Logor posrnulih žena

Potresna i kritička retrospektiva češkog i slovačkog društva u drugoj polovini XX veka.
Socijalistički moral, represija jednopartijskog društva, tabui i zabrane, cenzura i progoni, sve je to u ovom romanu dato u izvrsnoj pripovedačkoj dramaturgiji iz ugla priče o progonima slovačkih prostitutki u Bratislavi od kraja četrdesetih godina XX veka pa sve do pada Berlinskog zida.
Takvo jedno šareno društvo koje broji i prostitutke i bivše švercere i streptomicinsku mafiju, pozornica je društvenog romana Logor posrnulih žena koji slika društvenu zbilju posleratne Slovačke iz socijalne, ali i moralne perspektive.
Moglo bi se reći da Anton Balaž ovako složenoj temi prilazi balzakovski, jer detaljno prikazuje golicljivu društveno-istorijsku situaciju, ne zanemarujući nijednu od političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih okolnosti koje je karakterišu.
Pored toga što nudi preciznu sliku posleratne Slovačke u svim njenim klasnim nijansama, Anton Balaž u ovom romanu piše i odu ženskom telu.

1


Prorez prema budućnosti


Jadna Ernička: ne zna se ponašati kao prava profesionalka.
Još u krčmi omamila ju je opojna svježina koja se širila oko mornareva tijela, a već na putu prema sobi osjetila je kako joj se od uzbuđenja navlažilo rublje. A sad, kad je na noćni ormarić stavio novac, na mišićavo tijelo počinje navlačiti majicu i gleda u njezine grudi koje još podrhtavaju, odjednom se nasmije nesigurnim, čistim, gotovo dječjim osmijehom i Ernička, mala glupača, još uvijek opijena mornarskom svježinom koja se prilikom snažnog trenja njihovih tijela pomiješala s mirisom čiste, hladne soli, odluči mu dati još jednom, besplatno.
– A sad iz ljubavi, mornaru...
Još uvijek odjevena tek u crne američke čarape, Ernička podigne bokove kako bi svjetlo, koje na nju pada ispod sjenila noćne lampe, na njezinu tijelu stvorilo primamljivu sjenu.
Mornar stane usred pokreta. Neupadljivo baci pogled na svoju mornarsku košulju u kojoj ima novčanik. Ernička primijeti njegov pogled, procijeni ga i shvati da je mornar vjerojatno nije razumio i zato glasnije, stidljivo ponovi:
– Sad... iz ljubavi!
– O, ljubava? – i mornar, ugodno iznenađen, raširi ruke. Ispod njegova mišićava trbuha počne se dizati njegov mornar. I on je prilično mišićav. Erničku obuzme znatiželja, pita se je li i on očuvao opojnu svježinu i je li isto tako prožet mirisom hladne morske soli. Istodobno shvati da bi njezine starije kolegice, osobito Manda i Velika Berta, takvu znatiželju doživjele kao znak da je još daleko od prave profesionalke. Zato Ernička odustane od iskušenja da se u to, prvo zaigrano, a onda strastveno, uvjeri.
I ovako doživi zadovoljstvo zbog toga što je mornar ponovno dodiruje. A kako je to sad iz ljubavi, mornar je prema njoj pažljiv i nježan. Ernička se pak gotovo čedno ponaša – zna da to ide uz ljubav. Kao i zamagljen pogled, blago otvorene usnice, nerazumljivo šaptanje, slatka obećanja. Poželi sve to iskušati. No stigne tek zamagliti pogled kad se iza zida začuje budilica.
Joj, ta Manda sa svojom glupom budilicom, pomisli mrzovoljno. Budilica je podsjeti da je već trebala biti u Au-caféu. Potpuno se otrijezni od opojenosti kad zamisli Dugu kako se dere na nju i odmah joj počinje prijetiti da će joj oduzeti ovu sobu i dati je Velikoj Berti, a ona će otići u sobičak iza šanka, gdje će morati gledati pijance koji mokre i povraćaju i podnositi perverznjake koji će kroz prozor pokušavati zaviriti u sobu i pritom svršavati izravno na prljavo staklo. Ernička ne mora ni zamišljati dalje, odmah je obuzme gađenje.
Mornar nije čuo zvuk Mandine budilice jer u sobu istodobno, kroz otvoren prozor, ulazi i zvuk glazbe iz krčme. Iscrpljen leži na olinjaloj baršunastoj sofi i na licu mu je zadovoljan, ali i pomalo začuđen izraz: na takvu kurvicu u pristaništima na Dunavu još nije naišao. Njegova se muškost spustila među raširena bedra, iznad kojih se bijeli trokut nepreplanulog trbuha. Mornar ispruži ruku prema gruboj plavoj košulji. Ernička se uznemiri, misli da za nju želi izvući još neke dolare. Uostalom – čak bi ih i prihvatila. Ali kad on iz džepa košulje izvuče cigarete, nježno ali odlučno odmahne glavom, ne želi. Mornar odmah shvati, počne se odijevati. I straga je lijep.
Kad mornar otvori vrata prema stubištu, Ernička na grudima i u krilu osjeti hladan zrak. Pokrije se laganim prekrivačem, ispruži se na leđima i osjeti kako joj se niz kralježnicu počinje širiti umor. Pomisao na Dugu je potjera. Ustane, iza zavjese u kutu spužvom se opere među nogama. Želi navući gaćice. Otkrije da su još mokre; mornar ju je u sobi prvo počeo dodirivati preko njih. Inače to Ernička muškarcima ne dopušta, kako se ne bi previše uzbudili i predugo ostali. Manda to rješava budilicom.
Ernička odloži gaćice. Ne da joj se tražiti druge. Na brod do Petržalke više ne stigne, ostat će u Duginoj krčmi do zatvaranja, ne mora se bojati da će joj odozdo biti hladno. Zato ne navuče ni grudnjak, sada je teško doći do njih. Prije su ih uvozili iz Beča, no trgovci su sad uplašeni. I tako Ernička odjene samo haljinu, uredi si kosu, malo popravi šminku i uzme šeširić. Zgrabi torbicu u kojoj uvijek nosi svoju zdravstvenu knjižicu. Na hodniku odluči da će se radije spustiti s Mandom. Otkad su Mandu uvukli u trgovanje šećerom na crno i prima posjete visokih službenika, Duga je ostavlja na miru; čak je se pomalo i boji, zbog toga što ju je prije vrijeđao, stari gulikoža.
Ernička za svaki slučaj pokuca i tek onda zaviri u sobu. Manda je još uvijek u kombineu, upravo namješta krevet. Preko ramena pogleda Erničku.
– Dobila si?
Manda kimne. Čak se i osmjehne, ali nekako izmučeno.
– A što?
– Ovaj se samo poigrao.
Manda se uspravi i okrene. U dubokome izrezu kombinea guraju se velike, sjajne polukugle njezinih grudi. Ima muškaraca koji dolaze k Mandi samo zato da bi se poigrali s njima, valjali se po njima, ležali s licem u toploj udobini između njih. Odlaze od Mande pomalo postiđeni, no većinom se ponovno vraćaju.
– Doći će opet? – pita Ernička, ali bez zavisti.
– Hoće. Ako netko ne otkrije da na crno prodaje bonove. Zbog toga ga sad mogu poslati u logor.
Manda duboko udahne. Uzdah joj uzbiba grudi. Namršti se i zatraži od Erničke da joj pomogne navući korzet. Ernička joj ga navlači preko teške, čvrste stražnjice, a ona puše i vrti bokovima kako bi se korzet raširio. Napokon im uspije, Manda se okrene, protegne se. Sve se uzdiže pred Erničkom: velike grudi, široki, sada korzetom stisnuti trbuh, ispupčena, snažna bedra koja zatvaraju duboki, za službenike koje Manda u posljednje vrijeme u njega mami, i pomalo zastrašujući trokut; uglavnom nisu sposobni za nešto više od igranja njezinim grudima. Pritom se samo oznoje, a budilica ih obično prestraši.
– Nikakvi muškarci, ti činovnici – progunđa Manda. Rukom si prijeđe preko trbuha, na bedrima popravi haltere, prsti joj zadrhte. Pogled joj se susretne s Erničkinim pogledom, koji kao da govori: ja ću ti to učiniti, brzo, stojećki, kako ne bi poslije morala sjediti dolje tako narajcana, ljuta, svadljiva. Mandina se bedra pod tim pogledom počnu nehotice razdvajati. Ali pogled na budilicu omete iskušenje. Manda podigne haljinu sa stolca i počne je navlačiti preko glave.
– A kako si ti prošla, ptičice?
– Mornar. Zamisli, poslije sam mu dala još jednom, iz ljubavi, Manda.
Ernička se čedno osmjehne. Manda s negodovanjem zavrti glavom.
– Kad si prostitutka, nemoj davati iz ljubavi, to zapamti. To uvijek donosi nesreću. Ili djecu...
Ernička samo uzdahne. Priznaje da je Manda u pravu; ona ima dijete kao plod ljubavi i zbog njega se upetljala u ilegalno trgovanje šećerom, jer želi da joj dijete bude dobro odgojeno, a za to joj je potrebno više novca nego što uspijeva zaraditi svojom kobiljom stražnjicom i primamljivim grudima.
– Iz mornara izbija takva svježina, Manda – privije se uz nju Ernička kad izađu na hodnik. – Šećer si danas nabavila, tako da si možeš jednoga priuštiti.
– Ne gnjavi stalno s ljubavlju, ptičice – hrapavim glasom kaže Manda. – I ne naslanjaj se na mene. Znam da se naslanjaš samo zato što se bojiš onog starog kurvara Duge. Ja se ne bojim ni službenicima reći da je arizirao dobrog Židova Weismana i onda ga dao odvesti u logor. A poslije rata je opet od pijanih partizana kupio potvrdu o sudjelovanju u pokretu otpora i sredio narodnu upravu za svoju kuću. Misli da ga se nećemo riješiti.
– Tiše, Manda – kaže Ernička prestrašeno jer se već spuštaju po stubama i, premda i na stubište dopiru glazba i urlanje iz krčme, netko bi ih mogao čuti. Ali Manda samo slegne ramenimaa, zagladi haljinu na bokovima i ljutito progunđa: Joj, narajcana sam kao kobila! te uvuče Erničku u lokal.
Dočeka ih gusti dim cigareta, urlanje mornara, udaranje čaša po hrastovu stolu i oštri zvuk Carmeninih potpetica. Vatrena plesačica upravo visoko zadiže svoju crvenu suknju s volanima i pred razigranim mornarima sijevaju njezine sjajne, dugačke noge i jednako tako sjajne okrugle grudi u dubokom dekolteu zelenog bolera.
Prava jazbina poroka. I još mornari na dugome hrastovom stolu počinju praviti mjesta kako bi odozdo mogli promatrati gdje završavaju te divne, vitke noge temperamentne plesačice.
– Uskoro će se popeti na stol – hladnokrvno konstatira Manda kad se osvrnu po lokalu i odu se nasloniti na šank. Susretnu se s bijesnim Duginim pogledom. On se provuče ispod pulta i uhvati Mandu za lakat.
– Gdje ste dosad, flundre? Pogledaj što radi ova majmunica! Idi joj nešto reci, inače ću izgubiti licencu.
– Pustite me na miru, ne idem sad onamo.
– Onda ćeš završiti na ulici kad mi svinje zatvore lokal! – i Duga gurne Mandu u salu.
Mornari već uza smijeh i urlanje počinju dizati Carmen na stol, pritom se koriste svim zabranjenim zahvatima na njezinu tijelu, no plesačici to očito ne smeta, zvonko i izazovno se smije, sama podiže ionako visoko podignutu suknju i...
Te večeri neće doći do najgorega. U krčmu utrči prodavačica cvijeća, stara skitnica Božgayová, i prodornim glasom vrisne:
– Meneküljetek1, racija, brišimo!
No te večeri u četvrti Vydrica to nikome neće uspjeti. Kroz vrata u lokal nagrnu muškarci u šeširima i tamnim montgomerijima, stanu raskrečenih nogu, na trenutak šute i promatraju i zatim jedan od njih oštro izgovori:
– Osim mornara, pokupite sve.
Neko vrijeme se nitko ne buni, zatim se javi violinist ciganske glazbe. Čelo mu se još sjaji od znoja, rame mu je uprljano kolofonijem.
– Oprostite, gospodine zapovjedniče, mi ovdje imamo angažman... kao narodni glazbenici... ovdje, izvolite – i violinist iz džepa na crnome prsluku odmah izvuče složeni papir i s njim krene prema muškarcu koji se ponaša kao zapovjednik interventne jedinice. On oklijeva, a zatim s gađenjem iz Ciganinove znojne i drhtave ruke uzima papir, rastvori ga i pogleda.
– Trio Rio?
– Sada Tri Lakatoša, molim, potpuno narodni naziv, molim. Narod ima povjerenja u nas, molim.
– U redu. Imate dozvolu, narodni ste glazbenici, onda nećemo dopustiti da svirate po sumnjivim rupama. Otići ćete onamo gdje ste sada narodu stvarno potrebni.
– Pokorno zahvaljujemo, gospodine zapovjedniče, ali narod i ovdje...
– Uzmite opremu, Lakatoš – grubo na violinista poviče drugi muškarac u montgomeriju. – I vi se pokrenite, kurve! – otrese se odmah na Mandu i Erničku. Mandu čak i gurne, tako da zamalo razbije staklo na vratima. – Seronja! – bijesno kaže Manda.
Na sreću, u galami koja je nastala u lokalu policajac je ne čuje. No sve ih nemilosrdno tjeraju.
– Imaš li kod sebe zdravstvenu knjižicu? – Ernička na ulici upita Mandu. Ona kimne. — Na sreću i ja. Ali nemam gaćice...
Manda samo slegne ramenima. No Ernička je ozbiljno zabrinuta. Misli kako će ih poslije racije, na kakve su u Vydrici navikle, iz policijske postaje poslati na ginekologiju. Doktor koji ih u bolnici redovito pregledava, uvijek se ljuti kad neka od njih dođe bez gaćica. Kad biste barem nakratko pokrile škatule, uvijek ih ljutito grdi. I tako Ernička sa strahom ulazi u policijski autobus. Ne sluti da ih zeleni autobus sa zatamnjenim staklima ovaj put vozi mnogo dalje od policijske postaje. Odvozi prostitutke u njihovu radosnu budućnost.
Ajoj, jadna Ernička, tako se u povijesnom trenutku našla bez gaćica, s golim prorezom.

2


Podrivali su državu, sad pjevaju


Doktor Zigmund u logorskoj ordinaciji pregledava lijevu dojku zapovjednice Matilde, koju je primjereno izvukla iz svoje raskopčane zelene bluze.
Logorski liječnik, inače zatočenik, osuđen na dvije godine prinudnoga rada u logoru iz političkih razloga, nije mogao odbiti da zapovjednici ženskoga logora pregleda lijevu dojku, prostrijeljenu tijekom slavnih borbi za oslobođenje Bratislave, ali zapravo nije volio dodirivati intimne dijelove žena koje nije podnosio – što je bio slučaj sa zapovjednicom: bila je Njemica, članica pokreta otpora i dirigentskim je štapom tukla svoje štićenice, debele švercerice, bezube žene koje su izvodile ilegalne pobačaje i prodavačice s tržnica koje su previše brbljale i netko ih je očito prijavio.
Poslije noći koju je opet proveo u kartanju i pritom čuo mnogo izjava protiv države, ujutro je morao popiti malo razrijeđenog alkohola za snagu i tako sad pregledava Matildu zatvorenih usta i stisnutih zuba; to mu pomalo pomaže i u ublažavanju odbojnosti prema zapovjednici.
– Nisam napipao ništa uznemiravajuće, zapovjednice. Nema sumnjivih kvržica ni znakova atrofije, metak nije oslabio čvrstinu, još je uvijek zadivljujuća.
– A što s probadanjem i...
– Povremene bolove i probadanje može izazvati neka krhotina koja je ostala u vezivnom tkivu. Ali mogu vas poslati u bolnicu na rendgen.
– Ne, nije potrebno. Vjerujem u vaše sposobnosti, Zigmunde.
Matilda u uspravnom položaju, dok joj napetost nestaje s lica, gura svoju tešku dojku natrag u bluzu. Počne zakopčavati gumbe, pritom joj prsti, vitki i lijepo oblikovani, zastanu i...
– Kad sam već ovdje... – Matilda brzo raskopča bluzu do struka, otkrije i desnu dojku i dio bijelog, čvrstog trbuha te energičnim, praktičnim pokretom ponudi liječniku na pregled i svoju lijevu dojku.
Na taj zapovjedničin potez, koji nije bio dogovoren, Zigmund nije bio spreman. I tako mu prilikom pregledavanja druge dojke, prilikom opipavanja njezine tople mase, elastične poput lopte, ne uspijeva sasvim prikriti sve veću odbojnost prema zapovjednici. Počinje strahovati da se odbojnost ne počne pretvarati u požudu, razumljivu poslije sedam mjeseci boravka u logoru.
Doduše, štiti ga kabala, koja naučava da je najveća prepreka na putu prema savršenstvu upravo žena, a rabin Papa naglašava: popni se stupanj više i odaberi prijatelja, spusti se stupanj niže i odaberi ženu. A on se upravo, neželjeno i nedobrovoljno – ali što da radi, kad je u logoru – spustio stupanj niže i... ruka mu na Matildinoj dojci ipak ne zadrhti, pokreti su mu još uvijek strogo svrhoviti; no zato mu se znoje bedra.
– Sve je sasvim u redu. I zadivljujuće je elastična...
U Matildinu, dotad nordijski čistom i hladnom pogledu, kao da je odjednom bljesnula topla iskra. Povjerljivim tonom kaže:
– Htjela bih da pregled moje dojke shvaćate kao liječničku tajnu...
Zigmund šutke kimne. Baci, kako misli, posljednji pogled na Matildine dojke. Njihovi su vršci upereni u njega poput dva teška minobacača. Proguta pljuvačku i, kako mu u misli ne bi odmah ušla kabala, intimnim glasom kaže: – Ali s dojkom koju je prostrijelio neprijateljski metak danas bi se mogla napraviti i bolja karijera, zapovjednice.
– Kako to mislite? – i Matilda šapne intimnim glasom.
– Ako je to bio fašistički metak...
– Bio je fašist. Svinja!
Matildino lice odjednom postane grubo, u pogledu joj se pojavi nešto zlo. Beštija, pomisli Zigmund. No iskušenje se ponovno javlja, govori mu, kad bi se sad spetljao s njom, samo bi pojačao svoju odbojnost prema toj zloj ženi, jer i mudraci u Talmudu tvrde da, ako se muškarac već mora upustiti sa ženom, treba to učiniti kao netko koga je obuzeo zao duh, spolni odnos mora izazivati prije odbojnost nego uživanje. I tako Zigmund umilno doda:
– Najidealnije bi bilo, zapovjednice, ako je metak ispalila ruka podmukloga klasnog neprijatelja...
– Je li moguće smatrati da je tako?
– Mislim... pokažite još jednom...
Matilda ponovno isprsi svoje minobacače i... spasi ih Pjesma rada. Doduše, nije veličanstvena i glasna, što zapovjednik već mjesecima očajnički nastoji postići, jutarnja pjevana molitva novih vladara čuje se sa zborišta i zvuči gotovo jadno i potpuno neusklađeno.
Zigmund odmah povuče ruke.
Za Matildu je novi Očenaš nešto poput zvonca za Pavlovljeve pse; počne ubrzano disati, opet se isprsi i na njezinu se licu pojavi požudan izraz. Čak zagladi kosu, ošišanu kratko u stilu Lili Marlen. Zatim shvati da je ostala nepokrivena. Naglo se okrene od Zigmunda, munjevitom brzinom zakopča bluzu, gurne je ispod remena, zgrabi zapovjednički štap i bez pozdrava izjuri iz ordinacije.
Poslije prevladanog iskušenja Zigmund nakratko sjedne. Odmah shvati da nije slobodan građanin, nego logoraš, opet se našao u nepovoljnom položaju i kad bi ga netko vidio da sjedi za vrijeme Pjesme rada, mogao bi ga prijaviti i u najmanju ruku ne bi mogao izbjeći razgovor s političkim agitatorom. S poručnikom Vandlíkom ne bi bilo problema, čak bi ga mogao nadmašiti u povijesti revolucionarnih pjesama (znao je vrlo brzo izmisliti nove autore i recitirati njihove zaboravljene revolucionarne pjesme), ali otkako je u logor stigao golobradi revolucionar s Omladinske pruge2, nema nimalo volje za raspravljanje o revolucionarnim temama. Skoči sa stolca, zbaci sa sebe bijeli ogrtač – i postane običan logoraš koji ide na zborište.
Ugaženo i sad, u lipnju, prašnjavo logorsko zborište gotovo je puno protudržavnih elemenata koji pjevaju. Ondje su već bili Židovi koji su turobno šutjeli ili mrmljali molitve, a bili su krivi zbog toga što nisu pripadali pravoj rasi, folksdojčeri što su ljutito psovali i govorili dijalektom, oni su opet imali neprivilegiranu nacionalnost, a na kraju je došao red i na domaće: oni su pak imali krivo klasno podrijetlo i time su bili klasno predodređeni za pogrešan odnos prema radu. I zbog toga su svako jutro morali pjevati o njemu.
Zigmund je stigao samo na završno Čast radu! Čast radu! Zatim je iz skupine zapovjednišva logora istupio mladi poručnik, koji je bio dežuran, i počeo je čitati dnevne zapovijedi. Logoraši, prisutni u broju od tisuću tristo dvadeset i sedam, doznali su da će prvi, drugi i treći odjel nastaviti s izgradnjom ograde oko logora, udarnička skupina zatočenika Čellára već je otišla probijati novo rudarsko okno, a zapovjednik logora ponovno strogo zabranjuje Ciganima, prosjacima i svim asocijalnim elementima da od logorskih pasa kradu hranu. Još su doznali da se zatočeniku Vendelínu Kopačeku dodjeljuje izvanredan dopust zbog toga što je dao inicijativu i organizirao skupljanje krumpirove zlatice3. Ali budući da, ne njegovom krivnjom, ni jedna nije pronađena, akcija izviđanja u okolici logora bit će sljedećih dana ponovljena. I to je sve, završio je poručnik i prema propisima napravio korak unatrag.
Zapovjednik logora, koji se dotada doimao pospano, odjednom je viknuo:
– Zatočenici, razlaz. Trčećim korakom!
Muškarci su trenutačno počeli polako trčati i, održavajući četverored, krenuli su u stranu. Zigmund bi otrčao s njima, ali zapovjednik ga je u tome spriječio: kimnuo mu je i još ga je pozvao po imenu:
– Zatočenik Zigmund! Priđite!
Doktor je dotrčao do zapovjednika. Zatim je zajedno s njim gledao kako se četveroredi počinju međusobno udaljavati, u elegantnim lukovima trče u stranu i kreću prema pojedinim barakama.
– Što kažete na ovo, doktore?
– Već to počinje nalikovati na pravi sokolski slet, zapovjedniče.
Zapovjednik ponosno kimne. Zadovoljan je sobom. Kad mu je komisija za logore poslala cijeli odred pripadnika Sokola, koji su odbili dobrovoljno i politički svjesno raspuštanje, dapače, čak su se usudili organizirati protestni marš sa zastavama i slikom „tatice“ Masaryka, u sklopu preodgoja im je dopustio da se, pod nadzorom, i dalje bave tjelovježbom. Odužili su mu se tako što su organizirali jutarnje okupljanje na zborištu i tako neizbježnoj logorskoj ceremoniji udahnuli radostan i optimističan ton.
– Mislim da sam to dobro riješio – konstatirao je zapovjednik kad su četveroredi nestali među barakama.
– Velikodušno. I kao zalog za budućnost imat ćete ne samo svoje Židove, nego i svoje sokolove – odao mu je priznanje Zigmund.
Zapovjednik ga je kratko, oštro pogledao.
– Nemojte me sad provocirati, Zigmunde. Pozvao sam vas zato što je ove noći došlo do neugodne komplikacije u logorskom životu. Zajednička komisija policije i službe državne sigurnosti donijela je odluku da se očisti Vydrica i oni idioti iz policijske uprave u Bratislavi noću su mi dovezli dva autobusa prostitutki.
Zigmund je zinuo od čuđenja.
– I, što kažete na to?
– Nećete ih lako razdijeliti među tolikim muškarcima.
Svi časnici se zahihoću. Zapovjednik pocrveni. Neočekivano grubo kaže:
– Vi ste stvarno klaun, doktore. Vas bi tebalo preodgajati bičem! Imate sreće što ste nam sad potrebni ovdje, inače bih vas, časna riječ, poslao u Ilavu. Ali sad morate sa mnom otići do njih, jer su ih pokupili u raciji, bez papira, zato provjerite da neka od njih nema infekciju, kako ne bi zarazila ostale. I od sutra svima, osim udarnicima, povećajte dozu broma u čaju. Razumijete?
Zigmund je brzo kimnuo. Pogled mu se susreo s pogledom Plažáka, časnika koji je i u logoru tražio državne neprijatelje, a doktor nije htio doći na njegov popis. Kad krenu prema baraci za agitaciju i propagandu, gdje su zatvorili prostitutke, nastoji hodati što dalje od njega, od njegovih velikih ruku što se njišu.
Skrenu prema drugoj stražarnici kad se iza ugla pojave neke prilike i počnu im se brzo približavati. Svi zastanu. Prilike, koje tjera čuvar, dođu bliže: to su u iznošene frakove odjeveni Cigani sa svojim instrumentima.
– Što je sad ovo? – zaurla zapovjednik.
– Tri Lakatoša, molim. Ništa ne razumijemo... – plačljivim glasom kaže violinist s violinom ispod pazuha. S ramena koje podrhtava osipa mu se kolofonij, kojim se maže gudalo violine.
– Pa ovo je za poludjeti, – zavrti glavom zapovjednik. – Što muzikaši rade ovdje? – upita čuvara koji mladom Ciganinu pomaže nositi kontrabas.
– I oni su bili u autobusu, zapovjedniče. Žene su se htjele malo urediti prije vašeg dolaska, zapovjedniče, pa sam ih...
– Neće imati svečani doček – kroz zube procijedi zapovjednik. – I vi ste društveni paraziti? – oštro pogleda u Cigane.
Oni počnu žestoko protestirati. Svi govore u isti mah da su narodni glazbenici, imaju angažman. Zapovjednik prvo ne zna što bi, zatim zapovjedi da Cigane zasad smjeste u baraku s njihovim sunarodnjacima, dok iz policijske uprave ne stignu njihovi dokumenti.
– Mogli bismo iskoristiti njihovu nazočnost u logoru, druže zapovjedniče – javi se gorljivi agitator. – Neka do večeri nauče nekoliko revolucionarnih pjesama, obogatili bi odgojni program zatočenika.
– Onda ih zasad ne stavljajte među Cigane. Odvedite ih u blagovaonicu...
– Hvala, gospodine zapovjednik. Mi ćemo uvježbati i revolucionarne, lijepo na uho – zahvalno i udvorno kaže violinist.
Zapovjednik samo odmahne rukom, neka mu nestanu s očiju.
– Može vam biti drago, Zigmunde, što ste ovdje zatočenik – procijedi kroz zube prema liječniku, ali već pomirljivo. Zigmund i ovako sa strahom pomisli kako su u ovome logoru u stanju likvidirati i „nositeljice“ najstarijeg zanata. I premda nije posjećivao te uslužne žene, čvrsto odluči da on neće sudjelovati u njihovoj historijskoj likvidaciji.

3


Američko čistilište


Dvije čuvarice tjeraju prostitutke kroz prolaz među barakama, neispavane su, zgužvane, gladne.
Ljutiti zapovjednik im je objavio da su ih dopremili u logor zato da bi od njih pokušali napraviti pristojne, radne žene. Radna žena se ne mora prepuštati muškarcima kad i kako to oni požele, ima svoj ženski ponos i dostojanstvo. I one moraju steći te osobine. Tome ih mogu učiti i do dvije godine, postoji zakon o tome. Za dvije godine ćemo izgubiti figuru, užasnuto je šapnula Carmen i Ernička je vidjela kako su se plesačici zatresle prekrasne noge. Zapovjednik im je zatim predstavio liječnika i ostavio ih s njim. Liječnik se držao strogo, na nosu je imao velike naočale i grizao si je usne, Ernička se opet uplašila zbog toga što ju je preodgoj u građanku zatekao bez gaćica. Ali poslije odlaska zapovjednika doktor se odmah promijenio. Radoznalo ih je promatrao, prošetao je među njima i odmah rekao da ne žure s preodgojem, njihov zanat je historijski i ima neuništive draži, koje su cijenile mnoge generacije muškaraca. Sad kad ih vidi, žao mu je što i on nije pripadao među njih. Nasmijao se. One nisu. Nisu znale misli li ozbiljno. Valjda misli, jer je zatim počeo govoriti da je život radne žene, udarnice, dosadan i iscrpljujući, on ne zna što je u njemu tako radosno. Ali mogu to iskušati, ako ih rasporede u krojačku radionicu ili u peradarnik. I dalje su ga samo šutke gledale. Uvjerio ih je tek kad im je rekao da ih neće pregledavati, neka mu samo kažu liječi li se koja od njih zbog neke zarazne bolesti ili ima li otvorenu tuberkulozu. Imala bi sreće, odmah bi je poslali u Zobor u sanatorij. Ali nijedna nije imala sreće. Onda će barem pogledati zdravstvene knjižice. Kad mu je Ernička predala svoju knjižicu, pozorno ju je pogledao i rekao: Imaš malo željeza, djevojko, valjda si previše radila. Javi se poslije u ambulantu. I ja bih došla, doktore. I ja sam malo previše radila, koketno je rekla Carmen, a ostale su je počele gledati i također se približavati doktoru. Trenutak, rekao je doktor, ispod naočala je pogledao Carmen, zatim je pogledao njezin bolero, malo zgužvan, ali svejedno lijepo ispunjen, i ozbiljno je rekao plesačici: Trebala bi nabaviti grudnjak. I to broj manji, jer će ti se za pola godine za šivaćim strojem te lijepe sisice objesiti. Sve su se počele smijati, ali doktor je ozbiljno dodao kako ovdje ima jedan koji je šivao grudnjake, ali nekvalitetne, zbog sabotiranja potreba radnih žena dobio je pola godine, može je povezati s njim. Sada radi kvalitetno, uvjeravao je Carmen i sve su se opet počele smijati. Što je, što se događa, vrata barake otvorila je čuvarica sa štapom, koju im je zapovjednik odmah na početku predstavio kao njihovu novu šeficu. Jeste li gotovi, Zigmunde, strogo je pogledala doktora. Pri kraju smo, zapovjednice, pristojno je odgovorio. Što se tiče zdravstvenog aspekta, sve je u redu. Vidjet ćemo, rekla je zapovjednica izazovno i otpustila doktora. Pravit će se važna, šapnula je Manda kad su ih pred barakom počeli postrojavati u dvored. I Ernička je osjećala da će se žene sa štapom bojati, možda i više nego Duge.
– Jesi li primijetila da su pokupili i Udovicu? – opet ju je šaptom, kako sad sve razgovaraju, upitala Manda.
Ernička je kimnula: šaptom odgovori da ju je primijetila još noću. Morala je biti u drugom autobusu, gdje su bile one koje su pokupili na ulicama i u stanovima. Ugledala ju je kad joj se više nije dalo ležati na tvrdoj klupi, premda joj je Manda kao jastuk ponudila svoja široka, topla bedra. Radije je ustala i otišla do prozora, kako bi se zagledala u logorsku ogradu osvijetljenu reflektorima, drvenu stražarnicu koja je stršala u noć i nekakve niske sjene, koje su se maloprije pomaknule ispred ograde. Uskoro je otkrila da su to logorski psi. Gledala je, osjećala je da će se opet morati naviknuti na drukčiji svijet, i pomirila se s tim. Počelo je svitati i Ernička je vidjela da kraj susjednog prozora stoji veličanstvena žena u crnom, s punđom sjajne crne kose. Udovica, pomislila je i – malo se uplašila te žene. Ona je pripadala najvišem sloju u Vydrici. Nikad se u Au-caféu nije usudila sjesti tako blizu nje da bi osjetila miris njezina vrlo neobičnog parfema, koji je tražio i Ispovjednik, jer ga je smirivao. Prije se zvala drukčije, ali kad su Ispovjednika pogubili, svi su je počeli zvati Udovica i iskazivali su joj poštovanje. Crno je nosila i prije, ali navodno ispod haljina nije imala ništa; kao Udovici joj to više nije priličilo i tako je počela mijenjati svoje navike. U Vydrici su se o njoj širile tajanstvene priče. O njoj i Ispovjedniku. Dolazio je k njoj jednom na tjedan, u njezin stan u prizemlju s prozorima prema ulici, skinuo bi samo svoj poznati crni šešir, a ona bi raspustila svoju poput gavrana crnu kosu. Potom bi tiho razgovarali jedan sat, bez navučene zavjese. Kad bi obližnji toranj otkucao sat, Ispovjednik bi uzeo šešir, ona bi mu s obožavanjem poljubila ruku i... žene iz Vydrice, jednom i Manda, htjele su se uvjeriti u to da prozor cijeli sat nije zakriven, da svijetli noćna lampa, a na krevetu među njima leži njegov šešir. Ali nikad u tome nisu uspjele, uvijek su se po uličici motali neki muškarci sa šeširima nabijenima na oči i u montgomerijima, a kad bi se neka od njih približila kući, samo bi kroz zube procijedili: Briši, kurvo, ili ćemo te izmlatiti, i uvijek bi ih prošla znatiželja. Bih li je sad to mogla upitati, pomislila je Ernička i radoznalo pogledala ženu na susjednom prozoru. No Udovica nije obratila pozornost na nju, lice joj je bilo okrenuto. Ernička je barem udisala miris njezina parfema, u kojemu je stvarno bilo nešto smirujuće, i iskosa je gledala njezinu smotanu, sjajnu kosu. Je li tako sjajna i dolje? U pokvarenoj je mašti još bljesnulo: je li na to mislio i Ispovjednik, dok je sjedio pokraj nje na krevetu i gledao kako raspušta crnu kosu? Joj, meni se sve zacrnilo zbog radoznalosti! I Ernička je odmah stavila ruku na usta. Udovica, kao da može čitati grešne misli drugih, polako se okrenula i strogo pogledala Erničku. Ona je pognula glavu i tiho promrmljala: Dobro jutro, Udovice...
Kao prave grešnice, pognutih glava, dotjerali su ih pred ulaz nekakve odvratne barake na kraju logora.
– Ovdje ćete dobiti odjeću, a onda ćemo vas pošpricati protiv kukaca! – rekla je čuvarica i u dvoredu ih uvela unutra. U skladištu smrdi na sredstvo za dezinfekciju i gumenu obuću, složenu na policama. Logorašica u gruboj tamnoj košulji, širokim hlačama i s maramom na glavi, pruža im zavežljaje s odjećom. Upozorava ih da uzimaju po redu, u baraci će imati vremena da je razmjenjuju. Počne im bacati u ruke zavežljaje s odjećom. Ernička svoj zavežljaj jedva obuhvati. Primijeti da je na košulji neka velika žuta zakrpa. Bojažljivo se obrati ženi kraj police:
– Imate li neku bolju, gospođo? Ova ima zakrpu.
– Da vidim – kaže žena i nagne se prema zavežljaju. – Nije to zakrpa, nego židovska zvijezda. Samo ju trebaš otparati.
Ernička pogleda košulju i...
– Što? – odjednom iza njezinih leđa vrisne Carmen. – Dajete nam krpe od Židova?
– Fuj! Ja neću nositi ono što su nosili prljavi Židovi! – vikne Carmen i s gađenjem baci zavežljaj natrag na policu.
– Što radiš, glupačo? – brzo, uplašeno kaže žena s maramom. – To se ne smije...
Više od toga ne stigne reći. Iz mračnoga prolaza među policama odjednom se pojavi visoki muškarac u uniformi.
– Koja je to rekla?
Pri pogledu na uniformu Carmen nestane borbeni izraz s lica. Ali svejedno prilično smjelo kaže:
– Ja!
Muškarac joj priđe i pošteno je pljusne. Zastrašujući zvuk odjekne među policama. Carmen samo iznenađeno pogleda veliku mušku ruku kako se spušta. Iz rasječene donje usnice teče joj krv. Plesačica to ne shvati odmah. Dodirne usta, zajauče, pogleda krv na vrhovima prstiju i lice joj postane plačljivo.
– Kako se zoveš?
– Carmen...
Pogledom prijeđe po figuri plesačice, pogled mu se kratko zaustavi na njezinu boleru. Zatim kaže:
– Zapamti da je širenje antisemitizma u ovome logoru kažnjivo. Da, to su židovske krpe, jer je u vrijeme rata ovo bio židovski logor. No u njemu su bili zatvoreni nevini i nepravedno progonjeni ljudi. Ovdje su patili i odavde ih je svećenički režim slao u njemačke logore, gdje su ih ubijali plinom. Zato će se ovdje s poštovanjem govoriti o njihovim krpama, razumijete? – okrene se i prema ostalima.
– Da nisam više čuo nikakve kurvinske razgovore!
Prijeđe preko njih mračnim pogledom, zatim se okrene i njegova uniforma nestane među policama.
– Izvoli – skladištarka ponovno gurne zavežljaj s odjećom u Carmenine ruke. – Čuvajte se njega, zove se Plažák. A tebi je bolje da potražiš posao na izdavanju lampi, inače nećeš imati mira od njega – doda tiho i sućutno pogleda Carmen. Ona bez riječi pogleda u nju. Cijela desna strana lica joj je natekla. Čuvarica je gurne dalje, kako bi odjeću mogle uzeti i druge žene.
Straga je u baraci drvena pregrada. Kreću se prema njoj. Iza pregrade su složene vreće s nekakvim bijelom prahom, uz njih stoji druga čuvarica. Jednom se rukom naslanja na ručku velike zelene pumpe, a u drugoj drži plinsku masku.
– Ne bojte se, nećemo vas otrovati! – kaže čuvarica s maskom kad vidi kako je Manda zastala kad ju je ugledala. – Ovo je za dezinfekciju, američki prah. Zajamčeno uništava sve insekte. Skinite se. Štrcnut ću svakoj ispod pazuha, a i dolje. Samo malo hladi...
Počnu gledati jedna u drugu. Čuvarica stavlja masku.
– No, no, valjda gospođice nije sram skinuti se? – kaže čuvarica koja ih je dovela.
– Ili to niste navikle raditi besplatno, ha? – i čuvarica se počne smijati.
– Ovakvu pumpu imaju i američki vojnici, kad želiš prijeći u njihovu zonu – tiho kaže jedna od njih da ih potakne. Počnu se polako svlačiti. Čuvarica ih grubo požuruje, zatim nestane iza pregrade. Odmah se osjećaju slobodnije, neke radoznalo počnu promatrati kako su opremljene bivše konkurentice. Ernička vidi da ima i gorih od nje. Snažnije i iskusnije stražnjice je prilikom svlačenja gurnu u kut, prema vrećama s prahom. Ondje Udovica dostojanstveno svlači crnu odjeću. Ernička ne odoli grešnoj znatiželji. Baci pogled na Udovičino gusto runo i – brzo se okrene, kako bi sakrila razočaranje zbog njegove bezizražajne boje.
Prah stvarno samo hladi.
– Čistilište smo obavile, ptičice – prilikom odijevanja Erničku stražnjicom gurne Manda.
– I kamo će nas sad poslati?
– Odvest ću vas fotografu, gospođice – kaže čuvarica koja ih je zaprašivala. – Ali ondje se nemoj skidati...
Na dugi logorski put koji će od Erničke napraviti radnu ženu, ispratio ju je dobrodušni smijeh.

4


Dolazak seksualnog utopista


Kako su jednostavna naša revolucionarna rješenja, pomalo začuđeno je pomislio ministar dok je čitao izvještaj iz logora za prinudni rad.
U prvom objektu logora, u posebno ograđenom prostoru, gdje su već smještene razne švercerice, falsifikatorice kupona za hranu i druge gospodarske prijestupnice, izdvojili su najveću baraku i u nju su smjestili prostitutke iz Vydrice. U tome zatvorenom objektu će se odsad stražariti samo oko ograde, a slobodan pristup imat će tek zapovjednik logora i liječnik. Hrana će se ostavljati na ulazu u objekt. Na sve radove u logoru i izvan njega, posrnule žene će odlaziti s čuvaricama. Kontakt sa zatočenim muškarcima bit će sveden na mimimum. Do njega će dolaziti samo prilikom obrazovnih aktivnosti, gdje je neizbježna suradnja spolova, prilikom pripremanja predstava i kolektivnih recitacija i pjevanja u čast slavnih obljetnica. Na sve zajedničke događaje te će žene dolaziti u zatvorenim formacijama. Tijekom predavanja i filmskih projekcija sjedit će u odvojenim klupama i pod nadzorom čuvarica, kako ni u kojem slučaju ne bi došlo do narušavanja moralnosti i do nepristojnosti koje bi mogle omesti proces njihova preodgoja. U logoru će se osjećati poput engleskih djevica... i ministar se od sveg srca, a poslije dugo vremena i glasno, nasmije.
U izvještaju se dalje navodilo da će se, kad dobiju obećana financijska sredstva, u logoru početi graditi bolnica za spolne bolesti. A od sredstava dobivenih udarničkim radom u rudniku, planiraju u zatvorenom objektu izgraditi i bazen, koji bi mogao koridorom biti povezan s logorskim zborištem i njime bi se za sportske aktivnosti mogli koristiti pripadnici Sokola koji je, istina, službeno raspušten. Na kraju se u izvještaju traži ubrzano slanje osobnih i zdravstvenih kartona prostitutki, koji su spremljeni na odjelu BK/VII, kako bi što prije mogao početi proces njihova preodgoja i liječenja od spolnih bolesti.
Ministar odmah pozove tajnika i naredi mu da otkrije jesu li kartoni već poslani u logor, a ako nisu, zašto i tko je za to odgovoran.
Kad tajnik ode, ministar odloži naočale, ugasi stolnu svjetiljku kojom se koristi prilikom čitanja spisa, i malo se ispruži. Vijest iz logora, koju je čekao sa strahom, smirila ga je. Raciju na prostitutke je policijska uprava organizirala zbog pritiska ministra zdravstva, koji je to komisiji argumentirao time što u evidenciji imaju dvadeset tisuća ljudi zaraženih sifilisom, bolesna su već i djeca i ta se pošast mora odlučno iskorijeniti. Prvi je korak likvidiranje prostitucije na području između Rybnog trga i Zuckermandla, ali ne na taj način da provjere prostituke i zatim ih puste. Treba ih zauvijek otjerati iz grada. Da, to bi bilo revolucionarno rješenje, složio se ministar prosvjete, ali ako ih otpremimo iz grada, time ćemo samo uvesti drugu generaciju u prostituiranje. I kamo ih uostalom otpremiti? Predstavnica ženskog saveza istaknula je da je za podjednako revolucionarno rješenje, ali u sklopu grada. Mogli bi ih smjestiti u nekadašnju gradsku ubožnicu, zgradu bi potpuno izolirali i ondje bi ih liječili, odvikavali od nemoralnog ponašanja i uključili bi ih u spolno prosvjećivanje. Lijepa ideja, složio se ministar prosvjete, ali istodobno je sa žaljenjem izjavio kako je upravo naredio da se u gradsku ubožnicu smjesti glazbena škola. A kako bi bilo da se za njih nađe neki samostan, vrlo revolucionarno rješenje predložio je drug iz Centralnog komiteta Komunističke partije. To ne bi bilo zgodno, drugovi, uplašeno je reagirala predstavnica ženskog saveza. To bi samo potvrdilo alarmantne glasine o tome kako komunisti pripremaju ukidanje samostana. Drug je potvrdio da ne pripremaju. Ali nisu stigli dalje s rješavanjem problema lakih žena. Usprkos tome, akcija je provedena. Uhitili su više od pedeset prostitutki i njihovih svodnika i ministar je morao brzo odlučiti što s njima. Na kraju je našao najjednostavnije rješenje: poslao ih je u logor.
Vratio se tajnik. Kartone još nisu poslali, ali pripremljeni su i rano ujutro će ih poslati u logor po posebnom kuriru. Kako bi kamion bolje iskoristili, odvest će u logor i nove zalihe broma, koje je za logor pronicljivo pripremilo ministarstvo zdravstva.
– Brom? Aha... Dobro – i ministar se sad samo nasmije.
– Najavljeni drug Blažený čeka da ga primite.
– Pošaljite ga.
Ministar ponovno stavi naočale, nakon oklijevanja upali i svjetiljku. Zatim na stolu potraži tajni spis koji je dobio iz Praga i zbog kojega je pozvao direktora Psihotehničkog instituta. Spis se u jednakoj mjeri ticao i Instituta za ispitivanje javnog mišljenja, ali prvo je na razgovor pozvao Belu Blaženog, s kojim ga je povezivalo dugogodišnje prijateljstvo i zajedničko sudjelovanje u raznim ljevičarskim kružocima.
Blažený uđe uz lagan naklon i pomalo zbunjen smiješak.
Ministar ustane, pruži mu ruku, ponudi mu da sjedne.
– Dobro izgledaš, Belo.
– I ti! Elegantno.
– Pa... to zapravo moram. U nas, predstavnike nove vlasti, upereno je mnogo pogleda, a često nisu blagonakloni. Neću im zato pružiti zadovoljstvo da loše izgledam. Baš ću izgledati dobro!
Nisi izgubio smisao za humor, iako si ministar unutarnjih poslova i o vama se pričaju svakakve grozote. Dobro je što ti to ne smeta – tiho će Blažený.
– A ti... uvijek tako ozbiljan. Sad je to iza nas, Belo. Pobijedili smo. Porazili smo ih. I to je definitivno, vjerujem u to. Samo je pitanje vremena kad ćemo za njima sve pospremiti, oprati sve čime su uprljali svijet. I ono što si ti posebno mrzio: bijedu, prosjačenje, tuberkolozu, prevarante, trgovce na crno, svodnike, one...
Ministar podigne sa stola izvještaj iz logora.
– Upravo smo počeli likvidaciju prostitucije. Pedeset prostitutki iz Vydrice odmah sam poslao u radni logor. Pogledaj...
Preda izvještaj Blaženom. On pomalo zbunjeno uzme papir s pečatom Povjerljivo! Prvo samo zaviri u njega, zatim ga počne čitati. Lice mu se počne mijenjati. Ministar je dobro poznavao tu Belinu zadubljenost, smrtnu ozbiljnost dok bi proučavao neki problem. Zatim bi pisao (kao i svi, premda ne svi tako ozbiljno) svoje traktate, utopijske u doba kad su živjeli, određene za ostvarivanje u vrijeme budućeg bratstva i ravnopravnosti, kad svima bude jasno da je eksperiment slobode za sve buržoaska prijevara. Uzvikivali su to u svojim revolucionarnim traktatima, strastveno su se svađali o njihovu sadržaju i smislu; poslije bi se neki izgubili u kavanama i vinskim barovima. Ali Belo ne, nikamo nije išao, sjedio je u svojoj unajmljenoj sobi i...
Blažený podigne glavu, kao da ga u čitanju ometa ministrov usredotočeni pogled. Polako je odložio izvještaj o prostitutkama na stol.
– Ne slažem se u potpunosti s ovim rješenjem... premda prihvaćam etapu logora kao neizbježnu na našem putu, kao fazu čišćenja koju moraju proći poražene klase. Ali posrnule žene ne pripadaju među njih. Jednako su ih iskorištavali kao i proletere, često još gore i bezobzirnije. Zato je nepravedno historijski ih odbaciti. Znam da u nastojanju da se uklone svi, pa i potencijalni uzroci koji bi mogli narušiti buduću harmoniju, pokušavate preodgojiti sve koji drukčije razmišljaju, privremeno ih izolirati od historijski perspektivnih klasa i...
Blažený je počeo nizati svoje poznate duge rečenice sve monotonijim i tišim glasom i ministar se odmah sjetio da se Belo u jednom od svojih traktata bavio, kao i uvijek, smrtno ozbiljno, i rješavanjem problema prostitucije. Taj se traktat zvao Seksualna utopija, izazvao je polemike i pobudio veliku pozornost. Toliku da su se njime bavili i na sastanku dekana na fakultetu gdje je Belo studirao filozofiju i sociologiju i zaprijetili su mu da može biti izbačen sa studija zbog podrivanja temelja javnog morala. Uskoro je Belo dobio nadimak Seksualni utopist.
– Nejasno se sjećam jednoga tvog traktata o rješavanju seksualnih problema u budućem društvu. Ondje si naveo zanimljiv pojam: društveni seks. Dugo me progonila paradoksalna ideja da se i u seksu nalazi potencijalna opasnost društvenog razvrata, prelaženja određenih granica u tome području, a time i nastanak mogućeg narušavanja buduće društvene harmonije...
– Nisi to baš dobro upamtio – tiho je rekao Blažený.
– Možda, oprosti... Ali nismo se našli zato da bismo raspravljali o toj, no, pomalo apstraktnoj temi, Belo.
– Možda je upravo sad aktualna.
– Misliš? Zar ćemo se baviti i seksom?
Blažený ga samo šutke pogleda.
Ministar mu objasni zašto ga je zapravo pozvao: njegovim institutom bavili su se u Ministarstvu unutarnjih poslova u Pragu. Ali ne iz istraživačke, nego iz perspektive državne sigurnosti. Ticalo se to ne samo njegova, nego i mnogih drugih instituta. Radi se o tome da se u istraživačkom radu zasad ne upotrebljavaju dovoljno klasni kriteriji i sva istraživanja i radovi instituta doimaju se kao namjerna provokacija. Kao primjer, ministar otvori tajni materijal iz Praga, navode se teme istraživanja Instituta za javno mišljenje. Odabrali su temu U kojoj ste mjeri zadovoljni opskrbom, a onda se čude kakve su rezultate dobili, premda je opće poznato da trgovci na crno namjerno potkopavaju opskrbu. Ili druga provokativna tema: Postoji li kod nas religijska sloboda? Takvo pitanje postavljaju u vrijeme podrivačkih akcija iz Vatikana, na koje su organi sigurnosti morali odgovoriti izolacijom reakcionarnih biskupa i ukidanjem nekih redova. Protiv Instituta za javno mišljenje je već počela istraga i jasno je da će institut biti ukinut. Ministar zavrti glavom.
– Tvoj se institut na sreću ovdje spominje samo usput. Predbacuju vam da radni i psihološki testovi ne vode dovoljno računa o klasnim kriterijima izbora kanditata za vodeća mjesta u tvornicama. Danas ne možeš uvijek na prvo mjesto stavljati kvalifikacije, Belo.
– Kriterije prema potrebi kombiniramo i prilagođavamo. Ali ako to izaziva nezadovoljstvo državne sigurnosti...
– Morao sam na to upozoriti i tvoga ministra. Dogovorili smo se da bi bilo mudro privremeno ne uznemiravati nove kadrove testovima. Angažirali su ih u sklopu potpore graditeljskom nastojanju, osobito u tvornicama, i moraju imati vremena da se orijentiraju. Školovat će se i zatim... Zasad se usmjerite na druge društvene skupine, više se bavite psihologijom.
– Već se ionako u institutu osjećam kao stari drug kojega su spretno maknuli u stranu. Mislio sam da će moji projekti, barem neki, pobuditi veću pozornost drugova. Kad smo o njima debatirali u kružocima...
– Ali, Belo, ovo više nije igranje revolucije, pisanje traktata po uzoru na klasike, intelektualne vježbe kojima želiš zadiviti drugove iz kružoka. Svaki dan moramo rješavati stotine problema. Uzmimo samo ovaj koji si ti nazvao likvidacijom historijski neperspektivnih društvenih skupina, sve one gomile ušljivih prosjaka pred crkvama, beskućnika, ratnih invalida, lopova, prevaranata, putujućih trgovaca, cirkusanata, čeških putujućih muzikaša, cijele procesije Cigana koji se vuku po putovima poput skakavaca i otvaraju zakopane jame, izvlače iz njih crknute kokoši i svinje i raznose zarazu po selima, preplavljuju sajmove, proštenja, žetvene svečanosti, procesije. Kako je lako bilo napisati da će odmah nestati uzroci koji su doveli do nastanka tih skupina i komisija je na temelju toga ministru unutarnjih poslova dala zapovijed: likvidirajte to!
– Ali historijski su stvarno nestali uzroci koji su prisiljavali ljude na prosjačenje, skitanje i...
– No dobro, dobro. Zato sam ih poslao u logore, samo ovaj mjesec njih osam stotina. Ali ondje ćeš otkriti da su mnogi stvarno slijepi i gluhi, nemaju ruke i noge, imaju tuberkulozu, padavicu, prave božje budale: Gospodine, udijelite nešto siromahu. Sjećaš se, je li? Ne žele se prati, ne znaju jesti iz tanjura, bolje im prija hrana koju dobivaju logorski psi.
– To je dijalektički proturječan, ali historijski zakonit proces. Predviđao ga je još Engels u studiji...
– Molim te, ostavi Engelsa i svetu četvoricu, više ne mogu o tome slušati! – grubo kaže ministar. Odmah se zaustavi.
– Ništa nisi rekao – tiho pripomene Blažený. Na trenutak u ministrovoj slabo osvijetljenoj sobi zavlada napeta atmosfera. Blažený savije prste, razgiba ih i polako kaže:
– Drukčije se prihvaćaju revolucionarne mjere kad iza sebe imaš milijune kvadratnih metara puste zemlje, a drukčije...
Blažený zašuti, ali ministar ga razumije. Pokretom glave složi se s onim što Blažený nije izgovorio. Samo kao usput napomene:
– Dobro je što su nam u očuvanom stanju ostali koncentracijski logori za Židove...
Pogledaju jedan drugoga, razgovor se bliži kraju. Blažený se već hoće pozdraviti kad ministar – poslije je i sam shvatio da je u tome bilo i malo zluradosti – svojemu starome drugu predloži:
– Da se ne osjećaš tako maknuto u stranu... Kako bi bilo da se odlučiš neko vrijeme promatrati kako se u praksi ostvaruje proces historijske likvidacije jedne asocijalne skupine koja je također izgubila razloge za postojanje...
– Šalješ me u logor? – Blaženome se na licu zaledi osmijeh uz koji se htio oprostiti.
Ministar se treći put te večeri počne smijati.
– Ali, Belo, ne valjda s pratnjom? Službeno ću od tebe naručiti provođenje nekih istraživanja u logoru. Možeš čak sam formulirati ciljeve, pošalji mi to sutra i ja ću ti napisati dopuštenje za ulazak u logor. No, zar to nije dobro rješenje u ovoj situaciji? Nakratko ću te i maknuti od pogleda službe državne sigurnosti...
Blažený ponovno pokuša sa svojim neodređenim osmijehom. No osmjehne se vrlo zbunjeno. Iza naočala, kad ministar naglo ugasi svjetiljku, u očima mu bljesne naznaka straha.
No ministar se već pozdravlja s njim, prati ga do vrata kabineta. Tajnik upita ministra hoće li još popiti kavu, on pristane a njegov podređeni napomene:
– Očito zabavan čovjek. Rijetko kad se tako srdačno smijete, ministre.
– Uopće nije zabavan, naprotiv. Nikad nije prihvaćao ideju da se revolucija može izvesti uz smijeh, da ne smije biti prerevna, inače nikad ne bismo ušli u one „blažene vrtove gdje vječno cvrkuću sretne ptice”, kako se pjesnički o komunizmu izrazio jedan od klasika.
Ministar zastane i nakratko se zamisli. Kao za sebe kaže:
– A možda ćemo s vremenom morati stvoriti nešto poput nove Vydrice.
Tajnik samo zine od čuđenja.

5


Rad nam je drag gost


Ernička naglo otvori oči: prozor s rešetkama obasjan je ranim lipanjskim suncem, a negdje iza njega čuje se kukurikanje.
Već je jutro, začudi se Ernička i protegne se ispod grube vunene deke. Shvati da je to već treća noć koju je mogla u miru prespavati i osjeća da joj se to sviđa; neometano spavati cijelu cjelcatu noć i ne morati spavati danju, s glavom bolnom zbog pušenja i pića, s tijelom koje su izmučili muškarci. Polako se osloni na laktove, pogleda Mandu koja spava u susjednom krevetu. Kukurikanje ne prestaje.
– Čuješ? Pijetao kukuriče – šapne kad Manda otvori jedno oko.
– Što? Ah... glupi kokot, ne da nam mira! – i Manda se okrene na bok.
– Nemoj ružno govoriti o kokotima, od njih ste živjele – kaže netko iza njihovih glava. Ernička se okrene. I Carmen se oslonila na laktove i pospano gleda u prozor. Lice joj više nije podbuhlo, samo joj je na usnici ostao mali crveni ožiljak. Zijevne, pokažu se bijeli zubi, padne natrag u krevet. Pokraj nje spava Ria Amala, vitka crnokosa djevojka koja na Rybnom trgu ima svoj stan i poznata je po kockanju. Ima salon za masažu, zarađeni novac odmah prokocka, često je u kladionici i kladi se na konje, u Vydricu odlazi samo sjesti u Continental s nekim darežljivim klijentima. I Ria se probudi, postupno i ostale, kao da je i njih probudilo kukurikanje koje se čuje kroz prozor.
Ernička ustane i počne se polako oblačiti, jer će uskoro u baraku nahrupiti uvijek pospana čuvarica i viknuti: buđenjeee! a ako neka od njih ne iskoči odmah iz kreveta, počet će joj vući deku i psovati da je lijena kurva. Moglo bi se to dogoditi i njoj, Ernički, i čuvarica bi otkrila da je spavala bez gaćica, što im je zapovjednica Matilda strogo zabranila još prve večeri. Mladi agitator im se obratio pristojnije: drugarice prostitutke! A na prvome obaveznom odgojnom predavanju objasnio im je da je i bivši režim kriv zbog toga što su se u Vydrici našle u moralnom i tjelesnom kalu. Uzroci su bili u privatnome vlasništvu i izrabljivanju najamne radne snage. Revolucija je te uzroke počela uništavati, oni ih i dalje nemilosrdno likvidiraju, iz čega je jasno da je njihova profesija historijski osuđena na propast. Ali ne morate se ničega bojati, drugarice, uzviknuo je oduševljeno, jer nas sve očekuje sretna budućnost. Što im je svima s tom sretnom budućnošću, prilično glasno je promrmljala Velika Berta. Mogu si njome obrisati dupe! Zapovjednici Matildi, koja je također bila na predavanja, Bertina se primjedba nije svidjela i šutke joj je zaprijetila štapom. Mladi agitator ih je zatim do noći strpljivo učio Pjesmu rada. Obećao im je da će ih vrlo brzo naučiti i druge revolucionarne pjesme i pjesme o izgradnji novoga društva, koje je on naučio na Omladinskoj pruzi. Odande su ga poslali da se bavi agitatorskom djelatnošću u logoru. Kad ih barem malo preodgoji, sasvim je moguće da im organizira izlet na tu prugu, kako bi shvatile što je pravo graditeljsko oduševljenje; u logoru ne mogu steći pravu sliku o tome. Cijelu je večer govorio ushićeno, dok nije promukao. Ernička se pomalo zagledala u njega, na putu u baraku htjela je povjeriti svoje osjećaje Mandi, ali ona ju je pretekla kad je rekla: Kako je strastven. Samo sam čekala da se digne i njegov pjetlić i počne kukurikati. Ti si skroz pokvarena žena, Manda, ogorčeno je rekla Ernička i odlučila da će je odsad izbjegavati. Ali to je teško kad ona cijele noći leži pokraj nje i smatra je svojom ptičicom.
Ernička bi rado uzdahnula. Ali savlada se, jer je u baraku već ušla čuvarica. I sad je pospana, ali ne viče na njih, neodređeno gleda prema prozoru. Noću se u logoru čulo pjevanje, a skladištarka koja je s njima u baraci rekla je da to pjevaju zatvoreni partizani, sigurno opet nešto slave. Zapovjednik im se to ne usudi zabraniti jer mnogi imaju viši vojni čin od njega, a i više medalja. Zato se ne usuđuje ni čuvaricama zabraniti da partizanima uljepšaju proslave.
– Idemo, idemo! – odjednom čuvarica izgubi strpljenje i počne vikati na sve u baraci.
Poslije doručka ih u dvoredu prvi put odvedu u krojačku radionicu. Sve su iznenađene mnoštvom lijepih strojeva. Na suncu blistaju različiti niklani kolutovi, ispod prozora su bale tkanina jarkih boja, sve miriše na ženstvenost i domaćinstvo.
Zgurane jedna uz drugu, u gruboj logorskoj odjeći, stoje na vratima i čekaju da dođu zapovjednica Matilda i voditeljica radionice. Od skladištarke su doznale da su strojevi koji su sad u vlasništvu tekstilne tvornice Odeva prije toga pripadali nekom židovskom društvu, koje ih je kupilo od tvorničara Nehere kad je osnovan logor, a mlade židovske djevojke koje su ondje marljivo šivale, imale su šanse izbjeći transport. Jesu li ovdje šivale i svoje žute zvijezde i prišivale ih na bluze, pomisli Ernička i njezin pogled nehotice skrene prema Carmen. Ona Plažákova pljuska možda je bila i pravedna, odjednom pomisli. To je iznenadi. Nije valjda da preodgoj već počinje djelovati, pomisli pomalo ljutito. A kad je Carmen iznenada pogleda, Ernička brzo okrene glavu.
Sa štapom u ruci dolazi zapovjednica Matilda. Dok prolazi pokraj Mande, mora se malo izmaknuti kako se ne bi sudarile grudima, Mandine dojke u gruboj ali tijesnoj zatvoreničkoj bluzi uzdižu se ispred nje kao dva brežuljka, dok se zapovjedničine grudi u tankoj zelenoj bluzi doimaju kao dva oštra koplja. Zapovjednica neprijateljski pogleda Mandu i hoda dalje. Za njom dolazi voditeljica radionice, ravna kao daska. Ona se, dok prolazi pokraj Mande, nekako pogrbi i baci na nju kratak, više začuđen nego zavidan pogled. Čuvarica za njima potjera logorašice u radionicu.
Vode ih kroz cijelu dugačku radionicu do prednje strane. Presvučena je crvenom tkaninom, na nju su pribadačama pričvršćena slova koja čine veliki natpis – UDARNIČKI ŠIVAMO – RADOSNO ŽIVIMO, a ispod njega su četiri slike nekih muškaraca: jedan od njih je namrgođen i bradat, drugi je ćelavac koji se lukavo osmjehuje, treći je zgodan i ima brkove, a četvrti je poput frajera s korza: kosa mu je valovita i među zubima ima lulu. Ernička nema vremena pozornije pogledati njihova lica, ali razveseli je što će s njima u radionici barem na slikama biti muškarci, jer je već obuzima neka nervoza zbog toga što već četiri dana nisu vidjele nikakvog muškarca.
Dan u radionici počinjat ćete Pjesmom rada, kao i svi ostali u logoru – progovori zapovjednica Matilda. – Nadam se da ste je zapamtile – doda prijeteći. Idemo, jen, dva, tri. Nek’se čuje pjesma rada uzvišena...
Kako-tako otpjevaju pjesmu; Ernička shvati da je automatski sklopila ruke, kao pri jutarnjem očenašu. Nema ništa protiv pjesme, samo joj se čini da je užasno nemelodična.
Voditeljica radionice, koja je pjevala zajedno s njima, uljudno im se obrati:
– Pozdravljam vas, žene, u našoj radonici u ime narodnog poduzeća Odeva. Od danas ćete i vi postati radne žene. Cijenite to, to je velika povlastica za vas. Ali odmah vas upozoravam, ako se u radu namjerno ozlijedite, gurnete ruku u mašine, time nećete naštetiti samo sebi, nego i državi. A to je kažnjivo. Ali vjerujem da se to neće događati. Pripazit ćemo na to.
– U to možete biti sigurne – prijeteći potvrdi zapovjednica.
– One koje se potrude, moći će završiti i tečaj krojenja i crtanja modela. One nespretne i lijene otići će u peradarnik u praonicu. A sad ću vam pokazati neke strojeve. Pođite za mnom.
Voditeljica krene prema najbližem šivaćem stroju. Uključi ga. On se polako pokrene. Okretanjem koluta voditeljica ga ubrzava, igla se neko vrijeme pokreće u prazno. Voditeljica polako sjedne na klupu koja se nalazi u prolazu između niza strojeva, sa stolića za odlaganje uzme komad kretonske tkanine, kratko nešto namješta na stroju, igla se kreće gore-dolje iznad sjajne čelične pločice, pod nju gurne tkaninu, otpusti neku ručku i tkanina samo preleti na drugu stranu. Vitki prsti voditeljice radionice sigurno su je pratili i neposredno ispred igle elegantno okrenuli tkaninu.
Pogled na iglu koja ubada u Ernički izaziva uznemirenost. Približi se Mandi i šapne:
– Ja ću se tog stroja bojati, Manda.
Manda shvaća njezin strah. Smirujuće, majčinski, počne gladiti Erničku, malo se nagne prema njoj i šapne: I ja ću, ptičice.
– Što je to, vas dvije? Odmaknite se jedna od druge! – odjednom se kraj njih nađe zapovjednica i štapom udari Mandu po laktu. – Da nešto takvo više nisam vidjela. Ovdje niste u kupleraju. Ovdje nećemo podnositi vaše nemoralne navike. Razumijete?
– Trebate odgovoriti: Da, zapovjednice! – trkne Erničku čuvarica koja ih je dovela u radionicu. Ali i Ernička i Manda samo gledaju zapovjedničin štap i ništa ne govore. Ostale žene zbog buke stroja i ne razumiju što se dogodilo.
Voditeljica radionice već je pripremila drugi komad tkanine, premjestila je stroj, malo je smanjila broj obrtaja, pomaknula se na klupi i pogledala ih.
– Onda, tko će pokušati?
Sve se malo povuku u prolaz.
– Idi ti! – zapovjednica štapom pokaže Erničku.
Marijo djevice, Kćeri Božje ljubavi, majko moja, budite sad uz mene, gorljivo u sebi počne govoriti Ernička kad se približi stroju i igli koja luđački ubada. Spusti se na klupu kraj voditeljice radionice, u ruke uzme komad tkanine i, kako bi što prije bilo gotovo, odlučno se s njim baci prema igli.
– Ne tako brzo! – poviče voditeljica. Zatim netko krikne, ali to već Ernička doživljava kroz maglu. Kao i to da joj iz prstiju iskaču, kao žongleru, jarkocrvene loptice i odmah joj se rasplinjavaju pred očima. Odjednom oko nje zavlada teška, gluha tišina. Zatim se čuju neki glasovi, uplašeni i ljutiti, ali ona shvati da ih ne mora slušati, da na sreću odlazi iz radionice.
Kamo je otišla, to dugo nije mogla otkriti, kao da joj je pogled zaklanjalo bijelo nategnuto platno, neobično, izdaleka su je dodirivale nečije ruke, shvatila je samo da su to bile muške ruke, koje su činile nešto s njom, ali zbog toga nije osjećala strah, muške ruke su s njom već radile sve što muškarac može raditi sa ženom, iako, kao da se svim poznatim dodirima sad pridružilo lomljenje prstiju na jednoj ruci, nije znala na kojoj, pokušala se podignuti, muške ruke su joj pritom počele pomagati, zatim je neki glas rekao: Ostavi, Mišo, nema ništa ispod! I ruke su se povukle, glasovi su se počeli udaljavati, opet ju je okružila teška, gluha tišina, koja je sad trajala duže, prelila se u snove, sve nepristojne. Prilično jasno je zapamtila samo onaj posljednji: kroz rupu u tankome bijelome zidu gledala je u prostoriju punu muških pimpeka, ali smežuranih, svi su bili bez kožice, zimogrižljivi, stidljivo su virili iz rasporaka hlača i opet su se u njih brzo, posramljeno uvlačili i nijedna ruka, ni ženska ni muška, nije ih pokušala oživiti, dovesti ih u poželjan oblik. Bio je to kratak san, uopće je nije uzbudio i bio je sasvim besmislen, pratilo ga je nerazumljivo mrmljanje, slično nepoznatoj molitvi, poslije koje su slijedili neprimjetni kratki udarci, ali nisu nalikovali pljuskama, više umornom kuckanju djetlića, što je Ernička u izvrnutoj logici snova lako objasnila – pimpeke neki nazivaju kokotima, tako je i ono što je vidjela kroz ključanicu i ono što je samo čula, pripadalo pticama, kljunastim stvorenjima. Ali sljedeći je san, koji je slijedio gotovo odmah, jer Ernička nije ni promijenila položaj, ipak bio neobjašnjiv: odnekud su se dovukle neke žene, žene s djecom i kovčezima, umorne i prestrašene, nešto su, zbijene u gomilu mrmljale, opet je to bilo poput nepoznate molitve, zvučala je slično mrmljanju muškaraca, ali bila je duža, nakon toga je nešto lupnulo, odjednom je molitva prestala, čulo se šalom, šalom, šolem, u to se umiješao muški glas, žene su mu na nerazumljivom jeziku odgovarale, počele su se vrpoljiti, neka je ruka gurnula naprijed djevojčicu, za njom se ispružila muška ruka, Ernička se uplašila, skoro se probudila kako bi se mogla okrenuti, ali ruka nije udarila, pogladila je djevojčicu po kosi, a ona je opet počela izgovarati molitvu, izgovarala ju je jasno, brzo, u njoj su se ponavljale riječi maniš i aniš, pomalo šuškave i drhtave i Ernička ih je odjednom počinjala razumjeti, bila je to židovska molitva anđelu čuvaru, koju je uvijek u sumrak molila mala Rifkele Wolfowiczová, kći Židova Wolfowicza, trgovca drvom iz Sedlárske ulice, gdje mu je Rifkele po cijeli dan pomagala rastaviti sanduke za voće, od kojih je poslije njezin otac slagao uredne svežnjeve, vezao ih je i prodavao po šest kruna za loženje u kaljevim pećima, a kad ih je Wolfowicz odlazio prodavati po gradu, Rifkele se vraćala u židovski geto, ispod pazuha je nosila drva koja više nisu mogli prodati, njima bi založila i počela nešto spretno kuhati na velikom crnom štednjaku, a u sumrak bi stala kraj prozora, sagnula glavu i molila tu drhtavu molitvu, dok ih nisu pokupili, tako da nije stigla ni izrasti u ružnu židovsku djevojku i nije morala nositi žutu zvijezdu. Ni djevojčica je nema, shvati Ernička i san se odmah zamagli, nekamo se pomakne, opet joj sve zaklanja bijelo nategnuto platno, okruži je gluhoća i onda se sasvim razbudi. Opet gleda u prozor s rešetkom, ali sad leži u ambulanti ispod bijele izgužvane plahte i iza nategnutog paravana, prsti desne ruke su joj u zavojima i bole je. Oprezno premjesti ruku, u prstima osjeti oštro probadanje. Zatim se neko vrijeme ne usudi pomaknuti. Paravan je odjeljuje od nečega, rado bi se protegnula do njega i malo ga odgurnula. Oprezno se počne pomicati prema rubu kreveta kad se iza paravana otvore neka vrata i čuju se muški glasovi.
– Stavite to ovamo.
Zatim je nešto lupnulo.
– Dobro, hvala.
– Možete ići, policajče – čuje se drugi glas. Poslije stanke, kad se vrata zatvore, glas nastavi govoriti i Ernička sa strahom prepozna glas zapovjednika logora. Odmah čvrsto zatvori oči i okrene glavu. Ali čuje sve.
– Zdravstvene kartone proučite, napravite neke bilješke a onda ću ih zaključati kod sebe u sef. Plažák bi se mogao zanimati za njih. Ako dođe k vama, recite mu da je to liječnička tajna.
– To jest liječnička tajna, morao bi donijeti naredbu iz ministarstva zdravlja.
– To se neće usuditi. Ali mogao bi pokušati na neki drugi način doznati jesu li zaražene.
– A zašto bi služba sigurnosti trebala znati takve stvari? – prilično ljutito upita drugi glas i Ernička u njemu prepozna glas logorskog liječnika.
– Ne znam... Ili možda i znam, ali vi to ne morate znati, Zigmunde. Ono što ne znate, ne mogu na silu izvući iz vas.
– U redu, ne želim to znati – strogo kaže doktor.
Slijedi kratka stanka, Ernička grozničavo razmišlja treba li se nekako javiti, ali boji se da bi se zapovjednik razbjesnio i zato samo još čvršće zatvori oči.
– Pregledali ste one Židove?
– Da, svi muškarci su obrezani, a žene i djeca znaju hebrejski ili jidiš. Ovdje je zapisnik s popisom imena. Ali gadi mi se to ispitivanje. Djevojčica se moli, trese se od straha i... i ja sam se osjećam poniženim.
– Takvi su propisi, doktore, inače ih bez dokumenata ne možemo poslati dalje.
– Pokušat ću ih još danas s pratnjom poslati u Bratislavu, gdje Jewish Agency za njih ima pripremljene dozvole za iseljavanje. To vas može smiriti. Ja bih se osjećao zadovoljno.
Doktor ne govori ništa.
– Znate, Zigmunde, da bih ih mogao držati u logoru i do pola godine zbog ilegalnog prelaska granice?
Doktor opet ništa.
– No, zašto šutite? Mislite da Plažák to ne zapisuje?
Ni ovaj put doktor ništa ne kaže.
– Časna riječ, nekad mi dođe da vas pljusnem, Zigmunde. Zar ništa ne možete zaboraviti?
– Ne možeš dva puta doći u isti logor!
Sad opet šuti zapovjednik.
Ernička se boji da bi se u tišini mogla odati disanjem, osjeća da je nehotice postala svjedokom neke tajne i kad bi je sad zapovjednik otkrio, to bi za nju moglo biti vrlo loše. Zato zadržava dah, znoji se ispod grubog pokrivača i odjednom joj se plače.
Netko od one dvojice iza paravana zakašlje. Valjda zapovjednik.
– No dobro, Zigmunde.
Koraci, otvaranje vrata, snažan tresak. Ernička se zaboravi i duboko, s olakšanjem izdahne. Odmah se uhvati za usta. Zaboravila je da joj je ruka izbodena – glasno jaukne od bola. Paravan se pomakne. Ernička mora otvoriti oči. Pogled joj se susretne s namrštenim pogledom logorskog liječnika.
– Već si se probudila, udarnice. Dobro si izbola prste, šašavice.
– Ničega se ne sjećam – posramljeno kaže Ernička. – Samo kako je ona igla ubadala, gore-dolje, amo-tamo...
Ernička se strese.
– Pa pokrete amo-tamo bi mogla dobro poznavati, zar ne?
– Ali ne s tako strašnim ubodima...
Ernička to kaže gotovo koketno.
– Vidim da imaš smisla za šalu. Uvredljive kurve ne podnosim...
Doktor to kaže prilično grubo. Erničku to povrijedi.
– Ne volim takve grubosti. Mene su odgojile Kćeri Božje ljubavi.
Doktor je iznenađeno pogleda.
– Oprosti, mislio sam na kurve kojima ne treba plaćati da pokvare svijet. A danas mi je dan prostota...
– Znam – s razumijevanjem se složi Ernička. Nakon oklijevanja nastavi s razoružavajućom prostodušnošću: – Mislila sam da sanjam neki nepristojan san kad sam kroz rupu vidjela kako ga izvlače iz hlača... i kako su postiđeni.
– Vražice! – odjednom se počne smijati doktor i sjedne k njoj na krevet. – Znaš o čemu bi trebala sanjati u logoru.
Ernička to postiđeno potvrdi. Doktor pozornije pogleda njezino ljupko lice. Podigne joj bradu, gleda je u oči.
– Nemaš boje u licu. Ali to ti sad dobro dođe. Napisat ću ti u karton da si slabokrvna, kako ne bi počeli istraživati zbog čega si tako brzo i uvjerljivo nestala iz radionice. Kad bi to smatrali sabotažom ili pokušajem samoozljeđivanja, mogli bi te poslati onamo gdje bi se stvarno mogla ozlijediti.
Doktor joj pusti bradu koja se počela tresti i spusti pogled niže. Upita je zašto nije svukla te krpe i dok je to pita, neočekivano mu se ubrza dah. Ernička mu želi odgovoriti, ali čuje se glasno kucanje i u ordinaciju uđe neka raščupana glava, iza nje lice s dječačkim osmijehom.
– Mogu li, doktore?
– Ne možeš, ali uđi kad si već došao.
Nakon oklijevanja, u ordinaciju uđe mladi agitator.
– Oprosti, samo sam htio vidjeti jesu li ovdje ona dva redovnika?
– Donosiš im duševnu utjehu? Bolje bi bilo da si donio lavor s vodom. Tamo su, na kraju hodnika.
– Hvala – i agitator izađe iz ordinacije.
– Bili ste malo neljubazni prema njemu – predbaci mu Ernička. – Nama se lijepo obraćao. Pristojno nas je oslovio kao drugarice prostitutke...
Ali sad se doktor ne nasmije. Ustane, strogo je upita želi li neko sredstvo protiv bolova. Ernička odmahne glavom, ali poslije kratkog oklijevanja zamoli doktora da joj pokuša nabaviti gaćice, kad je za Carmen obećao nabaviti grudnjak, premda joj sad nije ni potreban, dok njoj gaćice jesu, jer ne smiju spavati gole u baraci; a dok je razmišljala o riječima mladog agitatora, pomislila je kako ne bi bilo pristojno kad bi u budući status radne žene ušla s golim prorezom.
Doktor Zigmund je samo gleda, zatim se rukom nesigurno uhvati za paravan. Ernička se uplaši da će sad izgubiti njegovu naklonost i zato mu brzo i nesuvislo, sa svim podrobnostima, počne pripovijedati istinitu priču o svojoj posljednjoj večeri provedenoj u Vydrici, a zatim i odabrane ulomke iz svoga kratkog i dirljivog, ali prilično zanimljivog života posrnule djevojke.
Zigmund na to mora sjesti. I premda među njima na krevetu ne leži crni šešir, nego samo izbodena i zamotana ruka, Ernička ima dojam da provodi sat sa svojim Ispovjednikom; valjda jedino s tom razlikom što Zigmund nije morao cijelo vrijeme nagađati je li ta mala grešnica stvarno bez donjega rublja.

6.


Plesačica ili agentica?


Na zapovijed se počnu svlačiti.
Iza prozora barake još nije nestalo mekano danje svjetlo, koje će uskoro biti zamijenjeno oštrim, hladnim svjetlom sa stražarnica, kad je Šećerašica, kako su počeli zvati skladištarku jer se prije bavila trgovanjem šećerom na crno, a i zbog toga što je ukrala (komad) šećera radnim ljudima i korejskoj djeci, dobila je pola godine logora, ustala od stola gdje je igrala pasijans sa starom ruskom emigrantnicom i glasno viknula:
– Možete se svlačiti!
Na krevetima od dasaka, postavljenima u dva reda po cijeloj baraci, počinje brzo kretanje; mogu se početi oslobađati bezobličnih logorskih krpa koje još smrde na sredstvo za dezinfekciju i na koje će se tek morati naviknuti, prilagoditi ih oblicima svojih tijela, pustiti da ih prožmu njihovi mirisi. I tako jedva dočekaju da ih na zapovijed Šećerašice, koja je njihov kapo i istodobno veza s logorskim svijetom, mogu zbaciti sa sebe.
Carmen se tek sad smiri: kad se može zagledati u svoje duge, gipke noge, plesom savršeno oblikovana bedra, njihovu netaknutu vanjsku i unutarnju krivulju, baciti pogled na svoju stražnjicu i uvjeriti se da je ono najvažnije u redu. Iste takve osjećaje, dok ne navuku grube logorske spavaćice, koje su im sašili u radionici i u kojima se opet pretvaraju u ne-žene, očito doživljavaju i ostale. Na trenutak, samo u grudnjacima i većinom bordelskim gaćicama, ostaju obnažene i još uvijek sa zadovoljstvom promatraju svoja tijela. Od mladog agitatora su doznale da su to bila njihova, sada bivša, sredstva za rad i u logoru će postupno shvatiti da ih mogu upotrebljavati i za uzvišenije ciljeve. Carmen se na to samo nasmijala. Ali što ako ovdje dočeka zimu i tijelo ispod grube košulje više ne bude imalo uzbudljivih oblina s kojima se njihova vlasnica može nositi s konkurencijom koja sad vlada u američkoj zoni. Carmen na to ne želi ni misliti. Kako bi otjerala tjeskobne misli, pogleda Riu koja već oblači spavaćicu i osmjehne joj se.
Riu Amalu je Carmen samo površno upoznala, znala je da se bavi masažom i da je luda za konjima. Slučajno su se našle u susjednim krevetima, u kutu barake, i odmah su se zbližile. Ria je pomalo postiđeno priznala da se divi njezinu tijelu zbog savršenosti i „rasnosti”, što je za Riu bila najviša kategorija i dolazila je od kriterija kojima se ocjenjuju rase njezinih ljubljenih konja. Objasnila joj je to sramežljivo ali sasvim otvoreno i Carmen je to morala prihvatiti kao kompliment – inače bi se možda naljutila na Riju. Kad su prvi put oblačile logorske košulje, Carmen je radoznalo promotrila Rijino tijelo, pomalo nesrazmjerno: snažna, iako možda uzbudljiva bedra i male, već pomalo opuštene grudi. Ali Ria je imala sjajno oblikovane ruke s dugim, tankim prstima. Koliko su ti prsti snažni, Carmen se uvjerila kad su ih u radionici doveli do stroja za šivanje i jednu za drugom natjerali da pokušaju raditi na njemu. Ernička se odmah ubola, srušila se pod klupu, zapovjednica je počela vikati da joj to ne smiju raditi i tako je bijesno pogledala upravo u nju da je Carmen počelo probadati u podbuhlom licu, trgnula se – i tada ju je Ria smirila čvrstim stiskom ruke, a kad su Erničku odnijeli u ambulantu, dobrovoljno je sjela za stroj i počela šivati na njemu. To je svima pomoglo.
Carmen se ne može oprostiti od pogleda na svoje tijelo. Nekako je podsvjesno počela shvaćati da će to možda zadugo biti jedino „područje slobode” koje će u logoru moći očuvati. Uhvati kratak, ispitivački Rijin pogled, zato malo zatrese bokovima; to je skladan, lelujav pokret koji se postupno prenese na cijelo tijelo. Nije ga stigla ni završiti, ni uživati u njemu.
Otvorila su se vrata barake, na njima stoji čuvarica. Sve se odmah bace na krevete, ali čuvarica ih ne počne grditi, glasno upita:
– Koja od vas je Hojčíková?
Carmen, s lanenom košuljom pritisnutom uz grudi, brzo pogleda Riju i zatim kaže:
– Ja...
– Onda se opet obuci.
– Da se obučem? Ali zašto, kad...
– Ti ne postavljaš pitanja, mi postavljamo pitanja. Ti moraš slušati! Hajde, obuci se.
Carmen polako pusti spavaćicu. Kratko je sve promatraju. Zatim se počne brzo oblačiti.
– Rekla sam ti da si odmah trebala tražiti posao s lampama – šapne joj na uho Šećerašica i Carmen se počnu tresti ruke i opet je počne probadati u podbuhlom licu.
Čuvarica za njom zaključa baraku, dok hodaju uz ogradu, na pojasu joj zveckaju ključevi. Jedan od njih izdvoji, njime otključa uska vrata na ogradi kroz koja se iz zatvorenog dijela izlazi na logorsko zborište. Vrata zaključa, šutke je vodi do barake zapovjedništva logora. Carmen shvati da je topla lipanjska večer, ali u tijelu joj je hladno, osjeti da mora mokriti. Zamoli čuvaricu da kratko stane, kako bi se popiškila. Zatim brzo spusti hlače zajedno s gaćama, čučne, ali sve joj je dolje blokirano. Postiđeno ustane, ali na bedrima joj ostane ugodan osjećaj topline koja izbija iz ugrijane zemlje. U uskome hodniku barake u koju su ušli, u žutome svjetlu stropne svjetiljke, Carmen shvati da se doista dogodilo nešto nepovratno – da njezin život više neće biti samo briga o savršenoj figuri.
Čuvarica pokuca na jedna vrata, a kad se iza njih čuje glasno „uđite”, otvori ih i gurne Carmen unutra. Za velikim, gotovo praznim stolom, sjedi upravo onaj koga se Carmen boji: Plažák. Zelena košulja mu je na prsima otkopčana, rukavi zavrnuti, teške ruke je položio na koljena. Iza glave mu stoji velika stolna lampa s pomičnim sjenilom. Inače je u uredu samo nekoliko drvenih stolaca i uzak prozor bez rešetke, ali zatamnjen. Taj detalj Carmen prvo zapazi u uredu.
– U redu. Poslije ću damu otpratiti do ulaza.
Čuvarica, koja nije ni ušla, zatvori vrata.
– Dođi. Sjedni... tamo – Plažák pokaže stolac najbliži stolu.
Carmen sjedne. Povuče se do naslona stolca, skupi bedra i osjeća da se malo smirila. Uspravi se, ali kratka bluza, koju je na brzinu zagurala u hlače, izvuče se iz njih. Odmah je počne popravljati, prsti su joj nervozni. Plažáku je donja usnica malo obješena, neko vrijeme ravnodušno promatra Carmen. Zatim dohvati fascikl koji je na stolu, otvori ga, lista. Carmen nastoji mirno disati.
– Znači, ti si Carmen Hojčíková – Plažák napokon odvoji pogled od fascikla. – Neudana, dvadeset četiri godine, nekažnjavana. Plesačica. Točno?
Carmen kimne.
– Atraktivna plesačica na atraktivnoj trasi. Bratislava – Beč – granica zone. Zone – Wien – Pressburg. Bjegunci, špijuni, krijumčari, kurve. Točno?
Na to Carmen ne kaže ništa, samo joj se oznoje bedra. Plažák odjednom otvorenim dlanom udari po stolu.
– Koliko su ti platili? – neočekivano zaurla.
Carmen se trzne. U šoku je.
– Pitam te koliko su ti platili za informacije koje si dobivala od mornara u onom partizansko-legionarskom Duginom pajzlu? Zbog kojih podataka si dopustila da te svlači onaj titovski agent? I kako si ih poslije slala američkom CIC-u4?
Carmen kao hipnotizirana gleda Plažákovu ruku, opet se podigla, prsti su se nekakvim mehaničkim, zastrašujućim pokretom raširili i... naglo se trzne. Ali prije nego što stigne zatvoriti oči, odnosno onesvijestiti se, vidi da Plažák pušta ruku da se polako spusti, malim prstom odgurne fascikl i promrmlja:
– Gluposti, ha? Piskarala pišu. Radije ćemo sami porazgovarati o tome.
Na trenutak kao da se zamislio. Zatim ovlaš napomene:
– Barem su u tome bili u pravu, da si plesala i mornarima?
Carmen s oklijevanjem kimne.
– Ali samo zbog posla...
– Da...
– Eto, imamo prvo priznanje.
Carmen se odmah uplaši. Plažák se glasno nasmije.
– Ja se s tim slažem. Kruni pada vrijednost, to je jasno i u Vydrici. Tamo naročito, zar ne?
– U Beču je u bankama više ne žele mijenjati – izleti iz Carmen. I odmah joj je jasno da to nije trebala reći.
– Više ne? Zanimljiva informacija. Ali bolje ti je da je ne širiš, jer bi ti mogli natovariti i to da širiš alarmantne vijesti i podrivaš povjerenje u našu valutu – kaže Plažák dobroćudno. Nastane stanka. Carmen opet mora povući kratku bluzu na trbuh. Plažák kao da je to tek sad primijetio.
– Nekako ti ta odjeća ne pristaje. Ali onaj tko to zasluži, može i u logoru biti u civilnoj odjeći. Dobro, ha?
– Nisam za to znala – tiho kaže Carmen.
– Možeš početi razmišljati čime bi to mogla zaslužiti. Ili možemo razmišljati zajedno, imamo dovoljno vremena.
– Ja u šest ujutro moram biti u radionici. A voditeljica je stroga.
– Stvarno? Vidi kakva udarnica za tri dana. Kako se ovdje odmah svi poprave.
Neko piskaralo bi povjeravalo u to. Hm...
Plažák počne temeljito promatrati Carmen, pogled mu se najduže zadrži na njezinim bedrima. Carmen ih instinktivno skupi, kako bi ublažila njihovu vanjsku krivulju, koja je i u grubim hlačama i noću prilično izazovna za nekog napaljenog muškarca.
A budući da Plažák ništa ne govori, Carmen počne ustajati.
– Sjedni, kurvo! – odjednom zaurla Plažák i rukom udari po stolu. – Ti bi se jeftino izvukla iz svoje nemoralne prošlosti. Kad te židovske krpe budu na tebi visjele kao na strašilu, kao na onim židovskim curama, kad više nijedan bogatun ne bude imao želje da se zadovolji među tvojim bedrima, onda ću ti vjerovati. A sad ćemo drukčije razgovarati. Ima i drugih načina da se dođe do informacija, ne moraju uvijek šuškati dolari. Pogledaj!
Plažák trzajem otvori jednu od ladica stola i Carmen vidi da su u njoj složeni crni grubi konopci. Plažák dohvati jedan i počne ga namatati na svoju mišićavu podlakticu. Carmen gleda, umjesto straha se u njoj javlja neko čuđenje, u njoj se budi osjećaj nevjerojatnog, sve je snažniji pri pogledu na Plažákovo lice koje joj odjednom uopće ne izgleda zastrašujuće, to je lice glupoga seljačine koji samo želi plašiti ljude. Istodobno postaje svjesna da pred njom ne sjedi glupi seljačina, doznale su o njemu da odlazi u Ilavu mučiti ljude, zvjerski ih tuče i... usprkos tome, slabašnim glasom, ali ipak se ne može suzdržati da ne kaže:
– Nisam znala da ovdje nudite i masažu. Inače ne bih dovela maserku sa sobom.
Plažák se ukoči u pokretu. Ruka, omotana konopcem, iznenađeno padne na stol. No zaprepaštenost potraje samo trenutak. – Kurvetino! – zaurla, skoči na nju, uhvati je za kosu. Užasno je to zaboli. Naglo trzne glavom, bol joj prostrijeli do mozga. Uspije se okrenuti, ali odmah na ramenu osjeti udarac koji joj izbije dah. Poslije drugoga udarca konopcem po leđima, samo otvori usta i klizne na stolac. Čuje glasno Plažákovo disanje, shvati da i ona tako glasno, hrapavo diše. Zatim se odjednom otvore vrata ureda. Ondje stoje dvojica pripitih žandara.
– Kakvo je to vikanje, dragi poručnice. Noćni mir se smije o-ometati samo lijepim kolektivnim pjevanjem – progovori jedan od njih, mucajući. – Tako da nas – uključi se drugi koji ne muca – za kaznu moraš odvesti u toplice. Moramo danas stići, partizani su ostali bez „municije”.
– Ostavite me na miru! – ljutito kaže Plažák. – Ne idem nikamo!
– Ne-ne može tako – zavrti glavom mucavac. – Mi će-ćemo otpratiti da-damu, ili nedamu. Vidjet će-ćemo hoće li nam dati – i pijano se počne smijati, tako da gotovo izgubi ravnotežu. Mora se nasloniti na Carmen. Plažák bijesno promatra kolege. Zatim pogleda Carmen.
Vaš slučaj špijunaže za CIC nije zaključen. Vratit ćemo se na njega, i to vrlo skoro. Sad možete ići!
– Tako je, po-poručniče. Ti upali maššš-inu.
Mucavi odvede Carmen do ulaza. Tetura i pritom je diskretno dodiruje, na sreću samo sprijeda, inače se ne bi mogla suzdržati i pljusnula bi ga. Cijela leđa joj gore, u glavi joj trešti. Vrata na ogradi dođe otvoriti stražar s psom, koji hoda uz ogradu logora. Šutke prati Carmen do barake. Na gležnjevima osjeća brzi, vrući i vlažni dah vučjaka. Odjednom kao da će se onesvijestiti. Već jedva stoji na nogama kad dođe pospana čuvarica i pusti je unutra. Po sjećanju se kroz prolaz uputi prema svojem ležaju. Ria je čeka, šaptom je upita je li dobro. Carmen ne može ništa reći jer bi se rasplakala. Želi skinuti logorsku bluzu, ali ona joj se prilijepila za leđa. Samo zastenje od bola. Ria sve shvati, pažljivo počne svlačiti Carmen. Nježnim prstima maserke dodiruje ju po leđima. Carmen se trzne, Ria je smiruje dodirima. Zatim je počne dodirivati usnama – to su čedni dodiri, koji liječe. Carmen se skrije u njezino naručje i počne se gušiti od plača.

7.


Kamardžoba ili Dolina radosti


Na prozoru je rešetka, ali otvoren je širom i tako Ernička barem može slobodno udisati mirise svetoivanjske noći. Osjeća majčinu dušicu, a uskoro razazna i trpki miris pelina, božjega drvca. U samostanu su ih Kćeri Božje ljubavi vodile na livade iza rijeke i učile ih raspoznavati, skupljati i zatim pravilno sušiti ljekovito bilje. Sestra Emencia, za koju su sve štićenice mislile da nije trebala biti redovnica, skupljala je bilje i u svetoivanjskoj noći. Vjerovala je da bilje skupljeno oko ponoći ima čudesnu moć. Predstojnica je pak tvrdila da je svetoivanjska noć noć grijeha, to je poganska noć i redovnice tada ne bi smjele izlaziti, jer ih vreba iskušenje i sestra Emencia mu se tako dobrovoljno izlaže. A dobrovoljno se izlagati iskušenju, to je grijeh. No sestra Emencia je samo jogunasto šutjela. Ernička je u takvim trenucima osjećala da se u njoj javlja prkos prema strogome redovničkom životu i... već je tada slutila da će i nju jednom privlačiti to da se dobrovoljno izloži iskušenju. Uzdahne. Na njezin uzdah netko odgovori bolnim krikom. Doktor Zigmund, koji je sa zanimanjem i zabavljeno u ambulanti poslušao ulomke iz njezina života, a zatim je poslao da se istušira, dao joj je užasnu spavaćicu i preko noći je smjestio u sobu za bolničare, gdje je na prilično jadnom krevetu Ernička vrlo brzo zaspala.
Bolni krik iz hodnika se ne ponavlja, ali Ernička čuje glasne, bolne uzdahe. U grudima je stisne od suosjećanja, pomalo i od straha. Uskoro Ernička ne odoli znatiželji, ustane iz kreveta, odnosno više poljskog vojničkog ležaja, i ide prema vratima. Uzdasi do nje dolaze kroz tanku drvenu pregradu među sobama. Oprezno gurne vrata, zatim se brzo prekriži i klizne na hodnik. U baraci je mračno. Ernička kratko oklijeva ispred susjednih vrata, zatim ih polako počne otvarati.
U sobu pada svjetlo sa stražarnice. Ernička malo gleda oko sebe. Na jednome od četiri kreveta ugleda neku priliku koja se podigne i suhim, hrapavim glasom upita:
– To ste vi, pater Cyprián?
– Ne. Ja sam Ernička. I ja ležim ovdje...
Ernička hrabro uđe u sobu.
– Čula sam vas. Nešto vas užasno boli...
Ernička priđe krevetu. Na stolcu, gdje stoji nekakva posuda, nalazi se i redovnički habit s bijelim franjevačkim konopcem.
– O, vi ste franjevac – kaže iznenađeno i radosno. – Mene su odgojile Kćeri Božje ljubavi i mogla sam biti primljena u novicijat. Ali što vam je? – nagne se k novaku, jer on ne može spriječiti glasne uzdahe.
– Gore mi pete. Doktor mi je stavio neku mast, ali više ne pomaže. Možete li mi... a... pažljivo, molim vas...aaa.
Ernička polako razgrne plahtu s novakovih nogu i dodirne jedno stopalo. Novakovo tijelo ponovno potrese uzdah.
– Ne bojte se. To mi je poznato. I mi smo to radile za praznike. Skupljale smo cijeli mjesec milodare, a onda su me ponekad stopala pekla za poludjeti. Najviše mi je pomagala hladna voda i...
– Tamo – zastenjao je novak – na stolici je agitator ostavio... aaa...
Ernička dodirne lavor u kojem ima samo malo tople vode i odjednom shvati nejasan razgovor između doktora Zigmunda i mladog agitatora o premlaćivanju i lavoru s vodom.
– Voda je već topla i... znam, vama ovo nije od skupljanja milodara.
Novak opet zastenje od bola. Ernička već pomalo nestrpljivo promrmlja da izdrži, otrči s lavorom u kupaonicu, pusti u njega hladnu vodu i oprezno se vraća s njom. Kad se s mokrom krpom približi ispruženim novakovim nogama, vidi da izgledaju poput papuča i sigurno ga peku.
– Bože. Mora da vas užasno boli. Ja bih urlala – i stvarno gotovo počne urlati zbog žaljenja. – A zašto... zašto su vas tako... tako jako...
– Nisam bio dovoljno ponizan – tiho kaže novak. – Nisam pružio drugi obraz kad su me udarili...
– Ja opet nisam hrabra. Ne znam se pobuniti protiv nepravde. Radije sam otišla iz odgojnog doma... zapravo pobjegla. Zamijenila sam Božju ljubav za svjetovnu...
– Služiti ljudima... aaa... i to je bogougodno.
Novak zaječi od bola. Ernička duboko uzdahne.
– Ali ja... služila sam samo muškarcima. Zapravo sam ih opsluživala... za novac. A sad nas žele odučiti od tog nemorala. Poslali su nas ovamo na dvije godine. A vas? – znatiželjno upita.
Novak samo zaječi, jer mu je Ernička nehotice dodirnula stopala. Ispriča se zbog nespretnog pokreta, zatim počne smirujuće gladiti novakovu grčevito zatvorenu ruku, dodirne mu i užareno lice. Sigurno ima temperaturu, pomisli, trebali bi mu lijekovi.
– Lijek protiv temperature vam doktor nije ostavio?
Novak odmahne glavom. Želi još nešto reći uz uzdah, ali više ne stigne. Na hodniku se čuje neki zvuk, žustri koraci, kroz odškrinuta vrata u sobu padne trak slaboga svjetla. Ernička se užasno uplaši.
– Majko Božja! Ako je to čuvarica i nađe me samu s muškarcem u sobi, ošišat će me na golo.
Počne trčati po sobi, ali nema se kamo skriti, ondje nema ni ormara.
– Jeste li barem položili redovnički zavjet čistoće?
Na Erničkino očajničko pitanje novak ne stigne odgovoriti, jer se vrata otvore širom i u sobi se, u traku svjetla, pojavi muški lik.
– Joj, nemojte paliti svjetlo, ja sam u spavaćici – Ernička preplašeno vikne upozorenje kad muška ruka počne tražiti prekidač kraj vrata. Ruka se zaustavi, spusti se. Nesigurni glas upita:
– Što radite ovdje?
– Čula sam uzdahe kroz zid, ima užasne bolove, stavljala sam mu hladne obloge na pete, ima i visoku temperaturu, pogledajte – i Ernička prisloni dlan na novakovo čelo.
– Znam – ustvrdi muškarac i kad uđe, Ernička u njemu prepozna mladog agitatora.
Odmah joj je mnogo lakše. Sad već nepotrebno doda:
– Već je položio redovnički zavjet čistoće... ako bude pitanja.
Agitator na to ne reagira, priđe krevetu, u ruci drži kutijicu s tabletama.
– Obećao sam ti penicilin i donio sam ga. Ali ne smiješ me odati, jer bih i ja mogao nastradati – od novaka se okrene prema Ernički.
– Mene se ne morate bojati, ja sam logorašica. Ja sam Ernička i jutros sam se u radionici srušila pod mašinu i – pokaže ruku u zavojima – ali sad je dobro. Vidjela sam vas danas u ambulanti i dobro vas se sjećam s predavanja prve večeri, kad ste nas onako pristojno oslovili, sjećate se?
– Imao sam tremu – promrmlja agitator. – I govori mi ti, Ernička. Ja sam Stano Chomič. I s Matúšom sam na ti. Na Omladinskoj pruzi se obraćanje s „vi” smatra buržoaskom navikom, svi su tamo na ti, a kad nas je došao posjetiti drug predsjednik, i on je tražio od nas da ga jednostavno zovemo Klema.
Chomič sve to ispriča kao usput, no za Erničku je to zadivljujuća informacija. Novak Matúš na nju reagira tek još jednim bolnim uzdahom.
– To su ga u logoru ovako... izmlatili? – tiho upita Ernička.
– U Ilavi. S još jednim redovnikom, paterom Cypriánom, je po selima skupljao milodare i time su prekršili zakon o zabrani prosjačenja.
– Mi ne prosjačimo – jednako tiho, čistim glasom kaže Matúš. – Drukčije, prema pravilima reda, ne možemo osigurati hranu. To sam ti...
– A ja sam ti rekao da red koji je nastao na tako pogrešnoj društvenoj bazi danas više nema svrhe i...
Novak samo otegnuto zaječi i zatim stisne zube.
– Zasad ne prihvaća druge svjetonazore. Osim toga, prilikom... skupljanja milodara su ilegalno dijelili zabranjenu brošuru provincijala njihovog reda, nekakvog Celestina, u kojoj pokušava dokazati da su se i franjevci borili za prava slovačkog naroda, što je jasna provokacija i reakcionarna laž.
– Ali svejedno ih nisu morali tako jako... – sažaljivo, oprezno istakne Ernička.
– Da, Ilava je revolucionarni eksces, to je stvar prijelaznog stadija. Potreba za revolucionarnim nasiljem će uskoro nestati i...
– Morali bismo mu ovo još očistiti i dati mu penicilin, da ne dobije otrovanje kad si već uspio nabaviti tako dobar lijek – Ernička opet oprezno prekine mladog agitatora. On se odmah složi, iz kupaonice donese čašu svježe vode, Ernička iskusnim pokretima (u domu su imali i tečaj bolničke njege) podigne novakovu glavu i da mu dvije tablete penicilina. Kaže da bi mu sljedeću dozu trebalo dati za šest sati. Na to Chomič kaže da će mu on doći dati tablete, Ernička mu zahvalno stisne zapešće. Chomiča taj dodir iznenadi, trzne rukom, odmah se postidi. Prvi put pogleda Erničku u oči u dvostrukome svjetlu koje ulazi u sobu. Ne izdrži dugo njezin blistav pogled, s nelagodom pritvori oči, spusti pogled.
– Imam užasnu spavaćicu, zar ne? – šapne Ernička. Šaptom kaže da ne bi trebali smetati Matúšu, od penicilina će se temperatura spustiti i možda će uspjeti odspavati. Chomič se složi, pogleda Matúša, kaže mu da će doći. Novak šuti.
– Bit će dobro ako dobiju samo pola godine zbog skitnje i parazitizma, ako im ne dodaju paragraf o podrivanju republike – poluglasno kaže agitator dok zajedno izlaze na hodnik.
U slabome svjetlu prljave stropne žarulje Chomič ponovno pogleda Erničku. Njezina spavaćica je stvarno užasna: ispod nje se ne vidi ništa od Erničkinih grešnih draži. Noć mu pruža barem nekakve slutnje, jer agitator prilično bezbojnim glasom izjavi:
– Najmlađa si od svih i mogao bih ti pružiti posebnu zaštitu...
– To bi bilo dobro... Imaš lijepu jaknu – i Ernička već malo smjelije dotakne stvarno lijepu plavu jaknu koju Chomič ima na sebi.
– Posebna je. Dobio sam je još na prvoj omladinskoj akciji, kad smo obnavljali selo Baláže. Na Omladinskoj pruzi je to nešto kao časnički čin u vojsci. Tamo sam već bio zapovjednik šestoga logora.
– Svuda sami logori. Dosad nisam imala pojma o tome – začuđeno šapne Ernička.
– Omladinska pruga je logor za izgradnju i to je nešto sasvim, sasvim dručkčije, to... ne možeš to ni zamisliti. Ne – Chomič zavrti glavom i zatim se u nekakvome nijemom čuđenju zagleda u prozor s rešetkom, iza kojega se vide nizovi dugih, turobnih drvenih baraka, snažno svjetlo stražarnica i mutni obrisi logorske ograde. Polako se okrene prema Ernički i odjednom počne pripovijedati. Kako su svi radili noću, uopće ih nije trebalo tjerati na to, za svakoga je bila čast kad bi se našao u noćnoj smjeni: radili su uz zasljepljujuće svjetlo reflektora, na stablima su bili obješeni zvučnici, sa zvukovima pijuka i čekića miješali su se tonovi odlučnih omladinskih koračnica, još ne bi ni utihnuli, a već bi se čuo glas zapovjednika cijeloga gradilišta, koji bi im se obratio: Braćo i sestre u radu, vaše rezultate, vašu borbu s prirodom prati cijeli logorski kolektiv i zato neka nijedan vaš udarac ne bude uzaludan, jer je svaki kubik iskopane zemlje zlatni pijesak na putu prema socijalizmu! A onda opet glazba, ispunjavala je cijelu dolinu, zvali su je Dolina radosti, gruzijski Kamardžoba, njegov odjel je probijao najteži dvokilometarski odsjek, razbijali su stijenu, napredovali su metar po metar, gotovo su već puzali od umora, oči su ih pekle od nespavanja, znoj je pekao po cijelome tijelu, ali znali su da će poslije teške noći doći krasno sunčano jutro i...
Chomiču zadrhti glas, ušuti.
– Lijepe noći – šapne Ernička. – Drukčije od onih koje sam ja doživljavala – nastavi pomalo postiđeno i istodobno iznenađeno shvati da je njezin preodgoj opet malo napredovao. Napravi jedan korak prema vratima svoje sobe, koja su ostala otvorena, i kratkim pogledom pokaže Chomiču kako bi to lijepo pripovijedanje mogao nastaviti i u udobnijem položaju, sjedeći kraj njezinih nogu na krevetu. Chomič shvati njezin čedni poziv, vjerojatno ga i uzbudi, jer mu se jakna na grudima počne nabirati, ali zatim shvati, kad bi ih netko slučajno iznenadio, Ernička ne bi mogla ponoviti svoj alibi, jer on nije položio i nikad neće položiti redovnički zavjet tjelesne čistoće. I tako samo kratko uzdahne. Ramenom se nasloni na vrata i ponovi: bila je to prava poezija. Radili su, sanjali, a neki su i pisali pjesme. I on je uspio napisati jednu, svi su tvrdili da bi je trebao poslati na natjecanje logorskih talenata, ali odolio je iskušenju, pisanje pjesama smatrao je intimnom stvari, koja bi i u vrijeme kolektivizma trebala ostati manje-više osobna, nešto poput privatnog dnevnika. Ernička se s tim složi. I ona je upoznala nekoliko intimnih pjesnika, jednom mu može pripovijedati o njima. Chomič joj zauzvrat, kad se idejno više zbliže, može pokazati svoju pjesmu. Zove se Gradimo svoju sreću. Ernički se naslov pjesme sviđa, tako je pristojan. Zdravom rukom zadivljeno dodirne Chomičevu jaknu, inače već prilično otrcanu i odavno neopranu. Kaže da je umorna, više ne može stajati na hodniku. Chomič joj se ispriča što je zadržava, ali ne može se noću naviknuti na ovaj logor: ograda, psi, straže na čiji poziv moraš glasno viknuti svoje ime i pustiti da te dugo njuše odvratni vučjaci.
Ernička ga želi opet dodirom utješiti i potaknuti, kako ih ne bi i on napustio – jer navodno nijedan logorski agitator nije izdržao u preodgoju dulje od mjesec-dva; jednoga bivšeg učitelja morali su odvesti iz barake za agitaciju i propagandu usred valjda pedesetog prikazivanja filma o slavnoj sovjetskoj traktoristici Paši Angelini, ravno u Nitru u ludnicu. A ako je Chomič donio neki film o Omladinskoj pruzi i...
Ernička ne uspije dovršiti misao. Na prozoru barake pokaže se brza, čudovišna sjena. Oboje se ukoče. Ulazu u ambulantu približi se teški crni motocikl s prikolicom i na svjetlu logorskih reflektora baca sjenu. Svjetla su mu ugašena. S njega skoči visoki muškarac u kožnom kaputu, s kožnom kapom na glavi. Iako je nije skinuo i prikrada se ulazu, Chomič ga odmah prepozna.
– Plažák! Moram sakriti penicilin...
– Ne daj da tuče Matúša, Stanko – brzo kaže Ernička. – I ja ga se bojim – i odjednom zagrli Chomiča i cijelim se tijelom privije uz njega.
– Što ti je – šapne agitator i počne odvajati Erničku od sebe. I kroz bijednu spavaćicu Ernička osjeća kako je njegovo pripovijedanje o izgradnji imalo utjecaja na njegovu muškost. Nevjerojatno što danas muškarce uzbuđuje, s čuđenjem pomisli. Htjela bi se u to uvjeriti i rukom, ali nije sigurna da time ne bi još više uplašila momka.

8


Išla jedna zlatica..


Poslije večernjeg sastanka s ministrom, koji je završio iznenađujućim prijedlogom da napravi istraživanje s posrnulim ženama u logoru za prinudni rad, Belo Blažený je ponovno pročitao neke svoje starije traktate i s iznenađenjem ustanovio da je u njima temi revolucionarnog nasilja posvetio vrlo malo pozornosti. Svi u kružoku, uključujući budućega ministra unutarnjih poslova, budućeg ministra državne sigurnosti i budućeg predsjednika Zbora ministara tu su temu nekako nesvjesno izbjegavali; osjećali su da nisu još sasvim spremni za to da na smetlište povijesti odbace preživjele ideje europskog liberalizma, a nisu to htjeli priznati ni svojim drugovima – odvraćala ih je od toga i forma javnih priznanja, koja se upravo upotrebljavala u sve brojnijim procesima protiv trockista u zemlji budućnosti koja ne podliježe kritici, a svi su ih pratili. I sam je pomalo prestrašeno otkrio da i u njemu postoji sjeme trockizma. Možda i u drugima, ali samo je on to u kružoku priznao; u napadu iskrenosti (i njega samoga je to poslije iznenadilo) priznao je da je pomalo podcjenjivao Lenjinove teoretske radove, a i da se pomalo bojao određene „neprozirnosti” u njima. Dobrovoljno se obvezao da će se sljedeći njegov traktat baviti isključivo Lenjinovim djelom Prijelaz od kapitalizma ka komunizmu. Svi su to odobrili, ali poslije su ga u vinskom podrumu, kamo je pustio da ga odvuku u tome neobičnom raspoloženju, zafrkavali. Nije se volio toga sjetiti.
Ne bi se sjećao ni sad, dok je polako, s kovčegom u ruci, poljskim putom hodao od vlaka do logora, da ga nije pratio upravo Lenjin, točnije, njegova ideja o neizbježnosti da se u prijelaznom razdoblju izgradi neki poseban aparat za potlačivanje, vrlo jednostavan represivan aparat, koji mogu opsluživati svjesni proleteri, policajci, pa čak i ljudi s ulice. Upravo ta ideja o jednostavnosti represivnog aparata, naizgled tako primamljiva, nekako ga uznemirava i kako se približava logoru i pojavljuju se visoke stražarnice (izdaleka nalikuju tornjevima rudarskih liftova) te linija napete ograde, nemir u njemu raste i počinje se javljati slutnja da će možda biti prisiljen, premda samo teoretski, ali svejedno uz velik rizik, ispraviti Lenjina.
Naglo zastane na putu, brzo pogleda oko sebe, ali odmah shvati da je otišao predaleko: iza ograde logora čuje se prodoran motiv na harmonici, pojačava se, počne se približavati, otvaraju se široke dveri logora iz kojih marševskim korakom počinje izlaziti nekakva muška četa, na njezinu je čelu harmonikaš s velikom harmonikom koja blješti na jutarnjem suncu, pokraj njega debeli Ciganin s violinom, a iza njih dugački četveroredi, sa strane obrubljeni policajcima sa spuštenim oružjem. Četa je odjevena u istu, prilično bezobličnu odjeću. Je li to buduća odjeća proletera, u sebi se upita Blažený. Ne stigne više razmišljati o tome jer predvodnik s harmonikom utiša svirku, u hodu se okrene, podigne ruku i zapovjedi:
– Pjevamo! Je’n, dva, tri!
Počne brzo svirati i četa zapjeva:
Išla jedna zlatica
U Nováke iz Amerike,
srele su je ruske čete,
one su je zgnječile.
Kuhala je i čaj pila,
i čaj pila i kuhala...
Četa prolazi pokraj Bele Blaženog i podrugljivim glasovima pjeva:
Hej, glupa zlatice,
samo dođi u Nováke,
čekaju te naše čete,
u čaši ćeš završiti....
Mnogi od pjevača stvarno u rukama nose čaše, u ritmu častuške ih podižu iznad glave i smiju se. Promarširaju pokraj Blaženog i, na polju koje okružuje logor, veselo odzvanja: Kuhala je i čaj pila...
Blažený jedno vrijeme ne može odvojiti pogled od njih. Zatim vidi da se dveri logora počinju polako zatvarati, zato dohvati kovčeg i požuri prema njima. Ionako mora proći kroz uski prolaz pokraj vratarnice. Osim straže, ondje u skupini stoji zapovjedništvo, koje je četu ispratilo iz logora. Zapovjednik logora, kojemu se Blažený predstavio i predao mu dozvolu za posjet logoru, potvrdi ono što je Belo pogodio čim se čula častuška o zlatici.
– Opća potraga za krumpirovom zlaticom – strogo kaže zapovjednik. – Za danas su proglasili okružnu akciju, tako smo se i mi uključili. Pođite sa mnom!
Zapovjednička baraka se nimalo ne razlikuje od ostalih baraka u logoru. Zapovjednikov ured je zatrpan spisima i svuda ima pepela od cigareta. Zapovjednik odmah zapali jednu, raskopča ovratnik na vojničkoj košulji, oslobodi remenom stegnutu jaknu i počne otvarati prvu od dvije omotnice koje mu je Blažený donio od ministra. Zapovjednik letimično pročita kratko pismo, zavrti glavom i promrmlja: Još jedan zahtjev za intervenciju! Baci ga na stol i počne otvarati drugu, deblju omotnicu. Blažený s pomalo napetim izrazom na licu čeka kako će zapovjednik logora prihvatiti njegovu istraživačku misiju. Osjeća da će mu zapovjednikova vojnička strogost pomalo smetati.
Zapovjednik ne stigne ni početi čitati pismo kad se na hodniku čuje toptanje nogu i glasno kucanje na vrata, a u ured zaviri glava s vojničkom kapom:
– Krava je gotova, druže zapovjedniče!
– Dolazim! Ispričajte me na trenutak – zapovjednik odloži ministrovo pismo, ustane od stola i krene prema vratima.
Kad izađe na hodnik i ostavi otvorena vrata, Belo Blažený, koji sjedi na stolcu odmah do vrata, gurne glavu na hodnik. Cijeli široki hodnik zauzima krava od kartona. Obojena je poput neke seoske Šarenke, glava joj je uzdignuta, a vime veliko i obojeno nekakvim plavim crtama.
Zapovjednik stane raširenih nogu i promatra kravu.
– Nije bogzna što, ali vime mu je uspjelo. Možete to platiti, vodniče!
Vodnik s kapom i crnom bilježnicom u ruci se složi. Zapovjednik se tako naglo okrene da se Belo Blažený ne stigne povući s vrata. Zbunjeno se osmjehne.
– Navečer ćemo imati predavanje o metodi mužnje prema Malininovoj – shvaćajući njegovu radoznalost, zapovjednik počne objašnjavati kad se vrati u ured i zatvori vrata. – Bit će povezano s uputama kako pravilno masirati vime krave muzare kako bi davala više mlijeka. Smislila je to neka ukrajinska kolhoznica. Seoski gazde koje imamo u logoru doduše misle da je dovoljno krave dobro nahraniti i da će davati mlijeko, ali okružna poljoprivredna instruktorica će ih doći uvjeriti da se to može postići i masažom.
Blažený ne zna kako bi reagirao na zapovjednikove riječi.
– Ovdje imamo oko sto pedeset zemljoradnika, uglavnom onih koji nisu punili kontingente i koji su klali svinje na crno, njima okružne komisije određuju kaznu jednom na godinu, ali želimo ih na nekoliko tjedana pustiti kući na žetvu. Neka onda šire obrazovanje po selima, zar ne?
Na to Blažený može samo kimnuti u znak slaganja.
Zapovjednik još napomene da poslije predavanja očekuju burnu raspravu, jer seljaci imaju tvrde glave, teško im je u njih utuviti nešto novo, osobito kad to dolazi s bratskoga istoka. Poslije te primjedbe zapovjednik ponovno počne čitati pismo: čita ga s iznenađenjem, licem mu preleti i sjenka negodovonja. Kad ga pročita, to i pokaže.
– Poštujem vašu misiju, naravno, ali... smatram pretjeranom strku oko kurvi. Javila mi se i okružna komisija žena, htjele bi s njima navečer izrađivati tabletiće, vesti stolnjake i čitati im Makarenka. Neka se radije kod kuće posvete djeci i ne smišljaju koještarije. A sindikati opet među njima organiziraju udarnice. Ja sam običan policajac, pješak revolucije, ali mogu se kladiti s vama da od tih pokvarenih žena nećete napraviti drugarice!
– Uopće nije riječ o tome. Izrada udarnika kao na Fordovoj pokretnoj traci uskoro će se pokazati kao greška, historijska zabluda – tiho kaže Blažený. – Ne radi se čak ni o onome što očito zanima okružnu komisiju žena, da te dame postanu, biblijski rečeno, postiđene bludnice, jer to je nerealan cilj, borba s vjetrenjačama, budući da se određen tip bludnice, koliko god skrivene i potisnute, nalazi u svakoj, pa i najčasnijoj ženi, čak i u redovnici, kako nas o tome uči povijest seksa, i danas se u stručnim raspravama dopušta da su u svakoj ženi latentno prisutni i edipovski kompleks, sadomazohističke sklonosti, libidozne opsesije i...
Kad Blažený primijeti zapovjednikov zaprepašteni pogled, odmah zastane. U nastavku je konkretniji:
– Uzroci njihova moralnog pada uglavnom su loši društveni uvjeti, to je nesumnjivo, većina njih dolazi iz siromašnih četvrti, Dornkappela, Zuckermandela, bivšega geta. Njihovo zanimanje ih s vremenom ne samo tjelesno uništava, nego i osjećajno otupljuje i vodi ih prema gubitku osjećaja dostojanstva. A novo društvo upravo to ne može dopustiti. Svaka društvena skupina mora biti jednako dostojanstvena. One koje to ne postignu, ili se ne budu trudile, one će, doduše samo u historijskom smislu, biti likvidirane.
– Te kurve se neće truditi. Pregledao sam njihove dosjee i to mi je jasno – primijeti zapovjednik koji se inače u potpunosti slaže s Blaženim.
– Niste u pravu, zapovjedniče. Novodobna povijest njihova zanimanja, počevši od francuske revolucije i početka kapitalizma i njegove masovnosti, dakle i s pronalaskom masovnih erotskih sredstava za uzbuđivanje, govori nešto drugo. Mnogo sam se bavio tim stvarima, kad je još bilo dovoljno vremena i prostora za razrađivanje raznih pojedinačnih problema koji su čekali na rješavanje poslije definitivnog preuzimanja vlasti, u što u našem kružoku, čiji je član bio i vaš sadašnji ministar, nitko ni na trenutak nije sumnjao. I tako sam napisao omanji traktat... naslov sad nije važan i neću vam oduzimati dragocjeno vrijeme prepričavanjem, samo ću kratko reći da je bio utemeljen na ideji, istina, tada još teoretskoj, o organskom uključivanju Vydrice u novi sustav. Doduše, na mnogo višoj razini, bez onih prljavih jazbina, spolnih bolesti, seksualnih ekscesa i svodništva te s osnovnim i nužnim preduvjetom: te Venerine zaposlenice moraju znati da je njihov rad potpuno legalan, da je u skladu s ciljevima koje novo društvo slijedi u području kolektivizacije seksa, dakle da su prihvaćene kao pravi partneri i suradnici, u konačnom ishodu dostojanstveno i...
– A to, to... – zamuca zapovjednik – to biste sad htjeli s njima...
– Uz vaše dopuštenje... i uz dopuštenje druga ministra... – tiho potvrdi Blažený.
Zapovjednik brzo dohvati ministrovo pismo, zabrinuto i brzo ga počne proučavati, okrene i list, ali...
– Ovdje nema ničega takvog... spominju se samo upitnici i...
– Za početak sam stvarno odabrao tek formu upitnika, sasvim anonimnog, naravno, to bi tek trebalo biti početno istraživanje, mislim da za konačne zaključke imamo dovoljno vremena, prelazak s projekta s nezaobilaznim crtama utopije prema realnosti ne treba na silu ubrzavati. Općenito su za preodgoj društva potrebne ne samo godine, nego i desetljeća, a i cijeli sustav logora, organiziranih tako da postanu osnovne ćelije velikih radnih kolonija.
Blažený bi još nastavio, ali zapovjednik pomalo nestrpljivo mahne rukom. Zato je samo kratko dodao da zapovjednik može poslije pregledati upitnike.
– Baš imam vremena čitati što te pi... posrnule žene smišljaju – on prilično grubo odbije ponudu Blaženog. Nervozno zapali još jednu cigaretu. Pušenje ga smiri. Zatraži od Blaženog da pođe s njim, odvest će ga časniku zaduženom za smještaj. A kad se smjesti, odmah će ga odvesti prostitutkama. Blažený se složi, kaže da se već veseli. Zapovjednik samo zavrti glavom.
Izađu na hodnik. Vodnik, još uvijek s crnom bilježnicom ispod ruke, stoji pokraj kartonske krave i gladi njezino veliko vime. Toliko je zauzet tom aktivnošću da i ne primijeti kako se približava zapovjednik. On zakašlje. Vodnik se okrene i uspravi.
– Dobre cice, bili ste u pravu. Što mislite kad bismo na predavanju u prvi red stavili neku od onih cura iz Vydrice? Lakše bi informacije ulazile u glavu ljudima. A kad bi i bilo nekih prostih primjedbi, kurvama bi to bilo svejedno, zar ne?
– Ne! – procijedi kroz zube zapovjednik. – I pokupite se odavde s tom kravom. Drugi put ne pričajte takve gluposti, inače ću i vas poslati na preodgajanje.
Vodnik samo slegne ramenima, zgrabi kravu i počne je vući prema izlazu.
– Eto vidite – zapovjednik se s negodovanjem u glasu okrene prema anketaru – što mu se mota po glavi. Kurva će za njih ostati kurva, vi možete planirati što god hoćete. Sve će to biti još veći kurveraj nego u kapitalizmu.
Blažený se samo zbunjeno nasmije, ali ne misli tako.

9


Šivot bespitanja


Iglom izbodena ruka još je pomalo boli, ali Ernička već hoda po radionici s malim ručnim kolicima, šveljama iz skladišta dovozi platno i konac, odvozi sašivene pregače i prestala se bojati logora: doktor je ispunio njezinu usrdnu molbu i dan poslije ozljede donio joj je u ambulantu troje gaćice, tako da se ne mora bojati kako će je čuvarice, koje noću provjeravaju da, premda su same, ne bi nastavile s nemoralom kao u Vydrici, uhvatiti s golim prorezom.
Istina, nisu to – Ernička to osjeća na svakome koraku – fine batistene ili čipkaste gaćice od privatnika u Michalskoj ulici, sašivene su od prilično neprozračne, grube tkanine i kao da ih je šivao muškarac koji intimne ženske proporcije poznaje samo po čuvenju. Ili možda takve gaćice dobivaju čuvarice, kako bi dolje imale osjećaj da su poput muškaraca, kad su već navukle uniforme i ponašaju se prema njima, ženama osjetljivima na muške dodire, tako prezrivo i grubo. Nad njom već pomalo gube moć. Od doktora je dobila listić s kojim sama svaki drugi dan odlazi u ambulantu na injekcije protiv slabokrvnosti. Zapovjednica Matilda je prvo pobjesnila kad je pročitala listić koji je potvrdio i zapovjednik logora, odjurila je s njim doktoru, ali Zigmund ju je smirio kad joj je rekao da je on iz Bratislave dobio naredbu da liječi prostitutke, a u kamionu s bromom poslali su i pošiljku lijekova namijenjenih njima. Zapovjednica je onda samo mahnula štapom, kao razočarana lisica repom.
Ernička je se još uvijek prilično boji. Osobito često tuče žene koje su trgovale na crno i radile ilegalne pobačaje, udara ih nogom, čupa im kosu, a dvije je već poslala da ih ošišaju na golo. Šišanjem i Ilavom prijete i njima, ako budu uhvaćene da mute s muškarcima, ili ako otkriju da je neka od njih trudna. Šećerašica, kojoj ne vjeruju mnogo, a neke sumnjaju da je smještena u baraku kako bi ih prisluškivala, navečer im je šaptala da Matilda samo prijeti, bijesna je na one koje trguju na crno zbog toga što o njoj znaju nešto loše iz rata, kad je Madla, kako je zovu, živjela u Petržalki i ovako kako sad želi njih uvježbati, tada je uvježbavala Hitlerovu mladež, neka od njih je to jednom prilikom spomenula, što doduše nije trebala učiniti, vidi se kako je glupa i nije ništa naučila o režimima, brbljala je dalje Šećerašica, stara kradljivica; i zbog toga Ernička računa na to da će mladi agitator ispuniti svoje obećanje i uzeti je u zaštitu.
Zasad to, Ernička mora tiho uzdahnuti za svojim kolicima, nije učinio. Valjda ima mnogo posla s preodgajanjem ili se pomalo stidi zbog toga što se one noći na vratima, kad mu je srce pod jaknom brže zakucalo zbog sjećanja na Omladinsku prugu, istodobno i muški uzbudio, a ona se nehotice, kad ih je prepao Plažák, u to uvjerila dodirom bedra. Još uvijek pamti taj dodir i kad ga se sjeti, kao sad, uvijek osjeti kako su loše sašivene logorske gaćice.
Ernička se ne usudi ponovno uzdahnuti, jer se kroz prolaz među strojevima približava majstorica, koja je stroga ali pravedna. Pomalo ružno je žene zovu Daska, jer nema ni cice ni guzice, stvarno je kao daska. Ernička zastane s kolicima kako bi majstorica mogla proći kraj nje, ali ona pogleda na sat, zatim iz džepa izvuče pištaljku i prodorno njome zazviždi.
– Deset minuta pauze! – poviče majstorica.
Strojevi se počnu zaustavljati, utišavaju se, žene ustaju s klupa, protežu se i počinju razgovarati. Kroz prolaz su krenule prema prednjoj strani prostorije.
– Užasno pucaju konci...
– Platno je kao od papira...
– Da, nije kao kod Nehere...
– Šuti. Tvorničar Nehera je bio eksploatator...
– Ali njegove tkanine nisu farbale ruke...
– Svejedno, kuš ili...
Na stolu koji stoji sprijeda i na kojem se nalaze bale platna, švelje se naslone na rubove i zašute. Majstorica već u rukama drži novine. Prvih dana bi se na pauzama dobro nasmijale, sad već postaje dosadno. I majstorici je to glupo, premda se mora držati ozbiljno, kako je netko ne bi otkucao tvorničkom odboru.
– Označila sam ovdje članak o Koreji, djevojke. Imperijalisti ondje kuju spletke i poigravaju se sa svjetskim požarom. U međuvremenu, korejska djeca pate. To je samo ukratko. A odmah uz članak je i pjesma. Vrlo kratka. O rudarima, ali osjećajna... ima nešto i o ljubavi. Tko će je pročitati?
Ni jednoj se to ne da, ni ljubavlju ih nije privukla. Zato majstorica pokaže Bertu. Njezin puni nadimak u Vydrici bio je Berta s velikom nogom, skraćeno su je zvali Berta s velikom, što je ponekad odbijalo njezine mušterije, ali onaj tko se ne bi uplašio, stvarno nije bio razočaran. Majstorica joj doda novine. Berta ih nespretno uzme, snažno zakašlje. Ernička zagrize usnicu kad Berta počne s bratislavskim naglaskom i snažnim njemačkim izgovorom čitati:
Šivot bespitanja
Ugljenom smo pisali planove
na oplake smo lijepili zastore,
a ciljefi su se u metal pretvorili.
Tešak, tešak je put proletera
a ipak je ljubafi pun.
– Dobro, Bertička – pohvali majstorica Bertu kad joj ona vrati novine i potpuno iscrpljena otetura među bale platna. – Drugi put će možda biti više o ljubavi – utješno se obrati ostalima i upozori ih da će za pet minuta nastaviti s radom.
Švelje se polako vraćaju strojevima, Ernička svojim kolicima. Sjeti se kako joj je Chomič obećao da će joj jednom pokazati svoju pjesmu o izgradnji sreće. Ona bi je znala recitirati drukčije od Berte. Kod Kćeri Božje ljubavi je najljepše čitala evanđelja i biografiju svete Agneze. A ponosna je što se iskazala i u Vydrici kad ju je slikar, koji je onamo zalazio i slikao Mandu kao Veneru koja se budi, tjerao da za vrijeme odnosa čita njegove ritmične, prilično nepristojne pjesme i uvijek bi bio izvan sebe što joj pritom ne bi ni glas zadrhtao i nije gubila ritam. Slikar bi onda uvijek naručio još jednu bocu šampanjca, napio se i ne bi više mogao držati kist u rukama i ne bi završio Mandu. Nikad nije imala sreće s muškarcima, pomisli Ernička i ode u skladište po platno.
Malo skladište je s druge strane povezano s uredom majstorice, koja onamo odlazi otpisivati iskorišteni materijal, često ostavlja otvorena vrata i Ernička iza police s platnima uvijek neopaženo zaviri u ured. I sad su vrata otvorena i odande se čuju neki glasovi. Ernička nikad ne zna svladati svoju dječju radoznalost, koju su mnogi muškarci u Vydrici krivo tumačili, i oprezno se približi polici. Kroz razmak među balama tkanine pogleda u ured. Manda, iznenađeno pomisli.
Manda sjedi nasuprot majstorici za niskim stolićem i gotovo je dodiruje svojim teškim grudima. Obje izgledaju kao da im je neugodno. Uskoro majstorica tiho kaže:
– Stvarno ne znam kako to učiniti. Morali bi vas proglasiti udarnicom.
Manda se vrpolji na stolcu i vjerojatno ne zna što bi na to rekla.
– To znači da biste morali ispunjavati normu s barem stopedeset posto i šivati pregače i od ušteđenog materijala.
Manda kima cijelim tijelom. Majstorica baci kratak pogled na njezine grudi. Sklopi oči, otvori ih, pomalo uzbuđeno progovori.
– Konačno, ja imam mogućnost ustanoviti koliko se u radionici svaki dan uštedi tkanine i kad bih to napisala na vaše ime...
– Bila bih vam vrlo zahvalna.
Obje kao da kratko razmišljaju o tome. Majstorica opet pogleda u Mandine grudi. Ernička je primijetila da se majstorica, dok hoda po radionici i dijeli savjete, pokazuje kako se nešto treba učiniti, ispravlja greške, uvijek najdulje zadrži kraj Mande, kojoj rad ide prilično dobro, samo joj grudi malo smetaju, ne može se nagnuti nad stroj onako nisko koliko je potrebno. Majstoricu kao da to fascinira, ne može se Mande nagledati. Primijetile su to i ostale žene.
Sigurno i Manda, lukavica, shvati Ernička dok sad sluša kako Manda svojim pomalo hrapavim glasom govori:
– Znam da ste me zapazili i u radionici... i žene me vole gledati.
Ernička vidi kako je majstorici užasno neugodno. Nakon nekog vremena šapne:
– Samo... me zanimalo jeste... jeste li upotrebljavali neki pripravak za rast grudi... kakve su nekad nudili...
Manda samo odmahne glavom.
– Nikada!
Zatim majstoričinu jadnu, gotovo uvenulu ručicu uhvati u svoje velike ruke i prisloni je na grudi.
– Možete se uvjeriti. No... nemojte se sramiti – potakne majstoricu hrapavim glasom.
Kao da je dotaknula užarenu peć – takav izraz lica ima majstorica kad njezina ruka dotakne Mandu. Vjerojatno bi je htjela odmaknuti, ali Manda je pritišće uza svoja ispupčenja na platnu, koja odmah počnu oživljavati. Majstorica se više ne opire i na njezinu suhonjavu licu pojavi se izraz tihe zaprepaštenosti, Ernička je to viđala na licima muškaraca.
– Uopće nisu ni poduprte – u nevjerici kaže majstorica i polako, poput slijepca, počne pipati dlanom po grudima. Ernička ne može dobro čuti ni razumjeti nešto što govori o nekome muškarcu koji bi se od toga mogao izbezumiti. A Manda, onako krupna, još se počne pomalo šepuriti i ispod tankoga platna se podižu čvrste bradavice.
No čuđenje na licu majstorice prekine buka u radionici. Čuje se mnogo glasova, neki su sigurno muški. Ernička se odmah odmakne od pukotine, pojuri prema kolicima, brzo u njih ubaci tkanine i trči s njima u radionicu.
– Gdje si se sadržala, ptičice? – dočeka je Velika Berta. – Madla i refisor te traše!
Ernička se odmah uplaši i s kolicima krene prema prolazu.
Nasreću, Berta se samo glupo šalila: zapovjednica Matilda svim šveljama glasno ali pristojno objasni da se za njihov rad u radionici, za njihov budući, kao i bivši život, zanimaju i znanstvenici te da ih je drug ravnatelj jednog instituta došao osobno vidjeti. Neka mu ljubazno sve ispričaju o sebi, neka ne pokušavaju nešto skriti ili prevariti ga, jer će on to otkriti i... – zapovjedničin ton postane prijeteći. Sama to odmah shvati i zašuti.
– Neće to biti nikakvo saslušanje, zapovjednice – gost nježno ispravi Madlu. – Naprotiv, bit će to dobrovoljna i potpuno anonimna anketa. Ne morate se bojati, drage dame, da će obogatiti vaše policijske dosjee, poslužit će za čisto znanstvene svrhe – pristojno nastavlja gost. Govori nekako plaho, s pomalo zbunjenim osmijehom, a na sebi ima fino krojeno ljetno odijelo i ručno obojenu, ukusnu kravatu. Posrnule žene u njega gledaju kao u priviđenje.
Neko vrijeme i majstorica Daska, koja je došla iz svoga ureda. Iza njezinih leđa se pokušava sakriti Manda. I majstorica progovori.
– U poslu su štićenice već postigle znatan napredak. Uspješno su savladale jednostavne zadatke šivanja, rade odgovorno i ne izbjegavaju rad.
– One lijene i nespretne smo prebacili u praonicu i peradarnik – dopuni zapovjednica majstoricu.
– Nemaju svi dara za ovaj posao – objasni majstorica. – Možda se čudite što ovdje šivamo samo jednostavne haljine-pregače... – i majstorica s najbližeg stroja podigne nedovršenu pregaču. – Na prvi pogled možda nisu privlačne...
– Smatram to ispravnim smjerom u novoj modi – prekine gost majstoricu. – Praktičnost, svrhovitost i dostupnost, to su glavna načela koja bi apsolutno trebala prevladavati u odijevanju naših proletera. U budućnosti će moda biti suvišna, i ona je klasnog podrijetla, i zato je izazvala mnogo nesreće, ima na savjesti osjećajnu, ljudsku traumu milijuna radničkih djevojaka i žena, cijele eksploatirane armije koja je u tekstilnim tvornicama i salonima izrađivala skupe i svečane haljine, rafinirano rublje koje je raspirivalo frivolne muške hirove, a same su bile prisiljene odijevati se siromašno, čak i bijedno. To je gotovo, kao što je francuska revolucija zauvijek prekinula doba krinolina. To bi trebalo biti jasno, majstorice, i zbog toga se uopće ne morate opravdavati. Opravdat će nas budućnost – opet pristojno završi gost.
Majstorica je u neprilici, njezino nelijepo lice još više porazni. Smeteno u rukama gnječi pregaču.
– Možda vas je to malo iznenadilo – pomalo plaho progovori gost – ali duboko sam uvjeren da u našemu budućem životu uopće neće biti potrebno upozoravati na sebe gizdavom odjećom, jednakost svih to i ne dopušta, a ni žene neće trebati sva ta rafinirana erotska pomagala, čipke i najlone, koje još uvijek nude u salonima Brouk, Asa i Domina, jer ćemo odgojiti generaciju mladih, obrazovanih i nadahnutih muškaraca, koji će u djevojkama tražiti i cijeniti potpuno drukčije kvalitete od tjelesnih, cijenit će isključivo njihov duh.
Ernička se, tko zna zašto, sjeti jednog takvog muškarca – slikara. Uvjerena je da on nikada neće birati žene onako kako ih želi uvjeriti ovaj govornik, i počne se smijati. Ostale žene, koje su se vjerojatno isto tako jedva suzdržavale, kao na znak, prasnu u smijeh. A budući da se te vesele dame već mjesec dana nisu pošteno nasmijale, počnu se luđački hihotati, gurkaju jedna drugu i platnene haljine na njima se trljaju jedna o drugu i ostaju bez boje.
– Dosta je bilo! – poviče Matilda i dirigentskim štapićem snažno udari po najbližem stolu. Iznenada ušute, čak odmah postanu tjeskobne i neke se okrenu Ernički kao da joj predbacuju. I zapovjednica strogo gleda u nju i štap u njezinoj ruci se počne prijeteći podizati, Ernička osjeća kako joj se zatresao želudac, samo što joj se nije smračilo pred očima i...
– Drago mi je što vas je to zabavilo. Nove ideje bi stvarno trebalo prihvaćati s osmijehom, ne sa suzama, jer bi se ondje kamo smo krenuli, često trebao čuti upravo smijeh. To je za mene zanimljiv poticaj. Zahvaljujem – i gost se osmjehne Ernički.
Ali Ernička bi se i zbog toga onesvijestila, boji se da će joj to, kad gost otiđe, zapovjednica i čuvarica predbacivati i ne može zaustaviti suze.
– U radionici imaju redovite pauze za obrazovanje – nekako ljutito progovori zapovjednica.
– Danas smo čitale članak o Koreji, a djevojke su još na vlastitu inicijativu pročitale i pjesmu – uključi se majstorica. – A na poticaj sindikalne organizacije, u radionici ćemo razvijati i udarnički pokret. Ova – majstorica se okrene i pokaže Mandu – vaša drugarica Manda je danas poslije pauze došla k meni i razgovarale smo kako bismo se mogle uključiti u pokret. Zajedno smo razmišljale kako početi, zar ne, Manda?
Manda to tromo potvrdi i spusti pogled.
– Odlučila je ispunjavati normu s najmanje sto pedeset posto i svaki tjedan od ušteđenoga materijala sašiti tri, četiri pregače za naše zadrugarke i druge radne žene. Nadam se da u tome neće ostati sama, djevojke!
Švelje odmjeravaju Mandu pogledima koji nisu previše pristojni. To Ernički pomogne da se suzdrži od ponovnog smijanja i već znatiželjno razmišlja o tome zašto zapravo Manda želi postati udarnica.

10


Uvjerljiv fizički dokaz


Samo mi je još taj znanstvenik trebao, pomisli navečer zapovjednik logora kad se sjetio jutarnjeg razgovora s Blaženim. Nije dobro razumio njegovo izlaganje, jer se nije mogao usredotočiti na ono što govori i premda se cijeli dan pokušavao sjetiti njegovih kompliciranih zaključaka, nije mu uspijevalo; tako je samo instinktivno pogodio kako je taj blesan došao u logor zato da bi opravdao prošlost kurvi i čak je veličao. No to mu se činilo nevjerojatnim, a kad je shvatio da mu je preporuku dao osobno ministar unutarnjih poslova, morao se tome nasmijati. Nasmijao se, ali neodređeni osjećaj opasnosti nije ga napustio.
Pali valjda već četrdesetu cigaretu toga dana, iako mu je grlo potpuno suho, a usnice ga peku od nekvalitetnog duhana koji ispada iz loše smotanih cigareta Detva. Zna da ne bi smio pušiti, trebao bi uzeti nekoliko slobodnih dana i posjetiti obitelj, ili se bar pošteno naspavati, jer osjeća da će ga logor inače uništiti. Stalno stižu kontingenti iz Ilave, gdje su u sklopu akcije protiv katolika razvrstali otprilike osamsto ljudi, negdje su pokupili cijela sela zajedno sa župnicima, odvojili su one iz kojih su batinama izvukli neka priznanja, a ostale prebacuju ovamo, sve te tvrdoglave muškarce i fanatične vjernice, uzalud u ministarstvo šalje očajničke telegrame da je logor prepun. I tako ne preostaje ništa drugo nego na brzinu pripremiti nove barake, poslati ih na polja državnih imanja, gdje je nasreću već počela dugo najavljivana kolektivna žetva, kako bi pokraj vršalica ili izravno na poljima skupili slamu da imaju na čemu spavati. Sva sreća da su disciplinirani, mole krunicu i vjeruju da upravo oni, Božji narod, svojim djelima pridonose dolasku vječne pravde, zbog toga su spremni podnositi batine i patiti. Najradije bi ih sve rastjerao.
Jedan Božji narod sam ovdje već vidio i ispratio i što? Gdje je ta pravda? turobno pomisli. Odmah shvati da je to okrutna pomisao i da on počinje gubiti živce. Naglo ugasi cigaretu na rubu stola, otrese duhan i pepeo s uniforme i... mora misliti na još jednu neugodnu stvar.
Premda što neupadljivije nastoji izaći iz barake zapovjedništva, gdje se u nekim uredima još radi, uhvati ga novi agitator. S ponosom ga obavijesti da je ekspedicija protiv krumpirovih zlatica bila uspješna, uhvatili su ih, stavili u čaše i zatim ih svečano likvidirali. Agitator ga želi upoznati i s detaljima, no on ga zapovjedničkom gestom prekine i bježi iz barake. Baš mi je i on trebao, pomisli bijesno.
Zaobiđe zborište, na kojemu su provizorno morali smjestiti cigansko pleme iz likvidiranog naselja. Ondje čekaju da ih odvezu u češko pogranično područje, no još uvijek im nisu dodijelili novo boravište. Čergari mu već tako idu na živce i tako mu opterećuju logorsku blagajnu da je naredio zapovjedniku straže da oko ponoći neupadljivo otvaraju ulaz, neki od zatvorenih Cigana će im došapnuti gdje je tesar ostavio rupu i nekoliko će dana, dok ih žandari ne dovedu natrag u logor, biti mira. Mlade Ciganke vrlo demoralizirajuće djeluju na stražarski odjel, već su ih u svoje barake počeli švercati i odvažniji logoraši, osobito bivši trgovci na crno, koji im imaju što ponuditi. Oni to pokušavaju prekinuti, noću često pregledavaju barake, ali nema mnogo koristi. Kad nekoga uhvate i kazne, još se usuđuje svoj prijestup objasniti „odgojnim” razlogom: razrjeđivanjem lopovske krvi u mladim Cigankama zapravo pridonosi bržoj likvidaciji krađa kod nas, zbog čega ga onda još i kažnjavaju? Prije bi zaslužili nagradu. To je posljedica pokušaja obrazovanja naroda, rekao mu je doktor Zigmund, koji je već neke ljude počeo liječiti od kapavca.
Misao o Zigmundu zapovjednika je podsjetila na ministrovo pismo kojim traži intervenciju i tako na putu do zatvorenog odjela malo skrene i kraticom kraj stolarske radionice šmugne do ambulante.
– Mislio sam da vas više neću naći, Zigmunde. Dobra večer! – pozdravi zapovjednik, pogleda na sat i uđe u liječničku ordinaciju. – Navodno u devet počinjete kartati.
– Imate krive informacije, zapovjedniče – polako kaže Zigmund. – Uvijek počinjemo nekom igrom s kockicama.
– Kako god, hazardne igre. I uz to slušate zabranjene radijske stanice – zapovjednik zavrti glavom, sjedne i nastavi: – Znači da Plažákova doušnička mreža sasvim dobro funkcionira.
– Barem nešto, zar ne? – provokativno kaže Zigmund. Neko vrijeme šutke i napeto gledaju jedan u drugoga.
– Vi ste stvarno budala, doktore! – osorno kaže zapovjednik.
– Jesam. A zašto vas to stalno toliko ljuti?
– Jer si tako idiotski uništavate život... Ali, ostavimo to. Došao sam zbog jedne druge stvari. U kartoteci među kurvama imate i neku Mancu Štupovu...
– Možemo pogledati.
– Nađite poslije njezin karton i proučavajte ga dok ne nađete neki razlog zbog čega je što prije treba maknuti iz logora. Ako vas zanima...
– To me ne zanima. Što manje znaš, to manje mogu batinama izvući iz tebe, zar ne?
– Ne znam vrijedi li to još uvijek... Možda je bolje kad čovjek zna nešto što bi mogao priznati... ali i ne mora. Ali, vratimo se na stvar.
Zigmund se složi. Kaže da bi bilo najjednostavnije s osnovanom liječničkom sumnjom u otvorenu tuberkulozu. Ali ta prijevara bi njega, zapovjednika, stajala nekoliko tisuća kubika streptomicina, koji je sad vrlo teško nabaviti, a morao bi i stupiti u kontakt s nekom bandom koja se bavi trgovanjem na crno, što bi moglo biti prilično riskantno. Tako da bi bilo bolje ustanoviti simptome trbušnog tifusa. Premda bi streptomicin i njemu mogao pomoći s raznim problemima.
– Prodali biste ga natrag tim odvratnim švercerima. Ah, nesretniče. Vi stalno samo gubite na kartama, Zigmunde.
Doktor tužno kimne glavom.
– Već sam toliko izgubio da se svaku večer žarko molim da ti šverceri, veletrgovci i svi ti odvratni tvorničari, s kojima sam izgubio tisuće i tisuće, nikad ne budu pušteni iz logora. A istodobno se molim i ovoj državi: „O, najprosvjećenija od svih prosvijećenih država, ustima i rukama svojih pravednih zakonodavaca objavi još jedan prosvijećeni zakon, sličan onome o organiziranju ovih logora i u njemu naloži da se proglase zauvijek nevrijedećim sve mjenice i zadužnice i đavolski lihvarski ugovori. Amen!” – i Zigmund još neko vrijeme drži sklopljene ruke, kao da se stvarno moli.
Lakrdijaš, on je neodgovorni lakrdijaš, više ne bijesno, nego trpko, rezignirano pomisli zapovjednik logora. I zna da njihov odnos neće biti drukčiji. Zigmund se tim grimasama brani od toga da mu čovjek bude dužan. Uvijek će mu ostati pravo da zapovjednika smatra jednim od svojih mučitelja.
– Dosta je bilo, Zigmunde. U roku od tri dana nešto smislite. Potražit ću streptomicin, ako će vas to spasiti.
I prije nego što Zigmund stigne izgovoriti još neku zlobnu primjedbu na račun najprosvjećenije države ili radosnih perspektiva, zapovjednik napusti ambulantu. Opet krene kraticom kraj stolarske radionice, naslijepo napipa ključ od ulaza u ženski logor, otključa ga i bez osvrtanja požuri u baraku čuvarica.
Matilda ga već nestrpljivo čeka.
Soba zapovjednice ženskoga logora uređena je u stilu koji je napola uredski, napola intiman. U njoj je pisaći stol i hrpa spisa, ali i baršunasti naslonjač i toaletni stolić. Kad zapovjednik logora pokuca i odmah uđe, nađe Matildu kako sjedi pred zrcalom. Još uvijek je u bluzi od uniforme, remen s pištoljem u futroli leži na naslonu fotelje.
– Samo sjedite – kimne joj zapovjednik kad počne ustajati od stolića. – I ja ću nakratko sjesti. Oprostite što dolazim tako kasno, ali zadržali su me čergari, već gubim živce zbog njih. A još sam skoknuo i do logorskog liječnika – odmah počne govoriti zapovjednik, kako bi to što prije obavio, i sjedne u baršunasti naslonjač. Odahne s olakšanjem, i on otkopča remen s oružjem i odmah nastavi:
– Ministar je zainteresiran za puštanje jedne od prostitutki, Mance Štupove. Zato sam naredio Zigmundu da... no, nadam se da nemate ništa protiv.
Matilda brzo kimne da nema. Lice joj je napeto. Zapovjednik shvati da mora prijeći na stvar.
– Već sam vam jutros rekao da su stigli vaši papiri. Nisu dobri, Matilda.
Zapovjednik na trenutak odvrati pogled, kako ne bi morao gledati razočarani izraz na njezinu hladnom, prilično neženstvenom licu.
– To nije moguće...
– Nažalost, ilegalci koje ste naveli ili ne žive u Petržalki, ili su preseljeni u Njemačku. Nije potvrđen ni onaj partizanski odred, što je najgore.
– Ali ja, vjerujte...
– Ja vam vjerujem. I ne samo to, znate da cijenim vaš rad u ženskome odjelu, gdje se ponekad ne može izbjeći neko grublje odgojno sredstvo... s tim beštijama. I ne znam što bih bez vas sada kad su nam natovarili na vrat i prostitutke. Ali o tome nećemo sad razgovarati. Radi se o tome da su vam potrebni stvarni dokazi o vašoj djelatnosti u pokretu otpora. Onda bi prestala sva govorkanja, a onima koji sumnjaju u vašu prošlost... znali bismo kako im začepiti usta.
– To bismo znali – grubo potvrdi Matilda.
– Radi se i o Plažáku – napomene zapovjednik. – Nisam siguran da mu služba sigurnosti ne šalje kopije materijala koje meni šalju iz policijskog ravnateljstva. Mogao bi nas oboje ucjenjivati. Imam dojam da pokušava doći do zdravstvenih kartona prostitutki, kako bi otkrio koje su potpuno zdrave. Možda želi, one koje budu voljne, ponuditi partizanskim zapovjednicima.
Matilda ne može u to povjerovati.
– Ali to već...
– Nećemo sad o tome, vratimo se.... zapravo... – Zapovjedniku odjednom padne na um neobična, vrlo neobična i prilično riskantna, čak i opasna ideja. Ali istodobno je tako primamljiva da joj ne može odoljeti.
– Imam osjećaj, Matilda, da sam se nečega sjetio – i mora se nasmijati onome što mu je palo na pamet. – Kad bismo to spretno izveli, ne bismo se morali brinuti zbog vašega kadrovskog profila.
Matilda ga samo napeto pogleda.
– Postoji toliko partizanskih odreda, čak kao da ih ima sve više, izranjaju stalno nove borbene grupe, pronalaze se njihovi dobro očuvani dnevnici. Neki zapovjednici ovdje u logoru imaju cijele svoje arhive, jer nikome ne vjeruju. Ovdje izdaju i potvrde o djelovanju u pokretu otpora. Što kad bismo...
– Razumijem – tiho kaže Matilda i kratko gleda u njega hladnim plavim očima. – Zahvaljujem... što mi vjerujete. Nikad vas neću razočarati, zapovjedniče!
– Onda, ako se slažete, ja bih...
Matilda mu se samo šutke, ponizno osmjehne. Zapovjednik logora shvati da je istina sve što o njoj, njemačkoj frajli, pričaju zatvorene Bratislavljanke. Malo ga to uzdrma. Ali potrebna mu je ta nemilosrdna žena – potrebna je ovome logoru. A kurva će bolje čuvati kurvu, jer on ne vjeruje u njihov preodgoj, smatra ga još jednom od revolucionarnih ludorija koje smišljaju komisije. I zato kaže:
– Dobro, Matilda. Naći ću neki pouzdan odred, on će vas prihvatiti u svoje redove. A ako bude potrebno, naći ćemo i dokaze. Ništa se ne brinite!
I zapovjednik, odjednom ganut zbog vlastite velikodušnosti i hrabrosti, dodirne Matildinu ruku i smirujuće je pogladi.
Matilda mu uzvrati iznenađenjem. Pomalo drhtavim glasom kaže:
– Dosad sam oklijevala pred vama, ali sad... – i brzim pokretima vitkih prstiju počne raskopčavati zelenu bluzu. To traje vrlo kratko, zapovjednik logora se ne stigne ni prepasti ni odmaknuti od nje kad iz Matildine bluze izroni bijela dojka. Tako je blizu zapovjednikovu licu da vidi kako pulsira plava žilica koja se proteže od velike, nabrekle bradavice negdje dolje, do sjene ispod krasne obline. Matilda, kao da bi mu htjela pokazati kako se uzbudljivo spušta dolje i gdje završava, raširenim prstima podigne dojku i pomalo uzbuđenim glasom kaže:
– Trag fašističkog metka.
I stvarno: u donjem, dubokom luku njezine teške dojke vidi se prilično velik, blijed ožiljak od metka. Zapovjednik je tako zaprepašten i uzbuđen zbog onoga što je Matilda učinila da samo gleda ožiljak i zatim prigušeno, kao ispod vode, primjećuje što Matilda govori i radi.
– Ostale su mi neke krhotine, valjda izlaze van, jer u posljednje vrijeme osjećam lagane bolove ovdje, i ovdje, a ovdje sam napipala manju kvržicu – i pritom njegovom rukom prelazi preko luka svoje dojke. On pod prstima i u cijelom dlanu osjeća njezinu glatku, vruću kožu, vrlo, vrlo elastičnu, neusporedivo elastičniju od već opuštene kože na dojkama njegove žene i neusporedivu s ičim što je njegova ruka dodirnula na ženskome tijelu. Zašumi mu u glavi. Shvati da barem polovica žena iz Vydrice ima jednako tako njegovane, elastične dojke s vrućom, glatkom kožom i da odsad neće više moći tako prezrivo gledati na njih, možda će ga početi zanimati njihova bedra i međunožja, muškim rukama oblikovane stražnjice. Samo mi je još to trebalo, pomisli već treći put u tome nesretnome danu. A Matilda mu još uvijek drži ruku, nešto ga pita, valjda osjeća li krhotine u njezinoj dojci. Nijemo kimne, ali zapravo osjeća nešto drugo: kako se ispunjava kvrga njegova penisa.
– No doktor je rekao da kvržice nisu opasne – šapne Matilda.
– Doktor Zigmund?
– On je dobar liječnik. Naveo me na ideju da ovu ranu iskoristim kao...
Zigmund? zašumi zapovjedniku u glavi. Zigmund! kao da mu netko podrugljivo vikne u uho. Naglo se okrene prema prozoru, kao da taj liječnik lakrdijaš stoji ispod njega, a s njim svi Židovi iz logora, svijetle svojim prokletim zvijezdama i pokazuju mu dugi nos. Ruka na Matildinoj dojci mu odjednom otupi, padne dolje i uzalud Matilda šapće da je prozor zastrt, da je radni dan gotov, ona je ispunjena zahvalnošću prema njemu i zato će mu dopustiti da on nju ispuni kako god poželi. Odgurne njezinu nametljivu ruku, dograbi futrolu s pištoljem i bez pozdrava, kao prestrašeni glupan izjuri iz njezine sobe.
Ispod prozora, naravno, nitko ne stoji. Stisne šake i kroz zube procijedi: Vidjet ćeš ti, lakrdijašu!

11


Ševljenje


Dopustili su im da odlaze sat kasnije na spavanje i tako imaju vremena sjediti oko velikog stola od dasaka, gledati kako stara ruska plemkinja slaže pasijans, smiješnim slovačkim s još smješnijim naglaskom im u nastavcima pripovijeda priču o Tatjani i Onjeginu ili daje korisne savjete, kako izvući valute od ruskih časnika i mornara, kad njihovi brodovi počnu ploviti i do Bratislave. Riju Amalu starica podsjeća na junakinju iz Pikove dame. Kao emigrantica i udovica bjelogardijskog generala, u klasičnoj je gimnaziji predavala ruski i francuski, a sad je svako jutro odvoze iz logora i navečer je umornu dovoze natrag. Uvijek odspava jedan sat, a zatim se prepusti pasijansu i Puškinu. Šećerašica tvrdi da grofica odlazi učiti ruski okružne glavešine. U logoru je zapravo skrivaju, inače bi je ruska tajna policija, koje se i ona sjeća iz vremena poslije oslobođenja, već odvukla u Rusiju.
Ma zamisli, čudi se Ria. Sve je za nju nevjerojatno. Odlazila je u lokale diviti se Carmen, nikad joj se nije usudila obratiti, a sada su zajedno od jutra do mraka u logorskoj praonici, kamo su ih premjestili iz krojačnice, može promatrati njezino plemenito tijelo kad se uspiju skriti negdje u kutu, čak ga i dodiruje, i to bez osjećaja stida ili krivnje, jer ju je Carmen sama zamolila da je masira, kako bi u ovome paklu sačuvala svoju lijepu figuru. Nježno je njegovala i njezina išibana leđa i stražnjicu. I ona je zamrzila Plažáka. Ali umjesto straha, koji je Carmen stalno osjećala pri pomisli na još jedno saslušanje, umjesto užasnutosti dok je zamišljala konopac omotan oko Plažákove mišićave podlaktice, nju je obuzimala neka neshvatljiva znatiželja i nešto zatvoreno u njezinu tijelu što je dosad povezivala samo sa svojom sramotnom strašću prema konjima, kao da je počelo nezadrživo izbijati na površinu; prije, dok je to samo naslućivala, otupljivala je to tabletama, ali sad... Zar čeka poziv na noćno saslušanje? Da, da. Odvratila bi pozornost od Carmen i...
Njezina divna plesačica o tim Rijinim razmišljanjima nema pojma i tako, kad navečer stvarno dođe čuvarica, stavi joj ruku na leđa i upita: Ti si Eichardová?, Carmen preplašeno šapne: – Ria, malena moja! – i dopusti si da je pred čuvaricom zagrli.
– Ne boj se – kaže Ria mirno i krene s čuvaricom.
Na logorskom zborištu gori ciganska vatra, odbljesci plamenova padaju na stranice kola. Ria iznenađeno zastane. I odmah je prožme poznati miris oznojenih konja, osjeti i miris pastuha. Brzo ga počne tražiti pogledom. Osjeti nazočnost pastuha još određenije, cijelim tijelom. Široko otvori oči, nastoji pogledati iza kola, ali čuvarica joj nestrpljivo kaže da ne zastaje. Nevoljko, uzbuđeno krene za njom, ali stalno okreće glavu, njezini pokreti uskoro počnu nalikovati pokretima kobila koje odvode u obor, sve dok čuvarica začuđeno ne pogleda u nju i ljubazno, nježno joj kaže: Ne boj se, djevojko! Ali za nju u tome trenutku ništa nije udaljenije od straha od Plažáka, misli samo na to kako bi bilo divno kad bi se mogla umiješati među čergare koji se odmaraju, obilaziti oko vatre, hodati među kolima, pronaći uz ogradu pastuhe koji pasu i promatrati ih tako dugo dok se Cigani ne uznemire i ne počnu je tjerati, jer vjeruju da se žene ne smiju približavati pastusima, budući da ih uznemiravaju i na neki tajanstven način oduzimaju im snagu. Nije znala je li to točno, ali na sebi je osjetila da se poslije toga uvijek vraćala oslabjela, iscrpljena se vraćala iz ciganskih logora iza gradske klaonice ili okretišta Riviera, raširenih bedara ležala bi na ležaju za masažu i bojala se dotaknuti svoje tijelo. S vremenom je počela razlikovati miris pastuha koje su uzgajali za utrke od mirisa arapskih konja koje bi Cigani dotjerali po švercerskim stazama s druge strane Dunava i nekoliko dana, dok ih ne bi počeli tjerati dalje, oko njih se širio miris divljeg parenja, jer su ranije skakali na kobile bez izbora, nitko im to nije brižljivo određivao, te su tako na njima ostali svi neplemeniti vonjevi običnih seljačkih kobila i Ria je na to tako intenzivno mislila i tako se nadraživala do iscrpljenosti da i sad zadrhti kad se toga sjeti. Ako hoćeš, popiški se ovdje, reagira čuvarica na iznenadno drhtanje njezina tijela. Ria samo odmahne glavom.
Plažák opet ima zavrnute rukave na vojničkoj košulji, njegove mišićave podlaktice naslonjene su na stol, sada svjetlucaju pod svjetlom upaljene lampe. Kaže čuvarici da ih ostavi, ponudi Riji možda onaj isti stolac na kojemu je sjedila Carmen, a prije nje sigurno mnogo drugih muškaraca i žena iz logora, i počne listati njezin spis.
Ria se ne boji, svjesna je toga da cijela tajna ovakvog saslušanja počiva u izazivanju straha od premlaćivanja i mučenja, straha od tjelesne boli, a možda isto tako i od toga da će bol natjerati čovjeka da učini ili kaže stvari zbog kojih će zauvijek izgubiti iluzije o sebi samome. Bi li se to dogodilo i s Carmen?
Plažák polako podigne pogled.
– Ti si Ria Amala Eichardová? Neudana, dvadeset osam godina. Maserka sa samostalnim obrtom u Sedlarskoj ulici šest. Točno? Komisija za logore je ustanovila da ne obavljaš redovito svoju djelatnost, radije se posvećuješ konjima, po cijele dane sjediš u uredu za klađenje na konje, gdje na pojedine konje ulažeš i po pet tisuća kruna. Došli su do zaključka da si nepopravljiva kockarica i općenito nemoralna osoba, koja dolazi do novca na asocijalan način. Dobila si dvadeset četiri mjeseca. Komisija je predložila narodnom odboru da ti ukine i pravo na korištenja stana. Ali to te sad ne mora mučiti. Kad se vratiš u grad, bit će ukinuti i nemoralni obrti.
Plažák odgurne od sebe Rijin spis, pritom ima gadljiv izraz na licu. Zatim prvi put izravno pogleda Riju. Pogled mu je vodenast.
– Ti si se znači zaljubila u konje.
– Da. Volim ih više nego ljude. Plemenitiji su i zato me više uzbuđuju.
– Zato si na njih ulagala tako velike svote. U ilegalnim kladionicama.
– Vi ste ih proglasili ilegalnima.
– Tko vi?
– Znaš tko vi.
– O, ti mi govoriš ti?
– Možemo jedno drugome govoriti vi... iako je to navodno buržoaski anakronizam. Imali smo o tome kratko predavanje.
Kratko predavanje Plažáka nakratko izbaci iz takta. Ponovno dohvati njezin spis i pogleda u njega. Ria se osjeti ohrabreno.
– Često su te viđali i u Stukovoj ulici, u gostionici i plesnoj sali Kod partizana. Jesi li onamo odlazila zbog jugoslavenskih mornara?
– Odlazila sam gledati jednu plesačicu.
– Carmen Hojčíkóvu?
– Da, nju. Odlično pleše španjolske plesove, a ima i fantastično tijelo. Mišićava je kao mlado ždrijebe, s dugim, iako pomalo nervoznim nogama, s malim, čvrstim dojkama koje joj se prilikom plesanja ne tresu i sa strastvenom stražnjicom. Pomalo egzibicionistica, kao sve plesačice, balerine, modeli i glumice. Kad nisam imala priliku gledati konje, odlazila sam gledati žene savršene građe.
– Pokvarenjačo – iznenađeno, zaprepašteno i uzbuđeno kaže Plažák. – Ti si sigurno svašta radila u svome salonu...
– Određene stvari mogu raditi samo određeni tipovi, zar ne?
– Kako to misliš? – napeto kaže Plažák.
– Znaš ti kako to mislim – polako kaže Ria i osjeća da sad mora pogledati Plažáku u oči i ne smije spustiti pogled. Učini to. Plažák uskoro u nekakvom manevru izbjegavanja baci pogled u neodređenu točku na svome stolu. Ria postane svjesna kako su joj čvrsto stisnuta bedra, njihove unutarnje strane dodiruju se po cijeloj liniji, što je znak velikoga uzbuđenja. I to je potakne, u sebi osjeti hazardnu hrabrost.
Plažák se smeo i zato grubo i nespretno ispali:
– Znači da si dobro upoznala titovsku agenticu Carmen. Odgovori.
Ria se počne glasno i provokativno smijati.
– Time si je znači prestrašio? Nisam mogla izvući iz nje jesi li je pretvorio u Titovu agenticu ili agenticu CIC-a.
– Znači, ti si znala da je agentica i... više to ne možeš zatajiti! – prilično nelogično kaže Plažák. Veliku i tešku ruku spusti na spis i neprirodno veselo doda: – Odmah će se to naći i u zapisniku. – Pogleda Riju, kako bi otkrio kako je to na nju djelovalo. Susretne se s njezinim podrugljivim pogledom.
– Smiješan si. Znaš da je Carmen tako velika špijunka CIC-a koliko ti imaš velike cice. Žene koje prvo tako uplašiš poslije nisu baš nešto u krevetu. Osim toga bi otkrio da Carmen nije žena po tvome ukusu, više je za gledanje. Bolje da pokušaš dobiti mene.
– Kuš, odvratna kurvo! – zaurla Plažák. Skoči od stola i uzmakne prema prozoru, kao da bi se htio zaletjeti za dobar udarac.
Ria polako ustane, bedra joj podrhtavaju.
– Hoćeš li pogledati moja bedra? Kad sam radila masaže tijelom, moje klijente su uvijek užasno uzbuđivala, bio im je dovoljan pogled na njih da im se digne. Hoćeš li i ti probati? Dovoljno je zamoliti. Ili se ne usuđuješ, Plažáčik?
Plažák se još više povuče, nepomično gleda njezine ruke, vrlo lijepo oblikovane ruke iskusne maserke. Na njegovu je licu nekakav tup, zamagljen izraz. Ria osjeća da je u njemu počela buditi zvijer, kakvu je možda i ona imala u sebi, ali nije joj dopuštala da se probudi kako ne bi nanosila štetu, ranjavala je samo sebe, godinama se u njoj povećavao pritisak koji ju je doveo do uzimanja tableta i divne strasti za trkaće konje. Shvati da sad može upoznati svoju tajnu, ovaj je trenutak može tjelesno osloboditi. Gurne jednu ruku ispod gume na hlačama, vrhovi prstiju dodirnu njezin glatki trbuh, zatim gaćice, spuštaju se u njih, još niže, gdje već počinju kovrče, protežu se do sve vlažnijeg trokuta i... Zadrhti, zaustavi ruku, pogleda Plažáka. Strah i nepodnošljiva znatiželja miješaju se u njoj, isprekidano kaže:
– Zar uniforme daju i impotentnim bezveznjacima?
– Ne! – odjednom zaurla Plažák. – Nećeš nekažnjeno vrijeđati našu službu sigurnosti, kurvo jedna!
Plažák skoči prema ladici stola, naglo je otvori, napipa pripremljen konopac. Ria se polako okrene.
– Bolje ovdje, to će ti se više svidjeti – i polako preko bokova počne skidati hlače. Plažák zastane. – Ne tako, nježnije, nježnije, tako je užitak veći. No... – potakne ga Ria hrapavim glasom i pred Plažákom se pokažu njezina lijepo zaobljena bedra i uske bijele gaćice, dio opreme za masiranje, na stražnjici prilično napete, obrubljene plavom čipkom.
– Đavolice – zahropće Plažák, konopac mu klizne iz ruke i on zatetura. Oboje su na trenutak kao zaleđeni, Ria gotovo osjeća potrebu da se nasloni na njegovo veliko tijelo. Ali na hodniku se čuju neki koraci.
– Obuci se, prokletstvo – brzo kaže Plažák, a budući da se Ria ne može pomaknuti, skoči do nje i počne joj podizati hlače, navlači ih preko njezinih širokih bokova i ruke mu se tresu. Ria na tijelu osjeća njegove ručetine, pušta da je odjene i posjedne na stolac. Čuje se kratko kucanje, iza njezinih se vrata otvaraju vrata, neki glas pita: Još radiš? Oprosti! i vrata se opet zatvore. Plažák se zavali na stolcu.
– Znači, ti si me htjela kompromitirati. Tako ste to zamislile, kurve. Tako vi kurve radite. Tako ste pokvarile milijune muškaraca, cijelu armiju poštenih očeva obitelji. To ćete mi još platiti.
Plažákovo lice je tupo, kao da je ispljuskan.
– Možeš ići. Kreni i kraj ulaza pričekaj smjenu straže.
Ria se ne može dignuti sa stolca. Osjeća nekakvo razočaranje.
– Briši, briši! – vikne Plažák, skoči do nje i izbaci je na hodnik, tako da Ria padne na prljavi, masni pod. Kratko sjedi na podu, sve joj je poput sna. Zatim se počne podizati.
U logoru je već pala noć. Čuje zrikavce, pucketanje suhe trave pod nogama. A zatim frktanje konja. Zvuk dolazi iz mraka. Ria krene prema njemu. Ugleda zborište, od vatre je ostala samo vatrica, baca kratke odbljeske na kola. Oko nje sjede tihe siluete pogrbljenih, možda i zaspalih ljudi u šeširima. Konj ponovno zafrkće, nemirno. Plaše ga logorski psi, shvati Ria. Polako obilazi oko zborišta, trava joj pucketa pod nogama, zrikavci su utihnuli, a kad Ria prođe, ponovno se prodorno jave. Stražnji dijelovi kola tamni su poput tajanstvenih jama, osjeća se miris dimljenoga mesa. U slijepome prostoru, kamo ne pada svjetlo reflektora, stoje ciganski konji. Više ne vonjaju tako prodorno, uglavnom su to uškopljeni konji i umorne kobile. Ria svejedno osjeća uzdrhtalost kad im se približi. Hoda pokraj njih, tiho im se obraća, dodiruje njihove zamršene, oštre grive, vlažne slabine što se odmaraju. Novo frktanje pomaže joj da u mraku pronađe pastuha. Sjajno veliko oko, uski ular, već razaznaje cijelu plemenitu, usku glavu, kratku šišku među ušima, grivu što lagano treperi na savršenu luku vrata, takvome luku na koji se moguće objesiti rukom, priviti se uz njega cijelim ramenom, osjetiti i poslije, u sjećanju beskonačno uživati u dodiru vlažnog pazuha s baršunastom kožom pastuha. Ria zna da će to danas opet učiniti, privući će k sebi njegovu glavu, dodirnut će vlažne, mekane nozdrve, šaptat će mu svakakve besmislene riječi dok mu se ne počnu napinjati slabine i njezino tijelo počne na to reagirati. Već počinje, ispod grube vojničke bluze osjeća pokrete svojih dojki, pomalo bolan dodir s grubom tkaninom bluze. Odgađa trenutak kad će stvarno dodirnuti pastuha. On pod njezinim netremičnim pogledom ponovno nemirno zafrkće, pomakne noge, cijelo tijelo mu zadrhti i ispusti blagi, topli vonj. Ria ispruži ruku.
– Ja vidila! – netko je straga grubo uhvati za ruku. Ria se snažno trgne, želi se okrenuti, ali grube ruke je straga zgrabe, stisnu njezine grudi. Odmah se iznenađeno povuku.
– O, ženska? – kad se Ria okrene, izbliza ugleda neke iznenađene oči na gotovo neraspoznatljivu širokome licu.
Želi nešto reći, ali ruka, više ne tako gruba, prekrije joj usta. Ciganin nešto brzo kaže, iza njega se pojave druge ruke, Ria se ne stigne ni odmaknuti kad je uhvate za noge, uz trbuh joj se pritisne teška glava, puna kose, ruke je lagano podignu i počnu nositi. Prvi Ciganin valjda shvati da se kažnjenica ionako ne usuđuje vikati, prestane joj zatvarati usta i njegove ruke, pomalo masne, počnu joj podizati bluzu i dodirivati dojke. Sve traje vrlo kratko, Cigani je visoko podignu, uguraju je pod ceradu nekakvih kola, obojica je počnu gurati na slamu na podu, ali kad shvate da se Ria ne brani i ne pokušava pobjeći, jedan se odmakne od nje. Drugi Ciganin joj odmah počne skidati hlače, prelaziti rukama po njezinim bedrima i kroz gaćice joj počne pritiskati stidnicu. Ria osjeća kako se od uzbuđenja naježila na bedrima. Podigne stražnjicu, izbaci bokove i pusti Ciganina da joj svuče gaćice. I sam je vjerojatno raskopčao hlače, jer iznad njezina lica prijeđe miris dima, u potpunoj tami Ria ništa ne vidi, samo osjeća kako joj tvrdi Ciganinov ud počinje razdvajati usmine, kako je lako otvara, duboko u nju prodire, počne se u njoj snažno pokretati, kao da je jednako mastan kao i njegove ruke koje joj gnječe grudi. Ne dosegne vrhunac, kad ud izađe iz nje, počne se snažno trljati o njezin trbuh i zatim joj grudi zalije topla, ljepljiva tekućina. Ciganin naglo izdahne, promrmlja nešto kao ševljenje, odmakne se od nje i prije nego što se Ria stigne podignuti, već na grudima osjeća dodir drugoga, još većeg uda. Prvo ga počne odgurivati od sebe, ali baršun glatke, pulsirajuće puti prisili je da ga snažno, strastveno stisne, od čega Ciganin uzvikne, trgne se, padne na nju i uskoro i on prodre u nju. Pokreće se u njoj, njegove grube ruke gnječe joj stražnjicu, zabijaju se u nju noktima i uskoro počnu tražiti njezinu drugu rupu. Ria se želi okrenuti na bok, ali tada počne svršavati i više se ne brani od Ciganinove ruke.
Bedra joj još drhte od orgazma kad se nešto približi njezinim ustima. Sad bi to prihvatila i u usta, no to je nešto tvrdo i hladno, to je grlić metalne boce, iz njega u njezino isušeno grlo počne teći hladna, a uskoro žestoka tekućina, koja joj obnovi snagu. Ponovno je počnu dodirivati ruke Cigana, sad ne tako požudno i ona uskoro ponovno osjeća užitak u svim osjetljivim dijelovima svojega tijela koje je, u prodornom mirisu znoja što se na nju slijevao s tijela mladih Cigana i u vonju pastuha koji u blizini frkće, napokon našlo duboko olakšanje bez boli. Njezinim se bedrima raširi takav umor da nije u stanju odmah ustati i otići iz kola, pomisli kako će samo na trenutak leći među tijela Cigana koji se odmaraju, nije poslije svjesna da se taj trenutak produžuje, da su se u međuvremenu kola ispod nje pokrenula, u slatkoj omamljenosti sanja da se u njoj ponovno počinju pokretati neumorni Cigani, a ona ih ne može, ne želi spriječiti.

12


Efekt Bude s mnogo ruku


Dobre logorske duše gurnule su Zigmundu u ordinaciju obavijest da će u tjednu logorskog obrazovanja, koji na vlastitu inicijativu organizira mladi agitator Chomič, logorskome kolektivu biti predstavljen kao primjer političkog štetočine, koji se ne može prilagoditi novome vremenu i ne želi povjerovati u radosne perspektive. Pročitao je papirić i, da po prirodi nije bio tako lijen, a sada i vječno neispavan nakon noćnoga kartanja, duboko bi se nad tim zamislio. Ovako je samo odlučio spaliti papirić. Otkrio je da je bolničar, koji je za ordinaciju sterilizirao igle iznad alkoholnog plamenika, opet popio sav alkohol. Tako je samo odmahnuo rukom i gurnuo papirić u džep. Zaboravio bi na njega da se nije pojavio zapovjednik logora, koji je stvarno donio obećani streptomicin za liječenje fingirane otvorene tuberkuloze. I tako se Zigmund lažno uzrujao i zapovjedniku gurnuo papirić pod nos.
– Znači, vi me tjerate da prekršim Hipokratovu zakletvu, a ovako mi se odužujete?
Zapovjednik je iznenađen.
– Mislio sam kako je planirano da održite ciklus predavanja o spolnim bolestima, što bi bilo posebno aktualno i humano prema novim štićenicima, kako ne bi otišli iz logora s kapavcem. To je prava glupost! – razljuti se odjednom zapovjednik. – To je sigurno smislio onaj balavac Chomič. Stalno bulazni o Omladinskoj pruzi i po onome što govori imam dojam da će, kad ih puste odande, to biti tako svjesna omladina koja će, čim dođe kući, početi uhoditi vlastite roditelje, jesu li dovoljno preodgojeni, a one koji nisu, u stanju su i potkazivati – zapovjednik već viče.
– Malo opreznije – opomene ga Zigmund, – iza vrata su neki pacijenti.
Zapovjednik zastane. Zatim zgrabi papirić i razdraženo promrmlja: – Uvijek se zbog vas iznerviram, Zigmunde! – i odlučno izađe iz ordinacije. Očito je poslije toga uporabio svoj zapovjednički autoritet jer je Zigmund, kad se sljedećeg jutra pospano vukao u ambulantu, na zidovima baraka ugledao plakate koji pozivaju na Tjedan logorskog obrazovanja, počeo je čitati i otkrio da u programu više nije predstavljen kao politička štetočina, nego kao predavač o zaraznim spolnim bolestima. Mir svijetu! zahvalio je u sebi zapovjedniku parolom koja je zamijenila uobičajeno Hvala Bogu, što je Zigmundu kao nevjerniku potpuno odgovaralo.
U malo boljem raspoloženju pregledava logoraše, uglavnom prestrašene bivše službenike koje su na radno preodgajanje poslali ravno u rudnik, gdje ne samo da se ne smije pušiti i nema im tko kuhati kavu, nego nema ni prozora i tako gotovo svi pate od klaustrofobije, protiv čega on ne može ništa i diskretno im natukne da se uključe u neku udarničku skupinu, rade kao ludi, zarade ozljedu, bolje lakšu, makar i žrtvovali neki nepotrebni prst na ruci ili nozi, komisija za ozljede će ih prebaciti na površinu, a ministarstvo će im poslije u većini slučajeva oprostiti ostatak kazne. Ljudi su ganuti, ne izmišljaju nove bolesti (najčešće su to ples svetoga Vida i noćno sljepilo), nego mu zahvalno otvaraju svoju dušu i Zigmund barem u odabranim ulomcima doznaje povijest njihova dolaska u logor, gdje na početku uvijek stoji neka lažna optužba, zatim nekoliko pljuski od istražitelja, očajničke intervencije obitelji i nepotplativa logorska komisija, a na kraju uvijek logor. To je tužna priča, ali već mu je dosadila; napokon, dosadila mu je i vlastita nesretna sudbina. Zato se uvijek razveseli kad se u ordinaciji pojavi neka od žena iz Vydrice.
Bolničar ga obavještava da su došle dvije, druge pacijente danas više neće primati, jer bi opet propustili ručak u logorskoj blagovaonici. Zigmundu se pri pomisli na jelo samo smrkne lice, poslije prošle noći želudac kao da mu se izvrnuo, i zato bolničaru kaže da krene na ručak ranije i da uzme i njegovu porciju. Bolničar, koji je ne samo pijanac, nego i proždrljivac, što je stvarno neobična kombinacija, je ganut. Zbog ganutosti zaboravi da je još jučer tražio tjednu dozu alkohola za dezinfekciju rana i igala i ponovi zahtjev za isporukom. To Zigmunda razbjesni i kroza zube procijedi da će, ako bude patio od takvog gubitka pamćenja, uskoro umjesto alkoholnog plamenika paliti rudarsku svjetiljku. Bolničar se uplaši i odmah povuče zahtjev. Zigmund ga pošalje dovraga.
U ordinaciju poslije bojažljivog kucanja uđe visoka plavuša. Već nakon letimičnog pogleda Zigmund procijeni da bi pod logorskim krpama pronašao savršeno žensko tijelo. Kaže prostitutki da sjedne, upita je kako se zove, potraži njezin karton. To je Carmen Hojčíková, profesionalna plesačica. Pogleda njezine noge u starim platnenim cipelama; iz jedne nogavice izviruje vitki gležanj.
– Htjela bih ići na rendgen, doktore.
– A zašto? Kašljete?
– Ne, htjela bih ići izdavati svjetiljke.
– Želite ići u rudnik? A zašto?
Plesačica neko vrijeme šuti, zatim brzo kaže:
– Bojim se.
– Ali, djevojko. Svi se bojimo... Sto te prestrašilo?
– Iz logora je nestala moja prijateljica. Ria Eichardová. Jučer su je pozvali na saslušanje i više se nije vratila u baraku. U samici nije, barem tako tvrdi Madla. Čuvarice je psuju, kažu da je pobjegla iz logora i da ćemo sve ispaštati zbog toga. Lažu. I mene su jednom navečer odveli i da nije bilo nekog pijanog časnika, ne znam kako bih i ja završila. Šećerašica me odmah upozorila na Plažáka. Rekla mi je, kad mu za oko zapne neka ženska, ne da joj mira, pseto, dok je ne dobije, i da mi je bolje da tražim posao sa svjetiljkama. Zato sam vas došla zamoliti...
Zigmund je želi upitati zbog čega ju je Plažák zapazio, ali nema volje slušati o još nekim gadarijama i tako plesačici šutke napiše uputnicu za rendgen. Kaže joj da će sutra iz bolnice doći ambulantna kola po momke koji su u rudniku zaradili lakše ozljede i također trebaju na rendgen, tako će povesti i nju. Plesačica mu se zahvalno osmjehne. Tjeskoba je napusti. Zigmund procijeni da je prije bila lakomislena žena koja je znala uživati u životu.
– Bit će mi drago ako odem iz praonice – počne se povjeravati iz zahvalnosti. – Para šteti koži, a teške košare s mokrim rubljem mogle bi mi pokvariti figuru. Zato sam otišla i iz krojačnice. Poslušala sam kad ste me upozorili – doda koketno.
– Zaboga, ja? – iskreno se začudi Zigmund.
– Da, kad ste nas trebali pregledati, upozorili ste me da će mi se za šivaćom mašinom objesiti grudi.
– Ah, to... – i Zigmund se uhvati za glavu koja ga boli.
– I još ste mi obećali da ćete mi nabaviti neki dobar grudnjak.
– Što ja sve neću doznati o sebi! – uzdahne Zigmund. Zatim džentlmenski dopusti da je možda mislio na lažljivog proizvođača grudnjaka Knechtferyfra, od kojega je već za jednu nemoralnu curu, koja se usudila u radosne perspektive ući s golom guzicom, dobio neke gaćice. Kod njega ih naručuju čuvarice, inače bi se i njima moglo dogoditi da ostanu gole stražnjice. Pokušat će nešto dobiti i za nju. Plesačica zadovoljno zahvali.
– A... veličina... samo kao dlan ili nešto veće? – sjeti se još Zigmund.
Plesačica brzim i uvježbanim pokretom podigne bluzu i ponudi mu pogled na svoje grudi.
Zigmund, pomalo zaskočen profesionalnošću s kojom je to učinila, kaže:
– U usporedbi s vašom zapovjednicom, pomalo zaostaješ.
Plesačica se ne uvrijedi. Jer baš joj ovakve odgovaraju za ples, onakve kakvima je obdarena Madla prilikom plesanja bi joj skakale i njihale se, to nije baš estetski.
– Što sve čovjek neće doznati u ovom logoru...
Plesačica se očito prestala bojati. Predložila je Zigmundu da posluša njezino disanje, onda neće strepiti da će joj na rendgenu nešto otkriti. I odmah opet počne podizati bluzu, ali radi to sporije, rafiniranije. Zigmund bi mogao pasti u iskušenje. Talmud to doduše dopušta, čak i kabala metaforički govori o ljepoti koja hvali i o tijelu koje je hrana! Ali što s glavom koja ga užasno boli? Zato zaustavi plesačicu.
– Disanje ti je pravilno i lijepo, ne moraš se bojati – i brzo joj u ruke gurne uputnicu za rendgen.
Plesačica ga prilično razočarano pogleda. Ali profinjeno se ponaša, očito se kretala u boljim lokalima, u baršunom presvučenim separeima, samo čedno spusti pogled i bluzu. Zigmund osjeća da bi se nekako trebao opravdati. Zato kaže:
– Da sljedeća pacijentica ne bi previše čekala...
– Ona će vam sigurno biti zanimljivija od mene.
– Da? – iskreno se začudi Zigmund. Plesačica kaže da bi se mogla kladiti kako će on sigurno naći nešto zbog čega će je zapovjednik otpustiti iz logora. Zigmund samo otvori usta. Da, pomalo ljutito nastavi plesačica, dobro je znaju, tu gaduru, uzalud dopušta da je zovu Udovica i nosi crninu, svi znaju kako je zapravo bilo sa šeširom koji je ležao na krevetu između nje i Ispovjednika i koliko moćnika i generala i heroja s istočne fronte ju je navlačilo. Da? već pomalo glupo ponovi Zigmund. Plesačica potvrdi i ljuta, s pravom ogorčena, odlazi iz ordinacije.
U čekaonici stvarno sjedi žena odjevena u usku crnu haljinu. Zigmund se iznenadi što Udovica ne nosi logorsku odjeću. Kaže joj da malo pričeka. Vrati se u ambulantu, ode do ormarića s lijekovima, u bočici s lubanjom i prekriženim kostima na naljepnici ima zalihu alkohola za hitne slučajeve. U menzuru natoči dva prsta, do vrha dolije vodu, naiskap popije, spusti roletu na prozoru jer ga od snažnoga ljetnog sunca bole oči, upaljene od neispavanosti. Ne pozove odmah ženu unutra, kratko legne na ležaj za preglede. Iz ljutitih izjava plesačice odmah je pogodio da je spomenuta Udovica žena za koju su intervenirali s viših mjesta i zapovjednik je za nju čak bio spreman žrtvovati paket streptomicina. Zato mora taktično postupati i ne protratiti taj neočekivani dar koji će poboljšati njegovu očajnu kockarsku situaciju. Streptomicinska mafija, čiji krakovi, i to ne nevažni, sežu i do logora, povezana je s određenim bankovnim računom u Švicarskoj – a iza njega stoji drvni kralj koji je poslije rata uspio pobjeći iz Slovačke. Njegov će doprinos prihvatiti kao dokaz njegovih kontakata, u koje je već prestao vjerovati. To će mu otvoriti mogućnost za nove zajmove i istodobno poboljšati njegov društveni položaj, koji sad neće biti temeljen na tome što članove mafije šalje na duge boravke u bolnici, a poslije fingiranih ozljeda u rudniku i na liječenje u obližnjim toplicama, gdje im se otvaraju novi švercerski i prekupnički kanali. Da, to je neočekivan dar, pomisli ponovno i kockarska strast kombiniranja i riskiranja tako ga zaokupi da gotovo zaboravi na pacijenticu. Skoči s ležaja i uljudno, uz isprike, pozove je da uđe.
Sve što se poslije dogodi, Zigmunda podsjeća na san. Žena i ne sjedne na ponuđeni stolac, odmah počne govoriti:
Nema potrebe da sjednem, doktore. Kažem vam da sam potpuno zdrava. To što me čuvarica dovela, to je njezina stvar, a to joj je naredila Madla, koja je za vrijeme rata bila zapovjednica njemačkih djevojaka u Petržalki, ali ni to me se ne tiče, ni to zašto joj je to naredio zapovjednik logora, iako mi je jasno da to nije on smislio, nego je dobio zapovijed iz Bratislave. Ali kažem vam...
– Zaboga! – očajnički je prekine Zigmund i objema se rukama uhvati za glavu u kojoj bubnja. – Smirite se, gospođo, napadate me kao da sam vam smrtni neprijatelj, ali i ja sam logoraš kao i vi, uz to sam tek slabi muškarac i posljednji koji bi vas htio na silu izvući iz logora. I ja znam da vani ima redova za kruh, za komadić šećera, za cipele, a ovdje ih nema, na slobodi čovjeka stalno muče sumnje: hoće li mi naći skrivenu robu ili neće, je li me netko potkazao ili nije. A kad preko veze doznaš da te stvarno nitko nije potkazao, opet se samo mučiš: jesam li ja stvarno tako nevažan protivnik sustava da nisam vrijedan ni potkazivanja ni poštene pljuske, bacanja niza stube, razbijanja zubi, čupanja kose, lomljenja ruke i noge ili što? Zar ja ne znam da sad nije dobro biti na slobodi? Zašto bih inače bio ovdje, što mislite, poštovana? Kad si ovdje u logoru, već znaš na čemu si, imaš sigurnost, pa i socijalnu sigurnost, za kojom je narod vapio stoljećima. A ovdje je imaš, ovdje ti je dobro, napokon se možeš slobodno nasmijati, bez straha možeš u sobi, u garderobi, u rudarskom oknu, za kartaškim stolom pričati političke viceve, od srca pljuvati po režimu i nekažnjeno pretući savjesne činovnike. A vi me još...
– Oprostite, oprostite – zapanjeno kaže Udovica i sad se bez poziva i bilo kakvog pritiska s doktorove strane klonulo spusti na stolac. – Mislila sam...
– Vidite, vidite...
– Sad mi je jasno da se vas ne može iskorištavati.
– Stvarno ne! – zavrti Zigmund glavom, premda vrlo oprezno.
–Ja znam kako je to kad nekoga stalno iskorištavaju. Mislite da sam prvi put u logoru? Onda niste u pravu, ja već imam iskustva, Amerikanci su me četiri mjeseca držali u Glasenbachu i da nije bilo moje crnine i toga da me primijetio jedan poručnik crnac, koji me potajno odveo na izlet u Salzburg, gdje sam ga tako izmučila da je zaspao kao djetešce i mogla sam iz njegovog novčanika izvući svoju propusnicu, možda bi me još uvijek tamo grizle buhe. A do toga uopće nije moralo doći da nisam prije toga dopustila da me iskoriste i pobjegla pred frontom u Austriju, jer su me plašili da će me Rusi objesiti, a prije toga će me iskoristiti. Tako sam od tog neprekidnog iskorištavanja bila izbezumljena da...
Udovica odjednom zastane, jer primijeti paćenički izraz na Zigmundovu licu.
– Kako vidim, sad ja vas iskorištavam, vaše strpljenje prilikom slušanja o mojim životnim mukama, budući da i vi imate svojih muka, sigurno nepodnošljivih, kad imate takav izmučeni izraz lica. Mislim da vas boli glava, probada vas u njoj. Je li tako?
Zigmund samo nijemo kimne, opet vrlo oprezno.
– Nešto ste već uzeli, ali to vam nije pomoglo. Nije, a nije ni moglo, jer problem nije u glavi. U kralježnici je. To mi je poznato. Kartaši pate od toga. Ne želim vas uvrijediti, ali...
Zigmund jedva primjetno kimne.
– Otkrila sam to kod jednoga generala koji je dolazio kartati u naš lokal. I uvijek bih mu ublažila bolove. Mogu i vama... – doda tišim glasom, malo se nagne prema Zigmundu i s njezina tijela do Zigmunda dopre neki smirujući miris. Osjećaj probadanja u glavi se odmah ublaži.
– Pogledajmo prvo vaše zdravstveno stanje – progovori slabim glasom Zigmund. Bira rečenice s najmanjim brojem riječi. – Neću upisati otvorenu tuberkulozu. Ni sumnju u trbušni tifus. Preporučit ću kontrolni rendgen. Zatim rad na izdavanju svjetiljki. Bit ćete izvan dosega iskorištavanja. Istodobno, kao da ste otišli iz logora. Zavladat će opće zadovoljstvo.
Udovica kratko razmišlja o tome. Vidi da Zigmund pati. Složi se.
Oboje s olakšanjem odahnu.
Zigmund napomene kako njegovi bolovi u glavi popuštaju. Ali Udovica ne želi ostati bez mogućnosti da mu se oduži. Zatraži od njega da se preseli na ležaj za preglede. Oprezno mu pomaže u svlačenju liječničkog ogrtača i logorske košulje, ne potpuno čiste. Okrene ga leđima prema sebi, pogleda njegovu kralježnicu deformiranu od kartanja, dodirne je, kratko kaže: To je jasno. Zatim manje jasno doda kako mnogo sati pogrbljenosti u ispovjedaonici i prilikom noćne molitve imaju jednako razoran efekt na mušku kralježnicu. Zigmund shvati da su molitve bile uzrok probadajućih bolova u lijevoj moždanoj hemisferi njegova oca, koji bi ga obuzeli nakon povratka iz sinagoge. No majka nije otkrila njihov uzrok. Mudra je to žena, pomisli o Udovici i drago mu je što se odlučio prepustiti njezinim rukama. Danas mu je posebno sretan dan: ostat će mu streptomicin i još će se riješiti užasnih bolova u glavi. Sklopi oči, osjeća pokrete ženina tijela iza svojih leđa i sve jači smirujući miris. Topli dlanovi mu dotaknu kralježnicu, počnu je masirati, žena mu zadivljeno šapne: Imate gotovo dječačku figuru, znate li to? Kimne i shvati da je probadajući bol potpuno prestao. Udovičini dlanovi i iskusni prsti dalje prelaze po kralježnici, elektriziraju je, a povremeno užarene, još uvijek bolne struje, opuštaju je. Osjećaj mu se počne ne samo penjati po kralježnici, nego i spuštati dolje, sve niže. Uskoro kao da su vrhovi njezinih prstiju otvrdnuli, no istodobno nisu izgubili svoju čudesnu elastičnost i gipkost, dodiri mu se odjednom čine gotovo nebeskima, kao dodiri čudesnog Bude s mnogo ruku, dok Zigmund ne otvori oči i radoznalo se okrene.
Niste se još trebali okrenuti – kaže Udovica uz tiho predbacivanje.
Zigmund vidi da je efekt Bude s mnogo ruku Udovica postigla vrlo jednostavno: tako da je iza njegovih leđa spretno svukla sa sebe svoju crnu haljinu. Ne privuku ga toliko njezine teške, zrele dojke, koliko ga opčini njezina raspuštena, poput gavrana crna kosa. Takva je, pomisli. A odmah zatim, budući da već može razmišljati u duljim rečenicama: Tko zna je li tako lijepo crna i dolje, vražica. Jedno drugome duboko pogledaju u oči. Zigmund osjeća da je Udovica u njegovu pogledu pročitala znatiželjno pitanje. Valjda je to nije uvrijedilo, jer kaže: Onima koji to ne zloupotrebljavaju, mogu pružiti potpuno olakšanje. I pogledom jasno pokaže gdje se nalazi još jedno sredstvo. Zigmund osjeća da je ne može odbiti. Zna da se izlaže riziku da će zakazati. Istodobno, a to je snažnije, želi upoznati njezinu tajnu. Ako bude iznenađenja, mogao bi to iskoristiti, jer kockarsko društvo u logoru već počinje osjećati potrebu za novim, originalnim okladama. Tako bi mogao još više poboljšati svoju financijsku situaciju i svoj osobni prestiž.
– U potpunosti se prepuštam u vaše ruke, gospođo – šapne i sklopi oči.
Udovica se uspravi iznad njega, preko širokih bokova polako počne skidati gaćice i otkriva svoju tajnu. Prema trljanju tkanine o tijelo, Zigmund procijeni da je tajna već izložena njegovu pogledu. Otvori oči, gleda. Prsa mu se počnu dizati od uzbuđenja. Sada bi se trebalo spustiti dolje i... Udovica počne otkopčavati i skidati njega, dok se ne otkrije njegov tajni alat, još uvijek potpuno zimogrozan. Udovica ga iskusnim pokretima pokušava povećati i uspraviti, pažljiva je i ustrajna, na kraju ga uhvati i trlja po vrućim, gipkim grudima, tvrdim bradavicama i po svojoj tajni – i ništa.
– Danas sam, nažalost, neupotrebljiv – na kraju kaže Zigmund.
– Vidim...
Odjenu se. Muškarac u doktoru je posramljen, ali kockar u njemu otkrio je iznenađujuću tajnu.

13


Tjedan logorskog obrazovanja


U plakatima polijepljenima po cijelome logoru nije se lagalo: Tjedan logorskoga obrazovanja, kojemu se veselio cijeli logorski kolektiv što se u tome trenutku sastojao od 753 politička i gospodarska prijestupnika, 449 neradnika, 132 asocijalna elementa, među kojima su prevladavali lažni svirači i prosjaci, 53 bivše prostituke, 58 članova policije, jedne neimenovane vojne jedinice, 2 konja i 16 pasa čuvara, počeo je svečanom priredbom točno u sedam sati.
Cijeli prednji zid u baraci za agitaciju i propagandu prekriven je crvenim krep-papirom, usred zida je golemi papirnati zupčanik, u zupčaniku je velika petica od staniola, u petici su srp i čekić, na vrhu srpa petokraka zvijezda, s jedne strane zupčanika poznati portret druga Staljina, ukrašen svježim borovim grančicama, s druge strane zupčanika jednako tako poznat portret druga Gottwalda, također ukrašen svježim borovim grančicama. Na vrhu svečano ukrašenog zida nalazi se parola ISPUNIT ĆEMO PETOLJETKU!
Prozori u dvorani za agitaciju su oprani, ali već prekriveni zastorima, pod je svježe ulašten, drvene klupe izribane, čistima se doimaju i glazbala Lakatoševe skupine, koja u narodnim nošnjama stoji u kutu pozornice kako ne bi odvlačila pozornost od ukrasa. Počinju se okupljati ugledni posjetitelji svečanosti. Disciplinirano su stajali pred ulazom u baraku i sad zauzimaju unaprijed dodijeljena mjesta. Pozornost privlači udarnička skupina logoraša Čellára u posuđenim rudarskim uniformama i nekoliko zatvorenih partizanskih zapovjednika sa svjetlucavim sovjetskim medaljama. Pozornost izazivaju i dva logoraša koja su sjela na mjesto određeno za javno izricanje samokritike. Malo zanimanja izaziva dolazak preodgojenih prostitutki, koje stižu u formaciji, praćene čuvaricama i njihovom zapovjednicom. Zatim dolazi zapovjednik logora za prinudni rad, a s njim cijelo zapovjedništvo logora. Kinooperater je već namjestio rolu filma u novi projektor, ali straga još ima nekoliko slobodnih mjesta. Stariji referent za agitaciju i propagandu, poručnik Vandlík, koji otvara cijelu svečanost, uznemireno pogleda na sat. Na klupi se smjesti i zapovjednik logora, ali uto se na vratima barake čuju neki glasovi, dvoranom se proširi miris dimljenoga mesa i na unaprijed određena mjesta već sjedaju i predstavnici ciganskog kolektiva, koje predvodi stari vođa. U ruci mu se trese izrezbareni štap, znak njegove sad već bivše moći. Zadnji na svoje mjesto pokraj zapovjednika logora sjeda voditelj neimenovane jedinice u kožnom kaputu i kožnoj motorističkoj kapi. Kinooperater pusti filmski tjednik.
U Koreji bjesni američki imperijalizam, bukti ratni požar, okovane čizme okupatora gaze po rižinim poljima, plače bespomoćna siročad. Nagli prijelaz na druga polja: njima opet hara krumpirova zlatica, nasadima krumpira, uz pjevanje socijalističkih pjesama, marširaju čete vesele omladine, kako bi uništili izaslanika američkog imperijalizma, kojeg su nam poslali, jednako kao i bombe na Koreju, Morganovi i Rockfellerovi. Uništit ćemo američkog kukca! odlučno izjavljuju čete vesele omladine. Spriječit ćemo ga u širenju na istok, prema našim istočnim saveznicima! I uz marširanje po krumpirištima čuje se Sutra će se svuda plesati. Ponovno rez. Upravo počinje prva kolektivna žetva. Na veliko polje pšenice u skupinama izlaze kosci sa šeširima, onaj koji ide prvi, prvi i zastane, otrgne veliki klas, izmrvi ga u dlan, pogleda bogati urod, pokaže ga ostalim koscima i cijeloj državi. Zatim zadovljno kimne glavom, to je znak za početak žetve. Da, potvrdi glas koji lebdi nad poljima, to je naš uvjerljiv odgovor svim ratnim huškačima i domaćim pesimistima. I nad poljima se čuje radosni pjev ševe, a zatim i socijalistička koračnica Hej, rumene zore.
Rola filma nije nijednom pukla. Pozdravni govor na početku tjedna logorskog obrazovanja održi zapovjednik logora. Nakon njega nastupi vođa udarničke skupine, logoraš Čellár. Govori o svojim iskustvima u probijanju rudarskog okna. U početku rad kolektiva nije bio uspješan, nedostajala su im iskustva u teškome rudarskom poslu, imali su mnogo ozljeda. Među logorašima su se širile i zlonamjerne glasine da ne probijaju rudarsko okno, nego hodnik prema dvorcu Pálffyjevih, kako bi režim došao do velikoga blaga skrivenog u zatrpanoj pećini. Oni koji pronađu pećinu, kako o tome ne bi govorili, bit će likvidirani. Bila je to glupost i otkrili su onoga tko je proširio glasine. Od tada je kolektivu krenulo. Sad se u radu koriste i inovativnim metodama. Prema sovjetskoj metodi druga Cuprinkina uspješno štede komprimirani zrak. Učinkovitost po smjeni i osobi povećavaju pak prema metodi druga Bérceša. Njegova metoda ima i tu prednost što su se teške radne ozljede smanjile za prosječno petnaest i pol posto na mjesec i dok je prethodnih mjeseci u cijelome rudniku bilo prosječno šesnaest i pol teških i smrtnih ranjavanja, otkad rade prema metodi druga Bérceša, imaju ih u prosjeku tek trinaest i pol, dakle manje je otrgnutih i slomljenih ruku i nogu. Ali još uvijek ih je mnogo, tu i tamo se u prostoriji sa svjetiljkama peru mrtva tijela, i zato su si zadali još smjelije zadatke. Logoraš Čellár okrene se prema svojoj udarničkoj skupini. Oni počnu gorljivo kimati. U dvorani se čuje pljesak, sve snažniji. Kad pljesak utihne, na diskretan znak poručnika Vandlíka, Lakatoševa skupina počne svirati narodnu pjesmu Horehron, iz područja Horehronie. Logoraš Čellár, koji je podrijetlom iz toga dijela Slovačke, ugodno je iznenađen i dirnut. Ne usudi se pridružiti skupini u pjevanju, ali barem se njiše u klupi i udara nogama u ritmu. Vatreno zaplješće sviračima. Zapovjednik logora najavi ono što svi udarnici nestrpljivo očekuju: zbog izvrsnih radnih rezultata, sustavnog premašivanja plana i uzornog preodgoja u duhu narodne demokracije i izgradnje, članovima Čellárove udarničke skupine oprašta se u prosjeku po tri mjeseca prinudnoga rada. Čuje se pljesak, ali i zavidno mrmljanje iz klupa podrivača društva.
Svečana priredba nastavlja se istupom bivšeg vođe romskog plemena. S romskoga prevodi Lakatošev prvi violinist. Stari vođa prvo objasni zbog čega se njegovo pleme već dva puta vratilo iz dodijeljenog mjesta boravka u pograničnom području. Tamo je sve već bilo pokradeno. Cigani nisu glupi da plaćaju zbog drugih. Koliki su prije i poslije njih krali u Karpatskoj kotlini, a uvijek su za to platili samo oni, Romi. Oh, mnogo je još nepravde na svijetu. Zašto bijelci uvijek prvo na njih huškaju pse i žandare? Oh, mnogo, mnogo tuge se već nakupilo u duši Cigana u Karpatskoj kotlini. Vođa spusti glavu. Violinist ne mora ni prevoditi, samo nijemo pokaže na njega gudalom, koje svjetluca od kolofonija kao od suza. Starac je valjda na trenutak i zadrijemao. Trgne se i odlučno kaže da će i treći put otići u pogranično područje, osjeća da će sad naći neko nepoharano mjesto boravka. I on se okrene prema svojima: oni počnu gorljivo kimati. O, poći će, poći će, Cigani znaju i slušati, i oni žele sreću za svoju djecu. Na kraju vođa još objasni zašto su skoro zakasnili na svečanost: slomio im se kotač na jednim kolima, jedna kobila je ozlijedila nogu, a zadržala ih je i djevojka koju su žandari ujutro našli u jednim kolima i nikako im nije znala objasniti kako je onamo dospjela. Tajanstvene nam stvari šalje Povijest, pomalo pesimistički završi stari vođa, nasloni se na svoj štap i kao da neko vrijeme razmišlja o historijskome putu svoga plemena u sretna pogranična područja. Opet na diskretan znak poručnika Vanlíka, Lakatoševa skupina zasvira Ciganski plač. Predstavnici plemena slušaju ga pognutih glava. Po crnim i zaprašenim licima tiho im teku suze. Vođi se izrezbareni štap toliko trese u ruci da udara po klupi; to podsjeća na zvuk zakivanja čavala u lijes. Zapovjednik logora ne želi da se u atmosferu priredbe uvuče pesimističan ton i zato velikodušno, izvan unaprijed pripremljenog scenarija, odluči da Cigani u sretna pogranična područja ne moraju krenuti odmah ujutro. Na polju iza logorske ograde, izvan dosega nervoznih logorskih pasa, mogu provesti još dva dana, a ekonom će im izdati veću količinu svježe uginulih kokoši iz logorskog peradarnika. Cigani su dirnuti zapovjednikovom velikodušnošću. Vođa im na romskom kaže kako je gospodin rekao da mogu ići. Cigani ispod kaputa izvuku limene žlice i počnu njima lupkati te krenu. I poslije njihova odlaska u dvorani se osjeća miris dimljenoga mesa.
Slijedi najzanimljiviji dio večeri: iznošenje samokritika podrivača. Kao prvi ustane niski muškarac s neposlušnom, već posivjelom kosom. Prilično ljutito strijelja pogledima na sve strane i brzim nakašljavanjem pokuša odvući pozornost s onoga što o njemu govori mladi logorski agitator. On ga logorskome kolektivu predstavlja kao tipičnog širitelja alarmantnih vijesti i reakcionarnih primjedbi. Kad je od žena na tržnici kupovao jaja, sadašnji je sustav nazvao nepodnošljivim i izjavio je da komunizam neće dugo trajati i da će biti obnovljena slovačka država, a hvalio je i ukrajinske nacionalističke jedinice, benderovce. Prilikom dijeljenja slame i krumpira u selu, kritizirao je akcijski odbor, premda je bio sastavljen od građana sklonih narodno-demokratskome uređenju, a iznosio je i zlobne primjedbe o nazočnim partizanima, kao: Neka idu zapovijedati u Rusiju, a tko hoće komunizam, neka ide Staljinu, on će ga poslati da kopa krampom! Komisija za logore ga je zato proglasila političkim podrivačem i asocijalnim elementom i poslala ga je u logor na neodređeno vrijeme. Radi u logorskom peradarniku već osam mjeseci i dobio je mogućnost da javno, pred cijelim taborskim kolektivom, iznese svoje sadašnje stavove. Agitator Chomič podrivaču koji se zove Valent Pramuka da znak za samokritiku. Logoraš Pramuka bez kašljucanja prizna da je stvarno selom širio alarmantne vijesti i iznosio reakcionarne primjedbe u javnosti. Ali iz rasprava u logorskom kolektivu shvatio je da je i on nasjeo reakcionarima. I seoskim bogatašima. Ponio se neodlučno, kolebao se između reakcije i napretka. A to kolebanje ga je natjeralo na iznošenje reakcionarnih i klevetničkih primjedbi, iako zapravo pripada redovima naprednih. U tom se smislu u logoru prilično razvio i uvjerio se da zapravo ne bi bila nikakva sramota ni ići u Rusiju kopati krampom!
– Tko vas je naveo na takvo razmišljanje? – upitao je neimenovani u kožnom kaputu, a logoraši su se sledili od pogleda na njegovo lice.
– Ovaj mali stroj! – logoraš Pramuka veselo pokaže filmski projektor. – On mi je pokazao kako se gradi slavni kanal Volga-Don i milijuni ljudi na njemu oduševljeno i dobrovoljno kopaju krampom. A takve strojeve, braćo logoraši, takve pametne strojeve bi trebalo što prije proširiti po svim selima, gdje živi još mnogo neosviještenog naroda i kolebljivaca, i pokazati nevjernim Tomama to oduševljeno kopanje za sretnu budućnost, a i slavnu traktoristicu Pašu Angelinu, i slavnog akademika Ajcina, koji uspješno križa pšenicu s korovom, i duboku i plitku masažu vimena, ali prije svega slavnoga heroja Čapajeva, kako razbija njuške bjelogardijcima. I više ne bi bilo reakcionarnih izjava među narodom, svi bi pjevali pjesme o Čapajevu.
I logoraš Pramuka, koji se tijekom iznošenja svoje samokritike potpuno izmijenio, pogled mu je sada srdačan i otvoren, odjednom lijepim tenorom počne pjevati: Komandir, geroj, geroj Čapajev. Sad nije potreban ni diskretan znak agitatora Vandlíka da mu se pridruži Lakatoševa glazbena skupina, a zatim i veliki zbor logoraša. U taktu zborske pjesme udaraju i rukama po klupama. Ne daju se posramiti ni partizanski zapovjednici: pljeskaju po sarama čizama i u sve bržem ritmu zveckaju medaljama. Sovjetskim medaljama za pobjedu II. i III. reda. Samo se bivše prostitutke nisu uključile.
Nakon što se kolektiv utišao, Chomič upita ima li tko od zatočenih pitanja za Pramuku, kako bi produbio samokritiku. Dubina Pramukine samokritike sve je zadovoljila, pitanja nema. I tako zapovjednik objavi da se podrivaču Pramuki, u skladu s rezultatima njegova preodgoja, boravak u logoru na neodređeno vrijeme mijenja u određeno, i to na deset mjeseci prinudnoga rada. Ali s obzirom na to da je upravo počela kolektivna žetva i zatvorenik Pramuka, kako bi dokazao da je njegovo kolebanje završeno, želi u njoj aktivno sudjelovati, boravak u logoru može mu se skratiti za dva mjeseca, odnosno, njegov boravak u logoru završava. U ime zapovjedništva logora, čestita mu na vraćanju u građansko stanje. I zapovjednik se srdačno rukuje sa sad opet građaninom Valentom Pramukom, čak se poslije kratkog oklijevanja izgrli s njim. Kolektiv tome oduševljeno plješće.
Pljesak još nije utihnuo kad se u redovima podrivača začuje glasan plač. Zapovjedništvo logora, a osobito neimenovani organ, odmah postanu oprezni. No uskoro se objasni da nije riječ o provokaciji: tužno, ali u biti sretno, rasplakao se neki seoski učitelj i amaterski kazališni redatelj, koji je u svome zabitome selu uzaludno pokušavao naći komad u kojem bi bilo moguće inscenirati prirodnu povezanost pozornice s gledalištem i glumaca s gledateljima, te tako stvoriti novi oblik inscenacije, zbog toga je tražio potporu i pomoć i u stranoj literaturi, godinama ju je nabavljao, u međuvremenu je ta literatura postala neprijateljska i zabranjena. Dobio je pola godine logora zbog širenja reakcionarne ideologije, ali više ne žali zbog toga, zna da se to moralo dogoditi, morali su ga smjestiti u ovaj strogi logor kako bi se svojim očima uvjerio da je nešto takvo moguće ostvariti, to mu je sam život ponudio. Bilo je to neočekivano i zato ga je ganulo... Prolije posljednje suze, zaustavi posljednje jecaje sreće, ispriča se osmijehom i opet sjedne.
Neplanirani dodatak na sreću ne naruši scenarij svečanosti. Kao drugog kandidata za samokritiku iz velikog su broja zainteresiranih odabrali zatočenika Knechtferyfra. Chomič pokaže prema muškarcu srednjih godina, koji se kolektivu lagano nakloni. Prema podacima komisije za logore, Witold Knechtferyfr je Židov i proizvođač grudnjaka i haltera u Lučenecu. U svojoj je radionici izradio 1.374 komada haltera i grudnjaka, ali bez gumenih umetaka. Njih je tako prodao, zbog čega je svaki proizvod bio 23.60 kruna preskup i tako je postigao neopravdanu dobit od više od dvadeset tisuća kruna. Prijevarom se tako obogatio na štetu svih radnih ljudi. Osim toga, ugrozio je i javni moral, jer je došlo do nekoliko slučajeva klizanja haltera s tijela drugarica na javnim mjestima, pa i na proslavi održanoj u čast Međunarodnog dana žena. Ali tu nezgodu, koja je tijekom proslave zadesila nekoliko obdarenih sovjetskih žena, komisija za logore je odbila kvalificirati kao napad na javne djelatnike. A s obzirom na raniju tešku sudbinu Židova Witolda Knechtferyfra, osuđen je samo na tromjesečno oduzimanje slobode zbog gospodarskog prijestupa. No proizvođač grudnjaka nije otišao na prinudni rad, naprotiv, pokušao je poduprijeti svjetski cionizam i htio je ilegalno emigrirati u Izrael. Nakon što je uhvaćen, upućen je u logor sa strogim režimom. Od svoje kazne na neodređeno vrijeme, već je odsjedio osam mjeseci, uzorno radi u stolarskoj radionici i uspostavio je pozitivan odnos sa zapovjedništvom logora. Primjerenom samokritikom trebao bi pokazati kako se njegovo razmišljanje preobrazilo u narodno-demokratskom i naprednom duhu.
– Rado ću to učiniti, uz dopuštenje logorskog kolektiva – spremno potvrdi proizvođač grudnjaka, ponovno se nakloni i kratko ali uvjerljivo ispriča otprilike ovo: Prilikom proizvodnje grudnjaka i haltera ponašao se kao tipičan poduzetnik iz prošlosti, bila mu je važna isključivo dobit. Istina je da u konkretnom slučaju nije uspio nabaviti ni potrebnu gumu. Prije toga ju je uvozio iz Mađarske, ali nakon dolaska na vlast narodne demokracije i druga Rákosija, prekinule su se dotadašnje trgovačke veze, koje su, istina, također bile utemeljene na dobiti. Guma koja je nedostajala postala je takoreći objektivan uzrok padanja haltera i spuštanja grudnjaka. Ali ni to mu nije davalo pravo na potkradanje. To je shvatio tek u logoru. A ovdje je shvatio i o čemu je zapravo riječ u narodno-demokratskom gospodarstvu.
– O čemu, pametnjakoviću? – odjednom poviče neki glas.
– O tome – pristojno je odgovorio proizvođač grudnjaka – da pred ispunjavanjem hirova uske skupine žena uvijek ima prednost zadovoljavanje potreba širokih slojeva radnih ljudi.
– Objasni to na primjeru! – čuje se opet provokativan glas.
– Vrlo rado, to je dokazana agitacijska metoda i dobro sam je savladao u logoru. Na primjer, ako moj boravak u ovome logoru završi, vratit ću se u svoju krojačnicu i sigurno ću iz svog asortimana izbaciti proizvodnju haltera. Služili su samo uskoj skupini žena, uglavnom takvima koje su haltere upotrebljavale za zadovoljavanje nemoralnih apetita bogataša, kako bi potom iz njih izvukle novac. Potrošeni novac su bogataši morali opet brzo zaraditi i tako su povećavali masovno i nekršćansko izrabljivanje radnika.
– A do toga si sâm došao? – i dalje izaziva glas iz skupina podrivača.
– Do nečega sâm, a do nečega proučavanjem općih zakonitosti nastanka i akumulacije kapitala – ne predaje se proizvođač grudnjaka.
– Neka ne miješa Marxa u haltere – zapovjednik tihim glasom kaže Chomiču. Agitator upozori Knechtferyfra da ne treba u samokritici ulaziti u takve detalje. Ali proizvođač grudnjaka, koji osjeća da nije uspio u praksi pokazati metodu zornosti primjera, odjednom oštro kaže:
– Upravo su detalji važni, druže agitatore. Kad biste pozvali ovdje nazočne djelatnice najstarijeg zanata da se uključe u raspravu, vrlo uvjerljivo i upravo na detaljima bi mogle potvrditi moje riječi.
– Dame danas nisu na programu, Witolde – kao iz bačve progovori glas dobro skriven iza leđa drugih logoraša.
– A zašto nisu? Hoćemo dame! Hoćemo dame! – čuje se kolektivno skandiranje. I to ne samo iz redova prijestupnika nego, što je žalosno, i iz redova Čellárovih udarnika. Uskoro se pokaže da su nasjeli provokatoru. Dame iz Vydrice se ponašaju savjesno, ne odgovaraju na provokaciju. Pomogne im i zapovjednik.
– Dosta je bilo! – odlučno se postavi. – Nećete si valjda pokvariti svečanost i prisiliti me da posegnem za disciplinskim kaznama. A zatočenik Knechfteryfr bi što prije trebao shvatiti, ako su žene obdarene određenim prednostima i proporcijama, treba im sašiti ono što im je potrebno. Kad ne budu, ili ako buduće društvo odluči drukčije, bit će drukčije. Zasad ne treba trčati pred rudo jer razvoj, kao što znamo, planski i nezadrživo ide prema napretku. Jasno?
Naznaka pobune se odmah ugasi, glave se pognu, leđa pogrbe, proizvođač grudnjaka je posramljen, njegova primjerna samokritika nije prihvaćena. Ali zapovjednik sve uskoro nagradi zbog poslušnosti. Kaže da su za današnju svečanost za njih posudili inače svuda zabranjen film Divlja Bára.
Čuje se šum iznenađenih i radosnih glasova. Među logorašima je već nekoliko dana kolala nepotvrđena vijest o tome da je film već u logoru i dok su sovjetsku traktoristicu Pašu Angelinu mogli vidjeti samo sleđa dok svlači bluzu, a ni to nije bilo baš privlačno, Divlja Bára potpuno gola potrči potokom, ravno prema platnu. Mnogi u to nisu vjerovali, ali kinooperater, također logoraš, je to potvrdio. Film je naime nastao još u doba potkraj nemoralnog kapitalizma, a zato su ga sad i zabranili.
Čim zabruji filmski projektor, to se šaptom prenosi kroz redove i lica logoraša se zbog toga razvedre možda i više nego zbog radosne vijesti o definitivnoj pobjedi radnika nad omraženom reakcijom. Amaterski kazališni redatelj čuje taj šapat, promatra sjajnu povezanost aktera i njihovih gledatelja i zamalo se opet rasplače. Nije se nadao da će još jednom doživjeti takvu sreću. Pomiješati Marxa i grudnjake, to se stvarno može dogoditi samo u ovoj sretnoj logorskoj epohi.

14


Tipičan proleterski instinkt


U baraci posrnulih žena vlada obijesno raspoloženje. Grofica pjeva neku veselu ariju, Šećerašica šuška u svome kutu kao marljivi miš i u slamaricu gura nešto čime će trgovati, a ostale su se okupile oko stola, gdje Velika Berta upravo proučava upitnik što ga je svima podijelila Madla i ponovno ih upozorila da na sva postavljena pitanja moraju odgovarati istinito, jer će anketar ionako otkriti koja je lagala.
– Gdje pišeš nacionalnost? – okrene se Berta prema Carmen.
– Nemoj pisati osobne podatke, budalo.
– A što će im to onda?
– To nisu podaci za policiju. On samo želi anonimno znati jesi li kad imala nešto sa svojim starim.
– Fuj! Pokfarenjak. Takve sfinjarije mu je neču pisat – strese se Berta.
– To još nije ništa, Bertička. Slušaj što je smislio – čita iz upitnika Carmen. – Kratko opišite svoj put prema seksualnoj raskalašenosti, a na čistome listu papira opišite ljubavni doživljaj koji je na vas ostavio najveći dojam.
– Ušasno dugo pitanje. Ja ne snam dobro pisati. Ptičice, piši ti i za mene – okrene se Berta prema Ernički, koja sjedi pokraj nje i zamišljeno gleda u čisti list papira koji je bio umetnut u upitnik. Berta je trkne laktom. – Strašno veliku kitu, piši odmah, tok ne saboravim, imala je onaj konjski trkovac Teleky. Uvijek se cjenkao, a i bio mu je konjski, sječaš se, Manda?
– Ne gnjavi, glupa Berta – otrese se Manda. – Prvo dobro pročitaj pitanje, a onda lupetaj. Ne pita za veličinu kite, nego za doživljaj.
– Ti si glupa, moram se smijat. Misliš, kat šivaš pregače za ratne žene, da ratna žena ispot pregača ne sanja o velkom tošivljaju s velkom kitom?
Smijeh prekine i ariju, koju grofica ne dovrši. Prvo pomalo začuđeno pogleda žene koje se smiju – poslije arija i pasijansa joj uvijek treba neko vrijeme dok ne shvati gdje se zapravo nalazi, zatim na ruskom kaže:
– Dobro ste to rekli, hvala vam, djevojko! – i grofica pogladi Bertu po licu. Zatim zijevne i promumlja: – Ispričajte me! – počne se dizati od stola i polako krene prema svojem krevetu.
– Zašto je ovdje drže, dovraga? – zavrti glavom Carmen.
Šećerašica, koja zna sve, još uvijek šuška u svome kutu i tako Carmen nema tko odgovoriti. Žele se vratiti upitniku, Ernička sasvim ozbiljno namjerava opisati Bertin stvarni ljubavni doživljaj, pritom razmišlja koji bi mogla sama opisati a da ne otkriju kako izmišlja, kad joj se iza leđa opet pojavi čuvarica. Budući da je vrijeme za spavanje, a robusna čuvarica ima majčinski izraz lica, odmah shvate da je opet došla po neku od njih. Ernička se ne stigne ni uplašiti kad joj čuvarica stavi ruku na rame i kaže joj da pođe s njom. Šećerašica i ne kaže da je i ona trebala tražiti rad sa svjetiljkama. Ostale žene šute, obijesno raspoloženje je odmah splasnulo. Sve znaju tko zove Erničku, znaju već i to kako je Plažák zao i rafiniran: kaznio je ponosnu Riu tako što je dao da je odvezu iz logora u ciganskim kolima, kako bi je uhvatili žandari i zbog bijega poslali u Ilavu. Što će smisliti za nju? Ernička brzo pogleda Mandu, ali ona odvrati pogled, ne kaže ni ono svoje smirujuće: ne boj se, ptičice, jer želi biti udarnica, ulaguje se majstorici Daski, svaki čas nešto šuškaju u sobičku i Manda pritom, iskusna stara kobila, napaljuje majstoricu. Samo Berta promrmlja: Ja sam baš se sjetila velikog tošivljaja. Kat se vratiš, saboravit ču. I to je sve.
Čuvarica je vodi prema vratima na ogradi, otključava ih, hodaju prema zborištu. U logoru je uznemiravajuće tiho, šute i partizani, ne čuju se ni logorski psi, samo se odnekud s polja iza ograde javi zrikavac, počne prodorno i radosno zrikati. Glupan, pomisli Ernička i osjeća da joj se plače. Odluči da će se, kad Plažák izvuče konopac kojim mlati, odmah onesvijestiti. Malo je to umiri.
Uđu u baraku zapovjedništva. Slabašno svjetlo, pred jednim vratima su vreće pune spisa u crnim, tvrdim koricama, pred drugima su nabacane potrgane pseće brnjice. Ernička ih se prvo uplaši, zatim pomisli kako bi bilo najbolje uzeti onu najveću i odmah s vrata je baciti Plažáku na gubicu, pretvorio bi se u neku životinju, ona bi iz ladice uzela najduži konopac i mlatila bi ga tako dugo dok se opet ne pretvori u čovjeka koji ne želi nauditi drugima. Tužno se nasmije toj bajki, čuvarica već otvara vrata i kaže:
– Evo je!
Erničku iz ureda ljubazno gleda znanstvenik u ljetnoj košulji, a osmjehuje joj se i mladi agitator Chomič u svojoj nezaobilaznoj jakni.
– Ti? – s nevjericom kaže Ernička. I oblije je val takve sreće i olakšanja, kakav još nikad nije doživjela.
– Dovedite je poslije do ulaza – kaže čuvarica Chomiču i izgubi se u hodniku. Ernička polako uđe u ured, pogleda Chomiču u oči tako sretno i istodobno tako toplo, da on tiho, zbunjeno kaže:
– Što je, valjda te nismo uplašili?
– Mislila sam da je Plažák poslao po mene i da i mene želi podmetnuti Ciganima.
Kaže to jednako tiho i Chomič je samo iznenađeno pogleda. Zatim se počne smijati. Nasmije se i gospodin Blažený. Ponudi Ernički stolac, ispriča joj se što su je izvukli iz kreveta, a očito i malo uplašili, ali mladi kolega i on su se zadubili u njezine policijske materijale, nastoje za svaku od njih sastaviti nešto kao socijalnu anamnezu, a kod nje ih je obojicu zainteresirao podatak o njezinu boravku kod Kćeri Božje ljubavi, a osobito to što je bila čak i kandidatkinja za ulazak u red. No zatim se očito dogodio neki prijelom, posljedica kojega je bio odlazak iz samostana – a upravo prilikom razmišljanja o pravom motivu njezina bijega iz samostana, počeli su se sporiti. Stanislav je tvrdio da se u njoj, premda u posljednji trenutak, probudio tipičan proleterski instinkt, licem u lice s lažnošću redovničkog života, a istodobno slutnja o njegovoj historijskoj besperspektivnosti. Dok je on njezinu odlasku od Kćeri Božje ljubavi pripisao mnogo profinjeniju motivaciju. Zasad još neće otkriti kakvu, ali svakako je tvrdio da je klasni instinkt prilikom njezine odluke da ode iz samostana imao zanemarivu ulogu. Tako ih je to zaokupilo da su si dopustili pozvati je na kratak razgovor, kako bi izravno od nje doznali što je točno. Istodobno su sklopili nevinu okladu: tko izgubi, do prekosutra, kad odjeli zatočenika krenu pomagati u žetvi na državnim imanjima, mora smisliti neku duhovitu parolu za žetvu. On je uvjeren da će parolu smišljati mladi prijatelj...
– Smislio je već i pjesmicu. Je li tako, Stanko? Vrlo pristojnu. O sreći zbog izgradnje nekakve pruge u nekom jako zabačenom kraju. Gdje ste gradili onu prugu, Stanko? – upita Ernička, koja je još uvijek u euforiji zbog toga što ne sjedi u uredu pred Plažákom.
– Kod Štiavnice – odgovori Chomič prilično neljubazno. Erničku njegova neljubaznost iznenadi. A vjerojatno i starog znanstvenika.
– Znači, vi i mlada dama se već poznajete.
Chomič ne želi priznati, tako Ernička potvrdi i u njegovo ime.
– Sreli smo se jedne noći u ambulanti. Donio je redovniku Matúšu penicilin. Odmah sam pogodila da je dobar i hrabar mladić. Poslije mi je potiho pripovijedao kako su gradili, kako su svi htjeli raditi noću, dok su svirali zvučnici i svijetlili reflektori, a i da je tamo došao neki drug Klema i bio na ti sa svima na gradilištu. Ja mu nisam imala o čemu pripovijedati, jer mi radimo noću samo zbog posla, ne dobrovoljno, većina muškaraca to najradije obavlja noću i po mraku. Makar se mene može pogledati i uz svjetiljku. Mandu, moju prijateljicu, već manje uz svjetlo. Dosta frajera se prvo prestraši, onda im se smežuraju, kad Manda skine korzet i sve to istrese pred njih. Uglavnom su službenici bili tako plašljivi. Posjećivali su Mandu zbog trgovanja šećerom, jer je i ona htjela veći komad šećera, htjela je što više šećera priuštiti svojoj kćeri i zato je tako vrebala službenike koji su dijelili kupone za šećer. Ali i oni su vrebali nju, a oni koji se nisu smežurali ni uplašili Mandine budilice, nisu požalili. Ali bilo me sram o tome pričati Stanku... i sad me malo sram. Zato mi je on još povjerio da je napisao pjesmicu o svojoj voljenoj pruzi. Je li točno, Stanko?
– Zove se Omladinska pruga – kaže kroz zube i pomalo uvrijeđeno Chomič, a Erničku i ne pogleda.
Ni Blažený ne gleda u nju. Samo napomene:
– Znači, i s vama je Klema bio na ti. Vjerojatno je malo popio.
Zatim je svima pomalo neugodno. Prva se pokrene Ernička.
– Ali vi ste me htjeli pitati za Kćeri... iako više ne znam... što zapravo? Aha! – i Ernička se nasmije. – Kad su me posjećivale članice ženskih udruga za pomoć, te su me stare babe uvijek samo ispitivale o mome tužnome djetinjstvu...
– Zapravo bismo mogli početi s vašim nesretnim djetinjstvom... to je uobičajen pristup – nakašlje se Blažený, pogleda u Erničkin spis iz policijske uprave i doda: – Dornkappel je bio tipično proletersko predgrađe...
– Bio je, da – potvrdi Ernička – iako su se proleteri kod nas u Meksiku, kako su neki zvali naš kvart, pojavljivali samo prije izbora. Došli bi u gostionicu u Streleckoj ulici agitirati da se sirotinja udruži protiv nekakvih buržuja, da im sve porazbijaju, naprave štrajk i traže povišenje plaća. Da će oni sami poslije pokrenuti sve strojeve i odsjeći prljave šape svima koji ih u tome budu sprečavali. Ciglari su slušali i pili dalje, ali Čeh Vencko, vlasnik vrtuljka, koji se bojao za svoju imovinu i svoj je stroj najradije pokretao sam, navio je radio do daske i počeo vikati kroz prozor gostionice: „Dame i gospodo, izvolite doći, pet krugova možete napraviti, deset krugova možete napraviti, sve jeftino, sve jeftino, sve za pola krune, samo pola krune, dođite, dođite!” A mi djeca smo napravili takvu buku oko vrtuljka da su proleteri radije pokupili svoje bicikle i otišli, gostioničar Šúcha nam je dao po pola krune, jer su proleteri i njega uvrstili među buržuje i nagovarali su nas da vičemo na njega buržuj-fuj, ali nisu imali po pola krune kao Šúcha i tako nismo vikali buržuj-fuj, buržuj-fuj, nego papige, papige! Za pola krune smo poslije išli na vrtuljak, ili kupiti salamu u klaonicu konja, meni se konjetina gadila, često nisam mogla pojesti salamu i bacila bih je prosjaku, a on opet psu, od žute konjske masti su mi požutjeli i zubi, ali tata se ljutio na mene, govorio je, otkud je k nama stiglo tako fino kopile, ali i vama bi se konjetina zgadila, a kad sam s prijateljicama išla do jezera Kuchajda, tamo gdje vježbaju vojnici, onda su glupi frajeri koji su tamo spavali na livadi uvijek na nas rzali, jer su znali da smo iz Meksika i da se hranimo konjetinom, a za konje je to bila uvreda, oni nisu bili krivi što su tako loše prošli, usukali su se od tlake na imanjima, to su bile jadne kljusine, kad bi ih konjski mesar dotjerao u koloniju, jedva su vukli noge, još bi i ponizno pružili glave kad bi ih mesarov pomoćnik naslonio na plot i počeo tući po njima, ne bi ni zanjištali, samo bi se tako složili uz ogradu, žalosne oči su im suzile i nakon što bi otegnuli papke i pomoćnik im odrezao glave i bacao ih u kotlove u kojima je poslije topio i onu odvratnu žutu mast. A da je bar u nedjelju bilo mira, ali onda je opet pomoćnik za mesarevu obitelj ubijao kuniće, pušio je ispred kaveza, puštao im dim u oči i onda ih udarao između ušiju i kunići su pištali, ah, ne da mi se ni pričati, Stanko, kako je to bilo tužno djetinjstvo...
– Stvarno je bilo – uzdahne i anketar. – A poslije?
– Počela sam odlaziti u grad, pred Caritas i gradsku ubožnicu, ondje su dijelili juhu od goveđih kostiju, ali čim bi izašla iz velikog kotla, bila je hladna, puna loja, ni nju nakon nekog vremena nisam mogla podnijeti, počela sam ozbiljno razmišljati da nisam stvarno nečije kopile, da se nije mama spetljala s nekim tvorničarem ili advokatom i priuštila si malo radosti, premda je znala reći da samo rinta i žalila se da je od životnih radosti imala samo nas, ali od koga sam onda naslijedila tako fin želudac? I baš onda mi je u ruke došla knjiga Napsugár kisasszoný5, žene su je čitale dok su kuhale i tako bi zbog suza presolile juhe i prepržile zaprške, zbog toga je poslije bilo pravih kućnih svađa, ali vjerojatno i izvanbračne djece, kao što je ona prevarena gospođica imala krasnog dječaka s bogatim grofom, i tako sam odlučila potražiti nekog bogataša, počela sam u kavanama prodavati cvijeće i otkrila sam kako žene mogu biti lijepe u lijepim haljinama, finim čarapama i šeširima od Brouka, ali i bogataši u pravim, izglačanim hlačama, ne u onako zgužvanim i pamučnim kakve je nosio tata. Htjela sam te muškarce bolje promotriti i pogledati da nemam oči ili usta na nekog od njih, ali blagajnice i konobari su me tjerali, a onda su me u Astoru uhapsili. Dva žandara na uhranjenim konjima su me dotjerala u Meksiko, ali već drugi dan sam opet bila u gradu. Poslije me primio jedan prosjak... Mogu i o tome? – Ernička nesigurno pogleda svoje slušatelje.
– Ako nije previše tužno i dugo... – namjesti se u stolcu Blažený. Chomič samo prstima gnječi rub jakne.
– Onda dobro – odlučno kaže Ernička – da znate zbog oklade. Zvao se Déči, imao je dobro mjesto za prosjačenje kod Michalskih vrata i odmah mi je posudio zdjelicu za juhu, jer sam počela odlaziti pred franjevački samostan, ondje su dijelili povrtnu juhu jer dobri franjevci imaju veliki povrtnjak. Déči mi je posudio zdjelicu, a drugi put me odveo i u jazbinu u Šancovoj ulici, gdje je živio s drugim prosjacima. Noću, kad me počeo dirati ispod haljine, otkrila sam da nije invalid bez ruke, desnu ruku je samo vezao uz bok da bi mogao prosjačiti. Poslije sam mu ja uvijek ujutro vezala ruku uz tijelo i uvijek smo se tome smijali.
Prosjaci su bili veseli. Hranili su me slatkišima, da se malo udebljam, a Déči mi je kupio i čarape kakve sam do tada vidjela samo na nogama velikih dama u kavanama, oblačio mi ih je i lupetao da će i od mene napraviti damu kad budemo imali više novca, ali nije stigao, bila je racija i mene su poslali na dezinficiranje i onda su me primile Kćeri. Bile su vrlo stroge ali dobre, i one su me ovako ispitivale, nisam ništa zatajila osim prosjaka. Bila sam poslušna štićenica, naučila sam liturgijsko pjevanje i napamet sam znala litanije i druge molitve, popravila sam se u pravopisu i doznala sam da sam Slovakinja, što nije loše i trebam na to biti ponosna. Uvijek sam se malo bojala predstojnice, ali jako sam zavoljela sestru Emenciju, valjda i ona mene, jer smo navečer počele potajno moliti, klečale smo samo u spavaćicama od konoplje na golome betonu dok se ne bismo izmorile, onda bismo legle na tvrdi ležaj, Emencia je i u gruboj spavaćici bila tako lijepa i nevina da sam se privila uz nju i priznala joj kako sam, prvo protiv svoje volje, u prosjačkoj jazbini upoznala slasti života. To je moralo biti odvratno, šapnula je Emencia i počela se tresti. Posramljeno sam morala priznati da je, bilo je to odvratno, ali samo u početku. Emencia je nastojala u meni probuditi gađenje, da bi me sačuvala za zaređenje, tjerala me da detaljno govorim o tim slatkim noćima, da na njezinom tijelu, doduše samo kroz spavaćicu, dodirujem ona mjesta koja su na mojem tijelu dodirivali prosjaci, i pritom se tresla od gađenja. Šaptala mi je da mi je to moglo biti slatko zbog slatkiša koje sam tada jela. Ali to nije bila istina, nisam joj htjela lagati. I tako je odustala od pokušaja da u meni probudi odvratnost prema slatkome životu. Do jutra smo ležale na tvrdome ležaju, zagrljene, ali već je svaka mislila svoje. A ujutro je to sestra Emencia morala ići reći predstojnici.
Ernička, mala grešnica, spusti glavu i zašuti. Ispitivač samo zakašlje od nelagode. Malo poslije, još ne bi stigla izmoliti ni polovicu Očenaša, Ernička podigne glavu i veselo pogleda Chomiča.
– Sigurno te nisam razveselila, Stanko. Da si mi unaprijed rekao za okladu, mogla sam smisliti nešto drugo. Ali ovako ćeš me napokon moći uzeti pod svoje, kako si mi obećao one noći. Što vi kažete? – Ernička se povjerljivo okrene prema Blaženom.
– Ne poznajem dovoljno logorska pravila – Blažený počne izbjegavati odgovor, ali više ništa ne stigne reći jer se odjednom otvore vrata iza Erničkinih leđa. Kad se znatiželjno okrene, njezin se pogled susretne s pogledom istražitelja Plažáka. Njegov je dolazak popraćen nekakvim neugodnim mirisom, od kojega se Ernički odmah digne želudac.
– Još radite, mladići? Sa stajališta državne sigurnosti ništa zanimljivo? – i Plažák uđe u ured. U ruci drži nekakav masni zamotuljak. Ernička se strese pri pogledu na papir kroz koji je probila mast.
– To su prevarantice! – kaže Plažák, ali ne prijeteći, nego gotovo oprezno. Ernički se svejedno još jednom digne želudac.
– Malo varaju – također oprezno potvrdi anketar – ali rade to zanimljivo i s osjećajem.
– Što si im onda nalagala, kurvice? – nagne se Plažák prema Ernički i velikom joj rukom podigne bradu. Masni prsti koji odvratno smrde na luk dodirnu Erničkina usta i nos. Želi se izvući iz njihova stiska jer osjeća da joj se od toga smrada povraća.
– No, no, kakva ždrebica, još će me i ugristi, joj!
Ernička se još jednom očajnički izmakne... i zatim se sretno onesvijesti.
Bilo je dovoljno da je naglo protresu, blago pljusnu i daju joj gutljaj odvratne vode i ona dođe k sebi. Sjedi na drugome stolcu i umjesto odvratnog smrada osjeća podnošljiviji miris Chomičeve jakne. Kad joj se razbistri pred očima, osmjehne se kao da se opravdava.
– Bilo je zagušljivo – kaže Blažený, – ali otvorili smo prozor.
– Samo me žele diskreditirati pred zapovjedništvom – kroz zube kaže Plažák. – Ali to vam neće uspijeti! – doda prijeteći, prebaci masni zamotuljak u drugu ruku i izađe iz ureda.
– Mislim da bi je trebao otpratiti do barake – kaže Blažený Chomiču, koji zbunjeno podupire Erničkinu glavu.
No logorska straža, koju susretnu kod ulaza, ne pusti mladog agitatora u logor posrnulih žena.
Ernička dotetura do barake, u mraku napipa ležaj, zapne za stol. Probudi se Manda. I Carmen se uspravi na krevetu.
– Što je, ptičice? Što su one svinje tako dugo radile s tobom?
– Zapravo ništa posebno...
– Hvala Bogu... – zijevne Manda.
– Ali vjerojatno će me ošišati. Trudna sam.
– Kako to možeš odmah znati – nasmije se Carmen.
– Gurnuo mi je pod nos nekakvu tlačenicu, odmah mi se počeo dizati želudac. Sigurno je to bio onaj mornar, Manda.
– Vidiš, glupačo, kako to završi kad nekome daš iz ljubavi.
– Bojim se Matilde... – šapne Ernička i baci se na krevet.
– Moramo pokušati dobiti posao s lampama, a onda ćemo okriviti nekog udarnika – kaže Carmen tiho, jer se Šećerašica u svome kutu počela vrpoljiti.
Ernička ne vjeruje u to i samo uzdahne. Svejedno, uskoro zahvalno stisne golo Carmenino bedro.

15


Otajstva krunice, u Ilavi samo radosna


Župnikova kći tiho ponavlja pjesmu za svečani završetak školske godine, katolkinje još tiše mole krunicu, a Ria Amala od konopaca izrađuje povraze za žetvu. Sve sjede na slamaricama, a ćeliju obasjava oštro svjetlo žarulje smještene u zaštitni metalni obruč na stropu. Od toga svjetla peku oči.
Ria se znoji dok radi, čini joj se da se oko njezina tijela i dalje širi miris dimljenoga mesa, kojim su bila prožeta cijela ciganska kola i tijela obojice mladih Cigana. Taj se miris, dok je spavala na dnu kola, upio i u njezino tijelo i kosu, jer kad su ih zaustavili žandari, izvukli je iz kola i jedan od njih je uhvatio za kosu, uskoro ju je s gađenjem bacio na tlo, pljunuo i rekao: Fuj, ova kurva smrdi kao stara Ciganka! A kad su je ovdje u kaznionici dvojica čuvara počela šišati, pritom su se mrštili i zgađeno bacali njezinu kosu u smrdljivu kantu. Ria se zato želi što više povući u kut, kako svojim smradom ne bi ometala katolkinje koje se mole i djevojku koja na koljenima ima rastvorenu čitanku i malo glasnije, sa snažnim rusinskim naglaskom, čita i zatim sklopljenih očiju ponavlja nešto o tvrdim dlanovima i kotačima koji se okreću.
Katolkinje su završile molitvu i jedna od njih, koja je najteže premlaćena i kojoj nedostaju dva prednja zuba, jer je na jednog policajca bacila košaricu s cvijećem i Ria je zato u sebi zove Cvjećarica, ljubazno i uz šuškanje kaže djevojci:
– Nemoj še toliko umarati, Franka. Odmori še. Izmoli š nama radošno otajštvo za tvoga tatu.
– To mogu – složi se djevojka i zatvori čitanku. – Glupa pjesma – i gurne čitanku u platnenu aktovku koja leži pokraj slamarice i noću joj služi kao jastuk.
Katolkinje počnu moliti prvu deseticu radosnog otajstva za njezina oca, grkokatoličkog svećenika koji je, zajedno s još četvoricom svećenika, zatvoren u drugome traktu kaznionice. Navodno leže na golome betonu, bez pokrivača i potpuno goli. Katolkinje o tome s užasom, uzbuđenjem i križanjem šuškaju već drugu noć, dok djevojka spava. A pomisao da njihov gospodin župnik leži bez reverende i bez ičega, potpuno gol, činila im se još nevjerojatnijom od toga da one same, pobožne seoske žene, ovdje leže već deseti dan na slamaricama, premlaćene, s izbijenim zubima i iščupanom kosom, a sad još i s nekakvom prostitutkom, a sve to samo zato što su na blagdan Tijelova, kao svake godine, krenule u procesiju prema kapelici izvan sela. Ondje su se, kako su im uz udarce nogom i pljuske objasnili u žandarskoj stanici, upravo u to vrijeme sastali policajci koji su uvježbavali okružni napad na sabotere. Žene o sastanku zbog sabotera nisu ništa znale, mislile su da su ti neznabošci, koji su smislili i takozvanu katoličku akciju za dogovor između čehoslovačke države i Vatikana, a župnik ju je s propovjedaonice, i u Papino ime, osudio kao štetnu, došli po njega i zato su brzo okružile kapelicu. Košaricama s cvijećem, iz kojih su na putu do kapelice bacale latice ruža i drugoga cvijeća, napale su policajce koji su skakali. Cvjećarica je, kako je Ria postupno doznala iz njihova šaputanja, svojom košaricom, izrađenom od božičnih i uskrsnih čestitki koje joj je slao brat iz Amerike, dobro lupila policajca koji je sudionicima u procesiji podrugljivo viknuo da nema Boga i on je poslije morao otići na sedmodnevni dopust. Tek je u žandarskoj stanici doznala da se usudila napasti javnog djelatnika i poznatog druga. Zbog toga su joj žandari čupali kosu i nogom je udarali u trbuh. A kad su u zapisnik upisivali njezinu uništenu košaricu i otkrili da je velikog druga udarala američkim čestitkama, tako su se uplašili i pobjesnili da su joj izbili dva zuba sa zlatnom krunicom. Ostale katolkinje iz procesije prošle su bolje, jer su košaricama s cvijećem, a poslije i šibama, udarale obične policajce. Prigušeno su se smijale na slamaricama tome kako su momci bježali pred njima, gubili ruksake, a neki su se u strahu čak počeli križati i moliti. Nevina dječica, koja su sve to kraj kapelice morala gledati, poslije su pokupila ruksake, a dok su žandari opkolili selo, njihovi su roditelji stigli ruksake sakriti u skrovišta u kojima su u vrijeme rata mast, slaninu i drugu hranu skrivali pred partizanima, Nijemcima i Rusima, a poslije rata pred ukrajinskim nacionalistima i neznabošcima na vlasti. O tome su katolkinje već šaptale s ponosom. I počele su se hihotati kad su se sjetile kako su ih žandari užasno uplašili kad su ih isprebijane nabacali na prljavu traktorsku prikolicu i rekli im da će ih sad otpratiti u Ilavu, gdje će sve biti strijeljane. Ali ovdje ih, hvala Bogu, nisu ni premlatili, jer je upravo iz Bratislave stigla zapovijed da katolike više ne mlate nego preodgajaju, a one koji su ih mlatili, neka pošalju na žetvu.
– Djevice prečista!
– Moli za nas!
– Djevice premudra!
– Moli za nas!
– Djevo djevica!
– Moli za nas! – sad se već glasnije mole katolkinje i župnikova kći. A pravilni ritam molitve pomaže Riji Amali da unese ritam u dosadan i jednoličan posao: iz velikog klupka izvući konopac, na njega navući drveni kolut, napraviti čvrst čvor, gotov komad odložiti pokraj slamarice i opet ispočetka, dvanaest sati na dan. I još može biti sretna što umjesto u rupi bez prozora s vlažnim betonskim podom, u kakve smještaju one koji su pobjegli iz logora, može u ovoj ćeliji izrađivati povraze i svojim trudom pridonijeti uspjehu kolektivne žetve.
S konopca se, dok ga provlači kroz usku rupicu u kolutu, osipaju sitna vlakna, ona lebde oko Rijinih prstiju koji se brzo pokreću i nadražuju je na kašalj. Leđa je nepodnošljivo bole i ne pomaže joj ni promjena položaja na slamarici. Od bolova u leđima ne može ni spavati. Potrebna joj je masaža mišića, ali to se ne može učiniti u sjeđećem položaju, a kad se navečer napokon ugasi odvratno svjetlo, budući da i u kaznionici moraju štedjeti struju, ne usuđuje se zamoliti neku od žena da je izmasira. Kad su je dvojica čuvara sa smijehom ubacili u ćeliju, rekli su katolkinjama: Da se imate za koga moliti, osim za svećenika. Ovdje vam je jedna ošišana grešnica! I zalupili su vrata. Te dobre seoske žene su se tako uplašile da se nisu usudile ni nastaviti s molitvom, stisnule su se zajedno na slamarici, nešto su šaptale, pokrivale su rukom usta, a Cvjećarica se i prekrižila. No zbog Rijine šutljivosti, njezina pokajničkog osmijeha, a osobito njezina kažnjeničkog rada, za dva su se dana pomirile s tim da su u blizini prostitutke. Ria se stalno spremala da im objasni kakav se nesporazum dogodio, da je zapravo maserka i da daje prednost konjima pred muškarcima. Ali istodobno je počela shvaćati da te žene ne bi razumjele njezino objašnjenje i da je u vrijeme kad u kaznionice i logore stižu i neviniji od nje, možda i prednost to što je došla kao prostitutka.
Ria s vremena na vrijeme suho zakašlje. Katolkinje slušaju njezin kašalj s neskrivenim strahom – pomirile su se s tim da je prostitutka, ali ako još ima tuberkulozu, to bi već doživjele kao preveliku kaznu za nesporazum kraj kapelice.
Samo župnikova kći Riju gleda suosjećajno. Htjela joj je pomoći u poslu, ali odmah se otvorio prozorčić na vratima i stražar ju je grubo opomenuo da ne smije pomagati kažnjenici, bolje joj je da uči. Zabranili su joj i da razgovara s Rijom, kako ona ne bi negativno utjecala na nju. Ali kad se navečer ugasi svjetlo u ćeliji, Franka se na slamarici okrene prema njoj i kratko šapćući razgovaraju.
S dječjom otvorenošću djevojka joj je priznala da je ona prva prostitutka koju vidi uživo, ali je ne osuđuje. I ona ima svojih problema i nju muči grižnja savjesti. Ma kako to, začudila se Ria i Frankine su joj riječi bile pomalo smiješne. Ali kad je djevojka počela govoriti, nije se imala čemu smijati. Franka je u kaznionicu došla zbog pisaćeg stroja. A pomalo su za njezinu nesreću krive i sestre službenice iz samostana Bezgrešne Djevice Marije. Franka, kći grkokataličkog župnika, povremeno im je dolazila pomagati u vrtu. Sestre službenice vodile su i djevojačku ekonomsku školu, koju je Franka htjela pohađati kad završi osnovnu školu. Sestre su joj savjetovale da nauči pisati na stroju, kako bi stekla prednost pred ostalim djevojkama. I zato je Franka navečer na očevu pisaćem stroju prepisivala ulomke iz knjiga koje je otac imao u biblioteci. Upravo je bila u školi kad je tajna policija došla u župni dvor napraviti pretres. Sve su razbacali, ali našli su samo staru zastavu iz crkve na kojoj je grčkim pismom bilo izvezeno: Neka dođe Kraljevstvo Tvoje. Prvo su tvrdili da je to tajni natpis, a kad im je otac objasnio što znači, optužili su ga da je zadrti monarhist i da mrzi narodno-demokratski režim. Zatim su otkrili pisaći stroj i upitali ga je li prijavljen. Nije bio, pa imali su ga u kući već trideset godina. Otac je rekao da su mu ga nekad davno donijeli iseljenici iz Amerike i uopće više ne piše na njemu, jer loše vidi i malo mu drhte ruke. A što je ovo? zaurlali su kad su pronašli prijepise koja je napravila ona, a da nevolja bude još veća, iz očeve je biblioteke izabrala upravo knjigu Tajni odgoj mladeži i nije mu ni rekla da iz nje uči pisati, htjela gaje iznenaditi i razveseliti svojim trudom. Tako je otac tajnoj policiji tvrdio da on ništa nije napisao, to mu je morao netko podmetnuti. I bazilijancima je netko podmetnuo američke dolare i američke knjige i slike zločinca Tise, ismijali su ga policajci i odmah ga odveli, bez šešira, što je oca jako pogodilo. Franka je za to vrijeme bila u školi i ništa nije znala dok nije dotrčao njezin brat, pozvao je na hodnik i rekao joj što se dogodilo. Plakao je. Ali ona se nije prepustila plaču, samo je pokupila torbu i umjesto kući, krenula na policiju. Prvo je nisu htjeli pustiti unutra, samo su je pogledali kroz prozorčić na vratima. Zatim su je pustili unutra, ali van više ne. Optužili su je daje prepisivala protudržavne materijale i tražili da im kaže tko ju je na to nagovorio. Rekla im je da je nitko ni na što nije nagovorio, samo su joj sestre službenice savjetovale da nauči pisati na stroju. To nije smjela reći. I otac joj je poslije više puta žalosno rekao: To nisi trebala spominjati, kćeri, oni svaku riječ preokrenu. Njihovi su jezici sotonski. Napravili su pretres i kod sestara službenica i kod njih našli šest sestara koje su morale pobjeći iz Poljske. Sve su ih zatim odveli u Košice. Njoj je, kad nije htjela ništa više reći, jedan tajni policajac, dok je prolazio kraj nje, stao čizmom na nogu i tako je nagazio da je odmah pala od boli. Uskoro su je poslali kući, ali noga joj se zagnojila i zato su je dovezli ovamo. Ali rana je već bolje, šaptala je na slamarici Franka, uhvatila je Rijinu ruku i stavila je na svoju nogu. Pregib je bio grub i deformiran, noga je još bila osjetljiva na dodir. Sigurno će te uskoro pustiti, umirujuće ju je pogladila Ria. Franka je malo šutjela, zatim je nesretno šapnula: Nisam htjela nauditi sestrama službenicama! I rasplakala se.
Ni ritam krunice više ne pomaže da ispuni udarnički zadanu dnevnu normu. Ria mora prestati s radom. Na sreću se na hodniku čuje zveckanje ključeva, otključavanje vrata ćelija, lupanje kanti. Katolkinje prekidaju molitvu, ustaju sa slamarica, kratko se sudaraju kao da su pripite. Popravljaju odjeću. Cvjećarica iz kuta uzima kantu i sve čekaju da se otvore vrata ćelije. Ustane i Franka, sa sobom na dvorište kaznionice nosi čitanku. Samo Ria ostaje sjediti, jer joj nije dopušten izlazak. Ali tih pola sata, dok su žene iz njezine ćelije na dvorištu, za nju je najsretniji dio dana. Prvo se ispruži na slamarici i ona minuta, koliko nepomično leži na leđima, donosi joj takvo blaženo olakšanje kakvo nikad nije doživjela, ni kad je dodirivala pastuhe, ni kad je s njima u svojim mislima igrala najodvažnije erotske igre. Zatim vježba na leđima, opet kratko leži bez micanja, ustane sa slamarice i vježba stojeći, omamljena od toga što odjednom ima toliko slobodnoga prostora. Iskoristi svaku sekundu u tih pola sata sreće, dok su žene na dvorištu a čuvari s hodnika odu s njima. A danas će možda, od jutra u njoj raste iskušenje, zavući ruku u hlače, dodirnuti napeti trbuh i kad se dolje sve na trenutak zatvori, a zatim počne otvarati i vlažiti, ruka će joj kliznuti niže i brzo, ili možda polako, uz osjećaj riskiranja, će se zadovoljavati i pita se hoće li pritom vidjeti sliku dvojice čvrstih i pomalo masnih Cigana.
Zaštropoće ključ u bravi, vrata se otvore uz škripu, čuvar ništa ne kaže, katolkinje širom otvore vrata i zajedno s vrućinom izlaze na hodnik, Riju i ne pogledaju. Franka joj se zbunjeno i, kao i uvijek, s krivnjom osmjehne i istrči na hodnik. Ria sa sve većom napetošću i bolom u leđima čeka da čuvar zalupi vrata ćelije i onda...
– Tu si, Cigančice. Kako si marljiva.
Ria naglo podigne glavu. U kožnim čizmama, vojničkim suknenim hlačama i u jakni, s motorističkom kapom u ruci, na vratima stoji Plažák. Smije se. Ria šutke gleda u njega očima koje je peku i suze.
– Jesi li požalila što nisi mogla odoljeti onim ciganskim pastusima, ha? Samo se ti muči ovdje, da sljedeći put kad te pozovem ne budeš onako jezičava. Ovdje su slomili i čvršće od tebe.
Ria ne kaže ništa. Zna da ne treba ništa govoriti. Ne može mu ništa ni učiniti, sad sigurno ne. Može se samo pretvarati da je on za nju zrak. Da bi to glupan shvatio, iz klupka izvuče konopac, iz hrpe pred sobom crveni kolut i drhtavim prstima počne kroz njega provlačiti konopac. Tek tada primijeti da su joj vrhovi prstiju desne ruke oguljeni i krvavi. Napravit ću to lijevom rukom, odluči i, s osjećajem nadmoći, sa sviješću da joj tu slobodu ne može oduzeti, pogleda Plažáka.
– Još ćemo se mi sresti – kaže Plažák pomalo nesigurno i nestane s vrata.
No Ria već misli na zadovoljstvo koje će sama sebi pružiti.

16


Feliki tošivljaj ispot pregače


S jutarnjom kontrolom u baraci posrnulih žena zapovjednica Matilda je zadovoljna. Osobno se uvjerila da se prostitutke pridržavaju njezine naredbe broj tri: ne skidati noću gaćice, kako ne bi nepotrebno pale u iskušenje.
Ušla je u baraku prije buđenja, zapištala svojom zapovjedničkom zviždaljkom i obavijestila logorašice koje su se budile da je došla provjeriti pridržavanje naredbe broj tri, a zatim je prilazila krevetima, štapom sa žena micala pokrivače, a one su poslušno podizale spavaćice. Pri pogledu na neke, doduše čedno pokrivene trokute, Matilda je osjetila i malo ne baš lijepe ženske zavisti. Ali ništa nije pokazala, samo je zadovoljno kimala glavom. Na ideju da naredi da se noću ne skidaju gaćice inspiriralo ju je vlastito iskustvo boravka u logoru djevojaka Reicha. Ondje su kontrole provodili noću i često bi se i sama probudila od toga što joj se neka ruka zavlači pod spavaćicu kako bi se uvjerila da se nije svukla u mraku ispod pokrivača. Prilično im je to noću smetalo, dugo zatim ne bi mogle zaspati, ujutro bi bile neispavane, tijekom dana se nisu mogle usredotočiti na oštre i zahtjevne logorske vježbe i tako je poslije zapovjednica ukinula noćne kontrole, čak je i neke voditeljice disciplinski kaznila i premjestila ih u drugi logor. No Matilda se rado sjećala noćnih kontrola i poigravala se mišlju da će jednom provesti noćnu kontrolu u logoru, samo nije bila sigurna hoće li za izopačene noćne ptice to biti doživljaj za pamćenje.
Matilda se prestane prisjećati i ponovno prodorno zapišti zviždaljkom, jer su se žene već raspričale. Obavijesti ih da će danas sve imati zajednički radni program. Na obližnjem državnom imanju će se uključiti u kolektivnu žetvu. Ako se pritom budu udarnički ponašale, ako ne budu ljenčarile i zabušavale ni širile nemoral, ostat će na žetvi nekoliko dana.
Za žene je to ugodno iznenađenje – osim za Carmen, Erničku i Šećerašicu: njima kolektivna žetva, svakoj iz drugih razloga, ne odgovara. No u baraci zavlada raspoloženje radosti i uzbuđenja. I tako Matilda, premda to nije planirala, obijesno doda:
– Pokrenite se. Danas nemojte dugo pokazivati stražnjice na latrini, da ne gubimo dragocjeno vrijeme za žetvu. A i da vas netko ne bi slučajno gledao.
Neke se žene počnu smijati s Matildom, Carmen potiho dobaci Mandi: Ti se ne moraš stidjeti zbog svoje stražnjice, Manda! No zapovjednica ih toga žetvenog jutra iznenadi i treći put: uzgred doda neka sve poslije doručka odu u radionicu, ondje ih čeka malo iznenađenje. I zapovjednica odmah potom ode.
– Fidiš, ptičice, kako dobar sapovjednica imaš – trkne Velika Berta Erničku. – Od čega se ti stalno i stalno bojiš?
– Sigurno će nam tamo dati da jedemo gulaš – sa strahom šapne Ernička i sva se strese.
– Glupa – zavrti glavom Berta i ide pokazati stražnjicu u otvorenoj latrini, koju su za žene udarničkim tempom izgradili iza barake, a sad je očito postala predmetom nečije pozornosti.
– Kakvi pokvarenjaci, muškarci – kaže Manda kad sjedne kraj Carmen na brvno, još toplo od nečije stražnjice.
U rudniku su oštrim svrdlom probili stijenu da mogu gledati žene koje rade na kontrolnoj ploči dok se presvlače. Nadglednik je to otkrio tek poslije mjesec dana.
– Šteta tog oštrog svrdla – uzdahne neka žena na drugome kraju latrine.
– Ja ionako bolje izgledam sprijeda – tiho kaže Carmen.
– Kad bi mogli vidjeti moja bedra...
– Ne izazivaj – pomalo hrapavim glasom progunđa Manda i kratko pogleda Carmenine otkrivene noge. – Ali svejedno – i ona počne razmišljati o tome – ovamo bi iz muškog logora mogao vidjeti samo netko tko jako dobro vidi.
– Ili bi morao gledati kroz dalekozor – izbaci Carmen. I odmah zbog te pomisli skoči s brvna. Uplaši se i Manda. Ali njezin pokušaj skoka zamalo loše završi: velika, teška stražnjica samo što je nije prevalila u jamu.
– Ti si luda! – ljutito prosikće Manda kad je prođe strah i kad se uvjeri da je nitko ne gleda dalekozorom sa stražarnice. Poprave odjeću i šutke se vraćaju u logor, ali Matildine riječi im i dalje ne daju mira. Odjednom obje zastanu, pogledaju se, zavjerenički se nagnu jedna prema drugoj i u isti čas šapnu:
– Partizani...
Razdvoje se, pogledaju oko sebe i zatim svaka kaže nešto drugo.
– Svinje – kaže Manda.
– Zato su napravili onaj bunker – kaže Carmen. Zajednička tajna uništi im apetit na doručku: kao i uvijek, to je lončić rijetke kave od cikorije, sasušeni komadić kruha i odvratna marmelada, koja bojom i okusom podsjeća na pastu za cipele. Doručak ne ide ni drugima, njima je tek pokvarila znatiželja. Manda je još jučer od majstorice Daske doznala čime ih to danas zapovjednica želi iznenaditi, ali obećala joj je da će čuvati tajnu, kao što čuva i sve ostale tajne koje ona i majstorica imaju i koje će joj uskoro omogućiti da na nekoliko dana ode iz logora i pomogne svome djetetu.
Čuvarice ih ne moraju tjerati da iz blagovaonice požure u radionicu. Matilda i majstorica ih već čekaju, obje sa svečanim izrazom lica. Ali ne vide nikakvo iznenađenje, na policama su složene samo haljine-pregače koje sad šiju, namijenjene su zadrugarkama i nisu im zanimljive.
– Djevojke – veselo kaže majstorica – nađite svoju veličinu i idite se brzo presvući u skladištu. Na žetvu ćete ići u ovome – pokaže na haljine.
Sve samo nepomično gledaju u nju, zato majstorica nastavi:
– Šivale biste ih urednije da ste znale da su za vas, je li? – i ona i zapovjednica se počnu smijati. Zapovjednica im pritom dobrodušno zaprijeti štapom, ali sad je se ne boji ni Ernička. Tako se bace na pregače, svaka nastoji zgrabiti onu koju nije sama šivala, jer dobro zna što je na njoj zabrljano ili nedovršeno. Trče u skladište, bacaju sa sebe odvratne krpe i brzo odijevaju jednostavne haljine od čvrstog pamuka, glade ih uz tijelo i grudi i, kao da su to svečane toalete, obuzima ih osjećaj euforije zbog neočekivanog povratka ženstvenosti. Jedna drugoj govore kako im dobro stoje, kako su lijepe u haljinama, dodiruju jedna drugu, gledaju izreze na grudima i otkrivena ramena i udubine pazuha, tako da ih majstorica mora upozoriti da požure, inače će pješice ići na žetvu. A Matilda, prilično zaprepaštena time što su od njih učinile obične haljine-pregače, počne s upozorenjima:
I bez gluposti na polju. Da se niste usudile našminkati ili namirisati, jer će ostali u vama odmah prepoznati bivše lake žene. Šminka i parfemi nisu za drugarice i u budućnosti, koja i vas čeka, društvo to neće podnositi!
Posrnule žene to malo ohladi. Čuvarice ih u laganom trku dotjeraju na logorsko zborište. Ondje stoji traktor s prikolicom ukrašenom borovim grančicama i crvenim vrpcama, na prikolici su tri dugačke klupe i oba logorska agitatora koji drže iskrivljene motke na koje je pričvršćena parola BRŽE, BOLJE I S MANJE TROŠKOVA NEGO KAPITALISTI ZAVRŠIT ĆEMO KOLEKTIVNU ŽETVU! Nije baš duhovito, pomisli Ernička, ali svejedno diskretno kimne Chomiču. Po ukoso položenim ljestvama penju se na prikolicu. Na jakome jutarnjem suncu blješte njihove neosunčane noge, ispod tankih haljina se lijepo ističu njihove stražnjice koje su muške ruke toliko puta gladile i oblikovale prema svojim željama. Na prikolici, uz ljetni vjetrić koji im se tako ugodno zavlači pod haljine i podiže ih kao da će ih svući, počinju vjerovati da je i u životu radnih ljudi moguće naći dovoljno radosti. Samo kad bih negdje u polju mogla leći s pravim muškarcem, pomisli Carmen i odmah zamisli nekog od udarnika koje je vidjela kad su se prali – i gotovo joj od te pomisli zastane dah i noge joj oslabe tako da mora sjesti na klupu. Sjednu i ostale, traktorist, čija je silueta nejasna iza prljavog prozora kabine, pokrene snažni motor i prikolica se počne tresti. Carmen osjeti vibriranje klupe, počnu joj se tresti bedra i mora čvrsto stisnuti noge. Bože, baš sam narajcana, shvati i malo se postidi. Kvragu, pomisli nezadovoljno, još će od nas napraviti stidljive redovnice. Ali više nema vremena za te uznemiravajuće misli, jer se prikolici približavaju dva logoraša. Prepozna Zigmunda, kao i uvijek neispavanog, i njegova pomoćnika iz ambulante, koji je, kao i uvijek, blijed od mamurluka. On vuče nekakav demižon. Zigmund opet prilično veliku liječničku torbu. I oni se popnu na prikolicu.
– Ispričavamo se, dame – progovori taj ljubazni čovjek. – Nikakve posebne počasti za mene, molim – počne protestirati kad mu valjda deset žena želi napraviti mjesto pokraj sebe. – Ja sam jedan od vas – i Zigmund sjedne na prvo slobodno mjesto, sasvim slučajno između Carmen i Udovice. Promotri obje, uzdahne i kaže: – Bože, kako je život zanimljiv. Doživjeli smo i kolektivnu žetvu. A kako su samo domišljatu parolu smislili mladići – i Zigmund obojici agitatora dobrodušno kimne. Oni mu ne mogu uzvratiti pozdrav jer se traktor upravo s trzajem pokrenuo i moraju se potruditi da parola ostane podignuta. Izlaze iz logora. – Sad smo slobodni kao ptice – Zigmund raširi ruke prema jutarnjem suncu. Zaslijepilo ga je, tako nije primijetio da ukrašeni traktor prate dva teška motora iz Plažákove skupine. Muškarci s automatskim puškama sjede u prikolicama motora. Kad Zigmunda prestane zasljepljivati svjetlo, primijeti ih. Namršti se, Carmen iskoristi priliku da se pokaže. Nagne se prema Zigmundu i tiho, povjerljivo mu šapne:
– Dobili su zapovijed da za vrijeme žetve ne smiju pucati ni tući ljude. To sam doznala u službi za izdavanje lampi – doda još kad vidi da Zigmund na njezinu informaciju reagira šutnjom.
– Vi ste ona plesačica? Da, mislim da sam vas poslao na rendgen, sad se sjećam. Njihovim informacijama se može vjerovati. Meni su već podmetali provokatore, tako da moram biti oprezan.
Carmen kimne s razumijevanjem. I odmah joj na um padne smjela ideja. Mogao bi joj pomoći da smiri svoja uzdrhtala bedra, s kojima mora nešto učiniti, sad kad je vjerojatno uzaludno u dogledno vrijeme očekivati povratak Rije Amale u logor. Bedro, koje je pod laganom tkaninom pregače tako lijepo istaknuto, pritisne uz liječnika i opet mu šapne:
– Negdje oko ručka bih mogla dobiti sunčanicu, pasti na polju, vi biste me odvukli u hlad, tamo bih vam mogla ispričati stvari da...
– Ako do tada ne budete vi mene morali oživljavati – pomalo neodređeno reagira Zigmund.
Ali Carmen je i time zadovoljna, vjeruje da će doktor na polju brzo doći k sebi. Uspjela je ona potaknuti i mnogo manje živahne muškarce.
– Pomoći ću vam – kaže zavodljivo i sa Zigmundovih koljena uzme veliku liječničku torbu.
Na državnom imanju ih čeka zapovjednik logora, a dočekala ih je i parola: DA NE PROPADNE NI ZRNO KOLEKTIVNE ŽETVE! Zapovjednik već nestrpljivo gleda na sat. Nogom sruši ljestve koje je s prikolice spustila debela čuvarica i izda oštru naredbu da s prikolice skaču. Prvih troje skoči nesigurno, ali poslije to ide sve bolje i sve veselije. Na kraju agitatori s parolom skoče tako spretno da dobiju pljesak na otvorenoj sceni. I zapovjednik je zadovoljan, ali da bi se znalo tko je tko, zapovjedi:
– Marame ne glave i marševskim korakom na polje.
Jutarnja rosa im neugodno namače nožne zglobove, a ondje gdje je trava viša, smoči im i bedra. Nekim se to ženama nimalo ne sviđa, razmiču bujnu travu rukama, samo se Velika Berta blaženo osmjehuje i naglas kaže Ernički:
– Ajme, kako topro to šprica pot pregaču. Sanjam, ptičice, danas o feliki tošivljaj tamo. Ti isto?
Ernička samo odsutno odmahne glavom. Uvjerena je da će im za ručak dati masni gulaš, njoj će pozliti i svi će, pa i Matilda, pogoditi da je trudna. To će biti žalostan dan, uzdahne.
Na polju već u nizu stoje strojevi za vezanje snopova. Pripremljena je i mala tribina, ukrašena vjenčićima. A s kosama u ruci, raširenih nogu, u čistim rudarskim odijelima u dvoredu stoje udarnici iz Čellárove skupine. Ah, kvragu, to mi oni lopovi iz službe za lampe nisu rekli i ja sam se zalijepila za ovog pijanca od doktora. Najradije bi Zigmundu bacila natrag njegovu torbu.
Početak kolektivne žetve je prvo svečan, poslije radni. Neki drug Falešník, okružni funkcionar, prilično dugo govori o češkoj radničkoj klasi i o tome za što su joj sve Slovaci zahvalni. Zatim objašnjava što znači parola ovogodišnje kolektivne žetve, Da ni zrno ne propadne! i kako uz nju mogu postići visoke ciljeve u prehranjivanju radnih ljudi. A dok pred sobom gleda optimistične i nasmijane drugarice, ne može se ne sjetiti sovjetskih žena, sovjetskih udarnica. Ne samo da ne znaju i ne žele znati za razliku među spolovima, nego se masovno uključuju u redove muškaraca i postaju odvažne traktoristice i kombajnistice. Vlastitim je očima vidio kako su upravljale i kombajnom nazvanim prema drugu Staljinu, snažnim Staljincem šest, koji polje od šest hektara pokosi za dvanaest sati, ako se slučajno ne pokvari. Neka razmisle o tome, neka se i one uključe. Još jednom zahvaljuje češkoj radničkoj klasi i time smatra svečani akt kolektivne žetve završenim.
Srdačno zaplješću drugu Falešníku. Udarnici, koji već nestrpljivo stišću kose u rukama, zazveckaju njima i odmah ih počnu brusiti. Ali još nije kraj. I upravitelj državnog imanja dođe na ukrašenu tribinu. Upozna ih sa situacijom na imanju. Nije baš sjajna. Seljački proletarijat je protjerao grofa Tarnóczyja, sad ima mnogo polja i staja, ali užasno malo ljudi, tek trinaestoro. Zato srdačno pozdravljaju kolektivnu žetvu i ispomoć. Dobit će sve što priliči, i za želudac i za suha grla.
Sigurno će biti gulaš, opet bljesne upozorenje u Erničkinoj glavi. Ne može se usredotočiti ni na upraviteljeve riječi dok objašnjava gdje će tko raditi na polju. Na kraju upravitelj zaključi daje radni akt kolektivne žetve počeo.
– A sad, krenimo u polja! – poviče ushićeno.
Marljivi udarnici odmah počnu ponovno oštriti svoje kose. Ali i dalje nije gotovo. Na ukrašenu tribinu se sad popne slijepi harmonikaš i počne svirati i pjevati Ustajte prezreni na svijetu! Pridruže mu se samo udarnici s kosama. Prostitutke šute. Mlađi agitator Chomič ih je na večernjim predavanjim htio naučiti i uzvišenu pjesmu proletarijata, ali netko mu je to zabranio kao politički neprilično. Internacionala natjera logorsko zapovjedništvo u stav „mirno”. Ustanu čak i muškarci u prikolicama motora, dotada neupadljivo pognuti iza leđa svojih vozača u prošivenim zelenim vjetrovkama.
Ernička i Manda se pogledaju. To je jasno, u harmonikašu su prepoznali Janu Gumenog iz Bratislave, koji je prvo u baru Continental navečer svirao gardistima, a poslije partizanima. Ima čudesno pamćenje za melodije i svira osjećajno. Pjesma ih obje dirne, na trenutak ih preplave sjećanja. Pjesma završi, udarnici napokon mogu završiti s brušenjem kosa, raširiti se po rubu polja i početi kositi. A Manda, još uvijek pod dojmom osjećaja, nagne se prema Ernički.
– Ne bi smjeli već od jutra izazivati s tim aktovima. Akt otvaranja, radni akt! Kako da se poslije toga koncentriramo na posao?
Ernička prvo kao da ne razumije Mandu, samo je šutke gleda. Zatim joj nešto bljesne u glavi, ali sad to nije upozorenje. Bio bi dovoljan običan akt, sasvim kratak akt, ona ne bi morala uopće uživati, ali mogao bi riješiti njezinu situaciju. Manda zabušantica, pomisli, odmahne glavom i nastoji otjerati primamljivu, vrlo primamljivu, ali prilično nemoralnu pomisao na akt s agitatorom Chomičem.
Možda bi odoljela iskušenju da je nije odmah počelo pratiti: čim su iza kosilica i strojeva za vezanje snopova krenuli u polje pšenice, skupljati konopcem povezane snopove koji ispadaju iz strojeva, zaustavio ju je upravitelj. U zavežljaju na leđima ima nešto izrađeno od slame. Zbaci zavežljaj s leđa i kaže da su to povrazi. Kad stroj loše zaveže snop ili se konopac pretrgne, treba snop zavezati povrazom. Odmah to pokaže Ernički i zatraži od nje da to ona učini. Zavrti glavom i upita je što radi kad ne sudjeluje u žetvi. Ernička se zbuni, zatim šapne da je dugo bila u samostanu. Upravitelj opet zavrti glavom, tek sad je bolje pogleda, lagano se osmjehne. Pogleda oko sebe po polju, gdje ostale posrnule žene već marljivo skupljaju snopove i slažu ih jedne preko drugih. Prvo se upraviteljev pogled zaustavi na Mandi, koja se upravo sagnula da uzme snop. Upravitelj pomalo začuđeno zakašlje. Pričeka da se Manda u prilično uskoj i kratkoj haljini ponovno sagne. Ernička pomisli kako bi Manda upravo od njega rado prihvatila kratak, običan akt. Upravitelj u svojim ručetinama gnječi povraz tako da oko njega lete komadići slame. Zatim se pribere, opazi agitatora Chomiča koji se mota oko žena. Namršti se i poviče: Hej, mladiću! Kad Chomič dotrči, objasni mu ono isto što je već objasnio Ernički i naredi mu da zaveže snop. Opet mora zavrtjeti glavom i upitati Chomiča što inače radi. Ja sam politički agitator, pomalo posramljeno kaže Chomič. Zatim ponosno doda kako je prije toga radio na Omladinskoj pruzi. Ah, Bože, uzdahne upravitelj. Ponovno pokaže Chomiču kako treba povrazom zavezati snop: kleknuti, privući, zavrnuti, gurnuti i gotovo. Chomič ponovno pokuša, Ernička mu se poticajno smiješi. Dobro, kimne sad upravitelj. Samo hrabro, samo hrabro, lupne rukom Chomiča koji je opet u svojoj jakni i požuri za sve udaljenijim ženama. Njih dvoje ostanu sami na polju.
– Ja ću nositi povraze – kaže Ernička. – Mogu li?
Chomič kimne. Njihovi se pogledi nakratko sretnu. Iskušenje ne mogu izbjeći, shvati Ernička. Vuče veliki zavežljaj povraza, grubo konopljino platno je grebe, a po vratu, leđima i grudima, a uskoro i po nemoralnom trbuhu, počnu joj teći kapljice znoja. Znoji se i Chomič.
– Pa skini se, Stanko – kaže mu Ernička. Chomič kratko oklijeva, zatim skine jaknu.
Od njega ostane otprilike polovica, ali Ernička savršeno prikrije razočaranje, čak mu se poticajno osmjehne. Koketno kaže:
– Do večeri ćeš lijepo pocrnjeti. A da si mi rekao da ste se kladili zbog mene, izmislila bih nešto drugo. I ne moraš se brinuti što sam se kod vas onesvijestila. Nisi ti za to kriv...
– I ja se pomalo bojim Plažáka – odjednom kaže Chomič.
– Stvarno? – začuđeno upita Ernička. Zatim se oboje počnu sretno smijati. Posao im odmah ide bolje, napetost među njima je nestala. Ernička ispripovijeda svojemu agitatoru kakve su dojmove kod nje izazvala oba akta kolektivne žetve, a osobito harmonikaš iz Cukrove ulice. Uopće nije znala da je i on u logoru. Chomič joj kaže da nije ni mogla znati, jer su partizani tražili da dođe, navečer im svira partizanske pjesme i Suliko, omiljenu Staljinovu pjesmu. A on nije odustao od ideje da i njezine drugarice nauči revolucionarne pjesme, pa i samu Internacionalu. Ernička se s tim složi i podsjeti ga da joj je obećao zaštitu. Možda će joj baš sljedećih dana, tjedana i mjeseci biti potreban da se obrani od zapovjednice. Chomič kaže da se uz njega ne mora ničega bojati. Ernička ima pomalo nepovjerljiv izraz lica, zato joj agitator poticajno stisne ruku. Iznenađeno kaže:
– Kako si znojna. Mogla bi se i ti... barem malo...
I Chomič pogledom prilično stidljivo pokaže da bi se i ona mogla malo otkriti a da to ne bude nemoralno.
– Nemam grudnjak – kaže Ernička i stidljivo raskopča tri gornja gumba na haljini. Zablješti njezina mokra udubina među dojkama. – Vidiš...
Chomič kimne, prigušenim glasom kaže:
– Stvarno... ništa se ne može učiniti.
– Jedino da se malo odmorimo, tamo na rubu.
Na to Chomič ne odgovori, ali Ernička vidi kako mu je zadrhtao goli, od sunca već pocrvenjeli trbuh. Ne spusti pogled niže, jer to ne bi bilo čedno, ali prilično je sigurno da bi vidjela znakove možda i pretjerane ukrućenosti. Zato samo spusti glavu i iz zavežljaja izvuče još jedan povraz. Šutke koračaju od snopa do snopa, koje im na polju ostavljaju skupljačice. Chomič zaveže snop povrazom, a Ernička ga odnese do najbliže hrpe. Oboje napeto gledaju kako su sve bliže rubu polja, iza kojega se prostire sjenovito, gusto grmlje. Strojevi za vezanje snopova su se udaljili, a skupljačice zajedno s njima. Ernička osjeća kako je obuzima uzbuđenje. Ukrutile su joj se bradavice i, dok uzima i pruža povraze, nježno se trljaju o tanku, suncem ugrijanu i od znoja lagano zgužvanu tkaninu. Osjeća i gaćice koje je podrivač Knechtferyfr loše izradio, grubo je dodiruju, tako da je Erničkin dah sve kraći i počne joj se mračiti pred očima. Samo da se sad ne onesvijestim, uplaši se i na trenutak stane sa zavežljajem, kako bi se tijelo smirilo. Odluči da će, kad dođu do kraja polja, jednostavno sjesti pod najbliži grm i do kraja se raskopčati. Ostalo će ovisiti o Chomiču. Kad mu je drhtavom rukom pružila povraz, heroj s Omladinske pruge kao da je shvatio što ta posrnula djevojka očekuje od njega na kraju polja. Počne malo sporije raditi, ali ništa ne pomaže: kraj polja se neumoljivo, sudbonosno približava, pred njima je posljednji razvezani snop, u njegovoj ruci posljednji povraz, a bijelo platno od konoplje već se približava najbližemu grmu. U njemu se sve, i gore i dolje, ukruti.
Sve dobro završi. Zavežljaj u Erničkinoj ruci ne stigne još odletjeti pod grm kad se gustiš pred njima rastvori i obrati im se glas:
– Nekako gubite tempo, omladino!
Dobrodušno ih iz prikolice motocikla gleda jedan od njihovih stražara s automatskom puškom koju je nemarno spustio na bedra. Mudri zapovjednik logora ih je smjestio na kutove polja, kako bi posrnule žene odvratio od nepotrebnog iskušenja, kakvome na slobodi nisu znale odoljeti. Ernička i Chomič, postiđeni što su tako loši udarnici, samo se šutke okrenu i krenu prema drugome dijelu polja, za strojem što se udaljava.
– Frajeri! – kroz zube procijedi Chomič.
– Ne boj se, Stanko, sljedeći put nas neće uhvatiti – utješi ga Ernička i pogleda ga tako žarko i poticajno da je agitatoru odmah jasno što je upravo izbjegao.
Iz obližnjega sela začuje se podnevna zvonjava, odmah je nadglasaju sirene iz rudnika i logora, tako da se Šećerašica i druge vjernice na polju ne stignu ni prekrižiti. Nakon što sirene utihnu, rad odmah prestane, svi odbace ono što imaju u rukama i krenu prema grofovim gospodarskim zgradama, gdje ih čeka zasluženi ručak. Na putu prema njima otkriju bunar, s debelim kamenim zidom, velikim rasušenim vitlom, zahrđalim lancem i privezanom kantom, ali prvenstveno s hladnom i sjajnom površinom u dubini. Bunar očito služi i za napajanje krava, jer uz njega stoji veliko drveno korito. Od pogleda na njega, premda je sad suh, žene zadrhte od slutnje užitka u dodiru s hladnom vodom. Znojne i zaprašene, odmah se bace na bunar, izvuku tešku kantu s vodom nad korito i ne čekaju da se ono napuni, počnu se prskati po licu i tijelu.
– Samo po redu i pristojno – vikne na njih zapovjednica Matilda, koja vidi da neke žene već počinju raskopčavati svoje oznojene haljine. – Nismo ovdje same – doda Matilda i pokaže udarnike koji se približavaju bunaru s druge strane, ali s istom namjerom.
– Zapovjednice – počnu moliti žene – dopustite nam...
– Ne! – strogo kaže Matilda. Žene počnu zlovoljno gunđati.
– Iza staje je još jedan bunar, ovaj prepustite momcima – pomogne im upravitelj imanja. – Dođite, ondje vam nitko neće smetati – i upravitelj ih nekakvim prolazom između oronulih zgrada vodi prema drugome bunaru. To je obična metalna pumpa, ali i pokraj nje se nalazi korito, također drveno. – Ako se želite u miru oprati – kaže Matildi – možemo vam donijeti dvije cerade i... Zapravo sam mislio na to, ovdje su u štaglju.
Žene i bez zapovjedničina odobrenja potrče za njim. Zahvalno mu se osmjehuju. Upravitelj se jednako zahvalno osmjehuje Mandi i gurne joj u ruke tešku ceradu. Kaže da će donijeti neku motku na koju mogu objesiti cerade i imat će mali separe. I stvarno, uskoro taj dobri čovjek zajedno s mladim agitatorom donese logorski transparent. Zabiju ga između dva stabla, preko parole prebace cerade i pristojno se udalje.
Zapovjednica Matilda je pomalo zatečena. Pogleda Mandu koja je s upraviteljem otišla u štagalj po ceradu i koju je on, ako je dobro primijetila, već na polju dugo gledao straga, sumnja da su to unaprijed dogovorili. Ali budući da i nju ispod bluze sve peče i škaklja, samo naredi:
– Pumpajte, ali brzo, da nas ne čekaju.
Sama prvo gurne mokru ruku pod bluzu kako bi se oprala ispod pazuha, gdje je sve peče od znoja, ali kad vidi podrugljive poglede vydričkih uličarki, naglo raskopča bluzu, baci je na grm šipka, isprsi se i umiješa među polugole žene koje se peru. Na trenutak Matilda dođe u iskušenje da skine i grudnjak i zaprepasti ih svojom prostrijeljenom dojkom. No onda prezrivo pomisli kako one nisu zavrijedile da otkriju njezinu tajnu, to nije za njihove oči. Pusti barem da joj kapljice hladne vode teku na bradavice, a kutkom oka istodobno primjećuje kako joj neke žene pogledima odaju priznanje. Ah, vi prasice, pomisli, a pri pogledu na krupnu udarnicu Mandu, padne joj na um kako bi sad onaj njezin izopačeni fašist bio izvan sebe od uzbuđenja. Dvije se godine s njim valjala u Petržalki, uvijek je htio općiti s njom samo straga, kao da je kakva rasplodna krava, a poslije, kad je htjela da je sa sobom povede u Reich, prema njoj se ponio tako odvratno i zvjerski da se jedva živa izvukla. Bio je ogavan pokvarenjak, ali svejedno je iznenadno prisjećanje na njega uzbudi, mora se ponovno poprskati vodom, već je neke žene začuđeno promatraju. Zato se brzo odjene, namjesti bluzu i remen, naredi im da završe s pranjem i, sad već kao zapovjednica, izađe iza transparenta. Na otvorenim vratima štaglja stoji zapovjednik logora i netremice gleda ceradu iza koje se kreću raspoznatljive siluete žena.
– Sve u redu? – upita zapovjednik strogo kad mu se Matilda približi s pomalo zavjereničkim osmijehom.
Zapovjednica kimne bez osmijeha i uspravi se pred zapovjednikom.
– Dobro, Matilda, to ste riješili s taktom – zapovjednik se okrene i kroz otvoreni štagalj krene na dvorište, gdje je pripremljen gulaš.
– Ne trebate ići po njih, već idu! – zaustavi upravitelja s kojim se sudari nasred štaglja.
– Već su gotove? Šteta – i upravitelj zavjerenički namigne zapovjedniku. On ga samo hladno pogleda, tako da upravitelju postane neugodno. Zapovjednik je barem nakratko zadovoljan sobom.
Poslije ručka, tijekom kojega posrnule žene sjede odvojeno sa svojim čuvaricama i zapovjednicom i stalno se hihoću i jedna drugoj nešto šapću, tako da im Matilda mora zaprijetiti žlicom, kolektivna se žetva nastavlja na nemilosrdnome ljetnom suncu. Udarnički tempo više nije tako oštar kao prijepodne. Traktorima, naslijeđenima od grofa, koji nisu izrađeni za udarnička vremena, pregrijavaju se motori, a iz hladnjaka svaki čas izlijeću oblaci pare. Otkazuje i ljudski faktor: ženama se vrti u glavi od sunca, ruke su im izbodene na strništu i nepodnošljivo ih bole leđa. I disciplina popušta. Ne obaziru se na povike čuvarica i čim kosilice stanu, trče prema rubu polja, gdje među grmljem teče potočić, a iza njega se nalazi rijetka borova šuma. Nešto tamo opojno miriše. Otkriju da je to smola, bijeli, osušeni mlazovi teku po hrapavim deblima starih stabala. Pod prstima se pretvaraju u fini prah. Šašava Berta, koja od jutra misli samo na to kako pod svojom pregačom postići feliki tošivljaj, prstima namazanima prahom protrlja grlo. Druge žene joj se smiju, ali ni one ne odole, utrljavaju prah u suncem pregrijanu kožu. Pri tome ih uhvati zapovjednica, otjera ih natrag na polje. Kad ostane sama u šumarku, raskopča bluzu i utrlja u kožu malo smole u prahu. Opet se sjeti onog svog pokvarenjaka iz Petržalke, obuzme je veliko iskušenje da se baci na suhe iglice, legne na leđa, raširi noge i... na vrijeme dođe k sebi. Shvati da Plažákovi ljudi kontroliraju cijelo područje žetve, a povremeno i zapovjednik logora. Brzo se vrati na polje.
Oko pet, dok je sunce još uvijek visoko i ne može ga se povući za noge, upravitelj zaključi da je na kolektivnoj žetvi potreban neki novi poticaj. Nakon savjetovanja sa zapovjednikom logora i liječnikom, svi sudionici dobiju po jednu, dvije pa i tri čašice trešnjevače, još iz grofovih zaliha. Tko će dobiti koliko čašica, o tome odlučuje Zigmundov pomoćnik koji je spremno iz demižona, koji je od jutra vukao po polju, izlio bornu kiselinu za dezinfekciju rana i do vrha ga napunio trešnjevačom. Toči je sigurnom rukom i uz svaku čašicu udijeli i prijetnju, da se nitko ne bi usudio ozlijediti. Ali na namjerno samoozljeđivanje, čega se bojalo i zapovjedništvo logora, nitko i ne pomišlja. Kad među žeteoce stane Jano Gumený i njegova harmonika zasvira, počnu misliti na nešto sasvim drugo – zapravo svi na isto.
Carmen, koja se napokon riješila liječničke torbe, a s njom i Zigmunda, koji je stalno samo zijevao, a ako bi je ponekad i dotaknuo, bilo je to samo kad bi zapeo o snop, od upravitelja, koji je očito njihov čovjek, u povjerenju je doznala da je prenoćište za njih pripremljeno u velikome štaglju, na sijenu i na ceradama, kako su ondje oduvijek spavali žeteoci, a i noći su dovoljno mračne.
Noći su ovdje mračne, prenosi se poslije poljem od uha do uha kao slatka tajna. Greškom to šapnu i Šećerašici, Plažákovoj doušnici, ona odmah potrči iza hrpe snopova, čučne, iz velikih gaća s čvrstom gumom, ispod kojih uvijek skriva i nešto za švercanje, izvuče kratku olovku i papirić i pažljivo to zapiše. Gurne opet papirić i olovku pod gumu, namjesti ih kako joj olovka ne bi upala u krivu rupu i zadovoljno se vrati među ostale žene, među kojima je kolektivni optimizam još više porastao: preko već pripitog bolničara su im Čellárovi udarnici u čašici poslali šifriranu poruku da rade na planu plitkoga otkopa i da će pritom iskoristiti sve iskušane udarničke metode i svoj kolektivni um, koji ni partija ne podcjenjuje. Posrnule žene im odmah povjeruju. Osobito nakon što im je Manda, dok su se prale na pumpi, otkrila da su za partizane izgradili plitki bunker, iz kojega ti heroji mogu promatrati njihove stražnjice. Zašto onda ne bi učinili i nešto za vlastito zadovoljstvo, zar ne?
Danas ćemo nadmašiti i partizane, prenosi se opet od uha do uha udarnička parola Čellárove skupine. Opet greškom stigne i do doušničkog uha Šećerašice. Uz izgovor da je to zbog masnoga gulaša, Šećerašica sad otrči do grmlja kraj potoka i ponovi sve s olovkom i papirom. Osim onoga na kraju, ne stigne ih namjestiti, jer je odjednom straga za stražnjicu uhvati gruba muška ruka i počne joj se zavlačiti pod gaće. Šećerašica odgurne ruku, vrisne i skoči na noge. Pred njom stoji zapovjednik logora s dalekozorom na prsima i ledenim tonom kaže:
– Dajte to ovamo!
Šećerašica se počne tresti poput osuđenika i iz gaća izvuče olovku.
– Papir! – zaurla zapovjednik i olovku baci u potok.
Šećerašica izvuče zgužvani papirić. Zapovjednik ga uzme, pročita i odloži.
– To je šifrirano. Tko vam je to naredio? – i zapovjednik odmah izvlači pištolj.
– Drug iz tajne policije – drhtavim glasom promrmlja Šećerašica.
– Plažák? – zdrhti i zapovjednikov glas. – Ali nemojte lagati! – sad još strašnije zaurla.
Šećerašica samo zavrti glavom i rasplače se. Pritom je toliko odbojna da zapovjednik izgubi volju za daljnje ispitivanje. Zapravo mu je to dovoljno. Iz džepa izvuče maramicu, s gadljivim izrazom lica je pruži toj glupači i kaže joj da nestane i nikome ništa ne govori. Sam mora sjesti na obalu potoka i duboko se nad sobom zamisliti. Za sve je kriv onaj vrag Zigmund, to mu je jasno. On je nagovorio Matildu da s prostrijeljenom dojkom napravi partizansku karijeru. Da nije bilo toga, ne bi mu se nudila sa svojim grudima, ne bi ga tjerala da u njima traži krhotine, ne bi doznao da na ženskome tijelu ima tako nevjerojatno glatkih i elastičnih mjesta i zato ne bi imao razloga da počne proučavati koliko takvih i još glađih mjesta skrivaju te prostitutke iz Vydrice. Ali pod kažnjeničkim krpama se ništa nije moglo naslutiti – pogotovo uz njegovo neiskustvo. Kako bi barem pogledom proniknuo u tajne njihovih nemoralnih tijela, nametnuo je Matildi ideji da ih za žetvu odjene u tanku tkaninu, ali to mu, budali staroj, nije pomoglo, mir nije zavladao u njegovoj duši. Je li mu to bilo potrebno? Umorno legne na leđa. Dalekozor mu klizne s remena i udari ga po ustima. Na jeziku osjeti okus krvi. U nos mu udari snažan, nadražujući miris smole. Odvratni Zigmund. Kad ga je našao kako leži pod grmljem na drugoj strani polja i napao ga, on se izgovarao da ga užasno boli glava, pomaže mu samo kad pola sata leži zatvorenih očiju i istodobno udiše miris smole, iz koje se na vrućini oslobađaju ulja koja pomažu u liječenju glavobolje. Nije tome varalici vjerovao ni riječi, ali budući da je i njemu od jutra glava bila teška, i sam je otišao u šumu. One izopačene žene su pod smrekama nečime trljale grudi. Glava ga je još više zaboljela. Boli ga i dalje, ali sad to ne primjećuje, obuzima ga bijes. Sjedne, ispljune krv iz usta, izvadi iz džepa otrcani papirić i ponovno ga pročita. To neće ići, nikome neću dopustiti da od kolektivne žetve napravi kupleraj! I odluči se za oštar pristup. Žao mu je samo Matilde, prema njoj će to biti pomalo nepravedno.
Na dvorištu potraži upravitelja državnog imanja. Njihov je razgovor kratak.
– Natuknuli ste ujutro da hitno trebate pobrati neko polje graška. Sutra ćemo vam pomoći s tim.
– O, hvala. Ali treba početi ujutro oko tri, kad je rosa i to...
– Bit će tamo u deset do tri. Preselit ćemo ih još večeras. Vidio sam ondje nekakve šupe, prenoćit će u njima.
– To bi... nije baš toliko hitno, zapovjedniče. Dame su danas zaslužile dulji odmor.
– O tome ja odlučujem. I to nisu dame, nego kažnjenice.
– Ne želim vam... ali morale bi spavati u sanducima za robu i...
– Onda će spavati u sanducima.
– To je pomalo neprimjereno, zar ne?
– Ja to smatram sasvim primjerenim. Prema kriterijima novoga društva te žene ionako već spadaju među historijske mrtvace – zapovjednik strogo završi razgovor.
Upravitelj je zaprepašten. Svi njegovi planovi tako propadaju. Osjeća snažnu odbojnost prema zapovjedniku, ali ipak pokuša još jednom:
– Možda i ne bi bilo dobro poslati ih da beru grašak, mogle bi se na njemu poskliznuti.
Zapovjednik ga neko vrijeme netremice gleda. Zatim kroz zube kaže:
– Vidim da imate iskrivljenu sliku o našim sposobnostima, upravitelju. Dobro ću vas upamtiti. Upravitelju se na licu odmah zamrzne pomalo vragolanski osmijeh. Duboko žali, osobito kad otkrije da na dvorištu ima još zapovjednikovih ljudi, što je zamalo nastradao zbog izazovne stražnjice jedne uličarke. Neka ih vrag nosi, ljutito zaključi cijelu stvar. I doktorovog pomoćnika otjera s praznim demižonom, kad on dođe tražiti još trešnjevače.
Historijski mrtvaci, koji zasad još ništa ne slute, s voljom jurcaju po polju, slažu posljednje snopove, uz pomoć mladog agitatora i harmonike Jane Gumenog pjevaju lijepu pjesmu Na kopljima zastave crvene, a kad su time zahvalili češkoj radničkoj klasi na pomoći, veselo potrče do dvorišta, uza smijeh navuku za sobom cerade i u duhu domišljate žetvene parole se brže, bolje i s manje troškova nego u logorskoj kupaonici urede i zatim se s velikim tekom bace na jelo. No time završi njihova žetvena zabava.
– Otkrili smo pripreme za opće narušavanje morala – progovori zapovjednik logora koji je raširenih nogu stao nasred dvorišta i posljednji valjušci ženama odmah zapnu u grlu. – Kako bismo onemogućili eventualne nepristojnosti i kako ne bismo preko noći izvrgnuli kažnjenice nepotrebnome iskušenju, što je također jedan od zadataka u procesu njihova preodgoja, naređujem njihovo trenutačno premještanje na drugo, unaprijed pripremljeno radno mjesto – i zapovjednik da naredbu čuvaricama i stražarima da se prihvate svojih dužnosti.
– Drkadžija jedan napaljeni – opsuje Manda kad ih, već po mraku, dotjeraju do nekakvih napola srušenih šupa s razbacanom starom slamom i nekakvim odvratnim golemim sanducima na dnu kojih se nalaze sijeno i pljeva. Stisnutih zuba i sa suzama bijesa u očima, počnu lijegati u njih.
Noć je i ondje vrlo mračna.

17


U službi za izdavanje svjetiljki nema oponašanja


Udarnici Čellárove skupine i jadne logorašice šutke odlaze na smjenu u obližnji rudnik. Jutra su sad tiha. Prežderane ptice, koje se hrane ostacima kolektivne žetve, tako su lijene da i ne pisnu. Jutra su tiha i rosna: trava im obilato namače cipele i gležnjeve. Ne obaziru se na to. Ne uzbuđuje ih ni pomisao na to da će, kad probiju šaht, kažnjenici ujutro moći ulaziti u rudnik ravno iz logora.
Carmen Hojčíková, registracijski broj 769, koja radi na izdavanju svjetiljki, povremeno u hodu baca pogled na Čellára, čak se i izdvaja iz kolone, ali vođa udarnika kao da je ne vidi: ljuti se što su na polju one brbljavice iz Vydrice odale nešto o pripremanom plitkom otkopu, koji uopće nije trebao biti otkop, nego neočekivan trik za čuvarice, a logorašice bi njegove posljedice osjetile u obliku radosnog i potpunog iznenađenja ispod svojih pamučnih pregača. Carmen naslućuje da se Čellár posebno ljuti na nju zato što je pola dana vukla liječničku torbu, posluživala doktora i ležala s njim pod grmljem, premda je mogla skupljati žito iza njegove kose i Čellár bi imao jedinstvenu priliku barem pogledom opipati ono što se nalazi ispod njezine haljine. Sada to sama sebi gorko predbacuje. Nervozna je i zbog toga što danas u rudnik s njom odlazi i Udovica. Bila je zaprepaštena kad ju je ujutro vidjela sa zavežljajem hrane ispod pazuha kako se pridružuje skupini koju pregledavaju stražari. Ne može to drukčije objasniti nego da je Udovica u logoru našla novog ispovjednika, gadura. Ili je nekoga zanimalo je li i dolje onako crna. Možda Zigmunda? Ne, njega zanimaju samo karte, a osim toga, nema takvu moć u logoru. Onda... Carmen se strese kad pomisli da bi to mogao biti Plažák.
Na izlazu ih logorski stražari ponovno prebroje, zapišu njihov broj u knjigu, portiri to drhtavim rukama vlastoručno potvrde, stražari važno poprave remene s obješenim pištoljima, naznače klasnim neprijateljima da su im oči otvorene i zatim ih predaju nadglednicima. Oni ih kroz kratak betonski tunel odvedu do svlačionica. Logoraši se počnu brzo presvlačiti, a Carmen požuri u prostoriju za izdavanje svjetiljki. Danas s njom ide i Udovica.
Radnice iz noćne smjene već nestrpljivo očekuju Carmen. To su dvije dobrodušne seoske žene, koje su sa svojim muževima bile u belgijskim i francuskim rudnicima i zato su ovdje kao kod kuće. Vole Carmen i žale je, jer im uvijek pripovijeda kako ih noću u logoru muče, i zato su uvijek sretne kad se ujutro uopće pojavi i nije premlaćena. Duboko ih se dojmilo kad im je pokazala ljubičaste tragove od Plažákovog kabela na leđima i na stražnjici. Čak su se i prekrižile, jer su vrlo pobožne, a onda su s olakšanjem primijetile: Barem te nije po glavi, Karminka. Ni one nikad ne udaraju djecu po glavi. Zbog njihove velike pobožnosti Carmen im je zatajila svoje pravo zanimanje, djelomično je prisvojila Šećerašičin životopis i ukrasila ga s nekoliko plemenitih detalja. Ne zna jesu li joj u potpunosti povjerovale, jer i one imaju iskustva sa smicalicama. Jedino je šteta što su već stare i smicalice koje njoj padaju na um više nisu za njih.
Kao i uvijek, pozdravljaju je svojim jutarnjim dvoglasnim cvrkutanjem.
– Dobro došla sa žetve, Karminka.
– Joj, kako si lijepo pocrvenjela, a i prijateljicu si napokon dovela?
– Bogu hvala, sada više ne moramo srepiti hoće li te opet noću premlatiti pa da moramo ostati još jednu šihtu. Tko bi nam onda kod kuće nahranio svinje.
– Ove lampe su već napunjene, momci mogu odmah kapati na karbid.
– Lijepo se smjestite, a mi sad jurimo, zbogom.
– Zbogom – jednako srdačno ih pozdravlja Carmen.
Nikad ujutro nemaju vremena porazgovarati, jer žene uvijek žure na autobus. U selu su ga uveli samo zbog rudnika. Svi su se divili kakva je to povlastica za one koji u njemu rade. Premda u Belgiji, dobrodušno su na sindikalnom tečaju istaknule dvije svjetske žene, rudare odvoze i dovoze ravno pred kuću. Predsjednik sindikata im je objasnio da nije potrebno oponašati sve što se radi u stranim zemljama i više ih nije pozivao da s ostalim sindikalcima podijele svoja žalosna iskustva iz života u kapitalizmu.
Carmen još kimne ženama kroz otvoren prozorčić, zatim se okrene prema Udovici koja prilično skromno i zbunjeno stoji u kutu prostorije. Carmen je nadmoćno pogleda, ali obrati joj se ljubazno.
– Presvući ćemo se i onda ću ti objasniti što se sve ovdje radi. Sad stani kraj prozorčića, momci će ti davati svoje markice, a ti ćeš im umjesto njih davati lampe. Ne smiješ se zabuniti, jer jedna markica znači čovjeka ispod zemlje, razumiješ?
Udovica kimne, ali vjerojatno ne razumije. Carmen je gurne prema prozorčiću, jer se na malome otvoru već pojavila neka dlakava ruka s markicom u prstima.
Zamjena markica za karbidne svjetiljke ide brzo i šutke, ali kad jedan rudar kroz prozorčić kaže: Meni bateriju!, Udovica se bespomoćno okrene prema Carmen koja u međuvremenu dolijeva vodu u druge svjetiljke. Carmen odloži mjericu, s posebne police uzme veliki metalni predmet na dugačkom remenu i sama ga stavi na prozorčić. To je nadglednik, objasni Udovici, oni upotrebljavaju baterije.
Gužva na prozorčiću jenjava, dolaze samo oni koji kasne ili oni koji su prije smjene trebali obaviti nešto u uredu. Udovici je svejedno već svega dosta, masira prste i pritom radi bolne grimase.
Moraš pružati objema rukama. Imaju samo jednu kilu, ali postane teško. Za nekoliko dana ćeš se naviknuti. Sad ćemo tri-četiri sata imati mira, samo ako se netko ne ozlijedi i ne izađe ranije. Presvući ćemo se i možemo si skuhati kavu. Dođi.
Odvede Udovicu u malu svlačionicu u kojoj se nalazi i tuš. Logorske krpe zamijene rudarskom odjećom. Iz nje izbija miris ugljena, unatoč tome što je čista. Udovica primijeti da su mogle ostati i u svojoj odjeći. Carmen samo odmahne glavom. Uskoro će shvatiti zašto nisu. Upita Udovicu hoće li kavu. Udovica neće. Carmen se malo naljuti zbog njezine rezerviranosti i šutljivosti. Ali ni sama ne zna o čemu bi s njom razgovarala. Vrate se u prostoriju sa svjetiljkama.
– Ovdje nema drugih prostorija? – upita Udovica.
– A za što bi ti trebale? – začudi se Carmen.
– Meni ne bi. Ali gdje se onda peru mrtvaci?
Carmen u nju samo začuđeno gleda.
– Pa... onaj udarnik je na predavanju govorio da mrtve rudare peru u prostoriji sa svjetiljkama. Ili što je zapravo rekao? Udovica više nije sigurna.
Carmen se počne smijati tako da joj poteku suze.
– Čellár je pretjerivao. Ništa takvo... – i odjednom se uplaši. Shvati zašto je jednom ujutro dvije žene našla uplakane, uopće nisu čavrljale s njom, samo su je obje sućutno pogledale, a kad se išla presvući, začudila se koliko vode ima ispod tuša, premda se njih dvije nikad nisu tuširale. Ali tada joj ništa nije palo na um.
– Barem ja ništa ne znam o tome – kaže polako. – Otkad sam ovdje, nije bilo smrtnih ozljeda, samo tu i tamo otkinuta ruka ili noga, ali onda mi samo donesu lampu, a nadglednici pokupe markicu.
– Inače, meni to ne bi smetalo – kaže Udovica ravnodušno i Carmen se odjednom osjeća glupo. Izigrava sveticu, pomisli ljutito. Zatim prilično neljubazno objasni Udovici što je sve potrebno napraviti tijekom smjene. Pokaže joj kako se svjetiljka rastavlja, kako se dodaje suhi karbid, nadolijeva voda, odvrti se i očisti plamenik. Neke svjetiljke su poslije pada ili udarca iskrivljene, ne mogu se dobro zatvoriti. Njih odnose u radionicu starom Vendrickom i donesu druge, popravljene. Udovica kima i uskoro već spretno dodaje karbid, dolijeva vodu, provjerava prohodnost plamenika. Otvori ventil i kratko promatra kako voda kaplje u metalnu posudu. Pomalo ushićeno kaže:
– Tek sam sad shvatila odakle dolazi fraza: kaplje ti na karbid6. Možemo li ih isprobati?
Carmen joj suzdržano pruži šibice. Kaže da mora pričekati da se u lampi stvori dovoljno plina. Udovica čeka, zatim iz prve uspije šibicom zapaliti svjetiljku. Ponosno se osmjehne. Carmen osjeća da bi je Udovica uskoro mogla nadmašiti, privući Janu Čellára, premda je od njega starija barem deset godina, ima previše zaobljene bokove i tešku stražnjicu. Ali upravo bi to udarnike moglo uzbuđivati kod nje. Morat će smisliti neki skandal kako bi je se riješila.
Carmen naglo ugasi plamenčić, kaže Udovici da sredi ostale svjetiljke, a ona ide odnijeti u radionicu one koje su oštećene. Udovica šutke počne raditi.
Stari Vendrický je poznati pohotnik, ali nažalost, već potpuno neupotrebljiv. Približio se sedamdesetoj. Uvijek pozdravi Carmen nekom šalom koja bi ga mogla odvesti i u Ilavu. Danas je upita jesu li joj nekako ugodili na žetvi, je li ičega bilo. Carmen kaže, samo gulaša i valjušaka. Vendrický je nezadovoljan, kaže da je kolektivna žetva drek, komunistička prijevara, dok su oni odlazili na imanje, Tarnóczy im je po danu i po osobi davao dva deca dobre rakije i noćenje u štaglju, tamo je bilo mračno kao u rogu, ali ipak, onaj tko je htio, mogao je nešto pronaći, jednom je to bila prednjica, jednom stražnjica, cica ili guzica, svejedno, bio je mrak, a siromasi ionako ne mogu birati..
– Ni ja ne bih bila birala, gospodine Vendrický – kaže Carmen i žalosno objesi glavu.
– Ah, prava gradska prefriganka! – polaska joj Vendrický i rukama čvrstima od kovačkog čekića, ali već hladnima, lupi je po stražnjici. Zatim bez prijelaza počne psovati udarnike koji u rudniku uništavaju alat i država od njih ima više štete nego koristi. Onda počne nervozno prekapati po slomljenim pijucima i iskrivljenim lopatama.
– Popravljate i za Čellárove momke? – sa zanimanjem upita Carmen.
– Kako da ne, nema iznimki, neka ih voda nosi. Samo što mi i slomljene papke ne nabacaju u kola.
Carmen se nasmije. Samo ne razumije na kakva to kola misli Vendrický. Pa u rudniku postoje samo vagoneti. On to zove kolima, neka si ne razbija glavu. A njegova kola su posebno konstruirana, dolje u njih natovare polomljeni alat, kola zaključaju i pošalju mu ih gore u radionicu. On sve popravi i pošalje im natrag. Ne smije ih zaboraviti zaključati, jer radni ljudi, barem u rudniku, otkako je sve njihovo, kradu više nego što su prije krali od vlasnika i kad ne bi zaključao kola, bila bi prazna kad bi se spustila dolje, on bi završio na sudu kod drugova, da vrag nosi i novo društveno uređenje.
– Tako znači – sa čuđenjem kaže Carmen. Nešto joj padne na um. Odmah pomisli da je to glupo. U najmanju bi ruku bilo vrlo riskantno. Ali na kraju krajeva... Samo bi se što prije trebala riješiti Udovice, te bespolne mumije. No to bi se nekako dalo srediti. I Carmen se osmjehne Vendrickom.
– Dođi po to oko pola četiri – kaže Vendrický koji, kad se dobro ispsuje, radi kao lud.
– Možda ću poslati novu kolegicu. Ona je udovica.
– Ma nemoj – iznenadi se Vendrický. – Ah, udovica, udovica, glatka kao klupica. Bože dragi. Zašto vas nisu zatvorili prije nekih četrdeset godina! Idi, idi, jer ću se skroz razbjesniti – Vendrický je počne gurati prema vratima. Carmen je sigurna da bi njega bilo lako obraditi.
Udovica je u međuvremenu nasula karbid, nalila vodu i očistila sve plamenike, čak je i skuhala kavu za Carmen. Sjednu na klupu kraj ormara, šutke piju kavu. Carmen kaže Udovici da, ako je gladna, može otići nešto pojesti. Udovica odmahne glavom. Neće još jesti, mora držati dijetu, jer se u logoru udebljala. I ja sam, prizna Carmen i to ih malo zbliži. Neko vrijeme se još odmaraju. Carmen kaže da moraju čuvati snagu, jer im smjena traje dvanaest sati. Oko jedan je prilična gužva, počinju smjene, zatim dođu nadglednici i provjeravaju jesu li izašli svi momci. Neki ostave po nekoliko cigareta, ali ne treba to tražiti od njih, jer među njima ima glupana koji vjeruju svemu što im napričaju na političkoj nastavi. A dva puta na tjedan u rudnik dolaze rudarski naučnici, svi splašeni. Dok ispred prostorije s lampama čekaju majstora, povremeno neki od njih skupi hrabrost, zaviri kroz prozorčić i pogleda je. Tko zna kakve su im koještarije politički komesari napričali o logoru. Jedan joj je prije nekoliko dana potajno ponudio užinu, pritom se zacrvenio i vrlo stidljivo osmjehnuo. Bilo joj je jako smiješno.
Inače petnaestogodišnjaci nisu tako stidljivi. I vrlo su svježi – kaže Udovica. Time je prilično iznenadila Carmen. Udovica zatim skine maramu, počne gladiti raščupanu, poput gavrana crnu kosu a s njezina tijela, usprkos sveprisutnome mirisu karbida, do Carmen stigne pomalo umirujući miris. Uz koji bi se moglo snivati. Udovica se protegne te se, čak i ispod rudarske odjeće, pokaže oblik njezine pune, zrele figure. Carmen se sjeti kako su prostitutke iz Štukove ulice uvijek govorile za nju da ne nosi ništa ispod haljine – dok nije postala Udovica. Ali tko zna kako je to stvarno bilo, pomisli dok gleda tanke Udovičine prste, zaronjene u sjajnu crnu kosu. Je li i dolje tako lijepo sjajna? Kad se bude tuširala, pogledat će. Pomalo joj je glupo što je tako znatiželjna.
Dolazi prvi nadglednik. On i Carmen broje markice, a on ravnodušno pripovijeda kako je jednom nespretnome službeniku, koji se prijavio u rudnik kako bi popravio svoj kadrovski profil, tekuća vrpca otrgnula dva prsta, nasreću na lijevoj ruci. Ima ih u džepu, zbog komisije za ozljede, i one ih mogu pogledati. Zahvaljuju, ne zanima ih, odgovori Carmen. Onda nadglednik iz drugoga džepa izvuče kutiju mentol cigareta i pruži joj je. Baci pogled na Udovicu, nakašlje se i kao usput spomene: Uhvatili su jednog koji je trgovao najlonkama. Opet će vas biti više u logoru. Carmen samo slegne ramenima, zahvali za cigarete i isprati nadglednika van.
– Njega se čuvaj – kaže Udovici – nikad te ne gleda ravno u oči.
U prostoriji se odvija smjena. Carmen pokaže Udovici gdje su radionice za održavanje i pošalje je po popravljene svjetiljke.
– Stari prostak, je li? – poslije je pozdravi sa smijehom i pomaže joj složiti svjetiljke na policu. – Ali sad je već bezopasan.
– To još ne mogu procijeniti, ali htjela bih ti reći da nisam nikakva Udovica.
– Oprosti, ali...
– Ja sam Manca Štupová i ni tri ministra me neće izvući iz logora ako ja to sama ne budem htjela. Više ne želim biti narodna mučenica, razumiješ?
Carmen samo iznenađeno kimne.
– I nemam među nogama ništa za čim bi svi trebali ludovati.
Carmen se pomalo glupo, postiđeno nasmije.
Udovica ju je tako zaprepastila da ostatak smjene prođe u šutnji. Poslije bez riječi ručaju i popuše cigaretu. U pet sati Carmen pomalo stidljivo kaže da se moraju istuširati i presvući, kako ih monici ne bi morali čekati i kako ne bi smrdjele po karbidu. Zatvori vrata prema prostoriji sa svjetiljkama. Kad uđu u prostoriju za odmaranje, kako Udovica ne bi pomislila da i ona želi vidjeti ono zbog čega i neki ministri gube glavu, za vrijeme presvlačenja, uz odglumljeni strah kaže:
– Sad ću se bojati pranja mrtvaca...
– Onda to prepusti meni. Imam iskustva s nekima koji su danas već historijski mrtvaci.
Carmen s poštovanjem pogleda Udovicu. Još uvijek ima lijepu, popunjenu figuru. Nehotice poslije preleti pogledom i preko njezina krzna.
Udovica se vragolanski nasmije.
– I što onda, jesam li te razočarala?
Carmen mora priznati da nije, da je Manca osoba s karakterom. A na takve se može računati.

18


Udarnica Manda misli uglavnom na ono


Erničku probudi nečije tiho plakanje. Okrene se na krevetu, ali vidi samo Mandina velika leđa i oznojeni vrat. Zato se mora podignuti i iza bedema Mandina tijela, u prolazu, ugleda groficu. Ona u spavaćici i s bijelom kapom za spavanje sjedi na velikoj, porculanskoj noćnoj posudi s kraljevskim grbom i plače. Ujutro obično, dok tako sjedi na noćnoj posudi, potiho recitira neke ruske poeme, najčešće svoga omiljenog Puškina. Ali što joj se danas dogodilo, uznemiri se Ernička i bespomoćno pogleda žene koje spavaju. Na sreću, upravo se probudila i Carmen, koja ustaje prije pet, prije njihovog buđenja, jer s udarnicima mora hodati do rudnika, gdje dvanaest sati radi s karbidom i zbog toga se poslije uvijek može istuširati i pritom je ne nadgledaju čuvarice. I njoj je obećala da će je odvesti u rudnik, ali na kraju je odabrala Udovicu. A Ernički je to potrebnije, premda bi se vjerojatno teško naviknula na pranje mrtvaca. No sad to više nije važno. Uzdahne, rukom dodirne Carmen i šutke joj pokaže groficu.
Carmen nema vremena za razmišljanje o tome zašto grofica plače, ni za prepuštanje nekakvim maštarijama, iskoči iz kreveta, brzo sa sebe skine spavačicu i, dok traži svoju odjeću, prilično neljubazno i nervozno upita groficu zašto tako rano plače. Grofičin uplakani odgovor je iznenadi, tako da zastane u prolazu samo u Knechtferyfrovom grudnjaku i gaćicama.
– Noću joj je nestao zlatni broš – kaže Ernički, ali tako glasno da to probudi ne samo Udovicu, koja bi već trebala ustati, nego i druge žene koje su još mogle malo spavati. Ernički je odmah sumnjivo što se u svome kutu nije probudila i Šećerašica.
Carmen brzo pregleda grofičinu odjeću, zatim i njezin krevet i kutiju s kapama, rukavicama i ruskim knjigama. Stvarno nema broša. Grofica se na noćnoj posudi ponovno rasplače. Žene počnu sumnjičavo gledati jedna drugu. Zatim se, kao na neki zajednički poticaj, sve zagledaju u kut gdje spava Šećerašica. Sada je zovu Stari hrčak, a podsjeća ih na vlasnicu bordela Malfuldovu, koja je ilegalno obavljala pobačaje, a neke žene iz Vydrice imaju posebno neugodne uspomene na nju. I opet Carmen, koja ima još samo malo vremena, priđe krevetu Šećerašice i jednim pokretom s nje strgne pokrivač. Otkriju da je Šećerašica stvarno spavala, čak prema naredbi broj 3, jer joj se spavaćica u snu podigla do ispod pazuha, i njihove pospane oči u nevjerici gledaju njezine velike ružičaste gaće. Odmah shvate zašto je Šećerašici u posljednje vrijeme tako narasla stražnjica te gdje se mogu nalaziti sve one sitnice koje su počele nestajati u baraci.
– Evo me, zapovjednice – promrmlja zatvorenih očiju Šećerašica. Kad ih otvori i otkrije svoju grešku, ugleda sve te nepomične oči i ljutita lica koja je promatraju, naglo sjedne u krevetu i nastoji spustiti spavaćicu.
– Stara kradljivice! – kroza zube procijedi Carmen. – Gaće dolje! – vrisne odjednom i budući da je uvjerena kako će morati otići iz barake prije nego što je Šećerašica posluša, skoči na nju i počne joj skidati gaće. Šećerašica je toliko iznenađena svime time da ne stigne ni stisnuti bedra i saviti koljena i žene je već svlače. Nisu toliko zapanjene što su odmah našle broš, nego zato što su u gaćama, uz ostalo, pronašle tri američke gume za žvakanje, tri američka kondoma, dvoje najlonke iz UNRRA-ine pošiljke, dva paketića njemačkih žileta, nekoliko uložaka i jednu bravu za ormarić, kremu za cipele, kupone za šećer i kratku, dobro naoštrenu olovku. Istinu govoreći, zašiljena olovka ih je toliko zaprepastila, to je bila takva perverzija za kakvu ni u Vydrici nitko nije čuo, da je Šećerašica sve u svemu dobro prošla – oduzele su joj imovinu. No onda se netko sjetio da se olovkom može i pisati. Počnu kopati po ukradenim i prošvercanim stvarima i odmah pronađu i složeni papirić. Zgrabi ga Velika Berta, ali dok is-is-govori prvu nerazumljivu riječ, Carmen izgubi strpljenje, otme Berti papirić, brzo na njemu pronađe svoje ime, pročita prijavu, bijesno poviče: To nije istina!, pljusne Šećerašicu sad već snažnom, rudarskom rukom, iz hrpe stvari zgrabi američke kondome i pruži papirić Berti. Sfinjarija, zgranuto se strese Berta kad pročita što Šećerašica želi prijaviti o njoj. Ne zadovolji se pljuskom, a budući da Šećerašica upravo nju najviše podsjeća na Malfuldovu, kod koje je tri puta morala ići na pobačaj, švercericu ne samo da ispljuska, nego je i dobro ištipa po debelim bedrima. Iz hrpe uzme oboje najlonke, ali kad joj se pogled susretne s Mandinim, jedne odmah vrati na krevet. Manda zgrabi druge najlonke, ne zadržava se s čitanjem prijave, nego odmah počne tući Šećerašicu. Papirić brzo putuje dalje, čuju se ljutiti povici kao: Lažeš, zmijo! Ti si nemoralna! Otkad sam ja za tebe drugarica, rugobo! Padaju novi udarci i s hrpe nestaju stvari. I Ernička se gura prema Šećerašici, ali odbacuju je stražnjicama, raspaljeno udaraju Šećerašicu i po mjestima koja nisu osjetljiva. Na kraju između njihovih spavaćica Ernička uspije barem progurati ruku u gaće i zgrabiti svoj paketić sa žiletima za Chomiča.
Šećerašica se već predala sudbini, leži na leđima, noge su joj raširene i sva se čudno trese. Doima se više kao da se smije, a ne da plače. U međuvremenu, sve koje su to htjele, izdivljale su se na njoj i razgrabile stvari, a Carmen, koja odlazi u rudnik, u ime svih zaprijeti Šećerašici:
– Samo se usudi nekome požaliti, prljava cinkarošice. I u pola noći ćemo te naći i baciti u latrinu. Dođi, Manca – k mne Udovici i obje otrče na doručak.
– I gdje je moj zlatni broš, gdje? – hvata ih za rukave spavaćica grofica, ali sve su tako uzrujane da je nitko ne čuje. Šećerašica samo nepomično gleda pred sebe, kao da nije sigurna je li sve to samo sanjala. Kako bi je uvjerila u to da je stvarno prljava cinkarošica i da to sve one znaju, Ernička barem prezrivo pljune prema njoj. Šećerašica legne na bok, okrene prema njoj stražnjicu i zatim se počne udarati šakama po glavi.
Ernička bi rado pročitala kakvu je prijavu o njoj ta babuskara izmislila, ali papirić kao da je u zemlju propao, ni poslije opreznog traganja i raznih lukavih pitanja u blagovaonici i u radionici, ne uspije mu ući u trag. Zatim više nema vremena misliti na to. Zbog uzrujanosti i straha hoće li ih ipak Šećerašica otići prijaviti Matildi ili Plažáku, i ne primijete da se u radionici nešto promijenilo. Malo dalje od parole UDARNIČKI ŠIVAMO – RADOSNO ŽIVIMO!, već pomalo umrljane od muha i ostalih neprosvijećenih kukaca, i još dalje od slika vođa svjetskoga proletarijata, koje su također umrljane, osobito Gottwaldova lula, pojavila se neka fotografija ukrašena svečanom vrpcom i natpisom Naša prva udarnica.
– Manda – užasno se začudi Ernička kad uskoro na fotografiji prepozna svoju staru prijateljicu.
– To si ti, pogledaj – s kolicima priđe Mandi i gurka je laktom, jer u naručju nosi još jednu balu pamuka.
– Dobro, dobro – nervozno se otrese Manda. Ernička se pomalo uvrijedi, ali odmah to oprosti Mandi i ne bi htjela biti u njezinoj koži, jer udarnice ne samo da moraju raditi kao lude i štedjeti tkaninu i konac, nego još poslije o svemu tome moraju govoriti. Jadna Manda!
Kad majstorica točno u deset izađe iz svoga ureda, prodorno zapišti na zviždaljci, što inače znači desetminutnu stanku, odnosno čitanje dnevne štampe i razgovor o tome, sad se poslije njezina zvižduka odjednom otvore vrata radionice i na njima se pojave zapovjednik logora i Matilda s čuvaricama. Gotove smo, ona gadura nas je ipak prijavila, uplašeno pomisli svaka od njih. No zapovjednik i Matilda imaju svečan izraz lica, a majstorica Daska se smješka. Tek tada logorašice primijete još jednu fotografiju na zidu i počnu uzbuđeno šaptati.
– Dakle, djevojke! – Matilda svojim štapom udari po najbližoj klupi – pozdravite zapovjednika logora.
– Dobar dan, zapovjedniče! – pozdrave ga u zboru. Zapovjednik im blagonaklono kimne da mogu sjesti. On, Matilda, majstorica i predsjednik sindikata iz poduzeća Odeva, koji je dotrčao u posljednji čas, sav uznojen i povremeno bez daha, nahvale Mandu, daju je ostalima kao svijetli primjer i uzor koji trebaju slijediti. Na kraju svojih govora svatko naglasi nešto drugo. Zapovjednik im otkrije da su od njihova dolaska u logor svaki dan u njih uperene stotine pogleda, koji prate svaki njihov korak, procjenjuju ga i razmišljaju o njemu.
Matilda ih upozori da još nemaju razloga za slavlje, prilike za narušavanje morala vrebaju na svakome koraku, ona zna da su potrebni velika hrabrost i samoprijegor kako bi im se oduprle. Majstorica se ograničila na to da je ponovno istaknula Mandu kao uzor marljive i skromne radnice. Predsjednik sindikata, koji je nažalost već došao do daha, nadugačko se raspričao o potrebama i smislu udarničkog pokreta, koji se pojavljuje i među šveljama, onako kao što radnice u stajama razvijaju metodu drugarice Malininove, duboku i plitku masažu vimena, te ih je pozvao da u čast skorih događaja: kongresa svih sindikata, obljetnice Oktobarske revolucije, a osobito sedamdesete obljetnice rođenja besmrtnog vođe naroda, još smjelije preuzimaju kolektivne i individualne obveze u šivanju pregača. Na kraju je sasvim kratko napomenuo da njihovo radno preodgajanje Odevu stoji lijepog novca.
Na njegove se riječi trebala nadovezati samo Manda. Kratko je izgledalo da će se prvo onesvijestiti, ali Manda je odoljela iskušenju i počela govoriti:
– Dakle, što da još kažem? Radim s užitkom, a kad šivam pregaču od ušteđenog kretona, onda... mislim na razne stvari, ali najviše na to da će pregače biti za naše zadrugarke, zbog toga će one za nas proizvesti kruh i šećer... da, mnogo slatkiša za našu i korejsku djecu... Nemam više što reći. Samo to da ćemo i dalje udarnički raditi.
Manda duboko odahne. S olakšanjem odahne i majstorica. I Matildi je laknulo. Priđe Mandi i pruži joj ruku:
– Manda, čestitam ti u ime našeg ženskog čuvarskog odjela. Nastavi tako i dalje! A ovdje – pruži Mandi nekakvu omotnicu, – je obećana nagrada: kuponi za hranu, točkice za dječju obuću i propusnica za tri dana. No, valjda ćemo zapljeskati Mandi, djevojke? – pristojno opomene ostale švelje. One zaplješću.
Mandi zatim čestitaju i zapovjednik i predsjednik sindikata, koji za Mandu u logorskoj blagovaonici priredi svečani ručak. Matilda ga uvjeri da će čuvarica na vrijeme dovesti slavljenicu u blagovaonicu. Pozdrave se s Mandom i s ostalim ženama i svečano odlaze.
Manda se sretno nasmije dok gleda omotnicu i pogleda druge švelje.
– Zmijo jedna...
– Skrivala si od nas da ćeš dobiti propusnicu za...
– Nagovarala si nas da sve napišemo na tvoje ime, da je to ionako svejedno...
– Da sam ja snala da si ti snala da ćeš dobiti fraj i otiči po tošivljaj ispot pregače, drek bi ti danas bila utarnica – uz škriputanje zubima Berta zaključi optužbe.
Manda ih samo prkosno pogleda, zatim prijezirno iskrivi usta i polako, samouvjereno i mašući omotnicom kao da je torbica s kojom ide u šetnju, krene u majstoričin ured.
– A moju dragu Daska su zvali – čuje se za njom podrugljivo ali bespomoćno.
I Ernička je zapanjena time kako je Manda izdala kolektiv. Zamišljeno odgura svoja kolica u skladište. Kad je već ondje, savlada je znatiželja, oprezno priđe polici s tkaninama i zaviri u majstoričin ured. Manda opet takoreći dodiruje majstoricu svojim grudima i njih dvije o nečemu povjerljivo razgovaraju. Ernička doduše čuje o čemu razgovaraju, ali malo toga razumije.
– Ja to uopće nisam tako mislila, Manda. Stvarno...
– Ono što sam obećala, to ću i učiniti. To će biti sitnica prema onome što radite za mene... što ću vidjeti dijete, odnijeti mu šećer i cipele.
– Ne, to nije moguće, on i onako...
– Onda ga sami dovedite i... možemo...
Dalje Ernička ništa ne čuje. Iznervirano se vrati u radionicu, baca tkanine na stol, i nju je obuzela ljutnja. Žao joj je što ujutro nije barem jednom udarila Šećerašicu. Nakon što ih je zapovjednik otjerao sa žetve i ponizio spavanjem u sanducima, sve imaju osjećaj da ih je netko namjerno, nepotrebno i grubo trgnuo iz sna. Prekinuti ženin san, to je još veća uvreda nego prekinuti odnošaj s njom, to si ni njihovi klijenti u Vydrici nisu dopuštali.
Manda se vrati u radionicu, sjedne za stroj i počne šivati, do ručka i ne podigne glavu. Tek što je zasvirala logorska sirena i nadjačala zvonjavu u obližnjim selima, u radionici se pojavi čuvarica kako bi odvela Mandu na svečani ručak. Sve je ispraćaju pogledima punima mržnje. Čuvarica se okrene na vratima i glasno kaže:
– Zapovjednik vam je danas odobrio izvanredno kupanje!
Barem nešto, pomisli Ernička. Ali odmah je obuzme strah da će čuvarica nešto opaziti na njoj. Zna da je to glupo, da se još ništa ne može vidjeti, već je to jednom doživjela, ali njezina glupa, tjeskobna narav koju je tko zna od koga naslijedila, uvijek joj u svemu kvari zadovoljstvo.
Zato je ugodno iznenađena kad ih poslije smjene čuvarica dovede do barake gdje se nalaze tuševi i nekoliko kada za stražarski odjel, kaže im da za pola sata moraju biti gotove i ostavi ih ondje bez nadzora. Jedno vrijeme u to ne mogu povjerovati. Do sada je, uvijek kad su se tuširale, s njima bila čuvarica, u početku i dvije, pazile su da jedna drugu predugo ne sapunaju i ne trljaju, da se ne naguraju sve pod isti tuš, a najviše da se pod tušem namjerno ne ozlijede. Zato se ni prilikom tuširanja nikad nisu stvarno opustile. I sad im za to treba vremena. Kad raspoloženje postane opuštenije i počnu pjevati pjesme, ne baš o izgradnji društva, u prostoriju s tuševima uđe Manda.
Da bar nije sa sobom ponijela cvijeće, pomislila je prvo Ernička. Mandu su odmah sve zapazile. Gledale su kako traži mjesto za buket tamnocrvenih ruža i svlači se, kako se njezin buket kotrlja s prozora na pod. Barta skoči prema njemu, prestigne Mandu koja je nespretno ispružila ruku prema cvijeću.
– Ja ću ti tršati!
– Daj to ovamo, stara kobilo – Manda dohvati buket.
– Ti si konjska kopila, ti si smiješna ženska smiješne Taške, fuj! Na, na – Berta počne buketom dražiti Mandu kao toreador bika. Ostale žene se zlurado smiju. Berta ide unatrag prema otvorenim tuševima, maše Mandi ružama pred očima kao da ima mač. Manda, još uvijek u grudnjaku i gaćicama, pred tušem zastane. Berta s cvijećem napravi nepristojnu gestu koju sve dobro razumiju. Manda vrisne i baci se na Bertu. Ruže odlete u široki betonski žlijeb, leže u prljavoj vodi, punoj sapunice. Manda se kao luda baci na Bertu i počne je bijesno mlatiti. Neke žene, osobito dvije Sarkozyjeve, koje su im nedavno doveli u baraku, stanu na Bertinu stranu i počnu tući i štipati Mandu, skidaju joj tijesne, bordelske gaćice, poderu joj naramenicu na grudnjaku, a to Mandu toliko naljuti da se rasplače.
Ernička više ne može gledati takvu nepravdu. Kad Berta svojom velikom konjskom nogom udari Mandu u trbuh, prvo se uplašeno povuče iz njezina dosega. Ali odmah joj padne na um perverzna ideja da bi je jedan takav konjski udarac u trbuh mogao riješiti svih problema. Brzo se prekriži, zatvori oči i baci se ravno na Bertu koja zamahuje nogom. Dođe k svijesti tek u logorskoj ambulanti.

19


Tekunice glupačice


Život u dijelu logora koji kontroliraju partizani zapovjedniku je potpuno izmaknuo iz ruku. Jedna od posljednjih kapi u čaši njegova poniženja bila je izgradnja bunkera iz kojeg se može promatrati, a prema potrebi i kontrolirati ili pucati po cijelome logoru. Idealist s planina ga je samo obavijestio da je na mjestu gdje je planiran izlaz iz šahta, njegov štab odlučio izgraditi privremeno uporište u kojemu će zasad držati svoje oružje i arhive, jer će u sljedećim danima ili mjesecima doći do odlučujućeg sukoba, na političku će scenu izaći još revolucionarnije snage, a one će ih u potpunosti rehabilitirati.
I stvarno: zapovjednik je upravo dobio šifriranu obavijest da partizane i sudionike pokreta otpora počne uključivati u agitatorski rad u logoru i okolici i tako pripremati platformu za skidanje ljage s njihovih imena pred javnošću te za njihov skori povratak u politički i gospodarski život. Dešifrirao je telegram i samo je bespomoćno stisnuo zube: na kraju će se taj veliki lopov vratiti u upravljanje i dalje će potkradati, sada imovinu cijeloga naroda.
Ali zapovijed je zapovijed. Zapovjednik se brižljivo obrije, odjene svečanu uniformu, skupi hrabrost uz dvije čašice borovičke i preko logorskoga zborišta krene u partizansko područje. Zaustavi ga i legitimira straža koja se izležava uz ostatke velike vatre. U baraci još svi spavaju. Jedva uspije probuditi pobočnika, on u njega prvo uperi pištolj, a tek onda protrlja oči. Uspije shvatiti da je zapovjednik logora samo došao posjetiti njegova šefa, gdje je on trenutno? Pobočnik zavrti glavom, da to nikad i nikome ne može otkriti. No za kutiju cigareta ipak natukne da bi orijentacijska točka za traženje mogla biti na Brežuljku tekunica.
Kolovoško sunce već počinje grijati i zapovjednik putem mora skinuti remen i raskopčati uniformu. Kraj potoka, ispod brežuljka u kojemu su tekunice napravile cijeli labirint, popuši cigaretu i zatim počne tražiti. Tišinu okolnih brda odjednom prekine pucanj iz pištolja, zatim još jedan. To zapovjedniku pomogne da se orijentira u kojem dijelu velikoga ogoljeloga brežuljka treba tražiti. A kad kraj jedne rupe ugleda mrtvu tekunicu, odmah shvati da Idealist s planina, neustrašivi zapovjednik slavne partizanske brigade, danas vježba sa živim metama. Još ga ne vidi zbog valovitog terena, ali tragovi su sve jasniji i brojniji: smrt je očito iznenadila tekunice, budući da su im među zubima ostala zrna pšenice koja su upravo žvakale u svojim rupama. A njihove nacerene, u smrtnome grču stisnute njuške, doimaju se kao da poslije smrti ismijavaju svoga ubojicu.
Idealist s planina stoji raširenih nogu iznad nekoliko velikih rupa i upravo puhanjem i pljuckanjem hladi svoje oružje, elegantni američki Colt 35, koji je navodno izmamio, ili prije ukrao od američkih vojnika što su oslobodili koncentracijski logor u kojem se Idealist s planina upravo borio s teškom dizenterijom. Osim pištolja, od Amerikanaca je preuzeo i izrečicu no problem, kojom se u posljednje vrijeme ipak opreznije koristio.
Pristojno se pozdrave i Idealist s planina zatim pošteno lupne petama svojih okovanih čizama.
– Jako su radoznale, šugavice – tiho objasni zapovjedniku kad primijeti njegov začuđen pogled. Lupne ponovno i stvarno, uskoro iz velike okrugle rupe izviri glava a zatim i tijelo radoznale tekunice. Idealist s planina zapuca. Zapovjednik se strese, jer ga je metak zamalo pogodio u potplat.
– Glupačica! – više nježno nego ljutito kaže Idealist s planina i svojom okovanom čizmom okrene truplo na leđa. I toj životinji iz njuške vire nesažvakana pšenična zrna.
– Jedu zajedničke zalihe, beštije. U jednu rupu dovlače žito koje ostane na polju. Skromnija obitelj bi od toga imala brašna za cijelu zimu. Navodno bi s tim trebalo nešto učiniti. Ne možemo svake godine računati na braću Ruse, da će nam pomoći u nestašici.
Idealist s planina ponovno lupne ispred rupe. Naiđe na posebno radoznalu životinju, koja odmah gurne glavu kroz rupu.
– Eh, tekunice glupačice! – poviče opet Idealist s planina i tekunica skupo plati svoju radoznalost. Zapovjednik već mirnije podnese fijukanje metka pokraj drugog potplata.
– Znam da je to neznatan doprinos rezultatima kolektivne žetve i osiguravanju prehrane naroda – skromno primijeti Idealist s planina i opet počne hladiti cijev pištolja.
Zapovjednik šutke oda priznanje Idealistovim nastojanjima. Ali ipak, kao čovjek sa sela, ne može izdržati da ne napomene: – Mi smo im ipak davali nekakvu šansu. Ispunjavali smo im rupe vodom i svaka je tekunica mogla odlučiti hoće li poginuti u obrani svoje nastambe ili će pobjeći kroz drugu rupu.
– Ali tada još nisu s polja odvlačile društveno žito.
To zapovjednik mora priznati. I tako prijeđu na stvar. Idealist s planina predloži zapovjedniku da sjednu. U miru o svemu porazgovaraju, a Colt 35 je nijemi svjedok njihova važnog, za sudbinu logora možda i presudnog razgovora. Zapovjednik u njemu kratko ocrta prilično hrabru namjeru, na koju gaje dijelom potaknuo mlađi agitator Chomič, a dijelom znanstvenik Blažený, naime: da se skora proslava narodnog ustanka iskoristi ne samo za obilježavanje djelovanja junačkih boraca i ilegalaca, čiji se broj u logoru već popeo na šezdeset tri, nego i za uvođenje u kolektiv logora skupine od pedeset tri prostitutke iz Vydrice, čiji će se broj, prema obavijesti iz ministarstva, još povećati. Mlađi agitator je prvo predlagao da se to učini u obliku samokritike pred odabranim dijelom logorskog kolektiva. On se u početku slagao s tim rješenjem, ali kad je, premda tek na brzinu, proučio upitnike koje je prostitutkama ostavio Blažený i pod njegovim vodstvom su ga sve ispunile, morao je to rješenje odbaciti kao neprikladno, a i prilično riskantno. Njega samoga je prilikom čitanja tih nepristojnih i intimnih stvari obuzeo nemir, čak i uzrujanost i do jutra nije mogao zaspati. Zato je počeo razmišljati o dostojanstvenijem i odgojno učinkovitijem načinu prekidanja njihove izoliranosti od logorskog kolektiva, i to Ovako: aktivno ih uključiti u program logorske vatre u povodu ustanka. Zapovjednik nakon dugog izlaganja upitno pogleda svojeg sugovornika.
– No problem – odgovori Idealist s planina.
Zapovjednik to shvati kao slaganje. Zamislio je to tako, objašnjava dalje, da prostitutke sa slijepim harmonikašem Janom Gumeným, kojega dobro znaju iz bratislavskih sumnjivih lokala, uvježbaju nekoliko osjećajnih, dirljivih narodnih pjesama i da ih izvedu uz vatru, na ruski i slavenski način zbornog pjevanja uz ples. A jedna od njih, koja ima pristojno samostansko obrazovanje, pročitala bi nekoliko ulomaka iz partizanskog dnevnika izvidnice Tamare, koji je, nakon što je NKVD premjestio Tamaru natrag u domovinu, sačuvan u logorskom arhivu.
– No problem – složi se Idealist s planina. Zatim uz lažnu skromnost napomene kako je i on vodio dnevnik borbi i da je također dobro sačuvan.
– Aha! – zapovjedniku se odjednom upali svjetlo. Zatim odlučni partizanski zapovjednik, koji bi uvijek počeo pucati prije neprijatelja, iz džepa zelene maskirne jakne izvuče blok papira i napiše kratku poruku za svoga zamjenika: „Donosiocu odmah predati borbeni dnevnik odreda.” Umjesto potpisa napiše šifru partizanskog radijskog odašiljača i pruži papirić zapovjedniku. Zatim i on njega upozna s borbenim planovima svoga odreda. Zapravo je samo jedan i odnosi se na to da za večeri uz logorsku vatru treba osigurati i tekuću municiju. Ne žele opterećivati logorsku blagajnu, budući da će njihova rehabilitacija kasniti nekoliko tjedana, jer je odnos snaga u politbirou pola-pola, a ne može računati na obnavljanje nasilno prekinutih veza s alkoholnim monopolom. Sve bi riješila brza i iznenadna racija u selu gdje je njegov odred imao privremenu bazu i gdje je dobro upoznao mjesta na kojima se prije pekla, a i sad kad je to kažnjivo, i dalje se peče sasvim pristojna rakija od raži. Za to mu je potreban samo jedan kamion s ceradom i dopuštenje za kratkoročni izlazak iz logora za otprilike trideset ljudi.
– No problem – odgovori mu zapovjednik s jednakim razumijevanjem. Rukuju se. Idealist s planina želi ustati kako bi nastavio pucati, ali zapovjednik iskoristi priliku kad ih nitko ne može prisluškivati i zato brzo, sažeto i jasno iznese problem poboljšavanja kadrovskog profila zapovjednice ženskog logora. Također spomene i opiše dokaz njezine aktivnosti u pokretu otpora. Idealista s planina to toliko zainteresira da nakratko sasvim zaboravi na prehranjivanje naroda. Zapovjednik se uznemiri, u mislima mu se počnu javljati mračne slutnje mogućih komplikacija. Ali nakon posljednjeg no problem mu se lice razvedri.
Kolt, koji se za vrijeme razgovora ohladio, uskoro će prekinuti svoju šutnju. Idealist s planina čvrsto stisne njegov glatki rukohvat i ponovno raširi noge. No prije nego što lupne nogama, iznese primjedbu koja njegovu pucanju nasred gologa brda, punoga rupa koje su izbušile tekunice, da novi smisao.
– I naš se klasni neprijatelj ovako zavukao u rupe.
Zapovjednik želi primijetiti kako nije siguran može li se i za njega upotrijebiti taktika lupanja nogama, ali kad vidi cijev kolta kako se podiže, radije proguta sumnjičavu primjedbu i počne se povlačiti na manje užareno tlo, ondje se okrene i brzim se korakom počne vraćati u logor. Korača, korača i odjednom se zaustavi. Usredotočeno gleda u zemlju. Poludio sam, pomisli, pa točno ovuda sam se i popeo. Malo se vrati. Ne, stvarno pred nijednom rupom ne vidi nijednu mrtvu tekunicu. Jesu li ih druge tekunice povukle natrag u rupe? To mu se čini nevjerojatnim, ali oči ga ne varaju. Mora postojati neko logično objašnjenje za nestanak tolikih strvina. Zar i tekunice poslije borbe skupljaju i pokapaju svoje mrtve? Dok je bio u časničkoj školi, odjednom se sjeti, čitao je o nekakvom crtežu koji su upravo bili otkrili u medvjeđoj pećini. Na njemu suborci pokapaju svog medvjeđeg vođu kojeg su ubili ljudi i žale za njim tipičnim ljudskim gestama žalovanja. Ali to su bili medvjedi i to je bilo davno. Možda su tekunice povukle svoje mrtve u rupe samo zato da bi im iz zuba izvukle neiskorištena zrna i spremile ih u svoja spremišta?
– To su onda nemoralna bića – kaže zapovjednik glasno i začuđeno se zagleda u velike rupe koje otkrivaju zastrašujuću i tajanstvenu tamu. Gleda u takvoj nevjerici i tako dugo dok mu se ne zavrti u glavi, obuzme ga neobična tjeskoba, među udaljene zvukove pucnjeva iz pištolja kao da se umiješaju nekakvi jecaji koji se pretvaraju u povorke osakaćenih tekunica što mole za milost. Nema milosti, pomisli na ruskom, a uto se začuje još jedan pucanj na brdu.
– Krajnje je vrijeme da posjetim obitelj, pomisli kad dotetura do potoka i počne umivati lice hladnom planinskom vodom.

20


Bože, kakvo nevino tijelo


Lupnu potpetice, zalupe se vrata i Zigmundovo tijelo opet padne na ležaj za pregledavanje. Ernička prvo s olakšanjem odahne što je zapovjednik logora napokon otišao, no odmah se i uznemiri. Odgurne platneni paravan i prestane se bojati čim pogleda doktora: on leži nauznak i prigušeno, pomalo histerično se smije. Zatim se okrene prema njoj i ambulanti i smijući se kaže:
– Eh, vi kurve, skroz ste ga izbezumile. Jadnik, zbog vas će na kraju poludjeti. Stalno mi nešto pripovijeda o nekakvim krznatim životinjicama koje nestaju u dubokim rupama, želio me uvjeriti da je to vidio vlastitim očima, poslije i u snu, stalno su nestajale u rupama i ondje su se hihotale. To je jasna freudovska simbolika, možda je povezano i s kabalom, ali nije si dao reći, ne želi vjerovati da je zapravo sanjao o vašim međunožjima, vražice! Sva sreća da je odmah došao k meni, mogao je upasti u nevolje. Morao sam mu dati nešto za smirenje. On zbog vas gubi živce, a s takvim pričama mogao bi izgubiti i dobar glas, a što vi radite? Tučete se kao babe na tržnici. Baš lijepo predstavljate najstarije zanimanje na svijetu. Zaslužile ste da... Zigmund ustane. Doima se ljutitim, iako se kod njega nikad ne zna kad misli ozbiljno. No sad joj sasvim ozbiljno zapovjedi:
– Daj da vidim trbuh!
Ernička odmah podigne logorsku spavaćicu i malo spusti Knechtferyfrove gaćice. Modrica na trbuhu je još velika, ali više nije ljubičasta, nego plavičasta.
– Ta udara kao konj – zavrti Zigmund glavom. – Nadam se da nekom napaljenom frajeru neće pasti na um da je siluje dok ima cipele na nogama. Hajde, pokupi krpice i idi u sobu, ovdje te više ne mogu zadržati. Još će me optužiti za nešto.
– Više ne mogu. Već sam trudna.
– Ne lupetaj! – oštro kaže Zigmund i kao da se malo uplašio.
Ernička samo žalosno kimne. I tiho doda:
– Tako da sa mnom možete raditi one stvari.
– Ne izazivaj – Zigmund se za svaki slučaj udalji od ležaja.
– Onda mi bar dajte nekakvu injekciju da pobacim. Prošli put sam pobacila kad mi je ona baba Mulfuldova dala da nešto popijem i onda mi je još skakala po trbuhu, bilo je grozno. Sad sam se nadala da će biti dovoljno da me Berta dobro udari. Ali razočarala me, vi ste mi jedina nada, inače će me Madla ošišati i baciti u samicu, ili će me poslati u Ilavu.
– Ne u Ilavu – strese se Zigmund. Zagleda se u Erničku. Bože, kakvo nevino, anđeosko lice, a i tijelo. Mora sjesti kraj nje. Pogladi je po nevinom licu, prijeđe rukom i po grešnome tijelu. I pod logoraškom spavaćicom osjeća kako joj se dojke povećavaju zbog trudnoće. Naglo povuče ruku i jednako naglo kaže:
– Trebala si ostati u samostanu. Što si mislila da ćeš izgubiti ako ne upoznaš muškarce? Dat ću ti injekciju, ali ako od nje ne pobaciš, više ti ne mogu pomoći. Ono pseto Plažák me stalno vreba i ja zbog neke... pripremi stražnjicu – i Zigmund joj da injekciju. Boli, peče, ali Ernička se sretno osmjehuje. Ganula ju je Zigmundova dobrota. Šteta što je tako nezainteresiran za žene.
Raznježenost prema Zigmundu još traje kad se na vratima ordinacije pojavi Chomič u svojoj nezaobilaznoj jakni. Ernička se skrije iza paravana.
– Je li se osvijestila? – čuje zabrinuto Chomičevo pitanje.
Nažalost je – odgovori Zigmund, ali Ernička se zbog toga ne ljuti na njega. Čak ni kad doda: – Ali na trbuhu još ima modricu. A u stražnjicu je upravo dobila jednu konjsku injekciju, tako da ni nju još ne smiješ dirati.
– Ma molim te! – vrlo ogorčeno poviče mladi agitator i Ernička mora staviti ruku na usta da se ne bi nasmijala. – Poslali su me po nju iz zapovjedništva logora – ozbiljno nastavi Chomič – jer s njom imamo specijalan agitatorski plan.
– Bilo bi dobro da prestanete s tim glupostima u koje ne vjeruju ni petogodišnjaci – odjednom se naljuti Zigmund. – Ako želiš učiniti nešto korisno za nju, pošalji je natrag u samostan! Pošalji ih sve tamo i imat ćemo mira od žena.
– Ali, Zigi, zašto si danas tako nervozan. Nisi se naspavao? Ili ti karte opet nisu išle? Usput rečeno – i Chomič nastavi prigušenim glasom – netko te užasno ogovara u logoru, pripazi na to, jer tvrdi da si odvratan pokvarenjak, ovdje u ambulanti držiš neku ženu, preko dana je skrivena, a navečer je s maskom na licu vodiš u kartašku baraku i primaš oklade – Chomič još više utiša glas – navodno vrlo visoke svote na to kakva je dolje, onakva kao što joj je kosa, potpuno crna, ili neke druge boje i – to Ernička jedva čuje, jer Chomič govori tako tiho i još mu glas podrhtava od sramote i ogorčenosti – onda ih pozivaš da o tome glasaju kao na sastancima, tko je za, drugovi, a tko je protiv, a skoro uvijek pobijediš ti, kad ta nemoralna žena skine odjeću, ali masku navodno nikad ne skida. Ja znam da je to samo glupa provokacija, obojica vjerojatno znamo tko je širi, ali molim te, pripazi, posebno ovih dana kad se priprema velika racija u čast skorih obljetnica...
Ernička je zaprepaštena onime što je čula o Udovici, ali nema vremena o tome razmišljati jer riječ racija u njoj odmah otkrije neki duboko skriveni kôd straha, tako da je odmah počne probadati u izudaranom trbuhu. Uvijek se panično bojala racije, ona je uvijek bila povezana s psovkama i uvredama da su kurve, uličarke, štajgerice, drolje i flundre, s grubim ponašanjem policajaca s odjela za moral i na kraju, s ponižavajućim pregledom kod policijskog doktora koji ih je uvijek gledao kao da će ga ondje dolje nešto ugristi.
Chomič je očito svoje predbacivanje Zigmundu završio oštro, jer je on rezignirano rekao: – Da, radim na samouništenju. Pomiri se s tim. Ovdje ti je ona mala. Nemoj se skrivati – odjednom odgurne paravan – nisi ti kriva što u logoru nema boljih spavaćica. Idi u sobu – kaže mrzovoljno i više se ne brine za nju.
Ernička pokupi stvari i preseli se u sobičak koji već pozna. Chomič ide s njom, vuče nekakve papire i knjige. Ernička sjedne na krevet i pogleda agitatora.
– Upozorili su me na tvoje stanje – kaže Chomič. – Inače, one gadure su za sve okrivile Mandu, ali Matilda im ne vjeruje, ipak je Mandi dala propusnicu.
Ernička to prihvati ravnodušno. Baš joj je sad do Mande. Chomič joj objasni na kakvu su ideju došli on i zapovjednik. A Idealist s planina im je stvarno dao dnevnik partizanskog odreda, on iz njega želi odabrati mjesta koja su pogodna za čitanje, a i u kojima ima osjećaja. Ernički je svejedno, samo napomene da ima slab glas i da je se ionako neće čuti dalje od trećega reda. Chomič je utješi time da je upravo u logor stigla estradna glazbena skupina koja je imala sumnjiv repertoar i još su ga branili, zbog toga su dobili po šest mjeseci i što je najvažnije, zajedno s njima stigla je i oprema za ozvučenje.
– Vodi ih Miki Komi, zabavan momak. Govori češki, stalno ubacuje poštapalice. Poslije ću te upoznati s njim.
Ernička i to sluša bez zanimanja. Chomič se osjeća nelagodno. Pokaže joj nekakvu crnu bilježnicu, otvori je, lista i ne zna što bi.
– Morat ćemo malo urediti ovaj partizanski dnevnik. Pokušaj pročitati... ovu stranu. Malo se još osjeti miris baruta – napomene dok Ernički dodaje crnu bilježnicu. Nekako je teška, a kad je približi licu, njoj miriše na duhan iz jeftinih cigareta. Zapisi su začudo vrlo čitljivi.
25. kolovoza
Gnjev naroda još nije svuda prekipio. Komesar M. održao je govor u vrbiku. Što vas sprečava da svrgnete Tisu? Ništa. Za Judine škude prodaje Slovačku fašistima. Opet ništa, šute. Ali gnjev naroda će sigurno zakipjeti, uskoro će zakipjeti.
29. kolovoza
Životno važna informacija iz grada. Bat’ine gumene cipele su u skladištu. Noćni pohod. Osiguranje. Straža ispred skladišta. Zasvijetli plamen šibice. Sad! Više nikad neće pušiti, budala, zadovoljno šapne Fero R. Plijen je golem. Odjednom zasvijetli baterija. Škljocnu osigurači pištolja. Čuju se koraci koji se približavaju. Još malo i zasut će ih paljba. Ne pucajte! prosikće komesar M. Prepoznao je mladiće koji ovamo dolaze s curama. Mučna napetost popušta. Cipele dobro pristaju.
Ernička se nakašlje i upitno pogleda agitatora.
– Dobro, samo ne tako bojažljivo. Oni su vjerovali u svoju istinu... Samo previše hvale cipele, iako onda još nisu mogli znati da je i Bat’a naš neprijatelj. To ćemo malo popraviti. I na Omladinskoj pruzi smo malo prepravljali partizanske dnevnike prije čitanja.
–1 ja uvijek malo prepravim svoja sjećanja – skromno primijeti Ernička i vrati Chomiču crnu bilježnicu. On ne obrati pozornost na njezinu primjedbu. Sjedi na stolcu, prebacio je nogu preko noge, u krilo je položio otvorenu bilježnicu. Valjda su ga odjednom obuzela sjećanja na njegovu voljenu prugu, pomisli Ernička. Kad joj je prvi put pripovijedao o njoj, to ga je na zanimljiv način uzbudilo. Zar je i sada tako? I zato to skriva bilježnicom? Pozornije se zagleda u Chomiča i zbog iznenadne žudnje počne se gnijezditi na krevetu. Chomič podigne glavu. I on se plaho osmjehne.
– Znaš, Ernička...
– Da...
– Kad ovako sjednem...
– Da, Stanko...
– I još rukom poduprem bradu, mislim da prilično nalikujem Vladimiru Iljiču na slici „Lenjin u Razlivu”, zar ne?
Ernička samo zaprepašteno gleda u Chomiča koji je pocrvenjeo.
– Misliš na onog ćelavca iz radionice, koji visi između onog s bradom i onog s brkovima i tako je ružan da...
– Ali, Ernička – ljutito reagira agitator i odmah pogleda prema vratima. – Ti si baš... – kaže to gotovo nesretno, kao dijete. Naravno, Ernički ga odmah bude žao. Pomirljivo kaže da je on kriv za to. Da je ispunio ono što je obećao prve večeri, dok su se onako lijepo naslanjali na dovratke i povjerljivo razgovarali o koječemu, mogla je već biti preodgojena. Ali zaboravio je obećanje, onda neka se ne čudi. Nije zaboravio, počeo se braniti, samo bi se o tome morao konzultirati s Plažákom. S njim ne, to ne! – užasne se Ernička. Kad zamisli njegovu ručetinu koja užasno smrdi po luku i tlačenici, odmah ima osjećaj da će se opet onesvijestiti. Chomič misli da joj još nije dobro, zato je bolje da krene. Počne ustajati iz svoje lenjinske poze.
– Doktor Zigmund pretjeruje, Stanko. Jedan udarac nogom...
– Ali sigurno ne možeš spavati na trbuhu.
– Ionako spavam na boku. Na trbuhu se sanjaju nepristojni snovi.
Chomič se tome začudi.
Kad ga Ernička upita u kojem položaju on ima nepristojne snove, samo se zacrveni. Onda ga Ernička upita, zar kod kuće nisu nikad razgovarali o svojim nepristojnim snovima. To ga već sasvim zbuni. Šapne da su njegovi roditelji učitelji, a i sestra je učiteljica. Sad stvarno mora ići. Pomalo nervozno skuplja svoje papire sa stolića. Na pod padne knjiga koju je donio sa sobom.
– Aha – odjednom se sjeti – ovo sam htio dati Matúšu. Vratio se iz bolnice i sad ga ovdje liječe.
Ernička se ne može odmah sjetiti tko je Matúš.
– Onaj franjevac, pa prešli ste na ti. Nije mu onda pomogao ni penicilin, morali su ga poslati u okružnu bolnicu.
– Novak... – shvati Ernička i zaprepasti se. Potpuno je zaboravila na njega.
– Ostavit ću je ovdje, dobro? Kad ga ujutro vidiš, daj mu je. Stižu duge logorske večeri, kolektivno ćemo je čitati u baraci za agitaciju.
– Baš je debela – začudi se Ernička. Uhvati je u ruke, pogleda naslov. A.S. Makarenko: POČINJEMO ŽIVJETI.
– Na Omladinskoj pruzi smo se svi zaljubili u njega. Pod njegovim utjecajem sam i napisao pjesmu Gradimo svoju sreću – ushićeno kaže Chomič i odjednom i on sjedne na krevet, slučajno baš kraj Erničke.
– Vidiš... mogao bi mi ju je napokon izrecitirati.
To je primamljiv zahtjev. Chomič odmah počne glasnije disati. Čak kao da mu se uskoro ne diže samo jakna na prsima. I zato Ernička brzo, opet ne kao profesionalka, kaže:
– A onda bismo jedno drugome mogli pružiti malo sreće, Stanko. Znam gdje doktorov pomoćnik skriva ključ od skladišta. Tamo ima i madraca i plahti – Ernička već šapće.
– To ne možemo, zbog toga bi me... Kad bi nas netko... i mogla bi... – Chomič guta riječi i počinje se sav tresti.
Ernička ga čvrsto uhvati za ruku. Kako ne bi podlegla iskušenju – ako doktorova injekcija ne pomogne – da svoju trudnoću svali na tog neiskusnog dečka, odlučno kaže:
– Ne moraš se bojati da ću ostati trudna, Stanko, jer vjerojatno već jesam, s jednim mornarom.
Chomičeva reakcija Erničku uvjeri u to da rijetko koji muškarac može podnijeti istinu. Osjeća kako se on pokraj nje sav ukočio. Zatim naglo izvuče ruku iz njezine, odmakne se od nje, povlači se prema vratima, napipava kvaku. Uplaši se kad je ne može odmah pronaći.
– Ti... prostitutko jedna.
Ernička se samo osmjehne poput krivca. To ne pomaže, mladi agitator nezaustavljivo bježi od nje. Ostane sama s Makarenkom u drugoj ruci. Odsutno lista knjigu i misli koliko je bilo jednostavnije dok je još bila obična kurva.

21


U Vydrici strah i pustoš


Svijet za koji je dvanaest sati dnevno šivala pamučne pregače, a koji će postati svijet sretnih masa koji koračaju u sretnu budućnost, Manda još nije znala gledati očima radne žene. Ali ni Vydricu više nije mogla gledati očima bezbrižne kurve. Bojazan od racija, koje su u posljednjih deset godina postale sastavni dio opasnog i uzbudljivog šarma tih uličica, sad je u Vydrici zamijenio istinski strah. U uličicama osvijetljenima plinskim svjetiljkama, stisnutima uz strmi brijeg ispod dvorca, strah je stizao sa svakim oštrim zvukom na kamenim kockama, sa svakim otvaranjem vrata krčme Kod partizana. Smijeh bi se odmah utišao. Cigani bi spustili glazbu za pola oktave, uzdasi iza zavjesica od krepa, ionako već prigušeni, ne više glasni i slobodni zvukovi tijela što se pare, potpuno bi se utišali u jastucima. Manda je počela shvaćati da je njezino zanimanje svarno u historijskoj likvidaciji. U logoru još dugo ne bi povjerovala u to.
Mislila je da bi te dvije noći mogla prespavati u svojoj sobici kod Duge. Kako ne bi previše riskirala, navečer će se brodom odvesti do Petržalke i u Au-caféu ili u Leberfingerovom restoranu naći će nekog provincijalca kojeg onamo nije privukao pogled na dvorac, nego upravo loš glas tih mjesta. Veliki, a poslije rata i pusti park i zarasle obale Dunava, ženama iz Vydrice su ljeti pružali dovoljno prilika za kratak odnos s nezahtjevnim provincijalcima. Poslije borbe s onom odvratnom Bertom, Manda ima bolni podljev na lijevoj dojci i pomalo natečene usne. No prostitutke nikad ne dopuštaju poljupce u usta, to bi bilo previše intimno i danas će klijenta odmah usmjeriti pod suknju, ili će se negdje nasloniti na stablo i straga ga pustiti među bedra. Pristojne očeve obitelji to uvijek toliko uzbudi da često ne uđu više od jednom ili dvaput i gotovi su. Manda samo od pomisli kako je muškarac počinje straga pipati ispod suknje osjeti kako je napaljena. Zato se skromno nada da će navečer u Au-caféu naletjeti na nekog izdržljivijeg provincijalca. Još kad bi bio darežljiv... Duga grubo sruši njezine planove.
– Odmah nestani odavde, kurvo! – dočeka je s ljutitim siktanjem u polupraznom lokalu.
Manda mu želi objasniti da nije pobjegla, da se ne mora ničega bojati, sad je udarnica i dobila je propusnicu za izlazak iz logora. Ali Duga joj ne dopusti ni da otvori usta, samo je uhvati za lakat i grubo je gura van. Mogla bi tog kukavicu lako odbaciti stražnjicom, tako da odleti na drugu stranu lokala, ali ne smije napraviti ispad u Vydrici ako želi vidjeti svoje dijete i susresti se s Tante.
– Gore su mi stvari, gade jedan – prosikće na Dugu kad se nađu u hodniku ispod stubišta.
– Idi ih tražiti na policiju i da više nijednu od vas nisam ovdje vidio! – zaurla Duga na nju i tako je izbaci na ulicu da Mandi zamalo ispadne kovčežić iz ruke. Posudila joj ga je majstorica, a ta dobra žena joj je u njega gurnula i tri nove haljine-pregače.
Kad napokon, na neravnoj ulici, skliskoj od muške i konjske mokraće, povrati ravnotežu, bijesno pogleda u zatvorena vrata lokala. Osjeća se kao da je u trbuh upravo dobila konjski udarac. Cijelo tijelo joj se počne tresti, noge je jedva drže. Ali mora se pribrati, nema vremena prepustiti se osjećaju poniženja i ljutnje. Mora naći prenoćište. I tako odluči iskušati sreću kod Gospođice.
Usidjelica Božgayová, koju u Vydrici oduvijek znaju pod nadimkom Gospođica, još uvijek radi kao dostavljačica i poslužiteljica u banci. Ondje je preživjela već tri režima i barem još toliko direktora. Ona je čudakinja, ali ljubazna osoba neodređene nacionalnosti, velika vjernica i zbog toga uvjerena da je sve, posao u banci i prostituiranje u Vydrici, mudar Božji dar. Ali kad na pragu svoga stančića ugleda Mandu s kovčegom, sitnom rukom joj pokaže da ode.
– Ti, ja ne šelim... – počne slično kao Duga. Na sreću, pristane saslušati objašnjenje. A kad Manda, uz propusnicu, izvuče iz kovčežića i sasvim novu pregaču, pruži joj je i slaže kako se navečer, kad se u logoru zajednički sjećaju lijepih vremena u Vydrici, uvijek jedna od njih sjeti i nje, kako se brinula o njima, provjeravala odlaze li redovito na ispovijed i koliko su od tjednog utrška sačuvale za starost, Gospođicu to dirne. Obriše suze i bez daljnjih pitanja dopusti Mandi da kod nje prespava dvije noći.
Manda odloži kovčeg i omotnicu. Skine šešir, koji joj je također nabavila Daska, kako bi izgledala kao pristojna građanka kad se nađe s njezinim mužem. U lijepom umivaoniku od emajla opere lice i ruke nakon puta i zatim malo sjedne na kauč presvučen čistim voštanim platnom. Dok joj Gospođica kuha čaj, Manda je promatra i misli kakvu je samo sreću Božgayová imala u životu. Takvo je bespolno biće da cijelog života nitko nije tražio od nje da radi nešto drugo osim da šuška bankovnim papirima. U svojoj nevinosti valjda i ne sluti kako je to kad je žena obdarena tijelom koje stalno žudi za seksom, kakvo ima Manda. Dovoljno je da bedra pritisne uz hladno, glatko platno na kauču i već joj se, poslije tjedana posta u logoru, bedra počnu rastvarati i to joj ne može zamjeriti ni onaj tko ju je takvu stvorio.
Gospođica servira čaj u novoj pregači. Prilično ju je razveselila, budući da se sad u trgovinama sve kupuje samo na kupone, a njih u bankama još ne dijele. Manda sluša Gospođicu kako se žali na režim i jedva je razumije, pije čaj i veseli se što će djetetu odnijeti cipele i neke kupone za odjeću, čak i bonove za šećer i slatkiše. Zatim pristojno zahvali Gospođici za čaj i kaže da bi rado otišla u grad.
– Evo – Gospođica joj odjednom gura nešto u ruku. Manda misli da je to kondom zamotan u papir, počne se stidljivo odupirati, no istodobno stisne ruku. Onda otkrije da je to novac.
– Ako mislila kafu, malo kruna imati – dobrodušno se osmjehuje Gospođica.
Manda je dirnuta. A zatim i zaprepaštena, kad na ulici otvori dar i vidi da joj je Gospođica, poznata ne samo po svojoj bespolnosti, nego i bolesnoj škrtosti, u ruku utisnula novčanicu od tisuću kruna. I tako umjesto u krčmu Bláhová zahrada, gdje uvijek smrdi po ustajalom pivu i neprovjetrenim hlačama, Manda ode u kavanu Berlin. Naruči kavu sa šlagom i počne sa zanimanjem slušati kavanske razgovore. Sluša tek kratko, ali i to je dovoljno da shvati zašto je Gospođica bila tako darežljiva: svi tihim glasom govore o skoroj promjeni valute. Osobito kad su to posljednjih dana, kao imperijalističku izmišljotinu, odlučno opovrgnuli svi iz državnog vrha, i Gottwald, i Zápotocký, i Široký, čak i Šmidke i Husák. Iz toga je svakome bratislavskom purgaru jasno da će sigurno doći do promjene valute.
Kava sa šlagom, u koju kao da je umiješana stvrdnuta cikorija, Mandi odjednom više nije ukusna, premda su za njom u logoru žudjele više nego za muškarcima. Ne popije ju do kraja, plati, ostavi konobaru veliku napojnicu i uz nejasnu ali lošu slutnju izađe na ulicu. I premda je to imala u planu tek za drugi dan, potrči prema korzu. Trgovina sa šeširima je zatvorena. Zato uđe u prolaz pokraj trgovine, gdje Tante ima sličan, malen stan kao Gospođica, samo s velikom kaljevom peći u salonu. Manda se peći uvijek divila zbog njezine ljepote, a i zato što po cijelu noć zadržava toplinu i djeca se ujutro ne moraju tresti od hladnoće. Stan je Mandu privlačio podjednako kao i trgovina elegantnim šeširima i rukavicama koju je držala Tante.
Sva zadihana pozvoni i nestrpljivo čeka da zaštropoće lanac na vratima i Tante proviri kroz pukotinu, prepozna je i pusti unutra. Ali nitko ne otvara vrata. Manda se vrati na ulicu. Kroz izlog pokušava vidjeti unutra, da Tante možda ne sjedi iza napola navučene zavjese i raspakirava novu robu. Ne vidi je ni ondje. Bespomoćno stoji pred izlogom. Iznenadi se kako je prašnjav, šeširi u njemu kao da su isti oni od proljeća. Pogled na robu zaklanja i velika fotografija nekog muškarca nasred izloga. Manda procijeni da takav ružan muškarac, s velikim ušima i bez šešira, ne može biti reklama, nego neki novi vladar. Ali ne sliči ni jednom od onih u radionici. Kad bi barem izgledao kao tatica Masaryk, čijim su se lijepim fotografijama kao djeca odlazili diviti pred izloge Schönfeldove papirnice. S tako ružnim muškarcem ne bi htjela ni večeras otići. Manda se udalji od izloga. Kako bi došla k sebi, odluči otići u gostionicu Fajka.
Dok hoda Michalskom ulicom, njezino srce, srce buduće sitne poduzetnice, steže se od tjeskobe. Nestala je Neherina trgovina s tkaninama i parolom Naš kupac – naš gospodar, i elegantna krznarija Tichog i Ježdíka, pred čijim izlogom se moglo tako lijepo sanjariti o bogatom suprugu koji bi prekrio njihova tijela perzijanerima. Čak su uklonili i reklamu konja, koji je noću svijetlio poput svjetiljke. Kad se približi Fajki, vidi da je u likvidaciji i Pallehner. Veliki izlozi njegove robne kuće oblijepljeni su papirom za pakiranje i starim tapetama. Ploča na pročelju još uvijek visi, ali očito ju je netko već pokušao strgnuti. Manda odjednom shvati što su značili svi oni agitacijski govori u logoru. Prisiljavali su ih da navečer odlaze na njih, a smiješni agitatori su stalno govorili kako je likvidirano to i to i mora se likvidirati još ovo i ono, ali ona je slušala tek na pola uha, jer joj se nakon dvanaest sati udarničkog rada uvijek spavalo. Nije shvaćala da agitatori prijete ne samo cijelome svijetu, nego i njoj, budućoj obrtnici.
Fajka je, kao i uvijek, bila puna i užasno zadimljena, ali nekako žalosna. Manda sjedne u manju prostoriju iza šanka, naruči grah i pivo. Sjedi deset minuta, pola sata, ali stolu ne priđe nikakav torbar koji bi je pokušao nagovoriti da kupi slane krumpire, bademe, usoljene ribice, kolutić sira ili barem lutriju. Prije bi ga, ako čovjek ne bi ništa htio kupiti, barem natjerao da za jednu krunu s njim zaigra par-nepar. A kad bi u krčmi nekom muškarcu uspio prodati nožić, odmah bi šapnuo njegovoj pratilji kako je i njoj potrebna zaštita i diskretno bi joj u ruku počeo gurati zajamčeno kvalitetan kondom. Sada i u ovoj krčmi, umjesto nagovaranja torbara, svi slušaju potiho izgovorene alarmantne vijesti o promjeni valute.
Manda ne popije do kraja drugo pivo, plati i vrati se u Michalsku ulicu. Većina izloga je mračna, samo u zlatarnici svijetli mala svjetiljka, osvjetljava nekoliko srebrnih lančića na baršunastom jastučiću i natpis ZLATO NEMAMO. Možda je to samo trik, pomisli Manda.
Takve natpise istaknuli su zlatari i kad je ovuda prolazila fronta, na slovačkom i na ruskom, ali to im nije pomoglo, Rusi nisu vjerovali zlatarima jer su buržuji. Manda je ono malo svoga zlata tada već spremila kod Tante. Bila je njezina stalna klijentica, tada joj je dobro išlo, časnici su kod nje potvrđivali svoju muškost, pili rakiju, do besvijesti pjevali Lili Marlen i još više plačljivu Eriku, gurali su glave među njezine dojke i jadikovali za svojom Mutter u bombardiranim njemačkim gradovima. I darežljivo su plaćali. Zatim je imala peh s trbuhom. Tante ju je prihvatila k sebi tri mjeseca prije poroda, sjedila bi uz kaljevu peć i počela je bojažljivo sanjariti kako bi to mogao biti njezin stan i kako bi od Tante mogla preuzeti mali obrt i podići dijete kao poštovana građanka, ne bi pred njim morala skrivati od čega zapravo živi. A Tante joj je, budući da ju je snaga napuštala i rado bi se pod stare dane vratila u Beč, sama ponudila preuzimanje obrta. Kad je Manda počela na crno trgovati šećerom, kako bi skupila potreban novac, s iznenađenjem je otkrila da ima nešto ne samo među nogama, nego i u glavi – i upravo je ta kombinacija za njezine ortake bila vrlo privlačna. Racija i logor su sve prekinuli, ali Manda je bila uvjerena da je to samo privremeno, novi režim se mora učvrstiti, a onda će se sve vratiti u kolotečinu.
Kad je danas došla u Vydricu, njezina je vjera poljuljana i... opet uđe u prolaz pokraj trgovine šeširima i nestrpljivo se popne po stubama. Zvoni, ali nitko joj ne otvara. Možda je otišla nekoj prijateljici, ili je na nekoliko dana otputovala u Beč, sama sebe smiruje Manda. Ali zna da Tante navečer nikad ne izlazi iz stana, a u Beč se više ne može otputovati tek tako, tramvajem.
Ponovno pozvoni, zatim zalupa po vratima. Na stubama se čuju koraci, oprezno izviri nečija glava s uvijačima. Manda prepozna Tantinu susjedu, radnicu u tvornici konca, kojoj su poslije rata dodijelili stan jednog hotelijera koji je pobjegao pred frontom.
– To ste vi? – s olakšanjem se osmjehne žena. Manda od nje dozna sve. Tantin obrt su ukinuli i prije nekoliko dana su je odvezli u neko selo kraj mađarske granice.
– Ali zašto? – očajno upita Manda. Susjeda samo slegne ramenima, kaže joj da se ovdje ne zadržava dugo, jer policija navečer kontrolira stanove, kako ne bi bili pokradeni. Susjeda nestane, a Manda istetura na ulicu. Pogleda mračni izlog trgovine koja joj nikad neće pripadati. Ne preostaje mi ništa drugo nego da postanem ta njihova drugarica, pomisli i počne se smijati. Smije se tako da se mora rukom uhvatiti za zid. Glavom udara u staklo i ono počne zveckati, čak kao i da počinje pucati. Manda se pribere, ulica je na sreću pusta i mračna.
Vraća se u Vydricu, sluti da je to posljednji put. Na uglu Štukove i Floriánske ulice kimne joj neki muškarac. Manda oklijeva, zatim polako krene za njim. Muškarac napravi nekoliko brzih koraka, naglo se okrene s rukama u džepovima i rastvori bijeli baloner. Ispod upalog trbuha mu se nešto diže, ali u mraku prolaza Manda jasnije vidi samo njegova bijela, mršava bedra.
– I što? – grubo kaže, okrene se i vrati u Floriánsku ulicu. Prati je hihotanje onog jadnika. Uvijek sve na svijetu moraju zasrati, pomisli Manda sad već otupjelo.
Kad se kod Gospođice počne svlačiti, sjeti se Daskinog muža.
Zamoli od Gospođice šaku čaja od kamilice, na plinskome kuhalu zakuha vodu u lončiću, ostavi kamilicu da malo odstoji, skine se i već pomalo pospana, komadićima namočene vate opere modricu na dojci. Na kraju od komada gaze, koji također pronađe u kovčegu, napravi oblog, stavi ga na modricu i zatim, s rukama na dojci, usne.
Sanja o djetetu. Već je veliko. Obje već pripadaju sretnoj masi. Samo se šećer još uvijek prodaje na bonove.

22


Zaplet s bromom


Čellárovi udarnici i dvije žene oštrim se hodom približavaju rudniku. Iz zidnih novina na porti jučer su doznali da sad umjesto ugljena za državu kopaju crno zlato. U logoru vjerojatno za to još ne znaju, jer su im za večeru dali istu splačinu kao i uvijek, samo užasno slanu. Carmenina su usta tako suha i užarena da ima dojam kako je cijelu noć pila i pušila. Nježno rukom dodirne Čellára, koji hoda pokraj nje. Ali on je tako zaokupljen svojim planovima za novi rekord, koji bi još malo skratio njegovu zatvorsku kaznu, da ga Carmen mora snažno udariti u bok.
– Ha? – trzne se Jano.
– Daj mi piti, jer ću skapati od žeđi.
Čellár s remena skine metalnu bočicu u kojoj u rudnik nosi čaj i pruži je Carmen. Ona brzo odvrne poklopac i popije velik gutljaj čaja.
– Fuj, što je u tome čaju, Jano?
– Otkud ja znam? Mat’o, zaboga, pazi kako hodaš – opomene minera Mat’u, koji ispod pazuha nosi paket električnih kabela za eksploziv i svaki se čas okreće kako bi vidio Udovicu, koja hoda na kraju kolone.
– U čaj im ubacuju brom – šapne joj Udovica. – Onaj impotentni doktor to valjda radi iz pakosti.
– To je svinjarija! – ogorčeno procijedi kroza zube Carmen. I odmah joj je jasno zašto je Čellár uvijek tako klonuo, i kad na doručku u blagovaonici sjedne pokraj njega i dodirne ga cijelom dužinom bedra. Ne samo da mu to ništa ne podigne u udarničkim hlačama, nego Jano kao da i ne primjećuje da mu se na nogu ne naslanja metalna cijev, nego bedro plesačice zbog koje su ludovali u Bratislavi, ali i u Beču i u Pešti, mnogi muškarci koji nisu bili tako dugo bez seksa. To mora prestati, odluči Carmen i naglo iz boce izlije sav čaj. Čellár samo zine od čuđenja.
– To više nećeš piti. Danas ćeš izdržati, a od sutra ću ti ja kuhati čaj.
– Ali ja sam već sad žedan – zagunđa Jano.
– Eh, udarnice, onda dobro. Kad neki nadglednik... – Carmen zašuti i brzinom munje spremi Janinu bocu pod jaknu, jer ih je jedan iz pratnje primijetio i počeo im se približavati. Više se ništa ne događa, zato samo pogledom zaprijeti Carmen. Imaju naredbu da ujutro nepotrebno ne gnjave i ne zadržavaju one koji rade u rudniku. Zato i primopredaja na vratarnici uvijek prolazi brzo i bez problema. Žene iz prošle smjene već nestrpljivo čekaju Carmen i Udovicu, odahnu što su stigle na vrijeme i nisu premlaćene. Udovica napomene da ne bi bilo naodmet kad bi ih noću dobro istukli nekim debelim kobasicama. Žene se počnu hihotati, kažu joj da je može biti sram, udovicu, što je to poželjela te odjure na jutarnji autobus, a Carmen i Udovica se počnu pripremati za izdavanje svjetiljke.
Manca Štupová je već drugi dan na novome poslu ustanovila da je za seoske žene zanimljivija kao Udovica, žale je što je tako mlada ostala bez muža. A stari Vendrický je svako jutro ne može ni dočekati u radionici, kako bi se pred njom mogao prisjetiti svih udovica-klupica koje je poznavao i vrlo bi rado bio legao s njima na klupice da se nije bojao svoje žene. I uvijek na kraju ponosno kaže da je se više ne boji, ali koja korist, kad sad više ne može. Tako uvijek samo pljesne Udovicu po stražnjici, pogladi je po bokovima i zatim se, uz psovke ali vrlo marljivo, baci na posao. A kad muškarcima, koji dođu u radionicu da nešto sakriju kod njega, ponosno pripovijeda o svojim podvizima, uvijek uz uzdah doda: Da je bar socijalizam došao ranije, prije dvadesetak godina, ja bih toj udovički pokazao!
Carmen u prvom slobodnom trenutku skuha Čelláru jak ruski čaj, a kad ga nalije u bocu, čeka da neki nadglednik krene dolje, kako bi ga po njemu poslala svome udarniku. Ali nadglednici su se vjerojatno nekamo zavukli i kartaju. Dođu samo naučnici, stoje u gomili ispred prostorije za izdavanje svjetiljki, tu i tamo netko skupi hrabrost i gurne glavu kroz prozorčić, Carmen pomalo ljubomorno ustanovi da su njihovi pogledi češće uprti u Udovicu nego u nju. I počne je obuzimati strepnja da bi, kad bi se Udovica ujutro privila uz Čellára, on možda prije otkrio da to nije metalna cijev, nego žensko bedro. To je uznemiri.
Šutke pune svjetiljke vođom, oštećene odlažu na stranu. Naučnici se još uvijek motaju ispred njihove sobe.
– Rekla sam ti da to više nisu nevinašca – Udovica glavom pokaže prema prozorčiću. – Mogle bismo ih otići pogledati dok se tuširaju, kad izađu iz rudnika.
– Pa stvarno! – reagira Carmen. Još joj nije palo napamet da naučnici izlaze iz rudnika najmanje jedan sat prije rudara, jer ne smiju biti ispod zemlje duže od šest sati. Njih dvije su tada još slobodne i...
– Nema nikakvog rizika. Ako naletimo na stražara, reći ćemo da idemo po vodu za svjetiljke, jer kod nas nema vode. Lijeni su, neće im se dati provjeravati.
– Ali morale bismo naći nekakvu kanticu.
– Sigurno ćemo nešto naći u radionici.
Pogledaju jedna drugu, u očima im se vidi uzbuđenje.
– Uvijek sam bila slaba na njih, tijela su im skoro kao dječja. Kao da privijam dijete uza se, izaziva to i majčinski užitak, ali istodobno imaju sve kao pravi muškarci. Ali ta njihova nevinost...
Udovici zadrhti glas. I Carmen osjeća kako je obuzima uzbuđenje.
– Imala sam jedan trik za njih – šapće Udovica, bokom se naslonivši na Carmen. – Zapravo sam ga vidjela od frau Barón, koja je tada već bila vlasnica bordela. Ispred Parka bi zaustavila momka, poslala bi ga u trafiku po cigarete, rekla bi da ga ne može čekati jer joj se nešto kuha na štednjaku i zato bi mu odmah dala i napojnicu, da joj donese cigarete u stan. Tamo bi ga već čekala u kućnom ogrtaču, kako bi mu pokazala da je ispod njega gola.
– To je moglo biti opasno...
– Imala je nos prave kurve. Nikad joj nisu poslali tajnu policiju.
– A tebi? – bojažljivo upita Carmen. Malo se začudi što cijelo vrijeme obje marljivo čiste i pune svjetiljke.
– Dogodilo se... Jednom sam našla dvojicu tako nevinih mladića. Kad sam otvorila vrata, samo su se prekrižili i pobjegli. Onda sam do večeri čekala policajce, samo sam umjesto kućnog ogrtača obukla crnu haljinu. A navečer mi je na vrata pokucao njihov ispovjednik.
Udovica zašuti. Ruke joj na trenutak zadrhte na stolu.
– Kažu da je između vas uvijek ležao šešir...
– Priča se to... Prvo su me zbog njega htjeli strijeljati Nijemci, zatim Rusi, onda partizani... Ovdje sam, tako da možeš zamisliti kako je to uvijek završilo. Šećerašica je otkrila da se kockari klade kakva mi je, a Zigmund uvijek pobjeđuje.
– Stvarno? – u nevjerici upita Carmen. – Perverznjak! – kaže prezrivo kad Udovica kratko kimne glavom i slobodnom rukom zagladi svoju gavranski crnu kosu. Carmen shvati kakve sudbinske tajne žena zaokupljaju muškarce i osjeti nadmoć nad njima. Istodobno ih pomalo i žali, budale. Odmah se sjeti žednoga Čellráa, pokupi oštećene svjetiljke i bocu s čajem te krene u radionicu s idejom da će Čelláru poslati starog Vendrickog.
– Ti si došla, Karminka? Mislio sam da će lampe donijeti ona moja prepelica – razočarano je u radionici pozdravi Vendrický.
– Ako već uspoređujemo – kaže Carmen pomalo uvrijeđeno – više sliči drozdici.
– A da? – začudi se Vendrický. – Plava ili crna? – upita vragolanski.
– Pogodite. Ili sami pogledajte! – kaže Carmen provokativno i slaže svjetiljke na stol.
– Da pogledam? – odgovori Vendrický, ali na njemu se vidi da ga je Carmen zaskočila. Promijeni temu, proklinje udarnike koji su opet užasno uništili alat. Ali sad to neće samo tako proći. Sam će s kolima otići dolje i pošteno ih izgrditi, kako bi znali da trebaju čuvati imovinu i njegove radničke ruke.
Carmen je drago što je stari majstor tako ljut i želi osobno izgrditi udarnike. Tako će bar odnijeti Jani bocu s čajem. Kako se stari ne bi predomislio, provokativno mu kaže:
– Nećete im se usuditi ništa reći. Bojite se udarnika više nego svoje žene.
– Ja? – zahropće Vendrický. – Sad si me naljutila, Karminka. Da imam oštrog psa, zatvorio bih ga u kola i pustio na njih. Časna riječ! – udari se u prsa i pogleda kakav je to dojam ostavilo na Carmen.
– Psa ovdje ne možete naći, šteta riječi. Ali kad biste u kola sakrili mene, vidjeli biste...
I Carmen zanima kakav su dojam ostavile njezine riječi.
Vendrický iskolači oči. Zatim otvori usta. Onda zavrti glavom. Zatim se doima kao da će se onesvijestiti. To Carmen ne bi nimalo odgovaralo.
– Priznajte, Vendrický, da ste hvalisavac i da se još uvijek bojite svoje žene i ne usudite se ni pogledati kakvu ima Udovica.
Vendrický se samo pogrbi. Onda se uspravi. Guta na prazno. Zatim napokon kaže:
– Ali ti si zatvorenica.
– Najmanje tri sata me nitko neće tražiti. A rekli ste da se kola mogu zaključati.
– Da, da, lukavice... Ali ti me samo zafrkavaš, đavolice – doda odjednom s nadom u glasu. Carmen samo odmahne glavom. Vendrický odjednom odluči. Skine sa zida veliku torbu, prebaci je preko ramena, na glavu nasadi prljavu šiltericu. Drugu, još odvratniju, pruži Carmen. Ona je stavi na glavu i upitno pogleda Vendrickog. Stari ozbiljno kimne glavom. U naručje uzme nekoliko teških pijuka. Carmen uzme nekoliko lopata. Šutke prođu kroz radionicu. Vendrický nogom udari u željezna vrata, pojave se hrđave tračnice koje se na više mjesta križaju i odbačeni rudarski vagoneti. Vuku alat, dođu do izvoznog okna, Carmen prvi put vidi kako se sjajne tračnice spuštaju i zatim nestaju u podzemlju. Vendrický gleda u nju. Carmen mu šutke pokaže da se nije predomislila. Vendrický samo teško uzdahne, dalje vuče pijuke.
On će se imati čega sjećati, pomisli Carmen i time malo rasprši strah zbog svoje sumanute ideje. A možda će i ona jednom biti slavna rudarka, kao što je Paša Angelina slavna traktoristica. U najgorem slučaju, reći će da je slijedila njezin primjer. Odmah joj se sve čini zabavnijim. Starom Vendrickom uputi blistav, poticajan osmijeh.
– Beštija – progunđa stari – ovako se nisam bojao ni za vrijeme ustanka protiv Nijemaca.
Kola za alat na vrhu imaju nekakva zavarena vratašca. Vendrický ih polako otvori, polako u kola slaže pijuke i lopate, okrene se, kimne Carmen. Sagne se i plesačica se po njegovim leđima bez teškoća uvuče u kola. Za njom se zatvore vrata, škljocne brava, kola se odmah pokrenu. Još čuje brundanje Vendrickog, onda osjeća samo udare, čuje uzvike: Gurni! Povuci! Uspori! Idemo, idemo! Škripanje lanaca, kapanje vode i propadanje u dubinu. Čvrsto drži bocu s čajem i pazi da je ručke lopata ne udaraju u rebra ili da joj šiljak nekog pijuka ne iskopa oko. Stranica željeznih kola, na koju je naslonjena, tako je hladna da joj se postupno ukoči i utrne cijelo tijelo. Čellár će je morati dobro stisnuti da dođe k sebi. Samo da brom sve ne pokvari, odjednom je obuzme zakašnjela briga. Kola udare u nešto, opet se čuje guraj, povuci, uspori, pomiješano sa psovkama koje znače da su udarnici negdje u blizini.
Kola nekamo skrenu, Carmen opet čuje kako stari Vendrický hriplje.
– Kamo ćete s tim kolima, stari. Minirat ćemo.
Carmen se uplaši. Kola se zaustave i približavaju se neki teški koraci.
– Ja sam Čellár, što je? Nismo zvali održavanje.
Carmen se srce stisne od tjeskobe i od radosti. Sudeći prema glasu, Jano je sasvim pribran.
– Pomislio sam da vas moram doći vidjeti, jer sve unišavate. Otključaj kola... No...
Čellár valjda oklijeva ili tako nešto. Napokon u bravi zaštropoće ključ. Carmen promijeni položaj, polako se počne dizati na utrnulim nogama. Željezna vratašca se otvore poput krletke za ptice. Carmen se uspravi u kolima i uz osmijeh kaže:
– Donijela sam ti čaj, Janko.
– Za ime svijeta – Čellár iskolači oči, zatetura i mora paziti da se ne onesvijesti.
Carmen je očekivala takvu reakciju, već je pripremila čaj. Pruži bocu Čelláru, ali njemu se tako trese ruka da mu je sama mora pridržati kako bi pio. I tako mu se čaj slijeva kroz ovratnik košulje. Stari Vendrický se samo smije. To pomogne Čelláru da se pribere. Brzo se osvrne i poviče:
– Mat’o, pali!
– Još nisam dao treće upozorenje – čuje se odnekud sa strane.
– Vrag te odnio, pali! – zaurla Čellár. – Sakrijte se! – vikne na njih i sam skoči iza kola. Carmen brzo čučne i pokrije glavu širokom lopatom. Čuje se eksplozija, zapuhne ih smrdljivi zrak i ugasi karbidnu svjetiljku obješenu na drveni stup. Čuje se osipanje ugljena i pucketanje drvenih podgrada. Zatim ostanu tišina i mrak.
– Za jedan sat ću doći po kola – tiho kaže Vendrický.
– Dobro – jednako tiho se složi Čellár.
Carmen odloži lopatu i opet se uspravi u kolima. Pipa rukama oko sebe. Pipa i Čellár i tako za neko vrijeme uspiju napipati jedan drugoga. No Čellár kao da i dalje ne može vjerovati da je ona ondje i Carmen mu vodi ruku. To je Čelláru dovoljno. Njegove udarničke ruke je lako podignu i odnesu nekamo u mrak. Carmen izgubi samo kapu.

23


Šešir mu skinula, Polu Negri bi postidjela


Nemoj me više nikad čekati, djevojko moja zaljubljena, čuje se iz kupališne kavane, a glazba i žamor kroz otvorene prozore dopiru do parka, gdje Manda sjedi na klupi kraj jezerca i promatra par bijelih labudova.
Nehotice sluša sentimentalni tango. Ne voli takve pjesme. Ni Kad se opraštam od tebe ili Uzalud te čekam. Sve su ušle u modu za vrijeme rata i bratislavske su kavane odjednom bile pune jecaja slovačkog pjevača Krištofa Veselog, to je bilo neizdrživo i često bi im zamalo pokvarilo posao, jer su kurve užasno sentimentalne i plačljivi slovački tekstovi tanga i valcera i slowfoxa odmah bi im natjerali suze na oči. A uplakana kurva nikome ne treba. Uz nju se muškarac želi riješiti lošeg raspoloženja koje u kavanu donosi zbog posla ili svoje žene, koja ga ne razumije. Kurva ga uvijek razumije, uvijek je vesela i opuštena, muškarac za nju ne mora namještati sanjarski izraz lica, nije to gospođica iz internata, ne mora joj ni izjavljivati ljubav, čak ne mora ni skinuti šešir, nego samo izvući kitu i prepustiti joj da se pola sata brine o njoj. Da, sklopi Manda oči i malo sanjari. Nije to uvijek radila za novac i bila je poštena prema klijentima, nije dopuštala da je iskorištavaju svodnici, radije je povremeno dobivala batine, ili ogrebotine po licu, ili bi joj nožem razrezali kaput, nego da podnosi takvo poniženje i praska se s muškarcima samo zato da bi joj svodnik poslije sve oduzeo i još je bilo gdje na javnome mjestu ispljuskao. Muškarce koji se prema ženama ponašaju kao prema teglećim kobilama, kojima još udijele milost što se povremeno popnu na nju, Manda nije podnosila. Bila je kurva, ali slobodna, slobodnija od mnogih finih gospođa ili radnih žena. Nije bila tako izazovna kao Berta, ali rijetko koji frajer bi je toliko iscijedio da ne bi za petnaest minuta opet bila u stanju potražiti novi posao.
No s takvim poslovima je gotovo i u svijetloj budućnosti, kad više ne bude bundi od nerca, američkih najlonki i izazovnog rublja iz Pešte, nego će sve žene nositi jeftine i jednostavne haljine-pregače, budući da muškarcima više neće biti važno što imaju na sebi ili ispod odjeće, nego samo ono u glavi, kako ih je uvjerio mudri anketar iz instituta, a Vydrice se nitko neće ni sjećati, ili možda neće smjeti, možda, ma sasvim sigurno će je srušiti i ondje postaviti neki spomenik oslobođenoj građanki. Zanimanje prostitutke bit će potpuno zaboravljeno. Manda shvati kako je možda jedna od njegovih posljednjih predstavnica, kao i ostale vydričke žene u logoru. Ali dok one, pod nadzorom Matilde i ostalih odvratnih čuvarica, više ništa neće moći izvoditi pred muškarcima, ona danas ima posljednju priliku. Učinit će to rado, iz zahvalnosti, ali i strasti, jer osjeća kako joj podrhtava trbuh i napinje joj se korzet. Doduše, ako Daskin muž stvarno dođe a ona ga ne smije odmah izazivati svojim tijelom.
Nogom odgurne labuda, koji je svoj dugi vrat počeo istezati prema njezinoj cipeli, ustane s klupe, zagladi suknju, popravi šeširić i polako se po pijeskom posutoj stazi vrati u hotel. Pred ulazom stoji stari vratar u plavoj uniformi i generalskoj kapi, dami uslužno otvori i pridrži pomična vrata. Manda mu nehajnim pokretom ruke zahvali. Raskošno predvorje, obloženo tamnim drvom, gotovo je prazno. Manda krajičkom oka uhvati diskretan pogled gospodina u ljetnom odijelu i sivom šeširu, koji sjedi u kožnoj fotelji i u ruci drži novine. To je on, odmah pogodi Manda. Nosača prtljage u hotelu više nema i tako je recepcioner otprati do lifta. Manda još jednom baci kratak pogled na predvorje: hotel se doima tiho i sigurno. To Manda smatra najvažnijim. Uđe u lift, a dok recepcioner za njom zatvara vrata, iz kavane se čuje Zašto me bar malo ne voliš. Drhtavi glas pjevača oponaša stil Krištofa Veselog. Glupan, pomisli Manda dok se liftom uspinje do drugoga kata, ne zna da je to opasno, jer su i Veselog nedavno optužili za nešto i poslali ga u logor.
Soba koja je u kupalištu bila unaprijed rezervirana za nju, Mandi se prilično sviđa. U njoj je polumračno, a namještaj je lijep, Manda rukom pogladi zaobljenu stranicu sjajnoga noćnog ormarića. Poslije boravka u logoru, ima potrebu dugo gledati lijepe ormare i masivno, lijepo izrezbareno uzglavlje, te otvarati i zatvarati minijaturne ladice na toaletnom stoliću. Ne vjeruje potpuno onome anketaru da ljudima u sunčanoj budućnosti, uz sreću, neće biti potreban barem pogled na lijepe stvari.
Manda skine šeširić, skine sako, stražnjicom malo zanjiše krevet i čeka. Daskin muž, ako je to stvarno bio onaj čovjek u fotelji, na prvi pogled ne izgleda kao žgoljavac. Bilo bi joj drago kad bi danas svršila istodobno s njim i ne bi se poslije morala, potajice kako ga ne bi ponizila, sama zadovoljiti rukama. Bilo bi loše kad bi se ujutro vratila u logor jednako narajcana kao i kad je odlazila iz njega. Berta bi to sigurno odmah vidjela na njoj i ismijala bi je. Gadura, procijedi kroza zube na Bertinu adresu. Gurne ruku pod bluzu i prstima dodirne udarenu dojku. Oblozi od kamilice su pomogli, osjeća tek ugodno uzbuđenje na bradavici. Smiri se, zaboravi na Bertu.
Upravo počinje gubiti strpljenje kad se čuje bojažljivo kucanje na vratima. Manda ustane, krene prema vratima i osjeti takvo uzbuđenje, pomalo i strah, da joj to postane smiješno. S osmijehom otvori vrata. Pokaže rukom da na vratima ne smiju ništa govoriti. Muškarac u šeširu odmah shvati. Manda zaključa za njim. Pogledaju jedno drugo.
– Vjerojatno su vam o meni... o nama svašta napričali.
Daskin muž se samo zbunjeno osmjehne.
– Kako neke i ne žele da muškarac skine šešir. To nije točno, ja želim – i Manda skine muškarcu šešir s glave tako spretno da mu pritom vrhom dojke prijeđe preko prsa. – Odmah i sako. I ja sam ga već skinula – doda kad vidi nedoumicu na muškarčevu licu. Odloži šešir i sako. – A kad muškarac na sebi nema ni sako, suvišna mu je i kravata, zar ne? – i počne mu, prstima uvježbanima na novom poslu krojačke, spretno razvezivati čvor na cvjetastoj, ručno oslikanoj i namirisanoj kravati. Čvrstim vrhovima dojki pritom mu bocka muževna prsa i istodobno ga gura bliže krevetu. Zagleda se u remen na njegovim hlačama, dodirne ga, kao slučajno, vrhovima prstiju i vidi da Daskin muž za svlačenje donjeg dijela nije ni psihički ni fizički spreman. Zato odmakne ruku i kaže: – A sad ja – i uz izazovan pogled počne raskopčavati koštane gumbe na bluzi. Spusti ruke s bluzom u desnoj ruci i osjeća kako su joj pomalo vlažne dlačice ispod pazuha. To je ugodno uzbudi. Odbaci bluzu na noćni ormarić, odmah počne svlačiti suknju. Kad je želi prevući preko gležnjeva, potpuno se sagne i tako mu ponudi pogled u grudnjak, jedan od najljepših i najizazovnijih pogleda koje je njezino tijelo pružalo muškarcima i poslije kojega gotovo nikad nije izostao učinak. Daskin muž joj se ne baci na grudi samo zato što još nije skupio dovoljno hrabrosti. Manda pomisli da će biti strpljiva. – Ali sad mi morate pomoći, valjda sam se malo udebljala – i navodi njegovu ruku prema bokovima, stegnutima halterima, na trbuhu osjeća njegove još uvijek nesigurne ruke, zavrti bokovima i privije se uz njega, što ih ohrabri. S korzetom se odmah počnu spuštati gaćice. – Nemojte stati – šapne Manda – da, da, sve, pravi ste muškarac, ne gubite vrijeme. Stisnite se malo uz mene straga, hoću vas prvo osjetiti kroz hlače, da, još, pomozite si i rukom, da, osjećate li već kako moja stražnjica drhti zbog vas i kako je vlažna? Ja to osjećam, osjećam i vašeg kokota, kako se počinje napinjati, još, gurnite ruku dublje, sad me cijelu zagrlite straga, da, tako, ali ne samo oko vrata, gurnite mi ruke ispod pazuha, protrljajte se tamo, da, a sad mi stisnite dojke, uhvatite ih i gurnite ruke u košarice grudnjaka, o, Bože, to tako volim, o, nemojte me prestati rajcati straga, ah, malo ste, mislim, klonuli, nema veze, popravit ćemo to – i Manda se okrene, klekne pred njega i brzo, uzbuđeno i pravim majstorskim zahvatom mu raskopča hlače, zajedno s gaćama ih skine s njega, zaroni lice u njegovo gusto i vlažno žbunje, udahne taj neponovljiv miris mužjaka i zatim se otvorenih usta sprema baciti na njegovog kokota. Daskin muž se sav ukoči. Iz usta mu izađe nekakvo njakanje, čvrsto joj zabije prste u kosu i zatim joj počne odgurivati glavu. Manda se s njim bori, istodobno mu uspije nekoliko puta prijeći jezikom preko tvrdog i nabreklog glavića, zatim podigne glavu, rukama čvrsto uhvati njegovu stražnjicu i promuklo, na trenutke možda i nerazumljivo, jer joj usne podrhtavaju od žudnje, počne govoriti kako je ne smije sprečavati u tome da mu ustima i rukama učini sve ono o čemu je dosad samo potajno sanjao, mora joj dopustiti da njegovog kokota stavi, gurne, zabode i utrpa u sve rupe i otvore, da se trlja i udara njime, prelazi njime po dojkama, stražnjici, po cijelome tijelu, jer je sve na ženi stvoreno za uzbuđivanje, sve udubine, uvale, guštici, brežuljci i brda, jednako kao i humci i strmine, a ako sve to njegov kokot ne iskusi, ako svuda ne prodre, ne uđe, ne gurne se, ne odmori se ondje, njegovi će ga snovi i dalje mučiti, a budući da ih se neće usuditi ispuniti u bračnoj postelji, i dalje će ga umarati uzaludna i užasna žudnja koja je već uništila toliko dobrih muškaraca, ili će za zadovoljenje početi tražiti drugu ženu, neće to biti vydrička prostitutka kao ona, jer one su upravo u logoru i u historijskoj likvidaciji, nego će u svome neiskustvu podleći nekoj poštenoj ženi, nekoj purgarici, a ona će ga poslije iskoristiti, odvući će ga od Daske, razorit će mu obitelj, osramotiti ga na poslu, na kraju će ga isisanog odbaciti, a to se ne smije dogoditi, nema razloga da se to dogodi i ona to neće dopustiti, ne, mrmlja, hropće, guta Manda svoj veliki monolog, kojim bi postidjela i slavne glumice, Adinu Mandlovu i Polu Negri: osobito što se istodobno trlja dojkama o dlakava i mišićava bedra Daskina muža, dok ih toliko ne uspali i oslabi da se on više ne može odupirati njezinu monologu, želi pasti na pripremljen krevet, ali kad Manda strastveno šapne da ne idu u krevet, krevet je breme braka, muškarac u njemu gubi sve ono najuzbudljivije, on se spusti k njoj na tepih, dopusti da ga Manda potpuno svuče i preda joj se onako kako se Daski nikad nije predao. Manda ga cijeloga prisvoji, sve prste na njegovim rukama i nogama, njegov nos, njegove usne, njegov jezik i četkaste brkove, a osobito njegovog malog, koji je za vrijeme monologa pomalo klonuo, ali Manda je prava ulična, čudotvorna Venera i uskoro je sve kako se pristoji, dopušta da je sve što je prisvojila naizmjence gladi, dodiruje, hvata, mijesi, trlja, liže, gricka i bocka, raspaljuje i opet hladi, žari i pali, da bi na kraju njegovog kokota uhvatila između palca i kažiprsta, još malo uživala u toplini i baršunastoj glatkoći njegove kožice, zatim ga usmjerila i dovela i dogurala do svojeg najvećeg i najdubljeg otvora, kao kistom zamahnula njime gore-dolje, obrisala rosu s dlačica i kovrča i gurnula si ga unutra. Oboje neko vrijeme miruju. Zatim se odigra vlažna i glatka borba njegovog kokota i njezine minđe. Daskin muž za dlaku pretekne već umornu prostitutku.
Manda ostane ležati na tlu raširenih bedara i uzdignutih dojki koje se bijele i u mraku. Tek kad se Daskin muž odmakne i pogleda to tijelo, golemo i bijelo, s crnim guštikom u sredini, malo ustukne – doduše, za strah je već kasno. Manda mu se osmjehne, zatim polako sjedne i čedno skupi koljena.
– Sad bismo mogli i malo leći u krevet – kaže isušenim ustima.
Daskin muž počne oprezno tražiti svoju odjeću.
Manda se ne stigne ni ispružiti na krevetu kad se na hodniku čuju koraci, a odmah zatim i lupanje na nečijim vratima.
Racija, shvati Manda i odmah sjedne na krevetu.
Strah od racije traje vrlo kratko, shvati da je njezin san o malome obrtu propao, u logoru već jest i ne može je čekati gora sudbina od toga da kao udarnica šiva pregače.
Da s njom nije muž dobre majstorice Daske, ni zbog onih na hodniku se ne bi morala odjenuti.

24


Vezovi i racije


U kaznionici u Ilavi stanje se u mnogočemu popravilo.
Kolektivnoj žetvi više nije potrebna pomoć. Ria više ne mora do krvi guliti vrhove prstiju navlačenjem koluta na konopac. Izrađuje ogrlice od staklenih perlica. To je profinjen posao, uz njega može sanjati o tome da će jednom ispuniti dnevnu normu i da će joj napokon dopustiti izlaske.
Ni katolkinje ne moraju cijeli dan moliti krunicu. Mole se samo navečer, prije spavanja, a tijekom dana vezu srebrnim koncem. To je mnogo delikatniji posao od onoga što radi Ria, a očito i važniji, jer su im stavili mnogo snažniju žarulju. Od nje oči još više peku, ali u ćeliji svakako ima više svjetla. Vezilje nemaju ni normu, čak im napominju da ne žure s poslom, da se usredotoče na svaki šav, da iz svakog končića mora zračiti ljubav. Iz toga katolkinje zaključuju da ubrusi koje vezu i koji će poslije biti spojeni, valjda sačinjavaju nekakvo svadbeno ruho. Vezu pažljivo i lijepo i za dobar, pošten rad odmah dobivaju i dobru nagradu: jednosatnu šetnju po zatvorskom dvorištu. Tijekom nje imaju priliku diskretno kimnuti svome župniku, a on im jednako diskretno, kroz rešetke svećeničke ćelije, daje blagoslov. Poslije katolkinje u ćeliji sanjare o tome kako će, od ušteđenog srebrnog konca, koji noću uvijek omotaju oko gologa tijela, svećeniku izvesti divan ornat.
A Franki je najbolje od svih – već je kod kuće. Vrlo je lijepo na školskoj svečanosti izrecitirala pjesmu iz čitanke, bez ijedne greške, ta imala je toliko vremena da je nauči. A nije se morala stidjeti ni zbog svoga rusinskog naglaska, jer ga je imao i okružni inspektor, pohvalio je Franku i poslije joj darovao pionirsku maramu. Kad ju je svećenikova kći stavila na sebe, zapovjednik kaznionice je zaključio kako se ne pristoji da pionirka spava pokraj prostitutke – a budući da se kaznionica upravo počela puniti tvrdoglavim seljacima koji poslije kolektivne vršidbe nisu bili voljni dopustiti da im komesari uzmu svu pšenicu, riješio je njezin složen slučaj tako što ju je jednostavno s pratnjom poslao kući.
O čemu kod kuće sanjari Franka, one ne mogu znati. U njihovu sanjarenju malo ih ometa to što ih sve od cjelodnevnog sjedenja na slamarici užasno bole leđa. Doduše, čuvari više ne otvaraju svaki čas izdajnički prozorčić kako bi im prigovorili što su se usudile tijekom dana leći, ne pomaže im ni kad se nakratko ispruže na slamarici: ležeći ne mogu dugo nizati perlice ni vesti. Riji je u odnosu na katolkinje malo bolje, jer za vrijeme njihove šetnje malo vježba, a noću i sama sebe masira. Katolkinje je zbog šuškanja i uzdisanja na slamarici ujutro poprijeko gledaju. Ria to više ne može podnijeti i prekine svoju ponosnu šutnju. Pripovijeda, pripovijeda, vezilje joj i vjeruju i ne vjeruju, ali kad Ria glavnu među njima, Cvjećaricu, svojim prstima maserke gotovo trenutačno oslobodi užasnih bolova koji su ženi već počeli udarati na mozak, povjeruju joj barem to da je stvarno maserka. Počnu je zvati po imenu i svaki se čas naginju prema njoj, malo me izmasiraj, Malika, Malka, Amalka, zovu je kako koja hoće i traže od nje da ih izmasira gdje je potrebno i pritom uzdišu s olakšanjem, a kad Rijini prsti dodirnu osobito bolno mjesto, mnoga od njih jaukne. Te dobre žene odmah shvate da im je od toga lakše, ali njoj bi moglo naškoditi neispunjavanje norme i tako joj počnu pomagati s izradom jeftinih ogrlica. Završi to tako da Ria ispuni normu, čuvar to prijavi zapovjedniku, no on odugovlači s odobravanjem izlazaka. Ne znaju nije li to možda zato što čeka da Riji barem naraste kosa na glavi.
Ona povremeno dodiruje nagrđenu glavu i to u njoj svaki put izazove bijes i prkos. Katolkinje kao da su se pomirile sa sudbinom, osim toga, one znaju zbog čega pate. Muči ih samo to što je upravo vrijeme čerupanja gusaka, svaka od njih uzgaja cijelo jato, jer selo okružuju velike ledine. Boje se da ni jedna druga gazdarica neće njihove guske dobro očerupati, da će perje biti krvavo, da će u njemu biti mnogo rožnatih dijelova, da neće očerupati pravo perje s krila i da će ih guske onda do jeseni vući po tlu. Razgovaraju po cijele dane o čerupanju, Ria to više ne može slušati. Na sreću, onda žene počne mučiti nešto drugo: što to zapravo vezu srebrnim koncem! Da to ne bi služilo nekakvome zlu, za nekakav luciferski ornat za te neznabošce koji se izruguju vjeri i Bogu i zato su smislili katoličku akciju. No motivi za vezove su nevini, same ružice, ptičice, razni ukrasi koji kao da su skinuti sa škrinja kakve imaju i kod kuće, tako da mnoge predloške izrađuju po sjećanju, čak ih i popravljaju. No tajna ih još uvijek muči. Postupno se počinju prisjećati raznih tajanstvenih stvari s kojima su se u svijetu i u njihovu selu susrele, tajanstvenih životinja i ljudi, toga kako se dobro na tajanstven način pretvaralo u zlo, a ponekad i obrnuto. Crne mačke su se recimo poslije sumraka pretvarale u vještice, crni jarci u vragove, mrtvi s groblja u žive prikaze, a neki pastuh u muškarca, čak je imao ime i zadržavao je spremnost za parenje, a osobito vonj pastuha. Jao ženi koja bi se slučajno noću vraćala u selo. Mogla je učiniti bilo što, tri puta se prekrižiti, tri puta pljucnuti, poškropiti si grudi posvećenom vodom, ništo joj ne bi pomoglo, morala bi mu se podati. I ako je upravo na leđima nosila zavežljaj trave, i ako je u posudi nosila maslac, do koljena stajala u potoku, popela se na stablo, letjela zrakom ili se skrila pod zemlju, taj odvratni pastuh bi je tako omamio svojim vonjem da bi mu se morala na svaki način podati. A uvijek bi se u selu našlo dosta glupača koje su i dalje izlazile noću. Druge bi opet sa sobom ponijele bocu posvećene vode, metlicu ispletenu od blagoslovljenih grančica ili posvećenu kredu i mislile su da će im to pomoći da otjeraju okrutnog pastuha. A poslije bi se čudile što im ni to nije pomoglo.
Riu pripovijedanje o pastuhu i o tome kako su se žene branile od njega, a ipak su mu se morale podati, odmah užasno uzbudi. Ali žene već počnu pripovijedati o nečemu drugom, o tome kako se u posljednje vrijeme ne samo stvari i životinje, nego i ljudi u njihovu selu počinju u svašta pretvarati, prvo su bili članovi agrarne stranke, onda pučke, poslije partizani, demokrati i komunisti, sad se upravo pripremaju da se pretvore u kolhoznike. A i policajci su prije morali biti nešto drugo, jer odakle bi ih se toliko skupilo kod kapelice? Žene vrte glavama, ali Riju to uopće ne zanima, stalno misli na tajanstvenog pastuha. Prema onome kako su ga žene opisivale, procijeni da bi to morao biti arapski konj iz stepe, kojega su u selo vjerojatno dotjerali Cigani. Oni se ne moraju ni u što pretvarati, prodoran vonj je dio njih. Zato se ni ona nije mogla braniti, nije vikala, dopustila im je da rade što hoće, jer je postala žrtva te tajanstvene pretvorbe. Dosad je utjecaj vonja pastuha na svoje tijelo smatrala žalosnom izopačenošću, a sad je iz usta takoreći svetih žena doznala da se to događa i drugim djevojkama. Napokon zna da ženom ovladaju tajanstvene sile, od kojih se ne može obraniti ni pomoću posvećene vode.
Ria odjednom osjeti veliko olakšanje – i kao da je to istodobno i odrješenje. Zbog toga joj se oči ispune suzama. Ne suzdržava plač. Glasno plače u kutiju punu staklenih perlica. Katolkinje je počnu gladiti po rukama i licu i tješe je. Samo da još malo izvezu i na tijelo namotaju još malo srebrnog konca i pomoći će joj s ogrlicama. Uz njih ne mora očajavati. Gospodin ne zaboravlja najveće grešnice, a Isus je jednoj takvoj sve oprostio, sav njezin blud. Oprostit će i njoj, samo mora obećati da više neće griješiti.
S očima punim suza, Ria im to obeća.
I gle: dođe čuvar i obavijesti je da joj je zapovjednik kaznionice odobrio redovite polusatne šetnje po zatvorskom dvorištu. A na odlasku usput kaže kako je provedena velika racija u čast skorih obljetnica, bila je vrlo uspješna i trebat će im mnogo ćelija, pa i njihova. Vjerojatno će sve njih poslati u logor.
– Nećemo više moći spremiti mnogo konca. Ne znam hoćemo li imati dovoljno za ornat – razočarano kaže Cvjećarica nakon što je čuvar otišao. Ali poslije se dobre žene pomire sa sudbinom.
Riji Amali tijekom šetnje cijelo vrijeme suze oči.

25


Mračno kao u rogu


Pod stručnim vodstvom majstorice Daske, radom preodgojene prostitutke su u jednom jedinom danu u radionici sašile lagane bijele tunike u kojima će biti uvedene u logorski kolektiv. Zapovjednica Matilda im je dopustila da ih bez nadzora do mile volje isprobavaju u svojoj baraci. Napokon će se svući pri danjem svjetlu i bez žurbe – otkad su ih odvukli iz Vydrice, još nisu doživjele takav šok kao u trenutku kad su otkrile što se u logoru dogodilo s njihovim figurama.
Mogle su to shvatiti i ranije, ne naprežu se, mnogo sjede, a i dugo nepomično leže, dok su se prije toga po cijelu noć kretale, ponekad do potpune iscrpljenosti. Sad cijelu noć mirno preleže, većinom i prespavaju. Dok su od jutra do večeri na sebi imale logorske krpe, a onda bi se brzo presvukle u spavaćice i zavukle pod pokrivače, nisu uspjele shvatiti kako ih u logoru rafinirano uništavaju kuhinjom i kako ih to efikasnije dovodi u građansko stanje nego sva predavanja. Već je kolektivna žetva trebala biti prvo važno upozorenje. Ali tada, dok su pumpale vodu jedna za drugu i bile već prilično obnažene, u glavu su im udarili hormoni, a zatim i udarnici, i nisu mogle misliti ni na što drugo osim na njihov plitki otkop, osobito kad je Berta na polju glasno sanjarila o felikom tošivljaju ispot pregače. Ali sad su im se napokon otvorile oči i otkrile su što se zapravo s njima događa u logoru. Plakalo im se.
Carmen stoji pokraj svoga kreveta, zabacuje glavu unatrag, zamalo si je vrat istegnula, i u nevjerici promatra svoju spljoštenu stražnjicu. Da ne govorimo o masnim jastučićima na trbuhu i spuštenim grudima. Trbuh, struk i prsa još nisu toliko pogođeni, ali stražnjica, to je katastrofa. Plesačica sa stražnjicom koja kod muškaraca ne izaziva divljenje, želju da je barem na trenutak dotaknu, da nakratko spuste ruke na njezine obline i da se u žudnji priviju uza nju, takva stražnjica ne može imati uspjeha ni u zadnjoj vydričkoj krčmi, a kamoli u nekom finom bečkom lokalu ili pred izbirljivim i razmaženim pogledima američke vojske, čiji su hrabri narednici za vrijeme rata proputovali pola svijeta.
– Slomit ćeš si vrat! – Udovica upozori Carmen na neprirodan položaj, a zatim je još mora gurnuti, jer još uvijek, kao hipnotizirana, gleda svoje spuštene, a pomalo i naborane stražnje polukugle. Carmen stražnjicom padne na krevet. Odmah se sjeti i okrene se na bok, kako bi tugovala u položaju koji joj manje šteti. Da bar u rudniku nije onako mračno. Možda bi već tamo shvatila što se s njom događa, jer se na oštrom ugljenu nije moglo ležati, zato se morala nasloniti na neki smrekov stup (krasno je mirisao na smolu i Janin mali udarnik je od toga skroz podivljao) i ponuditi mu se straga, a da je bilo svjetla, ispod pazuha je mogla vidjeti je li krivulja njezine stražnjice u svakome položaju jednako elastična i otkrila bi što joj se događa, odmah drugi dan bi mogla na nekakvu strogu dijetu. Ali taj vražji mrak...
– Nemoj toliko sanjariti – Udovica joj nježno stavi ruku na izbočenu stražnjicu. – Trebamo se oblačiti, uskoro moramo krenuti.
Carmen sjedne, odmah se opet sjeti, skoči s kreveta i ljutito nogom udari u njega.
Što to izvodiš, misli Ernička na susjednom krevetu, s tunikom na koljenima. A što da ja kažem? Ni dijeta, čak ni noćni napori mi ne mogu pomoći. I kad me premlate i ošišaju na golo i bace u samicu, i dalje ću se debljati, misli iznureno. Jer, doktorova injekcija joj nije pomogla, sad je jasno da je stvarno trudna. Sigurno ju je napumpao onaj mornar. Omamila ju je njegova svježina, dala mu je još i iz ljubavi, i evo rezultata. Vydrica će joj donijeti ne samo mrlju u životopisu, nego i dijete.
– Što je, solistice, zašto se ne oblačiš? Ovo će ti bar lijepo sakriti trbuh – zlurado je gurne Carmen. Uvrijeđena je što je ona obična zboristica, a ova mala, neupadljiva nula će se pokazivati pred svima. I ostale su ljubomorne na nju.
Kako su odvratne, uzdahne Ernička i počne na sebe navlačiti tuniku. Ali kad bi znale što je sve morala otrpjeti zbog čitanja iz partizanskog dnevnika. Samo onaj Makarenko. I stalno je bilo nešto što nije razumjela. Stalno se u tekstu pisalo nešto o uništavanju, i o uništavanju nekakve žive sile. Upitala je Stanka što su partizani mislili s tim, kako bi to mogla uživljeno pročitati. Potpuno su ih likvidirali, kratko joj je objasnio. Znači, sve su ih strijeljali, i dalje nije bila sigurna. Nijemo je potvrdio. Ali zašto? užasno se začudila. Pa ima toliko načina da se u muškarcu uništi, pa i likvidira njegova živa sila: maženjem, trljanjem, stiskanjem, trzanjem, rukom i ustima, potpunim obuhvaćanjem, a najsigurnije trljanjem u rupici, dok se potpuno ne iscijedi. Sama se u to uvjerila toliko puta. Bilo bi dovoljno dovesti te muškarce, doduše uz oružanu pratnju, u Vydricu. Ali Stanko je zbog njezinih iskrenih razmišljanja prvo postao nervozan, zatim je ljutito rekao da je to obično pacifističko trabunjanje i buncanje, i opet joj je gurnuo Makarenka u ruke. I nije bio za pravo uživljavanje. Bila je potištena i poslije je tražila savjet od novaka koji je još dolazio u ambulantu na previjanje. Ali kad mu je počela čitati o tome kako je brigada neprekidno provodila akcije uništavanja, osobito im se svidjelo dizati u zrak električne stupove, nakon čega bi kraj uvijek utonuo u klerofašistički mrak, i Matúš je postao nervozan, rekavši joj da ne čita stalno o mraku, radije o svjetlu. Zato mu je pročitala: I zatim je napokon svanuo željeni dan slobode i tako je otvoren put za potpuni poraz mračnih snaga reakcije! Ali novaku se ni to nije svidjelo, rekao joj je da je naivna i dopušta da je iskorištavaju. Pomislila je da bi to pomalo i dopustila, ali od toga nije bilo ništa. Zatim se postidjela zbog takvih misli pred franjevcem, skrušeno je priznala da je stvarno grešnica i zamolila ga da zajedno pročitaju nešto iz evanđelja. No Bibliju su mu oduzeli još u Ilavi, zato joj je drugi dan donio otrcani katekizam. Nije se mogla koncentrirati na čitanje, pa je samo gledala slike. Više se nije veselila ni svečanosti, samo tunici koja će prekriti njezinu sramotu. Ali što poslije?
– Madla ide – netko glasno poviče i sve se odjednom prestanu ogledavati i dodirivati i jedna drugu žaliti i pokrivaju se tunikama.
– Onda, djevojke, jeste li zadovoljne? – živahno poviče Matilda. – Jeste li? Onda brzo, brzo, idemo. Marame na glavu. Nadam se da ćete sutra odoljeti svojim starim porocima i da nijedna neće biti našminkana i namirisana. Hoćete, odoljet ćete? Dobro! Moje podređene su me obavijestile da je prilikom proba nekoliko puta nestalo struje u baraci za agitaciju, ali niste podlegle iskušenju da se pomiješate s muškarcima. Vjerujem da to nećete pokvariti ni danas na generalnoj probi. Sutra ja više ne odgovaram za vas, ali svejedno se nadam da nijednoj neće pasti na pamet da na priredbu ide bez gaćica. Time biste pokvarile ozbiljnost te svečane prilike.
Nekima doduše jest nešto slično palo na um, ali budući da nisu vjerovale cinkarošici Šećerašici, premda joj Carmen redovito provjerava tajno sklonište, bile su neodlučne i nisu znale hoće li ostvariti ideju. Ali za svaki slučaj počnu gorljivo odmahivati glavama.
Matilda im je, čini se, ovaj put povjerovala, ali ionako sutra moraju računati s njezinom slučajnom kontrolom. Bez otezanja staju u redove i puštaju da ih Matilda prebroji. Već su krenule kad se na vratima barake pojavi neka nova logorašica. Ružno je ošišana, mršava je i plače. Odmah se sve ukoče. A onda se užasnu kad jedna od njih u nevjerici poviče:
– To je Ria!
Istoga trena počnu izlaziti iz troreda i guraju se prema svojoj jadnoj i uplakanoj prijateljici. Matilda ih odlučno rastjera svojim štapom.
– Spetljala se s Ciganima i pobjegla, zato su je u Ilavi ošišali prema propisima. Barem ćete imati o čemu razmišljati. Idemo, nije se dogodilo ništa nezakonito – oštro kaže Matilda.
A Ria na to tiho kaže:
– Ne plačem, samo mi suze oči od sunca.
– Eto vidite – blaže će Matilda. – Ti se danas odmori, a sutra ujutro ćeš se opet uključiti u proces. Krećemo.
Neke uspiju barem dodirnuti Riju, utješno je pogladiti po ruci ili bedru. Carmen joj šapne da joj je sačuvala krevet, opet će biti jedna pokraj druge. Kako je smršavila, jadnica, šapću dok idu na generalnu probu. Srca im podrhtavaju od suosjećanja, samo glupa Berta kaže: Ona se bar ne mora brinuti zbok velke tešine. Grozna Berta! odmah se počnu odmicati od nje. Posebno je grozno što su nešto slično pomislile i druge žene.
Zapovjednica ih dovede do barake za agitaciju, posudi svoj štap agitatoru Chomiču, koji s njima uvježbava zborsko pjevanje, napomene im da se pouzdaje u njihovu discipliniranost, jer ona mora ići, čekaju je neodgodive zapovjedničke obveze. Pred kraj probe će po njih doći čuvarica koja je u noćnom dežurstvu. Zatim potiho razmijeni nekoliko riječi s agitatorom i brzo se udalji. Danas se doima nekako neobično ljudski, čak pomalo sanjarski. Ali žene zaborave na Matildu, jer u zatvorenoj formaciji, doduše bez straže, pristižu zboristi. Oni su u ljetnim lanenim hlačama i bijelim košuljama. Članovi dva zbora neko vrijeme samo šutke i ushićeno gledaju jedni u druge. Zatim se pokrenu uz rub dvorane i u prednjem dijelu napokon formiraju pravi mješoviti zbor, jer je prije generalne probe svaka skupina stajala u svome kutu. Sad je to stvarno velik, gotovo stočlani mješoviti zbor, sastavljen od bivših prostitutki i prijestupnika, uglavnom gospodarskih, a sad već uspješno prekvalificiranih u udarnike.
Izdvojeno stoje samo agitator i dirigent Chomič sa štapom, solistica Ernička s crnom bilježnicom u rukama i Jano Gumený s harmonikom, on zapravo sjedi na klupi ispod prozora, gumenu nogu je udobno ispružio i daje im intonaciju. Na sutrašnjoj priredbi će zbor pratiti Lakatoševa skupina, zajedno s estradnom skupinom jednog češkog iluzionista, ali svi se ne bi mogli ovdje smjestiti i zasad im je dovoljan Jano.
– Proći ćemo sve odjednom, od početka do kraja – objašnjava agitator. – Ako se u nekoj pjesmi pojavi krivi ton, nećemo se vraćati, dobro?
Gorljivo se slože s dirigentom. Dosadnu Pjesmu rada počnu pjevati bez osobitog žara, ali navodno bez nje ne može biti ni jedne proslave. Zapovjednik je zamislio da će se tako na zborištu stvarno čuti veličanstvena i dostojanstvena himna slobodnome radu, ne ono vječno mrmljanje uz zijevanje, zbog kojega bi još mogli njega optužiti. Pjesma završi i prilično nepozorno slušaju čitanje odabranih ulomaka, koje su za dnevnik poslije rata izmislili partizani. Često opisuju nezaboravne partizanske noći. No uglavnom je to dosadna kronika puna napada iz zasjede, uzvratnih udara i likvidiranja neprijatelja, povremeno i u vlastitim redovima. Tek pri opisivanju likvidacije žive sile Erničkin glas postane topao i duboko je osjećajan. Zbor se malo pribere, solistica im se nehotice počne sviđati, vidi se da je imala pristojno obrazovanje u samostanu. Samo dirigent i agitator zamahne štapom. Malo ih zbuni, misle da je to znak za zbor i počnu pjevati Hej, rodni kraj. Početak je malo slabiji, ali poslije, osobito kad dođu na red krasne rodne planine, glasovi su ispunjeni žarkim osjećajima prema domovini i brojna skupina iz Horehronia pjesmi da nekakav prkosan ton. Drugi dio partizanskog dnevnika nadugo i naširoko nabraja nevjerojatna herojska djela sovjetskih boraca, osobito nekog Čornog Vanje i pomalo tajanstvenog Mječislava Mječislavoviča. U grubu stvarnost sve ih vrati rečenica: Ne obazirući se na tešku paljbu Nijemaca, odred je noću tjerao stado rekviriranih krava. To bi mogao biti vrhunac cijeloga svečanoga programa, jer zbor trenutačno i vrlo osjećajno počne pjevati: Tiha noć, krasna noć, svuda tama, partizan se bori u gorama.
Zbog slike te krasne tihe noći, a još više zbog iznenadnog kolektivnog sjećanja na mnoge bučne, ali jednako zanosne, doduše ponekad i zamorne noći, vydričkim ženama srca zatrepere, a budući da im grudi dodiruju bijele tunike i svuda oko njih se u ljetnoj večernjoj sparini nalaze raskopčane košulje, to se treperenje počne prenositi i niže. Pjevaju o narodu koji nije sam, a u njihovim srcima bljesne nada da će i one možda jednom u logoru doživjeti da ne budu same. A kad stignu do strofe o mjesecu koji cijelu noć neće spavati, snažno i grešno požele barem jednu neprospavanu noć, koja bi ih opet sasvim iscrpila, dopustila im da unište što više muške sile, iako ne baš na partizanski način. Predodžba o gnječenju njihovih uzdignutih dojki, a postupno i cijeloga požudnoga tijela, još ih više muči ispod mekanih tunika nego prije ispod krutih pregača i od toga im zadrhte glasovi, počnu pjevati falš. Dirigentu Chomiču padne štap i u nevjerici vrti glavom, što se to događa sa zboristicama. I zboristi prestanu pjevati, prvo gledaju u svoje partnerice kao da ne shvaćaju.
– Baš ste tutleki – ljutito sikne Carmen na Janu Čellára, koji je u zboru pokraj nje. – Da ste pravi muškarci, već biste nešto smislili.
Jano se uvrijedi. Također sikće, premda dubljim glasom:
– A što misliš, zašto Mat’o nije ovdje? Ha?
– Za ime svijeta, Mat’o stvarno nije u mješovitome zboru – otkrije Carmen.
– U pola deset će u cijelom logoru biti mračno kao u rogu – šaptom kaže Jano. Carmen ga jedva čuje. Ali baraka sigurno ima neobičnu akustiku, jer ostali to čuju dobro. Čak je nešto čuo i agitator. Pogleda na sat, ali na sreću, zbog svojeg neiskustva to krivo protumači.
– Iako je već skoro pola deset, moramo ponoviti partizansku himnu, ne znam što vam je danas. A onda još brzo Sutra će se svuda plesati, tako da naš program ima i internacionalni karakter. Pozor! Jano – da znak harmonikašu da ponovno da intonaciju.
Jano kao da namjerno prtlja nešto s basevima, povećava opću napetost koja je zavladala u zboru, osobito kad se kroz mješovite i sve zatvorenije redove počne širiti parola Kao u rogu, pola sata! Nervozni agitator čuje samo pola sata, opet pogleda na sat i ljutito mahne štapom prema Jani. Basovi se napokon oslobode, zbor se kako tako koncentrira i ponovno počne pjevati noćnu partizansku himnu. Dok ona traje, mješovitost zbora se povećava, sad već rukama koje traže bolji položaj. Osjećaj iskušenja počne potiskivati osjećaj opasnosti zbog zabranjenog logorskog voća. A miner Mat’o na vrijeme izvrši svoj borbeni zadatak.
– Nemojte stati! – poviče Chomič kad se odjednom u baraki i u cijelome logoru ugase svjetla. Mračno je kao u rogu, jer je Mat’o onesposobio i neovisan izvor koji je strujom opskrbljivao reflektore na stražarnicama.
– Ostanite na svojim mjestima! – u potpunome mraku pomalo uplašenim glasom poviče agitator, jer je pjevanje prestalo, usta i ruke su se odmah zaposlile nečim drugim. Čuje se i nekakvo šuškanje, vrpoljenje, ali zbor kao da još oklijeva.
– Sviraj, Jano, matere ti! – poviče Čellár. Njegov je urlik prilično sličan onome kad je u rudniku viknuo Mat’i da aktivira eksploziv. Carmen više ne oklijeva i ne gubi vrijeme, objesi se na Čellára, cijelim tijelom se uz njega privije, na trenutak bez daha i ukočeno, a zatim brzo vodi njegovu ruku pod tuniku. Jano Gumený počne glasno svirati Sutra će se svuda plesati, kad se naše zastave pobjede zavijore na stjegovima. I stvarno sve počne vijoriti, tunike i košulje, kosa ispod skinutih marama, ali s nevidljivim licima. Stjegovi su već podignuti i ruke se mogu zaposliti drugim stvarima, ići dalje, dublje, dodirnuti nizine života i polako te vlažne nizine početi osvajati. Manje iskusne ruke dobiju brzu i nesebičnu pomoć, od koje zastaje dah, a zatim se oslobađa, pretvara u izdah, ali na sreću, Jano Gumený svira kao lud, ne zastaje mu ni dah, jadnome starom invalidu.
Ernička se nije uplašila mraka, ali postala je nervozna kad je shvatila da je od zbora dijeli klupa na kojoj sjedi blizu Jane Gumenog i agitatora, koji u tami očajnički pipa oko sebe, sluti da se događa nešto loše, ali ne usuđuje se ništa poduzeti, čak ni pisnuti. Ionako bi pisnuo uzalud, jer Jano samo što nije uništio mijehove na harmonici. Uskoro agitatora dodirne neka ruka. Prvo se trgne, ali ruka ne napada, topla je i glatka. Prepusti joj se, osjeća kako se na klupi netko gura prema njemu i šapće mu u uho, zapravo glasno viče:
– Učini i ti nešto, Stanko!
Ernička. Zahvalan joj je, čak i dodirne njezinu tuniku, ruka mu nehotice padne ravno u njezino užareno krilo, ali kad Erničkina ruka sa sigurnošću nađe svoj put, stisne ga i počne raskopčavati, sav užasnut se ukoči i odmakne.
– Zašto si stalno tako ukočen – poslije kratkog i uzaludnog truda ljutito prosikće Ernička i prepusti ga njegovoj dječačkoj sudbini i, s posljednjom nadom da će neki napaljeni muškarac biti posebno grub prema njoj i riješiti je muke, umiješa se u već potpuno mješovit zbor.
Jano Gumený se ipak umori, ali i zboristi u mrklome mraku jedva stoje na nogama. Napuštaju zbor, vuku se prema klupama, sjedaju na njih, popravljaju odjeću. Kad miner Mat’o pusti svjetlo, oprezno gledaju jedan drugoga. Mat’o je na sreću pustio struju samo u jednoj fazi, svjetlo je slabašno, slabije nego uz petrolejku, ali nikome to ne smeta. Uđe čuvarica s baterijom, zasvijetli njome po klupama, naredi ženama da stanu u redove. Čak ih ne prebroji.
Padaju u krevete, napokon dobro izmorene, a možda i malo mršavije. Tako ugodan umor ne može te obuzeti poslije udarničkog rada, na rubu sna pomisli Ernička. Još se jednom s ugodom protegne ispod prekrivača, pomalo žali svoju prijateljicu Mandu što se kladila na krivoga konja.

26


Kokoši, pa kokoši, što se čudiš


Zapovjednik sad na stolu uvijek ima bokal svježe vode i zalihu tableta za smirenje koje je dobio od Zigmunda. Kad mu se u mislima neočekivano pojavi Brežuljak tekunica i njegova mu užasna podzemna tajna želi pomutiti razum, baci u usta dvije tablete, zagrize ih, prožvače, zalije vodom i pritom mrmlja: nisam vidio trupla, nisam zapravo ništa vidio, a onaj tko ništa nije vidio, ne mora ništa misliti. I stvarno, poslije toga nekoliko sati ne misli. Na sreću, to ga ne ometa u obavljanju svakodnevnih dužnosti, kojih u logoru ima sve više nakon novog priljeva prijestupnika, poznatih, a i potpuno novih vrsta (koji recimo alarmantnim izjavama pokušavaju podrivati valutu), te zbog približavanja večernje svečanosti uz vatru. Onda je svanulo i jutro te nezaboravne večeri. Sjedi u svome uredu, voda i tablete su pripremljeni.
Prva dolazi Matilda. Doima se neispavano, nekako je sva izmučena. Jučer nije sve dobro prošlo? nijemo joj postavi pitanje. Ali disciplinirana zapovjednica ženskoga logora počne prvo o nečemu drugom.
– Jučer su iz Ilave dovezli bjegunicu Riu Amalu, ošišanu, ušljivu i s oguljenom kožom na rukama. Bojim se da pjesme koje će danas na svečanosti pjevati njezine bivše kolegice neće zvučati vrlo optimistično i radosno. A udarnica Manda je u zatvoru. Prilikom racije su je uhvatili u kupalištu kako se prostituira s nekim muškarcem. Odupirala se uhićenju i tako su je obrijali dolje. To podsjeća na metode u koncentracijskim logorima. Ali kad sam upozorila Plažáka na to, samo mi se nasmijao.
– Danas je otišao u Bratislavu. Moji izvori su mi javili da njegov odjel više neće biti pod mojim zapovjedništvom.
– To je užasno – uznemireno reagira Matilda. – Ne možemo ni mi biti sigurni... – doda tiho. Zapovjednik mirno kimne. Računa s tim. Zatim znatiželjno ali suptilno navede razgovor na jučerašnju večer. Matildi zadrhte teške dojke pod ljetnom, svečanom bluzom. Neko vrijeme se doima kao da želi držati zapovjednika u napetosti, ali to je zato što joj je neugodno.
– Nisu prihvatili vaš... dokaz?
Matilda tiho kaže da na kraju jesu.
– To znači da su ga prvo... provjerili.
– Jedan za drugim, jer se nisu mogli dogovoriti kakvim je metkom dojka prostrijeljena.
– Na kraju krajeva, to se moglo očekivati – utješno kaže zapovjednik. Kao muškarac, shvaća da je doticaj s takvom gipkošću i obdarenošću mogao izazvati potrebu da se proučavanje protegne unedogled. Možda je i sam trebao... ali ništa. – Glavno da je dobro završilo, zar ne? – doda pomalo neodlučno.
– Bilo bi... Ali onda je nestalo struje.
– Da – sjeti se zapovjednik. – I...
– Dugo je trajalo. Već su prilično popili i...
– Želite reći... – zapovjedniku se ukoči lice.
– Radije sam to dobrovoljno prihvatila.
– Matilda – šapne zapovjednik. Pogleda u njezino izmučeno lice, puno krivnje, zamisli njezino tijelo, izmučeno i gore i dolje, iznad stola pruži ruku prema njoj i pogladi je po licu. Matilda mu stisne ruku, snažno je pritisne na grudi, zatim je odgurne i bez pozdrava odjuri iz ureda. Svinje, svinje, zapovjednik se ugrize za zglob ruke. To mu neće pomoći, morat će otići u njihov stožer. Ali barem odluči kako će narediti da se ispita jučerašnji nestanak struje u logoru, i ako je to bila sabotaža, strogo će kazniti sabotere.
Logorsko zborište je već spremno za večernju svečanost. Pometeno je i zapovjednik zadovoljno prihvaća vijest da su agilni sokoli, uz pomoć manje agilnih orlova, već ucrtali oznake na tlu. A na sredini se visoko uzdiže lomača. Zapovjednik joj se pomalo približava, pritom razmišlja o napornom razgovoru s anketarom Blaženim. On ga je pokušao nagovoriti da na večeri s gulašem, koja će početi poslije svečanosti, sudjeluje cijeli logorski kolektiv, da se svima podijele posude, da kao znak demokratičnosti i ljudskosti i čuvari na pojas objese zdjelice, pa čak da ih objese na ogrlice logorskim psima. I svojim teškim jezikom, koji bi on tek naknadno razumio, podastro mu je viziju o tome kako će obljetnice revolucije s vremenom potisnuti pučke zabave i hodočašća, svjetovne i crkvene blagdane, i zato se iz njih neće moći nikoga isključivati, naprotiv, sudjelovanje u njima postat će građanska dužnost. Ako je crkva u srednjem vijeku trebala iskazati svoju moć spaljivanjem heretika na svečanim autodaféima, njima će biti dovoljno da je pokažu na velikim okupljanjima, marševima i manifestacijama koje bi uvijek trebale završiti kolektivnom gozbom, kao simbolom trijumfa rada. A zašto to ne bi prvi pokušali? Bit će to zavirivanje u raj, u carstvo apsolutne slobode i jednakosti, barem jednu večer i jednu noć mogu uz vatru stvoriti nešto što je još Aleksandar Makedonski opisao kao život na otoku blaženih. Ne trebaju se bojati toga da ih dobro nahrane, pa i napoje, čak da im daju da se izdivljaju, sve će ionako ostati u granicama logora, pod njihovom strogom, premda blagonaklonom kontrolom. Taj ga je fantast svojim prijedlogom prilično uznemirio, za njega je to bilo veliko iskušenje, iako bi za njega imalo drukčiji smisao – za njega bi to prvenstveno značilo poništavanje prokletstva toga zborišta, s kojeg je vidio kako ljudi odlaze u transporte i tada se u njega usadio osjećaj krivnje koji se pojavljuje svaki put kad mora stati pred ljude okupljene na zborištu. Zato bi možda podlegao znanstvenikovu nagovaranju. No kad je on počeo govoriti kako bi istodobno mogli iskušati kako bi muškarci reagirali kad bi im omogućili da se ispucaju s vydričkim ženama, uplašio se, prekorio Blaženog i više za to nije htio ni čuti. No taj ga je luđak toliko uznemirio da je morao uzeti tablete kako bi zaboravio njegov neostvarivi plan: pa kad bi te nesretne žene predao stotinama muškaraca koji apstiniraju, valjda bi ih rastrgali u komadiće.
Još uvijek se trese od te, nasreću već pomalo nejasne slike. Ali mora se usredotočiti na susret s partizanima. O tome kako će danas objasniti zašto oni slave obljetnicu ustanka u kažnjeničkom logoru, jednog dana, kad ih partija eventualno pozove natrag, može ovisiti njegova buduća časnička karijera, pa čak i njegova sudbina i sloboda. U logorima su se postupno našli ne samo oni koji su djelovali protiv naroda, nego i oni koji su se borili za njega, oni koji su se borili na zapadnoj fronti, ali i oni koji su se borili na istoku, oni za Hitlera i oni protiv Hitlera, pa ni oni koji su bili potpuno oduševljeni Staljinom nisu izbjegli logor, ni katolici, ni evangelici, ni pripadnici židovske vjere, ni ateisti, pa čak ni komunisti. Što god radio, za što se god izjašnjavao, svejedno nećeš pobjeći od logora. I zato duboko udahne, popravi uniformu i uđe u partizansku zonu.
U bunkeru su – nehajno ga obavijeste stražari. Na njima se vidi da su se već bacili na tekuću municiju, za nabavljanje koje je sam dao dopuštenje. Smrad rakije od raži nepogrešivo ga vodi prema bunkeru. Nalazi se ispod valovitog terena, na mjestu gdje bi uskoro trebalo biti okno za ventilaciju rudnika, kroz koje će logoraši moći izravno ulaziti u rudnik. Bunker je velik, na zidovima je smrekovo drvo, a na podu borove grančice. Oprezno zakorači preko gruboga debla na pragu i, još uvijek pognut, pozdravi Idealista s planina, njegova komesara, zapovjednike nekih manjih odreda i nekoliko neidentificiranih partizanskih individua. Jednu ipak prepozna. To je krčmar iz obližnjeg sela, Fero Rad’anský Partizan. Taj lumpenpartizan opskrbljuje cijelu zonu rumom i lošom domaćom rakijom i zato ima određene povlastice. Izvalio se na borovim grančicama i upravo pripovijeda svoju poznatu priču o tome kako su se on i još jedan drug morali cijelu noć skrivati u svinjcu i do besvijesti češkati među ušima nekakvu odvratnu svinju, jer da je počela skvičati, Nijemci bi ih našli i zbog toga bi spalili cijelo selo, možda čak i cijelu dolinu. Fero je strastveno opisivao sve moguće katastrofe koje bi slijedile nakon što bi ih otkrili i uhvatili. Partizani se tom lakrdijašu smiju, čak i grohotom. I zapovjednik se, premda mu nije do toga, odluči s njima nasmijati. Komesar M. zaključi opširno Ferino pripovijedanje.
– Pričaš o tome, Fero, kao da je sudbina cijelog ustanka ovisila o tome hoćete li uspjeti utišati tu svinju.
Fero se samo hihoće. Zapovijede mu da ode. Poslije njega ode i većina ostalih partizana, ostanu tek Idealist s planina i komesar M. Ponude zapovjedniku logora da sjedne na bukvin panj. I sami sjednu. Prijeđu na stvar.
– Kako je prošlo s municijom? – upita zapovjednik.
– Akcija nije prošla bez manjih incidenata s vlasnicima tajnih pecara i nahuškanim psima. Tko grize i bjesni, mora biti likvidiran.
– Dijalektika borbe protiv neprijatelja – kratko precizira komesar M.
Zapovjednik se složi, usput baci pogled na njihovo oružje, za svaki slučaj u sebi kaže kako nikad nisu pucali iz njega, nikad to nisam vidio, nikad to nisam čuo, ne moram ni na što misliti. Uzdahne i počne razvijati svoju teoriju o njihovoj rehabilitaciji. Napeto ga slušaju.
Želim početi s tim kako ste bili prvi koji su i poslije rata krenuli u novu borbu, uza sve rizike. Da ste se usmjerili na krčme, monopol u proizvodnji alkohola. Da, ali zašto? Da biste ga razbili. Ubacili ste se u opskrbljivanje, i to ste razbijali. Samo zato da biste dokazali kako gospodarstvo koje su regulirali demokrati i liberalna načela, može proizvesti samo poremećaje, trgovanje na crno, neprekidne korupcijske afere. I tako ste zapravo narodu otvarali oči i pripremali eksploziju njegova bijesa.
– Potpuno točno – zadovoljno kaže komesar M.
– Otići ću još dalje. Navest ću primjere. Kako si riskirao i nerazumijevanje iz vlastitih redova, i suđenje i logor, kad nisi oklijevao u naredbi da se unište dvije tisuće petsto litara tokajca, samo kako bi dokazao da je narodna uprava bila greška, nepotrebno usporavanje na putu prema potpunoj nacionalizaciji kapitala. Razvoj događaja poslije veljače 1948. pokazao je da si bio u pravu!
– To je bila moja revolucionarna dužnost – skromno napomene Idealist, jer je on bio taj neimenovani junak.
– Iz toga zaključujem da je povijest pokazala da ste bili u pravu, i što se tiče vašeg djelovanja poslije rata i da ćemo se zato uskoro oprostiti od vas. Bit ćete angažirani protiv lažnih partizana iz Bijele legije i...
– To ne, nemoj spominjati legiji – prekine ga komesar M.
– Ako tako mislite – spremno se složi zapovjednik logora. – Ali kako ne bih slučajno probudio lažne nade kod ostalih podrivača, upozorit ću da je potrebno praviti razliku između onih koji su podrivali gospodarstvo u ime budućeg blagostanja i onih koji su to činili samo zbog vlastitih interesa, kako bi se obogatili. Njihova kazna je pravedna.
Idealist i komesar se pogledaju i zatim obojica zadivljeno kimnu glavama. Zapovjedniku lakne. I onoj dvojici nestane napetost s lica. Natoče si po čašicu votke koja se hladila u kanti s vodom, a komesar zatim pozove zapovjednika da vidi ostatak bunkera. Pokaže mu prilično vlažan bočni hodnik, gdje bi htjeli stvoriti partizanski muzej. U njemu će skupiti ne samo svoje oružje i opremu, nego i razne, na prvi pogled neobične stvari koje su bile sudbonosne u njihovoj borbi, recimo čuperak dlaka s one svinje koja je spasila selo od spaljivanja, nadstrešnicu na kojoj su do bunkera dovukli petometarskog vola koji ih je spasio da ne umru od gladi, bakandžu od koje su u najvećoj nuždi kuhali juhu. Kako bi to mladež mogla bolje shvatiti, a i da im bude zanimljivije, mogli bi odmah u muzeju iskušati svoje sposobnosti i pokušati skuhati, a zatim i pojesti, juhu od komada potplata. Ili naučiti kako izraditi eksploziv, igrati se s otkočenom granatom i slično. Što kaže na tu ideju? Zapovjednik je ostao bez riječi. Samo se malo strese, ali to je zbog hladnoće i vlage. Poslije bježi iz partizanske zone brže nego s Brežuljka tekunica.
Ali najteže iskušenje toga jutra zapovjednika tek očekuje.
Uznemire ga buka, treskanje i podcikivanje koje dopiru do njega s prostora iza logorskih baraka. Pretvore se u uznemirujući i neobjašnjiv zvuk, kao da stotine ljudi odjednom i usklađeno počnu škripati zubima. Zapovjednik naglo zastane, neko vrijeme sluša i odjednom shvati:
– Čergari! – poviče naglas i potrči u središte logora. Ali već je kasno, logor je prilično velik i premda trči kao mahnit i maše rukama, ne uspije spriječiti da se natkrivena ciganska kola ne dokotrljaju na zborište. I već počinju okruživati buduću svečanu vatru. Zapovjednik u očajničkoj gesti raširi ruke. To ne pomaže i zato se baci prema kolima. Svečanost bi se održala bez njega da mu u posljednji čas nije na put stala logorska straža.
– Što ste to učinili, vodniče? – poviče očajno zapovjednik.
– Sami se vraćaju, zapovjedniče. Dobrovoljno su došli u logor, zato smo ih pustili unutra, da ih poslije ne moraju naganjati žandari – brzo objašnjava vodnik i drži zapovjednika za remen. On mu se prvo želi istrgnuti, ali poslije samo tupo gleda kako se kola i dalje kotrljaju, praše, ruju i okovanim kotačima uništavaju sokolske oznake. Napokon se zaustave i utišaju.
– Ja ću ih satrti, naredit ću da im spale vražja kola, da im ustrijele konje, ja... – trese se zapovjednik od bijesa. Odjednom na romskom vikne: – Odlazite! Odlazite! – istrgne se vodniku i potrči među kola. Stražari se začuđeno pogledaju i krenu za njim.
Zapovjednik se mota između kola, ugiba se pred konjskim repovima što mašu, miče s puta Cigančiće koji su izmiljeli iz kola, nogom odbaci crnog psa i, da nije bilo visoke lomače od bukova drva, možda se nikad ne bi izvukao između kola i ondje bi poginuo. Već želi s olakšanjem odahnuti kad mu se na putu nađe nova prepreka: mrtve kokoši. Nečije crne ruke izbacuju ih ispod cerade na kolima, a dvije ciganske matrone ih spretno slažu na veliku hrpu, uvijek s krijestom prema dolje, s krijestom prema dolje, a žutim grabljastim nogama prema gore. Zapovjednik je užasnut, čak mu se i zavrti u glavi od smrada.
– Što je to, bando ciganska? – zaurla posljednjim snagama.
– Kokoši, pa kokoši, naše kokoši, što se čudiš – pristojno mu objašnjavaju matrone koje ga se sjećaju kao jednog od rijetkih ljubaznih žandara.
– Što se čudiš? – nogom odbaci jednu kokoš.
– Što se čudiš? – i dvije kokoši su odletjele.
Treću ne udari, jer nečije crne ruke iz kola izbace svinju, koja je vjerojatno krepala od crvenog vjetra, jer je sva pocrvenjela, a i djeluje trulo. Zapovjednik odskoči i iskolači oči. Nasreću se iza oslikanog ruda na kolima pojavi dostojanstveni vođa. Izrezbarenim štapom mu srdačno maše na pozdrav. Veliki nesporazum se odmah razjasni.
Poslije dobrovoljnog povratka s dodijeljenog mjesta boravka, koje je, nažalost, također bilo opljačkano, vodi za razgovor nije potreban ni prevoditelj. Progovori jezikom koji zapovjedniku zvuči poznato, a zapravo je mješavina iskrivljenog češkog i romskog.
– Kažem, Romale da idu, kažem Romale idu u lager, kod draga zapovednik kepitan. A dobra sam rekla, dobra. Ne vrba što dimi, dobro drvo pripremljeno. Prijatel, prijatel zapovednik, prijateli u lager, oj, Romale, Romale, neće više dimiti – vođa štapom pokaže lomaču od suhog bukovog drva i dirnut zagrli ciganske matrone u bluzama s cvjetovima.
Zapovjednik se duboko postidi što je nogom udarao u trupla. Nema trupala s krijestama dolje, trupla i ne postoje, mora se samo bolje ovladati. Okrene se prema vodniku, jer su se u međuvremenu i stražari uspjeli probiti kroz ciganski logor, i kratko mu naredi:
– Neka ove crkotine vrate natrag u kola. Potjerajte ih iza logora, ali konje nemojte ispregnuti, njih dotjerajte unutra i čuvajte ih. Sutra ću odlučiti što ću s njima. I neka sokoli opet urede ovo ovdje.
– Provjerit ćemo ono što si rekao – strogo se obrati vođi. – I jao vama, Romale, ako ne govoriti istinu.
– Čistu istinu govoriti – uvrijeđeno odgovori vođa. Nezadovoljno zavrti glavom: tko bi razumio te bijele ljude? Cigani ne.
Zapovjednik mu samo šutke zaprijeti rukom i odlučno se opet umiješa među ciganska kola. Kad se uspije izvući između njih i kad popusti strah da će mu uništiti cijeli brižljivo pripreman plan svečanosti uz vatru, pomalo mu je krivo što je bio tako grub prema čergarima. Dobrovoljno su se vratili u logor, zbog toga je odjednom ganut. Polako hoda između baraka, više mu ne izgledaju tako odbojno. Osim zatvora s betonskim rupama, koje nastoji ne upotrebljavati često. Ali tko zna slušaju li ga uvijek podređeni. Sjeti se prostitutke koju je onamo smjestio Plažák. Stvarno su je obrijali?
Stražari sjede na stubama ispred zatvora i dosađuju se. Upita ih gdje je kažnjena prostitutka. Zastavnik se digne sa stuba i uvede ga u baraku.
– Koliko je još ljudi u zatvoru? – upita zapovjednik.
– Šest.
– Svima im ukidam ostatak kazne. A vi ste poslije slobodni.
Zastavnik kao da mu ne vjeruje.
– Trebam li vam to dati napismeno? – oštro upita zapovjednik. Zastavnik shvati da je to mislio ozbiljno. Počne otvarati ćelije, viče onima unutra, dižite se, bando lijena! i udarcima nogom ih tjera van na hodnik. Zapovjednik uđe u ćeliju prostitutke.
Manda sjedi na golome betonu, s jedne strane joj je limeni bokal s vodom, s druge majstoričin kovčežić, u kutu kanta. Polako podigne pogled. I na slabom svjetlu se može vidjeti da je premlaćena i da joj je strgnut ovratnik sa sakoa.
– Prepoznajete me? – upita je zapovjednik. Kad Manda šuti, šaljivo doda: – Nedavno smo ručali zajedno i dao sam vam buket. Mislim da su bile crvene ruže...
– Posrane ruže – kaže Manda ljutito.
Zapovjednik ustukne.
– Vidite kakve prijateljice imate, u kakvom ste svijetu živjeli. I ne znate se iščupati iz njega. Damo vam propusnicu da možete posjetiti dijete, a što vi učinite?
Manda pogne glavu, tvrdoglavo šuti. Kosa joj je ružno ostrižena.
– U izvještaju piše da ste prilikom racije pružali otpor. To niste trebali. Onda to ovako završi, premda se ne slažem s tim što su vas obrijali i to ću istražiti. Sad pokupite stvari i možete ići u baraku. Ukidam vam ostatak kazne.
Manda i dalje tvrdoglavo šuti.
– No, ustanite i pođite. Sjedenje na betonu za vas bi moglo biti opasno. Stražari će vas odvesti u baraku.
Zapovjednik očekuje da će prostitutka biti zahvalna zbog njegove velikodušnosti. Ali kad ne kaže ništa, makne se s ulaza i pomalo iznerviran odlazi. Već se udaljio kad prostitutka napokon progovori.
– Seronje – kaže Manda i bijesno udari šakom u bokal s vodom.
Zapovjednik zastane. Je li dobro čuo? Nije sasvim siguran. Onda zapravo ništa nije čuo. Ne razmišlja više o tome. Ali svejedno se zamisli i zaboravi reći zastavniku da prostitutku odvede u baraku. Vraća se u baraku zapovjedništva logora i zadovoljno promatra kako se ciganska kola okreću i vraćaju do ulaza u logor.
– Čuj, glavešino! – na češkom mu se obrati neka logorska individua u kockastoj košulji i kockastoj kapi sa šiltom.
– Posudi mi dvadeset kruna – i individua odmah ispruži ruku prema njemu.
– U logoru se ne smije prosjačiti. Tko ste vi?
– Miki Komi. Kartaški virtuoz i iluzionist s pištoljima. Zahvaljujem na posudbi – individua gurne dvadeset kruna pod kapu. – Ovo će večeras biti glasno! – čovjek nogom udari u veliki zvučnik na tlu koji zapovjednik prije toga uopće nije vidio. Protrlja oči, zatrese glavom, ali individua je zajedno sa zvučnikom već nestala iza ugla barake. Zapovjednik kratko razmišlja o svemu, kad je već odlučio da će o svemu oprezno razmišljati. Ali shvati samo to da je ciganski vođa zapravo s njim razgovarao na češkom. Vrag romski, a slovački nije naučio u sedamdeset godina boravka u karpatskoj kotlini.
Zapovjednik se prvi put u tome teškome danu obljetnice barem osmjehne.

27


Kao zidine Jerihona


Manda je s ledenom stražnjicom i drvenim nogama izašla iz betonske rupe na hodnik i oteturala do izlaza iz barake. Kovčeg joj udara u bedra, ali i ona su joj tako odrvenjela da to i ne osjeti.
Majstoričin šeširić je izgubila u tuči s patrolom u hotelu. Tučom je odvukla pozornost s Daskinog muža, koji je uspio sretno i neopaženo zbrisati. U borbama sa svodnicima u parku ispred bara Tango i sinagoge, Manda je iskušala koliko može podnijeti, a i štošta je naučila, osobito to gdje je svaki muškarac najranjiviji – dakako, ako nije kastriran. One je ušljivce na hodniku tako opalila nogom da su se, kad su je dovukli u logor, ponovno bacili na nju, strgnuli joj suknju i obrijali je. Znala je i ranije biti obrijana, jer su u Vydricu dolazili i takvi pokvarenjaci koji su se mogli zadovoljiti samo s obrijanom. Ali u logoru Manda nije očekivala takve prostote. Polako prijeđe rukom po suknji, ali i trbuh joj je tako neosjetljiv da bi trebala leći u nekakav kotao s vrućom vodom i pola dana se u njemu namakati. Stisne zube, a kad nigdje ne ugleda stražare, polako se po drvenim stubama spusti pred baraku. Od oštrog svjetla i sunca počnu joj suziti oči.
Kako ću se sad pojaviti u radionici? prođe joj kroz glavu. I pred onim zlobnim kravama koje su se bacile na nju ispod tuša, a osobito pred majstoricom. Dovraga, a tako se trudila s njezinim mužem, nesebično mu je htjela pokazati sve što je u svome poslu naučila, kako više nikad ne bi morao poželjeti drugu ženu. No majstorica će je poslije ovakvog povratka u radionicu vjerojatno mrziti, ona više neće biti njezina miljenica, neće joj s divljenjem gledati u grudi, sanjariti o njima, sad će se možda okrenuti Berti i njezinoj kobiljoj stražnjici i šušljetanju o felikoj kiti.
Manda se strese, shvatila je da će logor odsad za nju biti pakao. Ne može više razmišljati o novoj propusnici, neće moći ništa učiniti za svoje dijete, o kojemu se strani ljudi dobro brinu samo dok im donosi tri puta više nego što je djetetu stvarno potrebno. A neće moći ni saznati što je bilo s trgovinom šeširima.
Suznih očiju, kao slijepac na odrvenjelim nogama, tetura kroz logor. Zaluta među barakama, umjesto prema krojačkoj radionici, krene prema izlazu iz logora. Čuje nekakve uzvike i štropotanje. Mora protrljati suzne oči kako bi bolje vidjela natkrivena kola koja su došla u logor. Cigani, shvati kad se gomila žena i djece, koji okružuju kola, počne glasno svađati i nadvikivati. Kad se Manda približi gomili, shvati da kola stvarno izlaze iz logora. Opet ih tjeraju u pogranično područje, pomisli. Ondje navodno na imanjima prognanih Nijemaca svi rade što požele. Ondje bi se lako i ona izgubila, barem privremeno, dok ne prođu ova vremena i okupiraju ih Amerikanci i sve bude kao prije, obrti budu obnovljeni i ona bi još mogla prodavati šešire. I Manda se, budući da nigdje ne vidi stražare, približi kolima u pokretu, umiješa se u gomilu, rukom uhvati rub cerade i pognute glave, neuredna kao prava Ciganka, pokraj kola izađe iz logora.
Hoda kao pijana po razrovanom i prašnjavom putu, u glavi joj huči od umora i napetosti. Ne usuđuje se osvrnuti dok ne čuje štropotanje željeznih vrata na ulazu u logor. Zatim kratko okrene glavu – ulaz u logor je stvarno zatvoren. Noge joj se počnu tresti. Od ovog se trenutka mora prepustiti sudbini. Hoda naslonjena na bočnu stranicu kola, kao kroz maglu čuje povike žena i žamor djece. Kola odjednom stanu. Manda vidi da su u međuvremenu skrenuli sa širokog puta prema logoru, u luku su obišli neko polje sa strništem i stigli su na veliku ledinu koja se proteže uza žičanu ogradu logora, otjerali su jato seoskih gusaka i stali. Manda neko vrijeme u nevjerici gleda oko sebe. Ali kad Cigani počnu uz povike i udaranje bičevima voziti kola unatrag, a zatim ispregnu bijedne ciganske konje, odjednom shvati što je zapravo učinila. Bijesno počne udarati šakom po ceradi. Cerada se podigne, u nju se zagledaju iznenađene ciganske oči.
– Marde tut7? – upita je grleni glas. – Šingune mlatila, gadžo8 mlatila? – upita i Manda shvati. Pokaže svoje izubijano lice i unakaženu glavu. Odmah je počne okruživati cijela ciganska gomila. Počnu je promatrati, dodiruju joj glavu, glade je po kosi, po rukama, netko joj iz zatvorene šake pažljivo izvuče kovčeg i Manda ga više nikad neće vidjeti, ciganska djeca počnu jedno drugo gurati da bi došli bliže k njoj, jer su ih privukli broševi na kostimu, kao i veliki džepovi našiveni srebrnim koncem, njihove prljave crne ručice se istežu prema njima, druge ručice ih odguruju, zatim štipaju, čuje se vriska, sve dok muškarac u kolima ne uhvati bič i potjera Cigančiće.
Mandina nazočnost u ciganskom logoru već je izazvala pozornost i uzbuđenje. Dolazi vođa sa štapom. I on promotri Mandu, također joj opipa ošišanu glavu, dobro je ispipa po tijelu, kao da je kobila na prodaju. Vođa je odmah shvatio što je Manda htjela učiniti i kako ju je prevario njihov odlazak iz logora. Počne nešto mrmljati, tada se obrati ostalim muškarcima koji u rukama još uvijek drže bičeve, oni se počnu dogovarati i do Mande dopiru riječi, neke su oštre kao a džas!, neke su grube, kao lagros i šingune, ali riječ savorenge9 pruža nadu. I premda ih Manda ne razumije, jezični instinkt koji je stekla u Vydrici, u okružju s tri jezika, jasno joj govori da se odlučuje o njezinoj sudbini, o tome hoće li je odmah poslati u logor ili neće, a time će razbjesniti žandare, bijele ljude. Napeto osluškuje nove ciganske riječi, već ionako smrznuta stražnjica još joj se više smrzava. Ciganske matrone u bluzama s cvjetovima u međuvremenu smireno stoje naslonjene na kola, pućkaju svoje lule, iz naboranih usta ispuštaju pramenčiće dima i pritom pljuju na tlo. Manda prema njihovim pogledima pritvorenih očiju zaključuje kako procjenjuju može li njezino snažno tijelo, kad se oporavi od batina, biti konkurencija. Budući da joj na suncu još uvijek suze oči, nije joj problem stvarno se rasplakati.
To vođu i vijeće starijih potakne na odluku. On se okrene prema njoj i u iznenadnoj tišini progovori:
– Kažem ma rov, kažem ne plači, to još gore. Ti prestala.
Manda stvarno odmah prestane plakati. Čak se nastoji osmjehnuti vođi kroz koprenu posljednjih suza. Vođa je zadovoljan. I cijela gomila zahvalno kima glavama. Zatim sve ide brzo: vođa izda neku kratku naredbu, jedna ciganska matrona odmah svuče bluzu s cvjetovima, druga skine s glave maramu, priđu Mandi, svuku joj poderani sako, obuku joj bluzu s tragovima znoja i na glavu stave maramu. Treća joj Ciganka želi dati svoju lulu, ali kad Manda očajno trzne glavom, vođa kimne da nije potrebno. Zatim je žene odvedu dublje među kola. Pokraj jednih, za čije rudo dva mlađa Cigana upravo privezuju crnog ždrijebca, Ciganke zastanu i gestama joj pokažu da uđe u kola. Manda kratko oklijeva, ali zatim pomisli kako se prepustila sudbini i zato mora biti poslušna. Još uvijek odrvenjelim nogama uzvere se u kola. U njima smrdi po dimu, ali ima sijena i nekakvih grubih, dlakavih deka. Iz njih izbija konjski vonj, ali Mandi to ne smeta. Legne na deke, zabije se u njih, noge ugura u sijeno kako bi ih ugrijala. Sijeno je škaklje po listovima, bocka je po bedrima ispod zadignute suknje, ali Manda je sva tako otupjela da joj ništa ne smeta. Poslije užasnog betona u hladnoj rupi, na koji je iz inata legla kad su je obrijanu bacili onamo, ovo je olakšanje kakvo valjda nikad nije doživjela. Veće olakšanje bi joj Cigani mogli pružiti samo kad bi korito od javorova drva, koje je vidjela privezano o stranicu kola, napunili ugrijanom vodom i dopustili joj da se ispruži u njemu. Čak joj se pričini da netko vani pomiče korito, osjeti dim i pucketanje vatre, ali zatim kao da je u jamu propala, više ničega nije svjesna.
Snovi su joj teški, postupno su se koncentrirali u njezinim nogama. U snu su one tako otežale da ih uzaludno pokušava pomaknuti. Pokušava to tako dugo i očajnički da se probudi. Ispod cerade je vruće, marama joj je skliznula s glave, bluza je vlažna od znoja, lijepi joj se za leđa, a na nogama joj stvarno leži nešto teško. Manda malo podigne glavu s deka i bolnim očima ugleda nekakve crne kugle koje su joj pritisnule noge. S naporom se pomakne, i kugle se malo pomaknu. Tada Manda shvati da su to dvije ciganske glave. Malo se uplaši. Valjda joj ne žele nešto prišiti i tako je se riješiti? Širom otvori oči i s olakšanjem odahne: glave imaju tijela, to su dva mlada Cigana koji polugoli spavaju na njezinim nogama. Tijela im blistaju ođ znoja i iz njih izbija miris dimljenoga mesa. Htjela bi ih se barem djelomično osloboditi i počne se petama opirati o sijeno i izvlači ukočene, ali više ne odrvenjele, noge ispod njihovih tijela. Čini to polako i oprezno, ali Cigani se svejedno probude. Okrenu prema njoj glave s velikim, još pospanim očima i usta im se rastegnu u osmijeh. Otkriju svjetlucave, pomalo požutjele zube. I Manda se malo osmjehne, shvatila je da su s njom podijelili svoja kola i konjske deke.
– A, ševljenje! – pomalo lijeno progovori Ciganin s lijeve strane i protegne se. Ciganin s desne strane kola to ponovi, također se lijeno protegne i zatim se po Mandinim nogama popne malo više. Onaj drugi ga slijedi. Manda je tako oslabjela zbog sna, teških snova i svega što je prethodilo, da se samo malo zavrpolji ispod deka. Ruke Cigana razgrnu deke. Pokažu se Mandine noge. Ispod sasvim zadignute suknje zablješte Mandina bedra. Šutke ali neumoljivo, Cigani ih počnu razdvajati, jedan na lijevu, drugi na desnu stranu. Pojavi se trak bijelih gaćica. I u polumraku im izbočenje ispod gaćica, koje kao da je napuklo točno u sredini, udari u oči i mozak.
U nastojanju da spriječi ono što se u tijesnim, zatvorenim kolima čini neizbježnim, Manda se naglo okrene na bok. Uskoro shvati da se ne može obraniti od usredotočenog i grabežljivog nastojanja, da su onaj s lijeve i onaj s desne strane uigrani par, pa nastoji spasiti što se spasiti da: okrene se na trbuh, kako bi barem sakrila da je obrijana. I kad se već sasvim prepustila sudbini, njezin vlažni, blaženi tjesnac tako zaslijepi dvojicu pastuha da, premda su mnogo puta ušli u njega s lijeve i s desne strane, ne otkriju kako su ga u logoru ružno obeščastili. A njihova vruća tijela pastuha pomognu joj ugrijati stražnjicu. Zato ih ne odgurne ni kad na nju spuste svoja oznojena lica i ponovno usnu.
Mandini su snovi zato opet teški, jedino što sad tu moru lakše podnosi. Probudi ih glazba. Cigani samo začuđeno podižu glave, ali Manda nepogrešivo prepozna Lakatoševu violinu. Čuje se iz takve blizine da se Manda odmah uplaši. Ali kad završi Pjesma rada i jednako glasno se čuje glas zapovjednika logora, smiri se, shvati da se partizanska svečanost nije preselila među kola čergara, nego je samo glasnija zbog zvučnika češkog iluzionista Komija. Pokaže Ciganima da je bilo dosta izležavanja i želi se urediti. Cigani shvate, dignu se s nje i unatraške izađu iz kola. Manda se okrene na leđa, malo se proteže, zavrti glavom zbog onoga što joj sudbina priređuje otkad je postala udarnica. Potraži gaćice, očisti ih od stabljika sijena, jer će neko vrijeme ispod njih biti posebno osjetljiva. Od sijena očisti i neuredno obrijani Venerin brežuljak i oprezno navuče gaćice. Skine cigansku bluzu, dobro je provjetri mahanjem i malo osuši na sijenu. U međuvremenu je zapovjednik prestao govoriti, čuje se neka lijepa zborska pjesma. Zatim, da, ne vara se, čuje pomalo uzdrhtali glas svoje ptičice Erničke. Ona se jedina prilikom tuširanja ponijela kao prijateljica i zbog nje je od Berte dobila udarac nogom. Manda se malo raznježi. Istodobno počne shvaćati da njezina zabuna u vezi s Ciganima može imati loše posljedice. Pa neka, prkosno pomisli, izvali se na leđa i, poslije u to ne može vjerovati, otkrivena, golih grudi, uskoro u kolima ponovno usne.
Probudi je hladnoća na otkrivenim bedrima. Naglo sjedne. Na ceradu pada odbljesak nekakve velike vatre, čuje se i praskanje drva. Manda napipa maramu i bluzu s cvjetovima te se izvuče iz kola. Na logorskome zborištu, okružena gustim redovima ljudskih sjena, svijetli i pucketa partizanska vatra. Manda obuče bluzu, stavi maramu i zatim se bespomoćno osvrće po nepoznatom logoru. Gotovo je mrak.
Konju, privezanom za rudo, koji frkće i udara nogama, lijepo sjaji dlaka od odbljeska vatre. Manda mu poželi prići i pogladiti ga po plemenitim slabinama.
Odoli iskušenju, stoji među kolima i tek sad, odmorna i bez bolnoga osjećaja poniženja, potpuno se otrijezni: što je zapravo učinila? Mora se vratiti u logor! Otići će do ulaza – i dalje ne zna što bi. Sudbina i vječna ciganska glad pomognu Mandi, jer kako se smanji plamen vatre, u ciganski logor dopre snažan miris gulaša. Zapahne logor u nekoliko valova i izazove uznemirenost. Čuje se nezadovoljno mrmljanje, zatim vikanje, psovanje što su ih bijeli ljudi otjerali s gozbe u kojoj može sudjelovati cijeli logor, samo za njih neće ništa ostati. Okruže vođu, uzrujano mu pred očima mašu gladnim rukama. Vođa se brani štapom, jer ga je netko već počupao za rijetku bijelu bradu. Vođa uskoro podlegne pritisku, vikanju i vječnoj ciganskoj gladi. Podigne štap i zapovjedi:
– Možemo krenuti!
– Idemo, idemo, idemo – uzvici se šire među kolima jednako opojni kao miris gulaša. Manda samo iznenađeno gleda kad joj netko nešto gurne u ruke. To je žlica. Sa žlicama u rukama Cigani, starci, žene, muškarci, ciganska djeca i psi, potrče prema logorskoj ogradi, obasjanoj partizanskom vatrom. Mandu povuku sa sobom. Dotrče do žičane ograde, vješaju se po njoj, viču nešto na romskom, zatim počnu žlicama udarati po ogradi. To je zvuk koji je vrlo sličan kovanju i brušenju kosa, uplaši nekoliko logorskih vučjaka koji su iz puke radoznalosti dotrčali do ograde, ali sad bježe podvijenih repova i uz zavijanje.
Pritisak žlica i ciganskih tijela na ogradu povećava se kako miris gulaša postaje snažniji. Cigančići i nejaki starci, koji nemaju snage da slobodnom rukom tresu žičano pletivo ograde, počnu se provlačiti ispod nje. I Manda, iscrpljena od dugog jahanja s onim lijevim i onim desnim, spusti se na koljena i mahnito kopa žlicom i izbacuje zemlju ispod ograde. Ograda počne popuštati, jer genijalni projektanti nisu računali s tim da će netko kroz nju pokušati ući u logor, a ne izaći iz njega. I tako se ograda, kao da je prevarena ili samo iznenađena, sruši poput zidina Jerihona. Gladni Cigani, sa žlicama koje blješte od odsjaja partizanske vatre, potrče prema kotlovima s gulašem. Manda polako prijeđe preko srušene ograde. Ponovno je u logoru. Osjeti veliko olakšanje, svi strahovi o tome kakva će biti njezina sudbina odmah nestanu. Nakon što su likvidirani Vydrica i mali obrti, samo joj logor pruža sigurnost. Odbaci žlicu i polako, kako bi bilo jasno da nema ništa zajedničko s čergarima, priđe vatri.

28


Logorsko Uho


Zbog historijske neizbježnosti da se u cijeloj domovini uskladi ritam borbe za svijetlu budućnost, tajni tumači Nepogrešivoga Učenja odlučili su da bi se i u logorima za prisilni rad dvoljetka trebala pretvoriti u petoljetku.
Na tajnom sastanku u tajnom stožeru u Bratislavi to su priopćili zapovjednicima neimenovanih jedinica u svim logorima i kako bi bilo dovoljno osnova za izdavanje zakona o pretvaranju dvogodišnje kazne u petogodišnju, Plažák je na sastanku dobio zadatak da u logoru pripremi i razotkrije veliku protudržavnu i protunarodnu zavjeru, zbog kakve je moguće dobiti najmanje jednu petogodišnju kaznu, eventualno i dvije do tri, budući da će se borba za izgradnju sretne sutrašnjice prema nejasnim naznakama u Učenju protegnuti na otprilike četiri desetljetke, jednu godinu, devet mjeseci i sedamnaest dana – a onda će se vidjeti.
Plažáku je odmah jasno da se prvenstveno mora usredotočiti na logorski kolektiv udarnika. Slijedom krivo shvaćenog logorskog obrazovanja i neklasno mekog srca zapovjednika logora, došlo je do kažnjivog smanjenja trajanja njihova zatočeništva i postoji opasnost da, ako do obljetnice velikog vođe i uspiju probiti novo okno, poslije neće imati tko kroz njega ulaziti u rudnik. To se ne smije dogoditi! Kako će to spriječiti, stvarno još ne zna, ali jasno mu je i to da u tome mora uspjeti, pa makar morao batinama dolaziti do dokaza dvadeset četiri sata na dan.
Plažák žalosno promotri svoj ured i uzdahne. Njegov je posao tako naporan, a uz to i osamljenički. Ne može se u planiranju pouzdati u kolektivno mišljenje, ne može o njemu beskonačno raspravljati na kratkim sastancima i redovitim savjetovanjima, gotovo o svemu mora razmišljati i sve mora pripremiti on sam. Zbog toga ga obuzima pesimistično raspoloženje i u glavi mu se rađaju vrlo individualističke ideje. Sva sreća da su ga partizani opskrbili s dovoljno tekuće municije i da, svaka čast njegovu radu, u logoru ipak ima nekoliko podređenih na koje se može osloniti, a i svoje produženo Uho. Koje bi svaki čas trebalo stići. U međuvremenu još malo popije, ispod stola ispruži duge noge, otvori ladicu i provjeri svoj alat, zatim i ono što mu je kapnulo iz UNRRA-e. Više se pouzdaje u svoju opremu, ali opet ne pretjerano. Ne vjeruje slijepo u njezinu djelotvornost, inspiracija može doći i s druge strane. S koje, to još ne zna, a i kad bi znao, ne bi to otkrio, ali sad bi mu bila jako potrebna. Jedna dojava koja bi dala inspiraciju i...
Sav se strese od nestrpljivosti. Pogleda na sat, nervozno progunđa gdje je tako dugo, i ponovno si natoči rakiju od raži koja malo zaudara na salitru. Poslije još jedne čašice napokon se čuje dogovoreni signal. Plažák tri puta glasno zakašlje. Vrata ureda se odmah otvore. Sa zavjereničkim izrazom na licu na njima stoji njegovo produženo Uho.
– Uđite! – kaže Plažák službeno i pritisne si na prsa preširoku košulju.
Produženo Uho uđe, zatvori za sobom vrata, Plažák mu šutke pokaže stolac koji je udaljen od njegova stola. No Uho sjedne na onaj koji je bliže stolu i pritom mu se na licu pojavi podmukao i pomalo provokativan osmijeh. Želi se igrati, beštija, shvati Plažák. Oštrim pokretom ispruži ruku prema Uhu.
Uho odmahne glavom.
– Nemam vremena za igre – strogo kaže Plažák i rukom napravi nestrpljiv pokret.
Uho polako ustane. Rukama počne pipati po vlastitome tijelu, ali ništa ne nađe. Zato uhvati Plažákovu ruku i traži pomoću nje. Svuda je tura, uvlači i gura, ali rezultat je isti.
– Tajno skrovište je prazno – pomalo začuđeno i nezadovoljno ustvrdi Plažák.
– Sad imam i drugo – ponosno kaže Uho i stidljivo spusti pogled.
Plažáku stvarno nije do igre, ali neotkriveno tajno skrovište ne da mu mira. Napokon, kakav bi on bio profesionalac kad barem ne bi pokušao otkriti svako tajno skrovište u logoru. Zato kimne Uhu da priđe bliže. Oslobodi ruku kojom drži čašu s tekućom municijom i sam se upusti u temeljitu pretragu. Još jednom pregleda bivše skrovište – i ništa, ništa nije upalo ni u jednu pukotinu. Malo je zatečen, diše duboko i iz usta mu se na tijelo Uha isparavaju ostaci partizanske municije. Zatim počne opipavati tvrdu kretonsku tkaninu. No tkanina svuda ravnomjerno šuška poput papira, čak se pod njegovim tvrdim i nemilosrdnim prstima počne i derati poput papira, ali ne nađe nikakvu dojavu, izlaze samo plavi konci koji mu oboje jagodice prstiju. No prema napetome izrazu na licu Uha i prema njegovim otvorenim ustima, shvati da je morao biti blizu cilja. I tako jednim spretnim potezom strgne Uhu haljinu s tijela i počne jednako nemilosrdno opipavati i ostatak. Napokon: čuje se šuškanje!
– Predajem se – šapne Uho i, uz divljenje zbog tragačkih sposobnosti svog nadređenog organa, samo strgne grudnjak i preda ga u nestrpljive Plažákove ruke. On položi grudnjak na stol, iz ladice izvuče velike škare, spretno zareže lijevu košaricu grudnjaka i iz nje izvuče složen i malo zgužvan papirić.
– A olovka? – odjednom Plažák postane znatiželjan. Uho šuti. Dopustit će mu da tu tajnu na njezinu tijelu otkrije tek sljedeći put. Plažák se time zadovolji, ionako je izgubio mnogo vremena na traženje tajnog skrovišta. Odmah rastvori papirić i nestrpljivo se zadubi u šifriranu dojavu. Čita: Pola sata mračno kao u rogu... do jutra su prale tunike i krpale poderane gaćice. Psi se boje žlica... ispast će smiješni. Noću su čitale katekizam, a ne Makarenka. Ptičica je napumpana, pada u nesvijest. Zigmund priča svašta. Nova štetna vjera... amnestija. Udarnici ujutro izlijevaju čaj... drska Plesačica im se pokazuje. Tko iz bunkera promatra latrinu? Zapovjednik želi...
– Što je? Nemoj mi smetati! – Plažák nervozno odmahne glavom i rukom odgurne veliku dojku koja ga je očešala po licu i zaklonila mu pogled na krivudava slova.
– Sisice – ne da se otjerati Uho. – Sisice hoće – navaljuje i dojkama mu potpuno zakloni pogled na dojavu. I tako Plažák napipa punu čašu rakije, njome napoji sisice, sam lizne s njih i jedno vrijeme ima mira za proučavanje.
Ponovno čita: zapovjednik traži tablete... plaše ga gole rupe i doktor. Odvratni Židove, jednom ćeš mi dolijati, Plažák zaškripi zubima. Brzo čita dalje: Miki Čuj... Makao i ruski rulet. Podrivačiprokockavaju konfiscirana imanja. Zigmund računa na promjenu valute, svašta priča. Uh! Plažák zamalo poskoči. Kad onaj stožerni štakor ne bi samo gutao tablete i sanjao o rupama, već bi na stolu imao lijepo cionističko priznanje.
– Što je sad opet?
Grudi mu se, poput velikog udava, straga naslone na vrat, obujme ga kao kliještima, stisnu mu žile na vratu tako da mu se smrači pred očima. Dalje na sreću ništa, jer to se samo Uho preko njega nagnulo prema grudnjaku. Dohvati ga, velikom stražnjicom sjedne na rub stola, odnekud izvuče iglu i njome počne zašivati razrezanu košaricu. Pritom se zaljubljeno smješka Plažáku. I u slatkom iščekivanju nagrade koja ga, kako je Uho uvjereno, i večeras očekuje, s užitkom sklapa oči.
Plažák okrene papirić i ruke mu se počnu tresti. Primakne ga bliže i šaptom čita: širi se parola „Danju za Staljina, noću protiv Staljina!” Drskost i buntovnost parole udare mu u mozak. Širi se po logoru, mrmlja i istodobno razmišlja tko bi mogao širiti parolu. Sigurno ona Zigmundova kartaška banda, u koju su sad prihvatili i češkog komedijanta i cijelu njegovu sumnjivu kabaretsku skupinu. On će im uskoro pokazati kako se igra ruski rulet! Ali to sad nije važno, važno je širenje parole. Sigurno ga s užitkom šire svi politički podrivači, trebali su ih u Ilavi bolje mlatiti. Ali mogu je po logoru i okolici širiti i asocijalni elementi, koji stalno bježe iz logora, među njima i torbari. Zbog sućuti i gluposti im po dolasku u logor nisu oduzeli nožiće izrađene u Sarajevu i sada pomoću njih svuda šire titoističko raspoloženje, kad ih pred ljudima na sva usta hvale, a domaće noževe iz Sandrika opisuju kao obično smeće. U barakama igraju par-nepar i tko izgubi i nema čime platiti, odrežu mu komadić kažiprsta. Ali ne nožićem iz Sarajeva, koji navodno dobro reže, nego domaćim nožićem, jer to dulje traje. Tako diskreditiraju nacionalizirano gospodarstvo, šire nepovjerenje u sposobnost da ono proizvede dobar nožić. Osim toga, pomažu lijenčine i zabušante, koji dobrovoljno daju da im mrcvare prste kako bi otišli na liječenje i kući. Poslije tvrde da im je to napravio nož u stolarskoj radionici, podižu tužbe i od osiguranja traže odštetu. Ali nek’ to sad vrag nosi, pomisli Plažák. Njega sad zanima nešto drugo. Tko je smislio onu buntovničku parolu? Danju za Staljina... Tko zapravo danju radi po uzoru na velikog vođu? Šverceri, prevaranti, trgovci na veliko, oni su se svi ugurali u stolarsku i tapetarsku radionicu, oni sigurno nisu. Uličarke iz Vydrice? I one su se počele iskazivati, udarnički raditi, ali to je bio samo manevar za prikrivanje, trebale su im tunike, mješoviti zbor i nestanak struje. To će još istražiti, što je bilo s tim nestankom struje i potpunim mrakom! Ali ni time se sad ne može baviti. Treba otkriti tko je u logoru barem preko dana za Staljina. Netko mora biti, kad su smislili parolu. Mozga, mozga, u mislima pregledava cijeli logor i na kraju zaključi samo jedno: udarnici. Da, samo oni danju stvarno rade, čak obaraju rekorde, ne štede ni vlastite ruke i noge i rebra, čak ni živote, baš kao pravi staljinisti. Ali zašto onda noću...
Brzo okrene papirić, traži što piše o njima. Ujutro izlijevaju čaj. I što? – pomisli najprije i obavijest ga zbuni. Ali kao da je rakija od raži poboljšala njegovo zaključivanje. Počinje mu biti jasnije. Zbog broma u čaju bi im se noću spavalo i ne bi mogli kovati zavjere protiv vođe. To je jasno! Nejasno je samo zbog čega bi ih trebali kovati? Ali, uskoro zaključi, zavjere bi on trebao smisliti, i to takve za koje bi dobili najmanje petoljetku. A zašto ne odmah i dvije, tri, kao pravi udarnici.
Uh, to ga je razmišljanje uznemirilo i iscrpilo. Ali vrijedilo je truda. Nije ni sanjao da bi uskoro mogao dobiti takvu inspirativnu dojavu. Prava udarnička brzina. Čak nije bilo previše komplicirano, samo treba znati dobro dešifrirati dojavu, pročitati u njoj i ono što piše između redova, između pojedinih slogova, pa čak i slova. Ne tražiti prešućene subjekte, nego pronaći objekt dojave, stvoriti cijelu skupinu objektivno sumnjivih i odmah s tim otići tužitelju.
Plažák oprezno, kao da je to dragocjena relikvija, složi papirić i s gotovo pobožnim izrazom lica ga dobro spremi. Pogleda Uho. Ono još uvijek zašiva grudnjak.
– Dobar posao – Plažák ne može skriti svoje zadovoljstvo.
– Daj još sisicama – Uho odmah iskoristi situaciju.
Plažák posegne za bocom rakije od raži. Zatim, potaknut vlastitom velikodušnošću prema nevažnoj logorskoj doušnici, gurne ruku pod stol i odande izvuče tek načetu bocu Martella.
– Oh! – iznenađeno reagira Uho. Odbaci grudnjak, iglu spretno gurne nekamo za pojas i gurne svoje dojke prema Plažáku.
U iznenadnoj lakomislenosti, Plažák natoči konjak u ruke, namoči njime jezik i radi s njime što hoće i gdje stigne. Liže, gura, pljeska i udara jezikom, a Uho ga još guranjem i ciktanjem potiče.
– Ah, droljo sisata – brblja Plažák. – Flundro, fufo, napaljena kontrašice, dlakavice... – gnječi riječi medu zubima.
– Da, da, želim biti sve to, želim – šapće mu u uho njegovo produženo Uho, a kako Plažákovi zubi i usne ne bi gnječili tek riječi, sama mu u njih gurne svoje tvrde dojke. Guši ga njima, pritišće ga njima, udara ga u zube, trlja mu usne i lice, gurne mu jezik u grlo tako da Plažák iskolačenih očiju počne moliti za milost. Ali i svijet doušnika je nemilosrdan, zato ga ona ne ispušta iz stiska dojki. Sve dok joj očajničkim pokretom očiju ne obeća da će je postaviti kao „madam” u prvome državnom bordelu i ona će svim tim napuhanim primadonama iz Vydrice pokazati tko je. Napokon mu prestane stiskati grlo i zatim mu u njega mora naliti pošten gutljaj konjaka, kako bi uopće došao k sebi i kako ona kao Uho ne bi ostala bez obećane nagrade.
Plažák stvarno polako dolazi k sebi. Pred očima još neko vrijeme ima crvene krugove, konjakom protrlja i sljepoočnice, kako bi mu se ustalili vid i puls. Dobro se uplašio, kao da je upravo preživio pokušaj nekog osobito promišljenog atentata, rafinirano tempiranog na trenutak kad su popustili njegova legendarna budnost i oprez. Pa stvarno ga je htjela ugušiti dojkom. Nije li ona zapravo produžena ruka onih uličarki? Prvo su mu pokušale oduzeti čast, zatim su s time prestale, ali zašto sad ne bi mogle pokušavati oduzeti mu život. Prefrigane su. Samo bi se one mogle sjetiti tako perverznog načina likvidacije. Da, tako one rade, to je njihov kurvinski rukopis. I ako joj to nisu izravno zapovjedile, sigurno je to od njih vidjela i htjela iskušati na njemu. A on će doznati zašto!
– Zaključaj – kaže Plažák promuklim glasom. Uho mu se zaljubljeno osmjehne, polako krene prema vratima, pritom izazovno vrti stražnjicom. Zaključa dva puta, okrene se i opet se polako, ovaj put tresući grudi, približava k njemu, na licu joj je pohlepan izraz švercerice i prekupnice.
– Okreni se. Sasvim. I uhvati se za stolac. Tako, objema rukama. Još čvršće. I zažmiri, bit će to iznenađenje.
– O – uzdahne Uho i opet zavrti stražnjicom. Plažák polako otvara ladicu na svome stolu. Kad bi se Uho slučajno okrenulo, otkrilo bi da ne otvara ladicu u kojoj drži zaplijenjene stvari iz UNNRA-e, koje joj uvijek daruje, nego ladicu u kojoj ima svoje oruđe za rad. I tako se, dok Plažák bira kabel i nečujno ga namotava na desnu ruku, Uho još uvijek blaženo smješka.
Plažák ustane. Grubo uhvati svoje produženo Uho za kosu i zada mu prvi udarac.
– A sad ćemo nešto raspraviti! – stigne još reći prije nego što doušnica počne užasno urlati.

29


Milijun uboda za Staljina


U baraci posrnulih žena, gdje se na ležajevima od dasaka gura više od pedeset njih i još dvije sestre Šarközyjeve, noću ima svakakvih mirisa. Uz njih već sasvim mirno spavaju, čak i sanjaju. Ali sve ima svoje granice, osobito u logoru. I tako se Carmen, poslije nje Udovica, pa čak i Berta s velikom probude i u mraku mašu rukama.
– Što to tako smrdi? – glasno izgovori zajedničku misao upravo Berta.
Kao odgovor stigne nekakvo skvičanje iz kuta, koje se odmah pretvori u cviljenje. Neka rađa, svima to padne na um, sve ih to jednako uplaši, skoče s ležaja i, sudarajući se stražnjicama, bace se u smjeru zvuka. Pipaju u mraku, nešto napipaju. Ali to nije trbuh rodilje.
– Zaboga, pustite me. Premlaćena sam – netko plačljivo progovori iz mraka i odguruje njihove ruke. Prepoznaju glas Šećerašice.
– To ti tako cviliš – zaključi Carmen i svima odmah lakne. – A po čemu tako smrdiš? Fuj, mislim da...
– To nije... to je rakija od raži – opet plačljivo progovori Šećerašica.
– Fuj! – ponovi Carmen s gađenjem. – Sigurno su te zalili njome.
– Jesu – zacvili Šećerašica. – Plažák je... Dajte, zaboga, neko svjetlo, sve na meni gori...
Neko vrijeme bez samilosti gledaju nejasnu priliku na ležaju, onda se Carmen ipak sažali nad njom, zijevne i ode po karbidnu svjetiljku. Upali je i to još pojača smrad.
– Tako mi svega, cijela guzica joj je rasječena – začuđeno kaže Udovica kad treperavi plamen svjetiljke osvijetli Šećerašicu koja sklupčano leži na trbuhu, a spavaćica joj je podignuta iznad bokova.
– Bome se dobro raspalio – Carmen zavrti glavom.
Šećerašica opet samo zacvili.
– Vidiš. Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se obijaju! – nemilosrdno komentira Carmen.
– Ali barem joj se rane neće upaliti, odmah je dobila i dezinfekciju – ljubaznije kaže Udovica.
– Zaboga, žene, nešto hladno... stavite mi...
Ali što? Baraka je zaključana, voda u kanti se ugrijala, a možda je već i prljava. Kad bi imale nešto hladno i glatko. Ali gdje... Gledaju jedna u drugu, zijevaju, zatim se počnu osvrtati oko sebe, Carmen podiže svjetiljku. Bljesne nešto bijelo. Odmah se sve sagnu: to je zaobljena porculanska noćna posuda ispod grofičina kreveta, dragocjeni dar od ruske carice za njezinu svadbenu opremu. Udovica je oprezno, gotovo s poštovanjem, izvuče ispod kreveta i pogleda u nju. Izrazom lica pokaže da još nije bila korištena. Šećerašica opet počne stenjati i cviljeti, zato više ne oklijevaju, ispod jastuka izvuku njezinu maramu od kašmira, njome pažljivo izvana obrišu posudu i zatim joj Udovica njezino glatko i od stajanja na betonu dobro ohlađeno dno stavi na izbrazdanu stražnjicu. Šećerašica jaukne. Zatim odahne s olakšanjem, glava joj padne na jastuk.
– Sad ćeš biti kao carica. Nisi to ni zaslužila – kaže Carmen kad Udovica opet oprezno prisloni posudu na drugo mjesto na stražnjici i Šećerašica opet slabašno jaukne. – Samo jauči, bar ćeš zapamtiti kakva si magarica bila kad si se spetljala s njim.
– Više neću – zaplače Šećerašica. Lice joj zaliju izdajničke suze, Carmen samo zijevne, puhne i ugasi svjetiljku i sve oteturaju do svojih kreveta. Suosjećajna Udovica ostane uz Šećerašicu i ublažava joj bolove.
Ernička, koju je također razbudilo Šećerašičino jecanje i koja ga je također smatrala porođajnim mukama, ozbiljno se zamisli zbog svoga stanja. Svi njezini očajnički pokušaji da se riješi ploda propali su – i onaj posljednji, kad se u mrklome mraku umiješala u logorski zbor i dopustila da s njom radi tko što hoće i što stojeći može. I ona je poslije oprala tuniku i zašila poderane gaće, ali pritom nije pjevala kao ostale zboristice. Definitvno je izgubila svaku nadu i od toga trenutka se u njezinim mislima počela oblikovati slika majčinstva, sve privlačnija. Zapravo ju je počela privlačiti još u ambulanti, ali ne dok je čitala Makarenka, to ne, nego poslije kratkih razgovora s Matúšem na hodniku i na vratima. Zatim je ponovno poželjela čitati evanđelja. Nažalost, novak nije imao Bibliju, zato joj je posudio katekizam. Stanku se to nije svidjelo, održao joj je dugo predavanje o mračnoj ideologiji, ali nije djelovalo. Otkad mladi agitator nije iskoristio mrak i samo je sjedio na klupi poput panja, izgubila je sve iluzije o njemu i odlučila da se više neće brinuti zbog njega.
Malo se brine zbog Matúša, ali istina, sasvim drukčije, Plažák ga stalno prati i progoni i prijeti mu Ilavom, čak i rudnikom Jachymov. Šećerašica se sad uvjerila u to za što je sve taj gad sposoban, kad je i s njom tako izgubio glavu. Prije mjesec dana bi i ona možda tako riskirala, ali sad više ne može, ne! I shvati kako što prije mora obavijestiti zapovjednicu Matildu da je trudna i tako će dobiti njezinu zaštitu. Za to će morati skupiti hrabrost. Uzdahne, ali budući da i Šećerašica glasno uzdiše, samo stisne zube, prekrije se preko glave odvratnim prekrivačem i pokuša zaspati.
Ujutro Carmen i Udovica spavaju petnaest minuta dulje: drže dijetu i zato ne odlaze na doručak. Većina ostalih posrnulih žena nastoji ih oponašati, ali ne uspijeva to svima. Zato zavidno gledaju Riju Amalu, koja je u Ilavi smršavila i dalje se ne deblja. Jedino što joj stalno suze oči, zato ne mora svaki dan poslije smjene odlaziti u baraku za agitaciju, i na tome joj zavide, jer tako izbjegava dosadna predavanja na koja sad odlaze zajedno s prijestupnicima, ali u tome nema nikakvog uzbuđenja jer su od onoga nestanka struje po zidovima obješene petrolejke i rudarske svjetiljke i kad slučajno nestane struje, čuvarice ih odmah upale. U logoru im počinje biti užasno dosadno, pa i u radionici, dok šivaju glupe kretonske pregače za radne žene.
Nezainteresirano se u hladno rujansko jutro uz pratnju vuku do radionice. Parola o udarničkom šivanju je sasvim izblijedjela i više nije istinita, nijedna od njih ne želi osvojiti naslov udarnice, kako ne bi završila kao Manda. Glupača, morala se ići sastati s ljubavnikom baš u toplicama, kamo odlaze patrole iz logora, i to u vrijeme racije u čast neke obljetnice. A sad je obrijana i nitko je više ne hvali. I majstorica Daska kao da više ne primjećuje svoju miljenicu, ne zuri u nju kao prije, pozvala ju je k sebi samo jednom, vjerojatno na jezikovu juhu. Ernička je sa svojim kolicima brzo odjurila u skladište, ali budući da su sve obavile stojeći i Manda nije nikamo stavljala Daskinu ruku, ona nije stigla ništa otkriti; samo joj se učinilo da su Daski oči suzne, i kao da su to bile suze zahvalnice. Odmah je zaključila da je to sigurno umislila, jer za što bi Daska bila zahvalna Mandi? To je ostala tajna, jer za Mandu više nije bila ptičica i ona joj ništa nije povjeravala. Ne zna zašto – valjda zbog zajedničkih iskustava – zbližila se s Rijom, navečer nešto potajno šuškaju, čak kao da jedna drugu njuše. Kad ne bi imala toliko vlastitih problema, pokušala bi nekako otkriti njihovu tajnu. Ali prvo mora ići svoje probleme priznati Matildi. Zato se i ona samo vuče kroz logor.
Evo i nje, pomisli Ernička prestrašeno kad ih usred radionice, sa štapom u ruci i raskoračenih nogu, dočeka zapovjednica Matilda. S njom je i majstorica Daska. Obje imaju sumnjiv, svečani izraz lica. Ne, pomisle sve, udarnice ni za živu glavu! I odmah na vratima se zbiju u gomilu.
– Bliže, bliže, djevojke! – zove ih Matilda. Priđu, što drugo mogu kad su im iza leđa čuvarice.
– Znam da vam je šivanje pregača već pomalo dosadno, zato više nema ni vašeg udarničkog žara, zar ne? Slobodno priznajte! No dobro, znam da imate loših iskustava s priznanjima, ali mi to svejedno znamo. I nismo zaboravili ni ono što smo vam obećali odmah na početku vašega radnog preodgoja. Da ćete naučiti i druge stvari. Lijepo vesti. Što kažete na to? Ništa? Iznenađene ste, zar ne? Ali nećete vesti cijeli dan, jer to kvari oči, a ni strojevi ne mogu stajati neiskorišteni. I dalje ćete normalno raditi osam sati, onda ćete se ići fino najesti, vratit ćete se i u miru, bez normi, još ćete nekoliko sati lijepo vesti. To će vam se svidjeti.
Zapovjednica im uputi osmijeh ohrabrenja. Kao usput počne lagano udarati štapom po dlanu lijeve ruke. Kimne majstorici. Daska kimne njima, šutke ih odvodi naprijed, gdje su na stolovima obično složene bale kretona. Sad su ondje omanji četverokuti neobrubljenog lanenog platna. To je krasno, čisto platno i od pomisli od bi od viška materijala mogle sašiti spavaćice, srca im brže zakucaju.
– A ovdje su uzorci – majstorica raširi drugo platno. Pred očima im zasja srebrni svijet lijepih cvjetova i raspjevanih ptica. Uzdahnu od divljenja. Netko od njih glasnije uzdahne, zatim se prigušeno nasmije... ili rasplače? Sve se okrenu. Smije se i plače upravo Ria Amala.
– Što je, što se događa? – približi im se Matilda. Ria ne može prestati, dalje se smije i plače.
– Još od Ilave ima upalu očiju – netko objasni zapovjednici.
– Ali zašto se smije? – razdraženo upita Matilda. – Kad bi znala da...
Ria se prestana smijati, obriše suze i kaže:
– Znam... Vezle su to zatvorene katolkinje u Ilavi... To će biti za Staljina – doda tiho.
Sve se uplaše, odmaknu se od Rije kako bi bilo jasno da nemaju ništa s njom, ako se pokaže da je to bila samo provokacija. I Matilda se trzne, kao da bi se slobodnom rukom htjela prekrižiti, zatim se samo uhvati za usta. Preplašeno kaže:
– To je trebala biti tajna... U Ilavi se neodgovorno ponašaju...
– Doznala sam to na šetnji po dvorištu kaznionice, s nekog papirića. Katolkinje nisu ni slutile za koga tako pažljivo vezu ruže i ptice i...
– To se mora raditi s ljubavlju, s ljubavlju i zahvalnošću, djevojke – gotovo šapćući ih uvjerava zapovjednica, osobito sad kad je netko po logoru počeo širiti reakcionarnu i rafiniranu parolu, jeste li je čuli? Niste? Onda ću vam reći. Danju za Staljina, ali noću protiv Staljina...
– Protiv Staljina? – šapnu u nevjerici, kao kor u tragediji, i opet se instinktivno stisnu u skupinu, jedino što je sad s njima i zapovjednica.
Ona ih želi ohrabriti: – Ali nemojte se bojati, to će se istražiti i strogo kazniti.
Više im ne treba reći. Ionako su još uznemirene, dobro se sjećaju iskusnih i prilično sirovih crvenoarmejaca, koji su bez problema mijenjali konje za bocu konjaka, ili bi uzeli cijeli sanduk i bez konja, uzimali su što im se prohtjelo, i ono što im nije trebalo; ali ti su hrabri borci samo šaptom, nakon što bi se osvrnuli, izgovarali Staljinovo ime, a da nisu svi bili uvjereni ateisti, sigurno bi se pritom i tri puta prekrižili. Zato odsutno slušaju što im gotovo šapćući pripovijeda zapovjednica o golemoj zavjesi od najljepših slovačkih vezova, nekakvom divnom lanenom goblenu sašivenom od stotina ovakvih srebrenastih slika, s krasnom posvetom u sredini: Velikome Staljinu – zahvalne slovačke drugarice. A cijela akcija se provodi pod kodnim nazivom Milijun uboda za Staljina. Zato su to dodijelili nama, odjednom shvate. Ali milijun – zar to nije ipak...
– Odnosno – ispravi se Matilda – mislila sam milijun bodova, naravno. Budite svjesne toga kakva je to za vas čast, kakvo iskazivanje povjerenja. Krojačice u matičnoj tvornici Odeva morale su se teška srca odreći te časti, jer moraju završiti veliki posao u čast nekoga kongresa, a od plaće moraju i hraniti obitelj. Vi ne morate. Zato to sve imajte na umu, prilikom svakog uboda, ah, što to opet govorim, prilikom svakog boda, no, što je?
Ria opet počne plakati, ne može zaustaviti suze. Matilda je neljubazno pogleda, promrmlja neka ode doktoru, daljnje upute prepusti majstorici i pomalo uvrijeđeno ode iz radionice.
Zbog Staljina i ove plačljivice propustila sam priliku za razgovor sa zapovjednicom, nervozno pomisli Ernička i prilično ljutito pogleda Riju koja suzi. Nekako je instinktivno osjetila da je propustila sudbonosnu priliku za povjerljiv razgovor s Matildom.
Ria se njoj, a i svima ostalima, osmjehne kroza suze u znak isprike i uputi se u logorsku ambulantu. Iznenadi je puna čekaonica, a i to što čekaju samo muškarci. Odmah počnu gledati u nju.
– Ne plačem – kaže Ria, samo mi oči suze još od Ilave...
Odmah joj pristojno naprave mjesta tik uz vrata ordinacije. Ljubazno je obavijeste da doktor još nije došao, ali imaju pouzdanu informaciju da je ustao i već je na putu. Ria kaže da joj se ne žuri, oči joj suze cijeli tjedan, ali danas se to pogoršalo i zato su je odmah poslali ovamo, jer će u radionici vesti zavjesu za Staljina i boje se da bi svojim plakanjem uz svaki bod mogla izazvati nepotrebnu istragu. Valjda razumiju? Razumiju i to jako dobro – odmah se počnu odmicati od nje. Srećom, Ria to kroz koprenu od suza ne primjećuje, vjerojatno bi o muškarcima općenito svašta pomislila i još više bi se okrenula svojim plemenitim konjima. Htjela bi s njima razgovarati i o svojim iskustvima iz Ilave, ali čim počne, naglo se otvore vrata i zijevajući uđe doktor. Muškarci u čekaonici odmah odahnu s olakšanjem i brzo opet sjednu. Pristojno i vrlo ljubazno daju prednost Riji.
– Lijepa upala očne spojnice – zadovoljno konstatira Zigmund kad letimično pogleda Riji u oči. I njemu malo suzi lijevo oko, ali samo ga obriše prstom i više se ne bavi time. Riji da kapi za oči i samo je uzgred upita gdje je to dobila. U Ilavi. Aha, onda shvaća da nije mogla ranije doći k njemu. Ria kaže da je mogla, ali došla je tek sad. I njemu prostodušno objasni zašto. Zigmund je šutke promotri od glave do pete i upita je li i ona prostitutka. Ona je maserka. I zbog toga su je zatvorili? Ne, zbog konja. Kladila se na njih. To Zigmunda zainteresira. Ponovno je promotri, u međuvremenu pripremi nekakvu mast. Želi joj je utrljati ispod kapaka, zatim se predomisli i obavijesti je da će ostati u ambulanti, a ako se upala ne smiri, poslat će je u bolnicu. Ria se sa svime složi. Doktorov pomoćnik je odvede u sobičak, dobaci joj nekakvu užasnu spavaćicu i naredi joj da legne. Iz njega izbija miris alkohola.
Ria stvarno legne, od kapi napokon osjeti olakšanje. Iz dosade i zaspi. Probudi je miris alkohola, bolničar joj je donio ručak. Kad Ria vidi nekakvu pozelenjelu mesnu okruglicu i krumpire koje kao da su valjali po ugljenu u rudniku, samo se namršti. Razmaženka, promrmlja bolničar, sjedne k njoj na krevet, sve pojede u hipu, zaprijeti joj da ništa ne kaže doktoru i opet joj naredi da legne. Budući da je već dovoljno ležala i spavala, počne se ogledati po prostoriji. Na prozorskoj dasci je nekakva debela knjiga. Zainteresirano ispruži ruku prema njoj. Kad bi bar bila o konjima, poželi. To je Makarenko. Nije razočarana, knjiga joj je prilično zanimljiva, pa i ona zapravo počinje novi život, zbacila je breme sa sebe, sad je jednostavno žena kojom vladaju tajanstvene sile, nema mnogo takvih žena, ali postoje i to nije ništa perverzno i pokvareno, ne mora samu sebe psihički mučiti, može štedjeti snagu za ugodnije stvari. Lista knjigu, na kraju pročita da je taj Makarenko napisao i druge debele knjige, recimo Zastave na kulama, i to bi moglo biti o nekome logoru, zaključi Ria i to je baš ne zanima. Ne voli žalosne priče, ovakve kakvu oni upravo proživljavaju u logoru. Više voli nešto tajanstveno, kao Tajanstveni sud. I naslov Bit će od njih ljudi zvuči joj tajanstveno. Od koga zapravo žele napraviti te ljude? Na večernjim predavanjima su ih predavači uvjeravali da je Rusija zemlja neograničenih mogućnosti, sve ono što će kod nas biti sutra, ondje je bilo već jučer, naprimjer kolhozi, hladni uzgoj teladi, uzorana zemlja na ugaru, žene koje ne prave razlike među muškarcima, pa na Vydrici odavno nisu pravili razlike a sad, kako je zaključila iz nekih noćnih šaputanja između Carmen i Udovice, to počinju uvoditi i u rudniku. Ali sve je to na malo, potajno, nitko zbog toga ne dobiva medalje, ne pišu o tome u brošurama, ne snimaju filmove, sve je kod nas tako nekako bojažljivo, čak i kad nekoga objese, makar i velikog ratnog zločinca, opet je sve to potiho i nije im teško iskopati tri groba, samo da se ne bi svi okupili oko jednoga i napravili buku. Još i Janošiku su umjesto posljednjih riječi radije dali kutiju cigareta. Ne samo što u Karpatima postoji tajanstveni dvorac, nego i tajanstveni narod, ali ni za to nitko ne zna. Da smo bar mi izmislili hladni uzgoj teladi! Ria položi tešku knjigu na slabašne grudi i postane malodušna – time si nepotrebno našteti; oči joj počnu opet suziti i peći je. Na sreću se pojavi bolničar i odvede je liječniku.
– Zar si nešto čitala? – začudi se Zigmund kad joj pogleda u oči.
Ria prizna da je čitala Makarenka.
Zigmund samo zastenje i zatim rukama stisne glavu.
– Vas često boli glava, zar ne? – zabrinuto ga upita Ria.
Zigmund iznenađeno kimne. Doda kako je to zato što mnogo puši.
– Nije to od pušenja. Imate deformiranu kralježnicu.
– Tko to danas nema – tužno kaže Zigmund.
– Ali vama je deformirana točno ovdje! – i Ria mu iskusnim i prilično bezobzirnim pokretom pritisne ruku na pravo mjesto, između petog i šestog kralješka, tako da Zigmund jaukne od bola. Bijesno pogleda u Riju. Ona mu mirno i ljubazno kaže da će, ako bude strpljiv, biti dovoljne tri, četiri masaže i više neće imati problema. Zigmund joj ne vjeruje. Ria se samo nasmije i kaže mu da legne na krevet iza paravana i vidjet će. Uto joj se Zigmund zagleda u suzne oči i od nje zatraži da mu obeća kako to neće biti masaža tijelom. To se ne bih usudila, uvjerava ga Ria. Zigmund poslije kratke borbe sa svojom glavom u kojoj bubnja kaže, u redu, poslije završetka smjene će je doći pozvati. Ispod kapaka joj namaže očnu mast koja hladi i bolničar je opet odvede u sobu. Ria sad ne ponovi svoju grešku, ne dopusti da je privuče Makarenko. I bez njega ima o čemu razmišljati.
Poslije po nju dođe sam doktor. Šutke je odvede u ordinaciju, šutke odu iza paravana. Zigmund se šutke svuče, ispruži se na ležaju i preda se Rijinim iskusnim prstima. Ria si nehotice prilikom masaže pomaže i drugim dijelovima tijela, to je oprostiva profesionalna deformacija. Prvo se želi ispričati zbog toga, ali zatim primijeti da to doktor prihvaća s razumijevanjem. Postupno to razumijevanje postane tako intenzivno da Zigmund prekine šutnju. Kaže:
– Mislim da su moji strahovi od masaže tijelom bili pretjerani.
– I ja to primjećujem...
– To se vjerojatno više ne da ispraviti...
– Puno lakše nego tvoju deformiranu kralježnicu.
No taj vječni skeptik, koji se silom prilika našao i u ulozi klasno neodlučnog elementa, i licem u lice sa ženom koja se svlači i ima iznenađujuće lijepa bedra i čvrst trbuh, posumnja i u to.
No Ria Amala mu pruži dokaze pred kojima svaki muškarac mora kapitulirati.