Mala pariška knjižara

Knjige zaista mogu da leče. To je dobro znao knjižar Jean Perdu. On veruje u isceljujuću moć knjiga i smatra da zna koja knjiga leči slomljena srca, koja pomaže u odrastanju i prihvatanju životnih problema. On prodaje knjige kao lek.
Ipak, on nema leka za svoju boljku. Pre dvadesetak godina ostavila ga je lepa Manon dok je spavao. Za sobom je ostavila samo pisma koja se Jean nije usuđivao da pročita. Sve do jednog leta kada će početi da čita njena pisma koja će ga odvesti na putovanje u prošlost.
Roman o čudotvornoj moći knjiga koji će oduševiti istinske ljubitelje književnosti!

1.


Kako sam se samo dala na to nagovoriti?
Generalice kuće broj 27 - madame Bernard, vlasnica, i madame Rosalette, recepcionarka - prikliještile su monsieura Perdua između svojih dvaju stanova u prizemlju.
- Taj Le P. nečasno je postupao sa svojom suprugom.
- Sramotno. Kao moljac s djevojačkim velom.
- Iako se nekima ne može zamjeriti, kad pogledate njihove supruge. Ledare u Chanelu. A muškarci! Sve sama čudovišta.
- Moje dame, ja ne znam što...
- Naravno da vi ne znate, monsieur Perdu. Vi ste kašmir među tkaninama iz kojih su načinjeni muškarci.
- U svakom slučaju, dobivamo novu stanarku. Na četvrtom, to je vaš kat, monsieur.
- Ali gospođa nema više ništa. Baš ništa, samo uništene snove. Ona treba gotovo sve.
- I tu vi ulazite u igru, monsieur. Dajte što možete. Svaki je dar dobrodošao.
- Naravno. Možda bih mogao kakvu dobru knjigu...
- Pa, mi smo mislile nešto praktično. Stol, na primjer. Gospođa je...
- ... ništa više. Razumijem.
Knjižar, doduše, nije znao što bi moglo biti praktičnije od knjige. No obećao je da će novoj stanarki darovati stol. Imao je još jedan.
Monsieur Perdu zataknuo je kravatu između gornjih puceta svoje bijele, lijepo izglačane košulje i pomno zavrnuo rukave. Prema unutra, malo po malo, do lakata. U hodniku je pričvrstio policu s knjigama. Iza nje se nalazila soba koju nije otvorio već dvadeset jednu godinu.
Dvadeset jedna godina, isto toliko ljeta i novogodišnjih jutara.
Ali u sobi se nalazio stol.
Uzdahnuo je, nasumce posegnuo za nekom knjigom i uzeo s police Orwellovu 1984. Nije se raspala. A nije ga ni ugrizla za ruku poput kakve uvrijeđene mačke.
Uzeo je još jedan roman, pa drugi, objema rukama izvadio cijeli slog knjiga i stavio ih na hrpu pokraj sebe.
Hrpe su prerasle u stabla. Tornjeve. Čarobna brda. Pogledao je posljednju knjigu u svojoj ruci: Kad je na satu otkucalo trinaest. Bajka o putovanju kroz vrijeme.
Da je vjerovao u znakove, onda bi to bio znak.
Podmetnuo je ruke pod daske kako bi ih izvadio iz držača. Zatim je načinio korak unatrag.
Ondje. Ondje su se pokazala. Iza zida riječi. Vrata sobe u kojoj...
Mogao sam jednostavno kupiti stol?
Monsieur Perdu obrisao je usta. Da. Obrisati prašinu s knjiga. Ponovno ih poslagati, zaboraviti vrata. Kupiti stol, jednostavno živjeti kao i posljednjih dvadeset godina. Za dvadeset godina bit će mu sedamdeset, ostalo će izdržati, a možda umre i ranije.
Kukavica.
Drhtavom rukom uhvatio je kvaku.
Visok je muškarac polako otvorio vrata. Lagano ih je gurnuo, zažmirio i...
Samo mjesečina i suh zrak. Udisao ga je kroz nos, njušio, ali nije našao ništa.
Miris *** nestao je.
Monsieur Perdu za dvadeset se jednu godinu toliko izvještio ne misliti na *** kao da obilazi oko otvorenog otvora kanalizacije.
Na nju je najčešće pomišljao kao na ***. Kao na muk u struji njegovih misli, kao na bjelinu na slikama prošlosti, kao na tminu usred osjećaja. Bio je u stanju zamišljati sve vrste praznina.
Monsieur Perdu osvrnuo se oko sebe. U sobi je bilo tiho. Zidovi su djelovah blijedo unatoč tapetama boje lavande. Godine iza zaključanih vrata istisnule su boju iz zidova.
Svjetlo s hodnika pronašlo je malo toga što je bacalo sjenu. Barska stolica. Kuhinjski stol. Vaza s lavandom ukradenom prije više od dvadeset godina na visoravni Valensole. I pedesetogodišnjak koji je sjeo na stolicu i obavio ruke oko svojega tijela.
Ondje gore bile su zavjese. Ondje slike, cvijeće i knjige, mačka imenom Castor, koja je spavala na divanu. Bilo je svijećnjaka i šaputanja, čaša punih crnog vina i glazbe. Rasplesane sjene na zidu, jedna visoka, druga prekrasna. U ovoj sobi bilo je ljubavi.
A sada sam još samo ja tu.
Stisnuo je šake i stavio ih na oči koje su ga pekle.
Monsieur Perdu progutao je slinu, progutao je još jedanput kako bi suspregnuo suze. Dušnik mu je bio preuzak za disanje, a leđa su mu gorjela od vrućine i boli.
Kad je opet mogao gutati, a da ga to ne boli, monsieur Perdu ustao je i otvorio prozor. Iz stražnjeg dvorišta dopirali su mirisi.
Začinske trave iz Goldenbergova vrta, ružmarin, timijan. Bio je tu i miris ulja za masažu monsieura Chea, podologa i šaptača stopalima. Miris kolača od jaja pomiješao se s Kofijevim američkim jelima s roštilja, ljutim i mesnim. Iznad svih ovih mirisa lebdio je lipanjski miris Pariza, mirisalo je po cvjetovima lipe i iščekivanju.
Ali monsieur Perdu nije dopustio da ga ti mirisi dirnu. Svim silama opirao se njihovoj čaroliji. Postao je vrlo uspješan u ignoriranju svega što bi mu na bilo koji način moglo pobuditi žudnju. Mirisi, melodije. Ljepota stvari.
Iz sobice pokraj skromne kuhinje donio je vodu i zelen sapun te počeo čistiti drveni stol.
Opirao se blijedoj slici gdje sjedi za tim stolom, ne sam, nego prao je i ribao i pokušavao otjerati vruće pitanje, što će biti sada kad je otvorio vrata sobe u kojoj su bili pokopani sva njegova ljubav, njegovi snovi i njegova prošlost.
Uspomene su kao vukovi. Ne možeš ih zatvoriti i očekivati da te puste na miru.
Monsieur Perdu stavio je mali stol do vrata, podigao ga i proturio kroz zid od knjiga, te pokraj papirnatih čarobnih brda odnio do stana preko puta.
Kad je htio pokucati, začuo je žalostan glas. Jecanje, prigušeno, kao iza jastuka.
Netko je plakao iza zelenih vrata stana.
Žena. A plakala je tako kao da želi da ju nitko, baš nitko ne čuje.

2.


To je bila supruga onog - znate-već-koga, onog Le P.-a. On nije znao. Perdu nije čitao stranice s pariškim tračevima. Madame Catherine Le P. Znate-već-tko došla je kući jedne kasne večeri, bio je četvrtak, iz umjetničke agencije njezina muža u kojoj je radila kao PR. Njezin ključ više nije pristajao u bravu, kovčeg na stubištu, na njem papiri o rastavi braka. Njezin suprug odselio se na nepoznato mjesto i sa sobom odnio stare stvari i novu ženu.
Catherine-uskoro-bivša-supruga-Le-Hulje nije posjedovala ništa osim odjeće koju je donijela u brak. T osim spoznaje da je bila tako naivna i vjerovala, prvo, da će se ljubav i nakon rastave pobrinuti za čovječno ophođenje i, drugo, da muža poznaje tako dobro da ju ništa od njega ne može iznenaditi.
- Vrlo raširena zabluda - mudro je rekla madame Bernard između dvaju dimova iz njezine lule. - Muža upoznaš tek kad te napusti.
Monsieur Perdu nikad prije nije vidio nekoga tko je tako hladnokrvno isključen iz svojeg dosadašnjeg života.
Sada je slušao njezin usamljen plač, koji je očajnički pokušavala zatomiti, možda rukama ili kuhinjskom krpom. Hoće li joj se pokazati i zbuniti ju? Odlučio je prvo donijeti vazu i stolicu.
Tiho je hodao između svojeg i njezina stana. Dobro je znao koliko je ta stara, ponosna kuća bila izdajnička, koje su daske škripale, koji su zidovi bili naknadno sazidani i tanki, i koji su skriveni otvori u zidovima služili kao zvučnici.
Kad bi se nagnuo nad svoju slagalicu od osamnaest tisuća dijelova u inače praznoj dnevnoj sobi, kuća mu je otkrivala život drugih.
Kako su se Goldenbergovi svađali (on: „Zar ne možeš...? Zašto si...? Nisam li ja...?”; ona: „Ti uvijek moraš... Nikad ne napraviš. .. Hoću da ti...”). Poznavao ih je od prvoga dana njihova braka. Tada su se češće smijali. Onda su došla djeca, a roditelji su se udaljili jedno od drugoga kao kontinenti.
Slušao je kako Clara gura Violettina električna invalidska kolica preko rubova tepiha, po daskama i preko pragova na vratima. Nekoć je gledao pijanisticu kako radosno pleše.
Čuo je Chea i mladoga Kofija, koji su kuhali. Che je dulje miješao hranu u loncima. Čovjek je bio slijep od rođenja, ali je govorio kako vidi svijet preko mirisa i zvukova koje ljudi putem osjećaja i misli ostavljaju za sobom. Che je osjećao vole li se ljudi u nekoj sobi, žive li ili se svađaju.
Perdu je svake nedjelje slušao kako se madame Bomme i udovice iz njezina kluba poput djevojaka cerekaju prljavim knjigama koje im je on nabavio iza leđa njihovih uštogljenih rođaka.
Kuća broj 27 u ulici Montagnard bila je more znakova života, koje je udaralo u Perduov tih otok.
Slušaju već dvadeset godina. Susjede je poznavao tako dobro da se katkad čudio koliko malo oni znaju o njem (iako mu je to bilo po volji). Oni nisu ni slutili da on nema drugog namještaja osim kreveta, stolice i vješalice za odjeću, da nema ni porculanskih figurica, ni glazbe, ni slika, ni albuma za fotografije, ni sjedeće garniture ni posuđa (osim za jednu osobu). Niti su znah da je takav jednostavan život izabrao svojevoljno. Dvije sobe, u kojima je stanovao, bile su tako prazne da je odzvanjalo kad je kašljao. U dnevnoj sobi na podu nalazila se velika slagalica s motivom zemljovida. Spavaću sobu dijelio je s madracem, daskom za glačanje, svjetiljkom za čitanje i vješalicom za odjeću na kotačima, na kojoj se nalazio trostruki set potpuno jednakih odjevnih predmeta; sive hlače, bijela košulja, smeđi pulover s V-izrezom, U kuhinji se nalazio štednjak, limenka s kavom i polica s prehrambenim namirnicama, poslaganim po abecedi. Možda je bilo i dobro što to nitko nije vidio.
A ipak je njegovao čudne osjećaje prema stanarima kuće broj 27. Na neki neobjašnjiv način osjećao se bolje kad je znao da je njima dobro. I pokušavao je dati svoj doprinos tomu, ali tako da oni ne primijete. U tom su mu pomogle knjige. Inače je uvijek bio u drugom planu, poput pozadine nekakve slike, a život se odvijao sprijeda.
Ali onaj nov stanar, Maximilian Jordan, s trećega, još nije dao miramonsieuru Perduu. Jordan je nosio po mjeri izrađene čepiće za uši, štitnike za uši i za hladnih dana još i vunenu kapu. Mlad spisatelj, koji se proslavio sa svojim prvim djelom i otada se nalazio u neprestanom bijegu od obožavatelja, koji bi se najradije uselili k njemu. Jordan je pokazivao neobično zanimanje za monsieura Perdua.
Kad je Perdu pred vratima preko puta stavio na stol vazu i primaknuo stolicu, plač je prestao.
Umjesto plača čuo je pucketanje daske na koju je netko pokušavao stati tako da ne zaškripi.
Pogledao je kroz mliječno staklo na zelenim vratima. Zatim je pokucao dva puta, posve tiho.
Staklu se primaknulo lice. Nejasan, svijetao oval.
- Da? - šapnuo je oval.
- Imam za vas stolicu i stol. Oval je šutio.
Moram nježno razgovarati s njom. Vjerojatno je isplakala iz sebe i zadnju kap pa će se raspasti budem li preglasan.
- I vazu. Za cvijeće. Crveno cvijeće, na primjer, lijepo bi izgledalo na bijelom stolu.
Prislonio je lice na staklo.
Šapnuo je: - Ali mogu vam dati i knjigu. Svjetlo se na stubištu ugasilo.
- Kakvu knjigu?
- Utješnu.
- Ali ja još moram plakati. Inače ću se ugušiti. Razumijete li to? - Naravno. Katkada čovjek pliva u neisplakanim suzama i potone ako ih zadrži u sebi. A ja sam na dnu takvog mora.
- Onda ću vam donijeti knjigu za plakanje. - Kada?
- Sutra. Obećajte mi da ćete nešto pojesti i popiti prije nego što nastavite plakati.
Nije znao zašto je bio tako odvažan. Možda zbog vrata između njih.
Staklo se zamaglilo od njezina daha.
- Da - rekla je. - Da.
Kad se svjetlo na stubištu upalilo, oval se povukao.
Monsieur Perdu nakratko je prislonio dlan na staklo. Tamo gdje je netom bilo njezino lice.
I ako bude trebala još nešto, komodu, nož za guljenje krumpira, kupit ću to i reći da je moje.
Otišao je u svoj prazan stan, navukao zasun. Vrata sobe iza police s knjigama još su bila otvorena. Što je dulje monsieur Perdu gledao onamo, to mu se više činilo da ljeto 1992. raste iz poda. Mačka s bijelim baršunastim šapama skočila je s divana i protegnula se. Sunce je obasjalo nečija gola leđa, leđa su se okrenula i postala ***. Nasmiješila se monsieuru Perduu, ustala s mjesta na kojem je čitala i onako naga, s knjigom u ruci, prišla k njemu.
- Jesi li napokon spreman? - upitala je ***.
Monsieur Perdu zalupio je vratima.
Nisam.

3.


Ne - rekao je monsieur Perdu sljedećeg jutra. - Radije vam ne bih prodao ovu knjigu. Nježno je uzeo iz gospođinih ruku knjigu Noć. Među svim onim romanima njegove knjižare, koja nosi ime Književna ljekarna, ona je izabrala baš taj ozloglašen bestseler Maximiliana alias Maxa Jordana, nositelja štitnika za uši s trećega kata u ulici Montagnard.
Žena je zbunjeno pogledala knjižara.
- Ali zašto ne?
- Max Jordan vam ne pristaje.
- Max Jordan mi ne pristaje?
- Točno. Nije vaš tip.
- Moj tip. Aha. Oprostite, ali moram vas podsjetiti da ja u vašoj knjižari tražim knjigu. A ne muža, mon cher monsieur.
- Dopustite, ono što čitate dugoročno je važnije od toga za kojeg ćete se muškarca udati, ma chère madame.
Pogledala ga je stisnuvši vjeđe.
- Dajte mi knjigu, uzmite moj novac pa se možemo pretvarati da je dan lijep.
- Dan jest lijep, sutra možda počinje ljeto, ali ovu knjigu nećete dobiti. Ne od mene. Mogu li vam pokazati nekoliko drugih?
- Ah? Kako biste mi utrapili neki prastar klasik jer ste previše lijeni da ga bacite u rijeku gdje bi mogao otrovati ribe?
Počela je govoriti tiho, ali je onda postajala sve glasnija.
- Knjige nisu jaja. Ako je knjiga starija nekoliko godina, to ne znači da je i loša.
I monsieur Perdu zaoštrio je ton. - I što uopće znači staro - starost nije bolest. Svi stare, pa tako i knjige. Ali jeste li vi, je li bilo tko manje vrijedan, manje važan, samo zato što je na svijetu malo dulje od drugih?
- Smiješno je sve što govorite samo zato što mi ne želite priuštiti glupu Noć.
Klijentica - ili, bolje rečeno, ne-klijentica - bacila je novčanik u svoju otmjenu torbicu, povukla patentni zatvarač, ali ne do kraja jer je zapeo.
Perdu je osjetio kako nešto u njem buja. Nešto divlje, bijes, napetost - samo da nema posla s tom ženom. Ipak, nije mogao šutjeti. Išao je za njom dok je ona ljutito koracala utrobom ploveće knjižare te joj kroz dugačke nizove polica u polutami doviknuo: - Izbor je vaš, madame! Možete otići i pljunuti na mene. Ili se možete, baš od ovoga trenutka, poštedjeti tisuća sati budućih muka!
- Hvala, to već činim.
- Tako što ćete se odlučiti za blago knjiga umjesto za beskorisne veze s muškarcima, koji će na ovaj ili onaj način nemarno postupati s vama, ili za glupe dijete zato što jednom muškarcu niste dovoljno mršavi, a drugom dovoljno glupi.
Zastala je pokraj velikog prozora koji gleda na Seinu i pogledom prostrijelila Perdua. - Što si sve nećete dopustiti!
- Knjige će vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji život. Birajte. Knjige ili...
Prije nego što je stigao dovršiti rečenicu, prošao je jedan od pariških izletničkih parnih brodova. Uz ogradu stajala je skupina Kineskinja pod kišobranima. Počele su marljivo fotografirati kad su ugledale slavnu parišku ploveću Književnu ljekarnu.
Parni brod bacao je smeđezelene vodene dine prema obali, brod se s knjigama zaljuljao.
Žena je zateturala na otmjenim visokim potpeticama. No umjesto da joj pruži ruku, Perdu joj je dodao Otmjenost ježa.
Instinktivno je posegnula za romanom i uhvatila se za njega.
Perdu ga nije ispuštao iz ruke dok je smireno, nježno i ne preglasno razgovarao s nepoznatom ženom.
- Vi trebate sobu, samo za sebe. Ne previše svijetlu, i mladu mačku koja će vam praviti društvo. I ovu knjigu, koju ćete čitati polako. Kako biste se usput odmorili. Mnogo ćete razmišljati, a možda i plakati. Nad sobom. Zbog godina. Ali poslije će vam biti bolje. Znat ćete da ne morate umrijeti, iako se čini da biste trebali zato što momak nije bio pristojan prema vama. Ponovno ćete voljeti samu sebe i nećete se smatrati ružnom i naivnom.
Tek nakon tih riječi pustio je knjigu.
Žena ga je pogledala. Gledala ga je preplašeno i on je znao da ju je pogodio. Prilično točno.
Ona je tada ispustila knjigu iz ruke.
- Vi ste ludi - rekla je, okrenula se i pognute glave izasla na mol.
Monsieur Perdu podigao je Ježa. Hrbat sveska oštetio se pri padu. Roman Muriel Berbery vjerojatno će morati za euro ili dva prepustiti jednom od prodavača knjiga na obali, koji drže knjige u kutijama tako da ljudi mogu prebirati po njima.
Zatim je gledao za ženom. Kako se probija kroz mnoštvo šetača. Kako joj se pomiču ramena u kostimu.
Plakala je. Plakala je kao netko tko zna da ga ova mala drama neće slomiti, naravno. Ali netko tko je duboko povrijeđen zbog nepravde koja se dogodila baš njemu i baš sada. To ju je ranilo, okrutno i duboko. Ako to nije bilo dovoljno, hoće li se pojaviti još koji tako bezobrazan knjižar?
Monsieur Perdu slutio je da je ona njega, glupog papirnatog tigra u njegovoj glupoj Književnoj ljekarni, na svojoj osobnoj ljestvici za idiote od jedan do deset smjestila na dvanaesto mjesto.
Složio se s njom. Njegov ispad, njegova bezosjećajna nametljivost sigurno su imali veze s proteklom noći i onom sobom. Inače je bio strpljiviji.
Nikakva želja, nikakvo psovanje ni čudno ponašanje njegovih kupaca nisu ga mogli uzdrmati. Kupce je svrstao u tri kategorije. U prvoj su bili oni kojima su knjige bile jedini svjež zrak u njihovoj zagušljivoj svakodnevici. Njegovi najmiliji kupci. Prepuštali su mu da kaže što trebaju. Ili su mu povjeravali svoju ranjivost poput: „Molim vas, samo ne romane u kojima se spominju planine ili vožnje dizalom ili vidikovci - ja se, naime, bojim visine.” Neki su monsieuru Perduu pjevali dječje pjesme, zapravo mumljali: „Mmhmm, mmh, dadada - to vam je poznato, zar ne?”, u nadi da će se veliki knjižar sjetiti i dati im knjigu u kojoj se spominju melodije njihova djetinjstva. Najčešće je doista znao koje su to knjige. Postojalo je doba u kojem je mnogo pjevao. Druga kategorija kupaca dolazila je na njegovu Lulu, brod u luci Champs-Élysées, samo zato što ih je privlačilo ime knjižare koja se na njem nalazila: La pharmacie littéraire - Književna ljekarna.
Ili zato da kupe nekoliko originalnih razglednica (“Čitanje ubija predrasude” ili „Tko čita, ne laže - bar ne istodobno”), nekoliko minijaturnih knjiga u smeđim bočicama za lijekove ili da snime nekoliko fotografija.
Ali ti ljudi bih su upravo dražesni za razliku od treće vrste, koji su se smatrali kraljevima, ali se, nažalost, nisu tako i ponašali. Oholo bi pitali Perdua, bez Bonjour, ne pogledavši ga, dodirujući svaku knjigu masnim prstima kojima su malo prije jeli pommes frites: „Nemate flastere s pjesmama? Nemate toaletnog papira s krimićima u nastavcima? Zašto ne držite jastuke na napuhavanje za putovanje, to bi bilo logično za jednu književnu ljekarnu?”
Perduova majka, Lirabelle Bernier, rastavljena Perdu, potaknula je prodaju alkoholnih pripravaka za masažu i čarapa protiv tromboze. Ženama su u određenoj dobi počele oticati noge od čitanja u naslonjaču.
Bilo je dana kad su se čarape bolje prodavale nego beletristika. Uzdahnuo je.
Zašto je ona tankoćutna žena htjela čitati baš Noć? Dobro, Noć joj ne bi naškodila. Bar ne u velikoj mjeri.
Novine Le Monde ocijenile su roman i Maxa Jordana kao „nov glas razjarene mladeži”. Ženski časopisi otimali su se za „mladića s gladnim srcem” i tiskali fotografije autora u velikom formatu, većem od naslovnice knjige. Na tim je fotografijama Max Jordan uvijek gledao nekako začuđeno.
I ranjeno, pomislio je Perdu.
U Jordanovu prvijencu sve je vrvjelo od muškaraca koji su od straha, da neće izgubiti same sebe, na ljubav odgovarali mržnjom i ciničnom ravnodušnošću. Jedan kritičar nazvao je Noć „manifestom novog maskulinizma”.
Perdu je knjigu držao manje pretencioznom. To je bilo očajničko promišljanje unutarnjeg života mladog čovjeka koji voli prvi put u životu. I ne shvaća kako može, izvan svoje samokontrole, početi voljeti i, opet bez svojeg sudjelovanja, prestati voljeti. Koliko ga zbunjuje što ne može sam odlučiti koga će voljeti, tko će njega voljeti, gdje počinje, a gdje završava te sve ono nepredvidivo u sredini.
Ljubav, vladarica od koje muškarci strahuju. Nije čudo što muškarac kao takav bježi od te okrutne vladarke. Milijuni žena pročitali su knjigu, pokušavajući shvatiti zašto su muškarci bili okrutni prema njima. Zašto su mijenjali brave, prekidali vezu putem SMS poruka, spavali s najboljom prijateljicom. Sve su to činili samo da bi pokazali diktatorici: Vidiš, nećeš me poniziti, ne, mene ne. Ali je li to doista utješilo žene?
Noć je bila prevedena na dvadeset devet jezika. Prodana čak u Belgiju, kako je znala reći Rosalette, a što se ticalo Belgijanaca, eh, prema njima su pravi Francuzi imali svoje zdrave predrasude.
Prije sedam tjedana Max Jordan doselio se u kuću broj 27 u ulici Montagnard. Nasuprot Goldenbergovima na trećem. Ni jedan od obožavatelja, koji su progonili Jordana ljubavnim pismima, pozivima i životnim ispovijedima, nije mu ušao u trag. Čak su razmjenjivah informacije na Internetu, u wiki-forumu Noć. O njegovim bivšim djevojkama (nisu poznate, veliko pitanje: Je li Jordan još nevin?), o ekscentričnim hobijima (nosi štitnike za uši) i mogućim adresama (Pariz, Antibes, London).
Ovisnici o Noći često su dolazili u Književnu ljekarnu. Nosili su štitnike za uši i preklinjali monsieura Perdua da pozove njihova idola na čitanje. Kad je Perdu to predložio svojem novom susjedu, dvadesetjednogodišnjak je problijedio. Trema, pomislio je Perdu.
Jordan je za njega bio mladić u bijegu. Dijete, koje su protiv njegove volje proglasili književnikom. A za mnoge i izdajica muških emocionalnih previranja. Na webu je bilo čak i foruma mrzitelja, na kojima su neimenovani sudionici raspredah o Jordanovu romanu, rugali mu se i pripisivali ono isto što je učinio njegov zdvojan junak nakon što je shvatio da nikad neće moći kontrolirati ljubav: bacio se u more s jedne stijene na Korzici.
Ono što je u Noći bilo očaravajuće, za autora je bilo i najopasnije; pričao je o muškim unutarnjim svjetovima, iskreno, kao nitko prije njega. Uništio je sve idealne slike muškaraca u književnosti. One o „pravom momku”, one o „bešćutnom muškarcu”, o „prolupalom starcu” ili o „vuku samotnjaku”. „I muškarci su samo ljudi”, pisao je jedan feministički časopis u osvrtu na Jordanov prvi roman.
Perdu se divio tomu što se Jordan odvažio učiniti. S druge strane, roman mu je nalikovao na juhu koja se stalno prelijeva preko ruba tanjura. A njegov tvorac bio je jednako emocionalno ranjiv i nezaštićen, bio je pozitivna slika Perduova negativa.
Perdu se pitao kako je to kad čovjek tako intenzivno osjeća i unatoč tomu preživi.

4.


Perdu je zatim poslužio jednog Engleza koji ga je pitao: „Nedavno sam ovdje vidio knjigu u zeleno-bijelom omotu. Je li već prevedena?” Perdu je shvatio da je riječ o klasiku starom sedamnaest godina koji mu onomad nije prodao. Prodao mu je nekakvu knjigu pjesama. Na kraju je Perdu pomogao dostavljaču prenijeti kutije s naručenim knjigama iz kolica na brod, a zatim je pomalo histeričnoj učiteljici s druge obale Seine pripremio nekoliko novih knjiga za djecu.
Jednoj maloj djevojčici obrisao je nos kad ga je gurnula u Zlatni kompas. Njezinoj iscrpljenoj majci napisao je potvrdu za povrat poreza za trodijelni leksikon koji je kupila na otplatu.
Pokazala je rukom na kćer. - To neobično dijete pročitat će cijeli leksikon do dvadeset prve godine života. Dobro, rekla sam, dobit će encipled... encikopi... ma, onu knjigu u kojoj može sve naći. Ali onda više nema darova za rođendan. Ni za Božić.
Perdu je pogledao sedmogodišnju djevojčicu i kimnuo joj. Ona mu je ozbiljno kimnula natrag.
- Mislite li da je to normalno? - zabrinuto je upitala majka. - U toj dobi?
- Mislim da je to hrabro, pametno i ispravno.
- Muškarcima će biti prepametna.
- Naravno, onim glupima, madame. Ali komu oni trebaju? Glup muškarac propast je za ženu.
Majka je iznenađeno podigla pogled sa svojih crvenih ruku koje je neprestano trljala.
- Zašto mi to nitko nije prije rekao? - upitala je, stidljivo se nasmiješivši.
- Znate li što? - rekao je Perdu. Izaberite knjigu koju ćete darovati kćeri za rođendan. Ljekarna danas ima popust. Kupi leksikon i dobit ćeš roman besplatno.
- Ali moja nas majka čeka vam.
Žena je ne trepnuvši prihvatila njegovu laž te uzdahnula. - Mama želi u dom, kaže, i neka se prestanem brinuti za nju. Ali ja ne mogu. Biste li vi to mogli?
- Pogledat ću gdje vam je majka. Vi potražite dar, u redu? Žena ga je poslušala i zahvalno mu se nasmiješila.
Perdu je odnio čašu vode baki na obalu. Ona se nije usudila prijeći preko mostića.
Perdu je dobro poznavao taj strah starijih osoba, imao je mnogo kupaca starijih od sedamdeset godina kojima je savjetovao da ostanu na obali, ondje na klupi gdje je sada sjedila i stara dama. Što je život više odmicao, to su starci opreznije čuvali dobre dane. Vrijeme, koje im je preostalo, ništa nije smjelo dovesti u opasnost. Zbog toga više nisu putovali, dali su rušiti stara stabla pred kućama kako im ne bi pala na krov, i nisu prelazili rijeku preko mostića od petmilimetarskog čelika. Perdu je donio baki katalog veličine ilustriranog časopisa, koji je ona upotrijebila kao lepezu protiv ljetne vrućine. Starica ga je pozvala da sjedne pokraj nje.
Podsjećala je Perdua na njegovu majku Lirabelle. Možda zbog očiju. Gledale su pozorno i s razumijevanjem. Sjeo je. Seina je svjetlucala, plavo ljetno nebo nadvilo se nad rijeku. S Place de la Concorde dopirala je vreva i čule su se sirene automobila, nije bilo ni trenutka tišine. Poslije četrnaestog srpnja grad će biti prazan kad Parižani za ljetne praznikekrenu zaposjesti obale i planine. Unatoč tomu, grad će i dalje biti bučan i gladan.
- Činite li i vi to katkad? - odjednom je upitala baka. - Provjeravate na starim fotografijama vidi li se na licima pokojnika da im se bliži smrt?
Monsieur Perdu odmahnuo je glavom. - Ne. Drhtavim prstima prekrivenim smeđim staračkim pjegama žena je otvorila medaljon na ogrlici.
- Evo. Moj suprug. To je bilo dva tjedna prije nego što se srušio. A onda ostaneš sama, kao mlada žena i odjednom imaš slobodnu sobu.
Kažiprstom je prešla preko slike svojeg supruga, nježno ga je dodirnula po nosu.
- Kako je opušten. Kao da mu se mogu ostvariti svi planovi. Gledamo u kameru i mislimo, sve se nastavlja, ali onda... bonjour vječnosti.
Zašutjela je. Ja se više neću fotografirati - rekla je malo poslije. Okrenula je lice prema suncu.
- Imate li knjigu o umiranju?
- Imam ih mnogo - rekao je Perdu. - O starenju, o obolijevanju od neizlječivih bolesti, o polaganom umiranju, o brzom, osamljenom negdje na podu bolesničke sobe.
- Često sam se pitala zašto ljudi više ne pišu knjige o životu. Umrijeti može svatko? Ali živjeti?
- U pravu ste, madame. O životu se ima toliko toga reći. Život s knjigama, život s djecom. Život za početnike.
- Onda napišite jednu knjigu.
Kao da mogu bilo kome dati savjet o tom.
- Više bih volio napisati enciklopediju o osjećajima - priznao je. - Od A kao „Anksioznost zbog autostopera” preko P kao „Ponos ranoranilaca” pa do Z kao „Zebnja od nožnih prstiju ili zabrinutost da stopala mogu uništiti nečiju ljubav prema vama”.
Perdu se pitao zašto to govori strankinji.
Samo da nije otvorio sobu.
Baka ga je potapšala po koljenu. Trgnuo se. Dodiri su bili opasni.
- Enciklopedija osjećaja - ponovila je smijući se. - Dakle, ovo s nožnim prstima, to mi je poznato. Leksikon osjećaja... Znate li onog Nijemca, Ericha Kästnera?
Perdu je kimnuo. Kästner je 1936. godine, neposredno prije nego što je Europa utonula u smeđe-crnu tminu, izdao Književnu kućnu ljekarnu iz poetskog ormarića za lijekove iz svojih djela. „Ovaj je svezak posvećen liječenju privatnog života” - napisao je pjesnik u predgovoru. On suzbija, bar u homeopatskom doziranju, male i velike životne poteškoće i služi liječenju prosječnog unutarnjeg života.
- Kästner je bio razlog zbog kojeg sam brodu dao ime Književna ljekarna - rekao je Perdu. - Htio sam liječiti osjećaje koji se ne smatraju patnjom i koji ne zanimaju nijednog liječnika jer su navodno beznačajni i neshvatljivi. Onaj osjećaj kad ljeto dođe kraju. Ili spoznaja da više nemaš vremena pronaći svoje mjesto u svijetu. Ili tuga kad prijateljstvo ostane površno pa moraš nastaviti tražiti osobu s kojom ćeš provesti život. Ili tjeskoba na rođendansko jutro. Nostalgija za zrakom djetinstva. Tako nešto.
Sjećao se kako mu je majka jednom povjerila svoju bol, koja ju je mučila, a nije joj bilo lijeka. - Ima žena koje drugim ženama gledaju samo u cipele, a nikad u lice. I onih drugih, koje žene gledaju u lice i vrlo rijetko gledaju njihove cipele.
Više je voljela ove druge, Lirabelle je osjećala da ju one prve ponižavaju i vrijeđaju.
Kako bi ublažio baš takve neobjašnjive, ali ipak stvarne patnje, kupio je brod koji je tada bio samo teretni čamac i zvao se Lulu, sam ga je obnovio i napunio knjigama koje su bile jedini lijek za nebrojene neodređene duševne boli.
- Napišite to. Enciklopediju osjećaja za književne ljekarnike.
Starica se uspravila, živnula je. - Dodajte povjerenje u neznance, pod P. Neobičan osjećaj kad se otvaraš nepoznatoj osobi, vise nego bilo kojemu članu vlastite obitelji. I utjehu unučadi, pod U. Osjećaj da se nastavlja, život.
Zamislila se.
- Zabrinutost zbog nožnih prstiju. I ja sam to osjećala. A volio je... ipak je volio moja stopala.
Zabluda je, pomislio je Perdu nakon što su se baka, majka i dijete oprostili od njega, da se knjižari brinu o knjigama.
Oni se brinu o ljudima.
*

Kad je u doba podnevnog objeda rijeka kupaca splasnula - Francuzima je jelo bilo svetije od države, vjere i novca zajedno - Perdu je gustom metlom pomeo mostić i pritom poremetio gnijezdo pauka. Tada je pod drvoredom na obali ugledao Kafku i Lindgrenicu koji su dolazili njemu ususret. Dvije ulične mačke, koje su ga pohodile svakoga dana, nazvao je tako jer su razvile određene sklonosti. Siv mačak s bijelim svećeničkim ovratnikom s užitkom je oštrio nokte na Istraživanjima jednog psa Franza Kafke, bajci u kojoj se o čovjekovu svijetu govori iz pasje perspektive. Riđe-bijela Lindgrenica, dugih ušiju, voljela je ležati u blizini knjiga o Pipi Dugoj Čarapi. Lijepa mačka milog pogleda koja je virila iz dubine polica za knjige i pozorno promatrala svakog posjetitelja. Katkada su Kafka i Lindgrenica činili uslugu Perduu tako što bi se s gornje police bez upozorenja bacili na kupca treće kategorije, onog s masnim prstima.
Dvije načitane ulične mačke čekale su da mogu sigurno doći u čamac, bez opasnosti od velikih, užurbanih stopala. Ondje su se nježno trljale o knjižareve nogavice.
Monsieur Perdu stajao je sasvim mirno. Na kratko, samo na nekoliko trenutaka, skinuo je svoj obramben oklop. Uživao je u toplini mačaka. U njihovoj mekoći. Zatvorenih očiju predao se na nekoliko sekunda beskrajno nježnom osjećaju na potkoljenicama.
Ta umalo-milovanja bili su jedini dodiri u životu monsieura Perdua.
Jedini koje je dopustio.
Dragocjen trenutak istekao je kad je nešto iza police, na koju je Perdu slagao knjige protiv pet vrsta nesreće velegrada (užurbanost, ravnodušnost, vrućina, buka i - naravno, globalno zastupljeno - sadistički vozači autobusa), dobilo paklen napadaj kašlja.

5.


Mačke su šmugnule u polumračnu kuhinjicu gdje im je Perdu već pripremio limenke s tunjevinom.
- Halo? - povikao je monsieur Perdu. - Mogu li vam pomoći?
- Ne tražim ništa - zahroptao je Max Jordan.
Autor najprodavanijeg romana stidljivo je stupio naprijed, s dinjom u svakoj ruci. Na glavi obvezni štitnici za uši.
- Stojite li vas troje već dugo ovdje, monsieur Jordan? - upitao je Perdu glumeći strogoću.
Jordan je zbunjeno kimnuo, pocrvenio je do korijena svoje tamne kose.
- Došao sam u trenutku kad niste onoj gospođi htjeli prodati moju knjigu - rekao je nesretno.
Oh, oh. To je bio loš trenutak.
- Mislite li da je baš tako strašna?
- Ne - odmah je odgovorio Perdu. Jordan bi i najkratkotrajnije oklijevanje protumačio kao da. Nije mu to trebao učiniti. Osim toga, Perdu doista nije mislio da je knjiga strašna.
- Ali zašto ste rekli da joj ja ne pristajem?
- Monsieur... eh...
- Zovite me Max.
To bi značilo da momak i mene može zvati po imenu. Posljednja, koja je to činila, onim toplim čokoladnim glasom, bila je ***.
- Ostanimo za početak kod monsieur Jordan, monsieur Jordan. Slažete li se? Vidite, ja prodajem knjige kao lijekove. Postoje knjige koje podnose milijuni ljudi. Neke druge podnosi samo stotinu ljudi. Čak ima i lijekova, oprostite, knjiga, koje su napisane samo za jednu osobu.
- O, Bože. Za jednu? Samo za jednu? Uz sav taj posao?
- Da, ako ona spašava život! Ona žena, ona sada ne treba Noć. Ne bi ju podnijela. Prejake su nuspojave.
Jordan je razmišljao. Gledao je tisuće knjiga u teretnjaku, na policama, na stolicama i hrpama.
- Ali kako možete znati koje probleme ljudi imaju i kakve će biti nuspojave?
Ah, kako da objasni Jordanu da ne zna kako to čini?
Perdu je koristio uši, oči i instinkt. Iz razgovora sa svakom dušom mogao je doznati što joj nedostaje. Iščitati iz svakog tijela, iz držanja, hoda, pokreta, koji ga osjećaji tište. I, napokon, imao je ono što je njegov otac nazivao transpercepcijom. - Vidiš i čuješ kroz ono iza čega se skriva većina ljudi. A iza toga vidiš sve, što ih muči, o čem sanjaju i što im nedostaje.
Svaki čovjek ima neki dar, a samo on ima moć transpercepcije.
Jedan od njegovih stalnih kupaca, terapeut Eric Lanson, koji je ordinirao u blizini Elizejske palače i liječio vladine službenike, priznao je Perduu kako je ljubomoran - na njegovu „psihometrijsku sposobnost da točnije ocijeni dušu nego terapeut koji nakon trideset godina slušanja oboli od tinitusa”.
Svakog petka Lanson je provodio popodne u Književnoj ljekarni. Uživao je maštajući o mačevima i zmajevima te psihoanalizom likova pokušavao Perduu izmamiti osmijeh.
Lanson je monsieuru Perduu slao političare i njihove premorene činovnike - s „receptima”, na kojima se pri opisu neuroza služio beletrističkim kodom: „kafkijanski s daškom Pynchona”, „Sherlock, potpuno iracionalan” ili „sjajan primjer sindroma Potter-ispod-stubišta”.
Za Perdua je bio izazov da ljude (najčešće muškarce), oboljele od pohlepe, zloporabe moći i glupog uredskog sizifovskog posla, uputi u život uz pomoć knjiga. A kakvo je tek bilo zadovoljstvo kad je jedan od tih izmučenih ljudi ostavio posao koji mu je oduzeo i posljednji trun osobnosti! Knjiga je često sudjelovala u takvom oslobođenju.
- Vidite, Jordane - pokušao je Perdu drukčije. - Knjiga je ujedno liječnik i lijek. Ona postavlja dijagnozu i prepisuje lijek. Prave romane povezati s odgovarajućim bolestima, to je način na koji ja prodajem knjige.
- Razumijem. A moj je roman bio zubar, a gospođa je trebala ginekologa.
- Ah... ne. - Ne?
- Knjige, naravno, nisu samo liječnici. Ima romana koji nas s ljubavlju prate kroz cijeli život. Neki nas pak ošamare. Drugi su opet prijateljica, koja nam daje zagrijan ručnik kad nas obuzme jesenska sjeta. A neki... ah. Neki su ružičasta šećerna vuna, dotaknu vam mozak na tri sekunde i ne ostave ništa. Kao vruća, brzinska ljubavna veza.
- Noć dakle pripada u književne ljubavne veze za jednu noć? Ona je laka žena?
Kvragu. Sa spisateljima ne bi trebalo razgovarati o drugim knjigama, to je staro knjižarsko pravilo.
- Ne. Knjige su poput ljudi, a ljudi su poput knjiga. Reći ću vam kako ja postupam. Postavljam si pitanja. Je li ona ili ona glavni lik u vašem životu? Što je njezin motiv? Ili je to sporedan lik u vašoj osobnoj priči. Sprema li se ona sama izaći iz vlastite priče jer će joj suprug, djeca i posao progutati cijeli tekst?
Max Jordan razrogačio je oči.
- Ja imam u glavi oko trideset tisuća priča, to nije mnogo, znate, s obzirom na više od milijun dostupnih naslova samo u Francuskoj. Najkorisnijih osam tisuća djela imam ovdje, za prvu pomoć, ali ja radim i pripravke. Lijekove miješam takoreći od slova: kuharica s receptima koji se čitaju poput prekrasne obiteljske nedjelje. Roman, u kojem junakinja nalikuje na čitateljicu, pjesma koja tjera suze na oči, suze koje bi te otrovale ako ih progutaš. Slušam, s...
Perdu je pokazao na svoj solarni pleksus.
- I to slušam.
Protrljao je zatiljak. - I ovo.
Sada je pokazao na mekano mjesto iznad gornje usnice. Kad me tu pecka...
- Dakle, to se ne može...
- Itekako se može.
On je to mogao za 99,99 posto ljudi.
No bilo je i takvih koje Perdu nije mogao prozreti.
Samoga sebe, na primjer.
Ali monsieur Jordan to ne treba znati.
Dok je Perdu govorio Jordanu, u svijest mu se kao usput ušetala opasna misao.
Volio bih da sam imao dječaka. S *** bih volio imati sve. Perdu je hvatao zrak.
Otkako je otvorio zabranjenu sobu, nešto se poremetilo. Na njegovu oklopnom staklu pojavila se pukotina, zapravo više tankih pukotina i sve će se rasprsnuti, ako se ponovno ne pribere.
- Upravo izgledate vrlo... kao da ste ostali bez daha - Perdu je čuo glas Maxa Jordana. - Nisam vas htio povrijediti, samo bih litio znati što rade ljudi kojima kažete: Neću vam ovo prodati jer vam ne pristaje.
- Oni? Oni izađu van. A vi? Kako vaš sljedeći rukopis, monsieur Jordan?
Mladi spisatelj sjeo je sa svojim dinjama na stolac okružen knjigama.
- Nikako. Nisam napisao ni retka.
- Oh. A kad ga morate predati?
- Trebao sam prije šest mjeseci.
- Oh. A što na to kaže nakladnik?
- Moja nakladnica ne zna gdje sam. Nitko ne zna. Nitko ne smije doznati. Ja naime više ne mogu. Ne mogu vise pisati. - Oh.
Jordan je prislonio čelo na dinje.
- Što vi radite kad ne znate kako dalje, monsieur Perdu? - upitao je umorno.
- Ja? Ništa. Gotovo ništa.
Hodam noću Parizom dok se ne umorim. Čistim Luluin motor, čistim ju izvana, perem prozore i održavam brod u voznom stanju, do posljednjeg vijka, iako ga nisam pokrenuo već dva desetljeća.
Čitam knjige, dvadeset u isto vrijeme. Posvuda, u WC-u, u kuhinji, u kafiću, u metrou. Slažem slagalice, velike kao pod u mojoj sobi. Pobrkam ih kad su gotove pa počinjem iznova. Hranim mačke lutalice. Slažem namirnice po abecedi. Katkada popijem tabletu za spavanje. Uzimam Rilkea za buđenje. Ne čitam knjige u kojima se pojavljuju žene poput ***. Pretvaram se u kamen. Nastavljam živjeti. Svaki dan isto. Samo tako mogu preživjeti. Ali inače, ne, ne radim ništa.
Perdu se trgnuo. Mladić ga je zamolio za pomoć. On nije htio znati kako se Perdu osjeća. Dakle, idemo.
Knjižar je izvadio svoje blago iz malog, nostalgičnog trezora iza pulta.
Sanaryjeva Južna svjetla.
Jedina knjiga koju je Sanary napisao. Bar pod tim imenom. Sanary - prema nekadašnjem utočištu za spisateljice i spisatelje Sanary-sur-mer na provansalskoj južnoj obali - bio je zagonetan pseudonim.
Njegov - ili njezin? - nakladnik Duprés nalazio se u domu za stare, vani u Ile-de-France, s Alzheimerom, i bio je vedre naravi. Prilikom posjeta, Duprés je ispričao Perduu desetak različitih priča o tom tko je Sanary i kako je on došao do njegova rukopisa.
Monsieur Perdu nastavio je istraživati.
Već dva desetljeća analizirao je govorni tempo, izbor riječi i rečenični ritam, uspoređivao stil i sadržaj s drugim autoricama i autorima. Perdua je to dovelo do jedanaest mogućih imena: sedam žena i četiri muškarca.
Htio se zahvaliti jednoj od tih osoba. Jer Sanaryjeva Južna svjetla bila su jedino što ga je dirnulo, a nije ga povrijedilo. Čitanje Južnih svjetala bilo je isto što i homeopatska doza sreće. To je bila jedina nježnost koja je ublažavala Perduove boli, svjež potočić na spaljenoj zemlji njegove duše.
To nije bio roman u klasičnom smislu, nego mala priča o različitim vrstama ljubavi. Ispričana prekrasnim, izmišljenim riječima, prožeta velikom životnom radošću. Sjeta, kojom je ispričana priča o nesposobnosti da uistinu živiš svaki pojedini dan, da shvaćaš kakav je on bio, naime, jedinstven, neponovljiv i dragocjen - oh, ta mu je sjeta bila tako bliska.
Sada je dao Jordanu svoj posljednji primjerak.
- Pročitajte to. Tri stranice svakog jutra, ležeći, prije doručka. Neka to bude prvo što će prodrijeti do vas. Nakon nekoliko tjedana nećete se više osjećati loše. Nećete se osjećati tako kao da nemogućnošću pisanja morate ispaštati zbog toga što ste postigli uspjeh.
Max ga je zapanjeno pogledao između dinja. Potom je rekao:
Kako znate? Ja doista ne mogu podnijeti novac i tu prokletu užarenost uspjeha! Volio bih da se to nije ni dogodilo. Onoga tko nešto zna, ljudi će prije mrziti nego voljeti.
- Max Jordan, da sam ja vas otac, prebacio bih vas preko koljena zbog ovih glupih riječi. Dobro je što se vaša knjiga dogodila, i ona je zaslužila uspjeh, zaslužila je svaki teško zarađen novčić.
Jordan je odjednom zablistao od ponosne, zbunjene radosti. Što? Što sam rekao? „Da sam ja vaš otac”.
Max Jordan svečano mu je pružio dinje. Mirisale su. Opasan miris. Vrlo sličan ljetu s ***.
- Hoćemo li objedovati? - upitao je spisatelj.
Momak sa štitnicima za uši zapravo mu je išao na živce, ali već dugo nije ni s kim objedovao. A on bi se svidio ***.
Kad su narezali dinje na komade, čuli su udaranje potpetica na mostiću.
Na vratima kuhinjice pojavila se žena od jutros. Oči su joj bile uplakane, ali joj je pogled bio bistar.
- Slažem se - rekla je. - Dajte mi te knjige koje će biti ljubazne prema meni, a one, koje ne mare za mene, neka idu k vragu.
Max je stajao otvorenih usta.

6.


Perdu je zavrnuo rukave svoje bijele košulje, provjerio kako mu stoji crna kravata, izvadio naočale za čitanje, koje je koristio odnedavna, i uslužnim pokretom uputio ženu u srce svojeg književnog svijeta: na naslonjač s klupicom za noge i pogledom na Eiffelov toranj kroz prozor od dva metra visine i četiri metra širine. Naravno, i sa stolićem za odlaganje torbica - koji je darovala majka monsieura Perdua, Lirabelle. A pokraj toga nalazio se star klavir koji je Perdu dva puta godišnje davao ugoditi, iako nije znao svirati.
Perdu je ženi, zvala se Anna, postavio nekoliko pitanja. Zanimanje, jutarnja rutina, omiljena životinja iz njezina djetinjstva, noćne more posljednjih godina, knjiga koju je zadnju pročitala... I je li joj majka govorila što treba odjenuti.
Pitanja koja su bila osobna, ali ne previše. Morao je postaviti ta pitanja, a onda potpuno umuknuti. Slušanje u tišini bila je osnova za temeljno mjerenje duše.
Anna je radila u televizijskoj promidžbi, rekla mu je. - U agenciji s momcima kojima je istekao rok trajanja, koje su žene smatrale križancima između aparata za kavu i sofe.
Tri bi ju budilice svakoga jutra budile iz dubokoga sna. Tuširala se vrućom vodom, kako bi se zagrijala za hladan dan.
Kao dijete voljela je spore lorise, dražesne majmunčiće s vlažnim nosovima.
Anna je kao dijete najviše voljela nositi kratke kožnate hlače, što je užasavalo njezinu majku. Često je sanjala kako, odjevena samo u potkošulju, propada u pijesak pred nekim važnim muškarcima. I svi, svi su htjeli samo njezinu košuljicu, a nitko joj nije pomogao da izađe iz jame.
- Nitko mi nikad nije pomogao - ponovila je za sebe, tiho i ogorčeno. Pogledala je Perdua sa sjajem u očima.
- Onda? - rekla je. - Koliko sam glupa?
- Ne mnogo - odgovorio je.
Anna je posljednji put zapravo čitala još kad je bila studentica. Grad slijepih Joséa Saramaga. Poslije toga ostala je zbunjena.
- Nije čudo - rekao je Perdu. - Ta knjiga nije za one koji počinju živjeti. Nego za one koji se nalaze u srednjim godinama. Koji se pitaju čemu uopće prva polovina života. Koji podižu pogled sa stopala, koja su marljivo stavljali jedno ispred drugoga, ne gledajući kamo zapravo idu. Slijepi, iako vide. Tek slijepi od života trebaju Saramagovu priču. Vi, Anna, vi još vidite.
Anna poslije više nije čitala. Nego radila. Previše, predugo, sve se više iscrpljivala. Do danas nije uspjela ni jednog muškarca uključiti u reklamu za deterdžent ili pelene.
- Reklama je posljednja patrijarhalna tvrđava - priopćila je Perduu i Jordanu koji ju je pobožno slušao - veća i od vojske. Samo je u reklami svijet onakav kakav je uvijek bio.
Nakon svih ovih ispovijedi zavalila se u naslonjač. - I? - upitao je izraz njezina lica. Mogu li se izliječiti? Recite mi pravu istinu.
Njezini odgovori ni najmanje nisu utjecali na Perduov izbor knjige. Oni su ga samo trebali upoznati s Anninim glasom, visinom glasa i načinom govora.
Perdu je skupljao riječi koje su se u struji općenitih fraza isticale svjetlinom. Svijetleće riječi bile su one koje su otkrivale kako ta žena vidi život, kako ga miriše i osjeća. Što joj je doista važno, što ju zaokuplja i kako se trenutačno osjeća. Što želi skriti iza oblaka riječi. Boli i žudnje.
Monsieur Perdu pecao je te riječi. Anna je često govorila: „To nije bilo planirano” ili „Nisam računala na to.” Govorila je o „nebrojenim” pokušajima i „noćnim morama na kvadrat”. Živjela je u matematici, u kulturi koja ne priznaje iracionalnost i procjene. Nije si dopustila intuitivno razmišljati niti smatrati mogućim ono što je nemoguće.
No to je bio samo jedan dio koji je Perdu osluškivao i pamtio: ono što je dušu činilo nesretnom. Postojao je i drugi dio. Ono što je dušu činilo sretnom. Monsieur Perdu znao je da svojstvo stvari, koje čovjek živi, daje boju njegovu jeziku.
Madame Bernard, vlasnica kuće broj 27, svoju je strast prema tkaninama prenosila na kuće i osobe: „Ima manire kao loše izglačana košulja od poliestera” - to joj je bila omiljena rečenica. Pijanistica, Clara Violette, izražavala se glazbom: „Mala Goldenbergova svira u životu svoje majke treći brač.” Trgovac prehrambenim namirnicama Goldenberg doživljavao je svijet kao osjete okusa, za karakter bi rekao da je „truo”, za napredovanje u poslu da je „prezrelo”. Njegova mala, Brigitte, „treći brač”, voljela je more, magnet za osjećajne. Četrnaestogodišnju djevojku, pravu ljepoticu, Max Jordan usporedio je s „pogledom na more s Cassisa”, „dubokim i dalekim”. Naravno, treći brač bio je zaljubljen u spisatelja. Donedavna je Brigitte željela biti dječak. Ali sada je što prije htjela postati ženom.
Perdu je obećao sam sebi da će što prije Brigitti donijeti knjigu koja bi joj mogla biti otok spasa u moru prve ljubavi.
- Govorite li često žao mi je? - Perdu je sada upitao Annu. Žene se uvijek osjećaju krivljima nego što jesu.
- Mislite li: Žao mi je, ali još nisam rekla što sam htjela? ili Žao mi je, što sam zaljubljena u tebe i što ću ti stvarati probleme?
- I jedno i drugo. Svaka vrsta isprike. Moguće je da ste navikli osjećati se krivom za sve što jeste. Mi nismo ti koji stvaraju riječi, nego riječi, koje često koristimo, stvaraju nas.
- Vi ste neobičan knjižar, znate li?
- Da, znam to, mademoiselle Anna.
Monsieur Perdu rekao je Jordanu da donese desetke knjiga iz biblioteke osjećaja.
- Evo, draga moja. Romani za tvrdoglavost, stručne knjige za promjenu načina mišljenja, pjesme za dostojanstvo.
Knjige o snivanju, o umiranju, o ljubavi i o životu umjetnice. Stavio je pred nju mistične balade, stare, odbojne priče o ponorima, padovima, opasnostima i izdaji. Anna je ubrzo bila okružena hrpama knjiga kao kakva druga žena kartonskim kutijama u prodavaonici cipela.
Perdu je htio da se Anna osjeća kao u gnijezdu. Da postane svjesna beskonačnosti koju nude knjige. Uvijek će ih biti dovoljno. Nikad neće prestati voljeti čitateljicu ili čitatelja. Knjige su bile ono na što se čovjek mogao osloniti, u moru svega nepredvidivog. U životu. U ljubavi. Poslije smrti.
Kad je Lindgrenica hrabro skočila u Annino krilo i udobno se smjestila, predući, premorena, nesretno zaljubljena reklamna agentica sa stalnim osjećajem krivnje zavalila se u naslonjač. Spustila je visoko podignuta ramena, otvorila stisnute šake. Lice joj se opustilo.
Čitala je.
Monsieur Perdu gledao je kako joj to, što je čitala, iznutra daje oblik. Vidio je da je Anna u sebi otkrila rezonantnu opnu koja je reagirala na riječi. Ona je bila violina koja je učila svirati na samoj sebi.
Monsieur Perdu prepoznao je Anninu sitnu radost i osjetio grč u grudima.
Zar ne postoji knjiga koja će mene poučiti kako se svira pjesma života?

7.


Uputivši se u Rue Montagnard, monsieur Perdu pitao se kako je Catherine doživljavala ovu mirnu ulicu usred bučnog Maraisa. - Catherine - promrmljao je Perdu. - Ca-the-rine. Bilo je vrlo lako izgovoriti njezino ime. Doista nevjerojatno.
Je li broj 27 bio nevoljeno utočište? Je li gledala svijet kroz osjećaj manje vrijednosti koji joj je suprug natovario kad joj je rekao: Više te ne želim?
U ovaj dio grada dolazio bi rijetko tko, tko tu nije stanovao. Kuće nisu bile više od pet katova, a svaka fasada bila je druge, pastelne boje.
Niz Rue Montagnard redali su se frizer, pekar, trgovkinja vinom te Alžirac, prodavač duhana. U ostalim zgradama bili su stanovi, ordinacije i uredi, sve do kružnog toka.
Ondje se nalazio Ti Breizh, bretonski bistro s crvenom tendom, u kojem ste mogli dobiti mekane i ukusne vafle.
Monsieur Perdu stavio je pred konobara Thierryja čitač e-knjiga koji mu je ostavio jedan užurban zastupnik nakladnika. Za one koji mnogo čitaju, kao Thierry, koji je i između dvije narudžbe zabadao nos u knjige te od nošenja knjiga zaradio grbava leđa („Ja mogu disati samo kad čitam, Perdu”), te su naprave bile izum stoljeća. Za knjižare samo još jedan čavao u lijes.
Thierry je pozvao Perdua na lambig, bretonsku žesticu od jabuka.
- Ne danas - odbio je Perdu. To je govorio svaki put. Perdu nije pio alkohol. Ne više.
Jer kad je pio, sa svakim bi gutljajem malo više otvorio branu koju je pritiskalo zapjenjeno more misli i osjećaja. Znao je to, iskusio je alkohol. Bilo je to vrijeme razbijenog pokućstva.
Danas je imao izniman razlog da ne prihvati Thierryjev poziv: htio je gospođi Catherine, bivšoj Le P., što prije odnijeti knjige za plakanje.
Pokraj Ti Breizha stršala je zeleno-bijela tenda trgovca prehrambenim namirnicama Joshue Goldenberga. Kad je Goldenberg ugledao Perdua, ispriječio mu se na putu.
- Monsieur Perdu, kažite... - zbunjeno je počeo Goldenberg. O ne. Neće me sada valjda pitati za meke porniće?
- Riječ je o Brigitte. Mislim da djevojka postaje žena. A to donosi određene poteškoće. Znate što mislim? Imate li kakvu knjigu protiv toga?
Srećom, to se nije pretvorilo u muški razgovor o pornografskoj literaturi. Radilo se samo o još jednom ocu koji je očajan zbog puberteta svoje kćeri i koji se pita kako da joj sve objasni prije nego naleti na pogrešnog muškarca.
- Dođite u savjetovalište za roditelje.
- Ne znam, dakle, možda bi bilo bolje kad bi moja supruga...
- Dobro, onda dođite oboje. Prve srijede u mjesecu, u osam sati navečer. Poslije toga biste mogli otići na večeru.
- Ja? S mojom ženom? Ali kako?
- Ona bi se sigurno radovala.
Monsieur Perdu krenuo je dalje, prije nego što Goldenberg odustane.
Ionako će odustati.
Naravno, na kraju će doći samo majke - i neće razgovarati o svojem spolno zrelom potomstvu. One su najčešće tražile priručnike za muškarce u kojima gospoda mogu doznati osnove ženske anatomije.
Perdu je utipkao zaporku na glavnom ulazu i otvorio vrata. Nije prešao ni jedan metar, kad je madame Rosalette, s mopsom pod rukom, izvirila iz svojeg stana. Bujnim grudima pritisnula je nesretnu kujicu imena Edith.
- Monsieur Perdu, napokon ste stigli!
- Nova boja kose, madame? - upitao je, stišćući dugme za dizalo.
Njezina ruka, crvena od pranja, poletjela je prema kosi. - Španjolska ružičasta. Samo za nijansu tamnija od sherry brut. Ali otmjenija, mislim. Kako uvijek sve primijetite! Ali, monsieur, moram vam nešto priznati.
Zatreptala je kapcima. Pas je počeo dahtati.
- Ako je u pitanju tajna, odmah ću ju zaboraviti, madame.
Rosalette je imala žicu za kronologiju. Voljela je promatrati neuroze, intimu i navike ljudi oko sebe, bilježiti ih na ljestvici pristojnosti te svoje zaključke priopćavati drugim ljudima. U tom je bila velikodušna.
- Ah, vi! Mene uopće nije briga je li madame Gulliver sretna s tim mladićima. Ne, ne. Ima... bila je...jedna knjiga.
Perdu je ponovno pritisnuo dugme za dizalo.
- A tu ste knjigu kupili u nekoj drugoj knjižari? Oprostite, madame Rosalette, oprostite.
- Ne. Gore od toga. Pronašla sam ju u kutiji s knjigama na Montmartreu, za pedeset centa. I sami ste rekli da za knjigu stariju od dvadeset godina smijem dati samo nekoliko centi i spasiti ju iz kutije da ne završi u peći.
- Točno. Rekao sam to.
Što je zapravo s tim nevjernim dizalom?
Rosalette se nagnula naprijed, a njezin zadah od kave i konjaka pomiješao se s pasjim.
- Ali bolje bi bilo da to nisam učinila. Ona priča o žoharu, strašno! Kako majka lovi metlom vlastitog sina, odurno. Danima sam bila opsjednuta čišćenjem. Je li to normalno za tog gospodina Kafku?
- Shvatili ste, madame. Drugi bi morali desetljećima studirati dok ne shvate.
Madame Rosalette nasmiješila se, ništa ne shvaćajući, ali ipak je bila zadovoljna.
- Ah da, a dizalo je u kvaru. Opet se zaglavilo između Goldenbergovih i madame Gulliver.
To je značilo da će ljeto stići još ove noći. Uvijek je dolazilo kad bi se dizalo zaglavilo.
Perdu je krenuo stubama, oblijepljenim bretonskim, meksičkim i portugalskim keramičkim pločicama, grabeći po dvije odjednom. Madame Bernard, vlasnica kuće, voljela je uzorke; oni su za nju bih cipele kuće, i, kao kod neke dame, govorili su o njezinu karakteru.
Gledajući iz toga kuta, svaki bi provalnik po stubama kuće broj 27 u Rue Montagnard mogao zaključiti da je riječ o stvorenju spektakularnog raspoloženja.
Perdu se popeo gotovo do prvoga kata. U tom trenutku ugledao je par žutih papuča s ukrasom od perja.
Na prvom katu iznad madame Rosalette stanovao je Che, slijepi podolog. On je često pratio madame Bomme (također prvi kat, preko puta) u kupnju kod židovskog trgovca Goldenberga (drugi kat) i toj gospođi, bivšoj tajnici jednog poznatog kartomanta, nosio torbu. Tako su hodali pločnikom: slijepac se drži za staru gospođu koja gura invalidska kolica za hodanje. Katkada bi ih pratio Kofi.
Kofi - što na akanskom jeziku znači petak - jednoga je dana došao iz Balieuesa u kuću broj 27. Bio je jako crn, nosio je zlatne lančiće na hip-hop jakni s kapuljačom te zlatnu naušnicu. Lijep mladić, mješavina Grace Jones i mladog jaguara - rekla je madame Bomme. Kofi je često nosio njezinu bijelu torbicu marke Chanel i privlačio je poglede pune nepovjerenja. Obavljao je poslove domara ili izrađivao figure od sirove kože i oslikavao ih simbolima koje nitko iz kuće nije razumio.
No ono što se Perduu našlo na putu, nije bio ni Kofi, a nisu bila ni kolica madame Bomme.
- Ah, monsieur, kako vas je lijepo vidjeti! Čujte, silno napeta knjiga, ona o Dorianu Grayu. Lijepo od vas što ste mi ju preporučili jer sam upravo pročitala Žarku želju.
- Drago mi je, madame Gulliver.
- Ah, zovite me napokon samo Claudine. Ili bar mademoiselle, ja ne patim od formalnosti. Dakle, za Gray a su mi trebala samo dva sata, toliko je bilo zanimljivo. Ali da sam ja na Dorianovu mjestu, nikad ne bih pogledala onu sliku, to je deprimirajuće. Vjerojatno tada nije bilo botoksa.
Madame Gulliver, Oscar Wilde na tom je radio šest godina i bio je osuđen zbog toga djela, a ubrzo je i umro. Nije li zaslužio malo više vremena od vaših dva sata?
- Ah, gluposti, to mu ne bi pomoglo.
Claudine Gulliver. Neudana žena u srednjim četrdesetima, Rubensovih razmjera, činovnica u jednoj velikoj aukcijskoj kući. Svakodnevno je imala posla s bogatim, pohlepnim kolekcionarima. Posebna vrsta ljudi. Madame Gulliver također je skupljala umjetnine, posebno one s visokim potpeticama i u bojama papigina perja. Imala je zbirku od sto sedamdeset šest papuča i stanovala je u vlastitoj sobi.
Jedan od hobija madame Gulliver sastojao se od toga da dočeka monsieura Perdua i pozove ga na izlet, kako bi mu pričala o najnovijim obrazovnim tečajevima ili o restoranima koji se u Parizu otvaraju svakoga dana. Drugi hobi madame Gulliver bili su romani u kojima se junakinje naslanjaju na široke grudi kakvog zavodnika i ne miču se dok ih on... ah... ne povali.
Sada je zacvrkutala: - Kažite, hoćete li doći večeras...
- Ne, radije ne bih.
- Ma prvo poslušajte! Na zabavu u potkrovlju na Sorbonnei. Sve same dugonoge studentice umjetnosti, koje nakon ispita prestaju stanovati zajedno pa rasprodaju knjige, namještaj i, tko zna, ljubavnike,
Gulliverica je koketno podigla obrve. - Onda?
Zamišljao je kako mladići stoje pokraj satova i sanduka punih džepnih knjiga, s ceduljama na glavi: „Samo jedanput korišten, kao nov, bez tragova. Srce zahtijeva neznatnu obnovu.” Ili: „Iz treće ruke, glavne funkcije netaknute.”
- To doista uopće ne bih volio. Madame Gulhver duboko je uzdahnula.
- Gospode Bože! Nikad ništa nećete, jeste li to već primijetili? - To je...
Istina.
- Nemam ništa protiv vas. Baš ništa. Vi ste dražesni, hrabri i... ah...
Da, volio je Gullivericu na poseban način. Ona je grabila život objema rukama. Vjerojatno više nego što joj je bilo potrebno.
- I vrlo dobra susjeda.
Nebesa. Više nije znao ženskom stvorenju reći nešto lijepo! Madame Gulliver počela je silaziti stubama, njišući se u bokovima. Klik-klak, klik-klak - odzvanjale su potpetice njezinih papuča boje kukuruza. Kad je došla do njega, podigla je ruku. Primijetila je kako je Perdu uzmaknuo kad mu je htjela dotaknuti snažnu nadlakticu pa je razočarano položila ruku na ogradu.
- Ni vi ni ja nećemo biti mlađi - rekla je tiho, prigušenim glasom. - Naša druga polovina odavno je započela. Klik-klak,klik-klak.
Perdu se nehotice uhvatio za kosu, ondje na tjemenu, gdje su mnogi muškarci ćelavi. Kod njega je još sve bilo u redu. Da, imao je pedeset godina. Ne trideset. U tamnoj kosi bilo je sve više sijedih. Lice prošarano. Trbuh... Uvukao ga je. Može proći. Kuk je mučio; svake godine jedan tanak sloj više. I više nije mogao nositi dvije kutije knjiga odjednom, kvragu. Ali sve je to bilo nevažno; žene ga više nisu gledale - osim madame Gulliver, ali ona |e ionako svakog muškarca gledala kao mogućeg ljubavnika.
Pogledao je gore na odmorište da provjeri hoće li ga još i madame Bomme uplesti u raspravu. O Anai’s Nin i njezinim seksualnim opsesijama, i to iz svega glasa jer je slušni aparat zametnula negdje u kutiji čokoladnih bombona.
Perdu je organizirao čitateljski klub za madame Bomme i udovice iz Rue Montagnard, koje djeca i unuci nisu posjećivali gotovo nikad i koje su samo sjedile pred svojim televizorima. One su voljele knjige: ali literatura je zapravo bila samo izlika da izađu iz stana i posvete se proučavanju damskih likera u vedrim bojama.
Žene su najčešće glasovale za erotska djela. Perdu je tu literaturu pri isporuci umatao u diskretne zaštitne omote: Alpska flora skrivala je Seksualni život Catherine M., Provansalski uzorci vezenja Durasina Ljubavnika, Recepti za marmeladu iz Yorka Venerinu deltu Anaïs Nin. Kušačice likera cijenile su to prikrivanje - dame su, naime, dobro poznavale svoje rođake, koji su čitanje smatrali ekscentričnim hobijem ljudi koji su za sebe mislili da su prefini za gledanje televizije, a erotiku neprirodnom za dame starije od šezdeset godina.
No ovoga mu se puta kolica za hodanje nisu našla na putu.
Na drugom katu stanovala je pijanistica Clara Violette. Perdu je čuo kako vježba Czernyja. Čak su i ljestvice sjajno zvučale pod njezinim prstima.
Ona je bila jedna od pet najboljih pijanistica na svijetu. Ali kako nije mogla podnijeti da netko boravi u istoj prostoriji gdje ona svira, nije se proslavila. Ljeti je održavala balkonske koncerte. Tada bi otvorila sve prozore, a Perdu bi dogurao njezin klavir do balkonskih vrata i stavio mikrofon pod glazbalo. Clara je zatim svirala, dva sata. Stanari kuće broj 27 sjedili su na stubama ispred kuće ili na sklopivim stolicama na pločniku. Stranci su se gurali oko stolova u Ti Breizhu. Kad bi Clara nakon koncerta izašla na balkon i stidljivo se naklonila, bila bi počašćena pljeskom ljudi koji bi sigurno mogli napuniti pola maloga grada.
Perdu je nesmetano prevalio ostatak puta do gore. Došavši na četvrti kat, vidio je da nema stola; možda je Kofi pomogao Catherini.
Pokucao je na zelena vrata i osjetio kako se raduje što to čini.
- Halo - rekao je šapćući. - Donio sam knjige. Papirnatu vrećicu naslonio je na vrata.
Kad se Perdu uspravio, Catherine je otvorila vrata.
Svijetla kratka kosa, biserno siv pogled ispod tankih obrva, nepovjerljiv, ali nježan. Bila je bosonoga i nosila je haljinu s izrezom koji je otkrivao samo njezine ključne kosti. U ruci je držala omotnicu.
- Monsieur. Našla sam pismo.

8.


Bilo je to previše dojmova odjednom. Catherine - njezine oči - omotnica s bljedozelenim slovima - Catherinina blizina - njezin miris - ključne kosti - život... Pismo?
- Neotvoreno pismo. Bilo je u vašem kuhinjskom stolu, u bijelo obojenoj ladici. Otvorila sam ga. Pismo se nalazilo ispod vadičepa. - Ali ne - uljudno je rekao Perdu - to nije bio vadičep.
- Ali ja sam...
- Niste!
Nije htio biti tako glasan, ali nije ni uspio pogledati pismo koje je podigla uvis.
Oprostite što sam vikao na vas. Pružila mu je omotnicu.
Ali to nije moje. Monsieur Perdu krenuo je natraške prema svojem stanu.
- Najbolje će biti da ga spalite. Catherine je pošla za njim. Gledala ga je u oči, užaren bič ošinuo ga je po licu. - Ili ga bacite.
- Ali onda bih ga mogla i pročitati - rekla je.
- Svejedno mi je. Ionako nije moje.
Gledala ga je i dalje dok je otvarao svoja vrata, a Catherinu i pismo ostavio vani.
- Monsieur? Monsieur Perdu!
Catherine je pokucala. - Monsieur, ali na njem je vaše ime.
- Idite, molim vas! - povikao je. Prepoznao je pismo. Rukopis. Nešto se u njem slomilo.
*

Žena s tamnim uvojcima, otvara vrata odjeljka, gleda van, dugo, a onda se okrene k njemu, očiju punih suza. Žena koja prolazi kroz Provansu, kroz Pariz, kroz Rue Montagnard i napokon ulazi u njegov stan. Ondje se tušira, hoda po sobi gola. Usta, koja mu prilaze, u polutami.


Mokra, potpuno mokra koža, mokre usne koje mu oduzimaju dah, piju njegove usne. Piju dugo.
Mjesec na njezinu malom, mekanom trbuhu. Dvije sjenke nasred crvenog prozorskog okvira, plešu. Kako se tada pokrila njegovim tijelom.
*** spava, na divanu, u sobi boje lavande, tako je zvala zabranjenu sobu, umotana u svoj provansalski ogrtač od patchworka, koji je sašila tijekom zaruka.
Prije nego što se *** udala za svojeg vignerona i prije...
Ostavila me.
A onda još jedanput.


Svim sobama, u kojima su se susretah tijekom samo pet godina, *** je dala imena. Sunčana soba, Medena soba, Vrtna soba. To su bile sobe koje su njemu - njezinu tajnom ljubavniku, njezinu drugom mužu - bile sve. Njegovoj sobi dala je ime Soba od lavande, to je bio njezin dom u tuđini.
Posljednja noć koju je provela ondje, bila je vruća noć u kolovozu 1992. godine.
Zajedno su se tuširali, bili su mokri i goli.
Milovala je Perdua rukom hladnom od vode, legla je na njega i stavila ruke na plahtu, na divanu, s lijeve i desne strane njegova tijela. Onda mu je uputila divlji pogled i šapnula: Želim da umreš prije mene. Hoćeš li mi to obećati?
Njezino je tijelo uzelo njegovo, slobodnije nego ikad prije, dok je ona uzdisala: - Obećaj mi to. Obećaj!
Obećao joj je.
Poslije, u noći, kad u tami više nije mogao vidjeti njezine bjeloočnice, pitao je zašto.
- Ne želim da sam prelaziš put od parkirališta do mojega groba. Ne želim da tuguješ. Radije ću ja do kraja života tugovati za tobom.
- Zašto ti nikad nisam rekao da te volim? - šapćući je upitao knjižar. - Zašto nisam, Manon? Manon!
Nikad joj nije priznao svoje osjećaje. Kako ne bi zbunio Manon. Kako ne bi osjetio njezin prst na svojim usnama, dok bi šaputala „pssst”.
Mogao je biti kamenčić u mozaiku njezina života, mislio je tada. Lijep, sjajan, ali ipak samo kamenčić, a ne i cijela slika. To je htio učiniti za nju.
Manon. Snažna, nikad zanosna, nikad savršena Provansalka. Govorila je riječima za koje je vjerovao da ih može uhvatiti. Nikad nije planirala, nikad nije bila tu svim svojim bićem. Za glavnog jela nikad nije govorila o desertu, kod adieu nikad o ponovnom susretu. Ona je uvijek bila sada.
Perdu je posljednji put dobro spavao one noći u kolovozu prije sedam tisuća dvjesto šesnaest noći; a kad se probudio, Manon više nije bila tu.
Nije osjetio da to dolazi. Mnogo puta razmišljao je o tom, prisjećao se Manoninih pokreta i pogleda i riječi - ali nije našao ništa što bi moglo govoriti da je ona već otišla.
I nije se vratila.
Umjesto toga, nakon nekoliko tjedana, njezino pismo. To pismo.
Dvije noći držao ga je na stolu. Gledao ga je, dok je objedovao sam, pio sam, pušio sam. I dok je plakao.
Suza za suzom kapala mu je niz obraze na stol i papir. Nije otvorio pismo.
Tada je bio silno umoran, od plakanja i zato što više nije mogao spavati u tom krevetu, koji je bez nje bio tako velik i prazan, tako hladan. Bio je umoran od toga što mu je nedostajala.
Bacio je neotvoreno pismo u ladicu kuhinjskog stola, ljutito, očajnički. K vadičepu, koji su posudili u jednom restoranu u Ménerbesu i donijeli u Pariz. Došli su iz Camarguea, očiju sjajnih od južnjačke svjetlosti, zaustavivši se u Luberonu, u jednom pansionu koji je visio na strmom brijegu poput kakve košnice, kupaonica na polukatu, za doručak med od lavande. Manon mu je htjela pokazati sve svoje. Odakle dolazi, koja joj je zemlja u krvi, da, čak i budućeg supruga. Htjela je Perduu predstaviti Luca, izdaleka, na visokom traktoru, između trsova vinove loze u dolini ispod Bonnieuxa. Luc Basset, vigneron, vinar.
Kao da je željela da njih troje budu prijatelji. I da svakomu da svoju žudnju, svoju ljubav.
Perdu je odbio. Ostali su u Medenoj sobi.
Činilo mu se da mu snaga krvari iz ruku, da ne može učiniti ništa drugo, nego samo stajati, u mraku, iza vrata.
Perduu je nedostajalo njezino tijelo. Nedostajala mu je Manonina ruka, koja bi se u snu zavukla ispod njegove stražnjice, nedostajao mu je njezin dah, njezino djetinjasto gunđanje ujutro, kad bi ju probudio prerano, uvijek prerano, bez obzira na to koliko je bilo sati.
I njezine oči, koje su ga gledale s ljubavlju, njezina kratka, mekana kovrčava kosa, kad bi se priljubila uz njegov vrat - sve mu je to nedostajalo, tako jako, da bi mu se tijelo grčilo kad bi legao u prazan krevet. I svakoga dana kad bi se probudio.
Mrzio je to buđenje u život u kojem nije bilo nje.
Tada je prvo razbio krevet, zatim police, klupu, razrezao je tepihe, spalio slike, opustošio sobu. Podijelio je svu odjeću, darovao sve gramofonske ploče.
Zadržao je samo knjige koje joj je čitao. Svake je večeri čitao, stihove, prizore, poglavlja, kolumne, male odlomke iz životopisa i stručnih knjiga, Ringelnatzove Molitve za djecu (oh, kako je voljela molitvu Mali luk), kako bi mogla zaspati u tom škrtom svijetu koji joj je bio stran, na hladnom sjeveru, među smrznutim sjevernjacima. Nije se mogao natjerati baciti te knjige.
Zazidao je Sobu od lavande zajedno s njima.
Ali to nije prestalo.
Nije prestala žudnja.
To je mogao preboljeti tako što je počeo izbjegavati život. Duboko u sebi zaključao je život zajedno sa žudnjom.
No sada ga je to svladalo nevjerojatnom snagom.
Monsieur Perdu oteturao je u kupaonicu i stavio glavu pod ledenu vodu.
Mrzio je Catherine, mrzio je njezina prokletog, nevjernog, okrutnog muža.
Zastoju je Le P. Glupan morao baš sad napustiti, a da joj nije ostavio čak ni običan kuhinjski stol? Kakav idiot?
Mrzio je vrataricu i madame Bernard i Jordana, Gullivericu i sve - da, sve.
Mrzio je Manon.
Mokre kose otvorio je vrata.
Ako madame Catherine to baš želi, on će reći: „Da, kvragu, to je moje pismo! Ali tada ga nisam, htio otvoriti. Iz ponosa. Iz uvjerenja.”
A svaka pogreška ima smisla, ako se čini iz uvjerenja.
Htio je pročitati pismo, kad bude spreman za to. Nakon godinu dana. Ili dvije.
Nije planirao čekati dvadeset godina, do pedesete godine života, i ostarjeti te postati čudnim.
Ne otvoriti Manonino pismo u ono vrijeme bila je jedina moguća nužna obrana, a ne prihvatiti njezina opravdanja jedino oružje koje je imao.
Naravno.
Onaj koga tko napusti, mora odgovoriti šutnjom. Ne smije više ništa dati onomu tko odlazi, mora se zatvoriti, onako kao što se drugi zatvara u nekakvu budućnost, da, bilo je baš tako.
- Ne, ne, ne! - povikao je Perdu, tu nešto nije bilo u redu, osjećao je to, ali nije znao što? To ga je izluđivalo.
Monsieur Perdu prišao je vratima preko puta.
I pozvonio je.
I pokucao te nakon primjerenog vremena ponovno kucao tako dugo koliko je normalnom čovjeku potrebno da izađe ispod tuša i istrese vodu iz ušiju.
Zašto Catherine nije tu? Pa malo je prije još bila.
Vratio se u svoj stan, istrgnuo prvu stranice iz prve knjige koju je dohvatio, te napisao:


Molio bih vas da mi donesete pismo, bez obzira na to koliko je kasno.
Molim vas da ga ne pročitate.
Oprostite na smetnji.
Pozdrav, Perdu.


Zurio je u svoj potpis i pitao se hoće li ikad biti u stanju pomišljati svoje ime.
Jer kad ga pomišlja, onda čuje i Manonin glas. Kako je znala izgovarati njegovo ime, uzdišući, kroz smijeh, šapćući, oh, šapćući. Ugurao je svoj inicijal između riječi pozdrav i Perdu: J.
J kao Jean.
Presavio je papir po sredini i ljepljivom ga vrpcom prilijepio na Catherinina vrata u visini očiju. Pismo. Ionako će to biti bespomoćna objašnjenja, koja žene daju svojim ljubavnicima kad ih se gasite. Nije bilo razloga da se zbog toga uzbuđuje.
Ne, sigurno ne.
Zatim se vratio u svoj prazan stan i čekao.
Gospodin Perdu osjećao se strašno usamljenim, poput glupog, malog čamca na uzburkanom, zlokobnom moru - bez jedara, bez vesala, bez imena.

9.


Kad je noć pobjegla i prepustila Pariz subotnjem jutru, monsieur Perdu pridigao se u krevetu s bolovima u leđima, skinuo naočale za čitanje i počeo trljati otečeni hrbat nosa. Satima je klečao nad slagalicom na podu i tiho slagao djeliće mozaika kako bi čuo ako se Catherine pomakne u svom stanu. No ondje je sve bilo mirno.
Perdua su boljela prsa, križa, bolio ga je vrat dok je skidao košulju. Tuširao se dok mu koža nije pomodrila od hladnoće, a kad se otuširao u vrućoj vodi, pocrvenio je kao rak. Obavljen parom prišao je kuhinjskom prozoru, omotavši se oko bokova jednim od svoja dva ručnika. Radio je sklekove i trbušnjake dok je na štednjaku kuhala voda. Perdu je isprao svoju jedinu šalicu i napunio ju kavom.
Ovo je doista bila posljednja ljetna noć nad Parizom. Zrak topao kao šalica čaja.
Je li stavila pismo u njegov sandučić? Nakon onakvog njegova ponašanja, Catherine ga sigurno više ne želi nikad vidjeti.
Bosonog, držeći ručnik za čvor, Perdu je sišao tihim stubištem do poštanskog sandučića.
- Slušajte, ne može to ovako... ah, to ste vi?
Madame Rosalette, u kućnoj haljini, provirila je iza svojeg sobička. Osjetio je kako njezin pogled klizi po njegovoj koži, po mišićima, ručniku koji kao da se skupio.
Perdu je smatrao da Rosalette doista gleda malo predugo. A možda i zadovoljno kima glavom?
Užarena lica odjurio je gore.
Kad je prišao vratima, primijetio je nešto što prije nije bilo ondje.
Imao je poruku.
Nestrpljivo je rasklopio papir. Čvor se odvezao, frotirski ručnik pao je na pod. Monsieur Perdu nije ni primijetio golotinju koju je pokazao na stubištu, nego je uzrujan čitao:


Dragi J.
Dođite večeras k meni na objed. Pročitat ćete pismo. Morate mi to obećati. Inače vam ga neću dati. Nije mi žao.
Catherine
P. S. Ponesite si jedan tanjur. Znate li kuhati? Ja ne znam.


Dok se prekomjerno živcirao, dogodilo se nešto nevjerojatno. Lijevi ugao njegovih usana trznuo se. A onda... počeo se smijati.
Napola kroz smijeh, a napola zbunjen promrmljao je: - Donesite tanjur. Pročitajte pismo. Nikad ništa ne želite, Perdu. Obećajte to. Umri preda mnom. Obećaj!
Obećanja, žene uvijek žele obećanja.
- Više ništa ne obećavam, nikad više!
To je povikao u prazno stubište, gol i ljutit odjednom.
Odgovor je bila ravnodušna tišina.
Ljutito je zalupio vrata za sobom i ta ga je buka razveselila. Nadao se da je tim snažnim udarcem sve stanare potjerao iz njihovih toplih kreveta.
Zatim je ponovno otvorio vrata i pomalo posramljeno podigao svoj ručnik.
Bum! Vrata su i drugi put zalupila.
Sada sigurno svi sjede uspravno u krevetima.
Dok je monsieur Perdu brzim koracima išao niz Rue Montagnard, činilo mu se da kuće nemaju pročelja. Kao lutkine kuće koje nemaju četvrtog zida.
Poznavao je svaku knjižnicu u svakoj kući. Napokon, on ih je slagao, iz godine u godinu.
Na broju 14: Clarissa Menepeche. Kakva nježna duša u teškom tijelu! Voljela je ratnicu Brienne u Pjesmi o ledu i vatri.
Iza zavjese broja 2: Arnaud Silette, koji bi volio da je živio u dvadesetim godinama. U Berlinu. Kao umjetnica.
A preko puta, na broju 5, ukočenih leđa za laptopom: prevoditeljica Nadira del Pappas. Voljela je povijesne romane u kojima su se žene odijevale kao muškarci i djelovale iznad svojih mogućnosti.
A gore? Više nema knjiga. Sve su razdijeljene.
Perdu je zastao i pogledao u pročelje kuće broj 5.
Osamdesetčetverogodišnja udovica Margot. Nekoć zaljubljena u njemačkog vojnika koji je bio jednako star kao i ona kad im je rat oduzeo mladost - bilo mu je petnaest godina. Kako ju je želio ljubiti prije nego se vrati u rov! Znao je da ondje neće preživjeti; kako se ona sramila razodjenuti se pred njim... kako još i danas žali što se sramila! Margot je žalila za propuštenom srećom već sedamdeset šest godina. Što je bila starija, to je bijede bilo sjećanje na ono popodne kad su dječak i ona ležali jedno pokraj drugoga, dršćući, i držali se za ruke.
Vidim da sam ostario, a da to nisam primijetio. Nisam primijetio kako vrijeme prolazi. Prokleto, izgubljeno vrijeme. Bojim se, Manon, da sam učinio nešto strašno glupo.
Ostario sam samo za jednu noć i ti mi nedostaješ.
Ja si nedostajem.
Više ne znam tko sam.
Monsieur Perdu polako je nastavio hodati. Zastao je pokraj izloga trgovkinje vinima Lione. Tu, u odrazu na staklu. Je li to bio on? Visok muškarac u skromnoj odjeći, u tom nerabljenom, nedodirnutom tijelu, koji hoda tako pogrbljeno kao da želi biti nevidljiv?
Vidjevši Lionu kako izranja iz stražnjeg dijela trgovine kako bi mu dala uobičajenu subotnju vrećicu za oca, Perdu se prisjetio kako je često prolazio ovuda i odbijao zadržati se da popije čašicu. Da progovori riječ s njom ili s nekim drugim, s ljubaznim, normalnim ljudima.
Koliko je puta za dvadeset jednu godinu radije prošao pokraj nekoga ili nečega, umjesto da je zastao, potražio prijatelje, prišao kakvoj ženi?
Pola sata kasnije Perdu je stajao za stolom bara Ourcq, koji zapravo još nije bio ni otvoren, uz umjetno jezero Bassin de la Villette. Tu su boćari ostavljali svoje boce s vodom i sendviče sa sirom i šunkom. Nizak, širok muškarac pogledao ga je iznenađeno.
- Što radiš ovdje tako rano? Je li se nešto dogodilo madame Bernier? Kaži, je li Lirab...
- Ne, mama je dobro. Upravo vodi skupinu Nijemaca koji žele učiti konverzaciju od prave pariške intelektualke. Ne moraš brinuti.
- Nijemci, kažeš? Ah, da, mademoiselle Bernier sigurno će još mnogo desetljeća u najboljem zdravlju poučavati ljude, kao što je nekoć i nas.
Otac i sin zašutjeli su, ujedinjeni u sjećanju kako je Lirabelle Bernier, dok je Perdu još išao u školu, već za doručkom objašnjavala otmjenost distanciranog konjunktiva za razliku od emocionalnosti subjunktiva. Podignutim kažiprstom, čiji je zlatno lakiran nokat davao posebnu težinu njezinim riječima.
- Subjunktiv je ono kad govori srce. Zapamti to.
Lirabelle Bernier. Njegov otac opet ju je oslovljavao djevojačkim prezimenom, nakon što ju je u njihovu osmogodišnjem braku prvo zvao gospođom Nestašnom, a poslije madame Perdu.
- I što mi ovoga puta poručuje? upitao je sina Jaoquin Perdu.
- Da moraš ići k urologu.
- Kaži joj da ću ići. Nije potrebno da me na to podsjeća svakih šest mjeseci.
Vjenčali su se u dobi od dvadeset jednu godinu, kako bi napakostili svojim roditeljima. Ona, intelektualka iz kuće filozofa i ekonomista, sastaje se s tokarem - degoutant. On, radničko dijete, otac policijski pozornik, majka radnica u tvornici odjeće, velika vjernica, vjenčat će se s djevojkom iz više klase - klasni izdajnik.
- Još nešto? - upitao je Joaquin i izvadio muškatno vino iz vrećice koju mu je donio Perdu.
- Treba joj novo rabljeno vozilo. Moraš joj potražiti. Ali ne onakve čudne boje kao ono posljednje.
- Čudne? Bio je bijele boje. Dakle, stvarno, tvoja majka...
- Onda, hoćeš li?
- Naravno. Prodavač automobila opet nije razgovarao s njom?
- Ne. On ju uvijek pita za supruga. To ju izluđuje.
- Znam, Jeanno. On mi je dobar prijatelj, taj Coco, igra s nama pétanque, dobar je igrač.
Joaquin se nacerio.
- Zna li tvoja mala nova djevojka kuhati, pita mama, ili ćeš objedovati kod nje četrnaestog srpnja?
- Slobodno možeš reći majci da moja takozvana mala nova djevojka jako dobro kuha, ali da imamo drugog posla kad se nađemo.
- Mislim da bi to trebao sam reći mami, tata.
- Mogu to reći mademoiselle Bernier četrnaestog srpnja. U svakom slučaju, ona dobro kuha. Sigurno će praviti mozak na jeziku. Joaquin se gotovo tresao od smijeha.
Otkako su mu se roditelji rastali, Perdu je posjećivao oca svake subote s bocom muškata i različitim pitanjima svoje majke. Svake nedjelje odlazio bi k majci i donosio joj odgovore bivšeg supruga kao i - dotjerano - izvješće o njegovu zdravstvenom i ljubavnom stanju.
- Dragi moj sine, kad se žena uda, ona ulazi u neopoziv sustav nadzora. Vodi računa o svem što njezin muž radi i o njegovu zdravlju. A poslije, kad dođu djeca, pazi i na njih. Ona je čuvarica, sluškinja i diplomatkinja. I to ne prestaje zbog nekog banalnog razloga kao što je rastava braka. O, ne - ljubav može proći, ali skrb ostaje.
Perdu i njegov otac hodali su uz kanal. Joaquin, niži, uspravan, širokih ramena, u ljubičasto-bijeloj kariranoj košulji, dobacujući žarke poglede ženama u prolazu. Na svijetlim dlačicama Joaqinove tokarske podlaktice plesalo je sunce. Bio je u srednjim sedamdesetim godinama, ali se držao kao da je u srednjim dvadesetima, zviždao je šlagere i pio onoliko koliko mu je odgovaralo.
Monsieur Perdu pokraj njega gledao je u tlo. - Dobro, Jeanno - odjednom je rekao njegov otac. - Kako se ona zove?
- Što? Kako to misliš? Zar uvijek mora biti u pitanju žena?
- Uvijek je u pitanju žena, Jeanno. Ništa drugo ne može muškarca izbaciti iz takta. A ti djeluješ prokleto izgubljeno.
- Za tebe je možda to do žene. I najčešće ne samo do jedne. Joaquin se zamišljeno nasmiješio. - Volim žene - rekao je i izvadio kutiju cigareta iz džepa košulje. - Ti ne?
- Naravno, volim, nekako...
- Nekako? Kao slonove? Ili više voliš muškarce? - Ah, nemoj tako. Nisam homoseksualac. Razgovarajmo o konjima.
- Dobro, sine, kako želiš. Žene i konji imaju mnogo toga zajedničkog. Želiš li znati što?
- Ne.
- Lijepo. Dakle, kad konj kaže ne, ti si samo krivo postavio pitanje. Tako je i sa ženama. Nemoj ih pitati: Hoćemo li objedovati? Pitaj: Što da ti skuham? Može li ona na to odgovoriti s ne? Ne, ne može.
Perdu se osjećao kao dječak. Sada će ga otac doista još učiti o ženama.
A što bih večeras trebao skuhati za Catherine?
- Umjesto da im šapućeš kao konju, legni ženo, stavi posuđe, trebaš ih slušati. Slušati što žele. One zapravo žele biti slobodne i vinuti se u nebesa.
Catherine se sigurno zasitila jahača koji ju dresiraju i koji ju žele maknuti u drugu postavu.
- Da bi ih povrijedio, dovoljna je samo jedna riječ, samo nekoliko sekunda, glup, nestrpljiv udarac šibom. Ali za ponovno zadobivanje njihova povjerenja potrebne su godine. Katkada to ne stigneš ni učiniti.
Čudno kako se ljudi ne obaziru na to da su voljeni kad se to ne uklapa u njihove planove. Ljubav im je tada tako velik teret da mijenjaju brave na vratima ili odlaze bez pozdrava.
- A kada konj voli, Jeanno...tada tu ljubav zaslužujemo jednako malo kao i ljubav žene. Oni su veća stvorenja od nas muškaraca. Kad vole, onda je to milost, jer mi rijetko kad dajemo razloge da nas vole. To sam naučio od tvoje majke i ona je, nažalost, u pravu, nažalost je u pravu.
I zbog toga to toliko boli. Kad žene prestanu voljeti, muškarci padaju u vlastito ništavilo.
- Jeanno, žene znaju voljeti mnogo pametnije od nas muškaraca! One nikad ne vole muškarca zbog njegova tijela. Iako im se može sviđati, naravno, itekako.
Joaquin je zadovoljno uzdahnuo. - Žene te vole zbog tvojega karaktera. Zbog tvoje snage. Zbog tvoje mudrosti. Ili zato što možeš štititi dijete. Zato što si dobra osoba, častan i dostojanstven. Nikad te ne vole onako glupo kako muškarci vole žene. Ne zato što imaš lijepe noge ili što u odijelu izgledaš tako dobro da te njezine kolegice gledaju sa zavišću dok ih upoznaje s tobom. Ima i takvih žena, ali one služe samo za opomenu drugima.
Volim Catherinine noge. Bi li me ona predstavila komu? Jesam li dovoljno. .. pametan za to? Jesam li častan? Imam li bilo što do čega žene drže?
- Konj se jednostavno divi tvojoj cijeloj osobi. - Konj? Zašto konj? - upitao je Perdu, iskreno uzrujan. Slušao je samo na jedno uho.
Zašli su za jedan ugao i ponovno su se stvorili u blizini boćara na obali Canala de l’Ourcq.
S Joaquinom su se rukovali, a Jeanu su samo kimnuli.
Gledao je kako otac ulazi u krug za bacanje. Kako u čučnju maše desnom rukom kao njihalom.
Zadovoljna bačva s rukom. Imao sam sreće s tim ocem, uvijek me volio, iako nikad nije bio savršen.
Željezo je udarilo u željezo. Joaquin Perdu znalački je odbacio boću protivničkog tima.
Pljesak.
Mogao bih sjediti ovdje i plakati. I nikad ne prestati plakati. Kako ja, idiot, nemam više prijatelja? Zar sam se bojao da će jednoga dana otići, kao onda moj najbolji prijatelj Vijaya? Ili da će mi se smijati što nisam prebolio Manon?
Pogledao je oca i htio je reći: „Manon te voljela, sjećaš li se Manon?” Ali onda se otac obratio njemu: „Kaži majci, Jeanno... ah. Kaži joj da nema takve kao što je ona, nema.”
Na Joaquinovu licu pojavio se tračak žaljenja što ljubav nije mogla spriječiti želju da pribije supruga na zid jer ju je strašno živcirao.

10.


Catherine je pregledala svoje trlje, svježe začinske trave, vrhnje od krava širokih bokova, zatim je podigla sitne, mlade krumpire i sir te pokazala na mirisne kruške i vino.
- Može li se što napraviti od ovoga?
- Da, ali jedno za drugim, ne zajedno - rekao je.
- Cijeloga sam se dana veselila - priznala je. - I malo sam se bojala. A vi?
- Obratno - odgovorio je. - Ja sam se jako bojao i malo veselio. Moram vam se ispričati.
- Ne. Ne morate. Trenutačno vas nešto muči, zašto se pretvarate da nije tako?
Tim riječima dobacila mu je jednu od plavo-sivih kariranih kuhinjskih krpa daju stavi kao pregaču. Ona je nosila plavu ljetnu haljinu, a pregaču je zataknula za crven pojas. Danas je primijetio da joj je kosa sijeda uz sljepoočnice i da joj pogled više nije onako zbunjen i pun straha.
Ubrzo su se okna zamaglila, plinski plamen cvrčao je pod loncima i tavicama, umak od vina, ljutike i vrhnja krčkao je, a u teškoj se tavi na maslinovu ulju pržio krumpir s ružmarinom i solju.
Razgovarali su kao da su to činili već godinama, a onda odjednom prestali. O Carh Bruni i o tom kako muški morski konjici nose mlade u trbuhu. Razgovarali su o modi, o prodaji soli s dodatnim okusom, i razgovarali su o stanarima kuće, naravno.
Takve teme, teške i lagane, padale su im na um između vina i ribe, dok su stajali jedno pokraj drugoga. Perduu se činilo kao da Catherine i on svakom novom rečenicom otkrivaju nekakvo unutarnje srodstvo.
On je i dalje radio na umaku, Catherine je u tom pržila jedan komad ribe za drugim. Jeli su iz tave, stojeći, jer Catherine nije imala još jednu stolicu.
Natočila je vino, bijelo tapie iz Gascogne. A on ga je doista pio, u malim gutljajima.
Ono najčudnije u njegovu prvom spoju od 1993. godine bilo je to što se osjećao vrlo sigurnim kad je stupio u njezin stan. Ni jedna od onih misli, koje su ga obično opterećivale, nije ušla s njima na njezino područje. Kao da su ih u tom spriječila nekakva čarobna vrata.
- Kako provodite vrijeme trenutačno? - upitao je Perdu nakon što su razgovarali o Bogu, svijetu i predsjednikovu krojaču.
- Ja? U traženju - rekla je. Uzela je komad peciva.
- Tražim sebe. Prije... prije onog što se dogodilo bila sam asistentica, tajnica, glasnogovornica i obožavateljica svojega supruga. Sada tražim ono što sam znala prije nego što sam upoznala njega. Točnije rečeno, provjeravam mogu li to naći. To me zaokuplja. Pokušaji.
Počela je vaditi mekanu bijelu sredinu iz korice i gnječiti ju svojim tankim prstima.
Knjižar je čitao Catherine kao roman. Ona je dopuštala da ju lista i da čita njezinu priču.
- Danas, kada imam četrdeset osam godina, osjećam se kao da mi je osam. Tada sam mrzila kad bi me tko ignorirao. A ujedno bih bila i potpuno smetena kad bi me tko smatrao makar malo zanimljivom. Osim toga, oni koji su me uvažavali, trebali su biti pravi ljudi. Bogata djevojka ravne kose, koja me želi za prijateljicu, dobroćudni učitelj koji primjećuje kako skromno čuvam svoje veliko znanje. I moja majka.
Catherine je zastala. Usput je rukama gnječila komadić peciva.
- Uvijek sam željela da me uvažavaju najveći egoisti. Nisam marila za ostale moj dragi otac, debela, uznojena Olga iz prizemlja. Iako su oni bili mnogo simpatičniji. Ali kad sam se sviđala simpatičnim ljudima, to mi je bilo strašno. Glupo, zar ne? Takva glupa djevojčica bila sam i u braku. Željela sam da me moj muž, idiot, uvažava i isključila sam sve druge. No spremna sam to promijeniti. Hoćete li mi dodati papar?
Oblikovala je nešto od tijesta, svojim malim, tankim prstima: morskoga konjića, kojemu je utisnula oči od dva zrna papra prije nego što ga je dala Perduu.
- Bila sam kiparica. Nekad prije. Sada imam četrdeset osam godina i ponovno ću početi učiti. Ne znam koliko je godina prošlo otkako sam spavala sa suprugom. Bila sam vjerna, glupa i tako strašno usamljena da bih vas pojela kad biste bili ljubazni prema meni. Ili bih vas ubila jer ne mogu to podnijeti.
Perdu je bio zapanjen: sam, s takvom ženom, iza zatvorenih vrata.
Izgubio se u promatranju Catherinina lica, njezine glave, kao da može ući u nju i pogledati ima li ondje još što zanimljivo.
Catherine je imala probušene uši, ali nije nosila naušnice. („One s rubinima sada nosi njegova nova. Zapravo šteta, ja bih mu ih rado bacila pod noge.”) Katkad bi se uhvatila za udubinu na vratu kao da traži nešto, možda lančić koji sada također nosi neka druga.
- A što vi radite trenutačno? - upitala je. Opisao joj je Književnu ljekarnu.
- Čamac s utrobom, kuhinjicom, dvije kabine za spavanje, kupaonicom i osam tisuća knjiga. To je poseban svijet u ovom svijetu.
I jedna ukroćena pustolovina, kao i svaki brod privezan za obalu, ali to nije rekao.
- A kralj u tom svijetu monsieur Perdu, koji prepisuje lijek protiv ljubavnih jada, književni ljekarnik.
Catherine je pokazala na kutiju s knjigama koju joj je donio prethodne večeri.
- Uostalom, to pomaže.
- Što ste željeli postati, dok ste bili djevojčica? - upitao je, prije nego što ga svlada zbunjenost.
- Oh. Htjela sam biti knjižničarka. I gusarica. Vaš brod s knjigama bio bi upravo ono što sam trebala. Danju bih čitajući otkrivala sve tajne svijeta.
Perdu ju je slušao sa sve većom naklonošću.
- Noću bih zlim ljudima ukrala sve što su lažima uzeli od dobrih. I ostavila bih im samo jednu jedinu knjigu koja će ih oplemeniti, prisiliti da se pokaju, pretvoriti u dobre ljude i tako dalje - naravno.
Počela se smijati.
- Naravno - potvrdio je njezinu ironiju. Jer to je jedina tragična stvar kod knjiga: one mijenjaju ljude. Samo ne one koji su doista zli. Zli ne postaju bolji očevi, ljubazniji supruzi, dobronamjerne prijateljice. Oni ostaju tirani, i dalje muče svoje zaposlenike, djecu i pse, nasilni prema malima, a kukavice pokraj velikih i raduju se kad se njihove žrtve srame.
- Knjige su mi bili prijatelji - rekla je Catherine, hladeći vinskom čašom obraze pocrvenjele od vrućine nastale kuhanjem.
- Mislim da sam sve svoje osjećaje naučila iz knjiga. Čitajući knjige, više sam ljubila i smijala se i znala nego ikad u mojem cijelom nečitajućem životu.
- I ja - promrmljao je Perdu.
Pogledali su se i onda se jednostavno dogodilo.
- Što zapravo znači J? - upitala je Catherine dubokim glasom. Morao je pročistiti grlo prije nego što odgovori.
- Jean - rekao je tiho. Toliko mu je strana bila ta riječ da je jezikom udario u zube.
- Zovem se Jean. Jean Albert Victor Perdu. Albert po djedu s očeve strane. Victor po djedu s majčine strane. Moja je majka profesorica, njezin otac Victor Bernier bio je toksikolog, socijalist i gradonačelnik. Imam pedeset godina, Catherine, i nisam poznavao mnogo žena, a kamoli spavao s njima. Jednu sam volio. Ona me napustila.
Catherie ga je gledala.
- Jučer. Na jučerašnji dan, prije dvadeset jednu godinu. Pismo je od nje. Bojim se onog što piše u njem.
Čekao je da ga izbaci van. Da ga ošamari. Da ga ne gleda. Ali ona nije učinila ništa od toga.
- Ah, Jean - suosjećajno je šapnula Catherine. - Jean.
Ponovo.
Slatko je bilo čuti vlastito ime.
Pogledali su se, primijetio je treperenje u njezinu pogledu, osjetio je da se sam smekšao, pustio ju u sebe, prodrijeti - da, prodrli su jedno u drugo svojim pogledima i neizgovorenim riječima.
Dva mala čamca na moru, koji misle da sami plutaju nakon što su izgubili sidra, ali sada...
Ovlaš ga je pomilovala po obrazu.
Nježno da ga je pogodila poput pljuske, prekrasne, bajne pljuske. Još! Još!
Njihove su se gole ruke dotaknule kad je odložila čašu. Koža. Dlačice. Toplina.
Nije se znalo tko se više uplašio - ali to nije bio strah od nepoznatog, od iznenadne prisnosti, dodira. To su odmah znali. Zaprepstili su se zato što im je bilo tako ugodno.

11.


Jean je prišao Catherine tako da joj je mogao pomirisati kosu, osjetiti njezina ramena na svojim grudima. Srce mu je jače zakucalo. Vrlo polako stavio je ruke na njezina tanka zapešća. Uhvatio ih je, nježno, te pomilovao Catherinine ruke. Palčevi i prsti - prsten od topline i kože.
Uzdahnula je, ptičji glas koji je nosio njegovo ime posve sitan. - Jean?
- Da, Catherine.
Jean Perdu osjetio je drhtaje koji su izvirali iz njezina tijela. Dolazili su iz sredine ispod njezina pupka, drhtanje i kotrljanje. To se širilo poput valovita kruga. Zagrlio ju je s leđa, držao ju je.
Tijelo joj je podrhtavalo, odajući tajnu da je dugo, vrlo dugo bila netaknuta. Bila je pupoljak, zatvoren u okoštaloj čahuri.
Tako usamljena. Tako sama.
Catherine se lagano naslonila na njega. Njezina kratka kosa lijepo je mirisala.
Jean Perdu dodirivao ju je još nježnije, milovao je samo vrhove dlačica, samo zrak iznad njezinih golih ruku.
To je tako lijepo.
Još, preklinjalo je Catherinino tijelo, oh, molim te, još, prošlo je toliko mnogo vremena, žedna sam. I, molim te, ne tako jako, to je previše, previše. Ne mogu to izdržati! Tako mi je nedostajalo. Izdržala sam do sada, bila sam tako okrutna prema sebi - ali sada, lomim se, rasipam se poput pijeska, nestajem, pomozi mi, nastavi.
Mogu li i ja čuti njezine osjećaje?
Ono što je dolazilo iz njezinih usta, bile su samo inačice njegova imena. Jean, Jean! Jean?
Catherine se naslonila na njega i prepustila se njegovim rukama. Vrućina mu je strujala kroz prste. Osjećao se kao da je ruka i ud i osjećaj i tijelo i duša i muškarac i svaki mišić istodobno, koncentriran u vrhu svakog prsta.
Dodirivao je samo ono do čega je mogao doći na goloj koži, ne podižući joj haljinu. Njezine čvrste i preplanule ruke, do ruba rukava; stalno ih je dirao, oblikujući ih dlanovima. Milovao joj je vrat, nježan i mekan, njezine zanosne, hipnotizirajuće ključne kosti. To je činio vrhovima prstiju, vrhom palca, slijedio je obrise mišića, tvrde i meke, sve s vrhom palca.
Koža joj je postajala sve toplija. Osjetio je kako joj se mišići napinju, osjetio je kako Catherinino tijelo postaje življe, podatnije, mekše i toplije. Gust i težak cvijet koji izbija iz pupa. Kraljica noći. Izgovorio je njezino ime.
- Catherine.
Odavna zaboravljeni osjećaji razbili su u njem oklop vremena. Perdu je osjetio nešto u trbuhu. Njegove ruke više nisu osjećale samo ono što su činile Catherini nego i kako njezina koža odgovara i kako njezino tijelo sada miluje njegove ruke. Njezino je tijelo ljubilo njegove dlanove, vrhove njegovih prstiju.
Kako ona to radi? Što radi sa mnom?
Može li ju nositi i položiti ju onamo gdje joj se drhtava koljena žele odmoriti? Gdje želi istražiti njezinu kožu na listovima, ispod koljena? Može li iz nje izmamiti i neke druge melodije?
Htio ju je vidjeti kako leži pred njim, otvorenih očiju, svoj pogled u njezinu; htio je prstima dodirnuti njezine usne, njezino lice. Htio je da cijelo njezino tijelo ljubi njegove ruke, svaki dio njezina tijela.
Catherine se okrenula, sive oči kao olujno nebo, širom otvorene, divlje, ponesene.
Podigao ju je. Pripila se uza nj. Odnio ju je u spavaću sobu, nježno ju njišući. Njezina odaja bila je zrcalo njegova života. Madrac na podu, vješalica za odjeću u kutu, knjige, svjetiljka - i gramofon.
U visokom prozoru ugledao je svoj odraz, obris bez lica. Ali uspravan. Snažan. U naručju žene - takve žene.
Jean Perdu imao je osjećaj kao da mu je nešto otpalo s tijela. Otpornost prema osjećajima. Sljepoća o samom sebi.
Želja da bude nevidljiv.
Ja sam muškarac... opet sam muškarac.
Položio je Catherinu na jednostavan ležaj, na ravnu, bijelu plahtu. Ona je ležala skupljenih nogu i ruku ispruženih uz tijelo. Legao je pokraj nje, promatrao je kako diše, kako joj tijelo podrhtava na nekim mjestima, kao slabi potresi ispod kože.
Možda ondje, na udubini vrata. Između grudi i brade, ispod grla.
Nagnuo se naprijed i stavio usne na uzdrhtalo mjesto.
Opet ptičji glas.
- Jean...
Njezino bilo. Kucanje njezina srca. Njezina toplina.
Osjetio je kako Catherine ulazi u njega kroz njegove usne. Njezin miris. Kako se širi.
Vrućina njezina tijela prenosila se na njega.
A onda - oh, umrijet ću - ona ga je dodirnula.
Prsti na tkanini. Ruke na koži.
Slijedeći kravatu, gurnula mu je ruku pod košulju.
Kad mu je dodirnula kožu, probudio mu se nekakav star osjećaj na koži. Proširio se, oblikovao monsieura Perdua iznutra, rastao, rastao, ulazio u svaku nit tkiva i stanicu sve dok nije došao do grla i ostavio ga bez daha.
Žudnja. Kakva požuda. I više od toga...
Ali kako ne bi otkrio koliko je ushićen i kako ne bi obeshrabrio Catherine svojom pretjeranom mirnoćom, prisilio se da polako, što lakše izdahne.
Ljubav.
Riječ je navirala u njem kao i sjećanje na taj osjećaj; osjetio je kako mu suze nadiru u oči. Ona mi tako nedostaje.
I iz Catherinina oka pobjegla je jedna suza - je li plakala zbog sebe? Ili zbog njega?
Izvukla je ruku iz njegove košulje, zatim je otkopčala puceta i skinula mu kravatu. Pridigao se da joj olakša, nagnuo se nad nju.
Ona ga je tada uhvatila za vrat. Nije ga pritisnula. Nije ga vukla.
Malo je otvorila usne. Govorile su: „Poljubi me.”
Prstima je prešao preko ruba Catherininih usana, pipajući mjesta različite mekoće.
Bilo bi jednostavno nastaviti.
Jednim pokretom prema dolje premostiti posljednju razdaljinu. Poljubiti Catherine. Igra jezika, novost pretvoriti u prisnost, znatiželju u požudu, sreću...
Sram? Nesreća? Uzbuđenje?
Ući joj pod haljinu, polako ju razodjenuti, prvo donje rublje, zatim haljinu, da, to će učiniti. Želi znati da je gola ispod haljine. Ali nije to učinio.
Prvi put otkako su se dodirnuli, Catherine je zažmirila. U tom trenutku, kad je rastvorila usta, sklopila je oči.
Isključila je Perdua. Više nije mogao vidjeti što ona zapravo želi.
Osjetio je da se nešto događa s Catherinom. Izgleda da ju je boljelo.
Sjećanje na ono kako je bilo kad ju je ljubio njezin suprug? (I nije li to bilo užasno odavno? I nije li tada već imao tu djevojku? I nije li tada već rekao neke stvari, ružne stvari poput: „Gadi mi se kad si bolesna.” ili „Kad muškarac više ne želi ženu u svojoj spavaćoj sobi, onda je i žena kriva za to?”) Je li se njezino tijelo sjećalo toga kako je bilo zanemareno, bez nježnosti, bez masaže, bez istraživanja? Sjećanje na način na koji ju je suprug uzimao (nikada tako da joj je bilo dovoljno; ne smije ju razmaziti, govorio je, razmažene žene više ne vole, a osim toga, što bi ona još htjela, ionako je bilo već kasno). Sjećanje na noći u kojima je sumnjala u to da će ikada ponovno biti žena, da će ju netko dodirivati, smatrati ju lijepom i da će biti sama s muškarcem iza zaključanih vrata?
Catherinini demoni bili su tu, a i svoje su doveli na zabavu.
- Mi više nismo sami, Catherine.
Catherine je otvorila oči. Oluja u njima pretvorila se iz srebrna sjaja u blijedu sliku predaje.
Kimnula je. Oči su joj se napunile suzama.
- Da. Ah, Jean. Idiot je došao baš u trenutku kad sam pomislila: Napokon. Napokon me muškarac dodiruje onako kao što sam uvijek željela. Ne onako kao... kao idiot.
Okrenula se na stranu, dalje od Jeana.
Čak i moje staro ja. Glupa, mala, ponizna Cati. Koja je u sebi tražila krivnju uvijek kad joj je suprug bio onako odvratan ili kad bi ju majka danima zanemarivala. Ipak sam previdjela nešto... propustila... nisam bila dovoljno tiha. Nisam bila dovoljno sretna. Nisam dovoljno voljela njega i nju, inače ne bi bili takvi...
Catherine je plakala.
Prvo je plakala tiho, a onda, kad ju je umotao u pokrivač i čvršće zagrlio, nježno joj stavivši ruku pod glavu, počela je glasnije jecati. Slamalo mu se srce.
Osjetio je kako ona u njegovim rukama korača dolinama iznad kojih je u mislima letjela već tisuću puta. Strahujući da će pasti, izgubiti kontrolu, utopiti se u boli - ali to je činila sada.
Pala je. Catherine je dotaknula dno, svladana jadom, tugom i poniženjem.
- Više nemam prijatelja...rekao je, oni žele samo uživati u njegovu sjaju. Njegovu. Nije mogao zamisliti da ih ja zanimam. Rekao je, trebam te, a uopće me nije trebao, nije me htio... Htio je imati umjetnost samo za sebe... ja sam. svoju napustila za njegovu ljubav, ali njemu to nije bilo dovoljno. Jesam li trebala umrijeti kako bih mu dokazala da mi je bio sve? I da je bio više od onoga što ću ja ikad biti?
A onda, za kraj, Catherine je rekla šapćući: - Dvadeset godina, Jean. Dvadeset godina nisam živjela... Pljunula sam na vlastiti život i dopustila da i drugi pljuju po njem.
Poslije je počela mirnije disati.
Zatim je zaspala.
Njezino tijelo postalo je meko u Perduovu naručju.
Dakle, i ona. Dvadeset godina. Očito ima više načina da si pokvariš život.
Monsieur Perdu znao je da je sada on na redu.
Sada će on morati dotaknuti dno.
U dnevnoj sobi, na njegovu starom, bijelom kuhinjskom stolu nalazilo se Manonino pismo. Na nekakav tužan način tješilo ga je što nije jedini rasipao svoje vrijeme.
Nakratko se pitao što bi bilo da Catherine nije upoznala Le P.-a, nego njega.
Malo se duže pitao je li spreman za pismo.
Naravno da nije.
Slomio je pečat, pomirisao papir, mirisao ga je dugo. Sklopio je oči i na trenutak spustio glavu.
Zatim je monsieur Perdu sjeo na uredsku stolicu i počeo čitati Manonino pismo staro dvadeset jednu godinu.

12.


Bonnieux, 30. kolovoza 1992. godine


Pisala sam ti već tisuću puta, Jean, i svaki sam put morala početi istom riječju jer je ona najistinitija od svega: „Voljeni”. Voljeni Jean, moj ljubljeni, daleki Jean.
Napravila sam glupost. Nisam ti rekla zašto sam te napustila. I sada mi je zao zbog toga što sam otišla i što ti nisam rekla zašto. Molim te, čitaj dalje, nemoj me spaliti - nisam te napustila zato što nisam htjela ostati s tobom.
Htjela sam. Mnogo više od ovoga što se sada događa sa mnom. Jean, umrijet ću, vrlo brzo, kažu do Božića. Kad sam otišla, željela sam da me mrziš.
Vidim kako odmahuješ glavom, mon amour. No htjela sam učiniti ono što sam smatrala ispravnim. Ne kažu li: Čini ono što je dobro za drugoga? Mislila sam da će biti dobro ako me zaboraviš u bijesu. Ako ne tuguješ. Ako ne budeš zabrinut, ako ne znaš za smrt. Rez, bijes, gotovo - idemo dalje.
No prevarila sam se. Ne može ovako, još ti moram reći što se dogodilo meni, tebi, nama. Lijepo je i strašno istodobno, preveliko je za ovo malo pismo. Ako si tu, razgovarat ćemo o svem. To je, dakle, ono što te molim, Jean: Dođi k meni. Tako se bojim smrti. Ali pričekat ću dok ne dođeš. Volim te. Manon.
P. S. Ako ne želiš doći, jer nemaš dovoljno ljubavi prema meni, prihvatit ću to. Ne duguješ mi ništa. Ni suosjećanje. P. P. S. Liječnici mi vise ne dopuštaju da putujem. Luc te očekuje.
*

Monsieur Perdu sjedio je u mraku i osjećao se kao da ga je netko isprebijao.
Grč u prsima.
To nije moguće?
Uvijek kad bi trepnuo, vidio je sebe. Ali onakvog kakav je bio prije dvadeset jednu godinu. Kako sjedi za stolom, kao skamenjen, i ne želi otvoriti pismo.
Nemoguće.
Nije mogla...?
Dva ga je puta izdala. Bio je siguran u to. Na tom je zaključku izgradio svoj život. Osjetio je mučninu.
Sada je morao otkriti da je on bio taj koji ju je izdao. Manon je uzaludno čekala da dođe k njoj, dok je ona... Ne. Molim, molim - ne. Sve je učinio pogrešno.
Pismo, P. S. - sigurno joj se činilo da njegovi osjećaji nisu bili dovoljno jaki. Kao da Jean Perdu nikad nije dovoljno volio Manon da bi joj mogao ispuniti tu divlju želju - njezinu posljednju, duboku, strasnu.
Shvativši to, neizmjerno se posramio.
Vidio ju je pred sobom, satima i satima u tjednima nakon pisma. Kako čeka da se pred njezinom kućom zaustavi automobil i da Jean pokuca na njezina vrata.
Ljeto je prošlo, jesen je prekrila mrazom opalo lišće, zima je ogolila drveće.
Ali on nije došao.
Lice je prekrio rukama, najradije bi udario sam sebe. A sada je prekasno.
Monsieur Perdu drhtavim je prstima preklopio krhko pismo, koje je nekim čudom i dalje mirisalo po njoj, i gurnuo ga natrag u omotnicu. Zatim je ogorčenom usredotočenošću zakopčao košulju i potražio cipele. Zagladio je kosu gledajući se u tamno prozorsko okno.
Skoči, odvratni idiote. To bi bilo rješenje.
Kad je podigao glavu, ugledao je Catherinu na vratima.
- Ona me... - počeo je, pokazujući na pismo. - Ja sam ju... - Nije našao riječi. - A sve je bilo drukčije.
Kako je samo glasila riječ za to?
- Volio? - upitala je Catherine nakon nekog vremena. Kimnuo je.
Točno.
- Ali to je dobro.
- Prekasno je - rekao je. Sve je uništeno. Ja sam uništen.
- Ona me sigurno... Kaži već jednom.
-... napustila iz ljubavi. Da, iz ljubavi. Napustila.
- Hoćete li se ponovno vidjeti? - upitala je Catherine.
- Ne. Ona je mrtva. Manon je već dugo mrtva.
Zatvorio je oči kako ne bi gledao Catherinu, kako ne bi vidio koliko ju je povrijedio.
- A ja sam ju volio. Tako mnogo da sam prestao živjeti kad je otišla. Umrla je, a ja sam mislio samo na to kako je bila zla prema meni. Bio sam glup čovjek. I, Catherine, oprosti mi, još sam glup. Ne mogu čak ni govoriti o tom. Moram otići prije nego te još više povrijedim, u redu?
Naravno, možeš ići. I ti mi ne činiš ništa nažao. Život je takav, a ni mi nemamo više četrnaest godina. Čovjek postaje čudan kad nema više nikoga koga bi mogao voljeti. A u svakom novom osjećaju onaj stari pliva neko vrijeme na valu. Takvi smo mi ljudi govorila je Catherine šaptom, mirno i promišljeno.
Pogledala je kuhinjski stol, okidač svega što se dogodilo.
- Voljela bih da me moj suprug napustio iz ljubavi. To je najljepši način na koji možeš biti ostavljen.
Perdu je ukočeno prišao Catherini i nespretno ju zagrlio; osjećao se strašno čudno.

13.


Načinio je stotinu sklekova dok je voda krčkala u kuhalu. Nakon prvoga gutljaja kave natjerao se napraviti dvjesto trbušnjaka, sve dok mu nisu zadrhtali mišići.
Tuširao se hladnom i vrućom vodom, obrijao se i pritom se nekoliko puta duboko porezao. Čekao je da prestane krvariti, izglačao je bijelu košulju i povezao kravatu. Stavio je u džep nekoliko novčanica i prebacio sako preko ruke.
Izlazeći iz stana, nije ni pogledao Catherinina vrata. Tijelo mu je silno žudjelo za njezinim zagrljajem.
A onda? Ja ću se tješiti, ona će se tješiti, na kraju ćemo biti kao dva iskorištena rupčića.
Pokupio je narudžbe za knjige, koje su mu susjedi zataknuli u poštanski sandučić; pozdravio je Thierryja, koji je sa stolova brisao vlagu nakupljenu preko noći.
Jeo je omlet sa sirom, nesvjesno, bez teka, jer se silno usredotočio na čitanje jutarnjih novina.
- I? - upitao je Thierry. Stavio je ruku na Perduovo rame.
Taj pokret bio je tako lagan, tako prijateljski - a monsieur Perdu morao se suzdržati da ne protrese Thierryja.
Kako je umrla? Od čega? Je li ju boljelo, je li me zvala? Je li svaki dan gledala u vrata? Zašto sam bio tako ponosan?
Zašto se to moralo dogoditi baš na taj način? Koju sam kaznu zaslužio.. bih li se trebao ubiti? Jedanput u životu postupiti ispravno?
Perdu je čitao književne kritike. Čitao ih je pomno, manično usredotočen, odlučan ne propustiti ni jednu riječ, ni jedno mišljenje, ni jedan podatak. Podcrtavao je, pisao komentare i zaboravljao što je pročitao. Čitao je iznova.
Nije ni podigao glavu kad je Thierry rekao: - Ovaj automobil, ovdje. Tu stoji već pola noći. Spavaju li ljudi u njem? Jesu li to opet neki koji su došli zbog onog spisatelja? - Zbog Maxa Jordana? - upitao je Perdu.
Neka taj dečko ne napravi nikakvu glupost.
Kad je Thierry prišao automobilu, ovaj je brzo odjurio.
Kad je čula smrt, uplašila se. I željela je da ju ja zaštitim. Ali ja nisam bio tu. Žalio sam samoga sebe.
Perdu je osjetio mučninu.
Manon. Njezine ruke.
Njezino pismo, njezin miris, njezin rukopis - sve je to bilo živo. Tako mi nedostaje.
Mrzim sebe. Mrzim nju!
Zašto je dopustila da umre? To je sigurno nesporazum, ona je vjerojatno još živa, negdje.
Odjurio je u zahod i povratio.
*

To nije bio miran nedjeljni dan.
Pomeo je mostić, knjige, koje nije htio prodati proteklih dana, vratio je na njihova mjesta. Poslagao ih točno u milimetar. Stavio je novu rolu papira u blagajnu, nije znao što bi s rukama.
Ako preživim ovaj dan, preživjet ću i sve dane koji su mi ostali.
Poslužio je jednog Talijana. - Nedavno sam vidio jednu knjigu s gavranom u naočalama na naslovnici. Je li to već prevedeno?
Fotografirao se s parom turista, primio narudžbu za djela iz Sirije, u kojima se kritizira islam, jednoj Španjolki prodao čarape za proširene vene, napunio Kafkin i Lindgrenicin tanjurić. Dok su se mačke motale po brodu, Perdu je listao katalog uredskog materijala, u kojem se nisu nudili samo podmetači s najpoznatijim pričama od šest riječi od Hemingwaya i Murakamija nego i posudice za sol, papar i druge začine. U obliku glava. Schiller, Goethe, Colette, Balzac i Virginia Woolf - kroz razdjeljak u njihovoj kosi mogli ste posuti hranu solju, paprom ili šećerom. Čemu sve to?
- Pravi non-book bestseller: najnovije oznake za čitanje u svakoj knjižari. Ekskluzivna ponuda: Hesseove Stube - kultni podupirač za knjige na odjelu poezije!
Perdu je pogledao u stranu.
Znate li što? Dosta je. Možete me... s vašim posipačima u obliku Goethea. Možete me... s vašim krimićima na toaletnom papiru. I Hesseove Stube - „svaki početak krije neku čaroliju” - kao ukras za regal, molim vas lijepo! Dosta je!
Knjižar je gledao Seinu kroz prozor. Kako voda svjetluca, kako se nebo zaobljuje.
Zapravo dražesna.
Je li se Manon ljutila na mene pa me zato napustila na takav način? Zato što sam takav kakav jesam pa nije bilo drugog izbora? Razgovarati sa mnom, na primjer. Jednostavno reći što se događa s njom. Moliti me za pomoć. Reći mi istinu.
- Zar ja nisam čovjek za to? Kakav sam ja uopće čovjek? - rekao je glasno.
Jean Perdu zatvorio je katalog, smotao ga i stavio u stražnji džep svojih sivih hlača.
Bilo je kao da je dvadeset jedna godina njegova života vodila baš prema ovome. Prema ovoj minuti u kojoj je shvatio što treba činiti. Što je odavno trebao učiniti, i bez Manonina pisma.
Monsieur Perdu otvorio je svoju besprijekorno uređenu kutiju s alatom u strojarnici, izvadio je odvijač na bateriju, stavio ga u džep košulje i izašao na mostić. Ondje je stavio katalog na metalnu dasku, kleknuo na šaren lakiran papir, spojio držalo s odvijačem i počeo odvijati velike vijke, kojima je mostić bio pričvršćen za mol. Jedan za drugim.
Na kraju je odvojio i crijevo za dovod svježe vode iz spremnika u luci, izvukao utikače iz produžnoga kabla i odvezao užad kojima je Književna ljekarna već dva desetljeća bila privezana za obalu.
Perdu je nekoliko puta snažno udario nogom u mostić kako bi se napokon odvojio od podloge. Podigao je dasku, gurnuo ju u hodnik ploveće knjižare, uskočio za njom i zatvorio vrata.
Perdu je otišao na krmu, poslao misao u Rue Montagnard -„Catherine, oprosti mi” i stavio ključ u bravicu.
A onda, nakon deset sekunda, koje je Perdu odbrojio s velikim zadovoljstvom, okrenuo je ključ.
Motor je počeo raditi bez oklijevanja.
- Monsieur Perdu! Monsieur Perdu! Halo! Čekajte! Pogledao je preko ramena.
Jordan? Da, to je bio Jordan! Osim štitnika za uši imao je na sebi i sunčane naočale, koje je Perdu prepoznao kao one od madame Bomme, svjetlucav model kakav nosi kućna muha iz Pčelice Maje.
Jordan je potrčao prema plovećoj knjižari, sa zelenom mornarskom vrećom preko ramena, koja je uzbuđeno poskakivala pri svakom koraku, i raznim torbama koje su mu se njihale u ruci. Za njim je trčalo dvoje mladih s fotografskim aparatima.
- Kamo idete? - u strahu je povikao Jordan. - Što dalje odavde! - uzvratio mu je Perdu.
- Sjajno, i ja želim onamo!
Jordan je bacio svoje stvari na palubu kad je drhtava i zanjihana Lulu bila već jedan metar udaljena od obale. Pola stvari palo je u vodu, između ostalog i Jordanova vrećica s mobitelom i novčanikom.
Motor je brujao, dizelsko gorivo pretvaralo se u crn dimni oblak. Rijeka je već dopola bila prekrivena modrom parom. Perdu je vidio lučkog zapovjednika koji je psujući krenuo prema njima.
Povukao je ručicu na punom snagom.
Spisatelj je uzeo zalet.
- Ne! - povikao je Perdu. - Monsieur Jordan! Ne, to ne dolazi u obzir! Ja vas moram... Max Jordan skočio je.

14.


Zamoliti! Jean Perdu gledao je kako Max Jordan ustaje, trljajući koljena, te pogledom prati pola svojih izgubljenih stvari koje su se još nekoliko trenutaka vrtjele na površini vode, a onda potonule. Zatim je, s osmijehom od uha do uha, došao do kormila. Naravno, na ušima je imao štitnike.
- Dobar dan - sretno je rekao progonjen autor. - I vi putujete ovim brodom?
Perdu je zakolutao očima. Poslije će očitati bukvicu Maxu Jordanu, a zatim će ga uljudno baciti s broda. Sada je morao biti usredotočen. Što mu se sve nije našlo na putu! Izletnički brodovi, teretni čamci, čamci za stanovanje, ptice, muhe, pjena... Kako je ono bilo, tko ima prednost, i kojom brzinom uopće smije... I što znače oni žuti rombovi uz prolaze ispod mostova?
Max ga je i dalje gledao kao da nešto čeka.
- Jordane, pazite na mačke i na knjige. I skuhajte nam kavu. Ja ću se dotle truditi da nikoga ne ubijem.
- Što? Koga želite ubiti? Mačke? - upitao je spisatelj, ništa ne shvaćajući.
- Maknite to - Perdu je pokazao na Jordanove štitnike za uši - i skuhajte nam kavu.
Kad je Max Jordan malo poslije stavio limenu šalicu jake kave pokraj kormila veličine automobilske gume, Perdu se već bio priviknuo na vibriranje i plovidbu protiv struje. Prošlo je mnogo vremena otkako je upravljao čamcem. Sama ta njuška, koju je gurao pred sobom! Dugačka kao tri prikolice za kamion! A sve je bilo tako diskretno - ploveća knjižara nečujno je klizila po vodi.
Bio je uplašen i sretan istodobno. Želio je pjevati i vrištati. Grčevito je stisnuo kormilo. Bilo je ludo to što je učinio, bilo je šašavo, bilo je... fan-tas-tič-no!
- Gdje ste naučio voziti teret i sve to? - upitao je spisatelj i sa strahopoštovanjem pokazao na navigacijske instrumente.
- Pokazao mi je moj otac. Tada sam imao dvanaest godina. Sa šesnaest sam položio ispit za riječnu plovidbu jer sam mislio da ću jednog dana prevoziti ugljen na sjever.
I postati velik, miran muškarac koji se nikad neće morati truditi da postane sretan. Moj Bože, kako život brzo prolazi!
- Stvarno? Meni moj otac nije pokazao ni kako se izrađuju brodovi od papira.
Pariz je klizio pokraj njih kao na filmskoj vrpci. Pont Neuf, Notre Dame, luka Arsenal.
- To je bio pravi bondovski bijeg. Želite li mlijeko i šećer, mister Bond? - upitao je Jordan. - I zašto ste to uopće učinili?
- Što? I bez šećera, Moneypenny.
- Preokrenuli svoj život. Pobjegli. Postali Huckleberry Finn na rijeci, Ford Prefect...
- Zbog jedne žene.
- Zbog žene? Mislio sam da nemate ništa sa ženama.
- Uglavnom nemam. Samo s jednom. Ali s njom je posebno. Želim k njoj.
- Aha. Izvrsno. Zašto niste išli autobusom?
- Mislite li da samo u knjigama ljudi čine ludosti?
- Ne. Upravo mislim na to kako ne znam plivati i kako ste vi posljednji put upravljali ovakvim čudovištem još dok ste nosili kratke hlače. I mislim kako ste pet limenki mačje hrane poslagali po abecedi. Vjerojatno ste ludi. Gospode Bože! Vi ste nekad imali dvanaest godina? Bili ste pravi mali dječak. Neshvatljivo! Djelujete kao da ste oduvijek bili tako... - Tako?
- Tako odrasli. Tako... pribrani. Potpuno suvereni. Kad bi taj samo znao kakav sam ja diletant.
- Ne bih stigao ni do željezničkog kolodvora. Putem bih imao previše vremena za razmišljanje, monsieur Jordan. I pronašao bih razloge zašto nije dobro da otputujem. Tada to ne bih učinio. Tada bih stajao ondje gore.
Perdu je pokazao na jedan most s kojeg su im mahale djevojke na biciklima. - Ostao bih ondje gdje sam uvijek bio. Ne bih se pokrenuo iz života na koji sam navikao. On je, doduše, usran, ali je siguran.
- Upravo ste rekli usran. - Da, i?
- Super, sad više nisam toliko zabrinut zbog abecede u vašem hladnjaku.
Perdu je uzeo kavu. Koliko bi tek Max Jordan bio zabrinut kad bi znao da je žena, zbog koje je Jean Perdu tako naprasito odvezao užad, mrtva već dvadeset jednu godinu? Perdu je zamišljao kako će to reći Jordanu. Odmah, Samo kad bi znao kako.
- A vi? - upitao je. - Što je vas dovelo ovamo. Monsieur?
- Ja želim... potražiti priču - objasnio je Jordan, zamuckujući. - Jer u meni... nema više ničega. Ne želim se vratiti kući dok ju ne nađem. Zapravo, došao sam na mol samo da se pozdravim, a onda ste vi isplovili... Mogu li ploviti s vama, molim vas? Mogu li?
Pogledao je Perdua očima punim nade da je ovaj za početak odgodio plan da Maxa Jordana u prvoj većoj luci iskrca i poželi mu sreću.
Pred njim je bio svijet, iza njega nevoljen život, odjednom se osjećao kao dječak kakav je nekad doista bio. Iako Max Jordan iz svoje mladalačke perspektive nije mogao vjerovati u to.
Na primjer, osjećao se kao da ima dvanaest godina. Kad gotovo nikad nije bio sam, ali je volio biti sam, ili s Vijayom, mršavim dječakom iz indijske matematičke obitelji. Dok je bio još takvo dijete da je svoje noćne snove smatrao drugim, stvarnim svijetom i mjestom iskušenja. Da, nekoć je vjerovao da u snovima postoje zadaci koje mora riješiti da bi se u stvarnom životu podigao na viši stupanj.
- Pronađi put iz labirinta! Nauči letjeti! Pobijedi psa iz pakla! Kad se probudiš, tvoja će se želja ostvariti.
U ono vrijeme vjerovao je u snagu svojih želja. Naravno, uz odricanje od nečeg dragog ili važnog.
- Neka za doručkom moji roditelji ponovno pogledaju jedno drugo! Za to ću dati oko, lijevo. Desno mi je još potrebno za upravljanje teretnjakom.
Da, tako je molio dok je bio dječak i dok još nije bio ovako... kako je to Jordan rekao? Tako pribran? Također je pisao pisma Bogu i pečatio ih krvlju iz svojega palca. A sada, sa zakašnjenjem od nepunih tisuću godina, stajao je za kormilom golemog broda i ponovno osjetio da doista ima još želja.
Perduu se otelo jedno Ha!. Malo se uspravio.
Jordan je vrtio kotačić na radiju dok nije pronašao navigaciju VNF Seine koja je regulirala riječni promet.
- ... ponovno dajemo obavijest komičarima koji su zadimili luku Champs-Élysées: Lijepi pozdravi od lučkoga kapetana, desna je strana ono gdje je palac lijevo.
- Obraćaju li se nama? - upitao je Jordan.
- Ah, nije nas briga - rekao je monsieur Perdu. Pogledali su se i nacerili.
- Kad ste još bili dječak, što ste željeli postati, monsieur... Jordan?
- Dječak? Dakle, još jučer?
Max se vragolasto nasmiješio. Zatim je utihnuo.
- Htio sam postati muškarac kojeg će moj otac shvaćati ozbiljno. I tumač snova, što pak proturječi tomu - dodao je.
Perdu se nakašljao. - Potražite put za Avignon, monsieur. Potražite nam lijep put kroz kanale prema jugu. Takav koji će nam možda donijeti... važne snove. Perdu je pokazao na hrpu planova. Na kartama se nalazila gusta mreža plavih plovnih puteva, kanala, marina i ustava.
Kad ga je Jordan upitno pogledao, Perdu je dodao gas. Pogleda uprta u vodu, rekao je: - Sanary kaže da moramo ploviti prema jugu kako bismo dobili odgovore na snove. I da se možemo ondje ponovno naći, ako se na putu do tamo izgubimo, posve izgubimo. Zbog ljubavi. Zbog žudnje. Iz straha. Na jugu osluškujemo more kako bismo shvatili da smijeh i plač zvuče jednako i da duša mora katkad plakati da bi bila sretna...
U grudima mu se probudila ptica i oprezno, čudeći se što je još živ, raširila krila. Htio je van. Htio je slomiti grudi i izvaditi srce, ponijeti ga na nebo.
- Dolazim - promrmljao je Jean Perdu. - Dolazim, Manon.
Manonin dnevnik putovanja

Na putu u moj život, između Avignona i Lyona

30. srpnja 1986. godine

Pravo je čudo što nisu svi ušli za mnom. Bilo je previše i to što su se (roditelji, teta „Ženama-ne-trebaju-muškarci” - Julija, sestrične „predebela-sam”- Daphne i „uvijek-sam-tako-umorna”- Nicolette) s njihova timijanskog brijega spustili k nama u dolinu i došli u Avignon da vide kako ću doista ući u brz vlak Marseille-Paris. Ja sam mislila da oni samo žele ići u pravi grad i u kino i kupiti nekoliko Princeovih ploča.
Luc nije došao. Mislio je da neću otići ako on dođe na kolodvor. Istina, sa stotinu metara mogu vidjeti kako mu je, već samo po načinu na koji stoji ili sjedi i kako drži ramena i glavu. On je od glave do pete Francuz južnjak, njegova je duša vatra i vino, nikad nije hladnokrvan, ništa ne može raditi bez emocija, ni prema čemu nije ravnodušan. Kažu da je u Parizu većina ljudi potpuno ravnodušna prema većini stvari. Stojim na prozoru ekspresnog vlaka i osjećam se mladom i odraslom u isto vrijeme. Po prvi se put doista opraštam od zavičaja. Zapravo ga vidim prvi put dok se udaljavam od njega kilometar po kilometar. Nebo natopljeno svjetlošću, cvrčanje cvrčaka iz stoljetnog drveća, vjetrovi oko svakog bademova lista. Vrućina koja je poput groznice. Zlatni titraji i iskre u zraku dok sunce zalazi te strma brda i sela na njihovim vrhovima utapa u ružičastu boju i boju meda. I posvuda je zemlja, ne prestaje rasti prema nama: iz stijena se probijaju ružmarin i timijan, trešnje gotovo pucaju od zrelosti, jedre sjemenke lipe mirišu po djevojačkom smijehu kad im mladi žeteoci dolaze kroz sjenu platana. Rijeke blistaju poput tirkiznih, tankih niti između strmih stijena, a na jugu se cakli modro more, modro poput mrlja na koži od crnih maslina, kad vodite ljubav pod njihovim stablom... Zemilja stalno pritišće ljude, nemilosrdno. Trnje. Stijene. Miris.- Tata kaže da je Provansa ljude načinila od drveća i šarenih stijena i izvora ti nazvala ih Francuzima. Oni su drveni i savitlji-, vi, okamenjeni i snažni, govore iz dubina svojih slojeva i prokuhaju brzo poput vode u loncu na peći.
Već osjećam kako vrućina jenjava, nebo se spušta i gubi kobaltni sjaj... vidim kako oblici zemlje postaju sve mekši i slabiji što smo bliže sjeveru. Hladan, ciničan sjever! Možeš li ljubiti? Naravno, mama se boji da bi mi se u Parizu moglo nešto dogoditi. Ne vjeruje baš da će me raznijeti jedna od onakvih bomba Libanonske frakcije, kakve su eksplodirale u galeriji Lafayette i na Champs-Élysées. Boji se da će me upropastiti kakav muškarac. Ili, sačuvaj Bože, žena. Jedna od intelektualki sa Saint Germaina, koje imaju sve u glavi, ali ništa u srcu i koje bi mi mogle osladiti život u hladnim umjetničkim domovima, u kojima žene na kraju kao i uvijek kreativnoj gospodi ispiru kistove.
Mislim da mamu brine to što bih daleko od Bonnieuxa i njegovih atlantskih cedrowa, vinove loze Vermentino i ružičastih sumraka mogla otkriti nešto što bi ugrozilo moj budući život. Prošle sam ju noći čula kako očajnički plače u ljetnoj kuhinji; boji se za mene. Kažu, u Parizu se svi natječu, a muškarci zavode žene svojom hladnoćom.
Svaka žena želi ukrotiti muškarca i njegov leden oklop pretvoriti u strast... svaka žena. A osobito one s juga. To kaže Daphne, a ja mislim da govori gluposti. Dijete očito izazivaju halucinacije. Tata je Provansalac koji potpuno vlada sobom. što oni u gradu imaju ponuditi osobi kao što si ti? - to su njegove riječi. Volim ga kad ima svojih pet humamističkih minuta i vidi Provansu kao kolijevku cjelokupne nacionalne kulture. Tada izgovara svoje okcitanske fraze i divi se tomu što i posljednji uzgajivač maslina i neopran proizvođač rajčica još govori jezikom umjetnika, filozofa, glazbenika i mlađih, već četiri stotine godina. Ne kao Parižani, koji kreativnost i kozmopolitizam pripisuju samo svojemu obrazovnomu građanstvu... Ah, tata! Platon s motikom i tako nesnošljiv prema nesnošljivima. Nedostajat će mi začin njegova mirisa, začin njegovih grudi. I njegov glas, olujna grmljavina na obzoru.
Znam da će mi nedostajati i visine, plavetnilo, mistral koji mete i kupa vinograde... Ponijela sam komadić zemlje i svežanj začinskih trava. Osim toga, košticu nektarine koju sam cuclala, te kamenčić, koji, baš kao i Pagnol, stavljam pod jezik kad osjetim žeđ za izvorima svojeg zavičaja.
Hoće li mi nedostajati Luc? On je uvijek bio tu, nikad mi još nije nedostajao. Voljela bih čeznuti za njim. Ne poznajem bol o kojoj je govorila sestrična tako-sam-debela-Daphne znakovito izostavljajući riječi: „To je kao da ti muškarac zabija sidro u grudi, u trbuh, između nogu; a kad ga nema, onda te lanci vuku i razdiru.” Zvučalo je jezivo, a ona se još i smijala.
Kakav je osjećaj željeti muškarca na taj način? I zabijam li i ja te kuke u njega, ili muškarac lakše zaboravlja? Je li Daphne to čitala u jednom od onih strašnih romana?
Ja znam sve o muškarcima, ali o muškarcu ne znam ništa. Kakav je muškarac kad je sa ženom? Zna li on u dvadesetoj hoće liju voljeti u šezdesetoj - budući da kad je riječ o karijeri, dobro zna kako u šezdesetoj godini želi razmišljati, postupati i živjeti? Vratit ću se za godinu dana, Luc i ja vjenčat ćemo se, kao ptice, A onda ćemo praviti vino i djecu, iz godine u godinu. Slobodna sam za godinu i za budućnost. Luc neće postavljati pitanja ako dođem kući kasno navečer ili ako, u godinama koje slijede, sama otputujem u Pariz ili na neko drugo mjesto. To je bio njegov zaručnički dar: slobodan brak. On je takav.
Tata ga neće razumjeti - sloboda od vjernosti, iz ljubavi? „Ni kiše nema dovoljno za cijelu zemlju”, reći će; ljubav je kiša, muškarac je zemlja. A mi žene, što smo mi? “Vi obrađujete muškarca, on cvjeta pod vašim rukama, to je snaga žena. “
Još ne znam želim li Lucov dar kiše. On je velik, možda sam ja premalena za to.
I želim li mu ga uzvratiti? Luc je rekao da neće to tražiti i da to nije nikakav uvjet.
Ja sam kći visokog, snažnog stabla.
Moje drvo postaje brod, ali bez sidra, bez zastave, isplovljavam i tražim sjenu i svjetlost; pijem vjetar i zaboravljam sve luke. Osuđena na slobodu, darovanu ili osvojenu, uvijek sama u dvojbi. Oh, moram još nešto spomenuti prije nego moja unutarnja Ivana Orkanska ponovno strgne košulju i nastavi izgovarati stihove: doista sam upoznala muškarca koji me vidio kako plačem i kako pišem dnevnik. U odjeljku vlaka. Vidio je moje suze, a ja sam ih skrivala kao i djetinjast osjećaj „želim to natrag”, koji me obuzima čim napustim svoju malu dolinu...
Pitao je imam li jaku nostalgiju.
- Mogla bih imati i ljubavne jade? - upitala sam ga.
- Nostalgija je ljubavna bol. Samo mnogo gora.
Visok je za Francuza. Knjižar, zubi su mu bijeli i dobronamjerni, oči zelene, kao trava. Nekako kao boja cedra ispred moje spavaće sobe u Bonnieuxu. Usta crvena poput grožđa, kosa gusta i jaka kao grančice ružmarina.
On se zove Jean. Upravo obnavlja flamanski teretni čamac; želi u njem saditi knjige, kaže. „Papirnati čamci za dušu”, to će biti ljekarna, objašnjava, pharmacie littéraire, za sve one osjećaje za koje inače nema lijeka.
Nostalgija, na primjer. Kaže da postoje različite vrste nostalgije. Želja za sigurnošću, nostalgija za obitelji, strah od rastanka ili ljubavna čežnja.
„Želja da volimo nešto što je dobro: mjesto, osobu, određen krevet.”
On to kaže na način da ne zvuči glupo, nego logično. Jean mi je obećao dati knjige koje će ublažiti moju nostalgiju. To je rekao kao da govori o kakvom polučarobnom, ali ipak službenom lijeku. Nalikuje mi na bijeloga gavrana, mudar i snažan, uzdignut iznad stvari. On je poput ponosne velike ptice koja bdije nad nebom. Ne, nisam dobro rekla: Nije mi obećao dati knjige - on ne podnosi obećanja. Samo je to predložio. „Mogu vam pomoći. Ako želite više plakati ili ako želite prestati plakati. Ili smijati se, kako biste manje plakali: ja ću vam pomoći.”
Htjela bih ga poljubiti da vidim može li on osjećati i vjerovati, a ne samo govoriti i znati.
I koliko visoko može poletjeti, bijeli gavran, koji vidi sve što je u meni.

15.


Gladan sam - rekao je Max. - Imamo li dovoljno svježe vode? - upitao je Max. - Ja bih upravljao brodom! - tražio je Max.
- Zar nemamo udica na brodu? - zanovijetao je Max.
- Osjećam se nekako sakato bez telefona i kreditnih kartica. Vi ne? - uzdisao je Max.
- Ne. Možete čistiti čamac - odgovorio je Perdu. - To je meditacija u pokretu.
- Čistiti? Stvarno? Vidite, eno opet nekoliko švedskih jedriličara - rekao je spisatelj. Uvijek plove posred rijeke, kao da su ju oni izmislili. Englezi su drukčiji, doimaju se kao da samo oni pripadaju ovamo, a svi ostali trebaju im pljeskati s obale i mahati zastavicama. Da, Trafalgar. To ih još uvijek ljuti.
Spustio je dalekozor. - Imamo li uopće nacionalnu zastavu na stražnjici?
- Na krmi, Max. Stražnjica broda zove se krma.
Što su dalje odmicali vijugavom Seinom, to se Max više uzbuđivao - a Perdu smirivao.
Rijeka je blago i mirno tekla kroz šume i parkove. Na obali su se redala prostrana gospodarska zemljišta s kućama koje su odisale starim novcem i obiteljskim tajnama.
- U sanduku s alatom potražite zastavu i trokutastu trobojnicu - Perdu je zapovjedio Jordanu. - I izvadite čavle i gumeni čekić; to će nam trebati ako ne pronađemo luku.
- Aha. A otkuda ja znam kako se s tim radi?
- Eh... to piše u knjizi o praznicima u čamcu za stanovanje.
- A kako se peca?
- To piše u poglavlju Preživljavanje građana u provinciji.
- A gdje stoji posuda za čišćenje? Također u kakvoj knjizi? Max se počeo smijati te ponovno navukao štitnike na uši. Perdu je pred sobom ugledao skupinu kanuista te snažno zatrubio kako bi ih upozorio. Zvuk je bio dubok, glasan i prošao mu je kroz grudi i želudac - izravno pod pupak i odonud još niže.
- Oh - šapnuo je monsieur Perdu. Ponovno je povukao polugu roga. To doista mogu izmisliti samo muškarci.
Zvukom i njegovom jekom u sebi ponovno je osjetio Catherininu kožu pod prstima. Kako se koža deltoidnog mišića napela gore na ramenu. Mekana, topla, glatka. I obla. Pomisao da je dodirivao Catherine, Jeana je na trenutak potpuno pomutila.
Dirati žene, voziti brodove, jednostavno pobjeći.
Kao da su se milijarde stanica u njem probudile, pospano treptale, pružale se, govorile: Hej! To nam nedostaje. Još, molimo te. Stisni gas!
Desni bok, lijevi bok, oznake plovnog puta različitih boja, ruke su to još znale pa su upravljale tako da plove između njih. A žene su lukave, one ne suprotstavljaju osjećaj razumu i vole bez granica, da, trbuh je to znao.
Čuvajte se vrtloga ispred ustave.
Čuvajte se žena koje uvijek žele biti slabe. One muškarcima ne dopuštaju slabost.
Ali skiper ima posljednju riječ. Ili njegova žena.
Ali ponovno uploviti u luku? Pristati s ovim čamcem bilo je otprilike jednako lako kao i isključiti noćne misli.
Ah! Večeras će zaploviti prema nekomu lijepomu, dugačkomu, podatnomu molu, nježno zamahnuti veslom, ako ga nade, i... onda?
Možda bi ipak trebao pristati uz kakav obronak na obali.
Ili jednostavno nastaviti ploviti, do kraja mojeg života.
Iz urednog vrta na obali promatrala ga je skupina žena. Jedna od njih mahnula mu je.
Vrlo su rijetko susretali teretne čamce ili flamanske teretnjake, Luluine daleke rođake, kojima su upravljali ravnodušni kapetani, nemarno podignutih nogu, dodirujući samo palcem veliko, lagano kormilo.
A onda, odjednom, nestalo je civilizacije. Iza Meluna uronili su u ljetno zelenilo.
A kako je samo mirisalo! Tako čisto, tako svježe i čisto.
Ali tu je bilo još nešto, posve različito od Pariza. Nedostajalo je nešto određeno. Nešto na što se Perdu tako jako navikao, da mu je nedostatak toga izazivao vrtoglavicu i zujanje u uhu.
Kad je shvatio što je to bilo, osjetio je golemo olakšanje.
Nedostajala je buka automobila, tutnjava podzemne željeznice, zujanje klimauređaja. Zvukovi milijuna strojeva i pogona i dizala i pokretnih stepenica. Nedostajali su zvučni znakovi da teretna vozila voze unatrag, zvukovi kočnica i potpetica na šljunku ili kamenu. Glasno puštanje glazbe divljaka dvije kuće dalje, udaranje skateboardova, drndanje motocikala.
Bio je to nedjeljni mir, koji je Perdu prvi put istinski osjetio kad je otac njega i majku vodio sa sobom k rođacima u Bretanju. Ondje, između Pont Avena i Kedruca, doživljavao je tišinu kao pravi život koji se u Finistèreu, na kraju svijeta, skrivao od stanovnika grada. Pariz mu je nalikovao na golem stroj, koji uz veliku buku proizvodi svijet mašte svojim građanima. Uspavljuje ih mirisima načinjenim u laboratoriju, koji oponašaju prirodu, uljuljkuje ih zvukovima, umjetnim svjetlom i lažnim kisikom. Kao kod E. M. Forstera, kojeg je volio kao dječak. Kad njegov književni stroj jednoga dana prestane raditi, umrijet će ljudi koji su do tada razgovarali samo putem računala, umrijet će od iznenadne tišine, čistog sunca i snage vlastitih, nepročišćenih osjeta. Umiru od previše života.
Perdu se sada osjećao baš tako: preplavljen prejakim osjetima kakve u gradu nije nikad imao.
Kako su ga boljela pluća kad bi duboko disao! Kako su mu uši pucketale u ovoj nespoznatoj slobodi mira! Kako su mu se oči odmarale zato što gledaju žive oblike.
Miris rijeke, svilen zrak, visina iznad glave. Taj mir i tu širinu posljednji je put osjetio kad je jahao s Manon kroz Camargue, u kasno, pastelno plavo ljeto. Dani su još bili svijetli i vrući poput ploče na peći. Ali noću su slamke na livadama, šume uz močvarna jezera već lizale rosu. Zrak je bio prožet mirisom jeseni, solju iz solana. Mirisalo je po logorskim vatrama Roma i Sinta, koji su živjeli u svojim ljetnim nastambama, skrivenih među pašnjacima goveda, naseobina plamenaca i starih, zaboravljenih voćnih nasada.
Jeani Manon jahali su dva vitka, postojana bijela konja između usamljenih jezera i krivudavih malih cesta koje su završavale u šumi, sve do zaboravljenih plaža. Samo ti konji, rođeni u Camargeu, jedini koji mogu jesti pod vodom, mogli su naći put u beskrajnu osamu ispranu vodom.
Tako pusto prostranstvo. Takva tišina.
- Pamtiš li još, Jean? Ti i ja, Adam i Eva na kraju svijeta?
Kako je Manonin glas znao biti pun smijeha. Čokolada koja se topi od smijeha.
Da, bilo je kao da su otkrili nepoznat svijet na kraju vlastitog, u posljednjih dvije tisuće godina izbjegli pritisak čovjeka i njegove manije da prirodu pretvori u gradove, ceste i supermarkete.
Nigdje visokog stabla, brežuljka, kuće. Samo nebo i pod njim vlastita glava kao granica. Vidjeli su divlje konje koji su prolazili u krdima. Čaplje i divlje guske lovile su ribe i zmije, progonile smaragdne guštere. Osjećale su molitve tisuća hodočasnika, koje je Rhone iz izvora pod ledenjakom donijela u ovu golemu deltu i koji su sada vrludah među žutilovkom, travom i niskim drvećem.
Jutra su bila tako svježa i nevina da su ga ostavila bez riječi od zahvalnosti što se rodio. Svaki dan plivao je u svjetlu izlazećeg sunca na Sredozemnom moru, trčao je nag i raspjevan po pješčanim, bijelim plažama i osjećao se sjedinjen sa sobom i s tom prirodnom samoćom. Pun snage.
Manon mu se iskreno divila dok je plivao, lovio ribice i pokoju doista uhvatio. Počeli su odbacivati civilizaciju. Jean je pustio bradu, Manon je kosa padala preko grudi dok je jahala gola na svojoj dobroćudnoj, razumnoj životinji s malim konjskim ušima. Oboje su dobili boju kestena i dok bi se navečer ljubili pokraj pucketave vatre na pijesku koji je još bio topao, Jean je uživao u slatko-trpkom okusu njezine kože. Okusio je sol mora, sol njezina znoja, sol ušća u kojem se rijeka susretala s morem kao s ljubavnikom.
Kad bi se približio crnom paperju između njezinih bedara, Jeana je zapahnuo hipnotički miris ženstvenosti i života. Manon je mirisala po kobili, koja odlučno jaše prema slobodi. Mirisala je po mješavini orijentalnih začina i slatkoći cvjetova i meda - mirisala je po ženi!
Neprestano je šaptao njezino ime, uzdisao, obavijao slova njezinim strasnim uzdasima.
- Jean! Jean!
Tih noći bio je veći muškarac nego ikad prije. Ona mu se potpuno otvorila, podastirala mu se, njegovim usnama, njegovu biću, njegovu spolovilu. A u njezinim širom otvorenim očima, koje su zarobile njegov pogled, uvijek se ogledao Mjesec. Prvo samo srp, zatim pola kolača, a na kraju pun, crven krug.
Pola Mjesečeva puta bili su u Camargueu, postali su divljaci, Adam i Eva u kolibi od rogoza. Bili su bjegunci i istraživači; on ju nikad nije pitao komu je Manon morala lagati kako bi ondje, na kraju svijeta, mogla sanjariti s bikovima, plamencima i konjima.
Noću je samo njezin dah natapao tu potpunu tišinu pod zvjezdanim nebom. Manonino slatko, mirno, duboko disanje.
Ona je bila disanje svijeta.
Tek kad se monsieur Perdu polako oslobodio te slike usnule, dišuće Manon na divljem, nepoznatom kraju juga, tako polako kao da pušta niz vodu papirnati čamac, primijetio je da je cijelo vrijeme zurio pred sebe širom otvorenih očiju. I da se može sjećati svoje voljene, a da se ne slomi.

16.


Skinite napokon te vaše štitnike za uši, Jordane. Čujte ovu tišinu.
- Pst! Ne tako glasno! I ne zovite me Jordanom. Bilo bi bolje tla smislim nekakav pseudonim.
- Aha. A koji?
- Ja sam sada Jean Perdu. Jean Perdu. - Dopustite: Ja sam Jean Perdu.
- Da, genijalno, zar ne? Hoćemo li se tikati?
- Ne. Nećemo.
Jordan je gurnuo štitnike za uši prema natrag. Zatim je počeo njuškati.
- Ovdje miriše po mrijestu.
- Vi mirišete ušima?
- Što ako padnem u riblja jajašca pa me pojedu nerazvijeni patuljasti somići?
- Gospodine Jordan, ljudi najčešće padaju u vodu samo kad su pijani ili kad pišaju preko ograde. Idite u zahod pa ćete ostati na životu. Osim toga, patuljasti somići ne jedu ljude.
- Ah, tako? Gdje to piše? Također u nekakvoj knjizi? Znate da je ono, što ljudi pišu u knjigama, samo istina koju su upravo spoznali za svojim pisaćim stolom. Mislim da je svijet nekad bio ploča i plutao po svemiru poput kakvog zaboravljenog pladnja.
Max Jordan protegnuo se. Pritom mu je kruljio želudac, vrlo glasao i prijekorno. - Trebali bismo nabaviti nešto za jelo. - U hladnjaku ćete naći...
- ... uglavnom hranu za mačke. Srca i piletinu, ne, hvala.
- Ne zaboravite limenku bijeloga graha.
Morah su hitno nešto kupiti. Ali čime? Perdu nije imao gotovo ništa u blagajni, a Jordanove su kartice plivale u Seini. No u spremnicima će biti neko vrijeme dovoljno vode za zahod, umivaonik i tuš. Imao je i dva sanduka mineralne vode. Ali to im neće biti dovoljno za dugo putovanje na jug. Monsieur Perdu uzdahnuo je. Netom se još osjećao kao gusar, a sada pak kao kakvo mladunče.
- Ja sam bager! - slavodobitno je povikao Jordan nakon što se vratio iz Luluine utrobe s hrpom svezaka i velikim svitkom ispod ruke. - Ovdje imamo: knjigu s ispitima iz navigacije, sa svim prometnim znakovima koje je mogao izmisliti dokoni činovnik Europske unije.
Bacio je svezak prema kormilu. - Osim toga... knjigu o čvorovima. To ću ja uzeti. I gledajte ovamo: zastavicu za stražnjicu, pardon, za krmu, te - pozor, gospodo - zastavu!
Ponosno je podigao svitak i iz njega izvukao veliku smotanu zastavu.
Bila je to crno-zlatna ptica raširenih krila. Pogledate li bolje, vidjet ćete stiliziranu knjigu. Hrbat knjige čini tijelo, omot i stranice čine krila. Papirnata ptica imala je orlovu glavu i povez na oku, kao gusar. Bila je izvezena na tkanini boje volovske krvi.
- Onda? Je li to naša zastava ili nije?
Jean Perdu osjetio je jaku bol lijevo od prsne kosti. Zgrčio se.
- Što je sada? - uzbuđeno je upitao Max Jordan. - Jeste li imali srčani udar? Ako jeste, samo mi nemojte reći da potražim u knjizi kako se stavlja kateter!
Perdu se morao smijati, iako mu nije bilo do toga.
- Dobro je - rekao je zadihano. - To je samo... iznenađenje. Dajte mi malo vremena.
Jean je pokušao progutati bol.
Pomilovao je filigranske ubode, tkaninu, kljun ptica-knjige. A onda i svako oko posebno.
Manon je izvezla tu zastavu za otvaranje ploveće knjižare, a istodobno je vezla i provansalski pokrivač za udaju. Njezini prsti, njezine oči klizile su po toj tkanini, toj tkanini...
Manon. Je li to jedino što mi je ostalo od tebe?
- Zašto ćeš se zapravo udati za tog vinara?
- Zove se Luc. On je moj najbolji prijatelj.
- Moj je najbolji prijatelj Vijaya, ali se ipak ne mislim oženiti njime.
- Ja volim Luca i bit će mi lijepo s njim u braku. On mi dopušta da u svem ostanem ono što jesam. Bez ikakvih uvjeta.
- Mogla si se udati za mene. To bi također bilo lijepo. Manon je spustila ručni rad; orlovo oko bilo je izvezeno tek do pola.
- Ja sam se našla u Lucovu životnom planu dok ti još nisi ni znao da ćemo putovati istim vlakom.
- A ne želiš da on mijenja plan.
- Ne, Jean. Ne. Sebi to ne želim. Luc bi mi nedostajao. Njegova bezuvjetnost. Želim njega. Želim tebe. Želim sjever i jug. Želim život i sve što on uključuje! Odbacujem ili i odlučujem se za i. Luc mi daje svaki i. Bi li ti to mogao, kad bismo bili muž i žena? Kad bi postojao još netko, neki drugi Jean, Luc ili dva ili...
- Ja bih te radije imao samo za sebe.
- Ah, Jean. Ono što želim jest sebično. Znam. Mogu te samo zamoliti da ostaneš sa mnom. Trebam te da bih preživjela.
- Cijeli život, Manon?
- Cijeli život, Jean.
- To mi je dovoljno.
U znak prisege iglom je probola kožu na palcu i natopila krvlju orlovo oko.
Ali možda je to bio samo seks.
Toga se on bojao: da joj služi samo za seks.
Kad su spavali, to nikad nije bio samo seks. To je bilo osvajanje svijeta. To je bila skrušena molitva. Prepoznavali su sami sebe, svoje duše, svoja tijela, svoju želju za životom, svoj strah od smrti. Bilo je to slavljenje života.
Perdu je sada opet mogao duboko disati.
- Da. To je naša zastava, Jordane. Savršena je. Podignite ju na pramac, neka ju svi vide. Naprijed. A trobojnicu na krmu. Požurite se.
Nakon što se Max naslonio na krmu kako bi provjerio na koje će čelično uže, što se njiše na vjetru, staviti nacionalni simbol, a zatim krenuo kroz knjižaru prema pramcu, Perdu je osjetio vrućinu iza očiju. No znao je da ne može plakati.
Max je postavio zastavu i počeo ju podizati.
Nakon svakog poteza Perduu se stegnulo srce. Zastava je ponosno vijorila na vjetru. Ptica-knjiga je letjela.
Oprosti mi, Manon. Oprosti mi.
Bio sam mlad, glup i tašt.
- Oh, oh. Dolaze murjaci! - povikao je Max Jordan.

17.


Policijski čamac približavao se velikom brzinom. Perdu je usporio pa se okretan motorni čamac privezao za Luluinu bitvu.
- Što mislite, hoćemo li dobiti dvokrevetnu ćeliju? - upitao je Max.
- Moram zatražiti zaštitu svjedoka - rekao je Max.
- Je li ih poslala moja nakladnica? - zabrinuto je upitao Max.
- Vi biste doista trebali ići prati prozore ili vježbati čvorove - promrmljao je Perdu.
Odvažan policajac s pilotskim sunčanim naočalama skočio je na brod i spretno prišao upravljačkom mostu.
- Bonjour Messieurs, Service de la navigation de la Seine, Arrondisment Champagne, ju sam brigadir Levec - izrecitirao je. Vidjelo se koliko uživa u svojem naslovu.
Perdu je gotovo pomislio kako će ga taj brigadir Levec prijaviti zbog nedopuštenog udaljavanja iz njegova života.
- Vaša vinjeta Voies-navigables-de-France nije postavljena na vidljivo mjesto. I pokažite mi propisane sigurnosne prsluke, molim, hvala.
- Idem prati prozore rekao je Jordan.
Nakon četvrt sata, jedne opomene i rješenja o novčanoj kazni monsieur Perdu izvadio je novac iz blagajne i iz džepa na hlačama i stavio ga na stol - za pristojbu za plovidbu francuskim vodama, za set prsluka u neonskim bojama, koji su bili obvezni pri prolazu kroz ustave na Rhoni, te ovjerenu kopiju odredaba za plovidbu francuskim vodama. Novac nije bio dovoljan.
- Tako - rekao je brigadir Levec. - I što ćemo sad? Je li to bio izraz zadovoljstva u njegovim očima?
- Biste li... ah, volite li čitati, slučajno? - upitao je Perdu, svjestan da govori nerazgovijetno jer je zbunjen.
- Naravno. Ja se ne obazirem na one koji muškarce, što rado čitaju, smatraju slabićima i feminiziranim tipovima - odgovorio je riječni policajac, te počeo milovati Kafku, koji mu se izmigoljio uzdignuta repa.
- Onda bih vam mogao ponuditi... knjigu ili nekoliko knjiga za razliku duga?
- Tja. Uzet ću ih, za prsluke. Ali što ćemo s kaznom? I kako mislite platiti pristojbu za noćenje u sidrištu? Nisam siguran da su vlasnici marina posebno... ludi za knjigama.
Brigadir Levec malo je razmišljao. - Idite za Nizozemcima. Oni imaju nos za te stvari i znaju gdje mogu besplatno noćiti.
Dok su prolazili kroz Luluinu utrobu i pokraj polica s knjigama kako bi Levec mogao izabrati sredstvo plaćanja za ostatak duga, brigadir se obratio Maxu koji je čistio prozor pokraj naslonjača za čitanje i izbjegavao pogledati policajca u oči: - Kažite, niste li vi onaj poznati spisatelj?
- Ja? Ne. Sigurno nisam. Ja sam... eh - Jordan je brzo pogledao Perdua - njegov sin i posve običan prodavač sportskih čarapa.
Perdu ga je začuđeno pogledao. Je li to upravo posvojio Jordana?
Levec je uzeo Noć s hrpe knjiga. Policajac je pomno promatrao Maxovu sliku na omotu.
- Sigurno?
- Pa dobro. Možda sam to ipak ja.
Levec je podigao ramena, pokazujući da ga shvaća.
- Naravno. Sigurno imate mnogo obožavateljica?
Max je petljao po štitnicima za uši koje je stavio oko vrata. - Ne znam - promrmljao je. - Moguće.
- Dakle, moja bivša zaručnica voljela je vašu knjigu. Stalno mi je govorila o njoj. Oprostite, mislim na knjigu onog momka kojemu sličite, naravno. Mogli biste mi... napisati njegovo ime.
Max je kimnuo.
- Za Frédérica diktirao je Levec - dragog prijatelja. Škripeći zubima, Max je napisao što je policajac poželio.
- Lijepo - rekao je Levec i zadovoljno pogledao Perdua. - Hoće li onda vaš sin platiti kaznu?
Jean Perdu kimnuo je. - Naravno. On je dobar momak.
Nakon što je Max izvrnuo džepove i izvadio nekoliko malih novčanica i kovanica eura, obojica su ostala bez novčića. Levec je uzdahnuo i uzeo još nekoliko novih naslova - za kolege - te knjigu recepata, Kuhanje za samce.
- Čekajte - zamolio ga je Perdu. Zatim mu je nakon kraćeg traženja u odjelu „Ljubav za budale” dao autobiografiju Romania Garyja.
- Zašto, molim lijepo?
- Zašto ne, dragi brigadiru - blago ga je ispravio Perdu.
- To je knjiga protiv razočaranja time što nas ni jedna žena ne voli onoliko kao ona što nas je rodila.
Levec je pocrvenio i odjurio s ploveće knjižare.
- Hvala - rekao je Max šaptom.
Kad se policijski čamac otisnuo, Perdu je bio sigurniji nego ikad prije da romani o bjeguncima i riječnim kockarima zlobno prešućuju nešto tako banalno kao što su vinjete i kazne za prsluke za spašavanje.
- Mislite li da će taj čuvati tajnu da sam ovdje? - upitao je Jordan kad se policijski čamac udaljio.
- Molim vas, Jordane. Što ima tako strašno u razgovoru s nekoliko obožavatelja ili s novinarima?
- Mogli bi pitati što sada radim.
- Da, i? Recite istinu. Da razmišljate, da ste si dali vremena, da tražite priču i da ćete im sve reći na vrijeme.
Jordan je gledao kao da nikad nije razmišljao na taj način.
- Prekjučer sam nazvao oca. On ne čita mnogo, znate. Samo sportske novine. Pričao sam mu o prijevodima, o autorskim naknadama i o tom da sam prodao gotovo pola milijuna knjiga. Rekao sam mu kako bih mu mogao pomoći, jer njegova mirovina nije velika. Znate li što me pitao otac?
Monsieur Perdu čekao je. - Namjeravam li napokon raditi nešto normalno. Čuo je, kaže, da sam napisao nekakvu perverznu priču. Susjedi ga ogovaraju zaslanjajući usta rukom. Znam li uopće kakvu sam mu štetu načinio s tim svojim glupostima.
Max je izgledao neizmjerno povrijeđeno i izgubljeno.
Monsieur Perdu osjetio je neobičan poriv da ga privuče sebi. Prije nego što je to doista učinio, morao je dva puta pokušati dok nije smislio kamo će staviti ruke kako bi oprezno privukao Maxa na svoje rame. Stajali su ukočeni, savijeni u kukovima.
Tada mu je Perdu šapnuo pokraj štitnika za uši: - Vaš je otac malograđanin i neznalica.
Max se zaprepašteno trgnuo, ali ga je Perdu čvrsto držao. Govorio je tiho kao da mladiću povjerava nekakvu tajnu: - Zaslužio je da si umišlja kako ljudi govore o njem. A oni zapravo govore o vama. I pitaju se kako čovjek poput vašeg oca može imati tako izvrsnog sina. To je možda njegovo najbolje postignuće.
Max je progutao slinu.
Glas mu je bio visok dok je šaptao: - Moja je majka rekla da on ne misli tako. Samo ne zna pokazati ljubav. I svaki put, kad me grdi ili tuče, zapravo me jako voli.
Sada je Perdu uhvatio svog mladog druga za oba ramena, odlučno ga pogledao u oči i glasno rekao: - Monsieur Jordan. Max.
Vaša je majka lagala jer vas je htjela utješiti. Loše postupanje besmisleno je tumačiti kao ljubav. Znate li što je moja majka rekla?
- Ne igraj se sa zapuštenom djecom?
- Oh, ne. Ona nikad nije bila zagovornica elite. Rekla je da žene najčešće pomažu strašnim, ravnodušnim muškarcima. One lažu za te muškarce. Lažu vlastitoj djeci. Zato što su prema njima tako postupali i njihovi očevi. Te žene i dalje žele vjerovati da se iza grubosti krije ljubav, kako ne bi poludjele od boli. Ali, činjenica je, Max, da tu nema ljubavi.
Max je obrisao suzu iz oka.
- Neki očevi ne mogu voljeti svoju djecu. Ona su im uvijek na teret. Ili su ravnodušni prema njima. Ili strašno grubi. Ljute se jer su drukčija nego što su oni željeli. Ljute se jer je žena željela djecu kako bi spasila brak, koji se nije mogao spasiti. Sredstvo da ih prisili na brak u kojem nije bilo ljubavi. Takvi očevi to iskaljuju na djeci. Bez obzira na to što djeca učinila, očevi će prema njima postupati ružno i prostački.
- Prestanite, molim vas.
- A djeca, malena, nježna djeca željna ljubavi - nastavio je Perdu u blažem tonu jer ga je Maxova bol strašno dirnula - ona čine sve kako bi bila voljena. Sve. Misle da su doista kriva što ih otac ne voli. Ali, Max - Perdu je podigao Jordanovu bradu - vi nemate s tim nikakve veze. To ste već otkrili u vašem prekrasnom romanu. Mi ne možemo donijeti odluku da volimo. Ne možemo nikoga natjerati da nas voli. Ne postoji nikakav recept. Postoji samo ljubav. A mi smo joj izloženi. Ne možemo ništa učiniti.
Max je sada plakao, plakao je nezaustavljivo, pao na koljena i obgrlio noge monsieura Perdua.
- Hajde, hajde - promrmljao je. - Dobro je. Hoćete li vi voziti? Max je zario prste u njegove nogavice. - Ne! Želim pušiti! Želim piti! Želim se napokon ponovno pronaći! Želim pisati! Želim odlučiti tko će me voljeti, a tko neće, želim odrediti nanosi li ljubav bol, želim ljubiti žene, želim...
- Da, Max, pst. Dobro je. Pristat ćemo, nabavit ćemo nešto za pušenje i za piće, a ostalo sa ženama... ostalo ćemo vidjeti.
Perdu je podigao mladića. Max se naslonio na njega te mu izglačanu košulju promočio suzama i slinom.
- To je za povraćanje! - jecao je.
- Da, u pravu ste. Ali, molim vas, monsieur, povraćajte u vodu, a ne na palubu, jer ćete opet morati čistiti.
U jecaje Maxa Jordana umiješao se smijeh. Plakao je i smijao se dok ga je Perdu držao za ruku.
Kad se ploveća knjižara zatresla i snažno udarila u obalu, muškarci su zajedno pali prvo na klavir, a onda na pod. Knjige su padale s polica poput kiše.
- Hmpf - rekao je Max, osjetivši na trbuhu težak svezak.
- Izvadite koljeno iz mojih usta - zatražio je Perdu.
Tada je pogledao kroz prozor, a ono što je vidio, nije mu se svidjelo.
- Voda nas nosi!

18.


Perdu je odlučno zaplovio prema teretnom čamcu koji je struja odnijela u stranu, dalje od obale. Nažalost, Luluina se krma pri tom odvezala, tako da je dugačak čamac sada stajao poprijeko na rijeci, kao čep u boci, te u unakrsnoj vatri vrlo neprijateljskih zvukova sirena brodova, kojima su zakrčili put. Samo je jedan britanski narrowboat, jedan od onih dva metra širokih, ali zato vrlo dugačkih i niskih brodova, uspio izbjeći sudar s Lulu.
- Neznalice! Uličari! Slijepci! - psovah su Englezi s tamnozelenog čamca.
- Monarhisti! Nevjernici! Rezači korica kruha! - uzvratio im je Max nazalnim glasom od plača i još se nekoliko puta useknuo.
Kad je Perdu okrenuo ploveću knjižaru toliko da vise nije stajala poprijeko, nego uzduž, čuli su pljesak. Dolazio je od triju žena u prugastim majicama na unajmljenom čamcu.
- Ahoi, hitna knjižarska službo. Kakav divan balet!
Perdu je povukao ručicu sirene i uljudno pozdravio dame tri puta. Žene su mahale, opušteno prestižući ploveću knjižaru.
- Pratite dame, moncapitaine. Kod Saint-Mammèsa moramo skrenuti udesno - dodao je Max. Oči crvene od plača zaklonio je kićenim sunčanim naočalama madame Bommes. - Ondje ćemo potražiti filijalu moje banke i kupiti sve što nam treba. Na vašim abecednim policama čak se i miševi vješaju od gladi.
- Danas je nedjelja.
- Oh. Pa dobro. Bit će još mišjih samoubojstava.
Neizgovorenim sporazumom pretvarali su se kao da nije ni bilo onog trenutka očaja.
*

Što je dan bio bliži noći, to je više ptica bilo na nebu - sivih gusaka, pataka, oštrigara, koji su se cvrkućući spuštali na svoja odmorišta na pijesku i obalama. Perdu je bio očaran tisućama inačica zelene boje koje je vidio. I sve se to skrivalo tako blizu Pariza? Muškarci su se približavali Saint-Mammèsu.
- Gospode Bože - promrmljao je Perdu. - Tu ima svega.
Riječna je luka bila krcata brodovima svih veličina, s trokutastim zastavicama u desecima nacionalnih boja. Nebrojeni ljudi sjedili su na čamcima i jeli te svi, baš svi, zurili u veliku ploveću knjižaru.
Perdu je pokušavao stisnuti papučicu gasa.
Max Jordan proučavao je kartu. - Odavde se može ploviti na sve strane svijeta: na sjever do Skandinavije, na jug do Sredozemnog mora, na istok pa gore do Njemačke.
Promatrao je marinu.
- To je kao parkiranje unatrag pred jedinim kafićem u gradu usred ljeta, dok te svi gledaju. I kraljica plesa sa svojim bogatim zaručnikom.
- Hvala, sad mi je mnogo lakše.
Perdu je najmanjom brzinom vodio Lulu prema luci.
Trebao je samo mjesta. Vrlo mnogo mjesta.
I našao ga je. Sasvim na kraju luke, ondje gdje se nalazio tek jedan čamac. Britanski tamnozelen narrow.
Uspio je već pri drugom pokušaju i samo su malo udarili u engleski čamac, razmjerno nježno.
Iz kabine izašao je ljutit muškarac s polupraznom vinskom čašom u ruci. Druga polovina vina završila je na njegovu kućnom ogrtaču. Pokraj krumpira. I umaka.
- Što smo vam, kvragu, učinili pa ste se okomili na nas? - povikao je.
- Oprostite - doviknuo je Perdu. Mi... ah... volite li možda čitati knjige?
Max je ponio knjigu o vezivanju čvorova na mostić. Zatim je povezao brod onako kako je to bilo prikazano na slikama u knjizi. Trebalo mu je jako mnogo vremena, a nije htio prihvatiti pomoć.
Perdu je za to vrijeme izabrao nekoliko romana na engleskom jeziku i dao ih Britancu. On ih je prelistao i zatim nakratko pružio ruku Perduu.
- Što ste mu dali? - upitao je Max šapćući.
- Štivo za opuštanje iz biblioteke srednje teških osjećaja - šapnuo mu je Perdu. - Kad je čovjek bijesan, ništa nije tako smirujuće kao dobar krimić u kojem krv šiklja na sve strane.
Dok su Perdu i Jordan odlazili uz pontone prema lučkom uredu, osjećali su se kao dječaci koji su upravo prvi put poljubili djevojku i s tim nevjerojatno uzbudljivim iskustvom ostali na životu.
Upravitelj luke, čovjek s preplanulom kožom iguane, pokazao im je gdje se nalaze priključci za struju, za opskrbu svježom vodom te za ispuštanje fekalija. Osim toga, tražio je petnaest eura unaprijed, kao pristojbu za ležarinu. Perduu nije preostalo ništa drugo, nego razbiti kašicu u obliku mačke. Kroz prorez između njezinih porculanskih ušiju izvadio je nekoliko kovanica.
- Vaš sin može isprazniti toaletne spremnike, to je ovdje besplatno.
Perdu je duboko uzdahnuo. - Naravno. Moj... sin vrlo rado prazni zahode. Jordan ga je neprijateljski pogledao.
Kad je Max krenuo prema upravitelju kako bi priključio cijevi za spremnik za fekalije, Jean ga je popratio pogledom. Kako li je samo gipko hodao mladi Jordan! Imao je još svu kosu. I vjerojatno je mogao jesti neizmjerno mnogo, ne mareći za trbuh i kukove. Ali, je li znao da ima vremena cijeli život da počini strašne pogreške?
Oh, ne, ne želim više imati dvadeset jednu godinu, pomislio je Jean. Bar ne s ovim znanjem koje danas imam.
Ah, kvragu. Nitko neće postati mudar, ako nikad nije bio mlad i glup.
No što je više razmišljao o onom što više nema, za razliku od Jordana, to se više živcirao. Osjećao se kao da su mu godine curile kroz prste poput vode - što je bio stariji, to su brže prolazile. I prije nego što postane svjestan toga, trebat će mu tablete za sniženje krvnog tlaka te stan u prizemlju.
Jean se sjetio Vijaye, svojeg prijatelja iz mladosti. Njegov je život bio vrlo sličan Perduovu - dok ovaj nije izgubio svoju ljubav, a onaj ju drugi našao.
U onom ljetnom mjesecu, kad je Manon napustila Perdua, Vijaya je našao buduću suprugu Kiraii u jednoj automobilskoj nesreći. Motorom je satima polako kružio oko Place de la Concorde i nije se usudio izaći kroz brze trake. Kiraii je bila mudra, odlučna žena topla srca, koja je točno znala kako želi živjeti. Vijavi je bilo lako uklopiti se u njezin životni plan. Njegovim vlastitim planovima odgovarao je mali prostor od devet do osamnaest sati: ostao je znanstveni voditelj istraživanja, specijalizirao se za izgradnju i sposobnost reakcije ljudskih stanica i njihovih osjetnih receptora. Htio je znati zašto čovjek osjeća ljubav ako jede nešto određeno, zašto mirisi izazivaju odavno spremljena sjećanja na djetinjstvo. Zašto imamo strah od osjećaja. Zašto se čovjeku gade sluz i pauci. Kako se ponašaju stanice u tijelu, kad je čovjek čovječan.
- Ti, dakle, tražiš dušu - rekao mu je Perdu jednom kad su noću razgovarali telefonom.
- Ne, sir. Ja tražim mehaniku. Sve je akcija i reakcija. Starenje, strah, seks, svime upravljaju tvoje osjetne sposobnosti. Ti piješ kavu, a ja ti mogu objasniti zašto ti je ona ukusna. Zaljubiš se, a ja ću ti reći zašto se tvoj mozak ponaša kao mozak opsjednutog neurotičara - rekao je Vijaya Perduu.
Kiraii je zaprosila stidljivog biologa, a Perduov je prijatelj promrmljao da, u dubokom šoku od sreće. Sigurno je mislio na receptore koji se vrte poput kugle u disko-klubu. S trudnom Kiraii otišao je u Ameriku i Perduu je redovito slao slike svojih blizanaca - prvo fotografije, a poslije kao privitke elektronske pošte. Bila su to dva sportski građena, otvorena, nasmiješena momka, nalik svojoj majci Kiraii. Bili su Maxovih godina.
Kako je Vijaya drukčije od njega proveo tih dvadeset godina!
Max, spisatelj, nositelj štitnika za uši, budući tumač snova. Moj prinudni „sin”. Jesam li ja tako star da djelujem kao otac? I... ima li što loše u tom?
Monsieur Perdu ovdje je, usred riječne marine, osjećao snažnu želju za obitelji. Za nekim tko će ga se rado sjećati. Za mogućnošću da se vrati u onaj trenutak, dok još nije pročitao pismo.
A ti si Manon uzeo baš to za čim sada žudiš - nisi htio misliti na nju, izgovoriti njezino ime. Sjetiti je se, svakoga dana, s naklonošću i ljubavlju. Umjesto toga ti si ju prognao. Stidi se, Jean Perdu. Stidi se, zato što si izabrao strah.
- Strah ti mijenja tijelo kao što nespretan kipar uništava savršen kamen - Perdu je čuo u sebi Vijayin glas. - Samo što tebe kleše iznutra i nitko ne vidi koliko slojeva izbija. Iznutra si sve tanji i krhkiji, sve dok te ne svlada i najmanji osjećaj. Netko te zagrli, a ti misliš da ćeš se raspasti i potpuno si izgubljen.
Bude li Jordan trebao kakav očinski savjet, Perdu će mu reći: - Nikad ne slušaj strah! Strah zaglupljuje čovjeka.

19.


A sada? - upitao je Max Jordan nakon njihova izvidničkog pohoda.
Mala trgovina prehrambenim namirnicama u marini i bistro s palačinkama u obližnjem kampu nisu htjeli prihvatiti knjige kao platežno sredstvo. Njihovi dobavljači rade, ne čitaju.
- Bijeli grah sa srcima i piletinom - predložio je Perdu.
- Ne to, molim vas. Ja bih mogao jesti bijeli grah samo nakon zahtjevne operacije mozga.
Max je prešao pogledom preko marine. Posvuda su na palubama sjedili ljudi, jeli, pili i živahno razgovarali.
- Moramo se pridružiti nekome - zaključio je. - Neka nas netko pozove. Možda onaj simpatičan engleski džentlmen?
- Ni u kojem slučaju! To je žicanje. To je...
Ali Max je već krenuo prema određenom čamcu.
- Ahoi, dame! - doviknuo je. - Naše su zalihe hrane nažalost završile u vodi pa su ih pojele ribe. Imate li možda komadić sira za dva usamljena putnika?
Perdu je od stida htio propasti u zemlju. Ne možeš se samo tako obratiti ženama! Osobito ne kad tražiš pomoć. To nije bilo... ispravno.
- Jordane - rekao je oštro i uhvatio mladića za rukav njegove plave košulje - molim vas, meni je to neugodno. Ne možemo smo tako smetati damama.
Max ga je pogledao jednako kao što su svi drugi gledali Jeana i Vijayu kad su bili mladi. Njih su se dvojica među knjigama osjećali kao jabuke na stablu. Ali su među ljudima, osobito među djevojkama i ženama, kao tinejdžeri bili stidljivi tako da najčešće nisu prozborili ni riječi. Zabave su za njih bile pravo mučenje. A obraćanje djevojci bilo je isto što i harakiri.
- Monsieur Perdu, nešto ćemo pojesti, a odužit ćemo im se zabavnim društvom i bezazlenim flertom.
Proučavao je Perduovo lice. - Znate li još što je to? Ili to piše u nekoj knjizi iz koje vas ne može opterećivati? Smijao se.
Jean nije odgovorio. Mladi muškarci izgleda ne mogu ni zamisliti da žene mogu dovesti čovjeka do očaja. Točnije rečeno, što si stariji, to je stvar gora. Što više znaš o ženama i o tom što sve muškarac u njihovim očima može učiniti krivo... Od cipela do načina na koji sluša.
Što li sve nije čuo kao nevidljiv svjedok na roditeljskim sastancima!
Žene se godinama mogu pozdravljati na svoj pogrešan način i šaliti se na račun toga. Ili na račun neodgovarajućih hlača. Ili loših zubi. Ili bračne ponude.
- Meni je bijeli grah super - rekao je Perdu.
- Oh, molim vas. Kad ste posljednji put bili na spoju?
- Tisuću devetsto devedeset druge.
Ili prekjučer, ali Perdu nije znao je li ta večera s Catherinom bila spoj. Ili nešto više. Ili manje.
- Tisuću devetsto devedeset druge? Te sam se godine rodio. To je... zaprepašćujuće.
Jordan je malo razmislio. - Okay. Obećavam, nećemo imati spoj. Idemo jesti. Kod pametnih žena. Samo morate pripremiti nekoliko komplimenata i tema za razgovor, koje žene vole. Vama kao knjižaru, to ne bi trebao biti problem. Citirajte nešto.
- Lijepo - rekao je Perdu. Hitro je prekoračio nisku ogradu, otrčao na obližnju livadu i vratio se malo poslije s naramkom suncokreta.
- To je citat - rekao je.
Tri žene u prugastim majicama zvale su se Anke, Corinna i Ida. Bile su Njemice, u srednjim četrdesetim godinama, voljele su knjige, francuski im je jezik bio pustolovan i putovale su rijekama da zaborave.
- Stvarno? A što - ne valjda muškarce? - upitao je Max.
- Ne sve. Samo jednog - rekla je Ida. Njezina usta na pjegavom licu filmske zvijezde iz dvadesetih godina smijala su se, ali samo dvije sekunde. Oči pod crvenim šiškama istodobno su odavale jad i nadu.
Anke je miješala provansalski rižoto. Miris gljiva širio se malenom kuhinjom dok su muškarci sjedili s Idom i Corinnom na palubi Balua, pili crno vino iz trolitrene boce te lokalnu mineralnu vodu Auxerrois.
Jean im je rekao da razumije njemački, prvi jezik svih knjižara. I tako su razgovarali živahnom mješavinom, on im je odgovarao na francuskom, a pitanja postavljao na jeziku koji je imao vrlo malo sličnosti s njemačkim.
Bilo mu je kao da je prošao kroz vrata straha i na svoje iznenađenje utvrdio da se iza tih vrata ne nalazi ponor - nego druga vrata, svijetli hodnici i udobne sobe. Podigao je glavu i ugledao nešto vrlo dirljivo - nebo. Neomeđeno kućama, jarbolima, svjetlima, prekriveno svjetlucavim zvijezdama svih veličina i intenziteta. Kao da zvjezdana kiša pada na nebeski prozor - toliko je raskošna bila ta svjetlost. Prizor koji ni jedan Parižanin neće ugledati ako ne izađe iz grada.
A ondje - Mliječna staza. Perdu je prvi put vidio to mutno zviježđe kad je bio dijete, utopljeno u kaputiću i vunenom pokrivaču, na cvjetnoj livadi uz bretonsku obalu. Zurio je u modrocrno noćno nebo, satima, dok su njegovi roditelji na bretonskoj zabavi festnoz u Pont-Avenu još jedanput pokušavali spasiti brak. Uvijek kad bi pala zvijezda, Jean Perdu poželio bi da se Lirabelle Bernier i Joaquin Perdu ponovno smiju zajedno, a ne jedno drugome. Da uz gajde, violinu i bandoneon plešu gavotu, umjesto da stoje prekriženih ruku uz plesni podij i šute.
Ushićen što se nebo i dalje kreće, Jean, kao dječak, gledao je u daleku tminu. U dubini te vječne ljetne noći osjećao se sigurnim.
Tada, u onim satima, Jean Perdu razumio je sve tajne i životne zadaće. U njem je bio mir i sve je bilo na svojem mjestu.
Znao je da ništa ne završava. Da sve u životu uvire jedno u drugo. Da ne postoji ništa što bi mogao učiniti pogrešno.
Kao odrastao muškarac, to je samo još jedan jedini put osjetio tako snažno. Zajedno s Manon.
Manon i on tražili su zvijezde, putovali su što dalje od gradova kako bi pronašli najmračnije mjesto u Provansi. U brdima oko Saulta otkrili su osamljena seoska imanja, skrivena u kamenim lijevcima, klisurama i stijenama na kojima je rastao timijan. I tek se tamo ljetno noćno nebo pokazalo potpuno vedrim i dubokim.
- Jesi li znao da smo svi mi djeca zvijezda? - upitala ga je Manon, toplo i tik uz uho kako ne bi narušila gorsku tišinu.
- Kad su prije milijarda godina zvijezde implodirale, padala je kiša željeza, srebra, zlata i ugljika. A željezo zvjezdanog praha danas je u nama. U našim mitohondrijima. Majke daju djeci zvijezde i željezo. Ti i ja, Jean - tko zna - možda smo načinjeni od praha iste zvijezde pa smo se prepoznali po njezinoj svjetlosti. Mi smo se tražili. Mi smo tragači za zvijezdama.
Pogledao je gore i pitao se mogu li još vidjeti svjetlost umrle zvijezde koja nastavlja živjeti u njima.
Manon i on izabrali su si blještav nebeski biser. Zvijezdu koja je još svijetlila, iako se možda još odavno ugasila.
- Smrt ne znači ništa, Jean. Mi ćemo uvijek ostati ono što smo bili jedno drugome.
Nebeski biseri ogledali su se u rijeci Yonne. Zvijezde, koje plešu po rijeci, njišu se, svaka posebno, ljubeći se samo kad bi se valovi sudarili i na trenutak spojili svjetlosne bisere.
Jean više nije našao Manoninu i svoju zvijezdu.
Kad je Perdu primijetio da ga Ida promatra, pogledao ju je. To nije pogled između muškarca i žene, nego između dvoje ljudi koji plove rijekom i traže nešto. Nešto određeno.
Perdu je vidio Idinu bol. Ona joj je treperila u očima. Jean je vidio da se crvenokosa bori s nastojanjem da prihvati novu budućnost koja joj nije bila prvi izbor. Bila je napuštena, ili je sama otišla prije nego što je bila odbačena. Čovjek o kojem je razmišljala i kojeg se navodno odrekla nalazio se još u njezinu osmijehu poput kakvog vela.
Svi mi čuvamo vrijeme. Čuvamo stara izdanja onih ljudi koji su nas napustili. A i mi smo još ta stara izdanja, ispod kože, ispod sloja bora i iskustva i smijeha. Ispod svega toga mi smo još oni negdašnji, bivši. Bivše dijete, bivši ljubavnik, bivša kći.
Ida nije na ovim rijekama tražila utjehu tražila je sebe. Svoje mjesto u toj novoj, nepoznatoj, još drugorazrednoj budućnosti. Sebe samu.
- A ti? - pitale su njezine oči. - A ti, stranče?
Perdu je znao samo da želi k Manon kako bi ju zamolio da mu oprosti njegovu taštu glupost.
A onda je Ida iznenada rekla: - Ja uopće nisam htjela biti slobodna. Nisam se htjela brinuti o novom životu. Meni je bilo dobro i onako. Možda nisam voljela supruga onako kako to piše u knjigama. Ali nije bilo loše. Neloše je dovoljno dobro. Dovoljno je za ostanak. Da nema prijevare. Da nema kajanja. Ne, ne kajem se zhog male ljubavi mojega života.
Anke i Corinna pogledale su prijateljicu s ljubavlju, a Corinna je pitala: - Je li to bio odgovor na moje jučerašnje pitanje? Zašto ga nisi ostavila još i prije kad ionako nikad nije bio tvoja velika ljubav?
Mala ljubav. Velika ljubav. Zapravo je strasno što postoji u više formata. Ili možda nije?
Kad je Jean vidio Idu koja nije žalila za proteklim životom, koja doista nije žalila, više nije bio siguran.
- A... kako je on vidio vaše vrijeme? - upitao je.
- Njemu je mala ljubav nakon dvadeset pet godina bila nedostatna. Našao je svoju veliku ljubav. Ona je mlada od mene sedamnaest godina i vrlo je gipka, može si kistom u ustima lakirati nokte na nožnim prstima.
Corinna i Anke prasnule su u smijeh, a za njima i Ida.
Poslije su se kartali. Oko ponoći jedna je radiopostaja puštala swing. Vesela pjesma Bei mir biste scheen, sanjarska Cape Cod, a onda još i tugaljiva We Have All the Time in the World Louisa Armstronga.
Max Jordan plesao je s Idom - ili je bar za nekoliko milimetara pomicao stopala - a Corinna i Anke plesale su jedna s drugom. Jean se pridržavao za stolicu.
Sve je te pjesme posljednji put čuo dok je Manon još bila živa.
Kako je strašno reći dok je bila živa, pomislio je.
Vidjevši kako se Perdu pokušava pribrati, Ida je nešto šapnula Maxu i odgurnula ga iz naručja.
- Dođi - rekla je Jeanu.
Dobro je što nije bio sam pri ponovnom susretu s tom glazbom koja je budila tako mnogo uspomena.
On je i dalje bio nesretan što više nema Manon, a pjesme, knjige i život i dalje postoje.
Kako je to samo bilo moguće.
Kako se to sve moglo samo tako... nastaviti!
Kako se samo bojao smrti. I života. Svih dana bez Manon, koji su još bili pred njim.
Slušajući svaku pjesmu, vidio je kako Manon hoda i leži i čita, pleše za sebe, pleše za njega. Vidio ju je kako spava i sanja i krade mu omiljen sir s tanjura.
- Zar bi zbog toga želio provesti ostatak života bez glazbe? Ali, Jean! Ti si tako volio glazbu!
Pjevao si za mene kad sam se bojala zaspati i propustiti trenutke s tobom. Skladao si pjesme na mojim prstima, na nožnim prstima i na nosu. Ti si glazba, Jean, cijelim svojim bićem - kako se možeš samo tako ubiti?
Da, kako. Vježba, naravno.
Jean je osjetio kako ga miluje vjetar, čuo je smijeh žena, bio je blago mamuran - i ispunjen nijemom zahvalnošću što ga Ida pridržava.
Manon me voljela. A one zvijezde, gore, one su nas vidjele zajedno.

20.


Sanjao je da je budan. Bio je na brodu s knjigama na kojem su se stvari neprestano mijenjale. Kormilo se slomilo, prozori su se zamaglili, vesla zakazala. Zrak je bio tako težak, imao je osjećaj da korača kroz puding. I opet je Perdu zalutao u labirintu vodenih tunela. Čamac je zacvilio i slomio se.
Manon je bila pokraj njega.
- Ali ti si mrtva - rekao je uzdahnuvši.
- Jesam li doista mrtva? - upitala je. - Kakva šteta. Brod se raspao na dva dijela i on je pao u vodu.
- Manon! - povikao je. Ona je gledala kako se on bori protiv vira, protiv lijevka koji se stvorio u crnoj vodi. Gledala ga je. Nije mu pružila ruku. Samo je gledala kako se utapa.
On je tonuo i tonuo. Ali se nije budio.
Perdu je udisao i izdisao vrlo predano - udisao i izdisao. Mogu disati pod vodom! Onda je dotaknuo dno.
Tako se monsieur Perdu probudio. Ležao je na boku. Iznad bijelo-crvenog Lindgrenicina krzna treperila je svjetlost. Mačka je ležala između njegovih noga. Ustala je, protegnula se i predući prošetala ispred Jeanova lica, kako bi ga poškakljala svojim brkovima. - Onda? - upitala je pogledom. - Što sam ti rekla?
Njezino predenje bilo je nježno poput udaljenog zvuka brodskog motora.
Sjetio se kako se već jedanput probudio tako uplašen i začuđen. Kao dječak, kad je u snu prvi put letio. Skočio je s krova i raširenih ruku letio u dvorište nekakvog dvorca. Shvaćao je da mora skočiti kako bi naučio letjeti.
Popeo se na palubu. Iznad rijeke lebdjela je paučinasta magla, a iznad livada uzdizala se para. Po svjetlosti se vidjelo da je još rano i da je dan tek svanuo. Uživao je u svem što vidi s neba, u mnoštvu različitih boja. Bijela magla. Sivi jastučići. Nježna ružičasta boja, mliječna narančasta.
Na brodovima u marini vladala je tišina. Svi su još spavali. I ondje, na Baluu, bilo je mirno.
Jean Perdu pogledao je Maxa. Spisatelj je napravio ležaj među knjigama, na jednom naslonjaču za čitanje u odjelu kojemu je Perdu dao ime „Kako postati čovjekom”. Ondje se nalazila i knjiga terapeutkinje za rastave braka Sophie Marcelline, kolegice njegova kupca petkom, terapeuta Erica Lansona. Sophie je za ljubavne jade savjetovala da se za svaku godinu, provedenu zajedno, uzme najmanje po jedan mjesec žalovanja. Za raskinuta prijateljstva dva mjeseca po godini prijateljevanja. A za one, koji su otišli zauvijek, za mrtve, „uzmite odmah cijeli svoj život. Jer mrtve, koje smo nekoć voljeli, voljet ćemo uvijek. Oni će nam nedostajati do posljednjeg dana života.”
Pokraj usnulog Maxa - skvrčenog poput dječaka, s koljenima na grudima i ustima u znaku „Ali zašto to?” - nalazila su se Sanaryjeva Južna svjetla.
Perdu je podigao tanku knjigu. Max je olovkom podcrtavao rečenice i pokraj njih pisao pitanja; čitao je knjigu onako kako bi knjiga htjela daju čitaju.
Čitanje: putovanje bez kraja. Dugo, vječno putovanje na kojem postajemo blaži, puniji ljubavi i čovječnosti.
Max je krenuo na taj put. Sa svakom knjigom unijet će u sebe više svijeta, stvari i ljudi.
Perdu je počeo listati unatrag. Evo, to je mjesto koje je osobito volio.
Ljubav je stan. Sve što je u stanu treba koristiti, ništa pokriti ni ,čuvati’. Istinski živimo samo ako doista stanujemo u ljubavi i ne plašimo se ni jedne sobe, nijednih vrata.
Jednako je važno svađati se i milovati se, držati se zajedno i ponovno se razdvojiti. Od životne je važnosti da se koriste sve sobe ljubavi. U protivnom će se u njima nastaniti duhovi i neugodni mirisi. Zapuštene prostorije i kuće mogu postati neizdržive i smrdljive...
Hoće li mi ljubav zamjeriti, ako ne budem htio otvoriti vrata te sobe i ondje... da, što? Što bih trebao učiniti? Podići oltar za Manon? Reći adieu? Što, molim vas, što moram učiniti?
Jean Perdu stavio je knjigu pokraj usnulog Maxa. Nakon nekog vremena maknuo je mladiću kosu s čela.
Zatim je tiho izabrao nekoliko knjiga. Nije mu bilo lako koristiti ih kao sredstvo plaćanja jer je poznavao njihovu vrijednost. Knjižari nikad ne zaboravljaju da su knjige još prilično novo sredstvo koje može promijeniti svijet i zbaciti tirane s vlasti.
Kad je monsieur Perdu vidio knjigu, on nije vidio samo priče, maloprodajnu cijenu i duševnu hranu. Vidio je slobodu s krilima od papira.
Malo poslije posudio je bicikl od Anke, Ide ili Corinne i vozio se krivudavim, praznim uskim putevima uz polja, obore za konje i pašnjake za krave sve do najbližeg sela.
U pekarnici na Crkvenom trgu jedna je crvenokosa, jedra pekarova kći vadila iz peći bagete i kroasane.
Ostavljala je dojam da je zadovoljna što je ondje gdje jest: u maloj pekarnici u koju su ljeti dolazili ljudi s čamaca, a u ostala godišnja doba seljaci, vinogradari, obrtnici, mesari i bjegunci iz gradova Burgundije, Ardena i Champagne. S vremena na vrijeme ples u mlinu, žetvene svečanosti, natjecanja u pečenju kolaca, zavičajni skupovi; obavljanje kućanskih poslova kod umjetnika koji su živjeli u ovom kraju, u preuređenim spremištima i stajama. Život u zelenilu i tišini i pod zvijezdama i crvenim Mjesecom.
Je li to dovoljno da se čovjek zasiti života?
Ušavši u staromodnu prodavaonicu, Perdu je duboko udahnuo. Nije imao drugog izbora pa joj je dao svoju neobičnu ponudu.
- Bonjour, mademoiselle, oprostite, volite li čitati?
Nakon kratkog natezanja prodala mu je jedne novine, poštanske marke i razglednice s motivom marine u Saint-Mammèsu te bagete i croasane - sve za jednu jedinu knjigu, Začarani travanj, u kojoj četiri engleske dame bježe u talijanski raj.
- To u potpunosti pokriva moje troškove - zdušno ga je uvjeravala. Zatim je otvorila knjigu, prinijela ju nosu i pomirisala stranice, duboko udahnuvši. Sva ushićena, ponovno je pokazala lice.
- Miriše po kolačima od jaja, mislim.
Brižno je spremila knjigu u džep na pregači. - Moj otac kaže da čitanje čini ljude drskima. Nasmiješila se u znak isprike.
Jean je poslije sjeo uz crkveni zdenac i prelomio toplo pecivo. Oh, kako se pušilo iz njega, kako je lijepo mirisala zlatna, mekana sredina. Jeo je polako i promatrao kako se selo budi.
Čitanje čini ljude drskim. O da, nepoznati oče, to je istina.
Perdu je napisao nekoliko lijepih riječi Catherini - zacijelo znajući da će ih pročitati i madame Rosalette. Stoga ih je odlučio uputiti svima.
Ma chère Catherine, draga madame Rosalette (Nova boja kose? Prekrasno? Moka?), poštovana madame Bomme i svi drugi s broja 27,
Molim vas da do daljnjega naručujete knjige od kolega iz knjižare Voltaire et plus. Ja vas nisam ni napustio ni zaboravio, ali ima još nekoliko nedovršenih poglavlja koja moram prvo još jedanput pročitati... i dovršiti. Ukrotiti demone. - JP.
Je li to bilo prešturo, nedovoljno uzbudljivo?
Misli su mu odlutale preko polja i rijeke do Pariza. Catherinin smijeh, njezini uzdasi. Odjednom su ga preplavili osjećaji. Nije znao na koga se zapravo odnosi ta žudnja za dodirima, za tijelom, nagošću i toplinom ispod zajedničkog pokrivača. Za prijateljstvom, zavičajem, za mjestom gdje bi mogao ostati i biti zadovoljan. Odnosi li se na Manon? Ili na Catherinu? Posramio se te dvojbe. A ipak, tako mu je godilo biti s Catherinom. Zar bih si trebao to zabraniti? Je li to bilo pogrešno?
Želio sam da mi više nikad nitko ne treba. Prava sam kukavica.
Monsieur Perdu biciklirao je natrag, u pratnji škanjaca i ševa, koji su balansirali visoko iznad žitnih polja. Osjetio je kako ga vjetar propuhuje kroz košulju.
Imao je osjećaj da se vraća na brod kao netko drugi, a ne kao onaj koji je otišao prije sat vremena.
Na upravljač Idinog bicikla objesio je vrećicu sa svježim kroasanima, kiticom crvenih makova i trima izdanjima Noći, koja je Max potpisao prije odlaska na spavanje.
Zatim je u kuhinjici skuhao kavu, nahranio mačke, provjerio vlažnost zraka (dovoljna), razinu ulja (zabrinjavajuća) te pripremio Lulu za isplovljavanje.
Kad je ploveća knjižara krenula niz netaknutu rijeku, Perdu je ugledao Idu kako izlazi iz stražnje palube Balua. Mahao joj je sve dok nije skrenuo prateći tok rijeke. Idi je od srca zaželio da jednoga dana nade veću ljubav koja će joj nadoknaditi gubitak njezine male ljubavi.
Smireno je plovio ususret jutru. Studen je popustila pred svilenom toplinom ljetnoga zraka.
- Jeste li znali da je Bram Stoker sanjao svojeg Draculu?- živahno je upitao Jean Perdu Maxa, koji se nakon sat vremena zahvalno poslužio kavom.
- Sanjao? Draculu? Gdje smo to mi, u Transilvaniji?
- Na Canalu de Loing prema Canalu de Briare. Plovimo putem Bourbonnais, koji ste izabrali. Tako ćemo doći do Sredozemnog mora.
Perdu je otpio gutljaj kave. - I to je bila salata od rakova. Stoker je jeo pokvarenu salatu od rakova, do ponoći se mučio posljedicama trovanja i pritom je prvi put sanjao gospodara vampira. To je značilo kraj njegove stvaralačke dubine.
- Doista? Ja nisam sanjao nikakav bestseler - promrmljao je Max. Gladno je umakao kroasan u kavu, strogo vodeći računa da ne izgubi ni najmanju mrvicu. - Htio sam čitati svoju knjigu, ali su slova popadala sa stranica.
Tada je postao živahniji. - Mislite li da ću, ako pokvarim želudac, sanjati priču?
- Tko zna?
- I Don Quijote je bio noćna mora prije nego što je postao klasik. Jeste li vi sanjali što upotrebljivo?
- Ja sam mogao disati pod vodom.
- Au! Znate li što to znači?
- Da u snu mogu disati pod vodom?
Max se nasmiješio poput Elvisa. Zatim je svečano rekao: - Ne. To znači da vas osjećaji više ne ostavljaju bez daha. Pogotovo ne dolje.
- Dolje? Gdje to piše, u kućnom kalendaru za dobre kućanice iz 1905. godine?
Ne. U velikom tumaču snova iz 1992. godine. To mi je bila Biblija. Moja je majka zacrnila loše riječi. Ja sam svima tumačio snove, roditeljima, susjedima, dečkima i curama iz razreda... cijelog Freuda.
Jordan se protegnuo i izveo nekoliko tai chi pokreta. - Samo sam imao neugodnosti, osobito kad sam ravnateljici škole tumačio njezin san o konjima. Kažem vam, konji i žene, to je posebna priča.
- To kaže i moj otac.
Perdu se sjetio kako je u početku, kad su se upoznali, imao snove o Manon, u kojima se ona pretvarala u ženku orla. A on ju je pokušavao uhvatiti i pripitomiti. Natjerao ju je u vodu tako da ne može letjeti mokrim krilima.
U snovima naših voljenih mi smo besmrtni. A naši mrtvi nastavljaju živjeti u našim snovima. Snovi su prometna čvorišta između svih svjetova, između prostora i vremena.
Kad je Max podigao glavu kako bi mu vjetar odnio san s lica, Perdu je rekao: - Pogledajte. Eno naše prve prevodnice.
- Što? Ona kadica za bebe pokraj lutkine kućice u cvijeću? Nikad nećemo proći onuda.
- Itekako ćemo proći.
- Predugački smo.
- To je péniche, francuski riječni brod, manji od standarda freycinet. Sve francuske prevodnice građene su prema njemu.
- Ova nije. Ova je preuska!
- Naša širina iznosi 5.04 metra, imamo mjesta najmanje šest centimetara. Tri lijevo i tri desno.
- Nije mi dobro.
- A kako je tek meni. Naime, vi ćete to izvesti.
Muškarci su se pogledali i prasnuli u smijeh.
* * *

Čuvar prevodnice nestrpljivo ih je dozivao mahanjem ruke. Njegov je pas raširenih nogu lajao na brod, čuvareva žena donijela je netom ispečen kolač sa šljivama i dala im ga u zamjenu za novog Johna Irvinga.
- I poljubac od ovoga mladoga gospodina spisatelja.
- Molim vas, dajte joj još jednu knjigu, Perdu - šapnuo mu je Jordan. - Žena ima bradu na obrazima.
Tražila je da ju poljubi u obraz.
Čuvar prevodnice nazvao je suprugu čudovištem, njezin čupav bijel pas lajao je do iznemoglosti i pomokrio se na Maxovu ruku kojom se pridržavao za ljestve. Bradata žena rekla je suprugu da se pravi važan i da je amater. Onda je on povikao: - Uplovite već jednom!
Spustiti lijeva vrata prevodnice, otrčati na drugu stranu, zatvoriti desna vrata. Otrčati naprijed, otvoriti gornje pregrade na objema stranama - voda je navrla. Otvoriti desna vrata prevodnice, otrčati na drugu stranu, otvoriti gore lijevo.
- Isplovite!
Strog čuvar, koji je sigurno znao zapovijedati na dvanaest jezika.
- Koliko još prevodnica imamo do Rhône?
- Oko sto pedeset, zašto pitate, Jordane?
- Na povratku bismo trebali ploviti kanalom između Champagne i Burgunda - zamolio je Jordan.
Povratak? - pomislio je Perdu. Nema povratka.

21.


Kanal Loing bio je u ravnini s okolicom. Na biciklističkoj i pješačkoj stazi mjestimice su mogli vidjeti bicikliste, zaspale ribolovce ib usamljene trkače. Na livadama su pasla teška, bijela goveda pasmine Charolais, a polja suncokreta izmjenjivala su se s bujnim šumama. Vozači bi im katkada dobronamjerno zatrubili. Mala mjesta, kroz koja su prolazili, imala su dobra pristaništa, mnoga od njih besplatna, u nadi da će u njima pristati čamci pa će posada ostaviti nešto novca u trgovinama.
Tada se krajolik promijenio. Kanal je bio viši od okolice pa su odozgor mogli zavirivati u vrtove.
Kad su oko podneva stigli do prostranih ribnjaka u pokrajini Champagne, Max je već prolazio kroz prevodnice kao pravi profesionalac.
Kanal se dijelio na sve više sporednih rukavaca koji su napajali ribnjake. Iz šaša i rogoza grakćući su izletjeli riječni galebovi. Znatiželjno su kružili iznad ploveće knjižare.
- Koje je sljedeće veće pristanište? - upitao je Perdu. - Montargis. Kanal prolazi kroz središte grada.
Max je listao brodsku knjigu. Grad cvijeća i rodno mjesto pralinea. Trebali bismo ondje potražiti banku. Mogao bih ubiti nekoga za komadić čokolade.
A ja za malo sredstva za pranje rublja i za čistu košulju.
Max je oprao njihove košulje tekućim sapunom. Sada su obojica mirisala po ružama.
Perdu se tada sjetio nečega. - Montargis? Ah, trebali bismo prvo posjetiti Pera Davida Olsona.
- Olsona? Onog P. D. Olsona? I njega poznajete?
Riječ poznavati bila je pretjerana. Kad je Per David Olson bio izgledan kandidat za Nobelovu nagradu iz književnosti - uz Philipa Rotha i Alice Munro - Jean Perdu bio je mlad knjižar.
Koliko je Olson mogao imati godina danas? Osamdeset dvije? Došao je u Francusku prije trideset godina. La grande nation za vikinškog je potomka bila mnogo podnošljivija od njegovih sunarodnjaka, Amerikanaca.
„Nacija koja nema ni tisućugodišnju kulturu, koja nema mitova, praznovjerja, kolektivnih sjećanja, vrijednosti ni osjećaja srama, nacija koja ima samo kršćansko-militaristički pseudomoral, izrođenu pšenicu, nemoralnu trgovinu oružjem i seksistički rasizam” - tako je u New York Timesu pisao o Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je otišao odande.
Ali najzanimljivije je bilo to što je P. D. Olson bio jedno od jedanaest imena na Perduovu popisu mogućih autora Sanaryjevih Južnih svjetala. A P. D. je živio u Cepoyu, jednom selu ispred Montargisa, koje se nalazilo uza sam kanal.
- I što ćemo? Pozvoniti i pitati: - ,Zdravo, P. D., stari prijatelju, jesi li ti napisao Južna svjetla?’ - upitao je Max.
- Da, baš tako. A kako drukčije?
Max je napuhao obraze. - Dakle, normalni ljudi napišu e-mail - rekao je.
Jean Perdu morao se suzdržati kako ne bi rekao nešto što bi zvučalo poput „prije nismo imali ništa, a ipak je sve bilo bolje”.
U Cepoyu su umjesto luke zatekli samo dva velika željezna prstena u travi kroz koja su tada provukli užad Književne ljekarne.
Vlasnik prenoćišta na rijeci - preplanuli muškarac s ružičastom kvrgom na vratu - poslao ih je malo poslije u stari župni ured. Ondje je živio P. D. Olson.
Kad su pokucali, vrata im je otvorila žena koja kao da je došla izravno s jedne od slika Pietera Bruegela. Plosnato lice, kosa poput grubog lana na vretenu, bijel čipkast ovratnik na sivoj kućnoj haljini. Nije rekla ni Dobar dan ni Što želite? pa čak ni Ne kupujemo ništa samo je otvorila i čekala bez riječi. Šutnja, čvrsta poput stijene.
- Bonjour, madame. Htjeli bismo vidjeti monsieura Olsona - rekao je Perdu nakon nekog vremena.
- Nismo se najavili - dodao je Max.
- Došli smo čamcem, iz Pariza. Nemamo telefon, nažalost. - A ni novca.
Perdu je gurnuo Maxa u rebra. - Ali nismo ovdje zbog toga. - Je li on uopće tu?
- Ja sam knjižar, upoznali smo se na sajmu. U Frankfurtu, tisuću devetsto osamdeset pete.
- Ja sam tumač snova. I autor. Max Jordan, halo. Imate li možda ostatke variva od jučer? Mi imamo u čamcu samo još limenku bijeloga graha i malo hrane za mačke.
- Možete joj se ispovijedati koliko hoćete, moja gospodo, ali nećete dobiti ni oproštenje ni varivo - začuli su nečiji glas. - Margareta je gluha, otkako joj se zaručnik bacio s crkvenog tornja. Htjela ga je spasiti, ali je dospjela u podnevnu zvonjavu. Ona čita samo s usana ljudi koje poznaje. Prokleta crkva! Donosi nesreću onima koji se još nadaju.
Pred njima je stajao ozloglašen kritičar Amerike P. D. Olson, nizak Viking u samtenim hlačama, radnoj košulji i prugastom konobarskom prsluku.
- Monsieur Olson, oprostite što smo ovako upali, ali moramo vas hitno nešto pitati...
- Da, da. Naravno. U Parizu je sve hitno. Ovdje to ne važi, moja gospodo. Ovdje se vrijeme ravna prema sebi. Neprijatelji čovječanstva ovdje nemaju što tražiti. Sada ćemo prvo nešto popiti i upoznati se - pozvao je svoje posjetitelje.
- Neprijatelji čovječanstva? - Max je usnama oponašao njegove riječi. Bilo je vidljivo da vjeruje kako imaju posla s luđakom.
- Kažu da ste vi legenda - ipak se okušao u konverzaciji, nakon što je Olson uzeo šešir s vješalice pa su zajedno s njim krenuli prema baru Tabac.
- Ne nazivajte me legendom, mladiću, to zvuči kao da sam mrtav.
Max je umuknuo, a Jean Perdu odlučio je slijediti njegov primjer.
Dok je Olson ispred njih prolazio kroz selo, koracima koji su odavali da je pretrpio lagan srčani udar, govorio je: - Pogledajte oko sebe! Ovdje se ljudi stoljećima bore za svoj zavičaj. Ondje, vidite li kako su posađena stabla? Kako su prekriveni krovovi? I koliko su velike ceste daleko od sela? Sve je to strategija. Smišljena za stoljeća. Ovdje nitko ne misli na sadašnjost.
Pozdravio je čovjeka koji je prošao u drndavom Renaultu, s kozom na suvozačevu sjedalu.
- Ovdje rade i misle za budućnost. Uvijek za one koji dolaze poslije njih. A oni će raditi isto tako. Tek kad jedan naraštaj prestane misliti na one koji dolaze i kad poželi sve promijeniti, ova će zemlja propasti.
Došli su u bar Tabac. Na televizoru iznad šanka prikazivala se konjska trka. Olson je naručio tri male čaše crnog vina.
- Klađenje, šuma i malo vina. Što će čovjeku više od toga? -zadovoljno je rekao.
- Dakle, htjeli smo vas pitati... - započeo je Max.
- Samo polako, mladiću - rekao je Olson. - Mirišeš po mirisnim vrećicama i s tim štitnicima za uši izgledaš kao DJ. No ja te poznajem, napisao si nešto. Opasne istine. Nije loše za početak.
Kucnuo se s Jordanom.
Max je blistao od ponosa. Perdu je osjetio ljubomoru.
- A vi? Vi ste književni ljekarnik? - obratio mu se Olson. - Protiv čega preporučujete moje knjige?
- Za liječenje sindroma suprug u mirovini - odgovorio je Perdu, oštrije nego što je namjeravao.
Olson ga je pogledao. - Aha. A kako?
- Kad joj suprug, nakon što ode u mirovinu, toliko smeta da bi ga najradije ubila, žena čita vaše knjige i onda poželi ubiti vas. To je preusmjeravanje agresije.
Max ga je zbunjeno pogledao. Olson je zurio u Perdua, a onda se počeo glasno smijati.
- Oh my God, sjećam se. Moj je otac neprestano bio majci pod nogama i počeo ju je kritizirati. Zašto kuhaš neoguljene krumpire? Hej, draga, napravio sam red u hladnjaku. Strašno. A nije imao nikakav hobi. Muškarac, bivši radoholičar. Htio je umrijeti od dosade i povrijeđenog dostojanstva, ali mu majka nije dopustila. Stalno ga je slala van, s unucima, na obrtničke tečajeve i u vrt. Da nije bilo tako, mislim da bi završio u zatvoru. Zbog ubojstva.
Olson se zlurado nasmijao. - Mi muškarci postajemo naporni kad nemamo ništa drugo osim posla u kojem smo dobri. Popio je svoje piće u tri dugačka gutljaja.
- Okay, pijte brže - rekao je stavivši šest eura na šank. - Vrijeme je.
A kako su se nadali da će im odgovoriti na pitanje kad ih posluša, ispili su vino naiskap i krenuli za njim.
Malo poslije stigli su do stare školske zgrade. Na dvorištu je bilo mnogo automobila s oznakama iz cijelog područja Loire, čak iz Orleansa i Chartresa.
Olson je odlučno krenuo prema školskoj sportskoj dvorani.
Kad su ušli unutra, odjednom su se stvorili usred Buenos Airesa.
Lijevo uza zid: muškarci. Desno na stolicama: žene. U sredini: plesni podij. Na jednom kraju, gdje su visjele ruče: orkestar koji svira tango. Na drugom kraju, gdje su se nalazili oni: bar, iza kojega je punašan muškarac mišićavih ruku i raskošnih crnih brkova točio pića.
P. D. Olson okrenuo se i doviknuo im preko ramena: - Plešite! Obojica. Poslije toga ću vam odgovoriti na vaše pitanje.
Kad je nakon nekoliko trenutaka krenuo preko plesnog podija prema mladoj ženi koja je imala strogo začešljanu svijetlu kosu i suknju s prorezom, stari se muškarac preobrazio. U gipkog, bezvremenskog tanguera, koji znalački vodi mladu ženu po dvorani, čvrsto ju privivši uza se.
Dok je Max začuđeno promatrao taj neočekivan svijet, monsieur Perdu odmah je shvatio gdje se nalazi: u jednoj knjizi J. Toesa. Tajne tango-milonge u školama, sportskim dvoranama, napuštenim ambarima. Ondje su se sastajali plesači svih kategorija, svih narodnosti, neki su se vozili stotinama kilometara za tih nekoliko sati. Jedno im je bilo zajedničko: svoju strast prema tangu morali su skrivati pred ljubomornim partnerima i pred obiteljima koji su prema tim nemoralnim, melankoličnim i lakomislenim pokretima osjećali gađenje i strašnu odbojnost. Nitko nije imao pojma gdje su tanguerosi bih tih popodnevnih sati. Vjerovali su da se bave sportom ili dodatno obrazuju, da su na sastancima ili u kupnji, u sauni, na polju ili kod kuće. No oni su plesali za svoju dušu. Plesali su da bi uopće mogli živjeti.
Samo su rijetki to činili kako bi se sastajali s ljubavnicima ili ljubavnicama; jer u tangu nije bila riječ o samo jednom, nego o svem.
Manonin dnevnik

Na putu za Bonnieux

11. travnja 1987. godine

Već osam mjeseci znam da sam ipak druga žena, a ne više ona djevojčica koja je prošloga kolovoza došla na sjever i koja se nije bojala voljeti - dva puta.
Meni je i dalje potresno doživjeti da ljubav ne mora obuhvaćati samo jednu osobu da bi bila iskrena.
U svibnju ću se udati za Luca, okružena tisućama cvjetova i slatkim mirisom koji donosi nov početak i nadu.
Neću prekinuti sa Jeanom, ali ću mu prepustiti da to učini sa mnom, proždrljivicom i onom koja želi sve.
Zar se toliko bojim prolaznosti da sada želim sve proživjeti, samo za svaki slučaj, ako sutra doživim srčani udar? Udaja. Da? Ne? Dovesti ju u pitanje, znači sve dovesti u pitanje. Htjela bih biti svjetlost Provanse kad sunce zađe. Tada bih mogla biti posvuda, u svakoj živoj stvari, to bi bila moja narav i nitko me ne bi mrzio.
Moram srediti lice prije nego što stignem u Avignon. Nadam se da će me dočekati tata, a ne Luc ili mama.
Uvijek kada duže boravim u Parizu, lice mi se želi prilagoditi izrazu kojim se ljudi velegrada guraju ulicama kao da uopće ne primjećuju kako nisu sami. To su lica koja govore: „Ja? Ja ne želim ništa. Ne trebam ništa. Ništa me se ne može dojmiti, ništa me ne može iznenaditi pa ni obradovati. Radovanje je za budale iz predgrađa i smrdljivih staja. Neka se oni raduju ako baš žele. Oni koji su kao mi imaju važnijeg posla.” No moje ravnodušno lice nije problem. To je moje deveto lice.
Mama kaže da sam ga dodala svojim ostalim licima. Ona poznaje moje različite izraze lica otkako sam došla na svijet kao naboran crv. Ali Pariz mi je urezao drugo lice, između razdjeljka i brade. Sigurno je to vidjela kad sam posljednji put bila kod kuće, kad sam mislila na Jeana, na njegova usta, na njegov smijeh, na njegovo „Ovo moraš pročitati, godit će ti”.
- Da si moja suparnica, ja bih te se bojala - rekla je. Zaprepastila se što je to izašlo iz njezinih usta.
Istine uvijek izgovaramo jasno i glasno. Kao djevojčica naučila sam da su najbolje one veze koje su „bistre poput vode”. Kažu da teške stvari prestaju biti pogubne ako se izreknu. Mislim da to ne vrijedi za sve.
Mami se ne sviđa moje „deveto lice”. Znam što ona misli. Vidjela sam to u Jeanovu zrcalu dok mi je trljao leđa zagrijanim ručnikom. Svaki put kad se vidimo, on izabere neki dio i zagrijava ga kako se ne bih osušila poput smrznutog limunovog drvca. Ponaša se previše zaštitnički.
To je bilo puteno lice, skriveno samokontrolom, što ga je činilo još strašnijim.
Mama se i dalje boji za mene; gotovo me zarazila time, a ja mislim: Pa dobro, ako mi se doista što dogodi, do tada ću živjeti što je moguće intenzivnije i ne želim čuti nikakve žalbe. Ona pita malo, a ja pričam mnogo - opsjednuta sam pojedinostima, što se tiče mojih tjedana u glavnom gradu, a Jeana skrivam iza zavjese od staklenih perli, od zvučnih, šarenih, providnih potankosti, potankosti, potankosti. Bistre poput vode.
- Pariz - kaže, znajući da ja znam da misli na muško ime, koje joj nisam spremna reći.
Nikad neću biti spremna za to.
Sama sam sebi tako strana. Kao da je Jean otkinuo krastu ispod koje se pojavila jedna dublja, točnija ja, koja mi se posprdno smije.
- Onda? - pita me. - Jesi li doista mislila da si žena bez svojstava? (Jean kaže da citiranje Musila nije znak mudrosti, nego vježbe mozga)
Što je to što nam se događa?
Ta prokleta sloboda! Ona traži da poput osušenog panja šutim o tom što mi se događa kad mi obitelj i Luc vjeruju da sam na seminaru na Sorboni ili da navečer marljivo radim. Ona želi da se svladavam, uništavam, skrivam u Bonnieuxu i ne očekuje ni od koga da posluša moju ispovijed ili pokaže zanimanje za moj tajni život. Osjećam se kao da se nalazim na vrhu planine Ventoux, izložena mistralu, suncu, kiši, prostranstvu. Vidim tako daleko i dišem tako slobodno kao nikad prije - ali sam ostala bez ikakve zaštite. Sloboda je gubitak sigurnosti, kaže Jean. Ali tko zna što zapravo gubim?
I znam li ja doista čega će se on odreći bude li me izabrao? Kaže da neće imati druge žene osim mene. Dovoljno je već i to što vodim dvostruki život pa neće sam učiniti isto. Mogla bih plakati od zahvalnosti svaki put kad mi nešto olakša. Nikad mi ne predbacuje, ne postavlja mi opasna pitanja; čini da se osjećam darom, a ne lošom osobom koja previše očekuje od života.
Budem li se povjerila bilo kome u zavičaju, taj će biti prisiljen lagati zajedno sa mnom, tajiti, šutjeti. Moram sebi otežati život, a ne drugima, takvi su zakoni za posrnule.
Ni jedan jedini put nisam spomenula Jeanovo ime. Bojim se da me mama, tata ili Luc neće odmah prozrijeti po načinu na koji ga izgovaram. Možda me razumiju, svatko na svoj način. Mama zato što poznaje žensku žudnju. Ona je u nama svima dok smo još male djevojčice, kad jedva gledamo preko stola u kutu kuhinje i razgovaramo sa strpljivim krpenim životinjama i mudrim konjima. Tata zato što poznaje životinjsku požudu u čovjeku. On bi razumio ono životinjsko, hranjivo, možda bi čak prepoznao i biološki nagon - poput vremena zametanja krumpira. (Njega bih molila za pomoć kad ne bih znala kako dalje. Ili mamutatu, kao što je napisao Sanary, kojega mi je čitao Jean.)
Luc bi imao razumijevanja zato što me poznaje. Zato što je donio odluku. On uvijek ostaje pri svojim odlukama: ono što vrijedi, vrijedi, pa i kad boli ili kad se pokaže lošim.
Ali što ako nakon trideset godina prizna kako sam ga silno povrijedila jer nisam mogla šutjeti?
Poznajem budućeg supruga - čekaju ga gorki sati i gorke noći. Pogledat će me i u meni će vidjeti stranca. Spavat će sa mnom i pitati se: Misli li ona na njega? Je li dobro, je li bolje s njim? Na svakoj seoskoj zabavi i u svakoj vatrogasnoj povorci povodom četrnaestoga srpnja, kad budem razgovarala s nekim muškarcem, pitat će se: Je li on sljedeći? Kada će joj napokon biti dosta?
Sve će to riješiti sam sa sobom i neće mi predbaciti ni jednom riječju. Kao što je rekao: „Imamo samo ovaj život. Ja želim svoj život proživjeti s tobom, ali te neću ometati u tvojem životu.” Moram šutjeti i za Luca. I za sebe. Želim Jeana za sebe.
Mrzim što želim sve to - to je više od onoga što mogu podnijeti... Oh, prokleta slobodo, i dalje si veća od mene! Ona traži da se dovedem u pitanje, da se sramim, ali da ipak ponosno živim život sa svime što mi srce želi.
Silno ću uživati sjećajući se svega što smo doživjeli, kad budem stara i kad se više ne budem mogla sagnuti do stopala! Onih noći kad smo tražili zvijezde i ležali na utvrdi Buoux. Onih tjedana kad smo se zapustili u Camargueu. Ah, i onih lijepih večeri, kad me Jean uveo u život s knjigama, kad smo goli mirno ležali na divanu s Castorom. Moja je stražnjica služila Jeanu kao podloga za knjigu. Nisam znala da postoji beskrajno mnogo misli, uvida i divota. Vladari svijeta morali bi obvezno imati iskaznicu o pročitanim knjigama. Tek kada pročitaju pet tisuća, ne, deset tisuća knjiga, bit će u stanju razumjeti ljude i njihovo ponašanje. Cesto sam se osjećala bolje, ne više onako... ljutilo, krivo i nevjerno, kad mi je Jean čitao o dobrim ljudima koji zbog ljubavi ili iz nužde ili žudnje za životom čine loše stvari.
- Jesi li mislila da si jedina, Manon? - upitao je. I da, osjećala sam se baš tako loše. Kao da sam jedina kojoj ne polazi za rukom biti skromna. Često kad prestanemo voditi ljubav i još ne započnemo iznova, Jean mi pripovijeda o knjizi koju je čitao, koju želi pročitati ili za koju bi htio daju ja pročitam. On naziva knjige slobodama. I zavičajima. A one to i jesu. One čuvaju sve dobre riječi koje mi tako rijetko koristimo. Blagost. Dobrotu. Proturječje. Snošljivost. On zna tako mnogo, on je muškarac koji voli nesebično. On živi kad voli. Kad je voljen, postaje nesiguran. Misli li zbog toga da je nespretan? Uopće ne zna što se u njegovu tijelu gdje nalazi! Tuga, strah, smijeh - gdje to stanuje? Šakom mu pritisnem želudac: „Ovdje je trema?” Puhnem ispod njegova pupka: „Ondje je muškost?” Prstima ga uhvatim oko vrata: „Tu su suze?” Tijelo mu je smrznuto, ukočeno.
Jedne večeri išli smo na ples. Tango argentino. Katastrofa! Jean me zbunjeno gurao tamo-amo, držeći se koraka naučenih u plesnoj školi, i to samo rukama. On sam? Prisutan, ali ne i gospodar svojega tijela. Ne, to nije mogao biti on, ne taj muškarac! On je bio drukčiji od ljudi sa sjevera, iz Pikardije, Normandije ili Lorene koji su bolovali od strašne duševne neplodnosti. Iako je to mnogim ženama iz Pariza bilo erotično; kao da je seksualni izazov kad iz muškaraca izvučeš i najmanji osjećaj! One u toj hladnoći naslućuju neizmjernu strast koja će ih prebaciti preko ramena i prikovati za pod...
Morali smo prekinuti. Otišli smo kući, ignorirali smo istinu. Bilo je jako lijepo dok smo se igrali mačke i miša. Moj očaj bio je bezgraničan: Što ako ne budem mogla plesati s njim?
Ja sam svoje tijelo. Moje se usne smješkaju i bujaju kad osjetim želju, grudi mi se znoje kad me tko ponižava, a u mojim prstima stanuje strah od vlastite hrabrosti, oni drhte kad želim zaštititi ili obraniti. Ako se pak bojim točno određenih stvari, kao od čvora koji su mi otkrili pod pazuhom i koji žele odstraniti biopsijom - tada postajem smetena, ali se i smirim. Dok sam smetena, želim biti nečim zaokupljena, ali kad sam smirena, smirena sam toliko da ne volim čitati ozbiljne knjige, niti slušati pravu, raskošnu glazbu. Želim samo sjediti i gledati jesenju svjetlost kako kaplje na žuto-crveno lišće, želim čistiti kamin, želim leći i spavati, onako iscrpljena od zbrkanih, besmislenih misli što glupo plešu oko mene. Da, želim spavati, kad se bojim - to je spas duše od panike.
Ali što je s njim? Jeanu tijelo služi samo kao stalak za odjeću na koji vješa svoje košulje i hlače i jakne.
Ustala sam, on mi je prišao - prilijepila sam mu šamar.
Dlan me žari, vatra, kao da sam zahvatila žar.
- Hej! - rekao je. - Ali zašto...?
Ponovno sam ga ošamarila, sada imam u prstima užaren ugalj.
- Prestani misliti. Osjećaj! - povikala sam.
Otišla sam do gramofona i stavila „Libertango” za nas. Zvuci akordeona poput udaraca bičem, šibom, pucketanje grana na vatri. Piazzolla i violine koje uzdiže do najvećih visina. - Ne, ja...
- Pleši sa mnom. Pleši onako kako se osjećaš! Kako se osjećaš?
- Bijesan sam! Udarila si me, Manon!
- Onda pleši razjareno! Izaberi instrument koji odražava tvoj osjećaj, slijedi ga! Uhvati me grubo zato što sam te razljutila!
Samo što sam to izgovorila, zgrabio me i pritisnuo uza zid, podigavši mi ruke, čvrsto, vrlo čvrsto. Violine su jecale. Plesali smo goli, izabrao je violinu kao instrument svojih osjećaja. Njegov se bijes pretvorio u požudu, zatim u nježnost, a kad sam ga ugrizla i ogrebla, kad ga više nisam htjela pratiti i držati za ruku - moj je ljubavnik postao tanguero. Vratio se natrag u svoje tijelo.
Dok smo plesali pripijeni jedno uz drugo, dok mi je pokazivao što osjeća prema meni, gledala sam kako naše sjene plešu na zidu, na ljubičastom zidu sobe boje lavande. Plesale su u prozorskom okviru, plesale su kao biće, a Castor, mačak, promatrao nas je s ormara. Od te večeri stalno smo plesali tango; u početku goli, jer se tako bilo lakše njihati i stiskati i držati. Plesali smo, prislonivši dlanove na svoje srce. A onda, nakon nekog vremena, jedno smo drugom stavili dlan na srce.
Tango je droga istine. On razotkriva tvoje probleme, tvoje komplekse. Ali i tvoju snagu, koju skrivaš od drugih kako ih ne bi povrijedio. Pokazuje nam što dvoje mogu značiti jedno drugome, kako slušaju jedno drugo. Ako jedno želi slušati samo sebe, mrzit će tango. Jean nije mogao izbjeći osjećaje i pobjeći u apstraktne ideje plesa. Osjećao je mene. Dlačice između mojih nogu, Moje grudi. Nikad se nisam osjećala tako ženstveno kao kad smo Jean i ja plesali i poslije toga vodili ljubav, na divanu, na podu, sjedeći na stolici, posvuda. Govorio je kako ima osjećaj „da si ti izvor iz kojeg ja tečem, kad si tu, a presušujem kad te nema”. Poslije toga plesali smo tango po pariškim barovima. Jean je naučio prenositi mi energiju svojega tijela, dati mi do znanja koji tango želi plesati - a učili smo i španjolski jezik. Ili bar pjesme i stihove koje plesač tanga šapuće svojoj plesačici kako biju malo više... pripremio za tango. Počeli smo igrati dragocjene, neobjašnjive igre. Učili smo se oslovljavati s vi u spavaćoj sobi. I s tim finim načinom izražavanja tražili jedno od drugoga vrlo „prljave” stvari. Oh, Luc! S njim je drukčije... ili manje očajno. Ali i manje prirodno. Jeanu nikad nisam lagala. Lucu nisam govorila da želim više grubosti ili nježnosti, više hrabrosti ili igre. Sramim se jer želim više od onoga što mi on može dati - ili, tko zna, možda bi i mogao kad bih ga pitala. Ali kako?
- Ako plešeš tango s drugom ženom, nećeš povučenim držanjem izdati tango - rekao nam je Gitano, učitelj plesa u barovima. Također je rekao da me Jean voli. I da ja volim njega. On to vidi iz svakog našeg koraka: mi smo jedno biće. Možda to nije daleko od istine?
Ja moram biti s Jeanom jer je on muški dio mene. Pogledamo se i vidimo isto.
Luc je muškarac s kojim gledam u istom smjeru. Mi smo jedno pokraj drugoga.
Ne razgovaramo o ljubavi, za razliku od učitelja plesa.
- Volim te - to mogu reći samo oni koji su potpuno slobodni i čisti.
Romeo i Julija.
Ali ne Romeo, Julija i Stefan.
Nikad nemamo dovoljno vremena. Sve moramo učiniti odjednom, inače nećemo učiniti ništa. Voditi ljubavi i istodobno razgovarati o knjigama, jesti i šutjeti, svađati se i miriti, plesati i čitati, pjevati i tražiti svoju zvijezdu - sve to po hitnom postupku. Sanjam o sljedećem ljetu kad Jean bude došao u Provansu pa ćemo tražiti zvijezde. Vidim kako papinska palača zlatnim sjajem blista na suncu. Napokon opet ovo svjetlo; napokon opet ljudi koji se ne pretvaraju da nema nikoga osim njih, ni u dizalu ni na ulici ni u autobusu. Napokon opet možemo ubrati marelice sa stabla.
Oh, Avignon - prije sam se pitala zašto je taj grad s palačom, koja uvijek djeluje hladno i zasjenjeno, pun tajnih hodnika i vrata u podu. Sada znam: nemir požude sigurno je postojao od samog nastanka čovječanstva. Sjenice, odvojene prostorije, lože, labirinti na poljima kukuruza - sve to služi istoj igri!
To je igra za koju zna svatko. No svi se prave kao da je nema ili da je vrlo daleko, posve bezopasna, nestvarna. Kako da ne!
Osjećam neopisiv sram na obrazima, osjećam žudnju u koljenima, a laž stanuje između mojih lopatica i izjeda ih. Dragi mamatata, učini da ne moram donijeti odluku, molim te. Također učini da je zrno graška pod mojim pazuhom samo komadić vapna, poput onih što izlaze iz slavina, ondje u Valensoleu, gdje stanuje lavanda i gdje žive najnepotkupljivije mačke.

22.


Gospodin Perdu osjećao je kako ga dodiruju pogledi ispod maskarom premazanih trepavica. Ako uhvati pogled neke žene, zadrži ga i odgovori na njega, to bi bio cabeceo, nijema izmjena pogleda kojom se u tangu obavljaju svi pregovori. Ispitivanje očima.
- Gledajte u pod, Jordane. Ne gledajte žene u oči - šapnuo je. - Ako dulje vrijeme gledate ženu, ona će misliti da ju pitate možete li ju zamoliti za ples. Plešete li tango argentino?
- Nekad sam bio dobar u slobodnom stilu.
- Tango argentino sličan je tomu. Ima samo nekoliko zadanih koraka. Naslonite se gornjim dijelom tijela na partnericu, srce na srce. A onda slušate kako žena želi da ju vodite.
- Slušam? Ali tu nitko ne govori.
To je bilo točno. Ni muškarci ni žene ni parovi na plesnom podiju nisu trošili zrak potreban za govor. A sve je na njima ipak govorilo: „Vodi me čvršće! Ne tako brzo! Daj mi prostora! Pusti da te namamim. Igrajmo se!” Žene su ispravljale muškarce; kad bi im nogom dotakli listove - „Priberi se!” - kad bi opisali osmicu na podu - „Ja sam princeza!”
Na nekim drugim mjestima muškarci nakon četiri uzastopna plesa koriste snagu riječi kako bi izazvali strast kod partnerice. Šaptali bi im na uho mekim španjolskim jezikom, šaptali bi im u vrat, u kosu, gdje dah uzbuđuje kožu: „Lud sam za tvojim tangom. Izluđuješ me svojim plesom.”
Srce će ti propjevati od slobode...
Ali ovdje nema šaptača tangu. Ovdje se sve odvija očima.
- Muškarci diskretno promatraju sve oko sebe - Perdu je Maxu šaptao pravila cabeceoa.
- Kako znate sve to? Također iz...
- Ne. Ne iz knjiga. Slušajte: osvrćite se polako, ali ne previše polako. Pritom izaberite osobu s kojom želite plesati sljedeću tandu, seriju od četiriju plesova, ili otkrijte tko želi plesati s vama. Postavite pitanje dugim, izravnim pogledom. Dobijete li odgovor, kimanjem glave ili smiješkom, znaci da je poziv prihvaćen. Ako ona gleda u stranu, to znači: Ne, hvala.
- To je dobro - šapnuo je Max. - To ne, hvala tako je tiho da se nitko ne treba bojati kako će se osramotiti.
- Točno. Vrlo je otmjeno ustati i otići po damu. Usput još možete provjeriti je li doista mislila na vas, di onoga gospodina iza vas.
- A nakon plesa? Da ju pozovem na piće?
- Ne. Odvedite ju na njezino mjesto, zahvalite se i vratite se na mušku stranu. Tango ne obvezuje ni na što. Uz dvije, tri pjesme dijelite želje, nade i žudnje. Neki kažu da je to kao seks, samo bolje. I češće. Ali poslije je gotovo. Bilo bi vrlo nezgodno plesati s jednom ženom više odjedne tande. To je znak lošeg odgoja.
Ispod oka promatrali su parove. Nakon nekog vremena Perdu je bradom pokazao na ženu koja je mogla biti u ranim pedesetim, ali i u kasnim šezdesetim godinama. Crna kosa protkana sijedim pramenovima, spletena u čvor kao u plesačice flamenka. Dobro očuvana plesna haljina. Tri vjenčana prstena na jednom prstu. Držala se kao balerina, bila je vitka i imala je gipku čvrstoću poput mladice kupine. Izvrsna plesačica, sigurna i točna, a istodobno i toliko meka srca da je svojom gracioznošću skrivala partnerove nedostatke ili njegovu sramežljivost. Pobrinula se da sve izgleda vrlo lako.
- To će biti vaša plesna partnerica, Jordane.
- Ona? Ona je predobra. Ja se bojim!
- Zapamtite taj osjećaj. Jednoga ćete dana htjeti pisati o tom i onda bi bilo dobro znati kakav je bio osjećaj plesati s tim strahom. A ipak to učiniti.
Dok je Max pokušavao napola u strahu, a napola srčano svratiti na sebe pogled ponosne kraljice kupina, Jean je otišao do bara, naručio naprstak pastisa i dotočio ledenu vodu. Bio je... uzbuđen. Da, vrlo uzbuđen.
Kao da je morao toga trenutka stati na pozornicu.
Kako je samo bio izvan sebe svaki put kad se trebao sastati s Manon! Prsti su mu toliko drhtali da bi svako brijanje pretvorio u krvoproliće. Nikad nije znao što da obuče, htio je izgledati snažno i vitko i elegantno i cool. To je bilo vrijeme kada je počeo trčati i dizati utege kako bi bio lijep za Manon.
Sada je Jean Perdu otpio gutljaj pastisa.
- Grazie - rekao je, slijedeći intuiciju.
- Prego, signor capitano - rekao je nizak muškarac s brkovima na pjevnom napuljskom jeziku.
- Previše časti. Ja nisam pravi kapetan...
- Oh, jeste. Cuneo to vidi.
Iz razglasnih kutija izvirala je popularna glazba. Cortina - znak za promjenu partnera. Za trideset sekunda kapela će zasvirati sljedeću tandu.
Perdu je gledao kako se plesačica-kupina smilovala blijedom Maxu, hrabro uzdignute glave, dopustivši da ju odvede na sredinu plesnog podija. Nakon samo nekoliko koraka zauzela je držanje kraljice i čini se da je nešto pokrenula u Maxu jer se on do tada samo držao za njezinu ispruženu ruku. Skinuo je štitnike za uši. Bacio ih u stranu. Sada je izgledao viši, ramena su mu bila šira, a prsni koš uzdignut kao u torera.
Nakratko je pogledala Perdua svojim bistrim, svijetlim očima. Pogled je bio mlad, oči su bile stare, a njezino je tijelo, lišeno vremenitosti, pjevalo slatku, čeznutljivu pjesmu tanga. Perdu je znao za saudade života, blagu, toplu žalost za svime, ni za čim. Saudade.
Čežnja za vremenom dok si bio dijete, kad su dani tekli, a prolaznost nije značila ništa. To je osjećaj da si voljen, osjećaj koji nećeš više nikad imati. To je predanost, koju doživiš samo jedanput. To je sve što čovjek ne može izraziti riječima.
Trebao bi ju upisati u enciklopediju osjećaja.
P. D. Olson prišao je šanku. Sada kad više nije plesao, ponovno je hodao poput starca. - Ono što ne možeš objasniti, moraš plesati - Perdu je promrmljao za sebe.
- A ono što ne možeš izgovoriti, moraš zapisati - glasno je rekao stari romansijer.
Kad je kapela počela svirati Por una cabeza, plesačica-kupina naslonila se na Maxove grudi, njezine su mu usne šapnule nekoliko čarobnih riječi, a njezina ruka, noga, kukovi neprimjetno su ispravili njegovo držanje. Učinila je da izgleda kao da on vodi nju.
Jordan je plesao tango prvo širom otvorenih očiju, a zatim nakon šaptom izrečene zapovijedi, oborenim pogledom. Ubrzo su ostavljali dojam uigranog ljubavnog para, strankinja i mladić.
P. D. je kimnuo Cuneu, punašnom barmenu koji je također krenuo prema plesnom podiju. Ondje je izgledao lakši. Lagan i vrlo otmjen u odmjerenim, otmjenim kretnjama. Njegova plesačica bila je viša od njega, ali mu se ipak privila s punim povjerenjem.
Tada se P. D. nagnuo prema Perduu.
- Izvrstan književni lik, taj Salvatore Cuneo. Došao je u Provansu kao berač. Trešnje, breskve, marelice, sve za što su potrebne osjetljive ruke. Radio je zajedno s Rusima i ljudima iz Magreba i Alžira. Proveo je jednu noć s mladom lađaricom. Sljedećeg dana nestala je sa svojim čamcem. Nešto u vezi s mjesecom. Otada ju Cuneo traži po rijekama. Već više od dvadeset godina. Radi malo ovdje, malo ondje, mislim da već zna sve raditi. Osobito kuhati. Ali i ličiti, popravljati tanker, izrađivati horoskope... sve što želite, on će napraviti. Ono što još ne zna, naučit će za tih čas. Čovjek je genij u tijelu napuljskog pizzaiola.
P. D. je odmahnuo glavom. - Dvadeset godina. Zamislite. Zbog jedne žene!
- Da, i? Postoji li bolji razlog?
- To vi morate reći, naravno, John Lost.
- Kako, molim? Kako ste me upravo nazvali, Olsone?
- Čuli ste. Jean Perdu, John Lost, Giovanni Perdito - već sam sanjao o vama.
- Jeste li vi napisali Južna svjetla? - Jeste li vi već plesali?
Jean Perdu jednim je gutljajem ispio ostatak pastisa.
Zatim se okrenuo i pogledao žene. Neke su skrenule pogled, a neke su ga gledale.
A jedna ga je uporno gledala. Bila je u srednjim dvadesetim godinama. Kratka kosa, male grudi, čvrsti mišići između nadlaktice i ramena. I iskra u pogledu, koja je govorila o neizmjernoj gladi, ali i o hrabrosti da tu glad utaži.
Perdu joj je kimnuo. Ustala je, nije se smiješila, i došla je na pola puta prema njemu. Manje jedan korak. Taj posljednji htjela je iznuditi od njega. Čekala je. Bijesna mačka koja se jedva svladava.
U istom trenutku kapela je završila s prvom pjesmom. Monsieur Perdu krenuo je prema ženi-mački, gladnoj života.
- Borba! - govorilo je njezino lice.
- Podčini me ako možeš, ali me se ne usuđuj poniziti - govorila su njezina usta.
- I jao tebi ako se bojiš nanijeti mi bol. Ja sam slaba, ali tu slabost osjećam tek u strasti potpune grubosti. I znam se braniti! -govorile su njezine male, čvrste ruke kao i gotovo titrava napetost koja joj je držala tijelo uspravnim, te bedra, koja su se priljubila uz njegova.
Od glave do pete privila se uza nj - ali je Jean nakon prvih tonova prenio na nju svoju energiju. Gurao ju je prema dolje sve dok jednom nogom nisu bili na koljenima, a drugu ispružili u stranu.
Među ženama krenuo je šapat, no prestao je čim je Perdu podigao mladu ženu i kad je ona brzo i profinjeno obavila svoju nogu oko njegove. Osjetio je nježnu kožu ispod njezinih koljena. Bili su priljubljeni jedno uz drugo kao goli ljubavnici.
U Jeanu se probudila snaga koja je dugo bila uspavana.
Je li još mogao to činiti? Je li se mogao vratiti u tijelo koje nije koristio cijelu vječnost?
- Ne razmišljaj, Jean! Osjećaj!
Da, Manon.
Manon ga je naučila da ne treba razmišljati u ljubavi, u vođenju ljubavi, dok pleše i govori o osjećajima. Nazvala ga je tipičnim sjevernjakom jer je pred njom skrivao svoje nemire iza fraza i ukočena lica. Jer se u seksu previše obazirao na ono što je dolično. I jer je plesao tako da je vukao i gurao Manon po parketu kao kolica za kupnju, umjesto da pleše onako kako ona želi. Onako, kako su mu nalagali impulsi volje, reakcije i požude.
Manon je tu ukočenost slomila poput oraha, rukama, golim rukama, golim prstima, golim nogama...
Ona me oslobodila od svega što je strano čovjeku. Od šutnje i prepreka. Od prisile da uvijek poduzimam samo ispravne korake.
Kažu da muškarci, koji su potpuno sjedinjeni sa svojim tijelom, mogu nanjušiti, osjetiti kad žena želi od života više nego što dobiva. Djevojka u njegovu naručju žudjela je za strancem, vječnim putnikom. To je naslutio osluškujući otkucaje njezina srca na svojim grudima. Neznanac koji ulazi na konju u grad, u jednoj noći daruje joj pustolovinu, stavlja joj pred noge sve ono čega nema ovdje, u selu usred nijemih žitnih polja i starih šuma. To je jedina pobuna koju si ona dopušta kako ne bi postala ogorčena u toj seoskoj idili u kojoj je uvijek riječ o zemlji, obitelji i potomcima. Nikad o njoj, o njoj samoj.
Jean Perdu dao je mladoj ženi ono što je željela. Uhvatio ju je kako ju nikad nije uhvatio ni jedan od mladih stolara, vinara i šumara. Plesao je s njezinim tijelom i s njezinom ženstvenošću kao nitko koga je poznavala od malih nogu i za koga je bila samo Marie, kći staroga kovača, koji potkiva naše konje.
Jean je u svaki dodir uključio cijelo svoje tijelo, svoj dah, svoju pažnju. I šaptao joj je na jeziku tanga, španjolskom, koji su Manon i ona nekoć učili i na kojem su si šaputali u krevetu. Oslovljavah su se s vi, kao stariji, tradicionalni španjolski bračni parovi, izgovarali dvosmislene riječi.
Sve se preklapalo - prošlost, sadašnjost, ova mlada žena i ona druga, koja se zvala Manon. Mlad čovjek, kakav je bio, koji tada nije imao pojma kakav muškarac može biti. Nije znao da još nije star, nego samo stariji, koji je zaboravio kako je to bilo imati želje. Kakav je to bio osjećaj držati ženu u naručju.
I sada je bio tu, u naručju plesačice-mačke, koja je voljela boriti se, biti pobijeđena i ponovno se boriti...
Manon, Manon, tako si i ti plesala. Bila si tako gladna nečega što si htjela imati samo za sebe. Bez obitelji, bez zemlje svojih predaka na leđima. Samo ti, bez budućnosti, ti i tango. Ti i ja, tvoje usne, moje usne, tvoj jezik, moja koža, moj život, tvoj život.
Kad su počeli svirati treću pjesmu, Libertango, otvorila su se požarna vrata dvorane.
- Tu su, krmače! - Perdu je čuo uzbuđen, pobješnjeo muški glas.

23.


Pet muškaraca nahrupilo je unutra. Žene su vrisnule. Prvi od nepozvanih oteo je Cuneovu partnericu iz njegova naručja i zamahnuo da ju udari. Snažni Talijan zaustavio mu je ruku. Prišao im je drugi, bacio se na Cunea i počeo ga udarati u trbuh, dok je drugi odvukao ženu.
- Izdaja - rekao je P. D. Olson kad su Jean Perdu i on oteli ženu-mačku od razjarenog nasilnika koji je vonjao po alkoholu.
- Tu je moj otac - šapnula je, poblijedjela od straha, pokazavši na nasilnika gotovo spojenih očiju, koji je u ruci imao sjekiru.
- Ne gledajte tamo! Izađite kroz vrata hodajući ispred mene! - zapovjedio je Perdu.
Max je odgurnuo jednog od dvojice ljutitih momaka koji su vjerovah da je Cuneo utjelovljenje sotonskih seksualnih igara njihovih žena, kćeri i sestara. Salvatore Cuneo dobio je udarac u usta. Krvario je. Max je jednog napadača udario nogom u koljeno, a drugog je kung-fu okretom bacio na pod.
Zatim se brzo vratio svojoj plesačici-kupini koja je i dalje mirno, ponosno i uspravno stajala usred nereda. Galantno joj se naklonio i poljubio joj ruku.
- Hvala vam, kraljice ove nedovršene noći, za najljepši ples mojega života.
- Dođite prije nego što vam bude i posljednji! - doviknuo mu je P. D. te ga povukao za ruku.
Perdu je vidio kako se kraljica smije, pogledom prateći Maxa. Podigla je njegove štitnike za uši i prislonila ih na srce.
Jordan, Perdu, P. D., žena-mačka i Cuneo otrčali su do starog plavog kombija marke Renault. Cuneo se jedva ugurao iza upravljača, P. D., sav zadihan, sjeo je na suvozačevo sjedalo, Max, Jean i mlada žena popeli su se u stražnji dio za prijevoz tereta, između sanduka s alatom, kožnatoga kovčega, košare za boce u kojoj su se nalazili začini, ocat i začinske trave, te hrpa udžbenika različita sadržaja. Prodrmali su se kad je Cuneo dao gas, bježeći pred šakama razjarenih muškaraca koji više nisu htjeli trpjeti skriven nagon za plesom svojih žena i koji su strance pratili do parkirališta.
- Budale! - rekao je P. D., bacivši knjigu sa slikama leptira. - Uvijek razmišljaju ograničeno i drže nas svingerima koji prvo plešu odjeveni, a zatim goli. A to doista ne bi izgledalo lijepo, svi ovi naborani, dlakavi testisi, napuhani trbusi i tanke staračke noge.
Žena-mačka je otpuhnula, a Max i Cuneo počeli su se smijati. Bio je to usiljen smijeh ljudi koji su u zadnji čas uspjeli izbjeći nevolju.
- Kažite... bismo li ipak mogli stati pokraj kakve banke? - molećivo je upitao Max dok su se glavnom ulicom Cepoya vraćali u pristanište.
- Samo ako vas zanima posao pjevača kastrata - rekao je P. D. smijući se grohotom.
Malo poslije zaustavili su se ispred ploveće knjižare. Lindgrenica i Kafka izležavali su se na proljetnom suncu uz prozore, ne obazirući se na uzbuđen par vrana koji im je sa sigurne visine osušenog stabla jabuke dobacivao uvrede.
Perdu je zapazio Cuneov čeznutljiv pogled na brod.
- Bojim se da više ne možete ostati ovdje - rekao je Talijanu. Talijan je uzdahnuo. - Nećete vjerovati koliko sam puta već čuo tu rečenicu, capitano.
- Dođite s nama. Mi plovimo do Provanse.
- Stari rasipač slova ispričao vam je moju priču, si? Da na rijekama tražim jednu gospođicu, koja mi je zarobila srce?
- Da, da, stari Amerikanac nije mogao držati jezik za zubima. Onda? Ja sam star i ubrzo ću biti mrtav, moram se nečim zabaviti. Bar nisam to objavio na Facebooku.
- Vi ste na Facebooku? - s nevjericom je upitao Max. Nabrao je jabuke i stavio ih u košulju.
- Da, zašto ne? Samo zato što je to kao kucanje po zidu u zatvoru?
Stari se Olson nacerio. - Naravno da sam na Facebooku. Kako bih inače znao što se događa s čovječanstvom? Zašto nasilnik sa seoskog trga može odjednom okupiti sljedbenike iz cijelog svijeta.
- Ah, da. U redu - rekao je Max. - Poslat ću vam zahtjev za prijateljstvom.
- Učini to, sine moj. Ja sam na Internetu svaki posljednji petak u mjesecu, između jedanaest i petnaest sati.
- Još nam dugujete odgovor - rekao je Perdu. - Naposljetku, plesali smo, obojica. Dakle? I odgovorite iskreno, ja ne podnosim laži. Jeste li vi napisali Južna svjetla? Jeste li vi Sanary?
Olson je okrenuo svoje naborano lice prema suncu. Skinuo je smiješan šešir i zagladio sijedu kosu.
- Ja, Sanary... kako ste došli na to?
- Tehnika. Riječi.
- Ah, znam što mislite! Veliko mamatata, prekrasno - personifikacija snova svakog čovjeka o ultimativnom skrbniku, majčinskom ocu. Ili ljubav ruže, rascvjetala i mirisna, ali bez trnja, što je pak nerazumijevanje naravi ruže. Sve je prekrasno. Ali, nažalost, nije moje. Sanary je po mojem mišljenju velik prijatelj ljudi, čovjek s onu stranu bilo kakve konvencije. To ne mogu reći za sebe. Ja ne volim ljude i uvijek, kad moram poštivati društvena pravila, dobijem proljev. Ne, moj prijatelju John Lost - ja nisam taj. I to je nažalost istina.
P. D. je jedva izašao te hramajući obišao automobil.
- Slušaj, Cuneo, pazit ću na tvoja stara kola dok se ne vratiš. Možda se ne vratiš, tko zna.
Cuneo je bio neodlučan, ali kad je Max počeo nositi knjige i nosiljke za boce u brod, zgrabio je kutiju s alatom i kožnati kovčeg.
- Capitano Perdito, dopuštate li mi da se ukrcam?
- Molim lijepo. Bila bi mi čast, signor Cuneo.
Max je odvezao užad, žena-mačka naslonila se na Renault, zagonetna pogleda, a Perdu je na rastanku stisnuo ruku Olsonu.
- Jeste li doista sanjali o meni? Ili je to samo igra riječi? - upitao je.
Per David Olson nasmiješio se. - Svijet satkan od riječi nikad ne može biti istinit. To sam nekoć pročitao u knjizi jednog Nijemca. Zvao se Gerlach, Gunter Gerlach. Nije za ljude skučena uma.
Na trenutak je razmislio. - Plovite u Cuisery, na rijeci Seille. Možda ćete ondje pronaći Sanaryja. Ako je još živa,
- Ona? - upitao je Perdu.
- Ah, što ja znam. Sve što je zanimljivo zamišljam kao žensko. Vi ne?
Olson se počeo smijati, smještajući se teškom mukom u Cuneov stari automobil. Tada je pričekao mladu ženu. Ona je zagrlila Perdua.
- I ti meni nešto duguješ - rekla je tiho, poljupcem začepivši Perduova usta.
To je bio prvi poljubac žene u posljednjih dvadeset godina i Jean nije mogao ni sanjati kako je to bilo opojno.
Gurnula mu je jezik u usta, a zatim ga je odgurnula od sebe. Oči su joj se caklile.
- Čak i ako žudim za tobom, tebe se to ne tiče - ljutito je govorio njezin ponosan pogled.
Aleluja. Cime sam to zaslužio?
- Cuisery? - upitao je Max. - Što je to?
- Raj - rekao je Perdu.

24.


Cuneo se uselio u drugu kabinu, a zatim proglasio kuhinjicu svojim područjem. Iz kovčega i nosiljke za boce proćelav je čovjek izvadio zbirku začina, ulja i miksera. Mješavine, koje je sam pripravio, kao začine, dodatke umacima ili jednostavno za mirisanje kako bi bio sretan.
Ugledavši Perduov sumnjičav izraz lica, upitao je: - Zar nešto nije u redu?
- Ne, signor Cuneo. Samo...
Samo što ja nisam naviknut na dobre mirise. Oni su prelijepi. Nepodnošljivo lijepi. Nisu „sretni”.
- Poznavao sam jednu ženu - rekao je Cuneo, nastavivši slagati začine i pomno pregledavati noževe - koja je plakala svaki put kad bi pomirisala ružu. I još jednu, koja je nalazila erotiku u mojem pripravljanju pašteta. Mirisi se čudno poigravaju s dušom.
Sreća paštete, pomislio je Perdu. Pod P ili pod J kao jezik mirisa. Hoće li jednog dana doista početi pisati enciklopediju osjećaja? A zašto ne već sutra? Ma što sutra - danas?
Trebali su mu samo papir i olovka. A onda, jednoga dana, slovo po slovo i njegov bi se san ispunio. Ispunit će se, ispunio bi se...
Sada. Uvijek postoji samo sada. I kreni već jednom, kukavice. Napokon počni disati pod vodom.
. - Kod mene je to lavanda - priznao je okljevajući.
- Morate li plakati ili vam se događa ono drugo?
- I jedno i drugo. Tako miriše moj najveći neuspjeh. I moja sreća.
Cuneo je iz plastične vrećice istresao kamenčiće i poslagao ih na jednu policu.
- Ovo je moj neuspjeh i moja sreća - objasnio je, iako ga nitko nije ništa pitao. - To je vrijeme. Ono ispravlja rubove onoga što boli. A budući da to često zaboravljam, imam ove kamenčiće, iz svake rijeke kojom sam do sada plovio. Kanal Long prešao je u kanal Briare, jedan od najljepših dijelova na ruti Bourbonnais, s akvaduktom u obliku korita, kojim se kanal ulijevao u nemirnu, neplovnu rijeku Loire. Usidrili su se u sportskoj luci u Briareu, koja je bila tako raskošno ukrašena cvijećem, da su na obalama sjedili deseci slikara, nastojeći uhvatiti prizor.
Marina je nalikovala na Saint Tropez, samo je bila manja. Vidjeli su mnogo skupih jahta, na šetnicama je bilo živo. Književna ljekarna bila je najveći brod i mnogi su ju vlasnici jahta došli vidjeti, pogledati kako je preuređena te baciti oko na posadu. Perdu je znao da izgledaju čudno. Ne samo kao novi u tim krugovima nego mnogo gore od toga.
Kao amateri.
Svakoga posjetitelja Cuneo je nesmetano upitao je li na svojem putu vidio teretni brod zvan Mjesečina. Jedan švicarski bračni par, koji već trideset godina plovi po Europi nizozemskim brodom Luxe Motor, rekao je kako se sjeća tog teretnjaka. Vidjeli su ga prije deset godina. Ili dvanaest? Kad se Cuneo htio posvetiti pripremanju večere, u smočnici je zatekao pustoš, a u hladnjaku samo hranu za mačke i već spomenuti bijeli grah.
Mi nemamo novca, signor Cuneo, a ni zaliha - počeo je objašnjavati Perdu. Ispričao mu je o njihovu neočekivanom isplovljavanju u Parizu i o nevoljama u kojima su se našli.
- Ljudi s rijeke najčešće žele pomoći. A ja imam malo ušteđevine - rekao je čovjek iz Napulja. - Mogao bih vam dati nešto novca, za prijevoz.
- To je vrlo lijepo od vas, ali ne dolazi u obzir - rekao je Perdu. - Moramo nekako zaraditi novac.
- Zar vas ne čeka ona žena? - nevino je upitao Max Jordan. - Ne bismo trebali izgubiti previše vremena.
- Ne čeka me, imamo vremena koliko god želimo - hitro je odgovorio Perdu.
O, da. We have all the time in the world. Ah, Manon... sjećaš li se onog bara u podrumu, Louis Armstrong i mi.
- Čudite se? To je nevjerojatno romantično... ali i prilično opasno.
- Tko ne živi opasno, ne živi uopće - uključio se Cuneo. - Razgovarajmo još malo o novcu.
Perdu mu se zahvalno nasmiješio.
Cuneo i Perdu nagnuli su se nad zemljopisnu kartu vodenih puteva i Talijan je obilježio nekoliko sela. - Ovdje, u mjestu Apre-mont-sur-Allier iza Neversa, tu imam poznanike. Javier uvijek traži pomagače za popravak nadgrobnih spomenika... a ovdje, u Fleuryju, nekad sam radio kao privatni kuhar... u Digoinu kod jednog slikara... a ovdje, u Saint-Sauturu, hm, ako više nije uvrijeđena, što sam onda s njom...
Pocrvenio je. - Dakle, neki nam pomažu hranom i gorivom. Ili znaju gdje ima posla.
- Poznajete li koga i u Cuiseryju?
- U gradu knjiga na rijeci Seille? Ondje još nisam bio. Ali možda ću ondje naći ono što tražim.
- Ženu.
- Da. Ženu.
Cuneo je duboko uzdahnuo. - Nema mnogo takvih žena kao što je ona, znate. Možda se pojavi jedna svakih nekoliko stoljeća. Ona je sve o čem muškarac sanja. Lijepa, pametna, mudra, strastvena, jednostavno sve.
Čudno, pomislio je Perdu. Ja tako ne bih mogao govoriti o Manon. Govoriti o njoj značilo bi dijeliti ju. Značilo bi ispovijedati se. Jean se ne bi mogao prisiliti da to učini.
- Veliko je pitanje - glasno je razmišljao Max - kako na brzinu zaraditi novac. Odmah ću vam reći: nisam sposoban biti žigolo.
Cuneo se osvrnuo uokolo. - A knjige? - upitao je oprezno. - Želite li ih sve zadržati?
Kako se nije i sam toga sjetio?
Cuneo je otišao svojim novcem kupiti od seljaka voće, povrće i meso te nagovorio jednog ribiča da mu proda dnevni ulov. Jean je otvorio ploveću knjižaru, a Max je izašao kako bi obavio posao reklamne ploče koja govori. Šetao je marinom i selom i vikao: - Prodajemo knjige! Nova sezonska izdanja. Zabavno, pametno i jeftino, knjige, lijepe knjige!
Prolazeći pokraj stola za kojem su sjedile neke gospođe, mamio ih je riječima: - Čitanje vas čini lijepima, čitanje vas čini vitkima!
Zastao bi pred restoranom Le Petit St Trop i recitirao: - Muče li vas ljubavni jadi? Imamo knjigu koja vam može pomoći. Imate li problema sa skiperom? Imamo knjigu koja vam može pomoći! Ulovili ste ribu, ali ne znate kako ju očistiti. Naše knjige znaju sve.
Neki su prepoznali spisatelja jer su viđali njegovu sliku u časopisima. Neki su mu uzrujano okretali leđa, a nekoliko ih je doista došlo po savjet u Književnu ljekarnu.
I tako su Max, Jean i Salvatore Cuneo došli do svojih prvih eura. Osim toga, jedan im je visok, smrknut redovnik iz Rognyja dao nekoliko staklenki meda i nekoliko lončića sa začinima u zamjenu za Perduove agnostičke stručne knjige.
- Što će on s tim?
- Zakopat će ih - procijenio je Cuneo.
Od čuvara luke, kojega je pitao i za teretni brod Mjesečina, nabavio je rasadu začinskog bilja te s pomoću nekoliko dasaka s polica za knjige načinio na palubi mali vrt, na veliku radost Kafke i Lindgrenice koji su se oduševljeno bacili na metvicu. Malo poslije lovili su se po brodu, nakostriješenih repova koji su izgledali kao četke za ribanje.
Navečer je Cuneo, u pregači cvjetnog uzorka i isto takvim zaštitnim rukavicama, donio jelo.
- Moja gospodo, inačica ratatouillea prilagođena turistima, bohémienne de légumes - objašnjavao je Salvatore, poslužujući jelo na improviziranom stolu na palubi.
Jelo se sastojalo od sitnih kockica crvenog povrća, pečenih, bogato začinjenih timijanom, natiskanih u oblik, a zatim spretno izvrnutih na tanjur i preliveno najfinijim maslinovim uljem. Uz to je poslužio janjeće kotlete, koje je tri puta provukao kroz plamen, te snježnobijel nabujak od češnjaka koji se topio u ustima.
Kad je Perdu uzeo prvi zalogaj, dogodilo se nešto neobično.
U njegovoj glavi kao da su se raspršile slike.
- To je nevjerojatno, Salvatore. Ti kuhaš kao što Marcel Pagnol piše.
- Ah, Pagnol. Dobar čovjek. On je također znao da se samo jezikom dobro vidi - uzdahnuo je Cuneo, uživajući u jelu. A onda je rekao između dva zalogaja: - Capitano Perdito, čvrsto vjerujem da, ako želimo shvatiti neku zemlju, moramo jesti njezinu dušu. Ako želimo osjetiti ljude. A duša je ono što ondje raste. Ono što ljudi svaki dan vide, mirišu i dodiruju. Ono što prolazi kroz njih i što ih oblikuje iznutra.
- Kao što tjestenina oblikuje Talijane? - upitao je Max žvačući.
- Samo pazi, Massimo, što govoriš. Pasta čini žene bellissima! Cuneo je oduševljeno naznačio obrise ženskog tijela u zraku. Jeli su, smijali su se. Na desnoj strani zalazilo je sunce, na lijevoj je izlazio pun mjesec, oko njih se širio raskošan cvjetni miris luke. Mačke su marljivo istraživale okolicu i poslije pravile muškarcima društvo, smjestivši se na preokrenut sanduk za knjige. Jean Perdu osjetio je neobičan mir.
Može li hrana liječiti?
Sa svakim zalogajem, koji je uzeo, natopljenim travama i uljima Provanse, kao da je sve više upijao zemlju, koja ga je čekala. Kao da je jeo zemlju koja ih je okruživala. Već je mogao okusiti divlje područje oko Loire, šume i vinograde.
Te noći spavao je mirno. Kafka i Lindgrenica bdjeli su nad njegovim snom. Mačak je ležao pokraj vrata, a Lindgrenica na njegovu ramenu. Jean je osjetio kako ga dira šapama po licu, kao da provjerava je li još tu.
*

Sljedećeg jutra odlučili su za početak ostati u luci u Briareu. To je bilo omiljeno sastajalište, a sezona je plovećih kuća već počela. Gotovo svaki sat doplovio bi nov riječni brod, a s njim i mogući kupci knjiga.
Max je ponudio Jeanu ono malo odjeće što mu je ostalo, jer je ovaj isplovio samo u košulji, sivim hlačama, kaputiću i puloveru. A odjeća se trenutačno nije nalazila na vrhu popisa stvari koje treba kupiti.
Perdu je nakon dugog vremena ponovno nosio traperice i ispranu košulju. Kad se ugledao u zrcalu, nije se mogao prepoznati. Trodnevna brada, lagana preplanulost koju je zaradio za kormilom, ležerna odjeća... više nije izgledao stariji nego što je bio. Ni onako malograđanski. Ali ni mnogo mladi.
Max je ostavio brk u obliku šaljive vodoravne crte i začešljao kosu unatrag. Kada dovoljno naraste, splest će ju u sjajnu, crnu gusarsku pletenicu. Svakog je jutra bosonog, i samo u laganim hlačama, vježbao kung-fu i thai-chi na stražnjoj palubi. Oko podneva i navečer čitao bi nešto Cuneu dok je ovaj pripravljao objed. Cuneo je često želio slušati priče spisateljica.
- Žene više pripovijedaju o svijetu. Muškarci pripovijedaju samo o sebi.
Književna ljekarna bila je otvorena do kasno u noć. Dani su bili sve topliji.
Djeca iz sela i ljudi iz plovećih kuća satima su sjedili u Luluinoj utrobi, čitajući Harryja Pottera, Kallea Blomquista, Pet prijatelja, Warrior Cats ili Gregov dnevnik. Najčešće su željeli da im se čita. Perdu je često morao zatomiti ponosan smijeh, kad bi ugledao Maxa kako sjedi okružen djecom, s knjigom na koljenima. On je uvijek bolje čitao, pretvarao je priče u radio-drame. Perdu je slutio kako će ta mala djeca, koja ushićeno slušaju, razrogačenih očiju, jednoga dana postati ljudi kojima će čitanje, čarolija, stvaranje filma u glavi biti potrebni poput zraka za disanje.
Svima ispod četrnaest godina prodavao je knjige na kilograme: dva kilograma za deset eura.
- Nismo li na gubitku? - upitao je Max.
Perdu je slegnuo ramenima. - U novčanom smislu jesmo. Ali poznato je da čitanje čini čovjeka drskim, a sutrašnji svijet sigurno će trebati nekoliko ljudi koji otvoreno iznose svoje mišljenje. Ne mislite li tako?
Tinejdžeri su se gurali u dijelu s erotskom literaturom, cereći se, a onda bi odjednom utihnuli. Perdu im je činio uslugu tako što bi glasno dao do znanja da im se približava, kako bi se prestali ljubiti i sakrili rumene obraze iza kakve bezazlene knjige.
Max je često svirao klavir i tako mamio kupce na brod.
Perdu je svakoga dana pisao Catherini, a za buduće književne ljekarnike unosio u jednu bilježnicu nove podatke za svoju enciklopediju malih do srednjeteških osjećaja.
Svake večeri sjedio bi na krmi i gledao u nebo. Uvijek je mogao vidjeti Mliječnu stazu, a s vremena na vrijeme ugledao bi i zvijezdu padalicu. Žabe su održavale a capella koncerte, cvrčci su cvrčali uz pratnju laganog udaranja užadi o jarbole i povremenog oglašavanja brodskog zvona.
Prožimali su ga sasvim novi osjećaji. Bilo je pošteno da i Catherina dozna za njih. S njom je sve i počelo. Sve ono, za što nije znao kakvim će ga čovjekom učiniti.
Catherine, Max je danas shvatio da je roman poput vrta, kojemu treba vremena. Da se čitatelj u njem doista odmori. U meni se rađaju neobični očinski osjećaji kad pogledam Maxa. Pozdrav, Perdito.
Catherine, jutros sam se probudio i u roku od tri sekunde shvatio da si ti kiparica duše, žena koja obuzdava strah, koja pretvara kamen u čovjeka. John Lost, menhir.
Catherine, rijeke nisu kao more. More traži, a rijeke daju. Ovdje stvaramo zalihe zadovoljstva, mira, sjete i večernjeg smiraja, ravnog poput zrcala, što daje danu sivoplavu boju. Još čuvam morskoga konjica kojeg si mi izradila od kruha, onog s očima od papra. Hitno mu je potrebno društvo. Smatra Jeanno P.
Catherine, ljudi na rijekama dolaze usput. Oni vole knjige o dalekim otocima. Kad bi riječni ljudi znali gdje će sutra pristati, razboljeli bi se. Razumije ih J. P., koji trenutačno nije nigdje.
Perdu je još nešto otkrio o rijekama - zvijezde koje dišu. Jednoga dana sjaje punim sjajem. Sutradan su blijede. Zatim opet svijetle. A razlog tomu nisu ni magla ni njegove naočale, nego je jednostavno prestao gledati u vlastita stopala.
Izgledalo je kao da dišu, u beskrajno polaganom, dubokom ritmu. Disale su i gledale svijet, kako je nastao i kako nestaje. Neke su zvijezde vidjele dinosauruse i neandertalce, vidjele su kako piramide rastu i kako Kolumbo otkriva Ameriku. Za njih je Zemlja samo još jedan svjetski otok u neizmjerno velikom oceanu, a njezini su stanovnici začuđujuće... mali.

25.


Na kraju prvog tjedna jedan ili je gradski službenik iz Briarea potiho obavijestio da bi morali prijaviti sezonski obrt ili otići iz grada. On sam bio je velik ljubitelj američkih trilera.
- Ali ubuduće pazite gdje pristajete - francuska birokracija po prirodi ne poznaje rupe u zakonu. Naoružani zalihama, strujom, vodom te nekolicinom imena i brojeva mobitela ljubaznih ljudi, koji su živjeli na vodi, otplovili su u jedan sporedan kanal rijeke Loire. Ubrzo su prolazili pokraj dvoraca i gustih šuma, što mirišu po svježoj smoli, te vinograda zasađenih sortama Sancerre Sauvignon, Pouilly Fumé i Pinot Noir.
Što su bili bliže jugu, to je ljeto bilo toplije. S vremena na vrijeme vidjeli bi brodove na kojima su se žene sunčale u bikinijima.
Joha, kupine i divlja vinova loza oblikovale su čarobnu prašumu, protkanu zelenkastom treperavom svjetlošću na kojoj su plesala zrnca šumske prašine. Između stabala nalazile su se mlake, bazge i iskrivljene bukve.
Cuneo je vadio jednu ribu za drugom iz uzburkane vode, a po dugim, ravnim pješčanim sprudovima vidjeli su sive čaplje, orlove ribare i čigre. Tu i tamo pojavio bi se u grmlju pokoji dabar u potrazi za nutrijama. Ovo što su ovdje mogli vidjeti, bila je stara, sita Francuska, blaga, otmjena, zelena poput lišća i usamljena.
Jedne noći usidrili su se pokraj nekakve zarasle livade. Bilo je mirno. Ni voda nije žuborila, niti se čuo zvuk motora. Bili su sasvim sami, ako se ne računaju ćukovi koji su si nešto dovikivah preko vode.
Poslije večere uz svijeće dovukli su na palubu pokrivače i jastuke te legli, tri muškarca, glava uz glavu, kao trokraka zvijezda. Točno iznad njih bila je Mliječna staza, svijetla šara, tračnica od planeta.
Tišina je bila očaravajuća, a modra dubina noćnog neba kao da ju je usisavala.
Max je izvadio tanak joint.
- Ja moram oštro prosvjedovati - dobronamjerno je rekao Jean.
- Ah, skiperu. Primljeno na znanje. Dao mi ga je jedan Nizozemac. Nije imao novca za Houellebecqa.
Max je zapalio joint.
Cuneo je pomirisao. - Miriše po spaljenoj kadulji. - Uzeo je cigaretu i oprezno povukao kratak dim.
- Brr. Ima okus kao da ližeš jelu.
- Moraš udahnuti dim u pluća i ondje ga što dulje zadržati - savjetovao mu je Max. Cuneo ga je poslušao.
- Ah, sveti balsamico - rekao je kašljući.
Jean je povukao samo malo i zadržao dim u ustima. Jedan dio njega bojao se gubitka kontrole. Drugi dio žudio je upravo za tim.
Jeanu se činilo kao da u sebi ima čep od vremena, navike i okorjelog straha, koji ne dopušta da si njegova tuga utire put. Osjećao je u sebi kamene suze koje nisu dopuštale da se u njem nastani nešto drugo.
Još nije priznao ni Maxu ni Cuneu da se žena, zbog koje je napustio Pariz, odavno pretvorila u prah.
Nije priznao ni da se srami. Daje sram taj koji ga pokreće, ali da ne zna ni što bi trebao raditi u Bonnieuxu ni čemu se može ondje nadati. Što može naći ondje? Mir? Više ga nije zaslužio.
Dobro, još jedan dim ne može škoditi.
Dim je bio strašno vruć. Ovoga ga je puta duboko udahnuo. Jean se osjećao kao da leži na dnu mora, mora od teškoga zraka. Bilo je tiho kao pod vodom. Čak su i ćukovi sada šutjeli.
- Sve je prekriveno zvijezdama - promrmljao je Cuneo zaplićući jezikom.
- Vjerojatno letimo iznad neba. Zemlja je okrugla ploča, tako je to, naime - objašnjavao je Max.
- Ili ploča s kotlovinom - štucao je Cuneo.
On i Max prasnuli su u smijeh. Smijali su se, a njihovi su glasovi odjeknuli iznad rijeke i poplašili male zečiće u šikari, koji su se, uznemirena srca, nagurali još dublje u svoje jame za spavanje.
Noćna rosa pala je na Jeanove kapke. On se nije smijao. Osjećao je da mu more od zraka pritišće grudi tako da ne može ni disati.
- Kakva je bila ona tvoja koju si tražio, Cuneo? - upitao je Max kad su se smirili.
- Lijepa. Mlada. I preplanula od sunca - odgovorio je Cuneo. Zastao je. - Svugdje osim znaš već gdje. Tu je bila bijela kao mliječna krema.
Uzdahnuo je. - I bila je slatka.
Gledah su zvijezde padalice, koje bi s vremena na vrijeme zasvijetlile, projurile kroz njihovo vidno polje i ugasile se.
- Ljubavne su gluposti najslađe. Ali i najviše plaćamo za njih - šaptom je rekao Cuneo te navukao pokrivač do brade. - Za male jednako kao i za velike.
Ponovno je uzdahnuo. - Bila je to samo jedna noć. Vivette je bila zaručena, u to vrijeme, a to je značilo da je nedodirljiva za muškarce, osobito za ovakve kakav sam ja.
- Za strance? - upitao je Max.
- Ne, Massimo, to nije bio problem. Riječni brodar - to je bio tabu.
Cuneo je povukao još jedan dim i proslijedio joint.
- Vivette me obuzela kao groznica, koja traje i danas. Krv mi ključa kad mislim na nju. Njezino me lice gleda iz svake sjenke i iz svake zrake sunca na vodi. Sanjam o njoj, ali svaka noć smanjuje broj dana koje bismo još mogli provesti zajedno.
- Ja se osjećam nekako staro i isušeno - oglasio se Max. - Sve te strasti koje vi osjećate! Jedan već dvadest godina traži ženu za jednu noć, a drugi odjednom isplovljava kako bi... - Max je zastao.
U tišini nakon tih riječi zasvijetlilo je nešto što je Jean opazio samo rubnim dijelom svoje travom obavljene pozornosti. Što to Max nije htio reći? No Max je nastavio govoriti, a Jean je već sve zaboravio.
- Uopće ne znam što bih ja trebao željeti. Nikad nisam bio tako zaljubljen u ženu. Uvijek sam vidio ono što ona nije. Jedna je bila lijepa, ali ohola prema ljudima koji su zarađivali manje od njezina oca. Druga je bila draga, ali joj je uvijek trebalo vremena da razumije kakvu šalu. Jedna druga je bila nevjerojatno lijepa, ali je plakala kad bi se razodjenula, ne znam zašto, ali onda nisam mogao spavati s njom, nego sam ju zamotao u moj najveći pulover i držao ju u zagrljaju cijelu noć. Kažem vam, žene vole položaj žlice, ali to za muškarca znači da će mu utrnuti ruka i puknuti mjehur.
Perdu je povukao još jedan dim.
- I tvoja je princeza već rođena, Massimo - uvjerljivo je rekao Cuneo.
- Ali gdje je ona? - upitao je Max.
- Možda ju već sada tražiš, samo što to ne znaš - šapnuo je Jean. Tako je bilo s njim i s Manon. On je došao iz Marseillea i tog je jutra ušao u vlak, ne sluteći da će za pola sata sresti ženu koja će mu promijeniti život kao i sve stupove na kojima je stajao. Imao je dvadeset četiri godine, malo više nego što sada ima Max. Imao je samo pet godina ukradenih sati s Manon. Tih nekoliko dana koštalo ga je dva desetljeća boli, žudnje i samoće.
- Ali neka sam proklet, ako tih nekoliko sati nije bilo vrijedno svega toga.
- Capitano? Jesi li nešto rekao?
- Ne. Nešto sam mislio. Zar sada čujete i moje misli? Bacit ću vas u rijeku.
Njegovi su se suputnici smijali.
Tišina seoske noći postajala je sve nevjerojatnija i kao da je muškarce sve više udaljavala od sadašnjosti.
- A tvoja ljubav, capitano? - upitao je Cuneo. - Kako se zove? Jean dugo nije odgovorio.
- Scusami, nisam htio...
- Manon. Zove se Manon.
- Sigurno je lijepa.
- Lijepa kao trešnjino drvo u proljeće.
Bilo je tako lako sklopiti oči i odgovarati na Cuneova gruba pitanja, postavljena blagim i prijateljskim glasom.
- I pametna, si?
- Poznaje me bolje nego što sam sebe poznajem. Naučila me osjećati. I plesati. I bilo je lako voljeti ju.
- Bilo? - upitao je netko, ali tako tiho da Perdu nije bio siguran je li to bio Max ili Salvatore ili njegov unutarnji lektor.
- Ona je moje mjesto. Ona je moj smijeh. Ona je... Umuknuo je. Mrtva. To nije mogao izgovoriti. Strašno se bojao tuge koja bi odmah uslijedila.
- I što ćeš joj reći kada dođeš?
Jean se borio sa samim sobom. Zatim se odlučio za jedinu istinu koja se uklapala u prešućivanje Manonine smrti.
- Oprosti mi.
Cuneo je prestao postavljati pitanja.
- Doista vam zavidim - promrmljao je Max. - Vi živite svoju ljubav. Svoju žudnju. Nije važno što ste ludi. Ja se jednostavno osjećam kao gubitnik. Dišem, srce mi tuče, krv kola. Ali ne uspijevam pisati. Svijet propada, a ja kukam kao razmaženo derište. Život je nepravedan.
- Samo nas smrt sve čeka - smireno je rekao Perdu.
- To je prava demokracija - dodao je Cuneo.
- Dakle, mislim da je smrt politički precijenjena - rekao je Max. Dodao je Jeanu opušak jointa.
- Je li istina da muškarci biraju ženu prema tomu nalikuje li na njihovu majku?
- Hm - zabrundao je Perdu, pomislivši na Lirabelle Bernier.
- Si, certo! Onda bih ja morao izabrati takvu koja će mi stalno govoriti da sam drznik i ošamariti me svaki put kad budem čitao ili koristio riječi koje ona ne razumije - odgovorio je Cuneo, gorko se nasmiješivši.
- A ja takvu, koja će tek u srednjim pedesetim godinama znati reći ne i jesti nešto što voli, a ne samo ono što je jeftino - dodao je Max.
Cuneo je istisnuo ostatak jointa.
- Salvo, kaži - upitao je Max kad su već gotovo pozaspali. - Smijem li napisati tvoju priču?
- Samo se usudi, amico - odgovorio je Salvatore. - Nađi svoju vlastitu priču, mali Massimo. Ako uzmeš moju, ja ju više neću imati.
Max je duboko udahnuo. - Onda dobro - sneno je rekao. - Imate li vas dvojica bar... nekoliko riječi za mene? Omiljenih riječi, ili tako nešto? Za laku noć?
Cuneo je mljacnuo. - Nešto kao mliječni nabujak? Poljubac od tjestenine?
- Ja volim riječi koje zvuče kao ono što opisuju - šapnuo je Perdu. Sklopio je oči. - Večernji povjetarac. Noćni trkači. Dijete ljeta. Prkos. Vidim malu djevojčicu u maštovitu oklopu, koja se bori protiv svega što ona ne želi biti. Pristojna, sitna i tiha, bljak. Gospođica Prkos protiv mračne moći razuma.
- To su riječi o koje se možemo porezati - promrmljao je Cuneo - kao britvice u uhu ili na jeziku. Disciplina. Dril. Ili razum.
- Riječ razum razlije se u ustima tako da više nema mjesta za druge riječi - požalio se Max. Zatim se počeo smijati. – Zamislite kad bismo lijepe riječi prvo morali kupiti, prije nego što ih smijemo koristiti.
- Onda bi oni koji mnogo govore brzo bankrotirali.
- A bogati bi imali glavnu riječ jer bi pokupovali sve važne riječi.
- A najskuplje bi bile riječi volim te.
- A ako se upotrijebe kao laž, cijena bi im bila dvostruka.
- Siromašni bi morah otimati riječi. Ili bi se morah izražavati djelima, a ne riječima.
- To bi trebah svi činiti. Riječ voljeti jest glagol, dakle... to se čini. Manje govoriti, a vise raditi. Je li tako?
Gospode Bože, droga čini čudne stvari.
Malo poslije Salvo i Max ispetljali su se iz pokrivača i otišli u krevete pod palubom.
Prije nego što se izgubio, Max Jordan se još jedanput okrenuo prema Perduu.
- Što je, monsieur? - umorno je upitao Perdu. - Želite li ponijeti koju riječ za dobar san?
- Ja... ne. Samo sam htio reći, dakle... doista vas volim. Bez obzira što...
Činilo se da je Max htio reći još nešto, ali da ne zna kako.
- I ja volim vas, monsieur Jordan. Jako, zapravo. Volio bih biti vaš prijatelj. Monsieur Max,
Muškarci su se pogledali; samo im je mjesečina obasjavala lica. Maxove oči bile su u mraku.
- Da - šapnuo je mladić. - Da, Jean. Rado ću vam biti prijatelj. Pokušat ću biti dobar prijatelj.
Perdu to, doduše, nije razumio, paje pripisao jointu. Ostavši sam, Perdu je samo ležao. Noć je počela drukčije mirisati. Odnekud je dolazio nekakav miris... Je li to bila lavanda? Nešto je u njem zatreperilo.
Prisjetio se kako mu je kao mladom čovjeku, još prije nego što je upoznao Manon, miris lavande pobudio isto takve osjećaje. Potresenost. Kao da je njegovo srce već znalo da će taj miris u dalekoj budućnosti biti povezan sa žudnjom. S boli. S ljubavi. S jednom ženom.
Duboko je udahnuo, dopustivši da mu to sjećanje prožme cijelo tijelo. Da, možda je još prije, u Maxovim godinama, osjetio potresenost koju će ta žena izazvati u njem nakon mnogo godina.
Jean Perdu uzeo je zastavicu, koju je sašila Manon, i izravnao ju rukom. Zatim je kleknuo i prislonio čelo uz oko ptice, ondje gdje se nekoć Manonina krv osušila ostavivši tamnu mrlju.
Noći su između nas, Manon.
Govorio je šaptom, na koljenima, pognute glave: - Noći i dani i zemlje i mora. Tisuće su života došle i otišle, a ti čekaš mene. U nekoj sobi, negdje, u susjedstvu. Znaš i voliš.
U mojim mislima ti me i dalje voliš. Ti si strah, koji u meni reže kamen. Ti si život, koji se u meni nada meni. Ti si smrt, od koje strahujem.
Ti si mi se dogodila, a ja sam ti uskratio svoje riječi. Svoju tugu. Svoje uspomene.
Tvoje mjesto u meni i sve naše vrijeme. Izgubio sam nasu zvijezdu. Opraštaš li mi? Manon?

26.


Max! Još jedna soba strave! Jordan se dovukao. - Kladimo se da će mi se čuvar prevodnice opet popisati na ruku kao i na otprilike tisuću posljednjih prevodnica? Osim toga, prsti su mi krvavi od prokletog okretanja poluge i otvaranja brana. Hoće li ove nježne ruke ikada više moći milovati slova?
Max je pokazao svoje pocrvenjele ruke, prekrivene sitnim gnojnim mjehurićima.
Prolazeći pokraj nebrojenih pašnjaka i goveda, koja su se rashlađivala u vodi na obali, te ponosnih dvoraca nekadašnjih kraljevskih priležnica, stigli su do prevodnice La Grange, pred samim Sancerreom.
Selo vinogradara nalazilo se na vrhu brda i bilo je vidljivo sa svih strana, označavajućijužnu granicu divljeg, dvadeset kilometara dugog zaštićenog područja doline Loire.
Spuštene grane žalosnih vrba nalikovale su prstima koji se igraju u vodi. Ploveća knjižara bila je okružena zelenim, pokretnim zidovima, koji kao da su joj se sve više primicali.
Zapravo ih je kod svake dosadašnje prevodnice dočekao lavež uznemirenog psa. I svaki od tih lajavaca popišao se baš na onu bitvu preko koje je Max prebacio dva užeta kako bi ploveća knjižara bila sigurna tijekom doticanja i oticanja vode. Sada je Max bacio užad na palubu. - Hej, capitano! Cuneo će otvoriti, nema problema.
Kratkonogi Talijan stavio je na stranu sastojke za večeru, popeo se u pregači cvjetnog uzorka ljestvama, navukao par šarenih rukavica te počeo mahati uzetom kao zmijom tamo-amo. Pas je ustuknuo pred zmijom i pokunjeno pobjegao.
Željeznu polugu za otvaranje prevodnice Cuneo je okrenuo jednom rukom; ispod njegove prugaste košulje kratkih rukava nazirali su se napeti mišići. Zatim je zapjevao tenorom gondolijera: - Que sera, sera... - i namignuo ushićenoj čuvarovoj ženi tako da ne vidi njezin muž. Njezinu je suprugu u prolazu dodao limenku piva. Salvatore je zauzvrat dobio osmijeh i obavijest da se večeras u Sacerreu održava ples, da u sljedećoj luci nema više dizelskoga goriva, a na Cuneovo najvažnije pitanje odgovorio je:
- Ne, teretnjak Mjesečina nije već dugo ovuda prolazio. Posljednji put vidio sam ga dok je Mitterrand još bio živ. Tako nekako.
Perdu je gledao kako će Cuneo reagirati na tu vijest.
Cijeli tjedan neprestano je slušao: - Ne, ne, ne.
Pitali su čuvare prevodnice, lučke kapetane, skipere pa čak i kupce koji su s obale mahali Književnoj ljekarni.
Talijan se zahvalio, lice mu je bilo nepokretno. Skamenjeno. Vjerojatno je u sebi nosio nepresušan izvor nade. Ili je samo iz navike nastavio s potragom?
Navika je opasna, tašta božica. Ona ne dopušta ništa što može naškoditi njezinoj vladavini. Ubija jednu želju za drugom. Želju za putovanjem, za drugim poslom, za novom ljubavi. Ona nam ne dopušta da živimo kako želimo. Zato što iz navike više ne razmišljamo želimo li još to što činimo.
Cuneo se pridružio Perduu za kormilom.
- Hej, capitano. ja sam izgubio ljubav. A momak? - upitao je.
- Što je on izgubio?
Dvojica muškaraca pogledala su prema Maxu, koji je, naslonjen na ogradu zurio u vodu i djelovao vrlo, vrlo odsutno. Max je govorio manje, više nije svirao klavir.
Pokušao sam biti dobar prijatelj, rekao je Perduu. Samo što to znači pokušati?
- Nedostaje mu njegova muza, signor Salvatore. Max je sklopio savez s njom i ostavio se normalnog života. No njegova je muza otišla. On sada više nema život, ni normalan ni umjetnički. Zbog togaju traži, ovdje vani.
- Si, capisco. Možda nije dovoljno volio svoju muzu? Trebao bi ju ponovno zamoliti za ruku.
Mogu li se spisatelji iznova vjenčati sa svojim muzama? Bi li Max, Cuneo i on trebali plesati goli oko vatre od grančica vinove loze na cvjetnoj livadi?
- Kakve su te muze? Jesu li kao mačkice? upitao je Cuneo. - One ne vole kad ih se moljaka za ljubav. Ili su kao psi? Može li on muzu učiniti ljubomornom, ako vodi ljubav s drugom djevojkom?
Prije nego što je Perdu stigao odgovoriti da su muze poput konja, čuli su kako Max nešto brunda.
- Srna! Tamo, u vodi!
Doista, bila je ispred njih, nasred kanala. Potpuno iznemogla mlada ženka bespomoćno je plivala. Uplašila se kad je iza sebe ugledala brod.
Stalno je pokušavala dohvatiti obalu, ali glatka, gotovo okomita kosina umjetnoga kanala nije joj dopuštala da se spasi.
Max se nagnuo preko ograde, pokušavajući kolutom za spašavanje uhvatiti iscrpljenu životinju.
- Massimo, ostavi se toga, još ćeš pasti preko...
- Ali moramo joj pomoći! Ne može sama izaći, udavit će se! Max je načinio omču od užeta i bacao ju prema srni. No ona se još više uplašila pa potonula i opet izronila.
Neizmjeran strah u očima srne dirnuo je Perdua.
- Budi mirna - zamolio je životinju u sebi. - Budi mirna, imaj povjerenja u nas... imaj povjerenja u nas.
Isključio je Luluin motor kako bi zaustavio brod, ali on je nastavio kliziti još nekoliko desetaka metara.
Srna je već bila u ravnini sa srednjim dijelom broda.
Svaki put kad bi joj dobacili kolut za spašavanje, još bi se jače uplašila. Kad je okrenula prema njima svoju usku, mladu glavu, smeđe su joj oči bile razrogačene od smrtnoga straha.
A onda je počela rikati.
Bilo je to nešto između promuklog cviljenja i molećivog plača. Cuneo se spremao skočiti u kanal i već je skinuo košulju i izuo cipele.
Srna je rikala i rikala.
Perdu je grozničavo razmišljao. Trebaju li pristati? Možda bi ju mogli uhvatiti s kopna i izvući iz vode?
Skrenuo je brod prema obali, slušajući kako vanjski dijelovi stružu po kanalu.
Srna je i dalje rikala, očajnički, promuklo. Pokreti su joj postali sporiji, s posljednjim je snagama pokušavala prednjim nogama pronaći uporište na obali.
Nije ga mogla naći.
Cuneo je stajao uz ogradu u donjem rublju. Izgleda da je shvatio kako neće moći pomoći srni sve dok se i sam ne bude mogao popeti na obalu. Nije mogao podići životinju koja se otima, niti ju donijeti ljestvama jer su stranice broda bile previsoke.
Kad su napokon pristali, Max i Jean iskočili su na obalu i kroz grmlje otrčali do srne.
Ona se u međuvremenu odgurnula od obale i pokušavala prijeći na drugu stranu kanala.
- Ali zašto nam ne dopušta da joj pomognemo? - rekao je Max šapćući. Suze su mu potekle niz obraze.
- Dođi! - tiho ju je pozvao. - Glupa životinjo, dođi ovamo! Sada su ju još samo mogli gledati.
Životinja je cviljela, pokušavajući se popeti uz suprotnu obalu.
A onda je odustala. Skliznula je natrag u vodu.
Muškarci su nijemo gledali kako srna posljednjim snagama drži glavu iznad vode. S vremena na vrijeme pogledala bi prema njima, a zatim pokušavala pobjeći od njih.
Uplašen pogled pun nepovjerenja i želje da se obrani pogodio je Perdua u srce.
A onda je rika prestala.
Srna je potonula.
- O, Bože, molim te - šapnuo je Max.
Kad je izronila, plutala je postrance, glava joj je bila pod vodom, a prednje su joj se noge trzale.
Sunce je sjalo, komarci su plesali, a negdje u šikari zakriještala je ptica. Beživotno srnino tijelo vrtjelo se u krug.
Maxu su tekle suze niz obraze. Spustio se u vodu i zaplivao prema srni.
Jean i Salvatore bez riječi su gledali kako Max vuče za sobom beživotno srnino tijelo, sve dok nije stigao na Perduovu stranu. Neslućenom snagom Max je podigao malo, mokro tijelo u vis tako da ga je Jean mogao uhvatiti i izvaditi. Malo je nedostajalo da mu to ne pođe za rukom.
Srna je mirisala po ustajaloj vodi, po šumskom tlu i po nepoznatom, starom svijetu s onu stranu gradova. Mokre su joj dlake bile poput četke. Kad je Perdu oprezno smjestio srnu na toplo tlo pokraj sebe i stavio joj glavu na svoja koljena, ponadao se da će se dogoditi čudo i da će se srna stresti, podići na klimave noge i otrčati u grmlje.
Jean je milovao grudi mlade životinje. Milovao joj je leđa, glavu, kao daju njegov dodir može oživjeti. Osjetio je ostatak topline u njezinu vitku tijelu.
- Molim te - tiho je govorio. - Molim te.
Neprestano je milovao njezinu glavu u svojem krilu.
Pogled srninih smeđih očiju, lišen sjaja, nije bio upućen njemu.
Max je plivao na leđima, raširenih ruku.
Cuneo je na palubi podbočio lice dlanovima.
Ni jedan od njih nije se usudio pogledati drugoga.

27.


Bez riječi su plovili Burgundijom sporednim kanalom Loire prema jugu, ispod golemih, zelenih lukova stabala koja su se nadvila nad kanalom. Neki su vinogradi bili tako veliki da su redovi trsova dopirali do obzora. Posvuda je bilo cvijeća, čak i na prevodnicama i mostovima.
Trojica muškaraca objedovala su šutke, prodavala knjige kupcima s obale ne rekavši ni riječi, i izbjegavala jedan drugoga. Navečer su čitali, svaki u svom kutku broda. Mačke su začuđeno trčkarale od jednog do drugoga. No ni one ih nisu uspjele istrgnuti iz bezvoljne osame. Njihovo umiljavanje, prodorni pogledi i upitno mijaukanje ostali su bez odgovora.
Smrt srne razbila je trokraku zvijezdu. Sada je svaki od njih puštao da ga nosi vrijeme, jadno, zamršeno vrijeme.
Jean je dugo sjedio nad bilježnicom s crtama koju je koristio za svoju enciklopediju osjećaja. Gledao je kroz prozor, ali nije primjećivao kako je nebo prošarano svim bojama, od crvene do narančaste. Osjećao je kao da gazi po sirupu od misli.
Sljedeće večeri prošli su pokraj Neversa i nakon kratke, napete rasprave: - Zašto ne Nevers? Ondje bismo mogli prodavati knjige. U Neversu ima dovoljno knjižara, ali nema nikoga tko bi nam mogao prodati dizelsko gorivo - pristali u blizini malog sela Apremont-sur-Allier, koje se smjestilo u meandrima rijeke Allier. Cuneo je ondje imao poznanike, jednog kipara i njegovu obitelj, koji su živjeli u zabačenoj kući između rijeke Allier i sela.
Odavde, od Vrta Francuske nije više daleko do Digoina i odvojka prema središnjem kanalu koji će ih odvesti u smjeru Rhone i do rijeke Seille i Cuiseryja, grada knjiga.
Kafka i Lindgrenica odjurili su u šumicu na obali kako bi nešto ulovili. Malo poslije poletjele su ptice.
Dok su trojica muškaraca prolazila kroz selo, Jean je imao osjećaj kao da su ušli u vrijeme petnaestog stoljeća.
Visoka stabla širokih krošanja, slabo utvrđeni putevi, nevelik broj kuća od žutog pješčanika, šindra boje zemlje i crvena, pa čak i cvijeće u seoskim vrtovima i bršljan koji se penjao po zidovima, sve im je to govorilo da su stigli u Francusku iz doba vitezova i vještica. Kruna sela nekadašnjih kipara i klesara bio je mali dvorac, obasjan zlatno-crvenim sjajem zalazećeg sunca. Sliku su narušavah samo moderni bicikli - na obali rijeke Allier sjedili su biciklisti i objedovali.
- Ovdje je prilično jadno - prigovorio je Max.
Iza jedne velike, stare okrugle kule prošli su kroz cvjetnjak, prepun raskošnog ružičastog, crvenog i bijelog cvijeća. Jeanu se zavrtjelo u glavi od samog pogleda na cvijeće i od njegova mirisa. Goleme glicinije nadvile su se nad staze, a iz jezerca se ponosno uzdizala osamljena pagoda do koje se moglo doći samo preko nekoliko povišenih kamenova u vodi.
- Žive li ovdje pravi ljudi ili samo statisti? - upitao je borbeno raspoložen Max. - Što bi ovo trebalo biti, selo koje se pokazuje Amerikancima?
- Da, Max, ovdje žive ljudi. Oni koji se još malo više od drugih suprotstavljaju stvarnosti. I ne, Apremont nije selo za pokazivanje Amerikancima. Ono je primjer ljepote - odgovorio je Cuneo.
Razdvojio je grane velikog rododendrona i gurnuo skrivena vrata u visokom starom kamenom zidu.
Ušli su u prostran vrt s urednim travnjakom, sa stražnje strane velike, raskošne gospodske kuće s visokim, dvokrilnim prozorima, tornjićem, dva krila i terasom.
Jean se osjećao nevjerojatno strano i obeshrabreno. Prošlo je mnogo vremena otkako je posjećivao ljude u njihovoj kući. Kad su prišli bliže, čuli su smijeh i udaranje po klaviru. Prošavši kroz vrt, Perdu je ispod jedne bukve ugledao ženu, koja je sjedila na stolici gola, sa šeširom na glavi, i slikala na platnu. Pokraj nje, za klavirom na kotačima, sjedio je muškarac u staromodnom engleskom ljetnom odijelu.
- Hej! Ti s lijepim usnama, znaš li svirati klavir? - povikala je gola žena ugledavši trojicu muškaraca.
Max je pocrvenio. I kimnuo.
- Onda nam odsviraj nešto, boje vole plesati. Moj brat ne razlikuje a od h.
Max je poslušno prišao klaviru na kotačima, nastojeći ne gledati grudi gole žene. Ponajprije zato što je imala samo lijevu dojku. Na drugoj, desnoj strani, tanka crvena crta odavala je da se ondje nekoć nalazila njezina blizanka, jednako okrugla i jedra i mlada.
- Slobodno gledaj. Tako ćeš zadovoljiti znatiželju - rekla je. Skinula je šešir i pokazala mu se cijela: na glavi joj je tek počela rasti kosa. Tijelo izmučeno rakom, koje je vodilo borbu za povratak u život.
- Imate li kakvu omiljenu pjesmu? - upitao je Max nakon što je odagnao zbunjenost, opčinjenost i suosjećanje.
- Imam, čovječe lijepih usana. Nekoliko tisuća!
Nagnula se naprijed, nešto je šapnula Maxu, ponovno stavila šešir i s velikim očekivanjem umočila kist u crvenu kašu od boja na paleti.
- Spremna sam - rekla je. - I zovi me Elaia!
Malo poslije odjeknuli su zvuci pjesme Fly Me to the Moon.
Max je to svirao u prekrasnoj džez obradi. Slikarica je mahala kistom u ritmu glazbe.
- Ona je Javierova kći - šapnuo je Cuneo. - Od malih nogu bori se s rakom. Sretan sam što očito još uvijek pobjeđuje.
- Ne! To je nemoguće - usuđuješ se samo tako pojaviti? Žena u Jeanovim godinama došla je s terase i bacila se Cuneu u naručje. Oči su joj nevjerojatno iskrile od smijeha.
- Ti prokleti kuharu tjestenine! Javiere, vidi tko je ovdje - čovjek koji polira kamen.
Muškarac u iznošenim grubim samtenim hlačama i radnoj košulji izašao je iz kuće. To što je Jean vidio kad je prišao bliže, nije bilo nimalo gospodski, kao što se činilo izdaleka. Slavni dani te kuće, sa zlatnim lusterima i desecima slugu, prošli su odavno.
Žena nasmijanih očiju obratila se Perduu.
- Halo - rekla je. - Dobro došli k obitelji Kremenko.
- Dobar dan rekao je Jean Perdu. - Moje je ime...
- Ah, pustite imena. Ona nam ovdje nisu potrebna. Ovdje se svatko zove onako kako želi. Ili prema onomu što zna raditi. Radiš li ti nešto osobito dobro? Ili si sam nešto posebno?
Njezine su se tamnosmeđe oči zacaklile.
- Ja sam onaj koji polira kamen - povikao je Cuneo. Poznavao je tu igru.
- Ja sam... - zaustio je Perdu.
- Ne slušaj ga, Zelda. On je čitač duša, to je on - rekao je Cuneo. - I zove se Jean i nabavit će ti svaku knjigu koju trebaš kako bi opet mogla dobro spavati.
Okrenuo se kad ga je Zeldin suprug potapšao po ramenu. Gospodarica kuće sada je bolje pogledala Perdua.
- Da? - upitala je. - To znaš? Onda si čarobnjak. Na nasmiješene usne spustila se tuga.
Pogled joj je odlutao u vrt, tamo gdje je bila Elaia.
Max je počeo u brzom tempu svirati Hit the Road, Jack, za Javierovu i Zeldinu smrtno bolesnu kćer.
Zelda je sigurno umorna, pomislio je Perdu, umorna od toga što smrt već godinama stanuje s njima u ovoj prekrasnoj kući.
- Imate li... imate li ime za njega? - upitao je.
- Za koga?
- Za to što u Elaiainom tijelu stanuje i spava ili se samo pravi da spava.
Zelda je pomilovala Perdua po neobrijanu obrazu.
- Razumiješ se u smrt, hm?
Žalosno se nasmiješila. - On, rak, zove se Lupo. Tako ga je nazvala Elaia kad je imala devet godina. Lupo, kao pas iz stripa. Ona zamišlja da oboje stanuju u tom tijelu, kao u kakvoj kući koju dijele kao cimeri. Uvažava to što on nekad želi više pozornosti. Rekla je da tako može bolje spavati nego kad zamišlja da ju on želi uništiti. Tko to želi uništiti vlastitu kuću, molim lijepo?
Zelda se smješkala promatrajući kćer s velikom ljubavlju. - Lupo živi kod nas više od dvadeset godina. Mislim da je i on već pomalo ostario i umorio se.
Naglo se okrenula od Jeana prema Cuneu, kao da je požalila što je bila tako otvorena.
- A sada si ti na redu. Gdje si bio, jesi li pronašao Vivette i hoćete li ovdje prenoćiti? Ispričaj mi sve. I pomogni mi kuhati - zamolila je čovjeka iz Napulja, uhvatila ga pod ruku i odvela ga u kuću. Javier je zagrlio Talijana s desne strane, a za njima je pošao Elaiain brat Leon.
Jean se osjećao suvišnim. Ne znajući što bi, šetao je vrtom. U jednom sjenovitom kutu otkrio je ispod bukve oronulu kamenu klupu. Ovdje ga nije nitko mogao vidjeti. Ali zato je on mogao vidjeti sve.
S tog mjesta promatrao je kuću, kako se polako pale svjetla i kako njezini stanari prolaze kroz sobe. Vidio je Cunea kako radi sa Zeldom u velikoj kuhinji te Javiera, kojije sjedio za stolom s Leonom i pušio i s vremena na vrijeme rekao nešto.
Max je prestao svirati klavir. Elaia i on tiho su razgovarali. A onda su se poljubili.
Malo poslije Elaia je povela Maxa u kuću.
Nakon kratkog vremena na jednomje prozoru zatreperila svijeća. Jean je vidio Elaiainu sjenu kako kleči iznad Maxa. Njegove je ruke držala ondje gdje joj je kucalo srce kad se počela pomicati na njem. Jean je gledao kako otima Lupu noć koja mu nije pripadala.
Max je još ostao ležati kad je Elaia izašla iz sobe u dugačkoj majici za spavanje i odlepršala u kuhinju i, koliko je Perdu vidio, sjela na klupu pokraj oca. Ubrzo je i Max doteturao u kuhinju. Pomogao je prostrti stol i otvoriti vino. Perdu je iz svojega skrovišta vidio kako je Elaia pogledala Maxa kad joj je okrenuo leđa. Imala je tako vragolast izraz lica, kao da mu je priredila veliku psinu. Kad je odvratila pogled od njega, on joj se sramežljivo nasmiješio.
- Samo se nemoj zaljubiti u ženu koja umire, Max. To se ne može izdržati - rekao je Jean šaptom.
Nešto mu se stisnulo u grudima. Navrlo mu je u grlo i izašlo kroz usta.
Grčevit, dubok jecaj.
Kako je rikala. Kako je srna rikala! O, Manon. A onda su došle. Suze.
Uspio se još samo nasloniti na bukvu i obujmiti ju rukama. Cvilio je, plakao je. Jean Perdu plakao je kao nikad prije. Uhvatio se za drvo. Znoji se. Slušao je te glasove iz svojih usta i činilo mu se da voda probija nasip. Nije znao koliko je to trajalo. Nekoliko minuta? Četvrt sata? Dulje?
Plakao je u dlanove, dubokim, očajničkim jecajima sve dok nije jednostavno prestao. Kao da je zarezao prišt i istiskao gnoj. Ostala je samo praznina. I toplina, neznana toplina kao iz motora, koji je bio pokrenut suzama. Taj je motor učinio da Jean ustane i brzo, gotovo trčeći prijeđe preko vrta i ode u veliku kuhinju.
Još nisu počeli objedovati i na trenutak se osjećao sretnim što su ga ti stranci čekali, što ipak nije bio suvišan.
- I naravno, kao slika, tako i dobra pašteta može... - upravo je govorio Cuneo.
Usred rečenice svi su ga začuđeno pogledali.
- Tu ste! - povikao je Max. - Gdje ste bili?
- Max. Salvo. Moram vam nešto reći - izustio je Jean.

28.


Izgovoriti te riječi. Stvarno ih izgovoriti i slušati kako zvuče. Kako je rečenica stajala u kuhinji Zelde i Javiera, između zdjela za salatu i čaša punih crnog vina. I što je značila.
- Ona je mrtva.
To je značilo da je bio sam.
To je značilo da smrt ne bira.
Osjetio je kako nečija mala ruka hvata njegovu.
Elaia.
Povukla ga je dolje na klupu. Koljena su mu drhtala. Jean je prvo pogledao Cunea u lice, a zatim Maxa.
- Ne moram se žuriti - rekao je. - Manon je mrtva već dvadeset jednu godinu.
- Dio mio - otelo se Cuneu.
Max je glasno udahnuo, a onda je gurnuo ruku u džep košulje. Izvadio je komad novinskog papira dvaput preklopljenog, i dodao ga Jeanu.
- Ovo sam našao dok smo još bili u Briareu. U jednoj Proustovoj knjizi.
Jean je rasklopio papir. Obavijest o smrti.
Stavio ju je u neku knjigu u Književnoj ljekarni, knjigu je vratio na policu i potom, nakon nekog vremena zaboravio koja je to bila knjiga i gdje je nestala među tisućama drugih.
Poravnao je papir, preklopio ga i stavio u džep.
- Ali vi ste šutjeli. Znali ste da sam vas ostavio u neznanju. Ne, kažimo kako jest: znali ste da sam vam slagao. No zadržali ste to za sebe. Znali ste da vam lažem. I sebi. Sve dok...
Dok ne budem spreman.
Jordan je lagano slegnuo ramenima.
- Naravno - rekao je tiho. - A kako drukčije, U hodniku je kucao velik sat.
- Hvala... tebi, Max - rekao je Perdu šaptom. - Hvala ti. Ti si dobar prijatelj.
Ustao je, Max također, pa su se zagrlili preko stola. Nespretno, nezgodno, ali kad je Jean zagrlio Maxa, osjetio je beskrajno olakšanje.
Ponovno su imali jedan drugoga.
Jean je opet zaplakao.
- Ona je mrtva, Max, o Bože! - šaptao je naslonivši glavu na Maxov vrat, a mladić je Perdua uhvatio još čvršće, popeo se koljenom na stol, gurnuo u stranu tanjure, čaše i zdjele kako bi Jeana privio na grudi i vrlo čvrsto zagrlio.
Jean Perdu plakao je po drugi put. Zelda je zadržala jecaj u ustima.
Elaia je beskrajno nježno pogledala Maxa, brišući suze koje su joj se kotrljale niz obraze. Njezin se otac naslonio i gledao predstavu, jednom rukom mrseći bradu, a drugom motajući cigaretu.
Cuneo je gledao u svoj tanjur.
- Dobro je - šaptom je rekao Perdu nakon snažnog napada plača - dobro je. Sve je u redu. Doista. Trebam nešto popiti.
Glasno je uzdahnuo. Začudo, bilo mu je do smijeha. Poslije bi poljubio Zeldu, a onda plesao sa Elaiaom.
Sam sebi zabranio je tugovati, jer... jer službeno nije ni bio prisutan u Manoninu životu. Zato što nije bilo nikoga tko bi s njim tugovao za njom. Zato što je bio sam, sasvim sam, sa svojom ljubavi.
Do danas.
Max je sišao sa stola, svatko je namjestio po jedan tanjur i čašu, pribor za jelo pao je na pod. Javier je rekao: - Onda dobro. Imam još vina.
Bilo je živahno dok...
- Čekajte malo - tiho je zamolio Cuneo. - Što?
- Rekao sam, čekajte, molim vas.
Salvatore je i dalje gledao u svoj tanjur. Nešto je kapalo s njegove brade u umak za salatu.
- Capitano. Mio caro Massimo. Draga Zelda. Javiere, moj prijatelju. Mala Elaia, draga, mala Elaia.
- I Lupo - šaptom je rekla mlada žena.
- I ja bih htio nešto... priznati.
Glava mu je i dalje bila spuštena na grudima.
- Ovako... Ecco. Vivette je djevojka koju sam volio, i tražio sam ju dvadeset jednu godinu, na svim rijekama Francuske, u svakoj marini, u svakoj luci.
Svi su kimnuli.
- I? - oprezno je upitao Max.
- I... ona je udana za gradonačelnika Latoura. Več dvadeset godina. Ima dva sina i nevjerojatno veliku, trostruku stražnjicu. Pronašao sam ju još prije petnaest godina.
- Oh - otelo se Zeldi.
- Sjetila me se. Ali tek nakon što me zamijenila s Mariom, Giovannijem i Arnaudom.
Javier se nagnuo naprijed. Oči su mu svjetlucale. Sada je vrlo smireno pušio cigaretu.
Zelda se razdražljivo smješkala. - To je šala, zar ne?
- Nije, Zelda. Unatoč tomu nisam prestao tražiti Vivette, koju sam jedne ljetne noći upoznao na rijeci, prije mnogo, mnogo vremena. Čak i nakon što sam našao pravu Vivette, morao sam ju nastaviti tražiti. To je...
- Bolesno - grubo ga je prekinuo Javier.
- Tata! - zapanjeno je povikala Elaia. - Javiere, moj prijatelju, žao mi je...
- Prijatelj? Lagao si meni i mojoj ženi! Ovdje, u mojoj kući. Došao si k nama prije sedam godina, i servirao nam svoju lažljivu priču. Dali smo ti posao, vjerovali smo ti, čovječe!
- Dopustite da vam objasnim zašto...
- Izazvao si naše suosjećanje sa svojom malom romantičnom komedijom. To je doista odvratno.
- Nemojte toliko galamiti - zamolio je Jean. - On to sigurno nije učinio da bi razljutio vas osobno. Zar ne vidite kako mu to teško pada?
- Galamit ću koliko hoću. I shvatite... Čini se da ni vi niste bas pri sebi, s tom vašom pokojnicom.
- Dakle, sad je uistinu dosta, monsieur - umiješao se Max.
- Bit će bolje da odem.
- Ne, Cuneo, molim te. Javier je previše razdražljiv, čekamo laboratorijske nalaze za Lupa...
- Nisam razdražljiv, ja sam slomljen, Zelda, slomljen.
- Idemo sva trojica. Sada - rekao je Perdu.
- Tako je najbolje - prosiktao je Javier. Jean je ustao. Max također.
- Salvo?
Cuneo je tek sada podigao glavu. Lice mu je bilo obliveno suzama. Pogled izgubljen negdje u daljini.
- Mnogo vam hvala za vašu gostoljubivost, madame Zelda - rekao je Perdu.
Uputila mu je zdvojan, mali osmijeh.
- Mnogo sreće s Lupom, mademoiselle Elaia. Jako mi je žao zbog svega što morate trpjeti. Od srca - obratio se bolesnici. - A vama, monsieur Javier, želim da vas vaša predivna žena i dalje voli i da jednog dana shvatite kako je to nešto posebno. Zbogom.
Iz Javierova pogleda vidjelo se da bi on najradije udario Perdua. Elaia je potrčala za muškarcima kroz mračan vrt u kojem je vladala gotovo potpuna tišina. Da cvrčci nisu cvrčali, njezini bi koraci po rosnoj travi bili jedino što se mogli čuti. Elaia je hodala bosonoga uz Maxa.
On ju je nježno uhvatio za ruku.
Kad su došli do broda, Cuneo je tiho rekao: - Hvala što ste me povezli sa sobom. Sada ću spakirati stvari i otići, uz tvoj pristanak, Giovanni Perdito.
- Nema razloga da odeš ovako u noć, Salvo - mirno je odgovorio Perdu.
Popeo se na palubu. Cuneo je pošao za njim, oklijevajući.
Kad su stigli do zastavice na pramcu, Perdu se nasmiješio i upitao: - Velika trostruka stražnjica? Koji bi to vrag mogao biti?
Cuneo je odgovorio: - Ovako. Zamisli trostruku bradu... na stražnjici.
- Ne, radije ne bih - odgovorio je Perdu, suzdržavajući se da ne prasne u smijeh.
- Ne shvaćaš ozbiljno moju situaciju - požalio se Cuneo. - Zamisli da se ljubav tvojega života pokaže kao mitsko čudovište. S konjskom stražnjicom, konjskim zubima i mozgom koji pati od straha od praznog prostora.
- Od straha od praznog prostora? Zastrašujuće. Stidljivo su se nasmiješili jedan drugome.
- Voljeti ili ne voljeti trebalo bi biti poput izbora između kave i čaja. Čovjek bi trebao sam donijeti odluku. Kako bismo drukčije mogli preboljeti sve naše pokojne i žene koje su nas napustile? -potišteno je rekao Cuneo.
- Možda to uopće ne bismo ni trebali.
- Misliš? Ne bismo trebali to preboljeti, nego... što? Što onda? Što onda traže od nas oni koje smo izgubili?
To je bilo pitanje na koje Perdu nije znao odgovoriti već mnogo godina.
Do danas. Danas je znao.
- Žele da ih nosimo u sebi. To je naša zadaća. Nosimo ih u sebi, svoje pokojne i svoje propale ljubavi. Oni nas upotpunjuju. Ako svoje zaboravljene zaboravimo ili odagnamo, onda... onda više neće biti ni nas.
Jean je promatrao rijeku Allier koja se svjetlucala na mjesečini.
- Sva ona ljubav. Svi mrtvi. Svi ljudi našeg vremena. To su rijeke od kojih se sastoji more naše duše. Ako ih se ne želimo sjećati, more će presušiti.
Osjetio je takvu želju da uhvati život, objema rukama, prije nego vrijeme počne prolaziti još brže. Nije htio umrijeti od žeđi, htio je biti slobodan i prostran, kao more, pun i dubok. Želio je imati prijatelje. Želio je ljubiti. Želio je u sebi osjetiti Manon. Želio je osjetiti kako se pomiče u njem, kako se sjedinjuje s njim. Manon ga je promijenila, nepovratno - zašto ne priznati? Tako je postao onim muškarcem kojemu je Catherine dopustila da joj se približi.
Odjednom je Jean Perdu shvatio da Catherine nikad nije mogla zauzeti Manonino mjesto.
Ona je zauzimala vlastito mjesto. Ni lošije, ni bolje, samo drukčije.
Imao je želju pokazati Catherine cijelo svoje more! Muškarci su gledali kako se Max i Elaia ljube. Jean je znao da neće nastaviti govoriti o svojim lažima i iluzijama. Sve bitno bilo je već rečeno.