Ubistvo u Orijent Ekspresu

First topic message reminder :



Jedan od najslavnijih vlakova svih vremena, Orient Express, iznenađujuće pun za to doba godine, tutnjeći na svom trodnevnom putovanju od Istanbula do Pariza, iznenada se zaustavlja usred noći. Snježna mećava zamela je prugu na jednom pustom mjestu, između Vinkovaca i Slavonskog Broda.
Sve je bilo mirno kao u grobu, dok se u jednom trenutku nije začuo krik. "Nesumnjivo su u pitanju živci", promrmljao je Hercule Poirot i ponovno zaspao. No kad se probudio, shvatio je da ipak nisu u pitanju živci, nego da se tijekom noći broj putnika umanjio za jednu osobu.
Naime, američki milijunaš Ratchett nađen je mrtav u krevetu, izboden nožem s više od deset uboda po tijelu. Vrata kupea bila su zaključana iznutra, a nedirnut snijeg oko vlaka pokazivao je da se ubojica još uvijek nalazi u njemu.
Poirot se zavaljuje u naslonjač i razmišlja. U njegovim malim sivim moždanim stanicama nalaze se iskazi putnika, točan plan spavaćih kola, dokazi... l kako napetost raste, belgijski detektiv nalazi dva rješenja zagonetke...

5. Ime princeze Dragomirov
Kad su grof i grofica otišli, Poirot je pogledao onu dvojicu. - Vidite li - rekao je - napredujemo.
Izvrstan posao - rekao je g. Bouc srdačno. - što se mene tiče, nikad ne bih sanjao otome da posumnjam u grofa i groficu Andrenvi. Priznajem, smatrao sam ih potpuno hors decombat. Mislim da nema sumnje da je ona počinila taj zločin. To je prilično tužno. Pa ipak, neće je giljotinirati. Postoje olakotne okolnosti. Nekoliko godina zatvora - to će biti sve.
Dakle, vi ste potpuno sigurni da je onakriva?
Dragi moj prijatelju, u to zacijelo ne treba sumnjati. Mislio sam da je vaš umirujući način imao samo tu svrhu da zabašuri stvar dok nasne iskopaju iz tog snijega i dok predmet ne preuzme policija.
Vi ne vjerujete grofovoj izričitoj tvrdnji- njegovoj časnoj riječi - da je njegova ženanevina?
Mon cher, prirodno, što bi on drugo i mogao reći? On obožava svoju ženu. želi je spasiti. Vrlo dobro laže, posve u gransenjerskom stilu, ali što bi to drugo moglo biti doli laž?
Pa znate, pala mi je na um besmislica - da bi to mogla biti istina.
Ne, ne. Sjetite se rupčića. Rupčić potkrepljuje stvar.
Nisam baš siguran što se tiče rupčića. Sjećate se da sam vam stalno govorio kako postoje dvije mogućnosti u pogledu vlasništva rupčića.
Ipak...
G. Bouc prekine. Vrata na kraju vagona otvorila su se i princeza Dragomirov uđe u vagon-restoran. Prišla je ravno k njima, te sva trojica ustadoše.
Govorila je Poirotu, ignorirajući ostale.
— Vjerujem, monsieur, da vi imate moju maramicu.
Poirot pobjedonosno prostrijeli drugu dvojicu.
— Je li to ova, madame?
Izvadio je malu četvorinicu od finog batista.
To je. Moj je monogram u uglu.
Ali, madame la Princesse, to je slovo H- rekao je g. Bouc. - Vaše ime je, oprostite, Natalija.
Hladno ga je pogledala.
— Tako je, monsieur. Moje maramice uvijek su obilježene ruskim slovima. H je N na ruskom.
G. Bouc je bio presenećen. Na ovoj nepobjedivoj staroj gospođi bilo je nečega što ga je zbunjivalo i uznemiravalo.
Prilikom jutrošnjeg ispitivanja niste nam rekli da je ovaj rupčić vaš.
Niste me niti pitali - rekla je princeza suho.
Molim vas da sjednete, madame - rekaoje Poirot.
Uzdahnula je.
Mogla bih baš i sjesti, čini mi se. Sjela je.
Ne trebate odugovlačiti s ovim, gospodo.Vaše sljedeće pitanje bit će: kako se moja maramica našla kraj tijela ubijenog? Moj odgovorna to glasi: nemani pojma.
Stvarno nemate pojma?
Ni najmanje.
Oprostite mi, madame, ali koliko se možemo osloniti na istinitost vaših odgovora?
Poirot je ove riječi izgovorio vrlo blago. Princeza Dragomirov odgovorila je prezrivo.
Pretpostavljam da smjerate na to što vam nisam rekla da je Helena Andrenvi sestra gđe. Armstrong?
Dapače, vi ste nam smišljeno slagali.
Jasno. I opet bih to učinila. Njezina jemajka bila moja prijateljica. Ja, gospodo, vjerujem u odanost prema prijateljima, premaobitelji i društvenom sloju.
Ne vjerujete da trebate učiniti najviše što možete da pomognete pravdi?
U ovom slučaju mislim da je pravda, onaprava pravda, zadovoljena.
Poirot se nagnuo naprijed.
Vi shvaćate moj položaj, madame. Čak i u slučaju ovog rupčića, mogu li vam vjerovati? Ili štitite kćerku svoje prijateljice?
Shvaćam što želite reći - licem joj je preletio mračan smiješak. - Pa, gospodo, ova moja tvrdnja lako se može dokazati. Dat ću vam adresu ljudi u Parizu koji izrađuju moje maramice. Samo im trebate pokazati ovu koja je upitanju i oni će vam reći da su je po mojem nalogu napravili prije više od godinu dana. Maramica je moja, gospodo.
Digla se.
Imate li još štogod što biste me željeli pitati?
Vaša sobarica, madame, je li ona prepoznala ovaj rupčić kad ismo joj ga jutros pokazali?
Mora da jest. Vidjela ga je i ništa nije rekla? Ah, lijepo, to dokazuje da ona također može biti odana.
Naklonivši se malo glavom, iziđe iz vagon - restorana.
Dakle, tako je to - Poirot je tiho progunđao. - Opazio sam neznatno kolebanje kad sam pitao sobaricu znade li čiji je to rupčić. Nije bila sigurna da li da prizna ili ne da je to rupčićnjezine gazdarice. Ali kako se to uklapa u onumoju čudnu osnovnu ideju?
Da, moglo bi totako biti.
Ah! - rekao je g. Bouc uz karakterističnukretnju - to je strašna stara dama.
Je li ona mogla ubiti Ratchetta? - upitaoje Poirot liječnika.
Zanijekao je glavom.
One udarce, one koji su zadani velikom snagom i koji su probili mišić, nikada, nikadane bi mogao zadati netko tako nježne fizičke konstitucije.
Ali one slabije?
One slabije, da.
Razmišljam - rekao je Poirot - o onoj jutrošnjoj primjedbi kad sam joj ja rekao da je njezina snaga prije u volji nego u rukama. Ta je primjedba bila svojevrsna zamka, želio sam vidjeti hoće li pogledati na svoju desnu ili lijevuruku. Nije pogledala ni jednu, ni drugu. Pogledala je obje. Ali je dala čudan odgovor. Rekla je: »Nema snage u njima. Ne znam da li da zbog toga žalim ili da se radujem.« čudnovata je to opaska.
Ona samo potvrđuje moje mišljenje o zločinu.
To još nije razjasnilo pitanje ljevorukosti.
Ne. Usput, jeste li opazili da grof Andrenyi drži rupčić u desnom džepu na prsima?
G. Bouc je stresao glavom. Njegove su se misli vratile zaprepašćujućim otkrićima posljednjih pola sata. Mrmljao je:
Laži, i opet laži. Zapanjuje me količina laži koja nam je jutros ispričana.
Još ih treba dosta otkriti - rekao je Poirot veselo.
Mislite?
Bit ću vrlo razočaran ne bude li tako.
Takva dvoličnost je strašna - rekao jeg. Bouc. - Ali to kao da se vama sviđa - dodaoje prijekorno.
To ima ovu prednost - rekao je Poirot.- Ako nekoga tko je lagao suočite s istinom, taj obično onda i prizna, često iz pukog iznenađenja. Potrebno je samo točno procijeniti, pa da se dobije željeni efekt.
To je jedini način da se ovaj slučaj vodi. Odabirem putnika po putnika, razmišljam o njihovim iskazima i samom sebi kažem: »Ako taji taj laže, u kojem smislu laže i koji je razlog njegovu laganju? Odgovaram: ako laže - ako, zapamtite - to bi moglo biti samo iz tog i tog razloga i u tom i tom smislu.« Jednom smo to vrlo uspješno primijenili na groficu Andrenjd. Nastavit ćemo s istom metodom na nekoliko drugih osoba.
A zamislimo, prijatelju, da vaše nagađanje slučajno bude pogrešno?
Onda će bar jedna osoba biti potpuno oslobođena sumnje.
Ah! Postupak eliminacije.
Točno.
A koga ćemo sad zgrabiti?
Zgrabit ćemo onog pukka sahiba, pukovnika Arbuthnota.

6. Drugi razgovor s pukovnikom Arbuthnotom
Pukovnik Arbuthnot bio je primjetno oneraspoložen što ga pozivaju u vagon-restoran na drugi razgovor. Njegovo lice imalo je najodbojniji izraz kad je sjeo i rekao: Dakle?
Jako se ispričavam što vam po drugi put dosađujem - rekao je Poirot. - Ali čini mi se da biste nam mogli dati još poneke informacije.
Stvarno? Sumnjam.
Prije svega, vidite li ovu čistilicu za lulu?
Da.
Je li to jedna od vaših?
Ne znam. Znate, ne stavljam nikakvu osobnu oznaku na njih.
Jeste li svjesni toga, pukovniče Arbuthnot, da ste vi jedini od putnika vagona Istanbul-Calais koji puši lulu?
U tom slučaju, vjerojatno je moja.
Znate li gdje je nađena?
Nemam pojma.
— Nađena je kraj tijela ubijenoga. Pukovnik Arbuthnot podigao je obrve.
— Možete li nam reći, pukovniče Arbuthnot, kako se ona tamo mogla naći?
Ako mislite da sam je ja tamo izgubio, ne, nisam.
Jeste li ikad ušli u kupe g. Ratchetta?
Nikad nisam čak niti govorio s tim čovjekom.
Uopće s njim niste razgovarali i niste gaubili?
Pukovnikove se obrve opet podrugljivo podigoše.
Da i jesam, teško bi bilo vjerovati da bih vas upoznao s tom činjenicom. Ali uistinu nisam ubio tog čovjeka.
No dobro - promrmljao je g. Poirot.- To je potpuno beznačajno.
Molim?
Rekao sam da je to posve beznačajno.
Oh! - Arbuthnot je izgledao zabezeknuto. Nelagodno je promatrao Poirota.
Jer, vidite - nastavio je mali čovjek -čistilica za lulu potpuno je beznačajna. I ja sam mogu izmisliti još jedanaest izvrsnih objašnjenja kako se tamo našla.
Arbuthnot je buljio u njega.
— Ono zbog čega sam vas stvarno želio vidjeti sasvim je nešto drugo - produžio je Poirot. - Gđica Debenham vam je možda rekla da sam na kolodvoru u Konyi načuo neke riječi koje su bile upućene vama?
Arbuthnot nije odgovorio.
Ona je rekla: »Ne sada. Kada sve svrši. Kad bude za nama.« Znate li na što su se odnosile te riječi?
Žao mi je, g. Poirot, ali moram odbiti daodgovorim na ovo pitanje.
Pourquoi?
Pukovnik je ukočeno kazao:
Predlažem da pitate gđicu Debenham osobno za značenje ovih riječi.
To sam i uradio.
I ona je odbila da vam to kaže?
Da.
Onda bi, mislim, čak i vama trebalo biti jasno da su moja usta zapečaćena.
Nećete odati tajnu jedne dame?
Možete to postaviti i tako, ako želite.
Gđica Debenham mi je rekla da su se one riječi odnosile na neku njezinu osobnu stvar.
A zašto onda njezine riječi ne prihvatitekao istinite?
Zato, pukovniče Arbuthnot, jer je gđica Debenham ono što bi se moglo nazvati strahovito sumnjivom osobom.
Glupost - rekao je pukovnik uzbuđeno.
Nije to glupost.
Nemate baš nikakva dokaza protiv nje.
Ni činjenicu da je gđica Debenham bila družbenica u Armstrongovu domu u vrijeme otmice male Daisy?
Nastupio je trenutak mrtve tišine. Poirot je mirno kimao glavom.
— Vidite - rekao je - znam više nego što slutite. Ako je gđica Debenham nevina, zašto je prikrila ovu činjenicu? Zašto mi je kazala da nikad nije bila u Americi?
Pukovnik je pročistio grlo.
Da slučajno niste u zabludi?
Nisam ni u kakvoj zabludi. Zašto mi je gđica Debenham lagala?
Pukovnik Arbuthnot slegnuo je ramenima.
— Najbolje da pitate nju. I dalje mislim danemate pravo.
Poirot je podviknuo. Jedan poslužitelj došao je iz udaljenog kraja vagona.
Idite i zamolite damu Engleskinju iz broja 11 da bude tako dobra pa da dođe ovamo.
Bien, monsieur.
Čovjek je otišao. Sva četvorica sjedila su u tišini. Lice pukovnika Arbuthnota izgledalo je kao da je izrezbareno iz drveta, bilo je nepomično i bešćutno.
Poslužitelj se vratio.
Dama upravo dolazi, monsieur.
Hvala.
Trenutak-dva kasnije Mary Debenham ušla je u vagon-restoran.

7. Identitet Mary Debenham
Bila je bez šešira. Glava joj je bila zabačena kao iz prkosa. Njezina kosa, luk nosnica - sve je to podsjećalo na lik s pramca broda koji se smiono ljulja na nemirnom moru.
U tom trenutku bila je lijepa.
Oči joj se zadržaše samo trenutak na Arbuthnotu - samo jedan trenutak.
Rekla je Poirotu:
Željeli ste me vidjeti.
Želio sam vas pitati, mademoiselle, zašto ste nam jutros lagali?
Ja lagala vama? Ne znam na što mislite.
Prikrili ste činjenicu da ste u vrijeme tragedije Armstrongovih živjeli baš u njihovoj kući. Rekli ste mi da nikad niste bili u Americi.
Vidio je kako se trenutak koleba i zatim oporavlja.
Da - rekla je. - To je istina.
Ne, mademoiselle, to je laž.
Pogrešno ste me shvatili. Hoću reći da je istina da sam vam lagala.
Ah, priznajete?
Usne su joj se iskrivile u smiješak.
Sigurno. Kad ste me već uhvatili.
Barem ste iskreni, mademoiselle.
Čini se da mi ništa drugo niti ne preostaje.
Pa naravno, to je točno. A sada, mademoiselle, mogu li vas upitati za razlog ovih izmotavanja?
Mislila sam da razlog bode u oči, g. Poirot.
— Ne bode u moje, mademoiselle. Mirnim, uravnoteženim glasom, u kojem je bilo i trunka oštrine, rekla je:
Moram se sama izdržavati.
Hoćete reći.. ?
Podigla je oči i pogledala ga ravno u lice.
Što vi, g. Poirot, znate o borbi da se dobije i zadrži pristojno zaposlenje? Mislite li dabi djevojka koja je pritvorena u vezi s umorstvom, a čije bi ime, možda i fotografija, biliobjavljeni u engleskim novinama - mislite li da bf ikoja dobra prosječna Engleskinja iz srednjeg staleža htjela tu djevojku za guvernantu svojim kćerima?
Ne vidim zašto ne - ako vam se ne bi pripisala nikakva krivica.
Oh, krivica - ne radi se tu o krivici, stvarje u publicitetu! Dosad sam, g. Poirot, uspijevalau životu. Radila sam na dobro plaćenim i zgodnim mjestima. Nisam htjela riskirati položaj koji sam zadobila, jer ništa dobro nije moglo iz toga proizaći.
Usuđujem se primijetiti, mademoiselle, da bih ja trebao biti najpozvaniji da to procijenim, a ne vi.
Slegnula je ramenima.
Na primjer, mogli ste mi pomoći pri identificiranju.
Što hoćete reći?
Je li moguće, mademoiselle, da u grofici Andrenvi niste prepoznali mlađu sestru gđe Armstrong, koju ste podučavali u New Yorku?
Grofica Andrenvi? Ne - odmahnula je glavom. - Može vam se to učiniti čudnovatim, ali ja je nisam prepoznala. Ona još nije bila odrasla, znate, kad sam je poznavala. To je bilo prije više od tri godine. Istina je da me grofica podsjetila na nekoga - time sam si razbijala glavu. Ali ona toliko djeluje inozemno da je nikad nisam povezivala s onom malom američkom školarkom. Istina je da sam je samo ovlaš pogledala ulazeći u vagon-restoran. Više sam zapažala haljine nego njezino lice... - nasmiješila se blijedo - tako je sa ženama! A zatim, eh, imala sam i osobnih briga.
Nećete mi odati svoju tajnu, mademoiselle?
Poirotov glas bio je vrlo blag i uvjerljiv.
Tiho je kazala:
— Ne mogu, ne mogu. Te nenadano, bez upozorenja, izgubi vlast nad sobom klonuvši licem na svoje ispružene ruke i stade plakati kao da će joj srce pući.; Pukovnik dipnu i stade nezgrapno uz nju.
— Ja, slušajte... Stao je i, okrećući se, mrsko odmjerio Poirota.
— Slomit ću sve kosti u vašem prokletom tijelu. Vi gadni, mali, uobraženi derane - rekao je.
Monsieur - prosvjedovao je g. Bouc. Arbuthnot se ponovno okrenuo djevojci.
Mary, zaboga... Ona se diže.
— Nije to ništa. Sve je u redu. Više me netrebate, zar ne, g. Poirot? Ako me zatrebate, morat ćete me potražiti. Oh, kakvog idiota, kakvogidiota pravim sama od sebe!
Požurila je iz vagona. Prije nego što je pošao za njom, Arbuthnot se još jednom okrenuo Poirotu.
— Gđica Debenham nema ništa s cijelomtom stvari. Ništa, čujete li me? A budete li jegnjavili i dodijavali joj, imat ćete posla sa mnom.
Otišao je dugim koracima.
— Volim vidjeti srdita Engleza - rekao je Poirot. - Vrlo su zabavni. Sto su uzbuđeniji, manji im je nadzor nad jezikom.
Ali g. Bouca nisu zanimale emocionalne reakcije Engleza. Bio je obuzet divljenjem prema prijatelju.
Mon cher, vous etes epatant - uzviknuoje. - Još jedno čudesno pogađanje. C'est formidable.
Nevjerojatno je kako se domišljate tim stvarima - rekao je dr Constantine zadivljeno.
Ovaj put ne zaslužujem nikakve hvale. Ovo nije bilo nagađanje. To mi je zapravo kazala grofica Andrenvi.
Comment? Ma nemojte!
Sjećate li se da sam se raspitivao o njezinoj guvernanti ili družbenici? Već sam u sebi zaključio da ako Mary Debenham ima išta s tom stvari, mora da je u kući bila nešto u tom svojstvu.
Da, ali grofica Andrenvi opisala je neku posve drukčiju osobu.
Točno, ženu visoku, srednjih godina, crvene kose - u stvari u svakom pogledu upravo suprotnu od gđice Debenham, i to toliko da je bilo upravo napadno. Ali tada je brzo morala izmisliti ime, pa se podsvjesnom asocijacijom izdala. Rekla je, gđica Freebodv, sjećate se?
Da.
Eh, bien. Možda vi i ne znate, ali u Londonu postoji jedna trgovina koja se donedavno zvala Debenham & Freebody. Budući da joj seime Debenham motalo glavom, grofica se brzo uhvatila za neko drugo, a prvo koje joj je palo na um bilo je Freebodv.
Naravno, odmah mi jeto bilo jasno.
To je još jedna laž. Zašto li je to učinila?
Možda prije lojalnost. To malko otežava stvari.
Ma foi - rekao je g. Bouc silovito. - Alida li svatko u ovom vlaku laže?
To - reče Poirot - upravo pokušavam oodgonetnuti.

8. Daljna neočekivana otkrića
Ništa me sada ne bi iznenadilo - rekaoje g. Bouc. - Ništa! Čak i kad bi se pokazalo da je svatko u vlaku bio član Armstrongova domaćinstva, ne bih uopće bio začuđen.
To je vrlo duboka opaska - rekao je Poirot. - Da li biste željeli saznati što vaš najdraži osumnjičenik, Talijan, ima o sebi reći?
Opet ćete ise latiti vaših čuvenih pogađanja?
Upravo tako.
To je zbilja vrlo neobičan slučaj - rekaoje dr Constantine.
Ne, to je potpuno prirodno.
G. Bouc je digao ruke u komičnom očajanju.
— Ako vi ovo nazivate prirodnim, monami...
Riječi su ga napustile.
Poirot je u međuvremenu zatražio od poslužitelja da dovede Antonija Foscarellija.
Krupni Talijan oprezno se bgledavao kad je ušao. Uzrujano je pogledao s jednog kraja na drugi, kao životinja u stupici.
— Što želite? - rekao je. - Nemam vam ništa reći. Ništa, čujete li! Per Dio... - maznuoje šakom po stolu.
Da, vi nam još nešto imate reći - rekaoje Poirot nepokolebljivo. - Istinu!
Istinu? - bacio je tjeskoban pogled na Poirota. Sva sigurnost i srdačnost iščezle su iznjegova ponašanja.
Mais oui. Možda je ja već znam. Ali bit će to poen za vas ako dođe dobrovoljno od vas.
Govorite kao američka policija. »Načistac«, tako oni kažu, »načistac«.
Aha! Imali ste, dakle, iskustva s njujorškom policijom?
Ne, ne, nikad. Nisu mogli ništa dokazatiprotiv mene, ali to nije bilo zato što nisu i pokušavali.
Poirot je rekao mirno:
— Bilo je to u slučaju Armstrong, zar ne? Vi ste bili šofer?
Oči su mu se susrele s Talijanovima. Nestalo je prijetnje iz velikog čovjeka. Bio je poput probušena balona.
Budući da znate, zašto me pitate?
Zašto ste jutros lagali?
Poslovni razlozi. Osim toga, nemam povjerenja u jugoslavensku policiju. Oni mrze Talijane. Oni ne bi bili pravedni.
Možda bi baš i bili pravedni!
Ne, ne, s ovim noćašnjim nemam nikakve veze. Uopće nisam napuštao kupe. Englez duga lica može vam to posvjedočiti. Nisam ja ubiotu svinju - tog Ratchetta. Nemate nikakvih dokaza protiv mene.
Poirot je nešto pisao na komadu papira. Polako je podigao glavu i rekao mirno:
— Vrlo dobro. Možete ići. Foscarelli je nelagodno oklijevao.
Shvaćate da to nisam bio ja, da ništa nisam mogao imati s tim?
Rekao sam vam da možete ići.
To je urota, želite me optužiti? I sve to zbog jedne svinje od čovjeka koja je trebala svršiti na električnoj stolici! Sramota je što takonije i bilo. Da sam ja bio u pitanju, da su mene uhapsili...
Ali to niste bili vi. Niste imali ništa s otmicom djeteta.
Što to pričate? Pa, ta mala je bila radost cijele kuće. Tonio, zvala me. Sjela bi u radosti igrala se šofera. Svi su je ukućani obožavali! čak je i policija uspjela to shvatiti. Ah, krasna mala.
Glas mu se raznježio. Suze su mu navrle. Tada se naglo okrenuo i krupnim koracima napustio vagon-restoran.
Pietro - pozvao je Poirot. Poslužitelj vagon-restorana dotrča.
Br. 10 - Šveđanku.
Bien, monsieur.
Još netko? - uzviknuo je g. Bouc. - Ah, ne, to nije moguće. Kažem vam, to nije moguće.
Mon cher, moramo doznati. Čak ako se na kraju i ispostavi da je svatko u vlaku imao razloga da ubije Ratchetta, mi to moramo doznati. Jednom kad doznamo, moći ćemo konačno utvrditi tko je krivac.
— Vrti mi se u glavi - prostenjao je g. Bouc. Poslužitelj je najavio Gretu Ohlsson. Gorko je plakala.
Zavalila se u sjedalo nasuprot Poirotu i nastavila uporno plakati zakrivajući se velikim rupčićem.
Nemojte se uzrujavati, mademoiselle, nemojte se uzrujavati - Poirot ju je potapšao poramenu. - Samo nekoliko riječi istine, to jesve. Vi ste odgojiteljica koja se brinula o maloj Daisy Armstrong.
Istina, to je istina - plakala je jadna žena. - Ah, ona je bila anđelak, mali slatki dragi anđelčić. Nije znala ni za što osim za dobrotui ljubav - a oteo ju je onaj zli čovjek - okrutnoje postupao s njom - a njezina sirota majka- a ono drugo malo koje uopće nije niti živjelo. Ne možete znati - ne možete razumjeti - daste bili tamo kao ja, da ste vidjeli cijelu užasnu tragediju - trebala sam reći istinu o sebi još jutros. Ali bojala sam se, bojala. Tako sam se razveselila što je onaj zli čovjek mrtav - štoviše ne može ubijati ili mučiti malu djecu. Ah! Ne mogu govoriti - nemam riječi...
Plakala je s još većim žarom nego dotad. Poirot ju je i dalje blago tapšao po ramenu.
— No, no, shvaćam, sve shvaćam, sve, kažem vam. Neću vas ništa više pitati. Dovoljno je daste priznali ono što ja znam da je istina. Shvaćam, kažem vam.
Već bez daha od ridanja, Greta Ohlsson se digla i naslijepo otapkala do vrata. Kad je dospjela do njih, sudarila se s čovjekom koji je upravo ulazio.
To je bio sobar - Masterman.
Došao je ravno do Poirota, a govorio je svojim uobičajenim mirnim bešćutnim glasom.
— Nadam se da ne smetam, gospodine. Mislio sam da je najbolje da odmah dođem, gospodine i da vam kažem istinu. Bio sam posilni pukovnika Armstronga u ratu, gospodine, a kasnije sam bio njegov sobar u New Yorku. žao mi je što sam jutros zatajio tu činjenicu. To je bilo vrlo ružno od mene, gospodine, pa sam pomislio da će biti najbolje da dođem i da sve otvoreno priznam. Ali nadam se, gospodine, da ni u kojem smislu ne sumnjate u Tonija. Stari Tonio, gospodine, ne bi ni muhu zgazio. Ali ja mogu prisegnuti da on noćas uopće nije izlazio iz kupea. Prema tome vidite, gospodine, da on to nije mogao učiniti. Tonio je, doduše, stranac, gospodine, ali on je vrlo dobar stvor - ne kao oni strašni Talijani ubojice, o kojima se svuda čita.
Stao je. Poirot ga je netremice gledao.
Je li to sve?
To je sve, gospodine.
Zatim je zastao, pa kako Poirot nije ništa rekao, malo se naklonio u znak ispričavanja i nakon trenutnog kolebanja napustio vagon-restoran na isti miran, nenametljiv način na koji je i došao.
Ovo - kazao je dr Constantine - ovo je još daleko nevjerojatnije od bilo kojeg krimića.
Slažem se - rekao je g. Bouc. - Od dvanaest putnika u ovom vagonu, za devetero se, dokazalo da su imali veze sa slučajem Armstrong. što slijedi, pitam vas? Ili da kažem, tko slijedi?
Mogu vam čak i odgovoriti na pitanje - rekao je Poirot. - Dolazi naš američki detektiv, g. Hardman.
— Dolazi li i on također da se ispovjedi? Prije nego što je Poirot mogao odgovoriti, Amerikanac je dospio do njihova stola. Namignuo im je te, sjedajući, lijeno rekao:
— Što se zapravo događa u ovom vlaku? činise kao ludnica!
Poirot je žmirkao na njega:
Jeste li sasvim sigurni, g. Hardman, da visami niste bili vrtlar u Armstrongovu domu?
Nisu imali vrta.... - shvatio je pitanje doslovce g. Hardman.
Ili sobar?
Nemam otmjenih manira koje iziskuje takav posao. Ne, nisam nikad bio ni u kakvoj vezi s Arrnstrongovima, ali počinjem vjerovati da sam ja jedini u vlaku koji nije bio s njima povezan. Jeste li ikad čuli za tako nešto, pitam vas? Jeste li ikad čuli za tako nešto?
To doista pomalo iznenađuje - rekao je Poirot blago.
C'est rigolo - izbilo je iz g. Bouca.
Imate li vi neko svoje mišljenje o ovom zločinu, g. Hardman? - upitao je Poirot.
Ne, gospodine. Dotuklo me to. Ne znam kako da ovo rastumačim. Ne mogu svi oni bitiu to upleteni; ali koji je od njih krivac, to nemogu dokučiti. Kako ste vi sve to proniknuli, volio bih znati!
Samo sam pogađao.
Onda ste, vjerujte mi, vrlo spretan pogađač. Da, svima ću obznaniti da ste spretan pogađač.
Gospodin Hardman se zavalio i zadivljeno promatrao Poirota.
Oprostite - kazao je - ali nitko to nebi rekao kad vas vidi. Kapa dolje! Doista!
Previše ste ljubazni, g. Hardman.
Nipošto. Moram vam čestitati.
Ali svejedno - reče Poirot - problemjoš nije sasvim riješen. Možemo li sa sigurnošću znati tko je ubio Ratchetta?
Mene izuzmite - reče g. Hardman. - Neću ništa reći. Prepun sam iskrenog divljenja. A što je s onima dvjema o kojima još niste pogađali? Sa starom gđom Amerikankom i sa sobaricom? Pretpostavljam da možemo smatrati kako su njih dvije jedine nevine osobe u vlaku.
Ukoliko ih - rekao je Poirot smiješeći se ne možemo svrstati u našu malu zbirku kao da kažemo - domaćicu i kuharicu u Armstrongovu domaćinstvu.
Dakle, sad me ništa na svijetu ne bi iznenadilo - rekao je Hardman s blagom rezignacijom. - Ludnica, to je ta stvar, ludnica.
Ah, mon cher, to bi stvarno bilo malo preveliko natezanje podudarnosti - reče Bouc.
— Ne mogu svi biti upetljani u taj slučaj. Poirot ga je pogledao.
— Vi ne razumijete - rekao je. - Vi uopćene razumijete. Recite mi, znate li tko je ubio Ratchetta?
— A vi? - uzvratio je g. Bouc. Poirot je kimnuo.
— Oh, da - rekao je - znam to već neko vrijeme. To je toliko jasno da me čudi što i vito niste spoznali. - Pogledao je Hardmana i upitao: - A vi?
Detektiv je odmahnuo glavom. Radoznalo je buljio u Poirota.
— Ne znam - reče. - Nemam pojma. Tkoje od njih to počinio?
Poirot je na trenutak ušutio. Zatim je kazao:
— Da li biste bili tako dobri, g. Hardman, da pozovete sve ovamo. Postoje dva moguća rješenja ovog slučaja. Oba želim izložiti pred sve vas.

9. Poirot iznosi rješenja
Putnici su hitro stizali u vagon-restoran i zauzimali mjesta oko stolova. Svi su imali manje - više isti izraz, onaj izraz očekivanja pomiješan sa strepnjom. Šveđanka je još uvijek plakala, a gđa Hubbard ju je tješila.
— Morate se smiriti, draga moja. Sve će bitiu savršenom redu. Ne smijete izgubiti vlast nad sobom. Ako je itko od nas strašni ubojica, pouzdano znamo da to niste vi.
Ma, svatko tko bito i pomislio bio bi lud. Sjednite ovdje, a ja ću ostati uz vas; i nemojte se uopće uznemiravati.
Glas joj je zamro kad je Poirot ustao. Sprovodnik spavaćih kola zastao je kod vrata.
— Dopuštate li da ostanem, monsieur?
— Svakako, Michel. Poirot se nakašljao.
— Gospodo i gospođe, govorit ću na engleskom, jer mislim da svi pomalo znate taj jezik. Tu smo da ispitamo smrt Samuela Edwarda Ratchetta - alias Cassettija.
Postoje dva moguća rješenja ovog zločina. Izložit ću vam oba, pa zamoliti g. Bouca i dra Constantinea da odluče koje je rješenje ispravno.
Svi vi znate činjenice samog slučaja. Gospodin Ratchett je jutros nađen izboden.
Zna seda je bio živ u 00,37 prošle noći, kad je razgovarao sa sprovodnikom spavaćih kola kroz zatvorena vrata. U džepu pidžame nađen je sat koji je bio jako ulubljen i koji je stao u četvrt, dva. Dr Constantine, koji je pregledao les nakonšto je otkriven, određuje vrijeme smrti između ponoći i dva ujutro. Pola sata iza ponoći, kao što svi znate, vlak je zapao u snježne nanose. Poslije toga bilo je nemoguće da itko napusti vlak.
Iskaz g. Hardmana, koji je službenik njujorške detektivske agencije (nekoliko se glavaokrenulo da vidi g. Hardmana), pokazuje da nitko nije mogao proći kraj njegova kupea (kupebr. 16 na samom kraju hodnika) a da ga on nevidi. Zbog toga smo prinuđeni zaključiti kako se ubojica mora nalaziti među putnicima jednog određenog vagona, vagona Istanbul-Calais.
To je, reći ću, bila naša teorija.
Comment? - lanuo je zapanjeno g. Bouc.
Ali ja ću vam podastrijeti još jednu teoriju. Vrlo je jednostavna. G. Ratchett je imao jednog neprijatelja kojeg se bojao. Opisao ga jeg. Hardmanu te mu kazao da će napad, ako donjega uopće dođe, najvjerojatnije biti izveden druge noći od polaska iz Istanbula.
A sada ću vam reći, dame i gospodo, da je g. Ratchett znao mnogo više nego što je rekao. Neprijatelj je, kao što je g. Ratchett i očekivao, ušao u vlak u Beogradu ili možda u Vinkovcima, i to kroz vrata koja su pukovnik Arbuthnot ig. MacQueen ostavili otvorena kad su netomsišli na peron. Bio je opskrbljen uniformom sprovodnika spavaćih kola, koju je nosio preko svog običnog odijela, i ključem, koji mu je omogućavao ulazak u kupe g. Ratchetta unatoč tome što su vrata bila zaključana. G. Ratchett je bio pod djelovanjem sredstva za spavanje. Taj ga je čovjek izbo vrlo okrutno i zatim napustio kupe kroz vrata koja vode u kupe gđe Hubbard.
Tako je - rekla je gđa Hubbard, klimajući glavom.
U prolazu turnuo je bodež kojim se poslužio u toaletnu torbicu gđe Hubbard. Nije niti znao da mu je otpalo puce s odore. Zatim je klisnuo iz kupea i niz hodnik, žurno je tutnuo uniformu u neki kovčeg u jednom praznom kupeu i nekoliko trenutaka kasnije, odjeven uobično odijelo, napustio vlak malo prije negošto je on krenuo. Opet se poslužio istim putem- vratima kraj vagon-restorana.
Svi su zinuli.
Što je sa satom? - pitao je g. Hardman.
Tu imate razjašnjenje cijele stvari. G. Ratchett je zaboravio svoj sat vratiti za jedan sat unatrag, kao što je to trebalo učiniti u Caribrodu. Njegov je sat i dalje pokazivao istočno evropskovrijeme, koje je jedan sat ispred srednjoevropskog vremena. Bilo je četvrt jedan kad je g. Ratchett proboden, a ne četvrt dva.
Ali takvo je objašnjenje besmisleno - kliknuo je g. Bouc. - A što je s glasom koji je govorio iz kupea u dvadeset tri minute prijejedan? To je bio ili Ratchettov glas, ili glas njegovog ubojice.
To nije neophodno. Mogla je to biti, dobro, neka treća osoba. Netko tko je ušao da razgovara s Ratchettom pa ga našao mrtvog. Pozvonio je, kako bi pozvao sprovodnika, a onda se, kako vi kažete, nešto uzburkalo u njemu, preplašio se da ne bude optužen za zločin te progovorio oponašajući Ratchetta.
— C'est possible - priznao je g. Bouc nerado.
Poirot je pogledao gđu Hubbard.
Da, madame, vi ste htjeli reći.. ?
Da, ne znam točno što sam htjela reći. Mislite li da sam i ja zaboravila naravnati svoj sat?
Ne, madame. Mislim da ste čuli čovjeka kako prolazi, ali nesvjesno; kasnije vas je obuzela mora da je neki čovjek u vašem kupeu, paste se naglo probudili i pozvonili sprovodniku.
Pa, držim da je to moguće - priznala jegđa Hubbard.
Princeza Dragomirov gledala je Poirota netremice.
Kako objašnjavate iskaz moje sobarice, monsieur?
Vrlo jednostavno, madame. Vaša sobarica prepoznala je rupčić koji sam joj pokazao, vaš rupčić. Pokušala vas je, ponešto nespretno, zaštititi. Ona je srela tog čovjeka - ali ranije, dok je vlak još stajao na vinkovačkoj stanici. Tvrdila je da ga je vidjela kasnije, nejasno zamišljajući da vama stvara pouzdani alibi.
Princeza se naklonila glavom.
— Mislili ste na sve, monsieur. Ja - ja vam se divim.
Nastupila je tišina.
Zatim svi skočiše, jer je dr Constantine iznenada maznuo šakom po stolu.
— Ali ne - rekao je. - Ne, ne, i opet ne! To nije valjano objašnjenje. Ono je nepotpuno u barem tucetu pojedinosti. Zločin nije počinjen tako - g. Poirot to mora savršeno dobro znati. Poirot ga je iznenađeno pogledao.
— Vidim - kazao je - da ću morati izložiti svoje drugo rješenje. Ali nemojte prebrzo odustati od ovoga. Možete se s njim složiti i kasnije.
Ponovno se okrenuo prema ostalima.
Postoji i drugo moguće rješenje zločina. Evo kako sam ja do njega došao.
Kad sam čuo sve iskaze, zavalio sam se, zatvorio oči i počeo misliti. Neke pojedinosti učinile su mi se vrijednima pažnje. Nabrojio sam ih svojim kolegama. Neke sam već razjasnio, npr. masnu mrlju na pasošu itd. Preletjetću pojedinosti koje su još preostale. Prva i najvažnija jest primjedba koju mi je saopćiog. Bouc u vagon-restoranu za vrijeme ručka prvog dana nakon odlaska iz Istanbula: rekaoje da je sakupljeno društvo zanimljivo zbog toga što je toliko raznoliko te predstavlja, takvo kakvo je, sve društvene slojeve i narodnosti.
Složio sam se s njim, ali kad mi je ta zanimljiva činjenica doprla do mozga, pokušao sam zamisliti da li bi se takvo društvo mogloikad sakupiti u bilo kojim drugim prilikama. A odgovor koji sam za se našao glasio je: samou Americi. U Americi bi moglo biti kućanstvo sastavljeno upravo od tako različitih narodnosti - Talijan šofer, Engleskinja guvernanta, "Šveđanka odgojiteljica, Francuskinja sobarica itd.
To me dovelo do moje sheme »pogađanja«, tj. do dodjeljivanja uloga svakoj osobi u drami Armstrongovih, slično onome redatelj dijeli role u kazališnom komadu. Dakle, to je dakle izvanredno zanimljiv i zadovoljavajući rezultat.
Proučio sam za se svaki pojedini iskaz izveo neke zanimljive zaključke. Uzmimo prvo iskaz g. MacQueena. Moj prvi razgovor s njim potpuno je zadovoljio. Ali u drugom je stavio prilično neobičnu opasku. Opisao sam mu pronalaženje ceduljice koja spominje slučaj Armstrong. On je rekao: »Ali ipak.. «, zatim je zastao i nastavio: »Mislim... bilo je to vrlo neoprezno od starog.«
Mogao sam osjetiti da to nije bilo ono što je počeo govoriti. Vjerojatno je ono što je htio reći bilo: »Ali ipak, to je bilo spaljeno,« a u tom slučaju MacQueen je znao za ceduljicu i za njezino uništenje - drugim riječima, on je bio ili ubojica ili ubojičin saučesnik. Vrlo dobro.
Onda sobar. On je kazao da njegov gospodar običava uzimati prašak za spavanje kad god putuje vlakom. To bi moglo biti istina, ali da li bi Ratchett sinoć uzeo takvo sredstvo? Automatski revolver pod jastukom dokazuje da je takva tvrdnja laž.
Ratchett je namjeravao biti naoprezu prošle noći. Kakvo god opojno sredstvo da mu je dano, moralo je to biti bez njegova znanja. A tko mu ga je dao? Očito, MacQueenili sobar.
Sada dolazimo do iskaza g. Hardmana. Vjerovao sam mu sve što je ispričao o svojem identitetu, ali kad smo došli do zbiljskih metodakoje je primijenio da osigura g. Ratchetta, pri čamu je bila ni manje ni više nego besmislena. Jedini djelotvorni način da se zaštiti Ratchettbio je da se provede noć u samom njegovom kupeu ili na nekoj točki odakle bi se moglo paziti na njegova vrata. Jedino što je njegov iskaz jasno pokazivao jest to da nitko ni iz kojeg drugog dijela vlaka ni slučajno nije mogao ubiti Ratchetta. To je stvar nedvojbeno ograničilo na vagon Istanbul-Calais. Ovo mi se učinilo prilično čudnom i neobjašnjivom činjenicom, pa sam je izdvojio za razmišljanje.
Svi ste vjerojatno dosad čuli o ono nekoliko riječi koje sam slučajno čuo između gđice Debenham i pukovnika Arbuthnota. Za mene jebila zanimljiva činjenica to što ju je pukovnik Arbuthnot nazvao Mary, pa je postalo jasno da je s njom u prisnim odnosima. A za pukovnika se smatralo da ju je upoznao tek prije nekoliko dana; a ja znam Engleze pukovnikova tipa. Čaki da se zaljubio na prvi pogled u mladu damu, napredovao bi polako i pristojno - ne prenagljujući. Zato sam zaključio da se pukovnik Arbuthnot i gđica Debenham dobro poznaju te da se zbog nekog određenog razloga grade da su stranci. Druga mala iskrica bila je laka familjarnost gđice Debenham prema izrazu »međugradska« za telefonski poziv. A gđica Debenham mi je izjavila da nikad nije bila u Sjedinjenim Državama.
Prijeđimo sad na drugog svjedoka. Gđa Hubbard nam je rekla da, ležeći u krevetu, nije mogla ustanoviti jesu li vrata između kupea bilazakračunata ili nisu, pa je zamolila gđicu Ohlsson da pogleda umjesto nje. Dakle, premda bita njezina tvrdnja bila savršeno istinita da je bila u kupeu br. 2, 4, 12, ili u bilo kojem parnom broju - gdje se zasun nalazi neposredno ispod kvake na vratima - kod neparnih brojeva, kao što je kupe br. 3, zasun je dosta iznad kvake, pa - prema tome - ne bi nikako mogao biti zakriven toaletnom torbicom. Morao sam zaključiti da je gđa Hubbard izmislila događaj koji se nikad nije zbio.
A sada da kažem samo riječ-dvije o vremenu. Po mojem mišljenju, stvarno zanimljivu okolnost u vezi s ulubljenim satom predstavlja mjesto gdje je nađen - u džepu Ratchettove pidžame, na osobito neudobnu i nevjerojatnu mjestu za držanje sata, pogotovo stoga što tik uz glavu postoji posebna kuka za sat. Zbog toga sam zasigurno slutio da je sat namjerno metnutu džep i preinačen. Zločin, dakle, nije počinjenu četvrt dva.
Je li onda izvršen ranije? Da budemo točni, u dvadeset tri minute prije jedan? Moj prijatelj, g. Bouc, iznio je kao dokaz tome u prilog prodoran krik koji me probudio iz sna. Ali, ako je Ratchett bio drogiran, on nije mogao kriknuti. Da je bio sposoban da vikne, bio bi kadar i pružiti nekakav otpor, a nikakvih znakova borbe nije bilo.
Sjetio sam se da je MacQueen skrenuo pozornost, ne jednom nego dvaput (a drugi put vrlo bučno), na činjenicu da Ratchett nije znao francuski. Došao sam do zaključka da je sve što se zbivalo u dvadeset tri minute prije jedan bila komedija namijenjena meni. Svatko je mogao progledati onaj posao sa satom - to je prilično često lukavstvo u detektivskim pričama. Pretpostavljali su da bih ja trebao to prezreti, cvatući zbog vlastite mudrosti, pa da bih odatle pretpostavio da, kako Ratchett nije znao francuski, onaj glas koji sam čuo dvadeset tri minute prije jedan nije mogao biti njegov nego ubojičin, jerje Ratchett već morao biti mrtav. Ali ja vjerujem da je dvadeset tri minute prije jedan Ratchett još ležao u svojem narkotičnom snu.
Ali lukavstvo je upalilo! Otvorio sam vrata i pogledao van. Doista sam čuo da je izgovorena rečenica na francuskom. Ako budem tako nevjerojatno ograničen da ne shvatim značenje te rečenice, mora me se na to upozoriti. Bude li potrebno, MacQueen može nastupiti otvoreno. Može reći: »Oprostite, g. Poirot, to nije mogao govoriti g. Eatchett. On ne zna francuski.«
Dakle, u koje je vrijeme stvarno izvršen zločin? I tko ga je počinio?
Po mojem mišljenju, a to je tek mišljenje, Ratchett je ubijen nekako oko dva sata, što je krajnji čas koji liječnik određuje kao moguć.
Sto se tiče toga tko je ubojica...
Zastao je gledajući svoje slušateljstvo. Ne bi se mogao požaliti na nedostatak pažnje. Sve su oči bile uprte u njega. Tišina je bila takva da bi ise mogla čuti i muha.
"Nastavio je polako:
Naročito mi je upala u oči neobična teškoća pri ispitivanju dokaza protiv bilo koje osobe u vlaku, kao i prilično čudna koincidencija da je u svakom slupaju svjedočenje koje jedavalo alibi dolazilo od osobe koju bih moga ooznačiti kao »nevjerojatnu«.*
Tako su g. MacQueen i pukovnik Arbuthnot jedan drugom osiguravali alibi - dvije osobe između kojih se činilo najnevjerojatnijim da su se mogle poznavati otprije.
Išla je stvar sa sobarom Englezomi Talijanom, sa Šveđankom i mladom Engleskinjom.
Rekao sam samom sebi: »Ovo je izvanredno - ne mogu svi biti upleteni!«
A zatim sam, gospodo, sve shvatio. Svi su oni umiješani. Jer da toliko mnogo ljudi povezanih s aferom Armstrong putuje istim vlakom samo slučajno, nije samo nevjerojatno, to je i nemoguće. To nije slučajnost nego plan. Sjetio sam se jedne opaske pukovnika Arbuthnota o suđenju pred porotom. Porota se sastoji od dvanaest osoba - bilo je dvanaest putnika - Ratchett je uboden dvanaest puta. I stvar koja mi cijelo vrijeme nije dala mira - neobično mnoštvo ljudi koje putuje vagonom Istanbul-Calais u mrtvoj sezoni - bila je objašnjena.
Ratchett je izmigoljio pravdi u Americi. Uopće se nije niti postavljalo pitanje njegove krivice. Dočarao sam sebi samozvanu porotu od dvanaest članova koji su ga osudili na smrt ikoji su, zbog specifičnog slučaja, morali biti i izvršitelji. A odmah nakon ove pretpostavke cijeli slučaj postao mi je kristalno jasan.
Vidio sam to kao savršeni mozaik u kojem svaka osoba igra dodijeljenu joj ulogu. Bilo je tako uređeno da, ako sumnja padne na bilo koga, iskaz jednog ili više ostalih oslobodi optuženog i zamrsi cijelu stvar. Hardmanov je iskaz bio neophodan za slučaj da netko sa strane bude osumnjičen za zločin, a ne mogne dokazati svoj alibi.
Putnici istanbulskog vlaka nisu bili ni ukakvoj opasnosti. 'Svaka i najneznatnija pojedinost u njihovim iskazima bila je oblikovana unaprijed. Cijela stvar bila je vrlo pametno smišljena zagonetka, napravljena tako da svaka nova otkrivena spoznaja još više oteža rješenje. Kaošto je moj prijatelj g. Bouc primijetio, slučaj jeizgledao fantastično nemoguće. A takav se dojam upravo i želio postići.
Je li ovo rješenje sve objasnilo? Da, jest. Priroda rana - svaku je zadala druga osoba. Neprirodna prijeteća pisma - neprirodna zato što su bila nestvarna, napisana samo zato da budu predočena kao dokazni materijal (bez dvojbe, postojala su i prava pisma koja su podsjećala Ratchetta na njegovu sudbinu a koja je MacQueen uništio zamjenjujući ih ovim drugima). Onda, Hardmanova priča o tome kako ga je pozvao Ratchett - naravno laž od početka do kraja - opis izmišljenog »sitnog, crnog čovjeka, ženskasta glasa«, zgodan opis jer je njegovom zaslugom otpala sumnja s pravih sprovodnika spavaćih kola, a mogao je odgovarati jednako dobro i muškarcu i ženi.
Zamisao o probadanju na prvi pogled djeluje čudnovato, ali kad se dobro promisli, ništa ne bi tako dobro odgovaralo okolnostima. Bodež je bio oružje kojim je svatko mogao baratati - jak ili slab - a nema ni buke. Zamišljam, mada možda imam krivo, da su sve osobe redom ulazile u Ratchettov mračni kupe kroz kupe gđe Hubbard - i bole! Ni oni sami nikad neće saznati koji ga je udarac zapravo ubio!
Posljednje pismo koje je Ratchett vjerojatno našao na jastuku bilo je pažljivo spaljeno. Bez ikakvog nagovještaja koji bi upućivao naslučaj Armstrong ne bi bilo apsolutno nikakvog razloga da se posumnja na bilo koga u vlaku. Smatralo bi se da je to počinio netko izvana, amalog, crnog čovjeka ženskasta glasa doista binetko od putnika i primijetio kako napušta vlaku Brodu.
Ne znam točno što se dogodilo kad suurotnici otkrili da je taj dio njihova plana djelomično neostvariv zbog nezgode u koju je zapao vlak. Držim da su se na brzinu savjetovalite odlučili da nastave. Istina, sada će svi putnici postati sumnjivi, ali ta je mogućnost već bila predviđena i za nju je pripremljen plan. Jedino što je još trebalo dodati bilo je da se još više zaplete istraga. Dva tzv. »traga« ostavljena su u pokojnikovu kupeu - jedan je teretio pukovnika Arbuthnota (koji je imao najjači alibi i čija bi se povezanost s obitelji Armstrong vjerojatno najteže dokazala), a drugi, rupčić, teretio je princezu Dragomirov, koja je zbog svog društvenog položaja, svoje izuzetno krhke tjelesne građe i alibija, koji joj osiguravaju sobarica i sprovodnik, bila praktički u neprikosnovenom položaju. Dalje, da bi se stvar još zakomplicirala a pozornost odvratila, lansirana je lažna žena u crvenom kimonu. I opet sam ja svjedok postojanja te žene. Nešto je snažno udarilo o moja vrata, ja ustajem i gledam van te vidim crveni kimono kako se gubi u daljini. Pametno izabrane osobe - sprovodnik, gđica Debenham i MacQueen - također su ga vidjele. Mislim da je netko sa smislom za šalu pažljivo metnuo crveni kimono na vrh mog kovčega dok sam ja saslušavao ljude u vagon-restoranu. Odakle je ta halja stigla, ne znam. Vjerujem da je vlasništvo grofice Andrenvi, jer je njezina prtljaga sadržavala samo jedan šifonski negliže, tako fino izrađen, da je prije bio popodnevna haljina nego kućna.
Kad je MacQueen prvi doznao da je pismo, koje je tako brižljivo spaljeno, djelomično očuvano i da je ostala upravo riječ Armstrong, mora da je tu novost smjesta prenio ostalima. U tom trenutku položaj grofice Andrenvi postaoje neugodan, i njezin muž odmah poduzima korake da krivotvori pasoš. Bio je to njihov drugi»peh«!
Svi su se oni složili da će potpuno nijekati svaku vezu s obitelji Armstrong. Znali su da nemam nikakvih izravnih sredstava da otkrijem istinu, pa nisu vjerovali da bih se upustio u taj predmet ukoliko ne posumnjam na neku određenu osobu.
Sada je trebalo promisliti o još jednoj točki. Uzmemo li u obzir da je moja teorija ozločinu ispravna, a ja vjerujem da ona mora biti ispravna, onda je očito da sprovodnik spavaćih kola i sam mora biti upućen u urotu. Ali ako je tako, onda smo dobili trinaest osoba, a ne dvanaest. Umjesto uobičajene formule »od tolikih ljudi jedan je krivac« našao sam se pred problemom da je od trinaestero samo jedna osoba, jedna jedina, bila nevina. Koja je to bila osoba?
Došao sam do vrlo čudnog zaključka. Došao sam do zaključka da je osoba koja nije sudjelovala u zločinu bila baš ona od koje bi seto najprije očekivalo. To se odnosi na groficu Andrenyi. Bio sam vrlo impresioniran ozbiljnošću njezina muža kad mi se svečano zaklinjao svojom čašću da njegova žena te noći nije napuštala kupe.
Zaključio sam da je grof Andrenvi, da tako kažemo, zamijenio svoju ženu.
Ako je tako, onda je Pierre Michel bio definitivno jedan od dvanaestero. Ali kako bi se moglo objasniti njegovo saučesništvo? On je bio pristojan čovjek, godinama zaposlen u kompaniji, a nije od onih ljudi koje bi se moglo podmititi da sudjeluju u zločinu. Onda, i Pierre Michel mora biti umiješan u aferu Armstrong. Ali to je izgledalo vrlo nevjerojatno. Tada sam se sjetio da je pokojna dadilja bila Francuskinja. Pretpostavimo da je nesretna djevojka bila kćerka Pierrea Michela. To bi objasnilo sve - to bi objasnilo i mjesto koje je izabrano za pozornicu zločina. Ima li još koga čija uloga u drami nije bila jasna? Pukovnika Arbuthnota smatrao sam prijateljem Armstrongovih. Oni su vjerojatno skupa bili u ratu. Sobarica, Hildegarde Schmidt, mogao sam pogoditi što je bila u kući Armstrongovih. Možda sam previše proždrljiv, ali instinktivno osjetim dobru kuharicu. Pripravio sam joj stupicu, i ona se uhvatila. Rekao sam joj da znam da je dobra kuharica. Odgovorila je: »Da, stvarno, sve moje gospođe' tako su rekle.« Ali ako ste namješteni kao sobarica, vaši poslodavci rijetko imaju priliku saznati jeste li ili niste dobra kuharica.
Zatim Hardman. On kao da uistinu nijepripadao Armstrongovoj kući. Mogao sam samo naslutiti da je bio zaljubljen u onu mladu Francuskinju. Razgovarao sam s njim o šarmu strankinja - i opet sam postigao reakciju koju sami tražio. Iznenada su mu suze navrle na oči, što je on pokušao objasniti snijegom koji ga je zabljesnuo.
Ostaje gđa Hubbard. Pa, gđa Hubbard, dopustite mi da tako kažem, odigrala je najvažniju ulogu u drami. Budući da je bila tik do Ratchettova kupea, bila je sumnjivija od svih ostalih. Po prirodi stvari, nije mogla imati alibi, kojem bi mogla pribjeći. A da se odigra ulogakoju je ona odigrala - savršeno prirodnu, pomalo smiješnu, ludo zaljubljenu američku majku - za to treba biti umjetnica. Ali u vezi s obitelji Armstrong postojala je jedna umjetnica - majka gđe Armstrong, Linda Arden - glumica...
Stao je.
Tada je blagim, raskošnim, snatrivim glasom, sasvim različitim od onoga kojeg je upotrebljavala tijekom cijelog putovanja, gđa Hubbard rekla:
— Uvijek sam se zamišljala u komičnim ulogama.
Nastavila je još uvijek snatrivo:
— Ona omaška u vezi s toaletnom torbicom bila je glupa. To samo pokazuje da, kao i u kazalištu, uvijek treba savjesno probati. Probali smo to putujući onamo - valjda sam tada bila u parnom broju. Nikad nisam niti pomislila da su zasuni na različitim mjestima.
Promijenivši malo položaj, pogledala je ravno u Poirota.
Vi sve znate, g. Poirot. Vi ste zbilja sjajan čovjek. Ali ni vi ne možete potpuno zamislitikako je to izgledalo - tog groznog dana u New Yorku. Bila sam upravo luda od bola – tako i posluga - a i pukovnik Arbuthnot bio je također tamo. On je bio najbolji prijatelj Johna Armstronga.
Spasio mi je život u ratu - rekao je Arbuthnot.
Smjesta smo odlučili - možda smo bili ludi, ne znam - da smrtna kazna, kojoj je Cassetti izmigoljio, mora biti izvršena. Bilo nas jedvanaest - ili bolje, jedanaest...
Susannin otac bio je, naravno, u Francuskoj. Prvo smo mislilida ždrijebom odredimo tko da to obavi, ali na kraju odlučili smo se za ovaj način. Šofer Antonio je to predložio. Kasnije je Mary s Hectorom MacQueenom razradila sve pojedinosti.
Hectorje oduvijek obožavao Soniju - moju kćerku - i on je bio taj koji nam je točno objasnio kako se Cassetti novcem oslobodio.
Dugo nam je trebalo da usavršimo svoj plan. Prvo smo morali pronaći Ratchetta.
Hardmanu je to najzad pošlo za rukom. Zatim smo morali uznastojati da se Masterman i Hector - ili bar jedan od njih - zaposli kod njega. I to smo uspjeli.
Zatim smo se posavjetovali sa Sussanninim ocem. Pukovniku Arbuthnotu vrlo je bilo stalo da nas bude dvanaestero. Kao da je smatrao da to cijelu stvar čini propisnijom.
Nije mu se baš sviđala ideja o probadanju, ali se složio s tim da to rješava mnoge naše poteškoće. Dakle, Susannin je otac pristao. Susanne je bila njegova jedinica.
Od Hectora smo saznali da će se Ratchett prije ili kasnije s Istoka vraćati »Orijent-ekspresom«. Budući da je Pierre Michel radio upravo u tom vlaku, zgoda je bila prelijepa da bismo je propustili. Osim toga, bila je to dobra prilika da se ne okrivi kakav slučajni namjernik.
— Muž moje kćerke morao je, naravno, biti upućen, te je zahtijevao da skupa s njom idetim vlakom. Hector je pomoću smicalice uredio da je Eatchett izabrao za put upravo onaj dan kad je Michel u službi. Namjeravali smo zakupiti sve kupee u kolima Istanbul-Calais, ali je po nesreći bio i jedan kupe koji nismo mogli dobiti. On je već puno ranije bio rezerviran zajednoga od direktora kompanije. G. Harris, naravno, bio je izmišljen. Jer, bilo bi nezgodno da se neki stranac nalazio u Hectorovu kupeu. A tada, u zadnji trenutak, stigli ste vi...
Stala je.
— Lijepo - rekla je. - Sad sve znate, g. Poirot. što ćete učiniti? Ako već sve mora izbiti na vidjelo, ne možete li krivicu pripisati meni, meni samoj? Drage bih volje probola togčovjeka dvanaest puta. To nije samo stoga što je on odgovoran za smrt moje kćerke i njezinog djeteta, i onog drugog djeteta koje bi sada možda bilo živo i zdravo. Više od toga! Bilo je još djece prije Daisy, moglo ih je biti i poslije. Društvo ga je osudilo; mi smo izvršili presudu. Ali nije potrebno sve ove ostale uključiti u to.
Sve ove dobre poštene ljude - i nesretnog Michela, i Mary, i pukovnika Arbuthnota - oni se vole...
Njezin je glas odzvanjao u prepunoj prostoriji, taj duboki, osjećajni, ganutljivi glas koji je tronuo mnoge i mnoge njujorške gledaoce.
Poirot je pogledao svoga prijatelja.
— Vi ste jedan od direktora kompanije, g. Bouc - rekao je. - što vi kažete?
Gospodin Bouc se nakašljao.
Po mojem mišljenju, g. Poirot - rekaoje - prva teorija koju ste iznijeli bila je ispravna - bezuvjetno. Predlažem da to bude rješenje koje ćemo iznijeti jugoslavenskoj policiji kad stigne. Slažete li se, doktore?
Sigurno, slažem se - rekao je dr. Constantine - glede liječničkog nalaza, mislim - hm, hm - da sam natuknuo jednu ili dvije fantastične stvari.
Onda - rekao je Poirot - budući da sam vam izložio svoje rješenje, čast mi je povući se s tog slučaja...