Dnevnik ljubavi (1931. -1932.)

Prvi svezak tajnoga dnevnika američke spisateljice europskog podrijetla, u kojem ona opisuje svoje postupno seksualno oslobađanje u uzavrelom Parizu ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Središnje mjesto u ovim zapisima zauzima njezina ljubavna veza s piscem Henryjem Millerom i njegovom suprugom June (o kojoj je Philip Kaufman snimio film), kao i pripovijedanje o zajedničkom radu na knjigama koje su ih proslavile.


HENRY I JUNE

Pariz, listopad 1931.
Moj bratić Eduardo došao je jučer u Louveciennes. Razgovarali smo šest sati. Stigao je do istog zaključka kao i ja: da mi treba stariji um, otac, muškarac jači od mene, netko tko će me voditi u ljubavi; sve ostalo je samo moja vlastita kreacija. Poriv za rastom i intenzivnim životom u meni toliko je snažan da mu se ne mogu oduprijeti. Radit ću, voljeti svoga muža, ali ću isto tako težiti za samoispunje-njem.
Dok smo razgovarali, Eduardo je odjednom počeo drhtati, a zatim me uhvatio za ruku. Rekao je da sam njegova od samog početka; da je među nama oduvijek postojala prepreka: njegov strah od impotencije jer sam isprva u njemu pobudila idealnu ljubav. Trpio je zbog spoznaje da smo oboje u potrazi za iskustvom koje smo mogli dati jedno drugome. I meni se to činilo čudnim. Muškarce koje sam željela nisam mogla imati. Ali sam čvrsto odlučila da ću proživjeti svako iskustvo kada mi se za to pruži prilika.
Senzualnost je skrivena snaga u mome tijelu - rekla sam Eduardu. - Jednoga će dana izaći na površinu, zdrava i snažna. Samo čekaj.
Ali zar nije skrivena prepreka među nama bilo to što su njegov tip velike, prsate žene, teške na zemlji, a ja ću uvijek biti djevica-prostitutka, perverzni anđeo, dvolična i mračna žena-svetica.

Cijeli tjedan Hugo je dolazio kući veoma kasno, a ja sam se držala veselo i bezbrižno kao što sam sama sebi bila obećala. Tada se u petak zabrinuo i rekao:
Shvaćaš li da je sada dvadeset minuta do osam, da jako kasnim? Reci nešto.
I tada smo oboje prasnuli u smijeh. Nije mu se svidjela moja ravnodušnost.
S druge strane, kada se svađamo, naši su okršaji sada žešći i emotivniji. Postaju li nam emocije jače kada im dademo oduška? U našim pomirenjima ima očaja; u ljubavi i bijesu osjećam neku novu vrstu nasilja. Ostaje samo problem ljubomore. Ona je jedina prepreka do naše potpune slobode. Ne mogu niti razgovarati s njime o svojoj želji da odem u kabaret gdje bih mogla plesati s profesionalnim plesačima.
Huga sada nazivam svojim „malim magnatom". Ima nov privatan ured veličine jednosobnog stana. Cijela zgrada banke veličanstvena je i inspirativna. Često ga čekam u konferencijskoj dvorani, čiji su zidovi oslikani prizorima New Yorka iz zraka i gdje

osjećam kako snaga velegrada dopire sve do ovamo. Više ne kritiziram njegov posao jer ga to proturječje ubija. Oboje smo prihvatili genija-bankara kao realnost, a umjetnika kao vrlo nejasnu mogućnost. Pa ipak, psihologija koja se bavi znanstvenim razmišljanjem uspješno je premostila jaz između njegova bankarstva i moga pisanja. Takav most on može prijeći bez prevelikih poteškoća.

Istina je, kako Hugo kaže, da ja svoja razmišljanja zapisujem u dnevnik, a on postaje svjestan boli koju mu mogu nanijeti tek kada se nešto dogodi. Ja sam pak njegov dnevnik. On može razmišljati samo naglas ili kroz mene. Tako u nedjelju ujutro počinje naglas razmišljati o istim stvarima koje ja zapisujem u dnevnik, o potrebi za orgijama, za ispunjenjem u drugim smjerovima. Njegova mu je potreba postala jasna usred vlastite rečenice. Poželio je da može otići na karneval. Bio je osupnut i iznenađen vlastitim riječima -baš kao i ja, njegovom iznenadnom promjenom izraza lica, opušta- njem usta, buđenjem poriva koji nikada prije nisu u potpunosti izronili na površinu.
Intelektualno sam to očekivala, ali me ipak pogodilo. Osjetila sam oštar sukob između želje da mu pomognem prihvatiti vlastitu prirodu i potrebe da očuvam našu ljubav. Dok sam ga molila da mi oprosti zbog slabosti, glasno sam ridala. Bio je nježan i bilo mu je strahovito žao - davao mi je luda obećanja koja nisam željela prihvatiti. Kada sam iscrpila svoju bol, izišli smo u vrt.

Ponudila sam mu razne vrste rješenja: jedno, da me pusti u Zurich na studij, da mu dadem privremenu slobodu. Bilo nam je sasvim jasno da nova iskustva ne možemo proživjeti zajedno. Ili drugo
rješenje, da mu dopustim jedno vrijeme živjeti u Parizu, a ja bih ostala u Louveciennesu i rekla majci da on putuje. Sve što sam tražila bilo je vrijeme i udaljenost među nama koje bi mi pomoglo suočiti se sa životom u koji smo se upuštali. Odbio je. Rekao je da u ovome trenutku ne bi mogao podnijeti moju odsutnost.
Jednostavno smo pogriješili; stigli smo predaleko, prebrzo. Stvorili smo probleme s kojima se fizički ne možemo suočiti. Bio je iscrpljen, gotovo bolestan, kao i ja.
Sada jedno vrijeme želimo uživati u novoj bliskosti, živjeti potpuno u sadašnjosti, odgoditi sve drugo. Jedno od drugoga tražimo samo da budemo ponovno razumni, da prihvatimo same sebe i okolnosti naših života.


Pitala sam Eduarda:

Je li želja za orgijama jedno od iskustava koje čovjek mora proživjeti?
I kada to proživi, može li krenuti dalje, bez povratka na iste stare želje?
- Ne - rekao je. - Život oslobođenih nagona sastoji se od slojeva. Prvi sloj vodi do drugoga, drugi do trećeg i tako dalje. Na kraju dovodi do abnormalnih užitaka.
Ali nije mi znao reći kako da u tom procesu oslobađanja nagona Hugo i ja očuvamo svoju ljubav. Užitak koji dolazi od fizičkih iskustava bez ljubavi, zavisi od trikova i perverzija. Abnormalni užici uništavaju ukus za normalne.
Hugo i ja znali smo sve to. Sinoć dok smo razgovarali, zakleo se da ne želi nikoga osim mene. I ja sam zaljubljena u njega, i tako ostavljamo problem po strani. Ipak, i dalje postoji opasnost od tih iznenadnih poriva, u samoj našoj ljubavi.

Studeni


Nikada do sada nismo bili tako sretni ili tako očajni. Naše su svađe divlje, strašne, nasilne. Oboje bjesnimo do ludila; tražimo smrt. Lice mi je izrovano suzama, žile na sljepoočicama nabrekle. I lugu podrhtavaju usta. Jedan moj krik iznenada mi ga donosi u zagrljaj, i on jeca. Zatim me fizički želi. Plačemo i ljubimo se i svršavamo u isto vrijeme. U sljedećem trenutku sve to analiziramo i racionalno razgovaramo. Kao život Rusa u Idiotu. Histerija. U mirnijim razdobljima čudimo se ekstravaganciji naših osjećaja. Dosada i mir zauvijek su iščezli.

Jučer smo se usred svađe zapitali.
Što nam se to događa? Nikada si prije nismo govorili takve stvari. A Hugo je na to rekao:
Ovo je naš medeni mjesec, a mi smo samo strahovito uzbuđeni.
Jesi li siguran? - pitam ga s nevjericom.
Možda se ne čini tako - rekao je smijući se - ali istina je. Preplavljeni smo osjećajima. Ne možemo održati ravnotežu.

Sedam godina zakašnjeli, zreli medeni mjesec, pun straha od života. Između svađa bolno smo sretni. Pakao i raj u jednom. U isto smo vrijeme slobodni i zarobljeni.
Katkad nam se čini da je sada jedina moguća veza među nama to usijanje, intenzitet kao među ljubavnicima. Unutar sigurnosti i mira braka, nesvjesno smo stvorili strahovitu uzavrelost. Krug boli i užitaka proširujemo unutar kruga našega doma i nas samih. To je naša obrana od uljeza, od nepoznatog.


Prosinac
Upoznala sam Henrya Millera. Došao je na ručak s Richardom Osbornom, odvjetnikom koji me savjetovao oko ugovora za knjigu o D. H. Lawrenceu.
Kada je izišao iz auta i krenuo prema vratima gdje sam ih čekala, ugledala sam muškarca koji mi se svidio. U svom je pisanju neobuzdan, muževan, animalan, veličanstven. To je čovjek opijen životom, pomislila sam. Kao i ja.
Usred ručka, dok smo ozbiljno razgovarali o knjigama, a Richard se bio upustio u dugu tiradu, Henry se počeo smijati. Rekao je:
Ne rugam ti se, Richarde, ali ne mogu si pomoći. Ni najmanje ne marim tko ima pravo. Previše sam sretan. U ovom trenutku strahovito sam sretan, zbog svih ovih boja oko mene, ovog vina. Čitav ovaj trenutak toliko je divan, divan!
Smijao se gotovo do suza. Bio je pijan. I ja sam bila prilično pilana. Osjećala sam se toplo, omamljeno i sretno.
Satima smo razgovarali. Henry je izgovorio najistinitije i najdubokoumnije stvari. Ima naviku govoriti hmmm dok se polako otiskuje na svoje introspektivno putovanje.

Prije susreta s Henryjem, bila sam zaokupljena svojom knjigom o D. H. Lawrenceu. Izdavač je bio Edward Titus, a surađivala sam s njegovim asistentom, Lawrenceom Drakeom.
Odakle ste? - pitao me na prvom sastanku.
Napola Španjolka, napola Francuskinja. Ali odrasla sam u Americi.
Očito ste preživjeli presađivanje.
Činilo se da mi se podsmjehuje. Ali ja sam znala da ne misli tako.
Baca se na posao strahovitim oduševljenjem i brzinom. Zahvalna sam mu zbog toga. Naziva me romantičarkom. Ljutim se:
Dosta mi je vlastitog romantizma!

Ima zanimljivu glavu - živi, jaki naglasci na crnim očima, crna kosa, tamna koža, senzualne nosnice i usta, dobar profil. Izgleda
kao Španjolac, ali je Židov - Rus, govori mi. Zbunjuje me. Čini mi se nezaštićen, ranjiv. Govorim oprezno.
Kada me dovede k sebi da pregledam njegove rukopise, govori mi da ga zanimam. Ne razumijem zašto - čini se vrlo iskusnim; zašto bi ga zanimala početnica? Razgovor nam je poput borbe mačevima. Radimo, ne baš dobro. Ne vjerujem mu. Kada mi govori lijepe riječi, mislim da se poigrava mojim neiskustvom. Kada me zag- rli, mislim da ga zabavlja preintenzivna i smiješna ženica. Kada postane agresivniji,
odvraćam lice od dodira njegovih brkova. Ruke su mi hladne i vlažne. Otvoreno mu kažem:
Ne bi smio koketirati sa ženom bez iskustva. Moja ga ozbiljnost zabavlja. Kaže mi:
Možda si tip žene koja ne može povrijediti muškarca. Doživio je poniženja.
Kada misli da sam mu rekla „Ideš mi na
živce", skače kao ugrizen. Ja ne govorim takve stvari. Neobuzdan je, veoma snažan, ali mi ne ide na živce. Odgovaram na njegov četvrti ili peti poljubac. Počinjem se osjećati omamljenom. Zato ustajem i nesuvislo kažem:
Idem sad - za mene to ne može biti bez ljubavi.
Zadirkuje me. Grize me za uši i ljubi me, a meni se sviđa njegova žestina. Baca me na kauč, ali nekako uspijem pobjeći. Svjesna sam njegove želje. Sviđaju mi se njegova usta i iskusna snaga njegovih ruku, ali me njegova želja plaši, odbija. Mislim da je to zato jer ga ne volim. Uzbuđuje me, ali ga ne volim, ne želim. Čim postanem svjesna toga (njegova je želja uperena u mene poput mača), oslobađam se i odlazim, a da ga nisam ni na koji način povrijedila.
Mislim, dobro, htjela sam samo užitak bez osjećaja. Ali nešto me zadržava. U meni je nešto nedirnuto, netaknuto, nešto što upravlja mnome. To nešto treba dotaći ako me se želi pokrenuti. Na podzemnoj željeznici utonem u misli i izgubim se.

Nekoliko dana kasnije nalazim se s Henryjem. Iščekivala sam taj susret kao da će on nešto razriješiti, a tako je i bilo. Kada sam ga ugledala, pomislila sam, evo muškarca koga bih mogla voljeti. I nisam se bojala.
Pročitala sam Drakeov roman, i otkrila neočekivanog Drakea -stranca, bez korijena, fantastičnog, erotičnog. Realista, ogorčenog realnošću.

Njegova me želja toga trenutka prestala odbijati. Između naše dvije čudnovatosti stvorila se tanka veza. Na njegovu maštu odgovaram svojom. Njegov roman skriva neke njegove osjećaje. Kako znam? Nisu u dosljednosti s pričom, ne sasvim. Ali postoje jer su dio njega. Ime Lawrence Drake također je lažno.
Dva su načina da me se osvoji: poljupcima ili maštom. Ali, i tu postoji hijerarhija: sami poljupci ne pale. Sinoć sam razmišljala o tome, dok sam zatvarala Drakeovu knjigu. Znala sam da će mi trebati godine i godine da zaboravim Johna (Erskina) jer je on prvi probudio tajni izvor moga života.
U samoj knjizi nema ničega od Drakea, uvjerena sam u to. On mrzi dijelove koji se meni sviđaju. Sve je napisano objektivno, svjesno, čak je i fantazija pažljivo isplanirana.
Utvrđujemo to na početku mog sljedećeg posjeta. Vrlo dobro. Počinjem jasnije vidjeti stvari. Znam zašto mu prvoga dana nisam vjerovala. Kretnje su mu lišene svakog osjećaja ili mašte. Motivirane su samom navikom življenja, grabljenja i analiziranja. On je skakavac. Uskočio je u moj život. Moj se osjećaj odbojnosti sve više pojačava. Kada me pokuša poljubiti, izbjegavam ga.
U isto vrijeme, priznajem da poznaje tehniku ljubljenja bolje Od bilo koga. Nijedna kretnja ne promašuje cilj, nijedan poljubac ne odlazi u prazno. Ruke su mu spretne. Budi moju znatiželju za senzualnošću. Oduvijek su me privlačili nepoznati užici. Kao i ja, Ima snažno osjetilo njuha. Dopuštam da me udahne, a zatim mu u/maknem. Konačno mirno legnem na kauč, ali kada mu želja naraste, pokušam pobjeći. Prekasno. Kažem mu istinu: ženske stvari, Čini se da ga to ne smeta:
Ne misliš valjda da to želim mehanički - postoje i drugi načini.
Sjedne uspravno i otkrije svoj penis. Ne razumijem što želi. Traži da se spustim na koljena. Nudi ga mojim ustima. Ustajem kao da me ošinuo bičem.
Bijesan je. Kažem mu:
Rekao si da postoje drugi načini. Upozorila sam te da nisam iskusna.
Nisam vjerovao. Još uvijek ne vjerujem. Ne možeš biti, s tim profinjenim licem i tom strasti. Igraš se sa mnom.
Slušam ga; u meni prevladava analitičar, uvijek na zadatku. Pripovijeda mi anegdote da mi pokaže kako odbacujem ono što bi druge žene itekako cijenile.
U glavi mu odgovaram: „Ne znaš ti što je senzualnost. Hugo i ja znamo. To je u nama, ne u tvojim perverzijama; u osjećaju, u strasti, u ljubavi."
Nastavlja govoriti. Promatram ga svojim „profinjenim" licem. Ne mrzi me jer koliko god me odbija, koliko god sam bijesna, spremna sam oprostiti. Kada vidim da sam ga uzbudila, čini mi se prirodnim dopustiti mu da mi izlije strast među noge. Dopuštam mu to, iz samilosti. On to osjeća. Druge bi ga žene uvrijedile, kaže. Svjestan je moje samilosti za svoju smiješnu, ponižavajuću fizičku potrebu.
Dugovala sam mu to; otkrio mi je novi svijet. Po prvi put otkrila sam abnormalno iskustvo na koje me Eduardo upozorio. Egzotika i senzualnost od sada za mene imaju sasvim drugo značenje.
Pogled mi nije bio pošteđen nijedne pojedinosti, još uvijek se svega sjećam: Drake gleda svoju mokru maramicu, nudi mi ručnik, grije vodu na plinskome štednjaku.

Hugu pričam samo dio priče, ispuštam sam čin, izvlačim značenje za sebe i njega. On to prihvaća, kao nešto zauvijek svršeno. Vodimo sat strastvene ljubavi, bez
perverzija, bez neugodnog osjećaja koji slijedi. A kada je gotovo, nije gotovo, mirno ležimo jedno drugome u zagrljaju, uljuljkani našom ljubavlju, nježnošću, senzualnošću u kojoj sudjeluje cijelo biće.

Henry je maštovit, ima animalnu strast za životom, ogromnu moć samoizražavanja; najistinskiji genij koga sam ikad poznavala. „Naše doba ima potrebu za nasiljem" - piše on. On sam je nasilje.


Hugo mu se divi. U isto vrijeme zabrinut je. S pravom kaže:
Ti se zaljubljuješ u umove. Izgubit ću te zbog Henrya.
Nećeš me izgubiti.
Znam kako mi je zapaljiva mašta. Već sam odana Henrvjevim djelima, ali odvajam tijelo od uma. Uživam u njegovoj snazi, njegovoj ružnoj, destruktivnoj, neustrašivoj, katarzičnoj snazi. Ovoga trenutka mogla bih napisati knjigu o njegovu geniju. Gotovo svaka druga riječ koju izgovori, stvara u meni električni naboj. Govori o Bunuelovu Zlatnom dobu, o Salavinu, Waldu Franku, Proustu, o filmu Plavi anđeo, o ljudima, animalizmu, Parizu, francuskim prostitutkama, Amerikankama, Americi. On stupa i pred Joyceom. Ne priznaje formu. Piše kao što razmišlja, istovremeno na više razina, uz prividan nemar i kaos.

Završila sam svoju novu knjigu, ali je nisam sasvim dotjerala. Hugo ju je u nedjelju pročitao i bio oduševljen. Nadrealistička je, lirska. Henry kaže da pišem kao muškarac, strahovito jasno i sažeto. Iznenadila ga je moja knjiga o Lawrenceu, iako ga ne voli.
Tako inteligentna knjiga.
To je dovoljno. On zna da sam prerasla Lawrencea. U glavi već Imam novu knjigu.

Transponirala sam Drakeovu seksualnost u drugu vrstu intere-sa. Muškarci ne trebaju samo seksualnog primatelja. Trebaju neko-
ga tko će ih utješiti, uspavati, razumjeti, pomoći, potaknuti, saslu-šati. Činim sve to nježno i toplo, a on - pali lulu i ostavlja me na miru. Promatram ga kao da je bik.
Osim toga, budući da je inteligentan, razumije da je ženu popu i mene nemoguće zavesti bez iluzija. Njega ne zanimaju iluzije. U redu. Malo se ljuti, ali ... iz toga će napraviti priču. Zabavlja ga kada mu kažem da znam da me ne voli. Mislio je da bi bilo doista djetinjasto od mene vjerovati da me voli.
Pametna mala - kaže. I ispriča mi sve svoje nevolje.

Opet pitanje: želimo li zabave, orgije? Hugo kaže:
Definitivno ne.
Ne želi riskirati. Bilo bi to forsiranje našeg temperamenta. Mi ne volimo zabave, ne pijemo, ne zavidimo Henryju na njegovu životu. Ali, ja se bunim:
Takve se stvari ne rade dok si trijezan, treba se napiti.
Hugo se ne želi napiti. Ne želim ni ja. U svakom slučaju, nećemo ići i tražiti kurve ili muškarce. Ako nam se ipak pruži prilika, proživjet ćemo ono što želimo.

U međuvremenu, zadovoljni smo našim manje intenzivnim životom jer je žar, nakon oživljavanja Hugove strasti zbog moje veze s Johnom, naravno, ponovno splasnuo. Osim toga, ljubomoran je na Henrvja i Drakea - bio je očajan - ali sam ga uspjela razuvjeriti. Vidi da sam mudrija, da zapravo nikada više ne želim glavom u zid.
Doista vjerujem, da nisam pisac, stvaratelj, eksperimentator, mogla bih biti veoma vjerna žena. Visoko cijenim vjernost, ali moj temperament pripada piscu, a ne ženi. Takva rascijepljenost možda se čini djetinjastom, ali je moguća. Ako oduzmemo pretjeran žar i eksploziju ideja, dobijemo ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je neka vrsta savršenstva. Čini mi se glupom i neinteligentnom jer sa-da su mi na umu veći planovi. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom pokretu. Vjerna je žena samo jedna faza, jedan trenutak, jedan oblik, jedno stanje.
Mogla sam pronaći muža koji bi me volio manje isključivo, ali to ne bi bio Hugo, a štogod da Hugo jest, od čega god da se sastoji, ja ga volim. Naše se vrijednosti razlikuju. Za vjernost mu plaćam svojom maštom, svojim talentom. Nikada nisam bila zadovoljna našim računima. Ali oni moraju ostati kakvi jesu.

Večeras će doći kući i ja ću ga promatrati. Profinjeniji je od bilo kojeg muškarca koje poznajem, gotovo savršen. Dirljivo savršen.

Sati koje provodim u kavani jedino su vrijeme kada doista živim, osim kada pišem. Sve više zamjeram na gluposti Hugova života u banci. Kada krenem kući, znam da se vraćam bankaru. Smrdi na banku. Gadi mi se. Jadni Hugo.
Nakon cijeloga poslijepodneva provedenog u razgovoru s Hen-ryjem, sve je u redu - volim tu kombinaciju intelekta i emotivnos-ti. Tako se lako zanese. Razgovarali smo, i nismo primijetili koliko je sati, dok se Hugo nije vratio kući, a tada smo zajedno

večerali. Henry je komentirao trbušastu zelenu bocu vina i lagano pištanje vlažnih cjepanica u kaminu.
Misli da dobro poznajem život jer sam pozirala slikarima. Stupanj moje naivnosti činio bi mu se nevjerojatnim. Kako sam se kasno probudila i uz kakvu galamu! Ma je li važno što Henry misli o meni? Uskoro će shvatiti kakva sam. Ima um karikaturista. Vidjet ću se u karikaturi.
Hugo s pravom kaže da je za karikaturu potrebno mnogo mržnje. Henry i moja prijateljica Natasha (Trubetskoi) puni su mržnje. Ju nisam. Kod mene je sve ili obožavanje i strast ili pak samilost i razumijevanje. Rijetko kada mrzim, a tada ubojito. Na primjer, sada mrzim banku i sve s njome u vezi. Također mrzim holandsko slikar- stvo, oralni seks, zabave i hladno kišovito vrijeme. Ali, mnogo se češće bavim ljubavlju.
Potpuno sam zakupljena Henryjem, koji je nesiguran, kritičan, iskren. Kada mu poklonim nešto novca, to mi daje strahovito sebično zadovoljstvo. O čemu razmišljam kada sjedim pored vatre? O tome da Henryju kupim gomilu karata za vlak; da mu kupim Alberti-ne Disparue1. Henry želi čitati Albertine Disparue? Brzo, neću biti zadovoljna dok mu ne kupim tu knjigu. Prava sam glupača. Nitko ne želi takve usluge, nitko osim Eduarda, a čak i on, u nekim trenuci-ma, više voli potpunu ravnodušnost. Željela bih dati Henryju dom, dobru hranu, prihod. Da sam bogata, ne bih dugo ostala bogata.

Drake me više ni najmanje ne zanima. Danas mi je laknulo ka-da nije došao. Henry me zanima, ali ne fizički. Je li moguće da naposljetku mogu biti zadovoljna s Hugom? Pogodilo me kada je da-nas odlazio na put u Nizozemsku. Osjećala sam se starom, hladnom


Zapanjujuće bijelo lice, plamene oči. June Mansfield, Henryje-va žena. Kad je iz tame vrta izišla na svjetlo ulaznih vrata, po prvi puta sam ugledala najljepšu ženu na svijetu.
Prije mnogo godina, kada sam pokušavala zamisliti pravu ljepotu, u glavi sam stvorila sliku upravo te žene. Čak sam je zamišljala kao Židovku. Već dugo poznajem boju njezine kože, profil, zube.
Njezina me ljepota potpuno preplavila. Dok sam sjedila pred njom, osjetila sam da bih za nju mogla učiniti bilo kakvu ludost, štogod zatraži od mene. Henry je pored nje sasvim iščezao. Ona je bila boja, sjaj, čudnovatost.
Prezaokupljena je svojom ulogom u životu. Razlozi su mi poznati: njezina joj ljepota donosi drame i događaje. Ideje joj ne znače ništa. U njoj sam ugledala karikaturu teatralne i dramatične osobe. Kostimi, stav, govor. Ona je fenomenalna glumica. Ništa više. Nisam joj uspjela otkriti srž. Sve što je Henry rekao o njoj bila je istina.
Do kraja večeri bila sam poput muškarca, strahovito zaljubljena u njezino lice i tijelo, koje je toliko obećavalo, a mrzila sam ono ja koje su za nju stvorili drugi. Drugi osjećaju zbog nje; zbog nje drugi pišu poeziju; drugi zbog nje mrze; drugi je, poput Henryja, vole usprkos samima sebi.

June. Tu sam je noć sanjala - bila je sasvim malena, veoma krhka, i ja sam je voljela. Voljela sam malenkost koja mi se pojavila u njezinu govoru: nesrazmjeran, povrijeđeni ponos. Nedostaje joj jezgra sigurnosti, nezasitno žudi za divljenjem. Živi u odrazu sebe u očima drugih. Ne usudi se biti ono što jest. June Mansfield ne postoji. Ona to zna. Što je više vole, to je više svjesna te činjenice. Svjesna je toga da postoji prekrasna žena, koju je sinoć moje neiskustvo potaklo na to da pokuša prikriti dubinu svoga iskustva.
Zapanjujuće bijelo lice ponovno nestaje u tamu vrta. Pri odlasku pozira za mene. Želim istrčati i poljubiti njezinu fantastičnu ljepotu, poljubiti je i reći: „Odnesi sa sobom odraz mene, dio mene. Sanjala sam te, željela da postojiš. Uvijek ćeš biti dio mog života. Ako te volim, to je sigurno zato jer smo jednom dijelile ista maštanja, isto ludilo, istu pozornicu. Jedina sila koja vas drži zajedno je tvoja ljubav prema Henryju i zato ga voliš. On ti nanosi bol, ali ti zajedno drži tijelo i dušu. On je ujedinjuje. Prisiljava te u povremenu cjelovitost. Ja imam Huga."
Poželjela sam je ponovno vidjeti. Mislila sam da bi se svidjela Hugu. Činilo mi se tako prirodnim da se June mora svakome svidjeti. Pričala sam Hugu o njoj. Nisam osjećala ljubomoru.
Kada je ponovno izronila iz tame, činila se još ljepšom nego prije. Uz to se doimala iskrenijom. Rekla sam sama sebi: „Ljudi su uvijek iskreniji uz Huga." Također sam mislila da je to zato jer je bila opuštenija. Nisam znala što Hugo misli. Krenula je uz stepenice, ostaviti kaput u spavaćoj sobi. Na sekundu je zastala na pola puta, gdje joj je svjetlo obasjalo lice na pozadini tirkizno-zelenog zida. Plava kosa, blijedo lice, demonski zakrivljene obrve, okrutan osmijeh uz razoružavajuće jamice na obrazima. Perfidna, beskonačno poželjna, privlačila me je k sebi kao smrt.
Dolje su Henry i June sklopili savez. Pričali su nam o svojim svađama, prekidima, ratovima. Hugo, koji se ne osjeća ugodno u prisutnosti emocija, pokušao je smijehom omekšati oštre rubove, izgladiti ružan, strašan nesklad kako bi im podigao samopouzdanje. Spretan na riječima i razuman poput Francuza, uništio je svaku mogućnost drame. Među njima je mogla buknuti žestoka, neljudska, strašna scena, ali Hugo nam nikada ne bi dopustio da to saznamo.
Pošto su bili otišli, rekla sam mu da nam je time svima onemogućio da živimo, dopustio živom trenutku da proleti pored njega. Posramio se svoga optimizma, pokušaja da izgladi stvari. Razumio je. Obećao je da će upamtiti. Bez mene bi bio potpuno isključen iz društva zbog svoje navike konvencionalnosti.

Za večerom je bilo veselo. Henry i June bili su strahovito gladni. Potom smo otišli u „Grand Guignol". U autu smo June i ja sjedile jedna do druge i govorile u isti glas.

Kada mi te Henry opisivao - rekla je - izostavio je najvažnije dijelove. Nije te uopće razumio.
Znala je to istoga trenutka; razumjele smo jedna drugu, svaku pojedinost i nijansu.
U kazalištu. Kako je teško zamijetiti Henryja dok ona sjedi pored njega, blistava, s licem poput maske. Stanka. Nas dvije želimo pušiti, Henry i Hugo ne. Izlazimo zajedno, kakvu gužvu izazivamo! Kažem joj:
Ti si jedina žena koje je ikada odgovorila na zahtjeve moje mašte. Ona kaže:
Dobro je da odlazim. Uskoro bi mi skinula masku. Pred ženom sam bespomoćna. Ne znam kako se ponašati pred ženom.
Govori li istinu? Ne. U autu mi je pričala o prijateljici Jean, kiparici i pjesnikinji.
Jean je imala predivno lice - a tada žurno dodaje - ne govorim o običnoj ženi.
Jeanino lice - njezina je ljepota bila više poput ljepote muškarca.

Zastaje:
Jeanine ruke bile su predivne, tako gipke jer se bavila modeliranjem u glini.
Prsti su joj se sužavali prema vrhovima.
Kakav t o bijes Izazivaju u meni Juneine pohvale Jeaninim ru-kama? Ljubomora? A njezino inzistiranje na tome da joj je život prepun muškaraca, da ne zna kako se ponašati pred ženom. Lažlji-vica!
Kaže mi, pažljivo me promatrajući:
Mislila sam ti da su ti oči plave. Neobične su i prelijepe, sive i zlatne, s tim dugim crnim trepavicama. Ti si najgracioznija žena koju sam ikada vidjela. U hodu ne dotičeš tlo. Razgovaramo o bojama koje volimo. Ona uvijek nosi crno i ljubičasto.

Vraćamo se na svoja mjesta. Stalno se obraća meni, ne Hugu. Pri izlasku iz kazališta uzimam je pod ruku. Stavlja svoju ruku preko moje; prsti nam se isprepliću. Kaže:
Neku večer na Montparnasseu povrijedilo me kada sam čula da ti spominju ime. Ne želim da ti se jeftini muškarci povlače životom. Osjećam se prilično... zaštitnički.

U kavani primjećujem pepeo pod kožom njezina lica. Raspadanje. Osjećam strahovitu tjeskobu. Želim je zagrliti. Osjećam kako tone u smrt, želim ući u smrt i pratiti je, zagrliti. Umire mi pred očima. Umire njezina neodoljiva, mračna ljepota. Njezina čudna, muška snaga.
Ne razumijem što govori. Fasciniraju me njezine oči i usta, njezina bezbojna, loše našminkana usta. Osjeća li da sam nepokretna i skamenjena, izgubljena u njoj?
Pod laganim baršunastim ogrtačem, drhti od hladnoće.
Hoćeš li prije odlaska ručati sa mnom? - pitam je.
Drago joj je da odlazi. Henry je voli nesavršeno i brutalno. Povrijedio joj je ponos žudeći za suprotnim od nje: ružnim, običnim, pasivnim ženama. On ne može izdržati njezin pozitivizam, njezinu snagu. Sada svim srcem mrzim Henryja. Mrzim muškarce koji se boje ženske snage. Jean je zacijelo voljela njezinu snagu, njezinu razornu moć. Jer June je propast.

Moja je snaga, kaže mi Hugo kasnije kada otkrijem da mrzi June, blaga, neizravna, delikatna, lukava, kreativna, nježna, ženska. Njezina je kao u muškarca. Hugo kaže da ima muški vrat, muški glas i grube ruke. Zar ne vidim? Ne, ne vidim, a i ne marim. Hugo priznaje da je ljubomoran. Zamrzili su se od prve minute.
Misli li ona da svojom ženskom senzibilnošću i nježnošću može voljeti bilo što u tebi što ja ne volim?
Istina. Hugo je uvijek bio beskonačno nježan prema meni, ali dok govori o June, ja razmišljam o našim isprepletenim prstima. Ona ne dotiče isto seksualno središte moga bića koje dotiče muškarac. Što je to ona, dakle, probudila u meni? Željela sam je

posjedovati kao da sam muškarac, ali sam isto tako željela da me voli, tim očima, ru- kama, osjetilima, što može samo žena. Meka i blaga penetracija.
Mrzim Henryja jer se usudio povrijediti njezin ogroman i plitak ponos. Juneina nadmoć pobuđuje njegovu mržnju, čak osvetoljubivost. Promatra moju blagu, priprostu služavku, Emiliju. Taj me njegov prijestup tjera da još više zavolim June.
Volim je zbog onoga što se usuđuje biti, zbog njezine bešćutnosti, okrutnosti, sebičnosti, pokvarenosti, demonske destruktivnosti. Bez oklijevanja bi me mogla smrviti u prah. Ona je osobnost uvećana do krajnjih granica. Obožavam njezinu sposobnost da nanese bol, i spremna sam joj se žrtvovati. Neka zbroju sebe nadoda mene. Neka bude June uz dodatak svega što ja predstavljam.
June i ja nalazimo se u „American Expressu". Znala sam da će kasniti, ali mi to nije bilo važno. Stigla sam prerano, bilo mi je gotovo mučno od napetosti. Vidjet ću je, na danjem svjetlu, kako izranja iz gomile. Je li to moguće? Bojala sam se da ću ostati stajati tamo, kao što sam stajala na drugim mjestima i promatrala gomilu, znajući da se June nikada neće pojaviti jer je tek izdanak moje mašte. Nisam mogla povjerovati da će stići tim ulicama, prijeći taj i taj bulevar, izroniti iz šačice sivih, bezličnih ljudi, ušetati u to mjesto. Kakva radost, promatrati užurbanu gomilu i ugledati je kako, blještava, nevjerojatna, korača prema meni. Držim je za toplu ruku. Ide provjeriti poštu. Zar čovjek u „American Expressu" ne vidi to čudo? Nitko nikada nije provjeravao poštu poput nje. Je li ikada ijedna žena nosila pohabane cipele, iznošenu crnu haljinu, otrcan tamno-modri ogrtač i stari ljubičasti šešir kao što ih ona nosi?
U njezinoj prisutnosti ne mogu jesti. Naizgled sam mirna, održavam varljivu orijentalnu mirnoću. Ona pije i puši. Na neki je način prilično luda, puna strahova i manija. Njezine bi, uglavnom nesvjesne riječi, psihoanalitičaru mnogo toga otkrile, ali ja ih ne mogu analizirati. To su uglavnom laži. Sadržaj njezine mašte za nju je stvarnost. Ali što to ona tako pažljivo gradi? Veličanje, učvršćivanje i slavljenje vlastite osobnosti. Ona raste, okružena očigledom i sveobuhvatnom toplinom moga obožavanja. U isto vrijeme doima se destruktivnom i bespomoćnom. Želim je zaštititi. Dobra šala! Ja da štitim onu čija je snaga beskonačna? Njezina je snaga tako velika da zapravo vjerujem kada mi kaže da ta destruktivnost nije namjerna. Je li pokušala i mene uništiti? Ne, ali ušla je u moj dom i ja sam bila spremna na svako trpljenje koje bi mi mogla nanijeti. Ako je u njoj bilo proračunatosti, do toga je došlo kasnije, kada je postala svjesna svoje moći i zapitala se kako bi je mogla upotrijebiti. Ne mislim da ta zlokobna moć ima određen cilj. I sama je zbunjena njome.
Sada je imam u sebi, kao nekoga koga treba žaliti i štititi. Upletena je u perverzije i tragedije kojima nije dorasla. Konačno sam joj našla slabu točku. Život joj je prepun fantazija.


Želim je silom spustiti na zemlju. Želim biti nasilna prema njoj. Ja, koja sam sva u snovima, u polu-proživljenim iskustvima, vidim sebe opsjednutu bijesnom namjerom: želim zgrabiti Juneine neuhvatljive ruke, o, takvom silinom, odvesti je u hotelsku sobu, i ostvariti moj i njezin san, san koji je izbjegavala cijeloga života.
Napeta i iscrpljena nakon tri sata s June, otišla sam sastati se s Eduardom. On je u njoj pronašao slabosti i poticao me da iskažem svoju snagu.

U taksiju, dok mi je stiskala ruku, jedva sam mogla jasno razmišljati. Nisam se sramila svoga obožavanja, svoje poniznosti. Njezini pokreti nisu bili iskreni. Ne vjerujem da može voljeti.
Kaže da želi zadržati ružičastu haljinu koju sam nosila one noći kada me je prvi put vidjela. Kad joj kažem da ću joj je pokloniti za rastanak, kaže da bi voljela i malo mog mirisa, za uspomenu. Uz to, treba cipele, čarape, rukavice, rublje. Sentimentalnost? Romantika? Ako to doista misli... Zašto sumnjati u nju? Vjerojatno je samo veoma osjetljiva, a preosjetljivi su ljudi lažni kada drugi u njih sumnjaju; neodlučni su. A tada ih drugi smatraju neiskrenima. Ipak, želim joj vjerovati. U isto vrijeme ne čini mi se toliko važnim voli li me. Tonije njezina uloga. Toliko sam puna ljubavi za nju. A u isto vrijeme osjećam da umirem. Naša bi ljubav bila smrt. Zagrljaj fantazija.
Kada Hugu pripovijedam Juneine priče, on kaže da su vrlo jeftine. Ne znam.

Demonski analitičar Eduardo ostaje kod nas dva dana, i tjera me da osvijestim krizu kroz koju prolazim. Želim gledati June. Želim promatrati njezino tijelo. Nisam se usudila gledati joj tijelo. Znam da je predivno.
Eduardova me pitanja izluđuju. Neumoljivo primjećuje kako sam se ponizila. Nisam se zadržala na uspjesima koji bi me mogli uzdići. Tjera me da se sjetim kako me otac tukao, kako je moja prva uspomena na njega poniženje. Nakon tifusne groznice govorio mi je da sam ružna. Izgubila sam tijelo i uvojke.

Od čega sam se sada razboljela? Od June. June i njezinih mračnih draži. Drogirala se; voljela žene; kada priča priče, služi se policijskim jezikom. A ipak je zadržala tu nevjerojatnu, bezvremenu, toplu sentimentalnost:
Daj mi parfem koji sam udisala u tvojoj kući. Uspinjući se uzbrdo, prema tvojoj kući, bila sam u zanosu.
Pitam Eduarda:
Misliš li doista da sam lezbijka? Misliš li da je to ozbiljno? Ili je to samo reakcija na moje iskustvo s Drakeom?
Nije siguran.
Hugo zauzima odlučan stav i kaže kako smatra da je sve izvan naše ljubavi nevažno - to su samo faze, strastvena znatiželja. Želi siguran život. Radujem što ga je pronašao. Kažem mu da ima pravo.
Eduardo konačno kaže da nisam lezbijka jer ne mrzim muškarce - upravo suprotno. Sinoć u snu, željela sam Eduarda, ne June. Noć prije toga, kada sam sanjala o June, bila sam na vrhu nebodera i trebala se spustiti niz pročelje po vrlo uskim požarnim ljestva-ma. Bila sam užasnuta. Nisam mogla.

U ponedjeljak je došla u Louveciennes. Poput Henryja, okrutno sam je upitala:
-Jesi li ti lezbijka? Jesi li se suočila sa svojim porivima? Odgovorila mi je sasvim tiho:
-Jean je bila previše muškobanjasta. Suočila sam se sa svojim osjećajima; potpuno sam ih svjesna, ali nikada nisam susrela nekoga s kime bih ih željela proživjeti, sve do sada.
A tada je skrenula temu:
Kako se divno odijevaš. Ova haljina - ružičasta boja, njezina starinska punoća pri dnu, malena baršunasta jakna, čipkasti ovratnik, čipka preko grudiju - kako savršeno, apsolutno savršeno. Sviđa mi se i kako se pokrivaš. Vrlo malo toga ostaje otkriveno, zapravo samo vrat. Sviđa mi se tvoje tirkizno prstenje i koralji.
Ruke su joj se tresle; drhtala je. Zasramila sam se radi svoje brutalnosti. Bila sam strašno nervozna. Rekla je kako mi je u restoranu
poželjela vidjeti stopala, ali se nije usudila gledati. Rekla sam joj kako sam se bojala gledati njezino tijelo. Razgovarale smo u isprekidanim rečenicama. Promatrala mi je stopala u sandalama i rekla da su predivna.
Rekla sam:
Sviđaju li ti se ove sandale?
Odgovorila je da je oduvijek voljela sandale, i da ih je stalno nosila, sve dok nije postala presiromašna. Rekla sam joj:
Hajdemo u moju sobu, probaj jedan drugi par.

Sjedeći na mom krevetu, obula je sandale. Bile su joj premalene. Vidjela sam da nosi pamučne čarape, i to me zaboljelo - vidjeti June u pamučnim čarapama. Pokazala sam joj svoj crni ogrtač, za koji je rekla da je divan. Dala sam joj da ga isproba i pri tome ugledala ljepotu njezina tijela, u svoj njegovoj punoći i težini, i ono me potpuno obuzelo.
Nisam mogla razumjeti zašto se osjeća tako nelagodno, tako stidljivo, tako uplašeno. Rekla sam da ću joj sašiti sličan ogrtač. U jednom trenutku dotakla sam joj ruku. Izmakla je dodiru. Jesam li je prestrašila? Može li postojati netko osjetljiviji i prestrašeniji od mene? Nisam mogla povjerovati. U tom trenutku nisam se bojala. Očajnički sam je željela dodirnuti.
Dolje na kauču, dekolte na haljini otvorio se i otkrio joj poprsje - željela sam ga poljubiti. Bila sam nevjerojatno uzbuđena i sva sam se tresla. Postala sam svjesna njezine osjetljivosti i straha od vlastitih osjećaja. Govorila je, ali sada sam znala da to čini kako bi izbjegla dublji, unutarnji govor - riječi koje nismo mogle izgovoriti.

Sljedeći dan ponovno smo se sastale u „American Expressu". Došla je u krojenu odijelu za koje sam rekla da mi se sviđa.
Rekla je da ne želi od mene ništa osim parfema koji imam na sebi i moje maramice boje vina. Ali inzistirala sam na obećanju da mi dopusti da joj kupim sandale.
Prvo sam je natjerala u toalet. Otvorila sam torbu i izvadila par prozirnih čarapa.
Navuci ih - zamolila sam.
Poslušala me. U međuvremenu sam otvorila bočicu parfema.
Stavi malo.
Pored nas je stajala čistačica i čekala napojnicu. Nisam obraćala pažnju na nju.
June je imala rupu na rukavu.

Bila sam nevjerojatno sretna. June je bila ushićena. Govorile smo u jedan glas:
Sinoć sam te htjela nazvati. Htjela sam ti poslati telegram -rekla je June.
Željela mi je reći da je na vlaku bila vrlo nesretna, i žalila zbog svoje nespretnosti, nervoze, ispraznog razgovora. A toliko mi je toga željela reći.
Imale smo jednake strahove da ćemo razočarati jedna drugu. Tu je večer, kao drogirana, otišla u kavanu, prepuna misli o meni. Glasovi drugih ljudi dopirali su do nje kao iz velike daljine. Bila je u zanosu. Nije mogla spavati. Što sam joj to učinila? Uvijek je bila sigurna u sebe, vješta u razgovoru, nije se dala lako smesti.
Kada sam shvatila što mi je otkrila, gotovo sam poludjela od radosti. Dakle, voli me? June! U restoranu je sjedila pored mene, malena, plaha, nespretna, uspaničena. Nešto bi rekla, a zatim me zamolila da joj oprostim na gluposti. Nisam to mogla podnijeti. Rekla sam joj:
Obje smo se izgubile, ali katkada najviše otkrijemo kada smo najmanje nalik sebi. Više ne pokušavam misliti. Kada sam s tobom, ne mogu misliti. Ti si kao ja, želiš
savršen trenutak, ali ništa što se predugo zamišljalo u stvarnosti ne može biti savršeno. Nijedna od nas ne može jednostavno reći pravu stvar. Preplavljene smo osjećajima. Neka. To je tako divno, divno. Volim te, June.
I ne znajući što bih još rekla, na šanku među nama raširila sam maramicu boje vina koju je poželjela, svoje koraljne naušnice, i tirkizni prsten koji mi je poklonio Hugo, i koji me boljelo dati, ali pred Juneinu ljepotu i poniznost bila sam spremna položiti i krv.
Otišle smo u trgovinu cipelama. Ružna žena koja nas je posluživala, mrzila je nas i našu očiglednu sreću. Čvrsto sam držala June
za ruku. Izdavala sam naredbe prodavačici. Bila sam muškarac. Bila sam okrutna, oštra, tvrdoglava. Kada su spomenule širinu Junei-nih stopala, prekorila sam ih. June nije razumjela njihov francuski, ali je mogla primijetiti njihovu zlobu. Rekla sam joj:
Kada su ljudi zlobni prema tebi, želim se pred tobom spustiti na koljena.
Odabrale smo par sandala. Odbila je bilo što drugo, što ne simbolizira ili predstavlja mene. Želi nositi sve što nosim ja, iako nikada prije nije željela nikoga imitirati.
Dok smo tijesno pripijene jedna uz drugu, rukom pod ruku, isprepletenih prstiju, zajedno hodale ulicama, nisam mogla govoriti. Hodale smo kroz svijet, kroz stvarnost, ravno u ekstazu. Kada je mirisala moju maramicu, udisala je mene. Kada sam zaogrnula njezinu ljepotu, posjedovala sam je.
Rekla je:
Željela bih toliko toga raditi s tobom. S tobom bi pušila opijum.
June, koja ne prihvaća dar koji nema simbolično značenje; June, koja sama pere rublje kako bi mogla kupiti bočicu parfema; June, koju nije strah siromaštva i bijede, i koju one ne dotiču, kao ni pijanstvo njezinih prijatelja; June, koja neumoljivo ocjenjuje, odabire i odbacuje ljude; koja zna da su njezine beskonačne pripovijesti bijeg od stvarnosti; koja, skrivajući se za tim raskošnim jezikom, postaje još tajanstvenija. Potajno moja.

Hugo počinje shvaćati. Stvarnost postoji samo između njega i mene, u našoj ljubavi. Sve su drugo sanje. Naša je ljubav zaključena. Mogu biti vjerna. Te sam noći bila strahovito sretna.

Moram je poljubiti, moram je poljubiti.
Da je htjela, jučer bih bila sjela na pod, i naslonila joj glavu na koljena. Ali nije. Ipak, dok na kolodvoru čekamo vlak, traži moju ruku. Izgovaram joj ime. Stojimo pripijene jedna uz drugu, lica nam se gotovo dodiruju. Smiješim joj se dok vlak polako nestaje. Okrećem se.
Šef stanice želi mi prodati srećke. Kupujem i vraćam mu ih, poželjevši mu sreću na lutriji. Velikodušna sam prema drugima jer želim sve dati June, njoj kojoj se ništa ne može pokloniti.
Kakvim se tajnim jezikom služimo, polutonovima, nijansama, apstrakcijama, simbolima. Vraćam se Hugu i Henrvju, ispunjena žarom koji ih obojicu plaši. Henry je uznemiren. Hugo je tužan. Kakva se to silna čarolija događa između mene i June kada smo zajedno? Čudo! Čudo! S June je moguće čudo.

Sinoć, nakon June, ispunjena njome, nisam mogla podnijeti da Hugo čita novine i govori o korporacijama i uspješnome danu na poslu. Razumio je - on razumije - ali nije mogao podijeliti, dokučiti moj žar. Zadirkivao me. Bio je duhovit. Bio je nevjerojatno drag i topao. Ali ja se nisam mogla vratiti.
Ležala sam na kauču, pušila i mislila na June. Na kolodvoru sam se bila onesvijestila.

Ovaj nas intenzitet obje uništava. Drago joj je da odlazi. Nije spremna prepustiti mu se kao ja. Želi pobjeći od onoga što joj život nudi. Ona se boji moje moći, a ja se njezinoj s radošću prepuštam.

Kada smo se danas na pola sata sastale kako bismo razgovarale o Henryjevoj budućnosti, zamolila me da se brinem za njega i poklonila mi srebrnu narukvicu s mačjim okom, a ima tako malo osobnih stvari. Isprva sam odbila, a tada me obuzela radost što nosim njezinu narukvicu, dio nje. Nosim je poput simbola. Vrlo mi je dragocjena.

Hugo je primijetio narukvicu i nije mu se svidjela. Želio mi ju je skinuti, da se našali sa mnom. Dok mi je drobio prste, držala sam je svom snagom, dopuštala mu da mi nanosi bol.

joj:
June se bojala da bi me Henry mogao okrenuti protiv nje. Čega se boji? Rekla sam

- Među nama skriva se divna tajna. Stvorila sam sliku o tebi na temelju vlastita
iskustva. Povjerenja. Što mi znači Henrvjevo viđenje?!
Tada sam u banci slučajno susrela Henrvja. Vidjela sam da me mrzi i bila sam zapanjena. June je rekla da je bio nemiran i nervozan jer je ljubomoran na žene više nego na muškarce. June, neizbježno, sije ludilo. Henry, koji me smatrao „rijetkom" osobom, sada me mrzi. Hugo, koji rijetko koga mrzi, mrzi nju.
Danas mi je rekla da je, dok je s Henryjem razgovarala o meni, pokušala biti vrlo prirodna i izravna, kako ne bi pomislio ništa neobično. Rekla mu je:
- Anais je samo bilo dosadno u životu, pa se primila nas.

To mi se činilo okrutnim. Bilo je to jedina ružna rečenica koju sam čula od nje.
Hugo i ja potpuno se prepuštamo jedno drugome. Ne možemo jedno bez drugoga, ne podnosimo neslogu, rat, odvajanje, ne možemo sami u šetnju, ne volimo putovati jedno bez drugoga. Predajemo se jedno drugome usprkos individualizmu, mržnji prema intimnosti. Naša je ljubav upila naša egocentrična ja. Naša je ljubav naš ego.
Ne mislim da su June i Henry to uspjeli postići jer su njihove individualnosti prejake. Zato su u ratu; ljubav je konflikt; moraju lagati jedno drugome, sumnjati jedno u drugo.

June se želi vratiti u New York i napraviti nešto dobro, biti lijepa za mene, zadovoljiti me. Boji se da će me razočarati.
Ručale smo zajedno u blago osvijetljenu restoranu, ovijene baršunastom bliskošću. Skinule smo šešire. Pile smo šampanjac. June je odbila sve slatko ili bez posebna okusa. Ona može živjeti na grejpu, ostrigama i šampanjcu.
Govorile smo u napola-dorečenim apstrakcijama koje su samo nama razumljive. Natjerala me da shvatim kako izmiče svim Hen-ryjevim pokušajima da je logički shvati, da je upozna.
Sjedila je omamljena šampanjcem. Govorila je o hašišu i njegovu utjecaju. Rekla
sam: sebi.

Iskusila sam takva stanja i bez hašiša. Meni ne trebaju droge. Ja sve to nosim u
To ju je malo naljutilo. Nije znala da sam ja dosegla takva stanja i bez štetnog utjecaja na um. Moj um ne smije umrijeti jer ja sam pisac. Ja sam pjesnik koji mora vidjeti, ne samo pjesnik opijen Juneinom ljepotom.
Njezinom krivnjom počela sam primjećivati nedosljednosti u njezinim pričama, djetinjaste laži. Nedostatak koordinacije i logike ostavljao je praznine, i ja bih, slažući djeliće u mozaik, stvarala vlastiti sud, od čega je ona u vječitom strahu, od čega želi pobjeći. Ona živi bez logike. Čim netko pokuša koordinirati June, June je izgubljena. Zacijelo je to mnogo puta doživjela. Ona je poput pijanca koji se odaje.
Razgovarale smo o parfemima, njihovim sastojcima, kombinacijama, značenjima.
Ne razmišljajući, rekla je:
- U subotu, kada sam odlazila od tebe, kupila sam parfem za Ray. (Ray je djevojka o kojoj mi je pričala).
U tome trenutku nisam razmišljala. Zapamtila sam samo ime parfema, koji je bio veoma skup.
Nastavile smo razgovarati. Naročit učinak na nju imaju moje oči, kao što mene opčinjava njezino lice. Rekla sam joj kako njezina narukvica stišće moje moje zapešće poput njezinih prstiju, koji me drže u barbarskome ropstvu. Ona želi moj ogrtač oko svoga tijela.
Nakon ručka izišle smo u šetnju. Morala je kupiti kartu za New York. Najprije smo se taksijem odvezle do njezina hotela. Pokazala mi je marionetu, Grofa Brugu, kojega je izradila Jean. Imao je ljubičastu kosu i ljubičaste kapke, oči prostitutke, Pulcinellov nos, obješena, pokvarena usta, sušičave obraze, oštru, agresivnu bradu, ru- ke ubojice, drvene noge; a nosio je španjolski sombrero i crnu baršunastu jaknu. Bio je na pozornici.
June ga je posjela na pod taksija. Nasmijala sam mu se.
Ušle smo u nekoliko parobrodnih agencija. June nije imala dovoljno novca čak ni za kartu trećega razreda i pokušavala je dobiti popust. Promatrala sam je kako se naginje preko pulta, s licem u rukama, zavodljivo, a muškarci s druge strane pulta besramno su je proždirali očima. A ona je tako umiljata, uvjerljiva, privlačna, smiješi im se tako tajanstveno. Gledala sam je kako prosi. Grof Bruga cerio mi se u lice. Bila sam svjesna samo svoje ljubomore prema tim muškarcima, ne njezinoga ponižavanja.
Izišle smo. Rekla sam June da ću joj dati potreban novac, iako je to bilo mnogo više no što sam joj mogla dati.
Ušle smo u drugu agenciju, a June još nije ni završila s nekakvom ludom pričom, a već je prešla na posao. Promatrala sam muškarca s druge strane pulta, koji je bio
sasvim izvan sebe, opčinjen njezinim licem i mekim, podatnim načinom na koji je razgovarala s njime, platila i potpisala. Stajala sam pokraj nje i gledala ga kako je pita:
Hoćete li sutra sa mnom na piće? June mu je stisnula ruku:
Tri sata?
Ne. Šest. - Smiješila mu se kao što se smiješi meni. Dok smo odlazile, žurno je objasnila:
Bio je vrlo koristan, uslužan. Napravit će mi veliku uslugu. Nisam mogla reći ne. Ne namjeravam ići, ali nisam mogla reći ne.
Sada kada si rekla da ideš, moraš ići - rekla sam ljutito, ali mi se odmah smučila doslovnost i glupost te izjave.
Uhvatila sam June pod ruku i gotovo zajecala:
Ne mogu to podnijeti. Ne mogu to podnijeti.
Bila sam bijesna na nešto neodređeno. Razmišljala sam o prostitutkama koje su iskrene jer u zamjenu za novac daju svoje tijelo. June nikada ne bi dala svoje tijelo. Ali zna prositi, kao što ja nikad ne bih; obećavati, što ja nikada ne bih, ako ne mislim dati.
June! U mome snu nastala je pukotina. Bila je svjesna toga. Zato mi je zgrabila ruku i stisnula je na svoje tople grudi, i tako smo hodale, s mojom rukom na njezinim grudima. Nikada ne nosi ništa

pod haljinom. Možda je to učinila nesvjesno, kao da umiruje bijesno dijete. Zatim je počela okolišati:
Zar bi ti više voljela da sam tome čovjeku brutalno rekla ne? Katkad sam doista brutalna, znaš, ali pred tobom ne mogu biti. Nisam mu htjela povrijediti osjećaje. Bio je veoma uslužan.
Budući da nisam znala što me razljutilo, nisam rekla ništa. Nije bilo riječi o prihvaćanju ili odbijanju pića. Iz kojeg razloga mora prihvatiti pomoć tog čovjeka? Stalno mi se ponavljala njezina izjava: „Bez obzira kako mi u životu loše ide, uvijek nađem nekoga tko će me počastiti šampanjcem". Naravno. Žena koja je gomilala du- gove koje nije namjeravala platiti jer se kasnije hvalila svojom seksualnom čistoćom. Lovac na bogatstvo. Ponosna na nepovredivost svoga tijela, ali ne i toliko da se, očima prostitutke, ne bi mogla poniziti na pultu parobrodne agencije.

Pričala mi je o tome kako se ona i Henry svađaju oko novca kojim će kupiti maslac. Nemaju novca i...
Nemate novca? - rekla sam. - Ali u subotu sam ti dala 400 franaka, Henryju i tebi za hranu. A danas je ponedjeljak.
Morali smo platiti neke dugove.
Prvo sam pomislila da misli na hotelsku sobu. Tada sam se odjednom sjetila parfema koji je koštao 200 franaka. Zašto mi nije rekla: ,,U subotu sam kupila parfem, rukavice i čarape." Dok je govorila o dugovima koje su morali platiti, nije me gledala u oči. A tada sam se sjetila još nekih njezinih riječi: „Kažu mi ljudi, i da imam cijelo bogatstvo, mogla bih ga potrošiti za jedan dan, a nitko za to ne bi znao. Nikada ne mogu objasniti na što potrošim novac."
Bilo je to naličje Juneine fantazije. Hodale smo ulicama, ali ni mekoća njezinih grudi nije mogla ublažiti bol.
Otišla sam kući i potonula u Hugov zagrljaj. Rekla sam mu:
Vratila sam se.
A on se veoma razveselio.

Ali, jučer oko četiri, dok sam je čekala u „American Expressu", vratar mi je rekao:
Vaša je prijateljica jutros bila ovdje i oprostila se sa mnom kao da se neće vratiti.
Ali dogovorile smo se da se nađemo ovdje.
Da nikada više ne vidim June kako mi prilazi - nemoguće! Bilo je to kao smrt. Je li bilo važno to što sam mislila jučer? Bila je nemoralna, neodgovorna - ali, to je njezina priroda. Ne želim se miješati u njezinu ćud. Moj je ponos u svezi novca aristokratski. Previše sam obzirna i ponosna. Ne bih promijenila ništa u temelju i samom korijenu Juneina fantastična bića. Ona je bila bezobzirna. Ja sam bila sputano, etično biće, usprkos svoga amoralnog intelekta. Nisam mogla dopustiti da Henry gladuje. Potpuno sam je prihvatila. Ne želim se svađati s njome. Kada bi barem došla, da je vidim samo još taj zadnji sat.
Samo za nju ritualno sam se odjenula, u isti onaj kostim koji je stvarao jaz između mene i drugih ljudi, simbol moje individualnosti koji je samo ona razumjela. Crni turban, stara ružičasta haljina s crnim čipkanim steznikom i ovratnikom, stari ružičast kaput s Medici ovratnikom. Dok sam hodala, stvarala sam gužvu i bila sam usamljenija nego ikad jer je reakcija bila djelomično neprijateljska, podrugljiva.
A tada se June ipak pojavila, sva u crnom baršunu, crnom ogrtaču i šeširu s perjem, bljeđa no ikad, i nosila je grofa Brugu, kao što sam je zamolila. Čudo njezina lica i osmjeha, njezinih ozbiljnih očiju...
Odvela sam je u rusku kavanu. Rusi su pjevali o onome što smo mi osjećale. June se pitala jesu li doista izgarali u plamenu kao što se činilo iz njihovih glasova i zanosnog sviranja. Vjerojatno ne tako kao June i ja.
Šampanjac i kavijar s June. Bio je to jedini trenutak u mome životu kada sam doista znala što je šampanjac i što je kavijar. Oni su June, ruski glasovi i June.
Okružuju nas ružni, nemaštoviti, mrtvi ljudi. Slijepe smo za njih. Promatram June u crnom baršunu. June koja juri u smrt. Henry ne može juriti s njom jer se bori za život.
Ali June i ja se ne suzdržavamo. Slijedim je. Osjećam ludu radost prepuštanja, odajući se raskalašenim maštarijama, njezinim čudnovatim iskustvima, igrama s grofom Bruga koji se klanja svijetu tužnom vrbolikošću svoje ljubičaste kose.
Gotovo je. Na ulici, June sa žaljenjem kaže:
Željela sam te zagrliti i milovati.
Pozivam joj taksi. Ona sjeda, spremna na odlazak, a ja stojim pored nje na stotinu muka.
Želim te poljubiti - kažem.
- I ja tebe - kaže June i nudi svoja usta koja ljubim dugo, dugo.

Pošto je otišla danima sam htjela samo spavati, ali sam se morala suočiti s još nečim - svojim odnosom s Henryjem.
Pozvali smo ga u Louveciennes. Željela sam mu ponuditi mir i utjehu doma, ali, naravno, znala sam da ćemo razgovarati o June.
Svoj nemir istresli smo u šetnji i razgovoru. Oboje smo opsjednuti željom da razotkrijemo June. Nije ljubomoran na mene jer je rekao da u njoj pobuđujem divne osjećaje, da se June po prvi puta zbližila sa ženom od vrijednosti. Kao da očekuje da ću imati pozitivan utjecaj na nju.
Kada je shvatio da razumijem June i da sam spremna biti iskrena s njim, otvoreno smo razgovarali. Ali u jednom trenutku sam zastala, oklijevajući, čudeći se svojoj nelojalnosti prema June. Tada je Henry primijetio da je istina, koja se u Juneinu slučaju mora zanemariti, ipak možda jedini temelj bilo kakvoj razmjeni među nama.
Oboje smo osjetili potrebu za savezništvom umova, naših dviju različitih vrsta logike, u pokušaju razumijevanja problema June. Henry je voli i zauvijek voli samo nju. Također je želi posjedovati kao lik, snažnu, fiktivnu osobnost. U svojoj ljubavi za
nju on je morao toliko trpjeti da je ljubavnik našao utočište u piscu. Napisao je žestoku i sjajnu knjigu o June i Jean.
Razmatrao je temu lezbijstva. Kada je od mene čuo riječi kojima se služi i June, bio je zapanjen jer mi vjeruje. Rekla sam:
Na kraju krajeva, ako postoji objašnjenje tajne, onda je to: ljubav između dvije žene utočište je i bijeg u harmoniju. U ljubavi između žene i muškarca postoji stalan otpor i sukob. Žene ne sude jedna drugu, nisu okrutne jedna prema drugoj, ne nalaze jedna na drugoj nešto čemu će se rugati. One se predaju sentimentalizmu, međusobnom razumijevanju, romantizmu. Priznajem da je takva ljubav smrt.

Sinoć sam bila budna do jedan u noći i čitala Henryjev roman Moloch, a on je čitao moju knjigu. Njegova me knjiga oduševila, djelo pravoga književnog giganta. Nisam mu mogla objasniti kakav je dojam na mene ostavila. A gigant je tiho sjedio i čitao moju beznačajnu knjigu s takvim razumijevanjem i oduševljenjem, govorio o mome vještom, profinjenom, raskošnom stilu, naglas uzvikivao pri određenim odjeljcima, ali i davao kritike. Kakva je on sila!
Dajem mu ono što mu June ne može dati: iskrenost. Spremna sam priznati nešto što visoko razvijen ego nikada ne bi priznao: da je June zastrašujuća i nadahnjujuća osobnost u usporedbi s kojom je svaki drugi ženski lik suhoparan. Rekla sam da bih voljela živjeti njezinim životom, ali sam previše samilosna i savjesna. Ona možda uništava Henryja kao muškarca, ali Henry-pisac može se više obogatiti patnjom nego mirom. Ja, s druge strane, ne mogu uništiti Hu-ga jer on nema ništa drugo. Ali, kao i June imam sposobnost za istančane perverzije. Ljubav za samo jednog muškarca ili ženu previše me ograničava.
Moj će sukob biti veći od Juneina jer njoj nedostaje um koji bi joj držao život pod kontrolom. Za nju to čine drugi, a ona pobija sve što kažu ili napišu. Moj je um veći od ostatka mene, neumoljiva savjest.
Eduardo kaže:
Posjeti psihoanalitičara.
Ali to mi se čini prejednostavnim. Želim sama otkriti neke stvari. Ne trebaju mi droge, umjetni poticaji. Ali upravo to želim iskusiti s June, prodrijeti u zlo koje me privlači.
Želim život, ali iskustva za kojima žudim nisu mi dostupna jer u sebi nosim silu koja ih poništava. Susrećem June koja je gotovo prostitutka i ona postaje čistom. Ta čistoća izluđuje Henryja, zastrašujuća čistoća lica i bića, kakvu sam jednog poslijepodneva ugledala za uglom divana, prozirnu, nadnaravnu.

Henry mi govori o Juneinoj krajnjoj vulgarnosti. Poznat mi je njezin nedostatak ponosa. Vulgarnost nam daje radost obeščašćiva-nja. Ali June nije demon. Demon koji je opsjeda sam je život, a njihov je snošaj tako žestok jer je njezina proždrljivost za životom ogromna. Kušanje najgorčih okusa.
Nakon Henryjeva posjeta počinjem nervozno hodati po kući i govorim Hugu da me ostavi na miru. Počeli smo se nadvikivati:
Ti nisi zapravo bolesna, samo umorna.
Ali Hugo, kao obično, razumije i pristaje. Kuća me počinje gušiti. Ne podnosim društvo, ne mogu pisati, ne mogu se čak ni odmarati.

U nedjelju smo Hugo i ja otišli u šetnju. Pronašli smo vrlo velike, duboke zečje rupe. Zaigrano je huškao našeg psa Banqua da ruje po njima. Osjetila sam strašnu tjeskobu, kao da sam se zavukla u rupu i počela se gušiti. Sjetila sam se mnogih snova u kojima sam bila prisiljena puzati na trbuhu, poput zmije, kroz pretijesne tunele i otvore, svaki uži od prethodnog, sve dok moj strah ne bi narastao toliko da bih se probudila. Stajala sam pred zečjom rupom i lju-tito vikala na Huga da prestane. Moj ga je bijes zbunio. Bila je to samo igra sa psom.
Sada kada se osjećaj gušenja tako jasno iskristalizirao, odlučila sam otputovati. U noći, u Hugovu zagrljaju, počela sam se kolebati. Ali, bila sam sve pripremila, prilično nemarno, što ne nalikuje na mene. Nisam marila za izgled, odjeću. Otišla sam u žurbi. Pronaći sebe. Pronaći Huga u sebi.
Sonloup, Švicarska. Pišem Hugu: .Vjeruj mi, kada govorim o proživljavanju svih nagona, želim se samo ispuhati.
Postoje mnogi porivi koje ne treba proživljavati jer su pokvareni i odvratni. Henry nema pravo kada prezire D. H. Lawrencea jer se ovaj odbija baciti u nepotreban jad. Prvo što bi nam June i Henry napravili bilo bi da nas uvedu u siromaštvo, glad, bijedu te tako s nama podijele svoje jade. To je najbjedniji način uživanja u životu: dopustiti da te šibaju. Ali prevladavajući jad, mi stvaramo buduću neovisnost koju oni nikada neće upoznati. Kada odeš iz banke, dragi, upoznat ćemo slobodu koju oni nisu nikada poznavali. Dosta mi je toga ruskog valjanja u jadu i čemeru. Bol treba svladati, a ne valjati se u njemu.
Došla sam ovamo pronaći snagu i nalazim je. Borim se. Jutros sam promatrala mlade, visoke, tamne siluete skijaša u teškim čizmama te njihov lagan, osvajački hod,
poput naleta sile. Poraz je za mene samo jedna faza. Moram ga prevladati, živjeti. Oprosti mi za patnju koju ti nanosim. Znaj barem, da ona nikada neće biti uzaludna."
Ležim u krevetu, pretvaram se da spavam. Ova tvrđava mirnoće koju podižem protiv navale ideja, protiv groznice, kao da je od perja. Spavam u perju, a ideje me neumoljivo opsjedaju. Želim razumijevati polako. I počinjem: „ June, ti koja zatireš stvarnost. Tvoje laži za tebe nisu laži; one su uvjeti pod kojima želiš živjeti. Potrudila si se jače nego bilo tko od nas živjeti u iluzijama. Kada si rekla svome mužu da ti je majka mrtva, da nikada nisi poznavala oca, da si siroče, željela si krenuti od ničega, bez korijena, upustiti se u izmišljotine..."
Želim objasniti Junein kaos, ne muškim izravnim umom, već lukavošću i zaobilaznim putovima tipičnima za ženu.

Henry je rekao:
June je imala suze u očima kada je govorila o tvojoj velikodušnosti.
A ja sam shvatila da je on upravo zbog toga voli. U njegovu romanu jasno se vidi da Juneina velikodušnost nije bila usmjerena prema njemu - ona ga je stalno mučila - već prema Jean jer je June bila opsjednuta Jean. A što radi Henryju? Ponižava ga, izglađuje, uništava mu zdravlje, muči ga - a on cvate; piše svoju knjigu.
Svjesno nanositi bol, razumjeti njezinu nužnost, meni je to nepodnošljivo. Ja nemam Juneinu hrabrost. Trudim se poštedjeti Hu-ga svakog poniženja. Ne gaziti po njegovim osjećajima. Samo dvaput u životu moja je strast nadvladala samilost.

Jedna od mojih tetaka naučila je našega kuhara spraviti nabujak od mrkve, a on je tome podučio našu sluškinju Emiliju. Emilija ga servira u svim svečanim prilikama. Poslužila ga je Henryju i June. Oni su već bili opčinjeni čudnovatošću Louveciennesa, bojama, mojom neobičnom odjećom i stranim naglaskom, mirisom jasmina, otvorenim kaminima u kojima nisam palila cjepanice već korijenje drveća koje je izgledalo poput čudovišnih prstiju. Nabujak je djelovao egzotično i oni su ga jeli kao što se jede kavijar. Jeli su i pire od krumpira, koji se zbog tučenih jaja doimao naročito prozračnim. Henry koji je potpuni malograđanin, počeo se osjećati nelagodno, kao da ga nismo dovoljno nahranili. Njegov je odrezak bio povelik i sočan, ali uredno izrezan, i sigurna sam da on to nije prepoznao. June je bila u zanosu. Kada nas je Henry bolje upoznao, odvažio se pitati jedemo li uvijek tako, izražavajući zabrinutost za naše zdravlje. Tada smo mu ispričali podrijetlo nabujka i nasmijali se. June bi ga zauvijek umotala u veo tajni.
Jednoga jutra dok je Henry odsjedao kod nas, htjela sam mu, nakon dugog razdoblja gladovanja, neurednih obroka, loše kavanske hrane, prirediti prekrasan doručak. Sišla sam dolje i upalila vatru u kaminu. Emilija je na zelenom poslužavniku donijela vruću kavu, mlijeko koje se pušilo, meko-kuhana jaja, fini kruh i kolačiće te svjež maslac. Henry je sjeo pored vatre za stol od lakirana drva. Sve što je mogao reći je da čezne za bistroom iza ugla, pocinčanim pultom, mutnom zelenkastom kavom i mlijekom punim vrhnja.
Nisam se uvrijedila. Pomislila sam da mu nedostaje određena sposobnost uživanja u neobičnosti, to je sve. Svaki put kada padnem u duboku potištenost, izvuče me dobra kava na lakiranom poslužav-niku pored kamina. Svaki puta izvuku me svilene čarape i parfem. Raskoš mi nije neophodna, ali jesu lijepe i dobre stvari.

June je pripovjedačica. Stalno pripovijeda priče o svome životu koje su potpuno nedosljedne. Isprva sam ih pokušavala povezati u cjelinu, ali sam se ubrzo prepustila njezinu kaosu. U to vrijeme nisam znala da je svaka od njih, poput Albertinih priča Proustu, tajni ključ nekom događaju u njezinu životu koji nije moguće objasniti. Mnoge su se od tih priča našle u Henryjevu romanu. Ona ne zazire od ponavljanja. Opijena je vlastitim romansama. Ponizno stojim pred tim fantastičnim djetetom i predajem mu svoj um.

U hotelu me sinoć budnom držao grozničav dječji plač, a moja su razmišljanja bila poput stroja u najvećem pogonu. To me potpuno iscrpilo. Ujutro je ušla čudovišno ružna sobarica i otvorila žaluzine. U hodniku je čovjek kojemu je grm crvene kose okruživao lice, čistio tepihe. Telefonirala sam Hugu, moleći ga da dođe prije nego što je obećao. Njegova su pisma bila nježna i tužna. Ali na telefonu je bio razuman:
Stižem odmah ukoliko si bolesna. Rekla sam:
Nema veze. U četvrtak dolazim kući. Ne mogu više ostati.
Nazvao je petnaest minuta kasnije, sada potpuno svjestan moje nevolje, i rekao da će doći u petak umjesto u subotu ujutro. Bila sam očajna zbog nenadane i strahovite potrebe za Hugom. Ona bi me natjerala na bilo što. Sjedila sam u krevetu i tresla se. Definitivno sam bolesna, pomislila sam. Um mi je otkazao.
Uz strahovit sam napor napisala Hugu sabrano, jasno pismo da se ne brine. Bio mi je potreban jednak napor da se priberem kada sam stigla ovamo u Švicarsku. Hugo je razumio. Napisao mi je: „... Kako dobro znam kojim plamenim žarom živiš. Već si proživjela mnoge živote, od kojih si neke podijelila sa mnom - bogate, pune živote od rođenja do smrti - a u međuvremenu se jednostavno moraš malo odmoriti.

Shvaćaš li koja si ti živa sila, govoreći sasvim općenito? Osjećam se poput stroja koji je izgubio motor. Ti predstavljaš sve što je vitalno, živo, što se kreće, raste, leti..."

June se snažno protivi Henryjevoj otvorenoj senzualnosti. Njezina je mnogo zamršenija. Uz to, on za nju predstavlja dobrotu. Ona je se očajnički drži. Boji se da će se pokvariti. Svi su Henryjevi porivi dobri, ne u mučnom kršćanskom, već u jednostavnom ljudskom smislu. Čak i žestina njegova pisanja nije čudovišna ili inte- lektualna, već sasvim ljudska. Ali June nije ljudsko biće. Ona ima dva snažna ljudska osjećaja: ljubav prema Henryju i strahovitu, nesebičnu velikodušnost. Sve je ostalo fantastično, perverzno, bezosjećajno.
Kakve demonske račune vodi! Henry i ja sa strahopoštovanjem promatramo njezinu čudovišnost koja nas obogaćuje snažnije od suosjećanja, odmjerenih ljubavi, nesebičnosti drugih ljudi. Ne želim je rastrgati u komadiće kao što je to Henry učinio. Ja ću je voljeti, obogatiti, učiniti besmrtnom.
Henry mi šalje očajno pismo iz Dijona. Dostojevski u Sibiru, samo što je Sibir daleko zanimljiviji, prema onome što piše jadni Henry. Šaljem mu telegram: „Daj otkaz i vrati se kući u Versailles." I pošaljem mu novac. Mislim na njega gotovo cijeli dan.
Ali nikada ne bih dopustila Henryju da me dotakne. Trudim se pronaći pravi razlog tome, ali nalazim ga samo u njegovu vlastitu jeziku - ne želim da mi se „popiša na glavu".
June, jesi li ti doista sposobna za takve stvari? Ili su to Henryje-ve karikature tvojih želja? Jesi li doista napola potonula u takve is-tančane, mračne, strašne osjećaje da se u usporedbi s njima Henryjevi bordeli čine gotovo smiješnima? On računa na moje razumijevanje jer i ja sam pisac. Ja to moram znati. Meni to mora biti jasno. Na njegovo iznenađenje, kažem mu:
To nije isto.Postoji jedan svijet koji će za njega zauvijek ostati zatvoren -svijet mojih i Juneinih apstraktnih razgovora, našeg poljupca, naše ekstaze.
Duboko uznemiren, osjeća da postoji dio tebe koji nije uspio dokučiti, sve što je izostavljeno iz romana. Izmičeš mu kroz prste!
Bogatstvo Hugova bića. Njegova sposobnost ljubavi, praštanja, davanja, razumijevanja. Bože, koja sam ja sretnica.
Sutra navečer ostat ću kod kuće. Gotovo je s hotelskim životom i samoćom u noći.

Veljača
Louveciennes. Stigla sam kući nježnom i vatrenom ljubavniku. Sa sobom donosim Henryjeva bogata, teška pisma. Poput lavina. Na zid radne sobe zalijepila sam dvije stranice njegovih riječi, probranih tu i tamo, i panoramsku kartu njegova života za još nenapisani roman. Prekrit ću zidove njegovim riječima. Bit će to la chambre des mots2.
Hugo nalazi moje dnevnike o Johnu Erskinu. Dok me nema, čita ih uz bolnu znatiželju. U njima nije bilo ničega što nije znao, a ipak ga je boljelo. A ja bih sve to ponovno proživjela, da, i Hugo to zna.
Dok me nije bilo, potražio je moje crno čipkasto rublje, poljubio ga, pronašao na njemu moj miris i udahnuo ga s tolikom radošću.

Na vlaku, na putu u Švicarsku, doživjela sam zabavno iskustvo. Kako bih razuvjerila Huga, nisam našminkala oči, jedva sam se na-pudrala, lagano narumenila usne, a nokte nisam ni dotakla. Bila sam tako sretna u svome nemaru. Odjenula sam omiljenu staru baršunastu haljinu, iako je bila poderana na laktovima. Osjećala sam se poput June. Moj psić Ruby sjedio je sa mnom te su moj crni kaput i baršunasta jakna bili prekriveni njegovim bijelim dlakama. Neki Talijan, koji je tijekom cijelog putovanja pokušavao privući moju pažnju, u očaju mi je prišao i ponudio mi četku. To me zabavilo i nasmijalo. Kada je četkanje bilo gotovo (a njegova četka puna bijelih dlaka), zahvalila sam mu se. Vrlo nervozno je upitao:
Hoćete li sa mnom na kavu?
Odbila sam, dok sam razmišljala: „Kako bi tek bilo da sam našminkala oči!?"

Hugo je rekao da je moje pismo Henryju veoma neodređeno. Započinjem tako otvoreno i iskreno. Doimam se poput Juneine suprotnosti, ali na kraju sam jednako tako neuhvatljiva. Misli da ću Uznemiriti Henryja i na jedno mu vrijeme poremetiti stil
- njegovu sirovu snagu, njegova „pišanja" i „jebanja" među kojima se osjeća tako sigurnim.

U pismu Henryju bila sam toliko zahvalna za njegovu punoću i bogatstvo da sam mu željela dati sve što mi je bilo na umu. Započinjem uz veliki zamah, otvoreno, ali kako se približavam konačnom daru, daru moje June i mojih misli o njoj, sve se više suzdržavam. Uložila sam veliku dozu vještine i lukavosti kako bih zadržala njegovu znatiželju a sačuvala ono što mi je dragocjeno.
Sjedam pred pismo ili dnevnik sa željom da budem potpuno iskrena, ali sam na kraju možda veća lažljivica od sviju njih, veća i od June, i od Albertine jer djelujem tako iskreno.

Pravo mu je ime Heinrich - koliko mi se to više sviđa! Nijemac je. Izgleda mi poput Slavena, ali u odnosu na žene pokazuje tipičnu njemačku sentimentalnost i romantizam. Za njega seks znači ljubav. Njegova je morbidna mašta njemačka. Voli ružnoću. Ne smeta mu miris urina i kupusa. Voli psovke, dijalekt, prostitutke, razboj- ničke četvrti, prljavštinu, grubost.
Piše mi pisma na pozadini odbačenih bilježaka - pedeset sinonima za riječ „pijan", podaci o otrovima, imena knjiga, dijelovi razgovora. Ili popisi poput ovoga - Posjetiti
„Cafe des Mariniers" na obali rijeke, pored mosta ,,Exposition" u blizini Champs Elyseesa -neka vrsta ribarskog prenoćišta. Jesti bouillabaisse u „Caveau des Oubliettes Rouges". „Le Paradise", Rue Pigalle - sumnjivo mjesto, džepari, ulični razbojnici, itd. Bar Freda Paynea, Rue Pigalle 14 (pogledati umjetničku galeriju u prizemlju, sastajalište engleskih i američkih striptizeta). „Cafe de la Regence", Rue St Honore 261 (Napokon i Robespierre tamo su nekad igrali šah. Pogledati njihov stol).
Henryjeva pisma daju mi neobičan osjećaj obilja. Odgovaram na njih uz strahovitu radost, ali me zapanjuje njihova količina. Ne stignem ni odgovoriti na jedno, on već napiše drugo. Komentari Prousta, razni opisi, raspoloženja, vlastita prošlost, nezasitna seksualnost, način na koji se trenutno upušta u akciju. Previše akcije za moj ukus. Neprobavljeno. Jasno da se čudi Proustu.

Nije čudo da promatram njegov život uz spoznaju da moj nikada neće biti takav jer je usporen razmišljanjem.
Henryju: „Sinoć sam pročitala tvoj roman. Neki su odlomci u njemu bili eblouissants4zapanjujuće divni. Naročito opisi sna, opisi vesele noći s Valeskom, cijeli zadnji dio kada život s Blanche dosiže vrhunac... Ostalo je jednolično, beživotno, vulgarno realistično, fotografski. Opet, neki drugi dijelovi - starija ljubavnica, Cora, čak i Naomi, nisu još ni rođene. Površnost, nepromišljena žurba. Tvoje pisanje moralo je držati korak s tvojim življenjem, a zbog svoje animalne vitalnosti živio si previše...
Čudno, ali sigurna sam da točno znam što bi trebalo izostaviti, jednako kao što si ti znao što bi trebalo izbaciti iz moje knjige. Mislim da bi roman trebalo malo pročistiti. Ako mi dopustiš..."

Henryju: „Molim te, Henry, shvati da se cijelim bićem bunim protiv vlastita uma. Kada živim, živim prema impulsu, osjećaju, iskri. June to razumije. Dok smo luđački lutale Parizom, potpuno sam izgubila razum, ne primjećujući ljude, vrijeme, mjesto.
Izgubio se i kada sam po prvi put u hotelskoj sobi čitala Dostojevskoga, smijala se i plakala u isto vrijeme, i nisam mogla spavati i nisam znala gdje sam. Ali nakon toga, shvati me, strahovito se trudim ponovno ustati, ne valjati se u boli, nastaviti trpjeti ili gorjeti. Zašto se borim? Zato jer se bojim da ću postati June. Nešto u meni opire se potpunom kaosu. S June želim doživjeti potpuno ludilo, ali isto tako želim biti sposobna poslije sve razumjeti, shvatiti što sam proživjela.
Pitaš me proturječne, nemoguće stvari. Želiš znati koje snove, porive i želje ima June. To nećeš nikada saznati, ne od nje. Ona ti to ne može reći. Ali shvaćaš li koliku mi je radost pričinjavalo dok sam govorila o našim osjećajima, na tome posebnom jeziku? Jer ja ne samo da živim, proživljavam sve svoje fantazije, ja izlazim na zrak da shvatim. Zabljesnula sam June jer kada smo sjedile zajedno,
čarolija trenutka nije me samo opila; proživljavala sam je sviješću pjesnika, ne psihoanalitičara koji ponavlja mrtve formule. S naše dvije mašte išle smo do kraja. A ti udaraš glavom o zid našega svijeta i želiš da ti skinemo sve velove. Sve te istančane, duboke, nejasne, mračne, raskošne osjećaje želiš uhvatiti u nešto što si sposoban dokučiti. Ne tražiš to od Dostojevskog. Zahvaljuješ Bogu što živiš u kaosu. Zašto onda želiš znati više o June?"

June nema svojih ideja, nema vlastitih fantazija. Njih joj daju drugi, oni koji nadahnjuju njezino biće. Hugo ljutito kaže da je ona prazna, a ja puna kutija. Ali kome trebaju ideje, fantazije, sadržaj, ako je kutija lijepa i inspirativna? Mene nadahnjuje June, prazna kutija. Razmišljanje o njoj usred dana uzdiže me iznad običnog življenja. Otkada je poznajem svijet za mene nikada nije bio prazniji. June nudi divno, do bljedila užareno meso, kristalno zvonak glas, bezdane oči, omamljene pokrete, pojavu, tijelo, utjelovljenje svih naših maštanja. Što smo mi? Samo stvaratelji. Ona jest.

Svaki drugi dan primam pismo od Henryja. Odmah mu odgo- varam. Dala sam mu svoj pisaći stroj, a ja pišem rukom. Mislim na njega noć i dan.
Sanjam o neobičnom životu koji ću jednoga dana proživjeti, koji će možda ispuniti neki drugi dnevnik. Sinoć, pročitavši Hen-ryjev roman, nisam mogla zaspati. Bila je ponoć. Hugo je spavao. Željela sam ustati i otići u radnu sobu i pisati Henryju o njegovu prvu romanu. Ali bila bih probudila Huga. Trebalo je otvoriti dvoja škripava
vrata. Hugo je u krevet došao potpuno iscrpljen. Mirno sam ležala i silila se da zaspim, dok su mi glavom poput tornada jurile rečenice. Mislila sam da ću ih se ujutro sjetiti. Ali nisam se mogla sjetiti ni polovice. Da Hugo nije morao ići na posao, mogla sam ga probuditi, a on je ujutro mogao dulje spavati. Njegov posao u banci kvari nam život. Moram ga izvući iz toga. I to me tjera da radim na svome romanu, da prerađujem, što mrzim jer mi se u glavi već kuha nova knjiga - knjiga o June.
Sukob moje opsesije i odanosti Hugu postaje mi nepodnošljiv. Voljet ću ga svim snagama, ali na svoj način. Zar doista ne mogu rasti samo u jednome smjeru?

Noćas sam sretna jer je Henry ponovno ovdje. Dojam je uvijek isti: ispuni me težinom i žestinom svoga pisanja, a zatim stiže on sam, tako nježan - tih glas, koji postaje još tiši, nježni pokreti, nježne, fine bijele ruke - i ja se predajem njegovoj neumornoj znatiželji i romantizmu prema ženama.

Henrvjev opis stana u Henry street (kamo je June dovela Jean da živi s njima):
„Krevet raspremljen čitav dan; uspinjanje na nj često u cipelama; plahte u potpunom neredu. Prljave košulje umjesto ručnika. Rublje se rijetko kada iznosi van. Umivaonici začepljeni od prljav-štine. Suđe se pere u kadi koja je masna i ima crni rub. Kupaonica uvijek hladna poput zamrzivača. Trganje namještaja da bi se naložila peć. Zavjese vječito navučene, prozori neoprani, grobna atmosfera. Pod neprestano prekriven gipsom, alatom, bojama, knjigama, opušcima, smećem, uprljanim posuđem, loncima. Jean po čitav dan hoda uokolo u radničkim hlačama. June, uvijek polugola, tuži se na hladnoću."

Što sve to meni znači? Ono Juneino lice koje nikada neću upoznati. A ovo drugo, koje pripada meni, prepuno je čarolije i blješta-vila, ljepote i profinjenosti. Ove mi pojedinosti samo pokazuju dvostrukost svega, moju vlastitu dvoličnost koja sada žudi za životom u bijedi, za animalnošću.

Henryju: „Kažeš: 'Gide ima um, Dostojevski ima ono drugo, a Dostojevski je ono što je doista važno.' Za tebe i mene najviši trenutak, najveća radost, nije kada prevladava razum, već kada izgubimo pamet, a ja i ti gubimo je na isti način, kroz ljubav. Izgubili smo pamet zbog June...
Reci mi nešto. Imaš osjećaj za mračne stvari. Maštu ti privlače određene mračne slike. Nisi li rekao Berthi da je život s June kao da za sobom vučeš truplo? Smetaju li ti doista Juneine neuroze i bolest ili samo proklinješ ono što te zarobljava?"

Žestoko se borim zadržati Henryja kojeg se ne želim odreći, ali isto tako zadržati svoj odnos s June, dragocjenom tajnom.

Jučer je u kavani iz mene izvukao dijelove priče. To me povrijedilo i razbjesnilo. Došla sam kući i napisala mu dugo, grozničavo pismo. Ako ga pokaže June, izgubit ću je. Henry me ne može natjerati da je volim manje, ali me može mučiti time da je prikaže manje stvarnom, manje nesebičnom, dokazujući da June ne postoji, da je samo slika koju smo sami stvorili, Henry u svome umu, i ja u svojoj poeziji. Govorio je o utjecajima na nju. Utjecajima Jean, žene u New Yorku. Za mene je to bilo mučenje.
A tada je rekao:
- Zbunjuješ me.
Nisam rekla ništa. Zar će me zamrziti? Na početku našeg susreta, bio je tako topao i pun zanimanja za mene. Čitavo mu je tijelo bilo svjesno moje prisutnosti. Znatiželjno se sagnuo nad knjigu koju sam mu donijela. Oboje smo bili razdragani. Zaboravio je popiti kavu.
Zarobljena sam između Juneine ljepote i Henryjeva genija. Odana sam im oboje, svakome na svoj način. Svakome od njih pripada jedan dio mene. June volim ludo, nerazumno. Henry mi daje život. June mi daje smrt. Moram odabrati, ali ne mogu. Dati Hen-ryju sve svoje osjećaje prema June za mene je isto kao predati mu tijelo i dušu.

Henryju: „Možda nisi svjestan toga, ali danas si me prvi puta prepao i prenuo iz sna. Sve tvoje bilješke, sve tvoje priče o June nisu me uspjele povrijediti. Ništa me nije moglo povrijediti, sve dok nisi dotakao izvor mog straha: June i Jeanin utjecaj.
Kakav me strah obuzeo kad sam se sjetila njezinih riječi, i kroz nju osjetila koliko je ispunjena bogatstvom drugih, svih onih koji vole njezinu ljepotu. Čak je i grofBruga Jeanina kreacija. Kada smo bile zajedno, June je rekla: 'Smisli što ćemo raditi zajedno.' Bila sam spremna dati joj sve što sam ikada smislila i stvorila, od svoga doma, odjeće, nakita, do svoga pisanja, maštarija, života. Radila bih samo za nju.
Shvati me. Ja je obožavam. Ja je prihvaćam u cjelini, ona mora biti. Bunim se samo kada June nema (kao što sam zapisala prve noći kada smo se upoznale). Nemoj mi reći
da, osim one fizičke, June ne postoji. Nemoj mi to reći jer ti to moraš znati. Ti si živio s njom.
Nikada do danas nisam se bojala onoga što će naša dva uma zajedno otkriti. Ali koji si ti otrov pronašao, možda upravo onaj koji )e i u tebi? Je li to i tvoj strah? Osjećaš li se progonjenim, ali i prevarenim kreacijama vlastita uma? Jesu li tvoje grube riječi sredstvo kojima se boriš protiv straha od iluzije? Reci mi da ona nije samo lijepa slika. Katkad dok razgovaramo osjećam da pokušavamo dokučiti njezinu stvarnost. Ona je čak i za nas nestvarna, čak i za tebe koji si je posjedovao, i za mene koju je poljubila."

Hugo čita jedan od mojih starih dnevnika, iz razdoblja Johna Erskina, Boulevard Suchet, i gotovo jeca od sućuti za mene, shvaćajući da sam živjela u kući mrtvih. Nisam ga uspjela oživjeti, sve dok me nije zamalo izgubio zbog Johna i kroz samoubojstvo.

Još Henryjevih pisama, dijelovi knjige koju piše, citati, bilješke dok sluša Debussyja i Ravela, na pozadini jelovnika malenih restorana u sumnjivim četvrtima. Bujica realizma. Previše, u odnosu na maštu, koja se povlači. On svom djelu ne želi žrtvovati ni trenutak života. Uvijek žuri i piše o poslu, a na kraju ga zapravo nikada ne dotiče, piše više pisama nego knjiga, više istražuje nego što zapravo utvara. Ipak, sviđa mi se stil njegove posljednje knjige - izleti, lanci asocijacija, sjećanja. Usvojio je Prousta, ali bez poezije i glazbe.
Bila sam se spustila u opscenost, prljavštinu i njegov svijet „sranja, pičke, kurca, kopiladi, guzica, kurvi", a sada se ponovno uspinjem.
Danas mi je simfonijski koncert potvrdio moje suzdržano raspoloženje. Još jednom sam proputovala područja realizma i otkrila da su suhoparna. Još jednom sam se vratila poeziji. Pišem June. Čini mi se nemogućim. Ne pronalazim riječi. Moja mašta žestoko se napinje da je dosegne, moju sliku o njoj. A kada stignem kući, Emilija kaže: - Pismo za Senoritu.
Trčim uz stepenice, nadajući se da je od Henryja.
Želim biti snažna pjesnikinja, kao što su Henry i John snažni u svome realizmu. Želim ih napasti i uništiti. Ono što me kod Henryja zbunjuje i privlači bljeskovi su mašte, spoznaje i snova. Bjegunac. I njegove dubine. Zanemarimo njemačkog realista, čovjeka koji „zastupa sranje" kao što je rekao Wambly Bald, i dobit ćemo strastvenog imažista. Na trenutke može izreći najosjećajnije ili najdublje stvari. Ali, njegova je blagost opasna jer kada piše, ne piše s ljubavlju, već karikira, napada, ismijava. Mene bijes truje. Ja volim, volim, volim.
A opet, na trenutke se sjetim nekih njegovih riječi i odjednom osjetim kako se u meni budi senzualna žena, kao da je netko žestoko miluje. S radošću si ponavljam te riječi. U takvim trenucima moje pravo tijelo živi punim životom.
Jučer sam provela napet, potresan dan s Eduardom koji je pokušao oživjeti prošlost. On je bio prvi muškarac kojeg sam voljela. Bio je seksualno slab. Patila sam od njegove slabosti, sada to znam. Ta je bol davno pokopana. Kada smo se prije dvije godine opet susreli, ponovno je uskrsla. A zatim sam je ponovno pokopala.
U sebi sam oduvijek imala muške elemente, znala točno što želim, ali sve do Johna Erskina nisu me privlačili snažni muškarci; voljela sam slabe ili plahe, preosjetljive muškarce. Eduardova neodređenost, neodlučnost, eterična ljubav i Hugova preplašena ljubav, prouzročile su mi mnogo muke i zbunjenosti. Djelovala sam nježno, a opet poput muškarca. Bilo bi mnogo ženstvenije zadovoljiti se strašću obožavatelja, ali ja sam inzistirala na vlastitu odabiru, na finoći prirode koju sam otkrivala u muškarcima slabijima od sebe. Zbog svoje izravnosti, kao žena sam duboko patila. Kao muškarac, bila bih zadovoljna s onime za čime sam žudjela.

Hugo je sada snažan, ali bojim se da je prekasno. Muškarac u meni previše je napredovao. Sada, da Eduardo čak i želi živjeti sa mnom (a jučer je bio na mukama zbog impotentne ljubomore), to ne bi funkcioniralo jer sam ja kreativno mnogo jača, a on to ne bi mogao podnijeti. Radost muškog usmjerenja svoga života otkrila sam udvarajući se June. Osim toga, otkrila sam strašnu radost umiranja, raspadanja.
Sinoć sam, sjedeći s Hugom pored vatre, počela plakati - žena ponovno rascijepljena u muškarca-ženu, koja moli za spas nekim čudom, velikom ljudskom snagom pjesnika. Ali animalna snaga koja zadovoljava ženu krije se u brutalnim muškarcima, u realistima poput Henryja, a od njega ne želim ljubav. Radije ću krenuti u napad i slobodno, poput muškarca, odabrati svoju June. Ali moje će tijelo morati umrijeti jer ono je senzualno, živo, a u ljubavi između dvije žene nema života.
Hugo me još uvijek drži, svojim obožavanjem, svojom toplom ljudskom ljubavlju, svojom zrelošću jer on je najstariji od sviju nas.

Želim pisati June tako sjajno da joj uopće ne mogu pisati. Kakvo patetično, nedostojno pismo:
„Ne mogu vjerovati da se više nećeš pojaviti iz tame moga vrta. Katkada te čekam na mjestu gdje smo se nekada nalazile i očekujem da ću opet osjetiti istu radost kada te ugledam kako izranjaš iz gomile i prilaziš mi - ti, tako posebna i jedinstvena.
Kada si otišla, ova me kuća počela gušiti. Htjela sam biti sama sa tvojom slikom...
Iznajmila sam malenu, klimavu garsonijeru u Parizu i svaki dan pokušavam pobjeći tamo barem na nekoliko sati. Ali kakav je to drugi život koji želim živjeti bez tebe? Katkad moram zamišljati da si tu, June. Imam osjećaj da želim biti ti. Nikada prije nisam željela biti nitko drugi doli ja sama. Sada se želim stopiti s tobom, biti ti tako strahovito bliska, da moje vlastito ja sasvim nestane. Najsretnija sam u svojoj crnoj baršunastoj haljini jer je stara i poderana na lak-tovima.
Kada ti promatram lice, želim se prepustiti i podijeliti tvoju ludost, koju poput tajne nosim u sebi i koju više ne mogu skrivati. Puna sam žestoke, strašne radosti. To je radost koju prihvaća onaj koji je prihvatio smrt i raspadanje, radost strašnija i dublja od radosti življenja i stvaranja."

Ožujak

Jučer u „Cafe de la Rotonde" Henry kaže da mi je bio napisao pismo koje je poderao. Jer bilo je to ludo pismo. Ljubavno pismo. Primila sam to tiho, bez iznenađenja. Osjetila sam to. Među nama je toliko topline. Ali duboko unutra, nije me dirnulo. Bojim se tog čovjeka kao da se u njemu moram suočiti sa svim stvarnostima koje me plaše. Njegovo senzualno biće ima dubok utjecaj na mene. Njegova žestina omotana nježnošću, njegova nagla ozbiljnost, težak, bogat um. Pomalo sam hipnotizirana. Promatram njegove fine bijele ruke, glavu koja se čini preteškom za tijelo, čelo koje kao da će se raspući, glavu koja se trese, koja skriva toliko toga što volim i mrzim, što želim i čega se bojim. Ljubav za June me paralizira. Osjećam toplinu za toga čovjeka, koji može biti dva različita bića. Želi me primiti za ruku, a ja se pravim da ne primjećujem. Naglo mu izmičem.
Želim da njegova ljubav umre. Ono o čemu sam sanjala, želju upravo takvoga muškarca za mnom, sada odjednom odbacujem. Došao je trenutak da potonem u senzualnost, bez ljubavi ili drame, a ja to ne mogu.
On toliko toga krivo razumije: moj osmijeh dok govori o June, koja se prvo žestoko suprotstavlja njegovim idejama, a kasnije ih usvaja i izražava kao da su vlastite.
- Događa se to svima nama - kaže on, promatrajući me agresivno, kao da je moj osmijeh posprdan.
Mislim da se želi svađati. Nakon žestine, gorčine, brutalnosti i okrutnosti koju je poznavao, moja ga blagost razdražuje. Nalazi da ja poput kameleona mijenjam boju u kavani, a vjerojatno je gubim kod kuće. Ne uklapam se u njegov život.
Njegov život-podzemlje, Carco, nasilje, okrutnost, čudovišno-st, lov na bogatstvo, razvrat. Čitam njegove bilješke pohlepno i uz jezu. U godinu dana polu-samoće, moja je mašta nabujala preko svake mjere. Noću me, u groznici, opsjedaju Henryjeve riječi. Proganja me njegova nasilna, agresivna muškost. Osjećam nasilje nad svojim usnama, u svojoj utrobi. Zgnječena na tlu pod muškarcem koji me posjeduje sve dok ne poželim kriknuti.
U kavani „Viking" Henry mi govori kako je otkrio moju pravu prirodu jedne večeri dok sam nekoliko minuta sama plesala rum-bu. Još se sjeća jednog odlomka iz mog romana i traži rukopis da ga ponovno pročita. Govori da je to najljepši tekst koji je u zadnje vrijeme pročitao. Govori o fantastičnim elementima u meni - njegov prvi
dojam dok sam stajala na pragu - „tako dražesna" - a kasnije sjedila u velikom crnom naslonjaču - „poput kraljice". Želi uništiti „iluziju" moje velike iskrenosti.
Pročitala sam mu što sam bila napisala pod utjecajem njegovih bilješki. Rekao je da mogu pisati na taj način, s tolikim intenzitetom mašte samo zato jer nisam proživjela ono o čemu pišem. Rekao je da proživljavanje ubija maštu i intenzitet, kao što se to dogodilo njemu.

Poruka Henryju u ljubičastoj tinti na srebrnu papiru: „Ova će žena vječno sjediti u visokom crnom naslonjaču. Bit ću jedina žena koju nikada nećeš imati. Pretjerano življenje preteže maštu. Nećemo živjeti, samo ćemo pisati i razgovarati da napnemo jedra."
Pisci vode ljubav sa svime što im može poslužiti svrsi. Henry se povodi za mojom vizijom, i pokušava biti suptilniji, postaje poetičan. Rekao je da može zamisliti June kako mu kaže: „Ne smeta mi što voliš Anais jer ona je Anais."
Imam utjecaj na njihovu maštu. To je najveća moć.
Vidjela sam da romantizam nadživljuje realizam. Muškarci često zaboravljaju lijepe žene koje su posjedovali, zaboravljaju prostitutke, a sjećaju se prve žene koju su idealizirali, koju nisu mogli imati. Zauvijek ih zarobljava žena koja ih romantično uzbudi. U Eduardu vidim nepopustljivu žudnju. Hugo se nikada neće oporaviti od mene. Henry nakon June više nikada neće voljeti.
Kada govorim o njoj, Henry kaže:
Kako divno govoriš.
Možda da izbjegnem činjenice.
Govori mi upravo ono što sam ja prije nekoga vremena zapisala: podajem se životu, a zatim nalazim prekrasna objašnjenja za svoje postupke. Slažem djeliće u lijepo kreativno tkivo.

Ti i June želite me balzamirati - kažem.
To je zato što djeluješ tako krhko.
Sanjam o novoj vjernosti, uz stimulaciju drugih, maštovitom življenju i tijelu samo za Huga.
Lažem. Toga dana u kavani, dok sam sjedila s Henryjem, gledala kako mu se tresu ruke i slušala njegove riječi, bila sam ganuta. Bila sam luda dok sam mu čitala svoje bilješke, ali bio me izazvao; bila sam luda jer sam pila i odgovarala na njegova pitanja,
dok sam mu zurila ravno u lice kao što se nikada prije nisam usudila gledati ni u jednog muškarca. Nismo se dotakli. Oboje smo se naginjali nad ponorom.

Govorio je o „Hugovoj velikoj dobroti, ali on je dječak, dječak". Henryjev je um, naravno, stariji. I ja vječno čekam Huga da me sus-tigne, ali katkad perfidno skačem naprijed, uz stariji um. Svoje tijelo pokušavam držati izvan svega toga. Ali, uhvaćena sam. I zato kada dođem kući, odlazim u radnu sobu i pišem mu poruku.

U međuvremenu čitam njegovo ljubavno pismo po deseti ili petnaesti put. Iako ne vjerujem u njegovu ili svoju ljubav, opsjeda me sinoćnja noćna mora. Opsjednuta sam.
Pazi - kaže Hugo - da se ne zapleteš u vlastite maštarije. Ti u drugima pališ iskre, puniš ih svojim iluzijama, a kada zasjaju punim sjajem, ti u sve povjeruješ.

Hodamo po šumi. On se igra s Banquom. Sjedi pored mene i čita. Intuicija mu kaže: „Budi ljubazan, budi nježan, budi slijep." Sa mnom, to je najlukavija i najpametnija metoda. To je način da me ne muči, da me se pridobije. A ja u svakom trenutku razmišljam o Henryju, kaotično, i bojim se njegova sljedećeg pisma.

Sastala sam se s Henryjem u mračnom, podzemnom „Vikingu". Nije primio moju poruku. Donio mi je još jedno ljubavno pismo. Gotovo uzvikuje:
Sada si obavijena velovima. Budi stvarna! Tvoje riječi, tvoje pismo, neki dan.
Bila si stvarna.
Ja to poričem. Tada ponizno kaže:
O, znao sam, znao sam da sam se previše drznuo s tobom. Ja sam seljak, Anais.
Samo me kurve mogu cijeniti.
To u meni izaziva riječi koje želi čuti. Svađamo se. Prisjećamo se početka: počeli smo s umom.
-Jesmo, ali jesmo li? - kaže Henry, drhteći. I odjednom se nagne i proguta me beskonačnim poljupcem. Ne želim da poljubac prestane.
Kaže:Dođi u moju sobu.

Kako je zagušljiv ovaj veo oko mene koji se Henry trudi rastrgati, moj strah od stvarnosti. Ulazimo u njegovu sobu. Ne osjećam tlo pod nogama, ali osjećam njegovo tijelo uz moje. Kaže:
Pogledaj tepih na stepenicama, sav je otrcan.
Ali ja ne vidim, samo osjećam uspon. U ruci mu je moja poruka.
Pročitaj - kažem, na dnu stepenica - i ja odlazim.
Ali ipak ga slijedim. Njegovu sobu ne primjećujem. Kada me uzme u naručaj, tijelo mi se rastapa. Nježnost njegovih ruku, neočekivan prodor, sve do srži, ali bez nasilja. Kakva čudna, nježna moć.
On uzvikuje:
Sve je tako nestvarno, tako brzo.
I vidim jednog drugog Henryja ili možda istog Henryja koji je onoga dana ušetao u moj dom. Razgovaramo kao što smo željeli razgovarati, tako lako, tako istinski. Ležim na njegovu krevetu, pokrivena njegovim kaputom. On me promatra.
Očekivala si - više brutalnosti?
Ruše se planine riječi, bilježaka, citata. Iznenađena sam. Ne poznajem ovoga čovjeka. Nismo se zaljubili u naša djela. Ali u što smo sada zaljubljeni? Ne mogu podnijeti sliku Juneina lica na kaminu. Čudno, ali čak i sa slike, ona nas oboje posjeduje.

Pišem Henryju lude poruke. Danas se ne možemo naći. Dan je prazan. Uhvaćena sam u klopku. A on? Što on osjeća? Stjerana sam u kut, gubim se, um mi se koleba, svjesna sam samo osjetila.

U nekim trenucima ne vjerujem u Henryjevu ljubav, osjećam da June dominira nad nama, govorim sama sebi: „Ovoga jutra on će se probuditi i shvatiti da ne voli nikoga osim June." U drugim trenucima ludo vjerujem da ćemo proživjeti nešto novo, Henry i ja, izvan Juneina svijeta.

Kako mi je uspio nametnuti istinu? Upravo sam htjela pobjeći iz zatvora svojih maštarija, a on me odvodi u svoju sobu i tu proživljavamo san, ne stvarnost. Postavlja me gdje me želi postaviti. Miris tamjana. Obožavanje. Iluzija. A ostatak života ne postoji. U ovaj sat on stiže s novom dušom. Napitak za spavanje iz bajki. Ležim s utro- bom u plamenu, a on to jedva primjećuje. Naše su kretnje ljudske, ali u sobi je kletva. Juneino lice. Sjećam se, uz veliku bol, jedne od njegovih bilježaka: „Najluđi trenutak života - June, kako kleči na cesti." Jesam li ljubomorna na Henryja ili na June?
Želi me ponovno vidjeti. Dok čekam u naslonjaču u njegovoj sobi, on klekne i ljubi me i čudniji je od svih mojih misli. Dominira nada mnom svojim iskustvom. Dominira i mojim umom i time mi zatvara usta. Šapće mi što želi od moga tijela.
Pokoravam mu se, a u meni se bude novi porivi. Osvojio me. Muškarac, toliko ljudski; a ja, odjednom besramno prirodna. Zapanjena sam činjenicom da ležim na njegovu željeznom krevetu, u crnom rublju, pobijeđenom i zgaženom. I moja je neprobojna tajnovitost na trenutak slomljena, od muškarca koji se naziva - posljednjim čovjekom na zemlji.
Za nas pisati ne znači stvarati umjetnost, već disati. Nakon našega prvog susreta iz sebe sam izdahnula nekoliko bilježaka, usklika prepoznavanja, sasvim ljudskih priznanja. Henry je još uvijek bio zapanjen, a ja sam izdisala nepodnošljivu radost podavanja. Ali sljedeći put nije bilo riječi. Moja je radost bila neopipljiva i zastrašujuća. Nabujala je u meni dok sam hodala ulicama.
Ona mi izbija kroz pore, plamti žarom. Ne mogu je skriti. Ja sam žena. Pokorena od muškarca. O, kakva je to radost kada žena pronađe muškarca kojemu se može podložiti, radost njezine ženskosti koja raste u snažnim rukama.
Hugo me promatra dok sjedimo pored vatre. Govorim opijeno, briljantno. Kaže:
Nikada nisi bila tako lijepa. Nikada nisam jače osjetio tvoju moć. Kakva je to nova samosvijest u tebi?
Želi me, baš kao onda poslije Johnova posjeta. U tom trenutku moja savjest umire. Hugo se naginje nada mnom, a ja instinktivno slušam Henrvjev šapat. Obgrljujem Huga nogama, a on u zanosu usklikuje:
Draga, draga, što mi to radiš? Izluđuješ me! Nikada prije nisam osjetio ovakvu radost!
Varam ga, lažem mu, ali svijet ne tone u sumpornu izmaglicu. Ludost pobjeđuje.
Više ne mogu sastaviti djeliće svojih mozaika. Samo plačem i smijem se.

Hugo i ja odlazimo s koncerta poput ljubavnika, prema njegovim riječima. Bilo je to dan nakon što smo si Henry i ja u „Vikingu" priznali određene osjećaje. Hugo je bio tako pažljiv, tako nježan. Za njega je bio praznik. Večerali smo na Montparnasseu. Smislila sam izliku da odem do prijateljice po Henryjevo prvo ljubavno pismo. Bilo mi je u bilježnici. Razmišljala sam o njemu dok me Hugo pitao:
Želiš li ostrige? Večeras naruči ostrige. Večeras je posebna noć. Svaki put kad izlazim s tobom, osjećam kao da izvodim ljubavnicu. Ti si moja ljubavnica. Volim te više no ikada prije.
Želim čitati Henryjevo pismo. Ispričavam se. Odlazim u toalet. Čitam pismo. Nije previše rječito, ali me ganula sama činjenica. Ne znam što još osjećam. Vraćam se za stol, uz vrtoglavicu.
Ovdje smo se našli kada se Henry vratio iz Dijona i tu sam shvatila da sam sretna zbog njegova povratka.
Jednom drugom prilikom Hugo i ja odlazimo u kazalište. Mislim na Henryja. Hugo to zna, i pokazuje istu staru nježnu uznemirenost, želju da mi vjeruje. Razuvjeravam ga. On sam mi poručuje da u pola devet nazovem Henryja.

I tako prije kazališta odlazimo u kavanu, a Hugo mi pomaže pronaći broj Henrvjeva ureda. Šalim se o tome što će čuti. Henry i ja ne razgovaramo dugo:
Jesi li dobila moje pismo? -Jesam.
Jesi li dobio moju poruku?
Nisam.

Nakon kazališta ne mogu spavati. Rano ujutro, Hugo ustaje i donosi mi lijek, tabletu za spavanje.
Što nije u redu? - pita. - Kako se osjećaš? Nudi mi utočište Nudi mi utočište svog zagrljaja.

Dok prvi put, u šoku, izlazim iz Henryjeve sobe, teško mi je govoriti na uobičajen, živahan način.
Hugo sjeda, vadi svoj dnevnik i mahnito piše o meni i „umjetnosti" te kako je sve što ja radim u redu. Dok on čita, ja krvarim do smrti. Pred kraj počinjem jecati. Nije mu jasno zašto. Spuštam se pred njim na koljena.
Što je milo moje, što je? Kažem mu nešto grozno:
Imaš li kakav predosjećaj?
On to zbog svog povjerenja i sporih osjetila ne može razumjeti. On vjeruje da Henry kao pisac potiče samo moju maštu. I zato što u to vjeruje, on sjeda i piše, da me osvoji svojim pisanjem.
Želim uzviknuti: „Kakvo mladalačko, gotovo dječje povjerenje! " Bože, stara sam, ja sam posljednja žena na svijetu.
Svjesna sam čudovišnog paradoksa: dajući se drugima, učim više voljeti Huga.
Živeći na taj način, čuvam našu ljubav od gorčine i smrti.
Istina je da je to jedini način na koji mogu živjeti: u dva smjera. Trebam dva života. Ja sam dvostruko biće. Kada se navečer vraćam Hugu, miru i toplini doma, vraćam se ispunjena dubokim zadovoljstvom, kao da je to za mene jedino stanje. Hugu donosim cjelovitu ženu, oslobođenu svih „opsjednutih" groznica, izliječenu od otrova nemira i znatiželje koja je nekada prijetila našem braku, izliječenu iskustvom. Naša ljubav živi jer ja živim. Ja je njegujem i hranim. Ja sam joj vjerna na svoj način, koji ne može biti njegov način. Ako ikada pročita ove retke, mora mi vjerovati. Pišem smireno, jasno, dok čekam na njega da se vrati kući, kao na odabrana, vječna ljubavnika.

Henry piše bilješke o meni. Zapisuje sve što kažem. Oboje bilježimo, drugačijim osjetilima. Život pisaca je poseban život.
S ružičastom haljinom raširenom oko sebe, sjedim na njegovu krevetu, pušim, a on me promatra i kaže da me nikada neće odvesti u svoj život, na mjesta o kojima mi je govorio, da mi pristaju jedino raskoši Louveciennesa, da ih moram imati.
Ti ne bi mogla živjeti drukčije. Promatram njegovu bijednu sobu i uzvikujem:
Mislim da je to istina. Da me dovedeš u ovu sobu, morala bih krenuti iz početka.

Sljedeći dan pišem mu jednu od najtoplijih ljudskih poruka koje sam mu ikada napisala: bez intelekta, samo riječi o njegovu glasu, smijehu, rukama.
On mi odgovara: „Anais, večeras kad sam primio tvoju poruku bio sam potpuno zapanjen. Ništa što ću ikada izgovoriti ne može se mjeriti s tim riječima. Pobijedila si - ušutkala si me - barem što se tiče izražavanja tih stvari riječima. Nemaš pojma koliko se divim tvojoj sposobnosti da brzo upiješ i odmah izvrneš značenje, zaspeš ga kopljima, zakucaš u tlo, prodreš mu do srži, opkoliš ga svojim intelektom. To mi je iskustvo oduzelo dar govora, osjetio sam jedinstven zanos, navalu vitalnosti, a zatim klonulost, prazninu, čuđenje, nevjericu, sve, sve. Dok sam hodao kući, u lice mi je puhao proljetni vjetar - sve je postajalo tako meko i blago, zrak mi je lickao lice, nisam ga se mogao nadisati. I sve dok nisam primio tvoju poruku, bio sam u panici. Bojao sam se da ćeš sve zanijekati. Ali dok sam čitao - čitao sam veoma sporo jer je svaka riječ za mene bila otkrivenje - sjetio sam se tvog nasmijanog lica, tvoje nevine radosti, nešto što sam uvijek tražio u tebi, ali nikada nisam do kraja shvatio. Katkad bi tako započela u Louveciennesu, a zatim bi odjednom pobijedio um i ja bih ugledao ozbiljne, okrugle oči i stisnute usnice, što me je uvijek plašilo.
Strahovito sam sretan jer me održavaš cjelovitim - dopuštaš mi da budem umjetnik, ali ne zanemaruješ muškarca, životinju, gladnog, nezasitnog ljubavnika. Nijedna mi žena još nije dala sve što mi je potrebno, a ti, ti pjevaš tako veselo, tako hrabro, čak uz smijeh -da, ti me pozivaš da budem što jesam, da se upustim u bilo što. Obožavam te zbog toga. To je ono zbog čega si doista kraljica, iznimna žena. Kakva si ti žena! Razmišljam o tebi i smijem se - ne bojim se tvoje ženstvenosti. Ni tvoje vatre. Živo se sjećam tvoje haljine, njezine boje i teksture, njezine raskošne prozračnosti - upravo to bio bih te zamolio da odjeneš, da sam samo mogao predvidjeti taj trenutak.
Vidiš kako si osjetila što sam danas napisao - spominjem tvoje riječi o karikaturi, mržnji itd.
Mogao bih ostati ovdje cijelu noć i pisati ti. Stalno si mi pred očima, spuštene glave i dugih trepavica na obrazima. Osjećam se vrlo ponizno. Ne znam zašto si odabrala mene - to me čudi. Čini mi se da sam od samog trenutka kad si otvorila vrata svoga doma i uz smiješak mi pružila ruku, bio opčinjen, bio tvoj. I June je to osjetila. Odmah je rekla da si zaljubljena u mene ili ja u tebe. Ali ja nisam znao da je to ljubav. Govorio sam o tebi oduševljeno, bez rezerve. A tada te je i June upoznala i zaljubila se u tebe.

Henry se poigrava idejom svetosti. Razmišljam o glasu nalik na zvuk orgulja, o izrazima i ispovijedima koje čujem od njega. Razmišljam o njegovoj poniznosti pred božanskim, osjećaju božanskog. Čak i kada sam najprirodnija, najženstvenija, kada ustajem iz kreveta da mu dodam cigaretu, poslužim ga šampanjcem, počešljam kosu, odjenem se, čak i tada on kaže:
Još uvijek se s tobom ne osjećam prirodno.
On živi prilično tiho, na trenutke gotovo hladno. Nije prisutan u sadašnjosti. Ali kasnije, dok piše, zagrije se i počinje dramatizirati i gorjeti.
Svađamo se: on na svom jeziku, ja na svome. Nikada se ne služim njegovim riječima. Mislim da je moj proces bilježenja nesvjes-niji, instinktivniji. To se ne vidi izvana, ali ipak, nisam sigurna jer on je bio svjestan toga, težine mojih očiju. Neuhvatljivost moga uma nasuprot njegove neumoljive analize. Moja vjera u čuda nasuprot njegovih teških, realističnih bilješki. Radost, kada se dočepa čuda: „Tvoje oči kao da očekuju čuda." Hoće li ih on ostvariti?
Piše li on bilješke poput ovih: Anais: zeleni češalj s vlasima crne kose. Neizbrisiv ruž. Barbarska ogrlica. Lomna. Krhka.
Toga drugog poslijepodneva čekao me u kavani, a ja sam njega čekala u njegovoj sobi jer je došlo do nesporazuma. Sobar je čistio njegovu sobu. Zamolio me da čekam u sobi preko puta hodnika, u majušnoj, bijednoj sobici. Sjedila sam na priprostom, jadnom stolcu. Sobar mi je donio drugu stolicu prekrivenu crvenim plišem.
Ova će vam biti bolja - rekao je.
Bila sam dirnuta. Činilo mi se da mi to Henry nudi baršunom prekrivenu stolicu. Bila sam sretna dok sam čekala. Tada sam se umorila i otišla sjediti u Henryjevu sobu. Otvorila sam mapu s naslovom „Bilješke iz Dijona". Na prvoj stranici bila je kopija pisma koje još nisam primila. Kada je ušao i kada sam rekla: „Ne vjerujem u našu ljubav", zatvorio mi je usta.

Toga dana osjetila sam poniznost pred njegovom snagom. Tijelo snažno ili snažnije od uma. Njegova pobjeda. Držao me u naručju s određenim strahom.
Doimaš se tako krhkom. Bojim se da ću te slomiti.

A ja sam se u njegovu krevetu doista osjećala malenom, nagom, sa zveckavim barbarskim nakitom oko vrata. Ali osjetio je snagu moje srži koja je buknula na njegov dodir.
Sjeti se toga, Henry, dok držiš moje prekrhko tijelo u svojim rukama, tijelo koje jedva osjećaš jer si toliko navikao na golema tjele-sa, ali osjećaš pokrete njegove radosti poput valove simfonije. Ne statična težina gline, već ples u tvom zagrljaju. Nećeš me slomiti. Oblikuješ me poput skulptora. Faun će se pretvoriti u ženu.
Henry, kunem ti se, radujem me što ti mogu reći istinu. Jednoga dana, nakon još jedne od naših pobjeda, odgovorit ću na sva tvoja pitanja.
Da, znam, - rekao je Henry - siguran sam u to. Strpljivo čekam. Ja mogu čekati.
Ono što mi se moglo činiti smiješnim samo me dirnulo svojom ljudskošću: Henry je puzao u potrazi za mojom crnom svilenom podvezicom koja je pala iza kreveta. Njegovo strahopoštovanje prema mojoj ogrlici od dvanaest franaka:
Kakve fine, dragocjene stvari nosiš.
Kada sam ga vidjela golog, činio mi se bespomoćnim i moja je nježnost nabujala. Potom je klonuo, a ja sam postala živahna. Čak smo razgovarali o našem zanatu.
Volim - rekao je Henry - da mi je stol uredan prije nego što sjednem pisati. Oko mene samo bilješke, gomila bilježaka.
Doista? - rekla sam uzbuđeno, kao da je to najzanimljivija rečenica na svijetu.
Naš zanat. Užitak u razgovoru o tehnikama.

Henry mislim da patiš od napora za potpunom iskrenošću o sebi i June, neumoljivom, bolno stečenom iskrenošću. Ipak, na trenutke si suzdržan, kada osjetiš da oskvrnjuješ svete tajne, tajni život sebe i drugih.
Na trenutke sam ti spremna pomoći zbog naše zajedničke objektivne strasti za istinom. Ali, ona boli, Henry boli. U svome dnevniku pokušavam biti potpuno iskrena, dan za danom.
U neku ruku imaš pravo kada govoriš o mojoj iskrenosti. Ili barem težnji za njom, uz uobičajeno ljudsko ili žensko poricanje. Poricati nije ženski ili muški ni laž. Riječ je o strahu od posvemašnjeg uništenja. Ono što neumoljivo analiziramo, hoče li to nestati? Hoće li June umrijeti? Hoće li naša ljubav umrijeti, odjednom, trenutno, ako od nje napraviš karikaturu? Henry, postoji opasnost od previše znanja. Ti imaš strast za apsolutnim znanjem. Zato te ljudi mrze.
Katkad mislim da u tvojoj nemilosrdnoj analizi June nešto nedostaje, a to su tvoji osjećaji prema njoj, izvan ili usprkos same spoznaje. Često vidim kako jecaš nad onime što uništiš, kako želiš stati i samo obožavati; i ti ustaješ, ali tek na trenutak, a zatim se, poput kirurga, ponovno laćaš noža.
Što ćeš kada otkriješ sve što se ima znati o June? Istinu. Kakvom žestinom tragaš za njome. Razaraš i trpiš. Na neki čudan način nisam uz tebe, ja sam protiv tebe. Suđeno nam je da zastupamo dvije različite istine. Volim te i borim se protiv tebe. Kao i ti. Zbog toga smo jači, svaki pojedinačno, snažniji zbog naše ljubavi i mržnje. Mrzim te kada karikiraš, prozivaš i razotkrivaš. Želim ti odgovoriti, ne slabom ili glupom poezijom, već čudom snažnim poput tvoje stvarnosti. Želim se boriti protiv tvog kirurškog noža svim okultnim i magijskim silama na svijetu.
Želim se boriti protiv tebe, ali i podložiti ti se jer kao žena obožavam tvoju hrabrost, bol koju ona nanosi; sukob koji nosiš u sebi, koji samo ja dobro shvaćam; obožavam tvoju zastrašujuću iskrenost, tvoju snagu. Imaš pravo. Svijet treba karikirati, ali isto tako znam kako ti ljubiš svoje karikature! Koliko je strasti u tebi! To je ono što osjećam u tebi. Ne osjećam učenjaka, istraživača, promatrača. Kada sam s tobom, osjećam krv.
Ovoga puta nećeš se probuditi iz zanosa naših susreta i otkriti samo smiješne trenutke. Ne. Ovoga puta to nećeš učiniti jer dok živimo zajedno, dok istražuješ kako moj neizbrisivi ruž preobražava oblik mojih usta, kako se širi poput krvave rane nakon
operacije (poljubio si me, i oblik mojih usana pretvorio se u akvarel, boje su se razlile); dok to činiš, ja hvatam čudo trenutka (čudo, o čudo mog ležanja pod tobom) i donosim ti ga, izdišem ga oko tebe. Uzmi ga.
Dok me voliš, osjećam se rastrošnom u svojim osjećajima. Ti su osjećaji tako snažni, tako novi, Henry, ne izgubljeni u sličnosti s drugim trenucima, toliko naši, tvoji, moji, moji i tvoji zajedno, ne bilo kojeg drugog muškarca ili žene.
Što može biti dirljivije stvarno od tvoje sobe? Željezni krevet, tvrdi jastuci, jedna čaša. A sve blješti poput vatrometa na Dan nezavisnosti, zbog moje radosti, nježne, uzburkane radosti utrobe koju si zapalio svojim plamenom. Čitava se soba žari od plamena koji si u mene natočio. Kao da će eksplodirati, kada sjednem na tvoj krevet pored tebe i kad razgovaramo. Ne čujem tvoje riječi: glas ti se odbija od mog tijela poput neke druge vrste milovanja, druge vrste penetracije. Nemam moći nad tvojim glasom. Ravno iz tebe ulazi u mene. Mogla bih začepiti uši, ali taj bi glas ipak pronašao put do moje krvi i uzburkao je.
Neosjetljiva sam na jednoličan vizualni napad stvari. Vidim tvoju zelenosmeđu košulju kako visi na kvačici. To je tvoja košulja i ja te vidim u njoj - u boji koju prezirem. Ali vidim tebe, a ne košulju. Nešto u meni komeša se dok je promatram, i to je sasvim sigurno tvoje ljudsko ja. To je vizija tvoga ljudskoga ja koja mi otkriva zapanjujuću delikatnost. To je tvoja zelenosmeđa košulja, a ti si čovjek koji je sada središnja os moga svijeta. Okrećem se oko bogatstva tvoga bića.
Dođi k meni, priđi bliže. Obećavam da će biti divno. Održavaš obećanje.
Slušaj, ne vjerujem da samo ja osjećam da proživljavamo nešto novo jer je to novo za mene. U tvojim djelima ne nalazim osjećaje koje mi pokazuješ ili riječi koje mi govoriš. Kada čitam tvoja djela, pitam se, koju li ćemo epizodu ponoviti.
Ti nosiš svoju viziju, ja svoju, i one se prepleiću. Ako na trenutke vidim svijet tvojim očima (ako su to Henryjeve kurve, ja ih volim), i ti ćeš katkad vidjeti mojim.
Henryju istražitelju nudim zagonetne odgovore. Dok sam se odijevala, uz smijeh sam komentirala svoje rublje, koje se svidjelo June. O, June, koja je uvijek naga pod haljinom.
Španjolsko je - rekla sam. Henry je rekao:
Kad to već spominješ, kako je June znala da nosiš takvo rublje? Rekla sam:
Ne misliš valjda da pokušavam sve prikazati bezazlenijim nego što jest, ali isto tako, ne postavljaj mi tako izravna pitanja jer na taj način nikada nećeš doznati pravu istinu.
On ne vidi ljepotu u poluznanju, poluposjedovanju, opasnom naginjanju preko ruba, bez posebnog klimaksa.
Henry i June uništili su svaku logiku i cjelovitost mog života. To je dobro jer više ne postoji obrazac. Sada sam živa. Ne trebaju mi obrasci.
Ono što mi uvijek izmiče muška je stvarnost. Kada mašta i emocije prijeđu normalne granice, žena je katkad opsjednuta osjećajima koje ne može izraziti. Želim posjedovati June. Poistovjećujem se s muškarcima koji u nju mogu prodrijeti. Ali ja sam tu bespomoćna. Mogu joj pružiti užitak svoje ljubavi, ali ne i savršen snošaj. Kak- va muka!
A Henryjeva pisma: „... strahovito, strahovito živ, bolan, osjećam da te apsolutno trebam.... Ali moram te vidjeti: vidim te blistavu i divnu, a u isto vrijeme pišem June i sav sam rastrgan, ali ti ćeš razumjeti, ti moraš razumjeti. Anais, ostani uz mene. Svuda si oko mene poput jasnog plamena. Anai's, zaboga, kad bi znala što sada osjećam!
Želim te bolje upoznati. Volim te. Volio sam te kada si došla i sjela na moj krevet - cijelo to drugo poslijepodne bilo je poput tople izmaglice - i ponovno čujem kako izgovaraš moje ime - tim svojim čudnim naglaskom. Izazivaš u meni takvu mješavinu osjećaja, ne znam kako da ti pristupim. Samo mi dođi - bliže, još bliže. Bit će divno, obećavam ti. Toliko volim tvoju iskrenost - gotovo poniznost. Nikada te ne bih mogao povrijediti. Noćas sam pomislio kako sam se trebao oženiti ženom poput tebe. Ili možda ljubav u početku uvijek

potiče na takve misli? Ne bojim se da ćeš me povrijediti. Osjećam tvoju snagu, ali drukčije vrste, neuhvadjivu. Ne, nećeš se slomiti. Izgovorio sam mnogo gluposti - o tvojoj krhkosti. Uvijek mi je pomalo neugodno. Ali ne toliko prošli put. Jednoga dana to će potpuno nestati. Imaš takav prekrasan smisao za humor - obožavam to u tebi. Uvijek te želim vidjeti kako se smiješ. To ti pristaje. Razmišljao sam o mjestima na koje bismo trebali otići zajedno - malena, opskurna mjesta, tu i tamo, u Parizu. Samo da mogu reći - ovdje sam bio s Anai's - ovdje smo jeli ili plesali ili se napili zajedno. Ah, katkad bih te želio vidjeti stvarno pijanu, kakva bi to bila čast! Gotovo se bojim to ti
predložiti - ali Anai's, kada razmišljam o tome kako se pripijaš uz mene, kako spremno širiš noge i kako si mokra, Bože, izluđuje i sama pomisao na to kakva bi bila kad bi odbacila sve maske.
Jučer sam mislio na tebe, kako prislanjaš svoja bedra uz mene dok stojimo, kako se soba trese, kako u tami padam na tebe i gubim svijest. Sav sam drhtao i stenjao od užitka. Razmišljam o tome kako će mi nepodnošljiv biti ovaj vikend ako te ne vidim.
Ako treba, u nedjelju ću doći u Versailles - bilo što - ali moram te vidjeti. Ne boj se da se prema meni moraš odnositi hladno. Bit će mi dovoljno samo da stojim pored tebe, s obožavanjem te promatram. Volim te, to je sve."

Hugo i ja smo u autu, vozimo se na elegantan izlazak. Ja pjevam, i čini se kao da svojim pjevanjem pokrećem motor. Napinjem grudi i imitiram roucoulemenfi golubova. Kotrljam svoj francuski rrrrr. Hugo se smije. Kasnije izlazimo iz kazališta s markizom i mar-kizom, a oko nas se natiskuju kurve. Markiza stišće usta. Mislim, to su Henryjeve kurve, i odnosim se prema njima toplo, prijateljski.

Jedne večeri predlažem Hugu da zajedno odemo na „predstavu", samo da vidimo.
Hoćemo li? - kažem iako sam zapravo spremna proživjeti, a ne samo gledati. On je znatiželjan, ushićen:
- Da, da.
Zovemo Henryja i pitamo ga za informacije. On predlaže Rue Blondel 32.
Na putu prema tamo Hugo se koleba, ali ja se smijem i ohrabrujem ga. Taksi nas ostavlja u uskoj uličici. Zaboravili smo broj. Ali nad jednim od ulaza spazim crvene brojke: 32. Osjećam da smo stali na odskočnu dasku i skočili. Sada smo u igri. Sada smo netko drugi.
Otvaram vrata. Stupam naprijed da se nagodim oko cijene. Ali vidim da to nije kuća, već kavana puna muškaraca i nagih žena. Vraćam se po Huga i mi ulazimo.
Galama. Zasljepljujuća svjetla. Oko nas gomila žena, dozivaju nas, pokušavaju nam privući pažnju. Patronne6 nas vodi do stola. Žene i dalje viču i namiguju. Moramo odabrati. Hugo se zapanjeno smiješi. Pogledom prelazim preko njih. Odabirem vrlo upadljivu, debelu, grubu ženu španjolska izgleda. Okrećem se od bučne gomile prema kraju reda te pozivam ženu koja se nimalo nije potrudila privući našu pažnju. Sitna je, ženstvena, gotovo sramežljiva. Sada sjede pred nama.
Malena je slatka i podatna. Razgovaramo, o, tako pristojno. Pričamo o noktima. Komentiraju neobičnu boju mog sedefastog laka za nokte. Pitam Huga da dobro
pogleda jesam li dobro odabrala. On kaže da nisam mogla bolje. Promatramo žene kako plešu. Vidim samo mrlje, vrlo intenzivne. Promatram velika bedra, stražnjice, ob- ješene grudi, toliko tijela, sve odjednom. Očekivali smo da će se u „predstavi" pojaviti muškarac.
- Ne - kaže patronne - ali će vas djevojke zabaviti. Vidjet ćete
sve.Ovo, dakle, neće biti Hugova noć, ali on prihvaća sve. Pogađamo se oko cijene.
Žene se smiješe. Pretpostavljam da je ovo moja noć jer sam ih zamolila da mi pokažu lezbijske scene.
Meni je sve strano i novo, a njima tako poznato. Osjećam se lagodno samo zato što nešto trebaju od mene, mogu za njih nešto napraviti.
Dat ću im sve svoje cigarete. Da barem imam stotinu kutija. Da barem imam mnogo novca. Idemo gore. Volim promatrati žene kako hodaju gole.
Soba je blago osvijetljena, a krevet nizak i širok. Žene su vesele, peru se. Kako li se osjećaj mora istrošiti nakon toliko automatizma. Promatramo kako velika žena na sebe privezuje penis, ružičastu stvarčicu, karikaturu. Nonšalantno, profesionalno zauzimaju poze. Arapska, španjolska, pariška, ljubav kad se nema novca za hotelsku sobu, ljubav u taksiju, ljubav kada se jednom od partnera spava...
Hugo i ja promatramo, smijući se njihovoj duhovitosti. Nismo naučili ništa novo.
Sve se doima nestvarnim, dok ne zatražim lezbij-ske poze.
Malena to voli, više od muškog pristupa. Velika žena otkriva mi tajno mjesto na ženskome tijelu, izvor nove radosti, koji bih katkad osjetila, ali nikada u potpunosti - tu malenu jezgru na otvoru ženskih usana, upravo ono što muškarac promašuje. Gle, velika žena paluca jezikom. Malena zatvara oči, stenje i drhti od zanosa. Hugo i ja nagi- njemo se nad njih, obuzeti trenutkom ljepote na malenoj koja našim očima nudi svoje osvojeno, drhtavo tijelo. Hugo je uzbuđen. Više nisam žena; sada sam muškarac. Dodirujem srž Juneina bića.
Postajem svjesna Hugovih emocija i kažem:
Želiš li je? Uzmi je. Kunem ti se da mi ne smeta, dragi.
Sada bih mogao svršiti s bilo kime - odgovara on.
Malena mirno leži. Zatim ustaju i šale se, i trenutak prolazi. Želim li...?
Otkopčavaju mi jaknu; odbijam, ne želim ništa.
Nisam bila u stanju dotaći ih. Samo minuta ljepote - malena žena sc nadima, rukama miluje glavu druge žene. Taj jedan jedini tre-nutak uzburkao mi je krv jednom drugom željom. Da sam bila malo luda... ali soba nam se činila prljavom. Izlazimo. Vrtoglavica. Radost. Ushićenost.
Odlazimo na ples u „Bal Negre". Jedan je strah prevladan. Hu-go je oslobođen. Razumjeli smo međusobne osjećaje. Zajedno. Ru-ku pod ruku. Međusobna velikodušnost.
Nisam bila ljubomorna na malenu koju je Hugo poželio. Ali Hugo je mislio: „Što da je tamo bio muškarac..." Dakle, još uvijek ne znamo. Znamo samo da je večer divno protekla. Poklonila sam Hugu djelić radosti koji me ispunjao.
A kada smo se vratili kući, obožavao je moje tijelo jer je bilo ljepše od onih koje je vidio tu večer. Zajedno smo potonuli u senzualnost, u nova otkrića. Ubijali smo prikaze.
Otišla sam u „Viking" na sastanak s Eduardom. Povjeravamo se jedno drugome: pripovijeda mi o ženi u svom pensionu, ja njemu o Henryju. Sjedimo uz prigušena svjetla. Eduardo se boji da će nestati iz mog života.
Ne - govorim mu - u meni ima dovoljno mjesta za sve. Volim Huga, više nego ikada, volim Henryja i June, volim i tebe, ako želiš.
Nasmiješio se.
Pročitat ću ti Henrvjeva pisma - rekla sam jer se zabrinuo za mene zbog moje mašte (mislio je da Henry možda ne postoji).
Ali, dok sam mu ih čitala, zaustavio me. Nije to mogao podnijeti.
Govori mi o psihoanalizi koja mu otkriva kako me voli, kako me sada vidi. Henrvjeva ljubav oko mene stvara aureolu. Vrlo sigurna u sebe, sjedim pred Eduardovom plahošću. Promatram ga dok mi se približava, traži prisnost, dodir moje ruke, mog koljena. Gledam kako postaje muškarac. Jednom davno, za ovaj trenutak bila bih dala sve, ali sada je to daleko iza mene.
Prije odlaska - kaže - želim... I počinje me ljubiti.
To je Eduardo - mrmljam, popustljivo.
Poljubac je divan. Napola sam dirnuta, napola osvojena. Ali on ne ide dalje. Želio je polumjeru. Dobio ju je. Odlazimo. Uzimamo taksi. Preplavljen je radošću jer me dodirnuo.
Nemoguće - uzvikuje. - Napokon! Ali to više znači meni nego tebi.
Istina. Dirnuta sam samo zato jer sam navikla žudjeti za tim prelijepim usnama.
Gle što sam napravila! Prizor Eduardovih muka. Moj lijepi Eduardo, Keats i Shelley, poezija i šafrani - tolike sam sate provela zureći u njegove prozirne zelene oči i u njima nalazila odraze muškaraca i kurvi. Trinaest su se godina njegovo lice, um i mašta okretali prema meni, ali mu je tijelo bilo mrtvo. Njegovo je tijelo sada živo. Uzdiše moje ime:
Kada ću te vidjeti? Sutra? Sutra te moram vidjeti.
Poljupci na oči, na vrat. Svijet kao da se preokrenuo naglavačke. Sutra će sve to nestati, mislim ja.
Ali sutra jer sjedim i ne očekujem ništa, Eduardova se ludost vraća i ja po prvi put osjećam sudbinsku, neizbježnu potrebu psihološkog razrješenja. U punom sunčevu sjaju hodamo do hotela, veselo se uspinjemo stepenicama, ulazimo u žutu sobu. Molim ga da navuče zastore. Umorni smo od snova, maštanja, tragedije, književnosti.
Dolje na recepciji, on plaća sobu. Kažem ženi:
Trideset franaka nam je previše. Možemo li sljedeći put dobiti popust? Vani na ulici, prasnemo u smijeh - sljedeći put!
Dogodilo se čudo. Hodamo, razgaljeni. Strašno smo gladni. Odlazimo do
,Vikinga" i proždiremo četiri velika sendviča (nekada nisam mogla gutati u Eduardovoj prisutnosti).
Koliko ti dugujem! - uzvikuje.
A u srcu mu odgovaram: „Koliko tek ja dugujem Henriju!"

Danas se ne mogu oteti osjećaju da jedan dio mene stoji po strani, promatra kako živim i čudi se. Bačena u život bez iskustva, naivna, osjećam da me nešto spasilo. Konačno se osjećam doraslom životu. Poput prizora u iznimnom komadu. Henry me vodio. Ne. Čekao me. Promatrao me. Ja sam se kretala, ja sam djelovala. Činila sam neočekivane stvari, iznenadila samu sebe - u trenutku, primjećuje Henry, kada sam sjela na rub kreveta. Stajala sam pred ogledalom i češljala kosu. On je ležao u krevetu i rekao:
-Još uvijek se s tobom ne osjećam lagodno.
Impulzivno, naglo, prišla sam krevetu, sjela do njega, unijela mu se u lice. S ramena mi je skliznuo kaput i naramenice kombinea, a u cijelom tom pokretu, u
riječima koje sam izgovorila, bilo je nečega tako prirodno mekog, podatnog, ljudskog, da je ostao bez riječi.
Osjećam da, kada mi Henry govori ili piše, traži neki drugi jezik. Kao da izbjegava riječi koje mu prve dolaze na usne i traži druge, suptilnije. Katkad osjećam da sam ga uvela u neki zamršen svijet, neku novu zemlju, ali on ne hoda kao John, gazeći teškim korakom, već uz svijest koju sam u njemu osjetila od prvoga dana. Ulazi u Proustove simfonije, Gideove insinuacije, u Cockteauove opijumske zagonetke, Valeryjeve tišine; ulazi u sugestivnost, prostore, iluminacije Rimbauda. A ja kročim s njim. Noćas ga volim zbog predivnog načina na koji mi je poklonio svijet.
Na tome putu, ne mogu i ne smijem se slomiti. Neću zamoliti Huga ni za jednu slobodnu večer. Zbog toga u Henryju izazivam nove i duboke osjećaje.
Je li ti drago - pita Eduardo - što on želi pisati i raditi, je li ti drago da je ushićen, a ne uništen?
-Da.
Prava kušnja doći će kada te obuzme želja da svoju moć nad muškarcima iskoristiš na destruktivan i okrutan način.
Hoće li taj trenutak ikada doći?

Govorim Hugu o svom „izmišljenom" dnevniku opsjednute žene, što u njemu samo potvrđuje mišljenje da je sve osim naše ljubavi izmišljotina.
Ali kako znaš da doista ne postoji takav dnevnik? Kako znaš da ti ne lažem?
Možda mi lažeš - kaže.
Sada ti je um doista elastičan.
Daj mi nešto stvarno protiv čega se mogu boriti - kaže mi. -Moja mašta to samo otežava.
Dajem mu svoja pisma June, i on u njima nalazi olakšanje. Najbolje su laži poluistine. Dajem mu poluistine.

Nedjelja. Hugo odlazi igrati golf. Odijevam se ritualno, i uspoređujem radost odijevanja za Henryja s tugom koju osjećam dok to činim za idiotske bankare i kraljeve telefonskih kompanija.
Potom malena, mračna, otrcana sobica, poput duboke niše. Odjednom, bogatstvo Henryjeva glasa i usta. Osjećaj potapanja u vrelu krv. A on, obuzet mojom toplinom i vlažnošću. Spora penetracija, s prekidima i obratima, dašćem od užitka. Nemam riječi; sve mi je novo.
Kada sam prvi put vodila ljubav s Henrvjem, shvatila sam zastrašujuću činjenicu - da je Hugo seksualno prevelik za mene i da je zato moj užitak uvijek bio pomiješan s boli. Je li to bila vječna tajna mog nezadovoljstva? Tresem se dok ovo pišem. Ne želim o tome razmišljati, o utjecaju te činjenice na moj život, na moju glad. Moja glad nije abnormalna. S Henryjem sam zadovoljna. Dosižemo vrhunac, razgovaramo, jedemo i pijemo, a prije odlaska on me ponovno uzima. Nikada nisam poznavala takvo obilje. To više nije Henry; a ja sam samo žena. Gubim osjećaj rascijepljenosti.
Vraćam se Hugu smirena i radosna; on to primjećuje. Kaže:
Nikada nisam bio tako sretan s tobom.
Kao da sam ga prestala proždirati, zahtijevati od njega. Nije čudo da sam ponizna pred svojim divom, Henryjem. I on je ponizan preda mnom.
Vidiš, Anais, nikada prije nisam volio ženu s umom. Sve su mi druge žene bile podređene. Tebe smatram sebi ravnom.
I on je, čini se, ispunjen radošću koju nikada nije osjetio s June.

To poslijepodne u Henryjevoj hotelskoj sobi bilo je poput užarene peći. Prije toga poznavala sam samo užarenost uma i mašte; sada to dolazi od krvi. Sveta potpunost. Omamljena izlazim u bla-gu proljetnu večer, i mislim: „Sada bih bila spremna umrijeti."
Henry je probudio moje prave nagone i sada se više ne osjećam nelagodno, izgladnjelo, nezgrapno u svome svijetu. Otkrila sam kamo pripadam. Volim ga, ali nisam slijepa na proturječja u nama koji će kasnije dovesti do našeg rastanka. Osjećam samo sadašnjost. Sadašnji je trenutak tako bogat i silan. Kako Henry kaže: „Sve je dobro, dobro."
Deset i trideset je. Hugo je otišao na večeru, a ja ga čekam. On se tješi pozivajući se na moj razum. Misli da moj um uvijek ima kontrolu. Ne zna za kakve sam ludosti sposobna. Sačuvat ću tu priču za budućnost, kada bude stariji, kada i on oslobodi svoje nagone. Ako mu sada kažem istinu o sebi, to ga može samo uništiti. Njegov je razvoj prirodno sporiji. Sa četrdeset godina znat će što ja sada znam. Osjetit će i usvojiti znanje, a u međuvremenu neće trpjeti.
Uvijek se brinem za Huga, kao da mi je dijete. To je zato jer njega najviše volim.
Da je barem deset godina stariji. Henry me prošli puta upitao:
Jesam li manje brutalan, manje strastven nego što si očekivala? Je li te možda moje pisanje navelo da očekuješ više?
Bila sam osupnuta. Podsjetila sam ga na to kako su prve riječi koju sam zapisala nakon našega susreta bile: „Srušile su se planine riječi, književnost je iščezla." Smatrala sam da je to početak stvarnih osjećaja te da je žestoka senzualnost njegova pisanja jedno, a naša senzualnost drugo. Stvarnost.
Čak ni Henry, koji živi pustolovnim načinom života, nema previše samopouzdanja. Nije čudo da nježnim dušama poput Eduarda i mene, ono nedostaje do tragičnog stupnja. Pri našem zadnjem susretu, pokušali smo održati našu krhku samosvijest. Eduardo i ja pokušali smo popraviti kvar koji smo nenamjerno učinili, skrenuti i ispraviti tijek čudne sudbine. Spavali smo zajedno samo zato jer smo to trebali učiniti na samom početku.

Moja prijateljica Natasha grdi me zbog mog idiotskog ponašanja.
Kakve zavjese za Henryja? Kakve cipele za June? A ti? A ti? Ona ne razumije kako sam razmažena. Henry mi daje cio svijet.
June mi daje ludilo. Bože, kako sam zahvalna što sam pronašla dva bića koja mogu voljeti, koja su prema meni velikodušna na način koji ne mogu objasniti Natashi. Mogu li joj objasniti da mi je Henry dao svoje akvarele, a June svoju jedinu narukvicu? I više od toga.
U „Vikingu" Eduardu kažem nježno, riječima lakim poput lep-tirovih krila, da ne bismo smjeli nastaviti, da osjećam kako to iskustvo ne bi trebali produžavati; bilo je to samo čeprkanje po prošlosti. Bilo je divno, ali među nama nema krvne polarnosti.
Eduardo je u dubokoj boli. Njegov temeljni strah da me ne može zadržati sada se ostvaruje. Zašto nisam pričekala dok nije sasvim ozdravio? Ozdravio? Što to znači? Zrelost, muškost, cjelovitost, sposobnost da me osvoji? Već sam ionako znala da me ne može osvojiti, nikada. Tajim to od njega. O, koju samilost izaziva u meni njegova divna glava, pognuta, na mukama. Između nas sada stoji Henry. Preklinje me:
Dođi u moju sobu, samo još jednom, da budemo sami zajedno. Imaj povjerenja u moje osjećaje.
Kažem:
Ne smijemo. Sačuvajmo trenutak koji smo podijelili. Ne želim ići. Zle slutnje. Ali on želi raščistiti stvari.
Naša je soba bila siva i hladna. Padala je kiša. Pokušavala sam se boriti s očajanjem koje me obuzelo. Ako sam ikada u životu glumila, bilo je to danas. Nisam
bila uzbuđena, ali nisam to htjela priznati. Tada je on osjetio moje nezadovoljstvo i proživjeli smo stranice iz Lawrenceovih knjiga. Po prvi puta sam ih potpuno razumjela, možda bolje i od samog autora jer on opisao samo muškarčeve osjećaje.
A što osjeća Eduardo? Osjeća za mene više nego za bilo koju ženu; sa mnom se najviše približio osjećaju cjelovitosti, muškosti. Nisam ga mogla zgaziti. Nastavila sam nježnim riječima:
Ne forsiraj život. Neka se stvari polako razviju. Ne pati. Ali on sada zna.

Bilo je to za mene poput noćne more. Cijelo mi je biće očajnički vapilo za Henryjem. Danas sam otišla k njemu. Bio je s prijateljem, Fredom Perlesom, nježnim, finim čovjekom poetskih očiju. Fred mi je drag, ali bliži mi je Henry, tako blizak da nisam mogla podnijeti pogled na nj. Sjedili smo u kuhinji njihova novog stana na Clichyju. Henry je blistao. Kada sam, nakon dugog razgovora, rekla da moram ići, Henry me odveo u svoju sobu i počeo ljubiti, a Fred je bio tako blizu. Fred, aristokrat i osjetljiv čovjek, zacijelo je bio povrijeđen.
Ne mogu te pustiti - rekao je Henry. - Zatvorit ćemo vrata.
Prepustila sam se trenutku uz divlji zanos. Mislim da gubim razum jer progone me osjećaji koje Henry budi u meni, opsjedaju me svakom trenutku i ja ga sve više i više želim.
Dolazim kući. Hugo čita novine. Nježnost, skromnost, bezboj-nost svega. Ali ja imam Henryja i mislim na lude riječi koje je uzvikivao dok je svršavao. Razmišljam o tome kako nikada do sad nisam bila tako prirodna, nikada još nisam iživjela svoje prave porive. Danas nisam marila hoće li Fred vidjeti moju ludost. Željela sam se suočiti sa svijetom, objaviti svijetu: ,yolim Henryja!"
Ne znam zašto mu toliko vjerujem, zašto mu noćas želim dati sve - istinu, svoj dnevnik, svoj život. Čak sam poželjela da June iznenada najavi svoj dolazak, da osjetim bol što gubim Henryja.

Otišla sam na masažu. Maserka je bila malena i lijepa. Nosila je kupaći kostim. Dok se naginjala nada mnom, vidjela sam joj grudi, malene ali pune. Osjetila sam njezine ruke po cijelome tijelu, njezina usta blizu mojih. U jednom trenutku moja se glava našla u blizini njezinih nogu. Htjela sam ih poljubiti. Bila sam ludo uzbuđena. Odjednom sam postala svjesna frustracije svoje želje. Ono što sam mogla, nije mi se činilo dovoljnim. Da je poljubim? Osjećala sam da nije lezbijka. Mogla bi me poniziti.
Trenutak je prošao. Ali kakvo pola ure torture! Kakve muke zbog želje da budem muškarac! Zapanjila sam samu sebe, svjesna prirode svojih osjećaja za June. A tek jučer kritizirala sam porok koji Hugo i ja nazivamo kolektivnom, neosobnom, neselektivnom seksualnošću, što sada potpuno razumijem.
Henryju: „Počeli su progoni - svi su povrijeđeni, ranjeni, što branim (D. H.) Lawrencea. Tužno me gledaju. S nestrpljenjem očekujem dan kada ću moći braniti tvoje djelo, kao što si ti branio Bunuela.
Drago mi je da pred Fredom nisam pocrvenjela. Toga dana doživjela sam vrhunac svoje ljubavi prema tebi, Henry. Željela sam uz-viknuti: „Danas volim Henryja!" Možda bi više volio sam se ponašala nonšalantno, ne znam. Piši mi. Trebam tvoja pisma, kao ljudsku potvrdu stvarnosti. Jedan znanac želi me prestrašiti. Kada govorim
O tebi, kaže: „On te ne cijeni." Ima krivo.

Henryju: „Čudno je, Henry. Nekada, čim bih s raznih mjesta stigla kući, odmah bih sjela i počela pisati dnevnik. Sada želim pisati tebi, razgovarati s tobom. Naši su sastanci tako neprirodni - kao i rastanci, kada te, kao noćas, očajnički želim vidjeti. Natuknula sam Hugu da bismo sutra navečer mogli izići s tobom, ali on za to ne želi ni čuti.
Volim kada kažeš: „Sve što se događa, dobro je." Ja kažem - Sve što se događa divno je. Za mene je sve simfonija, toliko me uzbuđuje sam život. Bože, Henry, samo u tebi pronašla sam isti nabujali entuzijazam, istu živu uzavrelu krv, veliko obilje. Nekada sam bila gotovo uvjerena da nešto nije u redu sa mnom. Činilo se da svi drugi imaju kočnice. A kada osjetim kojim žarom gori naše uzbuđenje za životom, počne mi se vrtjeti u glavi.
Što ćemo, Henry, kada Hugo ode u Lyon? Danas sam poželjela da sam u tvom stanu i da šivam zavjese dok razgovaramo.
Misliš li da smo sretni zajedno jer osjećamo da imamo neki cilj, dok si s June imao osjećaj da te vodi u sve dublji mrak, misteriju, zamršenost?"

Nalazim se s Henryjem na sivom kolodvoru, uz trenutnu divlju uzbuđenost, a u njemu prepoznajem jednake osjećaje. Govori mi kako je bio jedva u stanju hodati do kolodvora, obuzet žudnjom prema meni. Odbijam otići u njegov stan jer je tamo Fred, i
predlažem Hotel „Anjou", gdje me odveo Eduardo. Vidim sumnju u njegovim očima, i uživam u tome. Odlazimo u hotel. Želi da razgovaram s ženom na recepciji. Tražim sobu broj tri. Ona kaže:
Trideset franaka. Ja kažem:
Dat ćete nam za dvadeset pet.
I uzimam ključ s pulta. Uspinjemo se stepenicama. Henry me zaustavlja na pola puta i ljubi me. U sobi smo. Uz topao smijeh kaže:
Anais, ti si vrag.
Ne odgovaram mu. Toliko je uzbuđen da nemam vremena ni razodjenuti se.

I sada zapinjem, zbog neiskustva, zaslijepljena žestinom i div-Ijaštvom tih sati. Sjećam se samo Henryjeve požude, njegove energije, njegova otkrića moje stražnjice, za koje nalazi da je predivna -i, oh, tekućeg meda, grčevitih provala radosti, sati i sati snošaja. Ravnopravnost! Ponori za kojima sam žudjela, mrak, kraj, razrješenje. Srž moga bića dotiče tijelo koje nadvladava moje, pobjeđuje moje, koje takvom žestinom svojim plamenim jezikom prodire u moje. On uzvikuje:
Reci mi, reci mi, što osjećaš.
Ali ne mogu. Krv mi je u glavi, u očima. Zatomljujem riječi. Želim ispustiti divlji krik, bez riječi, neartikuliran, bez smisla, iz najprimitivnijeg korijena svoga bića - razliti ga iz utrobe poput meda.
Suze i radost, ostavljaju me bez riječi; svladana sam, ušutkana.
Bože, proživjela sam takav dan, takve sate ženske podložnosti, toliko sam se davala, od mene ništa nije preostalo.
Ali lažem. Uljepšavam. Riječi mi nisu dovoljno duboke, žestoke. Skrivaju pravu istinu. Neću stati dok ne ispripovijedam svoj silazak u senzualnost, koji je bio jednako toliko mračan, toliko prekrasan, toliko divlji, kao što su trenuci mog mističnog stvaranja bili blistavi, ekstatični, prepuni ushićenja.

Prije našeg susreta toga dana, pisao mi je: „Mogu reći samo to da sam lud za tobom. Pokušao sam ti napisati pismo, ali nisam mogao.

Nestrpljivo čekam da te ponovno vidim. Utorak je tako daleko. Ali ne samo utorak - pitam se kada ćeš ostati prespavati, kada ću te imati na dulje vrijeme. Kakve muke, kada te mogu vidjeti na samo nekoliko sati, a onda te moram pustiti da odeš. Kad te vidim, sve što sam htio reći nestaje. Vrijeme je tako dragocjeno, a riječi tako nevažne.
Ali ti me činiš tako sretnim jer s tobom mogu razgovarati. Volim tvoju bistrinu, tvoje pripreme na bijeg, tvoje noge, koje se poput željezne šake zatvaraju oko mene, toplinu među tvojim bedrima. Da, Anais, želim ti skinuti masku. Previše sam pristojan s tobom. Želim te promatrati dugo i žudno, podići ti haljinu, milovati te, proučavati te. Znaš li da sam te jedva imao prilike gledati? Na tebi je još uvijek previše svetosti. Ne znam kako da ti kažem što osjećam. Živim u stalnom iščekivanju. Dođeš k meni i vrijeme proleti kao u snu. Samo kada odeš, postajem potpuno svjestan tvoje prisutnosti. Ali tada je prekasno, Umrtvljuješ me. Pokušavam zamisliti tvoj život u Louveciennesu, ali ne mogu. Tvoja knjiga? I to mi se čini nestvarnim. Samo kada si tu, kada te gledam, slika postaje jasnija. Ali nestaneš tako brzo, ne znam i to da mislim. Da, jasno vidim Puškinovu legendu. Vidim te na prijestolju - dragulji oko vrata, sandale na nogama, veliko prstenje na rukama, obojeni nokti, čudan španjolski glas, kako živiš nekakvu laž, laž koja zapravo nije laž već bajka. Malo sam pijan, Anais. Kažem sam sebi: „Ovo je prva žena s kojom mogu biti potpuno iskren." Sjećam SE kad si mi rekla: „Mogao bi me prevariti, a ja to ne bih znala." Kada sam hodam bulevarima i razmišljam o tome, ne mogu te prevariti - a želio bih. Mislim da ti ne bih mogao biti u potpunosti vjeran -to nije u mojoj prirodi. Previše volim žene ili život - ne znam točno koje od toga. Ali smijeh, Anais... Volim slušati tvoj smijeh. Ti si jedina žena koja ima osjećaj za veselost, mudru toleranciju - ne, više od toga, čini mi se da me potičeš da te prevarim. Zato te volim. A što tebe potiče na to - ljubav? O, divno je voljeti, a u isto vrijeme biti slo-bodan.
Ne znam što da očekujem od tebe, vjerojatno neko čudo. Od tebe ću zahtijevati sve - čak i nemoguće jer ti me na to potičeš. Doista si snažna. Volim čak i tvoju prijevaru, izdaju. Djeluješ mi aristokratski. (Zvuči li ta riječ čudno iz mojih usta?)
Da, Anais, razmišljao sam kako bih te mogao prevariti, ali ne mogu. Želim te. Želim te skinuti, malo te vulgarizirati - ah, ne znam što govorim. Malo sam pijan jer ti nisi tu. Htio bih da mogu pljes-nuti rukama, i eto Anais! Želim te posjedovati, iskoristiti, jebati te, naučiti te svemu i svačemu. Ne, ne cijenim te - Bože sačuvaj! Možda te želim malo poniziti - zašto, zašto? Zašto ne kleknem pred tebe i samo te obožavam? Ne mogu, volim te uz smijeh. Sviđa li ti se to? Draga Anais, ja imam toliko lica. Sada vidiš samo dobre strane -ili me barem navodiš da u to vjerujem. Želim te barem na jedan cijeli dan. Želim s tobom ići svuda - posjedovati te. Ne znaš kako sam nezasitan. Ili kakva hulja. I kako sebičan!
Uz tebe se ponašam pristojno. Ali, upozoravam te, nisam anđeo. Mislim da sam uglavnom malo pijan. Volim te. Sada idem u krevet - prenaporno mi je ostati budan.
Nezasitan sam. Tražit ću od tebe nemoguće stvari. Ne znam što. Ti ćeš mi vjerojatno reći. Brža si od mene. Volim tvoju pičku, Anais - izluđuje me. A tek kako izgovaraš moje ime! Bože, nestvarno je. Slušaj, jako sam pijan. Boli me što sam ovdje sam. Trebam te. Mogu li ti sve reći? Mogu, zar ne? Dođi brzo i poševi me. Svrši sa mnom. Obgrli me nogama. Utopli me."
Činilo mi se kao da čitam njegove potpuno nesvjesne osjećaje. Kao da me sav život grli tim riječima. Osjetila sam ogroman izazov da se prepustim obožavanju života i željela sam se podati svemu životu, koji je Henry. Kakve nove senzacije budi u meni, kakve nove muke, nove strahove i nove hrabrosti!

Nakon našeg dana ne stiže pismo od njega. Osjetio je strahovito olakšanje, zadovoljstvo, iscrpljenost, baš kao i ja. A zatim?

Jučer je došao u Louveciennes. Novi Henry ili, Henry naslućen iza onoga već poznatog, Henry izvan onoga što je napisao, izvan sveg književnog znanja, moj Henry, čovjek kojega sada strahovito volim, previše, opasno.

Doimao se tako ozbiljnim. Primio je pismo od June, napisano olovkom, nepravilnim, dječjim rukopisom, ludo, dirljivo, jednostavno, usklici njezine ljubavi prema njemu. Takvo pismo briše sve. Osjetila sam da je došao trenutak da oslobodim svoju June, da mu je poklonim - jer - rekla sam mu - to će te natjerati da je još više voliš. To je ona predivna June. U nekim drugim trenucima, osjećala sam da bi se mogao nasmijati mome portretu, narugati se mojoj naivnosti. Danas znam da nećeš.
Pročitala sam mu sve što sam o June zapisala u svoj dnevnik. Što mu se događa?
Duboko je dirnut, rastrgan. Vjeruje mi:
Tako sam ja trebao pisati o June. Ona druga je nepotpuna, površna. Ti je imaš, Anais.
Ali čekaj malo. On iz svog djela izostavlja nježnost, ostavlja samo mržnju, nasilje. Ja sam samo umetnula ono što je nedostajalo. Ali to nije bilo zbog nedostatka osjećaja, znanja ili razumijevanja (kako June misli), već samo zato jer mu je to bilo teže izraziti. Do sada je njegovo pisanje uvijek izrastalo iz nasilja, udarci bi ga natjerali u plač i kletve. A sada sjedi tu uz mene, i ja mu se u potpunosti povjeravam, dubokom Henryju, koji razumije i osjeća. Osvojen je.
Kaže:
Takva je ljubav divna, Anais. Ne mrzim je i ne prezirem. Vidim što dajete jedna drugoj. Vidim to tako jasno. Čitaj, čitaj - za mene je ovo otkriće.
Čitam i drhtim u isto vrijeme, sve do našeg poljupca. On to dobro razumije. Odjednom kaže:
Anais, upravo sam shvatio da je u usporedbi s ovime ono što ti ja dajem sirovo i bijedno. Shvaćam da kad se June vrati...
Prekidam ga:
Ne znaš što mi daješ! Nije to ni sirovo ni bijedno! Danas, na primjer...
Gušim se od prezamršenih osjećaja. Želim mu reći koliko mi daje. Muči nas isti strah. Kažem
Sada vidiš lijepu June
Ne, mrzim je!
Mrziš je?
Da, mrzim je - kaže Henry - jer iz tvojih bilježaka vidim da smo mi njezine budale, da je i tebe zavarala, da njezine laži imaju koban, destruktivan cilj. Podmukle su, namjera im je iskriviti moj lik u tvojim očima i tvoj u mojim. Ako se June vrati, natjerat će nas da se zamrzimo. Toga se bojim.
Među nama postoji nešto, Henry, veza koju June ne može u potpunosti shvatiti ili dokučiti.
-Um.
Zato će nas mrziti, da, i borit će se svim svojim sredstvima.
A njezina su sredstva laži - kaže on.
Oboje smo bili tako bolno svjesni njezine moći nad nama, tih novih niti koje su nas vezale zajedno. Rekla sam:
Kad bih imala sredstva da ti pomognem vratiti June, bi li mi to dopustio? Henry se lecnuo, i iznenada nagnuo prema meni: -Ah, ne pitaj me takva pitanja, Anais, ne pitaj.

Jednoga dana razgovarali smo o njegovu pisanju.
Možda ne bi mogao pisati ovdje u Louveciennesu - rekla sam. Previše je mirno, ništa te ne potiče.
Bilo bi to samo drukčije pisanje - rekao je. Mislio je na Prous-ta, koji ga progoni svojom obradom Albertinina lika.
Kako smo daleko od njegova pijana pisma. Jučer je bio tako drag, tako cjelovit. Kako je upijao moje riječi! June mu se rijetko povjeravala. Hoće li se okrenuti i zanijekati sve svoje osjećaje? Zadirkivala sam ga:
Možda to što sam napisala nije istina, o June, o meni. Možda je licemjerno.
Ne, ne! - Znao je. Stvarne strasti, stvarne ljubavi, stvarni porivi.
Po prvi puta vidio sam neku ljepotu u svemu tome - rekao je Henry.
Bojim se da nisam bila dovoljno istinita. Zapanjena sam Hen-ryjevim osjećajima.
Zar ja nisam Idiot? - pitam.
Ne, ti vidiš, ti samo vidiš više - kaže Henry. - Što ti vidiš, doista postoji. Da - razmišlja on dok govori. Često ponavlja istu rečenicu, kako bi si dao vremena za razmišljanje. Fascinira me to što se događa pod tim nabreklim čelom.
Raskoš jezika Dostojevskoga oboje nas je oslobodila. On je za Henryja bio značajan pisac. Sada, kada živimo istim žarom, na istoj temperaturi, istom neumjerenošću, blaženo sam sretna. To je život, razgovor, to su osjećaji koji mi pripadaju. Sada slobodno dišem. Kod kuće sam. Ja sam ja.

Nakon Henryja, nalazim se s Eduardom:
Želim te, Anais! Daj mi još jednu priliku! Pripadaš mi. Koliko sam danas patio jer znam da si bila s Henryjem. Nikada prije nisam poznavao ljubomoru; sada je toliko jaka da me ubija.
Lice mu je zastrašujuće blijedo. Uvijek se smiješi, kao i ja. Sada nije u stanju. Nisam navikla zadavati bol, pogotovo Eduardu. To me uznemiruje. Ali, duboko unutra, potpuno sam hladna. Sjedim i promatram Eduardovo od boli iskrivljeno lice i doista ne osjećam ništa osim samilosti.
Pođi sa mnom.
Ne. - Služim se svim izlikama koje ga neće povrijediti. Kažem mu sve osim da volim Henryja.
Konačno pobjeđujem. Dopuštam mu da me taksijem otprati do kolodvora gdje se nalazim s Hugom. Dopuštam mu da me poljubi. Obećavam da ću se u ponedjeljak naći s njime. Slaba sam. Ali ne želim mu unesrećiti život, osakatiti ga, lišiti ga novostečenog samopouzdanja. Za to je preživjelo dovoljno moje stare ljubavi prema njemu. Upozorila sam ga na to da ga mogu uništiti, iako mrzim razaranje te da sam pronašla muškarca kojeg ne mogu slomiti i da je on pravi čovjek za mene. Pokušala sam ga natjerati da me zamrzi. Ali on je rekao:

Želim te, Anais.
A horoskop kaže da smo komplementarni znakovi.

Važno je odgovoriti na izazov života. June i Henry odgovaraju mu bez zadrške, kao i ja. Hugo je tuplji, apatičniji. Danas je izišao iz svoje tuposti i došao do nekih zaključaka u svezi Opsjednute. Natjerala sam ga da svoja razmišljanja stavi na papir, bila su tako sjajna. Njegovi su najbolji trenuci vrlo duboki.
On predstavlja istinu. On je Šatov, sposoban za ljubav i vjernost. Što sam onda ja?
Tog petka, kada sam ležala u zagrljaju trojice muškaraca, što sam bila ja?

Eduardu: „Slušaj me, cousin cherf”, pišem ti u vlaku, idem kući. Tresem se od boli zbog onoga jutros. Dan mi se činio tako teškim da nisam mogla disati... Bio si divan, pun akcije, života, emocija, snage. Moja je tragedija u tome da si ti na vrhuncu kada te najviše volim, ali ne senzualno, ne senzualno. Sudbina nam je odredila da se nikada ne susretnemo s jednakim osjećajima. U ovome trenutku, Henry posjeduje moje tijelo. Cousin cheri, danas sam zadnji puta pokušala usmjeriti svoj život prema jednom idealu. Ideal mi je bio čekati na tebe cijeli život, ali čekala sam predugo i sada živim prema svojim nagonima, a tijek me nosi prema Henryju. Oprosti mi. Ne radi se o tome da ti nemaš snage zadržati me. Želiš li reći da me prije nisi volio jer sam bila manje poželjna? Ne. Bilo bi krivo reći da ti nemaš snage, jednako kao i to da sam se ja promi- jenila. Život nije racionalan; samo je lud i pun boli. Danas nisam vidjela Henryja, niti ću ga vidjeti sutra. Ova dva dana poklonit ću uspomeni na naše sate. Budi fatalist, da, kao što sam i ja danas, ali nemoj se zamarati teškim ili gorkim mislima, kao to da sam se s tobom poigrala radi taštine. Oh, Eduardo, querido, prihvaćam bol koja dolazi, ne iz takvih motiva, već iz stvarnih izvora - stvarnu bol, zbog izdaje života, od koje oboje trpimo, ali na drukčije načine


Ne traži zašto i zato - u ljubavi ne postoji zašto i zato, tu nema razuma, objašnjenja, nema rješenja."
Došla sam kući i bacila se na kauč, teško dišući. Jutros sam se našla s Eduardom, kao što me bio zamolio. Proveo je dva dana obuzet ljubomorom na Henryja, shvaćajući da je on, premda narcisoidan, konačno opsjednut nekim drugim:
Kako je dobro izaći iz sebe! Dva sam dana neprestano mislio na tebe, loše spavao, sanjao da sam te jako udario, o, tako jako da ti je otpala glava i da sam je uokolo nosio u naručju. Anais, imat ću te cijeli dan. Obećala si. Cijeli dan.
Želim istrčati iz kavane. Kažem mu to. Njegovo preklinjanje, nježnost, strast, u meni nejasno bude staru ljubav i samilost, ljubav iz Richmond Hilla9, sa svim onim neodređenim očekivanjima, istom starom navikom razmišljanja: naravno da želim Eduarda.

Bojim se da se ponovno ne povuče u narcizam jer ne može podnijeti bol:
Oh, Anais, obožavam ti i same kosti

Lagano sam, sasvim lagano, uzbuđena, ali najviše od svega želim pobjeći od njega. Ne znam zašto, ali pokoravam mu se i slijedim ga.

Osjetila sam se povrijeđenom dok sam čitala Albertine Dispa-rue jer je podcrtana Henryjevom olovkom, a Albertine je June. Pratim svaki trag njegove ljubomore, sumnje, nježnosti, kajanja, strahova, strasti i napada me goruća ljubomora prema June. Na trenutak ova ljubav, koja je bila tako uravnotežena između Henrvja i June da nisam mogla osjetiti nikakvu ljubomoru, ova ljubav sada je jača prema Henryju i to me muči i straši.
Ipak, sinoć sam sanjala June. Iznenada se vratila. Zatvorile smo se u sobu. Hugo, Henry i drugi ljudi, čekali su da se odjenemo i zajedno večeramo. Željela sam June. Preklinjala sam je da se svuče.

Dio po dio, otkrivala sam njezino tijelo, uz usklike divljenja, ali u noćnoj mori vidjela sam i njegove nedostatke, čudne deformacije. Ipak, činila se vrlo poželjnom. Preklinjala sam je da joj pogledam među noge. Raširila ih je i podigla, a ja sam ugledala meso gusto prekriveno oštrim crnim dlakama, kao u muškarca, ali sam vršak bio je snježno- bijel. Ono što me prestravilo bile su njezine grozničave kretnje, usne su se brzo otvarale i zatvarale, poput usta zlatnih ribica u akvariju. Samo sam je promatrala, uz istovremeno divljenje i odbojnost, a tada sam se bacila na nju i rekla:
Daj da ti tamo stavim jezik.
Dopustila mi je, ali nije se činila zadovoljnom dok sam je dražila jezikom. Doimala se hladnom i nemirnom. Odjednom je sjela, odgurnula me i nagnula se nad mene, a dok je ležala na meni, osjetila sam kako me dodiruje penisom. Upitala sam je, a ona je slavodobitno odgovorila:
Da, imam maloga, zar ti nije drago?
Ali kako ga skrivaš od Henryja? - pitala sam. Nasmiješila se izdajničkim smiješkom. U cijelom snu vladao je
veliki nered, sve su kretnje bile uzaludne, sve je bilo prekasno, svi su čekali, nemirni i poraženi.

Pa ipak, ljubomorna sam na sve patnje koje Henry proživljava s njom. Osjećam da se udaljavam od sve mudrosti i svega razumijevanja, da se moji nagoni oglašavaju glasnom rikom, poput zvijeri u džungli. Patim kada se sjetim ona dva dana s Henryjem u hotelu ,,Anjou". Dva poslijepodneva zauvijek urezana na mome tijelu i umu.
Kada sam se jučer, nakon susreta s Eduardom, vratila kući, potražila sam utočište u Hugovu zagrljaju. Bila sam zabrinuta za Eduar-da i čeznula za Henryjem, ali sam istovremeno, ležeći u Hugovu zagrljaju i ljubeći mu usta i vrat, pronašla osjećaj toliko sladak i dubok, da se činilo da pobjeđuje svu tamu i prljavštinu života. Osjećala sam se poput gubavca, a Hugova je moć bila toliko velika, da me istoga trenutka mogao iscijeliti poljupcem. Sinoć sam ga voljela is-krenošću koja nadmašuje sve vrhunce za kojima žudim u svojoj groznici. Proust piše da je sreća nešto u čemu nema groznice. Sinoć sam iskusila sreću i prepoznala je, i mogu sa sigurnošću reći da mi ju je samo Hugo dao, i da se ona ne može mjeriti s uzletima mog usplamtjelog tijela i uma.

Sada, dok proživljavam najbogatije razdoblje svoga života, ponovno me napušta zdravlje. Svi mi liječnici kažu isto: nema bolesti, sve je u redu, samo sveopća iscrpljenost, niska otpornost. Srce jedva kuca, hladno mi je, lako se umaram. Danas sam preumorna za Henryja. Kakav dragocjen trenutak, s Fredom, u kuhinji na Clichyu. Jeli su doručak u dva sata. Knjige nabacane na hrpu, neke mi oni posuđuju na čitanje, druge sam ja donijela njima. Potom sami u Henryjevoj sobi. On zatvara vrata, i naš se razgovor rastapa u milovanja, u brzo, žestoko jebanje do srži.
Razgovor o Proustu potiče Henryjevu ispovijest:
Ako želim biti potpuno iskren prema sebi, volim biti daleko od June. Tada u njoj najviše uživam. Kada je ovdje postajem morbidan, potišten, očajan. S tobom - ti si svjetlo. Zasićen sam iskustvima i boli. Možda te mučim. Ne znam. Mučim li te?
Ne mogu na to točno odgovoriti, iako mi je jasno da je on meni nije svjetlo, već tama. A zašto? Zbog poriva koje je probudio u meni? Prepala me riječ „zasićen". Činilo se da je u mene ulio prvu kap otrova. Protiv njegove zasićenosti, borim se svojom strahovitom svježinom, novošću u sebi, koja daje intenzitet onome što njemu može biti od manje vrijednosti. Ta prva kap otrova, prolivena tako slučajno, učinila mi se kao
predskazanje smrti. Ne znam kroz koju će pukotinu naša ljubav odjednom iscuriti i nestati.

Henry, danas žalim za trenucima koji mi nedostaju, kao tvoji razgovori s Fredom do zore, kada si rječit, sjajan, žestok ili ushićen. A tužna sam i zato što si sinoć propustio divan trenutak sa mnom. Sjedila sam pored vatre i govorila kao rijetko kada, što je oduševilo Huga. Osjećala sam se nevjerojatno, strahovito bogatom, tresla iz ru- kava priče i ideje koje bi te sigurno zabavile. Govorila sam o lažima, o različitim vrstama laži, posebnim lažima koje govorim iz posebnih razloga, da si uljepšam život. Jednom kada je Eduardo bio previše analitičan, ispričala sam mu priču o svom izmišljenom ruskom ljubavniku. Bio je opčinjen. I time sam mu predočila neophodnost ludosti, bogatstvo emocija koje mu nedostaje jer njemu su emocije slaba strana. Kada sam u teškoj nevolji, zbunjena i izgubljena, izmišljam poznanstvo s mudrim starcem s kojim vodim duge razgovore. Svima pričam o njemu, kako izgleda, što je rekao, kakav utjecaj ima na mene (netko na koga se mogu na trenutak osloniti), i do kraja dana osjećam se osnaženom zbog poznanstva s mudracem, zadovoljna jednako kao da je sve to istina. Također izmišljam prijatelje, kada me oni stvarni ne zadovoljavaju. Kako uživam u svojim iskustvima! Kako me ispunjavaju; nadopunjuju. Ukrašavanje.

Danas sam se našla s Fredom, i dok smo zajedno hodali prema Trinite, iza kišnog oblaka izišlo je sunce i zaslijepilo nas. Počela sam citirati dijelove iz njegove knjige o sunčanom jutru na tržnici, što ga je dirnulo. Rekao mi je da pozitivno utječem na Henrvja, da mu dajem ono što mu June ne može dati. Ali priznaje da je Henry potpuno u Juneinoj moći kada je ona ovdje. June je jača. Počinjem voljeti Henrvja više nego June.
Fred se čudi kako Henry istovremeno može voljeti dvije žene.
On je velik čovjek - kaže. - U njemu ima toliko mjesta, toliko ljubavi. Da te ja volim, ne bih mogao voljeti nijednu drugu ženu.
A ja sam mislila: „Ja sam kao Henry. Mogu voljeti i Huga i Henryja i June."
Henry, ja razumijem tvoju istovremenu ljubav prema meni i June. Jedna ne isključuje drugu. June to možda ne osjeća, a ni ti zacijelo nisi razumio kako June može u isto vrijeme voljeti tebe i Jean. Ne, ti si od nje tražio odabir.
Proživjet ćemo sve što možemo dati jedno drugome. Prije Ju-neina povratka, spavat ćemo zajedno koliko god možemo. Naša je sreća u opasnosti, da, ali ćemo je progutati brzo, temeljito. Zahvalna sam za svaki dan te sreće.
Pismo June: „Jutros sam se probudila s dubokom i očajnom željom za tobom. Sanjala sam čudne snove. Na trenutke si malena, meka i podatna u mojim rukama, a na trenutke snažna, dominantna, vođa. U isto si vrijeme poput noćnog leptira i nepobjediva. June, što si ti? Znam da si napisala Henryju ljubavno pismo i ja sam zbog toga patila. Pronašla sam barem jednu radost, a to je da s Henryjem sada mogu otvoreno razgovarati o tebi. Govorila sam mu o tebi jer sam znala da će te tako još više zavoljeti. Dala sam mu svoju June, tvoj portret, koji sam napisala dok smo bile zajedno... Sada mogu reći Henryju: 'Volim June', a on se ne buni protiv naših osjećaja, ne gnuša se. Dirnut je. A ti, June? Što znači to što mi ne pišeš?... Zar sam ja tebi samo san, a ne stvarna i topla Anais? Ispunjavaju li te sada nove ljubavi, nove ekstaze, novi poticaji? Znam da ne voliš pisati. Ne tražim duga pisma, samo nekoliko riječi, o onome što osjećaš. Poželiš li ikada ponovno se naći u mojoj kući, u mojoj sobi ili si zažalila što smo se toliko zanijele? Poželiš li ikada ponovno proživjeti te sate, na drugačiji način, s više povjerenja? June, ne usuđujem se sve ti napisati, kao da osjećam da ćeš opet pobjeći niz stepenice, kao onoga dana.
Šaljem ti svoju knjigu o Lawrenceu i ogrtač. Volim te, June, a samo ti znaš kako bolno, kako očajno. Znaš da nitko nikada ničime ne može narušiti moju ljubav. Cijelu sam te primila u sebe. Ne moraš se bojati da ću ti skinuti masku, želim te samo te voljeti."

Fredu: „Želiš li biti dobar prema meni, ne govori više protiv June. Danas sam shvatila da zbog toga što govoriš meni u korist, još dublje urezujem June u koru svoga bića. Znaš li kako sam to shvatila? Jučer sam te slušala, sjećaš li se, s nekom vrstom zahvalnosti. Nisam rekla mnogo u Juneinu korist. Ali jutros sam napisala June ljubavno pismo, dirnuta nesebičnim zaštitničkim porivima, kao da se kažnjavam za to što sam slušala hvalu o sebi, koja je umanjivala Juneinu vrijednost. Znam da Henry osjeća isto i postupa na isti način. Ali razumijem sve što si rekao i osjetio, i ono što jesi, i zato te neizmjerno volim."

Eduardo kaže dr. Allendyu, svome psihoanalitičaru: - Ne znam je li me Anais voljela ili ne, je li o svojim osjećajima zavaravala mene ili sebe.
Voljela vas je - kaže Allendy. - Vidim to po tome što je zaokupljena vama.
Ali vi je ne poznajete - kaže Eduardo. - Ne poznajete stupanj njezine sućuti za druge, njezinu sposobnost žrtvovanja.
Eduardo kaže:
Što se dogodilo, Anais? Kakav si to predosjećaj imala u trenutku kad si tražila da te pustim? Što si to shvatila?
Upravo ono što sam ti napisala - kako je važno da me osvojiš, da ti dadem samopouzdanje koje ti nedostaje, kako se u nama probudila stara ljubav, koju smo krivo razumjeli... - Oh, kako sam neuhvatljiva.
Zbog toga on, da bi se zaštitio, racionalizira ovako:
Znači, i ti si imala osjećaj incesta.
Kako je bijedno njegovo krhko samopouzdanje (ako sam osvojio Anais, osvojio sam sve). Djelovala sam u cilju zadovoljavanja njegovih potreba. Nisam slušala svoje nagone, svoju apsolutnu sigurnost u to da želim samo Henryja. Ali kada pomislim da sam dobro učinila i bila potpuno pravedna, čini se da sam učinila zlo, na suptilan, podmukao način. Natuknula sam Eduardu sumnju u njegovu strast, začetu i umjetno potaknutu psihoanalizom. Znanstveno čeprkanje po emocijama. Po prvi puta protivim se analizi. Možda je pomogla Eduardu proživjeti svoju strast, ali ga zapravo nije učinila nimalo jačim. Osjećam da je to nešto kratkoročno, nešto bolno istisnuto, tanka srž iscijeđena iz biljaka.

Uočavam sličnost između Henryja i mene u međuljudskim odnosima. Oboje smo sposobni trpjeti za ljubav, naivni smo, želimo vjerovati u June, spremno ustajemo u njezinu obranu od mržnje drugih. On govori o tome kako bi je volio istući, ali se ne usuđuje. To je samo ispunjenje želje, da zagospodari onime što u stvarnosti dominira njime. U „Bubu de Montparnasse" piše da se žena pokorava


muškarcu koji je tuče jer je on poput snažne vlade koja je isto tako može zaštititi. Ali u Henryjevu slučaju bilo bi to uzaludno jer on nije tip zaštitnika. On sam treba zaštitu. June je za njega radila poput muškarca te stoga može reći:
Voljela sam ga kao dijete.
Da, to umanjuje njezinu strast. Dopustio joj je da osjeti vlastitu snagu. I sada to više ništa ne može promijeniti, to je urezano u njihovu svijest. Henry će cijeloga života dokazivati svoju muškost uništavanjem i mržnjom u svom djelu; a svaki puta kada se pojavi June, pognut će glavu. Sada ga pokreće samo mržnja.
Život je gadan, gadan! - uzvikuje.
Tim riječima me ljubi i budi, mene koja sam spavala stotinu godina, a oko kreveta su mi visjele halucinacije, poput zavjesa od paučine. Ali, muškarac koji se naginje nad
moj krevet je nježan. I ne piše o takvim trenucima. Čak se i ne trudi skinuti paučinu. Kako će me uvjeriti da je svijet gadan?
-Ja nisam anđeo. Vidjela si samo moje dobre strane, ali čekaj...
Sanjala sam kako čitam Henryju sve ovo, sve što sam napisala o njemu. I tada se nasmijem jer čujem ga kako kaže:
Kako čudno; zašto je u tebi toliko zahvalnosti?
Nisam znala zašto dok nisam pročitala što je Fred napisao o
Henryju: „Jadni Henry, baš te žalim. Nemaš zahvalnosti u sebi jer nemaš ljubavi. Da bi mogao biti zahvalan, moraš prvo naučiti voljeti."
Zaboljele su me Fredove riječi, povrh mojih o Henryjevoj mržnji. Vjerujem li u njih ili ne? Objašnjavaju li one duboku zapanje-nost koju sam osjetila dok sam čitala njegov roman, zbog žestine napada na Beatrice, njegovu prvu ženu? U isto vrijeme mislila sam da imam krivo, da se ljudi moraju svađati i mrziti se i da je mržnja dobra. Uzela sam ljubav zdravo za gotovo; ljubav može uključivati mržnju.

Stalno pravim omaške u govoru i pred Hugom Henryja nazivam Johnom. Među njima nema nikakve sličnosti i ne mogu razumjeli njihovu povezanost u svome umu.
Slušaj - kažem Henryju - ne ispuštaj me iz svoje knjige iz nekakvih obzira.
Uključi me. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Očekujem mnogo.
Ali u međuvremenu - kaže Henry - Fred je o tebi napisao tri divne stranice. Oduševljeno govori o tebi, obožava te. Ljubomoran sam na te tri stranice. Da sam ih barem ja napisao.
I hoćeš - kažem samopouzdano.
Na primjer, tvoje ruke. Nisam ih nikada primijetio. Fred im pridaje toliko važnosti. Daj da ih promotrim. Jesu li doista tako lijepe? Da, doista.
Smijem se.
Ti vjerojatno više cijeniš neke druge stvari.
Što to?
Na primjer, toplinu.
Smiješim se, ali Henryjeve riječi otvaraju toliko sitnih rezova:
Kada Fred sluša kako pričam o June, kaže da te ne volim. Ali, ne želi me pustiti.
Doziva me u svojim pismima. Požuda
njegovih ruku, milovanja, jebanja. Kad je uz mene, kaže da nas nikakva količina razmišljanja (Proustove, Fredove ili moje riječi) neće spriječiti da živimo. A što je življenje? Trenutak kada on pozvoni na Natashina vrata (ona je na putu i dala mi je
svoj stan na raspolaganje) i odmah me poželi. Kada mi kaže da nije uopće razmišljao o kurvama. Ja sam toliko idiotski pravedna i odana June u svakoj riječi koju izgovorim o njoj. Kako se mogu zavaravati o stupnju Henryjeve ljubavi kada razumijem i dijelim njegove osjećaje prema June?
Spava mi u naručju, stopljeni smo zajedno, njegov je penis još uvijek u meni. To je trenutak pravog mira, trenutak sigurnosti. Otvaram oči, ali ne razmišljam. Jedna ruka mi je na njegovoj sijedoj kosi. Druga mu grli nogu.
O, Anai's, - rekao je - tako si vruća, tako vruća da ne mogu čekati. Moram svršiti u tebe brzo, brzo.
Je li važno na koji se način nekoga voli? Je li doista neophodno da se voli apsolutno ili jako? Bi li Fred rekao da ja znam voljeti jer volim druge više nego sebe? Ili Hugo, koji tri puta odlazi pred mene na kolodvor jer sam propustila tri vlaka? Ili Fred, na svoj neodređen, poetski, nježan način? Ili ja volim najviše kada kažem Hen-ryju - Nije točno da destruktivni ljudi uvijek donose razaranje. June te nije do kraja uništila. Srž tebe je pisac. A pisac živi.
Henry, reci Fredu da sutra idemo po zavjese.
Idem i ja - kaže Henry, odjednom ljubomoran.
Ali znaš da se Fred želi naći sa mnom, razgovarati sa mnom. - Henryjeva me ljubomora veseli. - Reci mu da je sastanak na istome mjestu kao prošli put.
Oko četiri sata.
Ne, u tri.
Činilo mi se da prošli puta nismo imali dovoljno vremena. Henryjevo je lice nedokučivo. Nijednim znakom ne odaje kako se osjeća. Postoje prijelazi, da, kada je uzbuđen i zapjenjen ili ozbiljan i skroman ili pozoran i zamišljen. Plave su mu oči analitične, kao u znanstvenika ili vlažne od emocija. Kada su vlažne, dirnuta sam do nožnih prstiju jer me to podsjeća na priču iz njegova djetinjstva. Roditelji su ga (otac mu je bio krojač) znali voditi na svoje nedjeljne izlaske, u posjete. Vukli bi dijete za sobom čitav dan i kasno navečer. Sjedili bi po kućama prijatelja, igrali karte i pušili. Od gustog dima Henryja bi pekle oči. Položili bi ga u krevet u susjednoj sobi, s mokrim ručnicima preko upaljenih očiju.
A sada su mu oči umorne od lektoriranja u izdavačkoj kući i ja bih ga htjela toga osloboditi, a ne mogu.

Prošle noći nisam mogla spavati. Zamišljala sam da sam opet s Henryjem u Natashinu stanu. Željela sam ponovno proživjeti trenutak kada je stojeći prodro u
mene. Poučio me kako da ga obgrlim nogama. Takvi su mi položaji toliko strani da me zapanjuju. Potom mi je u osjetila navrla strahovita radost jer je u meni oslobodio novu vrstu želje.
Anais, osjećam te, tvoja vrućina dopire mi sve do nožnih prstiju.


I njemu je to poput groma. Uvijek je zapanjen mojom vlažno-šću i toplinom.
Ipak, često me tišti, guši, pasivna ženska uloga. Umjesto da čekam na njegovo zadovoljstvo, voljela bih ga sama postići, sasvim se osloboditi. Je li to ono što me vuče u lezbijstvo? Bojim se toga. Da li tako postupaju žene? Prilazi li June Henryju kad ga poželi? Uspinje li se na njega? Čeka li ga? On vodi moje neiskusne ruke. Biti s njim je poput šumskog požara. Na mome tijelu nova su mjesta uzbuđena i gore. Zapaljiv je. Ostavljam ga u neutaživoj groznici.
Stojim pred otvorenim prozorom svoje sobe i duboko udišem sunčev sjaj, snježne pahulje, šafrane, jaglace, gukanje golubova, ćurlikanje ptica, čitave procesije laganih vjetrova i svježih mirisa, poput latica nježne boje neba, sivkasto-smeđe tonove starih čvorna-tih stabala, uspravne mlade grane, mokru smeđu zemlju, iščupano korijenje. Sve je tako ukusno da mi se usta rastvaraju, a u njima osjećam Henryjev jezik i udišem mu dah, dok mi on spava u naručju. Očekujem Freda, ali na sastanak dolazi Henry.
Fred radi. Širom
otvorenih očiju promatram Henryja, čovjeka koji je jučer spavao u mojim rukama i kroz glavu mi prolaze ledene misli. Promatram njegov prljavi šešir i rupu na kaputu. Neki dan bi me to dirnulo, ali danas shvaćam da je to samonametnuto siromaštvo, proračunato, namjerno, iz prezira za buržoaziju koja oprezno drži novčanik. Sjajno go- vori o Samuelu Putmanu i Eugenu Jolasu te o svom, mom i Fredovu pisanju. Ali tada ga omamljuje Pernod i pripovijeda mi kako je sinoć poslije posla sjedio s Fredom u kavani i razgovarao s kurvama. Govori mi kako ga je Fred mrko gledao jer je taj dan bio sa mnom i ne bi smio razgovarati s tim ženama; a osim toga, bile su ružne.
-Ali, Fred ima krivo - kažem ja, na Henryjevo iznenađenje.
Kurve me nadopunjuju. Razumijem olakšanje koje muškarac osjeća kada ide k ženi bez zahtjeva na njegove emocije ili osjećaje A Henry dodaje:
- A i ne moram im pisati pisma!
Dok se smijem, on shvaća da ga u potpunosti razumijem. Čak razumijem i to da voli tip Renoirovih tjelesa. Voila. Ali i dalje podržavam sliku uvrijeđenog Freda koji me obožava. A Henry kaže:
- Bila je to moja najveća nevjera prema tebi.
Nisam sigurna želim li Henryjevu vjernost jer počinjem shvaćati da me sama riječ
„ljubav" danas umara. Ljubav ili ne ljubav. Fred kaže da me Henry ne voli. Razumijem potrebu za oslobađanjem od komplikacija, i ja je želim za sebe, ali žene ne mogu postići takvo stanje. Žene su romantične.

Pretpostavimo da ne želim Henryjevu ljubav. Pretpostavimo da mu kažem:
- Slušaj, odrasli smo. Dosta mi je fantazija i emocija. Ne spomi-nji ljubav. Hajdemo samo razgovarati koliko god hoćemo i jebati se samo kad hoćemo. Ostavi ljubav po strani.

Svi su tako ozbiljni. U ovome trenutku osjećam se starom, ciničnom. Dosta mi je i zahtjeva. Danas se na sat vremena osjećam nesentimentalnom. U jednom trenutku mogu uništiti čitavu legendu, od početka do kraja, uništiti sve, osim temelja, a to su moja strast prema June i obožavanje Huga.
Možda moj intelekt sa mnom zbija šale. Je li to osjećaj stvarnosti? Gdje su jučerašnji i jutrošnji osjećaji? A moj predosjećaj da ću se, umjesto s Fredom, naći s Henryjem? I kakve sve to veze ima s činjenicom da je Henry bio pijan, i da sam mu ja, nesvjesno, čitala o njegovoj moći da me „slomi". Naravno, nije razumio, plivajući u sumpornoj izmaglici „Pernoda".
Ta me lakrdija pogodila. Pitala sam ga:
Kakav je Fred kad je pijan?
Veseo, da, ali uvijek pomalo preziran prema kurvama. One to osjećaju.
Dok si ti opet previše prijateljski raspoložen?
Da, ja s njima razgovaram kao kočijaš.
To me nije razveselilo. Iznutra sam se osjećala hladnom i praznom. Jednom sam se našalila kako ću mu jednoga dana poslati telegram s riječima: .Više se nikada nećemo sresti jer me ne voliš." Dok sam stizala kući, mislila sam, sutra se nećemo naći. Ili barem, više nikada nećemo zajedno leći. Sutra ću reći Henryju da se ne trudi oko ljubavi. Ali, sve drugo?
Hugo kaže da mi je noćas lice u plamenu. Ne mogu zauzdati osmijeh. Trebali bismo imati zabavu. Henry mi je uništio ozbiljnost. Nije mogla preživjeti njegova promjenjiva raspoloženja, od prosjaka do boga, od satira do pjesnika, od luđaka do realista.
Kada me napada, moje prokleto razumijevanje sprečava me da zajecam ili uzvratim udarac. Ne mogu se boriti protiv onoga što razumijem, poput Henryja i kurvi. Što razumijem, u isto vrijeme prihvaćam.
Henry je takav svijet za sebe da me ne bi iznenadilo kad bi htio ukrasti, ubiti, silovati. Do sad sve razumijem.
Jučer sam po prvi put ugledala zlobnog Henryja. Došao je više kako bi povrijedio Freda, nego vidio mene. Slavodobitno je rekao:
Fred radi. Zacijelo je bijesan.
Nisam željela birati zavjese bez Freda, ali Henry je inzistirao. Ne znam jesam li to samo umislila, ali učinilo mi se da je uživao u svojoj bezosjećajnosti.
Isto tako uživam u zlu... - rekao je Stavrogin. Za mene, taj je užitak nepoznat.

U tijeku svog susreta s Fredom, planirala sam Henryju poslati telegram s riječima:
,yolim te." Umjesto toga, sada sam se željela naći s Fredom i ublažiti bol. Zapanjilo me Henryjevo naslađivanje. Rekao je:
Nekada sam znao posuđivati novac od jednog čovjeka, a zatim bi potrošio polovicu iznosa da mu pošaljem telegram.
Kada iz pijane izmaglice izrone takve priče, u oku mu vidim tračak zloće, potajno uživanje u okrutnosti. June, koja kupuje parfem za Jean dok Henry gladuje ili u svom kovčegu skriva bocu starog madeira vina, dok Henry i njegovi prijatelji, bez novčića u džepu, očajnički traže što bi popili. Ono što me zapanjuje nije sam čin, već zadovoljstvo koje ga prati. Henry ima poriv za mučenjem Freda. June u tome ide mnogo dalje od njega, čini to otvoreno, kao kad se rve s Jean u kući Henryjevih roditelja. Ta ih ljubav za okrutnošću neraskidivo veže. Oboje bi uživali u tome da me ponize, unište.

Osjećam svoju prošlost poput nepodnošljiva tereta, poput kletve; ona je izvor svakog mog pokreta, svake izgovorene riječi. U određenim trenucima prošlost me nadvlada, i Henry se povlači u nes-tvarnost. Okruži me strahovita hladnoća, neprirodna čistoća, i potpuno se isključim iz vanjskoga svijeta. Danas sam jeune fille^ iz Richmond Hilla, koja za stolom od bjelokosti piše ni o čemu.
Nemam straha od Boga, a ipak me noću budnom drži strah, strah od đavla. Budući da vjerujem u đavla, moram vjerovati u Boga. A budući da mi se zlo gadi, zacijelo sam svetica.
Henry sačuvaj me od blaženstva, od strahote statične savršenosti. Strovali me u pakao.

Jučerašnji susret s Eduardom iznio je na„ vidjelo moju mentalnu hladnoću. Slušam njegova objašnjenja mojih osjećaja. Zvuči veoma uvjerljivo. Odjednom se hladim prema Henryju jer sam bila svjedokom njegove okrutnosti prema Fredu. Okrutnost je oduvijek bila najveći sukob mog života. Kao dijete, bila sam svjedokom okrutnosti - očeve okrutnosti prema majci i sadističkog kažnjavanja mene i moje braće. Kad bi mi se roditelji svađali, sućut za majku dosegla bi stupanj histerije, što bi me kasnije paraliziralo. Odrasla sam nesposobna za okrutnost, gotovo do granica bespomoćnosti.
Primijetivši jedan aspekt toga u Henryju, počela sam uočavati i druge njegove okrutne postupke. Osim toga, Fred je u meni pobudio rezerviranost, puneći me sjećanjima iz djetinjstva, koje Eduar-do opisuje kao retrogresiju, vraćanje u stanje djetinjstva, što me može spriječiti od napredovanja u zreliji život.
Željela sam se nekome povjeriti, čak sam poželjela mentora. Eduardo je rekao da je stigao trenutak da krenem na analizu. Oduvijek je to želio. Mogao bi mi pomoći razgovorima, ali samo dr. Al-Iendy može mi biti mentor, otac (Eduardo me voli zadirkivati u svezi očinskih likova). Zašto sam onda, umjesto toga, inzistirala da mi Eduardo bude analitičar? To je samo odgađanje stvarnog zadatka.

Možda ti se volim diviti - rekla sam.
Umjesto onog drugog odnosa, koji ne želiš?
Razgovor mi se činio nekako osobito djelotvornim. Već sam pjevala. Hugo je bio na poslovnoj večeri. Eduardo je nastavio analizirati. Izgledao je posebno zgodan. U tijeku večere, čitavo sam vrijeme bila pod utjecajem njegova čela i očiju, profila, usta, lukava izraza lica - introvert koji uživa u svojim tajnama. Kasnije, kada me poželio, tu sam veliku ljepotu primila u sebe kao što se udiše zrak ili guta pahulja snijega ili upija zraka sunca. Moj ga je smijeh oslobodio ozbiljnosti. Govorila sam mu o privlačnosti njegova lica i zelenih očiju. Željela sam ga i uzela ga, kao povremenog ljubavnika. Ali lošeg analitičara, zadirkivala sam ga jer spava s pacijenticama.
Dok sam trčala gore počešljati kosu, znala sam da ću sljedeći dan otrčati k Henryju. On se s mojim utvarama bori tako da me pritisne uz zid svoje sobe i ljubi, da mi šapće što danas želi od moga tijela, koje pokrete, koje stavove. Pokoravam mu se i uživam u njemu do ludila. U trku pred sobom rušimo sve utvare. Sada znam zašto ga volim. Čak je i Fred, prije odlaska, djelovao manje tragično, i ja sam priznala Henryju
da od njega ne želim savršenu ljubav, da znam kako je on umoran od toga, jednako kao i ja. Rekla sam mu da sam osjetila nastup mudrosti i humora, i da ništa ne može zaustaviti naš odnos, sve dok sami ne poželimo prestati voditi ljubav. Po prvi put mislim da razumijem što je užitak. I drago mi je da sam se sinoć toliko smijala, a jutros pjevala, i zatim nezaustavljivo krenula prema Henryju. (Eduardo je još uvijek bio tu kada sam otišla, noseći sa sobom zamotuljak s Henryjevim zavjesama.)
Prije toga, moj brat Joaquin i Eduardo su u mojoj prisutnosti razgovarali o Henryju (Joaquin je pročitao moj dnevnik). Obojica smatraju da je Henry razorna sila koja je odabrala mene, najkreativ-niju silu, da na njoj iskuša svoju moć; da sam potpala pod čaroban utjecaj tona književnosti (istina je da volim književnost) te da ću biti spašena - ne sjećam se kako, ali nekako usprkos samoj sebi.
I dok sam tamo ležala, radosno sam se smiješila jer sam već bila odlučila da ću danas imati svoga Henryja.

Na prvoj stranici prelijepog ljubičasto ukoričenog dnevnika koji mi je uz posvetu poklonio Eduardo, već sam napisala Henryjevo ime. Za mene ne postoji dr. Allendy. Ni paralizirajuća analiza. Samo življenje.

Travanj
Kada Henry preko telefona čuje Hugov divan, zvučan, odan, ganutljiv glas, bijesan je na nemoral žena, svih žena, žena poput mene. On sam prakticira svaku vrstu nevjere, ali ženska nevjera strahovito ga pogađa. A mene strahovito uznemirava kada je u takvu raspoloženju jer osjećam da sam vjerna vezi između Huga i mene. To ne može promijeniti ili umanjiti ništa što proživljavam izvan kruga naše ljubavi. Naprotiv, volim ga više jer ga volim bez licemjerja. Ali to me proturječje ipak duboko muči. Prezirem se što nisam savršenija ili sličnija Hugu, ali to je samo druga strana moga bića.
Henry bi razumio kada bih ga napustila iz obzira prema Hugu, ali bilo bi to licemjerno od mene. Jedno je ipak sigurno; ako jednoga dana budem prisiljena odabrati između Huga i Henryja, bez oklijevanja ću odabrati Huga. Sloboda koju sam si poklonila u Hugovo ime, samo povećava bogatstvo i snagu moje ljubavi prema njemu. Nemoral, ili složenija vrsta moralnosti, za cilj ima apsolutnu vjernost, a zanemaruje onu neposrednu i doslovnu. S Henrvjem dijelim bijes, ne radi nesavršenosti žena, već pokvarenosti samoga života koju ova knjiga objavljuje snažnije od svih Henryjevih psovki.

Henry je jučer prijetio da će me totalno napiti, što mu je uspjelo samo kada sam pročitala Fredova pisma Celini. Naš razgovor prekida se i raspršuje na sve strane, poput kaleidoskopa. Kada Henry ode u kuhinju, Fred i ja razgovaramo kao da smo dobacili most od tvrđave do tvrđave i nema toga što nas može zadržati. Poput bujice riječi jure preko mosta koji je obično zatvoren, čak zahrđao od ljubavi prema samoći. A zatim, tu je Henry u neprestanom dodiru sa svijetom, kao da zauvijek sjedi na čelu gigantske gozbe.
Sjedeći nepokretno u majušnoj kuhinji, nas troje gotovo se dodirujemo. Henry se pomakao da mi stavi ruku na rame i poljubi me, a Fred nije želio gledati poljubac. Sjedila sam pognuta pod dvije vrste ljubavi. Henry sa svojom toplinom, glasom, rukama, us-tima i Fred sa svojim osjećajima, koji dodiruju osjetljiviju zonu. I dok me Henry ljubio, željela sam rukom dotaći Freda i zadržati obje ljubavi.
Henry je prštao od velikodušnosti:
Frede, poklanjam ti Anais. Vidiš kakav sam. Želim da svi vole Anais. Ona je divna.
Predivna - rekao je Fred. - Ne zaslužuješ je.
Ti si osa - uzviknuo je Henry, povrijeđeni div.
Osim toga - rekao je Fred - nisi mi ti poklonio Anais. Ja imam svoju vlastitu Anais, drugačiju od tvoje. Uzeo sam je bez pitanja. Ostani cijelu noć, Anais. Trebamo te.
Da, da - vikao je Henry.
Sjedim poput idola, a Fred kritizira diva jer me div ne obožava.
K vragu, Anais - kaže Henry - ne obožavam te, ali te volim. Osjećam da ti mogu dati koliko i, na primjer, Eduardo. Ne mogu te povrijediti. Kada te vidim kako sjediš tamo, sva krhka i lomna, znam da te ne mogu povrijediti.
Ne želim obožavanje - kaže idol. - Ti mi daješ... to što mi ti daješ bolje je od obožavanja.
Fredu se trese ruka dok mi nudi čašu vina. Vino uzbuđuje središte moga tijela, koje podrhtava. Henry na trenutak izlazi. Fred i ja šutimo. Fred kaže:
Ne, ne volim velike gozbe. Volim večere poput ove, u dvoje ili troje.
Sada tonemo još dublje u tišinu, osjećam na sebi njezinu težinu. Henry se vraća i moli Freda da nas ostavi same. Čim je za nama zatvorio vrata, Henry i ja jedno drugome kusamo meso. Zajedno padamo u naš divlji svijet. Grize me. Lomi mi kosti. Tjera me da legnem širom otvorenih nogu i prodire u mene. Želje su nam podivljale. Tijela su nam u grču
O, Anais - kaže - ne znam kako si to naučila, ali znaš se jebati, znaš to dobro. Nikada ti to prije nisam rekao, tako snažno, ali slušaj me sada, ludo te volim. Imaš me, imaš me. Lud sam za tobom.
A tada, jedna moja riječ budi u njemu naglu sumnju.
Ovo nije samo ševa, zar ne? Ti me voliš?
Moja prva laž. Usta nam se dodiruju, dah prepleće; ja s njegovim mokrim, vrućim kurcem u sebi kažem da ga volim.

Ali znam da to nije istina. Njegovo tijelo uzbuđuje moje, odgovara na moje. Kada mislim na njega, poželim raširiti noge. Sada mi, duboko usnuo, spava u naručju. Slušam zvuke harmonike. Nedjeljna večer na Clichyju. Razmišljam o „Bubu de Montparnasse", hotelskim sobama, načinu na koji mi Henry podiže noge, kako mi obo- žava stražnjice. U ovome trenutku ja nisam ja, ja sam skitnica. Harmonika mi nadima dušu, ispunjava me Henryjeva bijela krv. On dubokim snom spava u mojim rukama i ja ga ne volim.
Mislim da sam, dok smo sjedili u tišini, rekla Fredu da ne volim Henryja. Rekla sam mu da više volim njegovu vlastitu viziju, njegove halucinacije. Henry je nadaren za jebanje, psovke, preuveličavanje i oživljavanje, uništavanje i nanošenje patnje. Divim se tom demonu u njemu, neuništivu idealistu, mazohistu koji je našao način da si nanese bol jer pati od vlastite izdaje, vlastite grubosti. Dira me kada je ponizan pred nečime kao što je moj dom.
Znam da sam seljak i da se ne znam ponašati u takvoj kući, pa se pretvaram da je prezirem, a zapravo je obožavam. Volim ljepotu i profinjenost tvoje kuće. Kada uđem, unutra je tako toplo, kao da me u naručaj prima božica Demetra i ja sam začaran.
Dok me Hugo vozi kući, kaže:
Sinoć sam bio budan i razmišljao o ljubavi koja je veća i ljepša od jebanja.
Jer nekoliko je dana bio bolestan i nismo vodili ljubav, već samo spavali jedno drugome u naručju.
Osjećala sam kao da će se moja krhka ljuska rasprsnuti. Osjetila sam kako su mi grudi teške i pune. Ali nisam bila tužna. Razmišljala sam ovako: „Dragi, večeras sam toliko bogata, ali to je i za tebe. Nije sve to samo za mene. Sada ti lažem svaki dan, ah vidiš, radosti koje primam dajem i tebi. Što više primam u sebe, to je veća moja ljubav prema tebi. Što si više uskraćujem, to sam siromašnija za tebe, dragi moj. Nema tu tragedije, ako me možeš slijediti u toj jednadžbi. Postoje očitije jednadžbe. Kao na primjer: 'Volim te i zato se odričem svijeta i života'. Pred sobom bi imao opaticu, zatrovanu potrebama i
zahtjevima koje ne možeš zadovoljiti i koji bi te na kraju uništili. Ali, vidi me večeras. Zajedno se vozimo kući. Iskusila sam zadovoljstvo. Ali time ne isključujem tebe. Dođi u moje otvoreno tijelo i osjeti ga. Ja nosim život. I ti to znaš. Ne možeš vidjeti me nagu i ne poželjeti me. Moje ti tijelo izgleda nevino i sasvim tvoje. Možeš me ljubiti gdje me je Henry grizao i tamo pronaći užitak. Naša je ljubav nepromjenjiva. Samo te spoznaja može povrijediti. Možda sam demon jer tako lako prelazim iz Henryjeva naručja u tvoje, ali doslovna vjernost za mene nema nikakva značenja. Ne mogu živjeti prema tom načelu. Tragedija je u tome da živimo tako blizu jedno drugome, a ti to ne možeš saznati; da su takve tajne moguće, da znaš samo ono što ti želim reći, da na mome tijelu nema tragova onoga što proživljavam. Ali i laž je življenje, barem ova moja vrsta laži."
Fredova me prisutnost ograničava, kao da vlastitim očima promatram svoje širenje u sfere kojih bih se trebala odreći. S Fredom bih mogla proživjeti nešto profinjeno i zamršeno. Ali ne želim živjeti sa sobom. Ja bježim od sebe. Pa ipak, otkrivanjem svoje senzualnosti ne iskrivljavam svoju pravu prirodu. Henry odgovara na onu snagu u meni na koju nitko prije nije uspio odgovoriti. Njegova je seksualna vitalnost u skladu s mojom. Kada sam počela uzimati satove plesa, žudila sam za Henryjem. Henryja sam isto tako, pogrešno, tražila u Johnu.
Moje misli, poput elastične vrpce, napete su do krajnjih značenja. S Henryjem se ne mogu voditi duboki razgovori. On nije Proust koji zastajkuje i razvlači. On je u pokretu. On živi u naletima. Uživam u Henryju, u naletima. Nakon takvoga jednog naleta, mogu cijeli dan sjediti i polako upravljati svojim brodom niz rijeku osjećaja kojima se on tako rasipnički razbacuje.

Eduardo kaže da se nikada nikome nisam u potpunosti predala, ali to mi se čini nemogućim, kada vidim kako se predajem Hugovoj plemenitosti i savršenstvu, Henryjevoj senzualnosti, Eduar-dovoj ljepoti. Neku večer na koncertu, skamenjena sam stajala pred njim. Navikao je ne smiješiti se, što i ja moram naučiti. Privlači me sama boja njegove kože. Zlatna bljedoća Španjolca, ali i trag ružičastoga sjevernjačkog sjaja pod tamnom kožom. A boja njegovih očiju, ta promjenjiva, nepodnošljivo hladna zelena. Obećavajuća usta i nosnice. Ali opet imam osjećaj da Eduardo i ja hodamo po svijetu, udarajući glavama jedno u drugo. Samo se naše glave susreću i udaraju jedna u drugu. Ne želim ništa drugo. Volim njegov um; on je poput bogatog svetišta u kojem se neprestano odvija sa-mopromatranje i analiza. Doima se apatičnim jer osluškuje svoje nesvjesno i, poput Lawrencea, ne može uvijek objasniti zašto.
Henry je primijetio nešto što ni Hugo ni Eduardo ne bi primijetili. Dok sam ležala na krevetu, rekao je:
Ti uvijek poziraš, na gotovo orijentalan način.
Dok me jebe od mene zahtijeva snažne riječi i ja mu ih ne mogu dati. Ne mogu mu reći što osjećam. Uči me novim pokretima, produženjima, varijacijama.
Eduardo me neki dan pitao bih li voljela krenuti Juneinim putem: spustiti se u potpunu bezobzirnost, laž (prvenstveno samoj sebi), iskriviti vlastitu narav kako bih odstranila sve prepreke, poput moje nesposobnosti za okrutnost. Jučer, u samom grču senzualne radosti, nisam mogla ugristi Henryja kako je poželio.
Eduardo se boji mog dnevnika. Boji se osude i nerazumijevanja. Taj je strah priznao svome analitičaru.
Svjesna sam svega što izostavljam - svih praznina, naročito snova, halucinacija. Također, izostavljam laži, očajničku potrebu za ukrašavanjem. Ne zapisujem ih. Dnevnik je stoga laž. Ono što izostavljam iz dnevnika također nestaje i iz uma. U trenutku pisanja posežem za ljepotom. Ostalo raspršujem, iz dnevnika, iz tijela. Željela bih se, poput detektiva, vratiti i skupiti sve što sam odbacila. Na primjer, Hugovo strahovito, božanstveno povjerenje. Razmišljam o onome što je mogao primijetiti. Onoga dana kad sam se vratila iz Henryjeve sobe i oprala se, mogao je vidjeti nekoliko kapljica vode na podu; mrlje na rublju; maramice s tragovima ruža. Mogao je posumnjati u moje riječi:
Zašto ne pokušaš svršiti dvaput? (kao Henry) - u moju pretjeranu iscrpljenost, podočnjake?
Držim svoj dnevnik u tajnosti, ali koliko sam puta pisala u nj dok sam, pored vatre, sjedila do njegovih nogu, a on mi nije pokušavao čitati preko ramena. Kad ga je Eduardo natjerao da legne, zatvori oči i reagira na riječi - ljubav, mačka, snijeg, ljubomora - reakcije su mu bile nevjerojatno spore i nejasne. Jedino je ljubomora izazvala trenutnu reakciju. Kao da odbija registrirati, shvatiti. To je dobro. To je njegova samoobrana. Ona je temelj čudne slobode koju imam, usprkos njegovoj snažnoj ljubomori. On ne želi vidjeti. To u meni izaziva takvu samilost da me na trenutke izluđuje. Željela bih da me kazni, tuče, zatvori. Tada bih odahnula.

Nalazim se s dr. Allendyjem, razgovaramo o Eduardu. Vidim zgodnog, zdravog muškarca, s jasnim, inteligentnim, proročkim očima. Moj um je u stanju pripravnosti, u očekivanju da će izgovoriti neku dogmu ili formulu. Želim da se to dogodi, jer će u tom slučaju on biti samo još jedan muškarac na koga se ne mogu osloniti i tada ću se morati nastaviti otkrivati sama.
Prvo smo razgovarali o Eduardu, o njegovoj novostečenoj snazi. Allendyju je bilo drago da sam primijetila veliku razliku. Ali sada dolazimo do najtežih tema.
Jeste li znali - pitao je Allendy - da ste vi najvažnija žena u Eduardovu životu? Eduardo je opsjednut vama. Vi ste njegova slika. Vidi vas kao majku, sestru, nedostižnu ženu. Da vas osvoji, značilo bi to pobjedu nad samim sobom, nad vlastitim neurozama.
Da, znam. Želim da se izliječi. Ne želim ga lišiti novostečene samosvijesti, govoreći mu da ga ne volim senzualno.
Kako ga volite?
Oduvijek sam ga voljela u idealnom smislu. Još uvijek ga volim, ali ne senzualno. Postoji drugi muškarac, animalniji, koji me snažno privlači.
Pripovijedam mu o Henryju. Iznenađuje ga način na koji dijelim svoju ljubav. Pita me koji su moji pravi osjećaji u svezi iskustva s Eduardom.
Bila sam potpuno pasivna - rekla sam. - Nisam osjećala nikakvo zadovoljstvo. Bojim se da bi on to mogao primijetiti i kriviti sebe. Bilo bi to gore od svega, gore nego da mu sada kažem: „Slušaj, volim Henryja, i zato ne mogu voljeti tebe." Jer, ako se ovako nastavi, to će prerasti u natjecanje, kao da sam dopustila suparništvo i uspo- redbu, a zatim ga ostavila. To mi se čini opasnijim. Ali opet - pitam ga, smijući se - znaju li muškarci pružaju li ženi užitak ili ne?
Dr. Allendv također se smije:
Osamdeset posto nikada ne sazna - kaže on. - Neki su muškarci osjetljiviji, ali velika je većina tašta i žele vjerovati da zadovoljavaju. Mnogo ih zapravo ne zna. (Sjetila sam se Henryjeva pitanja u hotelu: „Zadovoljavam li te?")
Tada kažem:
Umjesto nastavka ove seksualne komedije, ne bi li bilo bolje reći mu da sam bolesna, neurotična, da nešto nije u redu sa mnom?
A naravno, možda i jeste - kaže Allendv. - Nešto je čudno u načinu kako dijelite svoju ljubav. Kao da vam nedostaje samopouzdanja.
Sada je dotakao osjetljivu točku. Prije nekoliko minuta načinio je pogrešku, kada je govorio o podjeli između animalne i idealne ljubavi. Došao je do banalnog zaključka da sam u pubertetu možda bila svjedokom nekog brutalnog aspekta ljubavi, što me odbilo, i zato sam se okrenula prema eteričnome. Ali sada se približava istini: nedostatak samopouzdanja. Moj otac nije želio djevojčicu. Govorio mi je da sam ružna. Kada bih nešto napisala ili nacrtala, nije vjerovao da je to moj rad. Ne sjećam se da me ikada pomilovao ili pohvalio, osim kada sam, s devet godina, zamalo umrla. Uvijek scene, tučnjava, pogled njegovih okrutnih plavih očiju na meni. Sjećam se neprirodnog zadovoljstva koje sam osjetila kada sam ovdje u Parizu primila očevo pismo, koje je započinjalo riječima: Ma jolie. Od njega nisam dobila ljubav. Patila sam zajedno s majkom. Sjećam se dolaska na praznike u Archachon, nakon moje bolesti. Na licu mu se vidjelo da nas ne želi. Što je bilo namijenjeno majci, ja sam osjećala i za sebe. Ipak, osjetila sam histeričnu tugu kada nas je napustio. Čeznula sam za njime tijekom svih školskih dana u New Yorku.
Uvijek sam se bojala njegove tvrdoće i hladnoće. Ali, u Parizu sam ga se ipak odrekla. Sada sam ja bila oštra i nesentimentalna.
I tako ste se - kaže Allendy - povukli u sebe i postali neovisni. Umjesto da se u potpunosti s povjerenjem dadete samo jednoj osobi, vi tražite nekoliko ljubavi. Čak tražite okrutnost od starijih ljudi, kao da ne možete uživati u ljubavi bez boli. A niste sigurni...
Samo u ljubav mojega muža.
Ali vi trebate više od toga.
Uvijek njegovu, i uvijek starijeg čovjeka.

Zapanjila me činjenica da narušeno i uništeno dječje samopouzdanje može imati takve posljedice na sa život. U mojoj je psihi zauvijek ostao urezan nedostatak očeve ljubavi i osjećaj napuštenosti. Zašto to nisu mogle izbrisati sve ljubavi koje sam otada pobudila?
Eduardo je želio da razgovaram s dr. Allendyjem kako bi mi to pomoglo u pisanju. I ja to želim, ali prema vlastitim uvjetima. To jest, otići ću k njemu s vremena na vrijeme, što će mi dati priliku da usvojim materijal i steknem motivaciju za pisanje, a istovremeno će me učiniti manje zavisnom. Ali jučer, kada je rekao: „Doimate se vrlo uravnoteženo i ne vjerujem da me trebate", odjednom sam osjetila veliki očaj što sam opet ostavljena sama. Rad me stabilizira, svoje patnje kanaliziram u kreativnost, ali kao što se sada povjeravam dnevniku, voljela bih se povjeriti ljudskome biću. U mojim odnosima, uvijek je nešto zabranjeno. S Eduardom ne mogu razgovarati o Henryju. Mogu razgovarati samo o svojoj bolesti. S Henryjem ne mogu razgovarati o analizi. On nije analitičar, već epski pisac, nesvjesni Dostojevski. S Fredom mogu biti nadrealna, ali ne i žena koja je napisala studiju o Lawrenceu.
Allendy je rekao:
U svemu ovome, divno ste postupili prema Eduardu, kao malo koja žena jer, žene općenito doživljavaju muškarce kao neprijatelje i drago im je kada ih mogu poniziti ili uništiti.

Joaquin kaže da je pri čitanju mog dnevnika postao svjestan činjenice da mi Henry daje nešto više od čistog senzualnog iskustva;
da zadovoljava neke moje potrebe koje Hugo nije uspio zadovoljiti. Ipak, još uvijek misli da se u Henryju potpuno gubim, da se po-dajem iskustvima koja ne odgovaraju mojoj pravoj prirodi.
Allendy je također natuknuo da, prema svojoj pravoj naravi, ne bih smjela voljeti Henryja i da je stoga potrebno ukloniti uzrok moje ljubavi prema njemu. Ovdje se žestoko okrećem protiv znanosti i osjećam veliku odanost svojim nagonima.
Psihoanaliza me može prisiliti na veću iskrenost. Već sam prepoznala neke svoje osjećaje, poput straha od povrijeđenosti. Kada Henry nazove, osjetljiva sam na svaku nijansu njegova glasa. Ako je zauzet u uredu, ako je prisutan netko drugi ili ako djeluje nehajno, odmah padam u očaj.
Jutros se Henry probudio i rekao sam sebi: „Dovraga sa svim ženama-anđelima ili piscima!" Kaže da mi je od nedjelje napisao dva pisma koja me čekaju u Natashinu stanu i ja sam tako ushićena. Prezirem vlastitu preosjetljivost koja zahtijeva toliko ohrabre-nja, ali koja mi također omogućava da budem svjesna osjetljivosti drugih. Hugova velika ljubav trebala bi mi dati samopouzdanje, a moja stalna žudnja za ljubavlju i razumijevanjem zacijelo je nenormalna.
Možda pokušavam steći samopouzdanje pokušajem osvajanja starijih muškaraca. Ili možda svjesno izazivam patnju? Što osjećam kada na sebi osjetim pogled Henryjevih prilično hladnih plavih očiju? (Moj je otac imao ledeno plave oči). Želim da se rastope od želje za mnom.

Sada između Freda i mene postoji velika napetost; ne možemo podnijeti međusobne poglede. Napisao je o meni nešto tako točno, (ako pronicavo, da sam osjetila napad na najskrivenije predjele svoga bića. Njegov me tekst o Henryju također prestrašio, kao da se previše približio mojim vlastitim strahovima i sumnjama. Piše na gotovo okultan način. Nakon čitanja njegovih stranica jedva sam mogla govoriti. A on je čitao moj dnevnik. Rekao je:
Ne bi mi smjela dopustiti da to čitam, Anais.
Pitala sam ga zašto. Doimao se zapanjenim. Pognuo je glavu, usta su mu podrhtavala. Izgledao je kao moj duh. Zašto je zapanjen? Je li prepoznao sličnost? On je dio mene. Može razumjeti sav moj život. Stavila bih sve svoje dnevnike u njegove ruke. Ne bojim ga se. Tako je nježan prema meni.

Henry mi govori divne stvari, u smirenom, mudrom raspoloženju. Dok mu ležim u naručju, kaže mi:
Volim te.
A ja odvraćam:
Ne vjerujem ti.
Shvaća da sam u dijaboličnom raspoloženju. Inzistira na svom pitanju:
Voliš li me?
A ja mu nejasno odgovaram. Kada smo senzualno povezani, ne mogu vjerovati da smo bliski samo fizički. Kada se probudim iz groznice i mi tiho razgovaramo, iznenađuje me da tako ozbiljno govori o ljubavi.
Kada si u nedjelju otišla, malo sam odspavao, a zatim izišao u šetnju. Bio sam tako sretan, Anais, sretniji no ikad. Shvatio sam strašnu istinu - ne želim da se June vrati. Trebam te strahovito - apsolutno. U određenim trenucima čak osjećam da bi se June trebala vratiti i razočarati me, da više ne marim za nju, i bilo bi mi gotovo drago. U nedjelju navečer želio sam joj poslati telegram da je više ne želim.
Ali moja mi oštroumnost ne dopušta da mu povjerujem. I on zna jer dodaje:
Slab sam u Juneinim rukama, Anais. Ako se pri njezinu povratku budem ponašao upravo kako ona želi, ne smiješ misliti da sam te razočarao ili izdao.
Ovo me iznenađuje jer nakon što sam isprva karakterističnom žestinom pojurila u strast, a zatim osjetila nestabilnost, tragediju situacije, čini mi se da sam se povukla i pokušala umanjiti važnost našega odnosa. Svoj kapacitet za tragediju iscrpila sam s Johnom

Erskinom. Tada sam patila do krajnjih granica. Ne znam mogu li ikada ponovno toliko patiti, a vjerujem da i Henry ima slične osjećaje. Želim duboko, bez razmišljanja, uživati u sadašnjem trenutku. Henry koji se požudno naginje nada mnom, Henryjev jezik među mojim nogama, Henryjeva žestoka, raskošna posesivnost.
Ti si jedina žena kojoj mogu biti vjeran. Želim te zaštititi. Kada ugledam Juneinu fotografiju u Henryjevoj sobi, mrzim je
jer u ovome trenutku volim Henryja. Mrzim June, ali isto tako znam da sam i ja u njezinoj moći i da kada se vrati...
Ono što osjećam s tobom, a ne s June, to je da smo izvan ljubavi prijatelji. June i ja nismo prijatelji.
Nemoguće je pobjeći od vlastite prirode, iako je Henry jučer rekao:
U tvojoj dobroti postoje nedostaci.
Nedostaci. Kakvo olakšanje. Pukotine. Mogu pobjeći kroz njih. Nekakva me perverzija tjera iz uloge koju sam prisiljena igrati. Uvijek zamišljam neku drugu ulogu. Ne poznajem statičnost. Tresem se kada Henry želi čitati moj dnevnik. Znam da sumnja da ga neprestano varam. Voljela bih, ali ne mogu. Otkada sam s njim, prakti- ciram instinktivnu vjernost kurve: osim njega, nitko me ne može zadovoljiti. Najviše se bojim da me Hugo ne poželi isti dan, a to se često događa. Sinoć je bio strastven,
ushićen - a ja, poslušna i prijetvorna. Glumila sam zadovoljstvo. On je mislio da je ta noć bila nešto posebno. Njegov je užitak bio ogroman.

Kada se čini da sam obuzeta žudnjom za svim mogućim senzualnim užicima, mislim li doista tako? Ako me na ulici privuče neka žena ili muškarac s kojim plešem, hoću li doista biti u stanju zadovoljiti svoju želju? Postoji li želja? Sljedeći put kad me obuzme takav osjećaj, neću mu se odupirati. Moram saznati.
Noćas se predajem žudnji za Henryjem. Želim ga, ali želim i June. June je ta koja će me uništiti, oteti mi Henryja, mrziti me. Želim biti u Henryjevu naručju. Želim da me June tamo nađe: bit će to njezina jedina patnja. Nakon toga će Henry patiti od njezine ruke. Želim
joj pisati i zamoliti da se vrati jer je volim jer joj želim dati Henrvja, kao najveći dar koji joj mogu dati.

Hugo me svake noći svlači kao da nam je prvi put, a ja za njega svaki put nova žena. Moji su osjećaji u kaosu koji ne mogu raščistiti, urediti. Snovi mi ne govore ništa, osim da se bojim da ću se ponovno natjerati do ruba samoubojstva.
Teško je nekoga izliječiti samo ljubavlju i življenjem jer bih ja na taj način već bila izliječena. Hugo me katkada iscjeljuje. Danas smo izišli u šetnju poljima, pod trešnjevim stablima, sjedili na travi, na suncu, razgovarali poput mladih ljubavnika. Henry me također iscjeljuje, uzima me u svoje vitalne, divovske ruke. I tako se katkad uvjerim da mi je dobro.
Hugo je otišao na put, i poljubio me tako očajno i tužno. Okružena sam njegovim tragovima, stvarčicama koje pjevaju o njegovim navikama, njegovim nedostacima, njegovoj božanskoj dobroti - pismo koje je zaboravio poslati, njegovo iznošeno rublje (nikada ne želi kupiti ništa za sebe), popis stvari koje mora obaviti, loptica za golf - što me podsjetilo na ono što je jučer rekao:
Čak ni golf mi nije zadovoljstvo jer radije provodim vrijeme s tobom.
Sve je u opisu njegova prokleta posla - četkica za zube, otvorena staklenka briljantina, napola popušena cigareta, njegovo odijelo, cipele. Tek što sam ga na odlasku poljubila, a zelena se vrata za njime zatvorila, rekla sam Emiliji:
Operi mi ružičastu haljinu i čipkasto rublje. Na nekoliko dana idem u posjet prijateljici.
Jučer sam bila tako dobra prema Eduardu, narastao je barem dvije stope. A istu večer željela sam se rastopiti u Hugovu tijelu, biti zarobljena u njegovu naručju, u njegovoj dobroti. U takvim trenucima strast i groznica čine mi se nevažnim. Ne mogu podnijeti Hugovu ljubomoru, ali on je siguran u moju ljubav. Kaže:
Nikada te nisam toliko volio, nikada nisam bio tako sretan s tobom. Ti si moj život.

A ja znam da ga volim koliko god je to moguće, da sam zauvijek njegova. Pa ipak, tri sam dana zamišljala život s Henryjem na Clichyju. Kažem Hugu:
Molim te, svaki dan mi pošalji telegram.
Ali ja možda neću biti kod kuće da ga pročitam.

Pobjegla sam. Moja pidžama, češalj, puder, parfem u Henryje-voj su sobi.
Zapanjuje me Henryjeva dubina.
U ritmu hodamo do trga Clichy. On me potiče da budem svjesna ulice, ljudi, stvarnosti. Hodam poput mjesečara, a on udiše miris ulice, promatra, njegove su oči širom otvorene. Pokazuje mi kurvu s drvenom nogom pored „Gaumont Palace". Ne zna kako je to živjeti u svijetu u kojemu je čovjek sam sebi jedina individua, kao što to znamo Eduardo i ja. Sjedimo u nekoliko kavana i razgovaramo o životu i smrti, u Lawrenceovu smislu.
Henry kaže:
Da je Lawrence poživio...
Da, znam kraj njegove rečenice. Voljela bih ga. I on bi volio mene. Henry zamišlja promjenjiv izgled moje pisaće sobe. Johnove fotografije i Johnove knjige. Lawrenceove fotografije i Lawrenceove knjige. Henryjevi akvareli i Henryjevi rukopisi. Na trenutak, Henry i ja sjedimo i cinično razmatramo smiješne slike naših života.

Eduardo je rekao da u Henryjevu pisanju ili življenju ne postoji obrazac. Točno.
Da postoji, bio bi analitičar. Da je analitičar, ne bi bio takva živa, kaotična sila.
Kada Henryju pričam o Johnu Erskinu, zapanjuje ga moje svetogrđe. John, čovjek kojeg je Hugo obožavao. Tiho kažem:
Možda se čini svetogrdnim, pa ipak, kako prirodno: u Johnu sam voljela upravo ono što ga je vezalo s Hugom.
U dva sata ujutro sjedili smo s Fredom u kuhinji na Clichyju, jeli, pili, i strašno mnogo pušili. Henry je morao ustati i isprati oči hladnom vodom, osjetljive oči njemačkog dječačića. Nisam to mogla podnijeti i rekla sam:
Henry, pijmo za kraj tvoga posla u novinama. Nikada to više nećeš raditi. Ja tako kažem.
Ovo je, izgleda, pogodilo Freda. Potonuo je u crne misli. Oprostili smo se. Otišla sam u Henryjevu sobu.
Uživali smo jedno u drugome, u svlačenju, razgovoru, odlaganju odjeće na stolac. Henry se divio mojoj svilenoj crvenoj pidžami koja je djelovala tako čudno u skromnoj sobi na grubom pokrivaču.
Sljedeći dan otkrili smo da Fred nije spavao kod kuće.
Ne uzimaj ga previše ozbiljno - rekao je Henry.
U pet poslijepodne doručkovali smo zajedno. Zatim sam sašila sive zavjese, a Henry je učvrstio kuke na koje ćemo ih objesiti. Kasnije je Henry skuhao obilnu večeru; pili smo Anjou, i bili smo vrlo veseli. Rano ujutro otišla sam natrag u Louveciennes.
Kada sam se ponovno vratila na Clichy, Fred je bio kod kuće, i bio je veoma tužan. Jeli smo večeru u tišini, i bila sam utučena. Da me razveseli, Fred je odbacio svoje raspoloženje i uskliknuo:
Hajdemo nekamo; hajdemo u Louveciennes! Idemo.
Osjećam kako me uljuljkuje čarolija vlastitog doma. Svi zajedno sjedimo pored vatre. Ovo je trenutak kada kuća odiše svim svojim čarima, a vatra opušta živce. Mogu sjediti potpuno mirna, kao dio oslikana zida. Dirnuta sam njihovim obožavanjem i ljubavlju. Gubim osjećaj za tajanstvenost. Otvaram željezne kutije i pokazujem im svoje rane dnevnike. Fred grabi prvu knjigu i počinje plakati i smijati se. Henryju dajem crveni dnevnik, sav o njemu, nešto što još nikome nisam dopustila. Čitam mu preko ramena.

Henry i ja stojimo na visokom peronu i čekamo vlak. Kiša je isprala drveće. Zemlja izlijeva svoje sokove, poput žene koju je muškarac izorao i oplodio. Tijela nam se privlače bliže.
U tom trenutku nisam razmišljala o tome kako smo jednom, slično tome, June i ja stajale pripijene jedna uz drugu. Danas o tome razmišljam jer me jučer po prvi put povrijedio, iako sam bila spremna na njegov sarkazam i podsmijeh
Poznavala sam njegovu strast za pronalaženjem slabosti u drugima, iz svega što je napisao o June. Čitali smo moj crveni dnevnik. Došao je do rečenice gdje je Fred izjavio da sam lijepa.
Vidiš - kaže Henry. - Fred misli da si lijepa. Ja to ne mislim. Ja mislim da si strašno šarmantna, to da.
Sjedila sam pored njega. Zapanjeno sam ga pogledala, a zatim naglo zarila glavu u jastuk i zaplakala. Kada mi je stavio ruku na lice i osjetio suze, bio je zapanjen.
O, Anais, nikada ne bih pomislio da bi ti to moglo išta značiti. Sada se mrzim što sam to tako okrutno rekao. Ali sjeti se da sam ti rekao da ne mislim ni da je June lijepa. Najmoćnije žene nisu uvijek bile najljepše. Ali da sam mislio da ću te rasplakati, da bi to bio u stanju! Ti si zadnja osoba na svijetu kojoj bih želio nanijeti bol.
Sada je sjedio preda mnom, a ja sam bila potonula u jastuke, raščupane kose, očiju punih suza. U tom trenutku sjetila sam se što su o meni mislili slikari, i rekla mu to. A zatim sam ga odjednom ošamarila. Ogrebla sam ga kao mačka, rekao je. Nakon toga, za njega zabavnog događaja, osjetili smo čudnu bliskost. Na vlaku sam ga zadirkivala - jer mi je govorio da je pri našem prvom susretu mislio kako sam lijepa, ali je počeo misliti drukčije jer je Fred toliko in-zistirao na tome; ali i zbog June. Rekla sam mu:
Kakav loš ukus imaš!
Ali sve divne stvari koje je izrekao o mome dnevniku sada su izblijedjele. Moje se samopouzdanje poljuljalo. Nisu me izliječile ni misli o tome kako je ljepota relativna stvar, i da svaki čovjek na nju drukčije odgovara. Nije normalno biti tako povrijeđen. Ipak, prihvatila sam svoju bol, i rekla:
Podnijet ću to. Zaboravit ću sve, neću mariti.
Nekoliko sati bila sam veoma hrabra, sve dok se te noći nismo počeli svlačili i Henry je rekao:
Želim gledati kako se svlačiš. Nikada za to nisam imao priliku. Sjela sam na njegov krevet, i obuzeo me osjećaj stidljivosti.
Napravila sam nešto da mu odvučem pažnju, i skliznula u krevet. Željela sam zaplakati. Samo nekoliko trenutaka prije toga, rekao je:
Imam osjećaj da sam veoma ružan čovjek. Nikada se ne želim gledati u ogledalu.
A ja sam rekla nešto neodređeno i lijepo. Rekla sam mu što volim na njemu.
Nisam mu rekla:
Ovih dana trebam Eduardovu ljepotu kao nikada prije. Sljedeći dan, u tri i trideset, bila sam u Allendyjevoj ordinaciji i
očajnički ga trebala.

Otišla sam k Henryju i pronašla ga u poslu. Dočekao me uz radostan poljubac. Radili smo zajedno. Sjedila sam za stolom do njegova, pregledavajući dijelove koje ću umetnuti u svoju knjigu. Bila sam ispunjena snagom njegova pisanja. Zatim smo ogladnjeli, a ja sam ponudila da ću skuhati večeru:
Daj da se malo igram žene genija.
Otišla sam u kuhinju u svojoj veličanstvenoj ružičastoj haljini. Henryjev mi glas podiže raspoloženje. Razmišljam o njemu kako govori:
Kada pišem o tebi, morat ću pisati o anđelu. Ne mogu te staviti u krevet.
Ali ja se ne ponašam poput anđela. Znaš to.
Znam, da, znam. Ovih si me dana potpuno iscrpila. Ti si seksualni anđeo, ali si svejedno anđeo. Neće me zavarati tvoja senzualnost.
Kaznit ću te za to - kažem. - Od sada ću se ponašati poput anđela.
Dva sata kasnije, Fred odlazi na posao, a Henry me ljubi u kuhinji. Želim glumiti nedodirljivost, ali se topim od samog poljupca u vrat. Odbijam ga, ali on mi gura ruke među noge. Nasrće na mene poput bika.

Kada kasnije mirno ležimo, još uvijek ga volim, njegove šake, zapešća, vrat, usta, toplinu njegova tijela i nagle uzlete njegova uma. Poslije sjedimo, jedemo i razgovaramo o June i Dostojev-skom, dok vani kukuriču pijetlovi. Za mene je najveća pobjeda u tome da Henry i ja možemo sjediti i razgovarati o svojoj ljubavi za June, o njezinim veličanstvenim trenucima.

Najljepši su dugi, mirni sati s Henryjem. Dok sjedi nad svojim poslom, pada u zamišljenu tišinu, a katkad se nasmije sebi u bradu. U njemu ima elemenata vrtnog patuljka, satira i njemačkog učenjaka. Na čelu su mu tvrde kvrge, koje izgledaju kao da če se rasprsnuti. Tijelo mu se odjednom čini krhko, zgureno.
Dok ga promatram kako sjedi, osjećam da mu, kao što mu vidim tijelo, mogu vidjeti um, koji je poput labirinta, plodan, osjetljiv. Ispunjena sam obožavanjem svega što sadrži njegova glava, impulsa koji se pojavljuju u naletima.
Leži u krevetu, tijela svijena oko mog, s rukom na mojim grudima. U krugu svoje samoće znam da sam pronašla trenutak apsolutne ljubavi. Njegova veličina napunja mi rane i zacjeljuje ih, usli-šava želje. On spava. Kako ga volim! Osjećam se poput rijeke koja se razlila.
Anais, kada sam sinoć stigao kući, činilo mi se da si ovdje jer sam osjetio tvoj miris. Nedostajala si mi. Shvatio sam da ti, dok si još bila uz mene, nisam rekao kako je divno kada si tu. Nikad ti ne govorim takve stvari. Pogledaj, ovdje je ladica puna tvojih stvari -čarapa. Želim da svoj miris ostaviš svuda po kući.
Mislim da me voli nježno, sentimentalno. June u njemu pobuđuje strast. Ja sam tu da mu prebirem po mislima, razmišljanjima, sjećanjima, ispovijestima. Stojim uz Henryja pisca, a on mi daje svoju drugu ljubav.
Sama u Louveceinnesu, još uvijek osjećam trag njegova tijela na meni. Želim da nam je danas zadnji dan. Uvijek želim da nam najintenzivniji trenutak bude zadnji. June se može vratiti i otpuhati nas poput pješčane oluje. Henryja će mučiti, a mene hipnotizirati.
Henryjeve riječi ostat će zapisane u mom dnevniku. Primam ih poput dragulja, tamjana i miomirisa. Henryjeve riječi padaju, a ja ih hvatam tako brižljivo da zaboravljam govoriti. Ja sam rob koji ga hladi paunovim perjem. Govori o Bogu, Dostojevskom i vještini Fredova pisanja. Povlači razliku između te vještne i svoga vlastitog,dramatičnog, senzacionalnog, potentnog stila. S poniznošću može reći:
Fred ima finesu koja meni nedostaje, erudiciju, kvalitetu jednog Anatolea Francea.
A ja kažem:
Ali zar ne vidiš, on nema strasti, baš kao ni France. Ti je imaš! S tom mišlju, dok hodamo bulevarom, želim poljubiti čovjeka
čija strast poput lave provaljuje i teče preko hladna intelektualna svijeta. Želim se odreći svoga života, doma, sigurnosti, pisanja i živjeti s njim, raditi za njega, biti mu prostitutka, bilo što, čak mu dopustiti da mi zada sudbonosni udarac.

Kasno u noć govori mi o knjizi koju nisam pročitala - Planina snova Arthura Machena. A ja ga slušam svom dušom. Nježno mi kaže:
Obraćam ti se gotovo poput oca.
U tom trenutku svjesna sam da sam polu-žena, polu-dijete. U dijelu mene skriva  se dijete koje je potrebno zapanjiti, podučiti, usmjeriti. Dok slušam Henrvja, postajem dijete, a on postaje otac. Ponovno se pojavljuje neizbrisiva slika obrazovanog oca, književnika, a žena se smanjuje. Sjećam se i drugih rečenica, na primjer:
Ne bih te mogao povrijediti, ne tebe.
Sjećam se njegove neobične nježnosti prema meni, njegovog zaštitničkog ponašanja. Osjećam se izdanom. Opijena čudom Hen-ryjeva djela, ponovno postajem dijete. Mogu zamisliti jednoga drugog čovjeka kako kaže:
Ne mogu voditi ljubav s tobom. Ti nisi žena. Ti si dijete. Budim se iz snova potpune senzualnosti. A tada u bijesu želim
dominirati, raditi kao muškarac, izdržavati Henryja, objaviti mu knjigu. Više nego ikad želim jebati i biti jebana, nametnuti se kao senzualna žena. Jedan dan Henry kaže:
Slušaj,  vjerujem  da  bi  ti  mogla  imati  deset  ljubavnika  i  sve  ih   zadovoljiti.
Nezasitna si.
A drugi dan:
Tvoja me senzualnost ne može zavarati. Vidio je dijete!

Prepuna sam mržnje, bijesa. Bježim iz Clichyja i mislim da svoju tajnu odnosim sa sobom. Nadam se da ju Henry nije predobro shvatio. Osjećam neobičnu analizu njegovih očiju. Iskradam mu se iz kreveta i bježim dok on spava. Žurim kući i padam u san, dugo, duboko. Moram ugušiti to dijete u sebi. Sutra ću se naći s Hen-ryjem, suočiti se s njime, biti žena.
Prije bi ta epizoda ostala nejasna, beznačajna. Sada je, zbog psihoanalize, prepuna značenja. Zbog analize osjećam kao da masturbiram umjesto da vodim ljubav. Biti s Henryjem znači živjeti, bujati, čak i patiti. Ne volim biti s Allendyjem i suhim prstima istraživati tajne svoga tijela.
Kada se samo dotaknem straha od okrutnosti prema Eduardu, on kaže što i ja:
-Ali ljudi izvlače korist iz svojih slabosti. One mogu dobro poslužiti svrsi.
I ja sam to činila. Ipak, ne vidim nikakve koristi od svog djetinjastog divljenja starijim muškarcima, svog obožavanja Johna i Henryja. U tome ne vidim ništa drugo  do onemogućavanja razvoja, odricanja od vlastite osobnosti. Kao što Henry kaže:
Tako je lijepo gledati te dok spavaš. Poput lutke, ostaješ ležati kamo te se   stavi.
Čak ni u snu ne zauzimaš previše prostora.

Allendy me izaziva pitanjima:
Kako ste se osjećali pri našem prvom razgovoru?
Osjećala sam da vas trebam. Nisam htjela sama razmišljati o svom životu.
Oca ste voljeli odano, nenormalno i mrzili seksualni razlog zbog kojeg vas je napustio. To je u vama moglo stvoriti određeni mračan osjećaj prema seksu. Taj vam se osjećaj podsvjesno nameće u prizoru s Johnom. Vi ste ga u neku ruku željeli kastrirati.
A zašto sam onda, kad se to dogodilo, bila tako nesretna, tako očajna, i zašto sam ga dvije godine ludo voljela?

Možda ste ga više voljeli zbog onoga što se dogodilo.
Ali sam ga od tada prezirala zbog nedostatka impulzivne strasti.

Dvojaka potreba za dominacijom nad muškarcem. Potreba za pokoravanjem, ali i superiornošću. Stvarno ste ga voljeli upravo zato jer nije dominirao vama jer ste mu bili nadmoćniji u strasti.
Netočno jer sada sam pronašla muškarca koji me pokorio i strahovito sam sretna.
Allendy mi postavlja pitanja o Henryju. Konačno zapaža da dominiram nad njime u društvenom smislu. Također primjećuje da sam se postavila u situaciju gdje mi je suparnica žena za koju znam da će ga pokoriti, i tako za sebe tražim bol. Osim toga, da sam voljela muškarce slabije od sebe i zbog toga patila. U isto vrijeme ekstremno se bojim boli i to me tjera da dijelim svoju ljubav na više osoba, tako da svaka služi kao utočište od druge. Podvojenost. Želim voljeti snažnijeg muškarca, a ne mogu.
Kaže da imam osjećaj manje vrijednosti zbog svoje fizičke krhkosti u djetinjstvu. Činilo mi se da muškarci vole samo zdrave, debele žene. Eduardo mi je govorio o debelim Kubankama. Hugova prva simpatija bila je debela djevojka. Svi su komentirali moju mršavost, a moja je majka citirala španjolsku poslovicu „Kosti su za pse". Kada sam otišla u Havanu, sumnjala sam da mogu zadovoljiti muškarce jer sam bila premršava. Ova se tema nastavlja gotovo sve do trenutka kada me Henry povrijedio diveći se Natashinu tijelu jer mu se činilo raskošnim.
Allendy:
Znate li da osjećaj seksualne inferiornosti katkad nastaje zbog spoznaje vlastite frigidnosti?
Istina je da sam bila prilično nezainteresirana za seks do svoje osamnaeste ili devetnaeste, pa čak i tada, bila sam strahovito romantična, ali ne doista seksualno osviještena. Ali kasnije! - A da sam frigidna, bih li tada bila toliko zaokupljena seksom?
-Još i kako.
Tišina. Razmišljam o tome kako, uz sve strahovite radosti koje mi je Henry pružio, još uvijek nisam doživjela pravi orgazam.
Čini se da moja reakcija ne vodi do pravog vrhunca, već se raspršava, ra-siplje, u grču bez određenog središta. Katkada bih doživjela vrhunac s Hugom ili prilikom masturbacije, ali možda je to zato jer Hugo voli da skupim noge, a Henry me tjera da ih toliko raširim. Ali to neću reći Allendyju.
Iz mojih snova probire stalnu želju za kažnjavanjem, ponižava-njem ili napuštanjem. Sanjam o okrutnom Hugu, strašljivom Eduardu, impotentnom Johnu.
To dolazi od osjećaja krivnje jer ste previše voljeli oca. Nakon toga, siguran sam da ste mnogo više voljeli majku.
Istina je. Strašno sam je voljela.
A sada tražite kaznu. I uživate u patnji, koja vas podsjeća na onu koju ste proživjeli s ocem. U jednom od vaših snova, vi mrzite muškarca koji silom prodire u vas.
Osjećam se potištenom, njegova mi pitanja zadiru u tkivo. Strahovito ga trebam. Ali analiza ne pomaže. Bol življenja nije ništa u usporedbi s boli koju mi nanosi ova minuta analize. Allendy traži da se opustim i kažem mu o čemu razmišljam. Ali moje su misli analiza mog života.
Allendy:
Poistovjećujete se sa mnom, pokušavate obavljati moj posao. Niste li oduvijek imali potrebu nadmašiti muškarce u njihovu poslu? Poniziti ih svojim uspjehom?
Nikako. Stalno pomažem muškarcima u njihovu radu, žrtvujem se za njih. Potičem ih, divim im se, plješćem im. Ne, Allendy nema pravo.
Kaže:
Možda ste jedna od onih žena koja je muškarcima prijateljica, a ne neprijatelj.
Više od toga. Moj prvi san nije bio postati genijem, već udati se za genija i služiti mu. Kada sam pisala knjigu o Lawrenceu, željela sam Eduardovu suradnju na njoj. Čak i sada znam da je on mogao napisati bolju knjigu, ali ja sam joj dala energiju, poticaj.
Allendy:
Znate li za Dijanin kompleks, kompleks žene koja muškarcima zavidi na seksualnoj moći.
Osjetila sam to, da, seksualno. Željela bih da sam mogla posjedovati June i  druge lijepe žene.
Allendv odustaje od nekih tema, kao da osjeća moju osjetljivost. Svaki put kada se dotakne mog nedostatka samopouzdanja, ja patim. Patim kada se dotakne moje seksualne potencije, zdravlja ili osjećaja samoće jer ne postoji muškarac na svijetu kome bih se mogla u potpunosti povjeriti.
Ležim na leđima i osjećam nastup boli, očaja. Allendv me povrijedio. Plačem. Plačem od sramote, od samosažaljenja. Osjećam se slabom. Ne želim da vidi moje suze i odvraćam glavu. Zatim se dižem i suočavam s njime. Oči su mu veoma blage. Želim da misli kako sam mu nadmoćna. Želim da mi se divi. Sviđa mi se kada kaže:
Mnogo ste propatili.
Nakon odlaska osjećam se kao u snu, opušteno, toplo, kao da sam stigla iz šetnje po fantastičnim krajolicima. Eduardo kaže da sam poput kvočke koja sjedi na jajima.

Allendy:
Zašto ste se prošli put toliko uznemirili?
Osjećala sam da su neke stvari koje ste rekli bile istinite. Željela bih jednostavno razgovarati s njime o danima koje sam
provela s Henryjem. Nakon Henrvja analiza mi je uvijek mrska.

Počinjem uz poslušnost, ali osjećam kako u meni raste otpor. Priznajem Allendyju da ga ne mrzim, ali da sam, na svoj ženski način, uživala u tome što me uspio rasplakati:
Dokazali ste da ste jači od mene. Volim to.
Ipak, kako vrijeme protječe, osjećam da otkriva poteškoće koje bih lako mogla zanemariti, da ponovno budi moje strahove i sumnje. Zato ga mrzim. Dok čita moje snove, primjećuje da su napisani s više muške izravnosti. Sada u meni istražuje muške elemente. Volim li Henryja jer se poistovjećujem s njime, s njegovom ljubavlju i posjedovanjem June? Ne, to je krivo. Razmišljam o noći kada me

Henry poučio kako da sjednem na njega, i kako mi se to nije svidjelo. Bila sam sretnija kada sam pasivno ležala pod njim. Razmišljam
0 svojoj nesigurnosti sa ženama, o ulozi koju želim igrati. U mom snu June ima penis. U isto vrijeme, priznajem Allendyju, zamišljala sam da bih kao lezbijka mogla živjeti slobodnije jer bi mogla odabrati svoju ljubavnicu, štititi je, raditi za nju, voljeti njezinu ljepotu, dok bi ona mene voljela kao muškarca, radi mog talenta, uspjeha, karaktera. (Sjetila sam se Stephena u Izvoru samoće, koji nije bio lijep, koji je nosio na sebi ožiljak iz rata, a Mary ga je ipak voljela.) To bi bilo olakšanje jer više ne bih trpjela zbog nedostatka samopouzdanja u svoje ženske moći. To bi eliminiralo sve moje brige oko ljepote, zdravlja ili seksualne potencije. To bi mi dalo samopouzdanje jer bi sve zavisilo od mog talenta, inventivnosti, umjetnosti, u koje vjerujem.
U isto vrijeme shvaćam da me Henry voli i radi toga, i da sam se navikla na to. Henry također pridaje manju važnost mojim fizičkim čarima. Mogla bih se izliječiti samom hrabrošću da nastavim živjeti. Mogla bih sama sebe iscijeliti. Vas zapravo i ne trebam, AlIendy!
Kad god me zamoli da zatvorim oči, opustim se i govorim, pokušavam sama provesti svoju analizu. Kažem sama sebi: „On mi otkriva malo toga što ne znam." Ali to nije istina jer mi je objasnio ide-ju krivnje. Odjednom sam razumjela zašto smo Henry i ja oboje pisali ljubavna pisma June, dok smo se zaljubljivali jedno u drugo. Ta- kođer mi je objasnio ideju kazne. Vodim Huga u Rue Blondel i potičem ga na nevjeru da bih kaznila sebe za vlastitu. Veličam June da bih se kaznila jer sam je iznevjerila.
Izbjegavam njegova daljnja pitanja. On tapka u mraku. Ne može pronaći ništa određeno. Postavlja mnoge hipoteze. Želi otkriti što mislim o njemu, a ja mu govorim kako me zanimaju njegove knjige.
Uz osjećaj obijesti, postajem svjesna kako on očekuje da se počnem zanimati za njega, a ja se ne volim igrati kada znam da je riječ o igri. Ali moje je zanimanje iskreno. Također mu kažem da mi više nije važno što misli o meni. I da je to moja pobjeda nad samom sobom.
Osjećam poniženje kada mu priznam svoje sumnje u njega. Zato ga danas mrzim. Kada sam stajala pred njim, spremajući se za odlazak, pomislila sam: ,,U ovom trenutku imam manje samopouzdanja nego ikad. Ovo je nepodnošljivo."
S kakvom se radošću sljedeći dan podajem Henryju.

Kuća je u dubokom snu. Psi su utihnuli. Osjećam težinu samoće. Voljela bih biti u Henryjevu stanu i brisati njegovo oprano suđe. Vidim mu otkopčan prsluk, pretijesno, iznošeno odijelo koje je dobio na dar. Vidim njegov izlizani rever pod koji volim sakriti ruku, kravatu koju prstima dodirujem dok razgovaramo. Vidim plavu kosu na njegovu vratu. Vidim mu izraz lica dok iznosi smeće, potajno, napola posramljeno. Stidi se i svoje urednosti, koja ga tjera da pere suđe, posprema kuhinju. Kaže:
-June se na to bunila, govorila je da to nije romantično.
Iz Henryjevih bilješki, prisjećam se kraljevskog nereda koji je ona održavala. Ne znam što bih rekla. Podvojena sam: žena koja se ponaša poput Henryja i žena koja sanja biti poput June. Neka nejasna nježnost privlači me k Henryju dok tako ozbiljan pere suđe. Ne mogu ga zadirkivati. Pomažem mu. Ali moja je mašta izvan kuhinje. Volim tu kuhinju samo zato što je u njoj Henry. Čak sam poželjela da Hugo mnogo
dulje ostane na putu, da mogu živjeti na Clichyju. Danas sam po prvi put poželjela takvo nešto.
Ovako - kaže Henry. - Prenaglasio sam Juneinu okrutnost i zloću jer me zanimalo zlo. U tome i jest nevolja; na svijetu ne postoji doista zla osoba. June zapravo nije zla. Fred ima pravo. Ona to očajnički pokušava biti. Rekla mi je to prve noći kad smo se upoznali. Željela je da je smatram fatalnom ženom. Zlo me nadahnjuje i zaokuplja, kao i Dostojevskog.
Žrtve koje je June činila za Henryja. Jesu li to doista bile žrtve ili je to činila kako bi uzdigla sebe? Pitam se. Njezine žrtve nisu tajne. One su razmetljive, da. Dramatične. Ja činim potajne žrtve, velike ili male. Ali draže su mi Juneina prostitucija, lov na bogatstvo, komedije. U međuvremenu, Henry može skapavati od gladi. Ona će mu služiti nepouzdano i fantastično ili uopće neće. Na njezin poticaj, Henry je napustio posao. Željela je raditi za njega. (Potajno sam zamišljala prostituciju, a služenje Henryju bila bi samo izlika.) Tako je June našla veličanstveno opravdanje. Činila bi herojske žrtve za Henryja. I sve je to pridonijelo njezinoj osobnosti. Kažem Henryju:
Zašto tako žestoko osuđuješ njezine nedostatke? I zašto manje pišeš o njezinoj veličanstvenosti?
To je ono što i June kaže. Uvijek ponavlja: „Zaboravljaš ovo, zaboravljaš ono. Pamtiš samo loše stvari." Istina je, Anais, da dobrotu uzimam zdravo za gotovo. Očekujem da su svi dobri. Zlo me fascinira.
Sjećam se bijednog pokušaja preživljavanja jedne od svojih fantazija. Jednog poslijepodneva vratila sam se Henryju, pošto me bio zadirkivao, obijestan poput đavola. Rekla sam mu da sljedeću večer izlazim sa ženom. Na kolodvoru „St Lazare" vidjela sam kurvu s kojom sam toliko željela razgovarati i zamišljala kako izlazim s njom. Sada, banuvši natrag u Henryjev stan, kako bi to June učinila, mogla sam prouzročiti zanimljiv događaj, o kojemu bi Henry kasnije volio slušati. Ali sam odmah shvatila da je zaokupljen pisanjem, u ozbiljnu raspoloženju, da sam ga uznemirila. Nadao se da ću sjesti uz njega i pomoći mu organizirati knjigu. Moje je raspoloženje ishlapjelo. Osjećala sam se skrušeno.
June bi prekinula pisanje, gurnula Henryja u novo iskustvo, odgodila njegovo probavljanje, zasjala sjajem Sudbine u pokretu i Henry bi je prokleo, a zatim rekao:
„June je zanimljiv lik".
I tako sam otišla kući u Louveciennes i zaspala. A sljedeći dan, Henry me pita:
Što si radila sinoć?
Voljela bih da da sam mu imala što reći. Držim se zagonetno. On misli kako će o tome kasnije čitati u mom dnevniku.
Pitam se kako li se osjećao kada je u cijelosti pročitao moj crveni dnevnik. Dok je čitao, nije mnogo govorio, samo bi katkad zat-resao glavom ili se nasmijao. Rekao je da sam strahovito iskrena, da su moji opisi senzualnih osjećaja nevjerojatno snažni. Nisam birala

riječi. Njega sam dobro ocrtala, laskavo, ali točno. Sve što sam rekla o June bilo je istina. Očekivao je moju aferu s Eduardom. Seksualno ga je uzbudio moj san o June i neke druge stranice.
Naravno - rekao je. - Ti si narcisoidna. To je raison d'etre dnevnika. Pisanje dnevnika je bolest. Ali je u redu. Veoma je zanimljivo. Ovo je najzanimljiviji dnevnik koji sam ikada čitao. Ne poznajem nijednu ženu koja piše tako iskreno.
Bunila sam se jer sam mislila da je narcisoidan onaj tko voli samo sebe, a činilo mi
se...

Ipak, bio je to narcizam - rekao je Henry.
Ali, osjetila sam njegovo divljenje. Ljubomorno me zadirkivao zbog Freda, da se
boji kako ću mu se podati iz samilosti kao što sam se podala Eduardu. Ljubio me dok je to govorio.

Hugo se vraća kući, poput mladog sina. Osjećam se starom, ali sam nježna i radosna. Potpuno iscrpljena, odmaram se na postelji puti. Sve što odnosim od Henryja golemo je.
Spavam jer sam prepuna senzacija. Spavam jer jedan sat s Hen-ryjem vrijedi pet godina mog života, a jedna rečenica, jedno milovanje odgovara očekivanjima stotinu noći. Kada čujem kako se smije, kažem:
Čula sam Rabelaisa.
I gutam njegov smijeh kao kruh i vino.
Umjesto da proklinje, on buja, prekriva sva mjesta koja je propustio u svojim senzacionalnim eskapadama s June. Odmara se od mučenja, otrova, drame, ludila. I kaže, u tonu koji nikada prije nisam čula, kao da mi to želi urezati u pamćenje:
Volim te.
U njegovu naručju padam u san; zaboravljamo dovršiti započeto spajanje naših tijela. On spava s prstima umočenima u med. Ovako zaspati... Izgleda da sam pronašla kraj boli.
Hodam ulicama mirnim korakom. Postoje samo dvije žene na svijetu: June i ja.

Anais:
Danas vas iskreno mrzim. Protiv vas sam. Allendy:
Ali zašto?
Osjećam da ste mi oduzeli ono malo samopouzdanja što sam imala. Osjećala sam se poniženom jer sam vam se ispovjedila, a tako se rijetko ispovijedam
-Je li vas strah da ćete biti manje voljeni?
Da, svakako. Oko sebe stvaram oklop. Želim biti voljena. Govorim mu o svom djetinjastom ponašanju, divljenju prema
Henryju. Kako sam se bojala da bi ga to moglo lišiti senzualnosti. Allendy:
Naprotiv, muškarac voli osjećaj važnosti koji mu pridajete.
Odmah sam pomislila da bi me mogao voljeti manje. Allendyja zapanjuje stupanj mog nesamopouzdanja. -Jednome analitičaru, to je, naravno, sasvim jasno, čak i sudeći prema vašem izgledu.
Mom izgledu?
Da. Odmah sam uočio vaše zavodljive pokrete i držanje. Samo ljudi koji su nesigurni ponašaju se zavodljivo.
Na to smo se nasmijali.
Ispričala sam mu kako sam zamišljala oca na svojem plesnom recitalu u Parizu, iako je bilo dokazano da je u to vrijeme bio u St Jean de Luzu. To me šokiralo.
Željeli ste da bude tamo. Željeli ste ga oduševiti. U isto vrijeme, bilo vas je strah. Ali, budući da ste od djetinjstva neuspješno pokušavali zavesti oca, razvili ste snažan osjećaj krivnje. Želite zab-ljesnuti fizički, ali kada u tome uspijete, nešto vas zaustavlja. Kažete mi da od tada niste plesali.
Ne. Čak sam imala snažan otpor prema tome. A i radi slabog zdravlja
Ne sumnjam u to da biste se odrekli i vlastitog uspjeha u pisanju, kako biste se kaznili.
Druge nadarene žene, iako ružne, ipak su zadovoljne, samopouzdane, veličanstvene, a ja, talentirana i privlačna, kako kaže Allendy, plačem jer ne izgledam kao June i ne pobuđujem strast.
Pokušavam mu to objasniti. Postavila sam se u najgori mogući položaj jer volim Henrvja i dijelim ga s June koja mi je najveća suparnica. Izlažem se konačnom smrtnome udarcu jer sam sigurna da će Henry odabrati June (kao što bih je ja odabrala da sam muškarac). Također znam da June, ako se vrati, ne bi izabrala mene, već Henryja. Na ovaj ili onaj način, mogu samo izgubiti. A ja se toj opasnosti svjesno izlažem. Sve me gura u to. (Allendy mi kaže da je to mazohizam). Opet tražim bol. Da se sada vlastitom voljom odreknem Henrvja, bilo bi to samo zato da bih manje patila.
U sebi osjećam dva poriva: jedan mazohistički i pomiren sa sudbinom te drugi koji traži izlaz. Žudim pronaći muškarca koji bi me spasio od Henrvja i ove situacije. Allendv sluša i zbrinuto razmišlja o tome.

Jedne večeri u Henryjevoj kuhinji - on i ja sami - razgovaramo do iscrpljenosti.
Dotiče temu moga crvenog dnevnika, ukazuje mi na pogreške, a tada mi kaže:
Znaš li što me zbunjuje? Kada pišeš o Hugu, pišeš krasne stvari, ali u isto vrijeme nisi uvjerljiva. Ne navodiš razloge svoga divljenja ili ljubavi. Zvuči previše nategnuto.
To me odmah uznemirilo, kao da me ispituje Allendv.
Nije na meni da te ispitujem, Anais - nastavlja Henry - ali slušaj, sada ne govorim osobno. Meni je Hugo drag. Mislim da je dobar čovjek. Ali samo pokušavam razumjeti tvoj život. Mislim da si se udala za njega dok ti se karakter još nije sasvim formirao, ili radi majke ili brata.
Ne, ne radi toga. Voljela sam ga. Radi majke i brata bila bih se udala u Havani, u visoko, bogato društvo, a to nisam mogla.
Toga dana kada smo Hugo i ja izišli u šetnju, pokušao sam ga dokučiti. Istina je, da sam u Louveciennesu vidio samo njega, došao bih jednom, rekao: - Evo pristojnog čovjeka - i zaboravio cijelu priču.
Hugo je neartikuliran - rekla sam. - Treba vremena da ga se upozna.
A cijelo vrijeme moje staro, potajno, ogromno nezadovoljstvo buja poput otrova i ja govorim gluposti o tome kako ga banka zatupljuje i kako je drugačiji na odmoru.
Henry psuje:
Ali, ti si mu tako očito nadmoćna. Uvijek ta mrska rečenica - i od Johna.
Samo u inteligenciji - kažem ja.
U svemu - kaže Henry. - Slušaj, Anais, odgovori mi. To nije samo žrtva. Ti nisi stvarno sretna, zar ne? Katkad bi željela pobjeći od Huga?
Ne mogu mu odgovoriti. Pognem glavu i plačem. Henry mi prilazi i stoji pored mene.
Život mi je u neredu - kažem. - Pokušavaš me natjerati da ti priznam nešto što ne želim priznati ni sama sebi, kao što vidiš u dnevniku. Osjetio si koliko želim voljeti Huga i na koji način. Progone me vizije onoga što je moglo biti, na primjer, ovdje s tobom. Kako sam bila zadovoljna, Henry.
Sa mnom bi - kaže Henry - procvala tako brzo da bi uskoro iscrpila sve što ti mogu dati i krenula prema nekom drugom. Ne postoje granice onome što bi tvoj život mogao biti. Vidio sam kako plivaš u oceanu strasti, u velikom životu. Slušaj, da netko drugi postupa kao ti, smatrao bih ga nerazumnim, ali kada je riječ o tebi, sve je potpuno u redu. Ovaj dnevnik, na primjer, toliko je bogat, strahovito bogat. Kažeš da je moj život bogat, ali on je samo pun doživljaja, događaja, iskustava, ljudi. Ono što je doista bogato, to su ove stranice, na tako malo materijala.
Ali pomisli samo, što bih tek napravila s više materijala - kažem ja. - Sjeti se što si rekao o mom romanu, da je njegova tema (vjernost) anakronizam. To me povrijedilo. Bilo je to poput kritike mog života. Ipak, nisam u stanju počiniti zločin, a povrijediti Huga bio bi zločin. Osim toga, on me voli kao što me nitko nikada nije volio.
Nikome drugom nisi dala pravu priliku.
Prisjećam se toga dok Hugo radi u vrtu. Dok sam s njim, čini mi se da živim u stanju svijesti u kojem sam bila sa dvadeset godina. Je

li to njegova krivnja, ta mladost našega zajedničkog života? Bože, mogu li o Hugu pitati ono što Henry pita o June? On je nju ispunio. Jesam li ja ispunila Huga? Ljudi mi govore da u njemu nema ničega osim mene. Dira me njegova neobična sposobnost da se potpuno izgubi u ljubavi. Sinoć je čak govorio kako je nesposoban družiti se s drugim ljudima, da sam ja jedina osoba s kojom je blizak, sretan. Jutros u vrtu bio je presretan. Želio me pored sebe. Dao mi je ljubav. I što još?
Ja u njemu volim prošlost. Ali sve je drugo iščezlo.

Pošto sam Henryju bila otkrila neke stvari o svom životu, postala sam očajna. Kao zločinac, kao da sam bila u zatvoru - sada sam konačno slobodna i spremna na pošten i težak rad. Ali, čim ljudi otkriju moju prošlost, neće mi dati posla, u očekivanju da se ponovno počnem ponašati kao kriminalac.
Svršeno je sa mnom, s mojim žrtvovanjima i samilošću, s onime što me zarobljava. Počinjem ispočetka. Želim strast i užitak i galamu i pijanstvo i sve zlo. Ali moja se prošlost neumoljivo otkriva, poput tetovaže. Moram stvoriti novu ljusku, isprobati nove kostime.
Dok u autu čekam Huga, pišem na kutiji cigareta (na stražnjoj strani Sultanes ima dovoljno ružičastog prostora).
Hugo je otkrio da nisam otišla do vrtlara u zbog vrta, do zidara zbog pukotina u bazenu, nisam sredila račune, propustila sam probu za večernju haljinu, prekinula svu rutinu.
Jednu večer zove Natasha. Trebala sam provesti noć u njezinu stanu. Pita me:
Što si radila ovih deset dana?
Ne mogu joj odgovoriti jer će me Hugo čuti.
Zašto te zove Natasha? - pita on.
Kasnije u krevetu, Hugo čita. Dok mu pišem gotovo pred nosom, ne može ni zamisliti da bi to moglo biti tako izdajnički. Nikada nisam o njemu gore mislila..
Dok smo danas radili u vrtu, činilo mi se da sam ponovno u Richmond Hillu, u svom svijetu knjiga i ekstaza, dok Hugo prolazi pored moje kuće, s nadom da će me ugledati. Mon Dieu, danas sam na trenutak ponovno bila zaljubljena u njega, dušom i tijelom djevice tih naših mladih dana. Dio mene je strahovito odrastao, a drugi dio i dalje se drži svoje mladenačke ljubavi, uspomene. A sada, odrasla žena gola leži u ogromnom krevetu, gleda kako se njezina mladenačka ljubav nadnosi nad nju i ne želi ga.
Od razgovora s Henryjem, kada sam mu priznala više nego što sam ikada priznala sama sebi, život mi se promijenio i iskrivio. Do tada nejasan i bezimeni nemir postao je nepodnošljivo jasan. Udara u samo središte najsavršenije, najpostojanije strukture mog braka. Kada se to potrese, sav se moj život ruši. Moja ljubav prema Hugu postala je bratska. Gotovo sa strahom promatram tu promjenu, koja nije nagla, već polako izranja na površinu. Dugo sam zatvarala oči pred svim znakovima. Iznad svega sam se bojala priznati da ne želim Hugovu strast. Računala sam na lakoću s kojom mogu raspodijeliti svoje tijelo. Ali, to nije točno. Nikada nije bilo. Kada sam ju- rila prema Henryju, sve je bilo za Henryja. Bojim se jer sam shvatila pravi stupanj svog zatočeništva. Hugo me izolirao, poticao moju ljubav za samoćom. Sada žalim za svim onim godinama kada mi nije davao ništa osim svoje ljubavi, a ja sam se za sve drugo okrenula prema sebi. Izgladnjele, opasne godine.
Trebala bih smrskati cijeli svoj život, a ne mogu. Moj život nije važniji od Hugova, a Henry me ne treba jer ima June. Ali što god je u meni izraslo izvan Huga, narast će još i više.

Svibanj
Nikada kao noćas nisam tako jasno vidjela da je moje pisanje dnevnika porok, bolest. Došla sam kući u sedam i trideset, potpuno iscrpljena nakon veličanstvene noći s Henryjem i tri sata s Eduardom. Nisam imala snage ponovno otići k Henryju. Večerala sam, sneno pušila. Otišla sam u spavaću sobu, osjetila kako se zatvaram, padam u sebe. Izvadila sam dnevnik iz njegova posljednjeg skrovišta pod toaletnim stolićem, i bacila ga na krevet. Osjećala sam se kao pušač opijuma koji priprema lulu. Dnevnik, dio mene, također je podijeljen, dvojak. Kamo je nestala moja strahovita iscrpljenost? Katkad prestanem pisati i osjećam duboko mrtvilo. A tada me neki demonski osjećaj tjera dalje.

Povjeravam se Allendyju. Opširno mu pripovijedam o svom djetinjstvu, iz ranih dnevnika citiram znakovite rečenice o ocu - sada tako jasne - moju strast za njim. Također i osjećaj krivnje; osjećala sam da ne zaslužujem ništa.
Razgovarali smo o financijama i rekla sam mu da me cijena naših susreta sprečava u tome da mu dolazim češće. On nije samo spustio cijenu na polovicu, već mi je ponudio da dio toga platim radeći za njega. Polaskana sam.
Razgovaramo o fizičkim činjenicama. Premršava sam. Nekoliko kilograma više povećalo bi mi samopouzdanje. Hoće li Allendy psihološkom tretmanu dodati lijekove? Priznajem da moj strah da imam premalene grudi možda dolazi od toga što u sebi imam muške elemente. Zato je moje tijelo možda napola adolescentno.
Allendy:
Jesu li posve nerazvijene? -Ne. Dok razgovor zapinje, kažem mu:
Vi ste liječnik; pokazat ću vam ih.
Pokazujem mu grudi. On se smije mojim strahovima.
Savršeno su ženstvene - kaže on - malene, ali lijepo oblikovane. Ali nekoliko kilograma više, svakako.
Ali kako je nesrazmjerna moja samokritičnost!
Primijetio je neprirodnost moje osobnosti. Kao da sam ovijena velovima, izmaglicom. Meni to nije nikakva novost, ali nisam znala da je to tako očito. Na primjer, moja dva glasa, koja se u zadnje vrijeme jasno ističu: jedan je, prema Fredu, glas djeteta prije Prve pričesti, stidljiv, bezglasan. Drugi je samopouzdan, dublji. Taj drugi se pojavljuje kada sam puna samopouzdanja.
Allendy misli da sam za sebe stvorila potpuno umjetnu osobnost, kao neku vrstu oklopa. Skrivam se. Izgradila sam zavodljivu, ugodnu, veselu masku, iza koje skria moje pravo ja.
Zamolila sam ga da mi pomogne u fizičkom smislu. Je li to bilo iskreno, pokazivanje grudi? Jesam li željela na njemu iskušati svoj šarm? Zar mi nije drago da je bio pun pohvala? Da je pokazao više zanimanja za mene?
Liječi li me Allendy ili Henry?

Henryjeva nova ljubav drži me u stanju blaženstva kakvo nikada dosad nisam poznavala. Isprva se želio suzdržati. Nije mi se želio prepustiti na milost i nemilost. Nije želio dodati svoje ime popisu mojih ljubavnika. Nije želio da to postane ozbiljno. A sada! Želi mi biti muž, imati me cijelo vrijeme; piše pisma djetetu koje sam bila s jedanaest godina, koje ga je duboko dirnulo. Želi me štititi i davati mi.
Nikada nisam mislio da tako krhko biče može imati toliku moć. Jesam li ti ikada rekao da nisi lijepa? Kako sam to mogao reći? Divna si, prekrasna!
Kada me ljubi, više se ne suzdržavam. Sada ga mogu gristi dok ležimo u krevetu.
Proždiremo se, poput dvoje divljaka - rekao je.
Izgubila sam strah od pokazivanja svoga golog tijela. On voli mene. Smijemo se mom debljanju. Tjera me da promijenim frizuru jer mu se ne sviđa moj strogi španjolski stil. Zabacujem je prema natrag i visoko iznad ušiju. Osjećam kao da vijori na vjetru. Djelujem mlađe. Ne pokušavam biti fatalna žena. To je besmisleno. Osjećam da me voli zbog mene same, moga unutarnjeg ja, zbog svake
riječi koju napišem, zbog moje stidljivosti, moje tuge, mojih borbi, mojih nedostataka, moje krhkosti. I ja njega volim na isti način. Ne mogu ga čak ni mrziti kad juri za drugim ženama. Usprkos ljubavi prema meni, želi upoznati Natashu i Monu Paivu, plesačicu. Ima đavolsku znatiželju prema ljudima. Nikada nisam poznavala čovjeka takve širine, s toliko lica.
Provesti ovakav ljetni dan i noć s Henryjem - ne tražim ništa više.

Henry mi pokazuje prve stranice svoje nove knjige. Usvojio je moj roman i na njega napisao fantastičnu parodiju, potaknut djelomice ljubomorom i bijesom jer neko jutro dok sam odlazila, Fred me pozvao u svoju sobu i htio me poljubiti. Nisam mu dopustila, ali Henry je začuo tišinu i zamislio prizor moje nevjere. Te su me stranice ushitile - savršenost, finesa, oštrina, fantastičan ton. Na tim stranicama ima poezije, skrivene nježnosti. U sebi je načinio poseban kutak za mene.
Očekivao je da napišem barem deset stranica o noći koju smo proveli razgovarajući do zore. Ali nešto se dogodilo ženi s bilježnicom. Stigla sam kući i potonula u uživanje u Henryju kao u topli ljetni dan. Dnevnik je manje važan. Sve je manje važno od Henryja. Da nema June, dala bih sve da mogu živjeti s njim. Volim sva njegova lica: Henry koji vrlo pomno uređuje moj roman, uz nevjerojatno zanimanje, sarkazam, divljenje i s potpunim razumijevanjem; Henry bez samopouzdanja, tako neobično skroman; Henry, demon koji vodi ljubav sa mnom i piše dijabolične retke; Henry koji od Freda skriva svoje osjećaje i iskazuje mi strahovitu nježnost. Sinoć u krevetu, u polusnu je promrmljao:
Predivna si, nijedan muškarac nije dovoljno dobar za tebe. Natjerao me da budem iskrenija prema sebi. A tada mi kaže:
Toliko mi daješ, a ja tebi ništa.
I njemu nedostaje samopouzdanja. Ne osjeća se ugodno u određenim društvenim situacijama, ako su i najmanje otmjene. Nije siguran u moju ljubav. Vjeruje da sam izrazito senzualna i da ga lako
mogu ostaviti zbog nekoga drugog ili trećeg. Smijem se tome. Da, naravno da bih voljela voditi ljubav pet puta na dan, ali moram biti zaljubljena. To je zasigurno velika smetnja. A u određenom trenutku mogu biti zaljubljena samo u jednog muškarca.
Želim da se kod mene zaustaviš - kaže Henry. - Volim to što nisi promiskuitetna. Bio sam strahovito zabrinut kad si pokazala zanimanje za Montparnasse.
I počne me ljubiti.
Imaš me, Anais.
Katkad me miluje na zaigran, gotovo djetinjast način. Nosom mi trlja nos ili mi žvače trepavice ili mi palcem ocrtava oblik lica. I tada vidim neku vrstu patuljastog, malog Henryja, tako nježnog.
Fred vjeruje da mi Henry nanosi strahovitu bol. Ali Henry me više ne može povrijediti. Čak ni njegova nevjera ne može me povrijediti. Osim toga, ne trebam više toliko nježnosti. Uz njega sam očvrsnula. Kada otkrijem da ne voli moj miris jer je previše blag, isprva sam pomalo uvrijeđena. Fred voli Mitsouko, ali Henry više voli trpke, snažne mirise. On uvijek zahtijeva samosvijest, potenciju.
Kao kad me moli da promijenim frizuru jer voli divlji vjetar u kosi. Odgovorila sam na njegovu riječ „divlji", kao da je to bilo nešto što mi je nedostajalo. Divlja kosa. Njegove snažne četvrtaste ruke mrse mi kosu. Moja kosa mu je u ustima dok spavamo
zajedno. Kada sklopim ruke iza glave, podižući kosu u grčkome stilu, on uzvikuje - To mi se sviđa!
Na Clichyju osjećam se kao kod kuće. Hugo mi nije potreban. Njemu donosim samo iscrpljenost poslije besanih noći, radostan umor. Rano ujutro, dok se iskradam iz Henryjeva stana, radnici Clichyja već su budni. Odnosim sa sobom svoj crveni dnevnik, ali to je samo navika jer s njime ne odnosim tajne; Henry je pročitao sve moje dnevnike (osim ovoga). Isto tako odnosim nekoliko stranica Fredove knjige, delikatne poput akvarela, i nekoliko stranica Henryjeve knjige koja je poput vulkana. Iščezao je stari obrazac moga života. Lebdi oko mene u komadićima. Iz svega ovoga dogodit će se velike svari. Osjećam vrenje. Vlak koji me odnosi kući u Lou-veciennes trese rečenice u mome umu poput kutije šibica.

Moje se pisanje dnevnika prekida jer su to moji razgovori sa samom sobom. Sada me u tome stalno prekida Henryjev glas, njegova ruka na mome koljenu.
Louveciennes je poput izrezbarene, pozlaćene, laticama obložene kutije, koja u sebi skriva mnoge dragocjenosti; krošnje tek propupalog lišća, cvijeće, uredne puteljke, imena cvijeća na štapovima, staro drveće, drevni bršljan, imelu. Ispunit ću ga Henryjem. Hodam uzbrdo, prisjećajući ga se ozbiljnog, povučenog, kako promatra plesače. Zvonim na zvono, razmišljajući o jednom od njegovih duhovitih ispravaka moje knjige. U sobi skidam sa sebe uprljano rublje. Sjećam se njegovih rečenica, koje me noću ispunjaju užitkom. U ustima mi je još uvijek okus njegova penisa. Uši mi gore od njegovih ugriza. Želim ispuniti svijet Henryjem, njegovim dijaboličnim bilješkama, plagijatima, iskrivljavanjima, karikaturama, besmislicama, lažima, dubokoumnim mislima. I dnevnik će biti ispunjen Henryjem.
Ipak, rekla sam mu da je ubio dnevnik. Zadirkivao me zbog njega, a ja sam tek bila otkrila užitak vegetiranja. Nakon večere, ležala sam u krevetu, u zgužvanoj i uprljanoj ružičastoj haljini. Dnevnik je bio bolest. Bila sam izliječena. Tri dana nisam pisala. Nisam pisala čak ni o našoj ludoj noći, kada smo usred razgovora začuli cvrkut ptica, pogledali kroz kuhinjski prozor i ugledali zoru. Propustila sam toliko zora. Nije mi bilo stalo ni do čega, osim da ležim uz Hen-ryja. Nema više pisanja dnevnika. Zadirkivanje prestaje.
O, ne, bila bi to šteta - kaže on. Dnevnik ne smije umrijeti. Nedostajao bi mi.
Nije umro. Kad nije ovdje da ga milujem i grizem, ne mogu pronaći nijedan drugi način da volim svog Henryja, osim da njime punim stranice dnevnika. Kada sam ga to
rano jutro ostavila, još je spavao. Toliko sam ga željela poljubiti. Dok sam tiho pripremala svoj crni kovčeg, obuzeo me očaj. Hugo će stići kući za četiri sata.
Henry je rekao da je u mome romanu bilo zanimljivo primijeni i razliku između one Anais koja razgovara s Hugom i one koja razgovara s Johnom. S Hugom sam se ponašala mladalački, naivno,
gotovo pobožno. S Johnom pokazujem zrelost i spretnost. Sada se događa isto. Hugu dajem idealistična objašnjenja svojih postupaka jer to je ono za čime on žudi. Henryju dajem sasvim suprotno. Henry kaže da nakon čitanja moje knjige nikada više ne može biti posve siguran u mene. Njegova svjetovnost pomaže mu uhvatiti svako nesvjesno otkriće, svaku aluziju. Osjećam da bi knjiga povrijedila Huga, dok Henry osjeća da sam ga zapravo uveličala. A to je istina. Henry mi je čak pomogao izbaciti nekoliko odlomaka koji bi oslabili Hugov karakter. Ali više nikada neću pisati o Hugu jer ono što pišem za njega i o njemu licemjerno je i mladalački. Pišem o njemu kao što se piše o Bogu iz tradicionalne religioznosti. Njegove su mi vrline dragocjene, ali me ne nadahnjuju. Sve je to sada gotovo. Uz stalan napor za slavljenjem svoje ljubavi prema Hugu, odbacujem i posljednje ostatke svoje nezrelosti.
Sjećam se poslijepodneva kada je Henry stigao u Louvecien-nes, pošto je bio pročitao moj dječji dnevnik, očekujući da će pronaći djevojčicu od jedanaest godina. Još uvijek je bio duboko dirnut njegovim stranicama. Ali moja je obijest smijehom odagnala dijete i uskoro je bio žestoko uzbuđen, govorio ludosti i divlje me jebao. Željela sam pobjedu nad djetetom. Odbila sam postati sentimentalna, vratiti se u prošlost. Bilo je to poput dvoboja. Žena u meni bila je snažna. A Henry kaže da je bio u zanosu dok me promatrao. Rekla sam mu da ga ne želim za muža (ne znam zašto). Smijala sam se njegovoj strasti. Ali čim je otišao, htjela sam ga vratiti i žestoko poševiti. Njegova njemačka ozbiljnost i sentimentalnost dirnu-le su me više nego što sam to htjela pokazati. Heinrich! Kako sam uživala u njegovim ljubomornim pitanjima, ciničnim sumnjama, znatiželji. Njemu pripadaju ulice Pariza, kavane i kurve. Pripada mu moderno pisanje; on piše bolje od svih. Pripada mu svaka sila, od naleta vjetra od revolucije.
Volim i njegovu nesavršenost, njegovo pronalaženje nedostataka u drugima, njegovu demonsku naviku proturječja. Ali je li to važno, budući da se tako dobro razumijemo, da on ne može ni zamisliti da se oko bilo čega ozbiljno svađamo? Kada razmišljam o njemu kako govori o June, vidim veoma povrijeđenog čovjeka. Taj čovjek u mojim rukama nije opasan jer me treba. Čak kaže:
Čudno, Anais, ali s tobom se osjećam opušteno, većina žena čini muškarca napetim i usiljenim. A ja upravo zbog toga dajem najbolje od sebe.
Dajem mu osjećaj potpune intimnosti, kao da sam mu žena.

Na krevetu pored mene leži Hugo, a ja još uvijek pišem o Henryju. Nepodnošljiva mi je pomisao na to da Henry sam sjedi u kuhinji na Clichyju. Pa ipak, Hugo je ovih dana odrastao. Zajedno se smijemo tome. Sada kada smo oboje oslobođeni od strahova, živimo jednostavnim životom. Bio je na putu s kolegom iz banke, jed- nostavnim, veselim čovjekom. Zajedno su pili, izmjenjivali nepristojne priče i plesali po kabaretima. Hugo se konačno počeo družiti s muškarcima. Svidjelo mu se. Kažem mu:
Idi, putuj. Oboje to trebamo. To je ono što ne možemo proživjeti zajedno, što ne možemo dati jedno drugome.
Razmišljam o tome kako Fred promatra Henryjev nedostatak dobrog ukusa: pali šibicu o petu cipele, stavlja sol na pate de foie gras, pije kriva vina, jede kiseli kupus. A meni se sve to sviđa.
Jučer je primio telegram od June: „Nedostaješ mi. Moram doći k tebi, vrlo uskoro".
A Henry je bijesan:
Ne želim da dođe. Mene će mučiti, a tebe povrijediti, Anais. Volim te. Ne želim te izgubiti. Čim si neki dan otišla, nedostajala si mi. „Nedostajala" nije prava riječ - žudim za tobom. Želim se oženiti tobom. Ti si mi dragocjena, posebna. Sada te vidim cijelu. Vidim lice djeteta, plesačicu, senzualnu ženu. Učinila si me sretnim. Strahovito sretnim.
Svršavamo zajedno uz očajanje i ludi zanos. U takvoj sam ekstazi da počinjem plakati. Želim se stopiti s njime.
Ovo nisam ja - kaže on. - To je nešto što si ti stvorila, iz svog vlastitog divnog ja. Natjeram ga da prizna da ga volim zbog njega samog, Henryja kojega dobro poznajem. Ali svjesna sam i Juneine moći nad nama. Kažem mu:

June nada mnom ima moć, ali tebe volim. Tu postoji razlika. Vidiš li je?
I ja tebe volim na taj način - kaže on. -I ti imaš moć, ali drukčije vrste.
Bojim se da će nas June razdvojiti, ne samo fizički, već potpuno.
Ne predaj se June - kaže Henry. - Čuvaj svoj divni um. Budi snažna.
To bih i ja mogla reći tebi - odgovaram. - Ali znam da ti sav tvoj um neće biti ni od kakve koristi.
Ovoga puta bit će drukčije.
Opasnost. Razgovarali smo. Tako smo tihi. Fred ulazi u sobu. Planiramo kako da, prije odlaska na odmor, provedem nekoliko dana s Henryjem. Fred odlazi. Henry me ponovno ljubi. Bože, kakvi poljupci. Kada mislim na njih, ne mogu spavati. Ležimo vrlo blizu jedno drugome. Henry kaže da se svijam oko njega poput mačke. Ljubim mu vrat. Kada mu kroz rastvorenu košulju vidim grlo, gubim dar govora, obuzima me strahovita žudnja. Promuklim glasom triput mu šapćem u uho:
Volim te - takvim tonom da se prestrašio. - Volim te toliko da ti čak želim dati druge žene!

Danas ne mogu raditi jer jučerašnji osjećaji prijete da će me zaskočiti odnekud iz mekoće vrta. Svuda su oko mene, u zraku, u mirisima, u suncu, na meni, poput odjeće koju nosim. Previše je voljeti ovako. U svakome trenutku želim ga blizu sebe - ne, više od toga, u sebi.
Mrzim June, a ipak, tu je njezina ljepota. June i ja stopile smo se u jedno. Henry mora imati obje. I ja želim oboje. A June? June želi sve; jer to zahtijeva njezina ljepota.
June, uzmi mi sve osim Henryja. Ostavi mi Henryja. Ti ga ne trebaš. Ti ga ne voliš kao što ga ja danas volim. Ti možeš voljeti mnoge muškarce. Ja ću voljeti samo nekoliko njih. Henry mi je poseban.
Henryju dajem hrabrost da nadjača i zadivi June. Puni se snagom moje ljubavi. Svakoga dana kažem da ga ne mogu voljeti više, a opet u sebi nalazim sve više ljubavi za njega.
Heinrich, kao i uvijek prebrzo, završio se još jedan divan dan s tobom. Još uvijek sam prepuna ljubavi. Voljela sam te dok si jučer sjedio u sobi, a svjetlo ti je padalo na sivo-plavu kosu, i topla ti se krv nazirala kroz nordijsku put. Otvorena usta, tako senzualna. Rastvorena košulja. U četvrtastim rukama držiš očevo pismo. Razmišljam o tvom djetinjstvu na ulici; ozbiljnim, ali senzualnim, pubertetskim godinama; mnogim knjigama. Dobro znaš kako krojači poput Arapa sjede nad svojim poslom. Naučio si skrojiti par hlača kad ti je bilo pet godina. Napisao si svoju prvu knjigu za vrijeme dvotjednih školskih praznika. Na klaviru si svirao jazz uz koji su odrasli plesali. Katkad bi te poslali po oca, koji je pio u baru. Mogao si se provući ispod vrata, bio si tako malen. Vukao si ga za kaput. Pio si pivo.
Groziš se ljubiti ženama ruke. Rugaš se tome.

Tako dobro izgledaš u svojim iznošenim odijelim. Sada ti poznajem tijelo. Znam za kakve si vragolije sposoban. Za mene si drugačiji od onoga što sam čitala u tvome
djelu ili čula o tebi od June ili tvojih prijatelja. Svi govore o tvojoj bučnosti i snazi. Ali ja sam čula i osjetila tvoju nježnost. Kada govorim o tebi, moram posuđivati riječi iz drugih jezika. Na svome vlastitom, mislim na: ardiente, sal-vaje, hombre.
Želim biti s tobom gdje god bio. Ležati pored tebe, čak i ako spavaš. Henry, ljubi mi trepavice, prstima mi pokrij kapke. Ugrizi me za uho. Podigni mi kosu. Naučila sam te otkopčati takvom brzinom. Sav mi je u ustima, sišem ga. Tvoji prsti. Vrućina. Divlji zanos. Krici zadovoljstva. Za svaki prodor tvog tijela u moje. Svaki ubod radosti. Vrtnja u spirali. Dotaknuta srž. Utroba siše, unutra, van, otvoreno, zatvoreno. Usne draže, zmijski jezici palucaju. O, prsnuće - raspršio se krvno zrnce. Raspadanje.

Nas troje sjedimo na kauču, promatramo kartu Europe. Henry me pita:
Debljaš li se još uvijek?
Da, stalno.
O, Anais, nemoj se udebljati - kaže Fred. - Meni se sviđaš kakva jesi. Henry se smije.
Ali Henry voli velika tijela, poput Renoirovih kupačica - kažem ja.
Točno - kaže Henry.
Ali ja volim mršavost. Volim djevičanske grudi.
-Ja bih zapravo trebala voljeti tebe, Frede. Ovo je pogreška. Henry se ne smije. Prepoznajem njegov ljubomorni izraz lica, ali Fred i ja nastavljamo ga bockati.
Frede, nakon nekoliko dana s Henryjem, provest ću dva dana u hotelu s tobom, tako da poslije tamo mogu odvesti Henryja. On voli kad ga vodim u hotele gdje sam već bila. Dva dana.
Doručak u krevetu. Parfem Mitsouko. Otmjeni hotel. Dobro? Henry kasnije kaže:
U redu je šaliti se, ali, Anais, ne muči me. Ljubomoran sam, užasno sam ljubomoran.
Želim se nasmijati jer sam već gotovo zaboravila na tijela Renoirovih kupačica i djevičanske grudi.
Kada Henry nazove, osjećam mu glas u svojim venama. Želim da govori u mene.
Jedem, udišem Henryja. Henry je sunce. Njegova me ruka grli oko struka.

„Cafe de la Place Clichy". Ponoć. Zamolila sam Henrvja da mi napiše nešto u dnevnik. Napisao je: „Zamišljam da sam sada veoma slavna osoba i da sam na potpis dobio vlastitu knjigu. Zato pišem ukočenom rukom, pomalo pompozno. Bonjour,
Papa! Ne, ne mogu ti sada pisati u dnevnik, Anais. Jednoga dana ćeš mi ga posuditi, s nekoliko praznih stranica pri kraju - i ja ću sastaviti indeks -dijabolični indeks. Heinrich. Place Clichy. U ovoj knjizi ništa nije sveto, osim tebe."
Da ga potaknem, rekla sam:
Nema ničega svetog u toj knjizi i ti po njoj možeš pisati kako god hoćeš, postrance ili naopako.
Nosio je beretku i izgledao kao da mu je trideset godina.

Sinoć je Hugo otišao na poslovnu večeru, a ja sam shvatila da u blagu ljetnu noć mogu otići k Henryju. Poželjela sam kriknuti. Sama u taksiju, pjevala sam i njihala se u radosnom ritmu, mrmljajući:
Henry, Henry.
Noge sam čvrsto stisnula, ne dopuštajući navalu njegove krvi. Kada sam stigla k njemu, Henry je primijetio moje raspoloženje. Teklo mi je iz lica i tijela. Vruća bijela krv. Henry me jebe. Nema druge riječi.
Njegovi su poljupci poput kiše. Gutam njegovo sjeme. Poljupcem mi briše spermu s usana. Njušim svoj med na njegovim ustima.

Odlazim k Allendyju u stanju strahovite ushićenosti. Prvo mu govorim o članku koji pišem za njega, koji smatram obeshrabruju-će teškim. Govori mi o jednostavnijim metodama. Zatim mu govorim o snu u kojem sam ga zamolila da dođe na Joaquinov klavirski koncert jer sam ga tamo trebala. U snu je stajao u prolazu i nadvisivao sve ostale ljude. Čitanje njegovih knjiga znatno ga je uzdiglo u mojoj ocjeni. Pitala sam ga bi li doista došao na koncert. Znala sam da je strahovito zauzet, ali ipak je pristao.
Ispričala sam mu svoje snove o vodi i kraljevskom balu. Rekao je da vlažnost simbolizira oplodnju, a ljubav kralja simbolizira osvajanje moga oca kroz druge muškarce. Na trenutak je pomislio da sam sasvim zdrava i da ga zapravo ne trebam. Rekla sam mu da ne mogu vjerovati da psihoanaliza djeluje tako brzo. Naveliko sam hvalila njezin učinak. Njegovo ponašanje prema meni također me obradovalo. Ponovno sam primijetila ljepotu njegovih keltskih očiju. Tada je majstorski proanalizirao moj brak, od nasumce skupljenih komadića.
Ali - kaže Allendy - sada dolazi ispit potpune zrelosti: strast. Oblikovali ste Huga poput majke, kao da vam je dijete. On više ne može probuditi vašu strast. On vas poznaje tako intimno da će se i njegova strast vjerojatno također okrenuti prema nekome drugom. Zajedno ste prošli kroz različite faze, ali sada se razdvajate. Vi ste već
iskusili strast s nekim drugim. Nježnost, razumijevanje i strast obično nisu povezani. Pa, ipak, nježnost i razumijevanje tako su rijetki.
Ali su nezreli - kažem. - Strast je tako moćna. Allendv se tužno nasmijao. Tada sam rekla:
Čini mi se da bi se ova analiza mogla primijeniti i na Eduar-dove osjećaje.
Ne. Eduardo vas doista voli, a vjerujem da i vi njega volite. Allendv nema pravo. Kada sam otišla od njega, još uvijek vedra
i hrabra, razgovarala sam s Eduardom.
- Slušaj, dragi - rekla sam. - Mislim da se doista volimo, ali bratski. Ne možemo jedno bez drugoga jer među nama je toliko razumijevanja. Da smo u braku, bio bi to brak poput onoga između Huga i mene. Ti bi radio, razvijao se, bio sretan. Tako smo nježni i pažljivi jedno prema drugome. Ali želimo i strast. No, ja tebe ne mogu gledati kao druge muškarce. Ti prema meni ne možeš osjećati strast kao za neku drugu ženu čiju dušu ne poznaješ. Vjeruj mi, imam pravo. Nemoj se vrijeđati. Osjećam ti se bliskom. Trebaš me. Trebamo jedno drugo. Naći ćemo strast negdje drugdje.
Eduardo shvaća da dijelom imam pravo. U kavani sjedimo vrlo blizu jedno drugome. Hodamo vrlo blizu jedno drugome. Napola smo tužni, napola radosni. Toplo je. On udiše moj parfem. Promatram njegovo prelijepo lice. Želimo se. Ali to je samo privid. To je samo zato što smo tako mladi i ljeto je i hodamo tijelom uz tijelo.
Hugo dolazi po mene, Eduardo i ja se ljubimo, i to je sve.
Na Joaquinovu koncertu Eduardo sjedi pored mene, tako lijep. Moj ljubavnik Henry sjedi negdje daleko, gdje ga ne mogu vidjeti. Kada za vrijeme stanke svi ustanemo, vidim Allendyja kako stoji u prolazu. Pogledi nam se susreću. Dira me tuga, ozbiljnost u njegovim očima. Dok se krećem mačkastim pokretima, znam da zavodim
i Allendyja i Eduarda i Henryja i druge. Tu je i zgodan, vatreni talijanski violinist. Tu je i moj otac, koji se mijenja za sjedalo da bi sjedio ispred mene. Tu je i jedan španjolski slikar.
Sloj fizičkog samopouzdanja, sloj stidljive zavodljivosti, sloj djetinjastog očaja jer je majka napravila scenu kad je vidjela da otac stiže na koncert. Jadni Joaquin bio je sav uzrujan i nervozan, ali svirao je veličanstveno.
Henry je bio prestravljen u toj gužvi. Snažno sam mu stisnula ruku. Činio se stranim i udaljenim. S ocem sam se suočila veličanstveno mirna, poput statue. Osjetila sam da se u meni još uvijek skriva uplašeno dijete. Allendy je nadvisivao gomilu. Željela sam, kao u snu, krenuti prema njemu i stati pored njega. Može li mi uliti snagu? Ne. I on sam je katkad slab. Svatko ima svoje strahove, sumnje. Ja nosim slojeve
osjećaja, senzacija. Teški lame na golome tijelu. Milovanje baršunastog ogrtača. Težina punih rukava. Hipno-tički sjaj svjetala. Svjesna sam svog usporenog hoda, ruku koje stišću moje.
Eduardo je opijen. Mojim riječima, mojim parfemom {Narcis-se Noir). Kada se susreo s Henryjem, uspravio se, ponosan, divan. U autu, njegova noga traži moju. Joaquin me pokriva svojim ogrtačem. Dok ulazim u „Cafe du Rond Point", svi me gledaju. Vidim da sam ih sve zavarala. Sakrila sam svoje slabije ja.
Hugo se ponaša očinski, zaštitnički. Plaća šampanjac. Žudim za I lenryjem, koji bi mogao razbiti sve slojeve koji me guše, razbiti oklop školjke, ukočene u strahu od svijeta.

Rekla sam Henryju:
Iskusio si mnoge strasti, ali nikada nisi upoznao bliskost, intimnost, razumijevanje sa ženom.
To je istina - rekao je. - Žena je za mene uvijek bila neprijatelj, rušitelj, otimatelj, a ne biće s kojim mogu živjeti blisko i biti sretan.
Počinjem uviđati dragocjenost onoga što Henry i ja osjećamo jedno za drugo, onoga što je dao meni, a ne June. Počinjem shva-
ćati Allendyjev zamišljeni osmijeh kada sam s omalovažavanjem govorila o nježnoj ljubavi, prijateljstvu.
Ali on ne zna da ja moram popuniti neispunjene dijelove svog života, da moram doživjeti što sam dosad propustila, upotpuniti sebe i vlastitu priču.
Ali ne mogu uživati u seksualnosti radi nje same, neovisno o osjećajima. Prirodno sam vjerna muškarcu koji me posjeduje. Sada je to potpuna vjernost Henryju. Danas sam pokušala uživati u Hu-gu, da ga zadovoljim, ali nisam mogla. Morala sam se pretvarati.
Da danas na svijetu ne postoji June, mogla bih upoznati kraj svome nemiru. Jedno jutro probudila sam se sva u suzama. Henry mi je rekao:
Doista ne uživam u tvome tijelu. Ne volim te zbog tvog tijela.
Tuga tog trenutka ponovno mi se vraća. Ipak, zadnji put kada smo bili zajedno, u zanosu je govorio o ljepoti mojih nogu, i o tome kako sam dobra u krevetu. Jadna ja!
I Hugo i Henry vole gledati moje lice dok vodimo ljubav. Ali za Huga moje je lice sada maska.
Allendy je na koncertu rekao Hugu da sam veoma zanimljiv pacijent, da reagiram velikom osjetljivošću i brzinom. Da sam gotovo izliječena. Ali tu sam večer ponovno
imala osjećaj da želim zadiviti Allendyja sakriti neki tajni dio sebe. Uvijek mora postojati neka tajna. Od Henryja skrivam činjenicu da rijetko kada doživljavam pot- puno seksualno zadovoljstvo jer on voli da jako raširim noge, a ja ih moram skupiti. Ne želim umanjiti njegovo zadovoljstvo. Osim toga, moj je užitak nekako raspršen, manje intenzivan, ali traje dulje od orgazma.

Henry mi je poslije koncerta napisao pismo. Sinoć sam ga sakrila pod jastuk.
„Anais, bio sam opčinjen tvojom ljepotom! Izgubio sam glavu, osjećao se tako bijedno. Bio sam slijep, slijep, govorio sam sam sebi. Stajala si tamo poput kraljevne. Bila si Infantal Činilo se da sam te potpuno razočarao. Što nije bilo u redu? Jesam li izgledaoglupo?
Vjerojatno jesam. Htio sam se spustiti na koljena i poljubiti rub tvoje haljine. Pokazala si mi toliko lica, Anais - sada još i ovo! -kao da dokazuješ svoju protejsku raznolikost. Znaš li što mi je rekao Fraenkel? Rekao mi je: 'Nisam očekivao takvu ljepotu. Kako može žena takve ženstvenosti, takve ljepote, napisati knjigu (o D. H. Lawrenceu)'? O, kako mi je to bilo drago čuti! Pramen kose ponad tijare, blistave oči, prekrasna linija ramena, i ti rukavi koje obožavam, kraljevski, firentinski, dijabolični! Nisam vidio ništa ispod struka. Bio sam previše uzbuđen da stanem sa strane i dobro te proučim. Kako sam te želio zauvijek nekamo odvesti. Pobjeći s In-fantom - o, bogovi! Grozničavo sam ti tražio oca. Mislim da sam ga vidio. Prepoznao sam ga po kosi. Strana kosa, strano lice, strana obitelj. Nagovještaj genija. O, da, Anais, sve uzimam mirno - jer ti pripadaš drugome svijetu. Ne vidim u sebi ništa što bi moglo izazvati tvoje zanimanje. Tvoju ljubav? To mi se sada čini nestvarnim. Toje neka božanska šala, neka okrutna igra koju sa mnom igraš .

.... Želim te."

Rekla sam Allendyju:
Danas me nemojte analizirati. Razgovarajmo o vama. Zanimaju me vaše knjige.
Razgovarajmo o smrti.
Allendy pristaje. Razgovaramo o Joaquinovu koncertu. Rekao je da moj otac izgleda kao mladić. Henry ga je podsjetio na nekoga slavnoga njemačkog slikara - previše je mekan, možda dvoličan? Podsvjesni homoseksualac? Iznenađena sam.
Moj je članak dobar, kaže Allendy, ali zašto ne želim analizu? Čim počinjem ovisiti o njemu, želim zadobiti njegovo povjerenje, analizirati ga, pronaći slabosti u njemu, pokušati ga pokoriti jer sam i sama bila pokorena.
Ima pravo.
Ali - bunim se - Čini mi se da je to znak samilosti.
Da, kaže on - jer tako postupate prema svima koje volite. Da, usprkos želje za pokornošću, činim sve da ih pokorim. Tada
se u meni budi nježnost, a strast umire. A Henry? Prerano je reći.
Allendy kaže da, iako se činilo da u Henryju tražim dominaciju, okrutnost i brutalnost (pronašla sam ih u njegovu pisanju), moj prvi dojam bio je da se u tom muškarcu skriva nježnost. Iako sam bila iznenađena kada se Henry pokazao tako nježnim, tako obzirnim, sada mi je zapravo drago. Opet sam pobijedila.

Okrutnost prema Hugu. Jučer nisam željela da se vrati kući. Osjećala sam strahovito neprijateljstvo. Bilo je to vrlo očito. Navečer su Henry i njegov prijatelj Fraenkel bili ovdje. Prekinula sam Huga dok je naglas čitao, nešto predugačko, monotono, a jednom sam tako oštro promijenila temu razgovora da je Fraenkel primijetio. Ali Fraenkelu se sviđa Hugo, ima o njemu visoko mišljenje. U jednom trenutku Hugo je odložio neke knjige i rukopise na pod. Kasnije je pomakao stolac i sjeo na njih, a Henryjev se rukopis našao točno pod nogom stolca. To me uznemirilo. Konačno sam ustala i nježno ga podigla.
Bilo je smiješno kada je Fraenkel govorio kako Henry zvučno i dugo spava.
Obješenjački sam pogledala Henryja i rekla:
Je li to stvarno tako? Doista?
Moj je Henry poput velikog medvjeda, slušao maloga zgurenog Fraenkela kako objašnjava zamršene apstraktne ideje. Fraenkelu su ideje strast. Kako kaže Henry Fraenkel jest ideja. Prije godinu dana takve bi me ideje strahovito razveselile. Ali Henry mi je nešto učinio, Henry muškarac. Uspoređujem svoje osjećaje s osjećajima lady Chatterley prema Mellorsu. Ne mogu čak ni razmišljati o Henryjevu djelu ili o njemu samom bez komešanja u utrobi. Danas smo imali vremena samo za poljupce, a i oni sami su me uspjeli rastopiti.
Hugo mi govori da ga neki unutarnji osjećaj uvjerava da između Henryja i mene nema ničega. Sinoć kada sam pod jastuk skrivala Henryjevo pismo, pitala sam se hoće li papir zašuštati, hoće li to Hugo čuti i hoće li pročitati pismo dok ja spavam.
Poduzimam velike rizike, uz veliku radost. Želim podnijeti velike žrtve za svoju lju- bav. Moj muž, Louveciennes, moj lijepi život - sve za Henryja.


Allendy kaže:
Potpuno se predajte jednoj osobi. Zavisite. Oslonite se. Imajte povjerenja. Ne bojte se boli.
Mislim da sam to postigla s Henryjem. Ipak, još uvijek se osjećam usamljenom i rascijepljenom.

Sinoć me ostavio na kolodvoru „St Lazare". Na vlaku sam počela pisati, u pokušaju da mravljom brzinom olovke dosegnem skok od sedam milja svoga života. Mravlje riječi jurile su naprijed - natrag, noseći mrvice, tako teške mrvice, veće od samih mrava. - Imaš li dovoljno cvjetne tinte? - pitao je Henry. Umjesto tinte, trebala bih pisati parfemom, Narcisse Noireom, Mitsoukom, jasminom, kozjom krvi. Mogla bih ispisati divne riječi koje bi odisale noćnim mirisom ženskoga meda i muške bijele krvi.
Louveciennes! Stanica. Čeka me Hugo. Retrogresija. Povratak u prošlost: vlak prema Long Beachu. Hugo u odijelu za golf. Uzbuđuju me njegove noge ispružene pored mojih. Donijela sam mu jod jer ga je iznenada zabolio zub. Na sebi imam haljinu od organdija, ukrućenu i svježu, i šešir, s trešnjama koje vise pod velikim, mekim obodom. Nedjeljna gužva je užarena, opaljena suncem, raščupana, ružna. Vraćam se ispunjena svojim prvim poljupcem.
Ponovno u vlaku - ovoga puta nalazim se s Henryjem. Kada ovako putujem, sa svojom olovkom i dnevnikom, osjećam se neobično sigurnom. Promatram rupu na rukavici i zakrpu na čarapi. Sve je to zato jer Henry mora jesti. A ja sam sretna jer mu mogu dati sigurnost, hranu. U nekim trenucima, kada se zagledam u njegove nedokučive plave oči, obuzme me nalet takve divlje sreće da se nakon toga osjećam posve praznom.

Trebala sam provesti cijelo poslijepodne s Eduardom. Započeli smo obilnim ručkom u „Rotisserie de la Reine Pedaque", gdje čovjek lako ogladni. Zloban psihoanalitički razgovor. Svježe jagode. Eduardo se zagrijava, topi, obuzima ga želja. Zato kažem:
Hajdemo u kino. Znam što bismo mogli pogledati.
Uporan je. Ali u meni više nema samilosti ni slabosti. I ja sam tvrdoglava. Eduardo, kojemu je na umu hotel „Anjou". Ja, s Hen-ryjevom krvi u venama. Ali tijekom ručka, razmišljam o tome kako bih ovamo voljela dovesti Henryja. Nahraniti ga iz ovih ogromnih zdjela za gozbe, kao iz bajke. Eduardo je veoma bijesan, ali ima le- den izraz lica. Kaže:
Odvest ću te do kolodvora „St Lazare". Možeš stići na vlak u dva i dvadeset pet. Ali u šest imam sastanak s Henryjem. Jedno vrijeme hodamo zajedno, a zatim se,
oboje bijesni, odvajamo uz jedva nekoliko riječi. Vidim ga kako hoda, besciljno i očajno. Prelazim ulicu i ulazim u „Printemps". Odlazim do pulta s lančićima, narukvicama i naušnicama, koji me uvijek zasljepljuju. Stojim tamo fascinirana poput urođenika. Sjaj. Ametist. Tirkiz. Ružičasta školjka. Irsko zelena. Voljela bih biti gola i prekriti se hladnim kristalnim nakitom. Nakitom i parfemom. Ugledam dvije veoma široke glatke čelične narukvice. Lisice. Rob sam narukvica. Uskoro su mi pričvršćene oko zapešća. Plaćam. Kupujem ruž, puder, lak za nokte. Ne mislim na Eduarda. Odlazim k frizeru, gdje mogu sjediti mirna i smrznuta. Pišem s rukama zarobljenim u čeliku.
Potom Henryjevo ispitivanje. Odbijam odgovarati. Utičem se ženskim trikovima. Čuvam tajnu svoje vjernosti. Rukom pod ruku hodamo ulicama Pariza. Opasan sat. Danas sam već iskusila čudno zadovoljstvo nanoseći bol Eduardu. Sada želim ostati s Henryjem i povrijediti Huga. Ne mogu podnijeti to što sama odlazim kući, a Henry sam ide na Clichy. Muči me želja koju ne mogu zadovoljiti. On je sada taj koji se boji moje ludosti.
Allendy me danas nemilosrdno napada pitanjima. Ne mogu mu pobjeći. Kada pokušam promijeniti temu, odgovara mi, ali se uskoro vraća na teme koje želim izbjeći. Zbunjuje ga ono što mu govorim o Eduardu, o svojoj želji da isti dan budem okrutna prema Hugu, i o narukvicama. U ovom trenutku očito dajem prednost Henryju. Ali Al- lendy kreće od pretpostavke da volim Eduarda i sigurno će se izgubiti. U isto vrijeme, prilično jasno uočava moj sukob između želje za pokoravanjem i za pokornošću
Tražila sam dominaciju nad Henryjem i on sada seksualno dominira, ali me zavaralo njegovo pisanje i njegovo ogromno iskustvo.
Allendy nije razumio značenje narukvica. Kaže da sam kupila dvije, u suprotnosti s osjećajem zadovoljstva što sam povrijedila Eduarda i Huga. Čim sam postigla okrutnost, činim pokoru. Jedna narukvica za Huga, druga za Eduarda.
Ne vjerujem u to. Odabrala sam dvije narukvice uz osjećaj potpunog pokoravanja Henryju, i u znak oslobađanja od nježnosti koja me veže za Huga i Eduarda. Kada sam ih pokazala Henryju, ispružila sam zajedno obje ruke, kao da na njima imam lisice.
Allendy propituje onaj trenutak kada sam na koncertu pomislila da je tužan i zabrinut. Što sam zapravo zamišljala? Jesu li to financijske brige, problemi na poslu, emocionalne poteškoće?
Emocionalne - brzo sam rekla.
Što ste mislili o mojoj ženi?
Primijetila sam da nije lijepa, i bilo mi je drago. Također sam pitala vašu služavku je li vaša žena uredila kuću jer mi se sviđa kako je namještena. Mislim da sam se uspoređivala s njome. Žao mi je što sam rekla da nije lijepa.
To nije strašno zločesto od vas, ako je to sve što ste pomislili.
Ali sam se na noć koncerta sama osjećala vrlo lijepom.
Doista ste bili en beaute. Je li to sve? -Da.
Ponovno proživljavate svoje djetinjstvo. Poistovjećujete moju suprugu, kojoj je četrdeset godina, sa svojom majkom i pitate se možete li od nje ponovno preoteti ljubav svoga oca (ili mene). Moja supruga predstavlja vašu majku i zato vam se ne sviđa. Kao dijete zacijelo ste bili veoma ljubomorni na majku.
Naveliko govori o ženskoj potrebi za pokoravanjem, o radosti koju, vjeruje, još ne poznajem, radosti potpunog predavanja. Prije svega fizičkog jer me Henry tako duboko uzbudio.

Počinjem pronalaziti nedostatke u njegovim formulama, smetaju me njegove brze klasifikacije mojih snova i ideja. Kada šuti, sama analiziram vlastite postupke i osjećaje. Naravno, može reći da pokušavam pronaći nedostatke i na njemu, kako bih ga učinila sebi ravnim jer je zadobio moje povjerenje u odnosu na njegovu ženu. U ovome trenutku osjećam da je mnogo snažniji od mene i želim to nadoknaditi nekakvom neovisnom analizom o narukvicama. Zato se dijelom pokoravam, a dijelom bunim.
Allendy naglašava podvojenost mojih želja. Također osjeća da se približava seksualnom ključu mojih neuroza. I ja imam takav osjećaj - čini mi se poput spretnog detektiva.

Da iskušam Huga, jednom ili dvaput spomenula sam mu ideju slobodne večeri - možda jednom tjedno, kada možemo izaći odvojeno. Razumije se da on, radi nejasnog osjećaja ljubomore, u izlascima s Henryjem ne nalazi zadovoljstvo.
Konačno se slažemo da ja odem u kino s Henryjem i Fredom, a on će izaći s Eduardom. Eduardo u zadnji tren javlja da ne može ići. Nudim odgodu svog izlaska. Hugo za to ne želi ni čuti. Kaže da je ionako htio izaći i da je to dobro za oboje. Rekao je to prirodnim tonom. Ne mogu sa sigurnošću reći je li potajno bio povrijeđen mojim zahtjevom za neovisnošću. On tvrdi da nije. Nije važno. Osjećam da će postupno sasvim dobro iskoristiti vlastitu slobodu.
Misliš li da sloboda znači jednostavno to da krećemo svatko na svoju stranu? - sa zebnjom me pita.
Ne poričem to. Sigurna sam da sam ga prerasla u seksualnom smislu, a ako u meni sada ima ljubomore, to nije zbog fizičke strasti, već čiste posesivnosti. A budući da mu ne dajem svoje tijelo u potpunosti, ima pravo na slobodu, pa i više od toga. Bilo bi dobro da negdje pronađe iste radosti koje sam ja pronašla s Henryjem. Ako je ono što Allendy kaže točno, oboje moramo pronaći strast izvan naše ljubavi. Prirodno, to me stoji mnogo napora. Mogla bih sačuvati Huga samo za sebe. Ideja slobode nije mu još pala na pamet. Ja sam je predložila. Natasha bi me nazvala budalom.
Što da radim sa svojom srećom? Kako da je sačuvam, sakrijem, zakopam nekamo gdje je nikada neću izgubiti? Želim se spustiti na koljena i pustiti da pada po meni poput kiše, skupiti je u čipku i svilu te je ponovno stisnuti uza se.
Henry i ja potpuno odjeveni ležimo pod grubim pokrivačem na njegovu krevetu.
On govori o vlastitoj dubokoj radosti:
Noćas te ne mogu pustiti, Anais, želim te cijelu noć. Osjećam da pripadaš meni.
Ali kasnije, dok u kavani sjedimo pripijeni jedno uz drugo, ok-riva mi svoje nepovjerenje, svoje sumnje. Crveni ga je dnevnik rastužio. U njemu je čitao o senzualnoj moći koju ima nada mnom.
-Je li to sve, je li to sve? - želi znati. Je li on meni samo to? Ako je tako, to će uskoro prestati, poput prolazne zaslijepljenosti. Seksualna želja. On želi moju ljubav. Treba mu sigurnost moje ljubavi. Kažem mu da ga volim otkad sam s njim provela onih nekoliko dana na Clichyju:
U početku, da, vjerojatno je bilo sasvim senzualno. Ali sada više nije.
Čini mi se da ga ne mogu voljeti više. Moja je ljubav jednaka mojoj želji, a moja je želja ogromna. Svaki sat proveden u njegovu naručju može biti i posljednji. Predajem se svojoj želji uz divlju mahnitost. U svakom trenutku, prije našeg sljedećeg susreta, June se može vratiti.
Kako June voli Henryja? Koliko, kako dobro? - pitam se, na mukama.
Zabavlja me kada Henry iznenađuje ljude svojom nježnošću i stidljivošću. I ja sam se klanjala brutalnosti njegova pisanja, ali moj je Henry ranjiv, osjetljiv. Kako sada
ponizno traži da ga Hugo zavoli, kako mu je drago kada je Hugo ljubazan prema njemu.
Hugo je sinoć otišao u kino, uživao u novome iskustvu, plesao u kabaretu s djevojkom iz Martiniquea. Kada je začuo glazbu, osjetio je čežnju za mnom, kao da smo veoma daleko, i došao kući prepun žudnje.
Nakon mekog, lakog Henryjeva ulaska u moje tijelo, strahovito mi je teško podnijeti Huga. U takvim trenucima osjećam da ću poludjeti i sve mu otkriti.

Henry nad umivaonikom ima sliku Mone Paive, plesačice, dvije slike June, jednu moju, i nekoliko svojih akvarela. Poklanjam mu limenu kutiju za pisma i rukopise, a s unutarnje strane poklopca on lijepi program Joaquinova koncerta. Na vrata lijepi bilješke iz Španjolske.
Režem vrh svoje pudrijere - N'aimez que Moi, Caron, Rue de la Paix. On ga sprema u džep svog prsluka. Tamo nosi i jednu od mojih maramica boje vina.
Sinoć je rekao:
Toliko sam bogat jer imam tebe. Osjećam da će među nama uvijek postojati nešto, da će tu uvijek biti promjena i novosti.
Još je rekao:
Bit ćemo uvijek povezani, bez obzira na to s kime smo trenutno u vezi.
Na tu mi se pomisao skupilo srce i osjetila sam potrebu da mu dotaknem odijelo, ruku, da znam da je tu i, barem privremeno, moj.
Lebdim, uživam u sjećanjima na Henryja - izraz njegova lica u određenim trenucima, obješenjačka usta, pomalo promukao zvuk njegova glasa, čvrst, četvrtast stisak ruke, njegov lik u Hugovu odbačenu zelenom kaputu, njegov smijeh u kinu. Svaki njegov pokret odjekuje mi u tijelu. Nije viši od mene. Usta su nam na istoj razini. Kada je uzbuđen, trlja ruke, ponavlja riječi, trese glavom poput medvjeda. Kada je zadubljen u posao, na licu mu je ozbiljan, svetački izraz. U gužvi, uvijek naslutim njegovu prisutnost prije nego što ga ugledam.

Danas sam uz veliku radost shvatila do kojeg je stupnja Henry narušio moju staru ozbiljnost, svojim književnim šalama, ludim manifestima, proturječjima, promjenama raspoloženja, svojim grotesknim humorom. Zbog svojih stalnih napora da razumijem druge, doživljavam se kao smiješnu osobu. Čuli smo da je Richard Osborn poludio.
Hura! - rekao je Henry. - Hajdemo ga posjetiti. Ali, prije svega, popijmo nešto. To je rijedak, veličanstven događaj, ne događa se svaki dan. Nadam se da je doista lud.
Isprva sam bila pomalo uznemirena, ali sam ubrzo prihvatila tu vrstu humora i tražila još. Henry me naučio igrati se. Igrala sam se i prije, na svoj način, laganim, profinjenim humorom, ali njegova je duhovitost strastvena i svidjela mi se do stupnja histerije. Kao onoga jutra kad nas je zora uhvatila u razgovoru. Pali smo na krevet, iscrpljeni, a on je još uvijek, kao u deliriju, govorio o cjedilu greškom bačenom u zahod, o crnom čipkastom rublju i koraljima, itd, od čega je kasnije napravio nenadmašnu parodiju mog romana.

Neku noć razgovarali smo o trikovima kojima se služi književnost - eliminacijom svega nevažnog dobivamo koncentriranu dozu života. Rekla sam, gotovo uza zgražanje:
To je prijevara i uzrok mnogih razočaranja. Ljudi čitaju knjige i očekuju da život bude upravo tako intenzivan i pun zanimljivosti. A to, naravno, nije tako. U životu postoje mnogi dosadni trenuci, a i oni su prirodni. I ti, u svome pisanju, igraš na isti trik. Očekivala sam da će svi naši razgovori biti grozničavi, puni značenja. Očekivala sam da ćeš uvijek biti opijen, uvijek u zanosu. Kada smo nekoliko dana zajedno živjeli, upali smo u dubok, tih, prirodan ritam.
Je si li se razočarala?
Bilo je to sasvim drukčije od onoga što sam očekivala, da, manje senzacionalno, ali bila sam zadovoljna.
Nestao je poput Seine miran ritam iz doba moje adolescencije. Pa ipak, kada Henry i ja sjedimo zajedno u „Cafe de la Place Clic-hy", uživamo u dubokim negrozničavim tijekovima svoje ljubavi.
June mu daje groznicu. Ali to je samo površna groznica. Prava, neizbrisiva groznica leži u njegovu pisanju. Kada sam pročitala njegovu posljednju knjigu, bila sam gotovo skamenjena od divljenja. Pokušavam razmišljati o tome, da mu kažem kakav je učinak imala na mene, a ne mogu. Previše je ogromno, previše snažno.
Sve je tako slatko između Huga i mene. Velika nježnost, a s moje strane mnogo laži o mojim pravim osjećajima. Neku večer bila sam dirnuta njegovim ponašanjem i pokušala mu vratiti istom mjerom, pružajući mu veliko zadovoljstvo u krevetu. Straši me način na koji razmišljam o Henryju: opsesija. Moram pokušati raširiti svoje misli.
Kada Henry i ja razgovaramo o June, razmišljam o njoj samo kao o liku koji obožavam. Kao žena, ona je prijetnja mom jedinom velikom blagu i ja je više ne mogu
voljeti. Kad bi June barem umrla - često o tome razmišljam - kad bi barem umrla. Ili, kad bi barem prestala voljeti Henryja, ali to ona neće. Henryjeva ljubav joj je utočište kojem se uvijek vraća.
Kad god odem u Henryjev stan i on piše pismo June ili prerađuje odlomak o njoj u svojoj knjizi ili označava dijelove koji joj odgovaraju u Proustu ili Gideu (on je nalazi svugdje), obuzme me nepodnošljiv strah: on je ponovno njezin. Ali svaki put iznenađeno gledam kako ostavlja knjigu ili pismo, i u potpunosti se posvećuje meni, s velikom ljubavlju i žudnjom. Posljednja kušnja, Junein telegram, duboko me razuvjerio. Ali svaki put kad razgovaramo o njoj, osjećam istu strahovitu tjeskobu. Ovo ne može potrajati. Neću se suprotstavljati događajima. Onog trenutka kada se June vrati, odričem se Henryja. Ali to nije tako jednostavno. Ne mogu se odreći bliskosti s Henryjem kao na tim stranicama, samo zato da bih izbjegla bol.

Allendy je danas bio nadčovjek. Nikada neću biti u stanju opisati naš razgovor. Tijekom cijeloga razgovora pokazao je toliko intuicije, toliko emocije. Do zadnje rečenice bio je toliko ljudski, tako istinit.
Stigla sam samopouzdana i hrabra, razmišljajući: „Želim da mi se Allendy divi, ali samo radi mog pravog ja." Moj prvi napor za potpunom iskrenošću.
Prvo mu govorim kako sam se posramila zbog onoga što sam prošli put rekla o njegovoj ženi. On se nasmijao i rekao da je zaboravio na to. Pita:
Brine li vas što drugo?

Ništa posebno, ali bih vas željela upitati nije li moja snažna senzualna opsesija reakcija protiv previše introspekcije? Čitala sam Samuela Putnama koji piše da je najbrži izlaz iz introspekcije obožavanje tijela, što vodi seksualnom intenzitetu.
Ne mogu se točno sjetiti njegova odgovora, ali osjetila sam povezanost riječi
„opsesija" i „neobuzdana potraga za zadovoljstvom". Čemu taj napor? Zašto nezadovoljstvo?
Osjećam neodoljivu potrebu da mu ispričam svoju najveću tajnu: u seksualnom činu ne doživljavam uvijek orgazam.
Pogodio je to od prvoga dana. Govorila sam o seksu na grub, otvoren, prkosan način. Nije odgovarao mojoj osobnosti. Bio je umjetan. Otkrivao je nesigurnost.
Ali vi znate što je orgazam?
O, da, vrlo dobro, iz vremena kada sam ga doživljavala, i to naročito prilikom masturbacije.
Kada ste masturbirali?
-Jednom, jedno ljeto, u St Jean de Luz. Bila sam nezadovoljna i imala snažan seksualni poriv.
Bilo mi je neugodno priznati da sam jednom, kada sam dva dana bila sama, masturbirala četiri ili pet puta dnevno; osim toga često na praznicima u Švicarskoj i u Nici.
Zašto samo jednom? Svaka žena to čini, i to veoma često.
Vjerujem da to nije u redu, ni moralno ni fizički. Nakon toga upala bih u duboku potištenost i strahovito bih se stidjela.
To su gluposti. Masturbacija nije fizički štetna. Štetan je samo osjećaj krivnje koji pritom osjećamo.
Bojala sam se da će to umanjiti moju mentalnu snagu i zdravlje te da ću moralno propasti.
Ovdje dodajem druge pojedinosti, koje on mirno sluša, pokušavajući ih povezati. Govorim mu stvari koje nikada nisam ni sama sebi u potpunosti priznala, koje nisam zapisala u dnevnik, stvari koje sam željela zaboraviti.
Allendy slaže djeliće u cjelinu i govori o mojoj djelomičnoj frigidnosti. Otkriva i to da ja to doživljavam kao slabost i uvjerena sam
da je to zbog moje krhke građe. On se smije. Pripisuje to psihičkom uzroku, snažnom osjećaju krivnje. Šezdeset posto žena osjeća isto što i ja, a nikada to ne priznaju. Najvažnije od svega je to, kaže Al-lendy, kad bih barem znala kako to malo znači muškarcima i kako toga uopće nisu svjesni. Ono što ja nazivam slabošću, on uvijek pretvara u nešto prirodno ili nešto čija se kletva može lako otkloniti. Odmah osjećam veliko olakšanje i gubim strah i tajnovitost.
Govorim mu o June, o svojoj želji da budem femme fatale, o svojoj okrutnosti prema Hugu i Eduardu te o svom iznenađenju što me poslije jednako ili još više vole. Također razgovaramo o mom iskrenom, hrabrom govoru o seksu, o tome kako izvrćem svoju istinsku urođenu skromnost i silim se na besramnost. (Henry kaže da ne voli da mu pričam proste priče jer mi to ne pristaje.)
Puna sam proturječnosti - kažem, uz snažan osjećaj tjeskobe koji Allendy stvara u meni, koji je jednim dijelom olakšanje, zbog svoje točnosti, a dijelom tuga bez nekog posebnog razloga, osjećaj da su me razotkrili.
Da, i sve dok se ne počnete ponašati posve prirodno, prema vlastitoj naravi, nećete biti sretni. Femme fatale pobuđuje strast muškaraca, izluđuje ih i muči, oni je žele posjedovati, čak i ubiti, ali to nikada nije istinska ljubav. Vi ste već otkrili da ste doživjeli iskrenu ljubav. Sada ste također otkrili da Huga i Eduarda uzbuđuje ok- rutnost te da vas još više žele. Zbog toga želite igrati igru koja u stvarnosti ne odgovara vašoj naravi.
Uvijek sam prezirala takve igre. Od muškarca nikada nisam uspjela sakriti da ga volim.
Ali kažete mi da vas duboka ljubav ne zadovoljava. Žudite za davanjem i primanjem snažnijeg uzbuđenja. Shvaćam vas, ali to je samo faza. Katkad možete igrati igru kako biste pojačali strast, ali jedino duboka ljubav odgovara vašem pravom ja i samo će vas ona zadovoljiti. Što se više ponašate u skladu s vašim pravim ja, to ste bliže ispunjenju svojih pravih potreba. Još uvijek imate užasan strah da će vas povrijediti; to pokazuje vaš zamišljeni sadizam. Toliko vas je strah da vas ne povrijede, da želite preuzeti vodstvo i
prvi nanijeti bol. Ali ne sumnjam u to da ćete se na kraju pomiriti s vašim pravim ja.
To su njegove riječi, grubo prenesene i samo napola zapamćene. Obuzeo me osjećaj da Allendy u meni opušta bezbrojne napetosti, da me oslobađa. Njegov je glas bio tako pun nježnosti i suosjećanja. Nije ni završio, a ja sam već jecala. Bila sam mu strahovito zahvalna. Željela sam mu reći da mu se divim. Konačno sam mu to i rekla. Šutio je dok sam jecala, a zatim me nježno upitao:
Nisam rekao ništa što bi vas povrijedilo, zar ne?

Željela bih zadnje stranice prekriti usklicima jučerašnje radosti. Pljuskovi poljubaca od Henryja. Udarci njegova tijela o moje dok sam se svijala u luk da se bolje spojim s njim. Da je danas morao birati između June i mene, kaže mi, odrekao bi se June. Može nas zamisliti u braku i kako zajedno uživamo u životu.
Ne - kažem ja, napola zadirkujući, napola ozbiljno. - June je jedina. Ja te samo činim većim i jačim za June.
Napola istina; ne postoji odabir.
Previše si skromna, Anais. Još ne shvaćaš što si mi dala. June je lako zamjenjiva. Ono što mi ona daje, mogu zaboraviti uz druge žene. Ali ti si posebna. Poslije tebe mogu imati tisuću žena, ali nijedna te ne može zamijeniti.
Slušam ga. Ushićen je, zato prevuveličava, ali to je tako divno. Da, znam, na trenutak, Juneina jedinstvenost i moja. U ovome času, ravnoteža preteže u moju korist.
Gledam svoj odraz u Henryje-vim očima, i što vidim? Mladu djevojku s dnevnikom koja svojoj braći pripovijeda priče, koja jeca bez razloga, piše poeziju - ženu s kojom može razgovarati.

Lipanj
Sinoć smo Henry i ja otišli u kino. Kada je priča postala previše tragična, potresna, zgrabio me za ruku i čvrsto smo prepleli prste. Svakim stiskom ruke dijelila sam njegovu reakciju na priču. Ljubili smo se u taksiju, na putu prema mjestu gdje nas je čekao Hugo. Nisam se mogla rastati od njega. Izgubila sam glavu. Otišla sam s njime na Clichy. Prodro je u mene tako potpuno da sam ga još uvijek osjećala uz sebe, čak i kada sam stigla kući u Louveciennes i zaspala u Hugovim rukama. Cijelu noć pored mene je bio Henry. U svojim snovima, savila sam tijelo oko njega. Ujutro sam se našla tijesno isprepletena s Hugom, i trebalo mi je dugo vremena da otkrijem da to nije Henry. Hugo vjeruje da sam noć prije toga bila prepuna ljubavi, ali ja sam voljela Henryja, ljubila Henryja.

Budući da je Allendy je u potpunosti zadobio moje povjerenje, bila sam spremna vrlo otvoreno razgovarati o frigidnosti. Priznajem, kad sam pronašla zadovoljstvo u seksualnom odnosu s Hen-iyjem, bojala sam se da ne zatrudnim i mislila sam da ne bih smjela prečesto doživljavati orgazam. Ali prije nekoliko mjeseci jedan ruski doktor rekao mi je da to nije lako moguće, zapravo, da bih se, hoću li dijete, morala podvrgnuti operaciji. Dakle, to je eliminiralo strah od trudnoće. Allendy je rekao da sama činjenica da se u sedam godina svoga bračnog života nisam pokušala razuvjeriti, dokazuje da tome nisam pridavala nikakvu važnost te da sam to koristila samo kao ispriku da se prilikom snošaja sasvim ne prepustim užitku. Kada je taj strah nestao, mogla sam pažljivije ispitati pravu prirodu svojih osjećaja. Izrazila sam uznemirenost u svezi onoga što je on nazvao prisilna ženska pasivnost. Ipak, možda dva od tri puta, ostala bih pasivna i očekivala svu aktivnost od muškarca, kao da nisam htjela biti odgovorna za svoj užitak.
To je zato da biste ublažili osjećaj krivnje - rekao je Allendy. -Odbijate biti aktivni i osjećate se manje krivom ako je partner aktivan.
Nakon prošlog razgovora s Allendyjem osjetila sam promjenu. Postala sam aktivnija s Henryjem. On je to primijetio i rekao:
Sviđa mi se kako me sada jebeš.

A ja sam osjetila veliki užitak.
Ono što me u Henryjevim pričama najviše zapanjuje u odnosu na June njezina je agresivnost, način na koji razgovara s njim, preuzima inicijativu u seksu. Svaki puta kad bih pokušala biti agresivna, to bi me uznemirilo i zastidjela bih se. Povremeno
doživljavam određenu psihičku paralizu, pomalo sličnu Eduardovoj, ali je ona oz- biljnija u muškaraca.
Allendy me prisilio da priznam da od posljednje analize imam potpuno povjerenje u njega i da mi je postao veoma drag. Dakle, sve je dobro jer to je neophodno za uspjeh analize. Pri kraju našeg razgovora, nije me više mogao uvrijediti govoreći o frigidnosti. Čak sam se smijala.
Primijetio je i to da se sada odijevam jednostavnije. Ne osjećam toliko potrebu za nošenjem originalne odjeće. Sada bih gotovo bila u stanju nositi obična krojena odijela. Odjeća je za mene oduvijek bila vanjski znak skrivenog nedostatka samopouzdanja. Nesigurna u svoju ljepotu, rekao je Allendy, kreirala bih upadljivu odjeću, kako bih se istakla među drugim ženama.
Ali - rekla sam, smijući se - ako postanem sretna i banalna, umjetnost odijevanja, koja duguje svoje postojanje isključivo osjećaju manje vrijednosti, bit će smrtno ugrožena.
Patološki temelji stvaranja! Što će biti sa stvaranjem, ako postanem normalna? Ili ću samo dobiti na snazi, da potpunije proživim svoje nagone? Vjerojatno ću razviti drukčije i zanimljivije bolesti. Allendy kaže da je važno da dorastem životu.

Moja je sreća u neizvjesnosti, svaki događaj zavisi od Juneina sljedećeg poteza. U međuvremenu čekam. Moram započeti novi dnevnik i zato me obuzima praznovjerni strah. Ovaj je tako pun Henryja. Ako na prvu stranicu novoga dnevnika moram napisati: „Stigla je June", znat ću da sam izgubila mog Henryja. Bit ću ostavljena sama sa svojom malom ljubičasto ukoričenom knjigom radosti, i to je sve, tako brzo napisanom, brzo proživljenom.
Ljubav pojednostavljuje življenje. Zapanjena sam što me ushi-ćuje i sam pogled na Henryja dok prilazi stolu u kavani gdje ga
čekam ili dok otvara vrata kuće. Nijedno pismo, čak ni pohvala moje knjige, ne može me uzbuditi kao poruka od njega.
Kada je pijan, postaje sentimentalan, na tako ljudski, jednostavan način. Počinje zamišljati naš zajednički život, mene kao svoju ženu:
Najljepša si kada zasučeš rukave i radiš za mene. Mogli bismo biti tako sretni.
Zanemarila bi svoje pisanje!
O, njemački muž. Na ovo se nasmijem. Tako znači, ja zanemarujem svoje pisanje, i postajem žena genija. To je, uz ostalo, i bila moja želja, ali bez kućanskih poslova. Nikada se ne bih mogla udati za njega. O, ne. Znam da ga oduševljava sloboda koju
mu dajem, ali je izrazito ljubomoran, i ne bi mi dopustio da i ja tako slobodno postupam.
Ipak, kada vidim kako ga moja ljubav čini tako djetinje sretnim, ne želim igrati igru u kojoj ću ga uznemiriti, varati, mučiti. Čak ne želim previše bolno probuditi njegovu ljubomoru.

Fredova je nesvjesna uloga trovanje moje sreće. Ukazuje mi na nedostatke Henryjeve ljubavi. Ne zaslužujem polu-ljubav, kaže on. Ja zaslužujem iznimne stvari. Do vraga, Henryjeva polu-ljubav vrijedi mi više od potpune ljubavi tisuće muškaraca.
Na trenutak sam pokušala zamisliti svijet bez Henryja. Zaklela sam se da ću onoga dana kad izgubim Henryja, ubiti svoju ranjivost, sposobnost za pravu ljubav, odbaciti sve svoje osjećaje u korist najraskalašenijih orgija. Nakon Henryja više ne želim ljubav. Samo jebanje s jedne strane, samoću i rad s druge. Nema više boli.
Zbog tisuće obveza nisam vidjela Henryja pet dana. Nisam to više mogla podnijeti. Zamolila sam ga da se, između obveza, sastanemo na sat vremena. Jedno smo vrijeme razgovarali, a zatim otišli u najbližu hotelsku sobu. Kakva duboka potreba za njim! Sve je dobro jedino kada sam u njegovu naručju. Nakon jednog sata s njim mogu nastaviti svoj dan, raditi stvari koje ne želim, nalaziti se s ljudima koji me ne zanimaju.
Hotelska soba za mene ima implikacije skrivene, kratkotrajne strasti. Možda je moju glad za Henryjem povećalo to što ga dugo nisam vidjela. Često užitkom masturbiram, bez naknadnog kajanja ili gađenja. Po prvi put znam što znači jesti. Udebljala sam se dva kilograma. Postajem neobuzdano gladna, a hrana koju jedem daje mi dugotrajno zadovoljstvo. Nikada prije nisam jela na tako duboko puten način. Sada imam samo tri želje: jesti, spavati i voditi ljubav. Uzbuđuju me kabareti. Želim slušati glasnu glazbu, promatrati lica, doticati tijelom druga tijela, piti vatreni Benedictine15. Lijepe žene i zgodni mužkarci bude u meni žestoke želje. Želim plesati. Želim droge. Želim upoznati perverzne ljude, biti intimna s njima. Nikada ne gledam naivna lica. Želim zagristi u život, eksplodirati od njega. Henry mi to ne daje. Ja sam probudila njegovu ljubav. Dovraga i njegova ljubav! Može me jebati kao nitko drugi, ali ja želim više od toga. Idem u pakao, pakao, pakao. Luda sam, luda, luda.

Danas sam svoje raspoloženje, ili ono što sam od njega mogla zadržati, prenijela Henryju jer mi se činilo da se razlijeva poput lave. Rastužila sam kad sam ga ugledala tako tihog, ozbiljnog, nježnog, nedovoljno ludog. Ne, nije lud kao što je ludo njegovo pisanje. June je ta koja Henryja pali riječima. U njegovu naručju na sat vremena
zaboravljam svoju groznicu. Kad bismo barem mogli biti sami nekoliko dana. Želi da s njim odem u Španjolsku. Hoće li on tamo odbaciti svoju nježnost i poludjeti?
Hoće li uvijek biti isto? Nikada ne srećemo nekoga s istim stanjem svijesti, u istoj fazi, u istome raspoloženju, nikada. Svi mi sjedimo na klackalicama. Od čega je Henry umoran, ja samo za tim gladujem, novom, svježom, žestokom gladi. Ono što on želi od mene, nisam mu raspoložena dati. Kakav nesklad ritmova. Henry, ljubavi moja, ne želim više slušati o anđelima, dušama, ljubavi. Bez dubokoumnih misli, molim te.

Jedan sat s Henryjem. On kaže:
-Anais, oduševljavaš me. Budiš u meni najčudnije osjećaje. Kada sam zadnji put odlazio od tebe, obožavao sam te.
Sjedimo na rubu njegova kreveta. Stavljam mu glavu na rame. On mi ljubi kosu. Uskoro ležimo jedno do drugoga.
Prodire u mene,ali mu se penis odjednom prestaje micati i postaje mekan. Uz osmijeh mu kažem:
Danas se ne želiš jebati. On kaže:
Nije to. To je zato što sam ovih dana često razmišljao kako starim i kako jednoga dana...
Ti si lud, Henry. Star, u četrdesetoj! Ti, koji u takvim trenucima nikada ne razmišljaš. Pa ti ćeš jebati i u stotoj.
Ovo je tako ponižavajuće - kaže Henry povrijeđen, zapanjen. Samo na trenutak razmišljam o njegovu poniženju, strahovima.
Prirodno je - kažem ja. - Događa se i ženama, samo u žena se to ne vidi! One to mogu sakriti. Zar ti se to nikada prije nije dogodilo?
Samo kada nisam želio svoju prvu ljubavnicu, Paulinu. Ali tebe očajnički želim. Strahovito se bojim da te ne izgubim. Jučer sam se brinuo poput žene. Kako dugo će me voljeti? Hoće li me se zasititi?
Ljubim ga.
Vidiš, sada me ljubiš kao da sam dijete.
Primjećujem da se stidi. Svim snagama nastojim se ponašati prirodno. On zamišlja da će odsada biti impotentan. Dok ga tješim, prikrivam početak vlastitih strahova i svoj vlastiti očaj.
Možda - kažem - uvijek kad dođem k tebi, misliš da me moraš jebati, da se ne bih razočarala.
To ga pogađa kao najistinitije objašnjenje. Priznaje. I ja sam protiv naših neprirodnih sastanaka. Ne možemo se nalaziti samo kad se poželimo. To je loše. Više ga želim kad nije tu. Molim ga da to ne shvati ozbiljno. Uvjeravam ga. On obećava da će tu noć izaći, na istu predstavu na koju ja moram ići s ljudima iz banke.
Ali poslije, u taksiju, vraćaju se moji vlastiti nesrazmjerni strahovi. Henry me voli, ali ne senzualno, ne senzualno.

Te iste večeri, došao je na predstavu i sjedio na balkonu. Osjetila sam njegovu prisutnost. Pogledala sam prema njemu, tako nježno. Ali gušila me težina vlastitog raspoloženja. Za mene je sve bilo gotovo. Za mene je sve gotovo kad izgubim povjerenje. Pa ipak...
Henry je došao kući i napisao mi ljubavno pismo. Sljedeći dan sam mu telefonirala i rekla:
Ako ti se ne radi, dođi u Louveciennes.
Odmah je došao. Bio je nježan i uzeo me. Oboje smo to trebali, ali me nije uspjelo ugrijati, oživjeti. Činilo mi se da vodimo ljubav samo kako bismo se razuvjerili. Koja olovna težina na meni, na mome tijelu. Proveli smo zajedno samo jedan sat. Otpratila sam ga na kolodvor. Dok sam se vraćala, ponovno sam čitala njegovo pismo. Činilo mi se neiskrenim. Književnost. Činjenice mi govore jedno, nagoni drugo. Ali jesu li ti nagoni samo moji stari neurotični strahovi?
Čudno, danas sam zaboravila na svoj sastanak s Allendyjem i nisam ga nazvala. Strahovito ga trebam, pa ipak, želim se boriti sama, uhvatiti se u koštac sa životom. Henry mi piše pismo, dolazi k meni, čini se da me voli, razgovara sa mnom. Prazno. Osjećam se poput instrumenta koji je prestao registrirati. Sutra ga ne želim vidjeti. Neki dan sam ga ponovno pitala:
Hoćeš li da pošaljem novac June da može doći ili da ga dam tebi za put u Španjolsku?
Odbio je.
Počinjem naveliko razmišljati o June. Iščezla je moja slika opasnog, senzualnog, dinamičnog Henryja. Na sve načine pokušavam je povratiti. Vidim ga poniznog, plašljivog, bez samopouzdanja. Kada sam mu neki dan obijesno rekla:
Nikada me više nećeš imati, odgovorio je:
Kažnjavaš me.
Shvaćam da je njegova nesigurnost jednaka mojoj, jadni moj Henry. On isto toliko želi dokazati kako lijepo može voditi ljubav i dokazati svoju potenciju, kao što ja želim znati da potičem potenciju.
Ipak, bila sam hrabra. Kad se odigrao taj prizor, tako nepodnošljivo sličan onome s Johnom, nisam pokazala ni zabrinutost niti iznenađenje. Ostala sam mu u naručju, tiho se smijala i govorila. Rekla sam:

Ljubav kvari jebanje.
Ali to je prije svega bilo pretvaranje. Moja je patnja otvorila put prema istinskom samootkrivenju.
Usprkos svemu tome, stavila sam na kocku svoj brak i sreću kako bih mogla spavati s Henryjevim pismom pod rukom, pod jastukom.
Odlazim k Henryju bez radosti. Bojim se susreta s tim nježnim Henryjem, previše sličnim meni. Sjećam se da sam od prvog dana očekivala da će on preuzeti vodstvo, u razgovoru, akciji, u svemu.
Gorko sam razmišljala o Juneinoj veličanstvenoj svojeglavosti, poduzetnosti, tiraniji. Pomislila sam, nisu snažne žene te koje muškarce čine slabima, već slabi muškarci čine žene previše moćnima. Stajala sam pred Henryjem podložna poput prave latinske žene, spremna na osvajanje. Dopustio je da ja njega osvojim. Bio je u stalnom strahu da me ne razočara. Preuveličao je moja očekivanja. Brinuo se o tome kako ću ga dugo i koliko jako voljeti. Dopustio je da nam se u sreću uplete previše razmišljanja.
Henry, ti voliš svoje kurvice jer si im nadmoćan. Odbio si pronaći ženu na vlastitoj razini. Bio si iznenađen koliko te mogu voljeli bez suda, obožavati te kako te nijedna kurva nikada nije obožavala. Nije li ti, dakle, bilo draže da te obožavam ja? I ne čini li te to daleko nadmoćnijim? Ustežu li se svi muškarci pred težom vrstom ljubavi?
Za Henryja sve je kao i prije. Nije primijetio moje oklijevanje kada je predložio da odemo u hotel „Cronstadt". Naš se sat činio bogatim kao i uvijek i bio je pun obožavanja. Ali imala sam osjećaj da se silim na vođenje ljubavi. Možda me samo prestrašio. Očekivala sam da će ponovno biti impotentan. Nestalo je moje ludo samo- pouzdanje. Nježnost. Prokleta nježnost. Povratila sam svoju sreću, ali bila je to hladna sreća. Osjećala sam se hladnom, dalekom. Napili smo se i postali vrlo veseli. Ali ja sam razmišljala o June.
Vožnja kući nakon dosta vina - s vrhova uličnih svjetiljki pršti vatromet u čast Dana neovisnosti. Gutam asfalt uz riku džungle, gutam kuće slijepih očiju s trepavicama od geranija, gutam telegrafske stupove i messages telephoniques, mačke lutalice, stabla, brda, mostove...
Svoj nadrealistički komad poslala sam Henryju, dodajući: - Zaboravila sam ti reći - volim te. Kada se ujutro probudim, koristim se svojim umom u pokušaju da otkrijem nove načine na koje ću te cijeniti. Kada se June vrati, ona će te voljeti više jer sam te ja voljela. Dodajem nove listove na vrh tvoje već prebogate glave.
Osjećam potrebu da mu kažem da ga volim jer ne vjerujem u to. Zašto je Henry za mene postao mali Henry, gotovo dijete? Sada razumijem Juneine riječi na odlasku:
,Volim Henryja kao vlastito dijete". Henry koji je nekada bio ogromna prijetnja, strašitelj. To ne može biti!

Kabaret „Rumba". Hugo i ja plešemo. Toliko je viši od mene da mi je lice pod njegovom bradom, stisnuto uz njegova prsa. Neki neobično zgodan Španjolac (profesionalni plesač) promatra me poput hipnotičara. Smiješi mi se preko glave svoje partnerice. Odgovaram na njegov osmijeh, zurim mu u oči. Upijam njihovu poruku. Odgovaram uz istu mješavinu senzualnog uživanja i zabave. Na licu mu se lagano ocrtava osmijeh. Čvrsto priljubljena uz Huga, osjećam strahovito zadovoljstvo u komunikaciji s tim čovjekom. Dok mu se smiješim, planiram kako ću se vratiti se na to mjesto i plesati s njime. Osjećam strahovitu znatiželju. Zurim u njega, zamišljam ga golog. I on promatra mene, istim uskim animalnim očima. Osjećaj podvojenosti oslobađa u meni podmukli otrov. Otrov se širi cijelim putem kući. Sada shvaćam kako sam se na trenutak poigrala osjećajima za koje sam mislila da su previše sveti. Sljedeći tjedan neću izaći sa svojim tihim mužem, Henryjem, naći ću se sa Španjolcem. I sa ženama - želim žene. Ali muškobanjaste lezbijke iz kabareta „Le Fetiche" nimalo me ne zanimaju.
Sada razumijem značenje karanfila u Carmeninim ustima. U rukama sam nosila grančicu narančina cvijeta.

Bijele latice doticale mi usne. Poput ženske kože. Usne su ih nježno stiskale, lagano se otvarale i zatvarale oko njih. Meki poljupci latica. Zagrizala sam u bijele cvjetove. Zalogaj mirisne svilenkaste kože. Carmenina puna usta ljube karanfil; a ja, Carmen.
Šteta što je Henry dobar prema meni, šteta što je dobar čovjek. Postaje svjestan lagane promjene u meni. Da, kaže on, možda se na prvi pogled doimam poput djeteta, ali kada sam gola u krevetu, tako sam ženstvena.
Neki dan Joaquin je neočekivano sišao dolje u salon da me upita neku trivijalnu stvar, a Henry i ja smo se ljubili. Na Henryjevu licu to se dobro vidjelo i bilo mu je neugodno. Mene to nije smetalo i nisam osjećala sram. Zamjerila sam Joaquinu što nas je prekinuo i rekla Henryju:
Pravo mu budi kada ulazi gdje ne smije.
Ako Henry shvati da postajem besramna, snažna, sigurna u svoje postupke, da odbijam tuđi utjecaj, ako prepozna pravi tijek mog života u ovome trenutku, hoće li se promijeniti prema meni? Ne. On ima svoje potrebe, treba ženu u meni koja je nježna, stidljiva, dobra, nesposobna povrijediti ili prevariti ga. Umjesto toga, svaki dan sam sve sličnija June. Počinjem je željeti, bolje je upoznati, više je voljeti. Sada shvaćam da je svaki zanimljiv korak u njihovu životu napravila June. Bez nje, on je tihi promatrač, ne sudionik. Henry i ja smo dobra kombinacija za društvo, ali ne i za život. Očekivala sam da će tih prvih nekoliko dana (ili noći) na Clichyju biti senzacionalno. Iznenadila sam se kada smo upali u duboke, tihe razgovore, bez previše akcije. Očekivala sam scene iz Dostojevskog, a pronašla nježnog Nijemca koji nije mogao podnijeti da suđe ostane neoprano. Pronašla sam muža, a ne teškog i temperamentnog ljubavnika. Henry isprva nije znao kako da me zabavi. June bi znala. Ipak, tada sam bila sretna i duboko zadovoljna jer sam ga voljela. Samo ovih zadnjih nekoliko dana opet osjećam stari nemir.
Predložila sam Henryju izlazak, ali bila sam razočarana kada je odbio odvesti me na egzotična mjesta. Zadovoljio se kinom i sjedenjem u kavani. Isto tako odbio je upoznati me sa svojim raskalašenim prijateljima (da me zaštiti). Kada nije preuzeo vodstvo, počela sam predlagati kamo da idemo.

Jedne noći s kolodvora „St Lazare" otišli smo u kino, a zatim u kavanu. U taksiju, na putu prema mjestu gdje sam se trebala naći s Hugom, Henry me počeo ljubiti i ja sam se pripila uz njega. Naši su poljupci postajali sve grozničaviji i rekla sam:
Reci vozaču da nas vozi u „Bois".
Bila sam opijena trenutkom. Ali Henry se prepao. Podsjetio me je na to koliko je sati, na Huga. Kako bi sve bilo drukčije s June! S tugom sam otišla od njega. U Henryju nema ničega ludog, osim njegova grozničava pisanja.
Trudim se živjeti u vanjskom svijetu, idem k frizeru, u kupovinu, govorim sama sebi: „Ne smijem potonuti, moram se boriti". Trebam Allendyja, ali do srijede ne mogu se naći s njime.
Želim se naći i s Henryjem, ali sada ne mogu računati na njegovu snagu. Onoga prvog dana u „Vikingu" rekao je:
-Ja sam slab čovjek.
Nisam mu vjerovala. Ne volim slabe muškarce. Osjećam nježnost, da. Ali, Bože moj, u samo nekoliko dana uspio je uništiti moju strast. Što se dogodilo? Trenutak kada je posumnjao u svoju potenciju bio je samo početak. Je li to bilo zato što je njegova seksualna moć za mene bila jedina privlačna sila? Je li to bilo jedino zbog čega me zanimao? Jesam li se ja promijenila?
Do večeri sam počela osjećati da moje razočaranje nije važno. Želim mu pomoći. Sretna sam što je završio svoju knjigu, i što sam mu dala osjećaj sigurnosti i zadovoljstva. Volim ga na drukčiji način, ali ga volim.

Henry mi je dragocjen kakav god bio. Topim se pri pogledu na njegovo iznošeno odijelo. Zaspao je dok sam se odijevala za službenu večeru. Kasnije je ušao u moju sobu i promatrao kako dodajem posljednje detalje. Divio se mojoj zelenoj orijentalnoj haljini.

Rekao je da se krećem poput kraljevne. Prozor moje sobe otvarao je pogled na raskošan vrt. To ga je podsjetilo na inscenaciju Peleja i Melisande. Legao je na kauč. Na trenutak sam sjela do njega i zagrlila ga. Rekla sam:
Treba ti novo odijelo - pitajući se kako ću nabaviti novac za nj. Nisam mogla podnijeti pogled na njegove otrcane rukave.
U vlaku sjedimo vrlo blizu. Kaže:
Znaš, Anais, tako sam spor da ne shvaćam da ću te izgubiti čim stignemo u Pariz. Nekih dvadesetak minuta kasnije, sam ću hodati ulicama i odjednom ću bolno osjećati da te više nema i da mi nedostaješ.
A u pismu mi je rekao: „Veselim se danima (Hugo odlazi u London) koje ću mirno provesti s tobom, upijati te, biti ti muž. Obožavam ti biti muž. Uvijek ću ti biti muž, htjela ti to ili ne".
Na večeri sam se zbog svoje sreće ponašala prirodno. U svojim sam mislima ležala u travi s Henryjem; široko sam se smiješila tim jadnim običnim ljudima za stolom. Svi
su oni nešto osjetili - čak i žene: željele su znati gdje kupujem odjeću. Žene uvijek misle, ako imaju moje cipele, moju haljinu, moju frizuru, moju šminku, da će sve to funkcionirati na isti način. Ne shvaćaju da su za to potrebne vještičje čari. Ne znaju da ja nisam lijepa, ali se u određenim trenucima doimam takvom.
Španjolska - rekao je moj partner za večerom - je najljepša zemlja na svijetu, gdje su žene doista žene!
A ja sam mislila, da barem Henry može okusiti ovu ribu. I vino.
Ali i Hugo je nešto osjetio. Prije večere trebali smo se naći na kolodvoru „St Lazare". Henry je trebao doći u Louveciennes da mi pomogne oko romana. Kada smo Henry i ja zajedno stigli na kolodvor, Hugo nije bio sretan. Počeo je brzo, oštro govoriti o Osbornu, čudu od djeteta. Jadni Hugo, a ja sam još uvijek osjećala miris trave u šumi. Tako sam lako hodala uz njega. A gdje je bio Henry? Jesam li mu već nedostajala?
Osjetljivi Henry koji se boji da ga ljudi ne vole, da ga preziru, da Hugo sve zna ili da ću ga se stidjeti pred drugim ljudima. Koji ne shvaća zašto ga volim. Zbog mene zaboravlja

poniženja i noćne more. Njegova mršava koljena pod iznošenim odijelom bude moje zaštitničke porive. Postoji veliki Henry čije je pisanje žestoko, besramno, brutalno i koji je strastven sa ženama, a postoji i mali Henry koji me treba. Za malog Henryja oduzimam sebi od usta, štedim svaki novčić. Sada ne mogu vjerovati da sam ga se ikada bojala. Henry, čovjek od iskustva, pustolov. Boji se pasa, zmija u vrtu, ljudi koji nisu le peuple. U nekim trenucima u njemu vidim Lawrencea, samo što je on zdrav i strastven. Sinoć sam htjela reći svome partneru za večerom:
Znate, Henry je tako strastven.

Nisam otišla na svoj zadnji sastanak s Allendyjem. Počela sam zavisiti o njemu, biti mu zahvalna. Zašto sam tjedan dana prestala dolaziti, pita on. Da opet stanem na vlastite noge, da se pokušam boriti sama, da se povratim, da ne ovisim ni o kome. Zašto? Bojim se da me ne povrijede. Strah da će mi on postati neophodan i da će se, kada se moje liječenje završi, naš odnos završiti i da ću ga izgubiti. Podsjeća me da je dio izlječenja u tome da postanem neovisna. Ali budući da mu ne vjerujem, pokazala sam da sam još uvijek bolesna. Polako će mi pokazati kako da stanem na vlastite noge.
Kad biste me se sada odrekli, patio bih kao liječnik jer vas nisam uspio izliječiti, ali i osobno jer ste mi zanimljivi. Vidite, na neki način, ja trebam vas isto tako kao što vi
trebate mene. Povrijedili biste me kad bi prestali dolaziti. Pokušajte razumjeti da u svim odnosima postoji međuovisnost. Ne bojte se ovisnosti. Isto je s pitanjem dominacije. Ne pokušavajte narušiti ravnotežu. U seksualnom činu muškarac mora biti napadač. Kasnije može postati poput djeteta, zavisiti o ženi i trebati je poput majke. Vi u svojoj biti niste dominantni, jedino u samoobrani - protiv boli, protiv straha od na- puštanja, koji vas stalno podsjeća na to kako vas je otac napustio -pokušavate osvajati, dominirati. Vidim da svoju moć ne rabite u zle ili okrutne svrhe, već da biste sami sebi dokazali njezin učinak. Pokorili ste svoga muža, Eduarda, a sada i Henryja. Ne želite slabe muškarce, ali niste zadovoljni sve dok ne postanu slabi u vašim rukama. Oprez - odbacite svoj obrambeni stav, odbacite, iznad svega, svoje strahove. Prepustite se.


Henry mi piše nepromišljeno pismo o maloj devetnaestogodišnjoj Paulette koju je Fred doveo na Clichy da živi s njim. Henry se veseli jer ona obavlja kućanske poslove i potiče Freda da je oženi jer je divna. Ove riječi žarile su mi se u meso poput noža. Zamislila sam kako se Henry igra s Paulette dok je Fred na poslu. O, znam ja mog Henryja. Povukla sam se u sebe poput puža, nisam htjela pisati u dnevnik, odbijala sam misliti, ali moram to izbaciti iz sebe. Ako je ovo ljubomora, ne smijem je nikada više prouzročiti Hugu ili bilo kome drugome. Paulette, na Clichyju; Paulette, koja može raditi za Henryja; jesti s njime, provoditi večeri s njime, dok je Fred na poslu.

Ljetna večer. Henry i ja jedemo u malom restoranu, široko otvorenom na ulicu. Dio smo ulice. Vino koje mi teče niz grlo teče niz mnogo drugih grla. Osjećam toplinu dana poput muške ruke na grudima. Obavija ulicu i restoran. Vino nas spaja u jedno, Henryja i mene, restoran i ulicu i svijet. Povici i smijeh studenata koji se pripremaju za karneval. Odjeveni u barbarske kostime, crveno obojene kože, okićeni perjem, slijevaju se iz autobusa i kola. Henry kaže:
Noćas ti želim raditi sve. Želim te položiti na ovaj stol i jebati te pred svima. Lud sam za tobom, Anais. Lud sam za tobom. Poslije večere idemo u hotel „Anjou". Naučit ću te novim stvarima.
A tada, osjetivši naglu potrebu za ispovijedanjem, započinje:
One večeri kad sam te, prilično pijan, ostavio u Louvecienne-su, usred večere, možeš li vjerovati, prišla mi je neka djevojka i sjela do mene. Bila je obična prostitutka. Usred restorana stavio sam joj ruku pod suknju. Otišao sam s njom u hotel, misleći na tebe cijelo vrijeme, mrzeći se, prisjećajući se našeg poslijepodneva. Bio sam tako
zadovoljan. Bio sam prepun misli, a kada je došao trenutak, nisam je mogao pojebati. Bila je puna prezira. Mislila je da sam impotentan. Dao sam joj dvadeset franaka i sjećam se da mi je bilo drago da nije bilo više jer je to bio tvoj novac. Možeš li to razumjeti, Anais?
Pokušavam održati pogled, mehanički kažem da razumijem, ali sam zapanjena, povrijeđena, toliko da se riječima ne može opisati. A on osjeća potrebu da nastavi:
Samo još jedna stvar. Sada ti moram reći još samo jedno i onda je to sve. Jedne večeri Osborn je tek dobio plaću i odveo me u kabaret. Počeli smo plesati, a zatim odveli dvije djevojke kući na Clichyju. Dok smo sjedili u kuhinji, zatražile su novac. Tražile su visoku cijenu. Ja sam želio da odu, ali je Osborn platio koliko su tražile i ostale su. Jedna je bila akrobatska plesačica i pokazivala nam neke od svojih trikova, gola, samo s papučama na nogama. Tada je u tri ujutro, Fred stigao kući, bijesan što smo se poslužili njegovim krevetom, strgao posteljinu i gurnuo mi je u lice: „Da, da, a tada kažeš da voliš Anais!" I volim te, Anais. Čak mislim da bi ti možda perverzno uživala da si me vidjela.
Sada sam spuštam glavu i osjećam kako mi nadolaze suze. Ali nastavljam govoriti da razumijem. Henry je pijan. Vidi da sam povrijeđena. Ali pokušavam odagnati taj osjećaj. Promatram ga. Tlo podrhtava. Povici i smijeh studenata na ulici.

U hotelu „Anjou" ležimo poput lezbijki, sišemo se. Ponovno sati i sati strasti.
Crvena svjetla hotelskog znaka sjaje u sobu. Toplina nas podiže.
Anais - kaže Henry - imaš prekrasnu stražnjicu.
Ruke, prodiranje prstima, svršavanje. Učim od Henryja kako se igrati muškim tijelom, kako ga uzbuditi, kako izraziti vlastitu želju. Odmaramo se. Prolazi veliki autobus pun studenata. Skačem i trčim do prozora. Henry spava. Voljela bih pridružiti im se, kušati sve.
Henry se budi. Zabavlja ga što me vidi golu na prozoru. Ponovno se igramo. Mislim, možda je Hugo na karnevalu. Kad sam mu dala slobodu, znam da je planirao ići. Hugo je na zabavi, s nekom ženom u naručju, a ja u hotelskoj sobi s Henryjem, dok crveno svjetlo prodire kroz prozor, u ljetnu noć ispunjenu povicima i smijehom studenata.
Dvaput sam gola otrčala do prozora.

Sve je to sada san. Dok se događalo, u tijelu mi je bio osjećaj kao prije proloma oblaka. Tijelo mi se sjeća vrućine i groznice Henryjevih milovanja. Priča. Moram je
napisati stotinu puta. Ali sada mi nanosi bol. U samoobrani, morat ću se rastati od Henrvja. Ne mogu ovo podnijeti. Ja ostajem vjerna, dok Henry bezbrižno plovi od jedne do druge žene.
Danas sam se na trenutak smekšala: nije važno. Neka mu budu njegove jeftine kurvice, ako ga to čini sretnim. Osjetila sam golemo olakšanje, kao da sam rastvorila šaku i iz nje ispustila osjećaje. Ali uskoro potom ponovno sam se stisnula. Želja za osvetom, čudnom osvetom. Podajem se Hugu s takvim osjećajima protiv Henryja da doživljavam golemo fizičko zadovoljstvo. Moja prva nevjera Henryju.
Koje podmukle sile djeluju na senzualno biće. Sitna uvreda, trenutak mržnje, i u potpunosti se prepuštam Hugu, uz divlji užitak, kao što sam uživala u Henryju. Ne podnosim ljubomoru. Moram je uništiti, postići ravnotežu. Za svaku od Henryjevih kurvi, osvetit ću mu se na mnogo strašniji način. Često je govorio da sam od nas dvoje ja u neku ruku spremna počiniti mnogo bezbožnije zločine.
Iza moje opijenosti uvijek postoji određena svijest, dovoljna da odbijem odgovoriti na Henryjeva pitanja i sumnje. Ne pokušavam ga učiniti ljubomornim, ali ne priznajem niti svoju glupavu vjernost. Potpuno povjerenje nije moguće. Povjeriti se nekome znači staviti se u nečije ruke i trpjeti. O, kako ću ga sutra kazniti!

Već se radujem Hugovu povratku iz Londona. Dopustit ću mu da me dugo ljubi i u naručju odnese do kraja vrta, među narančine grmove.
Dok je Hugo bio na putu, i dalje sam se sastajala s Henryjem, noseći sa sobom pidžamu, češalj i četkicu za zube, ali uvijek spremna na bijeg. Puštam ga da govori.
Paulette i Fred - kaže on - tako su slatki zajedno. Ne znam kako će to završiti. Mlađa je nego što smo mislili. Isprva smo se bojali da bi njezini roditelji mogli Fredu praviti probleme. Zamolio me da se navečer brinem za nju. Odveo sam je u kino, ali zapravo mi je dosadna. Tako je mlada. Nemamo si što reći. Ljubomorna je na tebe. Pročitala je što je Fred napisao o tebi: „Danas svi očekujemo božicu...".
Smijem se i govorim mu o čemu sam bila razmišljala. Na licu mu vidim nezanimanje za Paulette, iako priznaje da po prvi put ne osjeća nikakvo zanimanje za neku ženu.
Paulette nije ništa - kaže. - Napisao sam to pismo s oduševljenjem jer sam uživao u njihovu žaru, sudjelovao u njemu.
Ovo postaje tema zadirkivanja. Bilo mi je mučno otići na Clic-hy i upoznati se s Paulette. Bojala sam je se i htjela sam joj donijeti dar jer je ona strana, nova osoba u našem životu na Clichyju, koja tamo živi onako kako bih ja voljela živjeti.
Paulette je samo dijete, mršava i bez dražesti, ali privremeno privlačna jer ju je Fred upravo učinio ženom i jer je zaljubljena. Henry i ja na trenutak smo uživali u njihovu djetinjastu gugutanju, a tada nam ih je bilo dosta, pa smo se ostatak vremena koje sam provela na Clichyju skrivali od njih.
Jedne noći Henryja je bolio trbuh. Brinula sam se za njega kao za Huga - vrući ručnici, masaža. Ležao je na krevetu, pokazujući predivan bijeli trbuh. Malo je odspavao i probudio se izliječen. Zajedno smo čitali. Naše je spajanje bilo veličanstveno. Zaspala sam mu u naručju. Ujutro me probudio poljupcima, mrmljajući nešto o mom izrazu lica.
Henryjevo drugo lice, koje jednoga dana može sve ovo zanijekati, na trenutak mi je nemoguće zamisliti

Upravo prije toga, posjetila sam Allendyja, i jasno pokazala ret-rogresiju. Vratila sam mu gumeno zaštitno sredstvo, koje mi je bio savjetovao da nosim. Objašnjenje: htjela sam mu pokazati da sam u pokajničkom raspoloženju zbog svog raskalašenog života. Osjećam se krivom jer Joaquin imao napad slijepog crijeva.

Tada sam priznala da mi se ne sviđaju određene tehnike u seksualnim igrama kao što je oralni seks, što činim samo da bi zadovoljila Henryja. U svezi s time, sjetila sam se kako nekoliko dana prije početka veze s Henryjem nisam mogla gutati hranu. Imala sam osjećaj mučnine. Budući da su hrana i seksualnost u određenoj vezi, Allendv vjeruje da sam na taj način pokazivala nesvjesni otpor prema seksualnosti. Isto tako, otpor se mnogo snažnije vraća kada neki događaj ponovno probudi moj osjećaj krivnje. Shvatila sam da mi je život ponovno stao. Plakala sam. Ali možda sam upravo zbog tog razgovora s Allendyjem bila sposobna nastaviti, otići Henryju, pobijediti svoju ljubomoru na Paulette. Kada kažem da mi je teško dati zaslugu psihoanalizi za svoje različite pobjede, vjerujem da je to znak mog ponosa i neovisnosti i spremna sam
vjerovati da je to zbog Henryjeve velike ljudskosti ili mojih vlastitih napora.
Eduardo ističe kako brzo zaboravljam pravi izvor svog novog samopouzdanja i kako je to samopouzdanje (koje mi daje Allendv) razlog mog povjerenja u vlastite snage. Ukratko, još ne znam dovoljno o psihoanalizi da shvatim da sve dugujem Allendyju.
Nisam si dopustila o njemu sentimentalno razmišljati. Zapravo, drago mi je da ga ne volim. Trebam ga, da, i divim mu se, ali bez senzualnosti. Imam osjećaj da čekam
kada ću ga uznemiriti. Uživam kada priznaje da je prvoga dana kad smo se upoznali bio u strahu od mene ili kada govori o mojim senzualnim dražima. Svijest o tome da je transfer umjetno stimulirana emocija, izaziva u meni više nepovjerenja nego ikad prije. Ako sumnjam u stvarne iskaze ljubavi, koliko tek više sumnjam u ove mentalno pobuđene osjećaje.

Allendv govori o tome kako sam pronašla svoj pravi ritam. On je to zaključio iz jednog mog žestoko vizualnog sna. Koliko može zaključiti iz proučavanja mog slučaja, ja sam u osnovi egzotična Kubanka, šarmantna, jednostavna, čista. Sve je ostalo književnost, intelekt. Nema ničega lošeg u igranju uloga, osim da ih ne smijem shvaćati doslovno. Ali ja se uživljavam i idem do kraja. A tada postajem nemirna i nesretna. Allendy također vjeruje da je moje zanimanje za perverzije samo poza.
Davno prije tih njegovih riječi, sjetila sam se da sam bila najzdravija i najsretnija u Švicarskoj, gdje sam živjela oslobođena od svih vanjskih uloga. Mislim li da sam zanimljiva u šeširiću, lepršavoj haljini, s jedva nešto šminke na licu, kao u Švicarskoj? Ne. Ali zanimljiva sam si u ruskoj šubari! Nemam povjerenja u svoje temeljne vrijednosti.
U ovom trenutku pomalo se počinjem protiviti. Ako otkrićem neurotičnih korijena psihoanaliza uništi svu plemenitost osobnih motiva i umjetnosti, što je onda zamjena za to? Što bih ja bila bez svojih ukrasa, kostima, osobnosti? Snažniji pisac?
Allendy kaže da moram početi živjeti iskrenije i prirodnije. Ne smijem prelaziti granice vlastite prirode, stvarati nesklad, odstupanja, izmišljati uloge (kao što to June čini) jer to za mene znači patnju.

Čekam Allendyja u čekaonici. Iz ordinacije čujem ženski glas. Osjećam ljubomoru. Smeta me to jer ih čujem kako se smiju. Osim toga, on po prvi put kasni. A ja mu donosim osjećajno bogat san -po prvi put dopustila sam si da o njemu razmišljam fizički, kao o ljubavniku. Možda mu ne bih smjela ispričati svoj san. To bi značilo da mu dajem previše, dok on...
Kada se Allendy konačno pojavi, sve moje sumnje nestaju. Ispričam mu svoj sam. On to shvaća kao napredak. Nekoliko mjeseci ranije bila bih se povukla. Drago mu je zbog topline koja se sada pojavila u našem odnosu. Ali mi pokazuje kako moj san otkriva da moja sreća dolazi više od toga što on zanemaruje druge, kako bi svu pažnju mogao pokloniti meni, nego zbog same te pažnje.
Ponovno smo došli do osjetljive točke. Vaša nesigurnost, potreba za isključivom ljubavlju. U svim vašim snovima postoji i velika posesivnost. Nije dobro biti posesivan u ljubavi, a to potječe od nedostatka samopouzdanja. Kada vas netko razumije i voli, vi ste pretjerano zahvalni.


Allendy se uvijek ponovno vraća na iskrenost. On nalazi da svoju ljubomoru i bijes potiskujem, a zatim ih usmjeravam na sebe. Kaže da te osjećaje moram izraziti, kako bi ih se riješila. Prakticiram lažnu dobrotu, a zapravo nisam dobra. Silim se biti velikodušna, opraštati.
Neko vrijeme - kaže Allendy - pokušajte otvoreno pokazivati svoj bijes.
Iz ovog prijedloga nastaju zastrašujući rezultati. Nalazim da na površinu izlaze tisuće zamjerki Henryju - zbog njegova olakog shvaćanja mojih žrtvi, njegove nerazumne obrane svega što je napadnuto, zbog njegove pohvale običnim, prostim ženama, njegovog straha od inteligentnih žena, njegovih pogrdnih riječi protiv June, veličanstvenog bića.

Probudila sam se uz osjećaj da me u tijeku našeg susreta Allendy htio poljubiti. Dan se činio savršen za to, raskošan, tropski dan. Nevoljko i tužno rastala sam se od njega.
Kada sam stigla i rekla mu da više neću dolaziti, zanemario je analizu i samo smo razgovarali. Promatrala sam njegov nos i pitala se bi li takav muškarac mogao biti senzualan. Bila sam svjesna kako zauzimam svoje uobičajene poze. Ali, osjećala sam veliku paniku. Pri kraju razgovora uhvatio me za ruke. Izmakla sam mu. Odjenula sam ogrtač i stavila šešir na glavu. Pri odlasku, nagnuo se prema meni i rekao:
- Embrassez moi.
Jasno se ističu dva dojma: jedan, poželjela sam da me čvrsto zgrabi i poljubi bez pitanja, i drugi, poljubac je bio prekratak i sasvim čedan. Potom sam se htjela vratiti po drugi. Činilo mi se da smo bili previše plahi i da smo se mogli bolje poljubiti. Toga dana bio je izrazito zgodan, sjajan, sanjiv, zanimljiv i tako čvrst. Pravi div.
Nakon Allendyjeva poljupca bila sam vrlo sretna. U isto vrijeme, bila sam svjesna da mi i samo usputan Henryjev poljubac može do temelja potresti čitavo tijelo. Danas sam to vrlo dobro shvatila, kad sam ga nakon pet dana ponovno vidjela. Kakvo spajanje tijela! Naš je susret poput plamena u visokoj peći. Ipak, dan za danom, sve vi-
še shvaćam da on uzbuđuje samo moje tijelo. Moji najbolji trenuci s Henryjem su u krevetu.

Srpanj
Ali kad je u ponedjeljak Hugo otputovao u London, odmah sam odjurila k Henryju. Dvije noći ekstaze. Još uvijek nosim tragove njegovih ugriza, a sinoć je bio tako mahnit da me boljelo. U stankama smo vodili duboke razgovore.
Ljubomoran je. Odveo me na Montparnasse, a pored mene je sjedio zgodan Mađar i otvoreno mi se nabacivao. Henry je kasnije rekao da bi me želio držati pod ključem, i da sam stvorena za intimnost. Kada me promatrao na Montparnasseu, osjećao je da sam pre-mekana i nježna za gomilu; želio me zaštititi, sakriti me.
Dvoumio se ne bi li se odrekao June. Sa mnom se osjeća cjelovitim i zna da ga volim na bolji način. Noću ležimo budni i razgovaramo o tome, ali ja znam da on ne može i ne smije razmišljati o tome da se odrekne June, svoje strasti. Na njegovu mjestu, ja je se ne bih odrekla. June i ja ne zamjenjujemo jedna drugu; mi se nadopunjujemo. Henryju smo potrebne obje. June ga potiče, a ja sam mu utočište. S June je upoznao očaj, uz mene sklad. Sve mu to govorim dok ga vrlo čvrsto držim u naručju.
S druge strane, ja imam Huga. Ne bih ga se odrekla zbog Hen-ryja. Ono što Henryju ne mogu reći je to da je on prvenstveno fizički tip i da mu je zato potrebna June. Takav muškarac pobuđuje senzualnu ljubav. I ja ga volim senzualno. Na kraju krajeva, naša veza ne može potrajati. Suđeno mu je da me izgubi. Ono što mu ja dajem, bilo bi previše za nekog manje senzualnog muškarca. Ali ne i za Henryja.
Noću ležimo budni, razgovaramo i, iako ga moje ruke čvrsto grle, moja ga se glava već odriče. Preklinje me da tijekom ljeta ne poduzimamo nikakve rizike; još uvijek me ljubi, poslije grčevitog vođenja ljubavi koje je bilo, kao što on kaže, kao da se termometar pokvario.
Pokorila sam onoga kog je bilo najteže pokoriti. Ali također sam svjesna granica svoje moći, i znam da muškarci imaju zahtjeve koje možemo ispuniti samo June i ja zajedno. Sada to prihvaćam uz tužno ushićenje.
Henry me voli; o, ja sam njegova ljubav. Dobila sam od njega sve što se može dobiti, najskrivenije tajne njegova bića; takve riječi, takve osjećaje, takve poglede, takva milovanja; sve to gori plamenom samo za mene. Osjećam kako ga uljuljkuje moja nježnost, kako od moje ljubavi postaje ushićen, strastven, posesivan, ljubomoran. Zavolio me, ali ne tjelesno, već poput vizije. Čega se najbolje sjeća od svih naših zajedničkih trenutaka? Onoga poslijepodneva kada je ležao na kauču moje sobe dok sam se odijevala za večeru, u svoju tamnozelenu orijentalnu haljinu, stavljajući parfem; njega je obuzeo osjećaj da živi u bajci, s velom između njega i mene, kraljevne! Toga se sjeća dok ležim topla u njegovu naručju. Iluzije i snovi. Krv koju izlijeva u mene uz radosno stenjanje, ugrizi u moje meso, moj miris na njegovim prstima, sve to nestaje pred čarolijom bajke.
Ti si dijete - kaže on, napola zbunjen, a u isto vrijeme - Doista se znaš jebati.
Gdje si to samo naučila, gdje?
A ipak, kad me uspoređuje s Paulette, koja je doista dijete, primjećuje zavodljivost mojih pokreta, zrelost mog izraza, um koji voli.
Mi smo jedno, Anais. Trebam te. Ne želim da se June vrati.

Kada čovjek poznaje brutalnost između Henryja i June, čudno je vidjeti ga kako reagira na moj i najmanji znak dosade ili umora. Razvio je novu moć opažanja i novu vrstu nježnosti. Kada govori o tome da nisam dovoljno čvrsta, zadirkujem ga da sam očekivala dobiti to od njega, da sam se nadala sukobiti s njime, suočiti se s is- mijavanjem, brutalnošću, naučiti se boriti, uzvratiti udarac i govoriti glasnije, ali da mi je on potpunosti propustio dati to iskustvo. Razoružala sam Bubua koji je od mene trebao napraviti čvrstu ženu. Čak me i ne kritizira. Sa mnom se brzo odriče svojih naglih sudova, na primjer, da je Paulette divna. Strpljenjem i nježnošću uspostavljam ravnotežu u muškarcu koji je sav pun reakcija, oscilacija, suprotnosti. Kada se divi brzini i spretnosti mojih prstiju, bilo da režem ribu ili mu namještam kravatu, razmišljam o Lawrenceu, tako razdražljivom, ogorčenom i nervoznom, i čini mi se da sviram isti is-trument. Još uvijek osjećam njegove poljupce na dlanovima svojih ruku i, jer sam natopljena divnim mirisima, ne želim se oprati.
Hugo će za nekoliko sati stići kući, a život će se nastaviti u proturječjima. Pitam se kako li ću dugo žudjeti za senzualnim čovjekom? Prije nego što utone u san, kaže mi:
Slušaj, nisam pijan, i nisam sentimentalan, ali kažem ti da si najdivnija žena na svijetu.
Kad kažem da ga volim senzualno, to nije sasvim točno; volim ga na mnogo drugih načina - kada se smije u kinu ili kad vrlo tiho razgovaramo u kuhinji; volim njegovu skromnost, osjetljivost, onu srž gorčine i bijesa u njemu.
Htio je napisati June okrutno pismo, puno optužbi. U tom trenutku donijela sam mu dokument koji opravdava sve njezine postupke. Kao da je podigao ruku da je udari, a ja sam ga zaustavila. Sada znam da je June ovisnica o drogama. Našla sam opise u knjizi koja potvrđuje ono što sam samo nejasno slutila.
Henry je ostao zapanjen. Njega je tako lako prevariti. June je stalno govorila o drogama, poput kriminalca koji se vraća na mjesto zločina. Imala je potrebu vječno spominjati tu temu, a u isto je vrijeme žestoko pobijala da je ikada probala droge (možda dvaput ili triput). Henry je polako počeo sastavljati djeliće u cjelinu. Kada sam vidjela njegov očaj, prestrašila sam se.
Ne smiješ biti previše siguran u ono što kažem. Katkad prebrzo zaključujem. Ali osjećala sam da imam pravo.
Tada sam jedini put od njega čula neki etički sud, sud o nagonu za samouništenjem. Rekao je da uzimanje droga ukazuje na nedostatke u karakteru. To je učinilo njihov odnos beznadnim.
Kad me počeo ispitivati koliko ga June voli, uspoređujući njezinu ljubav s mojom, osjetila sam prema njemu strahovitu samilost. Branila sam je, govoreći kako ga ona voli na svoj način, koji je neljudski i fantastičan. Ali istina je da ga ja ne bih ostavila samog. Istina je, kako on kaže, da ona iznad svega voli samu sebe. Ali ta ju je ljubav učinila sjajnim likom.
Henryja katkad zapanjuje moje divljenje prema June. Sinoć je rekao:


U početku si strašno željela da se June vrati. Imam li pravo ako kažem da to sad ne želiš?
-Da.
A priznala sam mu i druge stvari, iako nikada nisam odgovorila na pitanja o mojim ljubavnicima. Jednom me tako žestoko stisnuo uz sebe i rekao:
Reci da me nisi prevarila, to bi me strahovito povrijedilo, reci mi!
Rekla sam da nisam. Odala sam mu svoju tajnu. Znala sam da ne smijem, a ipak nisam bila sposobna za bilo što drugo.
Dovesti muškarca u očaj može biti užitak; ali mnogo većim užitkom činilo mi se ležati u Henryjevim rukama i potpuno mu se predati, osjetiti njegovo tijelo kako se opušta i vidjeti ga kako tone u san sa svojom srećom. Sljedećeg jutra uvijek mogu ponovno podići svoj ženski oklop, ponovno pokrenuti nepotreban i mrzak rat. Na danjem svjetlu mogu mu dati malo tjeskobe, ljubomore, straha jer on to treba, Henry, vječiti Muž. Uživao je u svojim patnjama uz June, iako voli olakšanje patnji koje dobiva od mene.

Vodili smo zabavan razgovor o svojim počecima. Želio me poljubiti onoga dana kad smo prvi put bili sami, kada smo šetali šumom i razgovarali o June.
Ali priznaj da je na početku za tebe sve bila samo igra - rekla sam.
Ne na samom početku. U Dijonu, da, imao sam okrutne, hladne namjere, da te iskoristim. Ali onoga dana kad sam se vratio u Pariz i zagledao se u tvoje oči - o, Anais,
taj pogled u tvojim očima u restoranu, kada sam se vratio. To me osvojilo. Ali prestrašio me tvoj život, tvoja ozbiljnost, tvoje podrijetlo. Ja bih to vrlo polako, da ti nisi...
Sada kad razmišljam o tome, smijem se - onome što sam mu pročitala iz crvenog dnevnika: o snu, o njegovu pisanju. Ja sam razbila oklop jer sam očajnički željela da me upozna. A kakvo je to njemu bilo iznenađenje, kaže mi. Slijedila sam svoje porive, izazovno, hrabro. Je li to bilo zato što sam brže shvaćala, i znala da Henry i ja... Ili je to bila čista naivnost?
Priznajemo jedno drugome svoje najsmješnije sumnje. Zamišljala sam kako Henry govori June: „Ne, ne volim Anais. Postupio sam kao ti, da vidim što može napraviti za mene". A on je zamišljao kako ću ja za nekoliko mjeseci o njemu govoriti s prezirom. Sjedimo u kuhinji razmjenjujući te dijabolične izdanke svojih prebujnih umova koje će jedan dodir u trenutku raspršiti. U pidžami sam. I lenryjeva ruka kliže mi oko ramena i mi se smijemo, pitajući se što će na kraju biti istina.

Muči me suprotnost između Hugove i Henryjeve senzualnosti. Bi li Hugo mogao biti senzualniji? S njime sve traje tako kratko. On misli da je fenomen jer me poševio šest noći za redom, ali brzim ubodnim kretnjama. Čak i nakon zadnjih grčeva, Henryjeva je nježnost prodornija, trajnija. Njegovi mali mekani poljupci, poput kiše ostaju na mome tijelu, gotovo jednako dugo kao i njegova divlja milovanja.
Je si li ti ikada suha? - zadirkuje me.
Priznajem da Hugo mora koristiti vazelin. Tada shvaćam puno značenje tog priznanja i zapanjena sam.
Sinoć u snu dotakla sam Hugov penis kao što sam naučila dodirivati Henryjev. Milovala sam ga i stiskala šakom. U polusnu sam mislila da je to Henry. Kada se Hugo uzbudio i popeo se na mene, potpuno sam se razbudila, duboko razočarana. Želja mi je odmah splasnula.
Volim Huga bez strasti, ali i nježnost je snažna veza. Nikada ga neću ostaviti, sve dok sam mu potrebna. Vjerujem da će strast prema Henryju ubrzo ugasnuti.
Za muškarce koji nisu primarno fizički, poput Huga, Eduarda, pa čak i Allendya, ja sam prototip prave žene. Henry može bez mene. Ali neobično je vidjeti kako sam ga promijenila, kako je postao cjelovit, kako sada rijetko napada vjetrenjače i bez razmišljanja psuje sve i svakoga. Ja sam ta koja ne mogu živjeti bez Henryja. I ja sam
se promijenila. Osjećam nemir, odvažnost, pustolovni duh. Da budem potpuno iskrena, potajno se nadam da ću sresti nekog drugog i nastaviti živjeti kako sada živim,
senzualno. Obuzimaju me erotič-ka maštanja. Ne želim samoću, introspekciju, rad. Želim užitak.
Ovih se dana bavim površnim stvarima. Prinosim žrtve božici ljepote, nadajući se da će me obasuti darovima. Radim na sjajnoj koži i kosi, dobrom zdravlju. Istina, zbog Henryja nemam nove odjeće, ali to nije važno. Obojila sam, promijenila i prerasporedila stvari. U ponedjeljak idem na rizičnu operaciju koja će zauvijek iz- mijeniti smiješan nagib mog nosa.
Nakon noći provedene zajedno, Henry i ja nismo se mogli razdvojiti. Obećala sam da ću doći kući u nedjelju i provesti večer s Eduardom. Ali Henry je rekao da ide sa mnom u Louveciennes, što god bilo. Nikad neću zaboraviti tu noć i taj dan. Posluga je bila vani; kuća je bila samo naša. Henry ju je istraživao i pritom strahovito uživao. Kad se bacio na naš veliki mekani krevet, preplavila ga je njegova raskoš. Pridružila sam mu se i on je brzo, gladno, prodro u mene.
Razgovarali smo, zajedno čitali, plesali, slušali gitarsku glazbu s ploča. Čitao je dijelove mog ljubičastog dnevnika. Osjetio je bajkovito ozračje Louveciennesa, a i ja sam počela osjećati čaroliju u kojoj je Henry bio iznimno biće, svetac, veličanstveni majstor riječi, briljantan um. Zapanjena sam njegovom osjećajnošću. Plakao je dok me promatrao kako slušam ploče; odbio je nastaviti s čitanjem dnevnika, uznemiren preintimnim otkrićima; on, Henry, kojemu ništa nije sveto.
U četiri sata stigao je Eduardo i mi smo ga pustili da zvoni. Henry je u tome uživao, ali ja nisam.
Previše si meka srca - rekao je, dodajući - sada znam kako ćeš se osjećati kad mene staviš u istu situaciju.
Henry i ja ležimo u krevetu, Eduardo zvoni na vrata, odlazi, zatim ponovno pokušava pola sata kasnije.
U pola jedan u ponedjeljak Henry me napušta, misleći da te noći odlazim na odmor. U dva sata već sam bila u klinici. Zapanjilo me to da sam tamo sasvim sama i da idem na veliku rizičnu operaciju lica. Legla sam na operacijski stol svjesna svakog pokreta kirurga. U isto sam vrijeme bila mirna i prestrašena. O tome nisam nikome govorila. Obuzeo me silan osjećaj samoće, a s njime sam osjetila sigurnost koja mi dolazi u svim velikim trenucima. To me izvuklo. U slučaju da operacija ne uspije i lice mi bude unakaženo, planirala sam čak sasvim nestati, nikada ponovno ne vidjeti drage ljude. Zatim je nastupio trenutak kada sam u ogledalu ugledala svoj nos, podliven krvlju i ravan - grčki! Potom povoji, natečenost, bolna noć, snovi. Hoće li moje nosnice ikad ponovno zadrhtati?
Ujutro mi sestra donosi papir za pisanje sa znakom klinike. To mi daje ideju. Drhtavom rukom pišem Eduardu da sam otišla na selo, uzela kokain i da su me odveli u bolnicu jer se nisam mogla probuditi. Poigravala sam se tom idejom i kikotala dok sam pisala. Da si život učinim zanimljivijim. Oponašala sam književnost, koja je samo obmana.
Ono što zamišljamo je ono što zapravo želimo. Kako bi bilo, da sam taj dan i noć provela u Louveciennesu sama s June, da smo imale kokaina?

Kod kuće sam. Progoni me čudo onih sati s Henryjem i zakašnjeli strah od klinike.
Nos mi je natečen, ali lijep.
Odgađam vidjeti Allendyja, sve dok ne budem u pristojnu stanju. Govori mi da je vidio Eduarda koji je vrlo nesretan. Želim da i Allendy povjeruje u priču o kokainu.
Krevet je obasjan sunčevim svjetlom, ali ne osjećam se krivom jer je Henry tamo spavao. Sve mi se čini prirodnim. Kuća je uredna. Kovčeg je spreman, čeka me pri ulazu. U torbi imam nešto austrijskog novca i kartu za Innsbruck.

Dan nakon našeg razgovora, koji je trebao sve riješiti, Henry je bio očajan. Odlučili smo ne pobjeći zajedno. Tužno sam mu rekla: - Uskoro ćeš me izgubiti jer me ne voliš dovoljno. Ali nismo još stigli do toga.

Kako moja strast raste, tako se povećava i moja nježnost prema Hugu. Što veću udaljenost stvaram između naša dva tijela, to mi se neobičnijima čine njegova savršenost i dobrota, to je jača moja zahvalnost i to sam svjesnija da on, od sviju nas, zna najbolje voljeti. Dok putujem i ja sjedim sama, ne osjećam povezanost s njim, ne za- mišljam se pored njega, ne želim ga pored sebe. Ali, on mi je dao najdragocjeniji od sviju darova, i kada razmišljam o njemu, vidim neobično velikodušna, topla čovjeka koji me spasio od očaja, samoubojstva i ludila.
Ludilo. Bilo bi mi lako ponovno se vratiti u raspoloženje koje sam osjetila na brodu prema New Yorku kada sam se željela utopiti. U svom izmišljenom pismu Eduardu, rekla sam:
Drago mi je da sam pobjegla iz pakla na dvadeset četiri sata snova.
Tako sam i mislila. Moja želja za drogama temelji se na ogromnoj želji za uništenjem svijesti. Kada sam neki dan otišla od Henryja, tako sam duboko znala da ga napuštam, da sam se lako mogla okrenuti vozaču i reći mu da me vozi ravno u Seinu.
Ono što sam izmislila za Eduarda, jednog će se dana i dogoditi. Kako ću dugo biti u stanju podnositi svijest življenja, ovisi o mom radu. Rad mi je oduvijek bio jedina čvrsta točka. Dnevnik je proizvod moje bolesti, njezino prenaglašavanje i preuveličavanje. Kada pišem, govorim o olakšanju. Možda je tako, ali pisanjem istov- remeno urezujem svoju bol, tetoviram je na svojoj koži.
Henry misli da dnevnik postaje važan samo kad zapisujem istinu, kao pojedinosti o mojim prijevarama.
Čini mi se da slijedim samo najočitiju nit. Moguće je u isto vrijeme poput telegrafskih žica potegnuti tri ili četiri niti, a kad bih ih sve pratila do izvora, otkrila bih takvu mješavinu nevinosti i prijetvornosti, velikodušnosti i proračunatosti, straha i hrabrosti. Ne mogu izreći cijelu istinu jednostavno zato jer bih u isto vrijeme morala pisati četiri dnevnika. Često bih se morala vraćati istim putem zbog svoje potrebe za uljepšavanjem.
Hotel „Achenseehof" u Tirolu. Sinoć u krevetu očajnički sam ispružila ruku i poželjela dodirnuti uvijek živog, senzualnog Henrvja. Bilo mi je žao kad je priznao da mi je bio napisao strastveno pismo iz Dijona, a zatim ga uništio jer je u mom pismu pročitao neke aluzije na svoju hiperseksualnost, što nije bio prigovor, ali je on to tako shvatio.
O, da mogu spavati dok nisam opet cijela, da se mogu probuditi slobodna i lagana! Uznemiruje me pomisao na mnoga pisma koja moram napisati. Čak i Henrvju šaljem samo kratku poruku. Planine, teški oblaci, magle, pokrivači, a ja ležim mirno poput puha. Nos normalan. Skrivam dnevnik u peć, s pepelom.

Probudila sam se i napisala Henryju pismo. Sjetila sam se svog sna: stigla je June. Došla me vidjeti prije Henrvja, koji je opet izgledao mrk i ravnodušan, kao u drugim snovima. Spavala sam. Probudila me poljupcem, ali mi je odmah počela govoriti kako se razočarala u meni i kritizirati moj izgled. Kada mi je rekla da mi je nos predebeo, objasnila sam joj da je to zbog operacije. Tada sam odmah zažalila jer sam shvatila da će reći Henryju. Rekla sam joj da dobro shvaćam da je ona ljepša od mene. Zatražila me da je masturbiram. Bila sam tako vješta, i osjećala kao da to činim samoj sebi. Bila je zahvalna za užitak i otišla zahvaljujući mi se.
Sada idem vidjeti Henrvja - rekla je.

Pismo Henryju: „Sinoć sam se pitala što bi me najskuplje stajalo, kako bih ti mogla pokazati koliko te volim; i sjetila sam se da bih ti mogla poslati novac koji ćeš potrošiti
na ženu. Mislila sam na malu Crnkinju. Sviđa mi se jer mogu osjetiti kako se u nju pretapa moja vlastita nježnost. Molim te ne idi previše jeftino, preobičnim ženama. A poslije mi ne govori o tome jer sigurna sam da si to već učinio. Želim vjerovati da sam ti to ja poklonila."

U isto vrijeme, s kojom radošću ovdje primam Huga. U vođenju ljubavi s njime pronalazim ogroman užitak, gotovo divlji zanos.
Na ovakvom mjestu Henry mi nekako ne nedostaje jer Henry ne ide zajedno s planinama, jezerima, zdravljem, samoćom, snom. Ovdje pobjeđuje Hugo sa svojim prekrasnim nogama u tirolskim kratkim hlačama. Ovdje se odmaram uz njega, a život u Parizu s Henryjem čini mi se poput sna.
Hugo i ja nježno se šalimo i zadirkujemo. Tjedan dana daleko od mene čini ga zrelijim. Ne vjerujem da možemo sazrijeti zajedno. Zajedno smo nježni, slabi, mladi. Previše ovisimo jedno o drugome. Živimo zajedno u svom nestvarnom svijetu. U vanjskom svijetu, kaže Hugo, možemo živjeti samo zato jer imamo ovaj naš, kojemu se uvijek vraćamo.
Uznemirio ga je moj savršeni nos:
-Ali volio sam tvoj smiješni nos. Ne sviđa mi se ova promjena.
Konačno, uspjela sam ga uvjeriti u estetski napredak. Pitam se što će Henry reći.
Na neki način bojim se njegova pisma. Donijet će mi groznicu. Vratila sam se sigurnom utočištu Hugove odanosti. Odmaram se na njegovim velikim dlakavim grudima. Katkad mi bude pomalo dosadno i postanem nestrpljiva, ali to ne pokazujem. Zajedno se veselimo malim stvarima. Ljudi, kao i uvijek, misle da smo na medenom mjesecu.
Sada se pitam ostajem li u Hugovu svijetu zato jer nemam hrabrosti potpuno se odvažiti i krenuti u nepoznato ili zato jer još nikoga nisam voljela toliko da bih se željela odreći svog života s Hugom? Da on umre, ne bih otišla k Henryju; to mi je jasno.

Osjećam veliko zadovoljstvo kad dobijem dugo Henryjevo pismo. Shvaćam da su mi on i June učinili Dostojevskog živim i strašnim. U nekim se trenucima topim od zahvalnosti pri pomisli na to što mi je Henry dao, samo zato jer je takav kakav jest; u drugima očajavam zbog oslobođenih poriva koji ga čine tako lošim prijateljem. Sjećam se da je pokazao više povrijeđenog ponosa nego ljubavi, kad mi je te noći u „Selectu" onaj Mađar pokušao zavući ruku pod haljinu. - Zar je mislio da sam budala?
Kad je pijan, spreman je na sve. Sada je obrijao glavu poput zatvorenika, u samoponiženju. Njegova ljubav prema June je samo-kažnjavanje. Na kraju krajeva, sve što znam je to da me oplodio na više načina i da ću imati malo ljubavnika zanimljivih poput Henryja.
I dok ponovno započinjemo naš razgovor pismima - ludim, veselim, slobodnim pismima - osjećam fizičku, tupu bol zbog njegove odsutnosti. Danas mi se čini da će Henry dugo ostati dio mog života, iako će mi ljubavnik biti možda samo nekoliko mjeseci. Dira me njegova slika, njegova teška otvorena usta. Brzo počinjem razmišljati o svjetiljci koja bi bila bolja za njegove oči, počinjem se brinuti za njegov odmor. Strahovito me raduje da je u zadnja dva mjeseca završio prerađivanje svoje druge knjige, da je tako energičan i produktivan. A što mi nedostaje? Njegov glas, njegove ruke, njegovo tijelo, njegova nježnost, njegova mrzovolja, njegova dobrota i njegova zloća. Kaže on:
-June nikada nije mogla otkriti jesam li svetac ili vrag. Ni ja ne znam.

Istovremeno, u sebi pronalazim mnogo ljubavi za Huga. Čudim se tome što se ponašamo kao ljubavnici - kad proklinjemo odvojene krevete te trpeći veliku neudobnost, spavamo zajedno u premalenom krevetu; kad se pri stolu za večerom držimo za ruke; kad se ljubimo na brodu. Lako je voljeti, a za to postoje toliki načini.

Kad upitam Henryja što ga je zaustavilo u čitanju mog ljubičastog dnevnika, on odgovara - Ne znam ni ja zašto sam prestao čitati na određenom mjestu. Možeš biti sigurna da mi je žao. Mogu samo reći da je to bila neka neosobna tuga, zbog toga što stvari završavaju loše, ali ne radi zla ili zlobe, već zbog neke vrste prirodne neizbježnosti. Čak se i najdraže i najsvetije čine tako iluzornim, nestabilnim i prolaznim. Da zamijenimo X za određeni lik, bilo bi isto. Zapravo, vjerojatno sam tu zamišljao sebe.
Nitko ne može ne žaliti nad uništenjem „idealnog braka". Ali ja više ne plačem.
Iscrpila sam sve svoje obzire.
Hugo ima najljepšu narav na svijetu i ja ga volim, ali također volim i druge muškarce. On leži samo lakat od mene dok ovo pišem, ali osjećam se nevino.
Živim u njegovu kraljevstvu. Mir. Jednostavnost. Noćas smo razgovarali o zlui shvatila sam da je on potpuno siguran u mene. Ne može čak ni zamisliti da ja... a meni
je to tako lako. Je li on neviniji od mene? Ili netko ima toliko povjerenja samo zato jer je njegovo ja tako cjelovito, iskreno?

Što više čitam Dostojevskog, više se čudim Henryju i June; pitam se nisu li oni možda imitacija knjige. Prepoznajem iste rečenice, isto pretjerivanje u izražavanju, gotovo iste postupke. Jesu li oni književni duhovi? Imaju li vlastite duše?
Sjećam se trenutka kad sam si dopustila zamjeriti Henryju zbog nekih sitnica. Bilo je to nekoliko dana pošto mi je bio rekao da je bio s kurvama. Trebali smo se sastati kod Fraenkela kako bismo razgovarali o mogućnosti objavljivanja njegove knjige. Bila sam veoma tvrda i cinična. Zamjerila sam mu što me doživljava kao ženu bankara koja će protežirati pisca. Zamjerila sam mu zbog svoje strahovite tjeskobe, besanih noći, razmišljanja o načinima kako da mu pomognem. Odjednom mi se učinio poput parazita, strahovito pohlepna egoista. Prije njegova dolaska razgovarala sam s Fraenkelom, rekla mu da je to nemoguće i zašto. Fraenkel je osjećao toliku samilost za Henryja; ja nisam. Tada se pojavio Henry. Bio se tako pažljivo odjenuo za mene, pokazivao mi svoje novo odijelo, novi šešir i košulju. Bio je svježe obrijan. Ne znam zašto me to razbjesnilo. Nisam ga toplo dočekala. Nastavila sam razgovarati o Fraenkelovu radu. Henry je osjetio da nešto nije u redu i pitao:
- Jesam li stigao prerano?
Naposljetku je spomenuo našu večeru. Rekla sam da ne mogu ići. Hugo nije otišao u London kao što sam očekivala. Morala sam uhvatiti vlak kući u sedam i trideset. Promatrala sam Henryjevo lice. Kad sam vidjela da je strahovito razočaran, osjetila sam zadovoljstvo. Ostavila sam ih.
Ali odmah potom postala sam strahovito nesretna. Sva se moja nježnost vratila. Bilo me strah da sam ga povrijedila. Napisala sam

mu poruku. Sljedeći dan Hugo je otišao, a ja sam odmah otišla k njemu. Tu smo noć doživjeli takvo zadovoljstvo, da je, tonući u san, uskliknuo:
Ovo je raj!

Kolovoz



Kada čitam Henryjeva žarka ljubavna pisma, ona me ne diraju. Nisam nestrpljiva da mu se vratim. Njegovi nedostaci sada su mi u prvom planu. Možda sam se jednostavno vratila Hugu. Ne znam. Svjesna sam strahovite udaljenosti među nama. I teško mi je pisati s ljubavlju. Osjećam se neiskrenom. Zaobilazim temu. Pišem manje nego što bih trebala. Moram se siliti da uopće nešto napišem. Sto se dogodilo?
Hugo je iznenađen jer sam tako nemirna. Pušim, ustajem, hodam uokolo. Ne podnosim vlastito društvo. Još nisam naučila zamijeniti introspekciju razmišljanjem. Mogu, na primjer, meditirati o Spengleru, ali nakon deset minuta ponovno proždirem samu sebe. Kao što Gide kaže, introspekcija iskrivljava sve. Možda me ona udaljava od Henryja. Trebaju mi njegov glas i njegova milovanja. Piše mi prekrasno pismo o našim zadnjim danima na Clichyju, kako me želi, kako je izgubljen bez mene.
Pa ipak, u Hugovoj prisutnosti ne mogu ga željeti. Paralizira me Hugov smijeh, Hugova odanost. Konačno mu pišem, aludirajući na sve to. Ali čim sam poslala pismo, preplavljuju me umjetno prigušeni osjećaji. Pišem mu ludu poruku.
Sljedećeg jutra primam od njega beskrajno pismo. Uzbuđuje me i sam dodir papira. „Kad se vratiš, priredit ću ti književno-jebačku svetkovinu - a to znači jebanje i razgovor, razgovor i jebanje. Anais, otvorit ću ti samu utrobu. Bože mi oprosti ako ovo pismo netko greškom otvori. Ne mogu si pomoći. Želim te. Volim te. Ti si mi kruh i voda, cijeli prokleti pogon. Ležati na tebi je jedno, ali približiti ti se drugo. Osjećam ti se blizak, mi smo jedno, ti si moja, priznao to tko ili ne. Svaki dan proveden u čekanju na tebe je mučenje. Brojim dane polako, bolno. Ali vrati mi se čim stigneš. Trebam te. Bože, želim te vidjeti u Louveciennesu, u tom zlatnom svjetlu s prozora, u tvojoj nilsko- zelenoj haljini, blijeda lica, smrznute bljedoće kao na noć koncerta. Volim te onakvu kakva jesi. Volim tvoja bedra, njihovu zlatnu bljedoću, krivulju tvoje stražnjice, tvoju toplinu, tvoje sokove. Anais, toliko te volim, toliko jako! Počinje mi se petljati jezik. Sjedim ovdje i pišem uz strahovitu erekciju.
Osjećam tvoja meka usta kako se zatvaraju nada mnom, tvoju nogu kako me čvrsto stišće, vidim te opet ovdje u kuhinji, kako podižeš haljinu i sjedaš na mene te kako stolac skače po kuhinjskom podu, tump, tump, tump."
Odgovaram mu u istome tonu, prilažem svoju ludu poruku, šaljem telegram. O, ne, ne mogu se suprotstaviti Henryjevu napadu.
Hugo čita. Saginjem se i izlijevam na njega svu svoju bolno pokajničku ljubav.
Hugo dašće:
Kunem se da nikada nisam pronašao takvu radost kao s tobom. Ti si mi sve.

Provodim besanu noć, uz neizdrživu bol, i razmišljam o Jungo-vim mudrim riječima:
Neka se stvari dogode.
Sljedeći dan polako se spremam, maštajući o Henryju. On mi je kruh i voda. Kako sam mogla, čak i na nekoliko dana, odvratiti se od njega? Kada se Hugo barem ne bi tako smijao, poput djeteta, kada njegove tople, dlakave ruke ne bi stalno posezale za mnom, kada se ne bi naginjao da crnom škotskom terijeru dade čokolade, kada ne bi to fino isklesano lice okretao prema meni i govorio:
Mačkice, voliš li me?
U međuvremenu, Henry mi ponovno uskače u tijelo. Osjećam njegov mlaz, njegovo nabijanje i prodiranje. Ponedjeljak navečer neizdrživo je daleko.
Duljina njegovih pisama, dvadeset, trideset stranica, simbol je njegove veličine. Šibaju me bujice njegovih riječi. Želim biti samo žena. Ne pisati knjige, izravno se suočavati s životom, već živjeti putem književne transfuzije krvi. Stajati iza Henryja, hraniti ga. Odmarati se od samopoštovanja i stvaranja.

Planinari. Dim. Čaj. Pivo. Radio. Glava mi se odvaja od tijela i lebdi u zraku, u dimu tirolskih lula. Promatram žablje oči, kosu poput slame, usta poput otvorenih lisnica, svinjske nosove, glave poput

biljarskih kugli, majmunske ruke s dlanovima boje šunke. Počinjem se smijati, kao da sam pijana, i služim se Henryjevim riječima: „ti bokca", „jebo te" itd. Hugo se ljuti. Tiha sam i hladna. Glava mi se vraća na mjesto. Počinjem plakati. Hugo, koji se pokušavao prilagoditi mojoj veselosti, sada primjećuje naglu promjenu i zbunjen je.

Sve više osjećam ovu čudovišno iskrivljenu stvarnost. Prije puta u Austriju provela sam dan u Parizu. Noć prije toga nisam mogla spavati, pa sam unajmila sobu da se odmorim, malenu tavansku sobicu s mansardnim prozorima. Dok sam tamo ležala, imala sam osjećaj da prekidam sve veze, da se odvajam od svih voljenih osoba, temeljito i potpuno. Sjećala sam se Hugova posljednjeg pogleda s vlaka, Joaquinova
blijedog lica i bratskog poljupca, Henryjeva zadnjeg mliječnog poljupca, njegovih zadnjih riječi - Je li sada sve u redu? - što kaže kada mu je neugodno, a želi reći nešto dublje.
Oprostila sam se od svih njih, kao što sam se nekad u djetinjstvu, oprostila od svoje bake u Barceloni. Mogla sam umrijeti u hotelskoj sobici, lišena svih svojih ljubavi i imovine, neupisana u knjigu gostiju. Pa ipak, znala sam, ako nekoliko dana ostanem u toj sobi, živeći od novca koji mi je Hugo dao za put, za mene bi započeo jedan sasvim novi život. Iz tog me raspoloženja prenuo, ne toliko strah od smrti, već strah od tog novog života. Iskočila sam iz kreveta i pobjegla iz sobe, koja se oko mene počela stezati poput mreže, zarobljavati mi maštu, nagrizati sjećanje, da sam u pet minuta mogla zaboraviti tko sam i koga volim.
Bila je to soba broj trideset pet, iz koje sam se sljedećeg jutra mogla probuditi kao kurva ili luđakinja ili, još gore - možda potpuno ista kao prije.
Zadovoljna sam današnjim danom, pa se zabavljam zamišljajući tugu. Što bih osjećala da Henry umre i da u nekom kutku Pariza začujem harmoniku koju sam slušala na Clichyju? Ali tada sam željela trpjeti. Ostajem uz Henryja iz istog razloga kao i June.
A Allendy?
Ponovno trebam pomoć, svakako.
Pariz. Nije mi bila potrebna ničija pomoć. Bilo je dovoljno samo ponovno vidjeti Henryja na kolodvoru, poljubiti ga, jesti s njime, a između poljubaca slušati ga kako govori.
Željela sam ga učiniti ljubomornim, ali sam previše vjerna, pa sam pročeprkala po prošlosti i izmislila priču. Napisala sam lažno pismo Johna Erskina, poderala ga i ponovno slijepila komadiće. Kada je Henry stigao u Louveciennes, vatra je upravo gutala ostatak Johnovih pisama. Kasnije te večeri pokazala sam mu komadić koji je, navodno, izbjegao uništenju jer sam ga umetnula u dnevnik. Henry je bio tako ljubomoran, da je na drugoj stranici nove knjige morao napisati oštru kritiku Johnova djela. Djetinjaste igre. Ali u međuvremenu sam vjerna poput roba - osjećajima, mislima, tijelom. Moj se nedostatak prošlosti sada čini dobrim. Sačuvao je moj žar. Došla sam k Henryju kao djevica, svježa, netaknuta, puna povjerenja, željna.
Henry i ja smo jedno, ležimo spojeni četiri dana. Ne tijelima, već plamenom. Bože, daj mi da nekome zahvalim. Ne postoji jača droga. Takav muškarac. Upio je moj život u svoje tijelo, a ja njegov u svoje. Ovo je apoteoza mog života. Henry, Louveciennes,
samoća, ljetna vrelina, drhtavi mirisi, pjevajući povjetarac, a u nama, oluje i prekrasne tišine.
Prvo sam odjenula svoj Maja kostim - cvijeće, nakit, šminka, okrutnost, sjaj. Bila sam bijesna, puna mržnje. Noć prije toga stigla sam iz Austrije i spavali smo u hotelskoj sobi. Mislila sam da me prevario. On se kune da nije. Nije važno. Mrzila sam ga jer ga volim kao što nikoga nikada nisam voljela.
Dok ulazi, stojim na vratima s rukama na bokovima. Promatram ga iz svojega divljeg ja. Henry mi prilazi, zasljepljen i ne prepoznaje me, sve dok ne priđe sasvim blizu a ja se nasmiješim i obratim mu se. Ne može vjerovati. Misli da sam poludjela. Prije nego što se sasvim osvijesti, vodim ga u svoju sobu. Na rešetki kamina je velika Johnova fotografija i njegova pisma. Gore u plamenu. Smiješim se. Henry sjeda na kauč.
Strašiš me, Anais - kaže on. - Tako si drukčija, tako čudna. Tako dramatična. Sjedam na pod među njegova koljena.
Mrzim te, Henry. Ta priča o (Osbornovoj djevojci) Jeanne... lagao si mi.
On mi odgovara tako nježno da mu vjerujem. A i da mu ne vjerujem, nije važno. Sve prijevare na svijetu nisu važne. John je spaljen. Sadašnjost je veličanstvena. Henry traži da se skinem. Svlačim sve osim svoje crne mantille. Traži da je zadržim na sebi i legne na krevet, promatrajući me. Stojim pred ogledalom, odbacujući karanfile, naušnice. On kroz čipku promatra moje tijelo.

Sljedeći dan trčim po kući kuhajući. Odjednom volim kuhati, za Henryja. Kuham bogato, uz beskonačnu pažnju. Uživam gledati kako jede, jesti s njime.
Sjedimo u vrtu u pidžamama, opijeni zrakom, uz milovanje grana koje se njišu na povjetarcu, pjesmu ptica, umiljate psima koji nam lickaju ruke. Henryjeva želja je stalno prisutna. Izorana sam, otvorena.
Noću - knjige, razgovor, strast. Dok u mene ulijeva strast, osjećam da postajem lijepa. Pokazujem mu stotinu lica. On me promatra. Sve to dosiže vrhunac jutros prije mog odlaska, kada promatra moje opaljeno lice, teško, senzualno, maursko.
Sinoć je divljala oluja. Tuča veličine oblutaka. Krošnje poput pobješnjelih valova.
Henry sjedi u naslonjaču i pita:
Hoćemo li sada čitati Spenglera?
Sjedi i prede poput mačke. Zijeva poput tigra, ispušta prašum-ske krike zadovoljstva. Glas mu vibrira u trbuhu. Prislanjam glavu i slušam, zvuk poput orgulja.
Ležim na krevetu. Na sebi imam čipkastu haljinu, a ispod nje ništa drugo jer me voli promatrati.
Sada - kaže - izgledaš kao Ingresova odaliska.
Ne podnosim prostor među nama. Sjedam na pod. Miluje mi kosu. Na oči mi spušta krilate poljupce. Sav je nježan, pažljiv.


To poslijepodne senzualnost je već bila iscrpljena. Ali pogled mu se ponovno spušta i još jednom mi pokazuje koplje svoje želje. I sam je iznenađen:
Volim te; nisam ni mislio na ševu. Ali i sam tvoj dodir... Sjedam mu na koljena. Upuštamo se u opijenost sisanja. Dugo,
dugo, samo jezici, zatvorene oči. Zatim penis i popuštanje mesnatih zidova, grabljenje, otvaranje, nabijanje. Valjamo se na podu, sve dok ja to više ne mogu izdržati. Legnem mirno, odbijam ga. Ali kada mi pomogne skinuti haljinu i zgrabi me odostraga, otvaram mu se, sva uspaljena. Potom zaspim, izgubljena, bez snova.
Kada je riječ o senzualnosti - kaže Henry - ti si gotovo jača od June. Jer ona je možda divna životinja dok je držim u naručju, ali nakon toga, ništa. Hladna je, čak tvrda. Tebi seksualnost natapa um, teče ti u glavu. Sve o čemu razmišljaš toplo je. Stalno si topla. Jedino što imaš tijelo djevojčice. Ali koju moć imaš zadržati iluziju! Znaš kako se muškarci osjećaju nakon što su posjedovali ženu. Žele je izbaciti iz kreveta. S tobom uzbuđenje i dalje traje. Nikad mi te nije dosta. Želim se oženiti s tobom i vratiti se u New York.
Razgovaramo o June. Smijem se njegovim pokušajima da u svojoj glavi prekine s njom. Sada smo dvoje protiv nje, dvoje u skladu, u ljubavi, duboko stopljeni, a ona je ipak jača. Znam to bolje od njega. Toliko toga je izrekao protiv nje, a u moju korist. Ali ja se smiješim, uz mudrost duboko ukorijenjenu u sumnji. Ne želim više od onoga što mi je bilo dano ovih nekoliko dana, sati tako bogatih da ih ne može iscrpsti cio život pun sjećanja.
Ovo nije običan vrt - kaže Henry o Louveciennesu. - Tajanstven je, znakovit. U jednoj kineskoj knjizi spominje se nebeski vrt, kraljevstvo između neba i zemlje: to je to.
U zraku se osjeća radosna vjerojatnost objavljivanja njegove knjige Rakova obratnica. Kada sam sama, čujem ga kako govori. Poput Lawrenceove zmije, njegovo razmišljanje stiže duboko iz crijeva zemlje. Netko ga je usporedio s umjetnikom poznatim pod nadimkom „pičkoslikar".
Sad mi je toliko jasniji. Prema određenim ženama pokazuje grubost i tvrdoću; prema drugima, naivni romantizam. June mu se isprva činila poput anđela iz plesne dvorane, a on joj je ponudio ludo povjerenje (June tvrdi da je u devet godina imala samo dva ljubavnika i on joj je dosad vjerovao). Sada ga vidim kao čovjeka kojega može porobiti čudo, muškarca koji će o ženi povjerovati u bilo što. Vidim ga kako ga žene zavode (to je vrijedilo za sve njegove ozbiljne veze). Žene koje poduzimaju inicijativu u seksualnom odnosu. One noći kad su se prvi put sreli, June je bila ta koja mu je stavila glavu na rame i ponudila mu usta na poljubac. Njegova je tvrdoća samo vanjska. Ali poput svih nježnih ljudi, u nekim trenucima može biti najveća hulja, potaknut vlastitom slabošću koja ga čini kukavicom. On ostavlja ženu na najokrutniji način jer se ne može suočiti s time da prekida vezu.
I njegova senzualnost upravlja postupcima najpodlije naravi. Samo onaj tko razumije žestinu njegovih poriva, može povjerovati da može biti tako bezosjećajan. Njegov život poput bujice juri naprijed takvom brzinom da, kao što je rekao o June, samo anđeli ili đavli mogu s njime držati korak.
Nismo se vidjeli tri dana. Kako neprirodno. Stekli smo male navike, zajedničko spavanje, zajedničko buđenje, pjevanje u kupaonici, prilagođavanje jednog drugome. Tako gladujem za malo intimnosti. A on?

Imam snažan osjećaj života koji je nezamisliv Hugu ili Eduardu. Grudi su mi nabrekle. Pri vođenju ljubavi, noge su mi sada širom raširene, a ne skupljene kao prije. Uživam u sisanju do tog stupnja da gotovo svršavam. Konačno sam eliminirala svoje djetinjasto ja.
Huga odbijam od sebe, a time mu još više raspirujem želju i strah da me ne izgubi. Cinična sam, zadirkujem ga, skrećem mu pozornost na druge žene. U meni nema mjesta za tugu ili žaljenje. Muškarci me gledaju, i ja gledam njih, uz otvorenost cijeloga bića. Nema više velova. Želim mnogo ljubavnika. Sada sam nezasitna. Kada plačem, tugu želim otjerati jebanjem.

U vrelo ljetno poslijepodne Henry dolazi u Louveciennes i po-valjuje me na stol, a zatim na crni tepih. Sjeda na rub mog kreveta i djeluje preobraženo. Čovjek sav rasut, lako zanesen, sada se sabire u razgovor o svojoj knjizi. U ovome času on je div. Sjedam i divim mu se. Trenutak prije, crven od pića, rasipao je svoje bogatstvo. Predivno je promatrati točku kristalizacije. Polako se prilagođavam njegovu raspoloženju. Mogla
bih se jebati cijelo poslijepodne. Ali mi se strahovito sviđa prijelaz u duboke razgovore. Naši su razgovori divni, međučinovi, ne dvoboji, već brza međusobna prosvjet-ljenja. Ja oblikujem njegove potencijalne misli. On obogaćuje moje. Ja ga potpaljujem. On me tjera da tečem. Među nama je uvijek pokret. On poseže za mnom. Drži me u šakama poput plijena.
Ležimo, slažemo u red njegove ideje, odlučujemo o mjestima realističnih događaja u njegovim romanima. Njegova knjiga u meni buja poput vlastite.
Fascinira me aktivnost njegove glave - iznenađenja, znatiželja, oduševljenje, amoralnost, osjećajnost, lupeštine. Jako mi se svidjelo njegovo zadnje pismo: „Ne misli da ću ikada više biti normalan. Budimo nerazumni. Ono u Louveciennesu bio je brak, ne možeš to zanijekati. Kada sam otišao, odnio sam dio tebe sa sobom; hodam kao da plivam u oceanu krvi, tvoje andaluzijske krvi, pročišćene i otrovne. Sve što činim, govorim i mislim, ponovno se vraća na naš brak. Vidio sam te kao gospodaricu kuće, Maurkinju s teškim licem, crnkinju s bijelim tijelom, s očima po cijelom tijelu, ženu, ženu, ženu. Kako ću i dalje živjeti daleko od tebe - ovi su prekidi smrt. Kako ti se činilo kad se Hugo vratio? Jesam li još uvijek bio tamo? Ne mogu zamisliti da se s njime ponašaš kao sa mnom. Skupljene noge. Krhkost. Slatko izdajničko pokoravanje. Ptičja poslušnost. Sa mnom si postala žena. To me gotovo prestravilo. Tebi nije samo trideset godina - radije tisuću.
Sada sam kod kuće, u meni još uvijek tinja strast poput vruće vinske pare. To više nije strast za tvojim tijelom, već potpuna, prož-diruća glad za tobom. Čitao sam u novinama o samoubojstvima, ubojstvima i sve sam potpuno razumio. Osjećam se ubilački, samoubilački.
Još uvijek čujem kako pjevaš u kuhinji... neku vrstu neharmonične, monotone kubanske žalopojke. Znam da si sretna u kuhinji; večera koju si tada skuhala bila najbolja večera koju smo ikada jeli zajedno. Znam si se opekla i nisi se požalila. Dok sam sjedio u blagovaonici, osjetio sam strašan mir i radost, slušao kako se krećeš po kuhinji, u haljini božice Indre, ukrašene s tisuću očiju. Anais, prije sam samo mislio da te volim, ali to nije bilo ništa prema sigurnosti koju sada osjećam. Je li sve bilo tako divno jer je bilo kratko i ukradeno? Jesmo li glumili jedno pred drugim, jedno drugome? Jesam li ja bio manje ja ili više ja, a ti više ili manje ti? Je li ludost vjerovati da se ovo može nastaviti? Kada i gdje bi započeli dosadni trenuci? Toliko te proučavam da otkrijem skrivene nedostatke, slabe točke, opasne zone. Ne nalazim ih - niti jednu! To znači da sam zaljubljen i slijep, slijep, slijep. O, kad bih barem zauvijek mogao biti slijep!
Zamišljam te kako sviraš ploče - Hugove ploče: Parlez moi cl'amour. Dvostruki život, dvostruki ukus, dvostruka radost i očaj. Kako li si izrovana, opustošena, izorana time. Znam sve to, ali ne mogu učiniti ništa da to spriječim. Doista bih želio da sam ja taj koji trpi. Znam da su ti oči sada širom otvorene. Postoje neke stvari u koje nikada više nećeš vjerovati, neke kretnje koje nikada više nećeš ponoviti, neke tuge, neke slutnje koje nikada više nećeš osjetiti. U tvojoj nježnosti i okrutnosti postoji neka vrsta zločinačkog žara. Ni žaljenje ni osveta, ni tuga ni krivnja. Proživljavaš sve, a nemaš ničega što bi te moglo spasiti od ponora, osim ogromne nade, vjere i radosti da si to iskusila te da sve to možeš ponoviti.
Dok grmi i sijeva, ležim na krevetu i sanjam divlje snove. U Se-villi smo, zatim u Fezu te u Capriju, i na koncu, u Havani. Stalno smo na putu, ali tu su uvijek pisaći stroj i knjige, a tvoje je tijelo uvijek blizu, i pogled tvojih očiju nikad se ne mijenja. Ljudi govore da ćemo biti bijedni, da ćemo zažaliti, ali mi smo sretni, uvijek se smijemo, pjevamo. Govorimo španjolski, francuski, arapski i turski. Sva su nam vrata otvorena, a put nam posipaju cvijećem. Kažem da je to ludi san - ali to je san koji želim ostvariti. Život i književnost u jednom; ljubav, pokretač; ti, sa svojom kameleonskom dušom, daješ mi tisuću ljubavi, uvijek usidrena bez obzira na oluje, uvijek kod kuće, gdje god bili. Svakog jutra nastavljamo gdje smo stali. Uskrsnuće nakon uskrsnuća. Ti gradiš karijeru, živiš bogatim raznolikim životom za kojim žudiš; a što više uspijevaš u tome, to me više želiš, trebaš. Glas ti postaje grublji, dublji, oči crnje, krv gušća, tijelo punije. Raskošna servilnost i tiranska potreba. Okrutnija si nego prije -svjesno, namjerno okrutna. Nezasitan užitak iskustva..."

Ironija je u tome da doživljavam svoje najdublje iskustvo u životu upravo kada ne žudim za dubinom, već za užicima. Proždire me senzualnost. Na duboko i ozbiljno gledam s manje žara, a Henryja oduševljavaju dubine, dubine koje u ljubavi još nije proživio.
Je li to vrhunac? Kad bi se barem June sada vratila, i ostavila Henryju i meni taj okus vrhunca koji nikada više nećemo doseći, nikada premašiti.
Henry je rekao:
Želim ostaviti ožiljak na licu svijeta.
Pišem mu što mislim o njegovoj knjizi. Zatim: „Nikada više neće biti mrak jer u nama je uvijek pokret, obnova, iznenađenje. Nikada nisam upoznala stagnaciju. Čak ni introspekcija nije bila mirno iskustvo... Ako je tako, pomisli samo što sam pronašla u tebi, koji si zlatni rudnik. Henry, volim te uz spoznaju, znanje o tebi, koje te u cijelosti
obuhvaća, ne samo ljubavlju svoga tijela, već i snagom svoga uma i mašte. Volim te toliko da se June može vratiti, naša ljubav može biti uništena, a ipak ništa ne može razdvojiti spajanje koje se dogodilo... Danas razmišljam o onome što si rekao: 'Želim ostaviti ožiljak na licu svijeta'. Pomoći ću ti u tome. Ja želim ostaviti ženstveni ožiljak."
Danas bih slijedila Henryja i na kraj svijeta. U tome me sprečava samo to što smo oboje bez prebijene pare.

Trenutak lucidnosti: Henry pati od nedostatka osjećaja (ne nedostatka strasti ili emocija), što odaje njegov naglasak na jebanju i razgovoru.
Kada govori o drugim ženama, prisjeća se samo nedostataka, senzualnih obilježja ili svađa. Ostalo ili nije prisutno ili se tek naslućuje. Ne znam još. Ali osjećaji sputavaju. Henryja ne treba obožavati kao ljudsko biće, već kao čudovišnog genija. Možda je meka srca, ali u vrlo općenitom smislu. Pauletti je iz velikodušnosti poklonio par čarapa koje sam ostavila u njegovoj ladici, moj najbolji par, a ja sam nosila pokrpane čarape, da mogu uštedjeti, kako bih mu mogla kupovati darove. Novac koji sam mu poslala iz Austrije, za ženu, potrošio je na ploče za mene. A iz Osbornove ostavštine njegovoj djevojci ukrao je, nakon odlaska u Ameriku, petsto franaka. Mom psu daje polovicu svog odreska, ali zadržava sitniš koji mu uzvraća taksist. Zapanjuje me ta iznenadna bezosjećajnost, koju sam primijetila i kod June, i očekujem da ću od nje trpjeti, iako se Henry kune da sa mnom nikada ne bi mogao tako postupati. A do sada je sa mnom postupao s najvećom nježnošću. Ne oklijeva izgovoriti okrutne istine - potpuno je svjestan mojih nedostataka -a ipak podliježe mojoj čaroliji, nježnosti. Zašto mu toliko vjerujem, zašto nemam straha od njega? Možda je to isto tako krivo, kao i Hu-govo povjerenje u mene.

Žudim za Henryjem, samo za Henryjem. Želim živjeti s njim, biti slobodna s njim, trpjeti s njim. Progone me rečenice iz njegovih pisama. Ali ipak me muče sumnje o našoj ljubavi. Bojim se svoje neobuzdanosti. Sve je u opasnosti. Sve što sam stvorila. Henryja pisca slijedim svojom književnom dušom, ulazim u njegove osjećaje dok luta ulicama, sudjelujem u njegovoj znatiželji, dijelim njegove želje, njegove kurve, mislim njegove misli. U nama je sve vjenčano.
Henry ne lažeš mi; ti si sve što osjećam da jesi. Ne varaj me. Moja je ljubav previše nova, previše apsolutna, previše duboka.
Dok smo se Hugo i ja noćas spuštali s vrha brda, promatrala sam Pariz u užarenoj izmaglici. Pariz. Henry. Nisam razmišljala o njemu kao o muškarcu, već kao o životu.
Perfidno kažem Hugu:
Strahovito je vruće. Što kažeš da pozovemo u posjetu Freda, Henryja i Paulette? Rekla sam to zato jer sam jutros primila prve stranice Henryje-ve nove knjige, veličanstvene, zapanjujuće stranice. Trenutno piše svoje najbolje stvari, grozničavo ali suvislo. Svaka riječ sada pogađa u metu. Muškarac u njemu je cjelovit, snažan, kao nikada prije. Želim nekoliko sati udisati njegovu prisutnost, nahraniti ga, umiriti ga, ispuniti ga tim teškim dahom zemlje i stabala koji mu uzburka-va krv. Bože, kao da
svaki trenutak živim u orgazmu, s kratkim prekidima između skokova u smrt.
Želim da Henry zna: sposobna sam pokoriti ljubomornu pose-sivnost žene u korist strastvene odanosti piscu. Osjećam ponosno služenje. U njegovu pisanju je sjaj, sjaj koji preobražava sve čega se dotakne.
Sinoć su Henry i Hugo hvalili jedan drugoga, divili se jedan drugome. Hugova je velikodušnost cvjetala. Zato sam ga u spavaćoj sobi dobro nagradila. U vrtu za doručkom, čitao je Henryjeve posljednje stranice. Strahovito se oduševio. Iskoristila sam to i predložila da Henryju, velikom piscu, širom otvorimo vrata svoga doma. Držeći me za ruku, važući moje riječi razuvjerenja: ,,Henry me zanima kao pisac, to je sve", pristao je na sve što želim. Pratim ga do vrata. Zadovoljan je mojom ljubavlju, a ja sam zapanjena vlastitim lažima, glumom.

Iz pakla Henryjeva posjeta nisam izišla neopečena. Razvoj tih dvaju dana bio je zamršen. Upravo kada sam se, prema njegovim vlastitim riječima, počela ponašati poput June, „sposobna za obožavanje i odanost, ali i za najveću bezosjećajnost, kako bih postigla što želi", upao je u sentimentalno raspoloženje.
Bilo je to nakon Hugova odlaska na posao. Henry je rekao:
On je tako osjećajan, takvog čovjeka ne smijemo povrijediti. To je u meni izazvalo oluju. Ustala sam od stola i otišla u svoju
sobu. Slijedio me i gledao kako plačem i bilo mu je drago što plačem, što pokazujem da nisam bezosjećajna. Ali ja sam postala napeta, otrovna.

Kada se tu večer Hugo vratio, Henry ga je ponovno počeo pažljivo slušati, govoriti njegovim jezikom, razgovarati ozbiljno, o teškim temama. Sjedili smo u vrtu.
Razgovor je isprva bio isprekidan, a tada je Henry počeo postavljati pitanja o psihologiji. (U jednom trenutku u tijeku dana, vjerojatno iz ljubomore prema June, rekla sam nešto što je probudilo Henryjevu ljubomoru prema Allendyju). Sve što sam pročitala prethodne godine, svi moji razgovori s Allendyjem, moja vlastita razmišljanja na tu temu, sve je poteklo iz mene, uz zapanjujuću energiju i jasnoću.
Odjednom me Henry zaustavio me i rekao:
Ne vjerujem u Allendyjeve ideje ili tvoja razmišljanja, Anais. Vidio sam ga samo jednom. On je bezosjećajan, senzualan, apatičan čovjek, sa zalihom fanatizma za očima. A ti - ti mi stvari izlažeš tako lijepo i jasno - tako kristalno jasno - da se sve čini jednostavnim i točnim. Tako si strahovito dosjetljiva, tako pametna. Ne vjerujem tvojoj pameti. Stvaraš divne obrasce, sve je na svome mjestu, sve djeluje uvjerljivo i jasno, previše jasno. A u međuvremenu, gdje si ti u svemu tome? Ne plivaš na jasnoj površini svojih ideja, već si potonula u mnogo mračnije dubine. Kada čovjek pomisli da ti je uh- vatio sve misli, samo zamišlja da si se iscrpla u toj jasnoći. Ali u tebi je mnogo slojeva - bezdana si, nedokučiva. Tvoja je jasnoća varljiva. Pobuđuješ u meni najviše zbunjenosti, sumnje, nemira od sviju mislilaca.
Bio je ovo plan njegova napada, izložen uz neobičnu razdraž-ljivost i žestinu.
Hugo je tiho dodao:
Osjećaš da ti daje uredan obrazac, a tada sklizne iz sebe i nasmije ti se u lice.
Točno - rekao je Henry.
Nasmijala sam se. Shvatila sam da je konačan zbroj njegovih kritika bio laskav i bila sam sretna što sam ga uspjela izazvati i zbuniti, ali tada sam osjetila gorčinu zbog pomisli da se odjednom okrenuo protiv mene. Da, rat je neizbježan. On i Hugo nastavili su razgovarati, dok sam ja prikupljala snagu. Sve mi je to bilo previše neočekivano. Zbunilo me i Henryjevo divljenje prema Hugu, nakon svega što je rekao o njemu.
Sjećam se kako sam razmišljala, gledaj kako su se sada dva spora uma, sumorni Nijemac i bezbojni Škot, našli u solidarnosti protiv moje brzine i dosjetljivosti. Dobro, bit ću još brža i još podmuk-lija. Henry se poistovjećuje s Hugom, mužem, kao što se ja poistovjećujem s June. June i ja bismo ih s užitkom bičevale do krvi.

Kakva noć! Kako da zaspim, zatrovana, teška od suza, s bijesom koji u meni još uvijek tinja. Hajde, Henry, samo žali Huga jer ću ga prevariti stotinu puta. Prevarila bih i najvećeg i najboljeg čovjeka na svijetu. Ideja vjernosti je lakrdija. Sjeti se što sam te noćas naučila: psihologija pokušava ponovno uspostaviti temelje življenja, ne na
idealima, već na iskrenosti prema samome sebi. Udri, udri, što jače možeš. Ja ću ti vratiti.
Otišla sam spavati puna mržnje i ljubavi prema Henryju. Hugo me kasnije milovanjima probudio i pokušao voditi ljubav sa mnom. U polusnu, bezosjećajno sam ga odgurnula od sebe. Kasnije sam smislila izliku.

Ujutro sam se probudila teška, razdražljiva. Henry je sjedio u vrtu. Ostao je kako bi mogao razgovarati sa mnom. Brinuo se zbog prošle noći. Samo sam slušala. Rekao mi je da je postupio na svoj uobičajeni način. Govorio je i činio ono što nije mislio.
Nisi tako mislio? - ponovila sam.
Da, previše se zanio pretvarajući se da me ne voli. Nije se ni izdaleka divio Hugu kao što se činilo. Istina je da ga je oborila s nogu moja tirada. Želio me je zagrliti. Nikada prije nije vidio da tako prodirem do same srži problema. Većina mog razmišljanja njemu je poput stenografije. Borio se protiv osjećaja divljenja i ljubomore prema Allendyju, kao i protiv perverzne mržnje prema osobi koja mu može reći nešto novo. Otvorila sam mu nove svjetove.
Učinilo mi se da možda glumi, za jednom komedijom slijedi druga; da se sada, iz nekog razloga, sa mnom poigrava. Rekla sam mu to. Tiho je rekao:


Neka mi Bog pomogne, Anais, nikada ti ne lažem. Ne mogu ti pomoći ako mi ne vjeruješ.
Ovo je objašnjenje zvučalo neuvjerljivo. Kakva potreba za pretvaranjem (da me ne voli)? Ja sam se trebala pobrinuti da Hugo ništa ne nasluti. A nije li možda istina bila u tome što on uživa u teškoćama, da je naš prošli tjedan interpenetracije, sklada, povjerenja, u njemu sada izazvao uobičajenu perverznu žudnju za neskladom?
Ne, Anais, ne želim rat. Ali izgubio sam samopouzdanje. Rekla si da Allendy...
O, Allendy. Dakle, povrijedila sam ga, izazvala. Nadahnula ga ljubomorom. Rekla sam - Neću ti odgovoriti i tako te lišiti zadovoljstva koje nalaziš u ljubomori.
Tada je rekao nešto što me dirnulo. Počeo je:
Svaki muškarac želi (što muškarac želi!) vjerovati da ga žena može voljeti toliko da je ne zanima nitko drugi. Znam da je to nemoguće. Znam da svaka radost sa sobom nosi vlastitu tragediju.
Tada bismo ponovno mogli doseći otvorenost? Kad bih ja bila vjerna?
Slušaj - rekla sam mu nespretno - ono što muškarac želi, ja sam ti već dala, uz apsolutnost koju ne možeš ni zamisliti.
To je divno - rekao je, veoma nježno, osupnut. Naš je prvi dvoboj završio.
U svemu tome bilo je mnogo ludosti, više u objašnjenjima nego u njegovim početnim postupcima. Je li to doista bila ljubomorna scena ili prvi izraz njegove nestabilnosti u ljudskim odnosima, njegove neuračunljivosti? Konačno sam pronašla narav složeniju od svoje. Možda smo jedno drugome postali zanimljiviji, ali nauštrb povjerenja. Bilo mu je drago da je čuo kako, poput instrumenta, sviram cijeli svoj repertoar tonova. U ljudskome smislu nešto sam izgubila. Možda povjerenje. Umjesto da mu se slijepo otvorim, u pomoć dozivam pamet.

Kasnije, kada se rasplače dok mi pripovijeda kako mu otac gladuje, sjedim nepokretna i ne osjećam samilost. Dala bih sve da saznam je li ocu poslao nešto od novca koji sam mu dala, otkidajući sebi od usta. Sve što želim znati je: može li mi lagati? Ja sam sposobna u isto vrijeme voljeti ga i varati. Vidim kako se umatam u laži, koje kao da mi ne prodiru u dušu, kao da zapravo nisu dio mene. One su poput kostima. Kada sam voljela Henryja, kao ta četiri dana, voljela sam ga golim tijelom koje je odbacilo sve kostime i zaboravilo laži. Možda s Henryjem nije tako. Ali, u svemu to- me, ljubav podrhtava poput koplja u pješčanoj dini. Laži, naravno, stvaraju ludilo. U trenutku kad stupam u špilju svojih laži, spuštam se u mrak.

Nisam imala vremena zapisivati laži. Sada želim započeti. Vjerojatno ih nisam željela priznati. Ako je cjelovitost nemoguća piscu koji je „more duhovne protoplazme, sposoban teći u svim smjerovima, proždrijeti sve što mu se nađe na putu, iscuriti kroz svaku pukotinu, ispuniti svaki oblik", kao što je Aldous Huxley rekao u svom Kontra- punktu, moguća je barem istina ili, u najmanju ruku, iskrenost o neiskrenosti. Istina je, kako Allendy kaže, da ono što moj um stvori kao fikciju, ja obogaćujem stvarnim osjećajem, a zatim se, u najboljoj vjeri, zanosim vlastitim izmišljotinama. Nazvao me le plus sympat-hique od svih lažaca. Da, ja sam najplemenitija od svih licemjera. Moji motivi, otkriva psihoanaliza, sadrže najmanji stupanj zlobe. Ja ne dopuštam da moj ljubavnik spava u krevetu moga muža zato da bih nekoga povrijedila. To je zato jer nemam osjećaja za svetost. Da je Henry bio hrabriji, mogla sam Hugu dati napitak za spavanje i umjesto toga spavati s njim. Bojao se ukrasti mi makar i poljubac. Tek kada je Hugo otišao, bacio me na bršljanovo lišće u dnu vrta.
Jednom sam provela četiri dana sa strastvenim ljudskim ljubavnikom. Toga me dana jebao kanibal. Ležala sam izdišući ljudske osjećaje i u tome sam trenutku znala da on nije čovjek. On je pisac umotan u ljudskost, ali to je samo maska.

Moj sinoćnji govor o iskrenosti, o međuzavisnosti, o uspostavljanju povjerenja što ne postižemo čak ni s voljenim bićima, pogodio je u cilj.
Možda sam se uzalud trudila sačuvati veličanstvenost ona četiri dana s Henryjem. Možda, poput Prousta, nisam sposobna za pokret. Odabirem točku u prostoru i okrećem se oko nje, kao što sam se dvije godine vrtjela oko Johna. Henryjeva putanja je pak neprestano nabijanje čekićem kako bi se izazvale iskre, bez obzira na bol koju to prouzrokuje.
Kasnije sam ga pitala:
Kada se tvoj osjećaj za June vrati, hoće li on, barem na trenutak, promijeniti naš odnos? Hoće li se naša veza prekinuti? Teku li tvoji osjećaji natrag prema izvoru ljubavi ili u oba smjera?
Henry je rekao da je to dvostruki tijek. Da u glavi nosi pismo za June, s riječima:
Želim da se vratiš, ali moraš znati da volim Anais. Moraš to prihvatiti.