Dnevnik Ane Frank

First topic message reminder :



PREDGOVOR

 
Ovo je jedinstvena knjiga. Autor joj je jedna mlada djevojka - a mladi se ne boje govoriti istinu; to je jedan od najumnijih i najpotresnijih komentara o ratu i njegovu djelovanju na ljudska bića što sam ga ikad pročitala. Anin prikaz promjena što su se zbile u osmoro ljudi koji su se u okupiranoj Nizozemskoj dvije godine skrivali pred nacistima, živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, zarobljeni ne samo strahovitim prilikama već i zbivanjima u njima samima, učinio me intimno grozno svjesnom najvećeg od ratnih zala - degradacije ljudskog duha.
Istodobno, Anin dnevnik dojmljivo osvjetljava krajnju plemenitost toga duha. Unatoč svakodnevnim užasima i ponižavanjima, ovi se ljudi nikad nisu predali. Sama Ana - a uglavnom se iz ove knjige vrlo živo i dojmljivo daje njen portret - u te je dvije godine vrlo naglo sazrela. Bile su to ključne godine, između trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjene vrlo nagle i vrlo teške. Podržavana toplinom i duhovitošću, bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg života, Ana je pisala i puno razmišljala o temama o kojima bi vrlo osjećajni i talentirani adolescenti kojima ne prijeti smrt također pisali - njeni odnosi s roditeljima, razvoj njene svijesti o sebi samoj, problemi odrastanja.
Ovo su misli i izraz mlade djevojke koja je živjela u nadasve neuobičajenim uvjetima; stoga nam njen dnevnik puno kazuje o nama samima i o našoj djeci. I zbog toga sam također osjetila koliko nam je svima blisko Anino iskustvo, koliko smo i sami uključeni u njen kratk i život i u čitav svijet.
Anin je dnevnik primjeren spomenik njenom profinjenom duhu i duhu onih koji su radili i rade u službi mira. Čitanje ovoga dnevnika znači bogato i korisno iskustvo.
Eleanor Roosvelt
 
 
Djelo je prvi put objavljeno u Nizozemskoj 1947. (Contact, Amsterdam) pod naslovom HetAchterhuis.
Het Achterhuis, holandski naslov ove knjige, odnosi se na dio kuće koji je služio kao skrovište dvjema obiteljima koje su se ondje skrivale od 1942. do 1944. godine. Achter na holandskom znači "iza" ili u "pozadini" a huisje "kuća". U starim zgradama u Amsterdamu prostorije okrenute prema vrtu ili dvorištu mogu se odijeliti od onih koje gledaju na ulicu i na taj način stvoriti dvije odvojene cjeline unutar istoga stana. Het Achterhuis ili, doslovce, "stražnja kuća" nalazi se na Prinsengrachtu, jednom od gradskih kanala.
Da bismo pojednostavili engleski tekst, nazvali smo taj dio kuće tajnim dodatkom odnosno skloništem (Secret Annexe), premda to nije dodatak u pravom smislu riječi.
 

 
 
petak, 19. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
jučer sam se osjećala trulo, zbilja gadno (neuobičajeno za Anu!), s bolovima u trbuhu i svim ostalim zamislivim nevoljama. Danas mi je mnogo bolje, osjećam veliku glad, ali bolje da ne taknem grah koji imamo za ručak.
S Peterom i sa mnom sve je u redu. Jadnom dečku izgleda treba malo ljubavi čak više negoli meni. Pocrveni svake večeri kada dobije poljubac za laku noć i naprosto moli još jedan. Pitam se jesam li dobra zamjena za Bochea? Nemam ništa protiv, tako je sretan sada kad zna da ga netko voli.
Nakon naporne pobjede držim situaciju u svojim rukama, ali ne mislim da se ljubav ohladila. On je srce, ali sam ubrzo zatvorila svoje unutarnje biće pred njim. Ako želi ponovno provaliti bravu, morat će raditi kudikamo teže negoli ranije!
 
Tvoja Ana
 
 
subota, 20. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
jučer uvečer sišla sam iz potkrovlja i ulazeći u sobu ugledala krasnu vazu s karanfilima kako leži na podu, mamu kako kleči i briše vodu i Margot kako pobire papire s poda.
- Što se ovdje dogodilo? - upitala sam, puna zlih slutnji i, ne čekajući njihov odgovor pokušala iz daljine procijeniti štetu. Moja čitava torba s obiteljskim stablima, bilježnice, knjige, sve je bilo promočeno. Gotovo sam zaplakala i toliko sam se uzrujala da se jedva sjećam što sam rekla, ali Margot kaže da sam ispalila nešto poput "neprocjenjiv gubitak, strahovito, strašno, nikad se neće moći popraviti" i slično. Tata je prasnuo u smijeh, mama i Margot su se pridružile ali ja sam mogla plakati nad svim trudom koji je bio upropašten i dijagramima koje sam tako pažljivo izrađivala.
Pri podrobnijem ispitivanju "neprocjenjiv gubitak" nije se učinio onako strašnim kao što sam mislila. Pažljivo sam razdvojila sve slijepljene papire i odvojila ih na tavanu. Nakon toga sam ih objesila da se suše na konopcima za rublje. Pogled je bio smiješan i nisam mogla a da se i sama ne nasmijem. Maria de Medici pored Charlesa V, Vilim Oranski i Marie Antoinette; to je "rasni ispad", našalio se gospodin Van Daan. Nakon što sam povjerila svoje papire Peterovoj brizi, opet sam sišla.
- Koje knjige su uništene? - pitala sam Margot koja ih je pregledavala. - Algebra - odgovorila je. Pohitala sam do nje, ali na žalost ni knjiga iz algebre nije bila uništena. Da je barem pala ravno u vazu; nikad nisam toliko mrzila nijednu drugu knjigu. Na prednjoj strani su imena najmanje dvadeset djevojaka, prijašnjih vlasnica: stara je, žuta, puna črčkarija i ispravaka. Ako ikad budem zbilja jako zločesto raspoložena, poderat ću tu prokletu stvar na komadiće!
 
Tvoja Ana
 
 
ponedjeljak, 22. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
dvadesetog svibnja tata je izgubio pet boca jogurta u okladi s gospođom Van Daan. Ipak još uvijek nije došla invazija; nije pretjerano reći da čitav Amsterdam, čitava Nizozemska da, čitava zapadna obala Evrope, sve do Španjolske, danju i noću priča o invaziji, raspravlja o njoj, kladi se i... nada.
Napetost raste prema vrhuncu. Nipošto nije svatko koga smo smatrali "dobrim" Nizozemcem istrajao u svojoj vjeri u Engleze; svi nipošto ne misle da je engleski blef majstorsko djelo strategije; oh, ne, ljudi žele napokon vidjeti djela, velika herojska djela. Nitko ne vidi dalje od nosa, nitko ne misli da se Englezi bore za vlastitu zemlju i vlastite ljude, svi misle da je njihova dužnost spasiti Nizozemsku, što brže i što bolje umiju.
Kakve obveze imaju Englezi spram nas? Kako su Nizozemci zaslužili velikodušnu pomoć koju kao da tako jasno očekuju? Oh, ne, Nizozemci silno griješe; Engleze, unatoč čitavom njihovom blefu, sigurno ne treba okrivljavati više negoli sve ostale zemlje, velike i male, koje nisu pod okupacijom. Englezi nam se zbilja neće trebati ispričavati, jer čak ako ih prekoravamo što su spavali onih godina dok se Njemačka naoružavala, ne možemo poreći da su i sve druge zemlje, osobito one koje graniče s Njemačkom, također spavale. Slijedeći jednu nojevu politiku, nećemo nikamo stići. Engleska i čitav svijet sada to isuviše dobro vide i zbog toga će jedan po jedan, Engleska ništa manje od ostalih, morati učiniti teške žrtve.
Nijedna zemlja neće žrtvovati svoje ljude ni zbog čega a zacijelo ne u interesu neke druge. Ni Engleska to neće učiniti. Invazija, s oslobođenjem i slobodom, jednoga će dana doći, ali će taj dan odrediti Engleska i Amerika, a ne sve okupirane zemlje udružene zajedno.
Na naš veliki užas i žalost čujemo da se mijenja stajalište velikog broja ljudi spram nas Židova, čujemo da antisemitizam sada postoji u krugovima koji na nj nikad ranije nisu pomišljali.
Ova vijest sve nas je jako, jako pogodila. Uzrok ove mržnje spram Židova je razumljiv, čak ponekad ljudski, ali nije dobar. Kršćani okrivljuju Židove što odaju tajne Nijemcima, što izdaju svoje pomagače i zbog činjenice što su preko Židova mnogi kršćani otišli putem tolikih drugih i pretrpjeli strašne kazne i groznu sudbinu.
Sve je to istina, ali uvijek se mora gledati ove stvari s obje strane. Da li bi se kršćani drugačije ponašali na našem mjestu? Nijemci imaju način prisiljavanja ljudi da progovore. Može li netko tko im je posve prepušten na milost i nemilost, bio on Židov ili kršćanin, uvijek šutjeti? Svi znaju da je to praktički nemoguće. Zašto onda ljudi od Židova zahtijevaju nemoguće?
U podzemnim krugovima se šapće da njemačkim Židovima koji su emigrirali u Nizozemsku i koji su sada u Poljskoj možda neće biti dopušteno da se vrate ovamo; jedanput su imali pravo na azil u Nizozemskoj, ali kad Hitler ode, morat će se vratiti u Njemačku.
Kad čovjek ovo čuje, pita se zašto nastavljamo ovaj dugi teški rat. Stalno slušamo da se svi zajedno borimo za slobodu, istinu i pravdu! Zar se nesloga pokazuje dok se još borimo, zar je Židov ponovno manje vrijedan negoli netko drugi? Oh, žalosno je, vrlo žalosno da se ponovno, tko zna po koji put, potvrđuje stara istina: "Što čini jedan kršćanin, čini na vlastitu odgovornost; što čini jedan Židov, baca se na sve Židove."
Posve otvoreno, ne mogu shvatiti da Nizozemci, tako dobri, pošteni i ispravni ljudi, ovako mogu prosuđivati nas, najugnjetenije, najnesretnije, možda najbjednije među svim narodima čitavoga svijeta.
Samo se jedno nadam: da će ova mržnja spram Židova biti nešto prolazno, da će Nizozemci ipak pokazati kakvi jesu i da nikad neće posrnuti i izgubiti svoj osjećaj pravičnosti. Jer antisemitizam je nepravedan!
A ako se ova strašna prijetnja doista obistini, onda će jadna mala skupina preostalih Židova morati napustiti Nizozemsku. Mi ćemo se također morati opet odseliti s našim malim svežnjevima i ostaviti ovu lijepu zemlju koja nam je pružila tako toplu dobrodošlicu, a koja nam sada okreće leđa.
Volim Nizozemsku. Ja, koja nemam rodne zemlje, nadala sam se da će ona postati mojom domovinom i još uvijek se tomu nadam!
 
Tvoja Ana
 
 
četvrtak, 25. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
svakoga dana ima nešto novo. Jutros su odveli našega povrćara jer je u kući sakrivao dva Židova. To je za nas veliki udarac, ne samo zato što ti jadni Židovi lebde na rubu provalije već zbog toga čovjeka.
Svijet se okreće naglavce, uvažene ljude šalju u koncentracione logore, tamnice i samice, a smeće koje ostaje vlada mladima i starima, bogatima i siromašnima. Jedan upadne u zamku preko crne burze, drugi pomažući Židovima ili ljudima koji moraju ići u "podzemlje"; svatko tko nije član NSB ne zna što mu se može dogoditi od danas do sutra.
Ovaj čovjek je i za nas veliki gubitak. Djevojke ne mogu i ne smiju tegliti naš dio krumpira, stoga jedino preostaje jesti manje. Reći ću ti kako ćemo to učiniti, time sigurno neće postati ništa ugodnije. Mama kaže da ćemo posve izbaciti doručak, za ručak jesti kašu i kruh, a za večeru prženi krumpir i možda jedan ili dva puta tjedno povrće ili salatu, ništa više. Bit ćemo gladni, ali sve je bolje nego da budemo otkriveni.
 
Tvoja Ana

 
 
petak, 26. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
napokon, napokon mogu mirno sjesti za stol ispred rupe u prozoru i sve ti napisati.
Osjećam se tako bijedno, mjesecima se nisam tako osjećala; čak nakon provale nisam osjećala takvu krajnju slomljenost. S jedne strane, povrćar, židovsko pitanje o kojemu se u čitavoj kući detaljno raspravlja, odlaganje invazije, loša hrana, napetost, atmosfera bijede, moje razočaranje u Peteru; a s druge, Elline zaruke, proslava Duhova, cvijeće, Kralerov rođendan, torte i priče o cabaretima, filmovima i koncertima. Ta razlika, ta ogromna razlika stalno je ovdje: jedan dan se smijemo i gledamo smiješnu stranu cijele situacije, ali sljedeći dan se bojimo, na licu nam je strah, napetost i očaj. Miep i Kraler nose najteži teret, Miep u svemu što čini, a Kraler u ogromnoj odgovornosti koja je ponekad tolika da jedva može govoriti od prenapetih živaca i napora. Koophuis i Elli također se za nas dobro brinu, ali ponekad mogu zaboraviti na nas, makar samo na nekoliko sati, ili jedan dan, ili čak dva dana. Imaju vlastite brige, Koophuis zbog svoga zdravlja, Elli zbog zaruka koje nisu u svemu ružičaste, ali imaju i svoje male izlaske, posjete prijateljima i čitav život običnih ljudi. Kod njih se ponekad smanjuje napetost, makar samo na kratko vrijeme, ali kod nas se ne smanjuje ni trenutak. Sada smo ovdje dvije godine; koliko još moramo izdržati pod ovim gotovo nesnošljivim, sve većim pritiskom?
Začepljen je odvodni kanal pa ne smijemo puštati vodu, samo tanki mlaz; kad idemo u WC, moramo ponijeti četku za nužnik, a prljavu vodu držimo u velikoj posudi od kolonjske vode. Danas možemo izdržati, ali što ćemo ako majstor ne bude mogao sam obaviti posao? Općinska služba za otpušivanje ne dolazi do utorka.
Miep nam je poslala kolač od ribizla u obliku lutke s riječima: "Sretni Duhovi" na pričvršćenoj ceduljici. Gotovo kao da nam se ruga; naše sadašnje stanje duha i naša nelagodnost jedva se mogu nazvati "sretnima". Stvar s povrćarem učinila nas je nervoznijima, sa svih strana opet čuješ "psst, psst" i u svemu smo tiši. Policija je ondje provalila vrata, tako bi mogli i kod nas! Ako jednoga dana i mi... ne, ne smijem to napisati, ali danas ne mogu to pitanje ukloniti iz glave. Naprotiv, sav strah što sam ga već doživjela kao da je opet preda mnom.
Večeras u osam sati morala sam posve sama sići u nužnik; ondje nije bilo nikoga jer su svi slušali radio; htjela sam biti hrabra, ali bilo je teško. Uvijek se osjećam puno sigurnija ovdje gore negoli sama dolje u onoj velikoj tihoj kući; sama s tajanstvenim prigušenim zvucima odozgor i trubljenjem automobilskih sirena na ulici. Moram požuriti jer počinjem cvokotati ako razmišljam o situaciji.
Iznova i iznova se pitam, zar ne bi za sve nas bilo bolje da se nismo sakrili, da smo sada mrtvi i da ne moramo proživljavati cijelu tu bijedu, osobito jer više ne bismo dovodili u opasnost naše zaštitnike. Ali mi i uzmičemo od ovih misli jer ipak volimo život; nismo još zaboravili glas prirode, još se nadamo, svemu se nadamo. Nadam se da će se uskoro nešto dogoditi, pucnjava ako treba - ništa nas ne može skršiti više negoli ovaj nemir. Neka dođe kraj, čak ako je težak; onda ćemo barem znati hoćemo li naposljetku pobijediti ili podleći.
 
Tvoja Ana
 
 
srijeda, 31. svibnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
u subotu, nedjelju, ponedjeljak i utorak bilo je tako strašno vruće da jednostavno nisam mogla držati naliv-pero u ruci. Zbog toga je bilo nemoguće da ti pišem. Pipe su bile zatvorene u petak, popravljene u subotu; popodne nas je posjetio gospodin Koophuis i pričao gomili stvari o Corry i kako je u istom hokejskom klubu s Jopie.
U nedjelju se Elli došla uvjeriti da nije bilo provalnika i ostala je na doručku; na Duhovski ponedjeljak je gospodin Van Santen glumio skrivenog čuvara i naposljetku su se, u utorak, prozori napokon mogli ponovno otvoriti.
Rijetko su Duhovi bivali tako lijepo topli, čak se može reći vrući. Ovdje u Tajnom skloništu vlada strahovita vrućina; ukratko ću opisati ove tople dane dajući ti uzorak jadikovki:
Subota: - Sjajno, krasna li vremena - svi smo rekli ujutro. - Da barem nije tako toplo - popodne kad je trebalo zatvoriti prozore.
Nedjelja: - Zbilja je nesnošljivo, ta vrućina. Maslac se topi, nigdje u kući nema svježeg kutka, kruh se suši, mlijeko postaje kiselo, ne mogu se otvoriti prozori, a mi, bijedni otpadnici, ovdje se gušimo dok drugi uživaju u Duhovskim blagdanima.
Ponedjeljak: - Bole me noge, nemam nijednu tanku haljinu. Ne mogu prati suđe po ovoj vrućini - sve ovo od gospođe Van Daan. Bilo je krajnje neugodno.
Još uvijek ne mogu izdržati vrućinu i drago mi je što danas ima vjetrića, a ipak sja sunce.
 
Tvoja Ana
 
 
ponedjeljak, 5. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
nove neprilike u Tajnom skloništu, svađa između Dussela i Frankovih zbog nečega vrlo trivijalnoga: dijeljenje maslaca. Dusselova kapitulacija. Gospođa Van Daan i potonji su vrlo prisni, očijukanje, poljupci i prijateljska mala smijanja. Dussel počinje čeznuti za ženama. Peta armija je zauzela Rim. Gradu su obje vojske i zračne sile uštedjele pustošenja. Vrlo malo povrća i krumpira. Loše vrijeme. Nastavljaju se teška bombardiranja francuske obale i Pas de Calaisa.
 
Tvoja Ana
 
 
utorak, 6. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
ovo je D-dan, čula se najava u engleskim vijestima i posve ispravno this is the day35. Počela je invazija.
Englezi su dali vijest u osam sati ujutro: Calais, Boulogne, Le Havre i Cherbourg, kao i Pas de Calais (kao obično) bili su žestoko bombardirani. Štoviše, u ime zaštitne mjere za sva okupirana područja, ljudi koji žive u radijusu od trideset pet kilometara upozoravaju se da se priprave za bombardiranja. Ako bude moguće, Englezi će baciti letke jedan sat ranije.
Prema njemačkim vijestima, engleske padobranske trupe iskrcale su se na francuskoj obali; engleski brodovi bore se s njemačkom mornaricom, kaže BBC.
Raspravljali smo o tomu u skloništu za doručkom u devet sati: je li i ovo samo pokusno iskrcavanje, kao u Dieppeu prije dvije godine?
U deset sati engleska emisija na njemačkom, nizozemskom, francuskom i drugim jezicima: Počela je invazija! što znači prava invazija. U jedanaest sati engleska emisija na njemačkom, govor vrhovnog zapovjednika, generala Dwighta Eisenhowera.
U podne engleske vijesti na engleskome: Ovo je D-dan. General Eisenhower rekao je Francuzima: Sada dolazi oštra borba, ali nakon toga pobjeda. Godina 1944. je godina potpune pobjede: sretno36.
U jedan sat engleske vijesti na engleskome (prevedene): 11000 aviona su spremni i bez prestanka lete tamo i natrag, iskrcavajući trupe i napadajući iza linija: 4000 čamaca za iskrcavanje, plus mali brodovi, neprestance iskrcavaju trupe i opremu između Cherbourga i Le Havrea. Engleske i američke trupe već su angažirane u teškim borbama. Govorili su Gerbrandy, belgijski predsjednik vlade, norveški kralj Haakon, De Gaulle, engleski kralj i, na kraju ali nipošto zadnji, Churchill.
Velika gužva u Tajnom skloništu! Hoće li se ikad ostvariti veliko oslobođenje o kojemu se toliko govorilo ali koje se još uvijek čini suviše lijepim, suviše nalik na bajku? Može li nam se jamčiti pobjeda ove, 1944. godine? Još ne znamo, ali u nama je oživjela nada; daje nam novu hrabrost i iznova nas jača. Kako se moramo hrabro nositi sa svim strahovanjima, oskudicama i patnjama, sada je velika stvar ostati miran i čvrst. Sada više nego ikad moramo stisnuti zube i ne plakati. Francuska, Rusija, Italija, Njemačka također, sve mogu plakati i davati oduška svojoj bijedi, ali mi to još nemamo pravo činiti!
Oh, Kitty, najbolje u invaziji je moj osjećaj kako se približava prijatelj. Ovi strašni Nijemci tako su nas dugo ugnjetavali, toliko su nam držali nož pod grlom, da nas pomisao o prijateljima i izbavljenju ispunja pouzdanjem!
Sada se to više ne tiče samo Židova; tiče se Nizozemske i čitave okupirane Evrope. Možda ću se ipak, kaže Margot, moći vratiti u školu u rujnu ili listopadu.
 
Tvoja Ana
 
P. S. Izvještavat ću te o svim najnovijim vijestima!
 

 
petak, 9. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
super vijesti o invaziji. Saveznici su zauzeli Bayeux, malo selo na francuskoj obali, i sada se bore za Caen.
Očito namjeravaju odsjeći poluotok na kojemu leži Cherbourg. Svake večeri ratni dopisnici šalju s fronta novosti koje govore o poteškoćama, hrabrosti i entuzijazmu vojske; uspijevaju doći do najnevjerojatnijih priča. Također su pred mikrofon došli neki ranjenici koji su se vratili u Englesku. Zračne snage su neprestance gore, unatoč očajnom vremenu. Čuli smo preko BBC-a da se Churchill htio iskrcati s trupama na D-dan, međutim, da su ga Eisenhower i ostali generali uspjeli odgovoriti od te ideje. Samo zamisli, koliko je hrabar za čovjeka u tim godinama - mora da ima najmanje sedamdeset.
Ovdje se malo stišalo uzbuđenje; ipak se nadamo da će rat završiti krajem ove godine. Već je i vrijeme! Cendranje gospođe Van Daan je apsolutno nesnošljivo; sada nas više ne može izluđivati invazijom pa čitave dane gnjavi zbog lošeg vremena. Baš bi bilo zgodno baciti je u kantu hladne vode i staviti na tavan.
Čitavo Tajno sklonište, osim Van Daana i Petera, čita trilogiju Mađarska rapsodija. To je knjiga o životu Franza Liszta, skladatelja, virtuoza i čuda od djeteta. Knjiga je vrlo zanimljiva ali, po mom mišljenju malo previše govori o ženama. U svoje doba Liszt nije bio samo najveći i najčuveniji pijanist, već i najveći ljubimac dama - sve do svoje sedamdesete godine. Živio je s vojvotkinjom Marie D'Agoult, princezom Caroline Sayn-Wittgenstein, plesačicom Lolom Montez, pijanisticama Agnes Kingsworth i Sophie Menter, princezom Olgom Janinom, barunicom Olgom Meyendorff, glumicom Lillom kako-se-već-zvala itd., itd: naprosto nema kraja. Puno su zanimljiviji dijelovi knjige koji govore o glazbi i umjetnosti. Među ostalima spominju se Schumann, Clara Wieck, Hector Berlioz, Johannes Brahms, Beethoven, Joachim, Richard Wagner, Hans von Bulow, Anton Rubinstein, Frederic Chopin, Victor Hugo, Honore de Balzac, Hiller, Hummel, Czerny, Rossini, Cherubini, Paganini, Mendelssohn, itd, itd.
Liszt je osobno bio zgodan čovjek, vrlo velikodušan i skromnih potreba premda iznimno tašt. Svima je pomogao, njegova umjetnost bila mu je sve, bio je lud za konjakom i ženama, nije mogao podnijeti suze, bio je gospodin, nikomu ne bi odbio uslugu, nije mario za novac, volio je vjersku slobodu i slobodu svijeta.
 
Tvoja Ana
 
 
utorak, 13, lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
prošao je još jedan rođendan: sada imam petnaest godina. Dobila sam priličnu gomilu poklona.
Svih pet dijelova Sprengerove Povijesti umjetnosti, garnituru donjeg rublja, jednu maramicu, dvije boce jogurta, staklenku pekmeza, raženi kolač i knjigu o botanici od mame i tate, dvostruku narukvicu od Margot, jednu knjigu od Van Daanovih, grahoricu od Dussela, bombone i vježbenice od Miep i Elli i, kao vrhunac svega, knjigu Marija Terezija i tri kriške punomasnog sira od Kralera. Dražesnu kiticu peonija od Petera: jadni dečko se silno trudio i pokušavao nešto pronaći, ali nije imao sreće.
Ima još izvrsnih vijesti o invaziji, unatoč lošem vremenu, bezbrojnim olujama, jakim kišama i visokom moru.
Jučer su Churchill, Smuts, Eisenhower i Arnold posjetili osvojena i oslobođena francuska sela. Torpedni brod u kojemu je bio Churchill bacao je mine na obalu. Poput tolikih ljudi, on kao da ne zna što je strah - čini me zavidnom!
Iz naše tajne utvrde teško nam je prosuditi kako ljudi napolju reagiraju na vijesti. Nedvojbeno im je drago što su lijeni (?) Englezi zasukali rukave i napokon nešto rade. Svaki Nizozemac koji još uvijek prezirno gleda Engleze, koji se ruga Engleskoj i njenoj vladi stare gospode, naziva Engleze kukavicama a ipak mrzi Nijemce, zaslužuje da bude dobro prodrman. Možda bi mu to urazumilo njegov vuneni mozak.
Više od dva mjeseca nisam imala menstruaciju, ali je napokon došla u subotu. Unatoč svim neugodnostima i tegobama, ipak mi je drago što me više ne iznevjeruje.
 
Tvoja Ana
 
 
srijeda, 14, lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
glavu mi opsjedaju tolike želje i misli, optužbe i kajanja. Zbilja nisam toliko umišljena kao što, čini se, mnogi ljudi misle, poznajem svoje nedostatke i mane bolje negoli bilo tko, ali razlika je u tomu što također znam da se želim popraviti, da ću se doista popraviti i da se već uvelike jesam popravila.
Zašto onda, često se pitam, svi ipak misle da sam tako strašno pametna i uobražena? Jesam li tako pametna? Možda zbilja jesam dok možda ostali nisu? Vidim, ovo čudno zvuči, ali neću precrtati zadnju rečenicu jer zapravo nije toliko luda. Svi znaju da je gospođa Van Daan, jedna od mojih glavnih optužitelja, neinteligentna. Mogla bih se izraziti jednostavnije i reći "glupa". Glupi ljudi obično ne mogu podnijeti da drugi nešto čine bolje od njih.
Gospođa Van Daan misli da sam glupa jer mi inteligencija ne nedostaje u tolikoj mjeri kao njoj; misli da sam uobražena, jer je čak uobraženija od mene; misli da su moje haljine prekratke, jer su njene još kraće. A to je također razlog što misli da sam pametna, jer ona je dvaput lošija u razgovoru o temama koje nimalo ne poznaje. Ali jedna od mojih omiljenih izreka je: "Nema dima bez vatre", i spremno priznajem da sam pametna.
Sa mnom je teškoća u tomu što sebe kritiziram i korim kudikamo više no što to čini bilo tko drugi. Stoga ako mama dometne svoj savjet, gomila prodika postaje toliko ogromna da u svom očaju bivam gruba i počinjem proturječiti a onda se, naravno, vraća ono staro dobro poznato Anino: "Nitko me ne shvaća!" Ova rečenica mi se zabila u glavu; znam da zvuči blesavo, ali ipak u njoj ima neke istine. Često se toliko optužujem da naprosto čeznem za jednom riječi utjehe, za nekim tko mi može dati zdrav savjet i uz to izvući nešto od moga pravoga bića; ali jao, stalno tražim, a još nisam nikoga našla.
Znam da ćeš smjesta pomisliti na Petera, zar ne, Kit? To je ovako: Peter me ne voli kao ljubavnik već kao prijatelj i svaki dan postaje sve nježniji. Ali kakvo nas tajanstveno Nešto oboje suzdržava? Ni sama ne razumijem. Ponekad mislim da je moja strahovita čežnja za njim bila pretjerana, a ipak se zapravo ne radi o tomu, jer ako ga dva dana ne odem gore vidjeti, čeznem za njim očajnije negoli ikad ranije. Peter je dobar i on je srce, ali se ne može poreći da me mnogo stvari u njemu razočaravaju. Osobito mi se ne sviđa njegova nesklonost spram vjere i sve one priče o hrani i raznim stvarima. Ipak sam posve uvjerena da se nikad nećemo svađati nakon što smo se izravno dogovorili. Peter je miroljubiva osoba: tolerantan je i vrlo lako popušta. Dopušta da mu kažem mnogo toga što ne bi prihvatio ni od svoje majke; najupornije pokušava držati svoje stvari u redu. A ipak, zašto treba držati svoje najskrivenije biće za sebe i zašto mu nikad ne smijem prići? Po prirodi je zatvoreniji od mene, slažem se, ali znam - i iz vlastitoga iskustva - da ponekad čak i najnerazgovorljiviji ljudi čeznu jednako mnogo, ako ne i više, za nekim komu se mogu povjeriti.
I Peter i ja provodimo naše najmisaonije godine u Tajnom skloništu. Često raspravljamo o budućnosti, prošlosti i sadašnjosti ali, kao što sam već rekla, još mi se čini da propuštam ono pravo, a ipak znadem da postoji.
 
Tvoja Ana
 
 
četvrtak, 15. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
pitam se da li sam zato što tako dugo ne mogu promoliti nos napolje ostala tako luda za svim što je u vezi s prirodom? Savršeno se dobro sjećam da je postojalo vrijeme kad me tamnoplavo nebo, pjesma ptica, mjesečina i cvijeće nikad ne bi mogli opčiniti. To se promijenilo otkako sam ovdje.
Za Duhove, primjerice, kad je bilo onako toplo, namjerno sam jedne večeri ostala budna do pola dvanaest da bih jedanput mogla sama dobro pogledati mjesec. Jao, žrtva je bila uzaludna jer je mjesec bacao prejako svjetlo i nisam se usudila riskirati otvaranje prozora. Drugi put, prije nekoliko mjeseci, slučajno sam bila gore jedne večeri kad je prozor bio otvoren. Tamna kišna večer, oluja, vjetrom tjerani oblaci posve su me držali u svojoj moći; tada sam prvi put za godinu i pol gledala noć licem u lice. Nakon te večeri moja čežnja da je ponovno vidim bila je veća negoli moj strah od provalnika, štakora i upada u kuću. Posve sama sišla sam dolje i gledala kroz prozore u kuhinji i kabinetu. Puno ljudi voli prirodu, mnogi ponekad spavaju vani a ljudi u tamnicama i bolnicama čeznu za danom kada će slobodno moći uživati u ljepotama prirode, ali malo je onih koji su tako zatvoreni i odvojeni od nečega što i bogati i siromašni mogu jednako dijeliti. Ne izmišljam kada tvrdim da mi pogled na nebo, oblake, mjesec i zvijezde daje mir i strpljenje. To je bolji lijek negoli valerijan-kapljice ili brom; Majka Priroda čini me poniznom, pripravnom da hrabro podnesem svaki udarac.
Jao, mora biti tako da - osim u rijetkim prigodama - mogu gledati prirodu jedino kroz prljave zavjese koje vise ispred jako prašnih prozora. A gledati kroz njih više nije nikakvo zadovoljstvo, jer priroda je upravo ona jedina stvar koja doista mora biti neiskrivljena.
 
Tvoja Ana

 
 
petak, 19. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
novi problemi: gospođa Van Daan je očajna, govori o metku kroz glavu, tamnici, vješanju i samoubojstvu. Ljubomorna je što se Peter povjerava meni a ne njoj. Uvrijeđena je što Dussel ne prihvaća njena očijukanja, boji se da je njen suprug popušio sve novce od krzna, svađa se, sipa proste izraze, plače, sažalijeva sebe i onda opet započinje novu svađu. Što li se može učiniti s takvim blesavim blebetavim primjerkom? Nitko je ne shvaća ozbiljno, ona nema karaktera i svima gunđa. Pritom je najgore što je zbog toga Peter grub, Van Daan razdražljiv a mama cinična. Da, to je strašna situacija! Treba se držati jedinog zlatnog pravila: svemu se smij i ne razbijaj glavu zbog drugih! Zvuči sebično, ali je doista jedini lijek za nekoga tko mora u sebi tražiti utjehu.
Kraler je dobio još jedan poziv za iskopavanje - četiri tjedna. Pokušava se izvući s liječničkom potvrdom i pismom od ureda. Koophuis želi operirati trbuh. Jučer u jedanaest sati bili su isključeni svi privatni telefoni.
 
Tvoja Ana
 
 
petak, 23. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
ovdje se ne događa ništa osobito. Englezi su počeli veliki napad na Cherbourg: prema Pimu i Van Daanu, sigurno ćemo biti slobodni do 10. listopada. Rusi sudjeluju u kampanji i jučer su počeli ofanzivu nedaleko Vitebska; točno su tri godine otkako su Nijemci napali. Jedva da imamo krumpira; od sada ih namjeravamo brojati za svaku osobu, onda svatko zna što dobiva.
 
Tvoja Ana
 
 
utorak, 27. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
raspoloženje se promijenilo, sve je prekrasno! Danas su pali Cherbourg, Vitebsk i Sloben. Gomila zarobljenika i plijena Englezi mogu iskrcavati što god žele sada kad imaju luku, čitav poluotok Cotentin tri tjedna nakon egleske invazije! Tijekom tri tjedna nakon D-dana nije prošao nijedan dan bez kiše i oluje, i ovdje i u Francuskoj, ali malo loše sreće nije spriječilo Engleze i Amerikance da pokažu svoju golemu snagu i to kako! "Čudotvorno oružje" zacijelo je u punom zamahu, ali kakve su posljedice nekolicine prskalica, osim nešto malo štete u Engleskoj i pune stranice švapskih novina! Što se toga tiče, kad u "Švabenlandu" budu doista vidjeli da se približavaju boljševici, još će i više pošiziti.
Sve Njemice izvan vojne službe evakuirane su, zajedno s djecom, u Groningen, Friesland i Gelderland. Mussert37 je izjavio da će obući uniformu ako invazija stigne ovamo. Zar stari debeljko želi malo borbe? To je mogao i ranije obaviti u Rusiji. Prije nekog vremena Finska je iznevjerila mirovnu ponudu, sada su pregovori opet prekinuti, kasnije će zbog toga zažaliti, blesani! Što misliš, kako ćemo daleko stići 27. srpnja?
 
Tvoja Ana
 
 
petak, 30. lipnja 1944.


 
Draga Kitty,
loše vrijeme odnosno bad weather at a stretch to the thirteth June?8. Nije li dobro rečeno? Oh da, površno već znadem engleski: samo da bih pokazala kako mogu, čitam Idealnog supruga pomoću rječnika. Rat se sjajno odvija! Pali su Bobrojsk, Mogiljev i Orsa, gomile zarobljenika.
Ovdje je sve u redu i raspoloženje se popravlja. Trijumfiraju suprotnosti. Elli je promijenila frizuru, Miep ima tjedan dana dopusta. To su najnovije vijesti.
 
Tvoja Ana
 
 
četvrtak, 6. srpnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
kad Peter priča kako će kasnije biti kriminalac ili kockar, natjera mi strah u kosti; premda se dakako šali, dobivam osjećaj da se boji vlastite slabosti. Iznova i iznova slušam i od Margot i od Petera: "Da, kad bih ja bila tako jaka i uporna kao ti, kad bih uvijek ustrajala u onomu što želim, kad bih imala tako nepokolebljivu energiju, tada...!"
Pitam se je li doista dobra osobina ne dopuštati da na mene utječu? Je li doista dobro gotovo potpuno slijediti vlastitu savjest?
Pošteno govoreći, ne mogu zamisliti kako se može reći: "Slab sam", a onda ostati takav. Napokon, ako to znaš, zašto se ne boriš protiv toga, zašto ne pokušaš očvrsnuti svoj karakter? Odgovor je glasio: "Zato što je mnogo lakše ne pokušavati!" Ovaj me je odgovor prilično obeshrabrio. Lako? Znači li to da je lijeni prijetvorni život lak? Oh ne, to ne može biti istina, ne smije biti istina, ljude se može tako lako dovesti u iskušenje mlitavošću... i novcem.
Dugo sam razmišljala o najboljem odgovoru koji ću dati Peteru, kako bih ga navela da vjeruje u sebe i, nadasve, da se pokuša popraviti; ipak ne znam je li moj slijed misli ispravan ili nije.
Toliko često sam mislila kako bi bilo krasno imati nečije povjerenje, ali sada, sad kad sam to postigla, shvaćam koliko je teško misliti o onomu o čemu razmišlja ona druga osoba i onda naći ispravan odgovor. Još više zato što su same ideje o "lakoći" i "novcu" za mene posve strane i nove. Peter se pomalo počinje oslanjati na mene, a to se nipošto ne smije dogoditi. Tipu poput Petera teško je stajati na vlastitim nogama, ali još je teže stajati na vlastitim nogama kao svjesno živo biće. Jer ako to činiš, onda ti je dvostruko teže prokrčiti put kroz more problema a ipak ustrajati u svemu. Ja jednostavno lutam naokolo, danima tražim, tragam za valjanim dokazom protiv strašne riječi "lako", nečim što će to smjesta i zauvijek srediti.
Kako mu mogu razjasniti da će ga ono što se čini lakim i privlačnim povući u dubinu, dubinu gdje nema utjehe, bez prijatelja i bez ljepote, dubinu iz koje je gotovo nemoguće uzdići se?
Svi mi živimo, ali ne znamo zašto ni zbog čega. Svi živimo sa ciljem da budemo sretni; životi su nam posve različiti, a ipak jednaki. Nas troje odgajaju u dobrim krugovima, imamo priliku učiti, mogućnost da nešto postignemo, imamo sve razloge da se nadamo velikoj sreći, ali... moramo je za sebe zaslužiti. A to nikad nije lako. Moraš raditi i činiti dobro, a ne biti lijen i kockati se, ako želiš zaslužiti sreću. Lijenost se možda pričinja privlačnom, ali rad daje zadovoljstvo.
Ne mogu razumjeti ljude koji ne vole rad, a to ipak nije slučaj s Peterom: on naprosto nema čvrst cilj kojemu bi težio, a misli da je suviše glup i suviše inferioran a da bi nešto postigao. Jadni dečko, čak ne zna kakav je to osjećaj usrećiti druge ljude, a to ga ne mogu naučiti. Nema vjere, ruga se Isusu Kristu i kune spominjući Božje ime; premda ni ja nisam ortodoksna, boli me svaki put kad vidim koliko je zapravo napušten, dostojan prezira i jadan.
Ljudi koji imaju vjeru treba da budu sretni, jer nije svakomu dano vjerovati u uzvišene stvari. Čak se nužno ne moraš bojati kazne poslije smrti; čistilište, pakao i nebo mnogi: ljudi ne mogu prihvatiti, ali ipak vjera, bilo koja, održava čovjeka na pravom putu. Koliko bi plemeniti i dobri svi bili kad bi se, svake večeri prije no što usnu, prisjetili što se dogodilo tijekom dana i točno promislili što je dobro a što loše. Tada se, i ne primjećujući, pokušavaš popraviti čim počne svaki novi dan; naravno, vremenom se može mnogo postići. Svatko to može činiti, to ne stoji ništa a sigurno jako pomaže. Tko god to ne zna, mora naučiti i iz iskustva otkriti da "mirna savjest čini čovjeka jakim".
 
Tvoja Ana

 
 
subota, 8. srpnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
glavni predstavnik poduzeća, gospodin B, bio je u Beverwijku i uspio, baš uspio, nabaviti na rasprodaji jagode.39 Ovamo su stigle prašne, pokrivene pijeskom, ali u velikim količinama. Ništa manje već dvadeset četiri poslužavnika za ljude iz ureda i za nas. Te iste večeri spremili smo šest boca i napravili osam staklenki pekmeza. Slijedećeg jutra Miep je kanila napraviti pekmez za ljude iz ureda.
Pola jedan, nijedna strana osoba u kući, na ulaznim vratima lanac, poslužavnici su doneseni, Peter, tata i Van Daan klepeću na stubama. Ana, daj tople vode; Margot, donesi kantu; svi radnici na palubu! Otišla sam u kuhinju, koja je bila dupkom puna, s čudnim osjećajem u želucu; Miep, Elli, Koophuis, Henk, tata, Peter: obitelji koje se sakrivaju i njihov opskrbni stup, svi izmiješani zajedno, i to usred bijela dana!
Izvana se ne može vidjeti zbog mrežastih zavjesa, ali su mi ipak glasni glasovi i udaranje vratima doslovce natjerali žmarce. Zar se mi zaista krijemo? To mi je sijevnulo kroz glavu; vrlo se čudno osjećam jer se ponovno možemo pojavljivati u svijetu. Posuda se napunila i odjurila sam gore. Ostatak obitelji sjedio je oko stola u kuhinji i čistio peteljke - odnosno, predmnijevalo se da to rade: više je odlazilo u usta negoli u kantu. Uskoro će biti potrebna još jedna kanta. Peter je ponovno sišao u kuhinju na donjem katu - dva puta je zazvonilo; kanta je ostala gdje je bila, Peter je jurnuo gore, zaključao vrata ormara. Svi smo nestrpljivo lupkali petama, nismo mogli otvoriti pipu premda su jagode bile samo napola oprane; čvrsto se poštovalo pravilo: "Ako ima nekoga u kući, ne puštajte vodu zbog buke."
U jedanaest došao je Henk i rekao da je to bio poštar. Peter je ponovno pohitao dolje. Cin-cin... zvono, baš kad se trebao vratiti. Idem i osluškujem da li netko dolazi, najprije kraj našega ormara a onda puzim do vrha stubišta. Konačno se i Peter i ja naginjemo preko ograde kao par lopova, osluškujući galamu tamo dolje. Nema nepoznatih glasova; Peter se iskrada, zastaje na pola puta i zove:- Elli! - Nema odgovora, još jedanput: - Elli! - Peterov glas utapa se u galami iz kuhinje. Odlazi ravno dolje u kuhinju. Stojim i napeto gledam. - Peter, smjesta idi gore, ovdje je knjigovođa, gubi se! - To je govorio Koophuis. Peter uzdišući dolazi gore, zatvaraju se vrata ormara. Konačno stiže Kraler u pola dva. - Oh, blagi bože, ne gledam ništa osim jagoda, za doručak jagode, Miep kuha jagode, mirišem jagode, moram se odmoriti od njih i odlazim gore - i što se ovdje pere ... jagode.
Ostatak se stavlja u staklenke. Uvečer: otvaraju se dvije staklenke. Tata ih brzo pretvara u pekmez. Slijedeće jutro: otvaraju se još dvije u četiri popodne. Van Daan nije postigao pravu temperaturu za steriliziranje. Sada tata svake večeri kuha pekmez.
Jedemo jagode uz kašu, obrano mlijeko s jagodama, kruh i maslac s jagodama, jagode za desert, jagode sa šećerom, jagode s... Cijela dva dana jagode i ništa osim jagoda, onda je zaliha bila dokrajčena, odnosno stavljena u boce i pod ključ.
- Čuj, Ana! - reče Margot - povrćar na uglu daje nam grašak, devetnaest funti. - To je lijepo od njega - odgovaram! Zacijelo jest, ali posao... fuj!
- Svi morate pomoći čistiti lupine u subotu ujutro - najavila je mama kad smo bili za stolom. Bez brige, velika emajlirana posuda jutros se pravodobno pojavila, napunjana do ruba. Čišćenje graškovih lupina je dosadno, ali treba pokušati "guliti" graškove mahune. Ne mislim da je mnogima jasno koliko je mahuna mekana i ukusna kad se odstrani kožica s unutrašnje strane. Međutim, čak je veća prednost što je jestiva količina oko tri puta veća negoli kad se jedu samo zrna graška. Izvlačenje ove kožice je iznimno precizan i pipav posao; možda sasvim odgovara pedantnim zubarima ili preciznim uredskim činovnicima, ali je strašan za nestrpljivog teen-agera kao što sam ja. Počeli smo u pola deset, ustala sam u pola jedanaest, u pola dvanaest sam ponovno sjela. U ušima mi je zujao pripjev: presavij vrh, vuci kožicu, odstrani vlakno, izvuci mahunu, itd, itd, plešu mi pred očima, zeleno, zeleno, zeleno, zeleni crvići, vlakna, trule mahune, zeleno, zeleno, zeleno. Samo da se nešto radi, brbljam cijelo jutro, svaku glupost koja mi padne na um, sve ih nasmijavam i smrtno sam im dosadna. Ali svako vlakno koje izvučem čini me sve sigurnijom da nipošto, nipošto ne želim biti samo domaćica!
Napokon doručkujemo u podne, ali od pola jedan do četvrt dva moramo opet guliti mahune. Osjećam nekakvu morsku bolest kad prestanem, a pomalo i ostali. Idem spavati do četiri sata, ali sam sva uzrujana od tog jadnog graška.
 
Tvoja Ana
 
 
subota, 15. srpnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
iz knjižnice imamo knjigu s izazovnim naslovom: Što mislite o modernoj mladoj djevojci? Danas želim govoriti o toj temi.
Autorica knjige kritizira "današnju mladež" od glave do pete, ne prezirući, međutim, cijeli mladi naraštaj kao "nesposoban za išta dobro". Naprotiv, ona misli da mladi ljudi, ako hoće, imaju u rukama mogućnost stvaranja većega, ljepšega i boljega svijeta, ali su zaokupljeni površnim stvarima i ne poklanjaju nijednu misao pravoj ljepoti.
Nekim ulomcima autorica mi je u velikoj mjeri dala osjećaj da je njena kritika uperena prema meni i zbog toga se jedanput želim posve razotkriti pred tobom i obraniti pred tim napadom.
Imam jednu istaknutu crtu karaktera koja mora zapanjiti svakoga tko me ma koliko dugo poznaje: moje poznavanje same sebe. Mogu sebe i svoje postupke motriti kao netko izvana. Mogu bez ikakvih predrasuda promatrati svakidašnju Anu, ne iznalazeći za nju isprike, i gledati što je u njoj dobro a što loše. Ova "svijest o sebi" me opsjeda i svaki put kad otvorim usta znam čim progovorim je li to "trebalo biti drugačije" ili je "dobro kao što je rečeno". Osuđujem toliko mnogo stvari u sebi; ne mogu ih sve imenovati. Sve više razumijem koliko su istinite bile tatine riječi: "Sva djeca se moraju brinuti za svoj odgoj." Roditelji im samo mogu dati dobar savjet ili ih staviti na pravi put, ali konačno oblikovanje karaktera neke osobe leži u njenim vlastitim rukama.
K tomu, imam puno hrabrosti, uvijek se osjećam tako snažna i kao da mogu mnogo podnijeti, osjećam se tako slobodna i tako mlada! Bilo mi je drago kad sam to prvi put shvatila, jer ne mislim da ću se lako pokloniti pred udarcima koji neizbježno dolaze svakomu.
Ali često sam i ranije govorila o tim stvarima. Sada želim doći do poglavlja "Tata i mama me ne shvaćaju". Tata i mama uvijek su me jako mazili, bili prema meni nježni, štitili me i činili sve što roditelji mogu učiniti. A ipak sam se dugo osjećala strahovito usamljena, tako napuštena, zanemarena i neshvaćena. Tata je sve pokušavao ne bi li smirio moj buntovni duh, ali nije koristilo, sama se liječim uviđajući što je u mom ponašanju loše i držeći to pred očima.
Kako to da mi tata nikad nije bio podrška u borbi, zašto je posve promašio cilj kad mi je htio pružiti ruku pomoćnicu? Tata je pokušavao pogrešnim metodama, uvijek je sa mnom razgovarao kao s djetetom koje prolazi kroz teške faze. Ovo zvuči ludo, jer tata je jedini koji mi uvijek pruža svoje povjerenje, a nitko osim tate ne daje mi osjećaj da sam razumna. Ali jednu je stvar propustio: vidiš, on nije shvatio da je za mene borba za dostizanje vrhunca važnija od svega ostaloga. Nisam htjela slušati: "simptomi tvoje dobi" ili "druge djevojke" ili "to nestaje samo po sebi"; nisam htjela da se sa mnom postupa kao s Djevojkom Poput Ostalih, već kao s Anom kakva jest. Pim to nije shvatio. Što se toga tiče, ne mogu se povjeriti nikomu sve dok mi ne ispriča mnogo o sebi, a kako o Pimu znam vrlo malo, ne osjećam da s njim mogu stupiti na prisnije tlo. Pim stalno zauzima odraslo očinsko stajalište, govori mi da je i on imao slične prolazne sklonosti. Ali ipak se sa mnom ne može osjećati kao prijatelj, ma koliko pokušavao. Ove su me stvari navele da nikomu ne spominjem svoje poglede na život ni svoje dobro promišljene teorije, osim svom dnevniku i, zgodimice, Margot. Pred tatom sam sakrila sve što me uznemiruje; nikad nisam s njim dijelila svoje ideale. Bila sam svjesna činjenice da ga odgurujem od sebe.
Nisam mogla učiniti ništa drugo. Postupala sam posve prema svojim osjećajima, ali sam postupala na način najbolji za moj duševni mir. Jer posve ću izgubiti svoj mir i samopouzdanje ako, na ovom stupnju, moram prihvatiti kritiku svoga napola dovršenoga zadatka. A to ne mogu čak ni od Pima, premda zvuči jako teško: jer ne samo da ne dijelim s Pimom svoje tajne misli, već ga često guram još dalje od sebe svojom razdražljivošću.
Ima jedna stvar o kojoj puno mislim: zašto mi Pim smeta? Smeta mi toliko da jedva mogu podnijeti kad me poučava, toliko da mi njegovi nježni postupci djeluju namješteno, toliko da želim da me ostavi na miru, i zbilja bi mi bilo draže da se malo zaboravi, sve dok se ne osjetim sigurnijom u svom odnosu spram njega. Jer još uvijek imam mučan osjećaj krivnje zbog onoga groznoga pisma koje sam mu se usudila napisati kad sam bila onoliko uzbuđena. Oh, kako je teško u svemu biti doista jak i hrabar!
Ipak ovo nije moje najveće razočaranje: ne, kudikamo više mozgam o Peteru negoli o tati. Dobro znam da sam osvojila njega, umjesto on mene. U duhu sam stvorila jednu njegovu sliku, naslikavši ga kao tihoga, osjećajnoga, ljupkoga dječaka kojemu treba nježnosti i prijateljstva. Trebala mi je osoba kojoj bih mogla izliti svoje srce; željela sam prijatelja koji bi mi pomogao da stanem na pravi put. Postigla sam što sam htjela i, polako ali sigurno, privukla ga uza se. Naposljetku, kad sam postigla da se osjeća prijateljski, to se automatski razvilo u prisnost koju, kad bolje razmislim, ne mislim da sam trebala dopustiti.
Razgovarali smo o najintimnijim stvarima, a ipak do sada nismo dodirnuli stvari koje su ispunjavale i još uvijek ispunjavaju moje srce i dušu. Još uvijek sasvim ne znam što je s Peterom, je li površan, ili je ipak stidljiv, čak i sa mnom? Ali pri tom sam u svojoj želji za pravim prijateljstvom napravila jednu grešku: prešla sam na drugo područje i pokušala ga upoznati razvijajući prisniji odnos, dok je trebalo da istražim sve ostale mogućnosti. On žudi da bude voljen i vidim da se počinje sve više zaljubljivati u mene. Naši sastanci mu pružaju zadovoljstvo, a na mene djeluju tako da ga želim ponovno pokušati temeljito ispitati. A ipak kao da ne mogu dodirnuti teme koje toliko želim iznijeti na vidjelo. Privukla sam Petera uza se kudikamo više no što i sam shvaća. Sada visi na meni i za sada ne vidim način da ga otresem i postavim na njegove vlastite noge. Kad sam shvatila da ne može biti prijatelj kakvog zamišljam, pomislila sam da ću ga barem pokušati izvući iz njegove uskogrudnosti i privoliti da nešto učini od svoje mladosti.
"Jer u najskrivenijoj dubini mladost je usamljenija negoli starost." Ovu sam izreku pročitala u nekoj knjizi i zapamtila, a otkrila sam da je istinita. Je li onda istina da je odraslima teže negoli nama? Ne. Znam da nije. Stariji imaju svoje mišljenje o svemu i nisu neodlučni prije no što nešto učine. Za nas mlade dvostruko je teško zadržati tlo pod nogama i steći naša stajališta u vremenu kada su svi ideali razmrskani i uništeni, kad ljudi pokazuju svoju najgoru stranu i ne znaju treba li vjerovati u istinu i pravdu i Boga.
Svatko tko tvrdi da je starijima ovdje teže ne shvaća u kojoj nas mjeri opterećuju naši problemi, problemi za koje smo vjerojatno premladi ali koji nas neprestance zasipaju, sve dok nakon dugog vremena ne pomislimo da smo našli rješenje, ali rješenje kao da se ne može oduprijeti činjenicama koje ga ponovno svode ni na što. To je teškoća ovih vremena: u nama se bude ideali, snovi i nade, da bi tek susreli groznu istinu i bili uništeni.
Zbilja je čudo što nisam zaboravila sve svoje ideale jer se čine tako besmisleni i nemogući a da bi bili ostvareni. Ipak ih čuvam, jer unatoč svemu još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri. Jednostavno ne mogu graditi svoje nade na temeljima što ih čine pometnja, bijeda i smrt. Vidim kako se svijet postupno pretvara u divljinu, čujem stalno približavanje groma koji će i nas uništiti, mogu osjetiti patnje milijuna a ipak, ako pogledam u nebo, mislim da će se sve pravedno riješiti, da će i ova okrutnost završiti da će se opet vratiti mir i spokojstvo.
U međuvremenu moram zadržati svoje ideale jer možda će doći vrijeme kada ću ih moći ostvariti.
 
Tvoja Ana

 
 
petak, 21. srpnja 1944.


 
Draga Kitty,
 
sada zbilja postajem puna nade, stvari napokon idu dobro. Da, doista idu dobro! Super novost! Pokušan je atentat na Hitlerov život, i to ovaj put čak nisu učinili židovski komunisti ni engleski kapitalisti, već jedan ponosni njemački general koji je štoviše, knez i još sasvim mlad. Führerov život je spašen Božanskom Providnošću i, na nesreću, uspio se izvući samo s nekoliko ogrebotina i opeklina. Ubijeni su i ranjeni neki časnici i generali koji su bili s njim. Glavni krivac je strijeljan.
Svakako, ovo sigurno pokazuje da ima puno časnika i generala kojima je dosta rata i koji bi rado vidjeli Hitlera kako silazi u jamu bez dna. Kad se riješe Hitlera, postavit će novog vojnog diktatora koji će sklopiti mir sa Saveznicima, onda se namjeravaju ponovno naoružati i za dvadeset godina započeti novi rat. Možda je Viša Sila namjerno oklijevala da ga ukloni, jer bi Saveznicima bilo lakše i više bi im odgovaralo da se bezgrešni Nijemci međusobno poubijaju: tako bi Rusi i Englezi imali manje posla i mogli bi ranije početi obnavljati vlastite gradove.
Ali još nismo toliko daleko i ne želim se prerano nadati slavnom događaju. Ipak, vjerojatno si opazila, sve ovo je čista zbilja i danas sam u posve trijeznom raspoloženju: iznimno, ne natucam o idealima. Štoviše, Hitler je ljubazno objavio svom vjernom, odanom narodu da od sada svi pripadnici oružanih snaga moraju slušati Gestapo, a svaki vojnik koji zna da je netko od njegovih pretpostavljenih sudjelovao u ovom niskom, kukavičkom napadu na njegov život može dotičnoga ubiti na licu mjesta, bez prijekog suda.
Bit će to baš savršena klaonica. Malog Ivicu zabole noge na dugom maršu, njegov gazda časnik izdere se na nj, Ivica ščepa pušku i vikne: "Htio si ubiti Führera, evo ti nagrada." Pucanj, i uznositi šef koji se usudio pipnuti maloga Ivicu odlazi u vječni život (ili vječnu smrt? Na kraju, kad god se neki časnik bude našao protiv vojnika, ili kad bude morao preuzeti vodstvo, smočit će hlače od straha jer će se vojnici usuditi reći više no što se oni usuđuju. Je li ti jasno što hoću reći, ili previše skačem s predmeta na predmet? Nema pomoći: vjerojatnost da ću možda sjediti u školskim klupama sad u listopadu suviše me veseli a da bih bila logična! Oh, bože, pa zar nisam upravo napisala da se ne želim previše nadati? Oprosti, nisu me nazvali "paketić proturječnosti" baš ni zbog čega!
 
Tvoja Ana
 
 
utorak, 1. kolovoza 1944.


 
Draga Kitty,
 
"paketić proturječnosti". Time sam završila svoje zadnje pismo i time ću započeti ovo. "Paketić proturječnosti", možeš li mi točno reći što je to? Što znači proturječnost? Kad toliko riječi, može značiti dvije stvari, proturječnost izvana i proturječnost iznutra.
Prva je ono obično: "ne popušta lako, uvijek zna najbolje, ima zadnju riječa, efin, sve neugodne osobine zbog kojih sam poznata. Za drugu nitko ne zna, to je moja tajna.
Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam. To uključuje primanje očijukanja, poljupca, zagrljaja ili proste šale bez uvrede. Ova strana obično leži u iščekivanju i gura u stranu onu drugu koja je mnogo bolja, dublja i čišća. Moraš shvatiti da nitko ne pozna Aninu bolju stranu i zbog toga me većina ljudi smatra tako nesnošljivom.
Sigurno sam brbljavi klaun za jedno popodne, ali onda je svima dosta mene za mjesec dana. Doista, to je upravo kao ljubavni film za mislioce, naprosto obrat, zanimljiv samo za jednu prigodu, nešto što se brzo zaboravlja, ne loše, ali ni dobro. Mrzim što ti ovo moram pričati, ali zašto ne bih ako znam da je istina? Moja lakša površna strana uvijek će biti brža od one dublje i zbog toga će uvijek pobjeđivati. Ne možeš zamisliti koliko sam često pokušavala odgurnuti ovu Anu, osakatiti je i sakriti, jer je ona, uostalom, samo pola onoga što se zove Ana; ali to ne ide i također znam zašto ne ide.
Strašno se bojim da će svi koji me poznaju onakvu kakva sam uvijek, otkriti da imam još jednu stranu, ljepšu i bolju. Bojim se da će mi se rugati, da će me smatrati smiješnom i sentimentalnom, da me neće shvaćati ozbiljno. Navikla sam da me ne shvaćaju ozbiljno, ali navikla se i može to podnositi samo ona "dobroćudna" Ana; ona "dublja" Ana suviše je krhka za to. Ponekad, ako zbilja prisilim dobru Anu da četvrt sata bude na pozornici, ona jednostavno zanijemi čim mora progovoriti i pusti Anu broj jedan da to učini i, prije no što opazim, iščezne.
Stoga ona ugodna Ana nikad nije nazočna u društvu, do sada se nije pojavila ni jedan jedini puta, ali prevladava gotovo uvijek kad smo same. Točno znam kakva bih željela biti, znam i kakva jesam... iznutra. Ali jao, takva sam za sebe. I možda, ne, sigurno zbog toga ja kažem da imam sretnu narav iznutra i zbog toga drugi ljudi misle da imam sretnu narav izvana. Vodi me ona unutarnja čista Ana, ali izvana sam samo obijesna mala koza koja se otrgla s uzice.
Kao što sam već rekla, nikad ne govorim što zapravo osjećam o nečemu i zato sam dobila ime lovac na dečke, namiguša, sveznalica, čitalac ljubavnih priča. Vesela Ana tomu se smije, drsko odgovara, ravnodušno sliježe ramenima kao da ne haje, ali, oh bože, reakcije tihe Ane upravo su suprotne. Ako ću biti posve poštena, moram priznati da me to doista boli, da se strašno pokušavam promijeniti ali se uvijek borim protiv jačeg protivnika. U meni jeca jedan glas: "Evo te, evo što je postalo od tebe: nemilosrdna si, izgledaš oholo i naduto, ljudi te ne vole, a sve to jer ne želiš slušati savjete svoje vlastite bolje polovine." Oh, rado bih slušala, ali ne ide; ako sam mirna i ozbiljna, svi misle da je to nova komedija i moram iz nje izaći okrećući je u šalu, a da i ne spomenem vlastitu obitelj koja će sigurno misliti da sam bolesna, tjerati da pijem pilule za glavobolju i živce, pipati mi vrat i glavu da vidi imam li temperaturu, pitati imam li začepljenu stolicu i kritizirati moje loše raspoloženje. To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad... na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.
 
Tvoja Ana

 
 
 
EPILOG

 
Ovdje završava Anin dnevnik.
4. kolovoza 1944. Zelena policija (Grünne Polizei) provalila je u Tajno sklonište. Svi stanari, zajedno s Kralerom i Koophuisom, bili su uhapšeni i poslani u njemačke i nizozemske koncentracione logore.
Gestapo je opljačkao Tajno sklonište. Među gomilom starih knjiga, revija i novina što su bile ostavljene na podu Miep i Elli su našle Anin dnevnik. Osim vrlo malog broja ulomaka koji čitatelju nisu zanimljivi, sačuvan je izvorni tekst.
Od svih stanara Tajnog skloništa vratio se jedino Anin otac. Kraler i Koophuis, koji su izdržali patnje nizozemskog logora, uspjeli su se vratiti svojim obiteljima.
U ožujku 1945, dva mjeseca prije oslobođenja Nizozemske, Ana je umrla u koncentracionom logoru u Bergen-Belsenu.

 
O ANI

 

Ana Frank je jedna od najpoznatiji žrtava holokausta. Rođena je 12. juna 1929. god. u Frankfurtu na Majni u Nemačkoj, ali je veći deo života provela u Holandiji, u gradu Amstedamu. Po nacionalnosti je bila Nemica, ali joj je 1941. godine oduzeto državljanstvo, jer je bila Jevrejka. Anina porodica se preselila u Holandiju 1933.  godine.
Nacistička Nemačka je 1940. godine okupirala Holandiju, a progoni Jevreja su se pojačali jula 1942, kada se porodica Frank sakrila u tajne prostorije u poslovnoj zgradi Ota Franka. Posle dve godine okupacione vlasti (gestapo) su po dojavi otkrile njihovo sklonište i deportovale porodicu Frank u koncentracione logore. Ana je umrla sedam meseci kasnije  u koncentracionom logoru Bergen-Belsen, samo nekoliko dana posle smrti svoje sestre Margot.