.000 dolara, odnosno
75.000 više nego što je ikad prije dobila. Prvakinja se strašno zaprepastila zbog toga što je izvukla deblji kraj i zaklela se na osvetu zbog te uvrede.
Frankie je znao da Maggie ima samo još dvije, možda tri borbe za naslov u sebi. Jasno da je htio da ona postane prva Cura od milijun dolara, da je htio da ona postane netko i nešto prije nego što objesi rukavice o klin, kako bi doživotno bila netko i nešto.
"Onda ćete se i vi povuć, je l' tako, šefe?" upitala ga je Maggie. "Ma ne. Nedostajao bi mi smrad."
Billy Astrakhova, "Modra Medvjedica", bila je prsata, muškobanjasta Ruskinja nastanjena u Hamburgu, koja je puštala brčiće i hodala s manekenkama. Bila je bivša moskovska prostitutka, a sad je paradirala u bijelim smokinzima i kravatama boje lavande. Bila je štemerica, i obično je nasrtala širokim udarcima sa svih strana, te tako uspijevala s lakoćom dobiti cure od Berlina do Australije. Smatrali su je najprljavijom boksačicom u njihovim redovima, jer je znala i udariti čelom i munuti laktom. Bila je vrlo popularna u Njemačkoj. Omiljena finta bila joj je prodrijeti u protivničin gaid, te je opaliti odozdo dlanom rukavice u nos i tako ga razbiti. Nije se zabrinjavala zbog toga što bi je tako mogla i ubiti. Obećala je pobijediti Maggie nokautom.
"Kad ja nju smoždim," rekla je pri vaganju, iscerivši se prema Maggie i namignuvši joj, "ja nju odvedem u svaju sobu. Na povocu."
Zatražili su od Maggie da to prokomentira.

"Prelomit ću je ko Winchesterku i očistit joj obje cijevi."
Billy je imala šubaru na glavi i električnomodar dres s kričavim crveno- purpurnim munjama duž oba rukava. Kad je skinula šubaru, pokazala je svima ulaštenu obrijanu glavu, te se puna samopouzdanja stala izmotavati po ringu, napinjući mišiće i smiješeći se publici. Maggie se, u svom blijedozelenom dresu, sedefasto ljeskala pod raznobojnim reflektorima. Bila je blago rumena u licu, jer se preznojila u svlačionici, a sad je stajala u kutu, ozbiljna i tvrda.
Iraca je bilo posvuda, i pojedine grupice spontano su počinjale pjevati irske pjesme. Sjetan zvuk gajdi prožimao je zatvorenu arenu.
"Samo je boksaj", rekao joj je Frankie. "Zabijaj joj taj direkt ravno u sisetine sve dok joj ne pomodre i ne otpadnu."
Maggie se osmjehnula zbog tona kojim joj je Frankie pjevao tu budnicu. "Sad vam nije žao što ste spasili ovu staru seljanku, je l' tako, šefe?"
Frankie ju je poljubio u obraz i šapnuo joj: "Macushla, ti si mi rođena.
Hajde sad, idi je razvali da ne zna kako se zove."
Oglasilo se zvono, a Medvjedica je nasrnula u ring i ispalila početni kostolomni udarac desnicom. Maggie se sagnula i izmaknula mu, te iskoračila ulijevo i zabila Medvjedici vlastitu desnicu u trbuh. Bilo je mrvicu prenisko za slatku točku solarnog pleksusa, ali Medvjedica se svejedno srušila na pod bez daha. Publika se digla na noge i stala skandirati, ali kad joj je sudac odbrojio do devet, digla se i Medvjedica.
"Žilava kuja", rekao je Frankie jednom pomoćniku kojeg je doveo iz Los Angelesa.
"Buldožerke5 ti obično budu žilave."
Maggie je kombinacijama još dvaput ozlijedila Billy, ali Medvjedica ju je ščepala i nije ju puštala, i nekako je dočekala kraj runde.
Kako mu je stolac za kut imao metalne noge, Frankie ga je s mukom progurao ispod najnižeg užeta razapetog oko ringa, ali spremno ju je dočekao kad je Maggie stigla u kut. Polio ju je vodom i namazao mašću i upozorio je da se bori s razdaljine. Kad se oglasilo zvono, ranar je uzeo stolac od Frankieja i postavio ga tako da Frankie može sjesti na njega i gledati borbu sa strane ringa.
Zazvonilo je za početak druge runde i Maggie je počela ispaljivati direkte. Billy ju je i dalje stalno grabila i pridržavala, ne bi li pretvorila susret u makljažu i tako prebacila inicijativu borbe na sebe. Ali Maggie je bila preglatka za nju, te ju je nemilice bušila direktima i lijevim aperkatima od kojih je Billy stalno bila na petama. Billy je tako često promašivala da je zbog promašaja dahtala koliko i zbog udaraca koje joj je Maggie uspijevala zadati. Billy je

5 Izvorno bulldagger - pogrdan izraz za izrazito muškobanjastu (često afroameričku) lezbijku.

potkvačila Maggie laktom, ali je promašila u pokušaju da zabije dlan Maggie u nos. Maggie ju je nastavila obrađivati s razdaljine, te ispalila direkt Billy u grudi kao da je pokušava razvaliti gredom. Modra Medvjedica presavinula se u struku i zaroktala od boli.
U trećoj rundi Maggie ju je direktom izbacila iz ravnoteže i natjerala je da tetura, čime je dobila priliku da strelovito uskoči i uputi joj kombinacije u glavu i tijelo. Billy se srušila od kombinacije jedan-dva-kroše. Frankie je pomislio da je Billy dovoljno jako ozlijeđena da ostane na podu. Kako se radilo o borbi za naslov, nije bilo obveznog odbrojavanja do osam, a već nakon petice ona se opet unijela Maggie u lice.
Billy je ščepala Maggie i pokušala je baciti na pod. Sudac ju je upozorio da će joj početi oduzimati bodove ako tako nastavi, ali Billy ga je samo prezrivo opsovala na ruskom. Stala je Maggie na stopalo i pokušala je opet gurnuti da padne. Dok je Maggie još tako bila izvan ravnoteže, Billy ju je potkvačila laktom, što sudac nije primijetio, i blago joj raskrvarila lijevo oko. Stvarna je ozljeda bila na tkivu oko oka, koje je zbog toga nateklo.
Frankiejev ranar bez problema je zatvorio posjekotinu, ali njegove vrećice s ledom i ledenohladna metalna obloga za otekline nisu uspjeli imati povoljan utjecaj na ozljedu, pa je nastala opasnost da se oko posve zatvori.
Frankie je kazao Maggie da dade sve od sebe u četvrtom ogledu, da je pokuša baciti u nokaut, jer se bojao da bi joj se oko moglo zatvoriti, nakon čega će sudac prekinuti meč. Uzastopce je pogađala u Billy, ali Billy je ostajala na nogama i nastavljala je udarati čelom. Sudac joj je oduzimao bodove i upozoravao je. Billy bi se hinjeno ispričala, a zatim se smjesta vratila svojoj prljavoj borbi. U stanci između rundi Maggie se požalila da joj je vid zamućen. Također je kazala Frankieju da ne zna kako da se suprotstavi Billynoj prljavoj taktici. Frankie joj je natopio oko nedopuštenim kapima Visine, a kad mu je rekla da i dalje ne vidi, kazao joj je da je za borbu potrebno samo jedno oko.
"Okej, al šta da radim s Medvjedicom?" rekla je Maggie.
"Znaš se izmaknuti njenoj desnici, a onda je opaliti po jetri lijevim krošeom, je l tako?"
"To već radim. Al žena ko da je od čelika."
"Neće još dugo, pas mater", rekao je Frankie. "Ovaj put, umjesto da joj ideš na jetru, daj je opali lijevim krošeom po desnom guzu te lezbijske prdendare, zabij joj ga kao bodež u shijatski živac, i samo je deri po njemu."
"Šta ako me sudac vidi?"
"Drži ti samo tu kravetinu između sebe i njega, pa neće. I samo je deri po toj izopačenoj guzičetini. Je l jasno?"
"Nego što."

Pri kraju pete, Billy se desna noga vukla za njom, bijela od boli. Sva iscrpljena, kleknula je na jedno koljeno i dobrovoljno pričekala nabrajanje do osam u pokušaju da povrati snagu i olakša si bol. To je bio dobar znak, ali Frankie se i dalje brinuo za Maggieno oko, u strahu da se ne zatvori poput školjke i košta je prilike da osvoji naslov.
Kad je Billy konačno ustala, Maggie i dalje nije posve jasno vidjela, ali nije popuštala pritisak. Skakala je na Ruskinju s kombinacijama od kojih joj je glava lelujala, a publika je bila na nogama. Sudac se spremao zaustaviti borbu kad se oglasilo zvono.
Maggie je bila uputila četiri čvrsta udarca na sredini ringa i svaki put pogodila, i upravo se spremala dokrajčiti Billy lijevim krošeom u čeljust, ali kad je začula zvono, uspjela se suzdržati. Umjesto da pusti udarac, u trenutku se okrenula udesno, pogledala Frankieja neozlijeđenim okom, vidjela ga kako gura stolac za ring ispod užeta, i spustila obje ruke.
Billy je bila spremna uputiti udarac desnom rukom u trenutku kad se začulo zvono. Ali, umjesto da se suzdrži poput Maggie, a znajući da Maggie ne vidi kako treba na lijevo oko, primaknula se, zamahnula desnicom i udarila Maggie u lijevo uho.
Budući da se Maggie odmicala, snaga udarca bila je utoliko manja. Ali bila je dovoljno velika, s obzirom na mjesto udara, da ošteti Maggieno srednje uho. Kako joj je iznenada nestalo ravnoteže, ring se pretvorio u vrtuljak, i dobila je dojam da gazi kroz jame. Iako je bila posve pri svijesti, noge su joj se počele svijati i klecati. Nikad još nije bila bačena u nokaut, te su joj se i um i tijelo pobunili na mogućnost da završe na podu.
Frankie, koji je bio zauzet oko stolca, nije vidio što se dogodilo, te je pogledao prema Maggie baš kad je ona počela teturati prema njemu na nogama mekim poput gume.
"Isuse Bože!"
Zakoračio je prema njoj, ali noge su izdale Maggie prije no što ju je uspio pridržati. Pala je kao vreća, pokraj njegovih ispruženih ruku. Kako joj ozlijeđeno oko ne bi udarilo o pod, Maggie je izvinula tijelo u pokušaju da ublaži pad prizemljenjem na bok i ramena. Ali izvila se prejako, te joj je zatiljak punom snagom udario o metalni obruč stolca za ring. Vrat joj se slomio u prvom i drugom kralješku, zvučeći kao kad čizma gnječi puža.
"Ne!" kriknuo je Frankie, vidjevši kako se mlitavo svalila na bok.
Liječnici za ring dotrčali su do nje kad ju je Frank položio na leđa. Više nije disala.
Na svim borbama u glavnim boksačkim državama SAD-a u pripravnosti stoje potpuno opremljena ambulantna kola s bolničkom ekipom. Liječnici su smjesta pozvali da se donesu nosila, te su trkom iznijeli Maggie. Publika je

zanijemjela, gajdaši su otupjeli. Billy je stajala poput kipa, a znoj na njoj postajao je hladan poput njezinih blijedih očiju.
U kolima hitne pomoći Maggie su priključili na respirator Ambu-bag i utisnuli joj zrak u prazna pluća tik prije isteka granice od četiri minute, koja bi značila oštećenje mozga.
Kad joj je kisik dopro do mozga, promrmljala je: "Volim te, tata", ali je ostala u nesvijesti.
Nekoliko sati poslije toga, stručnjaci u bolnici objavili su da je Maggie na Intenzivnoj, te da nije došla svijesti.
Frankie im je slagao da joj je on djed. "Je li počela samostalno disati?" "Nije."
"Je li joj oštećena moždina?" upitao ih je Frankie uporno. "Prerano je."
"Ja sam vam totalka C-l i C-2, šefe", rekla je Maggie. Bila je ispijena i blijeda, a sav elan je nestao iz nje. Tkivo oko upalih očiju bilo joj je tamno i beživotno. "To vam znači da mi je moždina tako spigana da je nikad neće moć pokrpat."
Devet je dana provela u komi. Držali su je pod sedativima još dva tjedna nakon što se probudila, ne bi li joj glava ostala nepomična. Na temelju magnetne rezonance i drugih pretraga, neurolozi su zaključili da je postala trajna kvadriplegičarka, koja ne može samostalno disati bez respiratora. Kao C- l i C-2, bila je ozlijeđena u prvom i drugom cervikalnom kralješku, što je značilo da može govoriti i blago pomicati glavu, ali to je bilo sve. Nije se mogla služiti vlastitim plućima i pomicati udove. Nije mogla upravljati radom mjehura ili debelog crijeva. Doživotno će biti sleđena.
Svaki dan trebalo je nekoliko sati da je se pripremi za kolica, postavljanjem cjevčica u mjehur, trbuh i dušnik. Nakon što bi joj rastegnuli i provježbali ruke i noge, bolničari bije prenijeli u kolica, te je privezali remenčićima. Budući da nije mogla samostalno disati, respiratori na postelji i kolicima uvijek će biti podešeni na "kontrolni", a ne "pomoćni" rad - "kontrolni" je značio da će utiskivati kisik u nju dvadeset četiri sata dnevno.
U Las Vegasu je zbog komplikacija ostala dva mjeseca. Nije imala teka, ali održavala je tjelesnu težinu zbog kalorija koje je primala izravno u trbuh kroz cjevčicu. Na koži su joj se stvorili čirevi jer nije mogla mijenjati položaj, i koža joj se ojela. Plućna krila su joj se ispunila tekućinom, koju su joj morali izvlačiti crpkom kad je nastupila upala pluća. Imala je ugruške krvi u nogama i poteškoće s hemoglobinom. Kako bi joj svakodnevno potakli peristaltiku crijeva, okretali bi je na bok i pritiskali joj donji dio abdomena sve dok otpadne tvari ne bi počele izlaziti iz nje. Svaki dan života doživljavala je poniženja.

Bilo je predvečerje. Frankie joj je sjedio kraj uzglavlja kad se probudila. "Jesi li mi dobro, dušice?" upitao ju je.
Još je bila omamljena. "A, znate, zabili su mi cjevčice u mjesta koja rade ne bi spominjala. Jeste l ikad čuli za disrefleksiju?"
"Nažalost, nisam."
"To dođe skroz brzo, ko ono kad ti se savine cjevčica za pišalinu? Pa ti srce počme tuć ko blesavo." Postiđeno je pogledala u stranu. "Nisam vam rekla, al par puta mi se učinilo ko da ću po noći dobit infarkt. A makar je grozno kad ti se srce sprema eksplodirat, meni je to bilo drago, šefe, jer sam mislila da će me riješit ove muke. Jedanput mi je skoro pa i uspjelo. Al onda sam se opet vratila na to da budem ovaj isti stari snjegović usred zime, isti stari spigani snjegović koji tu sjedi i žarko želi da je sredina ljeta."
"Ma, Isuse Bože", rekao je Frankie. "Znao sam da te nisam smio trenirati." "Nemojte tako", rekla je Maggie. "Jebi ga, otkako je tata otišo na onaj svijet
jedino su me poštovali dok sam radila s vama. Hej! A i skoro smo je sredili, je l'
tako, šefe? A? Skoro sam postala prva Cura od milijun dolara na svijetu! Sta to nije prva liga?" Osmjehnula se, ali onda je morala pogledati u stranu, jer su joj usne zadrhtale. "Tata bi se ponosio."

$$$

Povjerenstvo za boks pristalo je platiti Maggien boravak u bolnici i rehabilitaciju. Frankie je ostao u Vegasu dokle god je ona hi hi tamo. Spavao je kod jednog prijatelja, trenera, i bio uz Maggie kad god bi mu to njezini liječnici dopustili. Čitao joj je novine i časopise. Donio joj je mali televizor s videom, da može gledati filmove. Vozio ju je u kolicima po bolničkom krugu kad nije bilo prevruće.
Sredio je da s njegovim borcima rade drugi treneri u Los Angelesu, i zvao dečke jedanput tjedno. Satrlo ih je to što se dogodilo s Maggie. Svi su bili ponosni što mogu reći da je poznaju. Zvali su je Macushla.
Maggie je mogla otići u neku rehabilitacijsku kliniku u Las Vegasu ili Missouriju, ali odlučila se vratiti na terapiju u Los Angeles, kako bi ostala uz Frankieja. Putovali su onamo šest sati ambulantnim kolima. Dvaput se zgrčila u grotesknu karikaturu same sebe, a dežurni pulmolog morao je upitati Maggie kako da je izravna.
"Najgore su ti vražje ojedine od ležanja, kad ti se usmrde."
U Rehabilitacijskom centru Evergreen, smještenom blizu križanja Treće ulice i Avenije Alvarado, nalazio se širok perivoj s tratinom, kalifornijskim platanama i palmama. Maggie je dobila prvoklasnu njegu s istinskom skrbi za njezinu dobrobit. Bila je jedna od desetero kvadriplegičara u klinici, ali ondje je

bilo još mnogo paraplegičara, uz ljude sa svakovrsnim oblicima amputacije. Pacijenti su uglavnom bili dobro raspoloženi. Maggie nije bila među takvima, jer ju je gušio svaki dan njezina sleđenog života.
Frankie joj je pokušavao reći da uvijek ima nade, da svaki dan nastaju nova čuda medicine, ali ona bi se na to samo okrenula i zagrizla jezik da ne zavrišti.
"A sve i ako ne bude čuda, sad kad više nisi na EKG-u, možeš se samostalno kretati. Postoje invalidska kolica kojima možeš upravljati puhanjem u cjevčicu, kao i televizori i računala koja primaju glasovne upute. Možeš krenuti u školu. Ja ću te voziti."
Maggie bi na to kimnula. "Znam da bi me vi vozili, šefe. Al prije il kasnije završit ću opet ovdje, ko i svi ostali. Jasna stvar da ne mogu kući, a ni drugdje ne mogu."
"Možeš živjeti sa mnom."
"Ne bi baš mogla podnjet da sam nekome na teret."
"Ti si mi isto što i kći", rekao je Frankie, dok su mu bol i samilost oblijevali tvrdo irsko lice. "Ne bi ti bila na teret, ne meni."
"Ne znate vi", rekla je. "A sve pare koja sam zaradila utekle bi brže od srndaća preko bodljikave žice."
"Imam ja para."
Kad Frankieja ne bi bilo, a nakon što bi joj pružili dnevnu skrb, Maggie su odvozili u kolicima iz njezine sobe na kraju krila klinike na balkon na prvom katu. Kad su dani bili hladni ili vjetroviti, sjedila je pred kupolastim prozorom svoje sobe. Nikad se nije tužila i nikad ništa nije tražila, izuzev jačih preparata za spavanje. Molila je Boga da opet dobije disrefleksiju, da je dobije takvom jačinom da je joj srce taj čas štrcne kroz uši. Kad bi bar osjetila da joj nailazi, ne bi to nikome više povjerila.
Isprva je Maggie netko iz obitelji nazivao svakodnevno, a potom jedanput tjedno. Kad je njezin brat J. D. saznao da je premještaju u Los Angeles, kazao joj je da će joj obitelj doći u posjet. Maggie im je rekla da se ne moraju truditi.
"Ma ne, ne, sestrice", rekao je. "Mama bi ti se htjela pobrinut za naše poslovne odnose."
Obitelj je u gradu proboravila tjedan dana i više vremena provela u parkovima Universal Studios i Disnevland, nego uz Maggie. Zadnjeg dana boravka u Los Angelesu došli su u Maggienu sobu s javnim bilježnikom i odvjetnikom, koji je sastavio dokumente na temelju kojih bi Earline dobila pravnu punomoć. Maggie im je rekla da si gone svoje seljačke guzice natrag na Ozark. Frankie je sve to šutke promatrao.
"Jesam pogriješila?" upitala ga je Maggie nakon što su svi skupa otišli. "Što god ti želiš, meni odgovara."

"Ja bi željela donirat svoje pare Američkoj udruzi paralitičara, da niko drugi ne mora ovako živit."
"Dogovori se s doktorom, pa doniraj."
"Već jesam", rekla je. "Moji su zabadava putovali skroz do amo."
"Nisu zabadava", rekao je Frankie. "Vidjeli su Paška Patka i Mickeyja."
Sutradan je Maggiena obitelj dočekala Frankieja na parkiralištu. Maggie je to promatrala sa svoga balkona. J. D. je bio visok 190 centimetara i težak 118 kilograma. Bio je čovjek krupnih kostiju i mišićavih ruku i nogu. Kosa mu je bila blijedoplava, a mješina mu je istezala košulju vojne odore. Frankie je imao 173 centimetra i težio 73 kilograma.
"Slušaj vamo, pajdo", rekao je J. D. "Mi bi da se ti ne pačaš više u našu familiju."
"Znate što", rekao je Frankie. "Idemo pitati Maggie. Ako mi kaže da odem, otići ću."
"Neće tako ići", rekao je J. D. "Ulizuješ mi se sestri ne bi l' došo do njenih para, a tu mi pjesmu neš pjevat."
"Nisi u pravu, miško. Dovoljno mi je samo što sam je upoznao." "Ako te moram prebit, prebit ću te, stari", rekao je J. D. "Ne bi ti mogao prebiti mrava čekićem." "Koliko ti je godina, pajdo?" "Izaberi jedan broj", rekao je Frankie.
J. D. je bacio Frankieja o auto i pokušao ga stegnuti u kravatu. Frankie je priljubio bradu uz prsa, koljenom udario J. D.-ja među noge i oslobodio se okretom kad se J. D. nagonski primio za prepone, da ih zaštiti. Frankie je fingirao udarac ljevicom i zatim ga snažno udario desnicom, a J. D. je podigao ruke da si zakloni lice. Dok je udarao desnom šakom, Frankie je iskoračio udesno, te zabio lijevi kroše u J. D.-jevu trbušinu, od čega su mu s košulje odletjeli gumbi. J. D. je zaroktao i presavinuo se od boli, a Frankie se još jednom izmaknuo udesno, čime je došao iza J. D.-ja. Frankie je uložio svu snagu u desnu šaku i kroše s namjerom da J. D.-ju razbije lijevi bubreg. J. D. je zaurlao i sklupčao se na asfaltu, pokušavajući doći do zraka.
Frankie je u dva koraka brzo prišao majci i kćeri i svom snagom ošamario i jednu i drugu. Sestra je samo sjela na tlo, a Earline je viknula na J. D.-ja zato što je ne štiti.
Frankie se razjario. "Marš!" viknuo je na njih, kao na pse. "Hajde, marš!"
Maggiena majka digla je nos. "Vodi ti nas kući, J. D., gdje je uvijek pristojan."
Maggie je vidjela makljažu i s ponosom dočekala Frankieja kad se stražnjim stubištem popeo do nje na balkon.
"Vrapca mu, vi zbilja još znate kako se to radi, gospodine Dunn", rekla je s osmijehom.

"Oprosti na tome, ipak su ti oni obitelj", rekao je Frankie sjeo.
Maggie je rekla: "Podsjećate me na mog tatu, jesam vam ikad o njemu pričala?"
"Nisi."
"Ista obješena ramena, iste ruke pune žila", rekla je, promatrajući kako joj se obitelj u autu udaljava s parkirališta. "Znate, on vam je vozio kamione na duge pruge, moj tata, a taj svoj kamion pazio je i rikto ko uskršnje jaje. Imao je velko staro pseto, Axela, vučjaka koji je posvuda putovo s njim. Tate često nije bilo, al svaki put kad bi došo kući bilo nam je ko da je Božić, i baš bi se svi skupa proveselili. Odjeće i igračaka za nas djecu, haljina i svilene robe za mamu, a i pite iz dućana, ako bi prošo kroz Collins.
Tata je trošio pare na sebe, ako ne računamo radnu odjeću, samo utoliko što je kupovo duhan za žvakanje, jer je baš volio žvakat. U ono vrijeme tu negdje gore u Santa Monici bila je jedna prodavaonica duhana u koju je išo čak i kad mu nije bilo baš usput, i onda hi kupio i po pet kila odjedanput, jer mu je bila tako daleko od kuće. Donosio je fine okuse, aromatizirane i slatke, ko da su bomboni. Kupovo je žalfiju, i okuse limete i ruma koji se zovu dakree, i gusti, lamni prirodni duhan, i okus po breskvi. Najviše je volio okus po breskvi, a i ja isto. Jeste l ikada žvakali, šefe?"
"Nikako", rekao je Frankie, osmjehnuvši se i odmahnuvši glavom. Oduševilo ga je što se Maggie raspričala. Prvi put je nakon nesreće u njoj opazio iskru života.
"Žvakanje baš dobro drmne čovjeka, da znate." "Nekad si žvakala?"
"I umakala, isto. Neš ti, s deset godina sam znala mijenjat brzine od ukupno najniže pa skroz do najviše i onda opet natrag, cijelo vrijeme s dva kuplunga. Tata mi je obećao da će me povest na vožnju sa sobom čim završim šesti razred. A i imala sam sve petice u školi. I još sam brže trčala, jače tukla i dodavala nogometnu loptu dalje od bilo kog dečka mojih godina, a i od još podosta starijih. Tata mi je reko da sam pištolj."
"Koliko si godina imala kad ti je tata preminuo?"
"Skorom dvanajst. Bio je travanj, a ja sam trebala na tu vožnju ić s njim u lipnju. Tata je reko da će probat dobit teret za ovi kraj, pa da skupa možemo kupit breskvina duhana, i jest jastoge na molu u Santa Monici, i vozit se na vrtuljku sve dok ne ulovimo mjedeni prsten. Imali smo kuću, i mama je imala novi kamionet, i bilo je para u banci. Onda je tata dobio rak jezika i grla, a bolje da vam ništa više ne pričam o tom kako to izgleda. Al mama je sve to izdržala.
Znate, mama nije bila loša ispočetka, al njoj je trebo neko da je pazi. Bila je najslađa puslica koju si možete zamislit, a kad smo ostali bez tate, ja sam se

brinula za djecu, a ona je išla konobarit ne bi l' zaradila da zadržimo kuću. Izgubila ju je, jasna stvar, pa smo postali obična sirotinja iz prikolice.
Kad se tata razbolio, stari Axel nije znao što bi sa sobom. Došo bi tati do kreveta i stavio bradu na madrac. Tata nije mogo govorit, al samo je trebo pogledat to pseto, da stari Axel počne ciktat i lamatat repom. Brzo iza toga Axelu su počele otkazivat stražnje noge. To često bude kod vučjaka, jer ih pare međusobno. Uskoro vam je stari Axel jedva mogo hodat od boli. Tata je jedva mogo stajat od bolesti, al jedan dan je samostalno odveo Axela u kamion, i skupa su unutra sjedili pola sata dok si tata nije zagrijo motor. Tata je ponio sa sobom lopatu i sačmaricu kalibra četerespet. Axel je mislio da ide na vožnju i ponašo se ko štene. Onda se tata odvezo u brda da tamo svog najboljeg prijatelja riješi muka. Mama i mi djeca skutrili smo se na podu i čekali. Negdje pred zoru pucanj je odjekno kroz šumu. Tati je dugo trebalo da se vrati kući. Oči su mu bile skroz podlivene kad je došo, a u to svoje uskršnje jaje više nikad nije sjeo.
Nešto je i u meni umrlo. Sa šesnajst godina ispisala sam se iz škole i otišla i ja konobarit. Onda sam bila skladištarka u Shop 'n' Saveu, i tu i tamo kasirka. Znala sam da nikad neću dobit bolji poso od rada u pečenjari, eto.
Stavila sam si pinklec na rame i počela se selit. Išla sam neko vrjeme na karate dok sam radila gore u Springfieldu, i to mi je dobro išlo. Igrala sam bejzbol i košarku u noćnim ligama gore u Kansas Cityju, gdje sam radila ko zaštitarka u šoping-centru. A onda sam na televiziji vidla boksačice, i zaključila da me to sreća odjednom krenula. Sreća ti je jako bitna u životu."
"Jest."
"Frankie, pitam se baš", rekla je Maggie i zaškiljila zbog jakog sunca, "bi l' te mogla zamolit za jednu uslugu?"
"Koju god želiš, to dobro znaš."
"Veću uslugu od getribe u Peterbiltu?" "Veću i od nje, ako tako želiš."
"Frankie", rekla je, i sad ga pogledala ravno u oči. "Hoću da me riješiš muka, onako ko što je moj tata Axela."
Frankie se skvrčio na stolici, kao da je dobio nogom u trbuh. "Umro bih da to učinim."
"Ja ti umirem svaki dan. Sad još pričaju da će mi otpilit čitavu nogu.
Znam da ti smrdi." Frankie je kimnuo.
"Sve mi je gore, šefe", rekla je, a Frankieju se učinilo da riječi izgovara usporeno. "Ne bi htjela ovako više živit."
"Ne traži to od mene. Ja te volim."

"Zato to i tražim."
Sutradan ga je opet zamolila. "Pomogo bi psu." "Nisi ti pas. Ti si mi rođena."
Ništa nisu rekli idućih dvadeset osam minuta.
Frankie je rekao: "Ne možeš izgubiti nadu. Čak i ako doktori kažu da— Upala mu je u riječ. "Nema tu nade. Ja sam ti mrtva masa, šta to ne vidiš?
Ničeg više nema u ovom tijelu koje gledaš. Ptica u meni ne može poletit."
Frankieju je srce počelo tući, i osjetio je kako mu krv nadire u lice, a usta se suše. Nije imao odgovora za nju. Dao bi život za Maggie, ali nije mogao uzeti njezin. Prvi put u životu osjetio se kao kukavica. Pokušao sije smiriti disanje, ali nije uspio. Nakon što je duboko udahnuo opet je začuo njezin glas, i dalje usporen.
"Noćna sestra ide u obilaske u ponoć, u dva, u četri i u šest. Prvo obiđe kvadriplegičare ko što sam ja. Na to joj ode četerest minuta, i onda se vrati za stol da radi s papirima. Mogo bi doć dok je zauzeta. Mogo bi mi zabit Buck nož u srce. Ne bi to ni osjetila."
"Ma, Bože."
"Ne volim ja moljakat, gospodine Dunn", rekla je, smiješeći se kutom usana. "Al sad te kumim."
Frankie je zario lice u ruke i odmahnuo glavom. "Svaćam", rekla je. Kad se Frankie sutra vratio, sestra mu je rekla da ne može do Maggie. "Zašto?"
"Dovest ću doktora."
Doktor je užurbano stigao. "Premjestili su je u bolnicu Cedars-Sinai u Zapadnom Hollywoodu. Nalazi se na intenzivnoj njezi."
"Zašto?"
"Pokušala je počiniti samoubojstvo", rekao je doktor. "Kako je to uopće mogla? Pa ne može se ni mrdnuti!"
"Odgrizla si je jezik u nastojanju da nasmrt iskrvari."
U Cedarsu su Frankieju dopustili da je pogleda. Ostatak jezika bio joj je zašiven i tako natečen da joj je virio iz usta. Frankie se utaborio u čekaonici Cedarsa, iako je Maggie tijekom dva tjedna koja je provela ondje uglavnom bila pod sedativima.
Vratili su je u Evergreen u svjesnom stanju, ali više nije mogla govoriti. Sestre su je naučile da komunicira očima. Kako bi na pitanje odgovorila s da, trebala je dvaput polako trepnuti očima, te pogledati u stranu. Da odgovori s

ne, naučile su je da sklopi oči i nabroji do tri, te pogleda ravno u osobu koja joj se obraća.
Drugoga dana nakon njezina povratka na kliniku, Frankie ju je upitao osjeća li se bolje. Sklopila je oči i nabrojila do tri. Ne.
Otvorila je oči, a Frankie je rekao: "Boksačica Mary Fitzgerald. Bože, kako mi je žao. Za sve sam ja kriv."
Sklopila je oči. Jedan, dva, tri. Ne.
"Jesam", rekao je Frankie. "Da se to bar meni dogodilo." Sklopila je oči i ponovno nabrojila do tri.
"Ma, Isuse Bože", rekao je Frankie i s mukom progutao knedlu, upinjući se da ne siđe s uma. "Mogu li ti bilo kako, bilo kako pomoći?"
Dvaput je trepnula i pogledala u stranu. Da.
Opet ga je pogledala i iznova dvaput trepnula. Da.
Zatim je počela treptati bez prestanka: Da-Da-Da-Da-Da-Da!
Frankie si je prekrio oči rukama. Osjećao je kako joj trepavice lepeću dok ona nastavlja treptati.
Frankie je škiljio zbog sjaja zapadajućeg sunca dok se staračkim korakom uspinjao stubama Rimokatoličke crkve svetog Brendana. Bio je 28. listopad, blagdan Jude Tadeja apostola. Iako je bio vruć jesenji dan, tipičan za Južnu Kaliforniju, prohladan je povjetarac sada dopirao s obližnjeg Tihog oceana, gdje su u daljini tulili tankeri u prolazu, obavljeni maglom. Frankie Dunn je u srcu znao da je već proklet.
Za nekoliko dana doći će blagdan Svih Svetih, Dan Svete Dužnosti. Frankie nije primio sakrament euharistije još otkako se Maggie ozlijedila. Žderalo ga je što je ostao po strani od Crkve, što mu je gnjev prema Bogu uništio vjeru onako kao što kap Monsellove otopine6 uništi očnu jabučicu. Žudio je za svetom hostijom, za njezinim beskvasnim, jedva osjetnim okusom, bez kojeg nije bio cio - i bojao se da više nikad neće biti cio. Strepio je od ovakva odlaska na ispovijed, na polovičnu ispovijed, što još nikad u životu nije učinio, i za što je znao da mu uopće neće pomoći, ni u njegovim ni u Božjim očima, kad Bog zna što mu je u srcu. Nadao se da mu otac Tim O'Gorman neće biti ispovjednik; zatim se predomislio i ponadao da će to biti upravo Tim. Ma koji to svećenik već bio, Frankie je bolno žudio za otpustom svih svojih grijeha, lakih i smrtnih, ali ponajviše ovog smrtnog grijeha koji mu sada paluca dušom.

6 Željezni persulfat, služi za zaustavljanje krvarenja.

Muhe su se motale i muvale po teškim, otvorenim vratima koja su razdvajala vanjsku svjetlost od sjenovite unutrašnjosti. Franku, se probio kroz muhe, uronio prste u hladnu mramornu zdjelu sa svetom vodicom, i prekrižio se. Prsti su mu drhtali.
Prošao je uz bok crkve do nizova zavjetnih svijeća pred oltarom svetog Jude, zaštitnika izgubljenih slučajeva, gotovo posvemašnja beznađa. Upalio je pet svijeća - jednu za svoju suprugu, koja mu je strahovito nedostajala, jednu za roditelje, braću i sestre, jednu za sinove, kćeri i unučad, jednu za prijatelje, mrtve i žive, iako su mahom bili mrtvi. I upalio je jednu svijeću za svoju curu. Kleknuo je, opet se prekrižio, i počeo se moliti.
"Založi se za mene, Judo Tadeje. Premda mrzim Boga, tražim jednu nemoguću stvar. Da, ako se Bogu tako svidi, opet uzmognem spavati. Tražim to, i samo to, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Kako bijaše na početku, tako je i sada, i na vijeke će biti, u svijetu vječitome. Amen." Frankie je bio posve svjestan nesrazmjera svoje mržnje prema Bogu i klečanja u crkvi.
Boljela su ga koljena i leđa dok je ustajao. Sad su mu se oči već bile privikle na raspršenu svjetlost, koja se probijala kroz vitraje i obavijala poput mačjih repova oko kipova Isusa na mukama, zdvojne mu Majke i napaćenih svetaca. Sveti Brendan bila je stara crkva, u kojoj mirisi upaljenih svijeća i tamjana nisu jenjavali. Frankieju je ona bila sveto mjesto, gdje je nalazio utjehu, znajući da se njegove muke odražavaju u smoždenome tijelu Krista razapetoga.
"O, Bože moj, iz dna duše mi je žao što sam pred Tobom zgriješio..."
Velečasni O'Gorman bio je iste dobi kao i Frankie. Još čio, građen poput loze, hodao je između klupa kao da na glavi ima polucilindar.
"Ma, Frank, momče, imaš li kakvih junoša za mene na televiziji?" "Nemam, velečasni Tim. Nijednoga."
Dva su pokajnika bila na redu prije Frankieja - stari vrtlar, Tali u radnoj odjeći, i mlada trudna crnkinja. Oboje su bili gotovi za koju minutu.
Frankie je ušao na jednu stranu ispovjedaonice, zatvorio vrata za sobom i kleknuo. Velečasni Tim, koji je sjedio na drugoj strani piegrade, odmaknuo je neprozirnu rešetku u stranu i pripremio se da ga posluša. Poznavao je Frankieja još iz djetinjstva u Irskoj. Obojicu su odškolovala tvrda Kršćanska Braća, obojica su se igrala na pregolemome neolitskom dolmenu Proleek u blizini Dundalka. Frankie je došao u Sjedinjene Države s roditeljima 1938. godine, kao devetogodišnjak. Velečasni Tim stigao je kao mladi svećenik početkom pedesetih. Nikad nije izgubio domaći način govora, Frankie više nije govorio tako, jer je školu završio u Kaliforniji. Ali kad bi bio uz Irce, kad bi čuo kako govore, vratio bi mu se onaj stari govor.

Frankie je jedva razabirao siluetu svećenikove glave kroz mrežu koja ih je razdvajala. "Udijeli mi blagoslov, Oče, jer zgriješih", rekao je. "Dosta je već prošlo od moje zadnje ispovijedi."
"Možda i više nego dosta, Frank?"
"Je, imate pravo, Oče. Više." Upitao se osjeća li mu svećenik smrad pića u dahu.
Frankie je pokušao nastaviti, ali nije mogao. Svećenik je čuo kako se riječi guše u njemu.
"Ništa mi nemaš reći, baš ništa, baš ništa?" upitao ga je svećenik. "Imam, Tim. Ali samo oko vrča koji sam podigao."
"Ah", rekao je svećenik, za kojeg se znalo da i sam tu i tamo podigne vrč. Pričekao je cijelu vječnost, dugu jednu minutu, prije nego što se oglasio. "Nastavi, momče."
"Ne mogu." "Tako je grozno, je li?"
"To što si nakanio", rekao je Frankie, upadajući još više u stari način govora.
"Tako je grozno da mi neš baš niš reći?" "Ma, Tim, ubio sam jednu curicu."
"Isuse Bože!" prošaptao je O'Gorman i prekrižio se. "Isuse Marijo i sveti Josipe, Frank, daj reci da se šališ."
"Ubio sam je. U mislima."
"Ni riječ o baš maloj curici, je l' tako?"
"Ne, Tim, ne takvoj. Bila je na televiziji s menom." "Onu gdi se srušila?"
"Je... onu gdi se srušila."
"Ti to meni oćeš reć da je ona već mrtva, Frank?" "Još nije."
"Pa šta je, onda?"
"Tim, ne znam. Ali mislim da znam, samo ti ne možem reć."
"Čak ni to?" upitao ga je svećenik, blago, blago, osjećajući kob koju Frankie ćuti. "Znaš da se to ne smije, Frank."
"Znam, velečasni."
Frankie je sjeo uz Maggie na balkonu. Nakon što ju je šaptom pozdravio, a ona mu je dvaput trepnula, odšutio je ostatak poslijepodneva i samo promatrao krošnje. Htio joj je reći da će učiniti što je tražila, ali nije joj to rekao, jer nije bio siguran da može.

Ona mu je htjela reći da je tražila previše od njega, a to bi mu i rekla, da je imala jezik.
U svom jednosobnom stanu pokraj bulevara Venice u Culver Cityju Frankie je strusio još jednu čašicu Jamesona. Uzeo je svježu bocu otopine adrenalin-klorida u omjeru 1:1000 iz hladnjaka, gdje ju je bio pohranio da joj održi učinkovitost. Odvrnuo je metalni čep i metal se uz trzaj otrgnuo, ali zatim je neko vrijeme samo sjedio prije nego što je učinio išta drugo. Na plastificiranom stolu nalazila se starinska, staklena i metalna injekcija iz vojnih viškova, koju je uzeo iz torbe s priborom. Upotrijebio ju je možda desetak puta da ubrizga prokain u zdrobljene zglobove ruku i razbijene meta-karpalne kosti boksača, ne bi li mogli nastaviti borbu. Također je preko stotinu puta adrenalinom zaustavljao krv iz posječenih očiju, spašavajući borbe, pa čak i karijere raskrvarenih boksača. I znao je što još adrenalin-klorid može učiniti.
Stavio je injekciju i odvojivu iglu u čistu plastičnu, hermetičnu zdjelu za pite i spremio se da ih prelije alkoholom. Kanio je zapaliti alkohol kako bi sterilizirao instrumente. Shvatio je što radi, pa je odložio bočicu alkohola. Nije bilo potrebe za steriliziran]em.
Uvukao je cijeli sadržaj male smeđe bočice adrenalina u kalihriranu cijev injekcije. Kad ju je napunio, vratio ju je u uglačanu kutijicu od nehrđajućeg čelika. Stavio je kutijicu u unutrašnji džep svoje mornarski plave vinterice u okomitom položaju, da adrenalin ne iscuri. S tamnom odjećom na sebi odvezao se starim Fordom do Evergreena i stigao na parkiralište s ugašenim farovima u deset do dva u noći.
Frankie se pomolio da ga ne primijete. Kad je opazio kako noćna sestra hoda dugim hodnikom u dva sata, i prvo obilazi Maggienu sobu na kraju krila klinike, a zatim ide iz sobe u sobu prema svom radnom stolu, ušuljao se u zgradu i popeo prednjim stubištem. Sakrio se u ostavi za metle, ostavivši vrata blago odškrinuta. Kad je vidio sestru kako prolazi pokraj njega na putu u drugo krilo, Frankie se izuo i na prstima otišao niz hodnik sve do Maggiene sobe.
Ondje je gorjelo blijedo noćno svjetlo. Frankie je otišao do stola pokraj Maggiene postelje i spustio cipele na pod. Maggien respirator je radio, ali nije bila priključena na monitor. Frankie je uzeo potrepštine iz džepa i zapazio da ni kap adrenalina nije istekla. Napokon je pogledao prema Maggie, pretpostavljajući da spava. Pogled mu se susreo s dva širom otvorena oka.
Maggie je dvaput trepnula. Frankie je kimnuo i također dvaput trepnuo.
Počeo se kretati brzo i vješto poput kirurga, znajući da ako zastane i razmisli što to čini, možda to uopće, uopće neće moći učiniti. Prignuo se uz Maggie, koja je sad žmirila.
"Mo cuishle."
Maggie ga je pogledala i osmjehnula se, a zatim se namrštila kad su oboje čuli sestru kako im prilazi u cipelama čvrstih potplata. Frankie je zaustavio

dah i stao iza vrata kad je sestra pogledala u sobu. Maggie je pogledala sestru, kojoj nije bilo neobično što je Maggie budna.
"Jesi li sama?" upitala ju je sestra šaptom. Da.
"Osjećaš li miris viskija?" Ne.
"Čudno, učinilo mi se da sam ga osjetila u hodniku. Jesi li što čula?" Ne.
"A, dobro", rekla je sestra i otišla do svog mjesta za dežurstvo, četrdesetak koraka udaljenog od Maggiene sobe.
Maggie je pogledala Frankieja, koji se sagnuo da je poljubi u obraz.
"Neće te boljeti", šapnuo joj je u uho. "Prvo ću te uspavati. Zatim ću ti dati injekciju."
Da.
Frankie je stao iza nje da joj ne mora gledati lice. Čvrsto je pritisnuo palcima Maggien vrat s obje strane, prekidajući joj dotok krvi iz karotidnih arterija u mozak. Za nekoliko sekundi Maggiene su se oči sklopile, a usta su joj se objesila. Iz respiratora je počeo istjecati kisik, stapajući se s kovitlacem u Frankiejevoj glavi. Stajao je i stiskao pune tri minute, dovoljno dugo da si dade vremena koliko mu treba.
Frankie ju je pogledao i morao se spriječiti da ne zarida. Ali svejedno joj je otvorio usta za širinu tri prsta i ubrizgao sadržaj injekcije pod batrljak jezika. Adrenalin je, u količini od punih trideset mililitara, bio dovoljan da ubije zmaja, ali Frankie je znao da će se raspršiti u Maggienu organizmu odmah nakon davanja injekcije. Dođe li do obdukcije, sićušna ranica na mjestu gdje ju je ubola igla neće se ni primijetiti. Ali sve i ako je primijete, nikad neće moći otkriti prisustvo adrenalina.
Frankie je brzo vratio injekciju u kutijicu i stavio je u unutrašnji džep. Sad je bio smiren, onako smiren kakav je bio u svojim najtežim borbama. Opipao je Maggieno bilo. Tuklo je brže od kruške na kojoj se vježba. Zatim je nastupio srčani udar i lice joj se izobličilo, a jedno oko se objesilo i otvorilo.
Letimična sjenka ptičjeg krila šmugnula je visoko preko suprotnoga zida i prošla kroz okno kupolastog prozora. Frankie joj je sklopio oko vrškom prsta, palcem se uvjerivši da Maggieno srce više ne kuca. S cipelama u ruci, ali bez duše, bešumno se udaljio stražnjim stubištem i nestao, očiju suhih poput zapaljena lista.

Meč u Phillyju



"TOG AFRIKANCA MORAMO OKRENUT ULIJEVO", PONAVLJAO JE U
SEBI drugi sekundant u zrakoplovu za Philadelphiju. "Sredit ga tako da se ne može dobro postavit, da velki gad ne može udarit."
Udarati, kretati se i okrenuti ga, tako je glasila strategija. Afrikanac zna udarati, pa ga treba okrenuti suprotno od položaja na koji se naviknuo; neka stoji nisko i udara postrance, pod kutom; neka se okrene, neka promašuje, treba ga izmoriti. Oduzet mu snagu i lako ga pobijediti.
Drugi sekundant, "ranar", bio je elegantni bijelac u godinama, Con Flutey. Imao je sijedu kosu i nosio trifokalne naočale. U boksu se zadržao zbog ljepote sporta u kojem starci još mogu ratovati. Boks mu je u krvi. U njemu je već dugo. Već je dugo i u igri koju nazivaju životom i u sebi nosi dijelove toliko različite od ostalih da mu nikako nije jasno kako uopće mogu činiti isto biće. Ali tako je bilo, i premda su mu nespojivi dijelovi vlastite ličnosti počesto priređivali iznenađenja, s vremenom je počeo uživati u unutarnjem vrtuljku koji je zvao dušom. Sto je drugo mogao?
Osim toga, kako je stario, tako je uviđao da je sve nekako logičnije, tako je sve postajalo povezanije, iako posljednjih godina nije uspijevao obučiti borce kao nekoć - s njima nije uspijevao raditi na kretanju, i to zbog svojih nogu, nije mogao rukavicama hvatati njihove udarce, jer mu je to smetalo leđima. Sada je mladima predavao teoriju. Mladima, kao i nekolicini iskusnih profića - kutove i distance; kako povući stražnju nogu i krenuti naprijed, kako povući prednju i uzmaknuti; ravnoteža i okret oko prednje noge, oko stražnje, te zašto, i kako boksati u uzmicanju; kako se guzovi kreću prije ruku kada udaraš i kako kroše u tijelo izgleda kao da dolazi iz prednje noge, ali zapravo, kao i kroše u glavu, dolazi iz stražnje; disanje, uvijek pravilno disati. I razmišljati, u svakom trenutku.
Tako se našao na dražesnome Ben Franklin Parkwayu, razgaljen zbog mnoštva državnih zastava iz cijeloga svijeta koje su lepršale na zelenoj pozadini ranog proljeća. Nakon američke, najdraža mu je bila južnoafrička. Nije mu se sviđala narančasta na irskoj trikolori - narančastome nema mjesta u irskome srcu. Malo dalje nalazio se philadelphijski Muzej likovnih umjetnosti i stube kojima je Svlvester Stallone jurio u ulozi Rockvja, dok ga je filmska glazba sve dalje i sve brže tjerala, njegovu liku pridajući posve drukčije, novo dostojanstvo. Problem je bio u tome što Stallone ne bi znao ni napisati riječ boks.

Con u grad nije doputovao izravno, nego preko Vegasa. Njegov partner i njegov boksač trebali bi za sat i pol doći iz Los Angelesa. Sva trojica vratit će se zajedno. Svi su inače u L.A.-u, a u Philly su došli na meč u dvanaest rundi, u Blue Horizonu - borit će se za jednu od manjih titula, ne neku iz reda glavnih, ali ako pobijede Afrikanca, njegovom će se malom svakako pružiti nova prilika da osvoji i neku od njih. Članovi ekipe uvijek kažu moj i mi: mi smo boksali, mi ćemo boksati; mi smo pobijedili; nas su isprašili; moj mali. Tako govore jer se i oni bore sa svojim boksačem, a kad njega netko raspali, boli i njih. Zajedno s njim i gube i pobjeđuju, na svojoj koži osjećaju kako mu je. Zato on i Mookieja smatra svojim malim i zato je rekao: mi smo u glavnome meču u utorak navečer. I zato zna da moraš naučiti kako pobjeđivati i moraš naučiti kako gubiti, kao i zašto moraš naučiti uvijek davati sve od sebe. Ne samo pokušavati. Jer ti se klinci u ruke predaju potpuno, povjeravaju ti cijeli život.
Con Flutey nikada nije osvojio veći naslov; kao ni njegov partner, Odell Blue. Odell je trenirao njihovog malog, i kao trener bit će glavni sekundant, jedina osoba koja između rundi ulazi u ring. Zadobije li boksač i težu ozljedu, kakvu porezotinu, ući će drugi sekundant, ranar, a Odell će mu izvana dodavati vodu, led i mast. Odell je nekoć bio rangirani boksač snažne ljevice. Od silnih udaraca malko je mucao. Kad bi mu netko stao na žulj, mucanje bi ga oduzelo; bilo je najpametnije ne ljutiti ga, jer kad ne bi mogao govoriti, Odell je pribjegavao šakama. Međutim, između rundi, svojim se boksačima obraćao bez tračka mucanja, dok je izgledom i dalje privlačio ženske poglede.
Odell je u vrijeme kada je još postojalo samo osam težinskih kategorija, počevši od muhe, sa samo pedeset jednim kilogramom, i kada je u svakoj kategoriji postojao samo jedan prvak, zadobio oštećenje mrežnice. Bio je peti na ljestvici u srednjoj u vrijeme kada je trebalo odraditi pedeset-šezdeset mečeva da bi ti se ukazala prilika za borbu za naslov. Našao se na samo nekoliko koraka od prve prave prilike kada je počeo dobivati udarce desnicom. Kako nije mogao eskivirati desnicama, nije uspio pokrenuti ni svoju veliku ljevicu i tako su mečevi postajali sve napornijima i mučnijima. Kada je uvidio da mora zauvijek objesiti rukavice, počeo je raditi u losangeleskoj luci i tek nakon petnaest godina uspio se vratiti u dvoranu i krenuti od samog početka, kao trener, u sportu u kojem je bio od jedanaeste - kada je njegova obitelj u Cairu, u saveznoj državi Georgiji, od mesa jela jedino zečeve ili rakune koje je njegov tata ubijao jednocijevkom kalibra 22. Odella su cijenili svi, a oni koji su ga znali računali su da će već jednom imati šampiona. A on se razočarao više puta nego kakav svećenik u poznim godinama. Con je znao da Odell mrzi gubiti koliko i on sam, no Odell nikada nije odustajao, kao ni drugi sekundant.
"Kad bi samo nekako došao do bijelog teškaša", govorio je Odell. "Obogatili bi se, stari."
Con mu je vjerovao. Odell je uistinu bio dobar. Znao je koliko bijelci priželjkuju pobjednika teškaša bijele kože, koliko bi za to platili. Priželjkivao je da i oni imaju bijelca. Tako bi mogao pomoći i svojim klincima, pomoći im da

se nekako probiju u svijetu kojem je sve manje stalo do stvari do kojih je njemu stalo sve više.
I tako su se sada našli u Phillyju, a Mookie Bodeen s treninga izlazi sa 71-
72 kilograma i i bez problema će zadovoljiti granicu od maksimalno 72,57 kilograma za srednju. Srednja je Conu najdraža kategorija. Mookie je iz losangeleskog South Centrala, podigla ga je majka, koja je s dvojicom drugih muškaraca imala još i četiri djevojčice. Mookie je mrzio svog oca, koji god to gad točno bio, i obožavao majku i sestre, koje je školovao za kozmetičarke, da budu netko i nešto. Mami je obećao i kuću, no ona je i dalje živjela kao podstanarka. Taj ljevoruki udarac imao je omjer 42:3, uz 24 nokauta. Njega su nokautirali dvaput, jednom u drugoj borbi za naslov, a jednom u meču od osam rundi, nakon što je prvu borbu za naslov izgubio na bodove u Parizu. Potpuno demoraliziran, napustio je boks. Ali onda je ostao švorc, pokušao je sam voditi sportsku karijeru, promijenio je trenera, misleći kako će za poraz u Parizu okriviti Odella. Bio je izvan forme, ali je pristao na osam rundi u Tijuani za osam stotki - stotka po rundi. Dok su u njegovu kutu sjedili neznanci koji su nastojali skupiti lovu za novu automobilsku gumu, njega je u petoj sredio marinac od 77 kilograma koji je fušario dolazeći iz Camp Pendletona. Ponovno je prekrižio boks.
Ali čemu se još mogao posvetiti? Boks je proklet, no Odell zna praštati, pa se Mookie vratio svom crnom tatici i bijelom djedici. Da, zaustavili su ga u prvoj rundi druge borbe za naslov, no sada je pobijedio pet zaredom, triput nokautom. Afrikanci su prihvatili meč jer su vidjeli snimku na kojoj je Mookie zaspao u prvoj rundi - no zaboravili su činjenicu da je prva runda svakom boksaču najopasnija, da su u prvoj svi itekako osjetljivi.
Unatoč tome što je bio u izvrsnoj formi i što ga je Con smatrao svojim klincem, Mookie više nikako nije bio dijete. Bile su mu trideset dvije godine i sam Bog zna što će biti s njim, njegovim sestrama i maminom kućom ako ne pobijedi Afrikanca. Ali dobro se nosio s te trideset dvije godine i imao mlado tijelo i mlade oči jer nije pio i jer se nije drogirao. Kako je izmakao tim porocima, posebno nakon poraza u borbi za naslov, Conu nije bilo jasno. Kao ni mnogima. No Mookie je imao jedan porok, piću, samo što mu to nitko nije mogao zamjeriti.
Sada će boksati protiv afričkog čudovišta iz Ugande, visokog metar osamdeset osam, velike glave i bez nosa, dugačkih mršavih ruku i nogu, ruku kao u teškaša. Imao je i široka leđa i prave stijene umjesto ramena, a znao je i udarati - dvadeset šest pobjeda, devetnaest nokautom, bez poraza. Con je volio Afrikance, volio ih zbog takve srčanosti, discipliniranosti; a volio ih je jer se nisu bojali zaljubiti u san. Sviđala mu se i njihova pristojnost, kako čedno dlanom pokrivaju genitalije kad izlaze iz tuša. I sviđalo mu se kako znaju boksati, i kako boksaju, i kako su spremni sve staviti na kocku.
Mookie je imao dvojicu menadžera, bijelca i crnca. Obojica su bili dobričine koji su ga vodili već deset godina, ako se izuzme onaj suludi period

kad je sam vodio poslove, sulud jer čovjek ne može pobjeđivati ako je istovremeno i konj i džokej. Sredili su Mookieja, birali mu dobre borbe i premda je dvaput bio u nokautu, nikad ga nitko nije svojski razbio. Osim toga, priskrbiti mu mečeve za naslov bilo je pomalo problematično, jer menadžeri većine šampiona izbjegavaju ljevake kao da imaju AIDS. Ali Afrikanci su htjeli vidjeti svog Afrikanca protiv uglednog boksača, borca koji će ga dobro iskušati, ali koji već polagano stari, tipa kojeg Afrikanac, držali su, može nokautirati tom velikom desnicom. Afrikanac je priželjkivao Mookieja jer je Mookie bio peti na ljestvici; on je bio na sedmome mjestu, a pobjedom nad Mookiejem približit će se mogućnosti da boksa za naslov. Afrikanac silno želi pobijediti, no to želi i Mookie, a Mookie je toliko lukav, brz i skladan da bi ljudi koji su gledali kako trenira zastajali suspregnuta daha i govorili: "Ti vraga!"
Međutim, kad je stigao u Philly, Mookie je jedva hodao. Con to nije primijetio, ali tog jutra, te subote, kada je Mookie posljednji put trenirao uoči meča, dok je kondicijske vježbe dovršavao sprintom, nakon deset koraka u sedmom i posljednjem krugu, osjetio je kako mu je nešto popustilo u nozi, nozi kojom se opire kada kratko udara, nozi koja mu da je brzinu i snagu. Budući da je doputovao prvi, Con je prošetao Franklinovom alejom i vratio se u sobu. Gledao je vijesti kada ga je Odell nazvao iz njihove sobe na istome katu.
"Dođi odmah, stari. Soba 645."
Con je po Odellovu glasu znao da nešto nije kako treba. Kada je došao u sobu, Mookie je zakrivao lice dlanovima. Kao da se kod njih održavaju karmine. "Što se zbiva?" upita Con.
Mookie mu objasni stvar s nogom, kako ga ubija, pokaže kako jedva hoda, kako mu se lijeva noga vuče kao da je za nju vezana kugla. Con i Mookie podrobno su opisali što se dogodilo. Mookie je dodao kako je već pomislio da bi mogao odustati od meča, ali je ipak došao, u nadi da će ga Con nekako srediti.
Con je počeo od glavnog pitanja: "Kada je popustila jesi osjetio da je nešto puknulo?"
"Ne, samo kao da se nešto odvojilo, isteglo... nešto iza koljena, odmah je krvnički boljelo."
"No, da, imamo četiri dana. Zapravo tri."
"Jasno mi je, ali ne mogu vjerovat", reče Mookie, lica izdužena poput lijesa. "Tolko sam radio, čovječe dva mjeseca bez prestanku. U životu nisam bio u ovakvoj formi. Stojim bolje nego kad sam sr borio za naslove. Ovaj put imao sam i nutricionista. Skinuo sam se s osamdeset dvije, ali izgubio sam samo salo i vodu, a ne mišićnu masu. Pogledaj trbušnjake", reče i podigne majicu, tako da Con vidi mišiće.
"Nemaš više ni dupe", reče Con, misleći na to kako se Mookie uvijek deblja u predjelu ispod križa. Mookie se zbog toga nasmiješi, tako da je napetost u sobi malo popustila.

Kao da se želi opravdati, Mookie stane iz kovčega vaditi bočice. "Pogledaj, pogledaj", reče i stane slagati pravu izložbu tableta, prašaka i tekućina, svakoj objašnjavajući funkciju, govoreći kako je održao mišićnu masu i kako je skinuo salo. "Trčao sam do besvijesti, Con, i ovo nikako nije u redu, ne mogu vjerovati da mi je noga tako popustila. Pa noge su mi najjači dio tijela, shvaćaš? Jednostavno ne može bit."
Con ga je natjerao da svuče sve osim donjeg rublja, tih malih uskih gaćica kakve nose Francuzi. Mookie je imao tijelo dvadesetdvogodišnjaka, brzih i snažnih nogu i s nizom dubokih ureza od solarnog pleksusa pa sve do ispod pupka. No lice je bilo toliko tužno da ga je Con dodirnuo, potapšao ga kao da je riječ o povrijeđenome djetetu, te je, ne znajući laže li ili govori istinu, rekao: "Bez brige. Sredit ću te."
"Zbilja?"
"Još kako", reče on, samo što je ovaj put znao da laže. "Reci mi samo...
Siguran si da nije puknulo?"
"Ako je puknulo, nisam ni čuo ni osjetio." "Jesi pao?"
"Nisam, čovječe, samo sam se rastužio." "Mislim, jesi pimpekom poljubio zemlju?"
"Nisam, samo sam se uhvatio za nogu i tako se zaustavio. Nije flektor, ne?" "Da je fleksor, mali bi ti već bio u govnima. Rekao si nekome?"
"Samo tebi i Odellu."
"Izvrsno. Je li tko vidio da si na povratku u hotel šepao?" "Nije", reče Odell. "Rekao sam mu da hoda uspravno i polako."
Con je malog polegao na niski krevet i postavio mu još pokoje pitanje, oprezno dodirivao nogu i promatrao ga. Mookie se nekoliko puta lecnuo. Bio je zadovoljan što na mišiću i tetivi sa stražnje strane koljena nema čvorova. Otišao je u sobu po komplet za prvu pomoć. U toj njegovoj prijenosnoj sobi za hitnu pomoć bilo je svega, od kapi protiv kašlja do sigurnosnih igli za pelene, od otopine adrenalin-klorida u omjeru 1:1000 za posjekotine do masti Nuper- cainal, sredstva za dupe kojim je nakon meča ublažavao posljedice oderotina na licu i opekotine nastale od trljanja o konopce.
"Dat ću ti kodein", reče Con kada se vratio u sobu broj 645. "Još ima dosta vremena do meča, pa se neće vidjeti u urinu, budi bez brige. Želim da te noga prestane boljeti, da mogu na njoj poraditi, može? Kao kad zubar navali na zub."
"Ti si doktor."
Odell je sve gledao posve bezizražajna lica i onog zdravog oka.
Con je uzeo tekuću kremu na bazi alkohola i ekstra djevičansko maslinovo ulje koje mu je služilo kao podloga. Koža je tako za vrijeme masaže postajala

podatna, a crnci su blistali i bili presretni što su tako zgodni i privlačni. Sada je maslinovo ulje nanio od početka noge, ispod Mookiejeva dupeta, pa do Ahilove pete. Treneri obično paze da ne masiraju uoči borbe, jer žele da boksač bude tvrd, i fizički i mentalno, ne žele prekinuti dotok adrenalina u mozak i tkivo, ne žele otupiti ratničku oštricu. Ali Con sada mora poraditi na Mookiejevoj nozi, mora je smekšati, jer inače neće biti meča.
"Led?" upita Odell i ne čekajući odgovor iziđe, te pođe do automata za led, noseći jednu od Conovih vrećica sa zatvaračem, 28 puta 32 centimetra.
Mookie se tada već bio posve prepustio Conu, onako kako se boksači s potpunim povjerenjem predaju svome osoblju. Cona bi to uvijek dirnulo, bilo da se nešto dogodilo s rukom na treningu ili da užurbano radi u kutu i za manje od minute, koliko ima između dviju rundi, mora zaustaviti krvarenje. Zbog toga je boksače volio gotovo koliko i vlastitu djecu. Na Mookieju je radio vrlo polagano, u ozlijeđeno tkivo ulazio tri po tri milimetra, sve dok se područje iza koljena nije pretvorilo u gipku masu nalik na puding, a Mookie je bez boli mogao hodati amo-tamo.
"Sredio si gada!" poviče Mookie. "Car si!"
"Možda će se ponovno ukočiti", reče Con, "ali opet ćemo masirati. Mislim da još imamo izgleda."
"Ali rekao si da možeš sredit stvar", reče Mookie, već sumnjičava glasa. "I sredio sam. A sada ćemo vidjeti mogu li tako nastaviti."
"A težina? Moram se znojiti."
"Sve će biti O.K. uz odgovarajuću prehranu i manje tekućine. Onda ćemo dva dana prije meča otići u dvoranu, istezati se po mojim uputama, vježbati udarce u prazno, udarati rukavice, pa ćemo vidjeti što će biti."
"Čini mi se da je stvar sada sređena", pobuni se Mookie.
"Stavit ćemo još leda, još malo sredstva protiv boli, pa ćemo lijepo hodati." "Sređeno je, čovječe."
"Čekaj malo. Budi strpljiv, pa ćemo vidjeti."
Odrijemali su. Kod Odella i Mookieja bilo je toliko vruće da je Con jedva disao, pogotovo uz sva isparavanja koja je udahnuo. Con je u svojoj sobi imao otvoren prozor.
"Vi s tamnom kožom nemate krv", govorio je uvijek Con.
"Nama je hladno, a ti si lud", odgovarali su redovito ili Mookie ili Odell.

Bol se velikim dijelom povukla i Mookie je uspio odrijemati, no noga se u snu ipak blago zategnula. Con je masirao sve dok se nije ponovno opustila, udišući alkohol i isparavanje gaulterije, jer se morao toliko sagnuti da bi radio na nozi. Nakon dva dana već je gotovo osjećao mučninu od para, no činilo se da

je noga sto posto spremna, a Mookie je iz sata u sat stjecao sve veće samo- pouzdanje.
"Pravi si vrač, stari, ovo su vještičja posla, vudu..." "Star sam ali zgodan."
"Naljepši bijelac kojeg sam vidio."
I tako je to išlo, a kada je došlo vrijeme, u dvoranu su otišli dobro raspoloženi. Nalazila se u zapadnome dijelu grada, na samoj granici crnačke četvrti, a nakon što se istegnuo prema Conovim uputama, nakon kompletne serije vježbi, pa tako i osam žestokih rundi na rukavicama za udaranje, Mookie je bio obliven znojem. Vaga je pokazala 71,3 kilograma, i dalje ispod granice od 72,57. Noga je izdržala sve.
"Uspio si, stari", reče Mookie. "Samo polako."
Sredili su nogu. Con je znao da će biti dobro jer se nije zategnula nakon treninga. Ne moraju odustati od meča i Mookieju će se pružiti toliko željena prilika. Osim menadžera, prema kojima su Odell i Con uvijek iskreni i otvoreni, nitko neće znati za ozljedu, pa tako ni promotor, ni povjerenstvo, ni Afrikanac.
Mookie se tuširao. Odell se smiješio onako stidljivo i gledao dolje, kao i svaki put kad se spremao reći nešto iz srca. "Nisi vjerovao", reče Conu. "Ja sam vjerovao, al ti nisi."
"Jesam, vjerovao sam." "Ništa od toga..."
"Vjerovao sam, ali sve do sada nisam bio siguran", reče Con.
"Čim sam te vidio s njim, čim sam vidio gdje govoriš i sve to, čim si počeo radit na malom, znao sam."
"Baš mi je drago." Con glavom pokaže prema tušu. "Mookie je u izvrsnoj formi i to je pomoglo, i ne znaš koliko. Imali smo sreće."
"Da, u formi je, ali ti si čudotvorac."
Odell je počeo jedva primjetno mucati i Con je znao koliko mu teško pada tako otvoreno iznositi osjećaje. Con se uvijek čudio na koliko sve načina voli Odella, načina toliko različitih po boji i osobinama i po mnogim drugim stvarima, a ipak toliko istih.
"Promisli malo", rekao mu je jednom Odell. "Imamo istog tatu. Voli i tebe i mene."
Ekipe neki put zajedno putuju svijetom i ljudi često kažu kako bi voljeli vidjeti sva mjesta koja inače vide profesionalni boksači i njihova pratnja. Ali oni zapravo vide aerodrome, putuju na skučenimm sjedalima i uglavnom odsjedaju u drugorazrednim hotelima i jedu u drugorazrednim rupama. Vremenske zone

remete im bioritam, neki put izokrenuta su i godišnja doba. Kada boksač radi, radi i njegova ekipa; kada se odmara, odmaraju se i oni. I u Parizu i u Tokiju i u Phillyju nakon jela idu u šetnju, no zatim se vraćaju u mračne sobičke i na telki gledaju fifice, samo da ne razmišljaju o meču, čak i kad ne razumiju jezik.
U Conovu slučaju baš nije bilo posve tako - on je volio da mu mozak radi, nije ga volio otupljivati. U nedjelju je uspio otići na misu u katedrali s visokim svodom, Kapeli svetog Petra i Pavla na uglu Osamnaeste i Parkwaya. Na povratku u hotel uočio je otvorenu knjižnicu. Cijeli je život čitao, tako se školovao, te se ponadao da će onamo moći doći u ponedjeljak. Boravak u knjižnici ispunit će ga mirom. No u ponedjeljak su doputovali Mookiejevi menadžeri, pa s obzirom na Mookiejev intervju za televiziju više nije bilo vremena za knjižnicu.
On i Odell odšetali su se u grad na doručak jer Mookie nije jeo i ostao je u sobi - bilo bi odviše bolno da je išao s njima i gledao hranu koju ne smije taknuti. Ali bio je toliko sretan zbog noge da mu nije smetalo što će biti sam. Kada su ga drugi crnci pitali zašto u kutu ima bijelca, a ne brata, Mookie je ponavljao ono što je Odell uvijek govorio o Conu. "Vraški dobar čovjek."
Sutradan, u utorak, na dan meča, vaganje je bilo zakazano za devet ujutro. Između vaganja i sastanka s povjerenikom, u jedanaest, Odell, Con i menadžeri taksijem su odvezli Mookieja u središte grada, gdje su ga nahranili irskom zobenom kašom i hrpom palačinki. Prije doručka, iako je to mrzio, Mookie je popio veliku čašu soka od grejpa, radi kalija i obnavljanja tekućine u organizmu, i Dok su se pješice vraćali do hotela, Con je uočio plakat za izložbu u philadelphijskome Muzeju likovnih umjetnosti, izložbu Michelangelovih i Rodinovih djela. Ako ne ode u Času Buonarroti u Firenzi, ili možda u muzej Metropolitan za eventualnog boravka u New Yorku, Con je, s obzirom na godine, već računao da nikada neće stati pred Michelangela. A sada se našao na samo sedamsto-osamsto metara od njega. Nadao se da će uspjeti pogledati izloške, iako je na dan meča vremena uvijek premalo.
Mookie se vratio u sobu, no njegovi su se ljudi našli s povjerenikom i Afrikančevim ljudima u konferencijskoj sobi u njihovu hotelu. Raspravljali su o nizu nedopuštenih poteza, pa tako i udarcima glavom, niskim udaracima i o nokdaunima, no naglasak je ipak bio na niskim udarcima. Na podijeljenom popisu pravila stajalo je da će nakon dva upozorenja za nisko udaranje, u trećem slučaju natjecatelj automatski gubiti bod. Povjerenik je bio nizak, zgodan tip i Con je zaključio da je ili Talijan ili, eventualno, Židov. Silno se ponosio dužnošću i bio lud za boksom, osobito mečevima u Phillyju, te je jasno dao do znanja da svi očekuju prvorazrednu borbu, dodajući još da mu je posve svejedno hoće li glavni događaj, borba za naslov, završiti u četiri ili u dvanaest rundi. Svi su ga shvatili.
Vrativši se u sobu Con je pokušao odrijemati, ali nije mu išlo, iako je proteklu noć spavao na mahove. Dok je tako ležao obuzela ga je nervoza i žudnja za slatkim. Spustio se u pretrpanu prodavaonicu na suprotnoj strani

ulice i kupio malo nemasno mlijeko, jabuku i čokoladicu od kokosa. U uličnoj tučnjavi, kada je zatekao tipa koji mu je htio provaliti u auto, lopov mu je odgrizao dio uha, i na toj strani otada nije najbolje čuo. Dok je tako stajao u redu na blagajni, nije čuo ritmični soul koji je dopirao iz zvučnika u prodavaonici - Patti LaBelle, visoki tonovi koji su nadglasavali bas i bubnjeve, improvizirani stihovi i igra skrivača s melodijom. Con je muziku primijetio tek kada je netko negdje iza njega počeo pjevušiti, od riječi do riječi, od glasa do glasa pratiti Pattin crnački glas. Con se osvrnuo, očekujući da će ugledati kakvog tamnoputog tinejdžera, ali je zapravo ugledao mladića koji je izgledao kao židovski student, s jarmulkom, ukosnicama učvršćenom za kovrčavu smeđu kosu. U njegovu društvu bile su tri studentice koje su žvakale gumu, s hrpama knjiga u naručju, i dok je mladić točno pogađao sve visoke tonove, pucketao prstima i vjerno oponašao stil pjevanja, Con je zaključio da se mali razmeće u nadi da će nešto povaliti. S obzirom na to kako su se cure pogledavale, učinilo mu se da bi mali mogao pritisnuti barem jednu od njih, samo ako se nastavi truditi. Con se u mislima vratio na svog mladića, koji se odmara u onoj pretoploj, mračnoj sobi, na svog malog, na svog borca.
"Ispričavam se, gospodine. Gospodine? Što je to?" Con je pitanje čuo tek napola, budući da je sada razmišljao o čokoladici. "Gospodine, oprostite... Vi s tetovažom...?"
Con se okrene i ugleda tipa s jarmulkom, uoči djevojke praznih pogleda. "Na ručnom zglobu imate tetovažu, zar ne?" upita tip retorički.
Con spusti pogled. Kao i obično, teški Timex spustio se toliko da je otkrio izblijedjelu tetovažu koja je nalikovala na zatvorski crtež. Prije gotovo pedeset godina, u posljednjim danima druge stabilne veze s komadom, a neposredno prije nego što je dobrovoljno pristupio Ratnoj mornarici u vrijeme rata u Koreji, još je bio čitljiv. Danas više nije.
"Napravili ste ga sami, zar ne?" upita uzbuđeno onaj pjevač.
U njegovu se glasu prije čula zadivljenost nego ruganje, tako da mu je Con odgovorio: "Nisam, radio ga je majstor."
"Gdje?"
"U Skid Rowu u Los Angelesu, ako ti to nešto znači."
Činilo se da se mladac razočarao; Con je jasno vidio da se nadao kako će mu odgovoriti da je tetovaža iz Sing Singa ili iz Alcatraza, ili možda s Vražjeg otoka. "Kako... bili ste u društvu, svi pijani?"
"Bilo je dva poslije podne", reče Con, no u glavi su mu se, kao što mu se često događalo, pojavile riječi Garcije Lorce:
U pet poslije podne.
Bilo je točno pet poslije podne. "Tako rano? Zbilja?"

"Bio sam trijezan, sam i dao sam posljednja dva dolara."
"Što piše?" upita tip, a jedna od djevojaka se zahihoće. Tip je stisne za ramena, a ona se leđima nasloni na njega.
"No, da", reče Con. Pričekao je još koji trenutak, pitao se bi li im trebao reći. "Piše: 'Rubaije Omara Hajjama.'"
"Kako, molim?" upita raspjevani mladić. Činilo mu se da mu je riječ Rubaije poznata, no nije bio siguran. "Mislite... kako ono? To je knjiga ili tako nešto?"
"Tako nešto."
"Ali što... Knjiga vas je nadahnula ili što?" "Bilo mi je dvadeset godina..."
"To vas je dirnulo?" "Što me drmnulo?"
Djevojke su ga sad već netremice promatrale, a za njega su se zainteresirali i ostali ljudi u redu. Djevojke su nakrivile glavu, a onaj tip više nije bio samouvjeren kao kad je onako pjevao soul. "Znate... Što vas je u toj Rubi inspiriralo?"
Con ga pogleda u oči. Riječi je izgovarao polagano, a djevojke su počele kimati.
„Dođi i ispuni pehar, pa u proljeća plamu Zimski veo kajanja zbaci: Pred pticom vremena put tek je kratak — i pogledaj, ptica već u letu je.“
I djevojke i tip s jarmulkom gledali su ga razjapljenih usta. "Tko pita", reče Con dok je plaćao, "dobije odgovor."
"Ali odgovor je bio pravo čudo!" reče tip koji se sada trzao, gotovo poskakivao, odmahivao glavom. "Čovječe, u cijeloj povijesti pitanja nije bilo boljeg odgovora!"
Con pokupi kovanice, kimne blagajnici i vrati se u hotel. Polagano je jeo čokoladicu i pio mlijeko, a na koncu je ogulio i jabuku. U tri poslije podne trebali su se naći i posljednji put prije meča zakazanog za deset navečer nahraniti Mookieja. Nakon toga može piti jedino vodu. U međuvremenu, dobit će kilu i pol do dvije. Ako ili kada boksači gladuju ili uzimaju tablete za mokrenje i laksative kako bi došli na željenu težinu, samo nakupe još više mase. Kada se vaganje održava dan uoči meča, mnogi dobiju i tri i pol, do četiri i pol, neki put i više kila.
Con je pred sobom imao još cijeli sat, pa je pregledao opremu koja će mu trebati prije, za vrijeme i nakon meča. Nalazila se u torbi, kamo ju je i spremio pred odlazak iz Vegasa - spužve, sredstva protiv otjecanja, vrećice s ledom. Sve je imao i u rezervi, pa tako i adrenalin, kakaov maslac, vazelin, štapiće od vate i sterilne jastučiće, čak i Murravjevu pomadu, gustu žutu kremu koju neki crnci

stavljaju u kosu, ali koju on neki put koristi kao bazu na obrvama ili nosu, kako bi lakše zatvorio ranu na jagodičnoj kosti. Nekim crncima pomada smeta, ali bijelci i Hispanici se ne žale, samo ako funkcionira. Njegova torba s medicinskim potrepštinama bila je organizirana poput male operacijske sale. Nakon što je sve još jednom provjerio, odvojio je dvije role zavoja, te ljepljivu traku od centimetra i pol i dva i pol; traku širine centimetar i pol upotrijebit će između prstiju, kako se slojevi zavoja koji štite zglobove ne bi pomicali. Zatim je torbicu s potrepštinama vratio u veliku sportsku torbu za opremu, u kojoj se nalazila i torbica za struk koju je nosio u ring. Ovdje, u miru i tišini hotelske sobe, radio je jednako pomno i temeljito kao i usred pomutnje i buke koja vlada svlačionicom uoči meča.
Ljepljivim trakama i zavojem koje je ostavio po strani omotao je lijevu šaku kao da se priprema za borbu. Tek rijetko dogodilo bi se da netko od Conovih boksača u borbi ozlijedi šaku. Con je omatanje šake sada već obavljao bez razmišljanja, instinktivno, budući da je to činio stotinama puta. Ali morao je biti siguran, krajnje pouzdan zbog tih klinaca koji mu povjeravaju svoje meso, kosti i budućnost. Kako bi ih što bolje zaštitio od eventualnih pogrešaka ili previda, uvijek je polagao i promišljeno omatao svoju lijevu šaku, tako vježbajući poteze prije dolaska na meč. Često je omatao šaku i dok je kod kuće gledao mečeve na televiziji. Računao je da u cijelome svijetu boksa nema šake koja se u bandaži našla više puta od njegove. Kada je neposredno prije borbe žigom potvrdio Mookiejeve zavoje, inspektor iz Boksačkog povjerenstva rekao je: "Da, to je prava stvar."
U tri poslije podne Con je s ekipom otišao u jedan irski pub, udaljen nekoliko ulica od hotela. Mookie je jeo pileća prsa sa žara, gustu juhu s plodovima mora, uz nekoliko kriški gnjecavog raženog kruha. Popio je dvije čaše soka od grejpa, radeći grimase nakon svakog gutljaja. Con je također naručio juhu od morskih plodova, ali mu nije bilo do jela. Nije se jelo nikome osim Mookieju, čije je tijelo žudjelo za hranom i tekućinom, poput ptića koji uporno traži kukce i crve.
"Nakon meča hoću cijelu pizzu i četiri litre kole."
Uoči meča svi su nekako zakočeni i napeti, osobito onaj o kojem toliko toga ovisi, i dok su se pješice vraćali u hotel, svi su šutjeli.
U predvorje su došli u četiri i deset.
"Vidimo se ovdje petnaest do sedam", reče Mookiejev tamnoputi menadžer. "Dolazi vozač koji će nas točno u sedam dovesti u dvoranu."
Kada su se ostali povukli u sobe, Con je menadžeru rekao da bi htio obaviti privatni poslić, ali da će se vratiti najkasnije u šest. "Sve sam pripremio."
Menadžer je kimnuo, znajući da će Con doći na vrijeme i da će biti spreman. Menadžer je otišao na recepciju, raspitati se za masažu, a Con je

izišao na ulicu i ušao u taksi, za čijim je upravljačem sjedio ljubazan crnac dugačke bijele kozje brade.

"U Muzej likovnih umjetnosti, molim."
"Bit će mi zadovoljstvo, gospodine", reče vozač pjevnom intonacijom, zbog koje je Con zaključio da je s Kariba.
Dovezao ga je do stuba pred ulazom. Kratka vožnja stajala je 2,30 dolara.
Con mu uruči novčanicu od pet dolara i reče: "U redu je." "Vrlo ste ljubazni, gospodine."
Nebo je bilo plavo, a mladi ljubavnici šetali su pod blistavim sunčevim svjetlom i držali se za ruke. Dvojica pijanaca žicala su siću. Con potrči stubama kojima je trčao Rocky. No Con je trčao prema djelima Michelangela Buonarottija.
Dugačak hodnik koji je vodio prema izlošcima nalazio se s lijeve strane, odmah iza ulaza. Na natpisu je stajalo da se izložba zatvara u pet. Kada je već krenuo hodnikom, Cona je zaustavio jedan od čuvara. Svi čuvari bili su crnci.
"Oprostite, gospodine", reče čuvar. "Izložba je zatvorena." "Ali piše do pet."
"Znam", reče čuvar. "Ali svi moraju izići do pet, tako da nakon četiri više ne puštamo unutra. Ionako biste imali samo pola sata."
"Meni to ne smeta", reče Con i već posegne za novcem. "Kolika je cijena?"
Čuvar se uljudno nasmiješi. "Blagajnica radi do četiri, žao mi je. Naplatiti manje od sata ne bi bilo u redu." Čuvara je ipak dirnula trenutačna promjena koja je zahvatila Conovo dotada vedro i uzbuđeno lice. "Ali radimo i sutra. Možete razgledavati cijeli dan."
"Sutra više nisam ovdje." Con uzdahne i u mislima se već vrati na meč. "No, da, dao sam sve od sebe."
"Čekajte", reče čuvar. Kao i ostali, nosio je tamnoplavi sako s mjedenim pucetima i sive hlače. Bio je možda centimetar manji od dva metra i imao barem stotinu četrdeset kilograma, obrijanu glavu i lice dobrodušnog duha. Imao je i zlatni očnjak, ali u njegovu glasu nije bilo ni traga crnačkome naglasku. "Pođite sa mnom." Poveo je Cona gotovo do polovice hodnika. "Vidite onu damu koja čuva ulaz? Recite joj da šef kaže da vas smije pustiti."
"Hvala. Dobijesa: Hvala!" "Nema na čemu."
U dvorani su ga dirnula Rodinova djela, velike studije šaka i stopala, mračni kipovi izmučenih lica. Ali osupnuo ga je Michelangelo, iako se u nekoliko slučajeva radilo o odljevcima u gipsu ili malenim skicama nacrtanima perom i tintom ili kredom u boji. Išao je od izloška do izloška, od skice do skice, odjednom se posve preselivši u Italiju petnaestog i šesnaestog stoljeća, tako da

je već počeo gubiti dah. Rukom je pokrio usta kako nitko ne bi čuo da ima problema s disanjem. Niski i mršavi čuvar ipak je vidio da se nešto događa i tiho mu prišao.
"Sviđaju vam se?" upita sumnjičavo. "Čudesno..."
Čuvar se nasmiješi, kimne, pa se povuče.
Con je do trenutka kada su čuvari pojedinačno i vrlo diskretno obavijestili posjetitelje da se izložba zatvara upijao svu ljepotu koju je uspio obuhvatiti pogledom. Con ju je fotografirao u srcu, a zatim se uputio dugačkim hodnikom. Usput je u dlan stavio novčanicu od pet dolara i približio se šefu, koji je stajao u blizini izlaza.
Con ispruži ruku, a šef se povede za njegovim pokretom, želeći mu stisnuti ruku u znak pozdrava. Kada mu je stisnuo ruku, osjetio je novčanicu i rekao: "Oh, ne, gospodine, nikako. Ne smijem, a ne bih ni htio."
"Jedino vam tako mogu zahvaliti. Zahvaljujući vama vidio sam Božje djelo."
"Vaš pogled dovoljna mi je nagrada." "Bog te blagoslovio, prijatelju."
Šef ubrzano zatrepće, ustukne za pola koraka. "Bog blagoslovio i vas."
Na izlasku iz muzeja, osvježen i pun nove energije, Con se uputi stazom koja je vodila do aleje. Promet je bio gust, a Cona je zanimalo što se događa u pokrajnjim ulicama. Dok je koračao pod širokim krošnjama u nizu duboko je udisao svjež zrak i pitao se hoće li se ikada osjećati starim. Iza prostranog travnjaka i malene uzvisine ugledao je zvonik, kako mu se učinilo, stare katoličke crkve, križa, načetog zubom vremena, koji se samouvjereno dizao prema nebu. Con je imao vremena, pa je skrenuo u ulicu Green i tako došao do crkve Sv. Franje Ksaverskoga, španjolskog širitelja vjere u Indiji. Kao veliki kršćanski misionar sredine šesnaestog stoljeća, sv. Franjo Ksaverski bio je jedan od izvornih članova Družbe Isusove, jezuita, i premda je umro u dobi od tek četrdeset i koje godine, Con se sjećao da je upravo on donio kršćanstvo u Indiju i Japan. Crkva u Phillvju bila je stara i razmjerno skromna, ali i tradicionalno katolička, i Con je osjetio posvemašnji mir.
U blizini oltara Con je kleknuo. "Nisam te dostojan, Gospodine", počne moliti, kao da će primiti pričest, "samo reci riječ i ozdravit će duša moja."
Molio je za sve koje voli, i živuće i pokojne, i za one za koje nema tko moliti. Molio je za to da uvijek bude u stanju dati sve od sebe, osobito kada služi Bogu, no sada je molio i za snagu u kutu ringa dok Mookie bude boksao, za to da uspije skladno i djelotvorno funkcionirati i pod pritiskom. Molio je i za
g. Ernesta Hemingwaya. Tako, na koljenima, prisjetio se što je španjolski egzistencijalist Miguel de Unamuno napisao o boksačima. Kako bi ilustrirao

vjeru u boga čitavim bićem, Unamuno navodi kako su borci u stanju udarati toliko ekonomično, čuvajući snagu, da su u stanju točno usmjeriti silu i protivnika nokautirati služeći se isključivo nužnim mišićima. Unamuno je imao pravo: umjesto da pobjeđuju na snagu, oni se služe silom. Unamuno je još dodao da amaterov udarac počesto neće jednako djelovati na protivnika kao udarac koji izvede profesionalac, ali će više djelovati na amatera koji je udario, budući da je zbog njega prisiljen upotrijebiti gotovo cijelo tijelo i svu energiju. Con se nasmiješi na ta opažanja ozbiljnog i nepopustljivog Španjolca i sjeti se kako je Unamuno zapravo rekao da je jedno udarac profesionalca, a drugo udarac čovjeka od km i mesa - a kada čovjek od krvi i mesa vjeruje, tada vjeruje cijelim bićem. Budući da profesionalac koristi samo što treba i to kad treba, lakše je shvatiti kako će nekome ponestati snage u drugoj ili šestoj rundi, dok netko drugi može boksati cijelu noć. Con je volio Afrikance, ali i Španjolce - na primjer Corteza, Bernala Diaza del Castilla, Manoletea i Pedra Romera; na primjer Ignaca Lojolskog i Franju Ksaverskog, Unamuna i Federica Garciju Lorcu - i sv. Terezu Avilsku, onu mističku crkvenu iscjeliteljicu, malu i beskonačno energičnu katoličku redovnicu, karmelićanku, čiji je djed s očeve strane bio obraćeni Židov iz Cordobe.
Sve to prolazilo mu je mislima, odmatalo se poput tapiserije pred kojom će se odigrati Mookiejev meč u Blue Horizonu, i sada se ponovno pomoli za to da on i Odelle svome boksaču uspiju pomoći da pobijedi.
"Idemo pobijediti, ne samo boksati, Gospodine", podsjeti Con Svevišnjega. "I molimo Tvoj blagoslov i pobjedu. Znamo da samo jedna strana pobjeđuje, i da voliš i jednu i drugu, i ako je volja Tvoja da pobijedi Afrikanac..." Con je mrzio poraze, prezirao ih, ali je znao i da je način na koji gubiš važan koliko i način na koji pobjeđuješ. Stoga prošapće Isusove riječi iz Getsemanija: Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja.
Con se prekriži po završetku molitve, a zatim još i kod škropionice na izlazu iz crkve. Ulicom Green došao je do Dvadeset druge, još se jednom prekrižio pred rimokatoličkom Kapelom božanske ljubavi, pa niz blagi obronak krenuo prema hotelu. Dok je prelazio ulicu kod Spring Gardena, još je s nekolicinom pješaka morao zastati zbog automobila koji je prošao kroz crveno. Pješaci su imali zeleno, no vozač je ipak vikao, tjerao ih da se požure. Neka žena uzvratila mu je: "Idiote! Meni je zeleno, govno smrdljivo!"
Automobil se udaljio, a ona je žena nastavila prema suprotnoj strani ulice, šepireći se zdepastim nogama, žena puna gorčine i zašiljena lica, koja se držala kao da je upravo učinila nešto veličanstveno. Con se upita kako bi podnijela slomljeni nos ili možda nekoliko udaraca šakom u jetru.

$$$

Kroz opržene dijelove grada vozili su ih do Blue Horizona, u kojem su sva sjedala već bila zauzeta.
"Vi ovdje u Phillyju imate pizze?" upita Mookie vozača. "Želite pizzu prije meča?"
"Ne, ali poslije svima plaćam veliku pizzu, zajedno s pićem i svime. I tebi." "Volite i inćune?"
"Dobijesa, ni slučajno!"
Mjesta za parkiranje više nije bilo ni pod razno, a automobili su se natiskivali uz ulicu North Borad, ostavljeni i na sredini ulice. Masa ljudi vrzmala se pred ulazom u staru zgradu, priljepci boksačkoga svijeta koji se hrane dostupnim mrvicama - pokoja besplatna ulaznica, novčanik koji se nekome može izvući iz džepa, laži... Mookie i njegova ekipa potrčali su stubama nekadašnjeg kazališta ili plesne dvorane. Unutra su se već održavali mečevi, a Con je odmah uočio koliko je arena zapravo malena, te kako se s triju strana ringa nalaze balkoni. Ring je bio jarko osvijetljen zbog televizijskih kamera, a svjetlo se odražavalo i na publiku, natisnutu i oko samog ringa. U njoj je bilo barem osamdeset posto bijelaca. Gotovo svi boksači i njihova pratnja bili su crnci ili Portorikanci.
Dvorana je Cona podsjetila na staru newyoršku dvoranu St. Nick's, prije nego što je televizija preuzela mečeve, na mjestu gdje je danas Lincoln Center, iz vremena kada su kvartovi imali svoje junake i podupirali ih novcem zarađenim vlastitim znojem. U ono su vrijeme boksači u St. Nick'su većinom bili Talijani. Onamo su uglavnom zalazili Talijani nesmiljena pogleda, u radnim kombinezonima s kutijama za objed - ljudi koji su plaćali da bi gledali boks, Irci također, koji su svraćali na putu na posao ili s posla, u kapama i s cigarama među zubima. Irski i talijanski boksači bili su opasni, borci koji su primali udarce da bi mogli udarati, snagatori koji su te mogli onesvijestiti jednim jedinim udarcem, bilo jednom, bilo drugom rukom. Crnci su bili brzi, skladni i zgodni. Nisu voljeli primati udarce, ali su bili opasni poput inkvizicije. Portorikanci se još pojavljuju, no veliki židovski boksači, poput Bennvja Leonarda i Barnevja Rossa pripadaju prošlome vremenu.
Te su večeri u Blue Horizonu trebala boksati dvojica bijelaca, jedan Irac i jedan Talijan. Ostali su bili Portorikanci ili crnci koji, osim u drugom po važnosti i u glavnom meču, Conovoj borbi, nisu bili osobito dobri - snažni i žilavi, ali ne i pametni, nimalo posvećeni taktici po uzoru na Hanibala, Rommela ili Roberta E. Leeja, ljudi koji su razmišljali o tome kako udarati a da ne primiš udarac, borci koji te tjeraju na promašaj. Promašaj koji plaćaš u obliku udaraca u solarni pleksus, tako da ti se iskolače oči, tako da pomisliš da živ umireš.
Većina boksača bori se pošteno i čisto, no neki ipak nisu takvi.

Suci u ringu uglavnom su fer, ali je na neke moguće utjecati, baš kao i na dio sudaca u nogometu. A tko zna što se događa u glavama ili u džepovima sudaca za

stolom. Sve se vrti oko love, i ne samo u boksu, a uz lovu se negdje usput javlja i potkupljivost. Većina smatra da je sport iskvaren zbog love. Con je na to gledao drukčije: lova postoji zbog korumpiranosti.
Polovicu boksača upućivali su u plavu svlačionicu, prostor određen za one koji će krenuti iz plavog kuta. Ostali su išli u crvenu svlačionicu. Nekoć davno ring je imao bijeli i crni kut. Nazive su promijenili kako nikoga ne bi vrijeđali. Con je samo prijezirno otpuhnnuo, pitajući se kako se netko, bio crnac ili bijelac, može uzrujavati zbog boje kojom je označen kut.
Mookieja su poslali u crvenu svlačionicu. Sve stolice već su zauzeli ili boksači koji su se spremali za neki od uvodnih mečeva ili oni koji su već završili nastup. Posvuda su se nalazile torbe s opremom, kao i ekipe, poneke i sa šest članova, neki među njima bili su i napola pijani, i svi su glasno bodrili svoje dečke. Bili su to natjecatelji koji su boksali po četiri runde, a mnogi među njima nisu izdržali ni toliko; prostorija se oko pola devet već uglavnom ispraznila. Mookie će nastupiti u deset.
Con je volio s pripremama početi rano. No morao je pričekati da se ostale ekipe raziđu. Uz cijeli suprotni zid, od početka do kraja, bili su poredani stolovi, no ondje nije mogao postaviti svoju opremu jer su ih pokrivali komadi najlona i jer su bili puni otpalog gipsa koji se miješao s kapljicama iz cijevi ili s krova. U polutami prostorije zvuk je neugodno odjekivao sa svih strana, a ljudi su žmirkali a da toga nisu bili ni svjesni. Pod prljavim tušem nalazila se pedesetkilogramska plastična vreća puna komadića leda iz koje će sekundanti poput Cona tijekom priprema uzimati led. Na raspolaganju su imali jedan nužnik. Imao je drvena vrata na oprugu na kojima je geometrijski raspored elemenata s godinama nestajao pod raznobojnim slojevima boje. To što se u svlačionici nalazio samo jedan tuš zapravo i nije smetalo, jer se većina boksača i ne tušira nakon borbe, osim ako se meč održava u nekoj bogatijoj dvorani u kojoj inače nastupaju paženi i maženi košarkaši i slične zvijezde. Con se borio i u gorim uvjetima nego u Blue Horizonu. S pišanjem bi moglo biti problema. U boksu se uvijek puno piša.
Con u tuš-kabini napuni kantu i vreće ledom, a boce destiliranom vodom, te doda dovoljno leda da se rashladi. Uvijek je imao dvije boce vode, kako bi, ukaže li se potreba, i on i Odell mogli hladiti Mookieja. Čim se oslobodilo nekoliko stolica, počeo se pripremati na jednom od slobodnih stolova, po kojem je rasporedio svoje zavoje i ljepljive trake. Prvo je otrgnuo šest komada po dvadeset dva centimetra trake širine centimetar i pol. Jedan kraj svakog komada zalijepio je za rub stola, dok je ostatak visio prema podu. Masa u dvorani ili je oduševljeno klicala ili zviždala, a kada je navukao tenisice, Mookie se počeo razgibavati i istezati. Nije osjećao bol u nozi i ona mu tijekom borbe neće smetati - no to tada još nisu mogli znati. Prije nego što se počeo znojiti, Con mu je omotao ruke bandažom. Šake koje je Bog stvorio da podnose silinu boksačkih udaraca. Con je uvijek dobro pazio da ojača i zaštiti osam kosti u zglobu, one krhke kosti na nadlanici, palce i zglobove na prstima. Bandaža mora biti čvrsta, ali ne toliko stegnuta da prekine dotok krvi. Con je već viđao

plave šake, vidio kako boksači promašuju udarce jer jednostavno ne osjećaju šake. Vidio je i kako zbog istih razloga nekima pucaju kosti.
Nakon omotavanja šaka Mookie se počeo sustavno zagrijavati, poskakivati i znojiti se, pripremati tijelo za šok koji slijedi. Pojačavao je tempo i počeo boksati u prazno, udarati tako da je podsjećao na rad strojnice koja izbacuje kišu metaka. Kada se približilo vrijeme početka meča, pojavio se povjerenik s Mookiejevim rukavicama, rukavicama koje je Mookie odabrao prilikom vaganja i na koje je njegov bijeli menadžer stavio žig kako bi svi bili sigurni da će Mookie za meč dobiti upravo njih. Con mu je pomogao da ih navuče. On mu je bandažirao šake, no Odellu nije bilo ravnoga kada je vanjski dio rukavica trebalo zalijepiti za ručni zglob, ljepljivom trakom omotati zglob duboko prema palcu, onoliko koliko bi inspektor dopustio. I Odell i Afrikančev trener u tome su pretjerali, pa ih je inspektor natjerao da izvuku traku prema van. Obojica su pokušali skvi prednost, što više natisnuti punjenje u rukavicama. Čovjek pokušava sve što mu je na raspolaganju, samo da se njegov boksač nađe u koliko-toliko povoljnijem položaju.
Čuli su kako publika divlja od oduševljenja, a to je značilo da je meč prije glavnoga završio nokautom. Ubrzo će izići u ring. Mookie je navukao suspenzor i gaćice. Odell je navukao rukavice za udaranje, njima pljesnuo, pucnuo kao bičem. Mookie zauzme stav, okrene se udesno, kao svaki ljevak, ali uložio je previše truda u želji da bude što brži i Con mu se obrati kao da su na treningu, tiho i opušteno.
"Uspori, prvo uhvati ravnotežu. Samo uhvati ravnotežu, a brzina će doći sama po sebi."
Mookie kratko kimne. Naslonio je bradu na rame, ali ne podizanjem ramena, nego spuštanjem glave, i malko usporio, sve dok nije osjetio čvrsto tlo pod nogama, onako kako treba. Ravnoteža mu je donijela i osjećaj za vrijeme i brzinu i tako je počeo udarati kombinacije koje nestručno oko nikako nije moglo pratiti. Tako je boksao punih pet minuta, dok mu se znoj slijevao nauljenim tijelom, brzo i skladno, tečnih pokreta.
"Da, to je to, izvrsno, jako dobro!" vikao je Con. "Da, zgodni boksači zgrću lovu! A moj Mookie je zgodan boksač!"
Mookiejeve oči zaklanjale su spuštene obrve, oči koncentrirane poput očiju velike mačke pred kojom se našao čopor hijena. "Ne može mi prić, a-a, neće ić! Pojest ću ga!"
Uto su se u svlačionici pojavili tonci s televizije i Odellu postavili mikrofon. Televizijski komentatori tako će u stankama čuti što Odell govori Mookieju. Drugi mikrofon dali su Afrikančevu treneru. Sve što se događa u kutu tako će biti zabilježeno i dostupno Boksačkome povjerenstvu.
Mookie je blistao pod užarenim svjetlima, sav u resama, šljokicama i onako sjajan. Afrikanac je bio u bijelome, upravo užasno bijel u odnosu na kožu boje ebanovine. Na njegovu licu nije bilo traga emocijama. U vrijeme

početka meča imao je dobrih sedamdeset osam kilograma, od Mookieja je bio teži najmanje tri kile. Već je i to bilo gadno, no Cona je još više brinula Afrikančeva visina i domet ruku. Više čak i od toga brinule su ga dimenzije ringa - pet puta pet, ako i toliko, tako da se Con već upitao je li promotor smanjio ring kako bi Afrikancu, svome boksaču, omogućio da bolje iskoristi veličinu i duljinu ruku, da lakše tjera Mookieja na konopce i u kutove, gdje ga može mlatiti. Con je već zabrinuto razmišljao kako će Mookie za pobjedu možda morati nokautirati protivnika. U publici se našla i velika skupina Uganđana, dio njih u afričkoj nošnji. Svi su pjevali, dio njih i u dojmljivom kontrapunktu. Con se već pitao je li to neki od bantustanskih jezika ili pjevaju na nekom drugom od brojnih plemenskih jezika u Ugandi, iako je ondje službeni jezik engleski.
Čim su se boksači našli u ringu, sve se počelo odvijati vrlo brzo. Con je polio Mookieja, iz kante s ledom izvadio štitnik za zube i stavio mu u usta. Gledateljima su i Mookie i Odell i Con izgledali smireno i normalno, no oni su u sebi gorjeli. Sudac je imao tupe, možda oko šezdeset pet kilograma i mucao je dok im je davao upute. Boksači su se pozdravili dodirom rukavica, glavni sekundanti napustili su ring i gong je označio početak prve runde.
Afrikanac je navalio žestokim zamahom, držeći da će Mookieja lako srediti već u prvoj rundi, no Mookie nije bio na tome mjestu i Afrikanac je od promašaja posrnuo. Potom je pogledao prema svome kutu, a Mookie ga je opalio šest puta, svih šest punom snagom. Potom su ušli u brzi ritam kretanja i Mookie je opasno rasplesao Afrikanca, udarajući i naglo se povlačeći poput maglice na vjetru. Afrikanac ga je uspijevao s vremena na vrijeme kratko očešati, no Mookie se kretao postranično, s jedne strane na drugu, ili unatrag i pod kutom, tako da ti površni udarci nisu imali većeg učinka. Uganđani iz publike pjevali su još približno do konca prve runde, no zatim su utihnuli, budući da je Mookie nastavio pogađati. Ljudi iz Afrikančeva kuta izbezumljeno su vikali. "Udari prvi, dovraga! Ne čekaj! Udari, udari!" Ali budući da nije uspijevao uhvatiti pravi položaj, nije mogao ni udariti i Mookie ga je prašio. Između treće i četvrte runde trener je Afrikanca pljusnuo, ali ni to nije osobito pomoglo. Potkraj četvrte Mookie je izveo kombinaciju, ukupno devet udaraca, i podignuo gledalište na noge. Afrikanac se od toga zamalo srušio. Izgledao je poput izgubljenog djeteta. Između rundi, dok su ga zalijevali hladnom vodom, trener mu se unio u uho. Preblizu.
Gong je označio početak pete runde i Afrikanac je zauzeo neprirodno širok stav. Izgledalo je kao da se pokušava spustiti, kako bi mogao udarati izravno u Mookieja, umjesto prema dolje, što je inače bila prednost svakog višeg boksača. Spuštanje ne može dati rezultata i Odellu i Gonu potez je bio posve nelogičan, osim ako je možda bila riječ o koraku na koji ga je natjerala krajnja nužda. Mookie se blago okrenuo oko noge, još se okretao i namještao, cijelo vrijeme još niže od Afrikanca, tako da mu je zadavao kratke udarce u lice i trbuh. Kada je Afrikanac pokušao ispruženom rukom odbiti Mookieja, ovaj ga je zahvatio desnim aperkatom u lijevi lakat, zbog čega je Afrikanac prekinuo s glupostima.

Mookie je petu rundu dobio jednako lako kao i prve četiri. Ali kada je mjerač vremena udarcem rukom po platnu označio posljednjih deset sekundi pete runde, Afrikanac je dvaput poskočio i navalio izravno na Mookieja, lijeve podlaktice snažno pod Mookiejevom bradom, te ga tako natjerao na konopce. Dok se Mookie borio ne bi li se oslobodio, Afrikanac se spustio još niže, još razmaknutijih nogu. Gon je vidio što se sprema, jednako kao Odell. Afrikanac je Mookieja dvaput zahvatio aperkatima ispod pojasa. Oba je ispalio svom snagom, točno u dno suspenzora, pa prema gore, izravno u Mookiejeva jaja. Jedan udarac poklopio se s gongom, drugi je došao nakon zvona. Gonu i Odellu sada je bilo jasno zašto se visoki Afrikanac onako spustio. Niski udarci ne samo što bole nego i oduzimaju snagu i lako donose umor u rundama koje slijede.
Sudac mu je odmah prišao i upozorio ga. Na Afrikančevu licu nije bilo ni traga stidu. Pognut u struku i s bolnom grimasom na licu, Mookie je odšepao u svoj kut i svom se težinom spustio na stolicu. Odell mu je sa struka uklonio zaštitni pojas, a Gon odmah pokrio jaja ledom.
Sudac se nagnuo prema njima. "Imate najviše pet minuta, ako trebate..."
Bilo je to pravilo namijenjeno oslobađanju od trenutačne boli i sprječavanju mogućih zakašnjelih reakcija koje bi mogle nasilno prekinuti meč.
"Trebamo oduzimanje poena za niske udarce", obrecne se Gon. Dvaput je udario ispod, za ime svijeta, jednom i nakon jebenog zvona, suče!"
Sudac se držao kao da je on povrijeđena strana. "Već sam ga upozorio.
Jasno?"
Želi li Mookie novu priliku za osvajanje velike titule, sada nikako ne može odustati, tako da su se našli između čekića i nakovnja. Odustanu li, izgubit će, a sav njihov trud i snovi bit će uzaludni; nastave li, a Mookie ostane bez snage zbog nepropisnog udarca, ionako će izgubiti, a Mookieja bi mogla zadesiti i teža ozljeda. Gonu je sada bilo jasno da njegova malog muči nadnaravna bol, te se pribojavao da će Mookieja izdati godine - to je pitanje srca i forme, uspiju li odraditi još jednu rundu, ili možda dvije... tko zna? Kao što kaže Angie Dundee: U boksu je sve moguće.
"Kako se osjećaš?" upita Gon. "Zlo mi je."
"Da prekinem?" upita Odell. "Nee!" gotovo poviče Mookie.
"Reci mu, Odell", reče Gon i Odellu strgne mikrofon i odašiljač, te ih baci izvan ringa. Tonci u kabini uhvatili su se za uši i počeli psovati.
Odell je govorio smrtno ozbiljno: "Opali crnčugu u jaja tako da mu se kurac preseli na drugi svijet."

Dobro su obrisali Mookieja i zalili ga vodom. Činilo se da mu se snaga koliko-toliko vratila. Sudac je do njih došao u trenutku kada je označeno deset sekundi do početka runde. Odellu je rekao da napusti ring i podigne led koji je ispao iz Mookiejeva suspenzora. Odell je šutnuo led iz ringa. U trenutku kada se oglasio gong, sudac se obratio Mookieju. "Trebaš još vremena?"
Mookie je u sebi gledao ratnika i samo je odmahnuo glavom, iznenadivši Gona, koji je smatrao da će ili Mookie ili Odell u toj fazi zatražiti još vremena. Sve ono s mikrofonom i ledom Odellu je odvuklo pozornost, a sada je bilo prekasno. Sudac odvrati pogled, a Gon na platno baci još leda. Kada se sudac okrenuo kako bi pozvao Mookieja, ugledao je led, zatražio time-out i naredio Gonu da počisti led. Sudac je bio bijesan, ali Conu se fućkalo. Nije se ni malo žurio, dok je njegov mali zahvaljujući tome dobio još dvanaesi sekundi odmora.
"Sudac je bijesan", reče Odell. "Nije mi otac."
Počela je šesta runda i Afrikanac je ponovno zahvatio Mookieja nisko, no Mookie je ovaj put bio spreman, pa je šaku dočekao bokom. Bolje tako nego u potomstvo, ali da ga je Afrikanac zahvatio po mekome dijelu stražnjice, mogao mu je oštetiti ishijadični živac, pa bi Mookie počeo teturati. Sudac je Afrikancu rukom pokazao neka udara više, ali ga nije službeno opomenuo. Mookie je sljedeći udarac usmjerio ispod Afrikančeva pojasa, no praktički ga je samo okrznuo, tako da ovaj nije ni trepnuo.
"Bez uzvraćanja", reče sudac. "Ovo ti je prva opomena." Afrikanac kratko udari, pa izvede fintu, kao da se sprema za još jedan niski udarac. Kada je Mookie spustio rukavice ne bi li se zaštitio, dobio je udarac u glavu tako da je samo zatreptao. Afrikanac zna pošteno raspaliti.
"Nema ti druge!" poviče Odell iz kuta.
Mookie se ponovno spusti da udari Afrikanca ispod pojasa, no Afikanac ga ščepa za vrat iza glave i povuče naprijed. Svom se težinom naslonivši na Mookiejeva leda, punom ga je snagom udarao po bubregu, težinom ga prisiljavajući da se spusti na koljeno. Šesta je runda bila izjednačena, no budući da je Mookieju još bilo mučno i budući da se sada morao štititi i ispod i iznad pojasa, Afrikanac ga je nekoliko puta uspio snažno raspaliti po licu. Lice je počelo otjecati.
U stanci između rundi Con je štitnik za zube stavio u kantu s ledom, da ga rashladi. "Diši, Mookie. Duboko, kroz nos. Fino udahni i neka sve lijepo iziđe." Nakon tri udaha Con mu je dao vode i natjerao da ispljune. Zatim još malo vode, pa još dubokog disanja. Odell mu je namastio nos, lice i usne.
"Sve O.K.?" upita Odell. "O.K. sam", odgovori Mookie. "Nisi", reče Odell. "Znam te."
"Još mi je malo zlo", promumlja Mookie.

"Jako ili malo?" upita Con, pa mu da još malo vode.
Mookie slegne ramenima. Međutim, jasno su vidjeli da to nije onaj isti boksač. Tako je još išlo u sedmoj, Afrikanac ga je uspijevao udariti tek toliko nisko da spusti gard, te je počeo redovito pogađati snažnom desnicom. Bez sučevih opomena. Mookijeve noge više nisu bile iste. Dok je udarao, s mukom je hvatao zrak i premda je dobro pogađao, Afrikanac je imao čvrsto zatvorena usta i samo je dalje navaljivao. Ponovno ga je udario nisko, Mookie je odmah uzvratio istom mjerom.
"Druga opomena", reče sudac i rukom pokaže Mookieja. "Upozori tog gada", reče Mookie.
"Ja sudim meč."
Bijelci su počeli zviždati zbog opomene, no Uganđani su pljeskali i počeli pjevati i navijati. Mookie je imao porezotinu na usni i s unutarnje je strane krvario jer je primao udarce otvorenih usta kako bi lakše disao. Između runda Con je zaustavljao krvarenje, ali Afrikanac je Mookieja zasipavao udarcima koji su samo iznova otvarali posjekotine, tako da je do završetka četiriju paklenskih rundi još gutao krv. Afrikanac se ponovno uspravio u osmoj rundi, navaljujući na Mookieja i zasipajući ga pravim salvama kratkih direkta, pogodaka desnicom, krošea i aperkata. Sredinom runde Mookieju je slomio nos, tako da se krv zaustavljala u Mookiejevu tankom brku i kapala mu s brade. Iako su ga noge sve više izdavale, Mookie se nastavi okretati i tjerati Afrikanca na promašaje. No bio je preslab da opakije uzvrati, a Afrikanac mu je nekako neprestano povlačio glavu naprijed i mlatio po bubrezima. Con je znao da će Mookiejeva mokraća biti boje rozea. Između rundi je radio na slomljenome nosu, pritiskao odgovarajuće točke i iznutra ga brisao tekućim adrenalinom, pa još i adrenalinskom otopinom koju je bio priredio. Nije bilo vremena za led.
"Ne mogu ga zadržat, ne mogu mu zatvorit prilaz", reče Mookie bez daha. "Jak je."
U devetoj je Afrikanac pogodio Mookieja deset-jedanaest puta, i to najboljim udarcima, no Mookie nije odustajao. Dvaput se pognuo, a lice mu se napuhalo poput balona, no noge su ga držale i Con je osjetio kako mu puca srce. Vrećice s ledom nisu uspjele spriječiti iskakanje kvrga na Mookiejevu licu, a obrve su mu sada bile ispupčene kao u neandertalca. Afrikanac ponovno navali i zada još jedan niski udarac, tako da se Mookie presavio u struku. Masa je vikala i psovala suca. Po završetku runde Odell je Mookieja dočekao nasred ringa i pomogao mu da sjedne u kut, gdje se nemoćno nagnuo naprijed. Con ga je zalio ledenom vodom. Mookie se već počeo gušiti, ali uspravio se čim je osjetio ledenu vodu.
"Ubit ću crnčugu", reče Mookie. "Ubit ću mu cijelu familiju."
Con poviče prema sucu. "Hej, što je sad to? Neprestano udara nisko!" "Nisam vidio."

"Nisi vidio?" poviče Odell. "Pa to bi vidio i Ray Charles!"
Sudac teatralno pođe u Afrikančev kut, no dotada ga je upozorio samo jednom, tako da nije bio dužan oduzeti mu bod.
Con je privremeno zaustavio krvarenje iz nosa i krvarenje u ustima, no nakon nekoliko brzih udaraca u desetoj, krv je ponovno potekla. Afrikanac je Mookieja odbacio u njegov kut, gdje ga je držao i udarao i zamalo mu zatvorio desno oko. I upravo tada Mookie je Afrikanca pogodio dvaput, lijevim aperkatima točno u jaja. Afrikančeve noge krenule su svaka na svoju stranu i tako je pao poput konja u klaonici. Sudac je ljutilo prišao Mookieju i podignuo kažiprst. Zatim se okrenuo svakome od trojice sudaca za stolom, pokazujući da mu treba oduzeti jedan bod. Trener je Afrikanca uspio pridignuti na stolicu i počeo vikati, tražiti diskvalifikaciju. Sudac se već našao u iskušenju, no u ring je tada doletjela stolica, pa zatim još jedna. Povjerenik je samo odvratio pogled. Kada je sudac Afrikancu ponudio maksimalno pet minuta, ovaj je iskoristio i posljednju sekundu. Mookie je stajao ruku položenih na najviši konopac u neutralnome kutu i samo kimnuo Odellu i Conu.
"Mookie je žilav", reče Odell. "Ako se Afrika odmara, i mi se odmaramo."
Mookie je do konca desete još ubijao boga u Afrikancu, tako da se ovaj već pitao što uopće radi u Philadelphiji.
"Dobivamo?" upita Mookie nakon zvona.
Dok je sređivao krv, Con je pričao: "Dobili smo prvih pet, u to uopće nema sumnje. Šesta je bila izjednačena. Dobili smo i desetu, ali oduzeli su nam bod, tako da je i deseta izjednačena, ali po meni i dalje imamo pet i dvije izjednačene. Afrikanac je dobio sedmu, osmu i devetu i možda jednu od izjednačenih. Uz onaj naš bod, rezultat je izjednačen."
"Znači da trebamo i jedanestu i dvanestu, moramo dobit i jednu i drugu", reče Odell. "Pogledaj ga, Afrika je umoran."
"Ja nisam", reče Mookie. Sav se onaj trud isplatio.
"Navali, Mookie, kao na treningu. Kad pusti lijevu, ti zamahni ljevicom! Raspali pa ćeš dobit, može? I samo udaraj, mali moj, kratko i brzo, dum-dum- dum, pa tras! Završi krošeom!"
Mookie je u jedanaestoj premlatio Afrikanca, potpuno ga nadigrao kratkim udarcima, kretanjem. Držao se kao da će udarati nisko, lako da ga je već nasmrt isprepadao. Zatim ga je nagazio teškim udarcima lijeve ruke i kombinacijama koje su pogađale glavu, glavu koja je počela otjecati, tako da je Afrikanac već izgledao poput zombija. Publika se raspomamila od radosti. I sve to nadglasavala je ritmična pjesma Uganđana.
Na znak zvona sudac se došetao u Mookiejev kut.
"Dosta je tog plesanja", reče. "Radi, jesi me čuo? Inače prekidam." "Radimo", reče Odell.

"Previše se kreće."
"Ko to kaže?" upita drsko Odell. "Ja", odgovori sudac.
"Kažeš d-ddd-da nnn-nn-neko p-ppp-pravilo n-nnalaže d-da mm-mora s- stajat i č-čekat udarce?"
Con je jasno uvidio da je Odell spreman oboriti suca. Dođe li do toga, izgubit će meč, a Odell će dobiti zabranu bavljenja boksom u većini saveznih država, tako da se sada Con unio sucu u lice. Osim toga, Mookieju je Odell trenutačno bio daleko potrebniji nego Cornelius Flutey. "Jebemu, pa možemo boksati kako god hoćemo!"
"Pazi kako razgovaraš sa mnom, stari. Mogu te izbaciti iz dvorane!" "Zbilja? Ovaj starac upucat će te u facu osamnaest puta, a ti si misli
kakav devetmilimetarski imam za pojasom, pederu jedan, pa ćemo vidjet ko
ima kakve ovlasti!"
Sudac mu okrene leda, svim srcem žaleći stoje uzeo novac. Ušla su mu još bila razjapljena i kada je gong označio početak dvanaeste. Con je bio zadovoljan što ga sudac nije potegnuo za jezik, jer je od samog početka blefirao u vezi s devetmilimetarskim pištoljem. Sada se naceri Odellu. Ovaj uzvrati osmijehom i samo odmahnu glavom.
"Gadan si, Flute."
Con slegne ramenima. "Uvijek ga mogu opaliti kantom za vodu."
Mookie je boksao poput strojnice, pogađao udarcima koji su sijevali sa svih strana. Sudac se napadno držao po strani. Mookie je rascopao Afrikančeva usta i ostavio posjekotine na oba oka. Afrikanac je uzvratio svom silom, nekoliko puta pogodivši savršeno točno i snažno, a jednom je zamalo izbacio Mookieja kroz konopce. Cijelo društvo iz Ugande eksplodiralo je od oduševljenja. No Mookie je pogađao daleko čišće i točnije, i u jedanaestoj i u dvanaestoj, i Con je bio posve siguran da je Mookie pobijedio. Navijanje Uganđana zagušili su ritmički povici ostalih gledatelja: "Amerika, Amerika, Amerika!" Na zvuk gonga, oba boksača slavodobitno su uzdignula ruke. Borci se tom prilikom najčešće zagrle, nasmiješe poput zaigranih klinaca. Ovaj put nije bilo tako.
Sve ostalo bila je čista formalnost. U oba kuta uklanjale su se rukavice i bandaža. Obje ekipe obrisale su boksače. Svi su ili došli do suprotnog kuta ili se našli na sredini ringa i tako se rukovali.
"Dobar si trener", reče Con Afrikančevu prvom sekundantu, nekadašnjem natjecatelju u poluteškoj. "I taj tvoj mali zbilja dobro udara."
"Hvala. A taj Bodeen stvarno je mustra."
Afrikanac je stisnuo Conovu ruku, nasmiješio mu se s visine. "Vrlo dobro se izmiče... taj vaš boksač."

"Za vrijeme meča nisi mi bio pretjerano simpatičan", reče Con. "Ali sada mi se sviđaš."
"Hvala, gospodine."
Spiker je počeo čitati rezultate s evidencijskih listića. "Dame i gospodo, suci su donijeli jednoglasnu odluku. Pročitat ću ukupan broj bodova. Sva trojica sudaca ubilježili su isti rezultat, 118 prema 110. Pobjednik je dalje..."
Uganđani su se izbezumili, počeli su vikati, zavijati i mahati državnim zastavama, poskakivati kao da su suparničko pleme upravo natjerali da se utopi u jezeru Victoria. Con, Mookiejevi menadžeri, Odell i Mookie samo su se u nevjerici pogledavali, kao i najveći dio publike, i crnci i Portorikanci i bijelci.
"Suci puše stotice", reče Odell.
Con pogne glavu. Televizijski voditelji popeli su se u ring upravo kada su ga Mookie i Odell pokušali napustiti. Publika je zviždala i vikala: "Prijevara! Namještaljka!"
Povjerenik i promotor također su uskočili u ring. I jedan i drugi pojurili su do Odella. "Bodeen u Phillyju može boksati kad god poželi! Samo se javite!"
"Bodeen ne želi boksati u Phillyju", reče Odell, pa se okrene i s Mookiejem iziđe iz ringa.
"Šta fali Phillyju?" upita povjerenik Cona.
"To što 118:110 znači da smo, uz one runde koje su dobili oni, mi pobijedili samo u dvije", reče Con. "A znate što to znači?"
"Što?"
"Znači da ste umjesto sudaca angažirali tri jebena klauna."
Con se provuče kroz konopce, pa pokupi kantu i torbu. Međutim, nije mogao poći za Odellom i Mookiejem jer su Uganđani pjevali i plesali u prolazu. Nekolicina je pogledala Cona i samodopadno se nasmiješila, a njihov vođa, u afričkoj nošnji, doplesao je do Cona i unio mu se u lice.
"Uganda je pobijedila!"
Pogledali su se u oči. Afrikančeve su bile crne, Conove zelene. Ni jedan ni drugi nisu ni trepnuli. Jedno je bilo lice robova koje su hvatali u Istočnoj Africi i dovodili ih na muslimanske sajmove. Drugo je bilo lice irskih boraca, pripadnika Britanskog Carstva koje je nekoć vladalo svijetom, pa tako i Ugandom. Uganđani su se sada natisnuli oko njega, dvadesetorica protiv jednoga, samo čekajući da ih Con pokuša nekako odgurnuti. Con odloži stvari na pod. Došlo je vrijeme za lekciju.
"Shvatite da poštujem vašeg boksača i da cijenim vas." Zatim vođi ponudi ispruženu ruku. "Vaš je Joshua velik borac, pravi lav."
Uganđani su ušutjeli; osmijesi su izblijedjeli, a pogledi skrenuli prema prijateljima. Negdje iz pozadine začuo se prijekoran glas.

"On je sportaš."
Vođa Conu stisne ruku. "Gospodine..." reče.
Potom su mu svi pružili ruku, onako obzirno, afrički, i Con se rukovao sa svima, redom. Kada je već uzeo stvari i sam krenuo prema svlačionici, začuo je isti onaj glas kao maločas.
"On je sportaš."
Buka koju su stvarali gledatelji na odlasku odbijala se od zidova svlačionice. Televizijska ekipa dovlačila je kablove i bez riječi pakirala opremu. Članovi Mookiejeve ekipe uglavnom su šutjeli, no duboko u sebi bili su itekako glasni. Čuvar na vratima nije dopuštao ulazak gledateljima, međutim neki su se ipak probili i samo su stajali nijemo, s gađenjem. Neki su kroz vrata dovikivali da je Mookie žrtva namještaljke, da se takve stvari u Phillyju ne bi trebale događati. Drugi su tražili službenu istragu i saslušanje pred povjerenstvom, no Mookiejeva je ekipa znala da ni od službene žalbe ne bi bilo ništa.
Vani su Uganđani i dalje pjevali. Jedan se bio omotao prugastim crno- žuto-crvenim bojama domovine, zastavom na čijoj se sredini, u cijelome krugu, nalazila i nekakva ptica. Miris marihuane polagano je prodirao u svlačionicu. Mookiejevi menadžeri stajali su i piljili u prazno. Odell je sjedio do bezvoljnog Mookieja, koji je na kvrgavome licu držao vrećicu s ledom, te prilagođavao položaj kockica leda koje mu je Con nagurao u suspenzor. S njega se i dalje cijedio znoj, a Con se brinuo za njega, brisao ga ručnikom punim tamnocrvenih mrlja. Con je pomiješao pola vode i pola soka od ananasa, naranče i banane i dao ga Mookieju, kako bi nadoknadio kalij koji je gubio znojenjem. Krvarenje je prestalo. Službeni liječnik došao je pregledati Mookieja: rebra, bubrege, jetru, testise, oči, usta. Samo je slegnuo ramenima kada je pogledao nos i rekao Mookieju da se javi doktoru čim se vrati u L. A.
"Nije prvi put, ne?"
"Sredit ću ga kad objesim rukavice o klin."
Neki novinar tražio je intervju, no Mookie je samo odmahnuo bocom s vodom. S novinarom se u svlačionicu uvukao i nekakav ofucani i krhki brat u prašnjavom crnom kaubojskom šeširu ukrašenom dugačkim perom. Unutra se počeo kretati kao boksač i udarati u prazno. Umjesto obrva imao je dugačke ožiljke, a bazdio je po vinu. Hlače su mu bile preširoke i predugačke, ali i dalje je udarao i kretao se, eskivirao zamišljene udarce. Imao je metar šezdeset tri i vjerojatno boksao u bantamu, no sada je imao više od sedamdeset kilograma. Mookie zatvori oči i nagne se naprijed, lica duboko uronjenog u vrećicu s ledom. Onaj mali samo je pridignuo hlače i nastavio udarati.
"Ti si ko ja, brate, baš ko ja, stari moj", dovikne Mookieju, koji nije dizao lice iz leda. "Gledaj", reče mali, poskakujući i okrećući se, ubrzano izvodeći kombinacije udaraca. "Bum, bum - tras! Kužiš? Eskivaža, pa udarac, udarac, okret na lijevu, pa kroše, tras, u tijelo, čovječe, tras, u glavu! Dum, dum,

udaraj i kreči se, dum, dum, tras! Vidi ovo sranje! Kužiš što govorim, shvaćaš? Dam, dam, dam, pa tres, tres, treees!" Slavodobitno je podigao ruke i počeo poskakivati poput pijetla koji je upravo oborio rekord na kokošima. "Da, baš si ko ja, mali moj, pljunuti ja!"
Odell ga uhvati za stražnji dio hlača i obzirno izvede iz svlačionice. Već trenutak poslije glavom je provirio kroz vrata. "Ima l' ko od vas dvajspet centa?" Čuvar ga je odmah izbacio.
Odell reče: "Mookie ima obožavatelja."
Svi su se preko volje morali nasmiješiti, a Mookie se uspio i odjenuti nakon što ga je Con oprao alkoholom i nakon što se prestao znojiti. No vožnja do hotela bila je užasna.
"Idemo na pizzu?" upitao ga je vozač.
Mookie je samo odmahnuo glavom i pokrio je ručnikom.
Kad je u hotelu izišao ispod tuša, držao se za rebra, sav zguren. "Boli... I pišalina je crvena."
Con mu je stavio led na lice, rebra i bubrege. Mookieja je sve previše boljelo da bi otrpio još i masažu, pa mu je Con dao tabletu kodeina koja će mu pomoći da zaspe.
"Avion polijeće u pola devet", reče jedan od menadžera. "Pukupit će te pred ulazom u sedam." Menadžeri su se potom spustili n bar. Bijelac je naručio Chivas s ledom. Crnac Hennessey i kolu.
"Kolko je sati?" upita Mookie. "Jedan i petnaest", reče Odell.
Tableta je počela djelovati i Mookie je uspio spakirati stvari. "Ne mogu vjerovat da su mi to učinili, nakon toliko godina u boksu."
"Lova", reče Odell.
Mookie s gađenjem sjedne.
"S vremenom ćeš skužiti", reče Con, "da se ovim mečom ponosiš više nego svima ostalima zajedno."
Con je dovršio pakiranje u pola tri. Kada se ispružio u krevetu osjećao se staro i znao je da će još danima biti umoran. No u mislima je neprestano vrtio sve što se dogodilo, što je trebalo biti.
"Bože sveti", pomoli se. "Pobijedili smo, ali nismo dobili. Pili smo iz tvog kaleža, o, Bože, ali znaj da se ljutim na tebe. Znam da sam bio spreman ubiti suce i da sam navalio na onog prodanog suca, oprosti mi, Bože, ali već sam mislio da će ga neko upucat ako nastavi tako sudit, pa sam malom gadu možda učinio uslugu. Svima nam pomozi da preživimo ovu noć, Gospodine, osobito Mookieju, pomozi mu u avionu i pomozi mu s licem, da njegovoj mami ne bude tako teško. Bože, više se ne ljutim na tebe."

Veći dio oteklina na Mookiejevu licu u međuvremenu je splasnuo, ali ga je i prije odlaska, još u hotelu, držao pod ledom. I na aerodromu i u avionu nosio je sunčane naočale. Pljuvačka i mokraća bile su čiste, ali je još bio pognut od boli u rebrima, dok je lijeva bjeloočnica bila jarkocrvena od puknuća žilice.
"I Afriku boli", reče Odell.
Con mu je dao još kodeina i mali je prespavao veći dio leta do Los Angelesa. Mookie do prozora, Odell u sredini, a Con uz prolaz. I Odell je spavao. Odell uvijek spava u avionu. Con nikada, premda je ovaj let bio ugodan. S vremena na vrijeme u zvučniku se uz pucketanje javljao pilotov glas, a negdje iznad Arizone probudio je Mookieja, koji se zagledao kroz prozor. Kada su se našli nad ravnom kalifornijskom pustinjom, pilot se ponovno oglasio.
"Dame i gospodo, za nekoliko minuta sletjet ćemo u Los Angeles. S lijeve strane nalazi se glasovito turističko odredište Palm Springs. Za nekoliko trenutaka s desne strane, visoko u gorju, ugledat ćete jezero Big Bear."
Mookie se sjeti šampiona koji treniraju u Big Bearu. Unatoč snazi volje, u oči su mu navrle suze. Glas iz zvučnika probudio je i Odella, koji se nakon sna uvijek smiješio. "O.K.", reče.
Mookie je i dalje nepomično promatrao sprženi pustinjski krajobraz. Dlanom je pokrio usta i prigušio zvukove koji su mu počeli izlaziti iz ždrijela, no nije uspijevao obuzdati grčenje u utrobi. Odell pogleda Cona, koji mu glavom pokaže neka razgovara s Mookiejem.
"Što je sad to?" upita Odell maloga.
Mookie ga nije mogao pogledati, stideći se suza koje su se slijevale ispod tamnih naočala. "Znaš..."
"Ostao si bez oka, oslijepio si?"
"Moja mama neće dobit kuću", reče Mookie i okrene se prema Odellu. "Odustaješ?"
"Dovraga, ni slučajno!"
"U tom slučaju, obrisi lice, mali moj. Mi ne podvijamo rep."

Smrznuta voda



NlKO NE ZNA KAKO JE DRSKI DlLLARD ŽESTOKA ŠAKA BUM-BUM
BARCH uopće dospio do dvorane u ulici Hope, ali otprilike dvije godine mali je iz mjeseca u mjesec redovito dolazio po dva tjedna, a onda ga iduća dva nije bilo. Drski Dillard Žestoka Šaka Bum-Bum Barch sam si je dao profi ime, ali se zapravo nijednom nije borio, osim jednom, ak se to uopće može nazvat borbom. U dvorani su mu skratili ime, zvali ga DD, ili Šaka ili Bum. Ali Drski je sebe uvijek zvao punim imenom, profesionalnim imenom.
"Zovem se Drski Dillard Žestoka Šaka Bum-Bum Barch i dolazim iz okruga Polk u Missouriju", govorio je i žmirkao na jedno oko, "a san mi je boksat protiv Detroitske Kobre Thomasa Ubojice Hearnsa za naslov svjetskog prvaka u velteru po WBA-u."
Ja sam se nekoliko puta borio u vrijeme prije televizije, laka kategorija. Naravno, sad imam više kila. Nisam bio ni natjecatelj ni izazivač, ništa takvoga, al bio sam borben i pošteno se borio kad god sam izlazio u ring u mjesnim arenama širom Los Angelesa - Wrigley Field, Ocean Park, Wilmington, Jeffrie's Barn, neki put i gore, u Stocktonu ili Friscu, pa dolje, u Tijuani, u dobrom starom Meksiku. Borio sam se i u Hollywood Legionu, u blizini raskrižja Sunseta i Vinea, ali moro sam reći da sam Arap, jer u ono vrijeme u Hollywood Legion nisu puštali crne boksače. Šeik princ Hakim. Tamo sam triput bokso ko Arap jer sam imo svijetlu kožu i lako sam zavaravo hollywoodske filmaše u glavnoj borbi. Par puta napunio sam dvoranu! Znao je promotor, znali su sportski novinari, al njima se fućkalo za boju kože, kao i bijelcima protiv kojih sam boksao - svije to ista igra. Drugdje je na posterima pisalo "Užareno Željezo" Willie DuPree. Frendovi su me zvali Žar ili Stari.
Nikad nisam imo priliku za titulu, ali u pedeset pet borbi zaradio sam nešto perja, i onda je bilo gadno i trebalo se žestoko borit, al me nikad nisu opako izmrcvarili ni ništa. Nos sam slomio tolko puta da ga više i nemam, a jedan kapak mi visi od posjekotina i uništenog živca, al ništ ozbiljnije, nije ko kod nekih momaka koji su na koncu počeli mučat i pričat kroz nos. Nikad nisam namještao i nisam se kladio na druge, samo na sebe, kupio sam samo čistu lovu. A budući da dajem sve od sebe, i kad objesim rukavice uvijek ću imat kamo, imat ću gdje bit, imam sobičak u stražnjem dijelu dvorane, za čišćenje, za spremanje kanta i brisanje krvi, tako da sve dobro miriše i slične stvari. I da sve bude uredno i na mjestu i da dobro pazim kad se ovuda počnu povlačit krivi ljudi. A kad ostarim i prestanem trenirat svoje boksače, za koji

dolar bit ću uz stolicu i kantu, čekat u kutu ako neko na gostovanju bude bez pomoćnika. Ako trebaju nekog za brisanje i led, naplatit ću više. Masaža? Masaža dođe dva dolara, za teškaša tri. Tijela boksača znam bolje nego njihove ženske.
Danas više nema starih dvorana, ko na uglu Maina i Hopea, al sad sam u Hymnsu, na uglu 108. i Broadwaya. Vodi je mali kojeg sam nekad treniro, "Himna" Curtis Odom. Zovu ga Himna jer je uvijek bokso tak dobro, lijepo i smrtno ozbiljno, taj Curtis Odom, ja sam ga učio, učio ga kak se udara. Curtis je u naponu snage bio natjecatelj. Udaro je tak opako da si od muke već tražio sisu za cuclanje. Ali izbili su mu oko, pa više ne vidi dobro, i to je bio kraj. Ali Bože presveti, kako je taj mali udaro, došo bi ti s vanjske strane i zahvatio te po tijelu, pa po glavi i tako te fino uspavo. I dobar je čovjek, pristojan, ljudi ga poštuju, ne bi reko ni riječi, uvjek fin, ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Hymn zbog Curtisa, da im trenira boksače; tako je zaradio hrpu love, to i ono što mu zarade dečki koje sam trenira i kojima je menadžer.
No ulica Hope, gdje se nekad nalazila dvorana Hope, imala je praktički samo jedan blok, protezala od mjesta gdje počinje kod Osamnaeste i silaza s autoceste dolje do Washingtona i Više strukovne. Zgrada od narančaste opeke je nekakva Masonska dvorana,ima šest etaža i podignuta je još 1910. Veći dio koristio se samo ko skladište, ali do same dvorane vodila su dva i pol kraka stuba i bila je uređena u dijelu zgrade koji je služio kao plesna dvorana, s vi- sokim stropom i prozorima, puno zraka iako prozori nisu otvoreni. Zgradu su srušili da naprave još parkirališnih mjesta, ali prije toga nalazila se na suprotnoj strani parkirališta, iza Olimpijske dvorane u kojoj su boksali sudionici Olimpijskih igara u Los Angelesu 1932.
Iz Hopea je izišlo nekoliko natjecatelja, al nijedan šampion. Bilo je tu amatera i hrpa Hispanika dolazila je na mečeve u Olimpijsku, a bilo je i protuha koje su nastojale iskamčiti pozajmicu od dva dolara. Dvorana je u kvartu u kojem ne moš ostavit auto i bit siguran da će sve bit u redu. Južno od Washingtona i istočno od Figueroe uglavnom žive crnci. Zapadno od Figa, na sve strane sami Španjolci. Ako se i pojavi bijelac, jao njemu ako izgleda kao da se ne zna borit.
Dillard nije imo problema s nikim, nikad, čak ni s onima koji nisu znali američki. Svima koji su bili spremni slušat pričo je da je seljak iz Missourija, da je jednom otišo u Kansas City i da je rijeka Missouri pregusta za piće i prerijetka za oranje. Kad je posljednji put otišo iz Hopea, više se nije vratio.
Bio je drski bijeli seljačić s farme, svijetle kose, očiju i kože, a kad je vježbo, crvenio se kao opečeni prst. Himna ga je treniro besplatno, jer je znao da se Drski ne može borit i da od njega nikad neće bit pravog boksača. Drski se tolko trudio i tako gadno brljo da se čovjek u prvi mah moro smijat. A onda, kad bi ga malo duže gledo, kad bi vidio tu stisnutu vilicu i pomislio na onaj njegov san, stao bi na njegovu stranu kao i Himna.

Himna je radio sa svima. Ko god bi mu došo pod krov. S tim mladcima radiš badava, čak i s debelima, jer nikad ne znaš što je u nekom dok ga neko ne mlatne. Joe Frazier je bio debeo. Okej, Himna je od početka znao da od Drskog neće bit ništ, da nikad, čak i da nauči koji udarac i pokret, ne bi položio ispit i dobio licencu. Ipak, nije odusto od malog, nikad mu nije naplatio ni centa.
"Zovem se Drski Dillard Žestoka Šaka Bum-Bum Barch i dolazim iz okruga Polk u Missouriju!" viko je Drski između rundi, oponašao Muhammada Alija, "i izazivam Detroitsku Kobru Thomasa Ubojicu Hearnsa za titulu svjetskog prvaka u velteru po VVBA-u!"
"Ali nisi ni na rang-listi, DD", zadirkivao ga je Shawrelle. "Čovječe, šampioni boksaju protiv ljudi iz prve desetorke."
"Svejedno ću boksat s njim, bilo kad, bilo gdi!"
"Ali to onda ne bi bila borba za naslov, ne bi bio šampion ni da ga dobiješ", govori mu Shawrelle i odlazi, govori kako je to običan glupi bijeli klinac. Shawrelle je amater i crn je ko noć.
Drski ne kuži rang-liste, ali u ona dva tjedna kad dolazi u dvoranu ozbiljno radi dvaput na dan, šesnest trominutnih rundi u podne, kad treniraju profići, pa još šesnest navečer, s amaterima, i uz to još njegovih osam kilometara svako jutro u šest na stazi kod Strukovne. Bilo je grozno gledat, ali on je ustrajno išo dalje i nakon nekog vremena mali se razjačo.
"Čuj, Šaka, kako bi bilo da probaš par rundi s menom?" kaže Shawrelle. Ja kažem: "Ne pričaj gluposti."
Drski kaže: "Može, gos Stari, odma sad."
Ja kažem: "Ne, nećeš boksat sa Shawrelleom, zaboravi..." "Bojiš se, ha, Šaka? Ko zeko..."
"Ne bojim se nikog!"
"Starog bi se bojo", kaže Shawrelle. "Stari u sebi ima robovlasničke krvi, vidiš mu kožu? Priča ko brat, al zapravo vodi igru."
"Prestani sa sranjima, Shawrelle", kažem mu. Shawrelle kaže: "Još ližeš dupe neprijatelju, stari."
Ja se tapšem po džepu u kojem držim gluposti, kažem: "Dok ne znaš kako je bilo kad je bilo, pazi šta pričaš."
Shawrelle odlazi cereći se ko zadnji gad, ko da se šalio, ali Shawrelle se ne šali, Shawrelle nije tolko pametan da bude duhovit. Misli da je opasan. A to nije dovoljno.
Drski se opušta vježbama za noge i isteže se ko pravi boksač. I četri runde boksa bez protivnika, udarac za udarcem u prazno, a Himna se prema njemu

drži ko prema natjecatelju, nikad ga ne podbada i ne ruga mu se, uvijek ima vremena s njim odraditi četri runde s velikim rukavicama za udarce, premda to ne znači da Drski može ozbiljnije udarit. Drski ne zna disat ko profi borac i jedva se drži na nogama nakon četri runde udaranja rukavica, ali nastavlja još četri runde na svoj način radit na velikoj vreći, pa četri runde mlatit kožnu kuglu, još četri posrče preskačući uže, pa radi još 120 trbušnjaka - četri serije po trideset komada. U licu je crven tako da izgleda ko da se raskrvario, ali taj ne odustaje i Himna nikad ne gubi živce kad se Drski ne sjeća stvari koje mu je Himna rekao prije dvije minute, ili i tisuću puta prije toga. Drski Curtisa zove gos Himna, to "gos" je pokupio od braće. Mene zove gos Stari.
Znate, Curtis Odom... taj vam je još davno pronašo svoju crkvu i ljudi ga poštuju jer nikad nije nikog zezno i jer je ko profi obarao najbolje boksače širom zemlje, i u Francuskoj i u Japanu, čak i u Južnoj Africi. Vodio me svugdje osim u Južnu Afriku, jer je imao samo jednu kartu. Joburg, tako je zvao Johannesburg, kako ga zovu Južnoafrikanci. Tamo je bokso dvaput, dvaput pobijedio, a tretirali su ga ko bijelca jer je bio borac. Reko je da bi, kad ne bi mogo živit u Americi, živio u Južnoj Africi. Reko je da će me vodit sljedeći put, pobrinut se da dobije dvije karte. Više nije išo. I dalje zgodan, taj Himna, šteta zbog tog oka, ali težina je i dalje ista, ko kad je bokso, sedamdeset tri kile. Himna je opasan.
Drski je već nešto drugo. Osim što je jednostavno glup, mali ima i tu velku glavu i bikovski vrat, glava i vrat ko u teškaša, na tom slabašnom tijelu. Nema više od metar sedamdeset i zgodan je za bijelca, ima šezdeset pet, najviše šezdeset sedam kila, rođen za velter. Na prvi pogled ne kuži se da je glup. To ti postane jasno tek kad progovori.
"Tamo doma u Lincolnovu je ratu poginula hrpa bijelih momaka, i to zbog vas crnaca. Borili se i umirali sve tamo do Ozarksa. Hrpa mojih rođaka poginula je pod Starim Priceom kod Wilson's Creeka, a ljudi u brdima još pričaju o tome i pričaju kako su objesili crnca. Ja nemani ništ protiv crnaca, jer me tako učila mama. Govorila je: Ljude ne vrijeđat."
Morao sam se nasmiješiti. "To ti je nešto kao zlatno pravilo, Drski?" "Ne bi znao."
Kužite, pitate ga nešto što ne zna, a on se samo udalji i počne nešto petljati s vezicama na cipeli ili s noktima ili samo tako stoji i napreže se, pokušava skužit što ga pitate. Za vrućina neki treneri smrzavaju vodu u plastičnim bocama, pa u dvorani u njih dodaju još vode, da bi boksači imali vodu s ledom. Drski je znao promatrali leti u tim bocama, tako piljiti i žmirkati deset minuta, neki put i više. Jedan dan prišao mi je smrtno zabrinut. Ja sam meo, a on me pita kako su ugurali led kroz tako usko grlo.
"Prvo napuniš bocu vodom, recimo dopola, a onda staviš u frizer. Voda se zaledi, pa je sutra tak doneseš na trening."

Mali je skužio i počeo skakutat ko presretno štene. Idući dan pojavio se s vlastitom bocom s ledom, a držao se ponosno ko da je sam samcat izumio smrznutu vodu.
Kad je već neko vrijeme tako dolazio, znao je često doć do mene i onako kako je već znao, prostodušno i uljudno, upuštao se u razgovor. Skoro svaki put donosio mi je punjene piškote da imam uz kavu. Svaki put pokušao sam mu vratiti barem jedan keks.
"Ne, gos Stari", kaže on. "Treniram."
"Reci mi, Drski, di si kad ne dolaziš u dvoranu? Nije valjda da nas varaš... da ideš u drugu dvoranu?"
"Nikako, gospodine, gos Stari, ni slučajno. Vi ste mi prijatelji, vi i gos Himna."
"Kam onda ideš?"
"Idem doma." Odgovorio je ko dječarac.
"U Missouri? Pa to ti je na pol puta do New Yorka! Još i više." "A je?"
"Da je, Bože..."
"Ne izgleda mi jako daleko."
"Daleko? Dobijesa! Jesi iz Kansas Cityja, St. Louisa?"
"Nisam, gospodine, iz Bolivara." Naglasio je "o", rastegnuo ga. "Mali gradić, ko većina u tom kraju."
"Bolivar, kažeš."
"Tak je, gospodine, ko onaj Simon Bolivar... borac za slobodu južno od granice... Imamo njegov kip koji je dobio presjednik Truman. I on je iz Missourija, ko ja. Sam nije seljak."
"Di ti dođe taj Bolivar?"
"Malo gore od Springfielda, gdi su bile sve borbe... Iz Bolivara se trinajsticom spustite na četrdesetčetvorku zapad iz Springfielda i samo idete drito na zapad, pa onda na četrdeseticu zapad iz Oklahoma Cityja do Barstowa, ovdi u Kaliforniji, pa tu petnaesticom dođete do desetice zapad i samo čekate glavnu u Los Angelesu, kam siđete i pješice dođete do Hopea, nema više od pet ulica hoda. Ko dva plus dva."
Drski se ponosio što sve zna napamet, još je reko da doma dobiva neku socijalnu pomoć, pa se, čim unovči ček i uzme potrepštine vraća u Hope.
"l kad mi ovdi nestane love, kužite, stopom se vraćam doma po lovu. Ništ lakše."

"I kažeš da tjedan dana putuješ doma, pa još tjedan natrag, i tako svaki mjesec?"
"Super, ne?"
"Kak jedeš kad nemaš love?"
"Šoferi. I familije. Kad jedu, i ja jedem. Neki put nisam jeo dva-tri dana, ali tak dobivam na vitkosti i pokretljivosti za Ubojicu."
"Kako si uopće dospio u L. A.?"
"Došo s Ervelom, maminim dečkom..." "Došo si s mamom... ko na izlet?"
"Ma ne, samo Ervel i ja, u njegovom kamionetu. Ne znam točno zašto smo došli, samo smo došli. I već tog prvog dana... Našli smo se u Istočnoj petoj, u Skid Rowu, usred Nickela, u gadnom dijelu... a on mi je platio sok i kad sam idući put pogledao, jadan Ervel već se izgubio. Bože moj, kako sam ga samo cijeli tjedan tražio, cijeli tjedan, a kad ga nisam našo, policajac me odveo u sklonište za pijance."
"Što je bilo s Ervelom?"
Drski se nasmiješi od uha do uha. "Sam se vratio doma!"
Ja si mislim: kakav bijeli podlac, to seljačko smeće, Ervel. "Zeznuo te, ha?" "Kak ste znali?"
"Kak si se ti vratio, Drski?"
"Gospa iz skloništa uzela je kartu i sve mi lijepo zapisala, pa me kombijem odvezla na autocestu Deset. Kad sam došo doma mama je šizila na Ervela. Počela me ljubit i plakat, a onda pokazivat prstom na Ervela i smijat se. On je otišo i više se nije vratio."
"Ali, Drski, nije mi jasno zašto si se vratio ovamo? Zašto stopiraš preko pola zemlje, čovječe?"
"Zaradi savjeta koje mi gos Himna da je za borbu za naslov." "Nemaš neku dvoranu u blizini?"
I to je bila jedna od situacija u kojima se Drski jednostavno udaljio jer nije znao što reći. Uvijek je bio čist, što se nije moglo reći za neke s više soli u glavi, ali ne znam kak je to izvodio, ni gdje je ćorio. Osim opreme za treninge koja mu se raspadala, činilo se da ima samo jedan komplet robe, i to rabljenih stvari iz vojske i mornarice. Ali kada se vraćao, uvijek mi je donosio kekse i dolazio s osmijehom punim nade.
"Hej, Šaka!" zazvao ga je Shawrelle iz ringa. "Ako nekom os isprašit dupe, moraš dovuć dupe u ring, ili ne?"

"Da!" kaže Drski i poskakuje, razbacuje se svojim udarčićima, presretan što mu se neko obratio. "Moraš dovuć dupe!"
"Kad boksaš za naslov?" pita Shawrelle.
I nakon toga Drski se povlači i stoji naslonjen na zid.
Shawrelle sebe zove Shawrelle Muhammad, al se zapravo zove Shawrelle Berry, i taj će vam Shawrelle pojest i cijelo prase. Ima kroše kojim bi pomaknuo i tenk, vjerujte mi, no srce mu je ko zrno graška. Desni direkt i lijevi kroše, i jednim i drugim raspalio bi vas tako da već pomislite da ste se preselili na drugi svijet, oborio bi vas kratkim pogotkom. Himna ga je naučio udarati onako kako sam ja naučio njega. Ali Shawrelle misli da je pametniji nego što je, pa samo priča svoje sitne laži i diže nos ko da je već neko i nešto. Taj Shawrelle vam je obična protuha, al zna udarit, to mu priznajem. Ali ne zna se borit, tako je to, jer udaranje i borba nisu isto. Stalno priča kako je opak i što sve treba dobit jer je tako opak, što mu ko treba dat, al nikad ne radi što treba. Himna ga je prvi trenirao, mislio je da će se mali promijenit, ali jednog dana, u dvorani, otišao je od malog, iz njegovog kuta, usred runde, kada je Shawrelle počeo vikat kako ga je onaj drugi mali udario prejako i to nakon što ga je Shawrelle pokušo nokautirat.
"Hej, stari, vrati se, čovječe, što sam napravio?" cendrao je Shawrelle.
Himna je prekinuo borbu i objasnio mu da se u dvorani radi, vježba, da se protivnika na treningu ne udara tako da se onesvijesti, jer ako prejako navališ na malog, mali se sutra više neće pojavit, i da je normalno da te mali kojeg si raspalio isto tako raspali da stekne poštovanje.
"Da, čovječe, O.K., kužim, kužim."
Otkako je nagovorio Himnu da mu pruži još jednu priliku, Shawrelle ga je počeo smatrati svojim robom. U idućem koraku od njega je zatražio da mu odnese torbu do izlaza.
"Osam, devet, deset i gotov si", reko je kratko Himna.
Ali pogledao ga je tako da Shawrelle nije ni zucnuo. Po opakom pogledu, međutim, bilo je jasno da želi uzvratit. Da, takav vam je bio Shawrelle i već sutra lako bi našo novog trenera, kolko je taj Shawrelle dobro izgledo u ringu, taj visoki momak Shawrelle, ko Sugar Ray Robinson, metar osamdeset tri i sedamdeset tri kile žive sile, recimo šest-sedam kila teži od Drskog, ali unatoč svom razmetanju, zapravo je želio bit vani, a ne unutra, cijelo je vrijeme dobro pazio da bude vani, kako bi mogo plakat i cendrat jer je vani. Bio je muška kurva, eto što je bio, i tražio Djeda Mraza da ga opljačka, mali gad koji traži taticu koji će ga štititi i maziti. Taj Shawrelle bojo se bijelaca. Kad bi došo na amaterske turnire i kad bi se u ringu našo nasuprot bijelom momku... reko bi da ga boli zub, ne može se borit. Zato je uvijek gnjavio Drskog i zato ga je želio dovuć u ring i zato smo ja i Himna govorili da to neće ić. Shawrelle je opak al nema muda.

Možda sam ja kriv za to što se dogodilo s Drskim. Ne smijem napuštat dvoranu ako u njoj nema vlasnika ili nekog poput Himne. Al vlasnik dvorane u ulici Hope bio je u Vegasu, a Himnu su zvali zbog jednog njegovog boksača koji se borio u deset rundi, zvao ga je promotor iz Olimpijske koji je tog klinca htio na sljedećoj priredbi, pa je Himna otišo. Dvorana je bila puna amatera, a Drski je marljivo vježbao pokrete. U dvorani je bio i Shawrelle, radio ko svi ostali. Himnini dečki čekali su da se Himna vrati iz Olimpijske. Neko je reko da se zaštopao odvod tuša, pa sam otišo sredit stvar.
Nije me bilo možda pol sata. Nisam napustio zgradu, samo sam bio u stražnjem dijelu i nisam gledo.
Kad sam sredio odvod i obriso pod, čuo sam viku iz ringu. U dvoranu sam ušo baš kad se i Himna vratio iz Olimpijske. Shawrelle je nekako natjero Drskog u ring. Drski je imo neke stare rukavice za sparing od četristo pedeset grama, ali nije imo zaštitu za glavu, ni koki ni štitnik za zube. Shawrelle je imo sve i još rukavice za borbu teške tristo, a ne petsto grama. Njegov je trener znao kako se to radi, mlad tip za trenera, al je mislio da je faca, baš ko Shawrelle. Cijela priča potrajala je tek koju sekundu, ali Shawrelle je navalio na Drskog ko da gasi požar. Počeo ga je mlatiti po glavi, a Drski se počeo ogledavat, tražit da mu neko kaže šta da radi. Shawrelle ga je zahvatio dvadeset-trideset puta, u svim kombinacijama, bum-bum-buuum, bum-bum-- buuum! Al nije ga uspio oborit. Jer to je htio. Kad smo Himna i ja došli do njih, Drski je već imao rasječena oba oka, lice mu je počelo gadno oticati, ali nikako nije pado, a što ga je Shawrelle više udaro, to mu je Drski sve više prilazio, sve dok mu ruke nisu ostale visjet uz tijelo, a lice izgledalo kao da ga je pregazio šleper. Samo je tako stajo tupo ko životinja spremna za smrt. Sve se dogodilo tak brzo, ko ubod nožem, i nije bilo suca da ih odvoji, a iz usta mu je potekla krvava slina kad je zagrizo jezik. Prvim udarcem Shawrelle mu je ubio snove, ostalima iskopao grob.
Himna je uletio u ring i odbacio Shawrellea na konopce, držo ga ko lopova dok ja pokupim Drskog.
"Kako sam bokso gos Stari?"
Samo sam ga privio na rame. "Sjajno, Drski, ti si moj čovjek, opasan, novi svjetski prvak."
Drski se odvojio. "Ne, nisam, gos Stari", kaže mi. Slabašno se smiješi, a krvavi zubi u ustima mu svijetle ko neon. "Mogo sam mislit."
"Dođi, mali, da ti pomognem", kažem i skidam mu rukavice. "Mogu ja, samo odvežite."
Želi se sam oprat i sredit, al ne može bez pomoći. Vratio se u dvoranu kad je Himna zaustavio krvarenje adrenalinom i pokrio porezotine na očima, otečene rubove razrezane kože spojio kopčama. Malom je lice bilo kvrgavo i plavo, masnice su prodirale do kosti, jedno oko zatvoreno od otoka, a hodao je pognuto od udaraca koji su ga pogodili u tijelo i odvojili rebra.

Shawrelle se šepirio, onako ponosan, stisnutih usana i sav pun sebe. "Šaka DD sad je spreman za Ubojicu."
"Idi Starom u sobu", kaže Himna Drskom. "Lezi dok ja donesem led."
Drski kaže: "Bilo bi to dobro, gos Himna, i tisuću puta hvala za sve što ste učinili, ali sad se spremam... idem doma u Bolivar."
Drski mi se ponovno nasmiješi, stisne ruku Himni pa meni, pa isprazni džepove na jednoj klupi u blizini ringa: trisdva zgužvana dolara, komad špage i malo sitniša koji se zakotrljao po podu. Neka protuha nogom je pokrila cent.
"Zbogom", kaže Drski. Kratko i jasno.
"Čuj, sinko, uzmi lovu", kaže Himna, već u strahu da mu Drski plaća treniranje.
Drski kaže: "Idem doma, gos Himna. Nemrem doma ak još imam love."
Izišao je sam, a protuhe i besposličari iz dvorane navalili su na lovu, no sada je Shawrelle dojurio od velke vreće i sve ih rastjero šakama, još u onim rukavicama.
"To je moje!" poviko je. "Ja sam isprašio malog bjelca i to je sad moje!" "Neće ić", kaže Himna. Ščepo je novčanice desnom rukom i stisnuo ih u

šaci.


"Osvojio sam lovu", vrišti Shawrelle. "Moja je!" "Mali, reko sam neće ić."
"Mali! Ja sam tebi mali? Reko si mi mali?" "Nisam reko Roy."
"Lova je po svim pravima moja, stari!" Shawrelle viče i rukavicama

pokušava dohvatit novac. "Reko sam neće ić."
I u tom trenutku Shawrelle je opalio Himnu po strani na kojoj mu je povrijeđeno oko. Himna zatetura i jedna mu se noga podigne. Ipak, nije pao. Shawrelle ga pokuša udarit još jedanput, istini udarcem, ali Himna ga udari ko munja. Lijevim ramenom okrenuo se unatrag i napola pognut, svom težinom opteretio lijevo koljeno. Shawrelle zakoluta očima ko mula. Ali znao je da više nema kanio kad Himna potegne iz pravog kuta. Himna je u desnoj ruci još držao lovu koju je na klupi ostavio Drski, a kada je premjestio težište i lijevim krošeom raspalio Shawrellea po jetri, tako da je ovaj osjetio neizdrživu mučninu i da mu se žutilo proširilo cijelim tijelom, i tada je znao što slijedi. Himna je ponovio udarac i nastavio krošeom u čeljust od kojeg je Shawrelleu nešto kvrcnulo u vratu, tako da je mali osto u nesvjesti skoro pet minuta.
Shawrelle je ležao i trzo se ko da ima napadaj. Svi su bili ustuknuli, mislili da je gotov. Onaj idiot koji je držo nogu na novčiću sada ju je maknuo. Himna

mi je pređo hrpu novčanica i udaljio se. Razjapljenih usta, Shawrelleov novi trener otišo je po ledenu vodu i iz boce je izlio po Shawrelleu. Kada se Shawrelle pridigao na lakat, pogledo sam ga ko da je hrpa psećih govana.
Kažem mu: "Protuho, traži poso."
Shawrelle se samo ispruži, ispljune krvavi zub. Noga se još trzala.
Otišo sam do Himne i reko: "Shawrelle Berry svaku će večer zaspat s Curtisom Himnom Odomom pred očima, i tako dok bude živ."
"Nemojte ga izbost." "Kamo ću s lovom?"
„Pronađi Drskog, vrati mu." "A ako ga ne nađem?"
"Plati picu, poševi nešto, jebe mi se." Himna inače tako ne priča, nikad.
Istrčo sam na ulicu, ali Drskom više nije bilo ni traga ni glasa. Pregledo sam sve al mali je nesto. Pričeko sam još dan-dva, al nije se vratio. Razmišljo sam kako potrošit novac - kupit košulju, platit picu i tako to, al nekako nisam uspio potrošit njegovu lovu, kolko god sam pokušavo. I dan-danas čuvam je u limenci od kave iza kreveta. Tako u mojoj sobi čeka malog.
Nedugo nakon borbe između Shawrellea i Drskog, dvorana u Hopeu se zatvorila, a Himna je otvorio dvoranu na uglu Sto osme i Broadwaya, u South Centralu, kojih devedeset ulica od Hopea. Predaleko za momka kakav je Drski. Još se nije pojavio, al čovjek nikad ne zna. Ak dođe, čuvam mu svu lovu, sve je spremno, do zadnjeg centa, za starog dobrog Drskog Dillarda Žestoku Šaku Bum-Bum Barcha. Reći ću mu kako će isprašit onu Detroitsku Kobru Ubojicu Jimmvja Hearnsa čim Hearns prestane izbjegavat Drskog i čim mu da priliku da se bori za naslov. Stari dobri Drski tako će se razveselit, počet poskakivat i udarat na sve strane. A onaj Shawrelle Berry, ako to svoje jadno crno dupe još jednom dovuče u Himninu dvoranu i pokuša naudit mom malom Drskom... ma upucat ću tu pokvarenu crnčugu.

Tragovi konopca



"POBJEDNIIIK! U PLAVOM KUUTUUU!" POVIKAO JE U MIKROFON
VODITELJ u smokingu, a njegov gromki glas odjeknuo je divovskim sportskim kompleksom. "Nokautom nakon dvije minute i dvadeset u trećoj rundi! Amater koji će nastupiti za Sjedinjene Države! U poluteškoj kategoriji! Na ljetnim Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni, u Španjolskoj! Henry 'Puding' Pye! Pye!"
Joseph Mary "Mac" McGee dojurio je do svog boksača, na suprotnoj strani ringa. Mac, Pudingov trener, sada poljubi mladića u oba obraza. Znoj na licu bio je sladak kao i Pudingov nadimak. Skinuo mu je zaštitnu kacigu i podigao ga gotovo do reflektora. Nakon uspješnog nokauta, na Pudingu su se uočavali jedino zubi i vene koje su nezaustavljivo pulsirale. Kada je pobjedonosno uzdigao rukavice i dotada bučna publika počela je klicati još glasnije. Puding priđe omamljenom protivniku, stisne mu ruku i reče: "Dobro si se držao, brate!", a zatim dojuri do Maca i zagrli ga. Ostvarili su prvi cilj, odlazak na Olimpijadu. Puding će u svibnju napuniti osamnaest. Imao je preko metar osamdeset pet i još je rastao. Da bi na vaganju imao manje od granice od 81 kilograma, pojačanim treninzima skinuo je četiri kilograma. Mac mu se nije mogao prestati diviti. Računao je da će za dvije-tri godine imati preko metar devedeset i boksati na idealnih 102 kilograma.
Pudingova se mama, Willa, s njegovom mlađom braćom, Felciejem i Velciejem, nalazila u gledalištu. Sve troje bili su promukli od navijanja. U Willinim očima blistale su suze. Prvo je zahvalila Bogu što je njezin mali ostao neozlijeđen, potom i na pobjedi, a zatim se okrenula prema gledateljima oko sebe. Zvonkim glasom nadjačali je žamor publike.
"To je moja beba, moj san! To je moj anđeo! To je moj Puding!"
Pudingov otac, poštar, nalazio se pod zemljom. Tisuću devetsto osamdeset pete ustrijelili su ga dok je raznosio poštu u losangeleskom South Centralu. Našao se između dviju skupina, Cripsa i Blood-sa, koji su u tom trenutku razmijenili vatru iz jurećih automobila. Puding je sebe smatrao glavom obitelji, muškarcem koji se brine za majku i braću. Sljedeći njegov cilj bila je zlatna medalja. Iza sebe je već imao pobjede nad najkvalitetnijim suparnicima, iz Europe i Latinske Amerike a tuko je već i Kubance pa su mu predviđali sigurnu pobjedu u Barceloni.
Ali u toj lijepoj i svim srcima prirasloj vještini trebalo je još toliko toga naučiti, tako da je na početku Mac malog učio kako razmišljati u ringu, kako lijepo boksati. A lijepo boksa pravi muškarac, onaj tko se skladno kreće,

skladno udara i skladno eskivira; onaj tko se zna braniti i zna napadati; i onaj tko je u stanju nadmudriti protivnika; onaj tko se kreće dok udara, tako da protivnika izbaci iz ravnoteže, pa ovaj promašuje i nema pravu snagu udarca. Mac ga je stoga prvo naučio da ravnoteža znači veliku prednost, jer mu donosi brzinu; da brzina znači snagu jer su ravnoteža i snaga temelj brzine, to, a ne mišići.
Ali pobijediti u amaterskoj konkurenciji znači i nadmudriti pristrane suce koji na domaćem terenu neki put sude u korist boksača na čijoj su strani mjesni amaterski dužnosnici. To je gadno ali istinito, i perspektivni klinci zbog tog često pošize i odustaju. Isto se događa i u cijelome svijetu. Klasičan primjer: korumpirani suci na Olimpijadi u Koreji.
Pudinga su pokrali u osmoj, desetoj i jedanaestoj borbi, kada su mu suci oduzeli čistu pobjedu. Nokautom se okončavaju sve moguće rasprave, no zahvaljujući podstavljenoj zaštiti za glavu i velikim rukavicama, amaterima je teže nokautirati protivnika nego profesionalcima, kod kojih to također ne ide samo tako, kao od šale, čak i uz manje rukavice i bez kacige. Pravila o nošenju zaštite za glavu i velikih rukavica uvedena su radi amatera, i Mac je to podržavao, ali, kao i kod svih pravila, moćnici mogu izigrati i pravila amaterskog boksanja. Mac se našao u iskušenju da Pudinga trenira strogo po profesionalnim pravilima, jer će mali u karijeri uspavati hrpu protivnika. Ali profesionalni stil smetao bi mu u okvirima amaterskih pravila, jer je ondje važan samo broj pogođenih udaraca, a ne šteta koju će udarci prouzročiti - osim u slučaju nokauta.
No i nokdaun se u amaterskoj borbi računa tek kao jedan udarac, dok kod profića obično znači dva boda, što neki put može i presuditi u konačnom zbiru. Kod amatera, suci obično kažnjavaju klinca koji boksa kao profić, tvrdeći da nije dovoljno puta udario. Međutim, i besprijekoran amaterski stil može postati smetnjom. Neki od najvećih amatera nikada nisu ništa postigli kao profesionalci jer nisu uspjeli promijeniti stil, nisu uspjeli "primiriti" stalno udaranje.
Mac ga je stoga poučavao i jednom i drugom. Mali će se uglavnom koristiti strahovito brzim udarcima i desnim direktom, u prve dvije runde udarajući uglavnom u glavu, tipično amaterski. Kada Mac bude bio siguran da je Puding dobio prve dvije runde na bodove, tražit će da se prebaci na profesionalni stil, da udara i tijelo i glavu, snažnim krošeima i aperkatima, čistim udarcima desne šake u najosjetljivije mjesto na čeljusti, te da tako pokuša izvući nokaut.
"Zapamti, ako želiš udarati tijelo, prvo kreni na glavu, tako da podigne ruke, kužiš? Ako želiš udarati glavu, prvo navali na tijelo, da spusti ruke. Nadmudri ga. Boks ti je nadmetanje u laganju."
"Boks je nadmetanje u laganju."
Puding je uspavljivao protivnike udarcima u vilicu, ali i obarao udarcima u tijelo, u slobodna rebra, solarni pleksus i jetru. Imao je i druge užasno djelotvorne dopuštene udarce. Dok je napredovao iz juniorske konkurencije

nekoliko je puta glatko izgubio od iskusnijih boksača, ali pobjeda nokautom značila je da ga nitko ne može opljačkati, čak ni uz potkupljenog suca. Puding se za profesionalnu karijeru pripremao i udaranjem u tijelo.
Udarci u bubrege, šiju i udaranje ispod pojasa nije dopušteno, ni kod profića ni kod amatera. Mac je smatrao da je kroše u ishijadični živac na guzu najbolji nedopušteni udarac u boksu, jer ga suci rijetko sude, a većina ljudi i ne zna da boksača udarcem u dupe možeš potpuno onesposobiti. Mac je Pudinga podučio svim smicalicama, jer će mali morati biti upućen u prljavu igru čim protivnik krene tim putem. A netko će sigurno prvi početi. No, tek tada, ne ranije.
"Nikad ne počinji s glupostima, ali kad dođe do toga, učini sve što je potrebno da stekneš poštovanje."
"Učini sve što je potrebno da stekneš poštovanje." Puding je naglas ponavljao važne stvari i nikad ih nije zaboravljao.
Takav dvostruki stil boksanja ljutit će suce, no kada već ubilježe bodove za prve dvije runde i kada počne treća, a budući da Puding dotada neće prekršiti nijedno pravilo, nikako ih ne mogu poništiti. A kada se ime Pudinga Pyea počelo sve više spominjati u međunarodnim amaterskim krugovima, suci su se i preko volje počeli divili njegovu radu, uživati u ljepoti njegova boksa.
Kao da gledate šah, samo uz dodatak boli. Protivnicima je ulijevao strah, kao nekada Mike Tyson, osim što je Puding to činio skladno i otmjeno, kao Sugar Ray Robinson. Kada je Puding u trećoj rundi pojačavao pritisak, suparnici su obično padali u prve dvije minute - ne nužno zbog pravog nokauta, tako da više ne bi ustali, nego u strahu od nokauta, od udarca čije bi posljedice osjećali još danima.
Uz zlatnu medalju iz Barcelone, oko Pudinga bi se sjatila i hrpa odvjetnika koji bi samo čekali priliku da mu pomognu. Promotorima bi curile sline. Macu to nije smetalo. Pudingu je isplanirao polagano napredovanje: možda bi recimo dvije godine mogao fino boksati u poluteškoj, koliko god svi oko njega željeli da prijeđe u tešku. Za to vrijeme popunio bi se i mentalno i fizički, boksao u odgovarajućim mečevima. Ne bi boksao s neznalicama, nego s tipovima koji bi mu pomogli da napreduje, koji bi ga tjerali na dodatni napor, s tipovima željnima pobjede, koji mogu udarati dovoljno snažno da ga nauče da drži ruke u gardu. S tipovima koji bi ga natjerali da gasi požare.
"Protivnik dobiva udarce, ne?" "Tak je."
"Ko je grabežljivac?" "Ja sam grabežljivac!"
Od samog početka tako je učio Pudinga.

"Grabežljivac je onaj koji jede, shvaćaš? Kada zebra kopitom raspali lava posred face, lav će umrijeti od gladi jer mu je slomila vilicu, nije tako? Isto je i s vukom, ako se ozlijedi, umire od gladi. Grabežljivac mora pobijediti a da se ne povrijedi, ili barem da se ne povrijedi tako da ne može pojesti plijen i krenuti dalje. Isto ti je i s boksačima. Znaš, ako zbog pobjede dobiješ previše batina, nećeš izdržati dovoljno dugo da to nekako i iskoristiš. Čak i ako bude koristi, mogao bi završiti na prosjačkom štapu ili pričati kao da nemaš jezik. Shvaćaš?"
"Da."
Mac se htio posve uvjeriti da je mali shvatio. "Recimo da on navali na tebe, pa možda jednom pošteno pogodi. Nećeš uzvratiti svom silom, nećeš udarati glavom, nećeš boksati ko on, stajati mu pred nosom, kužiš? Lijepo ćeš mu okrenuti stranu, okrenuti se, izići izvan njegova domašaja, malo se poigrati njegovom glavom, okrenuti ga i natjerati da promaši, a kada se umori, a umorit će se jer već suspreže dah i da je sve od sebe da te pošteno udari, zaskočit ćeš ga i tada ćeš udarati kao da je on čavao, a ti čekić."
"Aha, ko čavao, kužim sve."
Mac nije htio da se mali pretvori u životinju, naprotiv. Htio mu je dati moć, fizičku i mentalnu moć zahvaljujući kojoj neće postati životinjom kada ga pritisak gurne u tom smjeru.
"Borba s bikovima, kužiš?" reče Mac. "Odvažniji od medvjedice. Nasrnut će i na vlak ako se odvoje od grupe. Ali odvažnost nije dovoljna ako vlak pobijedi, nije li tako? A ni izdržljivost nije dovoljna kada te počnu toliko udarati da prije ili kasnije počinješ gubiti. Ili će pokleknuti tijelo, reći da je dosta, više neće trpjeti bol. Uspjeh donose vještina, noge, brzina i mozak. Boks je u ringu čist i nepatvoren. Radi se o volji i poštovanju, ali ne bi ga bilo bez suca i konopaca, ni bez ratničkog uma."
"Aha!"
Dok je Mac govorio, Pudingova su se ramena neprimjetno podizala i spuštala, a živci iz kralježnice upućivali poruke njegovim prstima na rukama i nogama.
Mac reče: "Stvar je u tome da moraš imati pokrete, znati razmišljati kao grabežljivac i nadvladati protivnika jer ti znaš kako disali, a on ne zna."
"Mislit ko grabežljivac", reče Puding. "Tako je."
"I disat kad god udarim, kad god zakoračim", reče Puding. "Tako je, bravo mali."
Mac Mcgee bio je umirovljeni murjak koji je kao klinac boksao u Zlatnini rukavicama, a trenirao u dvorani u Glavnoj ulici. U mornarici je boksao u velteru i postao prvakom Pacifičke flote, nakon što je 1943. lagao i Ratnoj mornarici pristupio sa sedamnaest. U bitki za zaljev Leyte dobio je Srebrnu

zvijezdu. Nakon II. svjetskog rata još je ostao u mornarici, no kada se oženio i odradio ugovor, a to je bilo 1951., nije potpisao produljenje. Losangeleska policija primila ga je već na temelju prve molbe. Kći mu se rodila 1955., druga pedeset sedme. Dvije godine poslije, mrtvorođenog sina, Brendana Patricka, pokopali su pod keltskim križem, zajedno s očevim slomljenim srcem. Nakon petnaest godina u policiji, gdje je zaslužio i čin narednika, Mac je upropastio koljeno u žestokom vatrenom okršaju, dok je za pljačkašima banke jurio od Eagle Rocka do San Pedra. Prije toga boksu je podučavao male Meksikance u policijskoj dvorani u Boyle Heightsu. Nekoliko godina nakon ozljeđivanja ko- ljena radio je kao privatni istražitelj, no zbog ljubavi prema boksu već se 1968. ponovno posve posvetio sportu. Unatoč koljenu, još je znao dobro udarati, ta sposobnost ostat će mu zauvijek. I još je znao eskivirati bolje od većine boksača, još se okrenuti i na prednjoj i na stražnjoj nozi, okrenuti se za 180 stupnjeva kratkim udarcem u rame, potezanjem lakta.
Ali novac od mirovine nije zadovoljio njegovu suprugu, unatoč povremenom dotoku ozbiljnije love od boksa. Osim toga, nije joj se sviđalo što ga toliko nema kod kuće, a nikako nije imala razumijevanja ni za njegove prijatelje, odreda murjake ili boksače. Jedne nedjelje, zbilo se to 1971. godine, vratio se kući nakon tri tjedna posvećena borbi za naslov u Tokiju. Kuća je bila mračna i prazna, a na travnjaku pred ulazom kočio se natpis "PRODAJE SE". Žena se iselila zajedno s klinkama, namještajem, karavanom, njegovim tamnocrvenim T-Birdom iz '57, svime. U dječjoj sobi ostavila mu je poruku, zajedno s odvjetnikovom vizitkom.
Reci odvjetniku da nazove mog odvjetnika. Pola novca od kuće ide meni. Tražim alimentaciju i dodatak za djecu. Uvijek si govorio da ti je boks život, gade jedan. Sada ti je postao i obitelj.
Macu se nekako činilo da je i to što je ostao bez žene dio sazrijevanja, no činjenica da je ostao i bez kćeri gotovo ga je potpuno dotukla. U početku se odao čašici, no nakon nekog vremena viski više nije umanjivao bol, pa mu je zatrebalo nešto jače. Preskočio je travu, jer mu se nije sviđao smrad, i prešao na druge stvari, koristeći sve čega bi se uspio domoći, a što bi mu nekako odvojilo glavu od srca. U podlakticu, u nos. Ironičnost situacije u kojoj se murjak fiksa pogodila ga je poput kamena u glavu. Cijeli radni vijek proveden u policiji borio se protiv neprijatelja reda i morala, hrpimice privodio preprodavače. A onda je postao vlastitim neprijateljem. Prijatelji su ga na ulici izbjegavali. Na koncu ga je spasila ljubav dviju kćeri i njegova ljubav prema njima, tako da je posljednjih petnaest godina bio čist. U povratku na pravi put pomogao mu je i otac Carey.
"Što misliš, kolko će mi ti sponzori dat love?" upita Puding dok je tortillom skupljao rižu, grah i salsu.
Mac i Puding jeli su, kao i obično, u restoranu s morskim specijalitetima senore Cabrere, Mariscos Acapulco. Bila je to zdepasta Meksikanka dugačke i bujne pletenice ukrašene raznobojnim vrpcama koja se spuštala niz cijela leđa.

Na Pudinga je pazila kao da je njezino vlastito dijete, pripremala mu poseban, dvaput zapečeni grah, bez masti, kako bi u tijelo unio što manje štetnih tvari. Njezin je djed četrdesetih godina bio prvak svijeta u lakoj kategoriji. Bilo je to u vrijeme kada se za titulu boksalo petnaest rundi, kada su se mnogi mečevi dobivali u trinaestoj, četrnaestoj, petnaestoj. Na zidu iznad blagajne nalazila se izblijedjela fotografija, trideset puta četrdeset pet, na kojoj je njezin djed bio u boksačkoj opremi: zgodan muškarac sitne građe. Uz nju se nalazila i sjajna crno-bijela fotka, dvadeset puta dvadeset pet, na kojoj se vidio Puding kada je osvojio regionalni naslov i tako se plasirao na nacionalno prvenstvo. Senora je bila udovica. Njezin suprug, vrtlar, i njezin trinaestogodišnji sin poginuli su kada je pijani vozač projurio kroz crveno i tako se zabušio u njihov kamionet u Aveniji Central. Ni njezin muž ni pijani vozač nisu bili osigurani. Ona je tada otvorila maleni štand iz kojeg je izrastao Acapulco. To joj je omogućilo da podigne kćeri blizanke i da ih školuje za medicinske sestre. I jedna i druga imale su dvadeset i koju godinu i još su živjele s njom. Obje su radile kao bolničarke u sveučilišnoj bolnici okruga Los Angeles. Njih tri živjele su u kućici na samo nekoliko ulica od restorana. Senoru su jednom opljačkali. Lopovi su bili Meksikanci koji su u kuću upali kroz prozor. Sada su se na prozorima njezine kuće, kao i mnogih kuća u tom dijelu grada, nalazile čelične rešetke. Pod jastukom je držala djedov Magnum 44. Za dvije godine moći će otići u mirovinu i vratiti se u rodno mjesto, negdje po sredini zapadne obale Baje, selo Guerrero Negro, gdje se kitovi praćakaju i gdje se iz mora vadi sol.
U proljetnome zraku nije bilo smoga, a Mac i Puding sjedili su za vanjskim šankom jer je glavna blagovaonica bila ispunjena. Restoran je uvijek bio pun zahvaljujući Hispanicima i crncima. Nalazio se u neposrednoj blizini ugla Vernona i Comptona, u jugoistočnome dijelu Los Angelesa, mješovitome području s većinskim crnačkim i hispaničkim stanovništvom. Iako su se na tom uglu ponekad skupljale i raznorazne ulične bande, u restoranu i oko njega vladalo je primirje. Senora nikada nije doživjela sukobe u restoranu, a nije imala problema ni s bandama i tamnoputim susjedima. Bila je odviše dobra i draga, a hrana preukusna.
Od Pudingove pobjede na nacionalnome prvenstvu protekla su dva tjedna. Trebao mu je odmor, no ubrzo će doći vrijeme za povratak u dvoranu. Da bi u Barceloni bio u vrhunskoj formi, već na dolasku na pripreme američke reprezentacije u Colorado Springsu mora biti spreman. Ondje će ga preuzeti i brigu o njemu voditi olimpijski treneri. I upravo je to najviše boljelo u njihovu velikom uspjehu: Mac s njim neće moći raditi na pripremama, niti će biti u njegovu kutu u Španjolskoj. Tako to ide. I upravo u toj fazi olimpijski treneri, za račun nekog imućnog čovjeka iz sjene, neki put kradu boksače trenerima koji su ih doveli do olimpijskih igara. Međutim, koliko god to stajalo, Mac će za Pudingove mečeve biti u gledalištu i dovikivati upute. Puding će i usred buke čuti njegov glas i nitko im neće moći ništa.

Mac je razmišljao o tome kako je Puding upotrijebio riječ "dati". "Prvo i prvo, nitko ti ništa ne da je. Sponzori plaćaju pravo i čast, shvaćaš? Sve je to biznis. Pozdravi se s davanjem."
"Pozdravi se s davanjem", ponovi Puding.
"U svakom slučaju, prerano je za razgovor o lovi", reče Mac, "i nikako nije dobro razmišljati o ražnju dok je zec još u šumi, kužiš?"
"Kužim", reče Puding. "Al kolko?"
"S obzirom na to kako udaraš, i s obzirom na to da ćeš postati vrhunskim teškašem, mogao bi dobiti recimo do sto somova, možda nešto više, plus minimalno zagarantiranih sto somova za svaki od prvih dvadeset mečeva, ili tako nekako, pod uvjetom da sve dobiješ. Izgubiš - ne dobivaš ništa. Možda bi ti mogli platiti i više, tko zna... Ali nemoj računati na te stvari. Ako lijepo dobivaš i ako nastaviš raditi kako treba, trenirati i dobivati... Kad se budeš borio i kad osvojiš naslov svjetskog prvaka u teškoj, razgovarat ćemo i o deset milijuna dolara."
"Prvih deset miljona ide mojoj mami."
"Ali to je samo teorija, jer prvo moraš osvojiti Barcelonu."
"Osvajat ću i to dobro i lijepo, ko što si reko. A ti ćeš stalno bit moj trener, Mac. Ko god me traži, uzima i tebe il ne pristajem ni ja. Ko što kaže moja mama, ti si mi u boksu tata."
Boksači imaju zgodnu uzrečicu: Uvijek misli i na ljude na koje si nailazio dok si se penjao, jer ćeš na njih nailaziti i kad se budeš spuštao. Mac je na te riječi uvijek dodavao: Prvo te izdaju noge, zatim lova i na koncu prijatelji.
Ali mnogi perspektivni boksači nogirat će trenera s kojim su proveli i pet- šest godina kad im se neznanac počne ulagivati pričama o novcu. Neki put plan upali. Vrlo često ne, i boksač tada više nema nikoga. Ali Puding nije lagao, i Mac je znao da ga Puding neće negirati. Kao ni Pudingova majka, zgodna čokoladnosmeda dama, visoka preko metar osamdeset, teška najmanje devedeset kilograma, kratke kovrčave kose, s borama i širokim plohama na ponosnom i napaćenom licu, zahvaljujući kojem je izgledala kao majka čitave Afrike.
Macu se za pomoć obratila upravo Willa. On je svakog mjescea njezinoj župi, Sv. Kolumbanu, na uglu Šezdeset četvrte i Glavne, gdje je Mac nekoć pohađao gimnaziju, donirao hranu. Od dvadesetih pa sve do konca četrdesetih, to je bila irska župa; župa irskih fizikalaca koji su kopali kanale, radili u tvornicama gume i čelika u istočnome dijelu Los Angelesa. Ili skupljali smeće i radili u klaonicama, samo da nešto rade i da u doba Velike krize prehrane djecu. Očajni su koji su radili na željeznici u početku su živjeli u dijelu grada koji danas zauzima Kineska četvrt. Nakon njih došli su Talijani i Kinezi. Boyle Heights, sada meksički kvart, prvo je pripao Ircima, a nakon njih onamo su došli Židovi. Sv. Kolumban sada je crkva crnaca i Hispanika, uglavnom

siromašnih, tako da je Mac onamo donosio vreće graha, riže, brašna, šećera. Jestivo ulje i sapun za rublje, sanduke soka od jabuka i ananasa. I, za djecu, kekse s komadićima čokolade Famous Amos. Kutije slatkiša u vrijeme Božića.
Kao bijelac, Mac je sada stršio u svom nekadašnjem kvartu. Upravo nakon jedne takve dostave, 1990. presrela ga je hrpa crnih tinejdžera iz tri automobila. Bili su se nacvrcali jakog piva Olde English 800 i vikali su bljedoliki, bijeljo, stara bijela seljačina, bijeli kučkin sin. Većina se smijala, a njemu se činilo da ga samo žele uplašiti. Kada im je načas pokazao policijsku tridesetosmicu razbježali su se poput miševa. Da su bili pravi nasilnici i da su ga naumili ubiti, Mac ih, znao je, ne bi rastjerao revolverom sa šest metaka. I premda je pogled na pištolj u toj situaciji bio dovoljan, ipak je preostao glavni problem: bijelac je i iz tog se kvarta nekako mora izvući s glavom na ramenima. Sutradan je kupio devetmilimetarski Glock 17, koji je nosio za pojasom, s lijeve strane. Kao bivši policajac bez problematičnih mjesta u dosjeu, imao je dozvolu za nošenje skrivenog oružja. No kada bi netko zapucao prvi, recimo iz daljine ili s leđa, ne bi mu pomogla ni ručna granata. Ali Glock je bio zakon, i kada bi nanjušio frku, na raspolaganju bi imao ukupno osamnaest dum-dum metaka - sedamnaest u okviru, jedan u cijevi. Nadao se da ga neće morati upotrijebiti, ali ako neka budala, bez obzira na boju kože, odluči ubiti ga, raznijet će ga u tren oka. Pa neka sudovi rješavaju problem. Mac se upravo bio spremao otići nakon što je dostavio još jednu pošiljku u Sv. Kolumbana kada mu je u blizini kuhinje prišla gospoda Pye. "Gos McGee, gospodine dragi, ne želim vam smetat, al imam sina koji svim silama oče boksat."
"Koliko mu je godina?" "Četrnajs, al je velik."

"Gospođo, više ne treniram amatere."
Willa je u pitanje morala uložiti svu hrabrost kojom je raspolagala, tako da ju je njegov odgovor prenerazio. "A zašto ne?" upitala je dok se nada povlačila iz njezina pogleda.
"Većina mladića nije ozbiljna i odustane čim prvi put vidi vlastitu krv. Tako da je to uglavnom čisto gubljenje vremena," rekao je tada Mac, "a s obzirom na ovako sijedu kosu, baš i nemam vremena na bacanje. Osim toga, kao i kod profića, i u amaterskome boksu ima politike, a nakon silnog uloženog truda, zabavu uvijek prekidaju takva natezanja. Kod profića se barem nešto zaradi."
"Ne znam ništ o politiki, al moj mali ne odustaje, a-a!" "Tko vam je rekao da se bavim boksom?"
"Otac Carey."
Mac zdvojno uzdahne. "A zašto mislite da mali želi boksati?" "Bez prestanka se tuče."

"S kim?"
"S dečkima koji su u bandama."
"To ne znači da želi postati boksačem."
"Priča samo o tome, o boksu. Nemreš ga odlijepit od telke kad daju boks.
Ali ne zna od koga bi mogo učit, barem nema nikog pristojnog."
Mac se sada već upleo dublje nego što je htio. Vidio je da ga otac Carey promatra sa suprotne strane parkirališta. Prokleti pop. "Zašto se vaš mali tuče?"
"Bande ga napadaju jer ne želi imat veze s njima." Načas se ugrizla za usnu, želeći smiriti glas. "Molim vas, gos McGee."
"Samo Mac, može?"
"Dobro, gos Mac." Mac je htio da normalno prijeđu na ti, da ga oslovljava imenom, no sve od tog trenutka zvala ga je isključivo "gos Mac." On nju "gospođa Pye".
"Čujte, doista bih vam htio pomoći, gospodo, zbilja, ali već imam previše boksača profesionalaca."
"Moj će mali poginut na ulici, gos Mac. Vi ste mi jedina nada. A dobar je dečko. Ovdje je ministrant, sa svećenikom drži misu i na latinskom."
"Isuse", rekao je Mac. I to je bio početak priče.
U dobi od četrnaest godina Henry Pye imao je metar sedamdeset osam i sedamdeset kilograma. Sav sazdan od mišića i kostiju, bez trunke sala. Imao je krupne šake i velika stopala, te uske kukove. Ramenima samo što nije zapinjao za okvire vrata. Bio je uredan i čist, kratko podšišane kose. Bio je uljudan i lijepo se izražavao. Crne su oči bile blage, kao u srne, oblikovane tako plemenito da je Macu već pri prvom susretu bilo jasno da ga je sreća dovela do istinski plemenitog bića.
Mac je radio s malim, tjerao ga i mučio, toliko da ga je nakon treninga sve boljelo, no mladić ni u jednom trenutku nije pokazao da bi mogao odustati. Udarao je loptu i preskakao konopac kao da se s njima rodio. Neumoljivi i brzi udarci po koži lopte i ustrajno fijukanje konopca pokazivali su da mali ima izvrsnu koordinaciju oka i ruke, sposobnost da u trenutku promijeni težište koja će biti itekako potrebna kada bude trebalo trpjeti udarce iz neposredne blizine. Bez toga, koliko god bio snažan, boksač ostaje televizijsko topovsko meso.
Mali je ubrzo počeo tako dobro pogađati rukavice za udaranje da se veterani nisu mogli načuditi. I u ljevici i u desnici imao je toliku brzinu i snagu da su ga svi gledali s nevjericom, gotovo s nelagodom, kako boksači, tako i promatrači. A njegovi pokreti - pokreti koje većina smrtnika i mnogi boksači nikako ne mogu naučiti, pokreti koje boksači nazivaju tečnima, lijepima, skladnima i slatkima, malome su priskrbili slatki nadimak. Nakon osam

mečeva u juniorskoj konkurenciji, ljudi su ga već zvali Puding. Puding Pye. Kada je sa sedamnaest godina dostigao težinu od 82 kilograma i tešku kategoriju, on i Mac već su razmišljali o trećem cilju, naslovu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Kada se ubroje i pobjede na nacionalnom prvenstvu, Puding je u amaterskim kategorijama imao 81 pobjedu i 7 poraza, od toga 42 pobjede nokautom, što je u amaterskim krugovima bilo praktički neviđeno. Imao bi i više pobjeda da se treneri nisu bojali svoje štićenike dovoditi pred njegove šake.
Mac ga je zvao svojom bebom, volio ga kao što je i dalje volio svoga malog sina, Brendana Pata. Ali Mac mu u dvorani nije nimalo popuštao, niti ga je mazio u odnosu na druge, pa ni ostali boksači iz Macove ergele nisu bili ljubomorni. Boksači na sparing, kao i na rukavice, idu prema redoslijedu mečeva. I gotovo. Ostali čekaju da dođu na red. Drukčije je bilo jedino u restoranu seniore Cabrere.
Pudingova mama radila je od jedanaest do osam navečer. Bila je kuharica u kantini srednje škole Jefferson, u blizini njihova doma, u školi u kojoj je Puding prolazio s četiri.
"Trudim se da doguram do petice, al neki put nakon treninga samo što večeram, već spavam."
Willa mu je pripremala krepak doručak, za školu davala voće i zdravu užinu. Davala mu je i novac za objed, ali nije je bilo da mu priredi večeru kada se vrati kući s treninga, gladan toliko da bi mogao progutati i stol. A kako nije htio da mali jede zadnje smeće, Mac ga je počeo voditi u Acapulco, na plodove mora. Onamo je najradije dolazio još kao murjak, a restoran se nalazio na oko kilometar i pol od škole u kojoj je Willa radila sa svojom sestrom Daisy. Nadomak kuće.
Kako bi Pudingu osigurao sparing-partnere, maloga je često morao voditi u razne dvorane širom Los Angelesa. Najbliža i najpogodnija za običan trening bila je Krojačnica. Nalazila se na manje od kilometra od Acapulca, u blizini Vernona, odmah uz Alamedu, s njezine istočne strane, u podrumu portorikanskog proizvođača odjeće koji je i sam imao svoje boksače. Dvorana je bila ukrašena poput portorikanskog noćnog kluba, ali je bila čista i u njoj se moglo ozbiljno raditi, unatoč treštanju karipske glazbe. Macu se ondje nije sviđalo što je dvorana privlačila jedino hispaničke boksače do maksimalno šezdeset četiri kilograma, a to je značilo da Puding ondje nikada nije imao partnera za sparing. Tako je Puding onamo odlazio samo kad je kišilo ili kad je Mac bio na putu. Kad god je bilo moguće, da uštedi na vremenu koje je morao gubiti zbog zakrčenih autocesta, Mac je malog kući slao javnim prijevozom, pa je Puding tako jeo sam kod senore Cabrere, pohlepno gutao plodove mora sa žara ili u poširanom obliku, u svakom slučaju bez prženja. Škampe i totoabe iz Cortezova mora7, koliko god je Puding htio, nemasni odrezak dvaput na tjedan, ili piletinu i rižu, u meksičkome stilu i pozole s narezanim sirovim kupusom i

kukuruzom. Senora ga je zvala Puding, i pripremala mu stvari koje nisu bile u jelovniku. Jedno od jela iz jelovnika bila je i juha sedam mora, Pudingu najdraže jelo: velika zdjela u kojoj se nalazilo sedam vrsta plodova mora. Za sami kraj čuvao je male lignje, umatao ih u tortille i natapao salsom. Bio je jedini crnac koji je u njezinu restoranu jeo lignje, a senora Cabrera zbog toga ga je obožavala. Voljela ga je i jer je neprestano bio gladan, a znala je i koliko on voli nju, znala je jer joj se onako smiješio, od uha do uha, kad se pojavljivao na vratima; znala po izrazu njegova lica kada je osjetio miris njezinih jela; znala po tome kako ju je grlio i govorio: "Muchas gracias, senora Cabrera "; znala da će joj svaki put ostaviti dolar više, što je njemu bilo puno; znala da će se, kada postane prvakom svijeta, sjetiti nje i pričati o dragoj Meksikanki koju je nekoć poznavao, o njezinim rancheros od škampa ili možda škampima d mojo de ajo koje je jeo u njezinu skromnom restoranu. Svake večeri molila se za njega.
Jedan od njezinih gostiju ilegalac bez useljeničkih papira jednom joj je rekao da tog malog crnca voli više nego svoje ljude.
"Imaš pravo, caballero", odgovorila je s osmijehom, glavom pokazujući prema Pudingovoj fotografiji na zidu, do fotografije njezina djeda. "Mi munequito prieto, moja crna lutkica, pravi je boxeador."
Meksikanac je samo s razumijevanjem uzdignuo obrve i nasmiješio se. Restoran senore Cabrere bio je udaljen devet ulica od Pudingove kuće,
koja se nalazila u Istočnoj 41. ulici, a Mac je Pudinga uvijek tjerao da se iz
Acapulca kući vraća pješice, da potroši obrok. Puding bi ga nazvao na mobitel čim bi se vratio kući, tako da je Mac znao da je sve u redu i na svome mjestu. Mac je sa sehorom Cabrerom imao dogovor: davao joj je dvjesto dolara unaprijed. Kada Puding pojede hrane u vrijednosti dvjesto dolara, ona ga nazove, a Mac dolazi isti ili drugi dan i da je joj još dvije stotke. Mac je, osim toga, i Willi i Pudingu nabavio mobitel, kako bi je Puding mogao nazvati odmah nakon meča, gdje god se nalazila, ako su njih dvojica bili negdje na putu. Nakon toga, ona i Daisy morale su obići kvart, jedva čekajući da novost prenesu prijateljima. Mac je Willi rekao neka ga slobodno nazove čim nešto zatreba. Neki put zvala je da čuje kako Puding napreduje, ali budući da je ionako dolazila na sve njegove mečeve u gradu, bili su to kratki razgovori. Osim takvih informacija, od Maca nikada nije tražila ništa, osim da se pomoli za njezine dečke.
"Dovraga!" reče "Topnik", Cedric Lee, u tihom razgovoru s Macom. "Tvoj mu mali radi što hoće."
Mac je oko podneva trenirao sa svojim profićima u Himninoj dvorani. Sada, poslije podne, stajao je na ringu, s vanjske strane konopaca Topnikove dvorane Još malo. Puding je u ringu bez prestanka pogađao facu tridesetogodišnjeg profića, brata svijetlosmeđe kože, "Ledenog" Malika Tubbsa, koji je imao istetovirane oznake ulične bande i ponekad bi prostačkim kretnjama ispraćao automobile u prolasku. Tubbsova perspektivna karijera prekinula se na sedam godina zbog oružane pljačke prodavaonice alkoholnih

pića koju je držao neki Korejac. Neki su govorili da je u krvi pravi gangster. Sada se pokušavao vratiti, a dvije žene i osmero djece bodrili su ga s niske tribine na suprotnoj strani dvorane. Malik je zbog njih bio samo još bjesniji, dok mu je nos od silnih udaraca bio nalik na malinu. Kad god je pokušao desnom rukom spriječiti udarac, Puding bi ga zasuo još jednim kratkim dvostrukim pogotkom, još mu više odbacio glavu unazad, oduzeo mu ravnotežu i onemogućio snažan protuudarac. Kako ga je obuzimala sve veća frustriranost, tako se Malik sve manje oslanjao na obranu. Umjesto toga, počeo je boksati prljavo i vrijeđati kroz štitnik za zube, u nadi da će zatvorskim forama zastrašiti Pudinga. No Puding je samo pojačao pritisak i Malika počeo pogađati u tijelo tako da su ovom počela klecati koljena. Malik je imao najmanje osam kilograma više od Pudinga, a iza sebe izvrstan skor u poluteškoj: 21:30, uz 13 nokauta. Sada je boksao u teškoj; njegove su se rukavice sve češće spuštale ispod Pudingova pojasa, a pokušao ga je i glavom raspaliti po nosu. Međutim, pritom ga je praktički samo okrznuo. Puding ga je u međuvremenu i dalje prašio.
Malik je, po Topnikovim mjerilima, bio mudrijaš i cijelo je vrijeme pričao samo o tome koliko je opak. Nadjenuo si je nadimak Ledeni jer je tvrdio da je leden kada dijeli pravdu onima pas-im-mater koji mu se usude stati na žulj. Topnik je uživao gledajući kako pije batine, jer je znao da je bolje takvu lekciju naučiti u dvorani nego doživjeti da te netko mlati pod reflektorima. Ali je ujedno znao i da većina boksača koji dolaze iz gangova ne voli ulagati osobit trud i raditi. Zbog toga su se i odali kriminalu i upravo stoga većina njih tako rano odustaje od boksa. Topnik je u određenoj mjeri sumnjao u Malika, koji je prije početka bio uvjeren da će Pudingu održali poštenu lekciju, s obzirom na to da je ovaj toliko mlad, lakši i još k tome amater. Ali kako je Malika hvatala sve veća zdvojnost, tako se sve više i umarao, a Puding mu je lijepo pokazao kako se to radi.
Topnik ga je korio s vanjske strane konopaca. "Ako ne odradiš treninge, nećeš moći ni boksati."
Mac je s godinama od Topnika naučio svu silu stvari, često trenirajući natjecatelje u dvorani Još malo, nakon što ju je Topnik kupio novcem zarađenim na Filipincu kojeg je '72. doveo do titule.
"Da, mali je bio dobar. I dalje zove iz Manile, kaže da me čeka s hrpom mladih pica, platiće mi i kartu. Ah, a što ću ja s mladim picama?"
Topnik se na trenutak zamisli, prisjećajući se dugačkog vremenskog tunela kroz koji je prošao.
"Mali mi je dao Lenu, moj stari dobri Colt 45. Kaže da je Lena potekla od mrtvog Japanca iz džungle."
Topnik se nasmiješi. "Lena bi ti rastrgala dupe, vjeruj mi. Što je najbolje, nije registrirana, ak se neki klinac bude zezao sa starcem."

Mac je Topniku davao najmanje osamdeset godina. I oči i govor bili su mu nepomućeni i nakon 120 mečeva, možda i više, budući da ih se Topnik više nije točno sjećao. Još je bio na kilama s kojima je boksao, ali je imao dijabetes, zbog kojeg je ostao bez tri nožna prsta.
Topnikova crna koža bila je naborana ali meka, nalik na kožnu presvlaku na namještaju, a imao je duboko naborane šake i krupne podlaktice. Ručni zglobovi bili su neobično tanki, no Topnik je znao opaliti, zato je i dobio zastrašujući nadimak, budući da je brojne borbe okončano nokautom. Na glavi je uvijek imao ofucani tamni kačket koji je, međutim, uvijek bio čist i iščetkan. Unatoč žilavosti, posljednjih godina obuzela ga je slabost, tako da su mu na vratu iskočili mišići i neki put samo je sjedio zagledan u ruke, ili je skvrčenim prstom prelazio preko slomljenih zglobova na prstima druge ruke.
Boksao je po cijelom svijetu, nokautirao gotovo dvije trećine protivnika, ali nikad nije uspio boksati za naslov — svi su se toliko pribojavali njegove snage da su menadžeri tadašnjih šampiona odbijali mogućnost da njihovi boksači iziđu u ring protiv njega. Nije se mogao sjetiti gdje je to bilo, ali kao profi se počeo boriti sa šesnaest godina, negdje oko 1928. Boksao je u vrijeme Velike krize, ponekad i samo za hranu. U to mu je vrijeme činjenica da je crnac, i to još tako tamne kože, boksač koji te može nokautirati i ljevicom i desnicom, više smetala nego pomagala. Ispod desne ruke stršila mu je kvrga veličine breskvine koštice, posljedica neliječenja slomljenog rebra. Imao je i nekoliko ožiljaka oko očiju, a od nosa mu baš i nije ostalo mnogo. No u njemu nije bilo gorčine i često se smijao dok je pričao kako je željeznicom putovao od grada do grada, tražio prilike za boks, te kako se borio za goli život u džungli skitnica, gdje su ga htjeli pretvoriti u roba.
Dvorana Još malo nalazila se na uglu Sedamdeset osme i Avenije Normandie. Između Gagea i Florencea u losangeleskom South Centralu, na koji kilometar od Pudingove kuće - dvorana nalik na Himnu, gdje su trenirali boksači težih kategorija. Još malo u početku se zvala Normandie. Kada ju je kupio, Topnik ju je nazvao Još malo, u sjećanje na govor koji je Martin Luther King jr. održao u Montgomervju, u Alabami, 1965. godine, nakon prosvjednog marša iz Selme. King je ponavljao Još malo. Topnik nikada neće zaboraviti dio tog govora.
Znam da se danas pitate: "Koliko će to trajati?" Ja sam vam danas došao reći: koliko god u ovom trenutku bilo teško, koliko god nas sve to frustriralo, neće potrajati dugo, jer će zakopana istina uskrsnuli. Koliko još? Još malo, jer nema te laži koja bi živjela zauvijek. Koliko još? Još malo, jer ćete žeti kako ste sijali. Koliko još? Još malo. Jer je ruka moralnog zakona duga i sklona pravdi. Koliko još? Ne dugo, jer su moje oči vidjele svu veličinu dolaska Gospodina gdje zatire smočnicu u kojoj su pohranjeni plodovi gnjeva. Ili je On sudbonosno i munjevito udario svojim strašnim mačem. Njegova istina nezaustavljivo korača dalje.

Topnik i Mac često su surađivali, iako nikada nisu bili službeni partneri. Neki put, kada se ukazala potreba, radili su i s drugim ekipama. Jug je koncem šezdesetih, kada su Mac i Topnik putovali u gradove poput Houstona, pa čak i Washingtona, i dalje de facto bio pod segregacijom. Bijelci bi neki put dizali frku, ali bi ubrzo i zašutjeli, čim bi skužili da imaju posla s istinskim majstorima sporta. Mnogi bi čak počeli hvaliti Joea Louisa, Henrvja Armstronga i Sugara Raya, kojeg su odreda silno cijenili i za kojeg su iskreno navijali. Macu je u New Orleansu jednom prišao mladi crnac s minijaturnom bradicom po uzoru na Dizzyja Gillespieja.
"Tis jedan od onih sivih momaka koji bi rađe bili crni, bijelo dupe koje traži dušu."
"Štos reko?" upitao je Mac, oponašajući piskutavi crnački naglasak. "Jebga, čovječe, imam već vreču problema i s tim što sam bijel."
Topnik se toliko smijao da se na koncu i onaj momak morao nasmijati, budući da su se smijali svi koji su im se našli u blizini. Na koncu se rukovao s Macom.
"Guba si, stari, prava guba."
Nekoliko trenutaka prije nego što će gong označiti završetak druge runde Malik se ozbiljno bacio na prljave poteze. Mac i Puding u prvi su mah pomislili da su udarci glavom i niski udarci plod slučajnosti. No kada je Malik pokušao laktovima zahvatiti Pudinga po licu i stao ga mlatiti po bubregu, Puding je pogledao Maca.
Mac reče: "Samo se drži dalje od njega, odrađuj istih sedamdeset pet- osamdeset posto." Potom raširi ruke. "I radi što se mora."
"Tak je", reče Topnik i kimne.
Umjesto da navali na Malikovo dupe ili bubrege, ili da ga palcem pokuša pogoditi u oko, Puding ga je počeo desnom rukom pogađati u glavu, a krošeima u jetru, udarajući i premještajući se ulijevo, okrećući Malika tako da je sada vidio kako priprema niske udarce. Puding počne izazivati profija.
"Misliš da si opasan ko divlji vuk. Čovječe, ti si obično pseto. Da čujem kako cviliš!"
"Mali gade, otvorit ću ti novi šupak!"
Topnik ih je pozorno promatrao, a zatim namignuo Macu na suprotnoj strani ringa. Volio je borce koji u sebi imaju i malo oštrine, no sada je pratio hoće li Malik puknuti, što bi bio loš znak, jer se borbe dobivaju mozgom, a ne nekontroliranim bijesom. I Topnik i Mac uvijek mogu prekinuti borbu prije nego što se sparing izmakne nadzoru, tako da se ni jedan ni drugi nisu brinuli. A kako se to još nije dogodilo, Mac je htio vidjeti može li Puding podnijeti pritisak snažnog profija koji se bori izvan temeljnih Queensburyjevih pravila. Po Macu, Puding se sjajno držao, a na njemu su se vidjele jedino crvene crte na

leđima, tragovi konopaca koji su mu ostali kada se očešao o njih udaljujući se izvan Malikova domašaja. Bol će umanjiti premazom Nupercainala.
Između dviju rundi Mac reče: "Zašto mu ne rascopaš nos? Ili mu glavom ne dođeš pod bradu? Raspali ga po jajima, pa se ispričaj. Mlatni ga u dupe..."
"Imam šemu za brata. Filam ga lažima", reče Puding. "Da vidimo kako će se branit kada pokuša spriječiti moj udarac... kako će mu glava poletit unazad kad pokuša udarit desnom..."
"Da, dobar ti je plan."
"Samo gledaj što će tvoj mali napravit u idućoj."
Malik ga je i dalje pokušavao zastrašiti, hvatati i držati, govoriti da će ga raskomadati.
Puding je uzvraćao, a zatim u jednom trenutku povukao laktove. "Gotov si, idiote. Isprašit ću te ko posvojeno dijete."

"Ti mamicu!"
"Ti i nemaš mamu. Ti imaš jagodu", uzvrati Puding.
Jagoda se ubire na ulici, to je kurva na cracku, neka od onih djevojaka i žena s ulice koje puše za malo cracka u luli.
"Kad ovo završi, mali, razrezaću ti dupe." "Razrezaćeš samo to ogavno lice kad se budeš brijo." Malika su i dalje bodrile one dvije obitelji, zbog čega je njegov ponos još više trpio.
Prestao je udarati usred runde i frustrirano se obratio Topniku. "Neću više, čovječe, rastrgat ću ovog malog, si me čuo?"
"Prodaješ maglu, stari", reče Topnik. "Ak si tak leden, kako hi bilo da ga samo pošteno namlatiš?"
Malik nastavi svom snagom, pucajući na nokaut. Puding se okrene i udari ga u seriji, tri puta - dvaput kratko i jednom dugo. Kada se okrenuo, Malik je u tom trećem usporenom udarcu uočio priliku da Pudinga zahvati moćnom desnicom. Već je povukao ruku i pripremio se za udarac, podignuo bradu kada je ruka krenula naprijed. Puding je čekao upravo taj trenutak. Zakoračio je ulijevo, eskivirao Malikovu desnicu, pa s pola snage desnom šakom pogodio Malika u Adamovu jabučicu.
U trenutku kada se pokušao uhvatiti za neprohodno grlo, Maliku iz usta izleti štitnik za zube. Već mu se činilo da umire kada se počeo trzati ispružen na podu, a preklinjao je iskolačenim očima, budući da su i grlo i usta otkazali poslušnost.
Mac i Topnik uskočili su u ring. Topnik je držao Malika za ramena, dok je Mac ugurao palce u Malikove nosnice i raširio ih. Obratio mu se polagano, prigušenim glasom.

"Diši na nos, ne na usta, na nos." Mac je upute ponovio dvaput.
Malik je uspio nadvladati paniku upravo zbog Macova tihog glasa, te ga poslušao. Zrak mu je tako dospio u pluća, a kisik došao do mozga koji se već gasio. Nakon što je nekoliko puta požudno udahnuo, počeo je kašljati i hripati, dok mu je niz bradu i vrat počela curiti ružičasta slina. Topnik mu je skinuo zaštitnu masku i rukavice, odvezao mu tenisice. Malikov se vrat ubrzo dovoljno opustio da kreštavim glasom protisne prve zadivljene riječi.
"Gadan si, mali", reče Malik, čestitajući Pudingu dok je ustajao. "Isprobaću tvoja sranja na prvoj budali koja ovak podigne bradu."
Kada je završilo, kako to već obično ide u ringu, sve je bilo gotovo, pa su se Malik i Puding rukovali. Sada kada je povučena linija poštovanja, nadalje će biti prijateljski nastrojeni suparnici.
Malik je u svlačionici oprezno trljao vrat. "Ne mogu vjerovat kak me mali sredio. Mislim, velik je i sve to, ali shvaćaš što hoću reć... još je klinac."
"Mali je odrastao muškarac", reče Topnik. "Nato bi reko amen."
Topnik je ostavio Malika da pospremi opremu. Usput je njegove žene uvjeravao da je s njim sve u redu. Mac je obrisao Pudinga i pakirao mu opremu. Nakon sparinga, obično mu je davao još četiri runde na rukavicama za udaranje, četiri na kugli, četiri na konopcu za preskakanje i četiri serije po trideset trbušnjaka. Svaka od tih vježbi opterećivala je drugi dio trbušnih mišića. Zbog epizode s Malikom, Mac je skratio trening. Mac upita: "Kako mu je grlo?"
"O.K.", reče Topnik. "Više se prestrašio neg što je stvarno ozlijeđen." "Puding ga je mogao opasno ozlijediti."
"Misliš da ne znam?" reče Topnik. "Malik je počeo sa sranjima, ali vidio sam da tvoj mali nije svom snagom raspalio po vratu. Taj je Puding zbilja mustra, čovječe. Mali će ti zaradit miljon dolara, ne serem ti..."
"Moguće."
Topnik reče: "Još kako je moguće, a nije čak ni bijelac. Nadajmo se samo da neće morat ševit sve što hoda, puzi ili stoji u stavu mirno."
"Ha!" reče Mac. "Ne bi trebao, s obzirom na to što mu pričam, na primjer o
L. C. Poiteru. I s obzirom na to da ga mama stavlja na spavanje najkasnije u devet, pa ga u pola šest budi za trčanje."
"Dobro je da imaš pomoć s tim malim."
Mac tek tada uvidi da Topnik zapravo traži posao. Znao je da će mu ubrzo trebati pouzdan pomoćnik, i na treningu i u kutu, netko tko poznaje tajne boksa i tko se neće izbezumiti kada potekne krv. Ionako je prvo mislio pitati Topnika, o njemu je već pričao s Pudingom.

Mac reče: "Puding nakon Olimpijade ide u profesionalce, kako god tamo prošao. Misliš da bi imao vremena raditi s nama?"
"Ti vraga! Naravno."
"Ako hoćeš, Još malo će nam biti baza."
"Još kako! Mogu ti nabavit teškaše s kojima će radit, a Rudinu će mi privlačit ljude. Prije meča mogu naplaćivat po pedeset centi da ljudi gledaju kak radi."
Mac je znao da je Topnik spomenuo pedeset centi jer je htio Maca navesti na razgovor o novcu.
"Evo kako ćemo", reče Mac. "Radi s nama u dvorani i u kutu, pa ćeš dobiti deset posto od mojih trenerskih deset posto, a to je deset posto od Pudingove zarade."
"Ti zaradiš miljon, a ja dobijem...?" "Sto somova."
Topnik se želio posve uvjeriti. "U velikim ili malim novčanicama?" "Što god te više veseli."
Topnik još nekoliko puta kimne, a onda se zagleda u drveni pod. Gotovo šapćući, reče: "Nema šanse da sad umrem."
Bilo je 17.45, ponedjeljak, 27. travnja 1992. Malik je tražio revanš, pa su se dogovorili da će se naći u srijedu, dvadeset devetoga, u četiri popodne. Sutradan, u utorak, Puding će s Macom vježbati udaranje rukavica. Busom će se uputiti na zapad, Vernonom do Normandie. Ondje će ga dočekati Mac i Normandiejem ga dovesti do dvorane Još malo. Puding će se poslije busom vratiti s ugla Normandieja i Vernona, ali bude li padala kiša ili ako se pojave problemi s vremenom, Mac će ga autom odvesti do senore, gdje će zajedno večerati.
U svakom slučaju, Mac će se vratiti Avenijom Normadie, pokraj dvorane, do Florencea, da izbjegne prometnu gužvu. Odande će krenuti na istok, do obližnjeg prilaza autocesti, pa Harborom doći do Gardene, kockarskog gradića u kojem živi, na južnome rubu Los Angelesa. Tog dana raskrižjem Normandieja i Florencea proći će u 18.45. Odande ima još četrdeset pet minuta do kuće. Gardena mu se sviđa zbog mnoštva japanskih, kineskih i korejskih restorana.
Upravo na uglu Florencea i Normandieja, četrdeset osam sati i jednu minutu poslije - u 18.46, 29. travnja 1992. - bijelome vozaču kamiona Reginaldu Dennvju lubanja će puknuti na devedeset jednome mjestu, a za to će, između ostalih, biti zaslužan i "Nogometaš" Damian Williams. Komadići lubanje Dennyju će probiti taj njegov bjelački mozak.
Nakon što su Topnik i Mac stiskom ruke zaključili dogovor, crnkinja građena poput nogometnog beka ušla je i Malikovim ženama i drugim gledateljima počela dijeliti letke - u publici su prevladavali starci koji su po

cijele dane besposleno sjedili i pričali lovačke priče, igrali damu na pločama toliko starima da je bilo teško razabrati koje je polje crveno, a koje crno. Žena ih je sve redom prodorno gledala i dijelila bijele papire. "Znate tko ste?" pitala je. "Znate li istinski tko ste?"
Imala je metar osamdeset, ali je izgledala još viša zbog visokih i tankih potpetica i frizure po uzoru na Billie Holiday. Lako je moguće da je imala i osamdeset pet kilograma, a baš kao i Billie, imala je i bijelu gardeniju. Koža joj je bila crvenkastosmeđa, a crte lica oštre, indijanske. Pripijena haljina dugih rukava i tamnog uzorka s jedne je strane imala prorez visoko iznad koljena. Na nadlanicama je imala tragove igle, a tamni ožiljak spuštao se od lijevog oka do donje vilice. Nije imala četiri prednja zuba, ali su oba gornja očnjaka bila zlatna. Oko nje se širio neugodan miris, nalik na miris pregažene životinje za sparnog dana.
Topnik poviče: "Bježi, Ruby Thigpen!" "Nisam baš ništa kriva!"
"Već sam ti reko, kučko, a sad bježi prije neg ti naprašim to blijedo dupe, čuješ me?"
"Ti možda, al ne i ona hrpa bijelih govana s malim kurcem s kojim se družiš!"
Topnik se udari po džepu, pokazujući da ondje drži nešto sa čime se ona radije ne bi šalila, pa već krene prema njoj. Ona na njega baci hrpu letaka i bijesno iziđe. Topnik i preko volje odmahne glavom.
"Sad tako ne izgleda, ali čovječe, u svoje vrijeme..."
"Što joj je?" upita Mac. Nije imao razumijevanja za rasističke gluposti ni iz čijih usta i takve stvari nije bio spreman trpjeti, no jednako tako ne bi se zbog toga postavio na nekog drugog, osim ako mu taj ne bi nešto istresao u lice. Tada bi se itekako pobrinuo da stekne poštovanje.
"Tko je ta žena?"
"Kurva koja je pronašla boga, ako se tako može reć. Ruhy Thig pen, čovječe. Ma znaš... kučka koja je upropastila L. C. Poiticu prije nego što je izgubio meč za naslov. Kad je L. C.-u nestalo love, nestala je i Ruby. U to vrijeme, kada se predoziro, L. C. je htio samo sranje u žilu i bijelu kučku koja će mu pušit. Za crnog boksača nema goreg od pušenja, uništi mu noge posebno kad mu puši bjelkinja."
U tom trenutku prišao im je Puding, s torbom u ruci. Već se bio otuširao i uredno odjenuo. "Hvala, gospodine Lee", reče.
"Čini se da ćemo surađivati", reče Topnik i stidljivo se nasmiješi. "Da.
Rekao mi je Mac. Ako želite."
"Dobro ćemo radit", reče Topnik, pa se sagne i pokupi letke. "Vidimo se u srijedu, u četri."

Vani je bilo ugodno toplo. Nekolicina veterana brbljala je s ljudima iz kvarta, uglavnom starcima. Djeca su jurila amo-tamo, lovila se među autima na parkiralištu. Malik i njegove dvije žene spremali su stvari u stari karavan. Kada su Mac i Puding došli do Macova auta, ugledali su bijele letke pod oba brisača. Maca je obuzela znatiželja, pa je počeo čitati.
ZNAŠ LI DOISTA TKO SI? ZNAŠ?
Puding je spremio torbu u prtljažnik Macova auta. Nekolicina ljudi ispred dvorane gledala je kako Mac čita, no on to nije primijetio. Pudingu nije promaklo, pa mu je prišao i stao iza njega.
Na poleđini letka stajalo je:
SVI MISLE DA JE NA OVOJ SLICI ISUS KRIST, ALI TO JE LAŽ! ČOVJEK SE ZOVE CEZAR BORGIA (HOMOSEKSUALAC). JE LI ZVIJER TAKOZVANI VRAG ILI SOTONA? NIJE! TO JE TZV. VLADA BIJELOG ČOVJEKA. ČITAJTE SAMO IZVORNU VERZIJU BIBLIJE KRALJA JAKOVA! UČITE I SPOZNAJTE ISTINU!!! AKO IMATE PITANJA, JAVITE SE U ŠKOLU HRAMA ISTINSKIH IZRAELIĆANA (ŽIDOVA). TRAŽITE RANDOLFA, JAVSONA ILI INDIO.
Upravo kada se spremao pročitati telefonski broj, netko mu je istrgnuo papir iz ruke.
"To nije za takve!" reče Ruby Thigpen prijezirno, podere letak i zgazi ga. "Žao mi je", reče Mac.
"Žao ti je! A sad se nosi odavde, bježi onamo kamo spadaš!" "Stavili ste mi na auto."
"Nisam znala da je auto od bijelca!"
"Ispričavam se, dobro?" reče Mac i ustukne za korak.
"Ne, nije dobro!" reče Ruby bijesno. Pogled joj je zapeo za Macovu ukočenu nogu. "Stari bijeli bogalj, ne?"
"I što ako jesam?"
Ruby još dramatičnije otpuhne, stekavši novu hrabrost zahvaljujući Macovu povlačenju. Svi koji su se zatekli ispred dvorane promatrali su Maca. Ljudi nisu nužno priželjkivali da mu se nešto dogodi jer je bijelac, ali ih je zanimalo hoće li se boriti za svoja prava, budući da se kao bijelac našao u South Centralu, osobito s obzirom na to da su samo dan ranije vidjeli što je Ruby u stanju muškarcu učiniti britvom. Neki su znali Maca i bio im je simpatičan, no nikome nije bio toliko drag da se umiješa u sukob između njega i Ruby. Pravilo glasi: sam kusaj što si skuhao, a nitko nije želio gledati vlastitu krv. Osim toga, zanimalo ih je kako će starac proći protiv krvoločne i snažne kurve.
Puding je već krenuo naprijed, no Mac mu je rekao neka se ne miješa.

Ruby reče: "Stari bijelac još naređuje crncima." "Čujte," reče Mac, "već sam se ispričao, nije li tako?" "Ak ti je tak žao, daj mi lovu, bijelo smeće."
"Neee, ne, ne. Neću dati novac."
Ruby se obrati publici. Čak su i djeca stala kao ukopana. "Kaže da neće dat lovu, ha?" Zatim se obrati Macu. "A da malo love daš Rodneyju Kingu?"
"Nemam veze s Rodneyjem Kingom."
"Kurac nemaš. Ko što kaže ona političarka, nema pravde za Rodneyja Kinga, nema mira za bijelce. Vrijeme za Uzi, jebeni kučkin sine!"
Mac je pokušao doći do vrata svoga auta, kako bi on i Puding mogli otići, no Ruby mu je prepriječila put. "Postoji snimka sveg što se dogodilo Rodneyju Kingu. Čemu je onda služilo suđenje, ha?"
"Recite vi meni..."
"Kažem ti da su murjaci oslobođeni nakon svega što su učinili bratu Rodneyju, pa će za kaznu poteć puno bijele krvi."
Mac više nije uspijevao kontrolirati bijes.
"Da," reče, "a da su ih osudili, opet bi poteklo puno crvene bjelačke krvi,
ne?"
"Tako je, jer ćemo upotrijebit sva sredstva, gade!" reče Ruby, koja je zbog
manjka zuba siktala poput zmije.

"Baš tako, mama, ali to što su mu naprašili crno dupe, Rodneyju je zapravo bilo ko dobitak na lutriji, ne?"
Gledatelji su ostali bez daha. Te su im riječi teško pale, već su počeli misliti kako je Mac doista bijela ništarija, gad koji je i zaslužio da mu netko napraši dupe. No jednako tako brzo shvatili su i da nije podvio rep, da je Ruby rekao da ga može poljubiti u bijelo dupe - i da sada govori o tome koliko će novca Rodney King s godinama nedvojbeno zgrnuti. Zbog toga su se naglas nasmijali, a tada je postalo jasno da se ujedno smiju i Ruby. Topnik je u dvorani začuo smijeh, no to nije bilo prvi put, tako da se vratio ispunjavanju listića za kladionicu na hipodromu. No Ruby je smijeh pao teže od batina, tako da je sada rukom dodirnula kosu.
"Što si reko, kurvin sine, seljačino robovlasnička, gade koji pušiš policiji? Ha? Sto si reko idiote? S menom se ne moš zajebavat ko s Rodneyjem Kingom. Ja ću te razrezat od kurca do nosa!"
Mac se ponovno pokuša udaljiti, no u tom trenutku Ruby dugačkim i brzim koracima krene prema njemu.
"Daj mi lovu, bogalju, daj mi lovu, bijeli idiote, čuješ? Ili ću je sama uzet!"

"Povuci se i ostavi me na miru", reče Mac, jedva čujno koliko mu se jezik bio osušio.
"Da se povučem, ha? A kamo? U stražnji dio autobusa?" "Samo kažem da mi je dosta tvojih sranja."
"A što će se dogodit ak se ne povučem, bljedoliki? Što ćeš poduzet, ha? Potražit ćeš bijelca koji će ti pomoć, budalo?" Zahvaljujući zastrašivanju Ruby je s godinama zaradila popriličnu lovu, i u zatvoru i na slobodi, a kod većine ljudi na koje je nailazila ubijala je želju za sukobom. No taktika nije upalila na tom starom bijelcu, zbog čega je sada užasno važno da spasi obraz pred crnačkom publikom, zbog čega je nužno da još žešće napadne tipa kojeg je do maločas smatrala lakim plijenom.
"Samo zato što si bijelac i imaš mlohavi pimpek umjesto pravog ženskog kurca misliš da ću te poljubit u bijelo dupe? To misliš? Daj mi lovu, protuho!" reče i iz pompadurice izvuče britvu čija je srebrna oštrica kvrcnula oslobodivši se iz crnog drška.
"Oprezno s time, kučko, jer ću ti je zabiti u ta nigerska usta!"
Ruby je zbog riječi niger usporila, upitala se kakav je to bijelac koji se usudi izgovoriti je okružen isključivo crncima. A upravo zbog te riječi i britve gledatelji su ustuknuli, neki od njih počeli su i vikati. Ljudi sa suprotne strane ulice dotrčali su na njihovu stranu. Sada ih je promatralo najmanje dvadeset ljudi. Topnik je čuo da se nešto događa i već krenuo prema vratima. Puding se postavio tako da pokuša ščepati Ruby za ruku u kojoj je držala britvu. No bila je prebrza. Napala je kratkim potezima. Ciljala je prema Macovu licu, no on je prvi udarac uspio blokirati podlakticom i na prednjoj se nozi okrenuti udesno. Rukav jakne i majice spasili su ga od teže ozljede, iako mu je ruka počela krvariti, a krv se slijevati na šaku. Ruby ga nije željela ubiti, željela ga je samo tako razrezati da je se sjeti kad god se vidi u ogledalu: željela je da je vidi pred očima svake večeri prije nego što utone u san.
Mac je znao kakve su joj namjere, poznavao je zatvorski mentalitet i htio jednostavno ustrijeliti kučku i zaključiti priču, ali je znao i da je trenutačno jedini kolačić od vanilije u tvornici čokolade. Znao je da će mu Puding čuvati leđa, ali i uz njegovu pomoć ostaju dvojica protiv dvadesetero. Usto, nikako nije htio da se Puding ozlijedi.
"Izrezi to bijelo govno, mala!" poviče netko. "Za Rodneyja!" "Tak je, sredi gada!"
"Isus je peder iz bjelačke crkve!" "Razrezi ga, mala!"
Unatoč potpeticama, Ruby se kretala bolje od mnogih boksača. Držala se uz Maca, iako joj se on izmicao pod kutovima, izbjegavao njezinu britvu. Kada

se pojavio na vratima, Topnik je ugledao krv na Macovoj ruci. Topnik je htio nekako odvratiti Rubynu pozornost, no nije se htio previše približiti oštrici.
"Ruby Thigpen, reko sam ti da se nosiš!" poviče Topnik. "Stari bijelac će te rastrgat."
"Zašuti, crnčugo! Reko je niger i saće platit'!"
Topnik se usred buke obrati Macu: "Da zovem policiju?"
Mac nije htio da se policijska vozila sjate oko dvorane i samo je odmahnuo.
"U tom slučaju, obori je, stari moj!"
Mac je znao da Topnik ima pravo, iako se nadao da će situacija krenuti drukčijim putem. Mac joj se stoga ponovno ukloni s puta, pa odglumi da je posrnuo na šljunku. Ruby zagrize, munjevito navali na njega i zamahne oštricom kada je Mac eskivirao ulijevo. Naglo se okrenuo i lijevom rukom pogurnuo lakat ruke u kojoj je Ruby držala oštricu, izbacivši je iz ravnoteže, tako da je poletjela naprijed, vrata istegnuta kao u sprintera u ciljnoj ravnini. Oštricom je okrznula Maca po vratu, ispod uha, no on to nije ni osjetio, iako se krv počela cijediti pod majicu. Gledatelji su vidjeli; neki su i uzdahnuli.
Mac desnom rukom izvuče zapeti Glock. Dobro je pazio da prst ne drži na otponcu, no kada je stegnuo teški držak od crne plastike, naglo se našao iza Rubynih leđa i svom je snagom teškom metalnom cijevi raspalio po sljepoočici. Ljudi su stali vikati i klicati; neki su već tulili i zavijali. Ruby je imala dojam da joj u glavi sijeva. Napola pri svijesti, izgubivši ravnotežu, pala je na trbuh i ispustila britvu, ubrzano trepćući, kao da je netko u mračnoj sobi odjednom uključio bljeskalicu. Mac petom stane na oštricu, a zatim svom snagom,drugim dijelom cipele, i na držak i zglob, te tako slomi britvu. Samu oštricu potom je bacio na niski krov dvorane, a zatim se okrenuo prema Ruby, koja je krvarila u području iznad uha i koja se još dvaput zakotrljala na tlu prije nego što se uspjela pridignuti.
Osjetio je olakšanje jer ju je uspio razoružati, budući da ju je već bio spreman ustrijeliti. Kada je ugledala vlastitu krv, Ruby je izgubila i posljednji tračak volje za borbom. Počela je zavijati i potrčala prema ulici. Pritom je dvaput pala i oderala kožu na koljenima i dlanovima.
"Vidićeš! Samo čekaj malo, bijelo smeće! Kad te dohvatimo, pretvorićeš se u pepeo!"
Vika je još više uzbunila promatrače, pa se krug oko Maca polagano počeo sužavati. Ruke su se pružale prema njemu, lica bila nalik na pandže. Mac prema njima usmjeri Glock, sada držeći prst na otponcu, dok mu se krv slijevala niz vrat i kapala s ruke.
"Ja mislim da je ona jebena tupoglavo kurvasta niger-pička dobro prošla.
Ima neko ko se ne slaže?" upita Mac.

Malik je mrzio kad bi bijelac udario bilo što crno, ali je znao i da mu je Mac spasio dupe, znao je da je Ruby izazvala sranje. "Hej!" poviče on i stane udaljavati masu od njega. "Ovdje sve cool! Sve je cool!"
Topnik se također obrati masi, reče im neka gledaju svoja posla, pa brzo uvede Maca u dvoranu, prije nego što se pojavi policija.
Topnik mu je oprao rane vodikovim peroksidom i zaustavio krvarenje prisikom i adrenalin-kloridom pomiješanim sa stipsom u omjeru 1:1000, nedopuštenom mješavinom kojom inače zaustavlja krvarenje između rundi. Puding ih je promatrao, opčinjen unutarnjim bojama čovjekova tijela. Podlaktica je prošla gore nego vrat, ali je vrat više krvario, tako da je Topnik ondje teže zaustavio curenje. Obje rane zatvorio je povojima s kopčama koje stežu razrezanu kožu kako bi brže zarasla i kako bi ožiljak bio što manji. Rane je pokrio sterilnom gazom i ljepljivom vrpcom, ne stavivši ni kreme ni masti, kako bi se što prije stvorila krasta.
"Ideš na hitnu?" upita Topnik. "To ti automatski dovodi murju."
Topnik reče: "Sretan si što si ostao živ, s obzirom na ono sranje s Rodneyjem Kingora." Zatim prigušeno hukne. "Ali sviđa mi se onaj mali trik, ono kak si kučku zahvatio po laktu, mali moj..."
"Pokušao sam stvar riješiti razgovorom, a onda je u meni prevladala ona irska svinja, pa sam zamalo pobio sve oko sebe". Na trenutak se zamisli, pa uzdahne, ulažući sav trud da iz sebe izbaci ostatke okusa i mirisa bijesa. "Čuj, ispričavam se što sam rekao niger, kužiš?"
"Taj jezik jedino razumije", reče Topnik, primjećujući kako se Puding smiješi, uočavajući koliko su Puding i Mac blisko povezani. "Tvoje bijelo dupe ima sreće što ga tamo nisu zaskočili sa svih strana."
"Imao sam sreće i što sam se dokopao one britve."
"Glock ti je spasio dupe", reče Puding. "Glock je privukao pažnju nigerima."
Mac ga iznenađeno pogleda. "Kako ti znaš što je Glock?" "A ko to ne zna?"
Sunce je zalazilo, a Mac je vozio Pudinga na večeru kod seniore. Mali je svakako zaslužio obilan obrok. Osim toga, starcu se pilo meksičko pivo, ledeni Negra Modelo, tamno i guste pjene, hladno toliko da te zabole oči. Bio je iscrpljen. Rane su sve više boljele.
"Znaš što", reče Mac Pudingu. "Umoran sam kao da sam odboksao deset teških rundi."
Puding se nasmiješi; ponosio se starim koji se tako usprotivio kurvi i smirio masu. "Prije bi se reklo dvadeset."

"Sutra ću biti preukočen i sve će me boljeti, pa neću biti sposoban za trening", reče Mac. "Uzet ću slobodan dan, može?"
"Što ću ja?"
"Ujutro trči, pa onda opet popodne. Tako ćemo održati raspored za Colorado Springs."
"Osim toga," reče Puding, "i ujutro i popodne otrčat ću i sprint." Tako razmišljaju pravi šampioni. Da je Mac mogao birati sina, sigurno bi se odlučio za Pudinga. Kada je pomislio na svog sinčića i kćeri, morao je suspregnuti jecaj.
Promet nije bio gust, pa su brzo prošli ulice kojima inače vlada gužva. Iako to nije bilo uobičajeno, vani je bilo vrlo malo ljudi. Nije bilo ni crnaca ni Hispanika. Kiosci s hranom i kineski restorani također su bili prazni.
Mac je bio potišten. Ne zato što je Ruby uzvratio rasističkim uvredama, nego zato što se pribojavao da je time možda uništio nešto u Pudingu, razorio njegovo potpuno povjerenje. Mac je bio toliko umoran da je jedva vozio. Sutra će biti čisti užas.
"Čuj..." reče. "To što sam ondje spominjao nigere... Užasno mi je važno da shvatiš da o crncima ne mislim tako kako je zvučalo. Shvaćaš? Morao sam nekako steći poštovanje. Morao sam kurvi pokazati da se i ja znam služiti rasističkim sranjima. Jer, da je pomislila da sam slabić, navalila bi na mene jednako kao protivnik u ringu, a i ovako je bila dovoljno krupna i snažna." Mac načas pogleda malog. "Moraš znati da to što sam rekao nikako nije u srcu ovog opakog starog bijelca."
Puding reče: "Mac, ne znaš da si mi tata?" Mac s mukom proguta slinu. "Sve je, znači, u redu?"
"Čovječe, ta Ruby je prava crnčuga. Da meni neka bijela kurva dođe s takvim sranjima o nigerima i izvuče britvu... odma bi joj reko da je bijelo smeće i ukokao je."
"Bravo, mali moj."
"Ali moja mama kaže da svi siže samo zbog te priče s Rodneyjem Kingom. Kaže da je to pravo minsko polje, kaže da će svi koji ne paze kamo staju ostati bogalji."
U to nema sumnje, pomisli Mac. Međutim, jednako je tako znao da ima ljudi, svih boja kože, koji vole minska polja. Porota još nije donijela presudu u suđenju policajcima koji su premlatili Rodneyja Kinga, ali nije bilo dana a da Mac nije razmišljao o optužbama. Kao, uostalom, i cijeli Los Angeles. Od Valleyja do Harbora, od plaža do obronaka, grad je bio nalik na raširenu maternicu, većina je ljudi nijemo čekala, pribojavajući se čudovišta koje bi se moglo izroditi. Crnački politički govori bili su bučni i zlokobni.

"Nema pravde, nema mira", kriještala je nebrojeno puta jedna tamnoputa političarka pred televizijskim kamerama, a televizijski programi spremno su prenosili sve izraze njezine mržnje.
Od incidenta u kojem je pretučen Rodney King, Mac je primjećivao da crnci uglavnom razmišljaju na jednak način, da ih većina traži presudu protiv rasistički nastrojenih policajaca koji su nemilosrdno i bez valjanog povoda pretukli bespomoćnog crnca na tlu. I crnci i bijelci u međuvremenu su zaboravili policijsku potjeru dugu više od dvanaest kilometara koja je prethodila incidentu, a za koje je King autocestom vozio oko 180 kilometara na sat, a gradskim ulicama više od 130 kilometara na sat. Umjesto toga, svi su govorili samo o tome što se dogodilo po završetku potjere. I Mac je tako reagirao kad je prvi put vidio snimku. Tko se još ne bi užasnuo nad takvim divljaštvom? No kako je i sam nekoć bio policajac, znao je da televizijski gledatelji uvijek ne dobivaju potpunu sliku. Najviše od svega, nakon što je ta činjenica isplivala na površinu tijekom suđenja, mučilo ga je što je snimka prikazana na losangeleskoj postaji KTLA pri montiranju s osamdeset jedne sekunde skraćena na šezdeset osam. KTLA se pravdala da je deset od prvih trinaest sekundi snimke bilo neupotrebljivo, ali nije imala logično objašnjenje za izbacivanje početne tri sekunde. I upravo tijekom te tri presudne sekunde Rodney King napao je policajca koji mu je zadao prvi u nizu udaraca. Sve udarce nanijeli su mu metalnim policijskim pendrecima. Gledatelji su ponajviše gledali upravo tog policajca, čovjeka koji je zadao najveći dio udaraca koje je King primio te gotovo nestvarne večeri, udaraca kojima su policajci Kinga nastojali okrenuti na trbuh u traženi položaj predaje. Prema pravilima losangeleske policije, udarci u glavu nisu dopušteni - osim kada osumnjičenik napadne policajca.
Na snimci se tako nije vidjelo kako se King opire uhićenju, nije se vidjelo kako je još s tla razbacivao policajce na sve strane, kao da je riječ o jastucima, kada su ga pokušali zajednički obuzdati, navalivši na njega tehnikom koju je policija osmislila upravo kako bi se osumnjičeniku koji se opire uhićenju nanijelo što manje ozljeda.
Mediji su žurno izvijestili kako su policajci udarili pedeset šest puta, no javnost sve do suđenja nije znala da je Kinga pogodilo tek malo više od pola udaraca. Od toga su samo tri bili snažni udarci. Mac je znao da je to točan podatak, jer bi kod Kinga inače bilo daleko više posljedica od slomljene jagodične kosti i goljenice - više ne bi bio među živima. A kada je riječ o udarcima u glavu, službeno je potvrđen samo jedan, prvi - reakcija na Kingov napad.
Policajce su optužili i za rasističke komentare izgovorene nakon uhićenja.

No Mačje na Pacifiku, na ulicama i u ringu vidio dovoljno sukoba da zna kako su u pozadini onoga što govore i pobjednici i poraženi uvijek iscrpljenost i prekomjerne količine adrenalina, da su šale posljedica pokušaja uma da umanji napetost u želucu, trzanje živaca i nelagodu zbog mokrenja u hlače. Nije li se i on sam prema Ruby ponio onako kako mu u normalnim okolnostima ne bi ni palo na pamet? Mac se ipak bezuvjetno protivio pretjeranom korištenju

sile. No zbog toga nije bio manje bijesan na političare, kako crnce, tako i bijelce, koji neprestano zazivaju pravdu - pri čemu je pravda šifra koja označava ili bjelačke predrasude ili crnačko nasilje.
Sve to nije nimalo utjecalo na Macov odnos s nebrojenim tamnoputim prijateljima i poznanicima iz svijeta boksa, a unatoč pojačanoj međurasnoj napetosti, čudio ga je izostanak neprijateljskog držanja dok je svakodnevno prolazio losangeleskim South Centralom. Tako je barem bilo do incidenta s Ruby.
Kada su ušli, Acapulco je bio gotovo prazan. Koliko god imala posla, senora bi im se uvijek nasmiješila i dozvala ih rukom. Ovaj put nije bilo tako. Četvorica mladih crnaca, u velikim kožnim jaknama, vrijednima po 400 dolara, te novim košarkaškim tenisicama s cijenom od 150 dolara po paru, tiho su razgovarali s njom kraj blagajne. Mac ih dotada nije viđao u lokalu. Procijenio je da bi najstarijemu moglo biti dvadeset godina. Najmlađi, kojeg su zvali Friž, izgledao je kao šesnaestogodišnjak. Preostala dvojica imali su oko osamnaest godina. Svi su bili viši od metar osamdeset. Friž je bio mršav, imao sedamdesetak kilograma, otprilike kao i dvadesetogodišnjak. Druga dvojica imala su preko devedeset. Svi su imali široke hlače koje su im pokrivale samo donji dio dupeta, tako da im se vidjelo po petnaestak centimetara gaća. Jakne su na njima visjele poput tuđih čahura.
Osim njih četvorice, restoran je bio gotovo prazan; za dva stola sjedilo je ukupno pet osoba, od toga dvoje crnaca. Lokal je u to vrijeme inače uvijek bio prepun ljudi koji su se prežderavali bez imalo stida.
Umjesto da ih zabljesne blistavim osmijehom, senora je samo odvratila pogled. Na tri stola još je stajalo prljavo posuđe, a za jednim od njih do maločas je sjedilo ono četveročlano društvo. U Acapuk u još nitko nikada nije vidio prazne stolove s prljavim posuđem. Mac je odmah shvatio da nešto nije u redu, te je Pudinga poveo prema stražnjem dijelu lokala, gdje su mogli sjesti leđima okrenuti prema zidu.
"Može netko doći?" dovikne Mac, držeći se kao da se ondje našao prvi put.
Senora se ispriča i dođe do Maca i Pudinga. Zapisala je narudžbu i ne pogledavši ih. Vratila se za šank, rekla nešto što Mac nije uspio razabrati, te se okrenula kao da će poći u kuhinju. Najstariji mladić iz skupine uto se ispriječi ispred senore Cabrere i malko podigne crni štap koji je na dršku imao mjedenu pačju glavu. Mac izvuče Glock, te ga sakrije među koljena, i dalje strpljivo čekajući.
Dvadesetogodišnji vođa bande upre prst u senoru. Nešto joj je prošaptao, a zatim je, u pratnji prijatelja, polagano izišao iz restorana, važnim korakom, kao da izlazi iz crkve. Trojica su po boji kože bila u rasponu od tamne do vrlo tamne nijanse. Vođa je bio svijetao gotovo poput albina, osim što mu je rupičava koža imala blago bakrenast sjaj. Imao je zelene oči. Od kovrčave crvenosmeđe kože dao je napraviti debele dreadlockse i bio je ružan poput gubavca. Negroidne crte lica bile su nepravilne, dio lica kvrgav i u neskladu s

ostalim dijelovima. Mac je u svima vidio kriminalce, ali je znao i da će ružni crvenokosi biti toliko uočljiv pri svakom policijskom prepoznavanju da će veći dio života provesti iza rešetaka.
Mac je pričekao još tri minute i tek potom spremio Glock. Kako se na vratima više nije ništa događalo, i on i Puding otišli su kod senore.
Ona je drhtala, no iz njezinih kosih indijanskih očiju sijevao je bijes. "Ušljivi kučkini sinovi, kurve jedne", reče na španjolskome. "Poserem im se u mlijeko koje su im davale bestidne majke."
"Jesu vas ozlijedili?" upita Mac. "Još nisu."
"Jesu vas opljačkali?" "Još nisu."
"Imali su pištolj?"
"Nisam ga vidla. Ali ružni je reko da u štapu čuva nešto za mene." "Rekli su da će vam nešto učiniti?"
"Ne baš tako otvoreno. Mladi mi je došo u kuhinju i počeo zveckat noževima. Ružni crvenokosi reko je da su neki pokvarenjaci počeli radit štetu u lokalima i da mu moram platit zaštitu. Reko je da su danas večerali besplatno i da je to avans za moj dug."
"I što ste rekli?"
"Rekla sam: ne znam ingleski. Rekli su da ne vjeruju." Mac se sada obrati Pudingu. "Znaš ih?"
"Znam."
S obzirom na to da ih je Puding prepoznao, Mac je znao da im može ući u trag, no osim što nisu platili račun, a što bi bilo teško dokazati, dečki još nisu počinili konkretan zločin. Osim toga, dok je radio u policiji, više puta zvali su ga zbog sličnih situacija iznude, no murjaci zapravo doista ne mogu ništa dok počinitelji ne pokupe novac ili nekog ne pretuku, a žrtve su tada već obično toliko prestrašene da ne žele svjedočiti. Trebalo je zaštititi i Pudinga, jer bi, u slučaju da Mac pozove prijatelje murjake koji bi ih malo prodrmali, ti sitni lopovi znali da ih je prepoznao Puding. Mac je htio upucati Ruby, no ovu četvoricu protuha koji su se namjerili na senoru htio je raskomadati. Rekao joj je neka otkaže njegovu i Pudingovu narudžbu i neka zatvori restoran, a on će joj pomoći. Ona je ustrajno tražila da ih ipak posluži. Mac se obrati Pudingu.
"Tko su ti gadovi?"
"Dvojica još idu u školu, ali svi su u Stokkersima, koji rade za Cripse.
Onog ružnog zovu 'Air Jordan'." "Kako?"

"Air Jordan. Kužiš, uzeće ti novu jaknu i tenisice ak se nađeš sam na ulici ili ak izgledaš ko lak plijen. Nadimak je dobio zbog krađe novih tenisica. Opali te po glavi, a dok ležiš, škarama ti odreže vezice. Ako mu se odupreš, Air Jordan će te ubosti i okrasti te do gole kosti."
"Jesu te kada gnjavili?"
"Znaju da ne bi jedini ostao ležati kad bi se namjerili na me me. Ak budu gnjavili senoru Cabreru, redom ću raznjupati sve te jadnike."
"Dopusti da ja riješim slučaj, može?"
Puding slegne ramenima, kimne. Znao je da Mac ima pravo.
Senora Cabrera poslužila im je vruće škampe u pikantnom umaku od rajčica s paprikom, lukom i korijandrom. Uz njih je poslužila rižu, grah i kukuruzne tortille. Preostali su gosti platili i otišli. Mac je prije jela popio cijelo hladno tamno pivo Negra Modelo, pa naručio još jednu bocu. Dok su jeli, senora je sjela za njihov stol.
"Tak puno radim", rekla je. "Moje djevojke ovdje rade prije nastave u medicinskoj školi, govore dva jezika. Niko me nije pljačkao."
"Oni su momci već bili u restoranu?" upita Mac. "Ovo im je prvi put."
"Nek im bude i posljednji, jer inače..." reče Puding, dovršavajući jelo. Zahvaljujući sefiori Cabreri, još je upita: "Da vas otpratim kući ili ostanem, pa vam pomognem zatvorit?"
"Ja ću joj pomoći, ali ne želim da ti noću budeš sam", reče Mac. Zatim se obrati sefiori. "Odvest ću ga kući. Vraćam se za dvije minute, pa ću vam pomoći zatvoriti."
"Ne, ne treba."
"Znam da ne treba, ali želim vam pomoći."
Maca i Pudinga nije bilo tek minutu kada su se Air Jordan i njegova ekipa progurali kraj senore dok je zaključavala vrata. "Došli smo po četrdeset dva tacosa za van."
"Zatvorila sam."
"Sada ćeš otvorit", reče Air Jordan. Zatim baci stolicu na suprotnu stranu prostorije i ugasi nekoliko svjetala. "Kuhaj, kurvo, napravi nam hranu za van."
"Što da kuham?"
"Nešto dobro za dvadesetoricu, ne valjda feferone!" "Što želite?"
"Jebe mi se što!" poviče Air Jordan. "Samo pazi da nam bude fino, ništ drugo!"

Senora Cabrera otišla je u kuhinju sa željom da ih ubije, svim srcem žaleći što nema svoju četrdesetčetvorku. Tako je prvo otišla u skladište, po mišomor. Stavit će im ga u riblje tacose. Mac se pojavio prije nego što je uspjela upotrijebiti otrov.
A on nije gubio vrijeme. Odmah je prišao Air Jordanu, privukao stolicu od susjednog stola i sjeo za stol za kojim su sjedili članovi bande. Pogledao je Air Jordana u oči i jedva se primjetno nasmiješio, bez imalo ljubaznosti.
"Drago mi je što se vidimo, brate. Nećeš vjerovati, ali u kvart dolazi grupa bijelaca, odvratnih poput trulog mesa. Obilaze male lokale i prijete, shvaćaš? Od ljudi poput ovdašnje senore traže da im da lovu, a u protivnom... kužiš? Ti žohari žele da im ljudi predaju teško zarađen kruh, shvaćaš što želim reć? Mislim, koliko su ti gadovi pokvareni... kužiš spiku?"
Air Jordan se bijesno zapilji u Maca. Htio je obrisati pod tim umišljenim bijelim starcem koji se preserava i govori kao brat, ali nije znao što ih eventualno očekuje vani, nije znao ni što bi taj ludi starac mogao imati u džepu ili za pojasom. A Mac je računao upravo na to: htio je da se Air Jordan koncentrira na njega i zaboravi senoru Cabreru. Ona trojica samo su čekali Jordanov mig da raskomadaju starog. Air Jordan bio je u velikome iskušenju.
Ipak, samo je rekao: "Čovječe, jebote, nemam pojma o čemu pričaš." "Želim samo reći," nastavi Mac, "ako vas četvorica poštene i pristojne
braće slučajno vidite da ta bijela govna zalaze, ovamo, kužite... Htio bih da ih
premlatite, kopčate? Da ih umjesto mene prebijete na mrtvo ime, jasno? Ja sam stalno ovdje, pa ću ih vjerojatno i sam upucat, ali ako se nađete ovdje, učinte mi uslugu, može? Ako se bojite tih bijelaca, nema frke, samo recite seniori da me nazove u dvoranu Još malo. Dovest ću svoje boksače, pa ćemo gadove objesit za jaja, shvaćate? 'Bez obzira na sredstva', rekao je Malcolm, ne? Hej! I Malcolm je imao crvenu kosu, baš kao ti, mali moj. Točno tak, brate."
Mačje jasno vidio da bi Air Jordan svakog trena mogao puknuti, vidio je i da su ostali već uvukli ruku pod jaknu. Mac je držao ruku na samo nekoliko centimetara od Glocka.
Air Jordan reče: "Što radiš u ovom dijelu grada, stari? Ne znaš da to nije pametno?"
"Ljudi me zovu Mac. Do mirovine radio sam u policiji. Ali budući da ovdje treniram boksače, nekako si mislim da je ovo i moj kvart."
"Jednom sam u zatvoru boksača ševio u dupe", reče Air Jordan.
"Ja sam veći dio života u boksu, al me niko nije ševio u dupe", reče Mac. "Nego, čuj, jesi kad pomislio da bi možda mogao boksat umjesto da ševiš u dupe?"
"Prepametan sam za boks."

"To me čudi, s obzirom na to da izgledaš tako opasno, ili kako već izgledaš", reče Mac. I dalje se smiješio, no pogled mu je bio zmijski leden.
Air Jordan se nasloni. U tom trenutku već je znao sve što mu je Mac htio prenijeti: da mu ga je senora spomenula; da je Mac opasan, jer bivši je murjak praktički isto što i aktivni murjak, a to znači da ima frendove s pucama; da ga se Mac ne boji; da ga Mac zna pronaći. Air Jordanu to se nije dopalo. Zbog starog će izgubiti lovu, a što je bilo još gore, ako dopusti da ga stari bijelac tako otpuhne, past će u očima svojih partnera. Stvar barem zasad ne bi riješio ni kad bi starog ubio, jer bi morao ubiti i senoru. I ubiti onog uštogljenog Pudinga, a to bi već izazvalo velike nevolje. Ionako nije trenutak za to. Ostavio je otiske po cijelom jebenom restoranu. Ali stvar bi mogao riješiti požarom.
"Baš si smiješan bijeli čovječuljak, znaš?"
"Hej, i ti i ja znamo kako je super kad si bijelac, ne?" reče Mac. "Kak se ono kaže: Ruka ruku...? Ti meni pomogni s ovim, a ja vas častim večerom. Hej! Da vam dokažem da mislim ozbiljno, nahranit ću vas ovog trena". Mac pozove senoru. Kada je došla do stola, Mac reče: "Ovi su dečki gladni. Nemojte štedjeti... Kako bi bilo da donesete veliki pladanj s lignjama?"
"Što je lignja?" upita Air Jordan.
"To ti je zdravo i korisno, stari moj, daje snagu", reče Mac. "Znaš, one male lignjice, skoro ljubičaste, s deset nožica... kužiš? Skoro ko hobotnica. Neke lignje narastu i do dvadeset-dvadeset pet metara, ali njih je već teže strpati u tavu."
"Aaah, čovječe!" reče Air Jordan i ustane. Sada mu je već bilo jasno da je Mac lud. "Kakva sranja!"
Mac reče: "Nisu sranja. Straga ima i par živih zmija. Volite zmije? Pazite, neki dan su dvije pobjegle. Hej, evo jedne, iza tebe!"
"Gdje?" reče Air Jordan. I on i ostali počeli su sa strahom gledati u pod, visoko dizati noge, kao kokoši.
"Ondje je", reče Mac i pokaže kaktus, orla i zmiju na malenoj meksičkoj zastavi na šanku. "Volite zmije? Kažu da okus podsjeća na piletinu; volite pohanu piletinu, ne? Spohat ćemo vam malo zmijskog mesa. Više volite u komadu, dugačku, s glavom i čegrtaljkom ili u komadićima, pa možete skidati kožu s ljuskama... ko svinjska kožica..."
Sva četvorica izjurili su tako da su u prolasku srušili po nekoliko stolica. "Što je bilo, ipak niste gladni?" dovikne Mac za njima. "Hej! Vrijedi dogovor
za one bijelce, ne? Koji ti je broj? Nazvat ću te!"
Mac namigne senori Cabreri. I unatoč bijesu, ona se smijala. Ali nije zaboravila svoju pistolu.

Odsada će je do smrti nositi pod pregačom.
Dva dana poslije, u srijedu, 29. travnja, pola sata prije podneva, Mac je počeo raditi sa svojim profićima u Himni, na uglu Osme i Broadwaya. Himna se

nalazila na južnome rubu South Centrala, zapadno od Wattsa. Sedamdeset posto stanovništva činili su crnci. Ostali su bili Hispanici. Mac je još osjećao bol, no rane su brzo zarastale, a u cijeloj priči izvukao se bez infekcije. Pomno je pazio na svoje boksače, no zadao im je samo sparing i boksanje na velikoj vreći. Još neko vrijeme neće moći velikim rukavicama hvatati njihove ciljane udarce. U četiri treba pokupiti Pudinga, pa s njim otići u Još malo, gdje će Puding trenirati s Malikom.
Na ulazu u Himnu natiskivali su se boksači, treneri i ljudi iz kvarta. Svi su gledali televiziju u iščekivanju presude policajcima koji su pretukli Rodneyja Kinga. Postaja je bez prestanka vrtjela skraćenu snimku događaja, zbog čega su neki od gledatelja vikali prema ekranu. Neki su pili iz boca, od po četvrt litre, u smeđim papirnim vrećicama. Nitko nije gnjavio Maca, a on se pitao je li se već pročula priča o njegovu sukobu s Ruby. Prošli četvrtak porota je nakon sedmodnevnog suđenja počela sedmodnevno vijećanje.
Mac se probio kroz skupinu koja je gledala televiziju kako bi napunio bocu vodom. U trinaest sati izvjestitelj koji je stajao ispred zgrade suda objavio je da je porota donijela presudu. Sudac će je objaviti u petnaest sati, u sudnici. Mac je s posljednjim boksačem završio u 14.35. Kada je pospremio stvari i oprao se, već je bilo 14.50. S ostalima je čekao presudu, no kako se ni u 15.05 nije ništa dogodilo, napustio je dvoranu. Broadwayem je krenuo na sjever, do prilaza sjevernom smjeru Harbor Freewaya kod Century Boulevarda. Osim u slučaju zastoja, prerano će doći po Pudinga, tako da se nije žurio. U cijeloj ulici kretao se samo njegov automobil.
Zbog približavanja izricanja presude i mogućnosti izbijanja nasilnih prosvjeda, Mac je bio razmišljao o otkazivanju treninga. No boksači ovise o njemu, osobito Puding, sada kada mora biti u formi za olimpijske pripreme. Jedan od njegovih profija, liberijski boksač u muhi, nastupit će u glavnome meču u inglewoodskom Forumu. Macov Meksikanac koji boksa u peru, također profić, trebao bi boksati u Vegasu, približno tjedan poslije. Vremena je malo. A budući da bi do presude moglo proći i još tjedan dana, odlučio je nastaviti raditi, kako iz čistog straha ne bi izgubio dva-tri dana.
Kao i velika većina, Mac je bio uvjeren da će porota optužene policajce proglasiti krivima. Kao i velika većina, bio je uvjeren da će u crnačkim četvrtima biti problema, bez obzira na presudu, a zbog toga je i počeo razmišljati o otkazivanju treninga. Zabrinuo se kada je u jedan čuo da će sud u tri objaviti odluku, no bio je uvjeren da će u dvorani Još malo svakako završiti prije izbijanja pravog nasilja. Jednako tako držao je - pogrešno, pokazalo se poslije - da će policija masovno izići na ulice i takvom nazočnošću ugušiti već i zametke nereda, kao u sličnoj situaciji u kojoj je kao policajac sudjelovao 1965. Mnogi su crnci razmišljali jednako tako i pribojavali se, a upravo zbog toga dio tamnoputih policajaca zalagao se za to da u South Centralu ne bude policije. Drugi su crnci ondje priželjkivali policijske snage, jer su znali da će u protivnom prazninu ispuniti gangsteri i razularena svjetina.

Dok se primicao prilazu autocesti, udaljenom još nekoliko ulica, sat u automobilu pokazivao je 15.18. Mac nije znao da je sudac u 15.15 objavio kako je porota utvrdila da četvorica policajaca nisu krivi, te da se ta nevjerojatna odluka temeljila uglavnom na onome što je i Mac zaključio iz snimke - da je King osobnu Hiroshimu doživio upravo zbog napada na policiju. Mac se približavao Century Boulevardu i upravo se spremao uključiti radio kada mu je prvi put zazvonio mobitel.
Zvao ga je Topnik. "Nisu krivi." "Jebemti sve!"
"Gdje si?" upita Topnik.
"Na Broadwayu, u blizini Centuryja."
"Dovraga!" reče Topnik. "Nosi bijelo dupe iz tog kvarta, si me čuo? Idi gdje je sve bijelo i drži se bijeloga. Braća pričaju takve stvari da sam zatvorio i s Lenom izišo na krov."
"Kad dođe moj mali, možeš se pobrinuti za njega?"
"Bez brige, taj je mali prepametan da dolazi, brini se za svoje dupe", reče Topnik. "Žao mi je zbog sranja, Mac."
"Slažem se", reče Mac. Javit ću se čim sranje završi, može? Čuj, hvala što misliš na mene."
"A zašto ne bi'?"
"Moram te nešto pitati", reče Mac. "Da..."
"Misliš da ćemo se ikada slagati?"
"Iskreno govoreći, ne vidim načina..." reče Topnik. "Ni ja."
"Mac?"
"Da?"
"Ne mislim samo na crnce i bijelce", reče Topnik. "Znam što misliš, prijatelju moj, znam."
Mac se okrene, osjećajući pritisak u prsima. Grand Avenueom krenuo je na jug i na autocestu došao kod Imperiala. Usput su prema njemu počeli kriještati i vrištati učenici iz školskog autobusa.
Nakon toga nazvala je Willa. "Upravo smo doznali. Držite se dalje od svega, gos Mac, ste čuli? Puding i ja smo O.K. Kad ovo završi, vratićemo se na staro i sve će bit ko prije."
Neredi su službeno počeli 29. travnja 1992. u 16.17 sati. I nisu ih započeli Nogometaš Damian William i Reginald Denny kod Florencea i Normandieja,

nego petorica mladih crnaca koji su ukrali nekoliko boca "8-Balla", jakog piva Olde English 800, iz prodavaonice na uglu Florencea i Daltona. Kada ih je vlasnik, Azijac, pokušao spriječiti, jedan od crnaca raspalio ga je bocom po glavi.
"Ovo je za Rodneyja Kinga!" rekao je.
Svijet se prvo šokirao napadom na Reginalda Dennyja u 18.46. No na uglu Florencea i Normandieja pretučeno je još nekoliko osoba, obaju spolova - Hispanika, Azijaca i bijelaca. Jednog Hispanika prvo su pretukli, a potom mu autom prešli preko nogu. Iako su zločine počinili uživo pred televizijskim gledateljstvom, u prijenosu koji su osiguravali helikopteri, nasilnici su poslije dobili praktički zanemarive kazne. Među njima je bio i rasplesani Nogometaš Williams.
Neredi su okončani uvečer 4. svibnja 1992., ali tek nakon što je napokon mobilizirana i Nacionalna garda. Tijekom tih pet dana poginule su pedeset četiri osobe. Među njima je bilo dvadeset šestero crnaca. Četrnaestero Hispanika. Devetero bijelaca. Dvoje Azijaca. Troje poginulih u požarima bilo je toliko izobličeno da nije bilo moguće utvrditi rasnu pripadnost. Službe hitne pomoći obradile su 2.328 ozlijeđenih. Spaljena su osamsto šezdeset dva objekta. Ruby Thigpen izgorjela je kada joj je Molotovljev koktel koji se spremala baciti ispao iz ruke, razbio se na pločniku, njoj pod nogama, i tako je zapalio. Šteta na imovini premašila je 900 milijuna dolara. U pljačkama je sudjelovalo najviše Hispanika i crnaca, no medu lopovima je bilo i bijelaca. Crnci i Hispanici demolirali su Acapulco senore Cabrere. Netko je obavio veliku nuždu na otiraču i izmetom premazao fotografije senorina djeda i Pudinga.
"Air Jordan", reče Puding.
"Misliš?" upitala je senora Cabrera. "Vrag sere gdje hoće."
Senora će samo za razdoblje od 29. do 31. travnja platiti gotovo tisuću dolara telefonskog računa, budući da su ljudi iz Acapulca nebrojeno puta zvali Ciudad de Mexico, Limu, New Orleans, New York, Guadalajaru, Boston, Houston, Caracas, Panamu, Chicago...
Senora je već bila pripravna odustati od svega. Nakon što je osamnaest godina služila upravo ljudima koji su joj uništili restoran, već je bila spremna i osobno zapaliti lokal. No Mac i Puding pojavili su se petog svibnja, na dan svetkovine Cinco de Mayo, kako bi joj pomogli i kako bi je oraspoložili. Willa je Pudingu dopustila da izostane iz škole. Ujutro će trčati, a onda se s Macom naći u Acapulcu, pa će do popodneva raščišćavati Acapulco. Nakon toga Puding i Mac uputit će se u Još malo, gdje će Mac raditi sa svojim profesionalcima, te s Pudingom. Bio je toliko umoran da je u pojedinim trenutcima jedva uspijevao držati glavu. Stoga će ga malo zamijeniti Topnik. Topnik se tako odjednom počeo držati poput razigranog psića, mladenačkih i živahnih pokreta, dok je pokazivao pokrete i davao upute.

"Čovječe, blistam poput buldoga na novom Mackovu kamionu."
Puding je neki put sparirao s Malikom, neki put s drugim boksačima, a neki put udarao samo rukavice i vreće. Ali obožavao je raditi s tim veteranom, upijao kao spužva dok je Topnikove smicalice i udarce pridodavao onome što je naučio od Maca. Proljetni dani postajali su sve duži, pa su Mac, Puding i Topnik dolazili i kod senore radili do mraka, a često i dulje. Poslije ih je Mac častio u talijanskim, kineskim ili indonezijskim restoranima. Topnik je bio lud za sate sapi, svinjetinom na ražnjićima s pikantnim umakom od kikirikija, te prilogom od povrća kuhanog s mlijekom od kokosa.
"Čovječe, ovo je prava stvar."
Za četiri dana raščistili su Acapulco, postavili nova stakla i senora je već gotovo mogla početi raditi. U nemirima je stradao velik dio losangeleske infrastrukture, među njima i mnogi mali dućani i restorani. Gladni prolaznici neprestano su provirivali kroz vrata i pitali kad će ponovno moći naručiti ribu.
"Kad postavim rešetke", odgovarala je senora Cabrera, neki put istim onim ljudima koji su joj, znala je pouzdano, demolirali lokal.
Imala je standardne dimenzije vrata i prozora, a dobavljač je sve imao na zalihi. Kada su joj isporučili rešetke, Mac i Puding počeli su ih postavljati. To je trajalo još dva dana.
"Sad sam ja u zatvoru, jer se pridržavam zakona", rekla je senora Cabrera, odmahujući glavom.
Acapulco se napunio za manje od sata od otvaranja. Kćeri senore Cabrere izišle su iz bolnice kako bi joj pomogle tijekom prva dva dana. Osim uobičajenog popodnevnog zatišja, gužva je vladala od pola dvanaest do devet navečer. Puding se vraćao da joj pomogne zatvoriti, a zatim pješice odlazio kući.
Air Jordan je uživao u nemirima. Podmetnuo je sedam požara i pljačkao prodavaonice u South Centralu, Maloj Koreji i Hollywoodu. Služeći se malim ukradenim Waltherom 380 od nehrđajućeg čelika, u lice je ustrijelio vatrogasca. No koliko god se zabavljao uništavajući ljude i stvari, i dalje ga je mučilo što mu se onaj stari bijelac onako narugao u meksičkom restoranu. Sad će glavna fora biti osvetiti mu se, jer nema tog rasističkog bijelog gada koji će njega tako uvrijediti i provući se bez posljedica.
Air Jordan posvetio je velik dio vremena kovanju osvete. Već je izvidio Acapulco i znao je Macov auto, kao i vrijeme kada Mac i Puding odlaze. Bilo je važno poravnati račune, ali još važnije proći bez kazne. Sviđalo mu se stajati nad nekim gadom i smijati mu se u posljednjim trenucima života. Doći toliko blizu gadu da vidiš vlastite oči, znati da će tip tvoje lice sa sobom ponijeti na drugi svijet. I to mu se sviđalo. Ali kako starog pogoditi duboko u srce, to je sada bio izazov igre - kako mu toliko nauditi da poželi umrijeti, iako zapravo mora nastaviti živjeti s time što si mu učinio. Od takve osvete diže ti se kita, to je bolje od pušenja.

Oslijepiti starog gada? Osakatiti ga? Možda ga jednostavno zapaliti i gledati kako pleše? Air Jordan uživao je gledajući kako se Mac i Puding preznojavaju dok iznova uređuju lokal. Znao je da znaju tko je boksačke fotke premazao govnom. Air Jordanu činilo se da o Macu i Pudingu već zna sve što mu treba.
Air Jordan i njegovi kompići stajali su ispred jedne prodavaonice alkoholnih pića na uglu Hoopera i Slausona.
"Čuj ovo", reče on. "Znaš gada, znaš kuda se kreće, kužiš? Kad ga upoznaš, tvoj je,shvaćaš? Dođe ti ko rob, a to oćeš, ne? A onaj mali boksač, svake večeri jede u restaču negdje oko pola sedam-sedam. Dolazi busom iz dvorane, ili sa starim, autom, pa i jedan i drugi jedu. Svake večeri osim subotom i nedjeljom. Mali svraća u restoran oko pola četri, kad busom ide u Još malo, svaki dan osim subotom. Subotom ide u pola jedanest, vraća se kući iz dvorane u pola dva-dva. Nedjeljom ne ide na bus, restoran ne radi, a mali je s mamicom."
Air Jordan još nije vidio Topnika.
"E, sad, ona Meksikanka živi u Četrdeset petoj, u blizini Comptona, s kćerima. Cure su bolničarke. Neki put pomažu staroj, a stara ima perače suda, Meksikance koji dolaze u podne i odlaze oko pola devet-petnes do devet. Stara pak dolazi u devet ujutro i odlazi u deset navečer, neki put i kasnije. Mi ćemo doći nakon devet i obaviti posao sa starom kučkom."
"Odakle ti sve to?" upita Friž, cereći se. Bio je to onaj šesnaestogodišnjak. "Fakat si majstor."
"To mi je poso, a što misliš? I čini mi se da ćemo starog najbolje sredit preko onog olimpijskog govna, ne?"
"Čekaj malo, olimpijac je brat", reče Shareef, jedan od one dvojice teškaša.
"Zajebi brata. Ak ubijemo starog, bit ćemo u govnima jer je bijelac. Ništ od toga. Tako ćemo starog sredit preko brata boksača, kužite? Jer će mali policiji bit tek još jedan mrtvi crnac u hladnjaku s ceduljom na nožnom prstu."
"Air Jordan je car", reče Friž.
"Tak se preživljava", reče Air Jordan. "Tako ćemo ubit dvije muhe, a ne samo jednu. Upropastit ćemo Olimpijadu, kužite? Ali staru ćemo samo malo pritisnut, jasno? Mora ostat živa jer štanca lovu, kužite... Tražimo za početak recimo stotku na dan, pa ćemo onda s vremenom podizat."
"Air Jordan je car", reče Emil, drugi teškaš.
Air Jordan reče: "Trebamo samo pet malih restorana ili dućana. To ti je pet stotki na dan. Puta šest... tri soma na tjedan, pa se Nike može jebat."
Dečki su ga pogledali kao da ih je upravo doveo u obećanu zemlju. "Air Jordan je car!"

"Kad idemo po tacose?" upita Friž.
"Bit će najbolje u subotu dopodne, oko jedanes, boksača u to vrijeme više sigurno nema. Stara će imat lovu od petka navečer, a iz piće ćemo joj izvuć i više, jer promet od subote ne može pospremit u banku, kužite? Razgovaraćemo dopodne, tak da se usere, a navečer dolazimo po sve što nas ide."
"A ak pozove policiju?"
"I? Nema svjedoka. Nakon razgovora daće nam lovu jer nas voli."
"Kad ćemo sredit onog olimpijskog ušljivca Pudinga?" upita Friž, koji je već u šesnaestoj godini imao mrtav pogled.
"Malog ćemo sredit kad dođe vrijeme. Prvo idemo po lovu. Kad čuje za to, šampion će nas potražit."
Air Jordan još je dva dana motrio Acapulco. Osim toga, polaroidom koji je pokupio iz nekog hollywoodskog izloga u vrijeme nemira nekoliko je puta snimio i senorine kćeri. Slike su ispale čisto dobro.
"Upravo su me zvali iz Vegasa, u vezi s onim mojim malim iz perolake, Enriqueom", reče Mac. "Osam rundi uvodne u Mirageu."
Bila je srijeda poslije podne i Puding se brisao nakon treninga. Spustio je težinu na 82,5 kilograma, a Mac je tražio da ne pada na 81 sve do nekoliko dana uoči prve borbe u Barceloni, tako da mu je zadavao samo udaranje u rukavice i vreće, te trbušnjake.
"Topnik, Enrique i ja idemo autom sutra ujutro." "Kad se vraćate?"
"U subotu popodne. Ništa strašno. Topnikova će dvorana biti zatvorena, pa sutra, u petak i subotu idi u Krojačnicu. Zapamti samo, moraš doći rano, jer subotom zatvaraju oko pola dva-dva."
"Znaju da ću doć'?"
"Upravo sam razgovarao s njima. Ali samo lagani trening, može? Kao i uvijek, lagano trčanje ujutro, onda kretanje i udarci, pa konopac i trbušnjaci. Težina ti je u redu, ne trebaš ništa odznojiti, a i disanje je O.K."
"Kad se ono vraćate?"
"Enrique ima meč u petak navečer, tako da ćemo na put krenuti oko devet u subotu ujutro."
"Koliko traje put?"
"Približno šest sati. Možda malo duže jer prvo moramo ostaviti Enriquea u Carsonu."

"Vidimo se u subotu navečer?"
"Da. Topniku sam za večeru obećao odreske u Smočnici."

"Tooo!"
Air Jordan i njegovi pajdaši tulumarili su cijelu noć. U subotu ujutro u devet pištoljem su odalamili neku ženu i oteli joj veliki monovolumen s parkirališta trgovačkog centra u blizini ugla Hawthorne Boulevarda i Sepulvede u South Bayu. Bio je to otmjeniji dio grada koji se protezao prema zapadu, u smjeru mora i u kojem su 95 posto stanovništva činili bijelci, a novih je automobila bilo u izobilju. Krenuli su u devet jer je promet u to vrijeme slabiji, a policajci koji rade subotom još piju kavu u omiljenom restoranu s krafnama. Čim se domognu South Centrala, murjaci ondje više neće tražiti skupi kombi iz South Baya. Air Jordan nabacio je plavu periku vezanu u rep. Friž je na stražnjem sjedalu utonuo koliko je niže mogao.
Shareef i Emil vozili su Jordanov auto, tamni i bezlični Ford iz 1986., ponijevši i četiri pištolja, za slučaj da netko ipak provali Air Jordana i Friža. Ipak, Air Jordan im nije htio prepustiti i štap. Krenut će različitim smjerovima i naći se kod tajne mehaničarske radionice u Maywoodu, gdje će za posao dobiti pet stotki. Odande će, prema planu, poći u Acapulco. No Jordanu se usput prijeo doručak - organizam je tražio još malo cracka. Svaki grumen bio je u zasebnoj vrećici. Kako je još bilo rano, potraga je potrajala duže nego što su očekivali, no kada su konačno zapalili, podijelili su malenu plastičnu lulu obloženu slojem katrana. Duboko udišući, Air Jordan ponovno se počeo osjećati normalno, nepobjedivo i nedodirljivo. Upravo stoga, umjesto da podu do radionice, odlučio je prvo svratiti u Acapulco, gdje će malo maltretirati senioru, impresionirati Friža i zabaviti se.
Friž je bio ekstatičan: "Kučka će nam dat perje. Natjeraću je da se popiša u čašu i sve popije."
"Tako se to radi!"
Air Jordan je skinuo periku u 11.05. Ukradeni kombi parkirao je u blizini oštrog skretanja u Aveniji Compton, samo nekoliko desetaka metara sjeverno od Acapulca. Ondje je ostavio auto kako ga senora ne bi odmah vidjela, te kako bi on i Friž do Acapulca stigli sa stražnje strane.
U šest ujutro tog istog dana Puding je krenuo na trčanje. Razgibao se i zagrijao, te trčao umjerenim tempom, za malo manje od trideset minuta prešašvi nepunih pet kilometara. Vrativši se kući, otuširao se, popio malo soka od grejpfruta i vratio se u krevet. Ponovno se probudio u devet. Air Jordan u to je vrijeme onesvijestio onu ženu na parkiralištu. Puding je rješavao zadaću dok mu je Willa pripremala doručak: tople žitne pahuljice, prepečenac s medom, mlijeko s minimalnom količinom masnoće. Nije se žurio, budući da će trenirati u Krojačnici, a ne u Topnikovoj dvorani, tako da je doručak dovršio reskom jabukom, u pola jedanaest. Willa je u to vrijeme stajala zagledana kroz kuhinjski prozor. Pudingova braća igrala su se lovice pred kućom, no njih nije ni primijetila.
"Nešto se dogodilo, mama?"

"Molim? Ah, da uvijek se nešto događa. Ali u svemu se uvijek nađe i nešto dobro, nešto poput nas. Razmišljala sam o tome koliki su ljudi patili zbog nereda. Al mi smo pravi sretnici, imamo jedni druge i imamo Božji blagoslov. Mislila sam i na tvog tatu, kako je tamo gore i pomaže nam, mislila sam kako je sigurno užasno ponosan na sve nas, a pogotovo tebe."
"Dobar je to tata."
Willa je odvratila pogled, kako sin u njezinim očima ne bi ugledao suze.
Air Jordan i Friž oprezno su prošli uz pokrajnji zid Acapulca, a zatim pojurili prema vratima. Air Jordan polagano je okrenuo ručicu, no vrata se nisu otvorila. Pokušao je još jednom, pa ih naglo povukao, ali vrata su bila zaključana. Unutra je vidio senoru Cabreru koja je potrčala do telefona. Mjedenim drškom štapa razbio je staklo na vratima, uvukao ruku i otključao vrata. On i Friž uletjeli su unutra i oborili senoru u trenutku kada je pokušavala nazvati policiju. Air Jordan istrgnuo je telefonsku žicu iz zida. Ručni zglob krvario mu je od razbijenog stakla.
"Kučko! Zbog tebe sam se porezao!" poviče, unoseći se senori u lice, zbog čega se ova lecnula. "Zašto me tjeraš na ovo?"
Naglim pokretom pridignuo ju je na noge, ščepavši je za pletenicu, te je svom snagom pljusnuo. Šaputao joj je posve smireno dok je Puding vadio bicikl iz garaže.
Air Jordan reče: "Eto, kako je to, kučko. Bili smo ti dobri, štitili ti dupe i nismo zaračunavali normalnu cijenu, shvaćaš što govorim? Nismo dolazili po ono što smo pošteno zaradili... Al gotovo je s takvim sranjima. Sada ćeš isplatit' cijeli dug, smeće meksičko."
"Ne razumi ingles."
"Ne zajebavaj me, kurvo!" poviče Air Jordan. "Dobićeš metlu u picu, pa ću ti je izvuć na usta!"
"Nemam lova."
"Vidiš, govoriš ko ja. Al' imaš hrpe love, pa prestani srat." "Nema love."
"Nema? Nema love? Sigurna si?" upita Air Jordan u čijim je riječima odzvanjao crack. "Jer ak ne budeš davala stotku na dan, posjetićemo one tvoje lijepe curice, bolničarke, shvaćaš? Ćoru i Doru ili kak se već zovu, jebote..."
"Više ne govorim..."
Air Jordan snažno povuče pletenicu. "Cvrkutaćeš ti meni, kučko. Dođemo večeras, kad skupiš svu lovu, shvaćaš? A budući da si lagala, uzećemo sve što nam duguješ za cijeli tjedan. Šest stotki, mamice, ako nisi znala. Možda ćeš nam spržit i malo škampa i dones tanjur pomfrija, pa ćemo popit malo tvog meksikanskog piva."

"Da!" reče Friž. "Popi'ćemo bačvu mehikanskog piva!" "Molim vas, idite, za ime svijeta."
"Neće ići tak brzo, mamice. Od ponedjeljka dolazimo svaki dan, jedan dan, jedna stotka. Navikni se."
"Nemam novac", reče senora Cabrera, no zapravo je razmišljala o tome kako će, kada dođu jesti, otrovati te hijos de la chingadci madre, jebene kurvine sinove. Pod pregačom je imala pistolu, no Air Jordan joj je bio toliko blizu da je znala da bi joj ga oduzeo prije nego što bi opalila.
Puding je krenuo od kuće misleći kako će prvo svratiti u Acapulco, a zatim otići u Krojačnicu. Bio je u tamnoplavoj trenirci i visokim boksačkim tenisicama. Na leđima mu je, velikim crvenim slovima s bijelim rubom, pisalo: USA. Torbu s opremom bio je objesio na ručice guvernala.
Air Jordan pokazao je senori fotografije u boji na kojima su se vidjele njezine kćeri. U bijelim službenim odorama izlazile su iz senorine bijele kuće. Senora se nasloni na stol, jedva se držeći na nogama.
"Nemaš love, ha? Onda pod hitno nabavi lovu, O.K.? Jer će ti Ćora i Dora inače rodit bebe lijepe ko ja. Želiš da ti bebe ovako izgledaju? Shvaćaš što ti govorim? Ili ćemo seja i moji dečki možda izredat na Ćori-Dori, ko vlakić... shvaćaš me?"
Senori je sve bilo jasno. Pred očima je samo vidjela lica voljenih kćeri, no usta su joj se od straha toliko osušila da nije bila u stanju odgovoriti. Nadala se samo da se Air Jordanu nešto jede. Istog trena dala bi mu otrov. Znala je da je za to dovoljno odlučna, toga je bila svjesna, no toliko se užasno bojala za kćeri da više nije bila u stanju prevoditi sa španjolskog na engleski, pa je samo tako nijemo stajala.
Air Jordan okrene ručicu štapa i naglo potegne. Iz štapa iskoči sjajna oštrica mača. Pričekao je da ona vidi pedeset centimetara čistog čelika s urezanim žlijebom, a zatim ga vrati u štap. Potom joj na lijevu bradavicu polagano položi kljun mjedene patke.
"Čuj, možda Cori-Dori ipak neću napravit dijete", reče. "Al ak večeras i svake večeri ne budeš imala lovu, možda ću im lijepo samo izrezat sisice, shvaćaš? Da nam ispržiš tacose s bradavicama."
"Sad ću vam dat novac."
"Vidiš?" reče Air Jordan Frižu. "Ko što se kaže, pusti sranja i daj pare na sunce". Zatim se s udaljenosti od samo nekoliko centimetara zagleda u senorine oči. "I još nešto... A sad dobro pazi što ti govorim: ak pozoveš policiju... ak im nešto izblebećeš, shvaćaš? Doći ćemo i lijepo zapalit i tebe i Ćoru-Doru i vašu kućicu. Unutra ćete se fino pržit jer ćemo na vrata postavit rešetke, da ne možete izać, shvaćaš?"
"Daću novac."

"Svaki dan. Ponovi."
"Svaki dan. Neću reć. Sad ću dat novac."
Ona priđe blagajni, otvori je i iz ladice počne vaditi novčanice. Friž reče: "Pazi" i pokaže prema vratima.
Puding se upravo bio zaustavio pred ulazom i spuštao sklopivu nogu bicikla na kojoj će ga ostaviti.
Air Jordan ponovno se obrati senori. "Ostavi lovu i zatvori blagajnu", reče. "Odmah."
Puding uđe u restoran. Nije uspio povezati parkirani kombi i Air Jordana, pa se iznenadio. "Sto tražite ovdje?" upita.
Air Jordan reče: "Što ti radiš ovdje tako kasno, brate? Subota je, mislio sam da se već znojiš u dvorani."
"Što tražite?" ponovi Puding.
"Došli smo u McDonald's, što misliš?"
Senora Pudingu pokaže neka iziđe, no on se nije obazirao na signale. "Našli ste se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme", reče Puding Air
Jordanu.
Senora mu još jednom pokaže prema vratima, ne samo zbog sebe i kćeri, nego i u želji da njega zaštiti.
"Zašto si me vrijeđo, čovječe?" upita Air Jordan. "Ja nisam reko da ti je mama kurva, i nisam rekao da tvoja mala braća daju guzu za dolar, a tebi daju sitniš." Air Jordan se nasmiješi, budući da je upravo rekao nešto za što tvrdi da nikad ne govori.
U raspravu se uključi i Friž. "Ko se zajebava s Air Jordanom, ostaće razbacan po gradu ko kurčeve vrećice u subotu navečer."
Puding ga je oborio desnim direktom, a zatim lijevim krošeom jednako sredio i Air Jordana.
Zatim se obrati sefiori Cabreri. "Ozlijedili su vas?" "Nisu stigli."
Puding izvuče i jednog i drugog, vukući ih za ovratnik. Friža je ostavio na pločniku, a Air Jordana prebacio preko njegova tijela. Nakon toga još je Air Jordanu svukao hlače i gaće i spustio ih do gležnjeva. Vratio se po štap, pačju glavu ugurao među guzove i stao čekati.
Friž se probudio prvi, ugledao Pudinga, pa potrčao Comptonom na sjever, izgubivši se iza skretanja.
Air Jordan probudio se samo nekoliko trenutaka poslije, još nekoliko sekundi omamljeno treptao, a zatim uvidio da ima spuštene hlače. Ležeći na pločniku, brzo ih je navukao. I tek tada uočio je Pudinga.

"Sto si mi učinio, jebote?"
"Samo se brinem da ti to jebeno bijelo dupe dobije malo boje, idiote pederski."
Air Jordan posegne za štapom, namjeravajući izvući mač, ali se predomisli kada je opipao kvrgu na vilici i uvidio da ne vidi baš najbolje. Još je nekoliko trenutaka petljao oko remena na hlačama, a zatim se nesigurno pridignuo i krenuo za Frižem. Osvrnuvši se, još reče: "Ovo ti je posljednji put. Zapamti što kažem, kurvin sine, pamtićeš dok si živ."
Puding reče: "Pamtim kako ti je mama noge širila i bijele kare pušila."
Senora je stajala na vratima i odmahivala glavom. "Sad ide sve gore i gore", promumlja. Zatim pogleda Pudinga i upita: "Kad se vraća senor Mac?"
"Danas", reče Puding. "Još malo." "Još malo", ponovi senora.
"Opet su tražili novac? Jesu vas ozlijedili?"
"Nisu", reče ona. Sve će ispričati Macu, čim se vrati.