Dnevnik

Nakon odličnog psihološkog trilera "Klub prvih boraca", prema kojem je snimljen i istoimeni film s Bradom Pittom i Eduardom Nortonom u glavnim ulogama, Palahniuk s novim romanom ponovno ostavlja čitatelja u krajnjoj napetosti i neizvjesnosti. Začudni stanovnici otoka Waytansea skrivaju tajne. Hoće li Misty Marie Wilmont, konobarica i sobarica u hotelu, u svojim četrdesetim godinama ipak postati slavna slikarica i napokon ispuniti očekivanja svih stanovnika na otoku? Zašto je njezin suprug Peter pokušao samoubojstvo? Iz kojeg razloga nestaje namještaj iz skupocjenih vikendica na otoku? U kakvoj je vezi Misty s poznatim i slavnim otočkim slikaricama koje su živjele stoljećima prije? Doznajte neočekivan rasplet još jednog izvrsnog i neobičnog kriminalističkog romana Chucka Palahniuka.

21.lipnja
– treća mjesečeva četvrt


Danas je nazvao neki tip iz Long Beacha. Na sekretarici je ostavio dugu poruku, mrmljao je i vikao, govorio je brzo pa sporo, psovao je i prijetio da će zvati policiju i dati te uhititi.
Danas je najdulji dan u godini – no, sad su svi dani takvi.
Vrijeme danas: sve veća zabrinutost zbog nabujale strave.
Zvao je tip iz Long Beacha, tvrdi da mu je nestala kupaonica.


22. lipnja


Kad budeš ovo čitao, bit ćeš stariji nego što pamtiš.
Tvoje se jetrene pjege službeno zovu hiperpigmentirane lentigine. Službeni anatomski naziv za boru glasi rhytis. Bore na gornjoj polovici tvoga lica, ritide urezane na tvom čelu i oko očiju – to je dinamičko boranje, a nazivaju se ihiperfunkcionalne facijalne linije, nastaju pokretima mišićnog tkiva. Većina bora na donjoj polovici lica su statične ritide, uzrokovane su suncem i gravitacijom.
Pogledajmo u zrcalo. Stvarno pogledajmo tvoje lice. Pogledajmo tvoje oči, tvoja usta.
To je ono što misliš da najbolje poznaješ.
Tvoja se koža sastoji od tri osnovna sloja. Sloj koji možeš dotaknuti je stratum corneum,sloj ravnih i mrtvih stanica kože koje su na površinu izgurale nove stanice ispod njih. Mast koju osjećaš tvoj je acidni plašt, sloj ulja i znoja koji te štiti od bakterija i gljivica. Ispod njega nalazi se dermis. Ispod dermisa, sloj sala. Ispod sala, mišići tvog lica.
Možda sve to pamtiš s likovne akademije, s kolegija Anatomija čovjeka 201. Doduše, možda i ne.
Kad podigneš gornju usnu – kad otkriješ onaj gornji zub, onaj koji ti je slomio čuvar u muzeju – to čini tvoj mišić leviator labii superioris. Tvoj mišić za podsmijeh. Recimo, kao kad onjušiš ustajalu, staru mokraću. Zamisli da ti je suprug maloprije izvršio samoubojstvo u vašem automobilu. Zamisli da moraš izaći i obrisati njegovu pišalinu s vozačkog sjedišta. Zamisli da tu smrdljivu i zahrđalu olupinu i dalje voziš na posao, dok te svi gledaju i znaju, jer to ti je jedini auto.
Zvuči li ti išta od toga poznato?
Kad normalna osoba, neka normalna i nevina osoba koja, kvragu, stvarno zaslužuje neizmjerno mnogo više, kad se vrati doma s cjelodnevnog konobarenja i pronađe supruga ugušenog u zajedničkom automobilu – mjehur mu je popustio, a ona vrišti – to je samo njezin orbicularis oris napregnut do krajnjih granica.
Duboki urezi od kutova usta do nosa zovu se nazolabijalne bore. Ponekad se nazivaju i džepovima za podsmijeh. Tijekom starenja maleni okrugli jastučić sala u tvom obrazu – službena anatomija naziva ga malarnom pločicom sala – klizi sve niže i niže, sve dok se ne nasloni na tvoju nazolabijalnu boru – dajući licu vječno podsmješljiv izraz.
Ovo je kratak tečaj za osvježavanje pamćenja. Korak po korak.
Malo te uređujemo. Za slučaj da ne prepoznaš samog sebe.
Sad se namršti. To tvoj trijangularni mišić poteže kutove mišića, orbikularnog orisa, nadolje.
Pravi se da si dvanaestogodišnja djevojčica koja ludo voli svoga oca. Da si djevojčica na pragu puberteta koja treba svog tatu više nego ikad prije. Koja računa da će njezin otac uvijek biti uz nju. Zamisli da svake noći liježeš u suzama, da snažno stišćešoči dok ne oteknu.
Površina tvoje brade nalik je narančinoj kori, te nepravilne kvržice uzrokovao je tvoj mišić mentalis. Tvoj mišić za durenje. One namrštene crte koje vidiš svakog jutra sve su dublje, od svakog kuta tvojih usana protežu se do brade – one se nazivaju bore marionete. Nabori između tvojih obrva su glabelarni usjeci. Kad se tvoji otečeni kapci objese – to se zove ptosis. Tvoje lateralne kantalne ritide, takozvane ‘vranine noge’, svakim su danom sve izraženije, a kvragu, tek ti je jebenih dvanaest godina.
I nemoj se praviti da ne znaš o čemu je riječ.
To je tvoje lice.
A sad se nasmiješi... ako još možeš.
To je tvoj veliki zigomatski mišić. Svakim stezanjem povlači tvoje meso onako kako vrpce na prozoru tvoje dnevne sobe podižu zavjese. Onako kako konopci povlače kazališnu zavjesu – svaki tvoj osmijeh novije debi. Premijera. Otkrivaš se.
A sad se nasmiješi kao postarija majka kad njezin sin jedinac izvrši samoubojstvo. Nasmiješi se, potapšaj mu suprugu po ruci, zatim pomiluj predpubertetsku kćer i reci im da ne brinu – sve će biti dobro. Ne prestaj se smiješiti i sveži svoju dugu sijedu kosu. Idi i igraj bridž sa svojim starim prijateljicama. Napudraj nos.
Ona golema i strašna hrga sala koja ti visi ispod brade, svakim danom sve veća i sve drhtavija, to je submentalno salo. Isprekidane kružne bore oko tvog vrata nazivaju se. platizmalnim vrpcama. To polagano klizanje tvog lica, brade i vrata uzrokuje gravitacija, povlačeći tvoj superficijalni muskulo-apneurotični sustav.
Zvuči poznato?
Ako si malo zbunjen, samo se opusti. Ne brini. Jedino što moraš poznavati tvoje je lice. Ono što misliš da najbolje poznaješ.
Ovo su tri sloja tvoje kože.
Ovo su tri žene u tvom životu.
Epidermis, dermis, salo.
Tvoja supruga, tvoja kći i tvoja majka.
Ako ovo čitaš, dobrodošao u stvarnost. To je mjesto prema kojem su vodile sve one blistave i neograničene mogućnosti tvoje mladosti. Sva ona neispunjena obećanja. Eto, to si učinio iz svog života.
Tvoje je ime Peter Wilmot.
Jedino što trebaš shvatiti jest da si se pretvorio u jedno, žaljenja vrijedno govno.

23. lipnja


Zvala je žena iz Seaviewa i javila da joj je nestao ormar za ručnike. Lani, u rujnu, u kući je bilo šest spavaćih soba i dva ormara za posteljinu i ručnike. Sad ima samo jedan. Stigla je kako bi prije ljeta otvorila svoju kuću na plaži. Dovezla se iz grada, s djecom, dadiljom i psom, eto njih sa svom prtljagom, a svi su im ručnici nestali. Iščezli. Pufffffffffffff...
Trijangulacija Bermudskog trokuta.
Njezin glas kriješti na sekretarici, sve viši i viši, sve dok se na kraju svake rečenice ne pretvori u sirenu za uzbunu – jasno je da je totalno poludjela, ali više zvuči prestrašeno. Kaže: «Je li to neka šala? Molim vas, recite mi da vam je netko platio da to učinite.»
Njezin glas na sekretarici, govori: «Molim vas, neću zvati policiju. Samo sve vratite kako je bilo, može?»
Iza njezina glasa u pozadini se jedva čuje dječački glas: «Mama?»
Žena odmakne slušalicu i kaže: «Sve će biti u redu.» I: «Samo bez panike.»
Vrijeme danas: sve veće skretanje prema poricanju.
Njezin glas na sekretarici, govori: «Molim vas, samo me nazovite.» Ostavlja telefonski broj. Kaže: «Molim vas...»


25. lipnja


Zamisli riblju kost kako je slika malo dijete – kostur ribe s glavom najednom i repom na drugom kraju. Između je duga kralježnica, isprekidana rebrima. Takve riblje kosture možeš vidjeti u ustima mačaka iz crtića. Zamisli tu ribu kao otok prekriven kućama. Zamisli kuće nalik dvorcima kakve bi naslikala djevojčica koja živi u naselju kamp-kućica – velike, kamene kuće, svaka sa šumom dimnjaka, na svakoj planinski lanci krovnih sljemena, krila, kule i trjemovi – sve se to uzdiže do gromobrana na vrhu. Škriljčani krovovi. Lijepe ograde od kovanog željeza. Kuće iz bajke, kvrgave od isturenih prozora i mansardi. A posvuda oko njih savršena stabla borova, ružičnjaci, staze od crvenih cigala.
Buržoaska snatrenja siromašnog bijelog djeteta.
Cijeli je otok upravo ono o čemu bi sanjalo dijete koje odrasta u naselju kamp-kućica – recimo, u nekoj rupi poput Tecumseh Lakea u Georgiji. To dijete gasi sva svjetla u prikolici čim mama ode na posao. Djevojčica legne na leđa, ispruži se na izlizani narančasti sag u dnevnoj sobi. Sag smrdi kao da je netko zagazio u pseći izmet. Narančasta boja mjestimično je crna, progorena cigaretama. Na stropu mrlje od vlage. Prekrižila bi ruke na prsima i zamišljala život na jednom takvom mjestu. ba;lk;anwo,ad.
To bi bilo kasno noću, kad ti do ušiju ne dopire nikakav zvuk. Kad više vidiš sklopljenih nego otvorenih očiju.
Riblji kostur. Crtala ga je od prvog trenutka kad je uzela bojicu u ruku.
Cijelo vrijeme dok to dijete odrasta, majka nikad nije kod kuće. Oca nije nikad upoznala, a majka možda ima dva posla. Jedan je u posranoj tvornici izolatora od fiberglasa, a na drugom poslužuje hranu u bolničkoj kafeteriji. Naravno da to dijete sanja o mjestu poput tog otoka, gdje ljudi ne rade ništa, osim što spremaju kuću, beru divlje borovnice i lutaju žalovima. Ili vezu rupčiće. Ili aranžiraju cvijeće. Gdje svaki dan ne započinje zvukom budilice i ne završava televizijom. Zamišljala je te kuće, svaku redom, svaku sobu, klesane rubove svakog kamina. Uzorke svakog parketa. Zamišljala ih je ni iz čega. Zakrivljenost svake svjetiljke ili slavine. Mogla je zamisliti svaku keramičku pločicu. Zamisliti sve, kasno noću. Svaki uzorak tapeta. Svaku ploču škriljca, svako stubište, svaki oluk – sve je to nacrtala pastelama. I obojila drvenim bojicama. Svaku stazu od cigle i živicu od šimšira – sve je to nacrtala. Obojila vodenim bojama u crveno i zeleno. Vidjela je to, naslikala, sanjala o tome. Toliko je to željela.
Od trenutka kad je uzela olovku u ruku, crtala je samo to.
Zamisli tu ribu s lubanjom okrenutom na sjever, a repom na jug. Kralježnicu presijeca šesnaest rebrenih kostiju u smjeru istok-zapad. Lubanja je seoski trg, a riblja usta luka u koju uplovljava trajekt. Riblje oko bilo bi hotel, a oko njega trgovina mješovitom robom, željezarija, knjižnica i crkva.
Slikala je ulice sa sleđenim golim stablima. Slikala je ptice koje se vraćaju – a svaka skuplja morsku travu i borove iglice za gradnju gnijezda. Zatim grimizne naprstke u cvatu, više od odraslog čovjeka. Zatim još više suncokrete. Onda lišće koje u spiralama pada na tlo, kvrgavo od oraha i kestena.
Sve je vidjela kristalno jasno. Mogla je vidjeti svaku sobu u svakojkući.
I što je jasnije zamišljala taj otok, manje joj se sviđao stvarni svijet. Što je bolje zamišljala te ljude, sve su joj se manje sviđali stvarni ljudi. Osobito njezina hipi-mama, vječno umorna i smrdljiva od pomfrita i dima cigareta.
To je trajalo sve dok se Misty Kleinman nije odrekla misli da će ikad biti sretna osoba. Sve je bilo ružno. Svi su bili grubi i jednostavno... pogrešni.
Zvala se Misty Kleinman.
U slučaju da ne bude u blizini dok ovo budeš čitao, bila ti je supruga. U slučaju da se ne praviš glup – tvoja jadna žena, rođena kao Misty Marie Kleinman.
Jadna glupača koja je, crtajući logorsku vatru na plaži, mogla omirisati komušinu i kuhane rakove. Dok bi crtala vrt sa začinskim biljem uz neku kuću, njušila bi ružmarin i timijan.
I što je bolje crtala, život joj je postajao gori – sve dok joj ništa u stvarnom svijetu nije bilo dovoljno dobro. Tako je to trajalo, sve dok više nigdje nije pripadala. Sve dok nitko nije bio dovoljno dobar, dovoljno profinjen, dovoljno stvaran. Ni dečki u srednjoj školi. Ni druge djevojke. Ništa više nije bilo onako stvarno kao u njezinu zamišljenom svijetu. Tako se to vuklo, sve dok nije završila kod školskog psihologa i iz mamine torbice počela krasti novac za drogu.
Kako ljudi ne bi pričali da je luda, svoj je život, umjesto na vizije, koncentrirala na umjetnost. Zaista, samo je željela umijeće kojim bi zabilježila te vizije. Kako bi svoj zamišljeni svijet prikazala što točnije. Što stvarnije.
U umjetničkoj školi upoznala je dečka koji se zvao Peter Wilmot. Srela je tebe, dečka s otoka Waytansea.
Kad prvi put ugledaš otok, dolazeći s bilo kojeg mjesta na svijetu, pomisliš da si umro. Da si mrtav i u Raju, da si zauvijek na sigurnom.
Riblja kralježnica je Avenija Division. Riblja rebra su ulice, počevši od Ulice joha, jedan blok od seoskog trga. Slijede Ulica breza,Ulica brijestova, Cedrova ulica, Ulica grabova, Hrastova ulica, Jelina ulica, Ulica kaučukovca – redom po abecedi, sve do Ulice svibova i Topoline ulice, sasvim uz riblji rep. Tamo se južni kraj Avenije Division utapa u šljunak, pa u blato, i zatim iščezava među stablima na Rtu Wayantasea.
To nije loš opis. Tako izgleda luka kad prvi put dolaziš trajektom s kopna. Uska i dugačka luka sliči ribljim ustima, čeka da te proguta kao u biblijskoj priči.
Ako imaš cijeli dan, možeš proći cijelu Aveniju Division. Doručkovati u Hotelu Wayantasea, a zatim prošetati niz ulicu, pokraj crkve u Ulici joha. Pokraj Wilmotove kuće, jedine u Istočnim brezama, sa šesnaest jutara tratine koja se proteže sve do vode. Pokraj Burtonove kuće u Istočnoj ulici klekova. Gusti hrastovi šumarci; svako stablo čvornato i visoko, poput mahovinom prekrivene munje. Nebo nad Avenijom Division ljeti zazeleni gustim, nemirnim sagovima od listova topole, hrasta i graba.
Kad tamo stigneš prvi put, pomisliš da su ti se ostvarile sve nade i snovi. I živjet ćeš sretno sve do smrti.
Vic je u ovome: djetetu koje je od rođenja živjelo u kući na kotačima to izgleda kao posebno i sigurno mjesto, na kojem će, maženo i paženo, živjeti vječno.
Za dijete koje je običavalo sjediti na izlizanom sagu, s kutijom drvenih bojica ili pastela, i crtati slike tih kuća, kuća koje nikad nije vidjelo. Samo slike, onakve kako ih je zamišljala: s trjemovima i vitrajima. To dijete jednog će dana zaista vidjeti te kuće. Upravo te kuće. Kuće za koje je mislilo da se mogu samo zamišljati...
Od prvog trenutka kad je Misty Marie procrtala, znala je sve mračne tajne septičkih jama iza svake kuće. Znala je da su instalacije u zidovima stare, žice omotane tkaninom, provučene kroz porculanske cijevi i pričvršćene na porculanske nosače. Mogla je nacrtati unutrašnjost iza svakih ulaznih vrata, na kojima su sve otočke obitelji bilježile imena i visinu svakog djeteta.
Èak i s kopna, iz trajektne luke u Long Beachu, preko tri milje slane vode, otok izgleda poput Raja. Borovi tako tamnozeleni da izgledaju crni, valovi se lome na smeđim stijenama – sve je onako kako je samo mogla poželjeti. Zaštićeno. Tiho i samotno.
Danas otok tako izgleda većini ljudi. Mnoštvu bogatih stranaca.
I to će dijete, koje nikad nije plivalo ni u čemu većem od bazena u naselju zaslijepljeno od previše klora, to će dijete otploviti trajektom do luke Waytansea, praćeno ptičjim pjevom i odbljescima sunca s bezbrojnih redova hotelskih prozora... Čut će ocean kako udara o lukobran, osjetit će toplo sunce i čist vjetar u kosi, omirisati ruže u punom cvatu... timijan i ružmarin...
Patetična tinejdžerka koja nikad nije vidjela ocean, a već je nacrtala rtove i hridi visoko nad stijenama. I učinila je to savršeno.
Jadna mala Misty Marie Kleinman.
Ta je djevojka ovamo stigla kao nevjesta i cijeli ju je otok došao pozdraviti. Četrdeset, pedeset obitelji – svi su se smiješili i čekali svoj red da se s njom rukuju. Pjevao je školski zbor. Bacali su rižu. U njezinu čast pripremili su veliku večeru u hotelu i svi su joj nazdravljali šampanjcem.
S uzvisine iznad Trgovačke ulice, s prozora hotela Waytansea, sa svih šest katova, s redova prozora i ostakljenih trijemova, s krivudave linije oluka na kosom krovu – sve je to pratilo njezin dolazak. Svi su promatrali kako je došla živjeti u jednoj od velikih kuća u sjenovitom, stablima obrubljenom trbuhu ribe.
Bacivši samo jedan pogled na otok Waytansea, Misty Kleinman zaključila je kako vrijedi otpisati svoju mamu-šljakericu. I pseća govna i izlizani sag. Zaklela se da više nikad neće kročiti u staro naselje prikolica. Stavila je na čekanje svoje planove o slikarskoj karijeri.
Vic je u ovome: kad si dijete, čak i kad si malo stariji, s dvadeset godina, i pohađaš umjetničku školu, nemaš blagog pojma o stvarnom svijetu. Želiš vjerovati nekome tko ti kaže da te voli. Jedino se želi s tobom vjenčati i povesti kući kako bi živio u nekom savršenom otočnom raju. U velikoj kamenoj kući u Istočnoj ulici breza. Kaže da te samo želi usrećiti.
I ne, časna riječ, nikad te neće mučiti do smrti.
A jadna Misty Kleinman rekla si je da zapravo i ne želi slikarsku karijeru. Ono što stvarno želi, što neprestano želi, su: kuća, obitelj i spokoj.
Tada je došla na otok Waytansea, gdje je sve bilo i previše u redu.
Zatim se pokazalo kako ona nije u redu.

26. lipnja


Zvao je neki tip s kopna, iz Ocean Parka, žali se da mu je nestala kuhinja. Isprva je normalno da ne primjećuješ. Kad čovjek negdje živi dovoljno dugo – u kući, u stanu, u nekoj zemlji – sve mu postane premalo.
Ocean Park, Oysterville, Long Beach, Ocean Shores – sve su to gradići na kopnu. Žena kojoj je nestao ormar. Muškarac kojem je nestala kupaonica. Sve su to poruke ljudi na telefonskoj sekretarici, ljudi koji su na ovaj ili onaj način preuređivali svoje vikendice. Mjesta na kopnu, ljetni ljudi. Imaju kuće s devet spavaćih soba u kojima provedu dva tjedna u godini – čovjeku treba nekoliko godina da primijeti kako nedostaje dio kuće. Većina ih ima najmanje pet-šest kuća. To zapravo nisu domovi. To su investicije. Imaju stanove, imaju time-sharing apartmane. Imaju stanove u Londonu i Hong Kongu. U svakoj vremenskoj zoni druga četkica za zube. Na svakom kontinentu hrpa prljavog rublja.
Ovaj glas na Peterovoj sekretarici žali se da je postojala kuhinja s plinskim štednjakom. Dvostruka ugradbena pećnica. Veliki hladnjak s dvokrilnim vratima.
Slušajući ga kako tupi, tvoja supruga, Misty Marie, potvrđuje kimanjem... mnogo je toga u ovom kraju bilo drugačije.
Da bi se ulovio trajekt, čovjek se nekoć samo trebao pojaviti na pristaništu. Trajekt na kopno i natrag sad vozi svakih pola sata. Svakih pola sata. A čeka se u redu. Čekaj svoj red. Sjedi na parkiralištu s ruljom neznanaca u blistavim sportskim autima koji ne vonjaju po mokraći. Trajekt tri-četiri puta dođe i ode prije nego uloviš mjesto. I cijelo to vrijeme sjediš i pržiš se na suncu, u tom smradu.
Treba ti cijelo jutro samo da odeš s otoka.
Nekoć se u hotel Waytansea moglo ušetati i bez problema uloviti stol uz prozor. Nekoć na otoku Waytansea nije bilo otpada. Ni prometa. Ni tetovaža. Ili probušenih nosova. Ni šprica naplavljenih na plaži. Ljepljivih potrošenih kondoma u pijesku. Oglasnih ploča. Grupnih provoda.
Tip iz Ocean Parka govori kako mu je zid blagovaonice savršeno obložen hrastovinom i modrim prugastim tapetama. Od kuta do kuta u sobi spojevi nemaju nijedan šav – na šini za slike, u podnožju zida, na spoju stropa i zida. Kucao je – zid je čvrst, gipsani pregradni zid na drvenoj konstrukciji. U sredini tog savršenog zida, kune se, stajala su kuhinjska vrata.
Tip iz Ocean Parka govori na telefonu: «Možda se ja varam, ali kuća mora imati kuhinju. Nije li tako? Nije li to u građevinskim propisima ili nečemu sličnom?«
Gospođa iz Seaviewa otkrila je da joj nedostaje ormar tek kad nije mogla pronaći čist ručnik.
Tip iz Ocean Parka rekao je da je iz komode u blagovaonici izvadio vadičep. Izbušio je rupicu na mjestu gdje su, kako se sjeća, stajala kuhinjska vrata. Zatim je izvadio nož za odreske i proširio rupu. Na privjesku s ključevima ima malenu bateriju pa je pritisnuo lice uza zid i povirio kroz rupu. Žmirkao je, a u tami je ležala soba sa zidovima išaranim riječima. Stisnuo je oči, pričekao da mu se vid privikne na tamu ali u mraku je uspio pročitati samo neke dijelove:
«...kroči na otok i umrijet ćeš», pisalo je; «...bježi odavde kolikote noge nose. Pobit će, ako treba, svu Božju djecu, samo da spase svoju...»
Tamo gdje bi mu trebala biti kuhinja, piše: «...sve ćemo vas poklati...»
Tip iz Ocean Parka kaže: «Bilo bi bolje da dođete vidjeti što sam otkrio.» Njegov glas sa sekretarice javlja: «To vrijedi vidjeti već samo zbog rukopisa.»


28. lipnja


Blagovaonica u hotelu Waytansea nazvana je Dvorana drva i zlata zbog hrastovih zidnih obloga i presvlaka od zlatnog brokata. Okvir kamina načinjen je od rezbarene orahovine s ulaštenim mjedenim držačima za klade. Vatra se mora održavati čak i kad vjetar puše s kopna – tada se dim vraća i kulja kroz otvor kamina. Sve prekriva dim i pepeo, a ti dotle vadiš baterije iz svih detektora dima. Tada cijeli hotel pomalo vonja po vatri.
Svako malo netko zatraži stolove broj devet ili deset, uz kamin, a zatim proklinje dim ili vrućinu, traži novi stol – tada čovjek jednostavno mora nešto popiti. Samo gutljajčić bilo čega. Tvoja jadna debela supruga gucne šeri za kuhanje.
To je jedan dan u životu Misty Marie, kraljice robova.
Još jedan najdulji dan u godini.
Tu igru svatko može igrati. To je samo Mistyna osobna koma.
Nekoliko pića. Nekoliko aspirina. Pa iznova.
U Dvorani drva i zlata, nasuprot kaminu, prozori gledaju na obalu. Kit se većim dijelom isušio i raspao; sada kroz njega zviždi hladni vjetar. Prozori se magle. Vlaga iz prostorije nakuplja se na staklima i kapa u lokvu, sve dok pod potpuno ne promoči, a sag ne zasmrdipoput kita koji posljednja dva tjedna u srpnju leži nasukan na plaži. Pogled van – obzor je zakriven reklamama, onim istim markama – za brzu hranu, za sunčane naočale, za tenisice – koje su na otpadu koji označava granicu plime.
Na svakom valu plutaju opušci.
Svako malo netko zatraži stolove broj trinaest, četrnaest ili šesnaest – one pokraj prozora, a zatim se žali na hladan propuh i smrad pljesnivog, mokrog saga – i kad počnu cmoljiti da žele drugi stol, čovjek jednostavno mora nešto popiti.
Sveti Gral ljetnih ljudi zove se savršen stol. Sjedište moći. Smještaj. Mjesto na kojem sjede nikad nije toliko dobro kao ono na kojem ne sjede. Toliko je nakrcano da te, dok prolaziš blagovaonicom, laktovima i kukovima stalno udaraju u trbuh. Mlate te torbicama.
Prije nego nastavim možda bi se mogao malo toplije odjenuti. Možda bi se mogao nafutrati s još malo vitamina B. Možda još koja moždana stanica. Ako ovo čitaš u javnosti, prestani, sve dok ne navučeš svoje najbolje čitavo donje rublje.
A prije toga, možda ne bi bilo loše da se predbilježiš kao davatelj jetre.
Vidiš i sam kamo ovo vodi.
Tamo kamo je otišao cijeli život Misty Marie Kleinman.
Postoji bezbroj načina na koje se može počiniti samoubojstvo, a da se stvarno ne umre.
Kad god neka ženska dođe s kopna s prijateljicama, sve redom vitke i osunčane, uzdišu nad lamperijom i bijelim stolnjacima, kristalnim vazama punim ruža i paprati, nad antiknom srebrninom, kad god netko kaže: «Stvarno, trebali biste služiti tofu umjesto teletine!» Tada čovjek mora nešto popiti.
Te mršave ženske, čiji se muževi ponekad mogu vidjeti vikendom – niski i podeblji, toliko se znoje da im se crnilo kojim prikrivaju ćelicu slijeva niz vrat. Velike rijeke crne sluzi koja im prlja ovratnike košulja.
Kad god pristigne neka od ovdašnjih morskih kornjača, stežući bisere na uvelom vratu – stara gospa Burton, gospa Seymour ili gospa Perry – i ugleda neku od mršavih i potamnjelih ljetnih žena za svojim najomiljenijim stolom, koji je to još od 1865., obično kaže: «Misty, kako si mogla? Pa ti znaš da sam ovdje svako podne utorkom i četvrtkom. Misty, stvarno...« Tada moraš popiti dvije runde.
Kad ljetni ljudi zatraže kavu s pjenicom ili nešto od soje posuto srebrnim prahom ili mljevenim rogačem, onda popiješ još jednu.
Ako ne daju napojnicu, onda još jednu.
Te ljetne žene. Oči su im tako debelo obrubljene crnim tušem da izgledaju kao da nose naočale. Usne obrube tamnosmeđom olovkom a onda jedu, sve dok uz hranu ne pojedu i ruž. Tada za stolom ostaje hrpa mršave djece, s prstenom prljavštine oko usta. Imaju duge zakrivljene nokte u pastelnim tonovima jordanskih badema.
Kad je ljeto i kad se unatoč tome mora ložiti kamin, svučeš komad odjeće.
Kad kiši i kad hladan propuh trese okna, navučeš komad odjeće.
Nekoliko pića. Nekoliko aspirina. Ponoviti.
Kad Peterova majka dođe s mojom kćeri Tabbi i očekuje da ću ih služiti, poput njihova osobnog roba – dva pića. Kad obje zasjednu za stol broj osam i kad baka Wilmot kaže Tabbi: «Tvoja bi majka mogla biti slavna slikarica kad bi se samo potrudila«, još jedno.
Ljetne žene s dijamantnim prstenjem, privjescima i narukvicama, a svi su dijamanti mutni i masni od zaštitnih krema za sunčanje... kad zatraže da im pjevam Sretan rođendan... popiti još jedno.
I kad te dvanaestogodišnja kći pogleda, i umjesto mama kaže: «Molim vas...»
I kad njezina baka Grace izjavi: «Misty, dušo, imala bi više novaca i više ugleda samo kad bi se vratila slikanju...«
I kad to čuje cijela blagovaonica...
Nekoliko pića. Nekoliko aspirina. Ponoviti.
Svaki put kad Grace Wilmot naruči svoj deluks izbor čajnih sendviča sa svježim sirom, kozjim sirom i namazom s mljevenim orasima na tostu tankom poput papira, a zatim pojede samo nekoliko zalogaja, dok ostatak završi u otpadu, zatim to te čajnik Earl Greya i komad torte od mrkve natovari na moj račun, a ja to ne saznam sve dok ne dobijem plaću od sedamdeset pet centi zbog svih tih odbitaka... ima tjedana kad sam doslovno dužna hotelu, i tada shvatim da sam nadničar, vjerojatno doživotno zatočena u Dvorani drva i zlata – tada popijem pet rundi.
Svaki put kad svaku, zlatnim brokatom presvučenu sjedalicu u blagovaonici zauzme neka žena, ovdašnja ili s kopna, i kad sve kunu kako je vožnja trajektom preduga i kako na otoku nema dovoljno parkirališta, i kako se nekad za ručak nije morao rezervirati stol i zašto neki ljudi jednostavno ne ostanu doma jer je sve to stvarno previše – svi ti laktovi i zahtjevni napeti glasovi koji traže naputke ili vrhnje koje nije od mlijeka ili haljine za plažu broj 34, a kamin mora plamtjeti jer je to hotelska tradicija – onda skineš još jedan komad odjeće.
Ako dotad nisi mrtav pijan i napola gol, ne obraćaš pozornost.
Kao kad me Raymon, dostavljač, ulovi da u hladnjaku cugam šeri iz boce i izvali: «Misty, cariño. Salud!»
Kad se to dogodi, nazdravljam mu bocom i kažem: «Živio moj moždano mrtav suprug. Kći koju nikad ne vidim. Kuća koju će uzeti Katolička crkva. Moja punica, stari šišmiš koji gricka brie i sendviče s lukom...»I dodam: «Te amo, Raymon.»
I popijem još jedno.
Svaki put kad mi neki okamenjeni fosil iz ugledne otočke obitelji pokušava objasniti da je ona Burtonova, ali joj je majka bila Seymour, da je majčin otac bio Tupper, dok je njegova majka bila Carlyle, što je na neki način čini mojom sestričnom u drugom koljenu, kad svoju hladnu, meku, smežuranu ruku položi na moj zglavak dok pokušavam pokupiti prljave tanjure od salate i upita: «Misty, zašto više ne slikaš?», i kada se ugledam kako starim, kako mi se cijeli život strmoglavljuje i nestaje u smeću, tada popijem dvije runde.
Ono što te na likovnoj akademiji nikad ne nauče jest da nikome i nikad ne smiješ reći da želiš biti slikar. Samo da znaš, ljudi će te ostatak života mučiti ponavljajući kako si volio slikati kad si bio mali. Volio si slikati.
Nekoliko pića. Nekoliko aspirina. Ponoviti.
I da se zna, danas je tvoja jadna supruga u hotelskoj blagovaonici ispustila nož za maslac. Kad se sagnula da ga pokupi, vidjela je čudan odraz na srebrnoj oštrici. Na donjoj strani stola broj šest bile su ispisane neke riječi. Spustila se na sve četiri i podigla rub stolnjaka. Na drvetu, kraj osušene žvakaće gume i skorenih šmrklji, stoji: «Ne dopusti da te ponovno prevare.»
Ispisano olovkom: Uzmi bilo koju knjigu iz knjižnice.
Nečija besmrtnost u samogradnji. Trajan učinak. Nečiji zagrobni život.
Samo da se zna – vrijeme je danas djelomice začinjeno povremenim zapusima očaja i zlovolje.
Poruku na donjoj strani stola broj šest, onu jedva vidljivo ispisanu olovkom, potpisala je Maura Kincaid.

29. lipnja
– mladi Mjesec


U Ocean Parku tip otvara ulazna vrata, u ruci drži čašu u kojoj je do kažiprsta natočeno svijetlonarančasto vino. Na sebi ima bijeli frotirski ogrtač s izvezenim ‘Angel’ na suvratku. Među sijedim dlakama na prsima smjestio se zlatni lančić. Miriše po gipsanoj prašini. U drugoj ruci drži bateriju. Ispije vino do srednjeg prsta; zbog neobrijanih tamnih čekinja lice mu djeluje podbulo. Obrve je ili izbijelio ili iščupao – uglavnom, kao da ih nema.
Tek toliko da se zna – tako su se susreli gospodin Angel Delaporte i Misty Marie.
Na likovnoj akademiji čovjek nauči da Mona Lisa Leonarda da Vincija nema obrva jer su one posljednji detalj koji je slikar dodavao. Mokru boju nanosio je na suhu. U sedamnaestom stoljeću restaurator je upotrijebio pogrešno otapalo i zauvijek ih izbrisao.
Odmah iza vrata je hrpa kovčega od prave kože, tip mahne baterijom iza njih, pokazujući nekamo u kuću i kaže: «Poručite Peteru Wilmotu da nema pojma o gramatici.«
Misty Marie govori tim ljetnim ljudima da tesari uvijek pišu po zidovima. Svakome padne na pamet isto – prije nego zid zatvori knaufom potpiše se i stavi nadnevak. Ponekad ostavljaju novine. Tradicija je ostaviti bocu vina ili piva. Krovopokrivači pišu po daskama prije nego ih prekriju bitumenom i šindrom. Zidari se potpisuju po okvirima prije nego ih prekriju daskama ili gipsanim pločama. Ime i nadnevak. Djelić njih koji bi netko mogao otkriti u budućnosti. Misao. Bili smo ovdje. Mi smo ovo podigli. Podsjetnik.
Nazovi to običajem, praznovjerjem ili fengshuijem.
Na povijesti umjetnosti uče da je papa Pio V. zatražio od El Greca da prekrije neke gole figure koje je na stropu Sikstinske kapele naslikao Michelangelo. El Greco je pristao, ali samo pod uvjetom da može prekriti cijeli strop. Kažu da je El Greco slavan samo zbog svog astigmatizma. Zato je izobličavao ljudska tijela – nije dobro vidio pa je izduživao ruke i noge, i zbog tog dramatičnog efekta postao slavan.
Slavni umjetnici, kao i građevinci – svi žele ostaviti svoj potpis. Nešto trajno. Život poslije smrti.
Svi želimo objasniti sebe. Nitko ne želi biti zaboravljen.
Toga dana u Ocean Parku Angel Delaporte pokazuje Misty blagovaonicu, obloge i modre prugaste tapete. Preko pola jednog zida je rupa, zgužvan i oderan papir i gipsana prašina.
Zidari su znali, priča mu ona, u dimnjak uzidati amajliju, svetački medaljon na lančiću, kako bi spriječili zle duhove da ulaze kroz otvor. U srednjem vijeku zidari su u zidove običavali zazidati živu mačku za sreću. Ili živu ženu. Da zgradi da dušu.
Misty promatra njegovu čašu vina. Govori čaši umjesto njemu u lice, slijedi je pogledom, nada se da će on to primijetiti i ponuditi joj piće.
Angel Delaporte približava rupi svoje podbulo lice, svoju očupanu obrvu, i kaže: «...ljudi s otoka Waytansea ubit će i vas, baš kao što su pobili i sve prije...» Pokraj glave drži malu bateriju kako bi rasvijetlio tamu. Pokraj njegova ramena vise blještavi mjedeni i srebrni ključevi – blistaju kao jeftin nakit. Kaže: «Trebate vidjeti što tamo piše.»
Polagano, poput djeteta koje uči čitati, Angel Delaporte bulji u tamu i govori: «...gledam svoju ženu kako radi u hotelu Waytansea, čisti sobe i pretvara se u sjebanu debelu kravu u plastičnoj ružičastoj uniformi...«
Gospodin Delaporte nastavlja: «...dolazi doma, a ruke joj smrde po gumenim rukavicama kojima skuplja vaše potrošene kondome... plava kosa joj je posijedjela, a kad mi se zavuče u krevet, vonja po onim sranjima kojima riba vaše zahode...«
«Hm«, kaže on i otpije vino sve do prstenjaka. «Ovo pomalo zbunjuje.«
I čita dalje: «...sise su joj se objesile kao dva krepana šarana. Nismo se ševili tri godine...«
Nastane mrtva tišina; Misty se pokuša tiho nasmijati.
Angel Delaporte drži bateriju. Ispija svoje narančasto vino sve do malog prsta, mahne glavom prema rupi u zidu i kaže: «Pročitajte sami.«
Njegov prsten s ključevima tako je težak da Misty mora napregnuti mišiće kako bi podignula malu bateriju. Kad se približi maloj mračnoj rupi, ugleda riječi na suprotnom zidu:
...i umrijet ćeš, želeći da nikad nisi kročio...
Nestali ormar za rublje u Seaviewu, iščezla kupaonica u Long Beachu, dnevna soba u Oystervilleu – kad god ljudi počnu tragati, pronađu nešto slično tome. Peterovo staro ludilo.
Tvoje isto staro ludilo.
...umrijet ćeš, a svijet će biti bolje mjesto za...
U svim kućama na kopnu u kojima je Peter radio, u svim tim ulaganjima, uvijek isto ispisano i zapečaćeno smeće.
...krepaj vrišteći od strave...
Angel Delaporte izjavi joj iza leđa: «Recite gospodinu Wilmotu da nema pojma o pravopisu.«
A jadna Misty priča ljetnim ljudima, govori im kako gospodin Wilmot posljednjih godinu dana i nije bio sav svoj. Imao je tumorna mozgu za koji nije znao – ne znamo ni mi koliko dugo. Lica i dalje pritisnuta na rupu u zidu govori tom Angelu Delaporteu kako je gospodin Wilmot radio nešto u starom hotelu Waytansea pa sad iza broja sobe 312 odmah slijedi 314. Gdje je nekad bila soba, sada je u hodniku potpuno gladak zid, utori za stolce, lamperija, utičnice svaka dva metra – savršeno izveden posao. Sve po pravilima, osim što je iza toga zapečaćena soba.
A tip iz Ocean Parka vrti vino u čaši i kaže: «Nadam se da tada u sobi nije bilo gostiju.»
U svom autu ima pajser. Prolaz se može otvoriti za pet minuta. To je samo knauf, kaže mu ona. Gospodin Wilmot samo je malo prolupao.
Kad približi nos rupi i onjuši, osjeti kako tapete smrde na milijun cigareta koje su tamo umrle. Iz unutrašnjosti rupe dopiru mirisi cimeta, prašine i boje. Negdje u tami čuje se zujanje hladnjaka. Kucanje sata.
A po zidovima su ispisane uvijek iste gluposti. U svim tim kućama za odmor. U velikoj spirali koja započinje na stropu i zavija do poda – okolo naokolo, tako da čovjek mora stati nasred sobe i čitati sve dok mu se ne zavrti u glavi. Sve dok mu ne pozli. U svjetlu s privjeska s ključevima piše:
...pokokati usprkos svom novcu ipočastima...
«Čujte», kaže ona. «Tamo je pećnica. Točno tamo gdje ste mislili da je.» Zakorači natrag i pruži mu bateriju.
Svaki građevinac, govori mu Misty, potpisuje svoj posao. Obilježava teritorij. Parketari pišu po podlozi prije nego polože parket. Pišu po zidovima prije lijepljenja tapeta ili pločica. To stoji na svim zidovima – povijest slika, molitava, imena. Datuma. Vremenska kapsula. Ili, gore od toga, čovjek može pronaći olovne cijevi, azbest, otrovne spojeve, loše instalacije. Tumore na mozgu. Tempirane bombe.
Dokaz da nijedno ulaganje ne pripada ulagaču zauvijek.
Ono što zapravo ne želiš znati – ali se ne usuđuješ zaboraviti.
Lica priljubljena na rupu Angel Delaporte čita: ...volim svoju ženu, volim svoje dijete... I čita: ...ne želim gledati kako mi vi, hrpetina trulih parazita, sve više i višeponižavate obitelj...
Sagne se prema zidu, iskrivi lice pritišćući ga na rupu i kaže: «Taj rukopis je doslovno čaroban. Kako piše slovo k u riječima ‘kročiti’ ili ‘kravetina’, vertikala je tako izdužena da visi nad ostatkom riječi. To znači da je on zapravo istinski nježna i zaštitnički nastrojena osoba.» Kaže: «Vidite li k u ‘pokokati’? Način na koji je repić izdužen otkriva da je zbog nečega zabrinut.«
Angel Delaporte zarije lice u rupu i čita: ...otok Waytanseapobit će svu Božju djecu, do posljednjega, ako će tako spasiti svoju...
Objašnjava da način na koji je veliko slovo I tanko i ušiljeno dokazuje kako je Peter oštrouman, ali da se nasmrt boji vlastite majke.
Ključevi zveckaju dok pomiče malu bateriju i čita dalje: ...plesao sam s tvojom četkicom za zube naguranom u svoj prljavi šupak...
Naglo odmakne lice od tapete i kaže: «Aha, to bi bila moja pećnica.« Ispije preostalo vino glasno ga mućkajući u ustima. Proguta i izjavi: «Znao sam da u ovoj kući imam kuhinju.«
Jadna Misty govori da joj je žao. Ona će razvaliti prolaz. A gospodin Delaporte vjerojatno želi popodne otići na čišćenje zuba. To, i možda antitetanus. Možda i doza gama-globulina.
Gospodin Delaporte prstom dotiče veliku vlažnu mrlju pokraj rupe u zidu. Primakne čašu usnama i namršti se kad otkrije da je prazna. Ponovno dotiče tamnu vlažnu mrlju na modroj tapeti. Zatim iskrivi lice, obriše prst u ogrtač i kaže: «Nadam se da je gospodin Wilmot dobro osiguran i potkožen.«
«Gospodin Wilmot posljednjih nekoliko dana leži bez svijesti u bolnici«, kaže Misty.
On izvadi kutiju cigareta iz džepa ogrtača, istrese cigaretu i kaže: « Dakle, sad vi vodite njegovu građevinsku tvrtku?«
Misty se pokuša nasmijati. «Ja sam ona sjebana debela kravetina.«
Tip, gospodin Delaporte, upita: «Molim?»
«Ja sam supruga Petera Wilmota.»
Misty Marie Wilmot, prva i jedina neukrotiva vještica, glavom i bradom. Kaže mu: «Kad ste jutros nazvali, radila sam u hotelu.»
Angel Delaporte kima, zagledao se u praznu vinsku čašu. Čaša je znojna i umrljana otiscima njegovih prstiju. Drži umrljanu čašu i kaže: «Jeste li zajedno piće?»
On se zagleda u mjesto na zidu blagovaonice gdje je pritisnula svoje lice, gdje je ispustila suzu kojom je umrljala njegovu modru prugastu tapetu. Vlažan otisak oka, bore oko oka, obicularis oculi iza rešetaka. I dalje držeći neupaljenu cigaretu među prstima, drugom rukom uzme pojas frotirnog ogrtača i briše mrlju. Kaže: «Dat ću vam knjigu. Zove se Grafologija. Znate, analiza rukopisa.«
A Misty, koja je vjerovala kako kuća Wilmotovih, šesnaest jutara zemljišta u Ulici breza, stvarno znači živjeli su sretno sve do svoje smrti,kaže: «Želite li, možda, unajmiti kuću preko ljeta?» Pogleda njegovu čašu i kaže: «Veliku, kamenu kuću. Ne na kopnu, nego na otoku.»
A Angel Delaporte pogleda je preko ramena, pogleda njezine bokove, zatim njezine grudi u ružičastoj uniformi, zatim njezino lice. Žmirne, malo odmahne glavom i kaže: «Ne brinite se, niste posijedjeli.»
Bijela gipsana prašina prekriva mu obraz i čelo oko oka.
A Misty, tvoja supruga, ispruži prema njemu ruku raširenih prstiju. Dlana okrenuta uvis, crvene i ogrubjele kože. Kaže mu: «Čujte, ako mi ne vjerujete, pomirišite mi ruku.»

30. lipnja


Tvoja jadna žena jurca iz blagovaonice u glazbeni salon, grabi srebrne svijećnjake, malene pozlaćene ure i drezdenske figurice i trpa ih u jastučnicu. Nakon što je odradila jutarnju smjenu u hotelu, Misty Marie Wilmot sad pljačka veliku kuću Wilmotovih u Ulici breza. Kao neki glupi provalnik u vlastitom domu, grabi srebrne tabakere, kutijice za tablete i burmutice. S kamina i noćnih stolića kupi soljenke i sitne predmete od slonovače. Navlači tešku i zveckavu jastučnicu prepunu pozlaćenih brončanih posuda za umak i rukom oslikanih porculanskih tanjura.
Nije ni skinula svoju ružičastu plastičnu uniformu, znojnu ispod pazuha. Pločica s imenom još joj je na grudima – da je svi neznanci u hotelu mogu zvati Misty. Tvoja jadna supruga. Radi u restoranu isti posrani posao kao i njezina mama.
I živjeli su nesretno sve do svoje smrti.
Nakon toga juri kući da se spakira. Izvlači prsten s ključevima, glasan poput sidrenih lanaca. Niz ključeva poput nanizanih željeznih grozdova. Ima ih kratkih i dugačkih. Zanimljivo izbrušenih univerzalnih ključeva. Mjedenih i čeličnih ključeva. Neki su šuplji – poput cijevi pištolja, neki su veliki poput pištolja – kakav bi popizdjela supruga mogla ugurati u podvezicu da ustrijeli svog muža idiota.
Misty gura ključeve u ključanice i provjerava hoće li se okrenuti. Iskušava brave na komodama i vratima ormara. Iskušava ključ za ključem. Uguraj, zavrni. Utrpaj, kreni. Svaki put kad brava popusti, ona utrpava jastučnicu – pozlaćene stojeće satove, srebrne prstene za ubruse, posude od olovnog kristala – i zaključava vrata.
Danas je iseljenje. Još jedan najdulji dan u godini.
U velikoj kući u Istočnoj ulici breza svi bi trebali pakirati, ali ne. Kći silazi stubama spakirana kao da će cijeli život hodati gola. Trknuta mater i dalje čisti. Negdje je u kući, navlači za sobom stari usisivač; na sve četiri kupi prašinu i končiće sa sagova i gura ih u cijev usisivača. Kao da ikoga boli kako izgledaju sagovi. Kao da će obitelj Wilmot ikad više ovdje živjeti.
Tvoja jadna supruga, ta blentavica koja je ovamo stigla prije milijun godina iz naselja prikolica u Georgiji, ne zna otkuda da počne.
A Wilmotovi su mogli znati što će ih snaći. Čovjek se ne probudi tek tako jednog jutra i otkrije da nema ni prebijene pare. Da je nestao sav obiteljski novac.
Tek je podne, a ona pokušava preskočiti drugu rundu. Druga runda nikad nije tako dobra kao prva. Prva je jednostavno savršena. Samo jedna čašica. Nešto malo za društvo. Za samo četiri sata čovjek dolazi po ključeve. Gospodin Delaporte. Dotad se moraju iseliti.
A to piće zapravo i nije pravo piće. Samo čaša vina, i to samo jedna, jedva dva gutljaja. Ipak, lijepo je znati da je tu blizu. Znati da je čaša barem napola puna. To je utjeha.
Nakon druge runde popit će nekoliko aspirina. Još nekoliko rundi, još nekoliko aspirina i tako će progurati današnji dan.
U velikoj kući Wilmotovih u Istočnoj ulici breza, odmah pokraj ulaznih vrata, vidi se nešto nalik grafitima. Tvoja supruga navlači jastučnicu punu plijena kad to spazi – riječi nažvrljane na ulaznim vratima. Oznake olovkom, imena i datumi na bijeloj boji. Od visine koljena vide se ravne crne crte, uz svaku ime i broj:
Tabbi, pet godina.
Tabbi, sada dvanaest, s kantalnim ritidama od plača oko očiju.
Ili: Peter, sedam godina.
To si ti, sa sedam godina. Mali Peter Wilmot.
Neke žvrljotine otkrivaju: Grace, šest godina, osam godina, dvanaest godina. Sve do: Grace, sedamnaest godina. Grace, s vrećastim lalokama submentalne masnoće i dubokim plazimalnim vrpcama oko vrata.
Zvuči poznato?
Zvuči li ti išta od toga poznato?
Crte povučene olovkom poput oznaka za visine plime. Godine: 1795... 1850... 1979... 2003. Nekada su olovke bile štapići od voska pomiješana s čađom i omotane uzicom da se ne zaprljaju prsti. Prije toga su oznake i inicijali urezani u debelo drvo i bijelu boju na vratima.
Još neka imena na stražnjoj strani vrata, njih nećeš prepoznati: Herbert, Caroline i Edna, hrpa neznanaca koja je ovdje živjela, odrastala i nestajala. Novorođenčad, djeca, adolescenti, odrasli i zatim mrtvi. Tvoj krvni rod, tvoja obitelj, ali neznanci. Tvoje nasljeđe. Nestali, ali ne sasvim. Zaboravljeni, ali još uvijek prisutni da ih se otkrije.
Tvoja jadna žena sad stoji pred ulaznim vratima i posljednji put gleda imena i datume. Njezino ime nije među njima. Jadna bijela sirotinja Misty Marie, crvenih, od osipa pjegavih ruku i ružičastog tjemena koje se nazire kroz kosu.
Vjerovala je da će je sva ta prošlost i tradicija čuvati. Izolirati je, zauvijek.
Ovo nije uobičajeno. Ona nije pijanica. Ako ste zaboravili, ona je pod velikim stresom. Ima četrdeset jednu godinu, jebote, i sad je ostala bez muža. Nema diplomu. Nikakvo radno iskustvo – ako se ne računa ribanje zahoda... i nizanje brusnica za božićnu jelku kod Wilmotovih... Sve što ima su dijete i punica koje mora uzdržavati. Podne je, a ona mora spakirati sve što je u kući vrijedno. Počinje sa srebrninom, slikama i porculanom. Sa svime što ne mogu povjeriti najmoprimcu.
Tvoja kći Tabitha silazi niz stube. Dvanaest godina, a nosi samo kovčežić i kutiju za cipele koju je zatvorila gumicama. Bez ikakve zimske odjeće i čizama. Spakirala je pet, šest haljina za plažu, traperice i kupaći kostim. Par sandala i tenisice na nogama.
Tvoja supruga upravo trpa nakićenu maketu broda, krutih i požutjelih jedara, užadi tanke poput paučine, i kaže: «Tabbi, znaš da se ne vraćamo.»
Tabitha stane u predvorju i slegne ramenima. Kaže: «Bakica kaže da se vraćamo.«
Bakica, tako ona zove Grace Wilmot. Svoju baku, tvoju majku.
Tvoja supruga, tvoja kći i tvoja majka. Tri žene u tvom životu.
Dok trpa srebrnu rešetku za tost u jastučnicu, tvoja žena zaurla: « Grace!»
Jedini zvuk je grmljavina usisivača iz dubina velike kuće. Iz salona, možda s trijema.
Tvoja supruga vuče jastučnicu u blagovaonicu. Grabeći kristalnu zdjelu, tvoja supruga poviče: «Grace, moramo razgovarati! Odmah!«
Na poleđini vrata ime Peter doseže visoko, onako kako pamti tvoja supruga, malo više nego joj dopiru usnice kad na vrhovima prstiju stoji u svojim crnim cipelama s visokom petom. Tamo je ispisano: «Peter, osamnaest godina.«
Druga imena na vratima, Weston, Dorothy i Alice, izblijedjela su. Umrljana otiscima prstiju, ali ne i prekrivena bojom. Relikvije. Besmrtnost. Nasljedstvo koje ona napušta.
Vrteći ključ u bravi ormara, tvoja žena zabacuje glavu i viče: «Grace!»
Tabbi pita: «Što ti je?«
«Prokleti ključ«, kaže Misty. «Ne hvata.«
A Tabbi kaže: «Pusti mene.« I kaže: «Mama, mir. To je ključ za navijanje stojeće ure.«
Negdje zamre grmljavina usisivača.
Vani, na ulici, kotrlja se auto; vozač se nagnuo na upravljač. Tamne naočale na očima, vrti glavom i traži parkiralište. Na boku autotnobila stoji natpis: Silber International-nadići granice samoga sebe.
Vjetar s plaže nanosi papirnate ubruse i plastične čaše, uz pratnju dubokih basova i riječ jebanje u ritmu plesne glazbe.
Pokraj ulaznih vrata stoji Grace Wilmot, miriše na limunovo ulje i vosak za podove. Njezina sijeda glava dopire malo ispod crte njezine visine s petnaest godina. Dokaz da se skuplja. Trebalo bi uzeti olovku i zacrtati iznad njezine glave. Trebalo bi napisati: Grace, sedamdeset dvije godine.
Tvoja jadna ogorčena supruga promatra drvenu kutiju u Graceinim rukama. Blijedo drvo pod žućkastim premazom, mjedeni kutnici i gotovo pocrnjele šarke – kutija ima noge koje se izvlače iz stranica kako bi je pretvorile u štafelaj.
Grace joj pruža kutiju svojim pomodrjelim kvrgavim rukama i kaže: «Ovo će ti trebati.» Zatrese kutiju. Zazveckaju skoreni kistovi, stare sasušene uljane boje i polomljene pastele. Grace kaže: «Da počneš slikati. Kad dođe vrijeme.»
A tvoja supruga, koja nema vremena ni da se obeznani, samo odgovori: «Ostavi to.»
Peteru Wilmote, majka ti je beskorisna da ga jebeš.
Grace se smiješi i širom otvara oči. Podiže kutiju: «Zar to nije tvoj san?» Uzdignutih obrva, njezini mišići za nabiranje rade, upita: «Pa zar nisi željela slikati, još otkad si bila mala?»
San svake djevojčice u umjetničkoj školi. Tamo gdje se uči o voštanim bojicama, anatomiji i borama.
Sam Bog zna zašto Grace Wilmot čisti. A trebali bi pakirati. Ova kuća – tvoja kuća – srebrno posuđe, vilice i žlice veliki poput vrtnog alata. Iznad kamina u blagovaonici visi portret Nekog Pokojnog Willnota. U podrumu je muzej blistavih petrificiranih džemova i želea, antiknih domaćih vina, ranih američkih breskvi fosiliziranih u jantarnom sirupu. Ljepljivi ostaci bogatstva i slobodnog vremena.
To mi spašavamo, od svih neprocjenjivih predmeta koje ostavljamo. Ove artefakte. Ključeve sjećanja. Beskorisne suvenire. Ništa štobi se moglo dati na dražbu. Ožiljci preostali od sreće.
Umjesto da spakira nešto vrijedno, nešto što bi se moglo prodati, Grace nosi staru kutiju s bojama. Tabbi ima kutiju za cipele punu bezvrijednog štrasa, svoj nakit: broševe, prstenje i ogrlice. Sloj lažnog kamenja i bisera kotrlja se po dnu kutije za cipele. Kutija puna oštrih zahrđalih igala i slomljenog stakla. Tabbi stane uz Grace. Iza nje, točno uz Tabbino tjeme stoji: Tabbi, dvanaest godina, i ovogodišnji nadnevak ispisan fluorescentnim ružičastim flomasterom.
Taj bezvrijedni štras – Tabbin nakit – pripadao je tim imenima.
Grace je spakirala samo svoj dnevnik. U crvenu kožu uvezan dnevnik i laku ljetnu odjeću – većinom pastelni, rukom štrikani puloveri i svilene suknje. I dnevnik, korice od ispucale crvene kože, s malom mjedenom bravicom kojom se zaključava. Na omotu je zlatotiskom ispisano: Dnevnik.
Grace Wilmot vječno naganja tvoju suprugu da počne pisati dnevnik.
Grace kaže: Počniponovno slikati.
Grace kaže: Idi. Izađi, i češće idi u bolnicu.
Grace kaže: Smiješi se turistima.
Peter, tvoje jadno namršteno čudovište od supruge gleda tvoju majku i svoju kći i kaže: «Četiri sata – tada gospodin Delaporte dolazi po ključeve.«
To više nije njihova kuća. Tvoja supruga kaže: «Kad velika kazaljka pokaže dvanaest, a mala četiri, ako sve dotad nije spakirano i zaključano, više nećete vidjeti kuću.»
Misty Marie – u čijoj je čaši ostalo barem još nekoliko gutljaja vina. Gledajući je tamo, na stolu u blagovaonici, učini joj se kao neki odgovor. Nalikuje sreći, spokoju i udobnosti. Onako kako je nekoć izgledao otok Waytansea.
Stojeći kraj ulaznih vrata Grace se smiješi i kaže: «Nijedan Wilmot ovu kuću ne napušta zauvijek.« I doda: «I nitko tko izvana dolazi ovamo, ne ostaje dugo.«
Tabbi pogleda Grace i upita je: «Bakice, quand est-ce qu’on revient?»
A baka odgovori: «En trois mois», i potapša Tabbi po glavi. Tvoja stara beskorisna mater vraća se guranju prašine u usisivač.
Tabbi otvara ulazna vrata i nosi svoj kovčeg u auto. U onu zahrđalu krntiju koja bazdi na očevu pišalinu.
Tvoju pišalinu.
Tvoja je supruga upita: «Što ti je baka maloprije rekla?»
Tabbi se okrene i pogleda je. Zakoluta očima i kaže: «Isuse! Opusti se, mama. Samo je rekla da si danas baš lijepa.»
Tabbi laže. Tvoja supruga nije glupa. Ovih dana zna kako stvarno izgleda.
Ono što ne razumiješ, može značiti doslovno sve.
A onda, kad ponovno ostane sama, kad više ne vidi nikoga, gospođa Misty Marie Wilmot vraća se na prstima i pući usne prema stražnjoj strani vrata. Prstima prelazi preko godina i predaka. S kutijom mrtvih boja pod nogama, ljubi prljavo mjesto pod tvojim imenom – mjesto na kojem bi, kako se sjeća, trebale biti tvoje usne.

1.srpnja


Peter, samo da se zna, stvarno je glupo što svima pričaš da ti je žena hotelska sobarica. Tako je – možda je to i bila prije dvije godine.
Sada je slučajno pomoćnica nadzornika poslužitelja u blagovaonici. I ‘zaposlenica mjeseca’ u hotelu Waytansea. I tvoja supruga, Misty Marie Wilmot, majka tvoga djeteta, Tabbi. I zamalo, gotovo je diplomirala u umjetničkoj školi. Glasuje na izborima i plaća poreze. Ona je kraljica jebenih robova, dok si ti obična biljka s mrtvim mozgom, ležiš u komi s cijevima u guzici, priključen na milijardu užasno skupih uređaja koji te održavaju na životu.
Dragi slatki Peter, ti nisi u položaju da ikoga nazivaš debelom i sjebanom kravom.
U komi u kakvoj se ti nalaziš svi se mišići stežu. Tetive se sve više i više skupljaju. Koljena ti se grče prema prsima. Ruke ti se skupljaju sve bliže utrobi. Stopala i listovi grče se, sve dok ti prsti na nogama ne zavijaju gotovo okomito prema dolje – to je gotovo bolno gledati. Svijaju ti se prsti na rukama i nokti se urezuju u zglavke. Svi mišići i tetive sve se više skraćuju. Stežu se i tvoji leđni mišići, spinalni erektori,i vuku ti glavu unazad, sve dok gotovo ne dotakne guzicu.
Osjećaš li ovo?
Sav si zgrčen i spetljan – to sranje Misty mora gledati nakon tri sata vožnje do bolnice. U to ne brojim vožnju trajektom. Ti si sranje za koje se Misty udala.
To joj je najgori dio dana, ovo pisanje. Tvojoj majci Grace pala je na pamet sjajna ideja da Misty vodi dnevnik tvoje kome. To su običavali činiti mornari i njihove supruge – Grace je tako rekla – pisati dnevnik svakoga dana dok su razdvojeni. To je poštovana i drevna pomorska tradicija. Zlatna i prastara tradicija otoka Waytansea. Nakon svih tih mjeseci razdvojenosti, kad bi se mornari i supruge ponovno našli zajedno, razmijenili bi dnevnike i nadoknadili propušteno. Kako su im rasla djeca. Kakvo je bilo vrijeme. Bilježilo se sve. Svakodnevna sranja kojima bi se Misty i ti tupili svake večeri. Majka je rekla da bi to bilo dobro za tebe – da bi ti pomoglo tijekom oporavka. Jednog dana, dat će Bog, otvorit ćeš oči, zagrlit ćeš Misty i poljubiti je, svoju voljenu ženu; a ovdje će ležati sve tvoje izgubljene godine, sve do najmanje drage pojedinosti, sve pojedinosti odrastanja tvog djeteta i čežnje tvoje supruge, a tada možeš sjesti pod drvo s čašom limunade i dobro se provesti nadoknađujući propušteno.
I tvoja majka, Grace Wilmot, trebala bi se probuditi iz svoje kome.
Dragi slatki Peter. Osjećaš li ovo?
Svi su u svojim komama.
Nitko ne zna čega ćeš se sjećati. Jedna je mogućnost da će ti sva sjećanja biti izbrisana. Bermudska trijangulacija. Pretrpio si oštećenje mozga. Rodit ćeš se kao posve nov čovjek. Drugačiji, ali ipak isti. Ponovno rođen.
Samo da se zna, ti i Misty upoznali ste se u umjetničkoj školi. Napravio si joj dijete pa ste se preselili i počeli živjeti s tvojom majkom na otoku Waytansea. Ako to znaš, slobodno preskoči. Samo preleti.
U umjetničkoj školi ne poučavaju da ti život može skončati ako zatrudniš.
Postoji bezbroj načina da se počini samoubojstvo, a da se stvarno ne umre.
I za slučaj da si zaboravio, ti si totalno usran tip. Sebični seronja, lijeno beskičmeno govno. Za slučaj da se ne sjećaš, dovezao si se jebenim autom u jebenu garažu i pokušao se ugušiti, jadniče jedan, ugušiti ispušnim plinovima. Ali ne, ni to nisi mogao izvesti kako treba. Bilo bi, naime, dobro da si prije toga rezervoar napunio do vrha.
Kad bi samo znao kako odvratno izgledaš – svakoj osobi koja dulje od dva tjedna leži u komi liječnici dijagnosticirajuperzistentno vegetativno stanje. Lice ti natekne i pocrveni. Zubi ti počnu ispadati. Ako te ne okreću svakih nekoliko sati, dolazi do dekubitusa.
Tvoja supruga ovo danas piše na stoti dan tvoga života kao biljke.
I ti se usuđuješ izjaviti da Mistyne grudi izgledaju kao dva crknuta šarana.
Kirurg ti je u želudac ugradio cijev za hranjenje. Iz ruke ti strši tanka cijev kojom ti mjere tlak. Tako mjere razinu kisika i ugljičnog dioksida u tvojim arterijama. Iz vrata ti strši druga cijev kojom mjere tlak u venama koje vraćaju krv u srce. Imaš kateter. Iz cijevi između pluća i prsnog koša istječe tekućina koja bi se inače mogla nakupiti. Male okrugle elektrode nadziru tvoje srce. Slušalice na tvojim ušima šalju zvučne valove koji stimuliraju moždano deblo. Crijevo nagurano u tvoj nos upuhuje zrak iz respiratora. U tvoje žile zarivena je još jedna cijev iz koje kapaju tekućine i lijekovi. Kako se oči ne bi isušile, kapke su ti zatvorili i zalijepili trakom.
I samo da znaš čime sve to plaćaš – Misty je obećala dati kuću Sestrama skrbi i milosrđa. U trenutku kad umreš, Katolička crkva dobiva sve – staru kuću u Ulici breza i svih šesnaest jutara zemljišta. Stotinu godina tvoje dragocjene obiteljske povijesti ravno u njihov džep.
U trenutku kad prestaneš disati, obitelj ti leti na cestu.
No, ne brini, respirator, cijevi za hranjenje i lijekovi brinu se da ne umreš. Ne bi mogao umrijeti čak i kad bi htio. Držat će te na životu sve dok se ne pretvoriš u kostur prikopčan na uređaje koji kroz tebe propuhuju zrak i vitamine.
Dragi slatki glupi Peter. Osjećaš li ovo?
Štoviše, kad ljudi spominju iskopčavanje aparata, govore više figurativno. Nema jednostavnih velikih sklopki, kablova u običnim utičnicama. A postoje i pomoćni generatori, alarmi, akumulatori, deseteroznamenkaste šifre i zaporke. Za isključivanje respiratora potreban je poseban ključ. Kao i sudsko odobrenje, potvrda kojom se liječnike oslobađa odgovornosti, pet svjedoka i pristanak trojice liječnika.
Dakle, samo mirno. Nitko ne iskopčava ništa, sve dok Misty ne smisli neki izlaz iz dreka u koji si je uvalio.
Za slučaj da se ne sjećaš, svaki put kad ti dođe u posjet, na sebi ima jedan od onih jeftinih glupih broševa koje si joj poklonio. Misty ga skida s kaputa i oslobađa iglu. Naravno, sterilizirana je alkoholom. Božesačuvaj da nastanu ožiljci ili da dobiješ kakvu infekciju stafilokokom. Zatim gura iglu dlakavog starog broša – jako, jako polagano – kroz mesnati dio dlana, kroz stopalo ili kroz podlakticu. Sve dok ne pogodi kost ili dok igla ne izviri ne drugoj strani. Ako poteče krv, Misty je očisti.
Èista nostalgija.
Ponekad ti i nekoliko puta zarije iglu u meso. I prošapće: «Osjećaš li ovo?»
Ti znaš kakav je to osjećaj – kad ti se igla zarije u meso.
I šapuće: «Peter, još si živ. A, osjećaš li ovo?»
Ti pijuckaš limunadu, čitaš ovo pod stablom, desetak godina poslije, stotinjak godina poslije – moraš znati da je najbolji dio svake posjete bilo upravo zabadanje igala.
Misty ti je dala najbolje godine svoga života. Misty ti ne duguje ništa, osim dobrog, masnog razvoda. Glupa, jeftina pizda kakva si bio, namjeravao si je ostaviti s praznim rezervoarom, kao što si uvijek činio. Štoviše, na svačijim zidovima ispisivao si poruke prepune mržnje. A obećao si voljeti, poštovati i častiti. Rekao si da ćeš Misty Marie Kleinman pretvoriti u slavnu slikaricu, a ostavio si je sirotu, omraženu i samu.
Osjećaš li ovo?
Dragi, slatki, glupi lažljivče. Tvoja ti Tabbi šalje puse i pozdrave. Za dva tjedna navršit će trinaest. Tinejdžerka.
Vremenska prognoza za danas glasi: djelomično bijesno, s povremenim provalama gnjeva.
U slučaju da zaboraviš, Misty ti je donijela krznom postavljene čizme da ti ne mrznu noge. Na sebi imaš tijesne ortopedske čarape koje tjeraju krv u srce. Ona sprema tvoje ispale zube.
I samo da se zna – i dalje te voli. Ne bi se toliko trudila i mučila te da te ne voli.
Pizdunu jedan. Osjećaš li ovo?

2. srpnja


Ma dobro, dobro, jebi ga.
Samo da se zna – veći dio ovog sranja Mistyna je krivnja. Jadna mala Misty Marie Kleinman. Mali, odgojno zapušteni produkt razvoda, najveći dio dana bez roditelja.
Svi u koledžu, svi njezini prijatelji iz umjetničke škole, govorili su joj: «Nemoj.»
Ne, rekli su prijatelji. Ne valjda Peter Wilmot. Ne valjda pimpek na nogama.
Kružile su glasine da je Peter Wilmot izletio iz Umjetničke škola Eastern, s Akademije za primijenjenu umjetnost Meadows, sa Slikarskog instituta Wilson.
Izbacili su te.
Peter je pohađao sve umjetničke škole redom u jedanaest država i nije išao na predavanja. Nikad nije bio u svom ateljeu. Wilmotovi su sigurno bili bogati jer je u školi proveo skoro pet godina, a mapa mu je bila prazna. Peter je samo i jedino očijukao s djevojkama. Peter Wilmot, sa svojom dugom kosom, odjeven u duge mornarske džempere prljavomodre boje. Uvijek rasparane najednom ramenu, obješene daleko ispod međunožja.
Debele, mršave, mlade ili stare žene – Peter se vukao cijeli dan po kampusu u svom iznošenom modrom džemperu i očijukao sa svim studenticama. Podli Peter Wilmot. Pokazale su joj ga prijateljice – džemper mu se parao na laktovima i pri dnu.
Tvoj džemper.
Očice su popustile pa su se na leđima stvorile rupe, otkrivajući Peterovu crnu podmajicu.
Tvoju crnu podmajicu.
Jedina razlika između Petera i mentalnog bolesnika bez smještaja, s ograničenim pristupom sapunu, bio je njegov nakit. A možda i nije. Bili su to samo glupi stari broševi i ogrlice načinjene od štrasa. Urešene lažnim biserima i lažnim dragim kamenjem, grbave hrpe obojanog stakla visjele su na prednjici Peterova džempera. Veliki bakini broševi. Svaki dan drugi. Ponekad je to bio veliki krug od lažnih smaragda. Zatim snježna pahulja od staklenih dijamanata i rubina, žica pozelenjelih od znoja.
Od tvog znoja.
Nakit sa smetlišta.
Tek da se zna, Misty je upoznala Petera na brucoškoj izložbi, gdje je s nekoliko prijatelja gledala sliku grube kamene kuće. Kuća se s jedne strane otvarala u veliku ostakljenu dvoranu punu palminih stabala. Kroz prozore se vidio glasovir. I čovjek koji čita knjigu. Mali privatni raj. Njezini prijatelji govorili su kako je slika lijepa, boje i sve, a zatim je netko rekao: «Ne okreći se, stiže hodajući pimpek.»
Misty je rekla: «Što stiže?»
A netko je rekao: «Peter Wilmot.»
Netko drugi je dodao: «Ne gledaj ga u oči.»
Sve su joj prijateljice govorile, Misty, ne ohrabruj ga. Svaki put kad bi Peter ušao u sobu, sve bi djevojke našle razlog da izađu. Zapravo nije smrdio, ali su ljudi svejedno rukom pokrivali nos. Nije ti buljio u grudi, ali većina žena držala je ruke na prsima. Kad bi se promatralo bilo koju ženu dok razgovara s Peterom Wilmotom, vidjelo se kakojoj frontalis nabire čelo – dokaz da se plaši. Peterovi teški kapci bili bi napola sklopljeni – odavali su osobu koja je više bijesna nego spremna da se zaljubi.
Tada, te noći u galeriji, Mistyni su se prijatelji raspršili posvuda.
Tada je ostala sama s Peterom, s njegovom masnom kosom, džemperom i starim jeftinim nakitom; ljuljao se na petama, držao ruke na bokovima, zagledao se u sliku i upitao: «Dakle?»
Ne gledajući je, rekao je: «Hoćeš li i ti biti kukavica i pobjeći sa svojim malim prijateljima?«
To je izrekao izbacivši prsa. Njegovi kapci bili su napola spušteni, a vilicu je pomicao naprijed-natrag. Škrgutao je zubima. Okrenuo se i tako snažno udario u zid da se slika nakrivila. Ramenima je nalegao na zid i zabio šake u džepove traperica. Sklopio je oči i duboko udahnuo. Polagano je ispuštao zrak, otvorio oči, zagledao se u nju i rekao: «Dakle? Što ti misliš?«
«O slici?« upitala je Misty. Gruba kamena kuća. Ispružila je ruku i izravnala sliku.
Peter ju je pogledao iskosa, ne okrećući glavu. Zakolutao je očima kako bi pogledao sliku pokraj svoga ramena. Rekao je: «Odrastao sam pokraj te kuće. Tip s knjigom zove se Brett Petersen.« Zatim je rekao glasno, preglasno: «Želim znati hoćeš li se udati za mene.«
Tako je Peter prosio.
Tako si ti prosio. Prvi put.
Svi su pričali da je s otoka. Cijeli muzej voštanih figura otoka Waytansea, sve te otmjene i stare otočke obitelji čiji korijeni vuku još od Mayflowera. Otmjena i drevna obiteljska stabla na kojima je svatko svakome bio rođak. Gdje posljednjih dvjesto godina nitko nije trebao kupovati srebrninu. Gdje su uz svaki obrok jeli nešto mesno i gdje su svi sinovi, činilo se, nosili stari i ofucani nakit. Kao nekakvu lokalnu modu. Njihove stare kamene kuće prekrivene škriljčanim pločama, koje su se nadvijale nad ulice topole, borovnice, sviba – izlizane slanim zrakom.
Èak su i svi njihovi zlatni retriveri bili međusobno u rodu.
Govorilo se da sve na otoku Waytansea podsjeća na muzej. Smiješni stari trajekt u koji stane samo šest automobila. Tri ulična bloka zgrada od cigle na Trgovačkoj ulici – voćarnica, stari zvonik sa satom na knjižnici, dućani. Bijele drvene kuće i zatvoreni trjemovi zatvorenog starog hotela Waytansea. Otočka crkva – sva u granitu i vitrajima.
Peter je u školskoj galeriji nosio okrugli broš od prljavomodrog štrasa. Unutra je bio krug lažnih bisera. Ispalo je nekoliko modrih kamenova, a prazni držači djelovali su poput sitnih, oštrih zuba. Kovina je bila srebrne boje, ali svijena i već pocrnjela. Ispod ruba broša stršio je vršak dugačke igle, istočkan hrđom.
Peter je u ruci držao veliku plastičnu čašu piva s imenom neke sportske ekipe. Otpio je i rekao: «Ako se ne misliš udati za mene, onda nema smisla da te vodim na večeru.« Pogledao je u strop, zatim u nju i rekao: «Otkrio sam da ovakav pristup svima štedi hrpu vremena.«
«Samo da znaš«, rekla mu je Misty, «ta kuća ne postoji. Ja sam je izmislila.«
To ti je rekla Misty.
A ti si rekao: «Sjećaš se te kuće zato što ti je i dalje u srcu.«
Misty je rekla: «Koji ti kurac znaš što je meni u srcu?«
Velike kamene kuće. Mahovina na stablima. Oceanski valovi koji šište i udaraju u smeđe kamene hridi. Sve je to bilo u njezinu bjelačkom, sirotinjskom srcu.
Možda zato što je Misty još uvijek tamo stajala, možda zato što si mislio da je debela i usamljena i nije pobjegla, pogledao si broš na svojim prsima i osmjehnuo se. Pogledao sije i upitao: «Sviđa ti se?»
Misty je upitala: «Koliko je star?«
Odgovorio si: «Star je.«
«A kakvo je to kamenje?« upitala je.
Odgovorio si: «Modro.»
Samo da znaš, nije se bilo lako zaljubiti u Petera Wilmota. U tebe.
Misty je upitala: «Otkuda potječe?»
Peter je lagano odmahnuo glavom, cerekao se gledajući u pod. Grizao je donju usnu. Pogledao je nekoliko ljudi koji su ostali u galeriji, stisnuo oči, pogledao Misty i rekao: «Obećaješ da se nećeš zgroziti ako ti nešto pokažem?»
Osvrnula se preko ramena prema prijateljima – stajali su pokraj slike na drugom kraju prostorije, ali gledali su u njih.
A Peter je prošaptao, stražnjicom i dalje naslonjen na zid; nagnuo se prema njoj i prošaptao: «Moraš patiti ako želiš stvarati istinsku umjetnost.»
Samo da se zna, Peter je jednom upitao Misty zna li ona zašto joj se sviđaju umjetnička djela koja joj se sviđaju. Zašto stravičan prizor bitke, poput Picassove Guernice,može biti lijep, dok su dva jednoroga koji se ljube u cvjetnjaku čisto smeće.
Zna li zaista itko zašto mu se nešto sviđa?
Zašto itko išta čini?
Tamo u galeriji, dok su je prijatelji špijunirali, jedna slika morala je biti Peterova. Stoga je Misty rekla: «U redu. Pokaži mi istinsku umjetnost.»
Peter je potegnuo još gutljaj piva i pružio joj plastičnu čašu. Rekao je: «Zapamti. Obećala si.» Rukama je zgrabio ofucani rub džempera i povukao ga prema gore. Podiže se kazališna zavjesa. Razotkrivanje. Džemper je otkrio njegov mršav trbuh s malo dlaka koje su rasle u sredini. Zatim njegov pupak. Počele su se otkrivati dlake koje su postrance rasle oko dvije ružičaste bradavice.
Džemper se zaustavio – skrivao je Peterovo lice, a jedna se bradavica izdužila, crvena i u krastama, zalijepljena za unutrašnju stranu starog džempera.
«Gledaj», iz džempera je dopirao Peterov glas, «igla broša prolazi kroz moju bradavicu.»
Netko je tiho vrisnuo, Misty se naglo okrenula i pogledala prijatelje. Plastična čaša ispala joj je iz ruke i pala na pod. Pivo se posvuda razlilo.
Peter je spustio džemper i rekao: «Obećala si.»
To je bila ona. Zahrđala igla prolazila je ispod jednog ruba bradavice, probijala je bradavicu i izlazila kroz drugi rub. Koža oko bradavice zamrljana krvlju. Dlake slijepljene skorenom krvlju. Bila je to Misty. Vrisnulaje.
«Svaki dan nova rupa», rekao je Peter i sagnuo se da podigne čašu. Rekao je: «Tako svaki dan osjetim novu bol.»
Kad je bolje pogledala, džemper oko broša bio je skrućen i tamniji od krvi. Ipak, to je umjetnička škola. Vidjela je i gore. A možda i nije.
«Ti», rekla je Misty, «ti si lud.» Bez ikakvog razloga, možda od šoka, nasmijala se i nastavila: «Stvarno. Izopačen.« Njezine noge u sandalama, ljepljive i poprskane pivom.
Tko zna zašto nam se sviđa ono što nam se sviđa?
Peter je rekao: «Jesi li ikad čula za slikaricu Mauru Kincaid?» Zavrnuo je broš proboden kroz grudi kako bi bljesnuo u bijelim svjetlima galerije. Kako bi prokrvario. «Ili za slikarsku školu s otoka Waytansea?» upitao je.
Zašto činimo to što činimo?
Misty je pogledala prijatelje, oni su gledali nju, uzdignutih obrva, spremni da joj priskoče u pomoć.
Zatim je pogledala Petera i rekla: «Zovem se Misty», i ispružila ruku.
Peter je polagano, ne skidajući pogled s nje, podigao ruku i otpustio iglu. Lice mu se zgrčilo, svaki mu se mišić na trenutak stegnuo. Oči su mu prekrile bore dok je izvlačio dugu iglu iz džempera. Iz svojih grudi.
Iz tvojih grudi. Zamrljanu tvojom krvlju.
Zatvorio je iglu i spustio broš na njezin dlan.
Rekao je: «Dakle, hoćeš li se udati za mene?»
To je zvučalo poput izazova, kao da traži borbu, kao da joj pred noge baca rukavicu. Poput izazova na dvoboj. Njegove su je oči mjerile – kosu, grudi, noge, ruke, šake – kao da je Misty Kleinman ostataknjegova života.
Dragi slatki Peter, osjećaš li ovo?
A ona je, kao mali idiot iz naselja prikolica, prihvatila broš.

3. srpnja


Angel mi kaže da stisnem šaku. Kaže: «Sad ispruži kažiprst kao da ćeš kopati nos.»
Uzima Mistynu ruku ispružena prsta pa vrškom njezina prsta dotiče crnu boju na zidu. Njezinim prstom prati trag crnog spreja – dijelove rečenice i žvrljotine, mrlje i kapanje. Angel upita: «Osjećaš li što?»
Samo da se zna, oni su muškarac i žena i stoje jedno kraj drugoga u maloj mračnoj prostoriji. Upuzali su kroz rupu na zidu, a kućevlasnica čeka vani. Samo da poslije znaš, Angel ima uske smeđe kožne hlače koje mirišu onako kako miriše pasta za cipele. Onako kako mirišu kožna sjedala u autu. Onako kako miriše tvoj novčanik natopljen znojem, jer si ga držao u stražnjem džepu dok si se po vrućem ljetnom danu vozio kući. Taj miris, koji je Misty hinila da mrzi – tako mirišu Angelove kožne hlače dok se on stišće uz nju.
Kućevlasnica stoji vani, svako malo udari po zidu i poviče: »Hoćete li mi već jednom reći što vas dvoje tamo izvodite?«
Vremenska prognoza za danas glasi: toplo i sunčano, s laganom naoblakom, a zvala je i neka kućevlasnica iz Pleasant Beacha i javila da je pronašla svoj nestali kutak za doručak te kako bi bilo dobro danetko odmah dođe i to pogleda. Misty je nazvala Angela Delaportea, a on ju je čekao u trajektnoj luci kako bi se zajedno odvezli. Sa sobom je ponio fotoaparat i torbu punu objektiva i filmova.
Možda se sjećaš, Angel živi u Ocean Parku. Podsjetnik – njemu si zazidao kuhinju. Kaže da način na koji ispisuješ slovo m – s prvom grbom višom od druge – dokazuje kako svoje mišljenje stavljaš iznad općega. I kako tvoje malo h,sa zadnjom vijugom koja zavija ispod grbe, pokazuje kako nisi spreman na kompromise. To je grafologija – znanost bonafide, kaže Angel. Nakon što je vidio riječi u svojoj nestaloj kuhinji, želi vidjeti i druge kuće.
Samo da se zna – još kaže da način na koji pišeš g ij,u kojima donja vijuga skreće ulijevo, otkriva da si jako vezan za majku.
Misty mu je rekla daje, što se toga tiče, potpuno u pravu.
Angel i ona odvezli su se u Pleasant Beach, žena im je otvorila vrata. Pogledala ih je, zabacila je glavu gledajući ih niz nos; izbacila je bradu, stisnula usnice i napela mišiće u kutovima vilice, svaki mastikatorni mišić stisnut u malenu pest, i rekla: «Peter Wilmot je previše lijen da bi ovamo dovukao svoje dupe?»
Taj mali mišić koji se proteže od njezine donje usne do brade, mentalis, toliko je zategnut da joj je brada istočkana tisućama rupica. Ona nastavlja: «Suprug mi ne prestaje grgljati još od jutros.»
Mentalis i korugator – svi sićušni mišići lica, to je prvo što vas uče na anatomiji. Nakon toga možete prepoznati lažni osmijeh, jer risorius i vratni mišići povlače donju usnu dolje i na stranu, razvlače je i otkrivaju donje zube.
Samo da se zna – znati kako ljudi hine da te vole i nije neka velika mudrost.
U njezinoj kuhinji žute tapete vise oko rupe, malo iznad poda. Žute podne pločice pokrivene su novinama i bijelom gipsanom prašinom. Pokraj rupe stoji vrećica natrpana komadima izlomljenog knaufa. Vrpce otrgnute žute tapete kovrčaju se preko rubova vrećice. Žute i istočkane malim narančastim suncokretima.
Žena stoji pokraj otvora, ruke je prekrižila na prsima. Mahne glavom prema rupi i kaže: «Tamo unutra.»
Misty joj kaže da na najvišu točku novog nebodera ili mosta monteri običavaju pričvrstiti granu kako bi proslavili to što nitko nije poginuo tijekom radova. Ili da novoj zgradi donesu sreću. To nazivaju završavanje krošnje. Drevna tradicija.
Građevinci su prepuni iracionalnog praznovjerja.
Misty je rekla kućevlasnici da nema razloga za zabrinutost.
Njezin mišić korugator skuplja obrve iznad nosa. Njezin leviator labii superioris podiže gornju usnicu, lice joj poprima bijesan izraz, širi nosnice. Depressor labii inferioris povlači joj donju usnu i otkriva donje zube. Kaže: «Vi biste se trebali brinuti.»
U rupi je mračna sobica, s tri strane obložena žutim ugrađenim klupama – nešto slično separeu u restoranu, samo bez stola. To kućevlasnica naziva kutkom za doručak. Žuto je žuti vinil, a zidovi iznad klupa presvučeni su žutim tapetama. Preko svega protežu se tragovi crnog spreja. Angel joj vodi ruku do mjesta na kojem piše:
...spasimo naš svijetpobivši ovu vojsku uljeza...
Peterova crna boja u spreju – isprekidane rečenice i žvrljotine. Črčkarije. Boja vijuga preko uokvirenih slika, čipkanih jastuka, žutih plastičnih klupa. Na podu leže prazne limenke s Peterovim crnim otiscima dlanova – vijugavi otisci prstiju u boji i dalje stežu limenke.
Riječi ispisane sprejem vijugaju preko malenih uokvirenih slika cvijeća i ptica. Crne riječi vuku se preko malih čipkanih jastuka. Riječi teku po sobi u svim pravcima, preko popločanog poda, preko stropa.
Angel kaže: «Daj mi ruku.» Steže Mistynu šaku iz koje strši samo kažiprst. Vrškom njezina prsta dodiruje crna pismena na zidu, tjera je da prati svaku riječ.
Rukom čvrsto steže njezinu, vodi joj prst. Tamne mrlje znoja na ovratniku i ispod pazuha njegove bijele majice. U njegovu dahu vino, koje se nakuplja na Mistynu vratu. Angel ne skida pogled s nje dok ona ne skida pogled s crnih nasprejanih riječi. Takav je ugođaj cijele sobe.
Angel drži njezin prst na zidu, pomiče vršak prsta po nasprejanim riječima i pita: «Možeš li osjetiti kako ti se osjećao suprug?»
Grafologija tvrdi da, ako kažiprstom pratiš nečiji rukopis – za što može poslužiti i drvena žlica ili štapići za jelo kojima se prelazi po ispisanim riječima – možeš osjetiti kako se osjećao čovjek koji je to pisao. Možeš izučavati pritisak i brzinu pisanja, pritišćući jednako snažno kao i pisac. Pisati jednako brzo kao što je pisao pisac. Angel kaže daje to slično Metodi obrazovanja glumaca. On to naziva metodom fizičke akcije Konstantina Stanislavskog.
Analiza rukopisa i glumačka metoda. Angel kaže da su gotovo istodobno postali popularni. Stanislavski je proučavao Pavlovljeve radove i njegova psa koji slini, kao i radove neurofiziologa I. M. Sečenova. Prije toga, Edgar Allan Poe izučavao je grafologiju. Svi su pokušavali povezati fizičko s emocionalnim. Tijelo i um. Svijet i imaginaciju. Ovaj i onaj drugi svijet.
Vodeći Mistyn prst po zidu, tjera je da prati riječi: ...poplava sviju vas, s vašom neutaživom gladi i glasnim zahtjevima...
Angel prošapće: «Ako emocija može stvoriti fizičko djelovanje, onda je dupliciranjem fizičkog djelovanja moguće ponovno stvoriti emociju.»
Stanislavski, Sečenov, Poe, svi su tragali za znanstvenom metodom koja će na zapovijed stvarati čuda – tako kaže. Beskrajan način za ponavljanje slučajnosti. Tekuća vrpca na kojoj se projicira i proizvodi spontanost.
Mistično susreće industrijsku revoluciju.
Onako kako miriše krpa kad njome ulaštiš čizme – eto, tako miriše cijela prostorija. Onako kako miriše unutarnja strana debelog kožnog remena. Rukavica za bejzbol. Pseća ogrlica. Blago kiseli miris tvog znojem natopljenog remena od sata.
Zvuk Angelova disanja, njezin obraz vlažan od njegova šapta. Njegova šaka, ukrućena i tvrda poput stupice, steže njezinu šaku. Njegovi nokti ruju po Mistynoj koži. Angel kaže: «Osjeti. Osjeti i reci mi što ti je osjećao suprug.» Riječi: ...vaša krv naše je zlato...
Onako kao kad se nešto pročita i osjeti kao da te netko ošamario.
S druge strane otvora kućevlasnica nešto govori. Kuca po zidu i glasno kaže: «Bilo bi vam bolje da radite to što morate napraviti, što god da je to.»
Angel prošapće: «Reci.»
Riječi: ...vi, kuga, za sobom navlačite svoje grijehe i otpad...
Silom vodeći prst tvoje žene po svakom slovu, Angel šapne: «Reci.»
Misty kaže: «Ne.» I doda: «Sve je to lupetanje.»
Èvrsto obuhvativši prstima njezine prste, Angel ih vodi i govori: «To su samo riječi. Ti ih možeš izgovoriti.»
Riječi: ...poklati vas sve kao žrtvu, svaki četvrti naraštaj...
Angelova je koža topla i čvrsto joj steže prste. On prošapće: «Zašto si došla vidjeti sve to?»
Riječi: ...debele noge moje žene prepune proširenih vena...
Debele noge tvoje žene.
Angel šapne: «Zašto si se trudila doći?»
Zato što njezin dragi i glupavi muž za sobom nije ostavio oproštajno pismo.
Zato što je ovo njegova strana koju nikad nije upoznala.
Zato što želi shvatiti tko je bio. Želi otkriti što se dogodilo.
Misty kaže Angelu: «Ne znam.»
Građevinci staroga kova, ona mu priča, nikad ne bi ponedjeljkom počeli graditi novu kuću. Samo subotom. Kad bi izlili temelje, na njih bi bacili šaku raži. Ako sjeme ne bi proklijalo nakon tri dana, počeli bi podizati kuću. Ispod poda bi zakopali staru Bibliju ili bije ugradili u zid. Jedan zid nikad ne bi oličili, sve dok ne dođu vlasnici. Tako đavo ne bi znao da je kuća dovršena, sve dok se u njoj ne bi počelo živjeti.
Iz bočnog džepa torbe Angel izvlači nešto plosnato i srebrno, veličine manje knjige. Četvrtasto i sjajno – ploška, malo je zakrivljena, tako da je odraz na udubljenoj strani izdužen i stanjen. Odraz na izbočenoj strani je debeo i zbijen. Pruža je Misty, kovina je glatka i teška, s okruglim čepom na vrhu. Težina se premješta kad nešto iznutra klokoće. Torba za fotoaparat je od grubog sivog platna, prekrivena zatvaračima.
Na užoj strani ploške ugravirani je natpis: Angelu – Te Amo.
Misty upita: «Dakle? A zašto ste vi ovdje?»
Kad primi plošku, prsti im se dodirnu. Fizički dodir. Očijukanje.
Eto, samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: djelomice sumnjičavo, s mogućnošću izdaje.
A Angel kaže: «Džin.»
Èep se odvrće i visi na maloj šarci na ploški. Ono unutra miriše na dobar provod, Angel kaže: «Pij.» Njegovi su otisci prstiju svuda po njezinu visokom, izduženom odrazu na uglačanoj kovini. Kroz rupu u zidu vide se kućevlasničine noge u mokasinkama od antilopa. Angel torbom pokriva otvor u zidu.
Negdje iza svega toga čuju se valovi oceana kako šište i tuku. Šište i tuku.
Grafologija tvrdi kako rukopis otkriva tri vida bilo koje osobnosti. Bilo što se proteže ispod dna riječi – repići slova g i j,na primjer, ukazuju na podsvijest. Ono što Freud naziva id. Ljudska animalna strana. Ako je rep nagnut udesno, znači da stremiš budućnosti i svijetu oko sebe. Ako je repić nagnut ulijevo, zakočen si u prošlosti i okrenut sebi.
Pišeš, hodaš ulicom, tvoj cijeli život odražava se u svakom tvom fizičkom djelovanju. Način kako držiš ramena, kaže Angel. Sve je to umjetnost. Kretnjama ruku na sva zvona vješaš svoju životnu priču.
U ploški je džin, i to dobar, svjež i oštar, osjećaš ga cijelim putem niz grlo.
Angel kaže da način na koji ispisuješ visoka slova – sve što se uzdiže iznad običnog maloga e ili x – otkriva tvoju višu duhovnost.
Tvoj superego. Kako ispisuješ l ili h ili kako stavljaš točku na i – sve to pokazuje tvoja stremljenja.
Sve između – većina manjih slova otkriva tvoj ego. Jesu li nagurana i šiljasta ili raširena i okrugla – to otkriva običnog, svakodnevnog tebe.
Misty pruži plošku Angelu i on otpije.
I kaže: «Osjećaš li što?»
Peterove riječi: ...vašom, krvlju sačuvat ćemo naš svijet za nove naraštaje...
Tvoje riječi. Tvoja umjetnost.
Angel otpušta stisak prstiju s njezinih. Njegovi prsti ulaze u tamu i može se čuti kako otvara svoju torbu. Njegov miris smeđe kože odmiče se od nje, i začuje se škljocanje i bljesak, škljocanje i bljesak dok slika. Ponovno naginje plošku, a njezin odraz klizi gore-dolje po kovini u njegovoj ruci.
Mistyni prsti prate natpise na zidu. Piše: ...ja sam svoje obavio. Pronašao sam je...
I piše: ...nije moje ubiti nikoga. Ona je krvnik...
Misty priča o kiparu Berniniju koji je, kako bi točno uhvatio bolni izraz, skicirao svoje lice dok sije svijećom palio nogu. Kad je Gericault slikao Splav Meduze,odlazio je u bolnicu i crtao lica umirućih. Njihove odsječene glave i udove donosio je u svoj atelje kako bi proučavao način na koji koža truljenjem mijenja boju.
Udarac u zid. Još jedan; gipsane ploče i boja drhte pod njezinom rukom. Kućevlasnica s druge strane ponovno udara u zid svojim platnenim brodaricama – uokvireno cvijeće i ptice tresu se na žutim tapetama. Na crnim nasprejanim črčkarijama. Viče: «Poručite Peteru Wilmotu da će zbog ovog sranja završiti u zatvoru.»
A u daljini valovi oceana šište i tuku.
Njezini prsti i dalje prate tvoje riječi, pokušavajući osjetiti kako si se osjećao. Misty kaže: «Jeste li ikad čuli za ovdašnju slikaricu Mauru Kincaid?»
Iza fotoaparata Angel odgovori: «Ne previše», škljocne. I kaže: «Nije li Kincaidova patila od Stendhalova sindroma?»
Misty potegne još jedan gutljaj, zapeče je u grlu, oči joj zasuze. Kaže: «Je li umrla od toga?»
Neprekidno bljeskajući, Angel je pogleda kroz objektiv i kaže: «Pogledajte ovamo.» I kaže: «Što ste ono rekli o tome kako je biti umjetnik? O predavanjima iz anatomije? Nasmiješite se onako kako se zapravo treba smiješiti.«

4. srpnja


Da samo znaš kako je ovo slatko. Danas je Dan nezavisnosti i hotel je pun. Plaža je krcata. Predvorje je prepuno ljetnih ljudi, svi se vuku uokolo i čekaju da na kopnu započne vatromet.
Tvoja kći Tabbi oči je zalijepila samoljepivom trakom u boji. Slijepa grabi i napipava put kroz predvorje. Od. kamina do recepcije. Šapuće: «...osam, devet, deset...», broji korake od jedne markacije do druge.
Ljetni došljaci malo su zatečeni, iznenade ih njezine malene ruke koje pipaju u prazno. Usiljeno joj se smiješe i uzmiču. Ta djevojčica u izblijedjeloj žuto-ružičastoj haljini za plažu na kvadrate, s tamnom kosom povezanom žutom vrpcom, ona je savršeno dijete otoka Waytansea. Ružičasti ruž i lak za nokte. Igra nekakvu ljupku i staromodnu igru.
Raširenih ruku prati zid, opipava uokvirene slike, prstima prelazi preko police s knjigama.
Kroz prozore predvorja – bljeskanje i praskanje. Rakete polijeću s kopna, podižu se u luku i lete prema otoku. Kao da bombardiraju hotel.
Veliki plameni žuti i narančasti kotači. Crveni vatreni jezici. Modri i zeleni repovi i iskre. Prasak uvijek kasni, kao što grmljavina prati munju. Misty prilazi svom djetetu i kaže: «Dušo, počelo je.» Kaže: «Otvori oči i dođi gledati.»
Ne skidajući poveze, Tabbi kaže: «Moram naučiti prostoriju dok su svi u njoj.» Pipajući od neznanca do neznanca koji, svi redom skamenjeni, promatraju nebo. Tabbi broji korake do vrata predvorja i prednjega trijema.


5. srpnja


Na vašem prvom pravom sudaru, prvom sudaru s Misty, napeo si joj platno.
Peter Wilmot i Misty Kleinman na sudaru, sjede u visokoj travi na velikoj pustoj livadi. Oko njih zuje ljetne pčele i muhe. Sjede na kockastoj deki koju je Misty ponijela iz stana. .Njezina kutija s bojama, od svijetlog drva premazanog požutjelom lazurom, s mjedenim kutnicima i gotovo pocrnjelima šarkama. Misty je izvukla noge i pretvorila kutiju u štafelaj.
Ako se svega toga sjećaš, slobodno preskoči.
Ako pamtiš, korov je bio tako visok da si ga morao gaziti nogama kako bi načinio gnjezdašce pod suncem.
Bio je ljetni semestar i svima u kampusu kao da je na pamet pala ista stvar. Načiniti CD-player ili računalo od travki i grančica. Korijenja. Sjemenki. U zraku se osjećao miris benzena.
Nitko nije razapinjao platno ni slikao pejzaže. To nije bilo nimalo produhovljeno. No Peter je sjedio na toj deki, na suncu. Raskopčao je jaknu i podigao rub svog vrećastog džempera. Ispod, priljubljeno uz kožu na prsima i trbuhu, bilo je bijelo platno pričvršćeno čavlićima za drveni okvir.
Umjesto kreme za sunčanje, ugljenim štapićem natrljao si sedlo nosa i obraze ispod očiju. Veliki crni križ usred tvog lica.
Ako sad ovo čitaš, bio si u komi sam Bog zna koliko dugo. I ovaj ti dnevnik nikako ne bi smio dosađivati.
Kad te Misty upitala zašto platno nosiš ispod odjeće, zašto si ga tako strpao pod džemper...
Peter je odgovorio: «Da budem siguran da će stati.»
To si rekao.
Ako se sjećaš, onda znaš kako si žvakao vlat trave. Sjećaš se okusa. Tvoji mišići vilice, veliki i četvrtasti, prvo sjedne onda s druge strane dok žvačeš travku. Jednom rukom kopao si među korovom, vadeći šljunak, grumenje zemlje i prašinu.
Svi Mistyni prijatelji redom pleli su svoje glupe travke. Kako bi načinili neki uređaj koji bi izgledao dovoljno stvarno da bude duhovit. Nikako ne smije biti jednostavno. Ako ne bude izgledao poput izvorne prethistorijske hi-fi linije, ironija će izostati.
Peter joj je pružio prazno platno i rekao: «Naslikaj nešto.»
Misty je rekla: «Nitko više ne slika slike. Više ne.»
Ako je itko njoj poznat još slikao, služio se vlastitom krvi ili spermom. Ili je oslikavao žive pse iz šinteraja ili pudinge iz kalupa, ali nitko više nije slikao.
A Peter je rekao: «Kladim se da ti još slikaš na platnu.«
«Zašto?» upitala je Misty. «Zato što sam retardirana? Zato što ne znam bolje?»
A Peter je rekao: «Jebote, daj samo slikaj.»
Zapravo, trebali su se izdići iznad prikazivačke umjetnosti. Slikanja lijepih sličica. Trebali su otkriti vizualni sarkazam. Misty je rekla da plaćaju preveliku školarinu da ne bi prakticirali tehnike efektne ironije. Rekla je kako lijepe sličice nikoga ne uče ničemu.
Peter je rekao: «Nismo dovoljno stari ni da kupimo pivo, što bismo mi mogli naučiti svijet?» Ležeći na leđima u njihovom travnatom gnjezdašcu, s rukom pod glavom, Peter je rekao: «Svi napori svijetane vrijede ništa ako nisi nadahnut.«
Za slučaj da nisi primijetio, jebeni tikvane, Misty ti se stvarno željela svidjeti. Samo da se zna – u svojoj haljini, svojim sandalama, svom mekanom slamnatom šeširu – ušminkala se za tebe. Da si joj samo dotakao kosu, vjerojatno bi zapucketala od silnog laka.
Toliko se namirisala parfemom Wind Song da je privlačila pčele.
A Peter je stavio čisto platno na njezin štafelaj. I rekao: «Maura Kincaid nikad nije išla na jebenu likovnu akademiju.« Ispljunuo je zelenu grudu, otrgnuo drugu vlat i strpao je u usta. Zelena jezika rekao je: «Da naslikaš ono što ti je u duši, kladim se da bi to moglo visjeti u muzeju.»
Misty je rekla da su joj u srcu uglavnom gluposti i sranja.
Peter ju je samo promatrao. Rekao je: «Čemu slikati nešto što ne voliš?«
Misty mu je rekla da se ono što se njoj sviđa nikada ne bi prodavalo. Ljudi to ne bi kupili.
Peter je rekao: «Možda bi se iznenadila.«
To je bila Peterova teorija samoizražavanja. Paradoks života profesionalnog slikara. Kako živote tratimo pokušavajući se dobro izraziti, ali nemamo što reći. Kako želimo da je kreativnost uzročno-posljedični sustav. Rezultati. Proizvodi za tržište. Želimo da su predanost i stega izjednačeni s priznanjem i nagradom. Upadamo u žrvanj likovne akademije, studij slikarstva, slijedi praksa, praksa i praksa. Unatoč svim sjajnim sposobnostima, nemamo što zabilježiti. Prema Peterovim riječima, ništa nas ne može više raspizditi nego kad neki posrani narkić, lijeno govno ili neki slinavi pervertit stvori remek-djelo. Čisto slučajno.
Neki idiot koji se ne boji reći što istinski voli.
«Platon», kaže Peter, okrećući glavu da ispljune u korov zelenu gvalju. «Platon je rekao: Onaj koji hramu Muza prilazi bez nadahnuća i uvjeren da je zanatstvo dovoljno ostat će neuk, a njegovo će samodopadno pjesništvo zasjeniti pjesme luđaka.»
U usta je stavio još jednu travku, zagrizao i rekao: «Dakle, što Misty Kleinman čini luđakinjom?»
Njezine izmaštane kuće i kamenom popločane ulice. Njezini galebovi koji kruže oko brodova za lov na kamenice dok se vraćaju s plićaka koje nikad nije vidjela. Lijehe na prozorima prepune zijevalica i cinija. Jebote, nema šanse da ona u ludilu slika to smeće.
«Maura Kincaid», govori Peter, «uzela je kist u ruke tek kad je navršila četrdeset jednu godinu.» Počeo je vaditi kistove iz stare, svijetle drvene kutije i šiljiti im vrhove. Rekao je: «Maura se udala za dobrog starog tesara s Waytansea i imali su nekoliko djece.» Izvukao je tube s bojom i položio ih na deku pokraj kistova.
«Sve dok joj nije umro suprug», rekao je Peter. «Tada se Maura razboljela, stvarno razboljela – sušica ili nešto slično. U to doba, s četrdeset jednom bila je već stara dama.»
Rekao je kako Maura Kincaid nije naslikala nijednu sliku, sve dok joj nije umrlo jedno dijete. Rekao je: «Možda ljudi trebaju stvarno patiti prije nego mogu riskirati da rade ono što vole.»
Sve si to rekao Misty.
Rekao si da je Michelangelo bio manični depresivac koji je sebe na slikama portretirao kao mučenika oderane kože. Henri Matisse je zbog apendicitisa odbacio odvjetničku profesiju. Robert Schumann počeo je skladati tek kad mu je paraliza zahvatila desnu ruku i okončala njegovu karijeru koncertnog pijanista.
Dok si to govorio, kopao si po džepu. Nešto si vadio iz džepa.
Govorio si o Nietzscheu i njegovu sifilisu trećeg stupnja. O Mozartu i uremiji. O Paulu Kleeu i sklerodermitisu koji mu je do smrti izjedao mišiće i zglobove. O Fridi Kahlo i spina bifidi koja joj je prekrila noge krvavim ranama. O Lordu Byronu i njegovoj kraćoj nozi. O sestrama Bronte i tuberkulozi. Mark Rothko i njegovo samoubojstvo. Flannery O’Connor i njezin lupus. Nadahnuće traži bolest, ranu, ludilo.
«Thomas Mann tvrdi», rekao je Peter, «da su svi veliki umjetnici veliki bogalji.»
Tada si nešto stavio na deku. Između tuba boja i kistova ležao je veliki broš od štrasa. Velik poput srebrnog dolara, broš su sačinjavali prozirni lažni dragulji, sićušna uglačana zrcala u narančasto-žutom kotaču, izgrebeni i zamagljeni. Kao da je sunce eksplodiralo u iskrama na deki. Kovina je bila mutnosiva, grabila je drago kamenje sićušnim, oštrim zubima.
Peter je rekao: «Slušaš li ti uopće?»
A Misty je uzela broš. Blještao joj je ravno u oči – zaslijepio ju je, omamio. Udaljio od svega oko nje – od sunca i korova.
«To je za tebe», rekao je Peter. «Za nadahnuće.«
Mistyn se odraz ukazivao raspršen desecima puta u svakom kamenu. Tisuću komadića njezina lica.
Misty je progovorila blještavim bojama na dlanu: «Dakle, reci mi.» Rekla je: «Kako je umro suprug Maure Kincaid?»
A Peter zelenih zuba ispljunuo je zeleno u visoki korov. Crni križ na njegovu licu. Zelenim jezikom obliznuo je zelene usne i rekao: «Ubojstvo.» Peter je rekao: «Ubili su ga.»
Misty je počela slikati.

6. srpnja


Samo da znaš, prljava stara knjižnica u kojoj su se tapete razlijepile nu spojevima, u kojoj su na stropu plafonijere od mliječnog stakla prepune muha – sve čega se sjećaš i dalje je tako. Ako se možeš sjetiti. Isti ofucani globus žut poput masne juhe. Kontinenti u koje su urezanu imena poput Prusija i Belgijski Kongo. I dalje stoji uokviren natpis: Sudski će se goniti osobe uhvaćene da oštećuju knjižni fond.
Stara knjižničarka, gospođa Terrymore, i dalje hoda u istim kostimima od tvida, samo što sad na reveru nosi bedž velik poput njezina lica: Pronađite za sebe novu budućnost s financijskim inženjeringom Owens Landing!
Ono što ne razumiješ, može ti značiti što god hoćeš.
Svi na otoku nose iste bedževe ili majice s tom ili nekom drugom reklamom. Dobivaju male naknade u gotovini ako ih netko uoči. Svoja tijela pretvorili su u oglasne ploče. Nose kape s besplatnim telefonskim brojevima.
Misty je u knjižnici s Tabbi; traže knjige o konjima i kukcima koje je Tabbina učiteljica zadala za lektiru prije nego Tabbi ujesen krene u sedmi razred.
Nema računala. Nedostatak Interneta ili terminala s bazamapodataka znači da unutra nema ljetnih ljudi. Zabranjene su kave s mlijekom. Ne posuđuju se videokasete ni DVD-i. Zabranjeno je sve glasnije od šapta. Tabbi je u dječjem odjelu, a tvoja žena u svojoj osobnoj komi – na odjelu s likovnim monografijama.
Ono što čovjeka nauče na likovnoj akademiji jest podatak da su slavni stari majstori, poput Rembrandta, Caravaggia ili van Eycka, jednostavno precrtavali. Crtali su onako kako Tabbi ne smije jer joj brani njezina učiteljica. Hans Holbein i Diego Velasquez sjedili su u polutami baršunastih šatora i skicirali vanjski svijet koji je prosijavao kroz malenu leću. Ili se odbijao od zakrivljenog zrcala. Ili se, kao kod kamere bez leća, kroz malenu rupu projicirao u njihovu malu mračnu komoru. Projekcija vanjskog svijeta na projekcijsko platno njihovih platna. Canaletto, Gainsborough, Vermeer – satima i danima sjedili su u tami i crtali suncem obasjane zgrade ili gole modele. Ponekad su bojali ravno na projicirane boje, bojom prateći sjaj nabora tkanine koja se projicirala. U jedno popodne stvorili bi vjeran portret.
Samo da se zna – camera obscura na latinskom znači tamna komora.
Točka u kojoj se pokretna traka sastaje s remek-djelom. Kamera koja koristi boju umjesto srebrnog oksida. Platno umjesto filma.
Tamo provode cijelo jutro, a Tabbi u jednom trenutku prilazi majci. U rukama drži otvorenu knjigu i kaže: «Mama?» Ne dižući nos iz knjige, ona kaže Misty: «Jesi li znala da je plamenu temperature tisuću šesto stupnjeva potrebno sedam sati da sagori prosječno ljudsko tijelo?»
U knjizi ima crno-bijelih fotografija spaljenih žrtava sklupčanih u takozvani ‘boksački položaj’ – spaljenih ruku ispred lica. Stisnute šake skuhane u vrelini plamena. Pougljenjeni crni boksači. Knjiga se zove Forenzička istraživanja požara.
Samo da se zna – prognoza vremena za danas: nervozno gađenje, s povremenom zebnjom.
Gospođa Terrymore podiže pogled sa svoga stola. Misty kaže Tabby: «Vrati knjigu na mjesto.»
Tvoja supruga danas u knjižnici nasumce dodiruje knjige na policama. Bez nekog određenog razloga otvara knjigu koja govori da su se slikari služili zrcalom kako bi na platno projicirali sliku, samo što bi ona bila izvrnuta. Zato je na slikama starih majstora toliko ljevaka. Kad bi se služili lećom, slika bi bila okrenuta naglavce. Bez obzira kako oni vidjeli sliku, slika je bila izobličena. U ovoj knjizi stari drvorez prikazuje slikara koji ocrtava projekciju. Na istoj stranici netko je napisao: To možeš učiniti vlastitim umom.
Ptice pjevaju kako bi označile svoje područje. Psi pišaju iz istog razloga.
Ista stvar kao i na donjoj strani ploče stola u Dvorani drva i zlata – poruka Maure Kincaid iz života poslije smrti: Uzmi bilo koju knjigu iz knjižnice.
Zauvijek zabilježena olovkom. Besmrtnost u samogradnji.
Ovu novu poruku potpisuje Constance Burton.
To možeš učiniti vlastitim umom.
Misty nasumce izvlači drugu knjigu i baca je otvorenu na pod. Posvećena je slikaru Charlesu Meryonu, briljantnom francuskom bakrorescu koji je obolio od shizofrenije i umro u ludnici. Bakrorez prikazuje Francusko ministarstvo pomorstva – klasičnu kamenu zgradu s nizom rebrastih stupova – djeluje savršeno, sve dok oko ne zamijeti roj čudovišta koji se obrušavaju s neba.
Preko oblaka i iznad čudovišta olovkom je ispisano: Njihova smo meka i njihova smo zamka. U potpisu: Maura Kincaid.
Zatvorenih očiju Misty prstima prelazi preko hrptova knjiga na polici. Opipavajući kožu, papir i platno, ne gledajući, izvlači knjigu i otvara je u ruci.
Francisco Goya – otrovan olovom svojih žarkih boja. Nanosio ih je prstima ruku, cijedio je tube sve dok nije obolio od olovne encefalopatije, koja ga je gurnula u gluhoću, depresiju i ludilo. Na stranici je slika boga Saturna koji jede svoju djecu – mutno crnilo okružuje buljookog diva koji odgriza ruke obezglavljenom tijelu. Na bijeloj margini stranice netko je napisao: Ako si ovo pronašla, još se uvijek stigneš spasiti.
I potpisao se: Constance Burton.
U sljedećoj knjizi francuski slikar Watteau portretira sebe kao blijedog, krhkog gitarista koji umire od tuberkuloze – baš kako je izgledao u stvarnosti. Preko modrog neba slike piše: Ne slikaj im njihove slike. U potpisu: Constance Burton.
Kako bi iskušala sebe, tvoja supruga šeće po knjižnici, pokraj stare knjižničarke koja je promatra kroz male okrugle naočale s crnim žičanim okvirom. Misty nosi knjige o Watteauu, Goyi, cameri obscuri – otvorene i naslagane jedna na drugu. Tabbi podigne pogled i gleda je sa stola pretrpanog dječjim knjigama. U odjelu beletristike Misty ponovno sklopi oči i prstima prelazi po starim hrptima. Bez razloga zastaje i vadi jednu knjigu.
Knjigu o Jonathanu Swiftu, o tome kako je obolio od Meniereova sindroma i kako su mu vrtoglavice i gluhoća upropastile život. Ogorčen, napisao je mračne satire Guliverova putovanja i Umjereni prijedlog,u kojem tvrdi da bi Britanci mogli preživjeti jedući prekobrojnu irsku djecu. Njegovo najbolje djelo.
Knjiga se otvara na stranici na kojoj je netko napisao: Natjerat će te da pobiješ svu djecu Božju ne bi li spasili svoju. I potpisao se: Maura Kincaid.
Tvoja žena umeće tu knjigu u stranice najgornje knjige u naručju; ponovno zatvara oči. Noseći hrpu knjiga, pruža ruku da dodirne još jednu knjigu. Prstima prelazi s hrpta na hrbat. Zatvorenih očiju zakorači... u meki zid i miris talka. Otvori oči i ugleda tamni ruž na bijelo napudranom licu. I zelenu kapu na čelu, a oko nje kovrčava sijeda kosa. Na kapi natpis: 1-800-555-1785 – potpuno zadovoljstvo. Ispod kape crni žičani okvir naočala. I kostim od tvida.
«Oprostite», začuje se glas – to je knjižničarka, gospođa Terrymore. Stoji prekriženih ruku.
Misty ustukne.
Tamni ruž progovara: «Bilo bi mi drago kad ne biste uništavali knjige slažući ih na taj način.»
Jadna Misty, ispričava se. Uvijek autsajder – prilazi stolu i slaže knjige.
Gospođa Terrymore širi ruke, grabi šakama i kaže: «Molim vas, dajte mi ih da ih vratim na police.»
Ne još, kaže Misty. Kaže da bi ih voljela pregledati, i dok dvije žene jedna drugoj otimaju knjige, jedna sklizne na pod. Glasno poput šamara. Otvara se i u njoj piše: Ne slikaj im njihove slike.
Gospođa Terrymore kaže: «Oprostite, ali ovo je zatvoreni fond.»
Misty kaže: «Nije. Nisu sve.» Može se pročitati: Ako si ovo pronašla, još se uvijek stigneš spasiti.
Kroz crne okvire naočala knjižničarka to spazi i kaže: «Svake godine sve više štete.» Pogleda na visoki stojeći sat u tamnom orahovom kućištu i kaže: «Oprostite, ali danas ranije zatvaramo.» Pogleda na ručni sat, ponovno pogleda stojeći sat i doda: «Zatvorili smo prije deset minuta.»
Tabbi je već posudila svoje knjige. Stoji pokraj ulaza, čeka i dovikuje: «Mama, požuri. Moraš na posao.»
Knjižničarka iz džepa svog sakoa od tvida vadi veliku ružičastu gumicu za brisanje.

7. srpnja


Jadna bijela sirotinja Misty Marie Kleinman mogla je naslikati vitraje otočke crkve prije nego je naučila čitati i pisati. Prije nego je ikad vidjela vitraj. Nikad nije ušla ni u jednu crkvu. Bezbožna mala Misty Kleinman znala je nacrtati nadgrobne ploče groblja na rtu Waytansea i ispisati datume i epitafe prije nego je doznala da su to brojke i slova.
Sad, dok sjedi u crkvenim klupama, teško joj se prisjetiti što je prvo zamišljala, a što je zapravo vidjela kad je došla. Purpurni oltarni stolnjak. Debele drvene grede pocrnjele od lazure.
Sve ono što je zamišljala kao dijete. Samo, to je nemoguće.
Grace sjedi pokraj nje u klupi i moli se. Tabbi pokraj Grace – obje kleče. Sklopljenih ruku.
Gracein glas... sklopila je oči i mrmlja u sklopljene ruke... govori: «Daj da mi se snaha vrati slikanju koje voli. Ne dopusti da protrati taj sjajni dar koji joj je dao Bog...»
Oko njih sve stare otočke obitelji mrmljaju molitvu.
Iza njih šaputav glas: «...Gospode, molim te, daj snagu Peterovoj ženi da počne raditi...»
Još jedan glas; moli se stara gospa Petersen: «...neka nas Misty spasi prije nego došljaci postanu još gori...»
Èak i Tabbi, tvoja rođena kći, šapuće: «Bože, daj da mi se mama sabere i počne slikati...«
Èitav otočki muzej voštanih figura kleči oko Misty. Tupperovi, Burtonovi i Niemansi; svi su sklopili oči, prepleli prste i mole Boga da joj da slikati. Svi vjeruju kako ona ima neki skriveni talent kojim će ih spasiti.
A Misty, tvoja jadna supruga, jedina koja je tamo normalna, ona samo želi... ma, sve što želi je jedno piće.
Nekoliko rundi. Nekoliko aspirina. I tako nekoliko puta.
I želi zaurlati na sve da već jednom začepe i završe sa svojim glupim molitvama.
Ako čovjek doživi srednje godine i shvati kako nikad neće postati velik i slavan slikar, što je oduvijek sanjao, i kako neće naslikati nešto čime će dirnuti i nadahnuti druge, stvarno dirnuti, nadahnuti i promijeniti im živote. Jednostavno nema talenta. Nema pameti, nema nadahnuća. Nedostaje sve što treba kako bi se stvorilo remek-djelo. Ako čovjek vidi da mu je mapa prepuna veličanstvenih kamenih kuća i velikih cvjetnjaka – ogoljenih snova djevojčice iz Tecumseh Lakea u Georgiji – i shvati da će sva buduća djela biti samo osrednja sranja kojima će zatrpavati svijet ionako zakrčen njima. Ako shvatiš da ti je četrdeset jedna godina i da si dosegao vrh bogomdanih mogućnosti, onda nazdravlje.
Blato u očima. Na eks!
To je najviše što možeš.
Ako shvatiš da nisi sposoban vlastitom djetetu podariti bolji životni standard – jebiga, vlastitom djetetu ne možeš pružiti život kakav ti je pružila vlastita majka u prikolici – što znači: nema koledža, nema likovne akademije, nema snova, samo konobarenje, baš kao i mama...
Onda, ravno do dna.
To je životna svakodnevnica Misty Marie Kleinman, kraljice robova.
Maura Kincaid?
Constance Burton?
Slikarska škola otoka Waytansea – one su bile drukčije, rođene su takve. Te slikarice stvarale su s lakoćom. Bit je u tome što je nekolicina talentirana, dok većina to nije. Većina dosegne svoj vrhunac ne doživivši slavu, bez uspjeha. Tipovi poput jadne Misty Marie ograničeni su, granični slučajevi idiotizma, ali nedovoljno da dobiju svoje rezervirano invalidsko parkirališno mjesto. Ili da odu na paraolimpijadu. Samo plaćaju hrpu poreza, ali nemaju pravo na poseban meni u restoranu. Nemaju pravo na izvanserijski veliku kupaonicu. Za njih nema posebnih prednjih sjedalica u autobusu. Ni političkog lobija.
Ne – posao tvoje žene je da aplaudira drugima.
Misty je na likovnoj akademiji poznavala djevojku koja je u mikseru miješala mokri cement, sve dok motor nije pregorio u oblaku smrdljivog dima. To je bio njezin stav o životu domaćice. Sad ta djevojka vjerojatno živi u potkrovlju i jede organski jogurt. Bogata je i može prekrižiti jednu nogu preko druge.
Druga Mistyna kolegica sa studija izvodila je dramu u tri čina s lutkama u ustima. Načinila je malene kostime koje je navlačila na jezik. Ostale kostime držala je u obrazima, kao u kazališnim ulicama. Tijekom promjena scene, umjesto spuštanja zavjese, zatvorila bi usta. Zubi su joj bili podna svjetla i rampa pozornice. Jezik bi ugurala u drugi kostim. Nakon tri čina oko usta su joj se mogle vidjeti strije. Njezin orbicularis oris potpuno se izobličio.
Dok je jedne večeri u galeriji izvodila Najveću priču ikad ispričanu, zamalo je umrla kad joj se sićušna deva zaglavila u dušniku. Sad se vjerojatno valja u lovi od stipendija.
A Peter, sa svojim pohvalama Mistynim lijepim kućicama, bio je potpuno u krivu. Peter koji je govorio kako se ona treba sakriti na otok, slikati samo ono što voli – savjeti su mu bili totalno sjebani.
Tvoji savjeti i tvoje pohvale bili su totalno sjebani.
Kako si pričao, Maura Kincaid je dvadeset godina prala ribu utvornici konzervi prije nego je počela slikati. Svoju je djecu učila piš kiti i kakiti u tutu, plijevila je vrt, a onda je jednog dana samo sjela i naslikala remek-djelo. Drolja. Bez diplome, bez ateljea, ali sad je zauvijek slavna. I obožavana od milijuna koji je nikad neće upoznati.
Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: ogorčeno, s povremenim ispadima ljubomornog gnjeva.
Samo da znaš, majka ti je i dalje prava vještica. Radi pola radnog vremena za službu koja kupcima pronalazi porculan koji se prestao proizvoditi. Čula je kako neka ljetna bogatašica, točnije, osunčani kostur u pletenoj svilenoj haljinici, za ručkom izjavljuje: «Čemu biti bogat kad čovjek nema što kupiti?«
Otkako je to čula, Grace tjera tvoju suprugu da slika. Kako bi ljudima dala nešto što bi žudjeli posjedovati. Kao da će Misty iz guzice izvući remek-djelo i tako povratiti obiteljsko blago Wilmotovih.
Kao da tako može spasiti cijeli otok.
Bliži se Tabbin rođendan, važnih trinaest godina – a nema ni pare za dar. Misty čuva napojnice, sve dok ne sakupi dovoljno da se njih dvije odsele u Tecumseh Lake. Ne mogu zauvijek živjeti u hotelu Waytansea. Čini se kao da bogataši izjedaju otok naživo, a ona ne želi da Tabbi odraste u siromaštvu, pod pritiskom bogatih dječaka s drogom.
Misty pretpostavlja da se mogu izvući do kraja ljeta. Misty ne zna što će s Grace. Tvoja majka sigurno ima prijatelje kod kojih može stanovati. A tu je uvijek i Crkva koja može pripomoći. Udruga Gospi od oltara.
Oko njih u crkvi sveci na vitrajima; svi redom izbodeni strelicama, izrezani noževima, gore na lomačama... a Misty razmišlja o tebi. O tvojoj teoriji patnje kao putu do božanskog nadahnuća. O tvojim pričama o Mauri Kincaid.
Ako je jad nadahnuće, Misty je sigurno na samom vrhuncu.
U crkvi, okružena cijelim otokom koji se oko nje moli da konačno proslika. Da im ona bude Spasitelj.
A sveci posvuda oko njih, smiješe se i stvaraju čudesa u trenucima muke. Misty pruža ruku i uzima molitvenik. Jedan od desetaka prašnih starih molitvenika, neki su bez korica, dok iz drugih vise ofucane satenske vrpce. Nasumce izabere jedan i otvori ga. Ništa.
Lista, ali na stranicama ne piše ništa. Samo molitve i psalmi. Nikakve tajne poruke nažvrljane na stranicama.
No, kad se sagne da ga vrati, u drvenoj klupi otkrije urezanu poruku dotad skrivenu molitvenikom: Odlazi s otoka dok još možeš.
Potpis: Constance Burton.

8. srpnja


Na njihovu petom sastanku Peter je kasirao i uokvirio jednu Mistynu sliku.
Ti, Peter, tada si rekao Misty: «Ova. Ova će slika jednom visjeti u muzeju.»
Slika je bila pejzaž, s kućom obrubljenom trijemovima i zasjenjenom krošnjama stabala. Na prozorima čipkane zavjese. Iza bijele daščane ograde cvatu ruže. Plave ptice lete kroz sunčeve zrake. Iz kamenog dimnjaka vije se dim. Misty i Peter u radionici za uokvirivanje slika pokraj kampusa, ona je leđima okrenuta izlogu kako nitko ne bi mogao zaviriti unutra.
Misty i ti.
Ona zaklanja izlog kako nitko ne bi vidio njezinu sliku.
Njezin potpis u dnu, ispod ograde: Misty Marie Kleinman. Nedostaje samo nasmiješeno lice. Umjesto točke na i u Kleinman, maleno srce.
«Možda u muzeju kiča», rekla je. Bila je to samo poboljšana inačica onoga što je slikala u djetinjstvu. Selo njezinih snova. A kada ga je vidjela, osjećala se gore nego vidjevši najgore slike sebe u najdebljem stanju. Eno ga tamo – ofucano srdašce Misty Marie Kleinman. Slatki snovi siromašne samotne šestogodišnjakinje, kakva će ostati do kraja života. Njezina jadna i sladunjava dušica od štrasa.
Otrcana mala tajna koja ju je činila sretnom.
Misty se neprestano osvrtala preko ramena kako bi bila sigurna da nitko ne gleda. Nitko nije vidio najveći klišej, njezin najiskreniji dio, oslikan vodenim bojama na papiru.
Peter, Bog ga blagoslovio, samo je rezao kartonski okvir i centrirao sliku.
Rezao si karton.
Peter je na radni stol položio kutnu pilu i izrezao letvice za okvir. Zatim se zagledao u sliku i nasmiješio s pola lica – veliki zigomatski mišić povukao je jednu stranu lica. Podigao je i obrvu na toj strani. I rekao: «Savršeno si pogodila ogradu.»
Vani je pločnikom prošla kolegica sa studija. Njezin posljednji ‘projekt’ bio je punjenje plišanog mede psećim izmetom. Radila je u plavim gumenim rukavicama, tako debelim da je jedva mogla saviti prste. Tvrdila je kako je ljepota zastarjela ideja. Suvišna. Lažna. Stvarala je novu estetiku. Novo poimanje klasične dadaističke teme. U svom je ateljeu rasparala malenog plišanog medu, kao na obdukciji razrezala mu lažno krzno – bio je spreman da ga preobrazi u umjetnost. Gumene rukavice umrljane smeđim smradežom – jedva je držala iglu u koju je udjenula crveni konac. Djelo je naslovila: Iluzije djetinjstva.
Drugi klinci sa studija, djeca iz bogatih obitelji, djeca koja su putovala i vidjela prava umjetnička djela u Europi i New Yorku, svi su radili slične stvari.
Jedan tip iz Mistyne klase neprekidno je masturbirao, pokušavajući spermom napuniti kasicu-prasicu do kraja godine. Živio je od kamata zaklade. Druga je djevojka pila različite tempere, a zatim ispijala ricinus kako bi izbljuvala svoje remek-djelo. Na predavanja je dolazila talijanskom vespom koja je vrijedila više od prikolice u kojoj je Misty provela djetinjstvo.
Tog jutra u radionici Peter je spojio kutove okvira. Prstima je razmazao ljepilo i u kutovima izbušio rupe za vijke.
I dalje stojeći između izloga i radnog stola, sjenom zaklanjajući sunce, Misty je rekla: «Stvarno misliš da je dobra?»
Peter je odgovorio: «Kad bi samo znala...»
To si rekao.
Peter reče: «Zaklanjaš mi svjetlo. Ne vidim dobro.»
«Neću se maknuti», rekla je Misty. «Netko bije mogao vidjeti.»
Oni s psećim govnima, drkotinama i bljuvotinom. Režući staklo, ne skidajući pogled s kotačića za rezanje, s olovkom zataknutom za uho, Peter je rekao: «Nije umjetnost sve što smrdi.»
Prepolovivši staklo, Peter je rekao: «Govno je estetički klišej.» I ispričao joj kako je talijanski slikar Piero Manzoni svoj drek pakirao u limenke s naljepnicom: 100% slikarsko sranje. Ljudi su kupovali.
Peter je svoje ruke gledao tako pozorno da ih je morala gledati i Misty. Nije gledala prozor, iza leđa im se oglasilo zvono. Netko je ušao u radionicu. Na radni stol pala je još jedna sjena.
Ne podižući glavu, Peter je rekao: «Bok.»
I pridošlica je rekao: «Bok.»
Prijatelj je bio Peterovih godina, plavokos, s nekoliko dlačica koje se nije moglo nazvati bradom. Još jedan student slikarstva. Još jedno bogato dijete s Waytansea; stajao je, modrih očiju prikovanih za sliku na radnom stolu. Uzvratio je Peteru jednakim poluosmijehom – izgledao je poput čovjeka koji se smije saznanju da boluje od raka. Izgledao je poput čovjeka koji stoji pred streljačkim vodom klaunova s pravim puškama.
Ne podižući pogled, Peter je obrisao staklo i uglavio ga u nov okvir. Rekao je: «Vidiš što sam mislio reći?»
Prijatelj je pogledao u kuću obrubljenu trijemovima, ogradu i plave ptice. I ime: Misty Marie Kleinman. Smiješeći se, mahao je glavom i rekao: «To je stvarno kuća obitelji Tupper.»
Tu je kuću Misty izmislila. Stvorila.
Prijatelj je na jednom uhu imao naušnicu. Bezvrijedan komad nakita kakav su nosili svi Peterovi prijatelji s Waytansea. Zakopan u kosi, stajao je sjajan zlatni filigran oko velikog emajliranog srca; blještali su crveni kamenčići, lažni dragulji bljeskali su u zlatu. Žvakao je kaugumu. Mirisalo je na pepermint.
Misty je rekla: «Bok.» I dodala: «Ja sam Misty.»
Prijatelj ju je samo pogledao i zlokobno joj se nasmiješio. Žvačući, rekao je: «Dakle, to je ona? To je ta legendarna gospa?»
Smjestivši sliku u okvir ispod stakla, gledajući svoj rad, Peter je odgovorio: «Nažalost, tako je.»
I dalje gledajući Misty, pogledom klizeći po svakom djeliću njezina tijela, po njezinim rukama i nogama, po licu i grudima, prijatelj je nakrivio glavu i proučavao je. I dalje žvačući, rekao je: «Siguran si da je ona ta?»
Mistyn kradljivi dio, neka malena princeza u njoj, nije mogla skinuti pogled sa sjajne crvene naušnice. S blistavog emajliranog srca. S bliještanja crvenih lažnih rubina.
Peter je namjestio komad kartona ispod slike i pričvrstio rubove ljepljivom vrpcom. Palcem pritišćući vrpcu, rekao je: «Vidio si sliku.» Zastao je i uzdahnuo, prsa su mu se napela, zatim opustila i dodao je: «Nažalost, mislim da je ona upravo ta.»
Misty. Mistyne oči prikovale su se za raščupanu prijateljevu plavu kosu. Za crveni bljesak naušnice u njoj – sličilo je na božićna svjetla i rođendanske svjećice. U sunčevu svjetlu koje je prodiralo kroz izlog naušnica je bila vatromet za Dan nezavisnosti i buketi ruža za Valentinovo. Gledajući bljesak, zaboravila je da ima ruke, da ima lice, da ima ime.
Zaboravila je disati.
Peter je rekao: «Što sam ti rekao?» Gledao je Misty, začaranu crvenom naušnicom, i dodao: «Ne može odoljeti starom nakitu.»
Plavokosi je primijetio da ga Misty promatra te s oba modra oka pogledao u stranu da vidi za što je to Misty prikovala pogled.
U sjaju lažnih dragulja skrivao se bljesak šampanjca koji Misty nikad nije vidjela. Bilo je tu iskri lomača na plaži, uspona do ljetnih zvijezda koje je Misty mogla samo zamišljati. I blistanje kristalnih svijećnjaka koje je slikala u svim svojim izmišljenim salonima.
Sve žudnje i slaboumne želje siromašnog i usamljenog djeteta. Neki glup, neprosvijetljen dio, ne slikara, nego idiota u njoj, zaljubio se u tu naušnicu, u njen blještavi, žarki sjaj. U blistanje šećernih bombona. Bombona u zdjeli od brušenog stakla. Zdjela u kući u koju nikad nije ušla. Ništa duboko i prosvijetljeno. Samo sve za što se programirala da obožava. Rozete i vrpce. Stras koji je trebala naučiti zanemariti.
Plavokosi Peterov prijatelj podigao je ruku i dodirnuo kosu, zatim uho. Otvorio je usta tako brzo da mu je žvakaća pala na pod.
Tvoj prijatelj.
A ti si rekao: «Stari, pripazi, izgleda kao da mi je pokušavaš oteti...»
Prijatelj je petljao prstima, zakopao ih u kosu i trgnuo naušnicu. Svi su protrnuli od zvuka.
Kad je Misty otvorila oči, plavokosi je, suznih očiju, držao naušnicu u ruci. Razderana ušna resica visjela je u dva komada, rascijepljena; iz uha je kapala krv. «Evo», rekao je, «uzmi je.» Bacio je naušnicu na radni stol. Iz zlata i lažnih rubina prsnule su crvene iskre i krv.
Mali vijak bio je na svom mjestu. Bio je tako star da je zlato prekrila zelena patina. Otrgnuo ju je tako brzo da je naušnica bila zapletena u plave vlasi. Na svakoj je vlasi još bila meka, bijela kuglica korijena kose.
Rukom prekrivajući uho, dok mu je krv tekla kroz prste, plavokosi se nasmiješio. Korugatorni mišić stiskao mu je obrve, rekao je: »Oprosti, Petey. Izgleda da si ti srećković.»
Peter je podigao uokvirenu i gotovu sliku. S Mistynim potpisom na dnu.
S potpisom tvoje buduće supruge. Njezinom sitnom buržoaskom dušom.
Tvoja buduća supruga već je bila posegnula za krvavim komadom crvenog bljeska.
Peter je rekao: «Aha. Baš sam jebeni srećković.»
I dalje krvareći, rukom prekrivajući uho; krv mu je curila niz podlakticu sve do izbačenog lakta, Peterov prijatelj uzmaknuo je nekoliko koraka. Drugom je rukom otvorio vrata. Mahnuo je glavom prema naušnici i rekao: «Tvoja je. Vjenčani dar.» I tada je otišao.

9. srpnja


Misty večeras sprema tvoju kćer u krevet. Tabbi kaže: «Bakica Wilmot i ja imamo tajnu.»
Samo da se zna, bakica Wilmot zna sve tajne.
Grace sjedi na misi i laktom udara Misty, šapće joj da su Burtoni poklonili crkvene rozete u spomen na svoju jadnu i pretužnu snahu – doduše, istina glasi da je Constance Burton prestala slikati i ubila se pićem.
To su dva stoljeća otočkog srama i jada, a tvoja majka zna sve pojedinosti. Lijevane željezne klupe na Trgovačkoj ulici, načinjene u Engleskoj, postavljene su u spomen na Mauru Kincaid, koja se utopila dok je pokušavala preplivati šest milja do kopna. Talijanska fontana u ulici Parson stoji u spomen na Maurina supruga.
Ubijenog supruga, kako tvrdi Peter.
Kako tvrdiš ti.
To je zajednička koma cijelog Waytansea.
Samo da se zna, pozdravlja te majka Wilmot.
Doduše, nema te namjeru posjetiti.
Tabbi okrene glavu u postelji, pogleda kroz prozor i upita: »Možemo li otići na piknik?»
Ne možemo si to priuštiti, ali onog trena kad umreš, majka Wilmot izabrat će fontanu od mjedi i bronce, s likom gole Venere koja jaše na školjci.
Kad ih je Misty preselila u hotel, Tabbi je ponijela svoj jastuk. Svi su ponijeli nešto. Tvoja supruga ponijela je tvoj jastuk jer miriše na tebe.
U Tabbinoj sobi Misty sjeda na rub kreveta i prstima prolazi kroz Tabbinu kosu. Tabbi ima očevu crnu kosu i njegove zelene oči.
Tvoje zelene oči.
Ima malu sobu koju dijeli s bakom, odmah do Mistyne sobe u potkrovnom hodniku hotela.
Gotovo sve stare obitelji iznajmile su kuće i preselile se u hotelsko potkrovlje. Na sobnim tapetama su blijede ruže. Tapete se gule po rubovima. U sobama su zahrđali umivaonik i maleno zrcalo na zidu. U svakoj sobi dva ili tri kreveta oljuštene boje, sa starim madracima ulegnutim u sredini. Tijesne sobe pod nakošenim stropovima, iza malenih prozora; spavaonice nalik redovima psećih kućica pod kosim krovom hotela. Potkrovlje je vojarna, izbjeglički logor za otmjenu bijelu čeljad. Plemenitaši sad dijele kupaonicu u dnu hodnika.
I ti ljudi, koji nikad nisu radili, ovo ljeto poslužuju za stolovima. Kao da su svi u istom trenutku ostali bez novca – ovo ljeto svi plavokrvni otočani nose prtljagu po hotelu. Čiste hotelske sobe. Lašte cipele. Peru suđe. Uslužna industrija modrookih i plavokosih, sjajnih kosa i dugih nogu. Uljudni, veseli, marno trče po čiste pepeljare ili odbijaju napojnice.
A tvoja obitelj – supruga, dijete i majka – spava u željeznim ulegnutim krevetima s kojih se ljušti boja, pod kosim zidovima, zatrpana srebrninom i kristalnim reliktima njihova nekadašnjeg otmjenog života.
Samo si ti misli, ali sve otočke obitelji smijulje se i fućkaju. Kao da je ovo nekakva pustolovina. Zezancija. Kao da su došli u kraći i prijateljski posjet uslužnim djelatnostima. Kao da se neće klanjati iribati ostatak života. Svojih života i života svoje djece. Kao da im ta novotarija neće dosaditi za mjesec dana. Nisu oni glupi. Samo nitko od njih nikad nije bio siromašan. Za razliku od tvoje supruge, koja je znala večerati palačinke. I sir iz robnih rezervi. I mlijeko u prahu. I obuvala cipele s čeličnom kapicom i radila u smjenama.
Dok sjedi s Tabbi, Misty je upita: «A koja je vaša tajna?»
Tabbi kaže: «Ne smijem reći.»
Misty ušuška djevojčicu u stare hotelske plahte i deke, isprane do potpunog sivila i mirisa bjelila. Tabbina noćna svjetiljka načinjena je od porculana oslikanog cvjetnim uzorcima. Donijeli su je iz kuće. I veći dio njezinih knjiga – one koje će stati. I njezine crteže klauna; njih su povješali iznad kreveta.
Bakina postelja dovoljno je blizu da Tabbi može ispružiti ruku i dodirnuti njen prekrivač, načinjen od stoljećima starih komadića satena s uskršnjih i božićnih haljina. Na jastuku leži dnevnik uvezan u crvenu kožu; na koricama natpis Dnevnik,u vitičastom zlatotisku. Unutra su zaključane sve tajne Grace Wilmot.
Misty kaže: «Miruj, dušo», i s Tabbina obraza skine trepavicu. Misty među prstima trlja trepavicu. Duga je poput trepavice njezina oca.
Tvoje trepavice.
Tabbin i bakin krevet ne ostavljaju mnogo prostora u sobi. Majka Wilmot ponijela je svoj dnevnik. To i košaru s priborom za šivanje, punu konaca. Svoje pletaće igle i okvire za goblene. Time se bavi dok sjedi sa svojim starim i otmjenim prijateljicama u predvorju ili, kad je vedro, na šetnici iznad plaže.
Tvoja majka je ista kao i sve ostale plemenite obitelji s Mayflowera, koje su svojim zaprežnim kolima okružile hotel Waytansea, očekujući navalu groznih došljaka.
Možda glupo zvuči, ali Misty je ponijela svoj slikarski pribor. Svijetlu drvenu kutiju s uljanim bojama i temperama, papire i kistove – sve je to na hrpi u kutu njezine sobe.
Misty kaže: «Tabbi, dušo.» I kaže: «Bi li možda htjela živjeti s bakom Kleinman pokraj jezera Tecumseh?»
Tabbi okreće glavu amo-tamo, odrečno vrti glavom na jastuku, zatim se zaustavi i kaže: «Bakica Wilmot rekla mi je zašto je tata stalno pizdio».
Misty joj kaže: «Molim te, ne govori pizdio.»
Samo da se zna, bakica Wilmot i njezine stare vještice dolje igraju bridž, točno ispod velikog sata u drvom obloženom salonu pokraj predvorja. Najglasniji u prostoriji je zvuk velikog klatna koje se njiše i otkucava. Ili karta, ili sjedi u velikom crvenom kožnom naslonjaču pokraj kamina u predvorju i čita, uz pomoć snažnog povećala koje lebdi iznad stranica njezine knjige.
Tabbi spusti bradu na satenski obrub deke i kaže: «Bakica mi je rekla zašto te tata ne voli.»
Misty kaže: «Naravno da me tvoj tata voli.»
Naravno da laže.
S druge strane krovnih prozorčića veliki valovi blistaju pod svjetlima hotela. Daleko niz obalu tamna je crta rta Waytansea, šumovitog i krševitog poluotoka koji strši u blistavi ocean.
Misty priđe prozoru i prstima dodirne dasku. Kaže: «Hoćeš li da ga otvorim?« Bijela boja prozorskog okvira je napuhnuta, guli se; Misty je počinje skidati, noktom odiže komadiće boje.
I dalje vrteći glavom po jastuku, Tabbi kaže: «Ne, mama.» I dodaje: «Bakica Wilmot kaže da te tata nikad nije stvarno volio. Samo se pravio da te voli kako bi te doveo ovamo i natjerao da ostaneš.«
«Kako bi me doveo ovamo?» kaže Misty. «Na otok Waytansea?» S dva prsta grebe komadiće bijele boje. Daska je od tamnog drva. Misty kaže: «I što ti je baka još rekla?»
Tabbi kaže: «Bakica kaže da ćeš biti slavna slikarica.«
Na teorijskim predmetima čovjek ne nauči da prevelik kompliment može zaboljeti više od pljuske. Misty – slavna slikarica. Velika debela Misty Wilmot, kraljica jebenih robova.
Bijela se boja skida u uzorcima, u riječima. Voštanica, namašten prst, možda i gumiarabika pod bojom ostavljaju negativ poruke. Tamo je netko davno napisao nešto za što se boja nije uspjela uhvatiti.
Tabbi iz kose vadi konce; krajeve niti promatra tako blizu da gleda u križ. Promatra svoje nokte i kaže: «Bakica kaže da bismo trebali ići na rt na izlet.»
Ocean se ljeska, blješti poput nakita od štrasa koji je Peter nosio u školi. A rt Waytansea je samo crnilo. Ništavilo. Rupa u svemu.
Nakit koji si ti nosio u školi.
Misty provjerava je li prozor zatvoren, a zatim stavlja u dlan otkinute komadiće boje. Na likovnoj akademiji uče te simptomima trovanja olovom koje pokazuje odrasla osoba: umor, tuga, slabost, otupjelost – simptomi od kojih Misty pati veći dio svog odraslog života.
A Tabbi kaže: «Bakica Wilmot kaže da će svi željeti tvoje slike. I kaže da će se ljetni ljudi tući za njih.»
Misty kaže: «Laku noć, zlato.»
Tabbi kaže: «Bakica Wilmot kaže da ćeš nas ti ponovno učiniti bogatom obitelji.« Kimajući glavom, dodaje: «Tata te je doveo kako bi cijeli otok ponovno učinila bogatim.«
Držeći komadiće boje u jednoj ruci, Mistygasi svjetlo.
Poruka na prozorskoj dasci, tamo gdje se oljuštila boja, glasi: Umrijet ćeš kad završe s tobom. Poruku potpisuje Constance Burton.
Kad je skinula još boje, pročitala je: Kao i svi mi.
Saginjući se da ugasi ružičastu porculansku svjetiljku, Misty kaže: «Što želiš sljedeći tjedan za rođendan?«
Tabbi progovori tihim glasom iz tame: «Želim piknik na rtu i želim da ponovno počneš slikati.«
Misty odgovori glasu: «Dobro spavaj«, i poljubi ga za laku noć.

10. srpnja


Na njihovom desetom susretu Misty je upitala Petera je li prčkao po njezinim kontracepcijskim tabletama.
Bili su u Mistynu stanu. Slikala je novu sliku. Televizor je bio uključen, prikazivala se španjolska sapunica. Nova slika prikazivala je visoku crkvu načinjenu od klesanog kamena. Krov zvonika bio je prekriven zeleno patiniranim bakrenim pločama. Vitraji su bili složeni poput paučine.
Slikajući blistava modra crkvena vrata, Misty je rekla: «Nisam glupa.» I dodala: «Mnogo bi žena lako uočilo razliku između prave antibebi pilule i malih ružičastih bombona s cimetom koje mi podmećeš.«
Peter je držao njezinu posljednju sliku, kuću s bijelom ogradom, onu koju je uokvirio; strpao ju je pod svoj vrećasti pulover. Kao da je trudan i nosi kockasto dijete – tako se vukao po Mistynu stanu. Ruke su mu visjele niz bokove dok je laktovima pridržavao sliku.
Zatim je brzo malo raširio ruke i slika je ispala. Peter ju je uhvatio trenutak prije nego je udarila u pod i prije nego se razbilo staklo.
Ti si je uhvatio. Mistynu sliku.
Rekla je: «Koji to kurac radiš?»
Peter je rekao: «Imam plan.»
Misty je rekla: «Neću djecu. Bit ću slikarica.«
Muškarac na televizoru udario je ženu; ona je pala na tlo i ležala, oblizivala je usne dok su joj se grudi ubrzano dizale i spuštale pod uskom vestom. Navodno je bila policajka. Peter nije znao ni riječi španjolskog. Obožavao je španjolske sapunice jer su riječi koje su izgovarali glumci mogle značiti bilo što.
Trpajući sliku pod pulover, Peter je rekao: «Kad?»
Misty je rekla: «Što, kad?»
Slika je ispala, on ju je uhvatio.
«Kad ćeš to biti slikarica?« upitao je.
Drugi razlog zašto je volio španjolske sapunice bila je brzina kojom se rješavaju krize. Jedan dan muškarac i žena naganjali bi se kuhinjskim noževima. Drugi dan već bi klečali u crkvi s novorođenim djetetom. Ruku sklopljenih u molitvi. Likovi su jedni drugima nanosili neopisivo zlo, vrištali i tukli se do besvijesti. Scenarij jednostavno nije predviđao razvod i pobačaj.
Misty nije bilo jasno je li to ljubav ili samo inercija.
Rekla je da će postati slikarica kad diplomira. Kad bude imala dovoljno radova i pronađe galeriju u kojoj će ih izložiti. Kad proda nekoliko slika. Misty je htjela slikati realistično. Možda će poučavati slikarstvo na visokoj školi. Ili će biti tehnički crtač ili ilustratorica. Nešto praktično. Ne može svatko biti slavan slikar.
Ponovno trpajući sliku pod pulover, Peter je rekao: «Mogla bi biti slavna.«
Misty mu je rekla neka prestane. Neka samo prestane.
«Zašto?» upitao je. «Pa to je istina.«
I dalje gledajući televiziju, nabrekao od slike, Peter je rekao: «Stvarno si talentirana. Mogla bi biti najslavnija slikarica svoje generacije.«
Gledajući španjolsku reklamu za plastične igračke, Peter je rekao: «S tim talentom doslovno si prokleta da postaneš slavna slikarica. Školovanje je za tebe čisti gubitak vremena.»
Ono što ne razumiješ, može značiti bilo što.
Slika je ispala, on ju je uhvatio. Rekao je: «Samo trebaš slikati.«
Možda ga je zbog toga Misty voljela.
Voljela tebe.
Zato što si vjerovao u nju neizmjerno više nego što je vjerovala u samu sebe. Od nje si očekivao više nego je očekivala sama od sebe.
Slikajući sićušne zlatne kvake, Misty je rekla: «Možda.» Dodala je: «Upravo zato ne želim djecu...»
Samo da se zna, bilo je to i slatko. Antibebi pilule zamijenio si malim srcolikim bombonima.
«Samo se ti udaj za mene», rekao je Peter. «I bit ćeš nova slavna slikarica otočke škole.»
Maura Kincaid i Constance Burton.
Misty je rekla da se dvije slikarice na mogu smatrati slikarskom školom.
Peter je rekao: «Brojeći tebe, to su tri.»
Maura Kincaid, Constance Burton i Misty Kleinman.
«Misty Wilmot»,rekao je Peter i ponovno strpao sliku pod pulover.
Ti si rekao.
Iz televizora je muškarac vikao : «Teamo... te amo...»,to je neprestano ponavljao dok je niz stubište šutirao tamnokosu djevojku smeđih očiju i paperjastih, dugih trepavica.
Slika je ponovno ispala iz pulovera, Peter ju je ponovno uhvatio. Zatim je prišao Misty koja je slikala detalje visoke kamene crkve, mrlje zelene mahovine na krovu, crvenu hrđu na olucima. I rekao: «Tu ćemo se vjenčati, baš u toj crkvi.»
A tupaglupatupaglupa mala Misty znala je da je ta crkva plod njezine mašte. Da ne postoji.
«To samo misliš», rekao je Peter. Poljubio ju je u vrat i prošaptao: «Samo se ti udaj za mene, a otok će ti prirediti najveće vjenčanje u posljednjih sto godina.»


11. srpnja


Predvorje je prazno, prošla je ponoć; na recepciji je samo Paulette Hyland. Grace Wilmot mogla bi ispričati kako je Paulette udajom dobila prezime Hyland, ali prije toga bila je Petersenova, iako joj je majka od Niemanovih, koji su potomci Tupperove loze. Što je značilo hrpe naslijeđenog novca s obje strane. Paulette sad radi kao recepcionarka.
Na drugom kraju, utonula u crvenu, kožnatu, masivnu fotelju, sjedi Grace i čita pokraj kamina.
Predvorje hotela Waytansea načinjeno je od desetljeća stvari naslaganih u slojevima. Vrt. Park. Vuneni sag je zelena mahovina na podu od granita, koji je izvađen iz obližnjeg kamenoloma. Modri sag koji se spušta stubištem je slap koji se slijeva niz ograde, s kaskadama stuba. Orahova stabla, izrezana, uglačana i ponovno sastavljena, tvore šumu savršeno kvadratnih stupova, ravne redove tamnih i sjajnih stabala, koja pridržavaju šumski svod gipsanog lišća i kupidona.
Sa stropa visi kristalni luster, čvrsta zraka sunca koja se probila kroz gustu šumu. Sićušne kristalne suzice žmirkaju u visinama, ali kad ih čistiš na visokim ljestvama, svaki je kristal veličine šake.
Girlande i zavjese zelene svile gotovo prekrivaju prozore. Sunčevo svjetlo pretvaraju u meki zeleni polumrak. Sofe i naslonjači su premekani, tapecirani su poput cvjetnih grmova, obrubljeni dugim resama na dnu. Kamin može biti logorska vatra. Cijelo je predvorje otok u malom. U zatvorenom prostoru. Pravi raj.
Samo da se zna, u tom se okolišu Grace Wilmot osjeća kao kod kuće. Čak i više nego u vlastitom domu. Njezinoj kući.
Tvojoj kući.
Na pola predvorja Misty se provlači između sofa i stolića; Grace podigne pogled.
Kaže: «Misty, dođi, sjedni pokraj vatre.» Vrati pogled na svoju otvorenu knjigu i kaže: «Kako ti je glavobolja?«
Misty nema glavobolju.
U Graceinu krilu leži otvoren dnevnik, ukoričen u crvenu kožu; Grace ga prelistava i kaže: «Koji je danas datum?»
Mistyjoj kaže.
U kaminu samo narančasti žar pod rešetkom. Graceine noge vise u smeđim cipelama s kopčom i šiljatih vrhova, ne dodiruju pod. Duga bijela kovrčava kosa visi nad knjigom u njezinu krilu. Pokraj stolca svijetli stojeća svjetiljka, svjetlo se odbija od srebrnog okvira povećala koje drži iznad stranica.
Misty kaže: «Majko Wilmot, moramo razgovarati.«
Grace se vrati nekoliko stranica i kaže: «O, Bože. Ja sam kriva. Glavobolju ćeš dobiti tek preksutra.«
Misty joj se unese u lice i kaže: «Kako se usuđujete slomiti srce mom djetetu?«
Grace podiže pogled s knjige, lice joj se objesilo od iznenađenja. Bradu je toliko spustila da joj se vrat naborao od uha do uha. Njezin površinski muskularno-apneurotički sustav. Njezino submentalno salo. Naborane platizmalne vrpce oko vrata.
Misty kaže: «Što vam pada na pamet, govorite Tabbi da ću postati slavna slikarica?« Osvrće se, i dalje su same; Misty nastavlja: «Ja sam konobarica, zbog toga imamo krov nad glavom i to je dosta. Neželim da djetetu punite glavu očekivanjima koja ne mogu ispuniti.« S ostatkom daha duboko u grudima, Misty kaže: «Shvaćate li kako ću je razočarati?«
Graceine usne šire se u gladak i širok osmijeh. Kaže: «Ali, Misty, istina je da ćeš stvarno biti slavna.«
Gracein osmijeh – diže se zavjesa. Premijera. Grace se otkriva.
Misty kaže: «Neću.» Kaže: «Ne mogu.« Ona je posve obična osoba koja će živjeti i umrijeti zaboravljena u mraku. Obična. To nije nikakva tragedija.
Grace sklapa oči. I dalje se smiješi: «O, bit ćeš ti vrlo slavna, u trenutku...«
AMisty kaže: «Dosta. Stvarno je dosta.« Misty je prekine: «Vama je tako lako u drugima buditi nadu. Ne uviđate li koliko im to šteti?« Misty kaže: «Ja sam stvarno dobra konobarica. U slučaju da ste previdjeli, više nismo vlast. Nismo više na vrhu.«
Peter, problem tvoje majke je što nikad nije živjela u prikolici. Nikad nije sa socijalnom iskaznicom stajala u redu za hranu. Ona ne zna kako biti siromašan, i nije voljna naučiti.
Misty kaže da ima i gorega od toga da se Tabbi nauči kako živjeti skromno, i da bude sposobna pronaći posao u svijetu koji će naslijediti. Konobariti nije loše. Kao ni čistiti sobe.
A Grace čipkanom vrpcom označi stranicu dnevnika. Podigne pogled i kaže: «Zašto onda piješ?«
«Zato što volim vino«, odgovori Misty.
Grace kaže: «Piješ i vucaraš se naokolo s muškarcima zato što se bojiš.«
Sigurno misli na Angela Delaportea. Muškarca u kožnim hlačama koji je iznajmio kuću Wilmotovih. Angel Delaporte, njegova grafologija i ploška dobrog džina.
Grace kaže: «Znam točno kako se osjećaš.« Sklapa ruke na dnevniku u krilu i dodaje: «Piješ zato što želiš izraziti sebe, dok se istodobno bojiš.«
«Ne», kaže Misty. Nakrivi glavu i iskosa pogleda Grace. Misty kaže: «Ne, vi nemate blagog pojma kako se osjećam.«
Pokraj njih pucketa vatra a spirala iskri leti u dimnjak. Iz otvora kamina vuče se miris dima. Njihova logorska vatra.
«Jučer», progovori Grace čitajući iz dnevnika, «počela si štedjeti kako bi se mogla vratiti u rodni grad. Novac čuvaš u omotnici, koju uguraš ispod ruba saga, pokraj prozora u tvojoj sobi.»
Grace podigne pogled, izvije obrve, korugatorni mišić nabire pjegavu kožu na čelu.
Misty pita: «Uhodite me?»
Grace se smiješi. Povećalom lupka po otvorenoj stranici i kaže: «Piše u tvom dnevniku.«
Misty joj kaže: «To je vašdnevnik.« I dodaje: «Ne možete pisati tuđi dnevnik.«
Samo da znaš, vještica uhodi Misty i sve zapisuje u onaj svoj prokleti crveni kožni spomenar.
Grace se smiješi. Kaže: «Ja ne pišem. Ja samo čitam.»Okrene stranicu, pogleda kroz povećalo i kaže: «O, sutrašnji dan izgleda uzbudljivo. Tu piše da ćeš najvjerojatnije upoznati ljubaznog policajca.«
Samo da se zna, Misty sutra mijenja bravu na vratima. Odmah.
Misty kaže: «Dosta. Još jednom vas molim, prestanite.« I dodaje: «Riječ je o Tabbi, što prije nauči normalno živjeti, raditi normalan svakodnevni posao i imati mirnu, sigurnu i običnu budućnost, bit će sretnija.«
«Raditi u uredu, na primjer?« upita Grace. «Ili se brinuti o psima? Svaki tjedan ček s plaćom? Zato piješ?«
Tvoja majka.
Samo da se zna, zaslužila je ovo:
Ti zaslužuješ ovo:
Misty kaže: «Ne, Grace.« I nastavlja: «Pijem zato što sam se udala za glupog lijenog nerealističnog sanjara, kojeg su odgojili u uvjerenju da će jednog dana oženiti slavnu slikaricu i koji se nije mogao nositi sa svojim razočaranjem.« I dodaje: «A ti, Grace, ti si sjebala vlastito dijete, ali ja ti neću dopustiti da sjebeš i moje.»
Unoseći joj se u lice tako da je mogla vidjeti puder u Graceinim borama, u njezinim ritidama, i crvene paučinaste linije u kojima se Gracein ruž utapa u borama oko usana, Misty kaže: «Prestani joj pričati laži ili ti se kunem da sutra pakiram stvari i vodim Tabbi s otoka.«
Grace gleda pokraj Misty, zagledala se u nešto iza njezinih leđa.
Ne gledajući Misty, Grace uzdahne. Kaže: «O, Misty. Prekasno je za to.«
Misty se okrene; iza nje stoji Paulette, recepcionarka, u svojoj bijeloj bluzi i tamnoj suknji. Paulette kaže: «Gospođo Wilmot, ispričavam se...«
Grace i Misty zajedno kažu: «Molim?»
Paulette kaže: «Nisam vam željela smetati.« I dodaje: «Samo trebam staviti novu kladu na vatru.«
Grace zatvara dnevnik u krilu i kaže: «Paulette, molim vas, razriješite ovaj naš mali nesporazum.« Napinjući svoj frontalis i odižući samo jednu obrvu, Grace kaže: «Zar i vi ne želite da Misty požuri i naslika svoje remek-djelo?«
Vremenska prognoza za danas glasi: djelomično bijesno, sa skretanjem prema rezignaciji i ultimatumima.
Misty se okreće i odlazi. Okrene se i zastane.
Vani valovi šište i udaraju.
«Hvala vam, Paulette«, kaže Misty, «ali već je vrijeme da svi na otoku prihvate činjenicu da ću umrijeti kao debelo i veliko ništa.«

12. srpnja


Ako si slučajno znatiželjan, onaj tvoj dugokosi i plavokosi prijatelj sa studija, tip koji je razderao usnu resicu dok je pokušavao dati Misty svoju naušnicu, e, taj je sad ćelav. Zove se Will Tupper i vozi trajekt. Tvojih je godina, a resica mu i dalje visi u dva dijela. S ožiljkom.
Misty stoji na palubi trajekta koji se večeras vraća na otok. Hladan vjetar dodaje godine njezinu licu, rasteže joj i suši kožu. Ravna, mrtva koža njezina stratum corneuma. Ona ispija pivo skriveno smeđom papirnatom vrećicom; prilazi joj veliki pas. Njuška i cvili. Rep mu je podvijen, a grlo mu se ispod dlakavog vrata steže kao da nešto uporno pokušava progurati.
Ona ga želi pomilovati, ali pas uzmakne i popiša se na palubu. Prilazi muškarac s povodcem u ruci, pita je: «Jeste li dobro?»
A tamo je samo jadna debela Misty u svojoj pivom potaknutoj komi.
Moš’ mislit’. Kao da će stajati u lokvi pseće pišaline na brodu, držeći u ruci pivo i gušeći suze, i nekom neznancu ispričati cijelu svoju jebenu životnu priču. Kao da Misty može samo tako reći – pa kad već pitate, provela sam cijeli dan u nečijoj zazidanoj praonici i čitala žvrljotine po zidovima, dok je Angel Delaporte bljeskao fotoaparatom i rekaoda je seronja od mog supruga zapravo nježan i zaštitničkinastrojen jer malo u ispisuje s repom zavinutim uvis, čak i kad me naziva ...anđelom osvetnikom u kletvi smrti...
Angel i Misty trljali su stražnjice cijelo popodne, ona je prstom pratila riječi nasprejane na zidovima, riječi: ...prihvaćamo prljavu plimu vašeg novca...
Angel ju je upitao: «Osjećaš li što?»
Kućevlasnici su spremali zubne četkice u vrećice za laboratorijsku analizu na septičke bakterije. Spremaju tužbu.
Na palubi trajekta muškarac s psom kaže: «Imate li na sebi nešto što pripada nekom pokojniku?»
Kaput koji Misty nosi, njezin kaput i cipele, a na reveru kaputa jedan od onih odvratnih broševa od štrasa koje joj je poklonio Peter.
Koje joj je poklonio suprug.
Koje si joj poklonio ti.
Cijelo popodne u zazidanoj praonici; riječi po zidovima: ...nećete ukrasti naš svijet i njime zamijeniti svijet koji ste uništili...
Angel je rekao: «Ovdje je rukopis drukčiji. Mijenja se.» Snimio je još jednu sliku, premotao film i nastavio: «Znate li kojim je redom vaš suprug radio na ovim kućama?»
Misty je rekla Angelu da bi se novi kućevlasnik trebao useliti tek nakon punog Mjeseca. Prema tesarskoj tradiciji, prvi bi u kuću trebao ući kućni ljubimac. Zatim kukuruzno brašno, sol, metla, Biblija i raspelo. Tek se tada može useliti obitelj i namještaj. U skladu s praznovjerjem.
Ne prestajući snimati, Angel je rekao: «Molim? A brašno bi trebalo samo ušetati u kuću?»
Beverly Hills, Upper East Side, Palm Beach, kako kaže Angel Delaporte, danas su čak i najbolje četvrti u bilo kojem gradu samo luksuzni apartmani u paklu. Korak od vrata čovjek mora dijeliti iste zakrčene ulice. S beskućnicima, ovisnicima, čovjek mora udisati isti smrdljivi zrak i slušati kako policijski helikopteri cijele noći progone zločince. Zvijezde i Mjesec izbrisani su svjetlima milijuna prodavaonica rabljenih automobila. Svi se guraju po istim nogostupima zakrčenima smećem, svi vide isti Sunčev izlazak, zamućen i crven iza zavjese smoga.
Angel kaže kako bogati ne vole previše trpjeti. Novac ti omogućuje da se udaljiš od svega što nije lijepo i savršeno. Ne možeš se nositi ni s čime što nije u najmanju ruku krasno. Tratiš život jureći, izmičući se, bježeći.
Potraga za nečim lijepim. Varka. Klišej. Programirani smo da volimo cvijeće i božične svjetiljke. Nekoga mladog i lijepog. Žene na španjolskoj televiziji, s velikim sisama i uskim strukom, kao da su ih triput zavrnuli. Supruge-trofeje koje ručaju u hotelu Waytansea.
Riječi na zidu: ...vi, sa svojim bivšim ženama i posvojenom djecom, svojim miješanim obiteljima i propalim brakovima, upropastili ste svoj svijet, a sad želite razoriti moj...
Angel tvrdi da je problem u tome što je sve manje skrovišta. Zato je Will Rogers običavao govoriti ljudima da kupuju zemlju – više je nitko ne proizvodi.
Zato je svaki živi bogatun ljetos otkrio otok Waytansea.
Nekoć je to bio Sun Valley u Idahou. Zatim Sedona u Arizoni. Aspen u Coloradu. Key West na Floridi. Lahaina na Mauiju. Sva mjesta redom pretrpana su turistima, dok starosjedioci konobare. Sad je otok Waytansea postao savršeno pribježište. Svakomu, osim onima koji već tamo žive.
Riječi na zidu: ...vi, sa svojim brzim autima zapetim u prometu, svojom obilnom hranom koja deblja, kućama toliko velikim da se vječno osjećate osamljeni...
A Angel kaže: «Vidite kako je ovdje rukopis zgusnut. Slova su stisnuta«. Snimi, premota film i kaže: «Peter se nečega jako plaši.»
Gospodin Angel Delaporte očijuka s njom, stavlja svoju ruku na njezinu. Pruža joj plošku, sve dok ne ispiju do kraja. Sve je to divno i krasno, sve dok je i on ne utuži poput ostalih klijenata s kopna. Svih ljetnih ljudi koji su izgubili spavaonice i ormare za rublje. Svi čije sičetkice za zube gurao u svoj šupak. Polovica razloga zašto je Misty tako brzo prepisala kuću katolicima leži u tome što tada nitko neće moći tražiti ovrhu.
Angel Delaporte kaže kako je skrivanje naš prirodni nagon. Na razini vrste, zauzimamo područje i branimo ga. Povremeno selimo kako bismo slijedili godišnja doba ili neku životinju, ali znamo da je zemlja potrebna za život, stoga nagonski polažemo pravo na nju.
Ptice pjevaju kako bi označile svoje područje. Zato psi pišaju.
Sedona, Key West, Sun Valley, paradoks pola milijuna ljudi koji idu na isto mjesto kako bi bili sami.
Misty i dalje kažiprstom prati crnu boju. Kaže: «Što ste mislili reći kad ste govorili o Stendhalovu sindromu?«
Neprestano fotografirajući, Angel kaže: «Ime je dobio po francuskom piscu Stendhalu.»
Riječi koje prati kažiprstom glase: ...Misty Wilmotposlat će vas sve u pakao...
Tvoje riječi. Pizdunu jedan.
Stanislavski je bio u pravu – svaki put kad otkriješ nešto što djelomice već znaš, možeš osjetiti novu bol.
Angel objašnjava kako je Stendhalov sindrom medicinski izraz. Do njega dolazi kad slika ili bilo koje umjetničko djelo posjeduje toliku ljepotu da njome potpuno dotuče promatrača. Jedna vrsta šoka. Kad je Stendhal 1817. godine posjetio crkvu Santa Croce u Firenci, zabilježio je kako se zamalo onesvijestio od ushićenja. Ljudi osjećaju kako im srce ubrzano kuca. Osjete vrtoglavicu. Promatranje remek-djela može navesti čovjeka da zaboravi svoje ime, čak i da zaboravi gdje se nalazi. Može izazvati depresiju i tjelesnu iscrpljenost. Amneziju. Paniku. Srčani udar. Kolaps.
Samo da se zna, Misty smatra da je Angel Delaporte ordinarni seronja.
«Ako čitate izvješća suvremenika«, kaže on, «radovi Maure Kincaid navodno su izazivali napade masovne histerije.«
«A kako je sad?» upita Misty.
Angel slegne ramenima: «Nemam pojma.» I dodaje: «Koliko sam ih ja vidio, to su samo stvarno lijepi pejzaži.«
Gledajući njezin prst, upita je: «Osjećate li što?» Snimi još jednu sliku i doda: «Čudno kako se ukusi mijenjaju.«
...siromašni smo... govore Peterove riječi, ...ali posjedujemo ono za čime žudi svaki bogataš... mir; ljepotu, spokoj...
Tvoje riječi.
Tvoj zagrobni život.
Na povratku kući, navečer, Will Tupper daje Misty pivo u papirnatoj vrećici. Dopušta joj da pije na palubi, unatoč pravilima. Pita je li što slikala u posljednje vrijeme? Možda neke pejzaže?
Muškarac sa psom na trajektu govori joj kako je pas dresiran da pronalazi mrtve. Kad netko umre, ispusti veliku količinu tvari koju muškarac zove epinefrin. Kaže da je to miris straha.
Misty drži pivo u smeđoj vrećici; pije i pušta ga da govori.
Njegova se kosa povukla iznad sljepoočnica, a koža mu je crvena od hladnog vjetra. Djeluje kao da ima vražje rogove. Ima vražje rogove, cijelo mu je lice crveno i zgužvano u borama. Dinamičko boranje. Lateralne kantalne ritide.
Pas gleda preko ramena, pokušava se odmaknuti od nje. Muškarčev losion poslije brijanja miriše na klinčiće. Za pojasom, ispod sakoa, nazire se par kromiranih lisičina.
Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: pojačana uznemirenost, s mogućnošću psihičkog i emocionalnog sloma.
Držeći povodac, muškarac pita: «Sigurni ste da ste dobro?«
Misty mu kaže: «Vjerujte. Nisam mrtva.«
«Možda mi je mrtva samo koža«, doda.
Stendhalov sindrom. Epinefrin. Grafologija. Koma detalja. I obrazovanja.
Muškarac mahne glavom prema pivu u smeđoj papirnatoj vrećici i kaže: «Znate da ne biste smjeli piti na javnom mjestu?«
A Misty ga upita zašto. Je li on možda policajac?
On kaže: «Pa znate što? Zapravo i jesam. Eto, jesam.»
Tip otvori lisnicu i pokaže joj značku. Na srebrnoj znački je ugravirano: Clark Stilton. Detektiv. Odjel za zločine iz mržnje. Okrug Seaview.

13. srpnja
– pun Mjesec


Tabbi i Misty hodaju kroz šumu. Kroz guštik na rtu Waytansea. Ovdje rastu breze, naraštaji stabala koja su rasla i padala i ponovno nicala iz svojih mrtvih. Životinje, možda jeleni, prosjekli su stazu koja vijuga oko hrpe zaraslog drveća i između stijena velikih poput zgrada, obraslih debelom mahovinom. Iznad svega toga lišće breza spaja se u nemirno, žarkozeleno nebo.
Tu i tamo sunce se probija u širokim tracima, kao da negdje vise kristalni lusteri. To je samo neurednija inačica predvorja u hotelu Waytansea.
Tabbi nosi jednu jedinu zlatnu naušnicu – zlatni filigran i bljesak sjajnog crvenog štrasa oko crvenog emajliranog srca. Pričvrstila ju je na svoj ružičasti džemper poput broša, ali to je naušnica koju je Peterov prijatelj istrgnuo iz uha. Will Tupper s trajekta.
Tvoj prijatelj.
Ona čuva bižuteriju u kutiji za cipele pod krevetom i nosi je samo u posebnim prilikama. Brušeni lažni rubini na njezinu ramenu blistaju u žarkom zelenilu iznad njih. Uprljani štras odražava ružičastu boju Tabbina džempera.
Tvoja supruga i tvoje dijete prekoračuju trulu kladu prepunu mrava, zaobilaze paprat koja Misty dopire do struka, a Tabbi udara po licu. Tihe su, gledaju i osluškuju tražeći ptice, ali ništa. Nema ptica. Nema žabica. Nikakvih zvukova, osim oceana, osim udaljenog šištanja i udaranja valova.
Probijaju se kroz guštik mladica, biljaka s mekim žutim lišćem koje trune u podnožju. Mora se gledati dolje jer je tlo sklisko i natopljeno vodom. Koliko dugo Misty hoda, pogleda prikovana za tlo, pridržava grane da ne udare Tabbi; Misty ne zna koliko dugo, ali kad podigne pogled, spazi muškarca.
Samo da se zna, njezin leviator labii,mišić podsmijeha, mišić upozorenja i opomene, grči se, svi se glatki mišići lede u krajobraz režanja. Misty širi usta i pokazuje sve zube.
Rukom grabi Tabbi za majicu. Tabbi i dalje gleda u tlo, kroči naprijed; Misty je povuče.
Tabbi se oklizne i povuče za sobom majku. Kaže: «Mama.»
Tabbi na mokrom tlu, na lišću, mahovini i kukcima; Misty se nadvila nad nju, nad njima se nadvila paprat.
Muškarac je udaljen desetak koraka, ne gleda u njih. Ne okreće se. Kroz zavjesu paprati izgleda kao da je viši od dva metra; taman i težak sa smeđim lišćem u kosi i zablaćenim nogama.
Ne okreće se, ali se ni ne miče. Sigurno ih je čuo, ali samo stoji i osluškuje.
Samo da se zna, golje. Njegova im je gola guzica pred nosom.
Tabbi kaže: «Mama, idemo. Tu ima buba.»
Misty je ušutkava.
Muškarac čeka – skamenjen, jednu ruku drži u visini struka kao da ispituje zračne struje. Ptice ne pjevaju.
Misty je zgrbljena, čuči dlanovima naslonjena na blatno tlo, spremna da zgrabi Tabbi i pojuri.
Tabbi odjednom klizne kraj nje, Misty kaže: «Ne.» Brzo ispružiruku, ali uhvati samo zrak.
Prođe jedna, možda dvije sekunde prije nego Tabbi dođe do muškarca i svoju ruku položi na njegov dlan.
U te dvije sekunde Misty spozna da je nikakva majka.
Peter, oženio si kukavicu. Misty i dalje čuči. Možda se čak i nagnula prema natrag, spremna da pobjegne u suprotnom pravcu. Na likovnoj akademiji ne predaju borbu prsa u prsa.
A Tabbi se okrene, smiješi se i kaže: «Mama, nemoj biti tako glupa.« Obujmi rukama muškarčevu ispruženu ruku i podigne se kako bi se mogla zaljuljati. Kaže: «To ti je samo Apolon.«
Pokraj muškarca, gotovo skriveno opalim lišćem, leži mrtvo tijelo. Blijede bijele grudi s nježnim modrim žilicama. Odsječena bijela ruka.
Misty i dalje čuči i čuči.
Tabbi pusti muškarčevu ruku i prilazi mjestu koje Misty promatra. Čisti lišće s mrtvog bijelog lica i kaže: «Ovo je Dijana.«
Pogleda Misty koja čuči i zakoluta očima. «Mama, to su ti kipovi.«
Kipovi.
Tabbi se vraća i uzima Misty za ruku. Povuče je, podiže je na noge i kaže: «Znaš. Kipovi. Ti si barem umjetnica.«
Tabbi je vuče. Muškarac je tamna bronca prošarana lišajevima i oksidacijom – goli muškarac stopalima pričvršćen za podnožje zaraslo u grmlje pokraj staze. Oči mu imaju udubljene zjenice i rožnice. Udubljene rimske zjenice. Gole noge i ruke savršeno su proporcionalne u odnosu na torzo. Zlatni rez kompozicije. Primijenjena su sva pravila umjetnosti i proporcija.
Grčka formula zašto volimo ono što volimo. Još malo kome s likovne akademije.
Žena na tlu je izlomljeni bijeli mramor. Tabbina ružičasta ruka čisti lišće i travke s dugih bijelih bedara, izazovni nabori blijedog mramornog međunožja spajaju se ispod isklesanog lista. Meki prsti i ruke, laktovi bez ijedne bore ili nabora. Isklesana mramorna kosa visi u vijugavim bijelim kovrčama.
Svojom ružičastom rukom Tabbi pokazuje na prazno postolje preko puta brončanog i kaže: «Dijana je pala davno prije nego sam je upoznala.«
Muškarčev brončani bedreni mišić hladan je na dodir, ali je izliven sa svakom tetivom, sa svakim napetim mišićem. Dok Misty prelazi dlanom po hladnoj metalnoj nozi, kaže: «Već si bila tu?»
«Apolon nema pimpeka», kaže Tabbi. «Već sam gledala.»
Misty povuče ruku s lista izlivenog preko brončanog međunožja kipa. I kaže: «Tko te ovamo doveo?»
«Bakica», kaže Tabbi. «Bakica me stalno vodi ovamo.»
Tabbi zastaje i trlja obraz o glatki Dijanin mramorni obraz.
Brončana skulptura Apolona mora biti reprodukcija iz devetnaestog stoljeća. Ili s kraja osamnaestog stoljeća. Ne može biti prava, ne može biti grčki ili rimski rad. Tada bi stajala u muzeju.
«Zašto stoje ovdje?» pita Misty. «Je li ti baka rekla?»
Tabbi sliježe ramenima. Pruža ruku Misty i kaže: «Ima ih još.» I dodaje: «Dođi, pokazat ću ti.»
Stvarno ih ima još.
Tabbi je vodi kroz šumu koja okružuje rt – pronalaze sunčani sat koji leži u korovu prekriven debelom modrikastom patinom. Naiđu na fontanu široku poput bazena, ali punu nanesenih grana i žirova.
Prolaze pokraj špilje ukopane u padinu, mračnog ulaza obrubljenog mahovinom obraslim stupovima i zatvorenog željeznim vratima s lancem. Izdubljena stijena uzdiže se u luk koji završava kamenim klinom. Izgleda ljupko poput neke male banke. Ili pročelja pljesnive, ukopane zgrade Capitola. Natrpana je isklesanim anđelima koji drže kamene vijence jabuka, krušaka i grožđa. Kamene cvjetne vijence. I sve to prekriveno blatom, ispucano i razvaljeno korijenjem stabala.
Između strše biljke koje tamo ne bi trebale rasti. Ruža penjačica guši hrast, uzdižući se petnaest metara visoko kako bi evala iznad krošnje stabla. Uvenulo i požutjelo lišće tulipana vene na ljetnoj vrućini. Zid štapova i lišća otkriva se kao divovski grm ljiljana.
Tulipani i ljiljani ne pripadaju ovamo.
Ništa od toga ne bi trebalo biti ovdje.
Na livadi u središtu rta, na deki koju je rasprostrla po travi, nalaze Grace Wilmot. Oko nje cvatu ružičasti i modri različci i malene bijele tratinčice. Pletena košara za piknik je otvorena, iznad nje zuje muhe.
Grace se podiže na koljena, pruža čašu crvenog vina i kaže: «Misty, vratila si se. Dođi, uzmi.»
Misty uzima vino i otpija. «Tabbi mi je pokazala kipove», kaže Misty. «Što je bilo ovdje?»
Grace ustaje i kaže: «Tabbi, uzmi stvari. Mi moramo ići.»
Tabbi podiže džemper s deke.
Misty kaže: «Ali, tek smo stigle.»
Grace joj pruža tanjur sa sendvičem i kaže: «Ti ostani i jedi. Imaš cijeli dan za slikanje.«
Sendvič je punjen pilećom salatom i topao je od stajanja na suncu. Muhe su šetale po njemu, ali dobro miriše. Misty zagrize.
Grace pokaže glavom na Tabbi i kaže: «Tabbina ideja.»
Misty žvače i guta. Kaže: «Sjajna ideja, ali nisam donijela nikakav pribor.»
Tabbi priđe košari i kaže: «Ponijela je bakica. Uzeli smo ga da te iznenadimo.»
Misty otpije gutljaj vina.
Svaki put kad te neka dobronamjerna duša natjera da pokažeš kako nisi nadaren i nos ti natrlja činjenicom da nisi uspio ostvariti svoj jedini san, popij još koju. To je Igra opijanja Misty Wilmot.
«Tabbi i ja idemo na zadatak», kaže Grace.
Salata od piletine ima neobičan okus. Misty žvače, guta i kaže: «Ova salata ima čudan okus.»
«To je samo korijandar», kaže Grace. I dodaje: «Tabbi i ja moramo pronaći pladanj promjera četrdeset centimetara s uzorkom Lenox'sSilver Wheat Spray.»Sklopi oči, odmahuje glavom i nastavlja: «Zašto nitko ne želi posuđe koje se još uvijek proizvodi?«
Tabbi kaže: «A bakica će mi kupiti i rođendanski poklon. Što god poželim.«
Dakle, Misty ostaje zakopana na rtu Waytansea, s dvije boce crvenog vina i gomilom pileće salate. S hrpom uljenih boja i tempera i papira koje nije dotakla još otkad joj je kći bila beba. Akrilik i ulja mora da su se potpuno stvrdnuli. Kao i vodene boje, koje su sigurno ispucale. I kistovi su se skrutnuli. Sve beskorisno.
Uključujući i Misty.
Grace Wilmot pruža ruku i kaže: «Tabbi, dođi. Pustimo tvoju majku da uživa u svom popodnevu.»
Tabbi uzima baku za ruku i njih dvije odlaze preko livade do zemljanog puta gdje je parkiran auto.
Sunce grije. Livada je dovoljno visoko da se dolje mogu vidjeti valovi koji šište i udaraju o stijene. Dalje niz obalu vidi se grad. Hotel Waytansea samo je mrlja bijelih dasaka. Čak se naziru i maleni krovni prozori tavanskih soba. Odavde otok izgleda privlačno i savršeno, nenapučen, bez vreve turista. Nenaružen reklamama. Izgleda onako kako je zacijelo izgledao prije nego su pristigli ljetni bogataši. Prije nego je došla Misty. Jasno je zašto se ljudi koji su ovdje rođeni nikad nisu selili. Jasno je zašto ga je Peter bio tako spreman štititi.
«Mama», doziva Tabbi.
Trči i udaljava se od bake. Objema rukama steže svoj ružičasti džemper. Zadihana i nasmiješena prilazi Misty koja sjedi na deki. Držeći zlatni filigran naušnice u ruci, kaže: «Miruj.»
Misty miruje. Kao kip.
A Tabbi se sagne kako bi majci stavila naušnicu na uho. Govori: «Zaboravila bih da me bakica nije podsjetila. Kaže da će ti trebati.« Traperice su joj na koljenim blatne i zelene od epizode s kipom kad se Misty uspaničarila i povukla je na tlo. Mistyju je pokušala spasiti.
Misty kaže: «Sunčica, hoćeš li ponijeti sendvič?»
Tabbi odmahne glavom i odgovori: «Bakica mi je rekla da ih ne jedem.» Zatim se okrene i otrči mašući rukom iznad glave sve dok ne nestane iz vida.

14.srpnja


Angel drži komad akvarel-papira za vrhove. Promatra ga, pogleda Misty i upita: «Nacrtala si stolac?»
Misty slegne ramenima i kaže: «Izmislila sam ga prije mnogo godina. To mije prvo palo na pamet.»
Angel joj okreće leđa i podiže sliku kako bi je sunce obasjavalo iz različitih kutova. Ne prestajući je gledati, kaže: «Dobra je. Jako dobra. Gdje si našla stolac?»
«Nacrtala sam ga iz mašte», kaže Misty, priča mu o tome kako je cijeli dan provela na rtu Waytansea, samo s bojama i dvije boce vina.
Angel škilji i promatra sliku; drži je toliko blizu da gleda u križ, kaže: «Podsjeća na Hershela Burkea.» Pogleda nju i doda: «Provela si dan na livadi i iz mašte izvukla neorenesansni stolac Hershela Burkea?»
Tog jutra nazvala ju je žena iz Long Beacha i poručila da se sprema prebojiti praonicu, ali da bi joj bilo bolje da dođe i vidi Peterova sranja prije nego započne s radovima.
U ovom trenutku Misty i Angel stoje u nestaloj praonici. Misty skicira dijelove Peterovih žvrljotina. Angel bi trebao fotografirati zidove. U trenutku kad je Misty otvorila mapu da izvadi blok, Angel je primijetio maleni akvarel pa je zatražio da ga vidi. Sunce se probija kroz prozor od mliječnog stakla; Angel drži sliku pod tim svjetlom.
Nasprejano na zidu stoji: ...kročite na naš otok i umrijet ćete...
Angel kaže: «Kunem se, to je Hershel Burke. Philadephia, 1879. godina. Brat blizanac nalazi mu se u Vanderbiltovoj kući za odmor u Biltmoreu.»
Misty ga se zacijelo sjeća s Uvoda upovijest umjetnosti ili s Pregleda dekorativnih umjetnosti, ili s nekog drugog suvišnog predavanja s likovne akademije. Možda ga je vidjela na televiziji ili na videosnimkama slavnih kuća koje je gledala. Tko zna gdje se rađaju ideje. I nadahnuća. I zašto zamišljamo ono što zamišljamo.
Misty kaže: «Sretna sam što sam uspjela išta nacrtati. Bilo mi je zlo. Otrovala sam se hranom.»
Angel gleda sliku, okreće je. Korugatorni mišić između obrva steže se i stvara tri duboke bore. Glabelarne utore. Trijangularni mišić povlači mu usne, sve dok u kutovima usana ne iskrsnu bore marionete.
Skicirajući žvrljotine sa zidova, Misty ne govori Angelu o grčevima u želucu. Cijelog tog sjebanog popodneva pokušavala je skicirati kamen ili drvo, gužvala je papire i osjećala gnušanje. Pokušavala je skicirati grad u daljini, crkveni zvonik i sat na knjižnici, ali zgužvala je i to. Zgužvala je zasrani Peterov portret koji je pokušala nacrtati po sjećanju. Zgužvala je i Tabbin portret. Zatim i jednoroga. Popila je čašu vina i pogledom potražila nešto novo što će uništiti svojim nedostatnim talentom. Zatim je pojela još salate od piletine s tim čudnim okusom po korijanderu.
Èak i sama pomisao o ulasku u mračnu šumu i skiciranju srušenog, raskomadanog kipa bila je dovoljna da joj se podigne kosa na glavi. Srušeni sunčani sat. Zaključana špilja. Isuse. Na livadi grije sunce. U travi zuje bube. A negdje iza šume oceanski valovi šište i udaraju.
Pogledavši prema mračnim rubovima šume, Misty jasno vidi visokog brončanog muškarca koji svojim patinastim rukama razdvaja granje i promatra je udubljenim, slijepim očima. Kao da je on ubio mramornu Dijanu i raskomadao njezin leš. Misty ga vidi kako joj se približava između stabala.
Prema pravilima Igre opijanja Misty Wilmot,kad pomisliš da bi te brončani kip mogao obujmiti svojim rukama i nasmrt zdrobiti poljupcem, dok noktima grebeš i krvavim šakama udaraš po njegovim mahovinastim grudima – vrijeme je za novo piće.
Kad se nađeš napola gola i usrana u rupi koju si iskopala iza grma i kad guzicu brišeš platnenim hotelskim ubrusom, popij još jedno.
Misty osjeća grčeve u želucu, Misty se znoji. Svaki otkucaj srca izaziva oštru bol u glavi. Utroba joj se kotrlja, ne stiže spustiti gaće. Izmet joj pada po cipelama, šprica po nogama. Smrad je guši, Misty se baca naprijed, pada raširenih ruku na toplu travu, na cvjetiće. Crne muhe namirišu je izdaleka, plaze joj po nogama. Brada joj pada na prsa, zatim na travu izbaci dvije šake ružičaste bljuvotine.
Pola sata nakon toga, dok i dalje ležiš zasranih nogu, s oblakom muha oko sebe, popij još koje piće.
Misty prešuti Angelu taj dio.
Ona skicira, on snima u nestaloj praonici. On kaže: «Što mi možete reći o Peterovu ocu?»
Peterov otac Harrow. Misty je voljela Peterova oca. Misty kaže: «Mrtavje. Zašto?»
Angel snimi još jednu sliku i premota film u aparatu. Mahne glavom prema natpisu na zidu i kaže: «Iznimno je važan način na koji osoba ispisuje slovo i. Početni potez, uzlazna linija predstavlja povezanost s majkom. Silazna linija predstavlja oca.»
Peterov otac Harrow Wilmot – svi su ga zvali Harry. Misty ga je vidjela samo jednom, prije nego su se vjenčali. Prije nego je zatrudnjela. Harryju je vodio na dug izlet po otoku. Hodali su a on joj je pokazivao oljuštene boje i upale krovove velikih kuća pokrivenih škriljcem. Ključem od auta strugao je osušenu žbuku između granitnih kocaka crkve. Gledali su ispucane nogostupe na Trgovačkoj ulici. Pljesnive izloge prodavaonica. Požarom spaljenu i pocrnjelu utrobu zatvorenog hotela. I pročelje s crvenim zahrđalim prozorskim kapcima. Iskrivljenim kapcima. Otpalim olucima. Harrow Wilmot neprestano je ponavljao: «Bez obzira kako ga ulagali, novac traje samo određeno vrijeme.«
Peterov otac je umro kad se Misty vratila na studij.
Angel upita: «Možete li mi nabaviti uzorak njegova rukopisa?«
Misty ne prestaje skicirati žvrljotine i odgovori: «Ne znam.»
Samo da se zna, mrlje od govana, golotinja u divljini i ostaci ružičaste bljuvotine na odjeći ne čine čovjeka umjetnikom.
Kao ni halucinacije. Tamo, na rtu Waytansea, dok se grči a iz kose joj se znoj slijeva niz lice, Misty doživljava vizije. Pokušava se očistiti hotelskim ubrusima. Vinom ispire usta. Tjera oblak muha. Bljuvotina joj i dalje pali nosnu šupljinu. Glupo je, glupo je to reći Angelu, ali sjene na rubu šume počele su se pomicati.
Metalno lice stoji među stablima. Kip je zakoračio naprijed, strašna težina njegova brončanog stopala utonula je u meki rub livade.
Ako studirate slikarstvo, onda dobro znate što je to halucinacija. Znate što su to fleš-bekovi. Radili ste s bezbroj kemikalija koje se zadržavaju u masnom tkivu, spremne da vam usred dana strašnim snovima preplave krvotok.
Kip je načinio još jedan korak, njegovo je stopalo utonulo u tlo. Sunce mu je obasjalo ruke negdje žarkim zelenilom, negdje mutno-smeđom bojom. Tjeme i ramena prekriva mu ptičji izmet. U svakom brončanom bedru napinju se mišići, zastanu u najvišoj točki podizanja noge, kip kroči naprijed. Svakim korakom brončani list miče se amo-tamo među stegnima.
A sad, dok promatra akvarel koji leži na Angelovoj torbi, osjeća još veću neugodu. Apolon – bog ljubavi. Misty je pijana i zlo joj je. Ogoljena duša jebežljive sredovječne slikarice.
Kip načini još jedan korak. Glupa halucinacija. Otrovanje hranom. Kip je gol. Misty je gola. Oboje su prljavi između stabala koja okružuju livadu. Ne bi li razbistrila misli, ne bi li ga otjerala, Misty počne skicirati. Ne bi li se koncentrirala. Crtala je ništa. Sklopi oči, stavi olovku na akvarel-papir i osjeti kako olovka struže, za sobom ostavlja ravne crte, zatim rubom palca trlja papir kako bi načinila sjene.
Automatsko pisanje.
Kad se olovka zaustavi, Misty je završila. Kip je nestao. Kao i mučnina iz želuca. Izmet se donekle osušio pa ga obriše sa sebe i zakopa ubruse, upropašteno donje rublje i zgužvane crteže. Vratile su se Tabbi i Grace. Pronašle su nestalu šalicu, posudu za umak ili što već. Dotad je već nestalo i vino. Misty se bila već odjenula, mirisala je malo bolje.
Tabbi je rekla: «Gledaj. Za rođendan«, ispružila je ruku, na prstu je blistao prsten. Četvrtast zeleni kamen, izbrušen kako bi sjao. «Hrizolit», kaže Tabbi i podigne ga iznad glave kako bi kamen ulovio sunčevo svjetlo.
Misty je zaspala u autu razmišljajući otkuda novac. Grace ih je vozila Avenijom Division natrag u selo.
Misty je tek kasnije pogledala blok. Iznenadila se. Zatim je dodala još samo malo boje. Zapanjujuće je sve što stvori podsvijest. Nešto iz odrastanja, neka slika s povijesti umjetnosti.
Predvidljivi snovi jadne Misty Kleinman.
Angel nešto kaže.
Misty upita: «Molim?»
A Angel kaže: «Koliko biste tražili za ovo?»
Misli na novac. Na cijenu. Misty kaže: «Pedeset?» Misty kaže: «Pedeset dolara?»
Slika koju je Misty naslikala zatvorenih očiju, gola i prestrašena, pijana, preplavljena mučninom, prvo je umjetničko djelo koje je ikad prodala. To je najbolje što je ikad napravila.
Angel otvara lisnicu i vadi dvije dvadesetice i desetku. I kaže: «Štomi još možete reći o Peterovu ocu?»
Da se zna, na rubu livade, uz stazu, nalaze se dvije duboke rupe. Udaljene su nekoliko stopa, prevelike kako bi bile otisci stopala, previše udaljene kako bi ih ostavio čovjek. Trag rupa vodi u šumu, prevelike su i previše udaljene kako bi ih svojim hodom načinilo ljudsko biće. Misty to prešuti Angelu. Mislio bi da je luda. Luda kao i njezin muž.
Kao ti, dragi slatki Peter.
Jedina preostala posljedica trovanja hranom snažna je glavobolja.
Angel približi sliku nosu i pomiriše je. Nabere nos i ponovno je onjuši, zatim je spremi u džep torbe. Primijeti njezin pogled i kaže: «Ma, ne obraćajte pažnju na mene. Na trenutak sam pomislio da sam namirisao govno.»


15. srpnja


Ako je prvi muškarac koji ti u četiri godine pogleda sise policajac, jedno piće. Ako shvatiš da zna kako izgledaš gola, još jedno.
I to duplo.
Neki tip sjedi za stolom broj osam u Dvorani drva i zlata, neki tip mojih godina. Mesnat je, spuštenih ramena. Košulja mu pristaje, malo je napeta oko trbuha, bijeli balon od sintetike i pamuka koji mu malo curi preko pojasa. Pomalo ćelavi oko sljepoočnica, kao i iznad očiju. Oba trokuta žarko su crvena od sunca, poput šiljatih vražjih rogova koji mu strše iznad lica. Na stolu ima malu bilježnicu sa spiralnim uvezom u koju zapisuje dok promatra Misty. Nosi prugastu kravatu i mornarski modri sportski sako.
Misty mu nosi čašu vode, a ruka joj se toliko trese da led zvecka u čaši. Samo da znaš, glavobolja je mori već treći dan. Glavobolju osjeća poput crva koji se gnijezde u mekom tkivu njezina mozga. Crvi buše. Ličinke ruju.
Tip za stolom broj osam kaže: «Ovdje ne dolazi mnogo muškaraca.«
Losion za brijanje miriše na klinčiće. To je tip s trajekta, tip sa psom koji je mislio da je Misty mrtva. Drot. Detektiv Clark Stilton. Tip iz Odjela za zločine iz mržnje.
Misty sliježe ramenima i pruža mu jelovnik. Misty prijeđe očimapo dvorani, preko zlatne boje i drvenih obloga. Misty kaže: «Gdje vam je pas?» Misty dodaje: «Mogu li vam donijeti neko piće?»
On kaže: «Moram vidjeti vašeg supruga.» Kaže: «Niste li vi gospođa Wilmot?»
Njezino je ime na pločici pričvršćenoj na ružičastu plastičnu odoru: Misty Marie WiImot.
Njezina glavobolja podsjeća na kuckanje čekića – tup, tup – čekić zariva dugačak čavao u potiljak, čisti konceptualizam – kucka sve jače i jače, sve dok se ne zaboravi sve drugo na svijetu.
Detektiv Stilton spušta nalivpero na bilježnicu i pruža ruku. Smiješi se. Kaže: «Istini za volju, ja sam zaista okružni Odjel za zločine iz mržnje.»
Misty se rukuje s njim i kaže: «Želite li kavu?»
On odgovori: «Da, molim.»
Njezina je glavobolja poput lopte za plažu u koju je napumpano previše zraka. Još i još zraka, ali to nije zrak – to je krv.
Samo da se zna, Misty je već rekla detektivu da je Peter u bolnici.
Ti si u bolnici.
Još one večeri na trajektu ona je detektivu Stiltonu rekla da si lud, da si obitelj ostavio u dugovima. I kako su te izbacili iz svih škola, i kako si iglama od broševa probijao kožu. Kako si sjedio u autu u garaži, s upaljenim motorom. O tvojim grafitima, o tvojim nebulozama, o tome kako si ljudima zazidavao kuhinje i praonice – kako je sve to još samo jedan simptom tvog ludila. Divljaštva. Misty je rekla detektivu da je sve to nezgodno, ali da je i ona zbunjena kao svi.
Bilo je oko tri sata – drijemež između ručka i večere.
Misty kaže: «Samo naprijed, posjetite mog supruga.» Dodaje: »Željeli ste kavu?»
Detektiv gleda bilježnicu, piše i pita: «Znate li možda je li vaš muž bio pripadnik bilo kakve neonacističke organizacije? Bilo kakve radikalne skupine koja mrzi druge?»
A Misty odgovori: «A bio je?» I doda: «Imamo sjajan rostbif.»
Samo da se zna, prizor je zapravo jako sladak. Njih dvoje, svaki sa svojom bilježnicom, spremni da pišu. Dvoboj. Prepucavanje.
Da je detektiv vidio Peterove poruke, znao bi što Peter misli o njoj kad je gola. O njezinim grudima nalik krepanim ribama. O njezinim nogama prekrivenim venama. O Misty Wilmot, kraljici posluge. O tome što misliš o svojoj supruzi.
Detektiv Stilton piše i kaže: «Dakle, vi i vaš suprug niste bili bliski?»
Misty kaže: «Pa, ja sam mislila da jesmo». I dodaje: «Zaključite sami.»
On zapiše, upita: «Je li Peter bio pripadnik Ku-Klux-Klana?»
Misty kaže: «Dobra je i piletina s valjušcima.»
On piše. Upita: «Znate li za postojanje takvih skupina na otoku Waytansea?»
A njezina glavobolja kucka, kuc-kuc, ukucava čavao u njezin zatiljak.
Netko maše za stolom broj pet. Misty kaže: «Biste li željeli kavu?»
Detektiv Stilton upita: «Jeste li dobro? Baš i ne izgledate dobro.»
Jutros za doručkom Grace Wilmot je rekla da joj je strašno krivo zbog pokvarene salate od piletine – tako strašno da joj je za sutra dogovorila pregled kod doktora Toucheta. Plemenita gesta. I još jedan jebeni račun koji će Misty morati platiti.
Kad Misty sklopi oči, može se zakleti da joj unutrašnjost lubanje sja od užarenosti. Vrat joj se zgrčio, tvrd poput lijevanog željeza. Znoj joj se slijeva u borama vrata. Ramena su joj se podigla, visoko, sve do ušiju. Može samo malo okrenuti glavu, uši joj gore.
Peter je znao govoriti o Paganiniju, vjerojatno najboljem violinistu svih vremena. Mučili su ga tuberkuloza, sifilis, osteomijelitis u vilici, diareja, hemeroidi i bubrežni kamenci. Paganinija, ne Petera. Otrovala ga je živa koju su mu prepisali liječnici, tako da su mu poispadali zubi. Koža mu je posivjela. Ostao je bez kose. Paganini je bio živi mrtvac, ali kad je svirao violinu, bio je besmrtan.
Patio je od Ehlers-Danlosova sindroma, nasljednog oboljenja odkojeg su mu zglobovi toliko omekšali da je palcem mogao dodirnuti zapešće. Peter je tvrdio kako su ga te patnje učinile genijem.
Ti si tako tvrdio.
Misty donosi detektivu Stiltonu ledeni čaj koji nije naručio. On kaže: «Ima li razloga zašto u zatvorenom prostoru nosite tamne naočale?»
Ona mahne glavom prema velikim prozorima i kaže: «Zbog svjetla.« Dolijeva mu vode i kaže: «Danas su mi oči osjetljive.» Ruka joj toliko drhti da ispušta olovku. Jednom se rukom hvata za rub stola, saginje se i podiže je. Ušmrkne se i kaže: «Oprostite.»
Detektiv upita: «Poznajete li izvjesnog Angela Delaportea?»
Misty šmrkne i upita: «Želite li naručiti?»
Angel Delaporte trebao bi vidjeti Stiltonov rukopis. Njegova slova su visoka, streme uvis, ambiciozna su, idealistička. Rukopis nagnut oštro udesno, agresivan i tvrdoglav. Snažan pritisak pisaljke odaje snažan libido. To bi vam rekao Angel. Repići malih slova j i g vise ravno dolje. Otkrivaju odlučnog i snažnog vođu.
Detektiv Stilton pogleda Misty i upita: «Biste li svoje sugrađane opisali kao neprijateljski nastrojene prema došljacima?«
Samo da se zna – ako si masturbaciju svela na manje od tri minute jer kupaonicu dijeliš s još četrnaestero ljudi, popiti još jednu.
Na teorijskim predavanjima poučavaju da žene traže muškarce snažnih obrva i velikih, četvrtastih vilica. To istraživanje proveo je neki sociolog na West Pointu. I njime dokazao da muškarce čine privlačnim četvrtasta lica, duboko usađene oči i priljubljene uši.
Tako izgleda detektiv Stilton, s nekoliko kilograma viška. Ne smiješi se, ali bore koje mu brazdaju obraze i njegove vranine noge otkrivaju da se često smije. Smije se više nego se mršti. Ožiljci sreće. Možda je to zbog viška kilograma, ali korugatorne bore između očiju i između obrva te obrve na čelu – linije brige – gotovo su neprimjetne.
I uz to još žarkocrveni rogovi na čelu.
Èovjek reagira na sve te vizualne podražaje. Kodovi privlačnosti. To su razlozi zašto volimo one koje volimo. Bili vi toga svjesni ili ne, oni su razlog zašto činimo ono što činimo.
Tako znamo ono što ne znamo.
Analiza bora kao analiza rukopisa. Grafologija. Angel bi bio iskreno zadivljen.
Dragi slatki Peter puštao je svoju crnu kosu zato što su mu stršile uši.
Tvoje uši strše.
Tabbi ima očeve uši. Tabbina duga tamna kosa je njegova.
Tvoja.
Stilton kaže: «Život se ovdje mijenja, a to se mnogima ne sviđa. Ako vaš muž nije djelovao sam, onda postoji mogućnost napada. Paljevine. Ubojstva.«
Ako Misty samo pogleda u pod, odmah osjeti kako pada. Ako okrene glavu, vid joj se zamuti, za trenutak cijela prostorija utone u maglu.
Misty iz bloka istrgne detektivov račun i spusti ga na stol: «Još nešto?»
«Samo još jedno pitanje, gospođo Wilmot», kaže on. Otpije gutljaj ledenog čaja i promatra je preko ruba čaše. Kaže: «Ako je moguće, rado bih porazgovarao s vašom rodbinom – s roditeljima vašeg supruga.«
Misty mu kaže da Peterova majka, Grace Wilmot, prebiva u hotelu. Harrow Wilmot, Peterov otac je mrtav. Umro je prije trinaest ili četrnaest godina.
Detektiv Stilton zapiše još nešto. I kaže: «Kako je vaš punac umro?«
Misty pretpostavlja da je uzrok bio infarkt. Ne zna točno.
Stilton dodaje: «Čini mi se da svoju rodbinu i ne poznate baš najbolje.«
A njezina glavobolja kucka li kucka u zatiljku – Misty kaže: «Nisteli rekli da ste za kavu?«

16. srpnja


Doktor Touchet osvjetljava baterijom Mistyne oči i kaže joj da trepne. Pregledava joj uši. Zagleda joj u nos. Gasi svjetla u ordinaciji dok joj baterijom osvjetljava grlo. Baš onako kako je Angel Delaporte baterijom osvjetljavao rupu u zidu svoje blagovaonice. Stari liječnički trik – osvijetliti sinuse, oni se rašire, crveno zasvijetle ispod kože oko nosa, a liječnik tada može potražiti sjene koje predstavljaju blokade i infekcije. Sinusne glavobolje. Zabacuje Mistynu glavu i pregledava joj grlo.
Upita je: «Zašto kažete da je u pitanju trovanje hranom?«
Misty mu govori o dijareji, o grčevima i glavoboljama. Misty mu priznaje sve osim halucinacija.
U manšetu oko njezine nadlaktice pumpa zrak, zatim otvara ventil. Sa svakim otkucajem srca oboje promatraju kako skače pritisak u stupcu. Njezina glavobolja, svaki otkucaj boli, podudara se s poskakivanjem žive.
Zatim ona skida bluzu, a doktor Touchet podiže njezinu ruku i opipava ispod pazuha. On nosi naočale i promatra zid dok mu prsti rade. Misty ih može oboje promatrati u zrcalu na zidu. Grudnjak joj je toliko premalen da su joj se naramenice urezale u ramena. Koža joj se objesila preko pasa na hlačama. Njezina ogrlica od lažnih bisera nestaje u dubokim naborima sala na zatiljku.
A prsti doktora Toucheta ruju, kopaju, buše po njezinu pazuhu.
Prozori u ordinaciji su od mliječnog stakla; bluzu je objesila na kuku na vratima. U istoj toj prostoriji Misty je rodila Tabbi. Blijedozelene pločice na zidovima i bijele podne pločice. Isti stol za preglede. Ovdje se rodio Peter. Kao i Paulette. I Will Tupper. I Matt Hyland. I Brett Petersen. I svatko na otoku mlađi od pedeset godina. Otok je tako malen da je doktor Touchet i pogrebnik. On je Peterova oca Harrowa pripremao za sprovod. Za kremaciju.
Tvog oca.
Misty je žarko željela da Peter postane isti Harrow Wilmot. Misty je to prosudila na isti način kao što muškarci promatraju svoje punice i po njima zaključuju kako će im izgledati žene za dvadeset godina. Misty je željela da u srednjim godinama bude u braku s Harryjem. Visokim, sijedih zalistaka, pravilna nosa i duge, rascijepljene brade.
Kad Misty sad sklopi oči i pokuša se sjetiti Harrowa Wilmota, vidi samo kako rasipaju njegov pepeo po hridima rta Waytansea. Dug i siv oblak.
Misty ne zna koristi li doktor Touchet ovu prostoriju i za balzamiranje. Ako poživi, pripremat će i Grace Wilmot. Doktor Touchet bio je dežurni liječnik onda kad su pronašli Petera.
Onda kad su pronašli tebe.
Ako ikad isključe aparate, on će vjerojatno pripremati tijelo.
Tvoje tijelo.
Doktor Touchet je opipava ispod obje ruke. Kopa tražeći čvorove. Traži rak. On zna gdje treba pritisnuti kralježnicu kako bi pacijent zabacio glavu. Lažni biseri, duboko zakopani u naborima vrata. Zjenice njegovih očiju previše su razdvojene da bi gledao nju. Nešto pjevuši. Usredotočuje se na nešto drugo. Posve je jasno da je naviknut raditi s mrtvima.
Sjedeći na stolu, promatrajući ih oboje u zrcalu, Misty upita: «Štoje nekoć bilo na rtu?»
Doktor Touchet poskoči zatečen. Pogleda je iznenađeno izvijenih obrva.
Kao da je mrtvo tijelo progovorilo.
«Tamo, na rtu Waytansea», kaže Misty, «tamo ima kipova kao u parku. Što je tamo bilo?»
Kopajući prstom duboko među tetivama na njezinu zatiljku, on odgovori: «Groblje, prije nego što smo dobili krematorij.« Da mu prsti nisu tako hladni, dodir bi bio posve ugodan.
No Misty nije vidjela nijednu nadgrobnu ploču.
Dok prstima pipa limfne žlijezde ispod čeljusti, kaže: «Mauzolej je ukopan u brdo.» Zagledan u zid mršti se i dodaje: «To je bilo prije nekoliko stoljeća. Grace vam o tome može reći više nego ja.»
Špilja. Mala kamena zgrada banke. Capital, lijepih stupova i klesanih lukova – sve to ruševno na kupu drži tek korijenje stabala. Zaključana željezna vrata. Unutra tama.
A njezina glavobolja kuc-kuc, ukucava čavao sve dublje.
Diplome na zelenim zidnim pločicama ordinacije požutjele su i mutne ispod stakala. S vodenim mrljama. Po njima su srale muhe. Po Danielu Touchetu, doktoru medicine. Uhvativši s dva prsta njezino zapešće, doktor Touchet mjeri joj puls i gleda na sat.
Njegov trijangularni mišić mršti mu kutove usana. Hladni stetoskop prislanja između njezinih lopatica. Kaže: «Misty, molim vas, duboko udahnite i zadržite dah.»
Hladni ubod stetoskopa pomiče joj se po leđima.
«Izdahnite», kaže. «Ponovno udahnite.»
Misty upita: «Znate li je li se Peter podvrgnuo vazektomiji?» Ponovno duboko udahne i kaže: «Peter mi je rekao da je Tabbi pravo čudo Božje i da ne bih smjela pobaciti.«
Doktor Touchet upita: «Misty, koliko pijete u posljednje vrijeme?«
Jebote, koji je to mali grad. A jadna Misty Marie gradska alkoholičarka.
«U hotel je došao detektiv«, kaže Misty. «Raspitivao se djeluje li na otoku Ku-Klux-Klan.»
Doktor Touchet kaže: «Ubijajući sebe nećete spasiti kćer.»
Zvuči poput njezina supruga.
Poput tebe, dragi slatki Peter.
Misty kaže: «Spasiti kćer od čega?»Misty se okrene, pogleda ga u oči i upita: «Ima li ovdje nacista?«
Gledajući je, doktor Touchet se smiješi i govori: «Naravno da nema.« Prilazi stolu i vadi fascikl s nekoliko papira. Načini zabilješku u fasciklu. Pogleda na zidni kalendar iznad stola. Pogleda na sat i bilježi nešto u fasciklu. Njegov rukopis – repovi slova vise duboko ispod crte – podsvjesno, impulzivno. Angel Delaporte rekao bi: pohlepan, gladan, zao.
Doktor Touchet pita: «Dakle, je li se u posljednje vrijeme bilo što promijenilo u vašem životu?«
Misty potvrđuje. Crta. Prvi put nakon studija Misty crta, malo, većinom akvarele. U potkrovlju. U slobodno vrijeme. Postavila je štafelaj tako da vidi kroz prozor, da gleda niz obalu prema rtu. Svaki dan radi na slici. Slika iz mašte. Popis želja bijele sirotinje: velike kuće, crkvena vjenčanja, izleti na plaži.
Misty je jučer slikala sve dok nije pao mrak. Pet-šest sati jednostavno je nestalo. Nestalo poput iščeznule praonice u Seaviewu. U Bermudskom trokutu.
Misty govori doktoru Touchetu: «Neprestano me boli glava, ali dok slikam, bol nije tako strašna.«
Stol mu je od obojanog metala, čelični stol kakvi se nalaze u uredima strojara ili računovođa. S ladicama koje se otvaraju na kotačićima i zatvaraju bučnim treskom. Podloga je zeleni pust. Na zidu iznad stola vise kalendar i stare diplome.
Doktor Touchet, pjegave i proćelave glave, s nekoliko dugih čekinjastih vlasi, začešljanih od uha do uha, mogao bi biti inženjer. S debelim okruglim naočalama u čeličnim okvirima, velikim ručnimsatom na elastičnom metalnom remenu, mogao bi biti računovođa. Upita: «Vi ste studirali, zar ne?»
Likovna akademija, kaže Misty. Nije diplomirala. Odustala je. Preselili su se kad je Harrow umro, kako bi se brinuli o Peterovoj majci. Zatim se rodila Tabbi. Zatim je Misty zaspala i probudila se debela, umorna i sredovječna.
Liječnik se ne smije. Ne može mu se zamjeriti.
«Jeste li tijekom studija povijesti», upita je, «obrađivali Džaine? Džainistički budizam?«
Otvara jednu ladicu i vadi žutu bočicu s tabletama. «Upozoravam vas, stvarno», kaže. «Ne puštajte Tabbi blizu ovoga.» Otvara bočicu i istrese nekoliko tableta na dlan. Prozirne želatinozne kapsule, onakve kakve se može otvoriti. U njima je rijedak, sitan, tamnozeleni prah.
Oljuštena poruka na Tabbinu prozoru: Umrijet ćeš kad završe s tobom.
Doktor Touchet unosi joj bočicu u lice i kaže: «Uzimajte samo kad osjećate bolove.» Na bočici nema etikete. «Biljna mješavina. Pomoći će vam da se usredotočite.«
Misty upita: «Je li itko ikad umro od Stendhalova sindroma?«
Doktor odgovara: «Većinom su to zelene alge, malo kore bijele vrbe i malo pčelinje peludi.» Vraća kapsule u bočicu i zatvara je. Stavi bočicu na stol pokraj njezina bedra. «Možete i dalje piti», kaže, «samo umjereno.«
Misty kaže: «Pijem samo umjereno.«
Okrećući se prema stolu, on kaže: «Ako vi tako kažete...«
Jebeno selo.
Misty upita: «Kako je umro Peterov tata?«
Doktor Touchet upita: «Što vam je rekla Grace Wilmot?»
Nije rekla ništa. Nije ni spomenula. Kad su rasipali pepeo, Peter joj je rekao da je imao infarkt. Misty kaže: «Grace je rekla od tumora na mozgu.«
A doktor Touchet kaže: «Da, da, tako je». Bučno zatvori metalnu ladicu stola. I doda: «Grace mi kaže da vaš talent zaista obećava.»
Misty se raspituje o budizmu koji je spomenuo.
«Džainistički budisti«, ponovi. Skine njezinu bluzu s kuke na vratima. Tkanina je ispod rukava prstenasto potamnjela od znoja. Doktor Touchet zaobiđe Misty s leđa i pridržava joj bluzu da je može navući.
I kaže: «Hoću reći, za slikara je kronična bol ponekad pravi dar.»

17. srpnja


Dok su studirali, Peter je običavao govoriti da je sve što radiš zapravo autoportret. Može to biti Sveti Juraj sa zmajem ili Otmica Sabinjanki,ali pristup, osvjetljenje, kompozicija, tehnika – sve to otkriva tebe. Otkriva te čak i razlog zašto si odabrao baš tu temu. Ti si u svakoj boji i potezu kista.
Peter je običavao govoriti: «Jedino što slikar može jest opisati svoje lice.»
Proklet si time što jesi.
I to nam, tako je govorio, daje slobodu da slikamo sve, jer ionako slikamo sami sebe.
Tvoj rukopis. Tvoj hod. Uzorak porculana koji odabereš. Sve te odaje. Sve što činiš, odaje tvoju ruku.
Sve je autoportret.
Sve je dnevnik.
S pedeset dolara koje joj je dao Angel Delaporte Misty kupuje okrugli akvarel kist od volovske dlake broj 5. Kupuje i mucasti kist broj 4 od vjeveričjeg repa za slikanje valova. Okrugli broj dva od devine dlake. Šiljasti broj šest, takozvani mačji jezik, od cibetkine dlake. I široki plosnati kist broj 12.
Kupuje i paletu za vodene boje, okrugli aluminijski pladanj s deset plitkih udubina, poput kalupa za kolače. Kupuje nekoliko tuba tempera. Čempres-zelena, krom-jezerski zelena, drvo-zelena i Winsor zelena. Nabavlja i pruskomodru i madder carmine. I Havannah Lake crnu i Ivory crnu.
Misty kupuje mliječnobijelu tekućinu za prikrivanje pogrešaka. Poput pišaline žut preparat za brzu pripremu podloge kako bi mogla prekriti pogreške. Kupuje gumiarabiku, jantarnu boju nalik razrijeđenom pivu, kojom će spriječiti da joj se boje prelijevaju na papiru. I prozirni granulat kako bi boje dobile zrnast izgled.
Kupuje i blok akvarel-papira, sitnozrnatog, hladno prešanog papira, 48x61 centimetar. Taj se papir prodaje pod nazivom Royal. Papir veličine 58x71 centimetar zove se SIon. Papir veličine 67x101 centimetar zove se Dvostruki slon. To je papir bez klora, gramature 140 grama. Kupuje podloške i platna na okvirima, kao i platna lijepljena na ljepenku. Kupuje daske dimenzija SuperRoyal, Imperiali Antiquarian.
Sve to nosi na blagajnu, ali svota toliko prelazi pedeset dolara da mora platiti kreditnom karticom.
Kad padneš u iskušenje da mazneš tubu pečene siene, vrijeme je za jednu doktorovu kapsulu s algama.
Peter je običavao govoriti kako je slikarov poziv da iz kaosa stvori red. Slikar skuplja detalje, traži uzorke i uređuje. Slikar stvara smisao iz besmisla. Slaže komadiće. Premješta i reorganizira. Lijepi kolaže. Montira. Sastavlja.
Ako si na poslu i svi stolovi u tvom sektoru čekaju neku narudžbu, a ti se i dalje skrivaš u kuhinji i na komadićima papira crtaš skice, vrijeme je za tabletu.
Kad gostima uručiš račun za večeru na čijoj je poleđini kroki u igri svjetla i sjene – kad ne znaš ni što bi to trebalo biti, nego ti je to samo od sebe palo na pamet. Nije to ništa važno, ali plaši te zaborav – vrijeme za tabletu.
«Svi nepotrebni detalji«, običavao je govoriti Peter, «nepotrebni susamo ako ih slikar ne poveže.»
Peter je običavao govoriti: «Ništa ne postoji samo po sebi.»
Samo da se zna – danas je Grace Wilmot stajala s Tabbi pred staklenom komodom koja prekriva veći dio zida. Unutra su nježno osvijetljeni porculanski tanjuri. I šalice na tanjurićima. Grace Wilmot pokazuje jedan po jedan. Tabbi upire kažiprstom i govori: «Fitz iFloyd... Wedgwood... Noritake... Lenox...»
Tabbi odmahne glavom, prekriži ruke i izjavi: «Ne, nije točno.» Kaže: «Uzorak Oracle Grove ima rub od četrnaest-karatnog zlata. Venus Grove ima dvadeset četiri karata.«
Tvoja mala kći stručnjakinja je za izumrle uzorke porculana.
Tvoja mala kći, sada tinejdžerka.
Grace Wilmot podigne ruku, popravi nekoliko raščupanih vlasi iza Tabbina uha i kaže: «Kunem se, mala je stvarno talentirana.«
S pladnjem obroka na ramenu, Misty zastaje dovoljno dugo da upita Grace: «Od čega je umro Harrow?»
Grace skrene pogled s porculana. Njezin orbicularis oculi širi joj oči, a ona kaže: «Zašto pitaš?«
Misty joj spomene pregled. I doktora Toucheta. I kako Angel Delaporte misli da Peterov rukopis otkriva nešto o odnosu s njegovim ocem. Svi naoko nevažni detalji stoje svaki za sebe.
Grace upita: «Je li ti doktor dao neke tablete?«
Pladanj je težak, hrana se hladi, ali Misty kaže: «Doktor je rekao da je Harrow imao rak jetre.«
Tabbi pokazuje i govori: «Gorham... Dansk...»
Grace se nasmiješi. «Naravno, rak jetre«, kaže. «Zašto me to pitaš?« I dodaje: «Mislila sam da ti je Peter rekao.«
Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: maglovito, s izrazito proturječnim pričama o uzroku smrti tvog oca. Nijedan detalj nije ništa sam po sebi.
Misty kaže kako ne može razgovarati. Previše posla. Gužva za ručak. Možda poslije.
Peter je na studiju pričao o slikaru Jamesu McNeillu Whistleru i kako je Whistler radio za američke inženjerijske postrojbe, skicirajući obalu u potrazi za prikladnim mjestima za svjetionike. Problem je bio što je Whistler na marginama neprestano črčkao krokije. Crtao je starice, bebe, prosjake – svakoga koga bi sreo na ulici. Radio je svoj posao, dokumentirao krajobraz za vladu, ali nije mogao previdjeti sve ostalo. Nije mogao dopustiti da mu išta izmakne. Pušači lula. Djeca s obručima. Sve je to sakupio u žvrljotinama na marginama svojih službenih radova. Naravno, vlada mu je zbog toga dala otkaz.
Peter je običavao govoriti: «Te žvrljotine danas vrijede milijune.«
Ti si običavao govoriti.
U Dvorani drva i zlata maslac poslužuju u glinenim posudicama, no sad je na svakom podlošku i malena skica. Minijaturni kroki.
Možda stablo ili specifičan način na koji se neki obronak brijega u Mistynoj mašti spušta zdesna nalijevo. Ili hrid, ili vodopad koji izvire iz kanjona, ili malena gudura, sjenovita i puna mahovinom obraslih kamenih gromada i puzavicama obraslih debelih stabala – dok to crta na papirnatim ubrusima, ljudi odlaze na autobusnu postaju kako bi si sami dolili kavu u šalice. Ljudi viljuškama zveckaju po čašama ne bi li joj privukli pozornost. Pucketaju prstima. Ti ljetni ljudi.
I ne daju napojnice.
Padina. Planinski potok. Pećina u riječnoj obali. Grana bršljana. Detalji pristižu, a Misty ne može dopustiti da nestanu. Do kraja večernje smjene drži hrpu ubrusa, papirnatih ručnika i slipova kreditnih kartica – na svakom nacrtan poneki detalj.
U tavanskoj sobi na jednu hrpu papira slaže lišće i cvijeće koje nikad nije vidjela. Na drugu apstraktne oblike koji podsjećaju na stijene i planinske vrhunce na obzorima. Razgranate krošnje, guštici. Nešto što bi moglo biti vrijesak. Ptice.
Ono što ne razumiješ može značiti bilo što.
Kad satima sjediš na zahodu i na toaletnom papiru skiciraš besmislice, sve dok ne osjetiš kako bi ti crijeva mogla ispasti – uzeti tabletu.
Kad jednostavno ne odeš na posao, nego ostaneš u sobi i pozoveš poslugu. Kad svima kažeš da si teško bolesna kako bi probdjela noć skicirajući pejzaže koje nikad nisi vidjela – vrijeme je za tabletu.
Kad ti kći pokuca na vrata i zamoli pusu za laku noć, a ti joj odvratiš neka samo ode leći, da ćeš odmah doći, i kad je naposljetku njezina baka odvuče od vrata i kad je čuješ kako plače dok njih dvije odlaze hodnikom – uzeti dvije tablete.
Kad pronađeš narukvicu od štrasa koju ti je gurnula ispod vrata – tableta.
Kad naizgled nitko ne primjećuje da se ponašaš kao stoka, kad se samo smiješe i pitaju: «Misty, dakle, kako napreduje slikanje?« Tableta.
Kad ti glavobolja ne dopušta da jedeš. Kad ti padnu hlače jer ti se stražnjica usukala. Kad prođeš pokraj zrcala i ne prepoznaš mršavu obješenu sablast u koju si se pretvorila. Kad ti se ruke prestanu tresti samo ako u njima držiš kist ili olovku. Vrijeme za tabletu. I prije nego popiješ pola bočice doktor Touchet na recepciji već ostavlja novu bočicu s tvojim imenom.
Kad jednostavno ne možeš prestati raditi. Kad jedino možeš zamišljati kako da dovršiš taj projekt. Uzeti tabletu.
Zato što je Peter u pravu.
Ti si u pravu.
Zato što je sve važno. Svaki detalj. Samo još ne znamo zašto.
Sve je autoportret. I dnevnik. Cijela povijest tvoje narkomanije u vlasi tvoje kose. I tvojim noktima. Forenzički detalji. Tvoja želučana stijenka je dokument. Žuljevi na dlanovima odaju sve tvoje tajne. Odaju te i zubi. I bore oko usta i očiju.
Sve što činiš otkriva tvoju ruku.
Peter je običavao govoriti kako je slikarev poziv obraćati pozornost, prikupljati, organizirati, arhivirati, očuvati i naposljetku napisati izvješće. Dokument. Načiniti prezentaciju. Poziv slikara jednostavno je ne zaboraviti.

21. srpnja
– zadnja Mjesečeva četvrt


Angel Delaporte podiže jednu pa drugu sliku, sve sami akvareli. Teme su različite: neke su samo obrisi neobičnih obzora, neke su pejzaži osunčanih polja. Borove šume. Obris kuće ili sela u daljini. Na Angelovu licu pomiču se samo oči, amo-tamo po svakom listu.
«Nevjerojatno», kaže. «Izgledaš strašno, ali tvoje slike... Bože moj.»
Samo da se zna, Angel i Misty nalaze se u Oystervilleu. U nečijoj nestaloj dnevnoj sobi. U nju su se uvukli kroz još jednu rupu na zidu kako bi slikali i gledali grafite.
Tvoje grafite.
Misty izgleda strašno; ne može se ugrijati, iako nosi dva pulovera, zubi joj cvokoću. Ruka joj drhti dok Angelu pruža sliku – kruti akvarel-papir se uvija. Zaostala joj je neka crijevna bakterija još od trovanja hranom. Čak i u polumračnoj zazidanoj sobi, u koju se svjetlo probija kroz zavjese, nosi tamne naočale.
Angel nosi svoju torbu s fotoaparatom. Misty nosi svoju mapu. Svoju staru, crnu plastičnu mapu sa studija, usku torbu sa zatvaračem koji otvara tri strane mape tako da se može potpuno rastvoriti. Tanke gumice pridržavaju njezine akvarele na jednoj strani mape. Na drugoj strani su džepovi raznih veličina, natrpani skicama.
Angel snima dok Misty na sofi otvara mapu. Kad izvadi bočicu s tabletama, ruka joj tako drhti da kapsule glasno zveckaju. Dok iz bočice vadi tabletu, kaže Angelu: «Zelene alge; za glavobolju.« Misty ubaci tabletu u usta i kaže: «Dođi, pogledaj slike i reci mi što misliš.«
Peter je iznad sofe nešto nažvrljao sprejem. Njegove crne riječi protežu se preko uokvirenih obiteljskih fotografija na zidu. Preko izvezenih jastuka. I svilenih sjenila. Navukao je nabrane zavjese i sprejem ispisao svoje riječi.
Ti.
Angel joj uzima bočicu iz ruke i podiže prema prozoru. Pretrese je. Kaže: «Stvarno su velike.«
Želatinska kapsula u njezinim ustima mekša; osjeća se okus soli i alu-folije; okus krvi.
Angel joj pruža plošku džina iz torbe; Misty ispija svoju čašu žuči. Samo da se zna, ona pije njegovo piće. Na likovnoj akademiji čovjek nauči bonton ovisnosti: moraš dijeliti.
Misty kaže: «Posluži se. Uzmi jednu.«
Angel otvori bočicu i istrese dvije tablete. Jednu spremi u džep i doda: «Za poslije.« Drugu proguta zalijevajući je džinom; jezivo iskrivi lice, nagne se naprijed i isplazi svoj crvenobijeli jezik. Oči su mu čvrsto zatvorene.
Immanuel Kant i njegov giht. Karen Blixen i njezin sifilis. Peter bi rekao Angelu Delaporteu da je patnja njegov izvor inspiracije.
Misty vadi skice i akvarele, slaže ih po sofi i pita: «Što misliš?«
Angel spušta svaku sliku i podiže sljedeću. Odmahuje glavom. Jedva primjetno, gotovo poput tika. I kaže: «Jednostavno nevjerojatno.« Podiže još jednu sliku i kaže: «Čime slikaš?«
Kistovima? «Cibetka», kaže Misty. «Ponekad vjeverica ili volovski rep.«
«Ne to, budalice», kaže on, «na računalu, za crtanje. Ovo ne možeš ručno naslikati.« Prstom pokaže naslikani dvorac, zatim pokaže kućicu na drugoj slici.
Ručno?
«Ne koristiš ni ravnalo ni šestar?« pita Angel. «A kutomjer? Kutovi su ti identični; savršeni. Ma sigurno koristiš šablone.«
Misty upita: «Što je šestar?«
«Ma znaš, iz geometrije, iz srednje škole«, kaže Angel i pokazuje joj, raširivši palac i kažiprst. «Na jednom kraku ima šiljak, a u drugi se ubaci olovka i njime se crtaju savršene krivulje i kružnice.«
Podigne sliku kuće na brijegu iznad plaže, na kojoj su ocean i stabla tek različite nijanse modrog i zelenog. Jedina topla boja žuta je točka svjetla u jednom prozoru. «Ovu bih mogao vječno gledati«, kaže.
Stendhalov sindrom.
I kaže: «Za nju ti dajem petsto dolara.«
Misty kaže: «Ne mogu.»
Vadi drugu sliku iz mape; upita je: «Onda, koliko za ovu?«
Ona ne može prodati nijednu.
«Recimo, tisuću?« pita on. «Za ovu ti dam tisuću dolara.«
Tisuću dolara. Unatoč tome, Misty kaže: «Ne.»
Gledajući je, Angel kaže: «Za sve njih deset tisuća dolara. Deset tisuća dolara. U gotovini.«
Misty zausti ne,ali...
Angel kaže: «Dvadeset tisuća.«
Misty uzdahne i...
Angel kaže: «Pedeset tisuća dolara.«
Misty bulji u pod.
«Zašto», upita Angel, «zašto predosjećam da ćeš reći ne i na milijun dolara?«
Zato što slike nisu gotove. Nisu savršene. Ljudi ih ne smiju vidjeti. Ne još. Ima ih još koje nije ni započela. Misty ih ne može prodati jerjoj trebaju kao studije za nešto veće. One su dijelovi nečega što ona još ne vidi. One su ključevi.
Tko zna zašto činimo to što činimo.
Misty kaže: «Zašto mi nudiš tolik novac? Je li to nekakav test?»
Angel otvara svoju torbu i kaže: «Želim ti nešto pokazati.« Vadi neke blistave uređaje načinjene od metala. Jedan se sastoji od dva oštra kraka koji, spojeni na vrhu, čine slovo V. Drugi je metalni polukrug u obliku slova D;na ravnoj strani su oznake u inčima.
Angel pritisne metalno D na skicu seoske kuće i kaže: «Sve tvoje ravne crte savršeno su ravne.» Položi D na akvarel kućice – sve njezine crte su savršene. «Ovo je kutomjer», kaže joj. «Njime se mjere kutovi.«
Angel polaže kutomjer na sve slike redom i govori: «Tvoji kutovi su savršeni. Savršeni pravi kutovi. Savršeni kutovi od četrdeset pet stupnjeva.« I dodaje: «To sam primijetio na slici stolca.«
Podiže uređaj u obliku slova V i kaže: «Ovo je šestar. Njime se crtaju savršene krivulje i kružnice.« Zabode vršak jednog kraka u središte skice načinjene ugljenom. Vrti drugi krak oko prvoga i kaže: «Svaka kružnica je savršena. Svaki suncokret; svaka fontana za ptice. Svaka krivulja je savršena.«
Angel pokazuje na njezine slike naslagane po zelenoj sofi i kaže: «Crtaš savršene figure. To nije moguće.«
Samo da se zna – danas se sprema jako, stvarno jako raspižđeno vrijeme, i to otprilike odmah sad.
Jedina osoba koja ne očekuje da će Misty postati slavna slikarica govori joj kako je to nemoguće. Kad ti tvoj jedini prijatelj kaže kako je jednostavno nemoguće dapostaneš slavna slikarica, prirodno nadarena i dobra slikarica – vrijeme je za tabletu.
Misty kaže: «Slušaj, i muž i ja studirali smo slikarstvo.« I dodaje: «Dresirali su nas da crtamo.«
Angel pita je li precrtavala fotografije. Služi li se projektorom? Camerom obscurom?
Poruka od Constance Burton: To možeš učiniti vlastitim umom.
Angel izvadi marker iz torbe, pruži joj ga i kaže: «Drži.» Pokaže prema zidu i kaže: «Evo, tu, nacrtaj mi kružnicu promjera deset centimetara.«
Misty bez gledanja crta kružnicu flomasterom.
Angel ravnalom na kutomjeru mjeri kružnicu. Deset centimetara. Kaže: «Nacrtaj mi kut od trideset sedam stupnjeva.«
Vuš, vuš; Misty povuče dvije ukrižene crte.
On mjeri kutomjerom – točno trideset sedam stupnjeva.
Angel traži dvadesetcentimetarsku kružnicu. Petnaestcentimetarsku crtu. Kut od sedamdeset stupnjeva. Savršenu S krivulju. Istostranični trokut. Kvadrat. Misty ih sve nacrta u trenutku.
Mjereno ravnalom, kutomjerom i šestarom – svi su savršeni.
«Razumiješ sad što mislim?« pita je. Unese joj u lice vršak šestara i kaže: «Nešto nije u redu. Prvo nije bilo u redu s Peterom, sad nije u redu s tobom.«
Samo da se zna, čini joj se da se Angelu Delaporteu neizmjerno više sviđala kad je bila samo debela sjebana glupača. Konobarica u hotelu Waytansea. Asistentica kojoj je mogao pametovati o Stanislavskom i grafologiji. Prvo je bila Peterova studentica. Zatim Angelova.
Misty kaže: «Jedino razumijem da se ti ne možeš nositi s činjenicom da sam možda nevjerojatno prirodno nadarena.«
Angel poskoči, zatečen. Pogleda je, iznenađeno izvije obrve.
Kao da je mrtvo tijelo progovorilo.
Kaže: «Misty Wilmot, poslušaj malo što govoriš.«
Angel upire vršak šestara prema njoj i kaže: «To nije samo nadarenost.« Pokazuje savršene kružnice i kutove nažvrljane na zidu pa kaže: «Ovo treba vidjeti policija.«
Trpajući slike i skice u svoju mapu, Misty upita: «Zašto?» Zatvori je i doda: «Dakle, mogu me uhititi zato što sam predobra slikarica?»
Angel vadi aparat i premotava film. Pričvršćuje bljeskalicu. Promatrajući je kroz objektiv, kaže: «Treba nam još dokaza.« I kaže: «Nacrtaj mi šesterokut. Peterokut. Savršenu spiralu.«
Misty crta flomasterom prvo jedno, zatim ostalo. Ruka joj ne drhti samo i jedino kad crta ili slika.
Na zidu ispred nje Peter je načrčkao: ...uništit ćemo vas vašim vlastitim žudnjama i pohlepama...
Ti si načrčkao.
Šesterokut. Peterokut. Savršena spirala. Angel ih sve snima.
Zaslijepljeni bljeskalicom, ne primjećuju da je kućevlasnica provirila kroz rupu. Promatra Angela koji snima. I Misty koja crta po zidu. Kućevlasnica se uhvati rukama za glavu i kaže: «Što to radite? Dosta!« I dodaje: «Jeste li ovo možda pretvorili u nekakvo umjetničko djelo u nastajanju?»

24. srpnja


Samo da se zna – detektiv Stilton danas je nazvao Misty. Želi posjetiti Petera.
Želi te posjetiti.
Preko telefona pita: «Kad je umro vaš svekar?«
Oko Misty, po podu, postelji, cijeloj njezinoj sobi, sve je zatrpano mokrim loptama akvarel-papira. Zgužvani komadi azurnoplavog i Winsor-zelene nagurani u smeđu vrećicu u kojoj je donijela svoje slikarske potrepštine. Olovke, drvene bojice, ulja, akrilici i tempere – sve je to potrošila kako bi stvorila otpad. Uljne i suhe pastele potpuno su istrošene – više ne može ni držati komadiće. Pri kraju je i s papirima.
Na likovnoj te ne uče kako telefonirati, a da pritom ne prekidaš slikanje. Kako držati slušalicu jednom, a kist drugom rukom. Misty kaže: «Peterov tata? Mislim, prije četrnaest godina.«
Mrljajući boje rubom dlana, miješajući ih jagodicom palca, Misty se osjeća loše poput Goye, priprema se za olovnu encefalopatiju. Za gluhoću. Za depresiju. Lokalno trovanje.
Detektiv Stilton kaže: «Nema zapisa da je Harrow Wilmot ikad umro.«
Misty u ustima vlaži vršak kista kako bi ga zašiljila. Misty kaže: «Rasuli smo njegov pepeo.» I dodaje: «Infarkt. Možda tumor na mozgu.» Gorak okus boje na njezinu jeziku. Osjeća zrnca boje na zubima.
A detektiv Stilton kaže: «Smrtovnica ne postoji.«
Misty kaže: «Možda su lažirali njegovu smrt.» Nema snage više nagađati. Grace Wilmot i doktor Touchet, cijeli otok bavi se samo sobom.
Stilton pita: «Tko to, oni?»
Nacisti. Ku-Klux-Klan.
Kistom od devine dlake broj 12 povlači savršeno nebesko plavetnilo iznad stabala na nazubljenom obzoru savršenih planina. Cibetkinim kistom broj 2 slika sunčeve odbljeske na vrhu svakog vala. Savršene krivulje, savršene ravne crte i savršene kutove – pa se ti jebi, Angele Delaporte.
Samo da se zna – vremenska prognoza na papiru glasi onako kako Misty kaže. Savršeno.
I samo da se zna – detektiv Stilton kaže: «Zašto mislite da bi vaš svekar lažirao svoju smrt?»
Misty kaže da se samo šali. Naravno da je Harry Wilmot mrtav.
Vjeveričjim kistom broj 4 nanosi sjene na šumu. U danima koje je protratila zaključana u ovoj sobi nije naslikala ništa ni upola toliko dobro kao što je bila skica stolca koju je stvorila usranih gaća. Na rtu Waytansea. Kad su je mučile halucinacije. Zatvorenih očiju, otrovana hranom.
I tu jedinu skicu prodala je za pišljivih pedeset dolara.
Detektiv Stilton preko telefona pita: «Jeste li tamo?»
Misty kaže: «Definirajte tamo.»
I dodaje: «Idite. Posjetite Petera.» Najlonskim kistom broj 2 slika savršene svjetove na savršenoj livadi. Misty ne zna gdje je Tabbi. Misty ne mari bi li u tom trenutku trebala biti na poslu. Jedino u što je sigurna činjenica je da radi. Glava je ne boli. Ruke joj se ne tresu.
Stilton kaže: «Problem je u tome što u bolnici zahtijevaju da i vi budete nazočni tijekom mog posjeta vašem suprugu.»
Misty kaže da ne može ići. Mora slikati. Mora podizati svoje trinaestogodišnje dijete. Već je drugi tjedan muči migrena. Kistom broj4 od cibetkine dlake preko livade povlači sivobijelu crtu. Popločena staza preko trave. Iskapa jamu. Polaže temelje.
Na papiru pred njom četkica ubija i uklanja stabla. Smeđom bojom Misty zarezuje obronak livade. Misty ponovno procjenjuje. Kistom zaore ispod trave. Cvijeće je nestalo. Iz jame se uzdižu bijeli kameni zidovi. U zidovima se otvaraju prozori. Niče i toranj. Nad središtem zgrade nadvija se kupola. S vrata se spuštaju stube. Ograde obrubljuju terase. Izniče još jedan toranj. Širi se još jedno krilo i prekriva još jedan dio livade i odguruje šumu u stranu.
Xanadu. San Simeon. Biltmore. Mar a Lago. Zgrade koje su gradili ljudi prepuni novca kako bi bili zaštićeni i sami. Mjesta za koja su ljudi vjerovali da će ih usrećiti. Ova nova zgrada samo je ogoljena bogataševa duša. Zamjenski raj za ljude koji su prebogati kako bi se odselili na neko stvarno mjesto.
Moguće je naslikati sve jer time otkrivaš samo i jedino sebe.
Iz slušalice čuje glas: «Gospođo Wilmot, možemo li se dogovoriti za sutra u tri?»
Na savršenom rubu krova jednoga krila niču kipovi. Na jednoj savršenoj terasi stvara se bazen. Livada je gotovo nestala jer se novo stubište širi sve do ruba savršenih šuma.
Sve je autoportret.
Sve je dnevnik.
A glas iz slušalice govori: «Gospođo Wilmot?»
Puzavice plaze uza zidove. Iz škriljčanih ploča na krovu niču dimnjaci.
A glas iz slušalice govori: «Misty?» Glas pita: «Jeste li ikad zatražili na uvid bolničke spise o suprugovu pokušaju samoubojstva?« Detektiv Stilton kaže: «Znate li gdje je vaš suprug mogao nabaviti tablete za spavanje?«
Samo da se zna – problem s likovnom akademijom je da tamo možeš izučiti tehniku i umijeće, ali ti ona ne daje talent. Nadahnuće se ne može kupiti. Ne možeš racionalizirati put do epifanije. Definirati formulu. Nacrtati autokartu do prosvjetljenja.
Stilton kaže: «U krvi vašeg supruga pronašli su visoku razinu natrijeva fenobarbitala.»
Dodaje da na poprištu nisu pronašli tragove lijekova. Ni bočicu, ni vodu. Nikakvu bilješku da je Peter ikad podigao recept.
Ne prekidajući slikanje, Misty se pita kamo sve to vodi.
Stilton kaže: «Možda biste mogli razmisliti tko bi ga želio ubiti.»
Misty kaže: «Samo ja.» I požali što je to izvalila.
Slika je dovršena, savršena, prelijepa. Misty to mjesto nikad nije vidjela. Nema pojma otkuda joj je došlo u misli. Zatim kistom od mačje dlake, kistom broj 12, dobro natopljenim bjelokosno-crnom bojom, premaže cijeli taj prizor.

25. srpnja


Kad ih se prvi put ugleda, sve kuće u Ulici kaučukovca i Ulici tise izgledaju nevjerojatno veličanstveno. Sve same trokatnice ili četverokatnice, s visokim bijelim stupovima, sve podignute tijekom posljednjeg ekonomskog procvata, prije osamdesetak godina. Prije jednog stoljeća. Kuće stoje iza visokih stabala velikih poput olujnih oblaka, iza oraha i hrastova. Duž Ulice cedrova, stoje jedna nasuprot druge, iza pokošenih i povaljanih tratina. Kad ih se prvi put vidi, izgledaju nevjerojatno bogato.
«Hramska pročelja«, Harrow Wilmot rekao je Misty. Oko 1798. Amerikanci su gradili jednostavna i masivna neogrčka pročelja. Priča o tome kako je 1824. William Strickland projektirao Drugu američku banku u Philadelphiji – i kako više nije bilo povratka. Nakon toga i velike i male kuće morale su imati red kaneliranih stupova i istureni krov s frizom iznad pročelja.
Ljudi su ih nazivali pročelne kuće, jer su svi kićeni detalji bili skupljeni na pročelju. Ostatak kuće bio je posve običan.
To je prikladan opis gotovo svih kuća na otoku. Sve je fasada. I to je prvi utisak.
Od vašingtonskog Capitola do najmanje kuće, širio se, kako su gaarhitekti nazivali, grčki rak.
Harrow je rekao: «To je za arhitekturu bio kraj napretka i početak reciklaže.» Dočekao je Misty i Petera na autobusnom kolodvoru u Long Beachu i prebacio ih na trajekt.
Otočke kuće djeluju nevjerojatno veličanstveno, sve dok se u podnožju oko stupova ne primijete hrpe oljuštene boje. Krovni limovi su zahrđali i vise preko rubova u iskrivljenim crvenkastim trakama. Smeđi karton prekriva okna na kojima nedostaju stakla.
Sve propalo u samo tri naraštaja.
Nitko vječno ne posjeduje nijednu investiciju. To joj je rekao Harry Wilmot. Novac je već tada nestajao.
«Jedan naraštaj zarađuje novac», jednom joj je rekao Harrow. «Sljedeći ga štiti. Treći ostaje bez novca. Ljudi uvijek zaborave što je potrebno kako bi se stvorilo obiteljsko bogatstvo.«
Peterove nažvrljane riječi: ...vaša krv naše je zlato...
Samo da se zna, dok se Misty vozi na sastanak s detektivom Stiltonom, cijela tri sata do mjesta gdje su uskladištili Petera, u glavi slaže sve što pamti o Harrowu Wilmotu.
Misty je prvi put vidjela otok Waytansea kad je došla s Peterom, i kad ih je njegov otac vozio u starom obiteljskom Buicku. Svi automobili na otoku bili su stari, čisti i uglačani, ali sjedišta su bila pokrpana ljepljivom vrpcom kako punjenje ne bi ispalo iz rupa. Jastučasta prednja ploča bila je ispucana od predugog stajanja na suncu. Kromirani rubnici i odbojnici bili su pjegavi, izgriženi hrđom i slanim zrakom. Sjaj boja ubijao je tanak sloj bijelog oksida.
Harrow je imao gustu bijelu kosu začešljanu visoko iznad čela. Oči su mu bile modre ili sive. Zubi više žuti nego bijeli. Brada i nos šiljati i istureni. Ostatak koščat i blijed. Običan. Dah mu je vonjao. Stara otočka kuća s pljesnivom unutrašnjošću.
«Auto je star deset godina«, rekao je. «To je životni vijek auta na obali.» Odvezao ih je na trajekt, čekali su na molu, gledali su preko mora tamno zelenilo otoka. Peter i Misty bili su na praznicima, tražili su posao, sanjali o životu u gradu, bilo kojem gradu. Razmišljali su da prekinu studij i presele se u New York ili Los Angeles. Dok su čekali trajekt, razgovarali su i kako bi mogli studirati slikarstvo u Chicagu ili Seattleu. Negdje gdje bi mogli započeti karijeru. Misty se sjeća kako je morala triput zalupiti vratima automobila prije nego ih je zatvorila.
To je auto u kojem se Peter pokušao ubiti.
Auto u kojem si se ti pokušao ubiti. U kojem si popio tablete za spavanje.
Auto koji ona sada vozi.
Na boku bliješti žarkožuti natpis: Bonner&Mills – kad budete spremni da prestanete stalno počinjati iznova.
Ono što ne razumiješ, može značiti bilo što.
Tog prvog dana, na trajektu, Misty je sjedila u autu, dok su Harrow i Peter stajali uz ogradu.
Harrow se nagnuo prema Peteru i upitao: «Jesi li siguran da je ona upravo ta?»
Nagnuo se prema tebi. Otac i sin.
A Peter je odgovorio: «Vidio sam njezine slike. Ona je pun pogodak...«
Harrow je podigao obrve, njegov korugatorni mišić nabirao je kožu na čelu u dugačke bore. Rekao je: «Znaš što to znači.»
Peter se nasmiješio podižući samo svoj levator labii, svoj mišić podsmijeha, i rekao: «Aha, itekako. Jebote, koji sam ja srećković.»
Otac je samo kimnuo. I dodao: «To znači da ćemo konačno obnoviti hotel.»
Mistyna hipi-mama običavala je govoriti kako je američki san žudnja za bogatstvom koje ti omogućuje da pobjegneš od svih. Na primjer, Howard Hughes u svom penthouseu. William Randolph Hearst u San Simeonu. Pogledaj samo Biltmore. Sve te veličanstvene ladanjske kuće u kojima bogataši žive u izbjeglištvu. Rajski vrtovi iz domaće radinosti u koje se povlačimo. Kad se oni uruše, a uruše seuvijek, sanjari se vraćaju u svijet.
«Zagrebi površinu bilo kojeg bogatstva«, običavala je govoriti Mistyna mama, «i pronaći ćeš krvne veze stare jedan, najviše dva naraštaja.« Time je valjda pokušavala njihov život prikazati ljepšim.
Govorila bi o djeci koja su radila u rudnicima i tvornicama. O ropstvu. O drogama. O prijevarama na burzi. Monopolima. Boleštinama. Ratu. Sva bogatstva potječu iz neke nesreće.
Usprkos majčinim riječima, Misty je vjerovala da je budućnost tek čeka.
Misty parkira pred Intenzivnom, sjedi koju minutu i promatra treći red prozora. Peterov prozor.
Tvoj prozor.
Ovih dana Misty se hvata za sve pokraj čega prolazi: dovratke, pultove, stolove, naslone stolaca. Kako bi ostala na nogama. Misty jedva podiže glavu s prsa. Svaki put kad izađe iz sobe, mora nositi sunčane naočale jer je svjetlo doslovno ubija. Odjeća na njoj visi, mlatara kao da u njoj nema ničega. Njezina kosa, više je ima na četki nego na tjemenu. Sve pojase može dvaput omotati oko svog novog struka.
Mršavica iz španjolske sapunice.
Oči u retrovizoru, upale i zakrvavljene. Misty bi mogla biti Paganinijev leš.
Prije nego izađe iz auta proguta još jednu tabletu s algama, glava joj zamalo eksplodira kad tabletu zalije limenkom piva.
Detektiv Stilton čeka odmah pokraj staklenih ulaznih vrata; promatra je kako prelazi parkiralište. Kako se rukom hvata za sve aute i lovi ravnotežu.
Dok se Misty uspinje prednjim stubištem, rukom se hvata za ogradu i naginje se naprijed.
Detektiv Stilton otvara joj vrata i kaže: «Ne izgledate baš najbolje.«
Glavobolja, kaže mu Misty. Možda od boja. Kadmij-crvena. Titanij-bijela. Neke uljane boje bogate su olovom, bakrom i željeznim oksidom. A ne pomaže ni to što većina slikara kistove vlaži usnamada ih bolje zašilji. Na akademiji te neprestano podsjećaju na Vincenta van Gogha i Toulouse-Lautreca. Na sve slikare koji su poludjeli i pretrpjeli toliko teška oštećenja živčanog sustava da su slikali kistovima privezanim za umrtvljene ruke. Otrovne boje, apsint, sifilis.
Slabost u zglavcima i gležnjevima siguran je znak trovanja olovom.
Sve je autoportret. Jednako tako i autopsija mozga. I urin.
Otrovi, lijekovi, bolesti. Inspiracija.
Sve je dnevnik.
Samo da se zna, detektiv Stilton sve to zapisuje. Bilježi svaku njezinu izbalavljenu riječ.
Misty mora pothitno zavezati jezičinu prije nego Tabbi smjeste na državnu skrb.
Prijavljuju se dežurnoj sestri na recepciji. Upisuju se u knjigu i dobivaju plastične bedževe, zakapčaju ih na ogrtače. Misty ima jedan od Peterovih omiljenih broševa, veliki kotač od žutoga štrasa, kamenje je oštećeno i mutno.
Srebrna se folija odlijepila s nekih kamenčića, tako da ne bliješte. Izgledaju poput razbijenih boca na ulici.
Svoj plastični bedž Misty pričvrsti pokraj broša.
Detektiv kaže: «Izgleda staro.»
Misty kaže: «Suprug mi ga je poklonio dok smo hodali.»
Èekaju dizalo. Detektiv Stilton kaže: «Trebam dokaz da je vaš suprug ovdje proveo posljednjih četrdeset osam sati.» Skreće pogled s treperavih brojeva katova na nju i dodaje: «I vi biste trebali dokumentirati svoja kretanja u tom razdoblju.«
Otvaraju se vrata dizala, oni ulaze. Vrata se zatvaraju. Misty pritisne gumb za treći kat.
Gledaju u vrata. Stilton kaže: «Imam nalog za njegovo uhićenje.« Potapša se po prsima sportskog sakoa, po unutarnjem džepu.
Dizalo se zaustavlja. Vrata se otvaraju. Izlaze.
Detektiv Stilton otvara svoj blok i čita. Kaže: «Poznajete li stanare zgrade u Western Bayshore Driveu 346?«
Misty ga vodi niz hodnik i odgovara: «Trebala bih?»
«Lani je vaš suprug kod njih nešto pregrađivao«, kaže on.
Nestala praonica.
«A ljude iz Northern Pine Roada 7856?» upita on.
Nestali ormar za rublje.
Misty kaže: «Aha. Da.» Vidjela je što je Peter tamo izvodio, ali ljude osobno ne pozna.
Detektiv Stilton zatvara bilježnicu i kaže: «Sinoć su izgorjele obje kuće. Prije pet dana izgorjela je još jedna. Prije toga uništena je još jedna kuća koju je vaš suprug pregrađivao.«
Sve paleži, kaže. Gore sve kuće u kojima je Peter zazidao svoje napise mržnje i ostavio ih da ih netko pronađe. Jučer je policija primila pismo kojim neka skupina preuzima odgovornost. Oceanska slobodarska alijansa. OSA. Žele zaustaviti svaku gradnju na obali.
Slijedeći je niz dugi, linoleumom popločan hodnik, Stilton govori: «Pokret za bjelačku premoć i Zeleni imaju dugogodišnje veze.» I dodaje: «Zaštita prirode i zaštita rasne čistoće nisu toliko različite.«
Stižu do Peterove sobe. Stilton kaže: «Uhitit ću vašeg supruga, osim ako može dokazati da je bio ovdje u razdoblju kad su izbili požari.« I ponovno potapša nalog u džepu sakoa.
Oko Peterova kreveta navučena je zavjesa. Iznutra se čuje šuštanje respiratora koji pumpa zrak. Čuje se tiho pištanje elektrokardiograma. Čuje se tiha zvonjava Mozartove glazbe iz njegovih slušalica.
Misty razmiče zavjese oko kreveta.
Otkrivanje. Premijera.
Misty kaže: «Samo izvolite. Pitajte ga sve što želite.«
Usred kreveta leži kostur zgrčen na boku, kaširane i uvoštene kože. Bijelomodra mumija s tamnim munjama vena koje se granaju ispod kože. Koljena privučena na prsa. Leđa su se toliko zgrbila da glavom gotovo dodiruje uvele guzove. Vrhovi peta oštri poput suhih grana. Nokti na nogama dugi i tamnožuti. Šake stisnute tako snažno da se nokti urezuju u zavoje koji štite zglavke. Tanki pleteni pokrivač zguran je u podnožje postelje. Iz ruku izlaze prozirne i žućkaste cijevi; trbuh, potamnjeli uveli penis, lubanja. Preostalo je tako malo mišića da koljena i laktovi, koščata stopala i šake izgledaju golemo.
Usne sjajne od grožđane masti, uvučene, otkrivaju crne rupe ispalih zuba.
Kad se razgrne zavjesa, osjeti se miris: alkoholom natopljena vata, urin, dekubitus i slatkasta krema za kožu. Miris tople plastike. Vreo miris bjelila i puderast miris gumenih rukavica.
Tvoj dnevnik.
Iz rupe usred grla izlazi rebrasta modra plastična cijev respiratora. Kapci zalijepljeni bijelom ljepljivom vrpcom. Glava obrijana radi mjerenja pritiska u mozgu, a na rebrima i obješenoj koži između kukova blistaju crne zapetljane dlake.
Poput Tabbine crne kose.
Tvoje crne kose.
Držeći zavjesu, Misty kaže: «Kao što vidite, suprug mi ne izlazi previše.»
Sve što činiš otkriva tvoj potpis.
Detektiv Stilton proguta knedlu. Njegovlevator labii superioris povlači gornju usnicu sve do nosnica, zatim zabije lice u bilježnicu. Marno bilježi.
U ormariću pokraj kreveta Misty nalazi alkoholom natopljenu gazu i otvara paketić. Pacijenti u komi razvrstavaju se po takozvanoj Glazgovskoj ljestvici kome – objašnjava detektivu. Ljestvica ima raspon od potpune budnosti do nesvijesti i nedostatka reakcije na podražaje. Pacijentu se izdaju verbalne naredbe i provjerava se može li na njih odgovoriti pokretom. Ili govorom. Ili treptanjem kapaka.
Detektiv Stilton upita: «Što mi možete reći o Peterovu ocu?»
Misty kaže: «Pa, on vam je sad fontana.«
Detektivje promatra. Nabrao je obrve. Korugatorni mišići obavljaju svoju zadaću.
Harrowu u spomen Grace Wilmot bacila je hrpu novca u ljupkubrončanu fontanu. Ona se nalazi u Ulici joha, na raskršću s Avenijom Division, blizu hotela, govori mu Misty. Njegov pepeo ceremonijalno su raspršili na rtu Waytansea.
Detektiv Stilton sve to zapisuje u svoj blok.
Gazom natopljenom alkoholom Misty trlja kožu oko Peterove bradavice.
Misty mu skida slušalice, drži mu glavu u rukama; okreće je na jastuku tako da gleda u strop. Misty skine žuti okrugli broš s kaputa.
Najniža razina Glazgovske ljestvice kome je tri. To znači da si nepokretan, ne govoriš, ne trepćeš. Bez obzira što ti ljudi govorili. Ne reagiraš.
Broš pridržava čelična igla, dugačka poput njezina malog prsta. Misty alkoholom čisti iglu.
Detektiv Stilton prestaje pisati, ali ne podiže pisaljku s bloka. Upita je: «Posjećuje li ga ikad vaša kći?»
Misty odgovori: «Moja kći najviše vremena provodi sa svojom bakom.« Misty promatra iglu, srebrnasto sjajnu i čistu. Misty nastavlja: «Odlaze na rasprodaje. Moja svekrva radi za poduzeće koje kupcima pronalazi uzorke porculana koji se više ne proizvode.«
Misty odljepljuje vrpce s Peterovih očiju.
S tvojih očiju.
Misty mu palcima odiže kapke i unosi mu se u lice. Viče: «Peter!»
Misty urla: «Kako ti je otac zapravo umro?«
Njezina pljuvačka kapa po njegovim očima, njegove su zjenice različite veličine. Misty urla: «Jesi li pripadnik neke neonacističko-ekoterorističke bande?«
Okrenuvši se detektivu Stiltonu, Misty viče: «Jesi li se svake noći iskradao i podmetao požare po kućama?«
Misty viče: «Jesi li ti osa?«
Oceanska slobodarska alijansa.
Stilton prekriži ruke i spusti glavu na prsa, promatra je ispod obrva. Orbikularni orisi stežu mu usta u tanku ravnu crtu.
Misty prstima potegne Peterovu bradavicu i istegne je.
Elektrokardiogram bilježi otkucaje srca – nijedan nije ni brži ni sporiji.
Misty kaže: «Peter, dušo? Osjećaš li ovo?» I Misty ponovno zarije iglu.
Tako da svaki put možeš osjetiti svježu bol. Metoda Stanislavskog.
Samo da znaš, tkivo ti je toliko otvrdnulo od ožiljaka da igla jedva prolazi, kao kroz traktorsku gumu. Koža bradavice rasteže se u beskraj prije nego je igla posve probije.
Misty urla: «Zašto si se ubio?»
Peterove zjenice bulje u strop, jedna potpuno raširena, druga poput glave pribadače.
S leđa je zgrabe nečije ruke. Detektiv Stilton. Odvlači je. Ona urla: «Koji ste me kurac dovlačili ovamo?»
Malo po malo, Stilton odvlači Misty, sve dok igla u njenoj ruci, konačno ne ispadne iz kože. Ona urla: «Za koju si me pizdu materinu napumpao?«

28. srpnja
– mladi Mjesec


Mistyna prva kutija anti-bebi pilula s kojom je Peter petljao. Zamijenio ih je malim bombonima od cimeta. Druguje kutiju jednostavno bacio u zahod.
Bacio si je u zahod. Slučajno, tvrdio si.
U studentskoj poliklinici nije mogla dobiti recept sljedećih trideset dana. Dali su joj dijafragmu, da bi nakon tjedan dana otkrila da je probušena u sredini. Podigla ju je prema prozoru i pokazala Peteru, a on je rekao: «Te stvari ne traju vječno.«
Misty je rekla da ju je tek dobila.
«Istroše se», rekao je.
Misty je rekla da mu penis nije toliko velik da bi dopro do njezina cerviksa i probio rupu u dijafragmi.
Tvoj penis nije toliko velik.
Nakon toga Misty je stalno ostajala bez spermicidne pjene.
Svaka limenka stajala ju je cijelo bogatstvo. Misty ju je upotrijebila možda jednom, zatim je pronašla praznu limenku. Nekoliko limenki poslije Misty je izašla iz kupaonice i upitala Petera petlja li on nešto s njezinom pjenom.
Peter je baš gledao svoje španjolske sapunice u kojima su žene imale strukove poput osa. Vukle su svoje divovske sise koje su pridržavale tanke vrpce grudnjaka. Oči su im blještale pod sjajnim sjenilima, navodno su bile liječnice ili pravnice.
Peter je rekao: «Evo», i posegnuo rukama iza leđa. Izvukao je nešto iz ovratnika majice i pružio joj. Bila je to blještava ogrlica od ružičastog štrasa, slapovi ledenohladne ružičaste boje – sve u ružičastim iskrama i munjama. I rekao: «Želiš li je?»
A Misty je ostala zapanjena poput onih njegovih španjolskih kravetina. Samo je posegnula i uhvatila krajeve ogrlice. U zrcalu u kupaonici blistala joj je na koži. Promatrajući ogrlicu u zrcalu, dodirujući je, Misty je slušala bujicu španjolskog iz druge sobe.
Misty je zaurlala: «Samo više ne diraj pjenu! Je l’jasno?«
Misty je čula samo španjolski.
Naravno, nije dobila menstruaciju. Nekoliko dana nakon toga Peter joj je donio kutiju testova za trudnoću. One na koje se popiša. One koji pokazuju jesi li napumpana ili nisi. Štapići nisu bili umotani u papir. Svi su vonjali po pišalini. I svi do jednog pokazivali su negativan rezultat.
Tada je Misty primijetila da je kutija otvarana na dnu i naknadno zalijepljena ljepljivom vrpcom. Peter je stajao pred vratima kupaonice, upitala ga je: «To si kupio baš danas?«
Peter je rekao: «Što?»
Misty je čula španjolski.
Kad bi se jebali, Peter bi zatvarao oči, dahtao bi i stenjao. Kad bi svršavao čvrsto zatvorenih očiju, vikao bi:«Te amo!»
Misty mu je doviknula kroz vrata kupaonice: «Jesi li ti pišao po njima?«
Kvaka se okretala, ali Misty je zaključala vrata. Zatim je čula kroz zatvorena vrata: «Ne trebaju ti testovi. Nisi trudna.«
Misty je upitala zašto joj onda kasni mjesečnica.
«Evo ti», začula je njegov glas. Zatim je ispod vrata ugledala prste. Pomolilo se nešto bijelo i meko. «Bacila si ih na pod», rekao je. «Dobro ih pogledaj.«
Bile su to njezine gaćice, umrljane svježom krvlju.


29. srpnja
– mladi Mjesec


Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: teško i svrabljivo, tvoju suprugu boli svaka kretnja.
Upravo je otišao doktor Touchet. Posljednja dva sata umatao joj je nogu u trake sterilne gaze i prozirne akrilne smole. Njezina noga, od gležnja do stegna, obložena je ravnom udlagom od fiberglasa. Zbog koljena, rekao je doktor.
Peter, supruga ti je trapava.
Misty je trapava.
Nosila je pladanj s Waldorfskim salatama iz kuhinje u blagovaonicu i spotakla se. Točno na kuhinjskim vratima. Noga joj se okliznula, a zatim su Misty, pladanj i tanjuri Waldorfske salate svi skupa završili na stolu broj osam.
Naravno, cijela se blagovaonica digla na noge i gledala je prekrivenu majonezom. Koljeno je izgledalo sasvim dobro, iz kuhinje je izašao Ramon i pomogao joj da ustane. Ipak, doktor Touchet tvrdi da je koljeno natučeno. Dolazi sat vremena poslije, nakon što su joj Ramon i Paulette pomogli da se popne do sobe. Liječnik joj na koljenu drži vrećicu s ledom, zatim joj nudi gips u neonskožutoj, neonskoružičastoj ili bijeloj boji.
Doktor Touchet čuči pod njezinim nogama dok Misty sjedi na stolcu s nogom ispruženom na stoliću. Odiže vrećicu s ledom i traži otekline.
Misty ga pita je li on ispisao Harrowovu smrtovnicu.
Misty ga pita je li on Peteru propisao tablete za spavanje.
Doktor je pogleda na trenutak, a zatim joj nastavi trljati nogu ledom. Kaže: «Ako se ne opustite, nikad više nećete hodati.»
Noga joj je već posve dobro. Izgleda dobro. Samo da se zna – ne osjeća bol u koljenu.
Touchet kaže: «U šoku ste.» Uzima aktovku, to nije crna liječnička torba. Više nalikuje aktovki kakve nose odvjetnici. Ili bankari. «Gips je za vas čista profilaksa«, kaže. «Bez njega ćete jurcati s tim detektivom i noga vam nikad neće ozdraviti.«
Tako mali grad – uhodi je cijeli muzej voštanih figura otoka Waytansea.
Netko kuca na vrata, Grace i Tabbi ulaze u sobu. Tabbi kaže: »Mama, donijeli smo ti još bojica.« U rukama drži plastične vrećice.
Grace pita: «Kako joj je?«
Doktor Touchet kaže: «Ako ostane u sobi tri tjedna, bit će dobro.« Gazom omata koljeno – sloj na sloj gaze, sve deblje i deblje.
Samo da znaš, u trenutku kad je Misty pala na pod, kad su joj ljudi priskočili u pomoć, dok su je nosili uza stube, čak i dok joj je doktor stiskao i svijao koljeno, Misty je neprekidno zapitkivala: «Na što sam se spotakla?«
Tamo nema ničega. Na pragu nema ničega na što bi se moglo spotaći.
Nakon toga Misty zahvaljuje Bogu što joj se to dogodilo na poslu. Sad je nitko iz hotela ne može optuživati da ne dolazi na posao.
Grace pita: «Možeš li micati prstima?«
Može Misty, može. Samo ih ne može dotaknuti.
Zatim joj liječnik omata nogu trakama fiberglasa.
Prilazi joj Tabbi, dodiruje golemu kladu fiberglasa u kojoj je nestala mamina noga i upita: «Mogu li se potpisati?»
«Sutra, kad se osuši», kaže liječnik.
Mistyna noga strši ravno pred njom, teži barem četrdeset kilograma. Osjeća se poput fosila. Uronjena u jantar. Starodrevna mumija. Sad počinje prava robija.
Èudno je kako um neprestano pokušava iznaći nekakav smisao unutar kaosa. Misty se osjeća grozno, ali u trenutku kad je Raymon izašao iz kuhinje, kad ju je uhvatio i podigao, upitala ga je: «Jesi mi ti podmetnuo nogu?»
Očistio joj je iz kose Waldorfsku salatu – komadiće jabuke i sjeckane orahe – i upitao: «Como?»
Ono što ne razumiješ, može značiti sve i ništa.
Èak i kad kuhinjska vrata zjape otvorena, a pod je čist i suh.
Misty upita: «Kako sam pala?»
Raymon slegne ramenima i odgovori: «Na culo.»
A kuhari stoje oko nje i cerekaju se.
Sad, u njezinoj sobi, kad joj je noga umotana u tešku bijelu piñatu,Grace i doktor Touchet podižu Misty ispod pazuha i vode je do kreveta. Tabbi iz njezine torbice vadi zelene tablete s algama i stavlja ih na noćni stolić. Grace iskopča telefon, dok namata žicu, kaže: «Treba ti mir i tišina.» Grace dodaje: «Nije to ništa što malo terapije ne bi moglo izliječiti», zatim iz vrećica vadi stvari – tube s bojama, kistove, u hrpama ih slaže na toaletni stolić.
Doktor iz aktovke vadi špricu. Hladnim alkoholom trlja Mistynu ruku. Bolje ruka nego bradavica.
Osjećaš li ovo?
Doktor puni špricu tekućinom iz bočice i zabije joj iglu u ruku. Izvlači iglu i pruža joj komadić vate da zaustavi krvarenje. «To će ti pomoći da zaspiš«, kaže.
Tabbi sjeda na rub kreveta i pita: «Je l’ te boli?»
Ne, nimalo. Noga joj je sasvim dobro. Više je boli injekcija.
Kamen na Tabbinu prstenu, zeleni hrizolit, hvata prozorsko svjetlo. Rub saga dodiruje zid pod prozorom – Misty ispod saga skriva novac od napojnica. Njihova povratna karta do jezera Tecumseh.
Grace trpa telefon u praznu vrećicu i pruža Tabbi ruku. Kaže: «Dođi. Majka ti se mora odmarati.«
Doktor Touchet zastane na vratima i kaže: «Grace? Možemo li razgovarati nasamo?«
Tabbi ustaje s kreveta, a Grace joj nešto šapće u uho. Zatim Tabbi brzo kima glavom. Nosi sjajnu ružičastu ogrlicu od blistavog štrasa. Toliko je široka da joj je oko vrata jednako teška kao i gips na majčinoj nozi. Blistavi mlinski kamen. Robijaški lanac i kugla od štrasa. Tabbi otkopča ogrlicu, prilazi krevetu i kaže: «Podigni glavu.«
Obujmi Misty oko vrata i zakopča joj ogrlicu.
Samo da se zna – Misty nije debil. Jadna Misty Marie Kleinman znala je da je na gaćicama Peterova krv. No sad, u ovom trenutku, presretna je što nije pobacila.
Tvoja krv.
Zašto je Misty pristala da se uda za tebe – e, to ne zna.
Zašto itko išta čini? Već ionako tone u postelju. Svaki udah sporiji je od onog prijašnjeg. Njezini mišići levatorpalpebrae naprežu se kako bi joj oči ostale otvorene.
Tabbi prilazi štafelaju i uzima blok papira. Papire i ugljen spušta na pokrivač pokraj majke i kaže: «Ako dobiješ inspiraciju.«
Misty je u slow-motionu poljubi u čelo.
Između gipsa i ogrlice Misty se osjeća prikovana za postelju. Izložena. Žrtvovana. Eremit.
Grace uzima Tabbi za ruku i one odlaze u hodnik doktoru Touchetu. Vrata se zatvaraju. Toliko je tiho da Misty nije sigurna čuje li išta. Ipak, začuje jedan škljocaj viška.
Misty doziva: «Grace!» Misty doziva: «Tabbi!» Misty govori u slow-motionu: «Hej, vi tamo! Halo!« Samo da se zna – zaključali su je.

30. srpnja


Kad se Misty prvi put probudi nakon svoje nezgode, otkriva da su joj nestale stidne dlake i da su joj ugurali kateter, koji se vuče niz njezinu zdravu nogu do prozirne plastične vrećice obješene na okvir kreveta. Cijev joj je bijelom ljepljivom vrpcom pričvršćena za kožu.
Dragi slatki Peter, tebi nitko ne treba govoriti kakav je to osjećaj.
Doktor Touchet je opet obavio svoje.
Samo da se zna – buđenje pod lijekovima, obrijanih stidnih dlaka, s komadom plastike ugurane u vaginu ne čini te obavezno i istinskim umjetnikom.
Kad bi bilo tako, Misty bi oslikavala Sikstinsku kapelu. Umjesto toga, gužva još jedan mokar list akvarel-papira. S druge strane njezina tavanskog prozorčića sunce prži pijesak na plaži. Valovi šište i udaraju. Galebovi drhte, vise na vjetru – lebdeći bijeli zmajevi, a djeca grade kule od pijeska i brčkaju se u nadolazećoj plimi.
Bilo bi zgodno sve svoje sunčane dane zamijeniti zajedno remek-djelo, ali ovo... ovo je samo jedna zasrana pogreška za drugom. Čak i s gipsom koji joj je okovao nogu i s vrećicom pišaline, Misty želi biti vani. Kao slikarica, želi si organizirati život kako bi mogla slikati, želi pronaći slobodno vrijeme, ali to ne jamči da će svojim naporima stvoriti išta vrijedno. Uvijek te progoni pomisao da tratiš život.
Istini za volju, kad bi Misty bila na plaži, zagledala bi se u prozor i sanjala da je slikarica.
Istina glasi: gdje god bio, uvijek si na pogrešnom mjestu.
Misty jedva stoji za štafelajem, balansira na visokom stolcu i gleda kroz prozor prema rtu Waytansea. Tabbi sjedi na suncu do njezinih nogu i flomasterima ukrašava njezin gips. E, to boli. Nije dovoljno grozno što je Misty najveći dio djetinjstva provela skrivajući se u prikolici, crtajući po knjigama, snatreći kako će postati slikarica. Sad svome djetetu daje jednako loš primjer. Tabbi će propustiti sve pite od blata za koje Misty žali što ih nije ispekla. Ili će žaliti za tim što tinejdžeri već čine. Za svim zmajevima koje Misty nije puštala, za igrama lovice koje je Misty preskočila, za maslačcima koje Misty nije ubrala. Tabbi griješi na isti način.
Jedino cvijeće koje je Tabbi vidjela pronašla je sa svojom bakom – ono naslikano na rubovima šalica.
Za nekoliko tjedana počinje škola, a Tabbi je posve blijeda od boravka u zatvorenom.
Misty kistom zamrlja list papira na štafelaju. Misty kaže: «Tabbi, dušo?»
Tabbi sjedi i crvenim flomasterom boji njezin gips. Smola i slojevi gaze toliko su debeli da Misty ne osjeća ništa.
Misty je odjenula Peterovu staru radnu košulju s ofucanim preklopom na džepu, ukrašenim lažnim rubinima. Lažni rubini i stakleni dijamanti. Tabbi je donijela kutiju s nakitom – sve lažne broševe, narukvice i rasparene naušnice koje je Peter darovao Misty na studiju.
Koje si ti darovao svojoj supruzi.
Misty je odjenula tvoju košulju i sad govori Tabbi: «Zašto ne odeš malo van?»
Tabbi odlaže crveni i uzima žuti flomaster, odgovara: «Bakica Wilmot rekla mi je da ne smijem.» Tabbi boji i govori: «Rekla mi je da budem uz tebe sve dok si budna.»
Tog je jutra Angel Delaporte parkirao svoj smeđi sportski automobil na šljunčanom hotelskom parkiralištu. Sa slamnatim šeširom široka oboda Angel je izašao i uputio se prema prednjem trijemu. Misty je neprestano očekivala da se Paulette popne s recepcije i javi joj da ima posjet, ali ništa od toga. Nakon pola sata Angel je izašao iz hotela i spustio se stubama niz trijem. Jednom rukom pridržavajući šešir, promatrao je hotelske prozore, džunglu reklama i logoa. Korporacijske grafite. Konkurenciju besmrtnosti. Tada je stavio sunčane naočale, uskočio u svoj sportski auto i odvezao se.
Pred njom još jedna naslikana zbrka. Perspektiva joj je potpuno pogrešna.
Tabbi kaže: «Bakica mi je rekla da ti pomognem da nađeš inspiraciju.»
Umjesto slikanja, Misty bi svoje dijete trebala poučavati nekim vještinama – knjigovodstvu, analizi rashoda, popravljanju televizora. Nešto stvarno, nešto čime će moći plaćati račune.
Nedugo nakon što se Angel Delaporte odvezao, dovezao se detektiv Stilton u neupadljivom, neobilježenom, službenom autu bež boje. Ušao je u hotel da bi se nekoliko minuta poslije vratio do auta. Stajao je na parkiralištu, dlanom zastrijevši oči, zagledao se u hotel, pogledom prelazeći s prozora na prozor, ali je nije vidio. Potom se odvezao.
Pred njom je zbrka, boje su razmrljane i cure. Stabla bi mogla biti mikrovalne antene. Ocean bi mogao biti vulkanska lava ili hladni čokoladni puding, ili protraćene tempere u vrijednosti šest dolara. Misty otrgne list i zgužva ga. Ruke su joj gotovo crne od cjelodnevnog gužvanja svojih promašaja. Boli je glava. Zatvara oči i rukom pritišće čelo; osjeti kako joj se na čelo lijepi boja s dlana.
Misty baca zgužvanu sliku na pod.
Tabbi se oglasi: «Mama?»
Misty otvara oči.
Tabbi je cijeli gips oslikala pticama i cvijećem. Modre ptice, crvendaći i crvene ruže.
Kad joj Paulette dogura kolica s ručkom, Misty je pita je li je itko pokušao nazvati s recepcije. Paulette razastire platneni ubrus i gura ga u ovratnik modre radne košulje. Kaže: «Nažalost, nitko.» Podiže poklopac s pladnja na kojem su ribe i upita: «Zašto pitaš ?»
A Misty odgovori: «Tek tako.»
Dok sjedi u sobi s Tabbi, u gipsu oslikanom pticama i cvijećem, Misty zna da nikad neće postati slikarica. Slika koju je prodala Angelu bila je pogreška. Slučajnost. Umjesto suza, Misty u plastičnu cijev ispusti nekoliko kapljica mokraće.
Tabbi kaže: «Mama, zatvori oči.» Nastavlja. «Slikaj zatvorenih očiju, onako kako si to radila na izletu za moj rođendan.«
Kao što je radila kad je bila mala Misty Marie Kleinman. Zatvorenih očiju, na ofucanom sagu u prikolici.
Tabbi se naginje bliže i prošapće: «Skrivale smo se u šumi i gledale te.» I dodaje: «Bakica je rekla da te moramo pustiti na miru da dobiješ inspiraciju.«
Tabbi prilazi ormaru i vadi ljepljivu vrpcu kojom Misty lijepi papire za štafelaj. Otkine dva komada i kaže: «Sad zatvori oči.«
Misty nema što izgubiti. Može udovoljiti svome djetetu. Njezina djela neće biti ništa lošija. Misty zatvara oči.
A Tabbini mali prsti pritišću joj komade ljepljive trake preko kapaka.
Onako kako su vrpcom zalijepljene oči tvoga oca. Kako se ne bi isušile.
Tvoje vrpcom zalijepljene oči.
U tami, Tabbini prsti guraju olovku u Mistynu šaku. Čuje se kako pričvršćuje blok s papirima na štafelaj i kako podiže prvi list. Zatim uzima Mistynu šaku i pritišće olovku na papir.
Sunčeva toplina prodire kroz prozor. Tabbina je ruka pušta, a njezin glas iz tame govori: «Sad nacrtaj svoju sliku.«
I Misty crta: savršene krugove i kutove, ravne crte za koje Angel Delaporte tvrdi kako su nemoguće. Samo po osjećaju – sve je savršeno i točno. Misty nema blage veze što crta. Onako kako se pisaljka pomiče po ploči za prizivanje duhova, olovka vodi njezinu ruku amo-tamo po papiru, toliko brzo da je Misty mora čvrsto držati. Njezino automatsko pisanje.
Misty, jedva uspijeva izdržati; zazove: «Tabbi?»
S ljepljivim vrpcama preko očiju Misty govori: «Tabbi? Jesi još tu?»

2. kolovoza


Misty osjeti slab trzaj, nešto joj se izvlači iz dubine utrobe kad joj Tabbi otkvači vrećicu s katetera i odnese je u kupaonicu na kraju hodnika. Isprazni vrećicu u zahod i ispere je. Donosi vrećicu i ponovno je pričvrsti za dugu plastičnu cijev.
Sve to čini kako bi Misty mogla raditi u mrklom mraku. Vrpcom oblijepljenih očiju. Slijepa.
Tabbi skida crtež sa štafelaja i pričvrsti novi list papira. Uzima Misty tupu olovku i dodaje joj naoštrenu. Pridržava kutiju s pastelama, Misty ih opipava naslijepo, te masne glasovirske tipke boja; odabire jednu.
Samo da se zna – svaka boja koju Misty odabere, svaki trag koji ostavi, sve je savršeno jer više ne mari.
Paulette donosi doručak na pladnju, a Tabbi reže sve na zalogaje. Dok Misty radi, Tabbi majci stavlja vilicu u usta. Lica oblijepljena vrpcom Misty ne može širom otvoriti usta. Samo toliko da ovlaži vršak kista. I da se truje. Neprekidno radeći, Misty ne kuša. Misty ne njuši. Sita je već nakon nekoliko zalogaja.
U sobi je mir koji prekida samo grebanje olovke po papiru. Vani, pet katova niže, oceanski valovi šište i udaraju.
Paulette za ručak donosi još hrane koju Misty ne jede. Zbog svih izgubljenih kilograma gips joj labavo pleše na nozi. Previše krute hrane znači odlazak na zahod. A to znači prekid u radu. Na gipsu više nema nijedne bjeline – Tabbi je sve prekrila bezbrojnim pticama i cvjetovima. Platno njezine odore kruto je od osušenih boja. Kruto je i lijepi se za njezine ruke i grudi. Ruke joj prekriva skorena, sasušena boja. Otrovana.
Ramena je bole i pucketaju, u zglavcima joj škripi. Prsti su joj otupjeli stežući olovku. Vrat joj se grči, osjeća grčeve s obje strane kralježnice. Osjeća da joj je vrat poput Peterova – izvijen unatrag, tako da gotovo dodiruje stražnjicu. Zglavci joj izgledaju poput Peterovih – zgrčeni i čvornati.
Ispod oblijepljenih očiju lice joj je opušteno kako je dvije ljepljive vrpce koje joj se s čela spuštaju preko očiju niz bradu, sve do vilice, i još niže, do vrata ne bi zatezele. Vrpca oko očiju dotiče njezin orbicularis oculi, zygomatic major u kutovima usana, održava opuštenim sve mišiće lica. Misty ispod vrpce uspijeva samo malo otvoriti usta. Može govoriti samo šaptom.
Tabbi joj stavlja slamku u usta i Misty otpije malo vode. Tabbin glas: «Bakica kaže da, ma što se dogodilo, moraš nastaviti slikati.«
Tabbi briše majčine usne: «Uskoro moram ići.» I dodaje: «Molim te, nemoj prestati, ma koliko ti nedostajala.« I pita: «Obećavaš?»
Ne prestajući slikati, Misty prošapće: «Da.»
«Ma koliko me dugo ne bilo?» upita Tabbi.
Misty prošapće: «Obećavam.»


5. kolovoza


Umor ne znači da si gotov. Kao ni glad ni bolovi. Potreba za mokrenjem ne zaustavlja te nužno. Slika je gotova kad su olovka i boje potrošene. Telefon ne ometa. Ništa ti ne odvlači pozornost. Nastavljaš sve dok nadahnuće dolazi.
Misty cijeli dan radi naslijepo, a zatim olovka staje i ona očekuje da Tabbi uzme sliku i da joj prazan papir. No ne događa se ništa.
Misty zove: «Tabbi?»
Tabbi je tog jutra na majčin haljetak pričvrstila veliki broš od zelenog i crvenog stakla. Zatim je mirno stajala dok joj je Misty stavljala blistavu ogrlicu od velikih ružičastih komada štrasa. Kip. Na sunčevu svjetlu s prozora blistali su poput blještavih nezaboravka i ostalog cvijeća koje je Tabbi ljetos propustila. Tabbi majci zalijepi oči. To je bio posljednji put da ju je Misty vidjela.
Misty ponovno zazove: «Tabbi, dušo?»
Nikakav zvuk. Ništa. Samo šištanje i udaranje valova s plaže. Raširivši prste, Misty pruža ruke i pipa po zraku oko sebe. Prvi put nakon mnogo dana ostala je sama.
Dva komada ljepljive vrpce, od ruba kose, preko očiju do ispod vilice. Palcima i kažiprstima Misty odiže krajeve vrpce i skida ih,sve dok ih dokraja ne odlijepi. Oči joj zatrepću i otvore se. Sunčevo svjetlo je prejako da bi jasno vidjela. Slika na štafelaju mutna je još koju minutu dok joj se vid ne izoštri.
Zatim jasno vidi poteze olovkom, crne na bijelom papiru.
Crtež oceana, odmah uz plažu. Nešto pluta. Netko pluta lica uronjena u vodu; djevojka druge crne kose, pluta na površini vode.
Crna kosa njezina oca.
Tvoja crna kosa.
Sve je autoportret.
Sve je dnevnik.
S druge strane prozora, dolje, na plaži, uz more stoji svjetina. Dva čovjeka probijaju se kroz vodu i nešto nose. Nešto blistavoružičasto bljesne na suncu.
Štras. Ogrlica. To oni drže Tabbi za gležnjeve i ispod ruku, dok joj kosa, ravna i mokra, visi nad valovima koji šište i udaraju o žal.
Svjetina uzmiče.
Ispred spavaće sobe, u hodniku, začuju se glasni koraci. Začuje se glas iz hodnika: «Spremno je.»
Dva muškarca iznose Tabbi na plažu, nose je prema hotelskom trijemu.
Brava na vratima škljocne, vrata se otvore, tamo stoje Grace i doktor Touchet. U njegovoj ruci bljeska se sjajna hipodermička šprica.
Kad Misty pokuša ustati, zaustavi je gips na nozi. Njezina kugla na lancu.
Liječnik požuri prema njoj.
Misty kaže: «Tabbi. Nešto nije u redu.» Misty doda: «Na plaži. Moram dolje.»
Gips zapne i njegova je težina povuče na pod. Na nju padne štafelaj, posvuda se rasprsne staklenka s vodom prljavom od kistova. Grace klekne pokraj nje, uzme je za ruku. Kateter se izvukao iz vrećice, može se nanjušiti njezina pišalina koja curi po sagu. Grace joj zavrće rukav.
Stare modre radne košulje. Krute od osušene boje.
«Ne možeš dolje u tom stanju«, kaže liječnik. Drži špricu i lupka po njoj, tjerajući mjehuriće zraka. Kaže: «Misty, stvarno ne možeš ništa učiniti.«
Grace povlači Mistynu ruku, liječnik ubada iglu.
Osjećaš li ovo?
Grace je drži za obje ruke, prikovala ju je za pod. Otvorila se kopča broša od lažnih rubina, igla se zabila u Mistyne grudi; na mokrim rubinima crvena krv. Slupana staklenka. Grace i liječnik drže je na sagu, oko njih se širi njezina pišalina. Plazi uz modru košulju i žari joj kožu na mjestu gdje se zabila igla.
Napola je zajahavši, Grace kaže: «Misty sad želi sići.» Grace ne plače.
Glasa odebljala od naprezanja, Misty izgovara u slow-motionu:«Kako ti, jebote, znaš što ja hoću?»
Grace kaže: «Piše u tvom dnevniku.»
Igla joj izlazi iz ruke, Misty osjeti kako joj netko trlja kožu oko mjesta uboda. Hladnoća alkohola. Ruke je hvataju ispod pazuha i povlače je, sve dok ne sjedne uspravno.
Graceino lice, njezin levator labii superioris,mišić podsmijeha, nabire joj lice oko nosa, ona kaže: «To je krv. O, i urin. Ne možemo je ovakvu odvesti dolje. Ne pred svima.»
Smrad na koji Misty vonja smrad je prednjeg sjedišta u starom Buicku. Smrad tvoje pišaline.
Netko joj svlači košulju i briše je papirnim ručnicima. S druge strane sobe začuje se liječnikov glas: «Sjajno djelo. Impresivno.» Prelistava hrpu dovršenih crteža i slika.
«Naravno da su dobre», kaže Grace. «Samo ih nemoj pomiješati. Sve su označene brojevima.«
Samo da se zna – nitko ne spominje Tabbi.
Guraju joj ruke u čistu košulju. Grace joj četka kosu.
Onaj crtež sa štafelaja, djevojka koja se utopila u oceanu, pao je na pod i odozdo su ga natopile krv i mokraća. Uništen je. Slika jenestala.
Misty ne može stisnuti šaku. Oči joj se sklapaju. Curak sline slijeva joj se iz kuta usana, a bol u rani na grudima nestaje.
Grace i liječnik podižu je na noge. Vani u hodniku čekaju ljudi. S obje strane hvataju je ruke i polako, polako nose je niz stube. Kraj nje prolijeću tužna lica na svakom odmorištu. Paulette i Raymon, i još netko, Peterov plavokosi prijatelj sa studija. Will Tupper. I dalje rasparane ušne resice. Cijeli otočki muzej voštanih figura.
Tako je tiho, samo joj gips zapinje i udara u svaku stubu.
Svjetina ispunjava mračnu šumu ulaštenih stabala i mahovinastih sagova u predvorju, ali svi uzmiču dok Misty nose prema blagovaonici. Tamo su sve stare otočke obitelji – Burtoni, Hylandi, Peterseni i Perryji. Nijedno ljetno lice među njima.
Tada se širom otvore vrata Dvorane drva i zlata.
Na stolu broj šest, stolu s četiri mjesta uz prozor, leži nešto prekriveno plahtom. Profil malenoga lica, djevojačka uska prsa. Gracein glas progovara: «Požurimo dok je još pri svijesti. Neka vidi. Podignite pokrov.«
Razotkrivanje. Zavjesa se podiže.
A iza Misty naguravaju se svi njezini susjedi ne bi li bolje vidjeli.

7. kolovoza


Jednom, dok su još studirali, Peter je zatražio da Misty imenuje neku boju. Bilo koju boju.
Rekao joj je da zatvori oči i smiri se. Mogla je osjetiti kako joj prilazi. Njegovu toplinu. Mogla je nanjušiti njegov rasparani pulover i miris njegove kože, miris poluslatke čokolade za kuhanje. Njegov autoportret. Njegove su ruke uhvatile njezinu košulju, a hladna igla zagrebala joj je kožu. Rekao je: «Ne miči se, mogao bih te slučajno ubosti.»
Misty je zadržavala dah.
Osjećaš li ovo?
Prilikom svakog njihova susreta Peter bi joj poklonio jedan komad svog nakita. Broševe, narukvice, prstenje i ogrlice.
Zatvorenih očiju, čeka. Misty je rekla: «Zlatna. Boja je zlatna.«
Vodeći iglu kroz tkaninu, Peter je rekao: «Sad mi reci tri riječi koje opisuju zlato.«
Rekao joj je kako je to stari oblik psihoanalize. Izmislio ga je Carl Jung. Temelji se na univerzalnim arhetipovima. Igra pogađanja. Carl Jung. Arhetipovi. Beskrajna zajednička podsvijest cijelog čovječanstva. Džainisti, jogini i asketi – Peter je odrastao u takvu okruženju na otoku Waytansea.
Zatvorenih očiju, Misty je rekla: «Sjajno. Bogato. Meko.» Njezine tri riječi koje opisuju zlato.
Peterovi prsti zatvorili su sićušnu kopču. Rekao je: «Dobro.»
U tom prošlom životu, životu na akademiji, Peter joj je rekao da imenuje životinju. Bilo koju životinju.
Samo da se zna – broš je bio u obliku pozlaćene kornjače koja je umjesto oklopa imala velik, napuknut dragulj. Glava i noge su se pomicale, ali je jedna noga otpala. Kovina je bila toliko patinirana da joj je na košulji već ostala crna mrlja.
Misty je skinula i promatrala broš, zaljubila se u njega bez ikakva očita razloga. Rekla je: «Golub.»
Peter je zakoračio i mahnuo joj da ga slijedi. Hodali su kampusom, između bršljanom obraslih zgrada od cigle. Peter je rekao: «Sad mi reci tri riječi koje opisuju goluba.»
Hodajući uz njega, Misty ga je pokušala primiti za ruku, ali držao ih je iza leđa.
Hodajući, Misty je rekla: «Prljav.» Misty je rekla: «Glup. Ružan.»
Te su tri riječi kojima je opisala goluba.
Peter ju je pogledao, zubima je grickao donju usnicu, korugatorni mišić nabirao mu je obrve.
U tom prošlom životu, na likovnoj akademiji, Peter je zatražio da imenuje vodenu površinu.
Koračajući uz njega, Misty je rekla: «Kanal Svetoga Lovre.»
Okrenuo se da je pogleda. Zastao je: «Reci mi tri pridjeva koji ga opisuju.»
Misty je zakolutala očima i rekla: «Poslovan, brz, pretrpan.»
Peterov levator labii superioris podigao je gornju usnicu u podsmijeh.
Dok je koračala uz njega, zatražio je i ono posljednje. Peter je zatražio da zamisli kako se nalazi u sobi. Svi su zidovi bijeli, nema vrata ni prozora. Rekao je: «Opiši mi u tri riječi doživljaj te sobe.»
Misty nije nikad ni s kim hodala toliko dugo. Koliko je znala, bio je to prikriven način na koji se ljubavnici međusobno ispituju. Način na koji je Misty znala da je Peterov omiljeni sladoled onaj od bundeve – njegovim pitanjima nije pridavala nikakvu važnost.
Misty je rekla: «Privremeno. Prolazno.« Zastala je i dodala: «Zbunjujuće.»
Njezine tri riječi kojima je opisala zatvorenu bijelu sobu.
U tom prošlom životu, dok je hodala uz Petera, ne držeći se za ruke, objasnio joj je bit Jungova testa. Svako je pitanje svjestan način kojim se pristupa nesvjesnom.
Boja. Životinja. Vodena površina. Posve bijela soba.
Peter je objašnjavao kako je svaka pojedina kategorija, prema Carlu Jungu, jedan arhetip. Svaka slika pojašnjava određeni vid osobnosti.
Zlatna boja koju je Misty navela otkriva kako vidi sebe.
Peter je rekao kako je sebe opisala kao: sjajnu, bogatu i meku.
Životinja otkriva kako vidi druge.
Druge ljude smatra: prljavim, glupim i ružnim. Tako je rekao Peter.
Vodena površina predstavlja njezin seksualni život.
Poslovan, brz i pretrpan. Tako tvrdi Carl Jung.
Sve što kažemo, otkriva nas. Naš dnevnik.
Ne gledajući je, Peter je rekao: «Nisam uživao slušajući tvoje odgovore.«
Peterovo posljednje pitanje, ono o posve bijeloj sobi... Rekao je da soba bez prozora i vrata predstavlja smrt.
Za nju će smrt biti privremena, prolazna i zbunjujuća.

12. kolovoza
– pun Mjesec


Džainisti su bili sekta budista koji su tvrdili da mogu letjeti. Kako mogu hodati po vodi. Razumjeti sve jezike. Govorilo se kako su u stanju zahrđalu kovinu pretvoriti u zlato. Liječiti bogalje i slijepima vraćati vid.
Zatvorenih očiju Misty sluša liječnika koji joj sve to govori. Sluša i slika. Ustaje prije zore, kako bi joj Grace mogla oblijepiti lice. Ljepljive trake skidaju se nakon sunčeva zalaska.
«Džainisti su», dodaje liječnikov glas, «navodno mogli uskrsavati mrtve».
Sve su to mogli zato što su se trapili. Gladovali su i suzdržavali se od seksa. Takav život prepun tlake i boli davao im je magične moći.
«To ljudi nazivaju asketizmom», kaže liječnik.
On govori, a Misty samo crta. Misty radi dok joj on pridržava boju, kistove i olovke. Kad ona završi, on promijeni papir. Radi ono što je radila Tabbi.
Džainistički budisti bili su poštovani diljem carstava Bliskog istoka. Svoja su čudesa izvodili po dvorovima Sirije i Egipta, Epira i Makedonije, otprilike četiri stotine godina prije Kristova rođenja. Njihova su čuda nadahnula židovsku sektu Esena i rane kršćane. Zadivili su i Aleksandra Velikoga.
Doktor Touchet neprestance govori, tvrdi da su kršćanski mučenici zapravo potomci džainista. Sveta Katarina Sijenska svakoga bi se dana bičevala tri puta. Prvi put za vlastite grijehe. Drugi put za grijehe svih živih. Treći put za grijehe svih umrlih.
Svetog Simuna kanonizirali su nakon što je na stupu bio izložen hirovima prirode, sve dok nije živ istrunuo.
Misty kaže: «Gotovo.» I čeka nov list papira, novo platno.
Èuje se kako doktor skida novu sliku. Govori: «Fantastično. Savršeno nadahnuće.« Glas mu se stišava dok je odnosi na drugi kraj sobe. Začuje se škripanje dok olovkom ispisuje broj na poleđini. A vani, oceanski valovi šište i udaraju. Spušta sliku pokraj vrata, a zatim se njegov liječnički glas približava; bliz je i glasan. Pita: «Želiš li ponovno papir ili ćeš platno?»
Nije bitno. «Platno», kaže Misty.
Misty nije vidjela nijednu svoju sliku otkad je umrla Tabbi. Pita: «Gdje ih nosite?»
«Na sigurno«, odgovara on.
Menstruacija joj kasni skoro tjedan dana. Od izgladnjivanja. Ne treba pišati po testovima za trudnoću. Peter je obavio svoje dovukavši je ovamo.
Doktor kaže: «Možeš početi.» Uzima njezinu šaku i povlači je kako bi dodirnula grubo napeto platno, već grundirano slojem tutkala.
Govori o tome kako su Eseni izvorno skupina perzijskih isposnika koji su obožavali Sunce.
Isposnici. Tako su nazivali i žene žive zazidane po podrumima katedrala. Zazidane kako bi zgradama dale dušu. Suluda povijest građevinaca. U zidove zazidati viski, žene i mačke. Među njima je i njezin suprug.
Ti.
Misty, zatočena u tavanskoj sobi; tamo je zadržava teški gips. Vrata se zaključavaju izvana. Liječnik uvijek ima pripravnu špricu ako se ona uzjoguni. O, Misty bi mogla napisati knjigu o isposnicima.
Doktor Touchet priča kako su Eseni živjeli daleko od svjetovne svakodnevice. Vježbali su da podnose bolove i muke. Odbacivali su obitelji i imanja. Patili su, vjerovali su da su besmrtne duše namamljene iz raja kako bi sišle na Zemlju i zaposjele tijela, tako da se mogu opijati, općiti i prežderavati se.
Eseni su poučavali mladog Isusa Krista. Poučavali su i Ivana Krstitelja.
Sebe su nazivali iscjeliteljima i izvodili sva Kristova čudesa – liječili bolesne, oživljavali mrtve, tjerali demone – i to stoljećima prije Lazara. Džainisti su pretvarali vino u vodu stoljećima prije Esena, koji su to činili stoljećima prije Isusa.
«Ista čudesa mogu se ponavljati u nedogled, sve dok se nitko ne sjeća posljednje runde», kaže liječnik. «Zapamti to.»
Kao što se Krist nazvao kamenom koji su odbacili svi zidari, džainistički isposnici nazivali su se deblima koja su odbacili svi tesari.
Liječnik kaže: «Smatrali su da vizionar mora živjeti daleko od svijeta, odbacivši užitke, udobnost i konformizam kako bi se povezao s božanskim.«
Paulette joj na pladnju donosi ručak, ali Misty ne želi hranu. Iza sklopljenih kapaka čuje kako liječnik jede. Struganje noža i vilice po porculanskom tanjuru. Zveckanje kockica leda u čaši vode.
On zovne: «Paulette?» Govoreći punih usta, kaže: «Možeš li uzeti ove slike pokraj vrata i odnijeti ih u blagovaonicu gdje su ostale?»
Na sigurno.
Osjeća se miris šunke i češnjaka. I nešto čokoladno – neki puding ili kolač. Čuje liječnika kako žvače, mljackanje svakog zalogaja.
Doktor govori: «Zanimljivo je promatrati bol kao duhovno oruđe.»
Bol i odricanje. Budistički redovnici sjede na krovovima, poste i ne spavaju, sve dok ne dostignu prosvjetljenje. Izdvojeni i izloženi vjetru i suncu. Usporedi ih sa svetim Šimunom, koji je trunuo na stupu. Ili sa stoljećima stojećih jogina. Ili američkim starosjediocima, koji su lutali tragajući za vizijom. Ili izgladnjelim djevojkama u Americi devetnaestog stoljeća, koje su postile zbog pobožnosti. Ili sa svetom Veronikom, čija je hrana bilo samo pet narančinih koštica koje je jela u spomen na pet rana Kristovih. Ili Lord Byron, koji je postio i čistio se i junački preplivao Helespont. Romantični anoreksičar. Mojsije i Ilija, koji su gladovali kako bi doživjeli starozavjetne vizije. Engleske vještice iz sedamnaestog stoljeća, koje su postile kako bi bacale čini. Ili plešući derviši, koji su u iscrpljivanju postizali prosvjetljenje.
Liječnik nabraja u beskraj.
Svi ti povijesni mistici, diljem svijeta, svi su kroz tjelesnu patnju pronašli put do prosvjetljenja.
A Misty neprekidno slika.
Liječnikov glas govori: «Ovo je, sad, zanimljivo – prema teoriji fiziologije rascijepljenog mozga, mozak je podijeljen na dvije polovice, poput oraha.»
Lijeva polutka bavi se logikom, jezikom, proračunima i razumom. Tu polutku polovica ljudi smatra svojom osobnošću. Ona je svjesni, racionalni, svakodnevni temelj naše stvarnosti.
Liječnik joj govori da je desna polutka mozga središte intuicije, emocija, uvida i umijeća prepoznavanja uzoraka. Podsvijest.
Liječnik kaže: «Lijevi mozak je znanstvenik. Desni mozak je umjetnik.»
Kaže da ljudi svoje živote proživljavaju iz lijeve moždane polutke. Tek kad netko osjeti neizmjernu bol, patnju ili bolest, tek tada podsvijest prodre u svijest. Kad je netko ranjen ili bolestan, ili žaluje, ili je u depresiji, tada desna polutka za trenutak preuzima nadzor, samo na trenutak, i otvara put božanskom nadahnuću.
Bljesak inspiracije. Trenutak uvida.
Francuski fiziolog Pierre Janet to je stanje nazvao spuštanjem mentalnog praga.
Doktor Touchet kaže: «Abaissement du niveau mental.»
Kad smo umorni, deprimirani, gladni ili bolesni.
Njemački filozof Carl Jung tvrdi kako nam to omogućuje povezivanje sa sveopćim tijelom znanja. S mudrošću svih ljudi i svih vremena.
Carl Jung, ono što joj je Peter rekao o njoj. Zlato. Golubovi. Kanal Svetoga Lovre.
Frida Kahlo i njezine krvave rane. Svi veliki umjetnici su bogalji.
Platon tvrdi da nikad ne učimo ništa. Naša duša proživjela je toliko života da već znamo sve. Učitelji i obrazovanje samo nas mogu podsjetiti na ono što već otprije znamo.
Naš jad. Potiskivanje razumskog dijela uma izvor je nadahnuća. Muza. Anđeo čuvar. Patnja nas oslobađa racionalne samokontrole i omogućuje da kroz nas potekne božansko.
Liječnik govori: «Dovoljno snažan stres, pozitivan ili negativan, ljubav ili bol, može nam obogaljiti razum i podariti nam ideje i talente koje ni na koji drugi način ne bismo mogli otkriti.«
To bi mogao izjaviti i Angel Delaporte. Stanislavskijeva metoda psihičkog djelovanja. Pouzdana formula za stvaranje čuda po narudžbi.
Nadvio se tik do nje – topao liječnikov dah na Mistynu licu. Vonj šunke i češnjaka.
Kist zastaje. Misty progovori: «Gotovo.»
Netko kuca na vrata. Škljocne brava. Zatim se čuje Grace: «Doktore, kako joj je?»
«Radi», kaže on. «Evo, označi ovu – osamdeset četiri. Spremi je s ostalima.«
Zatim Grace kaže: «Misty, dušo, mislili smo da bi željela znati – pokušavali smo obavijestiti tvoju obitelj. Zbog Tabbi.»
Èuje se kako netko skida platno sa štafelaja. Koraci nose platno na drugi kraj sobe. Misty nema pojma kako slika izgleda.
Oni ne mogu vratiti Tabbi. Možda bi to mogao Isus ili džainisti,ali to ne može nitko drugi. Misty, obogaljene noge, kći joj je mrtva, suprug u komi. Misty je sama, zatočena je i nestaje, otrovana glavoboljama; ako je doktor u pravu, mogla bi hodati po vodi. I uskrsavati mrtve.
Meka ruka na njezinu ramenu. Gracein glas tik do njezina uha: «Danas popodne rasut ćemo Tabbin pepeo», kaže ona. «U četiri, na rtu.»
Svi će biti tamo – cijeli otok. Baš kao što su bili i na sprovodu Harrowa Wilmota. Doktor Touchet balzamirao je tijelo u svojoj zeleno popločanoj ordinaciji, u kojoj je čelični uredski stol i od muha zasrane diplome na zidu.
Pepeo pepelu. I njezino malo u urni.
Leonardova Mona Lisa samo su tisuće tisuća mrljica boje. Michelangelov David samo su milijuni udaraca čekićem. Svi smo mi milijuni djelića složenih na pravi način.
Ljepljive vrpce na očima drže joj lice opuštenim. Maska. Misty kaže: «Je li netko otišao i javio Peteru?»
Netko uzdahne – duboko udahne, zatim izdahne. Grace kaže: «Što bi to njemu značilo?»
On je njezin otac.
Ti si njezin otac.
Vjetar će raznijeti sivi oblak koji je bio Tabbi. Lebdjet će niz obalu, prema gradiću, prema hotelu, prema kućama, prema crkvi. Prema neonskim reklamama i panoima, prema korporacijskim logoima i zaštićenim imenima.
Dragi slatki Peter – smatraj da si obaviješten.

15. kolovoza


Samo da se zna – problem s likovnom akademijom je taj što ona u čovjeku ubija romantizam. Sva lupetanja o slikarima i potkrovljima – sve nestaje pod hrpom gradiva iz kemije, geometrije, anatomije. Ono čemu te poučavaju, to objašnjava svijet. Obrazovanje za sobom ostavlja sve čisto i uredno.
Sve razlučeno i smisleno.
Hodajući s Peterom Wilmotom, Misty je cijelo vrijeme znala da ne voli njega. Žene samo tragaju za najboljim primjerkom vrste s kojim će začeti svoju djecu. Zdrava žena programirana je da traži trokut glatkog mišićnog tkiva u Peterovu otkopčanom ovratniku jer su ljudi evoluirali bez dlaka kako bi se znojili i hladili dok progone neke pregrijane i iscrpljene oblike životinjskih bjelančevina.
Muškarci s manje dlaka po tijelu manje su podložni ušima, buhama i grinjama.
Prije njihovih izlazaka Peter bi uzimao njenu sliku. Uokvirenu i kaširanu. Na poleđinu bi prilijepio dva komada ekstra snažne, dvostrano ljepljive vrpce. Pažljivo, zbog ljepljive vrpce, strpao bi sliku ispod svog vrećastog pulovera.
Svakoj bi se ženi sviđalo kako ti Peter prolazi prstima kroz kosu.
To je bar jednostavno. Tjelesni dodir oponaša način na koji roditelj dodiruje dijete. Potiče izlučivanje hormona rasta i ornitinsko-dekarboksilaznih enzima. Masirajući joj vrat, Peter bi prirodnim putem snižavao razinu hormona stresa. To su dokazali u laboratorijima, dok su slikarskim kistovima masirali štakorovu mladunčad.
Kad naučiš biologiju, zašto joj dopustiti da te iskorištava.
Peter i Misty odlazili su u galerije i muzeje. Samo njih dvoje, šetali bi i razgovarali. Peter bi sprijeda djelovao pomalo četvrtasto, pomalo trudan sa slikom u trbuhu.
Ništa na svijetu nije osobito. Ništa nije čarobno. Sve je to fizika.
A idioti poput Angela Delaportea, koji tragaju za natprirodnim objašnjenjem svakodnevnih događaja, takvi tipovi Misty tjeraju u ludilo.
Šećući galerijama u potrazi za praznim komadom zida, Peter je bio živući primjer zlatnog reza, formule koju su klasični grčki kipari koristili za izračun savršenih proporcija. Noge su mu 1,6 puta dulje od torza. Torzo mu je 1,6 puta dulji od glave.
Pogledaj svoje prste; pogledaj kako je prvi članak dulji od drugoga, kako je drugi dulji od krajnjega. Taj se broj naziva Fi, po kiparu Fidiji.
Arhitektura tebe.
Dok su šetali, Misty je Peteru govorila o kemiji slikanja. O tome kako se fizička ljepota otkriva kao kemija, geometrija i anatomija. Umjetnost je zapravo znanost. Otkrivanje zašto se ljudima nešto sviđa kako bi se to moglo replicirati. Kopirati. Paradoks je stvoriti stvaran osmijeh. Uvijek iznova pokušavati stvoriti spontan trenutak strave. Sav znoj i uzaludan trud koji nestaju u stvaranju nečega što djeluje lako i trenutno.
Kad ljudi promatraju strop Sikstinske kapele, moraju znati da je ugljenocrna boja zapravo čađa prirodnog plina. Ružičasta je dobivena mljevenjem korijena broća. Smaragdnozelena zapravo je bakreni acetoarsenit, takozvana pariški zelena, a koristi se i kao insekticid.
Otrov. Tirski purpur dobiva se od molusaka.
A Peter bi izvukao sliku ispod pulovera. Kad bi bili u galeriji, izvukao bi sliku kamene kuće iza daščane ograde i pritisnuo bi je na zid. Na njoj je stajao potpis Misty Marie Kleinman. Peter bi tada rekao: «Rekao sam ti da će ti slika jednog dana visjeti u muzeju.»
Njegove oči, tamne, egipatski smeđe – boja koja se dobiva mljevenjem mumija, koštanog pepela i asfalta, a koja se koristila sve do devetnaestog stoljeća, sve dok slikari nisu otkrili tu neugodnu istinu. Nakon godina i godina cuclanja kistova.
Dok joj Peter ljubi zatiljak, Misty govori o tome kako se, promatrajući Mona Lisu, ne smije zaboraviti kako je pečena siena samo glina u koju su dodani željezo i mangan, a zatim pečena u pećnici. Sepija potječe iz sipinih vrećica s tintom. Nizozemski ružičasta proizvodi se drobljenjem bobica.
Peterov savršeni jezik oblizuje unutarnju stranu njezina uha. Pod njegovom odjećom ona osjeća nešto kruto, što nije slika.
Misty prošapće: «Indijski žuta dobiva se od mokraće krava koje su hranjene lišćem manga.»
Peter je obgrli oko ramena. Drugom rukom pritisne joj unutarnju stranu koljena; ona posrne. Spuštajući je na mramorni pod galerije, Peter kaže: «Te amo, Misty.»
Samo da se zna – to ju je stvarno malo iznenadilo.
Svom težinom nalegavši na nju, Peter kaže: «Misliš da znaš sve», i poljubi je.
Umjetnost, nadahnuće, ljubav – sve ih je tako lako secirati. Objasniti do kraja.
Iris-zelena i pazdrijenak-zelena samo su cvjetni sokovi; Cappagh-smeđa zapravo je irsko blato – tako je šaptala Misty. Cinober je rudača živina sulfida koja se strelicama otkida s visokih španjolskih hridi. Svako remek-djelo zapravo je načinjeno od blata i pepela posloženog u savršenstvo.
Pepeo pepelu. Prah prahu.
I dok su se ljubili, zatvarao si oči.
A Misty je oči držala otvorene, nije te promatrala, promatrala je naušnicu u tvom uhu. Srebro gotovo posmeđilo, pridržavajući grozd četvrtasto brušenih lažnih dijamanata, koji žmirkaju ukopani u crnu kosu koja ti pada preko ramena – Misty je to voljela.
Taj prvi put, Misty ti je govorila dalje: «Davy-siva je mljeveni škriljac. Bremenski modra je mješavina bakrenog hidroksida i bakrenog karbonata – smrtonosni otrov.» Misty je rekla: «Grimiz su samo jod i živa. Koštanocrna dobiva se karboniziranjem kosti...»