Četiri godišnja doba

U ovom raskošnom povijesnom romanu, utemeljenom djelomično na historijskim činjenicama, autorica oživljuje likove dviju sestara glazbenica, koje su svoje glazbeno umijeće izgradile u samostanu Pietà u Veneciji te ga nadogradile zahvaljujući jednom od najslavnijih baroknih skladatelja i violinista, Antonija Vivaldija.
Od najranijeg djetinjstva, kad su se, napuštene od majke, našle u samostanu, prelijepa i zavodljiva Chiaretta i njezina starija sestra, ponešto suzdržana i skromna Maddalena, otkrivaju ljubav prema glazbi. Dok će Chiarettin put voditi od slavne solo-pjevačice u samostanskom zboru do aristokratove nevjeste i sudionice pomalo razvratnog života u osamnaestostoljetnoj Veneciji, Maddalena će ostati posvećena samostanskom životu i svojoj strasti prema violini, ali i prema Vivaldiju. No, usprkos različitim putovima i nedaćama koje će uslijediti, sestre će ostati vjerne jedna drugoj kao i svojoj ljubavi prema glazbi.
Četiri godišnja doba otvaraju okno u prostor-vrijeme Venecije u njezinu zlatnom dobu i otkrivaju kako je nastalo jedno od najvećih remek-djela klasične glazbe, Vivaldijevi koncerti okupljeni pod naslovom ovog romana.

PROLOG: GODINE 1695.

Tijekom sat vremena u kojem je bebin plač prešao iz tužnog do bijesnog i iscrpljenog, nitko nije mislio ni o čemu drugome nego o tome koliko Bog bijaše blagoslovio Veneciju više od svih drugih gradova. Sjaj Blažene Djevice i svih svetaca dopirao je s balkona iznad oltara crkve Pietà. Blagoslov je otamo lebdio iznad plemića ogrnutih u crno i posjedanih po drvenim klupama, sve do sirotinje nagurane odostraga. Prolazio je kroz vrata do ljudi koji su se nagurali na Riva degli Schiavoni, kao i do naćuljenih ušiju u malim barkama koje se ljuljaše u venecijanskoj laguni.
Nebo se otvori i Bog prozbori. Dva tuceta žena u crvenim i bijelim haljinama bijahu njegove glasnice. Nijedan kontrapunkt, koliko god hitar ili zamršen, nije bio pretežak za glazbenice Piete, skrivene iza željeznih rešetki ogrnutih crnom gazom. Nijedna suptilna harmonija nije bila propuštena, nijedna polagana nota užurbana. Da je glazba tkanina, glazbe ovih figlie di coro bi tada bila od brokata, svile, paučine.
Zlatna nit pak bijaše pjevačica. Qui habitat, Michielina pjevaše, in adjutorio altissimi. Svaka nota lebdjela je iznad slušalaca kao pero koje u zraku održava dah anđela. I dok mnogi nisu razumjeli riječi, drugi, ogrnuti hermelinom, ne samo da razumješe latinski nego možda čak i primijetiše prikladnost ovoga psalma. Ako je uistinu na zemlji postojalo jedno mjesto gdje se moglo zaviriti u nešto najuzvišenije, to je zacijelo bio balkon Piete. S posljednjom notom, figlie di coro se povukoše u svoje tajnovite odaje kroz stražnja vrata balkona. Nebo se sklopi, a ljudi počeše izlaziti iz crkve, u sumrak listopadni.
„Michielina je bolja od one Paole iz Mendicanti, zar ne?“ Mladi plemić otvori bočna vrata kapele. „Poslije vas“, on reče, pokazujući smjer identično odjevenu partneru.
„Više mi se sviđaju Mendicanti, ali ova Michielina...“ On duboku udahnu izrazivši time svoju naklonost. „Jako je dobra, možda malo preduboko diše ali...“
„Čujem da je ružna kao krastača i da je šepava.“
„Ah,“ reče prvi, uzdišući, „kakva tragedija. Možda bismo trebali biti zahvalni što ih ne možemo vidjeti.“
Prije nego što je drugi plemić stigao odgovoriti, nešto poput vreće s krpama ostavljene na maloj škrinji u nekoj veži privuče mu odjednom pažnju. Unutra on začu glasan uzdah, a zatim kašalj, pa umorni, hrapavi jecaj.
Priđe pogledati podrobnije, te dodirne svojom čizmom rub te vreće. Vreća se pokrenu. On ugleda u jednom od nabora malenu ručicu.
Nagnu se, pritom dodirnuvši dječje rame. „Malena,“ reče, „jesi li u redu?“ Kad je okrenu prema sebi, ona se nije niti trznula, niti probudila, već je mlohavo potonula, kao mrtva. Bijaše to lice trogodišnje djevojčice. Oči su joj skliznule nadolje, a usne se rastvoriše pokazajući niz savršeno bijelih zubiju iznad klatna jezika.
„Laudanum“, reče. Zatim ju je pokušao podići ali mala je bila pričvršćena za škrinjicu debelim svilenim pojasom nekog kućnog ogrtača. Netko nije htio da negdje sama odluta i upadne u kanal.
Kraj nje se nalazila još jedna beba, natopljena znojem od dugotrajna plača, sada mirna i usnula. Ispod glave bijaše ugurana omotnica s riječju Pietà, vrlo brižno ispisanom.
„Borila si se s Michielinom za pozornost“, reče onaj drugi. „Nije ni čudo da te nitko nije čuo.“ On ustane i priđe jednim vratima, žustro pokucavši.
U KUTU MALENE SOBE BOLNIČKOG ODJELA Ospedale della Pietà djevojčica bijaše razodjenuta do potkošulje; sjedila je navrh škrinje dok je dojilja iz jedne od obližnjih kuća hranila bebu koja je sad ležala na dugoj drvenoj mizi, okupana i prepuštena snu.
Bijaše mrkla noć čiju su tamu jedva razgrtale upaljene uljanice osvjetljavajući odjeću starije djevojčice, koja je bez sumnje, poput onog pisma u omotnici, sadržavala čitavu priču. Šal u kojem se bila ugnijezdila bijaše mekan, od vune boje meda, s jarkom mustrom optočenom grimiznim i zlatnim svilenim nitima.
„Skupo“, reče jedna od dojilja, zavirivši pomnije. Potom sklopi šal i stavi ga na kraj stola. „Donesi mi knjigu“, reče djevojčici od nekih dvanaest ljeta koja stajaše kraj nje.
Djevojčica pođe do ormara i otamo izvuče veliki, kožom optočeni registar i ostavi ga pokraj šala; potom iz ormara donese još pero i tintu.
„Stavi i žezlo u vatru“, bolničarka naredi, te zatim otvori omotnicu. Dok je izvlačila pismo, iz njega ispadnu tri zlatna novčića. Ona priđe uljanici da ih pobliže pregleda. Zatim svrnu pogled ka djevojčici. „Rekla sam ti da staviš žezlo u vatru.“ Pogledom poleti do malenog djeteta zasjelog na škrinji, a potom ode, te zgrabi željezni objekt s jedne kuke na zidu. Dok je bolničarka u sebi sricala pismo, djevojčica je već gurala žezlo u vatru, ostavivši vršak na rubu užarenog ugljevlja.
„Kao što sam i mislila“, reče bolničarka. Potom poče čitati naglas. Pismo je glasilo:

Pomozi mi, Bože, jer napustio me moj pokrovitelj koji tvrdi da beba nije njegova. Porod mi ovaj donije mnogo boli i štete, tako da se niti ne usuđujem pojaviti pred onim koji je nekoć želio ništa drugo do mjesta u mome srcu. Tri godine uspjeh skrivenom držati svoju kćer, u skrbi sluga, ne bih li zadržala ovaj privid bezbrižne mladosti toliko važan onima u mojoj struci. Isto sam nakanila učiniti s dojenčetom, rođenom prije tri mjeseca, ali više ne znam niti gdje ću živjeti, niti koliko dugo, s ovo malo novca i raspoloživima jedino najgrubljim muškarcima. Ovom odlukom dovela sam se na rub ponora, ali molim vas da me shvatite. Stariju sam nazvala Maddalena, u čast svetice kojoj sam se često obraćala, a već je i krštena tim imenom. Beba u sebi nosi neku lakoću s tim očima boje čista neba. To sam shvatila kao predskazanje sreće, sloga vas molim da je krstite imenom Djevice i nazovete je Chiaretta.


Bolničarka dignu pero i u lijevoj margini registra upisa datum kao i imena dvaju djevojčica: Maddalena i Chiaretta. Zatim nastavi čitati:

Prilažem i novac za dadilju koja bi uzela i Maddalenu tako da djevojčice ostanu zajedno. Uzdam se u beskrajnu milost Božju, pa makar ne zaslužujem nadu da ću ih ikada ponovno ugledati, također pristavljam i jedan predmet podijeljen na tri dijela, tako da ih, ako Bog tako poželi, mogu prepoznati kao i one jedna drugu ako ih životne okolnosti razdvoje.


„Donesi mi predmete“, reče bolničarka djevojčici. „Moram ih opisati u knjizi.“ Zatim podigne dva komadića bjelokosti upinjući se da razazna detalje. „Češalj je od bjelokosti“, reče, prelomljen u tri dijela. Svaka djevojčica ima po jedan kraj, s izrezbarenim cvijetom. Majčin je srednji dio čime će, ako se ikad vrati, moći dokazati svoje majčinstvo.“
„Hoće li se vratiti?“ upita djevojčica.
„Ne“, odgovori bolničarka. „Ali valja gajiti nadu.“ Potom stavi pismo natrag u omotnicu, opiše šal te polomljeni češalj i pruži pero djevojčici da ga očisti. „Ako ne želiš pomoći onda idi pronaći kutiju za sve ove stvari. I donesi malo kruha i sira iz kuhinje.“ Zatim se obrati Maddaleni. „Gladna si?“
MALA DOZA LAUDANUMA SE DO TADA VEĆ BILA ISTROŠILA. Maddalena se sklupčala na škrinji, trljajući oči, previše šokirana da bi mogla bilo što odgovoriti. Čim je djevojčica žurno izašla, bolničarka usta i izvuče žezlo iz ognja. Vršak se žario dok je s njega otpuhala pepeo. Zatim hitrim pokretom podignu jedno djevojčičino stopalo, a malena se prevrne na leđa, preko škrinje. Nabravši usne, bolničarka spusti užareno žezlo na samo dno Maddalenine pete i tu ga na trenutak zadrži.
Ona već spusti stopalo i vrati žezlo u vatru prije nego što se šok pretvori u krik boli i osjećaja izdanosti. „Hajde, hajde“, bolničarka reče, vrativši se s malo melema na prstu. „Zacijelit će to.“
Zatim ponovno zgrabi njezino stopalo dok se djevojčica batrgala u njezinim rukama, no bolničarka je uhvati tako snažno da joj se pod prstima pokazaše bijeli otisci. Ona na časak pogleda crni četverokut sa slovom P a zatim namaza melem na ranu i krenu donijeti zavoj. Dok ga je tražila, Maddalenini su se krici stišali i pretopili u tiho jecanje. Sada je, još uvijek u šoku, zbunjeno promatrala kako joj bolničarka previja stopalo čistim platnom.
„Obično uzimamo samo bebe“, izreče tonom ni grubim ni blagim nego suho, kao da priča sa zidom a ne s djevojčicom. „Bebe to ne osjete dulje od trena. S tobom pak nije tako jednostavno. Bojim se da nije moglo biti drugačije.“
Potom protrlja ruke na gruboj pregači kao da je time oprala ruke od svojeg čina. „Za nekoliko dana ćete otići, ovako vas možemo identificirati.“ Zatim ponovno izvadi žezlo iz vatre. „Tako vas možemo i vratiti ako budemo morali.“
„Ne želim se vratiti ovamo!“ Iako je bol nadjačala i posljednje učinke laudanuma, Maddalenine riječi bile su prigušene, kao da je plakala u snu. „Želim poći kući.“
„Zaboravit ćeš sve.“ Dok je bolničarka po drugi puta ispitala užareni vršak žezla, Maddalena je disala teško, previše uplašena da bi mogla vrisnuti, ali sada bolničarka krenu prema stolu na kojem se Chiaretta poče migoljiti. Ona podigne bebu okrenuvši je naglavačke i pridrža ju za članak njezine noge. „Nemojte!“ Maddalena vrisnu pokušavajući sići sa škrinje. Bolničarka pak pritisnu žezlo na bebinu petu, te se soba ponovno ispuni krikovima dvaju djevojčica i mirisom spržena mesa.

JEDAN

CRNI I SREBRNI PRAMAC GONDOLE NESTA U MAGLI koja bijaše toliko gusta da je pucketala dok se razmicala oko trupa čamca. Svakim zaveslajem jedna neodređena, neuhvatna melodija se svijala i vukla ponad voda.
Gondolijer je išao toliko sporo da nije bio posve siguran kad je dospio do utoka u Grand Canal. Činilo se kao da se zrak lijepi na fasade starih kuća gdje je venecijansko plemstvo dovršavalo svoje objede, dok se ispred veslača otvarao kao zijev dok je čamac ulazio u široku lagunu.
Gondolijer se nagnu naprijed, škiljeći, naginjući glavu ne bi li uhvatio pozive drugih lađara. Pjesma se vukla po površini vode iz smjera bazilike Santa Maria della Salute i činila se sve glasnijom. Napokon su se mogle razaznati i riječi koje je pjevao neki lađar.

Skup gospi ja vidjeh

Na Svih Svetih dan, prije godinu dana


Magla proguta gondolijerov odgovor.

Ona sprijeda posebno bijaše čarna

Ljubav kraj nje izgledaše


Drugi se čamac sad primaknu toliko blizu da je gondolijer mogao čuti promjenu u zvuku vode prije no što kliznuše u suprotnim smjerovima.

Tako čisto svjetlo s njezina lica poletje

Duh sjajan, blještav


Riječi izblijedješe dok su se čamci odmicali jedan od drugoga. Ali u Veneciji, pjesma je bila kao dah. Dva gondolijera pjevaše zajedno kroz izmaglicu sve dok se nisu previše udaljili jedan od drugoga.

Smion, u licu joj tad

Ugledah ja anđela pravoga...


Zatim gondolijerov glas nestade, zavjesa kabine se razmaknu i zdepasta sredovječna žena u tamnom ogrtaču, ispod vela, proviri iz kabine. „Jedva vas vidim“, reče ona. „Gdje smo?“
„Broglio. Ovdje ću se svezati.“
„Broglio?“ Njezin glas će razočarano. „Trebali ste nas odvesti do mola Piete.“
„Vražja noć“, gondolijer reče umjesto odgovora. Potom pročisti grlo i masno pijunu u lagunu. Čamac lupi o mol, on opsuje a zatim skoči na suho. Zbog trzaja čamca žena izgubi ravnotežu i pade unazad gunđajući.
„Čujte“, reče gondolijer, popevši se nazad da joj pomogne ustati. „Imate pet minuta hoda do Piete. Za večeras je bilo dosta vožnje.“
Žena zagunđa neku psovku a potom nesta u kabini. Nakon nekoliko trenutaka izroni s torbom i pokrivenom pletenom košarom koje odloži na pod gondole.
Okrenu glavom. „Nemojte sad odugovlačiti“, rekne u smjeru kabine.
Malena gola ručica razvuče zavjesu i iz tame izroni lišce djevojčice ne starije od šest godina koja zasta nepokretno dok je otpozadi netko ne pogurnu.
„Hajde“, iza nje se netko oglasi. Za nekoliko minuta dvije djevojčice, druga oko devet godina stara, stajale su na molu.
Žena podignu i torbu i košaru. „Hajdemo“, reče bez da ih pogleda. Zatim se uputi preko malenog trga tako brzim korakom da su je djevojčice gotovo izgubile u magli, sve dok nije zastala pokraj jarkocrvenkastožute ciglene fasade duždeve palače. Zatim se okrenu nadesno i nastavi žustro. Djevojčice se boriše pratiti je u stopu dok su prolazile pored kamene kolonade slične po boji magli, koju su prije mogle osjetiti nego jasno vidjeti.
Žena nešto promrsi gotovo se spotaknuvši preko jedne škrinje koja je ostala od nekog od piljara čiji se štandovi obično pred Božić razasu sve do Riva degli Schiavoni za vrijeme festivala. Blijedi miris vlažne slame i sadržaj košara u kojima je ležalo osušeno cvijeće i bilje, morske školjke, kobasice od divljači, miomirisni melemi i balzami nuđeni na prodaju, strujaše posvuda kao uspomene na ostatke dana.
Kameni most odignu se naglo ispred njih, potom još jedan, a onda žena naglo zađe u jednu sporednu ulicu. Zatim zalupa velikim brončanim kucalom na jedna od vrata; iza rešetke razmaknu se špijunka.
„Tko ide?“ Začu se ženski glas.
„Annina. S dvije djevojčice.“
Začu se dizanje zasuna, potom škripa šarki dok se kapija otvarala. Žena u bijeloj kapici, odjevena u ogrtač poput Anninina, da znak da uđu.
„Požurite. Hladno je“, ona reče, njezin glas odjeknu dvorištem u kojem se djevojčice nađoše. „Ovdje ćete noćas spavati. Annina će biti s vama. Ne valja uznemiravati ostale ovako kasno.“
U sobi u kojoj ih je ostavila ne bijaše ničega osim malog drvenog klecala i kreveta na koji, bez pokreta, ukočeno, djevojčice sjedoše. Vani dvije žene još malo postajaše, tiho razgovarajući.
„Chiaretta - to je ona mlađa - umije pjevati“, reče Annina.
„Baš je lijepa. A starija?“
„Maddalena. Jedva priča. Kažu mi da je vješta s rukama te da je poslušnija od druge, ali to je, bojim se, sve.“
Jedna drugoj kimnu poželjevši si laku noć, Annina se vrati u sobu dok domaćica nestade u magli bez ijedne riječi.
CHIARETTA JE USNULA PLAČUĆI, NJEZINA PLAVA KOSA SKORUŠENA i razasuta po kvrgavom, privremenom jastuku, dok su joj halja i kaput poslužili kao pokrivač za njezine gole ručice i noge. Do nje, na slamnjači koju je za njih na podu razastrla Annina, ležaše joj sestra koja se trzala u snu sa svakim nepoznatim zvukom.
Maddalena je tako čula hropac u Annininu dahu, prepoznajući njezin obris na ležaju. Promotrila je Anninu bez njezina teška ogrtača i kapuljače samo na tren, dok je ova ležala u mraku, ne mogavši se sjetiti kako žena uopće izgleda. Annina je bila toliko zastrašujuća da je Maddalena protekla dva dana uglavnom provela gledajući u vršak svojih stopala.
Nekoliko dana prije nego što je Annina stigla u selo gdje su živjele, zbog njezina se dolaska obiteljska rutina toliko narušila kao da se pripremaju na dolazak samog dužda. Kokošinjac je valjalo temeljito izgrabljati od brabonjaka i perja, čak je i pas bio okupan i počešljan. Njihov očuh također nije izbjegao svemu, morao se podšišati tako da je izgledao izgubljeno kao neko ošišano lane.
Maddalena i Chiaretta nisu imale vremena niti satjerati kokoši po dvorištu nakon što su pobrale jaja, niti su imale vremena za razgovor s kozom koja je obično njuškicom u njihovim pregačama tražila džepove s hranom. Nisu im dopustili da napuste kuću kako bi jurile leptire koji su ponekad znali sletjeti na njihove prste, niti da traže rupe s mravima kako bi u njih ulijevale vodu gledajući kako mravi jure naokolo prenoseći sjajne male tobolce s jajima. Umjesto toga, ribale su kameni pod ladanjske kuće i skinule paučinu s niska stropa pomoću duge drške i krpe, dok je starija djevojka, kći njihovih roditelja-posvajača, trljala mrlje s njihovih haljina, te krpala rupe u hlačama svoje dvoje braće.
Očuh i dvoje dječaka pak nacijepali su tako pravu hrpu drva za loženje, dok je majka održavala vatru gotovo čitav dan, pripremajući ne samo uobičajenu palentu i grah, nego i medenjake, kao i pečenog janjca kojeg je njezin muž zaklao pred očima dviju djevojčica.
Chiaretta i Maddalena nisu često viđale takvo što, jedino jednom ili dvaput godišnje kad se selo spremalo za kakav festival ili kad se netko vjenčavao. Chiaretta je bila jako uzbuđena, misleći da je riječ o nekom vrlo važnom gostu. Maddalena se ukočila od straha. Samo su njih dvije od sve djece u kući imale one biljege na svojim stopalima. Samo njih dvije nisu ovdje pripadale, njih dvije neće ovdje ostati. Jednoga dana, rekli su im, netko će po njih doći.
Na dan kada je trebao doći taj gost, maćeha ih je obje okupala, oprala im kosu, pomogavši im odjenuti najbolju odjeću koju su imale. Nekoliko su sati tako sjedile bez cipela, iščekujući gosta.
„To su te djevojčice?“ Annina nije ni pričekala odgovor. „Neka skinu čarape da provjerim.“
„Pokažite mi svoje pete“, reče svakoj od njih. Zadovoljno kimnuvši nakon što je vidjela dokaz kako je riječ o štićenicama koje je tražila, nije više dodala ništa.
Chiaretta pomisli da je riječ o nekoj zabavi u počast gošće. Cijelu je večer provela nagovarajući dječake da plešu dok je ona pjevala, iako nitko nije bio raspoložen za ples i pjesmu.
„Nije nikakva zabava“, reče jedna od djevojčica. „Zašto se ne umiriš?“
„Baš je“, Chiaretta se mrštila, spustivši glavu i svojim stopalom ocrtavajući luk na podu. „Nismo već dugo vremena jeli meso.“
Maćeha tada usta i krenu prema njoj.
„Sjedi i smiri se. Ovako jedemo barem jednom tjedno.“
CHIARETTIN IZRAZ ZAPREPAŠTENJA ZBOG OVE LAŽI BIJAŠE dovoljan da joj zavrijedi jedno čvrsto potezanje za uho i mjesto u kutu gdje se naplakala sve dok nije uvidjela da je svi ignoriraju. Potom je zaspala.
Maddalena je znala što Annina zapravo traži i jedva je bila u stanju gutati svoje zalogaje. Čak i nakon svih priča o tome mjestu gdje žive tolike mlade djevojke, gdje sretni ljudi pjevaju čitavo vrijeme, željela je ostati ovdje gdje je sve bilo poznato. U selu je imala svoje tajno ime za svakoga, od dječaka do gusaka koje su se gegale puteljcima prema nasipu pored rijeke. Ovdje je mogla razlikovati svoj od Chiarettina pokrivača već po mirisu vune, dok je u voćnjaku poznavala svako uporište u drveću gdje se moglo najlakše posegnuti za jabukama na višim granama. Ali one nisu mogle izabrati mjesto gdje će živjeti: znala je da ništa neće uvjeriti obitelj da zadrži dvoje dodatnih usta za koje više neće biti potpore.
I TAKO SU SE NOĆAS NAŠLE U TOM MJESTU GDJE SU ŽIVJELE djevojke i gdje se pjevalo, kako im je već bilo obećano. Chiaretta se pomaknu i okrenu, povukavši zajedno sa svojim i Maddalenin kaput. Maddalena zadrhta od hladnoće, a kako nije mogla povući svoj kaput natrag, ona se skupi uz sestru da bi joj tako bilo toplije. Uronivši lice u sestrino rame, ona osjeti kako joj glava iznutra pulsira pod pritiskom suza koje je zadržavala cijeloga tog dana. No ipak samo sklopi izmučene kapke.
Maddalena jedva da je utonula u san kad osjeti kako je Annina drmusa. „Diži se“, žena reče. „Nisi li čula zvono?“
Annina grunu Chiarettu odostraga. Ova se trgnu, rekavši: „Nemojte!“ tonom koji je bio nešto između režanja i uzdaha, a potom i ona naglo ustade. Pogledavši naokolo po malenoj sobi, pokušavala se sjetiti gdje se nalazi. Maddalena se također uspravila, trljajući oči.
„Obucite se!“ Annina reče. Potom pode ka klecalu, kleknu, prekriži se, te počne ispod daha i sklopljenih očiju mrmljati: „Aperi, Domine, es meum“, začuše je dok je njezin glas tonuo sve niže; na kraju su se micale samo njezine usnice.
Djevojčice promatraše Anninu koja je mrmljala te se nakon molitve ponovno prekrižila, i napokon ustala.
„Vas dvije se ne molite?“ ona upita, a kad je Maddalena potvrdno kimnula, ona doda: „Dobro, onda to i učinite! Pater noster...“
Maddalena se prekriži, a Chiaretta za njom. „Qui es in caelis,“ one nastave, „sanctificetur nomen tuum.“ Mrmljale su tako sve do konca Očenaša i Zdravomarije, sve dok im Annina ne reče da ustanu.
„Morat ćete naučiti kako se ovdje ponaša“, ona im reče.
„Zar nismo dobro učinile?“ Chiaretta upita. Ona i njezina sestra su ove dvije molitve ponavljale još od najmanjih nogu.
„Niste bile dovoljno brze. Treba stići na vrijeme u kapelu na zahvalnice“, Annina reče. „No, stavite ogrtače, ne morate zakopčati haljine.“
Nakon što su obule cipele na stopala, još uvijek promrzla od prošle noći, Annina ih promotri. Maddalena je bila puno viša od Chiarette, više nego što je bila razlika u godinama. Smeđe kose, s nijansama crvene i zlatne, poput jesenjeg lišća. Njezine ozbiljne oči boje lješnjaka bijahu okrugle, a brada šiljasta, tako da joj je lice imalo oblik srca. Jedno lice bez vidljivih mana, ali koje nekako nije bilo skladno.
Chiarettina kosa bijaše svijetloslamnate boje bijelih vinskih loza Veneta. Uvojci su tako stvorili jednu auru oko njezinih obraza koji su još uvijek bili mrzli od hladnoće putovanja prethodna dana. Čak i uz svjetlost svijeća, njezine oči, omeđene gustim trepavicama, ljeskale su plaveti lapis lazulija. Ali u tom trenutku, opći dojam bijaše potpuna zapuštenost. Njezina kosa bila je zamršena, s njom se nije moglo sada baviti, jedino ju se dalo zataknuti iza uha; njezina haljina bijaše također uprljana nečim prolivenim prethodna dana za vrijeme objeda.
„Budi mirna“, Maddalena reče posegnuvši očistiti krmelje iz kutova Chiarettinih očiju. Njezina mlađa sestra ispruži poslušno svoje zaleđeno lice, otkrivši niz malih zubiju toliko savršenih kao da su bili ogrlica biserja uokvirena cvatovima njezinih usana.
Annina otvori vrata i pokaza im hodnik gdje se netom nađoše usred jata djevojaka i žena koje su tuda prolazile u valovima, nekoliko stotina njih, sve noseći haljine boje blata dok su se kretale bez riječi u mrklom svjetlu kroz dvorište. Svjetlo je tek počimalo sipiti kroz mliječno bijelo staklo iznad glavnoga ulaza u kapelu, ali na strani, zakrivena drugim zgradama, okna su još uvijek bila tamna. Haljine žena koje su palile svijeće ne bi li obasjale oltar, sada otkrivene ispod ogrtača i kapuljača poprimiše bogatu, grimiznu nijansu boje svježeg maslaca.
Kad su Maddalena i Chiaretta ušle u kapelu, Annina ih povede ka jednom mramornom stupu. „Stanite uz ovaj stup“, ona im reče. Držeći se za ruke, dvije djevojčice gledale su kako se crkva puni. I dok su posljednje od žena ulazile, djevojčice su se leđima toliko stisnule uza stup tako da nisu mogle vidjeti ništa više osim haljina onih koje se naguraše oko njih.
„Domine, labia mea aperies“, jedna žena zazivaše u zapjevu, zazivajući Gospoda da ju povede u molitvu.
Oko dvije djevojčice, saziv je pjevao svoj odgovor. „Et es meum annutiabit laudem tuam“. Chiaretta je pokušala podići se na prste ne bi li vidjela tko je to pjevao tako čistim i sjajnim glasom svega nekoliko stopa udaljen, ali Annina je laktom upozori da bude mirna.
„Tko je to?“ Chiaretta šapnu.
Annina se namršti i stavi prst na usne. „Jedna figlia di coro.“
„Djevojka iz zbora?“ Chiaretta nije smjela pitati što to znači - barem ne u tom trenutku - tako da je okrenula glavu od Annine, osjetivši hladnoću mramora na svojem licu dok je zrak oko nje postajao topliji i sve gušći od pristiska tolikih tijela. Kad su ponovno počele pjevati, umjesto da pokuša vidjeti tko to ondje pjeva, Chiaretta uperi pogled u zrak, u visinu kamo je putovao pjev, pokušavajući pojmiti kako nešto nevidljivo može istodobno biti predivno.
Nekoliko velikih lonaca vode ključaše na rešetki iznad ogromna ognjišta, odmah do jednog metalnoga korita. Jedna mlada žena na sebe zakopča široku radnu pregaču i zatim poče sipati toplu vodu u vedro.
Potom naredi dvjema djevojčicama da se skinu i pričekaju, pa dok se Maddalena poslušno složi, neka druga žena jednim zamahom zadigne joj kosu i bez upozorenja odreže je s dva divlja reza u visini vrata.
Chiaretta vrisnu kao da joj je sestri netko prerezao vrat. Potrča prema vratima, a kad ih nije mogla otvoriti, ona se o njih nasloni, snažno jecajući. Žena kraj korita sagne se prema njoj.
„Hajde, dušo, neće te boljeti.“ Njezin je glas bio mekan, a ruka umilna dok je podigla njezino lice i okrenula ga u smjeru Maddalene. „Vidiš?“
Maddalena je u jednoj ruci držala ostatke svoje kose zureći u šoku, dok se stopalom poigravala s riđim uvojcima na podu.
Chiaretta ostade leđima oslonjena o vrata, ali gospođa koja je kraj nje čučala izgledala je blago pa, makar bila u šoku, ona se uvjeri da se Maddaleni ništa strašno nije dogodilo. Malo po malo tako i ona popusti te sjedne na stolicu.
Poslije Chiarettina šišanja, obje su dobile manje verzije crvenih haljina kakve su nosile i druge djevojke. Kad su se odjenule, oko bokova su im svezane male, bijele pregače. A nakon nekoliko časaka pred ognjištem, Maddalena i Chiaretta pokriše i glave čipkom obrubljenim kapuljačama koje su padale do njihovih ramena. Naposljetku su im nataknute kapice te je time preobrazba dviju djevojčica u štićenice Piete bila potpuna.
NEKOLIKO ANEMIČNIH PRSTIJU SIVOGA ZIMSKOG SVJETLA sipilo je kroz umazana okna dječjeg odjela. Ugljen u pećima na oba kraja sobe bijaše prigušen sve do večeri a svjetiljke neužgane dok su se djevojčice probijale kroz dva niza namještenih dječjih kreveta.
„Gdje su druga djeca?“ Chiaretta upita.
„Rade“, odgovori Anzoleta, jedna od nadzornica, pokazujući im na dva ležaja. „Ovi će biti vaši“, ona reče.
Maddalena sjednu, osjetivši tvrdi okvir ispod tankoga madraca. Pogleda u sestru koja je sjela na drugi krevet, trljajući lice o grubi vuneni pokrivač kao da pokušava sprijateljiti se s njime.
Negdje unutar zidina Piete zazvoni i zvono. „Vrijeme je za večernju misu“, Anzoleta reče, potom kleknu i prekriži se: „Aperi, Domine, es rneum“, ona otpoče ali prije nego što su se dvije sestre spustile na koljena ona već usta, nastavljajući nisku latinskih riječi.
„Brzo ćete naučiti dnevne molitve, za sada izmolite Očenaš i Djevicu Mariju a onda idemo na večeru.“ Dvije sestre užurbano naprave znak križa dok se Anzolettta ponovno vrati svojoj molitvi.
BLAGOVAONICA BIJAŠE PUNA ZVUKOVA ŠUŠKAVIH ODORA i struganja klupama po kamenu podu. Iz kuhinje djevojke su iznosile velike posude s juhom na svaki stol; one najbliže posudi sipale bi gustu smjesu od riže i graška u zdjele. Druge su pak donosile košare s kruhom, stavljajući komad kraj svake od štićenica. Prvo molitva, potom počne objed.
Maddalena i Chiaretta su bile gotove u trenu, već skupljajući vlažnim prstima mrvice sa stola. Dok je ostatak juhe bio ponovno dijeljen, jedna starija žena u haljini od baršuna ustade od glavnog stola i krenu prema katedri. Potom se prekriži, otvarajući jednu knjigu.
„Prestanite za sebe brinuti, jer On će se o vama pobrinuti, sada i uvijek“, ona im pročita. Maddalena pogleda naokolo i primijeti da su starije djevojke za stolovima prestale jesti i sada slušaše pozorno spuštenih očiju dok su druge, uglavnom mlađe, dovršavale svoj objed gledajući ima li još štogod kruha u košarama.
U trenu osjetivši Chiarettin trzaj, Maddalena ispruži ruku kako bi zadržala sestrino tijelo koje samo što se nije ispružilo prema posudi s juhom. Oči su Chiarettine bile teške, na rubu suza. Maddalena je zagrli, a Chiaretta nasloni svoju glavu o njezino rame.
Ubrzo netko lupi zglobom o stol. „Ne!“ žena na čelu stola upozori ih. Maddalena prodrmusa Chiarettu koja se probudi.
Žena za katedrom sklopi svoju knjigu. Na taj znak sve štićenice ustadoše, moleći zahvalnicu u jedan glas, a potom sve utone u mir i one u redovima poču napuštati blagovaonicu krenuvši stubištem prema svojim odjelima.
DOK SU MADDALENA I CHIARETTA DOŠLE DO SVOJE SPAVAONICE, deseci djevojaka u crvenim haljinama već su bile skinule svoje pregače, kapice i počele su odvezivati cipele. Chiaretta sjednu na rub kreveta, gledajući kako se jedna za drugom djevojke mole prije no što će leći na počinak. Valjda bih i ja trebala moliti, pomisli. Ali to sam već danas učinila.
Nikad ranije nije vidjela toliko moljenja. Osim, ona pomisli, kad je onaj dječak na selu pao na glavu pa se nije budio dva dana i kad bi nekom umrlo novorođenče, i onomad kad je očuh nestao za vrijeme poplave pa se nije vraćao kući te su mislili da se udavio. Tada bi se seoske žene križale toliko često da se činilo kako će im se istopiti vršci prstiju.
Zašto se ovdje stalno mole? pitala se Chiaretta. Hoće li se nešto užasno dogoditi? Okrenu se kako bi upitala Maddalenu ali je ova već bila zaspala.
PODNEVNE SU SJENE BACALE TAMNE TROKUTE PO RUBOVIMA spavaonice kad se djevojke ponovno počeše obuvati i odijevati, te ponovno krenuše kroz hodnike do svojih učionica u kojima su imale po dva sata radne obuke ili nastave. Chiarettu su poveli u učionicu dok je Maddalena završila u radionici zajedno s nekoliko desetaka djevojaka koje su, sjedeći na klupicama, pravile čipku.
Već tijekom prvog sata, Maddalena je počela praviti jednostavni niz čvorova i zavijutaka kako joj je već pokazala Zenobia, gazdarica od čipki. Umazana vlakna mjestimice bijahu umrljana krvlju od silnih uboda iglama, a oči počeše peći u slabašnu svjetlu. Hoće li uvijek biti ovako? upita se. Kako mogu ostati ovdje po cijeli dan? Vide li ikada neba?
Napokon okonča i njihov prvi dan. Pozdrave se jedino očima kad su ponovno bile u spavaonici, isuviše izmorene i zaplašene da bi se čak i dodirnule rukom u znak prepoznavanja. Stavljajući odjeću na drvenu škrinju pri dnu Maddalenina kreveta, one tako stajaše kraj svojih kreveta među blijedim djevojkama uskih ramena koje su već sagibale glave i prije počinka preporučivale svoje duše Gospodu.

DVA

U RUKAMA ZENOBIJE I NEKOLICINE DRUGIH, ŠTAVLJENJE čipke Maddaleni izgledalo je kao alkemijski proces. Mogle su one uzeti obično vlakno i pretvoriti ga u scenu s anđelima i mitskim zvijerima među grčkim stupovima ili vazama, a sve to lako povezati dotjeranim svicima, lepezama i arabeskama. A zatim bi, sasvim nehajno, skinule pribadače s dovršenog motiva, stavile ga u košaru i otpočele s drugim.
Prvih nekoliko mjeseci u Pieti Maddaleni ni su komadići čipke, sivkasti od prljavštine i pokoje kapi krvi, bili bacani u vatru, ne vrijedeći više od majušnog praska svjetla prije nego bi nestali u vatri, ali naposljetku je i Maddalena uspjela dovršiti prvu čipku, bijelu kao snijeg. Ali, taj jednostavni porub prišiven na dno neke djevojački; podsuknje brzo je odbačen u košaru s ostalim dovršenim poslom toga dana.
„Što će biti s čipkom?“ ona upita Zenobiju.
„Kako to misliš? Sutra ćeš otpočeti nešto drugo. Sad si malo novca sebi zaradila, uskoro ćemo ti otvoriti i račun u banci“, odgovori kratko i odrješito.
„Samo me zanima gdje će završiti moja čipka.“
„To je samo jedan mali komadić. Možda će ga kupiti neki turist.“
Maddalena osjeti tupost i nemoć, pokušavajući shvatiti njezine riječi. „Ne znam što je to banka niti što je to turist.“ „Posjetilac. Netko tko dođe u naš grad da bi slušao coro.“
Ležeći te večeri na postelji, Maddalena shvati da je zaboravila upitati nešto drugo. Zašto sam plaćena? pitala se. A ako smo plaćani, gdje je onda taj novac? Znala je da nekoliko djevojaka običava doći u radionicu prije zvona da bi među sobom na miru popričale. Maddalena usnu s planom da i ona sutradan krene rano kako bi dobila odgovor na svoja pitanja.
„PA MORAŠ IMATI NEKAKAV POSAO, ZAR NE?“ REČE ČIPKARICA Francesca. „Bolje to nego mijenjati povoje u bolnici ili prati posuđe.“ Ostale figlie mrmljaše potvrdno.
„Ako već moramo ovdje sjediti satima onda barem možemo nešto zaraditi i to praveći lijepu čipku“, dodaše druga figlia po imenu Alegreza.
„Ali zašto kad ionako nemamo što za kupiti?“
„Naravno da imamo“, Francesca reče. „Možda ne sada, dobro, osim malih stvari poput brojanice s lijepim zrnima i možda boljeg para cipela. Ili pak molitvenika sa slikama i kakvom lijepom naslovnicom. Vidjela si onaj Zenobijin, zar ne?“
„Ali ovo što mi radimo je tako krasno, zar vam nije do toga stalo?“
„Zapravo ne. Ne više,“ odgovori Francesca, „ili možda samo privremeno. Osim toga, moraš se ovdje kajati ako postaneš suviše ponosna na svoj rad.“
„No, ti ćeš morati učiniti daleko više od tog malog poruba koji si napravila da bi zaradila dovoljno novca“, doda figlia po imenu Veronica. „Tek kada budeš mogla napraviti ukrasnu traku na spavaćici za kakvu nevjestu ili steznik za haljinu... onda ćeš početi zarađivati.“
„A potom to postane dio tvoga miraza,“ Alegreza doda, „pa ako se ne udaš, onda barem sebi možeš priuštiti ljepšu ćeliju u samostanu.“
Ton njezina glasa bio je neutralan te se svidje Maddaleni, iako joj ni mogući poziv časne sestre ni uloga nečije supruge nisu bili bliski a pogotovo nije mogla zamisliti da joj jedno od toga dvoga bude motiv da postane okretnija tkalja.
„DOBRO,“ OGLASI SE FRANCESCA, „ŠTO SE MENE TIČE, ja bih htjela ostati ovdje i jednoga dana postati priora.“ Ona pantomimom pokaza kako priora obično škilji dok čita za vrijeme objeda u blagovaonici, te djevojke prasnu u smijeh. „Onda ću moći naređivati svima. Oblačit ću što god poželim i stanovati u vlastitim odajama.“
„Ali ona živi ovdje, zar ne?“ upita Maddalena.
„Smiješna djevojčuro! Ne živi na odjelu, baš kao ni druge koje sjede za njezinim stolom. Ako si još uvijek ovdje kad navršiš četrdesetu, onda ideš u mirovinu te dobivaš posebnu sobu. Ako ikad dospiješ do njezina ureda, vidjet ćeš kako je tamo lijepo. Njezina odjeća nije gruba poput naše.“
„Znači, kad ostare mogu kupiti štogod požele?“
„No, ne baš sve, rekla bih.“
„Ne mogu kupiti majmunče od verglaša na Rivi,“ reče Alegreza, „s njegovom malom dlakavom... stvarčicom.“ Figlie se zakikotaše prekrivši dlanovima usta, dok Maddalena osjeti kako joj se obrazi žare, kao da se netko šalio na njezin račun.
„Hajde, hajde,“ reče Alegreza, „nismo se smijali tebi.“
„Nakon nekog vremena one mogu potrošiti novac na što god hoće“, Veronica doda. „Naravno, nakon što platiš za svoj boravak ovdje.“
Nekoliko njih potom uzdahnu i krenu prema ormaru kako bi otamo izvadile svoje svilene jastučiće. Vidjevši Maddalenin tup izraz lica, Francesca nastavi: „Congregazione uzme za sebe većinu zarade kao otplatu za troškove hrane i boravka, ali ostave nam mali džeparac.“
„A one koje ne zarade ništa?“
Francesca se zbunila, kao da na to nije nikad pomislila. „Ne znam, onda valjda ništa ne moraju platiti.“
„Kažu da o novcu učimo zato jer je to nužno“, Alegreza se vratila s jastučićem i sjela kraj njih. „Zenobia mi je rekla da je to sve dio obaveza dobre supruge. A biti dobrom suprugom jednako je važno kao biti dobra zborska pjevačica, ako se već želiš udati.“
„Ali bolje je odabrati zbor, želiš li zarađivati“, Veronica odgovori. „Figlie di coro su plaćene za svaki nastup.“ Ona preokrene očima, ustade i stavi ruku na srce. Dramatično udahnuvši, ona počne pjevati tihim glasom ali grubo, izvan ključa, a potom, naklonivši se kao pred pljeskom i popravivši svoju suknju, ponovno sjedne kako bi počela s poslom.
„Tako i treba“, Francesca doda tonom koji je bio leden od sarkazma. „Figlie di coro su bolje od nas, znate. Čak i dragi Gospod to zna, On posebice.“
MADDALENINA NELAGODA ZA OVOG RAZGOVORA preraste u glavobolju, no koja, čim se pojavila Zenobia, nestade te na koncu popodneva sasvim na nju zaboravi. Osluškujući svoj mekani dah, nagnuta nad čipkom, prestade osjećati hladni zrak koji je prodirao kroz prozore i prolazio kroz stari tepih na kamenu podu. Zenobia poče pjevušiti, ostale figlie joj se pridruže, te iz dubine Maddalenina srca izroni jedna misao.
Što se god drugo događalo u Pieti - ili u gradu izvan zidina, ili pak na selu koje je sada bilo tako daleko - nije više postojalo. Djelić novog ručnog rada nastajao je u njezinim rukama, dok se činilo kako se Zenobijin topli glas urezuje u uzduhu zamirućeg ognjišta - postajući centar svega. Ostale djevojke mogle su i dalje čavrljati i šaliti se, ali ona će od sada nadalje dolaziti u sobu istovremeno kad i Zenobija, nikad više prije nje.
KAD JE MADDALENA NAPUNILA JEDANAESTU, A CHIARETTA OSMU godinu, njihovi su životi postali kao kakav uzorak, toliko utješno predvidljiv, koliko i svaki čvor na Maddaleninim čipkastim ovratnicima. Ustajale su pred zoru, molile se dok su se oblačile i zatim bi pošle spram kapele gdje su slušale laude, učile su i radile nekoliko sati izjutra, potom bi načas prekinule rad radi molitve, a sve to prije podnevnog objeda. Popodne su se odmarale, a onda se iznova posvetile poslu ili učenju sve do večernjice. Večera je bila služena oko zalaska sunca, nakon čega bi slijedila još jedna molitva te naposljetku počinak.
Osim ovih dužnosti, svaki je dan bio obilježen i mnoštvom prepoznatljivih zvukova. Zvona su zvonila, dok su manje djevojčice kikotale i pjevušile igrajući se s hulahopom i loptama po dvorištu tijekom jutarnje gimnastike. Dokono ćaskanje bijaše najveći neprijatelj Piete, a osjećaj dužnosti i pobožnosti glavni razlozi za prekid nametnute šutnje. Maddalena je tako ubrzo zavoljela meke glasove žena koje čitaju svetog Augustina, Katarinu Sijensku ili Franju Asiškog u blagovaonici, kao i pjev djevojaka koje su recitirale svoje lekcije u učionicama. Svi ovi zvuci, čak i više od savršeno uvježbane harmonije zbora, ublaživaše rutinu ubodanja iglom, prazninu u trbuhu, cvokot zubiju za zimskih jutara.
Ali Chiaretti nijedan od ovih zvuka nije predstavljao ništa. Jedino coro. Pokušavajući na sebe privući pažnju, pjevala je s velikim žarom u kapeli, no to joj nije donosilo ništa osim odobravajućeg klimanja glavom onih koji su u tome prepoznavali djevojčičin religiozni žar, dok bi je pak zbog njezina nemira i meškoljenja tijekom ostale bogoslužbe često prekoravali. Njezini su snovi tako plesali u dahu među rastvorenim usnama dok je svake nedjelje kao i za praznika popodne osluškivala zbor, iz udubine kapele koje je bilo rezervirano za figlie di commun. Svakoga dana ona je na vršcima prstiju prolazila kraj zatvorenih vrata koja su vodila do zborskog balkona, pažljivo kao u strahopoštovanju. Ne diraj, kao da su govorili njezini koraci. Nemoj se usuditi.
A zatim, jednoga dana, vrata bijahu otvorena. Tek što je počeo veliki odmor, figlie di coro se razasuše po stubama i hodniku kojim je prolazila Chiaretta. Ona im se izmaknu, iščekivajući priliku da se zagleda naviše, prema vrhu stubišta.
Potom začu neki raskošni alt koji zazvuča poput sočnog nara što se od težine zrelosti otkinuo s grane i pao na tlo, sav natopljen krvlju i draguljima. Filiae maestae Jerusalem, pjevaše glas, zazivajući žalobne kćeri Jeruzalema da pridrže svojeg razapetog Gospodina.
Hipnotizirana zvukom, Chiaretta se primaknu jedan korak, pa drugi. Ni sama ne znajući kako, odjednom se nađe kraj ulaza na balkon. Soba je bila boje tamnog jantara u kojem se ogledahu nijanse oslikanih svodova kapele. Zrnaste zrake srebrna svjetla pružale su se od prozorčića srednjeg broda sve do tipki malenih orgulja. Prešavši pogledom preko nekoliko stalaka s notama, Chiaretta opazi balkonsku ogradu od kovana željeza u koju je često zurila odozdo, iz kapele. Ondje ugleda siluetu žene koja se, ruku obavijenih oko svoga struka, ljuljala amo-tamo, pjevajući.
„Tko si ti?“ upita žena.
„Oh - oprostite mi. Molim vas, ne ljutite se. Čula sam vas dolje pa...“
„Ne bi smjela biti ovdje“, reče žena. No, iako je Chiaretta nije mogla vidjeti, iz njezina je glasa mogla razabrati da je bila više iznenađena no ljuta.
„Kako se zoveš?“ žena upita.
„Maria Chiaretta“, promrsi djevojčica. „Ali nitko me tako ne zove. Samo Chiaretta.“
„Znaš li tko sam ja?“
Chiaretta kimnu. Michielina je bila jedna od maestri, pa iako je već zašla u kasne tridesete, pjevajući već preko dva desetljeća, bila je još uvijek jedna od najuvaženijih solistkinja Piete. Kad god bi kraj nje prošla u blagovaonici, Chiaretta bi spustila pogled, ne osjećajući se dostojnom susreta s licem osobe tako čarobna glasa.
Michielina krenu prema Chiaretti. Šepala je zbog od rođenja kljaste noge. „Stani na svjetlo da vidim poznajem li te“, ona reče. Pod svjetlom svjetiljke, ona promotri Chiarettino lice ispod kapuljače. „Vidjela sam te već u blagovaonici“, ona reče, smiješeći se. „Veoma lijepa malena djevojčica plavih okica i uvijek gladna.“
Njezino lice bilo je kao spljošteno, kao od gline koja se nakon kiparova oblikovanja nije sasvim osušila. Ipak, oči su joj bile blage, a njezin široki osmijeh otkrivao je djelomičnu krezubost. „Pjevaš li?“ ona upita.
„Ne - mislim, da. Mislim“ - Chiaretta duboko uzdahnu - „ne znam još. Ne pjevam kao vi.“
Michielina odšepa natrag do željezne ograde. „Bi li htjela čuti kako zvuči kad se pjeva odozgo?“
Chiaretta kimnu, a Michielina joj dade znak da joj se pridruži kraj ograde. „Hajde,“ reče, „Agnus Dei“, i zapjeva Qui tollis peccata mundi. Iako se činio poput šapta, njezin glas ispuni kapelu, dok je Chiarettin glas zamro i prije nego što je doplovio do ograde balkona.
„Udahni dublje, evo ovdje“, Michielina reče, opisujući rukama kružnicu oko Chiarettina struka. Onda odmaknu ruke, otkorači, te dade znak Chiaretti neka počne pjevati: „Janje Božje koje na se primaš grijehe svijeta“, ona ponovi za njom.
Chiaretta udahne zrak sve do struka, osjećajući kako joj se pluća polagano prazne dok je ispuštala note. „Imaj milosti za nas.“ Njezin se glas širio, postajući sve samopouzdaniji dok je izgovarala fraze, te je sada mogla čuti kako odjekuje o zidove kapele.
„Brava“, Michielina pljesnu rukama. „Sljedeći put ako te pitaju umiješ li pjevati, reci da umiješ.“
Zbog novog načina disanja Chiaretta osjeti laganu vrtoglavicu. „Da, maestra“, ona promrmljaše.
„A sada mi pomozi ponijeti ove note natrag u vježbaonicu. Ako te netko upita, reći ćemo da sam te ja zamolila da mi pomogneš. No“ - okrenula se prema Chiaretti - „ipak te moram prekoriti. Ne smiješ sama okolo lutati, penjući se stubama i činiti što god poželiš. Svojeglave djevojčice ovdje mogu biti jako nesretne. Razumiješ?“
„Da, maestra“, Chiaretta odgovori omamljena čudesnim događajem. Otkad smo ovdje još nisam bila toliko sretna, pomisli i odjuri niza stube u potragu za sestrom.

TRI

KADA BI IZMEĐU DNEVNIH DUŽNOSTI NASTUPILO vrijeme kad je dopušteno čavrljanje i smijeh, Chiarettin bi se glas uvijek prvi začuo te je najčešće upravo ona bila ta kojoj je trebalo narediti da se smiri nakon odmora. Nadzornice bi ponekad među sobom primijetile kako su ona i Maddalena toliko različite da bi malo tko pomislio kako su zapravo sestre.
Bez Chiarette, Maddalena je mogla provesti dane u šutnji. Sanjarila je i zabavljala se izmišljanjem pripovijesti, a samostan i samoća Piete sasvim su joj odgovarale. Primjećivala je s užitkom kako prašina lebdi u zlatnom svjetlu radionice za čipku, kako pauk plete savršenu mrežu u kutu sobe, kako plamenovi svijeća u kapeli plešu te kako se njihovi vršci nastavljaju u dugačke vitice dima kad bi pokraj njih prošao misni celebrant. Poznavala je i svako gnijezdo u olucima dvorišta, te je uvijek znala kada će ptičice napustiti svoja gnijezda.
Prisila šutnje u Pieti značila je da se štićenice moraju posvetiti unutarnjem životu. I, što je još važnije, zaključila je Maddalena, na taj način mogu oblikovati svijet po svojoj volji. U Pieti nije imala društvo te nije ni privlačila nečiju posebnu pažnju budući da nije imala osobit pjevački glas, niti je svirala kakav instrument.
Ipak, imala je svoje glazbalo, no samo iz razloga što je, kao i druge figlie, sudjelovala u obaveznoj glazbenoj poduci. U odnosu na uobičajenu vrlo ranu dob u kojoj su djevojčice dolazile u Pietu, Maddalena je kao devetogodišnjakinja smatrana gotovo odraslom te se stoga od nje očekivalo da ubrzo pokaže svoja umijeća. Annina bijaše u pravu, pomisli maestra, djevojka nije ništa posebno. Maddalenini prsti postajali su sve okretniji od silnih sati provedenih s čipkom, a bez mnogo muke naučila je i prebirati po lutnji, no i tomu je pristupala kao rutinskoj obavezi.
Maddalena je, starija se žena složila, bila u redu. Postat će jednoga dana dobra supruga. Dovoljno je lijepa i zdrava, a nije prevrtljiva i svojeglava kao njezina sestra. Isuviše svojeglava.
U PROTEKLIH NEKOLIKO MJESECI CHIARETTU SU SMJESTILI u radionicu vezova. Zadaća joj se nakratko dopala, posebice kad je ugledala sve one zaigrane zlatne uzorke na pozadini od sjajnog grimiza ili boje smaragda, svilu od akvamarina koja će jednoga dana krasiti ženske steznike i prsluke. Ali kad je otkrila da u jednom popodnevu ne može dovršiti više od par centimetara tkanine, kad je uvidjela da njezin vez nije bio tečan i čist da zasluži pohvalu, soba joj posta poput zatvora.
Nekoliko dana nakon što je upoznala Michielinu, Chiaretti je stigao spas. Obično su Michielinine pomoćnice organizirale probe i brinule o glazbi, ali maestra je sada zatražila djevojčicu koja bi se brinula o klavijaturama, čistila ih od prašine, brinula se da note budu uredno posložene, a stalci čisti i uredni. Pietà je bila puna mladih djevojaka, no Michielina je odabrala jednu posebnu figliu - jednu koja je bila prilično loša vezilja.
Otada je Chiaretti bilo dopušteno da napusti radionicu kako bi pomogla u sobi za probe, kao i na zborskom balkonu. Michielina se bližila mirovini, vid joj je slabio nakon tolikih godina provedenih u čitanju i prepisivanju nota pri slabu svjetlu. Nakon svega nekoliko mjeseci Chiaretta je sve češće izostajala iz radionice vezova, provodeći najveći dio dana uz svoju maestru. Već je nakon tih nekoliko mjeseci bila u stanju čitati notne rukopise i okretati stranice za vrijeme proba, ispod glasa pjevušeći, dok bi Michielina glavom potvrdno klimala.
Maestrin psić-ljubimac, djevojke su ispotiha govorile. Ali Michielina je bila omiljena među svima te se znalo da je lošeg zdravlja. Figlie di coro su u svakom slučaju znale kako zadržati svoje nedobrohotne misli za sebe.
Maddalena je naglo izrasla i stupila u pubertetsku dob te je morala pokupiti svoje stvari i odseliti u drugi odjel.
„Kada se preseliš, više te neću moći viđati“, Chiaretta zaplače. Iako je mislila šaputati, njezine riječi su izletjele u grubim hroptajima dovoljno glasno da ih je upraviteljica odjela čula i zaprijetila joj boravkom u samici ako odmah ne prestane.
Maddaleni se lice zgrči u očaju dok je skupljala svoje prnje u naručje te ih prenosila u odjel za adolescentkinje. Probudivši se nakon odmora prvi put na svojem novom ležaju, ona primijeti kako ju neka djevojka motri, sjedeći pored nje.
„Htjela sam vidjeti mogu li te probuditi zureći u tebe“, ona šapnu. „Kako se zoveš?“
„Maddalena, a ti?“
„Anna Maria. Čime se baviš?“
„Vezem čipku.“
„Ja sam u zboru. Posebna štićenica.“
Maddalena nije znala što je to posebna štićenica, ali je brzo shvatila o čemu je riječ. Povlačeći pete amo-tamo po podu, Anna Maria na prste svojih ruku već uspije nabrojati sva glazbala koja je naučila svirati kao i ona koja je tek planirala naučiti.
„A što ti sviraš?“ ona upita.
„Učim lutnju.“
„O, mogla bih biti tvoj učitelj! Rekli su mi da ću uskoro imati novu učenicu.“ Anna Maria se nagnu naprijed, položi ruke uz bokove na krevet i počne veselo pocupkivati.
Ova ima više energije od Chiarette, pomisli Maddalena. Pomisao na sestru rastuži ju do te mjere da je na trenutak pomislila kako ne može disati. Zvono se oglasi, odjel ponovno utonu u šutnju: jedino se još čulo šuškanje skuta djevojaka koje se naginjaše kako bi svezale svoje cipele te ispravile nabore na haljinama. Maddalena sklopi oči, navuče kapuljaču preko glave kao da pokušava nešto zadržati, iznutra ili izvana, nije mogla točno odrediti. Zatim izdahne i otvori oči. Anna Maria zakorači kraj nje.
SKRIVENE IZA SVOJIH KAPULJAČA I KAPICA, DJEVOJKE PIETE bile su gotovo sasvim nalik jedna drugoj. Anna Maria je bila iznimka, ne zbog svoje iznimne vanjštine, nego zbog izražajnosti svojih očiju, vazda širom rastvorenih, koje su joj pridavale značaj vječno začuđene osobe. Treptala je često i gotovo energično, što je odavalo dojam kao da u njoj gori vječna vatra ili neka unutarnja zvijezda.
Anna Maria nije imala ni jedne prijateljice. Maddalena je ranije promatrala kako se djevojke među sobom udružuju. Njezina je sestra bila jedini prijatelj kojeg je trebala, a u Pieti je uostalom bilo ostavljeno sasvim malo slobodnog vremena za stvaranje novih prijateljstava. Vidjevši koliko Anna Maria očajno žudi za prijateljstvom, kako se namješta na svojem ležaju čim je ugleda kako ulazi u sobu, Maddalena osjeti sažaljenje. Ali više za sebe, jer Chiaretta više nije bila kraj nje. Za nekoliko mjeseci, međutim, njezini zamišljeni razgovori s Chiarettom su se postupno istopili u korist pravih s ovom novom prijateljicom.
Anna Maria je imala dvije omiljene teme - glazbu i svoju budućnost - što je za nju bilo jedno te isto. „Postat ću“ -borila se da pronađe pravu riječ - „nenadomjestiva.“
„Nenadomjestiva?“ Maddalena se rugala. „Pa to nije posao. Trebala si reći, postat ću redovnica ili tako nešto.“
„Ne, postat ću naprosto nenadomjestiva. Kad netko kaže, trebaju nam teorba ili čembalo, bit ću na licu mjesta. Mogu već svirati violinu i violu, a naučit ću još čelo, kao i kontrabas kad malo porastem. Naravno, i orgulje, iako za sada još ne mogu dosegnuti do pedala.“
Djevojke su nastavile šetnju po dvorištu za vrijeme velikog odmora te je Anna Maria govorila. „Postat ću sotto maestra ili čak maestra di coro. Nadam se prije no što počnem vonjati poput nje.“ Anna Maria pokuša suzdržati smijeh pokrivši usne dlanovima, ali obično bi joj smijeh pobjegao u glasnim hropcima tako da je znao odjeknuti od stropa i zidova otvorenog hodnika, što je izazvalo mrgođenje upraviteljica.
I tako Anna Maria bi dodijeljena Maddaleni kao prva učiteljica lutnje, ali već nakon nekoliko mjeseci obje su došle do zaključka kako san o tome da će se Maddalena jednom priključiti zboru nije bio ostvariv. Mogla je evenutalno pratiti nekog svirajući kompoziciju koji ne bi bila odveć teška, ali njezino sviranje lutnje nije bilo ništa osobito.
„Uskoro će ti dodijeliti učiteljicu kljunaste flaute“, Anna Maria reče jednog popodneva. „Prije toga očekuje se da znaš svirati dva glazbala“ - njezino se lice uozbilji i nije dovršila svoju misao. Obje djevojke zašutješe, gledajući postrance dok Maddalena ne primijeti da Anna Maria jeca.
„Što je sada?“ ona upita.
„Više nećemo biti zajedno kad prestaneš svirati lutnju“, glas joj je zapeo u grlu, „a kada odeš, onda te više uopće neću viđati.“
„Tko kaže da ću otići?“
„Jednoga dana ćeš morati. Postat ćeš ili redovnica ili što drugo, razumiješ?“ Anna Maria uroni lice u svoje ruke.
Ova pomisao oneraspoloži obje tako da su se, želeći odagnati misli, posvetile vježbanju čak i za vrijeme odmora u praznoj sali.
No niti to nije bilo dovoljno. „Ne znam u čemu je problem“, Anna Maria reče. „Nisi poput Annetine koja me dovodi do očaja“, Anna Maria uze lutnju od Maddalene i poče je svirati na način koji je zvučao kao da magare uz napor vuče svoj tovar, namjerno svirajući potpuno izvitoperene akorde kako bi upotpunila učinak.
„Ne znam zašto ne mogu bolje“, Maddalena reče. Uistinu se trudim. Možda je to stoga što je od misli u mojoj glavi do prstiju prevelika udaljenost.“ Ona pritom privuče lutnju, naginjući glavu tako da je obrazom dodirivala rub glazbala, te poče prebirati po žicama. „Kad bih samo mogla čuti ovo što sviram.“
Anna Maria nakrivi lice. „Kako to misliš čuti to što sviraš? Zar si gluha?“
Maddalena nije znala kako pojasniti. „Mislim, čuti bolje. Nije riječ o glasnoći.“ Onda se zamisli niti sama ne shvaćajući potpuno što je time htjela reći.
Anna Maria slegnu ramenima i pruži joj ponovno lutnju. „Sviraj ponovno onaj dio s arpeggiom. Koliko god glasno želiš. Nema nigdje nikoga.“
„Znaš što bih ja radije?“ Maddalena zapita i nastavi prije no što dobi odgovor. „Čuti te kako sviraš, ali ne lutnju.“ Anna Maria ustade. „A što? Mandolinu? Violinu?“ Maddalena je čula mandolinu samo jednom ili dvaput i nije baš bila sigurna da joj se njezin zvuk bio dopao, ali violine su joj uvijek lijepo zvučale u kapeli. „Violinu“, ona reče.
„Umorna sam ionako od glupe lutnje, hajdemo.“
Zatim povede Maddalenu u drugu vježbaonicu gdje je podigla violinsku kutiju i prenijela je u malu sobu obloženu tamnim drvetom. Zatim reče: „Ovdje još nikad nisam svirala, ali nitko nije rekao da je zabranjeno.“ Zatim zatvori vrata. „Možda će biti problema, ali nitko nas neće čuti a ja želim znati kako zvuči.“
Od trenutka kad je Anna Maria počela guditi, Maddalena osjeti kako se u njoj nešto otvara. Smjestila se u starom stolcu čija tvrdoća nije sprečavala Maddalenu da u nj utone i nastavi tonuti, tonuti toliko duboko da joj se činilo kao da se pretvara u maleno klupko savršenog zadovoljstva. Soba se napuni zvucima koji sjaše poput uglačane mjedi, topeći se kao karamele u ustima i ježeći joj kožu na rukama.
Anna Maria zastade. „Bolje zatvori usta jer si počela sliniti.“
Maddalena se trgnu i ponovno sjednu uspravno. „Daj, sviraj još“, ona reče u pola glasa.
Anna Maria ponovno zasvira. Maddalena pomisli da može čuti svaku dlaku na gudalu dok se češala o strune. Glazba se zavodnički kovitlala zrakom, vrteći se poput snježnih pahulja u nekoj uskoj uličici.
„Sviđa ti se?“ Anna Maria zapita. „Ovo što sviram puka je improvizacija.“ Zatim se zagleda u Maddalenu. „Ponovno si počela sliniti.“
Maddalena je na trenutak zurila u Annu Mariju a potom sklopila usne, zagrizavši usnicu ne bi li i ostale sklopljene. Konačno progovori: „Ne želim više svirati lutnju.“
Anna Maria slegnu ramenima. „Meni se sva glazbala sviđaju manje-više jednako.“ Zatim joj pruži violinu. „Stavi je pod obraz“, ona reče. „Ne, ne tako - povuci malo obraz prema sebi.“ Zatim svinu Maddalenine prste oko vrata glazbala stavljajući ih u točno određene položaje. „Neka tu ostanu,“ reče, „a sada naprosto prijeđi gudalom preko žica.“
Maddalena se zgrči od oporosti zvuka.
„Nemoj držati gudalo toliko grčevito, moraš ispraviti zglob na ruci.“
MADDALENA OPUSTI SVOJ ČVRSTI HVAT I POKUŠA SAD POVUĆI gudalo nježno kao kad bi stavljala posljednje šavove na kakav ovratnik. Učinak nije ni približno nalikovao onome kad bi gudila Anna Maria, koja je stvarala bogate i opojne tonove što su podsjećali na odsjaj svjetla na vodi, na jabuke u cvatu, na smijeh. U njezinim rukama violina je zvučala kao kad škripe kakva stara zahrđala vrata, ali nije ju bilo briga.
Ona otvori oči i ugleda kako Anna Maria zuri u nju. „Doista ti se sviđa“, reče Anna Maria, „čini mi se da čak i više nego meni.“
Maddalena je ostala bez riječi. Nije htjela pogledati u Annu Mariju jer se bojala da ne oda nešto što ni sama nije poznavala. Zatim pogleda u svoje ruke. Nokti su joj bili zapušteni, ruke žuljave, ali prošle su godine ipak postali dugački i tanki. Možda su ipak stvoreni za ovo, pomisli sklopivši oči, glave pune glazbe za koju je žudjela da bude odsvirana.
SICUT ERAT IN PRINCIPIO, ET NUNC, ET SEMPER, ET IN SAECULA SAECULORUM, svećenikov glas odjekivao je unutar zidova crkve Sv. Sebastijana, ali Maddalena i Chiaretta su ga jedva čule. Stajale su u skupini figli, koje su ovdje doveli radi mise, naginjući glave unatrag toliko da su im se, kad je trebalo izgovoriti amen, mišići na vratovima nategli a usta ostaše otvorena.
„Pogledaj tamo!“ Chiaretta šapnu sestri, pokazujući na strop. „Gotovo da mogu vidjeti tom muškarcu ispod košulje.“
„Idemo“, njihova ih pratilja pogura lagano odostraga. Ton njezina glasa nije bio oštar kao obično. Veroneseove freske na stropu s pričom o Ester bile su zapravo ono što je djevojkama bilo dopušteno gledati.
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa, Maddalena i Chiaretta se pridruže ostalim figliama koje se udaraše o svoja prsa kajući se gorko zbog svojih grijeha dok su se bližile oltaru.
Chiaretta pogleda prema stropu ali se ovoga puta iznenada brecnu. Maddalena posegnu za njezinom rukom, dok su obje zurile naviše, u dva konja, crnog i bijelog, koji su s toga mjesta izgledali kao da galopiraju ravno na njih, dolazeći kroz krov. Žene na fresci gledale su uplašen ih očiju s balkona neke palače dok su se tri muške figure napinjale ukrotiti divlje zvijeri da ne bi pregazile one u crkvi kad bi se, eto, uspjele oteti žbuki te zatutnjati po prostoru crkve. Prizor iznad njih, sav u kovitlacu, prijeteći, natjera Maddalenu da spusti pogled. Chiaretta nastavi zuriti a potom zgrabi Maddalenu da bi se uspravila. Kikotale su se jer je malo posrnula, kreveljeći se, sve dok ih pratilja jednim oštrim „psst“ nije natjerala da prestanu. Stišćući si ruke konačno su počele slijediti misu.
Poslije toga figlie se okupiše na trgu ispred crkve. „Sada polazimo u samostan Santa Maria dei Carmini“, reče jedna od voditeljica grupe. „Časne će nas tamo nahraniti posebnim objedom a poslije toga vraćamo se u Pietu.“
Djevojke hodaše jedna za drugom duž uzana fondamenta sve dok nisu izašle na jedan širi prolaz duž jednog većeg kanala. Cigleni zidovi samostana digoše se s njihove desne strane, dok je na lijevoj plivalo nekoliko pataka, a jedan galeb je zasjeo na neki stup. Štićenicama Piete, zaklonjenima od svijeta, čak i pačje perje izgledaše dragocjeno poput dragulja, pa ih tako voditeljica pusti da na tren promatraju prizor.
„No, napokon“, Geltruda, starija od dviju voditeljica, pljesnu rukama. „Idemo, cure“, ona reče. „Čekaju nas sestre.“
Ispred njih odjednom se izdignu most koji je vodio na Campo dei Carmini. Djevojke koje su do tada bile gotovo sasvim izolirane od drugih odjednom se nađu na mostu punom ljudi, uglavnom mlađih muškaraca koji su među sobom razgovarali uzbuđenim glasovima dok su žurili preko mosta.
Jedna od voditeljica, na čelu grupe, odjednom se ukoči i uspori korak. Geltruda joj priđe da vidi o čemu je riječ.
„Vidiš li što?“ Maddalena osluhnu o čemu su pričale. „Misliš li da...“ Njezin glas se zaustavi te se činilo kao da Geltruda dovršava njezinu misao izražajem svojih očiju.
Obje zabrinuto gledahu u smjeru mosta. „Rekoh priori da je ovo loša ideja, izlaziti s njima u ovo doba godine,“ reče Geltruda, „a sada pogledaj...“
„Da se vratimo? Možemo reći kuharicama da curama daju nešto kad se vratimo u Pietu.“
„Čime? Gondola se po nas neće vratiti sve do podneva.“
Voditeljice potom, zadržavajući djevojke, zapaze kako se još više ljudi poče žuriti preko mosta u smjeru Campo dei Carmini.
„Ostanimo u samostanu i pričekajmo tamo na gondolu“, Maddalena začu Geltrudu. „Nije moguće vratiti se do Piete pješice. Jedini put koji poznajemo je vodeni. Nemamo drugog izbora.“
Potom prije no što se okrenu skupini načini užurbani znak križa. „Hodajte brzo i držite se skupa“, reče pokazujući rukom da je slijede.
Gomila na njih nije obraćala nikakvu pažnju. Chiaretta je zamijetila kako ubrzano prohode ispred crkve da bi potom nestale u jednoj stražnjoj ulici. „Zašto idemo ovako brzo?“ ona uzviknu, ali nitko se nije na nju obazirao.
Kraj njih prođe jedan muškarac ogoljen do pasa, okružen mladićima koji su uzvikivali nečije ime. Jedan od dječaka je nosio grudobran od laminirane ljepenke ukrašen šarolikim uzorcima. „Nicolotti! Nicolotti!“ uzvikivao je.
„Hej, pazite što radite!“ netko uzviknu, dok se dvoje djece, svatko noseći dugačku štrucu kruha, guralo kroz gomilu.
Kad su se našli na rubu Campo dei Carmini, oni počnu trčati, mašući svojih štrucama kao da su pobjednički barjaci. „Zaustavite ih! Lopovi!“
Promatrajući strku, Chiaretta nije primijetila kako je zaostala za grupom. Geltruda je zgrabi čvrsto za rame i pogura naprijed. „Mala ludo!“ reče. „Pokaži malo razuma, ulazi unutra!“
Čak i u polumraku kapele gdje figlie posjedaše po crkvenim klupama nije nestao zabrinut izraz na licima guvernanti. „Pomolimo se Majci Božjoj da nas izbavi od opasnosti“, reče jedna od časnih sestara koja ih je dočekala. Dvije sestre se prekriže spustivši glave.
Sestra pak ponovi Zdravo, Marijo prije no što se obrati djevojkama. „Ponekad svijet može biti zastrašujući“, ona reče pokazujući glavom prema vratima i zbrci koja je vladala vani. „Ali zar niste sretne imati nekog tko vas voli i štiti? Zamislite, vi ste djeca Djeve Marije isto kao što je i njezin Sin! Koja je veća čast od toga?“ Ona nabra vjeđe, protrlja si čelo, kao da je pokušavala iščupati još koju riječ.
Maddalena okrenu glavu i osjeti kako udari o rezbariju visoke stolice u kojoj je sjedila. Pogledavši naviše, u mutnom svjetlu svijeća ugleda neka čudna bića izrezbarena u tamnom drvetu, tako blizu kao da će joj sad došapnuti u uho. Sirena obnaženih prsiju zurila je u nju prazna pogleda, a jedna zvijer nalik gušteru izgledala je kao da će se iskobeljati iz naslona za ruke i početi puzati u njezinu smjeru. Maddalena je sjedila nepokretno, slušajući govor o grijehu koji je izlagala časna sestra, te nadajući se da će gušter ostati na svome mjestu. Krajičkom oka ona spazi glavnu opaticu koja je trenutak ranije pristigla, a sada je već bila uronila u razgovor s dvije voditeljice grupe.
Glavna opatica stade ispred djevojaka. Njezino je lice moglo biti oličenje smirenosti da nije bilo dvije drhtave bore između njezinih obrva koje je naporom volje nastojala ukloniti. „Djevojke“, ona reče, „vani je došlo do nemira i žao mi je što ste tomu morale svjedočiti.“
Uzdahnu kao da će reći nešto više, no zatim odustane spustivši pogled. „To je sve“, ona reče, „povucimo se do blagovaonice gdje vas već čeka vaš objed.“ Zatim se okrenu i požuri iz kapele.
Kad su figlie ušle u sobu opatice novakinje su tamo već polagale tanjure s pečenim mesom i povrćem, kao i zdjele s palentom. Glavna opatica predvodila je grupu u molitvi zahvalnice za objed, ali čim je sjela, jedna druga sestra uđe s tolikom žustrinom da joj se halja umota oko koljena. Nagnu se ponad glavne opatice i reče nešto što ovu drugo odmah uspravi na noge dok je istodobno dala znak Geltrudi i drugoj voditeljici da je slijede. Nakon nekoliko minuta obje se vrate.
„Gondolijer je stigao“, Geltruda se oglasi, „on želi krenuti bez oklijevanja. Morat ćete ostaviti večeru, ali smijete ponijeti komad kruha.“
Preko puta Maddalene i Chiarette, jedna djevojka posegnu za velikim komadom mesa, ali mrgodna lica guvernanti učine da se Maddalenin trbuh stisnu pri sličnoj pomisli, te se naprosto dignu od trpeze.
Chiaretta pak, promatrajući kako ona djevojčura žvače meso, posegnu za tanjurom, ali Maddalena je brzo zgrabi za ruku. „Uzmi nešto kruha i pođimo!“
U dvorištu, Maddalena primijeti kako je gondolijer nervozno šetao amo-tamo vireći kroz okance na vanjskim vratima. „Slušaj“, Chiaretta reče stežući Maddaleninu ruku.
Visoki zidovi i zakrovljeni prolazi dvorišta nisu mogli prigušiti vesele poklike i pokude, šištanje i povike, psovke i gruba dobacivanja koja su dolazila izvana.
Voditeljice požure djevojke prema gondolijeru. Ne obazirući se čuju li ga djevojke ili ne, on se obrati pratiljama.
„Bilo je sukoba na Ponte dei Pugni, ali stigla je policija i prekinula ih pa su se stoga odlučili ovamo preseliti. Sada se tuku na mjestu gdje sam vas trebao pokupiti.“
„Gondola se nalazi vani?“ voditeljica zapita s takvom panikom u glasu da je jedna od djevojaka kraj Maddalene počela jecati.
„Ne, ostavio sam je kraj Sv. Sebastijana. Ako izađemo ovuda mislim da možemo doći do tamo.“ On proviri kroz okance. „Gomila još nije tako velika, a nema nikoga ispred vrata. No, moramo odmah krenuti!“ Ne čekajući odgovor voditeljica, on širom otvori vrata i pozove figlie da ga slijede.
Dvije sestre nađu se tako na kraju grupe djevojaka koje su žurile pobočnim ulicama prema Sv. Sebastijanu. Chiaretta se spotaknu o jedan kamen i tresne o pločnik, ogrebavši koljeno, te iskrenuvši članak na nozi. Maddalena je zgrabi za ruku i podigne dok je ova činila male, bolećive korake.
Geltruda je uze za drugu ruku. „Požuri“, reče ona, „ostale su daleko odmakle i jedva da ih još mogu vidjeti.“
Baš u tom času, čopor od nekoliko desetaka muškaraca krenu trčeći punom brzinom duž kanala. Geltruda izgubi ravnotežu i morala se grčevito držati za djevojke da sve tri ne bi završile u vodi. Prije no što su se uspjele osoviti na noge, drugi val ljudi protrča kraj njih, ovoga puta gomila muškaraca i žena svih uzrasta gurajući se i vičući pogrdna imena.
Chiaretta vrisnu osjetivši ruke oko svojeg struka, ruke koje je spustiše u jedan mali čamac plosnata dna. Drugi par ruku zgrabi Maddalenu i za nekoliko časaka Geltruda i njezine dvije djevojke su već sjedile u peoti, zajedno s jednim parom i njihovo dvoje djece, dječakom i djevojčicom otprilike istih godina.
Geltruda zahropta zazivajući nebo i sve svete. Lađar opsova dok je upravljao čamac uz kanal sad već zakrčen raznim brodicama. Chiaretta i Maddalena sakriše lice jedna drugoj u vratu, tu i tamo vireći na zbivanja oko njih.
„Jeste li u redu?“ žena ih zapita.
One kimnu, ali ne rekoše ništa.
„Jeste li Nicolotti ili Castellani?“ dječak zapita.
Maddalena je zurila. „Nicolotti ili Castellani?“ ona ponovi. „Ne znam što to znači.“
„Na čijoj ste strani?“ upita djevojčica uzrujana zbog Maddalenina neznanja.
„Nisam ni na čijoj strani.“
„Ostavite ih na miru“, reče otac. „One ne pripadaju ovamo.“
„Naprosto vas nismo mogli tamo ostaviti“, žena reče Geltrudi. „Iskrcat ćemo vas na neko sigurno mjesto, kada se ukaže prilika.“ Geltruda kimnu. Držala se brojanice koju je izvukla iz džepa mrmljajući dok je zurila u pod brodice.
Na pločniku dođe i do sukoba: ljudi su se nadvijali na gornjim prozorima zgrada duž kanala i bacali smeće i polomljeno posuđe na gomile ispod njih. Maddalena opazi čovjeka kako se šulja po krovu jedne zgrade te uzima u ruku crijep. Zatim ga baci u kanal, promašivši brodicu ispred njih za svega nekoliko centimetara.
„Zašto to rade?“ Chiaretta vrisnu.
„Kako zašto?“ žena reče. „Zar niste čule za pugni? Rat šakama?“
„Ne“, Chiaretta je jecala, „mrzim rat, neka prestanu!“
Djeca su se smijala. „Prestanu? Pa tek počinju!“
Njihova majka se nagnu kao da će ih pljusnuti. „Mali razbojnici!“
„Ali ja želim pravu bitku!“ Dječak reče vičući „Frotta! Frotta!“ punim plućima.
„I ja!“ reče djevojčica, a potom isplazi jezik prema Maddaleni i poče se kikotati.
Lađar je pogurivao čamac sve dalje niz kanal, nadajući se otvorenijem obzoru. Njima s desna, dvoje mladića je skočilo s obale i počelo se ganjati preko brodica ne bi li stigli do druge strane kanala.
„Nicolotti! Nicolotti!“ Obitelj poče galamiti, praveći grimase i mašući šakama po zraku dok su ona dvojica skočili u njihov čamac ali tek toliko da s njega preskoče na sljedeći. Jedan od njih u brzini koljenom udari djevojčicu pa iako joj se lice bilo skvrčilo, ona se odmah oporavi i bez suza ustade i poče galamiti kraj svojega brata.
Nekoliko časaka kasnije, most koji se nalazio odmah do samostana preplavili su muškarci koji se guraše prema glavnom kamenom stubu na vrhu mosta, s jedne strane grupa Nicolotti, s druge grupa Catellani. Udarci šakama odbaciše neke od njih natrag prema pločniku dok su po ramenima ostalih zapljuštali štapovi. Blizu vrha mosta, dvoje se počeše grabiti i hrvati sve dok jedan ili oboje nisu pali u kanal. Neki je čovjek plutao nepokretno na mjestu gdje je i pao, dok je krv puzala kroz vodu u trakama iz duboke posjekotine u glavi. Netko ga tad povuče u čamac, nekoliko se ljudi nadvije nad njime:
„Je li mrtav?“ žena uzviknu s njihova čamca.
„Samo onesviješten“, oni odgovoriše, „ali još uvijek diše.“ Dvoje djece nezadovoljno zastenjahu.
POTOM, JEDNAKO TAKO NEOČEKIVANO, SVE SE OKONČALO. Jedna skupina se progurala pored glavnog kamena na mostu, a druga ih ni uz najveći napor više nije mogla potisnuti natrag preko mosta. Divlji uzvici krenuše s udaljene obale, dok se gubitnici počeše skupljati u grozdu, tresući glavama. Gomila se poče razilaziti i uskoro se kanal sasvim raščistio tako da je njihov brodić sad mogao nesmetano proći.
Čim je prošla opasnost, Geltruda živnu, bez prestanka se križajući.
„Vi u crvenom“, čovjek upita, „vi ste iz Piete, zar ne?“ Kad je Geltruda klimuna potvrdno, on se značajno nasmiješi. „Ah! Vaše su pjevačice najbolje u Veneciji!“ Zatim se uhvati melodije koju je zbor bio pjevao protekla tjedna.
Sestre se pogledaše u čudu. „Vi zalazite u našu crkvu?“ Chiaretta upita.
„Kad god stignem.“ On nastavi s pjesmom, ali je Marija u njegovoj verziji bila zamijenjena prekrasnom djevom čije su usne bile poput rubina, a njegov jezik više nije bio latinski nego vencijanski dijalekt. Žena mu se pridruži u harmoniji te, naskoro, čitavom obalom kanala pjesmi se jedan za drugim pridruže i drugi glasovi.
Veslali su niz Rio di Santa Margherita, pjevajući pjesmu kojoj su se priključili gondolijeri, kao i ljudi na obali. Chiaretta se pridruži svojim latinskim, koliko se mogla sjetiti, usprkos Geltrudinu mrgođenju.
Maddalena gledaše dok su kanalom oko njih plutale izgubljene kape, komadi grudobrana načinjeni od kartona, čak i jedna osamljena cipela. Smeće koje je bačeno s prozora skupljalo se duž obale, obrubljeno masnim odsjajem u kojem se otkriše boje duge. Vratiše se i patke te je Chiaretta uronila dlan u vodu, dozivajući ih.
Dok su prilazili Grand Canalu, krećući se u smjeru Piete, zalazeće sunce već pretvori pročelja palača u blistave žućkaste, crvenkaste i ružičaste četverokute. Glasovi gondolijera mješali su se s kricima galebova koji su činili svoje posljednje dnevne letove, kao zbor pun nade i spokoja, pozivajući svijet da zaboravi sve razmirice, i upamti samo ono uzvišeno.
KAD JE LAĐAR NAPOKON DOVESLAO DO PIETE, ostale figlie već su bile nahranjene i poslane u svoje odjele da se oporave, a Geltruda i dvije djevojčice na ulazu dočeka jedna žena pepeljasta lica koja načini znak križa čim ih ugleda.
„Čule smo da je šestoro ljudi nastradalo“, ona reče dok je jecaj olakšanja probio negdje iz njezine dubine. Ponovno se prekriži. „Ave, Maria, gratia plena, Dominus tecum“, počne recitirati ispod glasa dok ih je vodila u smjeru priorina ureda.
Priora požuri prema njima, ispustivši svoje brojanice na pod. „Što se dogodilo?“ upita Geltrudu.
Ni Maddalena ni Chiaretta nisu se mogle sjetiti da je Geltruda bila baš toliko hrabra kako se prikazala u vlastitoj priči. Možda, obje pomisliše, naprosto to nisu primijetile dok ih je tako hrabro branila.
„A vas dvije“, priora reče gledajući u Maddalenu, „bojale ste se?“
Slike se uskovitaše u Maddaleninoj svijesti. Konji na svodu crkve opet zagrmješe iznad nje dok su se ljudi na sve strane gurali svojim iskrivljenim licima, a krv tekla u kanal. Ona zadrhta, a kad je priora zagrli, onda poče i plakati.
Chiaretta se ogledavala oko sebe, upijajući očima veliki tepih s grimiznim, plavim i zlatnim uzorkom; zatim zelene zastore od baršuna sa zlatnim konopima koji su imali na svojim krajevima debele kićanke. Vatra je gorjela u ognjištu sjajno svijetleći na skupocjenim kožnim naslonjačima smještenima ispred.
„A ti?“ zapita priora po drugi puta. „Jesi se i ti uplašila?“ Chiaretta je bila zbunjena tim pitanjem. „Malo sam se uplašila“, ona odgovori, „ali ne baš posve.“
Priora se nasmiješi. „Bog se pobrinuo za vas.“
Ali Chiaretta je mislila nešto drugo. Bila sam vani, vidjela sam patke, ljude oslikane na stropu, vozila sam se Canal Grandeom, ne u kabini nego u otvorenu čamcu. Pjevala sam s nepoznatim ljudima. Nisam se bojala jer sam bila tako sretna. Ona uzdahnu kao da želi pojasniti, ali kad ugleda mrka lica Geltrude i priore, shvati da njih dvije to ne bi razumjele. „Da“, reče ona, „Bog ali i Blažena Djevica.“

ČETIRI

ZAHVALJUJUĆI TOMU ŠTO JE ČITAVO SVOJE DJETINJSTVO provela grizući donju usnu, Silvia Štakor imala je prednje zube isturene toliko da su joj virili izvan čeljusti. Osim toga, zbog svojih je okruglih, jednobojnih smeđih očiju i bezizražajne smeđe kose, Maddalenina učiteljica violine doista nalikovala glodavcu te je odavno ponijela ovaj nimalo laskav nadimak.
Silvia je tako rondala po sobi za vježbanje violine, čineći male usluge i smiješeći se blesavo ne bi li time zadobila naklonost Luciane, maestre dal violino. Kad bi Luciana iskazivala neugodne komentare o drugim učenicama, Silvia bi se cerekala dok bi ostale figlie zgađeno okretale glavom.
Luciana pak uopće nije bila naklona Silviji, čija je osrednjost talenta bila očita čak i novakinji poput Maddalene. Ipak, u zaštićenu svijetu Piete, valjalo se dobro slagati sa svima, a po Luciani to je prije svega značilo dobro slaganje s njom.
Anna Maria je vježbala već nekoliko mjeseci s Maddalenom prije no što je zamolila Lucianu da je presluša. Čak je i ona morala priznati da je Maddalena zvučala bolje od nekih njezinih novakinja, ali joj nije bilo pravo kako je Anna Maria svojatala Maddalenu kao svoju učenicu. Pa dok bi se na drugim učenicama Luciana nemilice iskaljivala iskazivajući najoštrije i izravne kritike s kojima ne bi prestala sve dok se one ne bi rasplakale, Anna Maria se činila otpornom.
„Čula sam je kako je rekla da postajem previše popularna“, Anna Maria šapnu Maddaleni jednoga jutra. „Nije li to krasno?“
No jedino zbog čega je Luciana uistinu karala Annu Mariju bila je njezina oholost. „Misliš li da bi se tako hvalisava djevojka dopala Djevici Majci?“ Luciana jednom zapita nakon čega joj Anna Maria odgovori: „Ne, ali mislim da bi joj se dopalo čuti me kako sviram.“
Maestrino se lice zacrvenjelo zbog takve drskosti: Maddalena se poboja za svoju prijateljicu. Ali vidjevši ozbiljan i miran izraz na licu Anne Marije, Luciana na kraju samo nešto promrsi i blago je kazni sjedenjem u kutu te sviranjem ljestvica u svakom ključu, jednu notu za drugom, sat vremena. Ali nakon toga svi su u sobi, uključivši i Lucianu, počeli vjerovati da je ono što je Anna Maria rekla bilo istina.
Umjesto nje, dakle, Luciana se okomi na Anna Marijinu štićenicu i to tako da je Maddalenu posve ignorirala te ju dodijelila Silviji. Silvia je pak podučavala točno na način kako je i sama bila podučavana. Ali, kad su najbolje violinistice svirale, Maddalena je uočila kako bi tada tijelo, glazbalo i glazba srasli u nešto intimno i potpuno, neusporedivo s atmosferom na njezinim podukama. Kad bi i sama prošla gudalom preko struna, zvuk već bijaše toliko sladak i čist, te bi ona pokadšto zaboravila disati. Dugo nakon poduke mislila bi na to kako su joj prsti letjeli preko žica, kao na nešto misteriozno i sveto.
Njezina radost zbog činjenice da je postala inicirana u zbor a tek je navršila jedanaestu, malo se zbog Silvije protekle godine prigušila. Ali ipak i dalje je žudila za svakom prilikom da iz baršunom obrubljena kovčega izvuče violinu, premaže gudalo kalofonijem i uroni u svijet u kojem je postojao samo zvuk.
Ali taj je svijet ponovno bio uzurpiran. „Ne, ne i ne! Moraš ovako!“ Silvia zgrabi Maddalenu za zglob i oštro ga zarotira prema van.
Mrko gledajući preda se, Maddalena ponovno prisloni gudalo na žice i počne svirati nizove arpeggia. Zatim sklopi oči dok je klizila u jednu pospanu melodiju, zaboravivši na Silviju, uranjajući u ljekovitu glazbu dok se njezina namrštenost polako otapala.
Silvia pljesnu dvaput rukama. „Zašto to tako radiš?“
„Što radim?“
„Sklapaš oči i počneš se vrpoljiti.“
Maddalena je na tren zurila ne shvaćajući. „Zar to doista radim?“
„Da, prestani s tim. Moraš biti usredotočena i prestati raditi po svome. Ovo je poduka.“
Maddalena sklopi oči. „Znam.“
„Osim toga, to me čini nervoznom. Trebaš svirati, a ne biti sva nekako - sanjiva.“
Zvono za podnevni objed još nije zvonilo te iako je lekcija morala potrajati do zvona, Maddalena spusti svoje gudalo.
„Boli me glava“, reče, „vježbat ću danas kasnije za vrijeme odmora ako mi to dopusti maestra Luciana.“
Silvijina se gornja usnica prezirno zgrči čime su se njezini istureni zubi još više isticali. „Nikad se nećeš popraviti ako ne budeš slušala.“ Petnaest godina a već zvuči kao stara koza, pomisli Maddalena. Ti si moja jedina glavobolja.
Potom odšeta kroz parove figli nagnutih nad violinama i violama k Luciani koja je sjedila u duštvu jedne od starijih djevojaka. Svi su znali da usprkos njezinu trenutnu položaju Luciana jednom bijaše najslavnija violinistica u sve četiri ospedali, a figlie su često podsjećali da moraju biti zahvalne što ih upravo ona podučava. Pod stare dane giht je napao Lucianina stopala tako da je mogla nositi jedino šlape. Bilo kakva mekoća ili blagost koju su je možda nekoć odlikovale odavno su nestale kroz godine patnje.
Kao i Michielina, Luciana će također uskoro u mirovinu; ostat će u Pieti sve do svoje smrti, u posebnoj skupini umirovljenih glazbenica znanih pod imenom giubilate. No, kako nitko nije posjedovao takvo umijeće sviranja violine poput nje, morala je ostati usprkos svojoj invalidnosti. Tako bi se svakoga dana pojavila u sali ali često toliko loše volje da se Maddaleni činilo kako je temperatura u sobi pala a ono malo sunca što se uspjelo probiti kroz umrljana okna nestalo u trenu čim bi ušla kroz vrata.
Kad joj Maddalena priđe, Luciana dade znak djevojci da stane. „Da?“ Njezine obrve uzviju se u luk. „Što želiš?“ „Nije mi danas dobro, maestra. Boli me glava i htjela bih prestati s podukom.“
Luciana glasno uzdahnu u nezadovoljstvu. „Congregazione je unajmila učitelja violine kako bi na sebe preuzeo dio mojih obveza. On je danas ovdje, kod Maestra Gasparinija, a kasnije će nas posjetiti. Želi nas vidjeti na djelu.“ Njezine tanke usnice okrenuše se nadolje. „Samodovoljnost nikad nije prikladna, Maddalena. Vidiš li koliko ja patim a ti misliš na malu bol u svojoj glavi? Nađi neki kut i tamo vježbaj dok se novi učitelj ne pojavi.“
DAN BIJAŠE OBLAČAN, PA MAKAR BILO UGODNIJE SVIRATI u svjetlijem kutu uz prozor, vjetar koji je donio neobičnu hladnoću ovom rujanskom danu učinio je neprivlačnim ovaj prohladni kutak i ispraznio ga od učenica. Maddalena je drhtala dok je ugađala žice i zatezala strune na gudalu. Udaljivši se od Silvije već se osjećala bolje. Mogla je svirati što god poželi, izvan dosega zluradih pogleda Luciane, izvan sobe za vježbanje, izvan Piete, negdje gdje je postojala jedino savršena glazba.
Studen joj je već ukočila prste, ali ona brzo zaboravi na nelagodu svirajući svoju omiljenu kompoziciju - jednu blagu uspavanku koja je podsjeti na drveće koje se ljuljalo iznad ladanjske kuće u kojoj je odrasla. Oči joj se sklapaše dok je gudila, sad bez Silvijinih upadica. Pri kraju dijela u kojem je rad prstiju bio previše složen, što je zahtijevalo osobitu pažnju, sklopljenih očiju, ona pokuša jednom, pa još jednom.
„Signorina?“ ona otvori oči u šoku jer je glas, iako visok i nazalan, pripadao muškarcu. Prvo primijeti njegovu kosu. Na sunčevu svjetlu bila je sjajna poput zalaska sunca, skačući kao plameni jezičci preko ramena crnog svećeničkog odijela.
Učitelj violine, Maddalena skoči na noge. Luciana stajaše blizu s jednim članom kongregacije odjevenim u crnu odoru kakvu su nosili venecijanski plemići.
Crvenokosi svećenik od nje uze violinu. „Smijem li?“ on upita, zatim ispruži ruku s gudalom. Potom stavi violinu pod obraz i poče improvizirati uvod sve do dijela s kojim se Maddalena hrvala. Na tren se zamisli, ponovno pokuša a onda joj vrati violinu.
„Nije toliko teško koliko izgleda“, on reče. „Pokušajte ovako.“ Zatim uze njezine prste i pomaknu ih na drugačiji način.
Ona zasvira sve dok prsti nisu lagano zasjeli na pravo mjesto, potom sve ponovi dvaput iz čista užitka.
„Vrlo dobro“, reče svećenik. „Možete li mi odsvirati i ostatak kompozicije?“
Maddalena osjeti kako joj se lice žari. „Sada?“
„Naravno, ako želite.“
Maddaleni poskoči srce. Iako je htjela svirati najbolje što može, notu za notom svirala je pogrešno. Nekako je ipak uspjela uspostaviti kontrolu tek pred kraj ali čim je podigla pogled mogla se sjetiti jedino svojih grešaka. Luciani se lice trznu s odbojnošću a potom se vrati u svoju uobičajenu bezizražajnost.
Svećenik je zbunjen u nju zurio. Njegovo mlado lice bijaše okruglo, a čeljust izbočena i lagano povinuta nagore, prema dugačkom tankom nosu koji je pak bio povinut nadolje te mu se profil doimao kao mladi mjesec. Vatrena kosa i mali rast podsjete Maddalenu na priče koje je čula o gnomima iz šuma koji bi došli u sela i tamo pravili nepodopštine. No, za razliku od gnoma, on nije bio niti ružan niti odbojan već pun neke plamene energije koja je privukla sve u sobi.
Prije no što se mogla opravdati zbog svoje svirke, on progovori. „Ne bojte se težine“, reče, „a glazba“ - pritom lupnu o svoje čelo - „je dovoljan razlog da nas sve učini poniznim. Kako se zovete?“
„Maddalena“, odgovori djevojčica gotovo šaptom.
„Maddalena. Maddalena Rossa“, on reče, uhvativši pramen svoje kose. „Crvena, kao i moja.“ On brzo kimnu i pridruži se Luciani i ostalima.
Maddalena sjedne čekajući da se Luciana vrati i počne je koriti. Kad su posjetitelji otišli, maestra se doista uputi prema njoj. Dodirnu je za rame a neočekivana blagost oslabi djevojčinu nakanu da zaplače.
„Bila sam grozna“, ona reče uronivši lice u svoje ruke, „toliko sam željela ostaviti dobar dojam, a sada...“ Nije dokončala. Sad ću zaglaviti zauvijek sa Silvijom.
„Tvoja svirka je bila prilično loša“, Luciana se složila, „ali on je u tebi nešto vidio pa želi da dobiješ posebnu pažnju. Od sutra ćeš početi učiti sa mnom. No, znaj, nisi unaprijeđena. Ovo je samo poseban dogovor, jedan sat tjedno.“
Maddalena je u čudu pogleda. „S vama?“
„S kim drugim? Misliš li imati privatnu poduku od Don Antonija Vivaldija? On je najbolji violinist u Veneciji.“
„Ne, maestra“, Maddalena promrmja. Jedino se nadala nekom malo boljem od Silvije ali sada, postiđena, skrene pogled. Sve figlie u sobi s glazbalima u rukama su je promatrale. Maddalena se zagleda u tlo uplašena od njihovih neprozirnih očiju.
AKO JE MADDALENA POMISLILA DA JE NJEZIN ČASAK S Don Vivaldijem mogao sasvim promijeniti Lucianu, gorko se prevarila. I prije njihove prve lekcije, Luciana je imala napadaj gihta te je završila u bolnici. Vratila se početkom studenog za njihovu prvu poduku. S grčem na licu ona zadignu rub svoje suknje iznad koljena. Vene su ocrtavale ljubičaste linije na njezinoj žućkastoj koži. Veliki prsti na nogama, skriveni u papučama, bijahu ogromni od natečenosti, boje zalazećeg sunca.
„Morat ćeš me ispričati“, ona reče. „Bol mi pričinja čak i dodir ruba moje suknje.“
Maddalena je bila užasnuta ne samo zbog prizora njezinih nogu nego i zbog intimnog razotkrivanja ogoljelih nogu sve do koljena.
„Prestani tako zuriti“, Luciana reče. „Ako želiš postati bolničarka idi u bolnicu. Ako pak želiš postati violinistica, onda sviraj!“ Ona pokaza Maddaleni da podigne svoj instrument.
„Ne znam što to Don Vivaldi vidi u tebi“, ona reče, završivši s prvom lekcijom nešto prije vremena. Potom je pošalje vježbati nasamo i odmahnu rukom nakon što joj je Maddalena pomogla ustati. Zatim, teško se oslanjajući na štap, s grčem na licu, odšepa iz sobe.
Maestra je užasna i bez tih nogu, Maddalena pomisli na putu u svoj odjel pitajući se koliko će ovaj novi raspored zapravo donijeti napretka u usporedbi sa Silvijom.
JEDNOM GODIŠNJE, ZA VRIJEME FESTIVALA PREDSTAVLJANJA Djevice, burchielli i peote, plitke brodice različitih veličina i oblika, bile bi natisnute jedna uz drugu duž kanala čineći na taj način pontonski most. Tada bi procesija koju je vodio dužd pošla od njegove palače preko mosta da ponudi molitve zahvalnice u bazilici Santa Maria della Salute. Čitav dan i do duboko u noć, tisuće bi Venecijanaca prelazilo preko mosta kako bi zapalili svijeće za zdravlje svojih najdražih a gondolijeri bi donosili svoja vesla da ih, na stubama crkve, blagosilja svećenstvo.
Maddalena i Chiaretta bijahu među figliama koje su toga jutra krenule na put iz Piete. Maglovito jutro bilo je prožeto blagim zapahom paljevine nakon žetve koja je dolazila s kopna, a zrak je bio toliko svjež i prohladan da su morale puhati u svoje šake ne bi li ih tako zagrijale.
Djevojke pjevaše religiozne pjesme dok su koračale glavnom ulicom između Piazze San Marco i crkve Santa Maria del Giglio. Ispred njih, most se ljuljkao i teturao u vodi koja je bila uznemirena od desetina brodica koje su naokolo stajale. Neke su bile pune ljudi koji su klicali i mahali onima na mostu, dok su drugi čekali na svoj red ne bi li i oni prošli ispod luka u sredini koji je bio jedva dovoljno visok i širok da ispod prođe i mala brodica. Kako se svaki lađar saginjao kako bi mogao proći, tako su se i glasovi gomile dizali i spuštali oponašajući njegove pokrete.
Nekoliko djevojaka je moralo biti povedeno za ruke i prevedeno preko mosta. Maddalena je pošla ispred Chiarette koracajući s toliko strepnje da nije ni podigla glavu sve dok nije stigla na drugu stranu a tamo se iznenadila shvativši da nema njezine sestre.
„Hajde, nemoj se bojati“, jedna od vodilji reče Chiaretti koja je nepokretno stajala na molu. U jednom od brodića, jedna žena ogrnuta sjajem sunčevih zraka sjedila je uronjena među bogato ukrašenim jastucima. Kosa joj bijaše plava kao i Chiarettina a koža podjednako blijeda. Čovjek do nje ogrnuo ju je crnim ogrtačem, a ona se, nasmijana, nagnula prema njemu.
Chiaretta nije čula poziv vodilje. To sam ja u čamcu, pomisli, to su moji pokreti, tako se smijem.
„Što je s tobom?“ zapita vodilja. „Prestani se cerekati kao majmun.“ Uze je za ruku i povuče preko mosta. Na drugoj strani Chiaretta se okrenu ali vodilja ju ponovno povuče za ruku.
U crkvi, vodilje podijeliše svakoj od djevojaka jednu svijeću i pokažu im u smjeru molitvene ograde na jednoj strani kapele gdje su već tinjale desetine svijeća. „Zapalite ih“, jedna reče, „za zdravlje duždevo i za sve u Pieti.“
Maddalena zapali svijeću, sklopi oči i šapnu: „Molim te, Blažena Majko Božja, pomozi mi da sviram puno bolje svoju violinu.“ Potom otvori oči i krenu natrag prema vodiljama. Sjetivši se uputa, ona se okrenu i prekriži: „I blagoslovi također dužda i Pietu.“ Na trenutak se zamisli gledajući u viticu crna dima koji se kao zmija uspinjao od svijeće prema stropu kapelice. „Molim te također da blagosloviš Chiarettu.“ Zatim se ponovno prekriži i napokon pridruži drugima.
Chiaretta je klečala kraj ograde. „Molim te, Bože“, ona reče, „daj da budem kao ona gospa u čamcu.“

PET

CHIARETTA SE NAMRGODI DOK JE MADDALENA pokušavala provući češalj kroz njezinu kosu. Šišana je kratko otkad je navršila devetu, gotovo prije godinu dana, no budući da je bila rijetko izložena pogledu, Chiaretta je obično svakoga jutra naprosto gurnula nestašne uvojke natrag pod kapuljaču.
„Ako budem plakala neću biti lijepa“, ona zapomagaše.
„Ako te ne počešljam, jedina ćeš ti nositi kapuljaču i kapu“, Maddalena zasta pogledavši u sestru. „Zar to želiš?“
Chiaretta ne reče ništa nego se sklupča u stolcu u garderobi pokraj balkona kapele, te ukočenih ramena počne podnositi sestrine pokrete sve dok joj kosa ne zasja poput blijedoga meda koji poteče preko njezinih leđa.
„Eto“, Maddalena reče, „sjedi mirno i dodaj mi ukosnice.“ Dok se naginjala, Chiaretta je mogla osluhnuti sestrin meki dah, osjetiti njegovu toplinu na svojem obrazu. Ona pogleda u Maddalenu i osjeti poplavu ljubavi spram sestre koja nije bila svjesna Chiarettina pogleda.
Zadovoljna Maddalena zatim ušuška svoju kosu unutar kapuljače spremna za nadolazeći dan. Za razliku od Chiarette, njezin će dan biti običan. „Hajdemo se sad odjenuti“, ona reče, „jer ja onda moram poći dolje.“ Prošavši prstima preko svilene suknje ona poravna mekane nabore i potom je preda Chiaretti.
Starije figlie di coro nepokrivenih glava te kose skupljene u skromne punđe na vratovima, počeše ulaziti u garderobu u svojih koncertnim uniformama, skromnim crnim ili tamno crvenim haljama koje je poneka od njih ukrasila ovratnikom od bijele čipke u obliku slova V. Chiarettina je halja bila skrpljena nabrzinu, kupljena od nekog trgovca polovnom robom u židovskom getu kad je jedna od pjevačica oboljela od gripe, a nekolicini je iniziati bilo rečeno da se pripreme za nedjeljnu misu kao pričuve. Chiaretta je pak bila oduševljena haljinom skrojenom za zabavu neku male bogate djevojčice. Steznik od bjelokosti otkrivao je ključnu kost iznad nekoliko profinjenih nabora čipke. Suknja je također bila u bjelokosnoj nijasni, šuškajući dok je ona naokolo skakutala.
Onda joj se lice smrači. „Žao mi je što nećeš biti sa mnom“, reče Maddaleni, „a nadala sam se da ćeš biti među prvima.“
PROTEKLA JE GODINA BILA TEŠKA ZA MADDALENU. Nakon nekoliko godina sviranja violine, Luciana ju je upozorila da treba naučiti i druga glazbala te zbog toga smanjiti broj satova. Kao da se susret s Vivaldijem nikad nije dogodio.
„Dosta dobro sviraš, iako si malo nedisciplinirana, ali već imamo puno figli koje sviraju žičana glazbala.“ Luciana je izbjegavala Maddalenin pogled dok joj je to govorila kao da je pokušala izbjeći osjećaj nepravednosti svoje odluke. „Možeš i dalje dolaziti u salu, ako želiš, u svoje slobodno vrijeme. To će ti pomoći da održiš vještinu u slučaju da nam ustrebaš za ripieno jer nećeš biti odabrana kao attiva.“
„Ali imam svega nekoliko slobodnih minuta dnevno“ - Maddalena je prekinu.
Luciana podignu ruku dajući do znanja da ne želi dalje slušati. „Pružam ti darežljivu ponudu i uslugu na vrijednom glazbalu, a ti se još žališ? Možda ću morati ponovno razmisliti.“
„Žao mi je, maestra.“
„Trebala bi biti malo korisnija, znaš. Kao tvoja prijateljica Anna Maria. Ne radi se o tome što ti želiš, to valjda shvaćaš. Coro je kralježnica čitave Piete. Svaka djevojka koja ovdje dobije glazbenu izobrazbu biti će od koristi ako tako odluči maestro Gasparini.“
„Znam, maestra“, Maddalena reče spuštenih očiju.
„Tko zna?“ Luciani se ton malo ublaži te Maddalena zbog toga pogleda u nju. Njezino se čelo mrštilo s lažnom brižnošću dok je potapša po ruci majčinskom gestom koja je bila toliko lažna da Maddalena naprosto ustuknu. „Možda će ti sve ove vještine jednoga dana donijeti ponudu za brak.“
Maddalena se jedva suspregnula da ne pobjegne iz sobe. Ona bi odabrala violinu prije bilo kakva braka, prije hrane, prije zimska ogrtača. Odabrala bih je prije nego Boga, ona reče sebi a potom poništi ovu misao bojeći se posljedica. Nisam to mislila, ona šapnu sljedećeg jutra moleći se pred kipom Marije. Ali molim te, nemoj me napustiti. Ako čuješ naše molitve, onda čuj i moju.
Luciana je preda jednoj od djevojaka koje su podučavale kljunastu flautu te se Maddalena našla tamo gdje je i bila sa Silvijom. Osjećala se čak i gore jer tada je barem imala pri ruci violinu usprkos Silvijinu zanovijetanju.
Možda je i Silvia jednom imala snove pa je postala zločesta i ogorčena kad su se oni izjalovili, Maddalena pomisli držeći flautu. Svirati note nije bilo jednako stvaranju glazbe. Silvia to nije shvaćala, ali možda je naprosto odustala od brige za uočavanje razlike. Bez obzira na to, morat će svirati ovu flautu najbolje što umije iako će stalno zamišljati svoju violinu, svoje gudalo koje miriše na smolu, kako u mraku leži u kovčegu, iščekivajući glazbu.
Jedina prednost toga što je Luciana bila maestra žicanih instrumenata bila je u tome da je Maddalena sada više nije često viđala. Znala je da je Luciana zavidna jer je crveni pop, kako su ga mnogi zvali, jednoga dana prohujao sobom i slučajno se za nju zainteresirao. Maddalena je primijetila kako ona hvali druge djevojke ali nikad nije rekla ni najmanju riječ hvale za nju, iako nije nikad stvarala probleme, uvijek bivajući poslušnom na podukama kod Luciane. Željela je zadobiti njezinu naklonost dobrim vladanjem no umjesto toga postala je sasvim nevidljiva. „Dosadna djevojčura“, jednom je načula kako Luciana nekom kaže. „Ne poput Anne Marije, niti malo poput Anne Marije.“
ZAHVALJUJUĆI PODUCI KOD MICHIELINE, CHIARETTIN JE GLAS dosegao toliku snagu da je svatko tko ju je čuo pjevati teško mogao shvatiti kako tako majušna djevojčica može proizvesti takav zvuk. Prije no što je Michielina otišla u mirovinu, uvela je Chiarettu u coro, tek nepunih deset godina staru, još uvijek poput malene djevojčice. Iako se na njezinu licu jedva slutio bilo kakav znak odraslosti, figlie su već o njoj donijele presudu: udat će se za nekog bogataša i kao supruga napustiti Pietu. No ipak, njezinu se zrelost nije moglo požurivati. Uzimala je poduku iz pjevanja i vježbala sa zborom, a ovo je bio njezin prvi javni nastup.
Na stolu pokraj balkonskih vrata, postavljena je bila zdjela puna narova u cvatu. Jedna solistica zataknu nekoliko nježnih cvjetova iza uha, dok su ih ostale figlie di coro zatakle po remenju na svojim haljinama.
Agata, figlia koja je imala glas toliko moćan da bi mogla pjevati bariton, dignu jednu grančicu i zataknu je Chiaretti u kosu. „Bojiš se?“
„Ne“, Chiaretta reče, a njezin glas zakrešta. Nekoliko se figlia namršti.
„Nakašlji se malo i ponovno probaj“, reče Agata. Chiaretta je morala natjerati glas iz sebe kao da je bila prehlađena, ali nakon toga je ponovno zvučao dobro.
„To se često događa početnicima.“ Agata je vježbala s Chiarettom kroz jednu od njihovih dnevnih vježbi iz solfeggia, prolazeći ljestvicama gore-dolje dvije oktave niže od Chiarette, mijenjajući ključeve i dodajući ukrase pri svakom novom okretaju.
Kad je maestra pljesnula rukama, Chiaretta pođe za Agatom i ostalim figliama kroz mala vrata na uzani balkon gdje je prije dvije godine prvi put zapjevala s Michielinom. Ona se nagnu i zaviri kroz prozirnu tkaninu koja je pokrivala željeznu rešetku. Crkva bijaše puna, muklo očekivanje se izdizalo do balkona, no tada ga prekinu šuštavi koraci članica zbora koje su počele zauzimati svoja mjesta.
In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, celebrant zazove dok se bližio oltaru. Ad Deum qui laetificat juventutem meam, „Bogu koji je radost moje mladosti“, uzvrati zbor. Chiaretta zapjeva prve note. Pogleda prema Agati koja joj kimnu.
Poslije ispovijesti bijaše vrijeme za Kyrie, prvu ozbiljnu glazbu za coro. Dvije violine i jedno violončelo najaviše temu, a onda se Chiaretta, udahnuvši, priključi pripjevu eksplozivnim Kyrie! Zatim zbor ponovi tu riječ, zadržavajući se na svakom slogu sve dok dah nije sasvim potrošen te se moralo prijeći na drugu riječ: Eleison, koju je zbor pjevao staccato stišavajući se slog po slog.
Na jednom kraju balkona stajaše jedna solistica. Ona načini mali korak naprijed, dok se pratnja njezinoj dionici svela samo na jednu violinu i čelo što je izvodilo continuo. Njezin glas otposla u prostor jednu jedinu notu koju je istakla kao da je bila posebno vrijedni dragulj, a potom nastavi s melodijom.
S povratkom orkestra, Chiaretta se zagleda preko čitave kapele u sliku Marijinu i pokuša zamisliti kako bi bilo biti u naručju tog toplog, punačkog tijela. Potom se ponovno oglasi zbor i ona mu se pridruži čistim, zlatnim glasom. Kyrie eleison, „Gospode imaj milosti“, one ponoviše dok je Chiarettin glas, kao na krilima, poletio visoko pod svodove kapele sve do Blažene Djevice koja je čula molitve svojih vjernika čak i kad su bile utkane u pjesmu zbora.
LIŠENA SATOVA VIOLINE I MUZICIRANJA, MADDALENA SE prepustila mračnim mislima. Htjela je samo biti u krevetu i ništa ne raditi. Sljedeće nedjelje, kad su se figlie di coro dovoljno odmorile te nastavile s obavljanjem svojih dužnosti, Chiaretta je, poput svoje sestre s kojom je sada šetala dvorištem, utonula u turobno raspoloženje.
„Mrsko mi je biti ovdje“, reče Chiaretta.
„Nije. Samo ti je dosadno“, Maddalena uzvrati, „no ipak reci mi gdje bi radije bila?“
Chiaretta u hipu prijeđe iz od neraspoloženosti pognuta tijela u kovitlac uzbuđenja. „Radije bih bila na pozornici! Pjevačica u operi!“
Maddalena se grohotom nasmija. „Kako to znaš? I kakve uloge imaju za djevojčice niti deset godina stare?“
„Ne mislim sada“, Chiaretta uzvrati, „nego kad porastem. Antonia Morosini koja dolazi na poduku, poznaješ je?“
Maddalena odmahnu glavom.
„Njezin je otac član Congregazione, a žive kraj Grand Canala. Ona kaže da u Veneciji ima mnogo žena u divnim haljinama, a neke od njih pjevaju u operi - mislim da je njihov posao naprosto da budu divne i dotjerane te se zbog toga o njima brinu muškarci. Nije mi baš jasno kako to sve točno izgleda.“
„Biti divne i dotjerane? Pa to nije nikakav posao.“
„U operama su ljudi odjeveni kao bogovi koji se spuštaju sa stropa kroz oblake“, Chiaretta nastavi, ignorirajući Maddalenu. „Antonia tamo stalno odlazi. Kaže da je predivno!“ Onda se opet hitro okrene oko svoje osi gotovo zapjevavši posljednju riječ.
„Chiaretta, smiri se ako ne želiš ponovno biti o kruhu i vodi za večeru.“
„Dobro“, ona promrsi, „ali ako ne mogu pjevati u operi, onda ću se udati za nekog bogataša.“
„Udaj se za dužda - baš me briga - ali molim te nemoj nam stvarati probleme!“
Chiaretta uzdahnu i njih dvije nastaviše šetnju. „Maddalena?“ ona uskoro ponovno uskliknu. „Hoće li se to dogoditi? Ne želim ovdje ostati zauvijek.“
Maddalena pogleda u stranu, bez odgovora. Ako ne mogu svirati violinu, onda ne znam što zapravo želim, pomisli, sklopi oči i pokuša isprazniti glavu od misli. Chiaretta je u nju zurila, čekajući na odgovor koji nije stigao.
USKORO JE I CHIARETTA PREBAČENA NA ODJEL ZA STARIJE i ponovno je spavala pokraj svoje sestre. Počela je zarađivati nešto malo novca za svoje nastupe u zboru - dovoljno, uzme li se u obzir sitan novac koji joj je njezina ograničena vještina priskrbila u radionici svile, dovoljno da si kupi malu bilježnicu za crtanje i olovke slične onima koje je Maddalena već kupila prije nekoliko mjeseci. Ma koliko maleni, svaki od Maddaleninih crteža - bijaše pravo blago pažljivo urađenih detalja. Bilježnica, već dopola popunjena njezinim crtežima anđela prekrasnih krila i cvjetovima koji su rasli u pukotinama dvorišnog kamenja, bijaše njezin najdraži posjed.
„Kako ćemo ih prepoznavati?“ Chiaretta upita kad je odmotala svoj zavežljaj i uvidjela da su bilježnice identične, kupljene u istoj radnji.
Maddalena stavi svilenu traku u svoju bilježnicu, ali sljedeći je dan ipak iz škrinje izvukla pogrešnu bilježnicu. Sjedeći na rubu ležaja, ona napravi skicu usnuloga lica Chiarette a ispod toga napisa: „Imam ideju“, pri čemu se mučila sa svakim slovom jer je do tada imala rijetko priliku vježbati krasopis.
Chiaretta je bila oduševljena skicom. Zaboravljajući na pravila, ona krene zaustiti, ali joj Maddalena hitro prisloni prst na usnice. Maddalena posegnu za sestrinim notesom, praveći se kao da nešto nabrzinu zapisuje, zapravo tražeći da joj Chiaretta dopusti da nešto napiše. Chiaretta kimnu.
„Vidjela sam da se druge djevojke ovako dopisuju kad se ne smije pričati. I nas dvije to možemo.“
Zatim pruži bilježnicu sestri.
Chiaretta joj otpisa, s vrškom jezika isplaženim kroz zube: „Ti si jedna“ - onda prekriži riječ i pokuša je ponovno napisati - „prečarobna sestra. Sad više neću morati trpjeti u šutnji kad kad ti poželim odati svoje skrivene tajne.“
SAMO JEDNOM RANIJE CHIARETTA SE NAŠLA U UREDU PRIORE, na dan one šakačke bitke na mostu. Ovog ju je puta pak bila dovela jedna figlia di commun prekinuvši joj poduku. U uredu je sjedio jedan sredovječni muškarac časkajući s priorom i meastrom solistica njihova zbora.
„Očaravajuće“, on prozbori čim je Chiaretta ušla. „Čak je i ljepša nego što su mi bili rekli. Profinjeno venecijansko lice, široko čelo, pamet ali i oči koje mogu slomiti muška srca“, potom zastade. „Znaš li tko sam ja?“
Priora požuri odgovoriti u njezino ime. „Gospodin je jedan od Nobili Uomini Deputati“, reče. „To je dio kongregacije za koji se molimo za vrijeme večere.“ Ona potom nakrivi svoje obrve dajući Chiaretti do znanja da mora pažljivo odabrati riječi.
„Vrlo smo vam zahvalne“, ona reče, spustivši glavu. Što je to rekao? Nešto o pameti i o lomljenju muških srca? Tek mi je deset godina, ona pomisli, sigurno sam krivo shvatila.
„Čuo sam kako pjevaš u kapeli pa sam htio vidjeti tko je ta malena djevojčica - ona u bijeloj haljini koja izaziva toliki žagor.“
Figlie su inače bile kažnjavane ako su pravile žagor. Chiarettine oči u panici požure prema priori.
„Predivan žagor, mora se primijetiti“, on doda uvidjevši njezinu nelagodu.
Maestra nije odobravala da se mladim djevojkama tako zavrti glavom. „Došao te je čuti kako pjevaš“, ona reče mrgodeći se, „otpjevaj nam onaj Amen koji smo vježbale ovaj tjedan.“
Chiaretta je pogleda poprijeko. Kao i druge figlie na tom stupnju priprave jedina njezina zadaća bila je pratiti attive, te stjecati iskustvo učeći glazbu koje su one učile, vježbajući s njima. A kad joj je maestra rekla da je bila dobra nadopuna ali da neće tako skoro nastupiti, Chiaretta je postala namrgođena i nespokojna tijekom proba i više se nije trudila pošteno naučiti svoje dionice. Pod prijetnjom da će joj se odrezati kosa i da će provesti nekoliko dana u samici, ona se malo smirila, ali je izraz na licu maestre jasno pokazao da se dobro sjećala njihova neslaganja.
„Bravo!“ Muškarac pljesnu kad je završila. Potom izvuče neke notne bilježnice iz svojeg kaputa. „Možeš li čitati note?“
Maestra se naroguši: „Sve naše djevojke to umiju. Svakako bi morali znati da je to jedna od naših osnovnih poduka.“
„Naravno, ali budući da je još tako mlada...“ Zatim pruži nekoliko notnih stranica Chiaretti. „Hoćeš li pokušati?“
Maestra zgrabi stranice i pročita naslov. „Pa ovo je arija iz neke opere“, ona reče. „Vaša uzvišenosti, to je posve neprikladno, osim toga je na talijanskom jeziku.“ Zatim pogleda u pravcu priore tražeći njezinu potporu. „Figlie di coro pjevaju samo na latinskom.“
„Maestra, pa ona ne mora pjevati iste riječi. Meni bi bilo drago da ona naprosto vokalizira ove note.“
„Ipak, takav izvor...“
„Molim vas, udovoljite mi.“
Maestra stisne usne i pruži stranice Chiaretti.
„Još jednom“, čovjek reče nakon što je završila. „Htio bih te čuti i s lutnjom.“ Priora pritom pljesnu i mladoj djevojci koja je ušla bi naređeno da donese jednu lutnju iz sale.
Chiaretta je znala prepoznati kad je maestra ljuta jer bi tada koža na njezinu vratu postala puna mrlja, a sada se boja proširila i do njezinih obraza. Kad je lutnja stigla, ona je podignu i bez riječi počne svirati jednostavnu pratnju dok je Chiaretta pjevala.
„Divno“, reče čovjek plješčući kad su bile gotove. „A sada, maestro, da vam se iskupim za neugodnosti koje sam vam priuštio, recite što mogu učiniti za vas.“
„Treba nam ugljen za grijanje“, ona odgovori i prije nego što je on završio, kao da je u glavi već imala spisak spreman za ovakve prilike. „Nikad nemamo dovoljno a valja zagrijati te glasove. Također nam treba ulja za svjetiljke koje koriste prepisivačice nota. Uvijek isto, ali nikad dovoljno.“
Ako je u tome i prepoznao suptilni prijekor zbog škrtosti kongregacije, nije to ničim pokazao. „Sam ću to zatražiti“, on reče, potom kimnu u smjeru Chiarette. „Dobro je vidjeti da je budućnost Piete u dobrim rukama.“
ZA VRIJEME VEČERE MAESTRA OBAVIJESTI CHIARETTU da će zajedno s figlie di coro za dva tjedna poći na piknik na otok Torcello, u laguni. „Bilo bi, naravno, bolje da je tu priliku dobila neka marljiva djevojka koja se dobro ponaša i koja dobro uči“, reče maestra, ali kongregacija očito nije marila za njezin stav. Chiaretta će stoga na sebe staviti onu bjelokosnu haljinu i prije nego što se tomu mogla nadati.

ŠEST

ZA FIGLIE, KONGREGACIJA JE PREDSTAVLJALA neku grupu ljudi iz sjene koje nisu mogle razlučiti po imenu, niti ih prepoznati po licu. Muškarci nisu ulazili u samostan osim u vrlo rijetkim prilikama. Ipak, Congregazione je po svojoj važnosti bila tek za jedan stupanj niža od svetaca.
A samo su figlie di coro poznavale njihova lica. Gondole su tako dolazile po male grupice koje su čekale na molu ispred Piete nekoliko puta mjesečno, da bih ih odvele pjevati i zabavljati goste u domovima plemićkih obitelji Venecije. Chiaretta je s ljubomorom i žudnjom promatrala kako se starije figlie di coro vraćaju s pričama o ljepoti tih domova, o šarmu domaćina, žaleći se ponekad na trbuhobolju jer su bile previše jele.
Najzanimljivije su pak bile pripovijesti o zavodljivim ćaskanjima s gostima. Chiaretta je već bila načula o nekoliko brakova koji su se začeli kad su muškarci prvo čuli figlie pjevati u kapeli a kasnije bi otkrili da su jednako lijepe i šarmantne kao i njihovi glasovi. Ostale su, ne toliko privlačne figlie, znale da su im šanse umanjene zbog iskrivljenih zubiju, neglatke kože ili čak šepanja. Mnoge od njih nisu nikada bile ni pozivane na zabave.
Isprva je Chiaretta pretpostavila da će figlie biti kažnjene zbog zavodljivosti, ali je uvidjela da su one koje su to radile najbolje bile češće pozivane u goste. Nije znala zašto, ali starije su ponekad pričale o nekom događaju u kojem bi netko od domaćina načinio veliku gestu obećavši zboru veliku svotu novca.
Chiarettu je u njezinoj pak dobi najviše zanimala hrana. Ponekad, kad nitko ne bi gledao, ona bi se hvatala za trbuh kao što je to činila Caterina, šapćući: „Nikad se nisam ovoliko najela“ - pritom pokušavajući zamisliti taj osjećaj. A sada, prije nego što se tomu mogla uistinu nadati, dobila je već prvi poziv da provjeri svoje snove u zbilji.
U dvorani gdje su vježbale pjevačice, Chiaretta se sprijateljila s Antonijom Morosini, Venecijankom njezinih godina. Njezin otac bijaše jedan od troje najvažnijih ljudi za coro, član Nobili Uomini Deputati zadužen za nadgledanje glazbenog programa Piete.
„Moj otac je o tebi govorio čitav tjedan“, Antonia reče kad se ponovno susretoše. Primijetivši zbunjenost na licu svoje prijateljice, ona nastavi: „Znaš već - čovjek koji te slušao kad si pjevala kod priore.“
„To je bio tvoj otac?“
„Smiješna si! Naravno! Prema načinu na koji je o tebi pričao, mislim da bi te doveo kući da već nema dvije kćeri. Ili bi možda nas dvije bacio u kanal a tebe usvojio.“
Antonia se kikotala, ali Chiaretti nije bilo smiješno. Najviše je od svega htjela je biti poput Antonije, imati njezine svilene haljine, njezinu filigransku, srebrnu kopču za kosu, njezin samouvjereni smijeh, njezinu slobodu kretanja.
„Zbog njega ćeš poći na Torcello s nama sljedećeg tjedna“, Antonia nastavi.
„A ti isto dolaziš?“ Chiaretta je mislila da će piknik biti neki mali događaj kojem će biti nazočni samo nekolicina članova Congregazione, figlie di coro i njihove voditeljice.
„Naravno!“ Antonia zatim poče brbljati o trpezi punoj pečenja, voća, kolača, slatkog vina, o glazbenicima i igrama, o šetnjama pokraj kanala, lovu na leptire, o slušanju pjeva ptica.
Sve je to bilo toliko izvan dosega Chiarettina iskustva da je jedva mogla pratiti riječi svoje prijateljice. U pet godina koliko je već provela u Pieti, Chiaretta je bila vani ne više od desetak puta. Voljela se voziti gondolom, viriti kroz zavjese i gledati brodice koje raznose ribu, povrće pa čak i namještaj gore-dolje po kanalima. Jednom je vidjela i svadbenu gondolu ukrašenu cvijećem, a drugi put jednu pogrebnu s kabinom umotanom u crno i mrtavčkim kovčegom koji se vidio unutra. Grand Canal bijaše ispunjen neprestanim zanimljivim događanjima, dok je život Piete više nalikovao prizorima na izrezbarenu oltaru kapele u kojem su deseci likova za cijelu vječnost bili zajedno natrpani u jednom zamrznutom prostoru.
Posljednji puta bila je u crkvi Frari kad su pošle pogledati Tizianovu sliku Uzašašća Blažene Djevice Marije. Na putu prema crkvi zastala je zureći u šarene boje jednog piljarskog štanda. Artičoke bijahu ljubičaste poput podljevene kože, a dlačice na grašku poput one na gusjenicama. Vodilja ju je odvukla od štanda prije nego što je čovjek mogao odgovoriti na Chiarettino zagledanje.
„Ako u njih gledaš oni gledaju u tebe“, ona reče, „a to nije u redu.“ Potom zaprijeti prstom: „Moraš se naučiti ponašati, Chiaretta, ili više nećeš moći izlaziti.“
To je bilo prije nekoliko mjeseci. Kako su se figlie bližile pubertetu, manje su izlazile, a nakon što su ga dosegle, osim ako su bile u zboru, jedva da su napuštale samostan. Dosadno do zla boga, glasila je njezina procjena tog života nakon što je iskušala pjevanje u zboru; protekli je tjedan bio još i gori jer je Anna Maria završila u bolnici s nekim trbušnim boljeticama, pa je nije viđala na vježbama.
Chiaretta stupi u odjel za vrijeme odmora i primijeti sestrina leđa okrenuta prema njoj, kao da je bila zaspala. Ona također legnu ali zatim ustade i počne pisati svojoj sestri:
Danas sam vidjela Antoniju i ona dolazi na zabavu. Kaže da će biti igara i hrane više nego ikad. Donijet će i mrežu za leptire. Donijet ću ti jednog.

Maddalena se mrdnu, okrenuvši se. Lice joj je bilo podbuhlo a kosa zalijepljena za obraze kao da je bila mokra. „Što je bilo?“ Chiaretta šapnu gledajući da ih tko ne čuje na odjelu.
Maddalena protrese glavom, a na oči joj navru suze. Chiaretta joj pruži bilježnicu i olovku, sva u agoniji dok je Maddalena pisala divljim potezima.
Susana je slomila svoje gudalo. Luciana joj je dala moje. Rekla je da ga potom vrati u ormar da ga ja mogu koristiti, ali činilo se kao da je uopće nije briga.

Luciana je đavolica iz pakla, Chiaretta napisa, pokaza riječi sestri i potom ih žustro obrisa tako da je ostavila duboki trag preko sljedeće dvije stranice.
MADDALENA SE NASMIJEŠILA DOK SE CHIARETTA UVLAČILA U bjelokosnu haljinu za jutarnji piknik. Njezin se struk jedva primjetno proširio, a porub je postao prekratak. Maddalena je morala jako povući vezice na leđima sestrine haljine kako bi zakopčala haljinu, ali Chiaretta se na to nije obazirala.
U tišini koja je uslijedila nakon što je sestra otišla, Maddalena ovije ruke oko svojih grudiju boreći se s osjećajem praznine. Malo slobodna vremena koje su imale subotom sada je postalo više muka nego radost. Do tada je imala osjećaj kako su životi nje i njezine sestre bili isprepleteni, ali sad je očito Chiaretta krenula svojim putem, putem na kojem nije uvijek bilo mjesta za nju.
A njezin put? Najbolje o tome ne misliti previše. Sunce još nije doseglo dovoljnu visinu da bi obasjalo sala dal violino, tako da je Maddalena morala napipati u ormaru ono mjesto na kojem je Susana trebala ostaviti gudalo po naredbi maestre. Ona osjeti kako joj toplina udari od grudiju u vrat i lice. Što sada raditi? Svirati pizzicato? Zatim zamisli Lucianino prkosno lice i sjeti se Chiarettinih prekrižanih riječi. Luciana je đavolica iz pakla, pomisli. Usprkos njezinim molitvama, đavo je, čini se, pobjeđivao.
Uto zaškripaše vrata sobe, a ona se sakrije u sjenu u kutu kako ne bi bila primijećena. Možda je to bila Luciana, mogla joj je reći što se dogodilo, moliti je da joj se vrati njezino gudalo. Umjesto toga ona začu muški glas: „Domine, ad adjuvandum!“ glas promrmlja. „Samo trideset cekina za papir? A pet za kalofonij? Što oni znaju o svemu ovom? Deus in adjutorium!“
Začu kako jedna teška cipela udari o stolicu koja odleti preko kamena poda. Ona zadrži svoj dah, ne znajući da li da se otkrije ili da se nada da će on otići prije nego što je bude spazio. Prepoznala je taj visoki nazalni ton, pa iako je bio svećenik, bio je on i muškarac, a to je značilo da ne smiju biti zajedno u istoj sobi.
Gunđanje se nastavi dok je začula kako otvara violinski kovčeg a potom prelazi gudalom preko struna. On zasta na tren da bi ugodio instrument a potom počne guditi. Njegovo gudalo je prelazilo preko žica kao kad se morski val podiže i spušta u laguni. Tempo je ubrzavao sve dok nije počeo napadati violinu mahnito poput ranjene zvijeri ulovljene u klopku. Note se dizaše kao pahulje maslačka ploveći ljetnim zrakom prije nego što bi gudalo udarilo snažnije o žice, kao neki pas koji je divlje zalajao na prolaznika. Ponekad kao da je ratovao sa žicama, ponekad kao da ih je svojim gudalom cjelivao, baš kako se ona ponekad sjećala cjelova svoje majke, nježnih cjelova, koji bi jedva dodirnuli njezinu kožu prije no što će uroniti svoje lice u njezino malo tijelo, lupkajući o njezin trbuh i ramena sve dok nije počela vrištati od radosti.
Sunce se dovoljno odiglo da osvijetli sobu. Kako su prve zrake počele blještati kroz okno, Maddalena primijeti njegova leđa, njegovu crvenu kosu okupanu svjetlom. Potom začu kako zavapi i hvata se za grudi rukom u kojoj je držao gudalo. Zatim se nagnu te ispusti čudan hropac, kao da ga netko davi. Zatetura spram stolice, odloži violinu i gudalo te se nasloni o stolac, boreći se za zrak.
Maddalena potrča iz drugog kraja sobe ne bi li mu pomogla. Oči su mu bile ispunjene suzama. „Idem po pomoć“, reče ona.
„Ne“, on odmahnu rukom, „bit ću u redu za nekoliko trenutaka.“
Njezino je srce lupalo promatrajući Vivaldija kako se bori, ali uskoro se bol umanji, on se pridignu, blijed, oznojen, ali oporavljen.
„Poznajem vas“, reče kad mu disanje postade ponovno normalno. „Vi ste ona djevojka s violinom. Maddalena. Maddalena Rossa.“ On dodirne svoju kosu. „Što radite ovdje?“
„Došla sam vježbati, gospodine.“
„Vježbati?“ Osmijeh zaigra u kutu njegovih očiju. „Zar ne radite dovoljno s maestrom?“
Maddalena spusti pogled, smišljajući što reći.
„No, dobro“, on reče razbijajući tišinu. „Dajte da čujem koliko ste napredovali.“
„Ali - ne mogu, gospodine.“ Htjela je reći i više od toga, ali odjednom je ispričala cijelu priču o Susani i nestalom gudalu.
„Ah, to neće moći“, Vivaldijevo se čelo naboralo dok je slušao. „Evo“, on reče, „svirajte na mojoj violini“.
„Ne, gospodine“, Maddalena reče, „ne bih smjela. Previše je dragocjena, a niti ne smijem biti ovdje.“
„Besmislice“, on namignu, „ja sam svećenik.“ Potom joj pruži violinu. „Svirajte.“
ZURIO JE U NJU KAD JE ZAVRŠILA. „Prvo to čujete u srcu“, on reče, „a to je važno. Većina svira samo rukama. Ili još gore, samo glavama.“ On zasta. „Zašto plačete?“
Maddalena shvati po prvi put da su joj obrazi mokri.
„Plačem zato jer je vaša violina tako divna“, reče, pa iako je glazbalo bilo toplo i bogatije zvukom od njezinog, to nije bio jedini razlog suzama. „Rijetko imam priliku svirati. Više im ne trebaju violinistice već netko za kljunastu flautu.“
„I to je lijep instrument“, on reče, „ali bez osobite strasti. To sada svirate?“
Ona kimnu.
„Sviđa vam se?“
Maddalena je znala da bi odgovor morao biti potvrdan ali nije mogla izustiti da.
Lice mu se zarumeni, a Maddalena se uplaši još jednog mogućeg napadaja. „Za njih je sve samo posao“, on promrsi gledajući kroz prozor. „Bez uha, bez duše.“ Potom se okrenu, promijenvši temu. „Najbolje bi bilo da sad oboje odemo kako ne bismo morali pojašnjavati što radimo ovdje.“ Maddalena kimnu, vrativši mu violinu. „Sada vam je bolje, gospodine?“
„Ma, to se događa tu i tamo. Barem ne moram voditi misu“, on ponovno namignu a Maddalena pokri lice ne bi li prikrila osmijeh.
CHIARETTA SE VRATILA IZ TORCELLA BAŠ KAD JE BIO trenutak za počinak, ali je strog izraz domaćice značio da sve današnje priče moraju pričekati do sutra. Ona se razodjene i sjedne na krevet do sestre. Maddalena ju poljubi u čelo. Kosa joj je mirisala na prašinu a koža je imala slani okus osušena znoja i morskoga zraka. Ona dodirnu Chiarettino rame i pokaza očima da se okrene kako bi joj mogla razvezati kosu.
Chiaretta je sljedećeg jutra samo htjela crtati cvijeće i vilin-konjice, da bi time pokazala sestri što je sve bila vidjela. „Pošla sam dalje nego ikad u svojem životu“, ona reče dok su sjedile u vrtu s bilježnicama u rukama. „Mislim da sam vidjela najmanje tisuću ptica.“
Pogleda u svoju sestru. „Kako to da ti nikad ne primijetiš male ptičice? Uvijek ima žgoljavih malih ptičica po gnijezdima, ali čim polete već su odrasle.“
„Ne znam.“ Maddalena je površno slušala pokušavajući se sjetiti kako je zvučala Vivaldijeva violina, sjetivši se njegova namigivanja. „Bili su i Antonijini braća i sestre?“
„Njezin brat Claudio“, Chiaretta reče. „Njezina je sestra već u samostanu. Imaju dovoljno samo za jedan miraz, a roditelji su odlučili da će se Antonia udati. Misle da je ona najpametnija i najzdravija.“
„A njezina sestra, što ona misli o tome?“
„Ne znam, Antonia mi nije rekla. Njezini su roditelji tako odlučili.“
Maddalena osjeti zebnju zbog načina na koji je Chiaretta s lakoćom odbacila sudbinu jedne osobe. Što li će se s nama dogoditi? ona se pitala. Sviraju li redovnice violine?
„Hladno ti je?“ upita Chiaretta.
„Ne.“
„Pomislih, jer vidim da drhtiš. No, većina obitelji ne može si dopustiti ni da požene svoje sinove tako da oni ostaju u roditeljskim kućama. Tako i Claudio. Antonijin drugi brat je već oženjen i živi daleko u nekom gradu smiješnog imena koje nisam upamtila.“
„Pa ako se nitko ne ženi, kako će onda biti djece?“
„Ne znam!“ Chiaretta, sada već uzrujana sestrinim pitanjima, podignu glas a Maddalena je žurno ušutka. Zazvoni zvono te njezina gesta posta suvišnom jer je Pietà ponovno utonula u tišinu.
KIŠA JE PADALA GOTOVO BEZ PRESTANKA ČITAV TJEDAN nakon toga izleta, plavivši dvorište i zadržavajući djevojke unutra. Chiarettina je ispunjavala stranice svoje bilježnice, želeći sačuvati u pamćenju svaki detalj, crtežima šatora i stolova nakrcanih voćem i vinom, divljači i slatkišima, polja s ovcama na paši i drvećem kestena. Nisam ni prepoznala neka od jela, ona napisa ispod jednog od crteža. A ispod drugih: Hodala sam puteljkom u ovom polju i: Hodala sam kraj ovog kanala i vidjela vodomare.
U škrinju je Chiaretta skrila i jedan maleni predmet umotan u ubrus koji je donijela iz Torcella. Sljedećeg je dana to izvukla. „Antonia je rekla kako ovo moram sačuvati za tebe kao iznenađenje ako dan bude turoban“, ona reče sestri. „Zove se krvava naranča.“ Zatim izvadi jednu okruglu, naboranu plodinu, prinese je nosu, udišući njezinu aromu, potom je doda sestri: „Pomiriši!“
Maddalena protrlja neobičnu, crvenkastu naranču u ruci, prvo osjetivši tvrdu kožu vršcima prstiju, a tek je potom pridignu nosu. Kad je nadzornica napustila njihov odjel, Maddalena na nagovor sestre zagrize čvrsto u plod otkinuvši pritom mali komadić kore. Plod zasja u nijansama zalaska sunca, žetve, te aureola oko glava svetaca na vitrajima. Potočić soka poteče preko njezinih prstiju, tanko i crveno. Prst za prstom ona stavi u usta, uživajući u slatkom okusu.
LUCIANINO JE ČELO BILO NAMRŠTENO A USNE OVJEŠENE NADOLJE dok je čekala da stigne Maddalena na svoju poduku iz flaute. „Don Vivaldi je ostavio zavežljaj za tebe“, reče. Potom joj preda dugačak, tanak cilindar umotan običnim papirom. „Uzela sam si za pravo zaviriti unutra - kako to da je on znao da ti treba gudalo za violinu?“
Maddalena osjeti kako joj krv šiknu u obraze. „Do-došla sam prošle subote vježbati i nisam ga mogla pronaći.“
„Morala si se prvo obratiti meni. Ipak, Maddalena, to jedva pojašnjava kako je on znao za to.“
Maddalena je stajala i zurila u pod. Nije bilo moguće opisati svoj privatni razgovor s učiteljem violine, a da to ne zvuči kao ozbiljno kršenje svih pravila pristojnosti. Ali morat će nešto reći.
„Onoga dana kad je coro otišao u Torcello.“
Luciana odmahnu rukom. „Znam. Don Vivaldi je pojasnio da mu je bilo loše i da si ti čula njegovo zapomaganje dok si prolazila hodnikom.“
Promijenio je priču, ona pomisli u šoku. „Pitao me da sviram ali nisam mogla bez gudala. Onda mi je dao da sviram njegovu violinu. To je sve.“
„Nisi se pritom požalila na svoj položaj?“
„Ne, maestra. Znam da sam jako sretna što sam ovdje i da me se ovdje dobro tretira. Žao mi je ako sam vam prouzročila neugodnosti.“
Luciana se zacrveni. „Neugodnosti? Nije o tome riječ. Doista, kako da Pietà funkcionira ako djevojčure budu opsjedale svoje učitelje?“
„Maestra, ništa mu nisam rekla.“
Luciana je zurila u Maddalenu, kao da pokušava otkriti je li joj moguće vjerovati. Maddalena nije trepnula i Luciana konačno pogleda postrance. „No“, ona reče, „ne mislim da bi bila baš toliko glupava.“
„Maestra, istina je. Bilo mu je tako loše, mislila sam da će umrijeti a kad mu je bilo bolje zamolio me da sviram...“ Maddaleni se naoblači lice. „Što nije u redu s njime?“
Luciana se zagrcnu. „Za Don Vivaldija govorka se da izbjegava svoj posao. Vaš omiljeni crveni pop je vodio misu tek nekoliko puta od kad se zaredio, obično se opravdavajući poteškoćama s disanjem.“ Ona tad šmrknu i nastavi: „Ako se mene pita, to je samo izlika da bi provodio više vremena svirajući. Tada obično nema nikakvih problema.“
Barem ne moram držati misu, bio je rekao. I pritom namignuo. Ali, ipak, napadaj je bio stvaran. Nije mogla zamisliti da se netko izvlači na račun takve patnje.
„Slušaš li me?“ Luciana ju grubo opomene.
„Oprostite, maestra. Držao se za srce boreći se za dah. Nisam znala što ću. Žao mi je ako sam učinila nešto krivo.“
Luciana nije obraćala pažnju na njezina riječi. „Očigledno - barem po njemu - ja sam bila u krivu što sam prekinula tvoje satove violine.“
Maddaleni poskoči srce. Kad bih mogla ponovno svirati, tako bih predano vježbala da bi se svi anđeli na nebu za mene borili.
„On te sam želi podučavati“, Luciana reče. „Počinješ sutra, jednom tjedno po sat vremena. Ja ću pak nadgledati tvoju dnevnu obuku i raspravljati o mogućem napretku s njim.“
Maestra joj odmahnu rukom i poče listati neku knjigu s kompozicijama. Ponovno podignu pogled. „Zatvori ta usta, nije baš lijepo tako zuriti.“
Maddalena stisnu usne. Držala je čvrsto svoj dugački, uski paket.
„Gdje da ovo ostavim?“
„Misliš da s time možeš spavati? Stavi u kovčeg i onda drži na istom mjestu gdje i sve ostale“, Luciana pogleda u nju videći da oklijeva. „Nitko ga neće uzeti ako je to ono čega se bojiš.“ Zatim šmrcnu. „Kad je već to sam donio posebno za tebe.“
Maddalena krenu ka ormaru i izvuče svoj kovčežić za violinu. Potom odmota papir u kojem je bilo umotano gudalo i prijeđe prstima preko uglačana drveta, svinutim palcem pogladivši strune. Zatim primakne gudalo usnama i poljubi ga, pazeći da je tko ne primijeti. A onda, na vršcima prstiju, otkorača iz sobe. U hodniku se širom nasmiješi i potom poskoči prije nego što se sabrala i krenula u smjeru čipkarnice.

SEDAM

PLAKAT KOJI JE OGLAŠAVAO KONCERT BIJAŠE OŠTEĆEN I UMRLJAN od jake kiše koja je padala nad Venecijom dva puna dana. Skinut i bačen postrance u sala di coro, bijaše zamijenjen drugim kad se vrijeme proljepšalo.
„Vidjela si tavolettu?“ jedna od figli upita pružajući je Chiaretti.
Chiaretta je u nju zurila, čitajući imena solistica sve dok nije naišla i na posljednje.
Chiaretta - Soprano. Njezino srce zaigra dok je prstima prelazila preko ove dvije riječi, milujući nabore na papiru.
„Čestitam, prvi puta, zar ne?“
„Što?“ Chiaretta jedva da je bila čula pitanje.
„Tvoja prva tavoletta. Nema veze. Očito je.“
Chiaretta je već imala nekoliko malih solo-dionica ali nijedna nije bila dovoljno važna da bi zaslužila ime na jednoj tavoletti. Prošlog tjedna, kad je zamjenjivala oboljelu flautisticu, Maddalena je mogla čuti kako Chiarettin glas lebdi iznad crkve dok je pjevala Sanctus za nedjeljne mise. Iako je toliko puta ranije bila čula glas svoje sestre znajući da ne može biti objektivna glede njegove ljepote, način na koji joj se ježila koža uvjeri je da je doživjela nešto magično.
I više od toga. Chiarettin je glas prošao kroz preobrazbu. Porasla je nekoliko centimetara, njezina kosa padala je u dugim valovima, a promjene koje dolaze s pubertetom nisu je omele da se u potpunosti usredotoči na svoje pjevanje. Zahvaljujući marljivu vježbanju, promakli su je nekoliko godina unaprijed do drugog stupnja obuke, tako da je u dvanestoj već postala attiva u zboru. Čak se i njezino znanje gramatike popravilo, te je sada pristupala svojim lekcijama sa žarom, želeći se usavršiti i to što brže moguće.
Zagrijavajući glas, istezala je svoje nepce sve dok joj kosti u lubanji nisu počele vibrirati. Katkad bi znala potisnuti zrak iz dijafragme s toliko žestine da bi se počela gušiti te se boriti kako bi odagnala potrebu za povraćanjem. Ponekad bi pak podrignula ili gromko prdnula, sve to bez upozorenja i usred poduke.
Njezin glas više joj nije iskakao iz grla nego je izvirao negdje iz dubine. Još je bila godinu-dvije daleko od zrelog stasa, koji će uvijek ostati pomalo sitan, ali njezina sola su već mogla ispuniti kapelu. Iz publike odozdo svi su već prepoznavali Chiarettu po njezinu glasu, čistom i gipkom poput pjesme ševe, blage i čiste poput izmaglice na obzoru nakon oluje.
I TAKO JE, NAKON NEKOG VREMENA, CHIARETTA PRESTALA BITI Maddalenina mlađa sestra i postala naprosto njezina sestra. Njihova su iskustva bila dovoljno bliska da njihovu međusobnu razliku od tri godine učine nevažnom. Njihove su se osobnosti, međutim, ipak razlikovale. Katkad je Maddalena pomišljala da bi netko tko ih ne poznaje pomislio da su u rodu Chiaretta i Anna Maria, jer bijahu toliko slične u svojim neumornim brbljanjima. Nikad nije bilo vremena za Maddalenu i njezine misli, koje su ionako bile isuviše intimne.
U učionici, s Don Vivaldijem, ona bi pak postajala netko drugi. Svirala je neustrašivo; kad bi pak nešto izustila, riječi bi joj se obično spoticale preko jezika.
„Ponovite“, on bi uzviknuo u žaru njihova sviranja. „Ponovno! Svirajte kao da to doista i mislite!“ Drugi put bi izbacivao riječi poput: „kiša“ ili „orao“ ili „žar“ ili „zora“, a ona bi pokušala oživotvoriti slike svirajući.
Kližući virtuozno u najvišim pozicijama, on bi odjednom upitao: „Na što vas ovo podsjeća?“
„Na ptice koje pjevaju u granama.“
On bi kimnuo. „A ovo?“ Onda bi zasvirao mračniju, uzbudljivu, žurnu, grupu nota.
„Nešto ih je uplašilo i potjeralo.“
S vremenom, ona bi za njega izvodila vlastite prizore. „Snijeg mi pada na lice“, rekla bi tada, ili: „Sad sam sama u mraku.“
U selu je znala katkad trčati do iznemoglosti, teško dišući, omamljena, a zatim bi se uspravila promatrajući kako se ispravlja i horizont. Isto bi se znala osjećati i nakon sviranja neke kompozicije s Vivaldijem. U tim trenucima šutnja bi postala savršenom, tako različitom od one nametnute u Pieti koja je značila sve ono zabranjeno a ne sve ono moguće.
„Mi smo srodne duše, Maddalena Rossa“, reče on jednog popodneva, koristeći ime kojim ju je samo on oslovljavao.
„Oboje shvaćamo glazbu kao poeziju.“ Maddalena osjeti kako joj se žare obrazi.
„Ali ja...“ on se opusti u naslonjaču, sklopivši oči kao da o nečemu razmišlja. Kad ih ponovno otvori, izraz lica bio mu je zbunjen.
On podignu violinu. „Ne znam iskazati riječima ono što želim.“
Ustavši, započne svirati jednu plesnu kompoziciju, udarajući ritam nogom i u ritmu trzajući glavom. Zatim, prešavši preko sobe, plešući sitnim koracima, on svinu koljena, prebaci težinu s kuka na kuk, okrenu struk i ramena, sve to uz divlji osmijeh.
„Pokušaj i ti“, reče nakon što se zaustavi.
Maddalena je bila toliko iznenađena da je samo razrogačenih očiju promatrala. Pokušati to? Osjeti se prikovanom o stolac. „Ne želim“, reče, „hoću reći, ne mogu.“
„Ne možeš? A zašto ne?“
„Ne-ne znam.“ Ne znam koristiti svoje tijelo. Frivolnost nije dopuštena. Ne volim nepoznate stvari. Plašite me.
Vivaldi joj priđe i sjedne preko puta. Teško je disao, obrazi mu bijahu rumeni, oči svjetlucave.
„Maddalena, znate li kako da budete sretni?“ on upita. „Recimo, kad poželite naglo ustati i klicati? Kad poželite zadići svoju suknju i vrtjeti se u krugovima jer se osjećate radosno?“
„Ja...„
„Tako sam i mislio. Ta vrst sreće nije dopuštena u Pieti.“ On je uze za ruku. „Slušajte me sada. Vaše je sviranje divno. Slušao sam najbolje glazbenike Venecije i Italije, a neki od njih, iako imaju bolju tehniku, ne trude se ni upola koliko vi. Tako je to. Osim toga, većina njih svira više godina nego što ste vi na životu.“
On primijeti da i dalje drži njezinu ruku, ali umjesto da povuče svoju, on je stisnu. „No, od vas još nikad nisam čuo sretnu notu. Poezija u vama - je li ispunjena radošću? Ili je osamljena?“
On odmaknu ruku dok je Maddalena svoje skupila i počela ih trljati. „Ne znam ovako razgovarati.“
„No, pokušajte! Pronađite riječ za svoje prizore. Ptica na nebu? List u padu? Titraji svijeće? Što to sve vama govori?“
Bilo je to kao grabiti hrpu pepela. Njezine bi misli brzo pobjegle, odbijajući poprimiti jasan oblik. Onda nešto šapnu.
„Nisam vas čuo“, on reče.
„Maleno“, Maddalena reče, „osjećam se maleno.“
„To je već bolje. Sad možemo početi raditi na tome da se osjećate većom.“ On ustade. „Smijem li vas zamoliti za ples?“
Maddalena osjeti kao da će joj zavrijeti lonac u trbuhu. „Ne znam kako.“
„Ne znam ni ja. Ali tako je i bolje.“ On je povuče na noge i smjesti njezine ruke u svoje. Potom počne pjevušiti; njezine se noge pokrenu same od sebe, pomalo nezgrapno, ali ipak slijedeći njegove korake. Treći put, slijedeći melodiju, ona se dignu na vrške prstiju i pridruži u pjevušenju. Bio je tako blizu da je mogla vidjeti kapljice znoja koje su na sljepoočicama pretvorile njegovu riđu kosu u smeđu, te zelene mrljice u njegovim sivim očima - očima koje su izazovno prodirale, zahtijevajući nešto što nije sasvim shvaćala. Potom se on odmaknu.
„O moj Bože“, reče, sad već sjedeći i brišući si čelo. Zadihana, ona također potonu u stolac, sklopivši oči. Čitav život čekala sam na ovako nešto. Čitav život htjela sam da netko pogleda preko sobe pune djevojaka u crvenim haljinama i bijelim kapicama i primijeti me. Ti - ne, već ti tamo u uglu, ti s riđom kosom. Priđi. Znam te. Znam što ti treba.
Kad je krv prestala bubnjati u njezinim ušima, Maddalena začu došaptavanje u hodniku, potom kikot skriven dlanovima, te šuškanje haljina koje se gube u daljini.
„Čuli ste ih?“ ona zapita Vivaldija.
„Sljedeći put ćemo ih pitati da nam se pridruže“, on se i dalje smiješio.
Trenutak bi izgubljen. Bit će problema, ona pomisli, ipak se još nadajući da je možda u krivu.
„S NJIME SI PLESALA?“ ANNA MARIA SE NAMRŠTI. „Kakve to veze ima s glazbom?“
Maddalena je zurila u nju, u potpunom šoku. „Ljudi plešu uz glazbu.“
„Ali ne oni koji bi je trebali izvoditi.“
Chiaretta nije slušala. „Htjela bih da pleše sa mnom“, ona reče. „No, dobro, možda ne on, ali netko drugi. Neki zgodan čovjek.“ Ona se okrenu postrance i načini nekoliko sitnih poskoka dok su koračale prema učionicama nakon te Maddalenine poduke. „Jeste li ovako skakutali?“
„Chiaretta, ne mogu ti pokazati. Svi me gledaju.“
Maddalena se užasavala svakog koraka koji je vodio u sala dal violino; znala je da tamo čeka Luciana, bijesna i uvijek ispunjena zluradošću. Mora da je već načula što se zbivalo, jer trač se širio poput vjetra niz stube i hodnike Piete išavši od jedne učionice do druge, dok ih nije sve ispohodio. Nekoliko sati nakon njezine poduke s Vivaldijem, figlie u radionici čipke zašutjele su čim je ušla; bila je obasipana njihovim zluradim pogledima čitavog tog popodneva. Anna Maria i Chiaretta su obje načule priču o plešućim violinistima i prije nego što im je istu Maddalena te večeri ispričala. No, na njezino olakšanje, ono što su načule nije bilo nadograđeno izmišljenim detaljima. Ipak, istina je i dalje bila vrlo neugodna.
Kad je ušla, Luciana se pravila da je ne primjećuje, pa je Maddalena polaganim pokretima otvarala svoj kovčeg s violionom, stisnutih usana, s najvećom pomnošću, kao da će je odati i najmanji škripaj. Dok je tako vadila svoje gudalo, začu kako maestra kucnu o stol.
„Prije no što počnemo“, ona reče, „moramo se o nečemu pobrinuti.“
„O, ne“, Anna Maria šapnu.
Luciana je zurila u Maddalenu tako oštrim pogledom da su i sve druge figlie počele u nju gledati. „Jasno je“, ona reče obraćajući im se, „da neke od vas ne razumiju što se od vas ovdje očekuje.“
Maddalena osjeti kako joj pulsira sljepoočica. Anna Maria priđe toliko blizu da je okrznu dok je Luciana nastavila: „Ovo nije zbor solistica. Vi ste članice jednog orkestra. Vaš je posao svirati ono što se stavi pred vas, te vježbati glazbu koja vam je zadana.“
Luciana je ponovno gledala u Maddalenu. „Sotto maestre znaju najbolje kako vam pomoći da napredujete. Stoga sam uvijek vjerovala da treba uposliti što je moguće manje vanjskih učitelja. Sve ste ovdje dovoljno dugo i možete prepoznati nešto što je izvanredno, ali ipak neke od vas još to nisu u stanju učiniti. No, kad je prosudba pogrešna i od strane učitelja i od učenice...“ - njezin je glas sad gotovo nalikovao režanju dok se ponovno obraćala grupi - „time štetite zboru. Štetite Pieti. Tko zna što se iz svega toga može izroditi?“
Tu je zastala, otvorivši u ovoj dramatskoj stanci prostora za maštu svojih slušateljica, potom odšepa do svojeg naslonjača i sjedne. Pokaza znak svojoj učenici da zauzme mjesto, okrenuvši Maddaleni leđa. Ostale figlie su pošle na svoja naznačena mjesta što su brže mogle, isuviše preplašene da bi razmijenile poglede.
„Bolje pođi s njom porazgovarati“, Anna Maria šapnu.
„Znam“, Maddalena reče ali osta prikovana na mjestu.
„Sada, prije nego što počne“, reče Anna Maria, pogurnuvši je odostrag, te se Maddalena odvuče kroz učionicu do maestre.
„Da?“, Luciana ju pogleda.
„Htjela sam samo reći da mi je žao. Htio me podučiti - “ Htio me podučiti da se ne osjećam malenom.
„Nije me briga. Znaš i sama da ja nisam odobrila taj mali, posebni aranžman.“ Luciana frknu glasno poput konja a njezin frktaj odjeknu sobom. „Čini se, a zacijelo će ti biti drago to čuti, da je maestro Vivaldi uspio sve pojasniti priori i kongregaciji. U svojom uzvišenom sudu, odlučili su niti ga otpustiti, niti prekinuti vašu poduku. Po njima nije bila ni tvoja krivnja. Dva dana na kruhu i vodi biti će dovoljna kazna za tebe.“
Maddalena osjeti drhtaj olakšanja.
„Ali najoštrije su ga prekorili“, Luciana nastavi, „a ti, Maddalena, shvati da se prijekor odnosi i na tebe.“ Ona zatrese glavom, skupivši usnice. „Ples!“ Zatim se, zgađena, okrene na drugu stranu. „A sad me ostavi, molim te.“
Figlie su pomno osluškivale svaku njezinu riječ, što je uostalom i bila njezina namjera. Kad se Maddalena vrati na svoje mjesto, pogurene iznad svojih nota, kradomice su je zagledale u prolazu. Jedva ih je primjećivala. Kruh i voda bili su sitnica. Život se ipak mogao nastaviti.
SLJEDEĆEG TJEDNA SUZDRŽANI VIVALDI DOČEKA MADDALENU. „Mora da sam vam prouzročio puno neprilika“, on reče.
Maddalena spusti pogled, prelazeći prstom preko struna svojeg gudala.
„Congregazione nisu baš bili sretni s mojim - osobitim, tako su se izrazili - načinom poduke. Uvjeravao sam ih da to nije nikakav stil, već nešto što mi je palo na pamet na licu mjesta.“
„Žao vam je zbog toga?“ Maddalenin je glas bio jedva čujan; nastavila je igrati se s gudalom.
„Bezbroj puta rekao sam im da mi je žao, ali nisam to nikad ni pomislio.“ On priguši nešto što je zvučalo poput početka smijeha. „Rekoše mi da ne smijem više sebi uzimati takve slobode s vama - potom se ispravi - to jest, s jednom figlia di coro.“
Žalite što smo plesali? Maddalena je bila previše uplašena upitati ga. Vivaldi već izvadi violinu iz kovčega, glave nagnute iznad žica, pregledavajući ih. Zatim uzdahnu, stavi je natrag u kovčeg, odšeta do peći i okrenu joj leđa.
„Coro je tako, kako bih rekao, profesionalan. Ali gdje je tu blistavost? Rekao sam im da ako ih ne zanima blistavost, da mene ne zanima ovdje ostati.“ On se naceri, okrenuvši se naokolo. „Naravno, glumio sam. Ne mogu si dopustiti da ostanem bez ovoga posla.“
Vrati se Maddaleni koja je i dalje prstima prelazila preko labavih struna na svojem gudalu. „Tako je tiho“, on reče, „što je s vama?“
Žalite što smo plesali?

Ona osta bez riječi, a on nastavi. „Onda su tupili o tome koliko poštuju moj stav o potencijalu štićenica i koliko su progresivni dopustivši mi da s vama ponovno radim. Ali također, da vas moram pripremati da postanete treća violina. Po meni je to besmisleno, no kako takvi velikani Venecije mogu biti u krivu?“
On se uskenu. „Moj je posao stvarati sjajne prve violine... bez obzira na njihov talent, a od nekog poput vas, običnu treću violinu.“ Zatim ponovno podignu svoju violinu i počne je naštimavati. „Zato sad moramo početi na drugačiji način - no prvo me pogledajte.“
Maddalena podignu svoj pogled. „Drugačiji - zar to znači ‘ništa posebno’?“
„Što je? Zašto ste tužni? Naravno da će biti posebno, neću dopustiti da bude mrgodno. Niti ću dopustiti da bude banalno, makar morao raditi kradomice“, on nagnu glavom i osmjehnu se zavjerenički.
„Žalite li što ste sa mnom plesali?“ konačno se usudila upitati.
„Jedino žalim što to ne mogu ponovno učiniti.“ On slegnu ramenima. „Osim toga, mislim da su u pravu. Vaša mašta neće vam pomoći postati attiva. Vi svirate zbog sebe a to ovdje nije bitno.“
„Ja sviram zbog vas“, Maddalena reče, „očiju punih suza.“
On lagano izdahnu kroz napućene usne; uvojak kose odignu se s njegova čela. „Ne shvaćate. Da niste štićenica Piete, da ja nisam svećenik, da živimo negdje u Veneciji, mogli bismo svirati do mile volje.“ Glas mu se pritom uozbilji. „Ali ništa od toga nije istina. Pietá mi ne plaća, niti vas odgaja, da se ovdje zabavljamo.“
Da živimo negdje u Veneciji? Slike se kovitlaše u njezinoj glavi. Dnevna soba. Ognjište. Violine. Ples.
Vivaldi je začuđeno pogleda. „Shvaćate?“
Vizija se istopi, ponovno se našla u učionici. Osjeti hladnoću, zadrhta. „Da.“
„A ako uskoro ne osvojite mjesto treće violine“ - nije morao niti dovršiti misao. „Congregazione neće vječno pomagati propalu violinisticu.“
Maddalena je zurila u pod. „Da nemam glazbe...“ Nije mogla niti dovršiti otpočeto.
„Umrli biste? Ne znate ni sami koliko to dobro shvaćam.“ On zastade: „Htio bih podići vam lice, ali to mi je zabranjeno. Htio bih vam odati jednu tajnu, ali morat ćete me pogledati.“ Ona posluša te primijeti tugu u njegovu pogledu. „Nisam sam odabrao svećeničku odoru“, on poče. „Otac mi je bio brijač koji sviraše violinu u orkestru Sv. Marka. Brinuo se za moju budućnost...“ Glas mu se spustio dok je gledao okolo po sobi.
„Nisam nikad bio dobra zdravlja, ne mogu pravilno disati, imam problema sa srcem. Moji su mislili da ću umrijeti prije nego što ću napuniti mjesec dana. U petnaestoj su me gurnuli u popove. Nisam se dovoljno bunio, ipak je to značilo imati kruh u ruci. Mislili smo da će mi to odgovarati. Od djetinjstva sa sobom nosim jedan brevijar. Molitva me uspravlja, većinu dana se pridržavam svih sakramenata, koliko već mogu.“ Čovjek, svećenik, odrastao muškarac - koliko god ju je to sve zanimalo, ipak joj je bilo nelagodno slušati. No, nije ga prekidala.
On snažno zatrese glavom, kao da se htio riješiti neke neželjene misli. „Nakon što sam se zaredio, postao sam jako nesretan. Vodio sam mise, slušao ispovijedi, ministrirao bolesnima, sahranjivao umrle, ali nisam nikad zapravo obraćao pažnju. Nemojte me krivo shvatiti. Nije da ne volim Boga, da mislim kako je ova profesija nevažna, ali stalno mi se po glavi vrte nekakve melodije. Kao da pokušavam uloviti jato ptica golim rukama. A čim ih pokušam zapisati, već su mi pobjegle.
Jednoga dana, slaveći misu i to baš pred praznik uzašašća hostije, u glavi odjeknu mi najblještavija glazba. Mislio sam, kunem se, da mi život ovisi o tome hoću li je zapisati ili ne. Počeo sam gubiti dah, kao da ću se onesvijestiti, predao sam svoju hostiju drugom svećeniku i odjurio iz crkve. U sakristiji sam zatim zapisao te note.“
„A onda - imali ste problema?“
„Naravno“, tiho se nasmijao. „Neobično je misliti da je zapravo sreća u nesreći biti ovoliko bolestan - vidjeli ste i sami, bojim se - ali to mi je dobro došlo kao opravdanje. Konačno sam uvidio da zbog problema s disanjem mogu sasvim ostaviti svećeničko zanimanje. Neka me Bog kazni, ali ne mogu si pomoći vjerovati da On radije sluša moju glazbu nego moja mrmljanja pred oltarom.“
VIVALDI PRIMIJETI ZAČUĐEN IZRAZ NA NJEZINU LICU. „Uvrijedio sam vas nečim, Maddalena Rossa? Vjerovatno nikad niste još čuli nekog svećenika ovako govoriti.“
Ona odmahnu glavom. „Nije to. Nitko - barem niti jedna odrasla osoba - nikad sa mnom nije ovako razgovarao. Mislim, osim upozorenja da prestanem sanjariti, da slušam, da iščetkam suknju.“ Ona pogleda na svoju suknju i rukom je otepe, iako je bila sasvim uredna i čista. „Ne želim se žaliti ali ovdje, kad vas pogledaju ili vas zazovu, obično je to samo kad su ljuti ili kad vam izdaju neku naredbu.“
„Žalite se koliko god poželite. Nikom neću reći.“ On namignu. „Morali bismo početi“, reče, „ne bi bila baš dobra ideja da danas ništa ne napravimo.“
Uskoro se izgubio u zagrijavanju, ne obraćajući više pažnju na nju, ali s obzirom da je sjedio tako blizu, mogla je čuti majušni zvižduk u njegovu grlu, te gledati raspuštene uvojke riđe kose razasute po ramenima njegove odore. Nije se usudila posegnuti rukom i izravnati mu kosu kao što je radila s Chiarettom, ali na tren njezine ruke su to poželjele. Zatim se svijet Piete ponovno oko nje sklopio i ona podignu svoju violinu.
TIJEKOM ODMORA TOGA POPODNEVA, MADDALENA OSJETI BOL u trbuhu; postade svjesna svojeg tijela na mjestu gdje se bedra dodiruju s trbuhom. Cijelog su joj života govorili da svojim prstima ne smije dopustiti da zalutaju u to mjesto, ali usprkos njezinoj volji, usprkos čudnom osjećanju, njezini su prsti tamo zašli sami od sebe. Imali su ljepljiv osjećaj, stoga ih ona podignu ispred očiju, odjednom zureći u namaz krvi na njima.
Zadržati ovakve stvari za sebe u otvorenom odjelu nije bilo moguće, a Chiaretta bi užasnuta jer je mislila da se Maddalena ozlijedila. Kako su joj starije djevojke sve pojasnile, Chiaretta shvati da joj bez krvarenja neće porasti grudi. Njezine su bradavice naime već postale nabubrene i velike ali to je bilo sve, dok su druge figlie di coro već imale tako krasne, meke brežuljke koji su se gurali preko steznika njihovih haljina. Chiaretta je također htjela imati nešto čime se mogla pokazivati, pa makar za to morala platiti cijenu krvarenja.
„Možeš se pretvarati“, reče joj jedna od figli dok se nekih pola tuceta zbora pripremalo za odlazak na zabavu u jednoj Venecijanskoj kući koja će biti prva Chiarettina privatna zabava. „Stavi par maramica, ovako.“ Djevojka zatim duboko zavuče prste u svoj steznik. Njezina su prsa bila toliko obilna da joj u jednom trenutku proviri bradavica. U nelagodi, ona je brzo sakri.
Chiaretta je gledala svoja ravna prsa. „Nemam što pogurati“, ona reče.
„Nemam ni ja“, djevojka reče, vukući te ispravljajući svoj steznik. „Ali probaj. Iznenadit ćeš se.“
CHIARETTA SE ZAGLEDALA U MALENE IZBOČINE KOJE JE NAGURALA prema gornjem rubu steznika dok su koračale sumornom vlažnom alejom duž Piete. Sunčevo svjetlo obasjalo je uglačane oblutke na Riva degli Schiavoni te svjetlucalo po laguni. Zaboravivši na sebe, Chiaretta je žmirkala prema veselo odjevenim prolaznicima i na maske koje su nosili. Slavio se jedan od mnogih venecijanskih festivala. Velika crna gondola, usijana kao da je bila od crna kamena, bi privezana uz mol. Kabina je ovoga puta imala azurne zavjese od velura, izvezene obiteljskim grbom Antonije Morosini. Gondolijer bijaše odjeven u brokatni kaput iste plave boje, a na glavi mu sjediše trokraki crni šešir. Kad je ugledao figlie kako izlaze iz Piete, on skoči i počne im pomagati da se ukrcaju.
Chiaretta je uživala u svakom koraku. Glumila je da se ukrcava na svoju gondolu, tobož idući u posjet u nečiji palazzo. Njezina fantazija bijaše prekinuta gungulom na molu. Netko je zazivao jednu od solistica. „Agostina! Agostina! Bravissima!“ Zatim je netko nastavio refrenom, ali ovoga puta zazvano ime bilo je Cecilia.
A onda začu i „Chiaretta!“ Ona se okrene i ugleda skupinu koja je, kako se čini, znala tko je ona. Skinuše svoje maske, smiješeći se i mašući rukama. Jedan cvijet pade povrh njezinih cipela, bačen odnekud u smjeru figlii; zatim doleti jedna modroružičasta maska ptičjeg oblika. Ona se sagnu da je pokupi s tla, ali je voditeljica zgrabi za ruku i požuri kao kakva stara kvočka.
Dok se penjala u gondolu, Chiaretta, da li zbog ljuljkanja brodice ili zbog neočekivana klicanja, osjeti vrtoglavicu te se moraše osloniti o gondolijera. Potom, kad su se odmaknuli od obale, Chiaretta ponovno pogleda u smjeru mola. Jedan par otamo je mahao. Iako je nisu mogli spaziti unutar kabine, iako je zvuk bio prigušen, ona se mogla gotovo kladiti da su i dalje klicali njezino ime.
KAD STIGOŠE, FIGLIE DI CORO BIJAHU ODVEDENE UZ VELIKO STUBIŠTE doma Morosinijevih ravno u piano nobile. Mramorni pod u sobi za goste, koja se prostirala po čitavoj dužini kuće, odbijaše sunčeve zrake na obje strane hodnika, od loggie s pogledom na Grand Canald sve do prozora koji se otvaraše u dvorište na drugoj strani. Ogromna ukrašena zrcala na zidovima odbijala su svjetlo tako da je cijela prostorija bila okupana bisernim sjajem. Banketni stolovi bijahu postavljeni na jednoj strani a naslonjači obloženi zlatnim damaskom poslagani duž zidova.
Antonia je stajala sa svojom majkom posred sobe, dok su maleni dragulji ovješeni o zlatne niti sjali u njezinoj kosi. Njezin korzet bijaše obrubljen izvezenim damastom, a svilena suknja boje lavande šuškala je i sjala dok je kretala ususret svojim djevojkama.
Ona brzo povuče Chiarettu na stranu. Dah joj je zamirisao na slatko od đumbira, kad šapnu prijateljici u uho: „Ovdje je jedan čovjek s kojim moji razgovaraju o mogućem braku.“
„Braku? Pa tek ti je trinaest godina!“
„Pst!“ Antonia pogleda naokolo pazeći da ih netko ne čuje. „Ne sada - već za nekoliko godina. Moji roditelji misle da je sad vrijeme da se to ugovori.“
Ona pokaza glavom preko svojeg ramena. „Pogledaj tamo u kutu - to je onaj u crvenom prsluku.“
Chiaretta nije spazila nikakve mladiće pa nastavi pogledom pretraživati gomilu. „Ne budi toliko očita“, Antonia reče. „Onaj koji ima crnu duhansku vrećicu obrubljenu zlatom, sad razgovara s mojim bratom Claudijom.“
„Tako je star!“ Chiaretta uzviknu. „Udat ćeš se za njega?“
Antonia joj uzvrati praznim pogledom. „Valjda. Dobar izbor, tako barem misle moji roditelji. Moglo bi biti gore. Jako je zgodan, zar ne?“
Chiaretta sebi prizna da je ideja braka uzbudljiva, jer udate žene žive u kućama poput ove, organiziraju zabave i nose drago kamenje. Ponovno se zagleda u čovjeka, pokušavajući zamisliti Antoniju kao njegovu suprugu. „Valjda“, ona reče.
Bernardo Morosini načas napusti svoje goste kako bi ih pozdravio: „Chiaretta, draga, tako te lijepo ponovno vidjeti. Dobrodošla! Kako je tvoj glas večeras?“
„Dobro, gospodine“, ona odgovori, „vježbale smo jedan poseban komad samo za vas.“
„Šteta što moram pričekati do nakon večere. Ali to zvuči divno, jedva čekam!“ Podigavši glas, on zazove goste k pozoru: „Molim vas, dame i gospodo, ove predivne mlade dame obavijestiše me da neće biti izvedbe sve dok ih prvo ne nahranimo.“
Gosti se nasmijaše i krenuše prema stolu, čavrljajući. Chiaretta se držala odostraga, nesigurno, sve dok je Antonia ne zgrabi za ruku. „Sjedni kraj mene, tako je odredila moja majka.“
Antonia je odvede do mjesta za velikim stolom koji je blistao pomno uglačan. Svijeće bijahu užgane posred stola, bacajući sjaj na tri srebrne posude prepune voća, raspoređene simetrično na stolu.
„Prvo ćemo imati ostrige, a potom juhu“, Antonia reče. Chiaretta se prestravi. Što je to ostriga, pojma nemam, ona pomisli mračno, juhu jedem svakoga dana. Ako je to sve, onda su nam dobro nalagali.
Sluge se uto pojaviše s vrčevima vina koje su nasipali u čaše od venecijanskog stakla. Chiaretta spazi da su punili čaše za figlie pa gurnu Antoniju: „Zar i za nas?“
„Samo pola čaše“, prijateljica joj odgovori, mršteći nosić. „Ne volim vino. Mogu dodati i malo vode ako tako zatražiš.“
Potom uđe još sluga noseći pladnjeve na kojima su bile poslagane školjke. „Za signorine?“ Jedan od njih upita, smiješeći se, dok je stavljao dvije oštrige na njihove tanjure. Ljigava grudica u oklopu bijaše boje poluprožvakane hrane koju bi obalske ptice odbacivale na Rivi. „To se da jesti?“ Chiaretta upita Antoniju.
„Oštriga? Delikatesa!“ Antonia podignu jednu svojim usnama: „Svjež okus, baš kao i ocean.“
Ako je ocean bio poput kanala, svakako nije bio svjež. Chiaretta ubode u tu sivu smjesu gledajući kako drhturi, dok je Antonia već skočila na sljedeću oštrigu.
„Nemoj žvakati, naprosto je progutaj“, oglasi se netko na drugoj strani. Ona stavi oštrigu na jezik, zadrži je trenutak, sklopi oči i proguta. Gotovo se ugušila. Kao da je slina kliznula niz njezino grlo pa onda počela peći svojom toplinom. Oči su joj se napunile vodom, gotovo se zagrcnu od silne sline.
„Eto“, glas se ponovno javi, a potom ona osjeti kako netko prislanja ubrus pred njezine usnice. Ona pogleda i ugleda Claudija. „Mora biti malo šokantno kad ljudi jedu nešto ovako ružno“, on reče.
„Neugodna je okusa“, Chiaretta reče. „Žao mi je. Mislim da nisam jako pristojna.“
„Ali si iskrena“, on reče nastavivši ju promatrati kao da je htio reći još nešto. No, žena s njegove strane prekinu ga nešto ga upitavši. On se ispriča i okrenu prema njoj, na drugu stranu.
Juha je bila poslužena, pa makar je bila vrlo ukusna, s komadićima mesa i povrća, Chiaretta se poče mrgoditi. Varivo i užasna gruda u trbuhu nisu bili ono što je ovdje očekivala.
A zatim, sluge počeše unositi jedan pladanj za drugim - fazane, teleće jetrice, teletinu - stalno se vraćajući, stalno trpajući šarene hrpe hrane na njezin tanjur, prelijevajući preko hrane bezbroj umaka.
Sve dok je hrana pristizala, ona je jela, a onda odjednom ustade Bernardo Morosini. „Imamo i desert za vas“, reče, „ali ostavimo to za kasnije pa se sada povucimo svi skupa na drugi kraj portega. Ne mogu dočekati izvedbu naših gošći. Slažete se?“ Onda površno pogleda lijevo i desno a gosti poslušno već počeše ustajati.
Claudio među prvima. „Signorina“, on reče, i povuče stolac iza Chiarette. Ona se htjela osjetiti kao fina dama, te usta i zahvali se, ali njezin trbuh bijaše velik poput glave. Osjeti da joj se podriguje - srećom te je Claudio pomogao nekom drugom ustati tako da je neprimjetno podrignula u svoj dlan.
Figlie se potom okupiše, s njima i Antonia. Pjevati puna trbuha nije bilo zabavno. Spavalo joj se. Bojala se da ako dublje udahne da će eksplodirati u nekom glasnom podrigivanju. Ali glazba je bila bogata, raznolika, odjekujući ponad mramornih podova, ne kao na balkonu njihove kapele; pogledi gostiju također su bili puni podrške; njezin glas ubrzo poče isijavati kao što toplina isijava iz ugljena.
Dođe i vrijeme za iznenađenje. Antonia je rekla maestri koje su omiljene pjesme njezina oca, a maestra odabra jednu koja nije bila isuviše raskalašena.
Nakon kraćeg uvoda na lutnji, Chiaretta otpoče svoj solo:

Vidjeh golubicu kako s neba slijeće Ravno u moj vrt

Preko grudiju krila sklopi

A na usnama cvijet


Antonia i ostale figlie pridruže se te njihovi glasovi ispuniše portego:

Želiš li kušat’ miris ljubavi?

Miris tako sjajan, a cvijet tako mali.


Antonijin otac dotakne maramicom kutke svojih očiju kad su završile. Chiaretta se osvrnu naokolo, opčinjena aplauzom. Pogledom potraži i Claudija, ali, ne našavši ga, zaustavi se nehotice na liku Antonijina budućeg supruga. U očima mu spazi neki poseban pogled, neki zakrabuljeni izraz koji nije razumjela. Odjednom posta svjesna svih tih rupčića koji su bili nagurani iznad njezinih rebara. Ona spusti pogled i ne podignu ga sve dok se pljesak nije stišao.
Noć se već spuštala kad su figlie di coro silazile stubama i ukrcale se u gondolu koja će ih povesti kući. Nekoliko ih je gostiju ispraćalo, među njima Claudio i budući Antonijin suprug. Muškarci su sjeli na otvorenom dok su se djevojke nagurale u kabine, drhteći od hladne vlage.
Chiaretta bijaše premorena, te je prislonila glavu na rame jedne od djevojaka, slušajući kako ostale brbljaju. Sklopivši oči, ona uroni u svijet u kojem je ona sama kraljica s divnom kućom, s mužem koji je mlađa varijanta Antonijina oca, blag i darežljiv. Nosila bi biserje u kosi, cvjetne buketiće zataknute za grudi...
Mora da je bila usnula, jer odjednom osjeti kako gondola udari o mol. Kad je izašla iz kabine, primijeti da su muškarci u pratnji sada ogrnuli crne ogrtače i šešire, a lica su pokrili bijelim maskama. Claudio stajaše na molu, i dalje držeći masku u jednoj ruci dok je davao znak gondolijerima da se vrate bez njih.
Čim je prekoračila iz gondole na kopno, jedan od maskiranih muškaraca uhvati je za ruku. Kad je podignu, ona osjeti kako mu ruka skliznu ispod njezine podsuknje okrznuvši stražnji dio njezina koljena, dok prsti brzo pojuriše skoro do vrha njezina stegna. Šokirana, ona se iščupa iz njegova naručja i ne okrenu se sve dok nije stajala sama na molu. Pogleda unatrag i spazi crveni prsluk što je virio ispod ogrtača te zlatni porub na duhanskoj vrećici na kojem se odražavaše svjetlost baklji.

OSAM

CHIARETTA NIJE NIKOMU NIŠTA REKLA, čak niti Maddaleni, o događaju na molu. Sljedećih nekoliko puta kad je dolazila Morosinijevima, Chiaretta bi izbjegavala Antoniju, nekako se osjećajući krivom zbog tog događaja. Nakon nekoliko mjeseci, sjećanje na tu noć polako je ishlapjelo, a onda je najednom tema Antonije i njezina braka bila naglo okončana. Njezini su se roditelji iznenada predomislili u vezi s ženikom.
Chiaretta osjeti olakšanje kad je doznala da se Antonia ipak neće udati za tog čovjeka. Posprdni, smrznuti osmijeh te bijele maske povremeno ju je progonio, nezvano, kao upozorenje da ispod takve krinke nitko nije odgovoran za bilo što, te da je šutnja naprosto cijena koju valja platiti u ime vlastite čednosti.
Uskoro se pak Chiaretta posve usredotočila na jedan oratorij za koji se pričalo da bi mogao biti posljednji za Francesca Gasparinija.
„Zar on umire?“ Chiaretta upita djevojku do sebe. Prije toga je ovoga Maestro di Coro vidjela svega dva ili tri puta jer je njegova slava bila tolika da bi se obično pojavio samo za premijere svojih novih kompozicija. Ipak, prema tome kako su svi govorili o njemu, doimalo se da je njegova važnost gotovo ravna duždevoj.
„Ne, kažu da odlazi u mirovinu“, djevojka odgovori.
„Zar ponovno?“ posprdno će na to jedna starija figlia.
Chiaretta nije shvatila šalu, ali Anna Maria jest. „Nitko više s njim nije zadovoljan“, ona kasnije reče sestrama. „Kažu da je ovdje rijetko i da je glazba koju šalje puna prerada s malo originalnog materijala.“
„Kako ti znaš toliko o tome?“ upita Maddalena.
„Ne mogu a da ne načujem od svoje maestre.“
Chiaretta se zamisli na tren: „Čula sam jednu od njih kako kaže ‘O, ne, zar opet’, dok je gledala neke note, no mislila sam da krivo čujem.“
„Tko?“
„Fioruccia.“
„Naravno“, reče Anna Maria, „ona mrzi Gasparinija. Dobro, možda ne baš mrzi. Vidim da stalno kleči u crkvi, prema tome valjda nikoga baš ne mrzi. Ali čula sam je kako drugim maestrama govori kako on zapravo uzima glazbu od kurvi...“
„Što?“ uzviknu sestre uglas.
„Da koristi latinske riječi za melodije koje je napisao za opere, a potom ih ponovno izvodi. Ona veli da ljudi prepoznaju glazbu i zato zamišljaju ljubavne prizore dok pjevamo o Bogu. Kao onaj duo o Gloriji prošloga tjedna...“
„To je bilo divno!“ reče Chiaretta. „Kada bi to barem bio moj solo!“
„Naravno“, Anna Maria ispruži ruku i povuče Chiaretti kapuljaču preko očiju, „častohlepna si! Ali to je bila moja poanta. Ne smijemo biti tašte. Dakle, ne smijemo pjevati glazbu kakvu Djevica ne bi htjela slušati.“
KAKO JE MOGUĆE DA DJEVICA NE BI HTJELA SLUŠATI kad ona pjeva najbolje što umije?, Chiaretta se čudila. Ipak, s obzirom na to koliko se Fioruccia molila, možda je znala bolje od nje što čini nesretnim ljude na nebu. Chiaretta zato počne moliti s malo više žara ispred kipa Djevina u jednom udubljenju duž samostanskog prolaza. Tražeći u Marijinu licu neki znak odobravanja, nakon nekoliko tjedana ona zaključi da su se djevičine kamene oči smekšale. Chiaretta to protumači time da će Djevica možda dopustiti malo slobode za njezine visoke i treperave note samo ako se nakon njih i dalje bude molila. Ipak, nakon svakog nastupa ona bi kradomice upućivala pogled u smjeru Fioruccie nastojeći je zadržati na sigurnoj udaljenosti.
Maddalena pak nije više marila za Fiorucciu, posebice nakon što je Congregazione uposlio Vivaldija kao skladatelja ne bi li popravio Gasparinijeve nedostatke. Maddalenu je brinulo što je Vivaldi izgledao iznureno te je stalno kihao, iako je tvrdio da se nikad nije bolje osjećao.
„Možda ćete vi biti sljedeći Gasparini“, ona mu reče jednog podneva.
Vivaldi odmahne glavom. „Nikada se to neće dogoditi. Nijedan od ospedali nije nikad dodijelio nekomu mjesto maestro di coro ako taj nije znao svirati orgulje. Osim toga, nisam siguran da bih taj posao preuzeo.“
„Zašto ne?“
„Iz istog razloga zbog kojeg je Gasparini izgubio interes. Teško je trošiti toliko energije na učenice za koje znaš da nemaju budućnosti.“
„Nemaju budućnosti? Kako to mislite? Pietà će uvijek biti jedna od mogućnosti.“
„Ali vi nećete ovdje ostati, kao ni vaša sestra, ni Anna Maria“, on uzdahnu.
„Maddalena, razmislite. Neka djevojka nauči pjevati ili svirati toliko krasno da čitav grad pada pred njom ničice. Slijedi nekoliko godina nastupanja, a onda prepusti svoje mjesto onima koje je podučavala. Ili pak ode u neki samostan gdje se stalno vodi spor oko toga je li glazba nešto škodljivo ili plemenito za žene. Dakle, neko vrijeme nastupa, a zatim prestane ili se naprosto skriva negdje i nastupa tajnovito, ispunjena, k tomu, osjećajem krivnje.“
Maddalena se zamisli na trenutak. „Chiaretta želi postati operna pjevačica. Što mislite o tome?“
Vivaldi se nasmija. „Može na to zaboraviti.“
„Zašto, zar nije dovoljno dobra?“
Pogled mu negdje odluta, kao da se prisjeća Chiarettina glasa. „Ne“, on reče, „nije to. Vaša sestra je rođena za pjevanje u operi.“ On ustade, prijeđe nekoliko koraka do prozora, razmisli, pa se vrati. „Znate, u operi postoji novac, a ja sam svećenik bez župe. Ne mogu preživjeti od poduke violine. Ovdje se“ - on rukom nacrta krug pokazujući na Pietu - „voli glazba ali se njezini skladatelji drže na rubu gladi.“
Ponovno sjednu, obrisavši svoje čelo i sklopivši oči.
„Boli vas nešto? Treba li vam što?“
„Ne, samo sam razmišljao o opernim pjevačima s kojima radim. Sve bih dao za nekog poput Chiarette. Ne radi se samo o njezinu glasu ili ljepoti. Ona ima i takav osjećaj za dramu, takav jedan duh...“
Maddalena je bila zbunjena. „Pa zašto...?“
„Pietà to nikad ne bi dopustila.“ On oštro zareza rukom kroz zrak kao da ga je rezao po pola. „Nikada. Putte su anđeli. Djevičanski anđeli. Ako toga nema onda su samo glazbenice. Balkon na kojem se nalaze označuje: ‘ovdje stoje žene koje uživaju posebnu zaštitu Boga.’ Dakle, vi mislite da bi Congregazione dopustila da se razvije ideja kako su figlie obučavane kako bi postale napudrane ženske koje se baškare po gondolama i odlaze kladiti se na Ridotto?“
Maddalena gledaše u svoje sklopljene ruke bez riječi.
„Za većinu muškaraca vrijedi da je ono što ne mogu imati daleko uzbudljivije od onoga što mogu“, prošapnu Vivaldi.
Maddalena osjeti kako joj je u srcu preteško da bi razmislila o njegovim riječima. „Ali moja sestra se može barem udati“, ona izbaci iz sebe, priznavajući poraz.
„Da, to je istina. Ali znate li da muževi moraju potpisati zakletvu po kojoj bilo koja nevjesta iz bilo koje ospedali nikad neće pjevati i svirati izvan svoje kuće? Također on mora položiti vrlo visoki zalog koji gubi ako ona ne posluša. Dakle, noćas će neko sretno dijete biti negdje uspavano možda najboljim glasom Venecije, a neki će muž biti zabavljen lutnjom ili čembalom u svojem salonu - no to je sve što će proisteći iz svih godina vježbanja.“
Maddalena sjediše tiho, upijajući njegove riječi.
Vivaldi prekinu njezine turobne misli. “Ne mislite valjda da je svrha vaše glazbene izobrazbe jedino slavljenje Boga?“
„Ne“, odgovori Maddalena drhtavim glasom. „To nam govore, ali mi znamo da je jedan od razloga taj da nas se lakše uda.“
„Tako je. Ali većina vas se neće udati, zar nije tako?“ Tijekom svojih godina u Pieti, Maddalena je doista znala više djevojaka koje su završile u samostanima nego ih napuštale.
„No, nije li tako?“ on zahtijevaše. Ona kimnu.
„Draga, možda sam previše ciničan, možda ne bih smio ništa više reći, ali mislim da vi zapravo ne shvaćate o čemu je riječ u Pieti.“
Draga? Maddalena se pokuša usredotočiti na njegove riječi, ali srce joj je zaigralo jer ju je tako oslovio.
„Koliko vas je sada - osam stotina, ili tisuću djevojaka, ne računajući bolesnice u bolnici? Zamislite koliko stoji zagrijati i najslabijom vatricom nekih stotinjak soba? Koliko stoji napuniti kruhom i lećom svaki od tih trbuha? Congregazione ne hlepi za zaradom, ali to ne znači da se mogu razbacivati novcem. Nisu ni oni budale. Pojavite se iza rešetke i zabavite općinstvo. No, niste časne sestre, dakle, možete se udavati, ili vas se barem moše ‘posuditi’ za razne zabave. Nema u Veneciji slađe fantazije od toga da se posjeduje jednu od vas, a oni koji to mogu sebi priuštiti, plaćaju vrlo skupo privilegiju bivanja u vašem društvu, pa makar i na sat vremena. Bez vas, Pietá bi postala beskorisna. Nema nikakve sumnje.“
„Po vama sve zvuči tako proračunato, kao da smo“ -zastala je, tražeći odgovarajuću riječ - „nekakva stoka.“
„Ne, ne, nije tako. Mislim da ste si međusobno korisne.“ On se nasmiješi. „Gdje bi bila Maddalena Rossa bez Piete?“
Gdje bih bila? Maddalena nije mogla ni zamisliti tako nešto.
Vivaldi ponovno prekinu tišinu. „Užasno je dospjeti na ovaj svijet da biste se pripremali za nešto što vam zapravo nikad neće biti dopušteno raditi. Posebno kad morate raditi pritom i nešto drugo“, on zasta i doda, gotovo šaptom, „znam to, vjerujte. Dobro to znam.“
VIVALDIJEVA NOVA TITULA, MAESTRO DEI CONCERTI, donijela mu je tek neznatnu moć u tijesno povezanom svijetu maestri i zbora. Figlie su teško napredovale, napredujući kroz audicije od trećeg, preko drugog, do prvog stupnja.
Ali Vivaldi je imao drukčiju zamisao. Tijekom jedne poduke on pruži Maddaleni neki notni zapis, nestrpljivo se vrpoljeći dok ga je ona pregledavala.
„Koncert u F-duru“, ona reče, „ali s pet stavaka umjesto tri.“
„Tri su stavka, ali među njima su mostovi“, on reče. „Svirajte drugi most, onaj označen s adagio.“
Ona je zurila u note, još uvijek ne shvaćajući. Prve i druge violine trebale su svirati ostinato, odnosno ponavljati jednu te istu frazu.
„Svirajte dionicu za treću violinu“, Vivaldi reče, „a ja ću svirati prvu.“ Na početku su se njezine note slagale s njegovima, ali na kraju svake fraze njezina dionica odlepršala bi gore-dolje u gracioznim lukovima i odjekujući.
Svirali su bez prestanka. Maddalena se zadržavaše na svakoj od nota prije no što bi je vezala uz sljedeću, ne dižući prste jer se bojala da će glazba pobjeći iz njihova zagrljaja. „Kao da pada lišće“, ona reče kad je svršila.
„Ili pahulje“, on se nasmiješi. „Napisao sam treću violinsku dionicu samo za vas, Maddalena Rossa. Za mojeg malog pjesnika. Borite se za svoje mjesto u zboru, ali kad ostarite, htjet ćete ovdje ostati zauvijek.“
„Bit ću ovdje dok ste vi ovdje“, glazba je i dalje lebdjela u njezinim mislima a glas joj zazvuča dalekim i snenim.
On pogleda postrance, izraz mu se lica naoblači. „Ali vi ćete postati učiteljica i nećete me više trebati.“
„To ne mogu ni zamisliti.“
Gledao ju je u čudu. „Malena moja, sigurno je da neću otići sutra. Ali znate, Congregazione razmišlja vrlo praktično pa ako misle da imaju dovoljno dobre glazbe i dobrih violinista, mogu odjednom odlučiti da im više nisam potreban, barem na neko vrijeme.“
Osjećaj blaženstva koji joj je donijela glazba nesta u trenu. Maddalena se igraše svojim prstima, pokušavši otjerati nenadani strah od kojeg joj lupaše srce. Congregazione može nastaviti i bez njega, ali ja ne mogu.
„O čemu razmišljate?“ Vivaldijev glas se umekša gotovo do šapta.
„O tome da ne znam što bih u slučaju da vi odete“, njoj izleti. Ne reci više ništa, ona reče u sebi. Nemoj zvučati kao blesava mala curica. „Ali sada ste vi Maestro dei Concerti“, ona konačno izusti, „zar to ništa ne predstavlja?“
„Samo naziv, još jedan razlog više da me se riješe, jer mi moraju više plaćati. Naravno, kad se Gasparini vrati, prema njihovim računima ja ću biti tek suvišak.“
On posegnu za njezinom rukom. „Uznemirio sam vas.“
Maddalena kimnu i zagrize usnicu ne bi li prestala drhtati. Mogla je čuti njegovo disanje, ali on ostade nijem dok se ona plašila njegova pogleda.
„Morate me čuti, Maddalena Rossa“, on reče, prekinuvši tišinu. „Ja ne odlučujem o tome što Congregazione čini, ali sve dok sam ja ovdje, vi ćete biti zaštićeni.“
Još ju je uvijek držao za ruku. Nagnuvši se, ona stavi slobodnu ruku na svoje čelo prikrivajući suze. „Nitko osim Chiarette i Anna Marije doista za mene ne brine“, ona reče. „I osim vas.“
„Ja brinem za vas“, reče, „možda i više nego što mislite.“ Potom privuče stolac bliže i ispruži ruku. Ona je u međuvremenu, glave spuštene na prsima, ramena koja se spuštaše i dizaše, plakala. Zatim osjeti njegove usne kako se priljubljuju uz njezin vrat, jednom, pa još jednom.
Iznenađena, ona presta plakati. Kružići topla daha koji su ostavili otisak na njegovoj košulji bili su joj dokaz da nije sasvim prestala disati. Htjela je podići glavu, ali bojeći se tolike blizine, osta naslonjena na njegove grudi.
„Nije vam dosta plakanja?“ On reče i odmakne se.
„Da“, reče Maddalena. Njegove su oči malim brzim pokretima prelazile preko njezina lica. Odjednom svjesna same sebe, ona obrisa obraze prstima.
Njegove su se usne sad približe njezinima, na nekoliko centimetara, te ona osjeti kako je nešto slatko stegnu od trbuha do vrata.
On se ponovno odmaknu. „Ne“, reče, „žao mi je.“ Zatim ustade, prekriži se hitro, nešto promrmlja.
Ona osjeti kao da je netko čupa iznutra, kao da je s njime nekako kobno povezana a ne može se umiriti sve dok je ponovno on ne uzme u svoje ruke i poljubi. On je svećenik, ona reče, praveći znak križa: „Zdravo Marijo, milosti puna“, ona šapnu, „Gospodin s tobom...“
Iznenada posta svjesna svojeg tijela ispod odore. Žena sam, a ne mala djevojčica. „Majko Božja, moli za nas grješnike“, ona mrmljaše s osjećajem hitnje kakvu nije nikad ranije osjećala. Grijeh je čak i željeti ga poljubiti, ali ja to želim. „Sada i u času smrti naše.“
Ona podignu pogled nakon molitve, a on ju je promatrao tako dubokim pogledom da je morala ponovno odvratiti pogled i početi se moliti, ovoga puta tiho i u sebi, samo da joj misli ne bi lutale.
On podignu svoju violinu i stavi je u kovčeg. Na tren je zamislila njihov bijeg, iz Piete, iz Venecije, njihov zajednički život. Uhvati se rukama za glavu ne bi li zaustavila ideje koje su se rojile u krugovima.
On naglo zaključa kovčeg i reče: „Molim vas da mi oprostite. Ne bih smio ostati više niti jednog trenutka.“
Maddalena osjeti kako joj se tijelo urušava. „Molim vas ostanite“, reče ona, boreći se da pronađe neki dobar razlog. „Nismo dovoljno vježbali koncert.“ Vidjevši zbunjenost na njegovu licu, ona doda: „Onaj koji ste za mene napisali.“ Hroptanje u njegovu disanju posta jače. „Možda je to bila pogreška.“ Glas mu je postao gotovo nečujan a oči se zakriše kapcima tako da Maddalena nije bila sigurna da li je htio da čuje njegove riječi ili ne. „Vježbajte bez mene“, on odgovori i požuri iz sobe.
MADDALENA OSTA UKOPANA U MJESTU, RAZMIŠLJAJUĆI O ONOM što se upravo bilo dogodilo, o svim detaljima, sve dok na kraju nije bila sigurna da se bilo što uopće dogodilo.
Njezin prvi poljubac trebao je biti važan događaj, ali budući da se zapravo nije ni dogodio, ostala je zbunjena. „Ništa se nije dogodilo“, reče naglas iako u to nije vjerovala. No, čak je i namještaj u sobi sad izgledao drugačije. A ako je to bilo beznačajno za Vivaldija, zašto je onda počeo hroptati i zašto je pobjegao?
Zamišljala je da ju je poželio na način za koji je nekako shvatila da muškarci žele žene. Možda su njegovi osjećaji bili slični njezinima ali je znao bolje od nje o čemu je riječ i kako se s time ophoditi. Nije bila sigurna želi li ponovno nešto slično osjetiti, toliko je bila zbunjena. Ali sjetivši se onog slatkog osjećaja u trbuhu, nečeg do tada nepoznatog, znala je da bude li ponovno u sličnoj prilici, neće to moći opet zanemariti.
Nešto se dogodilo, ona zaključi, pa makar je nije poljubio. A obično bi se u takvim prilikama prvo obraćala svojoj sestri. Sada odloži svoju violinu u ormar. Bilo je ostalo nekoliko sati do susreta s Chiarettom a do tada će već nešto smisliti.
Vraćajući se u smjeru čipkarnice, ona zasta na tren u svetilištu koje se nalazilo uvučeno u kutu jednog od hodnika. Naslikana Marija s djetešcem Isusom gledaše u nju. Maddalena se usredotoči na njezine oči, očekujući neku vrst odgovora. Ali odgovora nije bilo. Ljuti li se na mene? Misli li da sam napravila nešto loše što žene obično rade? Ideja bijaše toliko neobična da se skoro nasmijala usprkos grijehu koji je tako ozbiljna stvar.
„Žao mi je“, ona šapnu, „zbog mojih misli koje ne bih smjela imati. Više ih ne želim imati.“
Prije no što je stigla do radionice, ona ipak zasta u hodniku ne bi li još jednom zazvala osjećaj Vivaldijevih usnica na njezinu vratu, toplinu njegova daha na njezinu licu.
Do večeri, međutim, odluči ništa ne reći sestri. Kip Marijin nije joj dao naslutiti odgovora, a bojala se sestrine reakcije koja bi je mogla još i više zbuniti.
Uvijek sam joj sve važno otkrivala, Maddalena pomisli, a da ne znamo jedna drugoj tajne bile bismo kao sve ostale. Vraćajući se na odjel, Maddalena je pokušavala opravdati svoju odluku da svoju prvu veliku tajnu ne povjeri sestri. Na koncu konca, što zapravo reći? Kakva je to bila priča u kojoj se nije niti poljubila?
MADDALENA, MEĐUTIM, USKORO NAUČI KOLIKO JE TEŠKO zapravo držati bilo kakvu tajnu pred Chiarettom. Možda je sljedeći tjedan isuviše često spominjala Vivaldija, ili premalo, no njezina je sestra osjetila da nešto nije u redu.
Jednog podneva, kad su Maddalena i Anna Maria krenule u sala dal violino da bi vježbale u svoje slobodno vrijeme, pridruži im se Chiaretta. Maddalena primijeti kako Vivaldi ima više problema s disanjem kad su prozori zatvoreni a vatra naložena: iako je smatrala da njezina brižnost ne odudara od normalnog ophođenja, Chiaretta na to skoči kao oparena.
„Kao da si mu majka!“ Ona viknu. „Ne, ne, još bolje, kao da si mu žena!“
„Nije istina!“ Maddalena uzvrati ali malo previše oštro. Chiaretta napući usnice i počne imitirati poljupce po zraku.
„Grozna si!“ Maddalena uzviknu.

Chiaretta podignu obrve, shvativši da je nabasala na nešto zanimljivo. „No?“ reče, naglo povisivši glas.
„No, što?“ Maddalena zareža. „Naprosto sam komentirala a ti to pretvaraš u nešto strašno kao da sam nije mogla dovršiti rečenicu.
„Kao da ste se ljubili u učionici?“ Chiaretta bi rijetko dirala u sestrine osjetljive strane, ali iz nekog se razloga sada nije mogla obuzdati.
Maddalena posta grimizna u licu. „Kako - “ poče. Kako si znala? Ona primijeti kako su Anna Maria i Chiaretta naglo iskolačile oči te dlanovima čvrsto pritisnule usne i tek onda shvati da nisu zapravo ništa znale.
„O Bože“, Chiaretta reče, „zar sam rekla nešto loše?“
„Ne. Samo trebaš naučiti ponekad držati svoju gubicu zatvorenu“, Maddalenin je glas bio odrješit, pa iako je bila gruba, ovoga puta nije se požurila ispričati.
„Žao mi je“, Chiaretta reče, „nisam tako mislila - “
Maddaleni se povrati normalna boja u licu, ali Chiaretta primijeti da i dalje izbjegava njezin pogled. Nešto se ipak bilo dogodilo i ona je morala doznati što. „Nije, ili jest?“ Ona ponovno upita.
Maddalenine oči bijesno bijesnu: „Ne!“ ona psiknu, a bijaše joj drago što je to bilo istina.
„ŠTO JE OVO?“ PRVA VIOLINA PELLEGRINA REČE POKAZAJUĆI NA NOTE. „Zašto ne uzmete neku početnicu za izvedbu ovoga?“
Luciana slegnu ramenima. „Maestro Vivaldi je to napisao tako i tako ćemo to i izvesti.“
Maddalena podignu pogled koji je bio prikovan o tlo, iznenađena oštrinom maestrina glasa kojim je naredila Pellegrini da se prestane žaliti i da počne svirati. Pellegrina je na kraju prve probe bila još nezadovoljnija. Počela je strugati po svojoj violini praveći grimasu. „Sigurno je neka greška“, i dalje se žalila. „Kad se vraća maestro Gasparini?“
Pellegrina je pokazivala znake svojeglavosti i taštine, osobine koje su se u Pieti najžešće kritizirale. Prišavši joj, Luciana problijedi. Sve djevojke u sobi se ukočiše. Za nekih tjedan dana Luciana bi trebala otići u mirovinu i htjela je iza sebe ostaviti jedan pamtljivi legat. Ona naglo iščupa svilenu kapicu i kapuljaču s Pellegrinine glave i zgrabi je za kosu. Figlie, suspregnuta daha, pratiše tu gestu.
No, prije nego Luciana učini sljedeći korak, Pellegrina počne mrmljati svoje izlike. Potom se odjednom začu muški glas s vrata.
„Maestro Vivaldi!“ Jedna od djevojaka uskliknu.
„To ide ovako“, Vivaldi reče, uzevši naglo Pellegrini glazbalo iz ruku. Zatim povuče gudalom preko žica tako da je svaka odsvirana nota zvučala slobodno i lepršavo, puna žudnje i tuge, osjećaja koji su Pellegrini bili sasvim nezanimljivi. Maddalena je netremice promatrala njegovo lice u profilu. Svirao je sklopljenih očiju, kao da je iskušavao nešto skriveno duboko u glazbi, a ona osjeti da je jedina osoba u cijelom svijetu koja to isto može čuti.
Vivaldi je otkazao njihovu posljednju poduku te ga nije bila vidjela još od onog podneva kad ju je gotovo bio poljubio. Sad je samo gledao u Pellegrinu, a Maddalena nije znala da li je bio svjestan da je i ona u sobi. Ali kako ne osjetiti njezino prisustvo, kad je prostor među njima bio nabijen kao zrak prije nego što bljesne munja?
Maddalena osjeti kako joj je violina prilijepljena o krilo, dok su druge figlie podigle instrumente i sada svirale zajedno s maestrom. Konačno se i njezina podigne, gotovo mimo Maddalenine svijesti, te i ona počne guditi. Osjeti kako joj srce poskoči kad su se približili točki u kojoj počima prvi solo. Njezine prve note bi ga sada pozdravile, ona pomisli, a on bi se okrenuo i nasmiješio gledajući je kako svira. Ali iznenada, Vivaldi podigne gudalo sa žica i nakon nekoliko odsviranih nota, sala je ponovno zanijemila.
„Možete li?“ On zareža i preda violinu Pellegrini bez da pogleda u smjeru Maddalene.
„Da, gospodine“, Pellegrina reče makar su joj oči bijesno sijevale. Na njezinim se blijedim obrazima odražavao osjećaj olakšanja jer joj se ipak neće rezati kosa i neće biti time posramljena.
„Dobro“, on reče te se tiho udalji iz sobe.
MADDALENA I CHIARETTA PROMATRAŠE KROZ PROZOR KAKO SNIJEG PADA među krovovima zgrada u aleji duž Piete. Božićni je dan bio vedar i topao, ali posljednjih je dana hladan vjetar zapuhao noseći snijeg.
Maestra pljesnu rukama i figlie zauzmu svoja mjesta na balkonu. Ispod njih ljudi otresaše stopala, čisteći ih od prljave bljuzge sa cipela, strugaše unajmljene scagni o kameni pod, ili šuškaše programima.
Maddalena je stajala kraj ograde gledajući u taj prizor prije no što je zauzela svoje novo mjesto treće violine. Dolje nasta zbrka oko nekog čovjeka koji je netom ušao u crkvu s karnevalskom maskom u ruci. Sluga je čistio snijeg s njegova ogrtača, a najbolje mjesto u kapeli čekalo je na njega.
Vivaldija nije bilo na balkonu. Njegov solo je slijedio u koncertu nakon mise, a kad se nenadano pojavio, sav je drhtao.
„Znate li tko je to?“ On upita sotto maestru koja je stajala dovoljno daleko od Maddalene pa je pitanje bilo jedva čujno. „Danski kralj. On putuje incognito i došao nas je čuti.“
Vivaldi potom nesta baš kao što se i pojavi, naglo, a nakon nekoliko trenutaka ona primijeti kako se pojavi dolje, među kraljevom pratnjom. Ovaj dan bio je za nju poseban, jer će izvesti svoj prvi solo, ali odjednom je sve postalo još napetije. Promatrala je danskoga kralja i svojega mentora koji je, stojeći kraj njega, potvrdno klimao glavom.
Maddalena se nasmiješi. Bio je očito uzbuđen, nema sumnje, ali je s lakoćom pročitala što mu je bilo na pameti. Čak i prilikom pozdrava, Vivaldi je gotovo sigurno već bio računao koliko će svoje glazbe moći prodati kralju. Ona se pitala može li i ona tako razmišljati? Gledajući ga, pokuša ga snagom volje natjerati da pogleda naviše ali on samo prebaci težinu s noge na nogu i okrenu joj leđa. Maddalena se osjeti odbačenom kao i onog dana kad su izgrdili Pellegrinu i kad je poput oluje odjurio iz sobe bez da je uputio i jedan pogled u njezinu smjeru.
Toliko je bila duboko povrijeđena da više nije htjela niti doći na sljedeću poduku. On je bio nervozan kad je ušla i trebalo mu je nekoliko časaka da shvati kako je i ona zbunjena. Malo su tog dana vježbali, gubeći nit dok su pričali i sjedili. Nije htio povrijediti njezine osjećaje, dapače, mislio je da je bolje izbjegavati je te nastojati biti sasvim profesionalan u odnosu prema njoj. On joj pojasni da je morao naprasito stati prije njezina sola jer je shvatio o čemu je riječ, misleći da ona možda neće htjeti nastaviti svirati nakon svega što se odigralo među njima. „No, znam da ste bili u sobi“, on joj reče. „Vjerujte, znam kad ste vi u sobi.“
Bilo mu je stalo do nje - ona je to znala - sve je radio u njezinu interesu. Ipak je on bio svećenik a ona mlada štićenica u sirotištu. Da bi održali ono što imaju, morali su se praviti da nemaju poseban odnos. On bi zacijelo izgubio svoj položaj kad bi se pročulo da je poljubio jednu figliu di coro. A tada više ne bi bilo prilike da se nađu, da sviraju i razgovaraju. Tada je Maddalena shvatila da je to bio jedan od načina na koji joj je pokazivao koliko mu ona zapravo znači.
Ona bijaše njegova muza - tako je barem dao naslutiti - ali ipak, veza među njima nikad se neće javno razotkriti i održavat će se na gotovo nevidljiv način kad ostanu sami u sobi - blagošću u glasu, osmijehom, dodirom koji bi potrajao nakon ispravke nekog tehničkog problema. Ovi trenuci tako postadoše nabijeni prebolnom ljepotom i dubinom ali za Maddalenu su bili najveća dragocjenost.
Tu sam, ona kao da je šapnula s balkona dok je Vivaldi razgovarao s kraljem. Pogledaj gore.
Vivaldi se okrenu, pokazujući u smjeru balkona. Pokazivao je na različita mjesta kao da je kralju pojašnjavao raspored zbora a ona, iako nije bila sigurna, pomisli da je barem na časak njegov prst pokazao i u njezinu smjeru.
Ja sam ga natjerala da to učini? Vivaldi je još uvijek razgovarao s kraljem ali se sad okrenuo od smjera balkona tako da mu više nije vidjela lice.
Coro je već zauzeo svoja mjesta pa se ona odmaknu od ograde i sjedne na svoje mjesto. Pokuša zaboraviti na sebe u glazbi ali njezin nadolazeći solo bijaše joj na pameti, tako da je prerano odsvirala nekoliko tonova te je Pellegrina namrgođena pogleda i isplazi jezik kad su violine predahnule.
A onda dođe i taj trenutak. Nije se trebalo bojati. Kao hipnotizirana, njezina je ruka milovala gudalo i žice, pa iako je treća violina uglavnom prošla neopaženo u publici, odsvirala je adagio koji je Vivaldi napisao za nju kao da su u njemu bila sadržani svi ljubavni jadi svijeta. Potom se zajedno s ostalima oslobodila u zadnjem vedrom stavku kao da se bol na koncu mogla razriješiti jer život je, na kraju krajeva, bio tako lijep.
A i bio je. Ona zgrabi Chiarettu za ruku i stisnu je dok je napuštala balkon.
FIGLIE SU UZBUĐENE ČAVRLJALE DOK IH JE PRIORA RUKOM USMJERAVALA niz uzani hodnik i kroz otvorena vrata koja su povezivala parlatorij sa samostanom. Upoznat ću kralja! Chiaretta šapnu u sebi ne mogavši u to vjerovati.
Na strani pregrade gdje su bile figlie nalazio se niz klupa a na drugoj sjediše kralj i njegova pratnja u stolicama blizu ognjišta. Coro se držao malo postrani promatrajući kako kralj ustaje i pozdravlja priroru pokraj pregrade koja je dijelila prostoriju.
„Čudan običaj“, on reče pokazujući rukom na željeznu pregradu. „Možemo ih promatrati ali se s njima ne smijemo družiti?“
„Ne, vaše visočanstvo“, ona reče, „ne u ovom trenutku. Takva su naša pravila. Ali ako želite nešto intimnije, imamo malenu dvoranu za privatne koncerte i sigurno nešto možemo za vas dogovoriti.“
Vivaldi uđe u parlatorij s javnog ulaza; kralj se okrenu i pljesnu rukama. „Bravo! Reputacija koju ima Pietà sasvim je zaslužena. Prava gozba i za uši i za oči“, on reče gledajući u figlie.
Njegov je ton bio ponešto rezerviran i bilo je teško zaključiti je li doista uživao u glazbi, ali nije bilo ni važno. Ipak je on bio kralj, gotovo nadomak njihovih ruku. Vivaldi prvo pozove pjevačice a potom i orkestar da priđu pregradi. Kralj potom ispruži ruku i njome ocrta veliki val ispred sebe dok su njegove oči preletjele preko svih njih zajedno. „Bravissime“, on reče, „je li to prava riječ?“
Vivaldi kimnu. Pogleda u izvođačice. Pogled mu se na tren zaustavi na Maddaleni te joj gotovo neprimjetno kimnu, potom se ponovno okrene kralju. Ona pogleda u stranu, ali Chiaretta je otpozadi dodirnu dajući joj do znanja da je i ona primijetila.
PRIORINA RIJEČ DA KRALJ MOŽE DOBITI SVOJ PRIVATNI KONCERT ispostavi se neizvjesnom zbog Nobili Uomini Deputati. Oni su pak sa svoje strane odlučili organizirati nastup figlia na jednoj zabavi kod potencijalnog novog donatora i to na jedinu noć kad je kralj bio slobodan. Danska bijaše daleko, kralj nije mogao plaćati izdaleka, tako da je Congregazione vjerovala da promjena plana nije bila najbolja ideja.
Da bi se nekako izvukli, Nobili Uomini Deputati obavijeste kralja da će imati poseban koncert na kojem će izvoditi velika nada Piete, Anna Maria, uz pratnju dviju zapaženih sestara, Maddalene i Chiarette, koje su, u svojoj šesnaestoj i trinaestoj, bile zvijezde u nastanku. Jedna od najvećih glazbenica svog vremena, maestra Luciana također će za ovu prigodu nakratko izaći iz mirovine. Chiaretta će pjevati, Maddalena svirati violinu dok će Anna Maria svirati štogod bude potrebno. Dobile su i tri dana za pripremu koncerta.
Napravljen je spisak Gasparinijevih djela koja su bila dovoljno poznata Luciani te nisu zahtijevala više od letimičnog pregleda u njezinim odajama. Tri djevojke pak bijahu oslobođene radnih obveza, čak i molitve u kapeli, ne bi li predano vježbale.
Vivaldi je bio izvan sebe kad je čuo za raspored. „Što to meni znači kad će kralj čuti samo Gasparinijevu glazbu?“
„Lijepa je, iako nije vaša“, Maddalena će pomirbeno, „a s obzirom na tako kratko vrijeme za pripremu, bilo je to za očekivati.“
„Očekivati?“ Vivaldi otpovrnu. „Nije o tome riječ. Lijepi koncert neće mi platiti stanarinu.“ On potom baci nekoliko notnih listova u smjeru ormara koji se ospu po podu sobe za vježbanje dok se on grabio za kosu. „Aahh! In te, Domine, speravi, non confundar in aeternum“, on reče ispod glasa dok se naginjao, još uvijek moleći se, skupljajući razasute papire.
Ne obraćajući pažnju na nj, Maddalena posloži listove na kojem je bio Nisi Dominus za kontra-alt i orkestar. Poče pjevušiti uvodne taktove, ali već nakon nekoliko sekundi on se nađe kraj nje, čupajući notne listove.
„Ako ovo prenapišem samo za vas, možete li se spremiti? Jedna violina umjesto orkestra, sopran a ne kontra-alt, s Annom Marijom kao continuo? „Violončelo - da, to je dobro, dobro“, on reče niti ne sačekavši njezin odgovor.
Do sljedećeg jutra već je prenapisao čitav motet i stigao u sobu u kojoj su tri djevojke vježbale, zadržavši se nekoliko minuta prije nego što ponovno izjuri van. „Moram poći kući i početi pisati“, reče. „Ako dobijem narudžbu, moram biti spreman. Čujem da kralj neće dugo ostati.“
MADDALENA NIJE MOGLA SAKRITI SUMNJIČAVOST NA SVOJEM BLIJEDOM LICU.
„Izvodimo pred kraljem!“ Chiaretta se šepurila. „Zašto nisi više uzbuđena?“
Kralj zapravo nije bio Maddaleni na umu. Luciana, s kojom je trebala izvesti jedan od Gasparinijevih dueta, još je uvijek bila u stanju izbaciti je sasvim iz takta.
„Sad se možeš konačno pokazati“, reče Chiaretta. „Ona je đavolica iz pakla, sjećaš se?“
Anna Maria nije shvaćala šalu ali se pridruži: „Ružna je stara vještica, a ti možeš svirati jednako dobro kao i ona“, ona reče, gledajući ih ozbiljnim, oštrim očima. Maddalena podignu violinu. „Vidjet ćemo.“ Chiaretta i Anna Maria zapljeskaše.
IMALE SU SVE TRI MALO VREMENA UVJEŽBATI VIVALDIJEVE KOMADE jer su toliko bile usmjerene na pripravu Maddalene i njezin nastup s Lucianom. Maddalena se pribojavala ali nije ništa rekla. U posljednjih godinu dana, Chiaretta bi često svrnula pogled u stranu ili se naprosto promeškoljila, a Maddalena je znala da nešto nije u redu s njom. Često bi njezin komentar bio samo „hmm“ izrečen nekim posebnim tonom u kojem je Maddalena mogla osjetiti njezino neslaganje, posebice kad je bila riječ o Vivaldiju. Iako je njihov odnos i dalje bio blizak i obilježen strastvenim međusobnim povjerenjem, nešto je poljuljano onog dana u sala del violino jer je Chiaretta osjetila da joj sestra nije bila odala baš sve u vezi s Vivaldijem i njegovim mogućim poljupcem.
Posljedica toga bila je da bi svaki spomen maestra kod nje izazvao bujicu negodovanja. Nije uopće vjerovala da sestra uvježbava njegove komade samo jer joj se sviđaju. Vjerovala je da ima još nečega u njezinoj brizi prema Vivaldiju, čovjeku kojega nikad neće posjedovati. Bilo je stoga najbolje, Maddalena odluči, ne spominjati njegovo ime.
NA DAN NASTUPA, LUCIANA SE ZIBAJUĆIM POKRETIMA USPINJALA stubama nekoliko koraka iza Maddalene, ispunjavajući prostor svojim otežanim disanjem. Kad se popeše na vrh, nađoše se u posve skučenom prostoru; jedva se nekolicina glazbenica tu mogla ugurati za nastupa. Luciana je brundala, zasjevši svom težinom u stolac uguran usprkos tijesnom prostoru, dok su dvije sestre i Anna Maria virile iza prozirna zastora dolje u dvoranu.
Pozlaćeni kerubini nestašnih osmijeha pridržavaše sa strane teške brokatne zavjese sobe ispod njih. Po uglačanom kamenu bili su raspoređeni udobni naslonjači s baršunastim naslonima. Vivaldi i jedan član kraljeve pratnje razgovaraše u uglu. Kerubini od žbuke svirahu i gledahu odozgo na goste sa sve četiri strane stropa.
Maddalena osjeti kako joj srce lupa ugledavši Vivaldija: bojala se da zbog straha ne upropasti koncert. Ništa međutim nije bilo moguće nego stisnuti zube i nadati se najboljem. Kad se njih petoro konačno namjesti, ona podignu violinu i povede Chiarettu u prvi solo s jednom galopirajućom trostrukom notom, na što je odgovorio uporni ostinato violončela.
„Nisi, nisi Dominus“, Chiaretta započne, a glazba poteče. Uronivši u sljedeću frazu, tri djevojke izmijeniše značajno poglede zbog riječi koje je Chiaretta pjevala. „Bilo je uzalud ustajati pred zoru“, glasile su te riječi, zbog kojih su se tijekom proba znale tresti od smijeha, budući da su cijelog svojeg života ustajale pred zoru. „Surgite, surgite“, Chiarettin glas nato poskoči od uzbuđenja, zazivajući riječi s toliko hitnje kao netko tko se probudio a kuća mu je zahvaćena vatrom.
Pratnja Maddalene i Anne Marije bijaše glatka i primjerna te Chiaretti nije preostalo ništa nego da čitavu dvoranu ispuni svojim glasom. Mala je soba zbog svoje akustičnosti pojačavala glazbu, te joj se načas učini kao da je uronila u gustu mekoću zvukova. Pred kraj moteta, Chiaretta pogleda u sestru i primijeti nešto neobično zbog čega izgubi dah na tren i poče improvizirati nekoliko nota ne bi li ponovno pronašla pravu notu.
Luciana se nagnu ponad Maddalene, okrećući notne listove. Vidjela je da se Maddalena muči i, bez riječi, krenula joj je pomoći. Chiaretta pogleda u Annu Mariju koja također zinu u znak zaprepaštenja.
Luciana provede ostatak koncerta sjedeći dok su violine i violončelo izvodile jednu od Gasparinijevih skladbi. Maddalena je skrenula pogled na stranu tijekom prvog stavka, ali za najteže dionice, ona pogleda u svojeg partnera, baš kao što ju je bio podučio Vivaldi, i ugleda kako je Luciana promatra. Kasnije, kad je ponovno pogledala, opazi kako je Luciana sklopila oči, ublažena lica kakva Maddalena još nikad ranije nije opazila. Možda je tako izgledala kad je bila mlađa, Maddalena pomisli. I ona je nekoć imala srce.
Pljesak se zaori odozdo. Maddalena se odjednom osjeti sramežljivo, prekinuvši tišinu jedinim riječima kojih se mogla sjetiti: „Hvala vam.“
„Ne, hvala vama“, reče Luciana, ali u polumraku nije mogla vidjeti izraz na njezinu licu. Stara maestra potom se okrenu prema Anni Mariji i zamoli je za pomoć, nakon čega, bez ijedne riječi, napusti sobu.
MADDALENA JE PJEVUŠILA DOK JE ZAJEDNO SA SESTROM ISPROBAVALA cipele prije probe nakon podnevna odmora. Chiaretta se također osjeti zadovoljno, pomislivši kako bi se mogla sklupčati u krevetu i početi presti kao mačke lutalice koje su boravile u dvorištu Piete i ponekad se češale djevojkama o noge.
Maddalenin optimizam nije iščezao niti nakon dva turobna mjeseca nakon kraljeva posjeta. Sa sestrom je imala po nekoliko nastupa tjedno tijekom karnevala, od kojih su mnogi bili na bogatim zabavama izvan Piete. Vivaldi je dobio narudžbu od kralja. Posebice su bile tražene opere. Samo, sad je bio toliko zauzet da je često morao otkazivati lekcije. Ipak, Maddalena osjeti kako mu je bliskija nakon uspješnog koncerta za kralja, za koji je, kako je Vivaldi smatrao, najzaslužnija bila ona. Stoga ga je osjećala blizu sebe svaki put kad bi nastupila, baš kao da je uistinu stajao pokraj.
Sestre su zašle u sobe za vježbe dovoljno rano te su mogle zagledati na Riva degli Schiavoni gledajući spektakl karnevala. Ispod njih, mimičari i akrobatski klaunovi ulizivali su se maskiranim ljudima u crnim ogrtačima. Gospe, zakrivene iza sjajnih maski s licima mački, ptica ili mitskih bića, paradirale su naokolo okićene perjem i draguljima. Ulični prodavači prodavali su kolače, limun, igračke, cvijeće kao i lijekove za svaku bolest.
Iza larme glasova čuo se zvuk gajdi i bubnjeva koji se miješao s povicima trgovaca čiji su se štandovi sterali na Broglio sve dolje do Rive u smjeru Piete. Amo-tamo uz Grand Canal prolaziše gondole. Brodica za brodicom vozila je slavljenike prema molovima Sv. Marka i vraćala se s drugom grupom putnika. Muškarci ležaše raširenih nogu preko žena po dnu gondola. Drugi pak mokriše u velikim, dramatičnim lukovima u lagunu, pridržavajući se koljenima da se ne bi prevrnuli u vodu. Žene bacaše konfete i cvijeće dok muškarci nesigurnih nogu vitlaše prazne vinske boce u kanal. Čamci pljosnata dna bili su puni glazbenika koji su putovali amo-tamo, a njihova se glazba uzdizala do prozora duž vodenih prolaza.
Stanovnicima Piete nije bio dopušten izlazak na ulice osim pod strogom prismotrom i za posebnih prilika, kakav je bio veličanstveni godišnji koncert koji se održavao u duždevoj palači za nekoliko dana. Maddalena i Chiaretta se pridružiše ostalim članicama zbora čekajući na završnu probu. Prozori su bili zatvoreni zbog hladnoće, ali pucketanje vatrometa i glasni povici ljudi na ulici ipak su se mogli čuti.
Maestro Vivaldi još nije stigao. Nakon dvadeset minuta čekanja, figlie se rasprše do prozora ili počeše izvoditi vlastite dionice na svojim mjestima. Onda se otvoriše vrata te Prudenzia, nova maestra del violino, uđe držeći komadić papira koji položi na jedan stalak.
„Djevojke“, ona reče, „počnimo, danas ću ja rukovoditi.“
Sljedeća dva sata, Maddalena je zagledala u vrata, ali Vivaldi nije došao. Konačno, Prudenzia ih raspusti. Ona pokupi notne listove sa svojeg stalka i stavi ga u ormar. „Sutra ujutro ćete se pomoliti i obući. Pred duždom nastupamo u podne.“ Njezin je glas bio odrješit, zatim naglo i bez riječi ona napusti sobu.
Maddalena se osloni o stolicu, praveći se da vježba jednu tešku dionicu, a zapravo je čekala da se soba isprazni. Kad je ostala sama, priđe ormaru i počne pretraživati notne listove ne bi li pronašla onaj koji je donijela Prudenzia.
Pronađe ga pri dnu svežnja, mali komad papira s potpisom Bernarda Morosinija, Antonijina oca. „Don Antonio Vivaldi je razriješen svih svojih dužnosti u Pieti. Primite na znanje. Molimo vas, pripremite djevojke za duždev koncert već prema planu.“
Maddalena je ponovno pročitala riječi prije nego što je zatakla bilješku natrag među notne listove. Nema ga više. Tek tako. Pokri lice dlanovima, stisnu očima sve dok ne osjeti bol.
Nehotice počne zapomagati. Njezin jauk odjeknu praznom sobom, miješajući se s kreštavim smijehom neke žene koji je dolazio s ulice. Zvučalo je kao da dvoje sviraju violine grubim granama umjesto gudalima, kreštavi glas žene na ulici i jauci unutar njezine lubanje.

DEVET

MADDALENA JE ODSVIRALA DUŽDEV KONCERT SKLOPLJENIH OČIJU kako ne bi primijetila da nema Vivaldija. Chiaretta je bila dovoljno šarmantna za obje kad su bile predstavljane duždu zvanom Alvise Mocenigo. Nakon toga, zbog glavobolje, uspjela je pobjeći natrag u Pietu tako da je izbjegla zakusku koja je potrajala satima.
Kad se Chiaretta vratila sa zabave, sjednu na krevet kraj Maddalene, nadajući se da će je njezini pokreti probuditi. Ali kako je Maddalena čvrsto spavala, Chiaretta ustade s uzdahom i pođe pronaći nekog drugog da joj pomogne skinuti haljinu. Maddalena otvori oči gledajući je li sestra otišla. Po prvi puta od kad su došle u Pietu, poželje da je nema, da su svi otišli, da se ne mora suočiti sa svijetom.
Chiaretta se dovuče natrag te legne na svoju postelju. Maddalena začuje kako se ukopava u svoj jastuk, kako okreće ramenima i bokovima i kako njezino disanje postaje teže kroz snove. S jedva četrnaest godina, Chiaretta je već plovila od jedne izvedbe do druge s toliko malo napora koliko je potrebno papirićima da prolepršaju zrakom, dok je Maddalena u ovom trenutku osjećala toliku težinu u duši te nije znala hoće li biti u stanju, za sljedeće probe, podići svoje gudalo. Samo jedno pisamce od Vivaldija, čak i nekoliko naškrabanih riječi, bilo bi dovoljno. U mašti je otvarala pismo naslovljeno na nju, ispisano divnim krasopisom. U njemu bi joj Vivaldi pisao o svojoj neutješnoj tuzi, o svojoj borbi za ostanak u Pieti. Na kraju bi rekao da će se vratiti ako ništa drugo a ono da bi nastavio s njom svirati. Na tren, Maddalena nije bila sigurna kako bi potpisao takvo pismo. „Vaš prijatelj Vivaldi“, bijaše mogućno, ili možda samo inicijalima.
Ne, odluči ona. Naprosto bi napisao: „Antonio“.
Samo su dva dana prošla otkad je pročitala onu obavijest. Možda je još bio u Veneciji ali nije imao vremena za pisanje. Ta misao bilo joj je dovoljna da se opusti i umiri. Maddalena se uvuče u pokrivač, omota ga oko vrata da spriječi hladnoću, sklopi oči i usnu.
KAKO PISMO NIJE DOŠLO, MADDALENA SE POMIRI SA ZAKLJUČKOM da je Vivaldi imao prečeg posla. Ne samo da je bio otpušten iz Piete, nego je sasvim nestao iz Venecije. Jednoga dana, načula je govorkanja maestri, gotovo se mogla kladiti da spominju njegovo ime bacajući svoje poglede u njezinu smjeru.
O čemu su šaptale? Jesu li krivile nju za njegov otkaz? Možda su pričale o onom gudalu, o plesu, solu za treću violinu, posebnim podukama - moglo je biti toliko stvari. Chiaretta je bila u pravu kad se mrštila govoreći o njemu. Sve je to izgledalo neprikladno. Naposljetku, ipak je on bio svećenik a ona mlada djevojka blizu sedamnaestog rođendana.
A što ako ga je njegov nepotizam došao glave? Pomisao je bila toliko mučna da nije bila u stanju niti jesti. Nabadala je svoju hranu na tanjuru razmišljajući: Imam večeru, a on? Svaki zalogaj kao da je u nju zurio prijekorno, a ona ga nije bila u stanju progutati.
Mogla je primiriti svoja olujna osjećanja jedino govoreći sebi da je sve možda ipak ispalo najbolje. Možda je bila u krivu što mu je bila toliko važna. Bilo je ludo tako nešto pomišljati, ali sad se opametila. Osjeti prazninu u glavi i nekoliko trenutaka spokoja uvjerivši se da je sve gotovo. Ali, usprkos tome, ubrzo su se nemirne misli zavrtjele u njezinoj glavi.
Što je bio rekao? Mora se ponašati kao da nema ničega među njima. A to je dokaz da između njih uistinu postoji nešto posebno. Tad se to učinilo smisleno ali, gledajući unazad, pitala se je li mu u tim trenucima zapravo bila posebna ili nije? Negdje usput prestao je o njoj brinuti, ali ona nije primijetila jer izvana se ništa nije promijenilo. Nakon što joj je dao treći violinski solo i gotovo je poljubio, gotovo ju je sasvim izbjegavao, iako je ona i dalje nastojala biti u njegovoj blizini. Chiaretta bijaše u pravu. Glumih malu ženicu a on mi je to dopustio.
Kako prolaziše mjeseci, bijaše u sve većoj nedoumici da li da se ljuti ili da bude zahvalna zbog onoga što joj je ponudio makar i na kratko vrijeme. Ponekad bi se oba osjećaja spojila u jedan: osjećala bi prezir zbog toga što joj je nagovijestio ostvarenje njezine najgorućije želje, a zatim ga iznenada prekinuo. Samo najokrutnija osoba na svijetu učinila bi tako nešto. Ne mogavši spavati, po glavi je neprestano okretala pitanja i odgovore, nadajući se da će doći do nekog zaključka te da o svemu više neće morati razmišljati. Ali, sa svakim novim premišljanjem tonula je sve dublje u potištenost.
Kad je Prudenzia predložila da nauči svirati novi instrument, ona mirno odloži violinu i sva se preda učenju violončela. Njegove niske, žalobne note vukoše joj tijelo naniže sve dok je jedva bila u stanju držati uspravno glavu pa je zamolila da je oslobode obveza u gudačkom odjelu. Možda je samo po sebi dovoljno naprosto preživjeti svaki dan, ona pomisli sjetivši se Silvije i njezinih beživotnih poduka. Zatim ponovno početi učiti kljunastu flautu.
Silvia Štakor. Sad joj je taj nadimak zvučao tako nepravedan. Usprkos njezinu umiljavanju Luciani, usprkog napuhanoj samohvali, očit nedostatak talenta uskoro joj je došao glave. Ubrzo nakon Vivaldijeva odlaska - na taj način je Maddalena mjerila vrijeme - Silviji je rečeno da više neće napredovati u zboru i da joj je nađeno mjesto u jednom samostanu na drugoj strani grada. Maddalena začu njezin plač kako odjekuje niz hodnik.
„Bože, bože, ništa do Boga“, začu je kako viče dok su jedan prasak i njezin ranjeni krik odjekivali hodnikom. „Želim umrijeti!“ Bile su njezine posljednje riječi a onda se zalupe vrata i Silvia ostade sama sa svojom sudbinom.
Možda je najbolje ne brinuti previše oko bilo čega, Maddalena pomisli, možda je i opasno voljeti glazbu.
NAPUNIVŠI SEDAMNAESTU, MADDALENA POSTADE TOLIKO MRŠAVA DA SU JOJ kosti stršale a oči postale prigušene. Chiaretta, u četrnaestoj, bijaše niža od sestre ali je već bila teža barem desetak kilograma. Upravnica bolnice u Pieti zaključi kako Maddalena boluje od melankolije te joj odredi lijekove od aloje i boražine ne bi li pročistila njezino tijelo od pretjerane žuči te ne bi li povratila normalnu boju mokraće.
Čak ni Chiaretta nije mogla doprijeti do Maddalene. Nakon nastupa na inauguraciji novoga dužda Giovannija Cornera 1709. godine, Chiaretta je nadahnuto opisivala gomile, boje, hranu, ali znala je da Maddalena ne sluša. A i Anna Maria se bila preselila. Postavši sotto maestra u dvadesetoj godini, preselila se s njihova odjela.
Na putu za taj koncert, Chiaretta primijeti kako gondolijer svojim veslom postrance odgurnu mrtva galeba. Gledala je kako njegovo okljaštreno tijelo prima udarac i potom nastavlja plutati gore-dolje po kanalu. Nešto u prizoru ove mrtve ptice Chiarettu podsjeti na način na koji bi Maddalena katkad hladno slijegala ramenima.
Kad joj Congregazione ponudi da, zajedno s grupom figlie, provede tjedan dana u jednoj vili izvan Venecije, na Brenta Canalu, Chiaretta odbi.
Ne želim te ostaviti samu, ona zapisa u svojoj bilježnici.
Idi ako ti se ide, Maddalena otpisa, imat ćeš tamo Annu Mariju.
Nije ti briga što ću učiniti?

Naravno da jest.

Chiaretta pogleda u anemično ispisan sestrin odgovor odjednom osjetivši kako njezina nestrpljivost nadvladava brižnost. E, onda ću ipak poći, ona napisa. Nije te briga nizašto, uopće više sa mnom ne razgovaraš. Lice joj se zgrči i počne plakati. Plašiš me, dopiše još Chiaretta i pruži bilježnicu sestri.
Chiarettine suze bi ranije uvijek privukle Maddaleninu pozornost. Sada jedva da se mogla sjetiti kad je zadnji puta vidjela sestru u suzama. Nije imala energije da popravi stanje među njima. Imaš svoj život a ja svoj, ona napisa. Živi ga. Ostavi mene na miru.
„Ali ti nemaš nikakav život“, Chiaretta šapnu, „niti ga pokušavaš imati. Ne mogu se ni sjetiti kako izgleda tvoj osmijeh.“
„Tako je kako je“, Maddalena šapnu. Zatim se nagnu naprijed razrogačenih očiju trzajući glavom kao da želi pokazati da Chiaretta ne shvaća nešto očigledno. „Ovo je moj život.“
No Chiaretta se razjari: „Pogledaj tu osušenu jabuku, Lucianu. Koliko je stara, koliko još godina mora naokolo šepesati s onim trulim panjevima umjesto nogu? A Michielina, teturajući naokolo slijepa, kopirajući notne zapise u mraku?“ Glas joj se povisi toliko da je nadstojnica odjela psiknula na njih.
Chiaretta zgrabi bilježnicu i počne crtati lik neke stare vještice. Ispod njega napisa: „Maddalena - za nekoliko godina“.
Zatim ustade, otare prašinu sa svoje suknje kao da se sprema negdje poći, potom ponovno sjednu.
„Dobro“, Chiaretta šapnu, „ako tako želiš.“ Njezin glas se zagubi, ostavivši ultimatum nekako nedorečenim i nepotpunim.
CHIARETTA PROVEDE TJEDAN DANA U VILI NA BRENTA CANALU iščekujući završetak izleta. Posla je bilo malo - kratki koncert za domaćina i goste svake večeri - i zijev čitava dana ispunjen samo brigom za svoju sestru. Svake večeri ona se smiješila, istezala vrat i treptala na način na koji su joj rekli da to čini djevojke privlačno sramežljivima. Poslije večere, prisilila bi se zaboraviti na sve osim na kompoziciju koju je izvodila, a nakon koncerta, čim je to bilo pristojno, zamolila bi da se povuče na počinak. Još samo pet dana, rekla bi si, ležeći u mraku. Potom četiri, potom tri.
Anna Maria je nagovorila bi je svaki dan na šetnju kravljom stazom a ponekad i na vožnju čamcem po kanalu. Pri povratku, Chiaretta bi se na silu smiješila i tvrdila da se osjeća puno bolje. Još preostahu dva dana kad je Anna Maria dogovorila da ih kočija povede na izlet u prirodu. Konjušar razastru za njih pokrivač u sjeni jednog velikog stabla blizu nekog višnjika a zatim na nj poslaga hladnu piletinu, meki bijeli sir, štrucu kruha i krčag vode koju su mogle miješati s malo vina. Obavljena posla, on odšeta do kočije i zaspe na suncu.
Kad su završile s objedom, Anna Maria i Chiaretta izvale se na leđa, skrivajući svojim šeširima lica od sunca koje je proplamsavalo kroz lišće. Chiaretta se okrenu prema Anna Mariji koja je ležala oslonjena o lakat. „Ne znam što da radim s Maddalenom“, ona reče.
„Mislila sam da si zaspala“, reče Anna Maria okrenuvši se prema njoj. „Bojala sam se to načeti kao temu, nisam te htjela podsjećati.“
„Ne moraš me podsjećati. Stalno mislim o tome.“
„Ona naprosto želi da se Vivaldi vrati, to je sve.“ Chiaretta zašuti, prstima se odsutno igrajući skutima svoje suknje.
Anna Maria se nagnu bliže, mahnu rukom ispred Chiarette: „Rekoh, ona želi povratak Vivaldijev.“
„Znam, čula sam“, Chiaretta reče. „A što ti misliš o tome?“
„No, nije baš kao drugi svećenici. Samo o sebi brine. Nije to baš svećenički način“, govorila je promatrajući bubamaru kako puže duž Chiarettine suknje te nudeći joj da se popne na njezin prst. „Sjećaš li se one probe kad je Catarina bila bolesna i onesvijestila se?“
Chiaretta frknu. „Bio je bijesan zato jer je prekinula raspored. Poskakivao je bijesno na sebi svojstven način, mrmljajući nešto na latinskom.“ Njome iznenada ovlada umor te se osjeti bezvoljnom nastaviti razgovor. „Hoćeš trešnje?“
Anna Maria ustade i uhvati je za ruku. „Previše na njega misli“, Chiaretta reče dok su se odmakle nekoliko koraka prema rubu višnjika.
„Možeš li je kriviti? Nije niti attiva a već je imala privatnu poduku.“
„I sve su o njoj pričale u Pieti. On je naprosto iskoristio da mu ne bude dosadno. Nije mu uopće trebala“, Chiaretta zatrese glavom, zgađena: „Otišao je bez pozdrava, a ona i dalje bijedno cmolji. Toliko je sebičan. Vratit će se on kad mu se prohtje, a ona će ga brižno čekati.“
Anna Maria ubere dvije trešnje te pruži jednu Chiaretti. „Nisi baš pravedna prema njemu. Jesi li ikad slušala Maddalenu? Bolja je od bilo koga u zboru. Posve sigurno bolja od mene. Ona može povući svoje gudalo preko žica tako da - “ Anna Maria pritom stavi šaku preko grudiju „- zaroni izravno u moje srce. A nije je to nitko naučio. On je to iz nje izvukao. I to je ono što joj sada nedostaje. To je ono što ona želi.“
Chiaretta posegnu za granom te doda još nekoliko trešanja onoj koju je već držala u ruci. To je ono što ona želi. Konačno shvati. Zurila je u voće u ruci, ni ne znajući kako se ono u njoj našlo. Onda stavi jednu trešnju u usta, polusvjesno žvačući, dok ostale padoše na tlo.
„Hvala“, reče Anna Mariji. „Ali ne znam koliko će to pomoći u svemu.“ Poče hodati prema pokrivaču, zasta, te pričeka prijateljicu. „Patimo li uistinu zbog svoje glazbe - prepuštajući joj se kako to ona čini?“
Anna Maria se kiselo nasmiješi. „Mene previše ne zanima tema supertalenta. Nemam za to vremena. Ili temperamenta.“
„Niti ja“, Chiaretta prizna, „valjda bi trebali osjećati zahvalnost, ali kad je vidim kako je sva uvenula...“ Chiaretta prekrije lice rukama i počne plakati.
Anna Maria je zagrli. „Plači. Ovo je prvi puta da si se opustila cijelog ovog tjedna.“
Chiaretta ostade dugo prislonjena o prijateljičine grudi a onda se odmaknu: „Osjećam se bolje“, ona reče.
„Zaista ili se samo pretvaraš, kao čitav tjedan?“
„Zaista.“
„Dobro“, reče Anna Maria, „još jedna stvar. Maddalena mora sama pronaći svoj put, pa makar izgledalo kao da ništa ne pokušava. Pa makar je ponekad moraš prodrmati i reći joj da se prestane samosažaljevati.“
Chiaretta je pogleda, potom se sagne i počne skupljati ostatke piknika. „Mravi su posvuda, da im ostavimo ostatke?“
Anna Maria kimnu, pokupivši doduše kosti i zavitlavši ih u travu.
„Evo me! Ja ću to!“ Konjušar je već bio dotrčao.
„Da uberemo još trešanja?“ Chiaretta upita.
„Bolje požuri prije nego što ih sve pojedem“, reče Anna Marija, veselo potrčavši.
CHIARETTA SE VRATI S ODMORA S ČVRSTOM ODLUKOM DA ZATRPA pukotinu u odnosu sa sestrom. Vratiše se točno za vrijeme ručka, no kad ugleda kako Maddalena tupo zuri u svoj tanjur, njezin se plan u hipu raspline. Možda je tih tjedan dana nekako pojačalo blijedi izraz njezine sestre ili se možda u odsustvu dogodilo još nešto užasno. Bilo kako bilo, Maddalena izgledaše tako izmučeno da joj Chiaretta umah priđe. Sjednu kraj nje dotaknuvši joj koljeno, ali Maddalena ostade ukopana u mjestu.
„Ne sada“, ona šapnu.
Ručak je bio beskrajno dug, ali konačno se vratiše na odjel.
Chiaretta je sjedila na svojem krevetu, gledajući u sestru. „Vivaldi je umro?“ Maddalena niječno odmahnu glavom, ali onda se pojavi nadstojnica koja priđe njihovim posteljama. Ležeći zurile su u strop, iščekujući trenutak kad će ponovno izvući svoje bilježnice.
Priora mi je rekla da mogu ostati još samo godinu dana, Maddalena napisa, morat ću postati redovnica ili se udati.
ŠTO? Chiarettin odgovor zauze barem četvrtinu stranice.
Prudenzia je rekla da više nisam ni od kakve koristi zboru. Rekla je da se u mojoj dobi već može zaključiti postoji li talent ili ne.

Ali ti si bila najbolja dok je ovdje boravio Don Vivaldi.

Maddaleni potamnje lice. Upitala me da li me ikada -ona načas podigne olovku, a Chiaretta zgrabi bilježnicu.
Ikada što?

„Ikada dodirnuo“, ona šapnu. „Znaš već.“
Chiaretta se sjeti davnog trenutka kraj gondole kad je onaj čovjek zavukao svoju ruku uz njezino bedro. „Je li? Reci da nije!“
Maddalena ponovno zgrabi bilježnicu. NARAVNO DA NIJE!
Dodir Vivaldijevih usnica na njezinu vratu bijaše tako malena gesta, a Chiarettino lice toliko užasnuto, što uvjeri Maddalenu da Chiaretta sigurno misli na neke puno ozbiljnije činove. Sve se to dogodilo tako davno, bilo bi sasvim nepotrebno sada to podgrijavati.
Chiaretta primijeti kako se Maddalenino lice rumeni. „Nije te nikad ovdje dodirnuo“, ona se nagnu prošaptavši te povukavši svoju ruku preko njezina steznika, „ili ovdje?“ Ona gurnu ruku preko nabora sestrine suknje.
„Ne! Pa on je svećenik!“ Maddalena zareza po zraku dvije crte kao znak križa naglasivši time da je razgovor okončan.
Potom odloži svoju bilježnicu. Obje sestre klonu u svoje ležajeve. Maddalena se osjeti preplavljena samoćom toliko snažno da je počela drhturiti, kao izgubljena ptica na obali koja zapomaže u noćnoj magli. Gdje će on sletjeti? pitala se Maddalena. A gdje ću sletjeti ja?
MOGUĆNOST MADDALENINA ODLASKA BIJAŠE TOLIKO STRAŠNA Chiaretti da ona nije mogla misliti o ničem drugom osim odlaska zajedno s njome. Svaku noć ležala je budna smišljajući najluđe načine. Mogle bi pobjeći skupa, ali gdje poći? Prerušene kao muškarci? Gdje u tom slučaju pronaći odjeću? Vratiti se u selo njihova djetinjstva? Ali tamo bi se morale udati? Bila je tek šest godina stara kad su odlazile ali se još uvijek sjećala kako su svi muškarci tamo izgledali zapušteno, kako je očuh ponekad ulazio u izbu prljav i smradan tako da je kihala i plakala od muke.
Mogle bi zajedno postati redovnice, ona odluči jedne noći. To je barem bilo moguće te s tom mišlju ona konačno usnu.
PRIORA JE SJEDILA ZA SVOJIM RADNIM STOLOM KAD JE CHIARETTA uvedena u njezin ured. „Načula sam od nadzornice da ste izrazili želju kako biste htjeli postati redovnica?“ Priora podignu glas i naheri glavu kao znak neodobravanja. „To se ipak nije očekivalo, Chiaretta, od jedne attive u zboru.“
„Da, madonna, znam, ali o tome sam puno razmišljala“, Chiaretta odgovori, „htjela bih se zarediti kad se zaredi moja sestra.“
„Chiaretta, moja draga, draga djevojko“, reče priora, „vaša međusobna privrženost je sasvim očita, ali želiš li ti to uistinu od sveg srca?“ ona nabra obrve gledajući je netremice.
Izgledalo je to kao jednostavno i logično pitanje, postavljeno u dobrom trenutku, ali nešto kao da je udarilo Chiarettu snagom burchiella koji udara o mol. Ona pogleda u prioru, spazi njezin lažni osmijeh, njezinu lažnu brižnost. A jesi li pitala Maddalenu za njezinu vokaciju?
Plan koji se noću činio toliko izvedivim, sad se počeo raspadati. Ona otvori usne kao da će reći da zapravo nije htjela postati redovnica, da žali zbog uznemiravanja, da je naprosto htjela nagovoriti na Maddalenin ostanak. Ali prije no što je išta uspjela zaustiti, priorina služavka otvori vrata ureda.
„Signore Bembo je stigao, madonna. Da mu kažem da pričeka?“
„Ne, uvedite ga. Htjela bih da ovo i on čuje.“
Antonio Bembo bješe odjeven u crni ogrtač koji su obično nosili svi venecijanski plemići, a Chiaretta ga prepozna kao jednog iz skupine Nobili Uomini Deputati.
„Signore Bembo, došli ste u pravom trenutku“, priora reče, „Chiaretta, kažite mu ono što ste rekli meni.“
Chiaretta počne zamuckivati kako je sve bilo zabuna, ali kad je ugledala izraz priorina lica, ona zastane. Priora je bila kao prikovana o svoj naslonjač, prebacujući težinu s jednog lakta na drugi kao da je bila nervozna i pokušala nešto sakriti.
U tom času, kao da se glas promoli iz nekog skrivenog zakutka Chiarettine svijesti, te joj reče, makar bila tek četrnaest godina stara, te lukavošću nemjerljiva odraslima poput signora Bemba i priore, ako bude imala hrabrosti odigrati svoju ulogu, da možda ipak neće završiti u samostanu, ni ona, a niti njezina sestra.
Zatim duboko udahnu. „Rekla sam madonni da želim postati redovnica.“ Ljubazan izraz nesta s lica signora Bemba.
Njezine posebne haljine, pozivi na ladanjske zabave i u bogate domove, njezino ime na tavolettama? Sve se poklopilo. Ipak imaju drugih planova sa mnom.
Ona prijeđe pogledom od signora Bemba do priore. „Željela bih služiti našeg Gospoda“, ona reče, iznenađena što joj glas zvuči toliko sigurno pri takvoj jednoj laži. Brzo u sebi izmoli oprost, misleći da je riječ o grijehu koju ne smije zaboraviti na ispovijedi. Ali riječ je o mojoj sestri. Kasnije ću to pojasniti Bogu.
Kad otvori oči, ona primijeti kako je priora ponovno izgledala opušteno. „Postoji mnogo načina, draga moja. Ti to činiš svojim glasom svakog tjedna. Ne samo da te Bog čuje nego, što je još važnije, privlačiš druge k njemu.“ Signore Bembo se složio klimajući glavom.
Kažem da želim otići, a ona me od toga odgovara. Maddalena želi ostati ali nitko ne obraća pažnju na nju. Ne moram biti iskrena. Ova to ne zaslužuje. Moram pobijediti. „Možda sam naprosto sebična, madonna, ali jednostavno me više brine spas vlastite duše.“ Ona se okrene prema signoru Bembu, treptajući očima kako je već bila vježbala u onoj vili.
„Kakvu to vi zapravo mrlju možete imati na duši?“ Njegov glas prasnu u nevjerici.
Izgled ranjive nevinosti odlično je upalio. „To je glazba“, Chiaretta reče, skupivši ruke u naručju i ponovno trepćući na onaj način. „Katkad pjevam samo da bih čula sebe samu i toliko sam ponosna da ponekad sasvim zaboravim na Boga tijekom čitave mise.“ Bože, ne daj da umrem prije sljedeće ispovijedi, ona se pomoli kradomice. Ali lica signora Bemba i priore postadu toliko ozbiljna, da odluči postati sasvim nepromišljena: „Mislim da ne bih više uopće trebala pjevati.“
Signore Bembo se zagrcnu, Chiaretta osjeti naglo paniku. Ako se ovo mlijeko ukiseli, morat ću skočiti u kanal.
„Za to postoji ispovjedaonica“, on reče, „a Bog od vas zahtijeva da zaboravite na svoje nedostatke i pomognete mu da ih zajedno prevladate.“
Priora kimnu. „Rješenje je, draga moja, da pjevaš s manje ponosa, a ne da prestaneš pjevati.“
Chiaretta ušuti. Više se ničeg nije mogla sjetiti. Neću dobiti što hoću, a sada ću izgubiti sestru ili ću i sama skončati u samostanu. „Maddalena ne osjeća nikakav poziv“, ona reče. „Ne želim da ona ode.“ Ona pokri lice rukama i pokuša ne plakati.
Priori se lice naoblači gledajući kako se Chiaretta pred njom raspada. „Ovdje sam priora već gotovo dvadeset godina i često vidim što postajanje ženom čini od mladih cura. Čini ih prevrtljivima, ili ponekad naprosto lijenima, teškima za obuzdati. Chiaretta, pogledaj me.“
Chiaretta skloni ruke s lica i uze rubac koji joj pruži signore Bembo.
„Priora nas je obavijestila o vašoj sestri“, on reče, „ona je dosta obećavala ali - “
Piora ga prekinu. „Možda to i ne znaš, ali Congregazione je tijesno povezan s onim što se ovdje događa. Oni su te tako rano promaknuli, ali oni također odlučuju tko će ostati a tko mora otići. Ako se zarediš, to će biti jedino ako oni tako odluče - sama ne odlučuješ o svojoj sudbini.“
Chiaretti se nije sviđalo da joj netko kaže kako će netko drugi donijeti takvu vrstu odluke za nju ali u ovom slučaju morala je pridobiti Congregazione na svoju stranu da se izvuče iz nedaće. Okrenu se stoga signoru Bembu: „Molim vas, nemojte se riješiti moje sestre. Preklinjem vas, gospodine.“ Ona zasta, suznih očiju, ovoga puta bez najmanje himbe. „Preklinjem vas.“
„Naša je politika da promatramo i čekamo da li će djevojke u zboru moći uspješno prevladati svoje probleme - “, signore Bembo zasta tek toliko da pronađe najprikladniju riječ, „- prelaska u žensku dob i ponovno biti od koristi. Vaša je pak sestra učinila malo toga za coro posljednjih nekoliko godina.“
To nije pravi razlog! Chiaretta je htjela vrisnuti, ali također nije ga htjela niti naljutiti. „Bit će vrlo teško za mene, signore, ako ona ne bude ovdje. Sada upravo vježbam svoje prve velike dionice. Nikad još nisam bila bez nje.“
„Nema planova da je se odmah pošalje negdje“, priora reče tonom koji se činio malo suosjećajnijim.
„Znam da je Maddalena u nevoljama“, Chiaretta nastavi, „nešto se u njoj prelomilo. Ne shvaćam što, a vjerujem da ni sama ne shvaća. Ali, molim vas, nemojte je tek tako odbaciti.“
„Jedva bih - “ priora započne, ali signore Bembo dade joj znak da stane.
„Nije joj mjesto u samostanu“, Chiaretta je nastavi braniti. „Ne može li joj se pustiti krv? Zar ne postoji nekakav napitak?“ A onda bijesnu nova ideja. „Možda kad bi imala svoju učenicu, možda bi joj se to svidjelo. Možda bi to pomoglo?“
„Draga moja, jedino giubilate smiju honorarno podučavati vanjske studente“, priora reče. „Valja ne predlažete takvo što?“
„Ali možda im može na neki način asistirati?“ Chiaretti se njezina ideja sve više dopadala. „Toliko je strpljiva i blaga, znam da bi bila odlična učiteljica. A ne bi ni tražila honorar.“
„S dopuštenjem signora Bemba - ,“ priora ga pogleda, razgovarat ću s maestrom Lucianom o mogućnosti uzimanja Maddalene kao asistentice za poučavanje njezinih učenika.“
Luciana! Chiaretta se toga nije ni sjetila. Maddalena bi radije postala redovnica. „Maestra Luciana je vrlo nadarena glazbenica,“ ona reče, „ali nije nikad prepoznala mogućnosti moje sestre iz razloga koji mi nisu poznati.“ I samoj joj se svidjelo kako je ovo uobličila - kao zrela žena koja ugovara važan posao - makar nije bila sasvim sigurna odakle je iščupala takav glas i takvu maniru. „Ne vjerujem da će se ona s time složiti, niti biti od prave pomoći čak i da pristane.“
Priora se zbunjeno zagleda u Chiarettu. Uzdahnu kao da će nešto reći, a zatim od toga odusta.
„No, dobro“, reče, ustajući od stola i dajući Chiaretti do znanja da je njihov susret završen.

DESET

ELIZABETA CONTARINI BIJAŠE TOLIKO BLIJEDA DA SU na njezinim rukama bili ispisani vidljivi tragovi modrih vena. Češljevi nisu mogli ukrotiti njezinu lijepu kosu, a kad bi se naginjala iznad svoje violine maleni su joj uvojci padali preko sljepoočnice na desni obraz. Zagrizla bi tako donju usnicu, u koncentraciji, otkrivši vrške svojih malenih, lagano nakrivljenih zubiju. Usta joj bijahu gotovo savršena minijaturna replika njezina lica koje bijaše u obliku srca.
„Vrlo je teško“, reče ona tanušnim glasićem.
„Da, doista“, Maddalena odgovori. „Pokušaj ponovno i ne zaboravi da ne smiješ okretati rukom dok koristiš svoje prste.“
Iz Elizabetine se vanjštine sasvim lako dalo zaključiti koliko je imućna njezina obitelj: djevojčica je bila odjevena u svileni brokat, a kosu su joj krasile kopče od zlata i biserje. Zbog značaja njezina oca koji je bio važan član Congregazione, Elizabetin dolazak svaki tjedan na satove pjevanja i violine obično bi uzrokovao vrevu u sobama za vježbanje.
Maddalena je već bila privatni učitelj violine gotovo godinu dana, počevši kao pomoćnik Luciane. Nekoliko prvih mjeseci, Chiaretta je dočekivala ovu jedanaestogodišnju djevu koja je stizala po poduku iz pjevanja. Prvo je, očaravajući, podučavala istoj onoj tehnici disanja koju je Michielina pokazala njoj na balkonu, ali se tu i tamo tobože nehajno raspitivala o Luciani. Kao što je očekivala, Elizabeta bijaše užasnuta maestrom, toliko da uopće nije nimalo uznapredovala tijekom šest mjeseci vježbanja. Tijekom nekoliko tjedana, Chiaretta ju je uspjela nagovoriti da zatraži Maddalenu za svojeg tutora umjesto sada već pomalo razobličene, vonjaste Luciane. Ona je, po Chiaretti, bila i razlog zbog kojeg je mala Elizabeta iznenada počela imati noćne more.
Kad se tako konačno riješe Luciane, Maddalena otkri da Elizabeta uopće nije bila sramežljiva. Dapače, toliko je voljela razgovarati da ju je Maddalena često morala upozoravati da se usredotoči na glazbu. Govoreći o svojoj obitelji, Elizabeta u šoku shvati da Maddalena nije znala kako je među njezinim precima bilo čak šestoro duždeva; prvi je vladao u dalekom jedanaestom stoljeću, dok je najskoriji bio u službi sve do smrti prije nekih tridesetak godina. U njezinu svijetu, naprosto se sve znalo.
Kad su njezini roditelji odlučili da, zbog temperamenta, njezina starija sestra nije bila pogodna za udaju, oni odlučiše da će se udati Elizabeta. Imali su samo nekoliko godina na raspolaganju pretvoriti je u nagradu za kakva plemića, a poduka u Pieti bila je dio tih priprema. Sve je ovo ona bez zadrške ispripovjedila Maddaleni. Roditelji biraše muževe kćerima, a kćeri nisu o tome imale nikakav svoj stav.
Elizabeta ne imaše nekog posebnog dara za violinu, ali su joj se jako sviđali satovi s Maddalenom. „Hajdemo se igrati“, ona bi počela zapomagati nakon što se neko vrijeme hrvala s notama. „Latice padaju u jabučnjaku“, Maddalena bi govorila improvizirajući ili „pčele zuje ponad košnice“ ili „vjetrić piri nad lagunom“, a Elizabeta bi oduševljeno pljeskala.
S vremenom, boja se vratila u Maddalenino lice, čak se pomalo i popunila. Ponovno su je zvali na zabave, a što je najvažnije, vratila se i na balkon Piete.
Chiaretta je osjećala svoj trijumf. Maddalena je znala da je njezina sestra bila kod priore i uspjela joj osigurati barem privremenu poštedu, ali Chiaretta nikad nije htjela odati detalje. Kako je vrijeme prolazilo, njezin je uspjeh postajao sve očigledniji. Nitko više nije niti spominjao samostan.
BAŠ KAD ZAPOČE KOLOVOŠKA ŽEGA, ZAPOSJEVŠI I PROSTORIJE PIETE, dvije sestre se počeše pakirati za put s malom grupom attiva na Brenta Canal gdje će provesti nekoliko dana u jednoj ladanjskoj vili. Chiaretta koja je do tada o takvim izletima Maddaleni samo pričala, bijaše beskrajno sretna što će se konačno, po prvi puta, u svojoj osamnaestoj, grupi pridružiti i Maddalena.
Možda nađeš kakva obožavatelja, ona reče sestri, toliko si lijepa da ćeš sigurno biti popularna.
Maddalena nije bila neka ljepotica, ali kosa joj imaše crvenkasti sjaj, dok su joj jagodične kosti i četvrtasto lice davali jedan osobit izražaj koji bi po nekima bio ne samo dopadljiv već i poseban, makar možda ne lijep u uobičajenom smislu. Doista, u nekim bi je obiteljima držali atraktivnom, ali u društvu Chiarette očito je bila u dubokoj sjeni.
FIGLIE SU POŠLE GONDOLOM DO FUSINE GDJE SE PREBACIŠE na privatnu barku koju su vukli teretni konji duž kravlje staze u smjeru Ville Foscari, prve od velikih palača duž kanala. Chiaretta i druge htjedoše se zaštititi od sunca i vrućine, dok je Maddalena sama ostala na palubi. Prošlo je već skoro deset godina otkad je napustila ladanjsku kuću svojih očuha i maćehe, deset godina kako nije vidjela krave na ispaši, puteljke po poljima, nebo nezakriljeno krovovima, i nije se htjela skloniti usprkos upozorenjima nadglednice koja se plašila da će joj previše sunca naškoditi.
Konačno stigoše i do vile. Maddaleni se činilo kao da je netko dogradio palaču kakvom grčkom hramu. Ravni krov vile bijaše omeđen s četiri tornja, četiri bijela dimnjaka i jednim malim trokutastim tavanom visokih prozora. Na otvorenu verandu sa stupovima koji pridržavaše nakrivljeni krov vodile su bijele mramorne stube, a do tih je stuba vijugala staza u travnjaku.
Barka se zaustavi na malome molu. Nekoliko muškaraca u livrejama pojavi se ispod trijema. Oni požuriše preko mola pomoći djevama da se iskrcaju i da im ponesu prtljagu. Chiaretta je bila jedna od posljednjih koje su zakoračile na mol, dok je Maddalena, čekajući iza nje, promatrala kolonu figli koje se raspršahu po stazi kao da su kakav rub od crvenih cvjetova na zelenom plaštu travnjaka.
Ušavši u palaču, Maddalena je lutala kroz portego koji se prostirao od jednog do drugog kraja zgrade. Ovdje nije bilo izmučenih svetaca niti djevica nujnih lica koje su je ispotiha nagovarale da se osjeća skromno; nije bilo ni opisa nebeskih nagrada koje čekaju one što se dobro ponašaju. Ovdje zidovi s freskama prikazivaše stolove pune voća i pečena mesa, oko kojih sjede i međusobno razgovaraju udobno odjeveni ljudi, kradomice se ljubeći ili igrajući se s kućnim ljubimcima. Prozori trompe l’oeil pridržavaše lažne zavjese koje kao da su bile upuhane u sobu, dok su naslikana vrata otvarala prizore nepostojećih odaja. Čitav je prostor bio poziv na uživanje života. Maddalena nikad nije vidjela ništa slično.
Chiaretta uhvati sestrin lakat: „Moramo se poći odmoriti prije nego što stignu gosti.“ Zatim je usmjeri spram vrata u jednom udubljenju na samome kraju prostorije. Na vrhu stuba nalazio se još jedan portego, na kraju kojeg su bile spavaće odaje za figlie. Maddalena i Chiaretta se tako smjestiše na platformi za spavanje koja je bila izdignuta iznad spartanski uređene sobe čiji je jedini ukrasni detalj bila škrinja ispod prozora u kojoj su našle dodatni pokrivač obrubljen vijencem od lišća i cvijeća.
Maddalena navuče pokrivač preko obje i okrenu se sestri. „Hvala ti“, ona reče.
„Hvala za što?“
Maddalena se igrala s uvojkom Chiarettine kose, osjetivši nenadano golemu ljubav prema sestri te poriv da je dodirne.
„Za sve“, ona reče, utonuvši u jastuk i sklopivši oči.
OBITELJ FOSCARI JE UZ FIGLIE POZVALA DVANAESTAK GOSTIJU za večeru, tako da se soba napunila gomilom od nekih tridesetak osoba. Prve večeri koncert je održan prije objeda da bi se figlie umorne od puta smjestile i odmorile. Čak i prije no što su glazbala odnesena, sluge zapališe baklje na zidovima obasjavši trpezu pokrivenu zeleno-zlatnim brokatom. Divljač i riba bijahu ulovljeni tog istog dana u obližnjim brzacima i poljima, sad natrpani po pladnjevima, zajedno s povrćem iz vrta i rižom prošaranom začinima Istoka. Poslije večere, jedan jaki napitak, sladak poput sirupa, bi natočen u male čaše, nakon čega uslijedi i panna cotta škropljena sokom šumskih bobica.
NAKON ŠTO SE SVI SLOŽE DA JE OBJED BIO VELIČANSTVEN, ustanu od stola te većina gostiju malko odluta napolje ne bi li uživali u svježem večernjem zraku. Smijeh i pjesma dizaše se preko travnjaka s malih brodica na kanalu dok su se njihove lanterne u prolazu sporo pomicale vodom.
Maddalena je gledala kako nekih šestoro ljudi silazi s barke i prilazi stazom. Jedna od žena vrisnu dok je neki muškarac jurio za njom. Drugi je dočeka kad se spotakla o skute svoje haljine, i dok je padala u njegove ruke on posegnu u njezin steznik i pomilova joj grudi. Jedan par se držao iza ostalih. Čovjek se nagnu s namjerom da poljubi ženu, držeći bocu vina u ruci.
Maddalena brzo kliznu iza stuba da je ne bi primijetili. Kad se popeše na vrh stubišta, jedan od muškaraca primijeti djevojke u koncertnim odorama. „Pogledajte što imamo ovdje!“ On uzviknu, dižući obrve s odobravanjem.
Supruga Alvise Foscarija izađe na terasu, a čovjek se sad usredotoči na domaćicu ljubeći joj ruku, prije no što oboje uđoše unutra.
„Možete sad izviriti, sigurno je“, glas je pripadao drugom gostu koji je prisustvovao cijelom spektaklu.
„Radije bih pošla“, Maddalena reče, odjednom se osjetivši slomljeno.
„Molim vas, ostanite. Nemam često prilike razgovarati s jednom od vas.“
Maddalena nije imala pojma što je trebala reći, no nije bilo važno. On je pričao sve vrijeme. Zvao se Marco Valiero, i njegova je obitelj imala vilu udaljenu svega nekoliko milja odavde. Bijaše zgodan u smislu besprijekorne dotjeranosti, u skupoj odjeći koja mu je dobro pristajala, ali ipak pomalo debeljuškast čovjek u kasnim dvadesetim godinama, srednjeg rasta i obična lica. Ali imao je lijepe manire i uskoro se Maddalena dovoljno opusti te poče uživati u njegovu društvu.
„Jesu li ovdje svi ljudi ovakvi?“ ona zapita.
„Poput njih? Bojim se da jesu. Umrli bismo od dosade da toga nema. Mislim, odlazimo jedni drugima u posjet ali to ne znači da se svi tako ponašamo.“ Načini značajnu gestu rukom, naklonivši se kao da pozdravlja kakvu princezu. „Neki od nas se znaju ponašati puno bolje.“
Maddalena se nasmiješi.
„Odlično!“ on reče. „Pitao sam se imate li zube. Do sada ste bili tako stisnutih čeljusti da nisam bio siguran.“
Ona se ponovno nasmiješi.
„Još bolje!“ on podignu njezinu ruku i poljubi je.
Odjednom se kao iz vedra neba stvori jedna od voditeljica pokraj Maddalene obavijestivši je da figlie trebaju poći na počinak.
„Bilo mi je drago“, Marco reče dok se ona okrenu poći, no Maddalena nije imala vremena za odgovor jer ju je voditeljica već za sobom povukla.
UŠUŠKANE U KREVETU, IZA ZASTRTIH ZASTORA, ONA I CHIARETTA šaputaše čitavog sljedećeg dana: „Tko su bile one žene?“ Maddalena upita.
„One s barke?“ Chiaretta odgovori upitno. „Kurtizane.“
Maddalena pomisli na ruku u korzetu i na onaj indiskretni poljubac. Godinama je slušala tračeve u Pieti o tome što se događa između muškarca i žene, o tome što neke žene rade za novac, ali to nikad do sada nije vidjela svojim očima.
„S kime si razgovarala?“ upita Chiaretta.
Maddalena joj opisa razgovor, spomenuvši rukoljub, ali osjeti kako joj se sestra ukočila.
„Maddalena“, ona reče, „osjećam se kao jedna od voditeljica koja će te sada izgrditi. Moraš biti oprezna.“ Chiaretta ustade i pogleda značajno u sestru. „Većina njih su oženjeni muškarci, a neki su zaručeni. To ne znači da ne traže žensko društvo, samo to ne smijemo biti mi. Većina si neženja ne može dopustiti ženidbu te samo žele nešto sa strane, za zabavu.“
„Ne razumijem. Pa mi smo djevice.“
„A većina muškaraca ne želi da bilo tko misli kako oni to ne poštivaju.“ Chiaretta pomisli na onu ruku koja je dotakla njezino stegno prije toliko godina i zadrhta. „Naravno, ne svi. Nekima od njih mi smo samo vrsta sporta.“
Maddalena se sad također podigla u krevetu. „Po tebi sve zvuči tako prljavo.“
„Ne mora biti, ali moramo biti oprezne. Čula si za sopranisticu Zanetti? Onu koju su prije nekoliko godina ulovili s muškarcem na jednom od tih izleta?“
Maddalena kimnu. „Skandal se dogodio prije njihova dolaska, ali se pričalo da je izvjesna Zanetta naprosto htjela prošetati do vidikovca vidljiva iz glavne zgrade, no bojala se poći sama. Njezin pratilac se kasnije zaklinjao da se ništa nije dogodilo, ali bili su izvan dometa, na mjestu koje joj nije bilo dopušteno posjetiti. Ubrzo nakon povratka u Pietu, nakon što su joj odrezali kosu, poslaše je u neki samostan.“
Maddalena zgrabi sestrinu ruku bojeći se sličnosti današnjeg događaja sa Zanettinom pričom. „Neću imati problema, zar ne?“
„Ne, ali moraš biti svjesna da s nijednim muškarcem ne smiješ pričati više od nekoliko minuta. Drugo je kad si u grupi. Ja koketiram, ali koketiram pred svima.“ Chiaretta lagano uštipne Maddalenu za ruku. „Sad ću puhnuti u svijeću, moramo spavati.“
Maddalena je već utonula u svoj jastuk. „Moraš naprosto biti vrlo oprezna“, Chiaretta reče uvukavši pokrivač oko svoje sestre u tamnoj sobi. „Glasina se začas stvori. Ako ti sutra ponovno priđe, nemoj s njim nasamo razgovarati.“
Ništa se nije dogodilo, ali sljedeće večeri tijekom razgovora Maddalena dozna da je Marco Valiero imao ženu koja mu je prošle godine rodila nasljednika. Bila je ponovno u drugome stanju i ostala je u njihovoj vili jer se beba trebala roditi koncem ljeta. Sve je to bio dio večernje zabave.
Meni to nije zabavno, pomisli Maddalena nakon koncerta, znajući s koliko je lakoće njezina sestra vladala sličnim situacijama. Radije bih ostala u Pieti.
SLJEDEĆEGA JUTRA, ALVISE FOSCARI SE SPUSTI DO MOLA KAKO BI otpratio djevojke koje su odlazile te izrazio želju za ponovnim viđenjem. Nebo bijaše tamno, i baš kad se barka odmaknu, počne kišiti. Gledajući kroz prozore broda na putu natrag za Fusinu, Maddalena osjeti kako je sva čarolija nestala u kiši, ali i u kiselom okusu njezina susreta s Marcom Valierom. Popodne stigoše gondolom do Piete i krenuše u svoj odjel da se odmore prije večernjeg objeda.
Čim su potonule u svoje postelje, Anna Maria uđe u sobu i dočeka ih bez smiješka na licu. „Čule ste vijesti?“ šapnu.
Vivaldi. Da se nije što dogodilo Vivaldiju?

„Maestra Luciana je umrla u snu prošle noći“, ona reče.
Chiaretta ispusti uzbuđeni krik, potom pokri usta. Nakratko se prekorila zbog osjećaja trijumfa, ali onda mu se ponovno prepustila. Za razliku od Maddalene koja je uvijek bila rezignirana prema Luciani, Chiaretta ju je doživljavala kao ljutu guju. „Bog za tebe čisti stazu“, ona šapnu, ali Maddalena nije bila toliko u to uvjerena.
SMRT LUCIANE NIJE IMALA NEKI VELIKI UČINAK na Maddalenin život. I dalje je vježbala i jednom tjedno podučavala Elizabetu. A onda, kada je lišće počelo žutjeti, lekcije su naglo prekinute. Elizabeta je oboljela. Početkom rujna Maddalena dobi obavijest od priore kako se više neće vraćati. Bolest ju je toliko oslabila da su zabrinuti roditelji odlučili zaštiti je zbog njezine nenadane slabosti. Odlučiše je stoga smjestiti u jedan od najbogatijih venecijanskih samostana, a umjesto nje udati svoju treću kćer. Sve u svemu, sviranje violine nije bila vještina koju će Elizabeti trebati, kako je to pojasnila priora te će nastaviti s opravkom svome domu.
„Možeš naći neku novu učenicu“, reče Chiaretta, pogrešno protumačivši razloge sestrine turobnosti.
„Da“, reče Maddalena, razmišljajući o djevojčici koju je toliko zavoljela, „ali kako da nađem drugu Elizabetu?“
Maddalena nije znala kako se Elizabeta osjećala u vezi svoje udaje. Nije bilo lako biti supruga, čak niti imućnima. Jer ni bogato udane žene nisu zaštićene od prijetnji kao što je, primjerice, smrt pri porodu, kako se i sama Maddalena uvjerila, toliko puta pjevajući na misama zadušnicama. Na neki način, život u samostanu izgledaše boljim. Ipak, bilo joj je teško zamisliti Elizabetu kako voljno ulazi u nešto što se činilo jedva boljim od bivanja u zatvoru do kraja svog života. Maddalena osjeti bol u srcu zamišljajući je kako napušta obiteljski dom, svrnuta pogleda, bez riječi, možda toliko očajna zbog nepravde da bi radije umrla i prije nego što se iza nje treskom zalupe vrata samostana.
U slobodno vrijeme, Maddalena napravi traku od svile za knjige, po vlastitom dizajnu s mustrom ptica u letu i velikim P u sredini kojeg je kopirala s ožiljka na svojoj peti. Ona posla traku Elizabeti s bilješkom da ne zaboravi na nju i Pietu. Potom napravi istu takvu i za Silviju. Od tvoje prijateljice Maddalene, napisa, nadam se da je sve u redu.
PRVI NALET HLADNE JESENI NASTUPI U VENECIJI nekoliko tjedana kasnije dok se grad poče pripremati za još jedan od svojih godišnjih karnevala. Noći postaše dulje, a Maddalena s rastućim užasom osjeti dolazak još jedne zime. Izvuče svoj topli ogrtač i drža ga spremnim mnogo prije Chiarette koja je s rastućom anksioznošću gledala kako sestra ponovno postaje tiha, usporena koraka.
A onda, jednoga dana na kraju rujna, ulazeći u zbornicu Chiaretta osjeti neki elektricitet u zraku. „Što se događa?“ upita, ali prije no što je dobila odgovor, otvoriše se vrata na drugoj strani sobe. Tijelo maestre djelomice je zakrilo pogled na lik u dovratku iza nje, ali nije bilo greške. Nitko drugi nije imao takvu riđu kosu.
„Većina vas već poznaje Don Vivaldija“, reče maestra. „A one koje to ne znaju, on je naš bivši i sadašnji - ona kimnu glavom u smjeru svećenika - Maestro dei Concerti.“
Ali Chiaretta, iako je to značilo da će tjedan dana morati provesti na kruhu i vodi jer napušta probu bez dopuštenja, već izjuri kao vihor iz sobe u potrazi za sestrom.
Vivaldijev odlazak iz Piete bez pozdrava i dalje je bio bolan za Maddalenu kada bi na njega mislila, ali sada je to već postalo rijetko. Znala je da nije otišao zbog nje. Congregazione nisu s njim bili nezadovoljni, ali mislili su da je njegova plaća nepotreban luksuz. U posljednje vrijeme bilo je glasina o njihovoj oštroj kritici zbora, koje su dospjele i do priore. Tijekom jednog koncerta za karnevala, jedna od maestri je načula kako neki član Vijeća desetorice tvrdi da je Pietà sada postala najslabijom karikom u lancu od četiri ospedali. Što je bilo još gore, ostali se izgleda s njime slože. S obzirom na to da je Gasparini ponovno bio na dopustu, Congregazione naglo odluči ponovno zaposliti Vivaldija.
Maddalenine uspomene bijahu poslagane kao svežanj pisama oko kojeg je bila svezana traka da se ne raspu. Vivaldi je bijaše oteo od zasigurno sive sudbine i postavio na put u kojem će postati attiva u zboru. Za to mu bijaše zahvalna, makar je nakon svega što se dogodilo više zahvalnosti osjećala spram Chiarette. U stvari, više nije bila sigurna mora li mu pripisati bilo kakvu zaslugu, osim vještine na instrumentu kojeg je sada rijetko svirala. Umirovljenice su ovdje i dalje imale velik utjecaj na izbor nečijeg promaknuća i položaja u zboru; čak i nakon koncerta za danskog kralja, Luciana joj nikada nije pružila pravu šansu. Iako je podučavala Elizabetu i marljivo vježbala, na koncertima je i dalje svirala kljunastu flautu.
A sada, Luciana bijaše mrtva, a Vivaldi se vratio. Htjela je vjerovati da je uzbuđena samo zbog toga što će možda opet svirati violinu u zboru. Nije htjela o njemu previše mariti, ali koliko god se trudila, nije mogla. Prisjetila se njihovih poduka, njegova namigivanja, dodira, tepanja i odjednom zaboravi na svu bol, ne želeći ništa drugo do ponovno ga posjedovati.
RAZOČARANJU NIJE BILO KRAJA KADA SE ISPOSTAVI DA NIJE BILA među violinisticama koje je pozvao na privatnu audiciju. S obzirom na to da će on sada skladati puno nove glazbe za coro, s namjerom da je kroji za određene glazbenice i pjevačice, prvo što je učinio bilo je da sasluša svaku od attiva. Počeo je od gudačke sekcije, prešao do puhačke, a tek onda je Maddalena doznala da je i na nju došao red.
Tvoje ime je prvo prozvao među flautama, Chiaretta napisa, pa makar je time htjela utješiti sestru, nekako joj je sve zvučalo šuplje.
Nije primijetio da nisam na violinskoj listi, Maddalena otpisa. Da, ga barem uopće ne moram gledati.
Ovdje je, on je sad glavni, Chiaretta napisa, nećeš li ponijeti svoju violinu na audiciju?
Zašto? Već je odlučio, zar ne?

Chiaretta zaokruži riječ odlučio i nacrta malu liniju na rubu stranice. A ti, što si ti odlučila? Moraš reći što želiš, a ponekad se za to treba boriti. Ako nešto doista želiš. Ali možda ti to ne želiš?
Maddalena izvuče nožić iz kožne futrole u škrinji i počne oštriti olovku, razmišljajući o Chiarettinoj opasci.
Ako me pita, mislila sam mu reći, ona otpisa.
Ne treba čekati da ljudi nešto primijete. Obično ništa ne primijete.

Chiaretta se nagnu naprijed. „Ponesi svoju violinu“ šapnu.
KAD JE MADDALENA UŠLA U DVORANU, UGLEDA PRUDENZIU, novu maestru, kako bulji u kovčeg koji je donijela i lice joj se zarumeni kao da ju je upravo izdala. Vivaldijevo lice kao da je također malo promijenilo boju, ali Maddalena nije u to bila sigurna, gledajući postrance.
Vivaldi je dočeka s distancom dostojnom nepristrana domaćina. Slušao je kako svira flautu, a kad je okončala njegovo se čelo nabora. „Dosta ste dobri“, reče, „tehnički ste spretni. Ali zbunjen sam. Vaše ime nije bilo na spisku violinistica, a vidim da ste ponijeli svoj kovčeg.“
Maddalena osjeti kako joj znoj probija ispod pazuha. Onda, sjetivši se Chiarettinih riječi, izusti: „Rečeno mi je da imate dovoljno figlie dal violino i da sam potrebna na kljunastoj flauti.“ Borila se dižući pogled: „Ali ja volim svirati violinu.“
Vivaldi zadrža pogled na njoj nekoliko časaka, lagano nagnu glavu, kao da pokušava u njezinim očima pronaći ono ostalo što je htjela reći. Potom se okrenu maestri: „Htio bih čuti Maddalenu na violini.“
Maddalena drhtavih ruku otvori kutiju, tako da joj je bilo teško i zategnuti gudalo. Poče jednim od omiljenih Elizabetinih komada, potom se dižući sve dok note nisu postale toliko visoke da je naprosto odlebdjela prije nego što je morala dolepršati natrag na zemlju.
Prestane. „Žao mi je“, ona reče, „bila sam u takvoj žurbi. Bojim se da moj instrument nije najbolje ugođen. Mogla bih ponovno probati nakon što...“
Vivaldijeve oči bile su vedre, a na rubu usana zaigra mu osmijeh. „Ne, to neće biti potrebno. Mislio sam da je kljunasta flauta... da ste njome već ovladali pa nisam htio praviti pretpostavke.“
On se okrenu Prudenziji. „Nadam se da vas neću isuviše smetati ako je izgubite, ali vjerujem da će njezine usluge biti potrebnije među violinama.“ Potom površno kimnu u Maddaleninu smjeru. „To je sve zasada.“ Gledajući u maestru, on upita: „Ima li još koga danas?“
Dokle god sam ovdje, uvijek ćeš biti zaštićena.

Maddalena zastade u niši na putu za učionicu. „Hvala“, šapnu Marijinu kipu. Chiaretta je bila u pravu, pomisli, Bog je ipak za mene pomeo stazu. „Hvala“, ponovno šapnu, dodirujući Marijinu hladnu kamenu odoru vršcima prstiju. „Hvala, hvala, hvala.“

JEDANAEST

NOTNI ZAPIS POČINJAŠE S DIJELOM U KOJEM SE violina koleba među nekoliko nota. Druga violina potom preuzima istu melodiju koja vodi u pulsirajuće ponavljanje, pomalo produženo i usporeno sve dok glazba ne poče nalikovati ljuljanju barke u tihoj noći.
NA POČETKU SVOJE PODUKE S VIVALDIJEM, MADDALENA JE SJEDILA U UČIONICI okrećući stranice i zamišljajući zvukove.
„Laudate pueri Dominum“, ona reče, ocrtavajući riječi napisane preko notna zapisa. „Ovo izgleda predivno.“
„Moj prvi motet za sopran i violinu napisan posebice za Pietu“, reče Vivaldi. „Jedno iznenađenje za vašu sestru“. On zastade. „I za vas. Ovo je za prvu violinu.“
On se nasmiješi, zabavljen njezinom zbunjenošću. „Zar još ne shvaćate?
Promaknuti ste. Sada ste vi prva violina. Nitko drugi ne može izvoditi moju glazbu onako kako ja to želim.“
„Ali izgledat će kao...“
On je prekinu. „Kao nepotizam? Neka. Prudenzia se složila sa mnom glede vas i sve dok se s time slaže i Maestra dal Violino, u čemu je problem? Osobito sada kada više nema Luciane da jadnicu straši.“ On se nasmiješi. „Ja više nisam samo učitelj violine. Zadužen sam za sve. A to znači da će se sada i vaša situacija promijeniti.“
NEKOLIKO TJEDANA KASNIJE, MADDALENA JE SJEDILA NA BALKONU kapele privukavši violinu k obrazu. Uzbuđenje u orkestru je raslo, dok se od zvuka bas viole zatresoše grille na balkonu. Strune pulsiraše prvo glasno, potom mekano, dolazeći i odlazeći, vodeći ka Chiarettinu ulasku.
Njezin glas zazvuča pun i bogat kao kaplje nektara koji curi iz prezrela voća. „Djeco, hvalite ime Gospodnje“, ona zapjeva latinski, u raznim ključevima, ukrašavajući svoj glas kako bi glazba ostala blještavom i vazda novom. Nakon niza visokih nota, ona grunu svoje riječi, a potom potonu u donji registar, stopivši se s ponavljajućim staccatom glazbala.
U Vivaldijevim rukama to nije bio neki suhi, biblijski tekst, već posta olujan, poskakujući na vršcima prstiju i grmeći kroz riječi psalma. Sit nomen Domini, Chiaretta pjevaše slatkoćom jedne majke koja pomaže svome pospanome djetetu da okonča večernju molitvu. Suscitans, suscitans! Zazivaše gotovo bez daha, kao da je Božji dolazak bio neminovan koliko i udar munje posred mrtvog i crnog ljetnog neba, prije no što joj glas ponovno poleti u letu nota koje plesahu od radosti.
Kraj moteta počinjaše sporim, melankoličnim notama na donjim žicama Maddalenine violine, u pratnji violončela i delikatnog pizzicata jednog od gudala. Gloria Patri, et Filio..., otpoče Chiaretta. Kada dođe do et Spiritus Sancto, zadrža se na zadnjoj noti, dopuštajući Maddaleni da uhvati početak melodije prije no što joj glas opet padnu. Zatim, kada je i Maddalena došla do iste točke, ona također zadrža svoju zadnju notu kako bi Chiaretta mogla uhvatiti početak melodije ispočetka, na isti način, stvarajući nevidljive šavove, jedan za drugim, između glasa i violine, iznad, ispod, naokolo, kao tkaninu koju tka nevidljiva ruka. Chiarettin se glas dizao sve više, dok ga je Maddalena pratila kao jeka. Onda se ponovno združiše, završavajući skupa, dok se glazba dizala i spuštala poput Božjeg disanja.
NAKON TRIJUMFA LAUDATE PUERI, VIVALDI SE POSVETIO skladanju s toliko bijesa, da je često morao prekidati probe, srušivši se u stolicu i boreći se s dahom. U svakoj od soba u kojoj je maestro djelovao držani su aromati, a bolničarke iz jedne bolnice također su ponekad stizale s toplim povojima i melemima ako su napadaji bili dugotrajni. Ništa drugo nije se moglo učiniti pa ako je bilo tko u zboru tada morao pred njegovim licem pridržati maramicu natopljenu aromatom, bijaše nepisano pravilo da je to činila, ako se tamo našla, upravo Maddalena.
Manje od godinu dana nakon što je s Chiarettom bila izvela Laudate pueri, bijaše promaknuta u sotto maestru dal violino, dijeleći svoje obveze s Annom Marijom. Premda se nekoliko obrva bijaše zadiglo poradi njezina naglog uspona, stvar se brzo zaboravila jer je Vivaldi favorizirao jednu za drugom od djevojaka, ne pisavši više ništa za Maddalenu sljedećih nekoliko mjeseci, već stvarajući nova djela za flaute, mandoline, lutnje, viole, violončela te za puni raspon pjevačkih glasova.
Nakon promaknuća u sotto maestru, Maddalena zauvijek radionicu čipke ostavi iza sebe. Iako je time stekla nešto dodatna vremena, Vivaldijevo odlaganje pisanja novog komada za nju došlo je poput olakšanja, jer se njezin novi radni teret naprosto povećao. Sada je bila zadužena za poduku koje su primale iniziate, kao i napredne nove učenice. Povrh svega, od svih se sotto maestri očekivalo da glazba bude uredno i na vrijeme prepisana, da se svi instrumenti uredno održavaju, da se prisustvuje audicijama, uvježbava sa zborom i brine o istom u slučaju odsustva maestri.
A onda, baš kada se prvi listovi počeše uvijati, postajući smeđim na rubovima grana, kada je drveće još zadržavalo debeli namaz ljetne prašine, za kopiranje stignu note od Salve Regina. Maddalena bijaše među prvima koja ih je ugledala. U lijevome uglu iznad naslova, Vivaldi ispisa dva imena: „Maddalena Rossa - violino“ te „Chiaretta - soprano“.
Maddalena prođe prstima preko svake od stranica kao da dodiruje nešto sveto. Na početku trećeg stavka, ona zasta. Iznad prve mjere, Vivaldi napisa jednu jedinu riječ. „Ples“.
Smionost Salve Regine oglasi se nekoliko tjedana kasnije, kada prvih nekoliko nota zaplovi kapelom. Tijekom cijelog prvog stavka orkestar ostade tih. Maddalena je svirala jednu meku i tečnu melodiju prije Chiarettina ulaza, ponavljajući ga u višoj oktavi. Ponovno su izmjenjivale note, kao da su pile iz iste kupe, malo zatežući pred kraj s oklijevanjem nekoga tko zna da će skoro proći vrijeme takve slatkoće i da slična kupa neće tako skoro biti napunjena.
Nakon kraćeg orkestralnog otvaranja, Chiaretta se baci u drugu dionicu: Ad te, ad te clamamus, exsuies filli Hevae, zapjevaše, „tebi kličemo, mi djeca Evina u izgonu.“ Samo u polušali, tijekom proba bijaše optužila Vivaldija da je namjerno muči tjerajući je pjevati kao da je utjelovila svu izgnanu djecu svijeta. Vivaldiju se to svidjelo. „Odlično shvaćate. Vi ste taj žamor“, on reče. „Njega morate predočiti svojim glasom.“
Slogovi koji se među sobom pretjecaše, napučene melizmima, razvučene vokalize koje se rastvarahu u kaskadama zvuka doista bijahu iscrpljujuće, stoga Chiaretta da znak Maddaleni da joj pomogne, dok se ona malo ne oporavi.
Maddalena kimnu, i dođe vrijeme za ples.
Maddalena je pripremala coro za Salve Regina, još prvoga dana rekla je figliama da ostave instrumente po strani. Predajući im note, prvo je htjela da pjevuše svoje dionice. Njihovi glasovi postahu tanušni, samosvjesni, a tempo se toliko usporio sve dok i posljednja među njima nije odustala i ušutjela.
„Probajte malo ljuljati glavom“, ona reče. „Sada se probajte zaljuljati lijevo-desno.“ Privukavši stolac među dvije figlie, rukama im obuhvati ramena i poče ih gurati amo-tamo u ritmu. „La, la la la...“, probajte se ljuljati, „ali pjevajući“, ona reče, i figlie tako i načine, dodirujući se ramenima sve dok se nisu rastočile u hihot. „Dobro“, ona reče, „a sada ponovno uzmite svoje instrumente.“
Tijekom nastupa, figlie su držale svoje osmijehe rastegnute do krajnjih granica. Čelistice i bas violistice podizaše i spuštaše glave potežući strune, dok su se ostale figlie u živahnu ritmu gegale lijevo-desno. Potom glazba ponovno posta ozbiljna. U posljednjoj dionici, violine počeše jednu hripavu melodiju, kao da sviraju uspavanku na pastirskim kićankama. Potom se sve utiša, osim Maddalene i njezine violine te jednog teorba u pozadini.
Et Jesum benedictum, Chiaretta poče, obgrlivši se rukama dok se topila u ljepoti jednostavna napjeva. O clemens, O pia, O dulcis Virgo Maria. Najiskrenija pjesma ljubavi prema Djevici Mariji ispuni kapelu, premda nije bila glasnija od šaptanja, a glazba se na koncu naprosto istopila.
Chiaretta otvori oči, osjetivši graške znoja na vratu. Posljednja, blijedeća nota uvijek bi isisala nešto iz zraka u kapeli, stvarajući neki privremeni vakuum prije no što bi glazba sasma nestala, a svijet običnosti ponovno se uspostavio. Ali ovoga puta nije bilo praznine. Odozdo se ne ču zvuk stopala koja se premještaju, grla koja se iskašljavaju, male razmjene koje su označavale odobravanje jer je aplauz ovdje bio zabranjen. Ona pogleda kroz grille i ugleda kako je čitava kongregacija ustala na noge i počela pljeskati.
Maddalena joj priđe i zagrli je. „Bila si savršena“, reče joj, „pogledaj!“
„Kao i ti“, reče Chiaretta, glasom već hrapavim od emocija. Zajedno napuste balkon dok je općinstvo, povrativši osjećaj dekoruma, nijemo promatralo kako nestaju njihove siluete.
MEĐU ONIMA KOJI SU BILI POSEBNO POGOĐENI CHIARETTINOM izvedbom Salve Regine bijaše Claudio Morosini. Stigao je nešto ranije iz obiteljske vile na kanalu Brenta zbog nekog posla u gradu; bijaše sparno te odluči poći na misu i koncert u Pieti.
Sljedeća dva tjedna, odlazio je u parlatorio tijekom sati predviđenih za posjetu, ali Chiarette nije bilo. Konačno je priora odredila da mora poći jer je smatrala da je njezina reputacija sada bila tolika da su je gosti htjeli vidjeti i imati prigodu s njome porazgovarati. Chiaretta je posluša i svakoga tjedna sišla bi dolje s drugim figliama i stajala kraj pregrade. Čavrljala bi i nudila zakusku gostima, a nije primjećivala jednog mladića pod maskom koji je dolazio i odlazio bez da s bilo kime razgovara.
Mjesec dana kasnije, priora pozva Chiarettu na razgovor. „Imate jednog obožavatelja“, ona reče. „Njegova obitelj počela je pregovarati o prikladnosti mogućega braka.“
„Braka?“ Chiaretta se osloni o stolac. „Tko je on?“
„Muškarac iz jedne od starih venecijanskih obitelji. Njegova je obitelj dio Congregazione već generacijama. Mislim da poznajete njegovu sestru Antoniju.“
„Claudio?“ On mi je pružio ubrus nakon moje prve oštrige, a potom kao da sam prava dama iza mene maknuo stolac. Uspomena na to se prekinu i zamijeni je ona na izlazak iz gondole kada joj je njegov prijatelj pomilovao stegno.
Prisloni dlan na usta. „Priora...“, nije znala kako nastaviti, „je li on dobar čovjek?“ Upita, gotovo šaptom. „Mislim, čini mi se, ali...“
Priora se nasmija. „Njegov otac tvrdi da jest, ali tko to neće reći za svoga sina?“ Ona začuđeno pogleda Chiarettu. „To je čudna reakcija, znaš. Obično se cure uznemire, ali još češće postanu uzbuđene i ne postave nikakva pitanja. Osim, koliko je mladoženja star i koliko ima novaca i naravno, je li zgodan.“
„Sve to već znam.“
„Da, naravno“, reče priora. „Ali, mislim da je bio dobro odgajan. Dolazi iz fine obitelji, čak i vrlo ugledne, što naravno ne mora biti garancija karaktera. No, barem mogu dodati da nije jedan od onih plemića koji troše obiteljsko bogatstvo bez da se potrude nadomjestiti ga. Mislim da je dobro kada bogati ljudi imaju što raditi.“
„On ima posao?“
„Ne baš. Ali vlasnik je jedne tvrtke koja prodaje venecijanske slike. Ima radionicu za svoje umjetnike kao i mali dućan blizu mosta Rialto. Također je investitor u jednoj od opernih kuća - Teatro Sant’Angelo, čini mi se.“ Ona potom pokaza prema zidu u kabinetu. „To se zove veduta. Ova je bila poklon njegova oca Pieti. Priđimo bliže.“
Priđu jednoj slici, a priora nastavi: „Malena je, ali takve su, kaže signore Morosini, sve vedute. O tome se zapravo radi.“ Stajale su ispred slike, dok je priora prstom ocrtavala njezino dno ne dodirujući površinu. „Šarm se skriva u detaljima... majušnim, ali tako očitim, tako živahnim.“
Chiaretta se nagnu. „Pa to je mol kod Piete?“
„Da, a jesi li zapazila gondolu?“ A tamo, ne veća od narisanih mrava, stajaše skupina figli koje se ukrcavaše. Priora se nasmiješi. „Gledaš li hoćeš li se prepoznati u grupi?“
„Premalene su“, promrmlja Chiaretta, a potom primijeti i onaj potez Rive degli Schiavoni na obje strane Piete - klobučarske radnje, ljekarnu, mesnicu, baš kao u pravome životu - kao i lagunu u kojoj se naguravaše deseci čamaca. Iznad zgrada nebo bijaše ogromno, prijeteće, kao da će se sad stuštiti nad njima i natjerati ih u bijeg.
Priora se odmaknu, kao da će nastaviti njihov razgovor, ali Chiaretta to ne primijeti. Oči su joj se sve više udubljivale u prizor, pokušavajući odgonetnuti što će se dogoditi s majušnom djevojčicom u crveno-bijeloj uniformi koju je za ruku pridržao gondolijer, dok se oko nje zavrtio čitav svijet.
Chiaretta se toliko udubila u prizor da je na tren pomislila da će se onesvijestiti te se osloni o naslon jedne stolice.
Priora je uhvati za ruku i odvede natrag za stol. „Znam da je ovo veliki šok.“
Chiaretta kimnu. „Mogu li ovdje malo posjediti?“ „Naravno.“
Chiaretta sklopi oči slušajući kako pucketa vatra, kako se okreću stranice u zborniku, kako kliknu pero o tintarnicu, kako priora lagano diše. Glava joj se ispuni prizorima škrinji punih predivnih haljina i sluga koji se brinuše o njoj. Imat će i svoju vlastitu gondolu kada bude dolazila u posjet Pieti...
U posjet. Ta je pomisao sledi. Morat će ostaviti sestru. I pjevanje. Sklopljenih očiju, prigušenim i dalekim glasom kao da nije bio njen, ona upita: „Je li istina da više neću smjeti pjevati nakon što se udam?“
Ona začu šuškanje priorine suknje, dok joj je prilazila i sjela pored nje.
„Moći ćeš pjevati u svome domu za svoju obitelj, ali javni nastupi će biti nemogući. Koga obitelj bude smatrala gostima njihova je stvar, ali ovo je vrlo strogo pravilo. Tu i tamo neki muž pokuša iskoristiti svoju ženu pretvarajući svoj dom u privatnu koncertnu dvoranu, a to nitko ne želi. No, bilo je slučajeva kada su naše nevjeste svirale i pjevale na zabavama u svojim kućama i sve je bilo u redu, dok god nitko nije od toga zarađivao.“
Chiaretta otvori oči i uznemireno je pogleda.
„Dijete drago, to je ipak tvoja odluka“, reče priora, ali skoro ćeš navršiti dvadeset godina, zar ne? A znaš i sama što se dogodi kada navršiš dvadeset i drugu?“
Chiaretta kimnu. U Pieti glazbenice su mogle proći kroz dva promaknuća. Prvo, u šesnaestoj kada su one bez talenta slane na rad ili u samostan. Ona i Maddalena bijahu promaknute, što je značilo šest sljedećih godina treniranja i koncerata. Nekih godinu dana ranije, Maddalena je, navršivši dvadeset i drugu, morala potpisati zakletvu da će ostati u službi zbora još sljedećih deset godina kao zalog za ono što je u nju uložila Pietà Čak da je potom i pronašla udvarača i htjela se udati, to ne bi mogla sve dok nije ispunila svoju obvezu.
„Bilo bi doista žalosno da morate otići“, priora nastavi, „jer pred vama je sigurno još puno dobrih godina, vaših najboljih godina. Vjerujem da vaš glas tek sada postaje pun. Vi biste bili gubitak za Pietu, ali postoje druge koje bi vas eventualno zamijenile. Uvijek postoje druge. Trenutno smo vrlo bogate pjevačicama - Caterina, Barbara, Anastasia...“
Caterina. Gotovo dovoljan razlog da ostane, čisto iz prkosa. Ponekad je samo uz najveći napor mogla pjevati uz nju. Makar je Vivaldi napisao nekoliko komada za Chiarettu, napisao je jednako toliko za Caterinin svileni, niski glas, pa čak i nakon uspjeha Salve Regine, Caterinino ime se nekoliko puta našlo iznad Chiarettina na tavoletti. Da bi stvari bile još gore, Caterina i Barbara s užitkom su počele insinuirati kako je Chiaretta bila sretnica zbog svoje ljepote, ali da je njezin glas bio tanašan, repertoar ograničen, i da nije bilo Maddalenina odnosa s Vivaldijem da bi sigurno ostala samo zborskom pjevačicom.
Naprosto su ljubomorne, Maddalena napisa u bilježnicu. Ni same u to ne vjeruju. Ipak, Chiarettu je to smetalo, osobito jer njih dvije nikada nisu pričale o Vivaldiju a da ne spomenu Maddalenu, i nikad nisu spominjale Maddalenu a da ne uključe Vivaldija, cerekajući se, kao da je bila riječ o paru sa svim odgovarajućim implikacijama.
Istina, i ona se ranije plašila da će Vivaldi iskoristiti naivnost i lojalnost njezine sestre, ali otkad se bio vratio, od Maddalenina promaknuća, njihov je odnos, činilo se, bio strogo poslovan. Privatne poduke, koje su uglavnom bile uzrok tog cerekanja, nisu bile ništa učestalije od rada s ostalim solisticama.
Priorin glas probudi Chiarettu. „Predivna ste mlada žena i imate obožavatelja koji neće dugo čekati. Ne morate se odmah udati. Dapače, možete pričekati godinu ili više, jer Congregazione će vjerojatno htjeti da ostanete još neko vrijeme za dobrobit Piete.“
„Mogu li oni odbiti?“
„Odbiti vašu udaju? Naravno. To bi i učinili da udvarač nije podoban.“ Ona se nasmija. „Claudio Morosini je sin jednog od Nobili Uomini Deputati. Mislim da je samo pitanje cijene koju je njegova obitelj voljna platiti da bi se uvjerila Congregazione kako Pietà neće s tim gubitkom biti jako pogođena. Ali ako prvo želite s njime porazgovarati, imat ćete za to prigodu ovdje u mom uredu pa ako pristajete da otpočnu pregovori...“
„Pregovori?“
„U vezi vašeg miraza kao i zahtjeva obitelji od strane zbora, radi nadoknade za gubitak vaših usluga.“
„Ali ja nemam nikakav miraz. Samo nekoliko stvari u škrinji.“
„Naši odjeli nisu sirotinja. Mi smo ponosni kada se neka djevojka dobro uda i svakoj od vas osiguramo miraz.“
Chiaretti lupi krv u sljepoočnice. „Mogu li o svemu još malo razmisliti?“
„Naravno, ali obitelj bi bila vrlo iznenađena da u cijeloj Veneciji postoji djevojka koja neće odmah skočiti na ponudu jednog Claudija Morosinija. Stoga bih barem htjela znati da pristajete upoznati se s njime.“
„U tom slučaju, u redu.“ Chiaretta kimnu, djelomice jer joj se svidjela ta ideja, djelomice jer će time okončati ovaj razgovor koji ju je prilično izmorio. Imati pravo odlučiti se, to je bio lijep osjećaj, ali daleko od toga da je netko pitao kakve su zapravo bile njezine želje. Moja je želja da mogu pjevati kad i gdje god to poželim, koliko god dugo to želim, ona pomisli. Ne želim niti ostaviti sestru. Ali u svijetu u kojem mnogo od onoga što je ona željela nije bilo moguće, možda je donijela pravilnu odluku kada je pristala susresti se s njime.
Ali možda i nije. Ona zadrhta. Ne želim o tome ni misliti, konačno se uvjeri i dok je hodala natrag prema odjelu zaista više nije mislila ni o čemu drugom.

DVANAEST

CHIARETTA SPUSTI IGLU I UZDAHNU. Zvono će skoro zvoniti za podnevnu molitvu. „Zašto još nisu stigli?“
„Možda će doći popodne“, Maddalena odgovori, dignuvši pogled sa svog veza. Bilo im je dopušteno provesti jutro u maloj sobi do priorina ureda. Chiaretta je trljala lice i vrat komadom grube tkanine, štipajući obraze dok joj koža nije počela bridjeti. Rečeno joj je da odjene crnu koncertnu uniformu s ovratnikom od svile koji je Maddalena napravila prije nekoliko godina. Maddalena se poigravala svojom sjajnom kosom, umotanom u urednu punđu na vratu.
„Sigurno je sve u redu?“ Chiaretta je upita.
Maddalena se nasmija. „To bih ja tebe trebala pitati!“
„Ne, znaš na što mislim.“
Prije nekoliko godina ona je molila prioru da zadrže Maddalenu, a sada je izgledalo da će otići ona umjesto sestre. Nekoliko časaka nakon što je pristala na susret s Claudiom, obuze je anksioznost te je skoro otrčala do priore ne bi li otkazali domjenak.
Kasnije, na krevetu, ona se nacrta u suzama. Takvu sam strku napravila oko tvoga ostanka ovdje, a sada... kakva sam ja to sestra kada te napuštam? Napisa, čekajući tiho pred odajama za maestre u kojim sad živješe Maddalena. Maddalena izađe, a sestra joj pruži bilježnicu.
Ona pokaza spram Chiarettina odjela te se zapute tamo, smjestivši se na Chiarettinu krevetu. Ovo je nešto drugo. Meni je ovdje dobro, ona otpisa, a tebi nije.
Ali ostat ćeš sama!

Sama u Pieti? Kad bih barem! Oduvijek sam znala da ćeš nas napustiti. Maddalena potom nacrta leptiricu s potpisom „Chiaretta“. Ne možeš cijeloga života ostati na jednome cvijetu, napisa ispod. Ako bi ovdje ostala svoj bi pravi život upropastila.
„Upropastila?“ Ona pogleda naokolo da vidi nije li ih čula nadzornica odjela, ali nje izgleda nije bilo u sobi. „Maddalena, čuješ li taj aplauz?“ Ona šapnu. „Vidiš li sve te zabave na koje idem? Dužd me pozdravlja imenom! To nije baš mala stvar.“
„Rekoh ‘tvoj pravi život’ jer postoje i tolike druge stvari koje voliš osim glazbe. Ne bi li, naprimjer, bilo krasno da možeš slobodno hodati gradom? Biti gazadarica s vlastitim velikim krevetom i privatnim odajama? Imati divnu djecu i gledati ih kako rastu?“
Chiaretta je znala da je to bilo upravo ono što je željela.
Tako se njih dvije složiše. Chiaretta će se susresti s Claudijom otvorena srca pa ako joj se svidi, za njega će se i udati.
A sada je samo trebalo čekati.
Zvono zazvoni, dvije se sestre prekriže i otpočnu molitvu. Prije nego što je posljednji zvon odzvonio, po Chiarettu stignu djevojka iz priorina ureda.
„Priora vam dopušta da propustite podnevnu molitvu“, ona reče, „očekuju vas posjetitelji.“
Chiaretta se okrenu Maddaleni i srdačno je zagrli. Nakon časka, Maddalena se odmaknu i pogleda sestru.
„Idi!“ ona reče. Chiaretta se zarumeni od uzbuđenja, ali strah je ukopa u mjestu.
„Idi!“ ponovi Maddalena. Potom dodirnu prstima svoje usnice i položi ih na Chiarettine obraze. „Neka te voli onoliko koliko te ja volim.“
IAKO GA JE BILA VIDJELA NEKOLIKO PUTA, SVE ŠTO JE CHIARETTA pamtila o Claudiju bilo je da ima smeđu kosu i da je prosječna rasta. Čovjek koji je čekao u priorinu uredu bijaše pak uredno obrijani, krupni muškarac, široka lica, u tridesetima. Obrve mu bijahu guste, ali lijepo oblikovane, a zubi ravni i zdravi. Oči mu imaše bogatu, smeđu boju orahovine, s malko nabubrelim vjeđama što im davaše neku toplinu. Bile su to blage oči, ona odluči, a malene crtice na njihovim rubovima odavaše nekoga tko se vjerojatno često znao smiješiti.
Ima prijazan glas, ona pomisli, nakon što je progovorio. Ne bi bilo loše čuti taj glas svakoga dana. Ali on nije samo predstavljao sebe, već i svijet, život izvan Piete. Ono što se njoj najviše sviđalo dok je pjevala bijaše obraćanje s balkona toj svjetini ispod nje. Claudio ju je upravo tako bio čuo.
Iza sebe ona ponovno osjeti onu sliku s figliama na molu. Ovoga puta ona ne bijaše mala neodlučna curica koja ulazi u gondolu. Ona nije bila na slici, već je šmugnula i zaputila se niz mol otkriti što joj to život ima za pružiti. Stoga kada je sljedećeg dana priora zatražila odgovor za Claudija Morosinija, Chiaretta prista na udaju samo s malenim oklijevanjem. Neka život počne, neka otpočne moja slika.
Sljedećih nekoliko tjedana nije imala nikakvog daljnjeg kontakta s Claudijem. Priora joj reče da su pregovori u toku te da dok se ne okončaju neće biti obznanjene nikakve zaruke. Chiaretta je svakim danom sve više brinula i odazivala se pozivima u ured s toliko strepnje da je tamo stigavši već bila sva u suzama.
A tamo, posred parketa, stajaše ogromna drvena škrinja. Po strani i navrh nje, u pozlaćenom bareljefu, stajao je obiteljski grb Morosinijevih.
„To je poklon za tebe“, reče priora, „poklon za zaruke.“ Chiaretta pokri lice rukama. „To znači da...“
„Da.“
Chiaretta potonu u jedan naslonjač. „Virgo Dei genitrix“, reče, prekriživši se. Priora učini isto, spusti glavu i počne se s njom moliti. Kada su okončale, Chiaretta otvori oči zureći u prioru. „Udat ću se“, reče zamišljeno.
Priora se nasmiješi. „Claudio je bio zabrinut da ne misliš kako nije iskren jer su pregovori trajali toliko dugo, ali uz njegovo dopuštenje mogu ti pojasniti. Tvoj odlazak iz Piete predstavlja najmanji problem, makar će Congregazione, uvjeravam te, dobro na tebi zaraditi. Ali, Claudio je član plemićke obitelji, a zaruke s njihovim članovima prvo se moraju registrirati od strane Avvogadori di Commun. Ako ni mlada ni mladoženja nisu članovi plemstva, onda se registracija rijetko odobrava.“
„Znači moglo se dogoditi da ne bude ništa... zašto mi niste to ranije rekli?“ Chiaretta osjeti kako joj se obrazi žare. Bilo je to mučenje, pomisli, ali se suzdrža i ne reče ništa.
„Stoga jer Claudio nikad nije dvojio. Članovi Avvogadori di Commun mijenjaju se svake godine, a ove godine njegova obitelj ima puno pobornika. Naprosto se moralo malo poigrati s pravilima.“ Priora je sjedila nasuprot Chiaretti, nagnuvši se s posebnim naglaskom: „U svakom slučaju, ovo je veliki uspjeh. Registrirani brak znači da će vaša djeca biti priznata. Vaši sinovi će biti članovi senata, a kćeri će se moći dobro udati. Bez toga“, ona slegnu ramenima, „ne bi bilo baš tako jednostavno. Mi tvoj odlazak ne bismo dopustili, a on ne bi inzistirao.“
Priora pogleda Chiarettu u oči. „Claudio je dobar čovjek. Bit će krasan suprug. Naravno, bit će i poteškoća, posebno od onih koji će misliti da je trebao odabrati jednu od njihovih kćeri. Također, čujem da i njegova majka nije baš oduševljena. Morat ćeš se pokazati jakom, ali znam da to jesi. U to sam se uvjerila tijekom tvojeg života.“
Priora ustade i krenu prema škrinji. „Samo se prisjeti da je registracija sve razriješila. Ako Avvogado di Commun tvrdi da si dovoljno dobra za Claudija Morosinija, onda to i jesi.“ Ona se potom nagnu i stavi ključ u bravu. „Želiš zaviriti unutra?“
Chiaretta u škrinji spazi jedan crni ogrtač s velom, povrh kojeg bijaše molitvenik u elegantnom kožnom povezu. „Za nevjestu?“ upita. „Više kao za redovnicu.“
„Tvoja bijela oprava doći će kasnije, za vjenčanje.“ Priora pomaknu postrance ogrtač i veo te se na dnu škrinje otkri crna haljina. „Uzmi je“, reče, „pogledaj.“ Haljina se sastojala od teške baršunaste suknje, korzeta i rukava od damaska obrubljenih crnim i zlatnim nitima. Srednji dio korzeta bijaše načinjen od bijele svile koja se dizala sve do ključnih kostiju. „Predivna je“, Chiaretta šapnu, držeći je ispred sebe. „Zaista je za mene?“
„Naravno“, priora se nasmija. „Prikladno za ponositu nevjestu koju će mladoženja predstaviti svojoj obitelji. On stiže sutra i vodi te na zaručničku zabavu. Morat ćeš se s ovim pokriti“, ona podignu ogrtač, „i sve dok se za godinu dana ne udaš to ćeš stalno nositi.“ Priora potom podignu veo i prebaci ga preko Chiarettine glave.
Ponovno ga skinuvši, ona primijeti da se Chiaretta sva zajapurila. „Sve je tako čudno“, ona reče, pokrivajući lice rukama i teško dišući.
„Hajde, hajde“, reče priora, „probajmo sad ovu haljinu, barem to usreći svaku buduću nevjestu.
KADA JE SLJEDEĆEG PODNEVA UŠAO U PRIORIN URED, Claudio pokaza radost ugledavši Chiarettu kako čeka ispred ognjišta. Antonia, koja se nedavno bila udala, toga je jutra stigla s mastima i uljima, mažući joj svaki djelić kože sve dok Chiaretta nije sjala i mirisala poput buketa mirisna cvijeća. I kosu joj je češljala, rabeći ukrase koje je pronašla kod kuće, a potom utrljala tek natruhu ruža na Chiarettine usne i obraze, dok joj je pomagala odjenuti haljinu.
Ovoga puta gondola je stigla samo po nju. Malena uljena lampa bacaše sjaj po šarenim jastucima i pokrivačima koje je Claudio razasuo po kabini da bi je načinio toplijom. Držaše se nervozno i postrance dok je Antonia, sva uzbuđena, brbljala o tome kako će joj najbolja prijateljica sada postati i sestrom.
Kada stigoše do mola Palazze Morosini, baklje bijahu užgane iako su se podnevne sjene tek počele produbljivati. Po piano nobile odražavaše se sjaj kandelabra koji bijahu položeni na pobočne stolove, sjajeći se u zrcalima iza njih. Sluge se kretaše među gostima s malim čašama za vino, dok je trio muških glazbenika svirao u pozadini, na mjestu gdje je i sama često nastupala.
„Tu ste!“ Bernardo Morosini zagrmi. „Gdje je moja supruga?“
Krupna žena mesnata vrata krenu prema njima. Njezina kosa, obojana u plavo, činiše joj kolut oko lica. Zlatne niti u zelenome brokatu rukava njezine haljine, kao i njezin prednji dio, pod čudnim kutom hvataše odsjaj baklji dok im se približavala, stvarajući nekakav otrovni odsjaj koji nestade čim se pred njima zaustavi.
„Giustina“, reče Bernardo, „upoznaj svoju novu kćer.“
„Čula sam vas kako pjevate“, reče Giustina Morosini, ravnodušno.
„Hvala vam“, tek nakon toga Chiaretta shvati da njezine riječi zapravo nisu bile kompliment.
„Reci mi, dragi, je li određen datum vjenčanja? Tako sam loše obaviještena“, reče Giustina, hladno zureći u Bernarda.
Claudio prekinu pitanje. „Congregazione inzistira da pričekamo godinu dana. Sigurno sam ti već bio rekao.“ Je li Giustina to osjetila ili nije, tek Chiaretta osjeti njegovu uzrujanost, a to joj već znatno popravi raspoloženje.
„O, puno vremena. Sigurna sam da ćete u međuvremenu uvidjeti da ima mnogo toga što valja naučiti.“ Njezin je osmijeh više bio uvježban nego iskren, a nakon toga uslijedi brzi odmak, doček novoga gosta, dok Chiaretta odluči da prvi susret ipak nije bio tako loš. Bernardo je uze za ruku, rekavši Claudiju da otima mladu, vodeći je preko sobe kako bi je upoznao s gostima.
Nakon nekoliko minuta, Claudio im se pridruži. Večera je bila pripravna. „Ne brini“, reče Chiaretti, „pobrinuo sam se da večeras ne bude ostriga.“
Cladio potom ode do glazbenika, i zazove pozor gostiju: „Prije nego što sjednemo, htio bih nešto reći“, reče pokazujući Chiaretti da mu se pridruži.
Kad gosti ušutješe, on se nasmiješi: „Ja sam jako sretan čovjek, jer ženim jednog anđela.“ On je potom poljubi u obraz. „No, prije svih ostalih običaja, na jedan ne smijemo zaboraviti.“
Dok je to izgovarao, kraj njih se stvori Antonia izvukaši dugu, plosnatu škatulju iz koje izroni bisernu ogrlica. „Za moju nevjestu“, on reče.
Chiaretti ruka iznenađeno poleti prema usnama; Antonia joj priđe. „Nisu li prekrasni? Stavi ih na sebe“, reče joj. „Nosit ćeš ih odsada do svoje prve obljetnice, baš kao i ja.“ Ona posegnu za svoj vrat i dodirnu vlastitu ogrlicu.
Claudio stupi ispred njih, potom u stranu tako da ih gosti mogu vidjeti. „Mogu li?“
Chiaretta kimnu, a on žurno sklopi ogrlicu oko njezina vrata. Dok su gosti pljeskali, ona pomilova biserje, jedan za drugim, nanizane oko njezina vrata, tako teško, tako savršeno, tako hladno.
KADA SE TE NOĆI CHIARETTA VRATILA U PIETU, na vratima je dočeka figlia di commun koja joj reče da umjesto u odjel prvo mora otići u priorin ured. Priora bijaše odjevena u vunenu odoru, kose labavo svezane za noćni počinak. „Već sam zapovjedila da se vaše stvari maknu iz odjela“, ona reče. „Ne bih htjela da druge figlie počnu sanjariti kada vas vide u tim haljama. A tu je i ljubomora. Dok ste ovdje, morat ćete i dalje nositi uniformu i pridržavati se pravila.“
Priora pokaza na biserje. „Krasni su, možete ih zadržati kod sebe ili ću ih ja za vas čuvati.“
Chiaretta već krenu s rukom iza vrata. Nenaučen na težinu, vrat joj se ukočio tijekom večeri. „Htjela bih ih čuvati kod vas“, ona reče. Oči joj bijahu premorene te pokuša suspregnuti zijevanje.
„Smijem li na počinak?“ Upita, gledajući kao da će njezin krevet biti nađen negdje u priorinu uredu.
„Žao mi je“, priora reče, „kasno je, ja ću vas tamo povesti.“ Dok su izlazile, ona krenu u smjeru suprotnom od Chiarettina odjela, u drugo krilo zgrade.
„U ovom hodniku ima nekoliko praznih soba“, ona reče. „Ova je pripadala Luciani. Tu ćete ostati do svog vjenčanja.“ Premda upola manja od priorina ureda, soba bijaše velika, s lijepo namještenim krevetom do jednog zida, sa stolcem i stolom posred sobe. U kutu stajaše nekoliko ormara, kao i mali pisaći stol. Jedan prie-dieu nalazio se u niši ispod maloga kipa Djevice koja sklapaše ruke ponad svojeg srca gledajući u nebo.
„Upalit ću svjetiljku i pomoći vam da se skinete“, reče priora. „Sutra ću uputiti figlie di commun koje služe giubilate da navrate i pobrinu se ako vam štogod zatreba.“
Priora ode, Chiaretta se uvuče u krevet i zaspa. Kada se probudila, ulje u svjetiljci bijaše potrošeno, a soba u mraku. Ona užasnuto zaplaka zbog mraka, usta iz kreveta i napipa put do vrata. U hodniku, mjesec sijaše kroz prozore, a komadi pokućstva izgledaše kao kakve zvijeri. Ona zatvori vrata i vrati se u krevet, pokrivač navukavši na sebe, ostajući budna sve do jutra.
CHIARETTA JE MOLILA DA JOJ SE DOPUSTI POVRATAK U ODJEL, ali priora je bila odlučna. „Nije samo riječ o odjeći, ili vašoj satnici,“ ona reče, „figlie nisu baš neznalice i nije zdravo za njih da misle o nekim stvarima...“ tražila je prave riječi, „poput braka, naprimjer.“ Ona uzdahnu. „Žao mi je, ali premda ste još uvijek djevica ipak je riječ o nekoj“, ona frustrirano uzdahnu zbog nemogućnosti pronalaska prave riječi, „mrlji.“ „Mislim da je to najbolji izraz. Dakle, koliko god vas shvaćam, ne mogu dopustiti vaš povratak u odjel.“
„Može li onda doći Maddalena i biti sa mnom? Nikada još nisam spavala sama. Možda može doći samo prenoćiti? Ima dovoljno mjesta za još jedan krevet.“
I prije nego što je dan okončan, Chiarettina molba bi uslišana.
„Vjerojatno te drugačije ne bih više ni vidjela“, reče Maddalena te večeri, nakon što je i njezin krevet bio namješten.
Ispostavi se pak da će Maddalena moći viđati Chiarettu kao i prije. Njezin dnevni raspored nije bio ni najmanje narušen tijekom tih prvih mjeseci zaruka. Sezona karnevala započe u prvom tjednu listopada, s kratkim prekidom dva tjedna prije Božića, a potom se podigne u intenzitetu u tjednima pred Pepelnicu i početak Uskrsa. Carnevale bijaše vrijeme razvrata i pretjeranosti, sasma neprikladnog za štićenice Piete, ali naravno i za nove zaručnice. Chiarettini pozivi za nastupe bijahu pomno razmatrani, a čak i najmanja naznaka izlaganja neukusu značila bi otkazivanje nastupa.
Većina odobrenih poziva bijahu za podnevne konklave žena Morosinijevih kao i njihove prijatelje. Claudio se rijetko pojavljivao, tako da bi ponekad prošli dani prije nego što bi se vidjeli. Antonia oko toga nije previše brinula. „Ženi se“, ona reče, „ali i dalje traži narudžbe za slike od svakoga tko posjeti Carnevale, a obično se toliko brine kao da Teatro Sant’Angelo i Pietu deset dukata dijeli od bankrota. Ne možeš ni zamisliti kako je to voditi Venecijansku Republiku. Svaki čovjek u ovome gradu provede pola svog vremena po sastancima“, ona zavrti očima, „osim toga ove su zabave nakrcane starim kokošima koje tračaju tako da će se svatko s pola mozga radije praviti kako ima preča posla, pa makar samo otišao kod krojača.“
Ni Claudio, ni Antonia nisu mogli zamisliti koliko su te posjete za Chiarettu bile bolne. Gubila je nit u razgovoru. Nije znala o kome se trača, često nije ni shvaćala zbog čega se toliko o nečemu diskutiralo. Netko je otišao na zabavu sa strancima. Netko drugi je prečesto bio javno viđan u društvu svoje žene. Netko treći se napio i pao niz stepenice Ridotta. Još više joj je išla na živce lažna brižnost: „Draga Chiaretta zacijelo ne može znati o čemu je riječ“, povremeno bi govorile. Bilo je jasno. Nije bila jedna od njih.
Jednog popodneva u Antonijinu domu, Giustina i nekoliko drugih opravdaše se s izlikom da će poći pogledati neke tkanine koje je Antoniji donio muž, Piero, inače poslovni čovjek koji se bavio izvozom. Antonia i Chiaretta se stoga povuku za privatni razgovor.
„On je Morosini, a ti ipak još nemaš svoje prezime“, Antonia reče dok su razgovarale o još jednom ignoriranju, „što onda očekuješ? Nije samo o tebi riječ. I one se na tebe moraju priviknuti.“
Antonia bijaše u pravu. Kada je došlo vrijeme polaska, ona joj reče da bi se htjela pozdraviti s ostalim ženama. Na katu ispod, čuli su se glasovi Giustine i njezinih prijateljica kako prolaze kroz portego iza pritvorena vrata.
„Takvo razočaranje“, jedna od njih reče.
„A toliko smo se nadale...“
Antonia pridrža Chiarettu.
„Znam“, glas pripadaše Giustini, „toliko udavača iz dobrih obitelji za odabir.“
„A, naravno, Bernardo je bio sasvim obuzet svojim plaženjem oko nje, nije bio ni od kakve pomoći.“
„Idemo“, Antonia promrsi.
Chiaretta potrese glavom te se odupre potezanju.
„Claudio je tako tvrdoglav. Valjda je zato tako dobar u poslovima“, reče jedna od žena. „Zapravo, mislim da je šarmantna. Možda vas iznenadi.“
„Moja tetka“, Antonia šapnu. Chiaretta se privuče bliže vratima. Bilo je lijepo imati barem jednog simpatizera. „Prilično je skromna; svakako nije iskvarena“, tetka nastavi. „Dobro ih tamo odgajaju.“
„Možda da se udaje za kakvog mesara“, reče Giustina, a nekolicina njih se nasmija.
Chiaretta se odmaknu kao da se izmakla malju. Antonia je ponovno pogura u svoje odaje ne bi li se malo oporavila.
„Zašto je tvoja majka tako zločesta?“ Chiaretta zajeca. „Ne mogu si pomoći ako sam to što jesam.“
„Moja je majka vučica“, Antonia odgovori, „jedva sam dočekala da se udam i odem od kuće. Njoj ništa nije po volji.“
„Zašto mi to nisi ranije rekla?“
Antonia bijaše zbunjena. „Rekla što? Kakvu bi to napravilo razliku? Zar bi onda rekla Claudiju, ne, ne mogu se udati za tebe jer je tvoja majka vještica koja miješa kotao u paklu?“
„Morat ću živjeti pod istom krovom s njom.“
„Velika je to kuća. Ne brini. Ostavi sve meni i Claudiju. Imamo iskustva. Godine.“ Antonia se nasmija, ali joj se potom čelo namršti te zašutje.
„Chiaretta, znaš li barem nešto o svojim roditeljima?“ Ona konačno upita.
„Ništa. Zašto?“
„No, to je samo jedna opservacija, ali svi znaju da su mnoge od napuštenih beba u Veneciji začete od nekih uvaženih plemića.“ Ona slegnu ramenima. „Žao mi je to reći, ali primijetih nekoliko u Pieti koje izgledaju veoma slično nekima iz moje obitelji.“ Ona potom zatrese svojim visokim, širokim čelom. „Čelo Morosinijevih, znaš.“
Chiaretta je pogleda u čudu. Antonia nastavi: „Želim reći da je prilično velika šansa da si i ti - kao i mnoge od vas - imala oca plemića. Možda je to razlog zbog kojeg je Claudio uspio privoljeti Avvogadori na vaš brak. Možda postoji neka tajna informacija. Možda i ne, ali ostaje kao mogućnost.“
U PIETI, ŠTIĆENICE NISU DOVOLJNO ZNALE O SVOME PORIJEKLU pa to često nije bila tema o kojoj se razmišljalo, a Chiaretta do sada nije niti pomišljala da jedan ili možda oboje od njezinih roditelja pripadaju krugovima pred kojima je nastupala.
„Gledaj“, reče Antonia, „ne budi tužna zbog moje majke. Sljedeći puta si reci da postoji velika šansa da su i tvoji preci jednako plemeniti kao i njezini.“
Chiaretta razmišljaše o njezinim riječima, dok ju je gondola prevozila natrag do Piete. Stigavši u priorin ured, odlažući tamo svoje bisere, zatraži da je nakratko primi.
„Htjela bih znati imate li kakve papire o meni“, reče, „O tome kako sam dospjela ovdje.“
Priora se površno nasmiješi, kao da je očekivala ovo pitanje. „Obično na ovakva pitanja ne odgovaramo“, ona reče, „jer to nema veze sa životom koje figlie ovdje provode i može im samo naštetiti. Ali mislim da znam zašto me to pitate. Ništa ne obećavam, ali možda ću moći nešto doznati.“
Nekoliko dana kasnije, Chiaretta dobi svoj odgovor. „Vaša je majka, čini se, bila kurtizana“, priora reče, „i to dobrostojeća. Po tome mogu zaključiti da je njezin mecena bilo ili neki plemić ili bogati trgovac, ali ja bih se kladila na ono prvo. Bila je bolesna i znala je da vas dvije ne može odgojiti. Pročitala sam njezino pismo i mogu vam reći da vas je voljela.“
Suze se pojaviše u Chiarettinim očima. „Ostavila je pismo?“
„Da, divno pismo, puno skrbi za vas i vašu sestru. Novac koji je ostavila u kuverti omogućio je da ostanete skupa. Inače, mislim da bi obje bile ostale ovdje, ali ne znajući da ste sestre.“
Chiaretta je bila toliko ganuta da je zanijemjela.
Priora podignu izvezenu vrećicu sa svoga stola. „Odlučila sam da vam ne pokažem pismo. Možda jednom zgodom, ali sada vam želim nešto drugo pokazati.“ Potom izvadi dva žućkasta predmeta i stavi ih u Chiarettine ruke.
Chiaretta prođe prstima preko izrezbarena cvijeta na oba predmeta. „Ne shvaćam.“
To je ostavila vaša majka. Prelomila je češalj na tri dijela kako bi dokazala da je vaša majka ako se jednom po vas vrati. Druga dva dijela su vaša.
CHIARETTA PRSTOM OCRTA OŠTRE RUBOVE BJELOKOSTI, polako shvaćajući. Svojim je rukama slomila ovaj češalj. Majka joj oduvijek bijaše apstrakcijom, ali sada u ovom uredu, ona posta stvarna. Ona pogleda kao da može zapaziti njezin duh prije no što će opet nestati, čudeći se što je soba još uvijek ista, s priorom pored nje.
„Obično ne želimo da figlie znaju za takve predmete“, priora reče. „Ali zbog vaših okolnosti, možda bismo vam mogli dopustiti da ga zadržite, no glede Maddalene...“
Chiaretta nije mogla prestati plakati, niti milovati dva komadića bjelokosti. Želim svoj dio. Želim ga negdje na sigurnom. Želim znati da je moja majka sa mnom.
Priora je i dalje pričala. „Možda vas mogu nagovoriti da o ovome nište ne kažete Maddaleni, niti da joj pokažete češalj.“
To ne mogu, Chiaretta pomisli. Ona stavi češalj od bjelokosti natrag u vreću koju pruži priori. „Hvala vam“, ona reče, „to ne mogu zadržati kao tajnu pred Maddalenom. Stoga zadržite oba komada, ako je to u redu s vama.“ Vrijeme je sporo promicalo, a ona je i dalje zurila u prioru.
„Dobro“, ova konačno reče, dok joj se smiješak pojavio prvo u rubovima očiju, a potom se razvukao preko cijeloga lica. „Uvijek ste se dobro za sebe borili. Žalim bilo koga van Piete tko vas pokuša nagovoriti da učinite nešto što ne želite.“
Ona joj potom pruži vreću. „Sigurna sam da ćete ovo dobro čuvati.“
„Smijem pokazati sestri?“
„Da, ali samo ako pristane da ni sa kim o tome ne raspravlja. Najbolje je da vi čuvate i njezin komadić. Obećajete?“
Chiaretta kimnu glavom te stavi vrećicu u džep pregače. „Ovo mi je draže od bisera“, ona reče, milujući mali grumen.
Potom krenu, ali je pirora ponovno zadrža. „Još nešto. Drago dijete, ako se pitate morate li se sramiti svoga porijekla, sasvim sigurno je da ne morate. Pietà postoji zato jer Venecija ima problem za koji vi niste krive. Oni koji vas omalovažavaju, vjerujte, upravo su oni čiji sinovi i braća nastavljaju puniti nove odjele za nas svake godine jer ne mogu pronaći nikoga koga smiju ili mogu oženiti.“ Ona zasta i sklopi oči. „Ponekad vjerujem da Majka Božja mora plakati zbog nas, zbog načina na koji je naš grad razorio veze roditelja i djece kroz oholost nekolicine koji brinu jedino o tome kako ostati na vrhu.“
ZA BOŽIĆNOG PREDAHA U KARNEVALIMA, Chiaretta poče mnogo češće viđati Claudija. Na Badnjak su zajedno pošli na misu pod zlatne kupole bazilike sv. Marka, a poslije toga šetali su kroz Piazzu San Marco.
„Nikada nisam vidio nekoga tko moli s toliko žara“, reče Claudio, dok su izlazili iz crkve i divili se rojevima svijeća po prozorima oko trga.
„Što očekujete? U tišini Piete, Bog i Djevica najlakši su za razgovor.“ Chiaretta se nasmija, a onda uozbilji. „Znate li za što sam se molila?“
„Bila bi mi čast.“
„Htjela bih da me vaša majka prihvati.“
„Zašto mislite da tomu nije tako?“
Trebala se udati za mesara. „Mislim da je to očigledno. Antonia se slaže sa mnom.“
„A tako znači“, reče Claudio, „zato mi uši toliko zvone.“ On se nasmiješi, ali odmah spazi njezino lice smrtno ozbiljno. „Samo sam se našalio, draga moja. Loša šala, priznat ću.“
Počnu hodati preko trga, a on nastavi: „Antonia je jedna od najotvorenijih osoba koje poznajem. Ponekad i previše, bez dlake na jeziku. Ali ja više volim otvorenost nego suptilnost.“ On zasta, privukavši Chiarettu sebi. „Drhtite, hladno vam je ili se nečega plašite?“
„Jedno i drugo, pomalo.“
„Odvest ću vas natrag, morate se utopliti. Obećavam da ću poraditi na svojoj majci.“
KADA JE CARNEVALE PONOVNO POČEO, Chiaretta s olakšanjem prihvati povratak u izdvojenost Piete, posvetivši se pjevanju i sestri jer je znala da im predstoji još samo nekoliko mjeseci zajednička življenja. A onda, Carnevale se okonča, posljednje zabave i izleti se namnožiše, prije no što je počela toplina ljeta, a plemići ponovno pobjegoše iz grada.
U svibnju Chiaretti bi dopušteno da s Claudijom i njegovim ocem, u obiteljskoj gondoli, prisustvuje proslavi Uzašašća kojeg u Veneciji zovu Sensa. Toga dana dužd bi obično krenuo iz svoje palače do ušća lagune, označivši najveći godišnji festival. Sve do ove godine ona je uvijek samo stajala na gornjim prozorima Piete i otamo promatrala, kao i ostatak zbora, duždev prolazak u njegovoj službenoj gondoli Bucintoro. Ove pak godine ona će biti na jednom od stotina čamaca koji će se načičkati po laguni, slijedeći Bucintoro prema rubu oceana radi ceremonijalna bacanja zlatnoga prstena u vodu, kao simbola vjenčanja Venecijanske Republike i mora.
GONDOLA MOROSINIJEVIH BIJAŠE UGLAČANA, A LAK NA NJOJ sjajan. Svilom izvezeni jastuci bijahu pobacani po sjedištima, dok je čitava kabina bila ukrašena pokrivačima i tapiserijama. Claudio je za nju ponio suncobran, držeći ga iznad nje dok su se odmicali od mola Piete. Chiaretta mahnu Maddaleni, Anni Mariji i drugim djevojkama u zboru vidjevši ih gore na prozoru. Kad joj one odmahaše, ona spazi ženu koja je nosila ružičastu haljinu od svile i karnevalsku masku, a sjedila je u jednoj gondoli do čovjeka koji je cjelivao njezin vrat. Primijetivši djevojke na prozoru, žena im poče slati poljupce, čovjek usta, mahnu spram njih, a upravo u tome času grunuše topovi blizu duždeve palače.
„Vidiš li?“ Claudio je pokazivao Broglio, nekoliko stotina metara gore uz Grand Canal. On je podignu na noge, pridrža oko struka, kako bi mogla bolje vidjeti Bucintoro. Ova ploveća palača bijaše visoka nekoliko katova, obojena u jarko crveno i okićena zlatom. Ogromne grimizne zastave ukrašene duždevim grbom visješe s pozlaćenog pramca broda stršeći u zraku. Par zlatnih kerubina, visokih nekih dvadesetak stopa i teških nekoliko tona, virilo je odozgo, iznad zastava koje lepršahu na povjetarcu.
„Čuju se fanfare“, oglasi se Bernardo. „To je znak da izlazi dužd. Podići će sidro svakoga časa.“
Potom eksplodira vatromet, glasni povici odjeknu s obližnjih brodica, dok su četrdeset i dva ogromna vesla od strane nevidljivih veslača na Bucintoru, počela skladno veslati. Svi muškarci u crnim ogrtačima i s maskama, žene u haljinama koje sjaše na suncu, ustadoše i gledaše brod u prolazu. Obitelji su klicale s brodica ravnoga dna, peota i burchiella koji su još jučer bili puni ribe, salate, ostataka svega onoga što se kupovalo i prodavalo za preživljavanje, a sada su i one bile okićene zastavama vedrih tkanina i vijencima od cvijeća.
Male splavi razvoziše komorne orkestre te se ljuljaše u brazdi koja je ostala iza Bucintora.
Gondole stranih veleposlanika i papskoga nuncija bijahu jedine koje nisu morale biti odjevene u crno. Zlatne prikaze, neke od njih i do pedeset stopa visoke, bijahu prikačene od pramca do krme i pridržavane raznim prepletenim viticama i vezovima. Bijaše kabina koje su izgledale poput grčkih hramova, bilo ih je ukrašenih bogovima i boginjama, dupinima, legendarnim morskim nemanima; zavjese od damaska, obrubljene vezenim zlatom, pružahu putnicima sjenu i privatnost.
Bernardo bijaše ravnodušan spram spektakla. Gledao ih je cijeloga života. „Ne znam za vas“, on reče, „ali vraški je toplo. Ja idem unutra.“ Potom malo zatetura zbog onog vina koje je pio još otkad su se otisnuli s mola. „Ako zaspim, nemojte me buditi za bacanje prstena. Već sam to vidio.“
„Siguran sam da Pietà neće biti zadovoljna svojom naznačenom predstavnicom“, reče Claudio, „ali ja sam njome oduševljen.“ Potom je privuče k sebi, primakavši svoje usnice njezinim. „Smijem li?“ upita.
„A gondolijer?“ Ona šapnu.
„Ne brini za njega. Oni su plaćeni da ne gledaju, njihov je posao da ostanu neprimjetni.“ On pogleda prema gondolijeru, koji se upinjao da ih zadrži na razmaku od drugih brodica. „Reci joj, Biasio, reci joj o svojoj zakletvi.“
Gondolijer se nasmija: „Ne brinite za mene, signorina. Ako vidim, neka to ne upamtim, a ako nešto kažem, onda neka umrem.“
„Istina je“, reče Claudio, „ako im se ne može stopostotno vjerovati, onda ne mogu postati gondolijeri. Svi oni koji nešto odaju obično završe u kanalu prerezana grkljana i to od ruke drugih gondolijera.“
Chiaretta zadrhta. „Užasno.“
„Za nekoliko godina reći ćete ‘baš divno’. Ipak, samo zbog vas, malo privatnosti.“ Uto on nagnu suncobran kako bi je zaštitio od gondolijerova pogleda. Primaknu lice, ona se okrenu, njegove usne okrznu njezine. Bio ju je poljubio nekoliko puta ranije, a ona se već bila privikla na taj sladunjavi, prepoznatljivi osjećaj probadanja koji bi je obično prožeo od čeljusti do rebara, a dah postao otežan. Njegove usne prislone se o njezine, a slatki osjećaj posta ugodni ubod. Jedna mu ruka posegnu iza njezinih ramena, a druga je privuče bliže držeći je oko struka.
Ali tada izbi tako glasan žamor da se moraše odmaknuti i maknuti suncobran u stranu. „Pogledaj“, on reče, dižući je. „Dužd baca prsten u more. Navodno će to usrećiti more i donijeti nam godinu mirnoga vremena.“
„Nadam se“, Chiaretta reče, lagano mu dodirnuvši obraz. Okrenu se kako bi pogledala gondolijera koji joj se nasmiješi i stavi ruku preko svojih očiju.

TRINAEST

DO SREDINE LJETA BOGATE VENECIJANSKE OBITELJI već su pobjegle na ladanje, a povodom godišnjeg događaja poznatog kao villegiatura. Iako je plima isprala Grand Canal od većeg dijela zagađene vode, oni koji su ostali moraše istrpjeti zapah sumpora i smeća u raspadu koji se dizao s manjih vodenih puteva i zatvorenih kanala. Nalazeći se u laguni, Pietà je bila oslobođena onog najgoreg, ali figlie su se i dalje kuhale na žegi, tražeći zaštitu u sjenovitim svodovima dvorišta ili u sobama u koje bi prodirao povjetarac.
Unatoč omari, Maddalena nikada nije vidjela Vivaldija tako uzbuđena. Bijele svile njegove košulje u koje se skidao na gustome morskome zraku, sjahu od znoja, otkrivajući blijedu kožu na prsima i leđima. Nestrpljivo je pocupkivao kada je na probama gubljeno vrijeme zbog polomljenih puhala ili puknutih struna; njegov je latinski ponekad bio više nalik psovci nego molitvi.
Najgori ispadi odigrali bi se u odsustvu attiva, pred sotto maestrama kao svjedocima. Za razliku od drugih, Maddalena je poznavala njegov temperament, posebno kada je pokušavao uskladiti novu opernu sezonu sa svojim obvezama u Pieti. Ona je odavno shvatila da je u tim slučajevima najbolje bilo pozabaviti se nečim drugim i pričekati da se smiri.
Sotto maestra svake skupine glazbala sjela bi nasamo s Vivaldijem da poradi na svakom novom komadu prije početka probi. Maddalena je obično bila rastresena zbog svojih raznih dužnosti, tako da nije imala vremena razmišljati o tome koliko je bio različit tonus njihovih susreta u mlađim danima. Jednoga jutra šokira se kad on spusti violinu na krilo i reče kako ne zna što bi bilo da nje nema. „Izvodeći ovo u Padovi“, reče, „u jednom komadu, glazbenici su uvijek kasnili pola takta. Morao sam se s njima boriti da sviraju kako sam ga napisao.“
Oči mu postanu meke. „S tobom je uvijek bolje“, on reče, „na tebe mogu računati.“ Maddalenu iznenadi brižnost u glasu i na časak njezin obrambeni zid koji je podigla protiv njega - njezin profesionalizam, osjećaj odgovornosti, zrelosti - nestaše i ponovno se osjeti mladom djevojkom koja živi za njegove komplimente i intimnosti. To je bilo tada, a ovo je sada, reče samoj sebi, pokušavajući se othrvati osjećaju težine od kojeg joj zadrhta srce. Ne želim ponovno brinuti o njemu na onaj način.
On potom izvuče violinu iz svoje kutije. „Primjećujete li nešto drukčije?“ Prođe nekoliko časaka prije no što ona primijeti da je glazbalo bilo znatno izmijenjeno jer je hvataljka bila spuštena gotovo sasvim do samoga konjića. „Vidite li što ovo može učiniti?“ upita, podignu gudalo i odsvira najviši regularni ton, a potom, preskačući s intervala na interval, sve ostale dok mu prsti više nisu imali kamo.
„Pogledajte“, on potom ocrta prstima preko drveta svoga gudala da pokaže njegov sravnjeni luk. „Malo sam eksperimentirao kod kuće“, reče, „pokušajte ovo s ovom violinom.“ Potom poče skakutati od najniže do najviše strune.
„Ne mogu“, ona reče, „znate da će gudalo odskočiti samo od sebe.“
„Ali ne na mojoj violini!“ Lice mu je bilo zajapureno od uzbuđenja. „Pokazat ću Veneciji nešto toliko nevjerojatno da će se sljedećega jutra probuditi misleći da još sanjaju. Vidjet ćeš, Maddalena Rossa, samo pričekaj.“
CONCERTO SE PRIVODIO KRAJU U SPARNOJ KAPELI, kad Vivaldi otpoče svoju kadencu kojom se hvalio pred Maddalenom. Poče rutinski s bijegom nekoliko hitrih nota, potom krenu u nekoliko taktova koji zazvučaše kao seoski ples. Potom odsvira jednu kratku frazu, ponavljajući je u stalno rastućim, sve višim tonovima, sve bliže konjicu, okrećući svoje gudalo sve dok zvuci više ne pripadahu violini već pticama koje cvrkutaše u nekom gaju. Potom posegnu za najnižom strunom, dodajući jednu sinkopiranu, huktavu notu prije no što smiri violinu predvodeći ostatak orkestra sve do ponovno nemirnih, posljednjih nota.
„Svidjelo vam se?“ upita je.
Slušala sam cijelu kadencu suspregnuta daha.

„Dobro“, on reče, potom sklopi violinsku kutiju i trijumfalno je potapša.
MADDALENI BI DRAGO. Nije ni primijetio da zapravo nije odgovorila na njegovo pitanje. Kadenca je bila manje pitanje ljepote, a više izazova slušatelju, blještava ali manje ugodna. Odzvanjaše joj u ušima još nekoliko dana.
VIVALDI JE BIO U PRAVU. Svi su u Veneciji govorili o njegovoj novoj kadenci. Ali već sljedećega tjedna, došavši u Pietu lagana koraka i ispravnih ramena jednog slavljenika, uskoro je ponovno utonuo u posao.
Chiarettino vjenčanje se bližilo za nekoliko mjeseci te su prigode pisanja za nju postajale sve rjeđe. Za njezin posljednji javni nastup napisao je jednu ulogu u svom novom oratoriju. Pet solo uloga, muških i ženskih, u Juditha Triumphans morale su izvesti figlie di coro. Ostatak pjevačica će činiti zbor Židovki ako su imale glasove visoka tona, ili neprijateljske vojnike Babilona ako su im glasovi bili duboki. Svaki glazbenik i pjevač u zboru, čak i mnoge od onih u mirovini, od iniziati, bit će uključene, tako da moćna vojska Nabukodonosora kao i herojski otpor Judite, ne bi izgledali jalovo. Tako da su hodnici Piete sada odjekivali zvukom figli koje ne samo da su svirale svoje uobičajene duhačke i žičane instrumente, nego su i lupale o bubnjeve i puhale u trublje.
Dva mjeseca koncertnih izvedbi bili su na rasporedu prije tog velikog finala u studenom. Stres voditeljice zbora bijaše veći nego ikada ranije. Vivaldi je bio na rubu kolapsa. Nekoliko dana prije prvog koncerta u sezoni, u dvoranu se došulja bolničarka i šapnu Maddaleni da joj se pridruži. Maestro je napustio probu prije sat vremena i navodno je bio pronađen, bez daha, u jednom hodniku. Odveli su ga u bolničku sobu, gdje su ga sestre oživjele aromaticima, ali su, znajući da Maddalena zna više o njegovim napadajima od njih, poslale po nju da im pomogne.
Kad je ona stigla, Vivaldi se već bio oporavio. Sestra je nešto spremala, ali čim je Maddalena ušla naglo je morala krenuti k nekom drugom pacijentu koji je imao konvulzivni napadaj. Odjuri iz sobe, ostavljajući iza sebe nered. Odjednom se njih dvoje nađu sami u sobi.
„Nitko o meni ne mari koliko vi“, on reče, još uvijek teška daha. „Kako ste samo brzo stigli.“
Iako joj dade znak, ona ipak odluči ne sjesti pored njega. Krenu do pulta i poče slagati mokre ručnike te razdvajati boce i škatulje s aromaticima u uredne skupine. Otkad se bio vratio uvijek je izbjegavala ostati s njime nasamo.
Ja mu ne trebam. Mogla bih se povući, ona pomisli, ali znatiželja je zadrža. „Bolničarke izgledaju vrlo sposobne“, ona reče, „dobro su se pobrinule za vas.“
„One su bolničarke. To bi za svakoga učinile.“ On glasno izdahnu te ona prekinu svoj posao, okrenuvši se. Promatrao ju je.
„Živim sam“, on reče. „Osim jednog sluge koji mi sprema objede i čisti za nadnicu.“ On ustade i poče se oblačiti, izbjegavajući gledati je. „Često se pitam kako bi to bilo da se nisam zaredio i da imam nekoga tko bi se o meni brinuo zato jer tako želi.“
Zašto mi ovo govori?

„Kada dođem u Pietu... No, možda vam ne bih trebao ovo govoriti...“, on se okrenu leđima. „Uvijek se veselim susretu s vama. Vi ste najstvarnija i najiskrenija osoba koju poznajem.“ Maddalena primijeti da je gleda, leđa pritisnutih o pult. „Kada vas gledam sada, zrelu i sposobnu...“ Oči mu zablistaše, glas mu puknu, lagano, ali bez sumnje: „Osjećam se toliko ponosnim.“
On potom sjednu i ponovno je pozove da sjedne kraj njega. Ona osta gdje je i bila. On raširi ruke na koljenima počevši se ljuljati amo-tamo u malim, nervoznim pokretima. „Nemojte me krivo shvatiti“, on reče, „što je bilo bilo je. Ne mogu ipak ne zavidjeti muškarcu koji će vas jednoga dana uzeti za ženu.“
Trebala bih otići, ona pomisli, morala bih ga prekoriti što je toliko smion i onda naprosto izaći.
Vivaldi je pogleda, prepoznavši njezinu dugu šutnju. „Previše sam rekao.“
„Da, i ja tako mislim.“
„Oprostite mi. Nakon napadaja, često sam iskreniji nego obično. Kao da osjećam da sljedeći može biti i posljednji. Neka se neke stvari znaju.“
„Možda.“
„Maddalena, pogledajte me“, on usta, ali ostade ukopan u mjestu. „Ništa više neću reći, obećavam. Ali želim da znate da su mi trenuci koje provodim s vama poput blaga. Draži su mi od bilo čega. Bio bih najtužniji čovjek ako vam ovime stvaram bilo kakvu nelagodu.“
„Ne“, Maddalena reče, „sve je u redu. Trebaju me na probi.“ Potom brzo kimnu, okrenu se i napusti sobu.
Sljedećih pola sata, Maddalena je promašivala svoje ulaze, krivo čitala dionice i konačno morala odložiti gudalo. Hineći glavobolju, ona se opravda s probe. Ležeći na krevetu u tihoj sobi, nije mogla odlučiti da li ju je više smetalo ono što je bio rekao ili njegovo obećanje da to više nikada neće učiniti.
MADDALENA NIJE NIŠTA REKLA CHIARETTI O VIVALDIJEVIM riječima. Znala je koliko je nepogode prouzročilo to u prošlosti te nije htjela podgrijavati stare rane. A povjeriti joj se bilo bi teško i iz jednog drugog razloga. I prije susreta u bolničkoj sobi, među njima je došlo do trapave šutnje zbog jednog sukoba između Chiarette i maestra.
Naime, vodeća uloga Judite zahtijevaše dramatičan glas kako bi uvjerio publiku u to da je u stanju odsjeći glavu jednim zamahom noža, a Chiarettin je glasak bio presladak za takvo što. Tako da je ona prihvatila da neće imati naslovnu ulogu. No sukob poče kada je doznala da za nju nije napisana ni druga najvažnija uloga. Vagausa, eunuh-slugu Nabukodonosorova generala Holoferna, igrat će Barbara. Chiaretta bijaše uvjerena da je Vivaldi upravo nju pripremao da je eventualno odmijeni u zboru.
Chiaretta bijaše u šoku. „Moja oproštajna izvedba i moram glumiti služavku?“ reče mašući notama ispred Vivaldijeva nosa.
„Žao mi je“, on reče, „ne mogu riskirati s većom ulogom. Nema ni dovoljno vremena za vašu probu. Čak će, bojim se, i ovo za vas biti preteško.“
„Najbolje od sviju čitam note“, Chiaretta se pobuni. „Mogli biste malo prilagoditi raspon. Mogla bih otpjevati Barbarinu ulogu ili pjevati Oziasa. On se ne pojavljuje sve do pred kraj, a imala bih manje za učiti. Tako bih bila posljednja i time upamćena.“
„Istina je“, Vivaldi klimaše glavom, „ali nije samo broj nota u pitanju. Kakav dojam želite ostaviti? Želite li da vas čuju u ulozi sluge? Ili još gore, eunuha?“
Chiaretta moraše priznati da je htjela ostaviti dojam privlačne žene, tako da je stvar privremeno riješena: u apokrifinoj storiji on će izmisliti lik Abre koji bi joj sasma odgovarao.
Drugi put eksplodirala je kada je odlučila pjevati samo prve dvije umjesto sve četiri arije. „Dosadno“ bijaše njezina presuda za treću, i „očajno“ što je bila najljepša riječ koju će izgovoriti za svoj posljednji javni nastup.
„Obećao je napisati ulogu za mene, ali slušaj ovo!“ Ona potom u njihovoj sobi jedne večeri potpuno omalovaži posljednju ariju. Maddalena se zadnjih tjedana okušala u ulozi mirotvorca, ali morala je i sama priznati da je arija zvučala kao neki marš koji pjevaju seoski dječaci igrajući se vojnika.
Chiaretta je jedva prošla kroz probe, a da joj glas ne bi prešao u režanje i ponekad bi sasma prestala pjevati, uzrujana, prije svršetka. Maddalena joj je pokušala ukazati na Vivaldijevu perspektivu jedne priče koju valja ispričati i nju kao jednu od uloga, ali Chiaretta zareža i na nju.
Solistkinje su imale samo vlastite dionice za probu te stoga ponovno izbi rat kada je Chiaretta uvidjela kako svi dijelovi oratorija međusobno funkcioniraju. Njezinu posljednju ariju slijedila je jedna Barbarina. Figlia koja se zvaše Giulia, u ulozi Oziase, guvernera opsjednutog židovskog grada Betulije, dobila je posljednju ariju i recitativ.
„To je posljednje što ću pjevati!“ Chiaretta baci note na pod na sljedećoj privatnoj probi s Vivaldijem. „Mrzim ih! Sve je još gore jer čim se budem odmakla od balkona sljedeća arija će biti toliko dobra da će moju svi odmah zaboraviti!“
„Chiaretta, kako jedna služavka može otpjevati zadnje riječi u jednom oratoriju? Priča je ono što je bitno“, Vivaldi naglasi kao da se obraća djetetu s neugodnim činjenicama. „Likovi su ono što je bitno.“
„Publika neće mariti ako Holoferno bude pjevao kroz svoju odrubljenu glavu“, odbrusi Chiaretta. „Ona dolazi čuti pjevače.“
Vivaldijevo se lice zacrveni. „Ona dolazi“, on reče, „čuti glazbu. Čitava skladba se računa, ne samo vi.“
Chiaretta potom odbije otići na sljedeću probu i kada je Vivaldi bez riječi popunio njezino mjesto s jednom inscipijenticom, ona mu poruči da uopće neće nastupiti u produkciji.
„Caterina se šepuri naokolo kao da je ona doista Judita, a ja njezina sluškinja. Ne vidiš li kako mi se Barbara ceri?“ Chiaretta cvilješe pred sestrom u njihovoj sobi. „Isto tako i Giulia. Zašto mi to radi?“
Maddalena je znala da je njezina prijetnja prazan ćorak. Njezin zadnji nastup bi se već bio odigrao prošloga tjedna na misi, a da ponovno ne nastupi, ona ne bi mogla.
„Vaša je sestra postala nemoguća“, Vivaldi joj reče na pauzi između dviju proba. „Prijetiti da neće pjevati? Smiješno. Figlie di coro rade ono što im se zapovjedi. Odlučiti je li uloga dovoljno dobra za nju? Kao da je diva u nekoj opernoj kući.“ On zadrhta. „Osim toga, hoće li Congregazione doista propustiti priliku da zaradi na njezinu oproštajnom nastupu, samo da bi ugodio njezinu egu? Niti njezina nova obitelj neće na to gledati s odobravanjem.“ Uzrujanost u njegovu glasu oboja se gorčinom i ljutnjom. „Ne“, on reče, ona će pjevati.“
„Kao da je više ne volite“, Maddalena reče.
„Nije to“, odvrati, „užasno mi je žao. Zbog mene, zbog tebe, zbog sviju nas. Više nikada nećeš s njome nastupiti. Nikada više za nju neću pisati. Nitko je više neće čuti javno. A kako li se tek ona osjeća zbog toga gubitka. Ona je nadarena, ali nije bilo vremena za razvitak, za desetljeće, ili možda i više, slave koju nikada neće iskušati.“
On zaklima glavom. „Ne, čak i ovi posljednji tjedni kada je glumila primadonu i vrijeđala moju glazbu, čak mi je i tada bilo žao. To je isto kao kada bi meni crkva zabranila svirati violinu“, on zasta, „to naprosto ne mogu niti zamisliti. Pomozi Bože, mislim da bih radije umro.“
BLIJEDI ZVUCI BUBNJEVA I TRUBLJI POSTAŠE GLASNIJI dok su Chiaretta i Maddalena koračale niz hodnik prema stubištu koje je vodilo na balkon kapele. Kraj vrata, Chiaretta na časak zasta: „Ovo je posljednji put da se penjem ovim stubama.“
Maddalena ne reče ništa. Ona se istegne, tobože popravljajući sestrin rukav, ali zapravo ju je samo htjela dodirnuti. Djevojčica nekih deset godina stara priđe s bokalom vode. Zurila je u Chiarettu te prolazeći kraj njih spustila glavu, ispričala se, i krenula uza stube.
„Mora da sam i ja ovako nekada izgledala“, Chiaretta reče, gledajući curicu kako štiti bokal od prelijevanja dok se penjala. „Onomad kada se privukoh gore do Michieline. Tako davno, jedva se toga i sjećam.“
„Moramo poći“, reče Maddalena po drugi put. Chiarettine usne bijahu rastvorene, oči razrogačene, potom sklopljene gotovo nevidljivo, kao da su joj brojne, kontradiktorne misli vodile ogorčenu bitku do posljednjeg čovjeka. Ona udahnu, kao da će nešto reći, ali zatim jednostavno uhvati Maddalenu i privuče je u dugačak zagrljaj.
Konačno se obje pojave na balkonu. Ispod njih, kapela bijaše već gotovo ispunjena. Maddalena poče naštimavati violinu, potom zasta. „Je li stigao Claudio?“ ona upita.
„Ne znam“, Chiaretta reče vireći kroz procijep u crnoj gazi, „ne vidim ga.“
Nije zapravo ni gledala. Imala je osjećaj kao da je rulja došla gledati njezino smaknuće. „Mislim da sam pogriješila“, ona šapnu, kao da ne želi biti osluhnuta.
„Ovo je nakrcanije od nebesa!“ Anna Marija se cerila i prevrnula očima prije no što je sjela na svoje mjesto, za čembalo. Dok su ostale glazbenice zauzimale svoja mjesta, ona poče prebirati po tipkama. Potom se pojaviše pjevačice, posloživši se kraj željezne ograde. Chiaretta im se pridruži po navici. Posljednji je na balkon stigao Vivaldi, noseći svoju violinu. Za vrijeme uvodnih nota stajaše pod takvim kutom da su ga mogli vidjeti i duhači i gudači, a kad su figlie kimnule u znak on tada zauzvrat podignu svoje gudalo.
Zatim zapuhaše limene fanfare, postavljajući scenu dva zaraćena tabora, sve dok Maddalena i ostale nisu provalile svojim divljim guđenjem, ispod kojeg svoj oslonac pružaše čela i bas viole. Do konca sinfonie, svaki se instrument već bio oglasio. Timpani su udarali sve dok glazba nije naprosto zatresla prostorom. Drveni puhači su odjekivali dok je u pozadini ansambl združenih lutnji, mandolina, teorba i arhilutnja divlje vibrirao.
Glazba zamru, a onda Vivaldi otpoče jedan neukrotivi solo, dok je maestra Prudenzia, pridruživši se kao glavni violinist, a potom slijedeći je i Maddalena, svirala vodeću drugu violinu. Zajedno oni ispletu priču u kojoj je raslo uzbuđenje, a sve se okonča gromkim krešendom bubnjeva i limenih zublji.
Ali tek onda otpoče priča. Nakon što Holoferno nagovori svoje trupe, njegov sluga uđe rekavši da je iz židovskog kampa pristigla jedna krasna djeva želeći ga upoznati. Caterina potom zakorači naprijed i bez nota recitativa poče pjevati. Njezin glas bijaše mekan i fluidan dok pjevaše o Juditinim strahovima i nadama, milujući svaku frazu s ljupkošću ali i natruhom melankolije.
Makar je hladnoća mjeseca studenoga već počela probijati kroz okna i hodnike Piete, nakrcani se balkon brzo zagrija. Figlie kojima je jedina zadaća bila da uvećaju zbor počeše prikupljati notne listove koji su već bili odsvirani i njima hladiti glazbenice koje su već sjale od silnoga znoja.
POTOM SE GLAZBA OKRENU CHIARETTI. Ne timeas noti, ona pjevaše. „Ne boj se.“ U pratnji Anne Marije na čembalu, Chiarettin glas zalebdi ispod svoda kapele, note se dizaše i padaše, kao plima i oseka. Savršeno i lako. Maddalena, s violinom na krilu, promatraše sestru. Makar je Abra tobože pjevala o Juditinoj ljepoti, odjednom joj se učini da su riječi bile savršeno krojene za njezinu sestru. Credit ira, ridet amor, Chiaretta pjevaše, „vidjev ljepotu tvoga lika, nesta bijesa moga, moja ljubav zasja, dok svi tvom uzvišenu duhu pljeskaše“.
Prije no što je Chiaretta svršila, violinistica kraj Maddalene onesvijesti se, a lomljava timpana otpozadi također da do znanja da je još jedna od glazbenica postala žrtvom vrućine. Najmlađe figlie uto donesu ručnike, umočene u nabrzinu donesene posude s vodom, kako bi izvođači mogli obrisati vjeđe kada za to nađu vremena.
Chiaretta se premjesti s noge na nogu, napunivši pluća, čekajući ponovno na svoj ulazak. Judita zazva Abru da je podrži u trenu kada joj zatreba pomoć. „Kao golubici tebi se obraćam, moja vjerna prijo“, Caterina pjevaše, gukajući kao da je i sama ptičica. Glazba bijaše toliko lijepa, toliko savršena, da usprkos ljubomori Chiaretta osjeti kako joj se predaje. Kada je solo okončan, jedna od najnovijih iniziati Caterini da ručnik da obriše znoj, a ova, izmorena, zaroni lice i ne primijetivši djevojčin pogled pun obožavanja.
Vivaldi je Chiaretti dao jednu spektakularnu ariju kao pandan, ali na njezin užas, u recitativu koji je vodio ariji, njezin glas odjednom postade malo nesiguran, čak i piskutav. Borila se sa svojim grlom dok je Maddalena izvodila melodiju kojom je valjalo ovladati. Posljednji put su zajedno. Trebalo je zvučati savršeno. Odjednom, glas se smiri. Uskoro svi zaboraviše na Caterinu i njezinu ariju. Svijet pripadne Chiaretti.
Maddalenina pratnja se utiša dok Chiarettin glas sam poče lebdjeti visoko ispod svodova crkve, prepun tuge rastanka. Sve što je njezin glas obećavao sada bijaše isporučeno. Njezine se note dizaše i padaše, one cvrkutaše, trepereše. Pjevala je kao da će i sama poletjeti s balkona, ravno kroz kapelu i pravo u raj, sve dok se nije spustila na zemlju, donoseći sa sobom i svoju ariju.
„Abra! Abra!“ Judita zavapi nakon nekoliko časaka, nakon što je Holofernu odrezala glavu. Chiaretta pritom oživi svoj lik ispunivši ga radošću radi njihove uspjele misije, spuštajući glas gore-dolje kao da je bila pijana od radosti. A potom se baci i u omrznutu joj posljednju ariju, crpeći iz nje svaku dopadljivu notu; zatim udahnuvši duboko, njezin se glas još jednom vinu visoko, opraštajući se, dok ga je smještala pod svodove crkve. A onda se sve okonča.
TJEDAN DANA PRED VJENČANJE, SVAKI KORAK, SVAKI POTEZ, sve među njima izgledaše im neprirodno. Iako je Maddalena uživala u luksuzu, imajući samo sestru u svome društvu proteklih nekoliko mjeseci, svirati violinu sada joj se činilo kao da joj netko zavrće ruku te je stoga ostavi zatvorenu u kutiji.
Jedne večeri Chiaretta poče pjevušiti, a zatim i ona zašutje.
„Nastavi“, Maddalena je nagovori.
Chiaretta pogleda u sestru blijedim osmijehom. „Valjda bih trebala vježbati kako izgleda kada nemaš ništa za vježbati“, ona reče i odloži svoj goblen te obje pođu na počinak u tišini.
CHIARETTINA VJENČANICA I VEO BIJAHU RAZASTRTI U SOBI kraj priorina ureda. Maddalena joj češljaše kose, koja će pak ostati slobodnom, kakav bijaše venecijanski običaj, kad stigoše Antonia i njezina majka. Antonia, koja se zbog trudnoće proširila u struku, pljesnu od uzbuđenja dok se Chiarettina haljina bila svezivala. Čak se i Giustina uznemiri, pomažući prikopčati jedan obiteljski predmet, privjesak od dragog kamena koji je sama bila odabrala za Chiarettina vrat.
Vencijanske se žene uvijek udavahu u obiteljskim crkvama. Pietá bijaše obitelj svojim nevjestama, ali da bi se obuzdalo uzbuđenje i mašta ostalih figli, obično im se nije dopuštalo da prisustvuju ceremoniji. Za Chiarettino vjenčanje pak Anna Maria i ostale iz zbora dobiše posebno dopuštenje da mogu tiho promatrati, s balkona. Maddaleni je jedinoj bilo dopušteno biti na podu kapele, okružena Claudijevom obitelji koja tako stajaše unutar malog prostora blizu oltara, obasjani svijećama. Oko njih kapela bijaše u dubokoj sjeni. Svećenikov bezbojni glas gubio se u mraku dok je mrmljao svadbenu misu.
Kada je i službeno proglašena njegovom ženom Chiaretta prođe, držeći se o Claudijevu ruku, kroz mračnu, tihu, srednju lađu crkve. Bernando požuri ispred njih ne bi li otvorio vrata, a potom oni iskoračiše. Vani ih preplave zlatne sunčeve zrake. Riva bijaše nakrcana promatračima koji se naguraše ne bi li je spazili. „Chiaretta! Chiaretta!“ Oni vikaše i vikaše.
Iako joj lice bijaše pod velom, dok je prolazila putem zasutim cvijećem, mogla im je vidjeti lica. Plaču, ona shvati.
A potom, penjući se u gondolu, začu kako viču: „Addio! Zbogom, Chiaretta. Addio!“
Gondola ukrašena srebrnim ferrom do krme trakama i cvijećem, bijaše promicala kroz vodu koja postade ružičasta, žuta i crvena od tisuća latica, a koje postajaše sve manjima, dok sasvim nisu nestale iz vidokruga.
Maddaleni, koja staja na praznu molu, taj čamac sada izgledaše kao da prelazi rijeku Stiks. Osjećala se kao da je vrijeme umiranja.

ČETRNAEST

CHIARETTA SE PROBUDI SLJEDEĆEG JUTRA NAKON vjenčanja sama u svojim odajama. Osloni se, te povuče zavjesu s kreveta primijetivši opušteno kako sunčeve zrake polako ulaze u sobu iz smjera malenog, glaziranog prozora. Nisam se pomolila, ona pomisli te promrmlja Domine, labia mea aperies, križajući se. Potom zasta, nesigurno. Možda je već bilo toliko kasno izjutra da bi bolje bilo reći Terce umjesto Prime. Potom odmakne baršunasti pokrivač, spusti se s kreveta i nastavi moliti u kutu svoje sobe na jednom drvenome priedieu. Najednom se osjeti nesigurnom te lagano zadrhta, a kad se nagnu iznenada primijeti krvavu mrlju na plahtama.
Chiaretta navuče pokrivač preko plahte kako bi sakrila mrlju, potom ponovno sjednu na krevet, zaboravivši na molitvu usred siline promjene u svojem životu. U Pieti, Maddalena bi sad mrmljala ohrabrujuće riječi nekoj attivi koja bi se borila s novom tehnikom, dok bi Anna Maria brinula da kompozicije budu na vrijeme prepisana. Zbog ove nostalgične pomisli srce joj se stisnu u grudima. Gotovo je, ona pomisli, nema povratka nazad.
Priora je Chiaretti uglavnom objasnila što može očekivati za svoje prve bračne noći, ali sada je, sama u sobi, motrila detalje uvelike zbunjena, kao da nije bila sigurna što se s njom zapravo dogodilo. U Pieti oblačenje i svlačenje bijaše rutina, ali kad je Claudio spustio njezinu vjenčanicu preko bokova, pomažući joj da se iz nje iskobelja, još se uvijek osjećala potpuno odjevenom u svom korzetu. Skinuvši ga, po prvi put je pošteno udahnula toga dana. On je obuhvati odostraga oko slabina, a ona se okrenu i zagrli ga tako snažno da kad se od njega ponovno odmakla obnaženih grudiju nije se uopće osjećala ranjivo i izloženo koliko je bila očekivala.
On je stavi u postelju prije nego ju je potpuno razodjenuo a potom ustane da utrne svijeću. Vrativši se, sada obnažen, on o njezino tijelo pritisnu neopisivo veliku stvar za koju joj rekoše da će slomiti pečat njezina djevičanstva i učiniti je, službeno i potpuno, njegovom suprugom. Trebalo je malo nagovaranja prije nego se Chiaretta dovoljno opustila i pustila ga između svojih nogu a onda, dok je on šaputao smirujuće riječi, a ona prestrašeno iščekivala poluotvorenih usta, on pritisnu jače sve dok ona ne zaplaka i osjeti ga kako u njoj žari. Bilo je manje bolno nego što je očekivala - više je to bio šok nego bol - i kad on počne zapomagati ona se uplaši da se nije ozlijedio. Kad se on ponovno uspravi, a potom s uzdahom legnu kraj nje, ona na tren pomisli da je mrtav, sve dok ga kraj sebe ne osjeti obrisavši mu čelo plahtom.
„U redu si?“ ona upita, na što se on glasno nasmija. „Ja bih to trebao tebe pitati. Nije odveć boljelo?“ Ona mu reče da nije. Zatim, neočekivano, ona počne plakati, nije znala zašto a on je htio da mu kaže.
Držao ju je potom u svom naručju sve dok nije zaspala. A zatim se ona probudila a njega više nije bilo. Nije znala što sad. Pođe opet k prieudieu i na nj kleknu. Blažena Majko Božja, molim Te za oprost ako danas ne molim kako valja. Nekako se ne osjećam najbolje. Ona zatim pritisnu dlanove o lice i osjeti kako joj njihova hladnoća prodire u užarenu kožu. „Molim Te, pomozi mi da budem dobra žena Claudiju“, ona šapnu, „i da shvatim svijet u kojem ću sada živjeti.“
Kraj molitvene klupice bijaše jedna velika kamenjem ukrašena škrinja. Pokrov bijaše odškrinut. Unutra ugleda malenu vrećicu s komadićima češlja na vrhu hrpe platnena rublja. Ona je podignu, zadrži na čas, osjetivši dvije oštrice unutra, poljubi i sakri na dno hrpe.
Usprkos tome što joj je Chiaretta obećala dati njezin dio češlja, Maddalena zapravo nije ni zatražila svoj komadić bjelokosti. Dugo je promatrala raskomadani češalj, napokon ga vrativši te rekavši kako ga nije htjela ponovno vidjeti. „Samo će me činiti melankoličnom“, ona reče, „a radije ih da me ništa ne podsjeća na prošlost.“ No Chiaretta, koja je već dovoljno bila crnom ovcom među Morosinijevima, držala je da bi bilo korisno znati svoju prošlost, koju one posjeduju kao i svi drugi, prošlost napučenu ljudima od krvi i mesa. Ali naprosto ona nije znala tko su joj preci.
Zakopavši svoj slomljeni češalj u škrinju jednom rukom, druga ruka joj osta povrh čipkom ukrašenih jastučnica koje je za nju kao vjenčani dar izvezla Maddalena. Chiaretta se iznenada uplaši da će se njezinim odlaskom promijeniti njezin odnos sa sestrom. Ipak, dok se ogledala po sobi, budućnost nije izgledala tako tmurna, samo nepoznata. Krevet bijaše velik i udoban, kao da spava na oblaku; pridružena soba, također njezina, kako joj reče Claudio, bijaše veća od sobe koju su samo dan ranije dijelile ona i Maddalena. Claudio imaše svoje odaje na istome katu. Roditelji živješe na katu ispod njih, tako da je i portego u koji se otvaraše njihove sobe također pripadao njima. A Claudio? Morala se početi privikavati na život u kojem je sve, uključivši supruga i njegove navike, bilo novo. Ipak, nadala se da će s njom dočekati njezino prvo jutro.
Onako kako ju je Antonia naučila, ona sad poveza kosu odostraga provukavši tanku zlatnu traku oko glave. „Chiaretta Morosini“, ona reče naglas gledajući se u zrcalo. Sad imam svoje prezime. „Chiaretta Morosini“, ona ponovi, pokušavši se smiješiti kao da pozdravlja svijet.
Chiaretta odjenu običnu haljinu za koju joj rekoše da će biti prikladnom za one dane kad se neće napuštati kuća. Njezin vrat bijaše ukrašen trakom ispletenom od zlatnih niti s majušnim staklenim perlama. Ispod grudiju, teška haljina od svile padala je sve do poda, a tijesni rukavi plave boje koja je odgovarala boji njezinih očiju, prošire se poput balona u visini laktova kako bi mogla slobodno gibati rukama. Zakopčavši par cipela mekih potplata, ona otvori vrata.
Portego bijaše tih. Prirodno svjetlo bi prigušeno zbog nadolazećeg tmurnog, kišnoga dana. „Claudio?“ ona se oglasi. Jeka zamru bez odgovora. Potom pokuca na vrata njegova ureda. Ne dobivši odgovora, ona otvori vrata i primijeti da svjetiljke ne gore.
Privučena svjetlu na prozoru pri dnu portega, Chiaretta izađe na loggiu s pogledom na Grand Canal. Gondolijeri prolaziše, ne primjećujući kapi kiše u vodi, dozivajući se među sobom. Ona duboko udahnu osjetivši se čudno, stojeći tako vani, sama.
„Što radiš ovdje?“ Giustina Morosini se pojavi u portegu pokazavši joj da se vrati unutra. „Sva drhtiš“, ona reče, tonom koji je sad odavao više zabrinutost nego kritiku. „Claudio danas ima posla“, ona reče preduhitrivši snahino pitanje. „Dobro si?“
„Da“, Chiaretta brzo odgovori. Zatim shvativši na što je Giustina mislila, ona se zacrveni.
„Sad kad si ustala mogu dati slugama da promijene plahte“, Giustina reče, pokazujući na stubište koje je vodilo dolje u piano nobile. „Pođi sa mnom i slušaj tako da znaš ubuduće kako s njima razgovarati.“
Ona pozvoni zvoncem. „Zuana će netom stići. Naše sluge obično su izvan vidokruga ali nikad previše daleko i odmah će se odazvati.“
„Plahte u signorininoj spavaćoj sobi moraju se promijeniti“, ona reče mladoj služavki koja požuri u pravcu sobe. „Učinite kako treba tako da nema mrlja.“
„Mila moja“, ona reče kad služavka odjuri, primijetivši grimiz na Chiarettinu licu. „Malo sam vas posramila. No, morat ćete naučiti da ne postoji način na koji se nešto može sakriti od slugu. Važno je da znaju čuvati vaše tajne. Hoćete li danas doručkovati u svojoj sobi?“
Chiaretta nije znala što bi trebalo odgovoriti. „Ne znam“, ona reče, „je li to ono što...? Što radimo?“
Giustina je grubo prekinu. „Radite što god poželite“, ona reče s usiljenim osmijehom.
„Ja...“ Chiaretta zamuca „...žao mi je, ali ne znam kakav je ovdje običaj.“
„U redu“, Giustina odrješitim ton pokaže kako Chiaretta na neki način troši njezino dragocjeno vrijeme. „Danas ću dati Zuani da vam donese doručak u vaše odaje. Nakon toga morate se odlučiti u vezi ručka.“
„Zuana?“
„Služavka koja je upravo otišla. Ona je vaša. Dosta je mlada, ali mislim da će vam odgovarati.“
Giustina ne reče ništa više. Uslijedi tišina, a Chiaretta začu tiho mrmorenje dvojice slugu na katu ispod njih, potom škripu ormara kao da je nešto bilo sklanjano. Negdje izvan kuće, zazvone zvona jedne crkve.
„Hoće li Claudio doći na ručak?“ Chiaretta upita koliko je god umilno mogla.
„Sumnjam, iako nas možda iznenadi u danu nakon svojeg vjenčanja. On obično ruča drugdje, stoga nemoj na njega računati.“
Chiaretti se učini da primijeti trag cerenja na Giustininu licu. Kao da je znala nešto više o svome sinu od Chiarette i kao da je to bilo neko oružje koje je ona kao svekrva nastojala držati pripravnim za paljbu. Kako ju je Antonia nazvala? Vučica. Claudio i Antonia su joj nastojali pomoći koliko su god mogli, ali Chiaretta će morati sama naučiti ophoditi se sa svojom svekrvom.
Eto, tek što je ustala, a već se osjeti premoreno te se ispriča i ponovno odšeće do svoje sobe. Tamo legnu na krevet, užarenih očiju. Potom se začu blago kuckanje o vrata.
„Madonna?“ začuje se tanki glasić.
Ona otvori vrata i ugleda Zuanu s poslužavnikom. „Vaš doručak“, služavka reče kao da je bila riječ o upitu. Primijetivši Chiarettine crvene oči, ona upita: „Madonna je dobro?“
„Da“, ona reče. „Pladanj ostaje sa mnom?“
Zuana se zbunjeno nasmiješi. „Ne, madonna, ja ću ga za vas postaviti.“ Ona potom postavi pladanj za Chiarettu, lagano se nakloni i nestade. Zbunjena i oko najobičnijih stvari koje još nije poznavala, Chiaretta tupo zuriše u svoj tanjur. Žvakala je bez osjećaja, potom spustila salvetu i vratila se u krevet, primijetivši čiste plahte. Kad se probudi, hrana je bila odnesena a da nije čula ni najmanji zvuk.
Te večeri, Claudio se još nije bio vratio. Chiaretta stoga oko sebe stavi šal koji pronađe u škrinji i zaputi se na loggiu gledati posljednje kišne oblake dana, koji su plovili dodirivajući rubove mjeseca. Brod sa skupinom glazbenika vukao se iza jedne gondole u kojoj Chiaretta spazi siluetu zagrljenoga para.
Dok je treća gondola prošla ispod loggie, ona prepozna melodiju jednog od njezinih sola iz Piete. Počne pjevati, prvo šaptom, a potom joj se glas neprimjetno osnaži. Gondolijer se vrati u položaj točno ispod balkona. Svjetlo njegove lanterne igraše po tamnoj vodi kanala, kao u nekom skladnom odgovoru. Noćna čaplja u prolazu doda svoj krik glazbi.
„Što to radiš, pobogu?“ Claudijev glas jeknu kroz portego. Njegove čizme škljocnu po mramornom podu približavajući se. „Makni se otuda! Zar ne razumiješ?“ On je grubo zgrabi za ruku te ona zaplače. „Rekoh ti da nikad ne smiješ javno pjevati!“
On je potom odvuče s loggie, zalupi vratima iza njih i poče se rogušiti. „Možeš pjevati unutra, za mene, za moju obitelj, kad je za to čas. Ali do tada moraš ostati nijema!“
Chiarettino lice bijelo od užasa u slabom svjetlu portega učini da on malo popusti svoj stisak. Ton mu se ublaži, on pojasni: „Ja sam se novčano obvezao. Potpisao sam zakletvu. Znaš li ti što to znači?“
Ona stisnu oči, odmahujući glavom.
„Chiaretta, jedna denuncijacija bila bi užasna. Mogao bih završiti u zatvoru. Mogao bih izgubiti svoj posao. Neki čak izgube i svoj život - “
Ugušivši jecaj koji odjeknu duboko u njoj, Chiaretta se otrgnu, otrča u svoje odaje i zalupi vratima iza sebe.
PRETHODNOG DANA, NAKON ŠTO JE CHIARETTINA GONDOLA nestala među brodicama blizu duždeve palače, Maddalena zađe u crkvu. Svijeće na oltaru su već bile pogašene, a dok joj se oči priviknuše na mrak, one se okrenu prema balkonu gdje je gorjela jedna uljanica. Osamljena silueta stajaše tamo nasuprot prigušenu svjetlu.
„Anna Maria?“ Maddalena šapnu. „To si ti?“
„Maddalena? Gdje si, ne mogu ništa vidjeti.“
„Na jednoj sam od klupa. Ustat ću. Vidiš li me sada?“
„Jedvice. Što radiš tamo dolje?“
„Naprosto sjedim i razmišljam.“
„Ja sam došla vježbati na orguljama. Ne smeta ti?“
„Ne“, Maddalena uzdahnu i ponovno sjednu. Potom se automatski prekriži, ali umjesto topline molitve, osjeti prazninu mračnu koliko i trbuh ove crkve.
Ona potom začu kako zaškripa klupa na kojoj je sjedila Anna Maria te zatim prve hroptajuće note koje razbiše tišinu. Maddalena osloni laktove o koljena, spustivši lice u svoje ruke. Teški zvuk orgulja strugao joj je po živcima kao jezik koji istražuje bolni zub.
Ona ustade i izvuče se iz crkve. Noć je već pala, magla se poput rijetkog tijesta razvlačila po dvorištu. Kao i prvi puta, ona pomisli, sklapajući oči, prisjećajući se. Unutar crkve orgulje se zaustave. Na trenutak kao da je vrijeme stalo. Kao da nije bilo budućnosti bez Chiarette. Potom glazba ponovno otpoče. Koraci krenu sami od sebe, znala je da je prijeme za polazak.
Soba u kojoj spavaše sa sestrom sad je bila beživotna. I ona će uskoro preseliti u odaje gdje su živjele ostale maestre. Što prije to bolje, pomisli, skupivši svoje stvari iz škrinje. Chiaretta je zaboravila svoju bilježnicu. Maddalena sjednu na krevet, milujući je, potom je otvorivši:

Danas sam vidjela Antoniju. Dolazi na zabavu. Kaže da će biti igara i hrane kao nikada do sada.


Šetala sam pored kanala i ugledala vodomare.


Nisam prepoznala neka od jela.


Maddalena prolista nekoliko stranica, dobro poznavajući sadržaj. „Susana je slomila gudalo“, bijaše napisano, „a Luciana joj je dala moje. Zamolila je da ga ostavi u ormaru kako ga mogu i ja koristiti. Ali nju nije bilo nimalo za to briga.“
Okrenu stranicu. „Luciana je đavolica iz pakla.“
Maddalena potom ocrta udubljenje koje je Chiaretta napravila tim riječima u bilježnici. Ona usta, obrisa oči, izravna plahte na krevetu, primijeti zlatnu nit kose. Stavi je u bilježnicu, poljubi naslovnu koricu i potom za sobom zatvori vrata.
KAMENI ZIDOVI SOBE U KOJIMA ŽIVJEŠE MAESTRE i sotto maestre bijahu pokriveni otrcanim tapiserijama. To je, uz ugljenu peć, trebalo biti dovoljno da zagrije malenu sobu.
Posred sobe bijaše jedan tepih a na njemu nekoliko stolica i stol. Anna Maria je sjedila na Maddaleninu krevetu i poskočila kad je ova ušla u sobu. „Gdje si nestala?“ ona upita, obgrlivši je i vodeći je prema jednoj slobodnoj stolici. „Odjednom si se izgubila.“
„Morala sam se spakirati“, Maddalena sjedne, s grimasom na licu, iako nije osjećala nikakvu bol. „Ali, eto, stigla sam.“ Blijedo se potom nasmiješi i odnese Chiarettinu bilježnicu do škrinje kraj svoga kreveta gdje ju položi, zatvori poklopac škrinje, odjednom obuzeta poplavom uspomena. Pokri lice rukama i počne jecati.
CHIARETTA JE KLEČALA NA MOLITVENOJ KLUPICI sve dok se nije ugasila svijeća. Potom, pipajući po nepoznatoj sobi, dođe do kreveta i u njeg legne, zureći u mrak. Nije mi ovdje mjesto, ona pomisli. Nikad ovdje neću pripadati. Ali što se sad moglo učiniti? Je li njezina greška dovoljno velika za Claudija da poništi njihov brak? Gotovo kao da joj je rekao da predstavlja za njega opasnost. Ako bi i poništio taj brak, gdje onda poći? Ne natrag u Pietu, zbog onog što se prošle noći dogodilo. Možda bih mogla poći negdje gdje mogu pjevati. Gdje možda mogu pjevati u operi. Imam nešto ušteđevine. Možda bi mi je dali u Pieti tako da mogu otići iz Venecije.
Po prvi put od kad je ustala, osjeti nešto drugo osim straha. No, plan nije bio izvediv, toliko je znala. Pietà joj ne bi vratila ušteđeno. Pa ako i bi, što bi onda s novcem učinila?
Što? Naprosto otići do prvog gondolijera i reći - povedite me - ali gdje? Izvan grada? Nikad nije sama niti prošetala po Veneciji, nikad u rukama držala cekine. Pa i da ode izvan grada, gdje bi pošla? Znala je za imena nekih gradova - Rim, Milano, Firenca - ali ne i gdje su se nalazili. Ležala je tako u postelji, mučeći se zbog tolikih nepoznatih stvari, konačno zaspavši.
NEKOLIKO SATI KASNIJE, PROBUDI SE. Claudio je sjedio u stolcu kraj njezina kreveta.
„Gledao sam te dok spavaš“, on reče, „osjećam se kao magarac.“ On pruži ruku, pozivajući ju da se pridigne. „Ti si prva osoba koju znam a da nije odgajana poput mene“, on reče. „Moram prestati očekivati da se od prvog dana ponašaš u skladu sa svim pravilima.“
Chiaretta sjednu na rub kreveta. „Žao mi je“, ona šapnu.
Claudio je povuče na noge. „Dođi u moju sobu, on reče. Zuana nije mogla naložiti vatru jer se bojala ući s obzirom na to da nisi odgovarala.“ Obgrlivši ju, on je povede prema vratima. „Kod mene je toplije, svjetiljke su užgane.“
Claudijeva soba bijaše obložena drvetom i ukrašena grimizom i zlatom. Polica s knjigama pokrivaše jedan zid a nasuprot njemu bijaše prozor zakriljen teškim baršunastim zavjesama. Maleni kamin obasjavaše jedan portret nekog ozbiljnog čovjeka iznad okvira kamina.
„Moj praujak Francesco“, on reče primijetivši da Chiaretta promatra sliku. „Bio je zapovjednik venecijanske flote kao i dužd.“ On pokaza gestom prema stolcu. „To je najudobnije mjesto za sjedenje. Mogu narediti da se posluži čaj ako želiš.“
Chiaretta niječno kimnu, sjedeći i namještajući svoju spavaćicu. Claudio nastavi. „Njegov me portret podsjeća na to tko sam. Biti dio obitelji s dugom tradicijom znači dijeliti odgovornost svih predaka.“ On sjednu, privukavši stolac bliže. „Svakog Morosinija - dobrog ili lošeg.“
„Claudio, ja...“
On je uze za ruku. „Ne moraš ništa reći. Nisam se ponio kao džentlmen. Ponio sam se kao ništarija i moram se zbog toga ispričati. Htio bih početi iznova.“
„Ne znam...“ Chiarettin glas utonu.
„Ne znaš što?“
Riječi same izletješe iz usta. „Da nisi učinio pogrešku. Da li me doista želiš. Da li ja ovo uistinu mogu.“
Claudio ustane, priđe joj iza stolice, obgrlivši je rukama. „Ne bih te upitao za ruku da sam mislio da to nećeš moći veličanstveno obaviti.“ On potom spusti svoju glavu i uroni lice u njezin vrat. „Koliko si predivna, toliko si i snažna“, on je potom poče cjelivati sve dok ga ona ne pljusnu po ruci i reče da je prestane škakljati.
„To je već bolje“, on reče, „želim te vidjeti nasmiješenu.“ Onda je ponovno dignu na noge. „Moja si supruga“, on reče, gledajući je u oči, „tako sam ponosan, tako sretan“. On se nasmiješi. „Sva je Venecija ljubomorna.“
VATRA JE ZAMRLA U KAMINU. Svjetlo zore počne sipiti u sobu. Chiaretta i Claudio se konačno umoriše od priče. Njegova majka, složiše se, bit će prepreka dokle god žive pod istim krovom. Ali svaki je kat bio izdvojen i privatan, bilo je malo izgleda da će Giustina bez upozorenja osvajati njihov prostor kao i obrnuto. Okolnosti toga jutra bijahu neobične, ali ona zacijelo neće svoje prisustvo tako često obznaniti. A ako bude, onda će se o tome dalje pobrinuti Claudio a ne Chiaretta.
Situacija se možda promijeni ali, složiše se, za sada ne bi bilo nikakve koristi od sukobljavanja. Još bi se Chiaretta sigurno osjećala gore svaki puta kad bi pokušala približiti se. Najbolje će biti ako Chiaretta bude što je moguće više nedostupna za poduku o tome kako se snaha treba ponašati. Sutra će već Claudio otići do Antonije i zamoliti je da počne provoditi što je moguće više vremena s njegovom ženom. Chiaretta će od nje sve naučiti, a kad postane previše opterećena trudnoćom, onda je Chiaretta može posjećivati u njihovu domu.
„Samo da te ne pretvori u čudovište“, Claudio se nasmija povukavši je ponovno na noge. „Za sada, moraš poći u krevet. Ostali smo budni čitavu noć.“
U NJEZINOJ SPAVAĆOJ SOBI ON SAD SKINU NJEZINU SPAVAĆICU, otkrivajući joj tijelo ispod tankog svilenog pokrivača. „Ahh“, on reče, prešavši očima preko njezina tijela, a ona ispruži ruke. „Ali bih bio razbojnik da tako brzo ponovno s tobom legnem.“ Zato on samo navuče pokrivač preko nje. „Spavaj sada. Sve će biti u redu. Samo nam treba vremena.“

PETNAEST

MASKA BIJAŠE NAČINJENA OD KOŽE, oblikovana kao mačje lice i obojena u biserne nijanse bijelog i modrog. Filigranski uzorak od zlaćane žice u visini nosa propinjaše se kao neka anđeoska krila, ili kao da je mačka sama od sebe nosila svoju masku.
„Prekrasna je“, reče Chiaretta, prešavši prstima preko lažnih bisera i malih staklenih zrna koja su uokvirila rubove maske. Pružajući je Claudiju, ona zasta, okrenuvši se: „Pomozi mi, molim te.“
Kad on prikopča vrpcu odostraga, ona izađe na portego kako bi se pogledala u jednom od zrcala duž zida. U Pieti, ona je mogla vidjeti svoj odraz jedino na nekoliko časaka pred svaki koncert kad bi figlie jedna drugoj dodale ručno zrcalo. Dva mjeseca nakon vjenčanja, još se uvijek privikavala na prizor sebe u novoj odjeći i s novom frizurom dok se ogledala u srebrom optočenu zrcalu koje stajaše na njezinu ormariću za odjeću. Ovako izgledam spuštene kose, ili: ovako izgledam kad se probudim, ili: ovako izgledam kad hodam, mišljaše ona ne toliko iz taštine koliko iz znatiželje i osjećaja zaprepaštenja.
Chiaretta stajaše ispred masivnog zrcala, gledajući kako maskirani lik čini njezine pokrete. Osjeti malo vrtoglavicu, kao ponekad kad bi se ukrcavala u gondolu koja se ljuljala u nemirnim vodama kanala. Ona odveza masku i osjećaja nestade. Potom je ponovno primaknu i odmaknu, sporo, kao da potvrđuje neku istinu.
Divno pristaje uz moju novu haljinu, ona pomisli. Korzet je bio načinjen od brokata srebrne i akvamarin boje, naglašavajući joj punačke grudi iznad suknje koja je šuškala dok se kretala, a bijaše načinjena od slojeva taftaste svile.
Tražeći ponovno Claudija da joj zakopča masku, ona se zagrcnu kad ugleda čovjeka u trorogom šeširu iznad crne kapuljače i ogrtača kako je promatra udaljen svega nekoliko stopa. „Da li vas je moja bauta uplašila?“ Glas njezina muža bijaše prigušen. Nije ga prepoznala zbog ruba obične bijele maske koja se sad oslanjaše o njegovu gornju usnu.
Krv joj pojuri u glavu. Ona se uspravi oslonivši se o stolac. Odjednom se prepade uspomene na onog čovjeka u bijeloj masci. „Ovo mi se ne sviđa“, ona reče.
„Besmislica! Svi vole karneval. Moraš se samo naviknuti.“ „Ali što ako se razdvojimo? Kako ću te pronaći?“ Claudio skinu šešir i masku te stajaše pred njom u svilenoj kapuljači koja mu posve zakrivaše glavu osim otvora za lice. On se nagnu i poljubi je u obraz. „Neki će te čovjek u bauti staviti u svoju gondolu, odvesti svojoj kući i ja te više nikad neću vidjeti.“ On nastavi gledati je, iščekujući da ona shvati kako se šali i doda: „Neće se to dogoditi. Bit ćeš prikovana o moju ruku. Ili još bolje...“ On nesta u spavaćoj sobi i vrati se sa ljubičastom trakom u koju je bila umotana maska. „Pomozi mi ovo smotati oko šešira.“
Kad mu Chiaretta pruži masku da je ponovno sveže, on kimnu. „To je dio zabave.“ Potom nesta u svom uredu i donese jednu bautu koja je bila identična njegovoj. „Morat ćeš je i ti nositi.“
On joj zatim pomogne navući kapuljaču i ogrtač, potom stavi običnu bijelu masku, i vrati se iz ureda s identičnim trorogim šeširom.
Chiaretta se pogleda u zrcalo i osjeti kako joj se vraća mučnina. Dva lika su sad u nju zurila iz zrcala. Jedan visok i, osim bijele maske, odjeven u crno od glave do pete. Drugi nalik prvom, ali manji te sa suknjom od tafta ispod ogrtača. Ona sklopi oči i duboko izdahnu. Sve će biti u redu, ona pomisli, sve dok se ne bude ogledala u zrcalu.
Potom uze Claudija za ruku te oni zajedno siđu niz stubište izašavši na mol. Dok su se penjali u gondolu, ona krajičkom oka ponovno promotri ljubičasti rosette prikopčan na njegov šešir. Obuzme je osjećaj ljubavi. Poželje se s njim vratiti u spavaonicu, zbaciti odjeću, voditi ljubav.
Gondolijer kliznu kroz Grand Canal u smjeru Rialta. Oko njih u mraku mnoge brodice su klizile vodom, pune likova odjevenih u crno, a njihove maske poput duhova sjaše bjelinom u svjetlu noćnih svjetiljki.
CLAUDIO JE DRŽAO TAJNIM MJESTO GDJE SU BILI POŠLI. Tek kad je spazila jarko osvjetljenu fasadu Teatro San Giovanni Grisostom ona shvati da je vodi na njezinu prvu operu, ali ne u Teatro San’Angelo, već kao gosta u pretplatničkoj loži za najskuplje kazalište Venecije.
„Mislim da ćeš se sasvim razmaziti i više se nakon ovog nećeš htjeti vraćati u moje malo siromašno kazalište nakon ovog!“ Claudio je gotovo vikao da bi se čuo kroz povike uličnih prodavača ulaznica. „Scenario!“ On viknu te podignu novčić da bi privukao pažnju jednoga dječarca koji je prodavao kazališne rasporede.
Prošavši kroz predvorje, Chiaretta primijeti da je većina gostiju nosila jednake ogrtače i bijele maske kao i oni, iako je nekolicina nosila i crne maske s namrštenim obrvama i izbečenim očima.
„Kakve su pak to?“ ona upita mrmljajući ispod svoje maske.
„To su likovi iz commedie dell’arte“, reče Claudio. „Uskoro ćeš ih sve biti u stanju prepoznati.“
„A ona ptica?“ ona pokaza u smjeru nekoga tko je šepesao prema njima noseći masku s dugačkim kljunom i nacrtanim naočalama.
Claudio zadignu masku da bi bio razgovjetniji. „Tijekom posljednje kuge neki je doktor natrpao svoju masku biljem jer je mislio da će se time zaštititi od zaraze.“
„Uspio je?“
„Ne zadugo, ali svima se bila dopala njegova maska.“
Čovjek s maskom „protiv kuge“ u prolazu očeša Chiarettino rame nudeći ispriku jednim mekim, visokim glasom prije no što produlji dalje.
„To je bila žena?“ Chiaretta zapita u čudu.
Claudio se okrenu i pogleda. „Nikad se u Veneciji ne zna točno“, on reče proučavajući figuru koja nestade u uglu. „Ona, ili on, nosi pianelle. To su one smiješno visoke cokule koje jedva da bilo tko još danas nosi. Danas žene radije smoče noge nego hodaju naokolo na tim štakama. Hvala Bogu na tome“, on je potom zagrli oko ramena. „Baš mi se sviđa tvoja visina.“
Claudio je potom povede za ruku prema stubištu. Popevši se stubama, oni dođu do jednog okruglog hodnika. Muškarci u livrejama stajahu ispred desetak i više ukrašenih vrata a kad je Claudio došao do naznačenih, jedan ih sluga uvede unutra.
Loža u kojoj se Chiaretta našla, bijaše razdvojena u dva dijela. Pozadi, odmah do vrata, bijaše jedan mali ležaj i naslonjač kao i stol na kojem su ležale karte. Na jednom komadu namještaja bijaše nekoliko boca vina i srebrnih pladnjeva sa sirom i namazima. Zrcalo je bilo postavljeno na jednom zidu tako da odražava scenu za one koji su bili previše duboko uvučeni u balkon i nisu imali izravan pogled na scenu. U sredini lože zavjesa bijaše odmaknuta. Kroz nju Chiaretta ugleda ogradu balkona kao i nekih desetak i više stolaca obloženih u crveni baršun.
Vlasnici lože još nisu stigli, ali već je neki čovjek pozdravio Claudija skinuvši masku. Marco Grimani, čija je obitelj bila vlasnik operne kuće, obilazio je lože i pozdravljao prijatelje.
„Čuo sam da dolazite“, on reče Claudiju, „htio sam upoznati nevjestu, slavnu Chiarettu della Pietà“ On se nakloni i pruži ruku. „Prokleti Carnevalel Godinama sam pokušavao vidjeti vas izbliza a sad nosite masku!“
„Možeš skinuti svoju bautu“, Claudio reče, pomogavši joj prvo skinuti šešir. Potom odveza njezinu masku i pomogne joj oko kapuljače i ogrtača.
„Brava!“ Marco reče. „Dokaz da su putte doista anđeli!“ On joj podignu ruku i poljubi zglob ruke s velikom pompom.
Razgovor odjednom bi prekinut jer stigoše i vlasnici lože. Claudio ostane na kauču s njima čavrljajući dok Marco povede Chiarettu do ograde. Promatrala je nizove identičnih loža naslaganih posvuda oko njih. Barereljefi s detaljima školjki, cvijeća i lišća ukrašavaše stupovlje dok su ljudske prikaze isklesane iz mramora odozdo pridržavale svaku od loža.
Ona se nagnu preko ograde i zaviri u parket. Deseci ljudi su naokolo kružili. „Gdje će oni sjesti?“ ona upita Marca.
„Oni neće sjediti“, on odgovori, „osim ako ne iznajme stolice. Baš kao i u Pieti.“ On pokaza na nekoliko njih noseći klupe naprijed. „Još sat vremena. Dolje će se do tada sve načičkati ljudima.“
„Ali kako će moći nešto vidjeti?“
Marco se zagrcnu. „Nitko ne obraća previše pažnje“, on pokaza, „ali pogledajte u strop!“
Na jednom kraju bijaše naslikan grb Grimanijevih kao i figura za koju Marco reče da predstavlja Gloriju okruženu kerubinima i božanstvima ovjenčanih cvijećem. S druge strane pak bijaše oslikan jedan tableau s prizorom Venere.
„Predivno“, ona reče.
„O, niste još vidjeli ono najbolje“, Marco se šepurio. „To je jedno od čudesa Venecije!“ Baš u tom trenutku tableau s prizorom Venere poče se pomicati a jedna lampa dugačka nekih tridesetak stopa poče se spuštati sa stropa. Četiri zlatne i srebrne grane, s desecima bijelih svijeća plamtješe na njemu, stigavši posred grba Grimanijevih odakle se pak širiše zlaćane zrake optočene lopticama biserne boje.
„Bravo!“ Claudio reče pristupivši otpozadi i primaknvuši još jednu stolicu. „Za moju nevjestu“, on reče, pružajući Chiaretti malu čašu jantarom obojena vina, „Grimanijevi stvaraju najbolju predstavu u gradu čak i prije nego što počne opera.“
„A dok se čeka, možemo malo promatrati naokolo“, Marco potom pokaza na lože s druge strane. „Tamo su Gradenigovi, uživajući u prvoj rundi svoje večere.“ Očima je prelazio preko drugih loža.
Potom pokaza u jednu ložu gdje je čovjek u bauta-maski sklopio ruku oko korzeta maskirane žene prije no što navukoše zavjesu ispred njih. „Pravit ćemo se da ne znamo tko su“, Marco reče. „Uostalom, zato i nose maske. Tko zna?“
„Nemam pojma“, ponovi Claudio, a obrve mu se podigoše dok se njih dvoje pogledaše pogledom koji Chiaretta nije mogla dokučiti.
Ispod njih, u parketu, dva su se muškarca posvađala. Jedan drugom strgnuše maske s lica i počeše se udarati šakama. Uskoro se pridruže i drugi, sve dok hrpa tijela nije udarala i batrgala na podu dok se nekoliko žena divljim pokretima hladilo lepezama, a ljudi iz prednjeg reda lože ne počeše bacati što god im se već našlo pri ruci.
Glazbenici koji su u orkestru počeli ugađati svoje instrumente prije predstave više se nisu mogli čuti od silne buke sve dok dirigent ne pokaza da zasviraju najglasnije što mogu. Dok se lampa pomicala, postupno otkrivajući tableau s Venerom, oni zasviraše prve note.
Chiaretta spazi kako se zastor diže na pozornici koja je predstavljala neku staru grčku luku. Jedno plovilo bijaše ukotvljeno na doku posred pozornice, dok je sprijeda i po strani stajao neki hram. Chiaretta zaviri u palaču i tamo spazi, u dvorištu, jedno mramorno stubište koje je vodilo naviše, u mezanin, u odaje na drugoj strani pozornice. Gotovo neprimjetno, kao da nije bilo četvrtog zida, prizor se uklopi u oslikanu pozadinu koja je predstavljala neku obalu s armadom brodova vidljivih u daljini.
Publika u parketu zapljeska. Potom nastavi svojim poslom. Plesači baleta pojaviše se na sceni, kao uvod u dolazak junaka i njegova vojnog enturaža. Nakon nekoliko minuta recitativa, jedan glas se zadera kroz žamor u kazalištu i pozva gomilu da se stiša. Iako je ton bio u rasponu ženskoga glasa, sličan onom kojim je Caterina pjevala Juditu, zvuk odjeknu od stražnjega zida i stropa. Učini se Chiaretti nekoliko puta snažnijim od onog u Pieti.
„Znaš li tko je to bio? Jedan od velikih castrati našeg vremena“, Claudio joj reče: „Senesino. On odlazi u Dresden nakon što se ova kuća zatvori. Priča se da će pjevati za Händela u Londonu.“
Junakinja bi se trebala zaljubiti u tog omalenog debeljka? Izgleda poput oraha s rukama i nogama, Chiaretta pomisli. Ali dok je nastavljao svoju ariju, ljepota njegova glasa odjednom učini mogućim sve, čak i ljubav s debelim orahom.
„Pluća muškarca a glas dječaka“, Claudio reče. „Ali velika se cijena za to mora platiti.“
Senesinov glas posta jačim, vodeći u jednu kadencu koja bijaše puna vibrata i topline te uspinjući se po intervalima sve više i više, sve dok čitavo općinstvo nije netremice zurilo u opčinjujućeg pjevača. Na znak njegovih zaobljenih ruku, u glazbenu kupolu uroni i orkestar, arija se okonča a čitava operna kuća eksplodira u pljesku.
Potom se pozornica ponovno napuni vojnicima i ženama koje im mašu, šaljući ih u rat. Senesino se pope na brod posred pozornice. Oko njega naslikani valovi kretaše se gore i dolje a brod se tobož počeo ljuljati. Neki se bog potom spusti odozgo, te njih dvoje nastupe u duetu prije no što bog ponovno nestade. Dok je i brod nestajao s pozornice, Senesino ponovno podignu svoj glas. Uzdignute sablje on zaključi prvi čin te se spusti zavjesa.
OSIM JEDNE POMORSKE BITKE, S TOPOVIMA I DIMOM i jednim brodom koji potonu kroz binu, publika je najveći dio opere uglavnom ignorirala. Sjedala s jedne strane kazališta bijahu prazna osim kad bi zapjevao Senesino. Ispod Chiarette gledaoci su se u donjim ložama među sobom natjecali tko će pljunuti dalje u gomilu ispod njih.
Promatrajući kako se izvođači muče s bukom u kazalištu, Chiaretta se prisjeti opčinjene publike koja sjediše ispod nje dok je ona pjevala na balkonu kapele. A večeras, jedan je sopran već zastao usred neke arije i požurio na proscenij vičući na gomilu da prestane bacati predmete na pozornicu; potom uvidjevši da od toga neće biti ništa, ona se vrati i nastavi s predstavom.
Konačno, Chiaretti sve skupa dosadi i ona se pridruži Claudiju. Našla ga je lica zarumenjena od vina, te iako je gubio na kartama, bio je dobre volje. Chiaretta stane iza svojeg muža, odmarajući dlanove na njegovim ramenima. On je potapša po ruci. „Moja sretna zvijezda je stigla“, reče on prijateljima, i doista, osvoji sljedeće tri partije karata.
Zavjesa se potom spusti posljednji put te se općinstvo polako poče razilaziti. Skrivajući zijevanje, Chiaretta ponovno na sebe stavi bautu te se s Claudijem kojeg je držala za ruku spusti dolje u predvorje, pa van na ulicu. Trg pred kazalištem bijaše preobličen u divlju scenu punu maskiranih ljudi, klaunova, uličnih svirača, prodavača hrane i kojekakvih šarenih predmeta. Claudio je povede kroz gužvu, niz stražnje ulice, štiteći je svojim tijelom od gomile koja se naguravaše u oba smjera.
Potom se nađu na mostu Rialto. Iznad njih, kameni luk mosta bijaše napučen ljudima, podsjećajući je na onaj dan kad je, kao još malena djevojčica, zajedno s ostalim figliama bila svjedocima šakanju po Ponte dei Carmini. Pijani refreni bestidnih pjesama odjekivaše kroz noćni zrak onomad ali večeras je jedino poneko labavo perce iz nečije maske ili poneka prazna pljoska letjela s mosta.
Ipak, ona se tijesno privinu uz svog supruga. Htjela je biti doma. Doma. Palazzo Morosini, njezin krevet, njezina soba, njezin muž pokraj nje.
MADDALENA OSLUŠKIVAŠE TE PRVE NOĆI KAD JE POČINJAO karneval iza zidina Piete. Ranije te večeri bila je u parlatoriju gdje su jedna za drugom prolazile skupine ljudi. Figlie su čavrljale, kikotale se, lica blizu željezne pregrade, nudeći kolače i male čaše s vinom preko pregrade svojim gostima, te pljeskajući rukama ako bi ih slavljenici zabavili svojih marionetama ili magijskim trikovima.
Maddalena je promatrala, nadajući se da će se možda među gostima pojaviti i Chiaretta. Od kada se udala bila je u gostima dvaput s Antonijom, ali razgovarati preko pregrade bijaše toliko neprirodno da su obje jedva čekale da posjet što prije završi. Večeras Chiaretta nije došla. Maddalena nije bila iznenađena, ipak bila je malo razočarana te napusti gužvu u parlatoriju i povuče se na počinak.
Nekoliko dana kasnije, Vivaldi stigne na dogovor u vezi s dvama koncertima za koje će biti zadužena Maddalena. Kosa mu bijaše nepočešljana, a oči obrubljene crvenim kolobarima. Ruke mu drhtaše dok je vadio violinu, zatim se još nekoliko puta trgnuo kao i ona kad bi se probudila iz nekog ružnog sna.
„Nešto nije u redu?“ ona upita.
On odmahnu ramenima. „Samo živci. L’Incoronazione di Dario ima premijeru sljedeći tjedan, a scenografija još nije završena, castrato misli da je bog a investitori da mogu stvarati operu bez novca.“
Vivaldi nije čekao njezin odgovor. „Imao sam narudžbu za deset concerti“, reče Maddaleni sa zavjereničkim osmijehom, „i isporučio ih u tri dana.“
„Kako je to moguće?“
„Nisam uopće spavao! Nisu bili sasvim novi ali što znači originalni rad? Malo sam preradio postojeće radove. Tako to svi rade.“
Nasmija se kao da se kezi. „Ponekad iščupam naslovnu stranu i napišem novu umjesto nje, s posvetom osobi koja je naručila kompoziciju. Nitko ne zna razliku. Klijent koji je naručio koncerte ionako uskoro napušta Veneciju.“
Nije zvučalo previše iskreno, i on primijeti sumnjičav izraz na Maddaleninu licu. „Nemam izbora“, on reče. „Glazba je jako slabo plaćena. Imam kuću i dvoje slugu. Moram jesti kao i oni. Otac mi nije dobro i uskoro će možda morati seliti.“
On podignu dlanove s izrazom nemoći. „Maddalena, za vas glazba može biti što god poželite - bajna, luksuzna, sentimentalna, strasna, tko zna? Ali za mene je ona posao. Kad skladam, većinom sam trgovački nastrojen, bojim se.“
On ugleda njezino ozbiljno lice. „Nemojte me prezirati“, reče, „nije moj izbor. Tako je kako je.“
Riječi su mu bile prošarane tikovima i divljim gestama. Bez ijedne riječi, Maddalena stavi kositrenu kupu punu vode na stol do njegove violinske kutije. Čekala je.
Imam pametnijeg posla, pomisli, gledajući u nove notne listove koje je sa sobom donio. Moram ovo odnijeti na prepisivanje, imam koncertnu probu, zatim moram posjetiti učenicu u bolnici.
On otpi gutljaj bez riječi. „Congregazione nije pretjerano zadovoljna. Misle da provodim previše vremena sa svojim operama.“
„Operama?“ ona se tržnu, praveći se kako je zanima. „Postoji još neka opera osim Daria?“
„Penelope la Casta. Znate već, priča o Odisejevoj ženi“, Vivaldi ponovno otpi vode, zamislivši se. „Pomalo kao vi, strpljiva, uvijek na svom mjestu, čekajući.“
Čekajući? On misli kako nemam pametnijeg posla nego čekati da se on pojavi? Maddalena poče labaviti svoje gudalo. „Morate se odmoriti“, ona reče. Pokušavala je kontrolirati uzrujanost u glasu.
Vivaldi se nagnu, stavivši laktove na koljena, pokrivši lice rukama. „Uvijek ste tako brižni. Mislim da ste u pravu.“
Ove dragosti koje su joj nekoć značile sve sad su je počinjale nervirati. Idi, ona pomisli, samo ti idi.
Već se bio spakirao. „Nisam zapravo bolestan, a trebao bih biti“, on reče, „tako su nemilosrdni. Tako nemilosrdni.“ Potom sklopi svoju kutiju s violinom. „Bolje da sada odem.“ Maddalena je motrila s prozora kako promiče niz aleju duž Piete, držeći se za prsa. Nije bila sigurna osjeća li kakvu bol ili je to gesta iz navike. Osjetila je da joj se trbuh okrenu kao onoga dana kad je po ormaru tražila svoje nestalo gudalo. Bijaše on težak čovjek. Ali otkad se vatio, glazba za coro bijaše božanstvena, ponekad toliko sjajna da joj se činilo kako joj srce lebdi negdje izvan tijela. Bila je to iskustvo glazbe bez granica.
Nisam tako mislila, ona šapnu, ali ipak onaj drugi dio nje bijaše sretniji kad ugleda kako on nesta iza ugla.
KAD SE SLJEDEĆI PUTA POJAVIO, IMAO JE VIJESTI koje je nisu previše zanimale. Dario je bio financijski uspješan ali nije doživio puno pohvala, a posao impresarija u kazališnom svijetu Venecije, u kojem su svi bili isposvađani, bijaše više od očekivanog. Čak i prije prve izvedbe Penelope on odluči preseliti se u Mantovu čim Carnevale bude okončao. Okušat će svoju sreću ondje. Svršio je ugovor s Pietom zajedničkim dogovorom i samo je svratio da se pozdravi.
Maddalena te noći ležaše misleći na njegov prethodni odlazak. Skoro je uništio njezin život a sada joj se učini neobičnim da se više nije mogla ni sjetiti zbog čega je bila toliko nesretna. Više ne poznajem onu djevojku, ona pomisli.
Okrenu se u krevetu gledajući po sobi. Dokle god ste ovdje, uvijek ćete biti zaštićeni, sjeti se njegovih riječi, ali sada, kao jedna od voditeljica zbora, više nije trebala takvu vrst podrške.
Zašto se onda osjećam prazno? Prošlo je nekoliko godina otkad se vratio. Pravila se da joj je svejedno, počela je u to vjerovati. Ali sad ga je zamišljala u kočiji na putu u novi grad, glave pune glazbe, i poželje biti uz njega.
Uspravi se. Pokrivač skliznu s krila, a hladni zrak u spavaonici dodirne njezina obnažena ramena.
On je najsjajniji glazbenik našeg vremena.

On je svećenik.

Ja sam siroče kojem je dopušteno svirati violinu.

To bijaše sve. Ostalo je bilo pitanje dobrote, sreće i ništa više.
Ništa više? Sumnjala je u to. Zar nije sad odrasla? Njezino razmišljanje se sad činilo zrelijim i racionalnijim nego tada. On je doista o njoj brinuo, ali zašto o tome sad razmišljati, o svojim osjećajima o njemu? Ponovno legnu. Bilo je ipak dobro biti ondje gdje se našla, biti ona sama. Da li je on htio biti s njom? Da li je ona htjela biti s njim? Čemu ispitivati prošlost i pitati se voli li ga ili je samo zaljubljena ili je nešto treće u pitanju?
Otišao je. Ako bude stalno mislila na njega, to će je samo vući nadolje, kao što neželjene stvari privezane o kamen potonu na dno lagune.
Što mi je? Ruke joj bijahu hladne, kao u školjke. Anna Maria je buncala u snu. Maddalena je mogla čuti kako škripi krevet jedne od sotto maestri. Možda je to moja žuč. Trebala bih zatražiti puštanje krvi, moram se riješiti ovog rata u svojim venama.
Ali bijaše tu i drugi osjećaj. Osjećaj neočekivane lakoće, gotovo opijenosti. Vivaldi je znao toliko iscrpiti svojim raspoloženjima, osjetljivim plućima, svojom nestrpljivošću, svojim malim prijevarama. Život će sad postati lakši bez njega koji je zauzimao toliko prostora. Moći će se usredotočiti na coro. Okružiti se glazbom, novom generacijom putti. Postat će, za nekoliko ljeta, maestrom, kad se povuče Prudenzia. Doći će nove Elizabete, a ona će ih voljeti zbog njihove čistoće i jednostavnosti.
To će biti dovoljno, ali kad je zamišljala takvu budućnost, ona pomisli da bi htjela više nekoga sjaja. Nešto je pogodi u srce. Želim nekog voljeti, želim da me netko voli. Ne sestrinski, ne kao što volim putte i one mene, već - ona zasta na tren. Znala je da je riječ o ljubavi muškarca i žene. Možda je društvo Vivaldija pružilo taj tračak onoga što svi ljudi osjećaju u normalnim okolnostima. Kad ga nije bilo, nešto je nedostajalo u njezinu životu. Ali to onda nije bila ljubav jer ljubav bi morala biti drugačija od ove boli koja se u njoj skupila.
Kako bi bilo biti privučen nečijom toplinom, u nju se ugnijezditi i u njoj živjeti? Ležala je i to pokušala zamisliti. Dosad je jedina osoba koja ju je grlila bila njezina sestra. A ona je otišla. Sada je otišao i Vivaldi. Nešto u njoj počne se skupljati od osjećaja očajanja i samosažaljenja.
Ne! ona šapnu u jastuk. Više nikada neću patiti kao onda kad je bio otišao. Dah joj bijaše užaren. Nikada.

ŠESNAEST

ANTONIJIN TRBUH U OSMOM MJESECU TRUDNOĆE bijaše velik poput lutnje. Svakoga jutra krišom Chiaretta bi joj donijela slatkiše i druge delikatese koje su joj zabranili i liječnik i suprug strahujući zbog neobične veličine njezina trbuha.
„Kad oni budu u drugom stanju, neka onda gladuju“, Antonia reče jednoga dana pred kraj karnevala. Dade znak Chiaretti da izvadi svoju robu iz džepova i stavi joj je u krilo. Potom, nagnuvši se koliko je mogla iz oblaka jastuka oko uzglavlja svog kreveta, poče odmatati paket. „Zašećereni orasi! Voćni bomboni!“ uzdisala je, ubacivši jednu osušenu, zaslađenu četvrtinu limuna u usta. „Tako si dobra, ali možeš li mi sutra prokrijumčariti i malo vina? Onog slatkog?“
„Antonia!“ Chiaretta pljesnu o koljeno koje se ispupčilo pod pokrivačem. „To je malo teže sakriti. Kako to da napravim? Odem u kuhinju i kažem da mi treba boca vina?“
„Zašto ne? To su ipak tvoje sluge. Neće te odati.“
„Osim tvojoj majci.“
„Molim te, nemoj me podsjećati“, Antonia zastenja. Uhvati se za trbuh. „Sancta Maria, kako boli. Jedva čekam da se okonča.“ Ona se nagnu natrag i duboko udahnu. „No“, reče, „reci mi što radi moj brat.“
Chiaretti se naoblači lice. „Nije dolazio kući prošle noći.“ „Koliko već puta?“
„Ne znam.“
„Dobro. Više ne brojiš. To je napredak. Ništa nisi spominjala majci?“
„Ne, naravno da ne.“ Prvi puta kad je našla Claudijev krevet netaknut, Chiaretta je panično pošla Giustini bojeći se da se nije udavio u kanalu ili završio u nekom zatvoru. Giustina bijaše nemilosrdna. Chiaretta bijaše glupa i nezahvalna. Claudio je radio ono na što svaki muž ima pravo, a ona bi to znala da je bila odgojena kao žena jednoga patricija. Otada se Chiaretta zakunu da makar Claudio ne dolazio doma tjedan dana, Giustina o tome ništa neće znati.
„Niti ja znam kad je Piero kod kuće a kada nije. Nije me ni briga“, Antonijina otežalost učinila ju je plačljivom i narogušenom. Rado se onda upuštala u priče o muževljevu kockanju, o kurvanju i njegovoj neoprostivoj tuposti.
Danas je samo slegnula ramenima. „Pomozi mi u sjedalo, hoćeš li?“
Smjestivši se, ona poče: „Vjeruj, to je zapravo neobično koliko Claudio tebi posvećuje pažnje. Još nemaš svoje prijatelje ali do sljedećeg karnevala to će se promijeniti. Bit ću iznenađena ako te i onda bude izvodio - ili ako ti budeš to htjela. Muževi nisu previše zabavni.“
„Ali udate žene viđam posvuda!“
„No, nisu sa svojim muževima!“ Antonia pogleda u Chiarettu kao da je luda. „Kad se oporavim, naći ću sebi svoga cavaliere servente, možda dva ili tri, netko tko će mi donositi poklone, izvoditi me u operu i na večere, na kockanje u Ridotto.“
„Cavaliere servente?“

Antonia razrogači oči i spusti donju čeljust, naglašavajući zaprepaštenje.
„Antonia, nemoj mi se rugati.“
„Žao mi je“, Antonia reče. „Sad sam poput kakva starog gunđala.“ Potom načini grimasu i pritisnu ruku o trbuh. „Beba se kreće i ponekad to doista boli. Želiš je osjetiti?“
Ona potom zgrabi Chiarettinu ruku i pritisnu je o trbuh. Chiaretta osjeti kako se beba kreće od jedne do druge strane. „Kako je to biti u drugom stanju?“ ona upita.
„Užasno, ali mislim da će mi biti drago kad se pojavi moje malo stvorenje.“ Ona ponovno utonu u sjedalo i podigne nabubrela stopala na otoman od baršuna i brokata. „Bože, nadam se dječaku. Svake noći se za nj molim.“
„Zašto?“
„Chiaretta, maritar o monacar? To si do sada morala naučiti!“
Udaja ili samostan. Da je Bernardo moj otac, mogao bi me poslati u samostan ili udati za nekog koga uopće ne volim a tko bi mi mogao biti otac. Chiaretta shvati da nije riječ o pretjerivanju. To se zapravo dogodilo Antoniji i njezinoj sestri. Na neki način, koliko god to neobično bilo, ona i Maddalena su mogle biti gotovo sretne zbog toga što su bile siročad. Barem su neke od odluka donijele same za sebe.
Antonijin ton, kad bi pričala o Pieru, već je bio osjenačan sarkazmom i gorčinom. Ipak, u njemu bijaše optimizma kao i nade da, makar je brak bio dosada i razočaranje, život ipak nije takvim morao biti. Iza njezinih žalopojki kao da je vrebao duh beživotna lica njezine sestre, vireći iza rešetki parlatorija samostana San Zaccaria gdje su ponekad odlazile u posjet.
Antonia je i dalje brbljala. „Nakon poroda, načinit ću sebi nove haljine. Kažu da struk više nikad neće biti isti, a to će Piera stajati pravo bogatstvo.“ Već je bila Chiaretti pokazala nekih desetak tkanina koje za sebe odabra u muževu inventaru. „Najskuplje tkanine. A zatim ću staviti svoju bautu i odoh se pokazati svojem ljubavniku!“
„Ljubavniku? Imaš ljubavnika?“ Ovo bijaše dan pun iznenađenja. „To su dakle ti, kako ih ono zoveš, cavalieri serventi?“
Antonia je pogleda u čudu. „Ništa ne znaš, zar ne?“ Chiaretta odmahnu glavom.
„Cavaliere servente je čovjek koji je pri ruci za izlaske, male poklone, posjete, tako da nam ne bude dosadno. Mnogo je korisniji od muža. A ne očekuje se seks. U stvari, sve je dopušteno osim seksa.“
Ona se ispruži, pomilova Chiaretti ruku, kao da je uvjeravala neko dijete. „Valjda znaš što je to ljubavnik?“
„To mi je poznato, hvala.“ Chiaretta se nagnu i šapnu. „No, ti ga dakle imaš?“
„Ne još, ali naći ću ga. Iskreno govoreći, Piero...“ ona namršti nosić kao da je upravo namirisala smrdljivo smeće, okrećući očima.
Chiaretta se primakne prozoru. Ne želim imati ljubavnika ili nekog cavaliere servente. Želim muža.
„Chiaretta?“ Antonia je gledala upitno. Chiaretta se izgubi u svojim mislima.
„Oprosti“, ona reče, „samo, ponekad se pitam da li sam se trebala udati za Claudija.“
Antonia bijaše šokirana. „Pa činiš se tako sretnom.“
„Pa i jesam sretna. Volim ga. Dobro se odnosi prema meni.“
Antonia je ovog puta ne prekinu šalama već je sasluša. „Želim da bude sa mnom. O ovom životu zapravo nisam ništa znala. To je sve skupa besmisleno. Možda sam trebala ostati u Pieti.“
Antonia se nasmija. „Kako? Sebe zamišljaš kao staru usidjelicu tamo? No, sad je sve gotovo.“ Ona se ponovno nagnu prema Chiaretti, sada ozbiljna glasa: „Brak nije ono što misliš. To je ono što ti pruža slobodu da se zabavljaš, to je sve. Vjeruj mi, Claudio to također radi.“
Vidjevši Chiarettino zabrinuto lice, ona požuri pojasniti. „Jedina prava greška koju možeš načiniti je da očekuješ od Claudija da bude drugačiji od ostalih. Zbog toga ćeš gorko patiti. To je gubljenje vremena umjesto da naučiš igrati igru. Život u Veneciji je besmislen bez rizika. Zar ćeš sama sjediti na svojem balkonu cijeli život pokušavajući dokučiti je li tvoj muž u nekom od parova po gondolama?“
Chiaretta zakri rukom lice. „Kako znaš?“
„Pretpostavljam. Sama sam tako patila, a onda odlučila da me više nije briga.“
Podnevno sunce zasja na drugoj strani kanala. Antonia poželi odmoriti se. Chiaretta je bila sretna jer se konačno može oprostiti i otići.
TKO JE OVA OSOBA KOJA STALNO PLAČE? Chiaretta se pitala na putu kući u zamračenoj kabini. Što mi se to događa? Što činiti?
Ona protrlja čelo kao da će se time riješiti muka glede Claudijevih tajni. Možda će biti doma kad se ona vrati. Možda neće morati čeprkati po večeri boreći se s teškim mislima. Možda je Bernardo pozove na večeru. Mogla bi čak podnijeti Giustinu zbog svekra i njegova osjećaja za humor, makar ne bilo Claudija. Ali i Bernardo rijetko bijaše kući, možda iz razloga koje joj je nastojala pojasniti Antonia.
Claudio bijaše kod kuće. Lice mu zasja kad je ugleda. On je poljubi i provede pola sata prije večere u njezinoj dnevnoj sobi pričajući o poslu i sljedećoj opernoj sezonu u Teatro Sant’Angelo. Površno sasluša Chiarettu koja mu je pripovijedala o svojoj posjeti Antoniji, a potom iznenada poskoči.
„Gotovo zaboravih!“ Iz svoje jakne on izvuče malu kutijicu u kojoj su bila dva velika bisera pričvršćena na iglama. Nagnuvši se kako bi ih joj stavio u kosu, on poljubi njezine uši, gricne ju za obraze, sve dok se ona ne odmakne, ciknuvši. To je ono što od tebe želim, ona pomisli, to čini moj život savršenim. Potom osjeti poznato joj škakljanje u grudima, zatezanje bradavica, dok se okretala ka njegovu poljupcu, igrajući se s vrškom jezika u njegovim ustima.
„Da kažem slugama da ćemo večerati kasnije?“ on upita.
„Molim te“, Chiaretta reče, potom ga uze za ruku, ustade te se okrenu, a on joj pomogne otkopčati vrpce na haljini.
KASNIJE, STAJALI SU VANI GLEDAJUĆI KAKO JEDNA GRUPA glazbenika s nekog burchiella izvodi serenadu ispod susjedne kuće. Jedan mladić s cvijećem ustade i zapjeva u smjeru balkona. Chiaretta nije mogla nikoga ondje primijetiti.
„Stvorena si za poljupce“, glas pjevaše. „Svaki čovjek bi umro od ushita kad bi spazio večeras lica tvoga.“ On zatim pojača glas i počne militi u refrenu: „Smiluj se, nemoj reći ne.“
Chiaretta se prigrli uz Claudija u maglovitu zraku proljetne noći. „Što o svemu misle njezini roditelji?“ ona upita.
„Njezini roditelji? Pa on pjeva gazdarici.“
Chiaretta ga pogleda, šokirana.
„Nije zapravo ništa ozbiljno, samo joj laska. Sutra će vjerovatno doći po svoju nagradu zbog serenade. Donijet će i cvijeće, pomalo uvelo, te izrecitirati pjesmu kako je cvijeće uvelo, baš kao i njegovo srce.“
„A onda?“
„Ništa. Možda će pristati, možda neće. Sve dok ga ona izaziva, on će i dalje dolaziti, ali bila bi velika greška ako mu dopusti da ode predaleko.“
„Što o svemu misli njezin muž?“
„Ne mari previše. U stvari, sve dok se svi pridržavaju pravila, vjerojatno mu je i drago. Žena mu je zbog toga sretnija.“ Claudio je zatim privuče sebi. „Ona možda ima više od jednog cavaliere servente. I ti ćeš ih imati također.“ On utisnu poljubac u njezinu kosu. „Ja ću čak pomoći odabrati prvoga, nekog tko te neće htjeti iskoristiti.“
Claudio se okrenu. „Čemu tužni izraz lica? Moraš imati prijatelje. Obožavatelje. Takve su stvari ovdje običaj. Meni to ne smeta.“ On se odmaknu. „Hoćemo poći unutra?“
Sat kasnije, Chiaretta je ležala u krevetu i čula kako Zuana u portegu poželi Claudiju laku noć. Njegove čizme škripaše po mramornu podu, potom se zvuk udalji dok je silazio stubama do mola.
Sljedećeg jutra, po prvi put otkad se bila udala, Chiaretta nije zavirila u Claudijeve odaje. Umjesto toga, ona je sjedila pred svojim ormarićem s odjećom i policom za dragulje, podižući sad ovu naušnicu, sad ovaj češalj, broš, naginjući glavom amo-tamo, smiješeći se tobože nekom obožavatelju. Zatim pozva Zuanu da joj namjesti kosu, potom bisernu nisku, zakopča korzet i pomogne obući jednu od njezinih najljepših haljina. Morat će staviti veo, ali ispod njega, ona će napudrati kožu i staviti ukrasne madeže, pa ako sretne nekog s kim može očijukati ona će to i učiniti.
„Želim posjetiti svoju sestru“, ona reče gondolijeru. „Povedi me do Piete.“ Međutim, za ono što je htjela vježbati, samostan pun djevica nije bilo baš idealno mjesto, ali nije mogla smisliti gdje drugdje poći. No, već i samo putovanje bez pratnje označavalo je jedan novi početak.
USPRKOS ČINJENICI DA JE TAMO ODRASLA, kao udatoj ženi Chiaretti više nije bilo dopušteno ući nigdje osim u parlatorij Piete. U svojoj predivnoj haljini, utegnuta u korzet, našminkana i pažljivo uređene kose, ona osjeti duboku nelagodu koja se probijala kroz rešetke ograde s čije su druge strane boravile djevojke u crveno-bijelim odorama, jer je dopustila nekom čovjeku leći joj među noge. Ne pripadam nikamo, ona pomisli dok je čekala svoju sestru.
Maddalena je izgledala spokojnije nego ranije. Chiaretti se učini da je ona zapravo ta koja je na pogrešnoj strani rešetke. Njezini madeži i šminka možda su ostavili dojam na druge figlie, ali ne i na Maddalenu.
„Što je sad?“ upita Maddalena. Iako je Chiaretta pokušala nešto promrsiti odmah na početku, ipak su se brzo povukle u jedan osamljeni kut i tamo nagnule glave jedna prema drugoj.
Chiaretta nije znala što zapravo reći. Odakle početi? Maddalena promoli ruku kroz rešetku a Chiaretta ispreplete svoje prste oko sestrinih. Minute prođu u tišini, a ona brzo obrisa oči tako da joj suze ne bi pokvarile šminku.
„Da donesem bilježnicu tako da možeš pisati?“ Maddalenin glas bijaše blag, jedva malo podrugljiv, tek toliko da se Chiaretta malko nasmiješi.
„Ne, samo želim malo s tobom posjediti, ako je to u redu.“
Maddalena je stisne za ruku. „Naravno.“
Vrijeme je prolazilo sve dok Maddalena ne prekinu tišinu. „Znaš da Vivaldi odlazi. Još jedan Carnevale i onda seli u Mantovu.“
„Claudio mi je rekao. Jesi ti u redu?“
„Nije kao prošli put“, Maddalena reče. „Sad sam odrasla žena, sotto maestra. Znam tko sam.“
Chiaretta potraži znak na sestrinu licu koji će pokazati da njezine riječi ne odražavaju stanje njezine duše.
„Doista je tako“, Maddalena reče, „više mi nije potreban.“
ANTONIJINA BEBA BIJAŠE DJEČAK. ALEXANDRO, PO PIEROVU OCU. Po venecijanskom običaju, nakon poroda, Antonia se, oslonjena o jastuke, morala pozdraviti s nizom dobronamjernika koji prođoše kroz njezinu spavaću sobu. Beba je poslana dojilji koja ju je svaki dan donosila u posjet, dok je gazdarica već brinula o svojoj figuri.
Nekoliko mjeseci kasnije, uvučena u tijesni korzet, Antonia je već nadoknađivala propušteni Carnevale, kao i druge proljetne festivale. Piero se iskazao u izboru njezine Nove odjeće tako da je na svetkovinu Sv. Marka u travnju stajala zajedno s Chiarettom ispred velikih zrcala portega palače Morosinijevih i divila se svome izgledu. Bile su spremne za slavlje.
CHIARETTINA PRVA OBLJETNICA JE PROŠLA, BISERJE JE ODLOŽILA, ali je čekala Antoniju da ponovno izađe u javnost te da sebi počne stvarati život neovisno o Claudiju. Antonia je bila u pravu. Već za drugog karnevala malo je s njom provodio vremena, a da nije bilo poneke noći u operi s Bernardom, i poneke zabave s Antonijinim prijateljima, po malim privatnim kockarnicama, gotovo da ne bi vidjela ništa više od onoga što je mogla vidjeti sa svojeg balkona. Bila je stoga spremna zakoračiti u svijet.
Claudio i Piero su nekoliko tjedana ranije najavili kako će biti na splavi s ulagačima u Teatro SanAngelo te promatrati regatu koja je bila jedan od glavnih događaja festivala. Kako neće poći sa suprugama, obojica predlože da njih dvije iziđu zajedno i pogledaju godišnju utrku gonodlijera u laguni.
Prije no što je Claudio otišao, on Chiaretti pokloni tradicionalni dar za dan Sv. Marka: pupoljak crvene ruže poznat kao bocolo, koji darivaše muškarci ženama koje vole. On je poljubi i poželi joj krasan provod s Antonijom prije nego što uze svoju bautu i napusti kuću. Chiaretta prelomi peteljku bocola i zataknu cvijet u korzet, odagnavši kratkotrajan osjećaj krivnje jer će pupoljak ljubavi koristiti da bi zbog nekog drugog muškarca naglasila svoje grudi. Ne samo da je Claudio znao što je u pitanju, nego je čak s Pierom imao i raspravu o tome. Njegova žena mora imati pratilju, Claudio reče. Provodila je isuviše vremena sama, i bit će sretnija ako bude aktivnija. Piero prenese ovu želju Antoniji ne kao tajnu nego kao signal za Chiarettu da se ne mora osjećati nelagodno.
Antonia pozvaše još dvoje da im se pridruže na jednom burchiellu koji je iznajmila prethodna dana kako bi njezin vlastiti gondolijer mogao sudjelovati u trci. Ponijele su i pjenušac, a Antonia se pobrinu oko ručka. Dva gosta bijahu rođaci Pierovi za koje je Antonia vjerovala da će biti odlična vježba zavođenja.
„Luca i Andrea znaju za tebe“, Antonia reče dok su se spuštale širokim stubama iz Chiarettinih odaja. Čuli su te dok si pjevala u Pieti. „Andrea svira čembalo i ima jako lijep glas, ali rijetko kome dopušta da ga čuje. Naprosto ga se mora nagovarati da bi svirao na zabavama.“
Prošavši kroz piano nobile, Antonia jedva zasta da proviri kroz vrata. „Dobro, majka nije ovdje. Ne moram se pozdraviti.“
Ona nastavi brbljati dok su krenule prema molu. „Luca je jedan od onih čiji je najveći talent da su ugodni u društvu. Svidjet će ti se. Svakom se sviđa.“ Chiaretta nije slušala, razmišljajući o Antonijinim riječima prije no što su izašle iz sobe. „Claudio misli da je plan za danas savršen“, ona reče. Savršen za njega, Chiaretta se zainati, ali bit će savršen i za mene.
„Čuješ me?“ Antonia upita. Bile su se našle u vlažnom, pljesnivom spremištu za čamce ispod palače. „Svi koji su te čuli pjevati već su u tebe zaljubljeni, posebno ako su te već i vidjeli. Sjeti se dvije stvari. Ne daj mojim rođacima da te poljube u usta, makar to pokušali učiniti, tako da sve izgleda sasvim ležerno, a ne smiješ zapjevati ni jednu notu iz tog tvog lijepog grla. Sve što požele, za to moraju moljakati godinama.“
Muževi stajaše na molu s navučenim kapuljačama, držeći maske i šešire svojih bauta u rukama. Luca Barberigo bijaše nizak, okrugao i proćelav iako još uvijek nije navršio tridesetu. Nedostatak lukavosti na njegovu licu umiri Chiarettu. Andrea Corner bijaše visok i ozbiljan, koščata i oštra lica. Kosa mu bijaše gusta, gotovo crna, bez traga zlatne ili riđe kakvu ima većina Venecijanaca.
Sjedili su na suncu dok je čamac sporo puzio zajedno sa stotinama drugih prema laguni. Luca otvori bocu vina iz Veneta i pruži svakom po čašu. „Za tragediju braka“, on reče, „jer je uzeo još dvije ljepotice Venecije.“
Antonia odgovori grimasom na Lucin nezgrapan način udvaranja, ali Luca na to ne obrati pažnju. On podignu Chiarettinu ruku i poljubi je. Chiaretta mu dopusti rukoljub, koketno se smiješeći.
Luca ponovno natoči, a Chiaretta se našali da će svoju čašu morati sakriti. Uskoro povici s ušća lagune označiše da je utrka započela. Promatrala je kako se primiču deseci gondola okićenih cvijećem i zastavama. Antonia podignu svoju masku. Pogleda u daljinu. Pokuša prepoznati zastave Pierove kao i svoje obitelji. Dok su gondole žurile prema njima, ona prepozna zastavu Morosinijevih među vodećim čamcima i na to upozori Chiarettu.
Gomila je klicala dok su čamci prolazili, a kad su stigli do njih, Morosinijeva gondola bila je u malom vodstvu. Dok su tako gondole prolazile, jedan čovjek navijajući sa splavi na drugoj strani trkališta podignu masku nagnuvši se prema ženi kraj sebe. Iz ruku joj ispadne crveni pupoljak ruže. On je poljubi, potom ponovno zakri lice. Jedan pogled bijaše dovoljan. Chiaretti srce potone na dno utrobe. Bijaše to Claudio.
Kad je regata završila, Chiaretta se ispriča da ima glavobolju i zatraži da je povedu kući. Antonia bijaše razočarana. Kad se Claudio vratio te noći, ona začu njegove korake u portegu s grozom. Što mu mogu reći? Ona se pitala, ali on pođe na počinak bez da se javio i poželio joj laku noć.
Kada je sljedeće jutro ustala, Zuana bijaše ostavila Lucinu poruku na pladnju u njezinoj garderobi. Zahvalio se na društvu, nudeći da joj bude pratilac sljedeći put, gdje god poželi poći.
Luca je bio ugodan, ali više od njega zanimao ju je Andrea. Imao je nešto posebno, neku unutarnju snagu koja joj je prodrla u kosti čim ga je ugledala. Nije puno pričao, Luca je bio zadužen za društvo, a ona je kradomice htjela da Andrea pomakne Lucu u stranu i posveti joj svoju pažnju.
Zuana pokuca na vrata donoseći novu poruku u zatvorenoj kuverti, kao i crveni pupoljak ruže.
„S malim zakašnjenjem, ali iskreno“, Andrea je napisao.
„Želi li što madonnd?“ Zuana upita.
Chiaretti je lupalo srce. „Da“, ona reče, „mnogo mi je bolje.“ Izaći ću jutros, pomisli. Antonia će znati što trebam učiniti.
Antonijin savjet bijaše jednostavan: ohrabriti obojicu. Luca će biti idealan cavaliere servente - poslušan, prigodan i diskretan. Bit će dobra pratnja za kazalište i operu, kao i za njezine gubitke na kocki, jer će mu biti zadovoljstvo kad mu bude praznila džepove. A Andrea, nije li primijetila kako nije mogao skinuti očiju s nje?
„Još bolji od Luce“, Antonia reče, „za ono nešto malo posebnog...“ Ona potom imitiraše malo drhtanje erotskog uzbuđenja. „Bolje od seksa“, ona reče. „Nemati ga, mislim, a opet o njemu stalno razmišljati.“ Ona pogleda Chiarettino zbunjeno lice. „Ne shvaćaš, vidim“, ona doda, „još si uvijek zaljubljena u svojeg muža.“
Kasnije, Chiaretta sjednu na balkon palače Morosini pOnovno čitajući obje poruke. Što ono reče Antonia? Život u Veneciji besmislen je bez malo rizika? Ona zatim pođe unutra i pozvoni za Zuanu. Brak služi za to da ti pruži slobodu da se zabaviš, to je sve. „Donesi mi pisaći papir i dvije kuverte“, ona reče služavki.

SEDAMNAEST

BESKONAČNO SLAVLJENIČKO RASPOLOŽENJE VENECIJE bijaše nešto što je Maddalena jedva podnosila. Posebno tijekom glavne karnevalske sezone, kad bi nekoliko puta na tjedan skupine figlie di coro bile slane u razne palače, crkve i druge institucije za svoje izvedbe. Neposlušne dan prije, nemoguće na dan nastupa, a luckaste i kikotave dan poslije, figlie su tako svojim učiteljicama na probama stvarale noćnu moru. Svake godine Maddalena je željno očekivala uskršnji post. Njezina jedina nada bijaše nekoliko slobodnih trenutaka sa svojom violinom.
Kad bi konačno Pepelnica označila nagli svršetak zabava, Pietà se ponovno smirila, kao slavljenik koji konačno svrati kući nakon duge noćne terevenke. Raspoloženje u sali dal violino bijaše mirnije, mogao se gotovo opipati osjećaj olakšanja figlia, kojima je, priznale to ili ne, bilo dosta izvanjskoga svijeta. Čak i iniziate, koje su dijelile uzbuđenje, a po pravilu nisu bile same pozivane, primiriše se sad kada njihova mašta više nije bila rasplamsavana novim tračevima.
Za ovog uskršnjeg posta pak Maddalena nije očekivala puno slobodna vremena. Anna Maria bijaše promaknuta u maestru del violino prije nekoliko mjeseci, dok je Prudenzia postala jedna od dvije maestre di coro - što je bio najviši položaj za žene u zboru, odmah do muškog direktora i do priore. Maddalena, sad već dvadeset osam godina stara, dugo bijaše jedna od dvaju sotto maestri dal violino, a potom ostade sama na tom položaju. Uskoro će pak biti namještena nova tako da će Maddalena postati nadzornica za attive u gudačkom odjelu. No, do tada obavljala je dva posla.
Usprkos naporu koji je valjalo s njima uložiti, početnice su Maddaleni donosile i dragocjene trenutke u životu. Bijahu ponekad tako majušne i mršave da ih je gotovo htjela podvući pod svoj ogrtač i držati ih tamo dok se ne bi mogle ponovno vratiti u svijet. Neke od njih mrgodiše se poput ratnika dok su se borile protiv onoga što njihove ruke u tom trenu nisu bile u stanju napraviti. Druge bi pak uzdisale, spuštenih ramena, dok bi njihove učiteljice, figlie jedva nešto starije od njih, pojašnjavale nešto po treći ili četvrti put. Ostavljene na nekoliko minuta, neke od njih, posebno najmlađe, odmah bi zaspale obgrlivši svoje violine dok bi im gudala ponekad padala na pod.
To sam ja, Maddalena bi pomislila, gledajući poneku, ovo je Chiaretta, a ovo Anna Maria, ponekad se smiješeći u znak potvrde, ponekad stavljajući ruku na rame nekog uplakanog i izmorenog djeteta. Ali jedan duh iz prošlih dana odlučila je umiriti. U njezinoj sali neće biti Luciane.
Nekoliko mjeseci nakon što postade sotto maestra, ona primijeti jednu djevojčicu koja se gotovo rasplakala zbog svoje učiteljice, neke trinaestogodišnje Gerite. Prvo je pomislila ukoriti Geritu, ali se suzdržala. Sve su one male djevojčice, ona sebi reče. Nakon vježbe ona pozove Geritu na stranu.
„Zašto si tako grdila Corneliju?“
„Jer je krivo svirala. Rekla sam joj kako, a ona me nije slušala.“
„Ne misliš li da je pokušala?“
Gerita zasta i zamisli se. „Valjda, pokušavala je stalno.“
„Je li onda grdnja pomogla?“
„Ne“, Gerita uzrujano zareža, „možda naprosto nije dovoljno dobra.“
„Ali ako nauči kako, onda će postati dobra. Ta ne svira niti godinu dana!“, Maddalena odgovori. „Dakle, što trebamo učiniti?“
„Ne znam. Nastaviti vježbati?“
„Zašto ne pokušaš? Pa ako se i dalje ne popravi, daj mi do znanja pa ćemo smisliti nešto drugo.“ Maddalena ispruži ruku i poravna Geriti kapuljaču, makar je ova bila uredna. „Ali nemoj pokazati Corneliji da si razočarana, to doista neće biti od pomoći.“
One samo sve rade kako su ih podučavali, ona pomisli gledajući Geritu u odlasku. Kako držati gudalo, gdje staviti prste, kako koriti.
U SVOJOJ DRUGOJ GODINI NA POLOŽAJU SOTTO MAESTRE, dođe red i na Maddalenu da uvježba orkestar za jedan koncert. Vrijeme bijaše tmurno i hladno već nekoliko tjedana, te su figlie bile premorene od nazeba i prehlade. Glazba bijaše Vivaldijeva, skrpljena od nekoliko uradaka koje je coro već bio izveo. Prvi stavak bijaše lagan, prijemčiva ritma, ali su se kroz njega figlie lijeno vukle. Nezadovoljna, Maddalena ih gotovo raspusti, kad se najednom nečeg dosjeti.
„Djevojke!“ Ona lupnu gudalom po stalku. „Moram vas nešto upitati.“ Potom pogleda u svaku ponaosob. „Jednostavno pitanje. Što vas čini sretnima?“
Neke od njih izbečiše oči, druge su imale blijeda lica.
„Kako to mislite?“ reče jedna od njih.
„Upravo tako“, ona odgovori, „mačići u dvorištu? Meso za večeru? Što čini da vam srce zaigra od radosti?“
Jedna lijepa šesnaestogodišnja djevojka po imenu Gerita ustade. „Ja znam! Ja sam sretna kad na molu na nas bacaju cvijeće!“
Jedna se druga zakikota. „Meni se sviđa kad nam daju vino na zabavama.“
„A ja sam sretna kad je moj pokrivač dovoljno topao“, glas bijaše jedva čujan. Nekoliko se njih okrenu pogledavši u Benedettu, jednu malenu, tamnokosu sviračicu viole d’amore sa zečjim usnama što ju je činilo jako nesigurnom tako da je rijetko progovarala.
Figlie se na to načas uozbilje, prije no što odmaknu svoje poglede od nje. „Meni se sviđa vatromet nad lagunom!“ Uzviknu jedna od njih.
„U redu“, reče Maddalena, a potom zasvira imitiravši svirku djevojaka od maloprije, što je zvučalo kao kakav žalobni posmrtni marš. Nekoliko se njih zakikota. Potom se uspravila: „Vatromet!“ Maddalena reče, ponovno svirajući ali sada čisto i vedro. „Eto, sad je na vama red.“
Figlie podigoše svoje violine. Note zazvučaše svježe, tempo bi žustar, a kad su završile, figlie se među sobom pogledaše sretnim, potajnim pogledima, prije no što ih Maddalena upozori da se ponovno pripreme na svirku.
Maddalena kimnu Geriti. „Hajde ustani i pokaži nam kako se osjećaš kad netko na tebe baca cvijeće. Koristeći svoju violinu.“
Bez nagovaranja, Gerita počne svirati, savijajući se u struku i premještajući bokove dok se gotovo zavodnički smiješila svojim prijateljicama u zboru. Potom se nakloni i sjedne dok su ostale počele pljeskati.
Maddalena prozove još nekoliko te od njih također zatraži da pokažu svoje ideje, a onda dođe red i na Benedettu. „Toplo ti je u krevetu, i počinješ tonuti u san.“ Podigavši violinu, ona počne svirati tromo otvarajući spori stavak. „Ti sviraj svoj dio, a ja ću svirati moj.“
Benedetta sklopi oči i započne. Kao da je vrijeme stalo. Fraze počeše teći iz njezine viole, lagano kao disanje, intimno kao počinak usred proljetne livade. Krevet moj vraća mi toplinu koja mi je bila uzeta. Noge i ruke se rastvaraju baš kao cvijet kad sunce sja. Maddalena prepozna Benedettinu glazbu.
Sada je ona prestala svirati, grleći violinu i gledajući Benedettu kako završava stavak. Uzdah male djevojke bijaše jedini zvuk u sobi kad ona ponovno otvori svoje oči a ostatak zbora u nju zuriše, i dalje posve uronjen u priču koju je bila ispričala.
Proba je završila ali nijedna nije htjela napustiti prostoriju. „Glazba će biti ovdje i sutra“, Maddalena reče, rekavši im da odlože svoje instrumente. „Sve što joj bude trebalo, bit ćete vi.“
KAD JE CLAUDIO DAO DO ZNANJA DA SU LUCA I ANDREA bili odlična ideja, Chiaretta se pitala kako će ona podnijeti taj udarac. Sljedeće godine, Antonia je ponovno zatrudnjela i postala gotovo nepodnošljiva za izlaske, ali njih troje odlučiše ipak proslaviti godišnjicu njihova prvog susreta na onoj utrci gondola za dan Sv. Marka. Ove pak godine, Chiaretta se uglavnom smijala cijelog popodneva, povlačeći rukom po površini vode, povremeno zavirujući u čak tri ružina pupoljka u svojem korzetu.
U tri karnevalske sezone napredovala je od straha do entuzijazma pa čak i do izvjesne doze raspuštenosti. „Zaboravi na sve te besmislice koje su ti utuvili u glavu u Pieti. Primjerice onu da Bog hoće da budeš uvijek dobra“, Antonia joj reče. „Mislim, zar ti nije draža ideja biti među ljudima koji stoje u redu moleći oprost, nego da sjediš sasvim sama na nebu jer nikad nisi ništa zgriješila?“
Chiaretta se i dalje nalazila na svojem klecalu, ali je već počela gubiti naviku, zamjenjujući jutarnju molitvu molbom Djevici da joj da znak ako je učinila nešto što joj ne bi bilo po volji toga dana. Večernja molitva se uglavnom pretvorila u križanje nabrzinu dok se uvlačila pod pokrivač u prostranu krevetu, kao i traženje oprosta od Majke Božje ako je primijetila da je Chiaretta njezin znak propustila.
„Ne osjećam se manje pobožnom“, reče ona Maddaleni nekoliko dana nakon Uskrsa. „Sad kad zapravo moram brinuti o grijehu, čak više na to obraćam pažnju.“
Maddalena se smiješila. „Ovdje nema puno šansi za počinjenje grijeha. A nisam ni sigurna zašto bi Bog bio toliko impresioniran količinom naše molitve“, ona zastane na trenutak. „Da sam ja Bog, samo bih računala one stvari koje netko učini sam po svojem izboru.“
Chiaretta osjeti olakšanje. „No, ipak se ispovijedam svaki tjedan. To je moj izbor. Idem i na misu svake nedjelje.“ Ona se zamisli na trenutak. „Osim ljeti, jer tad smo na ladanju.“ Chiaretta namršti čelo: „Možda zapravo i ne idem previše često. Ali odlazim svaki dan tijekom uskršnjeg posta.“
Ovo je izrekla vedrim tonom koji je Maddalena voljela još od djetinjstva. Ona pokaza prstom da Chiaretta primakne lice rešetki. Potom provuče ruku i pomilova je po obrazu. „Nisi se uopće promijenila. Ne vidim zašto te Bog ne bi volio koliko te svi mi volimo.“ Ona pogleda preko parlatorija prema vratima. „Uključivši i njih.“
Ondje nije bilo nikoga ali Chiaretta shvati. Već skoro godinu dana Luca i Andrea bi je dovodili u posjet Maddaleni svaki tjedan, a onda bi pošli na objed u jedan od obližnjih restorana. Toga dana, vrijeme se bilo znatno poboljšalo u odnosu na prošle tjedne, te dvojica pođu u šetnju po molu, ostavivši je nasamo sa sestrom.
„Posebno onaj visoki“, Maddalena reče, „uvijek si mu okrenuta leđima pa ne možeš vidjeti njegov izraz lica, ali ja mogu.“
„Andrea? Luca me obožava. Ali Andrea, no, on misli da sam zabavna, to je sve. On je vrlo tih čovjek.“
„I vrlo zgodan.“
Chiaretta se zajapuri.
„Sviđa ti se“, Maddalena reče.
„Više od Luce. Luca je zabavan, jako sladak, ali ponekad zna biti prava seljačina.“ Chiaretta pogleda na svoje ruke i namjesti si rukavice. „Sviđa mi se Andrea, ali na drugi neki način.“
Maddalena se zagonetno nasmiješi. „Znam i sama ponešto o osjećajima prema čovjeku kojemu se ne treba nadati.“
Chiaretta je pogleda. „Vivaldi?“ Sad je ona očekivala odgovor, ali prije no što joj ga Maddalena ponudi, vrata se parlatorija otvoriše, Luca i Andrea uđoše unutra.
„Brrr!“ Luca reče. „Hladno je za travanj.“ Približi se rešetki. „Smijem li na tjedan dana ukrasti ovu blagu damu od vas?“
Maddalena se nasmiješi. „Samo ako obećate da ćete je zdravu i čitavu dovesti natrag.“
„Zdravu i čitavu“, Luca reče, udarivši petom o petu kao vojnik. „I na vrijeme.“
Potom pomogne Chiaretti ustati dok joj je Andrea pridržao ogrtač. „Spremna si za objed?“ On upita glasom tako tihim da je pretvorio obično pitanje u nešto gotovo privatno i nježno.
„Umm“, Chiaretta kimnu, pogledavši u Maddalenu kako bi izbjegla njegov pogled. Promjena u izrazu bijaše jedva vidljiva bilo kome osim njezinoj sestri. Obrve joj se spoje a pogled izoštri na isti način kao kad je nastupala na balkonu Piete čekajući da po prvi puta zapjeva novi komad - odlučna, samouvjerena i pomalo uplašena.
DO SPASOVA U SVIBNJU, ANTONIA SE OSJETI već toliko dobro da je bila u stanju poći gledati Bucintoro u jednom burchiellu koji je Luca unajmio za taj dan. Prostrani čamac je imao dovoljno prostora za tri glazbenika i za jednog slugu koji je punio čaše i služio im ručak. Njih četvoro sjedoše ispod jarkocrvene strehe od platna, povučenih masaka. Chiarettino lice bijaše mokro od znoja; ona pruži ubrus Antoniji, primakavši joj lice želeći da joj ga Antonia obriše a da joj ne pokvari šminku.
„Smijem li?“ Andrea upita. Chiaretti poskoči srce.
„Naravno!“ Antonia odgovori u njezino ime. Potom pruži Andrei ubrus s lukavim izrazom na licu.
Andrea malo potapša rub ubrusa iznad Chiarettina čela i obraza, a kad se primaknu njezinim usnama, on ocrta njihov obris. Ona spusti pogled, osjetivši nelagodu zbog njegova dodira, a potom ga pogleda da provjeri kamo je usmjeren njegov pogled. On je pretraživao svaki centimetar njezina lica, a je li to potrajalo nekoliko sekundi ili minuta, Chiaretta više nije mogla znati. Potom ubrusom lagano obrisa i njezin vrat, povukavši prethodno rukom preko vršaka njezinih grudiju i ruba korzeta.
Za Chiarettu čamac u kojemu je sjedila pretvori se u kovitlac lica. Antonia se cerila trijumfalno, Luca se ukočio u svom pokušaju da ne bude namršten, a Andrea ostade smrtno ozbiljan kao i uvijek, ali malo otvoreniji, kao da su neka vrata ostala pritvorena kroz koja mogu pobjeći, ili ući, neke nove tajne i intimnosti.
Nakon prolaska Bucintora, sluga poče namještati ručak, a burchiello krenu prema mirnijem dijelu lagune, blizu otoka Giudecca. Hrana bijaše donesena za sve pa kad su se glazbenici najeli, oni se vrate na svoja mjesta kako bi ponovno zasvirali.
„Nekako mi se pjeva“, Antonia reče, pozivajući glazbenike. „Znate li ovu? Quando fra l’altre donne ad ora ad ora.“
„Ah, Petrarca“, jedan od glazbenika reče, prateći melodiju violinom. „Kad ljubav pokaže se u divoti jednog ženskog lica s vremena na vrijeme“, Antonia pjevaše, Luca se pridruži neujednačene jačine glasa zbog utjecaja vina i ljuljkanja vode: „Što manje krasote na drugom licu, to više moja ljubav za te raste.“
Antonia i Luca sad približe lica jednom drugom, izmijenivši poglede kakve među sobom dijele ljubavnici, a potom se odmaknu u smijehu. Antonia se okrenu Chiaretti. „Zašto ti ne otpjevaš nešto za nas?“ ona upita.
„Ja? Znaš da ne smijem.“
„O, pa nitko o tome više ne brine.“
„Nitko na ovome čamcu!“ Luca odgovori pogledavši u glazbenike. „Znate li vi tko je ovo?“ On upita pokazujući na Chiarettu.
„Svakako“, vođa grupe odgovori. „Chiaretta della Pietà. „Kako zaboraviti?“
„Biste li je odali ako bi vas ona sad počastila svojom jednom pjesmom?“
On se okrenu prema drugo dvoje i napravi pokret rukom kao da reže grkljan. Oni se pak naceriše i uzvratiše istom gestom.
„Dakle?“ Luca upita. „Ništa pobožno, nadam se.“
„Ne znam“, Chiaretta reče, „moram prvo pitati Claudija.“
„O, molim te!“ Antonia nagovaraše. „Pa uvijek je ili u Beču ili u Rimu ili negdje. Proći će mjeseci!“
„Antonia, ne smijem“, Chiaretta zapomagaše.
„Ostavite je na miru“, Andrein glas bijaše odlučan. „Rekla je da ne smije.“
Antonia i Luca zastenjaše. Znali su da je tema zatvorena. „Ja ću pjevati“, Andrea reče.
Antonia zine: „Pa ti nikad ne pjevaš!“
„Volim pjevati, jedino što ne volim nastupati. Danas, u čast ovoj prilici“ on se okrenu Chiaretti „poznajete li Veronicu Franco?“
„Ne, ne vjerujem da sam je upoznala“, ona se okrenu Antoniji, „ili jesam?“
„Ne vjerujem“, Andrea reče. „Već je mrtva preko stotinu godina. Bila je ona jedna divna kurtizana ovdje u Veneciji - i pjesnikinja toliko umna da je vjerovatno dovodila naše pradjedove do ludila. Želite li čuti nešto od njezinih stihova?“
„Molim.“
Andrea poče pjevati, kimajući glazbenicima da mu se pridruže. „Žudnja nosi bol srcu“, on zapjeva, „iz čeg niču i nada i briga.“ Glas mu bijaše mekan, bogat, kao gudalo koje kliže preko struna nekog violončela. „Sumnje puna napravih greške koje postadu bolesti trajne. Kroz moje tvrdoglave zablude, tisuć’ prijevara me stignu, koje kasnije prihvatit’ ću štetom koju načinih.“
Svi su pljeskali kad je završio. Chiaretta gotovo šaptom reče: „To je bilo prekrasno.“
„Malo premračno“, Andrea reče, „ne znam zašto sam se sjetio baš te pjesme.“
„Pomalo zvuči fatalistički“, Chiaretta će.
„Valjda, ali više kao neka vrsta upozorenja“, Andrea odgovori.
„Ne biti ulovljen!“ Antonia posegnu preko i ispi gutljaj vina iz Lucine čaše.
„Ne, nije to, kad nekoga volimo moramo biti oprezni da naše lude misli ne prouzroče neko veliko zlo. Mislim da je na to mislila.“ Vjetar zapuše niz vodu, a Andrea se zagleda u horizont. „Dolazi oluja“, on reče Luci, „za sat vremena počet će kišiti. Moramo ispratiti ove dame kući.“
Nekoliko dana nakon Claudijeva povratka, za večere u njihovim odajama, Chiaretta spomenu Antonijin zahtjev.
On slegnu ramenima. „Dakle, što se dogodilo?“ On upita. „Jesi li pjevala?“
„Ne!“ Chiaretta odgovori, šokirana tom sugestijom. „Rekla sam da ne smijem. Andrea me branio i tako je sve okončalo.“
„Bravo za Andreu!“ on podignu čašu u zdravici. „I još dvostruko za moju razumnu i odanu suprugu.“
Chiaretta je čekala da nastavi.
„Venecija se mijenja“, Claudio reče, „pravila nisu više onako stroga. Neću reći da prijava ne bi bila ozbiljna stvar ali nije nešto iz čega se ne bi moglo izvući. Više neugodnost nego bilo što drugo, vjerojatno skupa, ali zbog jedne pjesme nitko ne bi baš kopao po mojem mrtvom tijelu u zatvoru.“
„A zalog? Nije li bilo riječi o obveznici s Pietom?“
On posegnu za njezinom rukom preko stola. „Pietà ne bi nikad sugerirala da sam prekršio obveznicu. Ne žele zbog takvog čega suprotstaviti se Morosinijevima. Pogledaj mog oca. On im svojim zabavama više zaradi mjesečno nego što bi donijela jedna bijedna obveznica.“ Claudio razmisli na časak. „Dapače, mislim da je to izvrsna ideja.“
„Što?“
„Da ponovno zapjevaš. Što misliš o tome da Pietà pošalje ovamo tvoju sestru za jedan recital, tek za nekoliko prijatelja? Ako pristanu, onda će pitanje smiješ li pjevati pred drugima biti riješeno, zar nije tako?“
„Claudio, pa nisam pjevala već godinama.“
Lice mu zasja u svjetlu svijeća. „Samo meni. Svijet te nije čuo dovoljno dugo.“ Usprkos bora na licu i sjedine u kosi, Chiaretti se učini kao najljepši muškarac koji je ikad živio.
I TAKO BI ODLUČENO, PRIJE NO ŠTO ĆE VENECIJANSKI PATRICIJI poći u svoje ladanjske vile na ljetovanje, da se nekoliko desetaka gostiju okupi u piano nobile u palači Morosini u jednoj intimnoj večeri uz izvedbu bivše Chiarette della Pieta i njezine sestre.
Andrea pristade, još jednom šokiravši Antoniju, biti pratnja sestrama na čembalu. Proteklog tjedna, kad je Maddalena došla u Palazzo Morosini vježbati, ona spomene svoj plan da sa sobom dovede Benedettu i Corneliju na njihovu prvu privatnu zabavu. Maestra Prudenzia je bila sumnjičava glede Benedette i njezina izgleda, ali Maddalena bijaše odlučna: kad se budu birali izvođači po njezinom, ona će pozivati samo najbolje radnike i glazbenike. Osim toga, Maddalena pomisli, nijedna figlia di coro nije joj bila simpatičnija od majušne Benedette, s njezinim slatkim, premda deformiranim licem. Da je Maddalena bila bogati venecijanski plemić, upravo bi Benedetta bila ta zbog koje bi odriješio svoje kese.
Maddalena prije toga nije provela vremena nasamo s Andreom ali je brzo shvatila zašto se dopao Chiaretti. Smiješio se kad bi nešto bilo smiješno, a osim toga bio je uvijek ozbiljan. Nikad nije u Chiarettu piljio već jedino brižno zagledao da vidi je li joj dovoljno toplo u sobi punoj propuha, je li dovoljno jela, je li se odmorila. Učinak bijaše nedvojben. Ona bi naprosto zasjala svaki put kad bi on bio prisutan.
„Morat ću paziti što ćemo servirati“, Chiaretta se nasmija, pričajući im priču o oštrigama. „Sada ih volim ali ipak su tako strašne za oči.“
„Iz istog razloga riba s velikim zurećim očima također neće biti dobar izbor“, Andrea reče. „Uvijek mi izgleda kao da optužuje.“
„Ni malene životinje“, Maddalena doda, „na nekoj zabavi servirali su drozdeve s glavicama. Jedna od figli se ispovraćala za stolom. Ostale su počele tuliti zbog sirotih malih ptičica. Bojim se da su bile jako nezadovoljne nakon tog nastupa.“
NO, NA ZABAVI MOROSINIJEVIH TAKVA INCIDENTA NIJE BILO. Benedetta i Cornelia sjedile su razrogačenih očiju za stolom, služeći se dodatno jelima koja su im se sviđala, kradomice izmijenjujući poglede glede količine vina u čašama. „Nema nadolijevanja“, Maddalena im šapnu, „ne zaboravite, imamo nastup.“
Nakon večere, Maddalena odsvira jednu trio sonatu sa svoje dvije figlie, a potom zamoli Chiarettu da im se pridruži. Nakon nekoliko uvodnih taktova, publika se uskomeša, kao da su prepoznali melodiju ali je nisu baš mogli točno smjestiti. Potom Chiaretta počne pjevati.
Salve Regina, mater, glas odjeknu kroz portego. Vita, dulcedo, et spes, ona pjevaše. „Naš živote, slatkoćo, nado, pozdravljena budi, kraljice, majko milosrđa.“ Benedetta i Cornelia, svirajući jednostavni continuo, nisu s nje mogle skinuti očiju, slušajući glas o kojem su do tada slušale samo priče.
Kad su okončale, Claudio ustane. „Upravo ste čuli glazbu zbog koje sam se zaljubio u svoju ženu.“ Muškarci zaplješću, a žene uzdahnu.
„Chiaretta je pripremila još jedno iznenađenje za vas.“ Andrea ustane i pristupi čembalu. On i Maddalena odsviraše uvodne note, a Chiaretta se pridruži svojom omiljenom arijom iz njezina posljednjeg nastupa. „Vidjevši ljepotu lica tvoga“, ona pjevaše, „ljutnja blijedi, ljubav počne sjati.“
KAD JE ZAVRŠILA, CLAUDIO POĐE DO PROZORA. „Dođite i pogledajte.“ On da znak gostima da priđu. Čuvši glazbu, nekih desetak barkarijola smjestilo se u kanalu ispod prozora. Chiaretta se uznemiri, ali Claudio je lagano gurnu i nagovori da ostane kraj prozora. „Sada je sve u redu, on reče, sve je u redu.“
Dok se gomila vratila svojim stolcima, progovori Andrea: „Još ima iznenađenja večeras“, on reče, gledajući u Chiarettu, „a ovo je za tebe.“ On potoni sjedne za čembalo, dok su Antonia i Claudio stali pokraj njega.
„Andrea mi reče da ti se posebno svidjela Veronica Franco“, Claudio reče, „a nama se učini da je ova pjesma bila napisana upravo za tebe.“
Andrea počne svirati. Occhi lucenti e belli, oni zapjevaše harmonično. „Divne, sjajne oči, kako u trenu jednom prenijet’ tol’ko toga novog? Tako draga osjećanja - slatka, jetka, divlja - u mom sprženom srcu koje hoće tebi dat’ sve što budeš htjela.“ Pjevajući, Claudio i Andrea obojica promatraše Chiarettu. „Tko ne bi živio i umro za želje tvoje, samo da te oči drage i krasne vazda ostanu vedre, sretne, čiste.“
Maddalena je stajala uz svoju sestru, obgrlivši je oko struka. Chiaretti zaklecaše koljena, a Maddalena je obgrli snažnije. Obojica je ljube, Maddalena pomisli, ako to još nije znala, sada zna.

OSAMNAEST

PLAN SMIŠLJEN U ČAMCU ZA VESLANJA na kanalu Brenta toga ljeta bijaše toliko smion te se činilo kao da ga nije mogla zamisliti Antonia. Ona je pošla u vilu Morosinijevih sa svoje dvoje djece, slugama i dadiljom, ali ipak svakoga dana ona i Chiaretta bi se negdje kradom odšuljale. Toga dana pridruži im se Luca, koji je krenuo na kratak put iz vile Barberigo, ne puno dalje duž kanala.
Prvo je spomenula ideju na molu, ali je onda privremeno na nju zaboravila jer je Luca nespretno veslao prema suprotnoj obali, a zatim je, nehotice, u cik-cak smjeru krenuo natrag u smjeru mola brzinom zbog koje se činilo da će svaki čas sve troje završiti u vodi.
„Da je barem Andrea tu da mi pridržava suncobran“, Antonia se durila, dok je Luca konačno uspio izravnati čamac. „Ili da Luca ima više ruku.“
„To me podsjeti - viđate li uopće Andreu?“ Chiaretta je pokušala izgledati nonšalantno očekujući odgovor.
„Ne previše“, Luca reče. „Navratio je na dan ili dva nakon posla u Padovi, ali kaže da je previše zauzet villegiaturom ovoga ljeta.“
„Ono ulaganje u knjigovezanje?“ Antonia upita.
„To, ali i nešto u vezi s tiskanjem notnih zapisa - k vragu!“ Luca je veslao toliko blizu obale da su grane tužnih vrba prelazile preko njegove glave, a sad mu jedna uspije smaknuti kapu.
Kad se vratio u središte kanala, Luca pogleda Chiarettu. „Što vi mislite o Antonijinoj ideji?“
Chiaretta zagunđa. „Nadala sam se da ćete na nju zaboraviti.“
„Dobro, a zašto ne?“ Antonia upita.
„Jer je sumanuta. Ne mogu pjevati u operi!“
„Naravno da ne možeš ako znaju da si ti u pitanju“, Antonia reče, „ali one su ženske toliko nakićene šminkom i vlasuljama, da su ti i rođena majka ne bi ih mogla prepoznati. O, pardon“, ona stavi ruku na usta, „zaboravih da je nemaš.“
Antonijine grube opaske bijahu toliko česte ali toliko bezazlene, gotovo simpatične kao njezin prepoznatljiv znak.
„To nije baš točno. Imam majku samo što ne znam tko je ona. Da, u pravu si - mogla bi tamo stajati i pjevati na sav glas, a ja ne bih ništa znala. S druge strane, mislim da bih prepoznala tvoju majku čak da se obuče kao francuski kralj.“
„S brkovima i bradom!“ Antonia vrisnu. „Zar to ne bi bio prizor! Ali ozbiljno, zašto ne bi nastupila ako bi bila sigurna da nećeš biti otkrivena?“
„No, kao prvo to zahtijeva puno rada.“
„Ne moraš pjevati čitavu operu“, Antonia reče. „Možemo naći neku u kojoj sopran ima veliku pauzu među činovima tako da možeš razmijeniti odjeću s nekim. Onda, kad si gotova, ponovno se preobučeš, neotkrivena u našoj krasnoj maloj tajni.“
Cvrkut ptica i prskanje vesala bijaše sve što se moglo čuti dok su čekali Chiarettin odgovor.
„Zvuči zabavno“, ona reče.
„Zabavno?“ Luca je prekinu. „Zvuči toliko zabavno da ako ne pristaneš umrijet ću s osjećajem da sam upropastio čitav život.“
„O, prestani pretjerivati“, Antonia ga pljusnu povrh glave. „Samo će te boljeti očajno sljedećih, hm, desetak godina, to je sve.“
Chiaretta se nagnu preko pramca, gledajući kako žaba poskoči i nesta u smeđoj vodi. Dva rzajuća konja pasla su na pašnjaku, blizu obale, iščekujući da im prolaznici u čamcu udijele kakav komad hrane. Ona se uspravi, Antonia i Luca u nju gledaše.
„No?“ oboje upitahu.
„Smiješno je o tome raspravljati. Morat će se složiti Claudio.“
„Bilo bi najbolje da on ne zna“, Luca reče, „u slučaju da bude problema.“
Chiaretta ga pogleda u šoku. „U slučaju problema, on svakako mora o tome znati.“
Antonia uzdahnu. „Nisi nimalo zabavna. Osim toga, što ako i on to odjednom poželi, ali neće ti ništa reći? Ti bi sve upropastila ako bi mu to spomenula. Onda će možda morati reći ne, iako mu u stvari nije krivo.“
„Preuzet ću taj rizik.“
„Ali ako kaže da, onda ćeš to uraditi?“
Chiaretta uzdahnu. „Razmislit ću o svemu.“
Antonia pljesnu rukama. „Po meni, trebala bi nastupati u Teatro Sant’Angelo. Nitko tamo neće riskirati svoj posao kad shvati o čemu je riječ. Claudio je njihov ulagač. Ne može se baš prijaviti ulagač i njegova žena osim ako nisi bedast kao rak. A i Vivaldi se navodno vraća za karneval. „U Pietu? Zar opet?“
Chiarettin povišen ton u glasu začudi Antoniju. „Koliko znam, ne. Samo za opernu sezonu, pretpostavljam. Teško je zamisliti da bi se vratio u Pietu a toliko je sada slavan. Misliš li da ga možemo nagovoriti?“
„Užasno sam se ponašala prema njemu prije njegova odlaska“, Chiaretta će.
Luca nakrivi glavu. „Prvi put čujem.“
„Napisao je četiri arije, jednu divnu, ali prije i poslije još divnije, jednu smiješnu i jednu očajnu.“
„Bile su sve divne“, reče Antonia, „posebno ona koja je zvučala kao golubica.“
„Ja tu nisam pjevala. O tome je i riječ. Morala sam pjevati jednu poslije -“
„Pristat će“, Luca je prekinu. „On nikad ne bi propustio da mu zapjevaš u jednoj od opera. Mislim da će mali crveni pop morati promijeniti hlače nakon što dočuje ovu zamisao.“
„Luca!“ Glumeći šok, Antonia ga poče grditi, dok su dva ogromna vilinkonjica prohujala kraj njezina obraza lebdeći u zraku kraj njezina uha. „Otjeraj ih!“ Ona vrisnu, mašući rukama sve dok se čamac ne počne ljuljati. Luca ustane, a čamac se opasno nagnu. „Ne! Ne! Sjedni prije nego se prevrnemo!“
Luca se spusti u sjedalo, vilinkonjica nesta, a s njima i ideja o operi, na veliko olakšanje Chiarettino.
SVAKI PUT KAD BI CHIARETTA POMISLILA DA RAZUMIJE ŽIVOT u Veneciji, pokazalo bi se da je u krivu. O operi nije ponovno ni razmislila, toliko je bila sigurna da bi Claudio to odbio. Tek Antonia i Luca ponovno pokrenu temu na jednoj od prvih jesenjih zabava u Bernarda. Claudio je isprva oklijevao, čak i da nastupi samo jednom, prerušena, ali do konca večeri i on se zagrija za ideju.
„To ćeš pamtiti cijeloga života“, on reče te večeri u krevetu. „Ipak je sad karneval, pa ako netko i kaže da si to bila ti, reći ćemo da je naprosto bio pijan jer si tu večer bila kod kuće.“ On se osloni na lakat, igrajući se prstom po njezinu trbuhu. „Pa da i kažeš istinu, vjerojatno bi te policija zamolila da izmijeniš svoj iskaz zato da ne moraju s time imati ništa.“
„Bi li ti došao ako budem pjevala?“
Claudio se spusti na madrac i izdahnu. „Ne, mislim da je to malo previše riskantno. Pobrinut ću se da imam nekog posla izvan grada ali, Bože moj, bit ću tako tužan.“
„Ne znam želim li ja to, ako ti ne budeš tamo.“
„Ali ja ću biti tamo, s tobom, u svojim mislima.“ On se okrenu i pomilova je po kosi. „Samo jedno pitanje.“
„Što?“
„Smijem li te zamisliti obnaženu?“ On je obgrli i potom se popne na nju, zakopavši se u njezin vrat, praveći zvuke kao da je medvjed. Ona vrisnu od užitka sve dok je on ne utiša svojim cjelovima.
KAD SE VIVALDI VRATIO IZ MANTOVE ZA JESENJU SEZONU karnevala, Andrea i Luca mu pristupiše sa svojim planom.
Bio je toliko sretan da je progovorio latinski. „Hvala Bogu, jer čini se kao da On ima nekog upliva u svemu“, Luca reče za večere u društvu Antonije i Chiarette.
„Luca, ne bi trebao tako govoriti“, Chiaretta ga ukori.
„O Vivaldiju ili o Bogu?“
„Oboje! Ne bojiš li se da će se Bog naljutiti?“
Andrea se nasmiješi, zabavljen. „Možda još nisu čula izreku da smo mi najprije Venecijanci a tek potom kršćani.“
Chiaretta zašuti, ne znajući kako odgovoriti na ovu, kako joj se činilo, opasnu misao.
„No, koliko je to sve skupa pobožno?“ Luca doda. „Pokušao nam je prodati jednu kopiju - čak i više njih - onoga što bi trebala pjevati, a za još nešto dodatne love, on će napisati glazbu tako da točno odgovara tvojem glasu. O, i još će za dodatni honorar dodati nekoliko pjesama koje već poznaješ, samo s promijenjenim riječima zbog drukčije priče i ugođaja.“
„Prvo je inzistirao da dođe ovdje da bi ti dao poduku“, Andrea doda, „ali kad smo rekli da smo se predomislili, on je pristao, rekavši da ćeš se sigurno sjećati svega onog čemu te bio naučio.“
Luca se smijao. „Pomislih da će mi pokušati prodati svoj krevet ili barem svoga slugu ako bude ostao dulje.“
„Prestanite“, Chiaretta reče, glasom tako neuobičajeno oštrim da Luca zašutje. Svi su u nju zurili. „Možete li vi napraviti nešto približno onomu što on radi? Katkad bih, čitajući njegove kompozicije, znala tako zadrhtati, da bi ih nehotice ispustila iz ruku. Iako doista nije baš ugodan čovjek, toga se dobro sjećam.“ Glas joj prijeđe u šapat. „On u sebi posjeduje nešto vrhunsko što gotovo nadilazi ljudsko.“
Kao da je posve uronio u ono što Chiaretta govori, Andrea se zamisli, rekavši „...ili kao da netko donosi ljepotu sa zvijezda i pruža vam je, govoreći: ‘Evo, ovo pronađoh na nebu. Izvolite. Za vas.’“ On potom ispruži svoju ruku, kao da Chiaretti pruža kakav poklon.
Kako on to može znati? Gotovo u tančine? Chiaretta se pitala.
Andrea ostavi Lucu i Antoniju bez riječi. Jedino im preostade odlučiti se za kakav liker prije polaska.
„Možda neko slatko vino s juga?“, predloži Chiaretta, pogledavši postrance, dok je Andrea dozivao konobara.
Vivaldi je te jeseni imao spremnu samo jednu operu, ali uloga Rosane u La Verita in Cimento bijaše savršena za Chiarettu. Sopran u ulozi Rosane imao bi za drugi čin dovoljno vremena za promjenu kostima prije Chiarettina ulaska pri kraju prvoga čina. Chiaretta bi nastupila kao dio ansambla, uz neke dionice recitativa i završila bi s jednom arijom za kraj prvoga čina.
Te karnevalske jeseni za Antoniju, Lucu i Andreu ništa nije bilo toliko uzbudljivo koliko provoditi podneva u piano nobile palače Morosinijevih pomažući Chiaretti u njezinoj pripremi.
U početku, ona se dvoumila s nekom vrstom prkosna inaćenja. “Mrzim Rosanu“, ona bi rekla. “Želi je dobar čovjek koji je voli i ona ga je ljubila sve dok nije stigao Melindo. On je navodno nasljednik prijestolja, pa je ona stoga odmah srezala svog Zelima u komadiće, zaljubivši se u Melinda. Ali kad se ispostavi da je zapravo Zelim pravi nasljednik, onda se ponovno usmjeri na njega.”
„Ma to je samo izlika za pjevanje“, Antonia reče, „ako želiš stvaran život, onda ostani doma.“
„Ali ona je takva drolja!“ Chiaretta mahnu svojim notama. „Slušajte: ‘Volim Melinda, ali ako me ne bude usrećio, ako sreća moja pripada Zelimu, onda zbogom, Melindo.’ Tko može reći takve stvari?“
„Rosana“, Luca slegnu ramenima. „Baš je nekako zabavna.“
„Hajde, Chiaretta, pjevaj to na latinskom ako će te učiniti sretnijom“, Antonija preokrenu očima. „Daj da te čujemo.“
Andrea od nje uzme note i zasvira melodiju na čembalu. Melodija se zakovitla i razasu u valovima kroz portego; nakon nekoliko nota, Antonia se ljuljala, držeći ruke ispred sebe kao da je pokušala osjetiti grudi voljenoga. „Dio miol“, ona reče. „Zar je to napisao mali svećenik?“
Antonia stajaše kraj Andree, otpjevavši prvih nekoliko nota. Već do sredine melodije, Andrea je pjevao zajedno s njom. Luca uhvati Chiarettu za lakat i pogura je prema čembalu. “Ne želiš pjevati ovo? on reče, a glas mu se dignu u nevjerici. „Fantastično je!“
„No“, Chiaretta reče, „pokušat ću.“ Prije no što je nastavila oklijevati, Andrea započne s uvodom.
„Ljubavi moja, moja nado i radosti“, ona zapjeva. Glas joj odjeknu po cijelom katu, plešući u zlaćanome svjetlu portega. Na kraju prvog dijela, okrenuvši se Antoniji, ona zasta, očekujući podršku.
Antonia se mrštila. „To nije uspavanka! Mala kurvica misli da je nitko ne čuje, zato se šepiri, uvjerena da je nitko ne čuje dok se hvalisa kako je zgodna, kako bi trebala imati svakog koga poželi.“
Chiaretta pogleda u Andreu, ali on samo kimnu. „Bojim se da je Antonia u pravu.“
„Pokušaj ovako“, Antonia pjevaše melodiju, naglašavajući puls u svakom dijelu takta, a potom je okončavši s jednim dubokim uzdahom. „Ne zvuči dobro kad ja to radim, ali tako bi to nekako trebalo ići.“
Andrea ponovno poče svirati, a Chiaretta počne oponašati Antoniju.
„Mnogo bolje!“ Luca reče.
„Ali još nije dovoljno“, Antonia podignu svoja ramena, napravi njima nekoliko krugova, koristeći laktove kako bi isturila svoja prsa. „Gledaj me.“
Amato, ben tu se la mia speranza, ona pjevaše okrenuta prema Luci.
Vrhovi njezinih grudiju se napeše dok je spuštala ramena, nagnuvši se prema njemu: Tu sei il mio piacer. Prislonivši lice svega nekoliko centimetara od njegova, ona sad naglasi svaku riječ svojim usnicama, kao da ga je izazivala na poljubac:
Ma per serbare a te costanza, non vuo turbare il mio goder. Ona se okrenu i zapleše u sporom krugu, potom se ponovno gotovo priljubi uz njegovo lice. Nadohvat ruke, ona sad stavi ruke na svoje bokove i počne se njihati. „Ali neću sebi kratit’ radosti samo zbog vjernosti tebi“, ona ponovi, namignuvši Luci.
„Brava!“ Luca zapljeska.
Andrea se pridruži pljesku. „To je bilo odlično, Antonia.“
„Da nije supruga mog rođaka...“, Luca reče, stavivši ruke oko njezina struka i privukavši je za prijateljski zagrljaj. „Posebno u blizini spavaće sobe.“
Andrea se okrenu Chiaretti. „Što je sad?“
Oči na ozbiljnu licu odjednom postanu još veće. „Ja to ne mogu.“
„Zašto ne?“ Luca zapita. „Pa strpala si glavu Holofernovu u vreću u Pieti.“
Dok se on i Antonia smijaše, Andrea je u nju zurio. „Ti si jedna divna, senzualna žena. To jednostavno moraš znati.“
Chiaretta osjeti kako joj se ježi koža, kako joj se obrazi žare. „Ja -“
Antonia i Luca prestanu se smijati. Svi su je sad gledali, čekajući što će reći.
„Ne znam zašto zapravo. Naprosto nemam iskustva. U Pieti me nitko nije mogao vidjeti, a i glazba bijaše drugačija.“
„Morat ćeš naučiti glumiti“, Andrea reče, „barem malko.“
„Luca, sjećaš se prije nekoliko godina one debele koja je tamo stajala kao krava a mi smo valjda morali vjerovati da je bila toliko zgodna da će zbog nje pomrijeti svi mužjaci?“ Antonia upita. „Je li se kad vratila u Veneciju?“
„Ne vjerujem. Pa netko je na nju u posljednjem činu bacio klupu.“
„Luca, prestani“, Chiaretta će. Bilo joj je dosta pjevača koje su izviždali bez milosti po pozornicama diljem Venecije. Nije voljela da ju se na to podsjeća.
Andrea ustane. „Svi smo nagovorili Chiarettu na ovo, mislim da nije u redu da je sad strašimo svojim pričama“, reče Andrea stroga pogleda. „Imamo posla.“
Antonia potom uze Chiarettu za ruku. „Žao mi je. Ponekad zaboravljam da ti zapravno nisi odavde, nisi iz Venecije.“ Ona pogleda u Andreu. „Sviraj to ponovno.“
Iako nije mogla zaboraviti na prisustvo dvojice muškaraca u sobi, Chiaretta se ipak dovoljno oslobodi i počne kretati glavom, ramenima, bokovima, te izražajno pomičući usnicama. Malo po malo nelagode savim nestade.
„Uživaš!“ Antonia reče jednog podneva gledajući je kako se šepiri po portegu vježbajući svoj recitativ.
Chiaretta joj uzvrati vrckastim osmijehom. „Ne mogu vjerovati koliko se dobro zabavljam.“
„No, dobro“, Andrea će, „pokušajmo sad s ansamblom.“
Chiaretta podignu note i poče ih listati bez ijedne riječi.
„Već sam vježbao doma“, Andrea reče, čitajući joj misli. „Nije samo krasno, već i gotovo uzvišeno.“ On zasvira.
Aure placide e serene... Chiarettin se glas uzdignu poput blaga daška vjetra o kojem pjevaše. Na tren ona zadrža visoke note a onda joj glas polagano preda melodiju drugima.
„Ti si jeka mojih tugovanja“, svi pjevaše na koncu, u harmoniji tako skladnoj da je srce zatitralo. Kad su završili, glazba kao da ostade ovješena na tren u zraku, potom zamre.
Mater Dei, Chiaretta šapnu ispod glasa. „Pa to je...“ i glas joj utihne. Nijedna riječ nije mogla opisati ljepotu onoga o čemu su upravo pjevali.
„Nikad nisam čuo neku glazbu koja bi mi na ovaj način prodrla u dušu“, Andrea promrmlja, „nikad.“
Zagleda se u Chiarettu. Svijetle i djevičanski čiste harmonije ogolješe svako pretvaranje i izložiše je do te mjere da je sada umjesto gledajući postrani i ona izravno gledala u njega.
Nastave se dugo promatrati.
Antonia zakašlje, prekinuvši čaroliju. „Što sada misliš?“ ona upita Lucu.
Luca ostade bez teksta. Uperi bradom na Chiarettu koja pak pokri lice rukama dok ju je Andrea ljuljao u svojem naručju.
Jednoga jutra, oko dva tjedna prije predstave, Zuana dođe obavijestiti Chiarettu u njezinim odajama da je Andrea očekuje u piano nobile. Za taj dan nije bilo nikakva dogovora pa je Chiaretta zabrinuto počešljala kosu i odjenula kućni ogrtač prikladan za prijem čestoga gosta kod kuće. Potom požuri niz stepenice. Andrea je sjedio iza čembala gledajući u neke note.
Primijetivši je u kućnom ogrtaču s nenamještenom kosom i zabrinutim izrazom lica, on ustade s klupe. „Žao mi je što dolazim nenajavljeno. Uplašio sam vas, zar ne?“
„Nešto se dogodilo?“
„Ne, u stvari da, nešto divno. Mislim da morate odmah saznati. Ovo je poklon za vas od maestra Vivaldija.“ Potom joj preda note. „Sasvim bez izmjena, moram dodati“, on reče s osmijehom.
De due rai languir constante, Chiaretta pročita naslov naglas, potom preleti preko nota. „Divno je, ali ipak ne shvaćam.“
„Nešto što sam načuo od gondolijera. On je malo uresio melodiju i iskoristio njihove riječi u jednoj od arija. Jučer sam na njega naletio blizu Broglia, pa me zamolio da vam to isporučim jer se nije najbolje osjećao.“
Chiaretta stavi note na hrpu koja je već ležala na čembalu. „Lijep poklon, i proučit ću ga čim stignem, ali tek nakon opere.“
„Ne“, Andrea reče, „ne može pričekati. On je to napisao za vašu ulogu u operi. To jest, ako možete pjevati više od jednog odlomka.“
Chiaretta ponovno podignu note i poče ih proučavati. „Ne znam...“
Andrea ispruži ruku. Ona mu vrati note i on poče prebirati na čembalu. „Stalno patit’ za dva oka, zašto to nije radost već muka“, on zapjeva i ponovno zasvira. „Strijelce ljubavni, umanji moj žar, spokoja mi daj.“ „Nema previše riječi“, on reče, „uglavnom zapjev, a osnovna melodija je jednostavna.“
Chiaretta mu doda nekoliko posljednjih nota. „Možda on ne shvaća koliko sam ja neuvježbana“.
„Možda Vivaldi shvaća da je ovo zlatna prigoda čuti još jednom nešto napisano za vas. Na vašem mjestu bio bih polaskan.“
„I jesam. Ali ne zvuči mi kao Rosana. Ne znam kako se slaže.“
„Nije važno. Opere se stalno mijenjaju - neki kastrat kaže da hoće pjevati nešto iz prošlomjesečene opere u Rimu jer bolje odgovara njegovu glasu, ili neka se pak diva požali da joj je registar previsok ili prenizak, ili da joj treba nešto dramatičnije ili nježnije - tko zna? - a ubogi skladatelj sve to mora imati u vidu. Ovoga pak puta to on piše jer tako želi.“
CHIARETTA SE POČNE IGRATI TIPKAMA na jednom kraju čembala. „Valjda me neće boljeti ako pokušam“, reče ona sjednuvši kraj Andree na klupu. „A ako bude previše, onda ću naprosto reći da ne mogu.“
Ona sjednu toliko blizu da osjeti lagani zapah lavande i mirte u njegovoj odjeći, čak spazivši tragove prašine na rubovima njegove jakne. Od onoga dana kad ju je zadržao u naručju, Chiaretta je bila zahvalna Antoniji i Luci jer više nije htjela ostati s Andreom nasamo. Sada, bez razmišljanja, ona sjednu toliko blizu u svojoj spavaćici da je mogla osjetiti kako im se dodiruju bedra.
Ona brzo usta. „Ja ću okretati stranice“, reče, premjestivši se na rub klupe i potom posegnuvši za notama.
Desnom rukom Andrea je izvodio pojednostavljenu verziju pratnje drvenih puhača, dok je lijevom svirao gudački continuo. Zvučalo je to kao neko stablo puno ptica u pjevu koje su veselo cvrkutale u sretnom zboru dok su ljudi plesali na tu glazbu, a Chiaretta se toliko zaljubi u taj komad te ga zamoli da ostane još malo.
Konačno, morao je poći. „Doći ću i sutra, ako želite“, on reče, ustajući i stavljajući na se svoj ogrtač i šešir.
Nečije ih nakašljavanje prekine; oni se okrenu i spaze Giustinu na drugom kraju portega. Ona krenu prema njima. „Pitala sam se tko je to ovdje“, njezine oči prođu preko Chiarette, primijetivši njezin kućni ogrtač i raspuštenu kosu.
Chiaretti potonu srce. Koliko je bilo sati? Zašto se nije sjetila poći gore i obući se kako treba prije vježbanja?
Usne njezine svekrve bijahu jedna tanka linija. Ona pozdravi Andreu ledenom ljubaznošću, a Chiaretti ne reče ništa.
„Moram se ispričati“, on reče, „što sam vam zasmetao ovoga jutra.“ On se okrenu Chiaretti. „Ostavit ću ovdje vaše note, a vratit ću se sutra ako dopuštate.“ Chiaretta kimnu, previše uznemirena da bi mogla izustiti bilo što.
GIUSTINA ISPRATI OČIMA ANDREU DUŽ PORTEGA, a kad nestade, ona se okrenu Chiaretti. „Ovo neću dopuštati u svojoj kući.“
Chiaretta otvori usta kao da će se ispričati ali se zaustavi. „Ne znam na što mislite.“
„Kad bi moj sin ušao ovdje i vidio vas u spavaćici s drugim muškarcem, mislite da bi mu se to svidjelo?“

Nisam učinila ništa i ne moram joj objašnjavati. „Ovo je i kuća mojega muža - kao i moja“, Chiaretta reče. „Vjerujem da bi on imao povjerenja u mene. Moram dodati da ovo nije spavaćica.“
Giustina upilji oči, ne reče ništa, i dalje zureći u Chiarettu koja se borila da ne makne svoj pogled. Potom progovori. „Jedna je stvar imati muške prijatelje. Ljudi to očekuju. Andrea ima pristanak mojeg sina.“ Ona pogleda prema otvorenim vratima portega. „Moram sjesti, htjela bih da mi se pridružite.“
Chiaretta krenu za njom u mali salon. Tamo kamin bijaše hladan, svjetiljke neupaljene, a jedan mali, visoki prozor jedva da je propuštao svjetlost u sobu. „Nema potrebe zvati slugu da upali vatru. Nećemo dugo.“ Ona pokaza Chiaretti da sjedne u stolac nasuprot njoj.
„Vidjela sam kako vas Andrea gleda, prije ovoga danas, i iako on zna što se smije a što ne s udatom ženom jasno je da ima svoje...“ ona zastade kao da nije znala koju frazu upotrijebiti. „Svoje strasti.“
„On nije pokazao strasti prema meni.“
„On je džentlmen. Ali to ne znači da se ne nada vašem znaku da ste mu možda skloni.“
„Volim svojega muža, Giustina.“
U pomrčini, Chiaretta nije mogla vidjeti izraz na licu svoje svekrve, ali začu njezino disanje u kojem se osjete uzrujanost i rezignacija.
„U Veneciji mnogi ljudi vole više od jedne osobe“, Giustina reče. „Sve dok to zadrže u tajni, neće biti nikakvih jada. Ali, znajte, Chiaretta, oni koji nisu diskretni, za to moraju skupo platiti.“
„Vi hoćete reći da sam bila nevjerna?“
„Želim vam jasno dati do znanja kakvu bi ozbiljnu grešku učinili.“
Chiaretta ustade. „Drago mi je da se o meni brinete“, ona reče, pokušavajući prikriti bijes. „Ali ovo mi ne morate govoriti.“
„O, doista? Znate li da je razvod u Veneciji moguć i da je preljub razlog za nj? Znate li da razvedene žene rijetko imaju dovoljno prihoda da mogu živjeti same? Vratiti se vašoj obitelji - hm, to bi predstavljalo mali problem, zar ne?“
Chiaretta osjeti kako joj krv jurnu u obraze. Bila je zahvalna što je soba bila u mraku tako da Giustina nije mogla primijetiti učinak svojih riječi. Mogu li biti ostavljena na ulici? Ona se pitala ali nije htjela dati svojoj svekrvi zadovoljštinu odgovora na pitanje.
„Hvala za vaš savjet“, ona reče, „ali kako ste već ljubazno primijetili, još nisam danas imala vremena obući se.“ Ona se okrenu i ostavi Giustinu samu u mraku.
„NE ZNAM ZAŠTO JE JOŠ TAKO GROZNA PREMA TEBI“, Antonia reče dva tjedna kasnije, dok su ulazili kroz scenska vrata, na putu do Chiarettine predstave. „Ona zna da nije istina to što ti je rekla.“
„Antonijo, čula sam kako ljudi govore o razvodu. Znam da je moguć.“
„Ne u tvojem slučaju. Sud ne bi dopustio da ostaneš na ulici. Samo te pokušava zaplašiti.“
„Uspjela je u tome. Čak sam mislila otkazati nastup, ali sam onda odlučila da joj neću dopustiti da ima takav učinak na mene.“
„Postala si pravi Morosini“, Antonia se nasmiješi, „potražimo garderobu.“
„Maestro Vivaldi je rekao da će me dočekati“, Chiaretta zbunjeno reče čuvaru hodnika. Komadi scenografije zakrčiše sve prolaze dok su ona i Antonia jedna iza druge provlačile se prema pozornici, ili su se barem tome nadale. Svjetlo bijaše tako slabo da su skinule maske uzalud se nadajući da će bolje vidjeti. Pritisnute o neku naslikanu pozadinu, propuste dva scenska radnika koji su pošli u suprotnome smjeru ispod pazuha noseći umotani tepih.
„Oprostite“, Antonia zazva, „gdje je garderoba signorine Strada?“
„Ravno pa na desno“, jedan od njih dobaci preko ramena.
Antonia slegnu ramenima te one nastave naprijed. Stigoše do širokog hodnika gdje je nekih pola tuceta ljudi u kostimima čavrljalo s dva policajca. Antonia ponovno upita, a jedan od policajaca napusti skupinu i povede ih do divine garderobe.
„Prijatelji?“ on upita.
„Ne“ - Chiaretta poče, ali Antonijin „da“ nadglasa je.
Baš kad je digao ruku kao da će pokucati na vrata, on zasta. „Čekaj malo“, on reče, „poznajem vas - vi ste Chiaretta della Pietà, zar ne? Vidio sam vas u parlatoriju za karnevala, te nekoliko puta na Rivi kad ste bili izašli.“
„Ne, prevarili ste se“, Antonia se ubaci. Chiaretta nikad ranije nije čula strah u glasu svoje prijateljice. Njezino je srce već udaralo tako jako da se bojala bilo što dodati.
„Čekajte ovdje“, redarstvenik će, „vratit ću se skoro.“
„Sancta Maria“, Antonia šapnu, „možda budemo imali problema.“
Chiaretta pogled gore-dolje niz hodnik. „Da pokušamo pobjeći?“
ZATIM SE ZAČU POZNATI GLAS UNUTAR PRESVLAČIONICE Anne Marije Strade. Vivaldi otvori vrata. „Ah, stigli ste!“ Primijetivši njihova uplašena lica, on ih uvede. Diva je sjedila za toaletnim stolom, nanoseći šminku te zagrijavajući glas. Ona kimnu, ali osta sjediti na mjestu.
„Policija zna da je stigla“, reče Antonia.
Vivaldi se zgrabi za prsa. „Deus in adjutorium“, on zamuca, „nikad nisam smio pristati na ovo!“
Chiaretta padne u naslonjač. Claudio će poći u zatvor. A što će biti sa mnom? Vivaldi se prekriži, a njoj, iako nije molila, prsti automatski krenu prema čelu da ponovi isti pokret. Nisam im smjela dopustiti da me nagovore na ovo. Potom se ponovno prekriži.
Netko zakuca na vrata. „Da odgovorimo?“ Antonia šapnu, ali Anna Maria već ustane. S osmijehom na licu širom otvori vrata, kao da je očekivala nekog obožavatelja. Lice joj se ugasi kad umjesto toga uđoše dva policajca.
„Chiaretta della Pietà?“ reče drugi. Chiaretti se okrenu trbuh. Antonijina ruka na njezinu ramenu zategnu je kao škripac.
„Bože, u pravu si!“ Ovaj pljesnu prvoga čuvara po ramenu. „Doista je ona!“ On iz džepa izvadi nekoliko cekina. „Dobio si okladu“, on reče i pruži drugom novčiće.
„Moj je brat bio lud za vama“, prvi čuvar pojasni. „A kad ste se udali, to je za njega bio kraj svijeta. Zato kad vas ugledah...“
„Uplašili ste nas na smrt!“ Antonia stane ispred njih, mašući prstom.
„O, oprostite, zaboravio sam...“
„Znači, nećete okolo pričati?“ Vivaldi uskoči.
„Mislite zato što ona ne bi smjela nastupiti?“ prvi će policajac. „Mi je želimo čuti, a ne prokazati! Nećemo odati ni jednu riječ.“
Drugi se policajac nasmija. „Za razliku od inače, drago mi je da sam večeras u službi.“
Vivaldijevo olakšanje bijaše očito. „Kao impresarij, dajem vam dopuštenje da gledate prvi čin iz moje lože.“ Klimajući glavom on ih potom izvede kroz vrata. Zatvori ih i provjeri kvaku.
„Dio mio.“ On se osloni leđima o vrata. Chiaretta prisloni dlan preko svojih usta. „Dio mio“, i ona ponovi.
CHIARETTA BIJAŠE NA NEKOLIKO IZVEDBI LA VERITA IN CIMENTO ne bi li upamtila kretanje po sceni, a jednog se podneva susrela s Vivaldijem i skupa s njime obišla pozornicu. Usprkos pripremama, sad kad sve bijaše jarko osvijetljeno i napučeno glumcima, pozornica joj se učini neprepoznatljivom.
Anna Maria Strada bijaše krupnija od nje te je kostim na Chiaretti visio tako da je bila sigurna da će to publika zamijetiti. Srećom, prošavši pored scenskih radnika, mogla se kradomice skutriti u sjeni. Pred sam nastup, Antonia ode do lože u kojoj će izvedbu pratiti zajedno s Lucom i Andreom. Chiaretta protrlja ruke i koljena, pokušavši se smiriti. Čekala je na svoj ulazak. Znojila se od straha. Glavu joj bijaše progutala ogromna vlasulja toliko ugrijana da je imala osjećaj kako joj je koža lubanje užarena. Sloj šminke bijaše toliko debeo da se nabirao svaki puta kad bi pomakla usnama.
La Mantovanina, mezzo-soprano u ulozi sultanove žene Rustene, koja je nastupila prije nje, sad stajaše pokraj nje u jednom od krila. Na sceni pak Sultan Mamud imaše dugi razgovor sa svojom ljubavnicom, Damirom.
„Maestro nam reče da ste vi netko izvana tko je večeras htio pjevati“, La Mantovanina reče ispod glasa. „Možete li to?“
Prije Chiarettina odgovora, Mamud ode s pozornice, prošavši kraj njih toliko hitro da se Chiaretta morala maknuti u stranu kako bi spriječila sudar. „Glupa kučka me ponovno natpjevala“, on zareža prije no što nestade u mraku.
Kad se ona okrenu ka La Mantovanini, mezzo pak bijaše već na sceni, uznemirena zbog Damirine urote kojom je htjela ukloniti Rustenina sina kao nasljednika prijestolja u korist vlastita sina. Konačno i Damira se maknu sa scene, a La Mantovanina ostade sama na pozornici.
„O“, ona reče iza zastora, „vi ćete večeras zamijeniti Annu Mariju. Kad bi samo mogli zamijeniti i mene. Užasno me boli glava.“ Potom ona ode do male klupice i sjedne tamo bez ijedne riječi.
„Ponovno previše vina za večeru, Margarita?“ Giròlamo Albertini kimnu Chiaretti te krenu ka divi kojoj počne trljati ramena. Bijaše pokriven zlatnim turbanom te je nosio jaknu jarke boje i crvene hlače koje su bile napuhane iznad visokih čizama. Njegovo meko i debeljuškasto lice dobro se slagalo s glasom, jer to bijaše kastrat u ulozi Zelima.
Albertini pogleda naokolo. „Gdje je La Coralli? Nastupamo za jednu minutu. Delikatni cvijet je gotovo mrtav.“
Margarita zarza. Na sceni La Mantovanina pjevaše o radosti bivajući kratka vijeka poput jedna cvijeta. Albertini zapjeva zadnjih nekoliko linija glasom blage jačine da bi si otvorio grlo. „Moj bijedni život nikad mi ne daše radosti bez gorka bola“, ona zapjeva, gledajući naokolo. „Gdje je ta djevojčura?“
Upravo u tom času drugi pjevač u kostimu nekog turskog princa pojavi se niotkud.
„Kasnimo, kasnimo“, reče Albertini.
„Žao mi je, žao mi je.“ Iako je Chiaretta znala da će žena nastupiti u ulozi Melinda, ipak je bila iznenađena vidjevši La Corallijevu u hlačama i stisnutih grudi. U nelagodi, ona pogleda postrance.
Na drugoj strani, La Mantovanina odjuri sa scene, a Chiaretta osjeti kako je La Coralli gurnu otpozadi.
„Ne gledaj u publiku“, ona šapnu, „pravi se da ih nema.“
Chiaretta žmirnu pod jarkim svjetlima. Na sceni sam. Svi me gledaju. Glazbe joj nestade u glavi.
La Coralli je zgrabi za zapešće kao da je znala da Chiaretta želi pobjeći. Ali onda poznati prvi zvuci uzvijore iznad orkestra i prije no što je mogla dalje nešto misliti, već je pjevala prve note. „Spokojni i mirni vjetri“, ona pjevaše. Note su zvučale dobro ali joj je srce toliko lupalo da je jedva uspjevala uvući dovoljno zraka kako bi dala snage svom glasu.
„Umilni žubor potoka“, glas kastratov bijaše toliko veličajan da na tren Chiaretta zaboravi kako treba glumiti. Potom svinu vrat i pogleda bahato u smjeru Melinda.
„Grane, mile i nevine“, La Coralli pjevaše, pa iako se činilo neobičnim očijukati s jednom ženom odjevenom u muškarca, Chiaretta se nagnu k njoj dodirnuvši joj obraz na način kako je to radila Anna Maria Strada.
„Šapćuć’, žumoreć’, jeka si mojih jadikovki“, Chiarettin glas se vinu iznad njihovih, jak, pun, čist. Uspjelo je, ona pomisli, uspjelo je.
Drugi su pak sišli sa scene, dok se piskutanje flauta uzdigne iz orkestra, započevši ariju koju je Vivaldi ubacio u operu samo zbog nje. Koliko god je ona voljela ovu lepršavu melodiju, isprva je bila sumnjičava. Ostat će naime sama na sceni s arijom, a nakon što je čula o divama na koje su bacali klupe jer nisu mogle glumiti, uložila je znatan napor da se uvjeri kako se to neće i njoj dogoditi.
„Stalno patit’ za dva oka, zašto to nije radost već muka“ pjevala je. Ponekad bi flaute ostale same, ponekad bi se čule u pozadini, ponekad bi zajedno s njom kao jato ševa sletjele na livadu. Pred kraj arije, Chiaretta mogaše ukrasiti svoj glas kao odgovor flautama kako god je htjela. Ona stoga cvrkutaše i treperiše puna samopouzdanja kao da je gledala preko Andreina ramena dok je on svirao, kao da svjetla ne bijahu užarena, a dvorana ispred nje mračna, kao da postojaše samo njegovi graciozni prsti na tipkama.
Bas-viole potom poput cvjetova otkinuše posljednje note continua, te s jednim jedinim arpeggiom na čembalu Chiaretta se ponovno preobrazi u Rosanu. Skoro sam gotova, pomisli osjetivši kako joj se s ramena odiže teret. To je to. Izađi i uživaj. Ona priđe rubu pozornice i pogleda u nejasne obrise gomile. Amato ben tu sei la mia speranza, ona zapjevaše, razvukavši ah u zadnjoj riječi kao da se obraća svom ljubavniku.
Zatim se odmaknu poput vrtloga. Zamišljajući da su s njom na sceni Luca i Andrea, ona započne izvoditi pokrete, kao da obojicu izaziva, poziva i gurka. A potom, kad orkestar zaigra pratnju po posljednji put, ona priđe rubu scene, prijeđe je cijelom duljinom, gledajući u publiku i šaljući joj poljupce. Sa zadnjim notama, ona bezbrižno odšeta s pozornice, kao iskusna kurtizana s gomilom obožavatelja koji je posvuda slijede.
LA CORALLI JE ČEKALA IZA ZASTORA. „Tko ste vi?“ ona upita. Onda pokaza na scenu. „Izađite se pokloniti.“
Pljesak iz lože do nje je dopirao u bujicama. Brava! Bravissima!
„Anna Maria, volim te!“, netko viknu dok su povici „Viva La Strada!“ odjekivali čitavim kazalištem.
Chiaretta zasta pod svjetlima, osjetivši se istodobno malenom i ogromnom. „Brava, Chiaretta“ ona sebi šapnu kako bi barem još jednom čula svoje ime. Potom ispruži ruke kao da će zagrliti gomilu, a potom mahnu rukom i napusti scenu.
La Coralli je još uvijek čekala. „Tko ste vi?“ upita ona ponovno.
„Živim u Veneciji“, Chiaretta reče, a potom sjetivši se Antonijinih riječi na probi, ona se ispravi. „Ja sam odavde.“ Konačno, ona pomisli, konačno to osjećam uistinu.
„Vi niste operna pjevačica?“ La Coralli zatrese glavom u velikom čudu.
„Ne.“
„Zašto ne?“
„Ne da mi moj suprug.“ Chiaretta se smiješila zbog svoje male laži.
„Blago nama“, La Coralli reče. „Mislim da bi Anna Maria brzo ostala bez posla.“ Ona se nasmija. „A i ja, osim ako vam ne smeta sakriti svoje cice i nositi hlače.“ Ona pokaza Chiaretti glavom. „Hajdemo, moram skinuti taj kostim s vas.“
Nakon predstave Andrea stignu sam u Chiarettinu svlačionicu. Oči su mu sjale. „Bili ste veličanstveni“, on reče, „jeste čuli taj aplauz?“
„Zvučao je jako glasno na sceni, ali do večeras sam ga obično slušala samo iz lože.“
„Glasniji nego za bilo koga drugog. Čak ste zaustavili nekoliko tuča. Zastali su ne bi li slušali i onda valjda zaboravili zašto su se potukli.“
„Vama se svidjelo?“
On zatrese glavom u nevjerici. „Na tren pomislih da ste se obeshrabrili i da je ipak bila Anna Maria. Nisam mogao zamisliti kako netko može hodati s toliko samouvjerenosti i naprosto on sklopi svoje šake ispred grudiju „-zgrabi publiku na takav način. Ali, naravno, znao sam da ste to vi jer dobro poznajem vaš glas.“ On potom duboko udahnu, ne skidajući pogleda s nje, potom izdahnu.
„Ne znam odakle mi sve to. Naprosto sam se tamo našla i sve to učinila.“
Još ju je uvijek promatrao.
„Gdje su ostali?“ ona upita, okrenuvši se prema vratima.
„Luca i Antonia su pošli u Ridotto da pripreme slavlje.“ On se nasmija, a napetost bi razbijena. „Antonia je jedna vrlo nedelikatna plemkinja, ali svakako to zna nadoknaditi svojom prijateljskom odanošću. Bila je najglasnija nakon vaših arija. Luca ju je morao utišavati. Nismo htjeli da netko pomisli da nam je baš toliko stalo.“ On zasta. „Mogu vam pomoći s odjećom?“
Chiaretta je već skinula kostim i navukla svoju opravu, ali nije ju mogla pravilno zakopčati odostraga. Iako je pomisao na takvu intimnost malo uznemiri, shvati da je to jedina dostupna pomoć, budući da su sve pomoćnice otišle pomoći Anna Mariji s njezinim kostimom.
Ona se okrenu Andrei i on poče odostraga vezivati kopče i niti. „Čuo sam o stražarima“, on reče.
Stražari? Je li to bilo ove noći? Učini joj se sve skupa kao jedna vječnost. „Već sam zaboravila na njih.“
Ona osjeti njegove snažne prste kako je lagano otpozadi zatežu. Sklopi oči i pokuša misliti na nešto drugo.
„Gotovo“, on reče, a ona se okrenu. Njegov pogled ponovno bijaše intenzivan te ona osjeti kako joj korzet stegnu rebra. Ona kradomice udahnu.
„Moramo poći“, reče, „Luca i Antonia će sigurno već biti u Ridottu.“
Andrea usta, pogledavši je od glave do pete; promotri joj kosu, oči, obraze, usta, kratko i diskretno.
„Sigurno već oboje gube Lucin novac“, on reče, „dajte da vam pomognem s bautom.“
ON POTOM STAVI SVOJU RUKU OKO NJEZINA STRUKA i povede je kroz gomilu na Piazza Sant’Angelo. Dječaci su palili praskalice, a dvije pijane žene pokazivaše dojke oduševljenoj gomili. Impromptu grupe sviraše na svakome uglu trga, dok su klauni, mimičari i mađioničari izvodili svoje točke boreći se za mjesto po crkvenim stubama. Mirisi karamela i pečenih badema ispunjavaše zrak dolazeći s jedne tezge gdje stajaše čovjek s medvjedom na lancu kojem su djeca prilazila izazivajući ga.
„Zar se nikad ne umore?“ Chiaretta reče tijesno se privijajući uz Andreu.
On je još jače uhvati oko struka. „Posljednja je noć pred Božić, valjda moraju imati dovoljno materijala za svoga ispovjednika.“
Dok su prolazili pored crkve San Moise, krećući se u smjeru kockarnice, nebo se upali vatrometom.
„Hajdemo pogledati“, Andrea reče dok su prolazili kraj ulaza u Ridotto i pošli nekoliko stepenica u smjeru Rive. Uljanice na čamcima iscrtavaše svoje linije u mraku dok su se gurkale na vodama lagune. Kupola Santa Maria della Salute sjaše na mjesečini, a Chiaretta je mogla razaznati obrise gomile koja se tamo okupila. Potom se nebo ponosno obasja zlatnim iskrama koje su padale u gorućem žaru u kanal, zamirući u stotinama malih pištavih zvukova.
Pljusak žeravice padnu blizu njih na pločnik, a Andrea je primaknu bliže sebi. „Pomaknimo se malo“, te je on povuče u stranu u jedan zaštićeni kutak između dvaju zgrada i premda više nije trebala zaštitu od gomile i padajućih iskri, on se ipak nije odmaknuo. Umjesto toga on se okrenu prema njoj.
„Chiaretta“, on reče, „skinite masku. Moram vam nešto reći.“ Pogled mu ozari blagost kad joj ugleda lice a potom dignu ruku da joj obriše kapljice znoja. Još jedan prasak začu se u blizini, ali on ga niti ne primijeti. „Claudio je moj prijatelj kao i vi. Ali tako mi je teško zbog mojih osjećaja prema vama. Samo vam želim reći da ako ikad poželite da bude - da bude nešto više među nama, sačuvao bih vaš obraz po cijenu svojeg života.“
Chiaretta stavi obje ruke na usta i u njega se zagleda. On krenu jednom rukom iza njezina vrata i nježno joj odmaknuvši prste s lica drugom, privuče ju k sebi i poljubi. Njegove usne bijahu tanje od Claudijevih. Njegov pak jezik ocrta rubove njezina s takvom delikatnošću da ona osjeti šiljke slatke ugode kako joj probadaju ramena, ruke, ramena, dno kralježnice.
On se ponovno odmaknu. „Žao mi je“, on reče, „nešto sam od vas uzeo što niste ponudili.“
Ona se podignu na prste i pogleda ga u oči. „Nudim vam to sada“, ona reče, ponovno ga poljubivši.
UBRZO NAKON ZORE SLJEDEĆEG JUTRA, Chiaretta se probudi iz nemirna sna u tako jakom naletu mučnine da je jedva uspjela stići do umivaonika prije povraćanja. Prošli se tjedan borila s istim osjećajem, misleći da je riječ o nervozi zbog nastupa te bi na sve zaboravljala do sredine jutra.
Kad Zuana potom uđe i upita hoće li doručkovati, ona zasta osjetivši smrad iz umivaonika i vidjevši svoju gazdaricu kako leži na krevetu poput odbačena ogrtača. Ona krenu da pomakne umivaonik, a kad ga je ponovno unijela, suhog i čistog, Chiaretta se već bila uspravila na krevetu.
„Ne znam što mi je“, ona reče, „probudih se bolesna, ali sad mi je već bolje.“ Bradavice joj bijahu užarene kao vruće ugljevlje, a grudi kao napravljene od kamena: kad posegnu za njima ona se zgrči od boli.
„Bi li madonna htjela da upitam gazdaricu kuće da joj dođe u pomoć?“
Giustinu? Zašto bi htjela pozvati Giustinu? Chiarettino upitno lice potakne smješak na služavkinu. „O ovome, madonna, žena možda želi razgovarati s drugom ženom. Ili da pozovem vašeg muža?“
„O ovome?“ Zatim joj sinu. Ruka joj poleti prema usnama. „Zuana... Zar to znači da -?“
„Da, madonna. To je prvi znak.“
Sve misli o Andrei ispariše. Imat ću bebu.

DEVETNAEST

DONATA MOROSINI DRŽAŠE PLAVO-BIJELU MAČJU MASKU ispred lica. „Ja želim nositi ovu!“
„Cara, prevelika je. Pripada tvojoj majci. Budi oprezna s njom!“ Doista, zlatom filigrirane uši bijahu se malo nakrivila tijekom tih šest godina otkada je Claudio poklonio masku Chiaretti, ali još uvijek bijaše krasna. Besina, mlada dadilja, odmah je zgrabi.
Maloj se djevojčici zgrči lice. „Ali to je maca. Ne sviđa mi se moja. Nije ništa posebno.“
„Niti ne treba biti. Moraš izgledati kao svi ostali. Slaže se s bautom koju ti je dao tvoj otac.“
„Ali to je zabava. Želim nositi baš tu masku.“ Donata se vrtjela u svilenoj spavačici, vježbajući novi ples, pritom sklapajući oči i šapćući korake, silno se upinjući da ih upamti. „Imam četiri godine i pjevat ću na zabavi!“ hvalisala se.
„Skoro četiri, ali nećeš pjevati ako prvo ne budeš spavala!“ ušla je Chiaretta, držeći uz sebe jednogodišnjeg dječaka. Potom ga je položila na tlo, držeći ga za jednu ruku, dok je drugom odostraga provukla traku kroz prišivak u njegovoj jakni kako bi mogao sam učiti hodati. „Idi Besini!“ Dječak zaguguće, njegovo široko lice bijaše mokro od sline. Bio mu je izbio novi zub. Pridržavajući ga, ona se lagano micala iza njega, korak po korak.
„Dobri dječak, Maffeo!“ reče pružajući traku dadilji.
„Neće mu dugo trebati girello“, reče Besina, podigavši ga i stavivši u drvenu hodalicu ukrašenu lišćem i cvijećem. Maffeo je gugutao dirajući mustre na girellu mokrim prstima, a potom se odgurnuo prema sestri.
„Da, mislim da si u pravu. Još tjedan ili dva i već će moći hodati. Je li se moj muž vratio iz Piete?“
„Ne, madonna, čini se da nije. Hoćete da provjerim?“
„Ne, ali molim te, prenesi mu poruku da ga želim vidjeti prije nego što stignu gosti.“
„Naravno“, Besina pogleda Maffea, koji je počeo sisati zglobove prstiju. „Pardon, madonna, mislim da je vrijeme za njegovo hranjenje. Da ga odnesem dojilji?“
„Da, molim te. A ja ću staviti Donatu u krevet.“ Chiaretta gledaše Besinu dok je ova podizala bebu iz girella i stavljala ga u naručje. On zaslini. Chiaretta mu priđe, pomilova kosu, poljubi čelo. On ispruži ručice prema njoj, ona se pak odmakne. „Idi kod Besine, dragi moj. Vidimo se nakon kratkog odmora.“
Donata bijaše u jednom uglu dječje sobe. Ljuljala je svoje lutke u izrezbarenoj drvenoj zipci u kojoj su kao bebe spavale generacije Morosinijevih.
„Moram li spavati?“ upita majku.
„Zabava počinje za nekoliko sati. Brže će ti proći vrijeme.“
„Mogu li spavati u tvom krevetu?“ Donata se okrenu majci, lukavo se osmjehnuvši. „S tobom?“
Chiaretta se nasmija. „Valjda. Možda neću spavati, ali ću ležati s tobom dok ne zaspiš.“
Pomogla je kćeri da se smjesti u visoku postelju, a potom se i sama popela. Donata se okrenu prema njoj, a Chiaretta joj smjesti glavu, kao u zipci, u udubljenje svog ramena. „Kada će doći moja teta?“ upita Donata.
„Koja?“
„Maddalena. Koja još? Antonia?“
„Možda.“
Antonia je nedavno, po četvrti put, rodila. Brzi slijed trudnoća i jedno nedonošče učiniše je teškom i nevoljnom, tako da je sad rijetko izlazila. Treća djevojčica, pomisli Chiaretta, igrajući se s Donatinom lijepom plavom kosicom, čiji je dah postajao sve staloženiji, znak da je tonula u san.
Trebalo je proći nekoliko tjedana dok Antonia nije smislila ime za svoju novu kćer. A nakon poroda uopće nije s njom provodila vrijeme. „Dijete za dati u samostan“, ona reče. „Piero neće biti sretan.“
Claudio, Chiaretta pomisli zadovoljno, bijaše oduševljen svojom savršenom malom kćeri i sinom. Piero nije bio ni približno tako brižan otac i opskrbljivač. Antonia nije dobila novu garderobu nakon posljednja dva poroda, a Chiaretta je s nelagodom primijetila koliko joj posteljina za bebe bijaše prljava i istrošena. Premda je Pierova obitelj nekoć bila jedna od najbogatijih u Veneciji, on nije bio posebno bistar i nije imao dara za posao. U protekle dvije godine, tračevi o njegovim gubicima na kartama toliko su se proširili da je Chiaretti bilo teško pogledati Antoniju u oči.
Kada je procurila priča da je zbog neke oklade Piero puzao ispod kockarskog stola ne bi li pronašao nekoliko cekina koji mu ispadoše iz džepa, on je to negirao. Ipak, glasina se proširila, a potom ju je zamijenila nova, o nekome drugome. Maske koje su svi, osim krupjea, nosili u kockarnicama Pieru su davale zaštitu, a Antoniji mogućnost da prikrije javnu sramotu. Zbog tog i drugih razloga, Antonia je posljednjih godina postala pomalo samotnjak, rijetko odlazeći u posjete, čak i među najbolje prijatelje.
Imam divne bebe, pomisli Chiaretta. Antonia će se oporaviti. Jednoga dana, kada njezina djeca porastu, shvatit će kakav su blagoslov. Kada je opazila svoje crte lica i karaktera u Donati, željela ju je zadržati uza sebe i ne dopustiti joj da ikada ode. Žestina njezine ljubavi ponekad bi je toliko obuzela da je postala fanatična u odluci da je ništa neće razdvojiti od njezine djece, premda je to bio venecijanski običaj.
Ubrzo nakon što joj je tijelo počelo rasti dok je nosila Donatu, jedan posjed Morosinijevih na jednom od malih trgova Venecije posta slobodnim. Njegovi su se stanari vratili u Austriju. Chiaretta je inzistirala da se presele. U Ca’ Morosini sa sobom je povela samo Zuanu, a i Claudio zadrža samo jednog slugu. Imali su novu poslugu, bez lojalnosti palazzi Morosini i problematičnoj ženi koja je tamo gospodarila.
Kuća je imala pogled na jedan živahni mali trg. Besina je često vodila Donatu da razgledaju trgovine i čavrljaju s prodavačima na ulici te su donosile kući male poklone - jabuku od trgovca voćem, šareno pero od klobučara. Dvaput tjedno, Chiaretta je vodila Donatu na misu u crkvu na drugome kraju trga, a potom i na kolače.
Portego tog piano nobile bijaše sada upola manji od onoga prethodnog, ali idealan za manje zabave kakve je Chiaretta voljela. Portego na višem katu, gdje je obitelj zapravo živjela, bijaše savršen za ples njezine djevojčice u čarapama i njezino pjevanje koje je odjekivalo terasom.
Iako je mogla odabrati veći životni prostor, Chiaretta je odabrala onaj dio kuće gdje je, odmah do njezine, bilo dovoljno mjesta za dječju sobu. Besina živješe na donjem katu kao i druge sluge, ali za nju je postavljen i poseban krevet u dječjoj sobi.
Donata mrmljaše u snu. Chiaretta shvati da je i ona bila zadrijemala. Bilo je puno posla prije zabave te se izvuče iz kreveta. Pokuca na vrata Claudijevih odaja, ali još ga nije bilo. Prije godinu dana, nakon kraće bolesti, umro mu je otac, ostavivši mu položaj u Congregazione. To mu je oduzimalo puno vremena. Ove je godine bio i u Odboru desetorice, tako da je kući često dolazio premoren i zaspao bi čim bi skinuo čizme.
S vremenom, Chiaretta se pomirila s njegovim nevjerama. Antonia bijaše u pravu. Žena u čamcu bijaše kurtizana pa premda su plemići ponekad bili dovoljno glupi da se zaljube u neku od njih, njihovo im društvo bijaše tek razonoda o kojoj nitko nije previše brinuo. Od svoje žene Claudio nije tražio ništa, osim da se brine o njegovim potrebama i da bude diskretna o njihovim privatnim stvarima. Chiaretta je isto očekivala od njega. Možda su Venecijanci ipak bili u pravu, vjerujući da ne treba očekivati od supružnika da budu jedno drugom jedini izvor sreće i zadovoljstva.
Večeras će Claudio biti sretan ako se odmori barem na nekoliko minuta prije nego što stignu gosti. Među desetak i više uzvanika bit će i jedan stariji gospodin kojeg je Claudio nagovarao da uključi Pietu u svoju oporuku. Tu će biti i jedan drugi donator, koji je bio sve skloniji izboru drugog ospedale, zvanog Mendicanti. Ako sve prođe u redu, privatni koncert, predvođen uglednom violinisticom Maddalenom della Pietà, dovest će do dva povoljna ishoda u jednoj večeri.
Vraćajući se prema svojim sobama, Chiaretta začu njegove korake. Bijaše oznojen, u svom crnom plemićkom ogrtaču, jer bijaše sparna večer u lipnju. Ona mu skine ogrtač i krenu za njim u njegov ured. „Stiglo je?“ upita ga pokazujući na mali paket koji je držao.
„Da. Gdje je ona?“
„U mom krevetu. Zašto ga ne staviš na jastuk pored nje?“
Claudio se odšulja u spavaću sobu, nagne se nad kćer, a potom položi paket kraj njezine ručice koja je virila ispod pokrivača. Promatrajući ga, Chiaretta osjeti nešto slatko u srcu. Claudio je volio svoju djecu više od bilo kojeg drugog oca kojeg je poznavala. Uvijek je za njih imao vremena. Dopuštao im je da ga čak prekidaju u radu kako bi dobili poljubac ili mu pokazali novi zubić. Drago mi je da sam se za nj udala, pomisli Chiaretta.
Donata se trgnu i otvori oči. „Papa!“ Ruka joj dodirnu paket. Pridigne se da bolje vidi. „Poklon za mene?“ reče širom otvorenih očiju. Odmota ga i izvadi jednu malu ružičastu i zlatnu papier-mache polumasku sa štapićem za pridržavanje ispred očiju.
„Mama mi je već rekla da si htjela jednu macu kako bi bila u tonu s tvojom haljinom“, reče Claudio. „Sviđa ti se?“
Donata se već digla i otrčala do zrcala. Claudio se okrenu svojoj ženi, zagrli je i brzo se odmakne jer gosti samo što nisu stigli.
CHIARETTA JEDVA DA JE IMALA VREMENA OBUĆI SE PRIJE NEGO što je stigla Maddalena s malom grupom figlie di coro, odjevenih u crne koncertne odore. Gledala je kako neke od njih zastaju na kraju portega, baš poput nje u njihovim godinama. Maddalena zastane usred sobe i pogleda naokolo. „Hajde, upoznajte svoju domaćicu.“
Figlie, uglavnom vrlo mlade djevojke, sramežljivo priđoše Chiaretti.
„Je li istina da ste nekada pjevali u zboru?“ upita jedna od njih, upijajući očima njezin brokat i baršun, kao i sjajne bisere koje je zatakla u uvojke.
„Da, istina je“, reče Chiaretta skinuvši nit konca s djevojčina ramena. Ova zbunjeno spusti pogled, užarenih obraza zbog te blage i neočekivane geste.
Od trenutka kad ju je opazila, Donata je prisvojila Maddalenu pokazujući joj svoju novu masku i moleći je da dođe pogledati lutku koju je nazvala njezinim imenom. „Maffeo skoro može hodati!“ reče dok su hodale prema stepenicama koje su vodile u njezinu spavaću sobu. Maddalena pogleda Chiarettu. Nisu se još pošteno ni pozdravile. Ona je bila promaknuta iz sotto maestre u maestru dal violin. Iako je imala trideset i jednu godinu, jedva da se išta promijenila tijekom godina. Kosa joj više nije imala onaj bogati mladenački sjaj kestenjastoriđe, ali joj je lice i dalje bilo blago i obasjano nekim unutarnjim žarom. Nemoćno se smiješila dok ju je Donata vukla sa sobom.
Na drugom kraju sobe figlie di coro odložile su svoja glazbala. Chiaretta je istodobno pratila njih i sluge koji su stavljali prvi niz jela na stol. Netko joj lagano dodirne lakat i ona se okrene. Bijaše to Andrea.
„Zdravo“, reče. Chiaretta pogleda preko ramena da vidi gleda li Claudio. „On je u sala d’oro s dvoje gostiju, reče Andrea. Kako si?“
ANDREA JE BIO NA SLUŽBENOM PUTU VIŠE OD MJESEC DANA i nije bila sigurna hoće li večeras uspjeti doći. Ona osjeti nešto prepoznatljivo u slabinama, nešto što je uvijek osjećala kada bi ponovno ugledala svoga ljubavnika.
„Vratio si se“, šapnu, odmičući se i namjestivši lice kao za bilo kojeg drugog gosta. „Mogu vam ponuditi čašu vina?“ reče lažnim tonom. „Skoro?“ ponovno šapnu, dok su joj oči nagovarale. „Užasno si mi nedostajao.“ Brzo se okrene, mahnuvši slugi u smjeru Andree i pođe ka sljedećem gostu.
POSLIJE VEČERE, CHIARETTA JE SJELA ZA ČEMBALO na drugom dijelu portega, a Donata je stajala pored nje pjevajući gostima dječju pjesmu. Maddalena stajaše postrani, gledajući nećakinju kako miče svojom novom maskom, odmičući je dok je pjevala. Samo će vrijeme prosuditi je li Donata osim svoje plave kose naslijedila i majčin talent. Njezin koketni osmijeh i zvonki, samouvjereni glas davaše jasno do znanja da je imala duha.
Chiaretta zatim u pratnji svoje sestre zapjeva jedan solo. Benedetto sia il giorno, et il mese, et l’anno.

„Blažen bio dan, mjesec i doba,
godina i mjesto i predio i vrijeme,
kad su moje usne zadrhtale nijeme,
a njezine me oči svezale k’o roba.“

Chiaretta pogleda u Donatu, koja stajaše kraj oca držeći ga za nogu, i namigne joj, kao znak da su riječi bile upućene upravo njoj.
Maddalena odsvira interludij, a potom Chiaretta nastavi s melodijom.

„Blažena nek’ je moja prva patnja,
s kojom me bješe ljubav izmučila,
i luk i strijela što me oborila,
i rane što srcu mome postaše pratnja.“

Nakon tih riječi okrenula se sestri, čije su joj oči zorno pokazale da shvaća što su obje osjetile.
Nakon nastupa figli, Chiaretta i Maddalena zagrlile su jedna drugu i krenule natrag prema stolu, na kojemu su bili postavljeni tanjuri s malim komadima nugata i kandirana voća.
„O, Maddalena, možda će te zanimati da ovo čuješ“, reče Claudio, privukavši stolac za nju. „Vivaldi se vraća u Pietu. Upravo je danas odlučeno.“
Maddalena posrnu, zgrabivši rub stola. Jedna žlica zazvoni po podu, a sluga pritrča da je podigne, ispričavajući se premda ga Maddalena nije čula. Zurila je u vino u svojoj čaši. Svjetlo svijeća ukrasi rub čaše malenom aurom osvjetlivši grimiznu tekućinu, no Maddalena ne vidje ništa od svega toga.
Blažen bio dan, mjesec i doba... Toliko se toga promijenilo otkad ga je posljednji put vidjela. Prošlo je dovoljno vremena da presloži uspomene i stavi ih na sigurno mjesto. A sada će se ponovno vratiti i donijeti joj nespokoj.

DVADESET

U KUTU SOBE, GDJE JE RADEĆI SJEDILA MADDALENA, ugljen u peći pucketaše i šuškaše sve dok se ne bi pretvorio u žeravicu. Na drvenu stolu ležaše debela hrpa notne glazbe, a ispred nje bijaše list papira na koji je upravo prepisala nekoliko nota. Na stolu je gorjela uljanica te posegne da namjesti plamičak, primičući se bliže kako bi imala više svjetla.
Gledaše u jednu notnu crtu. „Viola“, reče, pjevajući svaku notu dok ih je zapisivala. „Vivaldi je napisao nešto predivno za Benedettu.“ Umačući pero u tintarnicu, pokušavala se koncentrirati na ljepotu zapisanog. Iako je na svakoj stranici iskakala prepoznatljiva skladateljeva ruka, nije htjela razmišljati o njemu.
Kasnije je doznala da Claudio zapravo nije rekao da će se Vivaldi vratiti osobno kao maestro dei concerti. Congregazione ga je naprosto ugovorom obavezao da im mjesečno dostavlja dva nova concerta te ih je mogao ili slati poštom ili isporučiti osobno. Odlučio se za prvo i nije, koliko joj je bilo poznato, dolazio u Veneciju već dvije godine, od one Claudijeve vijesti na zabavi.
Nije bilo puno potrebno da u trbuhu ponovno osjeti čvor, a u glavi ponovno istu težinu kada bi na njega mislila. Samo prepisuj note, samo prepisuj note.
Ali ponekad se nije mogla natjerati, osobito sada, kada su joj se prsti kočili zbog hladnoće i morala je stalno zastajati da ih ugrije. Dok je držala ruke blizu peći, misli joj ponovno odlutaše na Vivaldija. Znoj na njihovim čelima nakon što bi okončali kakav glazbeni komad, način na koji se naginjao pokazujući joj kako se da koristi prstima, njegova crvena kosa kako loveći odsjaj svjetla daje sjaj cijeloj učionici.
Nedostajaše joj, nedostajaše joj njegova pucketava energija koju je coro imao kada ga je on vodio. Čak su joj nedostajala i njegova raspoloženja, njegovi temperamentni ispadi. To se moglo očekivati od nekoga tko je bio toliko natopljen glazbom. Tu nije bilo mjesta dobrim manirama. On bijaše genij. Coro je izvodio njegovu glazbu i to dobro, ali nije bilo isto bez njega.
Koliko je sada star? Bliže pedesetoj nego četrdesetoj, pomisli Maddalena. Pitala se kakav je utjecaj na njega imalo starenje. Nju je svakako promijenilo. Žamor njezinih promjena raspoloženja iz mlađih dana ugasio se, sada je uživala u jednostavnim stvarima - kada bi Donata i Maffeo potrčali k njoj ispruženih ruku, ili kada bi utješno grlila svoje učenice. Iako je život bio uzbudljiv dok je Vivaldi bio u Pieti njegovo je odsustvo pružalo više spokoja. Manje strasti, više mira.
Ne, pomisli, bilo bi lijepo da se vrati, da ponovno zajedno zasviraju, lijepo i ako se ništa od toga ne bude dogodilo.
Isprva se Chiaretta ljutila na Claudija što nije bolje odvagnuo učinak svoje vijesti. Ali Maddalena je uvjeri u suprotno. „Ako mu objasnim, znam da će se htjeti ispričati“, Chiaretta pojasni, ali obje su znale da bi Maddaleni bilo isuviše neugodno kada bi netko drugi nešto doznao o njezinim djevojačkim osjećajima.
Maddalena je držala ruke iznad peći, otvarajući ih i sklapajući kao da su kliješta. Potom ih protrlja i vrati se za stol.
Samo kopiraj glazbu.

„Viola“, reče, ponovno dižući pero.
NEKOLIKO TJEDANA KASNIJE, ČEKALA JE NA BALKONU U KAPELI kako bi mogla vidjeti Chiarettu i Donatu, koje su trebale doći s Andreom da bi čuli Benedettinu izvedbu. Maddalena nije bila izvođač, to je u posljednje vrijeme rijetko radila u kapeli, imajući vremena jedino za poneki recital u bogatim kućama Venecije. Briga oko toga da figlie budu lijepo pripremljene i dobro tretirane, pružalo joj je drugu vrstu zadovoljštine od soliranja na balkonu, čak i mnogo ugodniju.
Chiaretta, Donata i Andrea uđoše i ona gledaše kako im Andrea pomaže da se smjeste. Svo se troje prekrižiše i pomoliše. Čudno je da nisu obitelj, Maddalena pomisli. Venecija je čudno mjesto. Više joj se sviđalo biti iza balkona zakrivenog zavjesom, gdje sve bijaše mnogo jednostavnije, ali joj je također bilo drago da njezina sestra pored sebe ima pažljivog čovjeka kojega je Donata obožavala, što se vidjelo iz načina na koji je naginjala glavicu i smiješila mu se, prstima prelazeći preko njegove jakne.
Nakon koncerta, njih troje dođoše u parlatorio da joj se jave. Donatina usta bijahu puna mrvica od slastice koju joj je dala jedna od figli i mirisala je na med skupljajući usnice kako bi kroz rešetke poljubila Maddalenu.
„Benedetta je bila jako dobra“, reče Donata, „jednoga ću dana i ja nastupati u zboru!“
„Zvučiš kao tvoja majka kad joj je bilo šest godina, moja mala dragice“, odgovori Maddalena.
Potom rešetki priđe Andrea, kako je to već činio u posljednje vrijeme. Znala je već duže da se jednom tjedno sastaje s njezinom sestrom po sobama koje bi unajmio u nekom palazzo blizu nekog od manjih kanala. Ta je kuća imala izlaz na neki majušni trg i svoj privatni ulaz. Ostatak kuće bijaše slobodan, tako da je sve bilo gotovo idealno.
Kad joj je Chiaretta rekla da ima ljubavnu aferu s Andreom, Maddalena nije znala što da misli. Brak je bio svetinja, ali Venecija je imala svoje načine, i bilo joj je drago da ih nije ni pokušala shvatiti. Nije bilo potrebe da sudi sestri. Vjerovala je da Chiaretta zna što radi, a Andrei je pružila poštu kao nekome koga je njezina sestra odabrala. Zapravo je se nije ticalo, sve dok nitko od onih koje je voljela nije zbog toga bio povrijeđen.
Često odlazeći u Ca’ Morosini, vidjela je da je odnos Chiarette i Claudija izgledao normalno. Je li Claudio znao istinu o njoj i Andrei, Maddalena nije znala, ali i da jest, nije pokazivao znakove ljutnje. Maddaleni se čak svidjelo Andreino ozbiljno držanje i otmjeno srce. Sviđao joj se i Claudio jer je Chiaretti pružio dobar i siguran život. Oba su muškarca voljela njezinu sestru i Maddalena im na tomu bijaše zahvalna.
Parlatorio danas bijaše napučen s obje strane rešetki. Bijaše to prvi koncert u jesenskoj sezoni te su figlie i gosti bili bučni. Donata je s Andreom otišla gledati nekoga tko je u jednome uglu izvodio trikove s kartama, a Maddalena se primaknula bliže rešetci da čuje što joj sestra ima za reći.
„Rekoh“, Chiaretta podignu glas, „da je maestro Vivaldi unajmljen kao impresario za jednu operu u Claudijevu kazalištu za mjesec studeni.“
Vivaldi? U Veneciji? Maddalena je znala da je ponekad zbog svojih opera dolazio u Veneciju, ali ne i otkada je službeno postao zaposlenik Piete. Dolazi li ovamo?
Chiaretta se okrenu kako bi locirala Donatu i Andreu te stoga nije primijetila anksiozni izraz na sestrinu licu. Ona se ponovno okrenu i nastavi. „Claudio smatra da dolazi u pravo vrijeme. Congregazione ga ne voli jer napiše samo pola od onoga na što se obvezao ugovorom.“
Chiaretta primijeti da se Maddalena namrštila. „Brineš se oko toga? Ne vjerujem da će mnogo vremena provoditi u Pieti.“
Maddalena slegnu ramenima. „Mislim da sam sada u poziciji kada mi više odgovara udaljenost.“ Na časak se zamisli. „Ali prošlo je toliko puno vremena. Voljela bih ga ponovno vidjeti, htjela bih da upozna Benedettu, Corneliju i druge figlie koje sada izvode njegovu glazbu.“
Srce joj je poskakivalo dok je govorila, mogla je čuti tjeskobu u svome glasu. Iščekivanje ili tjeskoba? pitala se znajući da njezina glava neće moći dati iskren odgovor.
TAVOLETTA, KOJA JE NAJAVILA OTVARANJE VIVALDIJEVE produkcije L’Inganno Trionfante in Amore, već bijaše zalijepljena ispred Teatra Sant’Angelo kadli mu Chiaretta naglo stignu u posjetu. Ostavivši Donatu na poduci u Pieti, od priore je doznala da ih Vivaldi, otkako se prije nekih mjesec dana vratio u Veneciju, još nije bio kontaktirao kako bi započeo probe za svoju operu. Maddalena je tvrdila da nije ništa niti očekivala, ali Chiaretta ju je predobro poznavala a da ne bi uočila kako ju je to povrijedilo.
„Nepodnošljivi čovjek“, ulazeći kroz kazališna vrata mrmljala je sebi u bradu. Vivaldi je mahao rukama i vikao na glumce na sceni, a kada se jedan od njih odšunjao sa scene, on se okrenu, krenu prema izlazu i kimnu plemkinji koja je sjedila na klupi u dovratku predvorja, ne prepoznavši je.
„Maestro Vivaldi“, ona reče izlazeći za njim u predvorje i podigne veo.
„Chiaretta! Oprostite. Nisam znao da ste to vi“, duboko udahnu, na poznat se način useknuvši.
„Dobro izgledate“, reče Chiaretta ukočeno. Zapravo je izgledao kao i uvijek, izmučeno. Ten mu bijaše boje obranoga mlijeka, a kosa neravna; kretao se istim grčevitim intenzitetom koji je tako dobro pamtila.
„Morao sam se o vama raspitati kad stigoh u Veneciju“, reče, „ali bio sam veoma zauzet. Premijera je sljedeći tjedan - vjerojatno to znate.“
„Planiram doći.“ Njezin je ton bio leden, ali on to nije primijetio.
„Ništa posebno. Samo jedan pasticcio za koji sam aranžirao svoju glazbu. Jeste li čuli Annu Girò u San Moise? Stvarno je spektakularna.“
Chiaretta ignoriraše njegovo pitanje. „Htjela bih porazgovarati o svojoj sestri.“
„Maddaleni? Kako je ona?“
Glas mu je bio toliko nemaran da se ona zacrveni od ljutnje. „Dobro je, ali je teško zamisliti razlog zbog kojeg je prošlo toliko vremena od vašeg povratka, a da se niste javili.“ Ona udahnu kao da će još nešto reći, ali onda odustane.
Vivaldiju se naoblači lice. „Svakako vas je muž morao obavijestiti da je Congregazione nezadovoljna sa mnom? Ne vjerujem da bih bio dobrodošao u Pietu, čak i kao posjetitelj.“
„Svakako bi vas dobro dočekali ako biste donijeli novu glazbu.“
Vivaldi se odmaknu, iznenađen oštrim odgovorom. „Bojim se da je to zasada nemoguće. Vidite i sami koliko sam zauzet.“
On pokaza rukom prema pozornici gdje je nekoliko pjevača i članova orkestra čavrljalo, dok su scenski radnici podizali kulise. Ona pogleda te oboje zašute. Chiaretta pomisli na Maddalenu kako sama u svojoj sobi prepisuje note.
On nije mogao zamisliti koliko je zapravo vremena bilo za razmišljanje u Pieti, kako se bilo što neobično stalno prevrtalo u glavi u besanim noćima, kako je prošlost bila prekopavana čak i zbog najmanjeg, zaboravljenog detalja, kako je željno iščekivan svaki ljepši trenutak.
Chiaretta se pitala misli li i on na istu stvar. Koliko su samo različiti bili Teatro Sant’Angelo i Pietà! U jednom gotovo da nije imao nikakvog ugleda, a u drugom glazbenici su ga tretirali gotovo poput dužda. Poštuje li ga itko ovdje? pitala se. Čini se da ne.
„Kada ste pisali glazbu za moju sestru i mene to nam je značilo mnogo više nego što možete zamisliti“, reče iznenađena zbog drhtaja u svome glasu.
„Počašćen sam.“ On dodirnu grudi na način koji je viđala toliko puta kada bi se pokušao dodvoriti uglednicima u posjetu Pieti. „Vrlo je graciozno od vas što ste mi došli to reći.“
Nemoguć čovjek! „Maestro Vivaldi, zar mislite da sam ovdje samo zato da bih vam dala kompliment?“ Pokuša potom smiriti glas, misleći kako da mu priopći pravi razlog dolaska.
„Moja je sestra postala maestra dal violino. Znam da je dio zasluge na vama. Ali i nakon svih ovih godina njezine uspomene na vaše zajedničko sviranje veoma su joj važne. Došla sam vas samo pitati jesu li ikada bile važne i vama?“ Srdito reče i pogleda ustranu. „Možda ste imali previše učenica poput nje.“
„Chiaretta, nisam zaboravio. Ali...“
Ona ga prekinu. „Rekla sam što mi je bilo na umu. Radite kako god hoćete.“ Potom se okrenu i izađe.
Nakon tjedan dana, Congregazione su bili isporučeni dva concerti s pismom u kojemu se zahtijeva pomoć maestre dal violino u pripremi novog važnog djela za Pietu.
„Imaš li ti nešto s tim?“ Maddalena upita Chiarettu.
„Nakratko sam ga vidjela u kazalištu“ reče Chiaretta, „ali o tome nismo razgovarali.“ Dovoljno blizu istine, reče u sebi.
GRUDI ANNE GIRÒ SE ISPUPČIŠE PREKO VRHA NJEZINA KORZETA kao da su naumile odatle pobjeći. Iako nije bila punašna, njezino je tijelo odavalo dojam punoće koju mnogi nisu smatrali vrlinom. Lice joj bijaše dovoljno lijepo te je moglo biti oruđe kojim se šarmiraju bogati i utjecajni muškarci, makar je u tome času njezina scenska šminka izgledala kao da skriva kakav akutni napad boginja. Kada je prošle godine iz Mantove došla u Veneciju, za nastup u Laodiceji Albinionija, bila je najavljena kao dvadesetjednogodišnja senzacija. La Girò je, pored svojeg glazbenog talenta, nekima od znalaca u Veneciji možda nudila i nešto više.
Usprkos različitim mišljenjima o razini njezina talenta, Vivaldi je od povratka u Veneciju počeo nagovarati Claudija i druge investitore Teatra Sant’Angelo da pridobiju tu divu s dobrom ponudom. Claudio je bio na njezinu venecijanskom debiju i nije bio toliko impresioniran da bi preskočio službeni put samo da je po prvi puta čuje u Teatro Sant’Angelo. Stoga su u loži Morosinijevih ovoga puta bili samo Chiaretta i Andrea, u društvu Luce i Antonije.
Mnogo ispijena vina uz predjelo već ih načini malo pripitima, a i podosta zločestima glede spektakla koji se odigravao na sceni. Anna je mahala rukama da bi zadržala jednu produljenu notu i pokušavala velikim uzdasima prikriti teškoće koje je imala kada je glazba odjednom pala u niži registar. Premda je bila kontraalt i stoga ne previše sklona visokim notama, Chiaretta prepozna brze promjene orkestra u ključu kako bi im se pjevačica mogla prilagoditi, a da pritom ne zazvuči kao režeći pas.
ANTONIA, VEĆ DVIJE GODINE BEZ NOVIH TRUDNOĆA, uspjela je povratiti malo od svoga starog duha. „Pogledaj kako maše rukama! Ti bi se mogla danas popeti na scenu i pjevati bolje od nje“, reče nakon što je Anna završila jednu ariju i odjurila sa scene praćena velikim pljeskom.
„Ali nije sve pitanje glasa“, reče Andrea. „Očito ju je teško ignorirati, a netko bi mogao reći da je velika zato jer ljudi vjeruju da je velika“, okrenu se Chiaretti. “Što vi mislite?“
Ona samo slegnu ramenima. Nije zapravo slušala. Kada je pošla u kazalište na razgovor s Vivaldijem, on je jedva dočekao da govori o Anni. Morala sam ga podsjetiti da imam sestru, pomisli. Što je njemu ova Anna Girò?
Povukoše se u dubinu lože i počeše jesti drugi dio večere. Luca odjednom spomenu vojvodu od Masse. Antonia, koja je uvijek htjela sve znati, upita Andreu zašto se bio nasmijao.
„Izgleda da je Anni bio potreban čembalo i da je potrošila dosta novca koje joj je njezin dobri prijatelj vojvoda dao za kupovinu.“ Andrea se mrštio. „Recimo da je u pitanju bila tolika svota da bi se mogla dovesti u pitanje prava priroda njihova prijateljstva.“
Luca umoči vilicu s mesom u umak i ubaci komad u usta. „Čuo sam da je Anna jako prijateljski nastrojena“, reče zlobno. „U svakom slučaju, čovjek koji joj je prodao čembalo zbog nečega je mislio da je prevaren pa je pošao na sud.“ On odloži vilicu i obrisa usta ubrusom. „Čudi me da nisi ništa o tome čula, Chiaretta“, reče i podignu čašu s vinom. „Upleten je i tvoj stari prijatelj Vivaldi.“
Chiaretti zatreperi srce. „Kakve je on veze imao s tim?“

„Bio je posrednik. Vivaldi je bio tužitelj. Čini se da je stari vojvoda Anni dao dvostruku sumu za kupovinu čembala. Prodavač je zbog toga mislio da ga je dobri svećenik bio nasamario.“
„Zgodni mali skandal oko ničega posebnog,“ reče Andrea, „pa što onda ako nije sve potrošila na njegov čembalo? On je pristao na cijenu.“
„Tako je mislio i sud, ali pitanje je zašto se u sve to upleo Vivaldi“, reče Luca nakrivivši uho. „Nije li to La Girò?“ Njihov se razgovor prekinu te pođu odslušati njezino pjevanje. Chiaretta stajaše s njima gledajući dolje na scenu, ali nije bila u stanju čuti ni jednu notu.
U DOGOVORU S PIETOM, MADDALENA JE TREBALA učiniti neuobičajenu stvar i poći u Vivaldijev dom kako bi tamo s njime vježbala. On je imao puno problema s lošim zdravljem i uspio je nagovoriti Nobili Uomini Deputati kako bi bilo najbolje kada se barem zimi ne bi morao toliko kretati po gradu. U njegovoj mu je kući sve bilo pri ruci, dok se znojio oko nečega što bi po njegovu mišljenju trebalo postati najveće instrumentalno djelo njegove karijere. Da bi zasladio dogovor, violina koju će Maddalena koristiti kod njega postat će nakon okončana posla trajno vlasništvo Piete - skupocjeni poklon koji Congregazione baš i nije mogao zanemariti, boreći se uvijek s financijama.
Fioruccia, koja je tako otvoreno omalovažila korištenje Gasparinijevih opera za potrebe zbora, nevoljko prista biti pratilja Maddaleni kada se ispostavi da će njezina antipatija prema opernim skladateljima biti dovoljan zalog moralnosti njihovih zajedničkih proba. Ipak, trebalo je proći mjesec dana kako bi postigli dogovor oko toga može li jedna žena iz Piete otići u posjet muškarcu, makar on bio i svećenik.
Vivaldi je živio u dijelu Venecije koji Maddalena nikada nije vidjela. Kanali i fondamenti na svakom su se zaokretu sužavali, sve dok se zgrade u raspadu ne bi počele ocrtavati iznad njih kao nizovi prosjaka u krpama. Neka žena izađe i isprazni šalicu u kanal, uplašivši mršavu mačku koja potrča tražeći zaklon u nekoj mračnoj aleji, ne široj od ručnih kolica. Na drugoj strani, dva su štakora njuškala malu hrpu smeća, ignorirajući kletve nekog čovjeka koji ih je šutnuo u prolazu.
Ovdje živi? pitala se Maddalena, gledajući u kuće. Kako odavde može doći bilo kakva glazba?
Prođoše ispod mosta i uđoše u širi kanal; na obje strane sad bijahu dobro održavane kuće jarkih boja obasjane sunce. Ovo je bolje, pomisli Maddalena, ali srce joj potonu kad gondolijer ponovno krenu u smjeru još jednog vrlo uskog i mračnog kanala, toliko mračnog da je izgledalo kao da tamo vlada noć.
On zasta nakon nekoliko časaka na jednome malome doku na strani jedne privlačne, ali ipak prilično loše održavane, ružičasto obojane kuće s pogledom na jedan veći kanal. Gondolijer zalupa na vrata vrhom svoga vesla i dok su čekali odgovor okrenu se prema njima. „Madonna, vrlo je hladno“, reče, „ako vam ne smeta, ja ću pričekati na mjestu koje smo upravo prošli, tamo imaju vatre.“ On pokaza rukom preko kanala ka jednoj maloj krčmi, ispred koje dvojica stajaše u razgovoru, cupkajući nogama kako bi se zagrijali.
Vidjevši izraz na Fioruccinu licu, on doda. „Neću piti, ako se toga bojite. Samo zbog hladnoće. Sluga me može dozvati kad budete spremni.“
Naglo se otvoriše vrata. Sluga ispruži ruku i pomognu Fiorucciji da se iskrca. Potom podignu Maddalenu na skliski mol. Nosnice su joj bile pune mirisa plijesni u ledenu zraku. Zatim otvori jedna vrata u prolazu osvijetljena samo jednom uljanicom koja je jedva svijetlila iznad nekog otrcanog tepiha.
„Ovuda“, reče pokazujući prema vratima na suprotnoj strani. Tako dođu i do salona u kojem je gorjela mala vatra. Bilo je mračno i hladno.
„Obavijestit ću maestra da ste stigli“, reče sluga, kucajući na jedna vrata.
Maddalena začu kako zaškripa stolica, potom korake kako prilaze vratima koja se otvoriše uz škripu.
Vivaldi bijaše niži no što ga je pamtila, s mutnijim očima. Koža mu se objesila ispod brade, a kosti u licu postahu izraženije.
„Ah!“ reče umjesto pozdrava.
Maddalena se brecnu jer je očekivala riječi dobrodošlice. „Lijepo vas je ponovno vidjeti“, reče, a on samo kimnu kao da je previše zaokupljen nečim i ništa joj ne odgovori.
Bio je odjeven u vuneni ogrtač boje mahovine, preko kojeg mu je nemarno padala kosa. Fioruccia se mrštila zbog njegova izgleda. „Oprostite mi“, reče shvativši njezin izraz. „Hladno je. Moram staviti svećeničku odoru, ali je još uvijek mokra od jučerašnje kiše.“
„Neće biti potrebno“, reče Fioruccia, zureći u njegove papuče s toliko prijezira da on pozva slugu da mu donese par čarapa i cipele.
Potom im pokaza put u svoj ured. Soba bijaše gotovo jednako velika kao i salon, ali toliko zakrčena stvarima da su jedva prolazili. Zidovi bijahu natrpani knjigama, a soba hrpama razbacanih stvari. Na podu bijahu čembalo, veliki radni stol i jedan stalak. Na svakome od njih stajahu hrpe note i papira. Do kamina u kojemu je gorjela majušna vatrica, nalazila se ukrašena fotelja s istrošenom presvlakom i jedan mali stol na kojem je stajao poslužavnik s čajnikom i koricom kruha s ostacima maslaca.
„Ne može se sve srediti“, Vivaldi će, pokazujući slugi da ponese služavnik, „bojim se da je to naprosto način na koji radim.“ Potom ode do stola i podignu krunicu, mrmljajući molitvu dok ju je ljubio i odlagao u ladicu. Zamahom ruke odmaknu jednu hrpu sa stola.
Okrenu se Fiorucciji. „Vatra je za vas naložena vani, tako da vam bude lakše dok ovdje radimo. Sluga će također upaliti uljanicu.“
Ona se mrštila, kao da ih nije htjela ostaviti nasamo, ali nakon što je pogledala po nakrcanoj sobi, rezignirano uzdahnu.
Kada se Fioruccia konačno skrasila, Vivaldi izvuče violinu iz kutije i odmah prijeđe na stvar. „Sjećate se, prije mnogo godina, kada sam vas pitao kako vam ovo zvuči?“ On potom zasvira nekoliko razigranih nota i pogleda u Maddalenu.
„Kao pjev ptica na granama“, ona reče, „a onda kao da će odletjeti.“ Njezine su riječi bile bez emocija.
Malena. Ponovno se takvom osjeti, dok je sjedila u njegovom uredu, a on se sasvim omotao svojom glazbom.
„To mi je tada pružilo ideju o kojoj stalno razmišljam“, držeći gudalo, on pritisnu prstima stranicu jedne otvorene bilježnice da bi je izravnao. „Slušajte ovo“, potom pročisti grlo i poče recitirati:

„Proljeće stignu radosno

Ptice ga dočekaše radosnom pjesmom

Povjetarac nadahnu potočiće

Da zašumore tečući.“


On potom sklopi bilježnicu svirajući pjesmu ptica i poče recitirati iz glave:

„Nebo se smrači crnim oblacima Potom stignu munje i grom,

A kad sve opet se utiša,

Ptice ponovno počnu pjevat’.“


Kad je završio, odsvira divlju kadencu koja opisa let ptica. „Znate li tko je napisao ovu pjesmu?“ upita.
Ona odmahnu glavom. „Ne prepoznajem je.“
„Ja“, on reče, „napisao sam četiri soneta, za svako godišnje doba, a napisat ću i jedan concerto za svaki od njih. Naslov je Četiri godišnja doba. Sviđa li vam se ideja?“
„Ne razumijem vas.“
„Mislio sam da ćete baš vi moći shvatiti“, čelo mu se uzrujano nabora. „Vi to morate.“ On podignu violinu i poče svirati. „Ide ovako.“
Zasvira jednu vedru melodiju, brzo, tapšući nogom kako bi sebi pružio continuo. „Ovo će svirati orkestar. To stvara raspoloženje proljeća. Potom će krenuti solo violina“, nastavi, bacivši se u pjev ptica. „A zatim će se“, spusti se u nižu, tečniju melodiju, „čuti zvuk jednog potočića kako teče dok se snijeg topi u proljeće. Potom grom koji straši ptice“, sklopi oči i poče divlji bijeg notama, „ali će se vratiti na grane i tako ćemo okončati naš prvi stavak.“ On odsvira početne fraze istoga, ali sada u malo prigušenijem ključu i s primjesom melankolije.
Maddaleni se duh razlista s tom glazbom. Činilo se kao da je bilo jučer kada su zadnji put svirali skupa. Ništa u mome životu nije poput ovoga, ništa to ne može zamijeniti, pomisli prihvativši činjenicu da će morati istrpjeti samoživog tvorca te glazbe, ako želi biti njezinim dijelom.
„Problem je pronaći nekoga tko bi to svirao onako kako ja zahtijevam“, nastavi Vivaldi. „Kiša, vjetar koji zviždi pred vratima, pijanac koji posrče, pas koji laje dok je gospodar u krevetu.“
Ponovno je počeo gubiti dah. „Vi me jedini možete shvatiti. Svi će se ostali ili svađati ili će svirati kako im se sviđa. Treba mi netko tko osjeća - netko tko može učiniti da drugi glazbenici osjećaju. Maddalena Rossa...“
Oboje okrenuše glave začuvši piskutavi glas pred vratima. Fioruccia je zahrkala u salonu, ali je sad prekinu glas neke mlađe žene.
„Tko ste vi?“ Maddalena začu glas upućen Fiorucciji prije no što se širom otvoriše vrata radne sobe.
„Anna!“ Vivaldijev se glas nemirno podignu.
Žena je na sebi imala vlasulju i ukrašeni šešir koji uopće nije bio u venecijanskom stilu. Lice joj je bilo našminkano kao za zabavu, a vršak jedne od bradavica izvirivao joj je iz korzeta.
Ona lagano pokaza bradom u Maddaleninu smjeru i, mršteći se, s rukama na bokovima, upita: „Tko je to?“
On duboko udahnu, ali se zagrcnu i poče kašljati i gušiti se. Disanje mu se pretvori u staccato kašljeva dok se hvatao za prsa padajući na stolac.
„Paolina!“ uzviknu Anna. „Dolazi brzo!“
Za nekoliko trenutaka druga žena, nekoliko godina starija od Anne, požuri u sobu. Bila je slično odjevena, ali je skinula vlasulju; smeđa kosa slijepljena o lubanju davaše njezinu napudranom licu izgled karnevalske maske.
Ona kao da nije primijetila ni Maddalenu ni Fiorucciju, koja se posve razbudila stojeći na vratima. „Loše?“ upita Paolina.
„Mislim da da“, reče Anna, „idem po slugu.“
Paolina potom pođe do ormara iz kojeg izvuče jedan zavežljaj. Potom rasprši žličicu nekih trava u svoj rubac, zavrnu vrškom i protrlja njime ruke kako bi se ispustila aroma.
„Udiši“, reče podigavši rubac ispred njegova lica, dok ga je drugom rukom već svezivala. „Anna će se vratiti s parama“, Vivaldi kimne, širom otvorenih očiju, ali nije mogao govoriti.
„Uzmi ovo“, Paolina zalaja, pružajući zavežljaj Maddaleni. Stojeći tako blizu, Maddalena primijeti kako su mu usne plave. Potom se vratila s toplim oblogom, otkopčavši Vivaldijev kaput i tanku košulju. Maddalena spazi kako mu se ispod rebara upinje koža u borbi za svaki dah.
Miris kamfora i gorušice ispuni zrak dok je Paolina stavljala oblog na njegove grudi. Do tada se već vratila i Anna sa slugom koji je donio bokal vruće vode s krpama. Vivaldi poče lakše disati. Ipak, Paolina mu naredi da se nagne naprijed i počne disati kroz krpu sve dok se ova ne ohladi.
Potom opet pođe do ormarića i poče prekopavati po kutiji u kojoj bijaše barem desetak označenih paketića raznih trava i praškova. „Lavanda, slatki korijen, đumbir, kamilica...“, promrsi.
Paolina se potom okrenu prema slugi koji je iznosio krpe i posudu. „Iskuhaj vodu sa žlicom meda. Ne, stavi dvije žlice meda i sve to donesi u čajniku.“ Odabrala je dva paketića. „Ja ću se pobrinuti za ostalo.“
Maddalena stajaše po strani gledajući kako ga Vivaldijev sluga nosi u njegove odaje da se presvuče, dok je Paolina pripremala bilje za čaj.
Kad žene ostadoše same u radnoj sobi, Anna se ponovno okrenu Maddaleni. „A tko ste vi?“ upita glasom nekoga tko se nalazi u vlastitoj kući.
Fioruccia je već uhvatila Maddalenu ispod pazuha. Ramena su joj se tresla dok ju je izvodila u hodnik pa preko mračnog prolaza u pozadinu kuće. Kad je otvorila vrata, na vodi nije bilo nikoga te ona bijesno projuri kroz kuću zahtijevajući da izađe na prednja vrata.
„Sa zadovoljstvom“, reče Anna s podsmijehom na licu i s pretjeranom ljubaznošću. „Pođite za mnom.“
Vani je bilo hladno, ali Fioruccia nije zastala da na sebe stavi ogrtač, nego odmah odjuri do krčme i podigne gondolijera na noge prosuvši kupu toplog vina iz njegove ruke. „Povedi nas kući“, zareža.
UNUTAR KABINE, FIORUCCIA NAVUČE ZAVJESE I BACI SE na sjedalo. Prekriživši se, poče se moliti, dodirujući zrna na svojoj brojanici.
Tko su bile te žene? pitala se Maddalena. Znale su gdje se što nalazi i izdavale naredbe posluzi kao da su ondje živjele. Ali to nije bilo moguće. Vivaldi je bio svećenik. Svećenik koji je prekršio svoju zakletvu - to bijaše očito. Maddalena je znala dovoljno o interakciji između žena i muškaraca te je mogla prepoznati da ta Anna nije bila samo učenica, niti neki površni prijatelj.
Zašto nju nije odabrao za prekršaj zavjeta, ako mu njegov zavjet celibatu nije bio svetinja? Prenerazilo ju je izdajstvo.
Prizori s Vivaldijem odmataše se u njezinoj glavi; njih dvoje kao supružnici ili ljubavnici kako sjede jedno do drugog u kočiji dok putuju u neki novi grad; njih dvoje uz čaj i kolače u kućnim ogrtačima ispred kamina. Prizori se potom promijene; sada je vidjela Vivaldija i Annu u kočiji, njih dvoje ispred kamina, i znala je da su to vjerojatno stvarni prizori. Zašto joj je bio rekao da je želi, ali da nikada neće moći biti zajedno, a potom se okrenuo i počeo voditi takvu vrst života s tom drugom?
Morala bih ga mrziti zato jer je bio nepošten, pomisli. Licemjer. Mislim da su dobar par.
Potom se nečeg domisli zbog čega stavi ruku preko usta kako Fioruccia ne bi čula njezin uzdah. Možda se nije maknuo od mene zato jer je svećenik. Možda se maknuo zato što sam ja u pitanju.
Pa da su i postali ljubavnici, što potom? Ne bi mogla otići iz Piete, osim kao nečija supruga ili redovnica, a svećenici se nisu mogli ženiti. Da se i raspopio, Pietà joj ne bi dopustila da se uda za raspopljenog svećenika. Ne bi bilo moralno, što je još gore, u očima Piete to bi bio užasan skandal. Da su pak zajedno pobjegli, kakav bi onda ona život imala, bježeći iz grada u grad s impresarijom, praćeni glasinama i ne mogavši kao žena nigdje nastupati?
On se pravio kao da štiti svoj položaj, ali je zapravo štitio mene. Štitio je moju čast.

Zavrti joj se u glavi. Upravo je bila svjedokom nekoga tko je ulovljen i osramoćen u vlastitome domu, nekoga čija joj je taština pružila dovoljno velik razlog za prijezir, a opet jedino što se mogla dosjetiti bijaše da je možda sve krivo protumačila tijekom svih tih godina - zbog čega nije pisao prvi put kada je otišao, zašto se nije nikada javljao, niti dolazio u posjetu. Bilo tko drugi bi ga otpisao kao čovjeka vrijednog dubokoga prijezira nakon jeftinog prizora kojem je upravo bila svjedok, ali umjesto toga - u glavi joj bijaše teško čak i sklopiti tu riječ, tu riječ koju je toliko puta ranije bila tjerala...
Volim ga.

Ne mogu ga imati, ali ga ipak volim.

Fioruccia se prestala moliti. „Nadam se da ste se sad opametili glede tog čovjeka“, ljutito reče. „Besraman je! Znate li što ljudi pričaju?“ nastavi zahtijevajući odgovor. „No, znate li?“
Maddalena odmahnu glavom. Jedva da je slušala. Zamišljala ga je, pitajući se o čemu je sve razmišljao kada se pravila da ga ne primjećuje sve ono vrijeme dok je mislila da mu do nje nije bilo stalo.
„Iskreno, kako netko u vašim godinama još uvijek može biti tako naivan?“ Fioruccia nastavi. „Družiti se s prostitutkama! Ha! Taj je čovjek ruglo crkvi! I zašto dopuštaju ovakve odlaske, to ne shvaćam.“ Glas joj se spusti u mrmljanje o kurvama babilonskim i padu Venecije. Ona okrenu ramena postrani kao da se sasvim htjela maknuti od Maddalene.
Krv joj moćno zapulsira u sljepoočnici: „Molim vas...“ poče.
„Molim vas, što“, Fioruccia psiknu, „da nikome ne kažem? Ha!“ Ona zakokodače. Maddalena osjeti kako ponovno gubi svoj život.

DVADESET JEDAN

„TO JE BILA BAŠ PRAVA KRIZA“, reče Claudio Chiaretti par dana kasnije, dok su večerali u svojim odajama, a djeca spavala.
„Što kaže Maddalena?“
„Ne previše. Da je Vivaldi često imao takve napadaje i da ne zna tko su bile te žene, čini joj se da je jedna bila njegova bolničarka, jer je djelovala prilično kompetentno u toj situaciji.“
Claudio se na tren zamisli. „Mislim da sam vidio tu bolničarku“ reče, sipajući vino. „Paolina Girò, Annina sestra. Baš su pravi par. Pozvali smo i maestra na razgovor, ali on inzistira na tome da je njihov odnos strogo profesionalan. Navodno su sebi iznajmile kuću čim su stigle u Veneciju, ali imamo izvještaje da slobodno dolaze i odlaze u njegovu kuću u bilo koje doba dana i noći, kao da doista tamo žive. To bi moglo prerasti u skandal.“
„Maddalena u skandalu?“
„Ne, ne ona, za to smo se pobrinuli. Svećenik s opernom pjevačicom i njezinom sestrom - to je malo previše za venecijanski ukus premda sam uvjeren da se svi guraju ne bi li pokazali tko je više svime šokiran.
Chiaretti nije bilo do jela te se igrala s hranom na svome tanjuru. Claudio to ne primijeti. „Ipak, bojim se da će ovo biti kraj za Vivaldija“, reče. „Zapravo to i nije toliko bitno. Jedva da za nas nešto i radi, zbog svih drugih narudžbi koje prima. A možda će se više pozabaviti kazalištem ako mu damo otkaz u Pieti.“
Chiaretta nije slušala te ga prekinu. „Sutra je dan za poduku i nema posjetilaca u Pieti, ali je moram vidjeti. Moram znati da je sve u redu. Možeš mi to dogovoriti?“
MADDALENA JE LEŽALA U KREVETU, U NESANICI, stalno prolazeći kroz sve detalje toga podneva, ali sada s užasnim odmakom nekoga tko očekuje da ponovno prokrvari. Žena koju je nazvao Anna, kao da je tamo živjela. A druga, koja je preuzela ulogu Maddalene? To je učinila mnogo vještije, izvlačeći ladicu pa onaj mali zavežljaj i izdajući naredbe posluzi, pa mu je i širom otkopčala košulju, a Maddalena je po prvi puta ugledala muškarčeva gola prsa. Ne bilo kojeg muškarca već jednog kojemu je toga dana duboko zavirila u srce, suočivši se i s onime što je ležalo u njezinu.
Sve je bilo ludo, kao u nekom snu. Fioruccia otrča u priorin ured i prije no što je gondola bila propisno privezana uz mol, niti ne čekajući da se Maddalena iskrca. Maddalena bijaše sigurna da kolikogod je bila patila utoliko više je u svemu uživala i što je imala takvu priču za ispričati.
Što je bilo, bilo je, Maddalena se uvjeri, znat ću što i kako kada vidim što će se sada dogoditi. Premda je radije mislila o problemima negoli se o njima predano molila, ipak se prekriži dok je ležala u krevetu. Iako ga ovo zauvijek otjera iz moga života ne želim izgubiti njegovu glazbu, ona šapnu, samo da mogu zadržati njegovu glazbu.
„ŠTO SE DOGODILO?“ UPITA CHIARETTA, uznemirena zbog očita nedostatka sna koji je primijetila na Maddaleninu licu kada su sjele jedna nasuprot drugoj u parlatoriju.
„Ne znam“, odvrati Maddalena. Odjednom se pojaviše dvije žene ponašajući se kao da tamo žive. Zatim, u hipu, jedna od njih poče se o njemu brinuti jednim trikom za drugim, dok se druga ponašala kao da sam ja bila za nešto kriva.“
„Claudio mi reče da je Congregazione prekinula Vivaldijev ugovor i zabranila mu bilo kakav rad s Pietom u budućnosti.“
„Ne! Ne smiju to učiniti!“ Maddalena odmaknu svoj stolac ustavši. „Ne!“
„Maddalena, čuješ li ti sebe? Dopustila si mu da te godinama loše tretira. A sada ga braniš?“ Chiarettin ton bijaše toliko oštar da se činilo kako će puknuti poput stakla između njih.
„Nije to u pitanju“, reče Maddalena, „ne shvaćaš.“
Chiaretta bijaše previše uzbuđena da bi je mogla čuti. „Izgledaš očajno. Nitko ne vjeruje da si učinila išta loše, a opet, pogledaj što ti je napravio.“ Ona mahnu rukama ispred sebe kao da tjera kugu koja se nakupila u prostoru između njih. „Nikada nije trebao zatražiti da dođeš u njegovu kuću, znajući da će se pojaviti one ženturače! Čudi me da ga netko već odavno nije odao. Jedan pop i njegova mala operna pjevačica bez talenta, uz njezinu sestru?“
„Ne branim ga. Znam da sve skupa izgleda ružno. Ali, Chiaretta...,“ Maddalena pogleda nemoćno, „ta glazba!“
Chiaretta sporo zatrese glavom, piljeći u sestru bez ijedne riječi.
„Nešto mi je pokazivao prije nego što se pojavila ta žena“, reče Maddalena. „Mislim da je riječ možda o najvećem glazbenom djelu ikada napisanom, ako je ono što mi je odsvirao...“
Maddalena obično nije pretjerivala. Premda Chiaretta još nije završila s prekoravanjem, odluči je poslušati.
„Želim izvesti te note više od ičega u svome životu“, ona ponovno sklopi ruke. „Možeš li mi pomoći?“
Chiaretti bijaše mrsko to što je čula, ali prepozna strast u sestrinu glasu. „Znaš da je možda prekasno“, reče. „Zapravo bih htjela pomoći tebi, a ne njemu, no izgleda da to nije moguće.“ Ona usta i popravi si skute haljine. „Porazgovarat ću s Claudijem.“
NEKOLIKO DANA KASNIJE, MADDALENA JE POZVANA na privatni domjenak u priorinu uredu. „Congregazione je pomno proučila slučaj maestra Vivaldija“, ona reče, „pa su mi naredili da vam prenesem njihovu odluku. Želimo zadržati kontrolu nad prvim izvedbama tog novog djela, a on je poručio da ne želi nastaviti s radom ako vi ne budete svirali prvu violinu. Zato smo odlučili da možete nastaviti suradnju.“
Maddalena uzdahnu s toliko olakšanja da se morala obuzdati kako ne bi zadrhtala od njezina probadajućeg pogleda koji kao da je slijedio njezin uzdah. „Previše ste uz njega vezani“, reče priora nakon šutnje koja potraja jednu minutu, „to nije prikladno.“
„Priora, ograničite kako god želite naš zajednički rad. Ni ja ne želim biti osramoćena, samo želim svirati te note.“
Priora spusti pogled na svoj stol pa ga opet podignu. „Znate, draga moja, bilo kakva vrsta strasti, čak i strast za glazbom, potencijalno može naštetiti vašoj prosudbi, a maestro sada očito nije u položaju u kojem može zaštititi vaš ugled.“ Nagnu se naprijed pažljivo pogledavši u Maddalenu. „Vi ste iznimno talentirani, ali morate se malo obuzdati.“
Ne radi se o obuzdavanju, pomisli Maddalena, glazba je pitanje prepuštanja.
Priora joj pristupi bliže, kao da će joj odati neku tajnu. „Otvaranje jesenske sezone s takvim radom dat će nam prednost pred drugim ospedali koja će potrajati cijelu godinu. Congregazione planira prijem za donatore nakon koncerta, a muž vaše sestre dobrovoljno je ponudio da sponzorira prvu izvedbu u svojoj vili ovoga ljeta. Ne treba ni naglasiti koliko će nam te donacije pomoći.“
Ona nastavi. „Congregazione vjeruje kako je bolje ostaviti dojam da je naprosto bila riječ o glasinama te barem zasada nastaviti suradnju s Don Vivaldijem. S time da će pravila biti stroga.“
Priora ih nabroja na prste. Unatoč svojoj bolesti, Vivaldi će dolaziti Maddaleni u Pietu. Paolina Girò će osigurati spisak napitaka, čajeva, inhalatora i toplih obloga koji moraju biti spremni u slučaju potrebe. Također, u tom će slučaju Maddalena zvati u pomoć jednu sestru i napustiti sobu kada se ista pojavi. Da bi se izbjegao fizički kontakt, ona neće pružati direktnu skrb. Među njima će morati biti razmak širok dvije stolice, i to čitavo vrijeme, u dijelu sobe koji je vidljiv svima koji prođu hodnikom. Uz to, u sobi će stalno boraviti i jedna pratilja.
„Samo vjera u vašu vrlinu“, reče priora, „sve nam to omogućava. Nadam se da znate koliko se ovdje cijeni vaš doprinos.“
DO SREDINE LIPNJA, SESTRE GIRÒ I DOGAĐAJI toga popodneva nestali su iz njezine glave. Sada je radila do ruba iscrpljenosti na izvedbi Četiri godišnja doba. Tražila je od figli da napamet nauče Vivaldijeve sonete kako bi znale što pokušavaju dočarati svojom svirkom; ponekad, nemirna, sama bi ih recitirala u mraku, zamišljajući kako se na povjetarcu trava mreška u proljeće, zujanje buba i muha u vrućini ljeta, pijane žeteoce i lovljene zvijeri ujesen, vjetrove i cvokot zubi zimi.
Unatoč umoru, niti večeras nije mogla usnuti. „Mi hodamo ledom sporim korakom“, šapnu, „gledajući pomno, bojeći se da se ne okliznemo.“ Maddalena proguta riječi jednim zijevom. „Koračat’ oštro znači padati, ali mi idemo preko, sve dok led ne počne pucat’ i micat’ se ispod naših stopala.“
Coro će sutra ponovno vježbati osam nota staccata koje oponašaju hodanje po ledu. Sve je moralo biti vrlo precizno kako bi se dočarao Vivaldijev fantastični solo, oponašajući osjećaj posrtanja na ledu, ali prikladno mašti djevojaka koja još nije bila dovoljno aktivirana.
Iako ona nije bila zadovoljna, Vivaldi jest. Glazbenici bijahu bolji od onoga kakvima ih je pamtio, a ona je bila najbolji vođa orkestra s kojim je ikada radio. Maddalena prihvati njegovu hvalu, ali njezino srce više nije za njom žudjelo. Razmišljala je o tome što joj sada predstavlja ljubav; činilo se da se ne odigrava u nekoj velikoj strasti već u jednoj novoj, dubokoj sklonosti za nekoga tko je bio i štićenik i prijatelj. Najviše od svega, ta je ljubav najviše željela svjedočiti tome da se njegova glazba izvodi onako kako on to zahtijeva.
Ostalo je mjesec dana do premijere u Chiarettinoj vili. Čak se i najbožanskije inspirirana glazba još uvijek svodila na sate i sate naporna rada, na slomljene strune, na bolne prste. Ona se okrenu, sklopivši oči, i konačno utonu u san.

DVADESET DVA

VRATA NA OBA KRAJA PORTEGA LJETNE VILE Morosinijevih bijahu širom otvorena kako bi barem nešto povjetarca pronašlo put u sobu. Vlaga s travnjaka i vodenih površina gotovo je zagušila taj srpanjski dan, a već do sredine podneva bijaše neugodno biti kako unutra tako i vani.
Chiaretta izađe na prednje stube zavirujući u nebo i nadajući se da će kakav hitri pljusak makar malo rashladiti zrak prije nego što počnu stizati gosti. Sa sobom je nosila i primjerak četiriju soneta koji će biti dodatak večernjem programu, a sada je gledala u onaj koji opisuje ljeto. „U teško vrijeme zaglušna sunca“, čitaše brišući mokri uvojak s čela, „i čovjek i zvijer pate kraj spaljenih borova.“ Vivaldi je bio u pravu.
Ona promatraše kako se jedan čamac za veslanje privezivao uz mol na kanalu. Prvo iskoči Donata i istrča na travu. Bili su predaleko pa ih nije mogla čuti, ali vidje kako je Besina doziva dok se Donata širom okrenu, ruku ispruženih kao krila, i vrati se trkom svojoj dadilji. U međuvremenu, sluga koji je veslao, podignu Maffea iz dadiljina naručja i stavi ga na mol. Chiaretta gledaše svog sina, tek je napunio četvrtu, kako gleda u svoje noge sada na nepokretnoj površini mola. Potom i on pođe prema travi, prema sestri, koja se vraćala prema Besini.
Chiaretta primijeti da dadilja prekorava Donatu jer je bila pobjegla. Poznata joj bijaše svaka gesta njezine kćeri, dok je iz daljine gledala kako sagnute glave miče nožnim palcem slušajući prekoravanje. Potom ponovno otrča, ovoga puta ohrabrujući Maffea da potrči s njom. Besina ih slijediše, dok su djeca zastajala da uberu cvijeće uz jednu od uređenih staza. Leptir sleti na jedan od grmova, djeca pojure za njim, a Chiaretta sad mogaše čuti i njihov smijeh.
Donata stajaše već blizu kuće kada ispruži prst kako bi na njega sletio leptir, a potom se Chiaretta pojavi iza jednog od stupova na verandi. Još je nisu spazili. Besina je bila kao blagoslov. Dovoljno mlada i slobodna duha, ali i sasvim svjesna što se smije, a što ne u odgoju plemićke djece. Claudijeva majka uopće nije odobravala Besinu. Htjela je da Chiaretta unajmi jednu kiselu staru dadilju koju je netko bio preporučio. Giustina je smatrala da će ih ona znati pravilno odgajati, ali se Chiaretti to činilo tek malčice boljim od ukroćivanja konja. Ljudi su po Giustini prvo i osnovno imali društvene uloge, a tek potom i svoje osobnosti. Svatko na kraju završi sa svojom osobnošću, ona pomisli, nažalost, često je nalik tvojoj.
Donata je skakutala pokušavajući zataknuti cvijet u obješenu ruku jednog od kipova koji su bili nanizani uz stazu koja je vodila do vile. Maffeo dignu ruke, znak da ga Besina podigne, jer i on je htio učiniti isto. Sada je mogao trčati za leptirima, reći molim i hvala, i biti tiho kad bi se to od njega zatražilo. Jednoga dana taj će maleni dječak, široka i sretna lica koje je toliko nalikovalo njegovu ocu, postati član Velikog koncila, član Congregazione della Pietà, i dovoditi goste u svoju ložu u Teatro Sant’Angelo. U svakom pogledu postat će venecijanski plemić. U svakom pogledu, ona pomisli, uključujući tajni život i graciozno prihvaćanje da i njegova žena vodi život sličan njegovom. Zamisliti to lice dječaka na travi suočenog s razočaranjima i umrljanim zadovoljstvima zrelosti, sada bijaše teško i bolno, ali kao i svi ostali i on će kroz sve to morati proći.
Sedmogodišnja Donata je odrastala nevjerojatnom brzinom. Za nekoliko ljeta već će se morati odlučiti o njezinoj sudbini. Claudio se složio da će se uzeti u obzir i njezin izbor budućega muža ako se odluči udati. Sretna supruga, Chiaretta pomisli, jak i dobar muž, dvoje predivne djece.
Doista ih je ljubila. Nije joj bilo jasno zašto su toliki u Veneciji smatrali da je vulgarno iskazati toliko sklonosti. Niti ju je bilo briga. Ona bi ih sama odgojila, ali su je Giustina i Claudio uvjerili da je to naprosto bilo nemoguće u obitelji njihova statusa. Kompromis je bio postignut, utoliko što se djeca nisu slala izvan kuće nekoj dadilji. Gotovo svakoga dana provodila je vrijeme s njima. Njihova blizina također stvori osjećaj duboke privrženosti i kod Claudija. Često se pitao, ponekad s nostalgijom, kako bi bilo da je imao djetinjstvo nalik njihovu. Chiaretta se pritom u sebi smiješila, bez komentara. Bilo tko s majkom i ocem, uz sve njihove nedostatke, ne može shvatiti nekoga tko nije imao ni jednog ni drugog. Upravo je gledala Maffea koji se penjao prvom stubom vile, boreći se s njezinom visinom. Donata podignu haljinicu do bokova i potom preskoči preko stuba, brojeći ih u prolazu.
„Mama!“ uzviknu, primijetivši njezinu haljinu skrivenu iza stupa. „Zašto se kriješ?“
Donata se uz hihot sakri iza drugog stupa, gledajući u majku. Maffeo također potrča prema majci i zgrabi je za suknju. Chiaretta se nagnu i zagrli ga. On primijeti da joj je lice mokro. „Tužna si, mama?“
„Ne, ljubavi“, odvrati, obrisavši obraze i ljubeći ga. „Mama je jako, jako sretna.“
Tamni se oblaci bijahu navukli i odjednom prasne grom, kao da je na nekom stablu pukla grana. Djeca se privukoše bliže majci, držeći se za njezine skute. Besina ih požuri unutra, a Chiaretta osta na verandi gledajući kako dolazi oluja.
Mala splav se privezivala uz mol. Na palubi bijahu dvije žene u vedrim ljetnim bojama, sa šeširima široka oboda i mrežama koje su skrile njihova lica. Iz kabine izroni čovjek u svećeničkoj odori, riđe kose ispod troroga šešira. Čim je skočio na obalu, udar munje odjednom osvijetli nebo i kiša počne padati. Žene nestaše u kabini, a on se požuri na kiši.
„Maestro Vivaldi“, Chiaretta će kad se približio, „vidim da ste uspjeli osigurati prijevoz iz Venecije.“ Premda je pokušala ne zvučati grubo, mogao se prepoznati prijekor u njezinu tonu. Maddalena je možda bila oduševljena njegovom glazbom, ali ako se nju pitalo on je bio u stanju rasula i što prije koncert bude okončan, to bolje.
„Da, slučajnost. Anna... La Girò“, brzo se ispravi, „sutra pjeva u Padovi. Ona i njezina sestra predložile su da me usput odbace, a pošto sam ja samo ubogi glazbenik...“
Prestani, ona pomisli, okrenuvši se slugi koji se našao na dovratku kuće. „Pokaži maestru Vivaldiju njegovu sobu i pobrini se oko njegove odjeće.“
„Moram poći“, reče gostu, i bez riječi isprike prođe kroz portego nestajući na stubama.
MADDALENA ČEKAŠE CHIARETTU DA POPIJU ČAJ u njezinim odajama.
„Stigao je maestro“, reče Chiaretta.
„Dobro“, odvrati Maddalena.
„One dvije su ga dovezle.“
Povrijeđeni izraz sestrina lica trajaše tako kratko da ga Chiaretta nije ni primijetila. „To je bilo prikladno“, reče pribrano.
Chiaretta pozvoni i naruči čaj od Zuane. Nakon što Zuana ode, ona se okrenu sestri. „Kako se vas dvoje slažete...“, nesigurno zastane.
Maddalena odmahnu ramenima. „Ja sam dobro, bez problema mogu s njime raditi.“
Chiarettu iznenadi taj ležerni ton premda su joj se obrazi blago zacrvenjeli. „Ne znam kako možeš biti tako mirna. Koliko li te je puta samo povrijedio. Dobro je da se nikad u njega nisi zaljubila. Sad bi ga sigurno već mrzila.“
Maddalena nije znala što da kaže. Pomisli uzvratiti, ali u ovakvim okolnostima, u udobnoj sobi sestrine kuće, bez rešetke među njima, bez prisluškivanja, odjednom poželi istresti sve iz sebe.
„Kada sam bila mala, on mi se činio kao križar koji je galopom stigao u Pietu da bi me spasio“, reče pogledavši u Chiarettu. „A to je i učinio, znaš. Nemoj to nikada zaboraviti. Bez obzira na te žene Girò, upamti to.“
Chiaretta je uhvati za ruku, ali ona to nije opazila. „Tek kasnije shvatila sam da moj život pripada samo meni. Nije produžetak nečijeg tuđeg života. Iako gotovo u cijelosti pripada Pieti, ipak je samo moj.“
Potom se, primijetivši njezinu ruku, počne igrati njezinim prstima kao da sabire svoje misli. „Kada se onomad pojaviše sestre La Girò... čudno je reći, ne znam ni sama kako da to objasnim, ali odjednom sam shvatila da mu je zaista stalo do mene. Osjetih zato jednu lojalnost, makar morala priznati da je riječ zapravo o jednom nesmotrenom čovjeku s velikim darom.“
„Znači, ipak ga voliš, barem malo“, Chiarettino lice bijaše ozbiljno.
„Postoji li mala ljubav? Takvom je nikada nisam zamišljala. Teško je na to odgovoriti. Sada se s njime osjećam sigurno. Ne vidim kako bi me mogao ponovno povrijediti. Nije mi potreban i zato je lakše otvoriti srce. Vjerujem da on nema pojma koliko mi je drag.“
Pogleda u Chiarettu dugim, milim osmijehom. „Sjećaš se onih konja s piknika za djevojčice prije nekoliko dana? Ako podigneš ruku s hranom, konji će ti prići, a ostatak vremena, zar ih je briga? Ako im netko pruži hranu, je li ih briga o kakvoj je osobi riječ? Za mene, to je kao Vivaldi. Ne želim ga nešto pretjerano blizu sebe, ali opet ne mogu zamisliti da mu ne priđem, ma kakve bile naše okolnosti.“
Obje ušutješe. „Moram se odmoriti“, Maddalena reče, odmaknuvši ruku. „Chiaretta, večeras ćeš čuti najizvrsniju glazbu ikada napisanu. Uvjerena sam u to.“
„Hm, možda. Drago mi je da si spokojna, ali moram priznati da će mi biti drago kada ode.“ Ona usta. „I ja imam puno posla. Možeš li sama do svoje sobe ili te trebam odvesti?“
„Naći ću svoj put“, uvjeri je Maddalena. „Kao i uvijek.“ Primijetivši zbunjenost na Chiarettinu licu, doda. „Naći svoj put. Ti si me tomu naučila, znaš?“
PREBUČNI ZBOR PTICA PJEVAŠE NA DRVEĆU ISPOD modro-bijeloga podnevnoga neba, dok su i posljednji gosti pristizali. Vivaldi je zahtijevao da koncert počne dok ima još dovoljno svjetla, da publika može vidjeti kroz okna iza orkestra kako blagi povjetarac, igrajući se s lišćem, dočarava proljeće. Dobro tempirano, tako bi se zimski concerto mogao okončati upravo kada bi nebo počelo blijedjeti u sumrak.
Presvukao se u crnu jaknu od baršuna, čipkom obrubljenu košulju, krojene hlače i bijele čarape. Maddalena je nosila običnu crvenu haljinu, znak Piete, a figlie prozračne bijele haljine s buketićima vedrih ljetnih cvjetova zataknutih u korzete.
Vivaldi odsvira početne note s ostalim violinama, dok je bas viola kao čekićem udarala svoj continuo. Figlie su jednom ponovile uvodnu melodiju bez njega, a potom on poče imitirajući zvuk jedne ptice, dok mu se u vedru odgovoru pridružiše Maddalena i Cornelia.
Iza njih, na balkonu u jednoj lončanici s drvetom zasješe dva češljugara, nakrivljenih glavica gledajući uokolo kao da su bili dozvani glazbom. Oblaci se sporo kretaše nebom. Orkestar se umekša i krenu u tekući zvuk nekog potoka. Bas viola, preteška za taj prizor sada prepusti svoje mjesto jednom zveckavom čembalu. Figlie su dočaravale nijanse svake note, a potom se vraćale glavnoj melodiji u nižem ključu, krećući se dramatičnim naginjanjem opisu proljetnoga pljuska. Baš kada su počele kliziti svojim notama naviše kako bi sugerirale let ptica, ona dva češljugara poletješe, a publika se uznemiri prepoznavši posebnost trenutka. Vivaldi otpoče sljedeću solo-dionicu, kontrastirajući let ptica s još uvijek uzbuđenim zvucima orkestra prije no što se uspostavi mir, a ptice se, barem one glazbene, ponovno ne vrate.
S krajem prvoga stavka i početkom drugog, publika zaviri u primjerke soneta koje su našli na svojim stolicama. Violine zasviraše meki i valoviti ostinato, sugestiju laganog povjetarca u travi, dok je Vivaldi izvodio jednu sporu melodiju - opis pastira koji se proteže i odmara ispod drveta. Samo lavež njegova psa, dočaran violončelom, prekinu savršeni spokoj tog prizora.
Potom se nadignu glazba ljetne omare, dozivajući pospanost ljetna poslijepodneva, u kojem sve vrvi od buba i muha, dok u granama pjevaše i treperiše kukavica, golubica, češljugar. Iznenadna divlja oluja potom naglo okonča ljetni concerto.
Jesen pak bijaše doba slavlja. Violine sviraše imitacije gajdi u nekoliko poteza; drvene flaute oponašahu ples seljaka. Nastupi opijenost, dok Vivaldijev solo poče opisivati teturava seljaka koji pade na tlo a da to nitko ne opazi, dok je divlja zabava i dalje trajala.
Chiaretta i Claudio stajaše u jednoj niši. Blizu njih njihova djeca ispred nove freske na zidu koju je ona bila naručila s prizorom njih dvoje kako vire iza jednih trompe l’oeil vrata. Donata i Maffeo pokušaše se ne smijuljiti dok su stajali ispred svojih portreta na zidu, i oponašali tamo naslikane geste. Claudio pokaza Chiaretti glavom na njih.
Premda je dio publike i dalje proučavao svoje programe, nekolicina ih je već izgledala uzrujano zbog težine soneta kao i neočekivanih, neobičnih zvukova orkestra. Nekoliko ih se pak okrenu prema banketnom stolu. Do četvrtoga concerta, već je došlo do znatnog pomicanja tijelima i stolicama.
Basevi prvo otpočeše, potom violine svojim skokovitim treperenjem koje nije trebalo zvučati kao melodija već drhtavica od hladnoće. Vivaldijev solo kao da posla sjevernjak notama, vodeći drhtanju u nogama i cvokotu zubi. Drugi stavak zazva osjećaj čulne ugode zimskog kamina, dok je vani sipila kiša u ritmu meka prebiranja struna. Djelo okonča s prelaskom preko leda te zaštitom u skloništu pred zimsku oluju. Vivaldijeva violina vrištaše i zviždaše poput vjetra koji zavijaše oko zgrada i kroz drveće. Orkestar pojača taj zvuk, pretvori ga u mećavu, potom se pridruže i basevi, violine, podigavši skupa jedan solo sve dok ga isti basevi ponovno ne spustiše na zemlju. A onda, bez oklijevanja, neočekivano, figlie odložiše instrumente u svoja krila.
Gosti ostaše prikovani na svojim mjestima. Nisu shvaćali da je koncert okončan. Nekoliko njih počne pljeskati. Ostali pristojno slijediše, ali pljesak se ubrzo izgubi. Onda se počeše kretati prema stolu, tražeći od Claudija znak odobravanja.
Chiaretta priđe orkestru u društvu muža. Zatim zagrli Maddalenu osjetivši toplinu njezina tijela kroz mokru tkaninu. „Bili ste veličanstveni!“ Okrenuvši se Vivaldiju ona reče: „Maddalena bijaše u pravu. Doista je riječ o izuzetnom djelu.“
Pomno je birala svoje riječi. Četiri godišnja doba bijahu senzacionalni, ali morala bi ih ponovno odslušati i odlučiti koliko joj se zapravo sviđaju. Gdjegod su male grupice gostiju mrmljale nakon koncerta, činilo se pak da se češće čula kritika od pohvale. Mogla je zamisliti zašto. Glazba je opisujući godišnja doba bila umirujuća i vedra, ali nikada pretjerano dugo. Iako je umijeće tih neakordičkih nota bilo nepogrešivo, nije ih bilo ugodno slušati. Ljeto imaše svoje komarce i povjetarce, a zima previše leda i premalo pucketajućeg kamina. Ali ljude sve to nije zanimalo. Za nekoga tko je uvijek toliko želio ugoditi drugima, Vivaldi ponudi pravo iznenađenje onima koji očekivaše laganu ljetnu zabavu.
Chiaretta se potom pridruži gostima, manje misleći na glazbu od dvoje glazbenika. Njezina je sestra došla do razine koju Chiaretta zapravo više nije mogla shvatiti, niti zamisliti. Nitko, osim Vivaldija, nije umio svirati bolje od nje. Njih dvoje bili su jedan poseban, čudesan svijet - jedan svećenik neporecive genijalnosti, ali i dubiozne reputacije, i jedna djevica iz samostana koja sviraše kao da je o svijetu sve znala.
TE NOĆI VIVALDI SE RAZBOLI, DO JUTRA SE OPORAVI, ali nedostatak sna nakon tako intenzivne izvedbe učini ga previše nemoćnim te se nije mogao vratiti u Veneciju sa zborom. Odlučeno je da će biti najbolje da se vrati sljedećega dana s Chiarettom i djecom, koji će ujedno ispratiti Maddalenu do Piete.
Toga dana vrijeme bijaše dovoljno svježe pa su Donata i Maffeo sjeli na palubu s Vivaldijem, ali ubrzo im to dojadi i oni se spuste u kabinu da nešto prizalogaje i malo odspavaju zbog topline sunca. Kada konačno legoše, Maddalena izađe dok je Chiaretta ostala dolje pod palubom.
„O čemu ste razmišljali?“ upita čim je sjela pored njega.
„Mislite na koncert? Mislim da su figlie bile veličanstvene.“
„Ne, nego što ste mislili o reakcijama publike?“
„Neki su ga prepoznali.“
„Kako to mislite?“
„Prepoznali su remek-djelo. Možda i suviše.“
On se useknu. „Sviđaju mi se neke od melodija, možda ću ih ponovno moći iskoristiti u nečemu što je lakše za shvatiti.“
„Nemojte lako odustajati. Možda ako se malo pojasni prije nastupa. Ako ustanete i odsvirate nekoliko nota. Ako pojasnite da se radi o psu, naprimjer. Ili o povjetarcu.“
Vivaldi je nije slušao. „Precijenio sam Venecijance“, reče glasom koji zvučaše nisko i obeshrabreno, gotovo nečujno.
„Možda. Ali precijeniti nekoga nije uvijek tako loše.“ Vođena nekim impulsom ona ispruži ruku okrznuvši vrh njegove. „Drago mi je da ste mene precijenili.“
Oči mu prođu od njezine ruke do njezina lica. „Kako to mislite?“
„Kada ste me kao malenu izdvojili i pružili mi priliku. Tako možda trebate i Veneciji dati njezinu priliku.“
„Već sam joj je toliko puta dao. Coro je u Veneciji, vi ste u Veneciji, ali nema nekog drugog posebnog razloga da bih ovdje ostao. Gotovo posvuda moja glazba ima puno bolji prijem.“
„To što sam ja u Veneciji nije vas nikada zadržalo.“
„A kako vi to možete znati?“
„Zato jer ste već dvaput odlazili.“
„Ali sam i ostajao kada za to nije bilo potrebe.“
Maddalena je zurila u njega, ne shvaćajući. On nastavi.
„Bilo je trenutaka kada sam se osjećao toliko poniženim zbog načina kako me tretiraju u Pieti da sam razmišljao o ostavci, ali nisam htio jer smo imali probu ili sam napisao neki solo za vas. Za vas sam pisao i u Mantovi i u Rimu, ali vi to ne znate, jer je netko drugi izvodio te komade.“
On pogleda u stranu. Oči su mu slijedile spori pokret teretnih konja koji su vukli njihovu teglenicu, ali ih zapravo nije primjećivao. „Ponekad se pitam zašto ranije nisam shvatio da svećenstvo nije za mene.“ Duboko uzdahnu. „U sebi imam previše strasti neke druge vrste.“
Pogleda u Maddalenu s tako tužnim izrazom lica da ona osjeti kako je oči peku od suza. „Vrlo ste mi prirasli srcu - još uvijek. Crkva bi to zvala iskušenjem.“ Pokuša se nasmiješiti. „Eto, to vam je moja velika ispovijed.“
„Bila sam premlada da bih to mogla shvatiti“, Maddalena će mekano. „Sada shvaćam da ste me zapravo svaki puta htjeli poštedjeti.“
On se nagnu naprijed. „Ni sa čime vam nisam smio to pokazati, ali upravo je o tome bila riječ.“ On skupi njezine ruke u svojima. „Kada su me otpustili prvi puta, otišao sam kući i napisao vam pismo. Kad sam završio, shvatio sam da vam ga ne mogu poslati jer će vam uzrokovati probleme. Znao sam da nećete shvatiti moj odlazak, ali što sam drugo mogao? Kada su me ponovno unajmili, a vi niste bili na popisu violina, pitao sam se kako ću vas vratiti, a da ne izgleda da o vama toliko brinem. Taj dan kada ste ušli u sobu sa svojom violinom bio je poput čuda. Znam da ste me mnogo puta krivo shvaćali, ali...“
Tek tada shvati da je sklopio njezine ruke u svojima te ih odmaknu, ali ona ih vrati na isto mjesto i tamo ih zadrža.
„Vi ste nešto najbolje što mi se u životu dogodilo“.
Vireći u smjeru zatvorene kabine teglenice doda: „Osim moje sestre.“
Vivaldijeva glava potonu gotovo do koljena. Ona osjeti koliko muke iz njega isijavaše. „Vi ste mi donijeli gudalo, a još nisam bila niti attiva“, šapnu mu.
On je pogleda. Kao da ga je malo odobrovoljila. „Volim vas gledati dok svirate“, reče, „onog prvog dana kada ste ušli u učionicu, sjećate se?“
Maddalena kimnu potvrdno.
„Rekao sam vam da se ne bojite težine. Nisam ni slutio da će ta težina eventualno uključiti i mene.“
Ona se nasmiješi. „Mislim da se sada mogu s time nositi.“ Htjela je stati, ali ipak nastavi: „Ponekad nas zamišljam bez Piete, bez crkve, bez ijedne brige, osim glazbe. Dvoje koji sviraju violinu i zajedno stare. Ponekad sebi kažem kako ono što bi trebalo biti, nije. Ali sad s vama, ovdje, stvari su upravo onakve kakve moraju biti, a to je dobro. Vi ste sad jedan od mojih najdragocjenijih prijatelja i ja vodim život koji volim.“
Oči mu zasjaše dok ju je gledao, a potom se ponovno rastuže. „Kada bih isto mogao reći i za svoj život.“
Oni se razdvoje i sjednu na suprotne strane teglenice. Razgovor zamru.
Vivaldi ponovno poče: „Žao mi je ako sam vam bilo čime zagorčao život.“
Potom otprhnu nekog insekta koji mu je sletio na rukav, prateći njegov let prema obali rijeke. „Znate, sestre Girò imaju svoj stan. Meni je potrebna medicinska skrb, vidjeli ste da je Paolina dobra. A Anna - ja naprosto pišem svoju najbolju opernu glazbu za nju. Ali ona je tako mlada i zna biti tako... zahtjevna.“
„Vidjela sam.“ Maddalena nije htjela da njezin ton zazvuči oštro, osobito nakon takvog razgovora, ali naprosto nije htjela ni misliti na njih dvije. „Mislim da vas ona umanjuje.“
Prije no što je mogao odgovoriti, Maffeo i Donata otvoriše vrata kabine. „Skoro smo stigli,“ reče Donata, „virili smo kroz prozor.“
Chiaretta se također popne na palubu, s košarom koju su ponijeli sa sobom. Dok je Vivaldi čavrljao s dječicom, ona upitno gledaše u Maddalenu, a ona je umiriše svojim letimičnim osmijehom.
Potom teglenica udari o mol kod Fusine i u tren oka bijahu spremni za iskrcaj. Vivaldi prvo pomognu Maddaleni. Stajavši na molu dok je pomagao Chiaretti i djeci, Maddalena začu ženski smijeh kako dopire do njih iz ulaza u neku krčmu. Dvojica muškaraca koračahu u društvu Anne Girò i njezine sestre, obje odjevene u putnu odjeću.
Anna naglo zasta. „Tonio?“ reče, nesigurno krenuvši prema Vivaldiju. „O čemu je riječ?“ pokaza rukom u smjeru Maddalene. „Ponovno ona?“
Vivaldi se plašljivo okrenu. „Ona je moj izvođački partner“, psiknu.
„Kladim se da je tako!“
Chiaretta priđe i stavi ruku oko Maddalene koja osta zaleđena na mjestu.
„Mama, tko je ova teta?“ upita Donata.
Anna primakne lice Vivaldiju na svega nekoliko centimetara. „Dosta mi je“, reče s gotovo neprepoznatljivim glasom. „Nađi si drugu pjevačicu. I drugu bolničarku.“ Zatetura toliko da je morala posegnuti za njegovom rukom da ne padne.
„Anna. Annina!“, on poče kuniti. „Stani!“
Anna Girò ponovno pokaza u smjeru Maddalene uvježbanim pokretom jedne dive. „Odaberi, Tonio! Ili ona ili ja.“
Chiaretta potom zgrabi Maddalenu za lakat. „Hajdemo.“ Maddalena kimnu, ali se odmaknu od nje. „Čekaj.“
Stajala je točno ispred Anne, gledajući je u oči. Anna zakorači unatrag, nesigurna i ustrašena.
„Signorina Girò“, reče Maddalena, „ja nisam netko koga on bira.“
Potom se okrenu Chiaretti i uhvati je pod ruku. Zatim krenu prema molu gdje ih je čekala gondola Morosinijevih, ne okrećući se.
MAFFEO JE CMIZDRIO U KABINI. „Mama, ona teta mi se nije svidjela.“
„Ni meni, sine.“
„Maddalena?“ Donata se okrenu i kleknu kako bi mogla bolje vidjeti tetku. „Što si time mislila? Zašto nisi netko koga on bira? Zar on tebe ne voli više od nje?“
Maddalena gledaše u Chiarettu preko ramena nećakinje tražeći pomoć. „Dušo, on voli Chiarettu više, ali njezin život... i tvoj, i Maffeov, i moj...“
„I od tate i od Andree“, Maffeo doda ozbiljnim glasom, kao da je recitirao listu ljudi za koje se molio svake večeri.
„Da, dušo, i tate i Andree. Stvar je da svatko od nas ima svoj život. Nitko ne može reći ‘biram tebe’ ako ti sama ne želiš biti birana.“
„Ali ja želim biti birana“, Donata priđe i sjedne pored majke.
„Znam“, reče Chiaretta, zagrlivši je. „Lijepo je biti primijećen, zar ne? I kada netko misli da si posebna. Ali ima jedan veći blagoslov od toga da nas je netko odabrao.“
„A što je to?“
„A to je da sami možemo birati.“

DVADESET TRI

KVRGA U MADDALENINIM GRUDIMA isprva jedva da je bila zamjetna. Iako joj je kosa na sljepoočnici pomalo izgubila sjaj i prešla u prozirno sivo, a poneko jutro kosti bijahu ukočene, u tridesetsedmoj godini još je lagano koračala i još je uvijek svirala sa strašću koja ju je omamljivala i natapala znojem.
Na svoj četrdeseti rođendan, poći će u mirovinu i pridružiti se giubilatama. Nastupat će prema potrebi, povremeno kao ripieno, a ako je željela mogla je također zadržati i honorar od svojih poduka. Dobar život, mislila je, istodobno strahujući kako će biti teško nečime ga ispuniti.
No, kvrga je rasla, a kada osjeti i drugu u pazuhu, pođe u nemoćnicu Piete da se raspita kod jedne od bolničarki. Sestra prijeđe prstima preko kvrge. „Boli li ovdje?“ upita.
„Ne. Ponekad to primijetim kada počnem svirati, ali obično to nije nešto što me pretjerano zabrinjava“. Ton njezina glasa na kraju rečenice pretvori se u upit. „Naprosto sam htjela pitati.“
„Ova vrst boljetice je uzrokovana blokadom u protoku tjelesne žuči“, reče sestra te pođe do ormarića i poče kopati po bocama i malim kutijama, napokon izvukavši nekoliko njih i donijevši ih do stola. „Napravit ću vam melem kojeg možete sami utrljati na kvrgu“, reče. „Trebao bi biti crn kako bi odgovarao žuči nakupljenoj u vašim grudima.“
Ona potom u zdjeli od mramora usitni nekoliko grumena minerala i pomiješa ih s travama. „Da bi se žuč pravilno pokrenula, treba umiješati mokre i tople elemente jer je crna žuč hladna i suha.“ Ponovno pođe do ormarića po nešto drugo. „Rođeni ste pod Saturnom?“ upita.
„Ne.“
„Dobro, inače bi vas bilo mnogo teže tretirati.“ Sestra sada priđe s nekom tamnijom tinkturom. „Spustite haljinu“, reče miješajući sadržaj u zdjeli u grubu, tamnu kašu.
„Možda će malo peći“, upozori, utrljavajući. „Ali ne brinite, jer mora doći do kvrge kako bi je neutralizirala.“ Potom napravi povez i sveže ga oko Maddaleninih grudiju. „Noćas ćete morati ovdje ostati jer vam moramo dati i purgativ za crijeva. Bez toga sama obloga nije dostatna.“
S VREMENOM MRLJA POSTA RUŽIČASTA I MEKANA NA DODIR, a kasnije tijekom mjeseca osjetljiva i upaljena. Sestra to protumači kao znak da je tretman bio isuviše djelotvoran te je stvorio neravnotežu u njezinoj žuči, spram elementa vatre, a ne zemlje. „Meka i nabubrila koža sada je u savršenom stanju za isisavanje krvi.“
To je pak trebao obaviti jedan lokalni kirurg. Doista je stigao s malim kovčegom unutar kojega bijaše nekoliko manjih noževa i nekoliko staklenih kupa. On izvrnu jednu od njih na Maddalenine grudi i pripali svijeću. Držeći svijeću pri dnu kupe, čekao je da se zrak unutra zagrije, stvarajući sisaljku koja će zategnuti kožu dovoljno da se stvori hermetički zatvor. Postupak se nastavio sve dok se krv nije počela skupljati u plik ispod kože. Kada se nakupi dovoljno krvi noktom malo razmeška zatvor. Potom jednim od noževa probuši plik, usisavajući krv u kupu i vrteći je u ruci da bi je proučio.
„Isisavanje bi moralo pomoći“, reče. „Ova je krv očito zaražena.“
Tijekom sljedećih mjeseci, pod jastuk su joj stavljali vrećice s bosiljkom i limunom, koje joj također bijahu zataknute i u korzet. Redom je gutala arsenik, mirtu, čaj od pelina, kao i korijen mandragore rastopljen u vinskom sirupu. U bolnici su joj stavljali pijavice na bradavice. Poče joj se vrtjeti u glavi od tolikih ispuštanja krvi, posebno ispod pazuha gdje je navodno neravnoteža žuči bila najizraženija.
Maddalena je Chiaretti rekla da je naprosto riječ o upali. Što drugo reći? Svake bi večeri dodirnula kvrgu s povećanim strahom. Ne treba se brinuti, pokuša se smiriti odmičući ruku i suzdržavajući se da je stalno ne dira. Nešto s čime se mora živjeti, ona odluči, možda ništa drukčije od čvora u koljenu ili nepravilno oblikovane lubanje. Ako ne boli to mora značiti da nije ozbiljno, uvjeravala se svake večeri kao da je bila riječ o molitvi. Osim toga, sa svim ovim lijekovima, nešto mora uspjeti.
GODINU DANA KASNIJE, NEDUGO NAKON SVOJEG TRIDESETOSMOG rođendana, Maddalena se okliznu na mokrim stubama kapele i slomi nogu. „Čudno“, reče Chiaretti koja ju je posjetila u bolnici Piete, „jer nije bio neki poseban pad. Možda jednostavno starim.“
Kada se Maddalena konačno vratila u svoje odaje, Chiaretta je prestala dolaziti u posjetu. Bila je ogromna u šestom mjesecu trudnoće i postalo joj je teško naokolo hodati. Dva mjeseca kasnije rodila je blizance, dječaka nazvanog Toma i djevojčicu Biancu Mariju. Kada se oporavila, obitelj je otišla provesti ljeto u svojoj vili te se dopisivala sa sestrom. Chiaretti se učini malo čudnim kada je Maddalena izjavila da je prezauzeta za dolazak u posjetu. Njezina pisma ispunjena vedrim temama o figliama i koncertima, pitanjima o njezinoj djeci nisu nagovještavala poteškoće.
NJEZIN PRVI POSJET NAKON TRUDNOĆE BI ISPUNJEN UŽASOM, dok je kroz grille parlatorija gledala kako joj se sestra primiče pridržavajući se za Anna Mariju. Chiaretta stavi dlan na usta da nitko ne bi čuo njezin uzdah. Maddalena se oslanjaše na štap, a koža joj bijaše boje pepela.
Pa ona umire, Chiaretta otrese misao pozdravljajući se. „A štap?“ pokuša zvučati raspoloženo.
Maddalena sjednu s olakšanjem. „Hvala Bogu što imam samo godinu i nešto dana do mirovine, onda ću moći sjediti po cijeli dan u svojoj sobi“, reče sitnim smijehom. Chiaretta primijeti kako je i jedna rečenica iscrpi, ali Maddalenin glas bijaše vedar, kao da je pokušala ispričati šalu.
„Govorim joj da se više brine o sebi“, reče Anna Maria. „Ne jede dovoljno, a noga joj tako neće brzo zacijeliti.“ Chiaretta prepozna onu istu uzrujanost u njezinu tonu koju je prepoznala u svojemu onoga jutra kada je Donata odgurnula kašu od leće i repe koju je kuhar skuhao zbog njezine trbuhobolje jer joj je bila preružna.
„Previše si tvrdoglava“, korila ju je Chiaretta.
Maddalena poprijeko pogleda u obje. „Nemojte razgovarati o meni. Kako su blizanci? Koliko su stari - zar već pet mjeseci?“
„Ne mogu dočekati da ih upoznaš. Toma je mali fakin“, Chiaretta će, pokušavajući prihvatiti promjenu teme.
„Kao i njezina majka kada je bila mala“, nasmija se Anna Maria.
„A Bianca Maria je tvoja mala kopija“, Chiaretta reče Maddaleni, „preslatka je. Tamna kosa s malo riđe. Gotovo uopće ne plače.“ Lice joj se potom uozbilji. „Reci mi, jesi li zaista dobro? Znam da sve zadržavaš unutra.“
„Dobro sam“, Maddalena udahnu kao da će reći više, ali nije. Chiaretta pričeka, a sestra nastavi. „Ne znam zašto se osjećam tako slabo čitavo vrijeme. Noću mi je teško disati, a nemam ni apetita. Valjda zbog svih tih groznih stvari koje moram gutati da bih ozdravila.“
„Ništa ne tajiš, zar ne?“
„Naravno.“
Svjetlo posta mutnije i Chiaretta usta kako bi obukla ogrtač. Maddalena je ponovno znakom pozva ka rešetki. „Stube“, reče, „znaš kako su te stube mračne i skliske, bolno mi je penjati se gore-dolje. Znaš da volim tvoje posjete, ali dok mi se noga ne zaliječi, najbolje će biti da se neko vrijeme samo dopisujemo.“
Chiaretta se zagleda u Anna Mariju. Izraz njezina lica bijaše prazan, kao da ni ona nije shvaćala što to Maddalena predlaže. „Ali kako ćeš onda vidjeti Donatu i Maffea? I moje bebe?“
„Jednostavno će morati pričekati, ali ne zadugo.“
Chiaretta zatrese glavom. „Znam te, Maddalena. Uopće ne izgledaš dobro, a čitavoga mi ljeta govoriš da je sve u redu. Želim se sama u to uvjeriti.“
„Chiaretta, molim te. Moji bolovi...“
Ne znam što ću, pomisli Chiaretta zureći u Maddalenine oči kao da u njima traži neku ideju. Obje zašute. Zatim upade Anna Marija. „Ja bih mogla dolaziti u posjet“, predloži.
Maddalena i Chiaretta prekinu zuriti jedna u drugu. „To je divna ideja“, reče Maddalena.
Chiaretta nije bila tako oduševljena. Anna Maria nije ništa pisala iako je očito da nešto nije bilo u redu. Ipak, Chiaretta poznavaše sestru dovoljno dobro. Zacijelo je ona nagovorila Annu Mariju da ne brine i da je sve u redu. Ovako će barem moći doznati više. „U redu“, reče Chiaretta, „ali samo privremeno.“
Dođe i vrijeme polaska. Chiaretta primaknu obraz rešetki za njihov ritualni pozdrav. Maddalena je poljubi u obraz, a potom okrenu svoj. Kao da nije bilo ničega između mlohave kože i lubanje. Chiarettu ponovno obuze osjećaj panike.
„Sljedeći tjedan, u isto vrijeme“, pri polasku reče Anna Mariji. „Možda i prije toga. Samo pošalji po mene i odmah ću doći, bez obzira na sve drugo.“
Anna Maria kimnu. Čelo joj bijaše naborano, nije je mogla gledati u oči dulje od jedne sekunde.
KADA SE VRATILA KUĆI, DONATA I MAFFEO SU UČILI, a blizanci su već bili u postelji. Chiaretta zasta u portegu pogledavši se u zrcalo i nagnu se proučavajući svoj odraz. Kosa oko sljepoočnica postala joj je još finija. Poneka naznaka sive nije dovoljno odudarala od njezine plave kose da bi se dala primijetiti, ali mogla je uočiti kako se u tridesetima njezin izgled počinje mijenjati. Koža se počela malo borati ispod očiju, a usnice postahu tanjima. Lice u zrcalu ipak još uvijek bijaše lijepo iako očigledno starije. Sada i zasjenjeno brigom za sestru.
Claudija nije bilo kući tako da mu se nije mogla odmah povjeriti. Već više od mjesec dana bio je na službenom putu. Giovanni Antonio Canal, bivši slikar prizora za Teatro Sant’Angelo slikaše vedute u Claudijevoj radionici pod imenom Canaletto i njegove su slike postajale jako popularne u čitavoj Europi tako da je Claudio bio sve češće na putu, skupljajući narudžbe u sve više gradova. Njegovo zadnje pismo najavilo je povratak za tjedan-dva. Chiaretta pokuša ne brinuti do tada toliko za sestru, bivajući zauzeta s blizancima, sinom i kćeri.
Osmogodišnji Maffeo bijaše izrastao u tamna i zgodna dječaka, s istim onim jakim tijelom i gustim obrvama kakve imaše i Claudio. Jedanaestogodišnja Donata, plave kose poput Chiarette kad ova bijaše beba, sada dobi jednu crvenkastu nijansu, negdje između majčine i tetkine. Od Chiarette pak nije naslijedila modre oči već nešto sličnije Maddaleninim, boje kestena. Skupa s njezinim dugim, tamnim trepavicama, imala je izgled kakvog bi zasigurno cijenio Tizian.
Donata je gotovo već pola svojeg vijeka svirala na čembalu. Gotovo svakoga podneva, sjedila je zadovoljna i pomalo snena za tipkama, koristeći prste sa sve više samopouzdanja, slabina pritisnutih uz majku u kojoj kao da postojaše neki skriveni izvor svega. Često im se znao pridružiti Andrea, ponekad i Luca, a Donata bi se onda veselo migoljila kada bi svi skupa sjeli na klupu i pjevali jednu harmoniju za drugom.
Nekoliko mjeseci nakon njezina posjeta Maddaleni, Chiaretta i Donata sjediše same za čembalom kadli uđe Zuana i najavi da je jedan od Claudijevih suradnika čeka dolje u sala d’oro.
„Još nisam odjevena“, reče, „reci mu da pričeka.“
„Kaže da je hitno, madonna.“
Donata osjeti kako majčino tijelo posta napeto. „Mama?“ upita.
„Nastavi svirati, cara“, reče, popravi suknju, provjeri kosu u zrcalu i potom požuri iz sobe.
U sala d’oro čovjek je stajao kraj prozora. Svjetlo bijaše jako, odbijajući se od pozlaćenih zidova. Crvene brokatne zavjese bijahu sjajne. On poskoči kad začu njezin glas. Kada se okrenu, Chiaretta primijeti da mu je izraz lica vrlo ozbiljan.
Maddalena, ona pomisli. „Je li riječ o mojoj sestri?“
„Maddalena della Pietà?“ izgledaše zbunjen. „Ne, maddona, riječ je o vašem suprugu.“
NE PROĐE NI SAT VREMENA, A CHIARETTA pozva Donatu i Maffea u svoju sobu. Podbuhla lica i jedva čujna glasa, ona ih obavijesti da im je otac mrtav. Negdje nedaleko Münchena, kočija u kojoj se vozio izgubila je jedan od kotača. Zajedno s konjima stropoštala se niz neku strminu, a otac je pritom slomio vrat. Tijelo je bilo na putu za Veneciju.
Dugo vremena ih je držala u rukama. Potom usta. „Nekoliko dana oboje ćete spavati sa mnom, sve dok ne prođe pogreb. A sada, moram otići do Piete.“
Chiaretta pođe do toaletnog stolića. Zureći, ne mogaše povezati sebe s licem u zrcalu. Onda dignu posudu s rumenilom i poče ga automatski mazati na obraze, ali zahvatila je previše ruža koji se razmrlja po udubljenjima u koži. Poče ga ponovno razmazivati kao da ne shvaća što radi. Zatim joj priđe Donata i odmakne ruku s prenaglašenih mrlja.
„Mama“, reče, „ja ću.“ Potom uze maramicu te joj očisti lice. „Samo stavi veo“, reče glasom koji se gušio. „Bit ćeš ponovno lijepa neki drugi dan.“
PRIORA UVEDE CHIARETTU U SVOJ URED. „Upravo smo primili vijest,“ reče, „jako mi je žao.“
Chiaretta se zahvali, ali ukočeno, kao glumica-početnica koja po prvi put recitira svoj tekst. „Znam da je vrijeme za razgovor, ali prvo želim vidjeti svoju sestru.“
Priora gotovo neprimjetno ustuknu, potom brzo udahnu. „Pozvat ću je, ali znate da joj nije dobro.“
„Znam. Htjela sam upitati Claudija što s njom, ali...“, glas joj se izgubi te poče jecati.
Priora je zagrli i povede prema stolici. „Pričekajte ovdje“, reče. „Pozvat ću Annu Mariju da joj pomogne sići dolje.“
Nekoliko minuta kasnije, Maddalena je ušla u sobu. Chiaretta nije odmah shvatila da je sablasni lik oslonjen o ruku Anne Marije njezina sestra. Krhki, razvezani pramenovi kose, odmotani iz punđe na njezinu vratu, sada joj ležaše po obrazima kao paučina. Na tanašnom licu oči joj postaše ogromnima.
„Obećali smo joj“, Anna Maria će, gotovo cvileći.
Chiaretta je nije ni čula. Niti je primijetila prioru koja je dala znak da shvaća Anna Marijine riječi. Zagrlivši svoju sestru, Chiaretta osjeti oštre kosti njezinih ramena ispod mlohave haljine. Odjednom je proguta ogromnost ovih događanja te poče ridati u Maddaleninu naručju.
„Chiaretta, ja...“ Maddaleni se slomi glas te i ona poče plakati.
Dugo držaše jedna drugu u naručju. Zatim se Chiaretta odmakne te progovori tonom koji je istodobno bio i naredba i molba:
„Pođi sa mnom kući.“
CLAUDIJEVE PRIVATNE STVARI ODNESENE SU IZ NJEGOVA UREDA, a njegova spavaća soba sada bijaše pripravljena za Maddalenu. U malom predsoblju postavljen je i krevet za bolničarku. Maddalenin izgled je isprva zastrašio malog Maffea kojemu je trebalo tjedan dana da joj priđe i poljubi je, dok je Donata dolazila i čitala joj na krevetu, a Besina je također dovodila i blizance u dnevni posjet.
Donata je napravila doživljaj od istresanja i okretanja njezinih jastuka. Jednoga dana, dok je Maddalena spavala, ona napipa malenu vrećicu ispod jednog od jastuka i izvuče je van. „Što je to?“ šapnu majci.
Chiaretta izvadi komadiće češlja i pruži ih Donati. „Nešto lijepo što se polomilo. Htjela sam to ondje staviti.“
„Mali cvjetovi su tako krasni“, reče Donata, milujući ih prstima baš kao što je to učinila Chiaretta kada ih je prvi put ugledala.
„Ona ne zna da su joj ispod jastuka“, reče Chiaretta, „neka to bude naša mala tajna. Tajna majke i kćeri.“
NAKON TJEDAN-DVA, KADA SU SE DONATA I MAFFEO VRATILI u svoje postelje, Chiaretta je konačno imala vremena za sebe. Poslala je poruku Andrei da ga do daljnjega ne može primati. Koliko god je žudjela da je netko drži u svome naručju, htjela je da to bude Claudio te je odlučila ostati bez utjehe.
Kada je došao dan čitanja Claudijeve oporuke, Antonia i Piero dođoše po nju svojom gondolom i svi skupa pođoše do odvjetnikova ureda. Giustina je preminula nedugo nakon svojega muža, Claudijeva druga sestra bijaše u samostanu, a stariji brat se zastalno nastanio u Antwerpenu, tako da će saslušanje uključiti samo njih troje. Razgovarajući kratko i odrješito o Claudijevoj imovini bijahu nemirni i zabrinuti. Što će biti ako je odredio da imovinom upravlja njegov brat kojeg je poznavala jedino Antonia?
Odvjetnik izvuče jedan debeli pergament. Prvo je bila riječ o Antoniji. Piero se opustio kada je čuo da će njegova žena dobiti malu godišnju isplatu, ali mu se lice smrknulo kada odvjetnik nastavi čitati. Nitko neće moći podizati novac osim nje, a opunomoćena osoba će se pobrinuti da se sredstva doista koriste za njezine osobne potrebe i za potrebe njezina domaćinstva. Uvreda bijaše očita. Pieru se nije moglo vjerovati.
Njegova će sestra u samostanu i dalje dobivati godišnju stipendiju sve do svoje smrti. No, Claudio je dodao i malu dodatnu sumu. Ona će provesti svoje dane u dobro opremljenoj sobi u samostanu San Zaccaria, s dovoljno novca za potrebe druženja, parfumerije, odjeće i ostalih luksuza.
Claudio nije ništa ostavio bratu. Smatrao je da je njihov otac već davno pošteno podijelio nasljedstvo i svatko je mogao svojim dijelom slobodno raspolagati. Rečeno je da njegova odluka bijaše da sve ostavi svojoj obitelji. Chiaretta slušaše njegovu oporuku u čudu.
„Svojoj voljenoj ženi Chiaretti, koja je bila velika radost mojega života, ostavljam cijelu svoju imovinu i određujem je kao opunomoćenicu iste. Upućujem je da osigura jednakovrijedno nasljedstvo mojim kćerima Donati i Bianci Mariji, koje će im omogućiti da same, kada za to dođe vrijeme, donesu odluku hoće li se udavati ili otići u samostan. Također, moji sinovi Maffeo i Toma, moraju imati dovoljno nasljedstvo da im obojici omogući ženidbu, nastavak obiteljskog posla ili početak nekih novih poslovnih poduhvata, kao i mogućnost da ispune svoje obveze spram republičkih vlasti. Neka moji voljeni sinovi bude jednako sretni kao što sam bio i ja i neka nađu sposobne i voljene partnere, što isto želim i svojim kćerima ako se odluče na udaju.
Glede upravljanja mojim poslovima, svojoj supruzi toplo preporučujem da prihvati pomoć koju će joj zasigurno ponuditi Luca Barberigo i Andrea Corner. Obojica su sjajni poslovni ljudi za koje vjerujem da iskreno brinu o najboljim interesima moje supruge i djece.“
Odvjetnik je još čitao, ali Chiaretti i ovo bijaše dovoljno. Claudio je sve ostavio njoj - kuće, partnersko vlasništvo operne kuće, slikarsku radionicu. Čak je sugerirao da zadrži i Andreu.
Je li znao?

Chiaretta više nije slušala odvjetnikovo čitanje. Sklopi oporuku i potom svo troje ustanu.
„Hoćeš li poći s nama?“ Pierov glas bijaše šupalj i ukočen.
Odvjetnik ga prekinu. „Moramo porazgovarati nasamo,“ reče, „ja ću se za to pobrinuti.“
Kada su napokon otišli, on izvuče još jedan komad papira. „Postoji i dodatak oporuci. Nije se ticao nikoga drugoga do vas tako da sam to htio s vama osobno podijeliti. Postoji još jedna ostavština, za nekoga u Pieti.“
Duboko udahnu i nastavi. „Chiaretta, teško mi je ovo reći. Vaš muž ima još jedno dijete, jednu kćer, s jednom dobro poznatom kurtizanom. Ona nije htjela odgajati djevojčicu tako da ju je Claudio smjestio u Pietu. O njoj se brinuo koliko je mogao, ali njezino porijeklo se moralo držati tajnim.“
„Koliko je stara?“ šapnu Chiaretta.
„Mislim da je možda malo starija od Donate. Bojim se da vam ne smijem odati njezino ime ili bilo što drugo, osim da je riječ o zdravoj djevojčici, o jednoj figlia di commun.“ On se nakratko nasmiješi. „Izgleda da nije glazbeno obdarena, ali je dovoljno lijepa. U svakom slučaju, ovaj joj dodatak priskrbljuje godišnju stipendiju za njezin miraz, a vi ćete se oko toga pobrinuti kao opunomoćenica.“
Chiaretta je bezizražajno zurila. „Žao mi je, ali morao sam vam to saopćiti. Vaš je muž bio izuzetan čovjek“, nastavi, „možda i čovjek budućnosti kada je riječ o tome koliko se u vas uzdao.“ Podignu papir kao potporu svojim riječima. „Volio vas je. Nadam se da ova situacija to neće dovesti u pitanje.“
„Ne“, odgovori Chiaretta, vrativši se stvarnosti sobe. „Ne, neće. Naprosto je čudno da je sada u Pieti jedna djevojčica koja zna jednako malo o svojem porijeklu koliko i ja, a da joj ništa ne smijem reći, pa čak niti znati tko je ona.
„To je gospodin želio. Žao mi je. Pretpostavljam da ako baš inzistirate pogledati u registar...“
Chiaretta ga prekinu. „Poštivat ću volju svojeg supruga. On je svakako poštivao moju.“
Odvjetnikovo lice posta ozbiljnim. „U mnogo čemu morat ćete potražiti pomoć, ne samo sada nego na duže vrijeme. Nije lako rukovati tolikim stvarima kao što je to činio Claudio. Većina ljudi s kojima ćete se susresti nisu naučili poslovati sa ženom.“ On zasta i potom upita: „Hoćete li pitati Andreu za pomoć?“
Ona primijeti da nije spomenuo Lucu. Pokušala je delikatno odgovoriti protupitanjem: „Je li moj muž znao da...?“
Vidjevši da joj je neugodno, odvjetnik je prekinu. „Da imate odnos s Andreom?“
„Da“, reče, „moram to znati prije nego što odlučim hoću li prihvatiti njegovu pomoć.“
„Znao je. Koliko god takvu stvar bilo teško prihvatiti, Claudio je vjerovao da ste dobro odabrali. Mislim da je to pokušao reći u svojoj oporuci. Naravno, znao je da ćete i vi doznati njegovu tešku tajnu.“
On se nagnu prema njoj. „Chiaretta, ako se pitate jeste li bili dobra supruga, ili ako je postojala neka druga, onda se samo sjetite današnjega dana i onoga što je on učinio za vas. Vi ste ga promijenili. Da je bilo tko drugi u pitanju mislim da bi njegov brat morao upravljati ne samo imovinom nego i vašim životima. Umjesto toga, od danas ste vi jedna od najmoćnijih žena u Veneciji.“
On pričeka radi težine svojih riječi. „Neće vam biti lako, ali ako vam zatreba pomoć...“
Ona ukopa lice u ruke žaleći za mužem, za dobom i za vremenom, za satom i za trenom, za lijepom zemljom i mjestom koji joj doniješe tolike blagoslove i toliko boli.