Kolimski visovi

Misteriozna šifrirana poruka koja je stigla u pismu iz Göteborga cijenjenom profesoru s Oxfordskog sveučilišta, pokrenut će cijeli niz zapanjujućih otkrića. Obavještajne službe s obje strane Atlantika prevrnut će nebo i zemlju pokušavajući odgonetnuti tko se to javlja iz zamrznute pustoši Sibira i tko je jedina osoba na svijetu koju njihov tajanstveni sugovornik prihvaća kao čovjeka za vezu.
I tako će čudni putovi sudbine pretvoriti Johnnyja Portera, kanadskog Indijanca, briljantnog lingvista i vječnog buntovnika u nevoljkog špijuna te ga natjerati da krene na nezamislivo riskantno putovanje koje ga dovodi do jezera Černi Vodi, u ledenom srcu Kolimskih visova, u ledenom srcu Kolimskih visova, do samog ulaza u najčuvaniju rusku tajnu znanstveno-istraživačku postaju iz koje nitko tko jednom u nju uđe, ne izlazi živ!

PROLOG



Koliko dugo, dragi prijatelju - koliko dugo? Željno te očekujem! Toliko se toga dogodilo (toliko toga što ne smijem zaboraviti) pa zato koristim ovaj trenutak kako bih sredio stvari. I kako bih te upozorio. Sve što slijedi činit će ti se vrlo čudnim. Molim te da se sjetiš našeg razgovora o slučajnosti, ali prije svega, imaj dvije stvari na umu.
Kada naiđeš na teškoće, budi uvjeren da sam ih i ja iskusio. Kad budeš u sumnji, znaj da sam i ja bio. Nisam pretpostavljao što se ovdje nalazi.

Nisam pretpostavljao. Nisam to tražio. Slučajnost. Ali "čista" slučajnost? Vidjet ćeš. Nedugo poslije našeg zadnjeg susreta vratio sam se kući i sa ženom krenuo na kraći odmor u Picundu, na Crnom moru. Tamo sam imao prometnu nesreću. Žena mi je poginula, a ja sam teško nastradao. Nekoliko sam tjedana proveo u bolnici, a još više u sanatoriju kao žrtva teške depresije. Moji prijatelji, moji kolege, svi su me tjerali da se vratim poslu. Vratio sam se poslu, ali nisam mogao raditi. Moj institut mi više ništa nije značio, a moji bivši interesi više mi nisu bili zanimljivi.
Ta je depresija dijagnosticirana "kliničkom" i zato su me premjestili na kliniku! Ondje sam prošao različite tretmane, ali ništa nije koristilo; tamo me vremenom počeo posjećivati jedan akademik.
Taj mi je akademik bio mutno poznat, ali se ubrzo uspostavilo da ima živ i znalački uvid u moj život. S liječnicima je potanko razgovarao, znao je sve o mojim kućnim prilikama; i naravno, o mojim objavljenim radovima. Kroz niz razgovora uvjerio se da mi je um još uvijek živ. I nešto mi je predložio.
Istraživačkoj postaji na sjeveru, rekao je, potreban je novi ravnatelj. Njen sadašnji ravnatelj lošeg je zdravstvenog stanja i ne preostaje mu još dugo. Rad koji se obavlja u postaji od najveće je važnosti i Komitet je neko vrijeme razmatrao moguće kandidate, uz pomoć "državnih organa"; iz toga sam zaključio da cijela stvar ima i svoj sigurnosni aspekt. On je to potvrdio i nastavio.
Onaj dio posla koji zanima "organe", rekao je, ne bi naišao na odobravanje u svim znanstvenim krugovima - pa je to savršeno razumljiv i valjan razlog da ga odbijem. On nije znao točno 0 kakvom je poslu riječ, ali shvatio je da je sličan istraživanjima
- koja se obavljaju u Fort Derricku u Americi i Porton Dovunu u Engleskoj, što znači da se radi o istraživanju materijala koji se koriste u kemijskom i biološkom ratu.
Idući negativni aspekt nije bio ništa manje važan: tko jednom dođe u postaju, više je nikad ne smije napustiti. Povratak uobičajenom životu držao se nedopustivim. To ne znači život u zatočeništvu. Daleko od toga. Ali taj je čimbenik trebalo uzeti u obzir s još dva: položajem postaje i vremenskim uvjetima (po tome sam zaključio da je riječ o izdvojenom mjestu s lošim vremenom).
Izvan toga, svi su aspekti vrlo pozitivni. Uvjeti života u postaji ne samo da su dobri, već su raskošni. S profesionalne strane, budžet je gotovo neograničen: barem on nije nikad čuo da je Komitet odbio bilo kakav zahtjev sadašnjeg ravnatelja. (A kako je taj pouzdano mrtav, imenovat ću ga: L. V Želikov bio je ravnatelj.)
Kakav je budžet, takav je i istraživački program. Gotovo bez ograničenja. Naširoko je govorio o toj temi i kada me napokon napuštao, rekao mi je još jednu stvar. Sva prethodna imenovanja za postaju bila su predmetom stroge provjere. To se radilo uglavnom zato da se vidi jesu li su kandidati psihički pogodni za takav život. Za mnoge se ocijenilo da nisu, a čak i među onima koji su izabrani, bio je određeni postotak promašaja. Za te nesretnike nije se moglo ništa učiniti. Naravno, nisu smjeli otići; morali su, na svoju nesreću, ostati tamo do kraja života.
U mom slučaju, takva provjera neće biti potrebna. Ali mi je rekao da imam na umu položaj tih "nesretnika"; više neće putovati da me vidi; kada pomno promislim o svemu, jednostavno mu trebam poslati dopisnicu na kojoj piše "da" ili "ne".
Rekao sam mu da ću tako učiniti.
Rekao sam da ću to učiniti i poslao sam mu dopisnicu na kojoj je pisalo "da"; u biti, uopće nisam razmišljao o svemu. Čim je on izgovorio svoje, znao sam da ću prihvatiti. Moji su razlozi bili jednostavni. Bio sam siguran da moje teško stanje neće potrajati. Život teče dalje, kao i uvijek. Isto tako bio sam siguran da u životu moram nešto korjenito promijeniti. Štoviše, radilo se i o "izdvojenom mjestu s lošim vremenom"; Sibir, naravno. O tome ću kasnije nešto reći.
Za sada kažem to da sam poslao dopisnicu i šest tjedana kasnije već sam žurno krenuo na put. Nisam imao vremena ni oprostiti se s obitelji ni reći im kamo putujem (ionako to nisam znao), a putovao sam s pratnjom prema istraživačkoj postaji.
Tamo sam otkrio razlog žurbi. Želikovu je preostalo još malo vremena. Rak ga je izjedao. Sjedio je u svojem predivnom podzemnom stanu, u stanu u kojem ja sada sjedim, u pokretnom krevetu-stolici koju je sam izmislio (električna stolica, tako ju je zvao), mučila ga je teška bol, iscrpljenost i nestrpljivost. Nije uzeo ni jedan od svojih morfijskih lijekova, kako bi mu um bio bistar. Gotovo odmah počeo mi je davati upute kako da se postavim prema problemu koji se pojavio tog tjedna.
Problem je bio kako pokupiti mamuta. Naravno, mnogo je tih izumrlih životinja nađeno u tim krajevima; bilo je potrebno stići na mjesto prije urođeničkih lovaca koji ih jedu (i usput se bave unosnom trgovinom bjelokosnim rezbarijama). Nedugo prije Vlada je zabranila takvo djelovanje i proglasila prekršajem neprijavljivanje nalaza. Na urođenike (koji ne "izdaju" jedni druge) to nije imalo nikakvog utjecaja, ali je imalo znatnog na građevinske radove. U velikim posadama građevinaca uvijek se šire glasine, pa se zato i nalazi odmah prijavljuju - ubrzo slijedi zapovijed o prekidu radova dok se sve pažljivo ne ispita.
To nije jedina važna značajka. Nalazi lovaca bili su u špiljama i na ostalim površinskim mjestima, životinje su uginule prirodnom smrću, uz polagano nestajanje tjelesne topline i pojava raspadanja mekog tkiva bila je neminovna. Nikad nije nađen mamut, moglo bi se reći, brzo smrznut i s neoštećenim mekim tkivom. Ono što je sada uzbudilo Želikova bila je mogućnost da mu takva životinja leži nadohvat ruke.
Na morskom rtu sjeverno od istraživačke postaje pripremalo se mjesto za veliku gradnju. Tijekom iskopavanja zemlja se urušila i otkrila raspuklinu. U raspuklini je bila izbočina, a na njoj mamut. Bio je oklopljen ledom. Očito je pao - i to dosta duboko -i smjesta poginuo. Brzo smrznuti mamut!
Ljutito nestrpljiv, Želikov je inzistirao da odmah krenem prema raspuklini. Previše bolestan da bi sam putovao i ne želeći se osloniti na svoje pomoćnike, čekao je na mene četiri dana. Od ta četiri dana, dva su otpala na moje putovanje i bio sam skoro sasvim iscrpljen. Ipak, snaga je njegove volje bila tolika, da me dva sata po mojem dolasku istjerao ponovo u hladnoću; u moju najsudbonosniju misiju.
U to doba godine (bila je veljača) u našoj regiji noć traje gotovo dvadeset i četiri sata, a srednja temperatura iznosi minus pedeset stupnjeva. Područje je bilo izloženo divljim, vrlo ograničenim olujama. U jednu smo takvu uletjeli nakon pola sata i iako je helikopter bio velik i čvrst stroj; brijuće ledene kapi tako su ga šibale, da je pilot bio prisiljen dignuti se na visinu daleko iznad mogućnosti vidljivog kontakta sa zemljom.
Nad samim mjestom upalili smo sva naša svjetla, a radiom smo primili obavijest sa zemlje da su oni upalili svoja, no nismo mogli vidjeti jedni druge. Pilot se pažljivo spuštao, primijetio maglovit tračak osvijetljenog dijamantnog oblika, ali je i osjetio kako su krila rotora pod takvim udarom da se brzo ponovo dignuo pitajući što da učini.
Želikovljev glavni pomoćnik i naši tehničari bili su mišljenja da treba prestati s pokušajem i savjetovali trenutačni povratak u postaju s ostatkom goriva. Preko radija pitao sam Želikova za njegovo mišljenje - ne sumnjajući kakvo će biti. I nisam bio iznenađen. Taj opsjednuti čovjek, koji se držao života iz samo jednog razloga, rekao nam je da ne trošimo dragocjeno vrijeme i zapovjedio nam da se još jednom pokušamo - "stvarno pokušamo" prizemljiti. Tek nakon što spasimo životinju, onda možemo odgoditi povratak dok se vremenske prilike ne poboljšaju.
Pilot se mrštio, škrgutao zubima i ponovo se strmoglavio kroz bijesne nalete vjetra, divlje krivudajući iznad svjetlosnih signala prije nego što nas je s mukom spustio. Čak i na tlu smo se toliko ljuljali tako da smo, privezani u sjedalima, pričekali dok vozila nisu došla po nas i odvezla nas dvije stotine metara do stambene kuće.
Unutra nas je zapahnula strašna vrućina i svjetlo, limene peći užareno su sjajile, građevinci su se izležavali na krevetima, u potkošuljama. Skočili su na nas poput uzbuđenih pasa. Želikovljeve zapovijedi o prekidu radova držale su ih besposlenim veći dio tjedna.
Nisam uspio skinuti svoje bunde, čak ni kapu, a već sam morao pogledati tehničke crteže otkrivene raspukline i izbočine na kojoj se nalazio mamut; za nekoliko minuta bio sam ponovno vani i požurivali su me da krenem prema tom mjestu u "snježnom tenku".
Na mjestu gradnje bila je iskopina u obliku tanjura, a u središtu, gdje je otkrivena raspuklina, pristup je bio prilično strm. To je mjesto bilo okruženo kratkim stupovima na koje su bili postavljeni reflektori koji su inače omogućavali rad tijekom dvadeset i četiri sata. Bio je postavljen i kran sa sjedalom za dvojicu u koji su žurno privezali pojasevima mene i Želikovljeva glavnog pomoćnika te nas spustili, prvo u iskopinu, a zatim, opreznije, u raspuklinu.
Na površini bilo je nemoguće razgovarati zbog nevjerojatne jačine urlika i fijukanja vjetra, ali kako smo se spuštali, buka se
smanjivala i u samoj raspuklini pretvorila se u daleko zavijanje. Ubrzo smo razgovarali normalnim glasom, čak potiho, jer uskoća staklastog ponora nije tjerala čovjeka na glasnoću. Nosio sam svjetiljku, jer tamo nije dopiralo svjetlo reflektora, a pomoćnik je (kojeg ću zvati V) nosio pribor za vezu. Polako smo se spustili do izbočine, koja je isprva bila vidljiva kao neravna ledena grba, i dok je V davao upute preko veze, ljuljali smo se lijevo-desno i prema dolje, a svjetiljkom smo prelazili preko strukture leda i nejasnog oblika životinje zarobljene u njemu. Pala je na lijevu stranu tijela, udovi su joj bili okrenuti prema stijeni, tako da smo jasno mogli razaznati samo njene kljove, ali ništa od trupa. Dalo se vrlo malo naslutiti, osim njene približne veličine, otprilike dva i pol metra dužine (što je značilo da se radi o mladoj životinji), i karakteristične kosine od stražnjih nogu prema izbočenom trbuhu. Poslagani slojevi leda, otprilike sedamdesetak centimetara debljine, omogućavali su tek nejasan pogled odozgo, ali je uzak prorez čistog leda sa strane omogućavao da se vide vlakna čupavog krzna životinje.
Ljuljali smo se amo-tamo, gore-dolje, dok je V, inače stručnjak za svojstva leda, pažljivo pamtio mjesta prekida slojeva i pritiska u raspuklini i predlagao poboljšanja Želikovljevog plana izvlačenja. Onda smo tražili da nas izvuku i izdali zapovijedi da se posao nastavi.
Dvije ekipe spustile su se u raspuklinu, noseći parna koplja i kuke i za nekoliko sati uspješno su izrezali i podigli ogroman blok leda; njega su zatim omotali ceradama i povezali lancima koje smo donijeli. Ovaj je posao, u stalnom bijesu vjetra i leda, bio dovršen uz najveće teškoće; tek što je posao završio i oluja je prestala i javio se ledeni mir - tako se to zbiva u tim područjima. Odmah smo se ukrcali u helikopter lebdeći nisko dok teret nije bio pričvršćen i kad su rotori pažljivo preuzeli napor, uzletjeli smo: I tako leteći nisko i vrlo polako - u svečanom sporom kretanju, kao na kakvom velikom državnom sprovodu - prevezli smo životinju do postaje.
Spustili smo se i smjestili na pripremljeni položaj u tunelu. Tek što smo skinuli cerade pojavio se Želikov, krivudavo se vozeći niz pristup u svojoj stolici.
Dok nas nije bilo, starcu su prisilno dali lijekove, jer ga je mučila bol. Iako je bio ostavljen sam u svojoj sobi, u polusvjesnom stanju, svejedno je naslutio naš dolazak i "pobjegao". Tada se počeo voziti oko bloka leda, uzalud se pokušavajući podići kako bi pogledao životinju. V i ja uvjeravali smo ga da se osim kljove ne može ništa drugo vidjeti. Ali u svojem stanju ošamućene tjeskobe sumnjao je da nešto skrivamo od njega - kako je blok puknuo za vrijeme odstranjivanja i da je mamut oštećen. Uvjeravali smo ga da nema govora o tome, ali ga nismo mogli smiriti.
Nepopustljiv mali lik, umotan u bunde u tom smrznutom tunelu, izgledao je kao da se još više stisnuo dok nas nije bilo. Glava mu nije bila veća od grejpfruta. No još je uvijek pokušavao nametnuti svoju volju. Ljutito je ustrajao u tome da se ne pokušavaju ikakvi popravci štete dok se ne obave njegova planirana rendgenska i fotografska snimanja životinje u tom položaju. A njih treba obaviti smjesta!
V i ja smo bili toliko iscrpljeni da smo mu skoro tada i tamo rekli tajnu. Uvelike nam je laknulo kada su se užurbano pojavili njegov liječnik i bolničar te ga odgurali. Neko smo vrijeme gledali jedan drugog, svjesni toga da ga je šok mogao ubiti na licu mjesta.
U jakom i ravnomjernom svjetlu tunela kroz prorez čistog leda pružao se daleko bolji pogled. Nekoliko je smrznutih komada otpalo i unutra se jasno vidjelo čupavo krzno. To nije bilo krzno mamuta. Bilo je medvjeđe. Medvjedi nisu izumrli - zapravo ih tamo ima vrlo mnogo. Svi znanstvenici drže da nisu promijenili oblik milijunima godina. Ipak, izgledalo je da imamo medvjeda s kljovom.
Ipak, ostavili smo ga preko noći.
Spavao sam iscrpljen, a rano ujutro već sam nadgledao rendgensko i fotografsko snimanje. Želikov je spavao, pod jakim lijekovima za smirenje.
Prvi su filmovi bili razvijeni za nekoliko minuta i ja sam nametnuo trenutačnu obvezu čuvanja tajne maloj ekipi koja je radila, sve dok ne bude trenutak da se, nakon prigodne pripreme, izvijesti i sam Želikov. Ali do toga nije došlo. Srčani borac, u prvim redovima borbe za znanost, nije se vratio s mjesta kamo je već otišao i malo prije podneva njegov je teret pao na moja pleća; a s njime i problem životinje u tunelu.
Idućih dana ponovno sam je uzastopce fotografirao, iz svih kutova, najsuvremenijim načinima. Ali već iz prvih filmova činjenice su bile očite. Nismo imali krivo što se tiče medvjeđeg krzna ili kljove. Ipak, to nije bio medvjed s kljovom; i druge životinje osim medvjeda nose medvjede krzno. Životinja je bila ljudska; bila je žensko; bila je 1,89 metra visoka (šest stopa i dva palca); bila je u trideset i petom tjednu trudnoće, a već je i prije rađala.
Ove posljednje činjenice i još neke ustanovili smo, naravno, kasnije, no ipak ću sada navesti najglavnije.
Sibirka (tako je zovemo; nju, našu spavačicu) je lijepa, uistinu prekrasna, žena, nježne puti i fino postavljenih crta lica. Oči su joj sive, vrlo malo ukošene - jedina "mongoloidna" značajka, jer nema mongoloidnih nabora na kapcima - a jagodične su joj kosti visoke i pomalo spljoštene. Ukratko, čovjek bi rekao da je slavenski tip, ako takvi pojmovi imaju smisla, a naravno da nemaju. Prethodila je Slavenima i svim ostalim narodima desetke tisuća godina; jer njezin trenutak smrti zbio se prije gotovo 40 000 godina.
Prema našim najboljim procjenama, bila je u osamnaestoj godini kada je pala u raspuklinu i slomila vrat. Nedugo prije toga jela je ribu, a još je ribe nosila i u velikoj vreći od jelenje kože. Vreća je bila na sanjkama koje je vukla, a kljova (jedna četvrtina kljove, krajnji zakrivljeni dio) je bila pričvršćena na sanjke kao jedna od klizaljki; druga se očito slomila i pala dublje u raspuklinu prilikom udara. Snaga udara rasula je i teret sa sanjki i razbacala ga oko i iznad gornjeg dijela njenog tijela i na taj način stekao se dojam mase i dužine koju smo primijetili.
Pala je na lijevu stranu, s ispruženom lijevom rukom (bila je ljevoruka), u pokušaju da zaštiti svoje nerođeno dijete. To dijete, koje je bilo uzrok istaknutoj "nabreklini", ionako bi se teško rodilo, jer imalo je neobično veliku glavu; otac mu je očito bio iz neandertalske vrste (ne iz izdvojene vrste Neanderthal iz Evrope, već iz ranije, općenite vrste s višim čeonim svodom na lubanji njegov je evropski nasljednik u tom pogledu bio zaostao; evolucija ne napreduje pravocrtno).
Osim slomljene ruke i vrata bila je neozlijeđena. Brzo se smrznula, oštećenje mozga bilo je minimalno. I bila je savršena. I savršeno cijela: usne, jezik, meso, organi (probavni organi stali su dok su prerađivali ribu) zdravi i svježi: brzo zamrznuti. U ustima je čak bilo i sline. Osim njene visine, u svim ostalim stvarima bila je potpuno suvremen tip. A ipak, uza sve to, nije. O tome kasnije. Sada treba reći dvije stvari. Od svih naseljenih zemalja na planetu, ovo područje prethistorijskog leda jedino je gdje je ovakav nalaz bio moguć. Zatim, nalaz se dogodio točno u trenutku kada ga se moglo iskoristiti - naše su operacije bile pažljive i ona je jedva oštećena. Ne mogu se natjerati da je iznakazim rastavljanjem.
Često je gledam. Još je uvijek u mojem tunelu, ozbiljna i izdvojena u vremenu, zauvijek u svojoj osamnaestoj godini. Vidjet ćeš je. I tako je kraj dugačkog lanca slučajnosti i početak drugog najznačajnijeg, razlogom što si ti ovdje.
U svezi s time, mislim da ćeš mi imati mnogo toga reći. Pa, čekat ću na to. A sada da počnem.

I.


POŠTAR I PROFESOR





1.



U deset do devet jednog lipanjskog jutra, sjajnog i blistavog jutra koje je obećavalo vrlo vruć dan, dama od šezdeset i tri godine vozila se biciklom ulicama Oxforda.
Vozila je polako, pozamašna i dostojanstvena poput nekakve davne nizozemske kraljice, šešir protiv sunca joj je poskakivao, a haljina cvjetnog uzorka se nadimala. Cvjetni bokovi su se pomicali gore i u krug dok ih na skretanju u ulicu High nisu zaustavila sporo mijenjajuća svjetla semafora. Odmah je sišla sa sjedala i pritisnula kočnicu - malo prekasno, pa su joj široka stopala u sandalama sitno zakoračala dok se borila s biciklom.
Loša koordinacija. Oh, schrecklich, schrecklich. Danas se grozno osjećala, pogotovo u glavi. Iskoristila je priliku da skine šešir i malo ohladi glavu, potegne dio haljine koji joj se prilijepio uz tijelo i dobro ga protrese.
Sestra joj je savjetovala da danas ostane u krevetu. Ne dolazi u obzir. Doba za mirovinu bilo je strašne tri godine iza nje i nije si mogla dozvoliti da je prehlada s glavoboljom veže uz krevet. Njen poslodavac neće ostati u krevetu. Drugi su ljudi čekali na njen posao. Gospođicu Sonntag prehlade nisu napadale zimi, kao druge ljude; nju su napadale ljeti, za valova vrućine, i to nevjerojatno jako. Kad je cijeli svijet prepun cvijeća i krasote, ona se pretvarala u imbecila. I sada je naizmjence osjećala vrućinu i hladnoću, omamljena, neprirodna, poput kakve grude.
Svjetla su se promijenila i ona se još jednom popela te kraljevski nastavila okretati pedale. U gradu bicikala danas nije bilo puno bicikala. Na sveučilištu su dugački ljetni praznici već počeli, ali njen profesor još nije bio na odmoru. I sve dok ne ode - a to neće biti prije nego što se u rijeci Spey pojavi više lososa - za nju neće biti vremena za odmor. Ach!
Prošla je kraj Brasenosea i Oriela i Svih duša. Skrenula je u slijepu ulicu kad su satovi počeli otkucavati devet sati. Malo vanjsko dvorište bilo je bez zraka i napušteno, u okviru za bicikle nije bilo ni jednog. Ona je svoj privezala lancem i umorno ušla u zgradu. Nadstojnik je složio poštu, a onu za profesora odvojio je i povezao gumicom. Skinula je šešir i kihnula.
Zrak u sobi bio je ustajao, ali hladan. Pokušala je isključiti klima-uređaj, ali nije mogla, pa je zato otvorila prozor. Onda je uključila električni čajnik i pogledala gdje je pošta. Nije mogla vidjeti nikakvu poštu. Ali negdje je vidjela nekakvu poštu. U glavi joj je bio toliki pritisak da se nije mogla sjetiti gdje je to bilo. Možda u hodniku, tamo gdje je stigla? Izašla je i pogledala po hodniku. Nije bilo pošte.
Čajnik je zviždao, pa se vratila i pripremila šalicu kave i objesila šešir. Ispod šešira, na stolici, bila je pošta. Tupo je gledala u nju, te ispuhala nos. Popila je malo kave i počela raditi, ali ju je gotovo istog trena prekinuo telefon. Odgovorila je, i dalje ravnajući pisma i bacajući kuverte u koš; bila je gotova sa svima prije nego što je završila razgovor. A onda je shvatila da još nešto nije u redu s poštom. Bilo je šest kuverti iz inozemstva. Pisama iz inozemstva bilo je pet.
Nasumce je promiješala pisma, a onda pogledala na pod i u koš. U košu je bilo šest kuverti iz inozemstva, deset iz Britanije i sve su bile prazne. Shvatila je da će ovo biti potpuno loš dan. Vidjela je kako je i njen šef stigao. Njegov se zgureni oblik provukao iza stakla na njenim vratima. Sjela je na pete i razmislila o sestrinom prijedlogu. Onda se malo sabrala i počela nespretno slagati pisma s kuvertama kako bi otkrila koje nedostaje.
Bilo je deset britanskih kuverti i deset pisama iz Britanije; tri američke kuverte i tri pisma iz Amerike; dvije njemačke kuverte, dva pisma iz Njemačke; jedna švedska kuverta, bez pisma iz Švedske. Ponovno je pogledala kuvertu. Bila je prljava. Adresa je bila napisana na komadu mekog papira i prilijepljena selotejpom. U njoj nije bilo ništa. Nakon nekog vremena više ništa nije mogla shvatiti i jednostavno je sve odnijela profesoru i rekla mu da im nedostaje jedno pismo.
Profesor je zbunjeno pogledao u nju.
"Nedostaje pismo, gospođice Sonntag?"
"Ova kuverta nema pisma."
On pogleda kuvertu.
"Goteborg, Švedska", reče on. "Što ima u Goteborgu, Švedska?"
"Možda sveučilište?"
"Možda s rasijanim profesorima?"
Ta je misao i njoj pala na pamet onog trena kad ju je on izgovorio i proklinjala je svoju prehladu. Inače bi se ona toga prva sjetila i ostavila kuvertu gdje je i bila (kasnije su pomislili da je vjerojatno to već barem jednom i napravila). Tupa bol u glavi natjerala ju je kopati po vražjem košu.
U glavi joj je još uvijek bilo tupo, ali je rekla ravnodušno:
"Ovo mi ne izgleda kao pismo nekog profesora. Mislim, naravno da nema pisma, ali..."
"Sve je u redu, gospođice Sonntag."
Profesor je skinuo sako. Njegova se neobična glava, velika i kvrgava, širila u raznim neočekivanim pravcima i bio je ćelav kao jaje. Sada je svjetlucala.
"Ovdje je strašno vruće", reče on. "Radi li klima-uređaj?"
"Oh, da." Gospođica Sonntag obrambeno kihne u papirnatu maramicu. "Zbog toga mi prehlada i traje." Promatrala ga je dok je savijao okvire naočala iza ušiju i počeo pažljivije pregledavati kuvertu.
Adresa je bila napisana kemijskom olovkom, drhtavim velikim slovima:

Prof. G. F. Lazenby


Oxford


Engleska



Profesor Lazenby pogleda poleđinu kuverte, pa ponovno prednju stranu. Onda je podigne prema svjetlu. Bila je to kuverta za avionsku poštu, od tankog papira i mogao je vidjeti kroz nju. Onda je pogledao u nju i odmah izvukao malu traku tankog papira djelomično prilijepljenu uz donji rub.
"No! Ovo nisam vidjela", reče gospođica Sonntag.
"Sve je u redu, gospođice Sonntag."
Na papiru nije bilo ništa. Podignuo je kuvertu i preokrenuo je, te pažljivo lupnuo po njoj.
"Ne mislite valjda da je unutra bilo kakvog praha i da sam ga bacila u koš?" uzbuđeno reče gospođica Sonntag.
"Možemo otjći i pogledati u koš." .
"No, to ću ja učiniti! Naravno. Tako mi je žao. Nije mi palo na pamet..."
Otišli su oboje i pogledali u koš. Izvadili su kuverte, pažljivo protresli svaku u košu. Maknuli su sve kuverte, ali u košu nije bilo praha. No na samom dnu bila je još jedna traka tankog papira.
U tom se trenutku gospođica Sonntag sjetila da je telefon zazvonio dok je otvarala prvu kuvertu, a prva kuverta bila je iz Švedske i naravno da je ta prva otišla u koš. Počela je to objašnjavati Lazenbyju, ali on je samo rekao:
"Sve je u redu, gospođice Sonntag", i onda su se oboje vratili u njegovu ostakljenu sobu pokraj glavnog laboratorija. Sada je u laboratoriju već radilo nekoliko diplomanata; bio je to odjel za mikrobiologiju.
Lazenby se smjestio u stolicu i olabavio kravatu. Onda je pogledao dva komadića papira i pomirisao ih.
"Ovo su cigaretni papirići", reče on. Podigao je jedan prema gospođici Sonntag i pogledao kuvertu. "I adresa je na cigaretnom papiriću", reče on.
"No! Ne znam ništa o tome. Ne znam što da napravim", reče slabim glasom gospođica Sonntag. Na papiriću nije mogla osjetiti nikakav miris.
"A da mi donesete šalicu kave?" reče Lazenby. "Također... možda... onaj čovjek iz Službe za znanost. Imate njegov broj." Gledao je postrance jedan od papirića. Na njemu nije bilo ničega, ali je on mislio da nečega ima. Na površini su se dale naslutiti udubine.
"Svakako. Odmah, profesore. Ali želim vam reći", službeno se obrati gospođica Sonntag "da nije ove glavobolje, ovakvu pogrešku ne bih napravila. To nije nešto što..."
"Kakvu pogrešku? Nema pogreške, Dora", reče ljubazno i točno profesor. "Oštroumno ste to zapazili. Vrlo točno. Divim vam se."
"Da? Ah. Hvala vam. Da. Kava", reče gospođica Sonntag i užurbanom gracioznošću ode u svoju sobu, rumenih obraza. Nije se mogla sjetiti kada ju je posljednji puta nazvao Dora. Nekim čudom vratio joj se osjećaj mirisa. Posvuda je mirisala cvijeće, svoju lavandinu vodicu, slavni Oxford kroz otvoreni prozor, a iza toga ostali dio te najljubaznije i najnježnije od svih zemalja.
Gospođica Sonntag i njena nekoliko godina starija sestra Sonya izbjegle su iz Njemačke i našle utočište u Engleskoj, neposredno pred rat, a "sponzorirao" ih je prijatelj njihova oca, kolega doktor. Doktor im je pružio smještaj kod sebe u Oxfordu tijekom rata i kasnije se brinuo o njihovu blagostanju. Sonya je u Njemačkoj imala sklonosti prema medicini, a Dora je imala akademskih sklonosti - ali tamo im to nije bilo dostupno, baš kao ni u Engleskoj, jer su imale velike razmake u obrazovanju. Sonya je postala medicinska sestra, a Dora se zaposlila u sveučilišnoj administraciji; ni jedna se nije udala, a profesor Lazenby je na kraju zgrabio Doru u svoj institut. To se dogodilo prije petnaest godina i od tada je uvijek bila uz njega. Tri žličice šećera u njegovu kavu. Usula ih je, još uvijek blistava od prisjećanja na njegovu pohvalu njenoj točnosti. A onda se sjetila druge stvari koju je tražio. Čovjeka iz Službe za znanost.

2.


Čovjek iz Službe za znanost bio je Lazenbyjev bivši student, profesor ga se sjećao uglavnom kao prilično površnog pri izvršavanju pokusa, ali korisnog blefera kad bi nešto krenulo krivo. Završio je s razočaravajućom trojkom i zaposlio se u starom Ministarstvu zemljoradnje i ribarstva. Odatle je otišao negdje drugdje i nakon toga je Lazenby izgubio dodir s njim. Ponovno se pojavio nekoliko dana prije nego što je Lazenby trebao otići na konferenciju u Beč, žurno ga tražeći za pomoć i pozivajući ga na ručak. Iako je imao puno posla, Lazenby se nije mogao ne odazvati molbi nekadašnjeg studenta; uistinu je bio iznenađen obiljem jela koja su stavili pred njega. Tijekom ručka, nekadašnji student je od njega zatražio, barem je to Lazenby tako shvatio, da postane špijun.
"Oh, ništa takvog, profesore! To je prejaka riječ."
"Od mene tražite da izvijestim o onome što će mi ljudi ispričati u osobnim razgovorima u Beču?"
"Ne osobne stvari, naravno da ne. Programe, skupe stvari u vezi s budžetom. Toliko se dupliciranja događa. To nije dobro za znanost, profesore."
"Ako otkrijem da netko duplicira moj rad, javljam to vama?"
"Može to otkriti netko drugi i javiti nam. A onda bi Služba za znanost javila to vama."
"Služba za znanost je vladina ustanova?"
"Neka vrsta vladine ustanove."
"Shvaćam." Čuo je za takvu vrstu vladine ustanove u Americi. Tamo su je zvali CIA i mnogi su američki znanstvenici uistinu radili za nju koliko je znao, baš na spomenuti način. Lazenby se svim srcem nadao da se to neće uvriježiti u Engleskoj. "Pa," reče on. "Hvala na ručku, Philpotte. Uživao sam."
"Dajte nam priliku, profesore! Dajte da vam pošaljem neke stvari iz vašeg područja."
"Svakako. Tko vam ih je dao?"
"Oh, ljudi koje poznate. Svi su vrhunski."
"Zašto ih nisu dali meni?"
"Nisu uočili važnost, vjerujem. Treba povezivati, znate. Komadići tu, komadići tamo."
"Da." Komadići. Sumnjivo. "Pa, jako me zanima", reče on.
"Zanimat će vas, profesore, obećajem vam to. Vrlo korisne stvari, pogotovo u vrijeme određivanja budžeta. Svi naši suradnici to kažu."
"I nastavit ću dobivati korisne stvari", upita Lazenby, "ako i odlučim da ne budem vaš suradnik?"
"Za dobrobit zemlje, profesore."
"Zemlje?"
"Znanosti." Philpott trepne. "Ona ne poznaje granice. Sami ste me to učili. Republika znanosti. Činjenica je da neke sporedne stvari, koje nekom ne koriste, ispadnu vrlo korisne nekom drugom. To se događa vrlo često. Iskreno rečeno, profesore, svi to rade."
"Tko to radi?"
"Stranci. Oni očekuju da se tako radi. Bili bi jako iznenađeni kad bi saznali da već niste u dodiru s nekim poput nas. Uvjeravam vas!"
"Hm. Prihvatit ću vaše uvjerenje. I stvari", reče mu ozbiljno Lazenby.
A te su se, na njegovo iznenađenje, pokazale uistinu korisne. Komadići, kako je Philpott i rekao, ali vješto sastavljeni. I pokazali su uistinu moguće dupliciranje jednog planiranog posla. Nije to bilo mnogo, ali dovoljno da zastane.
Sa sasvim malim osjećajem krivnje pristao je na Philpottovu zamolbu. Nije grubo iznevjerio ničije povjerenje. Bili su to samo komadići koji bi mogli biti zanimljivi nekom drugom čovjeku u Republici. I ti su mu se komadići vratili, isprepleteni drugima, u biltenima koji su mu periodički stizali iz Službe za znanost. Nisu stizali poštom, već teklićem, a uz njih je bila i uputa da se stvar odmah pročita i zamolba da se materijal ne kopira.
Jednom prilikom, kada se jedan bilten zametnuo na nekoliko tjedana, nepročitan, gospođica Sonntag sa zaprepaštenjem je otkrila da su sve riječi iščezle. Kako bi spriječila da se takva nezgoda ponovi, kopirala je idući bilten. Fotokopija je ispala prazna, a i original je izbijelio. Sjećanje na sve to - i na načine na koji djeluju stranci - prizvalo je Philpotta Lazenbyju na um kada je gledao cigaretne papiriće.
Lazenby je sreo svog nekadašnjeg studenta uz piće u Mitreu. Philpott je tražio da se hitno sastanu ili u institutu ili u Londonu. Lazenby nije imao namjeru juriti u London, a nije ga želio niti u institutu. Mitre je bilo puno diskretnije mjesto - svega nekoliko turista uokolo, a svi su studenti bili na praznicima. Bez riječi su sjedili u uglu dok je Philpott vadio iz svoje torbe različite papire, jedan po jedan.
Bila je tu fotografija kuverte i komadića cigaretnog papira; druga je bila povećanje adrese; neke su pokazivale primijenjene postupke.
"Kuverta i ljepljiva traka su švedski," reče on, "ali kemijska olovka nije. Cigaretni papirići su ruski. Pretpostavljamo da ih je u poštu ubacio mornar. Vjerujemo da su mu dane cigarete i da mu je rečeno da ih razreže i izvadi duhan, te da papiriće stavi u kuvertu i pošalje. Adresa je napisana na trećem papiriću. Bila je slabo napisana olovkom i to vjerojatno niste ni primijetili."
"Nisam", prizna Lazenby.
"Da, napisana je. Olovo iz olovke je također rusko. Vjerojatno je nešto bilo zapisano na jednom sloju papira kako bi se to otisnulo na papiru ispod. Ti papirići ispod kasnije su smotani kao cigarete i dani mornaru - najvjerojatnije mornaru - zajedno s ovim drugim s adresom. Tog je morao zalijepiti na kuvertu i onda prijeći kemijskom olovkom preko teksta ispisanog olovkom."
"Tako znači. Vrlo pametno."
"Da. Ovo smo našli na cigaretnim papirićima."
Lazenby pogleda povećanje. Udubine su bile na neki način istaknute i otkrivale su niz brojki:
18 05 22 (01 18 0l-05) 04 05 21 (312712-15)
10 0518 (4610 49-52) 1619 01 (1811 13-14)
Bilo je tu još nekoliko redaka.
"Što je to?" reče on.
"Primjećujete da se riječi lome u segmente i da svaki počinje sa skupinom od tri broja. Zaboravite sada na ove u zagradama. Prva skupina je osamnaest, pet, dvadeset i dva; zatim četiri, pet, dvadeset i jedan; pa deset, pet, osamnaest... To je abecedni kod, engleske abecede - znači da je jedan A, dva je B. Vidjet ćete kako to radi."
Lazenby je pokušavao jednu minutu, ali se zatim smeo. "Prva skupina je R-E-V," reče Philpott, "druga je J-E-R, treća je D-E-U i tako dalje. To su knjige Biblije. Skupine u zagradama daju poglavlje i redak, a dijelovi s razmaknicom ukazuju na tražene riječi. Evo ga." Lazenby pogleda novi list papira.

Ja sam onaj koji živi/još sam uvijek živ/

u sjevernoj zemlji/kod tamnih voda/

u pustoj zavijajućoj divljini/Zašto mi ne odgovaraš?/

Gle nove stvari koje najavljujem/Oči sviju/će se otvoriti/

Zato mi pošalji čovjeka/ koji poznaje znanost/

svih živih stvari/Daj da čujem tvoj glas u vezi s tim/

prvog dana u ponoć/Glas Amerike.


"Glas Amerike nalazi se u Bibliji?" reče zbunjeno Lazenby.
"Ne, nema ga", prizna Philpott. "Ta je skupina jednostavno ispala kao GA, a takve knjige nema. Ali je u kontekstu sasvim jasna." .
"Ah. Isto je i sa znanošću, zar ne?"
"Znanošću? Ne, to je iz knjige o Danijelu." Philpott je pogledao drugi papir. "Da, Danijel jedan, redak četvrti."
"Dobro." Lazenby dovrši svoje piće. "To je vrlo dobro znati", reče on. "Imate li pojma o čemu je tu riječ, profesore?"
"Nikakvog. Što vi mislite?"
"Da." Philpott se namršti. "Mislimo da to dolazi od ruskog znanstvenika, biologa, u svakom slučaju od nekog iz svijeta znanosti. Očito je da vas poznaje ili zna za vas. I prije je pokušao doći do vas. Javlja o nečemu o čemu puno zna. Od vas želi da mu javite jeste li primili poruku i razumjeli je. Može primati Glas Amerike. To je, manje-više, ono što mi mislimo da znači."
Lazenby razmisli o tome.
"Jeste li pomislili da je čovjek možda lud?" reče on.
"Prilično se pomučio, profesore."
"Luđaci se znaju potruditi."
"Naravno. Uzgred, to je židovski luđak ili je židovskog porijekla."
"Zbog Biblije?"
"Zbog njegovih palaca. Ostavio je dva dobra otiska od svakog na papirićima."
"Možete prepoznati Židova po njegovim palcima?" reče Lazenby buljeći.
"Izvjesno je da postoji nešto što se zove židovska spirala. Izraelci su stručnjaci za to. Da, Odsjek za kriminologiju", reče Philpott provjeravajući.
"Tel Aviv. Tamo prilično paze na to da razlikuju Židova od Arapa. To je genetski dominantna crta, pa se javlja čak i kod rasnog miješanja. Ovdje je to zanimljivo - vidite da ističe da je živ, kao da možda mislite da nije. Ono čemu se mi nadamo jest da bi se mogli sjetiti židovskog biologa koji je nestao iz vida prije nekoliko godina. Mislimo da vas je upoznao. Očito je da vam se obraća vrlo neposredno, kao da misli da ćete ga se sjetiti. To bi značilo da je putovao u inozemstvo, na konferencije i slično, jer vi niste nikad posjetili Sovjetski Savez."
Lazenby se pokuša sjetiti kada je Philpottu rekao da nikad nije posjetio nekadašnji Sovjetski Savez. Bio je uvjeren da mu to nikad nije rekao.
"Razmislit ću o tome", reče on.
"Bili bismo vam vrlo zahvalni. Zapravo, neke smo preliminarne poslove već obavili. Zanima me što znate o ovim ljudima." On mu pruži popis. '“
Na njemu je bilo nekih desetak imena i Lazenbyju su sva nejasno bila poznata; svi su bili biolozi.
"Ono što znam o Stolniku", reče on, pažljivo čitajući "jest da je mrtav. Umro je prije nekoliko godina, čini mi se."
"Da. Imamo osmrtnice. Ne bih mnogo brinuo o tome. Ako je tip morao nestati s vidika."
"Ah... No, sve je to bilo tako davno, naravno", reče Lazenby. Prošlo je mnogo vremena. Mislio je da je većina ljudi s popisa mrtva. Jedan od njih je svakako doživio tešku prometnu nesreću. "Pretpostavljam da sam ih sve susreo."
"Ima li traga o njima u vašim dnevnicima?"
"Ne vodim dnevnike."
"Možda gospođica Sonntag - dnevnike sastanaka?"
"Od kada?"
"Unazad pet godina? Možda deset."
"Prilično nemoguće. Uostalom, što mislite da biste u njima našli?"
"Sastanke. Koje bismo mogli rekonstruirati. Možda kakvo spominjanje tog drugog čovjeka."
"Kojeg drugog čovjeka?"
"On želi da mu nekog pošaljete." Philpott mu pronađe to mjesto.
"Zato mi pošalji čovjeka koji poznaje znanost - svih živih stvari... Još jedno piće, profesore?"
"U redu, jedno malo. S dosta sode."
Philpott donese piće obojici.
"Imamo osjećaj", reče on smjestivši se, "da se radi o nekom posebnom čovjeku. Kojeg ste zajedno sreli ili razgovarali s njim. Moguće?"
"Da. Pretpostavljam da jest."
"Možda ima nečeg u vašoj prepisci?"
"U deset godina pisama.. . "
"Naravno, mogli bismo vam pomoći u tome", reče Philpott. Lazenby, razmišljajući, malo otpije.
Iako nije bio baš neki lumen za znanost, Philpott ga se nikad nije dojmio poput potpunog idiota. Sigurno mu mora biti jasno da u ovome ima prste nekakav šaljivac.
"Philpotte," reče on, "što mislite, zašto bi mi itko pisao na cigaretnim papirićima?"
"Kao jedina mogućnost - ako je bila - nije ni tako loša. Prednost je cigarete u tome da je možete popušiti ako vas uhite."
"Da. A čemu se gnjaviti i pisati šifrom?"
"U slučaju da vas uhite i da je ne stignete popušiti."
"Čini se da vašim ljudima šifra i nije predstavljala neki problem, zar ne?"
"Kad su primijetili da je riječ o Bibliji, više nije. Ljudi koji ne poznaju toliko Bibliju teže bi došli do toga, naravno. Osim toga, ruska verzija Biblije nije ista kao i engleska - različita imena knjiga, čini mi se, i drugačiji redoslijed poglavlja i redaka. U svakom slučaju, dobro se osigurao. Pažljiv čovjek."
"Hmm." Lazenby se ponovno zamisli. "Poslati mu čovjeka", reče. "Kako mu poslati čovjeka?"
"Pa, Amerikanci misle..."
"Što Amerikanci misle?"
"On želi odgovor preko Glasa Amerike. Radio-postaje. Amerikanci je vode... U svakom slučaju, njihovo je mišljenje da ćemo, ako nađemo čovjeka, vjerojatno znati i kako. On će znati kako."
"Ne mislite li da bi bilo pametnije za njega da je poslao cigaretne papiriće tom čovjeku?"
"Mislim. Bilo bi puno pametnije", složi se Philpott. "To nas vodi do zaključka da ili ne zna gdje je taj čovjek ili sumnja da taj ima vaše veze."
"Kako ne bi imao kome pokazati cigaretne papiriće?"
"Točno."
"Da." Lazeby se ponovno zagleda u papiriće. Bilo je očito kako će na svako pitanje koje mu padne na pamet, dobiti spreman odgovor. Bilo je još nekih pitanja, ali odlučio je ne postaviti ih. Kroz nekoliko dana čekat će ga rijeka Spey i ništa ga - pogotovo ništa ovako ludog - neće omesti.
"Smijem li vas zamoliti, profesore," upita Philpott, "da se odmah bacim na vašu arhivu? Da vam olakšam teret - ako nemate ništa protiv."
"Imam puno toga protiv. Naravno da ne možete, Philpotte."
"Ah... A možda gospođica Sonntag?"
"Pitat ću je. Što zapravo tražite?"
"Bilo što od ljudi na popisu. Mislimo da on mora biti jedan od njih."
"Zašto?"
"Svi su oni nekoć, prije ili kasnije, imali dodira s vama. A sada su svi ispali iz igre. Ne mogu biti u bolnici toliko dugo vremena. Nisu se povukli. Barem ne dobivaju mirovinu. I nisu mrtvi, osim nekoliko sumnjivih slučajeva. Gotovo sigurno rade na nečem."
"Da. Tko to kaže?"
"Amerikanci. Svakako su najbolji u tome", reče Philpott kimajući glavom. "I imaju nevjerojatan Odsjek za životopise znaju i najmanje pojedinosti, i to trenutačne. Na primjer, poznaju razmještaj i starije osoblje svih ustanova u poslu - no, u različitim vrstama poslova. Ovaj čovjek nije ni u jednom od njih. Mora biti u nekom drugom, o kojem ne znaju ništa. I to ih muči. Jako ih muči. Žele se hitno povezati s nama, čim budemo imali što za pokazati."
"Da. Shvaćam", reče Lazenby, namrštivši se. Ono što je prvenstveno shvatio bilo je to da je riječ o velikom trošenju vremena, ako pusti da se stvar razvije.
"Može li gospođica Sonntag odmah početi s poslom?"
"Svakako ću je pitati."
"Stvar je vrlo hitna. Ima još jedno pitanje. Je li se ovakvo nešto već dogodilo - to jest, je li se pojavila kakva kuverta naizgled prazna? Vjerojatno nije bila iz Goteborga. Vjerojatnije je iz Rotterdama ili Hamburga, najvjerojatnije Rotterdama."
"I to je mogu pitati. Zašto?"
"To vam sada ne mogu reći. Reći ću vam čim budem dobio dopuštenje - i još mnogo toga uz to. Naravno, ako se vi još nečeg sjetite, profesore, nadam se kako ćete mi se odmah javiti."
"Svakako, svakako, Philpotte", reče Lazenby i pusti da mu ova tema ispari iz pameti. Neće se više ničega sjetiti, u to je bio siguran. Tajne šifre, nepoznate ustanove... Time se mogu oni sami sasvim uspješno pozabaviti.
To su, u stvari, i radili.

3.



Za nepoznatu ustanovu se pretpostavljalo da se bavi biologijom, a da joj je posao vezan uz vojnu biologiju. Bila je to prva stvar koja je zanimala CIA-u i u njihovoj središnjici u Langleyu, osam milja od Washingtona, skupina stručnjaka radila je punom parom da je otkrije.
Krenuli su od pretpostavke da ta ustanova mora imati neovisne izvore vode i struje; također i skladišta za kemikalije, nastambe za životinje i razne sigurnosne mjere. Za sve su to potrebni ljudi i mjesta za njihov život, nekakvi prilazni putovi, najvjerojatnije i uzletište. Ponad svega, potrebna je odvojenost.
"Pusta zavijajuća divljina sjeverne zemlje", očito Sibira, i dan-danas je nedostižna po svojoj izoliranosti. Samo je njegov šumovit dio za gotovo jedan i pol puta veći od Sjedinjenih Država. Cijele zime zemlju pokriva visok snijeg i led, a ljeti su to vlažna tresetišta. Zbog toga je cestovni sustav toliko primitivan da se promet odvija uglavnom zrakom ili rijekama, a pristup sigurnosnim područjima moguć je samo uz službeno dopuštenje.
To je predstavljalo prvi problem. Ako je tako teško doći do tog mjesta, zašto nepoznati pošiljalac misli da bi itko izvana mogao doći do njega? Jednako važno bilo je i to kako je uopće uspio nešto iz njega poslati?
Stručnjaci za globalni promet na to su dali mogući odgovor. Sustav vodenog prometa u unutrašnjosti Sibira vrlo je razvijen. Već samo dvije rijeke na sjeverozapadu, Jenisej i Ob, imaju nekoliko desetaka luka, a još ih je nekoliko u izgradnji. Razlog tom povećanju su ogromna nalazišta prirodnog plina, najveća u svijetu, koja leže između dvije rijeke. Kako se proizvodnja nafte u Rusiji smanjuje, nadomjestit će je plin, i to za unutrašnje potrebe kao i za vanjsku trgovinu. Zbog obaju razloga proizvod je hitno potreban; satelitska promatranja pokazala su kako se na tome radi danonoćno.
Ne bi li se cijeli projekt financirao (u to je bio uključen i cjevovod do zapadne Evrope, dug 5000 kilometara), dogovoreni su veliki inozemni krediti. Krediti će biti otplaćeni u plinu, a davani su kroz opremu. Količina opreme bila je zapanjujuća. Osim samih konstrukcija i opreme za bušenje, radilo se i o cijevima plinovoda. Na određenim razmacima smješteni su ogromni kompresori i pumpne postaje. Bilo je tu na tisuće strojeva za kopanje zemlje, deseci tisuća traktora.
U toj užurbanoj jagmi za narudžbama, zapadne transportne kompanije nisu oklijevale. Oprema za prvotna nalazišta prevožena je uglavnom brodovima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, ali je upravljački konzorcij odredio da se, gdje god je to moguće, nova oprema za novi posao prevozi brodovima zemalja koje isporučuju opremu.
Zemlje koje su isporučivale novu opremu bile su Njemačka, Francuska, Britanija, Italija i Nizozemska. Brodovi iz svih tih zemalja sada su prevozili teret arktičkom sjevernom rutom. Ruski ledolomci osiguravali su rutu od početka lipnja do početka listopada, s time da se ovo zadnje vrijeme mijenjalo, ovisno o ledenom pokrivaču; ta je činjenica dovela stručnjake do jedne tvrdnje.
Sada su bili prvi tjedni srpnja i led se počeo rano stvarati. Predviđalo se da se od nepoznatog pošiljaoca ne može očekivati ništa nakon svršetka kolovoza. Zapadni vozari bili su neskloni tome da izlože svoje brodovlje opasnostima, čak i u "osiguranom" rujnu i taj su dio posla prepuštali ruskoj trgovačkoj floti. Smatralo se da nitko od njihove posade nije poslao poruku. Učinio je to neki strani mornar koji bolje poznaje strane luke i koji je imao više slobode petljati se s čudnim cigaretama. Zbog toga to neće raditi poslije kolovoza.
No, to je potaklo druga pitanja.
Luke otvorene stranim brodovima bile su Dudinka i Igarka na Jeniseju, te Novij Port i Salehard na Obu. Garantirajući brzi iskrcaj i ukrcaj u tim lukama, ruske vlasti nisu predvidjele izlaske na kopno za strane posade. Nikome od njih nije bilo dozvoljeno da stupi na obalu.
Ako mornari nisu smjeli izaći na kopno, kako je onda jedan od njih primio poruku?
I na to su pruženi nategnuti odgovori. Posrednik je mornaru dao poruku. Posrednik je morao imati vremena uspostaviti odnos s mornarom. Mornar je morao biti stalni član posade na toj ruti. Koliko god da je bio stalan, jedini domaći ljudi koje je mogao sresti bili su oni kojima je bio dopušten pristup na brod - obično su to lučki službenici ili lučki radnici. Ali to je područje sigurnosno i u njemu ni službenicima ni radnicima nije dopušteno kretati se kako ih volja. Posrednik je morao doći sa strane. Morao je imati pristup brodu, - a i istraživačkoj postaji. Kakav je to posrednik mogao biti?
Stručnjaci su predložili da je riječ o transportnom radniku. Strani brodovi nisu napuštali ruske luke nenatovareni. Neki su prevozili posebne terete, tako da su pristup brodovima mogli imati i stručni radnici. Pobliže istraživanje luka pokazalo je da se takvi posebni povratni tereti ukrcavaju najvjerojatnije u Dudinki, na Jeniseju. Dudinka je bila luka za Norilsk, veliko rudarsko i industrijsko središte, a glavna djelatnost bio je nikal i precizni dijelovi od niklovih slitina.
Zatražena su izvješća o baratnju dijelovima od niklovih slitina, a u međuvremenu su izložena tri radna prijedloga:
1. Poruku je poslao mornar koji redovno plovi na arktičkoj ruti.
2. Poruku mu je dao posrednik koji je imao pristupa njegovu brodu.
3. Posrednik je stručni radnik kojem je posao omogućavao ulazak i u istraživačku postaju i u luku.
Ove pretpostavke (a kasnije se pokazalo da su sve bile točne), upućene su na obradu.
Daj da čujem tvoj glas u vezi s tim, prvog dana u ponoć, Glas Amerike, tako je tražio nepoznati pošiljalac. Glas Amerike je podružnica koju u potpunosti posjeduje CIA, tako da tu neće biti problema. Prema biblijskim pojmovima, prvi je dan bila nedjelja i Glas Amerike imao je snimljen religiozni program koji se emitirao toga dana. Napravljena je izmjena i čovjek jakog glasa održao je propovijed o komuniciranju i identitetu. Iskoristio je Izgon, 12.3: "Čuo sam tvoj glas", a zatim Samuela Joela i Esther: "Gdje si?", "Tko si?", i "Koja je tvoja želja?" i rekao da na ova pitanja svatko treba jasno odgovoriti, a posebno oni u pustoj zavijajućoj divljini života.
Na samoj poruci nalazili su se i otisci prstiju čovjeka koji ju je napisao i koji je očito smotao cigarete. Nalazili su se i na papiriću s adresom, ali ih nije bilo na kuverti i ljepljivoj vrpci. Na njima su se pojavljivali drugi otisci, neki su bili vrlo zamrljani i djelomični, ali su po sličnosti pripadali jednoj osobi: očito mornaru.
Iz već ustanovljenih razloga, mornar je morao biti stalan na toj ruti. On je bio poštar. Na njegovu se stalnost trebalo osloniti. Iz dokaza u samoj poruci - Zašto mi ne odgovaraš? - znalo se da je i prije korišten. Nije se moglo znati kada je bio korišten ili odakle je prije poslao poruku. Ali znalo se odakle je ovaj put poslao poruku.
Globalni popis kretanja brodova pokazao je da su tri broda pristigla iz Arktika u Goteborg oko nadnevka navedenog na kuverti. Jednog od njih, japanskog trampera koji je koristio Arktik samo kao jeftinu transportnu rutu za slučajne tovare do zapadne Evrope, moglo se isključiti; ali druga dva, nizozemski i njemački brod, bili su puno zanimljiviji. Oba su bila u stalnoj službi na sibirskoj ruti, a nizozemski se vratio s teretom dijelova od nikla.
Goteborg nije bio uobičajena stanica za taj brod, ali je dio nikla bio doznačen tamo i brod je morao ostati u luci dvadeset i četiri sata: dovoljno vremena da netko razreže cigarete, kupi kuvertu i pošalje pismo. Taj je brod zatim otplovio u Rotterdam. Njemački je otišao u Hamburg.
Djelatnici CIA-e u Nizozemskoj i Njemačkoj dobili su upute da na svaki mogući način dobave otiske prstiju članova posade obaju brodova. Ali se već znalo da je nizozemski brod stigao iz Dudinke. U porijeklo njegova tereta također se nije sumnjalo.
Između Dudinke i norilskih rudnika nikla pruža se cesta duga četrdeset i pet milja i kartografski odsjek imao je na karti obrađen njen svaki centimetar. Najveći dio Sibira bio je obrađen na taj način. Karte su dobili od Zračno-svemirske središnjice Odjela za kartografiju Ministarstva obrane u St. Louisu i te su karte dopunjavane svakih nekoliko tjedana. Ne samo da su pokazivale zemljopisne značajke i ceste u izgradnji, već su pokazivale i napredovanje u svim građevinskim radovima, iznad i ispod zemlje.
Područje oko Norilska bilo je pokriveno mrežom manjih cesta koje su povezivale svoje industrijsko središte s vanjskim dijelovima. Ceste su dobro održavane, ljeti i zimi i izrazito su korištene.
Iako je cijeli taj kompleks bio velik - najveći u arktičkom krugu - ipak je bio samo točkica u nepreglednoj tajgi koja ga je okruživala. Najveći dio tog područja je već godinama bio pod stalnim nadzorom, jer u njemu su se nalazili razni "ciljevi". Svrha najvećeg broja njih bila je poznata, ali kod nekih još je uvijek bilo sumnje. I ti su sada bili pomno ispitivani.
Osnovni preduvjeti za lokaciju tajnog mjesta ostali su isti; ali u raščlambi satelitskih fotografija dodane su još neke značajke. Takvo mjesto mora imati zgrade čija je svrha još uvijek nepoznata. Mora imati stambene zgrade i to posebno za znanstveno osoblje, osoblje za održavanje i osoblje za sigurnost. I mora imati cestu: transportni radnik mora imati pristup.
Nedugo zatim, uz podosta radnog uzbuđenja, od St. Louisa su zatražene dodatne obavijesti: analitički materijal, kako bi se odredio mineralni sadržaj dvaju jezera u toj oblasti i zemljopisni imenik koji bi potvrdio riječi "tamne vode" kao lokalno ime za njih.

4.



Dok su trajale ove aktivnosti, gospođica Sonntag bavila se svojim poslom.
Kad ju je prošla prehlada, sjetila se nečega. Mislila je kako se nekakva kuverta bez pisma već jednom pojavila - nije se mogla sjetiti točno kada. Ali je nije povezivala sa Švedskom. Sa Švedskom nije bilo puno prepiske. Imala je dojam kako je u pitanju Nizozemska. U istoj hrpi, ako se nije varala, stigao je i određen broj cirkularnih pisama - promocije sveučilišnih izdanja iz Amsterdama ili Haga ili Rotterdama, a na većini su adrese bile na prilijepljenim komadima papira. Često su se takve pošiljke ponavljale. Mislila je kako je jedna od njih duplikat. Ničega nije bilo u kuverti, pa ju je bacila u koš i više nije razmišljala o njoj. Ali je nakon prehlade o tome razmišljala.
Spomenula je to Lazenbyju i izgledalo je da ga je iznenadila.
"Kažete, Nizozemska?"
"Mislim da je Nizozemska."
"Ah... Mislite li da je bila iz Rotterdama?"
"Nisam sigurna da je bio Rotterdam. Možda je bio Rotterdam."
"Pa, trebalo mi je... Hmm. Pitam se", reče on, zamislivši se na trenutak. "Kada imate slobodno, gospođice Sonntag?"
"Slobodno? Praznike? Sljedećeg tjedna", reče ona iznenađeno.
Sljedećeg tjedna bit će sredina srpnja i svake je godine tada išla na odmor; ove će godine sa Sonyjom u Firencu. Let je bio rezerviran, kao i pansion. “Ako vam to odgovara", reče ona zabrinuto.
"Oh, da, svakako. Svejedno", reče on izvukavši popis. "Pitam se biste li imali vremena potražiti neka pisma. Neće trajati predugo. "
Nije trajalo predugo, ali su bila potrebna puna četiri dana u podrumu. Kad se primila toga, čak je i Lazenby otišao. Ostavio joj je svoj telefonski broj na Speyu.
Nije joj napomenuo zašto su mu pisma potrebna, ali očito se radilo o njegovom poslu u vezi sa staničnim strukturama pri niskim temperaturama. Istraživanja u vezi s niskim temperaturama, koja su bila jedini predmet prepiske s Rusima, prekinuo je prije osam godina. Sve staro osam godina bilo je u podrumu.
Podrum je bio potpuno prašnjav, slabo osvijetljen i gnusan. Bile su tamo na stotine tisuća papira, u kutijama s bravama na oprugu: predavanja, izvješća, laboratorijski dnevnici, sve skupa pomiješano s prepiskom. Sada je vodila indeks za sve to, ali jedini indeks za ovu hrpu arhive bili su natpisi na kutijama - nadnevci i kategorije predmeta. To je bilo ono zbog čega ju je i trebao kada je počela raditi za njega prije petnaest godina.
U to je vrijeme njegova žena (njegova bivša tajnica) upravo preminula, a on je vodio Institut tek godinu dana. Gospođicu Sonntag bolno je probolo kada je u najranijoj kutiji pronašla izraze sućuti kolega iz inozemstva. Bile su poslane na Institut - nije dopuštao prepisku s domom, oduvijek je čuvao svoj privatni život. Kroz godine je postao još odvojeniji - udaljen, zajedljiv. Ali nikad nije bio takav prema njoj. Prema njoj je uvijek bio topao, razigran. Prvih se godina pitala... još je uvijek bila u četrdesetima, on baš nije bio mladić, već je tada bio dosta ćelav... Ali sve je to bilo glupo. Glupo, ali se i toga sjetila s bolnim probadanjem.
Nastavila je vrijedno čitati, izvlačeći papir ovdje, papir tamo. Njih bi svake noći pročitala Lazenbyju koji se nalazio u hotelu na rijeci Spey. Pročitala ih je dvadeset i osam do kraja posla.
"Prešla sam još dvije godine, profesore, od one zadnje", rekla mu je, "i nisam ništa našla. Želite li da nastavim?"
"Ne. To će biti dovoljno. Onaj ih čovjek sada može dobiti uključujući i osobna pisma. Javite mu da pošalje teklića. Pretpostavljam da ništa onakvog, nije više stiglo poštom, zar ne?"
"Ne, ništa."
"Hmm. Kada vi idete?"
"Za dva dana. Osim ako ne želite", reče ona s krajnjim oprezom, "da pričekam dok se vratite?"
"Ne, ne. Stižem odmah. Ovdje se ništa ne dogada. Nema ribe. Ali obavili ste sjajan posao, Dora. Uistinu prekrasno od vas. Veliko, veliko hvala, Dora."
Dora, Dora! Spustila je slušalicu, blago se radujući i oprostila mu četiri dana provedena u podrumu.
Onda je krenula pakirati sandale i ostalu korisnu obuću; ostatak srpnja provela je šetajući Firencom sa Sonyjom.
Ništa se nije dogodilo dok su bile odsutne. U pošti nije bilo nikakvih poruka. U podrumu nije nađeno ništa vrijedno.

Krajem srpnja u Langleyu su dobiveni mnogi odgovori, a bili su loši.
Ni na jedan brod u Dudinki nije se popeo nitko osim lučkih radnika. Za dijelove od niklovih slitina nije bilo potrebno posebno baratanje. Ni jedni otisci prstiju koje su dobavili voditelji stanica u Nizozemskoj i Njemačkoj nisu odgovarali onima na kuverti. A za dva jezera blizu Norilska nije bilo imena koja bi podsjećala na "tamne vode"; štoviše, jezera su bila puna bitumena i nisu bila pogodna kao izvori pitke vode.
Sve je to obeshrabrivalo i nešto očito nije bilo u redu.

U Engleskoj, Lazenby je ubrzo zaključio da stvari nisu u redu. Zapravo je to zaključio u Škotskoj, dok je preko telefona slušao gospođicu Sonntag. Pustio ju je da sve pročita, ali mu je već nakon sadržaja prvih nekoliko kutija bilo jasno kako nešto nije u redu. Nije bilo ničega od Rogačeva. Rogačev je bio jedan od ljudi s kojima se vrlo rano počeo dopisivati i nešto njegovo trebalo se ubrzo pojaviti. Ali nije. I kako su kutije slijedile, ništa se nije pojavilo.
Lazenby se tek nejasno sjećao čovjeka: crvenokosi tip, šaljivac, malo nametljiv i mogao je popiti. Većina Rusa je mogla popiti, ali Lazenby nije - povremeno bi popio mali skoč ili čašicu šerija. I napili su ga. Na nekakvoj konferenciji. Navečer. Zbunjeno se prisjećao teturanja niz ulicu s nekolicinom ostalih ljudi, dok je Rogačev pričao viceve. Bilo je još nečeg sramotnog u tom prizoru, ali toga se nikako nije mogao sjetiti.
To mu je uspjelo tek nekoliko tjedana kasnije, kad je već bio u Oxfordu i kada je morao ustati usred noći. Uznapredovale godine ponekad su ga prisiljavale ustati usred noći. I dok je mokrio, napola spavajući, sjećanje mu se vratilo. Mokrenje uza zid. S Rusima. Svi su brbljali ruski. Rogačev mu je bio s jedne strane, a mlad Azijat s druge. Dok nije govorio ruski, mladi Azijat je govorio prekooceansku vrstu engleskog. Govorio je o Sibiru.
Lazenby je znao da je to važno. Izgleda da se u tom trenutku spajalo nekoliko stvari - podjednako važnih i za poruku i za taj nejasni doživljaj. Nije se više ničega mogao sjetiti o tome događaju, čak ni ujutro. Ali još, mu se uvijek činio važan te ga je zapisao. Nije napisao ništa o mokrenju uza zid. To je bila osobna stvar i nikomu nije bila važna. Ali je Rogačev bio važan. A mogao bi biti i mladi Azijat.
To se dogodilo u rujnu, kada se znalo da je daljnji kontakt nemoguć, ali dovršio je svoju izjavu i svejedno je poslao.

5.



U rujnu je i istraga u Langleyu zastala. Nije prestala, ali je stala tamo gdje je i počela: u Odsjeku za životopise.
Vodio ga je čovjek imenom W. Murray Hendricks. Bio je to postariji odvjetnik koji je u tom Odsjeku radio od sredine šezdesetih godina, gdje ga je iz Kongresne knjižnice po hitnom postupku doveo niz kaotičnih previranja koja su se ticala pogrešne usporedne analize i provjere podataka (što je samu zemlju koštalo nekoliko milijardi dolara u nepotrebnoj trci u naoružavanju). U Kongresnoj knjižnici bio je zadužen za autorska prava. Ovdje je bio zadužen za živote. Bio je to sređen čovjek, blaga nastupa.
Kako je sada mogao pregledati sve dokumente na miru i bez pritiska, W. Murray Hendricks je došao do triju zaključaka.
Prvi je bio taj da je odnos između nepoznatog pošiljaoca i Lazenbyja prije bio društven negoli poslovan. Lazenbyja je ocijenio kao čudnog tipa: poslovnih se stvari može sjetiti, ali ne i društvenih. Ovog se nije sjećao. Stvar je vjerojatno bila društvene prirode.
Da bi se s Lazenbyjeni bilo društven, trebalo je imati kvaliteta prisnosti i društvenosti. Hendricks je pregledao popis kandidata i našao trojicu prisnih i društvenih. Primijetio je da su dvojica njih poslala Lazenbyju izraze sućuti povodom smrti njegove supruge - pojavile su se u skupini od dvadeset i četiri pisma poslana iz Londona - ali jedan to nije učinio. Toga je potražio.
Bio je to profesor Rogačev - profesor Efraim Mojsevič Rogačev - i Odsjek je o njemu imao dobar dosje. Dosje se naglo završavao. Kada je počeo ispitivati gdje je dosje stao, otkrio je zašto nikakava sućut nije stigla; u stvari, zašto od njega uopće nije bilo nikakvih pisama. Lazenbyjeva arhiva pokrivala je raspon od šesnaest godina. Ovaj je čovjek nestao prije sedamnaest godina. Doživio je prometnu nesreću u Picundi, na Crnom moru. Žena mu je poginula, a on je bio ozlijeđen. Nakratko se vratio poslu, ali onda je doživio nešto nalik na nervni slom, a poslije toga - ništa. Hendricks je pregledao kakva su bila njegova djelovanja prije nesreće. Otkrio je da je tjedan dana prije nesreće bio na konferenciji u Engleskoj, u Oxordu.
Odsjek je imao i zabilješke o konferencijama, te je Hendricks zatražio da mu pošalju bilješke o toj konferenciji. Bili su tu potpun popis sudionika, kao i izvještaji o aktivnostima na konferenciji. Prelistavajući papire, Hendricks je zamijetio da su se Lazenby i Rogačev sreli najmanje tri puta: na primanju dobrodošlice za sudionike; kao kolege, sudionici u seminarskoj diskusiji i kao članovi podkomiteta.
Prije toga, zadnji su se put sreli tri godine ranije - predugo da bi to sada bilo važno; to ga je dovelo do sljedećeg zaključka. Najvjerojatnije je Efraim Mojsevič Rogačev bio čovjek koji je poslao poruku Lazenbyju, a to je uslijedilo kao razultat susreta u Oxfordu. Sastanak koji je nešto značio bio je vjerojatno društven, na primanju. Nešto se tamo dogodilo. Što god da je bilo, i druga je osoba bila u to upletena. Osoba je možda tek uzgred spomenuta, ali vjerojatnije je bila tamo. To je morao biti netko tko je govorio ruski; najvjerojatnije i sam Rus. Od njega se traži da ode u Rusiju. Bez dobrog poznavanja zemlje; tamo ne bi daleko stigao.
Ali ako se od njega traži da ide tamo, onda je očito da sada nije tamo. Hendricks pomnije prouči sastav ruske delegacije. Bila je velika; dvanaest članova. Primijetio je da su trojica njih, svega nekoliko godina iza toga, prebjegla.
Treći zaključak. Čovjek koji se sada traži bio je na konferenciji i vjerojatno sada nije u Rusiji.
Hendricks je dao napraviti kopije fotografija ruskih delegata, kao i kratke životopise. No prije negoli ih je poslao u London, još se nečega sjetio. Pothvat koji je predložen opasan je i za njega je potreban mladi čovjek - barem ne starac. Svi su ruski delegati sada bili stari. To ne može biti ni jedan od njih. Postoji mogućnost da je to bio neki drugi Slaven koji je bio tamo, Poljak ili Čeh koji govori ruski. Dodatno razmišljanje pokazalo je da to vjerojatno nije slučaj.
Ubaciti nekoga u Rusiju po tajnom zadatku nije teška stvar, ali ovdje se nije radilo samo o tome da se nekoga pošalje u Rusiju, već u Sibir. I ne samo u Sibir, nego u zatvorenu sigurnosnu zonu Sibira. To je sasvim drugačija stvar. Samo po sebi, nevjerojatan prijedlog.
Pa ipak je Rogačev mislio da se to može učiniti. Mislio je da zna i čovjeka koji to može učiniti.
Nekoliko razgovora između odsjeka donijelo je četvrti, krajnji zaključak.
Osoba koja bi mogla prodrijeti u sigurnosno područje Sibira jest iz Sibira. Još određenije, riječ je o rođenom Sibircu: nije bijele rase, već mongoloidne, azijatske.
Takvog nije bilo ni u jednoj slavenskoj delegaciji, ni u ruskoj. Možda je riječ o nekoj drugoj delegaciji; no, postojala je sasvim sigurna mogućnost da taj čovjek uopće nije bio uzvanik.
Hendricks se odlučio na šire pročešljavanje.
Zapovjedio je provjeriti svakog akademika koji je bio u Oxfordu u vrijeme te konferencije.
Taj je opsežan zadatak bio metodički podijeljen. U vrijeme konferencije bili su ljetni praznici, što je značilo da su studenti i njihovi uobičajeni mentori bili izuzeti. Taj je akademik morao biti određene dobi i tipa. Njegova dob je u tada bila oko dvadeset godina, što je značilo da se radi o vrlo kvalificiranom diplomantu ili kolegi koji se bavi istraživanjima. Kako je bio azijatski tip, to je predmnijevalo određene značajke, možda čak i ime koje se na neki način ističe. Istraga je, kao i sve druge, bila temeljito provedena, no rezultati su bili jalovi. Neki su koledži imali bilješke o gostujućim profesorima od prije sedamnaest godina, ali većina nije. Računi iz studentskih domova i kvestura pomogli su u popunjavanju rupa; ali čak i kad se ime pojavilo, nije privuklo nikakvu pažnju i jednostavno je bilo pridruženo ostalima na popisu koji je otišao Hendricksu.
Ime je odmah privuklo. Hendricksovu pažnju i uslijedile su neuobičajene psovke i uzvici.
O tom je čovjeku već imao podeblji dosje.
Znao je da ga se morao sjetiti već znatno prije; i znao je da o njemu više neće baš puno doznati.
Mozgao je o tome kada je stigla Lazenbyjeva izjava i on je samo umorno kimao nad njom. Bilo je to zbrkano prisjećanje, bez točnog vremena i mjesta, na Lazenbyjevo tumaranje s Rogačevom i mladim Rusom azijatskog izgleda koji je govorio prekooceansku vrstu engleskog.
Sada je Hendricks bio u prilici odrediti i vrijeme i mjesto, kao i ime mladog čovjeka i dodati uz to njegov opširan životopis. Ali još je uvijek oklijevao. Divljeg mladića mogao je sam pronaći. Za to će trebati vremena. No, vremena je imao na pretek. Brodovi sada nisu vozili sibirskom rutom i neće se vratiti tamo prije idućeg lipnja. Do tog vremena nikakva poruka od Rogačeva ionako ne može stići.
Došao je do zaključka i sljedećeg dana pokrenuo je novi niz potraga.
Bilo je to 30. rujna, a dva dana kasnije, 2. listopada, stigla je još jedna poruka od Rogačeva.

6.



S nožem za papir u ruci gospođica Sonntag pogledala je kuvertu i usta joj se širom otvore. Onda otrči do Lazenbyja.
I on pogleda kuvertu, pa gospođicu Sonntag, pa opet kuvertu.

PROF G. F LAZENBY


OXFORD


ENGLESKA



Zatim pogledaju jedno drugo.
Nova je poruka po tonu bila otresitija.

Pokreni se, ćelavi/Kako to da ne razumiješ?/

Želim čovjeka/ koji govori jezike obitelji sjevera/

onog koji piša uza zid/Moje boravište/

jasno je opisano u početku/Boravim kod/

tamnih voda/pokaži mu sve moje riječi/

kako ljudi više ne bi/sjedili u tami/

niti kao slijepci/teturali u podne/

Požuri/ćelavi.


"Ovo vas podsjeća na nešto, profesore?"
"Da. Da, podsjeća", reče Lazenby.
"To smo i mislili. Ali kod ove poruke ima nekih još zanimljivijih mjesta." Ta su mjesta bila poštanska marka i adresa. Marka je bila poništena u Ijmuidenu, Nizozemska, a adresa je bila napisana japanskom kemijskom olovkom - tinta je bila japanska; takva se tinta koristi jedino u Japanu, za japansko pismo; ne izvozi se. U vrijeme prve poruke, u Goteborgu se nalazio i japanski brod. Na obje poruke otisci prstiju bili su jednaki i u oba slučaja radilo se o istom brodu.
Taj brod nije bio u Dudinki, niti u Igarki, niti u Novij Portu ili Salehardu. Preplovio je Arktičko more od kraja do kraja, ali nije se zaustavio ni u jednom od tih mjesta.
Gdje god da je stao, brod se sada opet kretao. Brazdao je dolje prema portugalskoj obali, na putu kući; tamo će stići za dva mjeseca ako ne bude imao sreće ili negdje za tri, ako je bude imao i usput uhvati još koji teret. Brod je bio na slobodnoj plovidbi i preuzimao je svaki ponuđeni teret - uglavnom za luke do kojih uobičajene linije ne stižu.
Tako je radio i na Arktiku. Ali izmedu Arktika i sadašnje rute bila je razlika. Gdje god da sada pristane, Lloydovi agenti prijavili bi slučaj. Lloydovi agenti ne javljaju se s ruskog Arktika. Tamo je njegova jedina ubilježena luka bio Murmansk; on je bio ubilježen i kao luka u lipnju. Ali morao je pristati u još neku luku osim Murmanska, jer u njegovoj blizini nema nikakve tajne ustanove. Murmansk je baza ruske Sjeverne flote, s velikim radionicama i uslužnim pogonima. U njenoj blizini sigurno ne bi bila smještena biološka postaja; baza je ionako bila pod stalnim nadzorom, njeni su detalji bili poznati; to nikako nije bila pusta zavijajuća divljina.
Ostatak Arktika došao je u obzir, a to je nekoliko tisuća milja; trebalo je otvoriti istragu i u Japanu.
Iz Japana su stigli dobri i informativni odgovori.
Brod je bio jedan od šest trampera, a arktička ruta je bila kapetanov ljetni hir. U posljednjih nekoliko godina samo je jedan od tih brodova stalno plovio tom rutom. Jedini stalni posao na toj ruti obavljao se u Murmansku, a sve ostalo bilo je svojevoljno; kapetan je po svojoj volji odlučivao hoće li se posao uzeti ili ne. Ako ga je prijavio, brodovlasnici bi dobili dio zarade; ako nije, podijelila ju je posada. Jedine sigurne informacije mogu se dobiti od posade, a oni ih baš neće dati.
Ali brod je bio pod paskom i istraga se nastavila.

Prekrasno, rekao je Hendricks, i nastavio svoj posao. No, ni taj nije najsjajnije napredovao.

Do Božića - ustvari na sam Božić - stigle su nove vijesti. Japanski brod neprimijećeno je uplovio u Nagasaki. Posada se izgubila i otišla na odmor. Kad su se vratili, posada se raštrkala na druge linije, a brod je rastavljen. Naime, strojevi su mu izvađeni, ostatak opreme demontiran i s brodom je bilo gotovo. Hendricks rukom pokrije lice. Osjećao se poput tog broda.
Napokon je primio odgovor od divljeg mladića. Njegovo vlastito posljednje pismo, samo jedno u nizu onih koje mu je već bio poslao, bilo je napisano sa štovanjem i diskretno. Poslao ga je u područje za koje su mislili da se mladić u njemu trenutačno nalazi. Bilo je napisano na običnom papiru, a za odgovor je bio naznačen broj poštanskog pretinca. U njemu je stajalo da već spomenuti stari prijatelj iz Oxforda u Engleskoj, pokušava po zadnji put stići do njega. Stvar je bila žurna i osobna i ljubazno je zatražena potvrda primitka tog zadnjeg pisma.
Ljubazan odgovor vratio se na samom pismu. Bio je ispisan crvenim flomasterom - ODJEBI ŠPIJO.
Hendricks je pomislio da tu odustane. Bio je siguran da više ničega neće biti. Posada neće biti baš revna pomoći prijateljskoj obavještajnoj službi. Mladić nije bio prijateljski naklonjen ni jednoj obavještajnoj službi, pa ga ni ova nije prevarila.
No, još je uvijek otezao s odlukom. Troškovi nisu bili veliki i on je odlučio cijelu stvar ponovno promisliti u travnju, kada počinje nova budžetna godina. Stigao je i travanj i on je ponovno promislio. Pogotovo je dobro razmislio o Rogačevu.
Taj nije imao loše karakteristike, ali nisu baš bile ni najsjajnije; ništa izvan uobičajenog. Odslužio je svoje pedesetih godina u radnom logoru, ali to su učinili i mnogi drugi ruski znanstvenici - bila je to stvar vrijedna poštovanja. Vrijedan spomena bio je i njegov timski rad, kako je bilo opisano, a njegovo područje bila je biologija. Da se na tom području događalo nešto izuzetno, nekakav bi tračak o tome svakako već došao od drugih ekipa. Nije bilo nikakvih tračaka. Je li bilo moguće da je starac od osamdeset i jedne godine napravio nešto potpuno sam? To nije bilo vjerojatno. Vjerojatnije je bilo da su godine izdvojenosti stvorile djetinjaste tlapnje. U tonu poruka bilo je nečeg dječje veselog.
Hendricks je samo nakratko oklijevao, a onda je zatvorio istragu: dokumente treba držati aktivnim još šest mjeseci, u slučaju da iskrsne nešto novo, iako nije očekivao da će se nešto takvo dogoditi.
Ali nešto se dogodilo. Igrom slučaja, nešto sasvim novo se dogodilo.

7.



Satelit se uzdigao nad Indijskim oceanom. Dvadeset minuta kasnije bio je nad Sibirom.
Satelit je bio jedan od tri koje je vojsci SAD isporučio Boeing, a bili su rezultat razvoja serije Velika ptica. Sva tri su imali telemetrijske sustave koji su omogućavali trenutačni prijenos, a svaki se nalazio u malo drugačijoj orbiti.
Ovaj se nalazio u polarnoj orbiti. Krećući se smjerom sjever- jug, svake devedeset i četiri minute potpuno bi obišao Zemlju. No, njegova oprema za prikupljanje obavještajnih podataka uključivala se samo nad područjem nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Na njemu je trebao promatrati više od 500 zemaljskih objekata.
Sat vremena ranije drugi je satelit preletio preko tog područja i nije dojavio nikakvu primjetljivu aktivnost. Ali kada je stigao ovaj satelit, nekih 300 milja zapadno, požari su već gorjeli.
Isprva je taj događaj prošao nezamijećen, jer je u tom trenutku posao satelita bio nadgledanje baze s projektilima. Snimio je četiri fotografije i deset sekundi video-zapisa. Fotografije su bile dobre, usprkos mrljicama uzduž desnog ruba, ali rezultati nisu pokazivali nikakve promjene i jednostavno su pohranjeni za buduće reference.
Video je bio drugačiji. Na njemu je bilo uočeno neko kretanje. Kretao se natovaren otvoreni kamion. Neobično za tri sata ujutro i pažnja je odmah skrenuta na to, kako bi se otkrilo što bi to kamion mogao prevoziti kroz dubok snijeg u to doba. Iz tog razloga prošlo je nešto vremena prije nego što je uočeno da se mrljice pojavljuju i na desnom rubu videozapisa.
Optičko povećanje pokazalo je da su mrljice plamenovi i zanimanje se naglo povećalo za nova zbivanja.
Uskoro je određen položaj dalekog požara, a određeno je da ga je uzrokovala vjerojatno eksplozija: plamenovi su se dizali još uvijek tridesetak metara uvis. Bilo je to čudno jer taj je objekt bio nisko na popisu važnih promatračkih ciljeva i nije se znalo da se tu drži i eksploziv. Na ranijim popisima bio je označen kao meteorološka postaja. Kasnije raščlambe pokazale su da je široko zemljište uokrug pokriveno ventilatorima, što je ukazivalo da se radovi odvijaju ispod zemlje i da ih ima previše za običnu meteorološku postaju. Radio-komunikacija i oblici transporta također nisu pokazivali vojne važnosti, pa je niski status za taj objekt zadržan, ali su sve vidljive strukture bile označene i novi su se podaci stalno unosili. Bilo je tu nekoliko betonskih zgrada, telegrafskih stupova, generatorskih kućišta, strujnih stupova, ograđeni dio s nastambama koji se očito koristio za skladištenje, tik uz pistu.
Povećane mrljice uspoređene su s ranijim fotografijama i pojavile su se neke razlike. Najveća betonska struktura, koja je očito bila kupola nečemu ispod, nestala je, kao i generatorska kućišta. Stupovi su bili porušeni, nastambe raznesene, a gorući otpaci bili su razbacani po širokom području.
Uz povećanu optičku obradu, pojavile su se i druge slike. Poput niti tanak niz točkica, na prvi pogled svjetlucavi krš, izdvojen je od pozadine u plamenu i otkrilo se da je riječ o skupini ljudi. Stajali su u redu, a svaki je držao ruke na ramenima onog ispred sebe. Imali su poveze oko očiju, a bili su odjeveni samo u donje rublje - bilo je očito da su odjeću ostavili bježeći iz gorućih zgrada.
Malo podalje od tog reda nalazio se drugi čovjek, također u donjem rublju, ali na njemu se nije vidio povez. Taj je čovjek u rukama nešto držao. Nije se moglo vidjeti što, ali je ispitivanje video -zapisa pokazalo da mu se glava diže i spušta dok su se ljudi u redu okretali prema njemu i od njega.
Pozvan je stručnjak za antropometriju.
Područje proučavanja ovog stručnjaka bili su pokreti tijela i njihova mjerenja i on je zaključio da je u čovjekovoj ruci popis i da se radi o prozivci; u vremenu od deset sekundi, radilo se o brzoj prozivci, što nije bilo iznenađujuće, budući da su se gotovo goli ljudi nalazili na minus pedeset stupnjeva. Ali su ga neke druge značajke zbunile i zatražio je da se radom na slici pročiste iskrivljenja nastala zbog plamena i topline. Posao na slici je obavljen, no to nije riješilo problem. Obavio je nekoliko ispitivanja kako bi dokazao da to što je počeo pretpostavljati da jest, ne može biti istina. Ali bilo je istina.
Ljudi koji su stajali u donjem rublju u sibirskom ledu imali su predugačke ruke. Nešto nije bilo u redu ni s njihovim bedrenim kostima, kao ni s ukupnim oblikom njihovih nogu. Čovjek koji je čitao popis i prozivao imena bio je jednako građen. I koliko god da je stručnjak za antropometriju baratao rezultatima, ispadalo je da nije riječ o ljudskim bićima.
Do ovih se opažanja došlo u mjesecu travnju.

8.



U travnju je Lazenby ulovio ribu i bila je veličanstvena.
Losos ga je doslovce pogledao kada je iskočio. Bio je velik poput velikog psa i padajući u dugačkom luku cijelo ga je vrijeme gledao. Onda je udario o vodu i duboko uronio u Dugačko jezerce, povukavši za sobom Lazenbyjev ogromni mamac Bloody Butcher.
Prošle godine nije uhvatio ništa, ali je ove sezone imao već nekoliko sjajnih prilika. Rijeka je bila nabujala, crvenosmeđa od treseta, a tutnjala je poput kakvog stroja. Bila je puna ribe. Voda je kipjela preko kamenja, pjena je visoko prskala i gdje god da je pogledao vidio je ribe. Zrak ih je bio prepun. Nikada nije vidio nešto takvo! Nevjerojatna proljetna navala!
Isprobao je sve svoje mamce, one teške za obojene vode, Thunder and Lightning, Childers, Ackroyd. Išle su na njih, o da; bilo je nekoliko trzaja od kojih mu je zastao dah. Bili su to samo trzaji, ali nisu mogli razaznati mamce u svom tom tresetu. Da bi riba zagrizla trebalo je nešto šarenije, veliki staromodni Butcher, pa je jednog privezao i gotovo istog trena štap mu je skoro istrgnut iz ruke. Povukao se do obale i mučno se probijao uz nju, otpuštajući uzicu. Mogao je osjetiti ribu na kraju, vrlo jaku, kako se okreće i savija.
Lagano je sniježilo i već se spuštao mrak. Ali kakva prekrasna divljakuša - petnaest kilograma, ni grama manje, možda čak i dvadeset. Nije ju mogao ostaviti da se odmara u jezercu, morao ju je odvući odatle u brzac. Samo pažljivo. Mrači se. Iza dubokog mirnog dijela morat će ponovno ući u rijeku. Brza voda, klizavo stijenje. Oprezno. Za sada je samo treba držati pod pritiskom. Neka zna da ne može ostati u jezercu. Izađi, hajde, izadi. Da, izašla je! Preskočila je preko ruba u zapjenušanu vodu – sjajna beštija, srebrna, lupala je repom, još vrlo jaka, tek pristigla iz mora.
Lazenby je pusti da povuče uzicu, držeći je i klizeći niz obalu. Pažljivo je ušao u vodu, napipavajući put između kamenja, ispod vrtoglavih brzaca. Losos je započeo dugačak bijeg uz rijeku i kolut je zujao. Dobro je, pusti je da bježi, zategni samo malo. Naslonio se na kamen, stao čvrsto na obje noge i počeo igru s njom, ozbiljno zatežući dok se štap svijao.
Riba je plivala amo-tamo, pokušavajući se osloboditi uzice. Ponovno je skočila, negdje u daljini, ali primijetio ju je kroz pjenu i dignula je i uzicu s koje je kapalo. Povlačio je uzicu što je brže mogao i poigravao se cijelo vrijeme s ribom. Boga mu, bila je stvarno brza, živa i pametna, pokušavala je prekinuti uzicu na stijene. Samo je poteži, izmori je.
Iz minute u minutu losos je slabio. Četrdeset minuta.
Bio je iscrpljen kao i riba kada ju je napokon nježno privukao u plićak. Mrežu je držao pod vodom, dugačak mu je štap bio pod rukom, kako bi je mogao uhvatiti s obje ruke. Bio je toliko umoran da je gotovo pao preko ribe u vodu i drhtao je dok je čekao posljednji skok kada riba osjeti mrežu.
Ali nije bilo skoka, samo nešto trzanja u mreži i onda ju je izvukao i odnio na obalu i srušio se. Izvadio je nož iz džepa, oslobodio lososa udice i onda ostao dugo sjediti, teško dišući. Oprema se nalazila podalje i kad je došao do nje svjetlo je već bilo preslabo da pročita oznaku na vagi s kukom. Odnio je ribu i opremu do auta i odvezao se do hotela gdje je odmah otišao do ribičke prostorije, otraga kod garaža.
Bio je malo razočaran kad se pokazalo da je teška svega devet i pol kilograma.
“Al' je ljepa, profsore - friška! Možete reći da je prava ribetna!"
"Da, nije loša, zar ne?" reče skromno Lazenby i pričeka da njegov trofej bude spremljen u vreću i označen za dimljenje u Aberdeenu, a onda je otišao oprati se i presvući. Hodnik je vodio do recepcije, a tamo je, na svoje veliko iznenađenje, ugledao kako ga čekaju Philpott i ozbiljan tip u trodjelnom odijelu.
"Živili, profesore. Mislim da niste još upoznali g. Hendricksa - g. W. Murray Hendricksa. Ima nešto vrlo zanimljivog za vas."

9.



Poslije večere, gore u Lazenbyjevoj sobi, Hendricks je otvorio svoju torbu. Dvadeset sati poslije prvog satelita i drugi je nadletio isto mjesto i posebno za tu priliku uključio kamere. Prva Ptica snimala je s visine od 300 milja u tri sata ujutro; druga se našla točno iznad tog mjesta u jedanaest navečer istog dana. Vatre više nisu gorjele, puhao je snažan vjetar i spodobe s maskama i zaštitnom odjećom radile su pod svjetlom reflektora. Radili su na strukturi čiji je krov bio raznesen.
Na tom su se mjestu odvijali nekakvi vojni biološki radovi, to je bilo izvjesno; unatoč vjetru otkriveno je da u zrak odlaze neki kemijski elementi. Nije bilo moguće reći koji je bio uzrok eksplozije, ali je bilo očito da su radovi u toj ustanovi bili vrlo raznoliki.
Lazenbyju su pokazali nekoliko nejasnih snimaka: kroz rupu u kupoli snimljena je hrpa uništene opreme. Prozirne folije s ucrtanim konturama položene preko fotografija malo su mu razjasnile tu zbrku, ali Lazenby još uvijek nije uspio ništa prepoznati.
Provodni kanali, objasnio je Hendricks. Identificirani su kao dio plana s međunarodnom oznakom "P4".
"Ah, P4. Nije moje područje", reče Lazenby. "Za to postoje prilično visoki sigurnosni uvjeti, u biti najviši. To je sustav za držanje nezgodnih bakterija - mislim da se obično radi o E-coli. Koriste ih za repliciranje stanica, cijepanje gena."
"Da, koristili su E-coli i to za cijepanje gena", reče Hendricks. "To su ostaci genetičkog laboratorija - poprilično je velik."
"Stvarno? Što će im to?"
Hendricks ponovno posegne u torbu i pokaže mu snimke spodoba u redu. Bilo je tu preko tucet fotografija, neki su dijelovi bili izdvojeni i uvećani. I opet su slike bile mutne, ali su folije ocrtavale udove.
Lazenby ih prouči.
"Čovjekoliki majmuni", zaključi. "Ne, to nisu čovjekoliki majmuni. Sada više nisu."
Lazenby ponovno pogleda.
"Poboljšani čovjekoliki majmuni?"
"Da, ovi mogu govoriti i čitati. Barem ovaj može. Čita popis i proziva imena, a drugi mu odgovaraju. Na filmu se to jasnije vidi."
Lazenby ga na trenutak pogleda preko čaše.
"Ne mislite valjda da to radi Rogačev?" reče.
"Pa, to je njegovo mjesto. U to nema sumnje. Mogu vam pokazati."
Pokazao mu je zemljovid. Bio je to dio zemljovida velikog mjerila koji je pokazivao oblast Kolime - kako je rekao, nekoliko tisuća milja daleko od mjesta gdje su prvo počeli tražiti. Na zemljovidu je bio kružić s crticama, simbol koji je označavao meteorološku postaju, a blizu postaje nalazilo se jezero. Preko jezera je rukom bilo ispisano Crno jezero.
I to je objasnio. Ime je nađeno u jednoj od knjiga koje su skupljale prašinu u knjižnici Odsjeka; iako je sustav traženja podataka u drugim izvorima bio poboljšan, ovo je ime nekako izmaklo.
Lazenby pogleda pruženi list papira.

PJEŠICE KROZ SIBIR

Kapetan Willoughby Devereaux

London 1862. (izvadak, str.194)

Iz daljine, voda zarobljena u bazenu od crnog bazalta, nalikuje na tintu, ali je potpuno prozima i u stvari je najčišća u tom području. Tu je poznaju kao Černi vodi (tamne vode), ali čini mi se prikladnije ime Crno jezero; na Crnom jezeru sam logorovao nekoliko dana, prije nego što sam prešao trideset milja nazad do Zeljonog misa (Zelenog rta).


"Evo Zelenog rta", reče Hendricks, raširivši drugi dio karte. "To je luka na rijeci Kolima, točno trideset milja od jezera. Tuda su izašle Rogačevljeve cigarete."
Lazenby vrati pogled s karte na snimke.
"Mislite da nas želi obavijestiti o ovome?" reče.
"Ne. Ne mislim. Što je tu toliko tajnovito?"
"Vama to nije dovoljno zapanjujuće?"
"Da, zapanjujuće je. Ali još više zapanjuje zašto su to tako držali u tajnosti. Kao i mjesto gdje se to zbiva. Biste li vi eksperimentirali s čovjekolikim majmunima na takvom mjestu?"
"Da, Arktik baš nije njihov okoliš", reče Lazenby.
"Točno. Nije. Ali to nije samo Arktik. To je njihovo najtajnije mjesto - najudaljenije, do njega je najteže doći. O njemu jedva da ima nekakvih podataka. O ovom mjestu nema nikakvih. Ništa nismo znali o njemu. To je zapanjujuće. Uznemirujuće. Prilično dobro poznajemo ruske znanstvene prilike. Ljudi mijenjaju poslove, novosti se šire. Ali ovdje nitko nije promijenio posao. To jest, ako tu dobijete posao, očito je da ga ne napuštate. A posao se tu odvijao vrlo, vrlo dugo, to nam je jasno. I to nas dovodi do još jednog pitanja koje seže daleko u prošlost. Što znate o čovjeku imenom Želikov?"
Lazenby ga pogleda.
"Genetičar Želikov?"
"Točno. L.V Želikov."
"Pa, čuo sam o njemu. Tko nije? Najomiljeniji student Pavlova, čovjeka s psom. Mrtav je, koliko će biti - trideset, četrdeset godina?"
"Nitko ne zna kada je umro. Nisu to nikome rekli. Mi mislimo da je to zato što je umro na tom mjestu. Mislimo da je to bilo njegovo mjesto i da ga je Rogačev naslijedio. To znači prije otprilike sedamnaest godina. Imate pravo, Želikov je nestao iz vida prije nekih četrdeset godina. Pedesetih je godina bio u logoru. Mislimo da su ga pustili i ponudili mu ovo i to je on prihvatio. Rogačev je bio s njim u istom logoru. Jeste li to znali?"
"Ne, nisam."
"Da, bio je. Poznavali su se. U svakom slučaju, to je mjesto postojalo kada je Želikov stigao. Postojalo je najmanje četrdeset godina, a vjerojatno je izgrađeno davno prije. Naposljetku, ne bi poslali čovjeka njegovog kalibra u Sibir da tamo s nečim počne. Nešto se već događalo, vjerojatno se radilo sa životinjama, jer to je bilo njegovo područje rada. Ali nisu samo životinje u pitanju. Rad na životinjama nije tajna. Ovo je tajna. Sve je vrlo tajnovito smjestili su to na najtajnije mjesto. I zato su te slike zapanjujuće. Ali je još više zapanjujuće ono drugo što se tamo radi. Ono što nam tako uporno pokušava reći."
Neko su se vrijeme gledali.
Philpott diskretno prikupi papire i spremi ih u torbu. Onda izvadi još jedan papir.
"Treba nam vaša pomoć", reče Hendricks.
"Svakako, što god mogu učiniti - iako točno ne znam..."
"Biste li otišli na jedan put, za nas?"
Lazenby se zabulji u njega i širom otvori usta.
"Ne, ne u Sibir." Hendricks iskrivi svoja mala usta. "Na drugo mjesto. Mislim da smo ušli u trag mladiću kojeg ste spomenuli." On ispruži ruku i Philpott mu doda jednu povećanu fotografiju. "Izgleda li možda ovako?"
Lazenby pogleda fotografiju. Mladi Azijat iz njegove košmarne večeri natmureno ga je gledao sa slike. Širokih i visokih jagodičnih kostiju, sa sjajnim očima ispod gustih šiški.
"Pa - to je on!"
"Možete li mu se sad sjetiti imena?"
"Gavran!" reče Lazenby. Ime mu se naglo vratilo u sjećanje. Prisjetio se još nekih stvari. Viskija za viskijem. Teturanja niz cestu u skupini. Crvenokosog Rogačeva koji je zbijao šale. Onda iza ugla, pa uza zid - poznatog ugla, poznatog zida... Bilo je to u Oxfordu, do vraga! Bilo je to u Oxfordu.
On podigne pogled i opazi da se Hendricks i Philpott gledaju.
"Gavran?" reče Hendricks. "Jeste li sigurni?"
"Gotovo sasvim siguran. Bio je tamo i Zlatokosi. Bilo je još ljudi tamo. . . Sve je bilo tako - smušeno."
"Zlatokosi?" Hendricks i Philpott se ponovo pogledaju. "Gledajte, profesore, ako ste se možda zvali - nadimcima - da li je možda Rogačev bio Zlatokosi - on je naime crvenokos?"
"Nadimci. Da, moglo bi biti tako."
"A drugi je bio Gavran, jer je tamnokos, u stvari, kosa mu je vrlo tamna, zapravo crna?"
"Moguće. Gavran i ne zvuči baš ruski, zar ne?"
"Ne. Taj čovjek i nije Rus. Indijanac je."
"Indijanac?"
“Američki Indijanac. Kanadski. Ime mu je na poleđini." Lazenby pogleda poleđinu. Tamo je pisalo: J. B. Porter (Dr. Johnny Porter).
"Znači li vam to ime nešto?"
"Ne bih baš rekao."
"Gužve u Quebecu?"
“A, to je taj. No, nikad ga ne bih povezao..."
"Ne. Sada ne izgleda ovako. Ovako je izgledao u Oxfordu. Mislimo da ste ga tamo sreli."
"Da, čini mi se da je tako."
"Možete li se sjetiti kako ste ga upoznali?"
"Pa, za vrijeme konferencije. Mislim da je to bilo na prijemu. Za sudionike."
"On nije bio sudionik. Što je radio tamo?"
"To ne znam."
"Da li je izgledalo da je već poznavao Rogačeva?"
"Ni to ne znam. Naprosto su razgovarali o Sibiru."
"Sjećate li se o čemu su konkretno razgovarali?"
"Hmm." Lazenby razmisli. "O jezicima, narodima, nekakvim tjelesnim nedostacima - sljepoći? Možda o snježnoj sljepoći. Nešto takvoga. U svakom slučaju, o Sibiru. Naravno, Rogačev je tamo radio i ja sam mislio da je taj momak nekakav urođenik. Puno su razgovarali na ruskom i bilo je očito da poznaje taj kraj, pa sam pretpostavio..."
"Da, poznaje Sibir. Bio je tamo. Nema nikakve sumnje u to koga Rogačev traži. S nama neće razgovarati. Mislimo da s vama hoće. Hoćete li se sada vi njemu javiti?"
Lazenby je zurio u njega.
"Ne mislite sada, naravno", reče.
"Sada znamo gdje je. Tog je čovjeka teško naći. Mi smo ga našli. Bit će tamo još četiri dana."
"Gdje?"
"U Montrealu."
"U Montrealu." Lazenby se sjeti svoje ribe kako putuje do sušionice. Pomisli na cijelu rijeku prepunu riba. "No, k vragu", reče, "jedva da poznajem tog čovjeka."
"Točno", reče Hendricks. "Nitko ga u biti ne poznaje."

II.


O GAVRANU





10.



Ime na rodnom listu bilo mu je Jean-Baptiste Porteur, ali od trinaeste godine bio je jednostavno Johny Porter.
Bio je Indijanac iz plemena Gitksan, jedne od manjih skupina koje su bile povezane s većim plemenom Tsimsheana, koje je nastanjivalo područje oko rijeke Skeena u Britanskoj Kolumbiji.
Jezik Gitksana bio je k'san i izvan plemena bio je tek površno poznat. Svega se nekoliko plemena međusobno razumjelo. Ali gotovo odmah kad je progovorio, mladi Jean-Baptiste naučio je govoriti i nisqa, jezik Indijanaca Nass. Nedugo zatim naučio je i nešto tsimsheanskog. Taj je jezik toliko poseban da ga lingvisti nisu uspjeli povezati ni s jednim drugim jezikom na svijetu. Bio je nerazumljiv i drugim plemenima. Kad je navršio jedanaest godina, tečno je govorio tsimsheanski.
Taj sluh za jezike ga je u njegovoj trinaestoj godini doveo do misionarske škole - to i neslaganje s ujakom.
Poput svih muških članova plemena Gitksan (i muških članova pridruženih plemena), u pubertetu je morao napustiti dom i živjeti s ujakom ili s nekim drugim muškim rođakom s majčine strane. Zajednica je bila egzogamna - spolni odnosi između članova klana bili su zabranjeni. Taj je tabu bio osnovan na incestu i onemogućavao je pojedincu da spava sa svojom majkom ili svojim sestrama. Zajednica je bila i matrilinearna: porijeklo se nasljeđivalo po majci.
To je značilo da djeca iz braka ne postaju članovi očevog klana (koji je nužno bio drugačiji), već majčinog. Majka i sva njena djeca bili su članovi istog klana. Mogli su se vjenčavati u druga plemena, ali ne u svoje klanove u plemenima. To je bilo najvažnije i što se osobnog položaja tiče, klan je bio ispred plemena.
Postojala su četiri klana: Orao, Vuk, Gavran i Vatrena trava. Porterova majka bila je Gavran, pa je i on bio Gavran. U trinaestoj je otišao živjeti s ujakom Gavranom. Ujak ga je izbacio.
Neslaganje se javilo zbog dječakove buntovnosti i dvoličnosti. (Svi su Gavrani dvolični. Gavran je varalica. Vrlo je domišljat. Ukrao je sunce i donio svjetlo u svijet. On čini dobro, ali samo slučajno. Vrlo je oprezan. Ništa ne radi na vjeru. Njemu se ne može vjerovati.)
Porterov ujak nije vjerovao dječaku. Osim što nije izvršavao ono što mu je rečeno, dječak je lagao i o onome što je radio.
Kako je bio vješt u jezicima, ujak ga je vodio sa sobom kad god bi trgovao sa Tsimsheanima ili Nassima. Rekao mu je neka šuti, ali neka mu kasnije nasamo kaže što su oni pričali međusobno. Dječaku se taj posao nije sviđao i to je rekao, ali svejedno ga je morao raditi. Nakon što su ga prevarili u nekoliko poslova, ujak je znao da dječak laže i istukao ga je. Njemu to nije ništa značilo i nastavio je lagati.
Situacija je bila teška. Nije mogao i dalje tući dječaka, jer je taj brzo rastao. (Dječakov otac bio je Vatrena trava, a Vatrene trave brzo rastu. Vatrena trava raste poslije šumskih požara; oni su kao ptica feniks; jedna od njihovih pretkinja udala se za Nebesko biće i zato prirodno teže prema nebu.) S druge strane, nije mogao više držati prkosnog dječaka u kući. Nije ga mogao vratiti ni majci. A njegov bi autoritet bio okrnjen, ako dječaka preda nekom drugom rođaku.
Predao ga je bratu Eustaceu.
U to je vrijeme brat Eustace bio ravnatelj misionarske škole u Prince Rupertu. Uzimao je dječake uglavnom iz većih plemena i rijetko bi uzeo Gitksana. Stega u školi bila je stroga i dječake su tukli ako bi ih našli kako govore plemenske jezike. Svrha je bila ukloniti im plemenski osjećaj; mislilo se da će to bolje uspjeti kada se te godine (iz financijskih razloga) škola preselila u Vancouver. Pomisao da mu nećak bude tako daleko, čak u Vancouveru, ujaku se činila poput svjetla na kraju tunela. Ali, bilo je poteškoća. Zbog selidbe škole, nije bilo novih upisa. Kako je bio Gavran, ujak je pažljivo smislio svoj plan. Otišao je do brata Eustacea. Zatražio je od njega religiozne brošure koje će podijeliti nekim slabim ljudima, za koje je opazio da tonu u grijeh.
Brata Eustacea dojmila se njegova briga i dao mu je brošure. Ujak mu je zahvalio i istovremeno se zahvalio misiji, u ime svih Indijanaca suvremenih nazora, na njenom radu u obrazovanju mladih ljudi i otklanjanju od kušnje - posebno je spomenuo selidbu u Vancouver i sav dodatni posao koji se u tome nalazio.
Brat Eustace je uzdahnuo i rekao da je to križ koji treba nositi.
I ujak je uzdahnuo i rekao da će najteži posao biti spriječiti dječake da govore svojim materinjim jezicima. Kad budu tako daleko od kuće, osjećat će se nervozno i govorit će još više. A Vancouver će biti posebno opasan.
Zašto, pitao je brat Eustace. Zašto će Vancouver biti opasan?
Ne sam Vancouver, rekao je ujak. Vancouver kao veliki, grešni grad. I nije sam jezik opasan, već budalasti mitovi utjelovljeni u jeziku; a koji zapravo u tom jeziku ne zvuče budalasto. Pojasnio je to. Rekao je da na jeziku k'san biblijske priče zvuče još čudnije negoli plemenske. Kao odani poklonik crkve, tek je u engleskom uspio razlikovati istinu iz Biblije od budalaština u plemenskim pričama. Na primjer, u engleskom je opis Isusa prekrasan, ali u jeziku k'san on ispada luđak. Dječake treba obeshrabriti da čak i razmišljaju na svojim jezicima.
Brat Eustace se namrštio i rekao da se dječake već kažnjava ako ih se uhvati kako govore svoje jezike.
Tako i treba, rekao je ujak. Ali ih prvo treba uhvatiti. I treba znati što govore - to neće biti lako napraviti u spavaonicama u Vancouveru. Jer jedan Nass neće izdati Nassa, Tsimshean neće izdati Tsimsheana, a drugi ne razumiju njihove jezike. Poznaje on te lažljivce, trgovao je s njima i sam se morao osigurati... Zapravo, bilo bi vrlo dobro da... Ali ne. Ne, ne bi. Bilo bi to loše, i prevelika žrtva za njega.
Brat Eustace ga je pažljivo pogledao. Kakva žrtva?, pitao je.
Zastajkujući, ujak je objasnio. Slučajno ima nećaka koji razumije tsimsheanski i nisqanski jednako dobro kao i k'sanski. Dječak je bio prirodno nadaren za to i od velike mu je pomoći. Točno ga je izvještavao o tome što između sebe razgovaraju ti lukavi ljudi i to mu je uštedjelo mnogo vremena i novca. Ovog mu je trena palo na pamet da bi taj bistri dječak mogao biti na korist i misionarskoj školi i samom sebi. Ali ne. Ne može ga ostaviti. Svejedno... Ne može se ispriječiti između misije i tako važne pripomoći. Ili između dječaka i pravilnog obrazovanja. Pa ipak...
Pa ipak, rekao je brat Eustace, primit će dječaka na razgovor.
Tjedan dana kasnije Jean-Baptiste Porteur primljen je u misionarsku školu (ostao je pritom bez svog zgodnog imena i postao obični Johnny Porter) i deset tjedana kasnije prešao je sa školom u Vancouver. Šest mjeseci kasnije, iako je obećavao kao učenik, napustio je školu, i to kroz prozor, jer mu je već bilo dosta šibanja zato što nije izdavao svoje školske prijatelje.
Našao se u nezgodnoj situaciji. Nije se mogao vratiti ujaku niti kući. Otišao je u luku i motao se onuda, prao suđe u restoranima i barovima, prije nego što je zaključio da mu preostaje jedino da ode na brod. Nedugo zatim, našao je jedan brod koji ga je primio i zaposlio se. U iduće tri godine plovio je oko svijeta. Između Yokohame i Vancouvera postojala je stalna veza, a Yokohama je bila povezana sa svim ostalim lukama, tako da dugo vremena uopće nije viđao Vancouver. No, jednog se dana vratio u luku i dok je šetao ulicom jedna ga ruka uhvati za rame i on se okrene i spazi brata Eustacea.
"Porter? Jesi Porter - nema sumnje!"
Zadnji put je tu ruku gledao kako drži šibu. A sada je bila ispružena na pozdrav.
"Pozdrav, brate", reče i rukuje se s njim. Sada je bio puno viši od brata Eustacea.
"Drago mi je da te vidim, Porteru! Nemaš pojma koliko mi je drago! Što se s tobom događalo, moj dečko?"
Ubrzo zatim, za jelom, ispričao je bratu Eustaceu što mu se sve dogodilo. A brat Eustace mu reče što je razlog njegovom posebnom ushitu. To je proviđenje, rekao je. Božji čin. Porter je bio dječak koji je u školi najviše obećavao, a njega je, ovog jutra, Vlada zamolila da im dade imena nadarenih indijanskih dječaka kako bi ih posebno školovali i pružili im život pun značenja, u kojem će postati vođe. Naprezao je moždane vijuge do kraja, a kad eto - Portera!
Škola, mislio je Porter, nikako.
Ne mogu se vratiti u školu, rekao je bratu Eustaceu.
Dobri moj dečko, to nije škola! Nije škola! uzbuđeno mu je rekao njegov stari učitelj. Svakako, trebat će ti priprema. Naravno, bit ću sretan da ti u tome pomognem. Ispit nije uobičajen, to je više procjena inteligencije i sposobnosti. Proći ćeš lako.
Pa, mislio je Porter, dosta sam plovio. Bilo mu je dosta mora. Možda ovo vrijedi pokušati.
Ali nije odmah odgovorio.
Prvo je otputovao do rijeke Skeena, koju nije vidio tri godine. Prva stvar koju je tamo napravio bila je da nađe ujaka i istuče ga. Istukao ga je temeljito i metodički, bez srdžbe - kao što bi učinio svaki Gavran koji naplaćuje stare rane.
Zatim je posjetio roditelje i ispričao im o svojim planovima, našto je njegova majka, dobro poznata kao vidovnjak, istog trena pala u trans i izjavila, "O, Gavrane, Gavrane! Donosiš svjetlo svijetu, ali umrijet ćeš u tami. Sve će završiti u suzama."
"Dobro", rekao je Porter.
Mnogo je puta slušao svoju majku kako izriče takve stvari i zdrav razum mu je govorio da ljudi uglavnom i umiru u tami i da sve završava u suzama.
Samo dva mjeseca poslije, na dan koji je slučajno bio i njegov sedamnaesti rođendan, upisao se na sveučilište Victoria.
Na Victoriji su, što se novog priljeva Indijanaca ticalo, prednost davali predmetima iz šumarstva. Šumarstvo je bila velika proizvodna grana Britanske Kolumbije i pogodovalo je budućim urođeničkim kadrovima. Već je ionako veliki broj Indijanaca bio zaposlen kao fizička radna snaga.
Porter se uključio u to. Prvi obvezatni predmet bila je botanika, koju je volio. Ali nakon nekoliko tjedana otkrio je biologiju i odlučio se usavršiti u njoj. Tako rano mijenjanje predmeta nije nailazilo na odobravanje, ali pazilo se na to da se indijanske studente ne obeshrabruje i njegova je molba bila nevoljko odobrena. Tu je i započela njegova karijera. Učio je nevjerojatno brzo. Učio je sve moguće.
Malo mu je vremena trebalo da otkrije da je susret s bratom Eustaceom možda bio božji čin, no razlog njegovom ushićenju vjerojatno je bio jedan zakon vlade SAD. Američka je vlada za ugovore o potraživanju, koje je sklopila s Indijancima Aljaske planirala gotovinske isplate od pola milijarde dolara, plus dodatne pola milijarde za prava, plus 15 posto teritorija Aljaske. Ta je suma trebala biti isplaćena preko indijanskih udruga.
Kanadska vlada, koju su čekali slični problemi, razmišljala je na drugačiji način. Radije ne da etnički izdvoji Indijance i isplati ih, bolje je integrirati ih. Potpuno partnerstvo u zajedničkim dobrima svakako ima veću vrijednost nego dolari ili prava, ili ugovorna prava na dijelove Kanade. Kako bi se taj posao dobro obavio, bilo je neophodno izabrati najpametnije od njih i osigurati im položaj.
Porter je cijenio položaj i znao je zašto ga dobiva, ali se neko vrijeme bavio samo biologijom. Prije svoje dvadesete diplomirao je s odličnim i kao izuzetan student na svojoj godini odmah je usmjeren prema doktoratu.
Umjesto toga, napustio je svoj predmet i odmah započeo studirati drugi, 2000 milja dalje, na sveučilištu McGill.
Iako je znao zastraniti, to nije bio nagao čin. Imao je dobre razloge za taj izbor. McGill se nalazio u Quebecu, na drugoj strani kontinenta, ali postojale su stare veze sa Victorijom, koja je i započela svoj rad kao daleka zapadna podružnica starijeg sveučilišta.
Ali glavni razlog bio je sam Quebec, kao i Montreal. Tamo su etnički problemi bili visoko na dnevnom redu - francuski separatizam bio je najglavniji, ali i indijanska pitanja počela su se pojavljivati u prvom planu. To su bila pitanja o kojima je želio učiti.
Na svojoj zadnjoj godini na Victoriji, počeo je brojati zahtjeve kanadskih Indijanaca prema vladi. Bilo ih je 550, rijetki su imali ispravnu dokumentaciju i svi su bili loše pripremljeni. U nedostatku pisanog jezika, trebalo se osloniti na usmenu predaju, a Odsjek za indijanske poslove njih nije uzimao u obzir.
Porter se posvetio tome. Problem je razdvojio u dvije cjeline. U prvoj je nakanio pokazati vjerodostojnost plemenskih predaja, a u drugoj prihvaćanje predaja koje se odnose na zahtjeve kao dokaznog materijala.
Počeo je učiti i antropologiju. Nije ju samo proučavao, već joj je i u mnogome pridonio. (Njegov Poboljšani slogovnik tsimsheanskog, jedinstven kao studentski rad, donio mu je zlatnu medalju.)
U nedostatku ikakvog razvijenog pisma kod Indijanaca, zabilježeni su "slogovnici" nekoliko tih jezika. Te su glasovne skupine zabilježili antropolozi, od kojih ni jedan nije bio Indijanac. Porter je bio prvi Indijanac koji se uhvatio tog posla i uskoro je otkrio da su mnogi njegovi prethodnici imali slabo uho. Jezici su bili iznimno složeni, pogrešno čut klik ili samoglasnik mogli su promijeniti, pa čak i preokrenuti značenje cijelih odlomaka.
Objavio je još radova i naučio još jezika - sve zbog svojeg glavnog posla:
usporednog proučavanja plemenskih legendi koje je trebalo pokazati njihovu sličnost redak po redak. Jer, bilo je mnogo sličnosti.
Dok je bio dijete, nije mu bilo čudno to što su priče Gitksana, Nassa i Tsimsheana toliko slične. Bile su to stare priče koje su svi znali; zašto ne bi bile slične? Ali sada je to izgledalo čudno. Ta su plemena jedva razumijevala jedno drugo. Pa ipak, njihove su priče, koje se moglo pričati satima, pa čak i danima, bile jednake gotovo do najmanjih pojedinosti. Bez pisma, samo govornom riječi, prenosile su se bez pogreške iz naraštaja u naraštaj, kroz dugačke vremenske periode.
Sve je to bio koristan dokaz za prvi dio njegova posla i kad je to objavio, doživio je sveopće odobravanje. Prije nego što je napunio dvadeset i tri godine, diplomirao je i antropologiju.
U to je doba posjedovao silnu energiju, a njegova je mušičavost bila poznata. Njegovi su mentori otkrili da ga je nemoguće kontrolirati. Tada se počeo intenzivno baviti politikom, i ušao u brak - nažalost nesretan. Potezi su mu bili neočekivani. Prije tiskanja Usporedbi, naglo je otputovao u Rusiju na nekoliko mjeseci - bilo je to zbog pisma koje mu je stiglo s nekog instituta i u kojem su hvalili njegov raniji rad te su priložili slogovnike nekih urođeničkih sibirskih jezika. Prijevodi su mu se učinili nepouzdani, pa je odlučio osobno ih naučiti.
Ipak, vratio se zbog diplomskog i ponuđena mu je, ne samo kao vrhunskom studentu, već kao i kanadskom vrhunskom Indijancu, Rhodesova stipendija za Oxford. Smjesta ju je prihvatio, opet iz svojih razloga. (Njegova je mlada supruga nesretnim slučajem izgubila život i opet je bio sam.) Više nego ikad udubio se u rad - a tu se pojavila jedna poteškoća.
Dokazati da plemenski pripovjedači imaju dobro pamćenje nije bilo dovoljno. Oni su pamtili priče. Iz službene perspektive i "zahtjevi" su bili priče. Njihovo ponavljanje, koliko god podrobno, ne daje im istinitost. Bilo je potrebno drugačiji dokaz, pisani dokaz. Jedan jedini djelić takvog dokaza koji bi mogao potvrditi, u pojedinostima, indijanske usmene verzije ne samo da bi pokazao istinitost tih predanja već bi mogao i učiniti valjanima i sve druge koje je istražio. Najmanje što bi se moglo dogoditi jest da stvari prijeđu iz Odsjeka za indijanske poslove u sudnicu.
Dokaz koji je posebno želio ticao se dogovora sklopljenih između Indijanaca i Britanaca godina 1876,1877. i 1889. Na vijećanjima koja su im prethodila, došlo se do raznih dogovora.
"Ti dogovori", kako ga je podsjećao uokvireni zapis u njegovoj sobi, "ostaju u pamćenju našeg naroda, ali ih vlada namjerno ignorira." Zapis je bio kopija žalosnog rješenja sa sastanka poglavica. "Pa ipak, ugovori su bili povijesni i zakoniti: svečane prisege. Indijanske zemlje bile su zamijenjene za obećanja komesara koji su predstavljali Kraljicu Victoriju."
Nažalost, obećanja komesara nisu se pojavila u pisanim raspravama, iako su pojedinosti o zemlji bile vrlo točne. Kad su Britanci kasnije napustili neposrednu vladavinu nad Kanadom, u papirima koji su ostali nije bilo nikakvih danih obećanja. Ali u nekima ih je moralo biti, razmišljao je Porter. Čak i iskusnim kolonijalnim pregovaračima okolnosti vijećanja plemenskih poglavica morale su izgledati egzotično i zasluživale su biti opisanim - u bilješkama, uspomenama, možda pismima koja moguće trunu negdje u Engleskoj. Pitanje je bilo: gdje? Oxford se činio kao dobro mjesto za početak istrage.
Nalazio se tri mjeseca u tom gradu, kad je stiglo pismo iz Kanade. Njegov stari profesor iz biologije napisao mu je da stiže u Oxford na konferenciju, 29. lipnja i da bi rado sreo Portera. To se i dogodilo 30. lipnja.
Glavni događaj bio je prijem za gostujuće znanstvenike i profesor ga je poveo kao gosta. "Naposljetku", rekao mu je, "bio si jedan od nas prije nego što si sagriješio." I upoznao ga je s drugim biolozima.
U to je vrijeme Porter bio osamljena, ohola spodoba od dvadeset i tri godine. Glava mu je izgledala prevelika, a kosa predugačka. Nosio ju je podšišanu u šiške iznad očiju, a ostatak mu je padao ravno uokolo glave, poput crnog šljema. Primijetili bi ga na svakom skupu, a isticao se čak i na ovom međunarodnom.
Ipak, nije ga prepoznao ni jedan od domaćina, već jedan od pridošlih gostiju. "Kanadski Indijanac?" reče Rus, trepćući.
"Točno."
"Pretpostavljam da ste sa sjeverozapada. Rijeka Nass?"
"Rijeka Skeena."
“Ah, Tsimhean."
"Gitksan."
"Za Gitksane ne znam. Ali svi vi sa sjeverozapada kasno ste stigli na kontinet. Još uvijek izgledate kao naši Sibirci. Možda znate nešto o njima?"
Sasvim ozbiljan, Porter odgovori bujicom na jeziku Evenka, našto Rus podigne obje ruke.
"Bravo! Ali ja poznajem ljude, prijatelju, a ne jezik. Bolji ste od mene."
Porter je bio bolji od njega i u engleskom. Iako je Rusov rječnik bio dobar, jednom ili dva puta nije se mogao sjetiti riječi; Porter bi mu je pružio. Mogao ju je dati i na ruskom i na tom su jeziku razgovarali - njegov profesor ih je ostavio - kad su doveli trećeg čovjeka, Engleza, da im se pridruži.
Englezu je ime bilo Lazenby i ono što se na njemu najviše isticalo bila je njegova neobična glava. Ogromna i sjajna lubanja bila je kvrgava i pružala se u raznim smjerovima, a bio je potpuno ćelav. Čudno se isticala nasuprot Porterovoj uočljivoj frizuri, koja je i bila razlog što je gorljivi Rus pozvao Lazenbyja. Uskoro su razgovarali o najrazličitijim stvarima - Rusova živahnost bila je zarazna. Azijske seobe naroda, pigmentacija, urodene mane, sljepoća... Nekako su došli na Sibir i razgovarali su o njemu na mješavini engleskog i ruskog, kad je Rogačev (Porter je napokon saznao Rusovo ime) uočio viski. Hrane je bilo u izobilju, ali pića nije baš bilo mnogo. A Rogačev je našao piće.
Bila je to jedna od stvari koje se Porter sjećao idućeg dana: da je Rus pronašao piće i da ga je mogao podnijeti. Englez, koji je protiv svoje volje ispijao s njima čašicu za čašicom, nije to mogao; kad su otišli, nesigurno je hodao, a Rogačev je veselo predložio da zajedno oteturaju prema kućama.
Rus je bio smješten u koledžu, a Porterov je koledž bio u drugom smjeru. Svejedno, otpratili su Lazenbyja kući i na tom se putu Rogačev dogovorio s mladim Indijancem za još jedan sastanak; sad ga je već zvao Gavranom, jer je doznao iz kojeg je klana i zaključio da mu to ime pristaje. U istom duhu dao je imena sebi i Lazenbyju. Lazenby je bio taj koji je shvatio da mu se jako mokri. A Rogačev je pronašao zid. I tako su njih trojica stajali, zalijevali ga u društvu u koje ih je okupio jedan slijed događaja, a kasnije ih je jedan drugi slijed prisjetio na to.

11.



Lazenby je odletio za Kanadu u utorak, ali to nije bilo u travnju, već u srpnju; nije otišao u Montreal, već u Vancouver, nekoliko omamljujućih sati leta dalje. U međuvremenu je došlo do toliko izmjena plana, da je bio napola izbezumljen i prije nego što je krenuo.
Taj tip Gavran činio se potpuno ludim.
Bio je zaposlen na sveučilištima međusobno udaljenim 2000 milja. Izgledalo je da posao obavlja kako mu se svidi. Prekidao bi predavanja, odlazio s njih, nestajao u šumama. Lazenby bi ga izbacio već prije nekoliko godina; samo što se Gavran (Dr. Porter, kako su ga sada zvali) nije činio kao osoba koju se može tako lako izbaciti.
U Vancouveru se Lazenby sreo sa Hendricksom i mladim kolegom imenom Walters, koji mu je pripremio boravak. O pripremama je Lazenby slušao za vrijeme večere u hotelu.
Izgledalo je da se Porter nalazi u mjestu imenom Kispiox. Mjesto se nalazilo na sjeveru, blizu Prince Ruperta na rijeci Skeena. To je bio njegov domaći kraj - područje Indijanaca Tsimshean - i tamo je boravio u šumi. Njegovo kretanje iz dana u dan nije bilo poznato, ali se redovito javljao u poštanski ured Kispioxa.
"Javlja se dva puta tjedno, gospodine", reče Walters. Bio je to nenormalno čist mladić, plavih očiju i svijetlih brkova. "I vrlo je točan. Svoju poštu podiže točno u podne i tamo odgovara na nju. Svi ga zovu Johnny, svačiji je miljenik. Bio sam tamo jučer, a danas sam zvao telefonom. Ovog se tjedna nije još pojavio, ali sutra je srijeda, jedan od njegovih dana. Ako se slažete, tako sam i pripremio stvari."
Pripremio je mali mlažnjak da ih odveze do mjesta imenom Hazelton, nedaleko od Kispioxa i to će im omogućiti da stignu tamo prije podneva. U slučaju da se Porter ne pojavi sutra, rezervirao je i sobe u hotelu, gdje ga mogu pričekati idućeg dana.
Lazenby je tmurno razmislio o tim pripremama, dok ga je svaka kost u tijelu boljela.
"I kada bismo trebali ustati?" reče.
"Ne prerano", osmjehne se Walters. "To je svega pet stotinjak milja, pa ako uzletimo do deset sati, uspjet ćemo. U Hazeltonu nas čeka prijevoz. Vožnja kroz šume od aerodroma do Kispioxa."
"Naravno, i vi idete", reče Lazenby Hendricksu.
"Ne, George, ne idem." Njihov je odnos malo napredovao. "Što je manje ljudi, tim bolje. Došao sam samo upoznati vas s ovim mladićem, vašim pratećim časnikom. On je ionako sve napravio. U Porterovoj je blizini već nekoliko tjedana."
"Jeste li razgovarali s njim?" upita Lazenby mladića.
"Ne, gospodine, nisam. Imam zapovijed da ne smijem stupiti u kontakt."
"Vi ćete stupiti u kontakt, George", reče mu Hendricks. "On je vrlo sumnjičav čovjek, i ima veliku fobiju od nas - vjerojatno opravdanu. Njegovo djelovanje unutar etničke skupine obuhvaća široko područje i promatramo ga već duže vrijeme. Potaknuo je mnoge manjinske djelatnosti - i u SAD. Ali sada je na odmoru, opušten je. Najbolje mu je jednostavno prići i iskreno razgovarati. Reći mu što znate i nadati se da će vas saslušati."
Lazenby zatvori oči.
Pomisao na "kontakt" s vrlo sumnjičavim Indijancem, 500 milja daleko u kanadskoj divljini nije bila ništa čudnija od ostalih stvari koje su mu se danas dogodile. No osjećao se kao da još uvijek nije stao na tlo. Kao da je jedan njegov dio još uvijek lebdio negdje između Atlantskog oceana i Stijenjaka.
"Da. Da, vrlo dobro", reče on.
I tako je idućeg dana bio u zraku, u malom mlažnjaku koji je zujao prema sjeveru.
Planine, jezera i šume klizili su ispod njih kroz maglicu, zamućeni kišom. Još je uvijek kišilo u Hazeltonu, a na turobnom malom aerodromu baš i nije bilo previše posla. Ipak, prijevoz ih je čekao, i oni požure u mali kamionet.
Neko su se vrijeme vozili makadamskom cestom, da bi zatim skrenuli i počeli posrtati i poskakivati starim šumskim putem. Sa gustih nasada omorike i čuge je kapalo, a pravokutno naslagane obrađene oblice sumorno su se močile pri mutnom svjetlu.
Prskajući vodu ušli su u Kispiox, koji nije izgledao ništa vedrije. Ležao je na velikoj čistini - indijansko selo s totemima i drvenim kućama i bijelo obojanom drvenom crkvom. Posvuda su bili razvučeni konopci puni rublja koje je visjelo s njih poput signala za nesreću u tom neprestanom pljusku. Izuzev nekoliko oštećenih kamiončića nije bilo nikakvog drugog znaka života.
Poštanski ured je čini se bio i trgovina svim i svačim. Bila je prazna - samo je jedan starac pušio lulu, sjedeći u stolici za ljuljanje.
"Bok", reče on, škiljeći. "Ti si onaj iz Ruperta - Mr. Jackson, zar ne?"
"Točno", reče Walters ljubazno. "Kako ste? Jučer sam nazvao. Rekli ste da će se Johnny danas pojaviti."
"Joj, sranje!" reče starac. Izvadio je lulu. "Sasvim sam na to zaboravio. Trebao sam mu reći da ste navraćali. To sam i zapisao negdje. Sasvim sam zaboravio na to!"
"Bio je tu?" reče Walters.
"Nazvao je. Prije nekoliko sati. Tamo je, u Takli. Izgleda da je tamo već nekoliko dana. K vragu, žao mi je. A baš sam s njim pričao na telefon", reče starac. "Samo ste zato došli iz Ruperta?"
"Iz Hazeltona. Je li rekao koliko će se zadržati u Takli?"
"Hoće da mu se pošta šalje tamo. Za to treba dva dana. Stiže na Takla Landing."
"Gdje je Takla Landing?" upita Lazenby.
Walters je čupkao svoje brčiće.
"Otprilike pedeset milja odavde", reče. "Možda šezdeset."
"Bit će prije sedamdeset", reče starac. Gledao je Lazenbyja. "Vi ste Englez, gospodine?"
"Da", reče Lazenby.
"To sam i mislio. Drago mi je." Ispružio je ruku i Lazenby se rukovao, primijetivši po prvi put da je čovjek Indijanac. Lice krupnih kostiju izgledalo je veselo, veselije od sumornog Porterovog lica, kako ga se sjećao. Odjednom je shvatio da se sasvim dobro sjeća Porterova lica. "Šteta što ste stigli čak ovamo zbog toga", reče stari Indijanac. "No, ako ste tamo u Hazeltonu... Možda ga mogu nazvati, ostaviti mu poruku? Zato što sam onu zaboravio predati."
"Ne, ne brinite o tome", reče mu Walters. "Tamo je, u Takla Landingu, zar ne?"
"Ne, nije tamo. Pošta stiže tamo. A onda hidroplanom do Beara. Tamo je on. Barem je tako rekao, da se sve prebaci na adresu kod Noreen."
"Gdje je to?"
"Sjeverni dio Beara. Brovun Beara-jezera. Stiže se jedino hidroplanom. Nije mi teško tamo nazvati. Vlada plaća", reče starac veselo.
"To je logor drvosječa?" upita Walters, zbunjen.
"Ne, Noreen nije logor", reče Indijanac začuđeno. "Ona ima tu lovačku kuću dolje kraj jezera - za ljude koji dolaze loviti. Neće mi biti teško nazvati", reče on Lazenbyju, "i reći da ste bili ovdje. Gospodin, kako je ono ime?"
"Ovo je gospodin Brown", reče Walters, "a sve ovo nije vrijedno spomena. Ionako je želio pogledati Kispiox."
"Nema se tu što za vidjeti kad ovako pada. Pada već danima", reče Indijanac. "U Bearu ne pada. Johnny je to otkrio. Mislim da malo lovi i peca. Mogu li vam još u čemu pomoći?"
"Da, uzet ću ono što ste zapisali - moglo bi vas zbuniti", reče Walters. Indijanac je našao bilješku iza blagajne trgovine i oni izađu ponovno na kišu, prema Takli.
Takla je niz povezanih jezera i rijeka koji se proteže u dužini od 150 milja, a Landing se nalazi negdje malo više od pola puta uzvodno. Ostavili su pilota da čeka s mlažnjakom i iznajmili hidroplan.
Do jezera Bear trebalo je još pola sata.
Još nije bilo dva sata kada su se spustili na vrlo tamnu vodu. Sa svih strana drveće se uzdizalo poput zida oko jezera. Doplovili su do uvale s gatom i kad je stroj prestao raditi, tišina je bila ogromna. Sve je bilo jako sivo i mirno,
ali kao što je stari Indijanac rekao, ovdje nije kišilo. "Kad želite poletjeti?" upita pilot.
"Ne znam", reče Walters. Malo razmisli. "Imate li puno posla u ovo doba godine?"
"Pa, riba stiže. Cijelim putem tamo gore, ima zlatulja i Dolly Varden, i to velikih. Ljudi stižu. Mogu vas malo pričekati ako želite, dok vidite ima li kod Noreen mjesta. Ono je njezin dimnjak, onaj što se vidi kroz drveće. Ali ima i drugih mjesta."
"U redu, hvala. Ostavit ću prtljagu", reče Walters i pomogne Lazenbyju da izađe. Zrak je bio težak dok su se vukli kroz šumu punu rojeva mušica. Nisu morali daleko hodati. Noreenina kuća bila je naherena drvena struktura sa širokom verandom i mrežama protiv komaraca na vratima i prozorima. Unutra je bio mračan i prazan hodnik i Walters lupi po zvoncu na pultu.
Noreen uđe trljajući kosu ručnikom - zaobljena, punačka spodoba u radnom odijelu - i reče im da ih može primiti "ako im ne smeta da se guraju zajedno".
Walters ode po prtljagu, dok je Lazenby, pomalo sumnjičavo, otišao do sobe u kojoj su se trebali smjestiti. S olakšanjem je spazio da su kreveti razdvojeni, na suprotnim stranama sobe koja je bila prostrana i obložena cedrovinom.
"Ima dosta ormarića", reče Noreen. "Ovaj je za ribički pribor, ali ne i za smrdljive stvari. To ide u ribičku prostoriju. Znači, iz Engleske ste?"
Lazenby odgovori potvrdno i upita da li i dr. Porter boravi ovdje.
"Johnny Porter?" reče Noreen. Začuđeno ga pogleda. "Ne, nije tu. Njega tražite?" S turobnim osjećajem Lazenby spozna da Porter izgleda nigdje ne boravi. Ta neulovljiva sjenka izgledala je kao da je stalno negdje drugdje. Osjetio je kako ga opet preplavljuje iscrpljenost. Samo danas je već tri puta uzletio i sletio, a još je ostalo cijelo poslijepodne za lov na fantoma oko jezera. Uz to, buka motora vani objavila je kako je avion upravo odletio.
Objašnjavao je pitanje pošte, kad se Walters vratio s prtljagom i Noreenino lice se razvedri.
"No, ako je tako sredio", reče ona, "pretpostavljam da će se pojaviti. On tako radi - traži da mu se pošta šalje ovdje. Meni to ne smeta. On je dobar, taj Johnny. Kada ga poznate. Vi ga dobro poznajete, gospodine..."
"Lazenby", reče Lazenby čvrstim glasom. "Profesor Lazenby." Vidio je kako su se Waltersu usta otvorila; nikako se nije mogao složiti s imenom Brown.
"Drago mi je da ste tu", reče Noreen. Ali pogled joj je bio na prtljazi. "Vi momci ne namjeravate u ribolov ovaj put?"
"Ovaj put ne", reče Walters. "Profesor samo želi vidjeti Johnnyja - u vezi s koledžom."
"Pa, neće ga biti do mraka, ako je samo pošta u pitanju. Sigurno ga neće biti do sutra, u svakom slučaju. Tad dolazi pošta. Prije se neće pojaviti. Da vam spremim nešto za pojesti?"
Turobno su ručali i poslije toga je Lazenby odrijemao; probudio se prilično vedar. Noreen mu je rekla da, ako je ribič, sutra može uzeti štap i čamac. To je izgledalo kao prilično pametan način da se iskoristi vrijeme dok se Porter ne pojavi i on požuri pogledati jezero.
Nekoliko je čamaca pristalo prije mraka i još su ga više ohrabrili sjajni komadi koje su ljudi donijeli. Ogromni, veliki komadi; vrste pastrve; vjerojatno zlatulje i Dolly Varden. Bilo je tu i kalifornijskih, prekrasnih primjeraka, nikad nije vidio tako velike. Naravno, u ovim vodama okruženim kopnom, nije bilo lososa, ali stvari su definitivno izgledale bolje.
Bile su toliko bolje da je sjedeći uz šeri u kutu bara - Walters se diskretno povukao odigrati partiju bilijara - opazio da na ovom jedinstvenom mjestu uistinu ima lososa. Čudan losos, kokanee, koji nastava jezera. Pacifička vrsta, bez sumnje. Da, bio je to pacifički losos. Žudno je piljio u ribičke časopise. Kalifornijska pastrva preko pet kilograma. Zlatulje do petnaest. Sam bog zna koliko težak može biti kokanee. Na blinker, na potez, umjetne mušice... Mušice su takoder bile zanimljive. Verzije oblika koje je koristio s dobrim rezultatima na Speyu. Ali bilo je i drugih, s kojima bi moglo biti još boljih rezultata. Razmišljao je nad Mickey Finnom i Goofus Bugom - "dobro pluta, ubojita na brzim vodama". Rijeka Spey je imala najbržu vodu. Zapisao je proizvođača Goofusa i kolutao očima nad časopisima, kad mu jedan glas progovori u uho.
"Mene ste tražili?" On prolije šeri.
Lice kao na jednom od onih totema zurilo je u njega.
Jagodične kosti bile su visoke i plosnate, oči bez smiješka. Visoka spodoba nadvijala se nad njim, na jednom su kraju bile lovačke čizme, a na drugom začešljana sjajna kosa. Na širokom licu sada su bili brkovi.
"Gavran?" reče Lazenby slabašnim glasom.
"Zdravo, Zlatokosi", reče Gavran, odgovorivši na jedno staro pitanje.

12.



Bio je viši nego što ga je Lazenby pamtio - i smireniji. Bio je uistinu miran: ozbiljan, staložen čovjek, krajnje povučen. Zajedno su večerali i Lazenby ga je pažljivo odmjeravao preko stola.
Više nije bilo jakog mladića oštra pogleda iz sedamdesetih. Nije više bilo šiški, kao ni teškog šljema od kose. Sada je bila glatko začešljana unazad i produživala je lice, ublažujući mu izgled; jednostavan rep padao je niz leđa. Samo su brkovi davali normalan ton.
Lazenby je započeo igru s pitanjem je li ikad ponovno sreo Rogačeva i Gavran je odgovorio potvrdno. Sreo ga je ponovno i razgovarao s njim, dvije noći za redom - obje su noći razgovarali cijelo vrijeme, sve se to dogodilo onaj put, prije toliko godina; ali poslije toga nije imao dodira s njim. Ipak, nije se začudio Lazenbyjevoj priči i ništa nije komentirao kada je ovaj završio.
Lazenby je neko vrijeme žvakao svoju hranu.
"Imate li me što pitati?" reče. Indijanac je razmišljao nad punom vilicom.
"Pa, rekao je da izgledam kao njegovi Sibirci. Pretpostavljam da zato traži mene, zar ne?"
"Zato i zbog drugih vaših kvaliteta. Ali zacijelo zato. Siguran sam u to."
"Što misli, kako bih trebao stići tamo?"
"Ovaj čovjek, Walters, zna o tome. Walters je iz CIA-e."
“A-ha. Te - poruke. Imate li ih ovdje?"
"Ne. Ja ih nemam. Ali vjerujem da Walters ima kopije. Želite li se sresti s njim?"
Indijanac ponovno promotri punu vilicu i uzme zalogaj.
"Da. Srest ću se s njim", reče.
Našli su Waltersa kako večera s pladnja u sobi. Ustao je kako bi se upoznao; rekao je da mu je čast.
Indijanac se jednostavno rukovao s njim, ne rekavši ništa.
"No, dobro", reče Walters, kada su sjeli. "Mislim da znamo zašto smo ovdje. I što mislimo o tome?" Indijanac izvadi vrećicu s duhanom i smota cigaretu. "Jeste li vi ovlašteni za pripreme?" upita on Ijubazno.
"Ne, gospodine, nisam. Ovdje sam kao časnik za pratnju i to bih nastavio raditi i za vas. Ali mogu vam odgovoriti na općenita pitanja."
Porter zapali cigaretu.
"Imate nekih poruka za mene", reče.
Walters posegne u unutrašnji džep sakoa i izvadi kuvertu. Na njoj bio voštani pečat. Indijanac se nije gnjavio s pečatom. Noktom palca je otparao gornji dio kuverte. Unutra su bila dva papira, označena sa A i B. Pročitao je prvi, pa zatim drugi i polako počeo puštati dim kroz usta. Onda ih je pročitao ponovno te pažljivo spremio u džep. Na licu mu nije bilo nikakve promjene.
"Znate li kamo bih trebao poći?"
"Da, gospodine, znam."
"I kako bih trebao stići tamo?"
"Da, gospodine. I to znam."
"Recite mi", reče Porter.
Walters pogleda Lazenbyja.
"Nisam siguran da ste ovlašteni da čujete ovo, gospodine", reče.
"Nikako. Sigurno nisam", reče brzo Lazenby i užurbano ih ostavi; dok je u sobi slušao o planu, Porter je pušio.
Kada je bilo gotovo, nastavio je pušiti.
"Ima li još nešto što vam mogu reći, gospodine?" upita napokon Walters.
"Nisam ništa čuo o tome kako bih se trebao uvući tamo", reče Porter.
"Taj dio nije još uglavljen."
"Kako se vraćam."
"Ni to nije uglavljeno. Očito je da to neće biti na isti način na koji ćete ući. Ali bit će vam pripremljeno nekoliko mogućnosti, a imat ćete i podršku."
"Kakvu podršku?"
"Operativce na terenu. O tome ne morate brinuti. Ostajem s vama tijekom obuke i sve što nije jasno, ja razjašnjavam. Sve do trenutka kad krećete."
Porter ugasi cigaretu.
"Taj posao, za koji sam navodno stručnjak i koji bih trebao tamo obaviti..." reče on. "Znate da takvo nešto nisam nikad prije radio."
"Da, gospodine, znam to. Kad budete u središtu za obuku, znat ćete to raditi u snu."
"Morao bih poznavati taj kraj. Ako nitko nije bio tamo, kako ću ga ja poznavati?"
"Sve što vam mogu reći je da ako ne upoznate kraj, nećete ići. To se odnosi na bilo koji dio operacije. Ako osjetite da ne možete, prekidate - sve do samog ubacivanja. Jer od tog trenutka brinete se sam za sebe."
"Što je s podrškom?"
"U tom je trenutku neće biti... ali uvjeravam vas da nema načina da idete osim ako se stopostotno ne osjećate kao kod kuće."
"Imat ću svoj stan."
"Da, gospodine."
"Jednostavno okrenem ključ i uđem?"
"Tako je."
"U tom zatvorenom kraju, gdje nitko nije bio?"
"Tako je."
"Što će susjedi reći?"
"Znat ćete sve o susjedima. Radimo na tome."
Porter razmisli o tome.
"Kakvih podataka imamo o samom mjestu?"
"Prikuplj.amo ih. Ima li nečeg posebnog što biste željeli znati?"
"Svakako, žargon, dijalekt. O čemu tamo razgovaraju. Znati jezik nije sve."
"U redu." Walters izvadi mali notes i zapiše bilješku. "Pokušat ću vam to osigurati", reče.
"Možete to izvući iz tog zatvorenog kraja?"
"Pokušat ću."
Porter ponovno izvadi vrećicu s duhanom.
"Tko su operativci na terenu?" reče.
Walters se nasmiješi.
"Čak kad bih to i znao, gospodine", reče, "ne bih vam rekao: Znate ono što smijete znati. To štiti operaciju i štiti i vas." Porter polako smota cigaretu.
"Znate", reče, "mislim da bez mene nema nikakve operacije."
"Da, gospodine, tako je."
Porter zapali cigaretu.
"Zašto baš krajem kolovoza?"
"To je doba kada vas na vrijeme postavljamo na položaj. Raspored je vrlo točan. Poslije tog vremena nema nikakvog smisla uopće vas ubacivati tamo."
"Zašto želite da odem tamo?"
Walters se ponovno nasmiješi.
"Nije mi poznat cilj ovog zadatka, gospodine. Nisam bio ovlašten da pročitam papire koje ste vi pročitali. Znam da smo mi jedini koji vas mogu ubaciti tamo. No, zapovijedi su mi takve da ne smijem vršiti pritisak na vas. Ako želite ići, idete. Ako želite tako, moram to uskoro znati. Jeste li već sada slobodni?"
"Ne. Moram otići do Prince Georgea", reče Porter. "Bit ću tamo do - možda još idućih deset dana."
"To je predugo", reče Walters.
"Šteta."
"Možete li se izvući? Stvarno nemamo toliko vremena."
"Ne mogu se izvući... Možda mogu malo ubrzati." Indijanac razmisli. "Te stvari koje ćete mi još nabaviti - kada ćete ih imati?"
"Možda kroz nekoliko dana. Gdje ćete odsjesti tamo?"
"Javite se preko poštanskog ureda", reče Porter.
Walters nije imao nikakvu primjedbu, već je jednostavno to zapisao u svoj notes. "Pa, mogu li im reći da počnu?"
Indijanac pričeka.
"Prvo ću pogledati te stvari", reče. "Ponovite mi - sigurno je da se mogu izvući u bilo kojem trenu?"
"Sigurno je."
"Neće biti svijanja ruku, čudnih priča o meni ubačenih u čudna mjesta?" Walters makne notes. "Znate, gospodine", reče, "znam da imate problema u kontaktu s nama. Svakako nije u našem interesu da otkrivamo stvari."
"Ne u ovom trenutku."
"Ni u kojem trenutku. Imamo još nekih kriznih odnosa. Bilo bi kontraproduktivno čak i pokušati nešto slično."
"Toliko dugo dok to oboje znamo."
"Mislim da znamo. Pa, hvala vam na ovom susretu, u svakom slučaju. To smo prošli", reče nasmiješeno Walters.
"Svakako", reče Porter i po prvi put odgovori smiješkom.
"Tako znači", reče Lazenby. "Što vi mislite?"
Bili su sami u sobi, a Indijanac je polako motao još jednu cigaretu.
"Ne znam. Možda mi namještaju igru."
"Igru? Kako to?"
"Ne znam kako, ali znam to po mirisu." Uredno dovrši motanje. "Mislim da znate da ovdje predstavljam velikog gnjavatora. Ova bi vlada željela da se nađem u dubokim govnima. Ali mogu li oni smjestiti nešto takvo, s njihovom pameću i mogućnostima? Sumnjam. Ali CIA - to je već druga priča. Pitam se, što oni smjeraju?"
"Pa, mislim da ne smjeraju ništa", reče Lazenby. "Mislim da sam vas iscrpno izvijestio o događanjima kako ih ja vidim."
"Vi niste vidjeli nikakva događanja." Porter zapali cigaretu. "Vidjeli ste ono što su vam pokazali. Cijelo to kompliciranje sa satelitima, olovom iz olovke, kemijskim olovkama. Jeste li išta od toga sami analizirali?"
"Naravno da nisam."
"Tako je. Oni su to učinili. Ne vjerujte tim pokvarenjacima - vladama, vladinim agencijama. Znaju srediti stvari, krivotvoriti ih."
"Ne mislite valjda da je netko krivotvorio sve ovo?"
"Zašto ne?"
"I da nisam dobio te čudne poruke od Rogačeva?"
"Primili ste čudne poruke od nekog."
"Ako to nije bio Rogačev, onda je taj netko vrlo nadaren vidovnjak. Ima u njima stvari koje nikom nisu poznate - stvari kojih sam se i sam jedva sjetio."
"Pišanje uza zid?"
"Da, to. Tko bi drugi mogao to znati?"
"Moj cimer u Oxfordu? Tip kojem sam to ispričao idućeg jutra - znanstvenik sa Yankee Rhodesa, koji je kasnije otišao u njihovo Ministarstvo inozemnih poslova. Zar se on ne bi mogao sjetiti te lude priče i proslijediti je Odsjeku njuškala?"
Lazenby je zurio u njega.
"Ispričali ste to nekom idućeg jutra?"
Indijanac ispuhne dim i zatrese glavom.
"Ne. Nije bilo nikakvog Amera. Želim samo biti slikovit, Zlatokosi. Ne vjerujte ničemu. Puno se smutljivaca kreće uokolo. Želite li piće?" On izvadi čuturicu od dva i pol deci iz traper-jakne. Lazenby ga oprezno pogleda.
"Možda jedno sasvim malo. Što je to?"
"Viski od raži." On natoči obojici u čaše iz kupaonice. "Čudan je to plan koji pripremaju za mene, Zlatokosi", reče.
"Nemojte mi pričati o tome. Ne želim znati ništa o tome."
"Dobro." On otpije dugačak gutljaj. Onda izvadi dva papira iz džepa. "Ovo su vam pokazali?" Lazenby pogleda papire.
"Da. Iste takve."
"I što misle da znače?"
"Pa - ono što piše. Da očito vjeruje da je u posjedu nečeg važnog i da misli da vi možete doći do njega."
"To je to?"
"Mislite li drugačije?"
Indijanac natoči sebi još jednu čašu.
"Možda. To su vrlo lukavi smutljivci", reče. Lazenby ga je promatrao kako ispija viski.
"Recite mi", reče on blagim glasom, "zašto mislite da bi se netko toliko trudio da vas uvali u nevolje na nekom dalekom mjestu?"
"Scenarij?" Porter kimne glavom. "Svakako. Možda žele nekog na tom mjestu. Ali nitko ne može tamo doći. Onda zavire u računalo i pun pogodak, ja mogu tamo doprijeti. Ja sam momak za to. Izgledam kako treba, znam šatru. A zašto? Bog zna zašto. Nešto odnijeti, nešto donijeti? Čak i dok to radite, ne morate ništa znati o tome."
Lazenby je dugo gledao Indijanca. Nagla govorljivost poslije njegove zatvorenosti za večerom nije pokrila njegovu osnovnu smirenost. Bilo je u njemu nečeg jednostavnog i budnog.
"Pa", reče on, završavajući razgovor, "rekao sam vam ono zbog čega sam došao. Sve što još mogu reći jest da u početku to nisam smatrao važnim. Ali sada više ne mislim tako."
"Sada puno razmišljate o tome, ha?"
"Oh, da. Svakako."
"Biste li sami otišli tamo?"
"Ja?" Lazenby se zabulji u njega. "Ja ne bih. Blagi bože, nikako!"
Indijanac više nije progovorio. Nije ga čak ni pogledao. Samo je sjedio i pušio cigaretu. Kad je završio, spremio je čuturu u džep, kimnuo i otišao.

13.



Dva dana kasnije, kad je posao bio obavljen, Lazenby je krenuo kući. Zadovoljno je promatrao kako Britanska Kolumbija nestaje iza njega pri brzini od 600 milja na sat.
Pojma nije imao što je Indijanac odlučio. Vrlo složen tip, lukav. Sumnjao je da svatko vara. No, nije ni on bio praznih rukava. Ništa neće odlučiti na brzinu.
U Prince Georgeu je kišilo i djevojka je ušla potpuno mokra, dok je s kišobrana i papirne vreće pune namirnica kapalo.
"Oh, bože, još uvijek gledaš to?" reče ona. Porter nije ni svratio pogled s ekrana.
"Tišina. Čovjek upravo priča šalu."
"Pričao je šalu dok sam odlazila."
"To je bila druga šala."
"Tko je taj mali gad? Zašto to gledaš?"
"On je veseli mali gad. Sviđa mi se." , Mali čovjek na ekranu bio je vrlo veseo. Nosio je visoke čizme od jelenje kože i pljeskao je po njima dok se smijao. Njegovi muški prijatelji pljeskali su po svojima. Na ženama se nisu mogle vidjeti čizme, ali bile su pomno odjevene i jednako tako vesele, a crne su im oči svjetlucale ispod razdjeljaka po sredini čela. Svi su sudjelovali u govornoj emisiji.
"Pričaju li to eskimski ili što?"
"Eskimski se kaže Inuit. I narod se zove Inuit. Ovo nije inuitski", reče on. Dugonoga plavuša bila je njegova bivša studentica i mogla je i bolje to znati. Sada je barem mogla bolje to znati, jer je uređivala njegovu posljednju knjigu, o inuitskom. "Idi se okupati", reče on.
"Rekao si da ćeš se i ti okupati sa mnom."
"Dobro." Porter nevoljko ugasi uređaj. Na videovrpci je bilo otprilike dvadesetak raznih dijelova, malo vijesti, malo razgovora, malo brbljanja. Očito je to bilo uhvaćeno preko satelita. S vrpcom nisu stigli nikakvi podaci.
Samo traka. Pregledao ju je već nekoliko puta i još će je gledati.
Uzeo je lisnicu i izvadio već puno puta savijene poruke, stavio ih jednu do druge i usporedio.

Ja sam onaj koji živi/još sam uvijek živ/

u sjevernoj zemlji/ kod tamnih voda/

u pustoj zavijajućoj divljini/Zašto mi ne odgovaraš?/

Gle nove stvari koje najavljujem/Oči sviju će se otvoriti/

Zato mi pošalji Čovjeka /koji poznaje znanost/

svih stvari/ Daj da čujem tvoj glas u vezi s tim/

prvog dana u ponoć/Glas Amerike.



Pokreni se, ćelavi/Kako to da ne razumiješ?/

Želim čovjeka/koji govori jezike obitelji sjevera/

onog koji piša uza zid/Moje boravište/

jasno je opisano u početku/ Boravim kod/

tamnih voda/Pokaži mu sve moje riječi/

kako ljudi više ne bi/sjedili u tami/

niti kao slijepci/teturali u podne/

Požuri/ ćelavi.


Koji je ovo vrag! Zar oni genijalci u CIA-i stvarno nisu to primijetili? Ili su sami sve složili? Još uvijek nije mogao zaključiti sa sigurnošću. Bilo je ovdje fraza namijenjenih samo njemu. Jesu li uistinu mogli znati što se nekoć razgovaralo?
Nije bio siguran što da radi. Da sve pusti i vrati se u Montreal, na istok? Ili da još više otkrije u logoru za obuku koji je spomenuo mladi špijun, tamo na jugu?
Slijedio je djevojku u kupaonicu, duboko zamišljen. Prespavaj, pa onda odluči. Istok, jug, kamo?

III.


SJEVER SJEVEROZAPAD





14.



Porter je 28. kolovoza stigao u zračnu luku Narita, pokupio svoju prtljagu, razgovarao s Uredom za useljenike i Carinom i spustio se do vlaka. Znao je da ga vani čeka auto. Nije imao namjeru sjesti u njega. Brzi vlak s zračne luke može ga odbaciti tamo gdje želi, a to je tokijski glavni kolodvor.
Stigao je tamo do pet sati i prometna gužva se rađala. Bilo je to drugi rushavua tog dana, onaj usmjeren prema kućama i zbivalo se poznato ludilo. Trebalo mu je nekoliko minuta da se orijentira i nađe Lucky Strike.
Nije se razlikovao od drugih poslovnih prenoćišta uokolo postaje, ali je bio na uglu i imao dva ulaza. U torne je bila njegova privlačnost i toga se sjetio. Njega se neće sjetiti.
"Koliko noćenja?" upita ga službenik u Lucky Strikeu.
"Nisam siguran - recimo četiri."
"Recite četiri, plaćate četiri unaprijed."
"Dobro", reče Porter i pruži mu kreditnu karticu. Čovjek je pogleda i okrene.
"Vi ste Amerikanac, Australac, što li?" reče. I sam je polako vikao na japanskom.
"Kanađanin."
“Ah. Oprostite. Mislio, Korejac", ispriča se službenik. Porter je bio zadovoljan kad je to čuo.
"Dajte mi nešto žetona za telefon", reče. "Dajte mi deset. Odmah ću ih platiti."
"Svakako. Kanađanin, to je u redu", reče čovjek. Dao mu je žetone i Porter pričeka dok mu ovaj nije provjerio karticu. Bilo je vruće i sparno i znojio se pod perikom. Konjski rep bio mu je čvrsto pričvršćen ispod nje.
"Zar ovdje ne radi klima-uređaj?" reče.
"Svakako, sve radi. Samo dobijem prehladu od njega, pa ga isključim. Ako želite poslugu u sobu", reče službenik, "to se posebno plaća."
"Ne treba mi posluga u sobu."
"Dobro. Soba 303. Dizalo je iza ugla."
"Gdje je stubište?"
"Pokraj dizala. Odmah do kafeterije. Ako skrenete iza ugla, vidjet ćete ih." Porter skrene iza ugla i nađe stepenice i kafeteriju. I drugi izlaz. Bilo je onako kako se i sjećao. Nije bilo potrebno proći kroz predvorje kako bi se ušlo u ovo mjesto ili izašlo iz njega.
Zanemario je stube i odvezao se liftom do sobe 303. Bila je to mala i uredna garsonijera. Mala kuhinja i tuš. Krevet je bio evropski, nije bilo futona na podu. Obično pokućstvo. Telefon. Uključio je klima-uređaj i telefonirao. Zatim se raspakirao i otuširao. Skinuo je periku pod tušem.
Odmarao se umotan u ručnik, sada opet s perikom, kad na vratima zazvoni zvono.
"Oprostite", promrmljao je Japanac koji je stajao vani. Bio je to uredan čovjek, okviri naočala bili su mu od kornjačevine i imao je poslovnu torbu. "Ne znam jesam li dobro pogodio. Tražim gospodina Petersona."
"U redu je, uđite", reče Porter. Obojica su govorili japanski. Japanac oprezno uđe.
"Pijete li viski od raži?" upita Porter. On je već imao piće. Čovjek se nije izjasnio što pije. Pažljivo je pogledao sobu i zatim Portera.
"Možda mi imate što pokazati?"
Porter posegne za sakoom i izvadi pismo sa zaglavljem. U njemu je bio predstavljen kao James B. Peterson iz New Age Technology, koji je stigao iz Vancouvera u posjet Makosha Microchip KK u iz Tokija.
Čovjek pažljivo pregleda pismo.
"Još kakvih pojedinosti? Pojedinosti koje imate osobno za Makoshu?"
"Oh, dobro, sranje..." reče Porter, ali reče pojedinosti. "Hej", reče čovjek. Izgledao je kao da ga ovo nije smelo. "Čekali smo vas s automobilom, na aerodromu. Što radite ovdje?"
"Poželio sam doći ovdje", reče Porter.
"To ne valja. Ne volimo mijenjati planove."
"Zapamtit ću to", reče Porter i doda mu piće. "Kako se zovete?"
"Jednostavno Yoshi. I preko telefona samo recite Yoshi. Ne morate reći sve ono što ste sada rekli."
"Dobro", reče Porter. "Što ste mi donijeli?"
Yoshi se ogledavao po sobi.
"Ne možete ostati ovdje", reče. "Imamo mjesto za vas. Na tom mjestu morate čekati. Donio sam materijal, ali ga ne mogu ostaviti."
"Samo mi ga pokažite", reče Porter.
Yoshi otvori torbu i izvadi putovnicu i pomorsku platnu knjižicu. Oba dokumenta su bila korejska, na ime Sung Won Choo. Porter ih pogleda. Bili su istrošeni i masni. U svakom od njih njegova je fotografija bila malo drugačija, ali je sa slike zurio isti izbuljeni pomorac, gustih brkova. Na jednoj mu je konjski rep visio preko ramena, a na drugoj mu je bio dignut u punđu.
"Nacrti broda", reče on.
Yoshi izvadi tranzistor iz torbe i uključi ga.
"Ne trebaju vam", reče on kroz buku. "Ima i boljeg materijala. Čeka na vas. Na mjestu gdje trebate biti."
"Gdje je brod?" .
"U Nagasakiju. Još je uvijek u suhom doku."
"Kad isplovljava?"
"Trideset i prvog. Saznat ćete sve to."
"To mi daje samo dva dana."
"To je tjedan dana prije nego što ćete biti potrebni. Bit ćete o tome izviješćeni. Moramo se držati planova."
"Dobro", reče Porter. Izvadi cigaretu i ponudi i Yoshija.
"Ne bih smio, nije dobro za zdravlje", reče Yoshi. Ali uzeo je cigaretu i ispustio dugačak dim.
"Koji je raspored pristajanja?" upita Porter.
"To vam ne treba'; reče Yoshi, naglašavajući riječi kroz buku. "Bar ne ovdje. Uostalom, to još nije gotovo."
"Što imate?"
Yoshi spusti cigaretu i izvadi kartu. Uz nju je bio priložen list papira iščrčkan japanskim pismom. Rastvorio je kartu na koljenima.
"Zapadna obala - poznajete li je?"
"Ne."
"Ne, međunarodne linije je ne koriste puno. Ovo je jeftina linija. Bavi se jeftinim poslovima. Evo, ovdje je Nagasaki", Yoshi pokaže prstom. “A ovdje je Niigata - prva stanica, otprilike sedamsto milja uz obalu. U Niigati je iskrcaj i ukrcaj."
"Što će se ukrcati?"
Yoshi stisne nakratko zube, ali provjeri papir.
"Viljuškare, poljoprivredne strojeve, klizaljke", reče.
"Klizaljke su za Goteborg i Rotterdam, ostalo je za Murmansk."
"U kontejnerima?"
"U kontejnerima."
"Hoće li to biti palubni teret?"
Yoshi zatrepće.
"Ukrcavanje još nije definirano", reče. Porter ga pogleda. Yoshi je bio čovjek s kojim je morao surađivati i rečeno mu je da je dobar. Ali Yoshi nije znao o teretu. Bit će još stvari koje neće znati. Zato je i bio u Lucky Strikeu.
"Dobro", reče. "Što se iskrcava?"
"Vuna. Brod upravo stiže. Putuje odavde do Australije i nazad. Vunu iskrcava u Nagasakiju i otpremni je brodovi preuzimaju. Tako će i ovaj. Prvo ide u Niigatu."
"Vuna je teret u balama."
"Da, u balama", reče Yoshi, provjerivši. "Brod prima rasuti teret i kontejnere?"
"Prima sve, to je tramper. Plovi do mjesta do kojih drugi ne stižu", reče Yoshi.
Porter razmisli o tome.
"U redu, Niigata. Što onda?"
"Onda Otaru. Tu gore, na otoku Hokkaido. Ista stvar, ukrcaj i iskrcaj. Zadnji ukrcaj. To je posljednja stanica u Japanu. Tu će ostaviti ostatak vune i zatim kreće - gore do Beringovog tjesnaca i za Arktik.
"Koliko je to vremena?"
"Od Nagasakija do Murmanska treba dvadeset i osam dana pri takvoj brzini. Tramperi sporo plove, tako je jeftinije. Ali zato pružaju više mogućnosti za iskrcaje i ukrcaje i pristajanja. Sigurno je da će biti u Murmansku prvog tjedna u listopadu. Ako stigne poslije toga, velika je mogućnost da ostane zarobljen ledom."
"Što je sa Zelenim rtom?"
"O tome ne znam ništa. Tamo nema nikakvog najavljenog tereta. Moglo bi ga biti. Rusi uvijek čekaju do zadnjeg trena. Od njih ćete još čuti."
Pojasnio je to. Po prolazu kroz tjesnac, brod radiom javlja svoj ulazak u ruske vode, a Rusi im javljaju ako žele da brod pristane.
"Pristane zbog čega?"
"Zbog ribe. U Murmansku postoji mala djelatnost prerade ribe." Murmansk nije bio na karti, ali je Yoshi pokazao gdje bi trebao biti, negdje blizu vrata. "Tamo gore. U to doba godine baš nema puno prometa prema tamo. Promet se odvija u drugom pravcu, prema Tihom oceanu. Ovo je možda posljednji brod u ovoj sezoni, zato će im i trebati."
"Što ako neće?"
Iz Yoshijevog plosnatog nosa pokuljaju dva prama dima.
“Ako neće, i za to imamo plan", reče on. “A ako hoće, i za to postoji plan. Saznat ćete sve to."
"Gdje se ukrcavam na brod?"
"U Otaruu. To će se dogoditi brzo, prije nego što budu imali vremena ikome javiti. U biti, neće htjeti ikomu to javiti."
"Zašto?"
"Ne. Dosta", reče Yoshi. Mali nos i okviri naočala davali su mu izgled čvrstog mačka. "Morate još puno naučiti, ali ne ovdje. Imamo mjesto pripremljeno za vas, gdje ćete to naučiti. Nećete se nigdje pojavljivati dok ne bude vrijeme za pokret."
Porter kimne.
"Yoshi", reče, "znate li što moram učiniti na Zelenom rtu?"
"Ne. To ne moram znati", reče Yoshi.
"To nije zdravo poput pušenja cigareta."
"I?"
"Ja sam taj koji ide, ne vi."
"Ako se ne budete držali plana, možda nećete moći ići."
“Ako mi se plan ne svidi", reče Porter, "neću ići."
Yoshi ga pogleda, polako trepćući očima.
"Što ne valja s planom?" reče.
"Ne znam", reče Porter. "Otkrit ću u Nagasakiju."
"Što to pričate?" reče Yoshi. Usta su mu se otvorila i treptanje mu se ubrzalo. "Rekao sam vam - na brod ulazite u Otaruu. Ne možete ići u Nagasaki. Nigdje ne možete ići. Ne smijete se pojavljivati. Ako želite nešto znati, mi ćemo to pronaći. Što to želite znati?"
"Kakvu opremu imaju na brodu?"
"Kakvu opremu? Imam čovjeka koji zna sve o opremi. Poznaje brod. On će vam to objasniti. Za sve ćemo se pobrinuti, obećajem vam!" –
"Da li je bio na brodu za vrijeme preinaka?"
"Nije morao biti na brodu! On je profesionalac. Poznaje te stvari. To vam ovdje ne mogu reći - to je povjerljivo!" vikao je Yoshi kroz buku s radija.
"Yoshi, saznao sam da ovakvi brodovi imaju svjetski rekord po broju nesreća, a novi član posade dobiva najgore poslove. Nema smisla da stignem do drugog kraja, ako ne budem u jednom komadu. Moram o tome znati. Razumijete li?"
"Razumijem", reče Yoshi. Izgledao je uznemireno. “Ali ionako ne možete ući u pristanište. I mi smo probali ući, da prikupimo podatke. Na kraju smo ih dobili od otpremnika tereta. To je privatno pristanište, jako je osigurano, nikoga ne puštaju unutra."
"Ali puštaju ljude van. Koje je to pristanište?"
Yoshi pogleda svoj papir.
"Takeshuma. Iza zaljeva, blizu Mitsubishija."
"Znam gdje je Mitsubishi. Može ga se vidjeti sa brežuljka. Koliko je blizu?"
"Ne znam", reče Yoshi. Skinuo je naočale i ponovno ih stavio. "Slušajte, pođite sa mnom", reče on, "i sve ćete razumjeti. Ostavite prtljagu ovdje, ako želite. Možemo poslati po nju. Dajte da se sada oko toga složimo."
Ali se Porter nije složio. Rekao je da se namjerava odmoriti i pogledati nacrte i svoje dokumente. Yoshi nije htio ostaviti dokumente, ali je nevoljko pristao da ostavi nacrte. Razmotao je papire i pažljivo škarama odrezao vrpcu uz donji dio na kojoj su pisali datum i detalji o nacrtu. Istu takvu je odrezao i s gornjeg ruba.
Na njoj je pisalo ime broda koji se zvao Suzaku Manc. Kiša je pljuštala kada se probudio.
Bilo je vrlo mračno, a u sobi je bilo svježe zbog klima-uređaja. Istuširao se toplom vodom i sišao do kafeterije. Mjesto je bilo zatvoreno, pa je prešao ulicu do kolodvora. Tamo je bilo puno otvorenih malih kafića.
Kiša je stala, ali je noć bila vlažna i vruća, puna neona. Svjetlucao je u lokvicama i bacao crvenkasti sjaj preko ogromnog grada. Kolodvor je još uvijek bio pretrpan, ulice su bile zagušene prometom i trubljenjem sirena. Našao je sushi zalogajnicu i zamišljeno prčkao po svom tanjuru.
Njegov je japanski mogao proći. Godinama je ovdje dolazio i odlazio; zadnji put bio je na Hokkaidu, tamo gdje će sada stupiti na brod. Tom je prilikom pokupio nešto ainua, od preostalih urođenika.
Japanski će proći, ali njegov korejski neće. Na ovom će mu brodu trebati korejski. Malo ga je obnovio u logoru za obuku, a i ovdje mu je bilo pripremljeno učenje. Ono što ga je više brinulo bio je brod. Dok je Yoshi rezao pojedinosti, zamijetio je datum. Nacrti su bili stari trideset i pet godina. Vratio se i svejedno ih proučio.
Primijetio je da nema uvjeta za prihvat kontejnera. Prije trideset i pet godina brod ih nije nosio, iako sada očito jest.
A što je s palubnom opremom: dizalicama, kranovima, vitlima. Smrdljivi, stari strojevi, bez sumnje, sada već opasni. Brod koji ide do "mjesta na koja drugi ne idu" uvelike koristi svoju opremu za dizanje i brzo propada. Linija kao što je ova ili plaća jeftine popravke ili nadomješta opremu sa stvarima iz otpada. U svakom slučaju, neće se nalaziti tamo gdje je na nacrtima - ne ako su umetnuti spremnici za kontejnere.
Svejedno je razmišljao nad papirima, pamteći opremu i njen raspored. Radio je to do dva ujutro kad su mu se oči već sklapale i onda je ponovno okrenuo Yoshijev broj. Telefon je dugo zvonio i onda je naglo odgovorila ženska osoba –vrlo ljuta, gotovo šokirana. Ostavio je poruku za Yoshija i otišao u krevet.

15.



Teozofsko društvo istočne Azije imalo je prekrasno malo dvorište, bilo je potpuno skriveno i do njega se dolazilo dugačkom uličicom koja je završavala tunelom i čvrstim drvenim vratima. Vrata su se tiho otvorila kada je Yoshi odaslao signal s daljinskog upravljača i primio povratni signal.
Maleni starac s grabljama promatrao je dok je auto ulazio i stao. Yoshi mu kimne kada su izašli i starac otpozdravi. Nosio je čunjast slamnati šešir i povlačio crte u pješčanom vrtu, a uz grablje je držao i elektronsku spravu koja je otvorila vrata.
Jutro je bilo teško i sivo i do ovog su se mjesta vozili preko sat vremena kroz stražnje ulice. Izvan svog središta, bogati grad naglo je nalikovao na treći svijet: malo pločnika, uličice s lokvama. Ovaj je kraj izgledao zdravije, ali je svejedno bio zbrka koliba, tvornica i malih stambenih blokova.
Samo Teozofsko društvo bilo je ukliješteno između spremišta za knjige i radionice s limenim krovovima; no, unutar vrata bio je drugi svijet.
"Sviđa vam se ovo mjesto?"
Porter se osvrtao, kimajući.
Kuća je imala tešku strehu, očito starinsku, pokrivenu elegantnim puzavicama i zatvarala je dvorište sa sve četiri strane, a tunel i vrata jednostavno su ulazili u nju.
"Ovdje ćete dobro raditi, možete se koncentrirati", reče mu Yoshi. "Možete se odmarati u vrtu. A ovo je Machiko", reče kada se na na vratima pojavila mlada dama s naočalama. Nosila je trenirku za trčanje i bila je vrlo ozbiljna.
"Razgovarali smo", reče ona. "Preko telefona. Noćas u dva ujutro."
"Naravno. Oprostite zbog toga", reče Porter.
"U redu je. Jedino što samo ujutro volim ići na trčanje. Danas baš nisam puno trčala." Imala je japanski izgled djevojčice, frizura joj je bila poput crne zdjelice. Ali nije bila djevojčica. A jezik nije bio japanski, već čisti kanadski.
"Zna puno jezika. Ona će raditi pokrajinski korejski s vama", reče mu Yoshi. "I vašu legendu. Radit ćete s Machiko na legendi."
"Što ste mi spremili?" reče Porter.
"Vidjet ćete poslije doručka."
"Možda je bolje da to vidim sada."
"Dobro. Vidjet ćemo se kasnije", reče Yoshi djevojci i uvede Portera u kuću. Kuća je bila labirint hodnika i osjećao se lagan miris tamjana. "To je od zidova", reče mu Yoshi. "Ovdje su dugo vremena živjeli religiozni ljudi", Zidovi su bili od grubog gipsa, a na njima su visjele mjedene uljanice. Sada su u uljanice bile ugradene žarulje. Skrenuli su iza ugla, pa još jednog, uspeli se stubama do sobe koja je očigledno bila nad ulaznim tunelom. Yoshi otključa vrata i upali svjetlo, te ponovno zaključa za njima.
Soba je nalikovala na ćeliju i imala je samo jedan prozor sa zatvorenim kapcima. Na podu je bio tatami, a bile su tu i dvije stolice i stol. Na stolu je bio model broda, dugačak jedan metar, jarko obojen.
"Čovjek će doći i objasniti vam sve", reče Yoshi. "Radi kao graditelj brodova za vladu." Skine jednu stranu s broda i pokaže unutrašnjost. "Vidite li kako je dobro obavljen ovaj posao? Bolji je od nacrta."
"Da", reče Porter. Model je bio vrlo dobar, besprijekorno izveden i u puno boljem stanju nego original.
Pogledao je unutrašnjost. Vidio je da su umetnuta dva spremnika za okomito skladistenje kontejnera. U njima su bili naslagani mali kontejneri. Pomaknuo je kontejnere gore-dolje. "Kada je ovo ugrađeno?" reče.
"Imali su veliku prepravku prije deset, dvanaest godina. Čovjek će vam objasniti."
Deset, dvanaest godina prije - to je imalo smisla. Onda je stvar vrijedila troškova. Poslije toga sigurno nisu puno trošili. Pogotovo nisu puno trošili na palubnu opremu. Palubna oprema nalazila se na istim mjestima kao i na nacrtu - nemoguće, ako se uzmu u obzir spremnici. Tko god da je napravio model nije ga zanimala paluba, već unutrašnjost broda. Unutrašnjost je bila detaljna i pokazivala mnoge promjene; spremišta za teret, splavničke komore, zaklopce.
"Tko je ovo napravio?"
"Taj čovjek. On je stručnjak. Može vam ovo pokazati zavezanih očiju. Radi za Odsjek za narkotike."
"Kakve veze ima Odsjek za narkotike s ovim?"
"Mi smo ih pozvali. Vi ste agent američke vlade za narkotike. Pripremili smo dobre papire. Puno smo učinili. A oni imaju odlične odnose s policijom, Ministarstvom prometa, raznim ustanovama. Dobivam maksimalnu pomoć, a oni znaju da ćemo biti diskretni. Sada vam je jasno zašto ne smijete zabadati nos u stvari i zabrljati ih. Pričat ću vam o tome. Sada možete skinuti periku, pa ćemo doručkovati.
Djevojka se nije pojavila na doručku.
"Ona ne mora čuti ono što ću vam reći", reče Yoshi.
Čim su tanjuri bili maknuti, počeo mu je pričati. Iz sefa je izvadio dvije mape i ispraznio sadržaj jedne na stol. Bilo je tu fotografija i papira, kao i putovnica te isplatna knjižica.
"Ovo je njegova žena. Roditelji. Djeca. Kuća u kojoj svi žive, plan ulice. Njegov radni dosje - svaki brod na kojem je bio i gdje. Policijska izvješća - bilo je tu nasilnog ponašanja, kao što ćete vidjeti. Liječnički dosje. Pisma od žene. Primjeri njegovog rukopisa. To ćete proraditi s Machiko."
"On je stvarna osoba?" reče Porter. "Naravno. Tako je uvijek najbolje."
"Gdje je sada?"
"U Kobeu. Prerezali su mu grlo u zatvorskoj tučnjavi prije tri tjedna. Još držimo pepeo. Naravno, morat ćemo ga vratiti, jer bio je budist. Obitelj još uvijek nije obaviještena - birokratska sporost. Zadržat ćemo sve dok ne isplovite na tom brodu."
"Je li već plovio na ovoj liniji?"
"Prije nekog vremena. Vidjet ćete i to."
"Zar ga nitko od posade ne poznaje?"
"Ne. Oni su svi već zabilježeni i svakog smo provjerili. Nitko od njih nikad nije bio u istoj luci s njim, pa čak ni na dopustu; barem ne u zadnjih šest godina. A to je vrlo mali rizik."
"Tko još zna da je mrtav?"
"Izvan zatvora, nekoliko službenih osoba. A u zatvoru možda bolničko osoblje. Možda čak ni oni. Prevezen je kolima hitne pomoći. Policijski kirurg bio je s njim kada je umro. Naravno, policija zna. To jest, to je negdje u računalu, ako uopće ikad budu imali razloga provjeravati vas. Neće imati razloga. Nećete se kretati po vani. Sada ću vam uzeti jednu cigaretu", reče Yoshi.
Porter mu dade jednu i zapali je.
"Zar nije bilo istrage?"
"Ne. Pomogao nam je Odjel za narkotike. Oni žele da se ne pojavljujete. To je jedino što su tražili. Ne mogu kompromitirati policiju."
"I koliko dugo moram ostati ovdje?"
"Od danas, šest dana. Možda sedam. Stvari su vam u torbi. Uzet ćete je u Otaruu."
Porter razmisli o tome.
"Dobro. Kakav je raspored poslije Nagasakija?"
"Poslije Nagasakija", reče Yoshi, "brod ima iskrcaj i ukrcaj trideset i prvog. To je brz posao, vuna je jedini teret. Imat ću više podataka kasnije, ali okvirno pristaje u Niigati trećeg rujna."
Otvorio je drugu mapu i izvadio papire.
"Niigata. Potpuno opremljena luka. Obavlja sve vrste iskrcaja i ukrcaja - posada samog broda tek je djelomično potrebna, tako da jedna smjena ima izlaz. Uobičajeno vrijeme za iskrcaj i ukrcaj je dvanaest do osamnaest sati - i o tome ću više znati kasnije. Ali bit će nekih neprilika s posadom dok je na kopnu i to će se nastaviti na brodu. Stotinjak milja dalje, kapetan će se odjednom suočiti s vrlo ozbiljnim slučajem bolesti."
Pojašnjavao je to, a Porter je uzeo cigaretu.
"To je već sređeno?" upita. "Oh, da." Yoshi prelista papire i zatim jednog okrene prema njemu. "Ovo je posada."
Porter izbroji dvanaest imena; četiri su bila označena crvenim markerom.
"Što je s ovim crvenima?" reče. "Jedan od njih će se razboljeti."
"Kako znate tko će se razboljeti?"
"Ne znam", reče Yoshi, "ali popis je abecedni, ali na isti način odraduju i smjene. Jedan od ovih mora se razboljeti. Trojica od njih zajedno su bili na prošlom putovanju, to će biti korisno. U svakom slučaju, želim znati što se dogada u Niigati prije nego što vas pošaljemo za Otaru."
Porter razmisli o tome.
"Koliko ima od tamo do Otarua?"
"Dva dana", reče Yoshi.
"A ovaj će čovjek biti u teškom stanju."
"Vrlo teškom stanju."
"I što će se dogoditi?"
Yoshi mu ispriča što će se dogoditi.
"Neće li biti pitanja o bolesti?"
"Sve će se dogoditi brzo"; reče Yoshi. "Kapetan će brzo napustiti Otaru. Nakon što ukrca novog mornara."
"Jesmo li sigurni da svakako treba novog mornara?"
"Da. Za putovanje Arktikom, u to kasno doba godine", reče Yoshi, "treba mu još jedan mornar. Ti brodovi već sada rade s minimalnim brojem ljudi."
Porter je neko vrijeme pušio u tišini.
"U redu. Zeleni rt", reče.
"Nema ničega za Zeleni rt. Već sam vam rekao da ovdašnja ruska trgovačka misija uvijek kasni. Mogu dati upute - čak i kad je brod već na moru. Ali, bez obzira dogodilo se to ili ne", reče Yoshi, "ovdje vi silazite." I to mu je pojasnio. "Poslije toga", završi on, "znate što vam je raditi. Ja to ne moram znati. Ja vas ukrcam na brod, ja vas skidam s broda."
"Tako. Dobro." reče Porter. "Možda. Ako sve bude kako treba na Zelenom rtu."
"Ne sumnjam u Zeleni rt. Ako se ukrcate na brod, sići ćete s njega u Zelenom rtu. Ako se budete držali plana, ukrcat ćete se na njega. Dobro izgledate. Izgledate kako trebate izgledati", reče Yoshi. Porter je grickao kraj konjskog repa. "U mornarskoj odjeći još ćete bolje izgledati."
Porter je proučavao svoju sliku u putovnici i isplatnoj knjižici.
"Još nešto", reče Yoshi. "Zašto se ne smijete pokazivati. Ovdje ne vole Korejance. Ne vole ih radnici, ne voli ih policija. Policija ih redovno zaustavlja. Ni u kojem slučaju ne smijete se susresti s policajcem."
"Prije nikad nisam imao neprilika."
"Prije nije bilo tako loše. A da je i bilo, vi ste bili Kanađanin s urednim dokumentima. Sada ste Kanađanin s čudnim dokumentima. I perikom."
"A bez perike, sa Sungovim dokumentima?"
"Priveli bi vas istog trena. Jedan poziv iz policijske kućice i otkrili bi da niste Sung."
"Zašto bi zvali?"
"Zovu. Kažem vam, to je uobičajen postupak, za Korejance je ovdje loše. Ne vole ih. Možda je u zadnje vrijeme bilo kakvih neprilika, nasilja, krađe, bilo čega. I što onda? Mislite da čovjek koji radi na telefonskoj centrali u tokijskoj središnjici zna za dogovor sa Odsjekom za narkotike? Ni slučajno. Plan je dobar zato što je vremenski dobro isplaniran. Ako ga nekako poremetite naći ćete se u zatvoru, uslijedit će istraga - i nema plana. Zato ne smijete izlaziti", reče Yoshi.
Porter je i dalje žvakao svoj rep.
"Yoshi", reče, "moram vidjeti taj brod. Vjerojatno ga sada krpaju kao da mu je ovo posljednje putovanje i sigurno koriste dijelove s drugih brodova. Čovjeka koji je napravio ovaj model zanimali su dijelovi gdje se može sakriti droga- a ne oprema koja se na tim mjestima i ne nalazi. Mene zanima oprema. Ja ću je koristiti. Moram je vidjeti prije nego što brod izađe iz doka. To je jedino mjesto gdje mogu vidjeti prije nego što se ukrcam. A ako je ne vidim, neću se ukrcati."
Yoshi polako trepne.
“Ako se brod ne može pogledati", on preuzme riječ, "može se fotografirati. Da tako učinimo?"
"Dobro. Ipak, pogledat ću ga. Tu stvar ne mogu prepustiti slučaju." Yoshi nastavi treptati.
"Danas je ionako prekasno", reče on. "Put je dug. A sami ne možete ići. Ako uopće iziđete, bit ćete poslovni čovjek u odijelu i idemo zajedno."
"U redu", reče Porter. "Pridružite mi se."
Zračna luka za Nagasaki je u Omuri, trideset milja od luke. Spustili su se prije podne u gotovo suptropsku vrućinu i Yoshi je iznajmio auto.
Ubrzo su ugledali luku kako svjetluca daleko ispod njih, te su krenuli uz nju. Kuće su se naslanjale na obronke brežuljaka i uske vijugave ulice teturavo su se spuštale do zaljeva; cijelo mjesto bilo je izgrađeno na nizu terasa.
Sada je Yoshi imao bolje podatke o brodogradilištu, kao i kartu lučke kapetanije. Na karti su dokovi bili obilježeni kao niz blokova s brojevima, a sa strane karte pisala su imena. Porter spusti prst na Takeshumu. Kao što je i Yoshi rekao, nije bilo daleko od Mitsubishija i oni uspore dok su ulazili u to područje.
Točno u dva ugledali su ga.
Ispod njih jedva se prepoznavalo brodogradilište i oni se odvezu do prvog stajališta, te se pješice vrate. Cestom se odvijao stalan promet, ali su na brežuljku, iznad i ispod ceste, ljudi bili na pikniku i fotografirali. Bilo je puno toga za fotografiranje. Daleko dolje, svjetlucajući na suncu, nalazio se Park Lane pomorskog svijeta - svjetlucava smotra uspjeha, supertankera, divovskih brodova za kontejnere, bogatih čudovišta svih vrsta, poredanih u nizove. Mitsubishi je bio najistaknutije brodogradilište, rad u njemu ne samo da se mogao vidjeti, nego se i čuo, mogao se čak i opipati. Tutnjava teških kovačnica odzvanjala je između brežuljaka u zaljevu, ritmički otpuhujući zrak. Upravo je ovdje stajala Madame Butterfly i čekala onaj divan dan kada će perjanica dima najaviti dolazak poručnika Pinkertona. Ali jedan je drugi Amerikanac, a ne Pinkerton, bio uzrok najpoznatijoj perjanici dima.
B29 je preletio točno iznad ovog mjesta, a cilj mu je bio Mitsubishi - njegovo brodogradilište, čeličane i tvornica streljiva sa strane. Bomba je pala gotovo pola milje dalje, uništivši sve, kao i 73 000 stanovnika.
Popeli su se uz brežuljak, iznad izletnika pogledali prema dolje kroz dalekozor. Porter je odmah shvatio zašto se Takeshuma nije mogla vidjeti s ceste. Zaklanjala ju je visoka zatvorena ograda. Iz ove visine nije bila skrivena. U brodogradilištu su bila dva broda. Stajali su jedan do drugoga, uz bokove, na klinastim podlogama u odijeljenim suhim dokovima. Vidio se cijeli krmeni dio; možda čak tri četvrtine dužine broda.
"Ne znam koji je naš", reče Yoshi.
"Onaj bliži nama", reče mu Porter. Nije mogao vidjeti ime, ali je postolje dizalice bilo jasno vidljivo. Bio je to četrdesetotonac, odgovarao je specifikacijama. Drugi je brod bio obalni; krivi oblik.
"To je taj", reče.
Promatrao ga je neko vrijeme. Na svojem mjestu prema nacrtu nalazilo se ne samo postolje dizalice, već i kormilarnica. Pregledao je brod dio po dio. Dvije su dizalice, rastavljene u dijelove, ležale na palubi. Mogao je vidjeti još jednu, sastavljenu i uspravljenu. Nije uspio vidjeti otvore za kontejnere. Sunce je sada padalo pod kosim kutom i stvaralo dugačke sjene. Svejedno, bilo je vruće i dolje su radnici miljeli polugoli na vrućini.
Bilo ih je posvuda - na doku, na brodu, na skelama sa strane. Uglavljen u cementnu jamu, trup je izgledao stravično; kvrgava ljuštura, zahrđala, krastava, s ožiljcima od soli. Ljudi na skelama strugali su nakupine alatkama na dugačkim drškama, za njima su išli drugi, sa snažnim crpkama i minijem. Oko doka bili su postavljeni reflektori i bilo je jasno da će posao trajati cijelu noć ako brod treba biti gotov na vrijeme.
Začuje klik i ugleda Yoshija s fotoaparatom.
"Dajte da pogledam", reče.
U dalekozoru je sve titralo od vrućine. Trebao mu je jasan pogled na dizalicu. Na Nikonu je bio veliki teleobjektiv i pogled kroz refleksni fotoaparat bio je dobar. Ali ga je teško bilo držati mirno. Dizalica je i dalje titrala. Djelić sekunde mogao bi biti značajan.
"Ima li ova stvar motor?" upita.
"Svakako."
Yoshi ugodi motor, Porter uzme fotoaparat i ispuca pola role filma. Onda su promijenili položaj i pokuša opet. Pogled s drugog mjesta nije bio ništa bolji; dizalicu je na neko vrijeme sakrila skupina ljudi s kacigama, koji su uzbuđeno mahali rukama. I dalje je snimao, ispucao drugu polovicu, pa su se vratili do auta.
Prošlo je deset sati kada su se vratili u Tokio i bilo je već skoro jedanaest kada su kroz tunel ušli u Teozofsko društvo. Otišli su odavde u sedam ujutro i u međuvremenu prešli 1800 milja. Od trideset i šest negativa četiri su bila dobra, jedan je bio vrlo dobar i njega je Machiko povećala.
Kad je bila gotova, već je prošla ponoć; nastupio je trideset i prvi kolovoza.

16.



Prema planu, Porter je trideset i prvog kolovoza trebao imati prvi razgovor s brodograđevnim inžinjerom, kao i prvu probu novog izgleda.
Brodograđevni inžinjer stigao je prvi i proučio fotografije napravljene prošle noći. Porter ih je proučio i nije mogao otkriti o kojoj je dizalici riječ. Ni brodograđevni inžinjer to nije mogao. Rekao je da je oprema očito stara; provjerit će to i nabaviti kopiju uputa za korištenje. No, bio je nestrpljiv da nastavi s uputama po modelu i Porter nevoljko na to pristane.
Proveli su cijelo jutro radeći, ali Porter ga je jedva slušao. Sada mu je bilo jasno što mora raditi. To je zadržao za sebe; poslije podne je isprobao svoj novi izgled.
Sve stvari bile su dovoljno otrcane; ofucane i iznošene cipele; pokrpana vunena odjeća, masne visoke čarape, zimske duge gaće, trenirke, traperice, čizme za brod, radni prsluk, kape. Već tjednima imali su njegove mjere i bilo je potrebno malo izmjena koje je Machiko sredila. Onda je sve složila u torbu i kovčeg zavezan konopcem, a sve će to sutra biti odneseno na Hokkaido.
Poslije toga su radili na njegovoj "legendi". Djevojka je bila od velike pomoći, ponašala se poput glavne domaćice koja je zapovijedala posluzi isto kao i njemu. Yoshi mu je dao upute da joj ništa ne govori o svojem identitetu. Uspjeh operacije, rekao je, ovisi o tome da ljudi znaju samo ono što moraju - i da to obave maksimalno efikasno.
Taj aspekt operacije je i dokazao kad se, pošto je odvezao brodograđevnog inžinjera, vratio s priručnikom za dizalicu. "Ovaj bi to zaboravio do ujutro", rekao je. "Stajao sam nad njim dok je tražio. Dugo je tražio."
Porter pogleda priručnik i natmureno shvati zašto je to tako. Priručnik je bio iz 1948.
"Postoji li igdje koji primjerak koji radi?"
"Samo na tim brodovima. Inače je već davno izašla iz upotrebe."
"Možemo li naći nekog tko ju je koristio?"
"Ne", reče Yoshi. "Ne možemo. Ali on će je sam proučiti i ispričati ti o njoj ujutro."
"Yoshi, ako se ta stvar ne koristi", reče Porter, "to je zato što je opasna. Treba mi netko tko je radio s njom."
"Ne možemo uzeti nikoga tko je radio s njom. Nikog drugog ne možemo uvesti u stvar. Ionako, inžinjer ne poznaje nikog."
"Ja poznam nekog", reče Porter. Yoshi ga je saslušao, zapanjen, dok mu je objašnjavao što će učiniti.
"Jeste li poludjeli?" reče. "Ne možete to učiniti. Rekao sam vam zašto. Zar ne razumijete?"
"Da, razumijem", reče Porter. Ali znao je da će to ionako učiniti.
Autobus je bio gotovo prazan i u mraku nije mogao ništa nazrijeti kroz prozore zamrljane kišom. Ali vozač je izvikavao imena stanica i kad je viknuo "Bund!", Porter je izašao.
Vidio je kako hotel Bund svjetluca s njegove lijeve strane, a Mornarski toranj s desne. Tada se orijentirao. Ovaj dio Yokohame je poznavao. Dovde je trebalo sat i pol vožnje vlakom od Tokija, bilo je to zapravo njegovo predgrade. Autobus je s mukom krivudao oko luke i sada je na svježem zraku mogao namirisati zapahe nafte s vode.
Bio je obučen u traperice i gornji dio trenirke, a rep mu je visio. Preobukao se u Lucky Strikeu. Ušao je u njega kao Peterson, a izašao kao Sung, kroz pokrajnji izlaz.
Prešao je cestu i prošao kroz buku limene glazbe i prometa na Chukugaiju. Daleko od luke, grad je bio prilično tih, obični svakodnevni prolazni pojas do središta. Ali ovaj dio nije bio tih. Prošao je pokraj salona za masažu, igračnice salona, a male čelične kugle su zveketale dok su kockari ubacivali žetone. Primijetio je da su nekadašnji topless barovi BEZ GAĆICA. U zraku je lebdio sjaj Kineske četvrti.
Za nekoliko minuta našao se u središtu zbivanja. Ulice su sjale na kiši, uske, prepune, s automobilima koji su miljeli. S obje su se strane nanizali restorani, a okomiti natpisi s kineskim slovima bljeskali su jedni u druge. Pogledom je potražio prase koje se smije i vedrog magarca. Prase nije spazio, ali magarac je još uvijek bio tu. Palio se i gasio, prekriženih nogu, naslonjen na štap, a magareće uši micale su se gore-dolje. Onda je ugledao i prase. Svjetlo je bilo ugašeno, ali mu je crvena i žuta gubica još uvijek bila zloguko nacerena.
Uličica je bila prolaz između dvije zgrade i izlazila je na stražnju ulicu. Tu su bili otrcaniji barovi i kafići. Na uglu uličice, u kojoj je bila Ichikova zalogajnica, nekoć se nalazila brijačnica. Da, još je tu. Prošao je niz ulicu i našao Ichikovo mjesto.
Nad vratima je bio isti lampion, ista zavjesa na ulazu i miris hrane koji dopire van. Pet-šest ljudi jelo je tjesteninu sjedeći na stolicama uza šank. Njegov konjski rep ovdje nije privlačio nikakvu pozornost. Naručio je jegulju s roštilja sa tijestom, specijalitet kuće; kad je imao slobodnog vremena, Ichiko ih je sam lovio u luci. Jeo je iz svoje posude, zajedno s ostalima i čekao da ugleda Ichika. Čuo je kako u kuhinji lupaju lonci; Hanita je očito radila.
"Je li Hanita tu?" upita on djevojku za šankom.
"Tko?"
"Hanita. Šefica."
Pospana djevojka ga pogleda i ode u stražnju prostoriju. S njom se vrati muškarac, brišući ruke u pregaču.
"Koga tražite?" upita.
"Zar ovo nije Hanitina zalogajnica?"
"Ona je umrla prije dvije, tri godine."
"Oh." Malo je razmislio. "Što je s Ichikom?"
"Mornarom? On se odselio."
Znate li kamo?"
"Ne. Neko sam mu vrijeme pustio da tu živi. Ali otišao je. Još se uvijek mota ovuda. Pitajte u kobanu, oni će vam reći. Ravno niz ulicu, do raskršća, vidjet ćete."
"Dobro", reče on.
Koban je bila policijska postaja.
Zamišljeno je izašao. Dosad nije privukao pozornost. Yokohama je pomorsko mjesto i u njoj ima puno korejskih moreplovaca. Pitao se usuđuje li se riskirati odlazak do policijske postaje. Koban je susjedska kućica, jedna od tisuću takvih. Ulice su uglavnom bez imena, kao u cijeloj zemlji. Svaki koban ima svoje područje; policajci poznaju ulice i tko živi u njima, tko se doselio, tko se odselio, tko se napio, tko je kasno došao kući.
Kišica je malo stala i sada je mogao vidjeti koban. Kućica je bila slabo osvijetljena. Policajac je sjedio ispod strehe i pušio cigaretu. Opazio je da ga gleda. Izvadio je Sungovu putovnicu iz traperica i držao je u ruci, pripreman da je istrgne i pobjegne ako ga žele ispitati.
"Oprostite, tražim kolegu", reče. "Ichiko Nagoya. Žena mu je nekad držala zalogajnicu, tamo gore u ulici."
Policajac je buljio u putovnicu u njegovoj ruci, ali nije tražio da je pogleda.
"Rekli su mi da se odselio. Rekli su mi da vi znate kamo."
Policajac pogleda kroz otvorena vrata iza sebe. Drugi policajac je bio unutra i nešto pisao. "Ichiko Nagoya - je li to onaj kojem su se polupali lončići?" vikne.
Drugi čovjek iziđe. I on je zurio u putovnicu.
"Sigurno. Bio je neko vrijeme u ludari. Sad je vani. Tamo", reče on pokazujući prstom, "možda ima deset minuta - u taksi postaji. Rade cijelu noć, imaju crveno svjetlo. Ima sobu otraga. Ali sad ga nema tamo", reče, a Korejanac mu počne zahvaljivati i udaljavati se. "Radi kao noćni čuvar, u tvornici Kavuakami, još dalje."
"Kavuakami - je li to daleko?"
"Ne možete tamo ući." Čovjek ga je promatrao. "Zašto ga trebate? Duguje li vam nešto?"
"Ne. Htio sam samo izraziti sućut. Zbog žene", reče Porter jednostavno. "Možda ću ostaviti poruku u taksi stanici." Još je uvijek držao putovnicu u ruci. Promatrali su ga kad se ponovno okrenuo prema njima i zahvalio. Kišica je prestala, ali bio je mokar od znoja i nije spremio putovnicu sve dok koban nije nestao s vidika.
Uskoro je ugledao taksi stanicu koja je radila cijelu noć, ali nije se zaustavio. Još dalje, rekao je policajac; tvornica Kavuakami. Svega je nekoliko ljudi bilo vani u ovo doba, a ulične svjetiljke bile su sve udaljenije jedna od druge. Tu i tamo nalazio se pokoji bar, stambena zgradurina ili kolibe. Iz nekih je čuo mukanje: krave. Bilo je nešto livada u okolini i mlijeko za gradske potrebe dolazilo je iz stotinu takvih zgrada; nekoliko ih je posjedovao i Ichiko.
Brzo je hodao još deset minuta i počeo se pitati treba li se ipak vratiti do taksi postaje. Na ulici nije bilo nikoga i ničega nalik tvornici. Stao je i osvrnuo se i u daljini je začuo udaljenu lupu i škripanje. Bio je to ranžirni kolodvor iza stanice. Sigurno je hodao paralelno sa željezničkom prugom. Samo, škripanje nije potjecalo od vagona koji se kotrljaju. Nastavio je hodati, a zvuk je bio sve glasniji i on odjednom ugleda tvornicu.
Kako je kiša stala, nebo se raščistilo i ružan obris ocrtavao se naspram komadićka mjeseca. Bila je to građevina od betonskih blokova, velika, četvrtasta, s velikim vratima. Čelična slova na šipkama nalazila su se na krovu i pročitao je japanske znakove naspram neba: K A-W-A-K A-M-I.
Škripanje ga natjera stisnuti zube. Dolazilo je iz otvora u velikim vratima, otvorenim nekoliko centimetara, valjda da uđe zrak. On zaviri unutra, ali nije ništa mogao vidjeti: potpuni mrak. Onda opazi nekakvo svjetlucanje, nalik na ono od svijetlećih oznaka na satu. Gušći oblici tame drhturili su uz oznake. Pokušao je otvoriti vrata malo više, ali mu nije uspjelo te je zatim rukama napipao sigurnosnu rezu. Potegnuo ju je prema gore i odjednom se oglasilo alarmno zvono.
On zakorači unazad, ali bio je opažen; iznutra je na njega padao snop svjetlosti iz svjetiljke. On stupi u stranu dok se svjetlo približavalo, a onda gurne lice u otvor.
"Ichiko! Ja sam - sjećaš me se?" Svjetlo ga je zasljepljivalo. "Johnny. Došao sam te vidjeti."
Svjetlo mu prošara po licu, pa se spusti do sigurnosne reze i alarmno zvono utihne. Vrata se još otvore i svjetiljka mu pokaže put unutra. A tu je buka bila zastrašujuća, škripanje i lupa bili su pojačani i odzvanjali su od zidova. Ruka mu je bila u čvrstom stisku i svjetiljka osvijetli Ichikovo lice. Imao je štitnike na ušima; dotaknuo je usnice i mahnuo glavom. Zatim je spustio sigurnosnu rezu i uperio svjetlo na suprotni zid i krenuo onamo. Gore, na zidu, nalazila se mala staklena kabina, slabo osvijetljena. Do nje su vodile željezne stepenice i onamo je slijedio Ichika.
U kabini Ichiko skine štitnike i zatvori vrata te se buka naglo smanji; staklo na kabini bilo je višestruko vakumirano. Od dugačkog stola i pulta s instrumentima pogled se spuštao na tvornicu. Ali nije se vidjelo zapravo ništa - osim svjetala u samoj prostoriji koja su se odražavala u staklu. No, kako se micao, Porter je opazio jedno zeleno osvijetljeno staklo, nalik na akvarij, a u njemu se zbivalo nešto čudno. Čitava tvornica bila je odavde vidljiva, osvijetljena kao da se gleda kroz infracrveni uređaj; sve je bilo u luđačkom poslu. Kao u kompjutorskoj igri, stotinu se stvari trzavo odvijalo. Kolica su se kretala prolazima: išla, stala, ponovno krenula. Kretala su se uz osvijetljene crte na podu. Ruke kao u kostura pružale su se iz pregrada s obje strane, prsti kao u kostura mahali su i poskakivali u zraku. Uzimali su matice, vijke, glave bušilica; dodirivali, napipavali, vraćali se po još, povremeno ispuštajući vatromete varnica i opiljaka.
"Ichiko, što je ovo?"
"Novi svijet, bez ljudi. Ljudi nisu potrebni."
"Rekli su mi da si ovdje. Otišao sam do Hanite."
"Nje nema. Više nije potrebna. Nitko nije potreban."
"Ichiko, žao mi je. Nisam znao." Prošle su samo četiri godine otkako ga je zadnji put vidio, baš kad je Ichiko prestao ploviti bio je najčešće mrgodan, ali pošten i čvrst čovjek, ponekad veseo ali na svoj način. Sada je bio poput automata, povučen, pokreti su mu bili trzavi kao i kod strojeva tamo dolje. Uopće se nije začudio što je ugledao Portera. "I, kako ti se sviđa noćni rad?" upita on.
"Ja ne radim isto, tvornica radi sama. Ja samo pazim. Nitko nije potreban."
"Što se proizvodi ovdje?"
"Roboti. Roboti proizvode robote. Vidiš? Tko je potreban?"
"Ichiko", reče Porter. Imao je loš osjećaj da neće stići daleko. "Prije si mi davao savjete." Ichiko nije ništa rekao, samo ga je pogledao praznim očima. "Nešto trebam, Ichiko", reče Porter. Ichiko priđe bliže i u prolazu odsutno pogleda kroz staklo.
"Dat ću ti nešto", reče. Porter opazi kroz prozor da su kolica odjednom stala i da žaruljice na ploči s instrumentima titraju. "Imam samo kavu", reče Ichiko. Napunio je šalicu iz čuture. "Alkohol nije dopušten."
"Ichiko, dolje se nešto dogodilo. Moraš li nešto poduzeti u vezi s tim?"
"Roboti to rade. Slomila se bušilica i sad je zamjenjuju. Paze sami na sebe, čuvaju sami sebe. Pametniji su od nas. Izvoli", reče i doda šalicu Porteru. "Zar ovdje uopće nema radnika?"
"Ima jedna mala smjena preko dana. Oštre dijelove, preuzimaju ono što je proizvedeno. Po noći smo ovdje samo roboti i ja." On kihne i ispuše nos. "Johnny" reče odjednom. Treptao je očima u njega. "Što ti radiš ovdje?"
"Došao sam vidjeti tebe." Porter mu se nasmiješi, jer mu je laknulo kad se Ichiko naglo urazumio. "Moram opet na more, Ichiko. Trebam savjet."
"Ostavi se toga. To ti je moj savjet."
"Idem samo nakratko." "Rekao si da ćeš otići Ainuima na Hokkaido."
"I bio sam. Ovo je nešto drugo."
"Još jedan od tvojih projekata?"
"Da, još jedan."
“Ah." Ichiko pogleda kroz staklo i pritisne gumbe na pultu. Tamo dolje opet se začuje prigušena buka. "Kamo sada ideš?"
"Na sjever, Arktik."
“Ah, tvoji Eskimi? Pa, puno ih pozdravi", reče Ichiko. Stavio je čep nazad na čuturu.
"Ichiko", reče Porter. Bilo mu je drago što je vidio da se ovom vratila stara čvrstina i on izvadi povećanu fotografiju iz džepa. Bila je presavijena i on je razmota. "Ovo je jedan od Yakamoto brodova. Sjećaš se, plovio si već na takvima?"
"Kloni se tih kurvi. Opasni su."
Imam samo jednu plovidbu. Ali ne poznajem palubnu opremu, Ichiko, dizalice. Pogledaj ovo. Možda ti možeš nešto prepoznati."
Ichiko pogleda fotografiju.
"Prepoznati? To je smeće otkinulo Kenjijevu ruku. Kenji onaj fini dečko, sjećaš ga se?"
"Kenji?" Bilo je puno Kenjija.
"Zviždalo, osamnaestogodišnjak. Pomagao mi je loviti jegulje. Prvi put dođe na brod i stave ga na to! Nisu mu ništa platili za ruku. Kažem ti - miči se od toga, to je ubojica."
Porter ponovno pogleda fotografiju. Bio je to jedan od posljednjih snimaka na roli, između snimaka za koje je mislio da su ih pokvarili radnici, ali ispao je jedan od najjasnijih.
"Ichiko, što je toliko loše kod te dizalice?"
"Što ne valja? Oskatit će te! Spada u muzej! Pazi, s Kenjijem se to ovako dogodilo", reče Ichiko i uzme komadić olovke i počne crtati na poleđini fotografije.
Ali nije dugo crtao i nije dugo objašnjavao, jer mu je živost naglo nestajala.
"Ne, ne znam. Zaboravio sam. Više ništa ne znam. Nemam više ništa za reći." Otvorio je vrata i paklena buka se vrati. "Kažem ti, kloni se toga!"
"Ichiko, još samo trenutak!" Primio ga je za ruku i pokušao zatvoriti vrata, ali se Ichiko odupirao. "Još nešto o podmazivanju - samo još nešto! Rekao si da je podmazivanje..."
"Ne znam ništa o podmazivanju. Više ništa ne znam. Pusti me na miru. Pusti me", reče starac i stavi štitnike na uši.
Porter ga je slijedio niza stepenice i kroz bučnu tamu do otvora u zidu u kojem se naziralo nebo.
"Ichiko, žao mi je!" vikne on. Ali Ichiko ga više nije mogao čuti i kad mu je Porter pružio ruku kod velikih vrata, nije ni nju primijetio, jer je stavio sigurnosnu rezu natrag i okrenuo se.

Bilo je još rano, nije bilo ni jedanaest kada je u Tokiju sišao s vlaka. Prešao je vanjsko dvorište i krenuo prema pokrajnjem ulazu u Lucky Strike. Unutra nije bilo nikoga i on brzo uđe. Svjetlosni znak je pokazivao da se dizalo spušta i on krene stubama, te ude u sobu 303, uzdahnuvši.
Sve je bilo kako je i ostavio, njegovo poslovno odijelo bilo je na krevetu, a perika u ormaru. Iz ormara je izvadio bocu viskija od raži i natočio jednu čašu, te je popio. Onda je natočio drugu, sjeo i pogledao fotografiju i olovkom nacrtanu skicu na poleđini.
Yoshi je želio da se vrati večeras. Obećao mu je da će ga nazvati kad se vrati iz Yokohame. Pa, nazvat će ga; ali neće se vratiti večeras. Ovu noć mora razmišljati. Naglo mu je sinulo da je ovo četvrta večer od četiri koje je rezervirao u Lucky Strikeu. Taj je broj rekao nasumce i bio je točan. Bilo je to nekakvo predskazanje.
Popio je viski i nazvao kuću. Kad se Yoshi javio, rekao mu je što mu je imao reći. Onda je spustio slušalicu. Bilo je nekoliko minuta do ponoći.
U tom je trenutku igrom slučaja i Suzaku Maru pod svjetlom reflektora izlazio iz suhog doka u Nagasakiju.

17.



Prva dva dana rujna Suzaku Maru postojano je brodio kroz Japansko more svojom uobičajenom brzinom od devet čvorova. Južni otok Kyushu ostao je za njim; brod se sada držao obale Honshua. Vrijeme je bilo vrlo lijepo što je nostromo iskoristio i izveo posadu da oboji brod. Užurbani odlazak nije ostavio vremena da se to obavi u luci, a znao je da će gubav izgled broda izazvati grubo ponašanje dokera u Niigati. Brod je ionako bio u lošem stanju.
Osam sati prije Niigate, kapetan je radiom javio očekivano vrijeme dolaska,16.00 sati i zatražio vez.
Hoće li puniti gorivo?
Ne, neće; popuna gorivom bit će u Otaru.
Dobio je vez i završio smjenu. Noćnu je smjenu sam odradio, jer je ostatak dana želio prespavati. Znao je da će cijelu iduću noć biti budan: ukrcaj u Niigati bio je najvažniji na putu i namjeravao ga je nadgledati.
Ni u želucu mu nije bilo dobro. Bilo je puno nerviranja prije izlaska iz Nagasakija, a trebalo je podmazati i nekoliko službenika. Znao je da brod nije u najboljem stanju, ali bilo je dovoljno vremena pred njima da popravi pogreške i razradi brod i posadu prije nego što dođu do Arktika.
Doručkovao je na mostu. Zatim je sišao do časničkog zahoda na pramcu, malog prostora što ga je dijelio s prvim časnikom i olakšao se prije odlaska u svoju kabinu. Prije nego što je predao dužnost, pregledao je plan ukrcaja i inicijalima potpisao obavijest koju mu je ostavio prvi časnik, a kojom se dopuštao šestosatni izlaz na kopno slobodnoj smjeni.
U 16.00 sati, točno po planu, brod je uplovio u luku i sat kasnije počelo je iskrcavanje vune, a četiri slobodna člana posade sišla su preko mostića u svojoj najboljoj odjeći i veselo krenula prema Takijevom mjestu. To je bilo prvo mjesto u nizu, odmah iza vrata za dokove i običaj je bio da se na svakom od tih mjesta iskapi po čašica prije teturavog ulaska kod Yasu. Yasuino mjesto bilo je zadnje u nizu, ogromni podrum, najživlji i najpoznatiji među svim pomorcima. Sama Yasu bila je također golema, udovica sumo rvača. Njen pokojni umirovljeni muž zabavljao je goste i mjesto je bilo poznato po tim zabavama. Kod Yasu se moglo jesti, piti, zapjevati ili s nekom od djevojaka otići gore, gdje su bile jednako uslužne kao i za stolom: kod Yasu je vladala neprestana smjena darovitih djevojaka.
U sedam i trideset, vesela četvorka stigla je tamo. Mjesto još nije bilo puno i odmah su dobili stol. Našla im ga je upravo jedna nova nadarena djevojka i odmah su se zainteresirali za nju. Na prvom mjestu, bila je elegantna, mala zgodna djevojka, a na drugom, i ona se odmah zainteresirala za njih te žurno krenula prema njima dok su stajali na ulaznom nadsvodu i cereći se i ljuljajući. Spretno ih je primila, potjerala ih niza stepenice i posjela ih.
Madame Yasu promatrala je djevojčin postupak s odobravanjem. Voljela je vidjeti polet kod djevojaka, a ova je bila vrlo poletna. Prema kućnoj etiketi prvo se predstavila, zvala se Toyo, a onda ih pitala za njihova imena dok im je dodavala jelovnike. I znala je koketirati. Izbjegavala je ruke koje su posezale za njom, ali je uspijevala veselo potapšati svakoga dok je slušala njihove narudžbe pića. No, madame Yasu je, namrštivši se, primijetila da je kod posluživanja bila manje savršena, jer dok je izgovarala njihova imena i spuštala čaše, uspjela je jednu prevrnuti, tako da je nesretni mornar ostao bez pića. Brzo je ispravila pogrešku i natočila mu još i više te mu dala skrušenu pusu u obraz dok je ispijao, tako da je sve prošlo u redu. Djevojci je potrebno samo više iskustva.
Mornari nisu imali pritužbi. Toyo je bila mala ljepotica - nažalost, nije bila na raspolaganju za druge usluge, ali je sve ostalo rado izvršavala. Mjesto je bilo poznato po morskoj hrani i brzo je posluživala porcije sashime, potpuno svježe, sirove i blistave, s morskim travama, tjesteninom i rižom obilno natopljenom umakom od soje; popilo se tu još pića, ali pametna mala ovaj put nije ni jedno prolila.
U četvrt do jedanaest, dobro raspoloženi i glasni mornari uteturali su kroz vrata za dokove i uputili se prema Suzaku Maru. Brod je bio okupan svjetlom reflektora, a ukrcaj je bio u tijeku. Kapetan je s mosta promatrao dizanje kontejnera na palubu. Nostromo je s palube promatrao bojanje broda.

U deset sati ujutro, brod je opet bio na moru, ustaljeno i dostojanstveno ploveći s devet čvorova. Na palubnoj opremi nije bilo puno oštećenja, pa je nostromo ponovno prebacio ljude da rade na stranama broda. Najbolja prilika da nanesu sloj koji će zaštititi brod od Arktičkog mora bila je između ovog mjesta i Otarua, koji se nalazio dva dana dalje. Sve neće biti napravljeno na vrijeme, ali poslije Otarua vrijeme će se pogoršati i zato je držao ljude zaposlene što duže, ignorirajući gunđanja; osim jednog čovjeka, kojeg je kasno popodne morao podići s košarom na palubu, jer se ovaj osjećao loše i imao je vrtoglavicu. Nostromo ga je pogledao kad su ga podigli.
"Vrtoglavica i mučnina? Naravno da ti je mučno i da imaš vrtoglavicu, glupane. Naroljao si se prošle noći."
"Naroljao sam se", prizna čovjek, "ali to nije od toga. Nije mi dobro, nostromo."
"Što ti je?"
"Jednostavno mi nije dobro."
Nije mu bilo dobro. Nije ni izgledao dobro. Bio je zelen. Zubi su mu cvokotali. Nostromo mu je rekao neka nađe zamjenu. No, dok je večerao s glavnim strojarem, nostroma su ponovno pozvali da obiđe čovjeka. Pao je iz svog ležaja i toliko se tresao da je predstavljalo problem zadržati ga na ležaju.
Nostromo je potražio časnika.
"Tko je taj?" upita časnik.
"Ushiba. Pomorac prve klase. Prošle noći imao je izlaz."
"Što je pojeo vani?"
"Ribu. Školjke."
“Ah. Trovanje hranom."
"I drugi su jeli isto."
"Da, morska hrana može različito djelovati. Dajte mu ricinusovo ulje." Ricinusovo ulje stvorilo mu je grčeve i u deset sati poslali su po kapetana. Tada je već Ushiba povraćao crno i potamnio je u licu. Još se uvijek divlje tresao i imao visoku groznicu. Čak i s udaljenosti mogla se osjetiti toplina od njegova tijela.
Kapetan se vratio u svoju kabinu i potražio Pomorski medicinski rječnik. Polako je čitao popis groznica dok nije našao odgovarajuće simptome. Tada iskolači oči. No, uporno je nastavio čitati o ostalim groznicama prije nego što se vratio do one kobne. Onda je posegnuo za cijevi i pozvao časnika da siđe.
"Gdje je bio taj čovjek?"
Časnik nije razumio pitanje, sve dok i sam nije pročitao simptome. Onda je izvadio bilješke o posadi. Zadnje je Ushiba bio u vodama Jave - istočni Timor. Još dva člana posade Suzaku Marua bila su s njim. Tamo su se sva trojica napili, razuzdano ponašali i Ushiba je pao u vodu u luci. Kapetan broda platio je debelu kaznu za njih prije nego što im je dopušteno da isplove iz luke iste noći, 28. srpnja.
Časnik pogleda kalendar. Sada je bio 4. rujna i on odbroji dane od 28. srpnja. Dobio je trideset i osam dana. Onda ponovno pogleda u Pomorski medicinski rječnik. Pod Žuta groznica (Jav) rijetka kapetan je još uvijek držao prst:
period inkubacije -14 do 42 dana: vrlo zarazna. Trideset i osmog dana, čovjek je bio u periodu inkubacije.
Do ponoći je Ushiba već bio zaključan u krmenom dijelu. Mali zahod i tuš, što su ga dijelili nostromo i glavni strojar, imao je tu prednost što se nalazio nad strojevima, tako da se iznutra nije moglo puno čuti. Ushiba je sada bio potpuno tih. Dan mu je jaki sedativ. Časnik i nostromo čekali su dok posada nije otišla na spavanje prije nego su ga zavezali za nosila i maknuli iz pramčanog dijela.
U tom prostoru nije bilo dovoljno mjesta da se Ushiba ispruži, pa su nosila postavljena pod kutom, tako da su mu noge bile pod tušem, a glava iznad zahodske rupe u podu.
Časnik i kapetan imali su zabrinuti razgovor. S ostalom dvojicom koji su bili na Javi izgleda da je sve bilo u redu, no samo je Ushiba pao u vodu u luci. Očito ga je trebalo iskrcati na obali u Otaru. Ali je isto tako bilo očito da brod ne smije potpasti pod sumnju - cijeli put mogao bi pretrpjeti neuspjeh i zbog najmanjeg zadržavanja.
U drugom razgovoru, na kojem su bili i nostromo i glavni strojar, dogovorene su još neke stvari. Ova dvojica zadnjih sada će se morati koristiti časničkirn zahodom. Ne treba uznemiravati posadu zbog običnog trovanja hranom. Radi Ushibine udobnosti, kao i njihove vlastite, njega su premjestili u odgovarajući prostor samo za njega. Ako mu i dalje ne bude dobro, u Otaru može potražiti liječničku pomoć.
Zbog istog razloga, nema potrebe da se još pošalje poruka u Otaru. Nakon što se brod napuni gorivom, Ushiba može biti iskrcan prije isplovljavanja ako mu još uvijek ne bude dobro. U međuvremenu trebalo bi raskužiti njegov ležaj. Nostromo će se osobno pobrinuti za to, dok ostatak posade bude na palubi, zaposlen bojanjem. Bilo bi dobro imati i spremnu zamjenu u Otaru, ako kojim slučajem Ushiba odluči da ga iskrcaju.
Trebalo je vremena dok sve nije dogovoreno i bilo je već kasno kada se kapetan napokon popeo u svoj ležaj. Uzeo je Pomorski medicinski rječnik sa sobom. Bilo je tamo pojedinosti koje su ga brinule i htio ih je ponovno pročitati.
Bolest je bila virusna, pročitao je;
“prenosi se vodom ".
Za razliku od zatvora kod uobičajene žute groznice, ovu varijantu "obično prati proljev, povećano znojenje, dehidracija i krv u izbljuvku (crni izbljuvak). Razvitak: žutica, grčevi. " Da, Ushiba je imao sve to. "Oboljelog treba sputati, često prati, držati podalje od svjetla. Liječenje: otopina soli, rižina voda, vitamini (samo u injekcijama); ne smije uzimati čvrstu hranu. Trajanje groznice: 2 do 4 dana, često je smrtonosna. "
Kapetan ustane iz kreveta i pogleda u ormarić s lijekovima. Bilo je vitamina, ali ne i otopine soli. Rižina voda nije bila problem. Ni sputavanje u komforu krmenog dijela nije predstavljalo problem. Problem nisu bili ni pranje i smanjeno svjetlo. Postojao je prekidač za svjetlo i crijevo za vodu.
No, brinulo ga je kratko trajanje i česta smrtonosnost. Do Otarua je trebalo još trideset i dva sata, a u luci treba provesti još šest. Ukupno trideset i osam sati. Ako je Ushiba bolestan već dvanaest sati, a da to nije ni znao - a jačina simptoma je to davala naslutiti - onda će groznica trajati već pedeset sati prije nego što isplove iz Otarua. Ako on bude jedan od onih slučajeva u kojima se umire za četrdeset i osam sati, može biti mrtav prije nego što napuste luku. U tom slučaju neće napustiti luku...
Kapetan se pogladi po bradi. Trenutačno proračunato vrijeme dolaska u Otaru bilo je u 10.00 sati. Ako poveća brzinu, stići će i prije. Ali onda bi bilo vremena za istragu. Najbolje bi bilo skratiti vrijeme u luci. U idealnom slučaju, trebalo bi ga skratiti na dva sata. Onda bi mogao isploviti u 12.00. Ako, na primjer, Ushiba izađe na obalu u 11.45. Onda će groznica biti stara četrdeset i šest sati. I neće moći ispričati nikakve pojedinosti o njoj.
Da, tako će biti najbolje. Ovog trenutka još mu nije bilo jasno kako će to učiniti. No, glava će mu biti bistrija poslije sna. Pogledao je u sat nad krevetom i ugasio svjetlo. Dva ujutro petog rujna.

18.



U dva ujutro, u Tokiju, Porter je također ugasio svjetlo. Zadnja tri sata proveo je sam, provjeravajući svoje bilješke. Otkako je napustio Lucky Strike, svake je noći spavao u Teozofskom društvu i to zadnje dvije sa Machiko; no ovu je proveo sam. Bila je to posljednja.
Najveći dio vremena govorio je s djevojkom korejski; pusanski dijalekt korejskog, kakav je govorio i Sung Won Choo. Ponavljao je svoju legendu na tom dijalektu, kao i dijelove dizalice i dijelove broda. Ona je štapićem pokazivala brod, a on je ispričao sve putove kojima se stizalo s mjesta na mjesto. Sada je Machiko bila zadovoljna njegovim naglaskom i njegovim poznavanjem Sung Won Chooa. I sad je bilo sigurno da je upoznao brod od jednog do drugog kraja. Njihove spoznaje o kretanju Suzaku Marua bile su sve bolje. U Niigati je sve prošlo prema planu i znali su točno u sat kada brod treba stići u Otaru. Pristat će tamo uz dok sedmoga, u 10.00 sati i isploviti šest sati kasnije: u 16.00.
Osim popune gorivom, trebalo je ukrcati samo jedan teret i iskrcati ostatak vune. Pojavit će se na doku odmah iza 15.00 i isploviti u 16.00. Više nije bilo nepoznanica i više nije namjeravao učiti.
Ugasio je svjetlo i zaspao.
Sljedećeg jutra, uz smireni doručak, Yoshi mu je ispričao najnovije podatke. Nema promjena u planu. Suzaku Maru se drži rasporeda, a Porter će se držati svog. Stvari su ga čekale u Otaru, smještaj mu je potvrđen u svratištu, a njegovo ime i osobni podaci predani su lučkoj kapetaniji.
"I to je to", reče Yoshi. "Ima li kakvih problema?"
"Ne. Nema problema." Inzistirao je da ovaj dio posla odradi sam. Bolje se osjećao kad je sam i Yoshi se morao složiti s time.
U pola deset pozdravio se s Machiko. A zatim je sa samo jednim komadom prtljage, poslovnim ataše-kovčegom, ušao u auto s Yoshijem i odvezao se u zračnu luku za domaće letove, Haneda. Tamo se Yoshi rukovao s njim i poželio mu sreću, auto je otišao i on se našao sam.
Do Sapporoa, glavnog grada oblasti Hokkaido ima 600 milja, i avion koji je poletio u 11.30 spustio ga je tamo nešto prije jedan sat. Taksijem se odvezao do željezničkog kolodvora i kupio kartu za Otaru. Do luke je trebalo samo četrdeset minuta i na svoje posljednje planirano mjesto u Japanu stigao je točno na vrijeme, u 2.25. Strelica je pokazivala prema toaletima i on se zaključao u jedan i presvukao se.
Iz ataše-kovčega izvadio je traperice, košulju i špagerice koje je sačuvao za ovu priliku; bila je tu i smotana platnena ručna torba. U torbu je strpao periku i sve ostale tragove James B. Petersona. Na kraju je u nju strpao u kovčeg, potegnuo patentni zatvarač i zatim otišao do garderobe za prtljagu. Tamo je ostavio torbu, uzeo potvrdu i s pošte na kolodvoru poslao je natrag u Tokio, u pripremljenoj kuverti koju je ponio sa sobom. Za četrdeset i osam sati netko će podignuti torbu.
Sada je bilo skoro 3.30. Morao je čekati još pola sata.
Popio je šalicu kave u kolodvorskoj čajani i pazio na garderobu za prtljagu. Dvojica ljudi koji su tamo radili bili su na dužnosti od 8 ujutro i uskoro će biti slobodni. U četiri će stići nova smjena koja će ostati do ponoći; neće znati ništa o čovjeku koji je upravo ostavio torbu. Sve je bilo unaprijed izviđeno za njega.
U četiri je stigla nova smjena i pet minuta kasnije, korejski mornar izvadio je prljavu potvrdu iz novčanika. Službenik ga je mrzovoljno pogledao, prošetao izmedu polica, psujući dok je s mukom nosio teške stvari do pulta.
Porter prebaci torbu preko ramena, podigne nabreknuti kovčeg uvezan konopcem i iziđe do stajališta taksija. Za dvadeset minuta ulazio je u svratište.
Bilo je to otrcano, neugledno mjesto, blizu dokova. Vlasnik je drijemao vani na stolici. Nije se trudio ustati zbog korejskog mornara, ali mu je potvrdio kako je smještaj rezerviran i rekao mu da ključeve uzme u predvorju. Soba 11, prvi kat.
Porter uzme svoje stvari i uđe u oronulu sobu. U zgradi se ništa nije čulo. Izgledalo je kao da nikoga nema i pitao se radi li telefon. Primijetio je jednoga, na zidu u doljnjem hodniku. Spustio se da otkrije.
"Telefon? Posluži se", reče vlasnik. "Radi na žetone."
Svjetlo u tamnom hodniku palilo se na pritisak. Pročitao je broj s papirića, ubacio žeton i nazvao lučku kapetaniju. Svjetlo se dvaput ugasilo prije nego što je dobio pravu službu i morao je ubaciti još jedan žeton. Imali su njegove podatke i čovjek na drugom kraju linije zvučao je razdraženo. Dobili su ih ovog jutra, rekao je. Čemu opet upiti? Nema ničeg novog. Nikakvog broda duge plovidbe nema. Možda će jedan stići, za dan-dva. Imaju njegov broj. Natjerao je čovjeka da ga ponovi i otkrio da imaju krivi broj. Dao mu je točan broj i tmurno se nasmiješio. Yoshi mu je rekao da čeka. Drži se plana i čekaj, rekao je. Pa, upravo na takvim pojedinostima- kao i kod dizalice - i najbolji plan može propasti. Sve treba provjeriti. Spustio je slušalicu i vratio se u sobu. Sada može čekati. Do sutra poslije 3 popodne.

Dobar san i mirna jutarnja smjena razbistrili su kapetanu um i sada je znao što mu je činiti. Teret koji treba ukrcati u Otaru sastojao se od rasutog tovara konzervirane tunjevine - 126 tona tereta spašenog s kontejnerskog broda, tereta koji se prevrnuo preko ruba broda, te je proglašen nevaljalim za japansko tržište. Ruska trgovačka misija zgrabila je tu priliku i željela je isporuku u Murmansku. Sanduci su ponovno složeni na stotinjak paleta i trebalo ih je smjestiti u otvore jedan i dva.
Kako je dalje pisalo u njegovim zapovijestima, taj je teret na "kapetanovom raspolaganju". Prijava je stigla kasno i Rusi su izmuzli nisku cijenu. Odlučio je primijeniti svoju volju. Šteta, ali za taj besmisleni posao treba puno sati rada kranom; barem tri. Dobit će tri sata. Treba se pobrinuti još samo za jedan sat. Nije tako loše. Nešto će mu pasti na um.
Uzeo je potrebne stvari iz ormarića s lijekovima i otišao prema krmenom dijelu pregledati Ushibu. Otključao je vrata prostorije, upalio svjetlo i zaključao za sobom. Čovjek na nosilima mahao je glavom amo-tamo i treptao na svjetlu smućenim očima. Bio je potpuno osiguran; čvrsto zavezan; nije se mogao ozlijediti. U maloj prostoriji bilo je vruće i bio je gol. Nostromo ga je nekoliko puta oprao crijevom, ali je još uvijek smrdjelo.
Kapetan pritisne maramicu na nos.
"Ushiba, kako se osjećaš, čovječe?" upita kroz nos, kroz buku strojeva.
Ushibina usta se otvore i zatvore, a iz njih se začulo jedino grgljanje. Tako je bilo već nekoliko sati. Na usnama mu je bila bijela korica; vjerojatno od rižine vode. Ipak, više nije povraćao. Boja mu je bila ista.
"Ushiba, dat ću ti još jednu injekciju", reče kapetan. "Činit će ti dobro." Poderao je novi paketić s iglom i uzeo vitaminsku ampulu. Ushiba se malo trzne kad je pritisnuo čep. U knjizi se preporučavala injekcija u debelo meso, ali kapetan baš nije bio voljan dirati Ushibu na tim mjestima: izabrao je bok. "Gotovo." Malo krvi, ne puno. Pritisnuo je vatom. "Drži se! Uskoro će te posjetiti nostromo."
U tom je trenutku nostromo bacao Ushibin madrac preko ograde na krmi. Tamo nitko nije radio. Oprao je ležaj sredstvom za raskuživanje, skinuo gumene rukavice i bacio ih za madracem u Japansko more.
Prije nego što je napustio smjenu, što je opet učinio vrlo kasno, kapetan je porazgovarao o završnom planu s prvim časnikom.
Otaru nije luka s mnogo posla i ne treba ih obavijestiti puno unaprijed. Ipak, treba ih obavijestiti, naravno. Ako ni zbog čega drugog, želio je brzi iskrcaj, a trebalo je i javiti da neće ukrcati tunjevinu. Kako je teret već bio posebno složen i čekao na njih, to će vjerojatno izazvati ljutnju u Otaru, a moguće će se tražiti i potvrda od otpremnika tereta kod vlasnika broda. To baš nije dobro.
Znatno bolje će biti da se sve odgodi do zadnjeg trena, trena kada u Otaru neće više imati prilike postavljati glupa pitanja, a da njemu ostane dovoljno vremena pripremiti ono što želi..zamislio je iskrcati vunu i uzeti gorivo. Istina, trebat će dva puta pokretati brod - jer dok za popunu gorivom nije isti kao i dok za teret - ali moguće je to izvesti u dva sata. Kako ga očekuju, moguće je javiti im da se pripreme tri sata prije nego što uplove. To znači da im mora poslati poruku radiom u sedam ujutro.
Časnik se složio s time i kapetan zatraži da ga probude u 6.30, te napokon uđe u svoju kabinu. I opet je bilo dva ujutro. No, napeti trenuci koji su ga čekali nisu mu dali spavati i nije bio dobre volje kada je u sedam sati razgovarao s nekim idiotom u Otaru.
"Nema ukrcaja. Samo iskrcavamo"; odreže on. "I punimo gorivom. Tražim iskrcaj, punjenje i isplovljavanje do 12.00 sati. Jeste li shvatili?"
"Kapetane, ne možete iskrcavati teret i puniti gorivo istovremeno."
"Znam to! Prvo ću iskrcati. Iskrcati i onda uzeti gorivo. Ima još jedna stvar. Slušate li me?"
" Da. "
"Trebam jednog mornara."
" Da. "
"Hoću da nađete jednog mornara."
" Da. "
"Jeste li sve shvatili? Tražim iskrcaj, punjenje i još jednog mornara. Čujete li?"
"Kapetane, ne mogu vam naći mornara u sedam ujutro."
"Ne treba mi u sedam ujutro. Trebam ga kad stignem tamo!" vikao je kapetan. "Znate moje približno vrijeme dolaska. Znate li ga? Halo - Otaru? Približno vrijeme je 10.00. Potvrdite moje približno vrijeme. Otaru, čujete li me?"
Zapovjeđeno je da se ovaj snimljeni razgovor, u kojem je iduća smjena uživala, odmah spremi pod ključ; vrpcu je puno kasnije preslušao Istražni odbor.
U međuvremenu, Suzaku Maru je napredovao i u 8.30 obišao rt i ušao u zaljev Ishikari. Malo kasnije, zureći kroz dalekozor, kapetan je razaznao kranove u Otaru i odlučio da je vrijeme sići i , ponovno pogledati Ushibu. Pozvao je nostroma da pođe s njim.
Kapetanu je Ushiba izgledao jednako. I dalje je mahao glavom i grgljao. Nostromo je mislio da mu je gore. Rekao je da više ne može zadržati rižinu vodu i da nije spavao. Nisu ga baš oprali nekoliko zadnjih sati, ali nije bilo puno toga za oprati. Kopnio je, a bez rižine vode vjerojatno mu treba više vitamina.
Kapetan to nije komentirao, ali je imao drugačiji stav. Činilo mu se (a u kasnijoj istrazi to je potvrdio i časnik) da je Ushiba još uvijek glasan, bez obzira na izgubljenu snagu. Umjesto vitamina, bolji bi bio sedativ. Čvrst san bit će za Ushibu bolji od vitamina, pogotovo kad ga budu spuštali i ukrcavali u bolnička kola.
"Bilo je to moje iskreno mišljenje", rekao je. Tako je i postupio kada su uplovili u luku. Vratio se na most kad su vezivali brod, a to je bilo točno u 10.00 sati.

Lupanje po vratima probudi Portera u pola jedanaest ujutro. Prošle je noći vlasnik inzistirao da zajedno ispiju bocu jeftinog shochua, pa mu je sada u glavi tutnjalo.
"Telefon za vas - lučka kapetanija", reče čovjek promuklim glasom. Kleo je. r Porter se spustio u donjem rublju. U hodniku se ljuljala telefnska slušalica.
"Sung Voon Choo?" " »
Da.
"Jednom je brodu potreban mornar - duga plovidba, preko Arktika, zanima li vas?"
"Možda. Kada uplovljava?"
"Već je tu. Stigao je prije pola sata."
Znači na vrijeme. Točno na vrijeme.
"Koji brod?" reče on. "Suzaku Maru, tramper."
"Tramper. Pa, razmislit ću."
"Nema vremena. Ako hoćete posao, krenite odmah tamo ja ću im javiti. Isplovljava za devedeset minuta."
Isplovljava za devedeset minuta? Nije mogao razumjeti u čemu je stvar, ali se brzo vratio u sobu. Daj im manje od sat vremena. Jedva da će on imati sat vremena. Istuširao se, viknuo vlasniku da mu pozove taksi, obukao se, platio i otišao s doručkom u ruci.
Za 250 jena više, vozač ga je dovezao do doka, raspitao se za vez i odveo ga ravno tamo. Vez je bio prazan i vladala je poprilična zbrka zbog očito brzog odlaska broda. Trebalo je vremena u toj zbrci otkriti gdje je brod sada. Očito je bio u pristaništu za popunu gorivom. Vozač reče da će ga za još 250 jena odvesti i tamo.
U pristaništu za popunu gorivom također je vladala zbrka. Crijeva su se nadimala dok je Suzaku Maru uzimao gorivo. Posvuda su bili ljudi, zaposleni čišćenjem komada rasute vune što je ispala iz bala koje su napukle zbog brzog iskrcavanja. Kapetan je sve to zabrinuto promatrao iz kormilarnice. Bilo je skoro 11.30, a novi se mornar nije još pojavio. Mogao je vidjeti bolnička kola otvorenih vrata na doku. Mogao je i razaznati bolničare na palubi. Ushiba je bio na nosilima, smješten u sjenu. Navukli su mu pidžamu i sada je bio prilično smiren, zatvorenih očiju, a pod bradom mu je bila čista plahta. Bolničari su zbog nečeg izgledali nezadovoljni. Kapetan je lupkao prstima i onda pogledao na sat.
Na palubi su bolničari razgovarali s nostromom.
"Čudna boja lica za trovanje hranom", reče jedan od njih.
"Stvarno? To mu je od jetre. Trovanje je prikriveno pićem, shvaćate", objasni nostromo. "Vratio se na brod pijan kao čep i idućeg jutra bio je ovakav, poput školjke."
"Obično ne spavaju kad su takvi."
"Imate pravo. Nije mogao spavati. Bacao se unaokolo. Kapetan je mislio da je najbolje dati mu sedativ."
"To nije bilo dobro. Teško je reći što mu je sada. No, otkrit će to u bolnici."
"Sigurno", reče nostromo promatrajući ih dok su podizali nosila. Još je uvijek promatrao s ograde, kad se dolje pojavi taksi. Iz njega iziđe Korejac. Konjski rep. Neuredna torba i kovčeg. Korejanci uvijek stvaraju neprilike. Kasne, lijeni su i jezičavi. Ovog će trebati smekšati.
"Hej! Ti!" vikne on čovjeku koji je bio dovoljno drzak da stane, pogleda bolesnika, pa je čak i zapodjeo razgovor s bolničarima. "Dolazi ovamo!" Čovjek se uspne uz mostić. "Ti si novi mornar? Sung?"
" Da. "
"Kasniš. Ostavi stvari ovdje i potraži časnika na mostu. Hajde, malo življe." Novi je mornar otišao na most i našao časnika, koji ga je brzo provjerio. Papiri su bili u redu; plovio je na linijama; poznavao je brodove. Odveo ga je do kapetana.
Kapetan je s olakšanjem promatrao postupak. Na brzinu je novom mornaru ispričao brodski katekizam i natjerao ga da se potpiše. Niz udaraca označio je da su crijeva za gorivo otkopčana. Potpisao je primitak goriva, zapovjedio časniku da se otisnu, čuo izvikivanje zapovijedi za oslobađanje pramca i krme te sam izveo brod.
I dok je pristanište ostajalo za njima, palo mu je na um da u cijeloj toj zbrci bolničari nisu zatražili Ushibine stvari; čak ni njegove isprave. Bez isprava neće moći znati gdje je sve bio. No, u bolnici ih neće zanimati gdje je sve čovjek bio. Imaju oni svoje načine da otkriju što nije u redu s njim.
Sve u svoje vrijeme.
Mogu mu stvari poslati iz Murmanska; možda iz Švedske; pa čak i iz Rotterdama. Svakako treba obavijestiti vlasnike. Poslat će im radioporuku kad bude na moru. Debelom moru. Odlučio je povećati brzinu.
"13.15 sati. Napustili zaljev Ishikari'; zabilježio je u brodski dnevnik. "Brzina 12 čvorova. Smjer 135 stupnjeva." Sjever. Kasnije će skrenuti na sjeveroistok. Puno kasnije, kada Beringov tjesnac bude iza njega, a rt Dežnjev pred njim, bit će potreban još jedan ispravak smjera. Sjever-sjeverozapad.

19.



Pet dana i 1300 milja od Otarua, nostromo je odlučio kako je nastupio trenutak za omekšavanje novog mornara.
Kod njega se nisu pokazali još nikakvi znakovi lijenosti i nije još uhvaćen da kasni na stražu. Ali jezičav je bio. Izgledalo je kao da razmišlja o zapovijedima prije nego što ih izvrši. Primijetio je da mu je na ležaju novi madrac; raspitivao se o Ushibi. I previše se zanimao za kretanje broda. Nimalo prilično novom mornaru, i to Korejcu.
Nostromo brzo krene naprijed, zabubnja niza stube i nakratko pogleda prema pramčanom dijelu.
"Sung! Popni se! Življe!"
Rekao je to samo jednom i sada je čekao u zavjetrini kontejnera, sklonjen od vjetra, dok se čovjek popeo na palubu, očiju još natečenih od spavanja.
"Slušaj, Sung. Jesi li ikad podmazivao Takanavuu?"
"Nikad kad sam izvan smjene", reče Sung.
Nostromo stisne usnice.
"Iduća smjena ti je noćna", reče, "onda je mrak. Hoću te vidjeti kako to radiš sada. Uskoro ćemo ući u područje leda."
To je bila istina. Sahalin i Kurili bili su dobrano iza njih. S lijeve strane broda već su neko vrijeme gledali poluotok Kamčatku.
"Sutra poslije podne", predloži Sung, "ponovno sam u smjeni. Onda će biti svjetla."
“A možda i leda. Uzmi opremu."
Čovjek ga na trenutak pogleda, onda slegne ramenima i siđe. Ubrzo se vratio, s vunenom kapom i radnim prslukom; nosio je i radne rukavice, pištolj za podmazivanje i strugaljku, koje je izvadio iz ormarića.
Dobro je obavio vježbu; prvo je uključio elektromotor jedanaesttonske dizalice. Pametno je stao u stranu, jer opasna stvar je naglo poskočila i njene velike ruke su zamlatarale.
"Dobro je. A sad ručni postupak", reče nostromo. "Za to su potrebna dvojica."
"Evo me", reče nostromo i namigne. Svi su znali raditi prema uputama. "Namjesti je za podmazivanje."
Promatrao ga je dok je otkrio dijelove, odredio im položaj i ugodio ih: polugu za kočenje, polugu za određivanje udaljenosti, reduktor i okretajni sklop; sve je bilo dobro uglavljeno. Malo mu je pomogao. Što god da je u knjizi pisalo, ovaj posao na mirnom moru lako može obaviti jedan čovjek. Dvojica su potrebna samo kad se brod naginje i kad je paluba klizava - jedan mora okretati velike klinove i pritezati polugu za kočenje, a drugi mora gurnuti unutra pištolj za podmazivanje. Tada se i događalo najviše nesretnih slučajeva na rukama i nogama i to uvijek onome koji podmazuje.
Sada još nije trebalo podmazivanje i obojici je to bilo jasno. Brod još nije naišao na uzburkano more, a mazivo iz brodogradilišta još je bilo naneseno u debelom sloju. Ali čovjek je obavio posao bez primjedbi; onda je uzeo opremu, pospremio, stao i pogledao ga, dok mu se rep vijorio na vjetru.
"Još nešto?" reče.
Nostroma zasvrbe dlanovi pri Korejčevom tvrdoglavom pogledu.
"Sada ništa. Ali bit će kada naiđemo na loše vrijeme. Možeš se vratiti dolje." Čovjek se okrene i ode bez riječi, a nostroma ponovno zasvrbe dlanovi. Navikao je mrzovoljnom posadom upravljati šakama. Slomiti ih brzo: to je uvijek bilo najbolje, i na koncu, štedjelo se vrijeme. A znao je da će za ovoga taj trenutak brzo nastupiti.
Porter je znao to isto, dok se vraćao u pramčani dio. Opazi da ga Ijudi, koji su kartali, promatraju.
"Nostromo te uzeo na zub?"
"Htio je da podmažem dizalicu."
"Svinja - još je ne treba podmazivati."
"Znam. Samo me gnjavio."
"Čuvaj se nostroma. Iskaži mu poštovapje. To je sve što želi."
"Svakako." Vratio se na svoj ležaj. S posadom nije imao problema. Ubrzo je došao na glas kao ćudljiv tip, kojeg je najbolje pustiti na miru. Zbog druge dvojice Korejaca na brodu govorio je s već pripremljenom govornom manom. A zbog njegove veličine, nitko ga zbog tog nije zadirkivao. Naglasak mu je ionako prošao kod Korejaca i sa svima je bio u normalnim odnosima. Ispričao im je nešto malo o sebi; pokazao im svoje fotografije, pogledao njihove. Ne, s posadom nije bilo problema.
Ali nostromo je bio nešto drugo.
Taj ga čovjek nije volio. Poštivanje zapovijedi tu neće pomoći. Zatrpavat će ga zapovijedima, dat će mu svaki prljavi posao na brodu, dok ne pokaže srdžbu, neku iskru pobune. A onda će nostromo upotrijebiti svoje šake i batinama ga natjerati na pokornost. I podmazivanje dizalice. Sjetio se što mu je Ichiko rekao o dizalici. Podmazivanje dizalice je najopasniji posao. Polugom za kočenje teško je rukovati, ne smije se pustiti ni na sekundu; na zaleđenoj palubi, rukovalac se kliže i može pustiti polugu - a podmazivač je među klinovima.
Netko drugi će morati podmazivati, netko s više iskustva. On neće. Znači, prvi nostromov posao bit će da ga na to natjera. Pa, mora se s tim suočiti prije ili kasnije, a bolje prije nego kasnije.
Okrenuo se i otplovio u san. Njegova će nijema drskost dovesti do toga brzo. A ubrzo će se pojaviti i led.
Dva dana kasnije, petsto milja sjevernije, pojavio se led. Usprkos štedljivoj brzini, brod je prevalio već gotovo tri tisuće milja od toplog Nagasakija prema nadolazećoj arktičkoj zimi.
Zavijajući zapusi vjetra i ledene kiše ljuljali su ih na velikim valovima, dolazeći od Beringova tjesnaca, koji je bio udaljen još nekoliko dana plovidbe. Od ranog prijepodneva mornari su osiguravali teret. Prvo u spremnicima; zatim na palubi, gdje su se klizali dok su provjeravali brave na kontejnerima i kablove. Grijali su se šalicama kave kad krupna spodoba proviri niz prolaz za posadu.
"Sung! Matsuda! Na palubu. Hitro."
Dva se čovjeka pokupe i iziđu na palubu. Nostromo ih je čekao, držeći se mostića.
"Dizalica se ledi - uzmite opremu. Počnite s trojkom. Trebat će vam i remenje, brod se ljulja." On je sam već držao remenje u ruci i zatim naglo ode. Psujući, Masuda ih je vodio do ormarića. "Jebene dizalice se može opariti! Kome su sad potrebne?" Pao je u nostromovu nemilost dan ranije. Bio je to mali smežurani tip, razrokih očiju. Sung je odmah znao da ga ne želi na kočnici. Uzeli su opremu i remenje i polako doteturali kroz buku vjetra do nostroma. On se privezao za bitve u sredini broda: dizalica broj tri bila je blizu.
"U redu, privežite se!" Nostromo je morao vikati kako bi nadglasao vjetar. "Matsuda, ti si na kočnici!"
"Nostromo", reče Sung. "Nikad nisam podmazivao po ovakvom vremenu."
"Izvrsno. Sada to možeš naučiti."
"Bolje da sam na kočnici. Jači sam od Matsude."
"Ah, jakoća! Ne, - ti podmazuješ, jakoto."
Sung odmahne glavom.
"To je zapovijed", reče mu veselo nostromo.
Sung se nagne.
"Jebem ti zapovijed!" reče on nostromu na uho. “A ti se jebi." Nostromo ga zadovoljno pogleda, a onda se osvrne mirišući ledeni vjetar. U kormilarnici su gorjela svjetla, a brisači su radili. Iza brisača je mogao vidjeti časnika kako gleda prema dolje, a iza njega tamni lik kormilara.
"Matsuda, siđi i pričekaj malo. Pozvat ću te", reče nostromo i počne se odvezivati. "Dođi otraga, Sung."
Sung dođe otraga dok mu je srce počelo užurbano lupati. Otraga, iza kormilarnice, izravnavali su se računi i pripremio se da bude brz. Ali bili su još uvijek ispod kormilarnice i bio je nepripremljen kad mu se glava naglo trzne unazad. Nostromo se obruši na njega, potežući mu rep jednom rukom, dok ga je drugom udarao u lice. Pao je unazad, noge su mu se okliznule, ali nije pao do kraja. Nostromo ga je još uvijek držao za rep i dalje lupao u lice, dva, tri, četiri puta. A onda, još uvijek u šoku, dok je nogama posrtao po zaleđenoj palubi, bio je okrenut i povučen za rep još više prema otraga i tek tada ga je nostromo pustio i skočio na njega.
Taj bik od čovjeka pao je koljenima na njega, istjeravši mu sav zrak iz tijela, a napad je bio tako brz i tako divlji da je bio potpuno smeten. Bio je još uvijek smeten kad mu je nostromo uhvatio glavu i počeo lupati njome o palubu. Jedina pomisao bila mu je da se izvuče ispod njega, ali je nostromo nalegao na njega punom težinom i nije se mogao pomaknuti. Podigao je ruke i krenuo prema njegovim očima, kako bi ga natjerao da se odmakne, ali ih je nostromo lako izbjegao i dobro ga udario glavom. Osjetio je kako mu je u nosu nešto puklo i znao je da mu je lice već krvavo i kroz omamljujuću bol osjetio je kako se u njemu naglo diže gnjev, dok mu je nostromo hračkao i pljuvao u lice. Nikad prije nije bio ljut. Znao je da će do tučnjave doći i spremio se za nju. Ali sada je bio ljut.
Ščepao je glavu koja se ponovno spuštala i čvrsto je primio, koristeći svaki atom snage kako bi je privukao što bliže, sve dok je nostromo nije počeo okretati, pokušavajući se osloboditi i tako mu približio uho i onda Sung zarije zube u njega. Čvrrsto je zagrizao, ne puštajući, cimao ga i čuo nostroma kako kune; čovjek se nagnuo postrance kako bi oslobodio uho i kad je pritisak popustio, Sung se izvuče ispod njega.
Odmah se okliznuo na zaleđenoj palubi i pao na koljena, sada u položaju da on bude na vrhu. Ali to mu nije bila namjera.
Čovjek ga je zaskočio - u redu, pouzdao se u nagli napad, u svoju težinu i grubost. Ono što mora shvatiti jest, da bez obzira na svu svoju težinu, svu svoju grubost, u ravnopravnim uvjetima, u bilo kakvim uvjetima, nikad ne može pobijediti. Nikad! Mora shvatiti da je zapao u nevolju i da ga ta nevolja uvijek može zadesiti, ali ne slučajno ili zbog nekog trenutačnog nepovoljnog položaja, već uvijek, bilo kada, kad god on to zaželi.
To je morao objasniti nostromu, no osjećao je kako mu je glava oguljena od struganja i razbijena od udaraca, te zato odluči prvo onesposobiti čovjeka. Pustio ga je da se s mukom osovi na noge i napadne, čak se i povukao, podigavši ruke u obranu, te povuče jednu ruku za udarac i kad se nostromo bacio na njega, hitro je stao u stranu i iskoristio svoju veću pokretljivost da udari nostroma u prepone. Udario ga je što je jače mogao i kad je čovjek zaroktao i uhvatio se rukama za mjesto udarca, opalio ga je po vratu i pomeo mu stopala, ponovno ga srušivši treskom na palubu. Onda je skočio na njega s obje čizme. Zatim je kleknuo pokraj njega.
"Nostromo", reče on smjerno. "Pustite me na miru. Ja sam čvrst čovjek. Bio sam u puno tučnjava, vrlo gadnih i uvijek pobjeđujem. Ako me počnete gnjaviti, oskatit ću vas za cijeli život. Više nikad nećete raditi - kunem vam se. A to ne želim. Imam ja svojih problema. Kažu da sam možda lud. U redu. Radio sam luđačke stvari, odsjedio sam svoje, piše u papirima. Ali takav sam samo kad me gnjave. To ne podnosim, nostromo. Razumijete?"
Nostromo nije rekao razumije li ga. U grlu mu je krkljalo i grgljalo dok se podizao, spuštene glave. To kao da je razgnjevilo Sunga, koji ga je ščepao za oba uha i divlje ih prodrmao, podignuvši bikovsku glavu i zabuljio se u njegove oči.
"Ne kažeš mi ništa? Samo mi pljuješ u lice? Ah, jebemti, bolje da mi odgovoriš, čovječe! Kažem ti, odgovaraj ili ću ti skinuti jebenu glavu. Nećeš postupati sa mnom kao s govnom! Razumiješ? Razumiješ me?"
Nostromu je glava toliko divlje lamatala, da je žmirkao. Usta su mu još uvijek bila stegnuta u bolni jauk, ali progunđao je kako je razumio.
"E, to je dobro. Imam vam još nešto reći, nostromo. Pazite, izdajte mi zapovijedi, tjerajte me da radim. To je u redu. Radit ću sve ono što treba. Ali ono što ne želim raditi, ili ne mogu, to vi morate otkriti, neću raditi. U redu? Jer ako me budete probali natjerati, osakatit ću vas. Znate, uopće me nije briga. Samo me nemojte ljutiti!"
Nostromo je polako dolazio k sebi i zatim je s mukom sjeo.
"Sung, ti si potpuno lud", reče, "i ne znaš što radiš. Slomit ću te."
"Kako ćete to napraviti, nostromo?" Nije bio siguran je li njegov izlomljeni japanski predobar, a i govorne mane je nestalo. Ali je opće ludilo prevladavalo, to je mogao vidjeti. "Hoćete me baciti u okove, hoćete me zatvoriti? I objasniti zašto. Ići kapetanu, reći: “Kapetane, ovaj je čovjek prejak za mene.' Ili dobiti posadu u pomoć. Što vam to treba, nostromo? Pogledajte - istukli ste me, obilježili mi lice, svatko to može vidjeti. Ja nisam obilježio vaše lice. Što ću ja reći? ‘Hej, istukao sam nostroma'? Svi će mi se smijati. Ja to neću reći. Neću ništa reći. Hoću samo da mi se skinete s vrata."
Kako je vidio, ovi su argumenti dopirali nostromu, koji se polako oporavljao, do mozga.
"Sung", reče on, "bit će ti žao zbog ovog. Ovo je dugačak put i putuješ oko svijeta. I znaš koliko ćeš zaraditi? Sjebat ću te. Nećeš dobiti ni jena. Zadržat ću ti svaki novčić od plaće. Za svaku ću ti stvar oduzimati po dio plaće. Zanima me kako će ti se to dopasti, veliki dečko."
Sung je zurio u njega, zažarenih očiju.
"Razmislite o tome, nostromo. Razmislite ponovno, ha? Ako mi to napravite, bit ću stalno za vama. Naći ću vas. Ja sam lud? U redu, iskopat ću vam oči. Slomit ću vas. Polomit ću vam kosti, koljena, ruke. Nikad više nećete stupiti na brod. Samo recite nešto, zgnječit ću vam jaja. Nećete moći hodati nekoliko dana. Ali neću to učiniti. Ali nešto ću vam dati, pa ćete zapamtiti, ha? Dajte mi ruku, nostromo."
Nostromo mu nije htio dati ruku, pa mu on naglo skoči na kukove i dok se čovjek valjao u agoniji, lupio ga je po njegovoj bikovskoj šiji, tako da mu je glava ponovno treskom udarila o palubu.
"Sjednite, nostromo. Dajte mi ruku. Desnu ruku." ; Nostromo mu pruži ruku i on mu pažljivo uzme mali prst, pokaže ga nostromu i slomi mu ga. I dok je čovjek dahtao u agoniji, on mu pomogne da ustane.
"Nemojte me više gnjaviti, nostromo", reče jednostavno. "Više vas neću ozlijediti. Pogledajte što ste mi napravili od lica. Sići ću i svi će ga vidjeti. Istukli ste me - u redu? Pripazite na ruku i pamtite. Ako mi napravite nešto što mi se ne sviđa, ulovit ću vas. Gdje god da jeste, naći ću vas!"

20.



Devetnaestog rujna Suzaku Maru svladao je Beringov tjesnac, zaokružio oko rta Dežnjev i radiom prijavio ulazak u ruske vode. Kapetanova je prijava potvrđena i on se prepusti strpljivom čekanju.
Bilo mu je žao zbog tereta tunjevine za Murmansk, ali se nadao da će nešto možda iskrsnuti u Zelenom rtu. Mislio je kako je to vrlo vjerojatno. Iz radioporuka je shvatio da je ulov ribe na ovom području bio bogat. Njegove hladioničke mogućnosti bile su ograničene, ali ako roba bude u kutijama i spremna na paletama, uzet će je.
Što se uputa tiče, Rusi nisu bili toliko spori koliko lukavi. Čekali bi do zadnjeg trenutka da te uhvate. Znali su da ga prijevoz robe do Murmanska ne košta ništa, osim nekoliko sati utovara. S druge strane, on je znao da ništa drugo ne plovi u njegovu smjeru. Svi ruski brodovi sada su išli u suprotnom smjeru, do nezaleđenih luka na obali Tihog oceana; njegov je brod zasigurno posljednji strani brod u ovom razdoblju. Mogao je čekati.
Na karti se vidjelo da je otprilike tri i pol dana plovidbe od ušća rijeke Kolime; pretpostavljao je da će ga tamo čekati teret u teglenicama. Stranim je brodovima rijetko bilo dopušteno da uz rijeku dođu do samog Zelenog rta; posadi uopće nije bio dopušten izlazak na obalu. Bog zna čega su se Rusi bojali: da bi mornari mogli zavesti njihove građanke, pokušali prokrijumčariti zlato i dijamante iz tog kraja. Ne. Naprosto su bili Rusi: sumnjičavi po prirodi i lukavi.
To što nije imao tereta za Zeleni rt nije ga nimalo smetalo.
Neće biti mučne plovidbe uz i niz rijeku. Pažljivo je pratio vremenska izvješća, a ta nisu bila dobra. Oluje od prije nekoliko dana stišale su se, ali se na velikoj hladnoći led brzo širio sa sjevera. Želio se što prije maknuti od njega, ostaviti Murmansk daleko iza sebe prije negoli se cijelo more zamrzne. To znaju i u Zelenom rtu. Neće dugo oklijevati. Pozvat će ga.
No, sljedećeg dana, kad je opet bio u smjeni, još uvijek ga nisu pozvali i već je počeo mumljati u bradu. Igra mačke i miša. Očito je bilo da on mora pozvati. Trebate li prijevoz ribe? Jeftino. E, pa neće pozvati. Neka oni pozovu. Bilo je sve hladnije i na prozorima kormilarnice bio je stalno uključen uređaj za odmrzavanje stakla. Novi mornar, Sung, donio mu je čuturu.
"Što je to?" upita on.
"Vruća juha, kapetane."
"M'hm." Nije ju tražio, ali je čovjek pokazao dobru volju, što je bila ugodna promjena, jer prvih je dana bio natmuren. Na licu je imao gadne znakove tučnjave, podliveno oko, nateknut nos, usta ispucana i natečena. Očito ga je nostromo dograbio. Kapetan je primijetio da nostromo ima zavijen prst i pazio je da ga ništa ne pita; očito se radilo o prepoletnom sudaru s Korejčevim licem. Nostromo je morao održavati red na svoj način i ponekad je potrebna čvrsta ruka s ološem kakvog imaju na brodu. Kapetan se držao podalje od toga, radije ih je smatrao prijestupničkom djecom - počesto vrlo ograničenom. Ovaj je sada zijevao oko sebe, jer je pogled odavde bio bolji nego s palube.
"Prvi put si na sjeveru?" upita ga kapetan osorno.
"Prvi put, kapetane, prvi. Je li ovo Sibir?"
"Da. Ovo je Čukotka."
"Murmansk je blizu?"
"Blizu je tri tisuće milja." Vidio je kako momak opet bulji, ali opazi da to radi preko njegovog ramena.
"Pogledajte, kapetane, pogledajte! Imaju avione!"
Kapetan se okrene i opazi kako se jedan mali avion penje iznad ledene obale Šmitovog rta i kreće prema njima dolazeći im s lijeve krmene strane. Na trenutak ga je pogledao kroz dalekozor i kad se okrenuo sa zaprepaštenjem je ugledao Korejca kako se naginje nad kartu; bio je čak toliko drzak da je prstom slijedio olovkom označene položaje njihovog puta. Nema dugo da je kapetan ubilježio posljednju točku: Šmitov rt: 16.48 sati.
"U redu. To je dosta", reče otresito i otprati čovjeka pogledom. Blesavi idiot! Još je neko vrijeme promatrao avion i ponovno počeo mumljati u bradu. Od Šmitovog rta ima nešto manje od 420 milja do Kolime. Imaju manje od četrdeset i osam sati za pozvati ga.
Dok je silazio, Sung je znao da mu sada preostaje manje od četiri sata. Nije znao koliko manje. Na karti ne samo da je vidio Šmitov rt, već i Vrangelove otoke ravno na sjeveru. Rečeno mu je kako će u trenutku, kada rt i otoci budu u točno određenom položaju, imati još 420 nautičkih milja do svog cilja. Vrijeme dolaska ovisilo je o njihovoj brzini.
Ponovno je sjeo uz pismo koje je počeo pisati. Ostavio ga je otvorenog na stolu u pramčanom dijelu i iz nacerenih je lica shvatio da im ga je jedan Korejac pročitao. Pozdravi i izrazi ljubavi bili su krajnje kićeni i maštoviti. Takav je bio i opis njegovog junaštva u nedavnim ledenim olujama. Nije spominjao da ga je nostromo pretukao. Sada su oluje prošle i plove kroz mora kojima se nitko ne usuđuje ploviti, brzi poput vjetra. Malo je zastao nad posljednjim riječima. "Koliko brzo plovimo?" reče.
Čovjek njemu preko puta sakrije osmijeh i na trenutak oslušne strojeve. "Uobičajeno. Devet čvorova", reče.
"Samo devet?" reče Sung razočarano i nastavi pisati.
Devet čvorova u 420 nautičkih milja ispada nešto malo ispod četrdeset i sedam. Još četrdeset i sedam sati. Točnije, četrdeset i sedam sati od posljednjeg upisanog vremena, 16.48. Sada je prošlo 17.30. Ima manje od tri sata. Ima manje od dva i pol. To će morati biti u 20.00; u osam sati.
U osam je sati otišao u spavaonicu i zaključao se. Raskopčao je hlače i izvadio svoj džepni nožić. U pojasu dugih gaća bila je mala nabreklina i on pažljivo otpara šavove. Kapsula je bila umotana u sićušnu polietilensku kuvertu i on je izvadi. Rekli su mu da kapsulu zagrize, kako bi bio siguran da će brzo i potpuno progutati sadržaj; u tom slučaju trebat će dvanaest sati da djelovanje počne, kao što je bio slučaj s Ushibom. Ushibina doza bila je znatno veća, kako bi osigurala spektakularan i nezamjenjiv rezultat. Neće biti bolestan kao Ushiba, ali bit će vrlo bolestan.
Stavio je kapsulu u usta i pregrizao je. Osjetio je slab okus, ponešto bolnički, koji je brzo nestao. Dvadeset sati čekanja; do 16.00 sutra.
Nije baš uživao u satima koji su dolazili. Posebno nije uživao što je u nostromovim rukama.
Između 16.00 i 20.00 sati, smjene su podijeljene dvosatno, od 16.00 do 18.00 i od 18.00 do 20.00. Idućeg dana, kapetan je preuzeo onu u 18.00 i došao vrlo svadljiv.
Brod se nalazio kod rta Šelagskij i skretao je u širokom luku, kako bi zaobišao zaljev Čaunskaja. Tamo je, u Peveku, bila nekakva vojna baza, a Rusi su sumnjali - kao i uvijek - u svakog tko bi se približio.
Nostromo je predao brod i spustio se, a kapetan je ostao stajati nad kartom, mumljajući. Još uvijek ništa iz Zelenog rta. Koji se vrag događa s njima? Ostalo mu je još jedva dvadeset i dva sata do njih. Ili nisu imali ribe, ili se poigravaju s njim. Pa, neka idu k vragu! Mogu zadržati svoju ribu. Ili je poslati avionom. Da, jako dobro, neka tako pokušaju. On ih neće pozvati. Zaokrenuo je brod poslije pola sata, držao se podalje od otoka Ajon, ispravljajući kurs. Odavde do Kolime više nema promjena pravca. Jednostavno će proći pored njih. Sada neće stati, čak i da ga mole.
Časnik užurbano uđe u kormilarnicu.
"Kapetane", reče tiho i odvede ga podalje od kormilara, "imamo neprilika dolje."
"Sto je?"
"Novi mornar. Sung. Loše mu je."
"Nostromo ga je opet izmlatio?"
"Ne, ne. Ima groznicu. Jako povraća. U Ushibinom ležaju." Dvojica se muškaraca pogledaše i časnik polako kimne glavom. "Mislim da bi bilo bolje da ga pogledate", reče.
Kapetan siđe. Našao je dvojicu ljudi kako drže Sunga, dok je ovaj, nagnut iz ležaja, povraćao u kantu.
"Gospodine kapetane!" Nostromo ga zabrinuto odvuče na stranu i objasni mu. Izgleda da se Sung pokušao pojaviti na prvoj smjeni, ali je neprestano padao. Nostromo se sjetio da je čovjek nekako udario glavom o palubu prije par dana, pa je pomislio da je to zakašnjela reakcija, te mu je rekao da uzme slobodno. Ali onda mu se pogoršalo. "Počeo se tresti. I pozelenio je", reče nostromo, zagledajući u kapetanove oči.
"I koliko dugo to traje?"
"Više od dva sata. Prva smjena! Isprva mi se to nije činilo važnim. Nije bilo nikakve potrebe za..."
"Je li tako bilo i sa - sa..."
"Isto. Zubi mu cvokoću."
Kapetan razmisli na trenutak.
"Bacili ste madrac?"
"Madrac i pokrivač i deku, sve. Ovdje je sve novo, iz skladišta."
"I oribali ste ležaj?"
"Svojim rukama. Raskužnim sredstvom. Bila ga je puna kanta."
"Kapetane, kapetane!"
Netko ga je histerično zvao. Bio je to Sung.
"U redu, što je? Tu sam." Kapetan priđe i nagne se nad ležaj. S nevjericom je opazio boju kože, staklaste kolutajuće oči, vilicu koja se tresla. Čovjek je divlje mahao rukama. "Otjerajte ih, kapetane! Samo vi! Samo ću vama reći. Nikom drugom - otjerajte ih!"
"U redu", reče kapetan i naloži ljudima da odstupe.
"I nostromo! Bez nostroma. Samo vi, kapetane!"
"U redu. Nostromo, odstupite. Što je?" reče kapetan. Čovjek ga je zgrabio za ruku, dok je drugom uzdrhtalom rukom pokazivao na svoje lice. Zubi su mu toliko cvokotali, da se kapetan morao sagnuti. "Nostromo me sredio. Pogledajte mi lice. Ne ostavljajte me s nostromom!"
"U redu."
"Ne s nostromom - tako je i Ushiba prošao! Neću to, kapetane. Ne s nostromom. Opet će me srediti - gadno će me srediti!"
"Dobro, ja ću se pobrinuti za to", reče kapetan, kojeg je prestrašilo koliko ovaj čovjek zna o Ushibi; očito su to bile brbljarije iz prednjeg dijela broda.
"Obećajte, kapetane! Obećajte da me nećete ostaviti!"
"Obećajem. Pobrinut ću se za to osobno. A sada se odmaraj. Moram nešto obaviti."
Tako je i učinio. Otišao je ravno u svoju kabinu i uzeo Pomorski medicinski rječnik. Zlokobni simptomi nisu mu otkrili ništa novo, ali ih je svejedno opet zdušno pročitao. Čovjek će uskoro dobiti grčeve i proljev. Ne smije ga se ostaviti na onom mjestu. Stvar je u ležaju. Raskužno sredstvo nije ubilo virus. Možda ga je čak i pobudilo. Prenosi se vodom... Što god da ga je pobudilo, Sung ga sada ima. Bio je to ležaj; Ushibin ležaj. Ali Ushibe su se barem mogli riješiti u Otaru, koji je bio dobro došao. A gdje će se u ovoj arktičkoj pustoši riješiti Sunga?
Na trenutak mu sjajna pomisao da se Sunga riješe u Arktiku prostruji mozgom, ali istog časa i nestane. Brbljarije prednjeg dijela... Negdje u ovoj pustoši mora postojati nekakva bolnica. Posegne za Bilješkama za pomorce za ovo područje. Zemljopisna dužina 170.
Pevek: ambulanta. Ne, ne tamo - vojna baza. Nastavio je listati stranice prema zapadu, dužine od 169 do 163 - ničeg nije bilo u tom pustom kraju - i došao do dužine 162, krajnje ironije.
Čerski: bolnica i izolacijski dio (pozvati Zeleni rt).
Pozvati Zeleni rt! Za koji se zakleo da ga neće pozvati. A kojeg će sada morati pozvati. Pogledao je na sat, bilo je sedam, i odlučio da ih sada nema smisla pozivati. Već su zatvorili, noć je. Još je uvijek dvadeset i jedan sat od njih. Ujutro će biti dovoljno vremena; u svakom slučaju, prije podneva. Tako bi oni još uvijek mogli pozvati njega. I dati mu vremena da razmisli o još nekim stvarima.

21.



U 21.00 Sunga su premjestili u stražnji dio broda; imao je grčeve, ali ne i proljev. Nedugo iza toga dobio je i proljev i kapetan ga je osobno oprao šmrkom. Prvi časnik zamijenio je kapetana na mostu tijekom noći, nemirne za kapetana, jer je svakog sata provjeravao Sungovo stanje. Čovjek je izgledao loše. Lupao je glavom po nosilima, zubi su mucvokotali i neprestano je krkljao. Na sve tamnijoj koži i masnice su se jasnije isticale, a što je brinulo kapetana. Nostromo se dva puta dobrovoljno javio da preuzme nadgledanje, ali je kapetan zadržao ključ.
U jedanaest ujutro, nenaspavan, pozvao je Zeleni rt i začuo veseli odgovor.
"Suzaku Maru, Suzaku Maru, halo! Drago nam je da vas čujemo. Možda imamo nešto za vas."
Kapetan se natmureno nasmiješi. Ipak će se morati poigrati. Svakako da imaju nešto za njega. A sad ga imaju. Njegov je ruski bio štur, ali poslužio je.
"Zeleni rt, drago mi je da vas čujem. I ja imam nešto za vas."
"Za nas? Što imate za nas, kapetane?"
"Imam bolesnika na brodu. Trebam pomoć."
"Koja je bolest u pitanju, kapetane?"
"Mislim da je žutica, nisam siguran."
"Nema problema. Koje je vaše očekivano vrijeme dolaska?"
"16.00, ponavljam,16.00."
"Vrijeme je 16.00, dobro. Kapetane, želite li teret?"
"Kakav je teret?"
"Možda riba. U kutijama i na paletama."
"Usoljena ili zamrznuta?" "Možda oboje. Hoćete li uzeti dio?"
"Koliko je ima?"
"Možda ne mnogo. Ovisi." Naravno da ovisi. Ovisi o cijeni.
"Pa, vidjet ćemo", reče kapetan.
"Svakako. Vidjet ćemo! U redu, kapetane."
"A moj bolesnik?" "Javit ćemo vam."
Javit će mu. Javit će mu u posljednji čas. Tako oni rade. Svakako mu neće javiti prije 14.00.
U 14.00 javili su mu.
"Suzaku Maru, Suzaku Maru! Zove Zeleni rt."
"Halo, Zeleni rt. Suzaku Maru."
"Kapetane, usidrite kod Ambarčika. Liječnik će tamo doći na brod, u redu?"
"Usidriti kod Ambarčika, u redu", ponovi kapetan. "Gdje kod Ambarčika?"
"Dočekat će vas čamac. Slijedite taj čamac, kapetane. Sve smo pripremili, u redu?"
"U redu. Hvala, Zeleni rte."
Dovoljno je poznavao Ambarčik. Nije prošao tuda tri ili četiri godine. Jedan je drugi brod njihove kompanije plovio tuda, onaj kojeg su razrezali prije nekoliko mjeseci. Svejedno, sjećao se mjesta. Nalazilo se na istočnoj strani ušća rijeke. Bilo je nekoliko ušća u tom velikom prljavom estuariju, ali sjetio se da na tom mjestu rado drže ribu u teglenicama. I sada ga tamo čeka, nije sumnjao u to: "pripremili su sve"...
Morao je i on nešto pripremiti. Spustio se i krenuo u stražnji dio broda.
U 15.30, kada je glas s mosta javio da je čamac na vidiku, Sung je bio opran u kapetanovoj kabini. Rižina voda ublažila je proljev, ali su ručnici i gumena podstava još uvijek bili potrebni. Čovjek je bio dobro umotan u deke, a nosila su bila na podu kabine, tako da više nije bilo potrebe za sputavanjem. Bio je pod lakim djelovanjem sedativa, još je uvijek nemirno mahao glavom, oči su mu bile otvorene i zacakljene, još je krkljao. Kapetan je mislio da ne bi bilo mudro do kraja ga uspavati. U Ushibinom slučaju bio je potreban brz izlazak iz japanskih voda. U ovom slučaju brod će biti u ruskim vodama danima: imali bi dovoljno vremena da ga zaustave kad god požele. Zdrav razum je nalagao da ih pusti da odmah otkriju u čemu je stvar.
Čamac ih je odveo iza rta i kad su ušli u estuarij, kapetan se zamijenio s časnikom i preuzeo uplovljavanje broda. Zapazio je jednog starog mornara sa Zelenog rta kako ga promatra kroz dalekozor, sjetio ga se od prije nekoliko godina i uzvratio mu pozdrav mahanjem. Kimne sam sebi kad je spazio gdje je njegova plutača: pola milje od obale, blizu prvog od malih otoka. Tamo su stajale četiri povezane teglenice i sve su bile natovarene. Otprilike stotinjak tona, procijenio je kapetan. Cjenkanje će početi kada odvedu Sunga.
Prošlo je pola sata prije nego što je stigao karantenski brodić i on pripremi ljestve. Liječnik, nabijena spodoba jako umotana u kaput od pseće kože i s kapom, žustro se uspne uz ljestve i kapetan siđe pozdraviti ga. Iznenadio se vidjevši da je to žena i on je odvede do svoje kabine, ponešto zlovoljan. Odmah mu je bilo jasno da je dobio zeznutu osobu, bahatu i službenu, za razliku od veselih lopova koje je znao iz Zelenog rta. Pogledala je Sunga dok je skidala kaput, živčano odbacujući kapetanove pokušaje da joj pomogne.
"Koliko je već u ovom stanju?"
Kapetan ukratko opiše trajanje i simptome Sungove bolesti, ni jednom riječju ne spomenuvši Ushibu.
"Zašto mu je lice natučeno?"
"Mornarska tučnjava." Kapetan slegne ramenima.
Ona ga oštro pogleda i nagne se prema Sungu.
"Ovo nije žutica", reče napokon.
"Mislio sam da žutica..."
"Žutica je prisutna, ali to nije sve. Jeste li sačuvali uzorak njegove stolice?" Kapetan prizna da nije i kako bi razvedrio raspoloženje, prijazno nadometne da je proces stalan i da možda još nešto može naći.
Ona ga ponovno oštro pogleda.
"Čovjek je jako bolestan. Treba mi još pojedinosti. Pokažite mi njegove prostorije."
Za kapetana počne pola sata čistilišta. Goropadnica ne samo da je pregledala Sungov ležaj, sada prazan, već je promotrila i svaki centimetar prednjeg dijela broda, brodske kuhinje i glavnih prostorija. Srećom je kapetan bio jedini koji je govorio ruski i pripazio je da od strane posade ništa kompromitirajućeg ne izađe na vidjelo.
Ali je i natmureno opazio da svjetla nestaje. Još uvijek treba proći gnjavažu s ribom, a do tada će biti premračno za ukrcavanje. Morat će zanoćiti.
"Dobro", reče ona kad su ponovno bili u kabini. "Odvest ću ga u izolacijsko krilo u Čerski. Trebam njegove osobne isprave. Namjeravate li čekati nalaze?" "Koliko dugo treba za nalaze?"
"Pet dana."
"Ne", reče kapetan.
"Onda ću uzeti i njegove stvari. U svakom slučaju, treba ih obraditi. Koje je vaše odredište, kapetane?"
"Murmansk."
"Javit ću im. Naravno, ako je to ono što mislim da jest, neće vas pustiti da uplovite. Razumijete li me?"
"Neće me pustiti?" reče kapetan.
"Riječ je o vrlo zaraznoj groznici. Bilo bi bolje da ostanete ovdje dok je ne identificiramo."
"Ali more će se zamrznuti!"
"Onda idite, ako želite. Ja vas ne mogu zaustaviti. Ili vratiti."
"Imam brod pun tereta! Moram ukrcati još jedan teret ovdje. Za Murmansk."
"Kakav teret?"
"Riba. Tone ribe, tamo na teglenicama."
"To je potpuno nemoguće. To ne mogu dopustiti. Na ovom je brodu groznica." Kapetan je bio smeten. Ne može uzeti ribu. Ne može ostati ovdje pet dana; nikad ne bi stigao na drugi kraj. Ne može se vratiti u Japan s teretom za Murmansk. A možda ga neće ni pustiti u Murmansk.
"Pa, odlučite sami, kapetane. Nemam ovlasti da vas zaustavim, ali čvrsto zabranjujem ukrcavanje bilo kakve ribe. A prva stvar je da u međuvremenu maknemo ovog čovjeka s broda."
I to se dogodilo. Sung je smješten u karantenski brodić i uz rijeku odveden u Čerski. A kapetan je nakon užurbanog premišljanja donio odluku i odmah je proveo u djelo.
18.20. Ambarčik. Dignuli sidro i isplovili. Brzina 13 čvorova. Opći pravac, Murmansk.

22.



Čerski, četiri kilometra južnije od riječne luke Zeleni rt, administrativno je središte Kolimskog okruga na sjeveroistoku Sibira. Iako nevelik (broj stanovnika ispod 10 000), ima poveliku bolnicu, jedinu takvu potpuno opremljenu ustanovu na površini većoj od Nizozemske i Danske zajedno. Izloacijsko krilo koristi se uglavnom za kratkih ljeta prepunih komaraca, a kada su doveli Portera, 23. rujna, bilo je prazno.
U bolnici su svi liječnici bili specijalisti. Liječnici opće prakse, rijetki u cijeloj Ruskoj Federaciji, u Sibiru su bili nepoznanica, a njihov su posao obavljali feldšeri - iskusni bolničari. Stariji su bolničari bili u rangu liječnika i svaki je bio odgovoran za pojedino područje; liječnica Komarova koja je dovela Portera u Čerski, bila je odgovorna za područje donje Kolime, uključujući Ambarčik i obalni pojas.
U bolnici je prijavila bolesnika kao sumnjiv slučaj žute groznice i on je dodijeljen liječniku E M. Gavrilovu, mladom specijalistu iz Sv. Petersburga.
Dr. Gavrilov nikad nije prije naišao na slučaj žute groznice, ali je ubrzo nakon što je promotrio simptome, pomislio da bi ovo mogao biti rijedak slučaj javanske vrste. To ga je uzbudilo. U literaturi je bilo malo toga o toj vrsti i obavio je niz pažljivih ispitivanja, pomno bilježeći rezultate.
O svemu ovome Porter nije ništa znao. Kako je bio jedini bolesnik u krilu, pustili su ga na miru. Hranili su ga na drip, prali u krevetu, davali mu sedative kad je to bilo potrebno i prva je dva dana bio vrlo malo pri svijesti. Trećeg dana, kada se probudio iz čvrstog sna, vidio je liječnicu kako ga pregledava.
"Govorite li ruski?" reče ona.
Njeno mu je lice bilo mutno poznato.
"Malo ruski", reče. "Malo."
"Ja ne govorim ni korejski ni japanski."
"Malo ruski".
"U bolnici ste. Ja sam vas ovamo dovela. Razumijete?"
"Da. Bolnica", reče on. Ona ga je gledala neko vrijeme. Oko vrata, preko njene bijele bolničke odore bila joj je obješena maska. Opipala mu je glavu i on osjeti da mu je rep sada svezan u punđu na vrhu glave.
"Kako osjećate?" reče ona, odjednom se osmjehnuvši. Trebalo mu je časak da spozna kako je to rekla na engleskom.
"U redu", reče on i odmah zatvori oči.
Sigurno je buncao. Bio se pokušao unaprijed pripremiti da to ne učini. Zanimalo ga je što je buncao.
"Bolesni. Možda sutra bolje." Ponovno engleski.
Odlučio je držati oči zatvorene i ona napokon ode. Razmišljao je o engleskom, ali ubrzo zaspe.
Liječnik ga je došao vidjeti. Njega se uopće nije sjećao. I on je govorio engleski, vrlo tečno.
"Ja sam doktor Gavrilov. Kako se sada osjećate?"
"Ne znam kako se osjećam. Što dogada ovdje?"
"Doveli su vas ovamo, imali ste groznicu. Ovo je bolnica u Čerskom. Sjećate li se ičega?"
"Samo bolesti. Koliko dugo ovdje?"
"Sada već tri dana. Mislim da ste možda bili bolesni četiri dana, moguće i malo više. Možemo o tome poslije razgovarati. Je li vam teško govoriti engleski?"
"Kada govorim engleski?"
"Neke riječi, kad buncate. Nisam mogao razumjeti korejski", reče dr. Gavrilov, smiješeći se.
"Gdje moj brod?"
"Ne brinite o tom. Sada ste vrlo slabi. Odmarajte se." Sljedećeg dana skinuli su ga s dripa i počeli mu davati laganu hranu, a ponovno ga je obišla i liječnica.
"Dobro je. Izgledate puno bolje", reče mu ona na ruskom.
"Kakvu groznicu imam, doktorice?"
"Mislili smo da je žuta groznica, ali nije. To je neka druga vrsta virusa."
"Mogu ići?"
"Kad ojačate. Bili ste vrlo bolesni."
“Ali čekaju me na brodu!"
"Brod je otplovio."
"Otplovio? Sve moje stvari na njemu!"
"Ne, ovdje su. Imamo ih."
"Dobro, što biti sa mnom?"

Bilo je to dobro pitanje koje je zaposlilo bolničku upravu cijelog tog i idućeg dana. Mornar je bio prvi stranac koji je ikada primljen u bolnicu u Kolimskoj oblasti. Obični bolesnici, kad bi ozdravili, išli bi kući. Ovomu je kuća bila u Koreji, nekoliko tisuća milja daleko. U Kolimskoj oblasti, koja je ionako bila oblast s ograničenim pristupom, nisu imali naputaka što raditi u ovakvim slučajevima. Vjerojatno bi ga se trebalo avionom prebaciti u Vladivostok, ili još vjerojatnije u Nahotku, odakle postoje brodske veze s Japanom. U tom slučaju bi u Nahotki imali problem kako ga prebaciti kući. Ali i prebacivanje u Nahotku predstavljalo je problem.
Čerski nije mogao izravno saobraćati s Nahotkom, koja se nalazila u drugoj autonomnoj oblasti. Stvar će morati ići preko Jakutska, glavnog grada Jakutije, autonomne republike u kojoj se nalazio Čerski. Raditi s Jakutskom uvijek je predstavljalo gnjavažu, no nakon prvih razgovora što ih je liječnica imala s ravnateljem bolnice, bilo joj je jasno da se javlja još veći problem. Kako je brzo odvela mornara s broda, zaboravila je uzeti jamstvo za njegove troškove života i prijevoza. Takva se stvar nikad prije nije dogodila.
"Polarna avijacija" tražit će plaćanje za prijevoz do Jakutska, a “Aeroflot" će tražiti isto za Nahotku. U Nahotki će htjeti znati tko će platiti troškove prijevoza do Japana.
Bilo je jasno da su mornarevi poslodavci odgovorni za sve troškove. Ali između odgovornosti i plaćanja postojao je jaz, koji će u Jakutsku htjeti premostiti prije nego što išta učine. To bi moglo potrajati tjednima. U međuvremenu je čovjek predstavljao velik problem za bolnicu. Iako se oporavio, nije ga se moglo maknuti iz izolacijskog krila. Cijelo je područje bilo zabranjeno za strance i bilo bi nedopustivo smjestiti ga na opći odjel zajedno s drugim bolesnicima. Ne može mu se dopustiti šetanje bolnicom i ne smije mu se dopustiti izlazak iz nje. A i on sam bio je već frustriran i stvarao je zbrku. Dok je ležao bolestan, raspleli su mu rep i dezinficirali ga. Sada je želio da mu ga opet naulje i ispletu. Želio je pustiti i brkove. A više od svega želio je van. U svojoj ljutnji nestalo mu je i ono malo ruskog i engleskog što je znao, pa se derao na osoblje na korejskom; kad mu nisu odgovarali, vikao je još jače na japanskom. Ravnatelj bolnice pokušao mu je objasniti da se čini sve što je moguće kako bi izašao; trebalo je vremena dok su mu pojasnili kako ga pokušavaju prebaciti u Japan. Na to je skoro pomahnitao.
"Ne Japan! Brod! Brod!"
"Brod je otplovio."
"Posao na brodu! Novac. Ne Japan. Brod!"
"Ali nije tu. Brod je otplovio."
"Moj posao brod. Brod čekati mene."
"Brod vas nije čekao. Otišao je."
"Da, otišao. Gdje je otišao?"
"Za Murmansk. Otišao je."
"Murmansk ne otići! Čekati. Moj posao brod."
U svoj toj zbrci, ravnatelj je napokon shvatio smisao. Čovjek je izgleda mislio da će ga brod čekati u Murmansku. Ali brod je otišao prije pet dana te je već zacijelo napustio i Murmansk. Nije se trudio to mu objasniti. Liječnica, čiji je bolesnik on bio, izgleda da se bolje snalazila s njim, pa je pomislio da mu ona može to objasniti. No, prije nego što ju je obavijestio o tome, sam se raspitao za brod. Jedan poziv u Zeleni rt otkrio mu je da Korejac i nije možda potpuno lud. Brod je bio spori tramper koji ni pri najvećoj brzini još nije mogao stići u Murmansk. Malo kasnije nazvali su ga iz luke i rekli mu da brodu treba još tri dana do Murmanska.
S velikim olakšanjem spustio je slušalicu. Ovo je bacalo sasvim novo svjetlo na problem. Ako kapetan broda potpiše račune, ne treba više brinuti o Jakutsku, "Polarnoj avijaciji", “Aeroflotu" ili Nahotki. A kapetan će morati potpisati račune, inače neće izići iz Murmanska. Dovoljan je jedan poziv miliciji ili službi sigurnosti da sve srede. A onda bi ga Komarova, koja ga je i primila, mogla i otpustiti, mogli bi zatvoriti izolacijsko krilo, Korejac bi prestao vikati na sve i oslobodili bi ga se.
I sve se to i dogodilo idućeg dana. Komarova je bolesnika i njegove stvari predala miliciji. Milicija ga je stavila na let "Polarne avijacije" za Jakutsk. U Jakutsku je pod pratnjom stavljen na “Aeroflotov" let za Irkutsk i Murmansk. Kasno u noći prebačen je u Međunarodno pomorsko svratište gdje je upisan kao prolazni posjetilac koji čeka na brod. Dali su mu ormarić i krevet; nakon dugog dana, čvrsto je zaspao.
Prolazni gosti svratišta nisu imali "obalna prava", ali kako su većina njih bili stranci s čvrstom valutom, to nikad nije predstavljalo problem. Pet dolara bila je uobičajena svota za malo zraka, a na kraju ulice uvijek je bilo slobodnih taksija. Kako su sve putovnice bile u svratištu, nije bilo moguće potajice pobjeći bilo kamo i taj je sistem dobro funkcionirao. Bio je običaj da diskretna trojka taksijem ode udahnuti malo zraka, a taksiji su ih vozili u četvrt crvenih svjetiljki.
Porter se našao u takvoj trojci u osam sati uvečer, sljedećeg dana. Njegovi norveški kolege nisu ga mogli razumjeti i tako su se već na prvom mjestu gdje su stali prijateljski dogovorili da se rastanu. U četvrti crvenih svjetiljki nije bilo nestašice taksija, pa se jednim odvezao do zračne luke, plativši dolarima, a razliku je uzeo u rubljama i kopejkama. S kopejkama je obavio tri telefonska poziva u razmacima od točno dvanaest minuta. Kod svakog je poziva pustio telefon da zazvoni dva puta i onda prekinuo. Onda je nazvao po četvrti put i pustio telefon da zazvoni dvanaest puta i čuo kako je netko dignuo slušalicu.
Progovorio je na ruskom.
"Ovdje sam."

Murmansk je velika pomorska baza i zračna luka je bila prepuna mornara u odorama. Sjedio je na stolici u čekaonici i mirno promatrao, i pola sata kasnije opazio kako stiže jedan čovjek. I taj je nalikovao na pomorca; čvrst, zdepast, odjeven poput Portera, u radnom prsluku, sa šalom i pletenom kapom. Nosio je čvrstu torbu. Plan je bio, ako do Portera nema slobodnog mjesta, treba prijeći drugdje. Ali jedno je mjesto bilo slobodno i dvojica muškaraca ubrzo su prijateljski razgovarali. Zatim je pridošlica zamolio Portera da mu pripazi na torbu dok on obavi telefonski razgovor, te mu predloži da se kasnije nađu kod Automata. Porter se složi i čovjek ode; tako učini i Porter, uzevši torbu i krenuvši u smjeru strelice "toaleti".
Postupak mu je bio poznat još iz Otarua, on se zaključa i brzo prione na posao.
U torbi se nalazila odjeća, nove isprave, lisnica i kozmetička torbica. Počeo je s kozmetičkom torbicom, izvadio iz nje ručnik, omotao ga oko vrata, a onda izvadio škare i ogledalce. Odrezao je rep u korijenu, bacio ga u torbicu, a zatim škarama ošišao cijelu glavu na najkraću moguću dužinu. Kosu je s ručnikom također bacio u torbicu. Onda je nasapunao glavu i brkove tekućim sapunom i prihvatio se britve.
I prije je znao biti glatko obrijan, ali nikad potpuno na ćelavo te je dojam bio zapanjujući. Nije trošio vrijeme na gledanje, već se odmah presvukao. Nova odjeća bila je prekrasna: teške zimske hlače od samta, lijepi bijeli vuneni džemper, moderna kožna jakna obrubljena krznom, čizme do gležnja u dvije boje i prekrasna šubara od nerca za obrijanu glavu. Kolja (Nikolaj) Hodjan bio je šminker. U gornjem džepu jakne bile su tamne sunčane naočale. Nakratko ih je stavio i opet skinuo. Onda je sve Sung Won Choove stvari stavio u torbu i s njom se vratio do čekaonice.
Mornar je bio kod automata, uz samovare, u najnatrpanijem uglu, kako je i prevideno. Porter se progurao, uzeo čašu i prijateljski razmijenio s njim nekoliko riječi. Onda je čovjek uzeo torbu, kimnuli su jedan drugom u gužvi i čovjek ode.
Porter je ostao još neko vrijeme, dovršio čaj i probio se do garderobe za prtljagu, izvadivši potvrdu iz svoje nove lisnice. Čekala su ga dva komada prtljage, jednako raskošna kao i ostale Hodjanove stvari; lijepi veliki skandinavski kovčeg i torba od mekog antilopa. Odnio ih je do šaltera za provjeru.
U unutrašnjem džepu jakne imao je snop otvorenih karata. Trebalo mu je gotovo pola sata da složi etape puta i rezervira ih, jer na jednom mjestu kompjutor nije radio. Onda je predao kovčeg i ponovno otišao na šalicu čaja. Mjesto je još uvijek vrvjelo, najavljivani su letovi koji će mornare flote prebaciti u udaljene dijelove zemlje.
Pušio je u čekaonici kada su, u ponoć, najavili njegov prvi let. Bio je to let za Irkutsk. U Irkutsku je presjeo za Jakutsk. U Jakutsku, u snježnoj mećavi, "Polarnom avijacijom" vratio se opet u Čerski.
Tri dana nakon što ga je napustio, bio je opet u njemu. Bio je drugi listopada, nešto malo više od mjesec dana od dolaska na aerodrom u Nariti u Japanu, a deset tjedana otkako je prvi put čuo za nedostupni i zabranjeni Zeleni rt. Taksijem je otišao do Zelenog rta i kroz petnaest minuta ušao u stan.

IV.


BLIJEDE ŽENE SIBIRSKE



23.



Upalio je svjetlo, zatvorio za sobom vrata i stao potpuno mirno, gledajući i osluškujući.
Nalazio se u dnevnom boravku, a zrak je bio topao i ustajao. Slabi zadah natrulog voća. Stan je bio prazan četiri mjeseca; njegov posljednji stanar žurio je na avion u lipnju. Za sobom je ostavio nered - novine na podu, bačena torba, razbacane radne čizme, ladice napola otvorene. Igračka panda sjedila je na sofi, bistro gledajući. Na usnama je imala ruža. Mogao je odjednom sagledati cijeli stan, sva su vrata bila otvorena i od spavaće sobe, i od kuhinje, i od kupaonice. Zvuci prigušene glazbe i glasova čuli su se iz okolnih stanova.
Čekao je još neko vrijeme, a onda prišao prozoru i navukao zavjese. Opazio je da odavde ne može vidjeti luku, pa čak ni ulicu. Nalazio se sa stražnje strane zgrade, na drugom katu - bila je to velika zgrada, sa 165 stanova. Točno nasuprot nalazila se potpuno jednaka zgrada, na čijih je svih pet katova gorjelo svjetlo u prozorima. Na završetku dvorišta u kojem je bilo ugaženog snijega dvije zgrade bile su spojene ostakljenim prolazom. Kroz stakla prolaza mogao je vidjeti samoposluživanje koje je bilo dio istog sklopa. Unutra je treperilo nekoliko svjetala, ali je mjesto bilo zatvoreno. Bilo je skoro devet sati. Uzdahnuo je i skinuo šubaru.
Osim jedne noći što ju je prespavao u Murmansku, jedva da je zastao tijekom tri dana putovanja. Skinuo je i Hodjanovu jaknu, te provjerio stan, mirišući ga i dodirujući. Namještaj je izgledao nov, finski, dobre kakvoće. Krevet je ostao nepospremljen; bio je jako velik, s finim jastucima i debelom perinom: Svuans dovun, pisalo je na engleskom na prišivku. Neuredni tip koji je sve ovo posjedovao bio je neženja koji je uživao u svojem komforu. Ormar je bio pun zimske odjeće, i to dobre.
U kupaonici ista stvar - fini ručnici, čupavi, strani; kada i tuš također izvan uobičajenog, sve posebno, sve je platio taj tip s visokim prihodima. Osjećao se zadah ustajala rublja. Osvrnuo se i ugledao debele zimske čarape i rublje koji su virili iz košare za rublje. Zajedno s njima, grudnjak i gaćice.
U kuhinji su se vidjeli dodatni znaci užurbanog odlaska; oprano posuđe od doručka preokrenuto na plitici za sušenje na sudoperu, a sa strane je ugledao izvor voćnog zadaha; kore od naranči i krušaka. U ormarićima nije bilo baš puno stvari: čaj, kava, nekoliko limenki. Pogledao je u hladnjak. Kobasica, jaja, pljesnivi sir, sve za bacanje. Ali ne večeras.
Noćas će spavati. No kad je bolje pogledao plahtu, vidio je da je korištena, pa je prvo nju promijenio. Iz ormara za posteljinu izvadio je potpuno novu, prekrasnu, svilenu, a krajevi s gumicama savršeno su pristajali ispod madraca. On sam nikad nije imao takve stvari. Život na visokoj nozi, ovdje na Arktiku. Aleksej Mihajlovič Ponomarenko živio je raskošno.
“Aleksej! Vratili ste se, Aleksej?"
Kroza san je čuo zvono i pomislio je da je ponovno u bolnici. No dodatno kucanje na vrata ga je rasanilo i on se probudi. Probudio se u Ponomarenkovom finom vunenom ogrtaču. Bilo je osam ujutro.
"Trenutak, dolazim!" vikne on dok je kucanje i dalje trajalo. “Aleksej! Drago mi je da ste opet tu. Dobro došli, Aljoša!"
"Dobro, ali nisam Aljoša", reče on. Smiješio se dok je otvarao vrata. Kolja Hodjan volio se smiješiti; ponekad je bio šutljiv, uvijek je bio temperamentan, ali uglavnom se smiješio. Smiješio se i teškoćama. Sve je već bilo razrađeno.
"Oh." Sitna starica u mekim papučama zurila je u njega. Lice joj je bilo izbrazdano, nalikovala je šarenoj mački i zurila je zapanjeno u nevjerojatnog Sibirca obrijane glave. "Zar Aleksej nije ovdje?"
"Ne, još je na Crnom moru. Posudio mi je stan na neko vrijeme. On još ne može doći."
"Zar je u kakvoj neprilici tamo?"
"Nikakve neprilike! Uživa."
"Oh. Djevojka, zar ne?"
"Ljepotica. Ne brinite za njega."
"Zar opet - zločesti dečko! Ali vi - oprostite - vi ste ...?"
"Hodjan. Nikolaj Dmitrijevič - zovite me Kolja", reče Porter i srdačno joj stisne ruku. Nije se prestao smiješiti. "Ne poznate me, ali ja znam o vama, Ana Antonovna. Znam sve o vama! Nije prestajao pričati o vama."
"Nije? U Batumiju je govorio o meni?" Stara gospođa bila je razdragana.
"Cijelo vrijeme. Rekao je da ovdje postupate s njim kao s princom. Rekao je da ćete biti isto takva i prema meni. I evo me!" Starica nije imala puno zubi, ali ih je sve sada pokazala u blistavom smiješku.
"Dobro, dobro", reče ona, gurkajući ga laktom. “Ali bar mi je mogao nešto napisati. Barem da mi javi da dolazite. Imam njegovu poštu, praznila sam mu kaslić - ostavio mi je ključ." Opazio je da preko ramena ima mrežu za kupovinu, punu papira, po omotima sudeći uglavnom časopisa. "Nije znao na kojoj će adresi biti kada je odlazio. Želi li da mu pošaljem poštu?"
"Ne, ne. Zna da je riječ samo o njegovim časopisima. Čuvajte mu ih", reče Porter. "A u međuvremenu brinite o meni kao o princu."
Stara dama gledala mu je preko ramena u sobu. "Pa da, uobičajeni nered, vidim. Mislila sam da to on lupa - stanujem odmah do vas. Hoćete li da odmah počnem?" "Ne, prvo ću se istuširati", reče Porter. Još uvijek nije pregledao Hodjanove kovčege, a to je želio učiniti bez da ga stara babuška nadgleda. Na njenom mačjem licu bio je oštar izgled. On nije lupao. Nije napravio nikakvu buku. Vjerojatno je primijetila upaljena svjetla prošle noći, prije nego što je navukao zavjese.
Ona upita:
"Imate li što za jelo?"
"Donio sam nešto sa sobom, za sada imam dovoljno. Nemam previše vremena. Moram odjuriti u lučku kapetaniju."
“Ah, i vi ste na brodovima?"
"Brodovima?" reče Porter. Osmijeh mu malo izgubi sjaj. Ponomarenko je navodno bio vozač kamiona.
"Kamionima. Vi ne vozite?"
“Ah, vi znate naš žargon!" A sad je i on nešto naučio. Prvi znak slučajne opasnosti. "Svakako. Na brodovima sam. Kako stvari izgledaju u ovo doba godine?"
"Ispočetka kao i uvijek, zbrka - voze u svim pravcima. Ali led će uskoro biti pravi. Bit će im drago da ste tu. Vi niste odavde, znači, Kolja, zar ne?"
"Kolja. Ne - ja sam iz Čukotske, okruga Magdan. Ali idem posvuda - brod je brod."
"Pa naravno - vi momci! No, kucnite ponekad, Kolja. Želite iste stvari da vam sredim: pranje, čišćenje, kupovina?"
"Sve što ste i prije radili, draga gospođo, radite i dalje. Reći ćete mi što vam treba, a ja ću vam ostaviti novac."
"A ako nešto nađem?" Oči su joj još uvijek pregledavale mali stan. "Da vratim? Ili?"
"Dajte da se otuširam i popijem kavu", zamoli je on, "i onda ću vas posjetiti." Bio je zamišljen kad je zatvorio vrata za njom. No, tek kad je ušao u kupaonicu i kad je opet opazio grudnjak i gaćice, shvatio je što je značilo ono "ili". Netko će tražiti te stvari.
Bila je to još jedna stvar koju mu nisu rekli.

24.



U ovo doba godine, Transportna kompanija Čerski obavljala je prijevoze u Zelenom rtu. Rijeka se smrzla, još ne do kraja, ali dovoljno da prestane promet brodovima. Na doku dugačkom pola milje nije bilo traga ni jednom mostiću, a tako će biti i daljnjih osam mjeseci. Dok je bio zatrpan užurbano istovarenim teretima s brodova koji su zatim žurili prema otvorenim vodama prije nego što ih zarobi led.
Ne samo da je bio natrpan dok, takva su bila i stovarišta; i ogromna skladišta na brežuljku iznad doka, na površini od mnogo rali, također su bila prepuna. Kroz ova mala arktička vrata opskrbljivao se čitavi sjeveroistočni Sibir: njegovi rudnici zlata i dijamanata, prerađivački pogoni, elektrane i sva industrijska naselja koja su nastala oko njih.
Za vrijeme kratkog ljeta, kad je Kolima plovna, teglenice su vozile robu prema jugu i ona se kasnije raspodjeljivala kroz riječni sustav pritoka prema istoku i zapadu. Ali tako je bilo ljeti, na jugu. Ovdje gore nije bilo dugačkih pritoka koje bi tekle prema istoku ili zapadu. Ljeti je taj kraj bio neprohodan prema istoku i zapadu i trebalo je čekati zimu.
Zimi bi posao preuzimala Transportna kompanija Čerski. Sa strmog brežuljka iznad doka, Porter je promatrao kako to rade. S tog je mjesta mogao vidjeti skladišta na vrhu kao i užurbanu djelatnost dolje. A dolje je nekoliko desetaka ljudi micalo sanduke koji su zakrčili dok. Sanduci su bili naslagani u nakrivljene tornjeve, pobacani jedni na druge, kako su brodovi požurili s odlascima. Pao je snijeg i stvorila se ledena kora, zamrznuvši sanduke zajedno. Zdepaste spodobe, sa spuštenim štitnicima za uši, kidale su led sa sanduka, dok su ih dizalice i viljuškari tovarili na kamione. Neprekinuta kolona kamiona gmizala je uzbrdo i naguravala se u skladišni prostor, nadsvođen prostor na stupovima koji se protezao izvan skladišta.
Neko je vrijeme promatrao, a onda se okrenuo i propješačio kroz ugaženi snijeg do upravne zgrade. Odmah ju je prepoznao, nisku dvokatnicu na kratkim stupovima na početku reda skladišta.
U turobnom jutru, sva su svjetla bila unutra upaljena, a u predvorju punom propuha bilo je živo. Grupice ljudi išle su od jednog popisa na zidu do drugog; drugi su se okupili oko samovara, razgovarali i pušili. Neko je vrijeme stajao dok su ga gurali sa svih strana i naposljetku se probio do dvostrukih staklenih vrata na kraju. Zavirio je u veliku sobu punu stolova. Muškarci i žene su pisali, telefonirali, dodavali papire jedno drugom preko čaša čaja. Nije mogao zapaziti nikoga tko bi nalikovao upravitelju, pa se okrenuo da uzme čaja iz samovara. Tu nije bilo šalica, već samo papiratih čaša i posuda puna grubih grudica šećera. On posegne za nekoliko grudica i kako se okrenuo, tako je gurnuo drugog čovjeka, koji prolije svoj čaj.
On se ispriča.
"Nije to ništa." Čovjek obriše svoju kožnu jaknu. "Ovdje je prava gužva!"
"Početak sezone. Vožnje još nisu počele. Novi ste ovdje?"
"Tek što sam stigao. Je li Bukarovski još tu?"
"Upravitelj prometa? Svakako. Gore je."
"Vjerojatno trebam njega." Čovjek ga je znatiželjno promatrao. "Zbog vožnje ili?"
Porter ponovno zamijeti taj "ili", očito je to bio lokalni izričaj. Nije ga bilo na snimkama.
"Zbog vožnje, svakako."
"E, onda je on taj. Gore, na kraju hodnika. Otkrit ćete po buci."
Porter je pijuckao čaj, gledao uokolo i zatim se progurao do popisa. Bilo ih je nekoliko, s navedenim ekipama i opisom tereta. Iz popisa se vidjelo da ekipu jednog kamiona čine tri vozača, dvojica sjede, jedan je slobodan. Primijetio je da nema Ponomarenkova imena. Bilo je puno različitih modela kamiona, Tatre, Kame, Urali. Znao je za to. Bilo je tu nekoliko stotina teških kamiona, gotovo 1500 vozača i mehaničara: i blizu milijun tona tereta koji treba prevesti. Popio je čaj, bacio čašu u košaru i otišao gore. Već na stepenicama čuo je galamu; kad se približio, pločica na zadnjim vratima potvrdila je izvor toga:
E G. BUKAROVSKI, UPRAVITELJ PROMETA.
Zastao je; nije bio siguran treba li pokucati ili ući, a onda je neka djevojka užurbano izašla ostavivši mu otvorena vrata i on uđe.
Čovjek upalih grudi i mršavog lica vikao je u telefon, držeći noge na stolu. Radio je nekoliko stvari odjednom: pio čaj, bijesno pušio, kašljao, pokazivao nešto djevojci koja je stajala iznad njega s podlogom za pisanje i nešto savjetovao starijoj ženi koja je sjedila i razgovarala na drugom telefonu. "Reci onima u Bilibinu neka krepaju!" reče joj. "Uz moje pozdrave. Ne vi", reče u telefon. "Obećao sam vam! Dva, tri dana. Kad vidim petnaest centimetara. Ni minutu prije! Što ti hoćeš?"
Ovo zadnje bilo je upućeno Porteru koji je stajao ispred njega s osmijehom na licu. Oklijevao je treba li skinuti krznenu šubaru, ali je odlučio to ne učiniti; svi muškarci dolje imali su kape na glavama.
I dalje se smiješio mahnuvši upravitelju da nastavi s razgovorom te se osvrnuo po sobi dok je razgovor trajao. I ovdje su po zidovima visjeli popisi; bili su tu i veliki zemljovidi. Redovi obojenih zastavica na pribadačama bili su uredno poslagani na dnu svakog zemljovida. Na njima još nije bilo pričvršćenih zastavica. Okrenuo se kad je čuo tresak slušalice.
"Koji je tvoj problem?" upita čovjek.
"Trebate vozača?"
"Odakle si?"
"Iz Čukotke."
"Što radiš ovdje?"
"Činim uslugu Ponomarenku. Upoznali smo se u Batumiju. Ne može doći još nekoliko tjedana."
"Taj će gad jednom uistinu pretjerati s produživanjem odmora! Što znaš voziti?" Porter ponudi papire.
"Sve što imate."
Telefon ponovno zazvoni, čovjek podigne slušalicu i stavi je na stol, dok se iz nje čulo ljuto brbljanje. Na brzinu pregleda papire.
"Sa sindikatom si čist?"
"Kao suza."
"U kakvoj si neprilici tamo u Čukotki?"
"Nikakvoj... Gledajte", reče prijazno Porter. Nije se prestajao smiješiti. "Činim Ponomarenku uslugu. Vama također. Ako me hoćete - u redu. Ako me nećete - opet u redu. Otići ću."
"Bukarovski!" reče Bukarovski u slušalicu. I dalje je zurio u Portera. "Ostavi svoju pjesmaricu ovdje", reče mu. "Otiđi do kućica. Ne ti", reče u slušalicu između dva napada kašlja. "Reci Juri da te isproba na Kami 50 i da mi se javi. 50, shvaćaš? Halo - Pevek, koji je sad ovo vrag?... Hej, ti - uzmi bobika", reče on Porteru.
"Bobika?" reče Porter. Bobik je značilo terijer.
"A sad ja velim tebi! Zlo mi je od tvojih problema. Imam ja svojih problema", reče čovjek u slušalicu. "I zlo mi je kad pričam o njima!" Kopao je po pladnju punom ključeva. Baci jednog Porteru. "Daj mu knjižicu", reče on ženi preko puta stola.
Porter pogleda ključ na kožnom privjesku i knjižicu koju mu je žena gurnula. Pokazala mu je gdje se mora potpisati. Ispod reda brojeva. Potpisao se kao N.D. Hodjan i izašao, dok se vikanje iza njega i dalje čulo.
Probio se kroz predvorje i na vratima upita nekog čovjeka: "Gdje da nadem bobika?"
"Sa stražnje strane zgrade, tamo otraga."
Broj ispod kojeg se potpisao bio je isti kao i na ključu od automobila. Zaobišao je zgradu i našao automobile u otvorenoj zgradi. Bilo je tamo četiri - pet kamiončića i nešto džipova. Nije bilo nikoga. Prošetao je promatrajući brojeve registracija i našao svog bobika. Bio je to jedan od džipova, čvrst zatvoren komad, uglat i ružan poput malog tenka. Gume su izgledale napola prazne. Obišao ga je udarajući po gumama, a onda je opazio da su sve gume napola prazne; očito su takve trebale biti.
Ušao je u auto, pronašao kontakt i okrenuo ključ. Upalio je odmah grubim grlenim režanjem. U zgradi je bilo mračno i nije mogao vidjeti instrumente na ploči. Pomučio se s brzinama i pokrenuo auto, te izašao van na svjetlo. Na svjetlu je opazio da na ploči nema nikakvog pokazivača, skoro da i nema ploče: bio je tamo samo brzinomjer, prekidač za brisače i to je bilo sve. Negdje je morao biti i prekidač za svjetla, ali ga nije mogao naći. Ali je auto imao jako grijanje i motor koji se pokretao na najmanji dodir zadovoljnim prodornim režanjem - zbog toga je očito i dobio ime. Terijer mu se odmah svidio, ponovno ga je pokrenuo, do prednjeg dijela zgrade. Netko je izlazio i on ga pozove kroz prozor.
"Hej! Gdje da nađem Juru?"
"Kojeg Juru?"
"Za Kamu. Kamu 50."
"Samo ravno, pola kilometra, skreni kod rampe i tamo ćeš ga naći."
Produžio je vožnju pokraj reda skladišta uklanjajući se s puta nepredvidivim viljuškarima i našao rampu. Cijeli je masivni hangar bio na kratkim stupovima, što je očito bio način zračne izolacije od permafrosta ispod njega. Koliko je mogao vidjeti, unutra je bila nevjerojatna vojska kamiona, uzastopni redovi kamiona, svi poredani, u čekanju, sa znakom Kamaz auto-prometa: Kame 30, 40, 50. Vidio je da prvi red kamiona već ima prikopčane natovarene prikolice, no dalje su se nalazile samo visoke kabine.
Parkirao je bobika i izašao u zapuh toplog zraka koji je dolazio iz velikih ventilatora razmještenih iznad cijelog prostora. Uza zidove odvijao se posao na dugačkim klupama i primijetio je iskrenje i sjaj varilačke opreme. Krenuo je prema tom čovjeku.
"Gdje je Jura?" poviče mu u uho. Čovjek podigne zaštitnu masku.
"Tko?"
"Jura."
"Šef? U uredu - staklena prostorija na kraju."
Našao je prostoriju i Juru u bijelom kombinezonu kako priča na telefon i užurbano piše po inventurnom formularu. Bio je to malen, snažan čovjek, nalik boksaču, guste sijede kose. Porter ga je pričekao dok nije završio, a onda mu se osmjehne.
"Ja sam Hodjan - Kolja. Bukarovski želi da isprobam pedeseticu." Čovjek ga odmjeri od glave do pete.
"Jesi li je ikad prije vozio?"
"Svakako."
U logoru za obuku imali su samo četrdeseticu, ali bio je siguran da je i ova ista. Šesnaest brzina; gotovo jednaka Macku.
"Gdje si vozio?"
"Čukotka, Magdan - taj dio."
"Ceste", čovjek zagunđa. "Toga ovdje nema. Ovdje vozimo meko, s niskim pritiskom u gumama. Kotači bolje prianjaju, ali se teško radi s volanom. No, dobro." Otvorio je visoki ormarić. U njemu je uredno bilo pričvršćeno nekoliko redova kukica na kojima su visjeli ključevi. Rukom prepunom ožiljaka prijeđe po njima i izabere jedan. "Da vidimo kakav si", reče. Stavi krznenu kapu na glavu, obuče kožnu jaknu i povede ga.
Porter je shvatio da je on bivši vozač, iskusan, s ozljedom: jedna mu je noga bila kraća. Čovjek je šepesao niz red kamiona, čiji su spojevi za prikolice bili pričvršćeni za njihov stražnji dio i zaustavi se kod jednog. Brzo se popne uza željezne ljestvice, a Porter to učini s druge strane. Uspeo se kojih dva metra i zatim sjeo za volan. Jura se namjestio, tresnuo vratima i dao mu ključeve. "Siguran si da ga znaš voziti?"
"Nema problema", reče Porter. Osmijeh mu je bio blistav. Odmah je zapazio da gad nema šesnaest brzina. Imao je dvadeset. Ipak, rikverc je bio na uobičajenom mjestu.
"Ugrijan je, izvezi ga odmah. Zapamti, tvrd je na volanu, težak je." Porter ga pokrene, ubaci u prvu i polako se izvuče iz reda niz prolaz. "Do rampe, pa desno."
Vrag je bio težak. I kočnica je bila tvrda, opirala se kad bi je nagazio. "Polako, polako, ne vučeš ništa", reče Jura. "Sad samo vozi. Tamo do poligona, na kraju."
Poligon se nalazio iza skladišta, prekriven čistim snijegom i već je bio zaleđen. Provezao je kamion oko vanjskog kruga pri raznim brzinama, polako, brzo, polako, mijenjajući brzine. Sve je to radio i u logoru za obuku, kao i brza zaustavljanja i osmice na koje ga je sad Jura natjerao. Ali su ga dodatne brzine zbunjivale i prtljao je po njihovim položajima, iako je bio siguran da se to ne primjećuje.
"U redu, sad se vrati i parkiraj ga na isto mjesto", reče Jura. Oznojio se dok je manevrirao i unatraške ušao u hangar da ga vrati u red.
Jura ugasi motor i uzme ključ.
"Siguran si da si već vozio pedeseticu?" reče. Porter zaključi da je bolje da se ne osmjehuje. "Što mi želite reći?" reče.
"Vozio si četrdeseticu", reče Jura, "sa šesnaest brzina."
"Sve vozim! Vozim šesnaest brzina, dvadeset. Koji god brod imaš, ja ga vozim. Hoćete reći da sam lažljivac?"
"Smiri se", reče Jura. Njegovo malo boksačko lice naglo se raširi u osmijeh. "Polako, Kolja. Ti si Čukči?"
"Nema veze tko sam! Ne tiče vas se tko sam. Ja vozim. Ako me ne trebate, idem kući."
"Polako, Kolja", reče Jura, još uvijek se smiješeći. "Dobar si. Pravi si. Prošao si, Kolja. Daj mi svoju pjesmaricu."
"Kod Bukarovskog je", reče Porter natmureno.
"Pozvat ću ga. Nemoj se toliko ljutiti, Kolja. Sviđaš mi se. Još nikad nisam imao Čukčija. Treba ti samo malo više rada na pedesetici, pa ćeš prvih nekoliko puta biti suvozač, nije to ništa. Daj, nasmij se."
Porter se stidljivo osmjehne.
"To je već bolje. Primljen si, Kolja. Ovdje si s prijateljima, trebamo te. Vrati se tamo i upiši se." Mali čovjek se smijuljio dok se spuštao niz ljestve. "Hej, imaš prijevoz?"
"Naravno. Bobika", reče Porter.
"Dobro. Ne volim da moji vozači hodaju. Nikad nisam imao jednog od vas", reče Jura. Još se uvijek smijuljio dok je šepesajući odlazio.
Porter se vrati do bobika i odveze se. Osjećao se ošamućeno. U samo dvanaest sati toliko se toga dogodilo. Stigao je u Zeleni rt i smjestio se u stan. Uzeo je domarku. Ubacio se u ljudstvo Transportne kompanije Čerski. I naučio je nove stvari. Pjesmarica, bobik, mekane gume, kamioni s dvadeset brzina, "ili"...
Saznao je i neke stvari o Ponomarenku o kojima mu nisu rekli ništa. Prije nego što je ovog jutra izašao, maknuo je pločicu pod kuhinjskim elementom i pronašao skriveno skrovište. Ispod dvije podne pločice, koje su bile spojene mastiksom koji je izgledao svjež (zapravo ga je na traženje potaklo to što je pronašao tubu mastiksa u ormariću), bila je plastična vrećica omotana ljepljivom vrpcom. U njoj je našao nekoliko grama nečega nalik na kokain, zajedno sa slamčicom za šmrkanje. Uncu, možda uncu i pol zlatnog praha; i, čudno, dvanaest južnoafričkih Krugerranda*( zlatni južnoafrički kovani novac). Bila je tu i Ponomarenkova slika, na kojoj je izgledao nešto mlađe nego na fotografijama koje je vidio, ali ne puno. On i ženska su se ukočeno smiješili u objektiv, oboje su držali po jedno dijete, a svako je bilo nalik Ponomarenku. Ispupčenim slovima na dnu fotografije pisala je adresa ateljea u Kijevu. Porter je parkirao bobika u kućicu i razmišljao o tome. Bio je čudan tip taj Ponomarenko. Imao je ženu i djecu negdje. Je li on ružem crtao po pandinim ustima?
Ili?

25.



Kako je bio posljednji koji se upisao, Kolja Hodjan našao se na popisu pričuva. Na dnu popisa na zidovima vidio je kratke popise imena - ljudi koji su bili bolesni ili koji zbog drugih razloga nisu bili uključeni u ekipe. Sada je tu vidio i svoje ime, uz objašnjenje da su mu dužnosti opće. Na početku sezone, dok još nije bilo vožnji, to nije bilo važno; ali od drugih je vozača čuo da je loše ako se ostane na Općim poslovima.
Prema sporazumu sa sindikatom, ljudi su bili plaćeni bez obzira voze li "brodovi" ili ne. No, kad jednom krenu, ekipe su imale pravo na bonuse. Uzevši u obzir udaljenosti koje su se ovdje savladavale, bonusi su bili ogromni - uvelike su premašivali ionako visoku osnovicu. Kamioni su vozili kroz oluje, mećave, kroz sve opasnosti kojih je bilo u ovim krajevima, vozili su dvadeset i četiri sata dnevno. Svaki sat preko tjedne norme računao se kao prekovremeni i plaćao se duplo. Duge vožnje bile su tražene, a ljudi iz Općih poslova rijetko su ih dobivali. Oni bi dobivali kraće vožnje i poslove održavanja i rijetko bi imali prekovremenih sati.
Novi vozač, Čukči, smireno je prihvatio svoj položaj i to ga je, zajedno s njegovom veselošću, uskoro učinilo popularnim. Bio je vedar; stalno se smiješio. Uzimao je svaki posao, bez prigovaranja - čak se i dobrovoljno javio za jedan istog dana kad je oglašen. Imao je svog dostojanstva (svi su ubrzo shvatili da mu se ne smiju obraćati kao Čukčiju) i općenito je bio dobar drug, a kao Čukči bio je gotovo maskota.
Posao za koji se dobrovoljno javio bio je prijevoz tereta od doka. Strogo uzevši, bio je to posao lučke kapetanije Zelenog rta i to su radili lučki radnici. Ali kako je novi snijeg zahtijevao hitnost obavljanja tog posla, uzeo je otvorenu Tatru i uključio se u prijevoz. Odmah je primijetio da je dolje puno radnika rodenih Sibiraca i želio ih je promotriti izbliza. Vidio je nekolicinu Evenka ili Jukagira; bio je ovo završetak njihove radne sezone i uskoro nijednog neće biti u gradu. Ponomarenko je ispričao ponešto i o tome.
Postavio je svoj kamion u red i spazio da je dobio grupu Jukagira. Izašao je na lepršavi snijeg i stao kraj njih, lupajući šakama u rukavicama u dlanove dok su oni ukrcavali teret u kamion ispred. Nije mu trebalo dugo da zapazi najpogodnijeg čovjeka; malenog tipa, dobro umotanog, koji je hihotao, grubo psovao i bio šaljivac grupe.
"Žedan posao, brate!" pozove ga on.
Čovjek se iznenađeno osvrne. Bio je zazvan na jukagirskom.
"Znaš naški?" reče čovjek, odmjeravajući ga. "Par riječi. Drago ti je da ste ovdje gotovi, ha?"
"Imaš pravo. Ali plaća je dobra. I piće. Ovdje ga gadovi zadržavaju za sebe. Tamo gdje idemo, nećemo ga ni primirisati."
"Kamo idete - na zamke ili do stada?"
"Zamke. Ali prvo u zadrugu. Ovi te manijaci tjeraju da radiš dok ne padneš. Treba nam odmor."
"Zadruga je u blizini?"
"Naravno. Naša. Novokolimsk. Ne poznaš ovaj kraj?"
"Ne baš dobro. Imam nekoliko prijatelja koji rade tamo u postaji, gore u brežuljcima. Znaš to mjesto?"
"Sa znanstvenicima?"
" To."
"Znaš, nema tamo gore više nikakve koristi", reče mu Jukagir. "Više ne dopuštaju postavljanje zamki, tako je već godinama. Nema koristi od tog mjesta."
"Može li se do tamo pješice?"
"Svakako - nikakva daljina, nekoliko kilometara. Ali nema koristi. Tvoji su prijatelji Evenki?"
"Evenki."
"Da. Njima odgovara. Par tjedana su sa stadima, nekoliko tjedana tamo, stalno se mijenjaju. Prebacuju ih tamo helikopterom, ne žele bijelce, a i plaća nije loša. Ali nije to za nas. Ovo je dobar kraj za lisice i hermeline - najbolje hermeline. Još nekoliko mjeseci neće biti pravi, ali kad ih bude, onda su najbolji. Dobro govoriš jezik", reče rnu Jukagir.
Red se pomakne i on se vrati u Tatru i više mu se nije pružila prilika za razgovor. Ali dovoljno je čuo... Ljetos je u logoru za obuku pratio iz tjedna u tjedan kako se popravlja postaja. Gledao je to na satelitskim fotografijama, bio je to neki drugi svijet. A sada je bio tu - nekoliko kilometara, nikakva udaljenost... Planiranje je sad bilo na njemu; sada je bio sam.

Tog je tjedna nešto naučio o bobiku.
Poslali su ga s nekim rezervnim dijelovima i uređajima za skupinu koja je bila pedeset kilometara dalje na cesti. Cesta se pružala 700 milja do Bilibina i nije se koristila cijelo ljeto, jer to je bio močvaran kraj. Sada se stvrdnjavala i ovo je bio prvi dio koji je postao upotrebljiv. Kad se pokazalo petnaest novih centimetara leda, postupak je mogao početi. Teška oprema nalazila se u cestovnim postajama koje su bile u razmaku od 100 kilometara; postaje su istovremeno služile i kao odmorišta za vozače, baze za operacije spašavanja i popravke, jer su tom cestom cijele zime patrolirala vozila s gusjenicama. Porter se dovezao do skupine, ostavio stvari, krenuo natrag i negdje na pola puta bobik je stao.
Izašao je i pogledao motor. S dovodom goriva i platinama sve je bilo u redu. I sa svjećicama. I goriva je bilo dovoljno. Pokrenuo je motor ručno - mala zvijer imala je i ručku za pokretanje. Ništa. Vrijeme još uvijek nije bilo strašno hladno, bilo je možda petnaest ispod nule, ali su mu se prsti smrzavali bez rukavica. On opsuje. Probao je sve ispočetka. Goriva je bilo i dovod je dobar. Razvodnik je u redu. Iskra. Koji je ovo vrag!?
Svuda unaokolo miljama se pružala turobna tajga, pokrivena snijegom i zaleđena. Negdje je na dvadesetom, tridesetom kilometru puta i ništa neće ovuda proći. Barem ne još nekoliko sati, sve dok se netko u Zelenom rtu ne sjeti potražiti ga. Nije imao opremu za vezu. Do Zelenog rta ne može pješačiti. Ne može pješačiti ni do skupine na cesti. Cesta je bila glatka poput piste za klizače. Za vožnju njome potrebna je vrlo osjetljiva ruka.
Gade, reče on bobiku i potegne gutljaj iz čuture koju je držao o pasu; tada mu nešto padne na um. Čuo je da usred zime vozači često moraju pokrenuti motor s "bijelim dinamitom", votkom s visokim postotkom alkohola. U čuturi nije imao "bijelog dinamita", ali će možda i obična votka pomoći. Možda je gorivo prljavo ili je rasplinjač pokvaren; koja kap hlapljivog alkohola mogla bi ga zapaliti i očistiti. Prvo je zagrijao ruke u rukavicama i lupao u dlanove prije nego što je počeo petljati oko rasplinjača. Onda je još malo otpio, malo natočio unutra i napokon osjetio trzaj i kašalj stroja i auto se s oklijevanjem povratio u život. Pustio je motor da radi, pažljivo dodavao gas rukom sve dok nije bio siguran, a onda je spustio poklopac i ponovno krenuo.
Na putu mu se to još dva puta dogodilo i bilo mu je jasno da je u pitanju rasplinjač. Trik je palio i s naftom. Iz spremnika bi posisao malo nafte, nakapao je i dobio trzaj i kašalj. Gorivo je bilo dobro. Rasplinjač je stvarao probleme.
Odvezao se do spremišta za lagana vozila, gdje je tog jutra uzeo bobika, te zatim potražio Liovu. Kvarove je trebalo prijaviti glavnom mehaničaru. Ali Liova i svi mehaničari su bili na ručku i tamo je bio samo Vasilij, stari skladištar, Jakut i jeo iz lonca na kerozinskoj pećici. Ispričao je Vasiliju o svom problemu.
"Nije to problem", reče Jakut. "Dat ću ti drugi rasplinjač, a ti ga stavi. Za to treba dvije minute."
"Prijavljujem kvar. Ne treba mi rasplinjač", reče mu Porter.
"Treba ti. Imaš drugi teret, hitan posao. Nema slobodnog bobika i nitko drugi nema vremena za popravak. Evo, sad ću ti ga dati."
Starac ustane od jela, brišući usta i odvede Čukčija do skladišnog prostora i dade mu rasplinjač; Porter iskolači oči. Cijela velika prostorija bila je ispunjena uredno složenim rezervnim dijelovima za bobike. Mjenjačke kutije, osovine, kvačila, vrata čak i motori. Starac ga pogleda i slegne ramenima. "To je igračka", reče. Potražio je oko sebe i našao zamašćen priručnik. "I dijete može to napraviti."
I Porter je to napravio, dok mu je stari Jakut, čačkajući zube, objašnjavao pojedinosti na raširenom dijagramu. Bio je potreban samo jedan ključ. Rasplinjač je odmah proradio.
"Rekao sam ti, nije to ništa", reče Vasilij. "Jesi li ručao?" Razgovarali su na jakutskom, što je starca zanimalo i veselilo.
"Još nisam. Što tu imaš?"
"Pravu hranu. Skuhala je moja stara. A ne ono smeće u kantini. Pridruži se." Porter mu se pridružio i zadovoljno gunđao nad hranom, poslije se upisao za rasplinjač i Jakut mu pomogne s ukrcavanjem. Otišao je prije nego što su se Liova i mehaničari vratili. Odvezao se u Čerski, slušajući rad motora. Sve je bilo u redu. Auto je bio kao mazga, čvrst, primitivan i sastavljao se sav na jednak način, ključem. Razmišljao je o tome. Za njegov odlazak bilo je pripremljeno nekoliko planova. Bili su to krasni planovi, ali očito i drugi znaju za njih. Možda je stvar u tome da ima drugih planova. Razmišljao je o tome cijelim putem, i tamo i natrag.

Te je noći na vrata pozvonila mlada žena; vrlo dobro razvijena, no to je već i prije zaključio iz njenog rublja.
"Nikolaje Dmitrijeviču", reče ona, "vi me ne poznajete. Ali moram vas nešto pitati."
"Jeste li vi Lidija Jakovlevna?"
“Ah, poznate me!" Ona podigne obje ruke do usta, no nije mogao reći je li to zbog nelagode ili zaprepaštenja kad je ugledala njegovu obrijanu glavu. "Mislim da imate mali paket za mene."
"Tako je - posteljina koju ste posudili Alekseju. Ana Antonovna mi je rekla da biste mogli navratiti. Molim, uđite."
Starica je sama složila priču. Oprala je i izglačala stvari i pitala ga treba li ih vratiti; djevojka radi dolje u samoposluživanju. Ne, rekao je on, ako hoće svoj grudnjak i gaćice, neka dođe po njih. Ali Kolja, Kolja, rekla je Ana Antonovna, smijuljeći se i gurkajući ga, mislite na njene osjećaje! Zapakirat ću ih, kao da su maramice ili nešto drugo što je posudila Aljoši - neće morati crvenjeti.
No, djevojka se malo zacrvenjela. Velika djevojka, sva je bila velika, ponešto popunjena i blijeda - beskrvno blijeda, kakve su bile sve bijele Sibirke; devet mjeseci zime u godini i ljetni ten brzo nestaje. Ali gipkih pokreta, pomalo koketna. Znao je da joj je Ana Antonovna rekla da on ne zna što je u paketu, ali iz djevojčinog je upućenog pogleda otkrio da ona zna da on zna. To ga je zainteresiralo. Zar joj toliko nedostaju grudnjak i gaćice? Sigurno je mogla pričekati da se Ponomarenko vrati. Čemu žurba zbog stvari?
"Kavu? Piće?" reče on.
"Oh, ne, Nikolaje Dmitrijeviču. Nisam mislila..." "Kolja. Molim vas", reče on. "Kolja. Nisam vas željela smetati. Prolazila sam, pa sam pomislila pogledati jeste li kod kuće. Vi muškarci toliko vremena provodite u klubovima..."
"Upoznao sam tek malo ljudi, Lidija Jakovlevna." "Lidija - molim vas."
"Krasno ime. Dajte popijte nešto, Lidija!"
"Pa, možda jedno malo."
Bila je samo u prolazu, ali je ipak navukla svoje čizmice za pokazivanje, s visokom petom. One za ulicu sigurno su bile u velikoj torbi koju je nosila i na brzinu ih je promijenila vani u hodniku. Kad je skinula bundu vidio se dubok izrez oko vrata. Kad je skinula maramu, pokazala se kićeno podignuta kosa; osjetio se i zavodnički parfem koji je bio svježe stavljen. Brzo je treptala dok je pregledavala sobu.
“Ah, taj kotek!*( Kotek: mačić.) Još je tu." Podigla je pandu.
"Da. Još uvijek ima ruža. Pitam se", reče on ozbiljno, "tko mu ga je stavio?" Ona se nasmije. "Luda noć. Prijatelji..."
"Aha." Od Ane Antonovne već je doznao da su jedini prijatelji te noći u stanu bili Ponomarenko i njegova djevojka, bila je to prva od njihovih prijateljskih noći.
"Mislim", reče on, "da smo oboje dobri Aleksejevi prijatelji."
"Ah, Aljoša, taj šašavi dečko... Hvala." Dodao joj je šeri-brendi i opazio kako joj se dopada njegovo uljudno ponašanje. Damsko piće; iako je od Ane Antonovne čuo da ta cura nema problema s votkom.
Ubrzo su ležerno čavrljali i opazio je da je njegova zapanjujuća glava uopće ne uznemirava. Sasvim suprotno; kao da je bila opčinjena njome i brzo mu se nametala.
"Vaš ruski - tako lijepo govorite", reče mu ona prijazno. "Hvala." Njen je ruski bio daleko od obrazovanog, a on je lomio svoj onako kako je to ovdje usvojio od početka. No, ovu je primjedbu shvatio manje kao izraz poštovanja prema dobrom ruskom, a više kao nagovještaj da ovdje nema etničkih problema. Ova će djevojka uskočiti u finski krevet na mig oka. Čudila ga je ta napadnost. Bio je oprezan.
Je li znala da će Ponomarenko biti odsutan dugo vremena? Ako jest, kako to?
"I, što ste čuli", upita on, dodajući joj treću čašu šeri-brendija, "od našeg prijatelja?"
"Aljoše?... Što, još jedno piće? Ne bih smjela. Ali neki sam put tako usamljena... Oh, Aljoša ne piše. Valjda je prezauzet s gruzijskim djevojkama."
"Poslije vas? Voda poslije vina? Naravno da nije."
"Lažljivče", reče ona oduševljeno i otkrije još više noge. "Sigurna sam da ste jednako zločesti. Zar vi niste imali posla s ljepoticama iz Batumija?"
"U Batumiju se samo odmaram."
"I idete na zabave? On obožava zabave. Kladim se da ste išli na zabave."
"Zabave, da. Bilo je zabava."
"Obožavao ih je. A sad propušta zabavu ovdje. Da zna, vratio bi se! O, da, poput munje. Zabava Pavela Grigoroviča."
"Pavel Grigorovič?"
"Bukarovski. Njegov šezdeseti rođendan. Svi će doći. Niste znali?"
"Oh. Da", reče on. Shvatio je. Neće svi doći. Doći će gradonačelnik, doći će vrhuška iz Čerskog i Zelenog rta. Doći će i mnogi Bukorovskijevi vozači. Ali pomoćnice iz samoposluživanja neće doći.
"On bi me tamo svakako vodio. Volio me vidjeti dotjeranu. Mislim, ovo što sada imam na sebi nije ništa. Imam prekrasne odjeće - a nigdje ne mogu izaći u njoj." "Siguran sam da ste prekrasna u bilo kojoj odjeći. Nije li vam ovaj šeri-brendi presladak?"
"Da, malo je sladak."
"Probajte malo votke."
"O, ne. Moram ići."
"Iz moje čaše", reče on, stavi pandu do nje i dade joj gutljaj; djevojka ga je razigrano odbijala tako da je prolila piće po haljini. Pomogao joj je obrisati je maramicom.
"Da li je sad suha?"
"Mislim da jest."
"Nije se prolilo dalje?"
"Ne znam", reče ona.
On proba još niže, bez maramice i ostavi ruku tamo.
"Zločesti Kolja", reče ona, gledajući ga.
"Zločesta Lidija."
Poljubio ju je i zauzvrat dobio puna usta jezika od šerija.
"Ipak, ljudi smo, zar ne?" reče mu ona u uho.
Ponovila je to i u drugoj sobi, nešto kasnije, kad je počeo sumnjati u to. Djevojka je bila tigrica. Kasnije se oslonila na lakat i gledala ga.
"Znaš, nisam bila ni sa jednim muškarcem poslije Aljoše. Znaš to, zar ne?"
"Siguran sam", reče on iskreno. Najmanje četiri mjeseca energije bilo je uneseno u njenu aktivnost i nije je više puno preostalo.
Kasnije, kad su udobnije ležali, ona zamišljeno reče:
"Da... to će svakako biti prava zabava."
"Želiš li otići na nju?"
"S kime bih mogla otići?"
"Zašto ne sa mnom?"
"Ne znam. Ne znam bi li se to Aljoši svidjelo." Ona zatrepće prema stropu. "Nisam o tome razmišljala", reče ona.

26.



Pavel Grigorovič Bukarovski, upravitelj prometa u Transportnoj kompaniji Čerski, svoj je posao dobio od Leonida Ševeljeva, glavnog osnivača kompanije, čovjeka zaslužnog za otvaranje sjeveroistočnog Sibira. Ševeljev je bio uhićen 1947. zbog "nezdravih političkih uvjerenja" i odslužio je svoje u područnom radnom logoru, gdje je odsluživao i Bukarovski. Većina starijeg osoblja kompanije odslužili su svoje u logorima.
Logori Kolime, nanizani uz cijelu dužinu rijeke, bili su najozloglašeniji u Sovjetskom Savezu; pa ipak, kada su zatvoreni pedesetih godina, mnogi su kažnjenici odlučili ostati u tom kraju. Njihovi su razlozi bili jednostavni. Zemlja utamničenja naglo je postala zemlja slobodnih - u svakom slučaju slobodnijih ljudi nego drugdje u Sovjetskom Savezu. Bilo je tu manje policije, manje partijskih službenika, manje birokrata. Ali, naravno, bilo je i manje pogodnosti.
No, i to se promijenilo; jer, kako su šezdesetih otkrivena velika nalazišta zlata i dijamanata, odjednom je bilo više pogodnosti nego drugdje. Bilo je više hrane, više stanova, više novca. A preokrenulo se i to da je ono što je nekad bilo najgore sada postalo najbolje. Prema općem mišljenju, Čerski je bio najgori. Pod svojim bivšim imenom, Nižnije Kresti, bio je sinonim za užas čak i u carskim vremenima: najudaljenije mjesto u Ruskom Carstvu, do kojeg se teško dolazilo, krajnji pakao za većinu očajnih kažnjenika. A sada je, kao glavni grad Kolimske oblasti, postao središte svih dobrih stvari.
Za svojeg života, Pavel Grigorovič Bukarovski je bio svjedokom tih promjena i kanio je to proslaviti na svom šezdesetom rođendanu, četrdeset godina nakon što je stigao na Arktik. Iako je živio i radio u Zelenom rtu, proslavit će u Čerskom, gdje se nalazi najveći pogodni prostor: Barbarin lokal.
Barbarin bio je labirint spojenih soba; nastao je od dva reda brvnara. Očišćeno od ušiju i kukaca, potpuno dezinficirano, mjesto je i dalje zadržalo duh nekog drugačijeg Sibira i bilo je najomiljenije u cijeloj Kolimskoj oblasti. Uz pomoć gradonačelnika, koji je bio i direktor planskog komiteta, zidovi su maknuti, postavljeni su privremeni podstavci kako bi se dobio otvoreni prostor - za najveću zabavu što ju je Čerski ikad doživio.
Bilo je tamo već nekoliko stotina ljudi kada je Porter stigao s djevojkom i Lidija Jakovlevna bila je i uzbuđena i nervozna.
"Oh, bože, ovo je ogromno. Oh, bože, svi su tu! Kako izgledam?"
Izgledala je poput nakićene kurvice, ali nije odskakala od ostalih. A i nisu svi bili tu. Zimske ceste sada su proradile i stotine vozača bilo je na putu. Ali visoka društva oba grada bila su tu, sa ženama koje su bile u svojoj najboljoj odjeći, prenapadno obučene. Posvuda štikle, kićene frizure i duboki dekoltei i maskare i šminka.
Trideset stolova za po desetero ljudi bilo je postavljeno uokolo prostora slobodnog za ples, gosti su se gurali, pozdravljali jedni druge poslužujući se predjelima s natrpanih pladnjeva koje su konobarice gurale na kolicima kroz gomilu. Glazba je svirala harmonike, balalajke, puhaći instrumenti - ljudi su morali vikati kako bi se čuli. Djevojka se ubrzo zacrvenjela i oznojila i maskara joj se razlila.
"Oh, bože, prekrasno, sjajno. Svi su tu! Pogledaj samo stolove!"
Stolovi su uistinu bili zamjetljivi: hrpa uškrobljenih ubrusa i svjetlucavog srebrnog jedaćeg pribora, čaša, cvijeća, gomile visoko naslaganog voća. I boce, bataljuni boca.
"Kolja!" Šepavi šef za Kame, Jura, vikao mu je u uho. "Za mojim si stolom! Ovo je tvoja prekrasna dama, ha? Sa mnom si! Izvrsno, vrlo dobro! Nikad nisam imao jednog od vas."
"Je li to bio Uri Sergejevič?" upita djevojka kojoj su oči još više zasjale kad je čula da je prekrasna dama.
"Da, to je Jura." Nije prije znao Jurino očevo ime.
"Oh, bože, on je važan čovjek! On je stvarno važan - stari prijatelj Pavela Grigoroviča! Sigurno smo za dobrim stolom. Misliš da smo možda za stolom s Pavelom Grigorovičem?"
"Ne znam."
Nisu bili za Bukarovskijevim stolom, ali bili su blizu njega. Šef lakih vozila, Liova, također je bio za tim stolom, kao i šefovi drugih odjela sa ženama. Od stolova se digne glasno mrmljanje dok su gosti sjedali na mjesta i gledali ono što se nalazilo pred njima i ono što još treba doći. Ispred svakog gosta bila je boca pjenušca i crvenog vina, a za svaki par bila je tu boca votke i konjaka. A ono što je trebalo stići - ispisano na jelovnicima za uspomenu bila je najekstravagantnija večera što ju je Porter ikad vidio. U pokretu ju je posluživala mala vojska konobarica, Ruskinja i Jakutki; nosile su jelo za jelom.
Tri vrste juhe s kiselim vrhnjem; kavijar, dimljeni losos, rakovi s Kamčatke; pečena piletina, govedina, divljač, sušeni jezik; salame, kobasice, punjene piroške; salate, povrće i obilje raznih ukiseljenih stvari; brusnice sa šećerom, kolačići od badema i sladoled. I kutija čokoladnih bombona s kavom za svaku damu.
Mršavog lica opuštenog i nasmijanog, Bukarovski se sam postavio za šefa parade i održao prvu zdravicu. Zdravice su trajale tijekom večere; zdravica za goste, za dame, za Ševeljeva i kompaniju koju je osnovao, za drugove koji su sad na brodovima i za drugove koji su ostavili živote u logorima, za Čerski i Zeleni rt, za Kolimsku oblast i Jakutiju, za mir i blagostanje.
Zdravice su zvučale već pomalo nejasno izgovorene, kad je udarac činelama označio iznenađenje večeri - ogromnu tortu koju su uvezli na kolicima, poklon grada Čerskog. Torta je bila napravljena u obliku prve drvene zgrade Transportne kompanije Čerski i uokolo su bili postavljeni modeli prvih primitivnih kamiona kompanije. Bukarovski, duboko dirnut, morao je na ovo odgovoriti i rekao je da koliko god da je ponosan na uspon kompanije, to ne bi bilo moguće bez prijateljske pomoći gradske uprave Čerskog; to je izazvalo nove zdravice od onih koji nisu održali još ni jednu.
Sada je na nogama bio Liova, odajući priznanje Cestovnim službama Čerskog i njenom odjelu prve pomoći, u kojem je imao čast i raditi. Onda je ustao Jura i spomenuo ne samo odjel prve pomoći, već sve zdravstvene ustanove, a pogotovo izvrsnu bolnicu u Čerskom! Gledajući tamo gdje su i svi drugi skrenuli poglede, Porter ugleda kako ga liječnička djelatnica Komarova pozorno promatra.
Srce mu naglo lupne.
Bila je za stolom iza Bukarovskog i sada je kroz dim cigareta opazio da je tamo sve starije osoblje bolnice. Bio je tamo ravnatelj bolnice, i dr. Gavrilov i sestra iz izolacijskog krila koju je toliko glasno izvrijeđao na korejskom i japanskom. Svi su gledali i prijateljski se smiješili. Ali liječnica Komarova nije se smiješila. Samo je gledala.
Ali, je li gledala njega? Možda je gledala Juru. On brzo okrene pogled, sretan što je Jura sjeo i što je nestrpljiva grupa počela svirati i što su ljudi počeli plesati. I Lidija Jakovlevna htjela je plesati. Djevojka je već bila sasvim pijana i grickala mu je uho.
"Hoću plesati. Hoću voditi ljubav. Prvo hoću plesati", reče ona. "Da, plesat ćemo."
"Prekrasna damo, zašto bježite od mene?" I Jura je već bio pijan i slinio je prema njoj.
"Oh, Uri Sergejeviču, ne bježim od vas..."
"Ah, znate mi ime!"
"Uri Sergejeviču! Tko ne zna vaše ime?"
"Uri Sergejeviču", reče glas iz pozadine, "željela bih vam zahvaliti na toplim riječima u ime komiteta liječničkih službi." Komarova je stajala otraga. Nagnula se kako bi se rukovala. Nagnula se preko Portera.
On odmah ispusti salvetu i sagne glavu pod stol kako bi je podignuo.
"Čast mi je i zadovoljstvo", reče joj Jura, pijano ljubeći ruku s kojom se rukovao. "No, što je to - niste odjeveni za ples, zar nećete večeras plesati s nama?"
"Večeras neću moći. Dežurna sam. Ali mislila sam da..."
Porter se pojavio, izvukla ga je Lidija Jakovlevna, i ugledao ruku u strogo krojenom odijelu, prije nego što je zateturao s gomilom na podiju.
"Oh, bože! Oh, mačiću! Zar nije prekrasno? Osjećam se predivno", reče Lidija Jakovlevna. Opet mu je grickala uho. "Volim te. Hoću svašta raditi. Radit ćemo svašta, je li?"
"Da, radit ćemo", reče Porter.
Komarova ga je sigurno vidjela. Prišla je da ga bolje promotri. Zašto bi inače došla zahvaljivati na toplim riječima? Mogao je doći ravnatelj bolnice i zahvaliti. Ali ga čini se ravnatelj nije prepoznao, kao ni ostali. Svi su ga oni pregledali u bolnici; svjesnog i u nesvjesnom stanju, obučenog i nagog: natmurenog korejskog mornara, punog modrica, s repom i brkovima. A sada je bio nasmijani Čukči, obrijane glave i glatkog lica, gost Pavela Grigoroviča. Kakve veze mogu imati usputni strani pomorac i ovaj vozač iz Zelenog rta? Ali ona je vidjela vezu.
Je li?
Užurbano je razmišljao o svakom susretu s njom. Vidjela ga je na brodu. Dovezla ga je u bolnicu. Pregledavala ga je svaki dan. Drugi su ga još i više pregledavali - istina - ali ipak je bio njen pacijent i u njenoj odgovornosti. Ona je morala srediti postupke za prebacivanje u Murmansk. Možda je doznala nešto iz Murmanska...
Ili je razlog potpuno drugi.
Ona je bila liječnica za okrug; možda u svojem okrugu nikad nije vidjela nijednog Čukčija. Ni on nije vidio ni jednog. Svakako je predstavljao nešto novo za Juru, Liovu, čak i za starog Jakuta Vasilija. I Bukarovski se čudio, što radi ovdje, toliko daleko od Čukotke. Možda upravo sada postavlja takva pitanja o njemu.
Da, to je to. Mora biti to.
"Mačiću, još jedan ples i idemo", reče Lidija Jakovlevna. Mazila se uz njega. "Oh, bože, kako mi se svašta radi. Želim svašta raditi. Radit ćemo svašta, zar ne?"
"Da, radit ćemo svašta", reče Porter.
Upisao se za bobika da dođu do Čerskog i sad su se u njemu vratili u Zeleni rt, došli na drugi kat i radili svašta. Ali nije mislio o partnerici, koja je neumorno uživala u finskom krevetu, već o ozbiljnoj osobi u strogom odijelu.
Bio je kraj listopada.

27.



Na kraju listopada, general Liu Ši-Ju, zapovjednik vojnog okruga Sinkjang u zapadnoj Kini, doletio je iz svog stožera u Urumčiju do pustinjske postaje Lop Nor.
U Urumčiju, gradu od pola milijuna stanovnika, držao je pješačku diviziju. U Lop Noru, gdje gotovo da nije bilo ljudi, držao je dvije oklopne divizije. Lop Nor bio je baza za nuklearne pokuse; najstarija u njegovoj zemlji.
No, danas general Liu nije bio ovdje zbog nuklearnih pokusa. Bio je ovdje kako bi promatrao udar probnog projektila. Doći će iz Mandžurije, u istočnoj Kini, i prijeći tih 3200 kilometara za devet minuta. Novi sistem vođenja sklopljen je tako da ga spusti u ciljno područje, s mogućom kružnom pogreškom od 250 metara. U Lop Noru je pregledao ciljno područje. Bili su postavljeni uređaji koji će zabilježiti udar iz zraka, sa tla i ispod tla. Onda je otišao do promatračkog bunkera. Kontakt s Mandžurijom je već uspostavljen i on pozdravi svog kolegu, zapovjednika vojnog okruga Šenjang.
Je li sve u Lop Noru na svojemu mjestu? pitali su ga. Da, u Lop Noru je sve na mjestu.
Postupci za ispaljenje mogu odmah započeti.
Liu i njegovo osoblje slušali su pripreme za ispaljenje preko zvučnika, a onda su začuli i samo uzlijetanje, te se pridružili Šenjangu u kratkom čestitanju kad je projektil krenuo na svoje deveto-minutno putovanje.
Poslije deset minuta - dvanaest, petnaest - došlo je do zbrke između Šenjanga i Lop Nora. Nije bilo nikakvog projektila.
Prvo objašnjenje bilo je da se zadnji stupanj nije aktivirao. Nakon nekoliko minuta uslijedilo je ispravak. Aktivirao se, ali su, poslije prelaska nad unutrašnjošću Mongolije, male rakete za korekciju putanje, proradile u krivi čas, jer je projektil naglo skrenuo na jug. Primijećen je njegov pad, a u silaznoj putanji bila je izračunata brzina od 24 000 kilometara na sat.
Projektil nije nosio bojevi teret, ali je pri toj brzini napravio veliki krater. Dogodilo se to u oblasti Lančou, izvan područja generala Liua.
Psujući je poveo ljude do aviona. Nije imao pojma o istraživačkoj postaji u Černim vodama - dalekom smrznutom svijetu, daleko, daleko na sjeveru. Ali su u Černim vodama znali puno o generalu Liu.
Uskoro je u Urumčiju doznao da će se morati vratiti u Lop Nor. Zapovjeđen je još jedan pokus - najžurnije. Zapovjeden je za studeni.

28.



U studenom, kad je zima stegla i ceste postale dobre, o Kolji Hodjanu su njegovi prijatelji u Transportnoj kompaniji Čerski mislili sve najbolje. Bilo je to zbog njegove veselosti, skromnosti i velikodušnosti. Njegova je velikodušnost bila izuzetna.
Bolesti i povrede medu ljudima visoko su pomakle njegovo ime na popisu pričuva; no već je odbio dvije unosne duge vožnje. Obiteljskim ljudima novac je potrebniji, rekao je; on je bio samac koji samo mijenja prijatelja. Nije mu smetalo motati se po ovom kraju.
Dosad je već puno toga obišao i poznavao je svaki ulazni i izlazni put, obavljao je kratke vožnje koje su ga često dovodile u dispečersku stanicu. I tu je bio popularan - Kolja nije gunđao, nije se svađao. Uzimao je sve što je trebalo, bilo gdje, bi!o što. I uvijek se smiješio, krasan momak. Čak je pomagao i kod ukrcavanja - što mu nikako nije bio posao! - kako bi olakšao ljudima.
Sada je poznavao svaki dio stanice, poznavao je skladišta, odredišta i nikad nije smetao. Stvarno bistar Čukči, pravo zlato. U skladištu tereta za dostavu do pedeset kilometara vidio je četiri jednotonska sanduka označena Č. hod. Černi vodi! Željno se motao kod tog izlaza, u strahu da će tu vožnju dobiti netko drugi; kako se mjesto praznilo, pokušao je požuriti s poslom.
"Ne, Kolja, ne. To još ne ide."
"Što je to?"
"Turbine. Za ono mjesto u brdima. Dogodila im se nekakva eksplozija prije nekoliko mjeseci. Tamo ne možeš samo tako odvesti teret. Prvo oni nazovu i kažu kada se može odvesti. Tamo su smrdoglavci."
“Ah, smrdoglavci." Smrdoglavci su bili ljudi na visokim položajima, obično iz sigurnosti, obično iz Moskve, ali ponekad i iz Irkutska ili Novosibirska. "Što rade smrdoglavci tamo?" pitao je iznenađeno.
"Sam bog zna. Ne vozimo baš puno za njih. Ono što im treba, dovoze avionom, imaju pistu. Samo ponekad imamo kakvu tešku opremu - ovo je ovdje već tjednima, iz Arhangelska je, možda im još ne treba."
"Smiješno. Smrdoglavci! Mislim da imam prijatelje na tom mjestu, Evenke."
"Točno. Tamo su Evenki, imaš pravo, Kolja."
"Hoću vidjeti svoje prijatelje. Ja vozim ovo, ha?"
"Sigurno ćeš ti voziti. Sigurno, Kolja. Ti ćeš dobiti taj posao onda kad nas pozovu."
I pozvali su ih, a on je dobio posao. Utovario je četiri sanduka na Urala, pomažući pri utovaru i vezivanju sanduka. Ural je imao dizalicu i hidrauličnu platformu odostraga. Krenuo je iz grada, slijedio kartu i pronašao potok. Na početku je potok bio označen zastavicama koje su pokazivale koliku težinu može podnijeti i vozio je petnaest kilometara uz njega kako bi bio siguran da je sam; u to nije trebalo sumnjati. Osim cestovne ekipe koja je provjerila potok, ove sezone nitko ga nije koristio. Onda je izašao i popeo se straga.
Odvezao je spone na ceradi, izabrao jedan sanduk i počeo raditi s odvijačem i kanticom boje. Izgrebao je dijelove šablone i prebojao svježe ureze. Onda je to zamrljao masnom krpom, tako da je bilo teško razaznati kakve su točne oznake. Bilo je vrlo hladno. Vanjski toplomjer na Uralu pokazivao je minus četrdeset, ali je zrak bio potpuno miran, bez vjetra. Masna mrlja odmah se stvrdnula i on ponovno pričvrsti ceradu.
Dvadeset kilometara uz potok spazi crvenu zastavicu i skretanje kojim je trebao krenuti. Obala rijeke bila je strma, ali je prilazna rampa bila nasipana šljunkom. Pri vrhu je opazio debelo odjevene ljude kako čekaju i oni mu mahnu dok se polako uspinjao po škripećem šljunku. Bila su tu dva čovjeka, dah im se mrznuo na zraku, ali su bili raspoloženi, štitnici za uši bili su im spušteni, automatske puške zabačene i lupali su se rukama na toj hladnoći. Izašli su iz drvene stražarnice koja se nalazila na maloj zaravni. Do stražarnice je stajao džip.
"Jesi li lako našao put?"
"Bez problema."
Sa zanimanjem su ga promatrali, jer nisu očekivali urodenika; no, bilo je to prijateljsko promatranje.
"Sve ćeš ovo sam istovariti?"
"Svakako. Samo postoji problem s teretnim listom."
"Donesi je unutra." Unutra je bilo toplo, gorjele su dvije peći; postalo je još toplije kada je izvadio čuturu. Od njih je čuo, a to je već znao otprije, da su stigli ovamo prije jedan sat kako bi otvorili prolaz, označili mu zastavicom skretanje i postavili prilaznu rampu. Čekat će ovdje dok ne stigne vozilo s gusjenicama i preuzme teret, onda će podići prilaznu rampu i vratiti se: ovo mjesto nije imalo stalne stražare.
"Što nije u redu s teretnim listom?"
"Vidiš, nekakva zbrka", reče on. "Oznake se ne slažu - mi ih nismo mogli shvatiti."
Poveo ih je van i pokazao im oznake i oni se zbune.
"Pa, sanduci izgledaju jednako."
"Naravno, imamo stotine takvih sanduka. Sanduci iz Arhangelska."
"Samo ih ti istovari, oni će to srediti."
"Meni je svejedno. Potpišite, dobit ćete ih. Ali ako ne potpišete, ne mogu ih ostaviti tu. Možda potpišete, a sanduci nisu u redu."
Dva se čovjeka pogledaše.
"I, što da radimo?"
"Ne znam. Ili ću ja to odvesti gore da ih tamo provjere ili će netko doći ovamo i provjeriti ih tu."
Vratili su se u stražarnicu i javili se preko radija. Čuli su da će netko doći i obaviti provjeru.
Ispraznili su čuturu dok su čekali da siđe vozilo s gusjenicama. U njemu su bila dva Evenka i časnik. Časnik je bio nervozan i nestrpljivo je šetkao dok su dva Evenka polugom otvarali sumnjivi sanduk. Onda se popeo na Ural i naslonio na kabinu, provjeravajući papir i zagledajući u sanduk.
"Sve je u redu. Naravno da je sve u redu. Koja glupost! Zatvorite ga."
Koračao je i dok su ga zatvarali, a onda su Kolja i Evenki premjestili teret. Pritom su veselo čavrljali - i Evenki su, poput ostalih sibirskih domorodaca bili iznenađeni što zna naški.
"Kako je gore, braćo?"
"Dobro. Dobri uvjeti, dobra plaća. Posao."
"Dobro je da ste došli. Već sam mislio da ću morati to odvesti gore." Evenki se nasmiju. "To nikako ne bi išlo. Ne bi te nikad pustili."
"Oh, smrdoglavci - zaboravio sam. Što se zbiva gore? Kakvi su to problemi sa smrdoglavcima?"
"Nisu oni problem. Ne ako imaš propusnicu. Mi se držimo za sebe. Gore su samo znanstvenici - tko bi znao što oni rade?"
Ali doznao je više. Stada sobova koja su pripadala Evenkima bila su daleko, na drugoj strani planine. S tog mjesta prevozili su radnike helikopterima. Smjenjivali su se na poslu u stanici, jednom mjesečno. Nisu ih puštali da ostanu dulje. Ali mogao je raditi svatko. Došao bi smrdoglavac i napravio propusnice; poslove je obavljao s Inokentijem, glavarom.
Onda su završili prekrcavanje i otišli, a otišao je i on, s potpisanim teretnim listama; vozio je niz potok i razmišljao.
Bilo je očito da treba ući pomoću Evenka. Ulazak je bio moguć samo preko njih. Stočari, nomadi. Imali su glavara, Inokentija. Mora se naći s tim Inokentijem.
Mora otići do stada. Ali nije bilo nikakvih vožnji do stada...
Razmišljao je o tome. Nekakav način ulaska mora postojati. Sljedećih dana sjetio se načina; a prije toga, sjetio se još nečega.

Teret na velikoj Kami bio je za Provodnoje, 260 kilometara daleko i nitko ga nije htio: barem ne dok je još bilo velikih zaostataka za Bilibino i Pevek, a to je bila prava kilometraža i pravi novac. Preuzeo ga je dobri Kolja, na Uralu, u dva puta. Razdijelili su teret, prozorske okvire i opremu za centralno grijanje za nove stambene blokove, i on ga je sam prevezao. Pravi biser, čisto zlato!
Put za Provodnoje za njega je bio nov i činio se zanimljiv: ovdje se moglo izgubiti, ako zatreba. Vozio je rijekom prema jugu i zatim skrenuo na dio napravljene ceste do Anjujska. Taj je komad poznavao. Onda je sišao s napravljene ceste i krenuo vijugavom pritokom do Provodnoja. Pritoka je tekla između strmih obala i bilo je očito da je to ljeti brza rijeka; u uskim zavojima bili su u obali izdubljeni nadsvodi.
Držao je stalnih šezdeset na sat, usporavajući na trideset i dvadeset u zavojima i dok je na izlasku iz jednog zavoja mijenjao brzinu, jato ptarmigana naglo je izletjelo iz grmlja. Prekrasan prizor! Bijeli projektili na olovnom nebu. Promatrao ih je u retrovizoru, očekujući da se vrate u grmlje, ali nisu se vratili. Nije mu bilo jasno gdje su nestali.
Zaustavio je kamion, izašao i prošetao niz rijeku. Na obali je raslo grmlje; bile su to zakržljale vrbe, bijele od leda, posute pjegama na mjestima gdje su ptice iskljuvale grančice. Hodao je tiho, ali su ga opet čule i prhnule u vis; i lisica hoda tiho.
Nisu izletjele iz grmlja, već iza grmlja. Zamrznute grane skrivale su rupu u obali. Prilično veliku rupu, koju su izdubili proljetni brzaci. On odmakne smrznute grane. Unutra je bilo potpuno mračno, a rupa je bila visoka, široka i duboka. On pažljivo opipa rukama. Na zidovima je bilo leda, a pod nogama mu je pucketalo; bile su to grančice što su ih unijele ptice. Nije mogao ništa vidjeti, no rupa je bila duboka, dublja od njegovih raširenih ruku. Špilja. Svjetiljka mu je ostala u kamionu, pa nije ispitivao dalje. Prekasno je počeo. Do Provodnoja treba još nekoliko sati.
Noć je prespavao u Provodnoju, ujutro ga je zadržao neispravni teret kojeg je morao vratiti, tako da je u Zeleni rt stigao poslije podne, prekasno da započne drugo putovanje. Obavio je to idućeg dana.
Zavoj i ptarmigani koji su opet uzletjeli. Zaustavio je kamion sa strane, izvadio ljestve i ušao.
Bilo je dublje nego što je mislio. Očito je prije nekoliko stoljeća nekakva prepreka natjerala vodu ovuda. Posvijetlio je svjetiljkom. Na zidovima je bio samo tanki sloj leda, a pod njime stijena. Ista stvar i sa stropom. Stijena, a ne permafrost. Svugdje je bilo isto; postavio je ljestve, popeo se i počeo bušiti rupu u stropu baterijskom bušilicom. Granit. Poslije jednog inča više se nije gnjavio. Može se izbušiti koliko će mu trebati. Moći će držati ono što treba držati.

Nedugo iza toga razgovarao je s Vasilijem. U međuvremenu je imao jednu vožnju do Ambarčika, na obali, i odande je donio ribu, arktičkog šira. Vasilijeva starica kukala je zbog nestašice šira i ovo je bio dar za nju. Sada je već često dijelio obroke sa starim Jakutom.
Izvadio je ribu iz vreće; bila je potpuno svježa, ali tvrda poput daske, a Vasiliju oči iskoče.
"To je riba'; reče on. Cijelu ju je pregledao. "Ima metar u njoj."
"Da, dobra je to riba."
"Stara će pošašaviti od veselja." Postavio je ribu na glavu i nožićem odrezao komadić, te ga pojeo. "Boga mi, izvrsna riba. Puna je ulja." Odrezao je komadić za Čukčija i dao mu ga. Kolja pojede komadić i kimne. Imala je okus na orah, a ne na ribu; nije bila loša i ostavljala je blagi uljasti okus.
"Dobra je", reče on.
"Najbolja. Od pola ribe napravit će izvrsnu stroganinu. Jest ćeš s nama."
"Sa zadovoljstvom."
"Jesi li već ručao?"
"Još nisam."
Podijelili su jelo iz Jakutova lonca.
"Vasilij", reče on žvačući, "trebam bobika."
"Uzmi jednog."
"Da ga zadržim. Za sebe."
"Zašto?"
"Treba mi."
Jakut kimne, odrezavši komad mesa, držeći ga u zubima. Jeli su kuhanu ždrebetinu i krvavicu kuhanu u kobiljem mlijeku.
"Poznaješ li neke Evenke?" upita ga Kolja. "Ovdje sada nema Evenka."
"Gdje ih se može naći?"
"Rekao si da poznaješ neke, tamo u postaji u brdima."
"Nisu tamo. Vozio sam teret gore."
"Onda su ili kod stada ili u zadruzi."
"Kojoj zadruzi?"
"Novokolimsk. A u kojoj bi bili?
Kolja razmisli o tome. Očito da nisu samo Jukagiri imali zadruge. Imali su ih i Evenki. I nisu se samo mijenjali od stada u postaju. Dolazili su i iz zadruge.
"Ne znam", reče on.
Vasilij odreže još jedan komad mesa u ustima.
"Čujem da su Evenke dobre", reče on.
"I ja sam čuo."
"Nikad nisam probao jednu od njih. Gdje je ona?"
"Tko?"
Jakut raširi usta, ali nije mogao otkriti je li to zbog osmijeha ili zbog potezanja mesa.
"Mislim da si ti jedan mladi pokvarenjak", reče on. "Imaš curu Evenku i ne znaš gdje je - je li u zadruzi ili kod stada. Točno?"
Kolja zagunđa i nastavi žvakati.
Vasilij obriše usta.
"U redu", reče sisajući zube, "treba ti bobik. Razmislit ću o tome."
Idućeg dana on reče Kolji,
"Hoće da dođeš i probaš stroganinu. Možeš doći večeras."
"Dobro. Hvala ti."
Otišao je i večerao stroganinu. Dvoje starih Jakuta živjelo je u malom stanu u jednom od najstarijih stambenih blokova; Evropljani su se odselili u bolje blokove. U stanu je bio stol, ali su jeli na podu, sjedeći na jastucima. Vasilijeva žena dala mu je svoju vlastitu zdjelu, a oni su jeli iz lonca; stroganina je bio gust, masan riblji paprikaš, bogato začinjen, a na drvenoj daščici sa strane bila je hrpa komadića ribe, narezanih poput listića kokosa. Starica je obukla svečanu jakutsku nošnju, krasno izvezenu; kosu je začešljala od čela i blistavim tamnim očima gledala ravno u njega dok je jeo. Bila je tiha poput miša, ali zaposlena, stalno mu puneći zdjelu, sve dok lonac nije bio prazan, a onda mu je natrpala riblje filete.
"Muškarcu treba ulja", reče mu ona značajno. "Pogotovo mladiću."
Bilo je to sve što mu je rekla, ali mu je ujutro Vasilij rekao,
"Kaže da imaš lijepo lice."
"Pa, mlađe je od tvojeg", reče Kolja.
"I ona veli da si mladi pokvarenjak. Kaže da bi trebao prestati jebati Lidiju Jakovlevnu."
"Tko kaže da jebem Lidiju Jakovlevnu?"
"Naša je unuka čistačica u samoposluživanju. Lidija Jakovlevna priča da ju jebeš svake noći i da joj poklanjaš stvari, da je izvodiš na najbolje zabave. Je li to način da mladić poput tebe dođe do toga?"
"Ili?"
"Bolje da jebeš tu Evenku. Moja stara kaže da oni ne traže poklone i da je to zdravije za tebe."
"Pa, to je istina."
"Svakako da je istina. Gdje ćeš držati bobika?" "Znam za jedno mjesto."
"Ne možeš ga samo tako ukrasti - svi su registrirani. To znaš, zar ne?"
"Naravno da znam."
"I kako ćeš doći do njega?"
"Mogao bih ga sastaviti, kad bih imao prijatelja koji ima dijelove."
Jakut se nasmije.
"Misliš da bi mogao to sam napraviti?" "S priručnikom - zašto ne? I sam si rekao da je igračka."
"Jedan čovjek ne može sam staviti motor. Pretežak je."
“A s koloturnikom i koloturom?"
Vasilij razmisli.
"A koloturnik i kolotur bi bili samo na posudbu? Ne mogu imati manjak koloturnika i kolotura. Imam samo dva."
"Naravno da bi bili samo na posudbu. Što će mi koloturnik i kolotur?"
"Motor je jak, težak. Za koloturnik treba jaki strop koji će ga držati."
"Imam takav strop."
"No, vidjet ću. Nemoj me sada s tim gnjaviti."
Kolja je počeo uzimati dijelove bobika isti tjedan. Vasilij mu je dao tiskanu specifikaciju za auto i upisivali su dijelove kako ih je uzimao. Prvo je odnio kotače. Sada je hvatao redovite vožnje u to područje.
Anjujsk nije predstavljao problem. Rasuta naselja značila su česta putovanja laganim kamionom. Problem je bila iduća etapa, do Provodnoja. Tamo su se gradile tvornice i stambeni blokovi vrhunski, kako bi motivirali evropske Ruse da ostanu u divljini; imali su dobro grijanje, velike grijače, prozore s trostrukom izolacijom. Bili su to teški tereti, za veliku Kamu. Kako je sezona odmicala i vozači su mogli biti izbirljiviji, taj su prijevoz obično obavljale velike Kame s posadom od dvojice ljudi. To nije bilo dobro. Morao je biti sam.
Bilo mu je jasno da će to morati raditi noću. Uvijek može dobiti bobika za noć. Ali i tu je bilo teškoća. Može dobiti bobika, ali što je s dijelovima? Odjel za laka vozila bio je noću zatvoren. Morat će uzimati dijelove po danu i negdje ih držati. Gdje? U stanu ne može. Kako bi onamo odnio motor, mjenjačku kutiju, prijenosnik?
Razmišljao je o tome dok je vozio kotače i teret do Anjujska. Brzo je iskrcao teret i s kotačima krenuo prema Provodnoju. Skrenuo je s ceste na pritoku; zavoj je slijedio za zavojem. Trebalo mu je šezdeset i pet minuta od Anjujska do špilje. S bobikom će to možda smanjiti na četrdeset i pet. A od Zelenog rta do Anjujska treba još sat i četvrt. Sve skupa, dva sata. Četiri sata, tamo i natrag. Ako krene u devet uvečer, kada nikoga nema, može biti nazad nedugo iza jedan po ponoći. Ništa.
Trebat će vremena dok prikupi dijelove prije nego išta upotrebljivog može sastaviti. Teški motor biti će problem. Trebat će mu pomoć da ga ukrca u bobika. Vasilij će mu pomoći ukrcati ga. A onda će morati odmah krenuti s njim, za vrijeme ručka - bez obzira na to koji ga drugi poslovi budu čekali. Neće moći samo tako ostaviti motor u bobiku. Morat će odmah krenuti prema špilji. A onda? Kako ga izvaditi iz bobika i staviti u špilju? Pomoću koloturnika i kolotura ga može podići i spustiti. Ali ga ne može unijeti unutra.
Ptarmigani su opet naglo uzletjeli kad se približio.
Ostavio je motor da radi i odšetao do špilje, te razmaknuo smrznute grane. Ulaz je bio širok, punoširi nego se činio. Pokušao je nekako zadržati grane da ne smetaju, ali nije mogao. Vratio se do kamiona i onda je s upaljenim svjetlima polako krenuo kroz zastor od granja, pazeći da nijednu ne slomi: taj je zastor uspješno skrivao špilju.
Uveo je prednji kraj kamiona unutra, izašao iz njega i pogledao oko sebe. Farovi su blještavim sjajem obasjali mjesto, bjelkastu ledenu kutiju: strop, zidove, pod - sve je bliještalo poput dijamanta. Bila je to i velika ledena kutija. Dovoljno prostora da složi bobika, a i da ga uveze unutra. Pogledao je u strop i rupu koju je izbušio. Bila je na krivom mjestu, ali svejedno! Naravno. Prava igrarija! Može pričvrstiti koloturnik na strop pri dnu špilje. Zatim će unatraške uvesti bobika i podići motor. Nikakav problem.
Više nije gubio vrijeme, već je izvadio kotače i složio ih uza stražnji zid, okrenuo kamion nazad prema rijeci i vratio se u Zeleni rt.
Dijelove je brzo dovozio; svakog mogućeg dana. I noći, ako je bilo moguće. Da, sada će ozbiljno započeti.
Tako je i krenuo, danju i noću.