Mala pariška knjižara

First topic message reminder :



Knjige zaista mogu da leče. To je dobro znao knjižar Jean Perdu. On veruje u isceljujuću moć knjiga i smatra da zna koja knjiga leči slomljena srca, koja pomaže u odrastanju i prihvatanju životnih problema. On prodaje knjige kao lek.
Ipak, on nema leka za svoju boljku. Pre dvadesetak godina ostavila ga je lepa Manon dok je spavao. Za sobom je ostavila samo pisma koja se Jean nije usuđivao da pročita. Sve do jednog leta kada će početi da čita njena pisma koja će ga odvesti na putovanje u prošlost.
Roman o čudotvornoj moći knjiga koji će oduševiti istinske ljubitelje književnosti!

29.


Nakon tjedan dana. Polako i oprezno priznali su si ključne podatke iz svojih života. Salvatore je bio posljedica nesretnog slučaja njegove majke, čistačice, i jednog oženjenog učitelja. Jean - dijete prkosne ljubavi između siromašnog obrtnika i aristokratkinje akademičarke. Max - posljednji pokušaj spašavanja učmalog braka žene bez vlastitog mišljenja i malog trgovca, razdiranog očekivanjima i razočaranjima.
Prodavali su knjige, čitali ih djeci, mijenjali romane za uslugu ugađanja klavira. Pjevali su i smijali su se. S jednogjavnog telefona Jean je nazvao svoje roditelje. A jedanput i kuću broj 27. Nitko se nije javio, iakoje pustio da zvoni dvadeset šest puta. Oca je pitao kako je to bilo od ljubavnika odjednom postati otac.
Joaquin Perdu šutioje neuobičajeno dugo. Onda ga je Jean čuo kako šmrče. - Ah, Jeanno... dobiti dijete, to ti je kao da se rastaješ od vlastitog djetinjstva, zauvijek. Kao da tada prvi put shvaćaš što znači muškost. Također se bojiš da će sada doći na vidjelo sve tvoje slabosti, jer očinstvo od tebe traži vise nego što ti možeš... Ja sam uvijek imao potrebu zaslužiti tvoju ljubav. Zato što sam te volio. Jako sam te volio. Sada su obojica šmrcala.
- Jeanno, zašto me to pitaš? Želiš li time nagovijestiti da... - Ne.
Nažalost. Jednog Maxa i jednu kćer, gospođicu Prkos, to bi bilo lijepo. Imao bih, bio bih, htio bih.
Jean je imao osjećaj da su suze, koje je isplakao na rijeci Allier, napravile mjesta u njem. U tu prvu prazninu mogao je smjestiti mirise. Dodire. Očevu ljubav. I Catherine.
Mogao bi tu ugurati i naklonost prema Maxu i Cuneu, kao i ljepotu ovoga kraja. Tijekom žalovanja otkrio je u sebi mjesto na kojem bi mogli zajedno stanovati osjećaji i radost, nježnost i spoznaja da postoje ljudi koji misle da si dostojan ljubavi.
Središnjim kanalom stigli su do Saone, ploveći ususret oluji.
Nebo se spustilo nad Burgundijom, uz grmljavinu, crno, prošarano munjama, na područje između Dijona i Lyona.
Klavirski koncerti Čajkovskoga rastjerali su u Luluinoj utrobi sumornu tminu jednako kao razigrana iskra u trbuhu Jonina kita. Max je odvažno stavio noge na okvir klavira te svirao balade, valcere i scherza dok se brod njihao na zapjenjenim valovima Saone.
Perdu nije nikad čuo takvog Čajkovskog - uz trube i bračeve oluje, u pratnji zvukova motora i škripanja greda kad vjetar prodire u osjetljive dijelove broda i pokušava ga odnijeti na obalu. S polica su padale knjige, Lindgrenica je ležala ispod učvršćene sofe, a Kafka je, spuštenih ušiju, iz jednog proreza na presvlaci naslonjača gledao kako knjige padaju.
Jean Perdu ugledao je pred sobom zamagljenu praonicu, ploveći prema Seilleu, pritoci Saone.
Mirisao je zrak koji je bio naelektriziran, mirisao je zapjenjenu zelenu vodu, osjetio je kako mu se kormilo okreće u žuljevitim rukama - i bio je sretan što je živ. Živjeti sada, sada!
Uživao je čak i u olujnom vjetru.
Jačina vjetra pet na Beaufortovoj ljestvici.
Krajičkom oka, tijekom dizanja i spuštanja broda između dva naleta vala, vidio je ženu.
Na sebi je imala prozirnu kišnu kabanicu i držala je velik kišobran kakve su nosili londonski burzovni mešetari. Gledala je preko niske trske koja se povijala pod naletima vjetra. Podigla je ruku u znak pozdrava, a onda - nije mogao vjerovati, ali je ipak bila istina - raskopčala kabanicu, zbacila je sa sebe, okrenula se i raširila ruke, držeći otvoren kišobran u desnoj ruci.
A onda se, raširenih ruku poput Isusova kipa na brdu Corcovado u Brazilu, bacila natraške u nabujalu rijeku.
- Što je...? - rekao je Perdu šapćući. - Salvo! Žena u vodi! Uz obalu! - povikao je nakon nekoliko trenutaka.
- Che? Što si pio? - viknuo mu je, ali je Perdu pokazao rukom tijelo koje je izranjalo i tonulo u uzburkanoj vodi. I kišobran.
Talijan je zurio u zapjenjenu rijeku. Kišobran je potonuo. Cuneo je zaškripao zubima. Zgrabio je užad i kolut za spašavanje.
- Bliže! - zapovjedio je. - Massimo! - povikao je. - Ostavi piano! Trebam te ovdje, odmah... subito!
Cuneo je stao uz ogradu dok je Perdu tjerao Ploveću knjižaru prema obali, privezao uže za kolut i svoje kratke, debele noge upro u daske. Zatim je snažnim zamahom bacio kolut prema ženi. Drugi kraj užeta dodao je Maxu, koji je sve to gledao blijeda lica.
- Ako ju uhvatim, moraš vući. Vuci kao konj, momče!
Izuo je očišćene cipele, ispružio ruke i na glavu skočio u rijeku. Iznad njih munje su parale nebo.
Max i Perdu gledali su kako Cuneo snažnim zamasima pliva po gladnoj vodi.
- O, sranje, sranje, sranje!
Max je zavrnuo rukave i ponovno uhvatio uže.
Perdu je spustio lanac sa sidrom.
Brod se dizao i spuštao kao u bubnju perilice.
Cuneo je doplivao do žene i obuhvatio ju rukama.
Perdu i Max zajedno su vukli uže. Zatim su ih oboje podigli na palubu. S Cuneovih brkova kapala je voda, a ženino trokutasto lice bilo je uokvireno mokrom, crveno-smeđom kosom kao kovrčavom morskom travom.
Perdu je požurio za kormilo.
Kad je Perdu krenuo prema radiju da pozove hitnu pomoć, osjetio je na ramenu Cuneovu tešku, mokru ruku.
- Pusti to! Žena to ne želi. I ovako će biti dobro. Ja ću to srediti, moramo ju obrisati i utopliti.
Perdu je vjerovao Cuneovim riječima i nije ništa pitao.
Iz magle je izronila luka u Cuiseryju. Skrenuo je brodom prema luci. Pod udarima valova i kiše, Max i on povezali su brod za ponton.
- Moramo dolje! doviknuo mu je Max, nadglasavajući se s fijukanjem vjetra. - Bit će gadnog ljuljanja.
- Mačke i knjige neću ostaviti same - odgovorio mu je Perdu. Voda mu je ulazila u uši, za vrat, u rukave. - A osim toga, ja sam capitano, koji ne napušta svoj brod.
- Aha! Onda ne idem ni ja.
Brod je uzdahnuo kao da ih obojicu smatra ludima. Cuneo je načinio ležaj u Perduovoj kabini i brodolomku oslobodio odjeće. Žena srcolika lica ležala je gola, zadovoljna pogleda, pod hrpom pokrivača. Cuneo je odjenuo svoju bijelu trenirku u kojoj je izgledao malo glupo, ali doista samo malo.
Klečao je pred njom i davao joj provansalski pistou: provansalski umak od češnjaka, bosiljka i badema, koji se posluživao uz jelo, stavio je u šalicu i prelio ga bistrom, krepkom juhom od povrća.
Ona mu se smješkala između dva gutljaja.
- Salvo, znaci. Salvatore Cuneo. Iz Napulja - rekla je. - Si.
- Ja sam Samantha.
- I prelijepa si - rekao je Cuneo.
- Nije li... nije li loše vani? - upitala je.
Oči su joj doista bile vrlo krupne i tamnoplave.
- Ah - brzo je rekao Max. - Na što misliš, zapravo?
- Samo mali pljusak. Povišena vlažnost zraka - umirivao ju je Cuneo.
- Mogao bih nam nešto čitati - predložio je Perdu.
- Mogli bismo i nešto pjevati - dodao je Max. - Nekakav kanon.
- Ili kuhati - predložio je Cuneo. - Volite li daube, provansalsko jelo sa začinskim travama?
Kimnula je. - Ali s goveđim obrazima, u redu?
- I što je sada loše? - upitao je Max.
- Život. Voda. Riba sa spiralnim zubima u konzervama. Trojica muškaraca zbunjeno su se pogledala.
Perdu je pomislio kako ova Samantha na prvi pogled govori i radi gluposti, ali nije luda i ne izgleda tako. Bila je samo... posebna.
- Tri puta ne, rekao bih - odgovorio je. - Ali što su to ribe sa spiralnim zubima?
- Jeste li vi namjerno pali u vodu? - upitao je Max.
- Namjerno? Da, naravno - odgovorila je Samantha. - Tko još ide u šetnju pa slučajno padne na leda u vodu? To bi doista bilo preglupo, zar ne? Ne, takvo se što planira.
- Onda ste htjeli, dakle...?
- Otići pod ledinu? Samu sebe poslati preko rijeke Styx? Umrijeti? Ne. Zaboga, zašto bih to htjela?
Lice u obliku srca gledalo ih je istinski zbunjeno.
- Ah, tako. Zar je tako izgledalo? Ne, ne. Ja volim živjeti, iako je to katkada strašno naporno i zapravo besmisleno. Ne. Htjela sam znati kakav je osjećaj skočiti u rijeku po takvu vremenu.
Rijeka je izgledala vrlo zanimljivo. Kao podivljao umak. Htjela sam znati hoću li se bojati u umaku i hoće li mi strah tada reći nešto zanimljivo.
Cuneoje kimnuo kao da ju dobro razumije.
- A što bi trebao reći? - upitao je Max. - Nešto kao: Bog je mrtav, živio sport?
- Ne, htjela sam vidjeti hoće li mi pasti na pamet kako da promijenim svoj život. Na kraju čovjek žali samo za onim što nije učinio - tako kažu, zar ne?
Sva su trojica kimnula.
- Bilo kako bilo, nisam htjela riskirati. Mislim, tko bi htio blagosloviti ono prolazno, svjestan toga da više nema vremena učiniti ono što je uistinu važno?
- Dobro je - rekao je Jean. - Naravno, možemo postati svjesni svojih žudnji. Samo, je li preporučljivo baciti se u rijeku zbog toga?
- Zašto, znate li što djelotvornije od toga? Udobno sjediti u naslonjaču? Je li ostalo još juhe?
Cuneo se ushićeno nasmiješio Samanthi, neprestano frčući brkove.
- Aleluja - šapnuo je. Dao joj je juhu.
- I doista mi je na um palo nešto važno dok su se valovi igrali sa mnom i dok sam se osjećala kao zadnja rupa na svirali. Postalo mi je jasno što nedostaje mojemu životu - dala je do znanja.
I jela juhu.
I jela juhu.
I... da...jela juhu.
Znatiželjno su čekali nastavak.
- Želim poljubiti muškarca, ali onako kako treba - rekla je žena nakon što je posrkala posljednju žlicu juhe iz lonca. Zatim je podrignula, posegnula za Cuneovom rukom i stavila ju na svoj obraz te zažmirila. - Nakon spavanja - promrmljala je.
- Rado ću vam biti na raspolaganju - šapnuo je Cuneo, pomalo staklasta pogleda.
Nije bilo odgovora. Samo smiješak. Nakon nekoliko trenutaka već je spavala i brkala, poput kakvog psića.
Tri muškarca zbunjeno su se pogledala.
Max se smijao u sebi, podigavši palce u vis.
Cuneo se pokušao smjestiti udobnije kako ne bi ometao strankinju dok sanja. Njezina je glava ležala u njegovoj ruci kao mačka na jastuku.

30.


Dok je nad gradom knjiga i nad rijekom Seille bješnjela oluja, koja bi mogla opustošiti šumu, prevrnuti automobile i zapaliti seoske kuće, muški trojac nastojao je biti bezbrižan.
- I zašto je Cuisery raj, kao što si rekao prije otprilike tri tisuće godina? - Max je tiho upitao Jeana.
- Oh! Cuisery! Svatko tko voli čitati knjige, ostavit će ondje svoje srce. To je selo u kojem su svi ludi za knjigama. Ili samo ludi, što se ne primjećuje. Gotovo je svaka prodavaonica knjižara, tiskara, knjigovežnica, izdavačka kuća... A četiri su kuće umjetničke enklave. Selo zraci kreativnošću i maštom.
- Trenutačno se to ne vidi - primijetio je Max. Vjetar je fijukao oko broda i drmao sve što nije bilo pričvršćeno. Mačke su se udobno smjestile na Samanthinu tijelu. Lindgrenica joj je ležala na vratu, a Kafka između potkoljenica.
- Ona je sad naša - kao da su govorile.
- Svi su knjižari iz Cuiseryja specijalisti. Tu se može dobiti sve. A kada kažem sve, onda i mislim sve - objasnio je Perdu.
U jednom drugom životu, kad je još bio knjižar u Parizu, stupio je u vezu s nekoliko knjižara koji su prodavali rijetke knjige - kada bi, na primjer, kakav imućan kupac iz Hong Konga, Londona ih Washingtona smislio da mora imati prvo izdanje Hemingwaya za sto tisuća eura, uvezano u kožu divljači i s Ernestovom posvetom njegovu dobrom, starom prijatelju Tobbyju Ottu Bruceu. Ili kakvu knjigu iz knjižnice Salvadora Dalía. Kažu da je jednu od njih majstor čitao prije nego što je imao nadrealističke snove o mekanim satovima.
- Dakle, ima li tu i palmina lišća? - upitao je Cuneo. I dalje je klečao pokraj Samanthe i držao joj glavu.
- Ne. Nema znanstvene fantastike, maštovitih priča i mašte - da, specijalisti vrlo dobro razlikuju - osim toga...
- Palmino lišće? Što bi to trebalo značiti? - upitao je Max. Perdu je uzdahnuo. - Ništa - požurio se odgovoriti.
- Zar nisi nikad čuo za biblioteku sudbine? Za... - Talijan je nastavio šaptom - za knjigu života?
- Njom, njom - oglasila se Samantha.
I Jean Perdu znao je za nju, za legendu. Magična knjiga nad knjigama koja obuhvaća veliko svjetsko pamćenje, koju su prije pet tisuća godina napisala sedmorica nadnaravnih, oštrovidnih mudraca. Legenda kaže da su oni pronašli knjige koje se sastoje od etera i u kojima je bila zapisana sva prošlost i budućnost svijeta. Knjiga snimanja sveukupnog života. Koju su napisala bića s onu stranu nečeg tako ograničenog kao što su vrijeme i prostor.
Ti su mudraci iz tih izvanzemaljskih knjiga preveli životne sudbine - nekoliko milijuna - kao i odlučujuće svjetske događaje, zapisujući ih na mramor, kamen ili palmino lišće.
Cuneove su oči zasjale. - Zamisli, Massimo. Tvoj je život zapisan na palminu lišću, na jednom jedinom uskom palminu listu. Sve o tvojem rođenju, smrti i onom između toga. Koga ćeš voljeti, kime ćeš se oženiti, tvoje zanimanje, baš sve, čak i tvoji prethodni životi.
- Pfff... king of the road – izustila je Samatnha.
- Cijeli tvoj život i predživot na podmetaču za pivo. Vrlo vjerodostojno - promrmljao je Perdu.
Jean Perdu cijeloga se života rješavao skupljača, koji su pod svaku cijenu htjeli doći do takozvanih Akasha kronika.
- Stvarno? - rekao je Max. - Hej, ljudi, ja sam možda bio Balzac.
- A možda si bio običan mali cannelloni.
- Možeš doznati i svoj kraj. Ne baš točan dan, ali svakako mjesec i godinu. Također ne piše kako ćeš završiti - dodao je Cuneo.
- Hvala lijepa - sumnjičavo je promrmljao Max. - Kakav je smisao u tom što možeš doznati kad ćeš umrijeti? Ja bih do kraja života bio lud od straha. Ne, hvala, više bih volio vjerovati u besmrtnost.
Perdu je pročistio grlo. - Vratimo se Cuiseryju. Većina od tisuću šesto četrdeset jednog stanovnika radi nešto s tiskanim proizvodima, a ostali se brinu o opskrbi posjetitelja. Kažu da su bratstva i sestrinstva prodavača knjiga ispleli gustu mrežu oko Zemljine kugle i da postoje mimo uobičajenih komunikacijskih puteva. Čak ne koriste ni Internet - knjiški znalci čuvaju svoje znanje na način da bi ono nestalo zajedno sa smrću svakog pojedinog člana.
- Ah - uzdahnula je Samantha.
- Zbog toga si svaki od njih izabire najmanje jednog sljedbenika i usmenom ga predajom upućuje u ono što treba znati o životu s knjigama. Oni znaju mistične priče o nastanku slavnih djela, o tajnim izdanjima, o izvornim rukopisima, o Ženskoj Bibliji...
- Cool - rekao je Max.
- ... ili o knjigama u kojima se između redova nalazi sasvim druga priča - pričao je Perdu, tihim, zavjereničkim glasom. - Kažu da u Cuiseryju živi jedna žena koja zna kako su završila mnoga poznata djela, jer skuplja prethodne verzije rukopisa. Ona poznaje prvi završetak Romea i Julije, po kojem oboje ostaju na životu, vjenčaju se i dobiju djecu.
- Kako da ne promrmljao je Max. - Romeo i Julija ostaju na životu i postaju roditelji? To upropašćuje cijelu dramaturgiju.
- Meni se sviđa - ekao je Cuneo. Uvijek mu je bilo strašno žao male Julije.
- Ijedan od njih zna tko je Sanary? - upitao je Max.
Jean Perdu nadao da je tako. Iz Digoina je poslao dopisnicu predsjedniku Knjižarike udruge Cuiseryja, Samyju le Trequesseru i najavio mu svoj dolazak.
Oko dva sata ujutro zaspali su od iscrpljenosti. Njihali su ih valovi, koji su se stišali nakon oluje.
Kad su se probudili, bio je već dan, bezazlen, okupan sunčevim sjajem, kao da nikad nije ni bilo protekle noći. Oluja je prošla, a više nije bilo ni žene.
Cuneo je zbunjeno pogledao svoj prazan dlan. Prislonio ga je uz drugi.
- Zar mi se to opet događa? Zašto uvijek nalazim žene na rijekama? - požalio se. - Jedva sam se oporavio i od one posljednje.
- Točno. Imao si samo petnaest godina vremena - cerio se Max.
- Ah, žene - jadikovao je Cuneo. - Mogla je bar napisati ružem za usne broj na zrcalu!
- Donijet ću nam kroasane - odlučio je Max.
- Idem i ja, amico.. Potražit ću ženu koja pjeva u snu - rekao je Cuneo.
- Ah , vi se ovdje uopće ne snalazite. Idem ja - ubacio se Perdu. Na kraju su otišla siva trojica.
Krenuvši iz male luke, preko kampirališta, prošli su kroz gradska vrata i krenuli prema pekarnici. Ususret im je dolazio jedan Ork s naramkom framcuskoga kruha. Pratio ga je Elf, koji je bio zadubljen u svoj iPhone.
Perdu je ugledao čeetu Harryja Pottera koji su se iz svega glasa prepirali s članovima Noćne straže ispred plavog pročelja knjižare La Dècouverte. Ususret su im dolazile dvije vampirice na planinskim biciklima, upućujući Maxu gladne poglede. A iz crkve su upravo izlazila dva obožavatelja Douglasa Adamsa, u frotirskim ogrtačima i s ručnikom preko ramena.
- Konvencija! - povikao je Max.
- Što? - upitao je Cuneo, zureći za Orkom,
- Okupljanje ljubitelja fantastike. Selo je puno ljudi koji se odijevaju u svoje omiljene autore ili likove. Veličanstveno.
- Kako - kao Moby Dick, kit? - upitao je Cuneo.
Perdu i Cuneo promatrali su bića koja su izgledala kao da su došla iz Međuzemlja ili Winterfella. Nevjerojatno što knjige sve mogu učiniti.
Cuneo je za svaki kostim pitao iz koje je knjige, a Max mu je, zažarenih obraza, odgovarao. No kad su ugledali ženu u grimiznocrvenom kožnatom kaputu i visokim bijelim čizmicama, nije znao ništa reći.
Perdu im je objasnio: - Ova dama, moja gospodo, nije u kostimu. Ona je medij, koji razgovara s Colette i George Sand. Kako, to je njezina tajna. Tvrdi da se sastaje s njima u svojim snovima na putovanju kroz vrijeme.
U Cuiseryju je bilo mjesta za sve što je imalo veze s književnošću. Tu je bio ijedan liječnik koji se specijalizirao za književnu shizofreniju. K njemu su dolazili oni kojima je drugo ja bila reinkarnacija Dostojevskog ili Hildegard von Bingen. Kao i oni koji su se izgubili u metežu vlastitih pseudonima.
Perdu je skrenuo prema predsjedniku Udruge Samyju le Trequesseru. Trequesserova riječ bila je ulaznica za razgovor s knjižarima o Sanaryju. Le Trequesser je stanovao iznad stare tiskare.
- Hoćemo li od gospodara knjiga dobiti kakvu lozinku ili što slično? - upitao je Max. Nije se mogao odvojiti od knjiga, fotografija i zemljovida koji su se prodavali ispred svake druge trgovine.
- Prije ćemo dobiti što slično.
Cuneo je stalno zastajkivao ispred bistroa pa prepisivao jelovnike u svoju bilježnicu s receptima. Nalazili su se u pokrajini Bresse koja se proglasila kolijevkom francuske kuhinje.
Nakon što su se prijavili u tiskari, ušli su u ured u kojem su čekali predsjednika. Tada su doživjeli iznenađenje: Samy le Trequesser nije bio predsjednik, nego predsjednica.

31


Za pisaćim stolom, koji kao da je bio izrađen od kakve teške naplavine, sjedila je žena koju je Salvo prošle večeri upecao u rijeci Seille.
Samy je bila Samantha. Na sebi je imala bijelu lanenu haljinu. Osim toga, imala je hobitska stopala, golema i vrlo dlakava.
- Dakle? - upitala je Samy. Lijepo oblikovane noge prebacila je jednu preko druge, izazovno pomičući stopalo. - Kako vam mogu pomoći?
- Eh, da, ja tražim autora jednog određenog djela. Njegovo je ime pseudonim, zatvoren, i...
- Jeste li dobro? - upitao je Cuneo.
- Naravno - rekla je Samy, nasmiješivši se Salvu. - I najljepša hvala što ste se ponudili da vas poljubim, Salvo, prije nego što ostarim. Stalno razmišljam o tom.
- Mogu li se u Cuiseryju kupiti takva stopala? - upitao je Max.
- Dakle, da se vratimo na knjigu Južna svjetla...
- Da, u Edenu. To je turistički informativni centar u kojem možete kupiti hobitske noge, Orkove uši, rasporene trbuhe...
- Možda ju je napisala žena...
- Ja ću vam kuhati, gospođice Samantha. A ako želite ići na plivanje, molim, nemam ništa protiv.
- Mislim da ću si kupiti hobitska stopala. Nosit ću ih umjesto papuča. Kafka će biti sretan, ne mislite li?
Perdu je gledao kroz prozor, nastojeći se svladati.
- Zavežite napokon! Sanary! Južna svjetla! Trebam autora, pravog! Molim vas!
Govorio je glasnije nego što je to htio. Max i Cuneo začuđeno su ga pogledali. Samy se zavalila u naslonjač kao da se upravo počinje zabavljati.
- Tražim ga već dvadeset godina. Knjiga... je...
Jean Perdu trudio se naći prave riječi, ali sve što je vidio, bilo je svjetlucanje rijeka. - Knjiga je poput žene koju sam volio. Ona vodi k njoj. To je tekuća ljubav. To je mjera ljubavi koju još podnosim. Koju još mogu osjetiti. Ona je bila slamka kroz koju sam disao posljednjih dvadeset godina.
Jean je obrisao lice.
Ali to nije bila sva istina.
To više nije bila jedina istina.
- To mi je pomoglo da preživim. Knjiga mi više nije potrebna jer mogu ponovno sam... disati. No htio bih se zahvaliti.
Samy se široko osmjehnula.
- Knjiga za disanje. Shvaćam.
Gledala je kroz prozor. Na ulicama je bilo sve više književnih likova.
- Nikad ne bih očekivala da će se jednoga dana ipak pojaviti netko poput vas - rekla je uzdahnuvši.
Jean je osjetio kako su mu se napeli leđni mišići.
- Naravno, vi niste prvi. Ali nije ih bilo mnogo. Svi su odustali od rješavanja zagonetke. Nitko od njih nije postavio prava pitanja. Postavljanje pitanja, to je umijeće.
Samy je i dalje gledala kroz prozor. Vani su na tankim nitima visjeli komadići drva. Ako dulje promatrate naplavine, možete uočiti oblik ribe koja iskače iz vode. I lice, anđela s krilima...
- Najčešće samo pitaju zato da bi mogli čuti sebe kako govore. Ili da čuju nešto što mogu podnijeti, ali ne i ono što bi im bilo previše. Pitanje Voliš li me? jedno je od takvih. Trebalo bi ga zabraniti.
Prebacila je hobitska stopala jedno preko drugoga.
- Pitajte - zatražila je.
- Imam li... imam li pravo samo na jedno pitanje - upitao je Perdu. Samy se srdačno nasmiješila.
- Ne, naravno. Imate pravo postaviti onoliko pitanja koliko želite. Samo ih morate postaviti tako da odgovor bude da ili ne.
- Vi ga poznajete, dakle? - Ne.
- Pravo pitanje znači da svaka riječ mora biti točna - ponovio je Max i uzrujano gurnuo Jeana laktom.
Perdu se ispravio. - Vi ju dakle poznajete? - Da.
Samy je dobronamjerno pogledala Maxa. - Vidim, monsieur Jordan, da ste shvatili načelo postavljanja pitanja. Prava pitanja mogu čovjeka jako usrećiti. - Kako stoje stvari s vašom sljedećom knjigom? To je druga, zar ne? Prokletstvo druge knjige, sva ona očekivanja... Možete slobodno uzeti dvadeset godina. Najbolje je kad vas pomalo zaborave. Tada ste slobodni.
Maxove su se uši zažarile.
- Sljedeće pitanje, čitaču duša. - Je li to Brigitte Carno?
- Ne! Nebesa!
- Ali Sanary je još na životu. Samy se nasmiješila. - Da.
- Možete li mi pomoći... da ju upoznam? Samy je razmišljala.
- Da.
- Kako?
Slegnula je ramenima.
- To nije bilo pitanje na koje se odgovara s da ih ne - podsjetio ga je Max.
- Dakle, danas ću kuhati bouillabaise - ubacio se Cuneo. - Doći ću po vas u pola osam. Tada možete vi i capitano Perdito nastaviti s vašom igrom da-ne-ne znam. Si? Nadam se da niste zaručeni. Jeste li raspoloženi za kratku plovidbu čamcem?
Samy je gledala čas jednog, čas drugog.
- Da i ne i da - odlučno je rekla. - Dobro, sada je sve jasno. Ispričajte me, moram pozdraviti ona prekrasna stvorenja vani, reći im nešto lijepo na jeziku koji je izmislio Tolkien. Vježbala sam, ali zvuči kao da Chewbacca pokušava održati novogodišnju zdravicu.
Samy je ustala, a oni su svi buljili u njezine uistinu dobro napravljene hobitske papuče.
Kad je došla do vrata, još se jedanput okrenula.
- Max, jeste li znali da zvijezde za samo godinu dana postignu svoju konačnu veličinu? A onda sljedećih milijardu godina samo svijetle. Nevjerojatno, zar ne? Jeste li ikad pokušali izmisliti nov jezik? Ili nekoliko novih riječi? Smatrala bih se vrlo sretnom kad bi mi najpoznatiji živi spisatelj mladi od trideset godina večeras darovao jednu novu riječ. Da?
Njezine su plave oči blistale.
A u tajnom vrtu Maxove mašte eksplodirala je mala sjemenska bomba.
Kad je Salvo Cuneo, u najboljoj kariranoj košulji, trapericama i lakiranim cipelama, navečer došao po Samy u tiskaru - ona je stajala pred vratima s tri kovčega, lončanicom, u kojoj se nalazila paprat, i kišnom kabanicom preko ruke.
- Nadam se da ćeš me doista povesti, Salvo, iako je tvoj poziv značio nešto drugo. Dovoljno sam dugo živjela ovdje pozdravila ga je. - Gotovo deset godina. Cijeli jedan stupanj, u Hesseovu smislu. Došlo je vrijeme za odlazak na jug, vrijeme je da ponovno naučim disati, da vidim more i dajoš jedanput ljubim muškarca. Gospode Bože, uskoro ću imati pedeset godina, ulazim u najbolju životnu dob.
Cuneo je gledao ravno u tamnoplave oči žene od knjiga.
- Moja ponuda vrijedi, signora Samy Le Trequesser - rekao je.
- Stojim vam na raspolaganju.
- Nisam to zaboravila, Salvatore Cuneo iz Napulja. Pozvao im je teretni taksi.
- Ah... zaključujem li ispravno - zbunjeno je upitao Perdu dok je Salvo malo poslije nosio kovčege preko mostića - da vi ne namjeravate ovdje samo objedovati nego se želite i doseliti?
- Idite, dragi moj - smijem li? Samo na kratko vrijeme? Dok ne isplovite pa me bacite u vodu?
- Jasno. Ima još jedan slobodan ležaj među knjigama za djecu - rekao je Max.
- Mogu li nešto reći? - upitao je Perdu.
- Zašto, zar ste htjeli reći nešto drugo, a ne da?
- Ah, ne.
- Hvala - rekla je Samy, vidljivo dirnuta. - Nećete ni čuti za mene, ja pjevam samo u snu.
Na dopisnici, koju je Perdu te noći napisao Catherini, bile su samo tri riječi koje je Max izmislio popodne kako bi ih za večerom pokazao Samy.
Samy su bile tako lijepe da ih je stalno potiho ponavljala, kotrljajući njihov zvuk po jeziku kao komadić kolača.


Zvjezdana sol (odraz zvijezda u rijeci) Sunčana kolijevka (more)
Limunov poljubac (Svi su dobro znali što to znači!) Obiteljsko sidro (stol za objedovanje)
Demon srca (prvi ljubavnik)
Vremenski veo (Okreneš se oko sebe i već si starac koji se pomokri u gaće kad se smije.) Strana snova Željnost


Samyna najomiljenija riječ bila je ova posljednja.
- Svi mi živimo u željnosti - rekla je. - Svatko u nekoj drugoj.

32.


Ta Rhone jest, diplomatski rečeno, noćna mora - rekao je Max pokazujući na atomsku elektranu. Bila je to sedamnaesta, od mjesta kod Lyona gdje je Saôna prešla u Rhônu. Brzi reaktori izmjenjivali su se s vinogradima i autocestama. Cuneo je prestao pecati ribu.
U Cuiseryju i njegovim knjiškim katakombama zadržali su se još tri dana. Sada su se približavali Provansi. Prepoznali su vapneno gorje koje se kod Orangea uzdizalo poput predvorja francuskog juga.
Nebo se promijenilo. Počelo je poprimati tamnu plavu boju kakvu je imalo ljeti iznad Sredozemnog mora kad su se voda i nebo zrcalili jedno u drugom.
- Kao presloženo lisnato tijesto, plavo na plavo na plavo. Krajolik plavoga kolača - tiho je rekao Max.
Uživao je u slaganju slika i riječi. Riječima se igrao lovice.
Katkada bi sve pomiješao pa se Samy od srca smijala. Smije se kao da kriješti ždral, pomislio je Jean.
Cuneo je bio ludo zaljubljen u Samy, iako se ona još nije izjasnila o njegovoj ponudi. Htjela je da prvo Perdu riješi zagonetku.
Cesto je sjedila pokraj Perdua za kormilom pa su se igrali da-ne-ne znam.
- Ima li Sanary djece? - Ne.
- Jednog supruga? - Ne.
- Dvojicu?
Opet se smijala poput ždrala. Je li napisala drugu knjigu?
- Ne - otegnuto je rekla Samy. - Nije, nažalost. - Je li Južna svjetla napisala kad je bila sretna? Dugotrajan muk.
Perdu je promatrao krajolik dok je Samy smišljala odgovor.
Poslije Orangea brzo su prošli pokraj Châteauneuf-du-Pape. Navečer će već moći objedovati u Avignonu.
A od starog papinskoga grada Jean bi unajmljenim automobilom za sat vremena stigao u Bonnieux, u Luberonu.
Prebrzo, pomislio je. Hoću li, da se poslužim Maxovim riječima, pozvoniti kod Luca i reći: - Zdravo, Basset, stari šaptaču vinu, ja sam bivši ljubavnik tvoje supruge.
- Između da i ne - odgovorila je Samy. Teško pitanje. Obično se ne izležavamo i ne valjamo u osjećaju sreće kao odrezak u brašnu, nije li tako? Osjećati se sretnim, to je tako površno. Koliko si dugo bio sretan u jednom komadu?
Jean je razmišljao.
- Oko četiri sata. Vozio sam se automobilom, od Pariza do Mazana. Htio sam vidjeti svoju ljubljenu, dogovorili smo se da ćemo se sastati u malom hotelu Le Siécle, preko puta crkve. Tada sam bio sretan. Cijelim putem. Pjevao sam. Zamišljao sam njezino tijelo i opjevao sam ga.
- Četiri sata? To je jako lijepo.
- O, da. Ta četiri sata bio sam sretniji nego četiri sljedeća dana. Ali kada danas pomislim na ta četiri dana, sretan sam što sam ih doživio.
Jean je zastao. Je li sreća nešto o čem odlučujemo tek kad se osvrćemo na određene trenutke? Zar uopće ne znamo da smo sretni, nego tek poslije otkrivamo da smo bili sretni?
- Baš - uzdahnula je Samy. - To bi bilo vrlo glupo.
Slika odgođenog osjećaja sreće vrtjela se još satima u Jeanovoj glavi, dok je brzo i spretno plovio Rhônom koja je ovdje nalikovala na autocestu za brodove. Na obali nije bilo nikoga tko bi htio kupiti knjige. A prevodnice su bile automatizirane i istodobno propuštale desetke brodova.
Mirni dani na kanalima napokon su prošli.
Što je bio bliže Manoninoj zemlji, to se više prisjećao onoga što je doživio s Manon. I kako je bilo dodirivati ju.
Samy je glasno razmišljala, kao da mu je čitala misli: Nije li čudno što je ljubav tako tjelesna? Tijelo se više sjeća drugoga tijela, nego što glava pamti što je druga osoba rekla.
Puhnula je na sitne dlačice na podlaktici. - Oca pamtim ponajprije kao tijelo. Pamtim kako je mirisao i kako je hodao. Kakav je osjećaj bio kad sam stavila obraz na njegovo rame ili svoju ruku u njegovu. Njegova se glasa sjećam samo kako je izgovarao Sasa, malena moja. Nedostaje mi toplina njegova tijela, i još uvijek osjećam bijes što se nikad više neće javiti na telefon, iako mu želim reći nešto važno. Gospode, što me to ljuti! Ali najviše mi nedostaje njegovo tijelo. Ondje, gdje je uvijek bio, u njegovu naslonjaču sada je još samo zrak. Prazan, glup zrak.
Perdu je kimnuo. - Jedino je pogrešno to što mnogi misle, najčešće žene, da njihovo tijelo mora biti savršeno da bi bili voljeni. A zapravo samo mora znati voljeti. I dopustiti da ga vole - dodao je.
- Oh, Jean, ponovi to glasno - rekla je Samy kroz smijeh, dodavši mu brodski mikrofon. - Voljen je onaj tko voli - još jedna istina koju smo zaboravih. Jesi li primijetio da gotovo svi žele biti voljeni i da se istinski trude oko toga. Dijete, rasipanje novca, crveno donje rublje... kad bi jednako tako i voljeli, aleluja, svijet bi bio lijep i lišen steznika za trbuh.
Jean se smijao zajedno s njom. Tada je pomislio na Catherine. Oni su oboje bili prenježni, previše ranjivi i više su žudjeli za tim da ih netko voli, nego što su imali snage i hrabrosti da sami vole. Ljubiti nekoga značilo je imati mnogo hrabrosti i malo očekivanja. Hoće li ikad moći opet voljeti nekoga?
Čita li Catherine uopće moje razglednice?
Samy je znala slušati, sve je primala i uzvraćala mu. Nekoć je bila učiteljica, u Švicarskoj, u Melchnauu, pričala mu je. U Zürichu se bavila proučavanjem spavanja, bila je tehnička crtačica za vjetroelektrane na Atlantiku, u Vaucluseu je uzgajala koze i pravila sir.
I imala je urođenu slabost - nije znala lagati. Mogla je šutjeti, uskratiti odgovor, ali nije bila sposobna svjesno lagati.
- Zamisli to u našem društvu - rekla je. - Kao djevojčica imala sam mnogo poteškoća s tim. Svi su mislili da sam zločesto, neodgojeno dijete. Konobar u otmjenom restoranu pita: Je li bilo ukusno?, a ja odgovaram: Ne, ni malo. Majka školske prijateljice kojaje slavila rođendan pita: Onda, Samy, je li ti se svidjelo?, a ja pokušavam odgovoriti da, ali mogu reći jedino: Ne, bilo je dosadno, a vama smrdi iz usta jer ste popili previše crnog vina!
Perdu se smijao. Zanimljivo je koliko je čovjek blizak svojoj biti dok je dijete, pomislio je, i koliko se udaljava od nje kad pokušava biti voljen.
- Kad sam imala trinaest godina, pala sam s drveta, a na snimanju glave otkrili su da mi nedostaje stroj za proizvodnju laži u mozgu. Ja ne znam pisati izmišljene priče, osim ako doista ne naletim na jednoroga koji govori. Ne, ja mogu pričati samo o onom što sam vidjela ili osjetila u cijelosti. Ja sam od onih koji moraju leći u tavu da bi mogli govoriti o pečenim krumpirima.
Cuneo im je donio sladoled od lavande koji je sam napravio. Sladoled je imao trpak okus, ali i cvjetni miris.
Nedarovita lažljivica gledala je za Napolitancem.
- Nizak je, debeo i, objektivno rečeno, nije od onih muškaraca koji se mogu vidjeti na posterima. No pametan je, snažan i vjerojatno zna sve što je bitno za život pun ljubavi. On je za mene najljepši čovjek kojeg ću ikad poljubiti - rekla je Samy. - Čudno je što takvi dobri, izvrsni ljudi ne dobivaju više ljubavi. Može li njihov izgled biti razlog tomu što nitko ne primjećuje koliko su njihova duša, bit i načela otvoreni prema ljubavi i dobroti?
Uzdahnula je. - Ni mene nitko nije nikad volio. Prije sam mislila da je to zato što izgledam nekako čudno. Zatim sam se pitala zašto uvijek odlazim onamo gdje svaki momak već ima djevojku. Kod proizvođača sira u Vaucluseu... gospode Bože! Stari konji koji na ženu gledaju kao na veliku, dvonogu kozu, koja pere rublje. Sretan si kad ti kažu samo Dobar dan.
Samy je zamišljeno lizala sladoled.
- Ja mislim - i ispričavam se ako sam zaljubljena u svoje stavove, da, prvo, postoji ljubav koju doživljavamo donjim rubljem. Ja ju poznajem. Zabavna je petnaest minuta. Drugo, postoji ljubav koju doživljavamo glavom. I ona mi je poznata. Biraš muškarce koji odgovaraju tvojemu sklopu ili koji ne narušavaju previše tvoje životne planove. Ali oni te ne očaravaju. I treće, postoji ljubav koju osjećamo grudima ili solarnim pleksusom ili nečim između toga. Takvu ljubav ja želim. Neka to bude čarolija koja će potpuno osvijetliti moj život. Što ti misliš?
Isplazila je jezik, ljubičast od sladoleda.
Mislio je da zna što ju mora pitati.
- Samy? - upitao je.
- Što je, Jeanno?
Ona je, doduše, govorila drukčije, ali to je uvijek bilo tako. Ono što pišu spisatelji, to je zvuk njihova srca, njihove duše.
- Ti si napisala Južna svjetla, zar ne?

33.


Sunce je najvjerojatnije slučajno u tom trenutku zasjalo između dvije nakupine oblaka, oblikujući svjetlosni snop koji je pao na Samyne oči. Osvijetlio ju je. Dvije zapaljene svijeće. Samyno je lice oživjelo.
- Da - rekla je tiho, a onda glasnije: - Da.
- Da! – povikala je, kroz smijeh i plač, podigavši ruke. - Htjela sam s tom knjigom dozvati muškarca, Jeanno! Muškarca koji će me voljeti, ondje između grudi i pupka. Željela sam da me pronađe zato što me tražio, zato što je sanjao o meni, zato što uživa u svem što ja jesam i što ne treba ono što nisam - ali, Jean Perdu, znaš li što?
I dalje je ujedno plakala i smijala se.
- Ti si me našao. Ali ti nisi taj. Okrenula se.
- Momak u pregači cvjetnog uzorka, s lijepim, čvrstim mišićima. S brkovima koji će me bockati. On je taj. Ti si mi ga doveo. Ti i Južna svjetla, vi ste mi ga doveli. Na posve čaroban način.
Jean se zarazio njezinom radošću. Bila je u pravu, koliko god to zvučalo poželjno - on je čitao Južna svjetla, on se zaustavio u Cepoyu, susreo Salva i odatle... presto, evo ih ovdje.
Samy je obrisala lice slano od suza. - Morala sam napisati knjigu. Ti si ju morao pročitati, morao si sve to proživjeti i pretrpjeti da bi se na kraju ukrcao na brod i isplovio. Pusti nas da vjerujemo u to. Dobro?
- Naravno, Samy. Ja vjerujem u to. Ima knjiga koje su napisane za samo jednu osobu. Južna svjetla bila su za mene.
Skupljao je hrabrost. - Preživio sam samo zahvaljujući tvojoj knjizi - priznao je. - Shvatio sam sve tvoje misli, kao da si me poznavala prije nego što sam se sam poznavao.
Sanary-Samy stavila je ruku na usta.
- Neobično je to čuti, Jean. To je nešto najljepše što sam ikad čula.
Zagrlila ga je.
Ljubila ga je s desne i s lijeve strane, zatim ponovno po licu, poljubila mu je čelo, nos. Između poljubaca govorila je: - Reći ću ti nešto, vise neću pisanjem dozivati ljubav. Znaš li koliko sam dugo čekala? Više od dvadeset godina, kvragu! A sada me ispričaj, idem poljubiti svojeg čovjeka, i to propisno. To je posljednji dio pokusa. Ne dogodi li se ništa, večeras ću vjerojatno biti neraspoložena.
Još je jedanput čvrsto privila Jeana uza se.
- Uh, kako se bojim! Strašno! A tako lijepo. Ja živim, a ti? Primjećuješ li to, baš sada?
Izgubila se u utrobi broda. Jean je još samo čuo kako viče: - Uhuu, Salvo. Jean Perdu s čuđenjemje utvrdio da je to doista primijetio. Bio je to divan osjećaj.
Manonin dnevnik

Pariz, kolovoz 1992.

Ti spavaš.
Vidim te i više se ne sramim što se želim ukopati u slan pijesak i što mi jedan muškarac nikad neće značiti sve. Prestala sam si to predbacivati, kao tijekom proteklih pet kobaltno plavih ljeta. Nismo proveli mnogo dana zajedno, kad sve zbrojim, Jean Gavranovo Pero, dobijem pola godine, sto šezdeset devet dana udisanja istog zraka, dovoljno za dvorednu bisernu ogrlicu, po jedan biser za svaki dan.
Ali broje se i oni dani i one noći daleko od tebe, daleko poput pruga na nebu, kad sam mislila na tebe i tebi se radovala. Dvostruko postaje trostruko, u sreći i u krivnji. Gledajući tako, bilo je to petnaest godina, zapravo, nekoliko života. Živjela sam toliko različitih života...
Cesto sam se pitala jesam li krivo postupila, krivo izabrala. Bih li imala „pravi” život, s Lucom ili s kojim drugim muškarcem? Ili je sve bilo u mojim rukama, ali sam pogrešno započela?
No, kad je riječ o životu, ne postoji ni pogrešno ni ispravno. A sada i tako i tako više nije potrebno da si nastavljam postavljati to pitanje. Zašto mi nikad nije bio dovoljan samo jedan muškarac.
Bilo je tako mnogo odgovora.
Glasili su: Glad za životom!
Kao i; Požuda, užarena, nemirna, ljepljiva, mokra požuda. Glasili su: Pustite me da živim prije nego što mi se lice nabora, a kosa osijedi i postanem polunastanjena kuća na kraju ulice. Glasili su: Pariz.
Glasili su: Ti si mi se dogodio tako kao što se otok sudari s brodom (Ha, ha. To je bila moja faza „Ja nisam kriva, takva mi je sudbina”). Glasili su: Voli li me Luc dovoljno da bi to mogao podnijeti? Glasili su: Nisam dostojna, loša sam i zato je svejedno što radim.
Naravno, i ovo: Mogu biti s jednim, samo ako sam i s drugim. Vas dvojica, Luc i Jean, suprug i ljubavnik, jug i sjever, ljubav i seks, tijelo i duh, selo i grad. Vi ste dvije stvari koje mi nedostaju da bih bila cjelovita.
Udisati i izdisati i između toga: napokon postojati.
Dakle, postoje i trodijelne kugle.
Ali svi su ti odgovori u međuvremenu postali nevažni. Sada je najvažnije jedno drugo pitanje. Ono glasi: Kada? Kada ću ti reći što mi se dogodilo? Nikad.
Nikad, nikad, nikad i nikad. Ili ipak odmah sada, kad te dotaknem po ramenu, koje kao i uvijek viri ispod pokrivača u koji si se umotao. Kad bih te dodirnula, ti bi se odmah probudio i pitao bi:
- Što se događa? Mačkice, što je?
Voljela bih da se probudiš i spasiš me.
PROBUDI SE!
A zašto bi se i trebao probuditi? Ja sam ti predobro lagala.
Kada ću te ostaviti?
Ubrzo.
Ne noćas, neću uspjeti. To je kao da moram tisuću puta pokušati otići od tebe, okrenuti se i nikad se više osvrnuti kako bih doista jedanput uspjela.
Ja odlazim postupno. Brojim i govorim si: još tisuću poljubaca...još četiristo osamnaest poljubaca...još deset...još četiri. Posljednja tri dobro čuvam.
Kao tri ušećerena badema za Božić.
Sve se odbrojava. Spavanje s tobom. Zajednički smijeh. Naši posljednji plesovi započinju.
Uostalom, doista se može vrištati srcem, samo što to jako boli. Općenito, bolovi.
Oni smanjuju svijet. Sada vidim još samo tebe i sebe i Luca i ono što se razvilo između nas troje. Svatko je sudjelovao u tom. Sada ću pokušati spasiti što se još može spasiti. Neću razmišljati o kazni. Nesreća je demokratski namijenjena svim ljudima.
Kada ću odustati?
Nadam se, tek poslije toga.
Htjela bih još doživjeti da vidim je li spašavanje uspjelo.
Liječnici su mi preporučili da uzimam ibuprofen ili opijate, koji navodno djeluju samo na mozak i prekidaju elektrosignale u limfnom sustavu ispod pazuha, u plućima i glavi.
Ima dana kada zbog toga više ne sanjam u slikama. Katkada mirišem stvari koje podsjećaju na prošlost. Ili neke stvari imaju drukčiji miris. Izmet miriše kao cvijeće. Vino po zapaljenim gumama. Poljubac ima miris smrti.
Alija želim biti posve sigurna. Zbog toga ne uzimam lijekove. Katkada su bolovi tako jaki da gubim riječi i ne mogu se sastati s tobom. Tada ti lažem. Zapisujem rečenice, koje ti želim izgovoriti, i onda ih čitam. Kad se pojave bolovi, više ne mogu pohvatati slova uglavi. Postoji samo juha od slova. Skuhana slova, abc-gulaš.
Nekoliko puta bilo mi je žao što si dopustio da ti lažem. Nekoliko puta bila sam bijesna što si mi se uopće dogodio. Alt to nikad nije bilo dovoljno za mržnju.
Jean, ne znam što da radim. Ne znam trebam li te probuditi i zamoliti te da mi pomogneš. Ne znam trebam li istrgnuti ove stranice. Ili ih umnožiti i poslati tebi. Tada. Ili nikad. Pišem kako bih mogla bolje misliti.
Za sve drugo ionako nemam riječi.
*

Sada ti još više govorim svojim tijelom.
Ovim umornim, bolesnim drvetom juga iz kojeg raste, samo još jedan jedini zelen, nježan izboj; on bar može izraziti rudimentarne želje. Voli me. Drži me. Miluj me.
Paničan cvat, govorio je tata. Prije nego što se osuši, veliko drveće procvjeta još jedanput. Svu svoju snagu daje posljednjem izdanku, koji je još zdrav.
Nedavno si mi rekao kako sam lijepa. Nalazim se na početku paničnog cvata. Neke noći nazvao je Vijaya, iz New Yorka.
Ti si još bio na brodu i prodavao si najnovije izdanje Južnih svjetala. Ti bi najviše volio da svi čitaju tu lijepu, malu, neobičnu knjigu. Jednom si rekao da ta knjiga ne laže. U njoj nema ničega što je izmišljeno ili uljepšano riječima. Sve je istina.
Vijaya ima nove poslodavce, dva neobična citologa. Oni vjeruju da tijelo, a ne mozak, određuje dušu i karakter. Kažu da postoje milijarde drugih stanica. A ono što se događa njima, događa se duši.
Bol, rekao je, pain for example, bol na primjer, mijenja polaritet svih stanica. To počinje već nakon tri dana. Stanice uzbuđenja postaju stanice boli. Osjetne stanice postaju stanice straha. Stanice za koordinaciju postaju jastučići za igle. I na kraju je svaka nježnost samo bol, svaki dašak vjetra, svaka glazbena vibracija, svaka sjenka koja dolazi samo su okidači straha. I bol se požudno hrani svakim pokretom, u svakom mišiću te rada milijune novih osjetnih stanica za bol. Čovjek se iznutra neprestano mijenja, a to ne vidi nitko izvana.
Na kraju, at last, poželiš da te više nitko nikada ne dodiruje, kaže Vijaya. Postaješ usamljen.
Bolje rak duše, kaže tvoj stari prijatelj, kaže kako to rade znanstvenici, više ne misli na mučninu koju takve rečenice izazivaju kod onih koji nisu znanstvenici. On mi predskazuje što će mi se dogoditi.
Bol čini tijelo glupim, glavu također, to zna tvoj Vijaya. Zaboravljaš, više ne razmišljaš logički, nego samo panično. A u rupu, koju bol iskopa u mozgu, padaju sve svijetle misli. Sve nade. Na kraju padaš i sam u nju i nema te, nema te jer su te progutali pain i panic.
Kada ću umrijeti? Čisto statistički, to je zajamčeno.
Namjeravala sam još pojesti „trinaest božićnih poslastica”. Mama je majstor za biskvite i mus, tata će pripremiti četiri vrste voća, Luc će očistiti najljepše orahe. Tri stolnjaka, tri svijećnjaka, tri odlomljena komada kruha. Jedan komad za žive oko stola, jedan za sreću koja dolazi i jedan za siromašne i mrtve.
Bojim se da ću se tada već morati svađati s klošarima oko mrvica.
Luc me preklinjao da prihvatim liječenje.
Osim što su mi izgledi jednaki kao i u klađenju na konje, ionako bi umrlo nešto od mene, morali bi ionako naručiti nadgrobni spomenik, održati misu, izglasati rupčiće.
Hoću li osjetiti nadgrobni spomenik?
Tata me razumije. Kad sam mu rekla zašto ne želim ići na kemoterapiju, otišao je u šupu i dugo plakao. Gotovo sam bila sigurna da si je odsjekao ruku.
Mama je skamenjena. Izgleda kao skamenjeno maslinovo stablo, brada joj je kvrgava i tvrda, oči su joj poput kore drveta. Ona se pita u čem je pogriješila, zašto svoju prvu slutnju smrti ne može pretvoriti u ružan san, u majčinsku ljubav koja je zabrinuta više nego što je potrebno.
- Znala sam da smrt čeka u tom prokletom Parizu.
No ona me ne može okriviti. Na kraju okrivljuje samu sebe. Ta joj strogoća pomaže da nastavi i da moju posljednju sobu namjesti onako kako ja želim.
Ti sada ležiš na leđima kao plesaču pirueti. Jedna noga ispružena, druga savinuta. Jedna ruka iznad glave, druga ispružena u stranu.
Uvijek si me smatrao jedinstvenom. U pet godina nisi me nijedanput naživcirao niti ravnodušno pogledao. Kako ti je to samo pošlo za rukom?
Castor zuri u mene. Vjerojatno smo mi dvonošci jako čudni mačkama.
Vječnost, koja me čeka, čini mi se sumornom.
Katkada, ali to je zaista ružna misao, katkada poželim da netko koga volim ode prije mene. Kako bih znala da i ja to mogu.
Katkada pomislim da moraš otići prije mene, kako bih i ja mogla otići. Sigurna da me čekaš... Adieu, Jean Perdu.
Zavidim ti za sve one godine koje su još pred tobom. Odlazim u svoju posljednju sobu, a zatim u vrt. Da, tako će to biti. Izaći ću kroz vrata na terasi i otići ravno u zalazak sunca. A onda ću se pretvoriti u svjetlo pa ću biti posvuda.
To će biti moja narav, bit ću uvijek tu, svake večeri.

34.


Zajedno su proveli sjajnu večer. Salvo je posluživao školjke, Max je svirao klavir, a oni su naizmjence plesali na palubi sa Samy.
Posbje su uživali u pogledu na Avignon i na most Saint-Benezet, ovjekovječen u jednoj plesnoj pjesmi. Srpanj im se pokazao u svojoj punoj snazi. I nakon zalaska sunca temperatura je bila dvadeset osam stupnjeva.
Neposredno prije ponoći, Jean je podigao čašu.
- Hvala vam - rekao je. Za prijateljstvo. Za istinu. I za nevjerojatno dobro jelo.
Svi su podigli svoje čaše. Kad su se kucnuli, činilo se da zvono najavljuje kraj njihova zajedničkog putovanja.
- Uostalom, sada sam sretna - rekla je Samy, rumenih obraza. Nakon pola sata, rekla je: I dalje sam sretna - a nakon dva sata... vjerojatno je ponovno rekla na bezbroj drugih načina, a ne riječima, no to nisu čuli ni Max ni Jean. Obojica su odlučila da neće smetati ljubavnom paru pa su Samy i Salva ostavili same na brodu u njihovoj prvoj od vjerojatno mnogih noći te kroz najbliža gradska vrata odšetali u stari dio Avignona.
Uske ulice bile su pune šetača. Zbog ljetne vrućine na jugu sve su se aktivnosti prirodno odvijale do kasno u noć. Na trgu ispred raskošne vijećnice Max i Jean kupili su sladolede i gledali ulične umjetnike koji su žonglirali gorućim štapovima, izvodili akrobatske plesove i nasmijavali ljude u kafićima i bistroima. Jeanu se taj grad nije sviđao, doimao mu se kao lažljiva kurva koja je pokušavala spasiti dobar glas.
Max je jezikom zahvatio sladoled koji se brzo topio. Polupunim ustima rekao je kao usput: - Pisat ću knjige za djecu. Imam nekoliko ideja.
Jean ga je pogledao ispod oka.
To je, pomislio je, to je Maxov trenutak u kojem on pokušava biti ono što će tek postati.
- Mogu li ih čuti? - zamolio je, raznježivši se što ima čast svjedočiti tom trenutku.
- Mislio sam da me nećeš više ništa pitati.
*

Max je izvadio bilježnicu iz stražnjeg džepa i počeo čitati: - Stari se čarobnjak pitao kada će napokon doći kakva hrabra djevojka i iskopati ga iz vrta u kojem je već stotinu godina ležao zaboravljen ispod jagoda...
Max je uputio Perduu zamagljen, snen pogled.
- Ili priča o malom svetom Bimbamu.
- Bimbam?
- Da, to je svetac koji mora ispaštati za sve za što drugi ne žele. Zamišljam da je Bimbam čak imao djetinjstvo prije nego što su ga pitali: Ah, sveti Bimbame, hoćeš li ti što postati? Spisatelj?
Max se smijao. - Onda i jedna priča o Claire koja je zamijenila tijelo sa svojom mačkom Minou. Zatim još...
Budući junak svih dječjih soba, pomislio je Jean, slušajući Maxove prekrasne ideje.
-... i kako je mah Bruno na nebu pa se žali nadležnima na obitelj kojoj su ga dodijelili...
Jean je uživao u cvjetovima nježnosti koji su se otvarali u njegovim grudima dok je slušao Maxa. Tako je volio tog mladića! Njegovu posebnost, njegov pogled, njegov smijeh.
- ... a kad se sjenke vrate u djetinjstvo svojih gospodara kako bi ondje dovele stvari u red...
Prekrasno, pomislio je Jean. Poslat ću svoje sjenke natrag u vrijeme pa neka mi srede život. Kako zavodljivo! Ali, nažalost, nemoguće.
Vratili su se kasno u noć, sat prije svitanja.
Max se smjestio u svoj kut, načinio još nekoliko zabilješki i potom zaspao, Jean Perdu polako je koračao kroz svoju ploveću knjižaru koja se lagano njihala na vodi. Mačke su pratile i pomno promatrale visokog čovjeka. Osjetile su da se bliži rastanak.
Jean je svako malo prstima zahvatio u prazno, milujući knjige na polici. Točno je znao gdje se koja knjiga nalazila prije nego što ju je prodao. Onako kao što čovjek poznaje kuće i polja svoje ulice, svojeg zavičaja. Možda ih čak i vidi još dugo nakon što su njihovo mjesto zauzeli trgovački centri ili zaobilaznice.
Prisutnost knjiga uvijek je doživljavao kao zaštitu. U svojem je brodu pronašao cijeli svijet, sve osjećaje, svako mjesto i sva vremena. Nikad nije morao putovati i bih su mu dovoljni razgovori s njegovim knjigama. .. s vremenom ih je počeo cijeniti vise nego ljude.
Bile su manje opasne.
Sjeo je u naslonjač na malom podestu i kroz velik prozor promatrao vodu. Obje mačke skočile su mu u krilo.
- Sada više ne možeš ustati - govorila su njihova sve teža i sve toplija tijela. Moraš ostati ovdje.
Ovo je, dakle, bio njegov život. Površine dvadeset pet puta pet metara. Počeo ga je graditi kad je bio u Maxovim godinama. Brod, zbirku „ljekarne za dušu”, svoj ugled, taj sidreni lanac. Dan za danom kovao ih je, kalio, dio po dio. I usput razvijao sam sebe.
Ali nešto više nije bilo u redu s tim. Da je njegov život bio album za fotografije, sve bi slučajne snimke nalikovale jedna na drugu. Uvijek bi ga prikazivale na ovom brodu, s knjigom u ruci, samo bi kosa svakoga puta bila sve sijedija i rjeđa. Na kraju bi se nalazila slika staračkog, naboranog lica i pogleda koji traži i preklinje.
Ne, ne želi tako završiti - pitajući se je li to bilo to.
Postojao je samo jedan izlaz. Morao je odlučno razbiti lance.
Morao je napustiti brod. Napustiti ga zauvijek. Smučilo mu se pri toj pomisli... ali onda, kad je udahnuo i izdahnuo i zamislio život bez Lulu, osjetio je olakšanje.
U istom trenutku počela ga je peći savjest. Odbaciti Književnu ljekarnu poput dosadne ljubavnice?
- Ona to nije - promrmljao je Perdu. Pod njegovim rukama prele su mačke.
- Samo što ću s vama dvoje? - upitao ih je sav nesretan. Odnekud je čuo kako Samy pjeva u snu.
A u njegovoj se glavi stvorila slika.
Možda uopće ne mora ostaviti ljekarnu na cjedilu ili se truditi pronaći kupca.
- Možda bi se Cuneo ovdje osjećao dobro? - upitao je mačke koje su mu spavale na krilu.
One su gurale glave u njegove ruke.
Kažu da predenje može polučiti zarastanje kostiju i izliječiti skamenjenu dušu. Ali ako se to dogodi, mačke će krenuti svojim putem i neće se osvrtati. One vole bez srama i bezuvjetno, ali i bez obećanja.
Jean Perdu razmišljao je o Hesseovim Stubama. Naravno, većina ljudi poznavala je rečenicu: Svaki početak sadrži čaroliju... No nastavak koja nas štiti i pomaže nam živjeti poznavali su samo neki - a da kod Hessea nije bila riječ o novom početku, to nije shvatio gotovo nitko.
Nego o spremnosti za rastanak.
Rastanak od navika. Rastanak od iluzija.
Rastanak od života koji je odavno prošao i u kojem je čovjek bio još samo ljuštura u kojoj se s vremena na vrijeme dogodio uzdah.

35.


Na kasnom doručku dan ih je dočekao s trideset četiri stupnja - i s jednim iznenađenjem. Samy je već bila u nabavci s Cuneom i svima im je kupila mobitele.
Perdu je sumnjičavo promatrao svoj, koji mu je gurnula između kroasana i šalice za kavu. Za raspoznavanje brojki bile su mu potrebne naočale.
- Te stvari postoje već dvadeset godina. Možeš se osloniti na njih - poučio ga je Max.
- Ja sam ti ukucala naše brojeve - rekla je Samy Jeanu. - I želim da nas nazoveš. Kad se budeš osjećao dobro, kad ne budeš znao kako se poširaju jaja ili kad ti bude dosadno pa budeš htio skočiti kroz prozor kako bi ti bilo zanimljivije.
Jean je bio dirnut Samynom ozbiljnošću. - Hvala - rekao je zbunjeno.
Plašila ga je njezina otvorena, neustrašiva naklonost. Jesu li ljudi baš to voljeli kod prijateljstva?
Kad su se zagrlih, sitna Samy gotovo se izgubila u njegovu naručju.
- Ja, dakle... i ja bih htio nešto dati - počeo je govoriti Perdu. Zbunjeno je gurnuo Cuneu ključeve broda.
- Poštovana, najnenadarenija lažljivice na svijetu. Najbolji kuharu na svijetu zapadno od Italije. Odavde moram nastaviti putovati bez broda. Zbog toga vam predajem Lulu. Molim vas da uvijek ostavite jedno slobodno mjesto za mačke i za spisatelje koji traže svoje priče. Hoćete li? Ne morate, ali ako želite, ja ću biti sretan budete li pazili na brod. Na posudbu, zauvijek, takoreći, dakle...
- Ne! To je tvoj poziv, tvoj ured, tvoja ordinacija za one koje boli duša, tvoj pomagač u bijegu, tvoj dom. Ploveća si knjižara ti, ti, ludi momče, takvo se što ne daje nepoznatim ljudima, iako bi oni to voljeli imati! - vikala je Samy.
Zbunjeno su zurili u Samanthu.
- Oprostite - rekla je. - Ja... ah... ali ja mislim baš tako. To nije moguće. Nije moguća zamjena mobitela za brod. Strašno! - Samy se zbunjeno smijala.
- Čini se da je nesposobnost za laganje dar za cijeli život - primijetioje Max. - I uostalom, prije nego što me tko pita, ne, meni ne treba brod, ali ako me povezeš još komad puta automobilom, bit ću sretan.
Cuneove oči bile su pune suza.
- Ah, ah.
To je bilo sve što je uspio izustiti. - Ah, capitano. Ah, sve. Ja... cazzo... i sve to.
Dugo su razgovarali, raspravljali o za i protiv. Što su Cuneo i Samy više oklijevali, to je Jean bio ustrajniji.
Max se držao po strani, samo je jedanput upitao: - Zove li se to zapravo harakiri ih tako nekako?
Perdu se nije obazirao na njega. Moralo je biti tako, osjećao je to, i prošlo je pola dopodneva dok Samy i Cuneo nisu pristali.
Vrlo smjerno i vidljivo uzbuđeno Talijan je na kraju rekao: - Dobro, capitano. Pazit ćemo na tvoj brod. Tako dugo dok ga ne budeš htio ponovno imati. Svejedno kada, bilo to prekosutra, za godinu dana ih za trideset godina. I uvijek će biti otvoren za mačke i spisatelje.
Zaključili su sporazum prisnim zagrljajem učetvero.
Samy se zadnja odvojila od Jeana i pogledala ga s mnogo ljubavi.
- Moj omiljeni čitatelju - rekla je smiješeći se. - Nisam mogla zamisliti boljega od tebe.
Na kraju su Max i Jean spakirali svoju imovinu u Maxovu vreću i u nekoliko velikih vrećica te sišli s broda. Osim odjeće, Perdu je ponio i svoje započeto djelo, Veliku enciklopediju malih osjećaja.
Kad je Cuneo upalio motor i znalački počeo odvajati Lulu od obale, Perdu nije osjećao baš ništa.
Pokraj sebe vidio je i čuo Maxa, ali mu se činilo kao da se i on počeo odvajati od njega poput broda. Max je mahao rukama i vikao dao i Salut, a Perdu je pak bio siguran da nema više ruke s kojom bi mogao mahati.
Gledao je za svojom plovećom knjižarom sve dok se nije izgubila iza jednog riječnog zavoja.
Gledao je za njom i nakon što je odavno nestala, čekajući da mu oduzetost popusti i da nešto osjeti.
Kad je napokon bio u stanju okrenuti se, vidio je kako Max sjedi na klupi i mirno čeka.
- Idemo - rekao je Perdu ispucalim, suhim glasom.
Prvi put nakon više od pet tjedana podigli su novac iz svojih matičnih banaka koje su imale podružnice u Avignonu - iako je za to bilo potrebno obaviti desetke telefonskih razgovora, faksirati potpise i podvrgnuti se strogoj provjeri putnih isprava. Poslije toga su na kolodvoru za vlakove velikih brzina unajmili mali mliječno-bijel automobil i krenuli prema Luberonu.
Jugoistočno od Avignona vozili su sporednom cestom D9000. Bila su samo četrdeset četiri kilometra do Bonnieuxa.
Max je ushićeno gledao kroz spušten prozor. S lijeve i desne strane polja suncokreta, zeleni sočni sagovi od vinove loze te redovi grmova lavande oslikavali su krajolik različitim bojama. Žuto, tamnozeleno, ljubičasto. Iznad njih nadvilo se modro nebo s bijelim jastucima od oblaka.
U daljini na obzoru ugledali su Mali i Veliki Luberon; golem, dugačak stjenovit stol s po jednim stolcem sa svake strane.
Sunce je udaralo po tlu. Gutalo je zemlju i meso, zalijevalo polja i gradove prodornim sjajem.
- Trebamo slamnate šešire - zadovoljno je uzdahnuo Max.
- I lanene hlače.
- Trebamo dezodoranse i mlijeko za sunčanje - ispravio ga je Perdu ozbiljnim glasom.
Bilo je očito da se Max osjeća dobro. Ulazio je u to okruženje bez ikakva otpora, kao djelić slagalice na odgovarajuće mjesto.
Ne kao Jean. Sve što je vidio, bilo mu je neobično i strano. I dalje se osjećao opijeno.
Sela su se smjestila na zelenim brežuljcima poput kruna. Svijetao pješčani kamen, svijetli crijepovi na krovovima prkosili su suncu. Dostojanstvene grabljivice ponosno su letjele čuvajući zračni prostor. Ceste su bile uske i prazne.
Manon je vidjela to gorje, brda, brežuljke i šarena polja. Osjetila je taj blag zrak, poznavala je stoljetna stabla i njihove guste krošnje u kojima su cvrčci prebivah i trljali svoja ticala. Neprestano čegrtanje koje je Jeanu zvučalo kao: Što? Što? Što?
Što radiš ovdje? Što tražiš ovdje? Što osjećaš ovdje? Ništa.
Jeanu ova zemlja nije govorila baš ništa.
Već su prošh Ménerbes i njegove stijene boje curryja, duž vinograda i seoskih imanja približavali su se dolini Calavon i Bonnieuxu.
- Bonnieux se uzdiže između Malog i Velikog Luberona. Kao torta od pet katova - Manon je pričala Perduu. - Na samom su vrhu stara crkva i stoljetni cedrovi te najljepše groblje Luberona.
Dolje su vinogradari, voćari i kuće za odmor. Između su tri kata s kućama i restoranima. Sve je povezano strmim putovima i stubama pa seoske djevojke zato imaju lijepe, snažne listove. Pokazala je svoje Jeanu. A on ih je poljubio.
- Mislim da je ovdje lijepo - rekao je Max.
Drndali su se po poljskim putovima, obišli polje suncokreta, prešli preko jednog vinograda - te utvrdili da ne znaju gdje su. Jean je zaustavio automobil uz rub puta.
- To mora biti ovdje negdje, taj Le Petit St Jean - promrmljao je Jean gledajući u zemljovid.
Cvrčci su cvrčali. Sada je to zvučalo kao: be be be he he. Inače je bilo tako tiho da je samo lagano pucketanje ugašenog motora narušavalo taj mir.
A onda im je ususret dolazio drndav traktor. Vozio je iz vinograda velikom brzinom. Nikad prije nisu vidjeli takav traktor. Bio je jako uzak, a kotači su mu bili tanki, ali vrlo visoki tako da je mogao prolaziti između trsova.
Za upravljačem je sjedio mladić s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama, u odrezanim trapericama i izblijedjeloj majici. Pozdavio ih je kratko kimnuvši glavom i prošao pokraj njih. Max mu je počeo mahati i on se zaustavio nakon nekoliko metara. Max je otrčao do njega.
- Oprostite, sir, monsieur! - Jean je čuo kako Max viče. - Kako možemo doći do kuće Petit St Jean, Brigitte Bonnet?
Čovjek je ugasio motor, skinuo kapu i sunčane naočale te podlakticom obrisao čelo dok mu se duga kosa boje čokolade rasula po ramenima.
- Oh. Pardonnez moi, oprostite, mademoiselle, mislio sam da ste... muškarac - zbunjeno je rekao Max.
- Vjerojatno očekujete vidjeti ženu u uskoj haljini, a ne na traktoru - hladno je rekla strankinja te ponovno ugurala kosu pod kapu.
- Ili trudnu i bosonogu za štednjakom - dodao je Max. Neznanka se zabezeknula, a zatim prasnula u smijeh.
Kad se Jean u vozačevu sjedalu okrenuo prema njima, žena je već ponovno stavila velike tamne naočale te Maxu objašnjavala put. Imanje Bonnetovih nalazilo se s druge strane vinograda. Trebah su stalno voziti desno.
- Merci, mademoiselle.
Ostalo što joj je Max još rekao, izgubilo se u buci motora. Perdu je vidio još samo donji dio njezina lica - i blag osmijeh na usnama.
Zatim je stisnula gas i odvezla se. Ostavljajući za sobom mali oblak prašine.
- Mislim da je ovdje lijepo - rekao je Max, ušavši u automobil. Jean je pomislio kako se Max oduševio.
- Je li se upravo nešto dogodilo? - upitao je.
- Sa ženom?
Max se počeo smijati, malo preglasno i previsokim glasom. - Ah, ukratko, to je tako, dakle, u svakom slučaju, ona izgleda nevjerojatno.
Max izgleda kao sretan plišani zec, pomislio je Jean. - Prljava, uznojena, ali prokleto slatka. Kao čokolada iz hladnjaka. Ali inače, ne, inače... nije bilo ničega. Lijep traktor. Zašto?
Max je djelovao zbunjeno.
- Samo pitam - lagao je Jean.
Nakon nekoliko minuta pronašli su Le Petit St Jean. Seoska kuća iz ranog osamnaestog stoljeća, kao iz slikovnice. Siv kamen, uski, visoki prozori, vrt kao iz bajke, bujan i rascvjetan. Ovdje je Jean pronašao jedan od posljednih slobodnih kreveta kad je tek otkrio internetsku stranicu Luberonweb, a onda i madame Bonnet. Bilo je mjesta u njezinu preuređenom golubinjaku. Noćenje i doručak.
Brigitte Bonnet - niska žena kratke kose, u ranim pedesetim godinama - dočekala ih je srdačnim smiješkom i košaricom svježe ubranih marelica. Na sebi je imala mušku potkošulju i svjetlozelene bermude te šešir. Madame Bonnet bila je preplanula, smeđa poput oraha, i imala je plave oči.
Njezine marelice imale su nježne, sitne dlačice, a njezin preuređeni golubinjak pokazao se kao utočište od šesnaest kvadrata, s malim koritom, zahodom veličine ormara, nekoliko kuka za odjeću i vrlo uskim krevetom.
- A gdje je drugi krevet? - upitao je Jean.
- Oh, messieurs, imam samo ovaj jedan - zar vi niste par? - Ja ću spavati vani - brzo je predložio Max. Golubinjak je bio malen i prekrasan. S visokog prozora pogled se pružao do platoa Valensole. Zgrada je bila okružena velikim voćnjakom i nasadima lavande, pošljunčanom terasom i širokim kamenim zidom, koji se doimao kao ostatak nekakvog dvorca. Pokraj golubinjaka žuborio je mali zdenac. U njem se moglo hladiti vino i sjediti na zidu, mahati nogama i preko voćaka, povrtnjaka i vinograda gledati u dolinu, kao da ne postoje ni ceste ni druga imanja. Ovo mjesto izabrao je netko tko ima izražen smisao za perspektivu.
Max je skočio na širok zid i bacio pogled na dolinu, rukom štiteći oči od sunca. Ako se usredotočiš, čut ćeš motor traktora i vidjeti mali oblak prašine koji se u daljini neprestano pomiče lijevo pa desno.
I oko terase golubinjaka bili su posađeni grmovi lavande, ruže i voćke, a ispod raskošnog suncobrana nalazila su se dva naslonjača s udobnim svijetlim jastucima i stolom ukrašenim mozaikom.
Madame Bonnet onamo je donijela momcima dvije ledene orangine, ohlađeni bong veng - kako je na provansalskom izgovarala bon vin - svjetložuto svjetlucavo vino.
- Ovo je domaći bon veng, Luc Basset - čavrljala je Bonnetica. - Imanje je iz sedamnaestog stoljeća, tu je odmah, s druge strane D36, petnaest minuta hoda odavde. Njihovo vino Manon XVII dobilo je ove godine zlatnu medalju.
- Koje vino? Manon? - zapanjeno je upitao Perdu.
Max je bio pribran i lijepo se zahvalio uzrujanoj domaćici.
Zatim je proučavao naljepnicu na boci, dok se Brigitte Bonnet udaljavala kroz bujne gredice, zaustavljajući se kako bi tu i tamo iščupala kakvu travku. Preko natpisa Manon otisnut je crtež nekog lica u tušu. Mekani uvojci, poluosmijeh, prodoran pogled krupnih očiju, upućen promatraču.
- To je tvoja Manon? - zadivljeno je upitao Max. Jean je prvo kimnuo. Zatimje odmahnuo glavom. Ne, naravno da to nije ona. Osobito ne njegova Manon. Njegova je Manon bila mrtva i lijepa, a samo u snovima živa. A sada ga je gledala bez prethodnog upozorenja.
Uzeo je bocu iz Maxove ruke. Jean je nježno prešao prstom preko crteža Manonina lica. Njezina kosa. Njezin obraz. Njezina brada. Usta. Vrat.
Sve je to nekoć dodirivao, ali...
I tek je sada zadrhtao.
Prvo su mu počela podrhtavati koljena, zatim se drhtanje proširilo u trbuh i grudi, pa u ruke i prste i na kraju se zaustavilo u usnama i kapcima.
Mislio je da će mu zakazati krvotok.
Šapnuo je slabim glasom: - Ona je voljela zvuk koji je nastajao pri branju svježih marelica. Marelicu treba nježno uhvatiti palcem i dvama prstima, lagano zakrenuti i onda se čuje krck. Njezina se mačka zvala Miau. Miau je zimi spavala na njezinoj glavi, kao šešir. Manon je naslijedila nožne prste od oca, rekla je, nožne prste i struk. Manon je jako voljela oca. I voljela je crêpes sa sirom banon te med od lavande. A kad je spavala, Max, znala se smijati u snu. Bila je udana za Luca, a ja sam joj bio ljubavnik. Luc Basset, vigneron.
Jean je podigao glavu. Drhtavim rukama stavioje vino na stol ukrašen mozaikom.
Najradije bi ga bacio preko zida - kad ne bi bilo iracionalnog straha da će razbiti Manonino lice.
Jean to nije mogao izdržati. Nije mogao podnijeti sebe! Nalazio se u jednom od najljepših mjesta na svijetu. S prijateljem koji mu je postao sin i osoba od povjerenja. Za sobom je porušio mostove i krenuo prema jugu, preko vode i suza.
Samo zato da shvati kako još nije spreman.
U mislima je i dalje stajao u hodniku svojega stana, ispred regala s knjigama koji ga je zazidao.
Je li očekivao da će se sve nekim čudom riješiti samo od sebe ako dođe ovamo? Da može svoju bol ostaviti na rijekama, svoje neisplakane suze zamijeniti za oproštaj od mrtve žene? Da je došao dovoljno daleko i zaslužio spasenje?
Da, jest.
Ali nije bilo baš tako jednostavno. Nikad nije tako jednostavno.
Ljutito je okrenuo bocu. Neka ga Manon više ne gleda tako.
Ne. Ne može tako stati pred nju. Ne kao takav nečovjek, čije srce luta uokolo od straha da će ponovno zavoljeti nekoga i potom ga izgubiti.
Max je stavio ruku u džep traperica i čvrsto stisnuo šaku. .
Vrlo čvrsto.

36.


Svileni zrak juga prostrujao je kroz automobil. Sve prozore iznemoglog Renaulta 5 Jean je spustio. Gerard Bonet, Brigittin suprug, darovao mu je automobil, a unajmljena kola ostavili su u Aptu.
Desna vrata bila su plava, lijeva crvena, a ostatak krntije bio je bež boje ili boje hrđe. Jean Perdu krenuo je na put tim kolima i s malom putnom torbom. Preko Bonnieuxa stigao je do Loumarina, a zatim preko Pertiusa do Aixa. Odatle je najbržim putem nastavio prema jugu i moru. Ondje dolje ponosno se prostirao Marseille u svojem zaljevu. Veliki grad u kojem su se ljubile i ratovale Afrika, Europa i Azija. Poput iskričavog organizma što diše, lučki je grad ležao u ljetnom sumraku kad se Jean iza Vitrollesa spustio na cestu A7.
Na lijevoj strani bijele kuće grada. Na desnoj plavetnilo neba i vode. Pogled je oduzimao dah.
More.
Kako se samo ljeskalo.
- Pozdravljam te, more rekao je Jean Perdu šaptom. Pogled ga je uzdrmao. Kao da je voda izbacila harpun koji mu se zabio u srce, te ga čvrstim užetom malo-pomalo privlačila k sebi.
Voda. Nebo. Gore bijeli tragovi oblaka, dolje bijeli tragovi valova.
O, da. On je htio ući u to plavetnilo bez granica. Duž strme obale. Sve dalje i dalje. Sve dok se ne oslobodi tog drhtanja koje ga je i dalje mučilo. Je li uzrok tomu bio rastanak od Lulu? Možda više nije bio tužan kad se prestao nadati.
Jean Perdu želio je voziti sve dok ne bude siguran. Htio je pronaći mjesto na koje bi se mogao povući poput ranjene životinje.
Ozdravljenje. Moram ozdraviti.
To nije znao kad je krenuo iz Pariza.
Prije nego što ga svladaju misli o tom što sve nije znao, upalio je radio,
- A ako nam želite nešto reći o događaju koji vas je učinio onim što jeste, što bi to bilo? Nazovite me i recite meni i svim našim slušateljima u okrugu Var.
Dali su jedan telefonski broj, a onda je voditeljica čokoladnoga glasa najavila glazbu. Lagano djelo, poput valova. Tu i tamo sjetni uzdasi električne gitare. Bubnjevi dočaravaju udaranje valova o stijene.
Alhatros Fleetwood Maca.
Jean Perdu vidio je u mislima let galeba pri zalasku sunca, plažu na kraju svijeta na kojoj pucketa vatra od naplavljenog drveta.
Vozeći po ljetnoj vrućini marsejskom gradskom autocestom, Jean se pitao koji bi to bio njegov događaj, a na radiju je Margot iz Auhagne govorila o trenutku u kojem je počela postajati ono što jest.
- To je bilo rođenje mojeg prvog djeteta, moje kćeri, zove se Fleur. Ali da bol može donijeti takvu sreću, takav mir... poslije toga osjetila sam nešto poput iskupljenja. Sve je odjednom imalo smisla, više se nisam bojala smrti. Darovala sam život, a bol je bio put do sreće.
Jean je na trentak shvaćao tu Margot iz Aubagne. Ali on je i dalje bio muškarac. Nikad neće znati kakav je osjećaj devet mjeseci dijeliti tijelo s drugom osobom. Nikad neće moći osjetiti kako dio njega zauvijek prelazi u dijete i nestaje.
Sada je vozio dugačkim marsejskim tunelom koji je prolazio ispod katedrale. Unatoč tomu, nije izgubio radij ski signal.
Sljedeći slušatelj koji se javio bio je Gil iz Marseilla. Imao je tvrd, radnički izgovor.
- Ja sam postao ja kad mi je umro sin - rekao je zapinjući - zato što mi je žalovanje pokazalo što je važno. Žalovanje izgleda ovako: u početku te prati neprestano. Budi te iz sna. Cijeloga je dana uz tebe, posvuda. Cijelu večer, ne daje ti mira ni u snu. Guši te i protresa te. Ali te i grije. Nakon nekog vremena odlazi, ali ne zauvijek. Neprestano izviruje. A onda, na kraju... odjednom sam shvatio što je u životu važno. Žalost mi je to otkrila. Ljubav je važna. Hrana. I uspravno držanje leda. Važno je ne reći da kad moraš reći ne.
Uslijedila je glazba. Jean je ostavio Marseille iza sebe.
Jesam li mislio da sam ja jedini čovjek koji tuguje? Kojeg je tuga bacila u očaj? Ah, Manon. Nisam imao nikoga s kim bih mogao razgovarati o tebi.
Sjetio se tog zapravo banalnog razloga zbog kojega je u Parizu odvezao užad. Hesseove Stube kao držači za knjige. Ta duboko intimna pjesma koja razumije ljude... upotrijebljena u marketinške svrhe.
Shvatio je da ni sam nije mogao ispustiti ni jednu stubu.
Ali na koje je stupio? Je li se još nalazio na kraju? Je li već bio na početku? Ili je pao, izgubio korak? Ugasio je radio. Ubrzo je ugledao izlaz za Cassis pa se prestrojio.
Sišao je s autoceste, i dalje zadubljen u misli. Malo poslije stigao je u Cassis pa se provlačio kroz strme ulice. Mnogo turista, plastičnih životinja za kupanje, dijamantnih naušnica uz večernje haljine.
Na restoranu uz obalu, koji je djelovao vrlo skupo, velik je plakat pozivao na Bali bufett.
Ja ne pripadam ovomu mjestu.
Perdu je pomislio na Erica Lansona, terapeuta iz administrativne četvrti Pariza, koji je volio čitati fantastiku i pokušavao razveseliti jednom književnom psihoanalizom. S Lansonom bi mogao razgovarati o tom žalovanju, o tom strahu! Terapeut je Jeanu jednom poslao razglednicu iz Balija. Ondjeje smrt bila vrhunac života. Smrt se slavila plesom, sviranjem na zvonima te hranom od plodova mora. Jean se pitao što bi Max rekao na takvo slavlje. Sigurno nešto pogrdno. Nešto duhovito.
Max je na rastanku rekao Jeanu dvije stvari. Prvo, da se mrtve treba pogledati, spaliti i zakopati njihov pepeo a poslije toga treba početi pričati njihovu priču.
- Mrtvi ne daju mira onima koji šute o njima.
Drugo, okolica Bonnieuxa njemu se doista sviđa pa će ostati u golubinjaku i pisati.
Jean Perdu slutio je da i crven vinogradski traktor ima određenu ulogu u tom.
Ali što je to značilo? Da se mora pisati priča o mrtvima?
Perdu se nakašljao te glasno rekao u prazna kola: - Ona je govorila kakva je priroda. Manon je pokazivala svoje osjećaje, uvijek. Voljela je tango. Pila je život poput šampanjca i tako se odnosila prema njemu: uvijek je znala da je život nešto posebno.
Osjetio je kako ga obuzima golema tuga.
U posljednja dva tjedna plakao je više nego u prethodnih dvadeset godina. Ali sve su suze bile za Manon, sve do posljednje i on se više nije sramio.
Perdu se brzo provezao strmim ulicama Cassisa. S desne strane ostavio je za sobom Cap Canaille i spektakularne crvene stijene te nastavio voziti po uzvisinama i kroz borove šume po staroj, zavojitoj obalnoj cesti koja je povezivala Marseille s Cannesom. Sela su se stapala u jedno, nizovi kuća pružali su se izvan gradskih granica, palme su se izmjenjivale s borovima, cvijećem i stijenama. La Ciotat. Le Lioquet. A onda Les Lecques.
Ugledavši parkiralište uz prilaz plaži, Jean je spontano izašao iz mirne kolone automobila. Bio je gladan.
Gradić od oronulih starih vila i novih, pragmatičnih hotelskih naselja uz širok obalni pojas bio je nastanjen obiteljima. Ljudi su šetali duž plaže i šetnicom, objedovali u restoranima i bistroima, koji su širom otvorili staklene stijene s pogledom na more.
Nekoliko preplanulih dječaka u plićaku dobacivalo se frizbijem, a dalje, iza lanca žutih bova i svjetionika, vrzmala se skupina bijelih školskih sportskih jedrilica.
Jean je pronašao mjesto za šankom bistroa L’équateur, dva metra udaljenog od pijeska, a deset metara od niskih valova. Plavi, veliki suncobrani njihali su se na vjetru iznad čistih stolova, gusto postavljenih, kao i svugdje u Provansi u jeku sezone kad su gosti bih natiskani kao sardine u limenci. Perdu je imao dobro mjesto za šankom.
Dok je iz dubokog, crnog lonca jeo vruće dagnje s bogatim umakom od začinskih trava i vrhnja, te pio vodu i čašu oporog bijelog vina Bandol, nije ispuštao iz vida more.
Obasjano večernjim sunčevim sjajem more je imalo svijetlo plavu boju. Na zalasku sunca odlučilo se za tamnu tirkiznu. Pijesak se prelijevao u bojama od svjetloplave do tamne boje lana i škriljevca. Žene koje su prolazile bile su sve uzbuđenije, suknje sve kraće, a smijeh sve radosniji. U luci je bio postavljen disko na otvorenom, u koji su se slijevale grupice od triju ili četiriju žena u tankim haljinicama ili kratkim trapericama i majicama koje su im skliznule s preplanulih, sjajnih ramena.
Perdu je gledao za mladim ženama i muškarcima. Po načinu njihova brzog hoda i lagano pognutog držanja prepoznao je neobuzdanu želju mladih za novim doživljajima. Želju da što prije stignu na mjesta koja obećavaju pustolovinu. Erotsku pustolovinu! Smijeh, slobodu, ples do jutra, bose noge na prohladnom pijesku na plaži, žar u trbuhu. I poljupce, kojih će se sjećati do kraja života.
Saint-Cyr i Les Lecques na zalasku sunca pretvarali su se u ugodno mjesto za tulume.
Ljetni život na jugu. To su bili vrući popodnevni sati u kojima gusta krv umorno teče venama.
Strmi dijelovi sela prekriveni kućama i borovima s Jeanove lijeve strane obasjani hrđavo zlatnim sjajem, narančastoplav obzor, morski valovi slatki i slani.
Kad je pojeo gotovo sve školjke iz lonca i kupio plavocrne, svjetlucave ostatke iz vrhnja, koje je mirisalo po začinskim travama i bilo pomiješano s morskom vodom, more, nebo i tlo za pet minuta uronili su u isto plavetnilo. Zrak, njegovo vino i bijeli zidovi i šetnice poprimili su sivoplavu boju, a ljudi su izgledah kao kameni kipovi koji govore.
Plavokos surfer pokupio je Perduov lonac i tanjur s otpacima i stavio pred njega posudu s toplom vodom za pranje ruku.
- Hoćeš li desert?
To je zvučalo ljubazno, ali ujedno i kao: „Ako ne želiš, onda, molim te, idi i oslobodi mjesto za druge goste.”
Unatoč tomu osjećao se dobro. Jeo je more i pio ga očima. Žudio je za tim i sada više nije onako drhtao.
Perdu nije ispio vino do kraja, bacio je novčanicu na pladanj s računima te se uputio prema svojemu šarenomu Renaultu 5. S okusom soli na usnama nastavio je voziti obalnom cestom.
Kad je izgubio more iz vida, prkosno je skrenuo u prvu poprečnu ulicu s desne strane i time napustio Route nationale. Ubrzo ga je ponovno ugledao na blijedoj mjesečini, između borova, čempresa, krošanja nagnutih u smjeru kojim puše vjetar, između kuća, hotela i vila. Vozio je praznim uličicama prekrasnog stambenog naselja. Raskošne vile različitih boja. Nije, doduše, znao gdje se nalazi, ali je znao da bi se volio sutra ovdje probuditi i plivati u moru. Došlo je vrijeme da potraži smještaj ili mjesto na plaži gdje bi mogao naložiti vatru i spavati pod zvijezdama.
U trenutku kad je Perdu vozio bulevarom Frederic Mistral, Renault je počeo pištati. Pištanje je završilo praskom i motor se ugasio. Perdu je još samo uspio zaustaviti automobil sa strane.
Reanult je ondje izdahnuo. Jean ga je pokušao upaliti, ali se nije čulo ni kvrc. Automobil je očito također želio ostati ovdje.
Monsieur Perdu izašao je i osvrnuo se oko sebe. Ugledao je mali zaljev, a iznad njega vile i zgrade s apartmanima u nizu dugačkom pola kilometra. Iznad njih treperilo je ugodno narančastoplavo svjetlo. Iz automobila je uzeo malu torbu i krenuo.
Zrak je bio ispunjen nekakvim spasonosnim mirom. Nije bilo diska na otvorenom. Nije bilo kolona automobila. Da, ovdje je čak i more bilo mirnije.
Kad je nakon deset minuta hoda uz stare, male vile s rascvjetalim vrtovima stigao do neobične, četvrtaste kule oko koje je prije stotinu godina izgrađen hotel, počeo je naslućivati gdje se nalazi.
Baš tu! A ipak je bilo logično.
Sa strahopoštovanjem došao je do keja. Zažmirio je kako bi bolje osjetio miris. Sol. Daljina. Svježina.
Ponovno je otvorio oči. Stara ribarska luka. Deseci šarenih brodića što se njišu na plavoj vodi. Iza njih raskošne bijele jahte. Kuće - ni jedna viša od četiri kata, pročelja pastelnih boja.
To lijepo, staro mjesto pomoraca, po danu obasjano svjetlošću koja ističe boje, noću pod raskošnim zvjezdanim nebom, a navečer u ružičastom sjaju staromodnih uličnih svjetiljaka. Eno tržnice sa žutim i crvenim tendama ispod bujnih platana. Ljudi, smireni suncem i morem, zaneseno gledaju preda se, prikovani za neki od brojnih stolova i stolaca starih barova i novih kafića.
Mjesto koje je upoznalo i zaštitilo mnoge bjegunce.
Sanary-sur-Mer.

37.


Prima: Catherine (Prezime slavnog Le P.-a znate), ulica Montagnard 27, 75011 Pariz


Sanary-sur-Mer, kolovoz

Daleka Catherine,
More se do sada pokazalo u dvadeset sedam boja. Danas ta mješavina plavog i bijelog. Boja petroleja, kako ju nazivaju žene u buticima, koje se u to razumiju, jaju nazivam mokrom tirkiznom.
More, Catherine, može vrištati. Može grepsti poput mačke. Može se pripiti uza te i milovati te, može postati najsjajnijim zrcalom, a onda opet bijesni i mami surfere u visoke, gromoglasne valove. Svaki je dan drukčiji, galebovi u olujnim danima plaču kao mala djeca, a za sunčanih dana navještaju ljepotu: Lijepo! Lijepo! Lijepo! Možeš umrijeti od ljepote Sanaryja, a da i ne primijetiš.
Moji samački dani u belle blue, u mojoj plavoj sobi u Andreovu pansionu Beau Sejours, prohujali su već nakon četrnaestog srpnja. Više ne moram puniti krevetninu odjećom i odlaziti k madame Pauline s izrazom lica zeta ili ići u praonicu rublja iza robne kuće u mjestu Six-Fours-les-Plages. Sad imam perilicu rublja. U knjižari je bila isplata plaće, MM - madame Minou Monfrère, prva vlasnica knjižare u mjestu - zadovoljna je sa mnom. Ne smetam joj, kaže. Pa dobro. Prva šefica u mojem životu dodijelila mi je dječje knjige, leksikone, klasike i zamolila me da osnujem odjel njemačkh književnika u izbjeglištvu. Radim sve onako kako ona želi i na neki način odgovara mi što se ne moram sam upregnuti u kola.
Našao sam i kuću, za perilicu i za sebe.
Kuća se nalazi na brežuljku iznad luke, iza kapelice Notre Dame de Pitié, ali ispred Portissola, male plaže gdje gosti leže jedan do drugoga. U Parizu ima stanova u starim zgradama, koji su veći od ove kuće. Ali nisu tako lijepi.
Njezina boja prelijevala se od crvene boje plamenca do žute boje kineskog curryja. Iz jedne od spavaćih soba vidi se palma, bor, mnogo cvijeća i stražnja strana kapelice, a zatim, preko hibiskusa vidi se i more. Kombinacija boja koju bi volio i Gauguin. Ružičasta i boja petroleja. Ružičasta i mokra tirkizna. Siguran sam da ću tek ovdje naučiti gledati, Catherine.
Umjesto da plaćam stanarinu, obnavljam kuću boje plamenca i curryja otkako sam uselio u nju. Njezini su vlasnici Andre i njegova supruga Pauline. Oni sami nemaju vremena kao ni djece koju bi mogli natjerati na to. Njihov pansion od devet soba, Beau Séjours, ljeti je rasprodan.
Nedostaje mi Plava soba, broj 3 na prvom katu, kao i Andréov zveckav glas, njegov doručak, njegovo mirno stražnje dvorište s krovom od lišća. Andre ima nekakve sličnosti s mojim ocem. On kuha za goste, Pauline slaže pasijans ili, po želji nekih dama, tarot i vodi brigu o atmosferi. Najčešće ju vidim kako puši i slaže karte na plastičnom stolu. I meni je to ponudila. Trebam li prihvatiti?
Njihove čistačice - Aimée, plavokosa, debela, vrlo glasna, vrlo vesela, i Sülüm, sitna, mršava, čvrsta, Oliva u malom, smije se bez glasa i bez zubi - nose posude s vodom za pranje rublja kao što Parižanke nose svoje torbice marke Vuitton i Chanel. Često viđam Aimee u crkvi, u onoj pokraj luke. Ona pjeva sa suzama u očima. Božje su službe ovdje čovječje službe. Ministranti su mladi, nose bijele noćne košulje i srdačno se smiješe. U Sanaryju nema one prijetvornosti kakvu susrećemo u mnogim turističkim mjestima na jugu.
Ovdje se mora pjevati. Sa suzama radosnicama u očima. Ja sam opet počeo pjevati dok se tuširam, skakućući u ritmu mlaza posustale ručice tuša. No katkada sam potpuno sputan, kao da stanujem u nekakvoj nevidljivoj kutiji, zatočen, dok su svi drugi slobodni. Tada mi se čak i moj glas čini suvišnim.
Terasu ću natkriti jer je sunce tako jako da se ona doima poput golemog salona plemićke kuće, gdje se osjećaš sigurno, okružen si raskošnim sjajem i blagošću, ali i potišteno, ugroženo, gušiš se kad žega potraje predugo. Između četrnaest i sedamnaest, katkad i do devetnaest sati nitko u Sanaryju ne izlazi iz svoje hladovine. Ljudi se radije zavlače u najhladnije mjesto u kući, liježu goli na hladne keramičke pločice u podrumu i čekaju da se ljepota i vanjska peć napokon smiluju. Ja si stavljam na glavu i leđa mokre ručnike.
S kuhinjske terase koju gradim, vide se između jedara šarena pročelja u luci, a ponajbolje sjajne bijele jahte te svjetionik na kraju mola, gdje vatrogasci četrnaestog srpnja priređuju vatromet. Preko puta se vide vijugavi brežuljci i brda iza kojih se nalaze Toulon i Hyères. Mnogo bijelih kućica razasutih po stjenovitim brežuljcima. Ako se podigneš na prste, vidjet ćeš četvrtastu kulu starog Saint-Nazairea. Oko kule izgrađen je Hôtel de la Tour, ravan trupac u kojem su neki njemački književnici preživjeli izbjeglištvo tijekom teških ratnih godina.
Mannovi, Feuchtwangerovi, Brecht. Bondyjevi, Toller. Jedan Zweig, a i drugi. Wolff, Seghers i Massary. Prekrasno ime za ženu: Fritzi.
(Držim predavanja, oprosti mi, Catherine! Papir je strpljiv. Autor nije nikad.)
Kad sam krajem srpnja igrao pétanque u staroj luci na keju Wilson, i to ne više kao neugodan početnik, iza ugla se pojavio nizak, okrugao Napolitanac, s panama šeširom na glavi. Brkovi su mu podrhtavali kao u mačke. Dolazio je pod ruku sa ženom kojoj se na licu vidjelo da ima veliko srce: Cuneo i Samy! Ostali su dva tjedna, brod je za to vrijeme bio pod nadzorom grada Cuiseryja. Onamo je i pripadala, Lulu, luda za knjigama, među sebi sličnima.
Odakle, zašto, zbog čega, zašto? Velik pozdrav.
- Zašto, molim te lijepo, nikad ne uključiš mobitel? - graknula je Samy. No ipak su se snašli. Preko Maxa i madame Rosalette, naravno. Nesebično, kao uvijek, svojim špijunskim pothvatima. Sigurno je proučavala žigove na pismima koja sam ti pisao i znala je već tjednima da se nalazim u Sanaryju. Što bi prijatelji i ljubavnici bez recepcionara ovoga svijeta? Tko zna, možda su sve naše zadaće zapisane u Velikoj knjizi života? Neki od nas znaju dobro voljeti, a drugi dobro paze na one koji vole.
Ja, naravno, znam zašto sam zaboravio telefon.
Zato što sam predugo obitavao u svijetu od papira. Ja tek upoznajem ovo ovdje.
Cuneo mi je četiri dana pomagao zidati i pokušavao me naučiti da na kuhanje gledam kao na vođenje ljubavi. Neobični nastavni sati i lekcije na tržnicama gdje su prodavačice bile zatrpane rajčicama, mahunama, dinjama, voćem, češnjakom, trima vrstama rotkvica, malinama, krumpirom i lukom u gajbama. U slastičarnici iza ringišpila jeli smo slan sladoled od karamela. Blago slan, zagorjelo sladak, pjenast i hladan. Nikad nisam jeo savršen sladoled, a sada ga jedem svakoga dana (katkad i noću).
Cuneo me naučio gledati rukama. Pokazao mi je kako ću otkriti na koji način treba postupati s određenim namirnicama. Naučio me mirisati i po mirisu raspoznati što se s čime slaže i što mogu od toga skuhati. U moj hladnjak stavio je šalicu mljevene kave koja će pokupiti sve nepoželjne mirise. Pirjali smo, kuhali, pekli, roštiljali ribu.
Budeš li me još jedanput pitala hoću li kuhati za tebe, ja ću te zavesti svim ovim što sam naučio.
Samy mi je otkrila jednu od svojih posljednjih mudrosti. Moja mala, velika prijateljica. Iznimno nije galamila - ona inače jako voli galamiti - nego me zagrlila dok sam sjedio i gledao u more i brojao boje. Šapnula je sasvim tiho: - Znaš li da između kraja i novog početka postoji međusvijet? To je ranjeno vrijeme, Jean Perdu, To je baruština u kojoj se skupljaju snovi i brige te zaboravljene namjere. Tada tvoji koraci postaju teži. Nemoj podcijeniti to razdoblje, Jeanno, između rastanka i novog početka. Daj si vremena. Katkad su takvi pragovi širi od tvojega koraka.
Otada često razmišljam o tom što je Samy nazvala ranjenim vremenom, međusvijetom. O pragu između rastanka i novog početka, koji treba ostaviti za sobom. Pitam se, počinje li moj trag tek sada... ili traje već dvadeset godina.
Poznaješ li i to ranjeno vrijeme? Je li ljubavna bol jednaka žalosti za umrlom osobom? Jesu li to pitanja koja ti smijem postavljati?
Sanary je vjerojatno jedno od rijetkih mjesta u našoj zemlji, u kojem se domaći stanovnici smješkaju kad im preporučim nekog njemačkog spisatelja. Oni su na određen način ponosni što su za vrijeme diktature dali utočište prvoj garnituri njemačkih spisateljica i spisatelja. No očuvano je samo nekoliko izbjegličkih kuća, šest ili sedam, Mannova je kuća ponovno izgrađena. U knjižarama gotovo i nema njihovih djela, a deseci spisatelja ovdje su našli utočište. Ja osnivam odjel, MM mi je dala odvezane ruke.
Ona me preporučila i gradskim ocima, zamisli. Gradonačelnik, visok maneken kratke srebrne kose, voli da u paradi povodom četrnaestog srpnja sudjeluju i vatrogasna kola. Vatrogasci pritom pokazuju sve što imaju, Catherine. Kamione, tankere, džipove pa čak i bicikl i čamce na prikolicama. Veličanstveno, a tek mlade snage koje stupaju za njima, ponosno i opušteno.
Gradonačelnikova je knjižnica, naprotiv, jadna polica za lijekove. Zvučna imena poput Camusa, Baudelairea, Balzaca, sve u koži, tako da posjetitelji vjerojatno misle: „Oh! Montesquieu! I Proust, kako dosadno.”
Predložio sam gospodinu gradonačelniku da čita što želi, a ne ono što ostavlja dojam i da knjige ne slaže po boji omota ni po abecedi ni po žanru. Nego po skupinama. Sve o Italiji u jedan kut: kuharice, krimiće Donne Leon, stručne knjige o Da Vinciju, vjerske rasprave Franje Asiškog, bilo što. Sve o moru u drugi kut, od Hemingwaya do vrsta morskih pasa, od pjesama o ribama do ribljih jela.
On me smatra pametnijim nego što jesam,
U knjižari madame MM ima jedno mjesto koje jako volim. Odmah pokraj rječnika, mirno mjesto na koje samo povremeno svraćaju djevojčice i kriomice listaju knjige tražeći nešto od čega su ih roditelji odvraćali govoreći: - Ti si još mala za to, ja ću ti sve objasniti kad budeš velika.
Osobno mislim da nema pitanja koje bi bilo preveliko. Samo mu se odgovori moraju prilagoditi.
Sjedim u tom kutku, na ljestvama, pravim se pametan i dišem. Samo to.
*

Iz mojega skrovišta vidim u odrazu otvorenih staklenih vrata nebo i u daljini djelić mora. Sve mi izgleda ljepše, nježnije, iako je gotovo nemoguće naći nešto ljepše. Medu bijelim gradovima na obali, između Marseillea i Toulona, Sanary je posljednje mjesto na kojem se živi i kad više nema turista. Naravno, sve se podređuje njima, od lipnja do kolovoza, tako da ne možeš navečer dobiti mjesto u restoranu, ako ga nisi na vrijeme rezervirao. Ali kad gosti odu, ne ostavljaju za sobom prazne kuće i opustjele super-markete. Ovdje se uvijek živi. Ulice su uske, kuće šarene i male.
Žitelji se drže zajedno, a ribari u zoru prodaju goleme ribe sa svojih brodica. To je gradić koji bi se mogao nalaziti u Luberonu, nalik na selo, samosvojan, ponosan. Ali Luberon je već dvadeset prvi okrug Pariza.
Sanary je mjesto za kojim žudiš.
Sada i ja svake večeri igram pétanque, ne u boulodromu, nego na keju Wilson. Reflektori se gase tek jedan sat prije ponoći. Ondje igraju mirni muškarci (neki bi rekli: stari) i ne govori se mnogo.
To je najljepše mjesto u Sanaryju. Vidiš more, grad, svjetla, boće, čamce. Nalaziš se usred svega, ali tu vlada potpuni mir. Nema pljeskanja, samo katkad čuješ tih uzdah Aaah!, sudaranje boća, a kad pogodi moj nov zubar, čuješ jedno Peng! Mojemu bi se ocu to svidjelo.
U posljednje vrijeme često zamišljam kako ću igrati s ocem. I razgovarati. I smijati se. Oh, Catherine, ima još toliko toga o čem bismo trebali razgovarati i čemu bi se trebali smijati.
Kamo je nestalo posljednjih dvadeset godina?
Jug je plav i šaren, Catherine.
Ovdje nedostaje tvoja boja. Od nje bi sve zablistalo.
Jean.

38.


Perdu je plivao svakog jutra, prije velike vrućine, i svake večeri, prije zalaska sunca. Otkrio je da samo tako može odagnati tugu. Pustiti ju da malo-pomalo nestaje.
Pokušavao je i s molitvama, u crkvi, naravno. Pokušavao je pjevati. Pješačio je brdovitim zaleđem Sanaryja. Glasno je pričao Manoninu priču, sam sebi, u kuhinji, šetajući u svitanje, dovikivao je njezino ime galebovima i škanjcima. No to je rijetko kad pomagalo. Ranjeno vrijeme.
Tuga ga je često obuzimala prije spavanja. Dolazila bi upravo kad je bio opušten. Ležao bi u mraku i gorko plakao, a svijet mu se tada činio malim poput sobe, usamljenim i dalekim od zavičaja. U tim trenucima bojao se da se više nikad neće moći smiješiti i da takva bol ne može nikad prestati. U tim sumornim satima imao je u srcu i glavi tisuće pitanja Što, ako... Zamišljao je da bi mu otac mogao umrijeti na boćanju, da je njegova majka počela razgovarati s televizorom i da vene od tuge. Bojao se da Catherine čita prijateljicama njegova pisma pa se onda smije zajedno s njima. Bojao se da će uvijek morati tugovati za nekim koga voli, koga toliko voli. Kako će izdržati sve to do kraja života? Kako itko može takvo što izdržati?
Zaželio je da sam sebe može ostaviti negdje, kao što može ostaviti metlu.
Samo je more moglo upiti njegovu tugu.
Nakon jednog napornog treninga, Perdu se prepustio moru, ležeći na leđima, s nogama prema obali. Ondje, na valovima, ispruženih prstiju kroz koje je strujala voda, izvukao je iz dubina sjećanja svaki sat koji je proveo s Manon. Promatrao ju je tako dugo dok nije prestao žaliti što je otišla. Tada ju je pustio.
Jean se prepustio valovima koji su ga njihali, podizali i nosili dalje. A onda je polako, neizmjerno polako počeo vjerovati. Ne moru, ni u kojem slučaju, tu pogrešku ne bi smio počiniti nitko! Jean Perdu ponovno je vjerovao sam sebi.
Neće se slomiti. Neće se udaviti u osjećajima.
I svaki put nakon što bi se prepustio moru, izgubio bi djelić svojega straha.
To je bio način na koji se on molio.
Tijekom cijelog srpnja i pola kolovoza.
Jednoga jutra more je bilo blago i mirno. Jean je otplivao dalje nego ikad prije. Ondje, daleko od obale, predao se tom slatkom osjećaju da se može odmoriti nakon plivanja i ronjenja. Ponovno je osjetio u sebi toplinu i mir.
Možda je zaspao. Možda je sanjao u polusnu. Voda je uzmicala dok je on tonuo i more se pretvorilo u topao zrak i mekanu travu. Mirisalo je po svježem, svilenom povjetarcu, po trešnjama i svibnju. Vrapci su skakutali po naslonima ležaljke.
Tu je sjedila ona.
Manon. Nježno se nasmiješila Jeanu.
- Ali što ti radiš ovdje?
Umjesto da joj odgovori, Jean joj je prišao, kleknuo i zagrlio ju. Naslonio je glavu na njezino rame, kao da se želi zavući u nju.
Manon mu je mrsila kosu. Nije se postarala ni za jedan jedini dan. Bila je mlada i blistava kao ona Manon koju je posljednji put vidio jedne večeri u kolovozu prije dvadeset jednu godinu. Mirisala je toplo i živo.
- Žao mi je što sam te ostavio na cjedilu. Bio sam vrlo glup.
- Ali, naravno, Jean - nježno je šapnula.
Nešto se promijenilo. Kao da je gledao sebe Manoninim očima. Kao da lebdi iznad sebe, kroz sva vremena, kroz cijeli svoj neobičan život. Nabrojao je dva, tri, pet izdanja samoga sebe... u različitim životnim dobima.
Kako je to jadno! Jedan Perdu, nagnut nad slagalicom krajolika koju će, čim bude gotova, pobrkati i nanovo slagati.
Drugi Perdu, sam u svojoj skromnoj kuhinji, zuri u prazne zidove, s golom sijalicom iznad glave. Žvače sir iz vakumskog pakiranja s kruhom iz plastične vrećice. Zato što si je zabranio jesti ono što voli. Strahujući od rađanja nekih osjećaja.
Sljedeći Perdu, koji se ne obazire na žene. Na njihov smijeh. Na njihova pitanja: „I, kakvi su vam planovi za večeras?” Ili: „Hoćete li me nazvati?” Na njihovu srdačnost kad osjete onim antenama, koje za takve stvari imaju samo žene, da u njem zjapi velika, tužna rupa. Ali i na njihovu hirovitost, na nerazumijevanje da on ne želi razdvajati seks od ljubavi.
I opet se nešto promijenilo.
Jean se sada osjećao poput stabla koje se s užitkom vinulo put neba. Činilo mu se da leti poput leptira, ali i strmo poput škanjca nad planinama. Osjetio je kako mu kroz perje prodire vjetar u trbuh - letio je! Ronio je u moru, snažno, mogao je disati pod vodom.
Osjetio je dotad nepoznatu silnu snagu. Napokon je shvatio što mu se događa...
Kad se probudio, valovi su ga već donijeli gotovo do obale.
Tog jutra, nakon plivanja i sanjarenja, iz nekog neobjašnjivog razloga nije bio tužan.
Nego bijesan.
Ljutit!
Da, vidio ju je, da, ona mu je pokazala kakav si je loš život izabrao i kako je strašna bila ta samoća u kojoj je čamio jer nije bio dovoljno hrabar da joj po drugi put povjeruje. Da joj vjeruje potpuno, jer u ljubavi drugo što nije ni moguće.
Bio je bjesniji nego u Bonnieuxu kad ga je Manonino lice gledalo s boce. Bjesniji nego ikad prije.
- Ah, merde! - povikao je prema valovima. - Ti glupa, glupa kravo, zašto si odjednom umrla tako mlada!
Ostrag, na asfaltiranoj stazi uz plažu stajale su dvije džogerice i začuđeno ga gledale. Posramio se, ali samo nakratko.
- Što je? - izderao se. Kipio je od bijesa.
- Zašto nisi jednostavno nazvala kao normalni ljudi? Zašto mi nisi rekla da si bolesna? Kako si samo mogla, kako si mogla, Manon, noćima spavati pokraj mene i ne reći ništa! Sranje, ti glupa... ti... oh, Bože!
Nije znao što će sa svojim bijesom. Htio je udarati u nešto. Kleknuo je i udarao po pijesku, kopao ga je rukama i bacao iza sebe. Kopao je. I bijesnio. Kopao i dalje. Ali to nije bilo dovoljno. Ustao je i otrčao u vodu, udarao je po valovima, šakama, dlanovima, naizmjence, istodobno. Slana voda prskala mu je u oči. Peklo ga je. Nastavio je udarati. - Zašto si to učinila? Zašto?
Nije bilo važno koga je to pitao, bilo mu je svejedno je li pitao sebe, Manon ih smrt, bilo je svjedeno, divljao je. - Mislio sam da se poznajemo, mislio sam da si na mojoj strani, mislio sam...
Njegov se bijes zgrušao. Između dva vala potonuo je u more koje ga je ponijelo pa će ga negdje naplaviti i razbijesniti nekoga drugog, zbog smrti koja mu je uništila život, ničim izazvana.
Jean je osjetio kamenje pod bosim nogama. Smrzavao se.
- Volio bih da si mi to rekla, Manon - rekao je smirenije, bez daha, shrvan. Razočaran.
More se ravnodušno nastavilo gibati.
Plač je prestao. I dalje je mislio na trenutke provedene s Manon, i dalje je izgovarao svoje vodene molitve. Poslije je sjedio, sušeći se na jutarnjem suncu i uživao u hladnoći. Da, uživao je gaziti po plićaku, uživao je u kupnji prve jutarnje kave, mokre kose, gledajući more i upijajući njegove boje.
Perdu je kuhao, plivao, malo pio, redovito spavao i družio se svakoga dana s igračima boća. Perdu je i dalje pisao pisma. Radio je na Velikoj enciklopediji malih osjećaja, a navečer je u jednoj knjižari prodavao knjige ljudima u kratkim hlačama.
Ovdje je promijenio način spajanja knjiga s čitateljima. Znao je pitati: „Kako se želite osjećati prije spavanja?” Većina njegovih kupaca htjela su se prije spavanja osjećati lagano i zaštićeno.
Druge bi pitao o stvarima koje najviše vole. Kuhari vole svoje noževe. Prodavači nekretnina vole zvuk svežnja ključeva. Zubari vole strah u očima pacijenata - Perdu je to i pretpostavljao.
A najčešće je pitao: „Kakav bi okus trebala imati knjiga? Po sladoledu? Ljuto, po mesu? Ili kao hladno vino ružica?
Hrana i knjige bili su u bliskom srodstvu, to je otkrio u Sanaryju. I to mu je donijelo nadimak „Onaj koji jede knjige”.
Obnova male kuće bila je završena u drugoj polovici kolovoza. Stanovao je s dolutalim, mrzovoljnim, tigrastim mačkom koji nikad nije mijaukao ni preo, samo bi došao navečer. No tada bi legao pokraj njegova kreveta i mrko gledao u vrata. Tako je mačak čuvao Perduov san.
Prvo mu je dao ime Olson, ali budući da je životinja počela frkati na njega, odlučio se za ime Psst.
Jean Perdu nije htio ponoviti pogrešku da ženi ne pokaže osjećaje. Čak i ako su oni nejasni. I dalje se nalazio u nekakvom međuprostoru i nov početak bio je skriven u magli. Ne bi mogao reći gdje će biti za godinu dana. Znao je samo da mora nastaviti tražiti cilj. Dakle, pisao je Catherini. O tom kako je počeo na rijekama i o boravku u Sanaryju, i to svaka tri dana.
Samy mu je savjetovala: - Pokušaj s telefonom. Uzbudljiva stvarčica, kažem ti.
Tako je jedne večeri uzeo mobitel i utipkaojedan pariški broj. Neka Catherine zna tko je on: čovjek između tame i svjetla. Kad voljeni ljudu umru, mi postajemo druge osobe.
- Broj 27? Halo? Tko je tamo? Javite se!
- Madame Rosalette... imate li novu boju kose? - upitao je zamuckujući.
- Ah! Monsieur Perdu, kako...
- Znate li broj madame Catherine?
- Naravno da ga znam, znam svaki broj u kući, svaki. Zamislite, Gulliverica je odozgor opet...
- Možete li mi dati? Madame Gulliver? Ali zašto?
- Ne, draga moja. Catherinin broj.
- Ah, tako. Da. Vi joj često pišete, zar ne? To znam jer madame uvijek ima pisma uza se, jednom su joj ispala iz torbe, nisam mogla ne vidjeti, to je bilo onog dana kad je monsieur Goldenberg...
Sada ju više nije požurivao da mu kaže broj, nego je slušao što mu madame Rosalette priča. O madame Gulliver i o njezinim novim papučama boje crvenoga koralja koje strašno odzvanjaju po stubama. O Kofiju koji je htio studirati politiku. O madame Bomme, kojoj su uspješno operirali oči tako da joj za čitanje više nije potrebno povećalo. I o balkonskom koncertu madame Violette, prekrasno, netko je snimio, kako se to kaže, video i stavio na onaj Internet, a drugi su ljudi često klakali ili tako nešto pa je madame Violette sada postala slavna.
- Klikali?
- Tako sam i rekla.
I, da, madame Bernhard uredila je potkrovlje i htjela je primiti na stan nekog umjetnika. I njegova zaručnika! Zašto ne odmah i morskoga konjica?
Perdu je odmaknuo mobitel od glave kako ne bi čula njegov smijeh. Rosalette je nastavila brbljati, ali Jean je mislio samo na jedno: Catherine je skupljala njegova pisma i nosila ih je sa sobom. Le-gen-dar-no, rekao bi recepcionar.
Napokon mu je izdiktirala Catherinin broj.
- Svima nam nedostajete, monsieur - rekla je madame Rosalette. - Nadam se da više niste onako strašno tužni?
Čvrsto je stisnuo mobitel.
- Nisam više. Hvala - rekao je.
- Nema na čem - blago je odgovorila madame Rosalette i spustila slušalicu.
Utipkao je Catherinin broj i prislonio mobitel na uho te zaklopio oči. Zvonilo je, jedanput, dvaput... Da?
- Ah... to sam ja.
To sam ja. Gospode Bože, kako bi mogla znati tko je to „ja”. - Jean? Da.
- Oh, dragi Bože.
Čuo je kako Catherine oštro udiše i odmiče telefon. Obrisala je nos i ponovno se javila.
- Nisam očekivala da ćeš nazvati.
- Da prekinem?
- Samo pokušaj!
Nasmijao se. Po njezinoj šutnji zaključio je da se i ona smije. - Kako...
- Što...
Smijali su se. Govorili su istodobno.
- Što trenutačno čitaš? - upitao je mekanim glasom.
- Knjige koje si mi donio. Već peti put, mislim. Nisam ni oprala haljinu koju sam nosila one večeri. Ona još miriše po tvojem losionu za brijanje, znaš, a iste rečenice u knjigama svaki put mi govore nešto drugo. Po noći držim haljinu ispod obraza tako da ju mogu mirisati.
Zašutjela je, on također, iznenađen srećom koja ga je snašla.
Šutke su se osluškivali i njemu se činilo mu je Catherine sasvim blizu, kao da mu se Pariz nalazi pokraj uha. Samo treba otvoriti oči pa će se stvoriti pred njezinim zelenim vratima i slušati ju kako diše.
- Jean?
- Da, Catherine.
- Bit će bolje, zar ne?
- Da. Bit će bolje.
- I da, ljubavni su jadi poput žalovanja za umrlom osobom. Zato što umiremo, zato što umire naša budućnost i mi zajedno s njom... i zato što postoji to ranjeno vrijeme.
- Ali bit će bolje. Ja to sada znam. Njezina je šutnja bila ugodna.
- Ne mogu prestati misliti na to kako se nismo poljubili u usta - brzo je prošaptala.
Zbunjeno je šutio.
- Do sutra - rekla je i spustila slušalicu.
To je zacijelo značilo daju smije ponovno nazvati? Sjedio je u mračnoj kuhinji i smješkao se.

39.


Krajem kolovoza osjetio je da se utegnuo. Morao je stegnuti pojas za dvije rupice, a košulja mu se nategnula preko mišića na nadlakticama.
Dok se odijevao, promatrao se u zrcalu i činilo mu se da vidi nekog drugog muškarca, ne onakvoga kakav je bio u Parizu. Preplanuo, uvježban, uspravan. Njegova tamna, srebrnasta kosa sada je bila duža i lagano začešljana. Piratska brada, raskopčana, isprana košulja. Imao je pedeset godina. Uskoro pedeset jednu.
Jean se približio zrcalu. Imao je više bora zbog sunca. I više bora od smijeha. Pjegice sigurno nisu od sunca, nego staračke, pomislio je. Ali to nije bilo važno... bio je živ. Jedino je to bilo važno.
MM, njegova šefica, rekla mu je, kad je nosio trodnevnu bradu, da nalikuje na plemenitog zločinca. Samo su naočale za čitanje narušavale taj dojam.
Jedne subotnje večeri MM ga je pozvala na stranu. Bila je to mirna večer. Upravo su stigli novi unajmljivači kuća za odmor i još su bili zaslijepljeni svim ljetnim blagodatima. Oni su imali na umu druge stvari i nisu razmišljali kako će potražiti knjižaru. Doći će za dva, tri tjedna i kupiti razglednice da ih pošalju prije odlaska.
- A vi? - upitala je MM. - Kakav okus ima vaša omiljena knjiga? Koja vas knjiga spašava od svih zala?
To ga je pitala kroz smijeh - i zato što su to htjele doznati njezine prijateljice kojima je knjižar bio zanimljiv.
Dobro je spavao u Sanaryju, još uvijek. N. Njegova omiljena knjiga morala bi mirisati po krumpirićima s ružružmarinom, prvom jelu s Catherinom.
Ali koja me knjiga spašava?
Kad je doznao odgovor, morao se smijati.
- Knjige mogu mnogo toga, ali ne sve. N; Najvažnije stvari moramo živjeti. Ne čitati. Ja moram svoju knjigu... doživjeti.
MM se nasmiješila svojim velikim, širokim ustima.
- Šteta što je vaše srce slijepo za žene kao što sam ja.
- Ali i za druge, madame.
- Da, to me tješi - rekla je. - Malo.
*

Onih popodneva kad se vrućina gotovo pa pretvarala u prijetnju, Perdu je nepokretno ležao na svojem krevetu, samo u kratkim hlačama i s mokrim ručnikom na čelu, prsima i nogama.
Vrata terase bila su otvorena, zavjese su se se tromo njihale na povjetarcu. Izložio je tijelo toplom vjetru i dri drijemao.
Bilo je dobro vratiti se u svoje tijelo. Ponovno postati živo tijelo koje osjeća, koje nije mlohavo i uvelo, nerabljeno i neprijateljsko.
Perdu je navikao misliti tijelom, kao da šeta vlastitom dušom i zaviruje u svaki prostor.
Da, tuga je stanovala u njegovim grudima, sjedala mu je na pluća, gušila ga i činila svijet manjim. No tuge se više nije bojao. Kad je dolazila, puštao je da mu prođe kroz tijelo.
Strahje pripadao grlu. Kad je disao mirno i polako, strah je bio manji. Smanjivao ga je svakim udisajem, zamišljao je da ga gnječi rukama i baca Psstu pa neka se mačak igra sa s klupkom od straha i izbaci ga iz kuće.
Radost je plesala u njegovu solarnom pleksusu. Dopuštao joj je da pleše. Mislio je na Samy i Cunea, na nevjerojatno šaljiva Maxova pisma u kojima se sve češće pojavljivalo jedno ime: Vic.
Djevojka s traktora. Zamišljao je kako Max trči za crvenim traktorom kroz cijeli Luberon i morao se smijati.
Ljubav se, začudo, smjestila na Jeanovu jeziku. Imala je okus Catherininih jamica na vratu.
Jean se ponovno morao smijati, zatvorenih očiju. Ovdje, na svjetlu i toplini juga, vratilo se još nešto. Vitalnost. Osjećajnost. Požuda.
Nekih dana, kad je sjedio na zidiću iza luke i gledao u pučinu ih čitao, bila je dovoljna sunčeva toplina da osjeti ugodnu, nemirnu napetost. Njegovo je tijelo i ondje sa sebe stresalo tugu.
Već dva desetljeća nije spavao sa ženom.
Strašno je žudio za tim.
Jean je dopustio mislima da odlutaju do Catherine.
Još ju je osjećao rukama, kao da upravo dodiruje njezinu kosu, kožu, njezine mišiće.
Jean je zamišljao kako dodiruje njezine gležnjeve. Njezine grudi. Zamišljao je kako ona gleda i uzdiše. Kako se zbližavaju kožom i kako im se dodiruju trbusi. Užitak i užitak.
Sve je zamišljao.
- Vratio sam se - šapnuo je.
*

Dok je živio za sebe, jeo i plivao i prodavao knjige i prao rublje u novoj perilici - odjednom je došao čas kad je načinio korak dalje.
Samo tako. Krajem ljetnih praznika. Dvadeset osmog kolovoza.
Upravo je objedovao podnevnu salatu i pitao se hoće li otići u kapelicu Notre Dame de Pitié i zapaliti svijeću za Manon, ili će s Portissola zaplivati u moru.
Tada je primijetio da u sebi više nema ničega što bijesni, gori, zbog čega bi mu na oči navrle suze užasa i gubitka.
Ustao je i nemirno koračao po terasi.
Je li to moguće?
Je li to doista moguće?
Ili se tuga samo poigrava s njim, tuga koja će svaki čas prodrijeti kroz prednja vrata.
Stigao je do dna svojih tužnih duševnih boli. Hvatao je zrak. Odjednom se razvedrio.
Brzo je ušao unutra. Na komodi je uvijek imao olovku i papir. Nestrpljivo je pisao:


Catherine,
Ne znam hoće li nam poći za rukom da nikad ne povrijedimo jedno drugo. Vjerojatno neće, jer smo samo ljudi. Ali ono što sada znam, u ovom trenutku za kojim sam toliko žudio, . jest to da mi život s tobom donosi bolji san. I lakše buđenje. I ljubav. Kuhat ću za tebe kad zbog gladi budeš neraspoložena, zbog svake vrsti gladi, gladi za životom, za ljubavi, za svjetlom i za morem i za putovanjem i za čitanjem i za spavanjem.
Kremom ću ti mazati ruke nakon rada s hrapavim kamenom - zamišljam te kao spasiteljicu kamena, koja pod slojevima kamena vidi rijeke srca.
Gledat ću za tobom dok budeš hodala pješčanom stazom, okretala se i čekala mene.
Želim sve male i velike stvari: želim se prepirati s tobom pa prasnuti u smijeh, želim za hladnih dana ulijevati kakao u tvoju omiljenu šalicu i želim ti pridržavati vrata automobila nakon druženja s veselim prijateljima, dok budeš sretna ulazila u kola. Želim osjetiti tvoju malu stražnjicu na svojem trbuhu. Želim tisuće malih i velikih stvari s tobom, s nama, ti i ja zajedno, ti u meni, a ja u tebi.
Catherine, molim te, dođi, dođi što prije! Dođi k meni!
Ljubav je bolja od onoga što se o njoj govori. Jean.
P. S. Doista!

40.


Četvrtog rujna Jean je rano krenuo od kuće kako bi unatoč uobičajenoj šetnji ulicom Rue de Colline i oko luke ribarskog sela stigao na vrijeme u knjižaru.
Ubrzo je došla jesen i donijela kupce koji su radije gradili kule od knjiga nego od pijeska. To je oduvijek bilo njegovo omiljeno godišnje doba. Nove knjige obećavale su nova prijateljstva, nove spoznaje, nove pustolovine.
Užarena svjetlost kasnog ljeta popustila je pred nadolazećom jeseni. Postala je blaža, dražesnija. Poput kakvog vela, zaslonila je Sanary od isušenog zaleđa.
Naizmjence je doručkovao u kavanama Lyon, Nautique i Marine u luci. Naravno, ovdje već odavno nije izgledalo kao u doba kad se Brecht rugao nacionalsocijalizmu. No ipak je osjećao dašak utočišta. Kavane su za njega bile otoci blagotvorne zabave u njegovu samačkom životu s mačkom Psstom. Kavane su bile nadomjestak za obitelj i dašak Pariza. One su bile ispovjedaonica i novinska agencija u kojoj se iz prve ruke doznavalo što se događa iza kulisa Sanaryja, kako se odvija ribolov u vrijeme cvjetanja algi ili kako se boćari pripremaju za jesenska natjecanja. Igrači s keja Wilson zamolili su ga da im bude u pričuvi. Velika je čast bila biti pričuvnim igračem. Kavane su bile mjesta na kojima je Perdu mogao boraviti, a da nitko ne primijeti kako ništa ne govori i ne sudjeluje ni u čem.
Katkada je sjedio ondje u najudaljenijem kutu i telefonski razgovarao sa svojim ocem Joaquinom. Tako je bilo i ovoga jutra.
Kad je otac čuo za boćarski turnir u Ciotatu, bio je spreman očistiti svoje boće i krenuti na put.
- Nemoj, molim te - zamolio ga je Perdu.
- Zašto ne? Dobro. Kako se ona zove?
- Zar uvijek mora biti riječ o ženi? - Je li to ona ista odnedavno?
Perdu se smijao. Oba su se Perdua smijala.
- Jesi li ti volio traktore? - upitao ga je Jean. - Kad si bio dječak?
- Dragi moj Jeanno, ja volim traktore! Zašto pitaš?
- Max je upoznao nekoga. Djevojku koja vozi traktor.
- Djevojku koja vozi traktor? Divno! Kada ćemo vidjeti Maxa? Tebi je drag, zar ne?
- Tko je to mi? Tvoja nova djevojka koja ne voli kuhati?
- Ah, gluposti! Tvoja majka. Da, da, kaži što misliš ili šuti. Madame Bernier i ja. Da, i? Zar se ne smijem sastajati s bivšom suprugom? Od četrnaestog srpnja... dakle... to je nešto više od sastajanja. Naravno, ona na to gleda drukčije, kaže da si ništa ne umišljam.
Joaquin Perduov smijeh, promukao od pušenja, pretvorio se u kašalj.
- Što onda? - rekao je. - Lirabelle je moj najbolji prijatelj. Volim njezin miris. Ona me nikad nije željela promijeniti. Osim toga, dobro kuha i ja sam sve zadovoljniji životom. I, znaš, Jeanno, kad čovjek ostari, želi živjeti s nekim s kim može razgovarati i smijati se.
Njegov bi otac sigurno mogao odmah potpisati tri stvari koje su bile potrebne da, prema Cuneovoj filozofiji, čovjek ponovno postane sretan.
Prvo: jesti dobru hranu. Nikakvo smeće od kojeg postaneš nesretan, lijen i debeo.
Drugo: spavati cijelu noć (zahvaljujući bavljenju sportom, izbjegavanju alkohola i ljepšim mislima).
Treće: provoditi vrijeme s ljudima koji su dobronamjerni i žele te razumjeti na svoj način.
Četvrto: više seksa, ali to je rekla Samy, a Perdu trenutačno nije vidio razlog da to kaže ocu.
Na putu od kavane do knjižare često je razgovarao s majkom. Neprestano je izlagao mobitel vjetru kako bi mogla čuti valove i galebove; ovog rujanskog jutra more je bilo mirno, a Jean ju je upitao: - Čuo sam da te otac često posjećuje u posljednje vrijeme?
- Da. Čovjek ne zna kuhati i što mi onda drugo preostaje?
- Ali večera i doručak? S noćenjem? Zar jadan čovjek nema krevet?
- To si rekao kao da činimo nešto nemoralno.
- Nisam ti nikad rekao da te volim, mama...
- Ah, milo moje dijete, milo dijete...
Perdu je čuo kako ona otvara i zatvara nekakvu kutiju. Poznavao je taj zvuk, a i kutiju. U njoj su bile papirnate maramice. Uvijek sa stilom, madame Bernier, čak i kada se prepusti osjećajima.
- I ja tebe volim, Jean. Čini mi se kao da ti to nisam nikad rekla, nego sam to samo mislila. Je li tako?
To je bilo točno. No on je odgovorio: - Ali ja sam to ipak primijetio. Ne moraš mi to govoriti svakih nekoliko godina.
Smijala se i ukorila ga nazvavši ga drznikom.
Divno. Uskoro će imati pedest jednu godinu, a još je dijete.
Lirabelle se još malo požalila na bivšeg supruga, ali joj je glas pritom zvučao nježno. Ljutila se i na jesensku sezonu knjiga, ali samo iz navike.
Sve je bilo slično kao i inače - ali ipak sasvim drukčije.
Dok je Jean prilazio knjižari, MM je već izgurala stalak s razglednicama pred vrata.
- Danas će biti lijep dan! - doviknula mu je šefica. Donio je madame Monfrere vrećicu kroasana.
- Da, i ja tako mislim.
Malo prije zalaska sunca povukao se na svoje omiljeno mjesto. Onamo, odakle je mogao vidjeti vrata, odraz neba i komadić mora.
A onda je ugledao nju.
Gledao je njezinu sliku u zrcalu i činilo mu se kao da ona izlazi iz oblaka i vode.
Preplavila ga je neobuzdana radost. Jean Perdu ustao je. Srce mu je zakucalo brže. Bio je spreman kao nikad prije. Sada! - pomislio je.
Sada su se vremena ponovno susrela. Napokon je izašao iz svojeg zaustavljenog, ranjenog vremena. Sada.
Catherine je nosila plavosivu haljinu koja joj je isticala oči. Hodala je njišući se, uspravno, odlučnije nego onda...
Onda?
I ona je prevalila svoj put od kraja do početka.
Nakratko se zaustavila kod pulta kao da se ne snalazi.
MM je pitala: - Tražite li nešto određeno, madame?
- Hvala. Da. Dugo sam tražila... ali sada sam nasla. Nešto određeno - rekla je Catherine i pogledala Jeana u sobi. S blistavim osmijehom na licu. Krenula je prema njemu, a on joj je potrčao ususret, sav uzbuđen.
- Ne možeš zamisliti kako sam željno očekivala da me napokon zamoliš da dođem k tebi.
- Je li to istina?
- Oh, da. I jako sam gladna - rekla je Catherine Jean Perdu dobro je znao na što je mislila.
Te su se večeri prvi put poljubili. Nakon objeda, nakon duge, prekrasne šetnje uz more, dugih razgovora u vrtu hibiskusa ispod sjenice. Pili su malo vina i mnogo vode i ponajprije uživali u prisutnosti onoga drugoga.
- Ova je toplina utješna - rekla je Catherine u jednom trenutku. To je bilo točno. Sunce Sanaryja izvuklo je iz njega svu hladnoću i isušilo sve njegove suze.
- I ohrabruje - šapnuo je. - Čini nas hrabrima da vjerujemo jedno drugome.
Na večernjem vjetru, omamljeni hrabrošću za ponovno iskazivanje povjerenja, poljubili su se.
Jean se osjećao kao da mu je to prvi poljubac u životu.
Catherinine su usne bile mekane i ugodno su se pripijale uz njegove. Bio je tako sretan što ju napokon ljubi, pije, osjeća, miluje... tako sretan.
Obavio je ruke oko te žene i ljubio i nježno joj grickao usne, usnama dodirivao njihove uglove, ljubio joj je obraze, sve do sljepoočnica. Privukao je Catherinu sebi, bio je pun nježnosti i osjećao je veliko olakšanje. Nikad više neće loše spavati, bude li ta žena s njim, nikad. Nikad više neće biti ogorčen zbog samoće. Bio je spašen. Stajali su zagrljeni.
- Ti? - upitala je napokon. Da?
- Provjerila sam. Posljednji sam put spavala sa suprugom 2003. godine. Kad sam imala trideset osam godina. Mislim da je to bilo slučajno.
- Lijepo. Ti si onda iskusnija od mene. Smijali su se.
Čudno, pomislio je Perdu. Kako jedan smijeh može odagnati sve nevolje i patnje. Samo jedan smijeh, A godine se stapaju u jednu i... odlaze.
- No znam još nešto - dodao je. - Ljubav na plaži precijenjena je.
- Pijeska ima i ondje gdje ga ne želiš.
- A tek komarči!
- Nisu li oni negdje drugdje, a ne na plaži?
- Gledaj, Catherine, doista nemam pojma.
- Nešto ću ti pokazati - šapnula je. Lice joj je izgledalo mlado i neustrašivo kad je povela Jeana u drugu spavaću sobu.
Na mjesečini je vidio četveronožnu sjenku kako bježi van. Psst je sjeo na terasu i okrenuo mu tigrasta leda.
Nadam se da će joj se svidjeti moje tijelo. Nadam se da me snaga neće ostaviti na cjedilu. Nadam se da ću ju dodirivati onako kako ona voli, i nadam se...
- Prestani misliti, Jean Perdu! - nježno mu je zapovjedila Catherine.
- Zar si to primijetila?
- To uopće nije teško primijetiti, najdraži - šapnula je. - Mili moj, ah, tako sam željela da... i ti...
Nastavili su šaputati, ali to su bile rečenice bez početka i kraja. Razodjenuo je Catherine. Ispod haljine nosila je samo obične, bijele gaćice.
Ona je otkopčala njegovu košulju i prislonila lice uz njegov vrat, naslonila mu se na grudi, udisala njegov miris. Njezin ga je dah milovao i, ne, nije morao brinuti da će ga izdati snaga, jer se pojavila u trenutku kad je u mraku ugledao jednostavan, bijel pamučni trokut i osjetio kako se njezino tijelo giba u njegovim rukama.
Do kraja rujna uživali su u Sanaryju. Jean je upio dovoljno južnjačkog svjetla. Izgubio se i ponovno se pronašao. Ranjeno je vrijeme proteklo.
Sada je mogao krenuti u Bonnieux i dovršiti taj stupanj.

41.


Kad su Catherine i Jean napustili Sanary, to im je ribarsko selo postalo tajnim zavičajem. Dovoljno maleno, baš kao što odgovara njihovim srcima. Dovoljno veliko da ih može zaštiti. Dovoljno lijepo da zauvijek ostane mjestom njihove žudnje. Sanary je sada značio sreću, mir, tišinu. Otkrivanje zapravo nepoznate osobe koju su voljeli, ne mogavši navesti pravi razlog. Tko si ti, kako si postao, kako se osjećaš, kako se tvoje raspoloženje mijenja unutar jednoga sata, tijekom dana, tjedna? Sve su to otkrili vrlo lako, ondje u zavičaju veličine srca. Jean i Catherine upoznavali su se u trenucima spokoja, ali nisu izbjegavali ni bučne, užurbane trenutke na crkvenim proštenjima, tržnicama, u kazalištu, na predstavljanju knjiga.
Njihovo smireno, temeljito učenje ljubljenja rujan je obojio svim bojama od žute do boje sljeza, boje zlata i ljubičaste. Bugenvilije, uzburkano more, šarene kuće u luci što odišu ponosom i poviješću, škripanje šljunka na boćarskim stazama - to je bila podloga za razvoj njihove nježnosti, prijateljstva, njihova dubokog međusobnog razumijevanja. I sve su činili polako.
Važne bi se stvari uvijek trebale odvijati polako, pomislio bi Jean kad su se počeli uzajamno zavoditi. Imali su vremena za ljubljenje, polako su se razodijevali, na miru lijegali i lagano uranjali jedno u drugo. Ta obuzdana, duboka koncentracija bila je izvor vrlo snažne strasti, u tijelu, u duši, u osjećajima. Posvuda su osjećali dodire.
Svaki put, kad je spavao s Catherinom, Jean Perdu bio je korak bliže rijeci života. Dvadeset godina bio je s onu stranu rijeke, izbjegavajući boje i milovanja, mirise i glazbu, bio je okoštao, usamljen i prkosan prema samome sebi.
A sada, sada je ponovno plivao.
Jean je oživio jer je ljubio. Sada je o toj ženi znao stotinu malih stvari. Znao je, na primjer, da je Catherine nakon buđenja još bila u polusnu. Katkada je bila snena i sjetna, još bi se nekoliko sati osjećala malo uzrujano ili posramljeno ili srdito ili zabrinuto zbog onoga što je doživjela u snu. To je bilo njezino dnevno probijanje kroz međusvijet. Jean je otkrio da može otjerati njezine snove, ako joj skuha vruću kavu i izmami Catherinu na more da ju ondje popije.
- Zbog tvoje ljubavi i ja sam naučila voljeti - rekla mu je jednog jutra dok je more bilo još u sivoplavom polusnu. - Uvijek sam uzimala ono što mi život nudi... ali sama sebi nisam nikad ništa ponudila. Bila sam loša u tom da se potrudim oko same sebe.
Nježno ju privukavši k sebi, Jean je pomislio da je i on takav. Samoga sebe mogao je zavoljeti tek nakon što ga je Catherine zavoljela.
Onda je došla noć kad ga je čvrsto zagrlila jer je dobio drugi, snažan napad bijesa. Ovoga je puta to bio bijes na samoga sebe. Grdio je samoga sebe, grubo i očajnički, s bijesom onoga tko potpuno i bolno shvaća da vrijeme leti i nikad se ne vraća i da ima još strašno malo vremena do kraja života. Catherine ga nije prekidala, nije ga smirivala, nije se okretala od njega.
A onda mu se vratio mir. Zato što će i to malo vremena biti dovoljno. Zato što cijeli život može biti sadržan u samo nekoliko dana.
* * *

A sada: Bonnieux. Mjesto njegove davne prošlosti. Prošlosti koja je još boravila u Jeanu, ali više nije bila jedini sastavni dio njegovih osjećaja. Napokon je imao sadašnjost koju može suprotstaviti prošlosti.
Zato mu je lakše vratiti se, pomislio je Jean, kad su Catherine i on kasno popodne početkom listopada krenuli u Bonnieux uskom, stjenovitom cestom Lourmarina, grada koji je po Perduovu mišljenju bio krpelj što sisa krv turistima.
Vozeći se, prestizali su bicikliste i slušali pucnje lovaca s okolnih brda. Ogoljeno im je drveće mjestimice pravilo slabu sjenu, sunce je usisalo sve boje. Nepomičnost Luberonskoga gorja Jeanu se nakon živahne pokretljivosti mora doimala sablasnom i pustom. Radovao se Maxu. Jako mu se radovao. On im je rezervirao veliku sobu kod madame Bonnet, u njezinu nekadašnjem skrovištu pokreta otpora, obraslom bršljanom.
Max je došao onamo po Catherinu i Jeana nakon što su se smjestili i odveo ih u svoj golubinjak. Na širokom zidiću pokraj zdenca priredio im je osvježavajuć objed: vino, voće, šunku i kruh. Bilo je to vrijeme tartufa i berbe grožđa, zemlja je mirisala po divljim travama i blistala u jesenjim bojama, hrđavo-crvenoj i žutoj kao vino.
Max je preplanuo, pomislio je Jean, preplanuo i odrastao.
Za dva i pol mjeseca potpuno se uživio u sve u Luberonu, kao da je u srcu oduvijek bio čovjek juga. No izgledao je i vrlo umorno, pomislio je Jean.
- Tko još spava dok zemlja pleše? - zagonetno je promrmljao Max kad mu je Jean to rekao.
Max je pričao kako ga je madame za vrijeme njegove bolesti zaposlila kao slugu. Ona i njezin suprug Gerard bih su stariji od pedeset godina i zemljište na kojem su se nalazile tri kuće za odmor bilo im je preveliko. Nisu namjeravali sami ondje dočekati staračke dane. Uzgajali su povrće, voće i proizvodili malo vina. Max je radio kod njih za stan i hranu. Njegov golubinjak bio je pun papira s bilješkama, pričama i skicama. Noću je pisao, od jutra do podneva i od kasnog popodneva do večeri radio je na imanju sve što bi mu Gerard zapovjedio. Obrezivao je lozu, brao voće, popravljao krovove, sijao, žeo, kopao, tovario robu na dostavno vozilo i odlazio s Gérardom na tržnicu, tražio gljive s mrljama, čistio tartufe, drmao stabla smokve, obrezivao čemprese dajući im oblik živih menhira, čistio bazene i svako jutro donosio kruh za doručak.
- Sada i ja znam voziti traktor te mogu prepoznati žabe iz jezera po kreketanju - rekao je Jeanu s blagom samoironijom.
Sunce, vjetrovi i klečanje na provansalskoj zemlji promijenili su Maxovo dječačko lice u lice muškarca.
- Bolest? - upitao je Jean dok im je Max točio bijelo vino. - Kakva bolest? Nisi mi o tom pisao.
Max je pocrvenio i malo se uznemirio.
- Bolest koja snađe muškarca kad se ozbiljno zaljubi - priznao je. - Loše spavanje, ružni snovi, izgubljena glava. Ne možeš čitati, ne možeš pisati, ne možeš jesti. Brigitte i Gerard nisu to više mogli gledati pa su mi dali da radim ono što će spasiti moj razum od propasti. Zato radim za njih. To mi pomaže, njima također, ne razgovaramo o novcu, dobro je tako.
- Žena na crvenom traktoru? - upitao je Jean. Max je kimnuo. Zatimje duboko udahnuo.
- Točno. Žena na crvenom traktoru. Dobro je da si ju spomenuo, jer ti moram reći nešto važno o...
- Dolazi mistral! - zabrinuto im je doviknula madame Bonnet te tako prekinula Maxovu ispovijest. Niska, mršava žena prilazila im je u kratkim hlačicama i muškoj košulji, kao i uvijek, s košaricom voća u ruci, pokazujući vjetrokaz pokraj gredice lavande koji se vrtio. Do sada je samo povjetarac njihao slamke, ali nebo je poprimilo jasnu, tamnoplavu boju tinte. Oblaci su odjednom nestali, a obzor kao da im se primicao. Mont Ventoux i gorje Cévennes jasno su se ocrtavali. To je bio pouzdan znak da dolazi oštar sjeverozapadnjak.
Pozdravili su se. Tada je Brigitte upitala: - Imate li kakvog iskustva s mistralom?
Catherine, Jean i Max upitno su se pogledali.
- Mi ga zovemo Maestrale. Vladar. Ili vent du fada. Vjetar koji te izluđuje. Naše mu kuće pokazuju samo usko pročelje - rekla je pokazujući prema zgradama njihova imanja - kako ih ne bi previše zahvatio. Kad zapuše, onda ne samo da zahladi nego sve postaje glasnije. A svaki pokret postaje teži. Svi ćemo biti ludi tih nekoliko dana. Najbolje da ne razgovarate ni o čem važnom. Samo ćete se posvađati.
- Ah? - tiho je rekao Max.
Madame Bonnet pogledala ga je s blagim osmijehom na licu boje oraha.
- O, da. Kao ljubav za koju ne znaš hoće li biti uzvraćena, tako vent du fada čini čovjeka ludim, glupim i živčanim. Ali kada prođe, sve ostane čisto. Zemlja i glava. Sve opet bude čisto i bistro, pa započinjemo nov život.
Oprostila se riječima: - Ja ću sklopiti suncobrane i povezati stolice.
Jean je pitao Maxa: - Što si htio reći malo prije? _
- Ah... zaboravio sam - brzo je odgovorio Max. - Jeste li gladni?
Večer su proveli u malom restoranu Un p’tit coin de cuisine u Bonnieuxu iz kojeg se pružao prekrasan pogled na dolinu i crvenozlatan zalazak sunca koji je malo poslije zamijenilo vedro zvjezdano nebo. Zvijezde su se caklile poput leda. Tom, gostoljubiv konobar, poslužio im je provansalsku pizzu na drvenim podlošcima i janjeći gulaš. Ondje, za crvenim, klimavim stolovima u udobnoj prostoriji obloženoj kamenom, Catherine je bila kao nekakav nov, blagotvoran element za kemijski spoj između Jeana i Maxa. Njezina prisutnost bila je izvor sklada i topline. Catherine je gledala ljude na način koji je govorio da ih shvaća ozbiljno. Max je pričao o sebi, o svojem djetinjstvu, o svojim neuspjesima s djevojkama, o tom kako je bježao od buke - što vjerojatno ne bi nikad pričao Jeanu ili bilo kojem drugom muškarcu.
Dok su razgovarali, Jean je nekoliko puta odlutao u mislima. Groblje se nalazilo manje od stotinu metara iznad njega, na brežuljku, pokraj crkve. Između njega i groblja bilo je samo nekoliko tisuća tona kamenja. I strah.
Tek kada su se po osjetno jačem vjetru počeli spuštati u dolinu, Jean se pitao je li Max tako mnogo pričao samo zbog toga kako bi prikrio da više ne želi govoriti o djevojci s traktorom.
Max ih je odveo u njihovu sobu.
- Uđi samo - Jean je zamolio Catherinu.
Max i on stajali su sami u sjeni između kuće i sjenika. Vjetar je tiho i uporno hučao i zavijao oko uglova.
- Što si mi htio reći, Max? - oprezno ga je upitao Jean. Jordan je šutio.
- Hoćemo li pričekati da prođe vjetar? - zamolio ga je napokon.
- Zar je tako loše?
- Dovoljno loše da sam čekao dok ne dođeš, kako bih ti sve rekao. Ali nije... pogubno. Nadam se.
- Govori, Max, inače ću svašta pomisliti, molim te.
Na primjer, pomislit ću da je Manon živa i da se samo šali sa mnom. Max je kimnuo. Mistral je tutnjao.
- Manonin suprug, Luc Basset, oženio se nakon tri godine od njezine smrti. Mila, ovdašnja vrlo poznata kuharica - počeo je Max. - Vinograd je dobio za vjenčanje od Manonina oca. Bijela i crna vina. Ona su vrlo... omiljena. Kao i Milin restoran. Jean Perdu osjetio je ljubomoru.
Luc i Mila imali su zajedno vinograd, imanje, restoran omiljen među gostima. Možda i vrt, imali su toplu, rascvjetalu Provansu i nekoga komu mogu reći sve što im leži na srcu - Luc je jednostavno ponovno postao sretan. Ili ne baš jednostavno, ali Jean nije imao snage smisliti neku drugu riječ.
- Baš lijepo - promrmljao je. Sarkastičnije nego što je namjeravao.
Max je puhnuo. - A što si očekivao? Da će Luc hodati okolo s bičem, da neće pogledati više ni jednu ženu i da će uz suh kruh, smežurane masline i češnjak čekati smrt?
- Što to treba značiti?
- Da, što - uzvratio mu je Max. - Svatko tuguje drukčije. Vinar se odlučio za inačicu nova žena. I? Može li mu se zamjeriti? Je li trebao... kao ti?
Perdu se razljutio.
- Najradije bih te ošamario, Max.
- Znam - odgovorio je Max. - Ali također znam da bismo ti i ja i nakon toga mogli zajedno ostarjeti, glupane.
- To je mistral - rekla je madame Bonnet koja ih je čula kako se svađaju. Smrknuta lica prošla je pokraj njih i po škripavom šljunku otišla u kuću.
- Žao mi je - šapnuo je Jean.
- I meni. Prokleti vjetar.
Nastavili su šutjeti. Možda im je vjetar dobro došao kao izgovor.
- Hoćeš li ipak otići k Lucu? - upitao je Max.
- Da. Naravno.
- Moram ti reći još nešto. Lijepo je što si ovdje.
Kad mu je Max priznao što ga je mučilo proteklih tjedana, Jean je bio siguran da ga nije dobro čuo zbog vjetra. Da, sigurno je bilo tako, jer ono što je čuo, bilo je tako lijepo i ujedno strašno, da gotovo nije moglo biti istinito.

42.


Max se obilato poslužio mirisnim jajima s tartufima koje im je Brigitte Bonnet pripravila za doručak. U skladu s provansalskom tradicijom, držala je devet svježih jaja tri dana u staklenci s tartufom ubranim početkom zime. Jaja su tako upila miris tartufa. Nakon toga pripremila je kajganu i ukrasila ju tankim listićima tartufa. Okus je bio tako senzualan, divlji - okus mesa i zemlje.
Kakav raskošan posljednji objed, na trenutak je pomislio Jean.
Strahovao je da će ovo biti najteži i najduži dan njegova života.
Objedovao je kao da se moli. Nije govorio, uživao je u jelu tiho i usredotočeno kako bi imao nešto na što će se moći osloniti u nadolazećim satima.
Osim kajgane, dobili su i sočne dinje iz Cavaillona, bijele i narančaste te mirisnu kavu s toplim zaslađenim mlijekom u velikim šalicama cvjetnog uzorka. Bilo je tu i domaćeg džema od šljiva s lavandom, svježega kruha i kroasana s maslacem, koje je Max kao i svaki put donio iz Bonnieuxa svojim drndavim motorom.
Jean je podigao pogled s tanjura. Ondje gore u Bonnieuxu nalazila se stara romanička crkva ograđena bijelim zidom groblja koji je blještao na suncu. Kameni križevi stršali su prema nebu. Sjetio se obećanja koje je prekršio.
Želim da umreš prije mene.
Njezino ga je tijelo uzelo dok je uzdisala:
- Obećaj mi to! Obećaj!
Obećao joj je.
Danas je bio siguran: Manon je tada već znala da neće moći održati obećanje.
Ne želim da moraš sam hodati putem do mojega groba. Ipak je morao sam prijeći taj put.
Nakon doručka, hodočastilo je njih troje kroz šumicu čempresa i voćnjake, povrtnjake i vinograde.
Bassetova dugačka, trokatna, blijedožuta zgrada, gospodska kuća, okružena visokim, debelim stablima kestena, bukvama i hrastovima, zabljesnula je nakon četvrt sata između redova vinove loze.
Perdu je nemirno promatrao zasljepljujuću raskoš.
Osjetio je nešto u sebi. Ne zavist, ni ljubomoru, ni ljutnju kao prošle noći. Nego...
Često ispadne sasvim drukčije, nego što očekuješ.
Naklonost. Da, osjećao je naklonost. Prema mjestu, prema ljudima koji su svojem vinu dali ime Manon i posvetili se traženju nove sreće.
Max je bio dovoljno pametan da ne govori mnogo tog jutra. Jean je uhvatio Catherine za ruku.
- Hvala - rekao je. Ona je shvatila na što je mislio.
Desno od imanja nalazila se nova hala. Za priključke, za velike i male traktore i za one posebne vinogradarske traktore, one s visokim, uskim kotačima.
Ispod jednog traktora, crvenog, napola su virile noge u radnom odijelu, a iz dubina ispod strojeva čuli su domišljate psovke i uobičajeno zveckanje alata.
- Salut, Victoria! - povikao je Max, a glas mu je zvučao istodobno sretno i nesretno.
- Ah, gospodin koji se služi ubrusom - čuli su glas mlade žene.
Malo poslije ispod traktora izvirila je djevojka. Zbunjeno je obrisala svoje izražajno lice i time samo razmazala prljavštinu i sitne mrlje od ulja.
Jean se naoružao, ali to mu nije pomoglo. Pred njim je stajala dvadesetogodišnja Manon. Nenašminkana, duže kose, dječačkog tijela.
I naravno, nije izgledala kao Manon - kad je Perdu pogledao tu snažnu, očaravajuću, samouvjerenu djevojku, slika je zatreperila. Devet puta nije vidio Manon, a deseti ga je put ipak gledala tim nepoznatim mladim licem.
Victoria se usredotočila na Maxa, pogledala ga od glave do pete, njegove radne cipele, izblijedjele hlače, ispranu košulju. U pogledu joj se naziralo odobravanje. Zadovoljno je kimnula.
- Zovete ga gospodinom koji se služi ubrusom? - upitala je Catherine, prikrivajući zajedljivost.
- Da - rekla je Vic. - Bio je baš takav. Koristio je ubruse, vozio se podzemnom željeznicom umjesto da je išao pješice, poznavao je samo pse u posebnim ručnim torbicama i tako dalje.
- Morate oprostiti mladoj dami. Ovdje na selu djevojke se neposredno prije udaje uče lijepo ponašati - dobronamjerno se našalio Max.
- Kao što je poznato, to je najvažniji događaj u životu jedne Parižanke uzvratila je.
- I poželjno je da se ponovi više puta - rekao je Max cereći se. Vic mu se nasmiješila.
Svako putovanje završi kad počneš voljeti, pomislio je Jean, promatrajući mlade ljude koji su se usredotočili jedno na drugo.
- Jeste li htjeli vidjeti tatu? - Vic je iznenada prekinula čaroliju.
Max je kimnuo, pogled mu je bio staklen, Jean je kimnuo pomalo prestrašeno, a Catherine je rekla kroz smijeh: - Da, djelomice.
- Otpratit ću vas do glavne kuće.
Nije hodala poput Manon, primijetio je Jean dok su ju pratili ispod visokih platana u kojima su cvrčali cvrčci. Mlada žena okrenula se prema njima.
- Ja sam inače crno vino. Victoria. Bijelo je moja majka, Manon. Vinograd je bio u njezinu vlasništvu.
Jean je potražio Catherininu ruku. Ona mu je uzvratila stisak.
Max se pogledom prilijepio za Victoriju koja se sada penjala, grabeći istodobno po dvije stepenice. Ipak je naglo zastao i povukao Jeana za ruku.
- Sada ću ti reći ono što ti nisam rekao sinoć: ovo je žena kojom ću se oženiti - rekao je Max ozbiljno i smireno. - Čak i onda ako je ona tvoja kći.
O Bože. Moja?
Victoria im je dala znak da udu u kušaonicu vina. Je li čula Maxove riječi? Njezin smijeh odavao je nešto poput: Oženiti se mnome? Ti što koristiš ubruse? Još ćeš se morati dokazati. Glasno je rekla: - Stari su podrumi s lijeve strane, ondje dozrijeva Victoria. Manon se nalazi u podrumima ispod voćnjaka marelica. Idem po oca, on će vam rado pokazati Domaine. Čekajte ovdje u kušaonici. Koga ću... najaviti? - na kraju je upitala Vic, veselo i teatralno. Maxu je uputila blistav osmijeh, koji kao da je izvirao iz cijelog njezinog tijela.
- Jean Perdu. Iz Pariza. Knjižar - rekao je Jean Perdu.
- Jean Perdu, knjižar iz Pariza - veselo je ponovila Victoria. Zatim se izgubila.
Catherine, Jean i Max čuli su kako se penje škripavim stubištem, hoda hodnikom, razgovara s nekim. Razgovarala je dugo. Pitanje, odgovor, pitanje, odgovor.
Njezini koraci prema dolje, jednako lagani i bezbrižni.
- Doći će odmah - rekla je Victoria provirivši u prostoriju, nasmiješila se, pretvorila se u Manon i ponovno nestala.
Jean je čuo kako gore Luc hoda tamo-amo. Otvara ormar ili ladicu.
Jean je stajao dokje mistral puhao sve brže, rastvarajući kapke na zgradi, prolazeći kroz lišće kestena i nanoseći suhu zemlju između redova vinove loze.
Stajao je dok se Max nije uspio učiniti nevidljivim tako što je izašao iz kušaonice i iz kuće i krenuo za Victorijom.
Stajao je dok ga Catherine nije pomilovala po ramenu i šapnula mu: - Čekam te u bistrou i volim te bez obzira na ishod svega ovoga.
Otišla je razgledati Milino carstvo.
Jean je čekao sve dok nije čuo Lucove korake u hodniku i po škripavom stubištu te po popločenom podu. Tek se tada Jean okrenuo prema vratima. Ubrzo će se naći pred Manoninim suprugom. Pred suprugom žene koju je ljubio.
Jean nije ni jednu sekundu razmišljao o onom što želi reći Lucu.

43.


Luc je bio njegove visine. Kosa boje badema, ostarjela od sunca, kratko ošišana, ali zapuštena. Svjetlosmeđe, inteligentne oči, uokvirene brojnim borama. Visoko, vitko stablo u trapericama i plavoj, ispranoj košulji, tijelo obilježeno radom na zemlji, s plodovima i kamenom.
Perdu je odmah vidio što je Manon voljela na njem. Luc Basset zračio je pouzdanošću, osjećajnošću imuškošću. Bila je to muškost koja se nije mogla mjeriti novcem, uspjehom ili dosjetkama, nego snagom, izdržljivošću i sposobnošću da se brine o obitelji, kući i komadu zemlje. Takvi su muškarci bili vezani za zemlju svojih predaka, a prodati ju, dati u zakup ili ju samo dati novomu zetu, za njih je bilo isto kao da im je netko vadio jedan od organa.
- Otporan na vremenske nepogode - rekla bi za Luca Jeanova majka Lirabelle. Drugi si čovjek ako si se kao dijete grijao uz otvorenu vatru umjesto centralnim grijanjem, ako si se penjao po drveću, umjesto da se s kacigom na glavi voziš po pločniku, i ako si vrijeme provodio vani, a ne ispred televizora.
Zbog toga je poslala Jeana rodbini u Bretanju na kišu i grijala mu u kotlu vodu za kupanje. Nikad mu više vruća voda nije bila tako dobra.
Zašto je Jean, gledajući Luca, mislio na kipuću vodu u bretonskom kotlu?
Zato što je Manonin suprug bio jednako tako intenzivan, životan i izvoran.
Lucova uspravna ramena, ruke navikle na težak rad, njegovo držanje, sve je to govorilo: Ja se ne predajem. I taj ga je čovjek promatrao svojim tamnim očima, proučavao Jeanovo lice, njegovo tijelo, prste. Nisu se rukovali.
- Dakle? - upitao je Luc s vrata. Dubok, smiren glas.
Ja sam Jean Perdu. Ja sam muškarac s kojim je vaša supruga Manon živjela u Parizu. Prije... dvadeset jednu godinu. Pet godina.
Znam smireno je rekao Luc. - To mi je rekla kad je doznala da će umrijeti.
Muškarci su se pogledali i Perdu je na trenutak pomislio da će se zagrliti. Zato što je svaki od njih razumio bol onog drugoga.
- Došao sam moliti oproštaj.
Preko vinarova lica preletio je osmijeh.
- Koga?
- Manon. Samo Manon. Kao njezin suprug... vi ne možete oprostiti što sam volio vašu suprugu. I ne možete oprostiti što sam bio drugi.
Luc je stisnuo kapke. Pomno je pogledao Perdua.
Možda se pitao je li Manon voljela dodirivati te ruke? Možda se pitao, je li Jean bio sposoban voljeti njegovu suprugu onako kao što ju je on volio?
- Zašto ste došli tek sada? - polako je upitao Luc.
- Zato što nisam prije pročitao pismo.
- Gospode Bože - iznenađeno je rekao Luc. - A zašto niste, čovječe?
To je bio najteži dio.
- Mislio sam da u njem piše ono što žene obično pišu kad se zasite ljubavnika - rekao je Perdu. - Ne pročitati ga bio je jedini način da sačuvam vlastito dostojanstvo.
Riječi su mu padale teško, vrlo teško.
A sada, molim te, istresi na mene svoju mržnju. Luc je imao vremena. Hodao je tamo-amo po kušaonici. Na kraju je ponovno progovorio. Ovoga puta Jeanu iza leda.
- Sigurno ste se osjećali loše kad ste ipak pročitali pismo. I kad ste shvatili da ste cijelo vrijeme bili u zabludi, da to nisu bile riječi koje ste očekivah. Ostanimo prijatelji i takve gluposti. To ste očekivali, zar ne? Nije do tebe, nego do mene... želim ti nekoga tko te zaslužuje. No ispalo je sasvim drukčije.
Jean nije računao na ovakvu suosjećajnost.
Bilo mu je sve jasnije zašto se Manon udala za Luca.
A ne za njega.
- To je bio pakao - priznao je. Htio je reći još mnogo toga, ali je ostao bez riječi.
Gušila ga je predodžba o tom kako je Manonin pogled bio uprt u vrata koja se nisu nikad otvorila.
Nije se okrenuo prema Lucu. Suze srama pekle su ga u očima.
Tada je Jean osjetio na ramenu Lucovu ruku.
Čovjek ga je okrenuo prema sebi. Pogledao ga je u oči i pustio Jeana da vidi i njegovu bol.
Bili su udaljeni metar jedan od drugoga dok su pogledima govorili ono što je neizrecivo.
Jean je vidio bol i nježnost, bijes i razumijevanje. Vidio je da se Luc pita što bi sada trebali učiniti, ali je vidio i hrabrost da sve to izdrži.
Volio bih da sam prije upoznao Luca.
Mogli su tugovati zajedno. Nakon mržnje i nakon ljubomore.
- Moram sada ovo pitati - rekao je Jean. - Nemam mira otkad sam ju ugledao. Je li... je li Victoria...
- Ona je naša kći. Kad se Manon vratila u Pariz, bila je trudna tri mjeseca, Victoria je začeta u proljeće. Manon je tada već znala da je bolesna, ali je to zadržala za sebe. Odlučila se za dijete i protiv terapije kad su joj liječnici potvrdili da postoje izgledi da će se dijete roditi zdravo.
Sada je i Lucov glas podrhtavao.
- Manon je sama izabrala sigurnu smrt. Meni je to rekla kad je već bilo prekasno... odreći se djeteta i pokušati s liječenjem. Tajila je od mene da boluje od raka sve dok nije napisala pismo tebi, Jean. Rekla je kako se strašno srami i da joj je to kazna što je voljela dva puta u jednom životu. Gospode Bože! Kao da je ljubav zločin... Zašto se tako kaznila? Zašto?
Dvojica muškaraca stajala su, nisu plakala, ali su obojica primijetila kako onaj drugi hvata zrak, guta slinu, stišće zube i pokušava ostati na nogama.
- Želiš li znati i ostalo? - upitao je Luc nakon nekog vremena. Jean je kimnuo.
- Da. Molim te - rekao je - molim te, želim znati sve. I Luc... žao mi je. Nikad nisam htio biti kradljivac tuđe ljubavi. Žao mi je što se nisam odrekao i...
- Zaboravi to! - rekao je Luc uzrujano i vatreno. - Ništa ti ne zamjeram. Naravno, kad je bila u Parizu, osjećao sam se zaboravljenim. Kad je bila sa mnom, živio sam kao ljubavnik i tvoj suparnik, a ti si bio prevaren muškarac. No sve je to bio život... i koliko se god to nekom činilo čudnim, nije bilo neoprostivo.
Luc ga je udario šakom po dlanu. Njegovo lice toliko je plamtjelo da se Jean uplašio kako će ga pritisnuti uza zid.
- Jako mi je žao što si je Manon sve tako otežala. Moja ljubav bila bi dovoljna i za nju i za tebe, kunem ti se, kao što je njezina bila dovoljna i za tebe i za mene. Nije mi ništa uzela. Nikad! Zašto nije oprostila samoj sebi? Ne bi bilo lako, ti i ja i ona i tko zna tko još. Ali život ionako nije lagan, a postoji tisuću načina življenja. Nije se morala bojati, pronašli bismo nekakav put. Svako brdo ima jednu stazu. Svako.
Je li Luc doista vjerovao u to? Može li čovjek toliko voljeti i ujedno osjećati ljubav za sve ljude?
- Dođi! - pozvao ga je Luc.
Krenuo je niz hodnik ispred Perdua, desno, lijevo, još jedan hodnik, a onda...
Svjetlosmeđa vrata. Manonin se suprug pribrao prije nego što je gurnuo ključ u bravu, okrenuo ga i svojom velikom šakom pritisnuo mesinganu kvaku.
- Ovo je soba u kojoj je Manon umrla - rekao je hrapavim glasom.
Soba nije bila velika, ali je bila puna svjetla. Izgledala je kao da ju i dalje koriste. Visok drveni ormar, pisaći stol, stolica iznad koje je visjela jedna od Manoninih košulja. Naslonjač, pokraj njega stolić s otvorenom knjigom. Soba je živjela. Ne kao ona koju je ostavio u Parizu. Ona blijeda, umorna, tužna soba u koju je zaključao uspomene i ljubav.
Ovdje se činilo da je ona koja živi u sobi izašla tek na trenutak. Velika, visoka vrata vodila su na kamenu terasu i u vrt s kestenima, bugenvilijama, bademovim stablima, ružama i stablima marelica ispod kojih je upravo protrčala snježnobijela mačka.
Jean je pogledao na krevet. Na njem je bio šaren prekrivač koji je Manon izradila prije svojeg vjenčanja. Kod njega, u Parizu. Pokrivač sa zastavicom i pticom.
Luc je pratio Jeanov pogled.
- U tom je krevetu umrla. Na Badnjak 1992. godine. Pitala me hoće li preživjeti noć. Odgovorio sam da hoće.
Okrenuo se prema Perduu. Lucove su oči bile vrlo tamne, a lice iskrivljeno od boli. Izmakla mu je sva kontrola. Glas mu je bio visok, prigušen i pun boli kad je izustio: - Rekao sam da. To je bio jedini put da sam lagao supruzi.
Nesvjestan onoga što čini, Perdu je ispružio ruke kako bi Luca privukao k sebi.
Čovjek se nije opirao. Rekavši: O, Bože!, predao se Jeanovu zagrljaju.
- Ono što ste značili jedno drugome nije bilo izbrisano onime što sam ja njoj značio. Ona nikad nije željela živjeti bez tebe, nikad.
- Nikad nisam lagao Manon - mrmljao je Luc kao da uopće nije čuo Jeanove riječi. - Nikad. Nikad.
Jean Perdu držao je Luca koji se tresao i grčio. Luc nije plakao, Luc nije govorio. Samo se neprestano grčio u Jeanovim rukama.
Jean se silno sramio sjećajući se Badnjaka 1992. godine. Lutaoje Parizom, psovao Seinu, pio. I dokje činio te male, ništavne stvari, Manon je vodila borbu, tešku borbu. I izgubila je.
Nisam osjetio kad je umrla. Nisam osjetio nikakav znak. Nije bilo potresa. Ni munja. Nije bilo ničega.
Luc se smirio u njegovu naručju.
- Manonin dnevnik. Trebao sam ga dati tebi kada ipak dođeš jednoga dana - izustio je tankim glasom. - Ona je to željela. Nastavila se nadati i poslije smrti.
Polako su se razdvojili.
Luc je sjeo na divan. Pružio je ruku prema noćnom ormariću i otvorio ladicu.
Jean je odmah prepoznao bilježnicu. Manon je pisala u nju kad su se prvi put sreli, u vlaku za Pariz. Kad je plakala zato što je napustila svoj jug. Također je često pisala u nju noću kad nije mogla spavati, nakon što su vodili ljubav.
Lucje ustao, pružio Jeanu knjigu, Jean je posegnuo za njom, ali ju je snažan vinar zadržao još nekoliko trenutaka.
- A ovo ćeš dobiti od mene - rekao je smireno.
Jean je vidio što ga čeka - i znao je da se ne smije izmaknuti. Samo je zatvorio oči.
Lucova šaka pogodila ga je između usnice i brade.
Udarac nije bio prejak, ali ipak dovoljno jak tako da je Jean ostao bez daha, zamaglilo mu se pred očima pa je izgubio ravnotežu i posrnuo prema zidu.
Odnekud je čuo Lucove riječi isprike.
- Molim te, nemoj misliti da je to bilo zato što si spavao s njom. Kad sam se odlučio oženiti njome, znao sam da Manon nikad neće biti zadovoljna jednim muškarcem.
Luc je Jeanu pružio ruku. Udario sam te zato što nisi došao na vrijeme.
Na trenutak mu se sve pomiješalo.
Njegova zabranjena, beživotna soba u ulici Montagnard,
Soba u kojoj je Manon umrla, topla i svijetla.
Lucova ruka u njegovoj.
I odjednom mu se vratilo ono sjećanje.
Jean je ipak osjetio nešto kad je Manon umrla.
U danima prije Badnjaka, kad je bio često pijan i kad bi gotovo zaspao. U tom nesređenom stanju čuo ju je kako govori. Zametene riječi koje nije razumio. Vrata, bojica, južno svjetlo i gavran.
Stajao je ondje, u Manoninoj sobi, s njezinim dnevnikom u ruci, i slutio da će u njem pronaći te riječi.
Odjednomje osjetio potpun mir, a na licu je osjetio ugodnu bol od zasluženog udarca.
- Hoćeš li moći jesti? - zbunjeno je upitao Luc, pokazujući na Jeanovu bradu. - Mila je pripremila piletinu s limunom.
Jean je kimnuo.
Više nije pitao zašto je Luc posvetio vino Manon. Sada je shvatio.

Manonin dnevnik

Bonnieux, 24.12.1992.

Mama je pripremila trinaest slastica. Različite vrste orašastih plodova, voća, grožđice, nugat u dvije boje, kolači s uljem, s maslacem i mlijekom začinjenim cimetom. Victoria leži u kolijevci, obrazi su joj rumeni, a oči znatiželjne. Nalikuje na oca. Luc mi više ne predbacuje što odlazim i ostavljam Victoriju, što nije bilo obratno.
Ona će postati južno svjetlo, njezin će sjaj biti velik. Molim Luca neka da ovu knjigu Jeanu, ako ipak dođe, bilo kad, svejedno.
Za oproštajna pismo, koje bi sve objasnilo, nemam više snage. Moje malo južno svjetlo. Imala sam samo četrdeset osam dana s Vicci, a sanjala sam o godinama, vidjela sam toliko mnogo života koji čekaju moju kćer.
Mama piše ove riječi umjesto mene jer nemam snage ni za držanje olovke. Sve sam potrošila do sada, ostalo mi je tek toliko da pojedem trinaest slastica, a ne kruh mrtvih.
Razmišljanje mi oduzima mnogo vremena.
Ima sve manje rijeci. Sve su otišle.
U dalek svijet. Sve same bojice među olovkama.
Svjetla u tami.
Mnogo je ljubavi ovdje u kući.
Svi se vole, vole i mene. Svi su hrabri i zaljubljeni u dijete. (Moja kći želi držati svoju kćer. Manon i Victoria leže zajedno, a u kaminu pucketaju grančice. Luc dolazi i uzima u naručje svoje djevojke. Manon mi je dala do znanja da bi voljela još nešto napisati. Moja ruka u kojoj držim olovku, ledena je. Suprug mi donosi topli vinjak, ali moji prsti ne osjećaju toplinu.)
Draga Victoria, kćeri, ljepotice. Bilo mi je vrlo lako žrtvovati se za tebe. To je tako, možeš se tomu smijati, uvijek ćeš biti voljena, uvijek.
Ostatak, kćeri, o mojem životu u Parizu, pročitaj i budi oprezna s osudama.
(Manon se gubi, ja pišem samo još ono što ona šapuće. Trgne se kad čuje kako se otvaraju vrata. Ona ga i dalje čeka, čovjeka iz Pariza. Još se nada.) Zašto Jean nije došao? Previše boli? Da. Previše boli.
Bol zaglupljuje čovjeka. Glup čovjek lako se uplaši. Rak života, to je imao moj gavran.
*

(Moja mi se kći gasi pred očima. Pišem i pokušavam ne plakati. Pita hoće li preživjeti ovu noć. Lažem joj i kažem: Da. Ona kaže da lažem kao i Luc.
Nakratko utone u san. Luc uzima dijete. Manon se budi.) Dobio je pismo, kaže madame Rosalette, dobra žena. Pazit će na njega, koliko bude mogla, koliko joj bude dopustio. Kažem joj: Ponos! Budala! Bol!
Ona još kaže da je razbio pokućstvo i da se ukipio. Ukipio se potpuno, gotovo kao da je mrtav, kaže. Onda nas je dvoje. (Moja se kći smije.)
Mama je krišom napisala nešto što nije trebala. Ne želi mi pokazati. Prepiremo se na kraju puta.
Što onda, što bismo trebale činiti? U najboljem rublju nijemo čekati smrt?
(Opet se smije i kašlje. Snijeg je vani zabijelio atlantske cedrove poput mrtvačkog pokrova. Dragi Bože, ti si sve što mrzim zato što mi prije reda uzimaš kćer i ostavljaš me da tugujem zajedno s njezinim djetetom. Što misliš, kako će to ići? Mrtve mačke nadomjestiti mačićima, mrtve kćeri unučicama?)
Zar se ne treba do kraja živjeti na isti način, jer upravo to ljuti smrt: živjeti do posljednjeg gutljaja?
(Moja kći sada kašlje i prolazi dvadest minuta prije nego što ponovno progovara. Traži riječi.
Šećer, kaže, ali to nije ta riječ. Ljuti se.
Tango, šapne.
Vrata, poviče.
Znam, misli na vrata terase.)
*

Jean. Luc. Obojica. Vi.
Na kraju. Odlazim u drugu prostoriju.
Na kraju hodnika, u moju najljepšu sobu.
A iz te sobe u vrt. Ondje ću postati svjetlost i otići kamo želim.
Katkada sjedim ondje, navečer, i gledam kuću u kojoj smo zajedno živjeli.
Vidim te, Luc, ljubljeni moj, kako prolaziš kroz sobe, a tebe, Jean, vidim u drugim sobama. Tražiš me.
Naravno, više nisam u zaključanim sobama.
Pogledaj me! Ovdje vani.
Podigni glavu, ja sam tu!
Misli na mene i zazivaj moje ime!
Ništa nije nestalo samo zato što sam ja otišla.
Smrt zapravo ne znači ništa.
Ona ne utječe na život.
Zauvijek ćemo ostati ono što smo bili jedno drugome.
*

Manonin potpis bio je sablastan i slab. Nakon više od dvadeset godina Jean Perdu nagnuo se nad iskrivljena slova i poljubio ih.

44.


Trećega dana mistral je jednostavno prestao puhati. To je uvijek bilo tako. Kidao je zavjese, premještao plastične vrećice koje su se zatekle na tlu, poticao pse na lajanje, a ljude na plakanje.
Sada je nestao, a s njim i prašina, vrućina i umor. Selo se riješilo i turista koji su uvijek dolazili u male gradove prebrzo, preživčano i previše gladni. Luberon se sada vratio svojemu ritmu koji je pripadao samo prirodnim ciklusima. Cvjetati, sijati, pariti se, čekati, imati strpljenja, žeti i u pravom trenutku učiniti pravu stvar, bez oklijevanja.
Toplina se vratila, no to je sada bila ona blaga, nasmiješena jesenska toplina koja se radovala večernjim olujama i jutarnjoj svježini, čega nije bilo tijekom usijanih ljetnih mjeseci od kojih je zemlja ožednjela.
Što se Jean Perdu više uspinjao strmom, izbrazdanom stazom od pješčanika, to je postajalo sve tiše. Pratili su ga samo zrikavci, cvrčci i tiha žalopojka vjetra, dok je svladavao brdo na kojem se nalazila crkva Bonnieuxa. Uza se je imao Manonin dnevnik, otvorenu, ali ponovno začepljenu bocu Lucova vina, te čašu.
Bio je pognut, jer je strm, neravan put svakoga primoravao na taj položaj, hodao je poput pokajnika, malim koracima, trpeći bolove u nogama, leđima i glavi.
Prošao je pokraj crkve, pokraj njezinih stepenica koje su nalikovale na kamene ljestve, pokraj cedrova i onda je stigao na vrh.
Od pogleda mu se zavrtjelo u glavi.
Selo se prostiralo duboko ispod njega. Vedar dan nakon mistrala učinio je nebo blijedim. Ondje, gdje je Jean zamišljao Avignon, obzor je bio gotovo bijel.
Vidio je kuće boje pijeska, okružene zelenom, crvenom i žutom bojom, kao na kakvoj povijesnoj slici. Dugačke redove trsova, poslaganih poput vojnika, zrelo i sočno grožđe. Goleme, ocvale kvadrate lavande. Zelena, smeđa, žuta polja, a među njima rasplesano zelenilo drveća. Bio je to vrlo lijep krajolik, a pogled veličanstven - obuzeo bi svakoga tko je imao dušu.
Ta Kalvarija s debelim zidinama, teškim sarkofazima i kamenim križevima uprtim uvis poput prstiju, doimala se donjom stepenicom neba.
Na tim svijetlim visinama vjerojatno sjedi Bog i kriomice nas promatra. I samo mrtvi i On mogu uživati u tom svečanom prizoru.
Po grubom šljunku Jean je došao do vrata od kovanog željeza, pognute glave i uzdrhtalog srca.
Groblje je bilo dugačko i usko, na dvije razine, na svakoj po dva reda grobova. Ruševni grobovi i crno-sivi mramorni sarkofazi na gornjoj razini, i još po dva puta toliko na donjoj. Nadgrobni spomenici visoki kao vrata, široki kao kreveti, često okrunjeni golemim križem. Obiteljske grobnice, duboki domovi mrtvih, u kojima stoljećima stanuje tuga.
Između grobova rasli su podrezani, vitki čempresi, koji nisu bacali sjenu. Ovdje je sve bilo golo, nigdje se nisi mogao skloniti.
Polako i još uvijek zadihan, Perdu je koračao duž prvog reda i čitao imena. Veliki grobovi bili su ulašteni, ukrašeni cvijećem od porculana, stiliziranim knjigama od kamena te fotografijama i kratkim stihovima. Neke su grobove krasili mali kipovi koji su govorili o pokojnikovu hobiju. Jedan čovjek - Bruno - bio je prikazan u lovačkom odijelu i s irskim seterom.
Drugi grob bio je ukrašen slogom karata za igru.
Na sljedećem su se mogli vidjeti obrisi otoka Gomere koji je očito bio predmet pokojnikove žudnje.
Kamene komode s fotografijama, kartama i učvršćenim figuricama. Živi žitelji Bonnieuxa svoje su mrtve slali na put s mnogim porukama.
Ukrasi su Perdua podsjetili na Claru Violette. Na njezinu je klaviru bilo svakakvih drangulija koje bi on uklonio prije početka njezinih balkonskih koncerata.
Perdu je odjednom shvatio da mu nedostaju stanari zgrade broj 27 u ulici Montagnard. Je li moguće da je godinama bio okružen prijateljima i prijateljicama, a da to nikad nije primijetio?
U sredini drugog reda, s pogledom na dolinu, Jean je pronašao Manon. Ležala je pokraj svojeg oca, Arnoula Morella.
Barem nije sama ondje.
Kleknuo je. Prislonio je obraz uz kamen. Raširio ruke kao da želi zagrliti grob.
Mramor je bio hladan, iako se na njem zrcalilo sunce. Zrikavci su cvrčali. Vjetar je zavijao.
Perdu je čekao da nešto osjeti. Da osjeti nju.
No osjetio je samo kako mu niz leda curi znoj, osjetio je bolno kucanje bila u ušima i oštar šljunak pod koljenima.
Ponovno je otvorio oči i zagledao se u njezino ime, Manon Basset (nee Morello), u brojke 1967. - 1992., u okvir njezine crno-bijele fotografije.
Ništa se nije dogodilo.
Ona nije ovdje.
Vjetar je zapuhao kroz čemprese. Ona nije ovdje!
Ustao je, razočaran i bespomoćan.
- Gdje si? - prošaptao je u vjetar.
Obiteljski nadgrobni spomenik bio je ukrašen porculanskim cvijećem, kipićima mačaka i skulpturom koja je izgledala kao otvorena knjiga.
Na nekim skulpturama nalazile su se fotografije. Manonine fotografije koje Perduu nisu bile poznate.
Njezina slika s vjenčanja, a ispod nje riječi: 5 ljubavlju, bez kajanja, Luc.
Na jednoj drugoj fotografiji, na kojoj Manon drži mačku, piše: Vrata prema terasi stalno su otvorena - mama.
Na trećoj: ja sam došla zato što si ti otišla - Victoria.
Jean je oprezno posegnuo za skulpturom koja je izgledala kao otvorena knjiga te pročitao što piše na njoj.
Smrt ne znači ništa. Uvijek ćemo biti ono što smo bili jedno drugome.
Jean je ponovno pročitao retke. Ovaj put glasno.
To su bile riječi koje je Manon izgovorila kad su između tamnih brda u Buouxu tražili svoju zvijezdu.
Pogladio je kamen.
Ali ona nije ovdje.
Manon nije bila ondje, nije bila zatvorena u kamenu, zatrpana zemljom u neutješnoj samoći. Ni na trenutak nije sišla u grobnicu k svojemu napuštenomu tijelu.
- Gdje si? - ponovno je upitao.
Otišao je do kamene ograde i pogledao raskošan krajolik, koji se prostirao pod njim, dolinu Calayon. Sve je bilo tako malo. Činilo mu se kao da leti, poput škanjca. Mirisao je zrak. Udisao ga je i izdisao. Osjetio je toplinu i slušao šum vjetra u atlantskim cedrovima. Čak je vidio i Manonin vinograd.
Pokraj jednog čempresa, pokraj cijevi za zalijevanje cvijeća, široke su stube vodile na gornju razinu.
Ondje je sjeo, izvadio čep s boce bijelog vina, Manon XV, i natočio malo vina u čašu. Polako je otpio jedan gutljaj. Pomirisao je vino. Miris je bio ugodan. Vino Manon mirisalo je na med, na voće, na nježan uzdah prije spavanja. Živahno, proturječno vino, vino puno ljubavi.
Luc je to dobro napravio.
Čašu je stavio pokraj sebe na kamene stube i otvorio Manonin dnevnik. Proteklih dana i noći često ga je čitao dok su Max, Catherine i Victoria zajedno radili u vinogradu. Nešto je već znao napamet, nešto ga je drugo iznenadilo. Nešto ga je povrijedilo, a mnogo toga ispunilo ga je zahvalnošću. Nije znao koliko je mnogo značio Manon. Volio bi da je to znao mnogo prije, no sada kad se pomirio sa samim sobom i iznova zaljubio, doznao je istinu. I ona mu je izliječila stare rane.
Živjela sam dovoljno dugo, zabilježila je Manon kasno u jesen, jednog listopadskog dana poput ovoga danas. Živjela sam, voljela, dakle, imala sam najbolje od onoga što postoji na ovom svijetu. Zašto žaliti što se bliži kraj? Zašto insistirati na onom što je preostalo od života? Smrt ima tu prednost što je se prestajemo bojati. Ona donosi smirenost.
Nastavio je listati. Slijedili su zapisi zbog kojih mu se kidalo srce. U kojima je govorila o strahu koje joj u valovima zaplahuje tijelo. Noću, kad bi se Manon probudila i u tišini i mraku osluškivala kako joj se smrt približava. I one noći kad je, u poodmakloj trudnoći, pobjegla u Lucovu sobu pa ju je on do jutra držao u naručju i svladavao se da ne plače.
Kako je to ipak činio, pod tušem, vjerujući da ga ona ne čuje.
Čula ga je, naravno.
Manon je često izražavala svoju potresenost Lucovom snagom. Hranio ju je i prao. Gledao je kako se sve na njoj smanjuje osim trbuha.
Perdu je ispio još jednu čašu, a onda je nastavio čitati.
Moje dijete hrani se mojim tijelom. Uzima zdravo meso. Moj je trbuh ružičast, jedar i živ. U njem je možda leglo malih zdravih mačaka. Ostatak mojega tijela stariji je tisuću godina. Siv i truo i suh poput onoga kruha koji jedu sjevernjaci. Moja će djevojčica smjeti jesti zlatne, masne roščiće. Ona će pobijediti, pobijedit će smrt, rugat ćemo joj se, ovo dijete i ja. Neka se zove Victoria.
Kako je samo voljela svoje nerođeno dijete! Kako ga je Manon hranila ljubavlju, koja je plamtjela u njoj.
Nije čudo što je Victoria tako snažna, pomislio je.
Manon joj je dala cijelu sebe.
Listao je unatrag, do one noći u kolovozu kad ga je Manon odlučila ostaviti.
*

Ti sada ležiš na leđima poput plesača koji izvodi piruetu. Jedna noga ispružena, druga skvrčena. Jedna ruka iznad glave, druga pripijena uz tijelo.
Uvijek si me smatrao posebnom. Ni jedan jedini put tijekom pet godina nisi me naljutio ni ravnodušno pogledao. Kako ti je to samo pošlo za rukom?
Castor me gleda. Mi smo dvonošci vjerojatno mačkama jako neobični. Pri pomisli na vječnost koja me očekuje, osjećam se potišteno. Katkad, ali to je doista ružno, katkad poželim da postoji netko tko će otići prije mene. Tako da znam da ću i ja to moći učiniti. Katkad pomislim da bi trebao otići prije mene, kako bih i ja mogla otići. Znajući da me čekaš... Adieu, Jean Perdu.
Zavidim ti na svim onim godinama koje su pred tobom. Odlazim u svoju posljednju sobu, a iz nje u vrt. Da, tako će to biti. Izaći ću kroz visoka vrata terase i otići ravno u zalazak sunca. A onda, onda ću postati svjetlost i moći ću biti posvuda. To će biti moja narav, bit ću tu zauvijek, svake večeri.
Jean Perdu natočio si je još jednu času.
Sunce je polako zalazilo. Njegova ružičasta svjetlost spustila se na selo i obojila pročelja u zlatno. Čaše i prozori svjetlucali su poput dijamanata.
A onda se to dogodilo.
Zrak se užario.
Milijarde kapi, koje su svjetlucale i plesale, stvorile su svjetlosni veo nad dolinom, nad brdima i nad njim. Izgledalo je kao da se ta svjetlost struje. Jean Perdu nije nikada do sada vidio takav zalazak sunca, doista nikad.
Otpio je još jedan gutljaj, a onda su se oblaci počeli širiti nebom, u svim bojama, od boje trešnje, maline, breskve do boje meda. I tada je Jean Perdu napokon shvatio.
Ona je ovdje.
Ondje!
Manonina duša, Manonina energija, Manonino biće sasvim lišeno tijela, da, sve je to bilo zemlja i vjetar, ona je bila posvuda, iznad svega i u svem, blještala je, pokazivala mu se u svakom obliku koji je poprimila...
...jer sve je u nama. I ništa ne nestaje.
Jean Perdu nasmijao se, ali ga je zaboljelo srce pa je utihnuo i vratio se mislima, gdje je njegov smijeh nastavio plesati. Manon, ti si u pravu.
Sve jejoš tu. Trenuci koje smo proveli zajedno neprolazni su, besmrtni. I život nikad ne prestaje.
Smrt naših voljenih samo je prag između kraja i novog početka.
Jean je duboko udahnuo i polako izdahnuo.
Zamolit će Catherinu da zajedno s njim istraži taj sljedeći stupanj, taj sljedeći život. Taj nov, sunčan dan nakon duge, mračne noći, koja je započela prije dvadesetjednu godinu.
- Doviđenja, Manon Morello. Doviđenja - rekao je Jean Perdu šaptom. - Bilo je lijepo poznavati te.
Sunce je zašlo za brda okruga Vaucluse, nebo se žarilo kao da je poliveno tekućim plamenom.
Tek kad su boje izblijedjele i svijet se pretvorio u sjenku, Perdu je ispio čašu vina Manon, do posljednje kapi.

EPILOG


Već su po drugi put za Badnjak jeli trinaest slastica i ostavili za stolom tri mjesta, za mrtve, za žive i za sreću u nadolazećoj godini. Tri mjesta uvijek su bila slobodna za dugačkim stolom u kući Luca Basseta.
Slušali su Obred pepela, okcitansku molitvu mrtvih, koju im je čitala Victoria uz otvoren kamin u kuhinji. Njezina je želja bila da to čini na svaku obljetnicu smrti, za svoju majku i za sebe. To je bila poruka mrtve žene njezinim najmilijima.
„Ja sam barka koja te dovozi k meni” - zvonkim je glasom čitala Vic. Ja sam sol na tvojim utrnulim usnama, ja sam miris, bit svakog jela... ja sam rumeno jutro i razgovorljiv zalazak sunca. Ja sam otok od kojega more bježi. Ja sam ono što ti misliš i što me polako oslobađa. Ja sam dobra granica tvoje samoće.
Čitajući posljednje riječi, Vic je plakala, kao i Jean i Catherine, koji su se držali za ruke. Plakali su i Joaquin Albert Perdu i Lirabelle Bernier, povremeno Perdu, koji su ovdje u Bonnieuxu pokušavali sklopiti primirje kao ljubavnik i ljubavnica. Okorjeli sjevernjaci, koje inače ništa nije moglo tako lako dirnuti, pogotovo ne riječi.
Jako su zavoljeli Maxa, svojeg takoreći posvojenog unuka. Zavoljeli su i obitelj Basset. Ljubav, smrt i bol povezale su njihove živote. Svi ti neobični osjećaji nakratko su spajali Perduove roditelje tijekom blagdana. U krevetu, za stolom i u automobilu koji su dijelili. U ostale dane Jean je, naravno, i dalje slušao preko telefona kako se majka žali na svojeg bivšeg supruga - koji se ne zna ponašati - ili kako otac ismijava gospođu profesoricu.
Catherine je naslućivala kako se njih dvoje zapravo zagrijavaju tim uvredama prije nego što se prepuste strasti za nacionalni praznik, Božić i odnedavna čak i za Perduov rođendan.
Razdoblje od dvadeset trećeg prosinca do Sveta tri kralja stari su Perduovi, kao i Jean i Catherine, provodili u Bonnieuxu.
Dani između stare i nove godine prolazili su uz mnogo jela, smijeha i razgovora, u dugim šetnjama i kušanju vina, u ženskim razgovorima i muškim šutnjama. A sada je dolazilo novo vrijeme. Ponovno.
Cvjetovi breskve na kraju zime, kada proljeće kiti voćke uz rijeku Rhone cvjetnim krunama, nagovještavali su nov početak u Provansi. Max i Vic to su bijelo-crveno doba cvatnje izabrali za vjenčanje. Dvanaest se mjeseci udvarao Vic prije nego što mu je dopustila da ju poljubi - no od toga je trenutka sve išlo brzo.
Malo poslije izašla je prva Maxova knjiga za djecu. Čarobnjak u vrtu. Knjiga o junacima.
Knjiga je zapanjila kritičare, zbunila roditelje i oduševila djecu i tinejdžere koji su se veselili što je razjarila sve odgovorne za njihov odgoj.
Ona je naime dovodila u pitanje sve što roditelji podrazumijevaju pod izrazom To se ne smije raditi!
Catherine je nakon duge potrage, tijekom koje su Jean i ona proputovali cijelu Provansu, pronašla atelijer. Pri tom joj sama prostorija nije bila nikakav problem, nego je htjela naći okolicu koja će odgovarati krajoliku njihovih duša. Na kraju su našli nekakvu šupu pokraj dražesne, pomalo oronule seoske kuće između Saulta i Mazana. S lijeve strane nalazilo se polje lavande, s lijeve brdo, a sprijeda se otvarao pogled na vinograd i na Mont Ventoux. Iza kuće bio je voćnjak u kojem su se šetale mačke Rodin i Nemirovsky.
- Osjećam se kao da sam se vratila kući - rekla je Catherine Jeanu dok je s užitkom predavala bilježniku veći dio novca koji je dobila nakon rastave braka. - Kao da sam prepoznala svoju staru kuću na kraju vijugava puta.
Njezini su kipovi bili gotovo dva puta veći od čovjekove prirodne veličine. Catherine je vidjela bića zatvorena u kamenu, mogla je kroz neobrađen kamen vidjeti njihove duše, čuti njihovo dozivanje i osjetiti kucanje njihovih srdaca. I onda je počela oslobađati ta bića.
To nisu uvijek bila stvorenja koja bi vam se svidjela.
Mržnja. Nevolja. Strpljenje. Čitač duše.
Trenutak!
Doista. Catherine je iz kocke veličine kutije za banane isklesala dvije ruke koje nešto oblikuju prstima. Jesu li te ruke, koje traže i nalaze, čitale, milovale, dodirivale riječi? Komu su pripadale? jesu li nešto gurale od sebe ih su nešto dohvaćale?
Prislonivši lice na kamen, čovjek bi pomislio kako se u njem otvaraju skrivena, zazidana vrata. Ulaz u... jednu sobu.
- Svaki čovjek ima u sebi sobu u kojoj čuče njegovi demoni. Tek kada ju otvori i suoči se s njima, postaje slobodan - rekla je Catherine.
Jean Perdu vodio je brigu o tom da Catherini bude dobro, u Provansi i u Parizu, gdje su živjeli u njegovu starom stanu u ulici Montagnard.
Pazio je da Catherine dobro jede i dobro spava i da se sastaje s prijateljicama i svakog jutra odagna ružne snove.
Često su vodili ljubav, usredotočeno i polako. Poznavao je sve na njoj, svaki savršen i nesavršen dio tijela. Milovao je i ljubio svaki nesavršeni dio sve dok njezino tijelo ne bi povjerovalo da je njemu najljepše.
Osim što je radio pola radnog vremena u knjižari u Banonu, Perdu je išao i u lov. Dok se Catherine u Parizu ih na imanju bavila kiparstvom, držala tečajeve, prodavala umjetnička djela, brusila, polirala, ispravljala - on je tražio najuzbudljivije knjige na svijetu. U školskim knjižnicama, u ostavštinama ostarjelih učitelja i brbljavih uzgajivačica voća, u zaboravljenim podrumima i jednostavnim bunkerima iz doba hladnog rata.
Perduova trgovina unikatnim knjigama započela je faksimilom Sanaryjeva rukopisa, koji se na zagonetan način našao u njegovu vlasništvu. Samy je tražila da njezin pseudonim ostane neotkriven.
Uz pomoć voditeljice aukcija Claudine Gulliver s trećega kata zgrade broj 27 u ulici Montagnard ubrzo se našao solventan kolekcionar za to jedinstveno djelo.
No kad mu je Perdu bio spreman prodati knjigu, nakon neke vrste provjere srca, došao je na glas kao ekscentričan ljubitelj knjiga koji nije prodavao knjige radi novca. Katkada bi se za nekakvu knjigu natjecali deseci skupljača, ali Perdu bio izabrao onoga koji bi mu se činio najboljim ljubavnikom, prijateljem, učenikom ili pacijentom toga djela. Novac je bio sporedna stvar.
Perdu je putovao od Istanbula do Stockholma, od Lisabona do Hong Konga i pronalazio najdragocjenije, najpametnije, najopasnije knjige - i najljepše za Čitanje prije spavanja.
Često, baš kao i u ovom trenutku, Perdu sjedi u ljetnoj kuhinji, prstima gnječi ružmarin i cvjetove lavande, zatvorenih očiju udiše taj pravi provansalski miris i piše Veliku enciklopediju malih osjećaja. Priručnik za knjižare i knjižarke, za one koji vole i za ostale književne ljekarnike.
Pod slovom K upravo upisuje: „Kuhinjska utjeha. Osjećaj da se na štednjaku u kuhinji upravo kuha nešto ukusno, i da se zamagljuju okna i da će voljena osoba sjesti s tobom za stol i zadovoljno te gledati između dva zalogaja. (Također poznato kao: život?)”

RECEPTI


Kuhinja Provanse jednako je raznovrsna kao i njezin krajolik. Na obali riba, u zaleđu povrće, u brdima janjetina ili jela od mahunarki, rođena u neimaštini. U jednom dijelu Provanse naglasak je na maslinovu ulju, u drugom na vinu, a uz talijansku granicu na tjestenini. U Marseilleu istok ljubi zapad metvicom, šafranom ili kuminom, a Vaucluse je raj za ljubitelje tartufa i slatkiša.
Sve kuhinje između Rone i Azurne obale ipak imaju nešto zajedničko: teško, kalorično maslinovo ulje, češnjak, mnogo različitih vrsta rajčica (za salate, umake, juhe, kolače, pizzu, punjenja...), kozji sir iz Banona i svježe začinske trave. Kuharica iz Provanse koristi najviše tri različite vrste začina za pečenke ih za druga jela, ali u velikim količinama, bilo da je riječ o kadulji ili lavandi, timijanu ili ružmarinu, komoraču ili vrijesku.
Sljedeća su jela tipična za Provansu, a nihov miris i njihove boje obilježavaju njezinu povijest.
Bohémienne des légumes

Jelo srodno ratatouilleu, ali punjeno patlidžanima i obogaćeno umakom od rajčice i bosiljka. Najčešće s povrćem iste boje (crvene) koje je nasjeckano na vrlo sitne komadiće.
Okus provansalskog jela od povrća ovisi o kvaliteti i intenzitetu sastojaka. Povrće je moralo primiti „poljubac od sunca”, a velike
„vodene bombe” bez okusa - kao što su rajčice - čine ga bljutavim. Miris svježih začinskih trava vrlo je bitan.

Sastojci (za šest osoba):

2 tvrda patlidžana 2 velike glavice luka
2 male, ukusne tikvice
3 svježe crvene paprike
3-6 sočnih rajčica (ili limenka rajčica za pizzu)
sol, papar, češnjak, svjež timijan (po izboru i ružmarin ih lovor).

Za umak od rajčica:

500 g zrelih, slatkih rajčica
timijan, bosiljak
3 žlice blagog maslinovog ulja.

Priprava:

Povrće očistite (papriku očistite od sjemena i ogulite nožem za guljenje krumpira, rajčicu prelijte vrućom vodom i ogulite) i narežite na male kockice. Patlidžan pržite na vrućem ulju u velikoj tavi uz neprestano miješanje (10 do 15 minuta). Kad je gotov, začinite solju, paprom, sjeckanim češnjakom i timijanom. Stavite u lim.
Skuhajte ukusan umak od rajčica: oguljene rajčice bez sjemenki i začinske trave lagano kuhajte na ulju dok se ne zgusnu. Posolite i popaprite te izmiksajte štapnim mikserom. Poslužite s povrćem premazanim maslinovim uljem. Po želji poslužite s kruhom i kiselim vrhnjem.
Ovo je provansalska juha, koja Samy vraća toplinu i inače budi želju za životom. Nažalost nije pogodna za romantične večeri... Pročitajte sami zašto.
U Provansi gotovo svatko ima vlastiti recept za soupe au pistou. Obvezni sastojci su grah (zeleni, bijeli ili crveni), tikvice, rajčica, bosiljak i češnjak. No svatko dodaje juhi povrće iz vlastitog vrta ili s tržnice, na primjer buču, repu, celer. Neki ju pripremaju kao minestrone, drugi ukuhavaju male debele rezance, možda gobette, male makarone ili rigate. U Nizzi ju oplemenjuju slaninom. No poseban je onaj pistou što nalikuje na pesto, začinjen zelen umak, ali bez pinjola

Klasični sastojci:

1 limenka talijanskog bijeloga graha (težina bez tekućine: 250 g) 200 g mrkve 250 g tikvica
1 poriluk (ih mladi luk)
4 slatke rajčice (ili pola limenke oguljenih rajčica) maslinovo ulje, sol, 200 g zelenoga graha, papar, po tri do četiri grančice timijana, vrijeska i ružmarina, po želji i koncentrirana rajčica.

Za umak:

2-3 svježa češnja češnjaka 1/2 žličice krupne soli 2-4 lončića bosiljka
50 g svježeg parmezana (ili pecorina, po želji)
2 žlice najboljeg, blagog maslinovog ulja.

Priprava:

Povrće očistite, operite i narežite na komadiće, krugove i kockice. Rajčice prelijte vrućom vodom, ogulite i narežite na komadiće (po želji uzmite rajčice iz limenke). Ulje zagrijte u velikom loncu. Dodajte povrće i začinske trave te miješajući pirjajte na umjerenoj vatri deset minuta. Posolite. Grah isperite, ocijedite i dodajte povrću. Prelijte s 1 1/2 do 2 litre vode, poklopite i ostavite da se kuha 30 do 45 minuta (koliko je potrebno da bijeli grah omekša). Posolite i popaprite. Za umak od začinskih trava: češnjak ogulite i usitnite zajedno sa solju, bosiljkom i parmezanom. Dodajte maslinovo ulje i promiješajte. Pistou ulijte u šalice za juhu, prelijte juhom od povrća i poslužite. Netko radije sam pripravlja pesto i na kraju ga pospe parmezanom.
Janjeći kotleti s nabujkom od češnjaka

Uspjeh jela od janjetine ovisi o kakvoći mesa i o marinadi.
Ako vaš mesar ne vrši uslugu mariniranja, ovdje ćete naći inačice ukusnih marinada u kojima se meso ostavlja preko noći.

Sastojci:

2-3 kotleta po osobi
Za marinadu:
2-3 češnja češnjaka
malo soka od rajčice
1 žlica svježeg, nasjeckanog ružmarina
1 žlica nasjeckanog suhog timijana
2-3 žlice tekućeg meda
papar
kvalitetno maslinovo ulje (na primjer aromatizirano ružmarinom, češnjakom, lavandom ili limunom!) po želji senf Dijon, slatki čili, kremasti sherry, balzamski ocat ili malo crnog vina.

Za nabujak od češnjaka

(prilog za 2-4 osobe)
100 g češnjaka
125 ml mlijeka ili vrhnja
sol, papar
3 jaja
muškatni oraščić, maslinovo ulje.

Priprava:

Marinada: češnjak oljuštite, nasjeckajte i izmiješajte sa sokom od rajčice, začinskim travama, medom, paprom, maslinovim uljem i ostalim sastojcima po izboru. Janjeće kotlete i marinadu stavite u vrećicu za zamrzavanje (veličine 3 l). Vrećicu zatvorite, stavite u zdjelu i ostavite da se meso marinira nekoliko sati ih preko noći.
Janjeći kotleti: kotlete pržite na tavi za roštiljanje po jednu minutu sa svake strane. Tavu maknite s vatre, neka kotleti miruju pet minuta. Kotleti mogu iznutra biti ružičasti. Autorica ih voli pripremati na raclette ploči - meso je tada savršeno!
Nabujak od češnjaka: svježe oljušten češnjak skuhajte u mlijeku ili vrhnju na laganoj vatri, propustite kroz sito, posolite, popaprite i pomiješajte s jajima te začinite muškatnim oraščićem. Sušeni češnjak prethodno držite pet minuta u vreloj vodi, zgnječite vilicom i tek onda skuhajte u mlijeku. Smjesu ulijte u dobro nauljene oblike za nabujke i pecite 20 minuta u vodenoj kupelji. Nabujke ostavite da se hlade deset minuta, a zatim ih istresite.
Poslužite s pečenim krumpirom, začinjenim ružmarinom, premazanim uljem i posutim krupnom solju.

Sladoled od lavande

U slastičarnicama u Roussillonu sladoled od lavande doista ima boju cvjetova lavande - najčešće zahvaljući malom udjelu borovnica. U domaćoj proizvodnji sladoleda, gdje se ne dodaju borovnice, sladoled je bijelo-ljubičast.

Sastojci:

1-2 žlice sušene lavande ili 2-4 žlice svježih cvjetova lavande (iz
vrta ili iz ekološke proizvodnje)
200 g šećera
8 žlica mlijeka (svježeg)
8 žumanjaka (po mogućnosti iz ekološke proizvodnje) 250 ml slatkog vrhnja (ili jogurta) po želji malo borovnica za boju.

Priprava:

Lavandu i šećer usitnite štapnim mikserom, prosijte tako da dobijete fin prah. Prah od lavande miješajte u mlijeku dok ne nestanu grudice (po potrebi zagrijte mlijeko, ali ne dopustite da zakuha). Žumanjke i vrhnje/jogurt dobro izmiješajte. Mlijeko s lavandom lagano umiješajte u smjesu od žumanjaka. Borovnice izmiksajte i po želji dodajte smjesi. Smjesu ulijte u aparat za sladoled ili stavite u zamrzivač te povremeno promiješajte.
Nekoliko cvjetova lavande ostavite za ukras.
Alternativni recept za sladoled sa sirupom ili medom od lavande

Sastojci:

5 žlica sirupa od lavande
500 g grčkog jogurta
8 žlica mlijeka (svježeg)
200 g slatkog vrhnja
po želji malo borovnica za boju
med ili sirup od lavande ili lavandini cvjetovi.

Priprava:

Sirup od lavande pomiješajte s jogurtom, dodajte mlijeko i slatko vrhnje i pjenasto izmješajte.
Borovnice izmiksajte i dodajte ih smjesi.
Smjesu stavite u aparat za sladoled ili u zamrzivač. Prije posluživanja sladoled ukrasite sirupom, cvjetovima ili medom od lavande.

Trinaest slastica

Trinaest slastica od regionalnih provansalskih proizvoda dio su gotovo stoljetne božićne tradicije toga kraja.
One simboliziraju trinaest sudionika posljednje večere (Isusa i dvanaest apostola) i dolaze na stol nakon objeda grand souper, koji se sastoji od sedam jednostavnih, bezmesnih (!) jela.
Ovo bi bio tipičan izbor namirnica za trinaest poslastica:
- grožđice (domaće proizvodnje)
- suhe smokve (ubrane vlastitom rukom)
- obavezno: bademi, lješnjaci i orasi
- datulje kao simbol Isusa
- četiri različite vrste svježeg voća, na primjer šljive (tradicionalno iz Brignolesa), zimske kruške, dinje, jabuke, naranče, grožđe, mandarine
- ušećereno voće
- svijetli i tamni turski med, bijeli i crni nugat, svijetli od lješnjaka, pinjola i pistacija (simbolizira dobrotu i čistoću), tamni/crni nugat (simbolizira zlo i nečistoću)
- fougasse (ili fouace), tanki kruh s maslinovim uljem (lomi se, ne smije se rezati!)
- oreillettes, uštipci začinjeni limunovom koricom
- mliječni kolač s cimetom
- ratafia (mješavina mošta i vinjaka) ili carthagène, slatko desertno vino
- slastice od marcipana
- biskvitni kolači
- marinirani kozji sir

KNJIŽEVNA LJEKARNA JEANA PERDUA OD
ADAMSA DO VON ARNIMA


Lijekovi s brzim djelovanjem za dušu i srce za lakše do srednje teške osjećajne nepogode. Ako liječnik ne odredi drukčije, uzimati tijekom nekoliko dana u umjerenim količinama (oko 5 do 50 stranica). Ako je moguće, s utopljenim nogama i/ili s mačkom na krilu.


Adams, Douglas: The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy (Vodič za autostopere kroz galaksiju)
- U velikim dozama djelotvorno protiv bolesnog optimizma i nedostatka humora. Za korisnike saune sklone egzibicionizmu.
Nuspojave: odbojnost prema posjedovanju stvari, moguće kronično nošenje kućnoga ogrtača.


Barbery, Muriel: L’Elégance du hérisson (Otmjenost ježa)
- U velikim dozama djelotvorno protiv ,,ako-onda-izma”. Preporučuje se neprepoznatim genijima, ljubiteljima teških filmova i mrziteljima vozača autobusa.


De Cervantes, Miguel: El ingenioso hidalgo don Qiuxote De la Mancha (Bistri vitez Don Quijote od Manche)
- U slučaju sukoba realnoga i idealnoga.
Nuspojave: strah od tehnokratskih društava, protiv kojih se mi pojedinci borimo kao protiv vjetrenjača.


Forster, Edward Morgan: The Machine Stops
- Pozor! Vrlo djelotvoran protuotrov protiv vladavine Interneta i vjere u iPhone. Pomaže i protiv ovisnosti o Facebooku i Matrixu.
Doziranje: ako ste član piratske stranke ili mrežni aktivist, uzimajte u vrlo malim dozama!


Gary, Romain: La Promesse de l’ aube
- Za razumijevanje majčinske ljubavi, protiv uljepšanih, uspomena iz djetinjstva.
Nuspojave: bijeg u svijet mašte, ljubavna žudnja.


Gerlach, Gunter: Fraue von Brücken werfen
- Za autore koji ne mogu pisati i za ljude koje misle da su ubojstva u krimićima precijenjena.
Nuspojave: gubitak osjećaja za stvarnost, širenje mozga.


Hesse, Hermann: Stufen. Pjesma, prvi put objavljena u romanu Glasperlenspiel. (Igla staklenih perli)
- Protiv tuge. Jača povjerenje.


Kafka, Franz: Forschungen eines Hundes
- Protiv neobičnog osjećaja da vas nitko ne razumije.
Nuspojave: pesimizam, želja za mačkama.


Kästner, Erich: Doktor Erich Kästners Lyrische Hausapotheke
- Prema pjesniku doktoru Kästneru za liječenje različitih tegoba i neugodnosti, protiv sveznalica, osjećaja rastanka, svakodnevnog uzrujavanja i jesenskih sjeta.


Lindgren, Astrid: Pippi Långstrump (Pipi duga čarapa)
- Protiv stečenog (ne urođenog) pesimizma i straha od čuda.
Nuspojave: gubitak sposobnosti računanja, pjevanje pod tušem.


Martin, George R. R.: Game of Thrones (Igra prijestolja)
- Pomaže pri odvikavanju od gledanja televizije, protiv ljubavnih jadi, protiv mržnje prema cijelom svijetu i dosadnih snova.
Nuspojave: nesanica, uznemirujući snovi.


Melville, Herman: Moby Dick; Or, The Wale
- Za vegetarijance. Nuspojave: strah od vode.


Millet, Catherine: La vie sexuelle de Catherine M. (Seksualni život Catherine M.)
- Pomaže vam odgovoriti na pitanje jeste li prebrzo rekli da.
Napomena: Uvijek može biti i gore.


Musil, Robert: Der Mann ohne Eigenschaften (Čovjek bez osobina)
- Knjiga za muškarce koji su zaboravili što su htjeli od života. Djelotvorno protiv besciljnosti.
Nuspojave: dugotrajno djelovanje, nakon dvije godine život se mijenja. Postoji opasnost od gubitka prijatelja, želje za kritiziranjem društva i vraćanja snova.


Nin, Anaïs: Delta of Venus
- Odmah nakon uzimanja pomaže protiv nedostatka želje za seksom i protiv gubitka osjetilnosti.
Nuspojave: spontano uzbuđenje.


Orwell, George: Nineteen Eighty-Four (1984)
- Protiv dobroćudnosti i ravnodušnosti. Nekadašnji domaći lijek protiv bolesnog optimizma, rok trajanja istekao.


Pearce, Philippa: Tom’s Midnight Garden
- Korisno za nesretno zaljubljene (P. S. Oboljeli od ove bolesti mogu čitati sve što nema veze s ljubavi, na primjer znanstvenu fantastiku, trilere, steam punk.)


Pratchett, Terry: The Discworld Novels, The Colour of Magic, Snuff, itd.
- Protiv svjetske boli i naivnosti opasne po život. Za očaravanje duba, također i za početnike.


Pullman, Philip: His dark Materials (Njegove tamne tvari)
- Za one koji s vremena na vrijeme čuju tihe glasove i vjeruju da su u rodu s nekom životinjom.


Ringelnatz, Joachim: Kindergebetchen
- Kad se agnostičari požele moliti. Nuspojave: sjećanje na večeri iz djetinjstva.


Saramago, José: Ensaio sobra e cegueira (Ogled o sljepoći)
- Protiv radoholičarstva i za otkrivanje onoga što je doista važno. Protiv sljepoće za smisao vlastitog života.


Stoker, Bram: Dracula (Drakula)
- Preporučuje se protiv dosadnih snova i nestrpljivog čekanja da netko nazove na telefon („Kada će napokon nazvati?”)


Surre-Garcia, Alem i Mayrules, François: Lo libre dels rituals
- Pomaže kod tuge za izgubljenom voljenom osobom i kao molitva na grobu, nevezana za Crkvu i za vjeru.
Nuspojave: suze.


Toes, Jac: De vrije man
- Za plesače tanga između dvije milonge kao i za muškarce koji se boje ljubavi.
Nuspojave: promišljanje vlastite veze.


Twain, Mark: The Adventures of Tom Sawyer (Pustolovine Toma Sawyera)
- Za prevladavanje straha od odraslih i ponovno otkrivanje djeteta u sebi.


Von Arnim, Elizabeth: The Enchanted April
- Protiv nesposobnosti za donošenje odluka i za povjerenje u prijatelje.
Nuspojave: zaljubljenost u Italiju, žudnja za južnim krajevima, jači osjećaj za pravednost.

Napomena: Spisatelji Sanary (Južna svjetla), P. D. Olson i Max Jordan (Noć) osobe su koje žive isključivo u ovom romanu.


ZAHVALA


Od prve zapisane ideje (9. kolovoza 2010.) do izlaska iz tiska (početkom travnja 2013.) ovaj je roman prošao kroz nekoliko stupnjeva istraživanja, očaja, pisanja i bacanja, višestrukog preoblikovanja i strastvene kreativnosti te jednogodišnje stanke zbog bolesti.
Pečat ovomu romanu dali su i ljudi koji su bili uza me tijekom tog intenzivnog razdoblja. Osim toga, još desetak profesionalaca (najčešće nevidljivih čitateljima) pobrinuli su se da knjiga postane malo umjetničko djelo, poželjno za čitanje, odmor i doživljaj čarolije. Neke ću od njih spomenuti, a ostalima, odgovornima za grafičku izradu, prodaju, tisak i korekturu, zahvaljujem izdaleka. Kultura je timski rad i, ako je sam, spisatelj nikad neće biti tako dobar kao tim koji stoji iza njega. Ja smišljam, osjećam i pišem priču, a tim se brine za to da bude zdrava i vrijedna čitanja.
Uostalom, to čine i čitatelji. Bila sam jako dirnuta lijepim pismima koja sam dobivala pišući knjigu. U roman sam utkala male poruke za neke od čitatelja koji su mi slali ta pisma.
Merci beaucoup...
... mojemu suprugu, spisatelju J. Ne smijem do kraja odati na čem mu zahvaljujem, no to svakako ima veze s hranom, utjehom i ljubavlju. I s tvojim vlastitim spisateljskim žarom, koji mi oprašta što stalno živim pod istim krovom s izmišljenim ljudima i što se tomu uopće ne čudi.
... tebi, Hans-Peter, jer si godinu dana strpljivo čekao.
... Adrianu i Nane, koji su mi osam mjeseci pomagali da se riješim bolova tako da sam opet mogla sjediti i pisati, i Bernhardu i Claudiji, mojim „instruktorima drila”, za „mučenje na spravama”.
... tebi, Angelika, za naše prijateljstvo koje se razvilo tako čisto i neposredno.
... gospođi K., sjajnoj urednici, koja nije samo stavljala zareze na prava mjesta nego je i disciplinirala moj kreativan pravopis.
... Brigitte, šarmantnoj domaćici mojega golubinjaka u Bonnieuxu, i Dédéu, vlasniku pansiona u mjestu Sanary-sur-Mer.
... tebi, Patricia, za tvoje povjerenje i tvoju strast.
... pržionici kave Elbgold: This book is powered by coffee.
... tebi, Doris G., jer si mi dopustila da se tjednima skrivam u tvojem vrtu kako bih sastavila Manonin dnevnik. Sočno tlo natopilo je taj tekst.
A ponajprije zahvaljujem lektorici Andreji Müller. Ona se brine o tom da dobre knjige postanu još bolje. Suvišne dijelove izbacuje jednakom sigurnošću kojom povećava dramatičnost srceparajućih prizora; postavlja opasna pitanja i mislim da nikad ne spava. Profesionalci poput nje čine od dobrih spisatelja bolje pripovjedače.
Nina George, u siječnju, 2013.

P.S. ... i hvala svakoj prodavačici i svakomu prodavaču knjiga koji mi pomažu osjetiti čaroliju. S knjigama jednostavno mogu bolje disati.