Dragulj Indije

First topic message reminder :



Godina je 1838. Mariana Givens, poslana je u Indiju kako bi pronašla prikladnog supruga. Putujući kao prevoditeljica, pridružuje se pratnji britanskog generalnog guvernera, koji Indijom putuje s deset tisuća vojnika kako bi se sastao s glasovitim maharadžom Pandžaba. U zemlji egzotične raskoši mlada Engleskinja postaje skrbnicom siročeta kojega umirući maharadža smatra obdarenim čudesnim darovima. Ta uloga odvest će je na opasno putovanje u utvrđeni grad toga kraljevstva, kako bi dijete koje ne poznaje zaštitila od kulture koju ne razumije. Sveobuhvatna raskoš Indije i pokušaj jedne žene da shvati svoju sudbinu u romanu kojeg nećete ispuštati iz ruku...

26. poglavlje

Petak, 20. prosinca


Spavala si u svojoj nosiljci? Spavala si u jednom od tih pljesnivih sprava za mučenje? Zacijelo ti nije bilo dobro.« Gospođica Emily podignula je obrve toliko da su nestale ispod njezina šeširića. Nagnuvši suncobran, pozorno je proučavala Marianu iz dubina svojeg sklopivog stolca. »Ne mogu ni zamisliti da u nosiljci spavam toliko čvrsto da ne čujem desetke ljudi koji me traže. Poručnik Marks bio je izvan sebe.«
Mariana je pokušavala ostaviti dojam nevinosti. »Žao mi je, gospođice Emily. Moji me nosači nisu željeli probuditi pa su me ostavili spavati u nosiljci dok su kuliji podizali moj šator. Žao mi je i što sam propustila doručak.«
Dakako, koliko god je bila umorna, zapravo nije spavala. Dittu se pobrinuo za to. Čim je stigla, dojurio je do njezine nosiljke i ne obazirući se na njezine zatvorene oči iznosio sve pojedinosti svoje noćne pustolovine.
»Memsahib«, rekao joj je najmanje tri puta, a glas mu se svaki put uzbuđeno podizao, »aik dum, odjednom, voda mi se slila u usta i bio sam spašen!«
Tada, u jedanaest sati ujutro, jedva je držala oči otvorenima.
»Iscrpljena je, Emily.« Gospođica Fanny napućila je usne. »Ta djevojka izgleda kao da je danima u toj haljini. I pogledaj joj kosu! Mariana, doista moraš leći.«
»U svakom slučaju«, ustrajala je gospođica Emily nepokolebana sestrinom ljubaznošću, »smatram da je krajnje netaktično od tebe to što si se razboljela, Mariana. Sada ću biti prisiljena posve sama gledati borbu slonova.« Smrcnula je. »Vezanost moje sestre uz životinjsko carstvo zacijelo je jača od vezanosti uz mene jer danas ne želi sa mnom prisustvovati toj borbi. Kaže da ona ne gleda kako životinje ubijaju jedna drugu radi zabave.«
Gospođica Fanny podignula je bradu, ali nije rekla ništa.
»Upozoravam te, Fanny«, dodala je gospođica Emily mašući suncobranom u sestrinu smjeru, »da ću se, kad sljedeći put budemo pozvane na kakvu strašnu prigodu, potruditi napustiti te. A kad smo već kod strašnih prigoda, Mariana, molim te da se oporaviš do ponedjeljka navečer. Pozvani smo na večeru kod maharadže u njegovu tvrđavu. Od mene će se očekivati da razgovaram s njim pa ćeš mi trebati da mi ponoviš svaku njegovu riječ.«
Mariana se trgnula. Maharadža Randžit Sing koji je naudio njezinom Saburu – radije bi razgovarala sa zmijom.
Gospođica Fanny je uzdahnula. »Zar doista moramo večerati s njim? Oh, Emily, to će nedvojbeno biti poput večera koje je jadni George izdržao – sati i sati besmislenog razgovora, plesačica, ljute hrane, užasnog vina...«
»Znam, Fanny«, složila se gospođica Emily. »Ali, što možemo?«
»Ah, dakle, gospođica Givens je pronađena!« Lord Auckland sagnuo se dok je nasmiješen izlazio iz šatora za prijmove. Kimajući u Marianinu smjeru, privukao je svoj omiljeni pleteni stolac. »Kakvo olakšanje za sve nas. Pretpostavljam da ste dobro?«
»Nije«, odgovorila je gospođica Fanny. »Toliko je iscrpljena da je do maloprije spavala u svojoj nosiljci. Zacijelo ti je«, dodala je gledajući Marianu, »sinoć bilo vrlo loše.«
Mariana je gledala svoje ruke. Bi li ikako mogli razgovarati o nečemu drugom?
»Možda je gospođica Givens zbog toga propustila sinoćnje uzbuđenje«, rekao je lord Auckland odgovarajući na njezinu nijemu molbu na najgori mogući način.
Pognula je glavu kako bi izrazila pristojnu radoznalost. »Što se dogodilo, lorde Auckland?« upitala je.
»Upravo ono što je gospodin Macnaghten predvidio«, odgovorio je uz blag osmijeh zadovoljstva, »maharadža je zaključio da smo mu oteli onoga njegovog malog taoca i da ga skrivamo u našem taboru.«
»Nakon što smo svi legli«, pridružila se gospođica Fanny, »otprilike u ponoć, stiglo je izaslanstvo maharadžinih dvorana iz tvrđave. Bojnik Byrne pozvao je sve naše sluge na put, gdje je održao takozvani ›test rižom ‹. Svi sluge morali su žvakati rižu, a potom je pljunuti na put, nakon što im se postavilo pitanje koje je za tu prigodu osmislio tajanstveni fakir Azizudin.«
Lord Auckland se trgnuo. Gospođica Fanny stavila je ruku na bratovu. »Samo su dragi George, bojnik Byrne i gospodin Macnaghten znali da će biti izveden«, rekla je, a ukrasne ružice na njezinu šeširiću zatresle su se od njezina ponosnog kimanja. »To se držalo u tajnosti kako krivci ne bi pobjegli. Kakav li su šok jadni sluge zacijelo doživjeli kad su ih vojnici probudili usred noći!«
»Dakako, to je bilo uzaludno.« Lord Auckland otresao je mrava sa svojeg rukava. »Dijete nesumnjivo nije bilo ovdje. Onaj tko bi bio dovoljno lud da dijete dovede ovamo, odmah bi bio otkriven.«
»Znaš li, George«, polako je rekla gospođica Emily, »Jimmund mi je rekao da je sinoć, dok je bio s Chanceom u njegovoj kasnoj šetnji, pokraj njega prošla nosiljka. Rekao je da mu je privukla pozornost jer je poskakivala i ljuljala se kao da nijedan od nosača nikada do tada nije nosio nosiljku. I tvrdio je da su nosači zbog nečega izgledali čudno, iako nije shvaćao što je posrijedi.«
»Baš čudno.« Gospođica Fanny pristojno je kimnula kad je bojnik Byrne prošao pokraj nje. »Nosiljka usred noći. Je li ti rekao gdje ju je vidio?«
»Rekao je da je došla iz smjera Marianina šatora i da je išla prema stražnjem ulazu za kuhare. Rekao je da je prošla pokraj njega ni pet minuta prije no što su svi sluge okupljeni zbog testa.«
»Kakva besmislica, drage moje.« Lord Auckland blagonaklono se nasmiješio svojim sestrama dok je Mariana u krilu žurno ispreplitala drhtave prste. Odmahnuo je glavom. »Ne shvaćam zašto uopće dopuštaš svojim slugama da ti se obraćaju, a kamoli da te zabavljaju tim besmislenim pričama. Ništa takvo nije se dogodilo, zar ne, gospođice Givens?«
Sklopio je ruke na trbuhu. »Iako to nije važno«, zadovoljno je dodao, »sada kad će sporazum napokon biti potpisan.«
»Ja nisam vidjela nikakvu nosiljku«, odlučno je rekla Mariana. »Ako je takva nosiljka prošla pokraj mojeg šatora, ja je nisam vidjela.«
»Zanima me«, rekao je Randžit Sing gledajući glavnog ministra sa svojeg zlatnog stolca, »tko je odgovoran za neuspjeh testa rižom.«
Lupkao je prstima po rukonaslonu svojeg prijestolja. »Tko je izbjegao moj test rižom i mojeg Sabura sinoć vratio u haveli Kamar? Jesu li to bili isti ljudi koji su oteli Sabura iz Zlatnog hrama?«
Stisnuo je oči. »I, Aziz, kako znaš da je Sabur u kući svojeg djeda?«
Ćilim na mramornim pločicama mramornog paviljona štitio je kosti fakira Azizudina od hladnoće, ali nije usporio svjež povjetarac koji je puhao kroz izrezbarene prozore iza njega. Čvršće je stisnuo ogrtač oko svojih ramena. Maharadža se bio oporavio, ali je fakir, nakon što mu je danonoćno služio, i sam podlegao groznici.
»Jedan je pastir danas poslijepodne vidio Sabura u šeikovu dvorištu, maharadžo«, rekao je drugi put. »Tako znam. Glasnik je tu vijest donio što je brže mogao. A kako su njegovi otimači izbjegli test rižom, to ne znam. Možda su cijelo vrijeme namjeravali zadnju večer krenuti za Lahore pa su sasvim slučajno umaknuli iz tabora generalnoga guvernera.«
Maharadža je prezrivo puhnuo. Privukao je nogu, na kojoj je imao čarapu, i stavio je na sjedište svojeg prijestolja. »A ti, Aziz«, upitao je promatrajući lice svojega glavnog ministra, »ne znaš tko su otmičari?«
Fakir Azizudin mogao je odgovoriti samo rječitom gestom, naginjanjem glave i žalosnim osmijehom. »Ne brinite, maharadžo«, rekao je uvlačeći ogrtač ispod svojih ledenih stopala, »onaj tko je oteo dječaka, nedvojbeno će biti otkriven.«
»Ne sviđa mi se to što su mi dva puta umaknuli.« Maharadža se okrenuo prema mladiću koji je čučao s njegove desne strane. »Što ti misliš, Hira, tko su oni?«
Hira Sing, dvorski miljenik, prestao je gladiti starčevu nogu. Njegove teške smaragdne ogrlice zazveckale su kad je podignuo naočitu glavu. »Mislim da je to učinila Saburova obitelj, maharadžo«, odgovorio je kratkovidno promatrajući kralja. »Pravi otmičari ne bi vratili Sabura u njegovu kuću. Zadržali bi ga kako bi uzeli nagradu. Da je potpuno nestao, optužio bih zločince.« Slegnuo je ramenima.
Rub maharadžina jednostavnog turbana odmotao se. Mahao je iza njega kad se maharadža ponovno nagnuo prema fakiru. »Ali, zašto test nije uspio? Sabur je bio u crvenom dijelu tabora. Tamošnji sluge zacijelo su ga vidjeli. Svi su znali za nagradu. Zašto nisu došli po novac? Budući da nisu, kako test rižom nije otkrio tko su?«
Azizudin je suspregnuo kihanje. »Pitanje je pogrešno postavljeno, maharadžo«, odgovorio je. »Engleski časnik koji je bio zadužen za to pitao je sluge samo znaju li gdje je Sabur. Budući da je dijete već bilo odvedeno iz tabora, to je pitanje bilo beskorisno. Nitko od njih nije mogao točno znati gdje se dijete nalazi. Da je bojnik Byrne pitao je li tko vidio to dijete, imali bismo prave rezultate.«
Maharadža je nezadovoljno progunđao.
»Znamo i«, dodao je fakir, »da je Sabur sinoć vraćen u haveli Kamar nakon što su gradska vrata zatvorena. Jedina vrata koja su noću mogla biti otvorena bila su Delhijska, a ta su, dakako, najbliža šeikovoj kući. Otvorena su dva puta, jednom da propuste nosiljku u kojoj je navodno bio umirući rođak šeika Valijulaha...«
»Ali to nije bio umirući rođak, nego Sabur«, ljutito ga je prekinuo maharadža. Namrštio se i oslonio bradu na koljeno.
»... i jednom, nešto poslije, da propuste radžu Sukaita Singa, koji je pogriješio olakšavši se na sklupčanu zmiju nakon večernje zabave izvan grada.«
»Da.« Maharadžin glas postao je oštriji. »Kad sam čuo da je tvoj prijatelj šeik iscijelio Sukaita, odmah sam poslao darove, kako bih mu iskazao poštovanje. Iako je bila noć, poslao sam šalove, zlato čak i konja.« Ubo je zrak kažiprstom. »Tvoj prijatelj Valijulah sve je to vratio.«
Glas mu se podignuo i puknuo. »Ne sviđa mi se da se tako ponašaju prema meni, Aziz. Što želi reći odbijanjem mojih darova? Misli li da zaslužuje bolje darove od onih koje sam izabrao poslati mu? Moji ljudi rekli su da ih nije ni pogledao.«
Okrenuo je užareno oko prema svojemu glavnom ministru. »Kažem ti, Aziz, ne sviđa mi se taj posao. Prema meni se ne bi smjeli ponašati toliko uvredljivo. Taj je čovjek previše siguran u sebe. Uvjeren sam da on stoji iza otmice mojeg djeteta. Mora mi danas vratiti Sabura. Želim tog dječaka. Potreban mi je.« Stari je glas postao žalostan.
Fakir je pomaknuo svoje bolne udove. »Maharadžo«, rekao je mijenjajući ton u pomirljivo molećiv, »zašto Sabura neko vrijeme ne biste ostavili s njegovom obitelji? Nakon toga samo morate zamoliti i vratit će vam ga. Sjetite se, maharadžo, kako ste se uspravili, potpuno se oporavivši, kad ste od eunuha čuli da je Sabur pronađen?«
Maharadža nije odgovorio, pa je fakir nastavio. »Dijete je postalo boležljivo od tolikog putovanja i uzbuđenja. Biti neprestano uz vas prevelika je čast za toliko maleno dijete. Nekoliko dana u vlastitoj kući bit će dobro za njega.«
Fakir je malokad pribjegavao moljenju. Kad se maharadžin izraz lica neznatno promijenio, fakir je iskoristio tu priliku da promijeni temu. »A sada, maharadžo«, dodao je normalnim glasom i s ohrabrujućim osmijehom, »što kažete za Britance? Za njihov plan?«
Maharadžino se lice ozarilo. »Ah, Aziz, ti me znaš nasmijati. Ti će Britanci napasti Afganistan; postavit će svojega kralja na tamošnje prijestolje uvjereni da će upravljati središnjom Azijom – koliko malo znaju, koliko malo razumiju!«
Ramena su mu se tresla od nijemog smijeha. »Kakav su nam dar dali kad su stigli sa svojom vojskom prekasno da bi krenuli na sjever, bez sporazuma koji bi im omogućio prijeći moj Pandžab!
Pokorili su pola Indije, a mi smo ipak načinili budale od njih prisiljavajući ih da čekaju moje dopuštenje, prisiljavajući generalnog guvernera da pleše poput crnog medvjeda na lancu! Kakva tamaša, kakva je to bila predstava!«
Fakir je kimnuo. »Maharadžo, doista ste majstor za odugovlačenje.«
Maharadža se smiješio. »Zima steže tjesnace, ali zašto bismo se mi zabrinjavali? Neka engleski vojnici generalnoga guvernera, te njegovi Marati i Bengalci, trpe na putu u Kabul. Neka im vojska oslabi.« Lice mu je poprimilo izraz nemilosrdnosti. »Ta slabost samo može koristiti nama, koji čekamo trenutak kad će Englezi istu vojsku okrenuti protiv nas. Ti Englezi sanjaju o osvajanju središnje Azije, ali jednoga će dana uvidjeti da je moj Pandžab veća nagrada.«
Fakir je nježno položio ruku na kraljevsko koljeno. »Dođite, maharadžo«, umilno je rekao. »Ovdje je hladno. Poći ćemo u vašu sobu gdje je toplije i nastaviti razgovor o Britancima.«
Starac je poslušno ustao, primio glavnog ministra pod ruku i polagano, blago hripajući, krenuo prema svojim privatnim odajama. Fakir se tada sagnuo i šapnuo mu u uho. »Djevojka«, tiho je rekao. »Hajde da ustanovimo što ćemo s onom Britankom.«
Maharadža se uspravio. »Da, Aziz«, šapnuo je pljesnuvši, a lice mu se odjednom pomladilo. »Ah, da, mnogo toga moramo isplanirati.«
Čvrsto je stisnuo fakirovu ruku. »Što misliš da će Englezi učiniti nakon moje izjave o djevojci? Ostavit ću ih u uvjerenju da je to moj uvjet za potpisivanje sporazuma. To će biti sjajna predstava, da, i te kako sjajna predstava!«
Kad su zašli za ugao i ušli u njegovo privatno dvorište, maharadža je veselo kimnuo glavnom ministru, a oslobođeni kraj turbana lepršao je za njim poput male bojne zastave.
Sluge su trčkarali dvorištem šeika Valijulaha pazeći da ne smetaju šeiku na njegovu podiju. Jedna šarena mačka njušila je grm u kutu. Iz drugih dijelova havelija dopiralo je štropotanje i zvuk dječjih glasova.
Šeik se nasmiješio Hasanu. »Drago mi je, sine, da si sinoć uspio doći toliko brzo. Zacijelo je bilo divno ponovno držati Sabura u naručju, slava Alahu.«
Sjedeći pokraj Hasana, Jusuf je slušao polagano škripanje vodeničkog kola na krovu. U šeikovoj blizini uvijek se osjećao nespretnim. To mirno dvorište nije bilo mjesto za njega. Ljudi koji su ondje sjedili u tišini, pomičući samo oči, nisu bili njegovi ljudi. Koliko bi bio sretniji kad bi s Hasanom galopirao izvan grada, vičući i slaveći Saburov povratak!
Hasanu se, dakako, nije žurilo otići od kuće. Krećući se od jednoga do drugoga, sve je očeve družbenike pozdravio s poštovanjem. Kako i ne bi? Bio je sin šeika Valijulaha, unuk glasovitog šeika Abdula Dželala Vel-ikrama. Kao potomak velikih ljudi, Hasan će jednoga dana također biti velik, unatoč svim njegovim parfemima i skupocjenoj odjeći. Jusuf je bio siguran u to.
»Jusufe«, rekao je šeik ugodnim glasom, kao da Jusufu čita misli, »pričekaj malo. Uskoro ćeš galopirati sa svojim konjem.«
Jusuf je spustio pogled.
»Hasane, pozvao sam te ovamo kako bih ti rekao nešto vrlo važno«, rekao je šeik i zastao.
Jusuf je shvatio da šeika nikada nije vidio toliko umornog, ili možda toliko tužnog. Izvezena kapica nahereno mu je ležala na glavi. Njegova leđa, inače ravna poput štapa, bila su pogrbljena dok je promatrao svojeg sina.
»U pismu koje sam ti poslao«, oprezno je nastavio, »napisao sam da događaji govore kako će Sabura spasiti nepoznata osoba izvan naših krugova.«
Oči drugih muškaraca zatreperile su. Iako mu se šeik nije obratio, Jusuf je kimnuo. Kako je mogao zaboraviti ono izlizano pismo? »Kako Šafi sahib malokad griješi, vjerujem da se možeš utješiti ovom viješću.«
»Prvi događaj dogodio se nedugo nakon što je Mamtaz Bano otrovana«, rekao je šeik. »Čovjek po imenu Jar Muhamed došao je iz britanskog tabora. Opisao je viziju koju je imao i u kojoj je lavica spasila dijete iz velike opasnosti. Zaključili smo da je to dijete Sabur, ali njegovu spasiteljicu nismo uspjeli prepoznati sve dok Šafi sahib nije primio poruku koja je upućivala na zaključak da je lavica Engleskinja, prevoditeljica u taboru britanskoga generalnog guvernera. Čak ni tada nismo znali kad će se spašavanje dogoditi.«
Vizije, poruke – Jusufovo koljeno počelo je poskakivati.
»Jusufe«, rekao je šeik ne gledajući ga, »trebao bi slušati. Možeš mnogo naučiti.« Pomaknuo je kapicu još više u stranu i počešao se po glavi. »Hasane, danima smo čekali i molili. Molili smo kad smo čuli da je Sabur nestao iz maharadžina tabora. Molili smo sve do sinoć, kad je, kao što je Jar Muhamed vidio i kao što je Šafi sahib pretkazao, mlada engleska prevoditeljica došla, izloživši se velikoj opasnosti, i dovela nam Sabura.«
Engleskinja – Jusuf se trgnuo na svojem stolcu od trstike. Nakon toliko mnogo nada i očekivanja kako to da je spašavanje izvela žena, a ne on?
»A sada, dragi moj sine«, rekao je šeik, »suočeni smo s ozbiljnim problemom za koji postoji samo jedno rješenje.«
Nitko se nije pomaknuo. Možda je šeikov ozbiljan ton utišao dvorište. Osim žamora grada izvan zidova havelija, nigdje se nije čulo ništa. Čak je i mačka nestala.
Šeik je pogledom prešao preko svoje publike. »San Jara Muhameda nije završio kad je lavica spasila dijete«, nastavio je govoreći u tišinu svoje platforme. »Nakon što je iznijela dijete izvan opasnosti, lavica je čekala stojeći nad njim, a kad se pojavila druga opasnost, uhvatila ga je zubima i odnijela, nestavši Jaru Muhamedu s vidika. Prema Šafi sahibu i drugima«, ozbiljno je zaključio šeik, »to znači da ta skrbnica mora biti sa Saburom i čuvati ga, možda dugo, dok ne odraste.«
Nebo je bilo bijelo. Ptice su kružile visoko iznad Jusufove glave. Žena, će čuvati Sabura? Možda je šeik Valijulah toliko star i umoran da je sišao s uma. I zašto pripovijeda tu dugu priču? Zašto nije prešao na stvar, on, koji i najneugodniju istinu uvijek govori bez oklijevanja? Pogledao je Hasana, koji je zurio u pločice između svojih nogu.
»Hasane«, napokon je rekao šeik, »ne mogu spoznati dubinu tvoje tuge za jadnom Mamtaz Bano. Ali koliko god duboka bila tvoja patnja, moraš poduzeti nešto kako bi zaštitio Sabura od daljnjih opasnosti. Moraš oženiti strankinju koja ga je spasila.«

27. poglavlje

Nedjelja, 22. prosinca


Mariana je sjedila pred svojim šatorom, leđima okrenuta suncu, kose raspuštene u vlažnom slapu preko naslona stolca. Pitala se gdje li je Sabur u tom trenutku.
Možda se igra sa svojim rođacima u prostoriji na katu, u kojoj je provela nekoliko sati prije jučerašnje zore, a njegov visoki, cvrkutavi smijeh odzvanja dvorištem njegova djeda.
Je li mu nedostajala? Zacijelo jest.
Rastresla je kovrče. Netom oprane, večeras na maharadžinoj večeri nipošto neće ostati u glatkom čvoru.
Cijela priča o Saburu bila je neodoljiv misterij. Zašto je nju izabrao da ga spasi? Zašto ga je toliko zavoljela? Naposljetku, bio je domaći dječak, jedno od tisuća i tisuća domaće djece, ali ipak, kad je skvrčio malene nožne prstiće ili je gledao preko palca, jedva je susprezala želju da ga zgrabi i prekrije poljupcima od glave do pete.
Kad je posegnula za četkom, prišao joj je Dittu. »Memsahib«, rekao je, »na glavna vrata isporučeno je pismo. Za vas.« Pružio joj je presavijeni papir. »To pismo«, izjavio je, »nije od engleskog sahiba.«
Bio je u pravu. Lijep natpis na vanjskoj strani nije bio engleski.
Uzela ga je mršteći se. »Ali, tko bi mi pisao na urdskom?«
Natpis na vanjskoj strani nije bio ispisan u urednim redovima po širini papira, kao kod engleskog pisma, nego u zaobljenoj dijagonali, što mu je davalo blago umjetnički dojam. Otvorila je list i nagnula se nad njega, zataknuvši vlažnu kosu iza ušiju.
»Molim se da je, ako je Božja volja, tvoje putovanje natrag u britanski tabor bilo sigurno i ugodno«, pisalo je. »Saburov povratak svima nam je donio veliku radost, a osobito njegovu ocu i baki po majci, koja je mnogo propatila. Spasivši Sabura, pokazala si da imaš toplo srce te da si vrlo hrabra, i duboko smo ti zahvalni.«

Lijepo. Pismo zahvale od šeika Valijulaha.
Imajući u vidu činjenicu da ste u Indiji bez svoje obitelji, teško je urediti važna pitanja vezana uz vašu budućnost. Međutim, molbu koju želimo izraziti, vjerojatno možemo uputiti starijoj sestri generalnoga guvernera.

Vidjeli smo koliko volite našega Sabura i uviđamo kako je za njega najbolje da ostane u vašoj blizini, ali da bismo osigurali vašu stalnu, ljubaznu prisutnost, moramo obaviti primjerene formalnosti.

Stoga će žene iz moje obitelji sutra posjetiti stariju sestru generalnoga guvernera kako bi ponudile mogućnost vaše udaje za mojega sina Hasana.

Pismo je ispalo iz Marianinih prstiju i palo na pod, a preostali redovi ostali su nepročitani.
Dittu je zurio u papir koji je ležao u prašini. »Zar nešto nije u redu, memsahib? Jeste li primili lošu vijest? Je li Sabur baba bolestan?«
Nesposobna odgovoriti, ustala je i potrčala pokraj njega u šator, zamišljajući sina, mlađu inačicu šeika, čije uši poput očevih strše ispod visoke kape, dok karikatura šeika iza njega sugestivno namiguje.
U glavi su joj odzvanjale riječi poručnika Marksa. »Taj je domaći čovjek istog trena prekoračio granice pristojnosti te postao neugodno neslužben i čak prisan...«
To je bilo vrlo loše. Što će svi pomisliti kad četa domaćih žena dođe zaprositi je? Što li je učinila?
Netko je došao. Kad se okrenula, njezin je učitelj ušao u šator noseći šeikovo pismo. »Bibi«, rekao je pozdravivši je, »ovo sam pronašao na tlu.«
»Znam, munši sahibe.« Ne želeći pogledati pismo, podignula je bradu. »Molim vas, pročitajte ga.«
Dok je čekala osjećajući kako joj srce lupa, on je polako otvorio list, pogledom prešao po riječima na njemu, a tada ga odložio na njezin stol, zakoračio unatrag i čekao.
Ona je promotrila njegovo lice. Gdje je suosjećanje? »Munši sahibe, što mi je činiti? Šeik Valijulah želi da se udam za njegova sina! Želi poslati svoje žene gospođici Emily s bračnom ponudom!« Pritisnula je dlanove o obraze. »Moram ga zaustaviti, munši sahibe. Molim vas, pomognite mi napisati pismo kojim ću ga spriječiti!«
Munši je nekoliko trenutaka šutio. »Ako želite, bibi«, napokon je rekao, »pomoći ću vam odgovoriti na šeikovo pismo. Ali danas ne mogu. Pismo ćete napisati kad se sutra ujutro vratim na našu pouku.«
Prije no što je Mariana stigla reći bilo što, ispričao se i otišao.
»Moram reći«, povjerila se gospođica Fanny te večeri kad je njihov slon zaljuljavši se skrenuo na put od Šalimara u tvrđavu, na maharadžinu gozbu, »da mi je veoma drago to što naš slon ima plavu glavu.«
Prstima u rukavicama uhvatila se za ogradu srebrne nosiljke. »Ne misliš li, Emily, da plava boja pristaje slonu?«
»Doista«, odgovorila je gospođica Emily iz kuta u kojem je sjedila, napola skrivena ispod nekoliko šalova.
Pred njima su, iza počasne straže, išli generalni guverner i njegovi časnici te domaći maharadžin izaslanik, na drugim ukrašenim slonovima, okruženi brojnim slugama u odorama te neizbježnom gomilom mjesne djece koja su prkosila oblacima prašine kako bi vidjela taj spektakl.
Mariana se u svojem kutu nosiljke molila da je dame poštede svojeg razgovora. Imala je potrebu razmisliti o proteklih osam dana, o svemu što joj se dogodilo u tom razdoblju.
Sabur je došao k njoj i osvojio njezino srce. Tri dana poslije, nakon što ga je nevoljko vratila u haveli njegova djeda u utvrđenom gradu, vidjela je potpuno izlječenje ugriza otrovne zmije. Upoznala je šeika, slavnog mistika, a potom, toga jutra, primila bračnu ponudu od istog šeika, u ime njegova sina. I, što je još čudnije, nitko od Engleza nije znao za te događaje.
Barem je prevladala paniku zbog šeikove ponude. Sutra će mu ona i munši napisati pismo kojim će uljudno odbiti njegovu ponudu i koje će mu biti isporučeno sutra poslijepodne. Tada više neće morati brinuti zbog posjeta domaćih žena gospođici Emily.
Zijevnula je. Jučer je pokušala pisati ocu, i tetku Adrianu i teti Claire u Calcutti, ali nije znala što bi napisala jer joj je glava pucala od događaja koje nije smjela otkriti. Dragi tata mora čekati, iako će njezina pisma njemu, kad ih doista napiše, svakako nadoknaditi vrijeme tijekom kojeg mu nije pisala.
»Žao mi je što gospodin Macnaghten i bojnik Byrne moraju putovati na onom ružnom, žutom poput sumpora«, rekla je gospođica Fanny kimajući prema slonu ispred njih, »ali budući da mi je bojnik Byrne rekao kako će sporazum napokon biti potpisan, sumnjam da bi im smetalo putovati i na magarcu.«
» Ja mislim«, rekla je gospođica Emily mršteći se rasplesanoj gomili dječaka iz sela, »da bi Macnaghtenu i Byrneu veoma smetalo putovati na magarcu.«
Mariana se okrenula kako bi pogledala unatrag, prema njihovu taboru u glasovitim vrtovima Salimara. Uz zvuk poziva na molitvu, čiji su posljednji odjeci još lebđjeli oko njih, nebo na zapadu preplavilo je kićene građevine vrtova ružičastom svjedošću, pretvarajući vodopade i jezerca u prizor iz snova.
Snovi. Fitzgerald nije bio san. Ona će pronaći način da ga uvjeri kako ne smije odustati.
»Emily«, odjednom je rekla gospođica Fanny, »zaboravila sam borbu slonova. Je li bilo strašno?«
»Bilo je užasno.« Gospođica Emily lagano se uvukla u svoje omote; čvršće se omotala smeđim šalom s narančastim zavijucima. »Jedan je mahut poginuo. Ležao je na tlu poput zdrobljene lutke, a njegov je slon stajao nad njim i trubio. Mislim da je jadna životinja bila očajna. Ne mogu ni govoriti o tome.«
Dok je gospođica Fanny ispuštala zvukove suosjećanja, Mariana je gledala pred sebe i među stražom tražila poznata leđa u odori. Kako li je bilo ironično to što njezina željno iščekivana bračna ponuda nije stigla od Fitzgeralda, nego od domaćeg čovjeka...
Glas gospođice Emily prekinuo je njezine misli. »Mariana, budući da će sporazum biti potpisan, uvjerena sam da će se poručnik Marks uskoro izjasniti.«
Mariana se nije mogla sjetiti primjerenog odgovora.
Mnogo sjajnih zvijezda pojavilo se do trenutka kad je generalni guverner s pratnjom stigao do visokog oslikanog zida tvrđave.
Likovi životinja, ptica i ratnika visoko na ziđu kao da su plesali na svjetlosti baklji, dok je pod njima čekala skupina maharadžinih dostojanstvenika na slonu, praćena konjanicima u oklopima od pletene žice i svili.
Kad je gospodin Macnaghten krenuo prema fakiru Azizudinu, čiji je slon na sebi imao par golemih narančastih resa, gospođica Emily okrenula se Mariani.
»Kao što vidiš, draga«, rekla je nevino, »bit će upravo kako smo opisale, skromna večera s našim prijateljima sikhima.«
Nakon uobičajene stanke tijekom koje su slonovi i konji polako hodali uokolo, a bojnik Byrne i gospodin Macnaghten izmjenjivali srdačne pozdrave s nasmiješenim fakirom Azizudinom, slonovi su stali u red i sjajna je povorka s lordom Aucklandom na čelu prošla kroz čuvani prolaz koji vodi do uskih, zaštićenih vrata tvrđave.
»Zaboga! Pogledajte!« Gospođica Emily stisnula je sestrinu ruku.
Široko kameno stubište s njihove lijeve strane vodilo je gore, zavojito, prema jarkoj svjetlosti i ritmu orijentalne glazbe u daljini.
Umjesto da stanu, slonovi su išli ravno prema niskom stubištu – najprije slon lorda Aucklanda, a za njim izaslanikov srebrni slon i potom, ljuljajući stražnji dio tijela, žuti slon gospodina Macnaghtena i bojnika Byrnea.
Šeširić gospođice Emily skakutao je od straha. »Fanny, moraš me smjesta uvjeriti«, molećivo je rekla, »da se na plavom slonu nećemo penjati stubama.«
Ali slijedilo je upravo to. Kad je njihov mahut poveo veliku životinju prema stubama, jasan glas kraljevskog najavljivača počeo je izvikivati njihove titule iz niše u visokom zidu.
»Oh, ovo je silno uzbudljivo«, šapnula je Mariana kad su se počele penjati, kad se njihova nosiljka zaljuljala, a pokrivač njihova slona zasjao na svjetlosti stotinu baklji.
Maharadža Randžit Sing sjedio je pod baldahinom od kašmirskih šalova nasred pjeskovitog dvorišta osvijetljenog svjetiljkama, na tepihu do njegovih nogu sjedio je njegov glavni ministar, a pred njim su stajali njegovi dostojanstvenici. Sa strane maharadžina zdravog oka, na zlatnom stolcu sjedio je lord Auckland s ukočenim osmijehom, pokraj gospodina Macnaghtena koji je trebao prevoditi. Obojica su taktično ignorirala maharadžine podignute noge i par čarapa koji je ležao na raskošnom ćilimu ispred njegova zlatnog prijestolja.
Sa strane maharadžina slijepog oka, iza gospođica Eden, Mariana je gladila svoju suknju s plavim i bijelim prugama te slušala žamor gomile.
Maharadžini glavari bili su divan prizor. Izgledali su čak romantičnije od počasne straže, koja je stajala iza britanskih stolaca, sjajno dotjeranih perjanicama i zlatnim gajtanima. Blijedi Harry Fitzgerald, blistav sa zlatnim gajtanom te crnom kacigom s perjanicom od crvene konjske dlake, okretao je glavu od Mariane.
Koliko dugo bojnik Byrne i gospodin Macnaghten ljutito gledaju u nju? Izdahnula je. Ta dvojica nipošto ne smiju doznati za šeikovu ponudu.
Ispaljivan iz nekog dalekog dvorišta, vatromet se bučno rasprskavao iznad njih. Bubnjevi su postali upadljiviji i pojavili su se redovi plesačica. Kad je glazba živnula, Mariana je osjetila kako njezino srce hvata ritam bubnjeva.
U tom prizoru mora uživati dok je još noć. Danju je tvrđava zacijelo ruševina koju su sikhi opljačkali nakon veličanstvenog Mogulskog carstva, prepuna prljavštine, prosjaka i izgladnjelih pasa.
Možda je sve u Indiji bilo poput šeika Valijulaha – očaravajuće samo u tami.

28. poglavlje

Ponedjeljak, 23. prosinca


Mariana, molim te da za večerom imaš na umu kako mi Britanci nikada ne primjećujemo darove koje nam daju istočnjački vladari.«
Plesačice su odlepršale. Pokraj maharadže pojavio se sluga u odori, držeći pladanj prepun dragulja. Mariana je okrenula glavu te nekoliko sekundi bez razmišljanja zurila u sikha sirdara omotanog zeleno-bijelim šalom i ukrašenog smaragdima, koji joj se oduševljeno smiješio.
Dok su Englezi proučavali zrak, Randžit Sing smeđim je prstima prebirao po blagu na pladnju. Mariana je krajičkom oka vidjela kako je iz hrpe izvadio dvije dijamantne narukvice i dijamantni prsten te pružio ruku prema gospođici Emily.
Njezin brzi pogled nagrađen je prizorom gospođice Emily zagledane u prazno, s narukvicama već zakopčanim na koščatom zapešću, dok je maharadža, kao u kakvom bizarnom obredu vjenčanja, gurao prsten na njezin prst.
Potom se okrenuo prema pladnju i ponovno počeo nagnute glave revno prebirati po draguljima.
Nakon dužeg vremena izvukao je nisku bisera, ustao i stao iznad gospođice Fanny, očekujući da će joj ogrlicu navući preko glave.
Bilo je očito da niska srednje veličine ne može prijeći preko velikog šešira gospođice Fanny. Mariana se odvažila još jednom kratko pogledati i vidjela je kako maharadža sjaji od zadovoljstva dok njegove ručice petljaju blizu ravnodušnog lica gospođice Fanny, mrseći bisere među svilene božure i vrpce od baršuna. Doimalo se da petlja cijelu vječnost. Mariana ga je netremice gledala postrance, susprežući želju da prasne u smijeh, zahvalna što će biti pošteđena te igre.
Čim je taj obred završio, stigao je novi pladanj, koji je đonio lijep dječak. Kad je položio pladanj pred maharadžu, uzdah je poput naleta vjetra prošao kroz britanske časnike.
Maharadža je zadovoljno pljesnuo rukama. »Ajme, ajme, guverner sahibe, stiglo je vino«, veselo je izjavio.
»Pogledaj jadnoga Georgea«, rekla je gospođica Emily hinjenim šapatom. »Izgleda kao da je osuđen na premještaj.«
Nekoliko trenutaka poslije netko je Mariani u ruku tutnuo čašu za vino.
Napućivši usne preko njezina ruba, ispila je pokusni gutljaj. Gorko i žareće ljuto vino natjeralo joj je suze na oči. Prisiljena progutati, bila je uvjerena da je opekla utrobu.
»Ovo smo vino probali u Simli«, povjerljivo je rekla gospođica Fanny, opetovano izlijevajući svoje na ćilim. »Ima okus po gorkim, fermentiranim crvenim paprikama. Oh, draga, vidim da si ga već kušala.« Treptala je promatrajući Marianino užareno lice. »Jesi li dobro? Jadni George je nakon posljednje takve zabave cijelo jutro proveo u krevetu. Nismo li sretne što sjedimo s maharadžine slijepe strane! Onaj jadni časnik iza bojnikova stolca danima je na strogoj dijeti od prepečenca i vode, ali čak ni on nije uspio izbjeći to vino.«
Sljedeća dva sata, dok su se britanski časnici meškoljili i zijevali, maharadža je polako pio te u ruci neprestano držao zlatnu bocu, spreman ponovno točiti.
Fitzgerald, koji je stajao u maharadžinu vidnom polju, također je bio prisiljen piti. Podbuhlog lica ljuljao se na svojemu mjestu iza stolca lorda Aucklanda, a kapci su mu se spuštali.
Časnik koji je živio o prepečencu i vodi već je bio odnesen.
»Nisu li moj brat i gospodin Macnaghten hrabri?« šapnula je gospođica Fanny kimajući prema gospodinu Macnaghtenu, koji je bio ukočena lica, i prema lordu Aucklandu. »Znaju da ne smiju uvrijediti maharadžu sada kad je potpisivanje toliko blizu.«
Napokon je nekoliko slugu donijelo zlatan stol i postavilo ga pred maharadžu.
Gospođica Fanny gurnula je Marianu i pokazala na svoj sat dok su sluge donosili jela i stavljali ih na stol. Bila je ponoć.
Previše umorna da bi bila gladna, Mariana je prebirala po svojem tanjuru dok su pred njom i iza nje Britanci i sikhi jeli stojeći. Što je to jela, divljač? Patku? Koje je ono povrće čudnog oblika? Žuta riža imala je okus kao da je kuhar u nju umiješao sve začine za božićni puding. Sve je bilo takvo, aromatizirano neobičnom mješavinom poznatih i nepoznatih okusa.
Od crvene paprike cijedilo joj se iz nosa. Prinijela je rupčić licu i vidjela kako se maharadža saginje, promatrajući je jedinim okom, i govori nešto crnobradom glavnom ministru koji je sjedio do njegovih nogu.
Pogled fakira Azizudina postao je sumnjičav. Mariana je s nelagodom pogledala svoju odjeću. Je li prosula hranu po haljini? U što su zurili?
»Fanny, draga«, tiho je rekla gospođica Emily, »pojela sam koliko god sam mogla, a Randžit me ne prestaje hraniti. Pod stolac sam već spremila dvije prepelice, četiri kuglice začinjenog mesa i jednu pogaču i plašim se da više nama mjesta. Mogu li do kraja večeri koristiti ćilim ispod tvojeg stolca? Moram pronaći smještaj za dvije kruške i veliki slatkiš ukrašen zlatnim listićem.«
»Dakako, Emily«, odgovorila je gospođica Fanny hinjenim šapatom. »Nadam se da ova večer neće još dugo trajati«, tužno je dodala. »Vino mi je natopilo najbolje cipele.«
Mahardža je, i dalje govoreći, jeo jednom rukom, čak i rižu, te glasno sisao prste. Nakon što je gotovo sat vremena razgovarao s lordom Aucklandom i gospodinom Macnaghtenom, napokon se okrenuo prema gospođici Emily.
Bio je to Marianin trenutak.
»Zar guverner sahib ne voli žene?« upitao je kralj, a oko mu je blistalo od veselja. »Zar se zato nije oženio?«
S osmijehom je posegnuo u posudu, zagrabio šaku sjemenki šipka i ispustio ih na tanjur gospođice Emily. »Možda bi lord Auckland želio izabrati koju od mojih plesačica? Ili možda mojeg peharnika?«
Mariana je osjetila kako joj lice rumeni. Kako je mogla prevesti tako nedolično pitanje? Osim toga, zacijelo nije ozbiljno mislio na onoga peharnika, jer je očito posrijedi bio mladić.
Pogledala je gospodina Macnaghtena očekujući pomoć, ali on je pognute glave razgovarao s lordom Aucklandom.
»Pitaj je, bibi«, potaknuo ju je maharadža kimajući.
Gospođica Emily podignula je obrve? »Što govori, draga?«
»Pita sviđaju li se lordu Aucklandu plesačice«, odlučno je rekla Mariana. »Molim vas, nemojte reći da mu se sviđaju.«
»Pa, rekla bih da se generalnom guverneru sviđaju«, oprezno je započela gospođica Emily, »lordu Aucklandu plesačice se doista sviđaju.« Zastala je i napućila usne. »Ali ne kao sve ovo.«
»Gospođica sahib kaže da guverner sahib uživa u vašim zabavama«, ukočeno je rekla Mariana, »ali ima vrlo mnogo posla i ne može odvojiti vrijeme da ih ponovno vidi.«
Sikhi sirdari njezin su odgovor dočekali gromkim smijehom.
I maharadža se nasmijao zabačene glave, čvrsto zatvorenog oka, dok se fakir kod njegovih nogu nasmiješio poput sfinge.
»Vaša je sestra vrlo službena dama«, rekao je maharadža lordu Aucklandu.
Sirdari su u smijehu pljuskali jedni druge.
»I«, dodao je kralj ispruživši ruke na pranje, »u pogledu dama veseli me spoznaja da ću napokon imati suprugu Engleskinju.«
Suprugu Engleskinju? Mariana je trepnula. Kakvu igru maharadža sada igra?
Gospodin Macnaghten i lord Auckland zbunjeno su se pogledali. S druge strane gospodina Macnaghtena bojnik Byrne zijevnuo je u rupčić.
Fakir se okrenuo prema lordu Aucklandu. »Maharadža«, rekao je ministar baršunastim tonom, »kaže kako je posve zaboravio da su prošle tri pune godine otkako je vašoj Vladi poslao zahtjev za engleskom suprugom.«
Nasmiješio se šire. »Ali sada kad je ta dama stigla, maharadža shvaća da kašnjenje nije posljedica nevoljkosti Vlade, nego duga i pomna potraga za primjerenom kandidatkinjom.«
Dama? Mariana je teško progutala. Zašto svi sirdari zure u nju?
»Žene su potrebne, zar ne?« Maharadža je veselo okrenuo glavu od lorda Aucklanda i pogledao sestre Eden. »Brak između dviju obitelji osigurava ljubav i prijateljstvo, zar ne?« Otresao je kapi vode s prstiju. »Sada će naše dvije obitelji biti zauvijek povezane, a slavuji nikada neće prestati pjevati u vrtu našeg prijateljstva!« Naslonivši se na svojem prijestolju, otvorio je dlanove.
Gospodin Macnaghten je posivio.
Lord Auckland pokraj njega je trepnuo. »O čemu je riječ, Williame?« upitao je promuklim glasom. »Što taj čovjek govori?«
»Vaša je dužnost bila«, rekao je maharadža mašući prstima prema Mariani, »dovesti ovu mladu damu u Lahore, a moja je dužnost zaprositi je.«
Gospodin Macnaghten zatvorio je oči.
Mariana je zinula? Ne i on! Druga bračna ponuda u dva dana, ova od prastarog, jednookog maharadže čije joj je tjeme dopiralo do brade! Što je svima njima?
Gospođica Emily se namrštila. »Što to govore, Mariana?«
Iza stolca lorda Aucklanda Harry Fitzgerald je, staklenih očiju, drijemao na nogama. Sluša li uopće? Brada bojnika Byrnea spustila se do prsa. Gdje je odbojni poručnik Marks? Je li itko dovoljno trijezan da zaustavi tu ludost?
Mariana se okrenula gospođici Emily. »Maharadža je...«
»A sada slijedi dobra vijest«, nastavio je maharadža, a njegov je piskavi glas ubrzavao. »Proricanjem je ustanovljeno da je pogodan dan za obred dvadeset peti prosinca, za samo dva dana!«
Što? Prekosutra? Na Božić? Mariana se zgrčila na svojem stolcu promatrajući lica britanskih časnika. Zašto ga nitko nije zaustavio?
Maharadža je pozvao nekoga tko je stajao u sjeni. »Stoga ću, guverner sahibe, ceremoniju započeti zasipajući vas novčićima.«
Gospođica Emily nagnula se prema Mariani. »Što govore? Što je gospodinu Macnaghtenu?«
Macnaghten se ljuljao. Mariana se gnjevno zapiljila u njega, želeći da progovori. Odgovorite, preklinjala je bez riječi. Priberite se i odgovorite!
Macnaghten je bio kriv za to. Tko je tražio od njega da maharadži obeća vječnu ljubav i prijateljstvo? Marianine su se misli vrtložile. Svi su znali da je lord Auckland već prije nekoliko dana napustio nadu da će se Randžit Sing pridružiti britanskom planu za Afganistan. Unatoč svoj njegovoj rječitosti, bilo je očito da će taj starac pohodu pružiti vrlo slabu potporu te da neće poslati vojsku da se bori uz Britance. Ali, što je stari kralj sada činio? Zar će odbiti popisati čak i ograničeni sporazum koji bi zajamčio stabilnost regije i siguran prolaz Britanaca kroz Pandžab? Zar se samo poigravao njima, prisiljavao ih da se dokažu i zabavljao se? Zar je doista želio suprugu Engleskinju?
Bi li odbio potpisati sporazum ako ona odbije udati se za njega ?
Sirdari su mrmorili. Macnaghten je trepnuo i podignuo ruke otvorenih dlanova. »Maharadžo«, počeo je drhtavim glasom, »molim vas, pričekajte trenutak. Guverner sahib...«
»Ne, ne«, prekinuo ga je maharadža mašući laganom rukom prema lordu Aucklandu kad je sluga stigao sa srebrnim pladnjem, »više nema potrebe za čekanjem, nipošto. Dobro ste odlučili. Dakako, potrebno ju je udebljati, ali ima dobre zube. Sviđaju mi se lijepi, bijeli zubi.«
»Što govori?« gospođica Emily lepezom je kvrcnula Marianu po koljenu. »Što se događa?«
»Oh, Emily«, zabrinuto je rekla gospođica Fanny, »nadam se da je Mariana...«
Jedva skinuvši pogled s maharadže, gospodin Macnaghten pogledao je tri dame. »Gospođice Eden«, rekao je pomalo nerazgovijetno, »govori o zubima gospođice Givens.« Ponovno je zatvorio oči, očito želeći da je negdje drugdje. »Sviđaju mu se.«
Gospođica Eden se uspravila. »Sviđaju mu se Marianini zubi? Njezini zubi? Doista, ovi su ljudi krajnje neobični.« Nagnula se preko sestre. »Zaboga, Mariana, mislila sam da si s maharadžine slijepe strane!«
Lord Auckland se, lica blijedog poput pergamenta, ljuljao na svojem drvenom stolcu kao da se na svojem slonu već vratio u britanski tabor. Namrštio se kad se gospodin Macnaghten okrenuo prema njemu.
Mariana se naprezala kako bi ga čula. »... ako odbijemo«, čula je kako kaže, »... mogao bi izraziti nepovjerenje... opskrbni put kroz Pandžab...«
Sluteći nevolju, časnici iza Mariane počeli su se nervozno meškoljiti.
Stari maharadža pružio je ruku prema pladnju s novčićima i počeo petljati s prekrivačem.
Što je, zaboga, s Harryjem Fitzgeraldom? Zašto ne poduzme nešto? Zar je ne voli? Zašto je stajao ondje i drijemao na nogama dok se odvijao taj nečuveni prizor, ne čineći baš ništa kako bi je spasio? Mariana je poželjela ustati i viknuti njegovo ime. Za kakvu se to budalu željela udati?
»Jesi li dobro, draga?« gospođica Fanny pružila je ruku preko prostora između njihovih stolaca.
Mariani se još cijedilo iz nosa od paprike. Jednom je rukom pri tiskala rupčić o nos, a drugom je uhvatila malenu, dobronamjernu ruku gospođice Fanny.
Maharadža je podignuo kut tkanine.
Sikhi sirdari približili su se uživajući u maharadžinoj predstavi. Čovjek sa smaragdnom ogrlicom smijao se gledajući Marianu.
Zašto lord Auckland šuti? Zar će doista dopustiti maharadži da je uzme kako bi postigao taj sporazum?
»Da, da«, govorio je maharadža kao da je planirao piknik, dok je bradati fakir pokraj njegovih nogu oduševljeno kimao. »Imat ćemo veličanstveno vjenčanje, prekosutra, s više vina no ikada, i s još mnogo više zabave.«
Lord Auckland šapnuo je nešto gospodinu Macnaghtenu, koji se očajnički osvrnuo oko sebe, a tada udahnuo. »Preuzvišeni maharadžo«, počeo je, »krajnje je... krajnje...«
Uzdahnuo je, mahnuo teškom rukom i utonuo u tišinu. Bojnik Byrne pokraj njega hrkao je pogrbljen, s bradom na prsima.
Stari prsti tada su bili zaokupljeni zlatnicima na pladnju. U Marianinim mislima stvorila se predodžba njezina stola te na njemu šeikova pisma.
Je li šeik poslao ponudu kako bi je spasio ovog mučenja? Je li joj, znajući za maharadžin plan, pisao kako bi je upozorio, ali je pismo sročio toliko fino da je ona zamalo previdjela njegovo istinsko značenje?
»Teško je«, pisalo je u poruci, »urediti važna pitanja vezana uz vašu budućnost...«
Novčići su padali kroz maharadžine prste kad se nagnuo i podignuo šaku zlata iznad glave lorda Aucklanda.
Tko bi shvatio običaje domaćih ljudi? Ako starac ispusti novčiće, znači li to da su zaruke zapečaćene? Bi li tada bilo nemoguće uzmaknuti? Što će njezina obitelj reći na to?
Mariana više nije mogla čekati. »Stanite!« viknula je, a tada nespretno ustala prevrnuvši stolac.
Krenula je ćilimom, zagledana u maharadžinu podignutu ruku, i stala pred njegovim prijestoljem.
Gomila koja se mrmoreći razmaknula kako bi je propustila, sada se sa zanimanjem nagurala naprijed. Mahardžina ruka stala je u zraku kad mu se Mariana naklonila duboko i bez daha, drhtavih koljena spojenih ispod haljine. U ušima joj je zvonilo. Nije znala što bi rekla.
»›Kako da vam govorim o sebi?‹« I dalje u dubokom naklonu, počela je citirati iz legende kojoj ju je munši poučio. »›Ne znam što me je snašlo. Tugujem danju i noću. Glad i žeđ posve su me napustile. Danju nema radosti; san mi ne dolazi na oči. Teška je moja zebnja...«‹
»Što radi? Što govori?« glasno je upitao generalni guverner.
»Shabash! Poučili ste je pandžapski!« I dalje držeći novčiće, maharadža se nasmijao visokim glasom, hripajući. Zagledao se u dekolte njezine duboko izrezane haljine.
Mariana se, uzavrelih obraza, naglo uspravila. Ostatak priče, i ono što je njome željela postići, ispario joj je iz uma, izgubljen u magli straha i sramežljivosti.
Prebirući po pamćenju u potrazi za nečim drugim, pronašla je perzijski katren i ponovno progovorila, ne obazirući se na zapiljeni pogled generalnoga guvernera i odjednom pozornog Harryja Fitzgeralda.
»Sinoć sam u gostionici naručio čašu.
›Koji ljubavnik ‹, zavapio sam, › ostavlja preostalo vino?‹
Dok sam ležao na pragu plamteći od radosti,
život je došao s darovima, vidio me pijanoga, i pobjegao.«

Uplašeno je podignula glavu i vidjela kako stari kralj otvorenih usta zuri u nju. Gospođica Emily pokraj njega ljutito se mrštila, mašući prema Marianinu prevrnutom stolcu.
Gospođica Fanny promatrala je lica jedno po jedno, kao da je u kazalištu. Prisiljen prevoditi Marianine riječi lordu Aucklandu, gospodin Macnaghten mučio se s njezinom perzijskom pjesmom.
»Govori jasno, bibi«, zapovjedio je maharadža nestrpljivo, zveckajući novčićima u šaci. »Što želiš reći?«
Mariana se uplašeno osvrnula kad se skupina sikha pomaknula naprijed. »Kako da vam kažem da sam već zaručena za drugoga?« promrmljala je.
Eto, rekla je to. Što god se dogodi, maharadža će morati odustati od nje.
Iza stolca lorda Aucklanda, točno pred njom, Harry Fitzgerald izbuljenih se očiju ljuljao s jedne strane na drugu.
Maharadžina se brada trznula. »Što je to? Za koga si zaručena?« Okrenuo se prema lordu Aucklandu i uhvatio ga za nadlakticu.
Jedan od časnika iza lorda Aucklanda brzo je prevodio. Mora li im reći?
»Govori!« zapovjedio je maharadža.
Dvorani su šuštali iza nje, čekajući bez riječi.
»Zaručena sam«, rekla je razgovijetno, »za Hasana, sina šeika Valijulaha iz grada Lahorea.«
Fitzgerald se trgnuo toliko naglo da se doimalo kao da je odskočio.
Svjetiljke su treperile bacajući sablasnu svjetlost na taj prizor. U gomili iza stolca gospodina Macnaghtena Mariana je ugledala užasnuto lice poručnika Marksa. Svim se silama potrudila ne zatvoriti oči. Zacijelo će se uskoro probuditi i ustanoviti da je to bio ružan san.
Teško je progutala i pogledala preko ramena. Doimalo se da svi dvorani zure u nekoga tko je stajao iza gomile.
Lord Auckland se pred njom počeo vidljivo nadimati. U lice mu se vratila boja, opasna crvena.
»Emily, moramo učiniti nešto s Georgeom.« Šapat gospođice Fanny lako je stigao do Mariane.
»Guverner sahibe«, rekao je maharadža glasom koji do tada nisu čuli, »doveli ste mi djevojku i prihvatili drugu ponudu za nju? Je li to šala?«
Lord Auckland položio je ruku na čelo i zatvorio oči. Znoj se slijevao na njegov uštirkani ovratnik.
Britansko izaslanstvo komešalo se i žamorilo kako se razumijevanje širilo njihovim redovima.
Strah je Marianu učinio nesmotrenom. Nastavila je upravo kad je gospodin Macnaghten udahnuo kako bi progovorio. »Maharadžo, ja sam prihvatila tu ponudu, sama u svoje ime. Nisam pitala guverner sahiba.«
Maharadža se okrenuo otvorenih usta prema lordu Aucklandu.
Gospodin Macnaghten je srećom prepoznao tu mogućnost. »Ako je dama dala svoju riječ«, rekao je, »naša Vlada nema moć prisiliti je da je pogazi. Međutim, maharadžo«, dodao je ljutito gledajući Marianu, »možete biti uvjereni da će ta mlada žena biti primjereno kažnjena za tu pogrešku.«
Pogrešku. Mariana se ukočila. Je li pogriješila progovorivši, spašavajući se kad to nitko drugi nije namjeravao učiniti, preuzimajući na sebe krivnju za odbijanje braka sa starim, slijepim maharadžom i spašavanje njihovih obraza?
Pokušala je uhvatiti Fitzgeraldov pogled, ali on je okrenuo glavu.
Maharadža je sjedio bez riječi. Bradati fakir kod njegovih nogu poigravao se svojim ogrtačem, a njegove tamne oči skakale su amo-tamo.
Ostavši bez usluga prevoditeljice, sestre Eden uzbuđeno su mahale Mariani neka se vrati i sjedne. Ona je nakon završnog drhtavog naklona prošla pokraj sikha i vratila se do svojega prevrnutog stolca.
»Draga djevojko, kako si samo tako ustala i održala govor?« Gospođica Emily nagnula se pokraj sestre, stisnuvši oči. »Što si rekla? Što se, zaboga, događa? Očito je da si uzrujala sve, a osobito mojeg brata.«
Prije no što je Mariana stigla odgovoriti, maharadža je prekinuo tišinu hripavim smijehom koji se odjednom pretvorio u napadaj kašlja. Pruživši ruku nadesno, pljusnuo je generalnoga guvernera po nozi i pružio ruku dlanom okrenutim prema gore.
Lord Auckland nije obratio pozornost na njegovu ruku pa je stari kralj obrisao oko. »Kakva šala«, viknuo je. »Kakva šala za sve nas! Kažem vam, guverner sahibe, o ženama je bolje ne raspravljati. Imam mnogo supruga i, kažem vam, što ih više imate, to više nevolja trpite. Ne možete ni zamisliti kako mi se moje supruge suprotstavljaju.«
Štucnuo je potapšavši crbnobradog ministra po ramenu. »Možda ste vi bili mudri, guverner sahibe«, šapnuo je veselo upirući prstom u lorda Aucklanda, »što nemate nijednu suprugu!«
»A sada«, nastavio je poslovnim tonom, prekinuvši gospodina Macnaghtena koji je pokušao nešto reći, »budući da smo svi braća, na vjenčanju ćemo imati sjajnu predstavu. Vi niste vidjeli naše vjenčanje, guverner sahibe, zar ne? Imat ćemo sjajnu predstavu, sjajnu predstavu.«
Vjenčanje?
»Vjenčanje, maharadžo?« Macnaghten je trepnuo.
»Dakako«, odgovorio je maharadža raširivši koščate ruke. »Djevojka i Hasan su zaručeni. Zašto bi planovi za vjenčanje propali? Za dva ćemo dana ovdje u tvrđavi proslaviti njezino vjenčanje s Hasanom. Poznajem tog mladića«, dodao je, a izraz njegova lica odjednom je postao zagonetan. »Imat ćemo sjajnu predstavu, sjajnu predstavu.«
Stojeći iza njega, jedan državni tajnik uzdahnuo je i onesvijestio se.

29. poglavlje

Mariana je sjedila na rubu svojeg stolca, skrivajući vlažne ruke među naborima svojih suknji, dok su dva časnika odnosila unesrećenoga. Kad su otišli, gospodin Macnaghten nakašljao se nekoliko puta i tada, pomalo nerazgovijetno, damama preveo njezin govor. Govorio je hladno, pretvarajući njezinu poeziju u neobičnu englesku prozu, prevodeći njezinu izjavu maharadži tonom kojim bi čitao popis žrtava nakon bitke.
Gospođica Fanny pokraj nje udahnula je drhtavo, čujno. Maharadža je gledao sa svojeg zlatnog prijestolja, pogledom oka prelazeći s lica na lice.
Nitko nije gledao Marianu, čak ni maharadža, koji je očito izgubio zanimanje za nju. Lord Auckland staklenim je pogledom gledao pred sebe, usana stisnutih u tanku crtu, lica crvenog poput šara na maharadžinu ćilimu. Gospodin Macnaghten, koji je završivši prevođenje potonuo u svojem stolcu, izbjegavao je njezin pogled. Bojnik Byrne, napokon budan, glasno je zatrubio.
Iz usta političkog tajnika njezin je govor zvučao posve pogrešno – prisno, dajući naslutiti dopuštanje i iskorištavanje slobode. Mora objasniti svoje ponašanje prije no što pomisle loše o njoj, ali um joj se vrtložio, a misli se nisu željele smiriti.
»Dakle«, veselo je rekao maharadža, »imamo mnogo posla i pred nama je mnogo užitaka! Ali moramo obaviti posao. Sutra ćemo potpisati vaš sporazum. Prekosutra ćemo proslaviti vjenčanje.«
Dakle, sporazum će biti potpisan prije vjenčanja! Mariana se ponadala. Lord Auckland i gospodin Macnaghten pogledali su se. Kad sporazum bude potpisan, ona će moći hiniti bolest i čak smrt, te izbjeći vjenčanje. Za dva dana vojska će biti na putu prema pobjedi u Kabulu, a ona bi Božić trebala proslaviti s pratnjom generalnoga guvernera na putu za Calcuttu, sigurna od pijanki sa starim kraljem. Uspjela je! Preuzevši krivnju, onemogućila je maharadži da zbog prevrtljivosti Britanaca odustane od sporazuma. Poželjela je rashladiti se lepezom u olakšanju, ali suzdržala se ne želeći privući još pozornosti.
»Odlično, maharadžo.« Glas gospodina Macnaghtena kolebao se, ali njegovo je olakšanje bilo očito. »Sporazum ćemo, kao što kažete, potpisati sutra.« Dok je govorio, doimalo se da uživa u svakoj riječi.
Ona je bila junakinja, zar ne?
Nakon njezina govora maharadža je više nije pogledao, ali nije joj promaknuo sumnjičavi pogled bradatog ministra pokraj njega. Zašto bi je to zanimalo? Više nije bilo potrebe da tim domaćim ljudima posvećuje pozornost.
Mora pisati šeiku, zahvaliti mu za njegovu ponudu i objasniti zašto je progovorila na toj večeri. Kako li je bio dobar i ljubazan kad joj je ponudio toliko lak način da izbjegne maharadžinu zlobnu zamku!
Večer je napokon završila. Dopuštenje da gosti napuste maharadžu zatraženo je i dobiveno. Dame su ustale.
»Moram vam reći, gospođice Fanny«, promrmljala je Mariana dok su odlazile pozdraviti se, »što mi se dogodilo neku večer u Amritsaru, dok smo...«
Gospođica Fanny ušutkala ju je neznatnom, ali jasnom gestom. »Draga«, rekla je podignuvši ruku, »nemoj govoriti o tome. Što god rekla, samo ćeš pogoršati svoju situaciju.«
Pogoršati? Gospođica Emily pokraj nje je koračala prema naprijed, a njezin je strog profil bio miran kao da je izrezbaren iz bjelokosti. Na njezinu licu nije bilo ni traga boje. Mariana se naježila.
Privukla je suknje pripremajući se za uspinjanje u nosiljku za gospođicom Fanny. Sve će zacijelo biti u redu. Kad doznaju za Sabura, šeika i test rižom...
»Mariana«, počela je gospođica Emily kad je sjela, »tvoje večerašnje neuobičajeno ponašanje mogu pripisati samo lošem učinku maharadžina vina.«
Kad je Mariana zaustila, gospođica Emily ušutkala ju je pokretom ruke. »Osramotila si sebe i ponizila poručnika Marksa. Od svih nas napravila si budale.«
Poručnika Marksa! »Ali, gospođice Emily«, rekla je Mariana glasom koji je i u njezinim ušima zvučao neobično, »učinila sam to kako bih spasila sporazum. Sada kad će sporazum biti potpisan, mogu vam reći što se u Amritsaru doista dogodilo nakon vatrometa. Jedan od maharadžinih slugu dotrčao je i predao mi dijete, a ja...«
»Dijete?« Obje su je pogledale.
»Da, dijete, malog taoca. Odvela sam ga u svoj šator i držala ga ondje do noći u kojoj je izveden test rižom.«
Gledala je njihova lica na kojima se čitala nevjerica. »Nisu mu ni dvije godine«, dodala je, »i zlostavljao ga je...«
»Ali, draga moja Mariana«, uskliknula je gospođica Fanny, »to je ludost! Mi smo neprestano bile ondje! Kako ne bismo vidjele da iz Zlatnog hrama nosiš veliko dvogodišnje dijete? Moraš odustati od te nečuvene priče. Što maharadžin talac može imati s tvojim tajnim zarukama s domaćim čovjekom u vrijeme dok si ohrabrivala poručnika Marksa?«
»Ohrabrivala Marksa? Ali, gospođice Fanny, ja...«
»Tiho, Mariana. Rekla si dovoljno.« Glas gospođice Emily odjekivao je hladnom konačnošću.
Ostatak putovanja u britanski tabor prošao je u dubokoj tišini, a obje sestre Eden zagledale su se u daljinu, visoko podignutih brada.
Gospođica Emily progovorila je tek kad su stigli do ulaza u crveni dio tabora. »Mariana«, rekla je kad je njihov plavi slon s trzajem kleknuo kod stuba, »tvoje ponašanje sve nas je dovelo u vrlo težak i neugodan položaj. Imaš sreću da je moj brat dobar čovjek. Što god mislio o tebi, uvjerena sam da će pronaći način da te poštedi užasa stvarnog ›braka‹ s domaćim čovjekom. Veoma ću se iznenaditi ako do sutra poslijepodne već ne budeš na putu za Calcuttu. Ali sada više nećemo o toj žalosnoj stvari. Laku noć.«
Ne rekavši više ništa, otišla je u svojoj najboljoj žućkastoj svili, ostavljajući Marianu i gospođicu Fanny da same u tišini silaze iz srebrne nosiljke.
»Što se dogodilo, memsahib?« Dittu je kršio ruke. »Što se dogodilo?«
Mariana je podignula pogled sa svojeg kreveta, na kojemu je potrbuške ležala. »O, Dittu«, zavapila je, »strašno je. Žele me poslati u Calcuttu, a sve zbog onoga što sam učinila kako bih spasila njihov sporazum!«
»Otpraviti vas, memsahib?« Dittuova brada počela je drhtati.
»Nitko me ne želi slušati. Ne mogu im objasniti.« Šakom je udarila u jastuk. »Ako su toliko pametne, zašto one nisu progovorile kad se užasni maharadža pokušao zaručiti sa mnom? Zašto Fitzgerald nije učinio ništa?«
»Maharadža se zaručio za vas?« Dittu je raširio oči toliko da je bjelina potpuno okružila smeđe šarenice. »Zaručio?«
»Nije, ali zamalo jest. Ja sam se dosjetila dobrog izgovora kako maharadža ne bi bio uvrijeđen i kako ne bi odbacio sporazum. A sada me svi preziru.« Uspravila se i rukavom obrisala lice.
»Jedno znam«, nastavila je dok je Ditu prevrtao po odjeći u njezinoj škrinji tražeći čisti rupčić, »šeik je velik čovjek. On shvaća tu opasnost i poslao je svoju bračnu ponudu kako bih je iskoristila kao izgovor.« Uzela je kvadrat čistog lana iz Dittuovih ruku. »Dakako«, dodala je ispuhujući nos, »on nema namjeru vjenčati me sa svojim sinom.«
»Vjenčati sa svojim sinom?« Izraz Dittuova lica tada je bio karikatura zapanjenosti. »Šeik želi da se udate za njegova sina?«
Ona ga je ljutito pogledala. »Dakako da ne želi. Njegova snaha nedavno je umrla. Sam si mi to rekao. Šeik očekuje da s nekim izgovorom raskinem zaruke.
»Šeik je divan, osobit domaći čovjek«, rekla je ustavši kako bi se umila vodom iz lavora. »Nisam smjela sumnjati u njega.«
Držeći ručnik u ruci, krenula je prema otvorenom ulazu. »Oh, Dittu«, rekla je zagledavši se u sjajnu mrežu zvijezda iznad tabora, »zašto nisam u Sussexu, zašto ne slavim Božić s tatom i mamom?«
»Dakle, mlada će se dama udati za tvojeg pomoćnika.« Maharadža je raširio ruke kako bi mu sluga skinuo prsluk. Brzo je kimao, a brada mu se tresla dok je govorio.
»Tako izgleda, maharadžo.« Fakir Azizudin ozbiljno je kimnuo.
Sluga je pomaknuo maharadžinu bradu i počeo skidati zlatne gumbe s njegove svilene tunike.
»Je li to tvoje djelo, Aziz?« Ne obazirući se na čovjeka koji je radio na njegovoj odjeći, maharadža je gledao fakira. »Ako jest, dat ću ti mnogo sela.« Kad su gumbi uklonjeni, maharadža je podignuo ruke i sluga mu je svukao košulju preko glave. »Nisam očekivao da će ta budalasta ponuda uroditi toliko slatkim plodom!«
Gol do pojasa, stari je kralj sjeo na rub kreveta. »Ah, Aziz«, zadovoljno je dodao, »koliko je lako poigravati se s Britancima. Jesi li vidio Macnaghtenovo lice večeras? Kakva tamaša, kakva predstava! Očekivao sam da ću zbuniti Britance, ali je govor one dame zbunio čak i mene! No, tada sam shvatio što je učinila; uvidio sam kako mi njezine zaruke s Hasanom mogu koristiti.«
Fakirovo se lice umirilo. Maharadža se široko smiješio dok mu je sluga navlačio uštirkanu pamučnu tuniku. »Ti su Englezi djeca! Aziz, zar ne vidiš kakav mi je dar ta Engleskinja dala? Nakon vjenčanja poslat ću po svojeg Sabura. Dakako«, dodao je nehajno mašući rukom, »kad dođe, s njim mora doći i netko iz obitelji, kako bi se brinuo za njegove potrebe. To će, dakako, biti Engleskinja, njegova nova pomajka.«
Podignuo je glavu kako bi mu sluga izvadio bradu iz uštirkane tunike. »Tvoj prijatelj Valijulah možda misli da će dobiti Engleskinju u svoje ženske odaje, ali se vara. Ja ću je imati u svojoj Jasminovoj kuli!«
»Ne smijemo zaboraviti, maharadžo«, blago je rekao fakir, »da će Britanci učiniti sve što budu mogli kako bi je izvukli iz tog braka.«
»Nakon što je sama objavila svoje zaruke pred stotinu svjedoka? Ne boj se, Aziz«, maharadža je zijevnuo kad se opružio na svojem krevetu. »Englezi možda misle da su pametni, ali i ja sam pametan.«
»Doista jeste, maharadžo«, ozbiljno se složio Aziz kad je sluga odnio maharadžin satenski ogrtač. »Doista jeste.«
Lord Auckland i drugi muški članovi njegove pratnje sjedili su skutreni, u mučnini i omaglici, u šatoru za blagovanje britanskog tabora. Prošla su dva sata u noći.
»Sada nema izlaza iz toga.« Bojnik Byrne podignuo je ovratnik svojeg žaketa. »Mora se udati za tog momka, tko god on bio. Žao mi je, ali sama si je to učinila.«
»Udati se za domaćeg čovjeka!« Lice lorda Aucklanda blistalo je na svjetlosti svijeća. »Jesi li poludio? Zar su svi poludjeli?« S treskom je spustio ruku na stol.
Bojnik Byrne i William Macnaghten su, jedan pokraj drugoga, obrisali čela, ali nisu rekli ništa.
»Vjenčanja neće biti.« Obrazi lorda Aucklanda su se zatresli. »Neću sudjelovati u toliko odvratnom činu.«
Promatrao je lica jedno po jedno. »Koliko god njezini postupci bili niski, gospođica Givens je kršćanka i Engleskinja. Premda je istina da se ponijela sramotno, dužnost nam je zaštititi ono što je preostalo od njezine časti.«
»Nedvojbeno nije izgledala poput djevojke koja bi se nudila domaćim ljudima«, Byrne je ispod glasa rekao Macnaghtenu, »ali to je zacijelo činila cijelo vrijeme. Doista je zapanjujuće pred svima nama i stotinom domaćih ljudi izjaviti da je potajno pristala udati se za jednoga od njih!«
»Dopustiti da se taj ›brak‹ ostvari bila bi najgora moguća nedoličnost.« Lord Auckland osvrnuo se uokolo, crvenih očiju. »A najgore je to što nas je nakon toga drskog govora ostavila bespomoćnima.« Sumorno je uzdahnuo. »A sada nas je taj prljavi, žmirkavi stari maharadža pozvao na obred. Zamislite koliko se veseli tome što će je vidjeti kako odlazi konzumirati navodni ›brak‹.«
Byrne je ponovno obrisao čelo. »Ali sama se izložila tome«, istaknuo je.
Lord Auckland duboko je disao. »Doista jest«, odgovorio je. »A sada Randžit Sing namjerava proslaviti njezinu propast dok mi to bespomoćno gledamo. Ali, ne smije.«
»Nipošto, gospodine.« Macnaghten se pribrao i progovorio umirujućim glasom. »Cijela ova predstava već je krajnje neukusna. Ne smije ići dalje.«
Netko je štucnuo. Macnaghten se namrštio. »Djevojka se ponijela krajnje ružno. Sada znamo kakva je. Dakako, mora platiti za ono što je učinila. Ali postoji izlaz. Pokušat ćemo dobiti na vremenu. Sutra ću ujutro Randžitu Singu poslati poruku da se djevojka tijekom noći razboljela i da vjenčanje mora biti odgođeno do njezina oporavka. Čim sporazum bude potpisan, jednostavno ćemo raskinuti zaruke i poslati je natrag u Calcuttu. Naposljetku«, zaključio je, »starcu još nije preostalo mnogo života. Kad umre, sve će ovo biti zaboravljeno.«
»A što je«, pitao je lord Auckland ljutito gledajući ljude za stolom, »bilo s onim pismom? Maharadža je rekao kako nam je prije tri godine poslao pismo tražeći suprugu. Nitko mi nije rekao ništa o tome. Što se dogodilo s tim pismom?« Glas mu se uzrujano podignuo. »Zašto mi to nije rečeno?«
Macnaghten je odmahnuo glavom. »Nisam vidio takvo pismo, gospodine. Možda nikada nije ni postojalo.«
»Nikada nije postojalo? Kako to misliš, Williame? Taj stari jarac doista bi mogao učiniti takvo što. Zar ne vidite mogućnost koju smo mu pružili? Zbog tog pitanja supruge Engleskinje mogli smo izgubiti sve. Takva nesposobnost uzrok je najgorih nevolja.«
»Ako je takvo pismo i stiglo prije tri godine, onaj tko ga je pročitao, zacijelo je pomislio kako je posrijedi šala«, promuklo je rekao tajnik, »i bacio ga u koš za smeće.«
U kutu šatora netko se sagnuo.
»Zaboga, Fitzgeralde«, viknuo je generalni guverner okrenuvši se na stolcu, »ako ćeš povraćati, izađi iz šatora za blagovanje. Sjeti se doručka, čovječe.«
»Ne mogu misliti na doručak, gospodine«, bilo je sve što je Harry Fitzgerald uspio reći prije no što je posrćući izašao.
Lord Auckland je uzdahnuo. »Vrijeme je«, najavio je, »da svi pođemo na spavanje.«
Ustao je i odlučnim korakom izašao, prošao pokraj Fitzgeralda koji je povraćao, te s tek nagovještajem nestabilnosti prešao otvoreni prostor do svojeg šatora.

30. poglavlje

Zveketanje je reklo Mariani da je Dittu stigao s njezinom jutarnjom kavom. Bila je nemirna i budna do kasno u noć, a kad je napokon zaspala, sanjala je završetke i gubitak dragocjenosti.
»Memsahib«, rekao je Dittu kad je bučno spustio poslužavnik na njezin noćni ormarić, »kad ćete se udati za Saburova oca? Kad će biti vjenčanje?«
Mariana je otvorila oči. Vlastiti mozak osjećala je kao olovo. »Ne govori gluposti, Dittu.« Pipala je pokraj poslužavnika, tražeći sat. »Nipošto se ne mogu udati za Saburova oca. On je domaći čovjek.«
Dittu je slegnuo ramenima. »Memsahib, ovo do sada nisam želio reći, ali ako vas Saburov otac želi oženiti, trebali biste...«
»Dittu, dosta.« Bilo je šest i petnaest. Još je bilo vremena. Uspravila se i posegnula za šalom. »Donesi mi kutiju s priborom za pisanje«, rekla je. »Moram napisati pisma prije doručka. Najprije ću pisati gospođici Emily i sve joj objasniti. Potom ću zahvaliti šeiku Valijulahu za njegovu ponudu te ga obavijestiti da ću hiniti bolest kako bih izbjegla vjenčanje s njegovim sinom...«
»Ali, zašto biste izbjegli taj dobar brak, memsahib? Mnoge bi se žene rado udale za sina Šeika Valijulaha.« Dittu je odmahnuo glavom stavljajući na stol njezinu kutiju s priborom za pisanje, ukrašenu intarzijom. »Oprostite što ću ovo reći, ali vrlo ste stari za udaju. Još vas nijedan Englez nije zaprosio, čak ni onaj visoki, svijetle kose, koji nosi plavu jaknu.«
Sagnuvši se kako bi navukla čizme, Mariana se trgnula. »Ne želim tvoj savjet, Dittu«, otresla se.
Kad je napokon otišao, Mariana je sjela za stol te iz kutije ukrašene intarzijom uzela pero i tintarnicu. S nelagodom se sjetila kako su drugi časnici izbjegavali Fitzgeraldov pogled dok je prijevod njezina govora šapatom prelazio od jednoga do drugoga u maharadžinom prostoru pod baldahinom.
I Fitzgerald je vjerovao da se upropastila s domaćim čovjekom.
Uzela je list papira. Nakon što napiše pismo šeiku, sve će objasniti gospođici Emily. Bit će teško do doručka napisati cijelu priču o Saburu i o njegovu djedu, ali to mora učiniti. Bez oprosta gospođice Emily više ne bi smjela doći u šator za blagovanje. Nakon toga će, ako bude vremena, poslati poruku Fitzgeraldu. On ju je volio. On će shvatiti.
Kad je uronila pero u tintarnicu, Dittu se vratio. »Memsahib«, viknuo je bez daha, »došao je stražar. Kaže da su žene na slonu došle po vas. Kažu da vas žele pripremiti za vjenčanje.«
»Žene? Slon? Dittu, kako je to moguće? Vjenčanje je tek prekosutra. Netko je pogriješio. A osim toga, šeik očekuje da ću reći kako sam u groznici ili bolujem od neke druge bolesti te otkazati vjenčanje. Zašto bi danas poslao slona po mene?«
Dittu je mahnuo prema crvenom zidu. »Ne znam, memsahib, ali slon čeka na putu sa ženama, naoružanom pratnjom i mnogim slugama!«
Kad je Dittu otišao istražiti, ona je odmahnula glavom, a potom se ponovno nagnula nad papir. »Draga gospođice Emily, bojim se da su sinoćnji događaji ostavili krajnje loš dojam...«
Dittu se vratio gotovo istog trena, zadihaniji no ikada. »Memsahib«, rekao je bez daha, »stražar kaže da žene zahtijevaju da smjesta pođete s njima. Kažu da su prešle dalek put te da ionako imaju vrlo malo vremena za pripreme za vjenčanje. Pogledao sam kroz poderotinu u zidu i vidio da stražar govori istinu. Jeste li sigurni da se ne udajete za maharadžu Randžita Singa? Njihov slon je vrlo...«
Mariana je zalupila poklopcem kutije s priborom za pisanje. »Zaboga, Dittu«, viknula je, »ne udajem se ni za koga!«
Dittu je izgledao toliko šokirano da je promijenila ton. »Molim te, Dittu, pronađi gospodina Macnaghtena. Reci mu da je šeik Valijulah poslao slona po mene. Reci da moram razgovarati s njim.«
Kad je Dittu otišao žurnim koracima, Mariana je izašla. U taboru je bilo tiho, osim nekoliko slugu koji su radili nedaleko od kuhinjskog šatora. U šatoru lorda Aucklanda nije bilo znakova života, kao ni u šatorima gospođice Emily i gospođice Fanny.
Mariana je brzo prišla crvenom zidu. I gospodin Macnaghten i bojnik Byrne su je nakon večere gledali kao da je najprostija plesačica. Ali gospodin Macnaghten nedvojbeno će odgovoriti na njezinu molbu da joj pomogne.
Pogledala je kroz svoju poderotinu u zidu. Bile su ondje, čekali su na putu kao što je Dittu opisao – raskošno ukrašen slon sa zastrtom nosiljkom, sluge u odorama, pratnja koja se doimala opasnom.
Šatori državnih tajnika duž puta bili su tihi, obavijeni hladnom maglom jutra. Mariana je osjetila paniku. »Molim vas, budite budni, gospodine Macnaghten«, šapnula je kad se Dittu pojavio na putu, žureći prema šatoru političkog tajnika. »Molim vas.«
Ali gospodin Macnaghten nije bio budan, a mali sluga koji je sjedio i drhtao pokraj njegovih vrata dobio je, kako joj je Dittu rekao za nekoliko trenutaka, strogu zapovijed da ga probudi samo ako ga zove generalni guverner.
»Žene kažu da morate požuriti, memsahib«, rekao je Dittu trljajući ruke.
»Možda šeik samo želi razgovarati sa mnom o vjenčanju«, rekla je dok ju je Dittu slijedio natrag u njezin šator. Odgurnula je zaslon i nesigurno stala na ulazu. »Naposljetku, potrebno ga je otkazati što je ljubaznije moguće.«
Šeik. Unatoč svoj nelagodi napuštanja tabora na neobičnom slonu, Mariana se veselila ponovnom susretu sa šeikom Valijulahom. Vidjela ga je samo jednom, pri svjetlosti baklje, ali još je osjećala njegov prodoran pogled na sebi.
Još je netko bio u šeikovoj kući, a ona bi dala sve kako bi ga vidjela. »Ponovno ćeš vidjeti Sabura«, rekao joj je šeik dok se svjetlost zore uvlačila u njegovo dvorište.
»Dittu«, rekla je zaključivši razmatranje, »daj mi plavo-bijelu haljinu. Idem s tim ženama u kuću šeika Valijulaha. Vratit ću se do deset sati. Ako itko bude pitao za mene, reci da sam bolesna i da doručkujem u svojem šatoru.«
Umjesto da napiše dugačko pismo gospođici Emily, jednostavno će joj poslati poruku kojom će je zamoliti da je posjeti poslijepodne, kad muškarci odu potpisati sporazum. Taj je plan bio mnogo razboritiji. Njezina će objašnjenja nedvojbeno zvučati bolje kad ih osobno iznese.
Slon je kleknuo kako bi je primio, a baršunasta zavjesa nosiljke zatresla se i zaljuljala. Kao da promatra nekoga u snu, Mariana je gledala kako se uspinje ljestvama, preko ograde i ulazi kroz razmaknute zavjese.
Unutra su na crvenim baršunastim jastučićima uspravno sjedile tri žene, okrenute jedna prema drugoj. Jedna od njih, privlačna žena neodređene dobi s neobično crnom kosom i mnogo prstena na prstima, ljubazno je pozdravila Marianu na urdskom i pokazala prazno mjesto nasuprot njoj. Žena pokraj nje, neugledna, s ožiljcima na širokom licu, netremice je gledala Marianu. Vitka djevojka namrštenog lica s golemom rojtom od bisera i rubina, koja joj je visjela s nosa, gledala je van prema malom komadiću puta vidljivom između zavjesa, ne pokazujući da je primijetila Marianu.
Gdje je sultanija Safija, šeikova sestra dubokoga glasa?
Mariana je sjela, složila suknje oko svojih stopala i dodirnula žurno pričvršćenu kosu. Žena crne kose imala je obojene oči, možda čak i usne. Na prstima između prstena imala je iscrtan složeni uzorak nalik smeđoj čipki.
»Kad ćemo stići do kuće šeika Valijulaha?« upitala je Mariana kad je slon ustao.
»Do kuće šeika Valijulaha?« Tri su žene netremice gledale u nju.
»Ne, ne, kćeri.« Žena crne kose nagnula se prema njoj i potapšala je po koljenu. »Ne možemo te odvesti u šeikovu kuću. To je kuća mladoženje. Vodimo te u tvrđavu kako bismo te pripremile za vjenčanje.«
»Ne.« Mariana je odmahnula glavom. »Posjetit ću šeika Valijulaha u utvrđenom gradu.«
»Nećeš.« Žena s ožiljcima progovorila je glasom koji je odjekivao konačnošću. »Ovo je maharadžin slon, a ti ideš u tvrđavu.«
U tvrđavu? Mariana je rukom pokrila usta. »Ne!«
»Da, dakako.« Crnokosa se žena nasmiješila te izvježbanom gestom zagladila kosu. »Mi smo od sada tvoja obitelj. Uljepšat ćemo te za tvoje vjenčanje.«
Mariana je skočila na noge kad je slon krenuo. »Ne«, viknula je držeći se za zavjesu kako ne bi pala, »dogodila se pogreška. Ne mogu ići u tvrđavu. Želim sići. Molim vas, pustite me da siđem...«
Tri su se žene odmaknule podignuvši ruke kako bi se zaštitile. »Sjedni«, zapovjedila je crnokosa. »Past ćeš.«
»Ali ne razumijete. Morate zaustaviti slona. Moram sići. Vjenčanja neće biti. Sve je to pogreška!« Uhvativši šaku plavo-bijele svile, žena krupnog lica naglo ju je povukla i s treskom spustila Marianu natrag na baršunasti jastučić.
Namrštena djevojka okrenula se od otvora u zavjesama, a nosni joj se ukras zaljuljao poput klatna. Njezina se lijepa usna podignula. »Nema pogreške. Ni najmanje. Maharadža je izdao svoj hukm – svoju kraljevsku zapovijed – da te njegove žene pripreme za sutrašnje vjenčanje. Gdje može biti pogreška?« Ton joj je bio neugodno oštar.
»U pravu si, Saat«, kimnula je crnokosa žena.
»Ne!« Strah je potiskivao svjesno razmišljanje i Mariana je ponovno skočila na noge. »Zahtijevam da mi se dopusti sići«, viknula je visokim glasom koji je zvučao kao da nije njezin. Posegnula je prema rukohvatu, promašila ga i zateturala prema uspravnoj motki skrivenoj među zavjesama. Ponovno su je povukle prema dolje, ali taj je put crnokosa žena dlanom zamahnula prema Marianinu licu.
Pljuska je na Marianinu obrazu ostavila otisak svakog prsta okićenog prstenom. »Sjedni«, rekla je promuklim glasom, »prije no što ozlijediš koju od nas.«
Mariana se spustila na svoje mjesto, a suze šoka vlažile su joj užareno mjesto na obrazu. Kako li je bila nerazborita! Koliko su je puta upozorili na njezino nepromišljeno ponašanje? Čak su joj i proroci rekli da bi trebala biti oprezna. Trebala je znati da to nije slon šeika Valijulaha. Samo bi kraljica imala toliko raskošno okićenu životinju, ili toliko veliku svitu slugu.
Kako li je bila nesmotrena i nerazborita jer je ušla u tu nosiljku!
Ali sada ne smije paničariti. Kad stignu, nedvojbeno će pronaći način da izađe iz tvrđave.
Maharadža je izdao kraljevsku zapovijed. Što je to značilo? Možda vjenčanja neće biti. Možda je stari kralj znao istinu o Saburovu nestanku i namjerava je na još gori način kazniti za njezino sudjelovanje u tome.
U nosiljci je bilo zagušljivo. Znoj joj se cijedio niz vrat. Jesu li to bile kraljice koje su ubile jadnu Saburovu majku? Je li im zapovjeđeno kazniti je? Ako jest, što će učiniti? Hoće li je tući, izgladnjivati, mučiti kao što su mučile Sabura?
Rekla je Dittuu neka laže o njezinu odlasku. Nitko drugi ne zna gdje je ona.
Ljuljajući se na jastučiću u ritmu s kraljicama, Mariana je pođignula bradu, a drhtave ruke sakrila u naborima suknje dok je slon, praćen maharadžinim slugama i naoružanim konjanicima, svečano napredovao putem. Što god se dogodi, ona će postupiti kako ju je tetak Adrian uputio – imat će na umu tko je.
Kroz procjep u zavjesama vidjela je crveni zid tabora, tihi šator bojnika Byrnea, šatore duž puta, vezove za konje i potom ravan, prašnjav krajolik.

31. poglavlje

»Neću svući haljinu.«
Mariani se doimalo da njezin glas dopire s nekog drugog mjesta u prostoriji. »Neću svući svoju haljinu i neću to odjenuti«, izjavila je uspravivši se i pokazavši satensku odjeću boje senfa koju joj je pružila crnokosa kraljica. »I zahtijevam da me primi fakir Azizudin!«
Mariana se ukočila dok se žena krupnog lica, sa slona, i jedna mršava čupave kose, gurkale jedna drugu.
»Gdje se želiš sastati s njim?« Čupava joj je prišla podrugljivo je gledajući. »Ovdje u Jasminovoj kuli, kamo ne dolazi nitko izvana? Ili ćeš sjesti među njegove muške goste, u njegovoj kući u gradu?«
»Učinit će kako joj se kaže.« Prva se kraljica okrenula prema ženi krupnog lica. »Hai, Karan«, požalila se, »zašto sam ja zadužena za ovu strankinju? Zašto takve stvari uvijek zapadnu mene, dok druge uživaju, dok im se kosa maže uljem i masiraju noge?«
Karan je s pladnja uzela maleni, zeleni trokutasti paketić. »Kažem ti, Moran, ni u jednom trenutku nisam povjerovala u priču da je maharadža želi oženiti.« Gurnula je paketić u usta i čujno žvakala nešto što joj je zube obojilo crvenom bojom. »On nipošto ne bi oženio jednu od tih nečistih žena«, rekla je punim ustima.
»Glupost«, otresla se crnokosa kraljica. »Svi znaju da već godinama pokušava dobiti suprugu Europljanku.« Okrenula se prema. Mariani. »Skini tu plavo-bijelu stvar.«
»A ako odbijem?« Marianu je obraz još pekao od pljuske kraljice Moran. Zašto su željele da se svuče? Gdje je zapravo bila u tom labirintu odaja u kuli? Niska vrata na koja je ušla zacijelo nisu jedini izlaz iz toga zloslutnog mjesta?
Žene su se pogledale.
Moran je glasno uzdahnula. »Poslat ćemo po eunuhe pa neka te oni razodjenu. Uživat ćemo u tome.« Njezin osmijeh otkrio je red savršeno bijelih zuba.
Mariana je teško progutala. »A ako odjenem tu odjeću, što ćete tada učiniti?«
»Tada ćemo te pretvoriti u lijepu nevjestu.«
»Za koga se udaje? Tko je mladić?« upitala je žena grubog lica.
»Za sina šeika Valijulaha«, osorno je odgovorila Moran.
»O, da, dakako«, rekla je žena, »za onoga čija je supruga otro...«
Mariana je vidjela kako je žena porumenjela i ušutjela pod Moraninim zastrašujućim pogledom. Njezin se strah donekle smirio. Da su kraljice znale da je ona otela Sabura, do sada bi to već rekle. Stoga je onamo nisu dovele kako bi je mučile, nego samo kako bi se udala.
Karan krupnog lica ozbiljno je pogledala Marianu. »Neće biti lijepa nevjesta«, izjavila je. »Prestara je. Kosa joj je užasna.«
»Bit će dobra.« Moran se ponovno okrenula prema Mariani. »Dakle, hoćeš li to svući ili da pozovem eunuhe?«
»Ne bismo to sada trebale činiti, Moran. Prekasno je.«
Odjevena u duge hlače i košulju boje senfa koje joj je Moran dala, Mariana je sjedila na krevetu dok su je crnokosa kraljica i neznanka u crvenom gledale, a njihovi su glasovi odjekivali u maloj prostoriji. Njezin steznik i košulja, čarape i haljina, čizme i šeširić, sve je nestalo, sluga je sve odnio na njoj nepoznato mjesto. Pokušala je shvatiti što govore izrazi njihovih lica.
U usporedbi s mučenjem i smrću, brak sa strancem joj se prije sat vremena doimao kao mala cijena koju mora platiti za svoju nepromišljenost. Ali dok je sada gledala te dvije žene ne znajući što žele od nje, pitala se je li ta cijena doista mala kako je mislila.
»Neće zacijeljeti na vrijeme. Nos će joj sutra biti crven i natečen. Izgledat će ružno.« Žena u crvenom bila je visoka. Obrve su joj svedene na dvije tanke, zaobljene crte.
»Ne budi luda, Vidžaja«, odgovorila je Moran. »Kako ćemo staviti n’hut ako ne probušimo kožu?« Tiho je frknula. »Kako može biti nevjesta bez prstena u nosu? Neće nateći. Stavit ću grančicu nima u ranu.«
»Ranu? Prsten u nosu?« Mariana je ustala, ali odmah je gurnuta natrag. Dok se borila, pojavile su se druge žene pa ju je pritisnulo više ruku. Oslobodila je jednu ruku i zamahnula naslijepo, dohvativši nečiju dojku. Začula je jauk iznad čvora ruku koje su je obuzdavale.
Moran je strogo izustila zapovijed i u trenutku su se pojavila dva muškarca. »Želite li da joj držim glavu?« upitao je jedan visokim, grlenim glasom.
Par ruku pokraj Marianina lica turpijicom je oštrio komad zlatne žice. Zatvorila je oči kad je pred njom iznenada bljesnula svjetlost. Snažna ruka pritisnula joj je čelo. Netko joj je opasno stisnuo vrat.
»Držite je mirno, želim je uvesti«, rekao je netko. Mariana je u tom trenutku osjetila jaku bol na jednoj strani nosa. Udahnula je i otimala se, osjećajući kako joj nečiji prsti upiru u rebra. Stisak se na vratu pojačao. Škrgutala je zubima i mirno ležala.
»Dajte mi grančicu nima«, zapovjedio je isti glas, a tada je ponovno osjetila bol kad je nešto novo i grubo ugurano u netom nastalu ranu.
Tada su se povukle ruke koje su je sputavale. Bilo je gotovo. Mariana je privukla noge i teško dišući čučnula na krevetu, oslonjena na filigranom ukrašen prozor, rukom štiteći ozlijeđeni nos.
Bijesna na svoje mučiteljice i gnjevna zbog vlastitih suza bespomoćnosti, ljutito je gledala gomilu znatiželjnih žena koje su se okupile na vratima. Žene nisu govorile. Gledale su je, a neke su držale velove preko lica kao da je se plaše. Kad su se nagledale, u tišini su otišle, bosonoge, pogledavajući preko ramena.
»Popijte ovo.« Sluškinja je kleknula pokraj nje držeći čašu crvenog soka od šipka u ruci. »Ne smijete se bojati«, promrmljala je djevojka. »Morate biti lijepa nevjesta. Lijepo je imati n’hut«, rekla je tugaljivo.
»To je točno, Rešma«, složila se Moran, opružena na podu prekrivenom bijelim plahtama. »Uljepšat ćemo je, zar ne?« Zijevnula je i ustala graciozno poput mačke. »Neka se odmara dok se ne vratim.
Mariana je vrhovima prstiju opipala nos. Jako ju je bolio i nešto tvrdo virilo je iz rane. Na gornjoj usni osjetila je okus krvi. Rekla je Dittuu da će se vratiti u deset sati. To je vrijeme zacijelo već prošlo. Zašto nije ponijela svoj sat? U taboru će zasigurno primijetiti da je nema. Britanci će zasigurno, prije ili kasnije, doznati da je odvedena u tvrđavu. Što će se tada dogoditi? Hoće li poslati potragu? Hoće li njezina otmica izazvati sablazan? Suosjećanje?
Prinijela je čašu usnama, a tada se zagrcnula sokom. Kako je mogla zaboraviti? Pa oni dolaze! Sporazum će biti potpisan ovdje, u tvrđavi! Mora samo preživjeti do poslijepodneva i tada će je spasiti.
Osvrnula se po prostoriji. Vrata s odmaknutom zavjesom vodila su u kameni hodnik. Vani je vidjela mušku ruku i bijeli rukav: eunuh, postavljen onamo kako bi spriječio pokušaj bijega. Da je u drugačijoj situaciji, zanimala bi je svaka pojedinost života u toj kuli, na njezinu uskom, zavojitom stubištu te među njezinim stanarima, ženama i eunusima.
Dok je čekala spašavanje, doimalo se da posla ima mnogo. Moran je dolazila i odlazila praćena šumom, usmjeravajući žene koje su nosile lončiće mirisnog blata, saginjući se kako bi prebirala po sjemenkama i mahunama koje su joj na pladnjevima donesene na pregled.
»Odnesi to«, otresla se na dijete koje je tiho čučalo pokraj pladnja. »Zar misliš da ne prepoznajem prošlogodišnje rite?«
Jedna punašna žena došla je mekanim prstima umasirati ulje u Marianinu kosu i tjeme. Dok ju je žena masirala, Mariana je osjećala kako joj kapci postaju ugodno teški. Kad je sluškinja otišla, spustila je glavu omotanu tkaninom na jastuk i zatvorila oči. Zašto se ne bi odmorila dok lord Auckland ne dođe spasiti je?
Tanka strunjača bila je prilično udobna, a kroz njezin prozor puhao je svjež povjetarac pa je zrak strujao. Bila je gotovo zaspala kad je začula tih zvuk pokraj svojeg ležaja. Mala sluškinja, koju su zvali Rešma, sjedila je sklupčana na podu i čekala, a Mariana joj je vidjela samo koljena i lice.
Djevojka je povukla obojeni veo preko svoje kose i osvrnula se. »Memsahib«, šapnula je, »jeste li vidjeli malog Sabura?«
Mariana je prestala disati. Sabur. Kako je ta sluškinja znala kad ona nije rekla ništa čime bi se odala? Zašto je ta djevojka plakala?
»Ne, nisam vidjela nikakvo dijete po imenu Sabur«, otresito je odgovorila prije no što se okrenula prema prozoru.
Gospodin Macnaghten uspravio se na svojem sklopivom stolcu dok su ga generalni guverner, gospođice Eden i bojnik Byrne promatrali. »Gospođica Givens u zoru je napustila tabor«, ukočeno je izjavio, »prije no što sam se probudio. Nije bilo vremena da se maharadži pošalje poruka o njezinoj bolesti.«
Pripremio se za odgovor lorda Aucklanda.
»Želiš li reći da je ta djevojka nestala prije no što se itko probudio?«
»Jest«, dometnula je gospođica Emily, »ali prije toga mi je pisala zamolivši me da je primim poslije ručka. Zato se nisam zabrinula kad nije došla na doručak. Njezin mi je sluga tada rekao da je boli glava i da će doručkovati u svojem šatoru.«
»Ne čudi me da je odlučila ne doći na doručak«, mračno je dodao doktor Drummond sa svojega pletenog stolca.
Gospođica Emily se namrštila. »Tek kad nakon toga nije došla, poslala sam slugu da se raspita i doznala da je u šest sati ujutro otišla na slonu, obećavši da će se odmah vratiti, ali da se od tada od nje nije čulo ništa.« Stisnula je ruke u krilu.
Lord Auckland povukao je svoj prsluk od crnog brokata. Izgledao je kao da mu nije dobro. »Što je rekla, kamo ide?«
Gospođica Emily napućila je usne. »Njezin je sluga rekao da je namjeravala posjetiti oca muškarca za kojega je ›zaručena‹ – onoga čarobnjaka, šeika Valijulaha.«
»Šeika?« Lord Auckland je prezrivo puhnuo. »Željela je u šest sati ujutro posjetiti domaćeg šeika?«
»Ali sluga to nije povjerovao. Rekao je kako joj je pokušao dati do znanja da taj slon nije došao od šeika, nego od maharadže, ali ona ga nije slušala.« Gospođica Emily je uzdahnula. »Na slonu su navodno bile domaće žene koje su je željele pripremiti za njezino ›vjenčanje‹; Mariana je rekla da se neće udati i da će se vratiti do deset sati.«
»Je li moguće da ju je netko drugi oteo?« Gospođica Fanny podignula je pogled sa svojih igli. »Taj je slon mogao pripadati bilo kome, zar ne?«
»Ne, gospođice Fanny«, odvratio je bojnik Byrne. »Pratnja je nosila oklope od pletene žice. To isključuje sve osim maharadže. Djevojka je naivno povjerovala da ide u šeikovu kuću. Doista je mogla...«
»Tada je ondje«, bez uvijanja prekinuo ga je lord Auckland. Pogledao je na svoj džepni sat. »Uskoro ćemo krenuti pa možemo sami provjeriti.« Ljutito je pogledao Byrnea i Macnaghtena. »Neprihvatljivo je da ženske članice moje pratnje nestaju bez upozorenja.«
»Ne shvaćam«, rekao je doktor otjeravši muhu sa svoje jakne, »zašto je djevojka to učinila. Odgojena je i relativno dobro izgleda. Svi smo očekivali da će se udati za mladoga Marksa. Zašto je odjednom osjetila tu strast prema domaćim ljudima?« Gledao je lica u krugu stolaca. »Kako je to učinila, i kada? Kako je taj čovjek uspio...«
Jedan je niži časnik došao i šapnuo nešto bojniku Byrneu, koji se široko nasmiješio. »Slonovi su spremni«, rekao im je. »Generali su krenuli.«
»Sporazum!« Lord Auckland je ustao. »Napokon sporazum!« raširio je ruke. »Za nekoliko tjedana vladat ćemo Afganistanom i čitavom središnjom Azijom. Kakvo dično vrijeme za Englesku!«
Dva sata poslije lord Auckland sjedio je na zlatnom stolcu u maharadžinoj lijepoj, malenoj dvorani ogledala. Nakašljao se. »Prije no što potpišemo dokumente«, rekao je malo preglasno kimajući Macnaghtenu neka prevodi, »moram pitati gdje je stanovita članica našega tabora.«
Kapi znoja tekle su niz lice lorda Aucklanda, od njegova zlatnog trorogog šešira do brade. Ispod pazuha njegova teškog brokatnog ogrtača pojavili su se tamni krugovi. Koža mu je poprimala sivu boju. Na maharadžin znak dva su se nosača lepeza provukla kroz gomilu i počela mahati paunovim perjem u smjeru lorda Aucklanda.
Lice gospodina Macnaghtena porumenjelo je dok je prevodio pitanje, a boja se pojačala kad je čuo fakirov odgovor.
»Smijem li pitati tko je nestao iz vašeg tabora?« Fakirov glas bio je umilan.
»Kako mrzim tog čovjeka«, promrmljao je Macnaghten lordu Aucklandu. »Nitko nije nestao, kao što vi kažete, fakir sahibe«, rekao je podignuvši glas. »Zapravo bismo željeli provjeriti je li stigla gospođica Mariana Givens, naša prevoditeljica, koja je rano jutros napustila naš tabor i krenula prema tvrđavi.«
Maharadža je sa svojega zlatnog prijestolja sa zanimanjem promatrao lica, jedno po jedno. Nekoliko se njegovih sirdara smiješilo.
Fakir je gladio svoju bradu. »Tada bi bilo dobro ustanoviti krasi li ta mlada dama Jasminovu kulu svojom prisutnošću.« Na pokret njegove ruke pred njima se stvorio eunuh kruškolikog tijela. »Pozovi jednu sluškinju«, zapovjedio je fakir.
»Uskoro ćemo ustanoviti gdje je gospođica Givens«, rekao je Macnaghten normalnim tonom, kako ne bi ostavio dojam tajnovitosti, kad je eunuh otišao. »Ali, gospodine«, dodao je tiše kad se maharadža sagnuo kako bi razgovarao sa svojim glavnim ministrom, »u pogledu našega odvođenja te dame i zabrane sklapanja toga ›braka‹, muče me teške sumnje. O domaćim običajima vezanim za žene ne znam ništa, ali nakon što sam čuo nekoliko maharadžinih živopisnijih primjedbi o njima, zaključio sam da nisu tema pristojnog razgovora. Budući da se o ženama ne govori, ne znam kako bih načeo pitanje otkazivanja tog vjenčanja.«
Lice lorda Aucklanda poprimilo je žućkastosivu boju. »Pa, Macnaghten«, sumorno je odgovorio, »morat ćeš smisliti nešto.«
Macnaghten je duboko izdahnuo u tišinu. »Dakako, i dalje postoji vrlo malena opasnost da ne potpiše sporazum ako ga uzrujamo.«
Ponovno se pojavio eunuh. U daljini ga je slijedila malena, neuredna sluškinja. »Ovo je Rešma«, izjavio je stavši ispred prijestolja i prezrivo mahnuvši rukom.
»Ah, Rešma.« Fakir je ljubazno progovorio sa svojeg mjesta kod maharadžinih nogu, gestom pozivajući sluškinju da im se približi. »Dođi bliže, dijete. Reci nam je li koja Engleskinja došla u posjet ženskim odajama.«
Djevojka je oklijevala, poigravajući se sa svojim otrcanim velom. »Da, hazur«, rekla je drhtavim glasom, »u zenani je jedna Engleskinja.«
»Dobro. Smjesta pošaljite po nju.« Lord Auckland brisao je lice dok je Macnaghten prevodio njegovu zapovijed.
Djevojka nije odgovorila nego je samo gledala u svoja stopala.
»Govori, dijete«, potaknuo ju je fakir. »Shvaćaš da moraš pozvati Engleskinju, zar ne?«
»Ali ne mogu je dovesti.« Riječi su se slile iz Rešminih usta. »Ne smije se pokazati.«
»Što? Kakva glupost!« Macnaghten se namrštio i obratio izravno djevojci. »Reci joj neka smjesta dođe ovamo!«
Djevojka je i dalje netremice gledala u ćilim pred fakirom. »Hazur«, šapnula je, »ona je već odjenula žutu odjeću. Kosa joj je nauljena. Ne smije se pokazati. Uskoro će joj staviti ubtan na kožu.«
»U čemu je problem s kosom ili odjećom?« oštro je upitao Macnaghten. »Što taj ›ubtan‹ ima s tim?«
»Što djevojka govori?« Maharadžino oko blistalo je od radoznalosti. Nagnuo se naprijed. »Reci djevojci neka govori glasnije.«
Djevojka je bila nadomak suza. »Ubtan je«, šapnula je, »ulje sa začinima i miomirisima koje se nanosi na kožu nevjeste kako bi bila meka i lijepa za...«
»Dovoljno.« Macnaghten se, crvena lica, glasno nakašljao.
Lord Auckland pokraj njega je ponovno brisao svoje oznojeno lice. »Što govori? Kad će djevojka doći?« Glas mu je poprimio mrzovoljan ton.
Macnaghten je polako disao. »Ona, odnosno, gospođica Givens, navodno u ovom trenutku ne može doći.« Izbjegavao je pogled maharadže i njegova fakira. »Nije u mogućnosti doći.«
»Što? Pa, kasnije ćemo poslati po gospođicu Givens. Nastavimo sa sporazumom.«
Maharadžin zlatni stol donesen je i svečano postavljen. Dvorani sikhi su se približili, a britanski generali i viši časnici u svečanim odorama stajali su u stavu mirno.
Govor lorda Aucklanda bio je prepun pohvala, ali kratak. Dok je govorio, izgledao je kao da će se onesvijestiti, ali nije. Izdržao je do čitanja i prijevoda dvaju spisa rečenicu po rečenicu, jednoga na engleskom i drugoga na službenom perzijskom. Preživio je maharadžin govor, koji uopće nije bio govor, nego hvalospjev njemu, slušajući ga s neveselim osmijehom, dok su se tamne mrlje širile njegovom svečanom odjećom.
Macnaghten ga je cijelog preveo.
Naposljetku je lord Auckland uzeo pero s baršunastog jastučića, koji je držao časnik ukočena lica, i potpisao ugovor. Potom je maharadža učinio isto, zagrlili su se i sve je bilo gotovo.
»Gospodine«, promrmljao je Macnaghten nakon što je generalnoga guvernera malo udaljio od gomile, »sumnjam da ćemo danas uspjeti odvesti gospođicu Givens iz Jasminove kule.«
»Pusti sad tu djevojku, Macnaghten«, odgovorio je lord Auckland drhtavom rukom uhvativši političkog tajnika za nadlakticu. »Vodi me odavde. Povraćat ću.«
Osjetivši miris hrane, Mariana se probudila, otvorila oči i ugledala Rešmu kako čuči pokraj nje. Na podu pokraj nje nalazio se pladanj, a na njemu kruh, narančasto-žuta riža i nešto jakog mirisa, što je izgledalo poput pilećeg variva.
»Sada biste trebali jesti«, promrmljala je djevojka podignuvši pladanj.
Svjetlost se promijenila. Stabla ispod prozora bacala su duge sjene preko širokog, suhog opkopa. Mariana se uspravila. »Moji ljudi, Britanci! Jesu li ovdje? Jesu li došli? Moram razgovarati s njima!« Oslobodivši se pamučnog povoja, kosa joj je u masnim rezancima ležala na ramenima.
Rešma je trepnula. »Britanski sahibi s mnogo vojnika i čudnom odjećom?«
»Da. Jesu li ovdje?« Zašto nitko u ovoj zemlji na pitanja ne odgovara izravno?
»Ne, bibi, otišli su. Bili su ovdje, ali su otišli.«
»Otišli? Kako su mogli otići? Moraju biti ovdje. Moraju pitati za mene.«
Rešma je okrenula glavu. »Pitali su za vas, ali rekli smo im da se ne smijete pokazati. Nakon toga su otišli.«
Mariana je ustala. »Što?« viknula je Rešmi u lice. »Rekli ste im da se ne smijem pokazati, a oni su otišli i ostavili me ovdje?«
Stražar eunuh provirio je kroz vrata. Djevojka je uzmaknula i podignula ruku. Mariana je porumenjela. »Ne boj se, Rešma«, rekla je iscrpljeno. »Ja ne udaram ljude.«
»Bibi, pogledajte se.« Djevojčina je brada drhtala. »Nevjesta ste. Nevjesta mora ostati u krevetu, u svojoj žutoj odjeći, do dana vjenčanja. Ne smijete čak ni jesti gore, s drugim ženama. Kako biste mogli otići onamo da vas vide muškarci?«
»Je li jela?« upitala je Moran ušavši u pratnji sluškinje kosih očiju. »Sada ćemo joj urediti obrve i druge dlake. Dođi«, zapovjedila je i gestom pozvala drugu sluškinju.
Prije no što je Mariana stigla učiniti bilo što, Moran ju je ponovno gurnula na krevet. Dok su joj Moranini prsti okićeni prstenjem držali glavu i dok su joj druge ruke bolno pritiskale tijelo, Mariana se ponovno uzalud borila, a suze bijesa i boli slijevale su joj se iz očiju dok joj je kosooka žena okrutno čupala obrve savinutom uzicom.
»Druge nevjeste ne ponašaju se kao ti«, otresla se Moran kad joj se Mariana drugi put otela. »Znaju da se ovo radi za njihovu ljepotu.« Obrisala je vlažno čelo dok ju je Mariana gnjevno gledala sa strunjače. »One se nikada ne žale.«
Marianino je srce gromovito lupalo i škrgutala je zubima dok su joj žene pregledavale dlačice na rukama. Tek kad su joj ođvezale široke, nabrane hlače i svukle ih, vrisnula je i vrištala dok nije promukla, dok više nije mogla vrištati. Dok su se Moran i još nekoliko žena svađale s njezinim vrištanjem, govoreći kako je to potrebno, kako je lijepo, tiha sluškinja pritisnula je kuglu nečega tvrdog i ljepljivog na Marianinu nježnu kožu, a potom povukla. Do večeri je, pred nijemom publikom koja je gledala s vrata, ta žena počupala sve dlake s Marianina tijela, od gležnjeva do brade.

32. poglavlje

Srijeda, 25. prosinca


Sunčeva je zraka pod kutom sjala kroz prozor i vrela padala na njezine kapke. Mariana se, i dalje u polusnu, okrenula od prozora i povukla satenski pokrivač preko lica.
Brod iz njezinih snova vratio se prošle noći, brzo je noseći kroz sve gušću maglu, sigurno kao da njime doista kormilari sam Noa.
Zašto u takvom stanju sanja o smirenosti? Zašto ne sanja kako se prestravljena drži za prednji jarbol dok valovi zapljuskuju palubu, oslobođena snast vitla zrakom, a munja para maglu i otkriva sablasnu, krševitu obalu?
Večeras. Njezino vjenčanje je večeras – na božićnu večer.
Otvorila je oči i dodirnula nos iz kojega je virila grančica.
Stresla se od sjećanja na malene kapi krvi koje su se pojavile na njezinim najmekšim mjestima dok su joj žene čupale dlake.
Nije bila nevjesta. Bila je janje koje su pripremali za klanje, prizor u koji se zuri, koji se pipka i o kojem se govori. Nakon što je sluškinja jučer podignula Marianinu košulju boje senfa, žene i djevojke okupile su se oko kreveta i zurile u nju.
»Ali«, viknula je jedna žena gladeći Marianin trbuh obojenim prstima, »ubtan joj nije potreban. Koža joj je već bijela, i meka poput svile. Nijedna žena u Jasminovoj kuli nema toliko bijelu, toliko finu kožu!«
»Ima i duge noge«, dodala je žena tankih obrva.
Moran je prezrivo puhnula. »Sve je dobro«, rekla je pokazujući Rešmi neka joj donese još jedan lončić paste, »ali pogledaj kolika su joj stopala.«
Mariana je odbacila pokrivače i uspravila se. Poludjet će ako ne zadrži zdrav razum. Ako želi izbjeći taj strašan brak, mora domisliti plan.
»Pokazala si se domišljatom u krizi«, rekao joj je otac nakon što je Jeremyju spasila život. Kad bi joj mozak barem ovaj put radio domišljato...
Odupirući se kraljicama do sada nije postigla ništa. Mora čuvati snagu i hiniti da pristaje – dopustiti im da je probadaju, čupaju, ulje i boje koliko god žele. Tim užasnim pripremama uskoro mora doći kraj, možda poslijepodne.
A što tada? Kako će pobjeći prije večerašnjeg vjenčanja? I dalje je vidjela eunuha koji je čučao pred njezinim vratima, ali ipak mora pobjeći. Pobjeći će. Nema te sile koja će je prisiliti da se uda za šeikova sina. Udat će se za nasmijanog, poznatog Engleza, a ne za tamnoputog domaćeg čovjeka.
Kakav je taj šeikov sin? Je li debeo poput djevojčice koja je u šeikovoj kući donijela Sabura uza stube? Je li mu lice izborano poput očeva? Ne, neće misliti o tome. Do toga ne smije doći. U kovitlacu misli spustila je glavu u mirisne dlanove.
»Briši joj taj mendi s lica! Imat će smeđe mrlje!« Moranina ljutita zapovijed do Mariane je stigla odozgo, dok je dva sata poslije ležala na leđima, dok joj je skorena kosa visjela preko ruba kreveta i dok joj se na rukama sušilo blato kojim je bio iscrtan čipkasti uzorak.
Nije se protivila nanošenju mirisnog blata na kosu niti drugim stvarima – finim tragovima istoga blata koji su se sušili na njezinim šakama i stopalima, vjedru sluzavih, kuhanih sjemenki kojima su joj isprale ulje iz kose.
»Bibi«, rekao je tihi glas kad je Moran otišla. »Pogledajte, donijela sam vam hranu.« Bila je to Rešma. Spustila je pladanj na pod i čučnula pokraj njega.
Mariana je gledala preko ruba svojeg podija. Iz velike, masne pogače na pladanj su padale kocke krumpira koje su se doimale prilično začinjenima. Odmahnula je glavom i čvrsto stisnula oči.
Željela je puretinu, i svoju majku i oca, i maloga Freddieja, i Fitzgeralda.
»Molim vas, jedite«, šapnula je djevojka. »Hrana će vam danas biti potrebna.«
Mariana je nevoljko otvorila oči. Rešma je ostavljala dojam da je nešto proganja. S vremena na vrijeme odavala je dojam žalosti, ranjenosti. Kako li je krhka, kako neuhranjeno izgleda, kao da sam zrak u tvrđavi cijedi život iz nje.
»Ne mogu jesti.« Mariana je odmahnula glavom i gestom odbila hranu. »Ti je uzmi«, rekla je odlučno. »Pojedi to.«
Djevojčine su se oči ozarile. »Vi ste dobri«, šapnula je pogledavši najprije pladanj, a potom oprezno vrata, »vi ste dobra žena. Zato mi je«, dodala je toliko tiho da se Mariana morala nagnuti s podija kako bi je čula, »drago da ćete se udati za oca Sabur babe.«
Mariana se naglo uspravila.
»Bit ćete dobri prema Sabur babi, zar ne, bibi?« promrmljala je djevojka savijajući pogaču s krumpirom. Podignula je glavu i oblizala masnoću s prstiju. »On je vrlo dobar dječak.«
Njezino maleno lice, toliko veselo zbog obroka, odjednom je preplavila tuga.
Na kamenom hodniku ispred vrata začuli su se koraci. Ženski glasovi svađali su se u udaljenoj sobi. Gdje je sada mali Sabur u djedovoj kući? Je li gore, sa ženama, ili dolje u dvorištu, s djedom čarobnjakom?
Mariana je pogledala krhku priliku koja je čučala u kutu i žurno jela. Pogledom je izmjerila udaljenost do vrata. Što je izvan čuvanog ulaza u tu kulu? Dvorište, vrt, trijemovi? Stražari? Kad je ljestvama sišla sa slona, pri čemu ju je kraljica s ožiljcima grubo držala za ruku, nosiljka u koju su je gurnule prolazila je kroz mnoge zgrade. Ako pobjegne, hoće li pronaći otvorena vrata i izaći iz tvrđave prije no što je uhvate? Ako je uhvate, koliko će patiti?
Tiho je ustala i čučnula pokraj Rešme, a teška kosa visjela joj je niz leđa. »Koliko je šeikova kuća daleko odavde?« šapnula je.
»Nije daleko«, brzo je rekla djevojka. »Mislim da šeik živi kod Vazur Kanove džamije.«
»Rešma«, nestrpljivo je promrmljala Mariana, »vodi me onamo. Pronađi način da pobjegnem iz tvrđave i potom me odvedi u šeikovu kuću.«
Rešma je prestala jesti. Mariana je uhvatila njezin pogled i zadržala ga. »Rešma, moraš to učiniti.«
»Ne mogu, bibi.« Djevojčini masni prsti su drhtali kao i njezin glas. »Ne smijete to tražiti od mene.«
»Ali zašto? Zašto ne?«
»Bibi«, odgovor je bio toliko tih da je Mariana jedva razabrala riječi, » ako vi nestanete kao što je Sabur nestao, mene će kazniti kao što su kaznili Saburova slugu.«
»Što su mu učinili?«
»Uzeli su velik, zakrivljeni mač i jednim udarcem odrezali mu nos s lica.«
Slonovi na čelu britanske povorke su, jedan po jedan, usporili i potom stali. Orkestar je utihnuo. Lord Auckland nagnuo se iz svoje nosiljke, nestrpljivo lupkajući prstima po ogradi. »Zašto svako putovanje u tvrđavu mora biti zaustavljeno?« Uzdahnuo je. »Da je to užasno vjenčanje barem za nama«, rekao je Macnaghtenu, koji je sjedio iza njega. »Već sam umoran, a tek je šest sati navečer.«
U blizini je odjednom odjeknula oštra vika. Lord Auckland se uspravio, odustavši od nastojanja da vidi što se događa. S njegova mjesta nije se vidjelo ništa osim konjičke pratnje, besciljne gomile slugu u odorama te uobičajenog mnoštva uzbuđenih dječaka iz obližnjeg sela, koji su opasno naganjali jedni druge pod nogama slonova u hodu.
Namrštio se. »Ponadao sam se da će jučerašnje potpisivanje sporazuma biti naš posljednji posjet tvrđavi. Kakav strašan način da se proslavi Božić!«
Zadihani nosač protrčao je pokraj njihova slona s lepezom od paunova perja u ispruženoj ruci. Lord Auckland se s još jednim uzdahom opustio na svojem sjedalu.
»Bilo mi je žao kad sam čuo da je otac mladoženje odbio razgovarati s nama do sutra«, ljutito je rekao. »To je vrlo nezgodno, Macnaghten. Taj se čovjek ponaša kao da mi nemamo drugog posla, kao da je pohod na Afganistan sitnica. Netko nam je mogao reći da toga starca smatraju svojevrsnim vjerskim autoritetom, da u svojoj kući redovito održava okupljanja. Koja nam je budala rekla da je čarobnjak? Ali, zar je to sada važno? Važno je samo da je naš posljednji pokušaj sprječavanja toga nesretnog braka bio uzaludan.«
Povorka slonova ponovno je krenula sa žalobno odjevenim lordom Aucklandom i Macnaghtenom na čelu. Iza njih su, u mekoj svjetlosti sutona, gospođice Eden sjedile pognutih glava, a njihovi šeširići od crnog krepa gotovo su se dodirivali.
»Bilo bi mi mnogo draže da večeras odvedemo djevojku«, rekao je lord Auckland Macnaghtenu, »ali budući da nismo u vezi sa šeikom, gospođicu Givens morat ćemo ostaviti ondje do sutra ujutro.«
Nakašljao se, a tada utihnuo. Macnaghtenovo čelo osulo se grašcima znoja.
»Upozorio sam je.« Lord Auckland je odmahnuo glavom. »Kad je došla u tabor, najstrože sam je upozorio. Rekao sam joj: ›Nikada ne pokazuj zanimanje za domaće ljude‹.«
Orkestar je ponovno zasvirao. Macnaghten se nagnuo naprijed kako bi ga se čulo. »Tko bi pretpostavio da će se toliko oduševiti domaćim ljudima? Strašno je i pomisliti kako će večeras patiti.«
Lord Auckland odgovorio je šutnjom.
Napredujući sporo zbog gomile domaćih gledatelja koji su skakali i naguravali se, duž gradskih zidina stigli su do Slonovskih vrata. Lord Auckland se pridržavao te po podu izrezbarene nosiljke tražio svoj štap sa srebrnim vrhom.
»Kakve god bile namjere gospođice Givens«, rekao je kad se ponovno uspravio sa štapom u ruci, »njezino je priznanje spasilo situaciju. Slučajno, dakako.« Njegove su svijetle oči zablistale. »Kakvu li je pomutnju stvorila nakon maharadžine prosidbe! Ni sami to ne bismo bolje učinili.«
»Doista, gospodine«, složio se Macnaghten klimajući glavom. »Štoviše, još se nisam dosjetio zadovoljavajućeg odgovora na to nečuveno pitanje. Svako odbijanje, koliko god fino sročeno, uvrijedilo bi starca i lako bi razvrgnulo naš savez. Um domaćeg čovjeka nije moguće shvatiti. Ali najviše me zbunjuje kako je gospođica Givens uspostavila savez s Valijulahovom obitelji. Kad je to mogla učiniti? Neprestano nam je bila na oku.«
Lord Auckland pomno je poravnao svoj šešir. »Nemam pojma, Macnaghten, ali sada ne želim razmišljati o takvim stvarima. Uživajmo u olakšanju jer ne moramo sudjelovati u večerašnjem obredu. Ne mogu ti reći koliko mi je bilo drago kad si mi rekao da će taj barbarski postupak izvesti domaći ljudi, u skladu sa svojim običajima, te da možemo damama prepustiti mogućnost da se pridruže gospođici Givens kao svjedokinje njezina ›pristanka‹.«
Macnaghten se namrštio. »Moram reći da sam ja bio krajnje neugodno iznenađen kad je djevojčin munši došao objasniti njihov postupak vjenčanja.«
»Zašto?« Lord Auckland nemirno je ubadao vrh svojega štapa u pod nosiljke.
»Ustanovio sam da je taj čovjek previše hladnokrvan za slugu, gospodine. Nije mi se svidio.«
Lord Auckland je kimnuo. »Pa, Macnaghten, sve je to pri kraju, hvala Bogu. Samo se nadam da će moje sestre ostati pri zdravoj pameti. Došle su na zamisao da gospođicu Givens nagovore neka glumi nesvjesticu, a one bi je tada žurno odvele s izlikom da je previše bolesna za davanje pristanka.« Ukočeno se nasmiješio. »Nije im palo na pamet pitati se kako bi to izvele ako bi njihova jedina prevoditeljica ›onesviještena‹ ležala među njima.«
Žalosno je odmahnuo glavom. »Zašto večerašnji spektakl nazivamo ›vjenčanjem‹? Zašto ga ne nazovemo onime što će zapravo biti – orijentalna pijanka? Mogu točno predvidjeti kako će se odvijati, od zaglušujućeg vatrometa do kričećih plesačica, otrovnog vina i naposljetku ljute hrane.«
»Pravo vjenčanje obavlja se u crkvi«, složio se Macnaghten. »Kako se dobro sjećam svojeg vjenčanja, koliko sam bio napet, kako je moja supruga lijepo izgledala.«
Nasmiješio se sam za sebe i prekrižio noge.
»Jedno je izvjesno«, izjavio je lord Auckland s prednjeg sjedala, »gospođica Givens nikada neće imati pravo vjenčanje. Dali smo sve od sebe kako bismo je spasili i sada je prekasno. Sutra će nam se vratiti u krajnjoj sramoti. Iako je sama kriva za svoju nesreću, ne mogu se oteti sažaljenju prema toj djevojci.«
Već je bilo prilično mračno kad se slavni oslikani zid tvrđave napokon pojavio pred njima sa svojim šarenim pločicama uobličenim u likove borbenih slonova, konja i ratnika, koji su treperili na svjetlosti baklji.
»Dobrodošli, dobrodošli, uvaženi generalni guverner sahibe! Dobrodošao, generalni guverneru i njegova pratnjo!« Maharadžin izaslanik, nasmiješeni čovjek s prugastim turbanom, krenuo je prema njima kako bi ih pozdravio, a nosači baklji trčali su pokraj njegova slona pokrivenog baršunastim pokrivačem.
Kad je Macnaghten izgovorio svoj pripremljeni odgovor, iz malih otvora u zidu odjednom je izletjelo jato bijelih goluba. Njihova krila lepetala su poput nenadane oluje dok su zajedno u zavojitom bijelom oblaku letjeli u luku, a potom u krug iznad Engleza, prije no što su ponovno nestali u zidu.
»Ljubazni pozdravi od generalnoga guvernera i njegove pratnje«, oprezno je odgovorio Macnaghten dok mu se izaslanikov slon približavao.
Lord Auckland pogledao je prema zidu. »Da sam domaći čovjek«, ozbiljno je primijetio, »pomislio bih da je pojava tih ptica svojevrstan predznak. Ali nisam domaći čovjek. Hvala Bogu, Englez sam.«

33. poglavlje

Tutnjava topovske paljbe doprla je do njih kroz prozor ukrašen filigranom. Moran ih je oštro ušutkala.
»Stigli su«, najavila je u prepunoj prostoriji kad su se trube i bubnjevi pridružili zvukovima topova. »Pošaljite po odjeću.«
»Tko je došao?« Mariana se užasnula nad slabašnim zvukom svojega glasa.
»Tvoj suprug, njegova obitelj. Došli su po tebe.« Moran je nagnula glavu i nasmiješila se. »Tvoj je suprug došao po tebe, odjeven u lijepu odjeću, na bijelom konju.«
Mariani se stegnulo grlo. Kroz zvonjavu u ušima ponovno je čula uputu tetka Adriana. »Uvijek imaj na umu tko si.«
Moran se zagledala u Marianino lice. Namrštila se. »Rešma, donesi mi svjetiljku. Želim vidjeti kako joj nos zacjeljuje.«
Mrzovoljna djevojka iz nosiljke sjedila je naslonjena na zid. »Ovo je vjenčanje jadno«, rekla je zlobno, a ukras u nosu zaljuljao joj se poput rojte na uzici zvonca. »Ona nema svojih rođaka, dragulja, pa čak ni bakrenu posudu za miraz. Kako možemo znati da je mladoženja doista odjeven u lijepu odjeću? Ona mu nije poslala ništa za odjenuti.« Žamor slaganja ispunio je prostoriju.
Moran je prestala zuriti u Marianin nos te je u djevojku uprla prste okićene prstenima.
»Saat, nisi li ti bila nevjesta iz duli nosiljke, donesena u maharadžin šator bez svadbene večere? Šuti«, otresla se kad je djevojka otvorila usta. »O tvojim smo djelima čule dovoljno.«
Kad se djevojka po imenu Saat Kaur povukla, u prostoriju je ušla sluškinja noseći sjajan svežanj odjeće, a za njom je došao eunuh koji je na ispruženim rukama držao baršunasti jastučić. Na njemu je ležala bogata ogrlica od smaragda i bisera, par teških zlatnih naušnica i drugi nakit, sve pričvršćeno crnim koncem.
»Ovo je tvoja odjeća za vjenčanje i tvoj nakit«, rekla je Moran pokazujući prema šarenim svežnjevima. »Hajde, dođi«, zapovjedila je raširivši veo boje senfa, velik poput plahte. »Oni će sada obaviti nikah, bračni ugovor. Vodimo te gore.«
»Sada? Ovakvu?« Mariana se čvrsto obujmila rukama oko struka. »Ali, odjeća mi je sva masna i...«
Moran ju je povukla na noge. »Još nećeš odjenuti odjeću za vjenčanje. Spusti zaslone gore«, viknula je preko ramena eunuhu kad je prebacila veo preko Marianine glave i lica poput šatora, »i pobrini se da sjedala budu spremna. Dođi, brzo, i glavu drži pognutu.« Stavila je ruku na Marianin potiljak i gurnula joj glavu naprijed. »Ne hodaj ponosno.«
»Ne!« Mariana se uspravila i skinula žuti veo. »Već sam vam rekla da se dogodila pogreška. Rekla sam vam kako šeik ne želi da se ovaj brak doista sklopi.« Držala je veo ispruženom rukom, a tada ga ispustila na pod. »Ne mogu me vjenčati protiv moje volje«, izjavila je i ukopala se na pločicama. »Neću sudjelovati u tom tvojem vjenčanju.« Prekrižila je ruke.
Sve su počele govoriti u isti glas.
»Moje vjenčanje? Protiv tvoje volje?« Moran se unijela Mariani u lice i progovorila glasno, uvjerljivo pjevno. »Protiv tvoje volje nakon što si na dvoru pred stotinu ljudi izjavila da si zaručena?«
Podignula je veo i ponovno ga prebacila Mariani preko glave. »A što se tiče šeika«, podsmjehnula se, »griješiš. Upravo je sa sinom došao po tebe. Ti se samo sramiš.« Podignula je glas kao da govori gluhoj osobi. »Nevjeste su uvijek sramežljive.« Iz gomile se začulo mrmorenje slaganja i smijuljenje.
»Recite eunusima neka pričekaju«, dodala je Moran preko ramena. »Možda će nam biti potrebni da je odnesu gore.«
Tijela su se nagurala oko Mariane. Ruke su joj gurnule glavu prema dolje. Pognula se i bespomoćno teturala prema stubama.
Brbljive žene vodile su je uza stube. Nije morala pogađati gdje je; čim je stigla do vrha stubišta, zapljusnula ju je iznenadna buka. Kroz veo je vidjela svjetlucanje svjetiljki kad su je gurnuli van te preko ćilima, a potom na podij poput onoga koji je upravo bila napustila, ali ovaj je bio prekriven grubom, metalnom tkaninom.
Dah joj je vlažio lice dok je slušala kroz veo.
Njezine su pratilje odlazile. Kad je njihov šapat utihnuo, šuštanje je najavilo dolazak druge dvije žene koje su sjele pokraj nje, svaka s jedne strane.
Nakon kratke tišine poznati glas progovorio joj je u uho. »Mariana, jesi li to ti?« upitao je na engleskom.
Mariana je strgnula sputavajući veo s lica. Pokraj nje su sjedile gospođice Eden, poput dva zakašnjela anđela spasitelja. Obje su bile u crnom, kao da su u žalosti.
Gospođica Emily trgnula se i razrogačila oči kad je ugledala Marianino lice.
»O, gospođice Emily, gospođice Fanny«, protisnula je Mariana, »silno mi je drago da vas vidim. Molim vas, pomognite mi. Učinile su mi toliko toga...«
Treba li dvjema usidjelicama opisati svoje mučenje?
Gospođica Emily izvadila je rupčić i bez riječi ga pritisnula u Marianinu ruku.
»Ali, Mariana«, šapnula je gospođica Fanny zureći u nju, »što su ti učinile s nosom, s rukama? Zašto su te umotale kao paket? Moram reći da ti žuta ne pristaje. Zašto ti je lice toliko sjajno?«
Gospođica Emily uspjela je progovoriti. »Neke je stvari«, rekla je pjevno, »možda bolje ne spominjati.«
Mariana se osvrnula oko sebe. Ona i sestre Eden sjedile su u zamračenom odjeljku koji je natkrivenim prolazom bio povezan s vratima ženske kule. Bočne i stražnja stranica odjeljka bile su od debelog platna, dok je stranica koja je gledala na dvorište bila tanak zaslon od trske, prekriven finim muslinom. Kroz zaslon je jasno vidjela jarko osvijetljeni skup muškaraca, udaljen ne više od deset jarda.
Je li ono lord Auckland na srebrnom stolcu?
»Vide li nas?« šapnula je.
»Ne, draga, to je čudno«, odgovorila je gospođica Fanny. »Dok smo dolazile, nismo vidjele ništa. Nismo imale pojma što je u ovom prostoru, ali odavde ipak savršeno dobro vidimo dvorište.«
»Silno mi je drago da ste došle, gospođice Emily«, uvjerljivo je rekla Mariana. »Strahovala sam da nitko neće doći spasiti me. Ali, zašto nosite crninu? Zar je netko umro?«
Gospođica Emily stisnula je ruke u crnim rukavicama na krilu i progovorila žustro, ne dopuštajući daljnja prekidanja. »Nitko nije umro, draga, ali žao mi je što ti moram reći da te nismo došle spasiti, iako su moj brat i gospodin Macnaghten doista dali sve od sebe kako bi spriječili ovu strahotu.«
Što je gospođica Emily rekla? Marianin se um kovitlao.
»To tvoje ›vjenčanje‹«, hladno je nastavila gospođica Emily, »otišlo je predaleko da bismo ga spriječili. Moraš se udati za čovjeka za kojega kažeš da si zaručena.« Crne vrpce podrhtavale su joj ispod brade. »Ne mogu zamisliti kako ću to objasniti tvojoj teti i tetku nakon što su mi povjerili zadatak da skrbim za tebe i za tvoj ugled...«
»Ali, gospođice Emily, ne mogu se udati za šeikova sina. To nije bilo, šeik Valijulah nije...«
»Gospodin Macnaghten sutra će poslijepodne posjetiti šeika Valijulaha«, odlučno ju je prekinula gospođica Emily. »Dao je sve od sebe kako bi sastanak dogovorio za danas, ali šeik je imao previše obaveza i nije ga mogao primiti.«
Previše obaveza da bi primio gospodina Macnaghtena i otkazao vjenčanje? Nemoguće! Mariana je energično odmahivala glavom. »Gospođice Emily, nipošto se ne mogu udati za...«
Gospođica Emily nije se obazirala na njezinu upadicu. »Koliko god mi je to teško reći«, nastavila je, »sama si stvorila ovu strašnu situaciju. Svi smo te upozoravali da se kloniš domaćih ljudi. Naježim se od pomisli što si to mogla učiniti da bi ijednoga od njih potaknula na prosidbu.«
Grmljavina u Marianinu umu pridružila se lupanju njezina srca. Gotovo nije mogla disati. »Gospođice Emily«, viknula je, »nisam potaknula ni ovu prosidbu, ni maharadžinu!«
U očaju se okrenula na drugu stranu. »Gospođice Fanny, ja...«
Gospođica Emily podignula je prst. »Nemoj se žaliti mojoj sestri. Fanny se u velikoj mjeri slaže sa mnom. Ti, draga moja, nisi stala samo na mamljenju bračne ponude. Svoje si zaruke objavila pred cijelim maharadžinim dvorom, a potom si otišla na njegovu slonu. Da to nisi učinila, možda bi bilo izlaza.« Poravnala je crne suknje. »A sada ništa nije moguće učiniti do sutra ujutro kad će gospodin Macnaghten otići k šeiku po tebe i vratiti te, jadniju, ali uvjerena sam, pametniju, u naš tabor u Salimaru.«
Mariana je čvrsto stisnula zube kako ne bi vrisnula od bijesa i pogledala je van, gomilu svjetlucavih sikha te Europljana u crnini.
»Kakav to miris nosiš, Mariana?« upitala je gospođica Fanny. Pokrila je nos rupčićem. Promeškoljila se na podiju pokraj Mariane, a njezin je taft pritom zašuštao. »Zaboljela me je glava od njega.«
»Drugo što smo ti došle reći«, ubacila se gospođica Emily strogim tonom, »jest da ni riječ o ovome ne smije izaći iz britanskog tabora. Moj brat izdao je uputu svima koji su bili prisutni na maharadžinoj večeri i svima koji su večeras prisutni da se ovaj ›brak‹ nipošto ne smije spomenuti ni u osobnim pismima ni u službenim dopisima. Što se nas tiče, ništa od toga nije se dogodilo.« Tiho se nakašljala. »Moj brat odlučio je sačuvati tvoj ugled koliko god bude mogao. Ali čuvanje tvoje časti, dakako, nije u njegovoj moći.«
Mariana nije mogla skinuti pogled s gomile koja se vani okupila. Dakako da će ogovarati. Svi će govoriti o njoj. Kako li prezire gospođicu Emily, gospođicu Fanny, gospodina Macnaghtena, sve njih! Da je Fitzgerald ovdje, i njega bi mrzila.
Iz hodnika se začuo glasan uzdah.
Bila je to mučiteljica Moran, sada sjajna od nakita, u slojevima smeđe svile koji su lepršali oko nje. Ne stavši kako bi pozdravila gošće Engleskinje, žurno je ušla i treći put prebacila žuti veo preko Marianina lica.
»Bestidnice«, prosiktala je. »Dvorski odvjetnik dolazi čuti tvoj pristanak! A ti se nerazborito otkrivaš!«
Sjela je na podij, zveckajući nakitom. Gospođica Emily je, pokraj pokrivene Mariane, zašuštala i šmrcnula.
»Ne želim znati što je ta prosta žena rekla«, izjavila je gospođica Emily, »i bit ću vrlo sretna kad ovaj besmisleni obred završi.«
Mariana je podignula rub vela i pogledala ispod njega. Stariji, bradati čovjek s pletenom kapicom na glavi vukao se prema ženskim odajama uz pomoć zdepastog čovjeka u skromnoj odjeći.
Gospođica Fanny gurnula je Marianu. »Je li taj zdepasti mladić mladoženja?« šapnula je.
Mariana je suspregnula vapaj. Mladoženja.
Za prvom dvojicom krenuo je još jedan muškarac. On je na glavi imao visoku kapu. Šeik Valijulah. Mariana se ukočila, a očaj je počeo bujati u njoj. Zašto je šeik govorio o njezinoj hrabrosti i o ljubavi koju je osjećala prema Saburu, a tada joj na prijevaru oduzeo čast i život?
Tri su muškarca nesigurno čekala pred zaslonima sve dok se nisu pojavila dva eunuha, noseći stolce.
»Ah«, izjavila je Moran glasno uzdahnuvši kad su trojica sjela pred zaslon, »vrijeme je.«
Šeik Valijulah podignuo je ruku. Iako je nije mogao vidjeti, Mariana je na trenutak osjetila kako njegov moćan pogled prodire kroz zaslon i probada njezino srce.
»Ovo se više doima kao kostimirana zabava nego kao vjenčanje«, promrmljala je gospođica Fanny. »Moram reći da, kad bih imala uši poput otvorenih vrata kočije, ne bih izabrala kostim s valjkastom kapom visokom jednu stopu.«
Mariana je pustila veo da joj padne u krilo i prstima začepila uši.
Tijela pokraj nje su se promeškoljila. Nešto se govorilo. Pritisnula je prste jače u uši.
Izvadila ih je kad je osjetila udarac laktom. »Odgovori mu«, prosiktala je Moran.
»Je li ona prisutna?« upitao je starčev glas.
»Jest«, odgovorila je Moran. »Ja, Moran bibi, izjavljujem da je prisutna.«
»Pristaje li Mariam bibi«, rekao je promukao stari glas, »bez prisile udati se za Hasana Ali Kana Karakoju?«
Bez prisile?
»Što pitaju?« upitala je gospođica Fanny svojim hinjenim šapatom.
»Govori«, zapovjedila je Moran.
Mariana je udahnula. »Ne«, rekla je kroz veo, oštro i razgovijetno. »Ne pristajem.«
»Što znači ›nay‹?« upitala je gospođica Emily. »Mariana, zar odbijaš udati se za tog čovjeka?«
Gospođica Fanny naglo je udahnula. »Mislim da je vrlo hrabra, nakon svega što su joj ti ljudi...«
»Pristat ćeš.« Prijeteći prsti uštipnuli su Marianu za ruku.
Mariana je trepnula. Kad je malo bolje razmislila, odbijanje bi bilo pogreška. Moran bi je samo vratila dolje u odaje te je nastavila kažnjavati. Ali ako pristane, za nekoliko sati krenut će u šeikovu kuću. Nije li planirala po svaku cijenu pobjeći iz tvrđave?
»Pristajem«, rekla je promuklim glasom.
»Što si rekla, Mariana?« jednoglasno su upitale gospođica Emily i gospođica Fanny.
Mariana nije odgovorila.
Pognuta u svojoj masnoj odjeći, napola je slušala upute i molitve na otegnutom arapskom. Kad je u dvorištu zasvirala neskladna glazba, Moran je povukla Marianin veo. »Reci svojim damama da se pridruže drugim Englezima«, zapovjedila je, »dok te mi odijevamo za vjenčanje.«
Osjećajući bol u srcu, Mariana je ponovno posrtala niza stube. Što je starac rekao? Kako je ime njezinu suprugu?
Nakon što su je napokon okupale, osušile joj kosu, obojile oči i u kožu utrljale bademovo ulje, jedva je stajala od umora. Moran, čije su oči također bile okružene tamnim krugovima umora, svezala je uzicu Marianinih grimiznih vjenčanih hlača te joj preko glave navukla košulju od istog brokata.
»Eto.« Moran je uzmaknula. »Još malo pa smo spremne.«
Promatračice su kimnule.
»Ne, kosa nije dobra.« Karan, žena krupnog lica, žvakala je dok je govorila. »Pogledaj. Izgleda kao čupava griva.«
Čupava griva! Hoće li se ikada oporaviti od uvreda koje su joj upućene u protekla dva dana?
Moran je preko Marianine brokatne košulje spustila grimiznu haljinu od fine izvezene tkanine. »Zašto svi kritiziraju?« promrmljala je trgajući privremene šavove koji su težak veo s resama držali u urednom kvadratu. »Pah! Zar misle da još nikada nisam odijevala nevjestu?«
Prekinuvši konac, oslobodila je ogrlicu od bisera i smaragda s baršunastog jastučića. »Budi mirna«, zapovjedila je stavljajući ogrlicu preko Marianine glave i potežući uzice za pričvršćivanje.
Pretraživši drvenu kutiju za nakit, izvadila je dvanaest ravnih niski bisera, od kojih je svaka na jednom kraju imala omču, a na drugom velik, sjajan biser.
»Eto. Ovo će pomoći«, rekla je povukavši Marianu za kosu. »To će biti naš vjenčani dar.«
Odmaknula se i stisnula oči. »Izgledaš kako valja.« Kimnula je. »Lijepa si nevjesta. Odjeća koju su poslali dovoljno je dobra. Nije osobito raskošna, ali naposljetku, imali su smrtni slučaj u obitelji.«
Što je Moran mislila rekavši da odjeća »nije osobito raskošna«? Mariana nikada do tada nije nosila toliko raskošnu odjeću.
Jedan komad nakita ostao je prišiven za jastučić. Moran ga je oslobodila i prišla Mariani, zagledana u njezin nos.
Mariana je pokrila lice rukama i uzmaknula odmahujući glavom. »Ne«, viknula je. »Ne!«
Moran je glasno uzdahnula. »Zar ne čuješ zvukove odozgo?« Nestrpljivo je pokazala prema prozoru, a njezini su prsteni bljesnuli. »Sada te moramo odvesti onamo. Nemamo vremena za traćenje.« Uhvativši Marianu za bradu, izvukla je grančicu nima te joj jednim odlučnim pokretom ugurala nosni prsten kroz nos. Obavivši taj posao, odmaknula se i nagnula glavu.
»Sad smo gotove«, rekla je.
Mariana je gledala smeđe ukrasne uzorke na svojim rukama, složene poput mramornog filigrana prozora prostorije u kojoj je stajala. Promotrila je svoja četiri prstena, dva s rubinima i biserima te dva sa smaragdima i biserima, ocaklinom ukrašene narukvice na jednom zapešću, teške zlatne kolute na drugom, majušne bisere i zlatni konac kojim su bili ukrašeni rukavi. Preostali nakit ležao joj je na čelu. Nos, koji ju je jako pekao kad joj je stavljen prsten, sada ju je samo bolio.
»Upamti jedno, noćas moraš obilno krvariti«, nehajno joj je savjetovala Moran dok je odmatala težak veo s resama i prebacivala ga preko Marianina lica. »Krvari koliko god možeš, po svim plahtama. To obitelj čini vrlo sretnom.«
Kad se ponovno našla na podiju u ženskim odajama, Mariana je klonula od umora. Više se nije trudila vidjeti kroz novi, crveni veo. Vani su glazbenici gotovo nadjačali zvukove muških razgovora.
Gospođica Fanny progovorila je iz blizine. »Jedna krupna žena dolazi ovamo. Tko je ona?«
»Ne znam«, ljutito je odgovorila Mariana želeći da svi odu.
Tijela na podiju pomaknula su se stvarajući mjesto za pridošlicu, koja se odmah ugurala u premaleni prostor pokraj Mariane.
To nije bila kraljica. »Mir, kćeri«, mirno je rekao bariton. Debeli prsti uhvatili su grimizni veo s resama i podignuli ga. Mariana je pogledala prema gore – u zadovoljno lice sultanije Safije.
»Lijepa si, kao što sam znala da ćeš biti«, rekla je šeikova sestra spustivši veo.
Možda jest bila lijepa, kao i udana, barem po njihovu mišljenju, ali odlučila je da će toj orijentalnoj predstavi doći kraj čim ona sigurno napusti tvrđavu. Njezina majka nije spomenula krv kad je iznijela svoj šturi, ružan opis podrijetla djece. Mariana nije imala namjeru sa šeikovim sinom obaviti ijednu bračnu dužnost, a kamoli odvratan obred koji su imali na umu za nju. To će odmah dati do znanja sultaniji Safiji.
Kad je otvorila usta kako bi to rekla, progovorila je Moran pokraj nje. »Trebali bismo dopustiti strancima da vide nevjestu.«
Moran je bila ondje! Mariana je ponovno zatvorila usta, ne želeći se izložiti opasnosti od kraljičina prijezira, koji bi nedvojbeno izazvala svojom izjavom. Njezina izjava šeikovoj sestri morat će pričekati.
Netko je ponovno podignuo njezin veo. Gospođica Emily i gospođica Fanny stisnule su glave u crnim šeširićima jednu uz drugu i pogledale je kroz tunel od grimizno-zlatne tkanine, a njihova su usta oblikovala savršene krugove nijemog iznenađenja.
Mariana ih je mirno gledala. Više nikada neće razgovarati s njima, nikada.
Kurpno tijelo sultanije Safije pomaknulo se pokraj nje. Kad je Mariana dovela Sabura u haveli, šeikova sestra nije ju povrijedila ni ponizila, nego joj je samo zahvalila za učinjenu uslugu. Barem se sultanija Safija doimala ljubaznom i razboritom, iako Mariana nije mogla pretpostaviti kakve bi okrutnosti mogla usmjeriti prema nevjesti u obitelji.
»Obavit ćemo formalnosti i odvesti te kući čim to bude moguće, kćeri«, rekla je sultanija Safija blago hripajući. »Nije nam namjera provoditi vrijeme ovdje. Muškarci mogu imati svoju pijanku bez nas.«
»Dolazi mladoženja«, netko je najavio.
Doimalo se da su otišli svi osim sestara Eden i sultanije Safije. Mariana je usred umornog zijevanja osjetila naglu promjenu ozračja.
»Krajnje neobično«, izjavio je glas gospođice Emily. »Kako vidi kroz sve te perle i bisere?«
Kad je netko sjeo pokraj Mariane, sultanija Safija počela je tiho govoriti pjevnim glasom. »Sada nevjesta i mladoženja moraju vidjeti jedno drugo«, rekla je šeikova sestra kad je završila.
Gospođica Fanny ispustila je prigušen zvuk kad je Marianin veo ponovno podignut, taj puta potpuno, i kad joj je lice otkriveno.
Netko je pred nju stavio ogledalo sa složeno izrezbarenim okvirom. Mariana se nagnula, vidjela se i zinula, zapanjena svojim odrazom.
Iscrtane crnom surmom, oči u ogledalu bile su lijepe i strane. Na čelu, između nepoznatih, izvijenih obrva, imala je zlatan privjesak s draguljima, a njegova biserna uzica bila joj je skrivena u kosi. Njezina kosa više nije bila smeđa, već tamna kestenjasta, a u meke kovrče, koje su joj padale na ramena, bile su upletene niske bisera. Kroz nos bio joj je provučen širok prsten od zlatne žice, a biseri i rubini na njemu dodirivali su joj usne.
Je li to stvorenje doista bila ona? Pokusno je načinila grimasu i isplazila jezik upravo u trenutku kad je ogledalo nagnuto pa nije vidjela samo sebe, nego i par šokiranih smeđih očiju. Odmaknuvši vlastite niske zlata i bisera, čovjek s kapom na glavi nakratko je pogledao njezino lice prije no što je netko spustio njezin veo.
»Neka vas Alah Milostivi oboje blagoslovi i podari vam dug život«, ozbiljno je rekla sultanija Safija.
Sat vremena poslije Mariana je, ukočena od zebnje, sjedila na katu havelija Kamar, okružena ženama iz šeikove obitelji. Žene iz obitelji Valijulah, vrlo dobroćudne kad ih je zadnji put vidjela, sada su se doimale poput lešinara koji zure i čekaju.
»To nije djevojka koja je dovela Sabura«, izjavila je jedna stara žena te Marianin, sada već vlažan veo ponovno prebacila preko njezina lica. »Kraljice su poslale nekog drugoga.«
»Dakako da je to ista djevojka«, istodobno su rekle druge dvije žene. »Pogledaj joj nos, kožu.«
Veo je ponovno odmaknut. »Doista jest«, složila se starica promotrivši Marianu izbliza. »Unatoč svoj njihovoj zlobi, znaju pripremiti nevjestu. Nikada ne bih rekla da može izgledati toliko lijepo. Ta je djevojka bila neugledna poput kuhinjskog lonca.«
Pola sata prije glas gospođice Emily probijao se kroz buku dok su nju i gospođicu Fanny na kraju večeri vodili prema njihovim nosiljkama.
»Kakva nevjerojatna preobrazba, Fanny«, rekla je glasom koji je dopirao preko mramornog dvorišta. »Zapanjuje me da je običnu Engleskinju moguće urediti tako da izgleda točno poput domaćih žena. Mislim na bijele domaće žene, dakako. Šteta je da mladoženja nije bio vidljiv pod svim onim...«
»Da, i ja sam pomislila kako kao domaća djevojka izgleda vrlo lijepo.«
»Doista, Fanny.«
Mariana se promeškoljila. Što su te žene čekale? Što god to bilo, zacijelo je strašnije i odvratnije od onoga što joj je mama opisala.
Osjećala je kako je oblijeva hladan znoj. Privukla je koljena prsima. U sobama na katu nije bilo stražara eunuha, na vratima nije bilo naoružanih muškaraca. Zamislila je kako u vjenčanoj odjeći trči mračnim ulicama i traži put prema britanskom taboru u Šalimaru...
Sultanija Safija sjedila je na svojemu uobičajenom mjestu, naslonjena na zid. Odlučivši napokon reći Safiji kako ne želi nastaviti s tom predstavom braka, Mariana je dopuzala do nje, vukući težak vez i rese za sobom.
»Moram razgovarati s vama«, počela je, a među drugim ženama začuo se žamor iznenađenja. »Moram vam reći da...«
Safija se namrštila. »Ne sada, kćeri. Vrijeme je da kreneš.«
»Ne, molim vas, moram vam sada reći...«
Prije no što je Mariana stigla završiti, sultanija Safija kimnula je skupini djevojaka koje su ustale, došle k njima i ispružile ruke prema Mariani. Kako li su se sve doimale nevinima, te žene iz obitelji Valijulah, djevojke su rumenjele, a sultanija Safija zadovoljno je kimala sama za sebe, naslonjena na zid.
Bilo joj je preostalo samo otimati se, ali Mariana više nije imala snage prosvjedovati ili otimati se smeđim rukama koje su je sputavale. Napokon poražena, krotko je ustala i dopustila da je djevojke odvedu u sobu u kutu, na kraju verande.
U toj su sobi bila dva pletena ležaja, oba namještena, a plahte su bile obilno posute ružinim laticama. Na izrezbarenom stolu gorjela je uljanica. Mariana je pod njezinom svjetlošću gledala kako djevojke odlaze trčeći, osvrću se preko ramena i smijulje kroz prste.
Sjela je. Uljanica je izgledala kao prilično opasno oružje, ali, dakako, bila je upaljena i prouzročila bi požar ako bi je pokušala upotrijebiti. Tko će ući u sobu i krenuti prema njoj? Što će joj učiniti?
S vrata se začuo zvuk. Mariana je poput noja žurno povukla veo te kroz njegove rese vidjela kako se zavjesa pomiče i kako prilika u bijelom zastaje prije no što je ušla.
Krevet je zaškripao kad je ta osoba sjela pokraj nje. Mariana nije okrenula glavu. Jedva je disala. Miris sandalovine ispunio je zrak. Gdje je već osjetila taj miris?
»Nisi izgledala strano kad sam te vidio, ali u ogledalu nisam mogao vidjeti mnogo.«
Glas mu je bio ugodan poput šeikova, ali bez modulacije, kao da samo izražava činjenicu. Ruka se pomaknula pokraj nje, na njegovu koljenu. Bila je lijepa, savršeno oblikovana, zaobljenih prstiju. Podignula se i pokazala kut sobe.
»Trebala bi skinuti te teške stvari i nakit«, rekao je. »Stavi ih onamo, na škrinju.«
Kad više ne bude opterećena složenom odjećom, mogla bi doista pružiti otpor. U kutu je, okrenuta leđima prema njemu, uklonila prsten iz nosa te uz grimasu povukla niske bisera iz kose. Hoće li biti sami? Koliko će dugo moći izbjegavati pogledati ga?
»Drago mi je da mogu leći«, rekao je. »Danas sam projahao četrdeset milja, iz Kasura.«
Mariana je spustila veo i haljinu izvezenu biserima na škrinju. I dalje u grimiznoj tunici te hlačama, skupila je hrabrost i okrenula se. Šeikov sin ležao je opružen na jednom krevetu, zatvorenih očiju, s rukama ispod glave, usana razmaknutih pod brkovima. Brada mu je bila gusta i uredno podrezana.
Bio je to visoki muškarac u izvezenom ogrtaču kojega je prije mjesec dana slijedila iz šatora za durbar, čovjek koji se kasnije, u suzama pojavio pokraj nje nedaleko od topova, koji je čak i tada mirisao na sandalovinu.
Nije bio nimalo sličan šeiku.
Oči su mu i dalje bile zatvorene. Mariana se jedva dišući došuljala do drugog kreveta. Tiho je legla, pokrila se pokrivačem i potom se nagnula kako bi ugasila svjetiljku.
Krevet pokraj nje pomaknuo se i zastenjao. Mariana se ukočila, i dalje ispružene ruke, moleći da se on samo okreće u snu.
On nije spavao. Pogledi su im se sreli kad se on dignuo i sjeo na rub kreveta.
Ustao je ne rekavši ništa. Kad je krenuo prema njoj, ona se okrenula na drugu stranu te svoje pomno pripremljeno i namirisano tijelo sklupčala na drugom kraju kreveta, čvrsto zatvorenih očiju, pokrivši usta šakom. Doimalo se da njezino isprekidano disanje ispunjava cijelu sobu.
Izvana se nije čulo ništa.
Njegova se težina spustila pokraj nje. »Pokaži mi lice«, rekao je.
Kad se ona nije pomaknula, uhvatio ju je za ramena i okrenuo prema sebi.
Ona je samo mogla podignuti glavu, tijela zgrčenog u obrani, previše uplašena da bi i trepnula.
On ju je promatrao, i dalje držeći prste na njezinim ramenima, a kapci su mu bili teški kao i Saburu kad je bio pospan. »Bili su u pravu«, rekao je. »Ne izgledaš strano.«
Oči su mu bile ocrtane tamnim mrljama kao i kad ga je prvi put vidjela. Sada se izraz njegova lica promijenio. Počeo je brže disati.
Gledajući njezina usta, nagnuo se prema njoj, a tada se odmaknuo kad se ona naglo trznula i odmaknula širom otvorenih očiju.
»Dakle«, tiho je rekao, »bojiš me se.«
Maknuo je ruku s njezina ramena i okrenuo se. »Nema potrebe za strahom«, rekao je prigušenim glasom, okrenuvši joj leđa. »Spasila si mojeg sina. Dugujem ti.«
Ustao je. »Spavaj, bibi«, tiho je rekao i vratio se u svoj krevet. »Spavaj.«

34. poglavlje

Četvrtak, 26. prosinca


Mariana je kroz gustu maglu doplivala do svijesti. Kad se sjetila događaja prethodne noći, ostala je mirno ležati zadržavši dah, i osluškivala. Je li on još ondje, na drugom krevetu?
Tišina.
Otvorila je oči i prinijela je ruku vratu. Dok je skidala drugi nakit, zaboravila je ogrlicu koja je sada slobodno ležala, njezina gruba uzica bila joj je obavijena oko vrata, a biserne i smaragdne perle bile su joj zapletene u kosi.
Sunčeva svjedost prodirala je u sobu kroz zatvorene kapke. Na škrinji u kutu ležao je njezin veo s resama i preostali nakit kako ih je ostavila. Njezina izvezena haljina pala je sa škrinje pa je ležala na podu, a biseri i vez sjali su na prugama svjetlosti s prozora.
Oprezno je okrenula glavu. Na krevetu pokraj nje nije bilo nikoga, plahte su bile izgužvane, a pokrivač bačen na stranu.
Privukla je koljena uživajući u svježem zraku na licu i u toplini ispod pokrivača. Kad ju je Hasan prošle noći ostavio da spava, bila je previše iscrpljena da bi osjećala olakšanje koje ju je tada preplavilo od glave do pete. Kakva sreća! Bila je na sigurnom i neozlijeđena. Danas dolazi gospodin Macnaghten. Nadomak je slobodi.
Netko je odmaknuo zavjesu na ulazu. Malena djevojka stidljivo je ušla noseći uredno složenu odjeću.
Tragovi ružinih latica, zgnječenih do duboke ljubičaste boje, bili su na pločicama poda, Marianinu jastuku i na plahtama oba kreveta. Djevojka ih je pogledala, a potom je upitno pogledala Marianu.
Ne sjetivši se što bi rekla, Mariana se nasmiješila.
»Dođite, bhabi«, rekla je djevojka visokim glasom i uzvratila joj osmijeh. »Pokazat ću vam gdje ćete se okupati.« Pružila joj je paketić crvenosmeđe boje te mekani šal iste boje. »Ovo ćete odjenuti na sastanak sa ženama. Čekaju vas u velikoj sobi.« Lice joj se uozbiljilo. »Dakako, morate shvatiti da se u našoj kući i dalje tuguje za jadnom Mamtaz bha...« Stisnula je usne. »O tome ne bih trebala govoriti vama, nevjesti«, dodala je.
Mariana je počela otpetljavati ogrlicu. »Radije bih nosila svoju odjeću. Molim te, zamoli nekoga da mi donese moje stvari iz tvrđave. To je moja najbolja odjeća.«
Da, njezina košulja, njezin steznik, čarape, plavo-bijela svilena haljina. Kad ponovno odjene svoju odjeću, potpuno će se osjećati svojom. Mora ponovno izgledati kao Engleskinja kad se sastane s gospodinom Macnaghtenom.
Djevojka je bila nalik ptici, a debela, sjajna pletenica padala joj je ispod struka. »Bhabi, vaše stvari nisu stigle iz tvrđave.«
Mariana je mahnula rukom. Zar je to važno? Odjeća joj je bila najmanji razlog za zabrinutost. U protekla tri dana izgubila je više od posuđene haljine i dobrog steznika.
»Safija bhaji pripremila vam je ovu odjeću«, rekla je djevojka. »Bit će joj drago kad vas vidi u njoj.« Pružila joj je svilenu torbicu s uzicom. »I vidite, poslala vam je lijepu zlatnu ogrlicu.«
Sultanija Safija. Mariana je okrenula fino izrađenu zlatnu ogrlicu. Je li šeikova sestra znala što se dogodilo – ili što se nije dogodilo – prošle noći?
Mariana je drhtala dok je posudom nalik čajniku lijevala toplu vodu po svojim ramenima. Kad se Hasan sinoć nagnuo nad nju, koža mu je ispod mirisa sandalovine mirisala vrelo, kao da je opržena.
Odložila je čajnik. Zacijelo je smatrao kako ima pravo učiniti s njom što god želi, ali nije učinio ništa. Samo ju je zamišljeno pogledao i potom ju je ostavio na miru. Tu će ljubaznost zauvijek upamtiti, kao i ugodan, opržen miris njegove kože.
Nedugo potom napeto je održavala ravnotežu na ulazu u veliku sobu izuvajući nove, izvezene papuče s zavijenim prednjim dijelom. Porumenjela je kad ih je pridružila hrpi pokraj vrata.
Kako li je čudno stidjeti se zbog nečega što se nije dogodilo.
Sultanija Safija pozvala ju je pokazavši slobodno mjesto pokraj nje, na podu prekrivenom tkaninom.
Žene su šaptale kad je Mariana prošla između njih i čučnula pokraj šeikove sestre. Poznata žena s razmaknutim zubima potapšala ju je po koljenu. Jedna vrlo stara žena sa sultanijine druge strane smiješila se u prazno.
Mariani je njezina nova odjeća bila neobična i putena. Bez steznika i podsuknji njezino se tijelo osjećalo nesputano i izloženo. Podignula je ruku kako bi dodirnula nepoznatu glatkoću svoje kose koja joj je padala niz leđa u svilenoj pletenici, toliko različita od njezine neposlušne kose da je mogla pripadati nekoj drugoj djevojci. Koža joj je, nauljena i bez dlaka, bila bestidno glatka.
U sobi je bilo djece. Pogledom je potražila Sabura i ugledala ga nedaleko od ulaza, sa skupinom druge djece, predaleko da bi je opazio. Njegov je veseli smijeh dopro do nje dok ga je djevojčica stara šest ili sedam godina sjajnih očiju vukla po podu držeći ga ispod pazuha.
»An-nah!« Vidio ju je. Skočio je vičući u naručju djevojčice i pružajući ruke prema Mariani. »An-nah!«
U sobi je zavladala tišina.
Kako li je bilo divno ponovno zagrliti Sabura! Poljubila ga je u tjeme i željno udisala njegov dječji miris kad je on pružio ruke kako bi se igrao zlatnim gumbima njezine duge svilene košulje.
Zapahnuo ju je skupni uzdah.
Sultanija Safija je šmrcnula. Zar plače? I dalje ljuljajući Sabura, Mariana je podignula glavu i vidjela kako Safija briše suze svojim bijelim pamučnim velom.
Njezin je uzdah ispunio sobu. »Ovo su teški trenuci«, dubokim glasom rekla je šeikova sestra. »Teški trenuci. Svi se sjećamo kako je, kad je naša draga Mamtaz Bano umrla, njezino dijete ostalo samo među neznankama u tvrđavi, u životnoj opasnosti.«
Pogledala je Marianu. »Znamo i da je, nakon što je ova hrabra strankinja spasila Sabura, moj brat prepoznao njezinu hrabrost te njezinu ljubav prema našem djetetu i zaključio kako je Alahova volja da ona ostane uz Sabura, kako bi ga štitila i kako bi nam pomogla podignuti ga.« Zastala je i nakašljala se. »Zbog toga smo je vezali u brak s Hasanom.«
Mi smo je vezali u brak.
Šeikova je ponuda bila istinska! Mariana je pustila Sabura i okrenula se prema zidu kad se mučnina podignula iz njezina trbuha prema grlu. Moran bibi je bila u pravu. Gospođica Emily je bila u pravu. Ta je ponuda doista bila istinska, a ona ju je prihvatila pred stotinu ljudi, uključujući Harryja Fitzgeralda, njezinog Fitzgeralda u plavoj odori koji ju je poljubio i usrećio.
Sve si je to sama učinila.
Zabrinuti glas progovorio je pokraj nje. »Je li nevjesti loše?«
Nevjesti. Susprežući suze, Mariana je gledala kako Sabur trčkarajući odlazi od nje. Kako će izaći na oči gospodinu Macnaghtenu i britanskom taboru? Kako će ih uvjeriti da je doista vjerovala kako je taj brak varka? I što s njezinom obitelji? Što s jadnima mamom i tatom koji kod kuće i dalje čekaju vijesti o njezinim zarukama za Engleza?
»Samo Alah zna«, rekla je sultanija Safija, »koliko nas je zaboljelo i koliko smo bile zbunjene kad je toliko brzo nakon smrti naše drage Mamtaz Bano slijedio Hasanov brak s ovom strankinjom. Sve suosjećamo s patnjom njezine majke.«
Malo dalje nijemo se ljuljala mala žena u bijeloj odjeći.
Mariana je teško progutala. Ti ljudi nisu je željeli. Kako bi je i željeli? Jedini koji ju je među njima istinski želio bio je Sabur.
On je tada bio u rukama svoje debele rođakinje koja ga je držala podalje od mnogih malenih, ispruženih ruku. Gledajući Marianu, Sabur se migoljio kako bi ga spustila, a tada je požurio k njoj te joj dražesno, uz tup udarac, sjeo u krilo.
Ona ga je zahvalno zagrlila i pritisnula obraz o njegovu glavicu. Kad bi ga barem mogla odvesti odatle, bili bi silno sretni sami...
Sultanija Safija ponovno je uzdahnula. »Ali moramo imati na umu koliko Hasanova nova supruga voli našeg Sabura. Njezina ljubav prema njemu očita je. Vidjele smo kako joj lice omekšava dok joj prilazi, vidjele smo kako zablista. Tješi nas njezina ljubav prema našemu djetetu koje je ostalo bez majke. Svima su nam poznate žene koje hine ljubav prema udovčevoj djeci kako bi ušle u njegovu obitelj. Sažalijevamo djecu bez majke koja moraju trpjeti mržnju očeve druge supruge.«
Mariana je šmrcnula, poželjevši da ima rupčić. Ona nedvojbeno nikada nije željela »ući« u tu domaću obitelj.
»Možda će ova strankinja«, tiho je rekla jedna žena kimajući prema ženi koja je drhteći od starosti sjedila pokraj sultanije Safije, »voljeti Sabura kao što je bhaji Temina voljela Safiju i Valijulaha kad su kao djeca ostali siročad. Takva je ljubav uistinu rijetka.«
Sabur je ponovno otišao, privučen dozivanjem druge djece. Mariana je rukama obujmila noge i zagledala se kroz prozor, u oblačno nebo, zamišljajući da je ponovno u britanskom taboru. Zamišljala je kako se tabor priprema za povratak u Calcuttu, njegovu živu aktivnost toliko drugačiju od mira te sobe u šeikovoj kući.
Gospodin Macnaghten uskoro će stići u posjet šeiku. Nije se trebala plašiti da će se mimoići s njim – jasno će ga vidjeti jer će sjediti pokraj šeikova podija u dvorištu, a žene će se sjatiti na prozore kako bi vidjele stranoga gospodina. Ona će sići kako bi se sastala s njim i tada će zahtijevati da je odvede u britanski tabor. Osramoćena ili ne, do večeri će biti u svojem šatoru, stajat će nad svojim škrinjama prije no što se odjene za večeru, govorit će Dittuu koje haljine da joj spakira.
Žene su utonule u kontemplativnu tišinu. Vani je počelo kišiti, kiša je prskala po prozorskim klupicama i škropila po ravnom, popločenom krovu nad njihovim glavama.
Počasna straža već je otišla pridružiti se pohodu na Kabul. Fitzgerald je sada zacijelo mrzi.
Mariana je poravnala svilu preko jednog koljena. Što ako se gospodinu Macnaghtenu nešto dogodilo pa uopće ne dođe? Zadrhtala je. Što ako dođe, ali ona nekako bude spriječena otići s njim? Bi li je Britanci jednostavno ostavili? Ne, zacijelo ne bi. Ne bi je zauvijek ostavili ovdje, da nikada više ne jede svoju hranu ili čuje poznatu kadencu vlastita jezika.
No bili su je ostavili u tvrđavi i otišli.
Kad bi barem vidjela budućnost!
Ali netko je ovdje u haveliju znao njezinu budućnost. Kako je mogla zaboraviti? Što god osjećala o šeikovoj bračnoj ponudi, bila je uvjerena da taj starac posjeduje duboko znanje. Kad su se njezine oči sinoć sastale s njegovim kroz zaslon od trstike, doimalo se da je u njima obećanje koje ona nije shvatila.
Nagnula se prema sultaniji Safiji. »Smijem li, molim vas«, rekla je što je ljubaznije mogla, »poći pozdraviti šeika Valijulaha?«
»Što?« Sultanija Safija doimala se zaprepaštenom. »Pa, kćeri, danas ga ne možeš vidjeti. Kući dolazi tek poslijepodne, a tada će imati goste.«
»Nani, nani!« Sve su žene podignule glavu kad je visoki dječak s rijetkim počecima brkova dojurio i teško dišući stao na ulazu te pogledom pronašao Marianu i Sabura.
»Naoružani ljudi došli su iz tvrđave!« uplašeno je promumljao. »Čekaju u dvorištu. Kažu da su došli po Sabura i Europljanku. Vi morate spakirati njihovu odjeću. Kažu da će Sabur i ta žena zauvijek živjeti u tvrđavi kao maharadžini gosti!«
Mariana je osjetila kako joj se krv iscijedila iz lica.
U zraku je visjelo nepostavljeno pitanje. Dječak je odgovorio na njega prije no što je postavljeno. »U kući nema muškaraca osim ujaka Bilala, Alahjara i mene.«
Jedna je žena odmahnula glavom. »Samo Safijin unuk, sluga i Bilal, nespretni sanjar, pripovjedač. To nije dobro, nimalo dobro.«
Djeca koja su se igrala na podu odjednom su zinula gledajući visokog dječaka, a njihovo je brbljanje naglo utihnulo. Djevojčica koja je Saburu recitirala besmislene pjesmice zašutjela je i podignula pogled.
Iz kuta sobe progovorila je jedna žena. »Nije u redu«, glasno se pobunila, »da odvedu Sabura. Kako može otići u tvrđavu? On nije maharadžin rob!«
Sultanija Safija ušutkala ju je ljutitim pogledom. »Jahja, zlato«, rekla je dječaku nadjačavajući zvuk kiše, »pođi dolje. Reci maharadžinim ljudima da će nam biti potrebno neko vrijeme da pripremimo Sabura i tu ženu. Reci im i da Sabur ima vrućicu. Reci im da smo imali slučaj boginja među slugama u staji.«
Dječak je oklijevao. »Ali, nani...«
Uplašeni glasovi šaputali su oko Mariane. »Zašto ih ne sakrijemo?« »U ovoj je kući mnogo skrovitih mjesta.« »Moja djeca ih sve znaju. Zacijelo možemo...«
Sultanija Safija oštro je kimnula. »Idi, Jahja.«
Sve oči bile su uprte u dječaka. On je porumenio, a tada se ukočeno okrenuo. Bez osvrtanja prešao je preko mokre verande i zaklepetao niza stube.
Sultanija Safija mirnim je pogledom prešla preko sobe i zaustavila ga na jedinoj ženi koja je bila odjevena poput sluškinje. »Bina, donesi nam voće«, zapovjedila je uz izraz lica kojim je pitala usudi li se koja progovoriti.
Kad je stara sluškinja ugurala stopala u svoje cipele i otišla teškim korakom, sultanija Safija se nakašljala. »Špijuni«, grubo je rekla. »U ovoj kući ima špijuna.« Podignula je ruku, utišavajući uzvike iznenađenja.
Mariana je promatrala lica jedno po jedno. Špijuni?
»Ne znamo koliko se naših slugu okrenulo protiv nas«, nastavila je Safija, »ali ne smijemo ih previše kriviti. Možda su namamljeni zlatom, a možda se plaše za svoj život ili za svoju obitelj. Ali znamo da će među našim slugama uvijek biti onih kojima možemo vjerovati, kojima čak možemo povjeriti svoj život.
»Sada imamo samo nekoliko dragocjenih trenutaka da spasimo Sabura. Nipošto ne smijemo dopustiti da ponovno padne u ruke dvora. Kao što smo svi čuli, maharadža može svaki čas umrijeti. Ako umre, Saburov život bit će bezvrijedan.«
Mariana je osjećala lupanje u sljepoočnicama. Pogledom je potražila Sabura i ugledala ga u rukama tanke djevojke koja je otvorenih usta gledala sultaniju Safiju.
Safija je promatrala lica oko sebe. »Kad je Mamtaz Bano umrla«, nastavila je, »mi nismo mogle pomoći Saburu. Mogle smo samo čekati ovdje i svim silama moliti za njegov siguran povratak. Nismo znale odakle bi nam mogla stići pomoć. A sada kad je on ponovno u strašnoj opasnosti, naše su okolnosti drugačije. Ovaj ćemo ga put mi spasiti, uz pomoć Alaha Samilosnog.«
Nesiguran uzdah puhnuo je kroz sobu.
»Ovaj put«, nastavila je Safija privlačeći svoju publiku, »naša nevjesta, mlada Angrezi žena koja je, ne obazirući se na opasnost za vlastiti život, uzela Sabura iz ruku njegova sluge u Zlatnom hramu te ga sama sigurno vratila kući, nama.«
Glave su zaklimale u znak slaganja. Stidljiva djevojka nedaleko od Mariane prvi put ju je pogledala u oči.
Safija je bucmastim prstom probola zrak. »Samo je ona među nama u stanju napustiti ovu kuću kako bude bilo potrebno. Naša je nevjesta iskusila vanjski svijet, dok mi imamo samo znanje. Ona će učiniti ono što će biti potrebno – zar ne, kćeri?«
To posljednje zapravo nije bilo pitanje, nego zapovijed izrečena dubokim glasom. Pa ipak, Safija je Mariani ostavila mogućnost da je odbije. Misli su joj bile munjevite. Napustiti kuću kako bude bilo potrebno. Što je Safija time mislila? Budući da nikada nije vidjela ulicu izvan havelija, nije mogla znati koliko ljudi neprestano prolazi ispred velikih izrezbarenih vrata havelija. Ako je koji prolaznik vidio kako maharadžini ljudi ulaze, ondje su se već zacijelo okupila tri ili četiri reda zainteresiranih ljudi.
Mariana je obrisala vlažne dlanove o koljena. Ona i Sabur ne mogu neopaženi izaći iz havelija.
Što će im se dogoditi ako ih uhvate? Nije trebala pitati. O Jasminovoj kuli znala je dovoljno. Sabura nitko neće zaštititi od gnjeva ljubomornih kraljica. Nju nitko neće spasiti od maharadžina gnjeva.
Kiša je ušla u kutu obližnjeg prozora i slijevala se niz zid. Sultanija Safija je čekala, zagledana u Marianino lice.
Sabur ju je gledao s drugog kraja sobe s istim pogledom očekivanja u okruglim očima, kojim ju je osvojio pred Zlatnim hramom. Zar je to bilo prije samo jedanaest dana? Zbog tog se pogleda osjećala sposobnom za bilo što.
»Da«, odgovorila je drugi put od jučer. »Hoću.« Udahnula je. »Učinit ću što god vam bude bilo potrebno.«

35. poglavlje

Sultanija Safija okrenula se prema djevojci koja je došla u Marianinu sobu. »Zarin, donesi mi najstariju burku koju pronađeš. Ah, evo Bine s voćem«, dodala je tonom upozorenja kad je starija sluškinja polako ušla noseći pladanj s narančama i guavama. Sav je žamor umuknuo. »Špijuni«, prosiktao je netko ispod glasa.
Uzevši jednu guavu i oštar nož s pladnja, sultanija Safija vještim je rukama izrezak krišku ružičastog mesa, dodirnula njome hrpicu soli na pladnju i pružila je starijoj ženi pokraj sebe. »Jedi, Amidžan«, viknula je starici u uho.
Starica je ukočenom rukom uzela voće i poslušno ga stavila u usta.
Lice sultanije Safije nije otkrivalo tjeskobu. Mariana joj se polako približila nadajući se upiti nešto njezine smirenosti.
»Ostavi nam pladanj, Bina«, rekla je Safija sluškinji, »i pozovi Alahjara. Reci mu neka odmah dođe ovamo. Neka na vratima čeka moje upute. Idi i navuci zavjesu za sobom.«
Nagnula se prema Mariani. »Pogledaj žene koje su pred tobom«, tiho je rekla muškim glasom. »To je moja obitelj. Neke su mudre, neke nisu, ali sve su dobroćudne, svaka na svoj način.« Stavila je ruku na Marianino koljeno. »Zajedno ćemo krenuti na putovanje koje će od našeg iskustva biti daleko koliko i oceansko putovanje koje je tebe donijelo ovamo. Neke od naših žena neće vjerovati da možeš uspjeti u bijegu koji imam na umu. Druge će vidjeti da je taj plan razborit i vjerovat će u njega. U svakom slučaju, naše molitve i naša srca bit će s tobom.«
Mariana je teško progutala nastojeći ne misliti na opasnost.
»Doista se nadam«, dodala je sultanija Safija glasnije, namršteno gledajući po prepunoj sobi, »da nijedna od vas neće reći ni riječi o ovome što namjeravamo učiniti. Djeco, ustanite.«
Mariana je gledala kako djeca nevoljko ustaju i staju u ozbiljan smeđokoži red.
Sultanija Safija strogo ih je pogledala. »Sada svi morate izaći iz ove sobe«, rekla je. »Čuvanje tajni može biti teško. Ako ne budete ovdje, nitko od vas ne može slučajno izdati vašega malog brata.«
Izdati. Mariana je zadrhtala. Sultanija Safija pokraj nje zračila je postojanom smirenošću.
Djeca su šapćući i šuškajući izašla, veća noseći manju, i ostao je samo Sabur. Žene su čekale, pomičući samo oči, sve dok dubok kašalj s onu stranu zavjese nije najavio prisutnost muškarca.
Sultanija Safija zatražila je pozornost. Žene su se nagnule naprijed kako bi je čule preko pljuštanja kiše.
»Tko je«, viknula je Safija.
»Ja sam, Alahjar, begum sahib«, odgovorio je muški glas.
»Ovo je Lala-jijev osobni sluga«, Mariani je šapnula djevojka njezine dobi.
»Alahjar, idi k svojem stricu, čuvaru ostave, i uzmi malu kuglicu opijuma«, zapovjedila je sultanija Safija.
Mariana je trepnula. Opijum?
S onu stranu zavjese začuo se nerazgovijetan odgovor.
»Ne moraš me pokušavati uvjeriti da tvoj stric ne uzima opijum«, odlučno je rekla sultanija Safija nadjačavajući bubnjanje kišnih kapi. »Uzima ga već trideset godina.«
Žene su se nasmiješile.
»Ji, begum sahib«, rekao je muški glas nakon stanke.
»Donesi opijum ovamo«, nastavila je sultanija Safija, »i iz ostave donesi košaru, najveću koju imamo. Potom ćeš čekati vani dok iz ove sobe ne izađe žena koja će ti se pridružiti. O ovim uputama ne smiješ reći nikome. Razumiješ li?«
»Ji, sahib.«
»Sada idi.«
Sultanija Safija promatrala je Marianu kao da traži nešto. »Kćeri«, rekla je, a njezin se duboki glas smekšao, »evo što ćeš učiniti.«
Mariana je kimnula. Za razliku od zlobnih kraljica u tvrđavi, Safija je s njom doista postupala kao s kćeri. Preplavljena zahvalnošću, Mariana je osjetila iznenadan poriv da položi glavu na mekano rame sultanije Safije.
»Poslala sam po staru burku«, dodala je šeikova sestra pomalo hrapavo, »dugačak veo koji naše žene u Pandžabu nose izvan kuće. Njome ćemo te pokriti kako bismo ti sakrili lice, kosu i odjeću.«
»Pod burkom ćeš sići dolje. Kad prođeš kroz kuhinje, na stražnja ćeš vrata izaći iz ove kuće«, rekla je sultanija Safija. »Stoga Sabur neće biti s tobom dok budeš izlazila iz kuće. Njega će ti spustiti kroz onaj prozor.«
Pokazala je preko popločene verande, prozor koji je gledao na ulicu. »U košari.«
Sve su žene progovorile u isti glas. Sultanija Safija podignula je zapovjednički dlan.
»Ne spuštamo li košaru Vikramu Anandu, prodavaču slastica?« upitala je sve u sobi, »kad se poželimo počastiti njegovim džalebijima, laduima i gulab džamunima? I nije li ta prodavaonica slatkiša već tri naraštaja pod našim prozorom?«
Mršava žena nedaleko od Mariane nasmiješila se kad su svi u sobi utihnuli. »Dakako, Safija je Vikramova najbolja mušterija«, šapnula je.
»Vjerujem da će nam Vikram pomoći«, rekla je Safija Mariani. »U gradu je poznat po milosrđu i po razboritosti.«
Mariana je zurila u kišu ispred prozora koji je Safija pokazala. Kako je sultanija Safija znala što ljudi u gradu govore o slastičaru?
Safija je kimnula. »Alahjar će uzeti Sabura iz košare. On će ga nositi prema Delhijskim vratima, a ti ćeš ići za njim. Potom ćeš za njim proći kroz vrata i izaći na cestu. Ondje će te preuzeti jedna od naših nosiljki.«
Žena razmaknutih zuba podignula je ruke. »Kamo će poći?«
Sultanija Safija se namrštila.
»Trebala bi poći u Kasur, k Hasanu, dakako«, dodala je druga žena. »On joj je suprug. Kamo bi pošla nego onamo?«
Val slaganja prošao je kroz okupljene žene.
»Ali, Šalimar je ovdje.« Mariana je odmahnula glavom dok joj je srce lupalo. »Kasur je miljama daleko. Svakako moram odvesti Sabura u britanski tabor.«
Umjesto odgovora sultanija Safija dala je znak stidljivoj djevojci. »Alia, donesi mi pero, tintu i nešto papira.«
Okrenula se prema Mariani i neveselo se nasmiješila. »Ovaj svijet je čudan, Mariam, a Alah Samilosni ne želi da znamo. Kamo god ti željela otputovati, ovaj put ćeš, ako bude volja Božja, poći u Hasanov tabor u Kasuru.«
Mariam. Odvjetnik u tvrđavi nazvao ju je Mariam. Mariana je zaustila ispravan izgovor svojeg imena, ali je sultanija Safija već bila zauzeta pisanjem pisama.
Burka je stigla. Zarin je skupila jarde pamučne tkanine koji su činili burku i pažljivo smjestila njezinu izvezenu kapicu Mariani na glavu.
Prašnjavi nabori pali su joj do stopala izazvavši takav napadaj kihanja da nije čula što se govori kroz zavjesu. Šmrcajući pogledala je kroz izvezenu mrežu u pamučnoj tkanini i ustanovila da nudi suženo, ograničeno vidno polje. Dakle, toliko su žene mogle vidjeti dok su bile vani. Jesu li mogle vidjeti dovoljno da bi izbjegle nezgode? Sa strane nisu vidjele ništa. Pokusno je pomicala glavu amo-tamo i vidjela kako žene kimaju u znak odobravanja.
»Sada nitko neće znati da je strankinja«, rekla je jedna od njih.
Mariana je ponovno kihnula u svojemu pamučnom šatoru. Pomislila je kako nitko neće ni znati da je ona žensko.
Pogledom je potražila Sabura. Spavao je u krilu jedne od svojih teta, opuštenog tijela, s obrubom od nečega smeđeg i ljepljivog oko usta.
Sultanija Safija ustala je držeći pisma u ruci te iz izrezbarenog ormara u kutu uzela knjigu prekrivenu teškim svilenim omotima. Stala je pred Marianu blago se njišući, napola zatvorenih očiju, i mrmljala nešto. Kad je završila, duboko je udahnula i tri puta puhnula u Marianinu smjeru.
»Uzmi ovo«, rekla je. Posegnuvši ispod burke, gurnula je pisma Mariani u ruku. »Ovo su pisma našim rođacima koji žive na putu do Kasura. Oni će primiti tebe i Sabura te vam dati nove nosače. Dođi.«
Uhvativši Marianinu ruku kroz nabore pamuka, povela ju je do vrata i pružila knjigu, i dalje omotanu. »Poljubi Kur’an šarif«, zapovjedila je.
Mariana nije ni najmanje željela poljubiti tuđu svetu knjigu, ali ju je sultanija Safija kroz veo pritisnula na njezine usne, a potom je podignula kako bi, izlazeći iz sobe, prošla ispod nje. Mariani bi bilo draže da je Safija zagrli, ali za to nije bilo vremena. Nije bilo vremena za strah ili čak za pozdravljanje žena.
»Neka te Alah Samilosni vodi.« Duboki glas sultanije Safije slijedio je Marianu duž popločene verande.
Mariana je kroz svoj otvor za gledanje razabrala mršavu figuru čovjeka narančaste kose, sluge koji ju je doveo šeiku kad je prvi put došla. Kimnuo joj je i krenuo prema uskom stubištu koje je vodilo u kuhinje u prizemlju. Stubište je bilo mračno. Mariana je silazila oprezno pipajući oko sebe, držeći prašnjavu burku podalje od stopala.
U kuhinjama je bilo vruće i vonjalo je na zagrijanu masnoću te na polukuhane začine. Žene su čučale na podu, podalje od vreline peći, te rezale luk i drobile žutu pastu između dva kamena. Mariana je kroz otvorena vrata vidjela kako kiša pljušti po malom dvorištu popločenom opekama. Bio je to izlaz koji je Safija opisala.
Alahjar joj je dao znak. Mariana je ušla u dvorište za njim i za nekoliko je trenutaka bila mokra do kože.
Niska vrata s druge strane dvorišta vodila su u usku, popločenu ulicu s prepunim jarkom s jedne strane. Da je mogla osloboditi ruke ispod mokre burke, istodobno bi mogla dodirnuti kuće s obje strane uličice.
Ledena voda slijevala se niz njezinu kapicu i cijedila s otvora za gledanje. Vidjela je kako Alahjar prolazi pokraj naoružanog čovjeka koji se besciljno vukao na pola puta do kraja uličice. Je li to jedan od maharadžinih ljudi? Kad je požurila kako bi sustigla Alahjara, nije vidjela kamen na tlu. U padu je pružila ruke kako bi se zaštitila i u trenu se savinula kad su njezine sputane ruke povukle tešku burku i njezinu glavu.
Jarak pokraj nje vonjao je. Jedna strana burke pala je u vodu i bila je natopljena prljavštinom. Dok je hvatala papire koji su joj ispali, nečije su je ruke uhvatile za nadlakticu preko mokre tkanine. Alahjarovo lice, na kojem je bila grimasa gađenja, našlo se blizu njezina dok ju je podizao, a tada je nestalo kad je otišao.
Živ, poznati britanski tabor nikada se nije doimao toliko dalekim, ali Mariana više nije marila za to. Ako je sultanija Safija ostvarila drugi dio svojeg plana, Sabur je drogiran i bespomoćan čekao u slastičarnici ispod prozora Safijine verande, dok su drugi naoružani ljudi obilazili gradske ulice spremni zaskočiti ga i odnijeti u tvrđavu.
Mora požuriti. Ne obazirući se na vlagu, hladnoću i vonj otpadnih vođa, mukotrpno je prošla uličicom i pokraj naoružanog muškarca, držeći se za zid nasuprot jarku, cijelim bićem usredotočena na bijeg. Kad je napokon stigla do kraja uličice, teškim koracima izašla je na širu, popločenu ulicu i našla se pokraj male prodavaonicu u kutu zida havelija obitelji Valijulah.
»Ne bih imao ništa protiv da u bitki budeš pokraj mene«, jednom joj je rekao tata. Što bi sada mislio o njoj?
Vikram Anand, proizvođač i prodavač slastica, naviknuo je vidjeti košaru koja se spušta s gornjih prozora havelija Kamar. Žene s kata uživale su u njegovim slasticama, a osobito sama sultanija Safija, koja je barem jednom tjedno na taj jednostavan način nabavljala njegovu robu. Pouzdano je znao da je ta važna žena njegove džalebije opisivala kao najbolje u gradu. Stoga se nije iznenadio kad se odozgo pojavila košara i ljuljala se pokraj njegova lakta.
Odgurnuo je zdjelu brašna i obrisao ruke o odjeću.
»O, Vikrame«, viknuo je dubok, poznati glas odozgo. »Nemoj besposleno sjediti dok ima posla. Uzmi našu košaru i učini što je potrebno.«
Vikram se nagnuo ispod svoje nadstrešnice i povukao promočenu košaru. Bila je teška. Razmaknuo je poklopce i pogledao unutra. U njoj je, s kišnim kapima kao suzama na licu, ležao Sabur baba, dijete kojega je tražio cijeli Lahore.
To dijete nije bilo moguće zamijeniti s drugim. Vikram je znao za sve zaruke, vjenčanja i rođenja u gradu. Nije li sam pripremao laduje, pojedinačno omotane tankim srebrnim listićima, koji su stigli u sve važne kuće objavljujući rođenje upravo tog djeteta?
Je li ga itko vidio? Zabrinuto se osvrnuo uokolo, a potom iz svoje prodavaonice uzeo list banane i brzo pokrio tešku košaru, skrivajući njezin opasan sadržaj. Petljajući s mokrim užetom što je brže mogao, odvezao je košaru i žurno je stavio iza leđa, sakrivši je. Potom se vratio na svoje uobičajeno mjesto i duboko disao.
U gradu se govorilo da je unuk šeika Valijulaha maharadži donosio sreću. Možda je to objašnjavalo neobičan očaj koji je nestanak tog djeteta izazvao u toga starca. Koliko je puta od nestanka Sabur babe maharadža poslao visoke dužnosnike na ulice, kako bi istraživali njegov nestanak, kako bi svaki put postavljali ista pitanja?
Vikram je promiješao lonac kipućeg mlijeka. Ti posjeti nisu prestali čak ni nakon što su svi znali da se dijete nekako vratilo kući u haveli. Čak je i jutros došao upadljivo odjeveni eunuh i pitao o djetetu.
Vikram tada nije bio sklon odgovarati. A sada je znao istinu. U planu je odvažan bijeg. Kimnuo je sam za sebe. Znao je da je dijete u košari omamljeno čim ga je pogledao. Za to je bio zahvalan.
Nije mogao znati koliko će dugo morati čekati. Ponosno se namrštio miješajući mlijeko, osjećajući teret povjerenja obitelji Valijulah na svojim mršavim ramenima.
Čovjek koji cijeli dan sjedi i na jednoj vatri prži slatkiše, a na drugoj iskuhava mlijeko, posjeduje vrlinu strpljivosti, ali je Vikram Anand morao čekati vrlo kratko prije no što se pojavio čovjek narančaste kose i stao pred njegovu tezgu, pod nadstrešnicu s koje se cijedila kišnica. Alahjar je Vikramu bio dobro poznat. Nekoliko puta mjesečno dolazio je po slastice za muški dio kućanstva. Često je svraćao kako bi mu prošlo vrijeme i uživao promatrajući kako gradski život prolazi pokraj te male prodavaonice.
»Imate li paket za mene?« oprezno je upitao Alahjar, bez uvoda.
Vikram je prvi put primijetio ženu u prljavoj burki koja je stajala iza Alahjara. Zbunio se i bez riječi pogledao svoje ruke. Učini što je potrebno, rekao je glas sultanije Safije.
Alahjarov pogled skočio je prema gomili koja se naguravala pred glavnim ulazom u haveli, ni trideset stopa dalje. »Možda je sultanija Safija poslala nešto za mene?« upitao je.
Vikram Anand je odlučio. »Ah, da, sultanija Safija doista je poslala nešto. Da vam to dam u košari?«
Napeto lice pred njim malo se opustilo. »Ne, ne želim košaru.«
Vikram se okrenuo i podignuo list banane s usnulog Sabura. Alahjarovo lice razvuklo se u osmijeh.
»Moram vam reći«, rekao je slastičaru kad je podignuo usnulo dijete iz košare i položio ga na rame, »da je u košari nešto za vas, za vaš trud.«
Kad je Alahjar otišao, a žena za njim, Vikram Anand opipao jedno košare. Njegovi prsti pronašli su novčić. Bio je to zlatni mohur.
Ozbiljno kimnuvši, spremio je tu dragocjenost u svoju odjeću. Obitelj Valijulah znala je procijeniti situacije, za razliku od drugih obitelji u Lahoreu. Nekoliko bakrenjaka bilo bi dovoljno s obzirom na neznatan posao koji je obavio. Ali time bi obezvrijedile dijete. Da su novčić vidljivo stavile na Saburovo tijelo, obezvrijedile bi Vikrama. Sakrivši zlatnik ispod djeteta, sultanija Safija jednim je činom zahvalila Vikramu i dokazala ljubav svoje obitelji prema tom djetetu.
»Oh, Vikrame, zar namjeravaš zadržati moju košaru?« viknuo je duboki glas dva kata iznad.
Trebao je znati da ga netko promatra.

36. poglavlje

Kad su maharadžini naoružani ljudi na silu ušli u haveli Kamar, konjušar Jar Muhamed već je gotovo tri sata čekao u veži nasuprot Vikramovoj slastičarnici.
»Maknite se, maknite se!« Sa zaboravljenim, nezadovoljavajućim obrokom suhog kruha u ruci, Jar Muhamed gledao je kako mokri konji klopoću pokraj njega, s jahačima čiji su povici prekidali njegove misli. Gledao je kako njihov vođa lupa na vrata havelija te zahtijeva da se otvore njegovim ljudima i izrezbarenoj nosiljci koju su nosili nosači s grimiznom tkaninom oko struka i turbanima na glavi.
Znao je da ti naoružani ljudi nisu došli dobrotvornim poslom. Sjetio se jučerašnjeg poslijepodneva u britanskom taboru, kad je žurio od vezova za konje do urednog šatora Šafi sahiba.
»Vidio sam nešto«, rekao je kad je ušao i ugledao novu stvar u šatoru Šafi sahiba, pleteni ležaj u kutu, na kojem je ležao čovjek i teško disao, lica prekrivenog oblogom od kuhanog lišća.
»Govori«, rekao je Šafi sahib sjedeći na svojem krevetu nedaleko od ulaza. Brojanica mu je visjela s prstiju kad je pokazao prema čovjeku na krevetu. »Možeš govoriti pred njim. To je Ahmad, Saburov sluga.«
Jar Muhamed trudio se ne zuriti u ozlijeđenog koji će, ako preživi, na licu zauvijek nositi znak sramote. Zamislio se na njegovu mjestu, kako ga grube ruke drže potrbuške, a druge ga vuku za kosu podižući mu glavu dok se čovjek s mačem priprema za udarac. Tko ne bi poštovao čovjeka koji je žrtvovao toliko mnogo?
»Vidio sam kako veliki oblak prašine ulazi u grad i okružuje haveli šeika Valijulaha«, počeo je Jar Muhamed.
Šafi Sahibove kuglice prestale su kuckati. »Nastavi.«
»Nakon toga vizija je postala nejasna. Doimalo se da nešto izlazi iz havelija i prolazi kroz oblak. Gotovo sam siguran da je u blizini bila zmija, ali izvjesno je samo da sam vidio oblak prašine.«
Šafi sahib namrštio se zagledan u stijenu svojeg šatora, a oči su mu se pomicale kao da traži nešto što Jar Muhamed ne vidi. Jar Muhamed dopustio si je pogledati čovjeka u kutu. Bi li on, kao i Saburov sluga, odbio govoriti kad bi se suočio s takvom kaznom?
»Kao što znaš«, rekao je Šafi sahib, »oblak prašine označava opasnost.« Zatvorio je oči i protrljao čelo. »Šeik Valijulah sutra će cijelo prijepodne biti odsutan. Predlažem da u zoru pođeš u grad i stražariš pred vratima havelija dok se šeik sahib ne vrati.«
Jar Muhamed se ukočio. »Hoće li biti opasno?«
»To ne znam«, odgovorio je Šafi sahib. »Ali, Jaru Muhamede«, dodao je s osmijehom, »ti si primio bočicu, a ne ja. Alah Samilosni će te čuvati, ako je to Njegova volja.«
Gomila se počela skupljati na kiši dok su konjanici lupali na izrezbarena vrata havelija Kamar.
Stezanje u grudima otkrilo je Jaru Muhamedu da je to doista opasnost iz njegova sna. Ti su ljudi doista došli pronaći maloga Sabura te ga kao taoca odvesti u tvrđavu. Zacijelo namjeravaju odvesti i memsahib, jer je ona sada djetetova pomajka. Zašto bi inače za konjanicima ušla fina nosiljka s pratećim nosačima?
Konjanici su nosili mačeve i puške fitiljače. On bi, naoružan samo zakrivljenim kukri nožem, bio beskoristan.
Gomila na vratima bila je sve veća. Podignuti glasovi svađali su se oko toga kako će ta obitelj odgovoriti na novu krizu. Hoće li šeik ponovno izvesti čaroliju? Hoće li ga maharadža kazniti? Dok ih je Jar Muhamed slušao, strah se obavijao oko njegova srca. Koji mu je nepoznat, opasan zadatak povjeren? Što ako je, ne znajući svoj zadatak, načinio toliko veliku pogrešku da ih je sve ugrozio?
Pokraj njegovih vrata prošli su kuliji, pognuti pod teškim teretom ugljena i krpa. Konji su kaskali s jahačima omotanim u mokre šalove. U zamagljenom umu Jara Muhameda pojavila se slika šeika Valijulaha i Šafi sahiba kako sjede jedan pokraj drugoga u sobi na katu havelija Kamar. »Samo ćeš ti, i nitko drugi«, rekao mu je šeik dok je Šafi sahib kimao u znak odobravanja, »znati kad je vrijeme za djelovanje.«
Jar Muhamed izašao je na mokri kamen i krenuo prema Delhijskim vratima. Vratit će se u Šalimar, Šafi sahibu. Jednoga će dana možda biti hrabriji, znat će kako i kada djelovati, ali ovaj put mu je bio potreban savjet.
Nije načinio ni tri koraka prije no što je pokraj njega projurio poznat crvenokosi čovjek, za kojim je posrtala prilika u prljavoj burki. Crvenokosi je gledao na sve strane dok je hodao, kao da se plaši da ga promatraju. Na njegovu vlažnom ramenu ležalo je usnulo dijete.
Bio je to Alahjar, sluga koji je Jara Muhameda odveo šeiku i Šafi sahibu onoga dana koji još odzvanja u njegovu sjećanju. Usnulo dijete nedvojbeno je bio Sabur baba. A ako nije pogriješio u pogledu njezina hoda, prilika koja se mučila pod prljavom burkom bila je engleska memsahib.
Dok je žurila pokraj njega prema velikim kamenim vratima, podignula je rub burke podalje od para uništenih cipela. O, da, bila je to memsahib. Ni jedna žena iz toga grada ne bi na taj način otkrila gležnjeve. Mora je upozoriti da se ne smije odavati! Uvjeren da je to ona, zagledao se u njezina leđa i produžio korak.
Ljudi i životinje naguravali su se na ulici nedaleko od javne kupelji, zapriječivši mu put. Plašeći se da bi mogao izgubiti iz vida neobičan trojac, laktovima je odguravao ljude, udario potkoljenicu u tezgu s voćem, pomaknuo slijepčevu ruku s ramena njegova vodiča.
Potom je prošao kroz vrata i pokraj uzbibane gomile na ulazu u prenoćište za putnike. Gomila se prorijedila pa je ponovno ugledao crvenokosog muškarca, ženu i usnulo dijete.
Kad je Jar Muhamed udahnuo kako bi pozvao Alahjara, naglo ga je odgurnula ispružena ruka kad je pokraj njega prošla široka, stara nosiljka, čiji su nosači u trku izvikivali upozorenja. Ponovno uspostavivši ravnotežu, pogledao je pred sebe upravo na vrijeme da vidi kako nosiljka staje i kako memsahib pod burkom ulazi u nju. Kad je dašćući krenuo sustići je, vidio je kako Alahjar stavlja dijete u nosiljku i zatvara je.
I dalje trčeći, bespomoćno je gledao kako nosači podižu motke na ramena i ponovno kreću u smjeru Delhijske ceste. Očajno je promatrao gomilu u potrazi za Alahjarom, ali crvenokosi je čovjek nestao. Ledena kiša namakala mu je odjeću kad je odlučno krenuo cestom za brzom nosiljkom, pognutih ramena kako bi se zaštitio od hladnoće.
Jar Muhamed bio je toliko usredotočen na slijeđenje triju prilika da nije opazio dvojicu koja su stajala u prepunom skloništu kod Delhijskih vrata te gledala Alahjara i njegovu pratnju. Nije vidio kićeno odjevenog eunuha kako se okreće prema visokom, mršavom mladiću blijeda lica i dugačkim rukama pokazuje prema usnulom zamotuljku na čovjekovu ramenu.
»Poznajem to dijete«, uzbuđeno je rekao Gurbašan ne obazirući se na kišnicu koja mu je kapala s vrha nosa. »Prepoznao bih ga bilo gdje.«
Približio je usta mladićevu uhu. »Nije važno kako se našao na toj cesti u društvu slugu«, šapnuo je. »To je dijete Sabur. Kažem ti da je to on. Kako ga ne bih prepoznao nakon što sam ga četiri dana vodio u maharadžin tabor? Već sam ga jednom prepoznao, što god oni rekli, i sada sam ga ponovno prepoznao.«
»Hoćemo li ih slijediti?« sumnjičavo je upitao mladić, gledajući ženu koja je posrtala.
»Ne«, odgovorio je eunuh. »Znam kamo idu. Zašto bismo dali samo informacije kad maharadži možemo donijeti samoga Sabura i uzeti cijelu nagradu? Točno znam kako da dođem do tog derišta. Dođi.«
Bilo je kasno poslijepodne kad su se eunuh Gurbašan i blijedi mladić raspitivali u jednoj uskoj uličici u gradu. Sada su stajali na maglici, pokraj niskih vrata, među bučnim strancima koji su se naguravali, i čekali su čovjeka kojega su tražili dok je iz susjednih kuća dopirala glazba i prodoran miris parfema pomiješan s vlažnom prljavštinom ulice.
»Ne sviđa mi se ovo«, rekao je mladić nervozno tapkajući stopalima po kamenu. »Nimalo mi se ne sviđa.«
»Ako ti se ne sviđa«, ljutito je rekao Gurbašan i osvrnuo se, »odlazi. Sam ću uzeti cijelu nagradu.«
Muškarac uskog lica stao je pred njih i pogledao ih beživotnim očima. Iako nije bio star, nije imao prednjih zuba. Iza njega je stajao dječak čije je okruglo lice bilo rumeno ispod sloja prljavštine. Obojica su bila odjevena u dronjke. Čovjek uskog lica i dječak čekali su bez riječi, požudno gledajući eunuhovu odjeću.
»Čujem«, rekao je Gurbašan uspravljajući se, »da si vješt u otimanju djece.«
Čovjek nije odgovorio. Dječak iza njega netremice je gledao.
»Zanima me koliko si dobar.« Eunuh je spustio glavu i sandalom strugao po tlu. »Potrebna nam je usluga nekoga tko može učiniti ono što želimo.«
Čovjek je razvukao usne, otkrivajući bezube desni. Kosa mu je bila zamršena i prašnjava. Dječak rumenog lica se smijuljio.
»Oteo sam više od tridesetero djece«, odgovorio je čovjek. Njegov šuškavi glas bio je beživotan kao i oči. »Prodajem ih za rad ili na ova mjesta, osobito djevojčice.«
Glavom je pokazao prema nizu kuća s otvorenim prozorima, jedinima u gradu u kojima žene nisu bile skrivene, nego izložene.
»Neku«, dodao je, »prodajem prosjacima.«
Znoj je sjao na blijedom čelu eunuhova družbenika.
Čovjek beživotnih očiju slegnuo je ramenima i okrenuo ruku dlanom prema gore. »Zašto se tvoj prijatelj toliko boji? Prestar je za moje usluge. A osim toga, ja ne deformiram tu djecu.« Palcem je pokazao nevjerojatno izvijenog čovjeka koji je ležao u jednoj veži. »Drugi im lome kosti kako bi izazvali samilost pobožnih. Oni znaju...«
Eunuh je žurno podignuo ruke. »Kako radiš?«
»Ovaj posao iziskuje vještinu«, odgovorio je čovjek. »Znam nečujno ući u kuću, u mraku. Mogu omamiti dijete tako da ga ne usmrtim.« Poluosmijeh je nestao s njegova lica. »Djeca koju otmem ne viču.«
Gurbašanov družbenik čujno je progutao. Eunuh se počešao po glavi, gledajući u tlo. Nakon nekog vremena je kimnuo. »U redu«, pristao je, »ali imaj na umu da novac nećeš dobiti ako to dijete ne bude isporučeno u savršenom stanju.«
»Rekao si mi da ćeš otmičare djece uplašiti prijetnjama«, pobunio se blijedi mladić kad ga je Gurbašan poveo obavivši dugu ruku oko njegovih ramena. »Rekao si da ćeš ih upozoriti da će ih maharadžini vojnici mučiti do smrti ako Sabur baba umre.«
»Kad sam to rekao? Nikada nisam rekao takvo što«, otresao se eunuh i brzo se osvrnuo kad su došli do kraja uličice i zašli za ugao, na široku ulicu.
»Što?« Lice lorda Aucklanda, odraženo na srebrnim ukrasima stola, poprimilo je grimiznu boju. »Kažeš da ta djevojka nije bila ondje kad si posjetio šeikovu kuću? Kažeš da je otišla bez riječi, obaviti kakav domaći posao, iako je sasvim dobro znala da dolaziš po nju?«
Obrazi su mu drhtali dok je ljutito gledao Macnaghtena. »Zacijelo su je sakrili negdje u kući. Zašto se nisi pobunio i zahtijevao da je dovedu? Ako nije bila ondje, zašto nisi zahtijevao da te netko odvede k njoj?«
Macnaghten je nabo komad ribe na vilicu prije no što je odgovorio. »Vaše gospodstvo možda je zaboravilo«, rekao je smireno, »da domaći ljudi šeikova staleža zatvaraju svoje žene. Stoga ja nikako nisam mogao otići k gospodici Givens. Doimalo se i da šeik govori istinu, iako se u tome moram osloniti na svoje iskustvo s domaćim ljudima.«
To je bila istina. Koliko god je bio iznenađen djevojčinom odsutnošću, nije posumnjao u šeikovo obećanje da će gospođica Givens, ako bude Božja volja, za četiri dana doći u britanski tabor. Taj je čovjek očito bio važan među domaćim ljudima. Govorio je s očitim autoritetom.
»Šeik Valijulah dao mi je svoju riječ da će gospođica Givens posjetiti vas i vaše sestre za četiri dana, kad ovaj tabor stigne u grad Kasur.« Macnaghten je gledao kako lord Auckland gnjevno gura krumpir na svoju vilicu. »Stoga prihvaćam punu odgovornost za njezin siguran dolazak, osim ako se, dakako, na cesti ne dogodi kakva nepredviđena nesreća.« Podignuo je ruke. »Pretpostavljam da će tada ostati s taborom i vratiti se u Calcuttu.«
Pobočnici su žamorili na drugom kraju stola. »Za četiri dana«, ozbiljno je rekao lord Auckland, »ti nećeš biti u ovom taboru. Ti ćeš biti s vojskom, na putu za Kabul.«
Macnaghten je izgubio tek. Bilo je uzaludno razgovarati s lordom Aucklandom; taj je čovjek bio magarac. Odložio je nož i vilicu te odbio preostala jela. Migoljeći prstima u cipelama čekao je da večera završi.
Šafi sahib blago je uzdahnuo. »Jaru Muhamede«, ponovio je, »moraš krenuti u Kasur.« Pleteni ležaj zaškripao je pod njim. »Uvjeren sam da je memsahib odvela Sabur babu njegovu ocu. Zacijelo je to učinila – u ovom taboru nema joj ni traga.«
Jar Muhamed nije rekao ništa. Zbunjen, nesposoban držati korak s memsahibinom nosiljkom, konjušar ju je slijedio sve do Šalimara, a tada je stao u britanskom taboru nadajući se da će je ondje zateći. Satima je čekao nedaleko od čuvanog ulaza u crveni dio tabora. Kad je pala noć, otišao je na stražnji ulaz crvenog dijela i ušao na vrata za kuhare te zatekao Dittua kako spava pokraj ognjišta.
»Ne«, rekao je Dittu odmahujući glavom, »memsahib se nije vratila.«
Jar Muhamed bio je iscrpljen. Glava ga je boljela od nastojanja da odluči što će učiniti.
»Idi, brate«, rekao mu je Šafi sahib. »Idi sada. Moraš putovati cijelu noć. Budeš li imao sreće, srest ćeš volovsku zapregu koja će te povesti. Ali moraš poći. U suprotnom ih sutra ujutro nećeš zateći na putu.«

37. poglavlje

Petak, 27. prosinca


U sobi u kutu tvrđave maharadža se nagnuo sa svojeg niskog kreveta i pljunuo u izrezbarenu srebrnu zdjelu.
Govorio je s naporom. »Što bih trebao vjerovati, Aziz? Je li Sabur u njegovoj kući u gradu i boluje od boginja, kao što tvrđi njegova obitelj, ili je u britanskom taboru, kao što tvrdi eunuh?«
»Samo Alah zna«, blago je odgovorio glavni ministar.
Maharadža se zatvorenih očiju slabašno iskašljao. Azizudin se približio krevetu.
»Nadam se da nije u svojoj kući«, rekao je maharadža. »Ako je igdje na putu ili čak u britanskom taboru, Gurbašanovi otmičari djece nedvojbeno će ga pronaći.«
»Otmičari djece?« Vrat glavnog ministra se ukočio. »Dopustili ste eunuhu da angažira otmičare?«
»Star sam, Aziz. Umoran sam od svega.« Maharadža je drhtao. »Danas nisam mogao čak ni zadirkivati Britance. Potreban mi je moj Sabur.«
»Ah, maharadžo«, blago je rekao Aziz držeći ruku na pokrivaču, »umorni ste samo zato jer ste bolesni. Pa, prije samo dva dana bili smo...«
»Ostavi to, Aziz«, prekinuo ga je kralj i okrenuo glavu. »Bez svojeg Sabura neću poživjeti ni tri mjeseca.«
Starčevo se disanje nakon nekog vremena ujednačilo. Aziz je dao znak slugi da ga zamijeni pokraj kreveta te tiho otišao.
»Stanite, stanite!« Mariana je udarila šakom u krov nad svojom glavom. Morala je što prije obaviti nuždu. »Siđi s mene, Sabur«, ljutito je rekla odgurnuvši dječaka s krila. »Zbog tebe je Mariani još teže.«
»O, joj«, promrmljala je kad je Sabur otpuzao lica namrštenog u dječjoj ljutnji. Osjetivši grizodušje zbog nestrpljivosti, otvorila je stranicu nosiljke i pogledala van. Prolazili su dijelom na kojemu je put s obje strane bio gusto obrastao bagremom. Upravo joj je to bilo potrebno. »Kažem vam, stanite«, ponovila je i ponovno lupila. »Stanite!«
Odmaknula je zamršene kovrče s lica. Jučer je nakon bijega iz havelija Kamar skupila svoju burku i bacila je iz nosiljke u pokretu. Od tada je, odjevena u svilu boje hrđe koju joj je dala sultanija Safija, zabavljala Sabura u škripavoj nosiljci bez pogleda na krajolik kojim prolaze i ne znajući gdje će napokon stati. To nije bilo nimalo nalik dugom putovanju od Calcutte do Simle s tetkom Adrianom i tetom Claire. Nedostajao joj je raspored tetka Adriana – čaj i kava te redovita mogućnost da se dame diskretno povuku u grmlje uz put.
Dragi tetak Adrian. Toliko se toga dogodilo otkako mu je zadnji put pisala. Što će njezina teta i tetak reći kad doznaju istinu? Zamišljala je kako tetu Claire onesviještenu nose u njezinu sobu, a tetak Adrian ostaje sam sjediti i odmahivati glavom, držeći Marianino pismo objašnjenja u ruci.
Ali unatoč svem strahu i nelagodi, kakvo li je to razdoblje bilo! Tetak Adrian nedvojbeno će shvatiti kakva je to pustolovina. Ni jednu Engleskinju još nisu za brak pripremale indijske kraljice, niti je ijedna vidjela kako šeik liječi smrtonosan ugriz zmije. Mariana nije poznavala nikoga tko je odsjeo s domaćim ljudima dok je putovao Indijom, ali ona jest, Safijine rodakinje sinoć su se okupile oko nje u velikoj seoskoj kući u koju je odvedena. Neke su postavljale nepristojna, znatiželjna pitanja o njezinoj odjeći i navikama, a neke su zurile u nju s velovima navučenim preko usta i nosa, kao da je ona kakva zla vila. Jedna žena uskih očiju čak je otjerala svoju djecu te uplašeno gledala preko ramena kao da je Marianina prisutnost dovoljna da otruje sve u kući. Kako je moguće da je sultanija Safija u rodu s takvim ljudima?
Nosiljka je napokon stala. Mariana je ponovno pogledala van. Njezini su nosači shvatili njezine potrebe i dobro su izabrali. Bilo joj je žao da nema što dati bezimenom nosaču sirdaru jer je stao na lijepoj čistini, na kojoj su podignuti kameni bilo složeni pokraj hrpice hladnog pepela. Bagremi i grmlje oko čistine nudili su joj zaštitu.
»Idi nosačima, ondje je anđeo«, rekla je potapšavši Sabura po leđima dok je za njom izlazio iz nosiljke. »Odvedite ga da napravi soo-soo«, zapovjedila je i krenula prema grmlju.
Kao i svi drugi nosači na putu, ljudi su joj okrenuli leđa čim je izašla, ali spremno su prihvatili Sabura kad je doskakutao do mjesta na kojem su čučnuli kako bi se odmorili. Mariana je pažljivo koračala, obilazeći najveće grmove, tražeći dobro sklonište.
Glasovi nosača, koje je čula kroz grmlje, bili su sve tiši.
Zahvalno je čučnula. Ako sve prode dobro, te će večeri stići u Kasur. Ondje će zamoliti nosače da pričekaju, poljubit će Sabura za rastanak i potom ga predati njegovu ocu.
Pomaknula je noge među lišćem. Neće biti potrebe da razgovara s Hasanom, ili da se dugo pozdravljaju. Jednostavno će ponovno ući u nosiljku i vratiti se u britanski tabor. Ondje će nekako živjeti bez Sabura i bez Harryja Fitzgeralda.
Tabor ne bi trebalo biti teško pronaći. Po odlasku iz Šalimara vjerojatno je, kao i ona, krenuo putem za Kasur. Krećući se po prometnom području, bez kiše od pljuska na dan kad je pobjegla sa Saburom, tabor će vjerojatno stići kad i ona, za tri dana. Samo nebesa znaju što će Britanci reći kad se pojavi, niotkuda, s četiri dana zakašnjenja, nakon što se mimoišla s gospodinom Macnaghtenom u šeikovoj kući.
Vjeverica iznad njezine glave skakala je s grane na granu. Bilo je prekasno da se zabrinjava oko toga što će joj reći kad se ponovno pridruži taboru. Šeikova obitelj, dakako, očekuje da će ona samo posjetiti sestre Eden kako bi sve uvjerila da je dobro, a potom će se vratiti u haveli bez Sabura. Ali kad se sigurno vrati u tabor, nema namjeru napuštati ga. Šesnaest dana pustolovine bilo je i više nego dovoljno.
Čak ni Safija ne bi je mogla nagovoriti da ostatak života provede u zidom ograđenoj kući u gradu, s domaćim ženama.
Nasmiješila se. Njezin odlazak iz havelija nije bio uglađen, ali bio je uspješan. Da, kraljice, šeik Valijulah, sultanija Safija i njezine žene, svi su oni sada za njom.
Uskoro će čak i njezin dražesni mali Sabur biti samo sjećanje. Uzdahnula je.
Mravi su prolazili pokraj nje prema uginulom kukcu. Kakvo će biti putovanje u nosiljci bez nemirnog Sabura koji je neprestano gura laktovima i nogama, penje se preko nje, pokušava otvoriti nosiljku, zahtijeva da joj skakuće na krilu?
Kad je napola ustala petljajući s uzicom turskih hlača, s čistine se začula vika. Podignuti, oštri glasovi doprli su do nje kroz grmlje.
Nešto nije bilo u redu. Brzo se vratila istim putem, a srce joj je sve brže kucalo. Stala je pokraj ruba grmlja.
Čovjekov glas govorio je s grubim autoritetom. »Želimo njezino zlato. To je sve.«
Razbojnici! Gdje je Sabur? Nagnula se, očajnički se plašeći da će proizvesti zvuk.
Progovorio je drugi čovjek, nešto bliže. Svoje je riječi pratio šupljim udarcima, kao da otvorenim dlanom udara po krovu nosiljke.
»Ne želimo vam nauditi«, rekao je plačljivim tenorom. »Želimo samo vaš novac i vaš nakit. Ako nakit i novac izbacite iz nosiljke, ostavit ćemo vas na miru. Dajte nam svoje zlato. To je sve što tražimo, ništa više.«
»Budalo«, dreknuo je prvi glas, »ona nije u nosiljci. Razgovaraš sam sa sobom, Suraj.«
Mariana je zadržala dah.
»Oh, begum sahib«, promuklo je rekao prvi, podignuvši glas, »izađite iz grmlja.«
Po njegovu se tonu doimalo da je vidi, da zna gdje je. Napregnula je oči gledajući kroz grmlje, ali nije vidjela ništa. Stajala je mirno, potpuno usredotočena na utišavanje disanja.
»Izađite. Nećemo vam nauditi.«
Nakon zvukova povlačenja nogu po tlu i stenjanja uslijedio je oštar muški krik. »Ako odmah izađete«, dodao je prvi, a grubost u njegovu glasu pretvorila se u otrov, »nećemo nauditi djetetu.«
Saburov krik počeo je nisko i ubrzo se uzdignuo do visokog tona, gdje je ostao otegnut, trepereći poput dječje inačice poziva na molitvu.
Alahu akbar, Bog je velik. Pod Marianinim nogama ležala je bodljikava grana. Bila je preduga. Povukla ju je, stala na nju i prelomila je jednim oštrim pokretom. To nije bilo osobito oružje, ali će poslužiti.
Podignuvši granu iznad glave, vrišteći je izjurila iz svojeg skrovišta na čistinu kad je bolan krik jednog razbojnika nadjačao Saburovo vrištanje.
Nosači su se uplašeni skutrili u krugu na tlu, rukama štiteći glave. Nizak čovjek u prljavoj odjeći pokraj nosiljke okrenuo se prema kriku sa Saburom u rukama, a njegovo je oružje pritom zazveckalo.
Još su dva razbojnika, jedan krvav i uplakan, uzmicali prema putu mašući rukama kao da tjeraju nevidljivog demona. Ozlijeđeni je počeo grčevito trčati, pognut, držeći se za nogu. S ramena su mu visjele poderotine umrljane krvlju. Krv se s unutarnje strane njegova koljena slijevala na prašinu.
»Spusti dijete«, viknuo je glas koji je Mariana dobro poznavala. »Spusti dijete i odlazite! Sinovi sramote. Svinje! Bijednici!«
Razbojnici su učinili kako im je rečeno. Nizak čovjek pokraj nosiljke spustio je Sabura na tlo i odjurio, a njegova je odjeća lepršala dok je bez zastajkivanja jurio preko čistine, prema putu, kako bi pomogao prijateljima. Treći se čovjek okrenuo i krenuo za njim, vukući svojega brbljavog družbenika.
Mariana je bacila granu, kleknula u prašinu i uzela Sabura, koji je i dalje vrištao, u naručje. Kad je podignula glavu, razbojnika nije bilo. Nosači su zurili u nekoga tko je sjedio na jednom okrenutom kamenu, lica zaronjenog u šake.
Bio je to nitko drugi doli Jar Muhamed, visoki konjušar iz britanskog tabora. Pokraj njega na tlu ležao je težak, opasan nož, a krv na njegovoj zakrivljenoj oštrici bila je prekrivena slojem prašine. Plakao je.
Jar Muhamed nije podignuo glavu kad je čuo da mu se netko približava, ali vidio je zablaćene cipele memsahib, Saburove skrbnice, koju je posljednji put vidio prije nekoliko dana na Delhijskim vratima, odjevenu u prljavu burku, i koja je upravo vrišteći i s divljim izrazom na licu istrčala iz grmlja s velom koji joj je pao na ramena i s trnovitom granom u ruci. Cipele su bile okrenute prema njemu. Čekale su.
Neće plakati pred ženom. Pod teretom stida, pristojno je ustao, pogleda uprtog u tlo. Možda će uskoro otići i ostaviti ga njegovoj žalosti. Imao je potrebu zaboraviti mučan osjećaj noža koji zasijeca u razbojnikovo rame i odvaja mišić od kosti. Taj mu se čin doimao poput pogubljenja. I što je još gore, kad je užasnut postrance zamahnuo nožem, ponovno je posjekao tkivo i taj put prerezao tetive na stražnjoj strani čovjekove noge.
Memsahib je sjela na kamen pred njim. Kratko ju je pogledao i opazio da se njezino lice, i dalje blijedo od straha, ispunjava radoznalošću. Sabur baba pozorno ga je gledao s njezina krila.
»Postupio si hrabro, Jaru Muhamede«, rekla je na urdskom, mršteći se, »ali kako si se našao ovdje? Zašto nisi u taboru, kod vezova za konje?«
»Slijedim vas od jučer«, rekao je, a tada zastao. »Mislio sam da sam vas izgubio sve dok nisam vidio nosiljku, a potom babu.«
Memsahib se doimala zbunjenom. »Zašto si nas slijedio? Kako to da poznaješ nosiljku šeika Valijulaha?«
Kako da joj odgovori? Hodao je najveći dio noći i dio jutra, tražeći upravo tu nosiljku.
Ona je pokazala na tlo. »Sjedni«, rekla je. »Govori.«
Jar Muhamed spustio se na tlo i ispružio ruke preko koljena.
Gledao je kako njegovi prsti neodlučno dodiruju jedni druge. Ona je bila skrbnica. U tu istinu nije mogao sumnjati nakon onoga što je upravo učinila kako bi spasila Sabura. Možda mu je bila dužnost reći joj o svojim snovima, o svojemu čudesnom sastanku sa šeikom.
Uzdahnuo je. Tu bi priču dugo pripovijedao, a on nije bio pripovjedač. »Mnogo je toga...«, počeo je.
»Imamo vremena«, ljubazno je rekla memsahib. »Počni od početka.«
Neće početi od početka jer mu je šeik Valijulah zabranio govoriti o viziji u kojoj je primio malenu keramičku bočicu.
»Jednog jutra u britanskom taboru«, počeo je gledajući kako kukac žuri preko suhog lista, »sanjao sam dim, i lavicu...«
Kad je završio, Engleskinja je dugo bez riječi zurila u daljinu.
»Lavica«, napokon je rekla glasom koji je zvučao kao da dolazi iz daljine. »Šafi sahib, tumač snova. Zato sam se osjećala kao da me netko promatra...« Glas joj je utihnuo.
»Reci mi još nešto«, rekla je uspravivši se. »Zašto si plakao?«
Jar Muhamed ugrizao se za usnu. »Nisam želio toliko jako ozlijediti onog razbojnika.« Bacio je pogled prema svojem kukri nožu, koji je ležao u prašini. »Više nikada neće hodati. Da konj ima takvu ranu, morao bih ga zaklati.«
Britanski tabor bio je završio putovanje za taj dan. Kuliji su prije nekoliko sati podignuli šator za durbar i crveni zid. Čovjek mrtvih očiju i dječak musava lica od tada su čekali, čučeći pokraj puta u sjeni šatora za durbar, motreći ulaz u crveni dio tabora.
Dječak je pljunuo u prašinu. »Onaj je eunuh trebao poći s nama, Jagu. On bi lako prepoznao to dijete. Kako znamo da nam nije promaknuo?«
»Šuti.« Jagu je ravnodušno pogledao dječaka. »Nije nam promaknuo. Eunuh se zakleo da je ovdje. Prestani savjetovati i traži onoga pognutog slugu kojega je eunuh opisao. On će nas odvesti do tog derišta.«
Od jučer su putovali s taborom, neznani hodali prema Kasuru, izgubljeni među gomilom radnika i tovarnih životinja. Čim je tabor podignut, smjestili su se u stražnjem dijelu i promatrali kuhinjski ulaz. Dijete nisu ugledali ni na trenutak.
»Možda je bolestan«, rekao je Jagu. »Onaj tko ga drži, oprezan je i skriva ga.«
Danju su krali hranu, a noću spavali na otvorenom, paleći svoju malu vatru od ukradenog ugljena. I dok su tako čekali pokraj šatora za durbar, putem pokraj njih prolazili su zanimljivi ljudi. Bilo je djece zrele za otmicu, ali nijedno nije odgovaralo Saburovu opisu, za kojega je eunuh bio voljan platiti toliku cijenu.
»Promaknuo nam je«, ponovio je dječak.
»Ti ne znaš ništa.« Jaguov glas nije zvučao uvjereno kao prije.
Dječak se počešao. »Znam nešto«, rekao je dok su gledali volovsku zapregu u prolazu. »Znam da je Hasan Ali Kan, Saburov otac, poslan iz Lahorea maharadžinim poslom. I znam gdje je.«
Jagu je prestao žvakati svežanj betela i duhana. »Što je to? Što mi nisi rekao?«
»Otac tog djeteta je u Kasuru. Prije no što smo otišli iz grada, dok si ti spavao, ljudi su govorili pred našim vratima. Rekli su da je Hasan sahib, sin šeika Valijulaha, otišao u Kasur prikupiti danak za maharadžu. Nije više od deset milja odavde.«
Jaguov udarac grubo je dohvatio dječakovu sljepoočnicu i srušio ga na tkaninu šatora za durbar.
»Eunuh je budala«, rekao je promuklim glasom kad se dječak podignuo na koljena i rukom dodirnuo glavu, »kao i ti!«

38. poglavlje

Nedjelja, 29. prosinca


Već se bilo smračilo kad je Marianina nosiljka stala pred malenim utvrđenim gradom Kasurom. Napola je slušala, zijevajući, kako nosači pitaju prolaznike gdje su Hasanovi šatori.
»An-nah!« Sabor joj je promrmljao u uho povlačeći jednu od ocakljenih narukvica na njezinu zapešću.
Uskoro će ponovno biti u britanskom taboru, ponovno u poznatoj odjeći, iako ondje više ništa neće biti kao prije.
Kako joj se još nedavno i najdosadniji dan u taboru doimao uzbudljivim i prepunim obećanja! Sada će, nakon skandala, čak i Bijelom Zecu biti teško podržati je. Znala je da je naklonost lorda Aucklanda zauvijek izgubila. Sa sestrama Eden nije razgovarala. Ako bude imala sreće, bojnik Byrne i doktor će je ignorirati. Ako ne bude imala sreće, iznosit će neugodne primjedbe. Gospodin Macnaghten je, hvala nebesima, već otišao za Afganistan. Ali bilo je besmisleno zabrinjavati se zbog toga. Unatoč svim neugodnostima koje je obećavao, nije mogla poreći da joj je mjesto u britanskom taboru.
Sada će joj napokon prestati govoriti neka izbjegava domaće ljude.
Uvijek je mogla računati na Dittua, Jara Muhameda i munši sahiba. A bila je tu i još jedna zraka nade. Prema Jaru Muhamedu, u taboru je bio slavni Šafi sahib. Izluđivalo ju je to što joj te taj tumač snova čitavo vrijeme bio toliko blizu, na neki čudan domaći način vezan uz vojsku ili vlast, a ona to nije znala. Ako ga zamoli, možda će joj protumačiti njezin san o vodenom brodu. Možda će joj dati nadu za nevesele dane koji su pred njom.
»Dođi ovamo, Sabur«, rekla je pozivajući dijete koje je dopuzalo do nosiljke. »Vidiš?«
Kad se vratio, ona mu je spustila tanak srebrni veo preko lica i potom ga brzo povukla gledajući kako se njegov osmijeh širi i čekajući njegov veseli smijeh.
Šafi sahib joj je, dakako, poslao poruku koju joj je Jar Muhamed donio one večeri kad je prvi put uzela Sabura. »Dobro ste učinili. Pričekajte upute. Nemojte nikome reći što ste učinili.« Pokušala je zamisliti njegovo lice. Je li i on, poput šeika Valijulaha, zračio kakvom tajanstvenom moći?
Prema Jaru Muhamedu, Šafi sahib bio je Pandžabac i stari šeikov prijatelj iz djetinjstva. Moguće je da je on već napustio tabor kako bi u Lahoreu bio sa šeikom. Kakvo bi to razočaranje bilo!
Nosiljka je krenula. Umoran od igre, Sabur joj se popeo u krilo kako bi vukao njezin zlatni lančić. Ona mu je, gugutajući, odmaknula prstiće s lančića, prisjećajući se kuće šeika Valijulaha i pogleda s prozora ženskih odaja. Možda su šeik i Šafi sahib, obojica s visokim kapama na glavama, u tom trenutku razgovarali u dvorištu pokraj obojenog trijema, dok su šeikove rodakinje zajedno sjedile na plahtom prekrivenom podu odaje na katu.
Uzdahnula je. Šeikova sestra bila je vrlo jaka, vrlo majčinski nastrojena. Mariani bi bilo drago da je mogla barem jednom zagrliti krupno tijelo sultanije Safije.
A u pogledu šeika, tada je shvatila da je ona više kriva za nepromišljeni brak s Hasanom nego on. Ali čak ni to više nije bilo važno.
Možda je bilo dobro to što će biti potrebni mjeseci i mjeseci da se tabor bez vojske vrati u Calcuttu. Bilo joj je potrebno vrijeme da odluči o svojoj budućnosti. Vezana uz domaćeg neznanca i u nemogućnosti da se uda, treba li se vratiti u Englesku i mirno živjeti sa svojom obitelji? Ili bi trebala ostati u Calcutti i hrabro podnositi ogovaranja te se nadati da će ponovno vidjeti Fitzgeralda, čovjeka za kojega se ne može udati?
Nosiljka je tupo pala na tlo.
Mariana je lagano uzdahnula i zabacila noge kroz otvorenu stranicu te ustala, čekajući Sabura, koji je volio sam izlaziti.
Noć je bila hladna, a zrak oštar. Zvijezde su činile blistavo tkanje nad njihovim glavama. Pred njima je bio velik šator sa zaobljenim krovom. Vani, pokraj treperave vatre, dva su čovjeka bila naslonjena na jastučiće i pušila nargilu. Jedan od njih prestao je govoriti u pola rečenice kad ju je ugledao. Sluge različitih visina stajali su oko njezine nosiljke. Kad je Mariana podignula Sabura na bok, svi su zinuli u trenutačnoj zaprepaštenosti, a tada su joj okrenuli leđa, kao što su to muškarci posvuda činili otkako je napustila Lahore.
»Sabur baba«, čula je kako je jedan od njih promrmljao. »Memsahib je dovela Sabur babu.«
Zapovjedivši nosačima da pričekaju, zastala je na ulazu, a tada se nakašljala kako bi se najavila, odmaknula zaslon na vratima i ušla.
Šator je bio prazan i ledeno hladan. U zraku se osjećao miris sandalovine, raspirujući njezino sjećanje. Oklijevala je. Netko je ušao za njom sa svjetiljkom u ruci. Okrenula se.
Gledajući dijete u njezinu naručju, Hasan Ali Kan odložio je svjetiljku i prišao joj ispruženih ruku kako bi uzeo Sabura, s izrazom nježnosti na licu.
Sabur je odmah obavio ručice oko očeva vrata. Hasan ga je nekoliko puta poljubio, a potom se namrštio Mariani, jednom rukom milujući sinova mala leđa. »Zašto si ga dovela ovamo? Što se dogodilo?«
Pogled mu je bio prodoran kao i u noći njihova vjenčanja. Koža mu je bila svjetlija no što je upamtila. Vidjela je da mu je nos iskrivljen, kao da je bio slomljen. Vidjela je da su njegova bosa stopala dugačka. Nisu bila lijepa kao njegove ruke.
»Prije četiri dana, nakon što si otišao iz havelija«, odgovorila je dršćući od hladnoće, »naoružani ljudi došli su iz tvrđave kako bi odveli Sabura. Tvoja strina u košari ga je spustila s prozora na katu, kako bi ga spasila.«
U jednom kutu šatora bio je pleteni ležaj. Hasan je posjeo Sabura na njega, a potom se nagnuo nad škrinju u njegovu podnožju. Uspravio se držeći izvezeni vuneni šal u rukama. Pružio ga je. »S prozora? A tada?«
Šal je na njezinim ramenima zamirisao na listove duhana. »Košara je s prozora spuštena u slastičarnicu, gdje je Sabura preuzeo Alahjar, sluga tvojeg oca. Ja sam ih slijedila kroz Delhijska vrata, glumeći Alahjarovu suprugu. Tada je došla nosiljka tvoje obitelji pa sam sa Saburom ušla u nju.«
Hasan je ponovno uzeo Sabura u naručje i pokazao krevet. »Zašto ne sjedneš?«
»Ne.« Uzmaknula je. Neka sve to brzo završi. Kasnije će imati vremena tugovati za Saburom, sjećati se. »Moram poći.«
I Hasan je bio ogrnut šalom. Prebačen preko njegova dugog ogrtača, u lijepim je, fino izvezenim naborima padao s njegovih ramena niz leđa. Lagano je podizao i spuštao Sabura, priljubivši obraz uz njegov. »Trebala bi se odmoriti«, rekao je kao da je nije čuo. »I moram te pitati što se dogodilo s tvojom burkom? Zašto maloprije, kad si izašla iz nosiljke, nisi imala veo na glavi?«
»Moj veo? Moja burka?« Netremice ga je gledala. Zašto je njezina odjeća važna?
U tonu njegova glasa pojavila se neugodna oštrina. »Nisi bila primjereno skrivena. Moji sluge su te vidjeli. Moj prijatelj te je vidio.«
Ona na tom putovanju nije nosila burku. Zbog toga su žene toliko zurile u nju, a muškarci se okretali od nje. Nosači i sluge vidjeli su je bez nje. Prijateljice sultanije Safije, njezine rodakinje, njezini rodaci, svi su je vidjeli otkrivenu.
Bilo je prekasno za raspravu oko običaja. A osim toga, nitko od tih ljudi više je neće vidjeti. »Pala sam dok sam izlazila iz grada«, rekla je odsječno. Posegnula je ispod posuđenog šala i povukla pletenicu koja se rasplitala. »Burka je bila mokra i prljava. Bacila sam je iz nosiljke.«
Njegova se sjena nadvila na nju, izdužena pod svjetlošću svjetiljke. »Ne možeš otkrivena hodati uokolo.« Zagledao se u njezine oči kao da je poučava nečemu važnom. »Ti si moja supruga. Budeš li se ponašala poput strankinje, osramotit ćeš mene, mojeg oca i moju obitelj.«
»Osramotiti? Ali ja jesam...«
»Stranci svojim ženama dopuštaju nositi nedoličnu odjeću, poput one koju si nosila na maharadžinoj večeri kad si cijeli dvor prenerazila svojom izjavom. Ljudi se još smiju...« Glas mu je utihnuo.
Marianini su se obrazi zažarili kad se sjetila kako se u svojoj duboko izrezanoj haljini duboko naklonila pred maharadžom. »Ne zanima me što ljudi misle o meni«, otresla se podižući bradu. »Zanima me samo Sabur.«
U tom je trenutku željela samo da je se ostavi na miru. Načinila je korak prema Hasanu i dodirnula Saburov obraz. »Zbogom, janješce moje«, promrmljala je.
Iste je riječi rekla svojem bratu kad ga je zadnji put poljubila. Ambrose je spavao kao i Sabur, ali njegovo je lice bilo suho i vrelo, a ne zdravo i sjajno poput Saburova. Potisnuvši tugu, pogledala je Hasana.
Srce joj je bilo teško. Šmrcnula je i poželjela velom obrisati nos, svjesna da joj je lice prljavo od prašine s puta. »Sada idem«, rekla je ukočeno. »Više me nećeš vidjeti.«
Kad je krenula, on je načinio korak prema njoj i uhvatio je za ruku. »Noć je«, oštro je rekao te je jednom rukom odvukao od ulaza. »Ne možeš sada putovati.« Gledao ju je preko Saburove glave, kao da ne zna što bi ona mogla učiniti. »Sutra možeš na putu u Lahore posjetiti svoje ljude.«
»Lahore? Ne!« Mariana je povukla ruku. Pletenica joj se rasplela. Prstima je zabacila kosu unatrag. »Ne vraćam se u Lahore«, glasno je rekla uz gnjevan pogled. »Smjesta odlazim u britanski tabor!«
»Nemoj ni pokušati napustiti ovaj šator.« Glas mu je postao hladan, a pogled nedokučiv poput zatvorenih vrata. »Otpravit ću tvoje nosače i vani postaviti stražara. Do sutra ujutro ne ideš nikamo.« Uzdahnuo je, a potom podignuo zaslon na ulazu. »Sluga će ti donijeti hranu i vruću vodu.«
»Ne možeš me prisiliti da ostanem dok se moji ljudi vraćaju u Calcuttu! Ti...«
Zaslon se s prašnjavim udarcem zatvorio za njim.
Mala svjetiljka ispunjavala je šator slabašnom svjetlošću. Marianu su čak i kosti boljele od četiri dana putovanja u nosiljci. Omotana Hasanovim šalom, sjela je na krevet.
Kako se usuđuje kritizirati je i zapovijedati joj?!
Nadala se da će otići prije no što stigne osjetiti gubitak Sabura, ali bol ju je tada preplavila, podsjećajući je na patnju koju je pretrpjela nakon smrti maloga Ambrosea. Zašto je, poznajući taj rizik, dala svoje srce djetetu koje nije i nikada ne može biti njezino?
Ispred šatora mrmljali su glasovi. Hasan je zacijelo odveo Sabura k svojem prijatelju. Nipošto neće dopustiti da čuje njezin plač. Gurnula je šaku u usta i zagrizla zglob na prstu, lica zgrčenog kao što je Saburovo bilo zgrčeno one prve večeri u njezinu šatoru.
U Sussexu je bilo zeleno. Ondje bi se imala čime baviti. Pomagala bi tati s njegovim propovijedima, posjećivala bi Charlotte, Spencera i maloga Freddieja. Crtala bi ili učila pjevati, ili svirati klavir. Čak neće imati ništa protiv mijenjanja cvijeća u vazama ili brojenja srebrnine. Poluudana za nekoga koga nikada neće upoznati, naučit će živjeti bez finog supruga Engleza i bez svoje svjetlokose djece.
»Memsahib, memsahib!« Izvana se začuo promukao poziv sluge praćen zvukom odlaganja pladnja. »Vaša hrana je stigla!«
Jusuf Bati nije podignuo glavu kad se Hasan vratio k ognjištu s djetetom u rukama niti je spomenuo podignut ženski glas koji se čuo iz Hasanova šatora. Jadnik, po očevoj zapovijedi morao je oženiti tu čudnu strankinju koje se već vrlo nedolično ponijela pred dvorom. Svi su znali za tu ženu, za njezin govor maharadži. Kako je to mogla učiniti?
A tada je vikala na Hasana, dovoljno glasno da je čuju Jusuf, stražar i svi sluge.
Kad je ulazila u Hasanov šator otkrivena lica i sa spuštenim velom, dok joj se tijelo sugestivno kretalo ispod svile, Jusuf je odvratio pogled, užasnut zbog svojeg prijatelja. Čak ni tada nije mogao pogledati Hasana u oči.
Ali jedno bi trebao reći. Kao Hasanov prijatelj, mora mu reći što je doznao.
»Jesi li vidio brđanina koji vani čeka?« Bradom je pokazao prema visokom čovjeku koji je u tišini čučao pokraj ulaza.
Hasan, koji je do tada mrmljao svojem sinu, podignuo je glavu.
»Ime mu je Jar Muhamed. Konjušar je u britanskom taboru. Poznaje Šafi sahiba i tvojeg oca.«
»Doista?« Hasan se okrenuo kako bi ga pogledao.
Jusuf je privukao jastučić i naslonio se. »Nakon što su Sabur i strankinja prije četiri dana napustili tvoju kuću, netko je poslao Jara Muhameda da ih štiti na putu. Kaže da je slijedio nosiljku u kojoj su bili Sabur i – ah – ta žena od Lahorea do Kasura.«
Okrenuvši glavu, Hasan se nagnuo nad dijete u svojem krilu i prstom povukao duž uzorka na ćilimu.
Jusuf je udahnuo. Hasan zacijelo misli na trag čuđenja i sramote koji je njegova supruga strankinja ostavila na tom putu. Zašto se nije sjetio izostaviti je iz priče sve do kraja?
»Na putu je Jar Muhamed začuo povike koji su dolazili s čistine«, nastavio je. »Pošao je pogledati što se događa i vidio kako tri naoružana razbojnika pljačkaju nosiljku tvoje obitelji. Jedan od njih je držao Sabura i prijetio je da će ga ozlijediti ako mu žena ne preda svoj nakit, ali ona nije bila u nosiljci, kao što je on mislio.«
Hasanov prst stao je na ćilimu.
Jusuf je suosjećajno uzdahnuo. »Druga dva razbojnika stajala su leđima okrenuta prema putu. Jar Muhamed potrčao je prema njima izvukavši nož. Dok se bavio njima, žena je vrišteći napala razbojnike iz grmlja, mašući trnovitom granom iznad glave. Bez oklijevanja je pojurila ravno prema čovjeku koji je držao Sabura.«
Hasan je objema rukama čvrsto stisnuo sina. Odmahnuo je glavom. »Nisam iznenađen«, promrmljao je.
Kad je došla hrana, jeli su bez riječi dok je dijete drijemalo pokraj oca. Kasnije, dok je dijete spavalo, a Hasanovi su kapci otežali, Jusuf je slugi dao znak neka ih ondje pokrije pokrivačem.
Jusuf je zurio u vatru. Bilo je jasno da Engleskinjin hrabar čin uzimanja Sabura u Zlatnom hramu nije bio slučajan. Njezino je ponašanje možda bilo nečuveno, ali bila je hrabra. Ta bi žena, poput divlje životinje, bila spremna ubiti kako bi zaštitila one koje voli.
Poslao je po još jedan pokrivač. Pa ipak, pomislio je kad se opružio položivši glavu na jastučić, doimalo se nevjerojatnim da čast čuvanja malog Sabura nije pripala njemu, Hasanovu prijatelju vojniku, nego toj neciviliziranoj ženi.
»Stranci«, tiho je rekao odmahujući glavom. »Stranci.«
»Ustani!«
Nešto je udarilo u pleteni ležaj, trgnuvši Marianu iz sna. »Moraš ustati.« Glas iznad nje bio je nestrpljiv. »Nešto se dogodilo.«
Osim svjetlosti zvijezda koja je sjala kroz otvoreni ulaz, u šatoru je bio mrkli mrak. »Odlazi«, promrmljala je čvrsto stišćući oči. »Ostavi me.«
Hasan je sjeo na rub kreveta, stisnuvši je ispod pokrivača. »Slušaj«, rekao je gotovo prebrzo da bi ga razumjela. »Dva neznanca iz Lahorea raspitivala su se za moj tabor. Jedan seljanin čuo je kako govore o otmici djeteta. Kaže da izgledaju opasno. Došao je zamoliti nas da zaštitimo njegovu djecu, ali oni ne žele dijete iz tog sela. Žele Sabura.«
Mariana se, sada budna, ukočila ispod pokrivača. »Kako je to moguće? Nitko ne zna da je on ovdje. Svi misle da je u haveliju Kamar i da boluje od boginja.«
»Ne svi«, grubo je rekao Hasan. »Zašto bi inače otmičari djece tražili moj tabor?«
Izvukla je ruke ispod pokrivača i tada ih brzo prekrižila na prsima kako ga ne bi dodirnula. »Ali zašto se zabrinjavaš kad je tvoj tabor pun naoružanih ljudi?«
U tami je osjetila njegov pogled na sebi. »Otimači djece danju se skrivaju, a noću rade. Tihi su i opasni. Moraš noćas odvesti Sabura. U britanski tabor«, dodao je nakon stanke.
»U britanski tabor?« Osjetila je val nade. »Da ostane ondje? Koliko dugo?«
Okrenuo se prema ulazu osvijetljenom svjetlošću zvijezda. »Ne znam. Ako ovi otmičari ne uspiju, doći će drugi. Dolazit će dokle god je maharadža živ.«
Sjetila se kako je prvog dana durbara tiho plakao pokraj nje kod topova.
Hasan se nagnuo preko nje. »Moj sin«, tiho je rekao, »vrjedniji mi je od vlastita života.«
Lice mu je bilo blizu njezinih grudi. Vrtjelo joj se od njegove napete težine i oprženog mirisa njegove kože. »Ne boj se«, čula je kako govori i pažljivo položila ruku na njegov izvezeni rukav. »Odvest ću Sabura u britanski tabor.«
Hasan se uspravio i uhvatio je za ramena, a njegovi lijepi prsti čvrsto su stisnuli njezine kosti. »Idi sada, prije no što dođu otmičari. Odvedi Sabura preko Sutleja, na britanski teritorij. Čak i ondje ga sakrij, osobito dok je tabor u pokretu. Shvaćaš li?«
Lice mu je čak bilo vrlo blizu njezinom. Isprekidano je udahnula i tada kimnula.
On je ustao i krenuo prema vratima. Mariana je pronašla cipele i krenula za njim u svojoj prljavoj svili, ogrnuta šalom s mirisom duhana. Vani je tlo bilo osvijetljeno jakom mjesečinom. Držeći ispruženu ruku na njezinim leđima, Hasan je izdao zapovijed, a potom krenuo po Sabura.
Vojnici i sluge stajali su u stavu mirno, okrenuti joj leđima. Okrenuli su se čak i nosači koji su čučali pokraj šeikove nosiljke. Tihu, mračnu priliku pokraj ulaza prepoznala je kao Jara Muhameda.
»Pokušat ću te posjetiti«, rekao joj je Hasan kad je za nekoliko trenutaka opet došao. »I«, dodao je dajući joj Sabura u naručje, »ovaj put imat ćeš pravu pratnju pa nećeš morati štapovima i granama napadati drumske razbojnike.«
Ispustio je zvuk koji je mogao biti smijeh. Mariana nije mogla pročitati izraz njegova lica. »Krenite«, rekao je nosačima.
Vatra ispred Hasanova šatora odavno je bila hladna kad su Jagu i rumeni dječak stigli. Bilo je nadomak svitanju. Nepomični dječak naprezao je oči u tami, čekajući da se Jagu vrati sa svojeg posla.
Trgnuo se kad ga je ledena ruka uhvatila za vrat. Jagu je bez riječi pokazao prema čistini na kojoj su zapalili svoju malu vatru.
Jaguove su ruke drhtale od hladnoće dok je palio vatru. Vonjao je po užeglosti. Na odjeći je imao nove masne mrlje. Podignuo je svoje beživotne oči do dječakovih. »Dijete nije ondje. Kao ni žena.«
Za tog je dječaka svaki neuspjeh bio bolan, bez obzira na to tko je kriv. Zgrčio je ramena pripremivši se na udarac.
Ali Jagu se umjesto toga približio vatri. »Kad ga nisam zatekao s njegovim ocem«, rekao je trljajući ruke, »pretražio sam šator.« Rastegnuo je usne i pokazao kroz grmlje. »Idi pogledaj spava li to dijete sa slugama.«
Dječak je nevoljko ustao i navukao otrcani šal preko ramena. »A ako dijete nije u ovom taboru?«
Vatra je zaiskrila. »Pronaći ćemo ga.« Jagu je govorio ne podižući pogled. »Ne sutra, ali uskoro. Znamo gdje je otac. To je sve što trebamo znati.«
»Sve što trebamo znati? Zašto?«
Jagu je pljunuo u vatru. »Postavljaš previše pitanja. Idi. Ako dijete nije ovdje, ujutro odlazim. Dok sam odsutan ti ćeš motriti napušta li tko ovaj tabor.«
Ne rekavši više ni riječi, opružio se na tlu i zatvorio oči.

39. poglavlje

Utorak, 30. prosinca


Što ćeš sada reći svojim prijateljima?« upitala je Mariana sat vremena prije svitanja kad je Dittu sa širokim osmijehom posegnuo u nosiljku kako bi uzeo Sabura. »Naposljetku, rekao si da si ga prodao krojaču Sirošu.«
»Reći ću im, begum sahib, da je baba neprestano plakao i uzrujavao Siroševu suprugu.« Dittuov osmijeh još se više rastegnuo kad je Sabur pružio ručicu kako bi ga potapšao po licu. »Reći ću kako me je Siroš prisilio da uzmem babu i vratim mu novac. Moji prijatelji neće sumnjati u mene – samo će me nazvati budalom.«
»Budi oprezan«, upozorila ga je Mariana kad je Dittu sa Saburom krenuo prema ognjištima slugu.
Mariana se uspravila, zamahnula nogama van te ih spustila na tlo. Dittu joj se obratio izrazom »begum sahib«, kako se obraća samo udanim ženama. Još ga nikada nije vidjela toliko sretnog. Je li bio sretan zbog Sabura ili zbog nje?
U jedan sat tog poslijepodneva stajala je nasred svojeg šatora i nespretno se uvlačila u jednu od svojih haljina.
Stigavši podosta nakon ponoći, u šest sati ujutro krenula je s taborom, što je bilo dovoljan razlog da prespava doručak. Ali sada, koliko god se užasavala toga, mora poći na ručak. Više ne može odgađati susret s taborom.
Ukočeno se sagnula kako bi svezala čizme, a steznik joj se pritom zarezao u kožu. Sinoć je u nosiljci, uz Sabura, sanjala da ga je prije samo nekoliko trenutaka otela maharadži. U snovima je u svoju budućnost gledala s neustrašivom smirenošću. Kad bi tu smirenost barem mogla pretočiti u bočicu, svakog jutra uzela bi po jednu žlicu.
Poravnavši suknju i svezavši šeširić izašla je i odlučno krenula prema šatoru za blagovanje. Sve će biti u redu. Što god govorile među sobom, sestre Eden u javnosti nikada nisu bile neugodne prema njoj. A ona će biti uljudna iako se zavjetovala da više nikada neće razgovarati s njima nakon što je nisu željele spasiti vjenčanja.
»Gospođice Givens, kako mi je drago da vas vidim!« Bijeli Zec nije izgledao oduševljeno kao što se trudio zvučati. Vidljivo je progutao, Adamova jabučica mu se pomaknula, dok se uspravljao iz naklona. »Mogu li vas otpratiti do šatora za blagovanje?« Ponudio joj je ruku.
Vladini dužnosnici mrmljali su i laktom gurkali jedni druge dok je Mariana prilazila stolu. Kad joj je Zec izvukao stolac, bojnik Byrne naglo je ustao i ljutitim korakom otišao, poprativši svoj odlazak tihim, ali čujnim trubljenjem.
Sjedeći nedaleko od jednog kraja stola, Mariana je sa sve većom nelagodom promatrala prisutne. Doktor Drummond bio je ondje, kao i lord Auckland; ali gospodici Emily i gospodici Fanny nije bilo ni traga.
Nekoliko sjedala dalje doktor Drummond kratko je pogledao u njezinu smjeru, ali nije ju pogledao u oči. »Šteta«, izjavio je, »da je objema sestrama Eden toliko loše zbog kašlja i groznice.«
Loše! Dakle, ona će, parija, biti jedina žena za stolom. Tko zna kako će se svi ti muškarci ponašati u odsutnosti sestara Eden? Mariana je promatrala lica koja su je okruživala. Pogledi su se brzo udaljavali od njezina.
Sluga joj je ponudio pladanj. Sretna što se može nečime baviti, uzela je komad ovčetine. Kakvi su ti ljudi kukavice!
Lord Auckland glasno se nakašljao na čelu stola. »Gospođice Givens«, rekao je napokon joj se obrativši, govoreći kroz nos, »biste li navukli rukavice kad sljedeći put dođete za stol? Teško mi je uživati u ručku u prisutnosti toliko prljavih ruku.«
Mariana je pogledala svoje ruke. Fino izrađeni crteži s njezina vjenčanja još su bili vidljivi, iako su izblijedjeli do ružne žute boje koja se nije slagala s čipkastim rubovima njezinih rukava. Bila je potpuno zaboravila na to.
Netko se podsmjehnuo.
Njezin se komad mesa pretvorio u otrov pa je izblijedjelim ubrusom obrisala usta. »Svakako, lorde Auckland«, rekla je razgovijetno prije no što je odgurnula stolac.
Bijes joj je dao snagu. Jednim je pokretom ustala i visoko podignute brade izašla iz šatora.
Jusuf je ispružio noge na ćilimu pazeći da ne prevrne posuđe od poslijepodnevnog obroka. Podignuo je masnu ruku. »Hasane, tvoj je kuhar bio snalažljiv, kao i uvijek. Pojeo sam previše.« Pohvala je često izmamila istinu.
Njegova radoznalost u pogledu žene željela je biti zadovoljena. Uzeo je naranču. »Barem je Sabur na sigurnom«, nastavio je. »Doima se«, pažljivo je dodao, pljujući koštice naranče u ruku, »da neki od tih stranaca imaju dobro srce.«
Hasan je pokraj njega gledao prema jugu, prema rijeci Sutlej. »Da«, odgovorio je odsutno, »neki od njih imaju dobro srce.« Uspravio se. »Jusufe, moram posjetiti svojeg sina.«
Hasan je sinoć vidio svojeg sina. Jusuf je progutao zalogaj naranče. »Pa«, odgovorio je, »onda idi danas. Do sutra će Englezi sa svojim taborom prijeći Sutlej. Već je i dvadeset milja dug povratak kad uspješno završiš pregovore u Kasuru. Naposljetku, imaš ih u šaci.«
Hasan je, ruku ispruženih preko posude s vodom, kimnuo svojem slugi. »Što meni znače Kasurci i njihovo blago?« Otresao je vodu s prstiju. »Sabur može mjesecima ostati u britanskom taboru.
Već je patio u rukama stranaca. Moram se uvjeriti da mu je ugodno i da je na sigurnom.«
Jusuf je kimnuo. On možda jest vojnik, ali nije glup. Hasan je očito želio ponovno vidjeti svoju novu suprugu, iako to nikada ne bi rekao. Dijete će nedvojbeno biti sigurno s onom divljom ženom. A što se tiče ugode, djeca se naviknu na sve. On, Jusuf, nedvojbeno se naviknuo jer su ga u hladnom Kašmiru odgojila dva strica i djed nakon što mu je majka umrla, a otac je služio u maharadžinoj vojsci.
»Krećem«, rekao je Hasan. »Ako Alahu bude po volji, do sumraka ću ući u britanski tabor. Ustanovit ću da je djetetu ugodno i da je na sigurnom, poželjet ću mu sreću i vratiti se ovamo.«
Jusuf je protrljao lice i suspregnuo uzdah. »Budi oprezan, prijatelju. Kloni se cesta. Ako te netko bude slijedio, odvest ćeš ga ravno k svojemu sinu.«
»Nitko me neće slijediti«, odgovorio je Hasan pogledavajući Jusufa iskosa, »ako budem nosio tvoju odjeću i jahao tvojeg konja.«
Jusuf se nasmijao s nevjericom. »A ako ti budeš nosio moju odjeću i jahao mojeg konja, čiju ću odjeću ja nositi i kojeg ću konja jahati kad te budem pratio?«
Hasan se napokon nasmiješio, pružio ruku i uhvatio Jusufovu ispruženu ruku.
Sat vremena poslije, sunce je zašlo iza grana prašnjavog stabla. Pod njim su Jago, dječak rumena lica i mršavi neznanac zamršene kose sagnuti promatrali zbrku otisaka konjskih kopita i ljudskih stopala na ispucanoj zemlji.
Neznanac se uspravio i škiljeći pogledao u daljinu. »I to su tragovi koje želiš da slijedim?«
Jagu je okrenuo svoje mrtve oči prema dječaku, koji je kimnuo. »Da«, rekao je dječak neznancu. »Ovdje su njih dvojica uzjahala prije no što su krenuli.« Pokazao je na jug, u smjeru rijeke.
»Pa?« Jagu se okrenuo prema neznancu. »Možeš li ih pronaći?«
»Dakako«, odgovorio je neznanac. »Mogu pronaći i ukradenu kravu u utvrđenom gradu Lahoreu. To sam vam rekao. Nitko na ovom području ne slijedi tragove poput mene.«
Dok je Jagu promatrao, neznanac je ponovno čučnuo iznad tragova. »Mogu vam reći ovo«, rekao je podižući pogled. »Dva su konjanika. Obojica su gospoda. Cipele im nisu pokrpane, a otisci su im pravilni. To nisu ljudi iz niže kaste, navikli nositi težak teret. Prvi ima tanko stopalo. Mršaviji je od svojeg prijatelja, koji je krupan. Desno stopalo krupnog čovjeka okrenuto je prema unutra. A što se tiče konja, jedan ima malu pukotinu u stražnjem desnom kopitu, a drugi ima poseban korak, s vremena na vrijeme sklon je krenuti postrance.«
Jagu i neznanac su u pratnji dječaka rumenog lica brzim korakom krenuli prema jugoistoku, pogleda uprtog u tlo, a njihova nečista pamučna odjeća lagano je vijorila oko njih.

40. poglavlje

Netom prije zalaska sunca Hasan i Jusuf zaustavili su svoje konje. Hasan je gledao pred sebe rukom zasjenivši oči, a potom približio svoju kobilu Jusufuvoj. »Ondje«, rekao je pokazujući vodoravan oblak dima i prašine nad ravnom crtom obzorja.
Obojica su bili naoružani. Hasanov je pištolj bio upotrebljiv, ali njegov je mač više služio ostavljanju dojma, nego borbi. Jusuf je imao svoj pištolj, bodež s trokutnom oštricom na kojoj je bio izrezbaren lovački sokol i težak zakrivljeni mač koji mu je visio o boku. U pogledu borbe bio je skloniji boriti se prsa o prsa.
Hasan je duboko udahnuo kad su podboli konje i ponovno krenuli.
»Najprije ćemo pronaći Šafi sahiba«, rekao je, »a potom ću posjetiti svojeg sina.«
»I tako«, pristojno je rekao Hasan kad su, pronašavši šator Šafi sahiba, pozvani ući, »došao sam se uvjeriti da je Sabur na sigurnom.«
Hasan, koji je počeo govoriti čim je ušao u šator, i dalje je stajao pred pletenim ležajem i starijim čovjekom koji je sjedio na njemu. Jusuf je iza njega nastojao ne gledati slobodan ležaj pokraj stijene šatora.
Šafi sahib pročitao mu je misli. »Saburov sluga Ahmad je izašao«, rekao je. »Dobro se oporavlja od ozljede.«
Unatoč svoj svojoj hrabrosti, Jusuf nije mogao suspregnuti jezu od pomisli što je taj čovjek pretrpio.
Kad je njegov maleni sluga ušao dovukavši platneni stolac, Šafi sahib ustao je s kreveta i sjeo na njega. »Teško da ćeš slobodno ući u ograđeni dio«, blago je rekao Hasanu. »Ondje, nažalost, nisi dobrodošao.«
Prekrižio je noge i posegnuo za svojom brojanicom kad su njegova dva gosta sjela na pleteni ležaj.
Hasan se ukočio. »Zašto, Šafi sahibe?«
»Bojim se«, odgovorio je starac, »da su duboko nezadovoljni vašim brakom.« Stisnuo je usne. »Ne smatraju nas sebi ravnima.«
»Tvoja supruga«, nastavio je ne obazirući se na Jusufov prezrivi uzdah, »možda trpi zbog toga, iako njezina patnja neće utjecati na Sabura. Englezi ne znaju da je on ovdje.« Podignuo je bradu upozoravajući Jusufa da ne progovori. »U svakom slučaju, uobičajeni ulaz u tabor generalnoga guvernera neće ti uskratiti ničiji osjećaji. Uskratit će ti ga dva naoružana stražara koji neznancima ne smiju dopustiti ulaz.«
»Što tada?« Hasanov je glas postao hladan. »Zar moramo ubiti oba stražara da bih vidio svoje dijete?«
»O, ne, dječače, to neće biti potrebno.« Šafi sahib se naslonio. Kuglice njegove brojanice tiho su kuckale. Okrenuo se Jusufu. »Ako dopustiš«, uljudno je rekao i pogledao prema vratima.
Jusufu je bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako Šafi sahib želi nasamo razgovarati s Hasanom. A tada je žurno ustao, pitajući se hoće li Hasan upravo naučiti koji od Safijevih duhovnih trikova, i uz ispriku napustio šator.
Tragač je stajao pognut nad prašinom puta. »Previše je mračno«, rekao je uspravivši se. »Više ne vidim otiske kopita. Čim se razdani, vratit ćemo se i nastaviti odavde.« Pokazao je dim koji se uzdizao iz trošnog bazara jedva vidljivog iza završetka puta. »Idem po hranu.«
Dječak rumena lica slegnuo je ramenima. »Dijete nije u ovom taboru. Već smo bili ovdje. Mi...«
»Tiho!« viknuo je Jagu. »A što ako su konji ondje?« Pokazao je bradom prema vezovima. »Kako ćeš sutra među tolikim konjima pronaći njihove tragove?«
Tragač se nasmiješio, a iskrzani zubi istaknuli su se na njegovu ispijenom licu. »Ne poznaješ moju vještinu.« Ton njegova glasa otkrivao je samouvjerenost, ali pogled mu je postao oprezan.
Njih su trojica prelazili put kad su se na vidiku pojavila dva konjanika koji su prolazili između teglećih životinja i kulija, te visoki konjušar koji je pješice išao pokraj njih.
Tragač se prenuo i tada uhvatio Jagua za košulju. »Pogledaj!« prosiktao je.
Jedan od konjanika okrenuo se u sedlu kako bi ih pogledao, držeći ruku na maču. »Jedan čovjek je vitak, a drugi krupan«, promrmljao je tragač svojim družbenicima kad su dva jahača nastavila putem. »Obojica su gospoda. Jedan konj s vremena na vrijeme rado krene postrance. Sada je s njima konjušar, ali to je jedina razlika.«
Pozvavši drugu dvojicu da ga slijede, prešao je preko puta.
Put je bio širok i prometan. U zraku se osjećao miris gorenja ugljena i kuhanja. Pokraj njih prošla je volovska zaprega krcata ogrjevnim drvom, a dječak koji je njome upravljao pjevao iz sveg glasa. Mladići u skupinama smijali su se i gurkali jedni druge. Prošli su i Englezi noseći izrezbarene drvene štapove za hodanje, napućenih usana, u crnoj odjeći uprljanoj prašinom.
Dva jahača i konjušar nastavili su putem sve dok nisu stigli do istog visokog zida od crvenog platna kod kojega su Jagu i njegov družbenik samo četiri dana prije uzaludno čekali.
Ne skidajući pogled s konjanika, tragač je koračao rubom puta, a za njim su išli Jagu i dječak. Kad su konjanici stali pred čuvanim ulazom, trojica su se sakrila u sjenu zida.
Stražari u odorama pozorno su stajali pokraj ulaza, ne obazirući se na živahnu aktivnost pred sobom. Jagu se progurao pokraj svojih družbenika i približio se crvenom zidu, bliže dvama konjanicima koji su stali malo dalje od stražara. Kad im se približio, pognuo se i hinio napadaj kašlja. Dvojica konjanika počela su razgovarati. Jagu je prestao kašljati i slušao ih.
»Rekao je da na ulazu skrenemo lijevo«, govorio je Jusuf Bati. »Njezin je šator odvojen u kutu, ondje.« Pokazao je nalijevo, prema mjestu trideset stopa dalje, na kojem se crveni zid udaljavao od puta.
Hasan je kimnuo i sjahao.
»Neka te Samilosni vodi«, rekao je Jusuf posegnuvši za Hasanovom rukom. »Ja ću ostati ovdje za slučaj da, ne daj Bože, nešto pode po zlu.«
Hasan je mahnuo i tada krenuo prema ulazu, a usne su mu se pomicale dok je hodao.
Kad je Hasan otišao, Jusuf se nagnuo iz sedla. »Ti smiješ proći kroz ta vrata, zar ne, Jaru Muhameđe?« upitao je konjušara.
»Ji, sahib.«
»Tada pođi unutra i čuvaj memsahibin šator.«
Jagu se prišuljao dovoljno da bi čuo njihove riječi. Kad se okrenuo i pogledao prema putu, ukočio se i razrogačio oči. Jar Muhamed se pokraj konja Jusufa Batija takoder ukočio na mjestu. Jusuf se uspravio u sedlu i trepnuo, pa još jednom.
U vremenu koje je promatračima bilo potrebno da odvrate pogled Hasan je trebao prijeći deset ili dvanaest stopa od svojeg konja do crvenog zida. Ali njega nije bilo. Jusuf, Jar Muhamed, tragač, Jagu i dječak rumena lica pogledom su pretraživali put. Hasanu nije bilo ni traga.
Jusuf se nasmiješio za sebe. Sada je bio siguran. Šafi sahib rekao je Hasanu jednu od tajni bratstva Karakoja. Bio je i posve uvjeren da on nikada neće doznati tu tajnu.
»Upali svjetiljku, Dittu, previše je mračno za čitanje.«
Mariana je sjedila u šatoru naslonjena na nekoliko jastuka, s otvorenim pismom u jednoj i Saburom u drugoj ruci.
»Sabur, dušo, sjedni«, zamolila ga je kad se pokušao oteti. »Vidi, možeš se igrati mojim vrpcama. Ondje su, na krevetu.«
»An-nah.« Zadnji dio njezina imena izgovorio je pažljivo, zagledan u njezine oči, a tada se spustio i oduprijevši se šakama i koljenima o njezino krilo otpuzao prema malom noćnom ormariću. Ona ga je povukla natrag, držeći pismo podalje, kad je posegnuo prema kutiji za kresivo.
Njegovo je maleno tijelo bilo vrlo meko pod odjećom. Uzela ga je k sebi i poljubila ručicu koja je mirisala na rano djetinjstvo i prašinu. On je povukao ručicu i uhvatio njezinu zlatnu ogrlicu.
»I uzmi Sabura!« rekla je Dittuu, odvajajući prstiće od ogrlice. »Posvuda je odjednom.«
Dittu se dogegao iz hodnika i odmah počeo tepati. »A-jao, baba, dodi, pronaći ću ti nešto jako lijepo, da, jako lijepo.«
»An-nah, hoću An-nah!« požalio se Sabur i počeo se ritati dok ga je Dittu nosio u kut šatora.
Zdravlje mu se očito poboljšalo. Mariana je cmoknula. »Šššš, baba. No, no, ljubavi, odlaziš samo nakratko.«
Podignula je pismo prema svjedosti dok je Dittuovo pjevno brbljanje lebdjelo šatorom. Stare tri mjeseca, ali Mariani nove, mamine odlučno ispisane riječi bile su prožete ozračjem doma.
Svima si strašno nedostajala na proslavi Freddiejeva rođendana. Došlo je nekoliko susjeda i Freddie je jurio uokolo s njihovom djecom sve dok se nije pretjerano uzbudio pa smo ga morali staviti na spavanje.

Sve više vremena provodi s tatom. Molim se da s vremenom zauzme Ambroseovo mjesto u srcu tvojega oca.

A ti, draga, imaj na umu da se ne moraš udati u Indiji. Ako te nijedan mladić ne usreći, dođi kući. Nemoj srljati u lošu vezu zato da bi nam ugodila.

Ako se vratiš neudana, naša su ramena dovoljno široka da bi podnijela ono što će društvo reći.

***


Te utješne riječi nisu mnogo pomogle ublažavanju potresne boli koju je Mariana osjetila kad je pročitala drugo pismo koje je stiglo zajedno s majčinim. Silno me rastužuje, napisao joj je Fitzgerald iz vojnog tabora, spoznaja o tome kakvim si se skandalom obilježila i koliko si se teško osramotila. Svake večeri odlazim odmah nakon obroka kako ne bih slušao sramotne stvari koje naši časnici govore o tebi. Kako si se mogla toliko nepromišljeno, toliko nedolično povezati s domaćim čovjekom? Tko će se sada usuditi biti tvojim prijateljem?
Bilo je uzaludno nadati se. Fitzgerald je zauvijek otišao. Doista, tko će joj biti prijatelj? Posjet gospođici Emily bio je neugodniji no što je očekivala.
»Nisi upropastila samo sebe, Mariana«, hladno joj je rekla gospođica Emily sa svojih jastuka, »nego si i teško naudila poručniku Marksu. Nećemo ti lako oprostiti. Više to nećemo spominjati«, nastavila je poravnavši vrpce svojega noćnog ogrtača, »ali reći ću sljedeće. Moraš prihvatiti ono što si zaslužila. Na obroke dolazi s rukavicama i ne pokušavaj se pridružiti razgovoru. Moli se samo da ti jednog dana bude oprošteno.«
Nakon što je obavila svoju dužnost, Mariana je odlučila da više neće posjećivati mrsku gospođicu Emily. Ni gospođica Fanny nije bila od velike pomoći. »Bilo bi bolje da nisi došla u Indiju, Mariana«, rekla je žalosno. »Previše si pustolovna za ovu zemlju.«
Ne, više neće tražiti njihovo odobravanje.
Premda sestre Eden i lord Auckland, pa čak ni svi drugi časnici zajedno, nisu mogli uplašiti Marianu, jedna ju je pomisao često iznenada ispunjavala panikom. Kad glas o tom skandalu stigne do Engleske, bit će to bolan udarac za njezinu obitelj. U Indiji je mogla podnijeti činjenicu da je izopćena, ali pomisao da njezina obitelj kod kuće pati zbog njezinih pogrešaka bila je neizdrživo bolna.
Dakako, lord Auckland zapovjedio je da se njezina priča ne prepričava, ali stotinu je ljudi svjedočilo njezinoj izjavi pred dvorom, njezinu vjenčanju...
Ta je priča bila previše tajanstvena, previše uzbudljiva da je se ne bi prepričavalo. Zacijelo će se već nekoliko dana po dolasku u Calcuttu oteti cenzuri lorda Aucklanda te začas stići u svaki salon u gradu, gdje će joj se dodavati lažne, optužujuće pojedinosti o njezinu otvorenom zavođenju domaćih ljudi. Odatle će se širiti nošena svakim novim brodom za Englesku.
Njezino je pismo ležalo na krevetu pokraj nje. Mama i tata su je voljeli. I dalje će je voljeti što god učinila, što god društvo mislilo. Žarko je željela sa svima njima sjesti za nedjeljni ručak, čak i s tetom Rachel koja uvijek kritizira...
Zašto ne bi odmah krenula? Zašto ne bi uredila da nosiljkom krene prije tabora? Lord Auckland i njegove sestre namjeravali su na povratku u Calcuttu nekoliko mjeseci ostati u Simli. Čak i nakon što nastave putovanje, putem će mnogo puta stati kako bi lokalni radže ugostili lorda Aucklanda. Mogla bi proći i godina dana prije no što tabor stigne u Calcuttu. Ako Mariana krene za nekoliko dana i ako bude putovala bez stajanja, stići će mjesecima prije svoje priče. Ako bude imala sreće, putnički brod čekat će na rijeci Hooghly. Mogla bi biti daleko na pučini prije no što se o tom skandalu pročuje u Calcutti.
Tetak Adrian bi sve uredio, dakako! Pisat će mu čim tabor prijeđe rijeku Sutlej i uđe na britanski teritorij.
U Engleskoj će imati vremena objasniti, pripremiti svoju obitelj i njihove prijatelje. Možda je bilo prekasno da se zabrinjava zbog društva, ali svoju obitelj može zaštititi od slušanja zlobnih laži s tuđih usana.
Smireni Sabur u kutu je cičao od zadovoljstva. Mariana je odagnala tugu. Uvijek je znala da ga mora napustiti. Bit će sretan bez nje. Ukoliko bude imao nekoga tko će ga čuvati i voljeti, bit će prilično siguran. Hasanov je strah zacijelo pretjeran.
Netko je strugnuo po zaslonu vrata. Dittu je prestao pjevati i stao je pred njih sa Saburom u rukama.
»An-nah.« Zbunjeni Sabur zagledao se u vrata kad se Dittu okrenuo i pojurio prema krevetu, tapkajući nogama po prugastoj prostirci, i gurnuo dijete Mariani.
»Došao sam vidjeti Sabur babu«, rekao je muški glas izvana.
Tko je to bio? Tko je znao da je Sabur ondje? Mariana je zadržala dah i gurnula Sabura na krevet pokraj sebe te ga pokrila svojim šalom. »Tiho!« blago ga je upozorila stavivši prst na usne. »Chup. Nemoj govoriti.« Kimnula je Dittuu.
»Tko je? « upitao je Dittu glasom koji je pucao od strepnje.
»Hasan Ali Kan«, rekao je glas pomalo uzrujano. »Otvori zaslon.«
Mariana je naglo udahnula. Sabur se pokraj nje pokušavao uspraviti.
Dittu je odmaknuo zaslon. Hasan je ušao iz mraka.
»Abba! Abba!« Kad se Dittu odmaknuo s ulaza, Sabur je sišao s kreveta i odskakutao k ocu. Podignuo je glavu i uhvatio se za koljeno u turskim hlačama.
Nešto na Hasanu podsjetilo je Marianu na Sabura. Možda iskrenost njegova lica, ili mekoća u njegovim očima. Izgledao je napeto. Ogrtač mu je vonjao na konje. Prsteni su blistali na njegovim rukama. Mamino otvoreno pismo iza leđa dozivalo ju je s prekrivača.
Isključila je osjećaje prema njemu. »Da, Sabur je ovdje siguran. Ali moram ti nešto reći.«
Hasan je nije pogledao. Umjesto toga gledao je po šatoru. »Kako možeš živjeti ovako?« Upro je dug prst u njezin skroman namještaj. »Gdje sjediš?«
Pokazala je svoj stolac, tada već raskliman od putovanja. »Ondje, ali to nije...«
»Gdje ti je namještaj? Ćilimi? Moj sin ne može živjeti u ovakvim uvjetima. Koliko znamo, u ovom bi taboru mogao ostati mjesecima.«
»Ja...«
»Potrebni su ti bolji uvjeti«, prekinuo ju je mršteći se dok je podizao Sabura u naručje. »Moram se noćas pobrinuti za to.«
Sabur je obavio ručice oko Hasanova vrata. Otac i sin gledali su Marianu jednakim pogledima.
»Dobila sam pismo«, rekla je odlučno, promijenivši temu. »Moram se odmah vratiti u Calcuttu.«
Hasan je odmahnuo rukom kao da odbacuje njezine riječi. »Kasno je, Mariam«, kratko je rekao. Spustio je sina. »Moram požuriti.«
»Ali to nisi...«
Zaslon na vratima zatvorio se prije no što je dovršila.

41. poglavlje

Sabur je gledao pokraj Marianina zabrinutog lica, ne želeći je pogledati u oči ili pokazati da doživljava njezine poljupce. »Zašto je postao takav?« zavapila je dok ga je predavala Dittuu. »Nije mogao odjednom oglušiti. Što mu je?«
»Ne znam, begum sahib.« Dittu je protresao bezvoljno, nenasmiješeno dijete, a potom odmahnuo glavom. »Nikada do sada nisam vidio takvo što.«
Saburova nagla promjena raspoloženja dogodila se u trenutku kad ih je njegov otac napustio. Kad se zaslon zatvorio za Hasanom, Sabur se umirio. Doimalo se kao da se odjednom cijelim bićem okrenuo unutra, izvan Marianina dosega.
Sat vremena ga je ljuljala, pjevušila mu i prebirala po pamćenju tražeći razlog. Pregledala ga je zabrinutim prstima, tražeći znakove ugriza pauka ili uboda škorpiona koji su ga možda nekako paralizirali. Ne našavši ništa, pjevušila je njegovo ime i pokušavala ga prisiliti da je pogleda, ali on je samo zurio pokraj nje, a živahnog dječaka koji je spremno izražavao osjećaje zamijenio je ukočen, hladan neznanac. Bila je zbunjena. Što su mogli reći ili učiniti da su ga toliko promijenili? Nije valjda shvatio da ga namjerava ostaviti i vratiti se kući? Ako nije, zašto se povukao u tišinu kao da mu je srce slomljeno?
»Molim te, Dittu«, zamolila ga je, »učini nešto.«
Kupka nije pomogla, kao ni Dittuovo uvjeravanje ili Marianini zagrljaji.
Kasnije te noći Mariana je sjedila i čekala, i dalje odjevena, a Sabur je spavao pokraj nje. Hasan će se uskoro vratiti. Kad se vrati, ona će pronaći riječi kojima će mu objasniti svoj odlazak. Za sada može samo sjediti dok sat pokraj njezina kreveta otkucava vrijeme koje prolazi.
Mariam, nazvao ju je Mariam.
Na mjesečinom osvijetljenom putu Jagu je kimnuo dječaku i krenuo duž crvenog zida do mjesta koje su jahači pokazali. Na tom je mjesto platno visjelo i lepršalo. Ponovno je sjeo i protegnuo se kao da se priprema za spavanje. Ali nije spavao. Umjesto toga počeo je polako, neopazice, uklanjati kamenje, grančice i male prepreke s tla ispod zida.
Bila je gotovo ponoć. Promet na putu je zamro. Nad glavama su im letjeli šišmiši. Iz obližnjih prostorija za sluge čuo se mukao kašalj. Muškarci su se smijali u daljini. Netko je pjevao.
Tragač je zijevnuo. »Želim jesti«, šapnuo je dječak iza njega. »Odande osjećam miris kuhane hrane.« Bradom je pokazao prema vezovima za konje.
Gledali su kako Jagu vadi stvari iz platnene torbe. Najprije je izvadio nešto nalik masnoj kožnoj torbici. Potom je izvadio nož dugačak deset inča.
Jagu je nijemom, znakovitom kretnjom dao znak dječaku. Potom je, sakrivši torbicu u svojoj odjeći i stavivši nož među zube, jednim glatkim pokretom kliznuo ispod zida i nestao.
Putem su se približavali konji. Tragač se istog trena ukočio, a dah mu se pretvorio u pištanje kad su se dva konjanika ponovno pojavila, taj put praćena natovarenim kolicima koja je vukao magarac.
Visoki konjanik sjahao je i krenuo prema čuvanom ulazu. Tragač je sa svojeg mjesta uspio razabrati da se čovjekove usne pomiču.
Okrenuo je glavu i pogledao dječaka koji ga je uhvatio za ruku, širom otvorenih, zabrinutih očiju. Kad se tragač ponovno okrenuo kako bi pogledao mjesto na kojemu se visoki konjanik trebao nalaziti, ondje nije bilo nikoga.
Tragač je otresao dječakove prste s ruke i ustao. Hodajući pripijen uza zid, odšuljao se ostavljajući čuvani ulaz, natovarena kolica s magarcem i drugog konjanika za sobom. Teško dišući od straha, požurio je prema kutu na kojemu se zid od crvenog šatorskog platna udaljavao od puta. Kad je zašao za ugao, potrčao je kroz tamu tako da je odjeća vijorila i lepršala oko njega, a sandale pljuskale po tvrdoj ilovači.
Pošavši obaviti nuždu, Dittu je čučnuo iza spleta užadi koja su podupirala šator njegove memsahib, licem okrenut prema crvenom zidu. Osvrnuo se preko ramena, držeći doti oko nogu, i po stoti put se usredotočio na nevjerojatnu činjenicu da se memsahib udala za tog Hasana.
Kako će se njegov život promijeniti nakon tog događaja? Vrijeme će pokazati.
Jedno je bilo izvjesno. Supruzi Hasana Ali Kan sahiba neće biti dopušteno imati muškog slugu. Ali budući da memsahib nema sluškinje, kako Dittu može izbjeći odlazak u njezin šator? Kako će bez njega popiti jutarnju kavu, tko će joj pospremiti krevet, upaliti svjetiljku ili obrisati prašinu sa stolića?
Šatorsko platno pokraj njega se zatreslo. Dittu je pogledao prema zidu u trenutku kad se ispod njega, nedaleko od šatora memsahib, pojavila ruka, potom noga i naposljetku čitav čovjek.
Žurno je popravio odjeću i približio se. Kad je bio dovoljno blizu da jasno vidi tog čovjeka, stao je i zaustavio dah.
Čovjek njega nije vidio. Ustao je, kao sjena na mjesečini, te brzim pokretom posegnuo ispod duge košulje. Široke pamučne hlače pale su mu na pod.
Iskoračio je iz njih i tada, gol ispod košulje, počeo po nogama i stražnjici mazati nešto masno. Kad je završio, svukao je košulju.
Jar Muhamed prije nekoliko je sati došao čuvati memsahibin šator. Nalik sablasti u svojem sivom šalu, sjedio je pred ulazom u njezin šator i gledao u prazno, ne opažajući golog uljeza koji si je tada već namazao prsa i leđa. Dittu je iz sjene gledao kako se saginje, a koža mu pritom blago sjaji, i uzima nešto iz bačene odjeće.
Bio je to dug, očito okrutan nož. Dittu se sledio.
Previše uplašen da bi se i pomaknuo, čučao je pokraj platnenog zida dok se uljez tiho i polako, pogleda uprtog u Jara Muhameda, šuljao prema njemu s nožem u ruci.
Dittu je došao do glasa. Na njegov povik upozorenja Jar Muhamed je naglo podignuo glavu. Vidjevši čovjeka, brzo je posegnuo za svojim oružjem.
U tom se trenutku pojavio treći čovjek. Prije no što je Dittu stigao ponovno viknuti, čovjek je potrčao prema njima. Dittu je zadržao dah. Tko god to bio, zacijelo je vidio prizor pokraj ulaza u šator. Je li to stražar ili drugi napadač?
Taj čovjek nije bio ni jedno ni drugo. Bio je to sâm Hasan Ali Kan sahib koji je, teško dišući, punom brzinom pojurio prema uljezu.
Dittu je, rukama obujmivši lice, gledao kako Hasan sahib nasrće pokraj Jara Muhameda. Ne obazirući se na podignuti nož, bacio je uljeza na ulaz u memsahibin šator, pri čemu je zaslon pao i odmotao se na tlu.
Dašćući i pljujući, hrvali su se u prašini punoj kamenja. Pokušavajući uhvatiti namašćeno tijelo, Hasan sahib je viknuo kad je goli čovjek kliznuo iz njegovih ruku i pojurio prema crvenom zidu.
Uljez se bacio na tlo, jednom rukom uhvatio tkaninu zida i počeo poput guštera gmizati ispod nje, i dalje držeći nož, ali je Jar Muhamed bio prebrz za njega. Bacivši se na njega, uhvatio je jedan, a potom drugi namašćeni gležanj te, stenjući od napora, za stopala povukao uljeza ispod zida te ga dovukao do šatora.
Gol, krvav i prekriven prašinom, čovjek je glasno zaplakao kad ga je Hasan sahib uhvatio za kosu.
»Smeće«, promuklo je rekao Hasan sahib udarivši uljezovom glavom o tlo. »Moju suprugu, mojeg sina!«
»O, sahibe, smilujte se!« zavapio je čovjek. »Ja sam samo sitan lopov u potrazi za sitnicama. Da sam znao da je to vaša obitelj...«
»Svinjo! Sine srama! Znam tko si, znam što želiš. Jaru Muhamede, daj mi njegov nož!«
Dittu je drhtao gledajući kako Jar Muhamed grubo okreće čovjeka na trbuh i koljenom mu pritišće leđa. Kakva šteta što je prestar da bi pomogao!
S ulaza se začulo vikanje. Netko se prepirao sa stražarima i pokušavao ući. Trenutak poslije pojavio se stražar, a za njim krupan čovjek koji je vukao očito uplašenog dječaka.
»Ne znam ništa, hazuri, baš ništa.« Podignuvši ruke iznad glave, dječak se šćućurio pred stražarom, brbljajući od straha.
»Umukni. Vidiš, stražaru, rekao sam ti da ih ima još«, rekao je krupni čovjek. »Samo mi je žao što nisam uhvatio onoga koji je pobjegao.«
Dok je stražar bajunetom bockao namašćenog, Dittu se odjednom sjetio memsahib i Sabur babe. Prekoračio je preko palog zaslona i ušao u šator.
»Memsahib, memsahib«, šapnuo je, neugodno svjestan da će Hasan sahib vjerojatno vikati na njega jer je ušao, »jeste li dobro?«
Pipao je uokolo u tami, obišao krevet, stigao do stolića u kutu i upalio svjetiljku.
Probuđena Dittuovim uplašenim krikom, Mariana je posegnula prema čizmama. Potom je, uz lupanje srca, uzela svjetiljku te kleknula pokraj kreveta. »Ako ti je netko došao nauditi«, šapnula je usnulom Saburu omatajući ga jednim od svojih šalova, »najprije moraju ubiti mene. O, Sabur, da barem imam mač...«
Dok je uspravno sjedila na rubu kreveta, raširivši suknju kućne haljine oko sebe, kroz otvoreni ulaz vidjela je Hasana koji joj je bio okrenut leđima, te kako mu se ramena podižu.
Progovorio je autoritaran muški glas. »Ti ih preuzmi. Reci da si ih sâm uhvatio. Da, da, dakako, to je posao stražara. A sada idi i laku noć.«
Najprije je Dittu visoko podignuo svjetiljku, a potom se odjednom stvorio Hasan, vonjajući, lica i odjeće išarane masnoćom i prašinom. Pogledao ju je bez riječi, a njegova je duša pitala za Sabura.
Jar Muhamed iza njega je izvijao vrat kako bi vidio unutra.
Mariana je odmaknula suknju i kleknula. Dok je Dittu držao podignutu svjetiljku, ona je podignula rub prekrivača. Pod krevetom je ležao Sabur, ondje gdje ga je sakrila, omotan u gnijezdo njezinih šalova, glave okrenute prema njima, otvorenih očiju.
»An-nah.«
»Eto, dušo, sada je sve u redu.«
Kad je uhvatila šalove i povukla ga prema sebi, osjetila je kako ju je netko snažno udario odostraga. Leđa su joj se spontano izvinula, pustila je šalove i uhvatila se za kralježnicu.
»Zašto, zašto?« mucala je i lica zgrčenog u boli gledala četiri iznenađena lica nad sobom.
Dašćući od šoka pokušala je otpuzati dok joj je u ušima odzvanjao uznemireni glas Jara Muhameda. »Zacijelo ju je ugrizla zmija. To se događa nakon ugriza otrovnice. Čovjek pomisli da ga je netko udario s leđa – pogledajte joj ruke!«
Zmija! Pokušala je progovoriti, reći im da je pogledala ispod kreveta, da je čak spustila svjetiljku, ali glas ju je izdao.
I dalje na sve četiri, gledala je Hasana koji je ispruženih ruku vadio sina iz jezivoga gnijezda šalova. Dok joj se vid mračio, vidjela je krevet s četiri stupa prevrnut i Jara Muhameda kako skače s teškom oštricom koja mu je bljesnula u ruci.
Netko ju je uhvatio za zapešća. »Evo. Dva uboda.«
Ugrizena joj je ruka gorjela. Osjećala je kako je vuku po podu. »Podignite je s druge strane«, netko je rekao. »Moramo je odnijeti Šafi sahibu.«
»Ne«, rekao je drugi glas, »uskoro će se onesvijestiti. Jar Muhamed će dovesti Šafi sahiba. Pođi, Muhamede, uzmi mojeg konja.«
Šafi sahib. Prijatelj čudotvornog šeika, tumač snova. Zašto bi slavni Šafi sahib došao k njoj? Tko joj siše zapešća, pljuje i psuje? Tko je glasno molio dok je dijete beznadno plakalo?
Neznano biće zaposjelo je njezino tijelo i palilo je iznutra. Preslaba da bi zavapila, nije im mogla reći za svoju muku ili ih zamoliti da je ne diraju. Bacakala se i grgljala, a tada se začulo šuštanje, pa tišina i potom je netko počeo prigušeno recitirati.
Utonula je u tamu.
Brod se ljuljao. Nije vidjela snast iznad svoje glave, ali osjećala je ljuljanje palube. Naprezala se pokušavajući vidjeti pred sebe i kroz maglu opazila svjetlucanje sjajne svjetlosti. Valovi pod njom mrmorili su nešto što nije mogla shvatiti. Žarko želeći dosegnuti svjetlost, pokušala je ispružiti ruke. Brod ju je nosio onamo, nosio ju je onamo.
Mogla je disati. Iako je žarenje bilo jako, popustilo je pa je mogla disati, isprva plitko, a potom dublje, ugodnije. Dok je upijala zrak, glas je i dalje govorio, umirivao je i iscjeljivao. Dječji plač nije se čuo. Svjetlost joj je prodirala kroz kapke.
Kad je otvorila oči, ugledala je lica pretopljena jedno u drugo. Potom se svjetlost ugasila, a pjevno je mrmorenje prestalo. »Donesite drugu svjetiljku«, rekao je netko. »Moram je vidjeti.«
Je li poznavala taj glas?
»Tko me mora vidjeti?« promrmljala je u tami. Što je bilo to mračno mjesto? Kojim su jezikom svi govorili?
Nekoliko je glasova progovorilo odjednom. »Jesi li dobro?« »Jesi li došla k sebi?« »Možeš li disati?«
»Da.« Glas joj je zvučao neobično daleko. Nešto neugodno cijedilo joj se iz kuta usana. Kosa joj je bila mokra. Bol u ruci gotovo je nestala.
»Možeš li se uspraviti?«
»Mogu, ali ne želim«, rekla je slabašno.
Netko je uzdahnuo. Čula je šuštanje nekoga tko je ustajao. »Budući da je sada dobro«, rekao je poznati glas, »idem natrag. Jar Muhamed će me otpratiti do mojeg šatora.«
***


Kad je sljedeći put otvorila oči, svjetiljka je bila ponovno upaljena. Unutrašnjost šatora doimala se prilično neobično s mjesta na kojemu je ležala na podu, nedaleko od svojeg stola. Kućna haljina neugodno joj se omotala oko nogu. Njezin stolac bio je nekoliko koraka dalje. Krevet je sada ležao na boku, a posteljina se prostrla po prugastom podu. Dittu je nepomično sjedio u kutu i držao Sabura. Hasan je čučao pokraj nje, držeći ruku na glavi. Blizu ulaza sjedio je krupni neznanac, zagledan van, u nebo.
»Mislim«, rekla je, »da bih voljela leći u krevet.«
Kad je Dittu skočio i počeo skupljati posteljinu, Sabur se dogegao do nje. Sjeo je pokraj nje, lagano udarivši u tlo, a tada pružio ručicu, širom otvorenih očiju, i pogladio je po ruci. Ona se pokušala nasmiješiti.
Začuvši šuštanje izvan šatora, podignula se na jedan lakat. Na ulazu, na palom zaslonu, stajale su gospođice Eden, užasnutih lica, kao da su iznenada naišle na kakvu strašnu nesreću ili prizor mučenja.
Na trenutak je zavladala tišina. Da suknje gospođice Emily nisu podrhtavale, Mariana bi povjerovala da su prilike na ulazu priviđenje izazvano delirijem.
»Nadam se da nisam nikoga uznemirila«, pažljivo je rekla Mariana.
Hasan je znakovito pokazao svoja, a potom njezina usta. Mariana je obrisala bradu rubom kućne haljine i ustanovila da je na njoj bilo nešto ružičasto i sluzavo. Zatvorila je oči i spustila se na pod, osuđena na propast, ali previše slaba da bi joj to bilo važno.
Gospođica Emily uspjela je progovoriti. »Mariana, pozvali su nas sluge«, rekla je ne obazirući se na druge, »koji su iz tvojeg šatora čuli vrlo neočekivane zvukove. Smjesta ustani. Ideš s nama.«
Ruke su je podignule. Pod svjetlošću baklji koje su nosili sluge gospođice Emily, napola su je odnijeli, a napola odvukli pokraj Hasana, Dittua i Jara Muhameda.
»Fanny«, čula je kako gospođica Emily govori, »reci jednom slugi neka pozove stražare.«
***


»Nećemo te tražiti da sada objašnjavaš«, odrješito je rekla gospođica Emily dok je spremala Marianu u njezin krevet, žurno sastavljen u njezinu velikom salonu. »Za to će biti vremena kad se dovoljno oporaviš. Ovdje ćeš spavati dok sutra ne krenemo.«
Mariana je kroz poluotvorene kapke uspjela razabrati maleni kauč gospođice Emily, policu za knjige i nekoliko stolića na kojima je bila po jedna uljanica. Netko joj je stavio hladan oblog na čelo. Gospođica Fanny stajala je pokraj sestre, čvrsto stisnutih usana.
»Moja sestra i ja«, izjavila je gospođica Emily okrenuvši se prema gospodici Fanny koja je bez riječi kimnula, »odlučile smo nikome ne reći o ovome, barem za sada. Od tebe zahtijevamo isto, sve dok se nešto ne odluči. U međuvremenu trebala bi se odmoriti. Što god si radila«, tajanstveno je dodala, »očito je bilo krajnje iscrpljujuće.«
Mariana je utonula u san.

42. poglavlje

Četvrtak, 1. siječnja 1839.


Ne budi lud, Jaru Muhamede«, rekao je Šafi sahib s posuđene mazge nedugo nakon svitanja. »Kako je moguće da ne vidiš koliko je važno to što radiš?«
Konjušar je bez riječi hodao pokraj mazgine glave, a uzde su bile u rukama Šafi sahiba. Oko njih zveckali su i zvonili mjedeni zvončići oko nogu deva.
Možda je trebao šutjeti i ne zamarati Šafi sahiba svojim nevoljama, ali njegov je osjećaj neuspjeha bio silno jak. Cime je zaslužio onu malu keramičku bočicu koja mu je dana u ruke? Što je mogao dati onima koji su ga okruživali u tom neobičnom, ali važnom razdoblju?
»Dakako da je važno ono što radiš«, nastavio je starac puštajući sedlo jednom rukom kako bi potražio nešto među naborima svoje odjeće. »Što bi se dogodilo da nisi bio ondje i spriječio Jusufa Batija u pokušaju da ubije luđaka na putu za Lahore kad su ovi događaji započeli? Bez tvojeg uplitanja taj bi čovjek umro, ja ne bih primio njegovu poruku i ne bismo naslutili tko je Skrbnica.«
Ohrabreni Jar Muhamed podignuo je pogled.
»Ti si«, dodao je Šafi sahib s jednom rukom na sedlu, a u drugoj hrabro držeći brojanicu, »naše poruke prenio mladoj Skrbnici memsahib, ti si djetetu osigurao prve zalogaje hrane nakon što je spašeno. Ti si se borio za njih na putu za Kasur i čuvao Saburovo utočište kad ga je otmičar djece došao oteti. Ti si prepoznao ugriz otrovnice i pozvao me kako bih Skrbnici spasio život.«
Starac se nasmiješio sa svojega zaljuljanog sjedala. »Tebi je, Jaru Muhamede«, rekao je podignutim glasom, »povjerena dužnost čuvanja Skrbnice. Tvoja je bočica bila puna kad si je u snu pokazao šeiku Valijulahu. Mislim da je i sada puna.«
Šafi sahib bio je umoran. Glava mu je klonula. Jar Muhamed nastavio je dalje, duboko udišući jutarnji zrak.
»Čujem da je sinoć bilo uzbudljivo«, primijetio je jedan pobočnik dok je u šatoru za blagovanje grabio omelette aux herbes Indiennes1 »Navodno su dvojica pokušala opljačkati ovaj dio tabora.«
Lord Auckland podignuo je glavu i namrštio se. Mariana je zurila u svoj tanjur. Sestre Eden odlučile su ne gledati ni jedna drugu, ni Marianu.
»Da«, rekao je drugi pobočnik. »Jedan od njih iskušao je stari trik« – blago se nakašljao – »mazanja vlastitog tijela mašću.«
Prvi se pobočnik široko nasmiješio iznad svojeg prepečenca s maslacem. »Čuo sam da je jedan čak prošao pokraj stražara i pokušao doći do šatora, i...«
»Glupost!« Bojnik Byrne je pocrvenio. Bučno se nakašljao. »Ništa takvo, ništa takvo.« Izbjegavajući pogled generalnoga guvernera, kavalirski je nagnuo glavu prema sestrama Eden. »U vaš dio tabora nije moguće ući. Toga se ne smijete bojati. Stražari su obojicu uhvatili mnogo prije no što su pokušali ući.«
Gnjevno je pogledao pobočnike. »Nemojte dopustiti da vas ovi ljudi uplaše. Nemaju pojma o čemu govore. A sada, moje dame, lorde Auckland«, zaključio je odlučno kimnuvši, »molim vas da me ispričate.«
Gospođica Emily je preko ruba svoje šalice bez riječi gledala kako bojnik odlazi.
Lord Auckland je neodređeno kimnuo u Byrneovu smjeru, a tada odgurnuo svoj stolac. »Emily, draga, doima se da ćemo jutros biti relativno sigurni od domaćih ljudi. Mislio sam da bismo se mogli provozati prije ručka. Na putu za Kasur moglo bi biti zanimljivih ruševina.«
S nadom se nasmiješio sestri ispod prašnjavih obrva.
»Žao mi je, George«, rekla je gospođica Emily prijekorno gledajući Marianu, »ali gospodici Givens sinoć je bilo prilično loše. Ne mogu otići dok je doktor Drummond ne pregleda.«
Mariana je gurnula komadić dimljene ribe na vilicu. Gospođice Emily, bez riječi joj je zapovjedila, pođite na vožnju, pođite na vožnju!
»Nadala sam se«, rekla je gospođica Emily dok su u njezinu salonu čekale doktora Drummonda, »da više nećemo čuti za tvoje ispade.«
Mariana je dodirnula ubode na zapešću koji su zacjeljivali. Neće objašnjavati niti se ispričavati što god joj rekli.
»Ali, ne.« Gospođica Emily ustala je i prošla kroz šator, do svoje malene police za knjige. »Od tada«, nastavila je okrenuvši leđa Mariani i prekriživši ruke na grudima, »ne prestaješ nas zapanjivati. Ima li smisla da te pitam zašto smo te sinoć našli na podu, u noćnoj odjeći, u društvu ne jednoga, nego dva čudna domaća čovjeka?«
Marianin krevet, sada besprijekorno pospremljen, stajao je na jednoj strani šatora. Nitko ga nije gledao.
»Ako silaziš s uma«, rekla je gospođica Emily sjedajući na kauč pokraj sestre, »tvoje je ponašanje moguće objasniti, iako ga, dakako, nipošto nije moguće opravdati.«
Otvorila je ruke. »Zašto, Mariana? Zašto smrdljivi domaći ljudi? Zašto neobjašnjeno dijete? Zašto preokrenut krevet, opći kaos?«
»Pod mojim krevetom«, rekla je Mariana hladno koliko joj je uljudnost dopuštala, »bila je otrovnica.«
Zašto se uopće trudila reći im bilo što?
Sluga se naklonio na ulazu u šator. »Došao je doktor sahib«, rekao je uglađenim engleskim s domaćim naglaskom.
Doktor Drummond stao je nad nju u staromodnoj odjeći, vonjajući na duhan. »Dakle, gospođice Givens«, rekao je saginjući se kako bi je oprezno pogledao preko naočala, »kako se danas osjećamo?«
Napućio je usne. »Čujem«, nastavio je kimajući prema kauču i uspravnim gospođicama Eden, »da vas je pravodobni dolazak ovih dama u vaš šator sinoć spasio krajnje neugodne sudbine. Ali, nitko od nas ne može shvatiti kako vam se takve stvari neprestano događaju. Znate li vi, gospođice Givens? Hmmm?«
Već su povjerovali da je poludjela. Što god im rekla, neće promijeniti njihovo mišljenje. Okrenula je zapešće. »Sinoć me ugrizla zmija.« Pokazala je tragove. »Tada mi je bilo vrlo loše, ali sada mi je mnogo bolje.«
»Ali, gospođice Givens«, prijekorno je rekao doktor ne gledajući nju, nego gospođicu Emily, »svi znamo da za ugriz otrovnice nema lijeka.«
»Da, doktore Drummond, ali...«
»Uopće nema lijeka«, ponovio je odlučnim tonom, s prijetvornim osmijehom. »Sinoć ste se za dlaku izvukli, to je istina, ali svi znamo da se niste izvukli od ugriza otrovnice. Kako bilo, ako će vam zbog toga biti lakše, pogledat ću te tragove.«
»Dakako, mogao ju je ozlijediti jedan od tih ljudi«, rekao je gospođicama Eden uzimajući Marianino zapešće. »Gospođice Givens, biste li došli na svjetlo?«
Da, ozlijedio ju je jedan od tih ljudi! Da je gospođica Fanny nije gledala, Mariana bi načinila grimasu iza liječnikovih leđa.
On joj je okretao zapešće amo-tamo i gledao dva mala traga. Nakon nekog vremena je kimnuo. »Sada možete sjesti, gospođice Givens. Očito su posrijedi ubodne rane«, izjavio je otežući riječi te upirući kratkim prstom u Marianino zapešće. »Doista nalikuju tragovima koje ostavljaju zmijski zubi, ali kad bi to bili tragovi ugriza, posrijedi bi bila rijetka, neotrovna vrsta zmije. U svakom slučaju«, nastavio je, »budući da su gotovo zacijelili, ti tragovi nisu ni u kakvoj vezi sa sinoćnjim događajima.« Odmahnuo je glavom. »Doista ne znam kako bih sve to shvatio.«
»Molim vas, mogu li vam«, upitala je Mariana trudeći se da joj ton ostane hladan, »ispripovijedati istinu o tome što se sinoć dogodilo?«
Izazvavši nijemo iznenađenje, duboko je udahnula i počela. »Razbojnici o kojima smo jutros razgovarali za doručkom«, rekla je, »bili su otmičari djece. Doista su ušli u crveni dio tabora. Štoviše, zamalo su ušli u moj šator.«
Gospođica Fanny je zinula. »Zamalo su ušli? Ali, Emily i ja smo ih jasno vidjele!«
»Ne, gospođice Fanny«, strpljivo se suprotstavila Mariana. »To je bio mladoženja s vjenčanja, a drugog čovjeka još nisam vidjela.«
Lice gospođice Emily poprimilo je ružičastu boju. »Želiš li nam reći«, viknula je, »da je prljavo stvorenje pokraj tebe bio tvoj suprug?«
Mariana ju je gnjevno pogledala. »Ne, gospođice Emily. Rekla sam da se neću udati za njega. Uvjerena sam da ste to čuli. U svakom slučaju, bio je prljav jer se borio s otmičarom koji je ušao u crveni dio tabora želeći oteti njegovo dijete iz mojeg šatora.«
»Dijete?« Doktor Drummond je zinuo.
Lice gospođice Emily tada je već bilo grimizne boje. »Mariana, tako nećeš razgovarati sa mnom«, otresla se.
»Čije dijete?« Liječnik je radoznalo gledao lica, jedno po jedno.
»Doktore Drummond«, rekla je gospođica Emily stisnuvši oči, tonom koji je bio snažna mješavina šarma i sile, »mislim kako više nema potrebe da tratimo vaše dragocjeno vrijeme.«
»Ali, gospođice Eden, još nismo otkrili...«
Gospođica Emily slabašno se nasmiješila. »Mnogo vam hvala, doktore Drummond. Fanny, molim te, isprati doktora.«
Mariana je preko ramena uspjela vidjeti liječnikov razočarani pogled dok ga je gospođica Fanny, nijema i vrlo blijeda, izvodila iz šatora.
Pogled gospođice Emily bio je neizbježan. »Mariana, to dijete glavni je element cijele ove sramotne priče, zar ne? Tvoj ›svekar‹ je šeik Valijulah, djed čarobnjak koji je navodno potajno odveo maharadžina malog taoca iz Zlatnog hrama.«
Mariana je kimnula.
»Dakle, to nestalo dijete sada je tvoj posinak.«
Mariana je ponovno kimnula.
Glas gospođice Emily zvučao bi pobjednički da nije bio toliko poguban. »U tom slučaju, dijete u tvojem šatoru bilo je talac maharadže Randžita Singa, dijete zbog čijeg je nestanka maharadža obolio i zbog toga odgodio naše pregovore. I zapravo odgodio sam pohod na Afganistan, zbog kojega smo svi putovali toliko daleko i trudili se toliko silno.«
Zapiljila se u Marianine oči. »Dijete nije nestalo čarolijom, zar ne, Mariana? Bila je to zavjera u kojoj si i ti sudjelovala. Jesi li, ili nisi, otmičarka koja je otela to dijete iz Zlatnog hrama?«
Gospođica Fanny naglo je udahnula.
Bilo je besmisleno poricati tu istinu. »Ja sam otela Sabura, gospođice Emily, ali nije bilo zavjere.« Mariana je podignula bradu. »Pokušala sam vam to reći nakon maharadžine večere, nakon što sam ustala i progovorila...«
»Potom si nam opetovano lagala o tome. Kad su ti postavljena pitanja, obmanula si nas i iznevjerila.«
To je bila istina. Doista im je lagala.
»Trebala sam već naslutiti.« Gospođica Emily odmahnula je glavom. »Sve se to događalo preda mnom. Tvoji nestanci i tvoje iznenadne glavobolje, sve je to započelo kad je to dijete nestalo. Spavala si u nosiljci jutro nakon testa rižom. Kad se sjetim onog sinoćnjeg užasnog prizora...«
Zatvorila je oči. »Pozovi slugu, Mariana«, rekla je odmahujući glavom. »Neću reći više ni riječi dok ne popijem čaj.«
»Ja mislim«, plaho je rekla gospođica Fanny dok je miješala šećer u svojoj šalici čaja, »da bismo Mariani trebale dopustiti da ispripovijeda cijelu priču.«
Gospođica Emily podignula je ruku. »Nipošto, Fanny. Ne bih podnijela nove užase.«
»Možda postoje pojedinosti koje nismo shvatile«, ustrajala je gospođica Fanny. »A čak i ako ne postoje, voljela bih čuti Marianinu stranu. Naposljetku, priča je iznimno zanimljiva.«
Gospođica Emily je šmrcnula, ali nije se suprotstavila.
»Djetetu je ime Sabur«, počela je Mariana kad joj je gospođica Fanny kimnula. »Njegovu majku otrovale su maharadžine kraljice. Kraljice i maharadža loše su postupali s njim. Nenadano mi ga je silom dao njegov sluga, koji je strahovao za njegov život. Ja sam ga krišom vratila njegovoj obitelji u noći testa rižom.«
Dame su netremice gledale jedna drugu. Mariana je otpila gutljaj čaja kako bi se smirila. »Šeik je tada predložio da se udam za njegova sina. To me je, dakako, užasnulo, ali kad je maharadža rekao da me želi oženiti, šeikovu ponudu iskoristila sam kako bih ga odbila. Doista sam vjerovala da šeikova ponuda nije ozbiljna, da me je njome samo želio spasiti od maharadže. Na prijevaru su me odveli u tvrđavu.«
Gospođica Emily sjedila je nepomično, držeći šalicu na putu do usana. Mariana je nastavila. »Jutro nakon obreda maharadža je poslao naoružane ljude u šeikovu kuću po dijete i po mene. Bila sam prisiljena odvesti dijete po kiši, prerušena.« Zadrhtala je od tog sjećanja. »Tada su došli otmičari kako bi ga oteli. Onaj koji je gotovo ušao bio je premazan mašću. Imao je nož.«
»Mašću? Zar je bio...?« Oči gospođice Fanny nestašno su skakale iznad ruke kojima je pokrila usta.
»Fanny!« Gospođica Emily naglo je odložila šalicu.
»Saburov otac uhvatio ga je u zadnji čas, ali borba je bila prljava zbog masti. Zato je toliko strašno vonjao.« Mariana je uzdahnula. »Na sebi je imao lijepu odjeću.«
Gospođica Emily bubnjala je prstima po rukonaslonu kauča. »Tko je, dakle, bio zdepasti čovjek bez vrata?«
»Ne znam. Vjerojatno Hasanov prijatelj. Ne bi me smio pogledati jer sam udana. On, konjušar i još netko došli su mi pomoći kad me je ugrizla zmija.«
»Ah, zmija.« Gospođica Emily znakovito je uzdahnula.
»Doista me je ugrizla, nakon te borbe.« Mariana je dodirnula zapešće. »Mislila sam da ću umrijeti od boli. Pala sam, nešto strašno izlilo mi se iz usta i tada sam se onesvijestila. Poslali su po nekoga tko liječi zmijske ugrize recitiranjem stihova...«
»Shvaćam.« Gospođica Emily podignula je ruke. »Sva kavalirština nestala je čim su te vidjeli kako se valjaš po podu i kako ti pjena izlazi na usta. Pozvano je još domaćih ljudi, izrecitirane su besmislice i ti si se oporavila.« Spustila je ruke u krilo.
Mariana nije željela okrenuti glavu. »Znam da zvuči nevjerojatno...«
Gospođica Fanny je izdahnula. »A mi smo svi mislili da je život u taboru dosadan!«
»Ja sam kriva.« Gospođica Emily odmahnula je glavom. »Trebala sam zahtijevati da tvoj šator postave bliže mojemu. Nisam smjela dopustiti da te samu odgurnu u kut crvenog dijela, samo s domaćim slugom, bez žene kojoj bi se povjerila. Upravo se tako mlade djevojke nađu u nevolji. A ti, Mariana, ti imaš dar za privlačenje nevolja.« Sklopila je ruke u krilu. »To razuzdano ponašanje mora smjesta prestati.«
»Ali, Emily«, pobunila se gospođica Fanny, »ona je samo...«
Gospođica Emily nije obraćala pozornost na svoju sestru. »Prije svega«, najavila je, »to dijete mora smjesta biti vraćeno maharadži. Njegova dobrobit nas se ne tiče. Ne namjeravam odvesti maharadžina taoca iz Pandžaba poput kradljivice u noći. A što se tebe tiče, Mariana, nemamo drugog izbora doli odmah te poslati u Calcuttu. Opasna si sama za sebe i za sve nas. Poslijepodne ću razgovarati s bratom.«
Doimalo se da se zrak oko Mariane sledio. Zaboravivši pouku i pristojnost, skočila je na noge. »Ne, Sabur ne može natrag! Ako ga pošaljete maharadži, umrijet će od tuge i vi ćete biti krivi za to!« Okrenula se na peti i bez osvrtanja krenula prema vratima.
Nije bilo vremena. Mora pobjeći sa Saburom prije no što gospođica Emily ode k lordu Aucklandu. Budući da će s njima biti samo Jar Muhamed i Dittu i da se nemaju kamo skloniti, ona i Sabur moraju postati nomadi, putovati noću, skrivati se od ljudi kojima nije stalo do njih, koji misle samo na nagrade ili na politiku.
Postidjela se jer je i večer prije dala prednost Engleskoj nad Indijom. Želeći spriječiti vlastitu propast, svojim je nevoljama dala prednost pred Saburovim. U satima prije no što je došao otmičar djece i prije no što se zmija sklupčala ispod njezina kreveta, dala je prednost mami i tati pred šeikom i sultanijom Safijom, Freddieju pred Saburom, kolonjskoj vodi pred attarom sandalovine.
Kako je mogla previdjeti da je svaki od tih izbora donijela kao da je doista na brodu kojim kormilari netko drugi? Tada, kad je bila nadomak rastanku s njim, bila je potpuno uvjerena da je ona Saburova istinska skrbnica, kao što su pretkazali snovi Jara Muhameda.
Kako je uopće mogla pomisliti da napusti Indiju?
»Mariana, sjedni. Emily, preneražena sam.«
Mariana još nije čula da gospođica Fanny govori tim tonom.
»Što god mi mislili o njoj, Mariana jest pomajka tom djetetu. Ona će odlučiti što će biti s njim.«
Prije no što je zapanjena gospođica Emily stigla odgovoriti na sestrinu izjavu i prije no što se Mariana stigla vratiti na svoje mjesto, izvana se začulo komešanje.
»Nije mi dao mira.« Neobrijan i neuredan kao i uvijek, Dittu je kimnuo u znak isprike kad je ušao izgužvan, očito odudarajući od otmjenog šatora gospođice Emily, s netom okupanim Saburom koji mu se vrpoljio u naručju.
»Nitko nas nije vidio«, dodao je spustivši Sabura na ćilim. Nehajno je pognuo glavu pred damama. »Već su ga vidjele sinoć, nisu li?«
»An-nah, An-nah.« Sabur je cvrkućući doskakutao k njoj. Uhvativši joj se za suknje, pokušao joj se popeti u krilo i pritom se zadihao od napora. Mariana je osjetila kako rumeni od zadovoljstva kad se sagnula prema njemu.
Odjeća mu je bila uštirkana, a obrazi rumeni. Uspravno joj je sjeo na krilo i držeći palac u ustima pogledao dva engleska lica pred sobom.
»To su Angrezi dame«, poučno je rekla Mariana poljubivši mu tjeme.

»Rezi«, ozbiljno je ponovio, a potom skliznuo s njezina krila i krenuo, ne gospodici Fanny koja je već ispružila ruke, nego ravno gospodici Emily, koja je sjedila mirno, ruku čvrsto sklopljenih u krilu.
Naslonio joj se na suknje i pogledao je u oči, nagnuvši malu glavicu i nagužvavši crvenu jaknicu te položivši malenu, poznatu šačicu na njezino koljeno.
»No«, napokon je rekla gledajući ga, a tanke usne počele su se izvijati prema gore, »no, no, no.«
»Mora doći u moj šator i pomilovati pjegavog jelena«, izjavila je gospođica Fanny kad je gospođica Emily uzela Sabura, i dalje s palcem u ustima, ispod ruku i podignula ga na svoje krilo.
Mariana je u ponoć ležala u svojem šatoru i uživala u samoći, u olakšanju jer je njezin krevet vraćen u njezin šator, jer je napokon sigurna od ispitivačkog promatranja sestara Eden, njihovih sluškinja i pomoćnica sluškinja.
Glava joj je bila teška, ali tijelo je osjećala lakim poput zraka. Sestre nisu pokazale suosjećanje, ali bile su pravedne.
»Za sada nećemo«, kasnije je rekla gospođica Emily, »– i naglašavam za sada – nikome spominjati gdje je Sabur ili što se sinoć dogodilo.«
»Nemoj joj reći da sam to rekla«, promrmljala je gospodici Fanny dok je Mariana slušala hodajući za njima na ručak, »ali plašim se da smo joj odmogle. Naposljetku, mlada je, a dijete je doista vrlo đražesno.«
Mariana je pogledala svoj šator. Namještaj koji je Hasan dao unijeti nakon borbe izgledao je prilično dobro, posložen uz jedan zid – debeo ćilim iz kojega je Dittu istresao hrpe prašine, nekoliko jastučića, nizak izrezbareni stol.
Ustala je i uvjerivši se da uokolo nema zmija nesigurno sjela na ćilim, raspustila kosu i naslonila se na ljubičasti jastučić. Hasan joj je donio i satenski pokrivač. Navukla ga je do brade.
Kakva udobnost! Šteta da do sada još nije imala svoj domaći namještaj.
Zijevnula je. Željela je danas posjetiti Šafi sahiba, ali nije imala vremena tražiti njegov šator. Munši sahib održao joj je divnu pouku. Donio joj je lijepu pjesmu koju je bilo teško prevesti.
Dala sam svoje srce trima vrlinama koje sam
pronašla u tebi.
Udaljavanje od njih nanijelo je bol mojemu
slomljenom srcu.
Ali ako ti patiš, meni je još teže.

Ne bojim se za tebe,


samoga na bojnom polju.
»Dittu«, pozvala je, »podigni zaslon na vratima.«
Taj je trenutak bio dovoljno savršen da zaželi zauvijek putovati. Kroz otvorena vrata ugledala je nebo posuto zvijezdama. Iz daljine je dopirala tugaljiva melodija. Sabur je mirno spavao na krevetu.
Kroz ista vrata vidjela je Hasana prije no što ju je zmija ugrizla, okrenutog leđima, dok su mu se ramena podizala, u lijepom ogrtaču, tada umrljanom i poderanom. Nije se pozdravila s njim, nije mu ni zahvalila jer joj je spasio život. Osvrnuvši se dok su je odvodili, nakratko je opazila njegovo iscrpljeno lice. Pogledao ju je u oči, a tada okrenuo glavu.
Odmaknula je zamršene kovrče s lica. On sada već zacijelo putuje prema sjeveru, prema Kasuru. Britanski tabor sada putuje prema jugu i sutra će prijeći rijeku Sutlej. Udaljenost među njima rast će iz dana u dan.
Dittu je pozdravio nekoga, a tada žurno otišao.
Hasan je tiho ušao kroz vrata. Ondje je stao i pogledom pronašao Sabura koji je spavao na krevetu, a potom je pogledao nju. Imao je posjeklinu na jagodičnoj kosti. Uništeni ogrtač zamijenio je šalom.
Sjeo je pokraj nje na ćilim. »Pokaži mi ranu«, rekao je bez uvoda, odgurujući pokrivač i posežući za njezinom rukom. Nebrušeni smaragd na zlatnom prstenu zablistao je na njegovu prstu kad je podignuo njezino zapešće prema svjetlosti.
»Moram ti zahvaliti za ono što si sinoć učinio«, rekla je pomalo slabašno, zaokupljena pritiskom njegovih prstiju. »Mogla sam umrijeti. Jesi li mi ti isisao otrov?«
Nije odgovorio. Umjesto toga je pustio njezino zapešće i sjeo naslonivši se na jastučić, okrenuvši lice od njezina. Šal na njegovim prsima podizao se i spuštao.
»Primio sam hitnu poruku iz Kasura«, rekao je. »Noćas moram krenuti natrag. Nadao sam se da ću prijeći Sutlej s tvojim taborom, ali ne mogu.«
»Jesi, ti si to učinio«, šapnula je prelazeći prstima po zacijeljenim ranama, prisjećajući se boli u zapešću i glasa koji je molio pokraj nje.
Nije rekao ništa, nije je ni pogledao, ali doimalo se kao da od njega dopire val osjećaja, kao da joj govori bez riječi. Val je prelazio prostor među njima, jačao, miješao se s mirisom sandalovine i dopirao do svih dijelova Marianina tijela. Počela je dublje disati.
Sabur je u snu ispustio tih zvuk. Hasan je pogledao prema krevetu. »Kad nas ljudi budu pitali gdje si«, tiho je rekao okrećući se prema Mariani, »reći ćemo im da si otišla k svojim rođacima.«
»K svojim rođacima«, ponovila je Mariana dok je on promatrao njezino lice. To bi značilo da je pobjegla od njegove obitelji, od njega. Ali odjednom je sve to bilo mnogo složenije. »Ne«, promucala je. Prešla je rukama preko satenskog pokrivača, tražeći prave riječi. »Ne.«
Hasan je ustao. Po njegovu je držanju znala da će je uskoro napustiti.
»Maharadža će vjerojatno uskoro umrijeti«, rekao je. »Nakon toga će nasljeđivanje, ako bude volja Alahova, proći glatko.« Prišao je krevetu i podignuo Sabura. »Ako ne bude, postoji mogućnost da nas više nećeš vidjeti. U tom slučaju budi hrabra, i upamti mene i moju obitelj.« Zatvorio je oči i zagrlio sina.
Svjetlost zvijezda, koja je dopirala kroz vrata, ležala im je pred stopalima. »Šafi sahib će ostati s tobom i s mojim sinom.« Hasan joj se približio i predao joj dijete. »Sabura je već zarana potrebno poučavati shvaćanjima Bratstva. Jednoga će dana, ako bog da, biti velik čovjek.«
Mariana nije mogla progovoriti.
»I Jar Muhamed će ostati s tobom. Sada ga plaća moja obitelj. Uvjeren sam da će pronaći način da skriva Sabura tijekom vašeg putovanja.« Zastao je. »Kad više ne bude opasnosti, doći ću po vas ako budem mogao.« Glas mu je postao dublji.
»Doći ćeš po mene?« ponovila je.
»Da.« Naglo je udahnuo i nagnuo se, usnama dodirnuvši njezine.
Nije se pokušala oteti. Stajala je i drhtala, s usnulim dječakom u naručju. Usne su mu bile tvrđe od Fitzgeraldovih. Oči su mu bile otvorene.
Začuli su se koraci koji su prekinuli tišinu oko njih. Hasan ju je pustio i pogledao kroz vrata. »Dolazi Šafi sahib«, rekao je drugačijim glasom. »Zacijelo se dolazi pozdraviti sa mnom i razgovarati s tobom o tvojem putovanju.« Nasmiješio se u znak isprike. »Moram izaći i dočekati ga.«
Izašao je, a tada se okrenuo i pogledao je. »Khuda hafiz«, rekao je. »I neka te Bog čuva.« Podignuo je ruku kao što je to njegov otac učinio kad je, vrativši Sabura, odlazila iz havelija Kamar.
Mariana je mirno stajala držeći dijete u naručju.
Trenutak poslije u šator je dopro Hasanov pozdrav pun poštovanja. Pogledala je oko sebe. Šafi sahib, tajanstveni tumač snova, bio je nadomak njezinim vratima. Mora učiniti nešto. Položila je Sabura na krevet i obrisala dlanove o suknje. Što će mu reći kad se sastanu? Nije mu mogla dodirnuti koljena ili stopala, kao što to domaći ljudi čine, ali mora pokazati svoje poštovanje kakvom gestom, koliko god malom. Prijatelju šeika Valijulaha nipošto ne smije pristupiti kao da je običan čovjek. Sve dok ponovno ne vidi Hasana, Šafi sahib bit će njezina veza s njim i s njegovom obitelji.
Netko je izuvao cipele pred vratima. Smeđi prsti uhvatili su zaslon od trstike i odmaknuli ga. Njezin je munši stao pred nju, lagano trepćući u polutami.
»Mir s vama, bibi«, blago je rekao. »Pretpostavljam da ste dobro.«
Te se noći probudila jer je lagani vjetar uzdisao oko šatora. Magla njezina opetovanog sna napokon se razišla. Njezin je brod sada plovio uz stjenovitu obalu, u vodi koja je svjetlucala i sjala, dok je iza nje na valovima poskakivao živahan čamčić, privezan za krmu.
Nisu bili sami. Jednostavna i čvrsta arapska dova pred njima je odlučno sjekla vodu, a njezino je latinsko jedro škripalo na vjetru. Pokraj dove i malo iza nje valove je glatko sjekao uzak čamac nalik gondoli, kojega su pokretali veslači, a pramac mu je bio izrezbaren tako da nalikuje ptici. Između Marianina broda i naizgled opasne obale plovila je duga, korisna teglenica krcata kožom i slamom.
Mariana je gledala u daljinu. Iznad obzorja uzdizali su se skladni jarboli indijske riječne jedrilice.
Zapravo je Dittu, a ne Jar Muhamed pronašao način kako skrivati Sabura na putovanju. »Nitko ga neće tražiti toliko visoko«, izjavio je energično kimajući kako bi naglasio lukavost svojeg rješenja. »Morat ćemo paziti samo da ga nitko ne vidi dok ga budemo nosili preko puta.«
Sutradan je otišao dogovoriti uvjete Saburova putovanja, noseći netom porubljen pamučni šal kao mito.
Dok se Mariana kasnije vozila pokraj gospođice Emily u jednoj od kočija, ugledala je slona Motua iza njih u daljini, golemu životinju koja se ljuljala među prašnjavim morem kola i tovarnih životinja, s malenim Hirom Lalom koji mu je sjedio na vratu, i u Calcuttu nosila veliki šator za durbar te unuka šeika Valijulaha iz bratstva Karakoja.