Djevojka koja je postala Marija Antoaneta

Godina je 1766. Marija Antonija bezbrižna je djevojčica koja odrasta u dvorcu Schönbrunnu u igri s braćom i sestrama, ali i pod nadzorom stroge majke carice Marije Terezije. Antonija je svjesna da će njezino idilično djetinjstvo jednoga dana biti žrtvovano političkim ciljevima. No, ono što nije znala jest da je taj dan tako blizu. U namjeri da učvrsti savez s Francuskom, Marija Terezija ugovorila je brak između Antonije i Luja Augusta. Počinju pripreme u kojima razmažena Tončica mora steći znanje dostojno buduće francuske kraljice. Ali pravi problemi nastaju tek nakon njezina dolaska u Versailles u kojem caruju intrige. Osim toga, Antoniji se čini kako je njezinom suprugu nemoguće prići. Luj stalno odgađa svoje bračne dužnosti...

1. POGLAVLJE


Je li djetinjstvu došao kraj?

SCHÖNBRUNN, SVIBANJ 1766.

Moja se majka voljela hvaliti kako su njezine mnogobrojne kćeri »političke žrtve«. Nikada se nisam usudila priznati Maman, carici Svetoga Rimskog Carstva, da me taj izraz plaši i više nego što ona možda misli. Kad god bi to izgovorila, u glavi bi mi se pojavila zastrašujuća slika Abrahama i Izaka.
Nepokolebljivo pragmatična, Maman nas je pripremala da prihvatimo svoje sudbe ne samo dostojanstveno i staloženo, nego i bez imalo uzrujavanja. Tako su me učili da očekujem kako će se, neizbježno kao što nakon proljeća slijedi ljeto, moj bezbrižan život najmlađe austrijske nadvojvotkinje zauvijek promijeniti. No nisam očekivala da će taj dan osvanuti tako brzo.
Zajedno s voljenom sestrom, Karolinom, uživala sam u idiličnom poslijepodnevu na zelenom obronku iznad dvorca Schönbrunna, u jednoj od meni najmilijih razonoda — zavaravanju naše guvernante, grofice von Brandeiss, kako bih izbjegla pouku.
Bumbar je lijeno zujao iznad naših glava, očito zamijenivši naše nauljene i napudrane frizure za raskošno cvijeće. Karolina je otresla s nogu svoje plave brokatne papuče i u čarapama tapkala po svježe pokošenoj travi. Učinila sam isto, uživajući u hladnoći travnjaka, vlažna pod mojim tabanima, premda sam bila sigurna da nam slijedi ukor zbog prljanja bijelih čarapa. Zlokobna izraza lica, pritisnula sam bradu o prsa pokušavajući dočarati majčin podvoljak i rekla zastrašujućim, neumoljivim glasom: »U tvojoj dobi, Karolina, ne bi trebala sestru učiti djetinjarijama.«
Sestra se nasmijala: »Mein Gott, zvučiš baš poput nje!«
Grofica von Brandeiss suspregnula je smiješak, skrivajući sitne žute zube. »A i vi biste se mogli pozabaviti nečim boljim od ruganja svojoj majci, gospođice Antonia.«
»Uh!« Uplašivši se pčele koja je radoznalo počela oblijetati nabore njezina vrpcom vezana šešira, naša je guvernanta zamahnula rukama oko glave. Umalo se spotaknuvši o široke suknje kad je u strahu skočila na noge, gospođa von Brandeiss počela je tako smiješno skakutati da nam je bilo nemoguće osjetiti se barem malo posramljenima.
Grdnje naše Maman bilo je tako lako oponašati jer su bile mnogo učestalije od pohvala. U našim je životima bila nazočna od sredine proljeća pa do posljednjih toplih rujanskih dana, baveći se državničkim poslovima u našoj ljetnoj rezidenciji Schönbrunnu, grandioznoj građevini oker i bijele boje, nalik na golem kolač s tučenim vrhnjem, šlagom. Doveli su nas pred nju umivenih lica, u blagovaonicu zidova boje svježeg mlijeka, simetričnih ploha odvojenih zlatnim vijencima i arabeskama. Karolina, Ferdinand, Maxl i ja veselili smo se danu kad ćemo joj se zajedno sa starijom braćom i sestrama uz mirisnu kavu pridružiti u odraslim razgovorima o krajevima kao što su Poljska i Šleska, krajevima koje još nisam znala pronaći na školskom zemljovidu u našoj učionici.
Ostatak godine, dok je moćna obitelj Habsburgovaca boravila u sivim labirintima dvorca Hofburga u središtu Beča, mi, najmlađi caričini potomci, jedva smo mogli vidjeti Maman češće od jedanput u desetak dana. Čak smo i na svakodnevnu misu odlazili bez nje, poput kolone pačića odjevenih u najljepšu odjeću, klečali na baršunskim jastucima s našim inicijalima izvezenim srebrnim koncem. Karolina i ja smjestile bismo se jedna uz drugu, u suknjama pastelnih boja poduprtim košarastim okvirima, te gurkale jedna drugu u oblaku snažna mirisa tamjana dok nam u ušima odzvanja obred — jeka crkvenih orgulja i biskupova svečanog napjeva na latinskome.
Kako su dani postajali sve kraći, tako smo počeli zaboravljati ženu koja se gotovo usudila zabavljati tijekom proteklih, suncem obasjanih mjeseci. Majka je postala vladarica: nepristupačna pojava sva u crnome, suknje široke gotovo koliko je majka bila visoka. Kad bi umarširala u radnu sobu radi inspekcije, svi bismo stali mirno kao kipovi — bez ijednog nedopuštenog pokreta — a ona bi se zagledala u nas kroz zlatom optočen lornjon i ispitivala guvernantu jesmo li naučili lekcije, jeli zdravu hranu, rabili zubni prah i oprali si vrat i iza ušiju. Kraljevski liječnik, dr. Wansvietten, prolazio je isti postupak, uz pitanja o našemu zdravlju. Odgovori su redovito bili potvrdni jer nitko se ne bi usudio pokazati bilo kakav znak nemara ili slabosti, a ona bi nas tada napustila, zadovoljna što ispunjavamo svoje dužnosti.
Kliznula sam stražnjicom po travi i privila se uz guvernantu kako bih joj mogla šapnuti na uho: »Mogu li vam odati tajnu, gospođo?«
»Naravno, Liebchen«, rekla je gospođa von Brandeiss uz opraštajući smiješak.
»Katkada... katkada bih htjela da ste moja majka.« Pomada na njezinoj kosi, namirisana kako bi prikrila da je izrađena od životinjske masti, mirisala je na lavandu. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Miris je bio tako ugodan da me gotovo uspavao.
»Ali zašto, gospođice Antonia?« Grofica je izgledala podjednako ganuto koliko i uznemireno, obrazi su joj se lijepo zarumenjeli dok je sivim očima refleksno provjeravala sluša li nas tko. »Kako možete reći takvo što, malena — pogotovo kad znate da je vaša maman austrijska carica!«
Gospođa von Brandeiss nježno mi je prstima prolazila kroz kosu. Nisam se mogla sjetiti je li moja majka ikada to učinila, niti sam se mogla sjetiti ikakva znaka njezine nježnosti ili topline. Postala sam svjesna istinitosti te činjenice. Osjetila sam guvernantine usne na tjemenu. Nekako je znala, premda nisam ništa rekla, da me caričino držanje plaši. »Sigurna sam da vas vaša maman voli, malena«, prošaptala je. »Ali nemojte zaboraviti da je dužnost vladara posvetiti se velikim i ozbiljnim državnim pitanjima, a guvernantina je dužnost paziti na djecu.«
Promeškoljila sam se. Noga mi se zaplela u podsuknje i utrnula. »Jeste li ikada požalili što nemate svoje djece?« upitala sam groficu. Protezala sam stopala u bijelim čarapama dok utrnulost nije prošla.
»Antonia, ne budi nepristojna!« rekla je Karolina prijekorno. »Što ti je Maman rekla, da ne izgovoriš sve što ti padne na pamet?« Voljela sam i obožavala svoju gotovo najstariju sestru više od svega na svijetu, ali držala se kao pravi mali autokrat — u mnogo oblika bila je minijaturna verzija Maman. Kako je rasla, crte lica postajale su joj slične majčinima, pogotovo oko usta.
Ne obazirući se na sestru, nagnula sam glavu i zagledala se iskrenim pogledom u guvernantine oči. »Da ste mogli, biste li imali šesnaestero djece poput Maman?« Sada nas je bilo samo trinaest, zbog ospica. Zarazila sam se kad sam imala samo dvije godine, ali Božjom milošću potpuno sam se oporavila. Samo je sićušan ožiljak sa strane na nosu podsjećao na to što sam preboljela. Kad porastem, smjet ću ga skriti puderom i šminkom, ili možda čak lažnim madežom, premda je Maman smatrala da su žene koje rabe mouches za skrivanje ožiljaka od ospica nemoralne. »Da imate curicu, gospođo, kakvu biste htjeli?«
Grofica von Brandeiss progutala je knedlu i primila se za medaljon oko vrata. Mogla je biti stara gotovo kao i Maman; smeđa kosa, koja joj je izvirivala ispod slamnata šešira i bijele podkape, bila je protkana s nekoliko srebrnastih vlasi. Nježno me poljubila u tjeme. »Da mogu imati djevojčicu, voljela bih da bude baš poput vas. S riđim uvojcima i golemim tamnoplavim očima, i dobra srca velika poput Austrijskog Carstva.« Privukavši me k sebi, popravila je sivu vunenu vrpcu koja mi je pridržavala nestašne uvojke na čelu. Nije bila previše lijepa, ali služila je svrsi, a obično ju je skrivala vrpca za kosu. No to sam poslijepodne skinula ružičastu svilenu vrpcu i njome svezala buket cvijeća koje sam nabrala u ukrasnom cvjetnom vrtu — tulipane, karanfile i napuhane bijele zijevalice.
»Da, Liebchen«, uzdahnula je moja guvernanta, »bila bi baš poput vas, osim u jednome.« Upitno sam je pogledala. »Da ja imam djevojčicu, ona bi bila pažljivija učenica!« Gospođa von Brandeiss nježno je primila moje podlaktice i skinula ih sa svojega vrata. Oči su joj zasjale. »Ne bi se tako domišljato izvlačila od učenja i bila bi pažljivija učenica. A i ne bi postavljala toliko« — zagledala se u Karolinu, koja se naizgled udubila u cijepanje travke svojim blijedim, tankim prstima — »nepristojnih pitanja.«
»A sad je dosta igre«, rekla je gurnuvši me sa svojega krila na travnjak. »Željele vi to ili ne, ma petite, vrijeme je za lekciju iz francuske gramatike. To vrijedi i za vas, Karolina.« Grofica je živahno pljesnula dlanovima. »Allons, mes enfants.«
U tren oka, sluga u livreji uručio je Karolini naše pisanke.
Prije nego što sam se uspjela suspregnuti, nezadovoljno sam napućila usne. Guvernanta je izbočila donju usnicu, izrugujući se mojoj grimasi. »Ne biste se smjeli mrgoditi, Antonia. Upravo ste me vi, mala gospođice, nagovorili da nastavu danas održimo vani.«
Preokrenuvši se na trbuh i oslonivši se na laktove, podignula sam glavu a nosnice su mi ispunili mirisi ljeta. Steznik mi je pritiskao trbuh, a suknje su mi nad stražnjicom izgledale kao ružičast nabujak. »Ali ja se ne mrgodim, gospođo. Takvom me Bog stvorio«, rekla sam pametno. Zapravo, to što Maman zove »habsburška donja usnica« daje izraz neprestana durenja, čak i kad nisam zlovoljna. Cijela naša obitelj izgleda tako; svijetle kose, blijede puti i upadljivo uvučene brade, nalikovala sam na sve svoje rođake i pretke.
Pa ipak, da sam imala zrcalo, ocijenila bih svoj izgled. Jesam li bila lijepa? Za Maman bila sam savršena porculanska lutka, ali načula sam govorkanja slugu. Nešto o tome kako držim glavu. Ili je u pitanju bila fizionomija. No svejedno, bila sam habsburška nadvojvotkinja. Imala sam razloga uživati u pripadnosti svojoj lozi. Ipak — htjela sam da me svi vole. Ako postoji način da im budem po volji, htjela sam ga naučiti. »Držite li da vam zbog brade izgledam arogantno?« upitala sam gospođu von Brandeiss.
»Ogovaranjem se bave oni koji nemaju što pametnije raditi«, odgovorila je naša guvernanta. Karolina je rukom prikrila smiješak. »Zbog svoje čeljusti izgledate ponosito. A imate i razloga za to jer ste kći Austrije, a vaša obitelj ima dugu i slavnu povijest. Usto«, gospođa von Brandeiss je nastavila kroza smijeh, »opet to činite.«
»Što to činim?«, pitala sam nedužno.
»Činite sve što možete da biste pobjegli od knjige. Nemojte misliti da me možete zavarati, mala gospođice.«
Ponovno je pljesnula rukama. »Hajdemo, drznice, dosta ste dangubile. Vite, vite! Vrijeme je za lekciju iz francuskoga.« Nježno je prodrmala Karolinino rame.
Karolina se prevrnula na leđa i sjela; bila je prirodno savjesna, ali ako bih ja počela zabušavati, na nastavi bi se ponašala nezainteresirano baš poput mene. Raspoloženjem smo djelovale jedna na drugu kao da smo blizanke. Gunđanje joj se pretvorilo u ushićen usklik kad smo istodobno ugledale nešto novo. »Gle, Tončice! Leptir!« Sestra je bučno zaklopila svoju pisanku. Primivši se za ruke, povukle smo jedna drugu na noge i počele potjeru. Ne usporivši korak, Karolina je gracioznom kretnjom pokupila mrežicu za leptire iz meke trave.
»Ach! Nein! Djevojke, niste se obule!« viknula je gospođa von Brandeiss te podignula i poravnala svoje suknje. U krutom korzetu nije se mogla lako sagnuti; kleknula je na jedno koljeno kao da se klanja i podignula jednu od mojih satenskih natikača bjelokosne boje.
»Nemamo vremena!« viknula sam dok sam, rakama visoko podignuvši svilene suknje, prestizala Karolinu. Leptir se pretvorio u živahnu plavu točku kad se vinuo zmijolikom kretnjom uz njegovani obronak, nježni oblik bio je samo silueta na tamnomodrom nebu. Na kraju je sletio na živicu na rubu obronka. Karolina i ja gotovo smo ostale bez daha; grudi su nam se nadimale s naporom, opirući se stisku steznika. Sestra je počela podizati mrežicu. Zaustavila sam je podignutom rakom. »Ne«, zadihano sam izustila. »Uplašit ćeš ga.«
Zaustavila sam dah. Žustro sam posegnula prema lišću i dlanovima obuhvatila naš dragocjen ulov. Leptirova šarena krila živahno su lepršala škakljajući mi dlanove. »Pokažimo ga gospođi«, šapnula sam.
Oprezno, na vrhovima prstiju vratila sam se preko travnjaka, plašeći se da se ne spotaknem i izgubim krhko blago u kavezu svojih prstiju, a Karolina je zaostala nekoliko koraka iza mene, pomalo šepajući jer je nespretno bila stala na skrivenu grančicu. Brzi trepet leptirovih krila postupno se usporavao dok se nije pretvorio u povremene zamahe koji bi mi dotaknuli dlanove.
Naposljetku smo došle do gospođe. »Pogledajte što sam ulovila!« uskliknula sam, polako razmičući prste. Sve tri zurile smo u nepokretnog kukca. Karolina je izgledala uznemireno.
Ugledavši zabrinut pogled njezinih svijetloplavih očiju, tiho sam rekla: »Možda spava«, u nadi gurkajući prstom krhko leptirovo krilo. Dlanovi su mi bili umrljani žutim prahom.
»Ne, ne spava, Tončice, on je...« Karolina nije dovršila rečenicu. Njezini su, inače rumeni obrazi, problijedjeli kad je shvatila.
Usnice su mi počele drhtati, ali jecaj je ostao zarobljen u grlu. Privukavši me k sebi, Karolina je pokušala skinuti teret s moje duše, ali otresla sam njezinu ruku sa svojih ramena. Nisam zaslužila da me se tješi. Golema suza otkotrljala mi se niz obraz, pala na prsa i nagrdila svilu nepravilnom mrljom. Još jedna vrela suza udarila mi je o nadlanicu. Ponovno sam sklopila ruke kao da štitim leptira u grobnici svojih dlanova, dok mi se na nejaka pleća spuštao težak teret zločina.
»Nisam. Htjela. Ubiti. Nikad. Nisam. Ništa. Ubila. I nikad. Neću. Povrijediti...« Iz mene su napokon navrli glasni jecaji, izljevi histeričnih zvukova isprekidani opravdanjima. S izrazom potpune bespomoćnosti bacila sam se u guvernantino naručje.
»Psst, Liebchen«, tješila me grofica gladeći mi kosu. »Svi znamo da niste željeli učiniti ništa loše.« Nakratko sam joj ostala u zagrljaju, obraza pritisnuta o njezine grudi. Zatim je gospođa von Brandeiss kleknula ispred mene i čipkastim mi rupčićem obrisala suze. »Tko zna«, rekla je uzimajući nježno moje dlanove u svoje, »možda je bio prelijep da bi živio.«
Tada sam shvatila da leptirova smrt nije to što me tako silno potreslo, premda me Maman uvijek prekoravala zbog suvišne osjećajnosti. To što me obuzelo bio je osjećaj krivnje. U nepažljivoj žurbi da dobijem nešto prelijepo, nisam razmišljala o posljedicama. Moja je pohlepa uništila baš to čemu sam se radoznalo, strastveno i nepromišljeno divila.
Nakon te male tragedije, naša je lekcija iz francuskoga dobila dodatna značenja.
»Kako se kaže >leptir je mrtavleptir »Papillotte«, umiješala sam se prije negoli je sestra uspjela bilo što izgovoriti.
»Papillon«, ispravila me Karolina samozadovoljno, uživajući u zadržavanju nadređenog položaja starije sestre u prirodnom poretku.
»Imaš pravo, Karolina. Vrlo dobro. Très bien. A kako bi rekla >leptir je mrtav Ovoga puta Karolina neće moći dobiti priliku za odgovor. Ugrizla sam donju usnicu — onu izbočenu. Nisam imala dara učiti napamet beskrajne komparacije pridjeva koje sam rijetko rabila. Više sam voljela situacije u kojima nema neodgovarajućeg izbora: odjenuti plavu haljinu ili žutu; igrati se drvenom lutkom s plavom kosom ili kestenjastim uvojcima.
Gospođa von Brandeiss počela je iz mene izvlačiti riječi. »Le papillon...« ohrabrivala me da nastavim.
»Le papillon tot ist«, rekla sam.
»Eh, ma petite«, zahihotala je guvernanta, »leptira ste pogodili na francuskome, a on je jadan umro na njemačkome.« Dajte, djevojke, kako se na francuskom kaže >mrtav »Mort«, samouvjereno je odgovorila Karolina. Pogledala sam je ispod oka.
»Pokušaj opet, Antonia, sad kad znaš francuski. Le papillon...«
»Mort ist«, rekla sam trzajući nosom dok sam gutala suze.

Frustrirana mojom nesposobnošću da sastavim jednostavnu rečenicu te sklonošću da miješam francuski s njemačkim, gospođa von Brandeiss izvadila je olovku i sa sitničavom preciznošću zapisala rečenicu najprije u moju pisanku, a zatim i Karolininu. Le papillon est mort.
Unatoč guvernantinu neodobravanju, ustrajala sam na tome da odgodim nastavak lekcije dok ne izgrebem malenu grobnicu; moj papillon mort zaslužio je dostojan ispraćaj. Dok sam čupala busove trave, dvojica slugu s vlasuljama strpljivo su čekala s mojim prijenosnim pisaćim stolom u rukama, lica bezizražajnih kao da su od porculana. Prekrižila sam se i izrekla molitvu nad grobom. Zadovoljna što će leptir sada moći otići u raj, obrisala sam ruke o haljinu i sjela do Karoline, na valove svojih teških sukanja.
»Spremna sam za nastavu, gospođo von Brandeiss«, rekla sam zaigrano gurkajući sestru ramenom. Sluga je otvorio sićušne kopče na pisaćem stolu od ružina drveta i smjestio ga u moje krilo, a drugi je otvorio bočicu s tintom i oštrio pero. Tada sam, kao i uvijek, umočila pero i precizno tintom podebljala riječi koje je gospođa von Brandeiss tankim potezima olovke upisala u moju pisanku. Kao i obično, Maman neće znati da ih njezina kći, nadarena poput papige ili dresiranog majmuna, nije napisala samostalno.
Dok smo Karolina i ja, s jezicima u kutovima usana, podebljavale rečenice na francuskom, metar od nas sluge su postavljale slikarske stalke za sat slikanja vodenim bojama. Gospođa von Brandeiss predložila je da naslikamo dvorac, uključujući impresivno pročelje južnog zida i vrtove. Iz naše točke gledišta, cvijeće je tvorilo savršeno simetrična polja živopisnih boja.
Nije prošlo dugo otkako smo se posvetile kistovima i bojama, kad sam osjetila kako me netko povlači za čipku na rukavu. »Psst! Pogledaj!« rekla je Karolina. Okrenula sam glavu u smjeru njezina pogleda. Grofica je zaspala s pedantno prekriženim rukama u krilu, blago otvorenih usta. Iz grla joj je dopiralo tiho hrkanje.
Sestrine su oči zaiskrile nepodopštinom. Bila je starija, vođa u našim igrama, a ja sam je slijedila s ropskom predanošću i entuzijazmom. Natopile smo kistove bojom i oprezno se prišuljale usnuloj guvernanti. Kleknule smo svaka na svojoj strani i na Karolinin znak povukle kistovima po guvernantinu licu. Susprežući hihot, začudila sam se što nam ta djetinjarija nije pala na pamet još prije. Najgore što nam se može dogoditi, pomislila sam, jest da će naša ljubazna guvernanta podignuti ruke i uskliknuti, susprežući smijeh: »Ma što ću ja s vama, djeco!«
Naslikala sam crvenu ružu, simbol Austrije i ujedno meni najdraži cvijet. Karolina, vještije ruke od moje, stručno je narisala zelenu povijušu.
Gospođa von Brandeiss probudila se uz uzvik: »Oh, mein Gott!« Skočila je na noge i zamahnula rukama, tjerajući muhe koje su joj sletjele na lice. Ali Karolina i ja već smo se vratile za slikarske stalke i nastojale se izraziti uz pomoć umjetnosti kako i dolikuje dvjema nadvojvotkinjama savršenih načina ponašanja.
Kistom sam točkasto nanosila boju na papir, crvena i ljubičasta trebale su predstaviti cvjetnjak tulipana pod nama, kad nam je pozornost privukao uzvik u daljini. Franz, jedan od majčinih slugu, zadihano se penjao vijugavom stazom posutom šljunkom, usporavajući korake kako se bližio vrhu brijega. Teško zadihan, očito se kuhajući u vunenoj livreji, duboko se naklonio Karolini i meni. Uslužno kimnuvši glavom gospođi von Brandeiss, Franz je ugledao smiješno oslikano lice i spustio pogled prije nego što je guvernanta mogla pomisliti da nešto nije u redu. Sestra i ja susprezale smo smijeh. Gurkale smo jedna drugu ramenima, namještajući savršeno nevine izraze lica, šireći svoje ionako velike oči.
Potočići znoja spuštali su se ispod Franzove bijele vlasulje od konjske dlake preko mesnatih, zarumenjelih obraza kad se našoj guvernanti obratio isprekidanim uzdasima. »Grofice von Brandeiss. Njezino. Kraljevsko. Veličanstvo. Želi razgovarati. S gospođicom. Antonijom. Odmah.« Sagnuo se da dođe do daha, oslonivši se dlanovima o koljena.
Sluge koji su nas pratili cijelo poslijepodne začas su s vojničkom preciznošću pospremili naše pisanke, pisaći i slikarski pribor. Pokupila sam buket cvijeća koji sam složila prije nastave i počela se spuštati niz padinu poput kozlića.
»Gospođice Antonia, vaše papuče!« uskliknula je grofica. Pojurila je k meni sa satenskim papučama u rukama. Spotaknula sam se na kamen i dočekala se na ruke, ali noga mi se zaplela u skute i otkotrljala sam se nekoliko metara prije negoli sam se uspjela zaustaviti. Podno brijega, zadihana ali neozlijeđena, podignula sam se na noge i pokušala zagladiti zgužvane podsuknje. Možda Maman neće primijetiti tragove prljavštine. Ili mrlje od trave. Karolina, gospođa von Brandeiss i naša pratnja spustili su se uobičajenijim smjerom, žureći niz put oko ruba travnjaka. Kad su stigli do mene, gospođa von Brandeiss primila me za lakat kako bi me pridržala dok sam obuvala papuče. Spustili smo se dotjeranim nizom stuba do šljunčane staze uz nasade; Karolina i ja ponizno smo slijedile guvernantu dok nam je šljunak pod nogama glasno škripao. Nekoliko koraka iza nas slijedili su nas sluge s našim školskim priborom.
Malo prije nego što smo stigli pred južni ulaz dvorca, Franz je sustigao gospođu von Brandeiss i šapnuo joj nešto u uho. Okrenula se prema nama i podbočila, a usta su joj se otvorila u iznenađenju zbog naše izdaje. »Gospođice Antonia, gospođice Karolina!« Uz ogorčen uzdah zaprijetila nam je prstom, grdeći nas: »Sto ću ja s vama, majmunčadi?«
U blizini nije bilo zrcala, ali grofica je pojurila do fontane kako bi promotrila svoj odraz u vodi. »Ah, vragovi mali«, promrmljala je čučnuvši uz fontanu dok su joj se podsuknje raširile u krug. Skupljenih dlanova ispirala je lice hladnom vodom sve dok nije isprala naše umjetničke pokušaje.
Lakeji u dvorcu stajali su pripravno, ne spuštajući pogled u znak pozdrava. Njihove zlatnocrne livreje gotovo su blistale na uglačanom parketu. Ritmično smo lupkale potpeticama po podu žureći kroz hodnike visokih stropova koji su povezivali bezbrojne odaje poput niza bisera, a pri prelasku svakog praga oglašavali su naša imena: »Prolaz za nadvojvotkinju Mariju Karolinu, nadvojvotkinju Mariju Antoniju i groficu von Brandeiss.«
Nekoliko minuta nakon ulaska u dvorac, ušla sam kroz zlatom ukrašene vratnice kineske sobe gdje je Maman u prisutnosti gosta čekala da razgovara sa mnom. Moju je majku zahvatila pomodna groznica skupljanja orijentalnih predmeta, tako da je naručila sobu u kojoj je spojila naš austrijski dekor s, u zid umetnutim, egzotičnim slikama na ebanovini koje su prikazivale prizore života u Kini. Zar se uistinu ljudi s drugog kraja svijeta odijevaju tako čudno?
Nisam se potrudila provjeriti svoj izgled u odaji zrcala dok smo išli prema kineskoj sobi. Nikakvo čudo što nas je Maman dočekala zlokobno stisnutih usta. Austrijska carica je bez daha promatrala desetogodišnju divljakinju pred sobom, kojoj su ružičaste podsuknje bile umrljane, zgužvane svile, razbarušene crvenkaste kose bez ružičaste satenske vrpce, umazanih prstiju (premda je mogla vidjeti samo moju lijevu ruku; drugu sam skrila iza leđa) i uprljana donjeg rublja. Možda bi joj bilo i promaknulo očajno stanje mojih čarapa da nisam izula jednu papuču kako bih istresla kamenčić iz nje. Pratila ga je pogledom dok se kotrljao sve dok se nije zaustavio tik ispred otmjenih cipela našega posjetitelja.
Moja je majka sjedila iza velikog stola od ružina drveta, a krinolina joj je zaklanjala rukohvate fotelje presvučene žutim brokatom.
Na njezinu su stolu, kao i uvijek, bile visoke hrpe raznih dokumenata, tako precizno složenih da bi papir koji bi slučajno izvirio dobio ukor zbog neodgojenosti — da je kojim slučajem bio dijete. Soba je blago mirisala na tintu.
Duboko sam joj se naklonila. »Dobar dan, Maman.« Njezina ugodno popunjena figura bila je čvrsto utegnuta u crnu svilenu haljinu s precizno izvezenim steznikom; crna kapica urešena vrpcama skrivala je gotovu svu njezinu gustu, prosijedu kosu. Rijetko kad je izgledala manje zastrašujuće.
Majčin gost bio je gospodin njezine dobi, uska lica, orlovskog nosa i povijenih obrva koje su mu natkrivale sitne, nemirne tamne oči. Njegova je kosa, savršeno nakovrčana i napudrana, bila vezana u uredan rep crnom vrpcom. Nakon mojega neumjesnog ulaska, neznanac je ustao sa stolca i izveo attitude koji sam naučila od našeg dvorskog učitelja plesa: stopala je izvrnuo prema van i desnu nogu pružio naprijed, a njegova istaknuta cipela s draguljima na srebrnoj kopči zasjala je na svjetlu. Sudeći prema držanju, izgledao je jako ponosan na svoj crveni baršunasti kaput napadno protkan zlatnim nitima duž rubova od ovratnika do repova te na presavijenim krajevima rukava. Vjerojatno je bio nekakva službena osoba, sudeći prema širokoj lenti koja se protezala preko njegovih prsa — dijagonalnom vrpcom plave svile. Netko kraljevske krvi?
Posjetitelj se naklonio i dobrodušno mi se osmjehnuo, za razliku od majke, i zato mi se svidio. Osim toga, možda će mi trebati netko da me brani, jer kad god bi se Maman mrgodila, to je moglo značiti samo da razmišlja o objavi rata ili da sam je opet razočarala.
Sad su u sobu ušle i Karolina i gospođa von Brandeiss, iskazujući poštovanje carici, svaka na svoj način. Maman je rastvorila crnu svilenu lepezu i podignula je do obraza tako da njezin gost ne bi mogao vidjeti prijeki pogled na guvernantinu vlažnu kosu i ostatke vodene boje na obrazima. U nastupu solidarnosti moja je sestra prišla i uhvatila me za ruku, što me utješilo i ohrabrilo da se suočim s neizbježnim prijekorom. Osjećala sam da se Maman bori u sebi, razmišljajući bi li nas ukorila, što bi nas ponizilo pred posjetiteljevim očima, ili da ne kaže ništa, što bi moglo značiti da odobrava naše nedostojno stanje. U sobi je bilo tako tiho te mi se činilo da su svi ti mali Kinezi i Kineskinje na slikama zastali u obavljanju svojega posla kako bi vidjeli što će učiniti carica Svetoga Rimskog Carstva. Ali, cijeli svijet zna da austrijska carica ne oklijeva i nema dlake na jeziku. Zato je odlučila ukoriti našu guvernantu.
»Zar tako dovodite moju kći preda me?« Majčin je glas bio strog i odlučan.
Uza se osjetila sam Karolininu hladnokrvnu prisutnost, njezinu snagu koja će me poduprijeti ako posrnem. U svakom slučaju, nisam mogla odšutjeti na to što je moja guvernanta optužena za moj grijeh. »Ja sam kriva za to. Ja i...«
»Izvolite izvesti gospođicu Karolinu iz sobe, gospođo. Na pragu četrnaeste godine prestara je da bi sudjelovala u dječjim nepodopštinama, a i dovoljno odrasla te ne bi smjela poticati svoju povodljivu mlađu sestru da čini ono što ju zabavlja. I znajte, gospođo von Brandeiss, o ovome ćemo još razgovarati.«
Karolina mi je utješno stisnula ruku, a zatim nevoljno otišla. Dlanovi su nam bili ljepljivi od straha.
Gospođa von Brandeiss duboko se naklonila i spustila pogled. »Moje najdublje isprike, Vaše Carsko Veličanstvo, za neprimjeren izgled mlade nadvojvotkinje. To se neće ponoviti, uvjeravam vas.«
No — osim našeg posjetitelja — svi smo znali da hoće. Ipak, kad je sluga zatvorio impozantna vrata iza nas, htjela sam popraviti stvar. »Ja sam ta koja se skotrljala niz travu, Maman. Ja sam ta koja je zaprljala čarape.« Izostavila sam svoje tintom zamrljane prste, što sam mogla zahvaliti svojoj nespretnosti i mrljama u pisanki. Ali dodala sam: »Ja sam ta koja je zamazala nokte jer sam pokopala leptira.« Na moju posljednju rečenicu, majka je podignula prosijede obrve, a zatim odmahnula lepezom. »Le papillon«, ponosno sam rekla.
»Papillon?« promrmljao je stranac. Sumnjala sam da ga je majka čula.
»Dosta je bilo, Antonia«, prekinula me. »Što je bilo, bilo je. Najviše me zabrinjava da se takvo što ne ponovi. Antonia, nosit ćeš tu zamazanu haljinu svaki dan, sve dok ne naučiš koliko vrijedi odjeća koju uništavaš. A i to da se od nadvojvotkinje, ma koliko mlada bila, očekuje da se ponaša kao odgojena mlada djevojka. Ti moraš biti primjer drugima u Carstvu.«
Posramljeno sam osjetila vrelinu u zarumenjelim obrazima. Sagnula sam glavu: »Žao mi je, gospođo.«
Probadala me pogledom. »Što to kriješ iza leđa, Antonia?«
Bila je tako osorna prema meni da sam gotovo zaboravila na buket. »Dar za vas!« rekla sam vedro, široko se osmjehujući na pomisao da bi je cvijeće moglo odobrovoljiti. Na kraju, mene je cvijeće uvijek uveseljavalo. Da sam mogla birati, moje bi odaje bile prepune svježeg cvijeća posvuda, cvjetovima bih oslikala zidove i stropove, utkala ih u sukno svojih haljina i izvezla ga na cipelama i torbicama. Nosila bih cvijetnjak u kosi.
Ispružila sam ruku i ponudila joj živopisan buket. Maman se gotovo nasmiješila. Zatim je opazila da sam cvijeće zavezala vrpcom za kosu.
»Priđi, malena«, naredila je. Znala sam da ću biti pošteđena dodatnih prijekora jer me majka oslovila imenom od milja. Prišla sam stolu, ali ona mi je pokazala da stanem uz nju. Uzela je buket iz moje ruke i prinijela ga nosu.
Čovjek u crvenom baršunskom odijelu smiješio se, ali očima, ne i ustima. Njegove tanke usne i dalje su tvorile sivkastoružičastu crtu. »Très charmante, Votre Majesté. Vrlo dražesno.«
Majka me primila oko struka i privukla k sebi, odgovarajući čovjeku na francuskom. »Uglavnom može biti takva — pogotovo kad se pristojno ponaša. Ili ste mislili na dražestan buket, monsieur le marquis?«
Rekla mi je da stanem u sredinu sobe, u središte cvijeta u cvijetu usred još jednog cvijeta na ukrašenom podu. Oduprla sam se želji da se zavrtim, što bih uvijek učinila kad bih se našla u srcu izrezbarene rozete.
»Dopustite mi, monsieur, da vam predstavim svoju najmlađu kćer, nadvojvotkinju Mariju Antoniju Josephu Johannu od Austrije«, rekla je tonom koji sam osobno smatrala carskim. Gospodin mi se naklonio vrlo kurtoazno i nasmiješio se izvanredno privlačnim osmijehom. Zato sam i ja učinila isto, i ne mogavši si pomoći, izvela piruetu u središtu cvijeta. Premda su mi rupe u znanju bile bezbrojne, uvijek sam primala komplimente zbog urođene ljupkosti.
»Antonia, ovo je markiz de Durfort, novi francuski veleposlanik koji nas je došao posjetiti čak iz Versaillesa.« Kad sam pogledala Maman s nerazumijevanjem, dodala je: »Gospodin je predstavnik dvora Luja XV.«
»Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas ovog poslijepodneva, madame l’archiduchesse«, rekao je markiz. »Je suis trés enchanté de faire votre connaissance cet après-midi. «
»Markiz je došao u Austriju u vrlo važnoj misiji«, Maman mi je rekla. »U ime svojega vladara poslan je zaprositi tvoju ruku za brak s unukom Njegova Kršćanskog Veličanstva — Louisom Augusteom, nasljednikom francuskog prijestolja.«
Priznajem da sam se u prvi mah zbunila. Bilo mi je neshvatljivo. Zabila sam nokte u dlanove da ne bih zaplakala. Hoću li morati otići da bih se udala? Bilo mi je drago što je Karolina napustila sobu. Mogla sam samo zamisliti iznenađenje u njezinim velikim, svijetlim očima, s malom dozom zavisti. Nije bilo uobičajeno da se mlađe sestre udaju prije starijih, a o odabiru Karolinina muža nije bilo ni riječi. Pitala sam se je li to zato što nije tako poželjna, što nije tako lijepa.
»Zašto se ne smiješiš?« pitala je majka.
»Zato...« izgovorila sam plaho, sitnim i mekim glasom. Zato što mi je tek deset godina. Zato što ne želim napustiti braću i sestre. Zato što je prije mene trebao doći red na nekog drugog. Maria Christina? Maria Josepha? Pa čak i Karolina? »Zato što nisam sigurna što to znači.«
Njih dvoje su se pogledali. »Ti ne znaš što to znači, malena moja?« odzvanjao je majčin glas u nevjerici. »To znači da te čeka slavna budućnost. To znači da ćeš jednog dana postati kraljica Francuske.«

2. POGLAVLJE


Nikad se neću naviknuti na rastanke

GODINA 1767.

Srećom, nisu me odmah poslali u Pariz, ili gdje je već Versailles bio, da se udam za unuka Luja XV. Bila sam uvjerena da je francuski veleposlanik, markiz de Durfort, došao odmah me odvesti, ali kako su prošli dani, tjedni i mjeseci, shvatila sam da je samo došao na dogovor s Maman. Razgovaranje i dogovaranje je ono što čine veleposlanici. I neumjereno jedu, također. I primaju obilje darova. Bar je tako bilo u markiževu slučaju, jer nikada nije odbio dar ili majčin poziv na objed. Darova je bilo toliko da sam ih prestala brojiti: psić koji je ostavljao svilenkastu dlaku na markiževim baršunskim hlačama do koljena, dresirani majmun koji je očito naučio kako se olakšati u gospodinov šešir, pozlaćena burmutica s mojim pocakljenim portretom, štap za šetnju od ebanovine s lavljom glavom od čistoga zlata te kopče za cipele optočene dijamantima, u istom stilu kao i igla za mašnu.
Francuski je veleposlanik još bio kod nas kad smo slavili moj jedanaesti rođendan, drugog studenoga 1766. godine i u ime budućeg mladoženje darovao mi broš u obliku leptira. » Un papillon bleu«, rekao je poučnim tonom, kao da to i sama ne vidim. Bio je prekriven sićušnim svjetlucavim safirima, o kojima je vrlo diplomatski rekao da podsjećaju na moje blistave oči modroljubičaste boje. Leptirove su oči bile izrađene od dijamanata. Les diamants. Još riječi za naučiti. Mislila sam da ću ugoditi markizu ako proširim svoje znanje francuskog jezika. Francuski je također bio službeni jezik i na našem dvoru, ali s obzirom na to da je mnogo ljudi iz cijeloga svijeta živjelo u Beču, nije bilo neobično u istom razgovoru čuti i francuski i njemački, a katkad i koji sasvim drugi jezik. Nije mi bilo teško govoriti francuski, ali pisati ga bez pogrešaka bilo mi je odvratno jer nikad nisam naučila osnove gramatike ni vlastitoga jezika.
U međuvremenu, Maman se prema veleposlaniku odnosila kao da je princ. Usred zime ponudila mu je ananas. To je bilo znatno više od pukog iskaza gostoprimstva, jer to je voće stiglo čak iz Indije, s druge strane zemaljske kugle. Moj mali brat Maxl bojao se da se mornari na povratku moraju boriti protiv strašnih, ljuskavih morskih čudovišta, ali ja sam ga prekoravala zbog takvog razmišljanja. Nije li nas Maman učila da nema takvih spodoba kao što su utvare, zlodusi i demoni? Među Habsburgovcima nije bilo mjesta praznovjernim glupostima; mi nismo živjeli u mračnom srednjem vijeku, nego smo bili djeca osamnaestog stoljeća — doba prosvjetiteljstva.
Bila sam previše naivna da bih shvatila kako je sve to laskanje francuskom veleposlaniku, darovi i velike počasti, bilo zbog mene. U proljeće 1767. godine dvije moje starije sestre, Karolina i Maria Josepha, počele su me poučavati vještini diplomacije. Nas smo tri uživale u fête champêtre na jednom od živih travnatih tapisa, ili tepiha, u vrtovima Schönbrunna. Gospođa von Brandeiss zahtijevala je da boravimo na svježem zraku što je više moguće jer se u dvorcu pojavila epidemija velikih boginja. Maman je oboljela, što nas je užasnulo — svi smo mislili da je nepobjediva, a ostavši bez oca, nismo mogli zamisliti život bez nje. Bilo je dovoljno bolno ostati bez tate kad mi je bilo samo devet godina; tako sam duboko tugovala da sam mislila kako se više nikada neću moći nasmijati. Ali ni u svojoj bolesti Maman nije pustila suzu i prilično je strogo zahtijevala da se nitko od nas ne zabrinjava zbog njezina zdravlja, ustrajući na tome kako će joj biti draže da se bez suza u očima čvrsto usredotočimo na obveze i budućnost. Sudbina carstva, podsjetila nas je, leži na plećima njezine djece.
Trenutačno smo Josepha i ja nosile velik dio toga tereta u obliku njezina skorog vjenčanja s napuljskim kraljem i moje udaje za francuskog prijestolonasljednika. Svakoga smo dana na misi molile za majčin brz oporavak dok je naš najstariji brat, Joseph, koji je vladao uz Maman otkako nas je naš Papa napustio, upravljao carstvom. Zahvaljujući svom oskudnom razumijevanju politike u to doba, pretpostavljala sam da ako se pita Maman, a ne dragog Boga, ona će se oporaviti od malih boginja samo zato kako bi onemogućila da se ostvare Josephove progresivne reforme.
»Maman mora održavati dobre odnose s Francuskom«, rekla mi je Josepha čupajući peteljku iz jagode. Svjesna moje mladosti i općenite nezainteresiranosti za svjetske probleme, objasnila mi je da je nedavno završio dugi vojni sukob poznat kao Sedmogodišnji rat, a da nakon svršetka ratovanja Francuska nije baš bila zadovoljna statusom Austrije.
»Zašto?« pitala sam. »Zar smo izgubili?«
Zamišljeno sišući slatku crvenu jagodu Josepha je priznala da nije baš sigurna. Karolina je, poput mišića, grickala kruh sa sirom. »Sve je politika«, izjavila je, zainteresiranija za raspravu nego za jelo. Najradije bih joj se bila nasmijala, ali pokazivala je urođenu sklonost za pitanja vladavine, veću nego što dolikuje njezinoj dobi. »Čak su i naši životi politika. Pogotovo naši životi«, dodala je tjerajući rukom obada. Zatim je otjerala podjednako napasnog slugu i posvetila se komadiću kuhane šunke. »Razmislite o obiteljskom geslu: >Dok drugi ratuju, ti ćeš se, sretna Austrijo, vjenčavati<.« Izmijenivši moto da bi odrazio našu situaciju, Karolina se počela hihotati. »Katkada mislim da je Maman rodila toliko kćeri samo zato što ima tako mnogo neprijatelja! Austrijske se nadvojvotkinje trebaju dobro udati i stvoriti savezništva s drugim kraljevstvima kako bi naše granice mogle biti sigurne.« Spomenula je dvoje vladara koja su predstavljala najveću opasnost za Austriju: Fridrika od Prusije (koga je Maman zvala »Vragom«) i Katarinu od Rusije. Prema Karolininu mišljenju ti su silnici htjeli progutati naše carstvo halapljivo poput gladnih pilića.
»Misliš li da ću ikada postati Antonija Velika?« pitala sam uzdignuta nosa, glumeći lažnu veličajnost.
»Nećeš ako se udaš za francuskoga prijestolonasljednika«, odgovorila je Karolina.
Josepha se složila. »Za razliku od Austrije, francusko kraljevstvo poštuje Salijski zakon — što znači da vladati može samo muški nasljednik. Dužnost francuske kraljice jest rađati nasljednike, ostati enceinte što je moguće više puta. Što više dječaka rodiš, to ćete više voljeti. Bit ćeš dovoljno sretna da postaneš Antonija Velika Trudna.« Toliko se jako smijala svojoj dosjetki da je počela štucati. Limunada joj se slijevala po naborima ljubičastog satenskog prsluka poput planinskog potočića kamenitim koritom.
Nisam se oduševila tom šalom na svoj račun — premda mi je bilo drago što je Josepha upropastila prsluk — pa sam odlomila koricu kruha i dobacila je ptičici koja je gledala kako jedemo. Uvjeravala sam samu sebe da sam vrlo zadovoljna što još nisam morala otići u Versailles, premda me zbunjivalo to odgađanje. Ne bi se moglo reći da markiz de Durfort provodi vrijeme u Austriji samo zbog raskošnih primanja na koje ga je Maman pozivala. U Francuskoj je, nedvojbeno, bilo dobre hrane. Zar i kod njih nema ananasa iz Indije? Nemaju li i oni limunova soka? Moja naivna pitanja samo su kod mojih sestara izazvala nove provale smijeha.
»Dobro znaš kako me živcira to kad ti i Josepha razgovarate tako da vas ja ne mogu razumjeti«, rekla sam ljutito. Ustala sam i udaljila se žustrim korakom, pretvarajući se da me više zanimaju ružičnjaci od razgovora mojih sestara. Pupoljci su upravo počeli cvjetati. Noktima sam otkinula jedan blijedoružičaste boje, skinula bodlje i uvukla kratku peteljku u kosu.
»Vrati se!« viknula je Karolina. »Tončice, molim te, ne budi prgava!« Okrenula sam se na petama i gizdavo im se primaknula, uživajući u lelujanju lepršavih podsuknji, premda nisam imala bokove, nego samo podstavljeni okvir. Moje su se sestre znakovito pogledale. »Dobro, objasnit ćemo ti. Ne možeš se vjenčati dok ne postaneš žena«, Karolina je izjavila mudro, otirući mrvicu iz kuta usana. Pala joj je u krilo; palcem i kažiprstom hitro ju je skinula s prugaste svilene suknje. »Maman i francuski veleposlanik čekaju da ti stigne Générale Krottendorf.«
Osjetila sam se glupavo. Générale Krottendorf — supruga generala Krottendorfa, naravno — bila je majčina prijateljica koja nas je često posjećivala. »Ali kakve ona ima veze s planovima za moje vjenčanje?« pitala sam.
Karolina i Josepha ponovno su izmijenile urotničke poglede.
»O čemu je riječ?« Živciralo me kad su njih dvije znale nešto što ja nisam, a onda se pravile važne i nadmoćne, držeći da je to primjerno starijim sestrama. Istrgnula sam peteljku iz jagode i odlučnim pogledom zagledala se u žuti damastni stolnjak na travi na kojemu je bila hrana. Sićušna crvena bubamara s pet crnih točkica puzala mi je preko suknje poput živa rubina. Pokušala sam se sjetiti donosi li to sreću ili nesreću. Leti, leti kući! Kuća ti se zapalila, djeca su ti izgorjela! Kako su strašne te riječi koje se pjevuše tako malenom, bespomoćnom stvorenju.
Josepha je otmjeno obrisala prste o laneni ubrus, ostavljajući crvene mrlje na njemu. Za razliku od mene ili Karoline, Josepha nikada nije zaprljala svoje haljine ili papuče. Njezina lagano napudrana pepeljastoplava kosa nikad nije izgledala neuredno. Nikada nije prstima kopala zemlju da bi pokopala leptira ili se igrala s blatom uprljanim Mopsom. Vrpce na njezinu stezniku uvijek su bile ujednačeno zategnute. A ona se, u svakom slučaju, prva sažalila nad mojim neznanjem. »Générale Krottendorf«, izvijestila me oštroumno poput kraljevskog liječnika, »tako Maman u šali zove mjesečnicu, koja bi trebala stizati redovito poput prave generalice!«
»Kad se pojavi générale, bit ćeš napola žena. A potpunom ženom postat ćeš prve bračne noći!« dodala je Karolina.
»Ali ja uopće ne znam što mi je činiti prve bračne noći«, odgovorila sam. Sluge u livrejama, ostajući na diskretnoj udaljenosti od nas triju, pretvarali su se da ne čuju, ali jedan od njih se nasmiješio, a zatim hitro pokrio usta rukom u rukavici. Glazbenici su počeli svirati nešto glasnije. Čak i u našoj bezbrižnoj idili, privatnost je bila samo iluzija.
Josepha je malo porumenjela. »Kažu da to dođe samo po sebi. Ali pitam se hoću li i ja doživjeti takvo što. Pitam se hoću li se svidjeti Ferdinandu«, dodala je zamišljeno, misleći na Ferdinanda od obadviju Sicilija, jednog od sinova španjolskoga kralja. Ferdinand i ona vjenčat će se u Napulju potkraj godine.
Sudbina je okrutna. Karolina i ja načule smo najneugodnije primjedbe o Ferdinandovu karakteru, a i Maman je o njemu govorila strašne stvari. Kralju je bilo samo šesnaest godina, jednako kao i Josephi, ali sudeći prema austrijskom veleposlaniku u Napulju, bio je više od neotesana dječaka smeđe kose, zlokobna pogleda i kruškolika nosa — bio je to mladac koji voli izvoditi okrutne spletke i koji traži od veleposlanika da mu prave društvo dok sjedi na zahodu. Nisam to mogla sebi objasniti, ali u svemu tome najviše me očaralo to što njegov dvorac ima zahod! Sebe smo smatrali daleko otmjenijim i profinjenijim dvorom, u svakom pogledu superiornijima bučnim Napolitancima, pa ipak nismo imali zahod ni u kojem od svojih dvoraca. Maman je držala da ako su porculanske noćne posude bile dobre našim precima, onda su dovoljno dobre i za nas. A s obzirom na to da smo samo u Hofburgu imali dvije i pol tisuće služinčadi, za njihovo se pražnjenje u svakom slučaju imao tko pobrinuti.
Da smo joj rekle što smo sve ružno čule o tom neodgojenom kralju, Josephi bi bilo još teže što nas napušta kako bi se udala za njega. Karolina je bila prilično sigurna da kad bi Ferdinand kojim slučajem bio seljačkog podrijetla, a ne španjolske loze Bourbona, naša ga majka ne bi uzela u obzir ni za konjušara, a kamoli za supruga Josephi, nježna izgleda, blijede puti i susretljiva ponašanja.
Zaključila sam da je naš najstariji brat Joseph zacijelo znao što treba činiti prve bračne noći s Marijom Josephom od Bavarske, jer je već bio udovac i imao je dvije djevojčice. Joseph je obožavao njihovu majku, svoju prvu ženu, Isabellu od Parme. Isabella je bila unuka Luja XV. od Francuske (što je značilo, shvatila sam, da je bila rođakinja mojega budućeg supruga, prijestolonasljednika). Bila je to najljepša žena koju sam ikad vidjela — a Joseph, za razliku od naše majke, nije bio te sreće da dugo živi u braku iz ljubavi.
Da je Isabella poživjela, pitala bih je o Louisu Augusteu i bismo li mogli odgovarati jedno drugomu. Hoće li mi se svidjeti? Ili, možda još važnije, hoću li se ja svidjeti njemu? Ali Isabella je umrla od velikih boginja 1763., četiri godini prije nego što sam očajnički trebala odgovore na takva pitanja.
Joseph se ponovno oženio samo zato što je Maman ustrajala na tome da je to njegova dinastijska dužnost — i tako se dogodilo da se vjenča s Marijom Josephom. U početku me je jako zbunjivalo to što dvije osobe u našoj velikoj obitelji nose ista imena. Ali, zapravo, sve su europske kraljevske obitelji bile na neki način međusobno povezane, a većina nas nazvana je kombinacijom obiteljskih imena i imena svetaca. Kad se Joseph oženio drugi put, mi Habsburgovci smo između sebe moju sestru zvali Lijepom Josephom, a svoju novu šurjakinju iz bavarske kuće Wittelsbach zvali smo Ružnom Josephom.
Bilo mi je žao Ružne Josephe jer je moj brat nije volio. Bila je prilično niska, punašna i ružnih zuba. Nisam znala je li to razlog zašto se rijetko smije, ili to što se u Beču osjeća jadno. Ubrzo poslije vjenčanja čula sam govorkanja slugu kako Joseph odbija dijeliti postelju s njom, premda je majčina filozofija bila kako je za brak zdravo da muž i žena uvijek spavaju u istoj odaji. Čak i ja sam znala da je naredio pregraditi njihov zajednički balkon u Schönbrunnu tako da je ne bi morao gledati.
Dvije godine nakon toga, poslije smrti našeg oca, Maman je zatražila od Josepha da formalno podijeli carske dužnosti s njome — što bi, naravno, značilo da će njegova žena Ružna Josepha biti službeno poznata kao austrijska mlada carica. Ipak, nitko je nije tako doživljavao. Maman je i dalje bila carica, a nijedna se žena nije s njom mogla mjeriti u moći ili autoritetu. Zapravo, o Ružnoj Josephi nitko i nije razmišljao.
Ali sada se i ona u postelji tresla od groznice, crvene kože osute pjegama velikih boginja — bolesti koju je Maman zvala »pošast Europe«. A moj je brat dobio još bolji razlog da izbjegava suprugu. Kao austrijski car nije se smio izlagati bolesti, pogotovo zato što je Maman također ležala u postelji, zarazivši se za vrijeme posjeta bolesničkoj sobi Ružne Josephe. Austrija sebi nije mogla priuštiti istodobni gubitak oboje vladara.
Maman je uvijek bila otvorena kad bi s nama, svojom djecom, razgovarala o bolestima, pa čak i o smrti i umiranju, jer nije htjela da ih se plašimo. Unatoč tome, oklijevali smo razgovarati o njezinoj bolesti, bojeći se da ćemo je ureći. Umjesto toga, samosvjesno smo razgovarali o drugim stvarima — plesovima i puštanju zmaja na uzici, vožnjama brodom i novom okotu naše male Mopsice.
Joseph je pronašao nas tri u vrtu i rekao nam da je došao kraj. Teško je disao u crnoj, svilenoj koroti i sivom brokatnom kaputiću do struka ukrašenom antracitnim perlama. Sjajni, crni trorogi šešir zaklanjao je bratove oči od popodnevnog sunca. Premda su mu usne bile stisnute, u očima mu nije bilo suza. »Otišla je Bogu na istinu«, rekao je.
Uz užasnute uzdahe skočile smo na noge a iz ruku su nam i krila na žuti prostirač popadali poslužavnici, tanjuri, polupojedene jagode i pehari s limunadom.
Bacila sam se Karolini u zagrljaj i zaplakala. Majčinski mi je milovala kosu, premda sam u njezinu utješnom stisku osjećala kako joj srce divlje lupa uz moje. »Maman je mrtva?« upitala je Josepha prekriživši se i šakom u ustima zaustavila teški, gušeći jecaj. Nos joj se zacrvenio kao i uvijek kad bi nastojala ne zaplakati.
»Ne, nije Maman. Moja žena. Moja je žena umrla.«
Vrijeme je stalo, ili se barem tako činilo, dok smo prihvaćale tu informaciju i njezine posljedice. Nismo siročad, ali Maman je još u opasnosti. A Joseph je upravo postao dvostruki udovac.
Premda sam osjetila olakšanje i zahvalnost što Maman nije ta čija je duša otišla u nebo, i dalje sam imala razloga za tugu. Očajna što ne mogu pronaći rupčić, ispuhala sam nos u engageantes, naboranu slojevitu čipku na laktu. Nije me bilo briga. Što je ta sitnica u usporedbi s ugaslim životom? Ružna Josepha — sada se uistinu činilo okrutnim tako je zvati; od sada zvat ćemo je Josephom Anđeoskom — nije zaslužila umrijeti, a pogotovo ne tako nezahvalno. Uza svu mladenačku nevinost i nepoznavanje života, prostrijelila sam Josephu prijekornim pogledom koji je graničio s prezirom. Činilo se da ju je iznenadio moj izraz lica. »Ona je tebe voljela, znaj«, prostenjala sam.
Naš fête champêtre u travi sada je izgledao vrlo neumjesno. Glazbenici su spremili instrumente i diskretno se raspršili, a sluge su počistili tragove našega boravka dok smo se mi, ucviljeni Habsburgovci, teškim koracima vratili u dvorac. Joseph je rekao da će pogreb biti što je moguće prije; tijelo koje truli od velikih boginja opasno je i zarazno te ga se zato valja riješiti što je žurnije moguće. Premda se rodila u Münchenu i bila bavarska princeza, Josepha Anđeoska postala je mlada austrijska carica i zato će biti pokopana u našoj obiteljskoj grobnici, a ne poslana u domovinu.
Dvor je odmah počeo s pripremama za tromjesečno žalovanje. Od danas do kraja kolovoza neće biti koncerata, opera ni plesova. Svjesna da će nam biti teško izdržati gotovo cijelo ljeto bez ikakve žive zabave, Maman je dopustila najmlađima od nas — Karolini, Ferdinandu, Maximilianu i meni — da se zabavljamo kako želimo, ali da ne pretjerujemo u tome. Da bih ublažila dosadu, provodila sam sate među zidovima Schönbrunna vježbajući harfu, ukrašavala zaslon kamina vezenim ljiljanima i presvlačila svoju lutku u novu odjeću koju sam naučila sašiti zahvaljujući Madame von Brandeiss.
S kakvim sam nestrpljenjem čekala dan kad će me za petama pratiti djeca poput jata pačića i povlačiti me za skute uvijek željna igre! Do sada sam takvim osjećajima davala oduška na svom psu i lutki. Budući da su i jedno i drugo ušli u moj život kad sam imala sedam godina, dala sam im u neku ruku spektakularno neoriginalna imena kakva mala djeca obično daju svojim igračkama i ljubimcima. Poupée je bila francuska lutka lijepo obojena lica koju mi je sestra Maria Christina darovala za Božić, a moja je kujica postala Mops: skraćeno od njemačkog naziva njezine pasmine — Mopshund.
Joseph nije bio na pogrebu svoje supruge, baš kao ni Maman, koja je i dalje bolovala. Malo je ljudi išlo za metalno obloženim kovčegom Josephe Anđeoske do carske grobnice ispod Kapuzinerkirche, kapucinske crkve. Kad je odbijen moj zahtjev da joj se pridružim uz odar, postala sam još tužnija. Trebala joj je suosjećajna prijateljica koja će se oprostiti od nje i poželjeti njezinoj duši ugodno putovanje u raj. Iako nije bila lijepa, bila je puna vrlina; nikad iz njezinih usta nisam čula da bi ponašanje drugih prema njoj popratila neljubaznom riječju ili ukorom — čak ni ako je bila riječ o mojemu bratu.
Nekoliko tjedana poslije smrti Josephe Anđeoske, carski su liječnici izvijestili da je Maman potpuno ozdravila i spremna preuzeti svoje carske dužnosti. Naravno, osjetili smo zahvalnost i olakšanje, a Maman najviše od svih nas. No, primijetila sam da se promijenila. Nije to bilo zato što se stanjila, a možda čak izgubila jedan sloj svojega troslojnog podbratka. Izgledala je umorno, nestrpljivije, te još predanija svojemu duboko usađenom osjećaju odgovornosti. Činilo se kao da se više tako ne veseli životu, premda joj je Bog dopustio da nastavi živjeti; umjesto toga, izgledala je opterećena zemaljskim problemima. Čak je nisu veselili ni omiljeni joj koncerti komorne glazbe.
Dok je dvor službeno žalovao, vjenčanje moje sestre s napuljskim kraljem stavljeno je u drugi plan. Naravno, nije bilo prikladno planirati veselu proslavu, ali, iskreno, Josephin skori ulazak u brak veselio je jedino Maman. Ipak, u drugom tjednu listopada žalovanje je prestalo, a spavaća soba moje sestre u Hofburgu postala je ogoljena poput samostanske sobice. U pripremi za put u Napulj, gotovo sav Josephin imetak pospremljen je u teške drvene škrinje ukrašene njezinim inicijalima. Nisam joj baš zavidjela na djevojačkoj opremi. Sastojala se od desetaka sukanja i ogrtača sašivenih od svile i brokata jarkih boja te protkanih svime što se može zamisliti — šljokicama, perlama, čipkom i zlatnim naborima te, naravno, draguljima — jer Maman je doznala da se Napuljci oduševljavaju takvim neprofinjenim drangulijama. Htjela je biti sigurna da će Josepha odmah zaluditi Ferdinanda. Josepha mi je to objasnila ovako: »Što prije dođe dijete, to će savez biti jači.« Mislila je na savez Austrije i obadviju Sicilija. Kako su se dani bližili petnaestom listopadu, danu odlaska moje sestre, to sam se više prisiljavala suočiti s ružnom istinom o svojoj majci; Maman nije bila briga za to hoće li se Josepha i njezin muž zavoljeti, baš kao što je nije bila briga kad je požurivala Josepha da se oženi Ružnom Josephom Anđeoskom od Bavarske. Ali ona je ipak bila tako zaslijepljena ljubavlju prema tati da je odbila udati se za ikoga drugoga osim njega, unatoč prigovaranju našeg djeda da nisu jedno za drugo.
Nisam više bila zaštićena od krute stvarnosti kao prije jednu godinu. Smrt moje nevoljene šurjakinje i skoro Josephino stupanje u podjednak brak bez ljubavi prisilili su me da se suočim s bolnom spoznajom o povlasticama svojeg statusa koje bih rado zadržala. Dvorci, kočije i draguljima optočene haljine skupo su se plaćali. Krezuba Marta koja je svako jutro praznila moju noćnu posudu možda mi je zavidjela na bogatoj garderobi i dokolici (a tko radije ne bi milovao žice harfe nego izlijevao tuđu mokraću?), ali ona je bila slobodna slijediti svoje srce i udati se za onoga koga voli jer sudbine naroda nisu ovisile o njihovoj bračnoj zajednici.
Dvanaestoga listopada, nakon zajedničkog obiteljskog doručka, Josepha me odvukla ustranu i stisnuta me grla upitala možemo li razgovarati nasamo. Jedva je i okusila hranu, nervozno je kuckala teškom srebrnom žlicom po stalku za jaje i samo gricnula komadić prepečenca. Šalicu gorke čokolade sa šlagom, u kojoj je svako jutro uživala s djetinjim oduševljenjem, pustila je da se ohladi i ne taknuvši je.
Dugo smo hodale hodnicima nalik na labirint do odaja za nadvojvotkinje koje smo u šali zvale samostanom, jer sva su naša braća živjela u posve suprotnom krilu dvorca. Haljine su nam šuštale, a Josepha me držala za ruku dok smo žurile kroz bezbrojne žućkasto-bijele sobe koje je krasio boiserie — drvene reljefne ploče s arabeskama — prolazeći uz bezbrojne parove slugu koji su stajali ukočeno i nijemo poput kipova na ulazu u svaku sobu.
Svatko od nas imao je vlastiti apartman koji se sastojao od službene dnevne sobe, salona i spavaće sobe. Kad bi neznanac mogao ući u prostorije u kojima smo boravili zacijelo bi se iznenadio njihovom jednostavnosti, u suprotnosti s raskoši rokokoa u državnim odajama koje su bile uređene prema posljednjoj modi i odražavale su svu veličanstvenost Carstva. Netko tko nikada nije vidio službene salone, nego samo posjetio nas Habsburgovce en domicile, mogao bi pomisliti da živimo kao svaka druga velikaška njemačka obitelj — pobožno, radišno i razigrano.
Josepha me slijedila u moj salon i zatvorila vrata za nama. Mops ju je znatiželjno gledala iz svog krevetića na podu, osjećajući svojim psećim šestim čulom da nešto nije u redu. Obuhvativši mi ruke svojima, Josepha me povukla na dvosjed od plavog baršuna. »Želim ti reći zbogom«, rekla je. Ruke su joj bile vlažne i hladne. Lice joj je bilo blijedo, boja je nestala iz njezinih obraza.
»Ali nije još vrijeme za to«, suprotstavila sam se. »Ostat ćeš još tri dana.« Naslonila sam glavu na njezino rame. »Voljela bih da ostaneš još tri tjedna, da ne propustiš moj dvanaesti rođendan.«
Josepha je teško uzdahnula. »Čak i kad bi bilo tako, mislim da bih ga propustila. Zapravo, malena, bojim se da se više nikada nećemo vidjeti.«
Uzdrhtala sam na te riječi. »Što to govoriš?«
»Maman kaže da danas moram odati počast... Ružnoj Josephi — prije nego što odem u Napulj. Kaže da bi to bilo u redu učiniti.« Glas moje sestre zvučao je šuplje.
»Trebaš se oprostiti od mrtve osobe? Ružna Josepha to nikad neće moći znati.«
»Ali Maman hoće.«
Imala sam malo sklonosti, a još manje strpljenja za isprazne rituale. »A što ako to ne učiniš?« pitala sam. »Ili što ako kažeš Maman da ćeš to učiniti pa samo odglumiš da si otišla u grobnicu?«
Josepha je uzdrhtala. »Znaš da ne mogu. Nikada ne bih mogla slagati takvo što. To ne bi bilo u redu. A čak i da Maman nikad ne dozna, Bog će znati. Mogla bih priznati svoj grijeh i umiriti razočaranu Maman, ali ne mogu razočarati Njega.«
Premda je nastojala pokazati se hrabrom, oči su joj bile ispunjene užasom i suzama. »Ako se moram spustiti u Kaisergruft da bih razgovarala s mrtvim dušama ondje, pogotovo s duhom Marije Josephe koja se zove jednako kao ja... Ne mogu ti to objasniti, Tončice... predosjećam da se ti i ja više nikada nećemo vidjeti.«
Tako malodušnu nisam je mogla ohrabriti govoreći joj kako duhovi ne postoje.
»Ne bojim se ja duha Ružne Josephe.« Zadrhtala je. »Znam da joj je duša u raju, ali tijelo... Joseph je rekao da su je pokopali brzo jer liječnici nisu htjeli da širi bolest. Što ako nisu bili dovoljno oprezni?« Stavila sam joj ruku na rame i dopustila Mops da joj skoči u krilo; ako već ja ne mogu odagnati sestrine strahove, kujičina topla privrženost mogla bi je utješiti.
»Maman misli da se ponašam djetinjasto.« Josepha je refleksno pomilovala svijetlosmeđe krzno i prislonila obraz uz kujičin kratki vrat. »Što se nje tiče, imam obvezu i dužnost mi je ispuniti je. Baš kao što mi je dužnost postati mladenka kralja Ferdinanda.«
Stisnula sam Josephinu ruku kako bih joj izrazila potporu. »Znam da se ne želiš vjenčati s njime«, rekla sam nježno.
»Nije riječ o tome želim li se ja vjenčati s njime ili ne...«
»Pa, zacijelo i nije, što se tiče Maman«, prekinula sam je.
»...nego o tome što mislim da to neću nikada moći učiniti.« Mops je skočila na pod i počela njuškati obrub njezine haljine. Ne pronašavši nikakve zaostale mrvice, nezainteresirano se ispružila na udobnom pokrivaču. Sestra me grčevito zagrlila, stisnuvši me tako jako da sam osjetila riblje kosti u njezinu ružičastom svilenom stezniku. Već sam zaboravila na to koliko je porasla. Otkad sam saznala da ću se udati za nasljednika francuskog prijestolja, poželjela sam da mogu zaustaviti vrijeme tako da sve ostane kao što jest. Zaustavila bih vrijeme izleta i opera — prije rastanka od kuće i pogreba. Kad sam bila mlađa, imala pet ili šest godina, poželjela sam da se nikada ne rastužim. Želja mi se nije ostvarila.
Josepha je počela plakati. »Bojim se da ću se pridružiti Johanni«, jecala je privlačeći me bliže k sebi. Uz Mariju Annu (koju smo zvali Marianne), Mariju Christinu, Mariju Élisabethu i Mariju Amaliju, imali smo još jednu sestru — Mariju Johannu Gabriellu Josephu Antoniju. Johanna se rodila pet godina prije mene i samo jednu godinu poslije Josephe. Njih su dvije bile bliske poput Karoline i mene. Godine 1762., dva dana prije Božića, Johanna je umrla od velikih boginja. Imala je samo dvanaest godina. Samo nekoliko mjeseci starija od mene danas.
Sama ta misao bila je tako teška, tako zastrašujuća da sam odustala od nastojanja da utješim sestru. Što bih mogla reći Josephi? Kako da joj kažem, uz dozu poštenja ili uvjerenosti, da su njezini strahovi neosnovani? Nisam mogla lagati. I tako smo sjedile na rubu dvosjeda natapajući suzama plave i ružičaste cvjetne uzorke aubussona i tako se snažno privijajući jedna uz drugu da je položaj naših tijela odašiljao čvrstu, nedvojbenu činjenicu da smo još žive.
»Obećaj da me nećeš nikada zaboraviti«, prošaptala je Josepha tople riječi u moje uho.
»Nikada«, procviljela sam. Zažmirila sam i progutala jecaj, prisiljavajući glas da mi zvuči hrabro. »Nikada.«
Uvijek pokorna, pobožna i poslušna, Josepha je učinila kako joj je Maman naredila. Kad me napustila toga jutra, sišla je u hladnu, vlažnu i zagušljivu kriptu Kaisergruft te kleknula uz grob Josephe Anđeoske. Naša sestra Élisabeth i ja vidjele smo je poslijepodne i još jedanput je poljubile za rastanak. Josepha se već potužila da se osjeća bolesnom. Obrazi su joj bili rumeni, premda je tvrdila da joj je hladno. A otkad nas je Maman sazvala u sobi Rossel, gdje su carski liječnici izricali najgore dijagnoze, više mi nije bilo dopušteno vidjeti je.
Sjećala sam se Josephe onakve kakva je bila toga posljednjeg poslijepodneva: uplašena djevojka u ljubičastoj brokatnoj haljini, dobra sestra i još bolja kći — ona koja je stavila obvezu prema Maman iznad svojega kratkog života.
Petnaestoga listopada bio je dan kad se Josepha trebala popeti u veliku putnu kočiju u dvorištu Hofburga. Bio je to dan kad se trebala truckajući po kamenom pločniku zaputiti u nepoznato, u nov život, najprije kao nevjesta i kraljica, a zatim kao majka u kraljevstvu gdje vrelo sunce obasjava iskričavo more. Ali umjesto da joj mašemo rupčićima otirući suze i zaželimo mojoj šesnaestogodišnjoj sestri, nadvojvotkinji Mariji Josephi Gabrielli Johanni Antoniji Ani od Austrije sretan put u Napulj, uputili smo joj posljednji pozdrav kad je krenula na konačni i nepoznati put, put u nebo.
Josephini strahovi pokazali su se utemeljenima, a njezina zlokobna slutnja točnom. Jedan od kapucina, lica vlažna od suza, poslije je priznao Maman kako u žurbi da pokopaju truplo nisu propisno zatvorili grob Josephe Anđeoske i tako se moja predivna sestra zarazila velikim boginjama. Više nego ikada poželjela sam vratiti kazaljke sata natrag, zaustaviti ih u trenutku kad su svećenici ili liječnici ili bilo tko drugi mogli primijetiti tu doslovno kobnu pogrešku. Ali vrijeme nisam mogla prevariti. Sada smo imali dvije Josephe Anđeoske. Prebrzo sam dala novo ime prvoj.

3. POGLAVLJE


U utrci s vremenom

ZIMA, 1767. — 1768.

Nisam takva da virim kroz ključanicu i špijuniram druge. Priznat ću svoj grijeh poslije nedjeljne mise. Ali vrlo sam dobro znala da Maman i Joseph raspravljaju o mojoj budućnosti, a koja dvanaestogodišnjakinja na mome mjestu ne bi utažila svoju znatiželju u takvim okolnostima?
Njih su dvoje bili u majčinoj radnoj sobi, koja je bila tako hladna da mi je ledeni vjetar puhao niz obraz iz ključanice. Vani, u dvorištu Hofburga, vjetar je zastrašujuće zavijao i vrtložio kasnoprosinački snijeg. Kad sam čučnula uz vrata i provirila kroz ključanicu, mogla sam vidjeti svog najstarijeg brata, visoka i otmjena, poznata kao Franjo Josip od Austrije, kako otvara pocakljenu burmuticu i stavlja malo duhana na pregib između desnog palca i kažiprsta.
»Što ste rekli, Maman?« upitao je pa glasno ušmrknuo.
Majka se namrštila. »Znaš da je to ružna navika.«
»Vama smeta sve što činim«, Josip je zahihotao. »Šmrkanje duhana vrlo je popularno među otmjenom gospodom. No bio to napredak, reforma ili šmrkanje, vi nikad nemate strpljenja ni tolerancije za moderne stvari.«
Maman je duboko uzdahnula, kao da zna da njezina sljedeća rečenica ima takvu težinu te je potreban velik izdisaj da ju zadrži u zraku. »Bojim se za malu, Josephe.«
»Mnoge se djevojke udaju sa dvanaest godina.«
Maman je frknula. »Antoniji je dvanaest godina, ali izgleda kao da joj je deset. U njezinim godinama ja sam već počela nalikovati na ženu.«
Majčin izraz lica bio je smrtno ozbiljan. Primijetila sam da su joj nakon objave mojih zaruka podočnjaci potamnjeli, otkrivajući umor.
»Svjestan si toga, Josephe, da ja teško priznajem vlastitu pogrešnu procjenu. Ali možda nije trebalo pregovarati o savezu s Francuskom dok je Antonia još tako mlada. Naposljetku, ne možemo očekivati da će svijet...«
»Mislite Francuska, Maman«, prekinuo ju je moj brat. Počastio se još jednim šmrkom duhana.
»...čekati prekriženih ruku da Antonia naraste i razvije se u djevojku«, majka je nastavila kao da Joseph nije ništa rekao. »Znaš li da je prvo Lujevo pitanje bečkom veleposlaniku bilo ima li Antonia dobre grudi? Pokušala sam mu ponuditi Karolinu, ali ona je dvije godine starija od prijestolonasljednika, a Luj za to ne želi ni čuti. Dječak je očito nezreo baš kao i Antonia. A i stidljiv kao ljubičica. Luj se boji da će ga Karolina naprosto proždrijeti.«
Pitala sam se što bi Karolina rekla na majčinu ocjenu njezina karaktera i premišljala bih li joj to rekla. Na kraju krajeva, njezina je zamisao bila da prisluškujem. Sestra me uvjerila da postoje slučajevi kad je politika preča od smjernosti — kao kad je u pitanju nečija sudbina. Sluga je prišao, a ja sam se uspravila, uplašivši se da bi me mogao odati majci. Zatim sam se sjetila da je između mojeg i njegova staleža golema razlika. Ipak, namignula sam mu i stavila kažiprst na usta. Klimnuo je glavom s poštovanjem. Ponovno sam se spustila uz ključanicu. Maman je govorila: »Austrija si ne može priuštiti daljnje odugovlačenje dok Prusija i Rusija drsko zveckaju sabljama, prijeteći da teritorij Habsburškog Carstva otrgnu kao golem pečeni batak od zabatka. Trebali su nam saveznici. Imali smo Parmu uz sebe. Sad smo je izgubili, a zahvaljujući Engleskoj i Lombardiju. A premda smo Francuze teško mogli smatrati prijateljima, strateški savez s njima ojačat će oba kraljevstva i staviti na kušnju ambicije naših neprijatelja.« Joseph je i dalje nervozno koračao. Zažmirkala sam i na trenutak odmaknula oko od ključanice. »Zašto onda ne bismo ponovno pregovarali o uvjetima vjenčanja«, čula sam kako predlaže. »Élisabeth ima dvadeset četiri godine; možda bismo nju mogli ponuditi Luju — ne za mladog prestolonasljednika, naravno, već za kralja osobno. Njegovo Najkršćanskije Visočanstvo je udovac, a i dalje je ostao živahan i nadasve vitalan čovjek«, Joseph je zahihotao, »prepun ...joie de vivre. Znate, i dalje je prilično roué.« »Znam da Luj ima priležnice.« Majka je zvučala kao da cucla bombone od limuna. Pokušala sam se namjestiti tako da je bolje vidim. Izgledala je podjednako kiselo. »Svi vladari imaju ljubavne družice. I ma kako se osjećale, njihove im supruge ne priređuju scene. Iako je već možda izgubila njegovu ljubav, ona riskira nešto još gore ako ga izgrdi. Izgubit će njegovo poštovanje.«
Joseph je progunđao: »Ça suffit. Dosta, Maman. Tata je pod zemljom više od dvije godine.« Trljao je dlanom o dlan pokušavajući ih zagrijati.
Leđa su mi se počela kočiti u ljušturi korzeta dok sam čučala iz radoznalosti. Prijeđite na stvar!, pomislila sam nestrpljivo. Dosta priče o muževima, ženama i ljubavnicama. Što je s mojim vjenčanjem s prijestolonasljednikom? Nakon nekoliko trenutaka, Maman je nastavila razgovor. Ali glas joj je zvučao izvještačeno. Zamišljala sam kako joj se punašno tijelo napinje pod steznikom od crnog damasta. »Već sam pomišljala poslati kancelara Kaunitza na razgovor s francuskim ministrom vanjskih poslova, vojvodom de Choiseulom. Pustimo da to riješe diplomati — naš i Lujev predstavnik. Ali ne smijemo zaboraviti ni to da tvoja sestra više nije ljepotica kakva je nekoć bila.«
Grlo mi se stegnulo i suspregnula sam uzdah. Misli li Maman na mene? Zar sam poružnjela? Ili je to stoga što sam nerazvijena?
»Pogledaj Élisabeth očima političara, Josephe, a ne očima brata koji je voli.« Majka se nakašljala pokušavajući odagnati znakovito napuknuće svojega glasa. Dobro sam poznavala taj zvuk — bio je to nagovještaj navirućih suza. »Élisabeth je preživjela velike boginje, ali lice joj je ostalo tako rošavo da je Luj nikada neće htjeti takvu. Možda bi je prije i bio htio, ali on jako cijeni žensku ljepotu.« Maman je razočarano uzdahnula. »A tvoja sestra Amalia previše je nakazna da bi je prihvatili za francusku kraljicu. Ne, morat ćemo spojiti Antoniju i prijestolonasljednika. Što je učinjeno, učinjeno je.«
Izgledalo je kao da očekuje sinov protunapad, ali kad nije progovorio, nastavila je: »No trenutačno nam preostaje samo čarkanje — prazne riječi, časno obećanje o kojemu ovisi nada Carstva. Neophodno je ubrzati službeno očitovanje Francuske o Antonijinom vjenčanju; bez pisanog pristanka Luja osobno, dogovor može lako puknuti.«
Čula sam dovoljno.
Oni su postajali nestrpljivi. Ja sam postajala nestrpljiva. Nisam odrastala dovoljno brzo, izdalo me vlastito tijelo. A sada sam jako dobro znala da moje tijelo kroji moju sudbinu. Budućnost mi je bila na kocki, a nitko mi nije ništa htio reći.
Tijekom prvih nekoliko mjeseci 1768. godine postalo mi je jasnije na što je Maman mislila kad je govorila o požurivanju Francuske u vezi s planom o mojem vjenčanju. Njezini napori da ugodi markizu de Dufortu nisu imali granica. Veleposlanik je bio caričin počasni gost na svakom zimskom balu, čak i kad ih je iste večeri održavano više. Kao i uvijek, iza majčinih naočigled nevinih postupaka krila se skrivena namjera. Znala je koliko volim plesati, pa ako se baš i nije ponosila mojim uspjehom u obrazovanju, Francuzu je barem mogla pokazati moju prirođenu gracioznost u svim službenim dvorskim plesovima, od ukočene pavane do živahne polke.
Poslije večere carska bi djeca često koncertirala. Sjela bih za harfu i svirala za markiza, pjevajući lijepe pjesme pastoralnih stihova u slavu sunca i cvijeća, a koji bi obično u prijevodu zvučali prilično blesavo. Pribojavala sam se da bi francuskom veleposlaniku moglo dosaditi sve veće, očigledno majčino nastojanje da me prikaže dostojnom budućom kraljicom. Jedne večeri, na njezin poseban zahtjev, moja mlađa braća i ja ponovili smo ples koji smo izveli tijekom proslave Josephova prvog vjenčanja s lijepom Isabellom od Parme, čije je blage, prijazne, tamne i blistave oči smrt zatvorila prerano. Izveli smo divertissiment iz opere koju je za vjenčanje napisao i skladao naš dvorski skladatelj i dvorski glazbeni meštar, Herr Gluck. Maman je čak inzistirala da krojačice sašiju jednaku haljinu kakvu sam nosila tada, kad sam sa pet godina prvi put izvela tu točku. Korzet od tamnoplavog satena bio je vrlo uzak, a rukavi i suknja boje bjelokosti bili su ukrašeni ružama izvezenim svilom ružičaste boje. Budući da je haljina bila vrlo uska, Maman je mislila da će tako bolje prikazati moje obline (kao znak toga da ću moći donijeti zdravu djecu), a na rukavima nije bilo volana koji bi odvlačili pozornost od gracioznosti pokreta mojih ruku. Bila je također ponosna na moj dugi vrat i način na koji držim glavu.
Kad mi je glazba ispunila uši i ugrijala srce, pustila sam da me noge ponesu složenim plesnim koracima. Krajičkom oka vidjela sam kako Maman klima glavom i smiješi se dok joj tamnoplave oči sjaje nadom i ponosom. Kako se pavana bližila kraju, diskretno je gurnula markiza laktom kao da kaže: »Zar ne vidite da je savršena prijestolonasljednica Francuske?« U znak odgovora, markiz je na gornju usnu prislonio rupčić obilno natopljen ružinom vodicom. Nisam mogla odvagnuti znači li to neodobravanje ili dosadu.
Toga siječnja, tijekom jedne od naših zimskih proslava, majka je nastupila iskrenije, jer takt i diplomacija od markiza nisu izmamili jaču reakciju od niza slabih smiješaka. Jednog hladnog poslijepodneva Maman mu je ukazala čast da joj se pridruži na balkonu u Hofburgu i zajedno s njom gleda paradu carske obitelji u dvadeset i dvoje saonice. Nije znala da su toga jutra njezina najmlađa djeca sagradila utvrdu od snijega u dvorištu kod dvorskog krila Leopoldine, gdje smo živjeli. Karolina i ja upustile smo se u boj s Ferdinandom i Maxlom, zasipajući ih grudama iz sigurnosti naše snježne barikade. Ali kad su dečki uzvratili, zacviljele smo kao praščići i pozvale se na svoju ženskost u znak obrane, jer znale smo da će nas Maman izgrditi na pasja kola ako se u paradi pred diplomatom pojavimo mokre kose. Našu je braću prilično ozlojedilo to što smo tako proglasile pobjedu prije no što su mogli bar uzvratiti paljbu.
Netom prije početka parade uskočila sam u saonice i prebacila krzneni pokrivač preko koljena. Hladan je zrak štipkao za obraze i mirisao čisto i svježe; dubok udah zaparao mi je nosnice. Kad su nas četvoro konji dovukli blizu balkona, veselo sam mahnula gledateljstvu na visini, dok mi se oduševljenje sporim i nježnim pahuljama čitalo na zarumenjelim obrazima i u blistavim očima. Dok je tata bio živ, tijekom bečkih zima koje su bile preblage da bi snijeg koliko-toliko opstao na tlu, on bi poslao cijelu malu vojsku slugu da ga dovezu teškim saonicama iz planina u Hofburg, sve to da bi udovoljio hiru svoje djece — a pogotovo meni, kćeri miljenici — jer uistinu smo uživali u igrama na snijegu.
Rukom sam natkrila oči. Visoko iznad mene, kao obris na suncu, Maman je stajala uz balustradu impozantna kao kip. Bila je odjevena u baršun i krzno, debele su joj ruke izvirivale iz golema mufa od hermelina. Jedini pokazatelj da nije imuna na hladnoću bilo je rumenilo njezinih obraza. Još jedna zaboravljena pomisao izronila je na površinu — djetinja uvjerenost da je moja majka najmoćnija na svijetu, tako impresivna te sam uistinu vjerovala da joj je Bog dao moć upravljanja vremenskim prilikama.
Siroti markiz koji nesumnjivo nije namjeravao veći dio dana provesti vani promatrajući zimski karneval, drhtao je u službenoj dvorskoj odjeći, privijajući uza se jarkocrveni kaput kao da se umotao u flanelsku deku. Tanke su mu usnice bile plavkaste i neprestano je tapkao po nosu čipkastom maramicom. Njegov dragocjeni parfem od ljubičice nije mogao nadvladati bečku studen.
Po riječima moje majke, toga sam popodneva bila »nestvarno bijela«, od šubare do bijelih kožnatih čizmica. Moj kostim za saonice nije samo bio obrubljen kuninim krznom i ukrašen dijamantima, već su mi i kaputić i suknja bili protkani srebrnim nitima. Maman je poduzela sve mjere opreza: u slučaju da ja sama ne zablistam, tu će zadaću obaviti moja odjeća. Do tada sam već bila upućenija u zamršenost diplomacije, tako da sam bila svjesna da je cijelu paradu izvela zbog mene.
Dok su moje saonice u obliku labuda prolazile ispod balustrade, praporci na konjskoj ormi stišali su se u slabašan ritmični zveket. Četiri bijela konja tresla su glavama kao de žele otresti pahulje s grive, a ja sam razdragano mahala Maman i veleposlaniku, osmjehujući se najljepšim osmijehom. A tada, u tom trenu, vidjela sam kako majka nježno gurka markiza i tiho kaže (ali ne baš indiskretno jer riječi su se začule u svježem zraku): »Mala supruga.«
Majka je bila uporna poput terijera. Ni dva dana poslije izvijestila je Durforta da posjeduje portrete svih članova francuske kraljevske obitelji. Dobila ih je na poklon od prve supruge mog brata Josepha, lijepe Isabelle. Riječi moje majke ostale su visjeti u zraku. Bacila sam pogled na veleposlanika, kojemu su se usnice meškoljile kao da je u njima živa pčela koju se ne usudi progutati. Klatno sata u obliku sunca neumorno se njihalo lijevo-desno, glasno otkucavajući sekunde.
»Siguran sam da bi Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo također uživalo u časti da posjeduje portrete cijele vaše carske obitelji«, rekao je markiz, konačno uspjevši progovoriti. Praveći se da je oduševljena komplimentom, Maman se dobrodušno smješkala, očiju orošenih srećom. Zacijelo ni u Burgtheatru nije bilo bolje glumice!
»Kad je tako, želja mog brata za mene je zapovijed«, odgovorila je, odnoseći se prema francuskom kralju kao da su rođaci — na način na koji su se svi monarsi obraćali jedan drugome. »Angažirat ću mu portretista. Ili bi možda, monsieur le marquis, radije sam odabrao slikara«, dodala je kao iskusan diplomat. Okrenuvši se da mi se obrati, rekla je odrješito koliko i majčinski: »Voljela bi pozirati za portret koji će dobiti francuski kralj, zar ne? Naposljetku, kad ti je posljednji put lik ovjekovječen u ulju, imala si samo sedam godina.«
Možda su mislili da sam samo luckasta djevojčica koju ne zanima ništa osim cvijeća, lutaka i leptira, ali sa svojih dvanaest godina bila sam savršeno svjesna toga da više nisam dijete, ali još uvijek nisam ni žena. A zato što sam, kao austrijska nadvojvotkinja, odgojena da budem visoko podignute glave bez obzira na okolnosti, nisam bila imuna na bodlje ogovaranja. Načula sam šuškanja i tračeve. Govorkalo se da nisam tako vrijedna da bih ispunila majčine velike ambicije. Izgleda da je ama baš svatko, od ministara do sobarica znao da me još nije posjetila Générale Krottendorf. A bilo ih je i u majčinoj vladi, s mojim bratom Josephom među njima, koji su mislili da uzalud troši snagu pridajući preveliku važnost savezu s Francuskom nauštrb drugih, bitnijih problema.
Jednog jutra pozvala nas je u Rosenzimmer. Brojne slike carske obitelji koje je naslikao dvorski slikar, Martin van Meytens, krasile su zidove naših dvoraca — masivnog Hofburga s tisućama soba, Laxenburg (koji je tati bio najdraži jer je u usporedbi s drugima bio ugodno malen) i majčin omiljeni Schönbrunn. Kad mi je bilo sedam godina, Herr van Meytens naslikao me u haljini od svijetloružičastog satena s ružom u rukama. Sjećam ga se kao veseljaka koji se jako znojio. Nasmijavao me kad bi skinuo sivu periku i brisao znoj s blistave ćelave glave istom smrdljivom krpom kojom je brisao kistove. Ali zadaća da predoči naše likove u ulju nije pripala našem dvorskom slikaru. Sluga je otvorio drvenim pločama obložena vrata Rosenzimmera i predstavio nam dva gospodina. Jedan od njih, odjeven skladnije i od markiza de Durforta, izgledao je vrlo ljubazno, vedra lica i očiju koje su odisale inteligencijom. Njegova frizura, nakovrčana crvenkasta kosa, napudrana i svezana širokom crnom vrpcom, nije posve skrila ćelavost. U usporedbi s njim, njegov suputnik izgledao je prilično grubo, iako sam mogla vidjeti da je njegov žućkastosmeđi kaput s repovima, koji smo zvali le frac, sašiven iznimno dobro. Maman je predstavila goste. Gospodin prijazna izgleda i široka osmijeha bio je vojvoda de Choiseul, posebni izaslanik Luja XV. Zračeći baš poput njega, izvijestila me da je vojvoda u svojstvu francuskog ministra vanjskih poslova, taj koji je predložio da se udam za prijestolonasljednika. Maman ga je pozdravila s najvećim mogućim oduševljenjem. Bar na trenutak nestala je sjeta kojom je odisala od smrti mog oca, a pogoršala se hrvanjem s bolešću. Tmuran izraz nestao je, a zamijenilo ga je blistavo lice koje je znatno pomladilo njezinih pedeset godina. Već sam je vidjela tako zarumenjelu; bio je to izraz trijumfa.
Stariji čovjek, Joseph Ducreux, bio je slikar portreta. Izgledao je prilično obično, s velikim širokim nosom koji kao da je netko silnom snagom spljoštio u izrazito crveno lice. Naklonio nam se, naravno, zbog razlike u staležu. Maman nas je uvijek učila da budemo uljudni s ljudima iz bilo kojeg društvenog sloja; rezultat takva odgoja bio je to da sam uzvratila istom mjerom, ali iz prezirna izraza lica Monsieura Ducreuxa dalo se iščitati kako bi mu bilo draže da taj ritual nije trebao proći. Posljedično tome, nisam vidjela razloga da ga impresioniram.
Bila sam u odjeći raskošne modre boje koja je oponašala nijansu mojih očiju: Karolina je bila u tamnoružičastoj s volanima na laktovima boje bjelokosti, što je trebalo privući pozornost na njezinu najbolju osobinu — blijede i ljupke podlaktice. Na majčin zahtjev stajale smo poput voštanih figura nasred parketa i pustile da nas Monsieur Ducreux razgleda — kružio je oko nas nekoliko puta u jednom, a zatim u drugom smjeru. Zatim se udaljio od nas, prste složio u okvir i gledao nas kroza nj. Naposljetku se primaknuo neugodno blizu, zureći u nas kroz otvor uokviren prstima.
Duc de Choiseil stajao je uz Maman, i izgledao impresivno, sve dok nije na oko stavio monokl i počeo nas promatrati. Osjećala sam se poput jedne od egzotičnih životinja koje je tata držao u carskoj menažeriji. Neki sultan jednom mu je poslao devu! Pridružila se živopisnim i nevjerojatno brbljavim papigama, smeđenarančastoj pumi, čupavim crvenim majmunima bez dlaka na derrières koje su sa zadovoljstvom pokazivali svakome tko bi na njih bacio pogled i tek okoćenu nosorogu koji je stigao Dunavom na brodu.
Karolina i ja držale smo se za ruke. Naše duge meke kožnate rukavice prianjale su nam uz ruke tako tijesno da smo mogle osjetiti toplinu drugog dlana. Portretist je pogledao Maman, a ona je rekla da se razdvojimo.
»One nisu blizanke, na platnu im mora zasjati jedinstvena osobnost«, rekao je Monsieur Ducreux. »Ja ne slikam samo haljine. Ja slikam duše.« Namignula sam Karolini, a ona je slegnula ramenima, očito se zanimajući za toga čovjeka još manje od mene. Kad nam je slikar okrenuo leđa obrativši se Maman, oponašala sam njegov tašti nastup. »Ja ne slikam samo haljine«, bez glasa sam oblikovala riječi, nosa visoko u zraku. Zatim sam se podbočila i zapiljila se prema dolje. Aludirajući na moje nepostojeće grudi, šapnula sam sestri: »Pa ja jesam prazna haljina!«Koju od njih biste htjeli na platnu, Vaše Carsko Veličanstvo?« slikar je pitao Maman.
»Kakvo pitanje, obje«, glatko je odvratila.
Portretist je izgledao pomalo zbunjeno. »Poslali su me da naslikam buduću prijestolonasljednicu Francuske. Monsieur prijestolonasljednik ne može se oženiti objema.«
Kakva drskost! Nije se smio suprotstaviti austrijskoj carici. »To nije vaš problem«, odbrusila je Maman. »Antonia«, dodala je, pokazujući prema meni, »će se vjenčati s prijestolonasljednikom. A budući da ste odlučili slikati duše«, rekla je pokazujući na Karolinu, »ova je praktična. Karolina ima lijepu glavu na bijelim ramenima i ubrzo će postati izvanredna kraljica. Malena«, dodala je, misleći, dakako, na mene, »ima predivnu dušu, ali ne može ni trenutak biti na miru. Prije će leptir naučiti letjeti pravocrtno.« Maman je bila oštra jezika, kao i uvijek. Nadmoćno se zavalila u stolcu. »Antonia, monsieur, je zaigrana.«
Nakon toga, Monsieur Ducreux počeo me ispitivati još podrobnije. Udaljio se da bi me ponovno procijenio i klimnuo glavom s više razumijevanja nego prije, mrmljajući si nešto u bradu. Zatim me zamolio da se nasmiješim, a nakon toga počeo uzvikivati: »Non, non, non, non, non« i pritom odmahivao glavom tako žustro te se činilo da će mu otpasti s ramena.
Slikar se hitrim korakom uputio k vojvodi i šapnuo mu nešto na uho. Vojvoda se namrštio i rekao nešto Maman glasom previše tihim da bih ga čula. Pokazala mu je da sjedne uz nju. Izvanredno elegantnim pokretom sjeo je u veliku fotelju od pozlaćene trešnjevine ukrašenu alegoričnim sitnim vezom. Njih su dvoje započeli tihi razgovor primaknutih glava koji su na mah prekidali samo kratki pogledi u mom smjeru. Nisam znala što se od mene očekuje osim da budem mirna pa sam zato na svaki pogled uzvraćala širokim, slatkim smiješkom, kao da je jedini razlog mog postojanja udaja za francuskog prijestolonasljednika.
»Naravno«, rekla je Maman nakon duga sotto voce razgovora s diplomatom iz kojega sam uspjela razabrati samo riječ dommage - šteta. Nije me ponovno pogledala. »Apsolutno. Uvjeravam vas da ćemo poduzeti sve što je potrebno.« A zatim se obratila Monsieuru Ducreuxu: »Počnite slikati portret nadvojvotkinje Marije Karoline. Nadvojvotkinja Maria Antonia, po svemu sudeći, nije spremna ostaviti trag u povijesti.«

4. POGLAVLJE


Istina je gorak lijek

Sudeći prema procjeni monsieura Ducreuxa — a čije je mišljenje (uz žalostan izraz lica) potpuno podupro vojvoda de Choiseul — nisam bila ljepotica kakvom me Maman vidjela. Francuska je odlučila odgoditi službeni zahtjev za mojom rukom dok je Austrija ne uvjeri da sam utjelovljenje ljupkosti i plodnosti. S obzirom na nezrelost moga dvanaestogodišnjeg tijela, to drugo bilo bi teško izraziti portretom koji je naručio Luj XV. Čak i uz moderni stog volana povrh steznika, moja prsa nisu mogla dati privid ženske raskoši. Ali ono što je uistinu izazvalo živčani napadaj monsieura Ducreuxa bio je moj izgled od vrata nagore. Da ne bih klonula duhom, tješila sam se mišlju da moj vrat smatra kraljevskim i lijepim poput labuđega.
»Ali nešto se mora učiniti s njezinom kosom«, vojvoda je rekao mojoj majci. »Zar niste primijetili da nadvojvotkinji kosa počinje rasti vrlo visoko pa joj glava djelomično izgleda kao oguljeni luk?«
Maman se činila iznenađenom. Pozvala me da priđem. »Sagni se, Antonia.« Pregledala je moje čelo i vlasište prstima kao da traži uši. »To je to«, napokon je rekla, strgnuvši sivu vunenu vrpcu koju mi je stavila grofica von Brandeiss da mi kosa ne bi padala na čelo. »Ova glupa krpa čupa joj kosu iz korijena.« Obratila se meni: »Liebchen, morat ćemo pronaći drugi način da ukrotimo tvoje uvojke.«
Vojvoda de Choiseul se nakašljao. »Linija rasta kose je problematična, Vaše Carsko Veličanstvo. Visoko je čelo, certainement, osoban znak. Ali«, dodao je dotičući obrvu, »ali ako vodoravno podijelimo lice vaše kćeri, odmah se vidi da čelo zauzima više od trećine. A prema francuskom ukusu, nadvojvotkinjino čelo je ipak previše upadljivo. Kako bismo mi to rekli na francuskom: trop bombé.«
Maman mu je uputila zagonetan pogled. »A što bi, prema vašemu mišljenju, riješilo problem? Ne možemo joj promijeniti glavu«, dodala je s visine. Pa ipak, u njezinim velikim plavim očima uočila sam trag nervozne nesigurnosti, kao da bi mi uistinu zamijenila glavu samo da je to moguće i ako bi to osiguralo pristanak Francuske.
Razgovarali su o meni kao da nisam prisutna. Stajala sam poslušno pred njima, nijemo i ponizno, kao da sam modna lutka čiju odjeću procjenjuju prije kupnje.
Vojvoda je vidio kako mi usnice počinju drhtati i uputio mi utješan pogled. »Naravno da ne možemo promijeniti oblik nadvojvotkinjine glave. Ali možemo joj promijeniti frizuru, Madame, tako da ne ističe modni nedostatak. Dopustite mi da javim sestri, vojvotkinji de Gramont, koja svakako poznaje najbolje pariške frizere. Odmah ću joj poslati poruku da angažira nekoga prema svojoj preporuci.« Zastao je nekoliko trenutaka, razmišljajući kako najbolje pristupiti sljedećem, još nezgodnijem predmetu. »Ali dotjerati čelo neće biti dovoljno, bojim se.« Njegove velike smeđe oči bile su tužne kao u preplašena psa. »Vaše Carsko Veličanstvo, morat ćemo nešto poduzeti i u vezi sa zubima.«
»Zubima?« uzviknula sam. »Što nedostaje mojim zubima?« Jesu li bili nesavršeni zato što je Maman mučila strašna zubobolja na dan mojega rođenja?
»Antonia«, Maman je negodovala. »Jesam li ti rekla da ne moraš reći sve što ti je na pameti?« Instinktivno sam rukom pokrila usta. Moji zubi nisu bili ni izdaleka tako loši kao u Ružne Josephe. Njezini su bili maleni i smeđi. Moji su, u najmanju ruku, bili uglavnom bijeli.
»Ali što nije u redu s njezinim zubima, monsieur le duc?« pitala je Maman.
»Jednom riječju, madame, neravni su.« Budući da nije bilo neposredne reakcije na njegovu procjenu, diplomat je nastavio: »Svakako bismo ih morali izravnati prije svake pomisli na odlazak u Francusku.«
Osjećala sam se kao da me udario grom — istodobno me prožela mučnina i ošamućenost. Maman me gledala s izrazom čistog užasa. Opet sam je nekako uspjela iznevjeriti.
Kad se carska obitelj toga dana okupila na večeri, Maman me posjela sebi slijeva, izravno nasuprot vojvodi de Choiseulu koji je zauzeo najuglednije mjesto desno od carice. Iznad naših glava svjetlucali su kićeni lusteri s po dva tuceta svijeća, bacajući čarobno svjetlo na kristalne pehare i ulašteni srebrni pribor za jelo. Plitke vaze s crvenim i bijelim ružama bile su usklađene s bojama obiteljske blagovaonice, zidovima boje bjelokosti i jarkocrvenim oblogama, i ispunjavale prostoriju slatkim mirisom.
Premda bi uvijek kad bi bilo tko bio na objedu, Maman jedva taknula hranu, bila je poznata po tome kako časti svoje najcjenjenije goste. Kad bi obitelj objedovala sama, naši su kuhari pripremali jednostavnu, izdašnu hranu — domaća jela kao što je goveđi gulaš i meni omiljeni teleći schnitzel s knedlama. Ali u službenim prilikama jelovnik je bio drukčiji, tako da su večeras vojvodi u čast poslužena jela pripremljena prema francuskim receptima: jegulja na svijetlom maslacu, sauté od bubrežnjaka i ušećereni ananas.
Kad sam prestala kriomice u žlici gledati odraz svojih grozno krivih zuba, poželjela sam da se Maman bar nije hvalila vojvodi svojom velikom brigom za školovanje djece jer — to uopće nije bila istina, a njega je potaknulo da me obaspe bezbrojnim pitanjima. Kad me je, dok smo jeli juhu, pitao što znam o Mariji Leszczyńskoj, nisam mogla učiniti ništa drugo nego buljiti u njega otvorenih usta, sve dok me Karolina nije bocnula da izgledam kao riba na suhom. »Ne znate tko je Marija Leszczyńska?« prošaptao je u nevjerici. Moj brat Ferdinand, koji me volio zadirkivati, kriomice se iskreveljio; bio je to izraz tupana praznih očiju i obješene čeljusti.
Dok smo jeli jedno od ribljih jela, vojvoda je nonšalantno napomenuo da je duž francuske i austrijske granice smješteno mnogo predivnih sela.
»O, da«, složila sam se oduševljeno.
»Onda, koje je vama najljepše?« upitao je živahno, vješto odvajajući nježno meso od ljušture školjke.
Kad ni toga puta nisam uspjela odgovoriti jer nisam imala pojma kako se ta sela zovu, a kamoli gdje se nalaze na zemljovidu, Ferdinand je potajno spljoštio nos prstom, a Karolina me optužila da izgledam poput preplašene srne. U njihovim sam se očima pretvarala u pravo životinjsko carstvo. Na koju ću ih životinju podsjetiti kad stignu kolači? Iako sam obožavala sestru, ona nije uvijek bila dobra prema meni. Znala sam da Karolina još uživa u majčinu komplimentu da će jednog dana biti »izvanredna kraljica«. Maman ništa slično nije rekla o meni, a njezinu uočljivu šutljivost u vezi s tom temom osjećala sam kao da u želucu imam težak kamen. Ne, ja sam bila problem. Moja kosa bila je problem. Moji zubi bili su problem. I tada, kad su poslužili ananas a vojvoda de Choiseul uljudno upitao razumijem li zašto je Versajski ugovor iz 1756. godine tako važan za Austriju, shvatila sam da je i moja pamet također problem. Možda bi mi stvarno trebali promijeniti glavu da bih mogla postati francuska kraljica.
Tijekom toga neugodnog ispitivanja Maman se smiješila, kako bismo mi djeca to rekli, carskim osmijehom, vrlo ljubazna izraza lica u kojemu nije bilo ni traga poniženja ni nelagode, bez obzira na okolnosti. Unatoč tomu, premda bi Maman rijetko posegnula za vinom ili žestokim pićem, bila sam sigurna da bi joj bilo draže da u vrču ima nešto jače od limunade.
Kad su u susjednoj sobi posluženi kava i rakija, a moja braća i sestre otišli spavati, Maman je zahtijevala da nazočim njezinu razgovoru s vojvodom de Choiseulom. Sluge su diskretno zatvorili sva vrata, ostavljajući samo nas troje u raspravi o mojoj budućnosti — i nedostacima. Zapravo, ja i nisam sudjelovala u raspravi. Na meni je bilo da slušam — da čujem kako vojvoda priznaje da je šokiran mojim neznanjem o onome što je prema njegovu mišljenju bilo osnovno predznanje za buduću francusku kraljicu. Kako to da, unatoč tomu što pregovori o vjenčanju traju već dvije godine, ja nisam čula za nekoga tako opće poznatog kao što je Marija Leszczyńska?
Vojvoda se okrenuo prema meni i obratio mi se kao da sam još desetogodišnjakinja. »Marija Leszczyńska, ma petitte, je supruga našeg kralja Luja XV., poznata i kao Bien-Aimé, što znači voljena. Dok ovo govorim, on preuređuje veliki dvorac Versailles gdje ćete jednog dana, duboko se nadam, vladati uz njegova unuka, vašega budućeg muža, prijestolonasljednika.« Posramljeno sam klimnula glavom. Od sada nadalje znat ću tko je ona, pa makar se živa polomila pokušavajući joj izgovoriti ime.
Moje poznavanje, to jest prije nepoznavanje zemljopisa također je prema vojvodinu mišljenju bilo vrlo loše. Zamolio je Maman da mi objasni važnost Versajskog sporazuma iz 1756. godine. Svjesna mog slabog pamćenja nepovezanih povijesnih činjenica, taj važan događaj ogoljela je na najvažnije: sporazum je učvrstio savez između Austrije i Francuske, a oba su se kraljevstva obvezala pomoći jedno drugomu u slučaju rata. Budući da smo nekoć bili veliki neprijatelji, taj je sporazum bio važan i tako dao osnove za moje vjenčanje s prijestolonasljednikom.
Maman je bila sasvim jasno razočarana mnome. Vidjelo se to prema njezinim ustima, sitnim naborima iznad gornje usnice i nervozi u kobaltnoplavim očima. Pa ipak, u nezamislivom trenutku slabosti, moja majka, austrijska carica, priznala je vojvodi de Choiseulu — Francuzu — da je ona na neki način odgovorna za moje neznanje. Objasnila je da smo moje sestre i ja odgajane tako da izgledamo lijepo u svakoj prilici, nikada neuredno i prljavo (premda mi se činilo da takva nikad neću moći biti). Kad bismo se pojavile u njezinoj dnevnoj sobi gdje je dočekivala posjetitelje ili za stolom, bilo je važnije da smo propisno oprane, umivene i počešljane nego da znamo nazive mjesta duž granice carstva.
Naša guvernanta dobila je zadatak da u nas usadi odvažnost, samopouzdanje, pobožnost i pristojnost za stolom. Naučeni smo iskazivati poštovanje svima, čak i slugama, i nikada ne biti arogantni ili pretjerano bliski, jer takvo što ne dolikuje austrijskim nadvojvotkinjama. Sretne kćeri habsburške oduševljavale su ne svojim sposobnostima rješavanja matematičkih jednadžbi ili prepričavanjem pojedinosti gotovo zaboravljenih bitaka, nego glazbenim darom, vještinom s iglom i strogim smislom za moral.
To je, sve u svemu, izvrsno zamišljeno, složio se vojvoda, dok je Maman velikodušno dotaknula rakiju u njegovu čašu. »A osim vas, nitko ne bi više volio vidjeti kako se nadvojvotkinja Antonia udaje za prijestolonasljednika od mene.«
Strašna tišina popratila je vojvodino razmišljanje o tome što bi mogao reći o okolnostima. »Vaše Carsko Veličanstvo, cijelu svoju diplomatsku karijeru stavio sam na kocku zbog ovog vjenčanja. Ali Luj je čovjek nepredvidive naravi i često sklon tuđim utjecajima. Ako Njegovo Veličanstvo ne pošalje službeni pisani zahtjev za ruku vaše kćeri, dogovor sklopljen između naših zemalja prije dvije godine lako bi mogao propasti. Ne smijemo ništa učiniti — ili ne učiniti — što bi moglo ugroziti vjenčanje.«
Zurila sam u Maman, svjesna da je već prije nekoliko mjeseci izrazila iste strahove. Zašto to moram biti baš ja, pitala sam se, kad je očito da nisam dorasla svojoj ulozi? Pa ipak, baš zbog toga što je bila riječ o mojoj sudbini, također sam znala da sam odgovorna prihvatiti ponuđenu priliku. Nisam izišla iz majčine utrobe da bih cijeli život provela u Beču čineći dobra djela, igrajući se vodenim bojama i mazeći psiće.
Vojvoda mi se nasmiješio. »Jeste li voljni, madame Antonia, poduzeti sve što je potrebno da biste se pripremili za buduću ulogu?«
»Smiješno pitanje, monsieur le duc«, čula sam se kako odgovaram. Naravno da sam voljna. Neka mi promijene frizuru, isprave zube, napune glavu zemljopisom i imenima francuskih kraljica. Budućnost Austrije je u mojim slabašnim, blijedim ručicama. Neću ponovno iznevjeriti obitelj.
Maman je s podignutim obrvama pogledala vojvodu. »Vidite? Nisam ni očekivala ništa manje.«
I tako, sljedećih mjesec dana u Hofburg je počela pristizati cijela mala vojska stručnjaka sa zadatkom da me pretvore u prijestolonasljednicu Francuske.

5. POGLAVLJE


Još jedno žrtveno janje

Pierre Laveran imao je najveće šake koje sam ikad vidjela. Što je bilo još gore, iz njegovih članaka raslo je busje crnih dlaka. Ali Maman, koja nije morala pustiti njegove prste veličine kobasica da joj istražuju usta, bila je silno zadivljena njegovim preporukama. Napokon, monsieur Laveran bio je učenik Pierrea Fucharda, najuglednijeg zubara u Francuskoj.
Nakon njegova dolaska u Hofburg jednog hladnog jutra u veljači, monsieura Laverana odmah su otpratili u jutarnju blagovaonicu, gdje je sunčevo svjetlo bilo uvijek snažno. Kao i obično, visoki su prozori bili otvoreni, unatoč hladnom zraku. Maman je voljela hladne prostorije jer je smatrala da će je niska temperatura spasiti od utonuća u letargiju, a ona je sebi teško mogla priuštiti drijemež uza sve silne obveze koje je imala. Moj brat Joseph radio bi uz nju u kaputu obrubljenom krznom, dok bi ona pozorno proučavala i potpisivala državne dokumente u svom jutarnjem negližeu, imuna na hladnoću.
Monsieur Laveran nije mogao prikriti iznenađenje zbog nedostatka topline u prostoriji. Nije mogao ni sumnjati, kao uostalom ni bilo tko drugi, da austrijska carica ne može sebi priuštiti dovoljno ogrjevnog drva da se napuni ukrašeni kamin. Malo je zubar znao o majčinoj sklonosti za ekonomičnim održavanjem prostora. A ona nije mijenjala običaje za nekoga u rangu trgovca. Nadala sam se da je u hladnim prstima monsieura Laverana ipak ostalo ponešto spretnosti.
Sluga je donio jedan od stolaca presvučenih prugastom svilom pokraj prozora gdje je osvjetljenje bilo najbolje, a Maman mi je rekla da sjednem. Kad sam vidjela kako monsieur slaže svoje instrumente, uključujući grozna metalna kliješta s kljunom kao u pelikana, koji bi bolje pristajali kakvom tesaru, stegnulo me u želucu, a naslone stolca stisnula sam tako jako da su mi članci sasvim pobijeljeli. Obuzela me drhtavica, više zbog straha negoli niske temperature.
Maman je nervozno stajala iza zubara koji je proučavao moje zube sićušnim zrcalom na dugu dršku koje je podsjećalo na lornjon. Dah mu je teško vonjao na češnjak, a džepni mu je sat kucao tako glasno da sam počela odbrojavati sekunde. »Eh, bien, eh, bien«, mrmljao je dok mi je prčkao po ustima. Uspjela sam nabrojiti do 132 kad je izjavio da bi moje zube trebalo izravnati.
»Što će biti potrebno učiniti?« pitala je Maman, glasa prožeta zabrinutošću. »I što je važnije, koliko vam treba vremena?«
»D'abord — najprije — trebat ću umetnuti spravu koju je izumio moj cijenjeni mentor.« Ponovno je otvorio svoju veliku crnu kožnatu torbu i izvadio nešto nalik na dvije zlatne potkovice s pravilno izbušenim nizovima rupica. »Vaša Carska Visosti, Fauchardova vrpca je zavinuta vrpca od plemenitog metala koja se stavlja iza gornjih i donjih zuba. Počet ćemo danas — immediatement — pa ako sve bude teklo kako valja, za tri će mjeseca nadvojvotkinja imati prilično pravilne zube.« Udaljio se od mene i široko nacerio. Njegovi zubi nisu izgledali najbolje, a želudac mi se opet preokrenuo. Sjetila sam se da je otac monsieura Laverana također bio slavni zubar — zar nikada nije vidio osmijeh svojega sina? »A vi, madame nadvojvotkinjo, ne smijete zaboraviti na četkicu i zubni prah svakog jutra i večeri, čak i kad unutrašnjost vaših usta postane sjajna kao zlatni rudnik.« Od srca se nasmijao vlastitoj dosjetki.
»Jeste li spremni, zlato moje?« upitao je. O, kako sam htjela odmahnuti glavom. Ipak, poslušno sam kimnula, a Maman me pogladila po kosi. Gledala sam je krajičkom oka u strahu i nisam se mogla sjetiti kad je posljednji put pokazala majčinsku nježnost. Više nego ikad dotad, očiju prikovanih za egzotične sprave za mučenje, poželjela sam biti njezino djetešce, »malena«, a ne pijun u političkoj partiji šaha. Nervozno sam odmjeravala brojne zlatne žvale koje je monsieur Laveran poslagao po lanenoj krpi. Hoće li mi svu tu žicu i sićušne zlatne prstenove ugurati u usta?
Nervozno sam se ugrizla za usnu. Zubar je zatražio rakiju. Bojala sam se da mu treba kako bi smirio živce. Zato sam i ja pozvala gospođu von Brandeiss, a na moje iznenađenje, Maman nije prigovorila. Utješna prisutnost moje guvernante sigurno će mi dati snage da preživim ovaj strašni sud. Ali kad je grofica, prema nalogu monsieura Laverana, svezala ubrus od damasta oko moga vrata kako ne bih krvlju umrljala plavu brokatnu haljinu, tako se uznemirila da će mi sva ta zubarija nanijeti bol te sam joj morala stisnuti ruku.
Alkohol, pokazalo se, bio je za mene. Kad je temeljito oprao goleme šake, monsieur Laveran umočio je kažiprst u rakiju i njime mi izmasirao desni. Postupak je ponovio nekoliko puta sve dok ga nisam uvjerila kako jedva osjećam njegov dodir.
»S’il vous plait, ouvrez la bouche, ma petite archiduchesse«, rekao je. Poslušno sam otvorila usta koliko sam god mogla.
Zatim je obuhvatio jedan zlatni prsten kliještima ružna izgleda, postavio ga oko mog zuba i utisnuo ga valjda svom snagom u moje desni. Stišćući oslonce naslonjača počela sam uzmicati i otimati se dok mi se derrière izdizala sa sjedala. Tiho sam vrisnula, ali zvuk je prigušila njegova šaka u mojim ustima. Ponovio je postupak za svaki zub. Kad mi je dodao zrcalo da se pogledam, zaprepastila sam se: u ustima sam imala dva niza bjelokosnih navlaka ovijenih zlatnim vrpcama. Usta su mi bila teška i odrvenjela, osjećala sam okus metala i htjela sam zaplakati. Rakija je izvjetrila. Kad je sat otkucao jedan, shvatila sam da sam u stolcu provela četiri sata, a još nije bilo gotovo: monsieur Laveran je još trebao umetnuti udlagu u obliku potkovice.
»A ovo će proširiti luk koji tvore njezini zubi tako da više ne pritišću jedan drugi«, objašnjavao je zubar Maman i gospođi von Brandeiss dok mi je pritiskao udlagu o donje zube. Uzeo je zlatnu žicu i počeo je provlačiti kroz rupice na udlazi. Žicom je obuhvatio unutarnju stranu zuba, a zatim je monsieur Laveran odrezao oštre krajeve i pritegnuo ih čvrsto maticama za zlatnu vrpcu s vanjske strane. Nikada do tada nisam bila svjesna svoja trideset dva zuba dok ih nije svezao jedan po jedan. Sekunde su se vukle lijeno i zlokobno. Poželjela sam biti bilo gdje, samo ne u tom stolcu. Ni tisuću lekcija iz zemljopisa ne bi nikada moglo biti tako bolno.
Kad je zubar završio s poslom — uz moje batrganje i uzmicanje, bezbrojne tihe suze i uvjeravanja monsieura Laverana da će biti brže gotov ako ostanem mirna — mehanički je sat odavno već bio otkucao četiri. Izvan Hofburga nebo je postalo paleta plavih i zlatnih nijansi, posljednji bljesak zimskog sunca koji je najavljivao ljubičasti suton. Umirala sam od gladi jer propustila sam i ručak i zakusku sa čajem, ali nisam mogla zamisliti da ću ikada više jesti. Usta su me boljela od duge razjapljenosti. Zlatne vrpce ukopale su mi se u nježne desni. Matice na zubima greble su mi unutarnju stranu usnica dok nisu prokrvarile. Stežući zrcalo, motrila sam svoj odraz. »Budi hrabra, Antonia«, šaptala je guvernanta. Ali pred sobom nisam vidjela buduću prijestolonasljednicu Francuske, nego čudovište. Povukla sam zakrvavljeni žuti ubrus i time samo zategnula čvor. Svukavši ga preko glave i bacivši ga na pod, istrčala sam iz blagovaonice ne zaustavljajući se. Kad sam stigla u svoje odaje, bacila sam se na postelju s baldahinom. Obuhvativši Poupée jednom, a Mops drugom rukom, zarila sam glavu u jastuk i zajecala poput malenog djeteta.
Iako je gospođa von Brandeiss došla po mene, odbila sam spustiti se na večeru. Moja su se usta napuhnula kao u ribe. Bila sam ružna i očajna. Sve u svemu, nije mi bilo teško samosažaljevati se; koja je još princeza prošla takve muke da bi mogla ponijeti stranu krunu? Pa ipak, suze su mi prestale teći kad sam o svom neizbježnom položaju počela razmišljati na način kršćanskog mučenika: patnja može samo ojačati dušu.
Tiho kucanje na vratima te večeri izvuklo me iz postelje. »Tko je?« šapnula sam.
»Ja sam. Važno je. Tončice, otvori vrata.«
Poslušala sam. Karolina je stajala preda mnom, privijajući uz tijelo bijelu spavaćicu od batista, dok su joj iz platnene kape bježale kovrče boje meda. Pružila mi je trbušastu čašu do pola ispunjenu tekućinom jantarne boje. »Popij ovo«, rekla je. »Ublažit će ti bolove. «
Prinijela sam čašu za vinjak nosnicama i udahnula voćnu, pomalo kiselkastu aromu: bila je to rakija. »Ali ja ne volim žestoka pića«, usprotivila sam se.
»Smatraj to lijekom«, odgovorila mi je sestra.
I tako sam progutala rakiju u jednom velikom gutljaju koji mi je zapekao grlo. No Karolina je i dalje izgledala nezadovoljno. »Što je bilo?« Čim sam to izgovorila, usnice su joj zadrhtale.
»Maman je za večerom izjavila nešto što ti želim reći sama, prije nego što čuješ od nekog drugog.«
Sjele smo na postelju jedna do druge, baš kao što smo običavale kad smo bile mlađe, i mahale bosim nogama, lagano stružući po podu.
Sestra me uhvatila za ruku. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je uspjela prozboriti. »Pretpostavljam da je to bilo neizbježno«, rekla je, gutajući jecaj.
Primila sam njezinu drugu ruku. »Što to?« Želudac mi se uznemirio poput akrobata koji gubi ravnotežu visoko u zraku.
»Moj portret, koji je monsieur Ducreux gotovo dovršio... Poslat će ga u Napulj. Kralju.« Glas joj je napuknuo. »Ferdinandu... Ferdinandu idiotu. Maman i njegov otac, kralj Španjolske, dogovorili su se — ja ću postati njegova mladenka umjesto Josephe.«
Soba se počela okretati oko mene. »Ne, nemoguće. Ne i ti!« Zagrlila sam Karolinu i pritisnula joj glavu na svoje grudi. Bez imalo sumnje, postala je mekša i oblija. Premda će napuniti šesnaest godina tek u kolovozu, izrasla je u ženu. I postala dovoljno zrela da bi mogla biti kraljica.
Pokušala sam pronaći razlog protiv vjenčanja. »Ali ti čak ne govoriš njegov jezik!«
»Nema potrebe«, Karolina je odgovorila tužno. »U dvoru i parlamentu — kao i drugdje — govori se francuski; to je zajednički diplomatski jezik. A uz mene će biti njemačke pratilje s kojima ću moći razgovarati na našem jeziku. Čak ni Njegovo Sicilijansko Veličanstvo ne govori jezik Dantea i Petrarce. Koliko znamo, poznaje samo lokalni napuljski dijalekt.« Skupila je nosnice kao da je onjušila ucrvanu ribu. »To je govor kojim govore seljaci.«
Karolina mi se zatim ispričala što mi se rugala kad je vojvoda de Choiseul stigao u Hofburg. Unatoč majčinim laskavim riječima o njezinoj nadarenosti i sposobnostima, Karolina je priznala da mi je pomalo zavidjela na mojoj sudbini, shvativši da je monsieur Ducreux u Beč stigao radi mene, a da je slikanje njezina portreta bilo samo varka kojoj je svrha bila odvratiti pozornost s važnosti moje uloge u budućnosti Austrije. Da, Karolina se složila, jednog dana sve ćemo negdje biti kraljice — ali ja, obiteljska mezimica (osim možda Maxla, naravno), djevojčica koja se činila glupom guskom, jednog će dana vladati najotmjenijim europskim dvorom, a njezina će sudbina biti daleko manje slavna.
»I tako će sad mene otpraviti u bučnu zabit kako bih učvrstila majčine veze sa španjolskim Bourboncima, kao što ćeš ti jednog dana učvrstiti francusku granu našeg habsburškog obiteljskog stabla.« Sestrin govor postajao je sve glasniji i brži. Nikada nije uspjela obuzdati svoj temperament. »Znaš li da je, kad je kralj Ferdinand čuo da je Josepha umrla, ta budala iscenirala pogrebnu povorku kroz svoj dvorac u Napulju? Odjenuo je jednog slugu u žensku odjeću i čokoladom mu napravio mrlje kao od velikih boginja!« Vidjevši koliko sam zaprepaštena, Karolina je na trenutak zastala da uhvati dah. »Oh, ma petite«, zajecala je, »ne možeš zamisliti kako mi je teško!«
»Kakvo li je samo čudovište taj kralj! Kako da te Maman pušta k njemu?« Ali već sam znala odgovor na to pitanje. Od nas se očekivalo da glave držimo uspravno, te ruže u punom cvatu na vratovima kao u labuda, i podnesemo sve, ma kakvu nam sudbu Maman odredila. Ali to nije umanjilo bol zbog rastanka. Još sam tugovala za našom umrlom sestrom Josephom. A obje smo znale da kad Karolina stigne u Napulj, posve je moguće, gotovo sigurno, da se više nikada nećemo vidjeti. »Ne mogu podnijeti da te izgubim«, rekla sam sestri stežući joj ramena kao da je tako mogu zadržati tu, na rubu svog kreveta, pukom snagom svojeg zagrljaja. Oh, kad bi to barem bilo moguće! »Ovdje će biti tako tužno kad odeš. Moraš mi pisati svaki dan.« Uspjela sam se slabašno nasmijati. »Moraš mi obećati da ćeš mi reći kako je to biti udana žena.«
Sjedile smo na krevetu okrenute jedna prema drugoj, podvijenih nogu. Karolina je posegnula za uvojkom koji mi je pobjegao ispod kape. Omotala ga je oko svojeg prsta. »A moram ti priznati i to da ti uopće ne zavidim na tom lavljem kavezu u ustima!« rekla je pokušavajući unijeti malo sunca u najmračnije trenutke naših života.
Uspjela sam pronaći rupčić i obrisala rijeku suza. »A čeka nas još toliko toga«, rekla sam. »Jednog dana možda me nećeš više moći prepoznati!« Maman namjerava angažirati dvojicu francuskih glumaca iz Burgtheatra da me nauče pravilnoj dikciji i govorništvu.«
Imitirala sam način na koji bih mogla zvučati kad me obuče, naglašavajući svaki suglasnik i produžujući samoglasnike s komičnom preciznošću. »Bon-joooour, Vo-tre Maaa-jes-téeeeee; je suuuuuuiiiis l’ar-chiiii-duuuuu-chesse Maria Antonia d’Au-triiiiiche.«
Vidjela sam da je to moje ludiranje razveselilo Karolinu i nastavila je upućivati u majčin složeni plan koji bi slabo školovanu gusjenicu poznatu kao Maria Antonia trebao pretvoriti u predivnog leptira. Un papillon. »Monsieur Noverre, veliki baletni stručnjak, pozvan je da napusti dvorac vojvode od Württemburga u Stuttgartu kako bi me ovdje, u Beču, poučio plesu.« Ne samo to, sestra vojvode de Choiseula poslala je vlastitog friseura da mi osmisli frizuru. Ako ništa drugo«, rekla sam Sarloti stežući joj ruku, »ti si ispala savršena.«
»Savršena za ružna i indolentna idiota koji zabavlja veleposlanike u zahodu«, odgovorila je Karolina gorko. »Odvratni i glupi indolentni idiot.« Težak uzdah oteo joj se iz usta. »Oh, oh, meine kleine Schwester — moja draga sestrice — ako već ne mogu pronaći sreću u braku, nadam se da će bar tvoj brak s francuskim prijestolonasljednikom biti ispunjen radošću i donijeti ti puno male djece.«
Kimnula sam glavom. »Volim djecu.«
Pogledala je moju omiljenu lutku. »Nek’ ti onda sobe ispuni veselo gugutanje pravih malih lutaka.« Karolina je ljuljala Poupee u rukama. »Lice joj je prljavo«, primijetila je pa, liznuvši prst, uklonila crnu mrlju s lutkina obraza, istom kretnjom kakvom je gospođa von Brandeiss rupčićem stotinama puta brisala moje lice. Karolina je popravila lutkinu žutu haljinu i namjestila joj rubac i kapicu.
Gledala sam Poupee s ljubavlju kao da je dijete koje ću jednog dana maziti i paziti, čiji će svaki glasić izazvati valove oduševljenja. »Htjela bih ih imati šesnaest. Baš kao Maman.«
Sestra se zarumenjela. »I ja. Šesnaest. Tako da ih sve mogu voljeti, kad već ne mogu muža. A sva će biti debela, zdrava i živahna. S velikim ružičastim obrazima i punašnim ručicama.«
Od tada, pa sljedećih nekoliko tjedana do Karolinina dogovorenog vjenčanja sedmoga travnja, svaki trenutak koji smo uspjele provesti zajedno bio nam je vrlo dragocjen. Monsieur Ducreux trebao je dovršiti portret moje sestre koji će poslati u Napulj prije sestrina dolaska dvanaestog svibnja. U međuvremenu sam morala izdržati neugodne žvale i žice koje su mi stezale zube poput zlatne ograde; nije bilo govora da me slikar počne slikati prije nego što mi uklone tu napravu. Jedanput na tjedan, monsieur Laveran provjeravao je kako napredujem, često zatežući sićušne matice koje su držale žice tako da sam bila sigurna kako mi se zubi razmiču, premda me zubar neprestance upozoravao da proces ni približno nije tako brz kao što mislim.
I dok su se planovi za Karolinino vjenčanje nastavljali ubrzanim tempom, ja sam napredovala sitnim korakom, poput bijelih pastuha u Španjolskoj školi jahanja. Jednog jutra poslije doručka pridružila nam se krhka, bezizražajna žena u tamnoplavoj haljini čija je napudrana kosa bila iste boje kao i bijela put, a na licu su se isticale samo uske, tamne obrve. Njezino bezbojno lice nije odavalo nimalo smisla za humor.
Maman ju je predstavila. »Antonia, ovo je grofica von Lerchen-feld. Ona će od sada nadzirati tvoju izobrazbu.«
Što? Majka je mogla postići jednak učinak tako da me zgrabi za uski struk i istjera sav zrak iz mene. Nekoliko proteklih tjedana nije mi donijelo ništa osim tuge. Najprije sam otkrila da ću izgubiti svoju najdražu Karolinu zbog daleke zemlje iza planina i muškarca-dječaka koji ne bi mogao vladati ni u štali; a sada su mi zamijenili i voljenu guvernantu — oslonac na koji sam računala. »Ne razumijem, Maman.« Oči su mi se napunile suzama i mučila sam se da ih spriječim. Maman me prekorila zbog djetinjasta otkrivanja osjećaja za koje sam, na rubu odrastanja u ženu, bila već prestara. Zapravo, Maman je smetala pretjerana sentimentalnost izražena u bilo kojoj dobi.
Tvrdoglavo sam zauzela stajalište. »Gospođa von Brandeiss je bila tako dobra.« Htjela sam još dodati i da je volim, ali nisam se usudila.
»Dapače«, rekla je Maman, ne obraćajući pozornost na drhtanje mojih usnica. »Ona jest dobra. A ta njezina dobrota te opći nedostatak znanja o povijesti, znanosti i klasičnom obrazovanju, dva su razloga zbog kojih si tako praznoglava u dobi od dvanaest godina. Vidjet ćeš da grofica von Lerchenfeld nije tako popustljiva.« Izraz lica postao joj je blaži. »Ali neće se pretvoriti u čudovište ako se ne usredotočiš na učenje. Naredila sam grofici da te svaki dan uči francuski, povijest, zemljopis i krasopis. Počet ćete u Rosenzimmeru, nakon današnje jutarnje mise.«
Odgojeni smo tako da se o majčinim odlukama ne raspravlja. Gospođa von Lerchenfeld, sa staromodnom uškrobljenom kapom koja je isticala podjednako kruto držanje, posljednja je dva mjeseca »dovršavala« Karolinu, pripremajući je za buduću napuljsku kraljicu. Prije toga poučavala je odijevanju naše starije sestre. Karolina me uvjerila da naša nova guvernanta nije čudovište, ali nije bila ni grofica von Brandeiss. A ako je Karolina uspjela preživjeti tu ženu, valjda ću moći i ja.
Moja prva lekcija s groficom bila je neopisivo zatupljujuća, beskonačna litanija imena, datuma i osoba, od čega se malo što zadržalo u mojoj glavi više od nekoliko trenutaka. Nakon prvih pola sata uhvatila sam se kako vrludam pogledom po sobi, pratim uzorke na parketu vrhom papuče, zurim u ukrase na baldahinu od crvenog baršuna priželjkujući da je u mojoj guvernanti više života, a istodobno sam bila sigurna kako bi ona htjela da budem mirnija i pozornija. Možda kao Karolina. Ali, ma koliko se trudila — a uistinu sam se naporno pokušavala usredotočiti — jednostavno nisam mogla učiti ono što me ne zanima.
Kad je iscrpljena grofica zaključila da je dosta učenja za taj dan, moje je olakšanje svakako bilo očito. Mrštenje gospođe Lerchenfeld govorilo je da joj se to ne sviđa. Sljedećeg popodneva odlučila sam biti bolja, ali kad sam se uhvatila kako buljim u prazno tijekom opisa bitaka koje smo vodili u Sedmogodišnjem ratu, promijenila sam temu upitavši je gdje se rodila.
»U Bavarskoj«, odgovorila je grofica, zaprepaštena mojim pitanjem.
»Nedostaje li vam domovina?«
Oči su joj se zamaglile, što me, priznajem, iznenadilo. »Bilo je to vrlo lijepo mjesto za odrastanje«, rekla je. To je bilo vjerojatno prvi put da sam u njezinim riječima pronašla nešto osjećaja. Ipak, pretpostavljala sam da u njezinoj preozbiljnoj ljušturi od tijela kuca ljudsko srce.
Oslonila sam glavu o dlanove i zagledala se u nju. »Molim vas pričajte mi malo o tome«, rekla sam. U tren oka, moje pitanje više nije bilo smišljena taktika odvlačenja od teme; sada me uistinu zanimalo što je to tako dirnulo moju učiteljicu. »Htjela bih znati sve o Bavarskoj.«
»Ondje ima mnogo prekrasnih šuma, a zrak je svjež i mirisan...«, počela je, a zatim nastavila maglovitim, romantičnim sjećanjima na rodno mjesto. Činilo se da nije prošlo mnogo kad je grofica pogledala kićeni mehanički sat uza zid. »O, Bože, zar je već toliko!« uzviknula je. »No dobro, o bitki kod Lobositza nastavit ćemo sutra.«
Nisam htjela da grofica von Lerchenfeld misli kako smo protratile još jedno poslijepodne obuke i zato sam je sljedećeg dana ugodno iznenadila pronašavši Bavarsku na zemljovidu, kao i Schwarzwald, Crnu šumu, ponavljajući ono čime se ponosno hvalila — umijeće izrade satova i torti od višanja. Možda, predložila sam plaho, kad bih kušala takvu finu slasticu, možda tada nikad ne bih zaboravila lekciju o Bavarskoj!
Tjedni su prolazili — a to je značilo da će uskoro proći tri mjeseca zatočeništva u Fauchardovim žvalama; no to je ujedno značilo i neizbježnu Karolininu udaja za kralja Ferdinanda Napuljskoga. Izvan Hofburga zima je bila na odlasku, a sitne travke počele su izbijati iz pukotina u pločniku. Ptice su me budile pjesmom, a poslijepodnevno sunce više nije nestajalo tako brzo. Prvi put u životu plašila sam se dolaska proljeća.
Sedmoga travnja, kad je drveće počelo cvjetati, moja voljena Karolina, odjevena u zlato s mrežastim velom od bijelog organdija, korzeta urešena dragim kamenjem, kose podignute visoko i povezane bisernom niskom, vjenčala se na daljinu s kraljem obiju Sicilija u Augustinskoj crkvi u Beču. Elegancija i raskoš Karolinine vjenčanice nisu mogli biti u većoj opreci s patnjom njezine duše.
Naš brat Ferdinand, jedva godinu stariji od mene, kleknuo je pokraj Karoline uz oltar, predstavljajući svojega napuljskog imenjaka. Za nekoga tako sklona dječačkim nepodopštinama, svoj je zadatak shvatio vrlo ozbiljno. Moja je sestra tužnim, ali dostojanstvenim pogledom pratila biskupa tijekom cijeloga svadbenog obreda. Tog jutra Karolina me upozorila da me se neće usuditi pogledati jer bi mogla briznuti u plač. Ali ona je bila čvršća od mene, a meni bi dobro došlo nešto od njezine prirode. S impresivnom dozom samouvjerenosti i zrelosti za petnaestogodišnju djevojku, već je odlučila da će iz života izvući najbolje, unatoč njezinu suprugu. Ferdinand Napuljski je nasuprot mojoj pametnoj sestri bio slab i nezainteresiran vladar, a ona je to htjela upotrijebiti u svoju korist. Čula je da ga ne zanima ništa osim lova. »Wunderbar!« rekla mi je. »Magnifique! Dok se on zabavlja klanjem nedužnih zvijeri, ja ću se pozabaviti ministrima i postati vladarica obadviju Sicilija. Kralj u suknji i korzetu.«
Unatoč tomu, raspoloženje na svadbenom primanju — velikoj večeri s više od dvanaest sljedova u zrcalima urešenu Spiegelsaalu gdje smo uvijek objedovali u prilikama od državnog značenja — bilo je više pogrebno nego svadbeno, jer kad zdravice zamru i kristalni se pehari isprazne, kad se torte i kolači pojedu, a vojska pedantnih slugu u livrejama pospremi ljepljive tanjure, Karolina će se oprostiti od obitelji i domovine. Kako su minute prolazile, tako sam postajala nestrpljivija, srce mi je kucalo brže, želudac mi se okretao u spoznaji da se ovi trenuci više neće moći vratiti. Kad padne mrak, Karolinina prisutnost postat će samo uspomena koja će početi blijedjeti već sutradan; jeka njezinih cipelica, otisak glave na jastuku.
Iznad dvorišta Hofburga nebo je bilo prošarano sivim, prijetećim munjama. Iza tri para konja usklađene, crvenkastosmeđe boje, čekala je golema berlina koja će prevesti Karolinu od Beča, preko Laxenburga južno i Dolomita, u Italiju. Za Maman ta je luksuzno opremljena crno-zelena kočija, sa zelenim kotačima urešenim čistim zlatom, bila simbol carske raskoši. Za mladenku i mene bio je to mrtvački kovčeg na kotačima.
Svi mi — Maman, Joseph, Christina, Élisabeth, Amalia, Leopold, Ferdinand, Maxl i ja — okupili smo se za oproštaj. Karolinine dvije dvorske dame, njezine službene gardedame, već su sjedile u kočiji, a njihove bezbrojne suknje i podsuknje ostavljale su malo mjesta nevoljnoj nevjesti. Konji s uresima u habsburškoj crnoj i žutoj boji, nestrpljivo su toptali kopitima dok je kočijaš (kojega je više zanimala puna vreća negoli naša tuga) puckao dugu, glinenu lulu. Karolinu je slijedila pratnja njemačkih djevojaka koje nije ispratio nitko važan.
Svatko od nas zagrlio je Karolinu, već nekoliko sati kraljicu od obadviju Sicilija. Omotala sam jedan njezin blago napudrani uvojak oko prsta kao znak djevojačke privrženosti. »Osjećaš li se imalo drukčije sada, kad si kraljica?« šapnula sam.
Karolina se odmaknula, tek toliko da mi rukama obuhvati lice. »Samo malo«, priznala je uz slabašan smiješak. »Sad, kad sam kraljica, ako poželim, mogu se suprotstaviti Maman!«
Zahihotale smo, ali smijeh je brzo zamro kad smo shvatile da smo posljednji put jedna uz drugu, dvije kćeri Austrije, kao dvije crvene trešnje na jednoj peteljci.
»Mein Gott, već si mi počela nedostajati«, šapnula sam joj na uho. Suza mi je kliznula postrance niz nos.
»Maman nas gleda«, Karolina je rekla nježno. Bila je to gotovo isprika.
»Antonia, ça suffit«, rekla je majka. »Dosta je bilo. Rastanci su dio života.«
Karolina i ja polagano smo se razdvojile, nevoljko, dodirujući se samo vrhovima prstiju u rukavicama, kradući još jedan zajednički trenutak.
»Antonia, dosta je.«
»Oui, Maman.« Okrenula sam se i udaljila, gotovo ponizno, bojeći se da ću briznuti u plač ako ponovno pogledam Karolinu.
Vrlo službeno, Maman je poljubila Karolinu u oba obraza. »Sretan put, kćeri moja. Osvjetlaj obraz kuće Habsburga pobožnošću, razumnošću i, više od svega, plodnošću.«
Sestrine su oči bile orošene. Ali kad su Karolini pomogli popeti se u kočiju, snaga njezinih osjećaja nadvladala ju je. Srce mi se cijepalo dok sam stajala na kamenom kolniku, cupkajući u potpeticama. Podignula sam Mops i mahnula njezinom šapicom; svijetlosmeđe se krzno ubrzo natopilo mojim suzama.
Pucanj kočijaševa kožnatog biča pokrenuo je konje i kočija se otkotrljala iz dvorišta, ljuljajući se lijevo-desno. Ali tik prije prolaska kroz vrata, kočijaš je zategnuo uzde i naglo zaustavio berlinu. Vrata su se otvorila. Sluga je još užurbano razvlačio ulazne ljestve, kad je Karolina izletjela na kameni kolnik, gotovo ostavši bez obuće. »Tončice!« povikala je. Podignula je teške suknje i potrčala prema meni kao da joj život ovisi o tome, dok ju je pratio dugi skut raskošne tkanine. Predala sam Mops Maxlu i raširila ruke da je zagrlim. Nekoliko trenutaka ostale smo čvrsto pripijene jedna uz drugu, nepomične osim naših uzdrhtalih ramena.
»Još nisam srela muža, a već živim u nesretnom braku«, promrmljala je Karolina tako da je nitko drugi nije mogao čuti. »Ne mogu odagnati strah da te čeka sudbina poput moje.« Poljubila me u usta. Usne su joj bile meke i slane od suza. Karolina se udaljila nekoliko centimetara i pogledala moje žalobno lice. »Sois courageuse, Tončice. Budi hrabra.« Te su riječi bile utjeha meni koliko i pokušaj da utješi samu sebe.
Karolina se okrenula i bez riječi uputila natrag u berlinu kao da se penje na gubilište — ponosno i prkosno uzdignute glave. Dvorištem je vladala zlokobna tišina. Gledali smo kako joj sluga ponovno pomaže popeti se u kočiju, čuli kako su se vrata zalupila, brava škljocnula, a kočijaš podviknuo konjima pokret. Dok je Karolina zauvijek napuštala Beč, ugledala sam njezino lice prislonjeno uza staklo, pokušavajući još jedanput pogledati dom. Nikad je više neću vidjeti.

6. POGLAVLJE


Postanak

LJETO 1768.

Nakon Karolinina odlaska, Maman je Rosenzimmer proglasila učionicom, ili bi možda bilo bolje reći laboratorijem, gdje će se uz dobru dozu alkemije austrijska nadvojvotkinja pretvoriti u francusku prijestolonasljednicu. Golem mehanički sat koji je dostojanstveno sjedio na četiri pozlaćene noge mjerio je vrijeme udarajući jedanput svaku četvrt sata, a u pune sate udarcima kazivao njihov broj, dok bi se istodobno minijaturne replike mojih roditelja vrtjele u menuetu uz pratnju zvukova glazbene kutije. Osjećala sam se bliže tati dok sam učila u Rosenzimmeru, a vjerujem da je i Maman osjećala da on prati kako napredujem. Cesto sam mislila da je svu zalihu osjećaja potrošila na oca i zato ih nije mogla dati potomcima. Zbog jedinstvene kombinacije preciznosti i predanosti, zapisala je u molitvenik trenutak očeve smrti i znala u dan koliko dugo je bila udana za Franju Stjepana Lotarinškoga.
Car Franjo Prvi, moj suprug, umro je uvečer osamnaestog kolovoza tisuću sedamsto šezdeset pete godine u pola devet. Živio je 680 mjeseci, 2.598 tjedana, 20.778 dana ili 496.992 sata. Naš sretni brak trajao je dvadeset devetgodina, šest mjeseci i šest dana, 1.540 tjedana, 10.781 dan ili 258.744 sata.

Voljela sam zamišljati da će se i moj brak s prijestolonasljednikom — ako ikada bude sklopljen — pokazati tako sretnim. A ako Bog odluči muža uzeti k sebi prije mene, također sam se nadala da će mi nedostajati kao i otac majci.
Među tisućama soba u golemom Hofburgu, Rosenzimmer je meni bila jedna od najdražih — premda sam posjetila samo njihov dio jer su se obiteljski poslovi odvijali ondje gdje smo živjeli, u krilu Leopoldine, nazvanu prema majčinu djedu. Rosenzimmer je dobio ime po ukrasnim platnima naslikanim u ulju iznad svih dovrataka — predivne mrtve prirode koje su prikazivale ruže u svim veličinama i bojama. Kad sam bila mlađa, pokušala sam uvjeriti sestre da i sama soba miriše na ruže. Tak godinama poslije doznala sam da je taj miris koji dolazi iz jarkocrvenog baldahina, teških baršunskih zastora, pa čak i slika, zapravo bio majčin omiljeni parfem.
Bilo je to savršeno mjesto za moju pouku, ne samo zbog sata, nego i zato što je prostorija bila dovoljno velika za glazbenike koji su pratili plesnu obuku s baletnim stručnjakom monsieurom Noverreom. Parket ulašten do visokog sjaja također je pružao savršenu podlogu za učenje dvorskih plesova popularnih u Versaillesu.
Koreografov dolazak u Beč omogućio mi je dobrodošao predah od dosadnih sati koje sam proteklih večeri provodila uz majčino rame, učeći igrati kartaške igre koje su bile posljednja moda u Francuskoj. Piket mi se donekle svidio, a Papa Ivan bila je zabavna igra, no, jedna me igra ubijala od dosade. Bila je to igra slična lotu u kojoj bi se stavljali ulozi na brojeve koje je »bankar« izvlačio iz vrećice, a zvala se cavagnole; nažalost, baš je ta igra bila najpopularnija na francuskom dvoru. Mogla sam se samo nadati da će do moje udaje za prijestolonasljednika otkriti nešto uzbudljivije čime će ubijati večeri na dvoru. Zar ne bih umjesto toga mogla jednostavno učiti kako biti dobra domaćica? Maman, savršeno svjesna da nikada neću moći na istome mjestu provesti više od dvije minute, bila je izvan sebe. Bilo je nužno ovladati pravilima cavagnole i igrati je partiju za partijom, predano i vješto. Uzdisala sam od muke. Ne mogu opisati koliko sam se veselila plesnoj pouci.
Zamislila sam predivnoga gospodina nazalnoga glasa i afektiranih kretnji, natopljena pomadama i parfemima. U mojoj mašti monsieur Noverre bio je vitak i graciozan poput plamenca, a nikada ne bi napustio svoje odaje ako se bi potpuno našminkao poput dvorjana Versaillesa, s premazom bijele olovne kreme preko cijelog lica, crnom maskarom na očima, jarkim crvenim krugovima na obrazima i točkom koja bi njegove usne pretvorila u Kupidonov luk.
Ali monsieur Noverre nije bio onakav kakvoga sam ga zamišljala. U stvarnosti je izgledao više kao Englez, pa čak i Nijemac, nego Francuz; zapravo uopće nije nalikovao na stručnjaka za balet. Trudila sam se prikriti neugodno olakšanje kad sam vidjela da je riječ o genijalnome gospodinu čvrste figure, šiljata nosa i napudrane kose svezane u rep, inteligentna i potpuno nenašminkana lica te ne pretjerano namirisana. Nije ni čudo da se tako svidio Maman. Što se odijevanja tiče, naš dvor nije imao tako stroga pravila kao francuska, osim u službenim prilikama. Vjerujući da je čovjek privlačniji onakav kakvim ga je Bog stvorio, majka je izbjegavala tešku šminku i rijetko stavljala čak i ruž za usne. Ako smo htjeli postići rumeni izgled obraza kao da pucamo od zdravlja, poučila nas je da ih štipamo dok ne pocrvene. Kad ne bi bio praznik, proslava ili kakav službeni događaj, odijevali smo se kao i svaka druga plemićka obitelj.
Premda je monsieur Noverre proputovao svijet i govorio nekoliko jezika, Maman mu je naredila da mi se obraća na francuskom kako bih ga bolje naučila. Prema njezinim uputama, plesne lekcije uvijek su počinjale menuetom jer sam taj ples već znala i samouvjereno izvodila plesne korake. Plesanje plesa koji sam naučila još kao dijete davalo mi je hrabrosti da se uhvatim u koštac s kadrilom i gavotom.
Ubrzo sam počela obožavati monsieura Noverrea i njegovo zabavno dirigiranje glazbenicima udaranjem potpetice o pod i mahanjem drškom lornjona dok plešem s jednog kraja Rosenzimmera na drugi. To je bio jedini dio mojega općeg školovanja u kojemu sam pokazala veliku sposobnost, a ipak je monsieur Noverre uspijevao usavršiti me još više. Prirođena gracioznost nije bila dovoljna. Važna je bila tehnika. Buduća francuska kraljica morala je biti une danseuse nonpareil — plesačica bez konkurencije u cijelome kraljevstvu. Svakako će me znati pohvaliti kao najbolju plesačicu u Francuskoj, ali monsieur Noverre me pripremao da takve komplimente uistinu zaslužim. Na njemu je bilo osigurati izostanak bilo kakva podsmijeha iza mojih leđa.
Baletni majstor nije zatvarao usta dok sam vježbala korake. » Oui, glavu držati tako. Parfait!« uskliknuo bi. »Ali vaše držanje, stav, idemo gore-gore-gore — ramena dolje i natrag, glava gore, vrlo ljupko, oui? Savršeno. Oup! Non-non-non, ne zaboraviti port de bras — ruke u krug, gracioznije, oui? Ne isturati ramena, ne idemo se tući. Sve mora biti zaokruženo, od naginjanja glave do uvijanja dlana.« Monsieur Noverre pridružio mi se u plesu. »A kad kročite u promenadi, oči gledaju naprijed, ramena su dolje, ispršeno, kao da pokazujete dragulje. Zamislite da nosite predivnu dijamantnu ogrlicu i želite je pokazati svima. Oui — c’est ça — to je to! Parfait! Très charmante!«
Ovladati kadrilom bilo je znatno teže jer je bilo mnogo inačica toga plesa za četiri para. Austrijska nadvojvotkinja nije mogla plesati sa slugama, tako da su moja braća i sestre morali pomoći mojim manevrima nalik na pješačke. Glava mi je bila puna naziva plesnih koraka tako da sam sanjala Chaîne des Fleurs, Moulinet, Passé-Passé, Boulangère, i Corbeille. Košara, mlinar, špula, vijenac od tratinčica — probudila sam se usred noći dok mi je srce divlje lupalo, a pazuha mi se znojila, jer sanjala sam da sam izvela Moulinet usred bala u Versaillesu, a svi drugi plesači Boulangère.
Kadrila, gavota i menuet plesali su se diljem europskih dvorova, ali u Versaillesu su posvećivali veliku pozornost njihovoj izvedbi. No uskoro sam doznala da je na dvoru Luja XIV. način na koji netko hoda podjednako važan kao i način na koji pleše. U sklopu kulturnog ponašanja, bilo je apsolutno prijeko potrebno ovladati kretanjem iz sobe u sobu poznatim kao »versajsko klizanje«, koje je uvedeno za vrijeme Kralja Sunca. Ne samo da sam morala usavršiti tu jedinstvenu vještinu, nego ću zbog smrti kraljice Marije Leszczyńske na 24. lipnja, dok se Luj ponovno ne oženi, kao prijestolonasljednica imati najviši status prve žene Francuske. U skladu s time, kao i u slučaju plesa, morat ćemo osigurati da moje klizanje nadmaši sve druge dvorske dame u ljepoti i ljupkosti.
Samo su žene klizile, ali da bi me naučio kako treba, majstor plesa morao je usto odjenuti i grand pannier — veliku košaru. Ti smiješno veliki nosači sukanja, vrlo slični onima kakve je u prošlim vremenima nosila engleska kraljica Elizabeta, već odavno se nisu nosili u Beču, ali u Versaillesu, uvjeravao me monsieur Noverre, žene su i dalje nosile les grands panniers kad bi prigode to od njih zahtijevale. I tako, kordon slugu žurno je poslan u kraljevsku garderobu da pronađe dva zastarjela kaveza.
U međuvremenu monsieur Noverre nekako je uspio pronaći igračku na guranje — par drvenih konjića koji su nekad pripadali Maxlu, ali su poslije proslijeđeni unuku Frau Schwab, malene žene s grbom koja je čistila naše peći od pepela. »Regardez les chevaux, madame l’archiduchesse. Pogledajte konje«, rekao je baletni majstor. Uhvatio je uzicu palcem i kažiprstom i povukao igračku. »Što mi možete reći o njima?« pitao me.
Nisam bila sigurna što bih to trebala vidjeti. »Što bih trebala reći o njima?«
»Kakav im je korak.«
»Nikakav, zaboga«, rekla sam. »Pa na kotačima su.«
»Aha!« Monsieur Noverre trijumfalno je izvukao lornjon. »Exactement!« Prišao mi je, vukući igračku za sobom. »Kad pravilno izvedete versajsko klizanje, i vi ćete izgledati kao da ste na kotačima.«
»Ovako?« S golemim entuzijazmom počela sam po sobi izvoditi male chasées. Oponašala sam konje dobro, ali ne one na kotačima. Rezultat je više nalikovao na galop nego na klizanje. A i gotovo sam ostala bez cipela. Natikače s dvorskim petama od pet centimetara — koje su u Versaillesu bile poznate kao Lujeve potpetice — bilo je teško zadržati na nogama i bez imitiranja klizanja na kotačima.
»Ne baš.« Baletni je majstor zahihotao, zabavljen mojim odlučnim pokušajem. »Želite li da vam pokažem kako se to radi, ili to madame l’archiduchesse želi sama odgonetnuti?«
Taj blagi ukor nagnao me da pomislim kako bih ipak prije mogla naučiti pokrete ako pozornost posvetim poučavanju nego da ih pokušavam izvesti samostalno, metodom pokušaja i pogrešaka.
Monsieur Noverre stajao je preda mnom, posve prirodno, stopala u položaju en parallel, jedva svinutih koljena. Premda mu je torzo bio potpuno uspravan, kao da je utegnut u kruti korzet poduprt dugom šipkom, sasvim se lagano nagnuo prema naprijed i podignuo u demi-pointe., tako da je težinu oslonio na jastučiće stopala.
»Maintenant, regardez moi — gledajte me sad«, rekao je i počeo povlačiti stopala sitnim, gracioznim koracima, krećući se vrlo brzo — u neprekidnom nizu sasvim sićušnih pas de bourrées. »Primijetite, madame Antonia, da su mi pete ostale malo podignute tik iznad poda, a ostatak mojih stopala ne napušta tlo.« Bilo je to najsmješnije kretanje koje sam vidjela u životu.
Usudila sam se oponašati njegov stav, ali kad sam se vidjela u zrcalu, vidjela sam da više nalikujem na Königen, našu kujicu kokera španijela kad se priprema na nuždu, a ne želi si unerediti pozadinu.
»Zamalo«, rekao je monsieur Noverre diplomatski. Ponovno je pokazao pravilan položaj. »Ne treba se tako jako spuštati, premda koljena trebaju biti svinuta i gipka. Zamislite da na cipelama imate kotačiće. Jeste li ikada gledali kako mađioničar izvodi trikove?« pitao me i, prije nego što sam mogla odgovoriti, dodao: »Mislite da nešto vidite, ali oči vas varaju. To je versajsko klizanje. Nijedan se korak ne smije primijetiti. Zapravo, uopće ne smije nalikovati na korak. Treba izgledati kao da žena lebdi centimetar ili dva od tla. A kad se pravilno izvede, promatrač može samo uzviknuti: >To je zacijelo čarolija Iako se klizanje činilo razmjerno jednostavnim, nije ga bilo tako jednostavno graciozno izvesti. Zapravo, bilo je prilično naporno i nakon samo nekoliko minuta noge su me boljele od balansiranja na jastučićima stopala dok sam pokušavala pete držati odignute od parketa. Na moje zaprepaštenje, otkrila sam da mi klizanje ne uspijeva. Posrnula sam kad sam pomaknula desnu nogu, a potplat desne cipele mi se zalijepio o pod, izbacivši me iz ravnoteže.
»Nemojte očekivati da ćete svladati pokrete u jednom danu«, ohrabrivao me monsieur Noverre. »Nekima za to trebaju godine.«
»Ali ja nemam na raspolaganju godine«, pobunila sam se. Kad sam popravila držanje, nastavila sam vježbati versajsko klizanje dok nisam osjetila veće samopouzdanje, a koraci mi postali glađi. Mogla sam samo pomisliti kako uz potrebnu odjeću uz dodatak kaveza — krući korzet i golemu suknju teška obruba koja će pojačati iluziju klizanja i skriti mi stopala — to sve u svemu i neće izgledati tako blesavo.
Nisam imala pravo.
Konačno su stigli grand panniers i ja sam otišla u predvorje gdje mi je Liesl, jedna od mojih sluškinja, pomogla odjenuti se. No najprije sam morala skinuti korzet i nadsuknju tako da može zakopčati nezgrapni kavez oko mojega struka — »košaru za piliće«, kako smo zvali taj predmet jer je uistinu podsjećao na košare kakve su seljanke nosile na tržnicu. Kad je Liesl svezala pamučne vrpce, donja polovica tijela zauzimala mi je krug od gotovo dva metra; lakše me bilo preskočiti nego zaobići! Da bih prošla kroz vrata, morat ću se pipkavo provući postrance; popeti se ili sići s kočije u tome zahtijevalo je nevjerojatnu spretnost, čak i uz sklopive oslonce. Zamišljala sam kako su se, prije dvjestotinjak godina kad su kraljice zabavljali patuljci baš kao što se mi danas igramo s našim psićima, mali ljudi bili skriveni pod suknjama i šokirali publiku kad bi izletjeli van i počeli se prevrtati i bacakati kad to nitko ne bi očekivao — primjerice, za vrijeme mise!
Ali taj kavez, premda nezgrapan, bio je relativno lagan; a bez teške dvorske haljine preko njega nikako neću moći ovladati hodom.
Nakon iscrpljujuće pretrage, pronašli su majčine stare robes de cour, brižno pospremljene u meki papir. Kad su se nosile na habsburškom dvoru, Maman je bila vitkija, poput mene. Zaneseno sam prešla prstima preko plave lionske svile sa zlatnom čipkom, a zatim preko druge haljine — još živahne, valovito nijansirane žute boje s ljubičastim volanima i ružičastim svilenim ružicama. Obje su imale duge šlepove koji su se spuštali s ramena. Haljine su mirisale na kamfor i ražinu vodicu, slabašan ostatak omiljenog majčina parfema. Nije upotrijebila taj miris otkako je umro tata. Zakopala sam nos u haljine i prisjetila ga se, ali odmaknula sam lice da ne umrljam svilu kad mi je na oko navrnula suza.
Odabrala sam nebeskoplavu robe de cour i prasnula u smijeh kad je monsieur Noverre skinuo svoj gerok i ukrašeni prsluk te zamolio Liesl da mu pomogne obući žutu dvorsku haljinu na crne svilene hlače do koljena i košulju s dugim rukavima.
Ljepota versajskog klizanja, podsjetio me monsieur Noverre, krila se u usavršavanju iluzije kako netko tko nosi kilograme bogato ukrašene tkanine na okviru može izgledati kao da se kreće ne dotičući tlo nogama. Nevjerojatno kruti korzeti od kitove usi, koje su Francuzi obožavali, les corps de baleines, osigurat će pravilno držanje. U međuvremenu, moj mekši austrijski korzet poslužit će svrsi, pogotovo ovako stegnut do krajnjih granica.
»Draga moja nadvojvotkinjo, ovako će to trebati izgledati kad odjenete odgovarajuću odjeću.« Monsieur Noverre počeo je kliziti uglačanim podom graciozno i bez napora. Tiho šuškanje njegove, to jest majčine haljine, prikrivalo je zvuk tapkanja jastučića njegovih stopala dok je plovio Rosenzimmerom.
»A sad pokušajte vi, madame Antonia. Neka vam koljena budu blago svinuta; položaj se neće moći primijetiti ispod grand panniers. Cijelo kretanje izvodi se od koljena naniže.«
Gledao me kroz lornjon okom iskusna kritičara. Otprilike nakon minute osjetila sam kao da plovim po parketu. »Ja letim!« uskliknula sam vrteći se po Rosenzimmeru.
»Pođite za mnom«, pozvao me monsieur Noverre. Budući da su nam haljine imale tako dugačke šlepove, razdvajali su nas metri svile. »Ako pravilno izvedete versajsko klizanje, nećete moći nagaziti na skut moje haljine, čak ni slučajno.«
Bila je to moja prva lekcija. Ali trebat će mi sati svakodnevnog vježbanja da me stopala ne zabole nakon samo nekoliko minuta i dok ne budem u stanju prelaziti dugačke hodnike i sobe Hofburga bez napora. Sjećala sam se Maxlovih drvenih konjića i zamišljala da imam kilometarsku satensku vrpcu svezanu oko struka dok me neka nevidljiva ruka vuče za sobom. Koliko bi bilo lakše kad bih imala kotače na natikačama! Sirota Liesl masirala mi je nažuljana stopala svaku večer, nakon što bih ih namočila u vjedru vode s mirisnim solima. Zar je ženama Versaillesa uistinu tako neudobno? I hoću li se ikada naviknuti na njihove apsurdne koračiće dok budem klizila francuskim dvorom u širokoj grand panniers kao da se nikada prije nisam drukčije kretala? Što nedostaje mojemu dobrom, starom, njemačkom koraku?

7. POGLAVLJE


Nečuveni faux pas

Monsieur Noverre bio je zadovoljan mojim napretkom na plesnom podiju, a i moje je klizanje postajalo sve bolje. Ali, naravno, trebala sam i govoriti tako dobro kao što se krećem. Kad stignem u Francusku — ako uopće stignem — njihov jezik trebala bih govoriti jednako tečno i prirodno kao svoj materinski njemački. Imajući to na umu, Maman je udvostručila napore unajmivši dvojicu stručnjaka da me uvježbavaju. Bila je to njezina jedina pogreška, ali, nažalost, kobna.
Premda je Maman tečno govorila francuski, nikad nije izgubila njemački naglasak. Priznajući da je to možda jedini slučaj da mi njezin dar i iskustvo ne mogu biti uzor, odlučila je zaposliti francuskog učitelja dikcije da me pouči pravilnom izgovoru francuskog jezika. Budući da se Luju očito nije žurilo poslati službeni zahtjev za moje vjenčanje s njegovim unukom, majka je postajala sve nestrpljivija — a pogotovo kad je vojvoda de Chiseul priznao da je u Versaillesu velik broj onih koji to ne odobravaju. Morala sam se dobrom pokazati. A možda je bolje reći — dokazati.
Hoće li se uistinu sve to dogoditi, pitala sam se. A i tko su ti bezimeni protivnici vjenčanja? No imala sam važnijih briga. Duboko u mojemu srcu strahovi su rasli dok nije došao dan kad sam razočarala Maman, a uz nju i habsburšku dinastiju te cijelo austrijsko carstvo.
Morala sam s mukom izdržati još nekoliko tjedana s Fauchard’s bandeaux u ustima, ali ako je Maman mislila da ću moći pravilno izgovarati francuski sa svim tim metalom u ustima, bez njega ću nedvojbeno savršeno govoriti. Ubrzo nakon Karolinina odlaska, dvojica glumaca iz pariškog Comédie-Française stigla su u Hofburg. Monsieur Sainville i monsieur Aufresne boravili su u Beču, gdje su u Burgtheatru glumili u Marivauxovoj romantičnoj komediji.
Pod nadzorom grofice von Lerchenfeld očekivala sam njihov dolazak u Rosenzimmer. Moja nova guvernanta predložila je da vježbam ulogu domaćice pred glumcima. Napokon, kad postanem prijestolonasljednica od mene će se očekivati da održavam primanja u svojim odajama svakog jutra te da vodim glavnu riječ u kartanju i drugim društvenim igrama — uh, ta prokleta cavagnola! — gotovo svake večeri. Zato je bilo važno naučiti kako se vodi konverzacija, kako se pozorno sluša — ili kako to treba izgledati — i osigurati da mi publika uvijek bude zadovoljna i zabavljena. Naručila sam kavu s tučenim vrhnjem i cimetom te bila spremna ponuditi je u vlastitom servisu Meissen, boje rubina i ukrašena motivima ruža. Na stoliću od ružina drveta bio je ponuđen pladanj s marcipanom. Trebalo mi je više od dana da naučim natočiti kavu tako da mi u šalicu ne upadnu vrhovi čipkastih engageantes.
Najprije sam pomislila da glumci nose kazališne kostime jer su se pojavili u baršunskim kaputima širokih orukvica i s velikim, nakovrčanim vlasuljama — u stilu mojega pradjeda, Karla VI. — što je davno izišlo iz mode. Puceta na prsluku monsieura Aufresnea, odjevnog predmeta koji mu je sezao do koljena, s naporom su zadržavala pritisak pod sobom. S druge strane, monsieur Sainville bio je vitak za razliku od svojega kolege, a visinu mu je isticao dugačak, vrpcama okićen štap. Usta su im bila debelo našminkana i istaknuta umjetnim madežima (Aufresne je imao jedan na lijevom obrazu, a Sainville iznad desne strane gornje usnice) koji su skrivali ožiljke od velikih boginja. Nažalost, njihova teška šminka koja je trebala stvoriti privid mladosti postigla je upravo suprotan učinak, jer bijeli je olovni premaz samo istaknuo bore na njihovim licima.
Monsieur Aufresne naklonio se ispružene noge, na način dvorjana u vrijeme Luja XIV., ističući svoj lijepo oblikovan list. Njegova čarapa — nekoć, pretpostavljam, bijela — bila je golublje siva. Skinuvši šešir teatralnim pokretom tako da su pera pomela parket, uputio je pozdrav »Bonjour, mlada damo« prikladno dubokim glasom iz bačvastih prsa.
»Bonjour«, ponovio je monsieur Sainville uz jednak staromodni naklon. Njegov je glas bio zamjetno viši od Aufresneova. Njegov golemi šešir — od baršuna jantarne boje istaknute jarkožutim perom — pamtio je i bolje dane.
Nasmiješila sam se glumcima, zaboravivši da imam puna usta zlata. Zacijelo sam izgledala zastrašujuće. Ruka mi je poletjela prema obrazima da skrije crvenilo. »Bonjour, messieurs. Je suis enchantée de faire votre conaissance«, rekla sam i odmah primijetila kako glumci izmjenjuju poglede. Je li mi izgovor grozan? Ili može proći? Jesu li ih uplašile žvale u mojim ustima? Premda su bili samo glumci, voljela bih da sam ostavila bolji prvi dojam.
Pokazala sam rukom prema foteljama i pozvala gospodu da se posluže kavom s cimetom. Pretpostavljam da smo svi glumatali, jer oni nisu mogli prestati hvaliti moju haljinu, crte lica, čak i kolica za posluživanje kad sam ih približila stoliću kako bi se poslužili marcipanom. Monsieuru Sainvilleu činilo se vrijednim istaknuti kako je obaviješten o gospodskom ponašanju, jer svojedobno je bio Vicomte Clairval de Passy. Bilo je teško zamisliti kako je jedan vikont pao tako nisko na društvenoj ljestvici, dok njegov sudrug nije objasnio kako je taj cidevant plemić, zaljubivši se u slavnu glumicu, prihvatio njezin posao da se nikad ne bi morali rastati. Nikad dotad nisam čula tako dojmljivu priču — ili romantičnu.
Iako se činilo da sebe doživljavaju prilično ozbiljno, gospoda Sainville i Aufresne bili su poprilično komičan dvojac. Proučavala sam im lica dok su pili kavu i primijetila kako se porculanska šalica čini sićušnom u izrazito velikim rukama monsieura Aufresnea. Ubrzo sam shvatila da me glumci podsjećaju na Cervantesova viteza Don Quijotea i njegova štitonošu Sancha Panzu. Grofica von Brandeiss predložila mi je da pročitam taj roman u njemačkom prijevodu, ali bio je previše opsežan i zamoran da bi mi zadržao pozornost.
Kako bi se uvjerili u prednosti i nedostatke mojega govora, glumci su me pozvali da razgovaram s njima. Vidjela sam kako gospođa von Lerchenfeld potvrdno klima glavom dajući mi tako dopuštenje da razgovaram s glumcima kao da smo na istoj društvenoj razini. Grofica je istaknuto uspravila kralježnicu podsjećajući me da moram sjediti uspravno. Jedno rame mi je nešto više od drugoga; kad ne bih pazila na držanje, braća i sestre rugali su mi se da izgledam kao Frau Schwab. Maman je zbog nekog razloga bila uvjerena da će korzeti kakve nose žene u Versaillesu prikriti moj fizički nedostatak.
Na svu sreću, nisam nosila tu spravu za mučenje pa sam pokušala postići jednak rezultat i bez nje, sjedeći uspravno poput štapa dok sam pitala glumce uživaju li u lijepome vremenu. Bez ijedna oblačka, dodala sam oprezno na francuskome. Jesu li ikada vidjeli tako plavo nebo? Nakon nekoliko trenutaka, shvatila sam da postavljam mnogobrojna bezazlena pitanja, a nijedan od našminkane gospode ne odgovara na njih. Je li mi naglasak bio tako nerazumljiv da moje riječi nisu mogli uhvatiti ni za glavu ni za rep? »Ne razumijem — zašto mi ne odgovarate?« pitala sam. »Je ne comprends pas. Kakva korist od razgovora kad samo ja govorim?«
»Mi vas slušamo, gospođice nadvojvotkinjo«, rekao je debeli monsieur Aufresne.
»Oh.« Odjedanput mi je postalo neugodno nastaviti. »Još malo marcipana?« uskliknula sam, posežući za poslužavnikom. Gospoda su odbila slasticu s lješnjakom, ali ja joj nisam mogla odoljeti. Grickala sam kruškasti slatkiš i razmišljala što bih još mogla reći. Bojala sam se da nisam ispala dobra domaćica ili uzorna učenica. Bilo je teško razgovarati na stranom jeziku s potpunim neznancima koji ga procjenjuju i koji će nedvojbeno svoje dojmove prenijeti Maman.
»Kako vam se sviđa Beč?« naposljetku sam pitala, prilično uvjerena u pravilnu tvorbu rečenice na francuskome. Aha! Pronašla sam temu o kojoj bismo mogli beskonačno razgovarati.
»Beč je prelijep grad, madame« odgovorio je monsieur Aufresne. »Moja supruga i djeca također su vrlo zadovoljni ovdje.« Gladeći se po pozamašnom trbuhu, dodao je: »A i hrana je izvrsna. Prilično sam zavolio vaš schnitzel.« Glasno je cmoknuo prste.
»S okruglicama od krumpira?« upitala sam ushićeno. »Imate dobar ukus, monsieur Aufresne, jer to mi je najdraže jelo na svijetu.« On je bio prvi debeli Francuz kojega sam vidjela. Zamišljala sam da je i njegova obitelj takva obličja — svi okrugli i ružičastih obraza, baš kao lutke koje se ulažu jedna u drugu, a koje je Maman dobila na dar od carice Velike Rusije, ili debeli bečki gradonačelnik i njegova obitelj.
Slijedio je još jedan trenutak neugodne tišine.
»Možda biste nam mogli nešto recitirati«, predložio je monsieur Sainville. Iz duboka džepa ukrašena kaputa izvadio je knjižicu žutih stranica s koricama od crvene teleće kože. »Ovo je djelo koje izvodimo u Burgtheatru. La Femme Fidèle«, rekao je. »Vjerna žena.«
»Parfait!« uzviknuo je monsieur Aufresne. Zgrabio je knjižicu iz koleginih ruku i smjestio je u moje, galameći dubokim glasom: »Ljubazno vas molim da okrenete dvadeset treću stranicu i pročitate govor Céline, vjerne žene.«
To je bilo zgodno; voljela sam kazalište. S urođenim darom za mimiku, da nisam rođena kao nadvojvotkinja, moguće je da bih postala glumica. Zaintrigirala me zamisao da glumim pastiricu koju ne gnjave domaće životinje ili pažljivu sluškinju koja ne mora prazniti noćne posude. Svaki dan nova predstava u drukčijem kostimu. Kakva zabava!
Brzo sam bacila pogled na druge scene prije nego što sam se vratila na govor koji mi je dodijelio monsieur Aufresne. Nisam se usudila to reći, ali da sam sama mogla birati, radije bih čitala ulogu Célinine nestašne sluškinje Florette, znatno pametnije i zanimljivije.
Očito je isto mislio i monsieur Sainville koji je čitao Florettin dio dijaloga s Céline, a ja sam pokušavala ne prasnuti u smijeh slušajući kako njegov zvonki glas odzvanja Rosenzimmerom.
Držao je da je moja izvedba vjerne žene bila absolutement charmante — krajnje očaravajuća. No, oni ipak nisu došli u Hofburg kako bi od mene stvorili glumicu.
Moj naglasak bio je, »malheureusement, madame«, žalosno loš. A takav nikada neće pristajati budućoj prijestolonasljednici Francuske.
Sljedeća dva sata sjedila sam nasuprot dvojici glumaca i samo izgovarala smiješne francuske samoglasnike — eu, ou, eau, oou — dok mi se usnice nisu umorile. Slijedio je izazov izgovora suglasnika, a brojna slova »r« izgrebla su mi grlo — premda nisu bila tako naporna kao njemačko ch, na primjer u ach. Unatoč urođenoj sklonosti materinskom jeziku, otkrila sam da je francuski predivan jezik kad ga se pravilno izgovori.
Glumci su bili zadovoljni mojim brzim napretkom, dodijelili mi veći broj rečenica za vježbu i tako dogovorili moju sljedeću lekciju. Nekoliko dana poslije, stajala sam usred Rosenzimmera i ponavljala fraze koje sam trebala usavršiti.
Odjeća na glumcima, od izlizana baršuna, bila je demode baš kao i ona pri našem prvom susretu, ali uočila sam da su premjestili mouches — lažne madeže nosili su na drugim mjestima na licu. Pokušala sam ne gledati napadno u njih.
Uvježbavala sam francuski na Mops, Liesl i pa čak i njezinu sinčiću (premda ni psić, ni služavka ni djetešce nisu znali ni riječi toga jezika) te me oduševila primjedba da mi se izgovor već popravio. »Ali također morate poraditi na tonu«, rekao je monsieur Aufresne. »Naposljetku, razgovarat ćete s ljudima cijeli dan, počevši s levers ujutro pa do couchers uvečer.«
»A ne bi bilo primjereno da prijestolonasljednica pati od mal à la gorge — promuklosti«, procvrkutao je monsieur Sainville. »Zato ćemo vas poučiti glumačkoj metodi kako da ne zamorite glasnice.«
Da bih naučila tu tehniku, morala sam leći na pod i položiti ruku na trbuh. Smije li madame l’archiduchesse izvoditi takvo što? Glumci su to upitali namrgođenu madame von Lerchenfeld, koja je kratko odrezala da kći habsburške kuće ne izvija udove. U tom slučaju, bi li madame gardedama sama to pokazala? »Absolutement pas!« suosjećajno je odbila.
Nakon kratkog i tihog dogovora, glumci su se složili da tehniku mogu pokazati samo tako da je izvedu sami. Monsieur Aufresne skinuo je trorogi šešir i spustio svoju tjelesinu na pod, dok je monsieur Sainville, vrlo delikatno kleknuo pokraj njega i položio dlan na koleginu trbušinu. Mršavi glumac objasnio je kako treba disati trbuhom, a ne plućima, upućujući me da gledam kako mu se ruka diže i spušta dok monsieur duboko udiše i izdiše izgovarajući pritom rečenice koje su trebale pokazati kako se može govoriti glasno a da se čovjek ne prenapregne.
Koliko god se trudila, nisam to mogla shvatiti. »Excusez-moi, messieurs«, rekla sam u znak isprike. Potrčala sam do stolca madame von Lerchenfeld, prekinuvši je u čitanju. Pretpostavljala sam da se udubila u omiljeno štivo, ali začudo, ona je zaklopila knjigu kad sam joj se približila. »Ne mogu shvatiti kako pravilno disati jer monsieur Aufresne je tako — napuhala sam obraze i potajno rukama obuhvatila tobožnji veliki trbuh — »dickbäuchig! Kako mogu znati kad je udahnuo?« šapnula sam.
Grofica je spustila knjigu u krilo i triput brzo pljesnula. Zvuk je odjekivao od zidova Rosenzimmera. »S’il vous plaît, messieurs!« Zamolila ih je da zamijene mjesta kako bih mogla lakše uočiti tehniku disanja gledajući znatno mršavije tijelo monsieura Sainvillea.
Neko vrijeme gledala sam glumce, a onda odlučila probati sama. Glumci nikada ne bi smjeli dodirnuti osobu kraljevske krvi, ali tko će spriječiti mene — osim guvernante kisela lica, koja je prema mojoj procjeni bila duboko zaokupljena nekim senzacionalističkim romanom — da legnem na pod i pozabavim se vlastitim trbuhom? Mnogobrojne suknje gotovo da su me cijelu progutale kad sam se ispružila po tvrdom drvenom podu, s umjetnim vrtom u vječnom cvatu iznad sebe. Ipak, unatoč svim mojim naporima, nisam mogla utvrditi dišem li pravilno jer su mi korzet i steznik sputavali gibanje — naravno, to im je i bio pravi raison d’être, ali sada mi svakako nije bio od koristi.
Budući da su mi ruže nad glavom odvlačile pozornost, zatvorila sam oči i vježbala fonetiku. Glumci su mi dali nekoliko oglednih rečenica za vježbu. »Le petit chien est bleu« — psić je plave boje — pjevuckala sam krajnje usredotočeno; nadimala sam donji dio trbuha, upirući ga o usku odjeću, a zatim postupno spuštala izgovarajući rečenicu.
»Antonia, što to znači?«
Otvorila sam oči i ugledala zastrašujući crni brokat obrubljen ružičastim naborima — suknju svoje majke. Naglo sam se podignula u sjedeći položaj. Maman je zasjenjivao vojvoda de Chiseul čiji je uobičajeni dobroćudni smiješak zamijenila zaprepaštena grimasa. Dugo ću pamtiti kako su se užasnuli ugledavši monsieura Sainvillea ispružena na uglačanom podu dok se nad njim nadvija debeli kolega u pomalo kompromitirajućoj pozi, ako uzmemo u obzir njegovu pozamašnu derrière u tamnim hlačama do koljena koju je uzdignuo u zrak poput nosoroga u kraljevskoj menažeriji.
Glasom od kojega bi se i vatra sledila, Maman je objavila da je lekcija završena.
Grofica von Lerchenfeld skočila je iz stolca kao da joj je suknje zahvatio plamen. Strašno se zacrvenjela i pokušala skriti knjigu u džep. Srećom za nju, Maman je pogledom fiksirala dvojicu glumaca koji su se uspravili na noge što su dostojanstvenije mogli te popravili šešire. Uz »s Vašim dopuštenjem, Vaše Carsko Veličanstvo« te uljudno klanjanje i nelagodne ulizičke osmijehe, glumci su žurno napustili sobu.
»Glumci«, rekao je vojvoda hladno i prezrivo. Do tada ga nikada nisam vidjela tako namrgođena. »Nisam mogao vjerovati kad su me o tome izvijestili. Takve su novosti pobijale sve u što se dođoh uvjeriti o pobožnosti i čestitosti Vašeg Carskog Veličanstva — pogotovo ono što se odnosi na pripreme vaše kćeri da postane prijestolonasljednica.«
Ustala sam i poravnala suknje. Nikad prije nisam vidjela da je Maman ostala bez riječi. Višeslojni joj je podbradak podrhtavao.
»Ja — ja sam uvijek bila protiv toga«, grofica je promucala. Maman je pogledom bez imalo muke mogla probiti željezo.
Francuski je diplomat stisnuo šake. »Vaše Carsko Veličanstvo, versajski dvor, a pogotovo Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo, vrlo su neugodno iznenađeni činjenicom da ste angažirali par odrpanih glumaca kako bi uvježbavali buduću francusku kraljicu. Osobno sam riskirao...«
»Da, znam«, odrezala je Maman. »Na kocku ste stavili dugogodišnju karijeru radi vjenčanja Antonije i prijestolonasljednika. Nema potrebe podsjećati me na to, monsieur le duc.« Nakon nekoliko trenutaka užasno napete tišine, majka je uspjela povratiti svoju legendarnu prisebnost. »Svjesno sam računala s time da će izvorni govornici biti mojoj kćeri korisni pri učenju francuskog jezika. Istina, glumci su...«
»Undesirables«, prekinuo ju je vojvoda. Odmahnuo je glavom. »Versailles takvu odluku smatra nečuvenom pogreškom. Zapravo«, dodao je, odmjeravajući svoje riječi tako da su mi trnci prošli niz kralježnicu, »kad se tome doda nadvojvotkinjin nedostatak dara za intelektualna pitanja te njezina slaba opća izobrazba, Luj počinje sumnjati u vašu odluku — kao i u to da je madame Antonia dorasla mjestu prijestolonasljednice. Kako bismo ga uvjerili da nije tako, trebat će nam mnogo profinjenosti — i uvjeravanja.«
Majka još nikad do tada nije tako problijedjela.

8. POGLAVLJE


Pravi posao tek počinje

JESEN 1768.

Ljetne su večeri u Schönbrunnu bile rezervirane za cavagnolu. Sjedila sam za kartaškim stolom nasuprot bezbrojnim bečkim dvorjanima i igrala partiju za partijom te proklete igre dok mi se oči ne bi počele sklapati. Najteži dio bio je računanje, jer igrač s dobitnim ulogom od bankara dobiva šezdeset četiri puta veći iznos. Morala sam naučiti kako se nositi s bezbrojnim kombinacijama jer su na stolu za cavagnolu bili brojevi od jedan do sedamdeset. Ipak, čak i kad isplati dobitnike, na kraju svake večeri bankar bi odnio najveći iznos, jer zadržao bi sve promašene uloge. No, te duge večeri isplatile su se; Maman je bila ponosna na moje novootkrivene vještine. Austrijska je carica bila žena koja plješće onima koji riskiraju, a ja sam se pokazala pravim malim kockarom, žustra u ulaganju kad bi trebalo i hladnokrvno šutljiva u pravim trenucima.
S dolaskom jeseni vratili smo se u beživotni, masivni Hofburg, a kako su se ogoljela mjesta na mome čelu ispunila kosom na majčino zadovoljstvo, zaključila je da je pravo vrijeme za vrhunskog frizera o kojemu smo toliko toga čuli. Vojvotkinja de Gramont, sestra vojvode de Choiseula, stavila nam je na raspolaganje vlastitoga friseura, sieura (skraćeno od monsieur) Larsenneura. Vojvotkinja je rekla: »Larsenneur frizira najuglednije osobe u Francuskoj«, a to je bila preporuka koja se u svakom slučaju svidjela mojoj majci. Pa čak i ako joj se srce slamalo što se mora složiti, makar i taktično, s mišljenjem kralja Luja da u austrijskom carstvu nema dostatnog talenta koji će me pripremiti za moju buduću dužnost, dobro je to skrivala u sebi. Moja je udaja bila najveći uspjeh diplomatskog saveza njezine vladavine. Uz tako velik ulog, ona će pokušati progutati svoj ponos, ma koliko joj to teško bilo.
Sieur Larsenner stigao je u Beč s velikim brojem drvenih kovčega presvučenih kožom, nadaleko prepoznatljivih. Čak ni Habsburgovci nisu imali inicijale urezane u srebrne ploče na poklopcima kovčega! A za čovjeka koji cijeli dan ne radi ništa drugo nego pravi frizure, monsieur se držao tako ozbiljno da mi je to bilo pomalo smiješno — kao da su coiffures najvažnija stvar na svijetu. Kroz izmaglicu sjećanja, mogla bih reći da je moja mala glava s crvenoplavom kosom uistinu bila međunarodnih proporcija!
Podjednako je upadljiva bila sieur Larsenneurova opčinjenost vlasuljama. Kosa mu je uvijek bila skrivena pod ukovrčanom i napudranom vlasuljom koju je održavao izvanredno brižljivo. Svaka perruque prikazivala je drukčiju osobnost pa sam se zabavljala zamišljajući kako im on daje imena te u intimi svoje uske i skromne sobice razgovara s njima kao sa starim znancima.
Dogovorenoga dana Maman me pozvala u jedan od hofburških manjih, ali ne i manje grandioznih salona. Tako je mnogo soba u dvorcu podsjećalo jedna na drugu, s oblogama boje bjelokosti ukrašenima zlatnim ornamentima i teškim jarkocrvenim zastorima da bi se čovjek mogao lako izgubiti lutajući tom građevinom nalik na labirint. Kad sam ušla, razrogačila sam oči od iznenađenja jer izgledalo je kao da su se svi bečki dvorjani okupili da bi vidjeli kako će čuveni friseur preobraziti moje uvojke u elegantnu frizuru kakva i dolikuje francuskoj prijestolonasljednici.
Frizera odjevena u baršunsko odijelo boje ostrige s kićenim kratkim kaputom predstavili su okupljenima tako moćnim glasom da bi se moglo pomisliti kako je riječ o najvažnijem čovjeku u Beču. A vjerujem da je toga užurbanog bečkog jutra uistinu tako i bilo. Nakon što nam se objema duboko naklonio, sieur Larsenneur je počeo uvjeravati Maman da ću nakon njegove obrade postati predmetom zavisti svake mlade žene u Europi. S nevjerojatnom arogancijom za jednog zanatliju, frizer nas je izvijestio: »U Parizu me zovu Le Chevalier des Cheveux — vitezom kose — jer damama spašavam uvojke u nevolji!«
Bio je tako pun taštine da sam gotovo prasnula u smijeh pred cijelim dvorom; ali osjećajući majčin oštar pogled na sebi, pokušala sam ga prikriti rukom. Kad unatoč tome nisam uspjela suspregnuti hihot, zagrizla sam donju usnicu kako bih zadržala pribranost.
Maman mi je pokazala da sjednem na niski tapecirani stolac kako bi sieur Larsenneur mogao pregledati moju glavu sa svih strana. Nakon nekoliko krugova oko mene, zamolio je Maman za dopuštenje da smije dodirnuti nadvojvotkinju. Čim je to majka odobrila, sieur Larsenneur mi je skinuo ružičastu vrpcu i ukosnice od kornjačevine koje su mi sputavale kosu puštajući da mi se kovrče spuste niz leđa. Trnci su mi prošli vratom kad mi je provukao kosu kroz prste provjeravajući joj debljinu i strukturu. U trenutku mi je budućnost izgledala ružičastije: možda Francuz uistinu može izvoditi čuda.
»Les cheveux, les cheveux«, mrmljao je frizer sebi u bradu trljajući uvojak moje kose tankim prstima. »Kosa, kosa.« Pomno promatrajući sieur Larsenneurove čupave obrve i raspričana usta, dvorjani su se naginjali naprijed-natrag, na prstima i petama, kao da su jedno tijelo, s jednakom ushićenošću kao da nazoče podvizima krotitelja lavova. Barun Neny, rumen i korpulentan te sklon zaključcima koji su se na njegovo veliko oduševljenje uvijek pokazivali točnima, komentirao je svaki frizerov pokret, od četkanja moje duge kose, njezina povlačenja s čela tako žustro te sam pomislila da će mi je iščupati iz tjemena, pa do — napokon — pletenja pletenice koja mi je s vrata visjela poput prasećeg repica. Tada me frizer spektakularnim pokretom obavio širokom bijelom plahtom i učvrstio je. Otvorio je posudu pomade s ružinim uljem koje je trebalo prikriti prodoran vonj medvjeđe masti, nanio je na dlanove i protrljao njima prije nego što mi je prošao kroz kosu. »Još malo, madame l'archiduchesse. Još malo«, uzdahnuo je lamatajući rukama prije dovršetka svog remek-djela. »Sada slijede još samo završni detalji!«
Iz kožnate torbe s monogramima sieur Larsenneur izvadio je spravu sličnu mijehu i obavio mi kosu oblakom vrlo finog pudera — tako sitna da nije prikrio nijansu moje plave kose.
»Ach! Zehr gut; zehr schön«, čuo se pompozni napjev baruna Nenyja. »Vrlo dobro. Vrlo lijepo. Tako jednostavan stil — čovjek bi se prevario. A tako decentan, elegantan...« Puna soba dvorjana odmah je to potvrdila klimanjem glavama.
Skinuo je plahtu i stavio mi pozlaćeno zrcalo u krilo. Stigao je trenutak istine. Bez obzira na to što je mislila gomila ulizica, svjesna toga da nazoči umjetničkom radu čovjeka kojega se držalo najboljim europskim frizerom, pitala sam se izgleda li mi glava tako jadno kakvu sam je osjećala nakon svega toga natezanja. Kratko sam pogledala svoj odraz i odmah spustila zrcalo u krilo. Očekivalo se da se nasmiješim. Očekivalo se da se oduševim.
Ali nije mi se uopće svidjelo! Koja je svrha »ispravljanja« mog neproporcionalno visokog čela ako se frizerovo rješenje za to sastoji u povlačenju kose unatrag, znatno jače nego što se ikada moglo postići vunenim vrpcama? Čelo mi je nalikovalo na zaobljenu mramornu ploču. A visoka, vrlo utegnuta frizura učinila me starijom — znatno starijom od mojih trinaest godina. Mrzila sam je. Dok su dvorjani uzdisali i žamorili poput jata debelih, namirisanih tovljenih golubova, ja sam trepćući zaustavljala suze koje su mi dolazile na oči. Ne, neću plakati. Austrijske nadvojvotkinje nikada ne plaču — ne, nikada — barem ne javno. Refleksno sam podignula ruke kako bih olabavila frizuru i ublažila napetost tjemena zategnuta poput bubnja, ali svi su me gledali zadivljeno, smješkajući se širom otvorenih očiju. Njima se sviđalo. A premda je to bila moja glava, od mene se nije očekivalo mišljenje o tome što joj se dogodilo, ili — da budem preciznija — mišljenje koje bi bilo suprotno onome austrijske carice. A pokazalo se da je austrijska carica vrlo zadovoljna postignutim. Maman se čak nasmiješila (premda i dalje spojenih usnica) i dopustila da joj sieur Larsenneur poljubi ruku.
Barun Neny također je bio oduševljen. U ime dvorjana i diplomata izjavio je da je moja nova frizura tako lijepa, tako à la mode, da će ubrzo sve mlade bečke žene poželjeti na glavi nositi une coiffure à la dauphine.
Pa, pomislila sam, ako požele, to samo znači da bezglave slijede odvratnu modu. Jedina nagrada te sluganske mimikrije bit će teška glavobolja. Kad mi je bilo dopušteno vratiti se u svoje odaje, promotrila sam svoj odraz u velikome zrcalu i dala oduška bijesu koji se u meni stvarao otkad sam prvi put ugledala svoju novu i poboljšanu frizuru. Podvukla sam prste pod stegnutu kosu pokušavajući ublažiti pritisak na bolni korijen kose.
Sljedećeg je dana sieur Larsenneur ponovno izveo svoju čaroliju — Maman je to tako zvala — i opet mi ukrotio kosu na okrutan način koji se jednoglasno tako silno svidio dvoru. Hoće li me ovakvu monsieur Ducreux naslikati? A što će Luj od Francuske pomisliti kad vidi moj portret? Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo sigurno neće vjerovati da mi je samo trinaest godina. Što sam dulje zurila u svoj odraz, to sam bila uvjerenija da više nalikujem na staru vješticu od dvadesetpet godina!
Ali sieur Larsenneur se pokazao tako genijalnim da ga je Maman nagradila mjestom u mojoj pratnji. Bila je to velika čast kakvu je teško mogao odbiti, pa makar to značilo da će se potpuno posvetiti potrebama moje kose i tako izgubiti svoju parišku klijentelu. Kad bude vrijeme, od njega se očekivalo da pokupi svoje četke od veprove dlake, mjehove, papire za kovrčanje i vrpce te otputuje s mojom pratnjom u Versailles kao prijestolonasljedničin osobni frizer. Već sam sebi predočila mnogobrojna natezanja s Chevalier des Cheveux, jer ni četvrt sata otkako mi je napravio frizuru ponovno sam je morala olabavljivati uvlačenjem prstiju.
Sada sam se napokon riješila i žvala. Zubi su mi izgledali kao niska sitnih bisera i nisam im se mogla nadiviti često se pogledavajući u zrcalo i smiješeći se prelazeći jezikom preko njih. Nisam se samo riješila boli, nego sam gotovo zaboravila kako hrana može biti čudesno ukusna kad mi usta nisu puna metala. I zbogom zauvijek čeprkanju komadića spätzla noktom malog prsta! Maman je osjetila olakšanje zbog svršetka neugodnog posla u vezi s renoviranjem mojega vanjskog izgleda, ali znala je da unutarnji tek dolazi na red. Tako se operacija mojega poboljšavanja nastavila unatoč tomu što su nas rasplesane brojke njezina velikoga mehaničkog sata svakodnevno devedeset šest puta upozoravale da još jedan dan izgubljen zauvijek.
Jedne večeri nakon pouke — sviranja harfe uz herr Glucka, plesanja s monsieurom Noverreaom i (pod strogim nadzorom grofice von Lerchenfeld) užasno dosadna vježbanja francuske gramatike koje je još dosadnijim učinila neugodna prehlada popraćena smrdljivim oblozima od gorušice — Maman me pozvala k sebi. Trebala sam je posjetiti u jednoj od meni najdražih soba u cijelom dvorcu, živopisnom, gotovo okruglom salonu kojim su dominirali fantastični murali koje je samo za nju dvije godine prije naslikao Johann Bergl. Tmurne zidove pretvorio je u maštovitu zemlju snova. Labudovi, bijele čaplje i druga leteća stvorenja družili su se sa šumskim životinjama u šarenim krajolicima s dvorcima i građevinama iz bajki između plavetnih jezera i neba — boje zbog koje bi mi srce uzdrhtalo. Kakva naslada za oči nakon bezbrojnih soba jarkocrvene, žućkaste i zlatne boje!
Usred toga egzotičnoga salona bio je krug drvenih kovčega s reljefom francuskog fleur-de-Lis u paljenom plutu. Oko njih stajalo je dvaput više slugu s rukavicama na rukama, čekajući caričinu zapovijed da ih otvore.
»Sve je ovo za tebe, Antonia«, rekla je Maman pokazujući širokim pokretom ruke na mnogobrojne kovčege.
»Za mene?« glupavo sam odvratila raširenih očiju. »Što je u njima?«
Maman se nasmiješila samozadovoljno, poput mačke kad ugleda topao kut u kojemu će zadrijemati. »Što kažeš, da ih otvorimo?« Te su riječi potaknule sluge da otvore kovčege željeznim polugama.
»Lutke!« ushićeno sam uskliknula. Između slojeva slame i pamuka ležali su deseci drvenih figura obojenih lica s minijaturnim vlasuljama od konjske grive, svaka odjevena u bogato ukrašenu haljinu. U šest kovčega bila je samo po jedna lutka, znatno veća i preciznije izrađena od ostalih, visoka otprilike tri četvrtine moje visine (prilično malene), s umetnutim očima i angorskim vlasuljama. Njihove haljine — od baršuna, svile, brokata i damasta s uzorkom — bile su boje mjesečine i bisera, s uresima i vrpcama od najraskošnijeg dentelle: čipke iz Chantillyja, Alençona i Le Puya.
»Kako bih voljela nositi takve haljine svaki dan«, promrmljala sam ljuljajući jednu od manjih lutaka kao da je novorođenče.
Maman me gledala s izrazom koji bi, da je kojim slučajem bio pribadača na zemljovidu, bio zaboden negdje između zabave i nadmena ponosa. »I hoćeš, malena.« Ponosno je pokazala prema delikatnom sadržaju škrinje. »To su modne lutke — poupées de la mode. A ove veće su grandes pandores. Svaka od grandes pandores nosi vjenčanicu; ispitat ćemo svakoj boju i ukrase pa odrediti koja bi bila najbolja za tvoje vjenčanje s prijestolonasljednikom.«
»Ali sve su veličanstvene«, uzdahnula sam, tišim i poniznim glasom. Je li Maman u lutkama vidjela ono što ja vidim? Ne toliko u samim haljinama koliko u grandes pandores. Lutke su imale oči raznih boja, od kobaltne do boje različka, od svijetlosmeđe do zelene poput lišća, s kosama u svim nijansama plave: svijetle, crvenkaste, pepeljaste. Izgledalo je kao da su sve to moje sestre koje su se vratile da me tješe tijekom sljedeće dionice mojega velikog pothvata. Evo ih: Maria Anna i Christina, Amalia i Johanna, Josepha i Karolina.
»Antonia!« Udarac majčine lepeze o mjedenu oblogu stola prekinuo me u dječjem sanjarenju.
»Moram li odmah odabrati vjenčanicu? Sve su tako lijepe.« Kako bih mogla razočarati svoje drvene sestre? Bilo bi to kao da biram najdražu među njima, a premda mi je uistinu srcu najbliža bila Karolina, s kojom sam provela djetinjstvo — iskreno, »njezina« mi se haljina najmanje svidjela.
»Možeš odabrati dvije«, rekla je Maman, balansirajući između arogancije i tolerancije. »U jednoj od njih izići ćeš pred oltar u versajskoj kapeli, a drugu ćeš nositi na vjenčanju na daljinu.«
»Vjenčanje na daljinu«, ponovila sam kao papiga. Gotovo sam zaboravila da će se ceremonija održati u našoj kapeli, uz ništa manje raskošnu svadbenu večeru. Kraljevske bi se nevjeste najprije vjenčale u svojemu kraljevstvu; kad bi nogom stupile na tlo svoga supruga, u očima Crkve — premda se obred morao ponoviti i u suprugovoj zemlji — već su bili muž i žena.
»Tvoj brat Ferdinand bit će u ulozi prijestolonasljednika.«
O, Bože. Napravila sam grimasu. Ferdinand je glumio i svojega napuljskog imenjaka na Karolininu vjenčanju na daljinu. Toga se dana nije smio neprilično ponašati. Bojao se Karoline; ona ga je znala prostrijeliti pogledom dajući mu do znanja da slijedi neizbježna osveta. Moj odnos s gotovo najstarijim bratom bio je drukčiji. Koliko je puta skrio punoglavca u moju cipelu da bi uživao u mojoj vrisci? Ili zamijenio moj rebrasti sapun laštilom za obuću? Kakva će mu dječačka podvala pasti na pamet dok bude izigravao mojega mladoženju?
»Za četiristo tisuća livreja«, Maman se gotovo zagrcnula izgovarajući taj golem iznos, »imat ćeš vjenčanicu na kojoj će ti svi zavidjeti, potpuno od francuskih tkanina. Sav taj europski baršun i volani učinit će da izgledaš kao prijestolonasljednica, ali još ti manjka odgovarajući temperament, da ne spominjem izobrazbu. Težak uzdah prešao joj je preko usana kad je položila ruku punu prstenja na prsa. »Za to ne okrivljujem nikoga osim sebe. Katkad očajavam i pitam se hoćeš li ikada postati spremna za vjenčanje.«
Opet je to rekla. Ja sam je razočarala. Istina, znala sam plesati, znala sam kliziti (barem me u to uvjerio monsieur Noverre) poput svake vojvotkinje u Versaillesu, svirala sam harfu poput anđela (danke schön, herr Gluck) i bila samopouzdana i šarmantna domaćica tijekom beskrajnih partija cavagnole. Čelo mi više nije bilo uvreda za francuske oči, a zubi su mi bili tako ravni kakvima ih je zacijelo i Bog mislio učiniti da na dan mog rođenja nije bio tako zauzet drugim poslovima. Desno rame više mi nije izgledalo više od lijevoga, zahvaljujući utegnutoj odjeći. No dok se moja glava ne napuni znanjem, a tijelo mesom, bila sam korisna koliko i neuzdignuto tijesto za kruh — deformirana glupača.
Ponizno sam spustila glavu i slabašno kimnula. »Da, Maman.«
»Grofica von Lerchenfeld nije u stanju upotpuniti tvoju izobrazbu«, nastavila je majka snuždenim glasom. »Štoviše, ona nije Francuskinja.« Zastala je i razmišljala, s dugim prstima na bradi. Samo netko krajnje nezainteresiran ne bi mogao primijetiti žalosno stanje njezinih noktiju, izgriženih od brige. Žena koja nije mogla podnijeti nesavršenost drugih i sama je bila takva, premda takvo što nikad ne bi priznala. Ako bi kojim slučajem došlo do rata, izrazito bi važno bilo da Austrija i Francuska ostanu, ili postanu, saveznice. Maman je požrtvovno priznala da je pogriješila u mojoj preobrazbi, ali kad se sve zbroji i oduzme, uspjeh je ipak ovisio o meni. Hoću li ikada biti dorasla zadatku?
Maman me tako dugo promatrala s kamenom mirnoćom da sam se počela ljuljati naprijed-natrag na potpeticama. »Slobodna si, Antonia.«
I to je bilo to. Ponovno sam joj se naklonila, jer to je zapravo bila austrijska carica, koja me upravo otpustila.
Obrazi su mi gorjeli od stida. Posljednjih nekoliko mjeseci jedini razlog mojega postojanja bio je vjenčanje s francuskim prijestolonasljednikom i donošenje još veće časti i slave Habsburgovcima. Ali pisma moje nesretne sestre Karoline iz Napulja pružala su sav potreban dokaz da vjenčanje ne znači nužno i sreću. Ne ako si nevjesta.
Napulj, 13. studenoga 1768.

Najdraža moja Tončice!
Pitala si me kako je to postati žena čovjeka kojeg nikad nisam srela, a kamoli znala hoću li ga ikada moći voljeti. To je pravo mučeništvo, pogotovo zato što se moraš pred drugima pretvarati da si sretna, a nitko ne zna kako ti srce pati. Radije bih umrla negoli ponovno prošla kroza sve što sam proživjela. Moj muž je nepristojniji od svinje, premda su mu ponašanje i navike dostojni te životinje. Prve noći... bilo je neopisivo poniženje. Došao je u postelju bazdeći na luk i češnjak, skočio na mene kao da sam vreća krumpira, a kad je obavio svoju (i moju, nemojmo zaboraviti) bračnu dužnost, bezdušno me optužio da smrdim i imam ružno lice! To čuti iz usta čovjeka čija kosa, čak i kad se potrudi počešljati je i napudrati, ima boju i strukturu stajske slame, tupa izraza lica nagrđena prištevima, nezrelijeg od posljednjega glupana...
Zacijelo se smiješ dok ovo čitaš, ili se bojiš da će me kazniti što pišem ovako o kralju obiju Sicilija. No ovdje nitko ne zna njemački, tako da ne mogu čitati moja pisma.
Morat ću završiti pismo prije nego što sam namjeravala. Premijer mi je poslao žurno izvješće. Ferdinand je, kao i obično, u lovu. Zato ću se ja morati pozabaviti s mr. Actonom, a sigurno te neće iznenaditi to da tu priliku želim što bolje iskoristiti. Mislim da bi Maman bila ponosna.
Ova mala Habsburgovka ima jedino sreće u tome što joj je muža briga za politiku čak još manje nego za modu.
Nastavi se moliti za mene, draga sestro: molitve mi itekako trebaju.
Voli te tvoja sestra Karolina,
kraljica obiju Sicilija

Maman je udovoljila mojemu zahtjevu da modne lutke smjestimo u moje odaje. Katkada bih pozvala svoje suigračice — kćeri moje dadilje frau Weber — da sve skupa uživamo u njima. Premda su Habsburgovci bili jako vezani za obitelj, Maman je čvrsto vjerovala da se moramo ponašati poput ostalih buržujskih obitelji i družiti se s »običnom« djecom kako bismo ih mogli bolje razumjeti i cijeniti prednosti svojih nasljednih prava. Ali to je bilo sve. Obični ljudi nisu bili naši prijatelji, podsjećala nas je. Uvijek će postojati nevidljiva, ali svejedno neprobojna barijera između austrijskih nadvojvotkinja i potomaka slugu ili trgovaca. S djecom frau Weber možemo dijeliti igračke, ali nikada ne i tajne.
U skladu s time, bez Karoline, francuske su lutke postale moje povjerljive prijateljice. Njihove crveno obojene usnice nisu mogle odati moje tajne; drvene uši čule su samo ono što sam ja htjela da čuju. A grandes pandores su tako nalikovale na moje starije sestre, čak i po boji kose i očiju, da sam u mašti bila bliskija s njima nego ikad dotad u stvarnosti. Manje lutke, poupées de la mode, bile su odjevene u minijaturna čuda od haljina. U intimnosti svojih odaja zavirivala sam im pod haljine i ispitivala donje rublje, stvari koje ću nosit tik uz golu kožu. Bilo je tako delikatno, precizno, tako sićušno! Svilene čarape, bijele kao netaknuti snijeg s pojačanjima na prstima i petama, obuhvaćale su noge ne deblje od moja dva prsta; maleni steznici, ukrašeni i izvezeni — a tek cipele! Svaka je lutka bila odjevena na svoj način. Ako je toliko mnogo odjeće pripremljeno da bih ja odabrala vjenčanicu, kad postanem prijestolonasljednica, vjerojatno će mi najveći životni problem biti da svaki dan odaberem što ću odjenuti.
»Maman kaže da je potrošila četiristo tisuća livreja da bi vas sve obukli«, šapnula sam lutkama jedne večeri u studenome. Pošla sam spavati uz jednu od grandes pandores, zagrlila je rukom, gužvajući njezinu raskošnu vjenčanicu. Mops nije mogla skriti ljubomoru na moje novo društvo u postelji; nekoliko sam je puta izgrdila kad im je grizla noge i zubima trgala suknje.
»Ali«, povjerila sam se lutki koja je predstavljala Karolinu, »čula sam kako Maman govori vojvodi de Choiseulu da Luj još nije službeno zatražio moju ruku za svojega unuka, prijestolonasljednika.«
»Karolina« me gledala blijedoplavim očima. Trepavice su joj bile nizovi sitnih točkica ispod očiju. »Možda, nakon svega, i neću morati napustiti Beč.« Ali ta je pomisao prizvala strah da ću iznevjeriti Maman. Znala sam da je učinila sve što su joj savjetovali francuski diplomati, baš kao i austrijski veleposlanik u Versaillesu, grof de Mercy. Ipak, Luj XV. još se nije obvezao.
Trgnulo me oštro kucanje na vrata. Hitro sam ugasila svijeću i pretvarala se da spavam. Vrata su se otvorila. Stegnula sam »Karolinu« jače i zarila lice u njezino baršunsko rame.
»Antonia!«
Uspravila sam se u sjedeći položaj. »Maman?« Nisam se mogla sjetiti kad mi je posljednji put ušla u spavaću sobu. Mi bismo dolazili k njoj kad bi nas pozvala; ona nije običavala posjećivati svoju djecu, pogotovo ne noću.
Iza nje, sluga je nosio svijeću; plamen je bacao zlokoban odsjaj na zid iza moga kreveta. Majka je zurila u mene, rukom pridržavajući ogrtač na grudima da joj se ne rastvori. Čak i u sjeni mogla sam uočiti njezino nezadovoljstvo vidljivo u položaju usta, u stisnutim očima. »Što to radiš?« Zahtijevala je odgovor budnim glasom i držanjem kao da je već vrijeme za doručak.
»Pokušavam spavati?« odgovorila sam ponizno, slabašnim glasom.
»S time?« rekla je Maman pokazujući prstom na grande pandore u mojemu krevetu.
»To je Karolina«, opravdavala sam se.
»To je glupost«, odbrusila je majka. »Voljom Boga i Luja od Francuske postat ćeš mladenka, Antonia: prestara si za igru s lutkama. Neke su djevojke u tvojim godinama već postale majke.«
»Zato što ih je posjetila Générale Krottendorf«, prošaptala sam. »Tko?«
»Ma ništa, Maman «, promrmljala sam.
Majčino nezadovoljstvo učvrstilo me u odluci da joj ne kažem kako zamišljam da su poupées de la mode moja djeca s prijestolonasljednikom, kao i to da neke od njih smatram dječacima, jer netko mora naslijediti prijestolje. Budući da dječaci, prije nego što malo porastu, ne nose hlače nego haljinice, to i nije bila tako besmislena zamisao. Kad bih bila sama, govorila sam im kao da su moja dječica, grdila ih ili mazila, ovisno o zamišljenoj situaciji. Nisam ništa znala o tome kako je to biti nevjesta, osim da ću nositi predivnu haljinu na kojoj će mi svi zavidjeti, baš kao grandes pandores. Zar je bilo čudno što se bojim jednosmjernog putovanja u tuđinski dvor gdje ću do smrti govoriti stranim jezikom? Maman, koja nije opraštala ničije slabosti, a pogotovo ne svoje, ne bi imala razumijevanja za moje djetinje brige.
»Bog je uslišao moje molitve«, objavila je. »Donedavno bila sam uvjerena da te samo Božja pomoć može pripremiti za prijestolonasljednicu, a zahvaljujući dobrim potezima vojvode de Choiseula i tuluškog nadbiskupa, spasitelj je stigao. Učiti ćemo početi odmah.« Pokazala je na brokatnu vrpcu uz moje uzglavlje. »Pozvoni Liesl i reci da ti odjene onu haljinu s plavim prugama à l’anglaise. Očekujem te za pola sata u dnevnoj sobi.«
»Spasitelj« je imao trideset četiri godine, samo nekoliko godina više od mojega brata cara Franje Josipa, ali s obzirom na to da sam tek navršila trinaestu, izgledao mi je prastaro. Bio je to abbé Jacques-Mathieu de Vermond, kako ga je predstavio vojvoda de Choiseul, umornih i pospanih očiju, jer vozio se cijelu noć prateći našega gosta u Beč. Taj je svećenik neupadljivih manira i stršeće crvenkaste kose trebao uobličiti moj um i dovršiti moje školovanje.
U crnoj mantiji s uskim bijelim ovratnikom na grlu, opat je izgledao još stariji. Njegove su svijetle oči, u usporedbi s mojim pospanima, izgledale živo, ali ne i pretjerano inteligentno, bez onog žara za koji sam mislila da je zaštitni znak oštroumnih ljudi. Pomno sam promatrala njegovo lice dok ga je majka zasipala pitanjima o njegovim pedagoškim kvalifikacijama, moralu, manirama i cijeloj povijesti njegove obitelji. Je li ga takvo ispitivanje (još k tome u gluho doba noći) plašilo? Očito nije — a ako je i bio oduševljen prisutnošću austrijske carice i razgovorom s njom, uspješno je to prikrivao hvalevrijednom smirenošću.
»Opat bez strpljenja nikakav je opat«, dobacio je vojvoda de Choiseul uz hihot, kimnivši glavom svom novome štićeniku.
»Morat ćemo vidjeti kakve osobine ima«, odgovorila je majka. Okrenula se prema gavranolikom svećeniku. »Nadbiskup ima vrlo visoko mišljenje o vama. U skaldu s time, polažem sve svoje nade, i cijelo Carstvo, u vaše ruke. Žao mi je što moram priznati da su nadvojvotkinjini nedostaci u izobrazbi previše brojni da bi ih se moglo zanemariti, a na vama je, monsieur l’abbé, da to ispravite.«
Ulozi u toj igri nisu mogli biti veći. Moja je majka cijelu sudbinu Carstva natovarila na pleća običnog svećenika iza kojeg je stajalo samo nekoliko preporuka i diploma Sorbonne.
Abbé Vermond je kimnuo glavom i naklonio se s poštovanjem. »Merci, Vaše Carsko Veličanstvo. Hvala vam što ste me doveli u Austriju i nadajmo se da će Bog dopustiti da opravdam povjerenje koje ste mi ukazali čašću da poučavam madame nadvojvotkinju.«
Maman ga je otpustila odmahnuvši rukom; u te sitne sate nije pokazivala smisao za pretjeranu ljubaznost. »Odvest će vas u vaše odaje, gdje će vas čekati kava ili topla čokolada. Dočekat će vas i lavor s vrčem za polijevanje kako biste se mogli osvježiti nakon tako duga puta. Očekujem vas u Rosenzimmeru u šest ujutro, spremna za početak izobrazbe. Također očekujem svakodnevna izvješća o napretku svoje kćeri. Bez ikakvih dvosmislenosti, molim. Nemamo mnogo vremena na raspolaganju.«
Maman je pogledavala malo opata, malo vojvodu de Choiseula, kao da traži dodatnu potvrdu da je stvarno našla spasitelja. Iako plemićeva usta nisu odavala nikakve osjećaje, tamne su mu oči bile znakovite. »No dobro!« rekla je odlučno. »Želim vam dobro jutro i dobrodošlicu u bečki dvor, monsieur de Vermond.«
Bilo je to vatreno krštenje, a mene su gurnuli u vatru. Uza sve to silno svakodnevno učenje, Maman je zadužila opata Vermonda da mi za jedan sat na dan poboljša izobrazbu. Opat nije govorio njemački, tako da će se nastava zasigurno održavati na francuskome, što će biti još napornije. Beskrajne konjugacije i gramatičke vježbe zamarale su me do besvijesti. A kako su zimski snjegovi počeli kopnjeti i Beč se obasuo pupoljcima, ništa nije moglo biti dosadnije od pisanja sastavaka o francuskoj povijesti i zemljopisu.
»Ne mogu učiti iz pisanog teksta«, prosvjedovala sam. »Jednostavno mi ništa ne ulazi u glavu.«
Ali opat je bio mudar; kad bi zamijetio da mi pozornost popušta, učenje bi okrenuo na igru. Jednog je dana po radnom stolu raširio velik dokument. »Ovo je zemljovid Europe«, rekao je. »Pokažite mi Beč.«
Darovala sam mu najljepši mogući smiješak. »Bolje ću vam pokazati Beč ako izađemo van.«
»Ali u tom ćete slučaju propustiti putovanje«, odgovorio je zagonetno. Pokušavajući zatomiti svoju razdraženost, rekao je: »Počet ćemo ovdje: Beč.« Blijedim je prstom pokazao točku na karti. Do kraja sata opisala sam liniju preko Europe, obilježavajući svoje završno putovanje od habsburškog carstva do burbonske Francuske, pamteći smještaj svakog odredišta između Hofburga i Versaillessa. Gradovi i sela koji nisu bili ništa više do ispisanih naziva na šarenome papiru odjedanput su poprimili značenje. Oboružana spoznajom da će me zaprega provesti kroz bezbrojne gradove, poželjela sam o njima naučiti nešto više. Kako izgledaju? Što ljudi ondje jedu? Kako se odijevaju?
Neka su me se odredišta više dojmila od drugih. Blizu Strasbourga, granice između našega kraljevstva i onoga Luja XV., proći ću čudesnu preobrazbu od austrijske nadvojvotkinje do francuske prijestolonasljednice. U šumi Compiègne, izvan Pariza, konačno ću sresti kralja i njegova unuka, koji će tada biti moj suprug.
Lekcija je pojačana nekom vrstom katekizma: činjenicama o raznim ljudima uključenima u moje vjenčanje. Za svaki točan odgovor bila sam nagrađena zalogajem torte od jagoda posute šećerom u prahu.
»Tko je grof de Mercy-Argenteau?« pitao je Vermond.
»Comte de Mercy je austrijski veleposlanik u Francuskoj.« Opat je klimnuo glavom, a ja zagrizla tortu.
»A tko je princ Starhemberg?«
»Caričin envoy extraordinary — njezina posebna pratnja — koji će voditi habsburško izaslanstvo u Francusku. Njegov je otac bio veliki feldmaršal koji je donio slavu Austriji, a to je razlog zašto mu je Maman povjerila tu izvanrednu čast.« Ponovno sam gricnula tortu.
»Envoy extraordinary nije na tako visokomu položaju kao ministar — ili čak veleposlanik, primjerice, monsieur le comte de Mercy. Njegov ga vladar može slati na razne zadatke, na razna mjesta, ovisno o tome što treba učiniti.«
»Vojvoda de Choiseul?«
»Prvi francuski ministar«, odgovorila sam ližući šećer s vrhova prstiju. »Maman kaže da je to njegova zamisao — kao i njezina, naravno — da se udam za francuskoga prijestolonasljednika.« Čudila sam se kako vojvoda uspijeva služiti dvama gospodarima tako predano. Jednom sam čula Maman kako govori da kralj Luj »izaziva kontroverze čak i kad ih izbjegava«, a ona je ipak, bila sam sigurna u to, žena kojoj je bilo najteže udovoljiti u Europi.
»Točno, madame nadvojvotkinjo. A za još jedan zalogaj torte od jagoda, recite mi zašto je vojvodi važno vaše vjenčanje.«
»Savez između Austrije i Francuske odvratit će Englesku — neprijatelja Francuske — od bilo kakvih pomisli na osvajanje Francuske, jer tada će Britanija morati računati i na našu carsku vojsku. A zahvaljujući tome što Francuska podupire nas, Katarina Velika od Rusije i Fridrik Veliki od Prusije dvaput će promisliti prije nego što se usude prijeći naše granice i zauzmu dio našeg teritorija, kao što je Fridrik učinio sa Šleskom prije nego što smo ušli u savez s Francuskom.«
»Torta je vaša, madame! «
Zahvalno se nasmijavši, nisam propustila dodatni komad.
»A što je s markizom de Durfortom? Koja je njegova uloga u planovima za vjenčanje?«
Ponovno sam posegnula za tortom, ali abbé ju je hitro pomaknuo izvan mog dosega. »Durfort je francuski veleposlanik na austrijskom dvoru«. Abbé Vermond primaknuo mi je tortu od jagoda, a ja sam nad nju nadvila dlan dok sam govorila urotničkim šaptom: »A on je sam upleten u tendre s groficom von Dorfli, premda ima suprugu u Francuskoj. Prilično šokantno.«
Vidjela sam kako abbé pokušava suspregnuti smijeh. » Très bien, madame l’archiduchesse. Ako izuzmemo to o kršenju šeste Božje zapovijedi.« Pročistio je grlo. »A sada mi recite nešto o princu Kaunitzu.«
Torte je gotovo nestalo. »Princ Kaunitz je austrijski kancelar — majčin najvažniji ministar.« Princ Kaunitz bio je najviše zaslužan za naš mirovni sporazum s Francuskom 1756. godine. Naše su zemlje prije toga bile neprijatelji. Budući da me vojvoda de Choiseul već bio osramotio pitanjem o tom sporazumu, uzela sam si u zadatak doznati o čemu je riječ. »Vjerujem da princ Kaunitz ima nadasve zanimljiv nos; zakrivljuje se strmo prema dolje, a onda uzdiže prema vrhu. Ne mislite li da je tako?« Nasmijala sam se učitelju.
»Nije na meni da sudim o tome«, odgovorio je opat diplomatski.
Premda nije bio kiseo poput grofice von Lerchenfeld, abbé Vermond ni u kom slučaju nije bio previše ljubazan. Još mi je nedostajala draga grofica von Brandeiss. A u tih nekoliko tjedana bojim se da sam brutalno stavljala na kušnju opatovo strpljenje. No s vremenom, razvili smo uzajamno poštovanje, i to vrlo veliko.
»Ruka vam je kao u djeteta«, rekao je jednog dana, misleći na moj nezgrapni, dječji rukopis. Herr Mesmer, moj učitelj pisanja, strašno me iznevjerio, jer više se bavio svojim istraživanjima o radu ljudskih mozgova nego onim praznim u najmlađe nadvojvotkinje. Moja obitelj i učitelji smatrali su da sam vrlo spretna s perom i tintom, da solidno slikam (za nadvojvotkinju, naravno); pa ipak, moj rukopis — s kojim sam se toliko napatila — bio je neuredna zbrka poteza i mrlja koja je s gramatikom imala malo veze.
»Pokušajmo s ovom rečenicom, madame l’archiduchesse: Kraljica je srdačna i ljubazna.«
Umočila sam pero u tintu i počela pisati Le rein est gentille et, kad me Vermond zaustavio bez riječi, spustivši vrh olovke na riječ rein. Malo sam gledala svoju pogrešku, malo opata, a tad sam se grohotom nasmijala. »Mon Dieu!« uskliknula sam. »Gotovo sam napisala da je bubreg ljubazan i srdačan!« Počela sam ponovno: La reine est gentille et amiable.
Poslije, kad je došlo vrijeme da Maman dobije izvješće o mojemu napretku, nisu me bacili lavovima. Imao je mnogo toga za reći, a vjerojatno i jest, dok nisam bila u sobi. A možda je i shvatio da je moja majka gonič robova koji vrijedi za dvojicu.
Dobro se sjećam toga izvješća o napretku. Maman je pila kavu u svojoj jutarnjoj blagovaonici. Ispitivala je mojega učitelja kao da nisam nazočna; uvijek je to činila kad bi razgovarala s odraslima preda mnom.
»Vaše Carsko Veličanstvo, zadovoljstvo mi je reći da je madame Antonia inteligentnija nego što se misli«, izjavio je abbé.
Maman je podignula obrvu.
»Vaša kći zaslužuje priznanje za svoje sposobnosti«, priznao je Vermond. »Ona ima mnoge dobre osobine, talente koji se ne mogu naučiti, nego su urođeni i originalni. Madame Antonia će, kad za to dođe vrijeme, biti izvrsna prijestolonasljednica.« Nastavio je: »Što se vanjskog izgleda tiče, pretvara se u pravu ljepoticu. Čak i čovjek mojih svjetonazora«, rekao je pokazujući na svoju svećeničku mantiju, »može vidjeti da ima predivan stas i držanje, a ako, možemo se nadati, još malo naraste, imat će osobine koje se kod velike princeze mogu samo poželjeti. Njezina osobnost i srce upravo su izvrsni.«
Osjetila sam kako mi se obrazi žare. Njegove su riječi učinile da se još više uspravim i podignem bradu više. Da sam mogla kojim čudom porasti u visinu, odmah bih to učila kako bih ugodila opatu. Od toga trenutka u njemu nisam više vidjela samo učitelja; ljubazni svećenik postao mi je prijatelj.
Maman je zurila u Vermonda, s podignutim lornjonom čisto zbog dojma; mogla je jasno vidjeti i bez njega. »No, dobro, monsieur l’abbé. Tko može bolje od vas, n’est-ce pas, uočiti kako se njezin um razvija u dobrom smjeru.« Spustila je lornjon i pogledala me izravno i nepopustljivo. »Nemoj me razočarati. Sudbina svijeta kakav ti i ja znamo, visi o tankoj niti.«

9. POGLAVLJE


Sve bliže i bliže

PROLJEĆE 1769.

Tako ste puni entuzijazma, tako ste puni charme kad razgovaramo o pastoralnim temama — les papillons, les fontaines, les belles fleurs«, Vermond je primijetio jednog dana. Stiglo je proljeće. Godina 1768. padala je u zaborav, a šafrani i forzicije 1769. godine počeli su cvjetati. Za tjedan ili dva bečke će parkove preplaviti tulipani.
»To je zato što volim leptire, vodoskoke i lijepo cvijeće. Možda ja baš i nisam stvorena za dopisivanje i knjige«, usprotivila sam se.
»To nije opravdanje da se ne usavršite u čitanju i pisanju«, odgovorio je Vermond. »Moja je dužnost da postanete izvrsni u svakom pogledu.«
Spustila sam trepavice i nasmiješila mu se, dok su mu obrazi postajali blago ružičasti. »Ali kad odemo u Versailles, vi ćete mi čitati!« veselo sam dodala.
Vermond je, suprotno svojoj prirodi, zahihotao. »Madame Antonia, moja dužnost znači da ću vam služiti kao duhovni vodič, a ne dadilja; priče za laku noć i senzacionalistički romani u stilu La Princesse de Clèves neće biti teme naših rasprava, nego riječ Božja, kako je zapisana...«
Prekinula sam ga odmahnuvši rukom. » Tant pis«, uzdahnula sam uz hinjeno razočaranje. »Baš šteta.«
Opatova je ruka poletjela na prsa. »Da znate, gotovo sam vam povjerovao! Možda je bezbožno to reći, ali da niste rođeni da se udate za prijestolonasljednika Francuske, lako ste mogli biti glumica!«
Zatomila sam hihot. »Da vas moja majka čuje, poslala bi vas natrag u Pariz na muli, s malo pljesniva kruha i blatnjave vode da vam se nađe za put.« Sjetila sam se propasti s gospodom Aufresneom i Sainvilleom. »I nemojte ni na trenutak pomisliti da će oklijevati razriješiti vas dužnosti ako me iz austrijske gusjenice ne pretvorite u francuskog leptira.«
Vermond je provukao prste kroz crvenkastosmeđu kosu. »Nadam se da Vaše Kraljevsko Veličanstvo ne vjeruje kako bih htio da budete nešto drugo od onoga što jeste«, rekao je sa sjajem u svijetlo-smeđim očima. »Ako izuzmemo želju da postanete bolja i uspješnija učenica. Zato,« — pročistio je grlo — »budući da smo se dotaknuli budućega francuskoga kralja, lijepo vas molim da mi kažete nešto i o francuskim kraljicama.«
Ah! To sam znala. Bilo je normalno i prirodno da osjećam sklonost prema tim ženama, od kojih neke nisu bile starije od mene kad su napustile domovinu da bi se sparile s neznancem. Ako su i čeznule za domom, sigurna sam da su tu tajnu skrivale duboko u grudima, znajući da to nije samo njihova dužnost, nego i čast donijeti na svijet sljedećeg kralja Francuske.
Počela sam s Eleonorom od Akvitanije koja je uvela stolnjake na francuski dvor i šokirala svekrvu ekstravagantnom odjećom, šminkom i raskošnim nakitom. »I hrabro je jahala na čelu francuske vojske na križarskom pohodu u Svetu Zemlju. Golih prsa i u crvenim čizmama!« Tjednima sam već pokušavala dočarati taj prizor. Također sam pokušavala shvatiti kako je preživljavala iz dana u dan, trpeći brak bez ljubavi sa svojim rođakom, Lujem VII. kojega je malo što zanimalo osim molitve i kajanja, a ona je obožavala glazbu i ples te bila utjelovljenje živahnosti i društvenosti.«
»Pa«, uzdahnuo je moj učitelj, jedva prikrivajući da se zabavlja, »imate pravo; premda bi bilo dobro da lekcije o kraljici Eleonori zanemarite ili čak zaboravite. Njezin muž ju je držao zatočenom više od petnaest godina zbog toga što se usudila miješati u >politiku<.«
»Da, ali njezin je muž bio Englez!« uzvratila sam. »A ja ću se udati za francuskog kralja.«
I tako se ispitivanje nastavljalo dok sam se spuštala po granama kraljevskoga obiteljskog stabla, od Capeta do Valoisea i naposljetku do sadašnje vladajuće dinastije Bourbona. »Marija Terezija« — to ime nisam mogla zaboraviti jer se tako zvala i moja majka — bila je supruga Luja XIV., Kralja Sunca. Bila je španjolska infantkinja i trostruka prabaka prijestolonasljednika Louisa Augustea, mojega budućega supruga.
»Da, i?« Vermond me blago poticao.
Napregnula sam mozak. »Oh, ja — mislim oui — glupa fraza. Francuski su seljaci umirali od gladi nemajući kruha, a ona se nije obazirala na njihovu glad te rekla: >Qu’ils mangent de la brioche.< Ali što je brioš, i zašto bi oni to jeli ako nemaju kruha?«
Vermond se nasmijao. »Brioš je fino pecivo koje se jede za doručak, pripremljeno od brašna, maslaca i jaja. I sa sasvim malo šećera, tako da bude slatkasto — kao kolač.«
Namrštila sam obrve. »Pa glupo je reći nek jedu kolače. Mogla je otići među njih i nahraniti ih. Barem bih ja tako postupila.«
27. travnja 1769.

Ekscelencijo!
Željno Vas očekujemo ovdje, grofe de Mercy. Moram priznati da nitko nestrpljivije od mene ne očekuje vaš povratak u Austriju, jer očajno trebam vašu darovitost. Ali više o tome ćemo poslije; ne bih htio početi pismo temom o maloj nadvojvotkinji, temom koja je koliko teška, toliko i neugodna.
Njezino Carsko Veličanstvo ukazalo mi je čast izvijestiti me da će Vaša Ekscelencija posvetiti nekoliko večeri madame Antoniji. Ništa ne može biti potrebnije u ovom trenutku, jer sa zadovoljstvom primjećujem da Njezino Kraljevsko Veličanstvo cijeni vašu mudrost i svjetsko iskustvo. Rekla mi je da Austrija nikada ne bi mogla imati boljeg veleposlanika.
Obrazovni planovi isprva su teško tekli, ali tijekom posljednjih nekoliko tjedana vjerujem da smo učenica i ja pronašli zajednički jezik i korak. Počeo sam s francuskom povijesti, ali to sam iskoristio samo kao pozadinu za razvoj tema potrebnih za poznavanje životnih problema. Uz iznimku nedavne povijesti, usmjerio sam joj pozornost na važne činjenice, pogotovo na epohalne promjene u našim običajima ili vladavini u Francuskoj. Kad bih opisao kakvu situaciju u kojoj bi se princ ili princeza našli u neugodnoj situaciji (primjerice, nestašici žita), nakon objašnjavanja okolnosti uvijek bih pričekao da kaže što bi ona učinila da je na njihovu mjestu. Moram istaknuti kako sam imao zadovoljstvo primijetiti da je često razmišljala na pravi način.
Sada ću prijeći na temu čijoj sablazni nema kraja — onoj o madame du Barry. Njezino Carsko Veličanstvo čulo je za Lujevu novu ljubavnicu, štoviše, o njezinu neposrednom i prevelikom utjecaju na kralja. Nakon salve uvreda (zahodska opajdara, plaćena namiguša, plava vještica), Carica je izrazila svoju najveću zabrinutost, a to je da utjecajna kraljevska priležnica nije sklona austrijskim interesima, pogotovo što su ti interesi utjelovljeni u nevinom budućem prijestolonasljedniku koji će se s maîtresse en titre morati natjecati za kraljevu pozornost, poštovanje i blagonaklonost. Status madame Antonije, naznačila je Carica, lako može biti zasjenjen brutalnom prisutnošću zavodnice koja se ničega ne ustručava u Lujevoj postelji — žene koja već okuplja oko sebe vjernu sljedbu dvorjana koji je podupiru radi vlastitih interesa.
Tražim Vaš savjet jer sama prisutnost madame du Barry uvelike otežava naš zajednički zadatak. Kako ćemo (ili će možda teret morati pasti samo na pleća vašeg poniznog sluge, ne posve doraslog problemu) pripremiti nadvojvotkinju tako da postane dostojna suparnica kraljevoj miljenici? Kao čovjek od zavjeta, teško mogu s trinaestogodišnjom djevojčicom raspravljati o tako osjetljivim pitanjima kao što je problematika ljubavne veze njezina budućeg djeda s »ženom niska roda i još nižeg soja«, da citiram Caričine riječi. A ni Njezino Carsko Veličanstvo, potpuno poštujući pravila naše Majke Crkve o odraslim pitanjima, ne bi htjelo da joj kći zna za kraljevu ljubavnicu. Vaša mudrost i rječitost bit će od velike koristi svima nama koji se moramo nositi s tim problemom.
Naposljetku, premda moram priznati da sam se nevoljko nosio s ispovijedima madame Antonije i radije se bavio praktičnom poukom, mogu samo pokušati uvjeriti Vašu Ekscelenciju da se početna odbojnost prema toj ulozi uvelike smanjila zahvaljujući dobroti i osobitom povjerenju koje mi je ukazala Njezina Kraljevska Visost. Počelo je tako da sam poslušao njezinu ispovijed tijekom božićnih svečanosti i zahvaljujući uvidu u njezine najintimnije misli, sa sigurnošću mogu ustvrditi da joj je cilj činiti dobra djela te udovoljiti Bogu i precima. Usto, a to ne bismo smjeli zanemariti, osim očaravajućeg lica, krasi je i izrazito ljubazno ponašanje prema drugima. Kako trenutačno stoje stvari, prilično sam siguran da će francuski dvor i kraljevstvo biti očarani našom budućom prijestolonasljednicom.
Ponizni i poslušni sluga Vaše Ekscelencije
abbé Jacques-Mathieu de Vermond

Uz veliku raskoš i ceremoniju, jednog izrazito sunčanoga svibanjskog dana, moj službeni portret koji je naslikao monsieur Ducreux poslan je Luju XV. u Francusku. Tada smo već bili prešli u ljetnu rezidenciju Schönbrunn, premda je Maman često odlazila u Hofburg kako bi se pozabavila državnim poslovima.
Slikar je zapravo naslikao dva portreta, ali za Maman je prvi bio odvratan — izgledala sam ravna kao daska, u sivoplavoj haljini ukrašenoj svijetlosmeđim naborima. Moja kosa, blago napudrana, bila je začešljana tako da otkriva čelo, u frizuri koju je sieur Larsenneur izmislio za mene; ali moj vrat, istaknut visokim, krutim, naboranim ovratnikom, izgledao je neprirodno dug u usporedbi s površinom prsa koju je haljina otkrivala. Da sam imala nešto ljupko i zavodljivo na toj otkrivenoj koži, možda bi slika izgledala privlačnije. Prema mojemu mišljenju, umjetnik je prilično vjerodostojno predočio moje lice, ali kompozicija slike predstavljala me kao fizički nezrelo dijete — a Maman sigurno nije htjela da me takvu vide u Francuskoj. Zgranuta Ducreuxovim prvim pokušajem i bijesna zbog mojega uzalud potrošenog vremena, majka je odbila portret. Morala sam ponovno pozirati. A toga puta slikar je dobio nedvosmislene upute da naslika sliku poželjne udavače.
Trinaestoga svibnja s novog su portreta skinuli zaštitnu bijelu tkaninu kako bi mu se svi mogli diviti. Dakle! Bila sam iznenađena svojim izgledom prave mlade dame. Toga je puta poza isticala kut čeljusti. Zar sam ikada tako izgledala, pitala sam se. U napudranu frizuru bili su mi upleteni biseri. Čak i moja haljina, od srebrne sjajne svile s kraljevskoplavim i kositrenosivim detaljima, bila je znatno primjerenija odrasloj osobi od slabo ukrašene tamnoplave haljine koju sam nosila kad me monsieur Ducreux slikao prvi put. Stojeći uz Maman i diplomate koji su pripremali moje vjenčanje — markiza de Durforta, vojvodu Choiseula i našega veleposlanika, grofa de Mercyja — promatrala sam drugi portret. Ovaj put je pogled moje dvojnice bio izravan i samouvjeren. Zaustavila sam hihot vrhovima prstiju. Pomislila sam kako bih se ovakvom ljepoticom i ja poželjela oženiti!
Markiz je bio zadužen za prijevoz slike u Versailles — zajedno s portretima ostalih članova carske obitelji koje je također naslikao monsieur Ducreux. Maman nije htjela ostaviti dojam nestrpljivosti u vezi sa službenim zahtjevom za vjenčanje, premda se osjećala upravo tako. No, nije smjela dopustiti da Luj od Francuske posumnja na to. Majka se pretvarala da je moj portret samo jedan u nizu, dar Habsburgovaca Burbonima.
Ipak, nitko koga se to ticalo — bilo u Sobi zrcala u Schönbrunnu ili Dvorani zrcala u Versaillesu — nije mogao ne prozrijeti namjeru.
Mjesec dana poslije, markiz se vratio i donio dokument koji je ispunio majčine nade i snove o habsburškome carstvu: službeni zahtjev kralja Luja, napisan sedmog lipnja 1769. godine, za moje vjenčanje s njegovim unukom, Louisom Augusteom, francuskim prijestolonasljednikom.
Premda je otpila samo jedan slavljenički gutljaj, Maman je naredila da se iz podruma donesu stotine boca alzaškog vina. Melodični zvuk kucanja kristalnim čašama odzvanjao je pod visokim stropovima odaja Schönbrunna; do večeri nije bilo tog ministra ili veleposlanika, sluge ili služavke, ma nijednog među tisuću petsto dvorjana tko se nije bar malo napio.
Htjela sam vidjeti dokument koji mi je zapečatio sudbinu, zamišljala ga s velikim zlatnim pečatom ili reljefom ljiljana, kraljevskog simbola Francuske, s bijelim vrpcama koje su znak kuće Burbona.
No službeni zahtjev za moju ruku nije bio ni izdaleka takav. Nije li loš znak kad tako važne vijesti stižu u ničemu značajnijem od obična pisma? Nakon toliko dugih (i zapravo još nezavršenih) pregovora o vjenčanju i poboljšanju svih dijelova mojega tijela, pretpostavljam da sam očekivala fanfare i nešto u rangu kraljevskog proglasa ili dekreta. Zamišljala sam kako negdje visoko vijore zastave naših dviju kuća i svemu i svakome objavljuju kraljevsko vjenčanje.
No koliko god da je pismo izgledalo skromno, to nikako nije umanjilo majčino olakšanje. Glas joj je bio ispunjen emocijama — i još nečim: pobjedom. »Oh, malena moja«, uzdahnula je Maman. Raširila je ruke pozivajući me u zagrljaj, a ja sam se osjetila i zahvalno i zbunjeno pred rijetkim pokazivanjem njezine privrženosti. Tako me snažno obujmila rukama da mi je izbola obraz ovratnikom. Konačno, nakon svega što sam prošla kako bih postala dostojnom titule prijestolonasljednice, taj je san trebao postati stvarnost. Luj je pogledao moju sliku i svidjelo mu se što je vidio na njoj.
Kroz vrele suze zahvalnice koje su nam navirale na oči, majčin privatni salon pretvorio se u kovitlac crvene, bijele i zlatne boje. Čak su i kristali u masivnom lusteru iznad naših glava izgledali kao da zadovoljno žmirkaju.
»Uskrs, rekao je.« Majka me oslobodila iz zagrljaja. Prst je uperila u službeni francuski zahtjev. »Luj predlaže vjenčanje za sljedeći Uskrs.« Oči joj više nisu bile vlažne; u njima više nije bilo sentimentalnosti, a Maman je opet svakim svojim djelićem bila carica.
»A on pada sredinom travnja, zar ne, monsieur l’abbé?« Usmjerila je pozornost na mojega skrbnika, koji je potvrdio njezin izračun.
»Travanj? Pa do tada je gotovo cijela godina.« Osjećaji su mi bili podijeljeni: bila sam sretna što su majčini veliki planovi u vezi sa mnom urodili plodom, a opet pritom potajno sretna što moj odlazak u daleko kraljevstvo, gdje ću živjeti do smrti među strancima, neće biti odmah.
Ali Maman se činila nezadovoljnom Lujevim onemogućivanjam velikog događaja premda je službeno potvrdio moje zaruke s francuskim prijestolonasljednikom — Bože, čak joj je poslao i divan porculanski servis iz Sèvresa u znak saveza! No ona je uspjela, kao i uvijek u takvim okolnostima, preokrenuti situaciju u svoju korist.
Pred njom je stajala trojka kojoj je povjerila moj preobražaj i uspjeh vanjske politike Carstva: strpljivi, riđokosi opat, Lujev ministar otvorene i nagle naravi, vojvoda de Choisel i naš profinjeni, elegantni veleposlanik, grof de Mercy.
»Moje najveće nade i najdublji strahovi«, počela je, »ostvarili su se. Vermonde, nadvojvotkinjin francuski i dalje je loš, a pisanje joj je još gore. Njezine moralne vrijednosti također treba popraviti; suviše je naivna i povodljiva — une vrai ingénue — da bi se snašla u tom stršljenovu gnijezdu, burbonskom dvoru. Savez je i dalje na klimavim nogama, ali potonut će u glib političkih spletki ako ona ne razvije vještine i samopouzdanje nužne ne samo da opstane, nego da dominira — i to na diskretan način. Moglo bi se reći: želiš li biti kralj, moraš naučiti kraljevati.«
Gospoda su potvrdno kimnula glavama u tišini.
»Deset mjeseci ostavlja nam još dosta vremena«, rekla je kriomice gledajući moje nepostojeće grudi i s daškom panike u glasu. »Pripremit ćemo te da klekneš pred oltar pokraj svojega muža i, zbog nekih nesretnih okolnosti, uspneš se na francusko prijestolje.« Dodala je odrješito: »Nema mjesta pogreškama, Antonia: još mnogo toga moraš naučiti.«
Maman je spustila ruku davši mi tako znak da se poklonim pred njom, kao da će mi udijeliti blagoslov. Rukom je opisala znak križa i nježno me poljubila u čelo. »Od tebe očekujem velika djela, malena«, rekla je, a ton njezina glasa onemogućio je bilo kakvo neslaganje. »Nećeš me razočarati.«
Poklonila sam se pokleknuvši, i izašla iz njezinih odaja, dok su iza mene šutljivi sluge zatvorili teška vrata, znajući da njezine riječi nisu bile blagoslov. Bile su naredba.
21. lipnja 1769.

Cijenjeni brate!
Dopustite mi da Vam uputim riječi zahvale za čast koju je kuća Burbonaca iskazala kući Habsburgovaca. Neka ujedinjenje naših starih i časnih loza, utjelovljenih u mojoj kćeri Mariji Antoniji i Vašemu unuku Louisu Augusteu, donese trajni mir našim kraljevstvima te nas blagoslovi nasljednikom francuskog prijestolja.
Spoznaja da šaljem svoju najmlađu kćer u ruke najboljega i najnježnijeg oca velika je utjeha. U Vama će pronaći ljubaznost, mudrost i plemenitost kakva i odgovara vladaru. Antonia se vrlo savjesno priprema za svoju buduću ulogu. Kao zadovoljna i privržena majka, vjerujem da ćete u njoj prepoznati spoj mladenačkog uzbuđenja i oduševljenja s otvorenim srcem i povjerljivom prirodom. Sigurna sam da ćete razumjeti moje upozorenje: mladost — ludost.
Marija Terezija

10. POGLAVLJE


Velike promjene

28. srpnja 1769.

Voljena moja Tončice,
Eto! I to smo napokon dočekali — službeni zahtjev Luja od Francuske za tvoje vjenčanje s njegovim unukom. Molim te nemoj se iznenaditi što me te vijesti više ispunjavaju strahom nego oduševljenjem. Jer koliko mi je god obradovalo srce, kao uostalom i svim Austrijancima, to što ćeš vladati najprofinjenijim dvorom Europe, toliko nemam nikakva optimizma kad je riječ o bračnom zavjetu. Očajavam zbog sebe, a znam da će i na tebe doći red.
Nadam se da će te suprug poštovati i neće juriti za svakom suknjom koja naiđe. Nadam se da će mu ponašanje za stolom biti primjer drugima, a gastronomski običaji profinjeniji od bacanja pune zdjele vrelih makarona na aristokrate iz lože u operi.
I opet, vjerujem, nasmijala sam te, ali uvjeravam te da moj muž nije nimalo zabavan. Čak i napuljsko plemstvo, vulgarno i raskalašeno kakvo jest, zgranuto je lakrdijama svojega vladara.
Ne tražim da me sažalijevaš. Kao prava habsburška kći, tiho plovim kanalima moći. Posve sam slučajno otkrila vrlo intrigantan način kako privući Ferdinandovu pozornost te nagovoriti ga da učini što god želim. Samo trebam svlačiti duge rukavice od kozje kože polako, bolno polako, i kralj naprosto poludi. Moja ga prsa uopće ne zanimaju, ali ruke — Mein Gott!
Svejedno, moja sposobnost stjecanja političke prednosti kad god ugledam priliku (ne može se reći da nisam na Maman, ja?) nije mi naknada za najmizerniji brak u kraljevstvu. Da mi to vjera ne brani, radije bih se ubila negoli proživjela osam dana našeg medenog mjeseca. Bilo mi je kao u paklu i često sam poželjela da sam mrtva. Dao Bog da nikad ne poželiš umrijeti zbog prijestolonasljednika.
Žalim te, Antonia. Ti se tek trebaš suočiti s time. A kad se to dogodi, isplakat ću zbog tebe more suza.
Ne zaboravi me, Liebchen.
Jako te voli
tvoja sestra Karolina

Sestrino mi je pismo više preplašilo srce negoli ga obradovalo, premda od nje i nisam očekivala ništa drugo osim iskrenosti. Sladunjavi izljevi osjećaja nisu bili njezin stil. Potajice sam i dalje bila oduševljena što ću za manje od jedne godine i ja postati nevjesta. A hoće li i mene snaći tako nesretna sudbina kao Karolinu? Nikada nisam vidjela Louisa Augustea; francuski mi je kralj tek trebao poslati portret, iako je sada imao više mojih slika. Možda moj muž uopće neće biti poput njezina. Pa ipak, jedan od mnogih Karolininih talenata bio je predviđanje više poteza unaprijed u šahu (razonodi za koju se nikada nisam uspjela zagrijati); kakve je znakove budućnosti mogla vidjeti?
»Mislite li da je ovo isto kao da ste u zatvoru?« pitala sam Maman. Na njezino inzistiranje otputovale smo u samostan u Marizellu. »Zašto smo ovdje?« pitala sam razdražljivo.
»Savršeno dobro znaš zašto. I molim te ne cupkaj na mjestu; stoj kao pristojna mlada dama. Ovdje smo zato što sam u ovoj bazilici imala prvu pričest i želim da prije odlaska u Francusku klekneš pred kipom Blažene Djevice.«
Ali to je bilo prije sto godina, pomislila sam duboko uzdahnuvši.
Pogledala me razdraženo i nastavila raspremati prtljagu ispunjena nezadovoljstvom. I ja sam trebala učiniti isto, jer nismo imale pratnju slugu. Nas dvije, Maman i ja, bile smo same. Zidovi sobička bili su goli, uz iznimku drvenih križeva iznad skromnih postelja.
U sobi je barem bilo svježe, jer su debeli, ožbukani zidovi branili ulaz kolovoskoj vrućini. Vonjala je na vlagu i ustajalost, poput čizme koja se nije osušila nakon hodanja po kiši. Malen, rešetkom zaštićen prozor bio je smješten tako visoko da se kroz njega nije moglo ništa vidjeti. Sjetila sam se svoje najstarije sestre koja vodi samostan u Pragu. »Mislite li da se Mariji Anni sviđa biti opatica?« pitala sam. Kako itko može zamijeniti život na dvoru — tako živopisan, veseo i uzbudljiv — za mjesto tako sivo, umrtvljeno i tako jezivo tiho da su nam zebe na drvetu uz prozor upravo probijale uši svojim pjevom.
»Naravno da je Mariji Anni drago što je opatica«, odgovorila je Maman s prizvukom uzrujanosti. Pokazala mi je kretnjom da joj razvežem donje rublje kako bi mogla svući korzet i podsuknju.
»Moram li i ja to učiniti?« Maman je nijemo kimnula i stavila prst na usta. »Ali ako ovdje moramo šutjeti, zašto smo uopće došle ovamo? Mislila sam da ste rekli kako ćemo ovdje razgovarati kao žena sa ženom.« Iskreno, još sam se jače osjećala djetetom — i to onim kojemu treba posebna skrb, kao odlutalu janjetu koje se ne zna vratiti u obor.
Budući da nije odgovorila, nego mi samo odvezala vezice da bih se mogla svući, nastavila sam. »Mislite li da će Djevica blagosloviti moje vjenčanje s prijestolonasljednikom? Što mislite, hoće li mi donijeti sreću?« Djevica Marija bila je sveta zaštitnica Austrije. Nikad mi nije bilo jasno zašto je svima nama bila dužnost sklapati dobre brakove, a istodobno slavimo ženu koja se nikad nije udala. Svukla sam bijele čarape i bacila ih na pod. Kad me Maman pogledala, podignula sam ih i spremila u drveni kovčeg. Zatim sam na bose noge navukla grubo izrađene smeđe kožnate papuče.
Oslobodivši se skupe carske odore — gomile bogato urešena crnog brokata s ukrasom od dragog kamenja duž dekoltea — Maman nije više izgledala tako moćno. Žena koja je stajala preda mnom i zakopčavala kožnate sandale na blijedim i pomalo žuljevitim bosim nogama mogla je biti bilo koja starija udova, umornih očiju i velika podbratka. Obratila sam pozornost na njezine noge i prvi put spazila plave vene pod gotovo prozirnom kožom i žute nokte urasle u nožne prste. Trnci su mi prošli duž leđa. Nije mi baš bilo drago vidjeti austrijsku caricu da je tako ranjiva. I tada mi je, u trenutku, sinulo da je nadmoć moje zemlje baš u mojim rukama; nikada prije to mi nije izgledalo tako očito.
»Nije tu riječ o sreći, Antonia, nego o vjeri«, Maman je jednostavno objasnila.
Poput moje kujice Mops kad se dočepa goveđe kosti, odbijala sam othrvati se trenutačnim primislima. Možda sam mislila da će Maman tako ponovno postati onakva kakvu sam je znala: zastrašujuća, ali i ljubazna. »Da Maria Anna nije bila bogalj, biste li i nju doveli ovamo prije vjenčanja?«
»Tvoja se najstarija sestra sama odlučila zarediti, Antonia. I zato odmah prestani s neumjesnim pitanjima.«
Nisam joj vjerovala. Maman nije bila majka koja bi srdačno dopustila svojoj kćeri da se preda Bogu, a ne nekom princu i tako učvrsti savez s austrijskim carstvom. Vi, sretni Habsburgovci, ženite se nije vrijedilo za Kristovu nevjestu. Maria Anna bila je gotovo sedamnaest godina starija od mene; u listopadu će imati trideset jednu godinu. Bila sam premalena kad je otišla u samostan u Češku da bih je se dobro sjećala. Pitala sam se koliko bi djece danas imala da se nije rodila s deformiranom kralježnicom. Da sam je barem mogla bolje upoznati.
»I ne spominji više bogalje«, dodala je Maman. »To je ružna riječ.«
Duga bijela halja grebla mi je kožu. Je li bila istkana od kopriva? Mučila me pomisao na to da ću je nositi cijeli tjedan. Čak su i mrski mi korzeti bilo bolji od ovoga.
Tjedan dana smo majka i ja živjele na vodi i crnom kruhu debele, gumaste korice, kao prave isposnice. Ako je koja redovnica i znala da su ih posjetile austrijska carica i njezina kći, nije to odala ni riječju. Kad smo već kod toga, nijedna od njih nije izgovorila ni slova. Nisam znala jesu li bile pod zavjetom šutnje ili nam jednostavno nisu imale što reći. Prema njihovim bezizražajnim licima nisam mogla zaključiti jesu li sretne ili razmišljaju li uopće o sreći. Koliko im je dugo trebalo da ih prestanu boljeti koljena, pitala sam se kad bih god kleknula na hladni kameni pod. Nakon samo jednog dana učestalog klečanja, noge su mi već bile prepune ljubičastih modrica.
Osim zajedničkog objeda sa sestrama, Maman i ja bile smo prepuštene same sebi. Svake večeri, kad bismo legle na tvrde ležajeve, Maman me podsjećala na vjerske obveze koje ne smijem zanemariti, čak ni kad postanem prijestolonasljednica Francuske. Natjerala me da se zakunem na križ da ću na versajskom dvoru svaki dan dvaput ići na misu i sa sobom uvijek nositi svoju Bibliju — onu koju mi je darovao papa, uvezanu u bijelu kožu s mojim pozlaćenim inicijalima.
Pa zar francuska kraljevska obitelj ne ide na misu dvaput na dan, pitala sam se naglas.
»Naravno, malena. Ali oni to ne shvaćaju ozbiljno. Baš kao ni Napolitanci«, dodala je prezrivo. »No francuski je dvor najurbaniji u Europi. Ondje je ogovaranje važnije od Boga. Moraš biti žilava kao vrba i čvrsta kao hrast te se oduprijeti iskušenju da postaneš nepristojna, ravnodušna i lijena kao većina njih.«
Svakoga dana u Marizellu, premda mi je bilo draže šetati samostanskim vrtovima, odlazile smo u tamnu, jezivu baziliku i klečale pred srebrnom rešetkom koju je sestrama darovala osobno Maman. Iza rešetke ukrašenih rubova — kao da je u zatvoru — drveni kip Djevice Marije počivao je u niši još od dvanaestoga stoljeća. Svaki dan u tih sedam dana Maman i ja tiho smo joj se molile, čvrsto zatvorenih očiju, glava pognutih tako da su nam usne dodirivale prste sklopljenih dlanova — prste kojima smo držale krunice. Rekla bih da je Maman molila za mir u našem carstvu, da se Katarina Velika i »vražji« Fridrik od Prusije zadrže unutar vlastitih granica i da nam Naša Gospa podari poprsje koje će se svidjeti francuskom prijestolonasljedniku.
Ja sam se molila da me on zavoli.
Nakon našeg povratka iz Marizella, mjeseci su letjeli. Otkako je stigao Lujev službeni zahtjev za moju ruku, počela sam odbrojavati dane na kalendaru. Stigla je godina 1770.; godina u kojoj ću se udati. Kratki zimski dani s dolaskom su proljeća postali dulji. Začas će stići Uskrs. Godišnja su se doba mijenjala, ali na majčinu zabrinutost, moje tijelo nije. Premda sam navršila četrnaest godina drugog studenoga, Générale Krottendorf nije se pojavila. Dvaput na dan, na misi, majka se molila za njezin dolazak uz ostale molitve za sigurnost habsburškog carstva.
No iako mu se bližilo vrijeme, moje vjenčanje nije mi bilo ništa više od maglovite iluzije. Činjenica jest da sam vidjela odjeću koju ću nositi kao francuska prijestolonasljednica, opipala bogate tkanine i divila se živopisnim draguljima, ali te raskošne vjenčanice bile su na lutkama s kojima sam se igrala kao i do tada.
Budući da mi je rukopis i dalje bio katastrofalan, a moja sklonost bilo kojem obliku pisane komunikacije podjednako očajna, opat Vermond me uputio da svaki dan pišem dnevnik (na francuskome, bien sûr) svojih razmišljanja i dojmova.
Ta razmatranja bila su moja osobna, ali ne i tajna, jer svaki sam mu dan morala pokazati dnevnik i tako dokazati da obavljem svoju dužnost. »Bez brige, to što pišete neće saznati nitko osim mene«, uvjeravao me opat.
21. siječnja 1770.


Danas mi je stigao prsten, prijestolonasljednikov dar. Napisao je kako se nada da će mi se njegov skroman dar svidjeti. Dapače, jako mi se svidio i savršeno mi pristaje na prst, čak i preko rukavice, a tako ću ga i nositi u Francuskoj (pitam se kako je pogodio veličinu). Na njemu je safir vrlo izrazite boje, okružen sitnim dijamantima. Kad okrenem ruku prema svjetlu koje dopire kroz prozor, prsten se presijava u raznim nijansama narančaste, zelene i plave boje, a svjetlost odbijena od njega na zidu tvori dugu. Ipak, željela sam uz prsten dobiti i portret Louisa Augustea, usporediti dar s njegovim licem i tijelom. Je li visok? Pudra li kosu? Koje su mu boje oči? Hoće li me voljeti?
***

6. veljače 1770.


Grofica von Lerchenfeld je umrla. Razboljela se prije Božića i od tada joj se zdravlje neprestance pogoršavalo. Osjećam se tako jadno zbog njezine smrti jer nije joj bilo lako poučavati me, a i ona bi zacijelo bila sretnija da je mogla ostati pratilja mojim starijim sestrama. Annelise, grofičina dvorkinja, pronašla je njezino hladno tijelo jutros, kad joj je donijela doručak. Bilo mi je drago čuti da je umrla bezbolno i u miru. Ona je sada uz Boga, a ja žalim zbog svake i najmanje neugodnosti. Njezin zadatak nije bio lak, a ja ću se zato potruditi da budem još bolja učenica opata Vermonda.
***

7. veljače 1770.


Zatrubite glasno! Finalement, la Générale est arrivée!
Nije prošlo mnogo i cijeli je Hofburg doznao novosti. Vijest je brujila od sobe do sobe, od kuhinje do konjušnice, od carske garderobe do ministarskih ureda, poput bumbara u ružičnjaku. Maman me zagrlila sa suzama u očima, objavljujući da je postala najsretnija žena u Europi.
Više nisam bila djevojčica, nego »napola žena«, prema riječima moje sestre Karoline. Konzumacijom braka polovicom svibnja postat ću žena u cijelosti, a onda, tijekom sljedeće godine, i majka — a to će biti vrhunac svačijih želja, ne samo mojih, jer nisam mogla dočekati djecu koju ću ljuljati, maziti, paziti.
Ali u svemu tome uzbuđenju zbog prvog posjeta Générale Krottendorf, moja majka, kao ni naše djevojke, nije smatrala potrebnim obavijestiti me o boli. Zašto se nisu potrudile reći mi da će me trbuh boljeti kao da sam progutala otrov, a leđa kao da sam provela noć spavajući na podu? I da ću svakih nekoliko sati krvlju natopljenu krpu među nogama zbog koje sam se gegala kao patka morati zamijeniti čistom?
Ipak, osjetila sam da sam napokon uspjela porasti u majčinim očima. Besciljno je hodala po državnim prostorijama s predivnim osmijehom na licu, držeći me za ruku i zahtijevala da svatko iskaže poštovanje budućoj prijestolonasljednici. »Tako se ponosimo njome«, neprestano je ponavljala glasom koji je uspio zvučati i carski i majčinski. A onda, vrlo nenadano, izjavila je: »Od sada ćeš spavati u mojoj sobi«. Zvučalo je kao naredba.
Zadrhtala sam. »S vama?«
»S kim drugim? Moramo raspraviti puno toga, a sada je napokon došlo vrijeme za to.« Na moj upitan pogled rekla je: »To nisu teme o kojima se razgovara pri danjem svjetlu ili u državnim prostorijama dvorca.«
Njezin me budoar užasavao. Kad je tata umro, Maman je uklonila predivne zastore; sunčanožutu damastnu svilu zamijenio je zlokobni crni baršun koji se spuštao prema podu poput tekuće tmine. Ta zagušljiva kukuljica koja je odisala kamforom sljedeća dva mjeseca bit će mi spavaća soba. Jadna Mops ostala je sama u mojim odajama; zacijelo se pitala kamo to odlazim svake noći.
U majčinoj sobi postavili su mi krevet. Bila sam joj dovoljno blizu da bih čula njezino hrkanje. Dok sam ležala i drhtala u bijeloj lanenoj spavaćici, raširenih očiju zureći u gipsane ukrase na stropu, primala sam noćnu porciju uputa koje su trebale poboljšati moj moralni dio i pripremiti me za buduću ulogu. Te monologe pratio je dugačak popis pravila. Kako bi bila sigurna da ću ih zapamtiti, Maman mi ih je napisala. Izvukla je iz mene obećanje da ću ih pročitati svaki mjesec i da ih neću zaboraviti primjenjivati u životu.
»Moraš uvijek istaknuti pripadnost svojemu suprugu u svakoj prigodi, Antonia. Ne zaboravi, ući ćeš u kuću Burbonaca kao počasna gošća.«
»Oui, Maman.«
»I nikada nemoj ostavljati dojam — ili, ne daj Bože, izreći naglas — da je >to i to< u Beču bolje.«
»Ali ja nikad ne bih...«
Maman se nije obazirala na moj prosvjed. Bilo je očito da mi ne vjeruje. »Istodobno, ne zaboravi tko si — iznad svega, kći Austrije. Tvoja sestra Karolina mota tu budalu od svog muža oko malog prsta, a interesi domovine uvijek su joj ispred interesa Napulja.«
Pitala sam se kako ću služiti dvama gospodarima. Karolina je bila lukavija od mene; ja nisam imala u sebi tu prijetvornost, ni tako očaravajuće ruke poput njezinih.
»I ne smiješ čitati romane ili slična štiva koji su moralno upitni. Takve knjige možda i jesu posljednja moda među Francuzima, ali njihovi su svjetonazori već neoprostivo zatrovani.«
Čitati romane? Nisam imala u planu čitati bilo što. Mrzila sam čitati, što je uvijek zabrinjavalo abbéa Vermonda.
»Vermond će odobriti što možeš čitati«, nastavila je majka.
»Ali ako će mi se monsieur l’abbé pridružiti u Versaillesu u svojstvu mojega >čitača<, zašto bih ja trebala bilo što čitati?«
Tako su tekli naši noćni razgovori. A svake bi noći majka izrazila krajnju zabrinutost o mojoj otvorenoj prirodi.
»Previše se trudiš udovoljiti drugima, Antonia.«
»Oui, Maman.«
»Eto, baš to sam htjela reći.«
Iako je soba bila u mraku, bila sam sigurna da se namrštila, čela naboranog od brige. Ali odlučnost je nadvladala ravnodušnost. Prema njezinu mišljenju, još je mnogo toga trebalo postići, a vremena je bilo tako malo. Maman mi nije samo noću držala predavanja u vezi s mojom osobnošću, nego je bila nestrpljiva dočekati da i moje tijelo, kao i um, udovolji njezinim zamislima.
»Uvijek prepusti vodstvo suprugu. Ali ako on tome ne bude sklon, moraš biti spremna poučiti ga.«
»Poučiti ga čemu, Maman?« Kako da ga slijedim, ako ću ga ja voditi?
»U zovu srca«, odgovorila je eufemistično.
»Ali što ako se ne budemo voljeli kao vi i tata?«
Maman je ispustila težak uzdah, poput oluje u zagušljivom zraku sobe. »Ne pravi se tupava, Antonia.«
»Ali ja ne znam što učiniti«, usprotivila sam se. Je li dolazak Générale Krottendorf značio da bi moje tijelo trebalo osjetiti neke pobude? Požudu, možda? Znala sam samo to da bi rođenje sina, nasljednika francuskog prijestolja, bio najpoželjniji događaj za Maman, a dakako i za kralja Luja.
Tijekom tih beskrajnih besanih noći u majčinu budoaru, dok se dan mojega vjenčanja neumitno približavao, njezine su prodike postajale otvorenije. »Na moj brak s tvojim ocem trebaš gledati kao na iznimku, a ne pravilo. Požuda nije samo rijetka, nego je i kratkotrajna poput ljepote. Važnije je uzajamno poštovanje supruga. Mnogo je važnije biti dobar nego poželjan. Ako ti i tvoj muž naučite gledati jedno drugome u srce, brak će ti biti znatno uspješniji nego da se samo zanimate za vanjski izgled.«
Zatim mi je objasnila odakle dolaze djeca. Na žalost svoje majke, oličenje pragmatizma, bila sam i zgađena i uplašena. Smrt pri porođaju nije bila nešto neuobičajeno. A što bi to trebalo staviti... gdje?
»Antonia, ne budi smiješna. To je najprirodnija stvar na svijetu. Tijelo će ti samo reći što ti je činiti.«
Ali što ako ga je ne budem znala slušati? Da je u majčinim riječima bilo prizvuka nježnosti — nečega nalik na suosjećanje — bolje bih to podnijela. Ali njezin glas bio je grub, ljutit. Sve u svemu, ona je rodila šesnaest puta tako da za nju to nije bilo ništa više od rutine. Donijevši me na svijet, čak je ubila dvije poslovične muhe jednim udarcem, jer dok je trpjela porođajne muke, zubar joj je istodobno izvadio pokvaren zub. U tami sam istraživala svoje tijelo kratkim i nesigurnim dodirima. Još ništa od dojki. Još. Vjerojatno sam očekivala da će nakon dolaska Générale Krottendorf izrasti poput gljiva poslije kiše. Tako se bar dogodilo Karolini. Ona se za samo nekoliko tjedana od luckaste djevojčice pretvorila u ženu zamamnih oblina.
Torzo mi je bio uzak i vitak, trbuščić neznatno zaobljen, ali ni približno ravan kao prsa. Kako će u to ikada stati dijete? A prijestolonasljednik će mi učiniti... što? Dirala sam se ondje dolje gdje sam iznutra bila meka i vlažna, a izvana je koža bila poput breskvine, delikatna, sa sitnim dlačicama. Bit će širok gotovo dva prsta, Maman je pretpostavljala. Možda i više. A dug otprilike od vrhova prstiju do zgloba. Pokušala sam zamisliti nešto tih dimenzija u sebi, ali sama ta pomisao bila mi je previše čudna. Napokon, iz toga je nešto izlazilo — tekućine poput krvi i urina — pa kako je onda nešto veličine wursta moglo ući unutra?
Cijela je ta slika postala još besmislenija nastojanjem jer nije bilo lica koje bi išlo uz tu kobasicu, da se tako izrazim. Kad bismo se raspitivali (više puta) o njegovoj vanjštini, abbé Vermond nas je uvjeravao da Louis Auguste ima »vrlo pristalo lice«. Veleposlanik kralja Luja, markiz de Durfort, hladno je primijetio, ušmrknuvši duhan, da je ljepota u očima onoga tko je gleda. »Onda zahtijevam da ga ugledam!« uzviknula je majka. »Je li mladac deformiran? Čega se to Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo stidi kad odbija poslati portret?«
U međuvremenu nastojala sam prije spavanja misliti na Louisa Augustea. U mojim mislima bio je visok i plemenit, s nestašnim izrazom na tom »vrlo pristalom licu«. A naravno da će se u plesnoj dvorani kretati vrlo graciozno. Versajske dvorjane — stotine glamuroznih muškaraca i žena, našminkanih i s umjetnim madežima, u draguljima od glave do pete — ispunit će ljubomora kad prijestolonasljednik podigne moju ruku i povede me blistavim parketom niz Galerie des Glaces, Dvoranu zrcala, dok će se naši likovi odražavati ne samo u bezbrojnim zrcalima i facetama bezbrojnih masivnih lustera, nego i u stotinama zavidnih očiju.

11. POGLAVLJE


Odricanje od prijestolja

BEČ, OŽUJAK 1770.

Dvoje je slugu užurbano uklanjalo ostatke peciva i čokolade. Toga je jutra majka prekršila svoj strogi dijetni režim i popila dvije šalice gustog, gorko-slatkog napitka. Njezinu je zahtjevu koji je poslala kralju Luju bilo udovoljeno, ali rezultat je bio bezvrijedan. Pokazujući s gnušanjem na tri crteža otisnuta bakrotiskom, zapitala je markiza de Durforta: »Što bi ovo trebalo značiti?«
Izaslanik se povukao pola koraka i izveo arogantnu figuru, ispruživši desnu nogu naprijed i podignuvši bradu. Čuvao je attitude jer je svakog trenutka trebao stići monsieur Ducreux sa svojim kistovima i štafelajem kako bi ovjekovječio markižev lik. »Muči li vas što, Vaše Carsko Veličanstvo?«
»Bien sûr, monsieur — itekako, gospodine! Zaposlila sam vašeg zemljaka da naslika portret moje kćeri, da ne spominjem njezinu braću i sestre, kao dar vašem vladaru. Mjesecima smo osmišljavali pozu koja će je prikazati u najljepšem svjetlu — kao dokaz Luju da će Antonijini mnogobrojni talenti savršeno pristajati prijestolonasljedniku. Sve što sam zauzvrat tražila bio je prijestolonasljednikov portret. A Luj mi šalje ovo?!« Tresnula je o stol s takvom silinom da su tri crteža poskočila u zrak. »Dovedite mi Choiseula!«
Za nekoliko trenutaka vojvodu su uveli u jutarnju blagovaonicu. Kao iskusan diplomat, odmah je shvatio da nešto nije u redu. »Gospođo.« Duboko se naklonio Carici, koja je samo odmahnula rukom, zanemarujući formalnosti.
»Choiseule, zar mi se francuski kralj ruga?« zahtijevala je moja majka odgovor glasom koji je jasno izražavao njezino nezadovoljstvo. Prije nego što je Lujev ministar mogao uobličiti odgovor dodala je: »Nije li dovoljno što moram trpjeti hrpu dokumenata u kojima se ne poštuje prioritet u bračnom ugovoru? Zar doista mislite kako ću se složiti s time da prijestolonasljednikovo ime bude navedeno ispred imena moje kćeri, čak i na službenoj potvrdi vjenčanja na daljinu — za službenu ceremoniju koja će se održati na austrijskom teritoriju, u našoj Augustinskoj crkvi? To je ipak previše, monsieur le duc.«
Maman je usmjerila pogled u vojvodu. »U svojoj zemlji nadvojvotkinja ima prednost, Choiseule. U vezi s tim Austrija neće uzmaknuti; a u ovoj fazi igre«, dodala je, mršteći se na dokumente pred sobom, »ostalo je premalo mjesta za kompromise.«
»Zar su riječi svadbenog sporazuma uistinu tako uzrujale Vaše Carsko Veličanstvo?« mirno je upitao vojvoda de Choiseul.
Izbjegavši odgovor, majka se nastavila obrušavati na njega. »O ovome je riječ. Ovo je vaš vladar poslao kao odgovor kad sam od njega zatražila prijestolonasljednikov portret. Što možete vidjeti?« Pozvala ga je pokretom ruke. »Priđite bliže.«
Vojvoda de Choiseul stavio je monokl na nos i kroz staklo istraživao tri slike. Pročistio je grlo. »Pa... vidim pastoralnu kompoziciju s drvećem sa strane... velik dio slike zauzima nebo, onda je tu nekoliko kočija, kraljevski konjušari na konjima, tri konja...«
»A što rade ti konji?« Maman je upitala zajedljivo.
Choiseul je izvadio monokl i učvrstio ga pred desno oko. Promatrao je spornu sliku. »Izgleda da je to plug, Vaše Carsko Veličanstvo.«
»A tko je taj lik što ga gura — ovaj s trorogim šeširom, odjeven kao pripadnik nižeg plemstva?«
Ministar je razmijenio nelagodan pogled s markizom de Durfortom. »Bit će da je to — ovaj — bit će da je to prijestolonasljednik, gospođo.«
Sobu je prožela tišina. Mogla sam čuti otkucaje vlastitog srca. Jesam li ja trebala što reći? Ustala sam iz stolca i neodlučno pristupila majci, koja je i dalje bješnjela na krajnje neprimjeren prikaz prijestolonasljednika, kipteći kao vruća mast u kojoj se prže scbupfnudeln. Otisci su sami po sebi bili dražesni, ali morala sam priznati da Maman potpuno ima pravo. I dalje nismo mogli znati kako moj zaručnik izgleda. Na licu mi se moglo vidjeti razočaranje. Ali ono što je bilo važno, bilo je majčino nezadovoljstvo.
Maman je zazvonila i zatražila prijenosni stol, koji se začas stvorio pred njom. Choiseul ju je gledao kako uzima list pisaćeg papira i umače zašiljeno pero u srebrnu tintarnicu. Sa zastrašujućom žustrinom iz pera je istresla bujicu riječi, prekidajući je samo da bi pero napunila tintom. Brzim pokretima zgloba zaprašila je pismo. Zagrijala je žličicu crvenog voska nad svijećom i nakapala ga u krug veličine novčića, a zatim poslanicu zapečatila s carskim grbom.
»Pobrinite se da ovo što prije stigne u ruke mojega brata«, naredila je uručujući pismo markizu de Durfortu. »Ako ne dobijem prikladan portret njegova kraljevskog veličanstva prijestolonasljednika, pitanje je hoće li se Antonia vjenčati s njime na neviđeno sljedećeg mjeseca.«
Zaprepašten uzdah oteo mi se s usana, a na licima diplomata mogla sam vidjeti odraz svojega šokiranog lica. Blefira li Maman ili to doista misli?
9. travnja 1770.


Tako je lijep! Možete li zamisliti moje oduševljenje kad su nakon toliko mjeseci, nakon gotovo dvije godine, u Hofburg stigla dva portreta Louisa Augustea. Donio ih je neznanac jer je markiz de Durfort imao posla u Versaillesu — pripremao je francusku pratnju za put u Beč, na ceremoniju mojega vjenčanja na daljinu. Čini se da su slike zadovoljile Maman, ali nitko nije mogao biti oduševljeniji od mene. Odmah sam zatražila da jednu sliku objese u moju spavaću sobu, kamo sam se, naposljetku, uspjela vratiti. Sada ću moći lakše zamisliti kako dijelim postelju s njime. Na slici je prijestolonasljednik imao napudranu kosu, što mu je davalo izgled stariji od petnaestogodišnjaka, ali to je bilo dobro, jer on bi trebao voditi u našoj vezi.
Kad bih trebala jednom riječju opisati njegovo lice i stas, rekla bih da izgleda snažno, ni previše vitak, ni previše krupan. Oči su mu bile malo svjetlije nijanse plave boje od mojih, što me iznenadilo jer sam čula da mu je kosa bez pudera smeđe boje. Svejedno, izgledale su ljubazno. Usne su mu bile punašne. Tjednima sam zamišljala kako ga ljubim, ali kako nikada nisam nikoga poljubila u usta, nisam mogla znati je li to ugodan osjećaj. Sjela sam na postelju i zurila neko vrijeme u portret te naposljetku zaključila da sam, s obzirom na to da moram ostaviti Austriju i obitelj radi interesa Carstva, sasvim dobro prošla s Louisom Augusteom od Francuske. Moj budući muž nije bio ružan i glup kao mari moje voljene Karoline, kralj Ferdinand Napuljski, kojemu je bilo stalo samo do lova i prežderavanja. I kurvanja, kako je napisala, bez ikakve potrebe da opravda svoje postupke.
Sažalijevala sam je. Nije Karolina kriva što se morala udati za neotesanca prljavih noktiju i oprostiti se od domovine kako bi vladala provincijskim primorskim kraljevstvom, a ja ću jednog dana postati kraljica najuzbudljivijeg dvora na svijetu. Već tjednima mi nisu stizala njezina pisma; zar je postala ljubomorna na mene? Iskreno, bojala sam se pitati.
Moj posljednji tjedan onoga što podsjeća na normalan život bližio se kraju. Petnaestoga travnja, na Uskrsnu nedjelju, uskrsnuće Krista Kralja zasjenio je dolazak veleposlanika kralja Luja, koji je vrlo neobazrivo prekinuo našu obiteljsku misu u Kammerkapelli. Markiz de Durfort vratio se u Beč na čelu najveće povorke koju sam u životu vidjela. Stotine konja brižljivo istimarenih i s predivnom opremom, s crvenim, bijelim i plavim perjanicama i finim zlatnim sedlima u obliku listova propinjali su se i mahali grivama kao da su svjesni kakvom će izvanrednom događaju nazočiti. Činilo se kao da nema kraja mimohodu kočija koje su kloparale po popločenom dvorištu Hofburga; nabrojila sam ih četrdeset osam, sve šesteroprezi! A u to uopće nisu bile uračunate dvije goleme berline, putne kočije koje je Luj XV. osobno poslao kako bi me dovezle iz Austrije u Versailles.
Nikad nisam pretjerano voljela markiza de Durforta, s njegovim mouches i lakiranim burmuticama te težnjama grandioznosti. Uistinu, zar je trebao ujahati u Beč u pratnji sto sedamnaest slugu, odjevenih u žute, plave i srebrne livreje poput njegove, kao da je on sam uzvišen poput Burbona? Začudilo me takvo markizovo veličanje samoga sebe, ali Maman je imala praktičniji pogled na situaciju. Posljednje četiri godine, otkako su naš kancelar princ Kaunitz i vojvoda de Choiseul združili svoje diplomatske snage kako bi dogovorili prijestolonasljednikovo i moje vjenčanje — brak koji će dugoročno učvrstiti savez koji je bio vrlo važan za naše države — francuski je kralj nastojao nadmašiti Austriju u ceremonijalnosti i ekstravaganciji.
Markiz je uz veliku predstavu ponudio prijevoz velikim berlinama Maman — i meni, naravno. Naravno, naravno, naravno; kod njega je sve uvijek bilo naravno, pravo bombardiranje prenaglašenim i ispraznim riječima. Premda je markiz istaknuo veliku cijenu koju je Luj od Francuske platio za izradu naših kočija, čime je ukazao najveću čast kući Habsburga — jer (naravno) nadvojvotkinja ni u kom slučaju ne bi smjela otputovati u Versailles ni u čemu manje spektakularnom — pravi, neizrečeni smisao, prikriven u stankama između sladunjavih riječi, bio je taj da smo mi Habsburgovci jedva nešto više od puke buržoazije i nesposobni omogućiti svojoj najslavnijoj nevjesti to što joj je Francuska omogućila bez imalo muke.
Maman je napućila usne i prešla rukom u rukavici preko delikatnih kruna i alegorijskih slika naslikanih na sjajnim, plavim stranicama kočija. Gledala sam njezin izraz dok je Durfort nabrajao mnogobrojne vrline berlina — »izrađenih od dviju vrsta skupocjenog drveta, ali, naravno, cijena nije bila ništa u usporedbi s važnošću prijevoza buduće prijestolonasljednice Francuske na način na koji će se, kako se Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo nada, ona vrlo brzo naviknuti... Stranice su obložene staklom koje, naravno, daje tako poseban sjaj, a prozori su, naravno, također stakleni; a u slučaju da jedna kočija dosadi prijestolonasljednici, unutrašnjost druge posve je drukčija. U ovoj je jarkocrveni baršun, a unutrašnjost druge, naravno, kraljevskoplave je boje — boje su, naravno, službeni simbol Burbona.
U objema kočijama presvlake su ukrašene zlatnim i srebrnim nitima; u ovoj možete vidjeti slike četiriju godišnjih doba, a na krovu...«
Mnogo sam već puta vidjela taj majčin izraz kad je nešto počinje živcirati sve više i više. Markizovo hvalisavo opisivanje superiornih svojstava kočija postalo je dosadno poput uporne nasrtljive muhe oko njezine glave. »Ah, oui«, složila se, prikrivajući zavist aurom zahvalnosti za sve što je njezin kraljevski brat učinio za njezinu kćer. »Zlatni ukrasni buketi u kutovima stropa uistinu su bez premca. U svakom slučaju imate pravo, monsieur le marquis, nikad dosad nisam vidjela takvo što.«
Naše se kočije nisu mogle usporediti s ovim berlinama, bilo nam je jasno. Naša najluksuznija prometala, carske kočije za »osobe najvišeg ranga«, što je značilo vladare, Maman i Josepha, od ostalih kočija u kraljevskoj obitelji razlikovale su se samo po boji: gore crne, a dolje zelene. Zlatne vrpce koje su krasile tamnozelene kotače bile su ništa naprema brojnim ukrasima na francuskim berlinama.
Tajno natjecanje se nastavljalo. Maman je bila odlučnija nego ikad oduševiti francusko izaslanstvo austrijskom pompom i ceremonijama. Nakon svega, u zaleđu je imala golemo carstvo i znala je kako će ih zadiviti. Je li u Austriji postojao itko tko se nije oduševio što će austrijska nadvojvotkinja jednog dana postati francuska kraljica? Mnogi naši zemljaci sjećali su se pošasti Sedmogodišnjeg rata. Savez koji će donijeti naše vjenčanje osigurat će trajni mir.
Pa ipak, mladenka je dvojila. Za nekoliko dana uspet ću se u jednu od tih berlina i zauvijek napustiti domovinu. A kako su istjecali sati, Maman je znala da joj je to posljednja prigoda da zablista. U tim posljednjim, vrtoglavim danima, rijetko sam je imala prigodu vidjeti. Susretala se s dostojanstvenicima i zabavljala francusko plemstvo koje nas je posjetilo. Možda je shvatila da je najbolje tako, jer će me ionako uskoro, a to se sada već moglo mjeriti satima, zauvijek izgubiti. A možda je jednostavno bila previše zauzeta organiziranjem najveće proslave kakvu Hofburg nije vidio desetljećima.
U jednom trenutku uhvatila sam njezin pogled i gledale smo se tako dok joj usnice nisu počele podrhtavati, a ja sam treptanjem pokušavala zaustaviti suze što su mi zamutile pogled.
Nije bilo vrijeme za sentimentalnosti, to mi je bilo jasno. Trebale smo odigrati dodijeljene nam uloge. Poslijepodne nakon markiževa dolaska, u još jednoj predstavi diplomatskoga protokola pred cijelim dvorom, Durfort je u ime svojega vladara Luja od Francuske službeno zatražio moju ruku za prijestolonasljednika Louisa Augustea, unuka Njegova Najkršćanskijeg Veličanstva. Dogodilo se to neposredno nakon što me Maman, podjednako službeno i u pisanu obliku, pozvala u zrcalima obloženu Spiegelsaal, najveću državnu prostoriju Hofburga, kako bih primila ono što mi pripada: minijaturni prijestolonasljednikov portret okružen vijencem dragulja. Majka ga je pričvrstila na crvenu vrpcu koja mi se protezala ukoso preko torza. Blistava i okićena, osjećala sam se kao Tannenbaum.
»Majčinim najljepšim željama za uspjeh neka se pridruže želje tvoje domovine, kao i zemlje u kojoj ćeš i sama postati majka.«
Savila sam koljena i lagano se naklonila. »Merci, Maman«, promrmljala sam. Uzdignula je glavu kao da kaže: »Danas sam za tebe Carica«, a moje su se oči raširile u nijemom ispričavanju. Dodirnula sam vrpcu i prstima pritisnula portret budućeg muža. Kako je to samo bilo čudesno! I oduševljavajuće! Stajala sam viša i uspravnija nego ikad, uzdignute glave i ispunjena ponosom.
Nekoliko mjeseci prije, nakon službene objave mojih zaruka, išla sam u operu, a takav događaj iziskivao je četiri sata provedena u frizerskom stolcu dok je sieur Larsenneur podizao moju kosu u neviđene visine, uvijao je i stavljao u nju bezbrojne umetke. Morala sam spavati s vratom na drvenom stalku kako ne bih pokvarila njegovo djelo, a usto bila utegnuta u tako uzak korzet da sam jedva disala. U kraljevskoj loži opere, publika, od baruna do imućnih građana, podignula se na noge i zagledala se u mene kao da sam dvoglavo čudovište ili kakva slična pogreška majke prirode. Svi su htjeli vidjeti »najmanju nadvojvotkinju«, kako sam nekoga čula da govori — znatiželjni kako sam odjevena, kakva mi je frizura i jesam li uistinu ljepotica.
Pa ipak, taj događaj, silno uzbudljiv ali jednako tako i zastrašujući (jer izgledalo je kao da će svatko otkinuti dio mene da bi ga ponio kući), nije bio ništa u usporedbi s onim što me tek čeka.
»Ali, zar nadvojvotkinja ne uživa biti u središtu pozornosti?« Uzevši u obzir razliku u našim staležima, moja služavka Liesl govorila je kao da nisam nazočna umjesto da mi se obrati izravno — smiješno afektiranje kad jedna mlada djevojka zavezuje donje rublje drugoj. Rijetko bi se sjetila obratiti mi se u trećem licu, a smetalo mi je kad bi to učinila. Što se dan mojega vjenčanja na daljinu više približavao, to sam se manje osjećala kao živo biće od krvi i mesa.
»Naravno, Maman misli da bih se trebala veseliti blistavoj budućnosti koja me očekuje. Ali što se mene tiče, ta slava pripada Austriji, a ne Antoniji. Satima će mi uređivati kosu, klečat ću pred oltarom u predivnoj haljini teškoj koliko težim i ja sama. Ali kad izgovorimo zavjete, vjenčat će se carstvo s kraljevstvom.«
Treba li za to bolji dokaz od ceremonije za koju me Liesl sprema? Za jedan sat odreći ću se svih prava na carsko prijestolje. Prema majčinu naređenju, korzet su mi vezali tako čvrsto da mi je kralješnica bila ukočena poput šipke. Na noge sam nataknula brokatne natikače i svezala košaru oko struka. Liesl, zadržavajući suze, pričvrstila je čipkaste engageantes na rukave moje bluze. Liesl, odana i ljubazna jednako koliko i pedantna, bila je pet godina starija od mene i već je postala majka. Katkad bi dovela svojega dječačića, Fritzija, da se igram s njim, i tada bismo satima sjedile na podu moje spavaće sobe, dok je on uživao u puzanju i sitnim nepodopštinama. Jednom sam mu dala drvenu patkicu na uzici, a njegovoj sreći nije bilo kraja, premda ju je pokušao žvakati. Nisam se to usudila reći Maman, ali nadala sam se da će mi sluge u Versaillesu dopustiti da se igram s njihovom djecom.
»Oprostite, madame.« Liesl je rukavom obrisala suzu koja joj je kliznula niz obraz. I ja sam također zašmrcala. Ona neće poći sa mnom u Francusku i znale smo da ćemo se za nekoliko dana zauvijek rastati. Pomogla mi je odjenuti suknju intenzivno plave boje (u skladu s mojim očima), ukrašenu živopisnim cvijećem izrađenim od vrpci, i pažljivo vezala prsluk s »ve« izrezom, a zatim, mrmljajući kroz pribadače u ustima, pričvrstila suknju na prsluk. Voljela sam je nasmijati tako da joj pribadače ispadnu iz usta, ali činilo se da je danas ništa ne može razveseliti.
Liesl je već naborala moje rukavice kako bih ih lakše navukla na ruke. Jednu po jednu, pridržavala je rukavicu dok ne bih smjestila prste u nju, a onda bi je odmotala preko dlana i zagladila sve do lakta, tako da sam meku kozju kožu osjećala kao da je moja.
Kutijica za nakit, presvučena kraljevskoplavim baršunom, stajala je na demiluneu uz moj krevet. Otvorila sam kopču i navukla na prst jedino blago iz škrinjice. Zakoračila sam prema prozoru. Kroz odbljesak Sunčeva svjetla o facete kristala plutali su milijuni čestica prašine, a ja sam nakrenula ruku kako bih još bolje bacila odsjaj s novog rubinskog prstena. Bio je to prijestolonasljednikov dar koji mi je stigao jučer s markizom Durfortom i njegovom raskošnom pratnjom — baš na vrijeme kako bih ga mogla nositi tijekom ceremonije odreknuća. Nakon toga povjerit ću ga Ferdinandu, koji će mi ga, u ulozi mladoženje, staviti na prst tijekom vjenčanja na daljinu.
Sićušni dijamanti oko središnjeg dragulja namigivali su mi kao da mi time daju do znanja da će sve dobro završiti. Kad postanem prijestolonasljednica, neću više trebati Austriju. Imat ću njega. Rubin, jarkocrvene boje intenzivnije od zrele trešnje, simbolizirao je dubinu njegove privrženosti. Naravno, pojma nisam imala jesu li takve misli obuzele prijestolonasljednika dok mi je slao prsten, ali godilo mi je pripisati takvu vrstu osjećaja neznancu kojega sam poznavala samo sa slike na zidu.
Divila sam se sama sebi u velikom zrcalu na zidu između prozora dok je Liesl slagala nabore teške svile između mojih lopatica. Nježno me potapšala po leđima kako bi mi dala do znanja da sam spremna za pokret. »I — gotovi smo! Zehr schöne, madame. Vrlo lijepo.«
Dala mi je lepezu s drškom od bjelokosti i naklonila mi se. Napustila sam svoje odaje i uputila se dugim putem kroz krilo Leopoldine do službenih državnih prostorija.
Salon je bio pun ljudi — bilo ih je više desetaka, premda ih je zbog blizine bilo teško prebrojiti, a francusko plemstvo je naizgled nezainteresirano čavrljalo s našom austrijskom aristokracijom. U gotovo svakom osmerokutu na podu sobe Pietra-dura bio je neki dostojanstvenik — gužva čipkanih pojaseva, zasljepljujuće bijelih čarapa i uglačanih crnih cipelica. Kad sam ušla u salon, okrenuli su se da bi me vidjeli, a oblak parfema, pudera i mirisa pomade dolebdio je do vrata. Bezbrojni razgovori na njemačkom i francuskom postupno su utihnuli do šapta, a kad sam prešla prag, potpuno su zamrli. Kordoni muškaraca razdvojili su se kako bi mi oslobodili put parketom do ukrašenog stola u sredini sobe za kojim je sjedila moja majka.
Bila je u moire svili, zagasite, zelenkastocrne boje, sa satenskim vrpcama tamnoružičaste boje; kosa joj bila dignuta s čela i visoko začešljana, ističući njezinu veličanstvenu pojavu — što je bilo pretjerano, jer nosila je kraljevske dragulje, uključujući dijademu s rubinima i safirima. Mramornom plohom stola koja nas je razdvajala dominirao je velik spis. Do njega je bilo nekoliko zašiljenih pera i tintarnica.
Spustila sam glavu i službeno se poklonila. »Vaše Carsko Veličanstvo«, promrmljala sam. Pogled mi se susreo s njezinim.
»Znaš li zašto si ovdje, Antonia?« Kimnula sam glavom, a Maman je nastavila, na zadovoljstvo mnogobrojnih ministara i dvorjana. »Ovaj pravni instrument preda mnom«, rekla je pokazujući na golemi list papira, »zove se odricanje od nasljeđivanja. Njime se obvezuješ odreći dinastijskih prava na carsko prijestolje i Svetoga Rimskog Carstva te teritorija koje su držali tvoj pokojni otac i njegova obitelj, lotarinški vojvode. Tvoje vjenčanje s prijestolonasljednikom Louisom Augusteom, koje će postati punopravno nakon vjenčanja za dva dana, ustoličit će te za buduću kraljicu Francuske — a francuski vladar ne smije imati nikakva prava, urođena ili stečena vjenčanjem, na habsburško carstvo.«
Moj brat Joseph stajao je uz Maman i bezazleno se smiješio. Zavidjela sam mu. Budući da je bio muško i najstariji sin, on nije morao otići nikamo; nego je postao car koji vlada ravnopravno s majkom.
Austrijski kancelar, princ Kaunitz, zatim je pročitao cijeli renuncijacijski dokument, od početka do kraja. Ako je moguće dosađivati se i uzrujavati istodobno, bila sam pravi primjer toga. Koljena su mi blago podrhtavala, srce lupalo poput doboša u krešendu, a misli su mi lutale. Dok je princ monotono čitao, nešto me nagnalo da pogledam na suprotni zid; soba Pietra-dura dobila je svoje ime po brojnim živopisnim mozaicima, velikim alegorijskim slikama izrađenim od tisuća i tisuća sićušnih kamenih dijelova.
To smo bili mi, ti pietra-dura mozaici. A mi smo bili oni. Kako je zgodno to što se moja renuncijacijska ceremonija održava baš u toj sobi. Maman, Joseph, moja ostala braća i sestre koji su bili vjenčani ili će tek to postati u svrhu diplomatskih saveza — a pogotovo ja — svi smo bili samo kamenčići u daleko složenijoj cjelini. Svatko za sebe bio je samo krhotina mramora, oniksa, malahita, lazurita ili koralja, ali zajedno smo tvorili nadaleko prepoznatljivu sliku: sliku koja je predstavljala zemljovid cijele Europe.
Dok sam se svečano zaklinjala da se odričem rođenjem stečenih prava, ruku sam držala na majčinu u kožu uvezanom Svetom Pismu, istoj onoj Bibliji koja je nekoć pripadala njezinu ocu, caru Karlu VI., na koju je i ona prisegnula da će čuvati i braniti Sveto Rimsko Carstvo. Sve su oči bile uprte u mene. Hoću li se uspjeti potpisati ne razmrljavši tintu čipkastim engageantes? Nisam se trudila pročitati izjavu: ionako ne bih mogla shvatiti sve njezine točke. Znala sam samo to da, dok tinta ostavlja trag crnih, paukolikih slova, ja zapravo nestajem, sa svakom ceremonijom sve više napuštam Austriju.
Maria Antonia Josepha Johanna von Habsburg-Lothringen. Pokušavala sam zadržati jezik u ustima; grofica von Brandeiss zadirkivala me kad bih jezikom dodirivala gornju usnu pokušavajući se koncentrirati na rad ruke. Osjetivši olakšanje što sam se uspjela potpisati bez greške, dodala sam datum: 17. travnja 1770. Bila je to samo formalnost, jer uz toliko starije braće i sestara, vjerojatnost da postanem austrijska carica bila je gotovo nikakva; ipak, kad sam odložila pero na stol, a moja majka zaprašila moj potpis, suočila sam se s činjenicom da, u bitnom smislu, više nisam jedna od njih. A nisam još pripadala ni Burbonima. Postala sam lutalica koja tumara diplomatskom, ničijom zemljom.
Velikodostojnici su zapljeskali; more krivih zuba uobličilo se u bezbroj žućkastosmeđih ulagujućih osmijeha. Bravo Njezinu Carskom Veličanstvu Mariji Tereziji. Bravo Josipu, Njegovu Carskom Veličanstvu. Bravissimo maloj nadvojvotkinji.
Te je večeri Maman odlučila nadmašiti Francusku večerom koju će strani gosti pamtiti do kraja života. Cjelokupno se bečko plemstvo pokušavalo domoći pozivnice, ali majka je popis gostiju ograničila na tisuću petsto, u skladu s potrebama državnog protokola, u koji je uključeno i cijelo Durfortovo izaslanstvo. Obično bi se za državne večere posluživala francuska kuhinja, ali toga puta majka je prekinula tradiciju. Maman se nije usudila kraljevskim kuharima narediti da se natječu s jelovnicima koji će mi biti dostupni u Versaillesu jer se bojala da bismo u tom natjecanju mogli izgubiti. Umjesto toga, u naletu diplomatske domišljatosti, ponudila je austrijske omiljene, poznate kuharske specijalitete. Toga poslijepodneva nije bilo bogatih umaka; poslužene su stare dobre pite s mesom i prhkim tijestom te stotine pečenki razne peradi, hrskavo pečenih, uz pratnju tisuća boca domaćeg vina i rakije. Naše su se slastice, naravno, mogle bez problema nositi s tuđima, tako da su tisuće deserata iz naše Konditorei — torti, kolača i štrudla, nadjevenih jabukama, lješnjacima i svježim šumskim voćem — s užitkom nestajale s tanjura uz šalice jake vruće kave s hladnim, slatkim schlagom.
Sjedila sam desno od Maman i zajedno smo nazdravljale stotine puta, premda smo se uglavnom samo pretvarale da pijemo vino iz pehara. Osmijeh moje majke bio je tako širok — nenadmašni »carski smiješak« — da sam se pitala hoće li se umoriti, hoće li je zaboljeti lice. Pružila sam ruku preko zlatnog servisa i položila je na njezinu, pritisnuvši je nježno, te prošaptala: »Hvala vam, Maman«. Podignula je moju ruku i poljubila je, gestom koja je uspjela izgledati istodobno i kao formalnost i kao znak bliskosti.
Maman nije dopustila našim gostima da ih puni želuci uspavaju. Te je večeri cijeli Beč bio obasjan u znak veličanstvene proslave mojega skorog vjenčanja. Svjetiljke su blistale na balkonima, u gotovo svakom prozoru veselo su plamtjele svijeće. Plesalo se po ulicama, a u Hofburgu kristalni lusteri svjetlucali su iznad tisuća bučnih slavljenika koji su imali sreće dobiti pozivnicu za maskenbal. U ponoć, nebo je eksplodiralo u vatrometu. Dok su posljednji tragovi svjetla nestajali s baršunastog obzorja, ja sam plesala uz strastvenu glazbu violina. Premda sam te noći ja bila u središtu pozornosti, Maman je, zamjetno nevoljno, udovoljila mojemu zahtjevu: glumila sam anonimnost pod maskom seljančice, crvene suknje podvinute na bokovima koja je otkrivala prugastu podsuknju, u crnom baršunskom korzetu i s vijencem ruža u kosi. Ispod nas, Bečani su se veselili po ulicama, ošamućeni besplatnim jelom i pićem. U plesnoj dvorani, užarenoj unatoč otvorenim prozorima, prišao mi je pripit mladić u domino kostimu. »Znate li da je sve ovo« — pokazao je širokim pokretom ruke i pritom nekog postarijeg veseljaka gurnuo u skupinu hihotavih žena. »Znate li da je sve ovo u čast nadvojvotkinje Antonije?« Klimnula sam glavom. »Bien sûr — naravno«, odgovorila sam na francuskome.
»O, vi ste jedna od njih.« Odgovarajući na hoch deutsch — uglađenom njemačkom jeziku — čovjek se činio razočaranim.
»Oui, oui«, rekla sam, uživajući u prevari. »Što mislite o njoj?« upitala sam hinjeno stidljivo. Moj dar mimikrije nije me iznevjerio. Pitanje sam postavila na njemačkome, ali s izrazito francuskim naglaskom.
»Ha, nisam je nikad vidio. Ali pitam se kakva će to supruga biti«, rekao je maskirani gospodin. Nepristojnim pokretom stavio je šake na prsa. Nagnuvši se, tihim je glasom rekao: »Čujem da nema prsa. Ta ravnica neće baš razveseliti ljubitelja planina.«
Okrenula sam glavu i pričekala da nestane u mnoštvu kako ne bi mogao vidjeti moj pokisli izgled koji nisam uspjela dovoljno brzo skriti namještenim smiješkom. Unatoč svom tom mnoštvu ljudi koji su pili i veselili se na moj račun, ne sjećam se da sam ikada bila usamljenija.

12. POGLAVLJE


Nevjesta bez mladoženje

BEČ, 19. TRAVNJA 1770.

Moj posljednji dan u Austriji. Posljednji dan djevojaštva. Posljednji dan kao nadvojvotkinje.
Dan je počeo obiteljskom misom u našoj privatnoj kapeli, Kammerkapelle. Nikad kraja govoru na latinskome. Klekni. Ustani. Klekni. Sjedni. Glava mi je bila natopljena omamljujućim mirisom tamjana. Bilo je teško usredotočiti se na misu znajući da ću sljedeći put, za manje od dvanaest sati, u kapelu kročiti kao mladenka.
Proslave su bile vrlo lijepe, čak i ona koju su prošle večeri priredili rnarkiz de Durfort i francusko veleposlanstvo u Lihtenštajnskom dvorcu. Unajmili su dizajnere iz bečkog Burgtheatra da izgrade »hram djevičnjaka« ukrašen kupidonima i puzavicama ovijenim oko žljebastih stupova. Zbog te sam se bestidne počasti gubitku mojega djevičanstva osjećala neugodno, ali većina je gostiju, uključujući francusko izaslanstvo, smatrala to dobrom šalom.
Ali banalnost je nestala sa svitanjem zore; sljedeći je korak bio potpuno uzvišen. Dok su oko mene oblijetale bezbrojne ruke, imala sam napretek vremena razmišljati o svojemu stanju. To što golemo austrijsko carstvo očekuje da ponosno odigram svoju ulogu bilo je izazovno, ali nekako neodređeno. No Austrija, utjelovljena u mojoj majci, ženi koja nije priznavala poraze, bila je dovoljna da me ispuni strahom. Koliko god je u javnosti odisala ponosom, Maman nije bila uvjerena da sam se uspješno od nepismene nadvojvotkinje pretvorila u buduću prijestolonasljednicu.
Još nisam potpuno ovladala francuskim jezikom i poviješću nove domovine, ma koliko se trudila. No više nema nepotrebnih odugovlačenja: plan se počeo ostvarivati — događaj na koji su majka i Luj čekali mjesecima. Moje je tijelo sada bilo spremno dati život potomku burbonske loze.
Majka je neprestano gunđala zbog odugovlačenja planova za moje vjenčanje. »Posve je moguće da se kralj predomisli«, primijetila je više puta. »Dovoljno je da mu se pred nosom pojave španjolske ili portugalske princeze, ili mu netko predoči prednosti Savoje ili Parme, i kralj bi mogao poništiti naš dogovor u korist druge mladenke.« Zapravo, gorjela je od želje da već jednom završimo s tom ceremonijom vjenčanja na daljinu. »Dok ne razmijenite zavjete, uvijek ću krajičkom oka očekivati konjanika koji će ujahati u Augustinerkirche i prekinuti vjenčanje pismom Luja osobno!«
Sve je vodilo ovome trenutku.
Sieur Larsenneur posvetio mi je više od pet sati uređujući mi kosu za ceremoniju. Mops mi se odmarala u krilu dok mi je u kosu stavljao umetke svijetlocrvene boje, poput moje — vjerojatno ih je odrezao samostanskim novakinjama — oblikovane u debele, kobasičaste uvojke vrelim kliještima tako da se nije moglo odrediti što je moja prava kosa, a što lažna. Gusti uvojci tvorili su redove odostraga na mojoj glavi, a najniži su mi bockali vrat i padali preko ramena. Zatim mi je frizuru lagano namazao pomadom s mirisom ruže, a ja sam spustila psića i po običaju pustila da me obaviju zaštitnim prekrivačem koji mi je štitio odjeću dok je friseur prašio moju kosu puderom iz malena mijeha.
Maman mi je osobno pomogla odjenuti vjenčanicu, drukčiju od one koju sam odabrala za ceremoniju u Versaillesu. Bio je to jedan od pola tuceta minijaturnih modela na grandes pandores skrojen od teške srebrne tkanine i kada sam odjenula haljinu i korzet prepun ukrasa, osjećala sam se kao da sam navukla srednjovjekovni viteški oklop. Bilo mi je gotovo nemoguće kretati se drukčije nego na spor i državnički način. Pogledala sam se u zrcalu. Zahvaljujući francuskoj dvorskoj košari (silueti u čast podrijedu odsutnoga mladoženje), suknje su mi ispunile gotovo cijelu spavaću sobu. Ispod srebra haljine i pudera na kosi podsjećala sam na kakvo fantastično stvorenje iz vilenjačke šume, ili možda na božicu mjeseca.
U pola šest, carska se obitelj okupila u Spiegelsaalu. »Kakav je osjećaj glumiti mladoženju na daljinu dvjema svojim sestrama?« upitala sam Ferdinanda gurnuvši ga u rebra. Još nije imao šesnaest godina, bio je od mene stariji oko godinu i pol, po starosti najbliži Louisu Augusteu, a ipak se nekako doimao mnogo starije. Možda zato što je Ferdinand već bio zaručen; na jesen će oženiti kćer vojvode od Modene.
Kad je sat otkucao četvrt, Maman je zauzela mjesto uz Josepha na čelu svadbene povorke. Počeli smo dug hod mramornim koridorom koji je vodio od državnih apartmana krila Leopoldine do Augustinerkirche, gdje ću dati bračni zavjet. Kad se vratim u svoje odaje, bit ću udana žena.
Grenadiri su stajali uzduž zidova dugačkog hodnika što vodi izravno u crkvu, a izgledali su lijepo i otmjeno u tamnocrvenim kaputima. Dok smo prolazili kroz galeriju, ostali su nepomični, uzdignutih glava, pogleda uprtih ravno preda se.
Za razliku od Kammerkapelle, Augustinerkirche je bila župna crkva; golema građevina nasuprot kojoj je i najveći vjernik izgledao sićušno. Točno u šest sati ukrašena su se vrata otvorila, a prostor je ispunio zvuk orgulja. Herr Gluck je osobno skladao glazbu čija je uzvišena melodija odzvanjala od mramornog poda do kupole stropa. Joseph je vodio povorku carske obitelji. Zatim je Maman — jer to je zapravo bio njezin dan — prošla posred crkve vukući za sobom dugačak baršunski državnički plašt. Bilo mi je žao što joj nisam vidjela izraz lica kad je prošla pokraj mene, jer svi koji su bili u klupama — cijeli austrijski dvor — znali su da je moje vjenčanje vrhunac njezinih političkih ambicija. Da je kojim slučajem tu bio monsieur Ducreux i ovjekovječio je pastelama, slika bi se zacijelo zvala »Trijumf Marije Terezije«.
Miris tamjana počeo je ispunjavati svetište, težak, oštar i sladak. Ferdinand i ja hodali smo jedno uz drugo, gotovo rame uz rame. Bio je odjeven u bijelu naboranu svilu, s plavom vrpcom preko prsa.
Potiho je brojio korake dok smo hodali i prilagođavao ih uzorku na podu kako ne bi žurbom upropastio ritam svadbenog hoda. »Jedan dva: crveno. Tri četiri: sivo. Pet šest: crveno. Sedam osam: sivo.«
Motrila sam ga krajičkom oka. »Pssst.« Pa dobro, nikad nisam bila dobra učenica, i premda sam još zamjenjivala Burgundiju i Bretanju nakon svih iscrpnih lekcija abbé Vermonda o francuskim pokrajinama, barem nisam pri hodu morala gledati sebi u noge.
Dok smo išli prema oltaru, pokušavala sam misliti na bilo što osim na značenje toga događaja, jer to ne bi donijelo ništa do djetinjastog plača ili ukočenosti zbog koje neću moći nastaviti. Ne drhti, rekla sam sama sebi. Misli na nešto ugodno i opuštajuće. Baumkuchen. Za vrijeme Božića carski su pekari pekli posebne kolače — Baumkuchen, kolače u obliku stabla. To je zapravo bio niz kolača u kojemu je svaka gornja razina bila nešto manja od donje, naslaganih u veliku kulu i posutih sjajnom, bijelom, šećernom glazurom. Uza svaki novi korak prema oltaru visoke gotičke Augustinerkirche, pod njenim visokim svodom, među snježnobijelim zidovima poduprtim rebrastim stupovima, ja sam pred očima imala Baumkuchen.
Tako sam, a da nisam bila svjesna toga, stigla do zlatom ukrašenog oltara: put je bio ugodan. Nadbiskup Visconti, papinski nuncij, opisao je znak križa iznad naših glava dok smo Ferdinand i ja klečali jedno uz drugo na purpurnim baršunskim jastucima obrubljenim zlatnim resama. Kako se samo šašavim činilo tada, a i još je tako — vjenčati se s vlastitim bratom !
Svadbena ceremonija nije dugo trajala. Izgovorili smo zavjete na latinskome, a nadbiskup me proglasio suprugom prijestolonasljednika Francuske. Ferdinand mi je na prst nataknuo rubinski prsten Louisa Augustea, povukao me na noge i poljubio u oba obraza. Crkvena su zvona oduševljeno zagrmjela. I cijeli je carski dvor erumpirao u pjesmi kad je zbor počeo pjevati herr Gluckov Te Deum. Psalam zahvalnosti uvijek je dobro pristajao vrhuncu svadbene mise, ali te je večeri bio iznimno zvonak.
Čula sam da Maman govori grofu de Mercyju kako je izrazito zadovoljna. U osmijehu joj se moglo pročitati olakšanje što se nisu ostvarili njezini strahovi da će ceremonija biti otkazana u posljednji trenutak.
Crkva je svoje čestitke izrazila glazbom, a država joj nije ostala dužna kad su hofburški topovi ispalili počasnu salvu.
Nakon ceremonije, od navale u hofburšku dnevnu sobu gotovo me zaboljela glava; crveno-bijeli salon nije bio namijenjen primanju tolikog broja gostiju odjedanput. Ipak, Maman ju je namjerno odabrala baš zbog njezine skromne veličine koja je isticala ozračje ekskluzivnosti. Bečki najugledniji građani te najviši članovi francuske pratnje čestitali su nam dok su deseci slugu s rukavicama raznosili pladnjeve pune rashlađena vina pokušavajući se probiti kroz mnoštvo. Toliko su mi puta poljubili ruku da sam pomislila kako će mi se izlizati rukavica od kozje kože.
Tek u devet sati, kad je carska obitelj sjela za razmjerno skromnu večeru u Spiegelsaalu, uspjela sam na trenutak predahnuti — barem se tako činilo — i ponovno biti svoja. Prvo što sam učinila kad su me posjeli kao počasnu gošću s majčine desne strane bilo je da sam potajno izula cipele. Taj je dugački dan bio samo početak mnogobrojnih proslava; morat ću se naviknuti stajati više sati ne prebacujući se s noge na nogu kako bih odmorila umorna stopala.
Pripremili su sva moja omiljena jela. Nosnice su mi ispunile poznati, zamamni mirisi austrijske kuhinje: pečeni svinjski buncek, goveđi gulaš sa žličnjacima, jaka kava. Kad sam stekla dojam da me nitko ne gleda, zatvorila sam oči i duboko udahnula, u želji da pohranim te mirise u pamćenje, tako da ih mogu potajice iznova doživjeti kad odem u daleko kraljevstvo.
Pogledala sam svoju obitelj za velikim stolom. Moj neobuzdani mlađi brat Maxl, okrugla lica i rumenih obraza — uvijek najbučniji, jer bio je najmlađi i uvijek je mislio da ga nitko ne sluša — poticao je razmjenu najbesramnijih pošalica koje je čuo od konjušara, i zato ga je majka oštro ukorila. Ferdinand se napio i šalio se da se više ne boji biti mladoženja jer je preživio već dvije glavne probe, premda je priznao da će njegovo vjenčanje biti sličnije Karolininu — ni izbliza tako grandiozno kao moje. Zatim me zadirkivao što sam pojela tako puno okruglica, jer pravi mladoženja zacijelo neće htjeti debelu ženu. »Je te deteste«, rekla sam i isplazila mu jezik. Vilicom je upecao okruglicu iz mog tanjura i ubacio je u usta, a onda me nastavio bockati da odrastem, na dvama jezicima.
»U tom slučaju, nadam se da će tvoja Maria Beatrice d’Este postati monstruozno debela supruga«, rugala sam se napuhanih obraza. »Gic, gic.«
»Djeco!« Maman je uzviknula — ali po očima joj se vidjelo da joj je smiješno. Gucnula je malo vina. »Imam jednu zagonetku za vas.« Svjesna toga što slijedi, suspregnula je hihot, što joj nije baš bila česta navika. »Koliko Habsburgovaca treba da bi vladali svijetom?«
Joseph je gledao Maman koliko znatiželjno, toliko i zabavljeno. »No dobro, predajem se. Koliko?«
»Toliko koliko Njezino Carsko Veličanstvo ima djece!«
Maman je prasnula u smijeh na vlastitu šalu. Moja mlađa braća pridružila su joj se, ali meni to i nije izgledalo baš tako smiješno. Joseph je primijetio da se ne smijem. On se povukao u svoj svijet, razmišljajući o nečemu što mu je na lice navuklo zabrinut izraz. Do kraja večere povremeno bi me znao pogledati i duboko uzdahnuti, bez riječi.
Pogledala sam majku zahvalno i zauzvrat dobila topao osmijeh. Bila je ponosna zbog mene i to mi je ispunilo srce zadovoljstvom. Nisam je iznevjerila toga dana, a neću ni kao francuska prijestolonasljednica. Obitelj mi je nazdravila i poželjela dobro zdravlje, a kad je Ferdinand podignuo čašu u ime moje plodnosti, nisam mogla spriječiti rumenilo koje me oblilo. Nitko me nije poput njega znao tako posramiti u društvu. Ipak, ne bih mijenjala tu večeru ni za koju kršćansku krunu. Bilo je prilično zabavno biti u središtu pozornosti tako brojnih proslava, ali večerašnja gozba imala je posebno značenje. Pratila sam zlatni rub tanjura vrškom prsta i doticala carske grbove urezane u pehare za vino i vodu kao da sam ih htjela upiti u sebe. Moje djetinjstvo, moj dom. Habsburška nadvojvotkinja. To se moglo iščitati iz golemog stola prepuna krhkog porculana i kristala s obilježjima koja su nas jasno razlikovala od bilo koje druge obitelji na svijetu. Bio je to gorko-sladak objed uz koji smo se smijali i ludirali baš kao i tijekom svake druge večere; pa ipak, da je tko za trenutak zastao kako bi nas bolje osluhnuo, shvatio bi da naši veseli glasovi zvuče pomalo namješteno, a bockanja su pomalo mlaka, jer u sebi smo znali da ta večer nije poput ostalih, da je to uistinu posljednji put da objedujem en famille.

13. POGLAVLJE


Auf Wiedersehen, Austrijo!

BEČ, 21. TRAVNJA 1770.

Nikad se još nisam subotom ujutro probudila tako rano; vani je još bio mrak, a Mops, koja je bila duboko zaspala na mojim grudima, režala je i dahtala kroz svoju malenu gubicu, silno nezadovoljna zbog toga što je bila probuđena. Morat ću svjedočiti svojem posljednjem bečkom jutru dok će mi kosu mazati pomadom od ovčjeg loja i ljiljana koji će prikriti vonj, a zatim napudrati prahom od korijena perunike. Četiri sata mirišljave dosade dok mi sieur Larsenneur navlači i uvrće kosu — samo da bih se oprostila. U jednom sam trenutku priznala sama sebi da bih bila znatno sretnija kad bih se samo okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Sljedećeg trenutka obuzelo me sudbinsko uzbuđenje. Jer to je bilo to! Od mojega vjenčanja na daljinu obraćali su mi se s »prijestolonasljednice«, što mi je godilo, ali i činilo da se osjetim neugodno. Povećana distanciranost slugu rastužila me. Poznavala sam ih cijeli život, ali odjedanput su postali udaljeni, kao da sam postala neka neznana Francuskinja. Samo je moja voljena Liesl ostala ista. Bila je praktična kao uvijek, potpuno nezainteresirana za moj novi, egzaltirani status i upozoravala me da se ne držim previše nadmeno.
»Sjetite se što je vaša mutti rekla: vaš je posao da vas svi vole«, rekla je veselo me gurkajući u rebra dok mi je zakapčala odjeću.
Zatreptala sam zbog naleta suza. »Kako ću ja bez tebe u Francuskoj?« upitala sam zabrinuto. »I u svim tim stranim mjestima?« Proučavala sam mali zemljovid na kojemu je abbé naznačio naše postaje na putu od Beča do Pariza. Strašno sam se bojala da ne pogriješim. Kakav bi to propust bio kad bih se trebala obratiti stanovnicima nekog mjesta te pogriješila u vezi s imenom mjesta.
»Sigurna sam da će vam kralj Luj dodijeliti djevojku koja će vam pomagati pri odijevanju«, Liesl se nasmijala. »Ali nadam se da vam se ipak neće svidjeti kao ja!« Nitko od domaćih neće me pratiti na putu u Francusku, jer ih nisu smatrali dovoljno dostojnima; rastat ću se od onih koji su se brinuli za mene od djetinjstva i putovati s prijateljicama moje majke, groficama i vojvotkinjama, dvorjankama najvišeg ranga u Austriji — ženama koje su me jedva poznavale.
Neće mi biti dopušteno ponijeti ni velik dio srcu mi priraslih sitnica. Očekivalo se da počnem nov život u potpuno novoj odjeći. Zavukla sam ruku u kutiju za nakit i u draguljima i biserju tražila nešto što bi moglo razveseliti Lieslina sinčića. Pronašla sam malu mjedenu medalju na crveno-zlatno-plavoj vrpci i stavila je mojoj djevojci u ruku. »Za Fritzija«, rekla sam. »Reci mu da je to od Tončice.« Zatim, teška srca što o tome nisam mislila prije, nakrivila sam joj kapu i umetnula u kosu malu ukosnicu urešenu draguljima, kao da je pripremam za bal. »Da me ne zaboraviš«, prošaptala sam dok mi se grlo stezalo.
Zatim sam se posljednji put pogledala u velikom rasklopnom zrcalu dok je Liesl, gutajući suze, namještala nabore moje haljine peau de soie — valove svile poput morske pjene. Dodala mi je lepezu, dar kralja Luja, oslikanu pastoralnim prikazom seljaka za plugom i bujne pastirice koja se odmara. »Svi vas čekaju dolje«, prošaptala je.
Naglo sam je poljubila u oba obraza. »Danke. « Bilo je to sve što sam uspjela iscijediti iz stisnuta grla. »Hvala ti za sve.« Udahnula sam duboko i visoko uzdignula glavu.
Dolje su se uistinu okupili svi. Svih sto trideset i dvoje, najsjajniji uzorci austrijske aristokracije, odjeveni u saten, svilu i damast, urešeni vrpcama, rozetama i krznom, napudranih vlasulja, utegnuti i namirisani, s obiljem medalja i ordenja, predstavnici slave habsburškog carstva. Promotrila sam im lica. One koje sam uistinu poznavala mogla sam nabrojiti na prste.
U hofburškom dvorištu, obasjanom jutarnjim suncem, blistao je par Lujevih golemih putnih berlina, pred svakom šest savršeno usklađenih konja s plavim i bijelim perjanicama. Karolinin odlazak u Napulj bio je beznačajan u usporedbi s ovim; iznenada mi je bilo žao zbog nje. Tako je skromno ispraćena tom grubijanu i budali od muža.
Maxl je došetao do mene. U posljednjih nekoliko mjeseci moj se mlađi brat prilično zaoblio. Zaprepastila sam se zbog toga koliko nalikuje na umanjenu inačicu našega tate. O, kako mi je on nedostajao! »Antonia, pogodi koliko je konja u pratnji? Tristo trideset i dva! Zamisli!« Sudeći prema njegovim riječima, Maxl je sve pomno pobrojio — dvaput, uvjeravao me — i moja se povorka sastojala od pedeset i sedam kočija. Trideset konjanika predvodnika, elegantno odjevenih u plavo i zlatno, sa sivim ogrtačima koji su ih štitili od jutarnje studeni, već je bilo u sedlima; konji su im nestrpljivo pocupkivali na popločenom putu. Markiz de Durfort i ostatak njegove mnogobrojne pratnje okupili su se oko kočija koje će ih odvesti iz Beča u Pariz. Svakome drugome, sve te žive boje sugerirale bi karnevalsko raspoloženje. No — ne i meni. Za mene je to bila još jedna u nizu žalosti, žalosti koje su obilježile sve moje nedavne rastanke: Josephina smrt, Karolinin odlazak, a sada i moj.
Osjetila sam kako mi je srce zadrhtalo; oči su mi se ponovno zamaglile. Pogledom sam na dvorištu tražila majku i napokon je pronašla s ostatkom obitelji u blizini jedne berline. Maman je prekinula razgovor s Josephom i abbéom Vermondom da bi me pozdravila. Pogled njezinih tamnoplavih očiju bio je bez treptanja, gotovo okrutan. U njezinim sam očima mogla pročitati samo tri riječi: Nemoj me iznevjeriti. Zamislila sam da u tom trenutku svom silom zaustavljam proboj ruske ili pruske konjice koja napada Austriju uzdignutih sablji, opasna izgleda i u slijepu žaru osvajanja. Tako sam koračala prema majci s izrazom lica kakav je željela vidjeti, puna habsburškog dostojanstva i ponosa. No to je bila maska, moje su joj oči odvraćale pozornost sa stisnuta grla i brujanja koje je navještavalo jecanje.
Dvojica slugu u burbonskim livrejama razmotali su sklopive stube s obiju strana kočije, kamenih izraza lica. Prodoran zvuk trube probio je jutarnji zrak.
Maman mi je u ruku stavila paketić i obuhvatila ga dlanovima. Svakim svojim djelićem nastojala sam ne zaplakati pred njom. Vrlo službeno poljubila me u oba obraza, dok je cijeli svijet — u svakom slučaju, cijeli moj svijet — stajao i gledao nas. Mirisala je na puder od lavande. A njezine riječi nisu bile namijenjene ministrima i dvorjanima, nego samo meni.
»Zbogom, milo moje dijete. Dijelit će nas velika udaljenost... Budi tako dobra da se Francuzi mogu hvaliti kako sam im poslala anđela.«
Noge su mi klecale. Znala sam da su to posljednje riječi koje ću čuti od nje. Bolan jecaj pobjegao mi je s usana i sve se pretvorilo u kovitlac buke i boja kad sam posrnula prema tlu. Znala sam da Maman želi dostojanstven rastanak, ali čak i Karolina, koja je bila čvršćeg karaktera od mene, nije uspjela otići ne vraćajući se za posljednji oproštaj. A bilo to dobro ili loše, kao što je moja majka otvoreno isticala, mene su vodili osjećaji.
»Hajde, dođite«, čula sam nekoga kako govori, a onda su me muškarac i žena koje nikada do tada nisam vidjela uhvatili za laktove i galantno me podignuli na noge. Odveli su me do kočije i pomogli mi da se popnem u nju. Brzo i učinkovito, sluge su sklopili stube i zatvorili te zakračunali vrata, zatočivši me tako u najveličanstveniji zlatni kavez ikad osmišljenu za prijevoz ljudi. Meka, obložena unutrašnjost bila je presvučena svilom. Pod stražnjicom mi je bio pomno izvezen proljetni prizor. Na klupi nasuprot bili su podjednako precizno izvezeni prikazi ljeta i zime, a iza mene je bila jesen koju je zaklanjala derrière grofice von Waldheim, elegantne ali luckaste žene koju je zapala velika čast da bude jedna od mojih pratiteljica na putovanju.
Trube su najavile moj odlazak. Kočijaš je dao znak za polazak. Okrenula sam se da bih kroz veliki stakleni prozor mahnula majci i nadala se da će mi uzvratiti, ali ona nije sebi mogla dopustiti takve trenutke ženske slabosti. Lik joj je bio bio zamagljen i nejasan, gledan kroza zaslon mojih suza. Prinijela sam rupčić uplakanim očima kako bih ih sakrila od neumjesno znatiželjnih slugu u kordonu duž naše rute.
»Madame la dauphine, morate misliti na Francusku«, grofica me blago ukorila. Pružila je ruku kao da će me uhvatiti za lakat, ali izmaknula sam se. Skupila sam svoje skute i ponovno se okrenula pokušavajući se namjestiti na podstavi od crvenog pliša i izvivši vrat kako bih mogla vidjeti Maman. Grofica von Waldheim ponovno je sugerirala kako bi se la dauphin — prijestolonasljednica — trebala okrenuti budućnosti, a ne prošlosti, ali nisam bila zainteresirana za njezine metafore. Okrenula sam se i treći put, s rupčićem stisnutim u šaci, vlažnih očiju zalijepljenih za gomilu koja se okupila da me isprati i golemi dvorac u kojemu sam provela djetinjstvo, sve dok nije nestao na obzorju.
Samo me jedna duša mogla utješiti. Otvorila sam veliku pletenu košaru okićenu vrpcama i uzela Mops u krilo. Odmah mi je počela lizati ruku i njuškati novo prstenje na mojim rukama.
»Nadam se da ćete svojega muža prijestolonasljednika voljeti koliko volite toga psa«, frknula je grofica. Probola sam je pogledom, a ona je refleksno uzmaknula, shvaćajući gdje joj je mjesto, premda je lako mogla biti triput starija od mene. »Zapravo sam mislila — Austrija se nada...« Ugrizla se za usnu i zašutjela. Nisam mogla dočekati da zaspi. Nadala sam se da će ljuljanje kočija imati na gospođu von Waldheim jednaki učinak kao na moju kujicu. Ljuljala sam Mops i gledala lijevo-desno kroz prozore, ne želeći propustiti nijedan prizor svoje voljene domovine. Dok smo se polako vozili bečkim ulicama, mnogo se ljudi okupilo u želji da vidi povorku i zaželi mi sretan put. Loše sam se osjećala gledajući kako proljetno cvijeće bačeno na kamene kocke kolnika gaze kopita stotina konja. Znatiželjna lica su mi se primicala, blistavih očiju, zarumenjelih obraza od ushićenja. Postariji čovjek na balkonu sa željeznom ogradom svirao mi je serenadu na violini. Zauzela sam pozu baš prema majčinoj želji i smiješila se i mahala svima, pogotovo dječici koja su trčkarala oko kočije s buketićima u rukama. Ona nikada neće doznati kako sam bila preplašena; nikad neće znati kako mi se želudac okretao poput akrobata dok sam se gušila u moru parfema i znoja koji mi se slijevao niz vrat prema žutom ovratniku haljine.
Poslije podne, bečko predgrađe bilo je tek uspomena, a naš put smeđa vrpca koja je krivudala kroz šume i pašnjake. Iskoristila sam monotoniju krajolika kako bih otvorila paket koji mi je dala Maman. Unutra su bila dva dugačka pisma, jedno napisano gotovo svježom tintom, a drugo požutjelo od starosti.
Najprije sam pročitala novije:

Draga kćeri!

Čeka te veliko putovanje i ma koliko sam se trudila pripremiti te za to da prihvatiš svoju sudbinu, moram ti otvoreno reći da nisam potpuno ispunila svoju dužnost i da ono što nekoga učimo kojiput ostane nenaučeno.

Zadrhtala sam i progutala knedlu. Zašto sam očekivala riječi prožete ljubaznošću i ljubavlju? Nastavila sam čitati upozorenje.


Ne zaboravi da ćeš nakon svega, premda prva dama Francuske, biti stranac u stranoj zemlji. Nemoj se ustručavati zatražiti savjet i ne pokušavaj učiniti ništa na svoju ruku. Uvijek se dobro informiraj o svima s kojima ćeš biti u društvu te koja je zapravo prava priroda vašeg komuniciranja. Izbjegavaj društvo nižih klasa jer njihovo povjerenje može biti kratkotrajno i nepouzdano; i ne udovoljavaj ničijim zahtjevima dok abbé, grof de Mercy, vojvoda de Choiseul ili kralj osobno ne dopuste da ih uslišaš. Tako ćeš izbjeći postati neželjeni sudionik u petits scandales francuskoga dvora.

Ako ćemo gledati na veličajnost tvog položaja, ti si najsretnija od svojih sestara. U Luju od Francuske moći ćeš pronaći voljenog oca koji će ti usto biti i prijatelj ako to zaslužiš. Voli ga, vjeruj mu i pokušaj odgonetnuti njegove misli.

Što se tiče prijestolonasljednika, tu ti neću reći ništa; znaš i sama koliko držim do mišljenja da žena mora biti potpuno podložna mužu i nemati drugih dužnosti osim da mu udovolji i da ga sluša. Jedina je prava sreća na ovome svijetu sretan brak. Sve ovisi o ženi, o njezinoj blagoj, uslužnoj i zabavnoj prirodi.


Zatim je slijedio opsežan dio pisma u kojemu me podsjećala da je se sjetim u večernjim molitvama, obilježavam obljetnice očeve smrti svakog osamnaestog kolovoza te da pripazim što ću čitati, ponovno ističući lascivnost Lujeva dvora i tamošnju sklonost neprimjerenoj literaturi.

Do sada si bila zaštićena od nesnošljivosti i ogovaranja. No u Versaillesu ćeš plesati na oštrici noža i trebat će ti sva mudrost i snaga da se ne oklizneš i padneš. Ta je oštrica možda najveselije, ali ujedno bi mogla biti i najopasnije mjesto za ples na cijelome svijetu.

Samo me je majčino pismo moglo preplašiti još više nego što sam bila. Kako da zadobijem poštovanje Francuza i postanem jedna od njih kad me Maman neprestano upozorava na njih? Kako ću održati naš dobri njemački moral uza sav taj razvrat koji je, kako Maman kaže, zarazio versajski dvor, nagrizajući mu tkivo poput vojske upornih crva?
Zatražila je da joj pišem tijekom putovanja. I svakako sam joj trebala često pisati kad stignem u Versailles, jer je gorjela od želje doznati kako će mi biti ondje i kako se nosim sa svojim mužem. Također sam trebala ukazati puno povjerenje grofa de Mercyju i abbé Vermondu, jer oni mi žele samo sve najbolje.

Početkom svakog mjeseca slat ću kurira u Pariz: ti u međuvremenu pripremi pisma kako bi mu ih mogla predati čim stigne. Mercyju ću narediti da ga pošalje natrag što prije. Možeš mi slati pisma i običnom poštom, ali samo o općepoznatim stvarima. Uništi moja pisma nakon čitanja; tako ću moći pisati znatno slobodnije. Ja ću učiniti isto s tvojim pismima.


Ples na oštrici noža. Protrnula sam od njezinih riječi. Ponovno sam pročitala cijelo majčino pismo i stavila ga u svilenu torbicu, a zatim se posvetila drugomu. Oči su mi se zamaglile kad sam prepoznala čvrst rukopis, premda je tinta od starosti već postala tamnozelena, a ne crna kao nekoć. Naslov pri vrhu prve stranice, »Upute mojoj djeci za duhovni i tjelesni život«, upućivao je na ono što slijedi. Pitala sam se kada je to Papa napisao. Je li svakomu od nas napisao primjerak, znajući da će nam jednoga dana zatrebati pri prelasku iz djeteta u odraslu osobu? Je li i Karolina dobila takvo pismo kad je krenula u Napulj?
Preporučujem ti da čitaš ove upute dvaput na godinu (barem nije bilo tako naporno kao majčino insistiranje da joj pišem svakog dvadeset prvog u mjesecu), jer napisao ti ih je otac koji te voli više od ičega na svijetu.
Dok sam pažljivo čitala njegov vodič, sjetila sam se oca, njegova iskrena izraza lica, veselih usta punih, mekih usana koje su me ljubile za laku noć i zamišljala da me njegove sitne tamne oči gledaju iz nekog drugog svijeta. Već sam zaboravila koliko me puta nosio na širokim plećima u krevet, ili kroz cvjetnu livadu dok bih mrežicom za leptire pokušavala uhvatiti plijen.
Ne zaboravite, djeco moja, čuvati katoličku vjeru, podjednako u djelima kao i u dušama. To i neće biti tako teško jer sam bila uvjerena da sam u svakom pogledu uzorna kršćanka. Ali nalog iznad svega, ne veži se previše ni za što bit će malo teže slijediti, jer ne mogu a da ne slijedim svoje strasti.
Kao i Papa. Je li pisao te riječi u nazočnosti svoje ljubavnice, princeze Auersperg? Je li se visokim glasom hihotala dok je pokušavao predočiti svoju pobožnost mnogobrojnom potomstvu? Je li se isto tako smijala dok je pisao čuvaj se kockarske strasti, dok su joj vrat, zglobovi i prsti blistali od nakita koji joj je darovao zahvaljujući uspjehu na kartama?
U torbici sam nosila tatin zlatni sat s lancem, jednu od rijetkih sitnica koje sam smjela sa sobom ponijeti u Francusku. To je bilo sve što mi je ostalo od njega, osim toga pisma — razmišljanja obožavanoga oca koji je volio sve što mu je život pružao, čak i dok mi je (zamislite) pisao dva dana svake godine pripremaj se na smrt, kao da su ti to posljednja dva dana života; tako ćeš naučiti što ti je činiti kad za to dođe vrijeme, pa kad ti dođe vrijeme za vječni počinak, neće te iznenaditi — bit ćeš spremna za to. U dobi od četrnaest godina, na pragu života, takav mi se morbidni savjet uistinu učinio suvišnim, olujni oblak usred sunčanog dana.
Je li Papa postupao tako, pitala sam se. Te je rečenice pisao kao zdrav čovjek u naponu snage, kad ga zacijelo nije morala mučiti pomisao na umiranje. Smrt ga je uzela nenadano, kao kad sokol zgrabi poljskog miša. U tim strašnim posljednjim trenucima nije bilo vremena za razmišljanje i kajanje.
Nastavila sam čitati:

Prijatelji koje odaberemo izrazito su važni, jer često nas mogu odvesti u iskušenja, bez obzira na naša opiranja, iskušenja koja nam u suprotnom ne bi pala na pamet. Prijateljstvo je jedno od životnih radosti, ali prijatelje moramo birati mudro i ne razbacivati se bezbrižno privrženošću.

Ponovno sam se sjetila princeze Auersperg. Je li Papa požalio što se bezbrižno razbacivao privrženošću prema svojoj ljubavnici? Pa ako i jest, je li to zato što je shvatio koliko je boli ta afera nanijela Maman? Je li ikada zastao i razmislio o njezinim osjećajima? Je li Franjo Lotarinški poticao svoju djecu da slijede njegove riječi, a ne djela? Koliko god da sam voljela Papu, u tom sam trenutku prezirala njegovu hipokriziju. Ali ako ću u svom životu primijeniti Papine savjete o oprezu, kako ću znati tko mi je pravi prijatelj u dvoru punom onih što se natječu za moju pozornost i naklonost? I ja sam, također, olako darovala povjerenje.
Kad smo napustili Beč, povorka iza moje berline toptala je začuđujuće sporim korakom za takvo važno putovanje. Pratnja mi je bila tako velika da sam stigla u središte grada, a diplomati i tajnici, dvorjani i kuhari, pralje i konjušari još su gmizali izbrazdanim putem milju iza mene. Putovali smo od jutra do mraka uz stanku svakih nekoliko sati kako bismo zamijenili konje i naposljetku bi se zaustavili radi noćenja u predviđenim odmorištima. Lambach, Nymphenburg (kako divan naziv mjesta!), Augsburg, Riedlingen, Donau-Eschingen na Dunavu, na rubu Schwarzwalda i Freiburg. Cesto bi me zamolili da uputim koju riječ mjesnim dostojanstvenicima koji su pucali od ponosa što će njihova zemljakinja postati francuska kraljica. Maman bi se ponosila jer nikada nisam propustila zahvaliti domaćinima za gostoprimstvo i ljubaznost. Stanovnici gradova i sela prekrili su proljetnim cvijećem skromna javna okupljališta, djevojčice rumenih obraza, krupnih očiju i zlatne kose nudile su me marcipanom i drugim slasticama. Jedva smo uspijevali stati u lokalne krčme, na oduševljenje vlasnika koji su jedva uspijevali dotočiti pivo; zagospodarili smo cijelim dvorcima i vilama čijim smo uglednim vlasnicima omogućili čast da nas ugoste čarima svojih kuhinja i vinskih podruma. Putovali smo s vlastitom opremom za spavanje, tako da se bar nije moglo reći da smo prijevoz dali tuđim buhama! Moje su djevojke bile vidljivo iscrpljene na kraju svakog dana, umor se nadovezivao na onaj iz prethodnog dana, ali nedostajale su im moja mladost i znatiželja — a da ne spominjem svoj nervozni želudac koji bi se stegnuo čim bih pomislila da ću možda učiniti kakvu pogrešku. Ležala sam posve budna i pokušavala prebrojiti francuske čvorove u vezenom natkrilju nad glavom, ljuljuškajući Mops u naručju i pitajući se što li će mi donijeti novi dan, premda su protekla dva tjedna prošla u manje-više istoj rutini. Sunčani su dani bili radosni i mirisni, ali svibanj je donio i dosta kiše koja je izazvala beskonačno gunđanje mojih pratilja jer nisu mogle otvoriti prozore kočije a da se ne izlože opasnosti da će upropastiti odjeću. Tome je posebno sklona bila grofica von Waldheim koja je patila od straha od zatvorenog prostora. Počela bi vikati kako umire i hvatati zrak poput ribe na suhom, rukom napipavajući u torbi bočicu s mirisnim octom.
Šestog svibnja, dva i pol tjedna nakon izlaska iz okrilja dvorca Hofburg, stigli smo u opatiju Schuttern na austrijskoj granici. Tada su mi gotovo popustili živci. Uživala sam u prolasku kroz Carstvo, ponosna što sam austrijska nadvojvotkinja premda me u svakom konačištu zovu prijestolonasljednicom. Sva ta polja, šume, posjedi i sela, gradovi i mjesta ispunjeni znatiželjom i smijehom — svi su bili naši. Um mi je bio posve zaokupljen luckastim pitanjima koja se nisam usudila postaviti nikome, čak ni abbé Vermondu. Hoće li drveće izgledati drukčije s druge strane granice, u Francuskoj ? Hoće li nebo biti obojeno drukčijom nijansom plave boje?
I što su benediktinci mogli misliti o bučnoj rijeci zvukova, boja i meteža koja se slila u život i običaje njihova misaonog reda? Skromna ćelija u kojoj sam trebala provesti posljednju noć na austrijskom teritoriju upravo je vrvjela. Otac Barthlem, opat, pozdravio me odjeven poput svakog drugog redovnika pod njegovom ovlasti u jednostavnoj smeđoj halji s kukuljicom opasanoj konopcem. Iako smo porazgovarali samo nakratko, osjetila sam u njemu neobičnu blagost u ponašanju i duboki duševni mir, premda su ga okruživale stotine ljudi kojima su raskoš i povlastice bili osnovni smisao života i kojih je malo bila briga za duhovni razvoj, tako da su mi gotovo potekle suze.
Jedna takva osoba bila je très distingué Francuz kojega mi je predstavio markiz de Durfort. Bijela vlasulja s uvojcima nad ušima i svezana vrpcom pri dnu vrata stajala mu je visoko na impozantnom čelu. Takve sam glave — ponosne, arogantne i samosvjesne — viđala u ilustriranim knjigama o starom Rimu.
Predstavio se uz naklon, dodirnuvši zasljepljujuće bijelu čipku na vratu. »Madame la dauphine, je suis très honoré de faire votre connaissance. Je suis le comte de Noailles, envoie extraordinare de la cour de Versailles et de son très grand majesté, Louis Quinze.« Pompoznim pokretom, posebni izaslanik kralja Luja, grof de Noailles, izvukao je lornjon iz džepa svilenoga kaputa, postavio ga na vrh svojega orlovskog nosa i pogledao me. Svakako sam se nadala da mu se svidjelo to što je vidio.
Grof i markiz razmijenili su nekoliko riječi; naprezala sam se da ih čujem, ali poput većine Francuza, pri govoru su jedva otvarali usta. Prema njihovim kretnjama postalo mi je jasno da je markiz podređen grofu koji je bio stariji diplomat. Grof de Noailles je za kralja Luja obavljao istu dužnost kao i moj zemljak princ Starhemberg koji je bio majčin posebni izaslanik.
»Nadam se da vam je udobno«, ukočeno je rekao grof de Noailles, ponovno obrativši pozornost na mene.
»Oui, monsieur le comte. Je suis très confortable«, odgovorila sam da mi je udobno.
Na te riječi grof je skinuo lornjon i zlobno stisnuo usne. »Ah, bon«, rekao je. »Dobro.« Gospoda su nastavila razgovarati. Čula sam kako više puta spominju riječ remise i vidjela kako se grof de Noailles mršti. Nakon nekog vremena Lujev izaslanik ponovno mi se obratio. »Vidjet ćemo se za dva dana, možda«, rekao je kratko. Dok ga je markiz de Durfort pratio poput poslušna koker španijela, grof se oprostio naklonom, tada ne tako afektiranim.
Želudac mi se zgrčio.
Možda?

5. svibnja 1770.

Vaše Carsko Veličanstvo!
Unatoč brojnim političkim zaduženjima, nikad me u životu nije zapala veća čast nego biti pratilac Vaše kćeri u njezinu najblistaviju budućnost. Posljednja dva tjedna ona je zadužila Vas, kao i Carstvo, svojom ljupkošću i ljubaznim ponašanjem. Općenito je drže izvanrednom ljepoticom i utjelovljenjem ljupkosti i vedrine. Zapravo, potpuno je očarala francusku pratnju, premda se moj kolega po dužnosti, Phillipe de Noailles drži hladno poput leda i odbija priznati očitu istinu.
Nažalost, ovo Vam pišem jer Vas želim što brže izvijestiti da se on u ime svoga kralja i domovine osjeća krajnje uvrijeđenim te i dalje odbija da su Vaše ime i ime cara Josipa na službenim dokumentima vezanim uz prijestolonasljedničin remise napisana ispred imena njegova vladara. Bojim se da je grofovo odbijanje, da držanje i nastup ostavimo postrance, aranžmana u vezi s remise rezultiralo zaprekom koja je u ovom trenutku nepremostiva. Prijestolonasljednica će ostati na austrijskom tlu dok se taj problem ne riješi.
Kurirska služba je spremna za najbržu akciju. Očekujem vaše daljnje naputke.
Carski posebni izaslanik, George
Adam, Princ Starhemberg

***

6. svibnja 1770.

Dragi prinče Starhemberg!
Stekla sam dojam, nakon razgovora s Choiseulom prije nekoliko tjedana, a koji su se ticali iste problematike, da su nesuglasice potpuno riješene. A sada vidim da smo, poput Sizifa, kamen otkotrljali do samog vrha samo da bi se zajedno s njime skotrljali. Predaleko smo dogurali da bi sudbinu Europe kočili sitničavi prigovori nadmenih birokrata — to je nedopustivo. I premda mi nije običaj pružati ustupke bilo koje vrste, katastrofu možemo spriječiti za samo nekoliko sati. Toliko će tajnicima trebati da naprave ispravke: inzistirajte da to učine i naprave dvije inačice dokumenata — u jednoj neka prednost ima Luj, a u drugoj Josip i ja.
Polažem svoje nade i povjerenje u vašu sposobnost da razriješite ovu zbrku; remise mom teći prema, sutra.
Marija Terezija

14. POGLAVLJE


Prelazak

7. SVIBNJA 1770.

Pretpostavljam da je Vaše Kraljevsko Veličanstvo vrlo uzbuđeno zbog današnjega dana«, uljudno je zapitala grofica von Waldheim. Neprirodno sam se osmjehnula i odoljela porivu da tu izjavu ocijenim kao jednu od najglupljih koje sam ikada čula. Mops, koja mi se odmarala na prsima dok mi je sieur Larsenneur navlačio kosu, mazao je pomadom i pudrao, glasno je kihnula zbog oblaka perunikina praha koji je mirisao na bergamotku. Moja je kujica znala pravu istinu jer je mogla kroz svoj gusti krzneni kaput osjetiti kako mi srce brzo kuca.
Tko sam ja: Maria Antonia ili Marija Antoaneta? Nadvojvotkinja ili prijestolonasljednica? Došli smo do Rajne, vodene granice koja razdvaja Austriju i Francusku, Habsburgovce od Burbonaca. Usred rijeke, blizu Kehla, bio je maleni otok, Ile des Epes, koji je ime dobio po bodljikavim cilindričnim cvjetovima divljeg žita koje je ondje raslo u obilju — ili me bar tako izvijestio abbé Vermond. Moj osobni atlas — tako sam ga zvala. Ipak, kad smo stigli, divljina je bila vješto pripitomljena zahvaljujući mojemu budućem grand-père. Otokom je dominirao drveni paviljon s pet prostorija konstruiran samo u jednu svrhu — moj prelazak, ili remise, od Austrijanaca k Francuzima. Kad se formalnosti dovrše, objekt će srušiti, a sve dragocjenosti u njemu vratiti u kraljevsku riznicu i ostalim vlasnicima, uglednim građanima Strasbourga na francuskoj strani Rajne.
Dvije su prostorije paviljona bile na austrijskoj strani otoka, a istovjetne druge dvije, s druge strane nevidljive crte razdvajanja, na francuskoj strani. Središnja dvorana, salle de remise, bila je neutralni teritorij, i iz nje ću prvi put nogom kročiti na francuski teritorij i nikad se više vratiti, pa čak niti osvrnuti na svoju domovinu. Pokušavala sam ne misliti na Orfeja i njegov zlokobni silazak u Had.
Vani je teški pljusak stvorio zvučnu kulisu; unatoč vlazi, bilo mi je drago što sam u okrilju paviljona. Skupina carskih dvorjana gledala je kako mi frizer pravi frizuru, pogledavali su i brbljali, pijuckali kavu i vruću čokoladu, te delikatno grickali slatko pecivo koje je izgledalo kao cimetna inačica Mopsina repa. S vremena na vrijeme plemići bi se pomaknuli da im kiša ne bi upropastila svilu i baršun kad bi kapi pronašle put kroz pukotine u stropu. Zamišljala sam kako će djeci i unučadi pričati priče o ovome danu; no što će im ostati u sjećanju? Da je prijestolonasljednica bila u ružičastome i da ju je grofica von Waldheim uhvatila kako grize nokte? Da je točila kavu svojoj pratnji i bila sretna što može razgovarati s njima na materinskom njemačkome? Osjetna nervoza u sobi podsjetila me na obiteljske predstave u Hofburgu i Schönbrunnu, kad bismo se u zakulisju pripremali za plesnu ili glazbenu izvedbu pred gostima.
Budući da je sieur Laresenneur jedini u mojoj pratnji znao kakva se šminka nosi na francuskom dvoru, nanio mi je ruž na usne, prstom nanio točke rumenila na obraze, a zatim ih žustrim prstima oblikovao u savršene krugove. Ti krugovi kao u lutaka bili su nezaobilazan dio toalete žena najvišega društvenog ugleda; jer je rumenilo bilo vrlo skupo, njegovo trošenje u velikim količinama odavalo je veliko bogatstvo i visok položaj. Za kraj je ružem nacrtao malo srce posred mojih usana. Bila sam dovoljno mlada, a imala sam i besprijekornu blijedu put, tako da me nije namazao temeljnom, bijelom olovnom bojom kakvu su rabili stariji dvorjani. Gledala sam svoj odraz u ručnom zrcalu. Iz njega me motrila neznanka — starija, profinjenija, a opet podjednako radoznala u vezi s budućim događajima, budućnošću za koju me nije mogao pripremiti ni sav ruž ovoga svijeta.
Grofica von Waldheim prišla mi je straga i njezin smrtno ozbiljan lik pojavio se u zrcalu. Toga se jutra poprskala lavandinom vodicom i zbog tog sam mirisa poželjela zaklopiti oči i zaspati. Stavila mi je ruku na rame. Mops je svojom vlažnom njuškom istraživala vrhove njezinih prstiju. »Vrijeme je za promjenu, madame.«
Nacerila sam se i pokušala našaliti kako bih smirila živce. »Nisam li se već dovoljno promijenila za Njegovo Najkršćanskije Veličanstvo i Njezinu Carsku Visost?«
»Mislila sam na vašu odjeću, madame.«
Uputila sam joj zagonetan pogled. »Što nedostaje ovoj koju nosim? Nije li dovoljno lijepa?«
»Rečeno mi je da se morate preodjenuti.«
»Tko vam je to rekao?« zahtijevala sam da mi kaže. »Tko ima pravo reći kako se moram odjenuti?« Nije mi odgovorila. Umjesto toga ispratili su me u predvorje salle de remise gdje su me okružile plemkinje i njihove djevojke, odjevene u boje breskve i jorgovana, modroga različka, jarkožutog žabnjaka i zelene jabuke, poput živopisnog proljetnog cvijeća.
Bile su otvorene tri škrinje otkrivajući samo djelić moje skupocjene odjeće. S dozom strahopoštovanja, kao da diraju relikvije, moje su plemenite pratilje izvadile svilene čarape iz Lyona, košaru i donje rublje iz Toursa te nevjerojatno tešku grand habit de cour, službenu dvorsku haljinu od zlatne tkanine s dubokim, četvrtastim dekolteom koji je isticao moja još malena prsa. Svilene plave vrpce spuštale su se niz prsluk, a naglašeno uski rukavi do lakta privlačili pozornost na tanke i delikatne engageantes.
Par ruku u rukavicama zakopčao mi je trostruki niz bisera veličine graška; to je bila samo pozadina za pravi nakit: safir veličine oraha koji mi je darovao kralj Luj. Jedna je djevojka kleknula preda me i obula mi natikače od blistava satena s visokim potpeticama i blijedoplavim rozetama na prednjoj strani. Na ruke su mi navukli duge, bijele rukavice.
Moja austrijska odjeća — ružičasta robe à l’anglaise, podsuknja, donje rublje koje sam odjenula jutros te damastne cipele boje bjelokosti i ružičaste rukavice od kozje kože nestala je u nestrpljivim rukama, uz oduševljene usklike onih koji su se uspjeli dočepati tih suvenira.
Žene su postavile trodijelno rasklopno zrcalo ispred mene kako bih se mogla diviti svom odrazu sa svih strana. Izgledala sam poput sjajnog kolačića. Velike plave oči zurile su u mene s izrazom preplašene srne. Mops mi je njuškala rub haljine u potrazi za poznatim mirisom. Čučnula sam jer nisam se mogla sagnuti u krutom francuskom korzetu i uzela kujicu u naručje. Vrpce na prsluku zacijelo su joj izgledale poput koščica jer je jednu odmah počela žvakati zubićima.
»Ach, nein!« vrisnula je grofica von Waldheim i posegnula za psićem. Mops je prestrašeno ustuknula, a ja sam je još jače privila uza se. »I to, isto«, rekla je grofica ponovno pokušavajući uzeti mi kujicu. »To nije na popisu onoga što smijete ponijeti u Francusku.«
»Molim?« rekla sam tankim i preplašenim glasom. »Ali ona mi je nešto najdraže što imam.« Suze su mi se pojavile u kutovima očiju. Ako ih pustim da padnu, klizit će mi niz obraze poput zmijica i pokvariti šminku. Maman bi to jako naljutilo i zgranulo. Ali, nisam si mogla pomoći. Osim abbéa Vermonda, svi moji pratitelji u Francusku za mene su bili stranci, a Mops mi je bila jedina utjeha. »Ali ona je moja kujica — moja ljubimica!« Privila sam njezino čvrsto tjelešce na svoje grudi dok su za njom posezala tri para ruku.
»Vaš mali Mopshund njemački je pas«, rekao je netko kao da će me tako razuvjeriti. Pa naravno da je njemački, tupane, htjela sam reći.
»Znate, u francuskoj ima pasa, madame prijestolonasljednice. Uvjerena sam da će vam kralj posve sigurno darovati francuskog psa koji će vam se svidjeti.«
»Ali ja ne želim francuskog psa. Ja hoću svoju Mops«, zahtijevala sam. Donja mi je usnica počela drhtati. Zaista to žele učiniti; uistinu će mi je uzeti.
»Možete ponijeti zlatni sat koji vam je dao otac, ali ne i psa.«
»Zašto može sat, a ne i moj pas?« Riječi su mi zapele u grlu.
»Zato što je vaš otac bio iz Lotaringije, rodio se u Francuskoj«, ljutito je odgovorila grofica von Waldheim, predosjećajući oluju. »Barem je to sada Francuska«, promrmljala je. Bila sam sigurna da joj se baš ne mili izvijestiti moju majku da je la dauphine doživjela nekontroliran izljev bijesa na pragu salle de remise i tako ponizila Habsburško Carstvo, a svoj prsluk umrljala suzama.
Načas sam pomislila da ću prekinuti majčine grandiozne planove i promijeniti sudbinu Carstva — ako ne i cijele Europe — samo zato što se ne želim rastati od svoje ljubimice. Mogla sam zamisliti vapaj i suze, prijetnje zatočenjem u samostanu do kraja života prije nego što me spare, uz najveće moguće razočaranje, s kakvim beznačajnim saskim knezom. Majčin bi bijes bio tako strašan i silan da bih umjesto toga radije poželjela da me zarede. Ali, naravno, nije mi bilo dopušteno mijenjati svoju sudbinu. A od svih žrtava koje sam podnijela do tada, ako ova i nije bila najbolnija, svakako me je najviše potresla.
Bojala sam se da bi mogli ozlijediti Mops ako je na silu istrgnu iz mojih ruku. Uronila sam lice u gusto krzno jecajući i natapajući ga suzama. Posljednji sam put pomirisala jak miris krzna svoje ljubimice, poljubila joj četvrtasto tjeme i nježno, premda nerado, predala je grofici. Zauzvrat su mi dali laneni rupčić i nekoliko trenutaka da se smirim.
Princ Starhemberg otvorio je vrata salle de remise, a ja sam ušla u središnju dvoranu paviljona. Ispred mene bile su još dvije odaje — i Francuska. Ovdje će se dogoditi službeni prelazak. »Strasburškom nadbiskupu možemo zahvaliti što nam je ustupio ove predivne tapiserije«, rekao je princ pokazujući mi raskošne goleme ukrase na zidovima. Ljubaznošću Njegove Ekscelencije sobu su krasili i debeli tepisi, kao i izrezbareni stolci i veliki stol sa stolnjakom od izvezene svile, postavljen u samom središtu tako da označava simboličnu granicu između Austrije i Francuske.
S druge strane stola sjedio je Starhembergov francuski kolega, grof de Noailles, čovjek koji je jedva obratio pozornost na mene kad me je prije dva dana pozdravio u ime svog monarha. A i iza grofa stajala je falanga francuskih dvorjana, odjevenih poput šarenih papiga i s više pudera, lažnih madeža i šminke od glumaca u bečkom Burgtheatru.
Kako bih mogla dostojnije zahvaliti nadbiskupu na ljubaznosti, proučavala sam tapiserije. Tema je bila popularna: klasična alegorija. Na majčin zahtjev abbé Vermond me poučavao grčkim mitovima i legendama s posebnim naglaskom na moralne pouke u njima: Pandorina kutija, Ikarov prkosni let i kobni pad. Pogledala sam izbliza i zatreptala u nevjerici. Ovdje, u sobi u kojoj ću postati francuska ne- vješta, na zidu visi u svili ispričana priča o vjenčanju Jasona i Medeje. Čak i ja, tako skromne izobrazbe, znala sam kako je završila nezamislivo tragično — okrutnim ubojstvom i dvostrukim čedomorstvom kad je Jason ostavio Medeju radi princeze iz svoga kraja! Da me nije rodila Maman, možda bih u tome vidjela zlokobno proročanstvo. Ona nas je naučila da ne budemo praznovjerni. No, iskreno, odabir tapiserije odavao je uistinu očajan ukus. Pitala sam se je li itko zamijetio što i ja. Zatim me osupnulo: što ako ju je nadbiskup namjerno odabrao? U svakom slučaju, s namjerom ili bez nje, bila je to okrutna šala i još zlokobnija dobrodošlica.
Na stolu su bile dvije inačice dokumenta koji se odnosi na remise. Na jednom je ime kralja Luja bilo navedeno iznad habsburških vladara; na drugom je poredak bio obratan. U skladu s protokolom, nakon pozdravnih riječi upućenih meni i austrijskome izaslanstvu, grof de Noailles naglas je pročitao dokumente. Zvučalo je užasno dosadno i umjetno, a veći dio toga službenog jezika bio je izvan dosega mog ograničenog poznavanja francuskoga. No kad me grof upitao razumijem li uvjete sporazuma, mudro sam kimnula glavom i podarila njegovoj pratnji osmijeh pun zahvalnosti.
Začula sam škripu i pogledala u smjeru zvuka. Vrata na drugom kraju sobe — ulaz u Francusku — netko je otvorio; netko tko je ugrabio pogled na proceduru, ili mene, ili netko previše nestrpljiv da bi pričekao još koju minutu dok ne prijeđem u drugu prostoriju. Na trenutak sam uhvatila žensko lice srcolika oblika savršenih lukova obrva ispod kojih me prostrijelio oprezan, gotovo nemilosrdan pogled.
Naposljetku, comte de Noailles završio je s recitiranjem formalnosti u vezi s mojim remise. Vještim pokretom savio je dokumente, svaki pričvrstio crnom vrpcom i zapečatio voskom, pružio ih pomoćniku koji ih je proslijedio svojemu pomoćniku, da bi na kraju završili u kovčegu s bravom.
Došlo je vrijeme za službeni oproštaj i odlazak. U povorci čija je koreografija izgledala poput menueta, moji su mi austrijski pratitelji prilazili i ljubili mi ruku uz prikladan naklon. Zatim su ljupko i beskrajno sporo, kao da su pod vodom, uzmicali kroz otvorena vrata salle de remise natrag u Austriju. Posljednji od njemačkih dvorjana i velikodostojnika koji se oprostio sa mnom bio je princ Starhemberg, čija je velika misija time bila dovršena. Pitala sam se jesam li to umislila ili sam uistinu na njegovu licu vidjela izraz golemog olakšanja kad mi je poljubio ruku?
Vrata u austrijsku stranu paviljona zatvorila su se uz glasan škljocaj. Žene i muškarci, moji sunarodnjaci, napustili su odaju i ostavili me potpuno samu među strancima. Zahvatio me nalet panike i straha. Nikada se nisam osjetila bespomoćnijom ni manjom, ni tako nesigurnom u vezi sa zadaćom koja je preda mnom. A nikad nisam bila svjesnija koliko je važno da tu svoju tajnu ne otkrijem drugima. Grof de Noailles došetao je do ruba stola i pružio mi ruku. Dok sam je primala, osjetila sam kako mi se grlo steže, a oči mi golicaju nepoželjne suze.
Dok drugi ratuju, ti ćeš se, sretna. Austrijo, vjenčavati!, odzvanjao mi je u glavi naš obiteljski moto. Na vagi je bilo ključno savezništvo. Dužnost i sudbina pozvana i vođena čvrstom rukom grofa de Noaillesa. Maman i njezino golemo carstvo trgovaca, zanatlija, zemljoradnika, ministara i mljekarica očekivali su da obavim svoje. Jako savezništvo koje će na lancu držati i Rusiju i Prusiju, također će održati i sinove i miljenike, očeve i muževe u uredima, kovačnicama, za plugovima.
Nevidljive su ruke otvorile vrata u bližu francusku sobu, a ja sam prošla kroz kordon francuskih dvorjana koji su mi pri prolasku iskazivali čast. Budući da više nisam čula udarce kapi, pretpostavila sam da je višesatni pljusak napokon prestao. Mogla sam se kretati samo naprijed; još nekoliko koraka i uhvatit ću prve zrake francuskog sunca. Prigrlit ću svoj novi dom, obitelj i kraljevstvo. Uz to što sam morala svojemu suprugu, prijestolonasljedniku, podariti sina, imala sam još samo jednu dužnost: učiniti da me vole. Progutala sam knedlu i uzdignula glavu, ponosna na svoj, kako bi to Maman znala reći, labudoliki vrat na uzanim ramenima.
No opseg događaja pokazao se prevelikim. Više od dva tjedna putovala sam austrijskim carstvom. Berline kralja Luja bile su simbol udobnosti, ali nikada nisam mogla zamisliti da ću provoditi više od deset sati na dan u prometalu — i još k tome uz groficu von Waldheim, koja je imala običaj hrkati i naglo se buditi, nastavljajući rečenicu koju je počela prije utonuća u san. Moje je putovanje bilo obilježeno bezbrojnim govorima na gradskim trgovima i u krčmama te dugim noćima uz karte i razgovor. Jedva sam spavala, premda sam se uvijek sjetila svakome — domaćinima i znatiželjnicima — podariti najtopliji smiješak; dugo će se sjećati prijestolonasljedničine povorke, a ja sam htjela da steknu dobro mišljenje o meni, te o Maman i Josephu, njihovim vladarima. Jutrošnje pripreme za službenu primopredaju uzrujale su me; a zatim, u mojim posljednjim trenucima provedenim u domovini, uzeli su mi Mops.
Nisam uspjela zadržati hladnokrvnost i dostojanstvo.
U salle de remise starci s vlasuljama i crvenim potpeticama, dugim govorima, službenim dokumentima i velikim riječima, kao i deseci lica, i nezainteresiranih i znatiželjnih, koji proučavaju moj hod, haljinu, kosu, oči i ruke — svi su me podsjećali na to da sam samo predmet pogodbe, još jedan egzotični kuriozitet za Wunderkabinett dragocjenosti kralja Luja.
U središtu zbora francuskih velikodostojnika stajala je žena koja je bila provirila kroz vrata. Pretpostavljajući da sam pronašla blagonaklonu osobu u moru stranaca, a istodobno shvaćajući koliko mi nedostaje majka, uletjela sam joj u naručje, obuhvatila je oko struka i zaplakala joj na grudima. Dok su moje vrele suze ostavljale tragove na njezinoj haljini sa svijetloplavim i bež prugama, osjetila sam kako se koči u mojemu zagrljaju i ne podiže ruke.
»To nije comme il faut«, rekla je. Glas joj je bio mek, ali ton i ponašanje kruto kao okvir suknji. Udaljila sam se nekoliko koraka i prstima brisala suze. »To nije prikladno ponašanje. Moj suprug je ovdje osoba najvišeg ranga — zato on, a ne ja, mora prvi službeno pozdraviti prijestolonasljednicu.«
Bila sam zbunjena, ponižena i odbačena. »A tko je vaš suprug, gospođo?« skrušeno sam upitala, osjećajući se poput prebijena psa.
»Kako tko, pa grof de Noailles«, odgovorila je pokazujući na njega gracioznim pokretom.
»Ah«, nasmiješila sam se oduševljeno, šmrcajući. »Ali mi smo se već sreli! Monsieur le comte i ja smo već stari znanci, zar ne?«
Nikome se nije svidio moj vragoljasti osmijeh. Žena me privukla k sebi i žustro mi šapnula u uho: »Ne doliči vam šaliti se s onim što ne znate ili ne razumijete, gospođice prijestolonasljednice. Pravila ponašanja koja je uspostavio pradjed našega vladara — Kralj Sunce — okosnica su versajskog dvora, vodilja našeg vladanja i ponašanja.«
Loša. usporedba, pomislila sam. Da je bar znala koliko mrzim nositi korzete — ili nešto drugo što sputava uvijanje gipke kralježnice! »Oui, madame, je comprends«, odgovorila sam, premda zapravo nisam shvaćala ništa u vezi s njihovim manirama i protokolom — ili pravilima ponašanja. Grof de Noailles mi se naklonio, iako ne tako duboko kao ostali. Pitala sam se je li to zbog toga što je tako star — sigurno je bio u najmanju ruku u četrdesetima — pa mu više nije lako prigibati koljena.
»Zašto se svatko klanja drukčije?« pitala sam ženu koja mi se u međuvremenu predstavila kao grofica de Noailles. Ona se nije tako duboko poklonila kao neke druge žene iz njezine pratnje.
»Klanjamo se u skladu sa svojim položajem i položajem onoga kome se klanjamo«, odgovorila je grofica. Čak mi ni moja bivša guvernanta, grofica von Lerchenfeld, nije očitavala bukvice tako umjetnim tonom. »Ne bojte se pravila lijepog ponašanja, jer ja ću vas poučiti njima.«
Uputila sam joj zahvalan osmijeh. »Merci, madame.« Madame Bonton, tako sam je poželjela zvati.
»Nema na čemu, Vaše Kraljevsko Veličanstvo«, odgovorila je grofica. »Kao vaša dame d’honneur i počasni skrbnik — s obzirom na to da ste izrazito mladi — uvijek ću vam biti pri ruci i dati vam savjet kad oklijevate ili se ponašate nemarno.«
O, joj. Znači to je gospođa koja će nadzirati moje kraljevsko kućanstvo, najvišeg položaja u mojoj sviti. Nadala sam se nekome mlađem, tko bi mi mogao biti prijatelj i sudrug, ili bar nekome tko ima slatku malu dječicu s kojom bih se mogla igrati u svojim odajama — a ne dadilju ili guvernantu, ili još gore — zamjensku majku. Uspjela sam se ponovno nasmiješiti, toga puta znatno oholije. »Veselim se tome«, slagala sam.
Izvila sam vrat kako bih vidjela što se zbilo s abbé Vermondom i sieur Larsenneurom, ne u želji da ih uhodim, nego zato što sam pomislila da su već zauzeli mjesta u kojoj od kočija za prijevoz manje važnih članova francuske pratnje.
Comtesse de Noailles u berlini je sjela uz mene. Odmah preko rijeke, iz Ile des Epis, pružao se pogled na Strasbourg, prvi grad koji ću posjetiti u svojoj novoj domovini. Svi su bili vani, kao da je državni praznik ili kakva svečanost; zrak je bio prožet glazbom, kao da su se za moj dolazak otvorila vrata raja. Šarene zastave palucale su na vjetru kao zmajski jezici. Balkoni napola zidanih, napola drvenih kuća bili su bogato urešeni cvijećem ili ukrasnim puzavicama. Djeca, slatko odjevena u pastire i pastirice, plesala su na ulicama s pastirskim štapovima okićenim vrpcama i sklanjala se pred našom povorkom kotrljajući drvene kolute. Majke su uz put u naručju ljuljale dječicu i mahale nam, ili pak visoko uzdizale u zrak svoju najmiliju djecu kako bi me mogla bolje vidjeti. Zaustavili smo se kako bismo nekoliko minuta gledali žene odjevene u narodnu nošnju koje su pred konačištem plesale tradicionalni ples meni u čast.
Bila sam potpuno očarana; iz trena u tren osmijeh mi je bivao sve širi. Valovi veselja, smijeha i (da ne ureknem) ljubavi — kotrljali su se od puka prema mojoj kočiji. Jesu li ikada toplije i srdačnije dočekali stranu princezu?
Fanfare su najavile moj dolazak na glavni trg. Strasburški velikodostojnici okupili su se na stubama gotičke katedrale kako bi me pozdravili. Zaklonivši oči od jarkog sunca koje je obasjavalo trg, podignula sam pogled i promotrila visoku, ukrašenu građevinu. Bog je zacijelo bio zadovoljan tako veličanstvenim spomenikom svojoj moći. Među ukočenim švicarskim gardistima stajali su dječaci odjeveni u minijaturne odore; najstarijem među njima nije moglo biti više od deset ili jedanaest godina. Moja se kočija zaustavila ispred katedrale; vrata su se otvorila, a ja sam izišla u veselu buku i popela se stubama u grandioznu crkvu praćena uzvicima: »Bravo, la Dauphine!« Okrenula sam se i mahnula mnoštvu; nisam mogla odoljeti da ne poljubim curicu bucmastih obraza i najsvjetlije plave kose koju sam u životu vidjela.
Gradonačelnik Strasbourga klanjao se tako entuzijastično te sam se pribojavala da se ne ozlijedi. » Wilkommen, madame. Ich bin hier der Bürgomeister, Monsieur d’Autigny. «
Primila sam ga za ruku i nježno ga prekinula prije nego što u svojemu govoru odluta predaleko. »Pardon, monsieur le maire.« Promotrila sam skupinu ugledne gospode uključujući strasbuškog starog nadbiskupa, Constantinea de Rohan-Rocheforta, svog dalekog rođaka i dodala: »Messieurs, s’il vous plait, ne parlez pas l’allemand. Dès aujourd’hui, je comprends—et je parle—seulement le français!« I to je bila istina: od danas sam Francuskinja i govorit ću samo njihov jezik, i za njihovo dobro pretvarati se da ne razumijem ni riječi svojega materinskog jezika.
Gomila je eksplodirala u oduševljenju. To je sada bio moj narod. Očiju ispunjenih suzama, pomislila sam da bih mogla zagrliti svakoga od njih.
Ceremonija dobrodošlice nastavila se sljedeći sat, uz slavlje na svim ulicama. Te su večeri kuće bile veselo osvijetljene lanternama, a cijeli je grad iskrio životom. Otišla sam na svečanu večeru u nadbiskupski dvor, a nakon toga je komorni sastav odsvirao koncert meni u čast. Zatim su me otpratili nasred rijeke u širokoj barci, posve nesvjesnu težine vlastite garderobe, kako bih gledala kako se noć pretvara u dan obasjana veličanstvenim vatrometom. Srećom, bila sam previše ispunjena oduševljenjem da bih potražila utjehu u snu, jer čim su posljednje pirotehničke kaskade nestale u rijeci, odveli su me natrag u dvorac kako bih se preodjenula, a zatim se spustila niz nadbiskupovo grandiozno mramorno stubište u balskoj haljini od ružičaste nabrane svile. Od mene se očekivalo da sjedim na prijestolju i nadgledam ples poput kakve slabašne starice, ali kako da ostanem mirna kad me slatki zvuci violina vabe da zakoračim na plesni podij ?
Crkvena su zvona već odavno otkucala ponoć kad me je comtesse de Noailles, neuspješno prikrivajući zijevanje lepezom, otpratila u spavaću sobu i nadgledala osoblje — ne obične djevojke, nego barunice i markize — dok me razodijevaju i pripremaju za počinak. Činilo se da svaka ima svoju zadaću; ponašale su se uslužno jer im je ukazana čast da prijestolonasljednici izvuku ukosnice iz kose, otkopčaju prijestolonasljedničine dragulje, odvežu prijestolonasljedničin korzet, prijestolonasljednici svuku rukavice, bluzu, cipele, i tako dalje, i tako dalje... I je li uistinu trebalo toliko žena za korito, vrč za polijevanje i ručnik? Madame Bonton imala je tu veliku čast da mi doda spavaćicu jer je, kako je objasnila, bila dama na najvišem položaju u sobi. Što bi pomislila Liesl, koja mi je sama pomagala pri odijevanju i toaleti u Austriji? Vjerujem da bi se glasno nasmijala, a zatim se ispričala (štucajući) zbog neprimjerena ponašanja.
Popela sam se u krevet i sklopila oči. Netko je ugasio svijeće i mogla sam čuti prigušene korake po tepihu dok su odlazili. Napokon sam bila sama. Sama kako bih razmišljala o svim događajima tijekom mojih prvih sati u Francuskoj. Usnice su mi se podignule u smiješak. Vole me.
Maman, već sam uspjela!

15. POGLAVLJE


Luj

Ustali smo u rano, sivo jutro i otišli na misu u katedralu, gdje me je dočekao neobično pričljiv nadbiskupov nećak i koadjutor, princ de Rohan. Bio je crkveni princ u svakom pogledu, premda ga nikako nisam mogla zamisliti, čak ni na prvi pogled, kao osobu koja je predana Bogu i Njegovim svetim djelima.
Sitne tamne oči, intenzivne i ambiciozne, blistale su na licu okruglom poput punog Mjeseca. Čuperci kose boje oraha stršali su mu ispod rubova vlasulje, ističući njegovu mladost, u suprotnosti s njegovim starim, vrlo uglađenim ujakom. Ispod namirisane svećeničke halje izvirivale su elegantno skrojene orukvice zelenog kaputa od damasta. »Napokon«, uzviknuo je šireći ruke kako bi još bolje istaknuo skupocjenu čipku koja mu se spuštala niz blijeda zapešća. »Očekivali smo vas bez daha.« Njegov je pak dah vonjao na češnjak.
Princ de Rohan obuhvatio mi je dlanove svojima. Njegovo mi se teško prstenje urezalo u kožu. »Madame la dauphine, previše ste mladi, tako zavidno mladi, da biste znali koliko obožavam Njezino Carsko Veličanstvo, vašu majku.« Dlanovi su mu bili vlažni, kao da su nauljeni; kad sam ih izvukla iz stiska, potajno sam obrisala ruke o suknju. »Za nas ćete biti živa slika voljene carice koju Europa tako dugo voli i divi joj se.«
Živa slika? Koliko sam znala, Maman još nije umrla. Ali moj daleki rođak nije još završio s praznim hvalospjevima.
»Utjelovljenje, usudio bih se reći, voljene carice koju Europa tako dugo voli i divi joj se — i koju će slaviti i budući naraštaji.« Gledao je moje oči kao da ih želi dodati svojoj zbirci prstenja i bočica s parfemima; osjećala sam se prilično nelagodno. A u beskrajno dugom vremenu do početka mise princ de Rohan trudio se pokazati mi svoju široku erudiciju: veliku knjižnicu (u kojoj je bila i jedna Gutenbergova Biblija), zbirku umjetnina i antikviteta te strast za pozlaćenim i lakiranim burmuticama. Znala sam što Maman misli o ovom čovjeku koji tako očito mari za ovozemaljsko blago da je teško i zamisliti kako je predan Bogu zbog višeg božanskog poziva. Nisam baš žudjela za time da ga ponovno sretnem; štoviše, nadala sam se da će Njegova Ljigavost zauvijek ostati u Strasbourgu, francuskom gradu koji, vjerovala sam, više nikada neću morati posjetiti.
Nakon susreta s princem de Rohanom nisam mogla dočekati da napustim taj grad. Osjećala sam se kao da sam pojela nešto pokvareno, a ružan okus mi je i dalje ostao u ustima. Berlina se kotrljala kroteći francuske uske i prašnjave putove.
»Kada ću napokon sresti prijestolonasljednika i kralja?« upitala sam gospođu de Noailles. Otkako sam se probudila, misli su mi bile zaokupljene tim susretom; bila sam nestrpljiva, ali i zadovoljna što ću uživo vidjeti mladića ugodna izgleda prikazana na minijaturnom portretu koji mi je poslao njegov djed. »Moram li čekati dok ne stignemo u Versailles?«
Grofica se nasmijala mojoj naivnosti i podsjetila me da će se službena upoznavanja obaviti kada dođemo do šume Compiègne u Picardyju. »Želite li vidjeti na zemljovidu koliko još milja trebamo prijeći?« Iako bih radije bila odspavala, potvrdno sam joj kimnula kako ne bih ispala nepristojna ili (Bože, sačuvaj!) narušila norme lijepog ponašanja pri prijevozu prijestolonasljednice i njezine dame d’honneur. Nedostajala mi je Mops. »Mislite li da će mi vratiti mog psića kad stignemo u Versailles?« pitala sam groficu.
»Ne bi li se la dauphine više trebala veseliti susretu sa svojim mužem?« odgovorila je oštro.
»Naravno da jedva čekam sresti mon mari«, uvjeravala sam je.
Svog muža. Bilo mi je malo čudno izgovoriti te riječi kad će se naše vjenčanje održati tek šesnaestoga — to je tek za jedan tjedan.
Naposljetku, četrnaestoga svibnja, kad je popodnevno sunce počelo nestajati obasjavajući drveće jantarnim sjajem, prešli smo rijeku preko mosta Berne i stigli u šumu Compiègne. Znala sam da smo stigli na odredište kad su tišinu narušenu jedino monotonim truckanjem kočija razbili prodorni zvuci truba i tutnjava dobošara. Odjedanput se iz suprotnog smjera pojavila divna kočija i prišla mojoj, a onda su se obje zaustavile nasred puta.
Dva su čovjeka, nešto viša od prosjeka, izišla. Stariji je očito bio kralj, prepoznatljiv ne samo po svojoj odjeći, nego i zato što sam mu pamtila portret. Bilo je teže otkriti identitet njegova suputnika. Isprva sam pomislila da je mlađi, zdepastiji gospodin nekakav lakej, jer bio je odjeven u sivkastosmeđi kaputić i hlače kakve bi pristajale trgovcu ili možda zemljoradniku u svome najboljem izdanju — ali zašto bi netko takav pratio kralja na putu?
Izjurila sam iz kočije gotovo preskočivši stube. »Grand-père!«, uzviknula sam. Sada sam ga mogla vidjeti bolje i nisam se morala pitati zašto ga smatraju jednim od najljepših muškaraca u Francuskoj. Kakav plemenit profil! Kakvo držanje! Njegove živahne crne oči odisale su radošću što me vidi; a njegove usne, savršeni Kupidonov luk, izvile su se u širok osmijeh. Pohitala sam prema njemu razdragano kao da trčim kroz polja jagoda i duboko se poklonila pred njim.
Iznad sebe začula sam smijeh. »Eh, bien, c’est finalement la dauphine! Napokon ste stigli!« Njegovo Veličanstvo obuhvatilo je moje ruke svojima te me lako i graciozno podignulo na noge. Tek kad me poljubio u oba obraza i kad smo se malo odmaknuli kako bismo se mogli bolje pogledati, uočila sam da su mu ramena lagano pogrbljena. Ali to se moglo i očekivati, pretpostavljala sam. Naposljetku, sa svojih pedeset i devet godina bio je stariji od Maman.
Lakej se zadržao uz kraljevu kočiju i činio se potpuno nezainteresiranim za kraljev prvi susret s novom unukom. Gledao je u zemlju te tu i tamo protrljao vrh cipele o prašnjavi put.
Ubrzo je stigla kraljeva povorka i njegovi su dvorjani počeli izlaziti iz kočija. Kakva li zadovoljstva, nakon toliko vremena, među njima uočiti poznato lice! Unatoč diplomatskom držanju, ljubazan izraz lica vojvode de Choiseula okrijepio mi je dušu. Bila sam sigurna da će me madame Etiquette prekoriti zato što savijam koljena pred nižima od sebe, ali nisam mogla drukčije izraziti svoju zahvalnost. »Nikada neću zaboraviti, dragi gospodine, da vama dugujem ovakvu sreću«, rekla sam vojvodi uspravivši se.
»Ahhh... nije li tako charmante, ta vaša mala nevjesta?« Kralj je upravo blistao. »Ljupka i graciozna poput nimfe. Šumske nimfe«, dodalo je Njegovo Veličanstvo teatralnim pokretom pokazujući prema šumskoj čistini.
Dječak koji je cipelom rovao po putu podignuo je glavu kao da mu je silno neugodno pa sam mogla bolje vidjeti njegovo lice pod seljačkim šeširom. Bože mili — pa to je prijestolonasljednik! Nakrivio je glavu i uputio mi pogled sa strane te me nakon nekoliko sekundi počeo gledati vrlo pozorno. Ipak, činilo se kao da se ne može pomaknuti.
»Dođi, dječače, zagrli svoju lijepu suprugu!« kralj ga je pozvao.
Izgledao je krajnje prestrašeno, poput velikog preplašenog zečića vodenoplavih očiju. Toplo sam se nasmiješila, nadajući se kako ću ga tako uvjeriti da ću radosno prihvatiti njegov pozdrav. Ili da barem, u najmanju ruku, ne ujedam. Ali ništa se nije dogodilo; noge kao da su mu bile ukopane u zemlju.
No dobro! Ako prijestolonasljednik ne želi doći k meni, morat ću uzeti stvar u svoje ruke. Nije mogao znati kako mi srce ubrzano lupa, što zbog nestrpljivosti, što od uzbuđenja, ali možda će nam srdačan pozdrav i oboma donijeti olakšanje. Zato sam podignula suknje i otrčala k njemu na vrhovima prstiju te mu podarila dva hitra poljupca u oba porumenjela obraza, a zatim se odmaknula kako bih mogla vidjeti njegovu reakciju.
Louis Auguste izgledao je potpuno uvrijeđeno. Osjećala sam kako mi srce zamire i želudac se steže. Nije mu uopće stalo do mene! Zar mi lice nije lijepo? Zar mi frizura nije dovoljno raskošna? Haljina mi nije u skladu s njegovim ukusom? Možda ne voli plavokose. Nikako ne bi bilo u redu da on — ili kralj — uoče moje nezadovoljstvo, i zato sam ga skrila iza ljupka osmijeha. Ipak, bilo je prekasno; Luj od Francuske već je posvjedočio neugodnom događaju.
»Oprostite sramežljivost mojemu unuku«, rekao je kralj. U njegovu sam glasu zamijetila ljutit prizvuk. »Nije naviknut na ženske čari.«
Ponovno sam prišla Louisu Augusteu i primila njegovu veliku šaku. Uopće nisam shvatila do tada kako sam malena naprema tom dječaku; premda mu je bilo tek petnaest godina, bio je viši od sto osamdeset centimetara i građen robusno poput seljaka. Mogla sam se cijela skriti u njegovoj sjeni! Dlanovi mojega muža bili su vlažni kao da je upravo oprao ruke. Bol u njegovim svijetlim očima i dalje je bila tako očita da me je srce zaboljelo u suosjećanju. Poželjela sam da mu mogu reći kako mi je žao što nije mogao sam sebi odabrati nevjestu, ali da ću nastojati biti najbolja supruga koju čovjek može poželjeti — kad jednom shvatim što sve znači biti suprugom osim rađanja muške djece koliko god mogu.
Progutala sam razočaranje, jer bila sam sigurna da mu se ne sviđam. »Sigurna sam da ćemo se izvrsno slagati«, rekla sam. Pokušala sam se sjetiti povijesti francuskih kraljeva i kraljica kako bih nas mogla usporediti s kakvim sjajnim kraljevskim parom, ali pamćenje me iznevjerilo.
Kralj Luj diplomatski je potaknuo razgovor u drugom smjeru. »No dobro, gospo prijestolonasljednice«, uskliknuo je, pljesnuo rukama i pokazao prema kraljevskoj kočiji, »hoćemo li se upoznati s ostatkom vaše nove obitelji?«
Nas smo se troje popeli u kočiju koja bi bila prilično prostrana za jednu ili čak dvije osobe, ali s obzirom na moje pozamašne suknje i kao od gore odvaljena prijestolonasljednika, stisnuli smo se jedno uz drugo poput kokoši u pretijesnome kokošinjcu. Ponosan što je svako drvo, list i šumska životinja u njegovu vlasništvu, kralj je kretnjama pokazivao na njih koliko god mu je to naša krletka na kotačima dopuštala dok smo se vozili kroz šumu prema Château de Compiègne. Iskreno ga je zanimalo jesam li ugodno putovala kroz austrijsko carstvo i kako mi se svidjela Francuska.
»Predivna je«, odgovorila sam diplomatski, iako mi nije izgledala nimalo drukčije od habsburških posjeda. Ali Maman me upozorila da ne uspoređujem domovinu s mojim novim kraljevstvom, a s obzirom na to da sam obožavala svaki kutak svoje voljene Austrije, nisam govorila neistinu. Dok se kočija truckala, Njegovo je Veličanstvo nastavilo čavrljati kao da je naš razgovor lopta koju mora kvrckati tako da ne padne na zemlju, gdje će se ispuhati. Divila sam se njegovoj sposobnosti da uvijek nađe nešto prikladno što će reći tijekom našeg putovanja, koje je (kako sam otkrila kriomice bacivši pogled na očev zlatni sat) trajalo već dva sata.
Osim nekoliko riječi koje je promumljao previše nerazgovijetno da bih ih razumjela, prijestolonasljednik nije ništa izustio tijekom cijelog putovanja. Osjetila sam da se njegov djed već naljutio potičući ga da se izjasni o pojedinim pitanjima ili odgovori na njih.
Louis Auguste nije postao ništa razgovorljiviji kad smo stigli do pomno ošišanih travnjaka i vrtova dvorca, ako se izuzme čudna primjedba o broju brava na vratima (kojih je bilo na tisuće) kraljevske lovačke kuće, za koju je nacrt izradio Palladio. Sve to nije mi značilo ništa, iako sam cijenila kraljevo nastojanje da potakne temu, kao kad tko ponudi kost ostarjelome psu ne bi li ga trgnuo iz letargije.
Večerali smo u château i nakon toga bili poslani u odvojene spavaće sobe. Na vrhu stubišta prijestolonasljednik je zastao i iz džepa izvadio knjižicu. Uputio mi je posljednji, stidljiv pogled te napisao kratku zabilješku istrošenom olovkom. »Moj lovački dnevnik«, rekao je skromno.
»Ali danas niste lovili«, rekla sam nježno.
»Znam.« Odgovorio je meko, pomalo kroz nos. Izgledao je razočarano.
»A što ste napisali? Mogu li vidjeti?« Neumoljiva pogleda, pritisnuo je knjižicu na prsa. Izgledao je poput velike, preplašene životinje. Progovorila sam još blažim glasom. »Oprostite mi, monsieur, oprostite što sam bila tako drska.«
»Ne... C’est bien. Sve je u redu. Možete pogledati.« Pružio mi je u kožu uvezanu knjižicu. Pažljivo sam je primila. Otvorila sam stranicu označenu crvenom vrpcom i pročitala riječi napisane pravilnim kosim slovima: Entrevue avec la dauphine.
Susret s prijestolonasljednicom.
Ništa više?
Barem je bio dovoljno pristojan da ne zapiše svoje dojmove.
Kako bi taj svoj prvi, prestrašeni i bolni izraz predočio riječima? Nastojala sam suspregnuti nalet nelagode.
Bude li me majka pitala kako je protekao naš prvi susret, a hoće, reći ću joj ono što želi čuti. Reći ću joj da sam potpuno očarala i zadivila Luja. Samo što joj neću otkriti kojega Luja. Slomilo bi joj se srce kad bi saznala da nije uspjelo ništa od onoga što je poduzela kako bi me od nadvojvotkinje pretvorila u prijestolonasljednicu. Louisu Augusteu trebam koliko i kravi sedlo.
Te noći, u društvu grofice de Noailles, posjetio me kraljevski draguljar. Otvorio je kutiju obloženu kožom i baršunom te mi pokazao prstenje; jedan od njih trebala sam izabrati za vjenčanje. Isprobavala sam ih jedan po jedan. Bili su vrlo slični — koluti žutog zlata s draguljima. Samo mi je jedan pristajao prstu, ostali su bili preveliki. Potisnula sam slabašan smiješak. Nisam mogla birati mladoženju — zašto bi odabir prstena bio drukčiji? Skinula sam prsten s prsta i pogledala ga. Ovaj put to nije bio samo uzorak iz draguljareve kutije. Bio je to moj prsten. Ponovno sam ga navukla na prst. Moj prsten. Osjećala sam ga kao zagrljaj.
Sljedećeg jutra u ranu zoru vratili smo se u kraljevsku kočiju i krenuli na put od Compiègnea u Versailles. Oko podneva stigli smo do karmelićanskog samostana u Saint-Denisu gdje je boravila princeza Louise-Marie, najmlađa od četiriju kraljevih kćeri, koja je pristupila karmelićanskom redu prije tri mjeseca. Sreli smo se s njom u zatvorenom dvorištu, a ne u njezinoj ćeliji, iako je pokazala prema prozoru svoje skromne sobice u potkrovlju. Zamišljala sam bivšu princezu, a sada sestru Thérèse-Augustine, kao skromnu, pobožnu ženu, jednu od onih koju je poziv radi viših ciljeva odvojio od zemaljskih dobara, poput Kristovih nevjesta koje smo Maman i ja viđale tijekom naših dobrotvornih posjeta samostanima. Umjesto toga, pozdravilo nas je grubo lice bez poniznosti. Sestra Thérèse-Augustine još je u sebi nosila aroganciju zbog svog staleža i povlastica, unatoč crnoj redovničkoj halji; bijela joj je kapa koju je nosila ispod crne koprene davala još stroži izgled nego što bi napudrana frizura ikad uspjela.
Nekadašnja je princeza bila sićušna, jedva mi je dopirala do nosa; stavši uz nju, osjetila sam se poput diva. Na njezin prijedlog šetali smo vrtom, povremeno se zaustavljajući kako bismo se divili nasadima i voćnjacima u daljini. Vidljivo je šepala, ali nije dopustila da je to omete. Nisam znala što reći takvoj osobi pa sam slijedila majčin savjet i šutjela. Redovnice su ionako naviknute na šutnju, pomislila sam. Primijetila sam da su kralj i njegova kći u šetnji izmijenili samo nekoliko riječi; izgledalo je kao da i nisu pretjerano bliski. Kako čudno. Premda sam se bojala Maman, a ona se aktivno suprotstavljala metodama upravljanja i vladavine mojega brata Josepha, ne mogu reći da joj ikoje njezino dijete nije priraslo srcu. Maman je bila kruta i nepopustljiva, i katkad ju se nije moglo nagovoriti na oprost, ali znala sam da nas sve voli.
Zaustavili smo se ispred nasada mrkve. Smeđi je zec hitro nestao iz vidokruga, a povjetarac je podignuo sestrin veo. Imala je predivnu kožu. Možda se ispod nje ipak skriva nježna osoba. Na kraju, tko bi odabrao slijediti Božji put umjesto kraljevskoga ako nema čisto srce? Sestra Thérèse-Augustine nakrivila je glavu, pogledala me i upitala: »Jeste li vi nepristojna djevojka?«
»N-ne, madame«, promucala sam, premda se Maman možda i ne bi složila s time. »Ja vjerujem u Boga i Njegova čuda i idem na misu svaki dan.«
»To mi je drago čuti«, odgovorila je sestra uputivši oštar pogled svojemu ocu. »U Versaillesu je previše nepristojnosti.«
»A kad već govorimo o Versaillesu«, rekao je kralj, »morat ćemo požuriti. Grintavica, Gica i Zloćka, kao i ostatak obitelji, očekuju dolazak prijestolonasljednice, a ja sam siguran da bi ona sebi htjela priuštiti pošten počinak ove noći. Jer sutra će«, dodao je s lascivnim sjajem u tamnim očima, »provesti noć u bračnoj postelji!«
Sestra Thérèse-Augustine uputila je ocu čvrst pogled. »Požuda. To je sve što vas vodi, oče«, promrmljala je. Uzela je moje ruke u svoje i čvrsto ih stisnula. »Prenez soin«, rekla mi je gledajući me vrlo pozorno u oči kao da traži nešto iza mojih šarenica. Govorila je tiho, samo za moje uši. »Čuvajte se, dijete moje.« Pokazala je prema pčelinjacima. »Vidite li one pčele? Vrijedne su i plodonosne; od cvjetnog soka prave med kojim sladimo čaj. Svaka pčela zna svoje mjesto i što se od nje očekuje. Kraljica ima prirodnu, urođenu sposobnost da ih nadzire.« Ovlaš je pogledala oca. »Ali ima i drukčijih košnica, košnica u kojima je vladar izgubio nadzor jer mari samo za svoje zadovoljstvo, a ne za trud — trud vladanja. I zato pčele ne znaju gdje im je mjesto. Kad pčela nije zaokupljena svojim poslom i zajedničkim pothvatom proizvodnje meda, ona ne zna što bi sa sobom. Besposlena pčela voli ubosti.«
Njezino upozorenje bilo je poput naleta nezdrava vjetra. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što sam ga mogla ostaviti iza sebe, zajedno s malenim, zlokobnim drhtajem koji je izazvao u meni. Zato sam razgovor usmjerila na vrlo čudnu primjedbu Njegovoga Veličanstva.
»Oprostite Papa Roi, ali tko su Grintavica, Gica i Zloćka?« Nastavili smo vožnju kraljevskom kočijom ostavljajući za sobom smeđi put do samostana. Počelo je kišiti. Kišne su kapi zatamnile zemlju i počele nemilosrdno udarati po krovu. Grintavica, Gica i Zloćka! Naravno, to mogu biti jedino tri kraljeve životinje; naposljetku, i mi smo Mops smatrali dijelom obitelji — ili barem ja. Jadna Mops. Pitala sam se što je s njom. Je li već stigla u Beč? Nedostajem li joj kao što ona nedostaje meni? Pokušava li je Maxl još hraniti marcipanom? Bila sam sigurna da bi se moja Mops rado družila s Grintavicom, Gicom i Zloćkom. Naravno, ako nije riječ o svinjama, nego o kujicama. Mops je uvijek tražila zaklon kad bi se našla u blizini svinja.
»Grintavica, Gica i Zloćka su moje tetke«, rekao je prijestolonasljednik. To su bile prve riječi koje je izgovorio cijeli dan. »Njih tri žive zajedno u jednom krilu Versaillesa.«
»Ses maris aussi?« Bilo mi je drago pridružiti se mužu u konverzaciji. Držati se tema o kojima nešto zna i može lako raspravljati o njima činilo mi se dobrim načinom da ga izvučem iz nesigurnosti i letargije.
»One nemaju muževe«, rekao je Louis Auguste. »Nikad se nisu udale«, dodao je s prizvukom zavisti koji me nagnao da ustuknem.
»Ali zašto ih Papa Roi zove tako smiješnim imenima?«
Prijestolonasljednik se okrenuo prema djedu očekujući odgovor od njega, jer moje je pitanje očito bilo previše teško ili neugodno.
Kralj se veselo nasmijao. »Ah, tako, ma petite! Uskoro ćete ih upoznati pa ćete sami moći zaključiti zašto!«
Nebo se zlokobno zamračilo i postajalo sve tamnije kako smo se približavali odredištu. Kralj je htio pokazati ponos i veselje Versaillesa, simbola Francuske, i zato smo dvorcu prišli sa sjevera, uz njegovu omiljenu lovačku kuću Grand Trianon. Šest je konja kloparalo šumskim putovima gotovo dva kilometra prije nego što smo stigli do dvorca. Možda bi ozračje bilo veselije da su duž ulica izvjesili upaljene svjetiljke. Susprezala sam zaprepaštenost sumornošću prizora. Kakva suprotnost u odnosu prema cvijećem obasutih strasburških balkona! Kanali koje sam (zahvaljujući kraljevim hvalospjevima) zamišljala vijugavima i plavima bili su zagušeni blatom. Figure na alegoričnim fontanama koje mi je opisivao abbé Vermond bile su okrhnute i nagrđene pukotinama, a bazeni fontana puni smeća: ogrizaka jabuka, praznih vinskih boca, komada drveta; uspjela sam vidjeti čak i raspadnutu svilenu lepezu. Ukrasni kipovi ležali su u vlažnoj travi, nakon što prije tko zna koliko vremena srušeni s postolja i ostavljeni na tlu.
Više nije bilo rano jutro kad je kočija prošla kroz pozlaćena vrata — dizajnirao ih je veliki Mansart, kralj je ponosno istaknuo — a konji su stupili na šljunkom prekriveno dvorište. Na sivom pročelju dvorca kiša je izazvala smeđe mrlje. U mašti sam Versailles zamišljala kao pravi svijet iz bajki, nasuprot kojemu su naš veliki Hofburg, pa čak i majčin omiljeni Schönbrunn, bili samo blijede sjene. Posljednje dvije godine neprestano su mi punili glavu time da je francuski dvor najprofinjeniji i najblještaviji u cijeloj Europi. Umjesto toga, nalazila sam se na ulazu u nekakvu građevinu koja je na prvi pogled izgledala vrlo nepouzdano i traljavo.
Bilo mi je drago što me ni moj novi grand-père ni moj novi suprug nisu pitali za dojam o tome velikom dvorcu. A s druge strane, sumnjala sam da je prijestolonasljedniku stalo do mojega mišljenja o bilo čemu. Duboko sam uzdahnula iza lepeze, nadajući se da će dvorac izgledati ljepše na Sunčevu svjetlu.
Ali samo sam se zavaravala. Oronulost je bila tako zaprepašćujuća, pogotovo ako se uzme u obzir to da sam očekivala pravi raj, da je samo produbila moju čežnju za Austrijom. Zaboga, Versailles je u usporedbi sa Schönbrunnom bio običan svinjac! Zatreptala sam pokušavajući zatomiti suze zbog čežnje za domom. Nema svrhe plakati; Versailles će od sada biti moj dom i bilo bi dobro da ga počnem cijeniti.
Naša je pratnja ušla u dvorac na sporedna vrata i zakoračila sam preko pohabana praga u predvorje visokog stropa, popločeno crnim i bijelim pločicama. Uočivši moj nezadovoljan izraz, grofica de Noailles rekla je kralju: »Sigurna sam da je la dauphine iscrpljena. Možda bi je trebalo odmah otpratiti u njezine odaje.«
Luj je pohvalio pronicavost moje dame d’honneur i krenuo dugačkim hodnikom pozivajući nas da ga slijedimo. Nekoliko žena našminkanih u službenom stilu dvora, lica namazanih bijelom olovnom kremom, s velikim rumenim krugovima na obrazima, crvenih usnica i s lažnim madežima, prohujalo je pokraj mene po crnim i bijelim pločicama; okrenule su glave samo da bi me mogle pogledati na trenutak, a zatim otklizile naprijed došaptavajući se iza lepeza. Je li to bilo versajsko klizanje ? Zastala sam kako bih se mogla diviti njihovoj ljupkosti. Mogu li i ja izvesti isto? Usuđujem li se pokušati to odmah? A možda bih mogla ispasti smiješna, jer vjerojatno ću biti uspješnija kad ne budem toliko umorna. Znači, sutra, obećala sam sama sebi.
Otprilike metar ispred sebe ugledala sam vrlo otmjenu damu, odjevenu od glave do pete u svilu boje lavande i s puderom u kosi iste nijanse, koja je nakratko zastala uz predivnu porfirnu vazu postavljenu na postolje moje visine. Isprva sam pomislila da zadivljeno promatra golemu urnu, rukama podižući široke suknje tek neznatno iznad lijepo oblikovanih članaka. Zatim se udaljila ostavivši iza sebe lokvicu tekućine na zlatnom parketu na kojemu je stajala.
Podignula sam ruku prema nosu, ali sam brzo preoblikovala gestu tako da sam prekrila usta kao da sam uljudno iznenađena. Nadala sam se da sam uspješno prikrila gađenje i umjesto toga uspjela odglumiti nevinu znatiželju. Kako takav luksuz i gadost mogu biti na istomu mjestu? Čak i u Beču, za koji mi je abbé Vermond jednom u povjerenju rekao da je provincija u odnosu prema Versailles, imali smo bezbroj noćnih posuda i olakšavali smo se u privatnosti vlastitih soba! »Madame, je li to lijepo ponašanje kad netko mokri u hodniku? I to u kraljevoj nazočnosti«, upitala sam groficu de Noailles.
Pogledala me hladno kao da želi reći: Kakvo glupo pitanje. »Il n’est pas defendu«, odgovorila je odrješito. »Nije zabranjeno.«
Očekivala sam prostrane sobe, ali put do moje rezidencije bio je zakrčen mnogobrojnim zaprekama. Čvrsto zgrabivši svoje suknje, madame de Noailles potjerala je sivo-bijelu mačku koja je nonšalantno krivudala ispred nas u potrazi za nečim. Vlasnikom? Zalogajem? Uočila sam dijamantnu ogrlicu sa srebrnim zvoncem oko njezina vrata. Sjetila sam se Mops i grlo mi se stegnulo.
Podjednako žustro moja je dame d’honneur odbila prodavača ukrasnih vrpci. Što li je trgovac tražio unutar dvorca, kao da su prolazi kojima hodaju najviši uglednici kraljevstva, kojima je sam Bog dao pravo da vladaju, na razini tržnice ili gradskog trga?
Gurali smo se kroz skupine dvorjana zaokupljenih živahnim razgovorom, kao da su hodnici dvorca moderna verzija rimskog foruma ili atenske agore. Neki su zastali kako bi nas u manjoj ili većoj mjeri znatiželjno pogledali; drugi su, na moje zaprepaštenje, jedva obratili pozornost. Svejedno, prolazili smo pokraj pripadnika plemstva koji su, kako se činilo, satima čekali kako bi ugledali la dauphine i koji su me pozdravljali širokim osmijesima, premda su iscereni žuti zubi ispod našminkanih usta izgledali sablasno i mrtvački. Pitala sam se jesu li uvijek tako luksuzno odjeveni ili su se dotjerali meni za dobrodošlicu? Na austrijskom dvoru odijevali smo se tako raskošno samo za svečanosti.
Moje su odaje bile u prizemlju, s pogledom na šljunčano dvorište. Tik do mojega prozora dvorski su stražari izvodili vježbe. Kako ću se odmoriti uz toliko tupa-tapa crnih kožnatih čizama pod prozorom? No grofica me uvjerila da je to samo privremeni smještaj. Nakon svadbene ceremonije moje će stvari prenijeti u prijestolonasljednikov apartman, koji se, premda također u prizemlju, bio mnogo dalje od bučnog ulaza u dvorac. Radnici u lanenim kutama mokrima od znoja užurbano su postavljali žardinjere s biljem pod prozore kako bi barem malo prigušili kakofoniju i zaklonili moje privremene odaje od znatiželjnih očiju. No dobro, to će trajati samo jednu noć.
Unatoč svemu, zahvalila sam kralju za lijep smještaj. »Uvjerena sam da će mi ovdje biti posve lijepo«, uvjeravala sam ga. »Sigurno mi ovdje neće ništa nedostajati, uz toliko ljubaznih ljudi na raspolaganju«, dodala sam pokazujući rukom na svoju raskošno odjevenu pratnju.
»Meni je najvažnije usrećiti vas i udobno smjestiti«, odgovorio je kralj, a sudeći prema njegovu ljubaznome tonu i toplom izrazu plemenita lica, mogla sam povjerovati u to. Obradovalo me što me grand-père dočekao kao da sam mu vlastiti rod, pogotovo zato što je prijestolonasljednik, Louis Auguste, šutke stajao iza nas. Pitala sam se hoće li uvijek biti takav. Sparena s namrgođenim i nezainteresiranim mužem koji ne poznaje ni osnove kulturne konverzacije? Prijestolonasljednik nije pokazao da ga zanima išta u vezi sa mnom. »Da vam nije maca popapala jezik?« nježno sam ga zadirkivala. Njegovi su se punašni obrazi zacrvenjeli. Gledajući ga, uhvatila sam ga za ruku i stisnula je. »Stojim iza onoga što sam već rekla. Ne morate me se bojati.« Zatim sam veselo zagrizla nekoliko puta u prazno. »Ne grizem.« Muž mi je izgledao kao da mu je laknulo, kao da je doista mislio da sam u stanju gristi.
No prijestolonasljednik je i dalje bio šutljiv, čak i za večerom. Nazočna je bila šira kraljevska obitelj, kao i najviši predstavnici raznih kuća, razmješteni za raskošnim stolom u skladu s društvenim položajem. Kralj je bio na čelu stola, a ja, počasna gošća i nova rođakinja, sjedila sam na suprotnom kraju. Meni zdesna sjedila je comtesse de Noailles, uvijek budna kako joj ne bi promaknuo koji moj faux pas i podsjećala me da pitam nju i nikoga drugoga ako mi zatreba kakvo objašnjenje u vezi s lijepim ponašanjem u određenoj situaciji. Ne vidim li da tko drugi mojega položaja čini nešto, to »nešto« ne bih trebala činiti ni ja. Požurila sam sa zaključkom da sam prva dama Francuske te zato nemam društvenog ekvivalenta.
»Exactement«, odgovorila je grofica. »Morate se potpuno osloniti na moje posredništvo u vezi s tim što jest, a što nije comme il faut.« Tijekom jedne od naših dugotrajnih vožnji objasnila mi je da je Kralj Sunce obnovio Versailles prije više od sto godina i tako pretvorio skromnu lovačku kuću u golemi château koji se u grandioznosti natjecao s najvećim europskim dvorovima. Grofica je objasnila da je dvorac prepun plemstva koje se druži na hodnicima, u službenim odajama i općenito posvuda. »Nakon toga je Luj XIV. izrazio namjeru da drži plemstvo na oku, pod svojim nadzorom. Naravno, svi su bili svjesni kraljevih namjera, ali tako se moglo znati kome tko pripada i gdje mu je mjesto. A, naturellement, svaki dvorjanin žudi za kraljevom naklonošću jer ona katkada donosi darove u obliku vlasništva ili moći — primjerice, titule ministra. A što se tiče kralja — davanjem takvih povlastica ili oduzimanjem u trenu — tako održava odanost utjecajnih članova plemstva.«
Kako sam ja to razumjela, Kralj Sunce uveo je stroga pravila lijepog ponašanja, do najsitnijih pojedinosti, kako bi zaokupio aristokraciju razmišljanjem o tome koliko bi se duboko trebali klanjati jedni drugima umjesto da razmišljaju o pobuni ili revoluciji. Umjesto toga, kralj im je omogućio da raspravljaju o najsitnijim pojedinostima protokola, kao što je odgovarajuća dužina ogrtača u pojedinoj prilici, a nagrađivao ih je počastima koje krunu nisu stajale ništa, a dvorjanima su značile mnogo: otud pravo i čast da se kralju, prijestolonasljedniku ili prijestolonasljednici doda posuda za pranje ili košulja.
Tutnjalo mi je u glavi. Nadala sam se da sam uzela pravu vilicu.
Pogledala sam prijestolonasljednika, koji mi je sjedio slijeva i nagnuo se nad tanjur s kamenicama. Srkao ih je kao žedan pas hladnu vodu. Premda je bio najstariji i njihov budući kralj, činilo se da Louis Auguste nema što reći svojoj braći i sestrama, zaplašen njihovom živahnosti i brbljivosti. Jedva bi me i pogledao, a njegova su dvojica braće vodila glavnu riječ na našem kraju stola, želeći doznati svaku sitnicu o meni. Srednji brat Louis Stanislas, grof od Provanse, mojih godina, ali s vidljivom sklonošću debljanju, vješto je raspravljao o svemu i svačemu: glazbi, politici, literaturi, kao da je on domaćin, a najmlađi od burbonske braće, Charles Philippe, comte d’Artois — trinaestogodišnjak, jedini koji je imao sreću naslijediti crnu kosu i blistave tamne oči svojega djeda — neprestano me zapitkivao volim li plesati i uživam li u kartanju.
Brzo sam otkrila da je comte de Provence sklon ogovaranju, a diskretnost mu nije bila vrlina. Brojne zdravice razvezale su mu jezik i nepromišljeno je izlanuo kako je prijestolonasljednikov skrbnik, vojvoda de la Vauguyon — koji očito baš i nije bio sklon ženama, a zbog nekog razloga još manje sklon austrijskim damama — mladoženji svašta napričao protiv našeg braka. Kriomice sam pogledala Louisa Augustea koji je izgledao posve zaokupljen pitom od goluba. Je li to bio razlog zašto u njemu izazivam nelagodu, pa čak i strah? Kakve li mu je sve strahote njegov skrbnik utuvio u glavu? Koliko će biti težak pothvat postići da me zavoli — ili čak cijeni — kad ga je skrbnik već naučio da me prezire?
Iako sam izgubila apetit, novi rođaci nisu zamjećivali moj očaj. Dok su moja nova braća veselo dominirala razgovorom, Clothilde, starija od njihovih dviju mlađih sestara, davila se u princes-uštipcima.
»Clothilde je tako lijepo ime«, rekla sam joj u nadi da ću steći novu prijateljicu. Igrati se s novom desetogodišnjom sestrom u svakom je pogledu bolje od sati provedenih u groznom društvu madame Etiquette.
»Zovu me Gros-Madame«, odgovorila je djevojčica, profinjenim kretnjama brišući kutove usta damastnim ubrusom. »Ali ne smeta mi«, dodala je vidjevši kako sam se zaprepastila. »Znam da sam debela. Osim toga«, rekla je veselo, »volim jesti. Takav je i prijestolonasljednik, a on će jednog dana postati kralj — pa zašto bi to onda bilo loše?«
Pogledala sam preko stola prepuna slasnih i slatkih jela. Sluga je obilno stavljao pjenicu od jagoda u Augusteov tanjur sve dok njome nije posve prekrio cvjetne motive pri rubu. Kao prase kraj valova, pomislila sam potišteno. Quel dommage. Kakva šteta što je jedino što mu čini zadovoljstvo tijekom našeg prvog zajedničkog objeda en famille to da se prežderava slasticama. Tada sam se sjetila kako mu se ponašanje bilo popravilo kad sam mu svrnula pozornost na drugu temu. »Recite mi nešto o svim tim bravama, monsieur le dauphin«, rekla sam vedro.
»Ispao mi je zub!« rekla je šestogodišnja Élisabeth i otrčala na drugu stranu stola prije nego što je njezin najstariji brat uspio sročiti odgovor. Otvorila je usta kako bih mogla vidjeti novonastalu prazninu. Odmah zatim promijenila je temu i povukla me za čipkasti rukav.
»Volite li ružičasto? Ja volim ružičasto. To mi je najljepša boja.«
»I ja volim ružičastu boju«, rekla sam djevojčici, podižući je na svoje krilo.
»Madame Élisabeth, ne budite nepristojni«, prekorila ju je grofica de Noailles. »Tako se ne ponašaju mlade dame.«
Zaboga, pa ona je još mala! »Ma ne, sve je u redu. Ona je pravo malo zlato«, rekla sam i poljubila dijete u tjeme. »A i tako lijepo miriši! Ti si pravi mali bombon«, rekla sam Élisabeth.
Zahihotala je. »Nisam ja bombon, ja sam djevojčica!«
»Zar doista?« Poškakljala sam je po podbratku i prije nego što sam mogla razmisliti o tome kako je to petero djece živjelo bez pokojne majke, otkrila sam da me promatraju gospođice tantes, pri- jestolonasljednikove neudane tetke Adélaïde, Victoire i Sophie — to jest Grintavica, Gica i Zloćka, kako ih je njihov otac otvoreno zvao. Budući da se nikad nisu udale, činilo se da kćeri kralja Luja poprilično živcira zaigranost toga živahnog djeteta.
Tri princeze, jedna godinu starija od druge, bile su u tridesetima. Bile su vrlo napuhane i iznosile bi svoj mišljenje kao da je riječ o uvriježenom pravilu. Vojvotkinja de Penthièvre izgledala je bolesno u zagasitocrvenoj odjeći (rekla je Sophie, koja je izgledala bolesno mršavo); komorni glazbenici ugodili su instrumente prenisko (kazala je Adélaïde koja je, kako mi je rekla, izvrsno svirala francuski rog i usnu harmoniku); biskupova propovijed bila je beživotnija od trupla u raspadanju (ponovno Adélaïde); trenutačna cijena lionske svile bila je apsurdna (tvrdila je Victoire, kojoj je trebalo znatno veća metraža da se pokrije nego njezinim sestrama); i na kraju jedini porculan koji nešto vrijedi jest onaj iz Sèvresa (opće priznato mišljenje, zajedno s princezinim gledištem da su španijeli apsolutno najbolja pseća pasmina). Nestrpljive u nastojanju da me upoznaju sa životom na dvoru, gospođice tantes izmamile su moje obećanje da ću ih svakodnevno posjećivati kako bih s njima izmijenila najnovije vijesti.
Mala princeza Élisabeth izjavila je da može balansirati žlicom na nosu i pokazala svoj talent na oduševljenje svoje braće i sestara. Vidjela sam kako se prijestolonasljednik premišlja bi li i sam to pokušao izvesti. Kad bih znala da ću mu tako izmamiti smijeh, potaknula bih ga da to učini. Ako se još ne zna zabaviti, pretpostavila sam da ga ja trebam naučiti. Ali comtesse de Noailles, zlokobna lica i stisnutih usnica, izgledala je kao da će poplavjeti od grozote.
»Tko je onaj korpulentni gospodin što sjedi lijevo od kralja?« upitala sam da bih joj odvukla pozornost. Paradni mu je pojas bio zategnut preko pozamašna trbuha.
»Nije pristojno pokazivati lepezom, madame la dauphine.« Madame Etiquette je zatim demonstrirala metodu pokazivanja na nekoga u masi najtankoćutnijim pokretima. »To je vojvoda d’Orléans«, rekla je uz gotovo neprimjetan otklon lepeze. »On je iz druge grane burbonskog stabla. I zato ga nećete više spominjati jer famille Orléans ne stoji baš dobro s kraljevskom obitelji.«
Na moje navaljivanje, jer htjela sam znati imena svih za stolom i njihove dužnosti na dvoru, grofica mi je pokazala vojvode od Penthièvrea, Chartresa, i Bourbona, grofa de la Marchea i prinčeve od Condéa i Contija, a svi su bili u srodstvu, najčešće posredstvom braka. Budući da su mi njihova imena zvučala tako slično, bila sam sigurna da ću zauvijek brkati Condé i Conti te bi ih zato trebala upamtiti prema izgledu. Princ de Conti bio je nadmena držanja i činio se sklon varijacijama nijansi zelene boje. Princ de Condé izgledao je poput esteta i to sam mišljenje odmah iznijela gospođicama tantes, koje su pohvalile moj smisao za prosudbu karaktera jer je de Condé gajio iznimnu strast prema vrtovima. Napravila sam mentalnu zabilješku kako ne bih zaboravila raspitati se o hameau, to jest seocetu, te o ukrasnim građevinama koje je dizajnirao za novoizgrađeni Château d’Enghien.
Za sada, princ de Condé, premda nisam mogla razgovarati s njim jer sjedio je predaleko od mene, bio je (uz moguću iznimku princeze Élisabeth sa srebrnom žlicom) najzanimljivija osoba za stolom.
Zvuk violina i zveckanje kristala i porculana nadglasali su zvonak smijeh koji je pozornost okupljenih privukao čelu stola. Žena koja je sjedila kralju zdesna rukom obilno okićenom draguljima uzela je zalogaj iz kraljeva tanjura i stavila ga u usta. Na zlaćanoj kosi, za nijansu ili dvije svjetlijoj od moje, nije imala pudera. Ten joj je bio boje svježeg vrhnja — da bi još bolje izložio zavidan poitrine u srebrnoj haljini protkanoj zlatom i rubinima, koji su bili razasuti po rukavima te poput jarkocrvene kore uokvirivali joj duboki décolleté. Safiri u naušnicama i pobjeda u očima davali su joj toliko kraljevski izgled kakav čak ni Maman nije imala. Spustila sam pogled. U trenutku sam se osjetila nedostojnom i poželjela da su i moja prsa tako predivna i savršeno oblikovana.
Zurila sam u njezinu frizuru u kojoj su blistale smaragdne ukosnice. Savršeni krugovi rumenila isticali su njezine prirodno rumene obraze. Pogledala sam duž stola; tu su se okupili pripadnici najvišeg francuskog plemstva, a unatoč tomu nijedna žena nije bila urešenija draguljima od tog čudesnog bića koje se usuđivalo jesti iz kraljeva tanjura. Nisam mogla odvratiti pogled s nje. Uzela je još jedan zalogaj golubljeg mesa i stavila ga u usta Njegovu Veličanstvu. Luj nije sa zadovoljstvom kušao samo pečenku, nego i njezine prste, koje je polizao sladostrasno. Od srca se nasmijao zajedno s njom.
»Kako intrigantna osoba!« uzviknula sam. Okrenula sam se prema madame de Noailles. »S’il vous plait, madame la comtesse, dîtes-moi — qui est cette belle dame-là? Recite mi tko je ona lijepa žena — i koja je njezina uloga na dvoru?«
Oko mojeg dijela stola zavladala je tišina. Madame Etiquette vidljivo se ukočila. Na drugoj strani, Luj od Francuske i njegova počasna gošća i dalje su hranili jedno drugo ne obraćajući pozornost na ostatak svijeta. Gospođice tantes mrmljale su jedna drugoj ispod lepeza riječi previše tihe da bih ih razumjela. Sve što sam mogla čuti, a ta se riječ ponavljala s podrugljivim prizvukom, bilo je »elle«, ona.
Tetke su se zagledale u groficu de Noailles u očekivanju odgovora; na kraju krajeva, izravno sam njoj postavila pitanje. Sve tri, Adélaïde, Victoire i Sophie, namjestile su na lica čudan smiješak kojemu nisam mogla odgonetnuti značenje. Prijestolonasljednik se prilično glasno nakašljao u ubrus. Njegova su mlađa braća zatomila smijeh i pogledala prema mojoj dame d’honneur stisnutih očiju, očekujući njezin odgovor s neskrivenom znatiželjom.
»Ta žena«, počela je grofica izvanredno obazrivo — a ja je dosad još nisam čula da govori tako sporo — »ta žena je madame du Barry, cidevant — nekoć poznata kao Jeanne Bécu, niskog roda, premda su je neki poznavali kao Mademoiselle l’Ange s Ulice Jussienne, a njezina je uloga... zabavljati kralja.«
Taj nadimak, Mademoiselle l’Ange, zainteresirao me. Anđeo. Moja je pojava zacijelo bila anđeoskija; i bit će mi veliko zadovoljstvo zabavljati Njegovo Veličanstvo i nasmijavati ga. »No dobro!« Veselo sam pljesnula rukama jer ništa me ne bi usrećilo više od uveseljavanja mojega novog grand-pèrea. »Bit ću joj suparnica«, uzviknula sam.
Prijestolonasljednik, njegova braća i tetke, a pogotovo madame de Noailles, ukočili su se kao da poziraju za portrete, s priborom za jelo i peharima u zraku, na pola puta od stola do usta.
Zar sam rekla nešto pogrešno?

16. POGLAVLJE


Napokon!

16. SVIBNJA 1770.

Kažu da je dobar znak kada kiši na dan vjenčanja«, rekla je vojvotkinja vežući mi haljinu, zacijelo u namjeri da me utješi.
»To je samo proljetna kišica«, odgovorila sam nastavljajući pristojan razgovor. Tada sam shvatila da je to bila izjava, a s obzirom na to da mi je vojvotkinja bila podređena, nije mi mogla proturječiti.
»Ah, oui. Samo kišica«, njezin je odgovor odzvonio poput jeke.
Sieur Larsenneur, stari znanac, strpljivo je čekao s nekoliko niza bisera koje mi je trebao uplesti u kosu. Trebalo mu je dva sata da mi nakovrča kosu uz pomoć vrućeg štapa i papira, nakon čega mi je potezao uvojke kroz kavez od drveta i žice koji mi se ljuljao na glavi. Zatim, nakon što me omotao muslinom kako bi mi zaštitio haljinu i stavio mi šminku na lice, malenim je mijehom nanio puder na moju frizuru u obliku tornja.
Čula sam svog friseura kako nešto mrmlja vojvotkinji de Ventadour. Njih su se dvoje odmaknuli da bi bolje vidjeli stražnju stranu moje haljine.
Okrenula sam glavu i pitala: »Čemu namrštena lica?« Okrenuli su se prema grofici de Noailles koja je bez oklijevanja iznijela svoje mišljenje.
»Il n’est pas comme il faut.«

Osjetila sam kako mi se grči želudac. Što sad nije u redu? U pitanju je bilo nešto odostraga pa sam se približila zrcalu kako bih vidjela o čemu je riječ.
»Ne može se spojiti, nema dovoljno tkanine«, rekla je vojvotkinja de Ventadour potišteno. »Regardez. Povukla sam vezice koliko god sam mogla, ali prijestolonasljedničino rublje još se vidi.«
»A te široke dijamante vrpce uz ušice ne odvlače pozornost od problema, nego ga još više ističu«, primijetio je friseur.
Čula sam kako se njih troje došaptavaju, zabrinuto mrmljanje plemkinja kojima je ukazana čast pripremiti prijestolonasljednicu za vjenčanje. Ne, poželjela sam im reći, nisam sinoć pojela previše kolača i nisam se udebljala u posljednja dva tjedna, a također mi nije jasno zašto mi je vjenčanica u struku preuska i zašto su mjere koje je moja majka poslala prije nekoliko mjeseci pogrešno protumačene. Leptirići nervoze koji su mi lepršali u trbuhu pretvarali su se u kolibriće.
Je li i ta nezgoda u posljednji trenutak predznak dobre sreće? Maman bi se podrugljivo nasmijala na takvu praznovjernu besmislicu. No — uzmu li se uz silan novac koji je uložila u moju vjenčanicu i mukotrpni napori kako bi me pripremila za ovaj dan — sasvim je sigurno da joj nimalo ne bi bilo drago vidjeti kako stoje stvari. Pomislila sam na kovčeg s lutkama koje su nam poslali u Beč kako bih mogla odabrati vjenčanicu. Najviše mi se svidjela ona na lutki koju sam nazvala po svojoj voljenoj sestri Josephi, a bila je izrađena od zlatne i srebrne tkanine s ružičastom podsuknjom i bogato ukrašenim dugačkim skutom. Pa zar su suknari, tkalci i kraljevski krojači izradili vjenčanicu prema metar i dvadesetak centimetara visokoj figuri grand pandore, a ne mojoj ? Po visini se i nismo znatno razlikovale, pogotovo ne tada.
Grofica de Noailles coktala je, uzdisala i mrmljala sebi u bradu. Nabrajala je na prste moguća rješenja, a tada je, uz izjavu da je ključno pitanje vremena, odlučila neugodni gaffe pretvoriti u iskaz glamura. »Svući ćemo prijestolonasljednici potkošulju«, rekla je.
»Quoi?« Bila sam u šoku. Zar ispod vjenčanice neće biti ničega osim steznika od riblje kosti i moje gole kože? Očito — oui. U Francuskoj su najelegantnije žene, premda je bolje reći one koje su težile tome da budu outré, izlagale svoju kožu pogledima zahvaljujući steznicima skrojenima tako da otkrivaju dio leđa, kako bi privukle poglede na svoju svjetlu put. U preobrazbi katastrofe u pobjedu, premda riskantno, moja dame d’honneur zaključila je kako je bolje da prijestolonasljednica izgleda kao da je u skladu s najnovijom modom nego kao glupa seljanka u premalenoj vjenčanici. Unatoč tomu, madame Etiquette upozorila me da će njezina odluka zacijelo izazvati komentare konzervativnijih aristokratskih krugova.
Nadala sam se da moj izrez neće postati tema međunarodnih tračeva; ako Maman čuje da nakon svega što smo poduzeli moja haljina nije sašivena kako valja, njezinu nezadovoljstvu neće biti kraja.
Mjesecima sam se jednim dijelom pribojavala dana kad ću odjenuti vjenčanicu, pa ipak sam nakon dolaska u Francusku očekivala taj trenutak s nečim bliskim oduševljenju. Sinoćnji događaji — bogata večera s novim rođacima, a pogotovo kraljev dolazak u moje odaje nakon večere, ispunili su me ushićenjem.
Kralj mi je darovao golemu škrinju obloženu jarkocrvenim baršunom, tako veliku da su je dvojica slugu u livrejama morali dovesti na kolicima u moj salon. »Kao što vam je poznato, ja sam udovac«, počeo je Luj.
Pomislila sam na raskošnu plavušu s kojom je očijukao tijekom objeda. Madame du Barry.
»A kad nema kraljice, prijestolonasljednica je prva dama Francuske i mora imati najljepši nakit«, nastavio je.
Zatim sam se sjetila sve one sile sjajnih dragulja koji su krasili vrat, ruke, kosu i haljinu njegove družice.
Njegovo me Najkršćanskije Veličanstvo pogledalo uz smijeh i grandioznu gestu prema škrinji s nakitom. »Pa ipak nimalo ne sumnjam da ćete zasjeniti sve druge, nosili ovo ili ne.«
Sluge su otključali vratašca masivne škrinje i izvukli ladice obrubljene svijetloplavom svilom kako bi mi pokazali blago bez premca, primjerke na zasebnim jastučićima — među kojima je bila i lepeza s drškom od bjelokosti i urešena draguljima, kao i ogrlica od bisera veličine lješnjaka, koju je prva nosila Ana od Austrije, majka Kralja Sunca. Vjerojatno se od mene očekivalo, budući da sam kraljevskoga roda, da reagiram na tako izvanredan dar dostojanstvenije, ali nisam mogla suspregnuti uzdah oduševljenja. Ogrlicu je nosila svaka prijestolonasljednica otkako je Ana postala nevjesta budućega kralja Luja XIII. U tom sam se trenutku osjetila kao dio povijesti, sićušan dio velike cjeline. A jednog ću dana ja tom istom ogrlicom okititi suprugu svojega najstarijeg sina.
Bio je tu još jedan dar Papa Roia — par zlatnih, pocakljenih narukvica. Kopče su im bile ukrašene nizom safira u obliku mojih inicijala: MA.
Oduševljeno sam navukla narukvice i pala na koljena pred grand-pèreom, obećvši da ću ispuniti sva njegova očekivanja kao prijestolonasljednica Francuske, a jednoga dana i kao kraljica.
Sada sam se gledala u zrcalu. Bila sam u svakom pogledu zadovoljna svojim izgledom sprijeda. Oko vrata sam imala ogrlicu Ane od Austrije. Nosila sam i par dijamantnih narukvica i naušnica. Bile su savršeno bijele, a kad bih zauzela odgovarajuću pozu, odražavale su raznobojne bljeskove koji kao da su dopirali iz mojih udova.
Kad mi je sieur Larsenneur okrenuo leđa, prstima sam olabavila frizura koja mi je zatezala čelo. Već godinama smo moj friseur i ja izvodili tu komediju: on bi mi jako zategnuo kosu, a ja bih je rutinski olabavila. Ja nikada nisam zatražila da me frizira drukčije, a on se zauzvrat pretvarao da ne vidi moje intervencije.
Glava mi je bila teška od svih tih bisernih ukrasa, ali to nije bilo ništa u usporedbi s težinom haljine i skuta. Srebrna i zlatna tkanina bila je vrlo kruta, a ja sam bila omotanana metrima i metrima toga. Očekuje li se od mene da klizim podom onako kako me naučio plesni majstor monsieur Noverre? Olabavila sam koljena, podignula se na jabučice stopala i izvela nekoliko nesigurnih koraka. Nisam željela izgledati nesigurno tijekom svadbene ceremonije. Već nakon samo minutu-dvije naviknula sam se na težinu odjeće i izvela nekoliko okreta po sobi dok mi je skut haljine vrludao poput sirenina repa. Izbjeći prevrtanje stolića i stolaca skutom bio je pravi pothvat, a to mi je pomoglo smiriti živce.
Sat na kaminu otkucao je pola četiri. Na taj znak grofica de Noailles počela je organizirati moj put od privremenih odaja do državnih odaja iznad njih. Kordon plemkinja nosio mi je skut s vojničkom preciznošću dok sam klizila hodnicima i uspinjala se mramornim stubama. Iz Grande Salle des Gardes nastavili smo kroz državne odaje dok nismo stigli u Oeil de Boeuf, predvorje kraljeva apartmana koje je dobilo ime po ovalnom prozoru, takozvanom »volovskom oku«. Kad sam pogledala prema prozoru, pogled mi je privukao zlatni reljef koji je prikazivao Kupidone u igri cvjetnim vijencima. Prikladan prizor za dan vjenčanja, pomislila sam.
Običnim danom ovdje su se, objašnjavala mi je moja dame d’honneur, okupljali dvorjani i ministri u nadi da će Njegovo Veličanstvo saslušati njihove molbe. »Katkada čekaju cijeli dan«, dodala je grofica frknuvši nosom. »A katkad i dulje.«
I ja sam frknula, ali ne zbog istog razloga kao grofica. Nanjušila sam kiselkast vonj koji je, činilo se, dopirao iz kutova sobe, iz parketa. Sjetila sam se dame u zelenom koja se jučer olakšala u predvorju. Pitala sam se jesu li Francuzi previše oholi da bi se koristili noćnim posudama? Ili je u Versaillesu svima ispod časti prazniti ih, iako se natječu u tako smiješnim radnjama kao što je dodavanje ručnika ili četke za kosu pripadnicima kraljevske obitelji?
Kako su trenuci prolazili, tako sam postajala sve napetija. Članovi su naše pratnje čavrljali, a kakofonija razgovora odbijala se od pozlaćenih frizova i mramornih zidova Grande Salle des Gardes poput kreštanja jata svraka. Nekoliko koraka od mene, sam, prijestolonasljednik je izgledao kao da mu je neugodno — ne, više kao da je uvrijeđen — tjelesine utegnute u vjenčano odijelo od bijelog satena sa zlatnim pojasom. Nadala sam se da njegov kiseo izraz lica nema veze s onim odurnim vojvodom de la Vauguyonom koji mu je trovao um protiv austrijske mladenke. Satima sam uvjeravala samu sebe da comte de Provence nikada ne bi otkrio takvu tajnu, a kamoli samoj nevjesti... osim ako mladi grof nema neke svoje, skrivene planove? Tek smo se bili upoznali; kako bih mogla znati mogu li mu vjerovati? Na kraju, možda je lagao. Ali, ako je doista tako, zašto Louis Auguste izgleda tako nesretno?
Moj se petnaestogodišnji mladoženja namrgodio. »Osjećam se kao ptica u kavezu«, promrmljao je. Pogledao je svoj odraz u velikom zrcalu na golemom okviru kamina. Stipnuo je prstima bogato urešen kaput pa pokretom koji je odražavao bespomoćnost pokazao na sebe. »Grof d’Artois rekao je da je ovo teško poput željeznih oklopa kakve su nosili vitezovi iz povijesnih knjiga.« Kriomice je ponjušio pazuha pa naborao nos. »Oprostite, madame la dauphine«, rekao je dok su mu obrazi mijenjali boju, »jako se znojim.«
U petnaest do jedan stigli su mladoženjina braća i sestre, gospođice tantes i svi vojvode i grofovi koje sam vidjela na jučerašnjoj večeri. Deset minuta poslije u Oeil de Boeuf stiglo je Njegovo Veličanstvo i svi smo se naklonili u skladu sa svojim položajem. Zamolila sam groficu de Noailles da mi napiše podsjetnik o tome kome se kako treba nakloniti. Nakanila sam papirić skriti u torbicu ili džep i pogledavati ga dok ne zapamtim cijeli protokol.
»Madame la dauphine, pa vi naprosto zračite«, primijetio je kralj pa me podignuo na noge i poljubio u oba obraza. »Recite mi kako su vaši živci danas?« Pogledao je prijestolonasljednika koji je izgledao blijedo poput svog vjenčanog odijela.
»Prilično sam dobro, merci«, slagala sam pa brzo promijenila temu. »Moj muž danas izgleda tako lijepo, ou?.« Istini za volju, Louis Auguste je, unatoč urođenoj bijeloj puti i činjenici da nervozno grize usne, izgledao vrlo distingué, čak i s malim crnim moucheom koji mu je skrivao nabreknulu aknu na bradi. Njegova je neposlušna kosa boje orahovine bila skrivena pod elegantnom vlasuljom svezanom u rep koji mu je padao niz vrat, a službeno držanje još je više isticalo njegovu visinu i čvrstu građu. Iznenada me preplavio val ponosa. Kad bi se tako svečano odijevao svaki dan, uistinu ga ne bi bilo teško zamisliti kao budućeg kralja Francuske.
»Bonjour, monsieur le duc!« Papa Roi okrenuo se kako bi živahno potapšao po leđima znatno nižeg čovjeka od sebe. »Vaš učenik danas izgleda kao pravi odrasli muškarac, eh bien? Dorastao svom zadatku, nadam se. Regardez! Siroti dečko izgleda kao da nosi teret cijele Francuske na tim širokim plećima.«
Niži čovjek, odjeven u svilu boje slačice, podignuo je monokl koji mu je vezan vrpcom visio na prsima i utaknuo ga u očnu duplju. To je zacijelo grozni vojvoda de la Vauguyon. Pogledi su nam se spojili. U njegovim sam očima vidjela krajnji prezir. Zato sam ga odlučila spriječiti podarivši mu širok, razoružavajući osmijeh. Uživala sam u toj maloj pobjedi premda je čitav sraz trajao samo nekoliko sekundi, a nisam vjerovala da ga je kralj uopće primijetio.
Bljesak munje obasjao je ovalni prozor, a nekoliko trenutaka poslije začuo se glasan udar groma. »Vidi, vidi, i sam se Jupiter odlučio pridružiti proslavi!« uskliknulo je Njegovo Veličanstvo smijući se. »Malo kiše dobar je znak.«
Nasmiješila sam mu se. »I ja sam tako čula, gospodine.« Nije mogao znati da mi se pod suknjama koljena tresu kao prutovi na vodi.
Žamor bezbrojnih razgovora u trenu je zamijenila tišina. Sve su se oči okrenule prema pljusku koji se vidio kroz prozor.
Onako kako to vole činiti dječaci u nekoj dobi, prijestolonasljednikova mlađa braća počela su se šaliti o tome kako našoj aristokratskoj publici — tisućama sretnika kojima je omogućeno da svjedoče kraljevskom vjenčanju — neće baš biti ugodno stajati oko kapele dok im kiša natapa svu tu svilu i saten. »A zamislite samo te blatnjave tragove!« Smijuljio se comte d’Artois.
»To će im biti dodatna čast«, dodao je grof de Provence uz podrugljiv smiješak. Bio je raskošno odjeven gotovo kao prijestolonasljednik, ali njegova mu odjeća nije davala takvu kraljevsku auru; što se mene tiče, izgledao je kao kakva okruglica. »Brisat će blato rupčićima kako bi ih mogli pokazivati unucima.«
»A i dobitnici na lutriji tiskat će se kao sardine«, rekao je Artois.
»Dobitnici na lutriji?« ponovila sam.
»Šest tisuća«, objasnio je prijestolonasljednik, »odabrano je u narodu kako bi imali čast nazočiti dijelu naše svadbene povorke i ceremonije. Versailles je najdemokratskiji dvor na svijetu«, dodao je ponosno. »Gotovo svatko ima pravo ući, dok god muškarac nosi šešir i mač.«
»Svaki dan možete vidjeti kako ih trgovci pred ulazom iznajmljuju posjetiteljima«, dodao je Artois.
»Poduzetni seljaci«, narugao se Provence.
Artois se nacerio. »Čak su i lake žene dobrodošle, sve dok ne pokušaju... hm... obavljati svoj zanat, da se tako izrazim, u privatnim apartmanima.«
Što li to trinaestogodišnjaci znaju o lakim ženama, pitala sam se. Da su moja braća Ferdinand i Maxl razgovarala o tako vulgarnim temama u društvu svojih sestara i drugih dostojanstvenih dama, dobila bi od Maman najgoru moguću jezikovu juhu. Ovim burbonskim siročićima nedostajala je čvrsta roditeljska ruka, ili barem ruka stroge guvernante ili skrbnika. Mentori poput zločestog malog vojvode de la Vauguyona očito su bili previše zauzeti projiciranjem svojih predrasuda u glave svojih štićenika da bi ih spriječili da ne razgovaraju poput kočijaša.
Očajavala sam predosjećajući kako nikada neću shvatiti zakučatosti francuskoga dvora. Čak i najjednostavnije stvari bile su tako proturječne. Uzevši u obzir svu tu formalnost u Versaillesu i našu austrijsku jednostavnost, Maman ne bi nikada, osim, naravno, u državničkim prigodama, ni sanjala o puštanju svjetine kroz naša vrata.
Kad je sat otkucao jedan, svadbena je povorka počela dugi hod od državnih apartmana do kapele. Ruku pod ruku, Louis Auguste i ja hodali smo iza velikog majstora ceremonije koji je nosio dugačak štap. Pomislivši kako bi Maman bila zadovoljna da me sada vidi, tek koju minutu od bračnog zavjeta, shvatila sam kako se smiješim i u uzbuđenju i nestrpljenju stisnula sam prijestolonasljednikovu ruku. Kako je samo izgledao visok u usporedbi sa mnom! Sramežljivo mi se nasmiješio, a zatim okrenuo glavu tako hitro da mi se zgrčio želudac. Na ovaj dan, najveći od svih, željela sam, ako me već ne može voljeti, da mu barem budem draga. Ja ga, naravno, nisam voljela; jedva sam ga i poznavala. Ali bilo je nečega u njegovu bremenitom i opreznom držanju što me podsjetilo na konja upregnuta u tešku zapregu; poželjela sam i sama se upregnuti kako bismo zajedno podijelili teret.
Krajičkom oka promatrala sam naše odraze dok smo prolazili kroz svjetlucavu Dvoranu zrcala. Nizovi stolaca bili su poslagani cijelom dužinom prostorije. U dužini od osamdeset metara, s obiju strana, pet tisuća uzvanika sjedilo je laktom uz lakat kako bi svjedočili našemu mimohodu. Izgledali su tako raskošno u svojim grand habits de cour: muškarci u svilenim kaputima, sa šeširima i sabljama, a žene u golemim širokim haljinama s dubokim dekolteima. I svatko, ama baš svatko, nosio je službenu dvorsku šminku, lica su im bila tako debelo namazana da su teško mogli prepoznati jedni druge. Molila sam se da se ne spotaknem (ili još gore — padnem!) dok prolazim pokraj takve aristokratske publike.
Veličanstvena nas je povorka tiho slijedila. Predivno odjeveni paževi — kakva božanstvena djeca, mogla bih ih maziti satima — nosili su dugački brokatni skut moje haljine. Iza njih je hodala grofica de Noailles, uzdignute brade, kukasta nosa visoko u zraku. Prinčevi su hodali iza nje — svi vojvode i grofovi koji su večerali s nama — na čelu s grofom de Provence i grofom d’Artoais; svi su imali crvene cipele, što je bila povlastica članova dvora još od dana Kralja Sunca. Kralj je bio posljednji u povorci; u zrcalima sam ga mogla vidjeti kako blista, kao jedini tračak sunca u tom sumornom danu.
Prijestolonasljednikove sestre, uzbuđene što sudjeluju u povorci jednako koliko su i gospođice tantes bile ravnodušne zbog toga, išle su iza Papa Roia, a za njima su slijedile dvorske dame, blistave od dragulja koji su ih krasili od vlasulja do peta. Prošli smo kroz Salon de Guerre i brojne dvorane nazvane prema rimskim božanstvima — blistavom Apolonu, lukavome Merkuru, ratobornome Marsu, čednoj Dijani, a na kraju, prigodno, kroz odaju nazvanu prema božici ljubavi, Salon de Venus.
Neki su sudionici svadbene povorke još bili na mramornim stubama kad smo prijestolonasljednik i ja stigli do žućkastih vrata kapele ukrašenih Kupidonovom pozlaćenom slikom. Nasmiješila sam se njegovim očima koje ne vide pa za sreću hitro dotaknula njegovo zlatno krilo. Veliki majstor ceremonije otvorio je vrata i triput udario štapom o pod.
»To isto radi se i kad predstava treba početi«, šapnuo mi je prijestolonasljednik.
»Možda smo svi mi samo glumci, na ovaj ili onaj način«, odgovorila sam. Ponovno sam mu stisnula ruku. »Samo što smo danas vi i ja glavni glumci.« Tada sam poželjela da se cijeli taj spektakl završi. Iznenada me obuzeo strah da će prijestolonasljednik pogledati svog mentora kad kleknemo pred oltar i, kad uoči njegov tajni znak, Louis Auguste iznenada će viknuti: »Ne želim se oženiti ovom Austrijankom!« pa uz vrisak izjuriti iz kapele.
Kriomice sam bacila još jedan pogled na mladoženju kako bih se uvjerila da je još pokraj mene. Iz uplašena pogleda njegovih svije- tloplavih očiju moglo se pročitati kako je previše zastrašen golemom važnošću događaja da bi uopće mogao razmišljati o bijegu.
Ušli smo u kapelu uz fanfare flauta i bubnjeva. Braća mojega muža ispravno su pretpostavila: cijela crkvena lađa, kao i galerije visoko iznad impozantnih korintskih stupova bile su gusto nakrcane najvišim plemstvom zemlje, i svi su izvijali vratove kako bi nas mogli vidjeti, a zbog vremena su izgledali ponešto lošije. Svila na njima promočila se, a ukrasni dragulji i perje visjeli su niz pokisnule vlasulje.
»Mislite li da mogu vidjeti kako mi se tresu noge?« promrmljao je Louis Auguste.
»Sigurna sam da vam gledaju lice. I vašu veličanstvenu pojavu«, uvjeravala sam ga. Nisam priznala da se i meni udovi tresu od straha, ali meni su bar noge bile zaklonjene od pogleda.
Goleme cijevi orgulja ispunile su glazbom kapelu u stilu rokokoa, a prijestolonasljednik i ja prošli smo lađom i kleknuli pred nadbiskupa od Rheimsa, na svilene jastuke ispod srebrnog baldahina. Bila sam sigurna da čujem šaptanje u vezi s otvorom na leđima te o mojemu izgledu općenito. »Izgleda tako mlado! Jeste li sigurni da joj je uistinu četrnaest godina? Kladila bih se u cijelu banku sinoćnje partije kavanole da nije ni dana starija od dvanaest.«
Prijestolonasljednik se meškoljio tijekom cijele mise, povlačio čipkanu kravatu, čeprkao po noktima i dodirivao obraze kao da mu se čini kako klečimo već toliko dugo da mu je možda već i brada izrasla. Izrekli smo zavjete, a on mi je na prstenjak lijeve ruke stavio mali zlatni svadbeni prsten koji sam odabrala. »Vaša sam zauvijek«, prošaptala sam. Oči su nam se srele, a njegovi su se obrazi zarumenjeli.
Nakon naših zavjeta, nadbiskup je izrekao Očenaš. Usnama sam oblikovala riječi bez glasa jer mi je molitva uvijek uzburkavala osjećaje. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim... U trenu, oči su mi se orosile suzama. A zatim je dio leptira milostivo odletio iz mog želuca, ostavljajući me u stanju radosti i olakšanja. Dok je nadbiskup izgovarao posljednje riječi molitve, kroz prozor je prodrlo bezbroj Sunčevih zraka, kao da upućuju na nešto božansko. Sad kad je misa bila blagoslovljena, a naši zavjeti izrečeni, svadbena je ceremonija završila, bar s Božjeg stajališta. Ali s gledišta Beča i Versaillesa, preostali su službeni dokumenti koje je trebalo ovjeriti da bi se zapečatila pogodba, toga puta ne poljupcem, nego tintom i perom. Poput svih kraljevskih nevjesta, ni mene nije vjenčao nadbiskup, nego međunarodni sporazum.
Kralj je razdragano stavio svoj potpis, a zatim prijestolonasljednik, s metodičnom preciznošću. Iza mene su stajala braća Louisa Augustea i gospođice tantes, te vojvode iz obitelji, svi spremni ostaviti svoja imena za buduće naraštaje. Umočila sam pero. Oh, grofice von Brandeiss, zašto me niste naučili pisati moje ime? Nije to bilo baš luckasto pitanje; od mene se očekivalo da napišem svoje puno ime u francuskoj inačici: Marie Antoinette Josephe Jeanne. Ukočila sam se. Nikada se prije nisam tako potpisala. A nikako se nisam mogla sjetiti kako se moje ime slovka. I ne samo to, grofica von Lerchenfeld svojedobno me je korila zbog djetinjeg rukopisa, uz napomenu da bi i kokoš mogla pisati ljepše.
Čekali su na mene. Cijela je kraljevska kapela bila u tišini. Ponovno sam umočila pero i počela ispisivati svoje ime na svadbenom dokumentu. Bilo mi je teško obuzdati drhtanje ruke. M... Uspjela sam ispisati Marie i bila na pola puta za Antoinette kad sam shvatila da trebam ostaviti prostora za još imena. Posljedica toga bila je da sam ette napisala previše zbijeno — Lerchenfeld bi na to zacijelo rekao: »Između slova nema dovoljno zraka«. Uspaničila sam se i pokušala se dosjetiti kako da popravim pogrešku. Ali dok sam razmišljala kako riješiti problem, zaboravila sam podignuti vrh pera s papira. Rezultat toga, na moju užasnutost, bila je ružna mrlja usred mog potpisa. Na brzinu sam napisala dva posljednja imena: Josephe, manjim slovima nego što sam kanila, a zatim Jeanne. Kakav grozna zbrka!
Ali, uspjela sam. Sada sam bila udana — za svojega stvarnog muža, a ne zamjenika na političkoj priredbi. Više nije bila stvar kurtoazije obraćati mi se sa »prijestolonasljednice«. Prijestolonasljednik mi je obuhvatio dlanove svojima i nagnuo se kako bi mi šapnuo u uho: »Tako sam sretan što je gotovo!« Duboko je uzdahnuo. »Napokon slijedi dio ceremonije kojemu se veselim otkako sam se probudio.«
Je li to moguće? Nervozno sam mu se nasmiješila. »A koji je to dio ceremonije?«
»Svadbena gozba!« izjavio je s više energije negoli tijekom cijelog dana.
Pokušala sam prikriti razočaranje. Uopće mi nije bilo do jela, ali moj muž očito cijelog dana nije mislio ni na što drugo. »Je li istina da ćemo večerati na pozornici nove operne kuće — pred publikom od šest tisuća gledatelja?« upitala sam.
Louis Auguste kimnuo je glavom. »Grand-père je zakupio opernu kuću samo za našu svadbenu gozbu. On je zove La Salle de Spectacle.«
»Tako znači!« rekla sam neprirodnim hohotom. »Ako ćemo sjediti na pozornici poput pantomimičara dok nas cijeli svijet gleda kako jedemo kamenice, golubove i kolače i zalijevamo ih šampanjcem, to će svakako biti spektakl!«
»To činimo svaki dan«, rekao je prijestolonasljednik. Primijetila sam da se na teme vezane za hranu, lov ili brave izvlači iz oklopa poput znatiželjne kornjače. »Mislim na javne objede. To se zove grand couvert, a jedemo u jedan sat popodne, tako da bi to zapravo bio déjeuner, ručak. Ali večeras, onaj tko želi ući u dvoranu kako bi nas gledao, mora imati obiteljsku tradiciju koja seže stoljećima unatrag.«
Kakav apsurdan običaj! »Zar ti ljudi nemaju pametnijeg posla?«
Moj me muž pogledao kao da sam pitala mogu li konji letjeti. »Ne«, odgovorio je kratko. »A u svakom slučaju, nikad ne obraćam pozornost na njih. Kad počneš jesti, zaboraviš da su tu.«
Možda i možete zaboraviti, poželjela sam reći. Sama pomisao na tisuće ljudi koji me gledaju kako jedem ponovno me uzrujala. Koja je svrha takvog skupa? Pamte li jelovnike pa traže od svojih kuhara da im pripreme to isto sljedeći tjedan? Čekaju li da članovi kraljevske obitelji proliju piće po svojoj odjeći ili se napiju vina, pa da imaju što pričati svojim znancima kad se vrate kući ?
Svadbena večera nije trebala početi prije mraka i bila sam zahvalna za tih nekoliko sati odmora od svega. Umjesto da se vratim u svoj privremeni apartman, otpratili su me do prijestolonasljednikovih i prijestolonasljedničinih odaja, dvostrukog apartmana sa salonima i spavaćim sobama, s vlastitom glazbenom sobom i knjižnicom. Ovdje ćemo živjeti i zabavljati se kao muž i žena dok ne dođe taj sudbonosni dan kad više nećemo biti nasljednici francuskog prijestolja, nego kralj i kraljica. To, također, nije bilo lako pojmiti. Bila sam mladenka, ali i više od toga — supruga. Kao prijestolonasljednica nisam više bila tema teoretizirajućih razgovora u Schönbrunnu i Hofburgu; majčin se plan u vezi sa mnom ostvario. Ovo je stvaran svijet oko mene: mramorni podovi i rebrasti stupovi, obojeni prekrivači i svjetlucavi lusteri.
Moji su kovčezi već stigli u Salle des Gardes, stražarnicu u kojoj su muškarci koji su nas štitili jeli, kartali se i igrali druge igre, čekajući dok ne zatrebamo njihove usluge.
Osim prijestolonasljednikove spavaće sobe koja je bila prostrana, ali beživotna — bogato ukrašeni baldahin i posteljina pripadali su njegovoj pokojnoj majci — sobe su bile svijetle, prozračne i s divnim vidikom. Većina je salona izravno gledala na ukrasne cvjetne vrtove sa stražnje strane dvorca.
Bacivši se na ležaljku prekrivenu svijetloplavim svilenim damastom, s užitkom sam zbacila natikače. Jedna je završila u kutu sobe; druga se zabila u rešetku kamina i zacijelo će biti upropaštena mjesecima taloženim garom kad je netko izvadi. Već sam zamrzila grand corps, neljudske korzete koje su Francuskinje najvišeg društvenog položaja nosile svaki dan, jer su bili okrutni, bez naramenica i vezani sprijeda nizovima dijamanata. Znatno su više stiskali od onih koje smo nosili u Austriji, ali naravno, ja ih nisam trebala uspoređivati. »Bi li tko bio tako ljubazan da me odveže?« uputila sam molbu prema dvanaest plemkinja i četrnaest služavki koje su se sjatile oko ležaljke kao pčele na med. Moja dame d’atours, dvorska dama koja se brinula za moje haljine, vojvotkinja de Villars — koja nije propustila napomenuti da je obavljala istu dužnost za bivšu kraljicu, Marie Leszczyńsku — sumnjičavo je pogledala moju gardedamu.
Ali grofica de Noailles u korijenu je sasjekla moj pokušaj da na trenutak uživam u udobnosti. »Nije u skladu s lijepim ponašanjem da se francuska prijestolonasljednica razvlači kao kakva kurtizana ili prijateljica noći iz Parc aux Cerfs.«
»Što je Parc aux Cerfs?« upitala sam. Pogledala me mračnim pogledom pa frknula nosom na razbacane natikače. Nacerila sam se, sebi za dušu. Hoće li i njih izgrditi?
»Nije vrijeme za odmor. Sada se morate upoznati s članovima svojeg kućanstva. Prema pravilima lijepog ponašanja.«
Posljednju sam rečenicu tiho promrmljala zajedno s njom. Jedna od samo nekoliko lijepih i mladih plemkinja smiješila mi se s razumijevanjem. Namignula sam joj. »Et alors, dovedite ih«, rekla sam grofici. Kako bih rado odrijemala prije ekshibicijske izvedbe kraljevskog banketa!
Djevojka mi je donijela natikače, a navukla mi ih je vojvotkinja de Picquigny, o kojoj sam sa zadovoljstvom ustvrdila da ima smisla za humor. Ljubazna grofica de Mailly pod leđa mi je stavila malen podložak kako bi mi bilo udobnije. Tako sam provela više od dva sata dok mi je parada muškaraca i žena iskazivala poštovanje kao da sam kakav spomenik, ili vestalska djevica, uz duboke naklone te — ako im je to položaj dopuštao — ljubeći mi ruku. Tijekom predstavljanja grofica de Noailles me je uz desni lakat obavještavala o imenima i službi svakog člana kućanstva te o tome trebam li im ponuditi rukoljub. Trebala sam ponuditi ruku časnoj gospodi i damama te glavnom računovođi koji će upravljati mojim troškovima. Također i komorniku, maître d’hôtel, te kraljevskim konjušnicima. Ruku nisam ponudila devetnaestorici valets de chambre, djelitelja milostinje koji će raspodjeljivati moje dobrotvorne priloge ni petorici kapelana i dvojici propovjednika. Ništa ni četvorici kirurga i dvojici liječnika, a dakako da ni učitelj mačevanja nije zaslužio takvu čast. Absoluement pas — nikako ne - zanatlijama: prijestolonasljednikovu tkalcu, uraru, ljekarnicima, vlasuljarima, zatim za kuharskim pomoćnicima te kuharima, lakejima, somelijerima i sobaricama.
Sve u svemu, od sada će se stotinu slugu brinuti o mojim osobnim potrebama, uključujući mladu ženu čija je jedina dužnost bila pomagati mi pri kupanju. Jesu li svi Francuzi zaposleni u Versaillesu? Što bi Liesl rekla na tu poplavu služinčadi? Čak se ni Hofburg, s dvije i pol tisuće slugu kraljevske obitelji, nije mogao usporediti s time.
Sa svim tim ljudima koji će se svakodnevno vrzmati oko mene, da ne spominjem svu tu časnu gospodu i dame od kojih se očekivalo da se druže sa mnom u moje slobodno vrijeme, kako ću ikada moći ukrasti trenutak mira?
Nakon trideset trećeg predstavljanja (a možda i prije... a možda i poslije...) nisam se više mogla usredotočiti i sve se pretvorilo u maglu klanjanja i rečenica kao što su: »Kakve li časti, madame prijestolonasljednice« i: »Od srca vam želim sreće i zdravlja madame prijestolonasljednice.« Oh, Gott im Himmel — to jest Sacre Dieu — o, dragi Bože, kako sam se dosađivala!
Do trenutka kad se dvadeset dvoje članova kraljevske obitelji okupilo u novoj opernoj kući, Salle de Spectacle, na svadbenoj gozbi, nebo se opet otvorilo, a vjetar je nosio gotovo vodoravne nanose kiše.
»Papa Roi kaže da će morati otkazati vatromet«, rekao je prijestolonasljednik. Pogledavao me krajičkom oka, ali nije se usudio pogledati me izravno u lice. »Žao mi je zbog toga jer mislim da biste ga voljeli vidjeti, gospođo prijestolonasljednice.«
»Siguran sam da će tijekom tjedna biti još prigode za vatromet.« Činilo se da je grofu d’Artois nemoguće ostati po strani kad je tema razgovora dokolica ili razbibriga. »Slažete li se da vam budem pratnja na kojoj od vatrometnih proslava, madame la dauphine?«
Da je mojemu novom bratu bilo više od trinaest godina, pomislila bih da pokušava očijukati sa mnom. »Bit će mi čast, monsieur le comte«, odgovorila sam pristojno. Primijetila sam da me gospođica Sophie, najmlađa od gospođica tantes, koju je otac zvao Zloćka, čudno pogledala. S druge strane, činilo se da svakoga gleda iskosa, poput zeca koji pustoši povrtnjak i očekuje da će ga svakoga trenutka netko udariti lopatom.
Stol za dvadeset i dvije osobe postavili su na povišenu pozornicu Salle de Spectacle; na njemu je blistalo gotovo stotinu čaša od brušenog kristala i bezbroj pladnjeva, pribora za jelo i razne srebrnine. Kazalište je bilo okupano jantarnim sjajem tisuća svijeća iz golemih srebrnih svijećnjaka i lustera od kristala i zlata koji su obasjavali interijer u obliku potkove.
Nije se štedjelo na gradnji, ali poput kazališne scenografije, imitacija je bilo na pretek. Drvo obojeno tako da imitira mramor, a posebice rebrasti korintski stupovi od »kamena« boje koralja koji su oponašali one u kraljevskoj kapeli, zavaravali su oči publike kao da je riječ o pravim materijalima — bili su remek-djelo trompe l’oeil. Lože sa strane bile su ukrašene pozlaćenim reljefima. Iznad naših glava, na vrhu luka proscenija, bio je zlatni grb Bourbonaca, sa zlatnim anđelima sa svake strane. Kralj je sjedio izravno pod heraldičkim štitom, a do njega, pod anđelima, prijestolonasljednik i ja. I eto nas — francuske kraljevske obitelji — poredane poput kokoši na prečki. Pod svjetlošću svijeća svatko je, čak i gospođice tantes, zračio ljepotom. Zacijelo nitko nikada nije okupio na istome mjestu gotovo dva tuceta tako raskošno odjevenih ljudi. Morala sam priznati da je naš austrijski službeni dvorski kostim bio skromniji. Maman je bilo važnije ono što je u srcu i glavi.
Svadbeni banket posve se razlikovao od sinoćnje večere en famille. Kao prvo, nitko nije progovorio ni riječi. Vilice su nabadale, čaše su se podizale, jela se posluživala i konzumirala u zastrašujućoj tišini koju su narušavale samo strune orkestra od osamdeset članova i prijestolonasljednikovo energično srkanje dva tuceta kamenica. Uistinu, kao što mi je i rekao, uopće nije zamjećivao publiku kad je pred sobom imao pladanj s hranom. Pogled mu je bio usmjeren dolje i, ovisno o jelu, trgao je, ljuštio, rezao ili zahvaćao žlicom.
Nisam imala apetita ni za zalogaj ni za gutljaj vina, unatoč slavlju. Što ako prolijem nešto po haljini ili uzmem pogrešnu vilicu? Cijelo francusko plemstvo to će primijetiti i zapamtiti. Smatrat će me provincijalkom ili nespretnjakovićkom. Bilo mi je bolje sjediti mirno i uspravno, pokazivati dugi vrat i smiješiti se kao da ne bih radije radila ništa drugo na svijetu. Moj novi dom, pomislila sam. Moja obitelj. Moj narod. A kad sam zastala i vidjela to more lica kako me gleda, »moj narod«, čvor u želucu počeo mi se razvezivati.
Orkestar je svirao neku čudnu vrstu glazbe, egzotičnu i s puno udaraljki. »Kakva je to glazba, Papa Roi?« šapnula sam.
»Ta je glazba posljednja moda«, odgovorio je kralj namignuvši. »Turska.«
»A tko je gospodin Turska? Ili možda maestro Turska?« Možda je skladatelj bio Talijan. Zacijelo nije bio Nijemac — nijedan čestiti Nijemac ne bi skladao tako čudne melodije.
Kralj se glasno nasmijao, a sve su se oči okrenule prema njemu jer nitko nije čuo naš razgovor. »Ma petite, osmanska turska vlada velikim područjem na istoku. Zacijelo ste čuli za Osmansko Carstvo?« Sva sam se zajapurila, sve do korijena kose. »Ili bar hodali po turskom tepihu?«
»Ispričavam se, Vaše Veličanstvo. Katkada sam pomalo budalasta.«
Kralj se nagnuo prema meni, tako blizu da sam mogla osjetiti češnjak u njegovu dahu. »Oh non, ma petite. Vous êtes absoluement charmante. Apsolutno ste šarmantni i nadasve očaravajući.«
Na stol je stigla piramida pjenastih uštipaka punjenih slatkim tučenim vrhnjem i prijestolonasljednik ih je počeo trpati na tanjur. Iako je već pojeo za trojicu, prionuo je na desert s takvim žarom da bi netko mogao pomisliti kako je svoj apetit mijenjao za apetit prosjaka polumrtva od gladi. Bilo mi je neugodno zbog njega; nisam htjela da najuglednije osobe Francuske vide mojega muža, budućeg kralja Francuske, u takvom, ne baš primjernom ponašanju.
Ne znam što im se vrtjelo u napudranim glavama, ali Papa Roi nije se ustručavao iznijeti svoje mišljenje. »Lakše malo, dečko! Nemoj pretovariti želudac večeras!«
Prijestolonasljednik ga je pogledao između dvaju zalogaja. »Zašto?« upitao je, pomalo zbunjeno. »Uvijek bolje spavam nakon dobre večere.«
Kralj je okrenuo glavu od svog unuka i uputio mi pogled pun sažaljenja i sućuti. Bila sam sigurna da su ga vidjeli svi u opernoj kući.

17. POGLAVLJE


Rien

Grozni banket napokon je završio, ali za tisuće voajera kojima je plemenita loza omogućila svjedočiti događajima na kraljevskom vjenčanju, pravi je spektakl tek počeo. U velikoj povorci koju su predvodili kralj i nadbiskup od Rheimsa, mojega muža i mene odveli su iz Salle de Spectacle u prijestolonasljednikove odaje, gdje je u glazbenoj sobi bio postavljen stol. Tu se, kao od majmuna u očevu zoološkom vrtu u dvorcu Laxenburgu čije je ponašanje oduševljavalo austrijsku elitu, od Louisa Augustea i mene očekivalo da zabavljamo gomilu vojvoda i vojvotkinja, markiza i markiza, grofova i grofica koji su zbog svojega društvenog položaja imali tu povlasticu da gledaju kako nasljednici francuskog prijestolja igraju kavanolu s članovima orkanskog ogranka loze Bourbonaca. Bila sam previše uzbuđena da bih sebi priznala koliko sam iscrpljena. Znala sam da moram igrati, i to živahno. A naravno, budući da su na dvoru toliko voljeli tu igru, zatomila sam dosadu dok su igrači izvlačili listiće iz bankareva snopa i zadržavali dah čekajući da vide jesu li izvukli pobjednički broj i je li ulog bio prevelik. Zašto uživaju u tako groznoj zabavi, za mene je zauvijek ostala tajna.
Naposljetku je Louis Auguste rukom počeo skrivati zijevanje. Nadbiskup je refleksno skupio prste kao da je u stalnom stanju molitve pa u iščekivanju pogledao kralja, kojemu je pogled počivao na satu s klatnom. Ponoć je došla i prošla.
»Et maintenant — a sada — vrijeme je za coucher«, rekao je Papa Roi. Sjaj u njegovim očima unio je nervozu u mene. Uzeo je moju ruku, ugnijezdio je u pregib svojega lakta i otpratio me do prijestolonasljednikove spavaće odaje. Moj je muž kaskao za nama kao pokisnuli psić.
Tijekom jedne od beskrajnih lekcija o lijepom ponašanju na francuskom dvoru, grofica de Noailles objasnila mi je da su neki članovi plemstva (oni najviši, naravno) ovlašteni da jutrom bude i odijevaju, to jest za lever, kralja, prijestolonasljednika i prijestolonasljednicu; a da ih uvečer razodijevaju i spremaju u postelje, to jest za coucher. Ali to objašnjenje i stvarno stanje stvari bili su se kao nebo i zemlja. Ovo je naša prva bračna noć! Zar prijestolonasljednik i ja nećemo imati malo privatnosti?
Dva osjećajno oslikana paravana sprečavala su nas da vidimo jedno drugo, ali sumnjala sam da moj muž prolazi kroz sličnu agoniju. Svaki dragulj u kosi i na tijelu, svaki dio odjeće — cipele, haljinu, džepove, okvir haljine, podsuknje i rublje — uklanjali su s bolnom preciznošću i ponižavajućom longeur te prosljeđivali iz ruke u ruku kroz lanac žena, među kojima su bile moje dvorske dame, gospođice tantes i madame de Noailles. No neke od tih aristokratskih sluškinja nisam poznavala; nepoznati prsti bili su hladni na mojoj koži. Kad su mi skinuli donje rublje, skrivena iza paravana rukama sam prekrila prsa. Bila je to rijetka prilika kad sam osjećala zahvalnost što rukama mogu potpuno prekriti prsa.
Madame Etiquette povlačila je plave satenske vrpce koje su mi opasivale butine. Počela sam prosvjedovati, ali tvrdi izraz njezina lica — pogled koji je značio »il n’est pas comme il faut« — upozorio me da dostojanstveno podnošenje poniženja za coucher spada u lijepo ponašanje. Skidali su mi podvezice i bijele svilene čarape, a ja sam iz njih izvlačila noge što sam mogla gracioznije. Sad su mi i noge bile gole.
Bila sam gola kao od majke rođena. U kakvu sam to zemlju došla — u kojoj su postojala kruta pravila za svaki postupak, a unatoč tomu namirisani dvorjani mokrili su po hodnicima, a buduća francuska kraljica morala je otkrivati svoju golotinju znatiželjnim tuđim očima? Nisam se usudila reći Maman za taj običaj; užasnula bi se! Ali ona mi je dala nalog da ih natjeram da me vole, i zato ću izdržati sve to.
Spas je stigao u obliku spavaćice, bijele halje s visokim ovratnikom i nježnom čipkom na orukavlju, s ukrasima izvezenim bijelim koncem na podjednako bijelu suknu. Posezala sam za njom, ali moje dame su mi je izmicale izvan dometa ruku, baš kao što sam se nekoć igrala s braćom i sestrama, hvatajući neki predmet koji su oni dobacivali jedno drugome. Izvezena spavaćica prošla je kroz ruke nekoliko žena koje su je primale kao da je riječ o kakvoj relikviji. Nažalost, ja nisam imala dovoljno ruku kako bih pokrila svoju čednost.
Naposljetku, žena ljubaznog lica, svijetle kose i bademastih očiju navukla mi je spavaćicu preko glave. Sprijeda mi je dopirala do polovice listova, a straga je sezala malo dalje. Grofica de Noailles nije bila imuna na moj očajni izraz lica pa mi je objasnila kako pravila lijepog ponašanja (pa naravno!) nalažu da prijestolonasljednici vjenčanu spavaćicu odjene princeza po krvi najvišeg položaja i koja se posljednja udala. Ta je čast i povlastica pripala vojvotkinji de Chartres koja je princeza postala udajom. Nejasno sam se sjećala njezine nazočnosti na sinoćnjoj večeri en famille. Toliko se toga dogodilo od tada da mi je sve izgledalo kao u magli. Njezina sam muža zapamtila u svakom slučaju, jer vojvoda de Chartres imao je vrlo crven nos i lošu put.
Izgleda da su naše pratnje dogovorile neki znak, jer uklonile su paravane u isti trenutak, a prijestolonasljednik i ja našli smo se jedno pred drugim. Kakav komičan prizor. Louis Auguste nosio je istovjetnu spavaćicu, premda su kraljevski krojači od njegove mogli sašiti tri za mene. U rijetkom trenutku spontanosti, pogledali smo se i prasnuli u smijeh. Grofica de Noailles se namrštila. Jednako tako i nadbiskup od Rheimsa. Pozvao je prijestolonasljednika i mene da se okrenemo prema svadbenoj postelji i počeo je škropiti svetom vodom, blagoslivljajući našu bračnu zajednicu i moleći se za uspješno stvaranje potomstva.
Kralj i crkvenjak, te sva sila aristokrata gledala je kako se penjemo u krevet. Hoće li nas gledati i kad budemo konzumirali prvu bračnu noć?
Bili smo blijedi poput naših spavaćica. Primijetila sam da Louis Auguste zadržava dah. Ja također. Što bismo sada trebali učiniti?
Nakon naizgled beskrajne i vrlo neugodne tišine, konačno su navukli zastore oko kreveta. Netko je ugasio svijeće. »Bonne nuit«, začuo se zbor tihih glasova dok su kralj i dvorjani izlazili iz sobe. »Ostalo je na vama, eh bien?« zahihotao je muški glas. Nadala sam se da nije nadbiskupov. Moj muž i ja ležali smo u tami na leđima, jedno pokraj drugoga, s morem bijelog platna između nas. Bilo je to prvi put toga dana da smo ostali nasamo.
»Tko vam je odjenuo spavaćicu?« prošaptala sam.
»Kralj«, šapnuo je moj muž pospano.
»Meni vojvotkinja.« Tišina. »Ne čini li vam se luckastim da toliko ljudi mora dodirnuti nešto tako obično kao što je spavaćica prije nego što je možemo odjenuti?« Tišina. »Monsieur le dauphin? Louis Auguste?«
»Što je?« zagunđao je. »I zovite me Louis. Mrzim kad me zovu Louis Auguste.«
»Ali kralj je Louis. Vi morate biti Louis Auguste, barem dok ne... a eto, jednostavno morate, tako da vas nitko ne može zamijeniti s kraljem kad vam se obratim.«
»Ako je tako, onda dobro.« Tišina »Zašto šapćemo?«
»Ne znam«, prošaptala sam. »Pitala sam vas nešto. Pitala sam vas ne mislite li da je glupo što se prema običnim stvarima, kao što su naše spavaćice, odnose s takvim strahopoštovanjem.«
»Umoran sam«, prošaptao je. »A nisam nikada razmišljao o tome je li to glupo ili nije. Jednostavno sam to prihvatio. To radim cijeli život. Osim toga, nije riječ samo o spavačicama. Sve što dodirnemo, sve što odjenemo odraz je naše slave i božanskog prava.«
»Sviđa li vam se to?« pitala sam muža. »Mislim, ta pravila lijepog ponašanja.«
»Ne«, odgovorio je ošamućeno.
»Kad budete kralj, možete li to ukinuti? Jer ja to mrzim.«
»Nemam pojma.«
»O čemu nemate pojma?«
»Ne znam želim li to ukinuti.«
»Zašto ne?«
»Zato što to radimo već gotovo sto godina. Po tome je naš dvor poseban. A ako to prestanemo raditi, tko ćemo biti tada?«
Razmišljala sam o tome otvorenih očiju, zureći u baldahin nad posteljom koji u mraku nisam mogla vidjeti. Tijelo mi je bilo ukočeno od straha. Razgovor mi je pomogao da se malo opustim, ali sada je Louis Auguste ponovno ušutio. Pitala sam se hoće li me pokušati dodirnuti. Maman mi je objasnila što bi se trebalo dogoditi prve bračne noći, a pogotovo između dvoje kraljevskih supruga.
Zar nećemo praviti ugovor? Ovaj, dijete? Nisam glasno izgovorila svoju misao. Umjesto toga lijevom sam rukom klizila, centimetar po centimetar, prema svom mužu koji je već hrkao. Prsti su mi okrznuli njegovu desnu ruku. Ustuknuo je ne probudivši se, a ja sam povukla ruku natrag dok mi je srce žestoko lupalo.
Usudila sam se priznati sama sebi da mi je negdje u dubini duše drago što Louis Auguste nije naskočio na mene. Pa ipak, nisam ispunila dužnost koja se očekivala od nevjeste. U meni su se miješali osjećaji krivnje i olakšanja. Buljila sam u crnilo iznad sebe. Uvijek sam mislila da će nakon današnjeg dana sve sjesti na svoje mjesto, a moji strahovi što ću postati supruga strancu i buduća kraljica strane zemlje početi blijedjeti. Ali moj muž je imao kiseo izraz lica kad god bi me pogledao i nije bio nimalo zainteresiran za dublje razgovore. Ako mu se nisam sviđala, ili ako čak nije mogao podnositi moje društvo (i ako će ga njegovo gastronomsko uživanje uvijek pretvoriti noću u brdo koje hrče), kako ćemo Bourboncima podariti nasljednika?
Zlatni prsten na mojemu prstu značio je da je naš plan ostvaren samo napola. Tek će dječak u mojemu trbuhu potpuno zadovoljiti majčinu želju za savezništvom s Francuskom.
Kad su ujutro razvukli zastore oko kreveta, probudivši se suočila sam se sa sunčanim danom i praznim krevetom. Prijestolonasljednik je nestao — ali kamo?
»Lov, madame la dauphine«, rekla je služavka koja mi je donijela noćnu posudu od porculana iz Sèvresa. »Monsieur le dauphin svako jutro ide u lov. Osim u iznimnim prigodama... kao što je bila jučerašnja svadba.« Nisam mogla shvatiti zašto se blago smijulji dok se nisam okrenula i shvatila da šest djevojaka pretražuje plahte ne bi li pronašle indikativne, tamnocrvene mrlje. Oh, mon Dieu, shvatila sam u trenutku. Nema krvi. Ništa se nije dogodilo protekle noći. Moj ženik i ja spavali smo čedno kao da smo brat i sestra.
Kad su se služavke skupile oko kreveta, presvlačeći plahte koje su ostale tako zastrašujuće neuprljane, vidjela sam da je prijestolonasljednik ostavio svoj lovački dnevnik na lijepom stoliću od trešnjevine. Hoću li se usuditi? Bila sam neopisivo znatiželjna vidjeti što je napisao o danu našeg vjenčanja. Već sam znala da ne naginje dugim opisima. S obzirom na to da nije mogao otići u lov, tko zna što je mogao napisati o svečanosti.
Crvena je vrpca označivala posljednju ispisanu stranicu; u rijetkom trenutku kad nitko nije obraćao pozornost na mene, zavirila sam u dnevnik.
Što?

Iznenađeno sam žmirkala. Na stranici je bila napisana samo jedna riječ; Rien. Ništa. Nakon tko zna koliko godina ljudi će čitati dnevnik Louisa Augustea i misliti da se 16. lipnja 1770. godine dogodilo rien: ništa. Lice mi je pocrvenjelo. Dovoljno je loše bilo već i to što sam zabadala nos u muževe osobne stvari, ali to što sam pročitala bilo je neopisivo poniženje.
Rien. Ništa. Nije bilo lova, slažem se, ali ta se riječ podjednako mogla odnositi na našu prvu bračnu noć, kad smo iznevjerili nade obaju kraljevstava, jer ni u našoj postelji nije se dogodilo ništa. Nitko to nije morao znati — osim sluškinja koje su već otkrile da sam ostala djevica. Možda bih mogla kupiti njihovu odanost. Posegnula sam u vreću i svakoj ženi dala zlatnik s kraljevim profilom. Nisam imala pojma koliko te kovanice zapravo vrijede, ali sudeći prema njihovim uzdasima, rumenilu i »gospođo prijestolonasljednice, merci mille fois« — tisuću puta hvala — kao i dubokim naklonima, zacijelo sam bila vrlo darežljiva, čak i za pripadnicu kraljevske obitelji.
Počela sam pisati Maman o nesvakidašnje strogim pravilima ponašanja koja, prema riječima grofice de Noailles, određuju događaje mojega života u Versaillesu, a počinu s lever, kada su brojni povlašteni pripadnici francuskog plemstva sjedili u mome salonu ili se motali po njemu, a mene su odijevali, frizirali i šminkali. Ili bi moja majka bila silno oduševljena načinom na koji su se prema kraljevskoj obitelji odnosili kao da su kakvi bogovi, ili bi prasnula u smijeh zbog apsurdnosti takvih običaja.
Bila sam en négligée, odjevena u udobnu opasanu satensku haljinu boje bjelokosti, usred svoje prve javne toalete kad je grof de Mercy ušao u salon s velikom pletenom košarom ukrašenom svijetloplavom vrpcom. Bio je visok i elegantan, s brižljivo nakovrčanom i napudranom vlasuljom, a tamne oči kao da su mu odmah obuhvatile svaku sitnicu koja se nalazi pred njim. Duboko se naklonio pokazavši listove u bijelim svilenim čarapama. »Madame la dauphine«, rekao je pružajući mi košaru, »svjedočite jednom od najtežih diplomatskih pothvata u mojoj karijeri.«
Začula sam zvuk iz košare, brzo odvezala vrpcu i podignula poklopac. U ruke mi je uletjela Mops i počela mi lizati lice u entuzijastičnim pokušajima ljubljenja. »Mon Dieu! Kako ste je uspjeli dovesti?« upitala sam veleposlanika ne vjerujući vlastitim očima.
»Opsežni pregovori«, odgovorio je namignuvši. »Možda ćemo morati podijeliti Poljsku.«
»Baš me briga ako treba podijeliti i rajska nebesa«, uzviknula sam. »Joooj, kako je moj petit chou?« tepala sam kujici mazeći je. »Jesam li ti nedostajala?«
Dvorjani su se čudili u zboru. »Qu’est-ce que c’est?« pitao je markiz de Mont Blanc svoju suprugu, koja je bila previše zauzeta očijukanjem s mladim grofom de Fleuryjem da bi išta primijetila.
»Ha?« oglasila se.
Markiz je tada ponovio pitanje postarijoj vojvotkinji d’Arpagnan. »Quoi?«, viknula je, namještajući slušnu trubu na uho.
Grof d’Arois, koji je iskoristio povlasticu da kao član kraljevske obitelji nazoči mom leveru, pogledao me lukavo, baš kao i ja njega. Kakve budale; čovjek bi rekao da nikada prije nisu vidjeli psa. » C’est le petit chien de la dauphine«, rekao je moj novi brat tako glasno da ga se moglo čuti i u Strasbourgu. Prasnula sam u smijeh. »Samo običan pas, mesdames et messieurs!«
Zadovoljena maženjem, Mops mi je iskočila iz krila u potrazi za nepodopštinama i pustolovinama. Našla ih je napretek u širokim podbočenim haljinama; njuškala je vrpce na njihovim rubovima, u košari ukrasne svile i nehajno odbačenu paricu cipela. Moja se pratnja povukla korak natrag i strpljivo čekala, a dvorjani su izražavali zbunjenost dok sam ja puzala po podu za kujicom; ali Mops se tako dobro zabavljala kožnatom papučom da nije htjela čuti svoje ime niti poslušati pozive da se vrati. Naposljetku, u Versaillesu je bilo tako puno novih mirisa! Neće joj se baš svidjeti što ovdje mačke lutalice slobodno obilježavaju svoj teritorij. Na kraju je završila u košari s odjećom i zavukla kockastu glavu u žensku kapicu. Zbog čipkastih naušnjaka koji su lamatali oko nje nalikovala je na dugouhog baseta. Uz mene su se počeli grohotom smijati i neki od dvorjana, a ja sam se iznenada sjetila tatinih upozorenja o lažnim prijateljima. Misle li oni da je moj psić dražestan ili mi se samo pokušavaju dodvoriti ? Kako ću moći odrediti razliku?
»Gospođo prijestolonasljednice, morate obuzdati svog psa.« Grofica de Noailles oštro me je pogledala. Nervozna u svom bučnom novom domu, Mops se nepristojno olakšala uz zakrivljenu nogu mjedenog stolića. Nisam mogla prikriti koliko me to zabavlja. Ako je madame Etiquette mislila da ga moram obuzdati prije nego što je ona izgovorila svoju opomenu, što će biti sada!?
Okom sam potražila sluškinju. Zacijelo se ne očekuje od mene da počistim! Ali baš kad sam nakanila postaviti pitanje madame Etiquette o odgovarajućem protokolu koji se odnosi na ponašanje pasa pri defekaciji, začulo se zvono koje mi je privuklo pozornost. Upitala sam: »Što znači ta zvonjava?«
»To znači da kralj odlazi posjetiti svoje kćeri. I vaša se nazočnost očekuje. Svakog jutra zvono naznačuje da Njegovo Veličanstvo odlazi u njihove odaje na jutarnju kavu. To će biti dio vaše dnevne rutine, prijestolonasljednice.«
Pogledala sam prema muževoj spavaćoj sobi, poprištu rien. »Gospodin prijestolonasljednik otišao je jutros u lov. Zar mi se neće pridružiti?«
Grofica mi je uputila čudan pogled koji bi se mogao okarakterizirati suosjećajnim da je kojim slučajem imala topliju dušu. »Dnevna rutina žena u kraljevskoj obitelji razlikuje se od one u muškaraca«, rekla je.
»Nemojte mi reći — nama ide molitva, vezenje i glazbena pouka, a on idu u lov!«
Usnice su joj se gotovo razvukle u osmijeh. »Svatko se moli. Misa je u podne, svaki dan. Vi i prijestolonasljednikove tetke ići ćete odmah nakon kave s Njegovim Veličanstvom. Vaš muž i njegova braća će vam se najvjerojatnije pridružiti u kapeli odmah nakon lova. A zatim u jedan sat svi idu na ručak.«
Kava, pa kapela; ručak, također — moj prvi grand couvert — činilo se da će mi prvi dan biti prilično ispunjen. Dugačak stol postavljen je u sobi koja je bila kraljičino predvorje, a za njim je sjedila kraljevska obitelj poput niza glinenih golubova, dok su povlašteni dvorani i predstavnici javnosti gledali kako jedemo. Srećom, brzo smo završili jer je prijestolonasljednik praktički usisavao hranu u sebe, a ja sam bila previše uplašena zbog stotina očiju uperenih u mene i cijeli ritual da bih pojela više od nekoliko zalogaja.
»Što sad slijedi?« pitala sam groficu de Noailles, shvativši da će mi svaki sat u danu biti isplaniran i osmišljen.
»Sada ćete se vratiti u svoje odaje«, rekla je.
»I igrati se s Mops?«
»Ako želite«, frknula je.
Ako budem mogla, glasio bi precizniji odgovor. U Versaillesu se jedna soba visoka stropa spajala s drugom, baš kao u našim dvorcima u Austriji, ali za razliku od Hofburga, ovdje je u državnim prostorijama neprestano bila gužva. Moja je pratnja morala utirati put kroz labirint dvorana, zanatlija i drugih posjetitelja, poput igle koja manevrira kroz zamršeni uzorak ručnog rada. Kako bi itko mogao kliziti hodnicima uz takve zapreke? A uistinu sam se veselila što ću pokazati svoju spretnost i gracioznost. No kako su ljudi počeli shvaćati da prolazi prijestolonasljedničina povorka, tako su počeli uzmicati propuštajući nas da prođemo i pritom nam se klanjali. Ja sam bila na čelu, aristokratski uzdignute glave, premda nisam bila sigurna kamo uopće idem. Ali madame de Noailles bila je odmah iza mene i tiho mi davala upute kako se ne bih izgubila na putu do prijestolonasljedničkih odaja. Moje dame, deseci grofica i vojvotkinja, slijedile su u redu iza moje dame d’honneur, i tako smo lagano klizile hodnicima dok su nam fine papuče nepotrebno laštile sjajni parket. Poželjela sam da mogu vidjeti taj prizor sa strane jer bila sam sigurna da izgledamo kao živopisna flota brodova gonjena snažnim vjetrom. Uspjela sam bez pogreške stići u svoje prvo predvorje, ozarena ponosom zbog uspješno izvedenog pothvata. Da je bar monsieur Noverre to mogao vidjeti!
Mops me pozdravila s izrazom čiste nezainteresiranosti, a zatim mi pokazala uzrok svoje malodušnosti: jahaću čizmu mojega muža. Grofica de Noailles kleknula je i s izrazom gađenja posegnula za čizmom, ali Mops se posesivno bacila na plijen cijelim tijelom, a zatim hitro pobjegla s njim pod najbliži naslonjač.
Slegnuvši ramenima, nasmiješila sam se madame Etiquette, pa rekla prije nego što me je mogla ukoriti: »Sigurna sam da monsieur prijestolonasljednik ima još mnogo čizama.«
Grofica se zagledala u izrezbareni, pozlaćeni sat na kaminu. »U tri se morate vratiti u odaje svojih tetaka. Tako da... imate nešto vremena ako želite šivati ili čitati. Ili«, dodala je kiselo pogledavši Mops, »igrati se sa svojim psićem.«
Odlučila sam se vezom ukrasiti prsluk za kralja, ali uz nepresušnu rijeku posjetitelja činilo se da nikada više neću imati ni trenutka mira ni osame; u taj trenutak »razonode« koji ću imati svakog dana nakon grand couverta do kraljeva posjeta tetkama u tri sata bombardirali su me ometanjima. Pitala sam groficu hoće li uvijek biti tako mnogo posjetitelja.
»O, da«, odgovorila je. »A bit će ih još i više kad s vremenom steknete bolji utjecaj kod kralja.«
Bila sam sigurna da bi Maman oduševio drugi dio rečenice.
Posjetitelji koji su došli to popodne željeli su mi se predstaviti i poželjeti sreću u braku. Takve razgovore mogla sam riješiti kimanjem glave i smješkanjem. No, zabrinjavala su me buduća poslijepodneva; što će sve ljudi tražiti od mene te hoću li im moći pomoći — to jest bih li im trebala pomoći ? Sjetila sam se majčina savjeta iz pisma koje mi je dala na odlasku iz Beča: Uvijek se dobro informiraj o svima s kojima ćeš biti u društvu te koja je zapravo prava priroda vašeg komuniciranja... i ne udovoljavaj ničijim zahtjevima dok abbé, grof de Mercy, vojvoda de Choiseul ili kralj osobno ne dopuste da ih uslišaš. Tako ćeš izbjeći postati neželjeni sudionik u petits scandales francuskog dvora. Je li grofica de Noailles prava osoba za takva pitanja? Bi li trebao biti nazočan grof de Mercy ili bi bilo neprilično da austrijski zastupnik stoji uz prijestolonasljednicu? Je li abbé Vermond dovoljno upućen da me posavjetuje ako me koja vojvotkinja ili vikont zamole da interveniram u njihovu korist kod kralja? Kome se obratiti za savjet?
Odgovor je, čini se, bio upravo ispred mene ili, preciznije, bit će u tri popodne. Maman me uputila da na gospođice tantes gledam kao na mentorice; tko će me bolje voditi kroz zakučatosti francuskog dvora od tih triju princeza? Ionako sam dobar dio dana trebala provoditi s njima. U skladu s mojim pretpostavkama, veći dio našeg vremena bio je posvećen ženskim stvarima kao što je vezenje i ogovaranje, premda su popodnevni posjeti Papa Roiu bili obično posvećeni banalnostima — nevezanim razgovorima koji su mu olakšavali breme kraljevanja. Pravila ponašanja u Versaillesu nalagala su da Njegovo Veličanstvo ima na raspolaganju poseban sat tijekom kojega se nije moralo govoriti ni o čemu važnom.
Poput moje vlastite braće, prijestolonasljednik i dva mlada grofa imali su propisane dnevne aktivnosti. Možda im je neku vrstu pouke i dalje davao odbojni vojvoda de la Vauguyon. A kad nije bio u lovu, moj je muž, koji je izgleda sanjao o tome da postane zanatlija kao što zanatlija može sanjati da postane kralj, provodio vrijeme u svojoj kovačnici podalje od dvorca ili pomagao klesarima u poslu jer kralj je neprestano poboljšavao izgled dvorca i okolnih terena.
Kako je u tri sata popodne bilo vrijeme za pražnjenje kraljeve glave od briga, tako je u četiri k meni dolazio abbé Vermond da bi mi jedan sat čitao. Pri prvom dolasku diskretno je šapnuo: »Dobio sam uputu da vam ne dopustim ispovijedati mi se.«
Pogledala sam bi li nas koja od mojih dama mogla čuti, ali činilo se da su sve zauzete svojim razgovorima. »Isto sam čula i ja«, šapnula sam. Glas mi je istodobno bio pun ljutnje i žalosti. »Kažu da prijestolonasljednikovo kućanstvo već ima dovoljno svećenika kojima se može ispovjediti. Mislim da zapravo žele da se ispovijedam nekom Francuzu. Mislim — znam da ste vi rođeni Francuz, ali vi ste moj, a ne njihov čovjek.«
»Tako je ipak najbolje, madame la dauphine. Non, non, nemojte plakati.« Abbé mi je pružio laneni rupčić kojim sam potapšala kutove očiju. »Tako je ipak najbolje«, ponovio je. »Ja sam uvježban za učitelja. Dok god mi dopuštaju da vam čitam, c’est bon.« To me razvedrilo. »Pa, što ćemo danas raditi? Lekcija o moralu ili religioznosti? Ili o Bibliji? Možda nešto iz vašeg molitvenika?«
»Quelle bonne idée!« uskliknula sam. Usne su mi se razvukle u zločestom smiješku dok sam išla po molitvenik uvezan u bijelu kožu i ukrašen zlatnim listom. Pohitala sam natrag opatu pa mu stavila knjižicu u ruke; otvorila se na stranicama označenim vrpcama s obiju strana. »Počnite odavde, molim vas.«
Abbé Vermond pročistio je grlo pa počeo čitati. »Tada se na dvoru pojavila dama koja je privlačila svačiji pogled; moglo bi se reći da je bila savršena ljepotica jer su je obožavali tu gdje je bilo toliko lijepih žena...« Obrazi su mu se okupali crvenilom, a knjižicu je zatvorio tako žustro kao da riječi mogu iskočiti iz stranica i ugristi ga. »Što je to?«
»La Princesse de Clèves«, zahihotala sam.
»Vi — vi ste obećali majci da nećete čitati razvratne francuske romane!« zamucao je opat.
»Ali ja ga nisam čitala — vi ste ga čitali!« Nasmijala sam se od srca. Moje su dame zahihotale iza svojih šarenih lepeza. Dodirnula sam opatovu ruku s neprikrivenom privrženošću. »Žao mi je. Nisam vas htjela tako zgranuti. Riječ je samo o tome... da sam tako daleko od doma... i svi mi govore što moram raditi svakog trena... i poželjela sam učiniti nešto po svojoj volji.«
Osjećala sam se tako loše što sam jadnog abbé Vermonda dovela u neugodnost pa sam mu dopustila da me ostatak lekcije uči o dobrom Samarijancu. Kako sam ispala glupa jer nisam znala da je Samarija stvarno mjesto koje se može pronaći na zemljovidu!
Moja svakodnevna glazbena pouka (u harfi, čembalu ili pjevanju — bar to nije uvijek bilo isto!) počinjala je u pet. U pola sedam vratit ću se gospođicama tantes, a sudeći prema riječima grofice de Noailles, tako će biti svaki dan. Do tada će se prijestolonasljednik vratiti odande gdje već provodi sate i pridružiti mi se u njihovim odajama. Ako izuzmemo grand couvert, tijekom kojega su mojemu mužu usta služila za nešto drugo, a ne razgovor, nismo se vidjeli cijeli dan. Kako ćemo se ikada zbližiti?
Ali moja je dnevna rutina bila daleko od svršetka. Najprije nisam vjerovala grofici kad je objašnjavala da je svaki trenutak kraljevske obitelji ispunjen obvezama. Pitala sam se je li razlog svim tim ograničenjima to što imam samo četrnaest godina, ali zapravo je vrlo malo mog vremena bilo odvojeno za pouku bilo koje vrste.
»Osim ako niste na plesu ili kakvoj proslavi, karte ili kavanola igraju se od sedam do devet svake večeri«, izvijestila me grofica, »u vašim odajama ili chez Mesdames. Nakon toga odmah slijedi večera u devet. Ako je kralj u Versaillesu, večera se poslužuje u odajama njegovih kćeri.«
Te večeri, na moje oduševljenje, nije bilo kavanole jer smo prijestolonasljednik i ja išli na bal pod maskama priređen u našu čast. Kosa mi je bila napudrana puderom boje blijedog jorgovana koja se slagala s mojom haljinom, a na ušima, zglavcima i vratu blistali su mi dijamanti i ametisti. Plesala sam dok mi se satenske cipele gotovo nisu raspale, a nožni prsti boljeli su me više od peta jer je moj teški muž nemilice gazio po njima. »Znam da sam u usporedbi s vama malena, ali to ne znači da sam nevidljiva, zar ne?« napola sam ga zadirkivala.
Louis Auguste promrmljao je nešto nepovezano. Učinilo mi se da sam čula riječ lorgnette. »Je m’excuse — jako mi je žao«, rekao je skrušeno i pocrvenjeo do vlasulje. »Za mene ste samo velika mrlja — hoću reći mrljica. Ne vidim vam noge.«
»Naravno da ne možete, ludice.« Smješkala sam se unatoč bolu jer nisam htjela da pomisli kako ga želim uvrijediti. »Nitko mi ne može vidjeti noge pod svim tim suknjama.«
Već se bližilo jedanaest sati kad je Papa Roi stigao u odaje gospođica tantes — što je očito bilo česta pojava, sudeći prema riječima madame Adélaïde. Do tada je prijestolonasljednik već izgledao potpuno izgladnjelo, a ja sam jedva držala oči otvorenima nakon tako duga dana. Kako ću se ikada moći naviknuti na sve te aktivnosti — i tolika presvlačenja — dok me toliko ljudi gleda kako se svlačim svake večeri prije spavanja? »Barem kad naš otac nije ovdje, možete otići na počinak u jedanaest«, susretljivo me izvijestila madame Victoire. Susretljiva je bila i prema nećaku jer je otvorila svoju smočnicu i otkrila fantastično blago u obliku kobasica, kruha i šunki. Barem mu u postelji neće kruliti u crijevima.
No bez obzira na to u koje se vrijeme vratili u svoje odaje, nismo mogli izbjeći grozni ritual zvan coucher, muž u svojoj, a ja u svojoj spavaćoj sobi. Barem se od nas nije tražilo da se razodijevamo jedno pred drugim.
Te noći, nakon couchera, došao je u moju postelju. Kad je prebacio noge na madrac punjen perjem, iznenadila me veličina njegovih stopala, a tada je rekao: »Rekli su mi da ovo radim svake noći dok mi... ovaj, dok vi ne...«
Dovršila sam rečenicu umjesto njega: »Enceinte. «
Čak i u sigurnosti mošusne tmine, skriven zastorima oko kreveta, bila sam sigurna da se opet zarumenio. Ali ja nikada neću postati enceinte ako ne učinimo to što muž i žena noću čine. Ležao je uz mene u spavaćici i noćnoj kapi, iscrpljen još jednim danom provedenim u lovu, jelu i plesu, bez ikakva pokreta. Čulo se samo teško disanje, zvuk koji mu je sa svakim izdisajem izlazio iz nosnica.
Čekala sam da nešto učini, svaki mišić u tijelu kočio mi se od iščekivanja i od straha. Naposljetku je promrmljao: »Znate li da smo rođaci?«
Glupo pitanje, pomislila sam. Naravno da sam to znala. Čak i da me Maman i abbé Vermond nisu temeljito poučili dinastijskim vezama između kuća Habsburgovaca i Bourbonaca, svaka budala mogla bi to uočiti. Kraljevski parovi bez krvnog srodstva bili su rijetkost. »Nismo baš bliski rođaci«, prošaptala sam. Je li to bio razlog zašto me se nije usudio dodirnuti? »To nije kao da smo brat i sestra. Vaša je majka bila Habsburgovka, a oboje smo potomci Luja XIII. i u nama teče krv famille Orléans.«


»Drugo koljeno«, promrmljao je Louis Auguste.
»Kako ste samo brzo izračunali stupanj našega srodsva!« Bila sam oduševljena.
Osjetila sam kako se madrac pomiče kad je moj muž slegnuo ramenima. »Znam to otprije. Otkad su mi rekli da ćemo se vjenčati. Vi to niste znali?« Budući da nisam odgovorila, nastavio je: »Ali ionako bih sam to shvatio. Volim matematiku. I znanost. I povijest. Vojvoda de la Vauguyon kaže da onaj tko ne pamti povijest, taj je iznova proživljava.«
»Pa drago mi je da bar jedno od nas dobro uči«, rekla sam nježno, unatoč osjećaju iznenadne nervoze. »Znači li to da nećete biti kao Papa Roi?«
»Neću biti kao on u tom smislu da ću biti iskren prema svojoj ženi, ako na to ciljate«, rekao je uvjereno.
Pretpostavila sam da ima na umu kraljevu dugu i ozloglašenu vezu s markizom de Pompadour. Uz tu, čula sam i za mnoge druge afere. »Ostat ćete mi vjerni čak i ako umrem, a vi ostanete udovac?« pitala sam.
»Oui. Čak i tad.«
Ležali smo u tišini poput dva uklesana kipa na srednjovjekovnom grobu. »Mislim da je madame du Barry vrlo naočita«, rekla sam. Zapravo mi baš i nije bilo jasno zašto sam to uopće izgovorila. Zavidjela sam toj ženi na njezinoj drskoj ljepoti i divila se njezinu živahnom duhu.
»Mislite li vi da je lijepa?« Morala sam skupiti svu hrabrost da bih postavila to pitanje. Koliko sam znala, prijestolonasljedniku su se više sviđale ženske obline od moje nevinosti.
»Nije na meni da sudim«, rekao je nakon duge stanke.
Ali ja sam morala znati. »Ma svejedno mi recite«, nagovarala sam ga. »Neću nikome reći.«
Tišina je bila gotovo nepodnošljiva. Zrak u našoj svilenoj kukuljici postao je vreo i vlažan. Smijem li raskriliti zastore ili to ne bi bilo comme il faut?
»No dobro. Moj odgovor je ne: ne, madame du Barry nije mi privlačna. Ne volim neprirodno.«
Glasno sam uzdahnula u iznenađenju. »Ali cijeli vaš život — život u Versaillesu — životi svih pripadnika kraljevske obitelji i njihovih dvorjana — i nisu ništa drugo nego neprirodni!«
»Vidjeli ste kako se volim odijevati.« Jasno sam si predočila sliku na kojoj prijestolonasljednik gura plug, prizor koji je na Maman ostavio vrlo loš dojam. Louis Auguste nosio je jednako neuglednu odjeću cijeli dan kad smo se upoznali u šumi Compiègne. »A znate i da se moje razonode koje me uveseljavaju ili tješe — ako izostavimo lov — teško mogu nazvati aristokratskima. Slobodno pitajte Papa Roija!«
Istina je — teško sam mogla zamisliti nekoga od svoje braće, ili što se toga tiče, nekoga od prijestolonasljednikove braće kako se znoji pognut nad plugom ili razvaža kamenje za pločnik u kolicima na očigled cijelog dvora.
Premjestili smo se u prikladniji položaj, okrenuli se na bok kako bismo ležali licem u lice. Dok smo pružali ruke jedno prema drugome, rukavi su nam se trljali. Ruka mu je bila topla, njegovo je čvrsto tijelo odisalo mošusnom vrelinom. Zamišljala sam ga kao neku vrstu velikog medvjeda.
Za nekoliko trenutaka već je zahrkao, a ja sam ostala ležati budna i zurila u njegov obris u tmini. I te, druge noći — rien.
Sljedećeg dana, u zoru, Louis Auguste ponovno je otišao u lov i nije se vratio u naše odaje sve do kasno poslijepodne, a odjeća mu je odisala znojem. Bila sam u dnevnoj sobi usred sata s abbé Vermondom i igrala se na podu s Mops, koja se poletno hrvala s mojom satenskom vrpcom. Zagledala sam se u prijestolonasljednikovo prljavo lice. Pozdravila bih ga srdačnije, ali vrijeđao me njegov vonj i uzmicanje svaki put kad bih ga pokušala zagrliti. »O Bože, nema vas gotovo cijeli dan.«
»Istina, a i lov je danas bio izvrstan. Prilično sam iznuren. Jeste li dobro spavali?« uljudno je pitao, kao da sam jedna od njegovih tetaka usidjelica, a ne žena s kojom dijeli postelju.
»Jesam«, slagala sam.
»Onda dobro. Drago mi je da jeste.« Okrenuo se prema vratima. Nadala sam se da se kani okupati prije nego što se pridružimo njegovim tetkama i djedu na večeri.
Dograbila sam vrpcu i pravila se da grdim Mops, uglavnom da bih primirila opata. »Zločesti pas. Vrpce se ne papa.« Skrušeni izraz psećih velikih crnih očiju nestao je za tren. Krenula je prema papuči od ružičastog brokata, predomislila se pa pohitala grickati lepezu koja je ležala na sagu.
Prijestolonasljednik je već bio na vratima. Ponovno me ostavljao. »Nedostajali ste mi danas«, rekla sam sjetno. Nježno. Nesigurno. Nije me čuo. A ako i jest, nije obratio pozorost na moje riječi. Sljedećeg trenutka više ga nije bilo.
Je li i to trebao biti dio moje dnevne rutine? Dvije su noći došle i prošle, a ja nisam bila ništa bliže donošenju nasljednika na svijet. Karolina je prve bračne noći postala prava žena. Pa ako taj doživljaj i nije bio ugodan, znala je što joj je dužnost i počela ju je obavljati na vrijeme. Pritiskalo me breme vlastite odgovornosti.
U zakucima mog uma počeo se oblikovati plan. Louis Auguste nije se usudio dirnuti me čak ni kad me nije mogao vidjeti. Ali možda bih ga mogla zainteresirati pri danjem svjetlu...
Pokazao je da više cijeni jednostavnost od kićenosti i napirlitanosti. Premda bi moje ponašanje moglo prekršiti grofičinu viziju pravila ponašanja u Versaillesu, a grofica de Noailles će nedvojbeno pobjesnjeti, ja sam bila prijestolonasljednica, žena na najvišem položaju u Francuskoj — a morala sam potaknuti muža da konzumira brak. Tko bi mi se usudio usprotiviti?

18. POGLAVLJE


Na nesigurnome tlu

19. svibnja 1770.

Vaše Carsko Veličanstvo!
Dvojim dok ovo pišem, jer prijestolonasljednica se udala tek nedavno i možda još nije vrijeme da vam skrenem pozornost na probleme koji bi vas mogli zanimati. Bez obzira na to što je moja dužnost pratiti i izvještavati Vas o prijestolonasljedničinu ponašanju, žalim što Vas moram izvijestiti da kraljevski brak još nije konzumiran. Sobarice za takve stvari doznaju prije nego diplomati, ali Vermond je potvrdio činjenično stanje. Abbé je zadobio prijestolonasljedničino povjerenje, i premda nije govorila mnogo, prema njezinu se sjetnom izrazu lica dalo zaključiti da se po pitanju lit matrimoniale nije još ništa dogodilo. Plahte bračne postelje ostale su čiste, baš kao i Vaša kći. Svi znamo da je prijestolonasljednica ljupka koliko i lijepa, zato ću pokušati pretpostaviti što je uzrok takvom ponašanju Louisa Auguste: konstitucija Njegova Veličanstva oslabljena je naglim rastom i razvojem u odrasloga muškarca posljednjih nekoliko mjeseci. Kasnio je u razvoju i zato još ne treba očajavati.
Tu je i još jedan problem, za koji predlažem da ga radije riješimo što prije, jer neispravljene loše navike bujaju poput korova u vrtu. Premda madame de Noailles u svojstvu prijestolonasljedničine dame d’honneur nastoji usaditi joj svaku pojedinost pravila ponašanja koja određuju život u Versaillesu, grofica joj je društveno inferiorna. Na svoju štetu prijestolonasljednica može svjesno zanemariti pravila ponašanja na dvoru, a nitko je u cijelom kraljevstvu, osim njezina muža i kralja, ne može ukoriti zbog toga.
Takva opuštenost dovela je do zanemarivanja toalete. Jutros, za vrijeme levera, u nazočnosti nekoliko dvorjana najvišeg položaja, zabranila je da joj odjenu korzet. Zatim je otpustila sieur Larsenneura iz salona jer je zahtijevala da joj kosa izgleda au naturel — bez pudera, pa čak i bez propisne frizure! Udarni val tog šoka već se počeo širiti dvorcem.
Žalim što sam vam morao priopćiti loše vijesti, ali nismo dogurali do sadašnjeg položaja da bismo ga riskirali izgubiti.
S poštovanjem,
Grof de Mercy-Argenteau

24. svibnja 1770.

Grofe de Mercy, bez obzira na mišljenje princa Starhemberga ili kancelara Kaunitza koji, koliko sam shvatila, žele da s njima dijelite sadržaj našeg dopisivanja, naređujem da izvješća o mojoj kćeri šaljete samo i isključivo meni, bez ikakvih posredništava. Radi dodatne sigurnosti možete ih slati po poslaniku kojeg ćemo jedanput na mjesec otpremiti u Brisel, odande do vas, natrag u Brisel pa k meni. Komplicirana ruta, ali i nužna.
Svaka dva ili tri mjeseca poslat ćete mi tobožnje privatno izvješće koje ću moći pokazati Josephu i Starhembergu u novom svojstvu ministra vanjskih poslova, ali pisma ćete slati samo meni. Nakon čitanja ću ih spaliti, jer bi pojedinosti u njima mnoge mogle unesrećiti.
Morala sam napisati ovo pismo u velikoj žurbi, u sobi prepunoj ministara. Unaprijed se ispričavam jer slutim da ćete imati poteškoća pri čitanju rukopisa, a usto moram požuriti kako bih uhvatila poslanika prije nego što otputuje prema uobičajenom rasporedu.
Marija Terezija

26. svibnja 1770.

Privatno izvješće grofa de Mercyja princu Kaunitzu, austrijskom kancelaru


Gospodine!

Vjerujem kako ste svjesni toga da mi je naređeno slati pošiljke iz Francuske izravno Njezinu Carskom Veličanstvu. Ali savjest mi ne dopušta svojevoljno uskratiti informacije koje bi mogle biti od koristi čovjeku na čelu vlade. Slanjem izvješća stavljam na kocku svoj položaj, ali mišljenja sam da austrijski kancelar ne bi smio ostati po strani kad je u pitanju trenutačna situacija.
Teško bi itko mogao biti zanimljivija osoba od prijestolonasljednice, zahvaljujući njezinim mnogobrojnim ljupkim osobinama. Ali upravo ti atributi samo su istaknuli suprotnost u odnosu prema njezinu mužu. Na dan vjenčanja izgledalo je da ima u sebi potencijala, ali sada se ponovno srozao u neprihvatljivo stanje kojemu teži po svojoj prirodi. Kako bih Vas uvjerio da moja procjena nije protkana austrijskim predrasudama, prenosim Vam riječi cijenjenog vojvode de Choiseula, koji je jedan od zaslužnih što je uopće došlo do kraljevskog vjenčanja i koji predstavlja stvarnu vlast u Francuskoj dok kralj uživa u čarima grofice du Barry. Choiseul je predvidio da ako prijestolonasljednik odraste u sramotu od čovjeka kao što je bio sramota od djeteta, osramotit će cijelu naciju. Zato je prijestolonasljedničina zadaća usmjeriti ga na pravi put. No, od njihova upoznavanja, Louis Auguste ni s čim nije pokazao da mu se supruga imalo sviđa, kao ni bilo kakve želje da joj ugodi — ni u javnosti, ni privatno.
Srećom, njegova nezainteresiranost i nepristojnost, reklo bi se, nisu uplašili mladu princezu. Ona se ponaša mnogo zrelije nego što bi se moglo pretpostaviti s obzirom na njezinu dob, a to joj uvelike diže ugled. To što mi se isprva učinilo kao neukusno kršenje pravila ponašanja, nakon razmišljanja pokazalo se kao vrlo pametan potez. Prijestolonasljednicu će to možda stajati naklonosti starijih, ali moglo bi privući pozornost i probuditi privrženost njezina muža. Priznajem da me iznenadilo kako je djevojka koja je tek nedavno još djelovala indolentno postala tako mudra. Naravno, vidjet ćemo hoće li taj hrabri potez donijeti očekivane plodove uspjeha.

Dva tjedna nakon mojega vjenčanja, tijekom ni po čemu posebnog popodneva provedena u razgovoru i vezenju, imala sam krajnje neobičan posjet. Čim je gošći bilo dopušteno ući, poslala sam svoje dame u predvorje. Unatoč tome mogla sam čuti njihove zaprepaštene uzdahe i nagađanja: kakva bi to posla, pitale su se, grofica mogla imati s prijestolonasljednicom?
Ostala sam stajati nasred odaje, kao gospodarica svojega svijeta. U skladu s dvorskim pravilima, budući da sam bila pripadnica kraljevske obitelji, morala sam prva progovoriti, jer u suprotnom moja posjetiteljica ne bi smjela izustiti ni riječ. Pokušavajući prikriti iznenađenje, zapitala sam srdačnim glasom: »Čemu mogu zahvaliti vaš cijenjeni posjet, grofice du Barry?«
»Došla sam vam izraziti želje za bračnu sreću, gospođo prijestolonasljednice.« Govorila je istim onim nježnim, djevojačkim glasom kojim je, izgleda, opčinila kralja. Grofica se bez napora spustila u vrlo dubok naklon dok sam ja i dalje stajale nasred sobe. Bila je odjevena u svilenu haljinu plavu poput različka, gotovo iste nijanse kao njezine oči, s prslukom i suknjom bogato ukrašenima srebrnim vezom. Svijetla kosa bila joj je vezana dijamantnom vrpcom. U usporedbi s time, moja je satenska haljina, zelena poput morske pjene, s ružičastim orukavljem izgledala kao da je dječja. U tom sam trenutku poželjela biti viša, profinjenija, čvršća. Moji tadašnji napori da se jednostavnošću približim prijestolonasljedniku izgledali su još neumjesniji uz najblistavije i najglamuroznije stvorenje na dvoru. Pa ipak, kad je grofica ustala iz naklona, zamijetila sam kako joj drhti impresivno poprsje. Unatoč glumljenom stavu, morala je biti nervozna baš poput mene.
»Merci bien«, rekla sam.
Grofica nije mogla znati, osim ako joj nije tko rekao — a ja sam se nadala da nije — kako sam se proglasila njezinom suparnicom pri našem prvom susretu. Od tada sam je već mnogo puta viđala kad bi bila u društvu s kraljem, ali nikada tijekom dana kad bi posjećivo gospođice tantes u njihovim odajama, premda je njezina prisutnost u svojstvu miljenice Njegova Veličanstva na službenoj proslavi mojeg vjenčanja izazvala brojna govorkanja. Ljudi su se zaprepastili, ali nitko je nije otvoreno kritizirao. Dama je, očito, bila vrlo utjecajna.
Maman me upozorila da gotovo svatko u Versaillesu želi nešto od kralja. Bilo je očito da je grofica već uspjela pridobiti njegovu naklonost. Gledajući je, u tako raskošnoj odjeći i nakitu, pitala sam se jesam li pogriješila što sam pojednostavila svoj izgled u nadi da ću udovoljiti prijestolonasljednikovu rustikalnom ukusu? Jer ako je kraljeva naklonost to što se nadam osigurati kako bih pojačala savezništvo s Austrijom i utjecala na članove francuskog dvora, sigurno je neću zadobiti izgledom male četrnaestogodišnje buržujke.
Osjetila sam kako crvenim. Znala sam da je moje skromnije odijevanje izazvalo govorkanja na dvoru. Premda sam bila žena na najvišem položaju u zemlji, postalo mi je jasno da sam počinila pogrešku stavljajući na kocku svoj ugled, i još k tome tako preuranjeno, kad tako zanosna dama ima čast sjediti kralju zdesna. Osjećala sam da je svaka njezina želja kralju bila zapovijed. Nije li Maman očekivala da to postignem ja, za račun Austrije? Podignula sam glavu više, kao podsjetnik da sam Habsburgovka.
Grofica me gledala ispod gustih uvojaka, a tu sam gestu protumačila kao pokušaj odavanja poniznosti. »Ako dopuštate, gospođo prijestolonasljednice — imam vjenčani dar za vas... un petit cadeau.« Iz jednog od džepova ispod haljine izvadila je kutijicu svezanu plavom, satenskom vrpcom. »Bit će mi čast da pogledate dar preda mnom«, rekla je.
U baršunskoj je kutijici malen kolibrić od dragulja, vrata ukrašena rubinima tako bogate crvene boje kakvu nisam vidjela u životu. Tijelo mu je bilo optočeno dijamantnim pločicama, a oko mu je bilo sićušan safir. Nasmiješila sam se. »Jako je lijep.«
Među nama se otvorio ponor tišine. Nijedna od nas nije znala što bi sada trebala reći.
Već sam više puta zapazila du Barry u razgovorima s vojvodom la Vauguyonom. Pogledavši ponovno kolibrića, zapitala sam se je li i ona među stanovnicima Versaillesa koji su bili protiv mojega vjenčanja. Ali taj njezin ljubazan i otvoren posjet učinio je da požalim zbog svoje sumnjičavosti; sve u svemu, nije lako biti prelijepa žena s kojom se kralj toliko voli družiti. Nije ni čudo što je bila predmet silnih ogovaranja. I ja sam postajala svjesna snage tračeva i kleveti u Versaillesu.
Proučavale smo tako jedna drugu, činilo se, cijelu vječnost. Uobičajeno čavrljanje mojih dama u predsoblju iznenada je čudno zamuklo, kao da su nas svi prisluškivali. Zlatno klatno sata kretalo se lijevo-desno i odjedanput sam samu sebe uhvatila kako brojim sekunde. Naposljetku sam pitala namjerava li grofica ići na bal champêtre u vrtovima kraljevske palače večeras. Taj je bal bio još jedna svadbena svečanost, iako su kralj i moj muž odbili doći zbog razloga koje nisam potpuno razumjela; prijestolonasljednik je promrmljao nešto kako Papa Roi i on nisu baš u dobrim odnosima s mjesnim dužnosnicima. Ipak, teško mi je bilo prikriti oduševljenje, jer prvi ću put ići u Pariz, bez obzira na nadgledanje gospođica tantes i to što vjerojatno neću vidjeti mnogo od grada osim Palais Royal. »Čula sam da će vojvoda i vojvotkinja de Chartres otvoriti vrata svojih vrtova kako bi javnost mogla gledati vatromet.«
»Željela bih još dodati kako se nadam da ga ovaj put neće odgoditi zbog olujnog vremena.« Madame du Barry uljudno se nasmiješila i ponovno svinula koljena u zadivljujući longeur. Morat ću početi vježbati naklone kako ne bih zaostajala za njom, pomislila sam. »Dopustite mi da vas napustim, gospođo prijestolonasljednice.«
Kimnula sam glavom, a ona je graciozno ustala. Madame du Barry se smiješila. I ja sam se smiješila. Zatim je izišla iz sobe s namještenom uzvišenošću, poput glumice koja oponaša držanje visoke dame.
Nastavila sam se toplo smiješiti sve dok mi nije nestala iz vidokruga i iza sebe ostavila oblak mirisa narančina cvijeta. Tek tada sam kutovima svojih usta dopustila da se opuste. Ako je grofica u istoj antiaustrijskoj grupaciji kao i vojvoda de la Vauguyon, a usto također uživala povjerenje Papa Roija, možda bi bilo dobro njegovati naše prijateljstvo. Pa ipak, neću joj pokazati ništa osim douceur i ljubaznosti. Za madame du Barry uvijek ću biti ugodna i ljubazna; zato neće svom prijatelju monsieuru de la Vauguyonu reći ni riječi protiv mene a da se ne pokaže krajnje nepristojnom.
No potencijalni trač i médisance, klevetanje — prava mala umjetnost, kako su me upozorili — nije bio ništa u usporedbi sa strašnom tragedijom kojoj sam svjedočila u Parizu te večeri. Bal champêtre počeo je kao vesela proslava, ali se za mnoge pretvorio u noćnu moru.
Još sam grčevito jecala kad mi je te noći Louis Auguste došao u postelju. Moja histerična prisjećanja, naglašena istrzanim udisajima, šmrcanjem i uzdasima zacijelo su mu izgledali kao divljanje luđakinje. »Da sam to bar mogla zaustaviti. Ali bilo ih je tako mnogo. Zgaženi. Petits enfants! — nevina djeca! — koja su gledala spektakl na ramenima svojih roditelja.«
Moj je muž izgledao zbunjeno. »Što se to noćas dogodilo?«
»Smrt. Smrt se dogodila.« Bijesno sam stisnula plahte. »Kočije.« Hvatala sam dah. »Kočije su propale u jarke. Čak su i konji vrištali.«
»Jarci? Kakvi jarci?« Prijestolonasljednik je pokušavao shvatiti moj nepovezani izljev riječi.
»Tako mnogo ljudi!« Natiskali su se poput sardina na trgu pod kolonadom i posvuda duž Champs-Elyséesa. Jarci su iskopani oko trga, ali radnici su nekako zaboravili zatrpati one na ulasku u ulicu Royale. U slabom svjetlu sumraka, horde pješaka i kočija nisu mogle vidjeti provaliju.
»Nas će okriviti za metež«, skrušeno sam rekla mužu. »A posebice vas i mene, jer bal champêtre održavao se u našu čast. To je baš kao kad je Cezar plesao dok je Rim gorio!«
»Zapravo, Neron svirao.«
»Što?«
»Neron je svirao dok je Rim gorio — ali shvatio sam što želite reći. Građani će vjerovati da njihovi vladari mare samo za svoju predstavu, a nije ih briga za njihove patnje.«
»Exactement!« zaklimala sam živo glavom. »Mislit će da smo ih bili u stanju zaštititi. Nije bilo dovoljno stražara za nadzor mnoštva«, dodala sam. »Ali ako je Papa Roi već ljut na pariške vlasti, zamislite kako će ga tek sada zaboljeti kad sazna da je gradonačelnik bio škrt platiti francuskoj gardi tisuću écusa kako bi održavala red.« Nisam ništa znala o trzavicama između kralja Luja i pariških vlasti, niti je za to (bila sam sigurna) znalo šesto duša iza kočija koje su upale u otvorene jarke.
Vatromet je završio, a tisuće se gledatelja počele razilaziti. No nije bilo dovoljno baklji koje bi im mogle osvijetliti put. Unatoč tome što nisu mogli jasno vidjeti u sumraku, krenuli su — ravno u otvorene jarke.
Vrištanje ozlijeđenih i zapomaganje u pomoć nagnali su mnoge u bijeg i tako su u tmini uspaničeni građani izazvali stampedo u kojemu su neki izgaženi.
»Vidjela sam njihova užasnuta lica«, rekla sam prijestolonasljedniku, oživljavajući u sebi užasne događaje. »Čula sam njihove krikove — a ništa — baš ništa nisam mogla učiniti!« Privukla sam koljena k sebi i obgrlila ih pa zajecala u spavaćicu. »Da ste samo čuli tu vrisku. Njihove vapaje.« Pritisnula sam dlanove na uši. »Ne mogu ih istjerati iz ušiju.«
»Mon Dieu«, promrmljao je prijestolonasljednik. Plaho mi se približio na postelji i oprezno mi položio ruke na ramena, kao da bi mu dodir mog mesa mogao opeći dlanove.
Priljubila sam mu se uz prsa i obavila mu ruke oko sebe poput šala. Ostali smo nekoliko trenutaka u tom položaju, a zatim sam se okrenula prema njemu i zagrlila ga oko vrata, priljubivši mu obraz uz vrat. Moj me muž grlio nježno i ljuljao poput djeteta. »I meni se također lomi srce«, prošaptao je. »Morat ćemo naći načina da to ispravimo.«
Zaspala sam u njegovu naručju dok mi je njegov teški dah grijao uho. Sljedećeg je jutra ustao rano, ali nije otišao u lov. »Dopustite mi da vam nešto pokažem, gospođo prijestolonasljednice«, rekao je otpustivši poslugu iz naših odaja. Otišli su začuđeno podignutih obrva, ali ako su možda i očekivali kakvu romantičnu bliskost, ništa se od toga nije dogodilo.
»Ja sam napravio ovu bravu«, rekao je ponosno i otvorio vrata komode od mahagonija na visokim nogama. Iz skrivena pretinca izvukao je škrinjicu.
»Što je to?«, pitala sam provirivši preko njegova široka ramena.
»Moja mjesečna plaća.« Prijestolonasljednik je otključao škrinjicu i otkrio zlatnike. Zatim je sjeo za pisaći stol, naoštrio pero pa napisao kratko pismo ministru policije.

Ovo je sve što mogu odvojiti. Upotrijebite novac kako najbolje možete.

Pomozite onima kojima treba.

Louis Auguste


»Zar se ne biste trebali posavjetovati s vojvodom de la Vauguyonom prije nego što učinite nešto takvo?« pitala sam ga. »Ili barem pitati svoje tetke je li takav postupak, rekli bismo, comme il faut?«
Prijestolonasljednik je suosjećajno kimnuo glavom. »Ne trebam službeno odobrenje svojega mentora da bih pomogao ljudima u nevolji«, rekao je odlučno. »Ako sam išta naučio, to je da je dužnost dobroga kršćanima pomoći potrebitima kad su u nevolji.«
Napokon, u ovoj stranoj zemlji sa svim njezinim zakučastim pravilima ponašanja ugledala sam tračak ljudskosti uz kakvu sam odrastala u Austriji; vidjela sam kako netko čini dobro djelo. Ponos mi je ispunio grudi. Premda smo u mnogim stvarima ostali stranci, nikada još nisam osjetila takvu bliskost s mužem. A i godilo mi je što je poslušao svoj instinkt umjesto da odjuri po savjet vojvodi de la Vauguyonu. »I ja ću učiniti isto«, rekla sam, sretna što ću i ja moći pridonijeti. »Na kraju, u svojoj pratnji imam djelitelja milostinje.«
Ali kad je napustio naše odaje i krenuo u lov, pohitala sam za njim kroza svitu poput kokera španijela. Na dovratku se okrenuo da bi me pogledao, s jednostavnim crnim trorogim šeširom u ruci.
»Što to izvodite?« upitao me. Nasmijala sam se njegovu zbunjenu izrazu lica.
»Ja sam vam žena!« uzviknula sam s hinjenim oduševljenjem. »A tako vas rijetko vidim tijekom dana. Htjela sam vam zaželjeti sreću u lovu i reći da ćete mi nedostajati.«
Izgledao je iznenađeno. »Oh.« Stidljivo je spustio pogled s mojih očiju na pod i počeo se premještati s noge na nogu. »Pa mislim da ćete nedostajati i vi meni. Ali vidjet ćemo se za grand couvert!« Pri pomisli na ručak raspoloženje mu se popravilo, a kad su dvojica slugu otvorili vrata, na svoje sam zaprepaštenje iza njih ugledala vojvodu de la Vauguyona.
Iznenađenje sam prikrila ljubaznošću. »Jeste li očekivali dolazak svojega mentora?« upitala sam prijestolonasljednika.
Moj je muž izgledao zbunjeno. »N-ne«, zamucao je. Pokušala sam ga pročitati, ali nisam mogla dokučiti govori li istinu ili ne.
Vojvoda je osjećaj krivnje iskazao rumenilom. »Baš sam prolazio pokraj vaših odaja, gospođo prijestolonasljednice, prema...«
»Prema odajama madame du Barry, peut-étre?« ljupko sam nastavila rečenicu. Hitro se udaljio, a kad nas više nije mogao čuti, uhvatila sam muža za ruke i privukla ga bliže. »Kladim se u cijelu večerašnju banku da nas je pokušao prisluškivati pokraj vrata.«
Louis Auguste odmahnuo je glavom, odbijajući povjerovati. »On je vrlo častan čovjek, Tončice.«
Osjetila sam kako se lagano topim iznutra kad me nazvao nadimkom koji mi je nadjenula Karolina. To me ohrabrilo. »Znate li da se vojvoda protivio našemu braku?«
Na licu mojega supruga moglo se pročitati kako mu je neugodno, kao da se napreže na noćnoj posudi. Znao je. To nisam mogla podnijeti. »Je li to razlog zašto me nikada niste htjeli... grliti? Ili mi poljubiti usne? Je li to zato što vam je vojvoda de la Vauguyon zatrovao um protiv mene?«
»N-ne, naravno«, odgovorio je prijestolonasljednik. Pokunjio se kako bi izbjegao moj probadajući pogled. »Mislim, nije riječ o tome. Samo...«
»Samo što?« Bila sam uplašena i frustrirana, a riječi su mi izletjele iz usta u mnogo zahtjevnijem tonu nego što sam željela. Užasavala sam se dolaska majčina pisma, kada dozna da brak nije konzumiran, u kojemu me prekorava jer je nedvojbeno zaključila da je razlog tome moja hladnoća kad su u pitanju odnosi između muškaraca i žena. Bila sam bolno svjesna svoje dužnosti i željela sam da Maman shvati kako sam se svim silama trudila, i bila strpljiva i ljubazna. Ali nisam mogla dopustiti da austrijska carica dozna kako se prijestolonasljednik ne usuđuje učiniti me pravom ženom zato što su mu usadili odbojnost prema Austrijankama!
»Nije važno«, promrmljao je prijestolonasljednik. »Ne želim razgovarati o tome.«
Njegova su raspoloženja bila tako prevrdjiva. »Ali ja želim razgovarati o tome. Mora postojati neki razlog zašto osjećate averziju... odbojnost prema meni. Rekli ste da prezirete neprirodnost. Zato više ne pudram kosu i ne mažem se rumenilom kako bih vam se svidjela. Cijeli dvor bruji o tome, a jedino vi niste primijetili! A kad vidim kako se vojvoda de la Vauguyon mota oko naših odaja u vrijeme kad nemate dogovorene lekcije s njime, sklona sam povjerovati da mu u srcu nije naš boljitak. Grof de Mercy — pa čak i moja majka, kao i abbé Vermond, svi misle da vojvoda loše utječe na vas i pokušava otežati odnos između vas i mene.«
»To je besmislica.« Louis Auguste nataknuo je šešir na glavu i okrenuo mi leđa. »Rekao sam da ne želim raspravljati o tome. A u svakom slučaju, nije pristojno izgovoriti sve što ti je na umu.«
Osjetila sam kako mi se vratni mišići počinje grčiti. »Ali mi razgovaramo o našem braku! Ispričavam se ako sam bila bez dlake na jeziku, ali katkada znam biti takva. Ja iskazujem to što osjećam — kada osjećam — a to je bolje nego da sve držim u sebi i ključam iznutra.«
»Ne, nije«, suprotstavio se prijestolonasljednik, i dalje okrenut na drugu stranu. »Ne možete samo tako reći sve što vam padne na pamet ili ponašati se kako god hoćete. Ne u Versaillesu.«
Uh, kako to mrzim, pomislila sam. No ovaj sam put to zadržala za sebe.
»A ako mislite da je u redu reći sve što ti padne na um, ja mislim da je taj vaš abbé Vermond zlonamjeran.«
»Vermond? Zlonamjeran?« Počela sam bijesnjeti. »Znam ga gotovo dvije godine i jedan je od malobrojnih kojima mogu vjerovati ovdje.«
»A što on radi?« zapitao je Louis Auguste okrenuvši se. »Koja je njegova svrha u vašoj pratnji? Već imate dva propovjednika, pet kapelana i skupljača milostinje u kućanstvu. Što će vam još jedan takav?«
»On mi čita«, rekla sam ravnodušno.
Moj muž je frknuo. »Čita? Pa vi i ne volite knjige! S njim samo sjedite i tračate! Ne mogu zamisliti beskorisnije stvorenje!« A onda je zadao završni udarac. »A i Papa Roi slaže se s time.«
Vrele suze samo što mi nisu navrle na oči. »Vermond je moj prijatelj«, rekla sam mirno, boreći se sa željom da izgalamim svu srdžbu koja se nakupila u meni. »Svaki dan sam među neznancima. Strancima. Nikoga nije briga za mene; svima je do toga da budu viđeni u mom društvu. Vi lovite po cijeli dan i dolazite mi u postelju samo zbog obveze — nema smisla pretvarati se da je drukčije. Jedino pravo druženje pruža mi abbé Vermond. Budući da on uistinu mari za moju dobrobit, mogu imati povjerenja u njega i primiti utjehu iz njegovih prosudbi i savjeta. Nas dvoje možemo razgovarati o domu.«
»Vi ste prijestolonasljednica Francuske. Ovo je sada vaš dom«, rekao je prijestolonasljednik mrzovoljno.
Progutala sam knedlu. Imao je pravo. Ali ne u svemu. I ja sam imala čime uzvratiti. »A jedini kome se sviđam jest moj pas!«
Premda su naše dnevne rutine bile propisani ritual u koji je bio uračunat svaki sat, većinu dana provela sam osjećajući se užasno usamljena. Maman je bilo drago što sam toliko vremena provodila u društvu prijestolonasljednikovih tetaka jer bila je uvjerena kako će mi dati stabilnu moralnu potporu te bliskost s kraljem. Što više vremena budem provodila s Njegovim Veličanstvom, to ću imati više prilika očarati ga; a što ga više budem očaravala, to će on imati bolje mišljenje o meni. A što mu budem bliža, to je veća mogućnost da će u svojoj politici dati prednost austrijskim interesima. Ali, iako sam mislila da znam zašto Maman želi da se okoristim utjecajem tetaka, princeze su već bile u drugoj polovici tridesetih, a meni je nedostajalo druženje s vršnjacima. Jedini koji su pripadali toj kategoriji bila su prijestolonasljednikova braća, ali oni su uglavnom išli zajedno s njim u lov.
Sljedećeg popodneva u odajama tetaka susrela sam se s markizom de Durfort, suprugom pompoznog veleposlanika koji je tijekom svadbenih pregovora proveo mnogo vremena u Beču. Kad me ugledala, lice joj se zajapurilo, a ja sam se pitala crveni li se zato što pretpostavlja da znam za aferu njezina muža s austrijskom groficom. Pretvarala sam se da ne primjećujem njezinu nelagodu. Duboko se naklonila i povukla u susjednu sobu, ostavivši me samu s gospođicama.
Madame Adélaïde natočila je toplu čokoladu u moju šalicu, a zatim dopunila šalice svojih sestara. Pijuckajući gust, gorkasto-sladak napitak pogledom sam proučavala prostoriju, gnijezdo koje su gospođice svile za sebe. Kao kraljevim neudanim kćerkama položaj im nije dopuštao da se drže dvorske etikete kad im ona ne odgovara. U skladu s time, te su žene provodile veći dio dana ležerno odjevene u udobnu jutarnju odjeću; kad je bilo potrebno napustiti raskošne odaje — primjerice, kad su išle na misu — odjenule bi široke podbočene suknje, oko struka vezale pojaseve sa skutima, a neprikladnu odjeću skrile velikim crnim ogrtačima od tafta. Praćene desecima plemkinja, princeze su klizile mramornim hodnicima poput triju golemih vrana; Adélaïde (najstariju) pratila je madame Victoire, uzdišući i stenjući, na udaljenosti uzrokovanoj vlastitom širinom, a za njima išla je madame Sophie, ispršena, klizeći malo lijevo, malo desno, kao da očekuje da će iz soba duž hodnika nešto izletjeti i zgrabiti je.
Činilo mi se nepošteno što njihova uvijek ista odjeća nije izazivala nikakve komentare na dvoru (a možda i jest, tada kad su se počele tako odijevati), dok su moji napori da izbjegnem neprirodnost koju je prijestolonasljednik prezirao izazivali podrugljivo hihotanje koje je odzvanjalo palačom. Kralj je očito na pameti imao važnije stvari (kakve god da su bile) od prijestolonasljedničina izgleda, jer nije o tome rekao ni riječi. A moj muž uopće nije primijetio promjenu. Zato sam odustala. Pa ipak, u jednoj sam bitci pobijedila madame Etiquette i odbila nositi korzet. I dalje sam ostala vitka kao grančica, jer naprosto nisam imala što stegnuti. A ako gospođice tantes mogu nositi grand corps de baleine samo u državničkim prigodama, mogu i ja!
No da stvari budu gore, iako ne mojom krivnjom, odjeća mi je uništena od nošenja. Jedna od omiljenih razonoda bila mi je vožnja brodom po Grand Canalu, ali svaka kap vode koja bi me zapljusnula ostavila bi trajan trag na svilenoj haljini. Voljela sam šetati pošljunčenim stazama kroz nasade i vrtove, a naravno da su se dugi skutovi haljine vukli po blatu i poslije ostavljali tragove za mnom. Saten, svila i brokat bili su tako osjetljivi da se nisu mogli prati, a nije ih bilo ni osobito ugodno nositi tijekom dugih, vrelih ljetnih dana.
Versailles je, sam po sebi, zaudarao. Odaje gospođica tantes — visokih stropova, prostrane i obasjane svjetlom koje je dopiralo iz visokih prozora koji su gledali na cvjetnjake — bile su možda jedino mjesto u palači koje nije zaudaralo na ustajalu mokraću. Noćnih posuda nije bilo po javnim prostorijama, a ondje su svakako bile najpotrebnije. Dvorjani su se muvali u potrazi za najnovijim tračevima (jer takve su informacije bile jedan oblik plaćanja) ili da bi upali kralju u oko; također su satima čekali u Oeil de Boeuf ne bi li ih kralj pozvao na razgovor, a to se u većini slučajeva nije nikada dogodilo.
Pučani su povremeno donosili peticije u nadi da će ih netko saslušati. Sigurni u prometnost mjesta, zanatlije i trgovci izlagali su svoju robu u hodnicima i predvorjima. A gdje bi se drugdje svi oni mogli olakšati ako ne iza oslikanih zastora, mramornih stupova, ispod stubišta ili posuda s narančinim stablima?
Svaka je tetka imala vlastiti, prostran apartman od šest soba, premda su se ležerno kretale po sobama svojih sestara. Njihovih šest koker španijela slobodno se kretalo po apartmanima, ali bili su dobro uvježbani i nisu se olakšavali na živopisne, majstorski istkane tepihe. Psi su imali otmjeno rodoslovlje, bili su potomci psa kojega je engleski kralj Charles II. darovao voljenoj sestri Henriette Anne, šurjakinji Luja XIV.
Toga se popodneva moj tête-à-tête s tetkama odigravao u ugodnom salonu madame Adélaïde. Bila sam leđima okrenuta velikome zrcalu na kaminu od oniksa. Nasuprot meni sjedile su gospođice poput triju osuđenica iz drevne mitologije, na velikim foteljama složenim u polukrug oko istančana trešnjina stolića.
»I tako! Čule smo da ste nedavno imali posjet.« Madame Adélaïde gledala me preko ruba porculanske šalice, vidljivo zainteresirana za novi trač.
Spustila sam tanjurić u krilo ne otpivši čokoladu. »Mon Dieu! Oprostite, molim vas. Kako mogu biti tako zaboravna?« Zatim sam s njima podijelila pojedinosti razgovora s groficom du Barry.
Victoire je posegnula za roladom i smjestila je srebrnim mašicama na porculanski tanjur iz Sèvresa. Trenutak poslije uzela je još jednu, iako još nije dovršila prvu. Sa strane je imala tanjur s pačjim kobasicama. »Imale smo bolje mišljenje o vama«, rekla je između zalogaja.
»Ne budite tako zbunjeni, dušo«, rekla je madame Sophie. »Mi smo tu da sredimo stvari.« Nervozno je pogledavala sestre.
»Tako da ne učinite istu pogrešku dvaput«, potvrdila je madame Adélaïde. »Niste mogli znati«, dodala je s natruhom arogancije. Gledala me preko uzdignuta nosa — burbonskog orlovskog nosa.
»Trebale smo joj reći na vrijeme«, rekla je Sophie poigravajući se čipkastim engageantes. »Ali, naravno, nismo mogle očekivati da će ona biti tako...«
»Nepromišljena«, upala je najstarija sestra.
» Oui, c’est ça. Prava riječ, Adélaïde. Ali što je pokvareno, treba popraviti«, insistirala je madame Victoire. Tapkala je kutove usta ubrusom na kojemu su ostajali tragovi ruža.
Upitala sam u čemu je problem s gospođom du Barry. Napokon, ako ona uživa kraljevo povjerenje, a na meni je da mu se umilim...
»Znate li što znači maîtresse en titre?« upitala je madame Adélaïde kao da je to nešto očito. Kad sam rekla da ne znam, objasnila mi je.
Uzdahnula sam. O, Bože. Možda je ipak malo previše izravno tu ženu nazvati kraljevom službenom kurvom. Ali to je bila prikladna definicija. Naravno da sam znala što je priležnica; jednu je imao i moj otac, premda, kao i Maman, nikad nisam mogla uskladiti njegovo ponašanje s Božjom zapovijedi protiv preljuba. Ali zar je uistinu madame du Barry prodavala svoje čari drugima prije nego što je postala kraljeva ljubavnica? Sad sam se osjećala prljavo što sam se uopće družila s njom, što sam joj se smiješila, što sam prihvatila njezin vjenčani dar. A još više me šokiralo to što se takva laka žena krasila najraskošnijim haljinama i najljepšim nakitom u kraljevstvu! Kao da pokazuje kako kralj dopušta takvo lascivno ponašanje. Zar je cijela Francuska ogrezla u nemoralu? Zašto me Maman ne pouči kako da se nosim s takvim stvarima, pitala sam se u očaju.
Majka mi je savjetovala da zamolim tetke da me pouče o onome što mi nije jasno. A očito sam učinila pogrešan korak time što sam grofici dopustila da prijeđe moj kućni prag. Blago, ali odlučno prijestolonasljednikove su mi tetke objasnile kako je gospođa du Barry, prije nego što je došla na dvor, bila Jeanne Bécu niska roda, izvanbračna kći fratra i krojačice. Jeanne je postala grisette, ili klobučareva pomoćnica, ali zapravo je zarađivala za život prodajući svoje tijelo mušterijama monsieum Labillea. Njezin svodnik, grof du Barry, slao ju je raznim plemićima i stvorio njezinu karijeru kurtizane. Kralja je srela 1768. godine kad je nekim poslom dospjela u Versailles nudeći se na raspolaganje vojvodi de Choiseulu, koji nije nasjeo na njezinu ljepotu ni na tužnu priču. No, udovca Luja odmah je očarala, premda Jeanne nije mogla postati službena kraljevska metresa bez titule — tako da ju je dao vjenčati s bratom njezina svodnika Guillaumea. Godinu poslije Jeanne je proglašena maîtresse en titre Njegova Veličanstva. »Naš je otac čak dao izraditi lažni rodni list kako bi izgledalo da je mlađa i da potječe iz plemićke obitelji«, rekla je madame gorko.
Kakva grozna situacija! Plašila sam se lavine kritika iz Beča, kad Maman dozna da sam ugostila takvo stvorenje u svojim odajama gdje sam, kako mi je rečeno, smjela primati samo posjetitelje besprijekornog ugleda. Prepustila sam se tetkama na milost i nemilost, žudeći za njihovim savjetom. »Što mi je činiti? Cijeli dvor sada zna da sam ugostila — ugostila bludnicu!« Najvažnije je za mene bilo zadobiti potporu ne samo kralja, nego i dvorjana.
»Ma ona je još mlada«, rekla je madame Victoire svojim sestrama kao da nisam nazočna. »Njezin je duh tako pristupačan; takva iskrenost i otvorenost ovdje će joj donijeti samo nesreću.«
Gospođica Sophie kimnula je glavom u znak slaganja. Uperila je prst u mene pa me ukorila; »Previše ste lakovjerni, ma chère.« Brzo je treptala očima, taj tik joj je uzrokovala nervoza.
»Ali zato imate nas«, rekla je madame Adélaïde glasom koji je odisao razumijevanjem. Izvukla je očale iz torbice i utisnula ih na greben nosa. Zatim je izvukla ručni rad i nastavila vesti zamršen motiv ruže koji je počela prije nekoliko dana. Veći dio vezova koji su krasili sobu — izvanredno detaljne pastoralne prizore izvedene milijunima sićušnih bodova za čiju su izradu bile potrebne godine — bili su djelo njezinih vještih ruku.
»Pauvre petite. Jadno moje; pogledajte je kako je uznemirena.« Gospođica Victoire stavila mi je roladu na tanjur ne bi li me oraspoložila.
Madame Sophie rukama je pritisnula grudi. Članci su joj pobijeljeli od stiska. »Svima nam je drago što ste nam rekli za susret s tim stvorem.« Pogledala je kroz prozor i zapazila taman oblak kako lebdi nad vrtovima. »O, Bože. Nadam se da danas neće kišiti«, dodala je nervozno.
»Ne danas, ma chère.« Victoire se okrenula prema meni. »Ona se užasno boji grmljavine«, šapnula je dovoljno glasno kako bi je Sophie čula.
»Moje su dvije mlađe sestre provele djetinjstvo u opatiji«, objasnila je madame Adélaïde. »Časne su ih sestre zaključavale u ormar kad bi se loše ponašale ili pokazivale strah. Čvrsta građa Victoire izdržala je te kazne. Sophie je oduvijek bila nježnije prirode.«
Victoire je gricnula kroasan. »Ça suffit, ma soeur. Dosta! Čekaju nas važnije stvari. Duboko ste zabrazdili, gospođo prijestolonasljednice. A mi vas moramo izvući.«
»Tako je! Moramo vas spašavati od vas samih«, dodala je gospođica Adélaïde ližući svilenu nit kako bi je lakše provukla kroz ušicu igle. »Ali morate čvrsto obećati da ćete podijeliti s nama sve što vam se dogodi...«
»I posavjetovati se s nama o svemu«, ubacila se Victoire.
»...tako da bismo vas mogle posavjetovati i spriječiti da nanesete još veću štetu svom ugledu.« Madame Adélaïde promatrala me nonšalantno. »Mi vam želimo sve najbolje, gospođo prijestolonasljednice. Nadam se da ćete nam dopustiti da vas poučimo o životu u Versaillesu.«
Zbunjena, podignula sam ruku u znak prosvjeda. »Ali ja sam mislila da grofica de Noailles...«
»Kad se sve uzme u obzir, vaša dame d’honneur nije ništa više od služavke s titulom.« Gospođica Adélaïde dodirnula je poprsje lepezom, a zatim njome graciozno pokazala prema mlađim sestrama. »Mi smo vam rodbina.«
»Gospođa du Barry dala mi je svadbeni dar«, podsjetila sam tetke. »Premda sam sigurna da ga je zapravo dao Papa Roi; to zacijelo znači da odobrava poznanstvo mene i njegove — njegove maîtresse en titre.«
Cijeli je razgovor zamuknuo uz nijeme poglede koje su međusobno razmjenjivale kraljeve kćeri. Naposljetku, Adélaïde, koja je obično govorila u ime svih triju, rekla je: »Premda kraljevo Bogomdano pravo određuje da monarh ne odgovara nikakvom zemaljskom sudu, to ne negira činjenicu da moje sestre i ja ne opravdavamo sve što naš otac radi. Srca nam se kidaju kad vidimo kako se naš ljubazni i velikodušni tata tako sramoti. Ali vi ne biste smjeli ohrabrivati njegove nepromišljene strasti.«
»Ali zar Papa Roi ne bi bio zadovoljniji ako bih to odobravala? Ili se barem pretvarala da odobravam ne bih li stekla njegovu naklonost?«
»Ako se već Njegovo Veličanstvo ne može samo dovesti u red, tada biste vi morali biti ona koja će ga potaknuti na moralnije vladanje«, rekla je madame Victoire složivši se sa sestrom dok je posezala za trećom roladom. Polizala je prste neobično slasno prije nego što je prostrla ubrus preko svog širokoga krila.
Gospođica Adélaïde poticala me da ubuduće izbjegavam groficu du Barry kako god znam. »A vaš odnos prema njoj ne smije biti previše tankoćutan jer mogla bi ga pogrešno protumačiti. Ne — jedini način za ispravak tako lošeg početka je da potpuno izbjegavate to stvorenje, da prekinete sve odnose s njom tako očito da cijelom dvoru postane jasno kako ne želite imati nikakva posla s njom.«
Madame Sophie pogledavala je čas jednu čas drugu sestru, kao da gledale« de paume na kraljevskom teniskom igralištu.
»Ali što ćemo s Papa Roijem?« Na kraju, »stvorenje« je bilo njegova ljubavnica. Kako ću pokazati da ne želim nikakve kontakte s gospođom du Barry, a da se grand-père ne uvrijedi ?
Madame Adélaïde podignula je obrve. »Ali mi se sve moramo udružiti kako bismo spasile kralja od njega sama«, insistirala je. »Već je dovoljno teško gledati kako otac pravi budalu od sebe zbog ženturače s dna, no ne mogu niti zamisliti kako je to biti prva dama Francuske i ne poduzeti ništa dok obična bludnica večera kralju zdesna, ima osoblje u odajama poput kraljice i uživa u kraljevskom bogatstvu. Mnogo je plemića čiji moral nije tako dobar kao naš i koji se tiskaju u njezinu salonu, pretjerano hvaleći svaki njezin dio, od lažne kose do falsetto usana, nadajući se zadobiti milost našega oca uz pomoć njezina utjecaja. Da sam na vašemu mjestu, ne bih to mogla podnijeti. I sasvim sigurno bih joj javno pokazala gdje joj je mjesto pokazavši vlastitu superiornost na sve moguće načine.« Prinijela je šalicu s čokoladom ustima i otpila velik, slastan gutljaj.
»Ne bojte se, ma petite«, rekla je utješno madame Victoire. »Nećete uvrijediti Njegovo Veličanstvo time što ćete otjerati groficu du Barry. Zapravo, učinit ćete mu veliku uslugu.«
Oboružana zanosnim uvjeravanjem svojih tetaka da će mi Luj biti zahvalan kad planirano provedemo u djelo, čvrsto sam odlučila kako ne samo da ću otjerati madame du Barry od sebe, nego da će za to doznati i svaki ministar, dvorjanin ili sluga. Otišla sam iz odaja gospođica tantes laka srca, na sigurnijem tlu sad kad sam znala kakav sam propust počinila, s osjećajem olakšanja što je moj moralni kompas ponovno ispravno ispravno postavljen prije nego što je moglo biti prekasno.

19. POGLAVLJE


Hvatanje bika za rogove

Prijestolonasljednikova braća kartala su s nama svake večeri, ali sestre se smatralo premladima za takve aktivnosti, premda je njihova guvernanta, madame de Marsan, često pravila društvo gospođici du Barry i njezinoj pratnji za kartaškim stolom. Duboko u sebi odlučila sam provoditi više vremena s njezinim štićenicama, jer bilo bi dobro sprijateljiti se sa svojim malim posestrama, a pogotovo zato što je njihova guvernanta u savezu s mojom suparnicom.
Poslušno slijedeći naloge gospođica tantes, tijekom prvih tjedana u Versaillesu, kad mi je sve još bilo posve novo, a ja nastojala naučiti pravila ponašanja i zapamtiti svaku sitnicu, pri ulasku u prostoriju zaustavljala sam se za svakim stolom i pozdravljala igrače. Plamičci svijeća treperili su na ukrašenim srebrnim svijećnjacima i bacali sablastan sjaj na našminkana lica dvorjana.
Moje su svilene suknje šuštale dok sam klizila između kartaških stolova prekrivenih zelenim pustom, a okvir ih je tako raširio te se gotovo činilo kao da plutam. Pokazala sam lepezom prema markizu de Durfortu, kimnula glavom vojvotkinji de Gramont, napola se nasmiješila njezinu bratu, vojvodi de Choiseulu, kojemu sam zavirila preko ramena i ugledala pobjedničku kombinaciju karata Écarté — a zatim otklizila do sljedećeg stola. Kimnula sam zatvorenih usta vojvodi de la Vauguyonu koji je izgledao kao da ga je upravo zabolio čir na želucu, jednako tako i gospođi de Marsan, a zatim, kao da je stolac potpuno prazan, pogledala sam izravno u glavu gospođe du Barry kako bih rekla bonsoir vojvodi d’Aiguillonu za čiju sam tajnu ljubavnu aferu znala (ili sam barem o njoj čula), ali se nisam mogla sjetiti s kime.
Dvorjani su se pretvarali kao da nisu vidjeli moju uvredu. Sve je to bilo dio igre. Ali sama ta tišina, odsutnost smiješaka ili kimanja glavom, govorila je dovoljno glasno. A ja sam bila ponosna na sebe. Dvor moje majke bio je poznat u cijelom svijetu kao najmoralniji dvor u Europi. Gospođice tantes cijenile su iste vrline i tako sam, zahvalna za njihovo vodstvo, shvatila da su u odsutnosti Maman one te koje će me pokušati očuvati neukaljanu grijesima kojima je Versailles naprosto vrvio. Kad bih bila u društvu s kraljem, on nikada nije pokazao ni najmanju naznaku želje da se moje ponašanje prema gospođi du Barry promijeni; zato sam njegovu šutnju protumačila kao znak da šepurenju s bivšom prostitutkom ne stavlja iznad neiskusne djevojke nježnih godina. No, ne tako davno, primijenila sam još jednu od vještina gospođica tantes: médisance — umijeće prenesenog značenja u govoru, u čemu su tetke briljirale.
Proljetna noć bila je vrela i vlažna. Visoki prozori nad cvjetnjacima bili su otvoreni; i najmanji dašak vjetra bio bi dobrodošao jer smo se kuhali u svili i brokatu, mnogima dvorjanima cijedio se znoj ispod vlasulja i topio im naslage bijelog olova na licima.
U takvim je prilikama bilo beskrajno zabavnije biti promatrač nego sudionik. Vrzmala sam se kraj zida velike sobe gospođice Victoire s dvjema pratiljama, vojvotkinjom de Picquigny i groficom de Mailly. Rastvorile smo lepeze ponajprije da bismo skrile lica, ali ipak smo povremeno mahale njima kako bismo se rashladile. »Ne izgledaju li kao par oronulih kipova?« šapnula sam svojim damama i pokazala na uništenu šminku dvojice starijih markiza. Mislim da su bili nekakvi ministri.
Grofica de Noailles približila mi se, mršteći se u znak neodobravanja. »Ne zaboravite, gospođo prijestolonasljednice, da trebate pozdraviti svakog igrača«, šapnula mi je u uho.
»Ali pozdravila sam ih sinoć. Svi su i sinoć bili ovdje — a i sjedili su na istim mjestima!«
Sad mi je već bila uz lakat. »Ali to su sve vrlo ugledni gosti, a vi ih vrijeđate ne samo zato što ih ne pozdravljate, nego i zato što niste među njima.«
»Zzzz«, zazujala sam da zabavim svoje dvorske dame. »Mon Dieu, dosadna je kao muha.« Rukom sam počela hvatati zamišljenu muhu pokraj uha, ramena, oko glave.
Ali madame Etiquette nije se dala otjerati tako lako. »Markiz de la Chapelle i markiz de Saint-Cyr služe francuske kraljeve još od šesnaestog stoljeća; vi vrijeđate njihove pretke, a i njih same time što stojite tu uza zid i hihoćete se sa svojim damama poput seljančica na seoskoj zabavi.«
Ali podrugivanje na račun nekoliko napuhanaca nije bio moj pravi cilj. Ono za čime sam zapravo žudjela bilo je barem nekoliko sati na dan u kojima se od mene neće očekivati tako mnogo. Nedostajale su mi igre sa sestrama tijekom onih divnih dana u Schönbrunnu. Imala sam četrnaest godina; što je moglo biti loše u tome da budem pomalo zaigrana?
Jednog popodneva, kad je abbé Vermond došao da zajedno provedemo svoj sat, donio je pismo. » Šalje vam ga majka«, rekao je. Poskočila sam s poda na kojemu sam sjedila i učila princeze Clothilde i Élisabeth novu igru. Već tjednima nisam ništa primila iz Austrije. »Gott sei dank!« uzviknula sam. »Hvala Bogu!« Slomila sam pečat i zavalila se u ležaljku kako bih uživala u pismu. Ali, dok sam čitala majčine riječi, kutovi nasmiješenih usta posve su mi se spustili.

Draga moja gospođo kćeri!
Ako si me željela šokirati, to ni s čim nisi mogla bolje učiniti nego zanemarivanjem svojeg izgleda. Nakon svih priprema koje smo prošli, da i ne spominjem razvoj najvišeg poštovanja, uznemiruje me to što se odijevaš neugledno poput kakve seljanke: kakve ja to besmislice čujem — da ne želiš nositi korzet ? Svaka ga žena u Versaillesu nosi bez ikakve primjedbe, a kruća francuska odjeća učinit će prava čuda tvom držanju. Trenutačno si u kritičnom životnom razdoblju u kojemu zadobivaš oblik. Muči me strah, kako bismo to na njemačkom rekli, od auseinandergehen, schon die Taille wie eine Frau, ohne es zu sein — da si dopustiš raširiti struk, a da razlog za to ne budu djeca. Ako već želiš ustrajati u tome da ne nosiš francuske korzete, ja ću ti poslati austrijske steznike skrojene prema tvojim mjerama, koji nisu tako kruti poput pariških.
Također sam čula da ne vodiš brigu o sebi, da čak ni zube ne pereš, a i da si često neprikladno odjevena; toga su svjesne čak i tvoje dame.
Nadalje, moraš zatomiti potrebu da se zabavljaš na račun drugih. Ako se to otkrije, postat ćeš meta onih koje si ismijavala. Želiš li izgubiti ugled i povjerenje javnosti koja te trenutačno obožava? Ne smiješ precijeniti značenje toga.
Tako si dobro počela, što se u međuvremenu dogodilo?
Jasno mogu vidjeti kako bezbrižno srljaš u sigurnu propast.

Sa svakom novom rečenicom, oči su mi se širile sve više. Kad bi se na najvedrijem nebu pojavio sićušan oblačak, moja bi ga majka pronašla i predvidjela kišu. »Kako ona sve to zna?« vrisnula sam.
Vermond me je upitno pogledao. »Nešto nije u redu, gospođo prijestolonasljednice ? «
»Maman je imala pravo kad je rekla da trebam paziti u koga ću imati povjerenje«, progunđala sam. »Osim vas i Mercyja, ovdje nemam nikakvih prijatelja. Ne znam tko ima razlog izvješćivati o mojemu ponašanju, ali to je zacijelo netko u mojoj blizini tko mi želi zlo, a možda me čak želi vidjeti poniženu.« Pljesnula sam pismom o dlan. »Ja dobivam ovakve prodike, a što Juda dobiva za to što me izdaje?«
Abbé je izgledao ljutito. »Siguran sam da vam nitko u Versaillesu ne želi zlo, gospođo.«
Oči su mi se suzile. »Žalim što to moram reći, monsieur l’abbé, ali ja vam ne mogu potpuno vjerovati. Niste li mi prošli tjedan sami priznali da su neki članovi burbonske kraljevske obitelji govorili protiv mojega vjenčanja?«
Opatovi su se obrazi zacrvenjeli tako jako da su se stopili s riđim zaliscima. »Koliko se sjećam, zamolio sam vas da ne ponavljate moje riječi, gospođo prijestolonasljednice. A vi svakako ne sumnjate...«
»Ne, ne«, prekinula sam ga. »Premda je to možda razlog zašto Papa Roi ne prihvaća pozive svojih rođaka, vojvode d’Orléansa i de Chartresa na događanja u kraljevskoj palači.« Ipak, vjerovala sam da se prijetnja krije negdje bliže. Mnogo bliže. Ne netko blizak kralju, nego netko koga viđam svaki dan. Povlačila sam crtice po sloju prašine na stolu od ružičastog mramora kad god bih se sjetila nekoga sa sumnjivim motivima. Moje su odaje bile prljave. Aristokratima koji su se vrzmali po Versaillesu fizički je rad bio ispod časti, a posluga je previše zauzeta poslom da bi se ozbiljnije prihvatila čišćenja. Vojvotkinja de Ventadour znala me mračno pogledati; bila sam sigurna da me grofica de Bois-Passy ogovara s groficom de Perigord iza mojih leđa; ako sobarice koje mi mijenjaju plahte ne pune džepove zlatnicima zato što odaju da sam još djevica stranim veleposlanicima ili dvorjanima spremnima platiti dobro samo da bi prije svih drugih čuli najnovije skandale, zašto se čini kao da mi se podsmjehuju?
Ispod suknji nosila sam dvije vrećice vezane oko struka u kojima sam čuvala ključeve škrinjica s nakitom, pisaćeg stola i ladica u kojima sam čuvala dnevnik koji sam prema opatovim uputama počela pisati još u Beču, kao i pisma koja još nisam dovršila. Gotovo sam redovito pisala Karolini i svojoj bivšoj guvernanti grofici von Brandeiss. Sada sam bila uvjerena da se ključevima netko okoristio dok sam spavala zaklonjena zastorima. Majčino pismo izazvalo je u meni takav bijes da su nastojanja abbé Vermonda da me smiri bila uzaludna.
Otkrivanje kome se na dvoru može vjerovati nalikovalo je na prolazak kroz poligon s bezbrojnim zaprekama. Dame i gospoda mojega kućanstva dodijeljeni su mi, a ja nisam imala pojma zašto su odabrani baš oni ni tko ih je odabrao; najvjerojatnije im je tu čast služenja prijestolonasljednice donijela tristogodišnja služba kraljevima. Mogla sam se nadati da ću osigurati njihovu odanost, ali nisam to mogla očekivati od njih.
Bila je tu jedna osoba koju sam trebala pridobiti iznad svih ostalih. A kada to učinim, nadala sam se da će zašutjeti i zli jezici.
I zato, ako se prijestolonasljednik ne želi približiti meni, ja ću se prikloniti njegovoj volji i prići k njemu.
Radionica moga muža bila je otprilike milju daleko od dvorca. Odlučila sam tamo poći pješice, a ne kočijom, jer znala sam da će takva odluka naljutiti neke od mojih dama. Mrzile su prljati natikače i rubove odjeće koji su se vukli po zemlji, a još više su se grozile danjeg svjetla, premda je ono davalo izvrsnu priliku da se pokažu pomodarski svileni suncobrani. Tako se moja nepotrebno velika pratnja sama po sebi prorijedila, a u njoj su ostale samo prijateljski naklonjene dame i nekolicina odlučnih osoba sa smislom za humor (osim te stare kvočke, grofice de Noailles). Tako sam bila pošteđena podbadajućih komentara koje sam često imala prilike načuti, čak i od vlastitih dama, dok su iza lepeza šaptale kako sam opet prekršila neko pravilo ponašanja. Njihove crvene usne ukrašene srcima odaslale su otrovnih strelica koliko i poljubaca. Zar nisu svjesne toga da se njihovi glasovi odbijaju od čvrstih površina mramora, kamena i zrcala, da odskaču od visokih stropova? Ili su namjerno željele da čujem njihove poruge i zlobne primjedbe? Najotrovniji ubod tjerao mi je suze na oči koje sam teško mogla zadržati: »l’Autrichienne« — bila je to kombinacija francuskih naziva za Austrijanku i kuju.
Duga šetnja do prijestolonasljednikove kovačnice razbistrila mi je glavu i rastjerala velik dio crnih misli. Zabranila sam isprazne razgovore, a prekrasno vrijeme i svježi zrak krijepili su mi dušu.
Radionica je bila smještena u skromnoj kolibi sa starim slamnatim krovom, tako da bi tkogod mogao pomisliti da je nadničarska izba. »Bonjour, dragi gospodine!« najavila sam se veselo i zakoračila kroz vrata. »Hoće li vam biti teško iskovati nešto za mene?«
Zaprepašten, prijestolonasljednik je obišao radni stol. Željezni kolut s ključevima zazveckao je na kamenom podu.
Moj muž, odjeven samo u košulju i lanen prsluk, izgledao je silno iznenađen time što me vidi, a još više mojim zahtjevom; prišla sam mu kako bih ga zagrlila, ali moj ga je dodir naveo da ustukne. Razočarana njegovom reakcijom, gotovo sam zaboravila zašto sam uopće došla.
»Htjela bih da mi izradite škrinjicu — otprilike ovako veliku«, rekla sam ozbiljno, opisujući zamišljeni predmet rukama. »Dovoljno veliku da u nju mogu staviti svoja pisma, ali tako da ostanu skrivena.«
Prijestolonasljednik je razmišljao nekoliko trenutaka, zamišljeno grickajući usne. Zatim je obrisao čelo čipkastom orukvicom, sjeo na visok stolac uz kosi crtaći stol, naoštrio novo pero, umočio ga u tintu i počeo crtati lijep kabinet s lukavo smještenom skrivenom ladicom. U kutu papira nacrtao je cilindar i napisao nekoliko napomena uza nj. »To je«, rekao je ponosno, pokazujući dijagram vrhom pera, »brava koju nitko neće moći obiti!« Zatim je skicirao dekorativne elemente škrinjice — ruže, na moj zahtjev — a onda smo otišli u stražnji dio kolibe gdje smo zajedno odabrali razne vrste drveta za izradu; jasen, trešnjevinu, ružino drvo, ebanovinu i brezu. Uhvatila sam ga ispod ruke uživajući u slasti zajedničkog pothvata, pogotovo zato što će čuvati moje tajne. Oduševljenje Louisa Augustea bilo je tako zamjetno da se čak nije izmicao mojim dodirima.
Dva tjedna poslije, zračeći oduševljenjem, prijestolonasljednik mi je poklonio dovršeni kabinet. Bilo je to remek-djelo drvodjeljstva. Shvaćajući kako je ta škrinjica za korespondenciju počela jačati našu krhku vezu, odlučila sam pokazati zanimanje za drugu omiljenu zabavu svojega muža.
Jednog sam se dana pridružila prijestolonasljedniku u lovu. Potajice sam naručila jahaću odjeću: plavi kaputić s bijelim obrubima, s crvenim prugama i srebrnim gumbima, crvenu suknju i par sjajnih, crnih čizama. Moderno bijelo pero, dar snježne čaplje, veselo je lepršalo na mom plavom trorogom šeširu. Iznenadila sam kraljevsku lovačku družinu dovezavši se dvorištem Grand Trianona u kočiji punoj svih potrebnih rekvizita za pošteni fête champêtre na travi. Sluge u livrejama koji su jahali uz kočiju poskakali su iz sedala i počeli raspremati prdjagu, postavljati paviljon i male drvene stolce te vaditi sadržaj pletenih košara do vrha punih kruha i sira, hladnih narezaka, zrelih jagoda i rashlađena vina.
Nakosila sam šešir i prinijela oku malen dalekozor. U daljini sam ugledala prijestolonasljednika i kralja na konjima i mahnula im. »Pretpostavljam da ste se umorili od jahanja!« razdragano sam povikala. »Dođite na doručak u prirodi!«
Dojahali su obliveni znojem. Prijestolonasljednik je sjahao, skinuo trorogi šešir i obrisao čelo rukavom kaputa. Dvojica su konju- šara pomogla kralju sjahati i odvela konja u hladovinu kako bi ga nahranili i napojili zajedno s ostalima. Nisam nimalo sumnjala da će nakon doručka muškarci orno nastaviti lov kako bi uspjeli ubiti još koju životinju prije mise.
Papa Roi zataknuo je ubrus u ovratnik i dopustio da ga posluže goveđim odreskom u papru. »Kakav ste vi milosrdni anđeo, ma petite!« Pogledao je svog unuka koji je pohlepno proždirao pileći batak. »Nije li tako, dečko moj?« Louis Auguste kimnuo je glavom ne skidajući pogled s masnih prstiju. Poslije me Papa Roi pozvao da mu sjednem u krilo i hranim ga jagodama. Uzimala sam plodove prstima za peteljke i kroz igru mu ih stavljala u usta. Kralj je pažljivo žvakao jagode, hvala Bogu, a ne onako halapljivo kao kad ga je hranila madame du Barry, a zatim je izjavio da sam »apsolutno očaravajuća«. Mogla sam shvatiti zašto kralja još smatraju najljepšim muškarcem na dvoru, unatoč poodmaklim godinama. Njegov je osmijeh uvijek izgledao prirodno. Kad bi vas pogledao, učinio bi to tako predano da ste imali osjećaj da osim vas ne postoji nitko drugi, čak i kad bi oko vas bila gomila ljudi. To je posebna značajka pravog monarha, pomislila sam.
»Recite mi, imate li kakvih želja?« upitao me.
Široko sam se nasmiješila i poigrala se žutom ružom koju sam zataknula u steznik. »Želim vam ugoditi u svemu, grand-père.« Bila je to istina, ali osim te imala sam još mnogo neiskazanih želja.
»Slatka li svjetonazora!« uzviknuo je. Zatim mi je nešto šapnuo u uho, glavom pokazujući u prijestolonasljednikovu smjeru. »Ali znate da također morate ugoditi njemu.« Trenutak smo gledali kako prijestolonasljednik guta doručak. Papa Roi duboko je uzdahnuo i podragao me po ruci. »Ovo je dobar početak.«
Kad mi je te noći došao u postelji, muž mi je zahvalio za neočekivani posjet. »Mislim da ću vam se sljedeći put pridružiti na konju!« rekla sam. »Jako mi se sviđa moja nova jahaća odora i voljela bih je ponovno odjenuti. Možda čak naručim još nekoliko kompleta. Premda ne vjerujem da bi se majci svidjelo da se družimo na takav način.« Pitala sam se što bi ona učinila na mojemu mjestu kako bi zadobila privrženost i povjerenje stidljiva i preplašena muža. »Tako se veselim njezinim pismima«, rekla sam tiho. »Ali ona me tako često prekorava. Naravno, nikada nisam bila njezina miljenica«, uzdahnula sam.
U sigurnosti i toplini iza teških zastora, počela sam pričati mužu o svojim roditeljima, svjesna toga da nikada nije sreo moju majku. »Kad sam bila sasvim mala, sjećam se da smo ratovali protiv Prusije i Maman je bila jako zaokupljena državničkim poslovima. Zato me je otprilike svaki tjedan moja guvernanta, grofica von Brandeiss, vodila k njoj. Premda je moj otac nosio krunu Svetoga Rimskog Carstva, Maman je bila ta koja je naslijedila krunu od svog oca. Ali s obzirom na to da je u habsburškim zemljama vladao salijski zakon, kao i u Francuskoj, prema kojemu je samo muškarac mogao biti nasljednik, Maman se uspela na prijestolje samo zato što je moj djed, car Karlo VI., izdao proglas kojim je svojim nasljednikom proglasio svoju kćer jedinicu — moju majku.«
Nasmijala sam se znajući što slijedi. »Zato možete zamisliti kako moj Grossvater nije bio nimalo oduševljen kad je Maman objavila da se želi udati za nikogovića, lotarinškog vojvodu Franju Stjepana — koji joj u miraz neće donijeti gotovo ništa! A i ne samo to, majka je rekla da se udaje iz ljubavi!«
U svijetu kojim se vladalo iz raskošnih državničkih odaja, dobrohotnost je bila suvišan začin ukusnu obroku; nije bila nužna za provedbu planova. Ali možda bismo se prijestolonasljednik i ja ipak trebali sprijateljiti prije nego što budemo mogli na svijet donijeti potomke. »Jesu li se vaši roditelji voljeli?« upitala sam.
»Bili su privrženi jedno drugome«, rekao je Louis Auguste. »Poput vaših, pretpostavljam. Ljudi vole primijetiti kakva je rijetkost da muž i žena, pogotovo u Francuskoj, budu tako sympathique. Ali ovdje ni od koga ne možeš dobiti kompliment a da ne bude natopljen otrovom.« Čula sam kako guta knedlu. »Kažu da je sreća što je mama nadživjela tatu samo dvije godine, tako da nije morala dugo žalovati za njim.«
»Slažem se; ta je primjedba na mjestu«, rekla sam nježno. »Moja je majka čak brojila sate od trenutka vjenčanja s ocem! Njezin mrtvački kovčeg već je položen uz tatin u grobnici u Kaisergruftu, mjestu vječnog počinka svih Habsburgovaca.« Bilo mi je čudno izgovoriti njemačku riječ; možda sam već postala Francuskinja u većoj mjeri nego što sam to očekivala. »Nakon toga, Maman je svaki dan satima sjedila uz njegov mrtvački kovčeg, uz molitvu i suze. Još pamtim taj dan. 18. kolovoza 1765. godine. Roditelji — s mojom starijom braćom i sestrama — otišli su iz Beča u Innsbruck, gdje se moj stariji brat, nadvojvoda Leopold, trebao vjenčati sa španjolskom infantkinjom. Čim su napustili palaču u Laxenburgu, tata je dobio moždani udar. Umro je na rukama mojega najstarijeg brata Josepha.«
»Francuzi bi rekli da je imao sreće umrijeti u naručju obitelji«, promrmljao je prijestolonasljednik. »Nadam se da ste mu barem poželjeli sretan put.«
Zatomila sam jecaj. »Poživio je dovoljno dugo da pošalje glasnika u palaču da me dovede. Otac me čvrsto privio k sebi«, prisjećajući se obgrlila sam rukama samu sebe, »i rekao slugama: >Samo Bog zna, gospodo, koliko sam još jedanput želio zagrliti ovo dijete.< Tada sam ga vidjela zadnji put.«
Prijestolonasljednik me utješno podragao stopalom po listu. »Barem možete usnuti znajući da vas je jako volio netko koga ste voljeli. Moji roditelji nisu baš previše marili za mene.« Glas mu je zvučao turobno. »Moj stariji brat bio je lijep, bistar i zlatokos. Ukratko«, rekao je uz bolan hihot, »sve ono što ja nisam bio. Ja sam prijestolonasljednik zato što je Louis Joseph umro. Bilo mu je samo devet godina.«
Posegnula sam i primila ga za ruku. Ovaj je put nije izmaknuo. Umjesto toga, moj dodir kao da mu je dao hrabrosti da nastavi svoj slijed misli. »Katkada mislim da je kralju žao što Provence, ili čak Artois, nisu prijestolonasljednici. Njima se ne zaplete jezik u sobi punoj dužnosnika. Moja snalažljiva braća uvijek imaju bon mot na usnama. Čim ih vidiš, jasno ti je da su prinčevi. Papa Roi razočaran je mnome. To mu vidim u očima, svaki dan. Kao da želi reći: >Dobro je što ti roditelji nisu poživjeli kako bi mogli vidjeti kakav će nezgrapan glupan jednog dana sjediti na burbonskom prijestolju. < Ali, ne mogu protiv sebe: kakav sam, takav sam.«
»Uopće ne mislim da ste glupi«, odgovorila sam. »Riječ je samo o tome da se vaši interesi razlikuju od uobičajenih.« Zapravo, ne slažu se ni s mojima, ali bila sam voljna podijeliti neke s njim — lov, primjerice — ako će to značiti da će mu u mom društvu postati dovoljno ugodno kako bi me učinio pravom ženom. A možda, premda nismo počeli vezu onako kako su to učinili naši roditelji, možda ljubav — iako ni u kom slučaju nije bila uvjet za kraljevsko vjenčanje — ipak jednog dana procvjeta, a naš brak postane plodan, na izdašnome tlu privrženosti i poštovanja.

20. POGLAVLJE


Uskoro?

LJETO 1770.

Malo po malo, prijestolonasljednik i ja postajali smo sve bliskiji. No bio je to naporan uspon. Svake noći, premda smo razmjenjivali misli, među nama nije se događalo ništa više. Nakon gotovo dva mjeseca braka, i dalje rien.
Uz tri do četiri tisuće dvorjana koji su plesali oko kraljevske obitelji ne bi li im privukli pozornost i vrzmali se po dvorcu svaki Božji dan, u Versaillesu nisam mogla ostati sama. No nisam imala što raditi osim odijevati se svaki dan u svečanu odjeću. Dosađivala sam se: dosadile su mi žene koje su mi se ulizivale, dosadilo mi je udvoričko rastezanje dvorjana s njihovim mouches i njihovom kavanolom, dosadile su mi čak i glazbene lekcije i sati provedeni u društvu abbé Vermonda. Svaki je dan izgledao kao dosadna repriza prethodnoga. Jedino čemu sam se veselila u svojemu životu u Versaillesu bilo je nešto za što nikada ne bih pretpostavila da će mi goditi.
Uočila sam promjenu u prijestolonasljedniku nakon one noći kad smo si otvorili duše razgovorom o roditeljima. Počeo me pozivati u svoje odaje pokretom kažiprsta, a zatim bi otpustio pratnju. Na njihove smo uzdignute obrve reagirali pobjedonosnim smiješkom. O, zacijelo su patili gledajući kako moj muž i ja postajemo prijatelji!
Život na francuskom dvoru temeljio se na intrigama i skandalima; kad se ljudi prijateljski odnose jedno prema drugome, a pogotovo supružnici, nema se o čemu govorkati.
Isprva me muž pozivao samo da bi me pitao za mišljenje u vezi s ukusom; znao je kako bih voljela da se odijeva službenije nego što mu se sviđa, ako ništa drugo, barem da zatvori usta omalovažiteljima. Najglasnije su kritike dolazile od njegove braće koja su u velikoj mjeri pazila na svoj izgled. Što mislim o modelima novih prsluka, pitao bi me prijestolonasljednik. Sviđa li mi se više plavi ili tamnocrveni? Izvezeni ili istkani? Srebrne niti ili zlatne? I tada bi zasuo pohvalama moju kosu koju sam počela tek blago pudrati tako da se vidi crvenkasto-plava prirodna boja — lijepo za djevojku mojih godina. Svaki sam dan na misi molila da naši neobvezni razgovori skrenu na ozbiljnije teme. Znala sam da Maman računa na to. U svojemu posljednjem pismu pitala je razgovaramo li Louis Auguste i ja o političkim temama, jer nisam smjela zaboraviti da je glavno razlog mog vjenčanja, barem s njezine točke gledišta, promicanje austrijskih interesa u Francuskoj.
Tako čak ni u našim odajama nismo bili posve sami. Majčina je sjena bila prisutna preko pisama koja su stizala otprilike svaka dva tjedna po grofu de Mercyju ili abbéu Vermondu, sjena više političarke, a manje majke.
Kamen oko vrata mog muža bio je njegov mentor, vojvoda de la Vauguyon. Shvatila sam da kad god se Louis Auguste ustručava nešto učiniti, to čini zato što se s time ne slaže vojvoda — a Louis Auguste ga se i dalje previše pribojavao da bi mu se suprotstavio. Jednog sam popodneva odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Srpanj je tek bio počeo. Možda sam iskušavala prijestolonasljednika, uistinu ne mogu reći, ali razmišljala sam o tome otkako sam pročitala posljednje majčino pismo.
»Maman misli da bih trebala više znati o... mišljenju Papa Roija o nekim temama, a i o vašemu, naravno, jer vi ćete jednog dana postati kralj. Katkada čujem što govore Parižani koji čekaju s peticijama kralju u Oeil de Boeufu — postolari, činovnici, glumci iz Comédie Française. Žale se da su im porezi tako visoki da ne mogu spajati kraj s krajem. Slušam ih kako gunđaju što plemstvo i svećenici uopće ne moraju plaćati poreze. Je li to istina?« Louis Auguste pogledao je u daljinu i nešto promrmljao. »Možete li ponoviti što ste rekli?« zamolila sam ga.
»Vojvoda de la Vauguyon...« počeo je, a zatim zašutio zbog nelagode.
Nakon nekoliko trenutaka izvukla sam iz njega ostatak rečenice unatoč njegovu grizodušju. Njegov se učitelj izrazito protivio tome da se žene bave politikom, pa čak ni u najmanjoj mjeri. Štoviše, vojvoda je prenio svoje veliko nepovjerenje prema Austrijankama na svog učenika.
»Zašto vaš mentor misli da smo sve tako strašne?« pitala sam sklopivši ruke kao da se molim. Uz smijeh koji je trebao ublažiti prijestolonasljednikovu nervozu, dodala sam: »Zar sam baš takvo čudovište?«
»Monsieur de la Vauguyon misli da ste vi, ovaj...« Rukom je poklopio usta.
Uhvatila sam ga za zglavak. »Recite mi, preklinjem vas. Recite, pa makar bilo i ružno.«
Louis Auguste spustio je pogled, jedva se usuđujući izustiti neugodne riječi preda mnom. »Austrijske kučke, tako vas zove.« Glas mu se gotovo pretvorio u šapat.
Tu smo, znači. Ponovo taj izraz. Autrichienne. Progutala sam knedlu. »Merci. Hvala vam što ste mi rekli.«
Prijestolonasljednik me primio za ruke. »Oprostite što sam vas povrijedio. Ne bih to želio učiniti ni za što na svijetu.«
Podsjetila sam ga kako osjećam da je nužno predstaviti nam se u skladnom svjetlu, ovako nedavno vjenčanima. Shvaćala sam da su naši stariji iskusniji i mudriji, pa ako ne budemo oprezni, pokušat će manipulirati nama u svrhu vlastitih ciljeva. Ali mislim da je moj hitac upozorenja odlutao u pogrešnom smjeru, jer do prijestolonasljednikovih ušiju doprle su samo riječi Austrijanke koja ga želi nadzirati. U frustraciji sam stisnula šake tako jako da su mi se nokti zabili u dlanove.
Kad god bih zakoračila korak naprijed, vratila bih se dva koraka natrag. Sljedeće večeri, dok smo ležali u postelji ponovno propuštajući bračne dužnosti, prijestolonasljednik se izlanuo: »Ne morate se opterećivati takvim stvarima kao što su porezi. Kao prijestolonasljednici, to nije vaša briga, a kad budete kraljica, to će biti samo moje područje.«
Osjećala sam se kao da me nešto udarilo. To nije bio Louis Auguste kakvog sam poznavala, ili barem ne onaj mladić koji mi se jučer ispričavao što me povrijedio. »Rekli ste vojvodi o čemu smo razgovarali!« uzviknula sam.
»Nisam, vjerujte mi.« U tami je posegnuo za mojom rukom, ali ja sam je bijesno povukla. »Mogu vam se zakleti.«
Sutradan, poslije grand couverta, insistirala sam na nastavku razgovora. Sunce je sjalo kroz visoke prozore tvoreći geometrijske uzorke po tepihu. Dok smo razgovarali, igrala sam se jednom od svojih dijamantnih ogrlica i odbijala sunčevu svjetlost na zidove i strop.
»Ako vi ne prenosite svom mentoru to o čemu razgovaramo, tada nas on zacijelo uhodi. I puni vam glavu svojim otrovnim zamislima. Bilo to dobro ili loše, mi smo muž i žena. Zamislite da smo mi u našem braku poput naših roditelja i poput njih nadvladamo sve one koji nam ne žele dobro i koji bi na silu uništili našu bračnu sreću i sklad.«
Louis Auguste pokazao se promišljenim. »Ja ne volim monsieura de la Vauguyona ništa više od vas, Antoaneta, ali bojim ga se«, priznao je.
»Pssst.« Prislonila sam prst na usta. Začuli su se tihi koraci na vrhovima prstiju, kao da netko želi izbjeći glasan dodir dvorskih potpetica s tvrdim parketom. A onda je zavladala tišina. Pokazala sam na vrata i prošaptala: »Kladim se u stotinu écusa da nas vojvoda de la Vauguyon prisluškuje upravo sada. Hoćemo li reći nešto o njegovu očajnom tenu? Ili crvenoj bradavici na nosu?« rekla sam nestašno. »Ili o činjenici da nas taj zlobnik prisluškuje kroz ključanicu?« Pokazala sam na srebrno zvonce. »Pozvonite«, rekla sam. Louis Auguste me poslušao, a komornik se pojavio iz susjedne sobe. Okrenula sam glavu prema vratima i pričekala da prijestolonasljednik progovori.
»Dobri čovječe«, šapnuo je prijestolonasljednik, »udovoljite prijestolonasljedniku i otvorite glavna vrata.«
Valet de chambre, koji ili je bio budala ili vrlo čestit čovjek, učinio je što mu je prijestolonasljednik rekao. A kad je otvorio visoka bijela vrata, ukazao nam se vojvoda de la Vauguyon, lica poput maske u kojoj se miješaju strah i ljutnja, hvatajući se za vrata kao za ogradu nad provalijom.
Začuđeno sam uzdahnula jer, premda sam sumnjala da nas prisluškuje, nisam mogla pretpostaviti da to čini tako nedostojanstveno!
Činilo se kao da Louis Auguste ne zna kako bi reagirao. Isprva sam mislila da će prasnuti u smijeh, ali situacija je bila daleko od zabavne. Naposljetku, prijestolonasljednik je smogao snage suprotstaviti se mentoru. »Eh, bien, možete li objasniti svoje ponašanje, monsieur le due?
Vojvoda de la Vauguyon hitro se uspravio. Upro se objema petama o pod i visoko uzdignuo glavu te hladno rekao: »I što namjerava učiniti Vaše Veličanstvo? Ne možete me otpustiti: niste još punoljetni!«
Suprug me je pogledao kao da traži potporu i vodstvo. Uzvratila sam mu osmijehom.
»Zar je netko spomenuo otpuštanje, moj cijenjeni mentore?« Nikada prije nisam vidjela prijestolonasljednika da govori ironično, a po tome su francuski dvorjani bili nadaleko poznati. Pristajalo mu je to kao kravi sedlo; Louis Auguste bolje se osjećao u vlastitoj koži — otvoren, pošten i prirodan. »Non, učinit ću nešto znatno gore«, rekao je vojvodi. »Možda i jesam obvezan Njegovu Veličanstvu zadržati vas u svojoj službi, ali nikada više nećete imati moje povjerenje ni poštovanje.«
Vojvoda de la Vauguyon uspio je promucati nekoliko riječi u svoju obranu, ali Louis Auguste podignuo je svoju veliku ruku i rekao: »Vi ste zabadalo, monsieur.« Ton mu je bio čvrst i odlučan, dojam je možda samo malo kvario nazalni izgovor. »Zabadalo i spletkar — a kralj će čuti za to.«
»Na vašem bih mjestu dvaput promislio prije nego što javim djedu, monsieur le dauphin«, frknuo je vojvoda prezirno. »Naposljetku, ja sam dobar prijatelj madame du Barry.«
Suprug i ja izmijenili smo nervozne poglede. Ali prijestolonasljednik se ohrabrio. »Usuđujete se prijetiti budućem kralju Francuske?« pitao je vojvodu na način koji nije ostavljao ni najmanje mjesta uzmaku. Arogantni je vojvoda svejedno pokušao nešto reći, ali samo je glupavo otvarao i zatvarao usta, poput šarana u kraljevskim fontanama, sve dok moj muž nije podignuo ruku i rekao: »Mir! Ne možete reći ništa što bi me navelo da se predomislim. Od sada nadalje, za mene ste obična propalica. A sada odlazite.«
Mentor je žestoko huknuo i udaljio se velikim koracima, ne želeći priznati poraz. Sluga je zatvorio vrata, a prijestolonasljednik i ja smo se počeli gušiti od smijeha. »Bili ste apsolutno magnifique«, povikala sam. Gledala sam muža očiju punih suza radosnica. Nikad ga dosad nisam vidjela tako odlučnog, tako kraljevskog. A i znala sam da sam napokon stekla pravog prijatelja.
Ali bojala sam se da sam jednako tako potvrdila postojanje opasnoga neprijatelja.
Polako, ali sigurno, prijestolonasljednik i ja postajali smo sudruzi. No i dalje me boljelo neshvaćanje zašto još ne želi konzumirati naš brak. Znao je dobro, baš kao i ja, da nam je dužnost Bourboncima podariti nasljednika. Ali Maman me poučila da moram mužu prepustiti odluku kada se želi zadovoljiti i ne posezati za njim noću gorljivo kako bi to učinio muškarac; jer to ne samo da ne pristaje dobro odgojenim mladim damama, nego bi moglo i uplašiti neodlučnog prijestolonasljednika i tako sve uništiti, do u vječnost odgoditi događaj kojemu smo se svi nadali.
Noću, u mrklome mraku uokvirenom crvenim i zlatnim posteljnim zastorima, povjeravali smo se jedno drugome, duhovno ogoljeni koliko to dvije duše mogu biti, premda smo i dalje bili odjeveni od glave do koljena u čipkane spavaćice. Pa ipak je danju skretao pogled kad bi sreo moj.
Jedne nedjeljne noći, dok sam ležala brinući se o mogućim posljedicama naše bračne suzdržanosti, jecaji su mi počeli navirati iz grla. Louis Auguste promeškoljio se na drugoj strani našeg madraca od perja. »Jeste li budni?« šapnuo je.
»Jesam«, moj je odgovor čudno zazvučao. Glasno sam šmrknula i obrisala oči rukavom.
»Što je bilo?«
»Što mislite?« odgovorila sam osorno. Progutala sam knedlu. »Louise, što mislite da će se dogoditi ako ubrzo ne postanem enceinte?« Promrmljao je nešto, pretiho da bih to mogla razumjeti. »Princezu tuđinku koja nije uspjela zanijeti mogu osramoćenu vratiti u njezinu domovinu.« Maman bi me zacijelo zatvorila u samostan. Nijedan princ više ne bi tražio moju ruku; svijet bi na mene gledao kao na robu s greškom. Ali nisam naglas iznijela te grozne misli. Umjesto toga rekla sam: »Zamislite što bi takav podbačaj značio za francusko-austrijski savez? Vjerojatno bi ga slomio.« Preokrenula sam se i napipala mu ruku. »Ionako smo već meta ogovaranja.« Glas mi je postajao sve tiši i tužniji. »Što nije u redu sa mnom, Louise? Zar vam nisam lijepa? Smrdim li? Uvjeravam vas da ću se kupati dvaput češće ako vas odbija miris mog tijela. Jesu li zubi u pitanju? Oči? Kosa? Brada? Ruke? Noge?« Šutio je. »Osim toga, bili mi jedno drugome ugodni za oko — ili nos — ili ne, moramo ispuniti svoju dužnost.« Iznenadna misao udarila je poput groma. »Recite mi«, plaho sam prošaptala, »znate li što biste trebali činiti?«
Prijestolonasljednik je glasno uzdahnuo nekoliko puta. Napokon, nakon cijele vječnosti, rekao je: »Nije da ne znam što se zbiva s muškarcem i ženom u postelji. Ja nisam — mi nismo — zato što...« Glas mu je zamuknuo.
»Zato što?« pitala sam nježno.
»Htio sam pričekati«, odgovorio je.
»Do kada?«
»Do svoga šesnaestog rođendana.«
»Zašto mi to nikada niste rekli?« Nisam znala trebam li se ljutiti zbog njegove tajnovitosti ili biti oduševljena što napokon znamo kada ćemo konzumirati naš brak.
»Dvadeset trećeg kolovoza dvor će biti u Compiègneu u lovu«, rekao je prijestolonasljednik. »I ondje — svečano vam obećajem«, zakleo se, prvi put mi dirnuvši kosu, »ondje ćemo se spojiti u intimi i potpuno ostvariti našu vezu.« Kad je to izrekao, prevrnuo se na svoju stranu i odmah zaspao.
No, rođendan mojega muža došao je i prošao — i opet rien.
Čim smo stigli u Compiègne, obuzela ga je jaka ljetna groznica. Jedini lijek, tvrdio je osobni prijestolonasljednikov liječnik, monsieur
Lassone, bili su smrdljivi oblozi natopljeni gorčicom koji su olakšavali navalu krvi te potpuni odmor u postelji. Naravno, to nije bila vrsta odmora u krevetu kakvu mi je Louis Auguste obećao. Strašno promuklim glasom rekao mi je da se osjeća kao da mu grof de Provence drži glavu potopljenu u vjedru vode, baš kao što je to običavao raditi kad su bili djeca. Ponudila sam se da ću mu sjesti uz krevet i čitati (što je za mene bila poprilična žrtva!), ili čak kartati s njim, ali gospodin Lassone je ustrajao na tome da prijestolonasljedniku treba potpuni mir i da mu ne bih smjela smetati, jer bih i ja mogla oboljeti. O tome se nije govorilo, ali postojao je strah da ne bi trebalo oba roditelja budućeg dugoočekivanog nasljednika izložiti opasnosti.
Louis Auguste se dugo oporavljao i boravio u karanteni. Nade da će se sjetiti rođendanskog obećanja ispunile su me cijelu, a ja sam pozdravljala bolesnika radosnim osmjesima i natuknicama kako se veselim intimnostima nakon couchera. Preostalo vrijeme našeg boravka u Compiègneu odijevala sam se u razne nijanse plave, počevši s bojom različka, jer znala sam da voli tu boju; kosa mi je bila blago nakovrčana i tek malo napudrana, nježno povučena s čela padala mi je u debelim uvojcima na ramena — u frizuri koju je nekoć obožavao. Sada, kad se već mogao kretati, postala sam tako nepromišljena i budalasta da sam se povjerila nekim svojim damama kako je blizu vrijeme kad više neću biti djevica.
Prijestolonasljednik se vratio uobičajenim zadovoljstvima s novim poletom. Danju bi jahao i lovio sa žarom kakav nije pokazivao nigdje drugdje, radio je do iscrpljenosti, ali i oduševljenja. Navečer je, potpuno oporavljena apetita, jeo do grla, proždirao mesne pite, kamenice i ribu u umaku uz nekoliko porcija slatkiša i ušećerenog voća. Zatim, opravdavajući se probavom, povlačio se u zasebnu spavaću sobu, premda sam ga u spavaćici i noćnoj kapici čekala u svojoj. To nije bilo neuobičajeno na francuskom dvoru; očekivalo se da će me tijekom noći posjetiti u nekom trenutku. Ono što je sve zgrozilo bilo je to da nijednom nije napustio svoj krevet kako bi ispunio bračne dužnosti. Sav Compiègne je brujao. Zar se mladi par posvađao? Glasine su se širile poput maslaca na vrućem kruhu: da se prijestolonasljednik nikada ne kupa (posve neistinito!), da je prijestolonasljednika zavela maîtresse koju mu je dovela grofica du Barry (urnebesno smiješno). Ali bilo je i onih koji su jedva čekali iskoristiti moje poniženje i ubadali me svojom médisance. »Ako se sve nastavi po istom vein, ode ona nama natrag u Vienna«, načula sam kako neka žena šapće ispod lepeze. Premda sam gledala pravo preda se klizeći kroz dvorane, omalovažavatelje sam mogla vidjeti krajičkom oka kako zure u moj još ravan trbuh dok mi iskazuju poštovanje, žene koje su odmaknule lepeze tek toliko da bih mogla zapaziti njihove podrugljive osmijehe.
Moja su očekivanja potpuno propala — i to na najjavnijem mjestu od svih. Osjećaj odbačenosti pretvorio se u gnjev koji se pretvorio u razočaranje, a naposljetku se iskazao kao duboka tuga. Da bi sve bilo još gore, »Générale Krottendorf« nije me posjetila već četiri mjeseca od vjenčanja. Nikada i nije bila osobito točna, a sada mi je samo dala još više razloga za očaj. Znala sam da sobarice traže znakovite tragove na plahtama koje će naznačiti mjesečnicu ili mrlje koje će pokazati da sam izgubila nevinost. No jutro za jutrom nisu nalazile ništa — rien — o čemu bi mogle izvijestiti. Kakve su se glasine širile od sluganskih soba do ministara i dvorjana? Bez ikakvih tragova krvi ona sasvim sigurno nosi dijete — a s druge strane trbuh joj ne raste? Što se događa (ili ne događa) u prijestolonasljedničinu krevetu?
Sa svakim novim danom postajala sam sve zabrinutija. Hoće li bez sina moj muž postati posljednji burbonski kralj?

21. POGLAVLJE


Versailles

Dok su dani prolazili teškim korakom, svaki isti kao prethodni, počela sam se plašiti odlazaka u postelju baš kao što mi se gadio coucher. Vreli ljetni mjeseci bili su prepuni fêtes champêtre, dugih šetnji po savršeno uređenim vrtovima i dokonih vožnji brodicom po Grand Canalu. Ali unutar četiri zida, osjećala sam se zarobljenom u beskrajnu nizu besmislenih rituala.
Do tada su me dvorska pravila ponašanja bila gotovo izludila. Kad sam prvi put morala izdržati predstavljanje na dvoru, bila sam nervozna poput prave početnice, ali jednako tako i znatiželjna i zaintrigirana tajnovitošću rituala. Pripreme, koje su trajale satima, tekle su točno u skladu s pravilima ponašanja baš kao i samo predstavljanje, ali grofica de Noailles vodila me vrlo učinkovito. Pa ipak, samo nekoliko mjeseci poslije, početni čar posve je nestao. Onima koji su rođeni ili odrasli na francuskom dvoru te onima koji su cijeli život čeznuli za njim, takvi su događaji bili vrhunac života, ali meni su ubrzo postali strašno dosadni.
Vrućina kasnoga kolovoza nije nimalo pomagala. Još od ranoga jutra znoj mi je klizio s vrata niz leđa u krivudavim potočićima dok su mi dame oko torza vezale strašno kruti corps de baleine. Bio je to neizbježan ustupak jer se dvorska haljina nije mogla pravilno odjenuti bez prikladne odjeće ispod nje. »Arrêtez! Vrti mi se u glavi!« uzviknula sam jednog jutra i naredila damama da se stišaju. Posrnuvši, uhvatila sam se za zaobljeni naslon stolca.
»Znači da je savršeno!« odgovorila je grofica de Passy zatežući posljednji čvor.
Predstavljanja na dvoru zahtijevala su službenu robe de cour ispod koje su sa svake strane bili privezani golemi grand panniers. S tim okvirom oko struka izgledala sam kao da stojim između dvaju velikih stolova s haljinom položenom na njih. Iznad koljena vezali su mi čipkaste podvezice koje su pridržavale bijele svilene čarape. Uvukla sam jednu, a zatim i drugu nogu u satenske natikače boje trule višnje. Haljinu skrojenu od više metara jabučno zelene svile s izvezenim narančinim cvjetovima vrlo oprezno su mi navukli preko glave. Sieur Larsenneur začešljao mi je kosu u tradicionalnu frizuru nužnu za dvorska predstavljanja: ta zamršena tvorevina uzdizala mi se visoko iznad tjemena. Postizanje željene visine zahtijevalo je dodavanje veće količine umetaka (od ljudske kose, ali i od konjske dlake) na žičani kavez koliki još nisam nosila. Načiniti takvo što bilo je pravo umijeće. Kakav smo samo dojam ostavljale mi, žene, s frizurama produženim stopu ili dvije iznad tjemena, a oko struka proširene košarama za haljine tako da smo zauzimale prostor promjera gotovo osam stopa, dok smo klizile po podovima. A muškarci su nas smatrali slabijim spolom. Uh!
Kad su mi prvi put napravili frizuru za dvorsko predstavljanje, morala sam prošetati nekoliko puta u krug održavajući ravnotežu raširenim rukama kako bih se naviknula na težinu tereta na glavi. Preplavile su me uspomene na učenje hoda u Rosenzimmeru dok me monsieur Noverre pratio kroz lornjon. Kako sam tada žudjela naučiti versajsko klizanje!
»Vjerujem da vam je jasno, gospođo prijestolonasljednice, da takav port de bras uopće nije comme il faut«, primijetila je grofica grubo. »Ruke morate držati prirodno, kao u svakoj drugoj prigodi.«
»A kako ću onda spriječiti to da se ne prevrnem naglavce?«
»Kao i svi drugi. Vježbom.«
Znala sam dakako da francuski dvorjani očekuju da napravim budalu od sebe tijekom svog prvog dvorskog predstavljanja. Ali ja sam bila — barem nekoć — austrijska nadvojvotkinja — Habsbur- govka, ne tamo neka seoska pastirica kojoj je način života na dvoru posve stran. A do sada sam već ovladala potrebnim tehnikama; lavina prijekora madame Etiquette učinila me nervoznijom nego inače. I dalje me mučilo prijestolonasljednikovo odbacivanje, tako da nisam baš bila raspoložena stajati i bezazleno se smješkati dok glupe kćeri još glupljih plemića budu predstavljali podjednako glupi plemeniti pokrovitelji koji mrmore o pedigreima i tradiciji svojih štićenica.
»Da bi se mogla predstaviti na dvoru, dama mora zadovoljiti dva pravila lijepog ponašanja«, izvijestila me grofica de Noailles tog proljeća kad sam se pripremala nazočiti svom prvom predstavljanju. »Mora biti u stanju dokazati svoje plemenito podrijetlo sve do 1400. godine, a mora ju predstaviti žena koja je i sama predstavljena na dvoru.« Pitala sam se što se to dogodilo 1400. godine u Francuskoj da je ta godina postala tako važna, a ipak se nisam usudila pitati jer bi se grofica mogla zgranuti zbog mog neznanja.
Salon des Nobles bio je usred ljeta vruć i zagušljiv. Iako se nije smatralo lijepim ponašanjem mahati furiozno kao da tjeraš roj muha, nikad mi nije bilo draže što imam lepezu, koju je posebno za mene oslikao monsieur Boucher. Unatoč tomu, danas mi je slika na lepezi izgledala kao da mi se ruga; prikazivala je moje vjenčanje s prijestolonasljednikom, ali dok sam gledala svog muža krajičkom oka kako stoji nasuprot kralju, prazna izraza lica, osjećala sam samo potmuli bijes.
Ah... evo nam prve mlade dame, pitomog stvorenja koje svim silama pokušava prikriti zrikavost. Prvi joj je naklon uspio, najblaži, u skladu s dvorskim pravilima ponašanja. Hoće li izvesti tako dobro i sljedeća dva? Pratila ju je vojvotkinja de Gramont. Znala sam je dobro, sviđala mi se, premda sam katkada dolazila u napast da je prekorim što mi je preporučila sieur Larsenneura i njegove teške frizure. Štićenica madame de Gramont uspjela je solidno se nakloniti. Dobro je odmjerila korake između naklona i spustila se prema podu s odgovarajućom elegancijom, sagnuvši se tako da joj čelo samo što nije dotaknulo uglačani parket.
Kad je ustala iz trećeg naklona, elegantna vojvotkinja predstavila je mladu damu čije su naklone svi ispratili osmijehom. Čekajte samo dok ne bude trebala sve izvesti obratno i unatraške izići iz salona, ne spotaknuvši se, pomislila sam, a na usnama mi je zaigrao smiješak. To se znalo dogoditi, viđala sam to, a koliko god zvučalo okrutno, takve su pogreške unosile dašak vedrine u inače tup ritual.
»Vaše Veličanstvo, Vaše Kraljevsko Veličanstvo, dopustite mi da vam predstavim Émilie Eveline l’Étoile, madame la comtesse de Saint-Pol.«
Uživala sam u razgovoru s debitanticama, konačno sam mogla činiti nešto drugo osim stajati i razmišljati iza lepeze. Činilo se da Papa Roi ne mari za to. Zapravo, on je toliko godina ispitivao debitantice pa je izgledalo kao da mu je drago što je netko drugi preuzeo teret recitiranja jednih te istih pitanja, a prijestolonasljednik je bio previše povučen da bi razgovarao. Bilo je dovoljno lijepo od Louisa Augustea što se ne prebacuje s noge na nogu i podiže na prste kao inače. »Dakle, čime ste to zavrijedili da nam vas predstave danas, gospođo grofice?« pitala sam mladu damu.
»Povješničar William od Tyrea proglašio je mog pretka, grofa Hugheša de Thaint-Pola jednim od vitezova koji šu še priključili Prvoj križarškoj vojni 1068. godine«, profrfljala je mlada grofica. Nije joj bilo više od šesnaest godina.
»U tom slučaju nema nikakve sumnje da je vaš obiteljski grb već dovoljno dugo u službi kraljevstva«, ohrabrujuće sam joj se nasmiješila.
»A i prekrašan je«, odgovorila je grofica, »Š bijelim križem na crvenom štitu, okružen zlatnim lancem, š krunom na vrhu!«
»Très distingué«, promrmljao je kralj odsutno. Oči su mu već bile na sljedećoj debitantici koja je čekala svoj red. Stajala je u dovratku na drugoj strani sobe, ali njezini su dijamanti, koji su bacali odsjaj na pozamašan dekolte, obećavajuće sjali.
Odlučila sam se malo našaliti s groficom de Saint-Pol. »Recite mi, zašto ste željeli biti predstavljeni na dvoru?«
»Oh, gošpođo priještolonašljednice, to je nevjerojatna čast!« Njezina je ruka u rukavici poletjela prema prsima, stežući sklopljenu lepezu. »Od šada nadalje moći ću biti u blizini kraljevške obitelji u švakoj službenoj prigodi — a imat ću i priliku šrešti najvažnije dvorške ličnosti Francuske!«
»Jeste li pobožna djevojka?« pitala sam hineći plahost.
»O, da — i veselim se privilegiji da prisustvujem službi na galerijama kraljevske kapele.«
»Još nešto?« Nisam mogla odoljeti; ovo ispitivanje previše mi je nalikovalo na igru, premda nitko nije mogao znati da je igramo.
»Oh, oproštite, tako mi je žao!« Skrila sam hihot iza lepeze; nisam si mogla pomoći, njezino me šuškanje tako nasmijavalo da sam je htjela još slušati. »To što sam predštavljena na dvoru znači da mogu ući u kraljičinu špavaću šobu, ali šada još nema kraljice...« Mlada se grofica prirodno zacrvenjela ispod rumenila na obrazima. »Nadam še da ću jednog dana imati tu čast, zadovoljštvo i privilegiju kad vi budete kraljica Francuške.«
»Lijepo rečeno«, rekla sam, a to sam doista i mislila.
Netko bi mogao pomisliti da su mi dani prolazili ugodno, u veselju i zadovoljstvu. Zapravo, bili su pretrpani ceremonijama — vjerskim, gastronomskim i društvenim. Uz predstavljanja na dvoru, mrzila sam cercles — još jednu banalnost života u Versaillesu. Razne dame okupile bi se u mom salonu, u nekoj vrsti neformalnog društvenog kruga; kao prijestolonasljednici pripala mi je čast glumiti domaćicu, a od mene se očekivalo da razgovaram ponaosob sa svakom od njih. Grofica de Noailles nikada se nije umarala vodeći me kroz cercles kao da sam lipicanac dresiran u Španjolskoj školi jahanja u Beču. Morala sam izbjegavati bilo kakvo generaliziranje; umjesto toga od mene se očekivalo da kažem nešto uljudno (i prilično specifično) svakoj gošći, a bilo je zamorno smišljati toliko različitih dosjetki.
O, kako sam poželjela zaurlati; »Ma, koga briga!« Jedino što mi je preostalo bilo je šaliti se na račun ceremonija, žena, a pogotovo otmjene madame Etiquette. Naposljetku sam popustila iskušenjima, razmišljajući da, ako se već moram pokoriti takvoj stezi, barem ću se pritom pokušati nekako zabaviti. I zato ću prije cerclea mučiti svoju dame d’honneur glupim pitanjima, pretvarajući se da pripremam zalihu primjedbi posebno smišljenih za svoje gošće. »Koji je prikladan protokol, gospođo grofice, za obraćanje dami koja je rumenilo na obrazima razmrljala tako da više ne nalikuje na jabuke, nego na kruške?« Ili: »Ako je tako važno pronaći nešto osobeno za svaku gošću, što bih trebala reći vojvotkinji da la Rochefoucauld koja uvijek žvače otvorenih usta? Bih li je trebala upozoriti na to?« Vrijedilo je dati si truda izmišljanjem takvih lakrdijaških pitanja samo da bih čula zgroženi odgovor madame de Noailles i vidjela kako joj uši crvene od zgražanja.
Gospođice tantes, te majstorice umjetnosti médisance, naučile su me kako domišljato bocnuti metu koja ništa ne očekuje. Izrugivanje mi je olakšavalo teret djevičanstva, a utjehu sam pronašla i u smijehu i podbadanju. Moje žrtve nisu mogle vidjeti kako se hihoćem ili prevrćem očima iza lepeze.
Posebno su mi zabavne bile postarije dame jer tako su očajno pokušavale vratiti mladalački izgled da je to bio raison d’être debele dvorske šminke. Istaknuti krugovi na njihovim obrazima podsjećali su na suhe šljive, a na nekim ženama kojima očito nije preostala ni sjena nekadašnje ljepote, umjetno rumenilo bilo je tako nespretno naneseno da su te ostarjele aristokratkinje nalikovale na siromašne pariške prodavačice koje su, kako su mi rekli, trljale obraze jeftinim crnim vinom jer nisu sebi mogle priuštiti rumenilo. U nekim prilikama, kad bih se jako dosađivala, skrila bih lice lepezom tako da su ga mogle vidjeti samo neke dame, a onda oponašala ljuljanje pijanca (onako kako sam to zamišljala, jer nikada nisam vidjela kako to zapravo izgleda) i kolutala očima u dosadi.
Jednog sam dana primila neku novu groficu. Moje su se dame rasporedile oko mene poput latica na ruži, uključujući knjigama sklonu madame Campan, koja je dok je bila mademoiselle Genet čitala gospođicama tantes, premda je bila samo tri godine starija od mene.
Krajičkom oka zamijetila sam kako grofica de Noailles klima glavom te spušta i podiže pogled kao da prati muhu u letu. Te čudne kretnje pratio je niz još neobičnijih pokreta. Nisam mogla razumjeti ništa od toga. Što je to tako uzbudilo groficu? Sinulo mi je da te bijesne kretnje nisu upućene meni, nego nekome iza mene; zato sam se okrenula vrlo polako kako bih pogledala svoje dame — i ugledala madame Campan, kojoj su preklopi bijele kape bili pričvršćeni na vrhu.
»Vaši naušnjaci, Henriette!« šapnula sam iz kuta usana.
»Qou? Što?« prošaptala je. »Ne razumijem što želite reći.«
»Vaši naušnjaci!« ponovila sam malo glasnije. Pokušavajući suspregnuti smijeh, dodala sam: »Zar ne znate da pravila ponašanja nalažu da na primanju morate imati spuštene naušnjake, poput kokera španijela? Spustite naušnjake jer će u suprotnom grofica de Noailles dobiti moždani udar!«
Drugi izvor oduška pronašla sam u jahanju u lov s prijestolonasljednikom i kraljem. Nakon prvog iznenađenja, kad sam dovezla kočiju, uzbuđenje je splasnulo. Zato sam naručila konja, osedlana i s prikladnom opremom i plaštem, kako bih im se mogla pridružiti, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zato da mogu potjerati konja u galop kao što sam činila sa svojim ponijem kad sam bila mala. No, naravno, u takve ekspedicije nisam mogla poći sama; pravila dvorskog ponašanja nalagala su da me prate moje dame. Ali neke od njih bojale su se konja, a nijedna nikada nije jahala čak ni postrance, a kamoli u muškoj odjeći: kaputu s repovima, hlačama do koljena i čizmama, kao što sam to ja činila.
Ljutilo me to što kraljevska lovačka družba često bezobzirno gazi usjeve u potjeri za lovinom, ne mareći za štetu koju nanosi seljacima. Cesto sam inzistirala na tome da cijela pratnja promjeni smjer kako ne bi izgazila žitna polja. Naknada koju je Papa Roi davao tim jadnicima za upropaštene nasade bila je tako mizerna da sam je na svoju ruku dopunjavala iz svoje plaće.
Odsutnost milosrđa u Versaillesu gadila mi se. Maman je svoju djecu naučila da suosjećaju sa svojom braćom kršćanima u nevolji, neovisno o njihovu društvenom položaju. Pokušala sam dati primjer, ali dvorjani su bili previše uvjereni u svoju superiornost da bi ponudili pomoć ikome tko nije bio rođen kao grof ili vojvoda. Čak su okrenuli leđa seljaku kojega je ranio preplašeni jelen tijekom lova u blizini Fontainebleaua. Čovjek je kopao jarak kad je životinja, koju su tjerali deseci galopirajućih konja, udarila u njega velikom silinom i rogovljem mu probila trbuh.
Papa Roi zauzdao je konja i zaustavio se na nekoliko trenutaka, zabrinuta lica. Pa ipak nije učinio ništa kako bi čovjeku olakšao patnje. Bilo mi je neugodno i jako me rastužilo to što nije obitelji ponudio ni novčića, a kamoli da je poslao nekoga po liječnika.
»Evo, gospođo.« Kleknula sam uz ženu koja je ležala na tlu i podignula joj glavu. »Vašemu mužu je najpotrebnije da budete snažni sada, kad je on slab. Dišite«, poticala sam je dok nije udahnula mirišljavu sol. Plakala sam dok sam je gledala tako potresenu, pokušavala sam zamisliti kako će se snaći, hoće li izgubiti supruga. Poslala sam nekoliko članova svoje pratnje u Fontainebleau po kraljevske kirurge. Kad su liječnici stigli, položili su ranjenika na nosila i odnijeli ga u skromnu kolibu gdje sam upalila vatru, stavila kotlić na ognjište i skuhala lonac kave. Njihova nastamba s podom od utabane zemlje i zidovima od blata i slame podsjetila me na neka mjesta koja sam posjetila kad sam išla dijeliti milostinju s Maman. Gledala sam prijezirne izraze na licima dvorjana i zahvalne na licima domaćina. Moji su čuvari bili na oprezu, a moje dame mislile da se ponašam budalasto. Ali ja sam znala da mi Bog ne bi oprostio kada bih okrenula leđa čovjeku u nevolji.
Prije nego što sam napustila kolibu, uručila sam ranjenikovoj ženi svoju vreću sa zlatnim écusima. Njezine blistave oči, zahvalne ne samo zbog novca, nego zbog mog suosjećanja, bile su jedina zahvala koja mi je trebala. Nakon nekoliko dana poslala sam glasnika da se raspita za seljakovo zdravlje. Rekao je da će se oporaviti, ali da će proces ozdravljenja biti dugotrajan i bolan. Proći će nekoliko mjeseci prije nego što bude u stanju prehranjivati obitelj plodovima svog rađa. Razgovarala sam sa svojim djeliteljem milodara i naredila da svakog tjedna nose košare s hranom — s peradi, kruhom, sirom i vinom — sve dok se bolesnik potpuno ne oporavi.
Zašto je, pitala sam poslije prijestolonasljednika, takvo kršćansko milosrđe strano pripadnicima francuskog dvora? Ali Louis Auguste je samo promrmljao kako Bourbonci ne provode toliko vremena među svojim podanicima kao Habsburgovci. A ipak sam ga vidjela kako djeluje u skladu sa svojim čovjekoljubivim porivima i to mi je ugrijalo srce. Bilo je još nade za Francusku.
Ubrzo se počelo govorkati po dvoru kako prijestolonasljednica sudjeluje u lovu i pokazuje sklonost jahanju u odjeći koja nalikuje na vojničku odoru — a takvo ponašanje očito nije bilo comme il faut. Još su neke pripadnice kraljevske obitelji povremeno jahale u lov — zapravo, madame Adélaïde bila je vješta jahačica — ali moj je neugodni položaj bio jedinstven. Zato je bilo samo pitanje vremena kada će doći kraj mojoj razonodi. Gospođa de Noailles je to spriječila, izjavljujući da je čak i brži kas previše naporan za prijestolonasljednicu, koja bi mogla zanijeti svaki trenutak. Nisam se usudila bogohuliti izjavom da bi me takvo začeće stavilo u isto društvo s Djevicom Marijom. Ali grofica je ustrajala na tome da, ako se i dalje želim družiti s lovcima, trebam jahati na magarcu.
Na mojoj prvoj takvoj pustolovini poslušno sam se vukla na magarcu, umirući od dosade, sve dok se životinja nije spotaknula o korijen i zbacila me tako da sam sletjela na dobro obloženu derrière — buć, ravno usred lokve. Moje su dame sjahale sa svojih magaraca uzdišući i pohitale mi pomoći.
»Zašto se smije?« pitala se vidljivo zbunjena vojvotkinja de Ventadour. »Ta blatnjava je od glave do pete.«
»Ma, nimalo mi ne smeta blato!« rekla sam između napadaja hihotanja. »Čini mi se da mi boja odgovara, zar ne? Sljedeće sezone naručit ćemo svilu točno ove nijanse iz Lyona i nazvat ćemo je >boue de la chasse< — lovačko blato! Vojvotkinjo«, rekla sam, pozivajući nesigurnu ženu bliže, »požurite do grofice de Noailles i pitajte je što nalažu pravila lijepog ponašanja kad prijestolonasljednica padne s magarca!«
Listopad, 1770. godine

Vaše Carsko Veličanstvo!
Dogovorio sam suradnju s trima osobama u prijestolonasljedničinoj službi: s jednom njezinom pratiljom i dvojicom slugu koji će mi od sada davati potpuna izvješća o zbivanjima. Nadalje, svakodnevno pratim njezine razgovore s abbé Vermondom, od kojega ne skriva ništa. Usto, markiz de Durfort, koji je u njihovoj službi, izvješćuje me o svim njezinim razgovorima s tetkama. Također imam izvore informacija o razgovorima tijekom posjeta kralju. Uza sve to, tu je i moj osobni nadzor njezina ponašanja tako da nema trenutka u danu kada nam nisu dostupne informacije o tome što je prijestolonasljednica rekla, učinila ili čula. Poduzeo sam tako opsežnu akciju jer znam kako je za duševni mir Vašeg Veličanstva nužno da budete potpuno obaviješteni čak i o najsitnijim pojedinostima.
U skladu s time, moram Vas izvijestiti o sljedećem: gospođa prijestolonasljednica stavlja se u opasan položaj slijedeći savjete gospođica tantes, svojih tetaka. Mi moramo ponijeti teret krivnje za to jer smo predugo djelovali u uvjerenju da su tri djevičanske kćeri oslonac u izdajničkim morima francuskog dvora. Ispalo je upravo suprotno.
Gospođice poništavaju sve dobre kvalitete očaravajuće princeze jer se one, u nedostatku načela i promišljenosti (da ne dodajem manjak bilo kakvog spomena vrijedne izobrazbe) ponašaju na krajnje sramotan način i potiču prijestolonasljednicu da ismijava druge i igra se s njima kao mačka s igračkom na uzici. Mačka, naravno, pojma nema zašto je ljudima njezino ponašanje tako zabavno niti je svjesna da manipuliraju njome kako bi se zabavile. Što je uzrok takvom postupanju? Mogu samo nagađati da one, kao žene najvišeg ranga na dvoru nakon kraljičine smrti i dolaska prijestolonasljednice, ne uživaju u tome što su pale u sjenu, pogotovo zbog nekoga tako mlada.
Nije im dovoljno ni to što utječu na prijestolonasljedničino ponašanje i okreću je protiv drugih dvorjana, nego je i huškaju protiv sebe samih. Gospođica Adélaïde i gospođica Sophie pokušavaju joj ogaditi gospođicu Victoire, koja je nedvojbeno najbolja od njih, princeza s najviše osobnosti i najmanje zlobe. Na Vaš zahtjev nastavit ću pratiti gospođicu prijestolonasljednicu i slati Vam izvješća.
Vaš pokorni sluga,
Mercy

22. POGLAVLJE


Neprijatelji među nama

KASNA JESEN 1770.

U nedostatku bračne intime, prazninu sam popunila drugim aktivnostima, a najvažnija je bila izopćenje kraljeve metrese koja se slizala s vojvodom de la Vauguyonom i omraženim vojvodom od Aiguillona, Emmanuelom-Armandom de Richelieuom. Još od ljeta, kad su mi tetke savjetovale da se riješim gospođe du Barry, uz teške sam muke pokušavala smjestiti to stvorenje onamo gdje mu je mjesto. Znala sam da mi se i dalje ruga iza leđa, a ljutilo me to što Papa Roi zacijelo uopće ne zna za njezinu izopačenost. Kad je du Barry bila u društvu svojega ljubavnika, na svijetu nije postojao nitko osim nje. Potpuno je opčinila kralja svojim očima, osmijehom, nakitom i dekolteom.
Uživala sam u prilikama za osvetu, a posebno sam bila ponosna na to kako ju je ponizila moja pratnja u rujnu, kad je dvor otišao u Château de Choisy. Nagurali smo se u malom kazalištu kako bismo nazočili predstavi prema kraljevu nalogu; neke su moje dame zauzele mjesta u prvom redu a široke su im se suknje gužvale oko njih, opasno blizu posuda s upaljenim bakljama. Du Barry je ušla u salu sa svojom užom pratnjom kad smo mi već bili sjeli a svijećnjaci se već podignuli te zahtijevala mjesto za sebe. E pa ne može se tako s voj- votkinjom de Gramont! Sestra prvog ministra Njegova Veličanstva, vojvode de Choiseula, nije mogla dopustiti tako prostoj ženi da sjedne među nas, bez obzira na njezine dijamante — du Barry je nosila ogrlicu koja je zasjenila sve druge u sali. No, kako je rekla madame Adélaïde, Béatrice de Gramont bila je spremna odbiti groficu bez obzira na to što nosi na sebi ili na to gdje želi sjesti, jer vojvotkinja je svojedobno željela zamijeniti madame Pompadour u kraljevu krevetu. Na njezinu nesreću, Papa Roi nije pokazao zanimanje za visoku ženu širokih ramena i riđe kose, a kad se zaljubio u gospođu du Barry, vojvotkinju je obuzela nezaustavljiva zavist.
Prepirka između njih dviju rasplamsala se toliko da je gotovo došlo do udaraca. Smiješila sam se, oduševljena što je kraljeva ljubavnica tako javno ponižena.
No, moj je trijumf trajao tako kratko da sam naprosto ostala bez daha. Sljedećeg se dana to stvorenje požalilo kralju — jecajući, dok joj je poprsje podrhtavalo, barem sam tako čula — a Papa Roi protjerao je vojvotkinju de Gramont na njezino seosko imanje! S moje točke gledišta, ta kazna nije pogodila samo vojvotkinju nego i njezina brata, a ja sam vojvodi de Choiseulu dugovala mnogo.
Vjerovala sam da vojvotkinja nije zaslužila takvu kaznu, ali nisam se usudila otići kralju i reći mu to; kad su u pitanju bile važne stvari, kraljeva me veličanstvenost plašila. Tako sam jednog jutra, nakon što je kralj doručkovao s nama, od tetaka zatražila savjet u vezi s time. Stolići su bili pretrpani hranom jer gospođice su jele neumjereno. Njihove su privatne smočnice bile dupkom pune variva, kobasica, šunke, pita, kruha i kolača. No ja sam došla po savjet, a ne po brioš ili paštetu od pačjih jetara.
»Papa Roi i ja večerali smo zajedno nakon sinoćnjeg kartanja i ja sam ga molila, onako slatko kako ja to znam, da dopusti vojvotkinji vratiti se na dvor. Dolijevala sam mu vino, pustila ga da me drži za ruku, hvalila njegovu vještinu u kavanoli — ne znam što bih još mogla učiniti.«
»Što je rekao?« pitala je madame Victoire. Još je bila u negližeu — jutarnjoj haljini od satenskih vrpci, ukrašenoj izvezenim sićušnim kiticama ruža. Od iste količine materijala za mene bi se dalo sašiti najmanje dvije haljine.
»Ne baš mnogo«, priznala sam. »Nasmiješio mi se pristojno — ne srdačno, nego baš pristojno, jer naučila sam nešto o tim sitnim detaljima — i rekao mi da će razmisliti o tome.«
Gospođica Sophie, kojoj se haljina od zelene svile stapala sa zidnim prostiračem s cvjetnim motivima, nervozno je petljala oko posude s toplom čokoladom. »Je li rekao kada bi mogao dati odgovor?«
»Možda bi bilo najbolje da to za sada ostavimo na miru i pustimo oca da odluči što bi bilo najbolje«, predložila je Victoire.
Madame Adélaïde ustala je i počela hodati nečujnim koracima po živopisnom Aubussonovu sagu. Kružila je po sobi poput ptice grabljivice i naposljetku se ugnijezdila uz moje desno rame. Nagnuvši se k meni s bijelom kapom poput velike puslice od tafta, prošaptala mi je u uho: »Pretvarajte se da je sve u redu, samo kimajte glavom i smiješite se. Moje su sestre glupače i ja ih prezirem. Njihovi savjeti ne vrijede ni pišljiva boba.«
»Znači da stvar moramo čvrsto uzeti u svoje ruke«, rekla je naglas i uspravila se. »Papa ne shvaća što je dobro za njega — a i za Francusku.« U tom sam se trenutku prisjetila jednog noćnog razgovora s prijestolonasljednikom. Rekao je da ga uopće ne čudi što Mesdames tako kritiziraju svog oca, pa zato nije čudno ni to što on o njima nema visoko mišljenje. »On je s mojom bakom, kraljicom, postupao krajnje okrutno«, rekao je Louis Auguste, »otvoreno se hvalio svojom ljubavnicom na dvoru, odbijao pravo Njezinu Veličanstvu da mu se pridruži, a ona se, jadna, osjećala tako poniženo. Naravno da su kćeri stale na njezinu stranu, protiv zabludjelog oca.«
Adélaïde je odšetala do svojih sestara i uzviknula: »Ta žena«, pokazujući prema vratima iza kojih su bile odaje kraljeve metrese, odvojene od njihovih samo trima prostorijama. »Došla je s ulice, a sada se šepiri Versaillesom uz pratnju koja se može mjeriti s našom — ta uobražena razmetljivica! Kao da je jedna od nas! Vjerujem, gospođo prijestolonasljednice, da ste je vidjeli kako se vrzma po dvorcu — s tim malim crnim stvorom koji ju prati kao dresirani majmun! Sigurna sam da ne želite vidjeti kako ovdje svija gnijezdo, mes chères; ta du Barry je zmija kojoj treba odsjeći glavu!«
Često sam viđala paža gospođe du Barry, bengalskog dječaka po imenu Zamor, gotovo mojih godina; uvijek je nosio kaputić i hlače od ružičastog baršuna, a na glavi bijeli turban koji je još više isticao njegovo tamno lice boje stare orahovine. Pratio ju je u stopu, a najčešće je gospodaričinu bijelu put visokim suncobranom štitio od sunca — čak i u dvorcu. Činjenica jest da nitko od kraljevske obitelji nije imao tako egzotičnog slugu, a to je samo po sebi bilo skandalozno — da takva namiguša tako privlači pozornost na sebe. To da bivša madamoiselle Bécu trijumfira, a da je vojvotkinja de Gramont, čija je obitelj već desetljećima bila dijelom dvora, a koja se usto nije dobro osjećala, trebala biti kažnjena tako brzo i okrutno kaznom neprimjerenom prijestupu, to je bilo više nego što sam mogla podnijeti. »Pa što mi je onda činiti, madame Adélaïde?«
»Upotrijebite posrednika — primjerice, vojvodu de la Vrillièrea. On uživa kraljevu naklonost. Ako naš otac ne želi poslušati prijedlog djevojčice koja još nema petnaest godina, bez obzira na njezin položaj, možda će prihvatiti sugestiju jednog od svojih ministara, čovjeka kojega poštuju stotine dvorskih uglednika. Neka vojvoda obavi prljavi posao umjesto vas, draga moja, a meni se čini da bi to moglo uspjeti.«
Sophie i Victoire su se pogledale. Gospođica Victoire debelim me prstom pozvala da sjednem pred nju na nizak, tapecirani tabure.
Sjela sam. Dok je madame Adélaïde bila zaposlena oko vrča s čokoladom, njezina je sestra šapnula: »Prenez soin — pripazite — što vam predlaže naša najstarija sestra. Jer ako vam to nešto znači, gospođo prijestolonasljednice, ni Sophia ni ja joj ne vjerujemo.« Kriomice je pogledala Adélaïde. »Jer prava je istina« — Victoire je rekla još tišim glasom — »da je Adélaïde zla chienne koja želi imati sve pod nadzorom! A tko bi to mogao bolje znati od njezinih mlađih sestara?«
Bila ona kučka ili ne, odlučila sam poslušati savjet madame Adélaïde. Pozvala sam vojvodu de la Vrillièrea, Lujeva dugogodišnjeg ministra odjela za Maison du Roi, to jest kraljevo kućanstvo, na lever istog jutra nakon što je razgovarao s kraljem.
Bio je to postariji gospodin, s podbratkom, ali naočit. Čovjek je volio jarke boje; bio je odjeven u paunovski plavi baršun izvezen srebrnim koncem.
»Na vaš zahtjev rekao sam mu da je vojvotkinja de Gramont bolesna«, rekao je vojvoda.
»I?« upitno sam podignula obrve.
»I Njegovo je Veličanstvo reklo da bi trebalo poslati nekoga u posjet vojvotkinji kako bismo se uvjerili u ozbiljnost njezina stanja.«
»Ali ona jest bolesna!« uzviknula sam. »Strašno je što kralj ne želi vjerovati ženi čija ga je obitelj vjerno služila tolike godine. Mon Dieu, njezin brat jedan je od njegovih najuglednijih ministara!«
Vojvoda de la Vrillière usisao je zrak kroza zube i odmahnuo glavom. »To nije sve«, dodao je nakon neugodne stanke. »Stvar je u ovlasti gospođe du Barry kao... kao kraljeve miljenice... da odluči hoće li vojvotkinji biti dopušteno vratiti se.«
»I?« upitala sam u iščekivanju.
»A ona ne želi dati dopuštenje.« Ministrov podbradak nervozno je podrhtavao. »Gospođo prijestolonasljednice, žao mi je što sam vas ovom prigodom iznevjerio. Predlažem vam da ponovno osobno zamolite kralja. Budite ljubazni kao i inače. Među nama«, dodao je saginjući se kako bi počešao Mops po vratu, »vaš grand-père ne može vam odbiti ništa. Ali morate shvatiti, draga moja, da je Njegovo Veličanstvo čovjek kojega vode njegove strasti. A predmet njegovih strasti trenutačno je grofica du Barry. Štoviše, on nije tip osobe sklone brzim odlukama. Umjesto toga — što izluđuje njegove ministra — voli čekati da se situacija razriješi sama od sebe, što i jest čest slučaj, i tako izbjegava neugodnu zadaću osobnoga djelovanja.« Vojvodin je glas bio tako povjerljiv da sam se osjećala kao da mi govori državne tajne. »Vojvoda de Choiseul, njegov glavni ministar, zapravo je taj koji uistinu upravlja kraljevstvom. Bez njega, gospođo prijestolonasljednice, ne bi nam preostalo ništa drugo doli se zavaravati.«
Nasmiješila sam se, a u glas mi se probio dašak zaigranosti. »Bez gospodina vojvode, ja ne bih bila prijestolonasljednica, monsieur le duc.«
»Ne, bien sûr«, složio se vojvoda de la Vrillière. »Ali Choiseul je nemoćan pomoći vam u ovoj razmirici, premda sam siguran da bi vam rado pomogao kad bi mogao. Grofica du Barry ga prezire, a ja se bojim da bi bilo što rečeno kralju u njegovu ili sestrinu korist donijelo više štete nego dobra. Kao što rekoh«, dodao je ministar glasno pročistivši grlo, »kralja vode njegove strasti.«
Vođena savjetima vojvode de la Vrillièrea, zacrtala sam si posjetiti kralja nakon grand, couverta, javne večere, dva dana poslije. Gledatelji koji su bili prisiljeni stajati tijekom objeda izlazili su iz kraljičina predsoblja uz šuškanje svile i topot crvenih potpetica, dok su sluge uklanjali taburee iz sredine prostorije, gdje su sjedile vojvotkinje. Njihov im je položaj donio povlasticu da mogu sjediti tijekom službenih dvorskih ceremonija.
Apelirala sam na Njegovo Veličanstvo kao na čovjeka koji je osjetljiv na slabosti žena — svih žena, jer moja je molba bila u korist moje dame, vojvotkinje. Ali Papa Roi nije se dao. »Gospođo, mislim da sam već rekao kako ću vam dati odgovor kad za to dođe vrijeme.«
Ipak sam osjetila lagan drhtaj u njegovu glasu i odlučila ga iskoristiti, odlučna u namjeri da me ne odvrati ono što su gospođice tantes zvale očevom tvrdoglavošću. Zauzela sam stav, ali uz tako umilan smiješak za koji sam bila sigurna da može smekšati i najtvrdokornije srce. »Ali, Papa Roi, čak i da ostavimo po strani čovječnost i pravdu, zamislite kako bi me ražalostilo da žena koja je pripadnica mog kućanstva umre u vašoj nemilosti.«
Kralja Luja kao da je posramio moj prigovor. Krajevi njegovih velikih usta opustili su se, a vatra u njegovim očima stišala se do blaga tinjanja. »Eh, bien, ma petite, uistinu me dira to što ste tako zabrinuti za našu dobrobit. Et je te promets — obećajem ti — da ću ti uskoro udovoljiti te da ćemo svi moći mirno spavati čiste savjesti.«
Oči su mi se orosile zahvalnošću. Podignula sam se na prste i poljubila ga u obraz. Mirisao je na mošus. » Gramerci, grand-père. Sad mi je sasvim jasno zašto vas zovu Luj le Bien-Aimé — Omiljeni!« Dobro sam pamtila ulomke razgovora koje sam čula tijekom beskrajnih partija kavanole — kako ga francuski narod više ne obožava jer vidi da je izgubio vezu s podanicima, kako će ih povećanjem poreza dovesti do gladovanja samo zato što želi kupiti nov dvorac ili dijamantnu ogrlicu za madame du Barry.
Zaspala sam sa smiješkom na licu. Pobijedila sam u prvoj rundi; sad je na mojoj protivnici bilo da iskusi kako se kolo sreće okreće.
Stotine svijeća od pčelinjeg voska veselo su treperile na visokim svijećnjacima u Dvorani zrcala i bacale bezbrojne odsjaje na zrcala i prozore koji su gledali na cvjetnjake. Kroz prozore su se nazirali nizovi stožastih živica koje su ograđivale aleje posute šljunkom, siluete na tamnom listopadskom nebu. U pretrpanoj plesnoj dvorani živahan orkestar, a pogotovo prva violina, otežavali su prisluškivanje povjerljivih razgovora (i njihovo vođenje), a to je često bila jedna od prednosti bala pod maskama. Premda se činilo da svatko prepoznaje prijestolonasljednicu, ma što odjenula, najviše sam voljela vezati masku za lice vrpcom umjesto da je pridržavam na štapiću. Te večeri nosila sam masku venecijanskog stila, od papirmašea presvučenog ledenoplavim satenom, ukrašenu bijelim dijamantima i sitnim biserjem. Na vrhu frizure, kao da je sieur Larsenneur nije dovoljno nakovrčao i istegnuo uvis, nosila sam tri pera bijele čaplje koja su se uvijala i lelujala na najmanji pokret glavom.
Imala sam svoju debitanticu na koju sam trebala paziti, prvi put u životu uživajući u dadiljanju mlađe sestrice. Potapšala sam groficu Saint-Pol po ramenu lepezom da bih joj privukla pozornost, jer njezin je oduševljeni pogled bio usmjeren na drugu stranu. »Kako vam se sviđa vaš prvi bal à Versailles?« upitala sam.
Škiljila je u mene; barem sam tako mislila, jer to nije bilo lako vidjeti kroz proreze za oči na krinki. Prekrivena zelenim i jantarnim perjem, krinka ju je učinila sličnom sovi. »To je nešto najveličanštvenije što šam vidjela u životu!« oduševljeno je rekla. »Kakvi plešovi!« Položila je ruku na prsa kako bi pokazala topazni prsten. »Tata mi ga je darovao za moj prvi kraljevški bal«, rekla je sanjarskim glasom. »Mislite li da bih šmjela zaplešati?« pitala je kao da je to bilo rezervirano samo za rijetke smrtnike.
»Naravno da ćete zaplesati«, veselo sam je uvjerila. Nije bila ljepotica, niti će to ikada biti. Ali bila je mlada i voljna. A ja sam baš znala gospodina koji će joj biti galantan partner. Srećom, u veseloj gužvi moj mi se šurjak zavodničkog duha našao na dohvat ruke. Potegnula sam ga za rukav kaputa od moarea koraljne boje. Grof d’Artois naglo se okrenuo prekinuv.ši intimnu konverzaciju s vrlo privlačnom, a i znatno starijom markizom. »Excusez-moi, gospođo«, ispričala sam se kradući grofa. Izgledao je mračno. A još više se smračio kad sam rekla: »Mogu li vam predstaviti svoju novu štićenicu, groficu de Saint-Pol? Učinili biste nam najveću čast kad biste joj se pridružili u gavoti.« Pokazala sam lepezom prema plesnom podiju, pa potajice pogledala madame du Barry među nekoliko pratioca. Ne, gavota neće valjati. Njezin je ritam bio prebrz za ono što sam planirala.
Uz kratku ispriku od prenaglašeno narumenjena dvorjanina posudila sam štap za šetnju ukrašen vrpcom; ionako mu je služio samo za afektiranje. Ritmički sam udarala o pod dok u cijeloj dvorani nije zavladala tišina. Zatim, privukavši pozornost orkestra, naručila sam starinski i klasični — a i spori — ples: pavanu.
Znala sam koliko kraljeva miljenica voli plesati i da neće moći odoljeti. A tih nekoliko trenutaka tišine omogućilo mi je šapnuti grofici de Saint-Pol: »Vidite li onu ženu u safirnoplavoj haljini?« Diskretno sam je pokazala lepezom. »Oui, ona s nakitom od rubina i smaragda, svijetlom plavom kosom i frizurom nalik na moju. Neopisivo bi me usrećilo da pažljivo poslušate što razgovara sa svojim partnerom na plesnom podiju. Pokušajte zapamtiti sve što čujete — a poslije ćemo porazgovarati o tome, nasamo.«
Mlada se grofica jedva uspjela suzdržati. »Razgovarat ćemo našamo, šamo vi i ja?«
»Kao sestre, oui. « Stisnula sam joj ruke. »Bonne chance. I, zaboga, uživajte!«
Zatim sam zgrabila za ruku grofa d’Artoisa i šapnula mu u uho: »Plešite što možete bliže uz du Barry. Ona uvijek pravi spektakl; a dok svi muškarci budu gledali u nju, njihove će partnerice gledati u vas.«
Bio je dovoljno bistar da bi znao kako nešto kanim, ali i dovoljno tašt da bi shvatio pravu vrijednost mog prijedloga. Grof d’Artois ponudio je ruku nevinoj mladoj madame de Saint-Pol i odveo je do ruba plesnog podija.
U sobi prepunoj tisuća hedonista, nitko nije primijetio kako su se dvije mlade žene iskrale na terasu. Prijestolonasljednik je već odavno bio nestao. Skrio bi se u sjenu čim bi glazbenici uzeli gudala. Slabije vidi čak i od grofice de Saint-Paul, tako da nikada ne bi mogao istodobno rukovati lornjonom i maskom. Osim toga, uvijek je tiho brojio korake i taktove, gazio mi po prstima i haljini.
Večernji je zrak postao svježiji; grofica i ja prekrižile smo ruke kako bismo se ugrijale, premda su nam izrezi na haljinama bili tako veliki da nam to nije previše pomoglo. Uhvatila sam groficu za lakat i povela je u kut terase koji je bio posebno mračan. »Onda, što ste čuli?«
»Bila je jako ljuta«, odgovorila je djevojka, kao da je zaprepaštena što žena koja uživa sve te blagodati može biti ljuta. »Najprije je plešala š nekim malim čovjekom koji je izgledao kao majmun ...«
»Vojvoda de la Vauguyon«, prekinula sam je. »Imao je žuti kaput, oui?«
Kimnula je glavom. »>Objavljujem rat!< rekla mu je, a onda još i to da neće dopuštiti da je nadmaši četrnaeštogodišnja djevojčica. «
»Ne želi da je nadmaši četrnaestogodišnja djevojčica«, ponovila sam. To se očito odnosilo na mene. I moju pobjedu kad sam vojvotkinju de Gramont uspjela vratiti na dvor.
»Zatim je rekla vojvodi da še pokušala šprijateljiti š vama — odnosno, četrnaestogodišnjom djevojčicom, a mišlila je na vaš.«
»Laže!« uzviknula sam. »Osim ako ne misli da je ljubaznost donijeti bezveznu bižuteriju kao svadbeni dar. Čula sam kakvim me nadimcima zove.«
»Tko je ona?« upitala je grofica de Saint-Pol.
»Kraljeva miljenica«, prosiktala sam. »Ljubavnica. A nije u stanju prihvatiti činjenicu da ne može biti iznad buduće francuske kraljice, ma koliko ležala pod Njegovim Veličanstvom.« Protrljala sam ruke kako bih se ugrijala. »Vratimo se unutra. Smrznula sam se. Osim toga, želim čuti što je bilo dalje.«
Kakva je to promjena bila iz gotovo jezivo tihe terase i svježeg noćnog zraka vratiti se u Dvoranu zrcala koja je odisala znojem i parfemima, s tisućama brbljavih glasova koji su se naprezali nadglasati orkestar. Uspjele smo se probiti do dijela dvorane u kojemu su grofica i njezini obožavatelji, zvani »baristi«, napravili svoj improvizirani vlastiti dvor. Odsjaj svjetlosti svijeća u kutovima dvorane mijenjao je boje odjeće, tako da me je bilo teže prepoznati, a naše maske, uz strateški upotrijebljene lepeze, omogućile su nam da neopaženo stignemo do svoga odredišta.
Tako nezamijećene, licima okrenute zidu, a leđima kružoku kraljeve metrese, mogle smo prisluškivati njihove razgovore.
Njezin paž, Zamor, čiji je bijeli turban jedva dosezao do grofičine brade, stajao joj je uz rame i u sporu, metodičnom ritmu hladio je lepezom od čapljinih pera na dugu dršku.
»Dječica su prestala piškiti u krevet.« Bila je to ironična primjedba vojvode de la Vauguyona. »Pa se dečko ponaša kao da je tek uskočio u hlačice i razigrao se.«
Primila sam mladu groficu pod ruku i povela je dublje u sjenu uza zid te nas namjestila tako da im možemo bolje vidjeti lica. »Oh, pa ovo je kao pravo špijuniranje!« prošaptala je smušeno. »Recite mi, molim vaš, tko je onaj gošpodin š velikom glavom, malim ušima, šitnim očima, višokim čelom, rijetkom košom i bez vrata?«
Suspregnula sam smijeh iza lepeze. Nisam mogla sebi dopustiti ni najmanji hihot. Cijela je francuska aristokracija mogla prepoznati prijestolonasljednicu po njezinu smijehu. »O, oui, mislite li na čovjeka što nalikuje na krastaču. To je, ma petite amie, vojvoda d’Aigullon. A i ljigav je poput životinje kojoj nalikuje.«
»Pa, prijestolonasljedniku je šesnaest godina«, čule smo kako vojvoda d’Aigullon prezrivo prede. »Dovoljno da bi shvatio da je muškarac, a ne dojenče.« Palcem i kažiprstom skinuo je pahulju s manšete smeđeg baršunskog kaputa — odlutalo perce koje je palo s grofičine perjanice.
»Prema onome što čujem, još nije muškarac!« Kraljeva miljenica pljesnula je rukama oko one stvari i grohotom se nasmijala. »Koliko još dugo Francuska može čekati na prijestolonasljednikova malog prijestolonasljednika?«
Vojvoda de la Vauguyon nasmijao se od srca. »Oštroumno zapažanje, gospođo grofice! Nitko se u domišljatosti ne može mjeriti s vama na cijelom dvoru.« Trebalo mu je nekoliko trenutaka da dođe do daha. »Njime upravlja l’Autrichienne, to vam je poznato. Na njezinu žalost, dečko je i dalje na mojoj uzici. Našoj uzici«, ispravio se kliknuvši grofici du Barry i vojvodi d’Aiguillonu.
Kao da nije bilo dovoljno to što je u dvorani vruće, osjetila sam kako me zahvaća napadaj vrućine i kako mi krv ključa, čak mi se i gola koža na rukama i poitrine osula od nervoze.
Madame du Barry odsutno je namjestila dojku koju joj je smijeh napola istjerao iz tijesno pripijena steznika. Bilo je očito da to stvorenje nema mjere kad je u pitanju javno pokazivanje svojih bujnih čari. Pitala sam se kamo je nestao kralj. Čak ni on, kome je uspijevalo grofičino vulgarno ponašanje vidjeti kao očaravajuće, ne bi bio previše oduševljen da vidi što čini s prsima na takvu javnom mjestu.
»Znate, mnogi na dvoru misle da je to dijete privlačno, ali ja ne vidim zašto.« Afektirano, aristokratsko šuškanje pri govoru gospođe du Barry postalo je još naglašenije. »Kao prvo, ja ne vidim ništa privlačno u crvenoj kosi, debelim usnama, žućkastome tenu i očima bez trepavica. Da takva nazoviljepotica nije potekla iz austrijske kraljevske obitelji, uvjeravam vas da nikada ne bi postala predmet divljenja.«
Kako li se samo grofica usudila rugati mojemu izgledu? Čeljust mi se objesila u šoku. Nikad me još nisu tako uvrijedili. Primila sam ruku svoje sirote družice i stisnula je tako jako da je jadna mala grofica de Saint-Pol gotovo jauknula od boli.
Madame du Barry češkala je namazane usne rubom otvorene lepeze, a ta joj je gesta davala koliko zavodljiv, toliko i zamišljen izraz. Oči su joj intenzivno blistale. »Et alors... vojvoda de Choiseul, u svojoj znamenitoj mudrosti i dalekovidnosti, dogovorio je brak tih mališana. Pitam vas, gospodo, kakav je to glavni ministar? Da sam ja kralj — ili da mu mogu doprijeti do uha... ili kojeg drugog osjetljivog dijela tijela...« Zlobno je zahihotala. »Otpustila bih čovjeka koji bi mi tako usvinjio potomstvo.« Glas joj je obilovao gorkom zajedljivošću. »Ne samo da koristi svaku priliku kako bi me podsjetio da sam nekoć bila samo grisette, nego tu je i njegova neotesana sestra, Gramontica, da ne spominjem, mes amis, da govorimo o ministru koji potajno potiče parlament i Parižane da potkopavaju kraljev autoritet i inzistiraju na pravu na samoupravu! Govorimo o ministru koji je budalasto obećao poduprijeti Španjolce u njihovu ratu protiv Engleza za bezvezan otočić blizu Južne Amerike. Naravno, Francuska će biti uvučena u nered čim počne rika topova. A Luj se već žali da su riznice prazne zbog Sedmogodišnjeg rata. Takav ministar — kad bi se mene pitalo — ukrcao bi se na kola koja će ga odvesti daleko od Versaillesa prije kraja godine.« Kroz prozor se zagledala u kovidac suhog lišća nošena povjetarcem među cvjetnjacima. »A da sam ja kralj, ustoličila bih nekoga tko bi stvarno na srcu imao moje interese. A ta bi osoba bila...« kružila je kažiprstom u koncentričnim krugovima i na kraju ga uperila u ambicioznog vojvodu d’Aiguillona. » Vi.«
Upravo tada, živahna je gavota završila. Primila sam groficu de Saint Pol za zapešće i stavila prst na usta. Zatišje između dvaju plesova prijetilo je otkriti naš položaj.
»Boutez en avant!« du Barry je kratko rekla svoj moto. »Idemo dalje.« Kad je iskoračila iz sjene, njezina je predivna smaragdno-rubinska ogrlica na svjetlu odbijala tisuće svjetlucavih iskrica. Baristi su se raspršili, prepuštajući samo Zamoru da slijedi groficu na svojim kratkim nogama, sve dok i njega nije progutala masa slavljenika.
»Mon Dieu!« uzdahnula je grofica de Saint-Pol. »Nišam imala pojma da je na dvoru tako uzbudljivo!« No potom čak ni maska nije mogla skriti kako joj se izraz smračio i ispunio zabrinutošću. »Nije li to izdaja?« prošaptala je. »Hoćemo li reći kralju?«
Odmahnula sam glavom. »Nažalost, mislim da ne možemo poduzeti ništa u vezi s time što smo noćas čule. Samo očajavati. I nadati se — očajnički se nadati — da se to neće dogoditi. Grofica je uvjerena da može dobiti sve što poželi zato što zadovoljava kralja. Ali«, rekla sam gledajući kako se oblikuju redovi za menuet, »njezin utjecaj neće vječno trajati i ona to zna. Ne, neće, ako se mene pita.«
Gospođa du Barry objavila mi je rat — zbog, pretpostavljala sam, moje sposobnosti da uvjerim kralja da dopusti bolesnoj vojvotkinji de Gramont vratiti se na dvor. Nije još znala da sam bila spremna odgovoriti na njezin izazov.
Ako želi rat, dobit će ga.

23. POGLAVLJE


Promišljanje i prosvjedovanje

Manje od dva mjeseca nakon proslave mojega petnaestog rođendana ostvarila se želja madame du Barry. Nakon mnogo godina vjerne službe kralju, na Staru godinu, 31. prosinca 1770. vojvodi de Choiseulu naredili su da se povuče u Chanteleup, svoj dvorac na selu. Srce mi je bilo slomljeno, a bila sam i ljuta. Njegova me politička i diplomatska strategija dovela ovamo, uzdignula me od najmlađe austrijske nadvojvotkinje do toga da uskoro postanem kraljica Francuske. Očiju vlažnih od suza oprostila sam se s njime i zahvalila mu za sve što je učinio. Nisam očekivala da ću ikada upoznati nekoga njemu sličnog, a takvu osobu zasigurno neću pronaći u ambicioznom i slatkorječivom vojvodi d’Aiguillonu kojega je kralj imenovao Choiseulovim nasljednikom. Imala sam neobjašnjiv osjećaj da je baš grofica du Barry bila ta ljubavnica vojvode d’Aiguillona o kojoj su kružile glasine. Uživajući u svojoj pobjedi, preselila se u još grandioznije odaje. Njezine nove sobe bile su tajnim stubištem spojene s kraljevima. Sjećanja na očevu dugu ljubavnu aferu s glamuroznom princezom Auersperg preplavila su mi um: majčine tihe suze, mrka lica, lažni osmijesi, laži. Osjećala sam odvratan okus u ustima.
Sročila sam kratko pismo za Maman o stanju stvari, obavijestila je da je kralj zamijenio Choiseula vojvodom d’Aiguillonom i održao lit de justice na kojem je ukinuo nekadašnje parlamente, to jest sudska tijela iz raznih pokrajina. Parlamenti su prije bili neovisni o kraljevskoj vlasti, što je značilo da mogu staviti veto na zakone koje bi donijela kruna. Papa Roi tada je naredio osnivanje novog parlamenta, a njegov je potez bio toliko autokratski da su se prinčevi po krvi, njegovi rođaci Condé i Conti te vojvoda od Orleansa odbili pojaviti prosvjedujući protiv kraljeve samovolje. Luj ih je protjerao zbog tog neposluha. Prosvjedima se pridružila još nekolicina vojvoda, pa je desetak njih također prognano.
Uopće nisam shvaćala politiku, samo sam majci kao papiga ponavljala ono što sam čula. Moj suprug bolje se razumio u to, no čak je i on teško mogao objasniti postupke svojega djeda. Znala sam samo da je sve počelo otpuštanjem jednog od mojih malobrojnih prijatelja i austrijskih savjetnika u Versaillesu. Gubitak Choiseula učinio me odlučnijom nego ikad da stanem na kraj madame du Barry. Ali zaklela sam se da ću to učiniti u tišini.
17. ožujka, 1771.

Njezinu Kraljevskom Veličanstvu Mariji Terezi!
Monsieur le dauphin, koji se donedavno činio nesvjesnim trenutačnih urota ili ravnodušnim prema njima (a možda i oboje), naglo je izrazio strašan prezir prema svojemu mentoru, vojvodi de la Vauguyonu i grofici du Barry. Njegov je prezir bio usmjeren i prema vojvodi d’Aguillonu te svima koji pripadaju njihovu društvu. Naravno, kralju je na to skrenulo pozornost na očiti izvor, zajedno s naznakama da je tu promjenu potaknula madame la dauphine, za koju su baristi uvjereni da mota prijestolonasljednika oko malog prsta. Obaviješten sam da kralj vjeruje u tu promidžbu i nezadovoljan je.
Na temelju toga, prijestolonasljednica se obratila kralju i sa sebi svojstvenim dostojanstvom rekla mu kako joj je žao što njezinu grand-pèreu nije dovoljno stalo do nje da bi joj izravno dao do znanja što ga je moglo učiniti zadovoljnim ili nezadovoljnim. Iznenađen, kralj se činio izrazito posramljenim, izbjegavao je sve potankosti i uvjerio madame la dauphine da ju smatra dražesnom i voli je svim srcem; poljubio joj je ruku, zagrlio je i uvjerio da se slaže sa svime što je upravo rekla. Kraljevo vrlo neugodno ponašanje rezultat je njegova slabog karaktera i navike da nikada ne prekorava svoju djecu. Radije bi podnosio ono što mu se ne sviđa nego to popravio izravnim sukobom.
Vaš ponizni sluga,
Mercy

***

31. ožujka 1771.

Vaše Carsko Veličanstvo!
Unatoč sadržaju mojih službenih poruka, Vašem je Veličanstvu gotovo nemoguće posve pojmiti užasnu zbrku koja ovdje posvuda vlada, osobito nakon odlaska vojvode de Choiseula koji je, zbog kraljeve slabosti, bio istinski vladar Francuske.
Prijestolje je potonulo u nedoličnost, pretjerane ovlasti kraljeve miljenice i zlobu njezinih pristaša. Sve odluke koje se ovdje donose ovise o hirovima maîtresse en titre te o spletkama nekolicine ministara i dvorjana. Narod se prepušta ogovaranjima i raspačava satiričke tiskovine u kojima ni kralj nije pošteđen. Versailles je postao središte laži, mržnje i osvete; sve je pod utjecajem spletki i osobnih mišljenja te se čini da je napustio svaku dobrotu.
Moram, ipak, zamoliti Vaše Veličanstvo da se i samo posluži lukavstvom. Prijestolonasljednica je počela sumnjati da autor ovih redaka obavještava Vaše Veličanstvo o njezinim svakodnevnim aktivnostima. Pokušao sam je razuvjeriti, jer ako ikada sazna istinu, izgubit ću njezino povjerenje, a to vrijedi i za njezinu vezu s abbéom. Ali ako uvjerite prijestolonasljednicu da ja nisam vaše oči i uši na dvoru, moći ćemo i dalje nastaviti kao do sada.
U odgovoru na moje prethodno pismo, Vaše Veličanstvo zapovijeda mi da kažem je li kralj počeo piti. Te su glasine neosnovane, no možda su potekle od njegove česte rastresenosti koja nalikuje na posljedice pijanstva. Istina je da kraljeva glava slabi, iako je to vjerojatno posljedica prirodnog starenja te desetljeća političke neodlučnosti i indolencije.
Vaš ponizni sluga,
Mercy

Četrnaestoga svibnja brat Louisa Augustea, grof de Provence (samo petnaest dana mlađi od mene) prošetao je do oltara. Njegova nevjesta bila je sedamnaestogodišnja Marie Joséphine Louise od Savoje, a mislim da grof nije mogao naći nižu, zdepastiju i smrdljiviju suprugu. Čovjek bi mogao zanemariti njezine brčiće ili čupave obrve, pa čak i njezino prosto, crveno lice, no samo bi se vrlo hrabra osoba mogla suočiti s njezinim snažnim tjelesnim vonjem. Papa Roi bio je toliko zgađen da je pisao obitelji Marie Joséphine u Savoju zahtijevajući da nagovore djevojku da opere vrat, a njemu nesvojstvena odlučnost značila je da je njezina prljavština bila zaista odurna! Sažalila sam se nad njezinim dvorkinjama. Zar joj nisu dodijelili i služavku koja će joj napuniti kadu? Ali Provence je bio strašno rječit o njezinoj vještini u budoaru, pohvalivši se prijestolonasljedniku i meni da ga je »četiri puta usrećila« prve bračne noći. Pokušala sam razvedriti supruga rekavši mu kako sumnjam da su i jedanput bili sretni! Barem sam uspjela nasmijati Louisa Augustea rekavši mu da sam sigurna kako nisu mogli konzumirati brak jer su oboje toliko zaokruženi da nisu mogli pronaći svoje intimne dijelove.
Srećom po njih, Provenceovi se nisu morali podvrgavati istoj razini protokola kao mi ili kralj. Što viši položaj, to je bio veći broj pravila koja su određivala naše ponašanje. Iako nitko nije mogao kazniti prijestolonasljednika jer poštuje pravila lijepog ponašanja, moj bi prijestup postao predmet tračeva, a i same bi se glasine na putu od usta do usta mogle preobraziti, porasti, pa čak i pretvoriti najmanji propust u nepremostivi jaz.
Jednog prohladnog jutra, tijekom levera, svukla sam se i stajala iza paravana čekajući donje rublje. Prema protokolu, ništa nisam smjela učiniti sama. Bila je dužnost moje spavaoničke prve dame pripremiti moje rublje gospodarici kućanstva, koja bi zatim dodavala damama jedan po jedan odjevni predmet. No ako bi se slučajno pojavila plemkinja višeg ranga, povlastica da mi dodaje rublje prešla bi na nju.
Drhteći, promolila sam glavu iza paravana i primijetila da je gospodarica kućanstva skinula rukavicu i pripremala se dodati mi košulju. Upravo mi ju je trebala dodati, kad se začulo grebanje na vratima; u Versaillesu se kucanje smatralo neuljudnim.
Moje dvorske dame prekinule su posao da prime posjetitelja. Bila je to vojvotkinja od Orléansa, supruga princa po krvi. Zato je vojvotkinja počela skidati rukavicu kako bi ona mogla imati čast dodati mi rublje — kad se na vratima ponovno začulo grebanje. Koža mi je bila naježena od hladnoće a bradavice bolno ukrućene. Hoćete li požuriti — prijestolonasljednici se smrzava derrière, poželjela sam viknuti.
Druga posjetiteljica bila je moja nova sestra, grofica de Provence, koja je imala viši status od vojvotkinje d’Orléans. Već mi je bilo dosta bontona za jedan dan. »Ah, ovo je grozno«, uskliknula sam. »Kakva smiješna neugodnost! Marie Joséphine, vite, vite! Brzo, umrijet ću od hladnoće!« Prekrižila sam ruke preko prsa i počela ih žustro trljati pokušavajući se ugrijati.
Grofica de Provence, koja je bila strašno nervozna jer joj je to bio prvi put da je nazočna mojemu leveru, požurila je skinuti rukavicu, ali je naišla na teškoće svlačeći je sa svoje punašne podlaktice. »Evo« viknula je. »Tako mi je žao. Pardon!« Zgrabila je moju košulju i bacila je prema meni, slučajno me pogodila u glavu i zbacila mi kapu. Do tada sam već bila posve promrzla i frustrirana nerazumnošću cijele te predstave da sam izgubila živce i ukorila je zbog nespretnosti.
Ali kad sam malo bolje upoznala svoju novu šurjakinju (često smo se družile jer smo bile jedine mlade žene kraljevske krvi u Versaillesu), osjetila sam se krivom jer sam podcjenjivala njezin izgled i higijenu. Sjevernotalijanski naglasak Marije Josephine bio je šarmantan, a često bi toliko pogrešno izgovorila neku riječ da bi ona zazvučala kao nešto posve drugo i potpuno promijenila smisao onoga što je pokušavala reći. Nije mirisala ništa bolje, no ono što mi se isprva činilo poput hladnog i besramnog držanja, zapravo je bilo strahopoštovanje. Nikada nije vidjela ništa tako veličanstveno kao Versailles. Osobno, bila je vrlo mila i draga. U jednom od pisama Maman rekla sam joj da me moja nova sestra »jako voli i ima povjerenja u mene«.
Ali Marie Josephine i ja nikada nećemo postati prijateljice. Sada kad se prijestolonasljednikov mlađi brat oženio, moj suprug i ja našli smo se u utrci za potomstvo. Naš će sin naslijediti francusko prijestolje — ali što ako ga ne dobijemo? Što ako Louis Auguste i ja nikada ne budemo imali sina? Ako zdepasta i nezgrapna grofica de Provence svom novom suprugu rodi dječaka, to bi dijete moglo jednog dana postati kralj.
Jedno je bilo sigurno. Prijestolonasljednik i ja sigurno ćemo izgubiti u tom natjecanju ako ne uspijemo konzumirati brak.
Maman je imala mnogo reći o tome. Znam da se dopisivala s Papa Roijem nekoliko puta kako bi pitala — ne, carica Austrije nije pitala; ona je zahtijevala da sazna — što nije u redu s mojim suprugom, a Luj je pokušao rastjerati njezine strahove tvrdeći da je prijestolonasljednik još mlad i nezreo u određenim stvarima. Ja sam znala da je Louis Auguste privlačan mladić, i ako kralj od njega očekuje da naraste prije nego što postigne zrelost, mogla bih se okladiti u mjesečnu rentu da će rasti u širinu, a ne u visinu jer njegova velika strast nisam bila ja nego hrana.
Maman mi je napisala pismo iz Schönbrunna s datumom 8. svibnja, a primila sam ga tek nakon Provenceove svadbe.
8. svibnja 1771.

Pred sobom imam minijaturni portret koji prikazuje moju dragu kćer Antoniju, ali ona ne izgleda mlado kao prije jedanaest mjeseci. Voljela bih da je uzrok takvoj napetosti promjena tvog stanja, no prema onome što mi govoriš o svojim odnosima s prijestolonasljednikom, to sigurno nije slučaj. Zato se nadam da će skoro vjenčanje potaknuti ostvarenje mojih želja. Sigurno ne možete dopustiti da grof de Provence i njegova nevjesta preteknu prijestolonasljednika i prijestolonasljednicu!
Što se tiče vaše bračne situacije, dopusti da ti savjetujem da nikada ne budeš zlovoljna u svezi s time. Ne dopusti da te frustracija nadvlada. Umjesto toga, služi se zagrljajima i nagovaranjem — ali slatko i nježno. Budeš li suviše nagla ili nestrpljiva, sve ćeš pokvariti. Neka strpljivost i dragost budu tvoje jedino oružje. Ništa još nije izgubljeno; oboje ste još vrlo mladi. U stvari, bolje je za vaše zdravlje što ste čekali; sada ste na pragu zrelosti. Zapamti, prirodno je da mi stari roditelji priželjkujemo brzu konzumaciju kako bismo mogli doživjeti da vidimo unuke i praunuke!
To me dovodi do brige i zaštitničkih osjećaja koje pokazuješ prema svojoj domovini. Istodobno sam iznenađena i razočarana što oni nisu toliko snažni kao što sam očekivala. Vjeruj mi: Francuzi će te više poštovati ako pokažeš čvrstinu i iskrenost koje su obilježja germanskog karaktera. Šarmiranje drugih ljudi jedna je od glavnih zabava kraljevskih osoba, a to tebi savršeno polazi za rukom! Nemoj izgubiti tu vještinu zanemarujući ono što te dovelo tako daleko: ne duguješ to svojoj ljepoti (koja i nije toliko impresivna) ni umjetničkim sposobnostima (jer dobro znaš da ih nemaš). Moraš biti dvostruko šarmantnija jer nisi prirodno nadarena. Zapamti, tvoj šarm, kao i tvoje dobro srce i iskrenost u kombinaciji s tvojim moćima rasuđivanja čine te iznimnom.
Moja ljubav prema tebi beskrajna je, Antonijo, pa te molim da mi oprostiš zbog ovoga. Samo želim najbolje za tebe.
Prije nego što završim, moram ti reći da Mercy nije taj koji mi je rekao sve to o tebi; ipak, moglo bi te iznenaditi koliko ovdje znamo o tvojim aktivnostima. Iako se ne dopisujem ni s kime osim s tobom i tvojim grand-pèreom, mnogi drugi mi pišu i doznajem i najsitnije pojedinosti o tvojemu ponašanju.
S ljubavlju,
Maman

24. POGLAVLJE


Zavist

1. SVIBNJA 1771.

Grof de Mercy duboko se naklonio ušavši u moju glazbenu sobu. Kad se uspravio, shvatio je da je brojčano nadjačan, ne samo Francuzima nego i ženama. Cercle se upravo razilazio, a prostrana je prostorija s nježnim bijelim ukrasima na podjednako svijetlim zidovima podsjećala na staklenik pun egzotičnog mirisnog cvijeća — zasićena mirisom narančina cvijeta i ružine vodice, orhideja i jasmina, jorgovana i đurđica.
Prepoznala sam znakove da veleposlanik želi razgovarati sa mnom: stisnuta čeljust, unatoč mirnom osmijehu i izrazu bezazlena samozadovoljstva u očima, koji su prikrivali odlučnost da obavi svoj zadatak.
Zamolila sam groficu de Noailles da otjera sve iz mojih odaja i pokazala Mercyju da se smjesti. Dok smo čekali da dvorjani i sluge odu, veleposlanik je sjeo u stolac s kojega se ustala jedna od dama iz cerclea; ledenoplavi satenski brokat izgledao je vrlo nježno pod njegovim odijelom boje duhana.
»Smijem li?« upitao me i iz džepa izvadio pocakljenu kutijicu.
Kimnula sam. »Što biste vi gospoda bez svojih burmutica?«
Grof je otvorio poklopac i uzeo malo smeđeg praha između palca i kažiprsta. »Pretpostavljam da Vaše Veličanstvo ne želi malo?« zadirkivao me.
Pričekali smo dok se iza nas nisu zatvorila vrata. »Uvijek se osjećam počašćenom vašim posjetima, gospodine grofe. Dîtes-moi, čemu danas dugujem to zadovoljstvo?« Veleposlanik se namrštio. »Ne sviđa mi se taj pogled. On najavljuje loše vijesti. Nisam raspoložena za loše vijesti.«
»Onda ne mora biti tako«, rekao je vedro i prekrižio noge. »Recite mi, madame la dauphine, kakve to besmislice čujem o tome da ne želite razgovarati s groficom du Barry.«
Ukočila sam se; da sam nosila francuske steznike koje me Maman prisiljavala nositi, bila bih uspravna poput hrasta. »Za početak, monsieur l’ambassadeur, to nije nikakva besmislica. Vojvotkinja de Gramont...«
»Iskusna je dvorjanka koja zna voditi svoje bitke«, prekinuo me grof de Mercy. »Vaša majka i ja divimo se vašoj odanosti jednoj od vaših dama, osobito znajući za njezinu vezu s vojvodom de Choiseulom i njegovu povezanosti s vašim interesima. Ali vojvode više nema. A Gramontici je oprošteno. A vi ste počeli odbacivati groficu tjednima prije afere s Gramonticom. Čujem da ste primili gospođu du Barry ovdje u svojim odajama.«
»To je bilo prije nego što sam saznala tko je ona«, odgovorila sam tvrdoglavo.
»Ona je kraljeva miljenica«, rekao je Mercy ravnodušnim tonom.
»Ona je bludnica«, rekla sam otrovnim glasom.
Grof je ljutito ušmrknuo još malo duhana. Ispružio je obje noge na sag. »Tko vam je to rekao?«
Nisam moga suspregnuti smijeh. »Dakle, grofe de Mercy, je li ovo vjeronauk? Za to imam dovoljno svećenika, da ne spominjemo našeg dragog opata Vermonda!«
Ali nije dopuštao da ga skrenem s puta. »Pitao sam vas tko vam je to rekao, madame la dauphine?«
»Netko tko je oličenje pristojnosti. Netko s kime mi je i Maman preporučila da se što češće družim. Netko besprijekorna morala.«
Veleposlanik je položio dlanove na koljena i nagnuo se prema meni. Rubin koji je nosio na malom prstu bljesnuo je na suncu. »Tko?«
»Pa, gospođa Adélaïde.«
Naslonio se u stolcu i na trenutak zatvorio oči. Tada je oslonio laktove na koljena i sklopio ruke razmišljajući. Nakon nekog vremena, tijekom kojeg sam se počela veseliti svom sljedećem sastanku, progovorio je. »Madame la dauphine, želim da vrlo pozorno poslušate ovo što ću vam reći. Vaša je majka pogriješila. Gospođe tetke nisu pozitivan utjecaj kakav je očekivala da budu. Vi ste iznad svega odani kralju i uvijek trebate biti. Vi ste kraljeva prva podanica i ako ga raduje to što ste ugodni prema ženi koju voli, tada — ma što mislili o njoj, njezinu moralu ili prošlosti — imate obvezu prema kralju.«
»Tetke su mi rekle da moramo spasiti Njegovo Veličanstvo od samoga sebe. Kad se kralj ponaša nemoralno i paradira s takvom raspuštenicom pred cijelim dvorom — kakvu to poruku prenosi svojim podanicima?«
Grof de Mercy sjetno je odmahnuo glavom. »Imate samo petnaest godina, gospođo prijestolonasljednice. Premladi ste i još novi u Versaillesu da budete tako ponosni.«
»Ja sam kći svoje majke« rekla sam pomalo prkosno. »Ako ona ne želi da provodim toliko vremena u društvu svojih tetaka, bit će joj drago čuti da nakon vjenčanja grofa de Provence organiziram večernje zabave u prijestolonasljednikovim odajama zbog našeg novog položaja starijeg para.« To je značilo da provodim znatno manje vremena u sobama svojih tetaka. Iskreno, bilo mi je drago zbog toga jer su tetke bile gotovo dvostruko starije od mene i nije ih zanimalo ništa osim ogovaranja.
Veleposlanik je prstima pritisnuo sljepoočnice. »Mislim da biste trebali znati, gospođo prijestolonasljednice, kako je vaša majka, radi...«
Naglo je zastao kao da je umalo rekao nešto što nije trebao otkriti ili se predomislio u vezi s time što je uopće namjeravao reći. »Vaša majka«, ponovio je, »čvrsto vjeruje da biste trebali nastaviti druženje s groficom du Barry. Razgovarali ste s njom kad je posjetila vaše odaje da vam donese vjenčani dar — možda ste joj čak rekli i riječ-dvije tijekom kavanole ili partije karata. Ne bi bilo tako grozno da se ponovno počnete družiti s miljenicom.«
Stisnula sam oči, sumnjajući da mi govori istinu o majčinim željama. Naposljetku, on ima dar nagovoriti druge da učine stvari koje im ne idu uvijek u korist. Već sam obavijestila Maman. »Tužno je gledati kraljevu pristranost prema madame du Bary koja je najgluplje i najbezobraznije stvorenje koje možete zamisliti. Možete biti sigurni da joj neću ni s čime naštetiti.«
»To će usrećiti kralja. Usrećit će i vašu majku.«
»S jedne strane, ne mogu vjerovati da Maman odobrava nadmoćnost jedne uličarke, bez obzira na to čiji krevet grije. S druge, ona je svoje kćeri odgojila tako da budu uljudne.« Urešeni zlatni sat otkucao je pola sata. »Bojim se da naš razgovor mora završiti«, rekla sam i ustala sa stolca. »Kasnim u posjet svojoj novoj sestri.«
Grof de Mercy ustao je i naklonio se u znak pozdrava. Dok sam ga pratila do vrata, nastavila sam razgovarati jer sam željela imati posljednju riječ. »Jeste li znali da sam dva mjeseca prije svojega zamjenskog vjenčanja u Beču provodila svaku noć u majčinoj spavaćoj sobi da bi mi mogla držati predavanja o tome kako održati germanski moral na preslobodnom francuskom dvoru? I da uvijek poštujem učenje svete Majke Crkve. A danas ste došli ovamo i zatražili da ih se odreknem?« Suzdržavala sam se da ne udarim nogom o pod. Umjesto toga podignula sam glavu i izravnala ramena jer sam znala da ja imam moralno pravo, a ne bivša madmoseille l’Ange iz Rue de la Jussienne. A čak i ako tetke jesu brbljave stare svrake, također su čestite žene i zasigurno gaje duboke osjećaje prema svojemu ocu i žele da jednog dana uđe u kraljevstvo nebesko. »Kažete mi da će kralja usrećiti ako razgovaram s groficom, a on nikada od mene to nije izravno zatražio niti me ukorio što je ignoriram. Maman je provela mjesece poučavajući me kako da izbjegnem iskvarenost Versaillesa, a sada kažete da će joj biti drago da se družim s du Barry — što je posve suprotno od onoga što me je učila — a ne možete mi otkriti koji je razlog tomu. Dakle, moj je odgovor, gospodine grofe: non. Neću razgovarati s madame du Barry.«
Grof je napustio moje odaje poražen u svom poslanstvu, vjerojatno prvi put tijekom našeg dugog poznanstva. Ali kako sam mogla pogaziti sve u što su me učili da vjerujem — uz tako slabašan razlog koji bi mi mogao ublažiti grižnju savjesti?
»Mon Dieu!« Polica za knjige koju je grofica de Provence naručila da joj izrade za njezine odaje proteklih je nekoliko tjedana bila glavna tema u Versaillesu. Pretvarala sam se da ne čujem nepristojne komentare koji su uspoređivali našu učenost, na moju štetu — poput zajedljive primjedbe vojvotkinje de Valentinois, još jedne intimne prijateljice vojvotkinje du Barry, koja je rekla da je bogata knjižnica grofici Provence dala više »kičme« nego prijestolonasljednici — čime se narugala mojemu nedostatku intelektualnog mara i mojemu odbijanju da nosim krute francuske korzete.
Piljevina je bila počišćena a lak se osušio, otkrivajući remek-djelo dekora. Već sama pozlata bila je zadivljujuća, a urezani ornamenti bez premca. Ostavila sam nasred sobe veliku košaru naranči koju sam donijela na dar i potražila svoju novu sestru koja je nadgledavala raspakiravanje knjiga. Drveni kovčezi s njezinim inicijalima ispunili su gotovo svaki četvorni centimetar sobe. Nakon što su podignuti poklopci, vojska slugu požurila je izvaditi slamu za pakiranje.
»Stai attento! Oprezno!« viknula je na talijanskom dok se vrlo sitna sluškinja mučila podignuti težak, u kožu uvezan svezak iz jednog kovčega. Knjiga je kliznula iz baršunaste navlake i stropoštala se na pod uz glasan udarac. »Stupido! Kako se usuđuješ dirati mog Katula svojim prljavim rukama?«
Podbradak Marie Joséphine podrhtavao je od bijesa. Čak su joj se dignule i tamne dlačice na naušnici, toliko se razbjesnjela zbog nespretnosti svoje sluškinje. Stajala sam otvorenih usta jer je nikad nisam vidjela takvu. Gdje je nestalo ono ugodno i druželjubivo stvorenje koje se bojalo da ne učini pogrešan potez na novom dvoru?
Grofica je podignula pogled i pogledala me u oči. Poravnala je svoje satenske suknje boje šafrana — loše odabrana nijansa uz žućkasti ten — bojažljivo je nagnula glavu i slabašno se nasmiješila. »Oprostite mi, sestro«, rekla je svojim savojskim naglaskom. »Imate sreće što ne čitate jer slaganje toliko knjiga zadaje glavobolju«. Razmetljivo je pokazala prema brojnim kovčezima i ormarićima za knjige postavljenim uza zidove. »I svaka mora biti na svome mjestu inače je neću moći iznaći — pronaći, mislim — kad mi zatreba. Tu su grčke knjige, latinske, povijest, poezija — a imam i jednu policu samo za Dantea.« Ruke su joj zalamatale poput vrapčjih krila i sletjele joj na srce. »Ah, Dante!« uskliknula je i uprla pogled prema nebu. »Jeste li ga čitali?« Odmahnula sam glavom. »Nisam ni mislila. Slobodno možete posuditi koju knjigu — ako«, na silu se nasmijala »su vam ruke čiste. Čitate li talijanski?«
Na njezin sam namješteni osmijeh odgovorila vlastitim. »Samo francuski i njemački«, rekla sam.
Otklizila sam natrag do prijestolonasljednikovih odaja s neuobičajenom brzinom, razmišljajući samo o jednome. Kritički sam promotrila dekoraciju odaja i bila razočarana otrcanošću onoga što sam vidjela. Odaje nisu bile preuređene još otkako je prijestolonasljednikov pokojni otac bio mladić. Sagovi, zastori i tapiserije koji su nekoć bili blistavi davno su izblijedjeli i otrcali se; namještaj je bio oštećen, mjestimice izgreben i izgrižen pandžama i zubima generacija razmaženih pasa i mačaka. Ni moja nezainteresiranost nakon dolaska u Versailles nije to promijenila. Bila sam previše nemarna; Maman je imala pravo kad je rekla da grofica de Provence može oteti moje mjesto — trenutačno je nametala svoj ukus u unutarnjem uređenju, a jednog bi dana možda mogla biti majka budućeg kralja Francuske, ako stvari ostanu iste u mom lit matrimoniale.
Okrenula sam se da se obratim grofici de Noailles. »Madame, željela bih da se u ovim odajama izgradi knjižnica. Molim vas, pozovite monsieura Gabriela da me posjeti kako bismo mogli dogovoriti plan. «
Madam Etiquette podignula je obrvu. »Monsieur Gabriel? Ali on...«
» Oui, oui, znam da je on premier architecte de France. Ako je mogao dizajnirati zgradu opere u kojoj smo se prijestolonasljednik i ja vjenčali, ako je mogao dizajnirati Le Petit Trianon, tada mi sigurno može napraviti sobu punu ormarića za knjige!«
Svjesna toga da nemam strpljenja čitati, grofica de Noailles izgledala je kao da me želi smiriti. Mislim da nije shvaćala kako prijestolonasljednica Francuske treba ormariće koji će biti izjednačeni veličanstvenosti izrezbarenih ormarića koji su bili izrađeni za groficu de Provence. Ne, ne biti izjednačeni: nadmašiti ih.
»I želim se riješiti ovog nereda.« Pokretom sam obuhvatila sve odaje — i prijestolonasljednikove i svoje. »Naručit ćemo minijaturne kućice za pse tako da svaki ima svoje mjesto.« Osim mog malog Mopsa, maréchale de Mirepoix darovao mi je još četiri kad je čuo koliko ih volim. »Molim vas, pobrinite se da se odaje temeljito provjetre i očiste te da se oštećeni namještaj popravi. Ako su umrljani, treba zamijeniti presvlake i sagove.« Grofica de Noailles izgledala je zabezeknuto, usta i oči bili su joj širom otvoreni. Ali nisam završila. Pokazala sam prema gomili prljave odjeće dio koje su razderali pseći zubići ili pokidala djeca slugu dok su se igrala odraslih u njoj. »Molim vas, pobrinite se da ih zakrpaju i razdijele sirotinji. Ne želim više trpjeti, gospođo grofice, da prijestolonasljednica izgleda poput prodavačice šibica dok klizi Versaillesom.«
»Naravno, madame la dauphine. To će biti učinjeno tout de suite!« Madam Etiquette izgledala je toliko ushićeno da je bila gotovo spremna sama pokupiti uvredljivu odjeću.
»Još nešto«, rekla sam kad su sluškinje počele trčkarati provodeći moj nalog. »Budući da tako otrcana odjeća nije dostojna prve žene u Francuskoj, voljela bih odmah ujutro vidjeti kraljevske krojače.« Grofica de Noailles se naklonila. Dakle, rekla sam sebi, evo vam na, madame du Barry i grofice de Provence. Od sada neće biti dvojbe tko je buduća francuska kraljica.
Kad se prijestolonasljednik vratio u naše odaje, počela sam ga obavještavati o svim događajima današnjeg dana, ali me prekinuo vlastitim novostima. »Gospodin Gamain uči me izraditi novu bravu«, rekao je ponosno dok mu je Clery, njegov glavni valet de chambre pomagao skinuti kaput i prsluk. Tada se, prljav i iscrpljen od višesatnog boravka u svojoj kovačnici, bacio na naslonjač i raširio ruke preko damasta smaragdne boje. Košulja mu je bila umrljana ružnim žutim krugovima ispod pazuha. Kleknula sam kraj njegovih nogu dok su moje suknje boje lososa lelujale oko mene i zagledala se u njegove svijetle oči. »Da niste rođeni kao Bourbonac, mislim da biste radije bili šegrt kraljevskog kovača«, rekla sam iskreno. Nije se posramio.
»Poslat ću sluge po lavor i vrč«, rekla sam poput zabrinute supruge. »Ne možemo večeras primiti vašeg brata dok tako izgledate.«
Prijestolonasljednik se rukom udario po čelu. »Oh, mon Dieu, zaboravio sam! Nakon naporna dana s Gamainom nemam volje boriti se s Provenceom.«
Nasmijala sam se. »Nije važno — on ima volje za obojicu! A i njegova grofica.« Sjela sam na stolac kraj njega i ispričala mu o našem popodnevnom susretu. »Trebali ste je čuti kako maltretira svoju sluškinju«, rekla sam prijestolonasljedniku. »A možda i niste; to nije bio ugodan prizor. No grofica dobro pazi na svoje blago.« Osvrnula sam se prostorijom gledajući izblijedjeli sjaj našeg namještaja. »Kad budemo kralj i kraljica, morat ćemo sve obnoviti!« objavila sam. »U međuvremenu, neću dopustiti da mi se grofica de Provence hvali svojom knjižnicom, kao da želi reći ne samo kako su njezini modni dodaci ljepši od mojih, nego da je nadmoćna i umom.«
Prijestolonasljednik me uhvatio za ruku i isprepleo svoje prste s mojima u rijetkoj gesti bliskosti i osjećajnosti, osobito zato što se zbivala po danu i pred očima njegova valet de chambre. »Zavist je, ma chère, ružna stvar.« Nasmijao se u sebi i stisnuo mi ruku. »A ipak kao da je ne možemo izbjeći. Ali ni svi friseurs, talleurs i marchands de mode u kraljevstvu ne posjeduju čarobnjačke vještine da pretvore tu debelu, dlakavu i neugodnu prasicu u ljupku i blistavu ljepoticu kao što je prijestolonasljednica Francuske.«
Podignuo je moje prste prema svojim usnama usput me gotovo podignuvši s taburea te ih nježno poljubio. Osjetila sam kako mi se rumenilo počinje širiti od korijena nosa i preko obraza sve do tjemena i dolje prema pointrine. A zatim sam se široko nasmiješila kao nikad otkad sam stigla u Versailles. »Merci«, šapnula sam. » Tu es très gentil et douce. A sada pokažimo Provenceovima koliko smo jaki!«
No događaji nisu tekli prema planu.
Drugi mladi plemići prezirali su igru kavanole baš kao i ja pa smo jedan od stolova prilagodili za piquet. Provence i ja sjeli smo da zaigramo, dok se grofica, čije su travnatozelene svilene suknje na svjetlu svijeća poprimile boju žuči, nagnula suprugu preko ramena, zagledavala njegove karte i na uho mu šaptala koje bi karte trebao baciti i koliko povući s hrpe u sredini stola. Budući da bi bilo nepristojno otvoreno se i uzajamno podbadati, pronašli smo zajedničku zabavu u ogovaranju kraljeve ljubavnice i uživali u pjevanju podrugljivih pjesmica i ponavljanju zajedljivih šala koje su kružile dvorom.
»Brate, jesi li čuo onaj o ci-devant mademoiselle l’Ange?« upitao je Provence prijestolonasljednika. Zbog nekog razloga, Louis Auguste nije sjedio za stolom. Gledao je kako igramo i usput se poigravao jahaćim bičem, povremeno nervozno udarivši brata po ruci.
Grof je malo odgurnuo stolac od stola pa izrecitirao:

»Zanima me zar visi

jer povazdan spremna ti si?

Je li zato k tebi stigla

još nečija oštra igla?«


»Oh«, uzdahnula sam, »uspjeli ste bocnuti i vojvodu d’Aiguillona!« Sada su već svi osim kralja vjerovali da madame du Barry zadovoljava i njegova ministra vanjskih poslova, a aiguille je bila riječ za »iglu.«
Moj korpulentni šurjak bio je vrlo lukav i mnogo rječitiji od prijestolonasljednika. Zato je njegovo društvo bilo osvježenje, ali samo u malim dozama, jer grof je jednako tako mogao okrenuti svoj oštri jezik protiv onih koji su mu naizgled bili prijatelji.
Jahaći je bič ponovno pogodio Provenceovu nadlakticu. Bilo je to već sigurno sedmi ili osmi put da ga je moj suprug udario. Pogledala sam ga u oči i zatresla glavom. »C’est tout«, rekla sam. »Dosta.« Znala sam što bi se moglo dogoditi ako mladići dopuste svojim niskim porivima da ih nadvladaju. Znala sam da mu zavide jer je najstariji, iako je to bilo zato što su sva starija braća umrla. Ali Provence je bio lukav, a Artois je bio najnaočitiji, a obojica su sebe smatrala neizmjerno sposobnijima, a i motiviranijima da se domognu kraljevskog položaja; valja priznati da ta vatra nije plamtjela u duši mojega supruga, unatoč rođenjem stečenom pravu.
Ne znam je li mojega supruga naljutilo to što Provence nije htio reagirati na prvih nekoliko udaraca bičem ili je prijestolonasljednik bio ljubomoran što se njegov brat i ja tako dobro zabavljamo (jer Louis Auguste nikad prije nije pokazao nimalo ljubomore kad bih se zabavljala s njegovom braćom), no očito je udario mlađeg brata previše puta da bi grof to i dalje smatrao igrom. Naglim pokretom, Provence je zgrabio petlju kožnatog biča, odgurnuo stolac od stola i povukao mojega supruga prema sebi. Dvojica mladića sučelila su se i podignula šake jedan prema drugome.
»Arrêtez!« viknula sam dok se grofica pokušavala stisnuti u kut. »Prestanite s tim glupostima, obojica!« Sagnula sam se pod Provenceovu ruku i otela mu bič. Zatim sam ga bacila preko prostorije; sletio je pod ormarić. Moji psi, uplašeni pomutnjom, počeli su lajati. Grofica je začepila uši i izbacila niz kletvi na materinskom jeziku. Zatim je zgrabila svojega supruga za rukav pa su njih dvoje otišli iz naših odaja ne rekavši ni bonne nuit.
Poslije te večeri, kad je Louis Auguste došao u moju postelju, izgrdila sam ga jer se ponio poput ljubomorne budale. Grof de Provence mi je brat i premda se divim njegovoj duhovitosti, u njemu ne vidim drugih vrlina. »Mi smo jedno, vi i ja«, uvjeravala sam prijestolonasljednika, »i nikada ne smijete posumnjati u moju vjernost. A reći ću vam još nešto.«
»Što?« upitao je uvrijeđeno.
Nježno sam mu dodirnula ruku, osjećajući njegovu toplinu kroz rukav spavaćice. »Iako mi nismo zaslužni za naš brak, sve sam više i više uvjerena da kad bih trebala izabrati supruga između vas trojice — da, uključujući i Artoisa — odabrala bih onoga kojega mi je nebo poslalo. « Istina, Louis Auguste bio je nespretan i nezgrapan, bio je inatljiv do ludila, no mislim da mi je na svoj čudan način konačno pokušao pokazati ljubaznost i pažnju, a za to sam bila neizmjerno zahvalna. Koliko sam samo gore mogla proći!

25. POGLAVLJE


Kraljevska bitka se nastavlja

15. LIPNJA 1771.

Majčino mi se pismo treslo u ruci, toliko su me uzrujale njezine riječi. Nakon što mi je mjesecima punila glavu propovijedima i upozorenjima o tome da ne podlegnem raskalašenosti francuskoga dvora, nakon beskrajnih predavanja u kojima me uvjeravala da će me bez obzira na to koliko nemoralni bili, više voljeti ako se držim svoga strogoga germanskog morala — sada me Maman potiče, bez ikakve dvojbe, da se odreknem onoga što me je učila.
Ali zašto? Je li njezina pobožnost bila lažna? Ako je tako, tada je cijeli njezin život prijevara, jer cijeli svijet zna da se habsburškom dvoru, a i samoj carici, nema što prigovoriti. Nisam mogla vjerovati u takvo što. A tako je otvoreno iznosila svoje mišljenje i nije skrivala svoje napore kako bi me navela da postanem agent austrijskih interesa da, kad bi postojao kakav motiv iza njezina inzistiranja da priznam groficu du Barry, ona bi mi ga nedvojbeno otkrila.
Jedina dosljednost koju sam mogla pronaći u svemu tome bilo je njezino neprestano inzistiranje, i tada i sada, na tome da budem voljena. A ipak, želi li da se francuska prijestolonasljednica sagne tako nisko da pokupi smeće iz jarka? Mogla sam jedino pretpostaviti da Maman ne zna cijelu priču o du Barrynu podrijetlu; o tome da je kći ni manje ni više nego fratra! Kako je kružila od jednog do drugog plemića prije nego što su procijenili da je spremna da njome mahnu pred kraljevim nosom kao što se psa draži sočnim komadom mesa. Bila je gruba, zajedljiva i okrutna. Čak sam obavijestila Maman o razgovoru koji sam čula na balu pod maskama, o podrugljivu nadimku kojim me zvala du Barry, l'Autrichienne — a ipak me majka nagovarala da zatomim svoj ponos.
Kako je od mene mogla očekivati da budem srdačna prema toj ženi? Umjesto toga, optužila me da sam hochnäsig, da previsoko dižem nos u toj mučnoj aferi.
1. SRPNJA 1771.


»Dakle, gospodine grofe, vaši su posjeti postali toliko učestali da grofica de Noailles počinje misliti kako ste sada član mojega kućanstva!« Pozdravljajući ga na pragu svojih odaja, pružila sam mu ruku na rukoljub i uputila mu blistav osmijeh iako sam znala zbog čega dolazi. Tijekom proteklih nekoliko tjedana, svaki put kad bi se grof de Mercy pojavio, to bi bilo da mi održi predavanje — a u posljednje vrijeme da me obavijesti kako moje odbijanje da razgovaram s du Barry ugrožava francusko-austrijski savez. A kada bi mu pomanjkalo vlastitih riječi, prenio bi mi ljutitu poruku od Maman, koja me prekoravala zbog istog navodnog prijestupa, iako mi i dalje nije otkrivala svoje razloge zašto me nagovara da se ponašam na određeni način. »Odnosi se prema meni kao prema marioneti na koncu, glupoj lutki od koje se očekuje da pleše«, promrmljala sam Mercyju dok sam ga vodila kroz svoje prvo i drugo predvorje, pa kroz dnevnu i spavaću sobu u relativnu privatnost svoje radne sobe. Bila sam svjesna da moji dvorjani šapuću o sveprisutnosti austrijskoga veleposlanika u mojim odajama, pa sam pomislila kako će biti najbolje da svoj razgovor obavimo ovdje gdje nas ne mogu čuti.
»Dakle, što je danas na redu?« Za razliku od majčinih pisama, moja pisma u Beč nikada nisu sadržavala neugodnosti. Nisam se mogla prisiliti slati loše vijesti. Moje je srce uvijek bilo s mojom obitelji u Austriji. Bojala sam im se reći da su stvari pošle naopako, a kad bih se prepirala s njima, bilo bi mi preteško obavljati svoje dužnosti ovdje.
Mercy je počeo koračati prostorijom.
»Gospođo prijestolonasljednice, morate mi vjerovati kad vam kažem da sam se uvijek brinuo o vašim interesima — kao austrijske nadvojvotkinje i sada, kao buduće francuske kraljice.« Naslonio se na pozlaćenu škrinju u rokoko stilu i okrenuo prema meni teško dišući. »Kao veleposlanik austrijskog carskog dvora u Versaillesu, upućen sam u razmišljanja dvoje uglednih vladara.«
Dlanovima sam podbočila bradu; moji engageantes obrisali su prašinu nakupljenu na površini pisaćeg stola za kojim sam sjedila. »Za razliku od mene. Kao prijestolonasljednica ne smijem se zanimati za državne poslove, iako bi Maman htjela da to činim. A ipak je vrlo nejasna u vezi s onim što traži.«
Comte de Mercy se nakašljao. »Shvaćam. Tada ću ja biti malo detaljniji. To činim samo zato što mi je vaša majka — finalement — dopustila da vam objasnim neke stvari i nadam se kako će vas to uvjeriti da uskoro povučete određene diplomatske poteze.«
Nasmijala sam mu se. »Strašno ste mi dragi, gospodine grofe, no voljela bih da prijeđete na stvar.«
»Onda dobro!« Protrljao je ruke kao da se sprema krenuti u velik pothvat. »Vaša se majka nedavno našla u nezgodnoj situaciji.« Pogledom je pretražio prostoriju. »Recite mi, imate li globus?«
»U prijestolonasljednikovoj radnoj sobi. Idemo li onamo? Nije kod kuće i nitko nas neće ometati.«
Dok smo veleposlanik i ja koračali natrag kroz moje odaje prema prijestolonasljednikovima, bila sam svjesna da nas promatraju. U dvama mojim predvorjima dvorske su dame podignule pogled prekinuvši razgovore ili partije piqueta i Écarté i naginjale se jedna prema drugoj, spustivši glave da šapuću iza svojih lepeza. Barem su taj put mogle tračati o nečem drugom osim o činjenici da je moj trbuh i dalje ravan.
A dok smo grof i ja prolazili kroz prijestolonasljednikova predvorja, doživjeli smo jednaku reakciju gospode iz njegove pratnje, samo što se oni nisu mogli skrivati iza lepeza. Naposljetku, zatvorili smo se u radnu sobu mojega supruga, gdje je grof de Mercy odmah prišao globusu koji je bio na kićenom stolu koji je stajao gotovo u sredini prostorije.
»Poljska«, počeo je, »ruski protektorat u srednjoj Europi.« Zavrtio je globus i kažiprstom pokazao tu državu. »Dođite.« Stala sam iza njega i promatrala globus preko njegova ramena. »Ovo je austrijsko carstvo«, rekao je povukavši širok potez rukom. »A ovo su zemlje koje pripadaju susjedima vaše majke i dvama njezinim najvećim neprijateljima — ‘velikanima’ osobno — Fridriku Velikom od Prusije i Katarini Velikoj od Rusije.«
»Mein Gott, to je velik dio globusa«, promrmljala sam. »To je više nego što mi imamo — mislim više nego što Maman ima.«
»A Rusija je u posljednje vrijeme postala još golemija; tijekom rusko-turskih ratova koji još traju, vojska Katarine Velike uspjela je osvojiti neprijateljska područja, tako da su njezine nove granice još bliže habsburškoj Austriji. Vaša se majka s razlogom prilično uznemirila zbog toga i razmišlja o tome da objavi rat Rusiji. Kralj Luj, koji je saveznik vaše majke, predložio je mirno rješenje, raspodjelu zemalja u srednjoj Europi tako da se carska Austrija više ne osjeća malenom u usporedbi s Rusijom.« Rukama je obuhvatio globus da ilustrira relativne veličine carstava. »Luj je predložio da se Austrija zadovolji Šleskom, ali Fridrik Veliki...«
»Vrag, tako ga zove majka...« dodala sam, zadovoljna što znam barem nešto vezano za naš razgovor.
»Vrag. Da, tako je«, složio se grof. »Fridrik se nije htio odvojiti od Šleske jer ju je tek nedavno osvojio. Odluka pruskog kralja bila je Poljsku umjesto toga pretvoriti u veliku pečenku. Dakle, sada su se Fridrik i Katarina urotili da razrežu Poljsku za svoja dva carstva — tako će uzeti teritorije od kojih će na neki način imati koristi i ostaviti samo malen dio Poljske Poljacima.«
»Što Poljska kaže na sve to?« upitala sam se naglas.
»Ništa«, tužno je odgovorio grof. »Da se Poljska pokuša sukobiti sa združenim vojskama Rusije i Pruske, bilo bi kao da žohar očekuje dobiti bitku protiv pete vaše čizme.«
»Ali kakve veze to sve ima s Maman? Ili sa mnom, kad smo već kod toga?«
»Carica je vrlo uznemirena tim neočekivanim i ni s čim izazvanim planom osvajanja nedužnog kraljevstva, gospođo prijestolo- nasljednice; ali mislim da biste trebali znati kako ga vaš brat, car Josip, podupire.«
Pogledala sam veleposlanika sa sve većom nelagodom. »Mišljenja moje majke i brata katkad se ne slažu, kao što kažu.« Istina je bila da su se rijetko slagali. Joseph je razmišljao daleko unaprijed, a Maman je bila njegova suprotnost. »Dakle, što Joseph vidi a Maman ne vidi?«
»Ako austrijsko carstvo podupre cjepkanje Poljske između Pruske i Rusije, tada će i Austrija moći dobiti komadić Poljske i dodati ga svom carstvu. Zbog toga je vaša majka uvučena u pregovore. Situacija je sada ovakva: ako Njezino Carsko Veličanstvo posluša svoju savjest i prosvjeduje protiv podjele nedužne Poljske, to će se svejedno dogoditi a vaša majka neće dobiti dio za Austriju, dok će se carstva njezinih neprijatelja širiti oko nje.«
»I tako će postati još veći neprijatelji«, zaključila sam.
»Naravno«, rekao je grof de Mercy i kimnuo glavom.
Podjela. Zvučalo je tako uredno i jednostavno, a sigurno neće biti tako. Zamišljala sam kako će vojske umarširati u gradove i sela, a pred njima će jahati konjanici i mahati sabljama. Što će učiniti? Povući crtu uz rub grada ili šume i reći seljacima: »Sada ste svi Prusi?«
Grof je kucnuo po globusu. »Sada smo stigli do sljedeće zapreke. Austrija i Francuska potpisale su sporazum da pomognu Poljskoj ako bude napadnuta. Poljska će i biti napadnuta. Napadnuta i podijeljena; neke će njezine zemlje otići Rusiji, neke Prusiji — a neke, da, Austriji. Zbog toga Austrija neće učiniti ništa da zaustavi napad, unatoč francusko-austrijskom sporazumu. A Austriji je sada očajnički potrebno da je Francuska podupre.«
»A sada, gospođo prijestolonasljednice, evo zašto se to vas izravno tiče.«
Grof de Mercy spustio je glas do urotničkog šapta. Malo sam se uspravila. »Kao što sam spomenuo na početku našeg razgovora, meni se povjerava dvoje vladara. Vaša majka nalazi se u osjetljivu političkom položaju. Austrija treba Francusku. Ali Francuska nije samo mjesto na zemljovidu. Francuska je Luj. A boli me što vam moram priznati, gospođo prijestolonasljednice, da bi Luj mogao biti vrlo sklon ostaviti vašu majku da politički propadne ako se ne ispravi uvreda nanesena njegovoj maîtresse en titre, i grofičin se ugled, ma koliko ukaljan bio, vrati.«
Nisam bila posve sigurna da ga shvaćam. »Što želite reći?« Sve se činilo vrlo zamršeno. »Zašto vi diplomati nikad ne govorite normalno?«
Veleposlanik je duboko udahnuo. »U redu, bit ću krajnje izravan. Podjela Poljske mogla bi izazvati rat, a sve zato što se ponašate poput razmažene djevojčice, a ne princeze — odbijajući razgovarati s bludnicom.«
Vidjevši zaprepašten izraz mojega lica i nesposobnost da smislim odgovor na to, izvijestio me o pojedinostima svojega razgovora s kraljem o svemu tome. »Rekao sam vam da sam zbog prirode svog posla upućen u misli i želje dvaju uglednih vladara. Francuski kralj će me saslušati ako uputite nekoliko riječi grofici du Barry.«
»>Volim svoju unuku<«, Papa Roi bio je rekao grofu de Mercy. »>Ona je utjelovljenje šarma, finoće i duha, a i divota ju je promatrati. Evo što želim da učinite: objasnite joj da će moja ljubav i velikodušnost biti bezgranični. Sve što treba učiniti jest razgovarati s madame du Barry. Nekoliko jednostavnih riječi odobravanja. Olujni oblaci će nestati i ostaviti bistro plavo nebo<.«
»Doista je to rekao?«
Veleposlanik je kimnuo i pružio mi ruku. »Govorio je o nekoliko oblaka, to vam je jasno: ne samo onima koji su se spustili nad odaje grofice du Barry, nego i onima koji tutnje nad Austrijom i Poljskom. Hoćemo li se sada vratiti u vaše odaje?«
Bilo mi je mnogo lakše oko srca kad sam se oslobodila toga tereta. Jedino što me mučilo bilo je to što mi kralj osobno nikad nije rekao ni riječ u vezi sa svojom miljenicom, a činilo se kao da je svjestan toga da je namjerno ignoriram. A možda je taj razgovorčić između njega i kralja koji mi je veleposlanik tako slikovito prenio bio samo grofova izmišljotina kojom je htio utjecati na moju odluku. Naposljetku, zar diplomacija tome ne služi ?
Pa ipak... ako bi nekoliko malih riječi moglo odgoditi, pa čak i spriječiti nepotreban pokolj — što je nekoliko skrupula u usporedbi s time da tisuće života mogu biti uništeni?
Do trenutka kad smo stigli u moju dnevnu sobu, gdje sam grofu rekla au revoir, bila sam već iscrpljena jer su me gurali u toliko različitih smjerova. Ipak, znala sam što moram učiniti pa makar me to i boljelo. »Nekoliko riječi sve popravi«, znala je govoriti grofica von Brandeiss kad je željela da se Karolina i ja ispričamo zbog nečega. »Reci to brzo i kreni dalje.«
Potražila sam svoju dame d’honneur i dala joj zadatak kojeg sam se užasavala jer me bilo strah otići izravno kralju. Srce mi je divlje lupalo; mogu samo zamisliti koliko će teže biti te večeri. »Madame de Noailles, ljubazno obavijestite Njegovo Veličanstvo da ću počastiti madame du Barry s nekoliko riječi tijekom partije karata poslije večere jedanaestog srpnja.« Ljutilo me i samo izgovaranje te rečenice.
Uvijek je željela da činim ono što je uzorno, no već sam prve večeri u Versaillesu znala da prezire kraljevu ljubavnicu svakim pedantnim djelićem svoga umišljenog bića. S razočaranjem u očima, grofica de Noailles stisnula je usnice. »Učinit ću to, madame la dauphine.«
Prostenjala sam i rukama se uhvatila za glavu. Boljela me glava od teške frizure. Boljela me glava od neprestanog brbljanja mojih dvorskih dama, od žarkocrvenih zidova dnevne sobe, »couleur de feu«. Boljela me glava od svega.
Tada je prijestolonasljednik upao u sobu. Vonjao je na životinjsku krv i mrtvo meso, šokiravši soi-disant nježne osjećaje mojih pomoćnica koje su elegantno začepile nosove i upotrijebile lepeze za nešto osim flerta i ogovaranja. Ne mareći za nered, smeđim je trorogim šeširom obrisao graške znoja s čela, a zatim ga bacio na naslonjač.
»Ne opet! Bilo je dosta! Neću to trpjeti!«
Prijestolonasljednik me zbunjeno gledao. »Nećete što trpjeti? Čega je dosta?« upitao je letargično.
Uhvatila sam ga pod ruku i žustro izvela iz dnevne sobe prema našim privatnijim odajama. »Moja majka, kralj, moje tetke, grof de Mercy! Opsjedaju me zahtjevima sa svih strana. Svatko mi govori nešto drugo. U međuvremenu, vi odjašete u lov i ostavljate me da odgonetavam što je ispravno, a što je pogrešno bez vašeg vodstva.« Osjećala sam kako me ljutnja počinje nadvladavati, no bila je poput pare koja izlazi iz čajnika i nisam je mogla zadržati.
Stigli smo u moju radnu sobu. Pokušao me izbjeći, ali moja široka krinolina prepriječila mu je put.
»Kada ne lovite, iskradate se iz postelje dok još spavam — da biste otišli u lov. Ne dao Bog da se probudite sa mnom da bismo zajedno mogli uživati u petit-déjeuner. Ali nijednom — čak ni jutro nakon naše prve bračne noći — nismo doručkovali zajedno. Za nelijepa vremena žurite svom kovaču. Kada je vrijeme lijepo, lovite sa svojom braćom i kraljem — a tada odete igrati se čekićem i kliještama! Ili provodite sate s graditeljima i tesarima, iscrpljujete se noseći teško kamenje, mučite se kao da ste jedan od radnika. A kad sunce zađe, dolazite li dragovoljno svojoj supruzi? Ne — čekate do posljednjeg mogućeg trenutka. Kad večeramo, ne želite razgovarati i ponovno se moram brinuti sama za sebe, a vi jedete i pojedete cijela kolica toga! A svaki put kad povjerujem da smo se konačno počeli zbližavati, kako nam je dovoljno ugodno da — da učinimo ono što moramo, za dobrobit Francuske, ponovno me ponizite.«
»Sad je dosta«, tiho je rekao prijestolonasljednik. Zaobišao me i krenuo prema vratima na drugom kraju prostorije.
»Kamo idete? Nisam završila razgovor s vama!«
»Odlazim u svoje odaje. A vi ne razgovarate, nego grdite«, rekao je jednostavno.
Slijedila sam ga u sljedeću sobu. I sljedeću, pa sljedeću. »I naposljetku — kad je taj užasni coucher gotov i svi odu, dolazite u moju postelju i izgledate kao da ćete se suočiti s krvnikom — a ne sa svojom suprugom!«
Louis Auguste se sagnuo kao da mu težina cijelog svijeta leži na ramenima. Stavio je veliku šaku na mramorni stol da se umiri. Njegova prenapregnuta ramena počela su se tresti od jecaja.
Mon Dieu, pomislila sam, što sam učinila? Hodala sam na prstima iza svog supruga i vrlo nježno naslonila dlanove na njegova široka leđa, a zatim prislonila obraz na njegov prljavi lovački kaput i tako razmazala šminku. »O, Bože dragi, što me spopalo? Žao mi je, mon cher, tako mi je žao.« Moje vrele suze umrljale su smeđi baršun. »Pretvorila sam se u svoju majku i groficu de Noailles u jednoj osobi. Molim vas oprostite mi. Nisam vas željela povrijediti... tako mi je žao... i volim vas.« Te tri male riječi pobjegle su mi i iznenadile nas oboje. Ali nisam ih željela povući jer me iznenadilo to što sam mislila ozbiljno. Osmijeh mi se kriomice pojavio na licu a tiha suza skotrljala mi se do usana.
Ostali smo tako nekoliko trenutaka. Soba je bila tiha, izuzev zvuka našeg plača. Naposljetku se prijestolonasljednik okrenuo prema meni i zagrlili smo se. Privukao me je na srce i stidljivo mi pomilovao kosu. »I meni je žao«, šapnuo je. Osjetila sam njegov topao dah na tjemenu. »Nisam shvaćao... živim kao što sam uvijek živio prije nego što smo se vjenčali.«
»Je li vam ikad palo na pamet koliko sam usamljena«, upitala sam ga dok mi je glas drhtao. Rukom sam obrisala nekoliko zalutalih suza.
»Ne«, odgovorio je tiho, iskreno. »Gotovo smo cijeli dan okruženi ljudima, pa nikada nisam razmišljao o usamljenosti. A kad sam u svojoj kovačnici, uživam u samoći. Na svome pašnjaku crna ovca ne shvaća da je neobična«, dodao je i nasmijao se.
Nisam o tome tako razmišljala. On je pronašao način da prihvati svoju izolaciju dok sam se ja, prema prirodi druželjubivija, borila protiv nje kao da je zloduh.
»Ali žao mi je što nisam razmišljao kako je vama«, nježno je rekao moj suprug. »Pokušat ću biti osjećajniji. Obećajem.« Odmaknuo se na duljinu ruke i promatrao me. »Opraštate li mi?«
Nos mi se nabrao dok sam se borila protiv navale suza. »Svim srcem«, šapnula sam i ponovno ga povukla prema sebi.
Prijestolonasljednik je održao riječ, iako me razočaralo to što njegova nova obazrivost prema meni nije potaknula i konzumaciju našega braka. Ali njegova snažna, iako uglavnom tiha, prisutnost dala mi je snage da udovoljim onome što žele Mercy, Maman i Papa Roi te javno prihvatim madame du Barry uz nekoliko uljudnih riječi. Jednog sam jutra za doručkom rekla tetkama da sam odabrala dan kada ću se napokon obratiti du Barry. Ovoga puta nisu rekle ni riječ. Pretpostavljam da su mislile kako bi, nastave li omalovažavati kraljevu miljenicu — svjesne da sam već odlučila prihvatiti to stvorenje — mogle izgubiti moju naklonost i moje društvo.
U četvrtak, jedanaestog srpnja, cijeli sam dan bila tjeskobna. Osjećala sam nervozu u želucu i često sam tražila noćnu posudu. Nisam mogla ništa pojesti na podnevnom grand couvertu i samo sam zurila u svoju večeru, srebrnom vilicom premještajući hranu po tanjuru.
U mojim su odajama posvuda bljeskale svijeće, bacajući jantarnu svjetlost na igrače i njihove nakićene prste, zglobove i grla. Budući da je bila sredina ljeta, zrak je bio posve miran, gotovo zagušljiv, moja je dnevna soba bila krcata a ozračje tako ispunjeno napetošću te sam bila sigurna da svatko zna za, i nestrpljivo iščekuje, moj recontre s du Barry. Kad je gospođa de Noailles obavijestila kralja o mojoj nakani da večeras javno prihvatim njegovu priležnicu, Papa Roi je zacijelo prenio tu informaciju grofici du Barry, koja je vjerojatno o tome obavijestila svoje dévots. Sumnjala sam da u dvorcu postoji itko tko nije svjestan važnosti večerašnje kavanole.
Znajući da ću biti u središtu pozornosti, pomno sam se dotjerala. Moju je kosu à la mode uredio sieur Larsenneur. Uvojci su mi ukrašavali lagano napudranu glavu a ostatak kose bio je savijen u široke kovrče koje su mi padale na ramena. Haljina mi je bila boje mjesečine, s trostrukom kaskadom čipke na laktovima koja je privlačila pozornost na moje nježne ruke.
Po prostoriji se gotovo nije moglo kretati od gužve; u svojim širokim krinolinama, mnoge su plemkinje morale salonom prolaziti postrance, ili su, kad su se skupile da ogovaraju iza lepeza bile stisnute jedna uz drugu poput cvjetova u buketu. Primijetila sam gospođu du Barry kako razgovara sa skupinom grofica i vojvotkinja, no pazila sam da je zaobiđem dok sam se kretala prostorijom i pozdravljala svoje goste. Pomoglo mi je to što sam te žene zamišljala kao kamenje koje mi pomaže da prijeđem preko blatnjave rijeke.
Grof de Mercy uputio mi je prikriven osmijeh kad sam se počela približavati kraljevoj ljubavnici.
»Dobra večer, grofice de Passy.« Kimnula sam glavom pozdravljajući stariju ženu s krugovima rumenila nepravilno (zato i komično) nanesenim na lice. »Izgledate lijepo večeras. Très élégante.« Bez trube na uhu, sumnjam da je čula ijednu riječ koju sam izgovorila.
Korak bliže mojoj suparnici.
»Nadam se da ste dobro, madame«, rekla sam blago, smiješeći se vojvotkinji de Chartes koja je čekala dijete. Da je samo znala koliko joj zavidim na njezinu stanju!
Još jedan korak. Srce mi je divlje udaralo. Nadala sam se da nitko ne primjećuje naglo podizanje i spuštanje mojih prsa. Postala sam svjesna svih pogleda na meni i osjetila vrućinu od njihove intenzivnosti.
»Madame, uistinu se nadam da ćete mi dopustiti da se poslužim vašom knjižnicom sad kad ste složili sve knjige«, rekla sam svojoj šurjakinji, grofici de Provence, namjerno povisivši glas tako da moju primjedbu čuju i drugi, osobito oni koji su me i dalje smatrali praznoglavom.
»Ali vi ne volite čitati«, šapnula je.
»Sada volim«, protisnula sam kroza zube.
Posljednji korak. Nitko nije stajao između kraljeve ljubavnice i mene. Nosila je dijamante vrijedne poput državne riznice. Čak su i potpetice njezinih cipela, pokrivene dijamantima, svjetlucale na svjetlosti vatre. Podignula sam bradu i zamrznula osmijeh na licu. Podignula sam nogu i načinila pola koraka prema njoj. U sobi je zavladala potpuna tišina. Igrači su se okrenuli prema meni kao jedno tijelo, s ruke su im zastale u zraku držeći karte ili žetone, na trenutak zamrznute.
Madame Adélaïde odjedanput se obrušila poput sokola i čvrsto me zgrabila za ruku. Nisam je ni zapazila u salonu do toga trenutka. »Vrijeme je da krenemo!« objavila je. »Dođite, pričekat ćemo kralja u sobi moje sestre Victoire!« Prije nego što sam shvatila što se događa, izgurala me iz salona i vodila prema odajama mojih tetaka, dok su mesdames Sophie i Victorie kaskale za nama. Uhvatila me nespremnu i izbacila iz ravnoteže čim je primijetila da oklijevam obaviti zadatak za koji sam se tako dugo pripremala. Bila sam slaba; a u trenutku neodlučnosti dopustila sam ne samo da me madame Adélaïde ponizi u mojoj vlastitoj dnevnoj sobi nego i u prisutnosti barista koji su vidjeli kako sam ispala budala.
Tišina koja je zavladala bila je puna značenja, a nismo se još ni posve povukle, kad se salonom prolomila galama. Mogao se čuti glas grofice du Barry koji se izdiže iz te buke dok austrijskom veleposlaniku očitava bukvicu. Zvučalo je tako kao da su njezin bijes, poniženost i uvrijeđenost golemi kao i moji.
»Dakle, gospodine de Mercy, čini se da niste mnogo postigli. Očito ja moram vama pomoći!«