Kolimski visovi

First topic message reminder :



Misteriozna šifrirana poruka koja je stigla u pismu iz Göteborga cijenjenom profesoru s Oxfordskog sveučilišta, pokrenut će cijeli niz zapanjujućih otkrića. Obavještajne službe s obje strane Atlantika prevrnut će nebo i zemlju pokušavajući odgonetnuti tko se to javlja iz zamrznute pustoši Sibira i tko je jedina osoba na svijetu koju njihov tajanstveni sugovornik prihvaća kao čovjeka za vezu.
I tako će čudni putovi sudbine pretvoriti Johnnyja Portera, kanadskog Indijanca, briljantnog lingvista i vječnog buntovnika u nevoljkog špijuna te ga natjerati da krene na nezamislivo riskantno putovanje koje ga dovodi do jezera Černi Vodi, u ledenom srcu Kolimskih visova, u ledenom srcu Kolimskih visova, do samog ulaza u najčuvaniju rusku tajnu znanstveno-istraživačku postaju iz koje nitko tko jednom u nju uđe, ne izlazi živ!

29.



U Otpravničkom uredu:
"Kolja, Jura te treba. Idi odmah do njega."
"Ovdje mi je teret, spreman za vožnju."
"Ostavi ga. Nekako je vrlo uzbuđen. Uzmi onog bobika tamo - ključ je u njemu." Odvezao se do hangara s Kamama, zbunjen i na oprezu. Opazio je da se mjesto uvelike promijenilo. Više nije bilo poredanih ogromnih redova vozila. Bilo je tu razbacano svega tucet velikih kamiona; na većini njih uglavnom su radili mehaničari.
Jura je bio u svom staklenom pregratku i opet je telefonirao. Namrštio se kad je spazio Čukčija i mahnuo mu da dođe.
"Što je to, Kolja?" reče on, spustivši slušalicu. "Cijelo vrijeme sitničariš do Anjujska - i to s malim Tatrama i Uralima. Što je?"
"Vožnje. Dobro je. Daju mi poslove."
"Iskorištavaju te. To nije dobro, Kolja."
"Ja se ne žalim, dobro mi je."
"Ti se ne žališ, ali to nije dobro, k vragu! Ništa ne zarađuješ! I uopće ne voziš pedesetice! Kakvog ćeš iskustva imati?"
"Nisam ovdje zbog iskustva. Tu sam samo na zamjeni."
"Ti si moj! Moj vozač! To sam ti rekao. U tebi se krije dobar vozač na daleke pruge - mlad si, izdržljiv, možeš ti to. Treba ti vožnje na pedesetici. Lokalno sitničarenje nije dobro. Nije dobro, Kolja!"
"Trebaju me, što ja tu mogu?"
"Možeš ići u Bilibino. Sutra. Sredio sam to s Bukarovskim. Na popisu si. Nikakvih prigovora. Sređeno je!"
Tako je i bilo - sređeno i na popisu. Nije mogao napraviti gužvu da ga skinu s popisa. Do Bilibina i nazad ima 1400 kilometara - krasan trodnevni posao za vozače, a takvog će posla uskoro biti manje, kad se srede zaostaci...
Psovao je, vozeći se natrag. Tri dana na putu - u kakvom će biti stanju za svoj noćni posao kada se vrati? K vragu i Bilibino!
Ali otišao je u Bilibino.

Krenuli su u osam ujutro, po snježnoj oluji, a zora nije svanula gotovo do jedanaest. Vozili su dvadesettonski šleper s dvije prikolice, u konvoju ih je bilo četiri, sve velike Kame. Dvije Kame naprijed nisu se mogle vidjeti od snježnog zida u svjetlu farova, ali kako je polako došao dan, tako su se mogli nazrijeti mutni oblici koji su se mučno kretali i Vanja se opustio. Bio je to sijedi stariji čovjek, posebno izabran da bude učitelj Čukčiju.
"Preuzet ćeš poslije prve postaje", reče on. "Pred nama je ravan dio, ali ima dosta uzbrdice. Ne smije ti se otkliznuti noga s kvačila - ovi se gadovi dugo kližu nizbrdo." Nasmiješio se, pokazavši požutjele zube.
Do prve su postaje došli ubrzo iza jedanaest. Dva su kamiona ispred njih skrenula, kao i dva koja su dolazila iz suprotnog smjera; dok su parkirali u metežu bobika, stigao je i njihov četvrti kamion iz konvoja.
Unutra je bilo vrlo toplo, radio je svirao i brvnara je bila zadimljena. Iz kuhinje su dopirali mirisi hrane, nad stolovima za kojima su sjedili vozači lebdio je dim cigareta, tako da mu je u toj magli trebalo nekoliko minuta da primijeti kako je jedan od njih žensko. I ona je pušila i razgovarala, a njemu je pogled skrenuo prema njoj, jer je čuo kako je spomenuto njegovo ime. Vozači su se smješkali kad je pogledao u njih.
"Naravno, to je on, naš Čukči... Kolja, dođi ovamo. Ona te želi upoznati. Liječnica Komarova."
Hladno ga je odmjeravala dok su se rukovali. Jakna s kapuljačom bila joj je otkopčana, imala je šubaru kao i svi ostali i sjedila je pušeći i pijući kavu.
"Kako čujem, vi ste ovdje novi."
"Da, tek sam došao. Prije nekoliko tjedana." Napravili su mu mjesta na suprotnoj klupi i on joj se blistavo osmjehne. Odlučio je skinuti šubaru.
"Čaj ili kavu?" upita stara konobarica. Tresnula mu je tanjur kaše i umaka na stol i također zurila u njegovu obrijanu glavu.
"Kavu."
"Sa Čukotke?" upita liječnica Komarova.
"Čukotke. Zamjenjujem prijatelja."
"Još nisu poslali vaše papire. Jeste li primili sva cjepiva?"
"Naravno."
"Tetanus, polio, žuta groznica?"
"Svakako, svakako." Zagrabio je kašu, još se uvijek blistavo osmjehujući.
"Ne brinite vi zbog njegovih cjepiva. Sve njegove injekcije ubodu", reče jedan od vozača.
"Kondome nosi ona iz svog dućana, pa ona upravlja injekcijama!" reče drugi, dok je smijeh trajao.
I liječnica Komarova se slabašno osmjehne. Pod šubarom joj je lice izgledalo bljeđe, duže, lagano beskrvno; ali oči su joj i dalje bile nepokolebljive, kakvih se i sjećao.
"Svejedno, javite se u ured", reče ona. "Pobrinut ću se da srede vaše papire. Vozite li sada negdje ili se vraćate?"
"Vozim. Bilibino."
"To su tri dana." Držeći cigaretu u zubima i škiljeći, ona otvori patent na torbici i izvadi notes i olovku. "Danas je utorak?... Dođite u petak. Poslije podne, u četiri sata. Ujutro će vam trebati odmora." Ona zapiše bilješku u notes i na karticu, te mu je doda. "To je u upravnoj zgradi u Čerskom. Svi znaju gdje je."
"Želite me pregledati ili?"
"Ja neću biti tamo. Moraju uskladiti vaše papire i unijeti vas u registar." Ubrzo je otišla, a on je završio s doručkom, još uvijek u sumnji. Je li ga prepoznala? Ako jest, je li namjerno spomenula žutu groznicu? Sigurno nije. Zanimao ju je Čukči: izgledao je različito od drugih. I potpuno drugačije od korejskog pomorca. Ne. Bio je novo lice u gradu, novi vozač. Stvar papira. Završio je s kavom i kroz dvadeset minuta ponovno krenuo s konvojem. Snijeg je stao. Preuzeo je volan i ubacio kamion u kolonu.
"Držimo se na dvjesto metara", reče mu Vanja. "Daj onome ispred sebe dosta mjesta. Vježbaj s brzinama. Uskoro ćeš ih morati mijenjati, uzbrdo i nizbrdo."
"Dobro. Čini se pristojna, ona liječnica."
"Misliš? Nemoj se kladiti na to. I najmanji problem s tobom, skinut će te s dugih vožnji."
"Pregledava li ona sve vozače?"
"Znaš, ona vodi ambulantu kompanije - bolničarke, opskrba, sve iz Čerskog. Tamo drže i liječničku dokumentaciju. Stroga upraviteljica, ta Komarova."
"Meni se činila kao dio ekipe."
"Dobiješ li trišu, vidjet ćeš. Ovo je sve njen okrug i ona zna što se ovdje događa. Mijenjaj brzinu. Pazi na onog ispred - penje se."
Penjali su se, nastavili penjati, a zaleđena cesta vijugala je kroz niz prijevoja, isprva između brežuljaka, a zatim između planinskih vrhova. Od Zelenog rta popeli su se 900 metara, a sada su se uspinjali još više - sa svih strana bila su ledena sedla obavijena oblacima. U oblacima je bilo još snijega, a Vanja je šuteći gledao kroz prozor. Cesta je bila ravna cijelo vrijeme, čak i na usponima i spustovima koji su se pojavili. Poslije uspona uslijedio bi nagli spust, pa opet gore, pa opet dolje, gore i dolje po staklastoj, varljivoj traci leda.
"Ne kočnicama! Samo brzine!" vikao je Vanja. "I daj mu mjesta - dvjesto metara." Konvoj je nastavljao vožnju, zaustavljajući se svakih stotinu kilometara kod cestovnih postaja. U svakoj su popunili čuture čajem i kavom i dan je polako odmicao. I ravni dio puta se nastavio, a po noći je počelo sniježiti te je Vanja preuzeo vožnju; sada su oštri zavoji počeli vijugati kroz planine.
Između postaja ljudi su se trebali mijenjati u spavanju. No sada, uz snijeg i zavoje, Vanja je vozio od svake postaje. A i nije se moglo spavati uz stalnu bujicu psovki koje je sipao dok su se vukli i klizali za vlastitim svjetlima, kroz bijelo snježno blještavilo; ispred njih vidjelo se svega nekoliko metara ceste. Vozio je cijelu noć, kao i prvu dnevnu smjenu, sve dok cesta opet nije postala ravna. U jedan sat je preuzeo Kolja, i sam nenaspavan, a Vanja je hrkao pokraj njega.
Bilibino, koje je dobilo ime po geologu Bilibinu, prvom čovjeku koji je istraživao zlatne žile, bilo je središte najsjevernijih zlatnih nalazišta u Sibiru, a veliki kamioni na zaleđenoj cesti bili su jedini način dopremanja teške opreme: to su i sada vozili. Bilo je tu na tisuće tona opreme, dovezene brodom u ljeti iz St. Petersburga i Arhangelska. Samo se ljeti teret mogao dopremiti brodom, a samo se zimi mogao prevesti dalje. I evo ga, stigli su u Bilibino.
Bilo je četiri po podne kad su stigli, te su ostavili kamione na iskrcaju i ukrcaju i otišli u svratište na spavanje. Osam sati kasnije, poslije jela, krenuli su ponovno na povratno putovanje; ponoć; crna noć, bijela cesta u svjetlu njihovih farova.
Gruba zemlja, iscrpljujuća rutina - preuzeo je prvu etapu. Pred njima je bilo još trideset sati vožnje - zapravo, trideset i dva sata, i održavali su dobro vrijeme, kroz sve teškoće - i vozili su neprestano, osim kratkih odmora u postajama. Znači, stići će kada ono? - kasno sutra; vrijeme je zbunjivalo. Cijeli sutrašnji dan će voziti. Idući dan. Rano u petak.
No, poslije dobrog odmora, pripremit će bobika za tu noć i naći se s Vasilijem poslije podne. Ali, Isuse, poslije podne mora na liječnički u Čerski! Pa, otići će, neće oko toga stvarati probleme, to je administrativna stvar. Hodjanovi su papiri u redu; naprosto ih još nisu dobili. Predao ih je osobno kada ga je Bukarovski upisao. U toj početnoj zbrci, na početku sezone, naprosto ih nisu poslali. Administrativna stvar.
Spavat će cijelo jutro. Ustati i otići do Vasilija. Pripremiti bobika. Bobikom se odvesti u Čerski i srediti papire u ambulanti. A onda će imati vremena. Da. Završio je svoju turu do prve postaje, te je Vanja preuzeo. Pokušao je zaspati i uspio, jer nije bilo psovki, samo polagano i mirno zakretanje kroz zavoje. Sljedeća etapa bila je još uvijek u labirintu planina, ali nije sniježilo, pa ga je Vanja opet postavio za volan, no sam je ostao budan kako bi pazio na njega. A noć je prošla, i dan je prošao, i iduća noć; u petak, u osam ujutro, se- damdeset i dva sata nakon što su ga napustili, vratili su se u Zeleni rt.

30.



U pola dva, kako je bilo dogovoreno, Ana Antonovna ga je probudila i dala mu večeru. Bio je ukočen, kosti su mu škripale i cijelo ga je tijelo boljelo. No, poslije tuša se osjećao bolje. Otišao je do Vasilija.
"Što želiš uzeti?" upita ga Vasilij. "Dijelove karoserije."
"Sva četiri? Stranice neće stati u bobika. Trebao bi ti prtljažnik na krovu. Uzmi nešto drugo."
"Dijelove osovine?"
"Da, oni bi stali."
Prekrižili su nekoliko kompleta dijelova za osovine na svojoj specifikaciji i Vasilij pažljivo unese bilješku u knjigu manjkova. Te stvari nikad nisu stigle u skladište; ili ih nisu poslali ili su nestale na putu.
"Kada ćeš doći po njih?" reče on. "Ne znam. Recimo oko pet."
"Zapamti, zatvaramo u šest."
"Stići ću prije."
"Uđi na stražnja vrata ovdje." Bili su u skladištu. "Nemoj ići kroz garažu. Tu će raditi Ijudi. Dovezi bobika odostraga."
"U redu. Prvo ga moram uzeti."
U petnaest do četiri imao je bobika i njime se odvezao u Čerski. Znao je gdje je upravna zgrada i parkirao je kod nje. Našao je zdravstveni centar i javio se na prijavnicu.
"Hodjan", reče on službenici koja se javila na zvonce. "Rečeno mi je da se javim ovdje u četiri."
"Zbog čega?"
"Ja sam novi vozač u transportnoj kompaniji." Predao joj je karticu koju je dobio. "Trebali ste dobiti moje papire."
Ona pogleda karticu.
"O, da. Hodjan. Moramo vam upisati nove podatke. Trenutak, reći ću im."
Gledao je dvoje ostalih službenika u sobi kako rade, dok je ona otišla, ali se ubrzo vratila i uvela ga.
"Da. Dodite", reče ona i on pođe za njom kroz sobu u hodnik, pa u drugu sobu. "Hodjan", reče ona i iziđe.
U sobi je bila liječnica Komarova, pišući za stolom. Imala je na sebi bijeli liječnički ogrtač. Nakratko ga pogleda.
"Sjednite, molim", reče ona.
On malo zadršće i sjedne.
"Mislio sam da nećete biti ovdje", reče on.
"I ja sam tako mislila. Posao." Ona nastavi pisati još nekoliko trenutaka i onda zavrne kapicu na staromodnom nalivperu. Privuče prema sebi jedan omot.
"Imali ste reumatsku groznicu u dvanaestoj godini", reče ona.
"Vrlo slabu. Ako sam je uopće imao." On se osmjehne svojim blistavim osmijehom.
"Dijagnoza je postavljena u Anadiru. Streptokokalna infekcija."
“Ali nisu ništa rekli u Novosibirsku. Tamo je sve bilo u redu. Sve provjereno. Sve u redu sa mnom."
Ona nastavi čitati.
"Da. Što ste radili u Novosibirsku?"
"Moj je otac bio učitelj bez diplome. Za naš narod nije bilo posla u to doba u Anadiru. Otišli smo u Novosibirsk i tamo je dobio posao."
"Shvaćam. A obitelj se zatim vratila?"
"Ne. Svidio im se Novosibirsk."
"A vi?"
"Meni ne. Muvao sam se - nisam studirao. Ovdje mi je bolje."
"Gdje ste naučili - ruski?"
"Svugdje. Nije baš dobar, znam."
"Bolji je od mog čukčija", reče ona. Rekla je to na čukčiju i on se još jače osmjehne.
Ova tvrda, pametna krava nešto zna. Što? Na licu joj je opet bio slabašan osmijeh, tajnovit, lagano podrugljiv. Ako zna čukči, sigurno se druži sa Čukčijima. Zna li da on nije jedan od njih? Nije ju mogao pročitati. Svaki put kad bi je vidio, izgledala je drugačije. U bolnici, hladna liječnica; na zabavi kod Bukarovskog, priviđenje u ozbiljnom odijelu; u cestovnoj postaji, deran sa šubarom; ovdje, smirena ravnateljica. Ipak, bilo je to isto lice - blijedo, uska nosa, lagano beskrvno. Bez ruža i šminke. Kosa plavkasta, strogo začešljana unazad; ništa posebno. Ništa na njoj nije bilo posebno, osim dojma hladne stručnosti. Ima li četrdeset, trideset godina? Bilo je nemoguće to reći. Sive su ga oči odmjeravale.
"Jeste li čisti Čukči?"
"Ne znam koliko sam čist. Čukči jesam." Dopustio je pokazati laganu ljutnju dok je to rekao i ona ponovno spusti pogled na njegove papire.
"I nema ničega više što biste još trebali znati?"
"Nema."
"Dobro. Da vas pogledamo. Tamo se skinite. Imate klupu." Usta mu se otvore, no ona je već ustala i prala ruke nad umivaonikom. Klupa je bila iza plastične zavjese. Skinuo je čizme, navukao zavjesu i skinuo se do čarapa i gaća.
"Moram vam pregledati stopala", reče ona, žustro odmaknuvši zavjesu.
"Stopala? Stopala su mi u redu."
"Jeste li ikad imali smrzotine?"
"Ne, nikad."
"Pokažite."
On skine čarape i ona mu pažljivo pregleda stopala.
"Da. Dobro. Lijepo nadsvođe - svi vi sjevernjaci ga imate. A sada gaće."
"Moje gaće? Zašto..."
"Pregledat ću vam testise."
On u tišini skine gaće i ona mu pregleda testise.
"Kašljite." On zakašlje.
"Ponovno." Ponovno.
"Da." Pregledala mu je cijeli taj dio, a zatim trbuh, rebra, pazuha, usta, uši, oči, glavu.
"Glava. Jeste li ikad imali alopeciju?"
"Kao zakašnjeli šok, poslije nesreće. Otpala mi je sva kosa."
"Ovo je nedavno obrijano."
"Brijem je. Ne sviđa vam se?"
Nije rekla ništa dok je podešavala stetoskop. Poslušala mu je grudi. Poslušala mu je leđa. Ponovno mu je poslušala grudi.
"Pa, mislim da su u Anadiru imali pravo", reče ona, "a u Novosibirsku krivo. Imate šum na srcu."
"Šum?" Nije imao šum na srcu. Hodjan ga je možda imao, ali on ne. "Kakav šum?"
"Streptokokalna infekcija ostavila je posljedicu na srcu. Vrlo slab šum, ali tu je. Možete se obući."
Obukao se, razmišljajući o ovome. Što se to događa? Sigurno nije imao šum. U logoru za obuku prošao je detaljan pregled. Izašao je iz zagrađenog prostora, vrlo oprezno.
"Ne mogu vas preporučiti za duge vožnje", reče ona. Opet je pisala i kimnula mu da sjedne.
"Opasno je, za vas i za druge."
"Ali ja sam vozač!"
"Imate pravo na kardiološki pregled. Sredit ću vam to u bolnici, ako želite. Ali za sada, nema dugih vožnji."
"I što onda da radim?"
"Zar su vam toliko važne duge vožnje?" Nakratko ga je pogledala kad je to rekla.
"Pa..." Odmah je shvatio prednosti ovoga: jedna njena riječ i nema više Jurinih Kama. Ali kakva je bila njena igra? "To je moj posao", reče on.
"Možete raditi i drugo, kratke vožnje. To ću dopustiti. Poslije odmora. Prilično ste iscrpljeni. Dajem vam tjedan dana odmora. Predajte ovo tamo u uredu."
Tupo je buljio u formular koji mu je dala.
"Nekoliko dana odmora nije kazna", reče ona, ponovno se malo osmjehnuvši. "Pretpostavljam da ovdje imate prijatelje."
"Da, prijatelje."
“Ali ne Čukčije - je li tako?"
"Ne. Ovdje nema Čukčija", reče on s malo više čvrstine.
"O, ima, ima. U Novokolimsku, u zadruzi. Još niste bili tamo?"
"Ne." Čukčiji, tamo? Mora da je to zadruga za sve domorodačke narode.
"Ima ih i bliže - u Panarovki, s ove strane rijeke. Idem tamo sutra. Trebala sam ići danas. Ako hoćete, povest ću vas. Moći ćete razgovarati na čukčiju." Ili se varao, ili je bilo nečeg izazovnog u njenom izrazu lica.
Njegov osmijeh zasjeni njen.
"Volio bih to! Hvala."
"U redu. Moram neke stvari obaviti u Zelenom rtu. Čekajte me pred svojom zgradom u jedanaest i ja ću vas pokupiti. Moram ostati preko noći, ali naći će se smještaj i za vas. Uzmite potrebne stvari - pidžamu, četkicu za zube. Britvu", reče ona, gledajući mu glavu.
On ošamućeno iziđe.
U bobiku je primijetio da je šest i petnaest. Zakasnio je kod Vasilija; odjel lakih vozila već je zatvoren. No, imao je sad hitnijeg i važnijeg posla. Ona je nešto znala. Pregledala ga je, svaki centimetar. Pregledala ga je već i prije... Ona je znala.
Ali, je li to rekla još nekom? Koliko je do sada primijetio, nitko ga nije pratio. Možda do sada nije bila sigurna; možda još uvijek nije. Ali sutra će biti sigurna. Jukagiri ga nisu držali Jukagirom, a Evenki Evenkom. Hoće li prevariti Čukčije?... Možda, s Hodjanovim zbrkanim životopisom-Anadir, Novosibirsk, ovdje, tamo - možda bi mogao proći.
No, ona je to okrenula protiv njega. Pametna, čvrsta kučka. Našavši, navodno, šum na srcu kod Hodjana, djelotvorno ga je spriječila da napusti njen okrug. Željela ga je imati na oku. A sutra će za to imati dovoljno prilike. A bit će tu i Čukčiji da potvrde njene sumnje.
I što onda? Izvući se iz toga? I da ostane tu, tjedan dana ne radi, ne znajući što ona radi? Ne, to nikako. Ali je li išta bolje to da bude uz nju?
Nije mogao razmišljati.
"Mačiću, gdje si bio?" Lidija Jakovlevna bila je stisnuta uz vrata. "Nisam te vidjela danima!"
Misli su mu još uvijek bile zbrkane dok je vozio nazad, parkirao auto, ušao u zgradu, nesvjestan svega oko sebe. On je pogleda.
"Bio sam u Bilibinu", reče on.
"U Bilibinu! Ah, to je puno novaca! Ali, janješce moje, sigurno si umoran. Uđi, popij nešto i onda ćemo svašta raditi. Noćas ću te stvarno opustiti."
Te ga je noći gotovo dotukla. Ali ga je i opustila i dok je ta velika djevojka radila na njemu, znao je što mu je činiti. Držat će se plana. Ići će s Komarovom slijedećeg dana; ali ako se dogodi išta nezgodno, ona neće doživjeti novi dan.

31.



Široka Kolima bijelo je sjajila; zasljepljujuće bijelo. U jedanaest i trideset dan nije daleko odmakao, ali već su im trebale naočale za snijeg. Ona je imala šubaru i jaknu s kapuljačom, a bobika je vozila stručno - auto je bio bijeli, s crvenom prugom, sjećao ga se iz cestovne postaje.
"Svugdje sami vozite?" reče on. Rekao je to tek toliko da nešto kaže; ona nije rekla gotovo ništa, vozeći prilično brzo rijekom.
"Kad je potrebno, letim. No, to treba sređivati. Vožnja je lakša."
"Da. Kad je vrijeme lijepo."
A danas je vrijeme bilo vrlo lijepo, nebo je bilo čisto, blijedoplave boje. Iz rijetkih kuća na obali dim se ravno dizao u zrak; isto je bilo i na suprotnoj obali, pet-šest kilometara preko bijelog prostranstva, a zrak je bio kristalno vedar. To nije bilo dobro. Bio je to put za Anjujsk, poznao ga je. Nije dobro.
“Ali ne i po lošem vremenu", reče on, "ili na duge pruge. Cestovna postaja gdje smo se sreli - duga pruga."
"Da. Granica mog okruga."
"I tamo liječite ljude?"
"U naseljima. Pošalju traktor po mene."
"Nosite im i hranu?" U Zelenom rtu je uzela nekoliko sanduka, očito iz skladišta; voće i povrće, hranu u limenkama.
"Ne."
Primijetila je kako je svrnuo pogled na robu, ali nije ništa komentirala.
U redu, čvrsta ženo. Nije ga ništa pitala o Čukotki, čak ni o njegovom vozačkom iskustvu, što bi bilo normalno. Pa, može i on čekati. U svakom slučaju, do sutra. Prvo mora iz nje izvući informacije, otkriti koliko je stvar uznapredovala. Ionako je odlučio otarasiti je se. Problem Murmanska uvijek bi stajao između njih. Sve što mu je trebalo jest mjesto za nesreću.
"To je uz potok, to naselje?" reče on.
"To je rječica. Panarovka."
"To je ime rijeke?"
"Sela. Rijeka je Mali duh."
"Čudno ime. Zašto Mali duh?"
"Tamo je nekad bio logor, stari, iz carskih vremena. No, uvijek se koristio, naravno. Mnogo je ljudi tamo umrlo. Njihovi su duhovi još tamo."
"I vi u to vjerujete?" reče on s nevjericom. Ona se osmjehne.
"Čukčiji vjeruju u to." Odjednom se raspričala. "Pretpostavljam da su vam poznata mnoga stara vjerovanja?"
"Pa, neka jesu. Imao sam zbrkano djetinjstvo", reče on oprezno. “Moj otac mi je bio učitelj - on u to nije vjerovao."
"Ovdje su ljudi staromodni. Oni vjeruju. Ovdje su već pokoljenjima. I znaju mnogo toga. Možda znaju i vas."
"Ne bih rekao", reče on sa žaljenjem. "Nikad nisam bio ovdje."
"Ali oni odlaze tamo, u Čukotku. Idu avionom, održavaju svoje veze."
"Stvarno?"
"Oh, da. Redovito. Znaju sve što se tamo događa - izvanredno poznaju odnose među obiteljima. Lijepo je kad se takve stvari održavaju. Ne mislite li tako?"
"Da, dobro je to. Lijepo", reče on.
"Sigurno poznaju vašu obitelj - roditelje, tetke, bratiće. Imat ćete mnogo toga zajedničkog. I to će biti zanimljivo, a ne samo jezik."
"Da, bit će zanimljivo", reče on.
"Tako sam i mislila. Dobra sam s njima. Oni mi sve kažu. Evo ga", reče ona, "upravo stižemo do Malog duha. Tamo prijeko, na suprotnoj obali, je Novokolimsk, nekoliko kilometara dalje, ne možete ga vidjeti odavde. Bobikom nije daleko. U zadruzi su suvremeniji. I vi ste suvremen, imat ćete više zajedničkog s njima. Ako ih želite posjetiti, mogu vam to srediti."
"Da. Bilo bi to fino", reče on. "Možda kad budem slobodan mogu ovdje obaviti kakav posao za vas?"
"Možda. Sjetit ću se već nečeg."
"Mogli bi mi napisati pismo preporuke. Kasnije ga mogu uzeti."
Ona se nasmije iza svojih naočala za snijeg.
"Draži su vam suvremeniji ljudi", reče ona.
"Pa, dok nemam posla - mogao bih ih posjetiti."
"Dobro. Napisat ću vam nekoliko redaka. Podsjetite me."
"Hoću. Dobro", reče on. I sada je sve bilo dobro. Rijeka Mali duh bila je dobra. Obala Kolime ostala je za njima i sada su bili na pritoci. Prekrasna mala pritoka, slična onoj do Provodnoja; puna zavoja, oštrih skretanja. Obale nisu bile toliko visoke i strme; ali bile su dovoljno visoke i strme. I sasvim uske, ne više od četiri metra, na nekim mjestima samo tri. Da, to će lako učiniti ovdje.
Pažljivo je sve odmjeravao dok je ona savladavala zavoje, ali se ubrzo, kroz dvadesetak minuta, ukazala Panarovka. Rijeka se naglo proširila u mali zaobljeni zaljev, a obala se spuštala u plažu. Selo je bilo smješteno na padini prekrivenoj snijegom, možda 300 metara dalje; na prvi pogled vidjela se hrpa malih oblika iza kojih se nalazio jedan viši. Bio je tu i prilazni put koji se uspinjao od rijeke i ona krene njime.
Iz blizine, oblici su se pretvorili u tri reda kuća. I viši oblik sada se lako prepoznavao.
"Crkva", reče ona, dok je on promatrao. "Mjesto je staro."
"Koriste li je još?"
"Da, koriste je."
I crkva i kuće bile su od drveta, kuće su bile odvojene ogradama od kolja. Iz kuća je izlazio dim, ali nikog nije bilo vani dok je vozila uz gornji red i parkirala kod zadnje kuće na uglu.
"Vaša ambulanta?" reče on.
"Da. Uzmite drugi sanduk." Ona uzme jedan odostraga i krene ugaženom prtinom. Znači, to je to. Donositeljica poklona koristila je jednu od čukčijevskih kuća kao svoju ambulantu. Da je htjela, mogla mu je to objasniti. No, očito je htjela odmah ga suočiti sa Čukčijima. U redu, on se pripremi.
Kad su stigli do vrata, otvori ih postarija, bezlična Čukčijanka.
"Čula sam auto", reče ona na ruskom.
"Da. Žao mi je što kasnim. Evo voća, Viktorija." Na njegovo iznenađenje, ona poljubi Čukčijanku. "Ima i nešto limenki. Unesite ih", reče ona Kolji.
Žena jedva da ga je pogledala dok je unosio sanduk s voćem, ali je pogledala u sanduk, a zatim je unio i drugi sanduk, kroz mali hodnik koji je bio zavjesom zaštićen od propuha, te ušao u veliku sobu. Unutra je bilo vrlo toplo, velika porculanska peć nalazila se uz krajnji zid sobe. U velikom naslonjaču sjedila je druga žena i plela i Komarova se sagne i također je poljubi.
"Tanja!" reče žena. Bila je to mala koščata žena sa šalom; štap je bio naslonjen na naslonjač. "Očekivali smo te jučer." "Znam, žao mi je. Pričekaj - ona će ga uzeti", reče ona njemu. "Majko, dovela sam posjetioca - Nikolaja Dmitrijeviča Hodjana. Sa Čukotke je. Aleksandra Ivanovna", predstavi ona svoju majku. "Ne može se sada s tobom rukovati, drži sanduk." Tog se trena vratila Čukčijka i uzela sanduk, odmjerivši ga.
"Nikolaj Dmitrijevič?" reče stara dama, ispruživši ruku.
"Kolja", reče on, rukujući se.
"Došli ste sa Čukotke posjetiti nas?"
"Sagnite se, ne vidi vas", naloži mu Komarova.
On se sagne i starica mu opipa lice i glavu.
"Aha, stari čovjek?"
"Nisam mlad koliko bih trebao biti, ali nisam ni tako star."
"Kosa mu je otpala. Mojih je godina", reče Komarova. Stvarno? Hodjanu je bilo trideset i šest.
"Hodjan?" reče Čukčijka, vrativši se u sobu. "Od Hodjanovih iz Anadira?"
"Da, jesam. Vi ste Viktorija..."
"Eremevina."
Čukčijka se rukuje s njim.
"Ako ne griješim rekli ste Nikolaj Dmitrijevič?"
"Tako je."
"Učiteljev sin?"
"Jesam." Sada su razgovarali čukči.
"Pa ja sam bila prisutna na vašem rođenju! Nebeska kraljice!" Ona ga zvučno poljubi u usta. “Ali vaša se obitelj preselila u Novosibirsk! A vaša starija sestra, ona koja je bila teško bolesna kako se ono zvala?"
"Umrla je", spremno odgovori Kolja. "Teško mi je o tome pričati."
"Oh, žao mi je!"
"O čemu brbljaju? Zašto brbljaju?" reče stara dama. "I ja sam ovdje."
"Viktorija mu govori kako je bila prisutna njegovom rođenju. Njegov je otac bio učitelj u Anadiru. Imao je sestru, umrla je."
"Žao mi je što to čujem. Ali mogu govoriti kršćanskim jezikom. Dok sam ja još tu! Nitko nije došao razgovarati sa mnom već pola godine!"
"Bila sam ovdje prije šest tjedana", reče Komarova hladno. "Aliu ovo doba ima puno posla. Je li moja soba za preglede spremna?" upita ona na čukčiju. "Svakako. A deset ljudi te je jučer čekalo cijeli dan."
"No, reci im da sam tu. I pripremi sobu za Nikolaja Dmitrijeviča, ostat će noćas ovdje. Pretpostavljam da imate o čemu razgovarati", reče ona njemu. Čudno ga je pogledala, a on joj uzvrati pogled.
Razumjela je svaku čukčijsku riječ. Pa što onda? Njegova je priča izdržala provjeru - čak je na čudesan način i potvrđena. Ako Hodjan nema još puno rođaka kojih se mora riješiti, možda će proći. Bez sumnje, ispitivat će Viktoriju i ostale Čukčije; deset pacijenata... Opsežno će ga provjeriti. Temeljita kučka, hladna; otresita prema svojoj majci i ovoj staroj sluškinji. U svakom slučaju, dosljedna. Moći će s njom koliko bude trebalo. Ali ne još dugo.
On unese njihove dvije torbe, a onda su ga odveli do njegove sobe; bila je sva u drvetu i mirisala na kamfor.
Ona je bila u sobi za preglede kad se on vratio, sjeo i popio čašu čaja sa staricom. No, vremenom, kako su pacijenti pristizali i nakon upoznavanja počeli glasno s njim razgovarati na čukčiju, starica se ljutito digne na noge i Viktorija joj pomogne da ode do svoje sobe.
No, za sada je sve bilo u redu. Njegova je priča bila čvrsta, razumna. Učitelj, koji se malo uzoholio, odveo je svoju obitelj u veliki grad i tamo im se više dopalo živjeti. Kći je umrla, a dječak se, odvojen od svoje sredine - čak je i vlastiti jezik govorio sa stranim naglaskom! - raspustio. Ali žudio je za dalekim sjeverom, imao je zdrave nagone i bio je dobar mladić.
Slušao je razgovore o Hodjanovim precima, povremeno bi se skrušeno osmjehnuo, slušao njihove priče, pričao o svojim vozačkim iskustvima i o zaradi. Razuman mladić, i dopadljiv.
Primio je toliko poziva da je mogao preskočiti kasni ručak u kući i jesti na drugom mjestu: zalogaj tu, piće tamo, uglavnom sa ženama i starcima; otkrio je razlog tomu.
Ljeti su se stanovnici bavili ribolovom i zemljoradnjom. Rijeka ovdje nije imala obale i kad bi se led otopio, prvi povodanj digao bi se i natopio gornji metar zemlje gotovo do samog sela. Na dobrom tlu uzgajali su sve - krumpir, krastavce, rajčicu, luk, grah - čak i cvijeće. Da, bilo je u vrtovima suncokreta, jako visokih!
No, zimi bi muškarci otišli u lov zamkama i dolazili bi kući možda svakih deset dana. Krzna su prodavali preko zadruge u Novokolimsku. Bilo je tamo svakakvih ljudi, Jakuta, Evenka, Jukagira, Čukčija - da, i Čukčija. Nisu baš isti kao mi, ali su pristojan svijet. Ako ga zanima, lako će srediti, uvijek ga netko može tamo povesti.
Počelo mu je bivati jasno da mu za to više ne treba Komarova. Ali trebao ju je zbog nečeg drugog, naravno, te je večerao u kući. Obrok bez kraja, za vrijeme kojeg je kći bivala sve nestrpljivijom zbog svoje majke.
Starica je pričala. I pričala. Seljaci su mu, bez sumnje, pričali o njenom pokojnom mužu, dr. Komarovu? Bio je kao anđeo prema njima. Kad je izišao iz logora željno su ga očekivali u Lenjingradu gdje je njegova reputacija bila visoka. Ali ne, ovdje je uspostavio odjel za kirurgiju. Anđeo. Noge su mu ljubili. Nije ih želio ostaviti, pomagao im je nesebično ovdje. A sada ovdje i vječno počiva u miru. I ona nikad neće otići odavde, nikad. Je li vidio groblje? Ne, još nije imao prilike, no želio bi to učiniti. Odmah iza crkve, na uzvišici. Ide li on u crkvu?
Ponekad ide u crkvu; u njegovom poslu to nije uvijek lako. A i nema toliko puno crkava!
Dobro, sutra može u crkvu, nedjelja je. Svi će ići u crkvu. Ova ima prekrasnu, svetu povijest ...
"Sad ćemo izići", reče Komarova.
"Izići? A kamo?" reče njena majka.
"Do groblja. Želi ga vidjeti."
"Tatjana, jesi li poludjela? Bit će mrkli mrak."
"Mjesečina je."
"Možda ga i možete vidjeti, ali je vani studen. Vidjet će ga svakako ujutro. Svi ćemo ići."
"Ujutro možda nećemo imati vremena."
"Nećete imati vremena - što pomišljaš? Pripremila sam ti cvijeće da ga položiš!"
"I reci Viktoriji da pripremi svježi čaj. Popit ćemo ga kad se vratimo. Nećemo dugo."
"Ali smrznut ćete se! Vani je sve stvrdlo. Obucite sve što imate!"
Odjenuli su sve, ali je svejedno zagrcnuo kad su izašli van. Hladnoća je bila toliko velika da mu se činilo da mu žeže očne jabučice iznutra. Noć je bila potpuno mirna, bliješteće bijela. Ispod šubare je Komarova umotala glavu i usta vunenim šalom; on je podigao ruke u rukavicama do usta i mirisao kožu.
Uspeli su se uz puteljak do crkve. Šćućurila se na mjesečini, a drveni zvonik bio joj je okovan ledom. Iza nje, na bijeloj padini, groblje se steralo poput logora, uredni redovi malih kvrga bili su vrškovi zaleđenih križeva. Dok su šetali između redova, pod nogama im je škripalo. Na humcima su snopići usahlog cvijeća virili iz snijega poput kakvih uresa. Zastala je između dva humka i sagnula se da s jedne makne snijeg, gledajući je.
"Vaš otac?"
"Pjotr Petrovič... Da. Ovdje ima više cvijeća. Pet buketa. Zapamtite to, pitat će vas."
Usta su joj bila prigušena šalom, no kad se uspravila, njene su ga oči odlučno gledale.
“Ali nismo došli ovdje razgledavati groblje, Nikolaju Dmitrijeviču", reče ona. "Nešto vam moram reći."

32.



Crkva nije bila zaključana i on uđe za njom. U mraku se nad oltarom zibala točkica crvenog svjetla. Ona krene prema tamo, napipavajući put kroz prolaz.
"Tu negdje ima svijeća."
On začuje lupu.
"Evo ih. Naplaćuju ih. Stavite nekoliko kovanica u kutiju. Ja nemam novca."
On upali svijeću svojim upaljačem i pretraži džepove.
"Ovo je sve što imam..." on pogleda, " papirnata novčanica."
"Neće se požaliti", reče ona suho i uzme mu novčanicu. "Tamjan", reče ona, mirišući. "Na to troše novac! No, dobro, Nikolaju Dmitrijeviču, moram vam se ispričati."
"Ispričati? Zašto?"
"Za pristup koji vam možda izgleda - nepriličan. Možda i neprijateljski, čak i rasistički. Nemojte misliti da su majčini stavovi i moji. U meni nema ni najmanje rasizma. Sasvim suprotno. Duboko poštujem sve narode sjevera. Stvar je u tome što nisam bila sigurna tko ste vi - i jeste li uopće Čukči."
On je gledao u nju.
"Što bih drugo mogao biti?"
"Pa, mogli ste biti netko drugi. Znate da ovdje nema mnogo stranaca, ovo je sigurnosno područje. No, prije nekoliko tjedana imali smo jednog, u Zelenom rtu. Korejskog pomorca, vrlo bolesnog; skinula sam ga s njegovog broda i odvela u bolnicu u Čerski. Učinilo mi se da mu nalikujete."
On zavrti glavom.
"Ne razumijem", reče on. "Imate pomorca u bolnici i mislite da sam ja..."
"Nemamo. Oporavio se i otišao u Murmansk, kako bi se vratio na svoj brod. Ali bilo je nekoliko stvari kod vas - vaš naglasak, na primjer. Nije mi zvučao kao čukčijski... Ukratko, zato sam vas dovela ovamo. Ovi će ljudi to svakako znati, a ja im vjerujem."
On se osmjehne na svoj način.
"Pa, nadam se da je Viktorija Eremevina dovoljno dobra garancija. Ja se osobno ne sjećam svog rođenja, ali je ona bila tamo!"
"Da, znam. Ali morate razumjeti i moje stajalište. I ovdje ljudi kažu da imate drugačiji naglasak-možda malo kao Evenk. I ja sam to pomislila i to me zbunilo."
"No, moji su prijatelji Evenki, istina. A moj jezik-uglavnom sam ga zaboravio u Novosibirsku. A ruski nikad nisam dobro govorio. Znam, kod mene je to zbrkano."
"Ne brinite", reče ona, malo toplijim glasom. "Ali željela sam iskoristiti ovu priliku da vam se ispričam i da vam kažem da ne brinete ako vas policija bude ispitivala."
"Policija?"
"Kao liječnica ove oblasti moram prijaviti svakog stranca za kojeg ne mogu potpuno jamčiti. Ali nema razloga brizi. Samo će provjeriti vaš životopis..."
Ona se namršti kad je ugledala izraz na njegovu licu.
"Ima li nečeg što mi niste rekli?"
Šutio je, buljeći u svijeću.
"Nikolaju Dmitrijeviču", reče ona, "recite mi u povjerenju. Znam da ovdje ima ljudi koji ne žele da im se preduboko kopa po životima. Posebno vozači. Stvari u vezi sa ženama, slične stvari... Zato i jesu ovdje. Ne prijavljujem takve stvari Ima li nečeg?"
"Pa, u povjerenju... Ima. Da, žena."
"Onda se ne bojte. Policija joj neće reći - ne gnjave se s time." Šutio je još neko vrijeme.
"Mogu li vam potpuno vjerovati?" reče on tiho.
“Ako nije stvar kriminala, možete."
"Nema veze s kriminalom", reče on. "Ali ja nisam Hodjan. Sve što sam ispričao o svom životu - neuredno djetinjstvo, Novosibirsk - sve je to istina. Pa ipak, ja nisam Hodjan. Hodjana poznam iz Novosibirska. Njegov otac je bio učitelj. Bili smo prijatelji i zajedno smo postali vozači. Ali je on bio nesređen i vratio se na sjever, u Magadan. A ove smo se godine - ovog ljeta, prije svega nekoliko mjeseci - opet sreli, u Batumiju, na Crnom moru. Želio je ostati tamo, izgubiti svoj identitet. Stvar je ljubavna, djevojka koju je želio oženiti. A već ima ženu i djecu! I tako, izmijenili smo isprave. Znam, bilo je to ludo, no u to vrijeme izgledalo mi je kao šala! Ali to je to i ne mogu si dopustiti da mi policija prekopava po ispravama."
Ona je zurila u njega.
“Ali to je ludost", reče ona. “Ako vas budu morali ispitivati zbog bilo čega - prometne nesreće, bilo čega - uskoro će otkriti istinu."
"Kako?"
"Nisam policajac. A otisci prstiju?"
"Kakvi otisci prstiju? Nikad nisam ništa učinio."
“A Hodjan?"
"Također. Prisegao bih na to."
"Pa zbog čega bi se onda bojali ispitivanja, bilo kao Hodjan ili - tko god bili?"
On spusti pogled.
"Da. Ima još nešto, vrlo nezgodno. Hodjan se utopio. Utopio se u Batumiju, tragična nesreća. Tamo je i ukopan. Pod mojim imenom! Vlasti su obavijestile moje roditelje - da sam mrtav. Također, - također i tu ženu koju sam vam spomenuo. Što sam mogao? Nisam se mogao vratiti u Novosibirsk. Bio sam mrtav! Ili u Magadan - gdje su poznavali Hodjana? A nisam mogao ostati u Batumiju. I tamo su ga poznavali, Hodjana. A imao sam njegove isprave. I tako smo na kraju... Ponomarenko, koji je sve to znao nas trojica smo to razradili - Ponomarenko je rekao da bih trebao doći ovdje na neko vrijeme, useliti u njegov stan, preuzeti njegov posao, dok se malo ne sredim. I to je cijela istina, kunem vam se."
Ona ga je dugo promatrala u svjetlosti svijeće.
"Pa, na prijatelje ste ostavili dobar dojam, u svakom slučaju. Kao i ovdje. Ali to što ste učinili je ludost!"
"Da. Budala sam. Mislim da sam oduvijek bio budala", reče on tužnim glasom. “Ali nisam loš! Kad bih vas mogao samo u to uvjeriti, Tatjana Petrovna!"
Ona stisne usne i krene niz prolaz noseći svijeću. "Nećete me prijaviti policiji da me ispita?"
Ona puhne i ugasi svijeću, stavi je na klupu i otvori vrata.
"Moram razmisliti o tome."
"Znate da nisam loš čovjek!"
"Gledajte, Nikolaju Dmit ... Uostalom, kako da vas sada zovem?"
"Kolja?" reče on, zabrinuto se smiješeći.
"U redu, Kolja. Ovdje obavljam odgovornu dužnost, povjerljivu. Ljudi mi vjeruju."
"Onda vjerujte vi meni. Sada me poznate. Pregledali ste me cijeloga", reče on, šire se smiješeći. "Recite mi... imam li šum na srcu?"
"Ne." I ona se slabašno osmjehne. Škripalo im je pod nogama dok su silazili puteljkom. "Morala sam vam ograničiti kretanje, kako bih... - Uostalom, nema veze. Ali istina je da ste vrlo umorni i da vam je potrebno nekoliko dana odmora. Predajte onaj formular u ponedjeljak. A sutra rano ujutro krećemo. Nikakva crkva!"
"Hvala vam. Znam da bi mi odmor dobro došao."
"I dok je to tako - u vezi s vašom željom da vidite zadrugu. Zapravo su Evenki ti koje želite posjetiti, zar ne?"
"Oni su oduvijek moji prijatelji."
"Tajnovit čovjek." I dalje se smiješila. "A sada razumijem zašto. Ali imala sam pravo kad sam posumnjala."
"Nadam se da to niste nikom spomenuli?"
"Naravno da nisam. Oslanjam se na svoje prosudbe."
"Da. Jasno mi je zašto ih tako cijene. Smijem li vam reći koliko vam se divim, Tatjana Petrovna-vašoj temeljitosti, vašem zapažanju... između ostalog?"
Ona ga brzo pogleda.
"Možete reći da sam zamijetila pet buketa cvijeća - ako vas što pitaju. Ali, hvala vam... Kolja."
Ušli su u kuću, odgovorio je na pitanje o cvijeću, popili su čaj sa starom damom i zatim otišli na spavanje.
Za danas je sve bilo gotovo i preostali su samo sutrašnji događaji.
Mnogo je vremena prošlo otkako je učinio nešto slično. Ali, umirio ju je, razoružao; neće predstavljati problem. I nije nikomu ispričala.
Skinuo se i ušao u krevet. Pitanje Murmanska još je uvijek bilo prisutno, jesu li stigli kakvi upiti od njih. Pitat će je. I je li upisala privremenu zabranu za duge vožnje u njegov dosje. Nešto je pisala, ne samo bilješku o bolovanju. Pitat će je i za to.
I pismo za zadrugu. Je li ga napisala? Ionako mu više ne treba. Sada ga poznaju ovdje, u Panarovki. Možda će doći na njezin pogreb... Odvest će ga u zadrugu, susrest će se s Evenkima; izaći s njima do stada, vidjeti tog glavara, Inokentija.
Da, stvari su se uobličavale.
Puhnuo je, ugasio svijeću i legao. Bit će bolje da sutra vozi on. Može stati gdje želi i učiniti što mora učiniti...
Naglo mu se ukazala slika rijeke Mali duh kako vijuga u mjesečini. Trebat će mu neko mjesto kasnije da prevrne auto; treba opravdati slomljen vrat. Razmišljao je još nekoliko minuta o tome, a zatim prestao i zavalio se u perinu. Ima puno takvih mjesta i neće biti problema. Svejedno, loše je spavao.

Krenuli su u devet, još je bio mrak, usprkos bučnim majčinim prosvjedima.
"Ne, ovaj put imam previše posla", rekla joj je Komarova nestrpljivo i površno je poljubila. Njega je poljubila Viktorija, a sa starom damom se rukovao.
"Dajte da ja vozim", reče on kad su došli do auta. "Danas sam opušten."
"Ne, ne volim kad me drugi voze. I ulazite brzo. Poslat će Viktoriju za nama, zbog kakve gluposti. Samo da me zadrži!"
On uđe u auto i mali pouzdani gad odmah proradi. Dobro, morat će izvesti to drugačije...
Ona se spusti prema rijeci i pažljivo zaveze na nju.
"Jutros je još klizavije - prošle je noći temperatura bila niska."
To je bilo točno. U svjetlu farova led na rijeci mutno je sjajio. Znao je da mu preostaje dvadeset minuta, najviše dvadeset i pet, ako bude vozila polako.
"Vozite polako", reče on. "Kad smo dolazili, zamijetio sam da ima puno oštrih zavoja."
"Poznam ih. Više vjerujem sebi za upravljačem nego vama. Ruke vam se tresu."
"Možda sam umorniji nego što sam mislio."
"Jeste. Treba vam odmora."
"Pa, ponekad bolesnik nije taj koji najbolje zna."
"Nije nikad. Vozači me pokušavaju prevariti - posebno poslije bolovanja, kada žele poslove na dugim vožnjama."
"Da. Jeste li mi to upisali u dosje - da više ne mogu voziti duge vožnje?"
"Jesam. Ali mogu se predomisliti", reče ona i lagano se osmjehne.
Da, ali nećeš, pomisli on u sebi. Prešli su jedan kilometar. On odluči da produ još osam, možda devet; da budu negdje na pola puta izrneđu sela i Kolime. Pazio je na sat.
"Pazite na moju brzinu?"
"Ne. Nisam bio svjestan toga. Stvar posla."
"Na “brodovima'?" Ona se opet osmjehne.
"Da. Brodovi... Onaj pomorac kojeg ste spomenuli, Korejac. Mislili ste da nalikujem Korejcu?"
"Samo malo. On je imao više kose od vas." Ona ga pogleda, još uvijek se smiješeći. "Puno kose. Imao je i konjski rep i brkove. Vrlo ljutit čovjek."
"Što je bilo s njim?"
"Mislili smo da ima žutu groznicu. Ali nije."
"Zašto je bio ljut?"
"Uglavnom zbog osjećaja nemoći. Ruski gotovo uopće nije znao. Stalno je galamio na korejskom, malo na japanskom. Mislili smo da želi ići u Japan - od tamo je stigao. Ali želio je u Murmansk, na svoj brod."
"I otišao je tamo i isplovio?"
"Da. Pretpostavljam da jest. U svakom slučaju, otišao je."
"I više niste čuli o njemu?"
"Ne." Ona pažljivo proveze kroz zavoj. "Još nismo. Vremenom će potvrditi da je stigao. Kad otpustim pacijenta iz svog okruga, prime ga u njihovoj. Ne možete samo tako opet na brod poslije groznice, morate imati sređen otpust; oni ga prvo moraju prihvatiti. To nam se ponekad događa i s ruskim mornarima. U Murmansku su uvijek spori s papirima."
Znači, nešto će stići. No, time će se baviti netko drugi. On primijeti da ima još dva kilometra.
"Smijem li zapaliti?" reče on.
"Znate da ne dopuštam pušenje dok vozim."
"Onda zaustavite na čas. Oboje ćemo zapaliti."
"Ne budite glupi, Kolja. Možete pričekati."
"Istina je, ruke mi se tresu. Cigareta će mi pomoći da se saberem. Selo me zbunilo. Uistinu sam se zbunio."
"Zbog toliko puno Čukčija?"
"Da. A možda i zbog vašeg stava." Oko vrata je imala šal. Neće mu smetati.
Laktom će joj obuhvatiti glavu, drugu ruku staviti na korijen vrata. "Stanite i popričat ćemo o tome."
"Ja ću voziti, a vi pričajte", reče ona suho. On izvadi cigarete i otvori kutiju.
Ona ga brzo pogleda.
"Spremite ih, Kolja. Rekla sam vam!"
"Zaustavite auto", reče on.
"Ne razgovarajte tako sa mnom!" reče ona ljutito.
"Zaustavite auto."
"Što vam..."
On podigne nogu i udarcem gurne obje njene noge s pedala, istovremeno zgrabivši upravljač. Auto se okrene i udari u obalu, on potegne ručnu kočnicu, još se uvijek boreći za upravljač, uspije ga okrenuti i auto se okrene još puna dva kruga, te opet udari u obalu i napokon se, klizeći, zaustavi, prepriječivši put. Usta su joj bila otvorena, lice joj je bilo blijedo poput krede u odraženom svjetlu farova.
"Što to..."
"Žao mi je", reče on.
"Ne, nemoj! Nemoj!" .
Rukom joj je obavio vrat, mogao je osjetiti njen dah.
"Ja sam ta! Razumiješ! Kolja- ja sam ta koju tražiš! Ovdje si zbog mene. Zbog Rogačeva - razumiješ? Rogačev!"
Glava joj je bila savijena pod njegovim laktom i on malo olabavi stisak, zureći u nju.
"Što kažeš?"
"Znam tko si! Ja sam te skinula s broda. Tebe sam čekala! Idiote, budalo! Pusti me!"
On je pusti i oni se pogledaju. Usta, cijela vilica joj se tresla, oči su joj još uvijek bile staklaste od straha.
"Htio si me ubiti?"
"Da." I dalje su buljili jedno u drugo. "Gdje su cigarete?" reče ona.
On ih nađe pod svojim nogama, zgužvane. Pronađe dvije cijele i zapali ih, jednu sebi, drugu njoj.

V.


KUĆA LIJEČNICE KOMAROVE




33.



Skočni zglob bio joj je nagnječen i nateknut na mjestu gdje ju je udario. Sjedili su u mračnoj sobi i on ju je promatrao dok je vezivala kompresijski zavoj na nateklinu. Otkako su stigli do kuće, jedva da su progovorili.
On si natoči još jednu votku.
"Hoćeš i ti?" reče.
"Ne. Prerano je. Jedna mi je bila dovoljna." Bilo je još rano. Nije bilo još jedanaest.
Kuća je bila drvena, slična kući njene majke, a nalazila se na rubu Čerskog. Bila je šašavo naherena, veteranka mnogih otopljavanja; no, bila je na osami, nitko je nije vidio i imala je veliku šupu sa strane. Bobik je sada bio u šupi. Sve je to primijetio i razmišljao o tome, kao i o ostalim stvarima.
Ona završi vezivanje zgloba i sjedne uz svoje piće. Oči su joj još uvijek bile malo staklaste, ali to je sada možda bilo zbog votke. Bila je blijeda, ali sabrana i promatrala ga je.
"Zašto si čekala toliko dugo?" upita on naposljetku.
"Da vidim kako ćeš se ovdje snaći. Jesi li vješt."
"I jesam li?"
"Jesi. Dovoljno."
"Čemu onda Panarovka, ispitivanje?"
Ona otpije malo votke.
"Da vidim kakvu ćeš priču izmisliti ako dođe do policijske istrage. I da vidim kako ćeš se snaći s pravim Čukčijima... Imao si puno sreće."
"I ti."
Ona kimne, gledajući u čašu.
"Planirao si ubiti me i prije nego što smo krenuli tamo, zar ne?" "
" Da."
"Tvoja priča u crkvi, o Hodjanu, Ponomarenku - jesi li je imao gotovu ili si je izmislio?"
"Izmislio sam je."
"Spretno. Ali imao si i sreće. No, dobro, ulij još malo... Pa, gdje je onda Hodjan?"
"Ne znam." On natoči njoj i sebi. "Ne znam ni odakle su stigle njegove isprave. Ali pozadina priče je od Ponomarenka."
"Ponomarenko jest u Batumiju?"
"Možda. Negdje jest. Imaju dokaze protiv njega, raspačavanje droge - teško krivično djelo, u najmanjem slučaju dugogodišnja kazna. Pod nadzorom je."
"Zašto Ponomarenko?"
"Slučajno je ispao Ponomarenko. Puno vozača ljeti odlazi na Crno more. Ponomarenko nije imao sreće."
"Što je morao učiniti - dati svoj stan, ispričati sve pojedinosti o svom životu ovdje?"
"Da, tako je."
"Uključujući i svoj odnos s Lidijom Jakovlevnom?"
"Ne. To sam otkrio sam."
“A jesi li otkrio i da ima triper?" On otpije s ledenim izrazom na licu.
"Prije osamnaest mjeseci", reče ona, "morala sam poslati tu curu u bolnicu u Čerski. Skrivala je svoju bolest i stvar je postala ozbiljna. Nisam mogla dopustiti da ti ponovno odeš u bolnicu. Tamo imaju zabilježen svaki znak na tvojem tijelu. Zato sam te ja pregledala. Drži se dalje od te djevojke. Promiskuitetna je."
Votka joj je povratila nešto boje u obraze, a i oči su joj više sjajile. I opet nije ništa komentirao.
"I kakav ti je plan da dodeš u Crne vode?"
"Očito preko Evenka - prvo posjeta zadruzi, zatim stada. Tamo imaju glavara, Inokentija. On bira ljude za Crne vode. Zatim dolazi smrdoglavac i piše im propusnice."
Ona je zurila u njega.
"Propusnice, smrdoglavci, Inokentij... Jesi li sve to znao prije nego što si došao?"
"Ne. To sam saznao ovdje."
"I zbog toga si tražio pismo za zadrugu?"
On se lagano osmjehne.
"Također sam otkrio", reče, "da mi nije potrebno. Krzna nose tamo i iz Panarovke. Bio bih otišao s njima."
"Namjeravao si opet otići u Panarovku?"
"Na tvoj pogreb."
Ona zine i na trenutak joj nešto zasja u očima. Otpije votke.
"Pa", reče ona naposljetku. "Taj ti plan više ne treba. Ja odlazim do stada svakih šest ili osam tjedana. Helikopterom. Ići ćeš sa mnom."
"Je li to Rogačevljeva zamisao?"
"Ne. Moja je. Istina, trebat ćeš pomoć od Evenka. A iz tvog djelovanja mi je jasno da je imaš prilike dobiti." Ona brzo završi s pićem. "Još mi nije iznio detaljan plan."
"Zna li on da sam ovdje?"
"Da. Zna."
"Kad si ga vidjela?"
I ona se lagano osmjehne.
"Posljednji put? Mislim - prije trideset godina."
Prije trideset godina, rekla je, Rogačev je boravio u ovoj kući. Bio je zatvorenik zajedno s njenim ocem godinama prije toga u logoru u Panarovki. Kad je logor bio zatvoren, on se vratio u Moskvu, a njen je otac ostao ovdje. U Panarovki se tada nije dalo živjeti - Čukčiji su u to vrijeme još uvijek raspremali logor i pretvarali ga u obiteljske kuće - a njen je otac ovdje napravio kirurgiju. Majka joj je stigla iz Lenjingrada i tako je ona bila rođena ovdje.
U to je vrijeme Nižnije Kresti (staro ime Čerskog) bilo vrlo teško mjesto za život, vrlo zaostalo: njezina ga je majka mrzila, gnušala ga se. Uokolo su se još vukli oslobođeni zatvorenici, nije bila uspostavljena prava zdravstvena služba, posjetioci nisu imali gdje odsjesti. A Rogačev je doputovao u posjetu, zbog nekakvog znanstvenog posla i ostao kod svog starog prijatelja dr. Komarova.
"I uskoro je postao moj obožavani prijatelj! Bilo mi je šest godina, nisam imala prijatelja, a on je bio predivan čovjek - sjećam se kad je ustrajao u tome da i ja pođem kada su jednom otišli posjetiti Panarovku, kako bi je ponovno vidjeli, da vide kako napreduje. Panarovka je bila vrlo stara, puno starija od većih logora uz Kolimu. Stara još iz carskih dana - stara, stara, sa svojom crkvom. Je li ti ovo prekomplicirano?" reče ona kad je opazila njegov zamišljen izraz. On si natoči još votke i postane svjestan toga da se liječnica Komarova napila.
"Ne. Pratim te", reče on.
"Onda natoči i meni jednu."
"Tatjana Petrovna, ima važnih..."
"Tanja, slobodno."
"Ima važnih stvari za obaviti. Je li mudro piti tako rano?"
"Nije mudro. Ali, gleda li čovjek svojeg ubojicu u lice svakog dana? I raspravlja o pogrebu koji je trebao uslijediti. Bože moj tako hladnokrvno!"
"Ne gledaš svojeg ubojicu. Nije bilo ubojstva."
"Zato što sam bila sabrana! Tvoj se ruski popravio. Tko si ti?"
"Tatjana - Tanja. Pitanja o meni ostavimo za kasnije. Nije li bolje da ne znaš odgovore na njih?"
"U redu." Ona malo otpije, promatrajući ga. Oči su joj sada bile vrlo svijetle, a zažareni obrazi samo su istakli njeno bljedilo. Ona upali cigaretu i ponovno sjedne, držeći je u ustima. Sada je drugačije izgledala, viša, vitkija, s ozljeđenom nogom na stoličici, a začešljana kosa više nije izgledala neupadljivo, već strogo elegantno.
On odvrati pogled od nje i osvrne se po mračnoj sobi.
"Misliš da živim na čudnom mjestu?"
"Možda sam očekivao suvremen stan."
"U takvom sam živjela dok sam bila u braku."
"I nije ti odgovarao?" reče on nakon kratke stanke.
"Ni stan, a ni mali prasac za kojeg sam se udala. Bio je kardiolog, iz bolnice. Sada se bogati u Moskvi. Privatne klinike, bogati lopovi. Njegova je specijalnost bila srce, ali on nije imao srca. Još manje je imao duše", doda ona, kimajući glavom. "Hvala bogu, nismo imali djece. Imaš li ti djece?"
"Ne... Pričala si o svom djetinjstvu."
"Točno. I tako, Rogačev je ostao ovdje tri mjeseca, na moje veliko veselje - zaigran čovjek, dobar s djecom - i bila sam očajna kada je otišao."
"Je li se povezao s istraživačkom postajom?"
Ona zavrti glavom.
"U to vrijeme nije mogao znati ništa o njoj. Nitko nije znao. Mislilo se da je to nekakva meteorološka stanica. Ne, obavljao je nekakve pokuse pri niskim temperaturama, izlazio je sa zamkarima. Kad bi se vratio, igrali bismo se. Znao je puno igrica. Ja sam bila Tanja-Panja, a on Miša-Biša; bila su to naša tajna imena."
"Miša-Biša?" Rogačevljovo ime bilo je Efraim - Efraim Mojsevič.
"Miša medvjed. Bio je kršan čovjek. Bila su to jednostavno smiješna imena. Davao je ljudima nadimke."
"Da." Sjetio ih se. "I što se onda dogodilo?" reče on. "Onda je otišao. Kasnije smo i mi otišli, u Panarovku. Moj je otac zadržao ovu kuću; pomagao je uspostaviti liječničku službu ovdje... U svakom slučaju, našla sam se u Panarovki, osim kad sam se školovala i studirala. Kasnije sam postala bolničarka - to je važno." Ona otpije malo votke. "I kad sam prije nekoliko godina postala liječnica za ovaj okrug, on me zamolio za pomoć - Rogačev."
"Rekla si da ga više nisi vidjela."
"I nisam. Dobila sam cedulju, nepotpisanu. Samo pozdrav od Miše-Biše Tanji-Panji."
"On ju je poslao?"
"Po jednom Evenku. U kuverti."
"Gdje?"
"Tamo. U Černi vodi. Tamo imaju kirurgiju. Ja ih opskrbljujem lijekovima. To je moja oblast."
"Ušla si u to mjesto?"
"Predati lijekove. I pregledati pacijente - Evenke i osoblje osiguranja. Znanstvenici imaju svojeg liječnika, on je također dio ekipe. Nikad ga nisam vidjela. Primam popis onoga što mu je potrebno i to mu nabavljam."
"Čekaj malo", reče Porter, polako to razrađujući, "ako ti je jedan Evenk dao cedulju - znači da oni viđaju Rogačeva?"
"Jedan Evenk ga viđa. Rogačevljev osobni poslužitelj. Posao je nasljedan. To jest, taj je posao prije njega radio njegov otac i tako je bilo sa svim prijašnjim upraviteljima."
"Osobni poslužitelj ti je dao poruku?"
"Ne, ni njega nisam vidjela. Ali njemu je dopušteno viđati druge Evenke, kako bi porazgovarali o obiteljskim stvarima. Njemu se potpuno vjeruje. Ne bi pričao ni o čem drugom - čak i kada bi nešto znao. On samo čini ono što mu se kaže."
"I rečeno mu je da ti dostavi tu poruku."
"Da. Izgleda da je Rogačev čuo nešto o novoj liječnici - kćeri dr. Komarova. Prva cedulja bila je provjera jesam li to uistinu ja. Kasnije mi je poručio što želi."
On ustane i prošeta po sobi. U niši do peći visjela je na zidu ikona. Peć je bila hladna, jer kuća se sada grijala na struju i bilo je vrlo zagušljivo, vrlo toplo. Posvuda su se nalazile knjige, na policama, na stolovima. U mraku nije mogao pročitati naslove.
"Što je želio?"
"Rekao je kako je otkrio nešto vrlo važno i da ga sprečavaju da to objavi."
"Je li rekao što je to?"
" Ne. "
"Ili što to rade tamo gore?"
"Ni to. Osim što znam da se radi s opasnim tvarima. Prije nekoliko mjeseci dogodila se nesreća, a posljedica je bila zagađeno jezero. Pogon za filtriranje nekoliko dana nije im radio i morali smo im slati pitku vodu. Doletjela je nekolicina znanstvenika i napravila veliku gužvu oko provjere kraja. Ali je vjetar puhao u suprotnom pravcu i ovdje nije bilo posljedica."
"Jesu li Evenki bili zahvaćeni time?"
Ona zatrese glavom.
"Dogodilo se to noću i bili su u spavaonicama. Tamo su proveli zaključani i cijeli sljedeći dan. Vatra je gorjela i u zraku je još bilo dima. Bila je to nekakva eksplozija... Ali o tome, naravno, znaš", reče ona.
On na to ne reče ništa.
"I što je mislio, kako mu možeš pomoći?"
"Stjepan Maksimovič - to je poslužitelj - morao mi je doturiti nekakve cigarete. Ali, i to znaš."
"I što si trebala učiniti s njima?"
"Već nekoliko godina ovdje dolazi jedan japanski brod. Neki Evenki rade kao lučki radnici za vrijeme ljeta i ispričali su Stjepanu Maksimoviču da se jedan mornar raspituje za droge. Bila je to šala - Evenki nemaju pristupa drogama. Ali on je taj trač prenio Rogačevu. Tada je Miša-Biša prvi put čuo za brod i to mu je dalo ideju."
"Kakvu?"
Ona uzdahne. "Naravno, da se ja popnem na brod kada stigne. I stupim u dodir s narkićem."
"Evenki su ti ga pokazali?"
"Naravno da nisu. Oni ništa o tome ne znaju. Vidjela sam to u čovjekovim očima.
Primala sam članove posade, jednog po jednog, u kabini uređenoj posebno za mene. Čovjek je bio na heroinu. Ponudila sam mu nešto slično, nešto manje opasno, ako učini nešto za mene. Objasnila sam mu što je to i rekla mu da ću mu dati još kada se opet pojavi. Brod je dolazio dva puta u sezoni rano u lipnju i rujnu."
"I to si mu sve objasnila na japanskom?"
"Na malo engleskog što znam. Dovoljno za gladnog ovisnika... Je li ovo nekakvo ispitivanje?"
On slegne ramenima.
"Kako si opravdala pregled posade?"
"Pooštravanjem zdravstvenih uvjeta. Brod je došao iz tropskih predjela i poslije iskrcaja trebao je preuzeti ribu. Zamaraš me. I ogladnjela sam. Naći ćeš u kuhinji usoljenu ribu, malo kruha i kiselog vrhnja. Tamo je i pladanj."

Poskakivala je uz pomoć štapa kad je morala, a ostatak dana provela je sjedeći, s podignutom nogom. Dan je bio oblačan, a prozori na kući bili su mali, no u tri po podne ionako je već pala noć te on prođe po kući paleći svjetla i navlačeći zavjese. Ona ga je promatrala dok je to radio.
"Visok si tip", reče ona, "za Čukčija. Ali nisi Čukči. Nisi ni Evenk. Ili itko meni poznat. Sa sjevera si, naravno?"
"Prepoznala si me po ristu", reče on.
Ona se hladno osmjehne.
"I vrlo si oprezan. No, kako napreduje rad na sastavljanju auta?"
Ispričao joj je neke pojedinosti o bobiku - jer, odlučio je da mu treba njena šupa - a sada joj je ispričao još ponešto.
"Planiraš otići odavde tim autom?"
“Ako bude potrebno. Alternativni izlaz", reče on. "Naravno, za tebe je isplaniran nekakav formalniji izlaz."
"Da, tako je."
"Hoćeš mi reći koji?"
" Ne. "
"U redu." Nastavila je zuriti u njega. "I gdje sastavljaš to vozilo?"
"Ni to ne moraš znati."
Ona upali cigaretu.
"Previše pušim. Ali ovo svakako nije uobičajena situacija. I popit ću još jednu."
Uzela je piće na sofi, tamo joj je bilo udobnije za nogu i ispričala mu je još više o stadima. Razgovarali su o tome do večere, koju je složio i donio iz kuhinje, donio je i vrč kave i dvije šalice.
"No, prava si domaćica", reče ona.
"Praksa. Imaš li koga tko ti pomaže?"
"Da. Jedna Jakutka mi dolazi dva puta tjedno."
"Ulazi li i u šupu?"
"Ne." Ona je zurila u njega. "Mislim da si ti najlukaviji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Tamo ćeš držati dijelove motora, zar ne?"
"Nekoliko stvarčica, da." Oni nastave jesti, a ona ga je čudno promatrala. Ispripovijedala mu je o smještaju istraživačke postaje, a on ju je pažljivo slušao.
"Gdje je tvoja soba za preglede?"
"U stražarskom dijelu. Evenki tamo dolaze."
"Je li to jedino mjesto gdje stupaš u dodir s njima?"
"Pa, moraju istovariti auto i onda opet ukrcati stvari."
"Kakve?"
"Svakakve. Velike posude za destiliranu vodu. Koriste je mnogo, za poslove u laboratoriju. Nije toliko vrijedna da bi se dostavljala zračnim putem, a mi je ionako proizvodimo u Čerskom. Ima tu još raznih posuda i spremnika. Odvozim ih prazne."
"Gdje drže tu robu?"
"U skladištu, blizu piste."
"Tamo i parkiraš?"
"Ne, tamo mi nije dopušteno doći. Idem u zapovjednikov ured. Stvari dovezu na sanjkama ili traktoru. Ovisi o tome koliko ih ima."
"Ti nadgledaš postupak?"
"Ljudi iz sigurnosti. Moraju provjeriti sve što ulazi ili izlazi. Mislio si da tebe mogu prokrijumčariti van?"
"Pa... Što ako je netko bolestan?"
"Takve prebacuju zračnim putem. I to ne u Čerski. Sa Čerskim nije dopušten dodir. Uostalom, tamo se ne ulazi niti izlazi bez pratnje."
On je pio kavu, razmišljajući.
"I kako da ja iziđem?" reče.
"Jednako kao što ćeš ući?"
"I da ostanem tamo mjesec dana?"
"To bi zakompliciralo stvari u Zelenom rtu, zar ne?" Ona kimne glavom. "No, ne razmišljaš tako pogrešno. Idi i donesi konjak. Možda će ti pomoći."
On zbunjen ode i uzme konjak. Danas je puno popila, ali to nije primjetno utjecalo na njeno rasuđivanje ili autoritet u njenom držanju. Očito da je ponovno stavljen pod pasku, ispitivanje njegovih reakcija. To je i prije učinila, u crkvi. Naravno, riskirala je, zbog sebe i Rogačeva.
Vratio se s konjakom i primijetio da je promijenila položaj na sofi.
"Dođi i sjedni ovdje", reče ona. "Umorila sam se od vikanja." On polako sjedne i pažljivo natoči.
"Imaš duge ruke", reče ona. "I bedrene kosti." Ona mu pregleda bedrenu kost. Prošla je cijelom dužinom, a onda mu otkopčala hlače i gurnula ruku unutra. On je zurio u nju.
"Što je to?" reče on.
"Jesi li iznenađen?"
"Već si me jednom pregledala."
"Sada možeš ti mene."
Ona mu drugom rukom povuče glavu nadolje i poljubi ga. Bio je to prilično strastven poljubac i na licu joj je bio osmijeh kad se povukla i pogledala ga.
"Visoki momče", reče ona, "danas si me pokušao ubiti, mogla sam biti mrtva. Ali nisam mrtva, nisi ni ti, a ovo je moja kuća. Privlačiš me. Navikla sam dobivati ono što poželim. A ovo je, ipak, nešto što treba i proslaviti - živa sam. Sada me možeš odnijeti u krevet."

Nije bila tako dobro popunjena poput Lidije Jakovlevne; bila je vitkija, čvršća. Ali bila je gipka, suzdržana i kao što je rekla, naviknuta da dobije ono što želi. Ali bila je i puno prirodnija, napela se bez izlišnog glumatanja kad je nastupio njen trenutak, a istog je trena i on svršio i poslije mu je ljubila lice i milovala ga.
"Da, bilo je vrijedno to proslaviti", reče ona. "I prilično zadovoljavajuće. Ali sada nas čeka posao."
Ustali su i radili nekoliko sati: planirali kako može ući u to mjesto i izaći iz njega, zbog kojeg je prešao cijeli svijet. Prije ponoći složili su se oko prvih koraka i bili su to pomno promišljeni koraci.

34.



U ponedjeljak je odnio obavijest o bolovanju u upravnu zgradu i odmah zatim otišao do Vasilija u njegovom skladištu.
"Nisi došao u petak", reče Vasilij.
"Bio sam na pregledu. Stvari ću uzeti za vrijeme ručka, Vasilij. I, slušaj, trebam na tjedan dana bobika."
"Na tjedan?"
"Na pregledu su me otpisali. Kažu da sam iscrpljen i da mi treba tjedan dana odmora."
Vasilij ga odmjeri pogledom.
"Pa, izgledaš pomalo umorno", reče on. "To je u vezi s tvojom curom, Evenkom, zar ne? Od kakve ćeš joj koristi biti ako si iscrpljen?"
"Nije važno - trebam bobika."
"Idi i traži Lijovu."
"Ako ne radim, nemam pravo... Vasilij, reci nešto u moju korist."
Stari Jakut tiho se nasmijulji.
"U redu. Ali neka te i on vidi. Vidjet će kako loše izgledaš. Ne moraš ništa govoriti."
On zagunđa i ode potražiti upravitelja lakih vozila.
"Pa", reče Lijova, gledajući ga, "treba ti odmor, to se vidi. Naporno si radio."
"Ne treba mi. Ali su tako rekli. Žao mi je."
"Kolja - samo polako. Ti si dobar momak."
Za vrijeme ručka vratio se u skladište i našao Vasilija samog, kako ruča iz svojeg lonca.
"Dobio si bobika", reče mu Jakut, žvačući. "A Lijova je rekao da ga jednom umočiš i za njega. Nikad ga nisam vidio da se toliko smije. Hoćeš sada uzeti osovine?"
Uzeo je osovine i priručnik, da vidi kako treba sastaviti stvar. Za sat i četvrt bio je u Anjujsku.
Vozio je brzo napravljenom cestom i uskoro je skrenuo s nje na pritok. Dani su sada bili kraći, trajali su jedva dva sata; dan je bio siv, vedar, vrlo hladan; mrtva priroda u ledu. Prošlo je tjedan dana otkako je bio ovdje. Pronašao je ovješeno grmlje, izašao i pregledao špilju uz pomoć svjetiljke. Sve je bilo kako je i ostavio. Uvezao je bobik s upaljenim svjetlima, ostavio motor raditi i iskrcao dijelove osovina. Onda je zastao i osvrnuo se. Mjesta je bilo dosta, ali nedovoljno za dva bobika. Kad počne sastavljati jednog, drugi će morati ostati vani.
Postao je svjestan još jednog problema. Za sastavljanje će mu trebati svjetla. I to ne svjetla od bobika kojim će dovoziti dijelove - to uopće nije bilo upitno. Ni svjetiljka neće biti dovoljna. Treba mu pravo svjetlo. Treba mu i generator, treba postaviti razvod i treba mu cerada, nekakav pokrov za ulaz. Da, to se može učiniti.
Ledena ga je špilja ohladila do kostiju i on se vrati u bobik, sjedne u njega, uključivši grijanje, te prelista zamašćeni priručnik. Prvi posao: sastaviti šasiju. I postaviti je na kotače. Što onda? Proučavao je crteže i dijagrame s rastavljenim dijelovima. Upravljački mehanizam, prijenos, kvačilo. Bit će to sati prtljanja u ledani. Trebat će mu i grijanje.
Vani je sada bilo mračno i on izveze natraške i vrati se pritokom. Vozio je polako, samo s bočnim svjetlima, dok nije došao do ceste i Anjujska, a onda je ubrzao. Plan je zahtijevao da sada ode kući.
Ana Antonovna čula ga je kad je ušao u stan i nedugo zatim zakucala je na vrata. Dao je starici ključ, ali ga je ona rijetko koristila.
"Počistila sam vam stan", reče ona. "No, što se dogodilo ovog vikenda? Rekli ste da nećete raditi."
"Ne, bio sam s prijateljima."
"Ovdje ili u Čerskom?"
"Ni tu ni u Čerskom. Bio sam u Novokolimsku." To je bila priča o kojoj su se složili. "Dobio sam tjedan dana slobodno, pa sam pomislio posjetiti ih -bobikom kojeg sam posudio. Ponovno ću ići tamo", reče joj osmjehujući se.
“Ah, pronašli ste domaće ljude u zadruzi, zar ne?"
"Naravno. Mogu tamo i spavati. Svratio sam samo po nešto odjeće."
"Što, zar odmah odlazite?"
"Na nekoliko dana."
"Pa, znam tko neće s tim biti zadovoljan", reče Ana Antonovna; ali kad je odlazila, njeno staro mačje lice bilo je nasmijano.
Ispričat će ovu zanimljivu stvar mladoj dami u samoposluživanju. Sve teče po planu. Svi moraju znati. Istuširao se, odjenuo jedan od Ponomarenkovih ogrtača i sjeo uz votku.
U stanu nije bilo telefona, a nije se želio poslužiti javnim telefonom dolje. Čekao je dok više nije čuo promet, a onda se obukao, napunio torbu i otišao. U Čerskom, iza njenih je zavjesa gorjelo svjetlo i on skrene na prilazni put. Dala mu je ključeve i on parkira bobika do njenog, u šupi, i ponovno je zaključa. Onda uđe u kuću.

35.



Kuća liječnice Komarove stajala je tu već stotinu godina - dugo vremena za jednostavnu drvenu kuću, ali je drvo bilo dobro. Preživjela je cara Aleksandra III. i cara Nikolaja II i cijelu komunističku vladavinu. Iako je bila nagnuta u dva smjera, još je uvijek izgledala dobro za nadolazeće godine jer je sada bila čvrsto nasađena u permafrost.
Sada, ali nije uvijek bilo tako. Kada su 1893. u podrumu bili smješteni zatvorenici Aleksandra III palili su vatru, pokušavajući ostati u životu. To je otapalo permafrost i uzrokovalo prvo naginjanje. Drugo je izazvao dr. Komarov. Za vrijeme jedne navale kukaca i ušiju na to mjesto, svaki je centimetar kuće očistio kemijskom otopinom; kako bi se pobrinuo za preostale larve, opario ih je šmrkom. Opario je i podrum i u ljeti 1959. kuća je posrnula prema naprijed. Grede su to dobro izdržale i kuća se više neće naginjati. Njegova se kći Tatjana pobrinula za to. Prvo što je napravila bilo je da u permafrost zabije potporne stupove, učvrstivši tako kuću u sadašnjem položaju, a zatim je izolirala podrum s pola metra izolacijskog materijala - pod, zidove i strop. Vrata u podu omogućavala su da se podrum još uvijek koristi kao spremište i to prostrano. Tu je Porter našao kerozinsku pećicu i generator - bila je to fina sprava iz Japana, a posljednjih godina nije bila korištena, kako se u Čerskom popravilo stanje u vezi sa strujom.
Iskušao je obje stvari. Pećici je trebao novi stijenj, ali je inače bila upotrebljiva, a generator je proradio iz prve.
Za sada ih je ostavio tamo.
Sljedeća tri dana vozio je dijelove u špilju. Uz Vasilijev pristanak, podizao ih je u osam ujutro koristeći stražnja vrata skladišta, izbjegavajući prolaz kroz garažu, a vraćao se za vrijeme ručka za drugi utovar. Onda bi se odmah vraćao u kuću, jer mu je Komarova rekla da ne izbiva dugo. Plan o prebacivanju do stada ovisio je o vremenskim prilikama i zato je morao biti brzo spreman. Sada je znao puno više o njoj.
Bila je rastavljena šest godina i nije tražila drugu vezu. Je li ih imala? Naravno - kratke, ipak je ljudsko biće, što on uopće misli? Ali bili su to samo ljudi iz bolnice: liječnici koji su došli pod dvogodišnjim ili trogodišnjim ugovorima i onda otišli, u Moskvu, Petrograd, bog zna kamo. Ona nije mogla otići, još ne. Majka joj je bila na teret, ali ipak joj je majka. Možda poslije. Ali gdje drugdje naći tako široke ovlasti i takav posao?
Voljela je svoj posao i voljela je ovu zemlju - domaće ljude voljela je i više od Europljana. Držala se po strani i smatrali su je povučenom; da, znala je to. Ali bolje da je takva nego da se pridruži bijeloj eliti i pokroviteljski se ponaša prema domaćim ljudima. Njezin se otac nije nikad ponašao pokroviteljski, a ni Rogačev i zbog toga ih je voljela. S njima se nije jednako postupalo –to je sigurno i sam primijetio. Za Europljane je na sjeveru uvijek bilo pogodnosti, ali ne i za domaće ljude, čak ni pića. Ona im je nabavljala piće, zašto ne? Ovo je surova zemlja. Da, na neki je način ona izdvojena, kao da ne spada ovdje.
Ali ne spada ni u grad. I što joj onda treba?
Nije znala što joj treba. Treba joj njen posao!
Obzirno je izbjegavala postaviti mu pitanja o njemu; iduće noći, odjednom joj je povjerovao i ispričao.
Ona sjedne u krevetu i pogleda ga.
“Američki Indijanac!"
"Kanadski."
"Nisi valjda onaj Porter - dr. Johnny Porter?"
"Pa, to mi je ime."
Ona ga zaprepašteno pogleda. Onda ustane iz kreveta, otrči u drugu sobu i vrati se s njegovim Poredbama u ruskom prijevodu.
"Ovo je tvoje?"
" Da. "
"Hoćeš reći da nisi - da nisi samo agent? Što zapravo radiš ovdje?"
"Hm." Oklijevao je. Ali onda joj je sve ispričao. O susretu s Rogačevim u Oxfordu. O svom čudnom životu u to doba - udovac u dvadeset i trećoj.
"Ona je imala tek devetnaest godina- draga mala, vrlo lijepa - dugačka crna kosa, konjski rep sve dovde."
"Indijanka?"
"Oh, naravno. Minnehaha, Nasmijana Voda - Hiavuathina nevjesta s očima košute. U stvari, zvala se Trisha. I nije imala oči poput srne."
"Što joj se dogodilo?"
"Požurila je kako bi uhvatila autobus za vrijeme ručka. Autobus je ulovio nju. Netko je rekao da ga vjerojatno nije čula."
"Zar ga nije vidjela?"
"Ne, bila je slijepa."
"Oh."
"Mogla je čuti iglu kad padne, u drugoj sobi!"
"Misliš..."
“Ah, k vragu, otkud znam što mislim? Svugdje sam vidio urote. Politika. Bilo je to davno... Pretpostavljam da je krivo stala na rub pločnika i okliznula se. U svakom slučaju, Rogačev mi je rekao da prestanem tugovati. Nevjerojatan čovjek - nikad nisam sreo nekoga nalik njemu. Svestrano obrazovan, sve ga je zanimalo. I sljepoća... Razgovarali smo o urođenim bolestima - ispalo je da je njegova žena imala molekularnu degeneraciju na oba oka. No, ispod sve te veselosti bio je zapravo jako depresivan. Ali rekao mi je da se ne prepuštam mračnim mislima. Rekao je da imam obaviti nešto na ovom svijetu, da će mi on pomoći kako god bude mogao. A tako je i bilo."
Na trenutak je ušutio.
"Znaš, prije toga sam pokušavao doći na Čukotku, onaj dio koji je bio zabranjena zona. Želio sam vidjeti tamošnje Inuite, Eskime. On mi je nabavio dozvolu i otišao sam tamo. Nisam odmah iskoristio taj rad i nisam ništa čuo izravno od njega. Poslije sam otkrio zašto je to bilo tako. Imao je nesreću, izgubio je ženu, imao je raznih neprilika. Pa ipak je to učinio za mene - mislio je to što je rekao. I kad su se pojavili s tim porukama..."
“Ali tako si razdrmati život! Izložiti se opasnostima..."
"Razdrmao sam ga i prije, i prije sam teško živio - on je to znao. Znao je da to mogu obaviti - da sam ja jedini koji ima ikakve šanse za uspjeh. I da ću to učiniti kad vidim što je..."
Odlučio je prešutjeti ono što je Rogačev napisao.
"Kako ljudi ne bi više sjedili u tami, niti kao slijepci teturali... "
"U svakom slučaju", reče, "to sam učinio."
"Dobri bože!" Još je uvijek držala knjigu što ju je donijela. "Pa, jesi'; reče. Legla je na njega. "Moj bože, jesi!"

U četvrtak je uzeo motor.
Preostala su mu još samo tri slobodna dana. To je značilo da mora uzeti okvir, kolotur i rasvjetu.
"Žica za rasvjetu? Što će ti žica za rasvjetu?" upita ga Vasilij.
"Može mi zatrebati. Daj mi dvadeset metara. I osam grla i žarulja."
"Puno tražiš", reče Vasilij. Izmjerio je žicu. "Kad ćeš ti učiniti nešto za mene?"
"Što ti treba?"
"Moja opet spominje stroganinu."
"Dobro. Idućeg tjedna uzet ću vožnju za Ambarčik."
Vasilij oprezno pogleda kroz stražnja vrata skladišta, a onda zajedno iznesu motor u ovjesu do bobika.
"Vraćaš se za ručak?"
"Ne. Težak je ovaj motor", reče on, masirajući si leđa; on je ponio najveći dio tereta.
"Rekao sam ti. Pazi da je okvir dobro učvršćen prije nego što počneš dizati motor. Ne zaboravi ni jedan od vijaka. Nećeš dobiti drugi."
"Pazit ću."
Odvezao se natrag do kuće, uzeo generator i krenuo rijekom prema Anjujsku. U pola jedanaest stigao je do špilje i uvezao ravno u nju, upaljenih farova. Još prije je kušao je li krov bobika dovoljno čvrst, a u ovom je položaju imao i dovoljno mjesta. Kleknuo je na njega i počeo raditi.
U nosećem okviru bilo je osam rupa. Pritisnuo ga je uza strop i lagano izbušio osam oznaka baterijskom bušilicom. Zatim je odložio okvir i do kraja izbušio rupe. Ušao je sedam centimetara u granit, potrošivši za to tri svrdla i dva kompleta baterija. Zatim je pričvrstio okvir vijcima i snažno se objesio o kolotur. Sve je bilo čvrsto.
Onda se odmorio, popio malo kave i razmišljao o rasvjeti. Bio je to pipkav posao, ali prava dječja igra nakon teškog bušenja iznad glave. Za ovo je trebao plitke rupe i kratke vijke kao kuke. Razmjestio je dvije na stropu i po dvije na sva tri zida. Onda je odmotao žicu i labavo je ovjesio o kuke. Dvadeset metara je bilo taman dovoljno, a još će je morati rezati kako bi spojio grla.
Prsti su mu bili ukočeni, tako da je taj posao spetljao sjedeći u bobiku, s upaljenim grijanjem. Rastavio je grla, pričvrstio priključke za generator, izašao i objesio cijeli razvod. Onda je stavio žarulje, vratio se u bobik i popio votku. Prošla su već dva sata i bio je vrlo umoran. Prebrzo se umarao, previše posla odjednom za jednog čovjeka. Zapalio je cigaretu i pročitao podrapane upute od generatora. U kući je radio, ali ovdje, gdje mu treba samo dvanaest volti, cijeli bi sklop mogao otići k vragu.
Izašao je i ponovno provjerio kontrole. Pripazio je da je prekidač u isključenom položaju i pokrenuo ga. Stvar zakašlje i počne postojano soptati. Pustio ga je da radi jednu minutu i onda okrene prekidač. Žarulje su zasjale kao na božićnom drvcu i nastavile svijetliti. U redu. A sada motor. Ugasio je bobikova svjetla, izvezao ga natraške, okrenuo na smrznutoj rijeci i opet ga uvezao. Svjetlo je bilo dobro. Otvorio je stražnji dio auta i zakvačio motor. Bili su ga stavili na mekanu podlogu, zajedno s ovjesom i on počne vući lance kolotura i primijeti kako se podloga pomiče kako se pomicao i motor. Podloga klizne i ispadne van, na zemlju, a motor ostane u zraku, ljuljajući se. Ostavio ga je ovješenog, te ga odmaknuo od auta i zatim ga polako spustio na tlo. Gotovo.
Izvezao je bobik i onda se vratio i bacio zadnji pogled. Bilo je tu puno stvari; gotovo sve. Sutra će uzeti ostatak, odvesti to u kuću i spavati cijeli dan. Noću će se vratiti u špilju i početi sastavljanje. Radit će cijelu noć.
Ugasio je generator i krenuo nazad. Odjednom se osjetio nesigurnim.
Nešto se promijenilo. Nije znao što. Ali cijelog je života imao poštovanja prema takvim osjećajima. Razmišljao je što bi to moglo biti. Ništa. Pa ipak, nešto se promijenilo.
Vozio je polako i bilo je šest sati kada je došao do kuće. Tamo je otkrio što se to promijenilo. Sutra neće biti špilje, već stada. Kucnuo je taj trenutak. Sljedeće noći, ako sve bude u redu, susrest će se s Inokentijem, čovjekom koji šalje ljude u istraživačku postaju.
I u vezi s tim je bio nesiguran. Priča koju su smislili zvučala mu je sada potpuno djetinjasto. Prije se nije činila djetinjastom. A sada se činila djetinjastom. Bilo je prekasno za smišljanje druge, tako da su radili na ovoj, duboko u noć; cijelo se vrijeme loše osjećao.
Pojma nije imao što će se od njega očekivati u Crnim vodama, što se tamo zapravo zbiva.

U tom trenutku u Kini nisu ni znali za postojanje Crnih voda. Ali bilo im je jasno da se nešto događa. A jedna se čudna stvar ukazala.

36.



U Pekingu se sastala vojna komisija: pred njima su se nalazili izvještaji o ispitivanju projektila - projektila iz listopada i studenog.
Projektil ispaljen u listopadu u šestoj minuti leta skrenuo je s pravca, što je značilo da novi sustav za navodenje nije proradio. Taj se sustav uključivao tek u posljednjim kilometrima leta. Uređaj za vizualno prepoznavanje tada bi usporedio ono što vidi ispod sebe s pohranjenom kompjutorskom slikom, ispravio bi pravac i putanju sve dok se dvije slike ne bi potpuno poklopile. Ali toliko daleko od pravca ništa se nije moglo složiti. Greška je u projektilu, a ne u vizualnom prepoznavanju.
Drugi projektil bio je starijeg tipa, ali s potpuno pouzdanom poviješću letenja. I bio je pouzdan. Doletio je do Lop Nora i pogodio, ali toliko daleko od cilja da je bilo očito da se vizualni sustav nije uključio.
Ipak, uključio se. Prijavio je uključenje. A onda se isključio.
Između ta dva projektila bilo je značajne razlike. Onaj koji je stigao do Lop Nora imao je uobičajene instalacije, svi su mu sustavi bili povezani električnim kablom. Drugi je imao optičku instalaciju; vlakna. Komisija je znala što je razlog tome, tako da njihovi stručnjaci nisu gubili vrijeme - odmah su se prihvatili glavnog problema.
Na oba je projektila izvršeno ometajuće djelovanje tijekom leta.
Na prvi je djelovano nakon šest minuta, kada su i prestali njegovi signali.
Projektil je djelomično skretao na zapad; na tom je pravcu i ostao, a ostatak goriva bacio južno do Lanchovua.
Drugi je projektil prijavio neprepoznatljivi šum, ali je stigao do Lop Nora. Stigao je do njega s uključenim videom.
Stručnjaci su ukazali na očigledan zaključak.
Projektil koji je skrenuo s pravca imao je optičke instalacije. Projektil koji nije skrenuo, nije imao optičke instalacije, ali mu je optički sustav bio isključen. Ometanje je bilo optičko. Na to su dodali još dvije napomene.
Prva je bila kako im nije poznato znanstveno objašnjenje za takvo djelovanje; a druga da je takvo djelovanje moglo doći samo s visine puno veće nego što je ona na kojoj su bili projektili.
Na visini na četvrt puta do mjeseca, u stacionarnoj orbiti su se nad Kinom nalazila dva satelita. Bile su to elektronske obavještajne stanice (ELINT), jedna je bila američka, druga ruska. Američka je bila lansirana iz zračne baze Vanderberg, u Kaliforniji, a ruska iz Tjuratama u srednjoj Aziji.
Stručnjaci su preporučili da se obrade Vanderberg i Tjuratam i to žurno, kako bi se došlo do kakvih spoznaja o tamošnjim djelatnostima. To je bilo moguće jer u oba su središta imali svoje agente, a već se i znalo puno o događanjima u tim važnim lokacijama.
O događanjima u nevažnoj lokaciji Čerskom nije se znalo ništa.

37.



Tako kasno u sezoni, uzletište u Čerskom protezalo se i na zaleđenu rijeku. Nekih desetak aviona linije Polarna avijacija stajalo je tamo, kao i hrpa helikoptera, malih i velikih.
Liječnica Komarova i njen čukčijski pomoćnik ukrcali su se u mali helikopter, koji ih je već zagrijan čekao, te su odmah uzletjeli i krenuli prema jugoistoku. Dan je bio mračan i siv, prijetili su zapusi vjetra i snijeg. Kroz nekoliko sati očekivala se snježna oluja.
Pilot je prekoravao Komarovu zbog toga, dok su se dizali nad gradom.
"Niste li mogli ranije krenuti? Moram vas i vratiti."
"Cijelo sam jutro imala gužvu. Neću ostati dugo."
"Uvijek tako kažete, pa ostanete satima. Što to ima kod tih urođenika?... Tko je ovaj?"
"Radi u transportnoj kompaniji." Pazili su da pilot vidi Čukčija kako vozi bobika i iz njega nosi dvije teške torbe do helikoptera; Komarova je šepesala uz pomoć štapa. "Držite se svog posla", doda ona hladno. "Samo letite."
Pilot je gunđao i letio, a Porter se čudio strogosti žene koja ga je prošle noći tako divlje jahala i mazila.
Nisu morali dugo letjeti, jedva pedesetak minuta. Ali tama se brzo spuštala kada su ugledali čudan oblak na zemlji. Sablastan oblik se kotrljao i vukao, prošaran srebrom - disanje sobova, ogromnog stada, kristaliziralo se u zraku. Spustili su se nisko nad njega, a pilot je gledao na sve strane prije nego što je opazio grupu šatora u kojima su boravili Evenki koji su čuvali stado. Morao je lebdjeti gotovo nad njima prije nego što su se pojavile spodobe odjevene u sobovske kože, primijetile ih te potrčale, mašući im. Helikopter se spustio, ali je elisa i dalje radila.
"Vi nećete izaći?" vikne Komarova na vratima.
"Ne, držat ću ga da radi. Hladno je i vjetar je jak - nisu me ni čuli." Morao je vikati, slušajući vremenski izvještaj na svom radiju.
"Upamtite - neću provesti noć u plemenu Evenka!"
"Požurit ću koliko mogu."
U skupini Evenka bilo je i nekoliko žena i izgrlile su liječnicu, istovremeno bacajući začuđene poglede na njenog pomoćnika Čukčija. Vjetar je uistinu bio jak, urlao je, ispod koljena letio je snijeg i led. Ugurali su ih u kožnati šator iz dvaju slojeva, opazio je Porter. Ulazni zaklopci propustili su ih u predsoblje koje je služilo i kao toplinska komora; bilo je još zaklopaca kroz koje se dolazilo do kružnog životnog prostora, velike sobe koja je imala šest ili sedam metara u promjeru i u potpunosti je bila obložena čupavim sobovskim presvlakama. U sredini je bila užarena limena pećica koja je stajala u velikoj plitici prepunoj drva i lonaca za kuhanje.
Brzo su s njega skinuli teške platnene torbe i odobravajući pregledali sadržaj. Boce su bile umotane u platno kako ne bi zveckale i jednu su votku odmah otvorili.
"Ne - nema vremena za to!" reče Komarova. "Pilot mora uzletjeti. Kako je ovdje? Kako ste svi?"
Problemi su bili uobičajeni: iščašenja, ranice, upaljene oči. No, jedna je žena bila trudna i Komarova je pregleda malo duže, iza paravana. I druge je tamo pregledala, a on je pazio na vrijeme, dovikujući joj ga. Prošla su tri sata, bilo je potpuno mračno i do najavljene oluje preostalo je manje od dva sata. Prema planu, pilot bi morao biti u stanju uzletjeti, a spustiti se može uz pomoć radija.
"U redu, dolazim", odazove se ona i požuri van. "Ali, Evdokija, ideš sa mnom. Želim te pregledati u bolnici. I Igora. Čini mi se da je kod tvojih leđa problem u kralješku. Ovdje vam treba i više vitamina - previše je upala. Poslat ću vam zalihe sutra. I upute uz njih. Sada nemam vremena, nemam vremena!" Izašli su, boreći se protiv vjetra, do helikoptera: trudna žena, čovjek s bolnim leđima, liječnica Komarova i njen pomoćnik iz transportne kompanije.
"Što je to?" vikne pilot kad su počeli ulaziti. "Koliko vas je?"
"Samo dva pacijenta i mi."
"Što, dva pacijenta i vi? Dva pacijenta i vi, to je četvero. Sa mnom, pet. Stroj nosi četvero!"
"Vozili ste petero ljudi i prije."
"Pri jakom vjetru, uz nadolazeću oluju? Nikako. Netko mora ostati."
"Ovi pacijenti moraju u bolnicu!"
"Onda neka on ostane!"
Tako je i bilo, nakon nekoliko ljutih riječi. Za sada, sve je bilo u redu. Djetinjasta priča, koja će tek doći na red, bila je nešto drugo.
Odmah je zamijetio Inokentija. Glavar je sjedio na tepihu i pušio lulu dok je trajao liječnički pregled.
"Nikad nisam čuo nekoga da tako govori jezik Evenka", reče starac, "niti jednog stranca. Kako to?"
Porter mu ispriča, ispriča svima njima, dok su večerali srnetinu, uz obilje pića. Ispričao je o svom djetinjstvu na Čukotki, ocu učitelju, o Novosibirsku i prijateljima Evenkima koje je tamo upoznao. Kako je u velikom gradu gotovo zaboravio svoj vlastiti jezik, ali njegovi prijatelji Evenki, prave duše, nisu zaboravili svoj i taj je skoro postao i njegov. Ispričao je o svojoj žudnji za sjeverom, o svojim vozačkim iskustvima od tog doba. Očarao ih je, kao što ih je očaralo i njegovo zanimanje za njihov način života. Zanimalo ga je sve i rado su odgovorili na sva njegova pitanja.
Ne, ne borave na jednom mjestu; uz tako veliko stado to je jednostavno nemoguće, tu je preko dvije tisuće životinja. Sobovi su se uglavnom hranili mahovinom ispod leda. Pasli su je i gonilo ih se svakih nekoliko dana. Nikakvih problema. Omanja skupina rastavila bi šatore, odnijela ih naprijed te ponovno postavila. Isto je bilo s drvima za loženje; otprilike svaki tjedan jedna bi grupa otišla na jug do velikih zaliha drva, bliže područje sječe i uzela zalihu. Naravno, na sanjkama, u koje je upregnuto par sobova; prekrasne životinje. Oni te voze, oni te odijevaju, hrane. Meso je bolje od goveđeg. I jeftinije za uzgoj, a postiže bolju cijenu! Da, posvuda, širom Rusije, i Japana i bog zna gdje još. Sve to radi zadruga. Ne zna za zadrugu? U Novokolimsku. Sav se posao obavlja ondje, rezanje mesa, pakiranje, isporuka, računi. I oni tamo redovito odlaze. Dolazi veliki helikopter po njih i prevozi ih. Jedna se skupina vraća, druga odlazi. Školska djeca ostaju u zadruzi, naravno, do stada dolaze samo za praznike. Ne, ne idu svi redovito; Inokentij ne ide kao i velik dio starijih ljudi. Više vole lutalački život, nemaju potrebe za televizijom, videom, zabavama. Sve je to za mlađe. Ali život je svima dobar, prirodan, pun različitosti.
Tako je, reče on, stvarno je tako. A čuo je da imaju vremena ljeti i za poslove na dokovima. Kako im uspijeva sve to uskladiti? Kako im uspijeva uskladiti? Uspijevaju uskladiti sve. Slobodni su. Rade što žele. I nije to jedino što uspijevaju uskladiti. Također redovno rade i u istraživačkoj postaji gore u brdima. Ah, da! Znao je za to. Zapravo, upoznao je par njih kad je isporučio teret na stražarskoj postaji prije nekoliko tjedana. Na njihovo veliko zanimanje, ispričao im je o tom događaju. Koji su to Evenki bili? Pa, nije im zapamtio imena, ali su se iz njegovog opisa složili koji su to - šteta što sada nisu ovdje da ga pozdrave. Neće ih biti još tjedan dana. Da, isti postupak, jedna se skupina vraća, druga ih odlazi zamijeniti.
Uistinu zanimljiv život, reče on s udivljenjem. Sada je i njemu žao što ne zna više o znanosti. Jer, oni ljudi koji idu gore prošli su školovanje u znanosti, zar ne?
Ovo je izazvalo buran smijeh i još jednu rundu pića.
Nije to znanost, reče stari Inokentij, smiješeći se. To je pošten posao - čišćenje, pranje rublja, kuhanje, održavanje. Grijanje, takve stvari. Gore treba brinuti o velikom broju ljudi, to je velika vladina postaja, tamo su znanstvenici, stražari - da, i smrdoglavci. S njima nemaju baš puno dodira. I nemaju ništa s Čerskim ili Zelenim rtom. Sve stvari za njih stižu izdaleka, s udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara. Evenki to istovaruju i raspoređuju. No, naravno, ne i ljudima ispod. Sve u vezi sa znanosti smješteno je ispod zemlje, gdje nikom nije dozvoljeno ući.
"Osim mog Stjepanke!" izjavi jedna vrlo stara žena, pušeći lulu i kimajući.
"Naravno, Stjepanka. Ali nitko drugi."
"Tko je Stjepanka?" upita Čukči.
"Njen sin. Stjepan Maksimovič. On se brine o šefu tog mjesta - preuzeo je posao od oca kad je ovaj umro. To im je u obitelji. On živi tamo. Ima i ženu, ne staru, ali prošla je doba rađanja, pa su mu dopustili da je dovede. Zbog prirodnih potreba", reče Inokentij, namigujući.
"Ah. Zar tamo nema nikakvih drugih žena?"
"Nema, ni jedne."
"Pa što onda ostali rade kad - no, znate."
Još više smijeha. No, sa stražarima nema problema. Njih se redovno mijenja - u stvari, nova se smjena očekuje idući tjedan. Što se znanstvenika tiče, dio njih izlazi svakih nekoliko mjeseci u operu, na koncerte, takve stvari. Imaju osobne lože i s njima uvijek moraju ići i razni smrdoglavci. Ali Stepanka misli da dobivaju i porciju onog drugog, to je jedini pravi način.
Oh, znači, viđaju Stepanku, zar ne?
Naravno da ga viđaju. Stepanka mora znati kako mu je s obitelji - sa svim njegovim ljudima! A njima se vjeruje. Oni su jedini ljudi izvana kojima se vjeruje. Unutra ne bi vjerovali nikakvim bijelim radnicima. Pa čak ni Jukagirima i Čukčijima. Jukagiri se nikad ne drže rasporeda. Cijele zime su vani, provjeravaju svoje zamke. Idi ti, pa ih nađi! Ne, Evenki, sa svojim stalnim stadima su jedini koje vlast uzima. I uzimaju ih od stada, a ne iz zadruge. Odvedu ih i vrate do stada, tako da u meduvremenu nemaju mogućnosti dodira ni s kim. Tako to rade smrdoglavci.
Uistinu zanimljiv život, reče on. No, gdje je ta opera, ili koncertna dvorana u Čerskom, koje su spomenuli? On još nije našao ta mjesta.
Još više smijeha - urnebesnog smijeha, svi su se valjali po tepihu - i još pića.
Čerski! Opera u Čerskom! O, ne! Nije to to, Kolja! Nema opere u Čerskom. Bog zna gdje su operne kuće - možda daleko, čak u Novosibirsku. Voze ih tamo velikim avionima! Sada u Novosibirsku imaju operne kuće, kazališta, sve. Morale su biti kada je posljednji put bio tamo.
Ah, kada je bio zadnji put tamo, reče on i uozbilji se. (Nastupio je važan trenutak i on se pripremi za njega.) Votka je nemilice tekla na sve strane, cijelu večer i njemu se pojave suze u očima. Kada je zadnji put bio u Novosibirsku!
Što je, Kolja? Što? Tužna sjećanja?
Da, tužna. Ali čovjek to drži za sebe. Zašto za sebe? Pomaže kad se govori.
Ne. Ne smije ih opterećivati tužnim pričama. Kakvo opterećivanje. Prijatelja? Popij, Kolja. Reci.
On popije. No, dobro, reče i obriše oči. Pa... U Novosibirsk je otišao iz vrlo tragične situacije. Bijela djevojka. Na umoru. Obitelj joj je upoznao u svojim ranim razuzdanijim danima. Otac joj je radio u institutu izvan grada; Akademogorodok- Grad znanosti. Radio je svakakve poslove za svoju obitelj, finu obitelj, samo njih troje, otac, majka, kći.
A onda se dogodilo zlo. Majka, još uvijek mlada žena, razboljela se i umrla. Baka je došla kako bi odgajala djevojčicu, koja je tada imala osam, devet godina. Bilo je to prije dvadeset godina. Sve do jednog dana, kada je nesreća opet udarila, kao grom iz vedra neba. I otac je otišao - nije umro, naprosto je nestao, iščeznuo. U pismu je stajalo da se radi o hitnom poslu za vladu i da će ostati u dodiru s obitelji. Ali više nije bilo nikakvog dodira. Od tog dana nije bilo ničega, ni jedne riječi - ničega.
Kako ničega? upita Inokentij. Od čega su živjele?
Novac nije bio problem, reče Kolja. Novac je dolazio redovito, od ministarstva koje ga je zaposlilo. Ali, ništa od njega, nije se znalo što mu se dogodilo. Ministarstvo im nije moglo reći što mu se dogodilo?
Baka je pokušavala. Pokušavala je kod svakog, u ministarstvu, na njegovom prijašnjem poslu, kod kolega. Ništa.
I što je bilo onda?
Vrijeme je prolazilo i on se vratio na Čukotku, dobio posao vozača. A djevojka mu je povremeno pisala. Javila mu je da je baka umrla. Sve dok, odjednom, ove godine, prije nekoliko mjeseci, nije ponovno pisala, vrlo žurno. Može li odmah doći i posjetiti je? Mogao je. Vozačka sezona upravo je završila, bio je lipanj, išao je na Crno more. I tako je prvo otišao u Novosibirsk i posjetio je. A ono što je vidio šokiralo ga je. Djevojka je bila beznadežno bolesna, kopnjela je - ista bolest kao i kod majke, u isto vrijeme, u dvadeset i devetoj godini. A liječnici su rekli da joj nema pomoći.
To nije mogao prihvatiti, nije mogao vjerovati u to. Na Crnom moru ima drugih liječnika, drugačijih liječenja. Odveo ju je tamo, išao vrhunskim stručnjacima, osobno ih plaćao. No, priča je bila ista: ništa se ne može učiniti. A na Crnom moru bilo joj je i prevruće, pa ju je odveo natrag u Novosibirsk. Ostali su tamo, plakali zajedno...
Jednog ga je dana, reče on, brišući suze, zamolila da učini nešto za nju, nešto posljednje.
Kada je prvi put čula da je bolesna, sama je otišla u Akademogorodok - mjesto gdje joj je otac nekad radio. Molila ih je, dodijavala im, išla od ureda do ureda. I u jednoj sobi gdje su držali arhivu, načula je službenike kako šapću o mjestu u Kolimskoj oblasti. Nejasno se sjetila kako je u njenom djetinjstvu i njen otac govorio o tom mjestu. Tajnovito mjesto, meteorološka postaja, iz koje je dobivao izvještaje o kojima se također šaptalo. I iz toga si je ona uvrtjela u glavu da je to objašnjenje njegova nestanka. On je bio na tom tajnovitom mjestu. Nije mu bilo dopušteno pisati!
I to je bilo ono što je tražila od njega - da odnese pismo njenom ocu, u kojem traži da joj nešto po posljednji put napiše i blagoslovi je prije nego što umre. Znala je da Kolja vozi po sjevernim krajevima. Za nju su Čukotka i Kolimska oblast bili jedno te isto. Tamo dolje nitko ne zna ništa o sjeveru. I tako, što je drugo mogao učiniti za djevojku koja umire? Došao je u Čerski i zaposlio se u transportnoj kompaniji i tražio tu meteorološku postaju. Naravno, tek sada zna da takvog mjesta nema...
Čekaj malo! reče Inokentij. Čvrsto je zurio u njega. Kažeš da je taj čovjek nestao prije dvadeset godina?
Prije dvadeset godina.
Ali prije dvadeset godina ovdje je bila meteorološka postaja - naša istraživačka postaja u brdima!
Nije valjda! reče Kolja.
Jest, reče Inokentij. Tako su oni tada govorili. A u okrugu nije nikad bilo nekakve druge meteorološke postaje.
Blagi bože - hoćete reći da sam je našao?, reče Kolja.
Bog ju je našao! reče Stjepankina stara majka. Bacila je lulu i plakala. On te doveo do nje! Moj Stjepanka uzet će tvoje pismo. Pobrinut će se da ga otac dobije.
To je čudo! reče Kolja. Ne mogu vjerovati! Recite mi samo kad to možemo napraviti!
Za tjedan dana, reče mu Inokentij. Kad helikopter doveze skupinu, a onda će nova skupina uzeti pismo unutra.
A odgovor - kada će ga dobiti?
Četiri tjedna kasnije, kad se skupina opet vrati.
Ah, bože! Prekasno! reče Kolja gorkim glasom. Ona neće toliko poživjeti. Za dva tjedna moram otići. Da joj budem uz samrtnu postelju.
Što se može učiniti?
Popili su još po jednu, razmišljajući što treba učiniti. Nitko se nije mogao sjetiti što se može učiniti.
A je li moguće, reče Kolja napokon, lica namrštenog dok je razmišljao o tome, je li moguće da ga oni nekako ubace gore?
Pa, reče Inokentij. Moguće je, da. Mogao bi otići kao član skupine. Smrdoglavci ih ne razlikuju. Ali što može dobiti time? Ionako mora ostati gore četiri tjedna. Ne vraćaju ih ovdje puna četiri tjedna.
A kad bi ga zamijenili? Zamijenili?
Kolja je pokušao i ovo razraditi i lice mu je opet bilo vrlo namršteno. Izložio je to jednom, izložio je dva puta i kad je drugi put to pričao, suze su se promijenile u smijeh i čak se i starica s lulom valjala po podu.
O, bože, da! O, bože, zašto ne - ako se to može? Utjeha umirućoj djevojci - na takav način - od ljudi koji su slobodni i koji rade što žele!
Cijelu je noć oluja divljala i on je kunjao pokraj pećice, tek bi ga povremeno omeli ljudi koji su teturali da bi vani ponovno sapeli predvodnike koji su držali stado na okupu. No, jutro je bilo vedro i helikopter je stigao s vitaminima i on se vratio njime; Evenki su razigrano mahali dok se uzdizao u nebo.
"Srest ćemo se opet", rekli su mu namigujući. O, da! Uistinu će se sresti! I s time je bilo gotovo.
Preostalo je samo ono posljednje.

38.



Poslije tjedan dana odmora, Kolja Hodjan ponovno se javio na posao u Transportnu kompaniju Čerski. I vratio je bobik.
Priča o njegovoj navodnoj Evenki se proširila, primijetio je, jer svugdje su ga dočekivali s veseljem.
"Jesi li se oporavio, Kolja? Jesi našao nešto lijepo i udobno za odmaranje?" Stidljivo se osmjehivao i sve prihvaćao.
Jura, šef kamiona Kama, nije bio veseo. Po planu je ionako morao otići do tog malog čovjeka, no tog je jutra već bio pozvan.
Odlučio je prošetati pola kilometra do hangara.
"Što je to, Kolja?" ljutito je pitao Jura.
"Što? Zapisao sam te za dugu vožnju. A dobio sam ovu cedulju:
"Bez dugih vožnji - skinuti ga". Koji je to vrag! Što se to dogada ovdje? Što?"
On se snuždi.
"Moja koža, to je! Ne sviđa im se. Kažu, loše srce."
"Tko kaže da imaš slabo srce?"
"U bolnici. Morao sam na pregled. Pogledajte moje papire, nije dobro - loše srce. Same laži, ti papiri! Ništa nije loše s mojim srcem. To je zbog moje kože!"
"Čekaj malo. Što ne valja sa srcem?"
"Kao dijete imao sam groznicu - ništa! Neki doktor u Anadiru, kasnije veli da možda imam loše srce. Nemam loše srce. Nitko tako ne veli, nitko na Čukotki! Ovdje to kažu! Nije moje srce. Moja koža, eh - čukčijska koža. Nije dobra!"
Šef teških vozila glasno otpuhne kroz nosnice.
"Vidjet ćemo mi još to!" reče. Uzme telefon i nazove Bukarovskog.
Kolja zapali cigaretu i pričeka. Bukarovski neće ništa napraviti. Sve što prometni upravitelj može učiniti jest da zatraži hitan liječnički pregled. Koji će Komarova odgađati dva tjedna. Za dva tjedna njega neće više biti ovdje. Slušao je nadvikivanje i zatim slušalica lupne.
"U redu, sve je sređeno!
"Dogovorio ti je liječnički pregled - hitan. Komarova će to osobno srediti. Dobit ćeš duge vožnje, obećajem ti!"
"Jesam li ih tražio? Jesam li išta tražio? To je zbog moje kože!"
"Kolja, nemoj! Nastala je zajebancija s tvojim papirima. Svugdje postoje zajebancije! Potreban si ovdje. Svi te žele!" On priđe, obgrli Čukčija i stisne ga. "A čujem da te još netko treba, neko slatko stvorenjce? Negdje tamo u zadruzi? Ha? Ha?"
"Moja stvar", reče Čukči snuždeno.
"Svakako, Kolja. Svakako. Izmaraš se kao pas. Je li? Juriš tamo svake noći u bobiku!"
"Da, još jedna stvar", reče on. "Nema bobika. Stigao sam i vratio bobika. Ako nisam dobar vozač, ne treba mi bobik. Ovamo sam stigao pješice."
"Što!" Jura ponovno posegne za telefonom. "Liova? Liova, što je to..."
Još je nekoliko minuta vikanja prošlo prije nego što je slušalica lupnula.
"Dobio si bobik. Kaže da ga nisi ni tražio."
"Zašto da ga tražim? Ako nisam dobar? Nema usluga."
"Kolja, Kolja." Mali ga čovjek opet stisne. "Nitko to ne kaže. Najbolji si! Nemoj se toliko ljutiti. U redu, nekoliko dana imat ćeš kratke vožnje, do pregleda. A poslije toga, obećajem ti - Bilibino, Baraniha, Pevek, svugdje! A sad idi. Netko će te odvesti. Moji vozači ne pješače!"
Tako je i to bilo sređeno: zdravstveno stanje ustanovljeno, pregled se sređuje, ponovno ima bobika i sigurne kratke vožnje.
Odmah je počeo s njima.

Uspio je dobiti vožnju do Ambarčika tog tjedna i donio je ribu za Vasilija, a dobio je i vožnje u Provodnoje i Anjujsk. Tom je prilikom odvezao ostatak dijelova auta.
Isti tjedan počeo je sastavljanje noću.
"Radi stroganinu", reče mu Vasilij u petak. "Hoćeš li doći sutra?"
"Vasilij, ono što ja dobivam bolje je od stroganine."
"Naravno. Rekao sam joj. Oči ti ispadaju."
"Nije to jedino."
"Vjerujem ti. Pretjeruješ. Kaže da ti treba ulja i ako ne možeš doći, ona će ti poslati stroganinu."
"Bit će mi drago. I zbog ulja."
"I, koliko si napredovao s bobikom?"
"Malo, ne baš puno."
"Vidjet ćeš, donja strana može biti gadna. Osim ako imaš jamu. Sve se stavlja odozdo."
"Pretpostavljam da ću to otkriti."

Otkrio je da donja strana uistinu predstavlja gadan problem. Ponio je jute i komad tepiha, no leđa su mu se svejedno smrzla dok je ležao pod šasijom.
Kao što je Vasilij rekao, auto je bio igračka, ali nevjerojatno teška igračka, nezgrapna, rogobatna i sve je odjednom postalo teško. Donio je okvir i kolotur samo zbog motora. Na kraju ga je koristio za sve.
Kako bi postavio prednji ovjes na završen okvir, koji se odmah smrznuo i prilijepio za tlo, morao ga je podignuti. Koloturom ga je digao. Kako bi postavio drugi kraj, morao je naprijed pričvrstiti kotače, izvesti auto poput tački, okrenuti ga i vratiti, kako bi zadnji kraj sada bio naprijed. I sada se poslužio i koloturom kako bi ga podignuo. Cijelo je vrijeme improvizirao i psovao; no, ipak, sve je sjedalo na svoje mjesto - strpljivo i teško; poput sastavljanja velike mehano-igračke. Spavao je cijelu subotu i nedjelju po danu, a po noći je radio, zabundan do obrva, jer iz kerozinske pećice dolazio je tek dašak topline. Ali kada je otišao u ponedjeljak ujutro, šasija je bila na kotačima, prijenos je bio gotov, čak je i ispušna cijev bila labavo postavljena.
"Pazi, ne možeš ovako dalje", reče mu ona. Bilo je pet ujutro. Bila je u ogrtaču, jer čula ga je kako dolazi. "Ionako ga ne možeš završiti prije nego što kreneš gore. A gore ideš za dva do tri dana. Već danas će ti možda odrediti datum. A za to moraš biti potpuno odmoran."
"Da", reče on tupo. Uistinu je bio očajno umoran.
"Danas nećeš prihvatiti sve poslove. Razumjet će te - čeka te pregled... pa ta Evenka. I budi u blizini depoa. Iz mog ureda mogli bi nazvati u bilo koje vrijeme."
Pao je u krevet i spavao poput klade dva sata, sve dok ga nije probudila kavom. Onda su izašli zajedno, još uvijek po mraku, a Komarova je pregledala ulicu prije nego što mu je dala znak da uđe u njen bobik.
Poziv nije stigao tog dana, već idućeg. Stigao je dok je obavljao lokalnu vožnju i kad se vratio, vidio je kako ga Liova zove k sebi.
"Kolja, hoćeš laganu vožnju za liječnički centar?"
"Kakvu?"
"Treba im netko sutra ujutro - trodnevni posao. Komarova je iščašila gležanj i ne može voziti izvan grada. Ima nekoliko vožnji, možda i u zadrugu. A kako poznaješ to mjesto", reče on, cereći se, "tvoja je, ako hoćeš."
"U redu, ne smeta mi", reče on.
Otišao je do svog stana poslije posla, uzeti osobnu iskaznicu i nešto robe iz ormara. Malo ju je nosio; zadnjih nekoliko dana bio je vrlo rijetko u stanu. Tuširao se kad je navratila Ana Antonovna i kad je izašao, još ga je čekala, spremna za razgovor. Deset minuta nakon što je otišla navratila je i Lidija Jakovlevna, jer stara ju je uzbunila, u to nije sumnjao. Djevojka je bila jako srdita.
Ima neku u zadruzi, zar ne? Svi pričaju da tamo ima djevojku. To je uvredljivo za nju. Ljudi znaju da je ona sada njegova djevojka; prkosila je Aleksejevom budućem gnjevu, njen je ugled bio u pitanju. A zbog čega - zbog njegovih odlazaka prljavoj maloj Evenki, kurvici? Idemo, van s istinom. Ima djevojku Evenku, zar ne?
Nije to zbog djevojke Evenke, reče on. To su prijatelji Evenki. Oni su dobri ljudi. Uvijek je imao prijatelje Evenke.
O, da? I Čukčije? Vidjeli su ga! Odlazio je s važnom i moćnom Komarovom, tamo gdje žive Čukčiji. I što je ta ohola kučka ispričala o njoj? Je li lagala nešto? Kakve laži? Ništa. Zašto bi lagala? Svi znaju kakva je divna osoba Lidija Jakovlevna. O njoj svi lijepo govore, o njenom šarmu, njenoj toplini, i on sam to govori.
O, govori li? Pa, neka to dokaže. Drugačija je osoba otkako se vratio iz Bilibina sa svim tim novcem. Da vidimo, neka nešto od toga potroši, na dobru večeru, ona će se za tu priliku obući i provest će noć zajedno.
Ah, to neće moći; umoran je, a sutra ujutro mora rano krenuti. Vozit će za Komarovu sljedeća tri dana. Njegovo poznavanje urođeničkih jezika koristilo joj je. Sigurno u tome ne vidi ništa loše. U Zelenom rtu puno se ogovara, ona to zna. Poslije tri dana, onda će se ponovno naći.
Djevojka ga nevoljko napusti, a on se duboko zamisli nad onim što je rekla. Istina je, u mjestu se puno ogovara. Ana Antonovna mu je ispričala puno tračeva. Ali o Komarovoj još ništa nije čuo. Bi li mu rekla da je znala? Možda su ga vidjeli blizu kuće... Odlučio je ne vraćati se večeras tamo. Sišao je i oprezno nazvao s telefona u hodniku. Onda je popio nekoliko pića, pojeo nešto iz hladnjaka i gledao televiziju.
Na televiziji je bio razgovor i on ponovno primijeti veselog malog čovjeka u čizmama od sobove kože - gradonačelnik, sada je znao, izabrani Jakut - i onda se sjetio gdje ga je vidio prvi put. Treperave vrpce, kišni Prince George... Odjednom više nije mogao jesti. Dogadaji koji su ga čekali sutradan zastali su mu u grlu.
Trebao je odustati u Prince Georgeu. Mogao je odustati u bilo kojem trenutku poslije: u logoru za obuku, u Japanu, na brodu, čak i ovdje s Evenkima. Ali sutra više ne može odustati. Kad je jednom započeo, mora nastaviti. A sve će završiti - odjednom mu je to bilo jasno i sjetio se dalekog upozoravajućeg glasa - sve će završiti u suzama.
Jedan poziv, sada, i odustajanje? Natočio si je još jedno piće.
Ne. K vragu! Doći tako daleko i odustati? Postoji nešto što mora napraviti na ovom svijetu - to mu je Rogačev davno rekao. Treba stvar istjerati do kraja. On trgne piće i ode u krevet.

39.



Ujutro je rano ustao, rano je bio u zdravstvenom centru, odjeven u jednu od Ponomarenkovih kričavih jakni za drvosječe.
Tamo na rampi za utovar koja se nalazila straga, pomogao je pri ukrcavanju. Velike boce destilirane vode bile su čvrsto nagurane u teške sanduke i radnici su ih obično ukrcavali posljednje, kako bi držali lakše stvari na mjestu: sanduci su bili po pedeset kilograma svaki.
Čovjek koji je sada trebao voziti bobik imao je drugačije mišljenje o tome. Bit će teži na zadnjem dijelu, rekao je, a cesta je ove sezone vrlo klizava. Staza do stražarske postaje ionako je loša - nema dugo da je tamo vozio nekakav teret - a smrdoglavci su mu rekli da je sljedeća padina još gora. Za tu zadnju etapu potrebna je stabilnost prednjeg dijela: prvo treba utovariti teške sanduke. Radnici su se pokorili njegovom superiornom znanju i dobrodušno dovršavali posao kada se pojavila liječnica Komarova, oslanjajući se o štap.
"Ah. Danas imam vozača. Fino."
Bobikova se vrata zatvore i oni krenu, te su ubrzo bili na rijeci. Još je uvijek bilo mračno.
"Kakvi su to problemi bili prošle noći?" reče ona. Primijetio je da joj je lice vrlo blijedo i ukočeno.
"Ništa ozbiljno." On joj objasni.
"Ta kurvica. Mogu joj stvoriti probleme kad god hoću. Prikrivanje spolne bolesti je ozbiljan prekršaj. Ipak, dobro da nisi došao. Jesi li donio svoje papire?"
"Sve." Njegovi su podaci poslani teleksom u istraživačku postaju i čekat će na stražarnici.
Ostavili su rijeku i ušli na potok; vozio je nekoliko kilometara i zatim stao. Omotala je šal oko glave i brade i stavila šubaru, a on je navukao Hodjanovu jaknu s kapuljačom. Bila je finska, sa slikama skijaša; na glavu je stavio i raskošnu šubaru od nerca.
"Dobro?" upita on.
"Da. Dobro ti pristaje." No glas joj je bio suh i napet.
On nastavi voziti i uskoro se u svjetlu farova pojavi crvena zastavica koja je označavala skretanje.
"Uključi radiovezu", reče on.
Ona uključi i začuju se poznati pucketavi zvuci. "Nisam sigurna da mogu ovo nastaviti", reče ona.
Ni on nije bio siguran. Nije joj odgovorio dok je skretao na prilaz.
Opazio je da su oblice ponovno nasute šljunkom i da ih dvojica ljudi čekaju gore. Nisu to bila ista dvojica, jer, kako su i Evenki rekli, ljudi iz sigurnosti mijenjali su se, no i ova dvojica izgledali su skoro isto. Bili su toplo odjeveni, naušnjaci su im bili spušteni, dah im se vidio u zraku, a automati su im bili zabačeni na ramenima. Kraj stražarnice je stajao vojni džip. Ljudi su pozdravili liječnicu, a jedan od njih, narednik, sagne se prema prozoru.
"Ružno jutro, liječnice. Niste imali neprilika na putu ovamo?"
"Ne." Ona obliže usne. "Mogu li izaći?"
"Ne, ostanite gdje jeste. Imate povrijeđenu nogu kako čujem. Dajte mi samo isprave. On neka izađe. Kako se zove - Hodjan?" Provjerio je svoj papir, ali je i pogledao šminkersku kapu i jaknu.
"Hodjan." On se uspije osmjehnuti. Izašao je, izvadio isprave; provjerili su ga, čekao je dok nisu provjerili i isprave Komarove.
"Kakav je put do gore danas?" reče ona na silu.
"Nije tako loš. Imate pogon na sva četiri kotača?" upita čovjek Čukčija.
"Svakako, na sva četiri."
"Slijedite me. Vozite u prvoj. Otvorite stražnja vrata, provjerit ću." Stražnja su vrata bila otvorena i narednik provjeri stvari nagomilane unutra. "U redu, zatvorite ih", reče i ode do vojnog džipa.
"Koliko dugo ostajete, liječnice?" čovjek koji je ostao udarao je rukom o ruku na hladnom zraku. Malo prije otvorio je prepreku koja je čuvala put prema gore.
S planine je brijao oštar vjetar.
"Kratko. Bio je hitan poziv." Radio je još pucketao. "Spustit ću se gotovo istog časa."
"Hvala bogu!"
"Ostanite u kućici - ovaj vjetar vam škodi."
"Ne morate mi to reći!"
"U redu, krećemo!" Narednik je okrenuo džip, dao im znak i mali konvoj krene.
Na brzinu su se pogledali, ali on ne reče ništa. Put prema gore bio je urezan u padinu i krivudao kako bi se moglo svladati strminu. Pa ipak je bilo još vrlo strmo i vukli su se polako u prvoj brzini.
Tek što su prešli kilometar, odjednom se pojavi velika kupola s koje se odbijalo ružičasto svjetlo. Odmah ju je prepoznao s fotografija. Poslije kupole ukazao se cijeli logor na visoravni; dvije-tri stotine metara niskih zgrada, raširenih i ograđenih žičanom ogradom, obasjanih reflektorima.
Kad su se približili vratima prepoznao je skladišne prostorije, kućišta generatora i pistu. Džip stane na vratima, ona se otvore i oni uđu u ogradeni pristup s drugom stražarnicom gdje su ih opet zaustavili.
Ovdje su im još jednom provjerili isprave; oboja vrata, ona iza njih i ispred njih, bila su zatvorena. Onda im je pokazano da nastave i džip je i dalje vodio. Stao je kod niske betonske zgrade iz koje je izašlo nekoliko ljudi u odorama; džip zatim ode, a njima je narednik pokazao da ostanu tu.
"To je to", reče ona. Glas joj je jedva bio šaptaj. "Otvori mi vrata."
"Zapamti svoje riječi. I to da se žuriš."
On optrči do vrata; ona ukočeno izade, nabadajući štapom.
"Što je to, liječnice?" Prvi čovjek u odori bio je bojnik, elegantan u svojoj krznenoj šubari i s epoletama. "Kažu da ste se ozlijedili."
"Nategnuće, ništa posebno. Ne smeta mi u poslu. Osim kod proklete vožnje", reče ona živčano. "Ne mogu ostati, bojim se imam hitan poziv preko radija. Uludo potrošen put, osim što se zaliha tiče. Dajte da ih odmah iskrcaju, budite ljubazni. Otvori stražnja vrata", naredi ona Čukčiju.
On otrči to učiniti i časnik pogleda unutra.
"Da. Čuo sam da je teret znatan. Pozvali smo traktor - evo ga, stiže. Želite li se osvježiti nečim unutra?"
"Ne - samo malo. Pričekat ću da počnu. Ne želim otezanje. Budite dobri, dajte mi vaše liječničke naloge, bojniče. Pročitat ću ih na putu prema dolje. Ubrzo ću vam se pridružiti unutra. Idemo, požurite!" vikne ona prema traktoru koji je dolazio.
Evenk je vozio traktor, a drugi je bio na maloj prikolici koju je traktor vukao. Porter ih prepozna obojicu - bili su kod stada: smjena je bila obavljena.
Kad se bojnik povukao unutra, stvar preuzme njegov podređeni i počne nadgledati iskrcavanje.
"Ljudi, požurite!" tjerao je Evenke. "Liječnicu čeka jedan slučaj."
"Danas nas nećete pregledati, liječnice?" upita jedan od Evenka. Tjerajući je u ludilo, oba Evenka su se široko cerila.
"Danas neću. Morat ću se vratiti. Pažljivo s tim kutijama", reče ona oštro. "Unutra su boce."
"Kakav to slučaj imate, liječnice, čemu žurba?"
"Nije vaša briga! Radite vi svoj posao. I ne bacajte ih - nosite ih!" Vozač je izvlačio lagane stvari odostraga i bacao ih kolegi da ih složi na prikolicu.
"Ovdje su samo dva para ruku, liječnice", žalio se čovjek. “A ako želimo to što prije obaviti..."
"Da pozovem još koga da pomogne?" upita je stražar.
"Ne, ne, mogu oni to i sami obaviti. Pripazite samo da to učine kako valja. Gledajte, previsoko to slažu, sve će se srušiti. Neka to ponovno slože. . ." ona pogleda na sat " a ima još sanduka."
Stražar požuri kako bi nadgledao preslagivanje, a Evenk kod bobika požuri s izvlačenjem sanduka. Kako su sanduci bili složeni duboko naprijed u autu, morao je uskočiti unutra kako bi došao do njih; da bi mu pomogao, i Čukči je morao uskočiti unutra. Kad se našao unutra, brzo je skinuo svoju kapu od nerca, jaknu s kapuljačom i drugu jaknu; jednako tako brzo i Evenk je skinuo svoju kapu i jaknu. Evenki su nosili jakne od sobove kože, s krznom iznutra; na grubim kapama imali su spuštene naušnjake. Njih dvojica brzo zamijene stvari.
"Brzo, uzmi moje isprave!" reče Porter. "Trebat će ti kod izlaska."
"Isprave? Gdje da ih stavim, do vraga..."
Čovjek još nije uspio pronaći kamo da stavi isprave, kad stražar kod prikolice opazi Čukčija u bobiku.
"Hej! Ti, unutra-izlazi!"
Dvojica ljudi se okrenu i pogledaju ga.
"Ti, s krznenom kapom, izlazi odmah! Ne smiješ unutra!" Čovjek koji je sada nosio krznenu kapu polako izađe, kimajući glavom prema liječnici, dok je stražar sumnjičavo prilazio. "Časniče", reče Komarova, gutajući knedle. Primijetila je kimanje. "Ti su sanduci vrlo teški. Jedan ih čovjek ne može sam nositi."
"On ih ne smije nositi. To znate, liječnice. Nitko izvana ne smije dirati bilo kakvu robu za ovdje."
"Da, imate pravo", reče ona, ali nastavi gledati u njega. "Je li, jeste li po prvi put ovdje? Ne sjećam se da sam vas pregledala."
"Da, prvi mi je put, liječnice."
"Isplazite jezik."
"Jezik?" čovjek ga zbunjeno isplazi.
"Da. Lagana upala. Imate i laganu mučninu, pretpostavljam." Svi stražari imali bi prvih dana lagane upale i mučnine. "Da vam vidim oči." Ona mu potegne donji kapak i natjera ga da gleda u nebo dok je to radila; istovremeno je primijetila da su isprave promijenile vlasnika. "To je zbog nadmorske visine. Bojim se da to nije dobro za vaše srce. Kasnije ću vas pregledati. Za sada, radite i dalje. I potjerajte te ljude da rade."
Ovaj tako i učini, i to brzo, ali još uvijek rastresen zbog svog srca.
"Kada se vraćate, liječnice?" upita on zabrinuto.
"Ne danas. Ni sutra ne dolazi u obzir. Može prekosutra. Ah, i za vas imam poruku!" vikne ona Evenkima. "Recite Stjepanu Maksimoviču da će mu se unuk roditi malo ranije, možda uz poteškoće. Neka bez oklijevanja izabere ime, i za dječaka i za djevojčicu."
"Prekrasno! Slavit ćemo. Ali ovdje nas drže na suhom, kao barut, liječnice! Možete li nam donijeti kakvu kapljicu?"
"Ne, ne mogu. Recite mu da napiše imena i ja ću ih uzeti kada opet dođem. Ovdje ne smijete piti", reče im ona strogo. "Liječnice", reče stražar. Usrdno ju je gledao. "Ima li nečeg što ja ne bih smio raditi?"
"Da. Probajte ne spavati na leđima. Ili lijevom boku. Spavajte na desnom."
"Desnom", reče on.
“A sada mi pozovite džip. Neću se dugo zadržati s bojnikom." Ona ponovno pogleda na sat. "Bolesna žena me čeka tamo dolje! Neka narednik bude u džipu. Doći ću za dvije minute."
Tako je i bilo; izašla je s liječničkim papirima i uzbudenim bojnikom. Narednik je bio u džipu. Čukči je bio u bobiku. Mali je konvoj ponovno krenuo; kroz dvoja otvorena vrata, niz zaleđeni put do stražarske postaje. Dvoje provjerenih posjetilaca, koje su provjerili i dolje i gore ih sada i ispratili, bili su pozdravljeni i pušteni iz tog prostora; sigurnost je bila stopostotna. Stražar ih je otpratio do brklje i zatim je maknuo. Liječnica se vratila na potok sa svojim vozačem. On je taj potok vidio prvi put.
A tarno gore, čovjek koji ga je zamijenio takoder je vidio stvari prvi put. Na traktoru se odvezao do skladišnih zgrada, a cijelo su mu vrijeme namigivali Evenki koji su tamo radili, dok su stražari polako patrolirali. Sada je pomagao pri utovaru drugog tereta za skladište zaliha.
Skladište zaliha bilo je u stražnjem dijelu kompleksa i dok su se približavali graničnoj ogradi odjednom je opazio ono zbog čega je došao. Iza ograde bilo je jezero. Veliko, sada zaleđeno, ali su nekakvi strojevi bili postavljeni uokolo kako bi jedan dio osvijetljenog jezera držali otvorenim. Voda je bila crna poput tinte. Napokon je stigao. Tu je: Tamne vode. Černi vodi.

40.



Bojnik Milicki, zapovjednik postaje Černi vodi bio je rumen, mlad čovjek, nije mu još bilo ni trideset, ali je brzo napredovao u svojem poslu. Sadašnji posao nikako nije volio. Već je dva puta prije bio postavljen ovdje i svaki je put to mrzio. Ali ovaj put mrzio ga je najviše. Bio je po prvi put ovdje zimi; za ambicioznog čovjeka iz sigurnosti, Černi vodi zimi bila je uvreda. Mjesto je bilo potpuno sigurno.
Ljeti bi se mogli pojaviti kakvi problemi. Tada sve zalihe moraju dolaziti zračnim putem i bile su potrebne oštre mjere kako bi se spriječili dodiri između Evenka i posada letjelica-provjerenih posada, naravno, ali voljeli su protegnuti udove i tumarati na svježem planinskom zraku.
Zimi nije bilo čak ni toga. Posade koje bi stigle išle su ravno u zagrijanu prostoriju za njih i ostali bi tamo. A i nije ih stizalo mnogo. Naime, zimi zalihe mogu doći i cestom; tako je i bilo, dolje do stražarske postaje, odakle bi ih kasnije pokupila vozila iz same postaje. Izvrstan sistem - nikakav dodir nije bio moguć između vozača kamiona i postaje.
Sa Zgradom, naravno, nikakav dodir nije bio moguć, ni u jednom trenutku. Nalazila se na 1200 metara u planini. U stvari, bila je ugrađena u planinu; sama postaja sigurno je stražarila.
Postaja se nalazila na prvom i drugom nivou visoravni; prvi nivo bio je za stražarske zgrade, bojnikov apartman i sve ostale vidljive strukture. Na drugom nivou bile su službe: kuhinja, pekarnica, praonica rublja, grijači, radionica i prostorije za Evenke. Ispod svega toga, na trećem i četvrtom nivou, nalazila se Zgrada, ali o njoj bojnik nije znao ništa. Zgrada je bila dostatna sama sebi, njome se upravljalo preko tijela zvanog Ured.
Bojnik Milicki nikad nije posjetio Ured, to mu i nije bilo dopušteno, ali postojala su tri komunikacijska kanala. Bili su to interni poštanski sustav, telefon i teleprinter. Najčešće se koristio teleprinterom i poruke su zvrjale amo-tamo nekoliko puta na dan. Pošta se u drvenom kovčežiću dizala i spuštala dizalom, a bila je namijenjena papirima koje je trebalo potpisati (potpisivao ih je ili upravitelj ili, rjeđe, direktor, svojim hijeroglifom) i također je bila česta.
Telefon nije bio uobičajen.
Telefon je služio kao vruća linija i koristio se samo u hitnim slučajevima. Dosad nije bilo hitnih slučajeva za vrijeme bojnikovih službenih boravaka i nije ga trebao koristiti. Usrdno se nadao da ni sada neće trebati, iako se čini se razvijao jedan takav slučaj. Kako bi stvar sasjekao u korijenu, bez panike ili vruće linije, trebalo je brzo djelovati preko teleprintera. I temeljito objasniti slučaj svinji na drugom kraju.
Svinja na drugom kraju bio je pukovnik iz sigurnosti, ravnatelj Ureda, i dosad se pokazao kao veliki problem za bojnika. Više nego jednom nepovoljno je izvijestio o bojnikovoj stručnosti. Neki aspekti trenutačne situacije lako bi ga mogli ponovno isprovocirati; ali tomu nije bilo pomoći.
Stvar je bila tako smiješna da čak nije znao ni kako je objasniti. Zapisao je nekoliko bilježaka. Ali čak i s bilješkama bilo je teško.
Radilo se o imenu za dijete. Dijete se još nije rodilo, ali će se roditi, prerano. Kad se rodi, bit će unuk Stjepana Maksimoviča, direktorovog poslužitelja. Plemenski običaj Evenka zahtijevao je da djed izabere ime djetetu. Raspored posjeta Stepana Maksimoviča dopuštao mu je jednu posjetu po smjeni Evenka. Jednu je već iskoristio, prije dva dana. Zbog djeteta su Evenki sada zahtijevali još jednu posjetu; zapravo dvije. I to zbog toga što će se u međuvremenu morati dogovoriti sa svojom ženom. Možda će morati izaći čak i po treći put, ako se slučajno predomisli. Djedovi često promijene mišljenje. Ako se ovaj djed bude predomišljao, moglo bi to potrajati do sutra. A to ne smije trajati do prekosutra, jer prekosutra će liječnica Komarova...
Bojnik olabavi ovratnik. Bit će teško.
....jer prekosutra će liječnica Komarova, koja ih je osobno obavijestila o skorom rodenju (kratke pojedinosti o posjeti), doći ponovno u postaju. Evenki su zahtijevali da se do onda mora znati djetetovo ime. Evenki vjeruju da mrtvo dijete, čak i više nego živo, mora imati ime, kako bi bog...
No, preskoči boga. Pukovnik ima svoje mišljenje o bogu. Ali kako onda...
Ono što oni dolje moraju razumjeti jest da su Evenki ovdje kao slobodni radnici, a ne novaci. Mogu otezati s radom. Traže da se s ovim slučajem osobno upozna direktor. Vrlo je važno izbjeći ovakvu situaciju. Zapovjednik postaje već ima spremnu posadu za pratnju. Traži se hitno odobravanje trenutačnog posjeta Stjepana Maksimoviča.
Nije baš najsjajnije. Ali sve je bilo tu.
Bojnik je otkucao poruku i čekao, ponešto uzbuđen, odgovor.
Kroz dvadesetak minuta teleprinter se pokrene i zaklepeće. Zapanjeno je čitao odgovor.
Najtoplije čestitke Evenkima i najbolje želje za uspješnim rođenjem djeteta. Zapovjedniku postaje čestitati na njegovom obzirnom postupku. Posjet Stjepana Maksimoviča odobren. Pratnju postaviti odmah na ulazu u treći nivo.
"Čestitati na njegovom obzirnom..." Izbuljenih očiju ponovno je pročitao poruku; ovako nešto nije očekivao.

U svojoj spavaonici, Evenki nisu očekivali ništa manje. Prestali su s radom i sakupili se tamo obavijestivši bojnika da će tamo i ostati sve dok Stjepan Maksimovič ne stigne; ovaj je stigao za nekoliko minuta, dok je bojnik izražavao svoje najtoplije čestitke.
Niz hodnik su došla dva stražara sa Stjepanom Maksimovičem između njih i stala kod spavaonice.
"Stjepanka!" Skočili su na njega, počeli mu stiskati ruku i lupati ga po leđima i nastavili tako sve dok dva stražara nisu ostavili Evenke same i smiješeći se izašli kroz vrata.
Evenki pažljivo zatvore vrata.
"Bože moj!" reče Stjepanka. Bio je to veseo čovječuljak, jedno mu je oko stalno bilo zatvoreno od namigivanja. "I sam sam počeo u to vjerovati. Zar da moja kći tako rano rodi?"
"Malo prerano - Komarova je to danas potvrdila. Ali Kolja kaže da nema razloga za brigu."
"Brigu? Zašto da brinem? Sve moje šestoro unučadi rođeno je prerano. Napredna djeca!" reče Stepanka ponosno.
“A ni jedno ne nosi tvoje ime, stari pokvarenjače! Jesi li napokon donio štogod za popiti?"
"Sada nisam... Ali, Kolja! Drago mi je da sam te upoznao, Kolja." Stari Evenk mu čvrsto stisne ruku. "Ispričali su mi o tebi i o toj jadnoj djevojci. Sve sam ispričao šefu. Poznaje joj oca - on radi tamo dolje. Ja te ljude ne poznam, razumiješ. Ali šef je razgovarao s njim i on očekuje pismo. Imaš ga kod sebe?"
"Tu je", reče Kolja i s puno poštovanja izvadi ga iz pojasa. Pismo je bilo u omotnici boje lavande, presavijeno napola i on ga prvo pomiriše i prisloni na usnice prije nego što ga je uručio.
Stari Evenk bio je ganut ovom gestom.
"Kolja, vidim da si dobar momak", reče. "Za ovo ćeš svakako biti nagrađen - na ovom svijetu ili idućem. Donijet ću ti odgovor, a ti ćeš ga odnijeti djevojci. Ali, reci mi, kako je prošla zamjena?" Ispričali su mu kako je prošla zamjena i uskoro su se svi lupali po leđima, u još jednom nastupu veselja.
To je potrajalo sve dok stražari nisu zalupali na vrata i viknuli da su na dužnosti pratnje samo do ručka i zato neka požure. Stjepanka javi da je spreman i ode; ovaj put je namigivao s oba oka.
Vratio se prije vremena, u četiri; očekivali su ga tek noću. No, sada nije bio veseo, već ozbiljan, pa čak i zbunjen.
Donio je omotnicu, skrivenu u podstavi čizme i kad su stražari otišli, on je izvadi. Pismo nije bilo od oca, reče. Bilo je samo za Kolju. On mora pripaziti da ga samo Kolja pročita.
Kolja se odvoji i otvori omotnicu.
Unutra je bila samo jedna kratka poruka i on je pročita dva puta. Onda pogleda Stjepanku, otvorenih usta.
"Znaš što ovdje piše?" reče. "Otac te želi osobno vidjeti."
"Ali kako je moguće da..."
"Ja ne znam kako. Unutra piše kako. Šef je to napisao. Trebaš to čitati sve dok ne shvatiš kako, a onda mi moraš reći da ili ne i spaliti poruku. To je sve što mi je rekao."
Čukči je mrmljao sebi u bradu.
"Što da radim?" Primijetio je da ga svi Evenki gledaju.
"Kolja, je li to opasno?" upita jedan od njih.
"Ne znam... Možda."
"Onda slušaj, dosta si već napravio. Došao si jedno pismo donijeti, a drugo odnijeti. Zašto te otac želi vidjeti?"
Kolja ponovno pogleda poruku.
"Samo plače'; pročita on. U poruci nije bilo ničega o plakanju. "Ne znam... Došao sam toliko daleko", reče on.
"No, što god da odlučiš", reče mu Stjepanka, "odluči sada i spali je."
Pogledavao je prema vratima. Dva su Evenka stajali tamo, naslonjeni na špijunku.
"Pa dobro." Oblizne usne. "Kaži da. Kaži rnu da", reče, i upaljačem spali poruku, a onda spali i omotnicu.

Glavni hodnik drugog nivoa bio je pod stalnim dnevnim nadzorom i sva su vrata morala biti otvorena kako bi se spriječilo pušenje u radnim prostorijama, a i napijanje, jer u skladištima bi se znalo naći nedopuštenog pića. Noću su ophodnje bile svedene na dvojicu ljudi na sat, i iako su sva vrata bila čvrsto zabravljena, sve ih se pomno provjeravalo. Jedan domišljati Evenk jednom se sakrio u radionicu i uspio prokrijumčariti industrijski alkohol u spavaonicu.
U 10.55 Kolja Hodjan izvukao se iz svog ležaja u zaključanoj spavaonici. Bio je potpuno odjeven, čak je imao i kapu od sobove kože. U sobi je slabo plavo svjetlo gorjelo cijelu noć - bilo je to zbog stražara koji su provjeravali spavaonicu kroz špijunku. Brzo je navukao čizme od meke kože kakve se nose u spavaonici i otapkao do kupaonice; prije nego što je zatvorio vrata još se jednom osvrnuo prema Evenkima koji su ga promatrali i podigao ruku.
Kupaonica je imala vanjska vrata na hodnik koja su Evenki koristili samo danju. Stražari su već prošli - čuli su ih kako provjeravaju vrata - ali nije učinio ništa, čekao je kako mu je bilo rečeno, dok ne čuje struganje zasuna. Pričekao je punih pet minuta po svojem satu, ali nije čuo zasun. Zar je stvar već obavljena? Probao je kvaku i lagano povukao vrata. Tiho su se otvorila.
Provirio je van, pogledao uz i niz hodnik; bio je jarko osvijetljen, potpuno prazan. Na stropu su bili načičkani alarmi protiv požara, a na zidovima je bila postavljena brodska rasvjeta. Na udaljenijem kraju mogao je primijetiti nekakvu zapreku s osvijetljenim znakom nad njom. Odmah tamo iza ugla, kod zaključanog ulaza na treći nivo, nalazila se stražarska postaja i mogao je čuti udaljen smijeh iz stražarskog odjela. U bližem kraju hodnika, nadesno, nalazila se samo praonica i nalijevo bio je prazan zid s brodskim svjetlom.
Pričekao je još nekoliko sekundi, promatrajući dio gdje su se nalazili stražari. Ništa, nikakvog pokreta, čak ni sjenke. Izašao je na hodnik, zatvorio za sobom vrata, tiho gurnuo gornji i donji zasun i okrenuo se nadesno. Tako je morao učiniti, pisalo je u poruci. To je i bilo sve što je pisalo. pčito je to morala biti praonica, jer ničeg drugog ovdje nije bilo. Praonica je imala velika dvostruka vrata bez zasuna, ali na njima je bila špijunka; bila su zaključana.
On prijeđe rukama preko oba krila i lagano zakuca, jer nije znao što drugo učiniti, a onda opazi kako se zadnji zid hodnika naglo otvorio. Zid se uklonio prema unutra, otprilike tridesetak centimetara i on požuri do njega te se brzo uvuče.
Čim je ušao u tamu, zid se opet zatvorio i upali se svjetiljka. Tamo je stajao Stjepanka. Nije ga gledao, već je promatrao kroz periskop. Periskop je pružao pogled na hodnik, očito kroz brodsko svjetlo s druge strane zida. I Kolja pogleda kroz njega i ugleda cijeli dobro osvijetljeni hodnik, prazan, sa svim vratima sigurno zaključanim. Stjepanka je izgledao uplašen kada se okrenuo prema njemu i držao je prst na usnicama. Prtljao je s brojčanikom na bravi sa šifrom, provjeravajući broj na komadiću papira i onda mu pokazao da ga slijedi, mahnuvši svjetiljkom.
Nalazili su se u maloj cementnoj sobi - zidovi, vrata, strop, sve je bilo od cementa; soba je bila gola i bez prozora.
Stjepanka otvori vrata i oni zakorače na cementni podest, nedovršen, pust i hladan; na kraju su se nalazile stepenice; zatvori vrata za njima i glasno izdahne.
"Boga mi!" reče. "Nikad prije nisam bio ovdje! Nikad nisam ovo vidio." Držao se za srce. "Dođi, Kolja."
Držao je svjetlo upereno dolje na stepenice, koje su se spuštale u dva nivoa i stigli su do dna i kratkog hodnika koji je završavao praznim zidom. U zidu je bila postavljena šina i Stepanka je pritisne i gurne zid iza kojeg dopre snop svjetlosti. On gurne Kolju unutra i istovremeno zatvori zid. Brava sa šifrom iznutra bila je skrivena u ukrasnoj rešeci i on je brzo ponovno podesi, čitajući papirić.
Kolja je proučavao sobu. Soba je bila zapanjujuća.
Bila je dugačka sigurno preko dvadeset metara, a visoka najmanje četiri; imala je svijećnjake, galeriju, police s knjigama uzduž cijele galerije. Bila je puna umjetnina. Na zidovima su se nalazile slike - veličanstvene slike iz svih razdoblja: Gauguin, Picasso, Rembrandt, Mondrian. Soba je bila puna boja. I kipova. I rascvjetanog grmlja i drveća - drveća u velikim posudama na kotačićima, kako bi ih se moglo pomicati. Svijećnjaci nisu bili upaljeni, ali su lagano svjetlucali na svjetlu što je dolazilo od malih svjetiljki razmještenih po stolovima uza zidove. Tamo je stajao i dugačak stol za kavu -velika ploča crnog bazalta - oko kojeg su bili udobni kauči i fotelje.
Stjepanka ga primijeti kako gleda oko sebe i prema stropu.
"Ovdje je visina dva nivoa", reče. "Treći i četvrti nivo. Ovo je njegova knjižnica, ponekad ovdje i spava noću... Znam ga naći ovdje. Kolja!" ponovno se držao za srce. "Ostani tu. Moram ići i javiti mu. On će ti dovesti djevojčina oca. Ja to ne mogu učiniti." Izašao je kroz vrata, ostavivši ih malo odškrinutim. Uskoro se začuje kucanje na druga vrata i Stjepankin glas kako tiho govori ruski. Zatim tišina; Kolja je čekao, ogledavajući se po sobi.
Na svakom kraju spiralne stepenice vodile su na galeriju; u mračnom kutku stajao je ogroman televizor, globus i kolica s pićem. I kavez. Nešto se micalo u kavezu i on polako krene prema njemu; no, kavez je bio dizalo, a ono što se micalo bila je njegova vlastita slika u ogledalu na dnu dizala i on se brzo okrene prema vratima, osluškujući.
Negdje su se zatvorila druga vrata i on je čuo njihovo zaključavanje. Začulo se čudno zujanje, vrata se naglo otvore i invalidska kolica kliznu unutra.
"Pa!" reče Rogačev. Imao je ispruženu ruku i širok osmijeh na licu. "Čekao sam te, prijatelju moj. Tako željno sam te čekao."

VI.


PRSTEN I KNJIGA



41.



I što ti sada reći? Prošla je cijela vječnost otkako smo se sreli. A sada sam starac i neću još puno ostarjeti. Pokazat ću ti ono što ti imam pokazati, a odnijet ćeš ono što ću ti dati. Sada je sve gotovo, sve je dovršeno.
To da si tu, znam, a ti ćeš mi ispričati kako se to dogodilo. Da ćeš doći, to uopće nisam sumnjao. Naš razgovor od prije mnogo godina nije bio olak. Svoj sam dio dogovora održao i znam da si to iskoristio - iako nisam vidio rezultat. Kao što vidiš, pratio sam tvoju karijeru. . .
A što se moje tiče...
Moja je toliko isprepletena s događajima u ovoj zemlji da je se ne može odvojiti od njih. Sovjetski Savez je trajao preko sedamdeset godina - jaka struktura, čvrsta poput stijene. A sada se sve, poput optičke varke, raspalo. Iz toga su izašle samo dvije vrijedne stvari, a jedna od njih dogodila bi se i negdje drugdje. Druga se mogla dogoditi samo ovdje.

"Pokazat ću ti dvije stvari", reče Rogačev.
Razgovarali su tek nekoliko minuta, ali ga je Porter još uvijek gledao, pokušavajući se sjetiti čovjeka kakvog je upoznao. Crvene kose je nestalo. Nestala mu je sva kosa. Nestalo je i kože ostale su mu samo velike krpe na tjemenu, licu, rukama. A veliko tijelo, nekada jako, sada je bilo smežurano, umotano u šal.
"Što se, k vragu, tebi dogodilo - eksplozija?" reče on. "Satelit je opazio ruševine, zar ne?"
Porter mu ispriča što je satelit opazio, što su oba satelita opazila, a čelo puno ožiljaka se nabora.
"Prozivka, ha? I zavoji. Nije loše. Ipak, nije to ništa, to su najraniji primjerci. Ali, krenimo. Imamo puno posla."
Krenuo je prema galeriji.
"Moja električna stolica", reče. "Nekoć je pripadala mojem prethodniku, on ju je tako nazvao. Ne znaš za njega."
"Želikov? Naravno da znam za njega", reče Porter.
"Znaš?" Rogačev ga pogleda. "No, saznat ćeš još i više", reče.
Otvarao je vrata ispod galerije. Iza njih se nalazila mala garderoba, potpuno obložena mekim izolacijskim materijalom. Na vješalicama su visjele bunde. Rogačev pažljivo zakračuna vrata iza njih.
"Pomozi mi", reče. "Idemo na jedno vrlo hladno mjesto, moramo se dobro odjenuti."
Porter pomogne starcu obući bundu, šubaru i rukavice, a onda ih i sam navuče.
"U džepu ćeš naći zaštitne naočale. Možda ti neće trebati ja više ne mogu podnijeti hladnoću." On ih navuče na glavu i otvori vrata u zidu nasuprot sobi. Zapuhne ih ledeni zrak. Iza vrata se upalio red svjetala, otkrivajući dugačak spust do tunela.
Invalidska kolica tiho su zujala niza spust, a Porter ih je pridržavao odostraga. Posvuda je svjetlucao mraz; neobičan mraz u šarenim oblatnama, krhak i staklast, drhturio je po zidovima i osipao se poput praha dok su prolazili.
"Prilagodim se za minutu, dvije", reče Rogačev prigušenim glasom. Držao je rukavicu na ustima i nosu. “Ali ionako ne mogu ostati dolje duže od deset minuta."
Očito su silazili u permafrost koji se nikad ne mijenja, ne otapa se i tu je mraz postao poput stakla. Na dnu se tunel širio u široku komoru. Ovdje svjetla nisu bila samo na stropu, već i na cjevastim zidovima; čitav je prostor bio jarko osvijetljen, posvuda kristalno svjetlucajući.
Ledeni blok stajao je u sredini i Rogačev krene prema njemu. Onda Porter opazi da to nije led. Bila je to nekakva plastika; gornji je dio bio otvoren. Sloj smrznutih oblatni pao je na njega i Rogačev iz džepa bunde izvuče malu lopaticu i pažljivo ih odstrani. Ispod se nalazio proziran sanduk, optočen mrežom finih tankih crta.
"Kontrola temperature", reče, "za sprečavanje naboravanja." Isprva Porter nije mogao biti siguran, no izgledalo mu je kao da je u sanduku djevojka.
"Lako se otvara - brtvilo je silikonsko. Pomozi mi samo da pridržim", reče
Rogačev i podigne poklopac. U sanduku je bila djevojka.
Ležala je na leđima, zatvorenih očiju, vrlo blijeda. Bijelom plahtom bila je pokrivena od trbuha do koljena, inače je bila gola. S obje strane grudi spuštale su joj se plave pletenice. Zatvorene oči, lagano ukošene, nalazile su joj se nad visokim jagodičnim kostima; usne su joj bile lagano otvorene, kao da diše. Ruke su joj bile prekrižene na plahti, desna iznad lijeve. Bila je visoka, skladna, vrlo lijepa.
Porter odvrati pogled od nje na Rogačevljeve naočale.
"Što je ovo?" reče.
"Mlada žena, možda od sedamnaest godina. Morali smo izvršiti nekoliko operacija na njoj, po mogućnosti što više sa stražnje strane. Morali smo obaviti i carski rez - bila je u osmom mjesecu trudnoće. Pridrži poklopac."
On se nagne prema naprijed i vrlo pažljivo povuče plahtu, otkrivši red šavova iznad blijedih stidnih dlaka; nije bilo crvenila kože i uredni šavovi izgledali su svježi. "Ožiljak, naravno, nije mogao zacijeljeti. Ali je dijete bilo unutra, savršeno formirano. Kao što vidiš, djevojka je lijepa. Oči su joj sive. Da je živa, imala bi ljepšu boju puti, ali ovakvu smo je našli, pa smo joj ostavili ovu boju." On vrati plahtu na mjesto.
"Tko je ona?" reče Porter.
"Zovemo je Sibirka, po zemlji. Ovakvu smo je našli. Umrla je trenutačnom smrću i odmah je ostala sačuvana - brzo zamrznuta. Ne boj se, smiješ je dotaknuti. Sada je dobro balzamirana."
On se nagne i podigne joj gornju šaku. Ruka je bila prilično savitljiva. Bila je to široka ruka, dugačkih, četvrtastih prstiju, a nokti su joj bili kratki i neravni.
"Lijeva ruka joj je slomljena. Pala je na nju - bila je ljevakinja. Jastučići na prstima i dlan su joj gadno izgrebani. Taj dio izbjegni, ali dodirni je, uspostavi kontakt. Nećeš imati druge prilike."
Porter skine rukavicu i željno dodirne djevojčino lice. Bilo je glatko, puno, ali ne i hladno - prema njegovoj ledenoj ruci bilo je čak toplo. On dodirne kožu, nos i napipa uške ispod kose.
"Ne mogu još dugo izdržati - za ovo su potrebna grijana odijela iz laboratorija", reče mu Rogačev. "Ona vrata otraga vode do tamo. Ovo je bio moj osobni ulaz. Često dolazim. Dobro promotri - prošetaj oko nje. Visoka je, zar ne? Osobita. Lijepo lice - slavensko, ne misliš li?"
Porter prošeta oko sanduka. Kose oči nisu mu izgledale slavenske.
"Ne znam", reče. Noge su joj bile izgrebane, ali su joj nokti na nožnim prstima bili u boljem stanju nego oni na rukama: nosila je obuću. "I, kakva je priča?" reče. "Jedinstvena. Nećeš vidjeti više nikad nekog poput nje. U ovakvom je stanju već četrdeset tisuća godina. Prije Slavena, prije bilo koje od sadašnjih rasa na svijetu. Našao sam je u bloku leda. Spada u jedan od tipova od kojih svi potječemo, možda je majka milijuna-već je rađala. Ne znam što se dogodilo s njenim ranijim potomkom, ali o djetetu koje je nosila znam mnogo. O, da!"
On zatvori sanduk, okrene stolicu i odmah krene, a Porter ga je slijedio.
Na nekoliko koraka uza spust Porter stane i osvrne se. Još ju je mogao vidjeti u sanduku, samu u osvijetljenom tunelu; mogao je vidjeti njene lagano otvorene usne i na trenutak mu se pričinilo da se miču. Ali bili su to samo kristalići leda koji se trusio.
Rogačev zakoči stolicu i okrene se, gledajući očima iza naočala također prema dolje. Usta su mu lagano bila rastegnuta u smiješak.
"Znaš li priču o kralju Šaulu?", reče. "Otac ga je poslao da nađe izgubljene magarce, a on je pronašao kraljevstvo. Želikov me poslao da nađem mamuta, a ja sam pronašao izgubljeni svijet. U biti, našao sam još nešto - nešto... neprocjenjivo. Ali otkuda početi?"

42.



Gdje počinje priča? U Picundi, s nesrećom koja me je dovela do ovog posla? Ili malo prije, sa slučajnim susretom u Oxfordu? Ili znatno ranije, s prvim sastankom sa Želikovim? Pa, recimo da je to početak. 1952.

Te godine, 1952., odjednom, neočekivano, bio sam uhićen. Ništa loše nisam učinio - ništa. Direktor mog instituta možda je nešto učinio, iako sam sumnjao u to. No, cijela je istraživačka skupina bila uhićena, osuđena i razasuta na sve strane, a ja sam bio poslan na Kolimu, u mali logor u Panarovki.
U tom sam logoru prvi put susreo Želikova.
Želikov je već bio ugledan i u to je vrijeme bio već iskusan zatvorenik, s mnogo osuda i mnogo logora iza sebe. U Panarovki je pripremao niz predavanja i po mom dolasku - a ja sam bio mladi stručnjak za niske temperature - dobio je dopuštenje da mu pomažem.
Predavanja su doživjela veliki uspjeh kod zatvorske uprave i kod zatvorenika, no poslije mi je rekao da je predavanja održao samo da se riješi teških logorskih poslova. Također mi je povjerio kako je otkrio taj koristan štos i okolnosti u vezi s tim.
U jednom drugom logoru, za vrijeme rata, Želikov je među zatvorenicima našao vrlo zanimljiv par, Koroljova i Tupoljeva. Obojica su bili "neprijatelji naroda"; Koroljovljev zločin bila je sabotaža: zloupotreba streljiva za vatromete. I taj je par pokrenuo seminar o aerodinamici, što ih je oslobodilo teškog rada na duže vrijeme - bio je to izvor Želikovljevog kasnijeg nadahnuća.
No, bio je to tek početak priče. Jer, kad je jednog dana Tupoljev neočekivano oslobođen, odmah je potegnuo veze kako bi oslobodio i svog prijatelja Koroljova. Tupoljev je nastavio s proizvodnjom bombardera koji su dobili ime po njemu i koji su pomogli u ratnoj pobjedi, a Koroljov se vratio svojim vatrometima: modelima višestupanjskih raketa koje su prethodile njegovim balističkim projektilima i nekoliko godina kasnije mu omogućili da pošalje prvog čovjeka u svemir.
Ali ni to nije kraj. Jer Koroljov je planirao u svemir poslati prvo majmuna, a ne čovjeka; da to napravi, sredio je kasnije oslobađanje Želikova. Želikovljev rad na prilagođavanju majmuna bio je dobro poznat i on je odmah požurio s uvjetovanjem tog majmuna.
Iz tog projekta ništa se nije razvilo. Zbog kojekakvih razloga nije uzet majmun, već pas (proslavljena Lajka), a Želikovljevi javni prosvjedi priskrbili su mu kasnije još jednu osudu. Taj je put bio poslan u Panarovku... uslijedila su predavanja.
U Panarovki, nedugo poslije predavanja, jedne su noći naglo izvukli Želikova, nisam znao zašto, ali sam to kasnije saznao u Černim vodama.
Bila su tri razloga - prvi je bio Staljinova čudovišna zamisao. Čitajući do kasno u noć, taj neumorni nesaničar naišao je na malu Želikovljevu knjigu o hibernaciji. Zainteresirao se za hibernaciju. Djelomično je to bilo zbog razloga održavanja života kozmonauta u budućim svemirskim putovanjima, no uglavnom je to bilo zbog razloga očuvanja vlastitog života. Tijelo svog prethodnika Lenjina dao je balzamirati kao trajnu ikonu za svoj narod. Sebe je mislio zamrznuti kako bi mogao u nekom budućem vremenu biti od koristi svojem narodu.
Tu je zamisao razradio sa svojim šefom sigurnosti, Berijom. Za održavanje tijela trebat će postrojba najodanijih čuvara, onakva kakvu je odredio i za Lenjina.
No, trebalo je žurno započeti s poslom; vodeći stručnjaci su, u velikoj tajnosti, trebali pronaći kako ga hibernirati.
Vodeći stručnjak za hibernaciju bio je Želikov, a najskrovitije mjesto u Sovjetskom Savezu bile su Černi vodi. Bio je to najluđi razlog.
Ostali razlozi nisu bili ludi, drugi se ticao samih Černih voda. Godine 1952. istraživačka postaja bavila se isključivo kemijskim i bakteriološkim ratovanjem; njene djelatnosti prikrivala je meteorološka postaja koja je na tom području postojala već godinama. Taj je posao zahtijevao velik broj životinja za pokuse, no oštra je klima, zajedno s nedostatnim zračnim prijevozom uvelike smanjila broj životinja, ugrozivši tako vojni program. Započeo je projekt na uzgoju otpornijih životinja za pokuse, ali su postupci bili primitivni i nezadovoljavajući.
Kako je otkrio sam Berija s pomoćnicima, zatvorenik u Panarovki bio je čovjek za to. Ne samo što je bio svjetski stručnjak za hibernaciju, već je bio i stručnjak za prilagođavanje životinja: još tamo dvadesetih godina radio je na tom području sa svojim velikim mentorom Pavlovom.
Ali treći razlog-Želikovljev osobni-bio je onaj kojeg je dotaknuo u svojim predavanjima. Ticao se Sibira. Prije nekog vremena, opsežno geološko istraživanje pokazalo je da je ta zemlja, bez sumnje, najbogatija na svijetu. U njoj je više nafte nego u Arabiji, više zlata i dijamanata nego u Africi, više mineralnih bogatstava nego bilo gdje na planetu; ogromne količine tog blaga zarobljene su permafrostom u kojem mirno leže. Pokušaji korištenja, uz prisilni rad, nisu bili uspješni, a ionako su tek zagrebli površinu. Činilo se nevjerojatnim da bi ljudi mogli doći u dovoljno velikom broju i raditi u toj nesklonoj zemlji. Želikovljeva zamisao bila je podići nivo inteligencije životinjama, kako bi one radile.
Njegov je posljednji posao bio s najinteligentnijim životinjama. U svojoj postaji na Kavkazu uspio je postići da čimpanze rješavaju zadatke na abakusu, nakon što ih je prvo prilagodio životu na tom mjestu, dobavivši ih iz njihovog staništa u tropskim krajevima. Odjednom je o toj zamisli razgovarao u najčudnijim okolnostima, na najvišim nivoima. Te noći kada je izvučen iz logora, helikopterom je prebačen do uzletišta. U avionu su mu dali pristojno odijelo - jer je iz logora izašao u robijaškoj odjeći i obući - i uskoro su ga, ošamućenog, vozili kroz moskovske ulice do Kremlja, diktatorove jazbine.
Staljin ga je promatrao dok je jeo i zatim je razgovarao s njim cijelu noć. Diktator je bio odjeven u vjetrovku s džepovima, polako je hodao po sobi i pušio lulu.
"No, dosta", rekao je naposljetku, mašući lulom. “A sada da čujem vaše mišljenje o prijedlogu za hibernaciju."
Prijedlog za hibernaciju je drek, rekao je Želikov, ali to nije rekao glasno.
"Josife Visarionoviču", rekao je glasno, "moram vam iskreno reći da je to vrlo dobar prijedlog. Potrebno je puno posla. Prvo bih morao hibernirati puno subjekata i moram biti uvjeren u njihovo potpuno oživljavanje prije nego što i počnem misliti - to ne treba ni napominjati - o vašoj hibernaciji."
Toliko se zagrijao za druge prijedloge, da mu je tek u tom trenutku sinulo (tako mi je ispričao) da će s ovim prijedlogom omogućiti ostalo.
"Prvoklasni laboratoriji, prikladne komore za prilagođavanje, najviši stupanj sigurnosti, a cijeli posao mora biti pod mojom nadležnošću! Neprijatelji su posvuda, vrebaju informacije - i nesmiju doći ni do kakvih koje se tiču vas. Na tome ustrajem. Koje god mjesto bude izabrano, ja moram biti nadležan."
Staljin je ispustio nekoliko oblačića dima i zagunđao nekoliko puta za vrijeme ovog izlaganja i onda se dugo zapiljio u Želikova.
"No, vidjet ćemo", rekao je. “A što je s tim mjestom o kojem pričaju, Černim vodama? Je li to mjesto pogodno?"
"Ne poznajem to mjesto", rekao je Želikov. "Kada mi budu dostupni planovi i zemljovid, mogao bih reći svoje mišljenje."
Staljin je uzeo telefon i nazvao Beriju dok je ovaj spavao.
U dvadeset minuta do šest ujutro, ministar Berija stigao je s planovima i zemljovidom, uskomešavši zbog njih svoje ministarstvo.
Želikov pregleda kartu i zazviždi.
"Tako je blizu Panarovke - a nisam ništa znao o njemu!" rekao je. "Da, mjesto je dobro. Ali postaja..." Listao je planove i odlučio da može krenuti malo dalje. "Postaja je drek."
"Kako to, drek?" rekao je Berija.
"Sve je na površini. Gdje da postavim svoje komore za prilagođavanje?"
“A gdje ih morate postaviti?"
"Ispod. To znači da treba iskopavati planinu." "Iskopajte planinu", rekao je Staljin.
"I da premjestim postaju kako bih to učinio.
"Premjestiti cijelu postaju? A građevinci da ukopaju laboratorije u planinu?"
"Premjestite postaju, a građevinci neka iskopaju planinu", rekao je Staljin i odložio lulu. "Sada ću odrijemati." Potapšao je Želikova po ramenu. "Ostat ćete još nekoliko dana, Leve Viktoroviču. Još ćemo razgovarati o ovom", rekao je. Želikov je u Kremlju ostao tjedan dana, a tjedan iza toga preuzeo je Černi vodi.

U ljeto i jesen 1952. građevinci su poravnali i odstranili vrh planine i počeli s miniranjima u njoj. Želikov je nadgledao radove.
U to je vrijeme istraživačka postaja bila šaraška - posebni logor za znanstvenike. Po Sovjetskom Savezu bilo je rasuto dosta takvih mjesta, zajedno s pedeset posebnih gradova za manje tajnovite poslove. Svi su potpadali pod upravu Ministarstva državne sigurnosti. Gradovi su bili normalni gradovi, imali su trgovine, stambene blokove, škole i bili su za slobodne djelatnike: jedino ograničenje bile su dozvole potrebne za ulazak ili izlazak.
S druge strane, šaraške su bile za osuđenike koji su odrađivali svoju kaznu. Neke su kazne bile vrlo kratke - osam, deset godina, no u posebnom slučaju Černih voda znalo se da iz njih nitko nikada neće izaći. Čovjek koji bi bio pri kraju desetogodišnje kazne jednostavno bi dobio još deset godina zbog nagomilanih prekršaja, ili bi u posebnim slučajevima mogao biti oslobođen i postati slobodan radnik s privilegijama. Ali izaći neće nikada. Bilo je to zato što određeni napreci u bakteriologiji također nisu smjeli izaći.
Želikov je to promijenio prvo. Svi su radnici postali slobodni radnici, iako nisu mogli otići; služba sigurnosti obavila je određena ispitivanja kako bi se privukli drugi stručnjaci, ljudi čije su ih osobne okolnosti učinile pogodnima za život u osami, ali koji je i nudio najveću moguću znanstvenu slobodu, zajedno s neusporedivim životnim uvjetima.
Zatim se prihvatio životnih uvjeta.
S Kavkaza je zračnim putem prebacio svoje čimpanze.
U to je vrijeme Staljin umro (od srčanog udara, 1953.), a ministar Berija je strijeljan. Njihove nasljednike nije zanimala hibernacija, već ogromni troškovi Želikovljevih drugih istraživanja; do tog trenutka iznosili su nekoliko milijardi.
Prvotnu postaju vratio je na staro mjesto, ali sada pod zemljom. To ga nije zanimalo, ali je svoje laboratorije nadovezao na treći nivo. Na četvrtom nivou je postavio životni prostor - apartmane, knjižnicu, učionicu, teniski teren, bazen i vrtove - s posebnim solarnim svjetiljkama koje je sam oblikovao i postavio na stropove "vanjskog područja", kontroliranim tako da stvaraju dan i noć u planini. Također je proizveo i prve majmune-mješance.

"Je li pravi?" reče Porter.
"Naravno." Rogačev ga je promatrao dok je točio piće i kimnuo prema Rembrandtu. Ponovno su bili u knjižnici.
"Slike biram iz starih državnih kataloga. Ako ih mogu dobaviti, posudujem ih na nekoliko mjeseci. Dobivamo sve što poželimo - filmove, glazbu, knjige, novine. Osoblje mi se ovdje povremeno pridruži, radi društva. Ili ja navratim u njihov klub. Tamo, naravno, imaju svoju biblioteku; ova ovdje je Zelikovljeva, stvarao ju je više od dvadeset i pet godina, koliko je bio tu."
"Izgleda da nije uzalud trošio vrijeme."
"Nigdje ga nije uzalud trošio. Bio je uistinu velik čovjek, jednog će dana povijest to priznati. Koroljovu, njegovom zatvorskom prijatelju, to su priznali tek na državnom sprovodu. Tek tada je svijet saznao tko je napravio satelite. O tom se čovjeku prije šutjelo. O njegovoj svemirskoj stanici šutjelo se još godinama nakon njegove smrti. Ali on je počeo s istraživanjem svemira. To je jedna od stvari koja je došla iz Sovjetskog Saveza."
“A Želikovljev majmun je druga?" Rogačev se nasmiješi.
"Ne, ne. Ono što sam ja našao je druga. Želikov je svakako bio bolji znanstvenik. Ja sam do svog otkrića došao slučajem kako se već dogada kod značajnih stvari. Naravno, do toga ne bi došlo bez njegovog rada, izuzetnog u svakom pogledu. Da, oblikovao je majmune. Ali napravio je i probleme."

Ranih šezdesetih, Želikovljevi majmuni bili su daleko najnapredniji u svijetu. To je znao zasigurno, jer dobivao je sve znanstvene publikacije, a znao je i razlog tomu.
Iako je bila tek u povojima, genetska manipulacija izazivala je vani veliku zbrinutost. Znanstvenici koji su se time bavili nailazili su na poteškoće kod osiguravanja budžeta, nisu točno znali do čega će ih posao odvesti i brinuli su zbog mogućih mrlja u vlastitim karijerama.
Želikov nije brinuo zbog svoje buduće karijere, nije imao briga s budžetom i točno je znao do čega će ga posao odvesti. Doći će do otporne životinje koja će moći živjeti u Sibiru i izvršavati razumne zadaće. U vezi s tim nije imao nikakvih etičkih sumnji.
Imao je još jednu prednost. Strani znanstvenici, gotovo svi, nisu bili posebno školovani u fiziologiji. Za svojeg neobičnog života on je učio kod najvećeg fiziologa tog vremena. Pavlov nije bio poznat samo po "Pavlovljevom refleksu" kod pasa, već i po sjajnim proučavanjima ustroja svih sisavaca.
U Černim vodama Želikov je imao na tucete neobjavljenih radova, na kojima su radili zajedno, a bili su tu i pažljivi crteži razvoja zametka. Pavlov ga je stalno tjerao da proučava zametak kako bi shvatio udove, organe i druge strukture i svoje je krajnje dovitljive metode prenio dalje.
Sredinom šezdesetih godina Želikov ne samo da je imao otpornog čimpanzu, već je taj hodao i uspravno; mogao je čekićem zabiti čavao, izabrati i upotrijebiti odgovarajuću maticu za vijak, obući toplu odjeću, otići i uzeti određeni paket u hladnoj komori za prilagođavanje, vratiti se, raspakirati ga i ponovno zapakirati.
Dobivao je nove životinje iz postojećih, ali je onda naišao na problem.
Iako su se majmuni razmnožavali, ispadali su različiti. Oni inteligentni nisu bili otporni; otporni nisu bili inteligentni. Cijelo iduće desetljeće taj ga je problem zaokupljao, a njegova istraživanja - sva na području inteligencije -bila su sve više porazna. Inteligentan čovjekoliki majmun mogao je na Arktiku biti od koristi samo ako je i otporan; nije bilo trenutačne potrebe za takvim majmunom na drugim mjestima. Problem je bio kako spojiti inteligenciju s otpornošću i pouzdano je dobivati iz naraštaja u naraštaj.
Započeo je s temeljima otpornosti: ponašanjem stanica pri niskim temperaturama - ponovno se prihvatio i hibernacije, kao jednim od aspekata. Ispitivao je zimski san medvjeda i zametka medvjeda. Proučio je ono što se znalo o mamutima, bliskim rođacima slonova, koji su bili prilagođeni na život u ledenom dobu. Cijelog mamuta nije se moglo dobaviti, ali dobavio je najbolje sačuvane muzejske primjerke, a to se pokazalo beskorisnim. Bez potrebnog mekog tkiva nije se moglo doznati ništa iz samog kostura. (Barem ne u to vrijeme. Još samo nekoliko godina i to je bilo moguće; ali ne njemu.)
Njemu su se dogodile neke dramatične stvari. Godine 1976. napao ga je rak i nekoliko mjeseci kasnije hitno je tražio svog nasljednika - stručnjaka za rad s niskim temperaturama. (Pratio je moju karijeru, čuo je za moju nesreću.) I onaj tjedan kada sam se trebao pojaviti, u veljači 1977. doznao je još nešto.
Pronađen je svježi mamut. Vrlo svjež, okovan ledom; brzo zamrznut.

"Rezultat, naravno, nije nikad vidio - ono što si ti vidio. Ali, već je..."
Rogačev pogleda na sat, "gotovo tri ujutro. Stjepanka te još mora vratiti."
"Rekao si da mi imaš pokazati dvije stvari."
"Da. Druga još... nije gotova. Danas si dobio prethistoriju, u oba smisla... Ono što je satelit opazio bio je uglavnom Želikovljev rad - mojih su svega nekoliko izmjena. Zastarjelo! Ono što sam ja napravio vidjet ćeš sam. Sam subjekt će ti to pokazati." Porter ga pogleda.
"Subjekt je majmun?" reče.
"To ćeš ti meni reći. Nisam siguran da ja to znam. Porazgovarat ćete. Možda sam stvorio dušu - svetogrđe, shvaćaš... Ali to nije sve što sam učinio. Uskoro ćeš razumjeti." Smiješio se. "U svakom slučaju, morat ćeš još jednom sići dolje. A ja sam se dosjetio kako će to biti izvedeno." Objasnio je.
"Sada ću pozvati Stjepanku. Upamti, mene nisi sreo."
Zujeći, stolica izađe iz sobe i uskoro Porter začuje okretanje ključa u bravi. Zatim je neko vrijeme vladala tišina, a onda, vukući se, uđe Stjepanka, sav razbarušen. U ruci je nosio veliki sat.
"Bože! Skoro su tri sata." Bio je ošamućen. "Bio si s njim pola noći. Jesi li dobio pismo?"
"Ne." Kolja je bio vrlo ozbiljan. "Ponovno ga piše. Kaže da moram opet doći."
"Što!"
"Stjepanka - taj čovjek nije normalan! Želio je čuti svaku pojedinost o svim godinama koje su prošle. Sve što se djevojci dogodilo. A onda bi se slomio i počeo me ispitivati sve ispočetka. Izgleda da se ne može suočiti s time - koji su liječnici, kakvi su testovi, jesmo li učinili ovo, ono." Zavrti glavom.
"Kaže da će mi donijeti prsten - vjenčani prsten njene majke. Moram ga ponijeti natrag, ići će s njom u grob. Reci mi, da nije on lud?"
Stjepanka širom otvori usta.
"Ne znam. Nikad ga nisam sreo", reče. Obliže usne. "Znači, šef opet sve mora srediti. A i on sam nije najbolje. Nije ništa rekao o šefu?"
"Ništa. Pričao je samo o djevojci."
"Tako. Nisam siguran." Ponovno pogleda na sat. "A sada dođi - izbjeći ćemo stražare. Inače ćemo stajati tamo i smrzavati se pola sata."
Izvadio je svjetiljku i komadić papira iz džepa i prihvatio se brave u rešeci. Ponovno su se našli u betonskom hodniku i krenuli stepenicama prema gore. "Ovaj dio zgrade nikad nisu koristili. Ni ja nisam ništa znao o njemu."
Gore, u maloj sobi, Stepanka je pogledao kroz periskop i pozvao Kolju da i on pogleda.
Jarko osvijetljen hodnik bio je potpuno prazan.
"Pojavit će se za koju minutu", šapne Stjepanka. "Budi tih. Možeš čuti kroz zid. Najsigurniji je trenutak kada odu. Tako sam i prije postupio."
Kolja je nastavio gledati kroz periskop i kroz minutu se pojave dva lika. Pojavili su se naglo, na udaljenijem kraju hodnika, jedan iza drugog, na nekoliko koraka razmaka. Prvi stražar zavirivao je kroz svaku špijunku i onda provjeravao svaki zasun; drugi je unosio bilješke u notes. Dok su se približavali, mogao je čuti njihove korake i glasove dok su ponavljali broj svake sobe koju su provjerili.
Provjerili su spavaonicu, a zatim i kupaonicu. Onda su provjerili praonicu i to je bilo posljednje. Sada su bili udaljeni tek nekoliko koraka i Kolja ih je promatrao kroz periskop; kad im je ugledao leđa, pustio je Stjepanku natrag do periskopa.
Stjepanka je nastavio usrdno gledati kroz njega, a onda kimne, pozabavi se bravom, ugasi svjetiljku i otvori zid.
Poput miša požurio je do kupaonice i povukao zasune, a Porter brzo uđe i zatvori vrata, te začuje lagano struganje kada su se zasuni vratili na mjesto. Ostao je stajati nekoliko minuta, uhom prislonjen na vrata, ali više ništa nije čuo; niti struganje nogu niti išta drugo.
Tiho uđe u spavaonicu.
Čulo se tiho hrkanje; svi Evenki su spavali. Pri plavom svjetlu skinuo se i vratio u svoj ležaj, te je, tonući u san, još neko vrijeme razmišljao o djevojci u tunelu, o noći sa Staljinom, zatvoreničkim logorima i istraživanju svemira. Onda je razmišljao o tome što može reći jednom majmunu i što će majmun reći njemu.

43.



"Ljudmila - Ljudmila, draga, kako si?"
"Hvala, dobro sam."
"Doveo sam posjetioca. Ne smeta ti posjetilac, Ljudmila?"
"Ne, ne smeta", reče majmunica i stavi naočale.
Nasmiješila im se iz kreveta. Imala je slatko lice, iako su joj na očima bili povoji. Nosila je spavaćicu; Porter je zamijetio još zavoja na njoj. Poput Rogačeva, i ona je izgubila puno kose i kože. Trebao mu je trenutak da spozna da je naočale stavila preko omotanih očiju i da ih je lagano zakrila i rukom.
"Je li ti svjetlo prejako?"
"Bilo je, na trenutak, kada se upalilo."
"Oči te ne bole?"
"Ne, ne bole, Striko."
"Nema očiju", reče Rogačev na engleskom. "Posljedica eksplozije. Mogli smo ih sačuvati, ali nisam je želio podvrgavati operaciji. Nije joj preostalo još puno života. Vidiš li dobro, draga moja?" upita je na ruskom.
"Da, dobro vidim, Striko."
"Posjetilac se zove Gavran. Je li ti drago što je došao?"
"Drago mi je da ste došli", reče Ljudmila i ispruži ruku.
"I meni je drago što sam te upoznao, Ljudmila", reče Porter i rukuje se s njom. Dlan joj je bio smeđ, a nadlanica ružičasta i pjegava, posuta čupercima dlake. Lice joj je također bilo pjegavo, sitnih kostiju, s izrazom ljupkog mira, dok ih je zamišljeno poslušno gledala kroz naočale. No, bila je majmunica.
"Čujem da si doživjela nesreću", reče on.
"Da, imala sam nesreću."
"Kako se to dogodilo?"
"Požar. Striko je učinio da mi bude bolje."
"Je li taj požar bio davno?"
"Nema osjećaj za vrijeme", reče Rogačev na engleskom. "Bilo je to prije mnogo vremena, Ljudmila - prošli su dani i dani. Ali nije te dugo boljelo. Reci Gavranu kako sada lijepo vidiš."
"Sada lijepo vidim", reče Ljudmila, smiješeći se. "Skini naočale, draga moja." Ljudmila ih skine i Rogačev svjetiljkom posvijetli zavoje.
"Opet ćemo se igrati", reče.
"Jesam li upalio svjetlo?"
"Ne, naravno da nisi." Ljudmila se smiješila.
"Dobro. A sada", reče Rogačev i ugasi svjetiljku.
"Što sam sada učinio?"
"Šašavo! Nisi učinio ništa", reče Ljudmila, smijuljeći se. Potraži njegovu ruku i on je pomakne, te je pipala po zraku dok joj je nije pružio. Ona mu stisne ruku i poljubi je, a on se sagne i poljubi njene ruke i njene plave usnice.
"Drago moje srce - tako si pametna! Ostani malo u mraku. Želim da te Gavran pregleda. Neće te boljeti." Odmaknuo je rijetku kosu iza Ljudmilinih ušiju. "Naočale su njene oči", reče na engleskom. "A ovo su priključci."
Iza svakog uha nalazila se sitna metalna traka.
"To je vrlo malen implantat, manji je od davača srčanog ritma. Štos je u postizanju pravilnog spoja. Sada praktički ima vid 20-20 - leće se uoštravaju same, kao na jeftinim videokamerama. Ove su postavljene u plazmu. Pogledaj ih." Porter uzme naočale. Dok ih je podizao, u lećama se primjećivalo nejasno pomicanje, a na kraju svake drške primijetio je spojne metalne trake.
"Naravno, po istom principu može se napraviti oko u prirodnoj duplji - iako bi to bilo puno složenije. Stavi opet naočale, draga", reče Rogačev i stavi joj ih u ruku, a Ljudmila ih stavi, smiješeći mu se.
"Hoćeš li pokazati Gavranu kako dobro čitaš?"
"Da, pokazat ću mu", reče Ljudmila polako.
“Ah, srce moje drago, umorna si. Je li to zbog ove sobe? Zar ti se ne sviđa?"
"Soba je... lijepa", reče Ljudmila tiho.
"Bit ćeš tu samo ovu noć, tako da te Gavran može vidjeti. Dobro, nećemo čitati. Ona zna čitati", reče on Porteru. "Samo jednostavne rečenice. Nećemo čitati. Gledat ćemo slike. Voliš slike. Gavran nije vidio ovu knjigu. Pokaži mu slike." On doda Porteru knjigu sa stolića kraj kreveta.
"Knjiga izgleda lijepa", reče Porter.
"O, knjiga jest lijepa", reče Ljudmila.
"Zanima me - što je ovo?" Zaustavio se na jednoj stranici. Na svakoj strani bila je po jedna velika slika.
"Ovo su sanjke", reče mu Ljudmila.
"Oh, naravno! Jesu li - plave?" reče on, škiljeći.
"Ne! Crvene su", reče Ljudmila.
"Samo sam se šalio."
"Znam da jeste", reče Ljudmila i nasmije mu se. "No, ovo znam. Slavina! Mogu se oprati."
"Ne, ludice!" reče Ljudmila i ponovno se nasmije, pokrivajući usta.
"To je samovar! U samovaru se radi čaj."
"Tako je pametna. Tako si pametna, ljepotice moja", reče Rogačev. “Ali sada moraš spavati. Gavran te toliko želio upoznati, pa sam ga zato doveo. Sviđa li ti se Gavran?"
"Da, sviđa mi se", reče Ljudmila.
"I ti se meni sviđaš", reče joj Porter.
"Smiješ je poljubiti. Voli kad je se ljubi", reče Rogačev. “Ali pazi da je ne stisneš, krhka je."
Porter poljubi Ljudmilinu ruku, zatim lice, a Ljudmila se nasmiješi i poljubi njega.
"Sada je već kasno, predraga moja. Žao mi je što je tako kasno. Gavran nije stigao doći prije. Sutra se možeš vratiti u svoju sobu. Sada mu reci laku noć."
"Laku noć, Gavrane", reče Ljudmila.
"Laku noć, Ljudmila."
"I skini naočale. Vrijeme je za spavanje. Laku noć, srce moje drago."
"Laku noć, Striko."
"No, tako", reče Rogačev kada su izašli iz sobe, "a sad mi reci što sam to napravio. A to je tek jedna polovica stvari."
Ali je Porter i dalje šutio i gledao ga dok je ponovno zaključavao vrata.

Dan mu je bio dug. Oštar vjetar puhao je na planinskom vrhu, snježni zapusi plesali su poput vragova po ogradenom prostoru. No, Evenki su i dalje bili dobre volje, shvaćali su da je izgubio sna i pobrinuli se da mu ujutro budu dodijeljeni samo poslovi unutra.
Ispričao im je novosti - o ocu smućenom od žalosti, pismu koje treba ponovno napisati, prstenu koji će otići u grob - i bili su sigurni da će se uskoro pojaviti Stjepanka s novim uputama.
No, do poslijepodneva Stjepanka još uvijek nije došao, a u dva sata im je zapovjeđeno da svi iza]u van. Dolazio je teretni avion i tražilo se žurno iskrcavanje prije nego što se vremenske prilike pogoršaju. Zbog toga je trebalo presložiti robu u skladištima.
Do tri sata avion je sletio i odletio; do četiri, iako još sav teret nije bio unutra, dobro raspoloženi bojnik Milicki maknuo je ljude s vjetra i snijega. Izabrano je ime dijeteta! Stjepan Maksimovič ima im nešto za reći.
"Deset sati'; šapnuo mu je Stjepanka. "Sat ranije nego prošli put." Nije znao zašto. Ali u 9.55 Kolja mora biti na mjestu.
U 9.55 Kolja je bio tamo: u kupaonici. U deset je ponovno izašao kroza zid.

“A to je tek jedna polovica stvari", reče Rogačev. Sada su bili u njegovoj radnoj sobi. Soba je bila spojena s knjižnicom i bila je dio apartmana u kojem je bio stan gdje su živjeli Stepanka i njegova žena, a bile su tu još dvije spavaće sobe. Druga spavaća soba bila je za službenika sigurnosti koji je redovito dolazio; sada je u njoj bila Ljudmila.
"To nije čak ni pola! Ima još - puno više. A mi smo željeli postići nešto potpuno drugačije..."

44.



Željeli smo kopirati dijelove zametka: Sibirkinog zametka.
Otac tog zametka bio je neandertaloid - ne Neandertalac iz Evrope, koji je po mnogo čemu bio korak natrag u razvoju, već raniji rod, još uvijek bez posebnih osobina, ali s višim čeonim nadsvođem. O tome nije bilo dvojbe. Sibirka je bila tipična kromanjonka; njeno bi dijete općenito pripadalo u neandertaloida. A razlika između njih dvoje bila je vrlo izražena.
Sibirka je bila visoka 1,89 metra, a kapacitet mozga iznosio joj je 1300 kubičnih centimetara. Dijete bi naraslo znatno niže, ali s puno većim mozgom - naši su proračuni pokazali da bi imao 1500 kubičnih centimetara. Kako suvremeni mozak ima otprilike 1350 kubičnih centimetara, neandertaloid ima moždanu masu 11 posto veću. Ta činjenica, o kojoj se već ranije spekuliralo, bila je već dovoljno uzbudljiva sama po sebi. Ali ovdje smo imali pravi mozak - nerođen, ali čitav i lako smo mogli izračunati omjer prema uobičajenim ljestvicama.
U stotinama kompjutorskih proučavanja zapazili smo mnoge razlike kod ovog mozga. U svojem je poslu Želikov prikupio velik broj mozgova (iz glava pogubljenih zločinaca) i njih smo koristili za uspoređivanje.
Razlika, koju smo odmah uočili, odnosila se na područje vizualne percepcije - kod ovog je mozga bila velika. To se i očekivalo, jer zametak je imao i velike očne duplje. Neandertaloidi su bili noćna stvorenja: izlazili su po mraku i morali su vidjeti po mraku. Za nas je to bilo vrlo važno. Mi smo ovdje u mraku pola godine i Želikov je pokušavao poboljšati opažanje u mraku kod svojih "radnika", ali bez uspjeha.
I tako se pojavila izvrsna prilika: kopirati što se može iz ovog novog/starog vida.
Do dan-danas mi slabo poznajemo naš vlastiti sustav. Znamo da mozak prima signale u simboličnom obliku - optičke stanice šalju tisuće jedinica podataka koje receptori mogu dekodirati i ponovno presložiti. Ali način prijenosa, prijenosna mreža, sama područja receptora, sve je to nejasno.
Međutim, područja recepcije neandertaloida (postavljena kraj onih od naših zločinaca) bila su sveukupno jasnija; takvi su bili i vizualni kanali te je i čitava prijenosna mreža bila shvatljivija.
Mreža, da; ali ne i njeno funkcioniranje.
Tijela rade, kako znaš, uglavnom pomoću elektrokemijskih reakcija – optički sustav uglavnom radi pomoću foto-kemijske reakcije. Ali se malo zna o spojevima. Kod mozga zametka imali smo lijepo odreden sustav (primata koji je gledao noću!) i bili smo izvan sebe od oduševljenja. Cilj nam je, naravno, bilo poboljšanje naših majmuna: trebalo im je omogućiti više kanala i veće receptore u mozgu. To je bilo moguće - jer priroda je to već napravila - a u mozgu postoje dodatni kapaciteti.
Krenuli smo na ovaj način. (Sav naš posao u genetici tako radimo.)
Prvo se vrše pokusi na nižim životinjama, štakorima, miševima itd. Određeni dijelovi se izrežu i kasnije nadomjeste, kako bi se uglavila sama operacija i vidjeli njeni učinci. Učinak odstranjivanja vidnih ganglija je sljepoća i trebalo nam je puno životinja dok nismo naučili tehniku ponovnog umetanja. Onda smo počeli s mozgom; a tu su područja recepcije još složenija.
Trebalo nam je sedam godina, negdje do 1985. da dobijemo rezultate. Ali, te smo godine dobili dobar rezultat - dvadeset postotno poboljšanje vida kod pokusnih štakora. Onda smo počeli s majmunima. To je bio puno kritičniji pothvat.
Uvježbane životinje bile su dragocjene, imale su veće mozgove, a vidne ganglije bile su im složenije. Bile su i napola ljudske, sposobne izraziti se. Već kod prvog postupka - pokusnih odstranjivanja i ponovnih umetanja - bile su potrebne dvije potpune operacije; poslije svake bio je nužan oporavak, a oči je trebalo držati omotane sve dok se ne potakne ponovno uspostavljanje vida.
Tu smo tehniku usavršili na štakorima; bez nje nema ponovnog uspostavljanja vida. Vizualni lanac u biti je kemijski lanac. Neke njegove reakcije kodiraju signal, druge mu otvaraju prolaze, treće ga prenose. Ali što god da rade (a to sve rade odjednom) rade elektro-kemijski. To znači da je dio koji odstranjujemo kemijski dio. A taj dio neće sam nastaviti raditi kada ga ponovno umetnemo. Potreban mu je poticaj pomoću kristalom regulirane frekvencije (slično kvarcu u ručnom satu ili siliciju u kompjutoru). Svjetlo to ne može učiniti, a može uzrokovati i trajnu sljepoću, jer mreža mora ostati netaknuta i spremna za rad prije nego što se očima pusti proraditi.
Poticaj se vrši pomoću terminala direktno u lubanju, a oči životinje ostaju zatvorene; pomoću instrumenata promatramo učinke na ekranu.
Frekvencija koju koristimo je "harmonik" (takozvani dvojnik ili sablasni odjek frekvencije); da bi dobili taj odjek, vibriramo dva kristala istovremeno.
Kod štakora smo ovom metodom postigli dvadeset uspjeha za redom i u svakom je slučaju slika na ekranu bila ista. U početku prijenosna mreža ne prima signal i daje sivu sliku, ali se primjećuje trajna lagana podraženost (molekularna aktivnost koja se može vidjeti i elektronskim mikroskopom), a poslije deset do petnaest minuta počinju se vraćati obrisi, te je aktivnost mreže na "nivou sna" - životinja ne vidi, jer oči su joj zatvorene, ali je umetnuti materijal prihvaćen i sustav je uspostavljen.
S našim prvim majmunom bilo je drugačije - u biti, potpuna katastrofa i to je razlog što si ovdje.
Nije bilo sive slike, već je sve bilo bijelo. Trenutačni bljesak se poput munje raširio po mreži. Iza toga zacrnjenje, a životinja je urlala od boli. Bol je bila trenutačna, tako nam je životinja rekla. Ali mreža je bila izbrisana, nije bilo sivila niti gibanja, cijeli sustav bio je mrtav.
Bila je to katastrofa. Nismo imali pojma što nam je činiti. Harmonik je bio siguran - naš stručnjak izabrao je segment s desetog nivoa - taj segment koristili smo sa štakorima.
Gledali smo ekran sat, dva. Provjerili smo kristale, ponovno izmjerili harmonike, provjerili sve instrumente. Sve je bilo u redu. Ali nešto nije bilo u redu. Ponovno smo pregledali naše bilješke i u njima smo pronašli što nije bilo u redu.
Izabrani segment korišten je za štakore, ali ne i taj isti harmonik. (Moram pojasniti, harmonici koje stvaramo ne postoje u prirodi. Oni su modulacije, matematički izračunate.)
Naš stručnjak koristio je donji dio segmenta; ti su harmonici bili sablasti od sablasti. Onaj kojeg smo koristili bio je najniži, najviše udaljen od prvotne frekvencije. Kod štakora smo počeli od vrha; nije bilo potrebno pokušavati tako nisko na ljestvici.
Ne treba ni isticati da smo pokušali. Uzeli smo dvanaest štakora - normalnih štakora, s normalnim vidom - i sve ih osljepili. Onda smo isprobali druge harmonike u tom segmentu. Nikakvih loših učinaka nije bilo. Samo je taj jedan, kojeg smo koristili na majmunu, bio čudovišan i oslijepio je životinju.
Naravno, slijepi se štakori uništavaju. Ali majmuna nismo mogli ubiti; uvježbane životinje još su uvijek mogle biti od koristi. U ovom smo slučaju, nakon nekoliko dana jednostavno skinuli zavoje i životinju (zvao se Anton) počeli uvježbavati. Nije imao nelagodnosti, ali smo mu morali poviti oči, jer mišići koji kontroliraju treptanje također su bili uništeni.
A onda se dogodilo nešto vrlo čudno.

U to smo vrijeme uvježbavali životinje za uvjete poslije nuklearne eksplozije. Od njih smo zahtijevali da uđu u labirint, obave određene djelatnosti, vrate se drugim putem i onda izvijeste o učinjenom. U tome je sudjelovao i Anton (jer slijepe životinje mogu biti vrlo korisne poslije takvih nesreća). Izašao je iz labirinta i izvijestio, a njegovom je treneru trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako je Anton skinuo povoje s očiju. Upitao ga je zašto je to učinio, a Anton mu je odgovorio da bolje vidi bez njih.
“Ali, Antone, ti ne možeš vidjeti."
"Ja vidim", rekao je Anton.
Ispalo je da je povoj skinuo kako bi se ujutro istuširao i tada je otkrio da vidi. Povoj je stavio nazad, jer takve je upute imao. Ali ga je u labirintu skinuo.
To mi je odmah bilo javljeno i požurili smo ispitati ga. Pomoću instrumenata otkrili smo da se svaki dio njegovog vidnog sustava regenerirao. To se dogodilo deset dana nakon poticaja.
Kako bi razumio što se tada dogodilo, moram ti objasniti kako smo ovdje organizirani. Spadamo pod nadležnost tijela u Moskvi, pod imenom Direktorat za znanost, i taj Direktorat ja izvještavam o našem radu.
Svakih nekoliko tjedana posjećuje me jedan član Direktorata: zadužen je za sigurnost, ali je i dobro obaviješten znanstvenik, prijateljski nastrojen tip. Taj me čovjek nazvao i rekao mi da ponovim pokus s nezgodnim harmonikom. Želio je osobno vidjeti kako će se sustav regenerirati - barem nekoliko zadnjih dana, jer što se vremena tiče, imali smo samo Antonovu izjavu.
Pripremio sam pokus, moj je prijatelj stigao i ukopčali smo instrumente kako bi zabilježili događanja i u 230. satu (nakon poticaja) počelo je. Prvo se pojavilo "gibanje", a zatim obrisi. Kroz četiri sata dobili smo punu funkciju; vrijeme je bilo vrlo blizu onom koje je spomenuo Anton.
Moj prijatelj je uzeo kopije snimaka i ostavio mi neke radove koje sam zatražio. Bila su to najnovija istraživanja u polju optike; onih dana dok je Anton bio slijep, ustrajno sam razmišljao o drugim mogućnostima.
Mreža koju smo razorili bila je kemijska - nevjerojatno složena, ali mogli smo je razumjeti (i djelomično klonirati). Pitao sam se ne bi li je na neki način mogli pojačati, kako bi se osigurali protiv mogućih drugih nesreća.
Znanost već dugo vremena može podržavati rad srca, bubrega, mnogih drugih sklopova, pomoću kopiranja njihovog djelovanja. Kod sustava vida jedino što smo znali bio je način na koji stvar počinje - elektrooptički. Možda ga se može pojačati elektrooptički; pomoću optičkih vlakana.
Naši znanstvenici proučili su najnovije radove o optičkim vlaknima. Trebala su dodatna vlakna, trebalo je naučiti mnoge tehnike kalemljenja - sve je to bilo potpuno novo. Ali i time smo ovladali, postupak smo standardizirali i poslije tehničkih proba krenuli na štakore.
Prvo je trebalo dobiti signal kroz vlakno. U laboratoriju smo to postigli - nismo dobili ništa "vizualno", ali smo izmjerili promjenu u komadićku moždanog tkiva. Kod živog štakora, s mozgom koji radi, stvar će biti potpuno drugačija. Maknuli smo štakorovu mrežu, ukalemili našu, pustili je da zacijeli i onda izvršili poticaj (koji je još uvijek potreban poslije svake intervencije). Uslijedio je povijesni trenutak.
Rekao bih da se dogodilo nešto nevjerojatno.
Na ekranu isprva nije bilo ničega. Kroz nekoliko minuta pojavilo se gibanje i slika je počela sivjeti. Za samo petnaest minuta dobili smo puni obris! Mozak je razumio signal preko vlakna, prihvatio ga je.
Ovaj zapanjujući uspjeh - jer očekivali smo samo točkicu iz instrumenta - držao nas je uz ekran satima. Prošao je cijeli dan prije nego što smo se usudili otkriti štakorove oči i dopustiti mu gledanje. Ali nije bilo sumnje da vidi. Nije vidio baš dobro, jer nismo mogli podesiti vlakno prema pravom oku. Ali vidio je! Po prvi put neki je slijepi stvor vidio - pomoću vlakna!
Moj prijatelj iz Moskve posjetio me žurno i to tri puta.
Prvi put došao je kako bi ponovno vidio cijelu stvar. Pa opet - ovaj put s nezgodnim harmonikom. (Birokrati su još uvijek imali naš program s harmonicima na dnevnom redu!) To smo i napravili - i dobili očekivani rezultat. Nezgodni harmonik "oslijepio" je i optičko vlakno, ali kao i u Antonovom slučaju, to je trajalo privremeno; to smo nakon nekoliko dana dokazali ponovnim pokusom.
Ovaj nas posao uopće nije zanimao, ali kad je s njim bilo gotovo, posjete mog prijatelja postale su ozbiljne. Pronašli smo odgovor na sljepoću! Sintetički kanal spojio se s mozgom. Za zatvoreni krug trebalo nam je još samo sintetičko oko i okvir u koji ga možemo smjestiti.
Okvir nam je bio očigledan, jer već je postojao - poznati okvir naočala. A oko nije predstavljalo veliki problem.
U to se vrijeme odvijao veliki napredak na radu sa superbrzim autofokusnim lećama, i na komercijalnom i vojnom planu (koriste se u nosovima projektila). Ono što smo zatražili smo i dobili. Uskoro smo postigli izuzetan uspjeh. Za početak, otkrili smo da je nepotrebno odstraniti cijelu mrežu: može se je ostaviti gdje jest, a potrebno je staviti samo "umetak".
Brzo smo počeli s majmunima. (Sve ove podatke odnijet ćeš sa sobom; sada ti samo pričam o slijedu stvari.) Iznad uha napravimo rez, a umeci - za stereogledanje - sami se nakaleme na spoj. Uz proteinsko ljepilo za to spajanje potrebno je tjedan dana.
Umetak se stavlja s već pričvršćenim dodatnim optičkim vlaknom, čiji se kraj s terminalom izvodi iza uha, kako bi držak od naočala imao kontakt. U dršku odgovarajuća vlakna vode do regulacijskog čipa za leće. Leće se, umetnute u staklo, sastoje od slojeva tankih nekoliko mikrona. (Ovo posljednje je kasnije poboljšanje: ubrzo ću ti ispričati kako je do toga došlo.)
Pred nama se pojavio problem. Napravljen je velik znanstveni napredak i pojavilo se pitanje objavljivanja rada. Nitko nije sumnjao u to da rad mora biti objavljen i da moraju uslijediti Nobelova i ostale nagrade. A bilo je očito i to da ih ja ne mogu primiti. Ali tko može? Ni jedan cijenjeni akademik neće uzeti za svoje ono što je učinio netko drugi - jer i njegovi kolege znati će da to nije napravio!
Nakon nekog vremena, moj je prijatelj smislio odgovor na to pitanje.
Godinama primamo pomoć od raznih istraživačkih tijela. (Naravno, njima to nije poznato; njihovi radovi dolaze do nas preko Direktorata.) Prijedlog je bio da se tim tijelima daju komadići našeg rada i da ih se dovede do istih zaključaka. Ta mi je zamisao bila prihvatljiva, iako bi za nju očito trebalo puno vremena.
Tako je i bilo. Prošle su dvije godine - nikakvih radova nije bilo - i moje je nestrpljenje raslo. Shvaćao sam problem. Ljudi koji se bave važnim stvarima ne žure s objavljivanjem dok nisu sigurni u svoje rezultate. A nije im se sve moglo dati odjednom! Svejedno, moj je prijatelj odlučio čvršće ih voditi; iduće godine mogao mi je reći da će Institut Voronski objaviti važan rad (oni se bave elektrokemijom - obavili su i rani rad na vizualnom lancu, koji sam već spomenuo).
Pročitao sam taj rad, bio je dobar, iako je to bilo još daleko od potrebnog proboja u optici. Strpljenja! savjetovao je moj prijatelj. Pustio je informacije u nekoliko smjerova. Uskoro ćemo dobiti novosti o novim dostignućima u optici.
Tako je i bilo. No, mislim da to nije bilo onako kako smo očekivali.

Baš tada slučajno se dogodilo da je jedan stručnjak za optiku, čiji sam rad pratio, postao neočekivano dostupan. Zatražio sam da mu se priđe s ponudom, on je prihvatio i pridružio nam se. Čovjek je uvelike bio iznenađen našim uznapredovalim radom, pogotovo tehnikama poticanja.
Tjedan dana nakon što je stigao, zatražio je razgovor u četiri oka i ispričao mi sljedeću priču.
Prije nekog vremena, obilazeći razne pogone, njegov je avion bio prisiljen spustiti se u udaljenom području gdje su jedini smještaj mogli dobiti u centru za raketna istraživanja. Prenoćio je tamo, a jedan čovjek iz osoblja, čuvši za njegovu specijalizaciju, zatražio je njegovo mišljenje o nekim novim radovima. Čovjek je bio dizajner integriranih krugova, a pitanje koje ga je zanimalo bilo je u vezi s optičkim vlaknom.
U dizajnerovom laboratoriju koristile su se minijaturne rakete za ispitivanje programa paljenja-to je prilično precizan i zahtjevan posao. Tijekom leta projektili moraju stalno ispravljati putanju, a točnost njihovih uređaja za navođenje ovisi o vrlo kratkim paljenjima rakete. Za to su potrebne izuzetno brze procedure pokretanja i zaustavljanja: čovjek se time posebno bavio. Nekoliko tjedana ranije stigla je grupa službenih osoba, željeli su ispitati novi uređaj. Uređaj se sastojao od elektronskog kruga, uglavljenog između dvije kvarcne kuglice, očito zbog modulacije frekvencije. Uređaj je postavljen u laboratorij i čovjeku je bilo naloženo da unese program jedne od ispitnih raketa; zatim su se svi povukli u susjednu sobu za promatranje.
Iz te sobe aktivirana je raketa - uobičajeni desetminutni program, u kojem su moguća mnoga pripremljena paljenja i njihova bilježenja - a nakon nekoliko minuta aktiviran je daljinskim putem i elektronski uređaj. Program paljenja istog se trenutka promijenio. Izgaranje rakete nije prestalo. Uređaj je aktiviran u trenutku lansiranja rakete, a rad pogona se nastavio, ne slijedeći svoj program - bilo je to jednokratno produženo ispaljenje, do krajnjeg sagorijevanja.
Kad je bilo sigurno rastaviti raketu, na njoj nije nađen nikakav kvar. Krugovi su bili netaknuti, kontakti i račvice bili su onakvi kakvi trebaju biti, instalirana optička vlakna, zaštićena od topline, bila su savršeno hladna. Od dizajnera je zatraženo da pošalje signal kroz vlakno. Signal nije mogao proći.
Na neki je način vlakno postalo neaktivno. Ipak, tražili su da ga ostavi takvog nekoliko dana i zatim ponovi program. Tako je i učinio. Sve je radilo; optičko vlakno opet je bilo aktivno.
Vrlo začuđen, pitao je koja bi optička teorija mogla objasniti tu pojavu... Tu mi je priču ispričao taj stručnjak i pita se, jer je čuo o događaju s Antonom, postoji li veza između tih događaja.
Pitao sam ga je li još komu ispričao tu priču, a on je rekao da nije. Optička vlakna nisu bila njegovo područje; gotovo je odmah zaboravio na njih. Njegov nepredviđeni boravak u centru za raketna ispitivanja trajao je samo jednu noć. Slučajan dogadaj.
Rekao sam mu da me pusti razmisliti o tome.

Razmislio sam o tome, vrlo razborito. Prošle su već tri godine, ali objavljivanje našeg rada nije bilo ništa bliže. Još više godina je prošlo od našeg rada s nezgodnim harmonikom - sve je to bilo daleko iza nas.
Ali s tim očito nije bilo gotovo.
Kvarcne "kuglice", poticanje na daljinski način, "odredeni broj dana" čekanja... sve je to očito imalo veze s našim nezgodnim harmonikom. Upotreba harmonica nije originalna. Ali je ovaj harmonik bio originalan; to nije bila stvar do koje se dolazi slučajno. Netko ju je koristio.
Tražio sam od stručnjaka da šuti još neko vrijeme i čekao na posjet mojeg prijatelja iz Direktorata.
Kad je stigao, pitao sam ga radi li što s harmonicima. Da, radi se, rekao je. Kada će taj rad biti objavljen? Na vrijeme, Efraime, na vrijeme.
Je li možda pronaden način korištenja nezgodnog harmonika? Pogledao me.
"Zašto to pitaš?"
Rekao sam mu zašto, a on je uzdahnuo.
"Jako mi je žao, Efraime. Nisi trebao biti ponižen na ovakav način."
Sve mi je objasnio - vrlo iskreno.
Naišli smo na princip od izvanrednog vojnog značenja. Da bi mi ga objasnio, prvo mi je morao u kratkim crtama opisati pojavu EMP-a – elektro- magnetskog pulsa. Taj puls, popratni učinak nuklearne eksplozije, zaustavlja svako električno strujanje u svojoj blizini - svu struju koja teče u žicama. Prestaju raditi elektrane, automobili staju - kao i telefoni, radioaparati, dizala, svjetla; sve što ovisi o elektricitetu, prestaje raditi. Značajno je to da, naravno, prestaju raditi i vojna zapovjedništva i kontrolni centri: ne može se izdati nikakva zapovijed za protuudar.
Odgovor na to pronađen je u optičkom vlaknu; materijalu na kojeg ne djeluje EMP, a vrlo je pogodan za prenošenje signala. Kako se može utjecati i na projektile u letu - čiji krugovi za paljenje i osigurači mogu biti imobilizirani nuklearnim udarima u bliskoj orbiti - i oni su prerađeni. Sada je svaka nuklearna sila bila neranjiva za EMP
Neranjiva za EMP, ali sada više ne na sve. Jer naše slučajno otkriće otvorilo je nova vrata ranjivosti.
Na najjednostavnijoj razini, fizički se moglo oslijepiti kopnene snage - pješaštvo, posade tenkova ili ljude u bunkerima; frekvencija prolazi kroz sve strukture. Potencijali su daleko veći kod projektila i općenito kod nuklearnog oružja...
Ispitivanja su se trenutačno obavljala u laboratorijima, ali nadalo se da će se kasnije ispitati na projektilima u letu. Prema postojećim sporazumima, ispitivanja leta projektila imaju međunarodni nadzor. Očito da se ovakvo ispitivanje ne može nadzirati. No, kako stvari stoje, Kina nije potpisala takve dogovore, a tamo je u tijeku razvoj novog sustava navođenja. Ispitivanja leta obavit će se u njihovoj bazi u Lop Noru; tamošnji zapovjednik, general Liu, već je dobio upute. Razmatrali su se načini kako da mi nadgledamo to ispitivanje, pomoću satelita...
Nakon nekoliko trenutaka pitao sam ga kako će sve to utjecati na naša otkrića u vezi s davanjem vida slijepima.
"Efraime", rekao je blago, "ti znaš što treba da bi slijepi dobili vid i kako se ta operacija obavlja. Ako sada objavimo rad o harmonicima, to će odvesti do ispitivanja cijelog pojasa harmonika. I onda?"
Nastavio je govoriti još dugo, i zapravo je imao dobre argumente.
(Naša je postaja vojna ustanova. Stvorila je oružje. Znali smo da su ovdje stvorena i druga oružja - odvratna. Ovo je oružje imalo svu njihovu snagu, ali ništa od njihove gadosti. Naša je zemlja bila u stanju velike nestabilnosti, osiromašen div s nuklearnim susjedima sa svih strana. Ljudi su još uvijek mogli biti izloženi užasima. Dužnost Direktorata je zaštita naroda. Vraćanje vida slijepima je prekrasna stvar. Ali trenutačno je ovo imalo prednost. Ljudi su živjeli sa sljepoćom, ali hoće li živjeti poslije događaja koje bi naša stvar mogla spriječiti?)
"Daj - razmisli! Složit ćeš se!" rekao je. Složio sam se - zašto ne?
Ali sve na što sam mislio bilo je: neće objaviti rad. Ni sada, a možda nikad. Polako sam to shvaćao.
"Efraime", nagovarao me idućeg dana, kad je odlazio, "zaboravi na ovu vojnu primjenu. Ovo što si učinio je velika stvar i nećemo štedjeti na tebi kako bi dovršio posao-svijet će to jednog dana dobiti! Uvjeravam te, svi mi u Direktoratu znamo što radiš. Nastavi s time!"
Nisu imali pojma o tome što radim. (Iste sam noći mislio: "Neka ih sve nosi vrag!" Za sve su imali argument i sve se može koristiti za dobro ili zlo. Sada dobro mora dobiti priliku. Došao sam do toga slučajno. Stvar je zaslužila drugu priliku; i ja sam krenuo svojim putem, koji ti je poznat.) Ali, nastavili smo! U to su vrijeme naše leće bile nezgrapne, teške i nepodesne za korištenje. Naš je stručnjak, vrhunski na području tankih slojeva, to ubrzo ispravio. Uskoro smo bili zauzeti poboljšanjima u postupcima umetanja, obavljali smo ih u serijama (operacija se lako može ponavljati); to smo radili kada je došlo do eksplozije.
O našem radu za vojsku neću ti govoriti, pa tako neću ništa reći ni o eksploziji - osim što je bila kobna. Uništen nam je laboratorij za genetiku. Ostali smo bez prostorija za majmune, kao i ambulante za njih. U to se vrijeme u njoj nekoliko majmuna oporavljalo od operacije, imali su omotane oči, te smo one koji su preživjeli udar izvukli van čim smo mogli i prozvali ih - bila ih je svega nekolicina.
Situacija je bila potpuno očajna. Preživjeli majmuni bili su teško ozlijeđeni. Kroz nekoliko tjedana ostao je samo jedan - slučajno, bio je to onaj najneugledniji; dokaz moje nadmenosti i crte koja se ne smije prijeći.
Njega sam osobno stvorio, u Petrijevoj zdjelici; neotpornu ženku. Onda smo već mogli prepoznati neotporne životinje i jednostavno smo je se mogli riješiti. Ali u to sam vrijeme radio sa zamecima i istraživao što još možemo dobiti od njih.
Kako sadržaj zdjelice (koji sada ima petnaest godina i zove se Ljudmila) neće biti otporan, bit će "inteligentan". Odlučio sam otkriti koliko inteligentnom se može napraviti ta nakupina stanica pomoću kopiranja moždanog materijala iz Sibirkinog zametka i njegovog umetanja. Taj je pokus bio vrlo uspješan - ali tašt, neoprostiv i ne smije se nikada više ponoviti! Jer Ljudmila nije ni majmun niti ljudsko biće. (U stvari, dijelom je sibirka, dijelom neandertaloid, dijelom majmun: neka vrsta životinje, ali s umom za koji mislim da je ljudski.) Majmuni je nisu prihvatili i živjela je odvojeno, bila je vezana samo uz mene. Podučavao sam je, ali je njoj to, na žalost, bilo naporno. U tim prilikama morala je provoditi noć u sobi koju sam imao za svog prijatelja iz Direktorata; naravno, ni soba joj se nije sviđala!
Tu je bila i one noći kada se dogodila eksplozija-tu je bila sigurna. Ja sam požurio van, zapovjedivši joj da ostane tu. Majmun bi tako učinio, jer oni slušaju zapovijedi. Ali ona je brinula za moju sigurnost i potrčala je za mnom, plačući - uletjevši tako u drugi udar. To se dogodilo dok sam se probijao kroz laboratorij za genetiku. Imao sam na sebi masku i naočale koje uvijek nosimo u tom laboratoriju, ali je jadno stvorenje bilo bez toga...
No, pogledaj kako su stvari ispale.
Naravno, bila je kontaminirana i strahovito oslijepljena-oči je odmah trebalo odstraniti, jer bile su uništene i upaljene - i tako je postala naš prvi pravi pacijent. Sjeti se, ostali su bili samo pokusi, još su uvijek imali svoje oči. Ljudmila ih više nije imala; tako je postala prvi pravi slučaj sljepoće na svijetu, kojeg je naša operacija izliječila.
No, cijela je stvar sada standardizirana, a operacija je jednostavna i kratka. Sve je tu: urezim spoj, kalemljenje, vlakno, regulacijski čip, leće: I poticaj - dobro i zlo, shvaćaš. Sve je tu.

"Sve je tu."
Porter je isprva pomislio da mu starac nudi čokoladu. Starac je sjedio i gledao u svoj otvoreni dlan: u njemu se nalazila mentol čokoladica u zlatnom papiriću. Iz ladice je izvadio i drugu, umotanu u srebrni papirić.
"Na disku. Diskovi su od četiri centimetra. Na srebrnom je kratak povijesni prikaz. Osobni, za tebe. Na drugom su tehnički podaci od nekoliko stotina stranica. Kompresirane su - ljudi kojima ćeš to dati znat će što treba s tim raditi."
Porter pogleda blistave kovanice.
"Što da ja radim s tim?" reče.
Rogačev ponovno posegne u ladicu i izvuče dvije vrećice, ne puno veće od mentol čokoladica.
"Stavit ćeš ih u ovo. A vrećice ćeš staviti u pojas." Našao je i platneni pojas. "Pojas ćeš staviti uz tijelo. Diskovi se neće iskriviti ili puknuti. U kutijama su, ali nemoj pokušavati otvoriti kutije. Za to su potrebni laboratorijski uvjeti - temperatura mora biti ispod minus 240 stupnjeva, inače će se izbrisati. Imaju toplinsku bravu. Najvažnije je da to zapamtiš. Dosta-već je kasno. Hoćeš li još jedno piće?"
Uistinu je bilo vrlo kasno. Bilo je skoro tri, a oni su opet proveli cijelu noć u razgovoru.
Porter ustane i natoči si piće, a kad se vratio našao je starca sklopljenih očiju, na smrt umornog. Diskovi su bili u vrećicama, vrećice u pojasu, a na stolu, ispod ruke, ležala je kuverta.
"Ovdje je pismo. Morat ćeš ga pokazati Evenkima. Unutra su prazni papiri, nekoliko listova."
"Što ćemo s prstenom - da im kažem da ga nismo mogli naći?"
"Ne. Ovdje je." On otvori ruku. "U stvari, pripadao je mojoj ženi... Nemam nikoga komu bih ga poslao, a kroz nekoliko tjedana mene će kremirati. Ti ga uzmi. Možda će ti se posveta činiti pomalo sentimentalnom."
Neko ga je vrijeme okretao u ruci, smiješeći se sjetno, a onda mu ga doda, zajedno s povećalom.
Porter pogleda prsten kroz povećalo. Natpis je bio na unutarnjoj strani obruča, a ruska su slova bila već vrlo izlizana: Kao i naša ljubav, krug nema kraja. Pročitao je to u tišini.
"Njena je smrt razlog što sam ovdje", reče Rogačev jednostavno. "Tako se to dogodilo. Smiješan krug, ha? E, pa evo prstena. A ovdje je pismo. Stavi pojas." Porter ga stavi ispod odjeće. "Jesi li zapamtio temperaturu?"
"240 stupnjeva."
"Minus 240. Čak i ispod toga. Reci im tekući vodik, lakše je. Tako će se moći otvoriti. Jednom kad se sigurno otvori nisu potrebni nikakvi posebni uvjeti. Shvatit će kako da to pročitaju. Zapamti, na zlatnom su tehnički podaci. A sad... Trebam li ti ponovno zahvaliti ili je ovo rastanak?"
Bio je to rastanak, bez riječi. Rastali su se u knjižnici; dva para ruku, čvrsto stisnutih, na nekoliko trenutaka i to je bilo sve. Onda je čovjek u invalidskim kolicima uz šum elektromotora napustio prostoriju i zadnje što je Porter vidio bila je podignuta ruka. "Živio i ostaj s Bogom"
Kroz desetak minuta pozdravio se sa Stjepankom i ušao u kupaonicu. Ubrzo nakon toga bio je u svom ležaju.
Sve je učinjeno. Sve je postignuto. Pod pokrivačima osjećao je pojas. Ostalo je još nekoliko sati. Kroz dva, tri dana i on će otići. Razmišljao je o načinima odlaska, ali iza njega je bio dugačak dan. Bio je budan veći dio prošle noći, odmorio se malo, a nije se odmorio nikako otkako su ih pozvali iz vjetra i snijega. Zatvorio je oči i otplutao u tamu.

45.



U trenutku kada su Kolju Hodjana i Evenke pozvali s vjetra i snijega, kako bi doznali djetetovo izabrano ime, daleko od njih jedan je čovjek doznao novosti. Bio je udaljen osam vremenskih zona i bilo je osam sati ujutro. Novosti su bile vrlo čudne.
Bilo mu je jasno kako je krivo pročitao.
Pročitao je ponovno. Tisak je bio loš, bilo je teško čitati. I oči su ga danas boljele. Podigao je pogled s novina i žmirnuo prema moru. Nalazio se na drugom kraju ulice i mogao je vidjeti tek djelić mora, iza šetališta, a voda je bila tmurnosive boje. Palma se povijala na vjetru.
Prošle je noći puno pio, zbog prehlade. To mu nije ništa pomoglo za prehladu, ali je zato imao glavobolju. Bože, kako mrzi Crno more!
Aleksej “Aljoša" Ponomarenko sjedio je pod tendom, vani pred kafićem i čeznuo za sjeverom. Na sjeveru nikad nije bio prehlađen. Divni Zeleni rt. Divna Kolimska oblast. Čisti, čisti snijeg; dobri prijatelji, puno novca. Svakog jutra novi mraz. U zatvorenim prostorima suho i toplo. Bez propuha i vlage. Čeznuo je za raskošnim stanom kojeg je napustio u lipnju. Ovdje je živio poput prosjaka.
Iznad ovog usranog kafića! On! Bez obzira na građanski rat koji je ovdje sve zabrljao, nestajao mu je novac i morao se odseliti iz pristojnog mjesta u ovu zabačenu ulicu.
Upalio je cigaretu, ali ju je ostavio da se dimi u pepeljari i ušao po još jednu šalicu kave. Unutra je smrdjela kerozinska pećica, zato je i sjedio vani. U cijelom mjestu nije bilo centralnog grijanja.
"Utoči malo brendija", reče on.
"Gotovinu", reče natmureni vlasnik. Ponomarenko tresne novcem o šank. Kavu je sam natočio: posluživala se uz doručak.
“E, tko ti je dao ekskluzivno pravo na novine? I drugi ih čekaju."
"Kupi još jedne", reče mu Ponomarenko. Držao je novine. "Nema žurbe", reče jedan od gostiju. Nekoliko izgubljenih individua sjedilo je za trulim doručkom; sablasti, propalice, umirovljenici.
"I onako samo lažu. Govore ti ono što ti žele reći. Tko danas pobjeduje?"
"Svi pobjeduju", reče Ponomarenko i ponese novine i kavu van.
Novine su bile pune tenkova koji su vozikali amo-tamo. Fućkaj tenkove! Gutnuo je poboljšanu kavu i osjetio olakšanje u očima. Usredotočio se na ono što ga je zanimalo. Dva stupca bila su jedan do drugog, jedan na gruzijskom, drugi na ruskom. Ponovno je pročitao onaj na ruskom. Vladin proglas: Ministarstvo pravosuđa.
Pročitao ga je još dva puta. Vrlo lukavi gadovi. Vrlo. U tome mora biti neka kvaka.
Upalio je drugu cigaretu i zamišljeno je pušio, žmirkajući prema uzljuljanoj palmi u daljini. Onda je prelistao nekoliko stranica kako drugi ne bi otkrili što ga je to zanimalo i ponio novine unutra.
"Reci mi", obrati se on čovjeku iza šanka, "ima li u ovom gradu koji cijenjeni odvjetnik?"
Odvjetnik je bio nizak čovjek s velikim brkovima, bio je Armenac, što je brinulo Ponomarenka; želio je Gruzijca, nekog kojem su poznate sve promjene i izmjene u gruzijskom zakonodavstvu. Ni prostorije ga nisu dojmile. Za ući u odvjetnikov ured, morao je proći kroz sobu u kojoj se nalazila zubarska stolica. Čovjek ga je razuvjerio u vezi s obje stvari. Bavio se ovim poslom već dvadeset godina, rekao je, u Batumiju i Tbilisiju; ovo je bio njegovtjedan u Batumiju. Zubarska stolica pripadala je njegovom šogoru, koji je ovog tjedna bio u Tbilisiju.
Odvjetnik je htio nešto prvo istaći. Shvatio je da je njegov posjetilac došao po savjet za svog prijatelja. Shvaća li njegov prijatelj da se savjeti naplaćuju u gotovini, a gotovina su američki dolari?
Ponomarenko izvadi dvadeset dolara i kad ga je čovjek samo pogledao, objasnio mu je da njegov prijatelj želi samo odgovor na jednostavno pitanje i da će onda odlučiti hoće li nastaviti. Odvjetnik je i dalje gledao u novac, ali je kimnuo i Ponomarenko postavi pitanje.
U novinama je objavljen vladin proglas o amnestiji za one koji su počinili prekršaje vezane uz droge, a koji bi otkrili svoje izvore snabdijevanja; što znači taj proglas i gdje je u njemu kvaka?
Odvjetnik ponovno kimne.
Značenje proglasa je to da vlada shvaća da je organizirani kriminal neprijatelj dobre države. On je prepoznat kao glavni neprijatelj u održavanju zakona i reda u ovom nemirnom vremenu. Organizirani kriminal na ovom području temeljio se na jakim narkokrugovima. Kako bi izolirali te krugove, odlučeno je da se oprosti onima koji su počinili manja krivična djela. To je bilo značenje. Kvake nije bilo.
Ponomarenko je šutio nekoliko minuta.
"Vaš prijatelj je poznat policiji?" tiho je predložio odvjetnik.
"Ne."
"Ucjenjuju li ga možda, prisiljavaju da nastavi s... određenim djelatnostima?"
"Ne baš..."
"Ucjena je dobro poznata stvar. Govorite slobodno."
"Pa ... što ako bi određene stvari izašle na svjetlo ... nakon što ode i kaže sve ... stvari koje baš, recimo, nemaju veze s tim?"
Odvjetnik pogleda Ponomarenka i ponovno baci oštar pogled na dvadeset dolara.
"To nije isto jednostavno pitanje", reče. Ponomarenko stavi još dvadeset dolara na stol.
“Ako vas dobro razumijem", reče odvjetnik, ugodnije se zavalivši u stolicu, "vašeg prijatelja brine kako bi policija mogla započeti istraživati druge prekršaje kad ga već jednom imaju. Zaboravite na to. Njih zanima droga. Žele se riješiti sitnih kriminalaca. Greška prijašnjeg sistema bile su teške kazne - smrtne kazne, doživotni zatvori. Žele izbrisati taj film. Jednom kad dobiju podatke, tu je i kraj priče. Finito. Prazan dosje. Ne bojte se za svog prijatelja. Osim ako se ne pokaže, kad razmotre stvar", reče on veselo, "da je izvršio nekoliko umorstava."
"Kriste, ne!" reče Ponomarenko ogorčeno. "Nije to. Ali, recimo da razmotre stvar i otkriju da ima ženu i - razne stvari. Da, možda, nije plaćao na vrijeme alimentaciju. Takve stvari."
Odvjetnik se srdačno nasmije.
"Dragi moj prijatelju", reče, "njih zanimaju jake snage koje prijete državi. Jednom kad vaš prijatelj prijavi ono što zna o drogama, bit će mu oprošteno. Garantirano. Vjerujte mi na riječ."
"Pa, ja bih povjerovao", reče Ponomarenko. “Ali je moj prijatelj u pitanju. Kako ću njega navesti da povjeruje u tu garanciju?"
Odvjetnik se nagne i izvuče telefonski imenik iz police. Prelistao je stranice.
"Znate li čitati gruzijski?"
",Malo."
"Što piše ovdje?"
"Ministarstvo pravosuđa."
"Nazovite ih." Odvjetnik mu gurne telefon preko stola. "Tražite ured glavnog tužioca. Kad nekog dobijete, dalje ću razgovarati ja."
Ponomarenko sumnjičavo nazove broj i postupi po uputama. Dobio je tužiočevog zamjenika i dodao slušalicu odvjetniku.
Odvjetnik se predstavio i ljubazno porazgovarao sa zamjenikom. Rekao je da zove u ime svoje stranke i da bi želio da mu se jednostavno pojasni današnji proglas o amnestiji, te je nekoliko minuta slušao i kimao glavom.
"Tako je... Da, gospodine zamjeniče, ovdje sa mnom je prijatelj stranke. On bi želio da mu se potvrdi da protiv njegovog prijatelja neće biti poduzeta nikakva akcija kad jednom ispriča sve činjenice. I da je oprost automatski -ništa u dosjeu, nikakvih drugih istraga. Točno. A isto je i s ostalim dokazima?... Oh, pretpostavljam da će biti uobičajeno -fotografije, tonski zapisi. Da. Da. Uništeni i bez kopija. No, dobro, gospodine zamjeniče, ako bi samo htjeli ovo isto ponoviti mom posjetiocu, mislim da vam mogu omogućiti prvi uspjeh u ovom pothvatu. Ha? Vrlo dobro, ha-ha. Da. Evo vam ga."
On doda telefon Ponomarenku koji je postavio nekoliko pitanja promuklim glasom i pažljivo slušao.
"Zadovoljni?" upita ga odvjetnik kad je spustio slušalicu. Ponomarenko zapali cigaretu. Nije bio toliko zadovoljan, koliko omamljen od osjećaja olakšanja. Jedva dva tjedna nakon što je radosno stigao u Batumi, pojavio se ljigavi mali gad koji ga je počeo ucjenjivati. Bilo je to prije šest paklenskih mjeseci - u lipnju!
On ispusti veliki oblak dima.
"U biti", reče on polako, "nema nikakvog prijatelja. Ja sam u pitanju. Ja sam stranka."
"Ne!" reče odvjetnik, širom otvorivši oči. "Iznenadili ste me!"
Ali ono što mu je Ponomarenko još imao ispričati ubrzo ga je iznenadilo puno više.
U Batumiju je vrijeme ručku između podneva i dva, ali su dvije polovice pileta poslane u tužiočev ured, a oni su razgovarali cijelo vrijeme. Pri kraju ručka razgovaralo se isključivo o agentu koji je Ponomarenka uhvatio u klopku i o načinima kako ga ponovno kontaktirati. I u tim stvarima je Ponomarenko dobio imunitet i rado je surađivao.
Njegova ranija izjava - o davanju ključeva od svog stana u Zelenom rtu, o detaljnim informacijama o tamošnjim uvjetima, o čudnom zanimanju koje je čovjek pokazao za slučajnog azijatskog poznanika-već je otišla u Tbilisi.
Što se Azijata tiče, Ponomarenko se mogao sjetiti vrlo malo. Sreo ga je u baru. Zvao se Kolja i takoder je bio vozač sa sjevera. Agent ih je vidio kako piju zajedno; to ga je vrlo zanimalo; želio je čuti svaku pojedinost o njemu. Sam bog zna zašto; Ponomarenko nije znao. Ali Kolja je bio sav sretan da može govoriti o sebi i on ga je pustio da govori, a kasnije je ispripovijedao pojedinosti o njemu.
Kolja, a prezime? Nije se mogao sjetiti. Kakve pojedinosti? Ni njih se nije mogao sjetiti. Nešto o Čukotki i njegovom djetinjstvu, toga se nejasno prisjećao, kao i raznih mjesta na kojima je tip bio. Bio je urođenik, Čukči. Ionako je ostao svega nekoliko dana. Više ga nikad nije vidio.
U dva sata stigao je faks iz Tbilisija koji je bacio dodatno svjetlo na slučajno upoznatog Čukčija. Isti je faks kod Ponomarenka izazvao tupost. Čukči se zvao Hodjan - Nikolaj Dmitrijevič Hodjan - i trenutačno je boravio u Ponomarenkovom stanu u Zelenom rtu.
Faks, koji je stigao preko Jakutska i Irkutska, krenuo je iz Čerskog. Čerski je bio u istoj vremenskoj zoni kao i Černi vodi.
Tamo je sada bilo 10 sati uvečer i Kolja Hodjan upravo je prolazio kroza zid.

46.



Njegovog posljednjeg jutra u Ćernim vodama, Evenki su bili posebno dobro raspoloženi prema Kolji Hodjanu.
Dok je pospremao apartman bojnika Milickog, jedan od njih je čuo da će donja stražarska postaja biti otvorena u jedanaest sati. Liječnica Komarova stići će u logor prije podneva. Pregled će se, kao i obično, obaviti u stražarskim barakama: to je izazvalo toliko namigivanja i smijuljenja, da se Kolja pobojao da će i najtuplji od osoblja to zamijetiti.
Bojnik Milicki je zamijetio.
"Danas su raspoloženi, naredniče", reče on prilikom jednog od obilazaka.
"Jesu, bojniče. S njima nikad ne znate kakvi će biti." "Jesu li to toliko sretni zbog djetetovog imena?"
“Ah. To. Nisam se toga sjetio, bojniče. Mislim da imate pravo. Djetinjasti ljudi."
"Da. Jesu djetinjasti", potvrdi bojnik, kimnuvši glavom. "Svejedno, poštujte njihove običaje i oni će dobro raditi. Ima u tome reda."
"To je istina. U suprotnom znaju biti vrlo nezgodni, vidio sam i sam. O, da, to je istina."
"Da", reče bojnik. Nikad u životu nije bio sigurniji u nešto. Čestitati mu na pažljivom postupanju. Osjećao se pažljivim. Osjećao se ojačanim. Lice mu je jutros bilo rumeno poput jabuke. "Dobro jutro svima", reče on u skladišnom prostoru. "Je li kod vas sve u redu?"
"Sve je u redu, bojniče." Desetnik koji je nadgledao radove u skladištu ga pozdravi. "Poslagali smo prazne kutije. Spremne su za brzo ukrcavanje u slučaju da liječnica mora ponovno žurno otići."
“Ah, pa dobro, danas joj se neće toliko žuriti", reče bojnik smiješeći se. "Ono prije bila je posebna situacija." Iako je to rekao s osmijehom, u tome nije bilo ničeg posebno smiješnog, tako da ga je iznenadila provala smijeha kod Evenka. Nastavio im je ljubazno kimati glavom. "Vrlo dobre vijesti - beba sada ima ime. Izvrsno!"
"Da. Izvrsno, bojniče!" složili su se Evenki, smijući se.
"Primite ponovno moje čestitke", reče bojnik i krene, pomalo zbunjen. Bilo je u njihovom smijehu nečeg očekivajućeg, kao da su čekali da kaže još nešto smiješno. No, bilo im je dobro i yato su se smijali. I njemu je bilo dobro, pa se i on smiješio.
Svejedno, Kolja Hodjan se nije smiješio. Kod plemenskih je ljudi bilo djetinjastog užitka u prijevari, on je to dobro poznavao. Nadao se da to stražarima nije poznato. Još samo nekoliko sati. Osjećao se vrlo napeto. Imao je nekakav predosjećaj. Danas nešto nije bilo kako valja. Omirisao je hladan zrak. Nešto nije bilo u redu.
Pokazao im je zapečaćeno pismo i prsten. Bili su veseli, jer su znali u čemu su mu pomogli; trebalo mu je pomoći još u nečemu. A pojavio se neočekivan problem. U stražarskim barakama, gdje će se obaviti pregled, vladalo je pravilo "kape dolje". Evenki koji su se u logoru bavili općim poslovima uvijek su nosili kape, ali su ih tamo iz pristojnosti skidali. Bilo je očito da on ne može skinuti kapu. Raspravilo se o tome. Kako ih je ova smjena stražara vidjela samo s kapama, neće moći znati je li jedan od njih imao obrijanu glavu. Ali će on privući pažnju, u posljednjem trenutku, a to mu baš ne treba.
I što onda?
Znači, svi će ostaviti kape na glavama. A što će reći?
"Vidjet ćemo", rekli su.
Taj bezbrižan stav stvorio mu je loš predosjećaj. Pitao se nije li to razlog njegovom osjećaju. Bio je vrlo napet.
Ali nastavio je s radom. Roba iz jučerašnjeg aviona napunila je skladišta i traktori su bili spremni kod iskrcajnog mjesta u stražnjem dijelu. Palo je još dosta snijega i on se pitao hoće li ona uopće moći stići; neće li stvar biti odgođena u posljednjem trenutku. Ali u petnaest do dvanaest, dok se vraćao prema skladištu, primijetio je mali konvoj koji se pojavio kod vanjskih vrata i srce mu brže zakuca.
Nastavio je s poslom. Preglede će prvo proći stražari; vrijeme ručka bilo je razvučeno kako bi svi mogli vidjeti liječnicu. Već su se dogovorili da će on biti među posljednjima.
Ručao je. Nije mu baš išlo, ali je jeo; pridružio mu se prvi pacijent Evenk koji se cerio.
"Sve je u redu s kapama." On ga upitno pogleda.
"Zbog djeteta!"
Nije ništa više pitao, već je obrisao usta i izašao stati u red. Vani na verandi barake stajao je stražar, pazeći na nekoliko Evenka u redu. Kako bi jedan izašao, uputio bi drugoga unutra. Kolja je izbjegavao nasmiješene oči i osvrnuo se oko sebe. Bilo je mračno, ali je pod reflektorima mogao uočiti bobik. Stajao je pred uredom bojnika Milickog, kraj njega je bio stražar, lupajući rukom o ruku. Motor je radio, a vozač je sjedio u njemu, kako ne bi bio na hladnoći.
"U redu, sljedeći."
Jedan Evenk iziđe, a prvi u redu uđe.
Brzo ih je pregledavala. Kroz tri-četiri minute ulazio je drugi; Kolji su se otraga pridružila još dva. Još će jedan doći; tako je bilo dogovoreno. Novi čovjek je stigao točno u trenutku kad je Kolja bio prvi na redu.
"Neka uđe sljedeći." On uđe.
Stražarska spavaonica bila je izuzetno čista; željezni kreveti, a ne ležaji, bili su složeni vojnički točno. Bio je tamo i dugačak stol i nekoliko udobnih stolica, no one su bile pomaknute u udaljeni dio sobe, da ih Evenki slučajno ne bi dotaknuli. Jedini dio namještaja za Evenke bila je gola klupa i na njoj su sjedila trojica, s kapama na glavama. Kraj njih je stajao stražar i pod rukom razmetljivo držao šubaru. Pomakli su se namigujući i napravili mjesta za novog čovjeka i Kolja sjedne.
Do spavaonice nalazila se mala sauna. Imala je tekuću vodu i u njoj su se obavljali pregledi. Drugi stražar, također sa šubarom ispod ruke, ozbiljno je stajao ispred nje. Vrata su bila malo odškrinuta i mogao je čuti njen glas. Hitro je obradila pacijenta, ušao je novi i on se pomaknuo na klupi. Ubrzo je bio prvi na redu - zadnja tri Evenka gurala su se uz njega i toliko cerila da su stražari počeli gledati u njih. Nije mogao razaznati što misle o tome. Od Evenka se ionako ne očekuje ozbiljno ponašanje; kakvog, na primjer, ima smisla držati kape na glavi zato jer je beba dobila ime? Svejedno, bio je na mukama sve dok nije došao red na njega.
Odmah je primijetio da nešto nije u redu.
Lice joj je bilo napeto, ukočeno, bljeđe nego ikad.
Sjedila je za stolom, sa hrpom papira ispred sebe, a njena je liječnička torba bila otvorena. Na drugom stolu bila je prostrta plahta, a na njoj je bio jastuk. Pisala je.
"No? Ima li kakvih zdravstvenih problema?"
"Istegnuo sam mišić, liječnice. Evo, ovdje, u leđima."
"Dobro. Da vidimo. Skinite se od pasa na gore."
On učini tako, a ona mu odmahne glavom kad je zaustio nešto progovoriti.
"Da, mogu osjetiti. Dat ću vam injekciju i mast za utrljavanje. Stražaru!"
Stražar koji se nalazio vani proviri u prostoriju.
"Pošaljite mog vozača ovamo." Stražar je pogleda i zavrti glavom.
"Ne mogu to napraviti, liječnice. Ako vam nešto treba, poslat ću nekog po to."
"Da, vrlo dobro. Treba mi otopina dietilamin salicilata, s kamforom i to brzo, molim vas."
"Što - što vam treba?"
"Otopina dietilamin sal .. Samo trenutak." Ona nervozno zavrti glavom i brzo nešto napiše na komadiću papira. "Nalazi se u učvršćenom smeđem pregratku, gore lijevo. I treba mi dodatna 100 mililitarska bočica. I lijevak. Podignite ruku", reče ona svom pacijentu.
"Smeđi učvršćeni pregradak, sto mililitara, gore lijevo i lijevak", reče stražar i zbunjeno izađe iz sobe s komadićem papira. Dao ga je stražaru vani, pred vratima barake, koji je s uputama otišao do bobika. Ubrzo se vratio i porazgovarao sa stražarom iz prostorije, a taj je pokucao na vrata i ponovno gurnuo glavu unutra.
"Ne zna na što to mislite", reče on.
"Ne zna što ... Koliko ima pacijenata vani?" Stražar pogleda.
"Tri", reče.
"Još tri? Pošaljite tog vozača unutra!" reče ona bijesno.
"Liječnice, ja ... No, trenutak samo", reče on vidjevši kako je opet nešto zaustila; kroz minutu-dvije uletio je vozač, u svojoj šminkerskoj jakni i lijepoj šubari, žvačući gumu.
"Oprostite, liječnice, nisam razumio..." "Dobri bože!... Samo trenutak-vi! Izađite!" reče ona naglo, spazivši da je stražar ušao zajedno s vozačem.
"Liječnice, on ne smije ući bez pratnje."
"A vi ne možete ući dok imam pacijenta!" Pacijent je sada bio nagnut nad prekrivenim stolom, s podignutom košuljom, a ona je bila nagnuta nad njim. "Izlazite odmah!"
Stražar se žurno povuče iz sobe, a liječnica zalupi vratima za njim i nasloni se na njih, dok su dva čovjeka brzo mijenjala mjesta i odjeću. Izmijenili su i dokumente.
"Bočicu, lijevak i otopinu iz smeđeg pregratka!" odjekivao je njen glas. "Evo, napisano je velikim slovima. Zar treba toliko vremena da bi se razumjela jednostavna..."
Nije trebalo toliko vremena i uskoro je vozač ponovno izašao, žalosno vrteći glavom. Nije dugo ostao sam. Unutrašnji stražar ga je otpratio do vrata. Stražar pred barakom otpratio ga je do bobika. A stražar kod bobika pomno ga je promatrao dok je otključavao stražnja vrata vozila. Otraga su bili naslagani sanduci s praznim bocama i posudama, ali se do učvršćenog pregratka moglo doći i ubrzo je izvadio veliku posudu ulja za masažu, zajedno s medicinskom bocom i lijevkom.
To nije smio unijeti unutra osobno, pa se vratio na svoje sjedalo; s njega je deset minuta kasnije skočio kako bi otvorio suvozačeva vrata za liječnicu Komarovu. Oslanjala se o svoj štap i nosila mapu papira, jedan je stražar nosio njenu liječničku torbu, a drugi je nosio posudu s uljem i lijevak.
Bojnik Milicki, već upozoren, požurio je iz svojeg ureda.
"Zar vas ne mogu nagovoriti da ostanete i nešto pojedete, liječnice?"
"Ne, hvala, bojniče. Moram dalje - vrijeme se kvari." Ona mu preda mapu. "I hvala vam što ste pomogli po pitanju imena za bebu. Evenki su sretni zbog toga. To im puno znači."
"Moramo poštovati njihove običaje. Bilo mi je zadovoljstvo."
"Vrlo dobro. Je li ovdje sve spremno?"
Sve je bilo spremno. Lijevak i ulje vraćeni su u učvršćeni pregradak, zadnja vrata bila su zatvorena; prateći džip je čekao.
"Do viđenja, liječnice." Bojnik Milicki galantno joj je pomogao da uđe u bobika i veselo je pozdravio.
"Do viđenja, bojniče."
"Do idućeg susreta... Naredniče, krenite."
Krenuli su, kroz dvoja vrata, niz zaleđeni put.
"Nešto nije u redu", reče on. "Da. Ispričat ću ti kasnije. Zlo mi je."
Polako je slijedio džip prema dolje. Stali su kod donje postaje, pozdravili kad su napuštali taj prostor i krenuli niz potok.
"Što je?" reče on.
Novosti je čula tog jutra u naselju, gdje su ona i vozač proveli noć - obje su noći proveli u evropskim naseljima, gdje čovjeka nisu poznavali. Nazvala ju je njena tajnica i rekla joj da milicija iz Čerskog traži njenog vozača Čukčija, Hodjana. Zašto? Tajnica nije znala zašto, ali zatražili su da ih liječnica nazove.
Odmah je to učinila.
Zapovjednik milicije bio je njen stari pacijent i on joj je rekao da je iskrsla jedna mala stvar: prošle je noći iz Batumija, na Crnom moru, stigao jedan upit. Tamo su držali čovjeka imenom Ponomarenko, a od ljudi u Čerskom su tražili da ispitaju tko trenutačno živi u njegovom stanu. On im je rekao da je to Hodjan, te su htjeli da se tog čovjeka zadrži i da se njegovi dokumenti pregledaju. U transportnoj kompaniji doznali su da je već nekoliko dana s Komarovom. Vraća li se ona uskoro?
Da, danas, tokom dana. Zar je taj čovjek kriminalac?
Koliko je zapovjednik milicije znao, nije - vjerojatno je potreban kako bi potvrdio neki dio Ponomarenkove priče. Dobit će još pojedinosti o tome. U svakom slučaju, neka se ona pobrine da se on pojavi u postaji s dokumentima, čim se vrate.
Nekoliko su minuta vozili u tišini.
"Ne možeš se vratiti u Zeleni rt", reče ona. "
" Ne."
I dalje je šutio i ona ga pogleda. Ličio je na životinju koja njuši zrak.
“Ako se raspituju tko je u njegovom stanu", reče on napokon, "to je smiješno pitanje. Zašto bi uopće netko bio u njemu? Zašto to oni žele znati? Pa on im je rekao. Ispričao im je kako mu je namještena igra. Provaljen sam."
On naglo zaustavi auto.
"Razgovarala si s tim policajcem nedugo iza devet? Sada je dva. Pozovi svoj ured. Provjeri je li se opet javljao."
Ona uključi radio, začuje se pucketanje i ona pozove. Ne. Ništa. Nikakvih poruka.
"Možda ćeš malo kasniti", reče joj on tiho. "Zanima te hoće li opet zvati iz milicije."
"Irina, možda ću malo kasniti. Obavijesti me ako nešto iskrsne - ili ako opet nazovu iz milicije, dobro?"
"Dobro, liječnice." On zapali cigaretu.
"Uskoro će imati fotografije", razmišljao je naglas. "Hodjanove. Neće odgovarati mojem licu."
"Ovdje se stvari ne događaju tako brzo."
"Faksovi su brzi. Poslat će ih... Zašto nisu stupili u dodir sa Černim vodama? Znali su da ideš na put."
"Ne mogu stupiti u dodir sa Černim vodama. To može samo liječnik, i to po liječničkom poslu. Ta je teleprinterska linija zatvorena. Zapovjednik može pozvati van, ali milicija sigurno ne može nazvati unutra."
On kimne glavom, razmišljajući.
"Upit je stigao kasno prošle noći, s Crnog mora?"
"Tako je zapovjednik rekao."
"Znači, tamo je bilo ranije. Oni su nekoliko sati u zaostatku - četiri, pet?"
"Osam, mislim."
"Osam. Znači da je ispitivanje obavljeno po danu. A sada je tamo, koliko, šest sati ujutro? Možda se po noći ništa nije dogodilo. Naposljetku, trebali su nabaviti fotografije, vjerojatno iz drugih područja. Možda još imamo nekoliko sati."
"Kako bi ti mogao uhvatiti avion?"
"Avion kamo? Ne, ne. Ponomarenko im je ispričao tko mu je namjestio igru, možda imaju i agenta. Ne znam koliko on zna, ali ne mogu riskirati... Moram dobro razmisliti o ovome. Ući ćemo u Čerski - u predgrade, a ti ćeš opet nazvati. Riješit ću to dok putujemo."
On ponovno pokrene auto i oni nastave vožnjom kroz tamu, niz potok. Zaustavio se prije kraja puta, izvadio vrećice iz pojasa i dao ih njoj.
"Što je to?"
"Kasnije ću ti reći. Ako ne budem imao sreće, ti ih sakrij. Ne pokušavaj ih otvoriti, jer će se same uništiti. Ne predstavljaju nikakvu opasnost za tebe. Ali čuvaj ih dobro", reče on.
Ona nespretno preuzme vrećice.
"Što da radim s njima?"
"Za sada ih stavi u grudnjak. Nisu opasne", ponovi on i ponovno pokrene auto.
Kad su prilazili Čerskom, ona opet pozove. Bilo je prošlo tri. Ništa. Nije se osjećala nikakva zabrinutost. Pažljivo je slušao glas preko radija.
"Zoveš zato što želiš odmah istovariti auto", reče joj on tiho. "Pojavit ćeš se uskoro."
Tako je i javila; a onda joj je rekao što će zajedno obaviti.
U upravnoj zgradi Čerskog gorila su sva svjetla i on još jednom proveze oko trga, pazeći na bilo kakav znak neuobičajene aktivnosti.
Nije bilo ničeg, pa se provezao kroz stražnja vrata do prostora za iskrcavanje medicinskog centra. Njegov je bobik još uvijek stajao tamo, bio je tamo i kamion za smeće i to je bilo sve, a slabo osvijetljeno dvorište s ugaženim snijegom bilo je potpuno prazno. Pomogao joj je izaći, a zatim je ušao kroz pokretna vrata u prostoriju za istovar. Tamo su ga čekala dva radnika i veselo su izašli kako bi iskrcali auto.
"Kolja, ne zaboravi na miliciju", reče ona, dok su radnici obavljali svoje. "I ne zaboravi dokumente."
"Obavit ću to čim budem gotov."
"Ne moraš ti iskrcavati - oni mogu to sami napraviti."
"Ostale su samo lagane stvari. Pomoći ću im da završe." Tako je i napravio, unoseći posljednje posude. "To je sve. Vidimo se, dečki."
"Svakako. Hvala, Kolja."
On izađe i nađe je kako prevrće ključeve od auta kod otvorenih stražnjih vrata. Brzo uđe otraga u bobik, ona zaključa vrata i ode u zgradu.
Bila su skoro četiri sata i nije se dugo zadržala.
Očekivana glavobolja, rekla im je, poslije trodnevnog puta... Bacila je pogled na nove papire, raspitala se za poneke slučajeve, vidjela da je sve pod kontrolom i otišla.
Vratila se do bobika i zatim prevalila kratak put do kuće. Parkirala je u šupi i pustila ga van; čekao je tamo dok nije otključala ulazna vrata. Nije upalila svjetlo, već se vratila zatvoriti šupu, a on je krenuo ispred nje, kroz tamu, prema kući.

47.



Iz milicije su nazvali u šest sati, petnaest minuta kasnije pozvonili su na vratima. Poručnik i narednik zatekli su je u kućnom ogrtaču.
"Oprostite, liječnice. Ima nekoliko stvari o kojima zapovjednik nije mogao gpvoriti preko telefona. Ima nečeg čudnog u vezi s čovjekom koji vas je vozio."
"Bože, poručniče, niste me valjda zato probudili? Imala sam tri dana napornog puta - moram se naspavati!"
"Ne možemo ga naći. Nije otišao kući."
"Možda je otišao kod prijatelja."
"O tome ništa ne znamo. Njegov je bobik još uvijek kod medicinskog centra. Ostavio ga je tamo."
"No - znao je da vam se mora javiti s dokumentima. Mislim da sam ga čak i ja na to podsjetila."
"I jeste. Radnici u medicinskom centru se toga sjećaju."
"Onda je vjerojatno uzeo kakvu bocu i sjedi negdje uz nju. Znate kakvi su oni."
"Da, i ja tako mislim", reče poručnik. "I ujutro će se pojaviti s mamurlukom. Stvar je u tome što nas gnjave oni u Irkutsku, hoće izvješće. Ne razumiju kako stvari ovdje stoje. Možemo li sjesti?"
"Svakako. Oprostite. Poslužite se pićem." Ona izvadi čaše.
"Irkutsk?" reče ona zbunjeno.
"Protuobavještajna", ubaci se narednik. "Muvaju se posvuda, traže špijune. To ih čini sretnima. U vaše zdravlje, liječnice. Je li noga bolje?"
"Da. Nije to ništa. Čukči - špijun?" upita ona iznenađeno.
"Znam, zvuči ludo", složi se poručnik i podigne čašu. "Ali taj momak nije taj za koga se izdaje. Poslali su neke slike iz Magadana, gdje je navodno radio. To je drugi čovjek. Po svoj prilici, ovaj je ukrao Hodjanove dokumente. Tako je i došao ovdje. Dokumenti su u redu-naravno, Transportna kompanija ih je podnijela na uvid kada je počeo raditi - ali promijenio je fotografiju. To nismo nikako mogli znati. Čukči je Čukči."
"Zašto je to učinio?"
"Tko to zna? Neprilike sa ženom, tužba zbog očinstva? Sigurno je sreo Hodjana na Crnom moru. Što radi u Ponomarenkovu stanu, to je zagonetka. Još nam ništa nisu rekli. Naravno, za njih je to špijunaža i zato ništa ne govore. Čega se samo ti ljudi neće sjetiti-špijun sa Čukotke!" reče, otpije i obriše usta. "U svakom slučaju, vi bi samo trebali dati izjavu, narednik će je zapisati."
"Što vam još mogu reći?"
Gledala je narednika kako vadi notes.
"Možda nešto o njegovim postupcima - kada je čuo da ga tražimo."
"Pa, bio je razdražen. Mislio je da ga ljudi gnjave samo zato što je Čukči. Znate, morala sam ga skinuti s dugih vožnji - u povijesti bolesti imao je zabilježen šum na srcu."
"Da. Koliko znam, sljedećeg tjedna trebao se javiti u bolnicu zbog pregleda."
"Kardiološkog. Zbog šuma. I to ga je ljutilo."
"Nije htio ići?"
"Pa, nije bio baš najsretniji zbog toga."
"A-ha. Je li govorio što o tome?"
"Malo. Shvatio je da zbog njegove povijesti bolesti nisam imala izbora. Nisam mogla riskirati i dopustiti mu duge vožnje, kako su mu dopuštali na Čukotki. Tražili su da sredim za njega pregled u bolnici i to sam napravila. Prihvatio je."
"Prihvatio, ha? Pa, znate, ti urođenici malo sporo misle, ali su vrlo lukavi. Mislim da bi izbjegao pregled, čak i da nije bilo ovog ispitivanja. No, sigurno se zabrinuo kad je čuo da ga tražimo. Kažete da je bio nervozan?"
"Hm. Psovao je."
"Psovao je", reče poručnik naredniku. "I što je bilo zatim? Je li postavljao pitanja?"
"Pitao me što ja mislim o tome. Rekla sam mu da je to uobičajena provjera dokumenata."
"Je li želio da saznate nešto više o tome?"
"Pa, nazvala sam ured da čujem je li bilo još kakvih poruka."
"Je li to on od vas tražio?"
Ona razmisli.
"Možda. Ionako bih to učinila."
"Koliko puta je to tražio od vas?"
"Oh, čekajte, poručniče, ne znam koliko je puta to tražio." Poručnik se nagnuo i vratio jedan list u narednikovom notesu unazad.
"Nazvali ste u dva sata", reče on. "Zvali ste ponovno u tri i pet. Je li oba ta puta tražio da to učinite?"
"Poručniče, imamstrahovitu glavobolju i ne mogu se sjetiti što me je pitao, ni koliko me puta pitao."
"Oprostite, liječnice. No, ti urođenici misle da, ako problem nije velik, neka se dogodi. Pitam se što je on mislio, koliko je problem ozbiljan... Taj zadnji put, vjerojatno ste bili već blizu Čerskog, a on vas je vozio. Zna da ima lažne dokumente i da će ih morati pokazati... Zar uopće nije izgledao nervozno?"
"Pa... nisam to baš primijetila. Dovezao nas je do dvorišta, otišao do radnika i pomogao pri iskrcaju. Onda se vratio i pitao me trebam li još što, rekla sam ne i on je otišao."
"Kamo?"
"Izvan dvorišta, pretpostavljam."
"I ostavio je svoj bobik tamo?"
"Što će mu bobik? Milicijska postaja je u blizini."
"Nije se pojavio u njoj. Kamo je, do vraga, mogao otići pješice?"
"Znate, poručniče, umorna sam. Vjerojatno negdje pije i pita se što da učini."
Poručnik kimne.
"U svakom slučaju, u Čerskom je. Nije krenuo pješice četiri kilometra do Zelenog rta. Naravno, možda je zaustavio kakav auto... Svejedno, hvala vam na pomoći. Ako vam se javi - a to bi se moglo dogoditi - otkrijte gdje je i smirite ga. Javite nam."
"Dobro." Čekala je dok se zvuk auta nije izgubio i onda je otišla i podigla poklopac od podruma. Bio je petak navečer.

Otišli su u devet sati, kad prometa više nije bilo i kad je vani bilo tiho. Bio je uvjeren da će započeti pretraživanje kuću po kuću i bilo mu je jasno da odmah mora otići.
U šupi je imala tri desetlitarska kanistra benzina. Stavio ih je otraga u bobik i dodao još jedan kanistar kerozina za pećicu. Ubacio je nešto odjeće u torbu, uzeo vreću za spavanje, hranu i ostatak votke u boci.
Poznavala je put do Anjujska i on je ostao otraga, pod dekom, dok je ona vozila. Ali kad su s rijeke sišli na cestu, on je preuzeo volan.
Tama je bila gusta, a u tom bezličnom krajoliku, u svjetlu farova, još nije bilo znaka skretanju za Provodnoje. Izračunao je da će to biti na devetom kilometru i kad su bili na osmom, usporio je kako bi i ona mogla vidjeti. Idući put vozit će sama.
Došli su do utoke, a zavoje je prolazio polako, kako bi ih i ona upoznala. Od ulaska je bilo pedeset i pet kilometara do špilje; i to je istaknuo na pokazivaču kilometraže i ona je to morala upamtiti.
Vrba s ovješenim granama pojavila se na oštrom zavoju zavoju gdje su proljetne bujice nekada izlokale špilju - ako je se ne spazi odmah, lako se može proći pokraj nje dok se savladava zavoj.
Na pedeset i četvrtom kilometru ponovno je usporio i pustio je da sama uoči špilju.
Okrenuo je prednji kraj bobika u špilju. Tamo je još uvijek visjela cerada, koja je prekrila vjetrobran. Izašli su i ona je po prvi put ugledala to mjesto, pod svjetlom farova: sve je bilo onako kako je i ostavio prošlog vikenda, kada se pojavio u njenoj kući u pet ujutro.
Oneraspoložio se kad je ugledao kostur automobila. Stvar je bila gora nego što je zapamtio. Upalio je generator, izveo bobik, parkirao ga i ugasio farove. Počeli su iskrcavati u mraku, a on je ponio kanistre.
Pod golim svjetlima, špilja je izgledala krajnje turobno, zidovi su sjajili od leda, po goloj šasiji bili su razbacani napola pričvršćeni dijelovi. Ona je donijela hranu i krevetninu i osvrnula se oko sebe.
"Oh, dragi - smrznut ćeš se ovdje!"
"Preživjet ću." Upalio je pećicu i namršteno pregledao ceradu na ulazu. Onda je izašao, te se opet vratio.
"Vidi se svjetlo. Odsjaj", reče. “Ako bilo tko uspori na zavoju, primijetit će... A dok generator radi, ne mogu ni čuti da netko dolazi."
"Tko bi dolazio ovamo?"
"Ovuda će uskoro početi redovito prolaziti kamioni za Provodnoje. Morat ću objesiti i deku."
"Dobro, donijet ću još jednu. Stavit ću je na popis."
Popis je rastao. U špilji je već imao četiri kanistra benzina. S nova tri, bilo ih je sedam; izračunao je da su mu potrebna još najmanje tri. Trebat će mu i karta i kompas i dodatne baterije za svjetiljku, i još hrane.
"U redu, nemoj se više zadržavati", reče on. Trebat će joj najmanje dva i pol sata da se vrati, a sada je gotovo bila ponoć. Sutra mora pustiti u kuću staru Jakutku, spremačicu; bit će u medicinskom centru samo sat-dva, a onda će morati do skladišta. "Jesi li zapamtila skretanja?"
Sjećala ih se: devet kilometara na cesti za Anjujsk do utoke i još pedeset i pet do špilje.
"U redu. Sutra navečer. Budi jako oprezna", reče on.
"Oh, Johnny!"
"Kolja! Zovi me samo tako!" reče on, sklanjajući njene ruke. "I nikakvih opraštanja, samo idi. Tanja-Panja."
Pričekao je vani dok je ona okrenula bobik i promatrao kako stražnja svjetla nestaju u daljini, a onda se vratio unutra. Sada, kad je bio sam, sve je izgledalo mračnije nego ikad. Kako ovaj nered pretvoriti u auto! Ali morat će to napraviti, i to do trenutka kad se ona vrati. U kakvom god stanju da bude motor, pokrenut će ga kad se ona pojavi; to će ih potaći oboje. Ali onda mu je sinulo da to neće moći. Zadnja stvar koju je uzeo od Vasilija još je uvijek bila u šupi, kod njene kuće. Tamo je bio akumulator koji se punio. Skrio ga je pod vreću, a nije se nalazio na popisu i njemu se želudac zgrči.

48.



Kako je prosinački suncostaj bio vrlo blizu, gotovo da uopće nije bilo danjeg svjetla.
Malo iza jedan poslije podne nebo je slabo posivjelo na jedan sat, a sunce se diglo i spustilo iza horizonta, no to se vidjelo samo ako nije bilo oblačno. Nekoliko dana prije i poslije snježne oluje naoblaka je bila jaka i vladala je stalna noć. Uprkos tomu, u okrugu se normalno radilo i na to je mislio kada je spominjao kamione koji bi mogli proći.
Nalazio se na pola puta između Zelenog rta i Provodnoja.
Iz oba mjesta, teškim vozilima treba tri sata do špilje. Iz Zelenog rta odlaze u osam ujutro, tako da će oko jedanaest biti ovdje. U to vrijeme on mora imati ugašena svjetla. Čak i s dekom, u mraku se nazirao slabašan sjaj. Nije mogao znati kada će se vraćati iz Provodnoja - ali nije bilo vjerojatno da će to biti istog dana. Pa i on je ostajao preko noći i vraćao se ujutro.
Znači, jedanaest sati je bilo to vrijeme, i u dolasku i u odlasku. Tada treba isključiti i generator.
Odmorit će se tri sata, od deset do jedan; sva će svjetla biti ugašena.
Radio je cijelu noć, žestoko radio; ali je zato u deset ujutro ovjesio bobikov pod, potegnuo dobar gutljaj votke, otvorio vreću za spavanje i uvukao se u nju. Pri toj gadnoj hladnoći, sav se zavukao u nju, skupa sa šubarom, te se polako ugrijao i zadrijemao. Bio je zadovoljan zbog svojeg opreza kada je poslije sat vremena čuo udaljen zvuk kamiona. Pažljivo je osluškivao.
Dolazio je od Zelenog rta.
Točno je mogao vidjeti zavoje, dok je vozilo usporavalo i ubrzavalo.
Vozilo je polako prošlo pokraj njega, na svega nekoliko metara. Velika Kama. Sada su ih koristili. Ponovno je utonuo u san, u mraku, i čvrsto spavao, a onda se naglo probudio. Pod svjetlom svjetiljke vidio je da je jedan poslije podne. Kao što je i planirao.
Ustao je i uključio generator i nadotočio mali spremnik u kerozinskoj pećici. Gorjela je cijelu noć. Onda je pojeo malo kruha i sira i popio šalicu kave iz čuture. Razmišljao je treba li uliti malo votke u kavu, a onda je odustao. Nije mu još puno ostalo, a dan će biti dug. Ona će krenuti kasnije i nije ju očekivao do jedan ujutro, to znači još dvanaest sati.
Vani je obavio nuždu i trenutačno smrznuti izmet premjestio lopaticom u raspuklinu na suprotnoj obali; mala lopata za snijeg bila je dio bobikove opreme.
Onda se ponovno prihvatio posla.
Kratak san ga je osvježio i osjećao se znatno raspoloženije. Bio je proveo nekoliko tmurnih sati razmišljajući o svojim izgledima. Ponomarenko će ih dovesti do agenta, a agent, ma koliko malo znao, od nekog je morao primiti upute. On sam je imao jedan telefonski broj u Tbilisiju - možda od samog agenta.
Tbilisi, blizu granice s Turskom, bio je jedan od dva izlaza koji su mu isplanirani. Oba izlaza podrazumijevala su prvo put u Jakutsk, gdje ga čekaju novi dokumenti. Tbilisi je sada ispao iz igre. Ali Jakutsk je ostao. Agent u Tbilisiju (tako mu je rečeno) nije znao ništa o Jakutsku. Sve što bi trebao napraviti jest da stigne tamo. Ali ne s uzletišta u Čerskom. Ni to više ne vrijedi.
Na neki izopačen način, to ga je veselilo. Zamisao o bobiku pojavila se kao način da se izbjegne Čerski. Na uzletištu je sigurnost prestroga: bila su to vrata za Kolimsku oblast. Ako bude morao bježati na brzinu, najbolje se činilo da nađe kakav drugi, mirniji aerodrom. - I našao ga je, u Zirijanki, nekoliko sati uz rijeku.
Zirijanka je bilo središte za raspodjelu tereta s ljetnih teglenica što plove prema jugu: pospano malo mjesto s pospanim malim aerodromom. Dok je tamo vozio teret, otkrio je da s tog pospanog malog aerodroma postoji stalna veza s Jakutskom.
To je i bila zamisao - vozilom čim prije pobjeći kontroli u Čerskom. Ali sada je i Zirijanka otpala. Iako je bila daleko od Čerskog, ipak je bila na Kolimi, u okrugu; hajka na njega uskoro će se proširiti na cijeli okrug. Trebao mu je aerodrom izvan okruga. Ipak, sve je bilo dobro promišljeno - bobik će ga dovesti do aerodroma.
Očito će se morati zadržati zbog akumulatora. Ona će morati obaviti još jedno putovanje.
No, nakon nekoliko sati vidio je da to neće biti jedini razlog zadržavanju. Sastavljanje dijelova bilo je također jedna od stvari. Malo-pomalo, otkrio je da je dijelove sastavio krivim redoslijedom. U knjizi su bili crteži rastavljenog vozila; objašnjavalo se kako rastaviti dijelove zbog popravaka i kako ih ponovno sastaviti. Nije bilo pokazano kako se svi zajedno sastavljaju po prvi put. Prelistavao je knjigu. Svaki odjeljak objašnjavao je neki od bobikovih sistema. Na kraju je bio nacrt na dvije stranice koji je pokazivao dovršenu stvar. Ali nije bilo nacrta koji bi pokazao kako stvar dovršiti.
Mučio se i psovao, navlačeći šasiju amo-tamo, kako bi došao do ponekog dijela pomoću koloture i koloturnika. Izvadio je i prijenos i diferencijal. Motor je vadio dva puta. Ali polako, uz pogreške i pokušaje, logika stvari postala je jasnija. Ta gruba mala zvijer, naizgled tako jednostavna, bila je u stvari vrlo složena.
U petnaest do sedam uvečer, sa šest sati velikog posla iza sebe, ponovno je prestao. Ako je Kama odlučila vratiti se nakon svega nekoliko sati iz Provodnoja - malo vjerojatno, ali moguće krenula je u četiri i proći će ovuda opet u sedam.
Vratio je podne ploče na mjesto i rasprostro vreću za spavanje, pojeo nešto, ali votku nije dirao. Zatim je isključio generator i uvukao se u vreću.
Sedam sati. Nije bilo Kame. Osluškivao je jedan sat i onda odlučio odspavati. Probudio se u deset, kako je i namjeravao - ništa neobično za njega, ali svejedno je bio zadovoljan, jer je zaspao jako umoran. Izvukao se iz vreće, pokrenuo generator i upalio svjetla. Tada je popio votku. Iskapio je dobar gutljaj i osjetio kako mu se tijelo zagrijalo. Prekrasno.
Bobik sada nije izgledao loše. Šasija je bila gotova i ostalo je još puno posla, ali počeo je izgledati stvarno. Ona će se pojaviti kroz tri sata. Odlučio je još ga poboljšati.
Pregledao je stranice i shvatio kako ih sastaviti - bit će to nekoliko sati rada. Cijela se stvar opet može rastaviti za vrlo kratko vrijeme. Ali bobik će izgledati kao pravi i to će ih oboje veseliti. Popio je ostatak kave i prihvatio se posla.
Mali gad bio je odvratan: ništa nije pristajalo kako treba. Bilo je tu postolje koje je očito trebalo ići prvo. U knjizi su bili nacrtani dijelovi pričvršćeni za njega. Ali kako?
Psovao je, lupao po dijelovima, podvukao se pod auto. Ubrzo je pronašao male rupe na pravilnim razmacima, u čeličnim udubinama okvira - bile su dobro skrivene, lukavo skrivene, kako bi bile zaštićene od snijega i lošeg vremena. Pronašao je odgovarajuće vijke za njih u paketu. Postavio je šipke postolja i počeo raditi na stranicama.
Nakon pola sata pokazalo se da ne može početi sa stranicama. Prvo treba montirati zadnji dio.
Okvir stražnjih vrata mora ići prvi.
Stalni problemi, jedan za drugim, ponovno su ga iscrpli i pola sata poslije ponoći još nije bio gotov. Pojačao je tempo. Do jedan sat labavo je postavio stranice na njihovo mjesto - nije bilo smisla zatezati ih, jer će sve morati još jednom rastavljati - ali ona se nije pojavila, te je postavio i haubu. Vozačevo staklo trebalo je učvrstiti mastiksom, tako da se nije gnjavio time, kao ni s ostalim staklima, kao ni sa svjetlima, pa čak ni s kvakama i ručkama. Ali je stvar izgledala pravo. Zapalio je cigaretu i obišao ga.
Prijala bi mu votka. No, ubrzo će je imati. Bilo je skoro pola dva, nije žurila. Popušio je cigaretu i odlučio postaviti kvake i ručke.
Do dva i petnaest ona još nije stigla i počeo je brinuti. Je li promašila skretanja? Ali, poznavala je put za Anjujsk. Nakon nekoliko kilometara uvidjela bi da je pogriješila i vratila se.
Ili je možda sišla na utoku i prošla špilju? Dok je generator radio, nije ju mogao čuti. Da, to je bilo moguće. Svega je jednom ovuda prošla. Ali koliko bi daleko otišla? Ne više od dvadeset, trideset kilometara. Pola sata, tri četvrtine. I natrag. Što je, tu je.
Popušio je još jednu cigaretu i pozabavio se kvakama. Nije se mogao usredotočiti. U pola tri izašao je van. Bila je mrkla noć, nevjerojatno hladna; bilo je najmanje šezdeset ispod nule. Kerozinska pećica koja je u špilji gorila više od dvadeset i četiri sata imala je nekakvog utjecaja. Vani je debeli sloj mraza rastao iz minute u minutu, okivajući mu čizme. Pogledao je na obje strane, tražeći kakav znak, kakav odsjaj svjetala auta. Ništa.
Jesu li je možda zaustavili na glavnoj rijeci? Možda tamo sada zaustavljaju aute... A ona je izmislila kakvo opravdanje i vratila se. Možda je doživjela nesreću. Ili kvar. Negdje je zapela. Ali ima radio u autu. No, ne smije ga koristiti. Kako bi objasnila...
Krenuo je cestom prema Provodnoju. Nije znao zašto je to učinio i prošao je tek do sljedećeg zavoja. Ništa. Tama. Lice mu se smrzavalo; po trepavicama mu se uhvatio mraz. Vratio se. Iz špilje je dopirao slabašan sjaj i mogao je čuti generator kako štropoće. Došao je do špilje, prošao je i krenuo prema udaljenijem zavoju. Još uvijek ništa. Ni traga svjetlima. Ako dolazi, na oblacima bi se primijetio kakav treptaj svjetla.
Nije dolazila. Vratio se u špilju.
Nije znao što da radi. Bilo je petnaest do tri ujutro. Čak i da sada dođe, bilo bi šest sati prije nego što bi se mogla vratiti.
Neće doći.
Trebalo je ponovno napuniti pećicu i generator. Pobrinuo se za to, tmurno razmišljajući.
Ako ne može doći sada, doći će sutra. Neće ga ostaviti ovako. Nije imao ništa za jelo i piće. Bio je zarobljen ovdje, sapet, nije mogao napustiti ovo mjesto. Je li doživjela nesreću? Nije se mogla izgubiti. Ne na ovoliko vremena. Nešto ju je zadržalo. Morat će proći još cijeli jedan dan i noć.
Nije bilo smisla išta raditi - prvo bi trebao skinuti cijelu konstrukciju. U jedanaest sati vraćat će se kamion iz Provodnoja - još osam sati. Bolje da malo odspava i počne ispočetka.
Položio je vreću u bobik, isključio generator i ušao u auto. Labava struktura zaljuljala se i zaškripala od njegove težine i tek što se smjestio, začuo je zvuk motora. Za trenutak ostao je ležati, osluškujući, a onda je ustao, zgrabio težak ključ i polako izašao iz auta.
Bio je to zvuk bobikovog motora. Iz smjera Zelenog rta. Došao je do ulaza, podignuo zavjese i provirio kroz grane. Na nebu je spazio treptaj, a onda su se naglo pojavili farovi, bacajući zasljepljujuće svjetlo iza zavoja. Auto je stigao polako. Nije mogao vidjeti tko je u njemu ni koliko je ljudi u njemu. Auto je još usporio i on spazi obris njene glave dok se ogledavala, te upali svjetiljku.
"Bože!" Ona izađe, zagrli ga i poljubi. "Oprosti - oprosti, dragi! Nisam ranije mogla krenuti. Tražili su te."
On je povede unutra i upali rasvjetu, te istovari ono što je dovezla i odmah popije gutljaj votke, slušajući je kako brzo govori. Milicija je počela s potragom poslije podne. Mislila je da su sada u Zelenom rtu, pretražujući Transportnu kompaniju. Njena je kuća bila na kraju Čerskog i nisu stigli do nje sve do 10.30. Mislili su da je negdje provalio i pritajio se. Pretražili su svaki kutak, svaku pukotinu - šupu, podrum. Otišli su u ponoć i još su se motali na tom području, tako da je prošlo još pola sata prije nego što se usudila izvesti bobika.
Sve je donijela: kanistre napunjene na crpki u voznom parku ambulante. Kobasica, sir, crni kruh, dvije boce votke i još kave. U pošti je kupila baterije za svjetiljku i dječji kompas, to je bilo sve što su imali; na istom mjestu našla je i školski atlas Sibira - nije postojala javna karta tog zatvorenog područja. Ako se još malo zadrži, mogla bi kartu naći u ambulanti ili u svojem uredu: kad je otkrila što joj nedostaje, ured je već bio zaključan. Donijela je i deku.
“Ali, ti si gotov!" Bila je umorna i ošamućena od puta i tek sad je zapazila promjenu na bobiku.
"Ne. Nisam još."
Objasnio joj je u vezi s bobikom. I u vezi akumulatora.
Ona ga je gledala.
"Oh, bože! Nisam ni znala da je tamo. Nisam ga vidjela... Nisu ni oni... Možda ljudi drže rezervni akumulator... Pa - donijet ću ga." Primijetio je da se ljulja, smrtno blijeda i on je pridrži. Otvorio je stražnja vrata bobika i posjeo je tamo, te joj natočio malo votke u čep od vakuumske pljoske. Popila je vrlo malo.
"Moram se vratiti... Možda ću ti uspjeti nabaviti pravu kartu... Ali ne, ne mogu - kako?" Ona zatrese glavom, još uvijek ošamućena. "Ured je danas zaključan."
"Koji je dan danas?"
"Nedjelja."
"Nedjelja?" Negdje je izgubio jedan dan; oboje su bili ošamućeni. "U redu, a sad idi. Stići ćeš prije nego što u Čerskom započne buđenje. Ali, polako. Vrlo si umorna."
"Da. Sutra ću doći ranije - to jest, noćas." Ona s mukom ustane. "Pokušat ću stići do ponoći. I doznat ću što mogu."
On joj okrene bobik na rijeci i pomogne joj ući u njega, a ona se slabašno osmjehne kad ju je poljubio. "Uza sve ove mehaničarske radove - diskovi su sigurni?"
"Da. Sigurni su", reče on.
Ona ga pomiluje po licu i on je ponovno poljubi.
"Vozi pažljivo, Tanja-Panja."
" Da. "
Promatrao je kako svjetla nestaju, potegnuo još jedan gutljaj votke, isključio generator i vratio se u vreću. Dok je padao u san, opipao je pojas. Sigurni su, pri svom tom poslu.

49.



Do podneva u nedjelju, nezgodna situacija izašla je na vidjelo u Čerskom. Vozač urođenik, koji se predstavljao kao Hodjan, ušao je u grad u petak u četiri poslije podne, pomogao pri iskrcavanju auta u dvorištu tik do milicijske postaje i zatim iščeznuo.
Bilo je to prije gotovo četrdeset i osam sati.
Nije mogao nikamo otići. Milicija je pretražila svaku zgradu u kojoj je mogao biti; čak su pretražili i zgrade u koje nije mogao ući. Pretražili su i zatvor, škole, kupalište za starice, stan samog zapovjednika milicije, kao i sve ostale stanove.
Nije bio u Čerskom.
Ali, ako nije bio u Čerskom, kako je izašao iz njega? Nije uzeo svoj auto, a nije uzeo niti ičiji tuđi. Ni jedno vozilo nije ukradeno. Osim Zelenog rta, udaljenog četiri kilometra, nije imao kamo otići.
Do Zelenog rta mogao je otići pješice ili kakvim vozilom. Nitko nije bio svjestan da ga je povezao, ali možda je nešto ugrabio, sakrio se u stražnji dio kakvog vozila. Nije ga bilo ni u jednom privatnom stanu, nije ga bilo u podrumima ili kotlovnicama stambenih zgrada. Nije se nalazio ni u samoposluživanju niti u svom skladištu; nije ga bilo nigdje na području djelovanja lučkih vlasti.
Preostale su samo raštrkane barake i skladišta Transportne kompanije nad gradom; zapovjednik milicije mislio je kako je to najvjerojatnije mjesto. Na ovaj ili onaj način dospio je onamo. Tamo ima puno spremljenog pića i hrane. Poznavao je te prostore i sada se gore odmara, pokušava odlučiti što će učiniti. Ne može pobjeći, a nema ni kamo. No, dok ga tamo nađu, može proteći puno vremena; to je predstavljalo problem zapovjedniku, jer nije imao puno vremena. Izluđivali su ga hitnim pozivima i faksovima iz Irkutska.
Irkutsk je bio 3400 kilometra daleko i bio je to velik grad; tamo nisu mogli shvatiti kako se netko može izgubiti u malom naselju od 10 000 ljudi, zaglavljenom u tajgi. Pogotovo nisu mogli shvatiti narav ovdašnjih ljudi. Čudaci, mnogi od njih od nečeg su bježali; ali nisu bili zli. Ovdje nije bilo kriminala, krađa ni prijevara. Svi su se poznavali. Zatvor je bio za pijance, koji bi se uvečer potukli kao luđaci, a ujutro su bili najbolji prijatelji.
Baš je ovaj čovjek bio prijateljs vima. Nitko o njemu nije imao ni jedne loše riječi; samo što je bio osjetljiv ako ga se zafrkavalo što je Čukči. Pa, ovdje su ga gnjavili zbog čudnih dokumenata. Znao je da ga je netko prijavio. Puno ljudi je ovdje imalo čudne dokumente; zapovjednik milicije to je znao. Ali ovaj se prepustio mračnim mislima. Urođenici s mračnim mislima skrivali su se. S bocom. Očito. Negdje se zavukao, ali izaći će kad mu bude odgovaralo. Objasni ti to Irkutsku!
Pokušao im je to objasniti, preko telefona, a onda su od njega tražili da pojedinosti sažeto pošalje faksom.
Tako je i učinio, postavljajući stvar jasno i s autoritetom. Živciralo ga je što u Irkutsku sumnjaju u njegovu stručnost.
Osoba o kojoj je riječ, izdiktirao je, gotovo sigurno se uvukla u kakvo vozilo u prostoru Transportne kompanije Čerski. Taj prostor zauzima veliku površinu, na njemu su stotine tisuća sanduka, u mnogima je alkohol i hrana u limenkama. Osoba je urođenik, pritisnut teškim mislima. Naći ga u tom labirintu samo je pitanje vremena. No, on će se ionako sam pojaviti kad bude htio. Takvi su urođenici.
Nema kamo otići, a situacija je pod kontrolom.
Zapovjednik potpiše izvješće i faksira ga, a za deset minuta dobije novi faks. U njemu je bilo niz pitanja.
Ako se tražena osoba uvukla, pitali su u Irkutsku, zašto se ne bi mogla i izvući? Iz prostora TRANSPORTNE kompanije u Čerskom? Koliko je vozila izašlo od petka u 4 sata poslije podne? Kakva vrsta komunikacije postoji s tim vozilima?
Zapovjednik milicije pogleda svog poručnika. Obojica su buljili u faks koji je curio van.
Bilo je to poniženje u nedjelju u podne.

Do 1 sat poslije podne ustanovljeno je da su sedamdeset i tri vozila Transportne kompanije u Čerskom napustila grad u navedenom periodu. S vozilima na duge pruge komuniciralo se pomoću cestovnih postaja. Cestovne postaje bile su postavljene u razmaku od sto kilometara - otprilike trosatnim intervalima za velike kamione.
Kroz tri sata, sva vozila koja su još bila na putu su pretražena, a njihove posade ispitane.
Kamioni koji su imali kratke ture predstavljali su drugačiji problem. Na kraćim prugama nije bilo cestovnih postaja. Ali je bilo puno više putovanja. Ona čisto lokalna moglo se izbaciti, ali bilo ih je mnogo koja nisu bila samo lokalna. Ambarčik, Anjujsk, Provodnoje - to nisu bila lokalna putovanja, pa ipak su u sve njih kamioni išli. Stupljeno je u dodir s tamošnjim policijskim postajama i započele su istrage.
Do 5 sati poslije podne, sve cestovne postaje dale su niječne odgovore, kao i većina policijskih postaja, no trebalo je provjeriti još nekoliko napola izgradenih zgrada u zabačenim krajevima. No, i to je obavljeno u idućih sat vremena, na veliko zadovoljstvo zapovjednika milicije. Tamo nisu našli ništa i tako je javio u Irkutsk.
Kako su tamo voljeli faksove, poslao im je to faksom. Dodao je i to da su vozači bili prilično zaprepašteni. Čovjek se nije nalazio ni u jednoj kabini, naprijed, a otraga bi se smrznuo i umro; svi vozači u ovim krajevima su to znali, a to je znao i on, kao iskusan vozač. Poznavanje lokalnih uvjeta bilo je nužno. Pretraga skladišnih prostora nastavljala se.
Njegova je poruka bila kratka i bio je njome zadovoljan. Nedugo iza šest poslao je faks i pričekao na odgovor.
Odgovori iz Irkutska stizali su vrlo brzo, gotovo trenutačno. Ovom je trebalo dva sata i kad je napokon stigao, bio je kraći nego njegova poruka. Kontrolu nad operacijom, i to odmah, preuzima Irkutsk. Generalbojnik službe sigurnosti stiže avionom. Sva vozila Transportne kompanije iz Cerskog moraju stati. Treba pripremiti pojedinosti i položaje svih ostalih vozila u krugu od pedeset kilometara. Odmah potvrditi prijam ovih zapovijedi.
Šokiran, zapovjednik milicije potvrdio je prijam, a onda se prihvatio zaustavljanja svih vozila Transportne kompanije iz Čerskog.
Tako nešto nikad se prije nije dogodilo. Nikad prije nije ekonomija sjeveroistočnog Sibira bila tako prekinuta. I k tome, generalbojnik službe sigurnosti! Očito da je on potcijenio ono što mu je do sada bilo rečeno. Ali rekli su mu tako malo. Bio je potpuno zbunjen.
"Što ćemo s ostalim vozilima na ovom području - valjda ne moramo zaustaviti baš sva?" upita on svog poručnika.
"Ne. Ne", reče poručnik, ponovno čitajući poruku. "Traže samo pojedinosti o njima i njihov položaj. Zaustaviti treba samo vozila kompanije."
Dobro da je bilo tako, jer sada je bilo već 9 sati uvečer i liječnica Komarova upravo je odlazila svojim vozilom. Ponijela je akumulator.

Dok se zbrka komešala i širila Čerskim te nedjelje, izgubljeni čovjek proveo je u špilji uspješan dan.
Spavao je i radio, spavao i radio, a izmedu toga jeo. Sada je bio prilično siguran da je shvatio cijelu stvar i nastavio je samouvjereno raditi.
Do jedanaest uvečer, poslije jela i pića, obišao je bobik, drmajući strukturu, isprobavajući ovjes. Sve je bilo čvrsto. Sve što je trebalo biti podmazano, podmazao je. Ulio je nekoliko vrsta ulja. Gorivo je bilo u spremniku. Sjedala i podne ploče ostavio je vani, kako bi mogao pogledati obavljeni posao odozdo. Posao je izgledao obavljen kao u knjizi.
Sve je izgledalo kao u knjizi. Postavio je vozačevo staklo i brisače; svjetla; vrata i prozore; sve se zatvaralo i otvaralo kako treba. Bio je uvjeren kako je uspio.
Pokrenuo je mašinu pomoću ručke. Bila je vrlo kruta; ulje još nije počelo kružiti. Ništa neće kružiti kako treba bez ugrađene struje. Ali su zupci mjenjača sjedali na svoja mjesta. Kočnice su radile, koliko je mogao vidjeti kad je dizalicom podignuo kotače i zavrtio ih. Čak i kad dobije akumulator, bit će potrebni još sati isprobavanja. Ali sada ne može više ništa učiniti.
Izašao je, odlomio komad leda i skuhao kavu na pećici. Onda je postavio podne ploče, isključio generator i uvukao se u vreću za spavanje - gotovo istog trena kad se protegnuo, začuo je zvuk bobika kako se približava.
Izašao je i pričekao na ulazu; opazio je odsjaj na nebu, zatim farove i ona je stigla, umotana u krzno, a zatim se privila uz njega, prislonivši svoj nos uz njegov vrat.
Sada je bila živahna, a ne ošamućena ili umorna, jer je dobro spavala. Imala je puno novosti. Milicija je pročešljavala skladišta u Zelenom rtu. Znali su da se skriva tamo. Iz Irkutska su im zapovjeđili da ga traže i na širem prostoru. Svi kamioni koji su se zaustavljali kod cestovnih postaja bili su pretraživani, bili su ispitivani čak i vozači kratkih vožnji.
Bila je razgovarala s Bukarovskim, šefom kompanije i on je mislio da je sve to jedna ogromna glupost. Slagao se s milicijom: Čukči se zavukao negdje s bocom ili dvije; čak je i pozvao dvadeset ljudi koji su radili u skladištima da pomognu u traženju, da ga zovu, da mu kažu da ne bude budala. Nitko ga neće ustrijeliti! Kad bi ovdje strijeljali svakog vozača koji ima čudne dokumente... Od početka mu je bilo jasno da Čukči sigurno ima problema kod kuće. Zašto je inače tu, a ne na Čukotki? Ali potrajat će dok ga ne nađu u svim tim skladištima.
Sve je ovo uzbuđeno ispričala, a onda ju je uznemirio izraz na njegovu licu, izraz lisca koji je namirisao trag.
"Zar to nisu dobre novosti?" upita ona nesigurno.
"Da. To su dobre novosti", reče on i ponovno je poljubi. Nije bilo smisla da joj objašnjava kako nisu. Otišao je i uzeo akumulator. Spustio ga je na njegovo mjesto i spojio priključke. Onda je provjerio je li sve na svojem mjestu i duboko uzdahnuo.
"Dobro. Idemo", reče on i pritisne solenoid startera, ostavivši haubu otvorenu. Uspio je dobiti prvi udar, zatim se čulo krkljanje i on pokuša ponovno. Motor je bio vrlo hladan, ali pokrenuo se. U petom pokušaju stvar je proradila i oživjela uz riku. U špilji je buka bila nesnosna, i odmah mu je bilo jasno da radi prebrzo. Treba prilagoditi broj okretaja. Ostavio je motor da radi, isprobao svjetla i brisače. Sve je radilo kako treba.
"Pazi, moram ga pomaknuti, još dok si tu. Možda će ga trebati odvući natrag." Zatvorio je haubu, postavio sjedalo na mjesto, ušao, polako ubacio u rikverc i prikočio. Cijeli je postupak ponovio, amotamo, snažno kočeći. Onda je izašao na rijeku i malo ga vozio, u prvoj i drugoj brzini i stao. Ponovno je isprobao kočnice vozeći naprijed i nazad, a onda je na uskom prostoru, učinio zaokret s mnogo okretanja kotača, a sve je bilo još kruto i motor je jako turirao. Učinio je ta dva puta, lijevo i desno i onda se vratio u špilju.
"U redu je", reče.
"Oh, dragi. Ti si divan!" Ona ga zagrli kad je izašao, zagnjurivši ga u svoju krznenu bundu.
"Tanja." Pomazio ju je razmišljajući kako da joj to kaže, a da se ona ne uspaniči. "Moramo malo porazgovarati. Ne smiješ dugo ostati ovdje, ali nešto ti moram reći."
"Volim te."
"Da, znam. Ali, slušaj me. Ozbiljno će te ispitivati - i to ne ovdašnji ljudi. Oni vjerojatno nemaju više nadležnosti nad time, samo to još ne znaju. Ali ako su im iz Irkutska rekli da me traže posvuda i oni još uvijek misle da sam tu, onda im oni iz Irkutska nisu rekli sve. Po svoj prilici, doletjet će ljudi, važniji, profesionalci. Moraš biti pripremna na to. Reci mi - Černi vodi su jedino tajno mjesto ovdje?"
"Da, koliko ja znam."
"Onda sam zbog njih ovdje - to moraju znati. Ne znaju kako sam dospio ovamo. Ali znaju da mi je teren bio pripremljen znaju sada sve u vezi s Ponomarenkom. On ne zna zašto sam tu, ne zna ni agent koji ga je sredio. U to sam siguran. Ali oni znaju. Znaju da je ovdje došlo do eksplozije i da ju je satelit snimio. Par mjeseci kasnije, stigao sam ja. Razumiješ li?"
"Da, razumijem."
"Kome je odavde dopušteno ući u Černi vodi?"
"Meni - to znaš."
"Točno. Samo tebi. Tko te vozio tamo?"
“Ah."
"Da. A sada upamti - ja sam sve napravio. Ja sam se dobrovoljno javio. Ja sam se upoznao s tobom, pitao te da li te mogu voziti - bilo gdje, u Panarovku, u naselja. Ja sam se držao tebe, bio sam uvijek spreman, htio sam to. Ti nisi tražila mene. To je prvo. A sada Černi vodi - mogu li oni od njih nešto doznati?"
"Doznati što?"
"Jesu li ovlašteni ispitivati ih? Mogu li ispitati Evenke o tome što se dogodilo?"
"S Evenkima ne bi daleko došli."
"Ne." Razmislio je na trenutak. "Prvi put, kad si otišla, posjetila si nekoliko evropskih naselja i tamo prenoćila. Što je vozač tamo radio?"
"Dali su mu sobu."
"Je li jeo s njima? Jesu li ga dobro pogledali?"
Ona razmisli.
"Ne - ponio je pladanj u svoju sobu, nije jeo u blagovaonici. Bilo je tako obje noći. Držao se po strani. I ujutro. Sjećam se samo da su komentirali njegovu finu šubaru i šminkersku jaknu. To je sve čega se sjećaju - urođenika. Ne razlikuju jednog od drugog. Gotovo sam sigurna."
"U redu." On razmisli o tome. "Pretpostavit će da sam ovdje dobio pomoć - barem to da mi je netko pomogao pobjeći iz Čerskog. Treba ih odvući od tebe. Morat ćeš spomenuti nekoliko stvari."
Rekao joj ih je, a ona ga je ozbiljno slušala.
"Jesi li zapamtila?"
"Da, jesam."
"Budi vrlo oprezna. To će biti profesionalci. U prijašnjem životu imao sam takvo iskustvo. Iskoče neočekivana pitanja. Volio bih kada bi ih se još sjetio. Morat ćeš se pomučiti s time kada odem, a tu ti ja ne mogu pomoći."
"Oh, bože, dragi moj, srce moje." Raskopčala je bundu i obgrlila ga njome, stisnuvši se uz njega. "Samo ti sigurno nestani! Molim te, pazi. Predragi moj! Želim te. I bit ćemo opet zajedno. Kad ovo sve prođe, kad prođe sve to ludilo u zemlji, bit ćemo zajedno - zašto ne? Sve se mijenja. Otići ću odavde. Vremenom ću se maknuti odavde i možemo biti zajedno, negdje drugdje. Volim te!" Milovala mu je lice, Ijubila ga. "Potreban si mi u životu! A i voliš me. Reci mi to. Reci."
"Da. Volim te", reče on, a tako je i mislio. Dirnula ga je, a i ona se zaljubila u njega. No, sada je samo želio to da se ona makne.
Ubrzo je postala praktičnija. "Donijela sam ti još hrane i dvije termosice kave. Nisam mogla nabaviti kartu. Možeš li bez nje?"
"Da, moći ću."
"Znaš li kamo ideš?"
"Ne", reče on. Ali znao je. "Moram o tome još odlučiti i otići tamo gdje mogu. Kad ova stvar proradi kako treba - bit će lako, uspjet ću."
"Ima li još nečeg što bi mogao trebati?"
"Ne znam. Nadam se da nema."
"Vratit ću se da to još provjerim. Doći ću sutra navečer."
"Ne znam", reče on polako, "je li to pametno."
"Bit ću vrlo oprezna. Ako ne bude sigurno, onda ću doći čim budem mogla. Ali, doći ću. Ako do tada odeš, hoćeš li mi ostaviti znak?"
On je jako poljubi, želeći da ona ode.
"Da, ostavit ću ti znak", reče joj on na uho.
Na rijeci je okrenuo auto, pomogao joj da uđe i dok se ona privijala uz njega, osjetio je njene suze na svom licu.
"Ljubavi, dragi moj. Ovo je samo do viđenja, zar ne?"
"Samo to", reče on.
"Volim te zauvijek, ljubavi moja draga. Znaš to. Ponovi mi to."
"Zauvijek i zauvijek -volim te, divna Tanja-Panja." Promatrao je njena svjetla kako nestaju, vratio se unutra i popio dobar gutljaj i na svoje iznenađenje otkrio da su mu oči vlažne. Onda je zapalio cigaretu i prelistao knjigu. Motor. Paljenje.

50.



Dok je vozila prema glavnoj rijeci, nad glavom joj je preletio avion i ona je opazila njegova svjetla iza oblaka. No, kako je bila na riječnom zavoju, nestao joj je s vidika, spuštajući se sve niže i niže.
Dalje, puno dalje, na rijeci su se zbivale neuobičajene stvari; kola su vozikala uokolo, svjetla su plesala.
Iako je bilo gotovo tri ujutro, potpuni odbor za doček čekao je generalbojnika službe sigurnosti; a on baš nije bio najbolje raspoložen. Posljednji sat leta je odspavao i probudio se mrzovoljan.
"Što je ovo - zar su te budale dovele i gradsku glazbu?" reče on, vireći kroz prozor dok je avion rulao.
Nije bilo gradske glazbe, ali bili su tu stariji članovi gradske uprave, cijelo zapovjedništvo milicije poiskakalo je iz auta i poredalo se kad je avion stao, gaseći motore. General je imao četvoricu ljudi u pratnji i sišli su polako niza stepenice, zakrivajući oči od snažnog svjetla reflektora. U tom sjaju generalove epolete jako su se isticale, te zapovjednik milicije nije imao problema prepoznati ga. Istupio je, odsječno pozdravio, a general mu samo kimne.
"Jeste li vi ovdje glavni u miliciji?"
"Da, generale."
"Jeste li mi pripremili apartman?"
"Naravno, generale."
"Pođite sa mnom. Koji je moj auto?"
Za generala je bio pripremljen lijepi stan, kao i još dva, ništa manje lijepa, za njegova četiri pomoćnika, među kojima je bio i jedan pukovnik. Za petnaestak minuta svi su bili kod generala.
General je ponio komplet zemljovida s velikim mjerilom i na putu je na njima zaokružio neka područja. Uzeo je čašu bizmuta dok je mrzovoljno gledao karte.
"Rute koje ste nam poslali nisu bile baš jasne. Čini se da vozači mogu birati kojim će putem voziti kratke vožnje. Tko o tome odlučuje?"
"Ovisi o teretu, generale, i o onome što treba iskrcati. Mogu se držati rijeke ili ceste. Na primjer, do Ambarčika..."
"Pustite Ambarčik. Nije otišao u Ambarčik. Otišao je na jug ili istok."
"Generale, mislim da nije nigdje otišao. On je iskusan vozač. Zna da nema kamo otići. On je urođenik, rješava problem čašom. Poznajem tu vrstu ljudi. Kad vidite skladište, bit će vam jasno da..."
General ga zaustavi, zatresavši čašom bizmuta prema njemu. "Vi poznajete tog tipa, zar ne?"
"Stotine ljudi ga poznaje! Imam njihova svjedočenja."
"On je strani agent", reče mu general tmurno. "Njegova je operacija počela u lipnju. Hodjanovi dokumenti ukradeni su u lipnju."
"Generale, ovdje je puno ljudi s ukradenim dokumentima. Potrebni su nam iskusni radnici - ne ispitujemo potanje koriste li se ukradenim..."
"Njegovi dokumenti nisu ukradeni. Rekao sam da su Hodjanovi ukradeni." Zapovjednik milicije zatrepće prema njemu.
"Generale?"
"Hodjanovi papiri su ukradeni u Batumiju prije šest mjeseci. Prijavio je slučaj policiji. Trideset i šest sati kasnije pojavili su se u pregratku njegovog kovčega. Kraj istrage. Jeste li vidjeli dokumente tog tipa?"
"Svakako, generale. Kad ga je Transportna kompanija primila, normalno da smo mi..."
"Bili su ispravni, zar ne? Sa žigovima? Crvenim, plavim i zelenim?"
"Svakako. Magadanski dokumenti. Poznamo magadanske dokumente."
"Prekopirani su. U boji, na brzinu, ispravno uvezani i sa suhim žigom, pretpostavljam, ako niste primijetili ništa sumnjivog. A originali su vraćeni. To je inozemna operacija. Hodjan nas je počastio svojim prisjećanjima. On je u Magadanu, radi. Vaš Čukči sa stotinu prijatelja je špijun."
Zapovjednik milicije zaprepašteno je slušao ovo i priču o Ponomarenku.
"Ima ovdje puno stvari koje moram pogledati", reče mu general odbojno, "ali skladište u Čerskom nije jedna od njih, upamtiteto. Pobjegao je. Jesu li svi kamioni zaustavljeni?"
"Jesu, generale."
"Prekasno, pretpostavljam. Svejedno, treba ponovno ispitati svakog majstora. Negdje ima nekakvo vozilo. Imate li potpuni popis svih vozila u ovom kraju?"
"Imamo, generale. Sa svim pojedinostima, u krugu od pedeset kilometara. Stupili smo u dodir i sa susjednim okruzima, prema vašim posljednjim uputama."
"Ni jedno ne nedostaje?"
"Ni jedno."
"Dobro. I to treba ponovno provjeriti - potvrditi. Pregledavao sam ove kratke pruge, za koje kažete da ih najbolje pozna. Tu je puno raštrkanih naselja. Ovo ovdje - Anjujsk. Čega ima tamo?"
"Svega. Zatražili smo od lokalne policije da pretraži kraj."
"Hmmm. A dalje?"
"Nekoliko malih mjesta prema jugu. Sva su provjerena. A na istok nema ničega, sve do Provodnoja. I tu smo sve provjerili - jedan je kamion tamo iskrcao teret u subotu."
"Između je rijeka, ledeni put. Što je u blizini?"
"Ništa - poneka traperska koliba."
General digne glavu i zapilji se u njega. Onda se okrene svojim pomoćnicima. Pukovnik je bio ispružen na sofi, a ostali su bili u foteljama; svi su imali upale oči, ali sada su živnuli pod njegovim pogledom.
"Poneka traperska koliba?" upita tiho general.
"Mala skrovišta", reče zapovjednik milicije umirujućim glasom. "Možda ih ima tri ili četiri. Raštrkane su na stotinjak kilometara - udaljene su od obala. Koriste ih zamkari. Nije mogao stići do njih."
"Imaju li zamkari vozila?"
"Ne, generale. Zamkari nemaju vozila."
"Što imaju - pse, saonice?"
"Da. Saonice s psima. Kamo bi mogao otići na saonicama s psima?"
"Sam bog zna kamo bi mogao otići s tim saonicama! Otkrijte! Zamkari lutaju uokolo. Možda su oni nešto vidjeli. Otidite tamo. Pokrijte ovaj dio od - gdje je to? Anjujska. Anjujska do Provodnoja. Volođa, mislim da bih sada mogao popiti nešto", reče on svom mladem pomoćniku. "A vi - sjednite. Ima još takvih područja. Imate li notes? Počnite zapisivati."
Bilo je prošlo četiri ujutro prije nego što je zapovjednik milicije otišao, no već prije pet sati robusna vozila njegovih postrojbi, sa svjetlima za traženje na krovu, krenula su na svoje zadatke, a prvo od njih krenulo je za Anjujsk i mali utok koji je skretao do Provodnoja.

U špilji je napravio što je mogao. Odvijačem je poradio na rasplinjaču, prčkao po razdjelniku, smanjio turažu i izjednačio zvuk.
Zvuk mu se još uvijek nije sviđao. Bio je prebučan. Znao je da ga mora izvesti na cestu kako bi ispitao kako treba, ali bio je nervozan što uopće mora krenuti. Možda će ga stvar iznevjeriti nakon pola kilometra.
Nagnuo se nad motor, turirajući ga. Ipak je to bio nov motor... Možda se treba malo razraditi.
Pustio ga je da radi pet minuta i onda ga izvezao.
Vozio je samo s upaljenim bočnim svjetlima dok su mu se oči privikavale na mrak. Krenuo je prema Provodnoju, prešao jedan kilometar, iskušao sve brzine, iskušao kočnice. Kada bi naglo prikočio, bobik bi se zanosio. I ovjes je bio još prekrut; na neravnom terenu to će biti problem. Krenuo je unazad, prevalio dobar komad puta, stao, okrenuo se, vratio i prošao pećinu. Iza nje, na visokoj obali, iskušao je svjetla. Ni ona nisu bila baš najbolja. Odlučio je zanemariti svjetla. Radila su, velika i oborena i to je bilo dovoljno.
Dovezao se natrag do špilje. Bilo je 2.30 ujutro i trebao mu je odmor. Ali prvo se morao pobrinuti o kočnicama i ovjesu. Već ih je poznavao napamet, ali ipak mu je trebalo vremena. Još jedna proba vani. Napokon je bio gotov i tu se više nije imalo što poboljšati, te se uvukao u vreću za spavanje: 4 sata ujutro.
No, sada nije mogao zaspati; u pet je odustao i primio se posljednjih rutinskih poslova.
Popeo se na bobik i skinuo kolotur i koloturnik. Pričvrstio je drugo sjedalo. Spremio je otraga sve što je donio; sve prazne kutije i pakete, gurtne od motora, pećicu, sve zalihe.
Ostale su zavjese i rasvjeta. Rastavio je strujni krug - žicu, utikače, žarulje - i kad je ostao bez svjetla, koristio se ručnom svjetiljkom. Na kraju je ukrcao generator.
Izvezao je bobik, uperio njegova svjetla u špilju i ušao u nju obaviti završni pregled. Pod oštrim svjetlom mogao je zamijetiti rupe u stropu i u zidovima. Ali mraz će ih uskoro pokriti.
Na njegovom satu bilo je šest ujutro. Krenuo je i nije se osvrnuo.

U 6.30, milicija iz Čerskog mućno se robijala niz pritok od Anjujska do Provodnoja, pritom psujući. Čak i s jakim farovima i svjetlima na krovu, bilo je teško primijetiti zavoje sve dok ne bi stigli do njih. Vođa puta brojao je zavoje.
"Gasi svjetla!" naglo je viknuo. Vozač ugasi svjetla i stane.
"Koji je sad kurac!" reče uznemireno. "Dolazi auto!"
"Gdje je?"
"Zasvijetlilo je. Ugasi motor."
Vozač ugasi motor i obojica ostanu sjediti, buljeći u tamu. Vođa puta otvori svoj prozor. Mrtva tišina.
"Pričinilo ti se", reče mu ubrzo vozač.
"Vidio se odsjaj."
"Naš odsjaj. Gdje je sada?"
"Nema ga."
"Tako je!" Vozač sve ponovno upali i ponovno krene, psujući.
Ali bilo je drugog odsjaja. Porter je ugasio svjetla i sjedio, promatrajući svjetla milicije. Ponovno su krenuli i mogao je čuti zvuk motora. Bio je tek pola kilometra od njih. Na vrijeme.
U mraku je našao cigaretu i zapalio je.
Još nekoliko minuta i naletio bi na njih! Vozio je polako, tražeći potok. Uz božju pomoć našao ga je - nekoliko minuta prije!
Taj je potok primijetio prije nekoliko tjedana, između špilje i Anjujska. Potražio ga je na karti na zidu u otpremnom uredu. Tamo je bio prikazan kao neprohodan za kamione. Vidio je da dolazi sa sjeverozapada, ali je u jednom trenutku mijenjao smjer i počeo krivudati prema istoku. Prevaljivao je milje i milje kroz brdski kraj, kroz planine, do autoceste. Nije mogao primijetiti kako izlazi na autocestu. Ali bila je to autocesta za Bilibino; a iznad imena Bilibino nalazio se znak za zračnu luku, i to veći.
To je zapamtio kao moguću, daleku alternativu. Ali sada, nakon svega što se dogodilo, nije mu bilo druge. Nije čak znao ni je li tuda uopće moguće proći.
U školskom atlasu, dugačak lanac vrhunaca u ljubičastoj boji imao je opći naziv: Kolimski visovi. Ogroman put. Nije znao hoće li to bobik izdržati. A ovaj je bobik bio još nerazrađen, sastavljen u špilji.
Što ako neće moći?
Pričekao je da milicija prođe i onda pokrenuo motor.

VII.


KOLIMSKI VISOVI



51.



Do deset ujutro prešao je tek četrdeset i dva kilometra i otkrio zašto je potok neprolazan za kamione. Ni na jednom dijelu nije bio širi od dva metra i sav je bio posut velikim kamenjem. Kamenje je bilo obloženo ledom, pokriveno snijegom i on je puzao pokraj njega ili klizao po njemu. Neki kameni nisu se mogli uočiti i u te se zaletavao kao u kakav zid. Još je uvijek vozio u prvoj, vireći pred svjetla.
Mislio je da je prevalio pola puta. Na zemljovidu na zidu potok nije izgledao duži od osamdeset kilometara. Jako grijanje sprečavalo je da se mraz uhvati na prozore, ali nije uspio ništa vidjeti iza svjetala.
Ubrzo je bio nesiguran u to da je to pravi potok, te je stao, izašao i popeo se na nisku obalu. U hladnom vjetru vidjele su se planine kako se dižu u vis. Nije uspio ništa prepoznati, te se vratio u auto i nastavio s vožnjom.

Nedugo iza 1 sat poslije podne pred njim se ukazao taman obris i on ugasi svjetla i izađe.
Most preko potoka.
Popeo se na obalu i našao se na autocesti za Bilibino.
Nije to moglo biti ništa drugo: šest metara širok, ravan, napravljena cesta. Autocesta za Bilibino. Ali gdje je na njoj? Nalijevo se sigurno ide u Čerski, a desno u Bilibino, ali koliko je daleko do svakog mjesta? Nije se mogao sjetiti položaja na karti. Dok je vozio u konvoju sigurno je prešao na desetke ovakvih mostova.
Na autocesti nije bilo prometa.
Ponovno se spustio i dovezao bobika gore. Cesta je bila ravna i nije se vidjelo nikakvo svjetlo. Po prvi put isprobao je sve brzine kako valja, drugu, treću, do zadnje - i po prvi put bobik je počeo ujednačeno raditi. Tiho je brujao pri brzini od sedamdeset kilometara na sat, osamdeset, osamdeset i pet. Promatrao je kazaljku, prisjećajući se kako je postavljao goli okvir na zemlji, prisjećao se kako je pričvršćivao svaki dio. Oh, ti slatki mali gade, reče on bobiku.

Veliki kamioni neće stati, znao je, samo će bljesnuti svjetlima. Ali neće biti samo velikih kamiona. Na prijašnjim putovanjima zamijetio je pokoje vozilo za vuču, ponekog bobika sa zalihama. Oni su se zaustavljali, a vozači bi malo porazgovarali. Pa, morat će skrenuti u stranu ako ih primijeti pred sobom; a može i nastaviti i tako izazvati sumnju.
Negdje će morati stati da se odmori. Uz cestu su se nalazila ugibališta, ali se na njima ne smije zaustavljati. Mogla bi stati i druga vozila. Ne smije se zaustavljati ni kod cestovnih postaja. Morat će sići s autoceste. U planinama nema gdje sići. Mora se odmoriti prije planina; kad bi samo znao gdje su planine; kad bi samo mogao potvrditi svoj položaj.
Prva cestovna postaja mogla bi biti ključ; ali bez karte čak i to može biti nesigurno. Školski atlas bio je beskorisan. Za ovaj zatvoreni kraj nisu bile pokazane pojedinosti; bile su ucrtane samo glavne rijeke, gradovi, crvena crta autoceste i ništa više.
Uskoro je primijetio svjetla cestovne postaje daleko naprijed, te ugasi svjetla. Dok se približavao, ugasio je i bočna svjetla i polako se dovezao do nje.
Bila je tamo hrpa velikih kamiona, bobika, vozila za vuču s gusjenicama. Sve je bilo mirno.
Ugasio je motor i otvorio prozor. Iz drvene kuće čula se slaba glazba. On pogleda kuću. Sve kuće su bile vrlo slične, pogotovo one drvene; svega ih je nekoliko, dalje uz cestu, bilo građeno od betona. Ovo je bila jedna od starijih. Nije valjda baš prva?
S lošim predosjećajem, spoznao je da bi mogla biti; da vjerojatno jest.
Odjednom se sjetio da usponi i spustovi počinju iza prve cestovne postaje. Zasad ih još nije bilo. Ovo jest bila prva cestovna postaja - treba prijeći još 600 kilometara...
Ponovno je krenuo i razmislio o tome. Mjerač kilometraže pokazivao je 180 kilometara - potok je bio duži za više od dva puta nego što je pretpostavljao. Potrošio je puno goriva. Vožnja je bila teška; ali je jaki motor ionako trošio mnogo goriva. Čak i u najboljim okolnostima trošio je litru na sedam kilometara - galon na dvadeset milja. Ni izdaleka nije bio na toj potrošnji. Neće uspjeti stići do Bilibina s onim što ima.
Put mu je počinjao izgledati poznat i sjetio se da je baš ovim dijelom vozio on, da je sjeo za volan kod prve cestovne postaje. Pod Vanjinom paskom ubacio je veliki kamion u red u konvoju. Uskoro će početi strmi uspon, a zatim usponi i spustovi.
Uskoro je došao do prvog prijevoja - vrhunci s obje strane više se nisu vidjeli u zimskoj tami. Pred njim je zaleđena cesta sjala miljama daleko, a na njoj nije bilo nikoga. Iz prijevoja izašao je na zaravan, zaustavio auto i izašao sa svjetiljkom.
Jak vjetar skoro mu je otpuhao glavu. Sagnuvši se, došao je do ruba ceste. Uz rub su bili postavljeni stupovi i čvrsta ograda. Pod snopom svjetlosti blistale su zaleđene stijene, ispod kojih je bila tama. Nalazio se na visini od 800 metara nad klancem. A sad prvi posao.
Vratio se do bobika i prikupio stvari - remene od motora, koloturnik i koloturu, limenke i kutije, sve što bi moglo pokazivati svoje porijeklo. U tri navrata sve je bacio dolje, skupa s Ponomarenkovom šminkerskom jaknom, krznenom šubarom, jaknom s kapuljačom i pećicom.
Bio je vrlo gladan te je nešto pojeo, popio malo kave iz termosice, promatrajući cestu na obje strane, a onda je ponovno krenuo.
Uskoro će početi usponi i spustovi, a negdje na njima nalazila se cestovna postaja broj 2. Tu ga čeka drugi posao. Negdje iza toga mora, u planinskom labirintu naći mjesto za odmor. Mali bobik radio je sve bolje. Drmusanje kroz potok koristilo mu je: zvuk motora ujednačio se i svaki put kad bi nagazio na gas začulo bi se oštro režanje. I s vremenom je stajao izvrsno - nije bilo teturavog konvoja i cesta je bila prazna. Počelo je penjanje i spuštanje: gore i dolje, gore i dolje ravnom ledenom trakom. Ubrzo se pojavila i cestovna postaja broj 2. Ugasio je svjetla, pažljivo se približio, a zatim ostao sjediti neko vrijeme promatrajući.
Prozori su bili osvijetljeni, čula se slaba glazba, a na mračnom parkirališnom prostoru bili su nagomilani kamioni i bobici. Polako se uvukao autom među njih i ugasio motor.
Izvadio je odostraga dva prazna kanistra, plastičnu cijev i odvijač. Kamioni su trošili dizel: to mu nije koristilo. Pogledavao je na vrata kuće dok je skidao poklopac sa spremnika na prvom bobiku. Bio je zaleđen. Upotrijebio je odvijač, gurnuo cijev, povukao i gorivo je krenulo, te je napunio kanistre. Bio je brzo gotov i krenuo je dalje.
Dva kanistra neće mu biti dovoljna.
Dvadeset litara - 120, 140 kilometara. Treba mu više. S ovim u spremniku proći će iduću cestovnu postaju, a napunit će ga iz kanistara kad nađe mjesto za odmor. Sada je mogao vidjeti i zvijezde; naoblaka se razišla. Drugačije vremenske prilike. Prevalio je dobar komad puta. Zapalio je cigaretu da se održi budnim; u tom je trenutku u daljini primijetio vozilo koje se približavalo.
Kretalo se brzo - to nije bio kamion; svjetla su se brzo penjala i spuštala na usponima i spustovima. Kad se približilo, primijetio je da je to bobik i da usporava i staje. Obojica su spustili svjetla i on je kratko bljesnuo svojim svjetlima, te je u retrovizoru primijetio da je drugi auto ponovno krenuo. Mahnuli su si rukama. Sve u redu. Drugi bobik nije bio iz Čerskog; imao je drugačije tablice.
Odjednom je shvatio da on nema tablice. Ne može ući u Bilibino bez tablica. Razmišljao je o tome i došao do rješenja prije nego što je ugledao svjetla cestovne postaje broj 3 na dnu spusta, daleko pred sobom.
Stao je na brežuljku iznad nje, ugasio svjetla i odostraga uzeo ono što mu je trebalo. Onda se spustio i dovezao u mraku.
Prvo gorivo, koje je uzeo iz bobika. Vozilo je bilo parkirano stražnjim dijelom tik do stijene pod snijegom. Preuzak prostor za drugi posao. Odlučio je da mu treba samo jedna tablica - teže će se primijetiti da nedostaje stražnja tablica. Našao je pogodno vozilo i prionuo na posao. Vijci su bili čvrsto zaleđeni i nije se gnjavio njima. Omotao je dlijeto krpom i počeo ga udarati odvijačem. Kroz nekoliko minuta skinuo je tablicu i uzeo je u bobik.
Zbogom, cestovna postajo broj 3. Bilo je pet sati poslije podne. Dobro je stajao s vremenom, ali se brzo i umarao. Vozio je jedanaest sati otkako je izašao iz špilje. A planine tek dolaze. Uskoro mora pronaći kakvo mjesto.
Vozio je polako, tražeći ga. Ako bude prekasno, može se okrenuti i vratiti do jednog koje je već zamijetio. Ali neće trebati. Pod svjetlom zvijezda, s vrha brežuljka, opazio ga je: na dnu spusta vidjela se tamna šupljina u bjelini. Spustio se i pogledao ga.
Teško ga je bilo primijetiti kad se putuje; mali kanal s mostom iznad, jedan od mnogih. U tami ispod mosta bio je smrznut potok, nekoliko metara ispod ceste, isti kakvim je vozio prije nekoliko sati. Most je bio širine ceste. Lako će zavesti bobik ispod njega.
Obala se spuštala blago i on se spusti na potok ispod mosta.

Odspavao je tamo dva sata ugasivši grijanje kako bi uštedio na gorivu. Kad se izvukao iz vreće, bobik je bio potpuno smrznut i on upali motor i uključi grijanje. Osam sati.
Odmotao je kobasicu i kruh. Tvrde salame bile su umotane odvojeno kad ih je donijela. Sada su sve bile umotane u grubi list papira. Jeo je i popio malo kave iz termosice; pod svjetlom svjetiljke pogledao je tablicu.
Jedan je vijak još uvijek u njoj bio savijen. Imao je vijaka u kutiji s alatom. Cijelo to vješto smišljeno vozilo sastavljalo se sa svega nekoliko vrsta vijaka. Ovog je ubrzo otpilio, izašao i pričvrstio tablicu na prednji dio. Onda je napunio spremnik i obavio nuždu.
Nije se baš prao otkako je napustio kuću u petak, a sada je bio ponedjeljak uvečer. Otkinuo je komadić leda i oprao najbolje što je mogao lice i ruke, a onda i zube. Zatim se popeo i pogledao cestu. Nigdje nikoga.

Do deset sati, usprkos stalnom krivudanju kroz planine, stigao je do cestovne postaje broj 4.
Odlučio je ovdje napuniti četiri kanistra. To bi mu trebalo biti dosta do Bilibina sa rezervom ako bude morao negdje skrenuti. Kad je prvi put bio tamo nije vidio nikakvo uzletište. U toj planinskoj oblasti aerodrom je možda negdje daleko.
Uvezao je s ugašenim svjetlima i izašao s prva dva kanistra. Brzo ih je napunio i onda donio druga dva. Na parkiralištu je bio još samo jedan bobik - preblizu postaji, ali zaklonjen kamionom. Izvukao je jedan kanistar i počeo s drugim, a zatim je naglo stao. Vrata postaje su se otvorila.
Izašla su dva muškarca, gromoglasno se smijući. I išli su do bobika. Nije imao vremena staviti poklopac nazad. Sakrio se iza kamiona i čuo ih kako izmjenjuju vesele prostote s ostalim ljudima, koji su još stajali na vratima postaje. Dvojica muškaraca onda uđoše u bobik i promatrao ih je kako odlaze kroz gomilu kamiona. Svjetlost što je dopirala od vrata odražavala se na haubama kamiona, a onda se vrata zatvore i on nekoliko trenutaka ostane potpuno miran.
Prvo je učvrstio kanistre u autu, a onda se vratio i pogledao kamione. U tami njihove haube više nisu sjajile, ali pogledao je svaku i više nije imao u što sumnjati. Na svakoj je bio debeli sloj leda. Motori nisu bili paljeni već satima - vjerojatno čitav dan.
Nije vidio kamione na cesti cijelog dana. Vratio se u bobik i brzo se odvezao. Mora izaći iz planina. Ovdje se nema gdje skriti. Mislio je da je iduća postaja još uvijek u ovom labirintu. Bit će to cestovna postaja broj 5. A poslije nje ostaje još samo jedna do Bilibina. Prešao je skoro dvije trećine puta. Bilo je očito da su svi konvoji za Bilibino zaustavljeni.
Ta ga je spoznaja osupnula.
Milicija iz Čerskog to nije mogla učiniti - ne toliko izvan svojeg područja, nije imala ovlasti za to. Netko s vrha je to učinio. Irkutsk je to učinio. To znači da su njihovi istražiteji već u Čerskom.
Shvatili su da ide u Bilibino. Koji bi inače drugi razlog bio zaustavljanju cjelokupnog prometa prema tamo i odatle? Po svoj prilici, odatle su zaustavili promet kako bi došli do kakvih spoznaja, u slučaju da je već došao do tamo. Ali jedini razlog za Bilibino bilo je uzletište. Znači i to su shvatili.
Ne može ići na uzletište u Bilibinu.
Po prvi put otkako je stigao ovdje - po prvi put otkako je otišao iz Japana - osjećao se potpuno izgubljenim.
Vratiti se ne može. Ne može ni stati. Ali nije bilo smisla ni nastaviti. Cestovna postaja broj 5 pojavi se, još uvijek u labirintu, i on prođe pored nje s ugašenim svjetlima, ne znajući što drugo učiniti.
Kad je upalio svjetla, oštro skrećući u zavoju, nečega se dosjeti. Mogu shvatiti i ovo i ono. Ali jednu stvar neće dokučiti. Kako će dokučiti bobik? Taj ne postoji. Sastavio ga je od dijelova koji ne postoje, fantomskih dijelova. A mali gad vozio je bolje nego ikad, prolazeći kroza sve teškoće. I kako nije znao što drugo učiniti, pustio ga je.

52.



Rano poslije podne, general je dobrano protresao Čerski iz zimske letargije. Bio je on kršan, jedar čovjek i mrzio je letargiju. Do određene mjere mogao ju je razumjeti na ovom mjestu. Tamo odakle je došao, svjetlo bi se pojavilo u osam i nestalo u četiri. Ovdje je bilo mračno cijelog dana. Ulična rasvjeta, kakva je već bila, gorjela je cijelog dana. Ljudi su se vukli uokolo poput puhova. Sve što su učinili trebalo je provjeriti. Sve što je milicija učinila trebalo je provjeriti.
Prve zadatke odredio je brzo, preuzevši za tu priliku stol zapovjednika milicije. Helikopteri su otišli, vozačke posade su ispitivane, brojni telefonski razgovori obavljeni. Sada kad je pitanje prijevoza bilo pod kontrolom, mogao se usredotočiti na druge stvari.
Prva od njih bila je odrediti što je zapravo taj tip radio ovdje i gdje je to radio. Već ranije je otkrio da nije bio tamo gdje je rekao da je bio. Njegova susjeda, njegova djevojka, njegovi kolege s posla, svi su rekli da je provodio mnogo vremena u obližnjoj zadruzi. U toj zadruzi nisu nikad čuli za njega. Ali negdje je morao biti.
Nekakvo mu je mjesto bilo pripremljeno ovdje: najvjerojatnije mu je bilo pripremljeno i skrovište. Ili ga je sam pripremio. Stvorio je mnogo veza za tako kratko vrijeme. U svakom slučaju, netko ga i sada pokriva. To je bilo očito.
Bio se vratio u Čerski u 4 sata poslije podne i odmah nestao. Čovjek je bio profesionalac - znao je da mora nestati na brzinu i prije nego su se ovi lokalni komedijaši snašli, njega već nije bilo.
Nije trošio vrijeme na skrivanje. Otišao je iz oblasti, i to brzo. To je značilo da se koristio zračnim putem. A to je značilo aerodrom.
Kada je izašao u 4 sata poslije podne iz ove rupe, kako je došao do aerodroma - i to ne do aerodroma u Čerskom, jer tu ga je tražila milcija iz Čerskog?
Vozilom. Ranija pomisao bila je da je iskoristio neko od vozila Transportne kompanije; no, sada je general mislio drugačije. Taj umjetnik već si je ranije pripremio vozilo.
Ali gdje? Kako je trik iščezavanja izveo u Čerskom, činilo se da je odgovor - u Čerskom. Ali u Čerskom nije nedostajalo vozilo; to jest, ni jedno nije bilo prijavljeno kao nestalo, no to je već bila druga stvar. Ako vozilo nije bilo u Čerskom, znači da je do njega nekako stigao.
U svakom slučaju, netko mu je pomagao.
To je bilo jedno. Druga stvar bila je zašto je on tu uopće boravio. To je bilo puno lakše. Bio je tu kako bi ušao u Černi vodi. A iskrsla je i čudna činjenica koju je general saznao tek kad je stigao ovamo; činilo se da je nekako to i uspio.
I general je osobno pokušao ući tamo, ali je otkrio da je za to potrebno posebno vladino dopuštenje. Odmah je naredio Irkutsku pozabaviti se tom smiješnom stvari i još je uvijek čekao da se nešto dogodi. A onda je odlučio više ne čekati. Sve osobe koje su bile ispitivane, pozvane su u njegov ured. Ovu je odlučio osobno posjetiti.
Liječnica nije ustala kad je ušao, skinuo kapu i šinjel, odmjeravajući je.
"Bojim se, liječnice, da vas je taj tip nasamario", reče on.
"Izgleda da je tako." S ledenim osmijehom zavrnula je kapicu nalivpera. "To se ne događa često, uvjeravam vas."
"Da. Čuo sam da vas nije lako prevariti." Njegov je osmijeh bio puno topliji i on spusti svoje krupno tijelo u stolicu. Efikasna osoba, uočio je; prva koju je ovdje sreo. "Nadam se da mi možete rasvijetliti neke stvari."

Svoju jaku nervozu prikrila je dojmom nestrpljivosti, pogledavajući na sat i na papire na svojem stolu. Znala je u kojem smjeru mora voditi razgovor i koje dvije stvari mora spomenuti. Ali ovaj kršni čovjek nije izgledao kao da ga se može voditi i, kao što ju je Johnny upozorio, znao je svoj posao.
Bila je zapanjena koliko je puno znao. Znao je za putovanja u Panarovku, do Evenka s krdima, do Černi vodi - i to u detalje, za koje milicija nije pitala. Tog jutra je netko od njegovih čak razgovarao i s Viktorijom Eremevinom!
Na trenutak je zastao nad svojim bilješkama.
"Liječnice, taj čovjek ovdje ima vezu. Netko mu pomaže. Taj put do onih stočara, na primjer - kako je to uspio srediti?"
"Bojim se da sam mu ja pomogla u tome. U to vrijeme nisam mogla voziti - iščašen zglob. Naravno, bilo tko me mogao odvesti do helikoptera. Ali on je pokazao zanimanje za njih i stalno mi je dodijavao kako bi obavljao nekakve poslove." General je pogleda. "Kako je to radio?" Njoj srce zastane.
"Nazivao me telefonom. Ovamo."
"Stvarno? Čini mi se da toga nema u bilješkama."
"Žao mi je, ali moram vam reći, generale", reče ona odsječno, "da ne bilježimo sve telefonske pozive upućene ovamo. Djevojke su imale puno posla, pa sam osobno odgovorila. Rekla sam mu za svoj zglob i da može ići sa mnom do stada, ako želi."
General je nastavi gledati.
"Odakle je zvao?" reče on.
"Odakle? Ne znam."
"Je li to bilo iz javne govornice?"
"Pojma nemam. Je li to važno?"
"Važno je gdje je bio." General pogleda u svoje bilješke. "Raznim je ljudima rekao kako je bio u zadruzi. Znamo da nije bio tamo... Ovdje piše da se vratio s vama iz Panarovke u nedjelju i otišao do stada idućeg petka. To je razmak od pet dana. Mjesto s kojeg je zvao u tih pet dana je važno."
"Bojim se da vam tu ne mogu pomoći." General malo razmisli.
"Nije mogao biti daleko. S druge strane, nije bio kod kuće. Ali negdje je bio... Pokušajmo s druge strane. Kad ste krenuli u Panarovku, pokupili ste ga u njegovom stanu. Ali ga, čini se, niste tamo vratili. Je li tako?"
"Da. Potpuno točno."
"Je li se mogao vratiti na kakav drugi način?"
Prva stvar je nadolazila i ona osjeti kako joj se puls ubrzava.
"Ne. Vozila sam ga dio puta i onda je izašao."
"Zašto?"
"Htio je izaći."
"Gdje je to bilo?"
"Na prilazu Zelenom rtu."
"Je li spomenuo zašto želi izaći tamo?"
"Ne. Pretpostavila sam da tamo ima prijatelja."
"Je li tamo bila stambena četvrt?"
"Pa, ne baš najsjajnija - nekoliko koliba, gradsko smetlište ali da, ljudi žive tamo."
"Koliko ima do tamo odavde, od zdravstvenog centra?"
"Pa, rekla bih... kilometar, možda kilometar i pol."
General to zapiše i namršti se.
"Kilometar, kilometar i pol. . . U redu, znači tamo ste ga ostavili u nedjelju i pet dana kasnije on dolazi po vas i zajedno odlazite do stočara... Tamo je i prenoćio, pretpostavljam."
"Da. Zbog vremena. Imate to zapisano", reče ona nestrpljivo.
"Je li znao da ti urođenici rade u Černim vodama?"
"Da, to je mogao znati."
"Što su mu oni mogli o tome ispričati?"
"Ništa. Oni ništa ne znaju."
"Stvari u vezi s osiguranjem - smjene straža?"
"Pa, to da. Ako mu je to uopće moglo koristiti." On se duboko zamisli.
"Čini mi se da ste dva puta putovali u Černi vodi."
Ona kimne.
"Za vrijeme prvog puta primila sam hitan poziv, tako da sam tamo ostala samo dok nismo iskrcali zalihe lijekova možda dvadeset minuta. Drugi put obavila sam uobičajen pregled."
"Koliko je to trajalo?"
"Otprilike sat i pol."
"Što je on radio za to vrijeme?"
"Cijelo ga je vrijeme čuvala straža. Najvjerojatnije je cijelo vrijeme ostao u autu. Sigurnost je tamo vrlo stroga."
"Da... Pa, čini se", reče general polako, "da nije mogao puno saznati. Ali to što je uopće stigao gore je ozbiljna stvar. I zbunjujuća... Na drugim putovanjima, slobodan je, mota se uokolo. Ali onda je radio. Kako to da vas je on vozio gore? Je li netko baš njega tražio?"
"Ne. Tražili smo vozača. Poslali su njega. Naravno, sad mi je jasno da je nastojao dobiti taj posao."
"Je li mogao znati da vi odlazite tamo gore?"
"Mogao je pretpostaviti. Rečeno im je da će posao trajati tri dana - spajamo izvangradska putovanja - i ja redovito putujem. Da, mogao je pogoditi."
“Ali niste nikad prije imali vozača."
"Ne. Imala sam sreće", reče ona suho, “što nisam prije iščašila zglob."
"Ah, zglob. Znao je za to. Recite mi još nešto. Dvije noći na tom putovanxju proveli ste u naseljima na tom području. Je li ikoga tamo poznavao?"
"Ne. Nikad tamo nije prije bio."
"Je li izgledalo kao da netko poznaje njega?"
"Ne, koliko sam ja vidjela."
"Na oba mjesta - moji časnici bili su tamo - izgleda da je jeo sam, u svojoj sobi. Ne čini li vam se to čudnim?"
"Možda mu je bilo nelagodno jesti s društvom."
"Ili možda nije želio da nekom drugom bude nelagodno. Ima nečeg čudnog u tome. Drži se po strani... Liječnice, negdje u ovom mjestu on ima nekoga tko mu pomaže. Pomaže mu s vozilom. Ovdje ima vozila - ulaze u Čerski i izlaze iz Čerskog."
"Pa, o tome ne bih ništa znala, generale." Ona ponovno pogleda svoje papire.
"Da malo promislimo o tome... Imao je ovdje vozilo. Ili je očekivao da ga vozilo ovdje čeka. Znao je da će se vratiti kroz tri dana i da je njegov posao završen. Čini mi se da je to bilo sve -pogledati mjesto, sigurnosne uvjete. Proba. I onda je morao otići. Očito je imao gotove planove. Ali morao ih je mijenjati, jer milicija ga je tražila. To znači da je morao nestati vrlo brzo. Tako je i napravio. U vozilu."
Nadolazila je druga stvar i ona opet osjeti puls kako joj lupa. Pogleda na sat.
"Generale, mislim da vam ne mogu pomoći u vezi s tim."
"Možda možete." On joj se nasmiješi. "Dopustite da vam objasnim. Znamo da nije mogao daleko otići ulicom kad se rastao od vas. Milicija je ispitala ljude koji su bili na ulici i nitko ga nije vidio. On je poznata ličnost, lako ga je primijetiti, svatko ga poznaje - ali ga nitko nije vidio. Mislim da je to zato što je vozilo koje mu je trebalo bilo tamo, blizu zdravstvenog centra. Pokušajte se sjetiti - kad ste stigli u grad, je li izgledao kao da nešto traži?"
"Hm." Ona razmisli. "Tražio je skretanje za mjesto za iskrcaj, tamo otraga. Jednom ga je promašio. Morali smo još jednom obići trg."
"Da? Pretpostavljam da je tamo bilo parkiranih automobila. Je li zagledavao aute?"
"Tražio je skretanje."
"Da. Je li neki od auta bljesnuo svjetlima?"
"Ne, koliko se sjećam."
General ju je još neko vrijeme gledao.
"Dobro, znači ulazite u dvorište. A tu se čudno ponaša. Znamo da mu se jako žuri. Pa ipak se ne ponaša tako. Pažljivo pomaže u iskrcavanju. Iznosi posljednje stvari. Kaže im da su to zadnje stvari. Izlazi, pita vas ima li još što obaviti. Ne čini li vam se to čudnim?"
"Pa, slažem se - čudno je."
"Kao da želi da svi odu s tog mjesta?"
"Možda. Da."
"Je li kakvo drugo vozilo ušlo za vama?"
"Ne sjećam se."
"Je li se nešto događalo u dvorištu - je li netko petljao s kakvim motorom, jesu li uokolo vozili kakvi auti?"
"Ne, ne. Ničeg takvog nije bilo. Ničega nije bilo tamo. Samo njegov bobik - i kamion za odvoz smeća."
"Kakav kamion za odvoz smeća?"
"Uobičajen, odvozi naš otpad."
"Kamo vozi taj kamion?"
"Ne znam kamo..."
"Je li tamo svakog dana?"
"Da, pretpostavljam da jest. A sada stvarno, generale..." Ona ustane i on ustane istovremeno.
"Pa, bili ste jako strpljivi", reče on, oblačeći šinjel. "I puno ste mi pomogli. Pružili ste mi puno korisnih podataka."
Pružila mu ih je i sad je sjedila, drhtureći i slušajući zvuk njegovih čizama kako odsječno koračaju niz hodnik. Ponudila mu je krivi kraj štapa i on ga je dragovoljno zgrabio. Ali kamo će ga odvesti?

Krivi kraj štapa; ali bio je to štap. A ovaj general, ustrajan čovjek, neće ga samo tako pustiti. Na kraju će ga odvesti do točnog zaključka, no to neće biti tako brzo.

Gradsko smetlište, nedaleko od Zelenog rta, smrdjelo je tako neugodno da je general začepio nos. Zapazio je kako je smetlište ograđeno s tri strane i pogodno izlazi na široku rijeku.
Bilo je tamo ovješenih svjetala i zamijetio je da se po stranama nalaze kolibe i kućice. U sredini su bile dvije velike hrpe smeća, na jednu je kiper upravo istovarivao svoj teret, dok su po drugoj prebirali urođenici.
"Ti ljudi žive ovdje?" upita on zapovjednika milicije.
"Da. U kućicama, s obiteljima. Jakuti."
"Pozovite jednog."
Zapovjednik to učini i predstavi visokog gosta. Čovjek mu se ljubazno naceri.
"Je li ovdje sve u redu?" upita ga general, također ljubazno.
"Da. Sve dobro."
"Dobar život?"
"Svakako. Dobar život. Nešto napravim za vas, generale?"
"Samo razgledavam. Kolja je našao ovo mjesto zanimljivim. Znate ga - Kolju, Kolju Hodjana. Zgodan momak. Sjećate ga se?"
"Hodjan? Ne. Ne znam to ime."
"Pokažite mu fotografiju", reče on svom mlađem pomoćniku, Volođi.
Čovjek pogleda fotografiju.
"Lijepa fotografija", reče general.
"Da, lijepa."
"Je li bio tu nedavno?"
"Tko bio tu?"
"Ovaj čovjek."
"Ne. Ne znam tog čovjeka."
Isto je bilo i s ostalima i s njihovim obiteljima, a general je primijetio da su žene prvo pitale svoje muškarce prije nego što su rekle što znaju o lijepom čovjeku.
U kolibama su došli do boljih rezultata.
Bile su to velike kolibe koje su koristili za spremanje odabranih predmeta; na jednoj su hrpi bili dijelovi automobila. Vrata, sjedala, ispušne cijevi, kotači, gume: sve je to ležalo uredno poslagano uza zidove, a ne nabacano na zemlju. Na zemlji, u sredini praznog prostora, nalazila se mrlja od ulja i tragovi četiri kotača.
Pola sata kasnije general još nije uspio dokučiti kako su se ti tragovi pojavili tamo; ali nije otišao nezadovoljan.
Na putu natrag, zapovjednik milicije objasnio mu je neka lokalna pravila i njemu je prvi put sinulo kako je trik možda izveden.

Za kasnom večerom, general je sjedio sa svojim ljudima i objasnio situaciju. Njegovi stariji časnici letjeli su cijeli dan i bili su umorni. Ali je njegovo objašnjenje bilo kratko.
Vozila u Kolimskoj oblasti koja su bila izvan upotrebe, morala su vratiti svoje tablice i dokumente; za ona koja se više nisu mogla popraviti bila je potrebna Potvrda o uništenju: vozila se ne smije ostavljati napuštena da leže naokolo. Ovaj propis iz 1962. trebao je omogućiti kontrolu nad svim načinima kretanja u tom području i ranih je godina bio vrlo strogo primijenjivan.
Kako se kraj brzo razvijao, stvari su malo popustile, ali su još postojali potpuni dosjei. Milicija je identificirala dvadeset i sedam vozila koja se već dugo nisu koristila - njihovi dokumenti i tablice bili su vraćeni, ali bez Potvrde o uništenju. Te slučajeve sada se ispitivalo.
"Najvjerojatnije", reče general, "da je čovjek našao nešto što je mogao sastaviti. A onda je našao mjesto za sastavljanje. Možda smetlište, možda i ne. U svakom slučaju, tamo je nedavno bilo nekakvo vozilo. No, urođenici se drže skupa, za to ćemo se pobrinuti kasnije. Sada je važno da nađemo koje vozilo izvan upotrebe nedostaje. Ako to ustanovimo, na pola puta smo da nađemo čovjeka."
Tako bi moglo biti, razmišljao je dok se spremao u krevet. Bio je to dug dan i bio je vrlo umoran. Kasno navečer dobio je iz Irkutska dopuštenje i helikopterom je otišao do Černi vodi. Osiguranje je tamo bilo stopostotno, točno kako je i liječnica rekla. Sjajna žena, nije se dala nikome zezati. Agent nije mogao vidjeti ništa - bio je to probni upad, baš kako je i mislio. No, neće stići daleko. Opis njegovog vozila...
On se još nečega sjeti i posegne za telefonom.
"Volođa?" Njegov pomoćnik glasno zijevne s druge strane žice.
"Volođa - još jedna stvar. Moguće je da će biti više nestalih vozila... Tip je možda nabavio dijelove. Svi dijelovi ne odgovaraju svim autima. Ako saznamo koje je dijelove koristio, imat ćemo i opis vozila. Pokreni one tamo u Transportnoj kompaniji. Odmah to učini. Izvuci ih iz kreveta. Neka pretraže radionice, skladište, sve. Ako bude ičeg zanimljivog, odmah me nazovite. Ako treba, probudite me."
Bila su dva sata i on ugasi svjetlo.
Gotovo odmah su ga probudili. Pogledao je na sat: 6 ujutro. Bilo je dva prije samo nekoliko trenutaka. Ali imali su pravo što su ga probudili. Iskrslo je nešto vrlo zanimljivo.

53.



U dva ujutro Porter je prošao cestovnu postaju broj 6, i sada je pred njim ostao još samo Bilibino.
Pala mu je na um jedna zamisao koju bi možda mogao ostvariti. No, prošlo je već šest sati otkako se probudio pod mostom, a zavoji u planini i briga ponovno su ga potpuno iscrpli.
Vozio je polako, krvavih očiju, tražeći kakav zaklon. Na zadnjem dijelu puta do Bilibina ima zgrada, tamo se nalazi i rudnik - toga se sjećao. Prije nekoliko tjedana, konvoj s kojim je putovao nekoliko je kilometara vozio paralelno uz potok. Nalazišta zlata često su se protezala blizu potoka, preko zemlje. Ali rudnik je bio blizu grada. Trebalo mu je nešto bliže njemu i to brzo.
Uskoro je prošao ispod velikih visećih kablova i opazio stup: strujni vod iz Bilibina. Išao je do zlatonosnih polja i još nekih pogona u blizini. Skoro da je već bio preblizu.
Prije nekih pedeset ili šezdeset kilometara cesta je premošćivala potok i pitao se treba li se vratiti do tamo. To će progutati dosta goriva. Nije znao što je najbolje činiti, a u međuvremenu je pustio bobik raditi, preumoran da misli.
Na nebu, sa svoje lijeve strane, primijetio je odsjaj. Jesu li to prvi znaci zlatonosnih polja? Ako je rudnik blizu potoka, a potok vodi do - kamo uopće vode potoci odavde? Sada je bio daleko od Kolime. U pitanju je neka druga rijeka. Rijeka južno od njega. To znači na njegovoj desnoj strani. Ako mu je rijeka s desne strane, a potoci teku s lijeve...
Nastavio je voziti, promatrajući kako se sjaj približava, sve dok više nije bio sjaj, već svjetla, reflektori, na samo kilometar ili dva pred njim, s lijeve strane i sada mu je bilo jasno da bi bilo bolje vratiti se. I onda je spoznao da je upravo prešao most.
Upravo ga je prešao i bio je na drugoj strani.
Isuse Kriste! Bio je preumoran okrenuti se. Ubacio je u rikverc.
Prešao je preko mosta unatrag i pogledao divan, prekrasan smrznuti potok, dovezao se do njega, ušao pod most, sve ugasio, svjetla, motor, sebe; ostao je jednostavno sjediti minutu vremena u mraku.
Onda je izašao, popeo se na obalu i pogledao.
Da, bili su to prvi rudnici zlata, na manje od kilometar; lupa strojeva čula se u zraku. Naspram svjetala mogao je čak zamijetiti i obrise kosturastih potpornja rudničkih dizala. Dok je tako gledao, dva kamiona isteturala su na cestu, nekoliko stotina metara pred njim i krenula prema Bilibinu.
Previše događanja, preblizu. Ali nisu ga mogli vidjeti, a sada mu je već bilo i svejedno. Naprosto, morao se odmoriti.
Sišao je i potegnuo dobar gutljaj votke, zatvorenih očiju. Otkinuo je komad crnog kruha, pojeo ga, i uzeo sa sobom još jedan komad u vreću za spavanje.

Spavao je jedan sat i probudio se još uvijek umoran. Ali nije bilo vremena za zadržavanje. Približavala su se četiri sata. Najbolje vrijeme za ulazak u grad bilo je između pet i šest - mrtvo vrijeme za bilo koju stražu na cesti, grad se već počinje buditi. Gotovo ga se uopće nije sjećao, osim da je u radne sate tamo vladala zbrka; spori promet, a lokalni vozači provirivali su kroz prozore i brbljali međusobno. Želio je samo proći kroz grad, bez da ga radoznale oči dobro promotre.
Popio je malo kave i pod svjetlom svjetiljke pogledao školski atlas. Jednu je stranu već prošao i sada je bio na idućoj.
Sljedeći grad bio je Pevek, još jedno odredište poznato vozačima iz Čerskog. Ipak, do tamo je bilo još jako daleko; dvostruko više nego što je prešao. Tamo neće ići. Kod Peveka su se nalazili veliki pogoni bitni za državu, a uz njih je išlo i strogo osiguranje. Sjetio se kako mu je Jura to obećao:
"Ići ćeš u Bilibino, Baranihu, Pevek, svugdje!"
Pevek je bio na kraju puta. Ali gdje je, k vragu, Baraniha? Potražio je i našao Baranihu, tristo ili četiristo kilometara dalje: sitno otisnuta točkica. Ali atlas je bio školski, u upotrebi je bio već niz godina. U otpremnom uredu vidio je da veliki tovari idu za Baranihu, jer tamo su u toku bili opsežni radovi. Za takve radove potrebni su inžinjeri, arhitekti, radnici; svi oni moraju dolaziti avionima. Kod Baranihe mora biti kakav aerodrom, barem nekakva staza.
Pomisao mu je pala na pamet kada je savladavao planinske zavoje. Ako se ne može koristiti većim aerodromima, može probati one manje, za domaće letove. Skokovi preko zemlje, od jedne točke do druge, mogu ga daleko dovesti - a znao je da mora prijeći dalek put. I to ne put koji je bio isplaniran za njega. Bez Jakutska, bez Crnog mora, bez Turske. Mora krenuti putem kojeg nitko ne očekuje. A tu je bilo još izbora...
Nisu znali kako je ušao. Ne mogu znati kako će izaći. Sjetio se kako mu je davno čovjek iz CIA-e rekao da ne može izaći onim putem kojim je i ušao. Ali zašto ne? Došao je iz Japana. Zašto da se ne vrati tim putem? Daleko dolje na pacifičkom primorju, iz Nahotke su brodovi redovno vozili u Japan. Nekako će se uspjeti ubaciti na neki. Već mjesecima živi od vlastitog mozga. Zar će mu sada otkazati? U atlasu potraži Nahotku i srce mu se stegne. Nalazila se dalje nego što je mislio - nevjerojatna udaljenost, najmanje 4000 kilometara. Pa... Teško da će nekome u Čerskom pasti na pamet da može pokušati nešto toliko nemoguće. Kopnom je to vjerojatno nemoguće, posvuda su se pružali planinski lanci. Ali kad bi ih preskakao, malo-pomalo? Hoće li osiguranje na provincijskim aerodromima biti jako? Kad bi samo prošao Bilibino...
On se popne na cestu da još jednom pogleda.
Bilo je još uvijek jako hladno, ali se u zraku osjećala promjena; padao je oštar sitan snijeg, zamagljujući svjetla od rudnika zlata i prigušujući stalnu lupu. Dok je tako gledao, istetura jedan kamion, a nedugo iza njega još jedan i upute se prema Bilibinu. Lokalni poljski kamioni. Na cesti nije bilo više nikoga - sav promet na duge pruge bio je zaustavljen. Sišao je, pokrenuo bobik i vratio se na autocestu.
Dostigao je kamione kroz kilometar i držao se daleko iza njih, samo s upaljenim bočnim svjetlima i uključenim brisačima. Sa svoje je desne strane mogao vidjeti smrznuti potok koji je tekao uz cestu, baš kao što se i sjećao. Potok se spuštao iz visine i stvarao oštar zaokret na jednom mjestu gdje je nailazio na stijene. Cijeli ovaj teren bio je povišen; zemlja bogata zlatom.
Uskoro su kamioni počeli usporavati i promatrao je njihova stražnja svjetla kako zaokreću na suprotnom kraju ceste. Ugasio je svoja svjetla i usporio. Tu se nalazio nekakav veliki pogon, očito neka vrsta prerade, bio je tamo jedan čunjast toranj, niz kućica i sve je bilo jarko osvijetljeno. Dovezao se bliže i stao, izvan dosega svjetala.
U pogonu je vladala bučna radinost. Posvuda su se kretali mali vlakovi i kamioni. Nije mogao vidjeti kamo su otišla ona dva kamiona koje je slijedio, ali bilo je puno drugih, okrenutih prema njemu, a vozači su stajali vani i razgovarali. Nije vidio kamione da idu u suprotnom smjeru. Očito se nisu vraćali ovim putem. Sigurno se vraćaju nekim drugim putem.
Kad je vozio ovim putem, prije nekoliko tjedana, dok je Vanja hrkao pokraj njega, vidio je malo od puta, jer bio je prezaposlen s održavanjem mjesta u konvoju. No, za večerom su mu vozači ispričali da kroz zlatonosna polja prolazi petlja; ako voziš iza Bilibina, moraš paziti da izbjegneš tu cestu, jer inače se možeš beznadno zapetljati. Možda su oni kamioni krenuli petljom, s druge strane grada, da bi se vratili kroz raštrkana zlatonosna polja. Promatrao je i čekao, a onda je jedan kamion krenuo; nekoliko trenutaka kasnije, krenuo je i drugi.
Pokrenuo se i pošao za njima, držeći se daleko od njih, samo s bočnim svjetlima. Kamioni pred njim bili su prazni i sada su brže vozili. Kroz svega dvadesetak minuta primijetio je pred sobom novi sjaj koji se ubrzo pretvorio u gradska svjetla.
Bilibino.
Vrijeme je za pokret. Upalio je svjetla, pretekao prvi kamion i ubacio se između njih. U pravi čas. Gotovo istog trenutka pojavio se zavoj i on naprijed primijeti prepreku načičkanu žutim svjetlima, a kamion pred njim počne usporavati.
Prepreka je bila spuštena kad su se pojavili iza zavoja, ali odmah su je počeli dizati. Čovjek u prvom kamionu otvorio je prozor i podignuo palac dok je polako prolazio, te i Porter učini isto. Opazio je odore-milicijske i još neke koje nije prepoznao- i blago začudene poglede upućene njemu, kroz laganu susnježicu. Gledajući u retrovizor, opazio je da su se već okrenuli prema drugom kamionu i tako je prošao. Prošao i ušao u Bilibino.
Sjećao ga se vrlo mutno. Imao je upravnu zgradu, sličnu onoj u Čerskom, kino slično onom u Čerskom; sve zgrade - pošta, samoposluživanje, stambeni blokovi - bile su izgrađene po nacrtima istim za cijelo sjeverno područje. Primijetio je svratište u kojem je spavao; trgovački centar, parkiralište. Na parkiralištu su se nalazili veliki kamioni, kamioni iz Čerskog. Sve je bilo mirno, nije bilo nikakve djelatnosti. Tu i tamo nešto se micalo: nekoliko lakih kamiona i bobika muvalo se gradom, poštanski kamioni, kamioni za opskrbu; bilo je tu i poneko milicijsko vozilo, parkirano i u njima se vidio žar cigareta.
Vozio je s prozorom malo otvorenim i mogao je čuti brujanje aviona nad glavom, a onda je primijetio jednog kako slijeće, u daljini, s desne strane. Izbjegavaj to područje. Nastavio je slijediti kamion koji ga je i uveo, zaslijepljen sjajem svjetala od kamiona odostraga. Kamion pred njim naglo zaokrene i stane pored slabo osvijetljene rupe u zidu, noćnog bara i kafića. On prođe i stane, a u retrovizoru primijeti kako se i drugi kamion zaustavlja i oba vozača izađu i uđu u bar.
Sranje! Namjeravao ih je slijediti do skretanja. Ako su ga vozači iz Čerskog upozorili da pazi kako će izbjeći petlju, to je značilo da nije obilježena. Ni u Zelenom rtu ni u Čerskom ništa nije bilo označeno. To se moralo znati.
Ugasio je svjetla, brisače je ostavio da rade i zapalio cigaretu. Poželio je votku, ali odlučio je pričekati dok je još više poželi. Pet i trideset. Vrijeme je bilo dobro; grad se sporo budio, policajci su sjedeći odrađivali zadnju polovicu smjene. Imao je sreće - s dva kamiona, s preprekom. Hoće li imati takvu sreću kad bude izlazio?
Milicijski auto polako prođe pokraj njega i on primijeti, kroz snijeg što je sipio, lica okrenuta prema njemu. Brisači. Trebao je isključiti brisače. Auto produži dalje, ali zamijetili su ga. Ne može ostati ovdje; oni će ponovno naići. Pričekao je dok nisu dovoljno odmakli i zatim krenuo. Nastavio je putem kojim je i vozio.
Prošao je gradski trg. Nije mogao prepoznati je li na glavnoj cesti; s trga su se pružale i druge ceste. Na ovoj je bilo nekoliko velikih zgrada, stambenih blokova, stovarišta; no, zgrade su se prorjeđivale i nestajale. Očito je izlazio iz grada. Iza zavoja naglo ga zabljesnu svjetla, vozač žmigne u znak pozdrava, žmigne i on. Autobus.
Dok je prolazio pokraj njega, pročitao je na njemu POLARNA AVIJACIJA.
Kriste! Ipak je krenuo prema aerodromu. Cesta je išla prema aerodromu. Prije aerodroma bit će kontrolnih postaja. Odmah iza zavoja jasno je uočio jednu. Nalazila se na velikom ravnom komadu zemljišta, malo ispod njega, okružena narančastim živinim svjetlima. Kroz susnježicu je čak i razaznao osvijetljenu pistu.
Još važnije, a i još gore, bilo je to što je ravno naprijed, niz brijeg, jasno mogao vidjeti prepreku, ljude sa fluorescentnim trakama koji su mahali svjetiljkom. Nije bilo načina da se zaustavi, okrene ili vrati. Primijetili su ga. Rampa je bila čvrsto spuštena. Polako se dovezao do nje i otvorio prozor.
"Kamo - na uzletište?" Milicajac; bila su tamo još dvojica njih i jedan u nepoznatoj odori; svi su bili dobro odjeveni i mrštili se u snijegu. Primijetio je da su izašli iz kućice.
"Ne. Tražim petlju." Usrdno se nadao da je ovo put do nje. Svjetlo mu prijeđe licem.
"Gdje ti je propusnica?"
"Jebem ti propusnicu! Ovo čak i nije moj posao", reče on, mršteći se. "Kroz par sati trebao sam biti slobodan i onda dobijem ovo. Kroz sva ona jebena polja - zbog kvara! Što se ovdje događa, zar nitko ne može popraviti stroj?"
"Otkud si, stari?"
Primijetio je da pregledavaju tablicu.
"Izdaleka, od cestovnih postaja. Brinem za opremu. Ovo nije moj posao! Bio sam ovdje par tjedana i sad mi uvaljuju svaki usrani posao. Dajte, samo me vratite! Oni gadovi znaju da sam kroz par sati slobodan. Učinite mi uslugu!"
Kako je njegova ljutnja rasla, tako je primijetio da se njihova lica šire u osmijeh.
"U redu, buntovniče. Znaš da si izgubio stražnju tablicu? Stavi novu čim prije. Što imaš tamo otraga?"
"Jebeni alat! Što misliš da imam? Kabare?"
“Ajde - miči se." Rampa se podigne dok je jedan od ljudi mahao svjetlosnim štapom. Primijetio je da je nekoliko stotina metara dalje druga rampa. Ubacio je u brzinu, gadno psujući dok je prolazio prema sada veselim licima.
Prošao.
Polako se spuštao nizbrdo. Prošao je pokraj širokog ulaza za aerodrom, označenog znakovima za ulaz i izlaz. Bili su to jedini znaci koje je do sada primijetio na cesti. U krugu uzletišta primijetio je još stražarskih postaja i on prođe pokraj njih do iduće rampe, koja je nekim čudom također bila podignuta. Onda je opet ostao sam, rasvjete na cesti je nestalo i vozio je kroz tamu. Cesta je naglo skretala i račvala se, a on nastavi glavnim odvojkom i uđe u zavoj. Može li se na ovom mjestu izgubiti?
Vratio se do račvanja i ponovno ga pogledao.
Nesumnjivo je krenuo glavnom cestom. Ali, je li to bila prava? Nije bilo nikakvog znaka, nije bilo čak ni upozorenja za račvanje.
Velika hrpa šljunka bila je nabacana pokraj ceste, prije račvanja, a iza nje se nalazio dubok jarak; očito je bio namijenjen za odvod vode nastale topljenjem snijega u proljeće. Ostavio je motor raditi i spustio se do jarka. Bio je dovoljno širok i u njemu nije bilo velikog kamenja.
Spustio je bobika dolje, sakrio ga iza hrpe šljunka i sve pogasio. Zvuci aerodroma još su uvijek bili blizu; čegrtali su helikopteri, mlažnjak je zagrijavao motore. Čuo je da se odavde prevozi zlato u šipkama.
Čekao je dvadeset minuta prije nego što su se pojavila dva kamiona. Prošli su, a on je promatrao njihova svjetla; primijetio je da se čvrsto drže široke glavne ceste. Točno. Bila je to cesta kojom je i sam krenuo: petlja za zlatonosna polja. Tamo gdje bi se izgubio. Cesta za prolazak bila je ona uža.
Krenuo je i izašao iz jarka.
U redu. Baraniha. Tri ili četiri stotine kilometara. Vidio je da je šest sati.

54.



U šest i petnaest general je ulazio u svoj auto. Pitali su ga smiju li vozila kompanije sada nastaviti s kretanjem. Put za Bilibino bio je još uvijek paraliziran. Da, reče on nakon razmišljanja. Potpuno je na to zaboravio. Također su ga pitali želi li da unaprijed obavijeste ljude kojima je išao. Nikako! Treba ih uloviti na prepad. Noćni ih je rad već dovoljno upozorio. Ako im se dade vremena, brzo će izmisliti priču koja će objasniti proturječje.
Pojavilo se vrlo zanimljivo vozilo-bolje rečeno, nije se pojavilo - u zadruzi. Urođeničkoj zadruzi u Novokolimsku. Tamo gdje su tvrdili da za tog tipa nikad nisu čuli. Kao što su rekli i sakupljači otpada... Da, prevarili su ga, sada mu je to bilo jasno. Urođenici se drže skupa.
Čovjek je tim putem proputovao desetke puta. Je li moguće da nikad nije navratio do zadruge - pune urođenika? Svakako je navratio, bacio pogled na vozilo i uzeo ga. Vjerojatno ga je odvezao na kamionu do Zelenog rta.
To je značilo da je napravio ovako: prvo je pripremio sigurno mjesto za posao, a onda je posao prenio tamo. General je počeo naslućivati kakav je to čovjek. A sad još da otkrije koje je to vozilo.
Helikopter je bio zagrijan, i prije sedam sletjeli su kod zadruge. Buka je probudila neke od stanovnika, a među njima su generalovi pomoćnici našli pospanog tajnika mjesta, kao i osobu zaduženu za vozila.
Podatak koji su tražili bio je vrlo jednostavan - pa ipak im je trebalo tri sata da ga iskopaju.
Naravno, nitko nije poznavao Hodjana - fotografija je kružila uokolo, glave su odmahivale. Kao što se i očekivalo.
Vozilo je bilo Tatra, nosivosti jedne tone; godinama je stajalo uvučeno u jednu baraku i služilo za odlaganje gnojiva. Primijetili su da ga nema tek kad ih je policija nazvala usred noći. Tajnik je razbudio mehaničara, a mehaničar je otišao pogledati.
Kada su ga posljednji put vidjeli? Posljednji put -vjerojatno u kolovozu, prije zime. Zimi gnojivo nije potrebno i nitko ne ide do barake. Je li tko mogao ući u baraku? Da, svatko je mogao ući u nju - nema lokota, samo je zavezano s malo konopa.
U pomnoj pretrazi zadruge i okolnog prostora, Tatra nije pronađena. Tatra je bila za otpad, držali su je samo zbog dijelova. Namjeravali su izvaditi Potvrdu o uništenju za nju, ali nekako to nisu stigli obaviti. Nisu imali problema dobiti novu; vlasti su znale da će ovu staru predati kad-tad. Je li se mogla pokrenuti? Pa, pokrenuta je. Možda su neki ljudi poskidali dijelove, pomakli je i nisu to žejeli reći. A možda su djeca u pitanju i njihove zafrkancije. General je s pratnjom doručkovao u zadruzi, te sagledao situaciju.
Iz Čerskog su stigle vijesti da su sva neispravna vozila locirana. Samo je ovo nedostajalo.
Da, to je bilo to. Odvukao ga je, nadopunio dijelovima iz Transportne kompanije, ukrcao nekoliko kanistara goriva i ono ga je čekalo spremno u njegovoj radionici; možda na gradskom smetlištu. A do tamo ga je netko dovezao ravno iz dvorišta. Dok su budale gubile vrijeme pretražujući skladišta, on je već brzo putovao autocestom po rijeci.
Ali kamo je putovao?
Volođa je donio karte koje su proučili. Uz početnu prednost, čovjek bi izabrao najizravniji put izvan područja. Najizravniji put jest rijeka. Prvi veći aerodrom uz rijeku je Zirijanka. Na jugu. Otišao je na jug. Poziv u Zirijanku pokazao je da je sav zračni promet prema jugu već danima prekinut zbog oluja.
General je bio zadovoljan kad je to čuo. Putujući iz Irkutska i sam je, u svojem službenom avionu preletio visoko nad jednom olujom. Sada je osobno izdao zapovijedi. Mora se pronaći i zaustaviti Tatra nosivosti jedne tone, iz 1966., kamion za poljoprivredne potrebe, vjerojatno vrlo oštećena. Vozača, urođenika, koji možda putuje pod imenom Hodjan, takoder zadržati.
Da: koje tablice ima Tatra?
General zastane. Naravno, Tatra nije imala tablice, bile su predane. Ali on je nekako nabavio tablice. Onima u Zirijanki rekao je da su tablice izvangradske, pojedinosti nepoznate; ali evo brojeva motora i šasije.
A urođenik, njegov opis? General ponovno zastane.
Čovjek je najvjerojatnije promijenio izgled. Zadržite sve urođenike, reče. On će brzo stići.

Za put do Zirijanke bio je potreban helikopter na duge pruge, kakvog trenutačno u Čerskom nije bilo; to je značilo da će morati koristiti generalov osobni mlažnjak. Pilot i prvi časnik avi, koji su očekivali još jedan dan besposličarenja, probudili su se grozomorno mamurni. Dodatno zadržavanje.
General je iskoristio vrijeme da izda niz zapovijedi.
Zbog prekinutih letova prema jugu, čovjek će možda pokušati nekakvu cik-cak metodu, koristeći manje aerodrome. Treba obavijestiti sve aerodorome u sjevernom Sibiru. Urođenike koji nemaju unaprijed rezervirane letove treba zadržati dok se pojedinosti ne jave u Čerski.
Gdje god da sada jest, čovjek sigurno ima tablice koje nisu iz tog područja. Sva takva vozila treba zaustaviti i pojedinosti javiti u Cerski.
Prva zapovijed ticala se kontrole zračnog prometa u Jakutsku, jedine službene ustanove koja je u dodiru s manjim aerodromima. Druga je zahtijevala nekoliko desetaka telefonskih poziva policijskim i milicijskim postajama.
Bio je jedan sat kad je general ušao u avion, a bio je umoran. Prošle je noći spavao samo četiri sata.
Liječnica Komarova također je malo spavala prošle noći. Otišla je kasno, s pripremljenom pričom u slučaju da je zaustave. Nesreća u Anjujsku dogodila se kao naručena: zapovjedila je da pacijenta zadrže tamo dok ga ona ne vidi. Stići će do njega čim prije bude mogla.
Uz glavnu rijeku nije se ništa događalo, nije bilo straža, tako da je prije Anjujska skrenula, brzo se dovezla do špilje i ušla u nju sa svjetiljkom. Otišao je. I nije ostavio nikakvog traga, kao da ga i nije bilo. Zavjese, svjetla, koloturnik i kolotura, sve je iščezlo; nije bilo nikakvog znaka gdje su se nalazili. Para iz kerozinske pećice stvorila je novi mraz koji se nakupio na svim površinama. Ni kapi ulja, nikakvih mrlja, nikakvih otpadaka. Bio je pažljiv. Ipak, obećao je...
Pretraživala je svjetiljkom, ali nije bilo ničega, samo mraz. No, bila je tamo nekakva mala izbočina za koju se pokazalo da nije samo mraz. Odmah je prepoznala papir u koji je bila umotana salama i ona ga razmota puno puta, ne bi li našla poruku. Nije bilo poruke, ali kad je okretala papir, iz njega nešto padne na zemlju - prsten. Pod svjetlom iz svjetiljke nije mogla pročitati ugraviranu rečenicu, ali ionako ju je znala -Kao i naša ljubav, ni krug nema kraja - i ponovno osjeti suze na obrazima.

U Zirijanki nije bilo nikakve Tatre od jedne tone, iz 1966. to je samo značilo da bi ju oprezan tip možda ostavio negdje izvan naselja - ali je zato bilo osamnaest loše raspoloženih urođenika kojima je prekinut let za Družinu. Družina je bila na sjeveru, na rijeci Indigarka, no generala to nije zanimalo, nije ga zanimalo ni osamnaest urođenika nakon što ih je na brzinu pregledao.
Kopije fotografije koje su donijeli sa sobom pokazali su svima zaposlenima na aeodromu.
Dvojica su prepoznala tog čovjeka, četvorica nisu. No, kako je upravitelj rekao, istina je ta da puno sličnih urođenika prolazi ovuda. U vrijeme letova tu je bilo puno ljudi, posebno onih koji idu prema jugu.
Kada je otišao posljednji let prema jugu? Posljednji let prema jugu bio je u subotu ujutro, u 09.00 sati.
Subota u 09.00. Pa, ako je otišao iz Čerskog u petak uvečer, mogao je stići. Provjereni su popisi putnika za taj i za sve ostale letove, prema svim odredištima. Na popisu se pojavilo dosta urođenika; njihova rasna pripadnost bila je navedena prema internim putovnicama. Nije bilo Hodjana.
Što je najvjerojatnije značilo da sada ima druge dokumente. Stupili su u dodir sa svim odredištima letova; dane su im pojedinosti o svim urođenicima, kao i ovlašćenja za dodatnu istragu. Istovremeno, uključene su i lokalne policijske snage - to je trajalo već nekoliko sati - na pretraživanju područja, ne bi li se našla jednotonska Tatra iz 1966.
Do večeri je brzo stigla hrpa odgovora iz odredišta i lokalnih policijskih postaja. Svi su bili niječni.
General je večerao s pratnjom i ponovno sagledao situaciju. Ako se čovjek ukrcao na kakav let, pa čak ako i nije, morao je nekako doći do aerodroma.
Ako je uopće stigao ovamo. Možda nije stigao. Ako pak jest, možda nije stigao Tatrom.
Tatra je bila najvjerojatnija mogućnost, jedina, vozilo s kojim su računali. Ali možda to nije bila Tatra. Jesu li iz Čerskog javili da im nedostaju dijelovi za Tatru? Što su, k vragu, uopće javili?
Stupljeno je u dodir sa Čerskim i rečeno im je da u Transportnoj kompaniji još uvijek traže moguća neslaganja po pitanju dijelova. Do sada se nije pojavilo ništa značajno, što bi ukazivalo na određenu vrstu vozila. Čim se to dogodi, odmah će izvijestiti.
General je odlučio pričekati do ponoći. No, poslije pola sata dva su telefonska poziva promijenila njegovo mišljenje. Prvi je bio odgovor na njegovu zapovijed o traženju vozila s tablicama koje ne pripadaju tom području i stigao je iz vrlo čudnog kraja. Milicijska postaja u Bilibinu izvijestila je o urođeniku koji je prošao s bobikom nedugo iza pet sati ovog jutra. Čovjek je tvrdio da je mehaničar iz cestovne postaje, zaposlen na zlatonosnim poljima, ali ni u u jednoj cestovnoj postaji nisu znali ni za njega, ni za bobika.
Drugi poziv odnosio se na njegovo naređenje kontrole malih uzletišta, a stigao je iz još čudnijeg kraja. Sam general preuzeo je poziv i obrve mu se dignu.
"Gdje su ga našli? Ponovite. Slovo po slovo." Ali čak ni tako nije nikad čuo za to mjesto, te pogleda svoje osoblje. "Baraniha?" reče on.

55.



Za Portera, koji se u šest sati tog jutra izvukao iz jarka, Baraniha je još uvijek bila daleko. Nije još znao koliko daleko. Koliko se vidjelo u malom atlasu, negdje preko 300 kilometara; no, moglo je to biti puno dalje, jer cijelo je područje bilo planinsko, a cesta je stalno vijugala. U svakom slučaju, trebat će mu još goriva.
Do 10 ujutro ga je nabavio, a iza njega su ostale još dvije cestovne postaje. Doživio je i nevjerojatno iznenađenje. Kamioni su ovdje vozili! Ne u njegovom smjeru, jer nikog nije pretekao, već u suprotnom. Put za Bilibino bio je opasan - na njemu je promet na duge pruge bio zaustavljen. Nisu očekivali da će se probiti dalje. Ali sada je bio tu, vozio je slobodno. Ovdje je sve bilo uobičajeno.
To dobro raspoloženje privremeno mu je olakšalo umor; no sada se umor počeo vraćati. Vozio je preko tisuću kilometara. Glava kao da mu je lebdjela i vidio je dvostruku sliku.
Negdje pred njim, s desne strane aureola svjetlosti pretvorila se u dvije, pa opet u jednu. Opet u dvije: Pokušao je uoštriti pogled kroz nalete snijega. Vozio je pokraj zamrznutog potoka, ali već sat vremena nije naišao na most. Nejasno svjetlo ispred njega ukazivalo je da se tamo nešto dogada; do tog mjesta morala je postojati veza preko potoka.
Uskoro je, gotovo ravno pred sobom, vidio kako to jesu dvije aureole: gore, žičara preko planinske kosine, okupana svjetlošću reflektora, a dolje vagončići na lancu iz kojih se istovarivala rudača u red kamiona. Također je zamijetio da put do tog mjesta vodi od autoceste preko potoka i tamo se, hvala bogu, nalazio most koji je povezivao put i cestu. Odmah je sišao pod most, mrtav umoran, istog je trena sve isključio i uvukao se u vreću za spavanje.
Petnaest do jedanaest. Odlučio je odspavati puna dva sata. Probudio se prije jedan, točno na vrijeme. Još je uvijek imao pola termosice kave, i on otpije dobar gutljaj, promućkavši je u ustima. Vrtjelo mu se od gladi. Kad je povukao vreću prema sebi, otkrio je da mu je ostalo još puno hrane; prebrzo se kretao, neprestano. Odrezao je kruha, odmotao salamu, na trenutak se zagledao u grubi papir, pitajući se je li ona našla onaj drugi...
Bilo je to u nekom drugom životu.
Žvakao je i pokušavao sjetiti se kad je to bilo. Cijelu je nedjelju radio na bobiku; u nedjelju navečer ona je donijela akumulator. Krenuo je rano u ponedjeljak. Vozio je čitav dan i čitavu noć.
Bilo je to tek jučer. Prešao je već više od tisuću kilometara. S dvije cestovne postaje iza sebe, sigurno se približava svom cilju.
Uzeo je atlas i ponovno potražio Baranihu.
Sve izohipse još su bile ljubičaste boje. Našao je put na kojem se nalazio. Pred njim se nalazi velika rijeka. Kad jednom dođe do rijeke, cesta uz nju vodi ravno do Baranihe - sama rijeka teče sve do Arktika. Ponovno je skrenuo na sjever. Sada mora letjeti prema jugu. Nekoliko kratkih letova prema jugu. Prelistao je stranice atlasa koje su pokazivale južne dijelove. Nahotka je bila tako daleko da je još ne mora planirati. Ali bilo mu je jasno kamo mora krenuti. Prvo u Magadan. Ne u samo mjesto, već u neko manje, pokraj njega. Letovi Polarne avijacije vode do puno aerodroma u zemlji. A Magadan više nije tako daleko, možda 1500 kilometara. Dva ili tri leta. Mogao bi to obaviti danas.
Provjerio je cestu i kroz nekoliko minuta ponovno je krenuo, u snijeg. Dvadeset kilometara dalje pred njim se pojave svjetla konvoja; konvoja iz Čerskog. Velike Kame dale su mu znak svjetlima, protutnjavši pokraj njega i on im otpozdravi.
Bila su 2 sata poslije podne.
U 2.30 došao je do rijeke, skrenuo s puta i ponovno pogledao atlas.
Mjerilo je bilo toliko maleno da je bilo teško vidjeti, ali izgledalo je da nema više od trideset ili četrdeset kilometara do Baranihe. Oko točkice područje je izblijedjelo u zeleno, označavajući nekakvu dolinu; to je vjerojatno bio razlog položaju tog mjesta. Aerodrom će se nalaziti u toj dolini. Ponovno je krenuo i nastavio sporije, pazeći na straže. Do sada još nije ništa vidio, ali ipak njegova je registarska tablica ovdje bila čudna.
Rijeka je ubrzo počela vijugati, više nije bila ravna kao na zemljovidu, ali cesta je išla ravno naprijed. Rijeka je sada bila ispod njega, još uvijek s desne strane. Spuštala se u dolinu, poširoku i ravnu. S lijeve strane bile su naborane padine, povremeno bi se pokazao zamrznuti vodopad iza kojeg bi se nazirala pukotina. Cesta je bila napravljena na ravnom kamenom kuku koji se protezao između močvare s desne i nazupčanih vrhova s lijeve strane.
Blago se dizala i spuštala slijedeći reljef i onda je odjednom, s uzvisine, ugleđao svjetla grada ispod sebe. Grad mu je bio blizu. Nejasno ga je vidio kroz snijeg, ali nije bilo više od tri-četiri kilometra do njega. Cesta se spuštala ravno dolje do njega: gradića uredno postavljenog u dolini. Tvornice iz čijih se dimnjaka dizao dim; osvijetljeni stambeni blokovi. I aerodrom s pistom, kontrolnim tornjem, pridruženim zgradama, parkiralištem.
Sjedio je i promatrao to nekoliko minuta. Izgleda da nije bilo straža. Pažljivo je vozio prema dolje, spustio se do parkirališta i provezao se po njemu. Nije bilo milicije; nije bilo čak ni ljudi; bilo je tek nekoliko kamiona i izubijanih autobusa za radnike, pokrivenih snijegom. Parkirao je bobika s prednjim dijelom prema van, stavio osnovne stvari u torbu i prešao preko izbrazdane zemlje do aerodromske zgrade.
Otrcano predvorje bilo je jako prljavo i prepuno ljudi. Čim je to vidio, raspoloženje mu je palo. Očito je da su svi ovdje bili već duže vrijeme. Sve su stolice bile zauzete, a ljudi su spavali posvuda - na stolicama, klupama, podu. Zrak je bio pun duhanskog dima i čuo se žagor. Manja skupina ljudi okupila se oko pulta za prijave, a veća se skupina okupila oko šanka na kraju predvorja. Tamo se nalazila kantina, svi su stolovi bili puni; kartali su, igrali domino, a jedan je čovjek svirao harmoniku.
Što je ovo, k vragu! Očito da su svi letovi zaustavljeni. Zar ga i ovdje traže? Probio se do pulta za prijave i na zidu ugledao ploču s rasporedima letova. Popis odredišta: ni jedno vrijeme nije bilo upisano. Težak miris znoja zapuhne ga iz skupine; radnici, mnogi od njih urođenici, a na leđima su nosili kratke skije i ruksake. Izabrao je jednog koji je nalikovao na Čukčija.
"Što se događa, brate?" upita on.
"Izdaju karte. Za Mitlakino."
"Čemu zadržavanje?"
"Nema nikakvog zadržavanja. Oluja ne ide u tom smjeru." Oluja, znači: ovo nije bilo zbog njega.
"Kako stoji stvar s Magadanom?" reče on.
"Magadan?" čovjek je zurio u njega i tek sada je vidio da je pijan. "Magadan je zatvoren. Sve na jugu je zatvoreno. Bit će tako još trideset i šest sati. Zar si ovdje dobio nogu?"
"Da, otpustili su me. Kako se ono mjesto zove - Mitla?"
"Mitlakino. Tamo ima posla. Pročitaj obavijest." Čovjek se ljuljao, a onda su ga u stranu gurnuli ljudi koji su se probijali kroz gužvu, noseći dokumente.
Izvukao se iz gužve i potražio obavijest. Nalazila se na zidu između stola i kantine. Ljudi u grupicama spavali su na podu. Nagnuo se preko njih i pročitao je.


MITLAKINO (Čukotskij poluostrvo) Traže se građevinci.

Rudarsko iskustvo obavezno.

Sindikalne plaće prema spremi.

Potrebna radna dozvola i dosje o zaposlenju. Prijevoz, hrana i smještaj osigurani.



Poluotok Čukotska. Čukotski poluotok. Daleko na istoku; najdalje mjesto na istoku do kojeg se može doći. Njemu treba jug. Ali put na jug neće biti moguć idućih trideset i šest sati. Uz ovu gomilu ovdje, koja čeka već danima, nije bilo sigurno da će čak i onda uhvatiti let.
Razmišljao je o tome i progurao se do šanka. Odmah je zapazio da na šanku više nema žestokog pića: iza su se nalazili prazni sanduci, a dvije žene što su tamo radile svađale su se s muškarcima koji su se naginjali da vide što drže ispod. Primijetio je da su neki muškarci stvorili zatvorene grupe za piće i da potežu iz svojih boca koje su kružile.
Zadnji zid kantine bio je prekriven ogromnom kartom Sibira i on se probije do nje, pokušavajući se domisliti što bi bilo najbolje. Očito da bi najbolje bilo otići što dalje - ali treba li otići čak tako daleko, do Čukotskog poluotoka? Ali, ako je to jedino mjesto do kojeg avioni lete... Kad oluja prestane, od tamo bi mogao odletjeti prema jugu - i prema Magadanu. Očito da sve zalihe za poluotok dolaze iz Magadana, bio je to glavni grad Čukotskog okruga. No, bolje i to, nego da ostane ovdje.
Za Mitlakino nikad nije čuo, ali je uočio njegov položaj, na rubu karte koja se gulila, a papir je bio mastan i izblijedio uz prekidač, no grad je bio zaokružen crvenom kemijskom olovkom. I samo ime bilo je napisano rukom, djelomično na zidu - očito tamo još nije bilo ničega, sve se još izgrađivalo. Bio je to dug put od Baranihe, također zaokružene na karti. Prema omjeru ispadalo je nešto više od 800 kilometara. Pa što? Izravan let do tamo traje svega nekoliko sati.
"U čemu je problem, brate?" Pijanac ga je pronašao - našao ga je naglo, gurnut iz skupine koja je pila.
"Pohlepni gadovi!" reče on onima koji su pili. "U čemu je problem?"
"Nema problema", reče Porter. "Putuješ u Mitlakino?"
"Sigurno, Mitlakino. Znam puno ljudi. Dobri ljudi, Čukčiji, ne pohlepni gadovi. Čuj, koji si ti, brate? Ti nisi Čukči?"
"Ne", reče Porter. Čovjek je jako zaudarao. "Evenk."
"Evenki u redu. Čuj, imaš za pit?"
"Imam za sebe", reče Porter. "Ti si dobar čovjek. Popijmo. Brzo će objaviti let."
"Kako brzo?"
"Skoro. Ukrcavanje. Malo vremena za popiti."
"Samo trenutak", reče Porter i ode do ploče, dok se čovjek vukao iza njega. Na ploči je bilo oglašeno vrijeme polaska za Mitlakino; bilo je to jedino oglašeno vrijeme. Nije bilo tako skoro.
Mitlakino 18.00.
Aerodromski sat pokazivao je 16.15.
"Dobro", reče Porter, "popit ćemo koju. Samo, spremi dokumente, izgubit ćeš ih." Čovjek je još uvijek u ruci držao snop papira. "Nećemo nikoga više pozvati, naći ćemo mjesto za sebe."
Mjesto su našli u kotlovnici. Na vratima je stajao natpis ZABRANJEN ULAZ, ali nisu bila zaključana. Prva vrata koja je probao imala su na sebi znakove upozorenja za jaku struju i bila su čvrsto zaključana.
U kotlovnici je bilo vruće i pomogao je Čukčiju skinuti ruksak i skije prije nego što su sjeli na pod, a onda je izvadio bocu iz torbe. Bila mu je to zadnja boca, iz nje je bio popio vrlo malo i čovjeku oči zakrijese.
"Ti dobar tip", reče on.
U deset do pet u boci je ostala samo četvrtina pića, a Čukči je, poslije nesuvislog pjevanja, počeo kunjati.
"Volim kad čovjek može popiti", reče on.
"Jesi ti čovjek koji može popiti?" upita ga Porter. "Sigurno da mogu popiti", reče Čukči.
"I ja mogu", reče mu Porter i potegne iz boce.
Nije otpio ništa, ali ju je podignuo i budalasto se zabuljio u nju. "Dobro je piće", reče on. "Ne vidim da možeš popiti."
Čukči dobro potegne. Ispije sve i pokaže bocu, glupavo se osmjehne i klizne u stranu. Porter ga je promatrao, čekajući na hrkanje.
Da. Gotov je. Na nekoliko sati.
Bilo je točno pet i preostalo je malo vremena.
Uzeo je Čukčijeve dokumente, provjerio je li karta među njima, i uzeo i ruksak i skije. Uzeo je i svoju torbu, ugasio svjetlo i brzo se vratio kroz pretrpano predvorje.
Na zidnom satu bilo je 17.05. Na ploči za letove stajalo je 18.00.
Utrpao je sve stvari u bobika i izašao s parkirališta. Snijeg je još uvijek gusto padao, ali sada prema njemu, iz smjera juga. Vratio se uz brijeg, do uzvisine s koje je po prvi put ugledao grad; rijeka i dolina sada su mu bili s lijeve strane. Stijene su mu bile s desne strane i on potraži procijep. Sjetio se smrznutih vodopada i ponora ispod njih, i ubrzo je ugledao jedan takav procijep.
Izašao je iz auta i pogledao prema dolje, koristeći se svjetiljkom. Na stijenama su se vidjele glatke zaleđene izbočine. Nikakvih prepreka. A ni dno se nije vidjelo. Bilo je duboko. Neće ga naći mjesecima, ako ga uopće nađu; bit će razbijen u komadiće i dokrajčit će ga ljetne bujice.
Ono što mu je trebalo stavio je u ruksak. U bobikovom spremniku gotovo da nije ostalo goriva, ali je jedan kanistar još uvijek bio pun. To je bacio u ponor, zajedno s torbom. Onda je izvadio ključ iz brave za paljenje, jako okrenuo volan, otpustio kočnicu i gurnuo auto nizbrdo. Auto se polako počeo udaljavati od njega, bez smetnji i lagano se prevalio preko ruba - dobar mali gad, dobar do samog kraja - promatrao ga je dok je padao i nestao bez ikakvih problema. Kroz huk vjetra čuo je udar, pa još jedan i onda ništa.
Uzeo je ruksak i odvezao skije. Skije su bile radne, kratke i široke, za grube terene; uz njih su bili i štapovi. Prikopčao je skije na čizme i pogledao na sat
- 5.25 - i krenuo.
Za petnaest minuta bio je ponovno na parkiralištu, još dvije minute mu je trebalo da skine skije i zaveže ih ispod ruksaka i onda je ušao u aerodromsku zgradu, točno na vrijeme da čuje najavu leta iz zvučnika.
"Mitlakino - posljednji poziv! Svi putnici za Mitlakino, Mišmitu i Poljarnik neka odmah uđu u avion! Objavljujemo let za Mišmitu, Poljarnik i Mitlakino kroz petnaest minuta. Putnici neka odmah uđu u avion."
Uokolo su Ijudi još tumarali i on im se pridruži. Znači, ovo nije izravan let. Imena su ga nekako zbunjivala. Za Mitlakino je čuo tek prije nekoliko sati, a za Poljarnik uopće nije čuo. Ali Mišmita? Ime mu je nekako bilo poznato.
Predao je kartu i prošao. Avion je bio prastari tromotorni Jak, sjevernjački sanduk s kratkim uzletom. U avionu je vladao metež, gužva skija i ruksaka. Ukrcalo se šezdesetak ljudi i on se našao stisnut pokraj nekog oholog Rusa, očito nekakvog profesionalca, usana stisnutih u prijeziru prema bučnim i nediscipliniranim urođenicima.
"Uđi unutra - ja silazim prvi", reče mu čovjek zlovoljno i sjedne u sjedalo do prolaza.
"Gdje silaziš?" upita ga Porter prijateljski. "U Mišmiti."
"Ne poznam Mišmitu. Čega ima u Mišmiti?"
"Mis'; reče mu Rus otresito. "Nije miš. Mis. Mis Šmita."
“Ah."
Mis Šmita -Rt Šmita! Posljednji put ga je vidio u sobi s kartama, na Suzaku Maru; promatrao je avion kako uzlijeće s piste; skrenuo je pažnju kapetanu na njega kako bi sam provjerio položaj broda na karti. Od tog mjesta do ušća Kolime ima četrdeset i sedam sati puta. Sada se vraćao u suprotnom smjeru - uistinu je išao putem kojim je i došao.
Polako mu se počela pojavljivati jedna zamisao.
"Reci mi", reče on snishodljivo Rusu, "jesi ikad bio u Mitlakinu?"
"Da, bio sam u Mitlakinu."
"Ti si školovan čovjek - oprosti mi, ja sam neznalica - nalazi li se na moru, na Arktiku?"
Rus se malo smekša.
"Nije na Arktiku, ne. Malo je uvučeno u kopno. Podalje od Rta Dežnjeva. Tamo more nazivamo tjesnacem - Beringovim tjesnacem. Možda si čuo za njega?"
"Ah, ne."
Ali bilo je to ah, da. Da, Kriste svemogući! Na oguljenoj karti nije se vidio. Ali, naravno, bio je tamo, Beringov tjesnac. Ako ideš dovoljno daleko na istok i... Jedva je čekao da uzme u ruke mali atlas. Nije sada mogao do njega, jer je bio u ruksaku s velikom hrpom ostalih stvari. Čekao je na prvo slijetanje kada će se gužva u avionu prorijediti.
Let do Rta Šmita trajao je jedan sat i tu je Rus sišao s još nekim putnicima, a neki su ušli, također u zbrci; let se nastavio za Poljarnik, još četrdeset minuta, još je ljudi sišlo i nitko nije ušao. Naposljetku, kad su gužve prošle i kad se broj putnika smanjio, uzeo je ruksak, izvadio atlas i žudno ga otvorio na stranicama koje su pokazivale istok.
Stranica za stranicom i našao ga: kraj poluotoka, Rt Dežnjeva. Kraj poluotoka, ali ne i završetak karte ili Rusije. Kako bi više naučili, atlas je učenicima iz Kolimske oblasti pokazivao granice Rusije i njenih najbližih susjeda. Granica je bila na moru, a Beringov tjesnac na tom je mjestu bio širok osamdeset i pet kilometara. Susjedi su posjedovali po četrdeset dva i pol kilometra svaki. Granica je išla između dva otoka. Otok Velika Diomeda bio je ruski, a Mala Diomeda američki. Između njih je bilo samo četiri kilometra. . .
Zapamtio je to i ponovno bacio pogled na glavno kopno. Unutrašnjost zemlje, dalje od Rta Dežnjeva, rekao je Rus. Mitlakino se nije vidjelo. Bila je označena samo divljina, močvara, jezero i manji planinski lanac. Sjeverno od rta bila je točkica imenom Uelen, a južno Lavrentija. Između njih mora biti još naselja. U samom mjestu negdje mora postojati karta s manjim mjerilom, specijalka.
Mutna svjetla ispod njega predstavljala su mjesto, a vidjela se i ravna crta piste.
Spustili su se u devet sati i gusjeničari su ih čekali, kako bi prebacili četrdesetak radnika do radničkih baraka. Putovanje je bilo kratko, ali je snijeg gusto padao.
Ukrcao se u posljednji gusjeničar. Do sada ga nitko nije pitao što radi ovdje, a neprisutnost onog drugog čovjeka ostala je nezamijećena, no bilo bi dobro znati što ga čeka. Dok su se približavali zgradi, u nju su prvi ljudi već ulazili, a gusjeničar je krenuo prema obližnjoj zgradi. Ponovno je stao zadnji u red u gomili koja je čekala vani. Unutra se nešto oteglo i ubrzo se začuju gunđanja, a onda svi odjednom nahrupe unutra.
Tu, u pretrpanom predvorju čuo se ljutit telefonski razgovor. Izdana je nevaljala radna dozvola i sad se vršila provjera u Baranihi. Neki je službenik vikao na činovnika za stolom da će papiri biti sređeni ujutro i gomila se počela prorjeđivati. Opet se pobrinuo da bude zadnji. Ljudima su izdavani brojevi - za skije i ležajeve - a morali su predati dokumente. Dokumente je držao u ruci, ali mu nije bilo stalo do toga da ime čuju čovjekovi prijatelji.
Osjetio je da je na rubu; vrijeme je brzo prolazilo. Devet i trideset. Četiri i pol sata otkako je Čukči zaspao. Sada se možda budi.
Zadnji je predao dokumente - najzadnji - i dobio ležaj i ormarić. "Samo utrpaj stvari i idi ravno na večeru. Kuhinja se ubrzo zatvara."
Pronašao je svoj ležaj, pogledao u blagovaonicu i primijetio da za večeru mora pokazati broj. Ponovno je izašao.
Kad je ulazio u zgradu zamijetio je telefonski vod pokriven snijegom. Kabl je nestajao u plastičnom odvodu i slijedio ga je niz brvnaru do spojne kutije. Nožem je odvojio spoj od kutije, presjekao žicu i vratio odvod na mjesto. Neće biti razgovora s Baranihom. Odlučio je preskočiti večeru.

56.



Gore u zraku, general je uzbuđeno razgovarao s Čerskim. Krivo su mu predstavili priču, to je sada bilo očito. Čukči kojeg su našli u Baranihi nije bio Čukči kojeg je on tražio. U Baranihi je pronađen čovjek u aerodromskoj kotlovnici, pijan. Iz njegove nesuvisle priče činilo se da je neki drugi urođenik ukrao njegove dokumente i avionsku kartu i odletio s njima. Otišao je sa skupinom radnika urođenika do mjesta gradnje. A to je mjesto sada predstavljalo problem. Mjesto se zvalo Mitlakino i nije ga bilo na generalovim kartama. Nije ga bilo ni na kartama iz Čerskog.
"Što je to, k vragu! Zar ne opskrbljuju to mjesto iz Čerskog?"
"Ne, generale. Kako kažu u Baranihi, opskrba im dolazi iz Magadana."
"Magadana? Postoji li zračna linija odatle do Magadana?" Da, izgledalo je da postoji.
"Taj gad", obavijesti general svoju pratnju, "ide za Magadan. Otuda će na jug. A sad slušajte", reče onima u Čerskom, "taj aerodrom u Mitla - u tom mjestu - treba zatvoriti. Odmah izdajte zapovijed. Je li se već mogao tamo spustiti?"
Da, mogao se već spustiti. Javljeno je da se avion spustio prije dva sata, u 9 sati navečer i da će ostati preko noći zbog gustog snijega. Nije bilo radioveze s aerodromom, a ni s malim kontrolnim tornjem, koji je također prekinuo rad preko noći. I telefonska veza s logorom nije radila; oni iz Baranihe još su pokušavali uspostaviti vezu.
"Boga mu!" reče general. "Neka ga zatvore kad uspostave vezu. Avion ne smije uzletjeti, bez obzira na vrijeme, a ne smije se spustiti nitko, osim vojnih aviona. Stupite u dodir s najbližom zrakoplovnom bazom. Pobrinite se da dobiju jasan položaj tog mjesta od onih iz Baranihe - točnu kartu s koordinatama. Razgovarat ću s njima kad se spustim. Zarobljen je gore, u svakom slučaju. To je jedno. A sada drugo." General duboko uzdahne.
"Taj bobik. Kroz Bilibino je prošao u bobiku. Sigurno je i u Baranihu stigao u njemu. Kako to da nije prijavljen nestanak ijednog bobika? Kakvih pojedinosti o njemu imaju u Baranihi?"
Iz Baranihe nisu stigle nikakve pojedinosti o vozilu. Nisu ga našli, ni na uzletištu, niti bilo gdje u gradu. Još ga uvijek traže.
U tom slučaju, razmišljao je general, neće ga ni naći. Riješio ga se; neće ostaviti nikakve dokaze. Izgledalo je sve izvjesnije da je napustio i Čerski u bobiku. Možda je Tatrom stigao do autoceste za Bilibino i tamo ukrao kakvog bobika, bolje vozilo za planine od poljoprivrednog kamiona. Ali na autocesti za Bilibino nije bilo ukradenog bobika: njegovi su časnici još prije detaljno pokrili taj dio puta, kao što su pokrili i ostale putove na duge pruge. Pa odakle se onda pojavio taj bobik?
Čerski. Nije ukrao nikakvog bobika usput. Čovjek je znao planirati. I bobika je isplanirao. U svojoj radionici. Odveo je tamo kakvu olupinu, a onda je našao rezervne dijelove kako bi je popravio. Odakle mu rezervni dijelovi? Iz Transportne kompanije Čerski. Otkud mu olupina? S istog mjesta. I to ne Tatra. Bobik. Tamo sigurno ima puno olupina-boga mu, tamo je velika garaža. Ali u velikim garažama postoje neki uobičajeni postupci. Je li samo stvar u nehajnom poslovanju ili mu je netko namjerno... Tko je odgovoran za te stvari? Tko je odgovoran za dijelove?
"Čerski - čujete li me?" General je neko vrijeme duboko razmišljao, a s druge strane čulo se samo diskretno pucketanje.
"Da, generale."
"Tko je odgovoran za dijelove za bobika u toj kompaniji?" "Dijelovi za bobika spadaju pod Depo lakih vozila."
"Rade li oni noću?"
"Ne, ne rade. Zatvaraju u pet, generale."
"Dobro. Nabavite ključ. Neka upravitelj bude tamo kad ja sletim. Nemojte mu reći zašto. Pobrinite se da me čeka moj auto. I jeste li zapamtili ono o koordinatama?"
"Da, generale. Želite ih imati kad sletite."
"Ne želim ih ja. Trebaju zrakoplovnoj bazi. Dajte ih zrakoplovnoj bazi. " Idioti!
Vasilij je šutio cijele noći, očiju prikovanih uz TV ekran, a žena je gledala njega. Znao je da ona neće ništa reći dok on ne kaže nešto, a on nije rekao ništa.
Uvukao se u krevet.
"Dobro, što je?"rekao je.
"Hoćemo li ostati bez stana?" "
" Ne."
"Hoćeš li imati neprilika?"
" Ne. "
"Kažu da je loš."
"Nije."
"Znaju da mu je netko pomogao."
On zagunđa. Nije joj smio ispričati za bobik. Bilo je to u romantičnom periodu, kad je ona savjetovala da Kolja mora pojebati neku Evenku. Stavio je zube u čašu.
"Mogu li otkriti što?" "
" Ne. "
Iskreno se nadao da ne mogu. Prošao je kroz duplikate narudžbenica od ožujka; obavijesti o isporuci od srpnja. I knjige inventara i manjka trebalo je dotjerati britvom. Više nije bilo traga dijelovima. Nikad nisu ni bili naručeni; nije bilo isporuke; nije bilo manjka. Zbrka će se pojaviti kasnije i kasnije će je srediti.
Osim ako ga Kolja nije sredio. Pustio da ga ulove. Ostavio bobik da ga nađu. Ne bi to učinio. Ne. Ali bio je potišten. Osjećao se iskorištenim.
Bilo je jedanaest sati i on ugasi svjetlo.

U zapovjedništvu milicije, general je čekao da mu se telefonom javi kontrolor leta iz zračne baze.
Prepad na Transportnu kompaniju nije uspio. Mršavi direktor, očito jedan od starih preživjelih logoraša, bijesno ga je optužio da posvuda vidi špijune i da priželjkuje povratak starih vremena. Bio je pozvan i neki Liova, upravitelj Depoa lakih vozila, također stari logoraš, i tražio je da bude prisutan i skladištar, urođenik; general to nije dopustio. Zajedno su pregledali skladišta i razne knjige, a generalu je sve bilo nerazumljivo... To je posao za stručnjaka, kasnije. Za sada...
"Halo, da?"
"U redu je, generale. Meteorološki uvjeti trenutačno su loši - jaka je mećava."
"Ali možete se spustiti?"
"Naravno. Što želite da učinimo?"
"Samo ga ščepajte. Morate se povezati s Magadanom. Opskrba stiže iz tog mjesta. Odavde mi stvari baš nisu jasne..."
"Upravo gledam zračne snimke mjesta."
"Ah, imate ih. Zgrada je na osami, zarne?"
"Da, to je jedina kuća. Je li naoružan?" "Pretpostavite da jest. Kad možete biti tamo?"
"Recimo u 1.00. Podigao sam zračni desantni vod s helikopterima. Želite li da ga držimo tamo ili da vam ga dovedemo?"
"Prvo ga ulovite. Javit ću vam se", reče general i spusti zadovoljno slušalicu.
Odluka da osobno dođe iz Irkutska bila je mudra. Ovdašnji idioti još uvijek bi pročešljavali skladišta. Po dolasku, bio je dva dana iza čovjeka. Izdajući odlučne zapovijedi - milicijskim postajama, aerodromima - smanjio je taj jaz na dva sata. I sada, u ponoć i dvadeset minuta, svoje druge noći ovdje, dva sata smanjena su na četrdeset minuta.
Popio je piće dok je čekao.

57.



U dvanaest i trideset, Porter je ustao iz ležaja, poredio i smotao posteljinu, te uzeo čizme i ruksak. U spavaonici se čulo hrkanje; dok nije bio siguran da svi hrču, nije ni bio ušao u spavaonicu odmoriti se.
U ponoć je čuo jednu smjenu kako izlazi i drugu kako se vraća, očito u neku drugu spavaonicu. Sve je bilo mirno. Zavirio je u hodnik.
Prazno; polutama.
Iza stola nalazila se jedna jedina svjetiljka. U niši pokraj vrata bilo je odlagalište za skije, sada uredno.
Stajao je potpuno mirno, ogledavajući se uokolo i pričekao još neko vrijeme, dok nije bio siguran da je sam. Onda je otišao iza stola. Bila je tamo stolica i on sjedne i obuje čizme, ogledavajući se. Na ploči su bile pričvršćene obavijesti: radni rasporedi; plan radnih područja označen brojevima. Ništa više. Mora tu biti još nečeg i on pogleda pod stol, našavši to što je tražio.
Ispod stola nalazili su se pretinci, s kartama, uredno označenim. Plan logora, Rudarski radovi, Geološka istraživanja, Topografija.
U Topografiji je bilo tucet smotanih karata i on pronađe pravu. Pokazivale su područje na četrdeset kilometara od rta: Dežnjev na sjeveru, Lavrentija na jugu. Izmedu njih, u zakrivljenom zaljevu nalazilo se nekoliko obalnih sela - Naukan, Tunjtlino, Lejmin, Vejemik, Kejekan... Inuitska sela: Eskimi.
Mala močvara i jezero iz atlasa na ovoj su karti bili ogromno povećani. Radni logor nalazio se točno između njih. Radovi su se obavljali kilometar zapadno, u podnoxfju malog planinskog lanca; karta je bila pažljivo iscrtana u pačetvorine tako da se mogao pronaći u krugu od 500 metara.
Na karti nije bilo otoka - u ovom mjerilu bili su predaleko. Ali znao je da se nalaze ravno prema istoku od sredine zaljeva. Sredine zaljeva... To bi mogao biti Vejemik. Smjer kompasa na karti pokazivao je da je Vejemik jugoistočno od bloka baraka. Prekopao je po ruksaku, pronašao školski kompas i provjerio ga tako da je prvo našao sjever. Po karti, sjever bi bio prema garaži u koju su ušli gusjeničari, a cijeli je blok bio postavljen točno po osovini sjever-jug.
Okrenuo je kompas na tu stranu i primijeti da ima otklon od nekoliko stupnjeva. Nije bilo načina da podesi stvarčicu, pa je to učinio u glavi i ponovno pogledao kartu.
Postojale su tri glavne ceste: do mjesta radova, jezera i najbližeg sela na obali, Tunjtlina. Tu je cestu pomno proučio. Tunjtlino je bilo udaljeno trideset kilometara. Iz njega nije bilo ceste do idućeg sela, Lejmina, dvadeset kilometara južno, ali je zemljište izgledalo ravno. Iza njega slijedio je Vejemik. Vejemik je bio četrnaest kilometara dalje, ali okruživao ga je vrtlog izohipsi. Mjesto se nalazilo preko potoka, koji je sada bio zamrznut... Ako izbije na obalu u Tunjtlinu i nastavi tako da mu more bude s lijeve strane, onda je Vejemik dvadeset i šest kilometara prema dolje. S ovog mjesta, cijeli je put dug pedeset i šest kilometara. Trideset i pet milja.
Dobro.
Vratio je kartu u rupu, otišao do spremnika za skije i pronašao par koji je donio, označen brojem ležaja. Skinuo je broj, u džepu potražio duplikat koji je bio privezan uz ključ ormarića - i vratio ih na stol. Sjetio se da su bili izvađeni iz ladice. U noćašnjoj zbrci čovjek je užurbano nagurao dokumente u istu ladicu. Otvorio je ladicu i našao svoje dokumente, a na njima je u uglu bio napisan broj. Uzeo je dokumente, bacio broj među ostale i zatvorio ladicu. Izašao je kroz dvostruka vrata, s ruksakom i skijama. Vanjska vrata imala su običnu bravu i on začuje škljocaj kada ih je zatvorio za sobom.
Vani je urlao vjetar, a snijeg je padao vodoravno.
Pogrbljen je došao do garaže i upalio svoju svjetiljku. Bila su tamo četiri gusjeničara za snijeg i tri bobika. Pregledao je najbolji bobik, a zatim druga dva. Ni u jednom nije bilo ključeva. On opsuje. Morat će uzeti gusjeničara. Nezgrapno vozilo, bučno. Ali nije važno. Pregledao je gusjeničare i otkrio da ni u njima nema ključeva.
Isuse Kriste! Ne može prijeći trideset i pet milja po oluji na malim radnim skijama; ne s obzirom na ono što mora još noćas napraviti. On posvijetli svjetiljkom i ugleda ralice - jedna je čak bila i zametena snijegom. On pogleda drugu. Nalazila se na ulazu u garažu i također je imala gusjenice, velike poput tenkovskih; sama ralica bila je podignuta i okrenuta prema van. Popeo se na nju i otvorio vrata.
Ključevi su bili unutra.
On svjetiljkom posvijetli po kabini. I prije je vozio ralicu za snijeg, ali mu je razmještaj upravljačkih palica bio nepoznat. K vragu - postoji mjenjač brzina, tu su gas, brisači, svjetla, kočnica. Otkrit će to tokom vožnje.
Odložio je skije i ruksak, zatvorio vrata i okrenuo ključ. Trebalo je nekoliko okretaja prije nego što je stvar oživjela uz strahotnu buku. Nije znao mogu li ga čuti kroz vjetar. Samo kreni.
Ubacio je u brzinu i krenuo. Izašao je iz garaže i dobrano se udaljio od zgrade prije nego što je skrenuo udesno kako bi našao cestu na sjevernoj strani. U mraku nije mogao vidjeti cestu. Nakratko je upalio svjetla, ali je široka lopata stršala, zaklanjajući pogled. Vidio je samo bliješteći snijeg i pred sobom, nejasno, dva nasipa. Očito je bio na cesti koju je ralica već očistila. Vozio je između ograda i ponovno upalio svjetla. Prolazio je polako pokraj blistavih snježnih zidova sa svake strane; uskoro je cesta počela zakretati udesno - istočno. Da, to je to. Na karti je to bila jedina cesta koja vodi do obale: Tunjtlino. Vozio je još jednu minutu i stao.
Upalio je unutrašnje svjetlo i pregledao kontrole. Našao je polugu za lopatu i spustio je da mu ne smeta. S uključenim brisačima sada je jasno mogao vidjeti -barem je mogao vidjeti snježne nanose između kojih je morao voziti. Cesta se pružala ravno pred njim i nije bilo traga da je neka ralica ranije ovuda prošla. Uz ovaj snijeg koji je gusto padao, ubrzo neće biti traga ni da je on prošao.
Još bolje. Ova stvar nije imala brzinomjer, ali svakako ne juri. Bilo je nešto prije jedan sat; mislio je da će trideset kilometara do obale uspjeti prevaliti za sat vremena i ponovno je krenuo. Gotovo je odmah stao.
Ugasio je motor, a zatim i svjetla.
Nad njim je čegrtao helikopter. Čuo ga je čak i kroz buku svojeg stroja. Velik je. Izgledalo je da ih ima više. Ili samo jedan koji traži mjesto za spuštanje? Otvorio je prozor i pogledao prema gore. Kroz zapuhe snijega na mahove je mogao vidjeti mutnu zraku reflektora. Svjetla na pisti bila su ugašena; pilot ju je tražio. Možda je to ekipa za popravak telefona. Čudno, u jedan ujutro. Ali telekomunikacijske ekipe rade non-stop. Ponovno je krenuo, s ugašenim svjetlima. Znao je da iz zraka ne mogu vidjeti, vozilo skriveno snijegom.
Vozio je nekoliko minuta, i opet stao i ugasio motor. U zraku se još uvijek čula buka, ali sada iz daljine. Tip se još nije spustio, a ako i jest, onda mu rotori još uvijek rade i stvaraju užasnu buku. Ali nije zamijetio zraku svjetlosti kroz snijeg i helikopter je ostao daleko iza njega, tako da je ponovno upalio svjetla i zamišljeno krenuo dalje.
Ekipa za popravak stigla je neočekivano brzo. Imao je pravo što je žurno krenuo. Čukči u Baranihi sigurno se već probudio i divlja. Zamišljeno je vozio; cesta je bila ravna, bliješteći bijela iz među snježnih nasipa i za sada su mu bila dostatna samo svjetla sa strane. U dva i deset pojavilo se prvo selo, Tunjtlino.
Kolibe su bile poredane u polukrug i gledao ih je sa stražnje strane; iz dimnjaka je izlazio dim. Dim je išao prema njemu. Nisu se vidjela svjetla i nije mogao vidjeti more; naravno, sve je bilo zamrznuto.
Sve je pogasio, otvorio prozor i osluhnuo. Nije čuo pse. Vjetar je tek malo hujao i dolazio je s mora. Snijega je bilo manje. Bilo je očito da je na moru, u drugačijim vremenskim uvjetima.
Iza kuća pružala se jedina ulica - odnosno, očišćen dio zemljišta. Do mjesta na kojem je stajao vodila je staza, a snježni nasipi ceste jednostavno su se stapali s okolinom nakon stotinjak metara. Tamo mora skrenuti desno.
Odluči da je bolje sići i pogledati kako to učiniti.
U zraku se osjećao jedak dim od ugljena koji se dizao iz uspavanih kuća. Koraci su mu škripali po snijegu; selo je bilo potpuno tiho i on ga prođe, iza zadnjih kuća, gdje je staza prestajala. Tada je ugledao more. Obala se koso spuštala u plažu kojih dvije stotine metara i bila je potpuno ravna. Potpuno bezlična. Beringov tjesnac.
S desne strane izgledalo je jednako bezlično. Još jedna bijela ravnica nad morem. Obala se spuštala cijelom svojom dužinom. Ovdje je bilo nesumnjivo toplije, u zraku je bilo maglice, lepršala je tek poneka pahuljica. Kroz pahuljice i perjanice magle mogao je nazrijeti i pokoju zvijezdu. Pred njim je bila ravnica. Dobro.
Okrenuo se i vratio do vozila.
U tišini je opet upalio motor i stisnuo zube kad je stvar zaštropotala. Tu nema pomoći. Svjetla je još imao ugašena; provezao je zadnji komad ceste, skrenuo desno uz obalu i nastavio. Ogledala i sva stakla bila su prekrivena snijegom i on se nagne iz kabine kako bi bacio pogled unatrag. U jednoj se kući upalilo svjetlo, ali ubrzo se ugasilo. Čuli su ga; no, nije privukao pažnju. Upalio je svjetla i nastavio voziti.
Posljednjih nekoliko dana malo je spavao. Ali čak i dok nije spavao, činilo mu se da sanja. Vozio je ralicu niz Beringov tjesnac. Tamo negdje u tami bila je Amerika. Između, dva otoka okovana ledom. Sve što mora učiniti jest da odšeta tamo. Samo da dođe do pravog mjesta.
Do Lejmina ima dvanaest kilometara.
Krpice magle, nagli naleti snijega; vrijeme se mijenjalo svakih nekoliko minuta. Noć u kojoj je bilo puno zapuha skrit će njegove tragove.
Do Lejmina manje od pola sata.
Skrenuo je prema unutrašnjosti, držao se podalje od sela dok nije prošao i zadnje kolibe, a onda se vratio na obalu.
Do Vejemika ima još dodatnih četrnaest kilometara. Na karti su se vidjele valovite izohipse na tom mjestu, ali on nije zamijetio nikakve uzvisine.
Stigao je do njih kroz nekoliko minuta. Tlo se naglo uzdizalo, a obala se strmo spuštala. S desne strane uzdizale su se stijene pokrivene snijegom. Stijene su postale klisura i našao se stisnut između nje i provalije s lijeve strane. Usporio je do puzanja. Ovdje se nije mogao okrenuti. Vratiti se i krenuti u unutrašnjost značilo bi samo naići na nove uzvisine, možda neprelazne: na karti se vidio čitav lanac.
Nastavio je puževom brzinom.
Vejemik se nalazio na potoku, znači da se do njega, do razine mora, može nekako spustiti. Može li voziti prema dolje bila je druga stvar; možda se pred njim nalazi provalija: Treba prići što je bliže moguće i pogledati. Ako bude trebalo, proći će na skijamasada više nije tako daleko. Ali vozilo je predstavljalo problem. Ne može ostaviti ralicu, ostaviti dokaze o tome do kuda je stigao. Nastavio je polako, zureći prema naprijed. Zamrznuti tjesnac sada je bio daleko ispod njega, a cesta je bila vrlo uska. Mogla je jednostavno nestati i on bi pao preko ruba.
A onda se, za jednu minutu, sve opet promijenilo.
Cesta je skretala prema moru, vjetar je naglo zapuhao i snijeg zaspe staklo, dok su brisači radili dvostrukom brzinom. Onda sve opet utihne. Pahulje su lepršale u zraku, a ispod njega bio je potok. Mogao ga je jasno vidjeti, kao i neravnu obalu i poširoku uvalu. Na drugoj strani bile su nabacane kuće: Vejemik. Do njega se spuštala padina.
Krenuo je prema dolje, glatko se spustio do potoka, prešao ga i došao iza kuća. Tri sata.
Ugasio je svjetla i motor i izašao pogledati.
Prema moru, ničega - samo velika ledena ravnica, pokrivena snijegom. To je bilo to. Otoci se nalaze istočno. Ralicom bi mogao prevaliti čitav put. Ali, ne može. Odmah bi ga uočili. Oba otoka sigurno su izviđačke postaje, prepune elektronskih uređaja. Mora prijeći pješice. Udaljenost je ovdje veća nego od Rta Dežnjeva; možda pedeset ili šezdeset kilometara, ali je put jednostavniji, manje su šanse da dođe do pogreške - treba ići samo prema istoku. S malim skijama mogao bi ga prijeći za pet, šest sati. Naravno, bit će potpuno izložen, ako itko bude znao kamo je krenuo. Vrijeme je da se riješi ralice.
Iz brežuljaka je dolazio brzac. Vidio ga je na karti i sada mu je mogao vidjetii obale. Ponovno se popeo u kabinu, prešao potok i povezao prema gore. Cesta se ubrzo izgubila, vijugajući i skrećući između hrpe brežuljaka. Vozio je dvadesetak minuta, ali nije pronašao mjesto gdje bi se mogao riješiti ralice; nikakve špilje, nikakvog ponora. Ponovno je počelo sniježiti dok je tražio mjesto. Odlučio ga je ostaviti ovdje. Ovdje je nitko neće naći sve do ljeta. A vrijeme je prolazilo brzo.
Ugasio je motor, izašao, pričvrstio ruksak i skije i spustio se brže nego što se uspeo.
Dok je došao do potoka lice mu je bilo pokriveno snijegom, a ruke u rukavicama bile su mu smrznute. Skijama se prebacio preko leda do ušća. Langlauf je na malim širokim skijama bio težak, ali bolje išta nego ništa. Zastao je kako bi lupanjem o dlanove povratio malo topline prije nego što je zauzeo položaj. Ovdje nije bilo blago spuštene plaže. Bio je tu samo potok koji je ulazio ravno u tjesnac. Pred njim se prostirala velika praznina. Prvo dolazi ruski otok, tri puta veći od američkog i potpuno ga je skrivao. Treba stići do prvog i obići ga prije nego što odredi pravac prema sljedećem. Od ovog trenutka sve će približno morati provjeravati, a položaj će određivati svakih nekoliko minuta, jer u oceanu tame bit će potpuno slijep. Skinuo je ruksak i izvadio svjetiljku i kompas.
Jedva je našao mali kompas. Skinuo je rukavice i ugrijao ruke dahom, a onda je svjetiljkom osvijetlio kompas. Nije ga mogao umiriti jednom rukom, pa je svjetiljku pridržao bradom, i uzeo ga s obje ruke. Čak i tako je bilo teško umiriti iglu. Ubrzo mu je bilo jasno da je neće umiriti. Poskakivala je i ljuljala se, ljuljala i poskakivala, deset stupnjeva, dvadeset, trideset. Okretala se uokolo. Primijetio je kako ne samo da se ljulja, već je i pulsirala. Odnekud je dolazilo nekakvo prokleto pulsiranje, radarsko pulsiranje.
Gledao ga je pune tri minute ne bi li otkrio kakvu zakonitost. Zakonitost je bila jedino ta što se igla, poskakujući, stalno vrtjela ukrug, uokolo i uokolo. I tako se u četiri sata našao bez kompasa i vozila, a čak da ga je i imao, nije njime mogao nikamo.
Najbliže zaklonište što ga može naći prije nego što se smrzne bilo je selo Vejemik i dok je mučno pješačio prema njemu, naprezao je svoj umorni mozak razmišljajući.
Prva kuća bila je i najveća. Zalupao je na vrata i nastavio lupati sve dok nije čuo kako su zaplakala djeca, čule su se i psovke i ubrzo se pred njim pojavi Eskim u dugačkim zimskim gaćama.
"Nisam ništa ukrao!" reče Porter Eskimu.
"Što?"
"Kunem se bogom! Love me. Love me cijelim putem!"
"Tko te lovi?" reče Eskim. "Odakle?"

58.



Iz Čerskog, general se ponovno javio telefonom zrakoplovnoj bazi. Bila su 2 sata po ponoći."
"Što to kažete, k vragu?" reče.
"Nije tamo. Pretražili su logorski blok, sve su pregledali. Nigdje ga nema."
"Ali mora biti tamo. Čega još ima tamo?"
"Nekoliko kilometara dalje su rudnici. Nije otišao prema njima - barem ne s radnicima. Voze ih gusjeničarima, pada kao ludo. Želite li da pretražimo i rudnike?"
"Naravno, pretražite ih. Možda se tamo skriva. Znamo da je tamo negdje. Doletio je tamo."
No, to nije bilo posve sigurno. U logoru su rekli da ga nemaju ubilježenog. Nije spavao ni u jednom ležaju, nije jeo, nije mu bio izdan broj i nije ostavio dokumente. Nije bilo ni njegove prtljage i skija.
“Ali bio je na tom avionu'; reče general. "Ukrao je kartu kako bi se ukrcao na njega."
Ni to nije bilo sigurno. Kartu i dokumente mogao je ukrasti koji drugi radnik - nenamjerno, prilikom slučajne krađe. Ali lopov bi imao svoju kartu. Nije mu trebala ta karta. I sigurno ne bi predao dokumente. To bi objasnilo zašto ih tamo nije ni bilo.
General razmisli.
"Posada aviona koja je tamo - mogu li oni znati je li karta iskorištena?"
I opet - ne. U avionu je bila ludnica. Karte se nisu predavale u njemu. Predane su u Baranihi. Da provjere u Baranihi?
"Ja ću provjeriti Baranihu. Vi provjerite rudnike."
General je provjerio Baranihu i doznao da je karta predana i da se čovjek ukrcao na avion. Ukrcao se na njega, ali činilo se da nije sišao s njega; barem ne na dvije međupostaje, jer provjerom je ustanovljeno da se nijedan urođenik nije iskrcao. Čovjek je sigurno produžio u Mitlakino, ali što se tamo dogodilo s njim, to nisu znali.

"Lovili su me gusjeničarem! Love me od Mitlakina. Pitaj ih, tamo u Tunjtlinu - usred noći za mnom je tutnjao gusjeničar!"
"Došao si na skijama iz Mitlakina - od rudnika?"
"Što sam drugo mogao? Ubili bi me. Skijao sam cijelu noć. Iscrpljen sam. Mrze Evenke - i Inuite." S Eskimima je razgovarao na inuitskom. "Čukčiji nam ne vjeruju. Samo su oni na Čukotki - nema posla za Evenke."
"O tome ne znam ništa." Eskim je bio blag, debeljuškast čovjek, a njegova kuća bila je velika zato što je bio poglavica. Gladio je svoje okruglo lice i zbunjeno pogledavao od histeričnog Evenka prema ostalim članovima svojeg kućanstva. Njih jedanaest jednako su tako zbunjeno gledali njega.
"Bilo bi bolje da sada malo odspavaš. Možeš spavati pokraj peći. Razmislit ćemo ujutro."
“Ali, zaštitit ćeš me? Nećeš im dati da me odvedu?"
"Zauzet ću se za tebe. Ali još ništa ne razumijem. Kako to da znaš naš jezik?"
"Znam ga odozgo, sa sjevera. Neko sam vrijeme tamo radio ... Nećeš me predati? Znaju da sam tu. Lovili su me sve do Lejmina. Nisu mogli proći dalje, po onoj zametenoj cesti. Reći ćeš im o meni ujutro?"
"Vidjet ćemo ujutro. Još uvijek pada. Ujutro bi moglo biti magle. A sada, svi na spavanje - prošlo je četiri!"
Četiri je prošlo, u šest su svi ponovno ustali, a vani je bila magla.
I Evenk je, poslije spavanja, bio puno smireniji. Ispričavao se zbog svoje noćašnje histerije. Možda ga ne bi ubili, ali bi ga jako istukli. Čovjek je u rudniku izgubio novac i odmah su optužili njega - jedinog Evenka. Može dokazati da nije ništa ukrao. I nema ništa. Kad danas dođu po njega.
"Pazi", reče mu poglavica, "danas te nitko neće tražiti. Ne mogu. Magla je. A ako i dođu, žene će te skriti."
Na ovo se Evenk ponovno uzbudi. Zašto žene? Zašto bi ga žene skrivale? Zato što će muškarci otići poslom. Gdje? Koliko daleko?
Na led. Na more.
Lov na tuljane pokraj obale? Ne dalje?
Eskimi se nasmiju. Nije to lov na tuljane. Ne u ovo doba godine. Idu u ribolov. Na svoja ribolovna mjesta. Tamo u tjesnacu. Neće ih biti čitav dan.
Na ovo se on uzbudi još i više. Ne želi ostati cijeli dan sa ženama. Radije će produžiti niz obalu na skijama. Osim ako ga muškarci ne povedu sa sobom. Bi li ga htjeli povesti?
Povest će ga ako hoće, ali neće biti u opasnosti. Nitko ne može doći tamo u ovoj magli. No, ako je nervozan...
Bio je vrlo nervozan i postavljao je nervozna pitanja. Može li ih itko slijediti? Koliko daleko idu?
Pedeset kilometara, odgovore oni, začuđeni; i nitko ih ne može slijediti. Potreban je signal. Vlasti ga ugraduju u vozilo s gusjenicama. Signal dojavljuje onima na otoku tko dolazi - ima tamo vani jedan otok. Signal vodi i do mjesta za ribolov. Na otoku se nalazi odašiljač koji su također postavile vlasti. Inače ga nitko ne bi našao. Nitko ih ne može slijediti - ne mora biti nervozan!
To ga je potpuno umirilo, a kad su popili vrući čaj, poletno su otišli, a on je pokazao živo zanimanje za ribolov. Rekli su mu da su najbolja mjesta tamo gdje dno postaje pliće, uz otoke. Tamo se nalaze dva otoka, ali do drugog se ne može, taj je američki. Do prvog se može samo ljeti. Vojska dopušta postavljanje logora u malim kamenim uvalama-tamo na stijene dolaze tuljani.
Pa kakvu ribu sad love?
Love ribu kroz rupe u ledu, veličine dva kvadratna metra. Treba znati gdje se led mora izrezati. Tamo je led debeo uglavnom dva metra, ali na nekim je mjestima debeo i dvadeset. Reže se u slojevima, električnom pilom, spojenom na automobilski akumulator. S vremena na vrijeme vlasti provjere rupe, moraju biti blizu odašiljača. Signal te vodi tamo - shvaćaš?
Signal je bilo žućkasto svjetlo na kontrolnoj ploči koje je treptalo u sporijim razmacima ako bi skrenuli s pravca. Malo su skrenuli kako bi mu pokazali kako stvar radi i smijali se njegovom čuđenju.
U vozilu je vladala gužva; bilo je tu osam ljudi, svi su glasno objašnjavali stvari zainteresiranom Evenku. Drugo je vozilo krenulo par minuta prije njih, kako bi postavili logor, a treće je bilo uz njih i svjetla su mu se mutno nazirala kroz maglu.
Dolaze li ljudi s otoka provjeravati rupe? upita on.
Naravno. Provjeravaju i odašiljač, a oni im obično daju nešto ribe; njima stalno treba svježe hrane.
Dovoze se do njih autima, zar ne?
Ponekad - ako obučavaju novake. Obučavaju ih manevrima na ledu. Neki od njih su domaći ljudi - koriste ih kao izviđače. Ali uglavnom dolaze helikopterom.
Zar na otoku imaju i helikopter?
Helikopter? Imaju cijelu eskadrilu. To je mjesto samo stijena, otprilike kilometar dugačka s poravnatim vrhom za uzletište. Kad svi odjednom uzlete ne može se razgovarati od buke.
Zar su toliko blizu?
Deset kilometara od mjesta za ribolov. Ljeti ga možeš vidjeti s broda - nema puno do njega.
Nemaju još puno za proći. I onda su se našli tamo: mjesto za ribolov.
Na mjestu su gorjele svjetiljke - svjetiljke s tuljanovim uljem, na štapovima, poredane u veliki kvadrat. U tom se kvadratu svašta događalo. Sablasni likovi iz prve skupine podizali su šator u gustoj magli; drugi su hodali uokolo, dopunjavajući svjetiljke uljem. Svi su imali kratke skije, pa je i on stavio svoje. Ruksak je ostavio u selu, a uzeo je samo svjetiljku, uguravši je u jaknu s kapuljačom.
Iz vozila su izvadili različitu opremu: čekrk, uzice za ribolov, konopce, kutije za ribu. Ljudi su se uskomešali u poslu i on pođe za jednom skupinom do prve rupe. I ovdje su gorjele svjetiljke, a sa sve četiri strane konopci su se spuštali u rupu. Ljudi su potezali konopce, odmjeravajući težinu u košarama što su dolje visjele i tako su prošli sve rupe. Rekli su mu da kad podignu košare prelaze na krupniju ribu, loveći je na potez. Spustit će mamac na udicama kroz rupe; sve će to napraviti poslije doručka.
Doručkovali su u šatoru i dok su jeli pitao je koliko će potrajati magla.
Ovisi. U ovo doba godine snijeg je rijetkost, ali kada sniježi, javlja se magla. Nije dugo padalo, pa ni magla neće potrajati. Možda nekoliko sati. Treba pričekati na vjetar.
Smeta li im to u poslu?
Ne. Smeta njima, tamo na otoku. Ne vole maglu. Vide samo u tami - imaju posebne naočale. Ali u magli ne vide ništa.
A što to žele gledati?
Amerikance - na samo četiri kilometra od otoka. Gledaju jedni druge. Tim se oni bave, dok mi ostali radimo.
Pri doručku su ljudi bili raspoloženi, a raspoloženo su otišli i na posao; poglavica mu je veselo rekao da može ostati i pomoći oprati suđe, kako bi otplatio svoj boravak. Lopatom je natrpao snijeg u vedro, stavio ga na peć i opazio kako je današnji kuhar naćulio uši.
"Čudno - jedan je u zraku", reče čovjek.
"Helikopter?" Sada ga je i sam mogao slabo čuti.
"Da. Ali nije s otoka."
"Možeš to prepoznati?"
"Dolazi s kopna. Veliki, ide amo i tamo, zar ne čuješ? Ne bi smio imati nikakvog posla po magli."
Porter je zamišljeno čistio limene tanjure i strugao ostatke hrane iz lonca.
"Salo i kože idu u košaru. To je meka", reče mu kuhar. "Evo ih - sada su oni krenuli!"
Zrakom se prolomio grublji štropot.
"S otoka?"
"To su oni. Idu u maglu!"
"Gdje je otok?"
"Tamo... Što to radiš sa skijama?"
Vezivao ih je na noge. Svi su skinuli skije dok su za doručkom sjedili oko stola.
"Idem samo pogledati", reče on.
"Nećeš ništa vidjeti... Otok je tamo, ravno iza naše prve rupe. Isuse - još ih uzlijeće! Hej, ostani unutar svjetla! Možeš se lako izgubiti. Nemoj ići više od stotinjak koraka!"
"Dobro."
Prvih pedesetak koraka nije mogao zapaziti slabo osvijetljenu rupu, a onda ju je ugledao. Ljudi su bili zauzeti potezanjem oko rupe i nisu ga primijetili. Kad se okrenuo, jedva da je nazirao logor. Ponovno je počeo brojati. Izbrojao je do pedeset i šezdeset i sedamdeset; kad se opet okrenuo nije mogao vidjeti ni rupu ni logor. Nije se pomaknuo na skijama kad se okrenuo i kad je opet krenuo, nastavio je istom ravnom crtom, nastavivši s brojanjem. Koraci na skijama bili su mu oko metar dugački, tako da je nakon tisuću koraka prevalio kilometar; bilo je mračno; u tami je bučalo.