Kolimski visovi

First topic message reminder :



Misteriozna šifrirana poruka koja je stigla u pismu iz Göteborga cijenjenom profesoru s Oxfordskog sveučilišta, pokrenut će cijeli niz zapanjujućih otkrića. Obavještajne službe s obje strane Atlantika prevrnut će nebo i zemlju pokušavajući odgonetnuti tko se to javlja iz zamrznute pustoši Sibira i tko je jedina osoba na svijetu koju njihov tajanstveni sugovornik prihvaća kao čovjeka za vezu.
I tako će čudni putovi sudbine pretvoriti Johnnyja Portera, kanadskog Indijanca, briljantnog lingvista i vječnog buntovnika u nevoljkog špijuna te ga natjerati da krene na nezamislivo riskantno putovanje koje ga dovodi do jezera Černi Vodi, u ledenom srcu Kolimskih visova, u ledenom srcu Kolimskih visova, do samog ulaza u najčuvaniju rusku tajnu znanstveno-istraživačku postaju iz koje nitko tko jednom u nju uđe, ne izlazi živ!

59.



U 4 sata ujutro iz zrakoplovne baze su javili da čovjek nije u rudniku, nema ga na tom području i ne nedostaje nijedno vozilo, te da nema nikakvog znaka da je uopće do tamo stigao.
Kontrolor leta imao je još toga za reći. Tijekom noći bio je sve skeptičniji i napokon je rekao da su potrošili dosta vremena i da želi povući svoje ljude. General je razmislio o tome. U nemogućnosti da osobno razgovara sa zabačenim logorom, sva je njegova komunikacija išla preko ovog malog zrakoplovnog govna; taj je postajao uporno i sve drskije govno.
"Koliko ljudi imate tamo?" reče on.
"Dvadeset i četvoricu. U tri helikoptera. Ljudi su u skupinama po osam."
"Zar među njima nema ni jednog koji bi znao popraviti telefon?"
"Imamo veziste, da. Ali tamo nije mećava. Linija može biti prekinuta bilo gdje."
"Jesu li ispitali liniju u zgradi?"
"Pitat ću ih. Ali ovo vam je zadnja stvar, generale. Imate još jedan sat."
"Stvar? Kakva stvar? To je zapovijed! Izvijestit ćete me kroz jedan sat", tresne on slušalicom.
Ali je znao da čovjek ima pravo. Potrošena četiri sata zrakoplovnih snaga... A gad je opet izmakao, to je bilo izvjesno; sada je možda na pola puta do Magadana.
Odlučio je da više ne razgovara telefonom.
Ali kad je telefon opet zazvonio, kroz manje od jedan sat, odmah ga je zgrabio, kad je čuo otkuda je poziv.
"Mitlakino! Našli ste kvar?"
"Da. Znate, postoji vod koji ide u spojnu kutiju i mi smo..."
"Je li bio prerezan?"
"Pa, ne izgleda istrošeno. Samo nitko nam nije rekao..."
"U redu. Koji je vaš čin?"
"Narednik, gospodine."
"Ostanite pokraj tog telefona. Kažite upravitelju logora da mu ja poručujem neka ponovno provjeri vozila. Neka ih sve provjeri. To neka učini osobno, a neka pregleda i sva koja su kod rudnika. Izvijestit će osobno mene i bilo bi mu bolje da mu nijedno ne nedostaje. Učinite to odmah. Čekam vas ovdje, mogu vas čuti. Kad to obavite, imam drugu zapovijed."
Zapovijed je glasila da se civilni avion na pisti ponovno pregleda. Treba ga pregledati od nosa do repa, svaki centimetar; svako sjedalo, ispod svakog sjedala, teretni prostor, zahodi i svi šuplji dijelovi trupa.
"Ali ostanite osobno pokraj tog telefona. Netko će vam se javiti. Ako vas i ne zovu, ostanite pokraj telefona. Držite tu liniju otvorenom. Ne dajte da je itko drugi koristi."
Bilo je to u pet sati. U pet i trideset upravitelj logora zatražio je dopuštenje da iskoristi telefon i general mu je to odobrio.
"Generale, ne nedostaje zapravo vozilo. . . "
"Kako to, zapravo? O čemu vi pričate?"
"To nije baš vo.zilo. Sva smo ih provjerili prije nekoliko sati. Stvar je u tome što nema ralice za snijeg. Možda se negdje pokvarila i vozač sada spava u Tunjtlinu. Tamo nemaju telefona, ali odmah ću poslati..."
"Tunj kako? Imaju li tamo kakvih vozila?"
"Da, imaju ih. Imaju posebne gusjeničare za vožnju..."
"Koliko ima od tamo do Magadana?"
"Do Magadana?" Zbunjena tišina. "Pa, ne znam. Rekao bih da ima negdje oko - dvije tisuće kilometara?"
"Dvije tisuće..."
Po prvi je put general postao svjestan da ne zna točno gdje je Mitlakino. Kako tamo nema ničeg važnog i kako tog mjesta nema na kartama iz Čerskog, nitko mu nije dao položaj tog mjesta. Ali položaj znaju u zrakoplovnoj bazi. Mislio je da je zrakoplovna baza blizu Magadana. Mislio je da je Mitlakino...
"Gdje ste, do vraga?" reče on.
"Gdje sam?" reče upravitelj čudnim glasom. "Ja sam u Mitlakinu. Iznad Lavrentije. Ispod Rta Dežnjeva."
"Rt Dežnjeva!" General mahne rukom da mu dodaju karte. "Dežnjev... Dežnjev. Mislite - Čukotski poluotok?"
"Da, naravno. Čukotski poluotok."
"Vidim jezero. Tu je i močvara, zar ne?"
"Jezero i močvara. Da, generale, mi smo između njih."
"A Tunj - Tunjtlino je na obali?"
"Trideset kilometara dalje. Mislim da je vozač ralice tamo..."
"To je obala Beringovog tjesnaca?"
"Naravno, Beringov tjesnac."
"Dobri bože! Dobri bože!" reče general. "Ne ide na jug. Ide prema - je li onaj narednik još tamo? Dajte mi narednika."

Do šest sati, helikopteri su opet uzletjeli i krenuli prema nizu obalnih sela između Tunjtlina i Kejekana. Imali su zapovijed da se spuste u sela i pretraže ih.
Do šest i trideset svi su izvijestili o gustoj magli nad obalnim područjem. Na zemlji se nije moglo vidjeti ništa, a nisu mogli vidjeti ni jedni druge. Zatražili su dopuštenje da se vrate.
"Ne! Odbija se. Apsolutno ne!" rekao je general zrakoplovnoj bazi. "Moraju se spustiti u ta sela."
"Ali ne mogu vidjeti sela."
"Neka se spuste niže i pogledaju."
"Generale, ne smijem ugroziti svoje ljude ili letjelice pod ovim uvjetima. Na karti možete vidjeti da tamo ima brda u blizini."
"A vi na vašoj možete vidjeti da je tamo tjesnac. Beringov tjesnac! Neka prelete nad njim, malo dalje od obale. U selima ima svjetla. Ako iziđu iz helikoptera, naći će ih."

Do šest i četrdeset i pet, jedan je helikopter pronašao Tunjtlino.
Javili su da se ne zna ništa o čovjeku, ali su seljaci čuli kako je noću prošlo nekakvo vozilo. Prošlo je nedugo iza dva ujutro. Išlo je u pravcu Lejmina.
Ubrzo je stigao glas iz Lejmina.
Ni tamo nije bilo traga čovjeku, ali ni vozilo nije prošlo.
"Pokušao je negdje između; znači", reče general. "Ili je ušao malo u kopno." Na karti je slijedio rutu. "Neka pretraže oba sela. Ali mislim da je otišao u iduće, u Vejemik. Od tog mjesta može ravno na istok, do otoka. Ali ne ralicom - bio bi brzo otkriven. Na skijama je. Uzeo ih je sa sobom! Ali još nije mogao prijeći na skijama. I to u magli... Mislim da je još tamo. Ili im je prodao kakvu priču ili se negdje skriva. U Vejemiku je!"
U šest i pedeset i pet stigao je poziv iz Vejemika; generalu srce zapjeva. Stranac je noću ušao u Vejemik. Uplašeni stranac. Rekao je da ga progoni nekakvo vozilo. Da ga lovi od rudnika u Mitlakinu, gdje su ga optužili da je ukrao novac. Bojao se za svoj život i primili su ga. Njihovi muškarci pobrinuli su se za njega. Zar su učinili nešto loše?
Nikako! Zgrabite ga, ulovite ga, odvedite ga nazad u bazu, držite ga zavezanog stalno! Odmah dojavite kad bude doveden. On će stići čim mu to jave.
Vrlo dobro. Jedna će skupina ostati ovdje dok se magla ne digne. Onda će ga naći. Muškarci iz Vejemika trenutačno su na mjestu za ribolov. Čovjek je s njima.
Gdje je to on?
Generalu je trebalo nekoliko minuta da shvati iz razgovora s helikopterom da je mjesto za ribolov pedeset kilometara u tjesnacu. I da je samo na deset kilometara od prvog otoka. I da skupina još nije stigla do tog mjesta. Otišli su prije dvadeset i pet minuta.
Dvadeset i pet minuta!
"Odmah krenite!" reče general. "Smjesta, ne oklijevajte! Promaći će vam - to će učiniti!"
Kamo da idu? Kako da nađu mjesto za ribolov u toj magli? Eskimi tamo stižu uz pomoć signala. Signal se kontrolira s otoka. Helikoptere se ne može navoditi s otoka jer …
"U redu. Ja ću razgovarati s otokom. Helikopteri neka odmah uzlete - sva tri. Krenite za njim, prema istoku. Još je u vozilu, ide tamo! S pedeset metara vidjet će vozilo, čak i u toj magli. Neka se spuste na dvadeset metara! Ja ću podići letjelicu s otoka. Naći ćete ga između vas. Ako se pokuša provući i proći s lijeve ili desne strane, izgubit će otok. Onda ćemo ga na miru pokupiti.
Koliko će magla potrajati?"
Prema posljednjim podacima, magla će potrajati još dva do tri sata... Ali ako letjelica uzleti s otoka, moglo bi doći do sudara u zraku -vidljivost je na nuli! Ni najbolji instrumenti ne mogu…
Napravite koridor. Mjesto za ribolov je na pedeset kilometara? Doletite do četrdeset i petog. To će biti dojavljeno onima na otoku. Budite u vezi s njima. On će ih odmah pozvati.
Tako je i učinio.
Nakon nekoliko minuta, doznao je od otoka da su vozila s Eskimima već stigla na svoje mjesto. Zamijećena su tri vozila. Da, letjelica s otoka može vrlo brzo stići do tog mjesta. Uz signal, magla nije problem.
General ih je pitao kakve pokretne snage imaju na otoku.
Rekli su mu da imaju dvanaest helikoptera; zimi je tu i pojačanje od satnije patrolnih džipova. Tu je i šesnaest transportera za ljudstvo, polugusjeničara, namijenjenih za četiri voda. Četiri vozila po vodu, četiri čovjeka u vozilu. Šezdeset i četvero ljudi.
General je izdao zapovijed o postrojavanju.
Helikopteri će opkoliti mjesto za ribolov i posade će ga pretražiti. Ako je čovjek već izmakao, ponovno će uzletjeti i pružiti podršku snagama na ledu, transporterima. Te će snage krenuti odmah. Na šest kilometara od otoka zauzet će položaj koji zauzimaju pri snježnoj oluji: ljudi će izaći i biti u razmaku od petnaest metara. Skupa s vozilima, stvorit će lanac dužine jedan kilometar i krenuti prema naprijed skijaškim korakom.
U slučaju da čovjek pokuša pobjeći prema kopnu, helikopteri zračnih snaga pretraživat će to područje. Kako bi izbjegli rizik sudara u magli, između dviju snaga bit će razmak od pet kilometara.
Očekivalo se da magla potraje još dva ili tri sata. Za to vrijeme čovjek će možda pokušati stići do američkog otoka. Ali, prvo ga mora naći; to može učiniti samo s ruske strane. Koriste li Amerikanci za vrijeme magle kakav zvučni signal?
Ne, ne koriste zvučne signale. Ali kada se magla digne, otok je jasno vidljiv, udaljen je samo četiri kilometra. Na stupovima i antenama nalaze se sigurnosna svjetla, a i satelitske antene su jasno osvijetljene.
No, ima još nešto. Otok jest četiri kilometra udaljen, ali je međunarodna granica na samo dva kilometra. Prijeći to na skijama nije nikakav problem. General je dogovorio drugi plan.
Ako kroz jedan sat čovjeka ne ulove, sve snage će punom brzinom krenuti na drugu stranu otoka. Čovjek ne smije otići s njega. Ako pokuša pobjeći prema američkoj strani, treba ga zaustaviti -zaustaviti, a ne ubiti. Mora biti uhvaćen živ po svaku cijenu.
Dok je tako govorio, stigle su hitne obavijesti. Helikopteri su stigli do mjesta za ribolov i čovjek je tamo! U šatoru je prao suđe, s kuharom. Trenutak kasnije ovaj je podatak ispravljen. Bio je prao suđe, ali je na zvuk helikoptera izašao van, pogledati ih; izgleda da se još nije vratio.
Kada je otišao? Kada?
Kuharu se činilo da je to bilo prije tri, četiri minute. Na skijama. "Dobri bože!" reče general. To je ponavljao cijelo ovo vrijeme, dok su se događaji brzo odvijali, ali sada je imao još nešto za reći. Smanjio je razmak s dva dana na dva sata, pa na četrdeset minuta, pa na dvadeset i pet. A sada su to bile samo tri ili četiri minute! Da samo nadlijeću nad njim, ulovit će ga.
Koliko je mogao prijeći za tri ili četiri minute?

60.



Na njegovom drugom kilometru, buka u zraku bila je zaglušujuća i stalna. Bili su mu točno nad glavom. Lebdjeli su nad njim; išli malo naprijed, pa opet zastali. Rotori su mlatili, stvarajući strahovitu buku, ali su vrlo malo raspršivali maglu. Mogao je nazrijeti njihovo žuto svjetlo za pretraživanje. Same helikoptere nije mogao vidjeti. A znao je i da oni njega ne mogu vidjeti. Držali su visinu. A uskoro mu je bilo jasno zašto. Zbog istog razloga koji je i njemu predstavljao problem.
Tjesnac više nije bio ravan. Prema sredini su se počeli pojavljivati veliki grebeni, a nanosi snijega između kopna i otoka bili su pretvoreni u ledene stupove. Naglo su se dizali i nestajali u magli, vrlo visoki, dovoljno visoki da drže helikoptere podalje od njega. No, zaobilazeći ih, izgubio je smjer.
Dva puta, kad je buka krenula ispred njega, riskirao je i svjetiljkom posvijetlio tragove skija, čak se i vratio provjeriti ih. Ali su ledeni stupovi bili ogromni, široki najmanje deset metara, i dok ih je zaobilazio, koračajući u stranu, više nije mogao biti siguran da su mu skije ostale paralelne.
Sada ga je i sam teren iscrpljivao. Tupaste skije bile su prekratke i tonule su u svježi snijeg. Buka, iscrpljenost i nesigurnost pomutili su mu razmišljanje, a odjednom postane svjestan nečega. Ne mora brinuti o smjeru. Prokleti helikopteri su ga navodili.
Njihov je posao bio da ga zaustave u tome da zaobiđe otok. Znali su da prvo mora doći do njega. Još samo osam kilometara. Dva kilometra prešao je za manje od deset minuta, usprkos uvjetima. Znojio se pod svojom jaknom s kapuljačom, mogao je osjetiti kako mu znoj curi ispod šubare. Gutao je ledenu maglu, brzo se otiskivao štapovima, skija pred skiju; i dalje je brojao.
980... 990... Još jedan kilometar. Još sedam za prijeći. Strojevi su mu tutnjali i zviždali nad glavom. Zastali bi; krenuli dalje; zastali. Nejasni oblici su poskakivali, tražeći ga. Držali su se brzine čovjeka na skijama. Kad stigne blizu otoka, morat će se spustiti i suočiti s njim. Ili, ako led bude ravan, krenut će prema njemu leteći tik do tla. I svakako neće biti jedini. Taj je otok vojna postaja. Možda se već sada ljudi postavljaju; zadnja prepreka. Ali što drugo može učiniti? Više nema kamo pobjeći.
Baš zato što nije bilo drugog mjesta, izabrao je ovo. Jedva da ga je mogao zamisliti. Stijena od jednog kilometra, rekli su mu Eskimi: a na drugoj strani, američki otok - samo četiri kilometra dalje. Kad se magla digne, moći će ga vidjeti. Ali kad se magla digne, i njega će moći vidjeti...
Neka sve ide k vragu. Dok je magla tu, mora je iskoristiti ako ništa drugo, barem da postavi smjer...
Prvo mora na skijama doći blizu otoka.
Onda mora skrenuti lijevo ili desno, do kraja. Obići ga i krenuti uz drugu stranu. Na petsto koraka bit će točno nasuprot drugom otoku. Ako ga tamo čekaju dodatne neprilike, drugačija buka, Amerikanci će vjerojatno odgovoriti na svoj način i to bi mu moglo pomoći u traženju smjera. A sad je bio udaljen samo nekoliko minuta od otoka. Prošao je još jedan kilometar, četvrti. Za manje od sat vremena mogao bi prijeći međunarodnu granicu.
Odjednom spozna da se čuje drugačija buka. Nije to bila buka od letjelica. Pred njim je ujednačeno tutnjalo. Kroz maglu nejasno je nazirao mutan sjaj farova; istog se trena sjetio što su mu Eskimi rekli. Na otoku ima vozila. Izvode njima manevre na ledu. Izašli su pronaći ga.
On odmah legne na led. Istog je trena opazio red vozila pred sobom. Bila su poredana jedno do drugog, ne dalje od stotinu metara. Gledajući s tla, odmah je primijetio da se s redom nešto događa. Dva para svjetala pred njim su se zaustavila, a ostala su se raspršila. Iz vozila pred njim počela su svjetlucati svjetla, mutne zvijezde koje su se ljuljale; ubrzo je zaključio da su to ljudi sa svjetiljkama. Iskočili su iz vozila i počeli vezivati skije.
Brzo je počeo skidati svoje skije - dok leži na ledu raširenih nogu, previše je uočljiv. Skinuo je i jaknu-i u njoj se isticao. Brzo je preokrenuo bijelo krzno na vanjsku stranu i pokrio se. Ljudi na skijama raspoređivali su se. Druga su vozila nestala u magli, tako da je vidio samo ona dva koja su bila okrenuta prema njemu. I ona su se razmicala. I ljudi i vozila kao da su se raspoređivali u liniju, s petnaest metara razmaka između. Postavljaju se za pretraživanje terena. Isuse! Dobro je učinio što je legao. Da se kreće, brzo bi ga vidjeli. Ne bi mogao zaobići vozila. Primijetio je da su to polugusjeničari, transporteri. I što sada?
Trajalo je neko vrijeme dok se nisu postavili u crtu. Čak i kroz buku helikoptera mogao je čuti piskutanje razgovora preko radija.
Ljudi su cupkali nogama na kojima su imali skije. Zapazio je da nose bijelu podstavljenu odjeću za snijeg, s kapuljačama; oko vrata visjele su im automatske puške. Lupali su dlanom o dlan na velikoj hladnoći. Smrzavao se, prekriven jaknom, a znoj je u trenutku nestao.
No, primijetio je da je razmak između njih vrlo mračan. Naposljetku, traže užurban lik na skijama. Kad bi samo prošli pokraj njega... Počeo se postavljati tako da se nađe između dva čovjeka, koji su toptali nogama. To mu nije uspjelo do kraja, jer odjednom se crta ukočila i krenula naprijed i on se ispruži potrbuške, sa skijama ispod sebe i jaknom navučenom na glavu.
Nadao se da liči na grudu leda. A oni su tek počeli i nisu se još prilagodili zadatku; bili su na sedam, osam metara od njega, sa svake strane.
Čuo je štropot motora, klizanje skija i zadržao dah. Prošli su. Prošli su. Pričekao je još neko vrijeme prije nego što se usudio dignuti glavu i baciti pogled unazad. Da. Nestajali su u magli. Ponovno je pričvrstio skije, navukao jaknu i odmah krenuo, vrlo brzo, tragom koji su ostavila vozila. Gotovo odmah je stao. Ne! Njegovi tragovi! Primijetit će ih. Moraju - možda ne odmah. Ali ubrzo hoće, nema sumnje. Poći će za njim. Vozila će ga dostići puno prije nego što stigne.
Okrenuo se i počeo vraćati. Išao je brzo po tragovima skija i i dostigao ih kroz minutu, opazio je treperavu crtu svjetiljki, široke, mutne trake svjetla od vozila. Vozači sigurno gledaju naprijed. Mora se dokopati čovjeka na skijama koji je tik uz vozilo. Prišao mu je s leđa, pazeći da se ne spetlja sa skijama i pograbio ga odmah, gurnuvši mu ruku s rukavicom u usta kad ih je ovaj otvorio. Mogao mu je odmah slomiti vrat, ali kad mu je okrenuo glavu, ugledao je lice jakutskog mladića, ne starijeg od osamnaest i godina, nevinog pogleda, zaprepaštenog.
Zgrabio je mladićevu tešku svjetiljku i udario ga njome. Udarila je po podstavljenoj kapuljači, on opsuje, ostavi mu rukavicu u ustima, trgne kapuljaču i ponovno ga jako udari, dva puta, i spusti na led. Strgnuo mu je pušku s vrata i kundakom ga još jednom udario po sljepoočnici. Gornji dio odijela bio je od jednog komada i on mu ga skine i obuče ga na sebe. Jakna je bila teška, a po leđima ga je lupala oprema. S hlačama nije mogao ništa napraviti. Hlače je ostavio, kao i svoju jaknu, uzeo svoju rukavicu, ovjesio pušku oko vrata i brzo krenuo za patrolom. Dostigao ju je za nekoliko minuta i postavio se pokraj polugusjeničara.
Ništa se nije promijenilo, red je napredovao, svjetiljke su osvjetljavale teren ispred njih. I on je uperio mladićevu svjetiljku u tom smjeru.
S rukama u rukavicama nije mogao osjetiti dijelove malog automatskog oružja. Prošao je obuku s takvim oružjem u logoru. Prčkao je po njemu, pronašao osigurač, otkočio ga, pronašao okidač i pritisnuo. Uslijedi brzi rafal-učinak je bio trenutačan. Svjetiljka u magli, njemu najbliža, okrene se prema njemu i on ugleda vozača polugusjeničara kako gleda postrance kroz prozor, prema spodobi s bijelom kapuljačom koja mu je sada uzbuđeno mahala.
Mahao je svjetiljkom, vičući:
"Tamo je! Upravo se okrenuoodjurio je! Vraća se!" Ispalio je još jedan rafal, opazio kako je čovjek do njega učinio isto, vičući u radio i iz cijelog se reda sada čula pucnjava.
Okrenuo se i požurio natrag, držeći se tragova. Trebat će im petnaest, možda dvadeset minuta da srede zbrku, a još i više da odluče kog vraga da naprave - i gdje im je nestao jedan čovjek.
Brzo je stigao do njega, a ovaj je još uvijek ležao sklupčan na ledu. Nježno mlado lice bilo je ozbiljno u svom snu, otvorenih usta, a dah mu se pretvarao u laganu paru. Umotao ga je u jaknu i nataknuo mu šubaru na glavu. Mladiću su se rukavice napola skinule i on mu ih ponovno navuče. Ozebline, hipotermija - u vezi s tim ne može napraviti ništa. Žao mi je, reče on Jakutu.
Mladić je na prekriženim nogama još uvijek imao skije puno bolje od njegovih. Brzo ih je skinuo, uzice od štapova navukao oko zapešća i krenuo. Na ledu je ležala svjetiljka - primijetio je da je to njegova; očito mu je ispala kad je ostavio jaknu. Upalio ju je i tako ostavio, kako bi mogli naći Jakuta, ponovno mu rekao da mu je žao i krenuo.
Za sve to nije mu trebalo više od dvije minute i sada je brzo napredovao, na dobrim skijama, ledeni stupovi nisu ga brinuli, a tragovi vozila bili su mu jasan putokaz; poslije još jednog kilometra shvatio je da su i helikopteri nestali. Čuo ih je daleko iza sebe. Pozvali su ih natrag kako bi pružili podršku ljudima koji ga traže.
Uskoro je prestao brojati; to više nije imalo smisla. Koraci su mu bili znatno duži i njih tisuću sada je bilo znatno više od jednog kilometra. Za samo nekoliko minuta pred njim će se pojaviti otok. Gotovo ga je mogao osjetiti, osjetiti njegovu čvrstoću, sva su mu osjetila bila oštra, a nestala je i sva iscrpljenost.
Nije sumnjao u to da će ga i tamo čekati red ljudi. I uredaji za otkrivanje. Ipak, bila je to najsuvremenija elektronski opremljena postaja, na samoj granici. Oprema je uperena u drugom smjeru, ali su i krajevi sigurno pokriveni. Sinulo mu je da neće uspjeti prijeći preko leda: ne može jednostavno zaobići otok. Odmah bi ga otkrili. Mora se uspeti na njega, ispod senzora i ta mu je pomisao sinula poput vatre.
U istom trenutku vatra mu se pojavi nad glavom. Uz urlik sirena poletjela je raketa za osvjetljivanje. Raketa napravi luk, padajući preko njega, a ostale uzlete s desetak drugih mjesta. Magla oko njega u trenu je postala zelena kao voda u akvariju, presječena uskim snopom reflektora za traženje. Skijao je kao lud kroz sve to, mašući svjetiljkom i vičući.
"Hej, hej! Imamo ga!" Teško je disao. "Pokušava se vratiti. Imate li rakete za osvjetljivanje?"
"Rakete? Kakve rakete?"
Iza zrake svjetlosti pojavili su se likovi u kapuljačama, s oružjem na gotovs. Sa strane je stajalo nekoliko vojnih džipova.
"Kriste, a mi ih trebamo! Taj se brzo kreće - već je jednom probio crtu! Kažem vam, ako ne krenemo, izgubit ćemo ga. Što se dogodilo s radiom?"
"Operativni! Operativni!" Jedan od ljudi vikao je u ručni radio. "Ovdje traže rakete. Opazili su ga i trebaju- Što? Pričekajte. Tko si ti - iz koje si skupine?" reče on.
"Razišli smo se. Poslali su me natrag - ja sam vodič, trebam uzeti džip s puno raketa, za ime boga! Dobro, otići ću sam do operativnog." On zatrepće oko sebe, zbunjen. "Gdje je operativni?"
Dok je čovjek vikao u radio, drugi su se okupili oko vodiča.
"Znači, ti si novi regrut?"
"Naravno. Poznajem teren bolje nego vojsku. Gdje vam je operativni?"
Skidao je skije. Pri tolikom svjetlu, opazio je da svi imaju skije pričvršćene na leđima. Cijela je satnija stajala na širokom ravnjaku, očišćenom od snijega, pod klisurom. S ravnjaka se dizao prilaz, očito za vozila, a s obje su strane u magli nestajale staze.
"Poslali su vodiča!" čovjek je još uvijek vikao u radio. "Kaže da imaju problema s radiom... Pa ne mogu im ga ja popraviti - u redu, provjerite... Provjeravaju. Ne možeš gore", reče on.
"Isuse Kriste - pobjeći će im! Spori ste ovdje. Niste ni mene vidjeli. Kad ste vidjeli da dolazim, čovječe?"
"Kaplar- zovi me kaplar", reče mu čovjek. “A tebe su spazili senzori, vole! Senzori za toplinu. Ah, što ti znaš?"
"Poznajem ovaj jebeni otok-zato me i plaćaju. Vidjet ćete vi svoje ako taj čovjek pobjegne. Idem pogledati iza rta. Možda tamo trebaju ljude, a ne senzore! Kad ispalim nekoliko metaka, znat ćete da sam zeznuo senzore, ha? Vraćam se za četiri, pet minuta. Po auto i rakete!"
Odmah je krenuo - polutrkom vodiča i to tako samouvjereno da su ga samo ostali promatrati. Krenuo je lijevom stazom, noseći skije i otkrio da se malo uspinje; prošao je njome kojih pola minute i onda sišao s nje.
Skijom je napipao rub i otkrio da je ispod strmina. Sjeo je i otkrio da sjedi na pojasu s opremom. Bio je tu držač za skije, dodatni okvir za pušku, uže i cepin, a i lovački nož. Otpustio se i doskočio na led, te opet stavio skije.
Odskijao je kojih sedamdeset koraka, osvrnuo se i ništa nije primijetio. Senzori su ga otkrili na kojih dvije stotine metara. Mora ostati unutar te udaljenosti. Vidjeli su ga kako je skrenuo lijevo. Sada je krenuo desno. Išao je brzo kojih dvije stotine koraka, a onda odlučio da je bolje skrenuti i ostati u vidokrugu otoka, kako ne bi otišao predaleko.
Posljednjih dvadeset koraka prošao je polako sve dok nije zamijetio masu u magli. Nastavio je hodati uz nju, održavajući istu razdaljinu. Trebalo mu je samo tri minute da stigne do onoga što je izgledalo kao kraj. Prišao je bliže i shvatio da je uistinu tako. Velika masa je zaokretala. Slijedio je njen izjeden oblik, zaobilazeći je, a onda je otok ponovno zaokrenuo i izravnao se, i znao je da je na drugoj strani.
Ponovno je krenuo, grabeći dugim koracima, sto koraka, dvije stotine, vrlo brzo. Ako je otok dug kilometar, kroz dvije stotine koraka bit će na sredini. Ali je znao da ne ide tamo. Drugi se otok nalazio točno nasuprot - samo četiri kilometra daleko, a međunarodna granica bila je na pola puta. Može odmah krenuti tamo - to je samo milja i četvrt! Još jedan mahniti pokušaj i prijeći će je. Spašen.
Odjednom, bez puno razmišljanja, on to učini: ostavi stijenu iza sebe i uputi se ravno u tjesnac.
Prešao je pedeset koraka kad su se začule sirene. Prva mu je pomisao bila da ih je on aktivirao.
No, gotovo istog trena, strahovito zviždanje i buka u zraku dali su mu na znanje da je nešto drugo u pitanju. Helikopteri su se vratili. Na ovu stranu otoka. Ne samo helikopteri, već i vozila, zbunjeno tutnjeći i s lijeve i s desne strane. Ali kamo idu? Zbunjen, izgubljen, on zastane, pokušavajući to otkriti.

U tim se trenucima nekoliko događaja zbivalo istovremeno i svaki se mijenjao iz minute u minutu.
Mijenjao ih je general, tamo u Čerskom.
Sjedio je uz dva telefona, razgovarao s otokom i zrakoplovnom bazom. Prije nekoliko minuta, poslije skoro sat vremena, potvrdio je svoju zapovijed: sve snage moraju biti spremne prebaciti se u potragu s druge strane otoka. Jesu li vozila u vezi? Da, jesu. A helikopteri? Svi su u vezi.
Neka krenu.
Gotovo istog trenutka izbili su nered, zbunjenost i suprotnosti. Snage na tlu javile su da su primijetile i da gone čovjeka koji se okrenuo od otoka.
S otoka su javili da je došao vodič koji traži rakete za hajku. Snage na tlu javile su da nisu tražile rakete i da nisu poslali vodiča po njih. Ali, nestao im je jedan čovjek.
Promuklog glasa, general odmah stavi situaciju pod kontrolu. Je li vodič još uvijek na otoku? Da, tamo je; nalazi se kod voda patrolnih džipova na doku, ispod otoka.
Zadržite ga. Odmah ga zadržite. Odmah izvijestite.
Odmah su izvijestili. Vodič više nije bio na plaži. Prije dvije minute otišao je po hitnom poslu, provjeriti obranu na sjevernoj strani otoka.
Dok mu je u ušima zvonilo, general je razmislio o tom podatku; na karti je potražio međunarodnu granicu. Čovjek bi mogao biti na njoj svake minute. Ali ne i za dvije minute.
Obustavite potragu.
Bila je to prva promjena plana.
Svi džipovi neka odmah krenu na međunarodnu granicu. Sve moguće ljudstvo neka krene tamo. Helikopteri s otoka, helikopteri zračnih snaga, snage na tlu - svi neka punom brzinom krenu tamo. Sve ljudstvo neka iza]e iz vozila i stvori lanac i prepriječi put do drugog otoka. Čim ga ugledaju, neka ga skinu -onemoguće, neka mu rastepu noge ako treba - ali ne smiju ga ubiti. Nužno je da ostane živ. Nekoliko trenutaka kasnije, nakon što je doznao da na 500 metara od granice pucnjava nije dopuštena, general je izmijenio zapovijed.
Snage se neće rasporediti po granici. Stat će na 250 metara ispred granice. Ali zapovijed o pucanju ostaje.
Minutu kasnije, došlo je do još jedne promjene, kad je doznao nove pojedinosti. Uza sve to djelovanje, čovjek može okrenuti na sjever ili jug. Trebat će mu više vremena, ali još uvijek može proći pokraj stajaćih snaga - očekivalo se da će magla potrajati još sat vremena. Predloženo je da se džipovi izdvoje, kako bi mu presjekli put prije nego što stigne do granice.
Dogovoreno. Treba pričekati dok ne stignu polugusjeničari bit će tu za nekoliko minuta - a onda će se džipovi izdvojiti. I uloviti čovjeka na ledu.
Ali čovjek više nije bio na ledu.

61.



Isprva ga je zapanjio tolik broj ljudi, vozila i letjelica. Helikopter za helikopterom, dugačka kolona džipova, za njima polugusjeničari i svi su tutnjali prema tjesnacu. Poslani su u lov na njega, kako bi ga stigli prije nego što uspije stići do granice.
No, ubrzo mu je postalo jasno da ne može uspjeti u tome. Bili su prebrzi-jurili su kako bi prepriječili granicu prije nego što je pokuša prijeći. Kad se ljudi iskrcaju i zapriječe put prema malom otoku, vozila će krenuti u potragu za njim - najvjerojatnije džipovi, koji će brzo juriti cik-cak između otoka. Mora se maknuti s leda.
Ova je strana otoka bila jako razvedena, jer su je plime u uskom kanalu erodirale. Eskimi su rekli da ljeti postavljaju logore u kamenitim uvalama i da tuljani izlaze na ravno kamenje. Možda se tamo može sakriti. Brzo je došao do obale i izašao na dugačak red kamenja.
Počinjali su hrpom na jednoj strani male drage i protezali se van poput lukobrana, velike stijene, uglavnom ravne i sve su bile prekrivene ledom. Skijao je pored njih, pogledom tražeći kakav otvor. Vidio je da između stijena mora biti procijepa, ali se snijeg zaledio, stvorivši neprekinut zid. U taj zid nikako nije mogao ući, a nije se mogao ni popeti na njega skijama. Nije ni znao kako se daleko proteže. Svakog trena mogli su se pojaviti na kraju lukobrana, loveći ga.
Brzo se vratio na skijama kako bi pregledao uvalu i onda je zapazio da je Eskimi koriste; plaža se naglo dizala i na njoj je još bilo razbacano njihovih stvari. Bilo je tamo vitlo za izvlačenje brodova s kojeg je vjetar skinuo ceradu; nekoliko neraspoznatljivih hrpa leda; ostavljena svjetiljka na otvoru na prednjem dijelu stijene. Ušao je u otvor, otkrio da je riječ o popriličnoj špilji i brzo posvijetlio uokolo svjetiljkom. Bilo je tu i ognjište; na stropu su bile pričvršćene kuke za vješanje tuljana; kamena klupa za rezanje trupla. Ovdje se nema gdje sakriti. Okrenuo se i brzo izašao, skoro da je pao niz kosinu kad se spotaknuo o nekoliko grba. Podigao se i pogledao grbe.
Smrznute morske ptice. Bilo ih je četiri, zima ih je ulovila. Poslije odlaska Eskima. Inače bi ih Eskimi iskoristili kao mamac. Pale su. On pogleda stijenu. Negdje gore mora biti gnijezdo. Pod zrakom svjetla on ugleda šupljinu na izbrazdanoj stijeni, negdje deset, dvanaest metara gore.
Nema načina da se popne gore, dok je tu otvor špilje.
Svjetiljkom je posvijetlio s obje strane šupljine i primijetio da se s desne strane stijena bila odronila; gore se nalazio nazupčan greben. Greben se protezao iznad prvih oborenih kamenih ploča. Činilo se da je moguće s ploča doći do grebena; a s grebena do gnijezda.
Vratio se do ploča, znajući da ludo riskira. No, lukobran ga je i onako spriječio u daljnjem napredovanju na skijama. On brzo skine skije, pričvrsti ih na leđa i uzvere se na ploče.
Bile su potpuno glatke, bez uporišta za noge. On rukom posegne iza leda za namotanim konopom o pojasu tunike. Pleteni najlon imao je na kraju zavezan mali cepin. Zabacio je cepin, zakvačio ga u četvrtom pokušaju i uspeo se na ploču. Bila je visoka tri metra. S vrha je mogao vidjeti obrise gnijezda. Do gore je bilo još sedam ili osam metara s njegove lijeve strane. Pod svjetlom svjetiljke sve je bilo nejasno, ali se unutra nazirala dugačka sjena.
On pogleda prema grebenu i zabaci cepin - bacao ga je dok se nije uhvatio. Potegnuo je konop punom težinom: bio bi to vrlo dugačak pad. Okrenuo je pušku na leđa i krenuo.
Izubijana stijena imala je uporišta za noge, klizava, nepouzdana, ali pomogla su. Penjao se stijenom, ruka za rukom, po konopcu i kad je dignuo glavu na razinu grebena, nogama je oprezno potražio oslonac i podignuo se.
Jedan je trenutak klečao, a zatim oslobodio cepin, namotao konop u ruku i polako se dignuo.
Greben je bio staklast od leda, vrlo uzak; nije bilo mjesta za okretanje. Gledao je prema stijeni i onda krenuo uz nju, gledaju ći svoje noge.
Gnijezdo nije vidio sve dok nije došao do njega. Stijena je bila malo izbočena i greben je naglo prestajao.
Stajao je potpuno mirno, s rukama na stijeni i postrance pogledao gnijezdo. Bila je to nepravilna rupa, jako nazupčana; široka metar, otprilike toliko i visoka. Imala je svoj mali greben, malo ispod i to je očito bilo lijegalo s kojeg su ptice pale, a iznad njega nalazio se još jedan, nadvijen poput obrve. I dalje se držao rukama za stijenu, pomaknuo stopalo u stranu i spustio ga na greben. Gornja izbočina bila je tako mala da se gotovo nije mogao uhvatiti za nju. Rukom u rukavici primio je zaleđeni rub, umirio se, brzo pomaknuo drugo stopalo na lijegalo i ubacio se u otvor. Skije na leđima zapele su i trebalo mu je nekoliko trenutaka za uvući ih i onda se našao na koljenima na podu. Ostao je tako neko vrijeme, teško dišući. Onda je skinuo pušku i skije s leđa, poslužio se jednom Jakutovom cigaretom i tako sjedio i pušio, sklopljenih očiju.
Bilo je nekoliko minuta poslije osam sati ujutro, a on je imao o čemu razmišljati.

Na otoku Velika Diomeda, stijena okrenuta prema istoku puna je ptičjih gnijezda i Porter ih je tri pregledao dok je još bilo magle. Prvo se nalazilo iznad takozvanog Tuljanovog prolaza i shvatio je da je to preočito mjesto za skrivanje, tako da se tu nije zadržao. U drugom gnijezdu sakrio je stvari iz svojeg pojasa. (Samo pola, jer jedan je disk još uvijek nosio kad su ga stjerali u kut.) Na trećem mjestu napokon su ga ulovili.
Njegovo prisjećanje na te događaje nije baš najsuvislije. Ali znao je, iako to nije mogao vidjeti, kako se vrte kolutovi na magnetofonu i kako se njegove riječi, iako iskrivljene, pažljivo ispituju.
Na tom posljednjem mjestu našao se nešto iza pola deset. (Disk s podacima, u zlatnom omotu, upravo je sakrio. Brzo ga se riješio; ali sada se pitao ne bi li trebao skriti i srebrni.) U to su vrijeme helikopteri još uvijek bili prizemljeni, ali čuo je kako im se rotori polako okreću; čuo je i vozila i to bolje, jer magla više nije prigušivala zvuk, čuo je kako odlaze u patrole prema sjeveru i jugu, prema krajevima drugog otoka. Bilo mu je jasno da je tjesnac pokriven miljama i da nema šanse prijeći na skijama na drugu stranu.
Znao je da je nemoguće preživjeti na zaleđenoj stijeni; bit će u klopci kad se magla podigne i da ima izbor predati se ili da ga uhvate.
U tom se trenutku dolje pojavio džip i čuo je kako vojnici izlaze i pretražuju špilju. Zapovjednik je vikao:
"Zapamtite, momci, treba nam živ. Upucajte ga u noge - gad je sklizav, mogao bi uspjeti i uz samo malu priliku."
On razmisli. Moraju ga uhvatiti živog. A on je sklizav gad koji još uvijek može uspjeti.
Razmišljao je.
Ima konop i cepin. Ima skije i pušku.
Nekoliko minuta kasnije pred njim se ukaže zapanjujuć pogled.
Povjetarac koji je već iscjepkao maglu, naglo se preokrenuo u snažan vjetar, koji ju je potpuno rastjerao. Ubrzo je zrak postao kristalno čist i drugi otok stajao je ravno pred njim. Činio se nadohvat ruke -veliki kameni neboder, osut svjetlima.
Helikopteri su polijetali s njega i ponovno se spuštali, promatrajući sve to komešanje pod njima.
To je komešanje čekalo njega.
Izbrojao je šesnaest polugusjeničara, žmirkajuće svjetiljke nekoliko desetaka ljudi; puno džipova koji su klizali ledom; i tu su helikopteri uzletjeli, puno njih.
Vidio je tri velika helikoptera kako odlaze, očito su se vraćali na kopno. Manji su se digli u nebo kako bi se spustili negdje iza njega. Polugusjeničari i žmirkave svjetiljke su ostale.
Mjesto na kojem se nalazio imalo je nizak strop, a pod je bio pokriven krhotinama stijena. Taj procijep u stijeni - jer to je bilo zapravo to - bio je dubok četiri ili pet metara i unutra je bio širi nego izvana, izdubljenih zidova s obje strane ulaza.
Kroz otvor je primijetio da se dogada nešto novo.
Očito se nad njim digao helikopter i uskoro ga je primijetio kako treperi poput kukca niz obalu, pretražujući svjetlom površinu stijene. Kad je došao bliže, on se povuče u šupljinu i ostane tako dok je gnijezdo bilo osvijetljeno. Svjetlo je ostalo tu nekoliko minuta i zatim se pomaklo.
Malo kasnije primijetio je kako tragom helikoptera dolaze dva vozila po ledu. Čula se nekakva buka i trebalo mu je nekoliko trenutaka dok nije shvatio što je to. Jedno od vozila bio je džip. Drugo vozilo izgledalo je kao vatrogasno. Imalo je postavljene ljestve i kod svake špilje gdje bi se helikopter zadržao, ljestve su bile primaknute.
Porter je promatrao kako se, pod svjetlom reflektora, ljestvama uspinje čovjek s plinskom maskom. Kad je bio na vrhu, ubacio je u otvor nešto nalik na granatu za paraliziranje, čula se eksplozija, a odmah zatim ubacio je limenku sa suzavcem - pojavio se nekakv dim. Čovjek je pričekao, pognut, a onda je navalio, čula se pucnjava, pa opet stanka, te se opet pojavio i spustio niz ljestve.
Porter se postavio u svom gnijezdu tako da je bio blizu svježeg zraka, spreman udahnuti i zadržati ga. Znao je da može izdržati dvije minute. Vojnik se zadržao kraće.
Sjedio je kad se to dogodilo. Opazio je kako su zidovi postali mliječnobijeli, čuo je struganje ljestava i čovjeka kako se penje. Pričekao je još deset sekundi, napunio pluća zrakom i ugledao granatu kako leti u luku. Udarila je o nizak strop, naglo odskočila na njegove grudi i eksplodirala mu pred licem.
Sve što je idućih nekoliko sekundi vidio bio je bljesak. Zaslijepio ga je, oglušio, gotovo paralizirao.
Još je uvijek držao dah.
Limenku s plinom nije ni vidio ni čuo. Znao je da je tamo po peckanju na usnama i svrabu oko očiju. Kroz dim bio je svjestan krupnog čovjeka na otvoru koji je unutra gurnuo masku s rilom. Udario je čovjeka po glavi svojom puškom i brzo ga povukao unutra; sjetio se opaliti kratak rafal u strop. Za nekoliko sekundi skinuo mu je masku i stavio je na sebe, izdišući i udišući. Još uvijek nije mogao ništa čuti. Pričekao je još malo, brzo dišući u maski i izašao natraške. Nije znao da su ga hlače izdale. Nije ni čuo zapovijed da se okrene, čak nije čuo ni upozoravajući rafal oko glave; bio je svjestan samo jakog udarca u desnu nogu, otkrio da je više ne može koristiti i stumbao se niz ljestve.
Imao je manje od dva metra za pasti, a kad je pao, puška mu je bila u rukama. Ispalio je kratak rafal iz nje i opazio kako se ljudi sklanjaju. Slika pod sjajnim svjetlom nalikovala je na fotografiju snimljeriu flešom: vozač vatrogasnog vozila zurio je kroz prozor; čovjek uz mehanizam ljestava zinuo je prema njemu; džip s otvorenim desnim vratima.
Dva naoružana čovjeka koja su se nalazila pokraj džipa sad su bila na ledu, gledajući ga ispod auta. Jedan mu je nešto vikao, vidio je kako mu se usta miču, ali ga nije mogao čuti. Čovjek je uperio pušku na njega i Porter ga ustrijeli i opazi kako se stropoštao; u idućem nijemom trenutku vidio je drugog čovjeka kako pokušava izvući pušku ispod sebe, te ustrijeli i njega.
Vozač je još uvijek bio u džipu; vidio je kako mu se pojavljuju noge. Ispucao je dva metka pokraj njih, strgnuo plinsku masku i viknuo:
"Ostani gdje si! Ulazi unutra!" Sad je već mogao čuti svoj glas kroz zvonjavu u ušima i primijetio je kako se noge povlače.
Dovukao se do desnih vrata, gurnuo pušku unutra uperivši je prema čovjeku, te se uvukao u auto.
"Nemoj me ubiti", reče čovjek.
Bio je vrlo uplašen.
"Samo vozi." Gurnuo je cijev čovjeku pod bradu.
"Da vozim kamo?"
"Prema granici - kreni!"
"Nećemo uspjeti. Raznijet će nas u komade!"
"Ja ću te raznijeti u komade!"
On opali čovjeku ispod brade, razbivši prozor.
Čovjek se jako tresao, no ubacio je auto u brzinu i krenuo, prešavši preko nečeg.
Drhtavim glasom reče:
"Predaj se - neće te ubiti. Zapovijed je da te ne smiju ubiti. Ovako nećemo uspjeti."
Tako se i činilo. Niotkuda su dojurili džipovi-slijeva, zdesna.
"Brže!"
"Vozim brzo koliko mogu."
Možda je i bilo tako. Nije baš mogao dobro vidjeti. Kada je pogledao naprijed, lijevim okom nije mogao opaziti čovjeka pokraj sebe. (Bilo je to zato što mu je granata u gnijezdu raznijela lijevo oko.) Ni ostali džipovi nisu vozili ništa brže: pojavili su se brzo, pokušavajući presjeći im put, no izgledalo je da ih samo uspijevaju slijediti; otvorili su na njih vatru iz automatskog oružja. Shvatio je da ne pokušavaju pogoditi njega, već da pokušavaju zaustaviti auto. Vatra je bila namijenjena vozilu, kotačima.
Primijetio je da se i neki polugusjeničari naprijed miču. Farovi su im bili upaljeni, kao i zasljepljujuća svjetla za traženje. Pucnjava je dopirala i od onih koji su stajali; na njima su se primjećivali oblačići dima i nekoliko metara ispred njih led je počeo pucati: ispaljene male granate, namijenjene da se zaustavi auto.
Učinak granata bio je taj da se njima najbliži džip odmaknuo, ispalivši sretan rafal, jer njihov je džip naglo poskočio i počeo kliziti, vozač se borio s volanom dok su klizili u polukrug.
"Pogođeni smo, imaju nas - predaj se!"
"Samo vozi!" Osjećaj za prostor i ravnotežu nestao mu je i nije mogao razaznati koja je koja strana.
"Gdje smo pogođeni?"
"S tvoje strane - sve je pogođeno. Pogledaj!"
On pogleda i ustanovi da su pogođeni.
"Okreni ulijevo", reče, okrene se i opazi da čovjeka više nema za volanom. Više ga nije bilo u autu. Iskočio je kroz vrata sa svoje strane.
"Isuse Kriste!" I stražnja vrata bila su otvorena i lupala su kako je džip poskakivao. On podigne pušku i opali rafal kroz prednje staklo. Okvir je sada bio prazan, a on se, uz veliku bol, postavi za volan. Desno koljeno mučilo ga je i nije mogao micati nogom. On rukama pomakne nogu preko sjedala, a drugo stopalo spusti.
Auto nije stao, još je polako kružio u prvoj brzini. Pritisnuo je gas, malo pomaknuo nogu kako bi promijenio brzinu i ispravio se. Još dva džipa zabila su se u njega, a svjetla su mu pogodili sprijeda. Ali bilo je dovoljno svjetla, tako da mu farovi nisu trebali; u tim mahnitim trenucima jedva da je i opazio da je bilo sudara.
Jedan se kotač vukao kroz meki površinski snijeg i teško je upravljao. Bio je spor, a džipovi su ga ponovno počeli udarati. U kratkim trenucima, kad se činilo da je stao, prestala je i vatra iz ručnih bacača, a džipovi su mu se približili. No, kad je izravnao auto, primijetio je da su opet počeli ispaljivati granate i džipovi su se ponovno odmakli.
Približio se i polugusjeničarima i njihova svjetla su ga zaslijepila. Primijetio je da ga namjeravju okružiti, stisnuti izmedu dva vozila. Pritisnuo je pedalu do kraja, izvukao i zadnji djelić snage i kroz kretanje otkrio da se kotači manje vuku i da je upravljanje postalo lakše. Nije zaokrenuo, već je produžio ravno prema svjetlima koja su se približavala, pričekao dok nije bio gotovo pored njih i onda okrenuo volan. No, u lijevom oku bubnjalo mu je, više nije imao osjećaj za daljinu i onda je bio naglo izbačen iz sjedala kad je udario u stražnji dio jednog polugusjeničara. Grčevito je držao volan i auto zatetura ulijevo, pa desno, kližući po ledu.
Stopalo mu je skliznulo s pedale, on je napipa ponovno, zgrbivši se u sjedalu. Iza njega počela je pucnjava i rafal pogodi njegova kola, nisko dolje. Naprijed, na nekih dvije stotine metara, stajali su polugusjeničari, otpuhujući dim dok je led frcao. Primijetio je da su jako razmaknuti, a red svjetiljki između njih se gibao. Ne smiju pucati u njega, ne dok je u autu, mogu samo pokušati zaustaviti auto.
Naciljao je razmak izmedu dva polugusjeničara, opazio kako su se ljudi razbježali po ledu i zatim okrenuli i pažljivo zapucali i on prođe. Ali, Isuse, Isuse - dobio je još jednom! Sada, na kraju, dobio je u još jedan kotač. Auto je posrtao i zastajkivao. Prošao je kroz red koji ga je čekao, ali auto je bio oštećen, dvije su gume bile prazne. A iza njega, polugusjeničari su zabrektali; čelični glas hrapavo odjekne kroz megafon.
"Stani! Stani dok možeš! Inače ćemo te uništiti!"
On je produžio: psovao je, molio, želio da se auto miče. Kretao se, kretao, kojih šest ili sedam milja na sat, kotači su se trzali, okretali su se samo dok je njima naglo skretao. Oko i koljeno kao da su mu gorjeli - i led kao da je gorio, osvijetljen, izbacujući male gejzire ispred njega.
Negdje u daljini sada su se vidjela i druga svjetla koja su jurila. Do američke strane nema još puno. Kako ga nitko nije slijedio - u to je bio siguran, jer lako bi ga pretekli - mislio je da je prešao medunarodnu granicu.
(Zapravo, još je nije prešao. Vozilima iza njega bilo je zapovjeđeno da ostanu na 250 metara od granice i tako su učinili; to su kasnije potvrdili američki promatrački helikopteri. No, imali su zapovijed da nastave s vatrom, pa su tako i postupili; to je bio uzrok kasnijim prosvjedima.)
Za ljude na polugusjeničarima zadatak je sada bio vrlo težak. Čak i na sto metara ručni bacači ne mogu s velikom točnošću pogoditi cilj. A ovaj cilj, čovjeka u vozilu, nisu smjeli izravno pogoditi - barem ne granatom - već samo zaustaviti. Jedini način da ga sada zaustave bio je da pogode motor. Ako to uspiju prije nego što stigne do granice, onda ga mogu pokupiti ljudi na skijama. U tim su trenucima vjerojatno koristili već i minobacače malog kalibra.
Gejziri koji su iskakivali ispred sporog vozila koje je išlo cikcak sada su bili sve bliži; ustanovili su mu način krivudanja i, naravno, pogodili ga i začulo se klicanje.
"Pogođen je! Zaustavili smo ga! U redu, momci, krenite za njim."
Momci su krenuli, ali su na svoje zaprepaštenje otkrili da njihov cilj, iako zaustavljen, nije ostao stajati.
Mina se spustila uz fijuk, čuo se metalni odjek i sva su stakla eksplodirala. Zvuk metala potjecao je od rastrgane haube, čiji su djelići, zajedno s komadima mine prošli kroz prednji prozor i pogodili Portera. U glavi mu nakratko zatutnji plamen i onda se ugasi, ostavljajući ga u tami. I stopalo mu je palo s pedale i auto je stao.
Još uvijek u mraku, on ponovno pokrene motor, okrećući kotačima amo-tamo, ubacujući auto u stražnji pogon, pa ponovno u prednji i tako je propuzao prema naprijed.
Činilo se da ga je eksplozija potpuno omamila. Nije mogao ništa vidjeti. Od šoka je teško disao. Staklo mu je eksplodiralo u lice i razrezalo mu usta. Okusio je krv. Ubrzo je otkrio da to nije teško disanje, već gušenje. Često je imao tu noćnu moru, bila mu je dobro poznata. Vozio je auto, gušio se i nije mogao vidjeti kamo ide. Znao je da ide u dobrom smjeru, da nije potpuno skrenuo. Kad je auto stao i zagrgljao, on trzne volanom i ponovno ga pokrene, vrlo polako; auto je posrtao poput osakaćenog kukca, zaustavljao se, vijugao.
Promatrali su ga iz američke letjelice i kasnije izjavili da mu je za posljednjih 250 metara trebalo osam minuta i da je stao kad mu je rečeno. Zapovijed se čula preko zvučnika, na engleskom i ubrzo su neki glasovi počeli vikati neka otvori vrata i izađe s podignutim rukama. Vrata je otvorio, ali nije uspio ni dignuti ruke ni izaći, već se, samo stropoštao na led. Oko njega odjekivali su pojačani glasovi, dolazili su i s otoka i među njima je nekim čudom čuo milozvučan glas Binga Crosbyja, koji se nadao da će mu svi dani biti veseli i sjajni, a svi Božići bijeli.

62.



Shvatili su da na otoku nemaju adekvatne liječničke pomoći za Porterove ozljede i pripremljen je helikopter koji će ga prebaciti 120 milja dolje, niz obalu Aljaske, do Nomea. Bio je potpuno svjestan i hitno je tražio magnetofon; donijeli su ga iz telekomunikacijske sobe, zajedno s mikrofonom za grlo - to je tražio vojni liječnik, jer nije želio da pacijent viče kako bi nadglasao buku stroja.
I u Nomeu su shvatili da mu ne mogu pružiti dovoljnu pomoć, te su ga mlažnjakom prebacili još 600 milja južnije, do Anchoragea. Rano poslije podne, 25. prosinca, primljen je u bolnicu Providence.
Zbog praznika bila je prisutna samo dežurna ekipa, ali iz Nomea su im javili o kakvom je slučaju riječ i već su stupili u kontakt sa specijalistima. Specijalisti su stigli i odmah se složili da je potrebna operacija. Pacijent je još uvijek bio pri svijesti, ali uz velike poteškoće. Osim mogućih neuroloških komplikacija, opseg očitijih povreda bio je vrlo velik. Nije imao jednog oka, na drugo je oslijepio, imao je dvije razmrskane noge i nekoliko rana na gornjem dijelu tijela.
Kad su ga skidali zbog pregleda, našli su na njemu pojas koji nije želio predati. Za vrijeme rendgenskog pregleda ustrajao je na tome da ga drži ispod zaštitnog olovnog ogrtača. Uzeli su mu magnetofon (vrpca koju su pokrenuli u avionu već je istekla), ali je ustrajao na tome da odmah kaže neke upute u vezi s vrpcom čovjeku u Washingtonu.
Do tog čovjeka nije se moglo doći, ali im je glas na preusmjerenom broju obećao da će čovjek nazvati čim bude mogao. Dok su Portera, utihnulog i nepokretnog vozili u operacijsku sobu, čovjek još uvijek nije nazvao. No, do tada je Porter dao razumljive upute: pojas i vrpcu treba staviti u bolnički sef, i ako on nebude mogao govoriti duže vremena poslije operacije, čovjek iz Washingtona mora čuti vrpcu prije nego što uzme pojas.
Slijedili su te upute: pojas i vrpca stavljeni su u sef, a Porter je bio podvrgnut operaciji.

Čovjek u Washingtonu bio je njegova CIA-veza, Walters, s kojim je u "logoru" ostvario dobar radni odnos. U to vrijeme Walters nije bio u Washingtonu, već u Seattleu gdje je provodio Božić s rodbinom. Seattle, iako daleko na sjeveru - najsjeverniji grad glavnog teritorija Sjedinjenih Država - svejedno se nalazio 1500 milja južnije od Anchoragea.
Organiziran je prijevoz, putovanje je najavljeno i on je stigao u bolnicu Providence u devet sati. Porter je već odavno izašao iz sobe za operacije, ali nije se očekivalo da će preživjeti. Njegov se posjetilac predstavio, njegov je identitet potvrđen i potpisao je primitak pojasa i vrpce. Bio je u kontaktu s Langleyem i dobio je uputu da odmah ode tamo. Do Langleya ima još 2500 milja. No, oko ručka, već idućeg dana, na Stjepanje, materijal koji je donio bio je uzet u rutinsku obradu. U isto vrijeme, u mrtvačnicu u Providenceu stiglo je očekivano tijelo.
Glas na vrpci bio je hrapavi šapat, ne baš uvijek razumljiv, ali se u vezi s pojasom sve jasno razumjelo.
U pojasu je bila vrećica, a u vrećici kutijica u foliji.
Kada su je uronili u spremnik s tekućim vodikom, kutijica se naglo otvorila i izbacila disk. Disk je imao četiri centimetra u promjeru i na sebi je sadržavao jako zgusnuti materijal. Tehničari su ubrzo odgonetnuli postupak i prebacili sadržaj na ekran.
Znalo se da je poruka na disku osobna, ali je otvorenost poruke uzrokovala iznenađenje kad su redovi počeli juriti, jedan za drugim, preko ekrana.
"Kako dugo, dragi prijatelju - kako dugo? Željno te očekujem. . . "

EPILOG



U istrazi pokrenutoj u Anchorageu, čovjek koji je bio toliko željno očekivan, nije imao imena.
Medicinski svjedoci rekli su da je umro od posljedica višestrukog ranjavanja, a vojni svjedoci izjavili su da je rane zadobio u vozilu koje je stalo, uništeno, na zaleđenom moru sjeverne Aljaske.
Ušao je na američki teritorij s ruske strane granice, možda je zalutao u magli. Činilo se da je upao u unakrsnu vatru za vrijeme vojne vježbe - predmet službene žalbe. Vježba se, naime, održavala na 500 metara od međunarodne granice, a pucnjava je bila unutar 250 metara: čisto kršenje sporazuma.
Čovjek nije bio bijele rase. Kod sebe nije imao nikakvih isprava i nije se na kakav drugi način identificirao. Mrtvozornik je otkrio da je čovjek nezakonito ubijen i zapovjedio je da se tijelo zadrži dok mu se ne ustanovi identitet i dok se ne pronađe krivac za njegovu smrt.
O istrazi je opširno izviješteno u dvoje gradskih novina, Anchorage Timesu i Daily Nevusu.

U Irkutsku general je pročitao te članke i priložio ih svojem izvješću, za suđenje koje ga uskoro očekuje. Dojavljeno mu je da će Amerikanci pokazati jasne i potvrđene fotografije kršenja. Figa Amerikancima! Jedino što je žalio bilo je to što on nije mogao izvući njihovog agenta - dokaz njihovog kršenja. Ali čovjek je pobjegao, iako je kasnije umro. Ponovno je pročitao iskaze civilnih liječnika i zaključio da se u njih ne može sumnjati. Čovjek je bio mrtav. Svoj zadatak nije obavio.
Činjenice o samom zadatku bile su iscrpno potvrđene (dokazi iz Batumija, od Ponomarenka, puno krivotvorenih isprava). I da iz toga ništa nije izašlo bilo je jednako jasno. Major Milicki, stražari, Evenki - njihova svjedočenja su to pokazala. Bilo je nemoguće da je čovjek stupio u dodir s bilo kime na planini. Bilo je očito da to i nije namjeravao. Bio je to samo izviđački zadatak.
Problem je bio u tome kako je taj čovjek uopće došao u Kolimsku oblast, a drugi je bio taj kako je izašao iz nje; to još nije ustanovljeno. No, djelovanje u tjesnacu (ako se ima na umu visoki sigurnosni aspekt) bez sumnje je bilo opravdano. Cilj je bio da se uhvati čovjek, da se otkrije tko ga je poslao - i kako. Nažalost, to nije ostvareno. Ali je napravljeno najbolje što je bilo moguće. U međuvremenu, istrage su se nastavljale.

I u Zelenom rtu nastavljena je istraga.
Ponomarenko se ubrzo pojavio i počeo se pojavljivati u gradu, nudeći razna objašnjenja. Kao i Lidija Jakovlevna, sa šljivom ispod oka.
U Transportnoj kompaniji Čerski istraga o nestalim dijelovima nastavila se još tjednima i završila je novim propisima o uklanjanju neispravnih vozila. Previše je takvih ležalo uokolo i skidanje dijelova bez odobrenja bilo je strogo zabranjeno.
Tih tjedana Vasilij se opustio, i njegova žena se opustila, jer je znala da on više nije zabrinut. Zviždukao je, namigivao i ona je shvatila da je opet svoj. I to je bila istina. Još ga je čekalo nekoliko manjih problema u vezi s knjigom manjaka, ali njih je dobro poznavao i bili su nevažni, beznačajni. Problem koji ga je tištio je nestao. Iako ga je Čukči iskoristio, nije ga izdao i njegova vjera u čovjeka se povratila.

U Murmansku se postavilo pitanje nestalog mornara.
Dva Norvežana, koji su s njim privremeno boravili u Međunarodnom svratištu za pomorce mislili su da je otišao u četvrt crvenih svjetiljki. Bezbrojne cure nisu imale što reći; dolazak njegovog broda, nekoliko dana kasnije, nije donio nikakve nove dokaze.
Čovjek nije otišao brodom, a nije nikako drugačije mogao otići, jer su mu putovnica, ostale isprave i stvari još uvijek bile u svratištu. Policija ih je zadržala na tri mjeseca, u slučaju da mu se tijelo pojavi plutajući u luci. No, to se nije dogodilo (u tadašnjem valu kriminala bilo je puno takvih nestanaka) i pomorski agent je obaviješten da njegove stvari može poslati (ali ne na trošak Murmanska) vlasnicima broda u Nagasaki.

U Nagasakiju, Suzaku Maru je ponovno uplovio u dok, nakon što je obišao svijet. Kao i sličan brod prošle godine, stigao je na Božić-otprilike u trenutku kad je Porter prelazio Beringov tjesnac. Nekolikoputa za vrijeme plovidbe, kapetan je bio obaviješten da će se morati pojaviti pred Komisijom za istrage u vezi s događajima u Otaru. Noštromo i on doveli su stvari u red, te su se pojavili pred Komisijom i objasnili ih.
Bolest mornara Ushibe izgledala je dovoljno ozbiljno, te je potražen dodatni čovjek, kako se bolesnika ne bi opterećivalo palubnim dužnostima. Tu je stvar kapetan imao pod kontrolom, što su potvrdili i u radiopostaji u Otaru. U Otaru, Ushibino stanje zahtijevalo je davanje lijekova za smirenje i hitnu liječničku njegu, te je on pozvao ambulantna kola. Nepovoljne vremenske prognoze požurile su ga na brzo isplovljavanje, te je preskočio i utovar bogatog tereta tune - komercijalni gubitak, ali nužan za dobrobit broda i putovanja.
Kada je na Arktiku i novi mornar obolio, stao je kod ušća Kolime, kako bi potražio liječničku pomoć. Čovjek je odveden u bolnicu, brodu je dopušteno da nastavi i u Murmansku je potpisao troškove za čovjeka. To je bilo sve. Cijeli je slučaj riješio savjesno i razumno. Nadao se da će Komisija to uvidjeti.
Komisija je uvidjela i još je jedna istraga bila završena.

Kako su svi računi bili potpisani, bolnicu u Čerskom korejski pomorac više nije zanimao. No, iz Murmanska je stigla obavijest kojom se potvrđivao njegov izlazak iz Kolimske oblasti. Bilo je istaknuto da čovjek nije prijavljen za ukrcaj na brod i mislilo se da je to sređeno drugačije, da je avionom prebačen kući. Ako je to tako, onda Murmansk ne mora čuvati njegove isprave, osim ako se to izričito ne zatraži. U bolnici, birokratska zbrka nije bila nikakvo iznenađenje. Ali kako oni više neće imati problema s njim, došli su do zaključka da njegove isprave ne trebaju gušiti posao u Čerskom, te su ih uništili.
U cijeloj Kolimskoj oblasti više nije bilo traga o smrknutom korejskom mornaru, a više nije moglo biti ni nikakve veze između njega i veselog Čukčija koji je vozio u Černi vodi.

U Černim vodama nova je godina bila sumorna.
Pri kraju siječnja na kremiranje je dan mali mrtvački sanduk (u njemu se nalazio zadnji ostatak programa o razvoju majmuna); nekoliko tjedana kasnije pojavio se i veći sanduk. Voditelj Ureda obaviješten je da direktorove osobne stvari i njegov pepeo ne treba slati, jer nije ih se imalo kome poslati. Program će se nastaviti pod novim direktorom, jer se sva arhiva čuvala u Moskvi.

U Oxfordu, ne znajući ni za korejskog pomorca ni za vozača Čukčija, Lazenby je razmišljao o trećem čovjeku.
Na to ga je navela gospođica Sonntag, s čije se oproštajne zabave upravo vratio. Njezin je odlazak u mirovinu bio planiran za srpanj (uskoro će joj biti šezdeset i pet) i već je pronađena njena nasljednica. Ali njena je sestra Sonya oboljela i bila joj je potrebna njega, te se gospođica Sonntag više neće vraćati nakon Uskrsa.
Na zabavi su se malo prepustili uspomenama i ona ga je podsjetila, pomalo crvena od druge čašice šerija, na onaj dan kad su zajedno prekopavali po košu za smeće i pronašli samo cigaretne papiriće.
Mislio je na te papiriće dok je sam šetao kući i što je iz njih izašlo; mislio je na prekinuti ribolov na Speyu i na ono što je izašlo iz toga. Čudnih nekoliko dana... za vrijeme kojih je sreo čudnu osobu. Sjećao ga se vrlo slabo. Ozbiljno lice; lik s totema. Kao u onom selu. Onom s čudnim imenom -kako se ono zvalo?

Kispiox; Uskrs.
Još jedno putovanje za Jean-Baptiste Porteura.
Anchorage je prije dva mjeseca isporučio tijelo, uz priloženo mrtvozornikovo mišljenje, izmijenjeno iz "nezakonitog ubojstva" u "smrt nastalu nesretnim slučajem". Jer bio je to nesretan slučaj. Preminuli je zalutao u magli u kojoj su zalutale i vojne postrojbe koje su izvodile vježbu.
Rusi su se velikodušno ispričali i ponudili velikodušnu odštetu, uz jedan jednostavan uvjet. Odšteta se ne može platiti dok se ne ustanovi identitet preminulog. Ali njegov identitet nije ustanovljen...
Walters je bio prisutan na putu u Kispiox. Doletio je sa svojim teretom do Hazeltona, u posebno preuređenom avionu i onda je šutljivo sjedio u dugačkom i tmurnom vozilu za vrijeme spore vožnje u Kispiox. Ondje se zadržao nekoliko sati prije nego što se vratio u Langley, gdje je raspravio stvari s Čuvarem života.
"Pa", reče W. Murray Hendricks, gledajući u dosje pred sobom, "izgleda da smo uspjeli."
"Uvjeren sam da jesmo", reče Walters. "Tamo nije bilo nikog posebnog, a niti se itko pojavio prije. Nikakvi posjetioci. U potpunom su mraku."
Prije dva mjeseca, na pogrebu u Anchorageu, bili su prisutni posebni posjetioci, izaslanici iz ruskog veleposlanstva, kako bi prenijeli izraze sućuti svoje vlade u vezi s tragičnim udesom - i kako bi promotrili ostale posjetioce. No, osim grobara i svećenika Unitarijanske crkve, ostalih ožalošćenih nije bilo; bila su prisutna samo dva novinara kako bi zabilježila pokop nepoznatog čovjeka; bio je tamo i Walters koji je sve promatrao s prozora u kapelici.
"Kako mu je sada?" upita Hendricks.
"Oporavlja se. Ne može se primijetiti puno promjena."
"Sigurno se promijenio otkako ste ga vidjeli u Anchorageu!"
"Oh, poslije Anchoragea..." Kad ga je Walters vidio u Anchorageu - nakratko, u posebnoj sobi za intenzivnu njegu - Porter je bio spojen na aparate, u zavojima od glave do pete. Walters nije odletio ravno do Anchoragea, već do zrakoplovne baze Elemendorf, nekoliko milja dalje. I zrakoplovna baza imala je bolnicu - ne toliko kirurški opremljenu kao Providence, ali imala je zato neke druge, manje klasične pogodnosti. Tijelo je prebačeno tamo, tijelo nekog drugog muškarca, koji nije bio bijele rase, tijelo koje nitko nije tražio; žrtvu prometne nesreće; dar s neba za Langley. Bilo je odlučeno da Porter, niti mrtav niti živ ne smije doći pod civilnu nadležnost i da ga se mora prebaciti na sigurnije mjesto. Liječničko osoblje iz Elmensdorfa posjetilo je i pregledalo pacijenta, kao i stanje njegovih zavoja.
Zamjena je obavljena iste noći; za vrijeme požarne uzbune, unaprijed pripremljene. Nova smjena, noćno osoblje i liječnik nisu bili iznenađeni kad se na monitorima ukazao prestanak rada mozga i za čovjeka pod zavojima nije zatražena nikakva autopsija - prebačen je u bolničku mrtvačnicu, gdje je ostao dva mjeseca, do konačnog otpuštanja. No, čovjek iz mrtvačnice, pokopan bez velikih ceremonija, nije bio Porter. Porter je bio brzo prebačen, uz liječničku pratnju, do zrakoplovne baze, gdje je i ostao, prikopčan na aparate za održavanje životnih funkcija, sve dok nije bio u stanju da ga se može prebaciti još južnije, u drugu vojnu bolnicu, koju je tražio Langley.
"Ima li potrebnu njegu u tom indijanskom selu?" upita Hendricks.
"Sve što treba. U Kispioxu ima liječnička služba, a povremeno ga obiđe i područni liječnik. To je ono što mu treba - zlo mu je od bolnica. Nešto vida mu se vratilo u desno oko i bit će još bolje, iako mu je za sada još pokriveno. Noge su mu pričvršćene šipkama i ima puno novih dijelova u tijelu. Ostat će u stolici neko vrijeme. Ali još uvijek ima jedno plućno krilo - i zadržao je osjećaj za humor. Naziva sam sebe bioničkim čovjekom."
"Govori, zar ne?"
"Pa, ne baš - ne još. Može malo pisati, ali ne može vidjeti, tako da to ispada škrabanje. Čekalo ga je puno pošte. Odgovore će pisati upravnik pošte - rekao sam mu što da piše."
Pisma su bila od kolega i studenata s McGilla i Victorije. Oba sveučilišta bila su obaviještena o udesu - teškom kamionu koji ga je udario kad je izlazio iz šume kod Quebeca. Dobio je bolovanje od obje ustanove.
"Još nešto", reče Walters. "Posjetio sam njegovu majku. Čudna starica – cijelo je vrijeme naricala. Rekla je da ga je već prije nekoliko godina upozorila da ne pohađa fakultet - jer, iako će donijeti svjetlo svijetu, umrijet će u tami i sve će završiti u suzama."
"No, nije umro", reče Hendricks. "I još nije gotovo - ni u suzama, niti ikako."
“Ali, svjetlo... Čudna primjedba, zar ne?"
"Svakako. U tome je možda imala pravo."
"Je li onaj disk ičemu poslužio?"
"Čini se da jest. Teorija o harmonicima je potpuno nova. I polje optičkih vlakana također je u razvoju. Rusi su uvijek tu vodili - njihova je znanost vrlo nekonvencionalna. S ovim što je donio, moguće je početi. Rješavanje sljepoće... To svakako nismo predviđali. Njegov put nije bio uzaludan."
"Jeste li saznali što novog o onom gnijezdu?"
"Više ga nema."
Proljetne bure zbrisale su mnoga gnijezda na klisuri okrenutoj prema istoku na otoku Velika Diomeda. Bilo je odrona zemlje, erozije, uobičajenih sezonskih promjena na toj gromadi granita. No, Porterovo gnijezdo bilo je jasno označeno: njegov položaj potpuno je utvrđen. Bez obzira na to je li gnijezdo ostalo ili ne, podaci na disku su ostali, duboko u zidu pećine, sigurni u procijepu; kad bude vremena i prilike, do diska se može doći. U vezi s tim Porter je bio potpuno jasan na magnetofonskoj snimci.
To nije bila jedina stvar u vezi s kojom je bio jasan. Brinuo ga je jedan dodatak koji je želio unijeti u svoju skoru knjigu. Za njega ju je pripremala jedna mlada žena u Prince Georgeu. Izdiktirao je dodatak i Walters ga je prenio. To je sada i spomenuo.
"Ona druga mlada žena, ha?" Hendricks se osmjehne. "Pa, čini se da ih njemu ne nedostaje. Uvijek je bio privlačan ženama. Nekoć je bio oženjen za Indijanku - bila je slijepa."
"To nisam znao", reče Walters, zureći u njega. "To uopće nisam znao. Tjednima smo bili zajedno u logoru i puno smo razgovarali. To mi nikad nije spomenuo."
"Ne. Dobro. Puno toga o njemu se ne zna. Sumnjam da ga itko uopće pozna", reče Hendricks i zatvori dosje. "Nikad nije stvarao čvrste veze."
Ali veza je postojala.
Liječnici Komarovoj bilo je dosta Kolimskog okruga.
Od zapovjednika milicije doznala je da je kriminalac vjerojatno mrtav. To nije bilo sigurno - iz Irkutska se još uvijek nisu udostojili odgovoriti - ali čule su se glasine i vjerojatno je bilo tako.
Tijekom zime gledala je kako joj majka umire. Od Evenka je doznala da je direktor u Černim vodama (tako je rekao ožalošćeni Stepanka) preminuo; njen voljeni Miša-Biša. Uskoro ovdje neće biti ničega osim tužnih sjećanja i ona je odlučila potražiti drugo mjesto.
U lipnju, kada je u Čerskom tek došlo proljeće, odletjela je na zapad i stigla u ljeto. U regionu Karelskaje trebali su liječnicu, u oblasti jezera Ladoga; razgovor će obaviti u St. Petrogradu. U Petrogradu je stažirala, te je poznavala taj udaljeni kraj gdje su tražili liječnicu. Taj je kraj imao puno prednosti, a glavna je bila u 6000 kilometara udaljenosti od Kolimske oblasti.
Soba joj je bila rezervirana i u njoj je izvadila prsten. Nije ga nosila u Čerskom, te ga je sada opet pogledala. Kao i naša ljubav, krug nema kraja. . .
Pokušala ga je staviti na prstenjak, ali bio je premalen, te ga je stavila na mali prst i spavala s njim.
Ustala je rano ujutro, prije sedam, nervozna u velikom gradu. Razgovor je imala tek u jedanaest i tako je satima šetala.
Bilo je tek deset i petnaest kad je na Nevskom Prospektu ušla u malu knjižaru, motala se njome i došla do dijela sa stranim knjigama; odjednom se skoro onesvijestila, kad ga je ugledala. Ugledala je njegovo lice. Napoleđini knjige. Ona je uzme.
J.B. PORTER. Inuiti: život i legende.
Knjiga je bila nova, imali su tri primjerka, licem prema dolje, malo su se zaprašile kad su ih raspakiravali, a živčani pomoćnik istrgnuo joj je knjigu iz ruku i olovkom u nju upisao cijenu, kao i u druge dvije, obrisao ih i ostavio licem prema gore.
Nije imala gdje sjesti, a jedva je stajala. Naslonila se na zid i ponovno pogledala knjigu. Na omotnici je pisalo da je to autorov posljednji i najznačajniji rad na tom području, koje je već ranije razjasnio svojim važnim... Engleske riječi su joj plutale pred očima, ali je nastavila čitati.
U svojim ranijim djelima, dr. Porter je dao završni prikaz... njegov je rad posebno objasnio sve poznate verzije obrnutih narativnih tehnika koje ti, navodno neproduhovljeni ljudi koriste...
Kad je okrenula stranicu, vidjela je još nešto. Posvetu u jednom retku: Za UŠIB UŠIM I UNJAP UNJAT
Prestala je okretati prsten, obrisala je oči i pročitala ponovno. Zdesna ulijevo. Da. Da. Ali je cijena knjige, upisana u rubljima, bila daleko iznad njenih mogućnosti i ona posrćući iziđe na svjetlo.

Tri mjeseca kasnije, njena je majka napokon počivala na malom groblju u Panarovki i ona je napustila Kolimski okrug zauvijek; njeno su novo promaknuće zamijetili svi važniji liječnički autoriteti; zamijetili su ga i u Langleyu. Prošla su još tri mjeseca u Karelskajoj oblasti, mirna i melankolična, a kad se jednog dana vratila s puta, nakratko je pogledala poštu što je ležala otvorena na stolu. Jedna kuverta nije bila otvorena i ona zastane nad njom.
Bila je to duguljasta poslovna kuverta, adresa je bila napisana rukom. Kuverta je bila zatvorena jer je bila označena "osobno". Sa žigom Petrograda. U Petrogradu je poznavala malo ljudi i nije prepoznala rukopis. Otvorila je kuvertu i isprva nije mogla shvatiti značenje sadržaja. Tanak snop papira sa znakom Aeroflot. Karta za avion. Nije rezervirala nikakvu kartu. Očito je to bila pogreška. No, uz korice od karte bila je pričvršćena cedulja od imigracijskog ureda; na cedulji su se nalazili njeno ime i broj njene putovnice, sve je bilo točno. Karta u omotnici bila je bez datuma, otvoren let: odredište Montreal. Uz kartu nije bilo nikakve poruke, nikakvog objašnjenja. Jače je otvorila kuvertu i na dnu ugledala mali komadić cigaretnog papira. Na njemu je bio ispisan samo jedan redak, pomalo nepravilno, ali je ruski bio sasvim čitljiv: Kao i naša ljubav, ni krug nema kraja.
Cijele te godine, uz sve te gubitke, nije nijednom zaplakala. No sada, s komadićem papira koji joj se tresao u ruci, gledala je oko sebe i ugledala svoje lice u ogledalu na zidu te opazila kako joj se lice počelo rastapati. Jer, sada su se pojavile. Na kraju, suze. Potoci, poplava, jedva je uspjela prepoznati svoju iskrivljenu sliku, smije li se ili plače; a pomoćniku, koji je uzbudeno ušao u sobu jer ga je buka uznemirila, začudo, izgledalo je da liječnica i plače i smije se.