Logor posrnulih žena

First topic message reminder :



Potresna i kritička retrospektiva češkog i slovačkog društva u drugoj polovini XX veka.
Socijalistički moral, represija jednopartijskog društva, tabui i zabrane, cenzura i progoni, sve je to u ovom romanu dato u izvrsnoj pripovedačkoj dramaturgiji iz ugla priče o progonima slovačkih prostitutki u Bratislavi od kraja četrdesetih godina XX veka pa sve do pada Berlinskog zida.
Takvo jedno šareno društvo koje broji i prostitutke i bivše švercere i streptomicinsku mafiju, pozornica je društvenog romana Logor posrnulih žena koji slika društvenu zbilju posleratne Slovačke iz socijalne, ali i moralne perspektive.
Moglo bi se reći da Anton Balaž ovako složenoj temi prilazi balzakovski, jer detaljno prikazuje golicljivu društveno-istorijsku situaciju, ne zanemarujući nijednu od političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih okolnosti koje je karakterišu.
Pored toga što nudi preciznu sliku posleratne Slovačke u svim njenim klasnim nijansama, Anton Balaž u ovom romanu piše i odu ženskom telu.

30


Ruski rulet


Zigmundove tablete i čelična disciplina pomažu zapovjedniku da u logoru ništa ne vidi i tako ni na što od onoga što ne vidi (primjerice samoranjavanje prijestupnika nožićima) poslije ne misli, samo u miru obavlja svoje dužnosti.
Tako bi možda stigao i do mirovine da rušilački elementi u međuvremenu nisu promijenili taktiku: izašli su iz svojih rupa i tihom propagandom huškaju logorski kolektiv parolom Danju za Staljina – noću protiv Staljina!. Nehotice je i on čuje i budući da se od toga ne može obraniti tabletama, parola ga uznemiri i izbaci iz takta, osobito njezin drugi dio. Tko se usuđuje biti protiv Staljina, taj je i protiv Velike Pobjede Naroda, kao i protiv njezina osnivača, a i protiv Radosnih perspektiva i Sretne sutrašnjice. A time i protiv logora za prinudni rad, koji bi trebali postati važan dio u procesu izgradnje novoga društva. Ne može si dopustiti da to ne čuje, toliko mu je razuma još ostalo; osobito kad se prema naredbi iz ministarstva Plažákova tajna jedinica odvojila od stražarske i više nije pod njegovim zapovjedništvom. Plažák će sad noću raditi što poželi, neće mučiti samo kurve i redovnike. Mogao bi jedne noći napasti i njega. Tako zapovjedniku poslije iscrpljujućih dana dolaze i teške noći strepnje i ružnih snova.
Neodoljiv poriv ga noću tjera u logor, a nesavladiva potreba zatim usmjeri njegove korake i izvan logora, na Brežuljak tekunica. Pust je, samo vjetar fijuče na neobrađenim strništima u podnožju. Brežuljak kao da je oderan, rupe su potpuno gole, kao da su obrijane, nigdje nema ni čuperka trave, a tekunice šute u rupama. Prislanja uho na njih, puže od jedne do druge po utabanim stazama tekunica, pokraj rupa udara šakom po tvrdoj goloj zemlji, no boji se lupnuti nogama: kao prvo, nema pištolj, a kao drugo, mogle bi pred njega izbaciti svoje mrtve, osvetiti mu se zbog toga što su bile tako glupe i pune povjerenja i nasjele na njegovo lupkanje. Otpuže s brežuljka, kraj potoka odahne s olakšanjem. Vraća se prema logoru i, premda ima mjesečine, nekako zaluta u Mokradima. Vjerojatno bi ga obuzeo i strah, ali odjednom čuje neke glasove ili naredbe, put koji zatim otkrije dovede ga na malu livadu. Prvo mu se učini da među deblima borova vježbaju nekakve čudne vile s velikim stražnjicama, ali kad se približi, njegova se znatiželja pretvori u pravo čuđenje: na livadi obasjanoj mjesečinom, u srebrnastoj ljetnoj rosi, neki muškarac sa šeširom uči plesati konje. Zapovjednika ne zaprepasti toliko što im muškarac pjeva, hop amo, hop tamo, čak ni to što ga konji slušaju, koliko to što sinkronizirano udaraju kopitima: lijeva hop, desna hop, srp hop, čekić hop, i zatim se zavrte kao u kadrili. Mora protrljati oči, da se ne radi o nekakvome noćnom priviđenju. Čak se želi i prekrižiti, ali ruka mu je neobično otežala, a jedan od konja na njega frkne bijelu pjenu, čak kao da ga prijeteći pogleda velikim okom koje kao da nema dna. Krotitelj se okrene.
– Da se niste htjeli prekrižiti, dobri čovječe – upita ga pristojno. Zapovjednik nijemo kimne. Osjeća da se na leđima naježio od straha, a onda ga oblije hladni znoj.
– Sad kad sam im promijenio imena, nekako to ne podnose. Prije su se zvali Julo i Sulo, ali nedavno sam im promijenio imena u čast velikog vođe i zovem ih Staljin I. i Staljin II. Mislio sam, kad su po njemu nazvali kojekave bijedne trgove, zašto prema njemu ne bi dobila imena i ovako plemenita stvorenja, zar ne? – dobrodušno mu objašnjava čovjek. Zapovjednik nijemo kimne.
– Vidite, a sudac mi nije vjerovao. Vjerovao je potkazivaču. I poslao je mene i konje u logor. Do večeri sam orao i onda sam pomislio, sad kad je lijepo svježe, idemo orati i ondje gdje treba. Ali kažu da su tamo oštri psi, nije im se dobro približiti noću. No budući da se ondje uvježbavaju pjesme i plesovi, sudac mi je prišapnuo da se nešto može oprostiti onima koji doprinesu kolektivnoj radosti. Pa sam mislio da pokušam... Na kopita sam im zalijepio sličice, sin ih je dobio u školi. Mislio sam, bit će to politički ples. Samo se nemojte križati, dobri čovječe.
Zapovjednik opet nijemo kimne. Seljak se zadovoljno vrati konjima i nastavi ih uvježbavati. Zapovjednik gleda, gleda, osjeti da je u to umiješana neka nečista sila, ne smije se prekrižiti i zato se polako udalji. Začudo, odmah nađe put do logora.
Želi skratiti put i zato uđe u partizansku zonu. Prazna je. Nigdje ne vidi ni stražare, ni usnule partizane, ne osjeti ni miris tekuće municije. I u bunkeru otkrije tek jednu rudarsku svjetiljku koja slabašnim svjetlom osvjetljava ostatke bakandže od koje su u planinama kuhali juhu. Ugasi svjetiljku, kako u muzeju ne bi izazvala nepopravljivu štetu na relikvijama i kako mlade generacije ne bi ostale bez poduke.
U mraku bunkera razmišlja što li se moglo dogoditi s partizanima, pa uvijek su ovdje ležali i drijemali kao začarani vitezovi. Možda je napokon stigla očekivana šifrirana zapovijed da ponovno krenu u planine, ovaj put u borbu protiv Bijele legije, lažnih partizana. Smatra to najlogičnijim objašnjenjem inače neobjašnjivog nestanka. Jedino mu zasmeta što ga Idealist s planina nije obavijestio. Zaključi da je riječ o supertajnoj operaciji. To ga zadovolji, napusti zonu u kojoj još tinja vatra s ostacima mirišljavog veprova buta.
Kako su samo disciplinirani, zadivljeno pomisli, nisu ni završili gozbu. Oslobodi se tjeskobe koja ga je proganjala, uvjeren je da bi, kad bi bolje razmislio i o priviđenju u Mokradima, našao sasvim logično objašnjenje. Odmah pokuša i to učiniti. Ali već se približio logorskom zborištu i... ondje se nešto događa.
Ondje se događa nešto nevjerojatno, a kad bi u to povjerovao netko tko je još na slobodi, nikome se to ne bi usudio reći. Ni on se poslije neće usuditi, samo gleda i u svome zaprepaštenju i razmišlja. Valjda je zatekao partizane kako se opraštaju od logora, jer je cijelo zborište obasjano reflektorima, partizani su postrojeni s punom opremom, na košuljama svi imaju medalje, oko pojasa mitraljeze i metalne lončiće. To bi bilo u redu, ali zašto i logorski vučjaci na ogrlicama imaju obješene lončiće? U redu je što su se došli oprostiti od partizana zajedno sa svojim voditeljima. Ali zašto s lončićima? Zar i oni odlaze? A tko će čuvati logor ako se na njega opet bace gladni čergari sa žlicama u rukama? To ne može dopustiti! Odlučno krene prema zborištu, želi ljutito protestirati, ali onda ipak stisne jezik za zube. Oči su mu se počele privikavati na zasljepljujuće svjetlo reflektora i tako vidi da ispred postrojenih partizana u rakoraku stoji Jano Gumený, a pokraj njega češki iluzionist i kabaretist Miki Komi. I ne samo oni, ne samo oni! Odjevene u golubice mira, ondje nastupaju vydričke prostitutke, skaču, hopsaju, poskakuju, isprobavaju papirnata krila, pritom se hihoću i razotkrivaju ono što golubice mira ne bi smjele pokazivati. Ali one bi trebale nastupati tek na svečanosti u čast Svjetskog mirovnog kongresa u Parizu, shvati začuđeno. I odjednom se među njih umiješaju torbari s prljavim vrećicama od konoplje, nagovaraju golubice da u vrećice gurnu svoje brašnom posute ruke i izvuku drvene kocke, a kad izvuku nepar, torbari im nožićima odrežu, o ne, brzo zatvori oči, a kad ih otvori, otkrije da su im, hvala Bogu, odrezali samo komadić krila. Ali zašto su te ništarije ovdje? Bilo je planirano da nastupe tek na svečanosti u čast revolucije, trebali su ući u golemi stroj za ubrzavanje vremena, koji je izumio gorljivi agitator, trebali su jedan za drugim ulaziti u stroj sa svojim drvenim torbama i nožićima i izlaziti s druge strane sa srpovima i čekićima u rukama, u jednakim plavim kombinezonima i pjevati Gradimo svoju sreću. Tko je sve tako pobrkao i zabrljao? Kao u vrijeme bivše vlasti, poželi zaurlati na sve okupljene i poslije ih sve rastjerati. Ali opet samo stisne jezik za zube, jer je upravo, na češkom, progovorio Miki Komi.
– Čuj, pauza je završila, a vrijeme je novac, jel’da? Zato nastavljamo, može? To vrijedi i za vas, guskice. O miru ćete gakati poslije, može? Sad ćemo se koncentrirati na pjesmu za vođu. I ne želim čuti falšanje, može? Pjeva samo zbor partizana. Jano, intonacija!
Jano Gumený na harmonici izvede tužan ton.
– Draagi grrob sam tražiti pošao – zbor počne osjećajno razvlačiti prvi stih.
Jano snažno razvuče harmoniku kako bi izveo druge tužne tonove, no preteknu ga logorski psi koji počnu zavijati.
Zapovjednik protrne. Premda je nekakvo neslaganje s pjesmom, kako bi se to usudio nazvati, primijetio kod vučjaka već prilikom prvih riječi, u trenu kad je riječ grrob, valjda zbog neiskustva pjevača, zazvučala poput potmulog režanja, vučjacima se nakostriješila dlaka i posude na njihovim ogrlicama su prijeteći zazveckale. Nitko osim njega to nije primijetio, ni voditelji pasa. Mračno i neprekidno zavijanje ih je sve uplašilo. No zbor se usprkos tome ne usuđuje prekinuti pjevanje, voditelji pasa se opet ne usuđuju za vrijeme svete melodije vikati na vučjake, a Miki Komi ne sluti što bi taj incident mogao izazvati u napetoj međunarodnoj situaciji.
Pjesma i zavijanje valjda nikad ne bi završili da se nije umiješao Idealist s planina. Ne prekidajući pjesmu, izvuče svoj kolt od kojega se ne rastaje, i u pauzi između dva razvučena molska tona procijedi kroza zube:
– Budala! – i upuca vođu stražarskog čopora koji zavija.
Dalje se sve događa prema historijskoj logici, premda je zapravo strašno: vođa je pao i čopor se odmah prepusti svojem nepogrešivom tisućljetnom nagonu, psi se bace na njega i brzo ga rastrgaju. Time je pravda zadovoljena, pobuna, ili što je to zapravo bilo, je ne samo prekinuta, nego istodobno i kažnjena. Zašto bi se toga uopće trebali poslije sjećati, kad pjesma za vođu nije prestajala ni za vrijeme incidenta i završava točno onako kako treba završiti – dirljivim zbornim jecanjem:
– Zovem te, zovem, Suliko.
– To bi bilo to, ne – zadovoljno protrlja ruke Miki Komi. Odjednom se okrene prema zapovjedniku i drsko kaže: – Čuj, glavešino, posudi mi stotku!
Zapovjednika to toliko zaprepasti da se naglo trzne, udari u nešto glavom i probudi se. Neko je vrijeme kao omamljen. Trebao bi osjetiti olakšanje, veliko olakšanje što je to bio samo ludi san, uostalom, u budnome dijelu svoga uma je toga je stalno bio svjestan, pokušavao je odagnati noćnu moru i probuditi se. Ali ni budno stanje ne donosi mu olakšanje. Kratko zatvori oči zbog svjetla logorskih reflektora, koje udara ravno u prozor njegova ureda, napamet ustane, izađe na pusti hodnik, zatim pred baraku i neodoljiv poriv ga ponovno natjera na noćno hodanje po logoru, na prokleto zborište, gdje je prvo kao intendant, onda kao zamjenik, a sad i kao zapovjednik, bio svjedokom toliko fantastičnih postrojavanja krivaca koji su bili pogrešne rase, zatim pogrešne nacionalne pripadnosti, sada pogrešnog klasnog podrijetla i instinkta, a sutra? Koga će sutra odvući onamo? Možda Marsovce, ni to ga ne bi iznenadilo, a ni to kad bi našao mjesto na kojemu leže krvave kosti i rastrgana koža vođe čopora. Samo da ne padnem, kao da mu netko poviče u glavi.
Neodoljiv poriv, gotovo nagon za samoodržanjem, tjera ga dalje po logoru. Nepogrešivo ga dovede do barake u kojoj Zigmund iz noći u noć sa svojim kompanjonima igra karte i druge odvratne kockarske igre i ne sluša njegova upozorenja da Plažák vreba na njega poput zvijeri. Kroz razmak između prozorskog kapka i rešetke, u noć pada uski trak svjetla. Obiđe baraku. Glupani nisu ni postavili stražu, čak ni zaključali vrata. Uđe u mračni hodnik, gdje zaudara kanta s mokraćom, napipa vrata i glasno pokuca. Zbog glasnoga razgovora, dima cigareta i glazbe, najprije ga nitko ne primijeti. Svi sjede oko velikog hrastova stola na kojemu leže karte i hrpice novca. Priđe onome koji drži banku, lupne ga po leđima.
– Čuj, ne gnjavi, može? – promrmlja čovjek. Tek kad ga dobro udari šakom po vratu, čovjek vrisne i bijesno se okrene. To je Miki Komi.
– Dajem vam minutu – kaže zapovjednik u iznenadnoj tišini i posegne za oružjem. Skaču na noge, ruše stolce, a iluzionist se drzne posegnuti za novcem. Zapovjednik mu odgurne ruku i tako ga pogleda da kabaretist samo ljutito sikne i nestane za ostalima. Za stolom ostane sjediti samo Zigmund. U tišini se čuje samo radio, koji stoji na drvenom sanduku iza stola. Svira nekakva lagana noćna glazba. Zapovjednik sjedne na mjesto Mikija Komija. Pogleda Zigmunda, zatim spusti pogled na prazan stol ispred njega.
– Ionako danas nemate sreće s kartama, Zigmunde – kaže zapovjednik bez zlobe. Gurne ruku u hrpu novčanica ispred sebe. Prsti udare u nešto tvrdo i glatko. Zlato, iznenađeno pomisli. Razgrne hrpu, bljesne cijev pištolja. Zapovjednikova ruka se trzne.
– Znači, ipak je to istina... igrate i ruski rulet. Zigmund ravnodušno kimne. Radio svira i krči. Zapovjednik sporo upita:
– A... ako netko naleti na metak?
– Nije trebao izazivati sudbinu.
Zapovjednik se u nevjerici osmjehne.
– Poslije ih bacamo u latrinu. A ujutro u baraci prijave da su veletrgovac Môcik, bivši obrtnik Harajda ili bivši bankar Pešl noću pobjegli iz logora.
Sad se zapovjednik počne smijati.
– Tko vas ne zna, mogao bi povjerovati, Zigmunde.
– Trebali biste vjerovati. Oni koji nisu, završili su u latrini.
Zigmund podigne revolver, okrene bubanj tako da zapovjednik ne vidi ima li u njemu metaka i zatim gurne revolver prema njemu.
– Obično je to vrhunac večeri, ali mi možemo time početi.
Zapovjednik uzme revolver i počne ga podizati prema desnoj sljepoočnici, ali kad se Zigmundovo lice ukoči i u očima kao da mu bljesne suosjećanje, naglo baci revolver na stol i bijesno kaže:
– Kvragu, Zigmunde, nemojte me stalno provocirati. Još nisam vidio tako groznog čovjeka kao što ste vi!
Zigmund ne odgovori, čuje se samo glazba s radija. Zatim i to prestane. Zapovjednik želi ustati, nema smisla upuštati se u raspravu s doktorom sada kad je tako ironično raspoložen. A možda ga namjerno izaziva, da bi što prije otišao kako bi on mogao pokupiti sav novac. Baci još jedan pogled na revolver. Kad bi ga primijetio, morao bi o tome napisati izvještaj, pokrenuti istragu i... bolje je da se pravi kako ništa nije vidio. Ustane, ali odmah zatim sjedne.
Radio je prestao svirati, iz njega se čuje nekakvo škripanje, lupanje vratima ili tako nešto i odjednom se čuje zabranjena pjesma Slovačke majčice. Samo nekoliko tonova, prekine ih muški glas, kao da je malo zadihan: „Govori Bijela legija, slušate Bijelu legiju. Možete nas prepoznati po uvodnim tonovima i našoj paroli: Danju za Staljina – noću protiv Staljina! Ali zapamtite, svi zapamtite: doći će dan, i taj će dan doći, kad ćemo i danju i noću biti protiv Staljina. Kako bi taj dan došao...”
I danju i noću protiv Staljina? Zapovjednik prvo samo zine, ali zatim zaurla:
– Ugasite to! – i začepi uši. Volio bi kad bi se opet mogao probuditi iz noćne more, ali umjesto toga se naglo otvore vrata barake i na njima stoji Plažák.
– Ne možeš to skriti, ne možeš, uzalud gasiš radio, razotkriven si, Zigmunde, skroz si razotkriven i...
Plažák ugleda pogrbljenu priliku za stolom, koja ima začepljene uši. Zaprepasti se kad shvati da ima policijsku uniformu. A potpuno je šokiran kad prepozna glas zapovjednika logora.
– Što radiš ovdje, zapovjedniče?
– A ti?
– Ja... ali što ti, s ovim... i s ovim... – Plažák počne pogledom prelaziti sa Zigmunda na stol, s radija na novac u hrpama, a na kraju još spazi i revolver.
– Tako...
– Došao je da i on pokuša – mirno kaže Zigmund. – Kako bi se uvjerio da je još muškarac. Možeš i ti – ponudi Plažáku.
Plažák samo bijesno zakoluta očima prema njemu.
– Ako nemaš dovoljno hrabrosti, odlazi. Ako imaš, sjedni.
Plažák stisne zube i kao da se sprema udariti Zigmunda.
– Za to je potrebno više hrabrosti nego za mučenje i premlaćivanje prostituki, ha?
Plažákova gruba šaka samo padne na stol.
– Šuti, odvratni kukavički Židove, ili...
– Nemoj se praviti važan, Plažák – odjednom se umiješa zapovjednik. – Tko je kukavica a tko nije, neka bude odlučeno ovdje, ne u Ilavi. Mislim da ste vi bili na redu, doktore – obrati se Zigmundu.
Zigmund mu pristojno odgovori da je na redu bio on. Zapovjednik se složi.
– Pokažite mu da je metak u komori – zapovjednik se ponovno obrati Zigmundu. On uzme revolver, otkoči ga, zavrti bubanj. U jednoj komori doista bljesne metak, s velikom, netaknutom kapsulom. Plažák sjedne na slobodno mjesto. Zigmund vrati revolver u prvotni položaj, zavrti bubanj i položi revolver natrag na stol. Zapovjednik ga uzme, prisloni ga na sljepoočnicu. Muklo kaže:
– Ali nemojte me poslije baciti u latrinu – i kad Zigmund kimne, polako povuče okidač. Umjesto pucnja, čuje se samo spasonosni klik u prazno. Zapovjednikova ruka s pištoljem padne na stol. Iz nosa mu počne nešto teći, ali on toga nije svjestan. Zato Plažák pozeleni.
– Sada vi? – pristojno ga upita Zigmund.
– Radije vi, vi – zamuca Plažák.
Zigmund podigne revolver, prisloni ga na sljepoočnicu i hrapavim glasom kaže:
– Neka me pokopaju prema židovskom obredu – a kad zapovjednik kimne, također polako povuče okidač. I on ima vrašku sreću. Samo zatrese glavom i šutke pruži revolver Plažáku. On brzo, očajnički pogleda jednog i drugog, ali njihova lica su šutljiva i neumoljiva. Polako ispruži ruku prema revolveru. Drhtavom rukom počne ga podizati prema sljepoočnici.
– To mora biti slobodna odluka – tiho kaže Zigmund.
Plažák nijemo, nesigurno kimne. Cijev pištolja mu prvo pleše pokraj oka, zatim je uspije pomaknuti prema sljepoočnici. Uskoro se umjesto pucnja ili oslobađajućeg škljocaja u prazno oko stola počne širiti neugodan smrad. Plažák ga posljednji osjeti. Ruka s pištoljem mu zadrhti, pištolj mu sklizne iz nje i padne na stol. Plažák polako ustane i želi se neupadljivo udaljiti.
No u tom trenutku cijela baraka zasvijetli i Plažák je otkriven.
Na svim se prozorima pojave plamenčići svjetiljki, čuje se smijeh, mnoštvo ruku se kroz rešetke počne probijati prema staklu, udarati po njemu, okviri počnu klepetati kao za vrijeme oluje. Naginju se i kroz rešetke se guraju vesele, nasmijane glave podrivača i kockara, malo ozbiljnije glave partizana, hihotava i privlačna usta vydričkih golubica mira, kojima veseli nožići torbara nastoje nešto odrezati ili nabosti. A iza njihovih leđa i tijela čuje se harmonika Jane Gumenog. On kao da je pomahnitao svira Ajaju, ajaju, ne hvataj me za nju...
To je nemoguće, pomisli zapovjednik i počne se smješkati. Zna da je to samo lijep logorski san i zato nema smisla da od Zigmunda zatraži još tableta.
– Dovraga s tabletama, prijatelju! – poviče Zigmund u tome veselom vriskanju i podcikivanju. I jednako tako veselo, u ritmu Janine harmonike, počne ponavljati: – Masaže tijelom, prijatelju, masaže tijelom, samo će vas masaže tijelom spasiti, sada i u vijeke vjekova.
Zapovjedniku ne preostaje ništa drugo nego povjerovati mu.

31


Labudovi u gumenim cipelama


Poslije noći koju je tabletama omamljeni zapovjednik smatrao samo lijepim snom, logorski se život nastavlja prema planu, koji se gotovo uopće ne razlikuje od plana cijele zemlje koja gradi svoju sreću. Svi ispunjavaju obveze u čast nečega: Čellárovi udarnici, zajedno s njima i dvije logorašice, u čast skorašnjeg kongresa svih sindikata, preodgojene prostitutke u radno vrijeme šiju pamučne pregače u čast istoga događaja, poslije radnog vremena vezu laneno platno u Staljinovu čast; a u čast obljetnice velike revolucije navečer su počeli uvježbavati svečani program. A kako je poznato da je u snovima sve uvijek malo izmijenjeno, ono što je jadni zapovjednik smatrao kostimima golubica mira zapravo će biti kostimi lenjingradskih labudova. Počele su ih šivati tako da prijanjaju uz tijelo. Češki iluzionist Miki Komi, kojemu ništa nije sveto i kojemu su agitatori povjerili pripremanje programa, ionako ih svaki čas naziva glupim guskama. Jednako neljubazno odnosi se i prema njihovoj zapovjednici, koju naziva materom, a i prema logorskim partizanima. Oni još nisu dobili tajni telegram koji ih poziva u planine i kako ne bi stalno samo drijemali u svome brlogu, i njih su uključili u program. Za vydričke žene su oni, poslije umornih i bromom zatupljenih udarnika, dobrodošla promjena. Večernje probe protječu u atmosferi radosnog očekivanja još jednog nestanka struje.
– Čujte, revolveraši, sad se posvetite tekstu, može? U tijeku je građanski rat, Denikin je krenuo u Sibir, u Vladivostoku se iskrcavaju Amerikanci s konzervama i crvendaći ih napadaju, ne. Jel’da? – okrene se Miki prema Chomiču koji odmahne glavom. On je zadužen za ideološki nadzor, a sam je u stilu Makarenka smislio, odnosno prilagodio prizor u kojemu partizani zarobljavaju Amerikance i dao mu je jasan humanistički ton.
– Molim te, Miki, nemoj govoriti o crvendaćima – kaže Chomič bijesno – kad je riječ o crvenoarmejcima. Shvati da si u logoru i...
– Da, da, povlačim to – Miki prekine Chomiča. – Onda, crvenoarmejci, idemo.
Dva partizana dovuku na pozornicu Amerikanca koji se odupire. Glumi ga redatelj seoskih amaterskih predstava, koji je na sebe privukao pozornost kad je plakao na Tjednu logorskog obrazovanja. Izgleda prestrašeno, licem u lice s divljim sibirskim partizanima.
– Amerikanca smo uhvatili, braćo. Evo ga!
– Bila su dvojica – objašnjava drugi partizan. – Na kolima su vozili konzerve. A u konzervama mlijeko. Glup narod, ti Amerikanci. Došli su se boriti, a loču čokoladno mlijeko. Uh! Jednog smo odmah koknuli, ali ovaj je stigao dignuti ručetine. Hände hoch! – odjednom zaurla na zarobljenika. On brzo podigne ruke.
– Ovako je dignuo ruke, pa ga nismo mogli... Evo ga! – i nogom udari zarobljenika koji leži na tlu.
Ostali partizani se počnu ljutito gledati. Bjesne:
– Tko ih je zvao? Još se razbacuju s konzervama! Zašto da ga mazimo, reži ga! Sredimo ga!
– Ne ide to tako, drugovi! – zaustavi ih zapovjedničkom gestom Idealist s planina. – Prvo ćemo mu ljudski objasniti da je intervencionist i imperijalist, a tek onda ćemo ga... – i sugestivnim pokretom prijeđe rukom preko svoga grla. Zarobljenik se na tlu počne tresti od straha.
– Što treba objašnjavati? Nemoj nas zadržavati, komandante! – počnu nezadovoljno gunđati partizani. No Idealist ponovi svoju humanističku kretnju. Zarobljenik odjednom očajnički poviče:
– I don’t understand!
– Jadnik, ni ruski ne zna – sažali se jedan od partizana. – Možda da imamo neku knjigu i...
– Vasja! – okrene se Idealist prema drugome partizanu – daj katekizam!
Vasja oklijeva.
– Znam da ga imaš. Neću te kazniti.
Vasja polako zavuče ruku pod kaput.
– Katekizam ćemo dobiti – umiješa se u prizor Chomič.
– Kakav katekizam, druže agitatore? – začuđeno upita zapovjednica Matilda. Neočekivano se pojavila u baraci i prostitutke, koje su čekale na svoj nastup u prizoru s bijelim noćima, odmah su primijetile kako je Matilda već stigla Idealistu s planina uputiti nekoliko nesigurnih zaljubljenih pogleda. Chomič to, dakako, nije primijetio i sad se okrene prema zapovjednici i pomalo nervozno joj objasni da će partizani zarobljenome Amerikancu u katekizmu pokazati sliku na kojoj Abraham zamahuje nožem prema zavezanom Izaku, a iza oblaka ih promatra Bog.
– Da i kakve to ima veze s revolucijom... – ne shvaća Matilda.
– Kako kakve? Takve da će objasniti Amerikancu kako je Abraham s nožem u ruci poput buržuja, zavezani Izak je poput proletera, a onaj koji ih huška iza oblaka je imperijalist. Amerikanac će tako shvatiti bit i pozadinu klasne borbe i imperijalističke intervencije protiv radničke države, skinut će kapu s glave i povikati:
– Down with imperialism – vikne zarobljenik što leži na pozornici. Kao strastvenog zagovornika ukidanja razlika između događanja na pozornici i u gledalištu, prizor između agitatora i zapovjednice ga je potpuno zaokupio.
– Oprostite, ali ja ne razumijem – svejedno se još jednom odvaži Matilda.
– Povikao je, dolje imperijalizam. Tako je postao njihov saveznik i sačuvao glavu.
– A, tako... Ali odakle znate da u katekizmu postoji ta slika, druže agitatore? Pa vi...
– Provjeravate moj politički profil ili što, zapovjednice? U ambulanti ga je imao franjevac Matúš, prelistao sam ga i...
– Ne brbljaj toliko s materom, Standa, može? Već si za to vrijeme mogao otići po knjigu – prekine ih Miki. – A zašto je, dovraga, nisi prije donio? Sad je cijeli nastup propao, a slavna obljetnica samo što nije.
I glumci počnu mrmljanjem izražavati nezadovoljstvo, Chomič se zbuni. Nagne se prema Matildi i pomalo očajno joj šapne:
– Morate mi pomoći s katekizmom, zapovjednice. Plažák ga je oduzeo Matúšu i želi dokazati da su ga franjevci upotrebljavali u logoru kao ključ za šifrirane poruke koje su slali radiju Bijela legija. I tvrdi da oni po logoru šire pobunjeničke parole.
– Ništa mi nemojte govoriti, ništa ne želim imati s tim – uplašeno šapne Matilda i odmah se odmakne od agitatora.
Amaterski redatelj, koji leži na leđima na rubu pozornice, nakon što je čuo njihovo došaptavanje, samo pomisli: sjajna, sjajna predstava. Nikad neće požaliti zbog toga trenutka, niti zbog pola godine u logoru, jer će mu to pomoći da nekoliko godina poslije napiše sjajan rad o tome kako se radnja komada s pozornice može glatko prenijeti u gledalište i tako će postaviti temelje teoriji happeninga.
Miki Komi završi probu prizora s Dalekog istoka i da znak lenjingradskim labudovima da dođu u prednji plan pozornice. Ernička je, malo i uz pomoć Chomičeve protekcije, opet solistica. Carmen više nije ljubomorna na nju jer je za vrijeme recitacije ona solistica, kao baletna pratnja. Obje su danas prvi put isprobale i kostime: ali dok je Carmen barem nabavila tenisice i njezine zadivljujuće noge već blješte pred očima sibirskih partizana kao nepodnošljivo bolan poziv da što prije bude mračno kao u rogu, Erničkine su noge još uvijek u izgaženim gumenim cipelama. Pomalo joj to kvari raspoloženje; osim toga ju je uznemirilo došaptavanje Chomiča i Matilde. Odmah je naslutila da katekizam može samo naštetiti novaku.
– Omladino, koncentrirajte se, može! – pozove ih Miki. – Na redu je tvoj solo.
Ernička malo iskorači iz zbora i recitira:
Danas će biti bijela noć, bijela poput moje koprene,
ja tražit ću te u tihim zakutcima na obalama Neve.
Bakreni jahač oživjet će i sa mnom Nevu preskočiti
a ja ću Čajkovskog i balet bijelih labudova sanjati.
Carmen i bez Mikijevog poziva počne plesati balet, a uskoro se uključi i zbor, osjećajno:
O, bijele noći, bijele noći,
vrijeme kad ne sramimo se dodira,
o, bijele noći, bijele noći,
u kojima vlada kolektivna erotika.
– To neće ići! – poviče Matilda i snažno udari svojim štapom po drvenoj klupi – To neću dopustiti, to je nemoralno!
– Ja odustajem! – bijesno vikne Miki Komi i baci na pod papire koje drži u ruci. – Standa, ako ne zaustaviš ovu cenzuru, serem ti se na cijelu revoluciju i...
– Oprostite, zapovjednice, ali ovo ne spada u vašu nadležnost. Nadzirite ih, provjeravajte njihov moral u baraci, ali nemojte se miješati u ideološku stranu! – i Chomič se okomi na Matildu. Ona nije očekivala napad s dviju strana. Čak uputi nekakav molećiv pogled prema Idealistu, ali on sa zanimanjem promatra Carmenine noge. Zapovjednica stisne zube, zatim se okrene i demonstrativno ode iz barake. Ostatak večeri protekne bez ikakvih upadica. Ali i bez mrkloga mraka.
– Mislile smo da imate barem toliko mašte koliko i udarnici – kroza zube, ironično primijeti Carmen dok navlači grube logorske hlače i njezine divne noge nestaju iz vidika požudnih očiju Idealista i svih sibirskih partizana.
– Petrolejke na zidovima i karbidne svjetiljke su onesposobljene – također kroza zube odgovori joj Idealist. – Uskoro će biti i drugi udar, Carmen.
– Samo da to ne bude tek za sljedeću obljetnicu – Carmen sumnjičavo zaključi razgovor i sasvim sakrije svoja izazovna bedra. Čuvarice ih već prate, slažu ih u dvorede, zatim ih prebroje i u zatvorenoj formaciji vode u baraku kroz večernju tamu. Poslije još jednoga prebrojavanja žene počnu ljutito svlačiti logorske krpe i navlačiti redovničke spavaćice, a kad pritom slučajno dodirnu otkriveni trbuh, bok, bedro, dojku, rame, bilo što na svome tijelu, njihov bijes raste zbog spoznaje da se sve više debljaju, neke ne samo zbog naklonosti logorskih kuhara.
Ernička svlači svoju bijelu haljinu labudice. Mora zamoliti Riju Amalu da joj na leđima otkopča niz dugmadi koji su od nekakvog sedefa i navodno su bili s toalete ruske carice, grofica joj ih je velikodušno poklonila, a kad je Ernička u svojoj bijeloj haljini sa sedefnom dugmadi prvi put zasvijetlila u polumraku prljave drvene barake, stara je grofica oduševljeno uzviknula: Kak Tatjana! U oči su joj navrle suze, a kad ih je zaustavila, počela joj je strastveno recitirati Tatjanino pismo Onjeginu. Grofica sad već spava, sa svlačenjem joj pomaže Ria, kojoj oči više ne suze, jer ju je Zigmund potpuno izliječio (a ona navodno masažom tijelom sad liječi njegovu bolesnu kralježnicu), no kad se pod njezinim iskusnim prstima pojavi Erničkin labuđi vrat, Ria ne može odoljeti i požudnim usnama počne dodirivati glatku, poput baršuna nježnu kožu.
– Ali, Ria... škakljaš me... prestani! – smijući se, isprekidano govori Ernička.
Carmen, koja je ponovno otkrila svoje veličanstvene noge, no one Riju više ne privlače, ljubomorno primijeti:
– Za svečanost moraš bolje stisnuti trbuh. Već ti počinje stršati.
– Mogla bi od doktora tražiti nekakav elastični pojas za mene – obrati se Ernička Riji.
– I imaš sreće što se Matilda zatelebala u glavnog revolveraša. Inače bi te već razotkrila – sad već zlobno kaže Carmen. Ne stigne izreći još nešto zlobno jer netko kraj vrata vikne: Pazite, Madla! U baraku ulazi Matilda, u ruci joj poznati štap. Krene ravno prema Ernički. Poput tajfuna. Kaže joj da se ne svlači nego da se ponovno obuče, a kad Ernička samo iznenađeno gleda u nju, naglo je okrene, sama joj počne nepažljivo i nespretno zakopčavati haljinu, tako da jedno sedefno dugme odleti na pod. Malo se pribere, oštro naredi Riji Amali da je ona zakopča i da ne gleda u nju kao tele te zamahne štapom. Ernička se uplaši više nego Ria i zato cijelim putem kroz logor ne skupi hrabrost da napokon prizna zapovjednici kako je u četvrtom mjesecu trudnoće.
Ponovno su u poznatom hodniku, ispred jednih vrata opet leže izgrižene pseće ogrlice, ali pri pogledu na njih Ernička ne pomisli na bajku koja bi je ohrabrila. Matilda je ostavi da čeka na hodniku i sama uđe u ured. Ernička samo na trenutak ugleda Plažáka koji se izvalio na stolcu, u ruci drži velike škare i upravo je njima udario po svome dlanu – to joj je dovoljno. Matilda uskoro izlazi, Ernički se učinilo da su posljednje oštre riječi koje je uputila Plažáku bile: Impotentni bijedniče! Ona s prezrivim izrazom lica izađe iz ureda. Ernička sa strahom na licu uđe.
Škare u Plažákovim rukama, kao i smotani kabel što viri iz odškrinute ladice stola već su joj poznati, ali zapanji je i s vremenom uplaši nešto sasvim drugo: smrad u uredu, prvo slab, ali onda sve jači. Nešto ondje smrdi kao dijete kojemu dugo nisu promijenili pelenu. Ernička oprezno zaškilji prema kutovima ureda, zatim baci pogled i nekamo prema Plažákovim koljenima, ali ništa ne vidi. U drugom je mjesecu imala želju za neobičnom hranom, možda u četvrtome mjesecu trudne žene osjećaju smrad, pokušava se smiriti, ali osjeća da će je želudac uskoro prestati slušati. Još joj Plažák grubo kaže da sjedne bliže njemu. Posluša ga i smrad se pojača. Kćeri Božje ljubavi, budite uz mene, žarko poželi Ernička i sjedne na rub stolca.
– Kakva je to maskarada? – Plažák pokaže njezinu haljinu.
– Pripremamo svečanost u povodu obljetnice. Glumim lenjingradskog labuda.
– Za mjesec dana bi ti morali dati drukčiju ulogu...
Ernička se osmjehne čvrsto zatvorenih usta.
– Skotnu kučku ćeš glumiti! – odjednom grubo poviče Plažák. Podigne stražnjicu sa stolca. Ali ne mora ni ispružiti ruku prema kabelu, smrad djetešca kojemu pelene nisu promijenjene barem tjedan dana zapuhne Erničku, otvori joj čvrsto stisnute zube, tako da uplašeno jaukne i onesvijesti se. Kad se osvijesti, sjedi na istome stolcu, a Plažák joj svojom velikom šapom pridržava labuđi vrat. Prozor prema noći u logoru je otvoren i smrad je znatno oslabljen. Ernička duboko udahne.
– Zašto odmah padaš na leđa? Zar se nijedna od vas ne može odviknuti od toga?
Ernička još jedno vrijeme ne vidi jasno Plažákove oči, ali sve više osjeća kako su joj grudi mokre od vode, a od hladnoće joj se uskoro ukrute bradavice.
– Nemoj se više bojati jer ću se stvarno naljutiti. Čuješ li? Htio sam ti samo nešto predložiti... Javno ćeš priznati da te je napumpao onaj mladi redovnik. Da si ga zavela one noći u ambulanti.
– Vi ste nas špijunirali... Ali u to ionako nitko neće povjerovati...
– Za to se ne moraš brinuti. Mi ćemo se pobrinuti da svi povjeruju. Mi znamo načine kako da ih na to natjeramo. Razumiješ? Pomoći ćeš mu. A i sebi, da te ne moram dati ošišati i poslati u Ilavu.
Ernička se osjeća kao da je zalivena vrućom vodom. I boji se da će se smrad pojačati. Što bi sad učinio s njom?
– A zašto ih tako mrzite, redovnike i svećenike? Pa oni se ne bore protiv vas...
– Upravo u tome je njihova podmuklost! – oštro kaže Plažák. – Ah, ti farizeji, ja ću ih... – odjednom nastavi drhtavim glasom, kao da će se rasplakati. Zatim se pribere.
– Odvest ću te k njemu. Slobodno odluči. Ali nemoj propustiti priliku koja ti se pruža! – odmah je upozori.
Izađu iz ureda. Ernički se čini kako se smrad nepresvučenoga djeteta vuče za njima i dok hodaju prema zatvoru. Izgubi se tek onda kad se u mraku izgubi i Plažák. Stražar je dovede do ćelije gdje se nalazi zatvoreni novak. Gurne je unutra i za njom zaključa vrata.
Mala ćelija s betonskim podom osvijetljena je zasljepljujućom žaruljom na stropu. Novak leži na nekakvoj crnoj krpi, košulja mu je poderana, lice otečeno. Polako ga okrene preme bijelome priviđenju. Lice mu se trzne od iznenađenja, čak pokuša napraviti pokret kojim tjera iskušenje, ali ruka mu bespomoćno padne na tijelo.
– To sam ja, Ernička, nemoj se bojati – i klekne k njemu na raširenu krpu, koja je zapravo Matúšev redovnički habit.
– Poslao me je Plažák, ne boj se...
– Smrdljivi tvor – šapne novak.
– Meni je smrdio kao beba kojoj dugo nisu promijenili pelenu. Ali to je valjda zato što sam u četvrtom mjesecu trudnoće. Nisam ti to priznala kad smo se sreli u ambulanti, samo sam tražila evanđelja, ti si mi donio katekizam i to je izazvalo nevolje. Plažák nas je špijunirao, tvor nepremotani, tebe je počeo mučiti a mene nagovara da javno priznam kako si me ti napumpao.
Novak naglo trzne glavom, čak se pokuša malo odmaknuti od Erničke. Jasno je što Matúš misli o Plažákovu prijedlogu. Ona žalosno kaže:
– Znala sam da ne možeš pristati na to. Možda se ništa ne bi dogodilo, ali ionako nitko ne bi vjerovao u tvoje priznanje, svi bi znali da je izvučeno batinama, još bi te cijeli logor žalio. A kad bih to samo ja tvrdila, nazivali bi me kurvom...
Novak šuti.
– Nemoj misliti da se bojim šišanja i Ilave... Ali ako i mene počnu udarati u trbuh nogama i crijevom, osakatit će u meni ovaj mali život... To je dijete začeto iz ljubavi, kosa i cijelo tijelo su mu mirisali na more, imao je tako svježe, nježne usne... kao tvoje...
Novak se trzne, Ernička uzvikne.
– Bože, i usta su ti razbili. To te sigurno jako peče, sigurno više nego kad te netko cijelu noć strastveno ljubi, je li tako? Plažák me, kad sam se onesvijestila, polio vodom, ako hoćeš, pritisnut ću se uz tebe i mogu ti biti kao oblog. Ne boj se, time nećeš prekršiti zavjet čistoće – i Ernička pažljivo podigne novakovu glavu i nježno pritisne njegovo izubijano lice na mokre grudi. Novak tiho zastenje, njegove usne malo otpočinu na Erničkinim majčinskim grudima koje su već ispunjene mlijekom, iz prsa mu izađe uzdah olakšanja i zatim njegova glava padne na njezina bedra. Ernička je mora pridržati kako ne bi kliznula na beton. Oprezno ga gladi po gustoj crnoj kosi.
– Da sam ostala kod Kćeri Božje ljubavi, za ispovjednika bih odabrala nekoga kao što si ti. Sve se zakompliciralo. Kad sam se vratila kući u Dornkappel, majka me potjerala da idem raditi. Našla sam posao u tvornici konca Danubiuska. Trudila sam se koliko sam mogla, ali majstor je bio užasan, stalno mi je prigovarao: Pripazi, kozo, ili ćeš začas letjeti odavde! A kad bih mu se usudila odgovoriti, opet bi vrisnuo na mene: Začepi gubicu, nisi u bordelu! Počela sam zavidjeti onima koje su u bordelu i mogu govoriti koliko hoće. Počela sam sanjati o tome. Onda sam iz radoznalosti jednom otišla u Vydricu. Cijelu plaću sam potrošila na trajnu i bojala sam se vratiti u Danubiusku, jer majstor nije podnosio trajne... Vjerojatno je dobro što će žene biti ravnopravne s muškarcima i što u radionicama već postoje i majstorice.
Ernička bi novaku rado rekla nešto čime bi ga ohrabrila, ali ništa joj ne pada na um. U ćeliji je zima, polivena haljina je počne užasno hladiti po grudima. Lako bi mogla dobiti upalu pluća, možda i tuberkulozu. Strese se od te pomisli. Matúš se pomakne, pogleda u nju.
Užasno mi je hladno po grudima. Znam da te ne smijem dovoditi u iskušenje, ali... možeš li me dodirnuti rukama i… možda će to biti vrlo kratko, sigurno će uskoro doći po mene.
Novak oklijeva, zato Ernička preuzme grijeh na sebe.
– Samo me drži, dovoljno mi je da osjetim tvoju toplinu. Možda se više nikad nećemo sresti. Malo ću ti recitirati za rastanak.
Ne mogu trčati za tobom, već digli su mostove,
nebo iznad grada probole su tri igle.
Onu najljepšu u kosu ću zataknuti
kao pred ljepotom, pred tobom ću se pokloniti.
Ernička sklopi oči. Vidi samu sebe kako graciozno pleše balet na obali Dunava, njezina bijela, eterična figura titra među jesenskim drvećem. Stane, podigne se na vrhove prstiju, s drveća se osipa zlatno suho lišće, pada oko njezinih nogu dok ne prekrije izgažene logorske cipele. Osjeti hladnoću na gležnjevima, ali grudi joj se ispunjavaju toplinom, nabrekle su kao da će puknuti i mora ih stisnuti rukama. Ondje se susretnu s drugim rukama, ona slabašno uzdahne.
Još dugo nitko ne dolazi u ćeliju po nju.

32


Plodovi pogrešnog obrazovanja


Prvo su ih neprekidno pucketanje, lomljenje, pucanje, brujanje i zujanje, svaki tresak i šum, plašili i uznemiravali, ali s vremenom su se dvije žene navikle na sve te zastrašujuće zvukove. Jednako tako navikle su se i na osjećaj nesigurnosti, u početku tako pustolovna vožnja u zatvorenim kolima službe održavanja postala im je obična, njihovi trosatni izleti u duboko podzemlje rudnika više ih toliko ne uzbuđuju i ne opijaju još gore, postaju im dosadni muškarci koji zaudaraju na ugljen i, kako bi se dovele u stanje u kojemu tijelo ludo ili barem strastveno žudi za muškim dodirom, maženjem, stiskanjem, lizanjem i guranjem, prije vožnje u podzemlje uvijek moraju s bokalom otići po vodu i potajice promatrati naučnike koji se tuširaju. Udovicu njihova dječačka tijela s prsima bez dlaka, napetim glatkim trbusima i nježnim, obješenim kljunovima njihovih kokota, nostalgično podsjećaju na godine prije dolaska Ispovjednika u njezin stan i život, godine zajedničkih cigareta i pušenja njihovih kokota, kad su joj bili dovoljni nespretni dodiri njihovih neiskusnih ruku u izrezu haljine, u orošenom podpazušju, pipkanje po bedru, ispod podvezice, kroz vlažne gaćice. Carmen pak, dok gleda kako mlazevi vruće vode udaraju po njihovim mišićavim stražnjicama na kojima nema ni grama suvišne masnoće, prije postaje zavidna i svjesna je da tako glatku i napetu stražnjicu više nikad neće imati, koliko god je mučila dijetom i masažama muških ruku i njihovih elastičnih batina. A ipak se obje i dalje u zatvorenim kolima spuštaju u podzemlje, vrag bi ga znao zašto, zapravo zato da bi barem na trenutak obnovile svoje snove. Događa se to na razne načine, uz pomoć različito velikih, debelih i efikasnih muških batina (povremeno zloduh brom onemogući podizanje), i budući da se na ugljenu stvarno ne može udobno ležati, vožnje počinju i završavaju stojeći, što više odgovara plesačici Carmen nego Udovici, koja je ipak u godinama, ima prilično tešku stražnjicu i ne tako čvrste mišiće na trbuhu i bedrima. I vježbanje s elastičnim masažnim štapom za nju, htjela-ne htjela, traje malo duže, oboje se u teškome, vrućem zraku rudnika potpuno iscrpe, udarnik se jedva, često četveronoške odvuče do drugoga radnog mjesta u mraku, gdje se njegov udarnički žar potpuno ugasi, a Udovica je jednom, dok se u zaključanim kolima vraćala na površinu, zamalo zaspala i sva sreća da je nisu otkrili nadglednici. Na sreću, stari Vendrický vjerno stražari. Za njega putovanja dviju žena u podzemlje, njihovi povratci i razgovori koji slijede u radionici, postaju poglavlje kojeg će se najradije sjećati iz svojeg dugoga života, koji inače stvarno nije bio siromašan događajima; ali i sve ono što je doživio na rijeci Piave, gdje su uspjeli cijelu noć marširati usprkos kiši i u rovovima istrijebiti milijune ušiju, potpuno blijedi pred bilo kakvom škrtom Udovičinom primjedbom o vožnji kroz rudnik s koje se upravo vratila. Ah, drozdice moja, Vendricky ne može doći k sebi od zaprepaštenosti. I budući da uvijek istodobno postane svjestan svoje staračke nemoći, nesposobnosti da se sam upusti s Udovicom, u posljednje je vrijeme užasno zamrzio kapitalizam i lažnog humanista Masaryka, koji nije bio u stanju organizirati ovakve ženske logore i time ga je lišio mnogih životnih radosti. Psuje buržuje i Masaryka tako glasno i uvjerljivo da ga uključe u sindikalni tečaj kako bi govorio o oblicima lažnog humanizma Masarykove republike.
– Ah, Karminka, baš sam se uvalio u govna – sažme poslije Vendrický svoja iskustva s tečaja.
No Carmen više uznemirava to što je stari u vlažnim jesenskim danima počeo kašljati. Od jutra do kraja smjene u radionici krklja, pije odvratni čaj od luka i žali se na staru Vendricku, koja ga njime muči. Zatim kašlje bez prestanka, spominje smrt s kosom i njegovo zanimanje za dvije žene uznemiravajuće slabi. Ah, kad bi bar na kratko mogao oživiti svog starog sivonju, kako naziva svoj muški alat. Carmen mu predloži da se klade u to kakvu ima Udovica: je li svijetlosmeđa kao drozdica ili sasvim crna, poput gavrana? Neki udarnici su već na toj okladi izgubili lijep novac, može i on! Ali ni ta ideja ne izazove u starome brbljavcu nekadašnje obijesno raspoloženje. Premda s otpravljanjem zaključanih kola više nema gotovo nikakvog posla, budući da se sve odvija u režiji udarnika, koji sami dolaze po kola, guraju ih kamo treba, čuvaju ih na cijelome putu kroz podzemlje kao oko u glavi i opet ih doguraju u radionicu, svejedno bi bez starog Vendrickog sve propalo; uputiti drugog čovjeka u taj projekt bilo bi previše riskantno, svi bi mogli završiti na sudu ili u najmanju ruku u logorskom zatvoru.
Carmen i Udovica o toj realnoj opasnosti ozbiljno raspravljaju u prostoriji za izdavanje svjetiljki.
– Ako stari ispadne, možemo samo čekati mrkli mrak u logoru – kaže Carmen. – A partizani su nepouzdani.
– Mat’o se ne želi ponovno upuštati u to. Uskoro izlazi – uzdahne Udovica.
– Stvarno i...
– Razmišlja o tome da još neko vrijeme dobrovoljno ostane u rudniku. Baš smo danas htjeli porazgovarati o tome – objašnjava Udovica. – Kola su već vjerojatno krenula. Oprosti što...
– U redu je, starija si, imaš prednost – složi se Carmen s natruhom zlobe u glasu. Pomalo je i razočarana, jer je bio red na nju i već je sanjarila o tome.
Ne odu ni s bokalom po vodu za svjetiljke. Udovica samo pokupi pokvarene svjetiljke i požuri u radionicu. Carmen je pozdravi uobičajenim Sretno! i počne raditi za dvije. U mislima putuje s Udovicom u podzemlje, čuje eksploziju, zračna struja gasi svjetiljke i... Sretnija od njih dvije danas će mirisati na smolu i muškarce.
No Udovica se ne vraća. Možda su se ona i Mat’o izgubili u maštarijama, pomisli Carmen, ali poslije sat vremena se uznemiri. Kad bi barem mogla otrčati u radionicu Vendrickom, ali sad ne smije napustiti službu. Prođe još pola sata i Carmen osjeća da se nešto dogodilo – nešto loše. Ne stigne ni pomisliti što kad na hodniku ispred prostorije začuje mnogo muških glasova i lupanje bakandži i prije nego što prvi ispruži ruku prema svjetiljci, Carmen kroz prozorčić čuje sudbonosnu riječ:
– Odronjavanje...
– Što se dogodilo? – Carmen sa strahom upita poznatog nadglednika.
– Došlo je do odronjavanja na trećoj dionici. Sad će barem te budale shvatiti što je rudnik. Sami rekordi i... – to već nadglednik govori nekome s druge strane prozorčića, njihovi glasovi i koraci se udaljavaju. Carmen se mora nasloniti na policu sa svjetiljkama. Bože, onaj san, odjednom shvati. Sanjala je da su žene iz druge smjene prale nekoga u prostoriji s tuševima, bila je to neka žena, lice joj nije vidjela, samo tijelo, bilo je bijelo i netaknuto, ruke žena su ga trljale i okretale i jedna je rekla, kako je samo očuvana, pogledaj, i okrenula je tijelo na leđa i... poslije je sanjala nešto drugo, o svome tijelu i… ujutro je taj san zaboravila. A sad...
– Tu si, Karminka? – čuje se iza njezinih leđa. Tek onda shvati da je u prostoriju ušao Vendrický. I on je potpuno blijed i ruke mu se tresu. Pogledaju jedno u drugo i zagrle se.
– Zaboga, što ćemo učiniti? – sa suzama u glasu upita Carmen.
– Moramo reći istinu!
– Ne! – uplaši se Carmen i odgurne staroga od sebe.
– Da! Šalu na stranu, ona leži negdje ispod odrona. Ja ću to preuzeti na sebe, makar me poslali u zatvor, ili u mirovinu.
– Ali što ću ja? A ona! Isuse i Marijo, Vendrický... – i Carmen se opet baci Vendrickom u naručje. Stari je nježno odgurne i pogleda oko sebe. Naredi joj da uzme svjetiljku, prostoriju neka ostavi otvorenu, to je pitanje života i smrti, Carmen se mehanički složi, mehanički uzme svjetiljku, izađe za Vendrickim. On na hodniku pokupi svoju torbu i prljavu šiltericu za nju. Kaže joj da će krenuti kroz ventilacijsko okno, kuda u rudnik ulazi zrak, neka dobro stegne kapu. Carmen je nabije do očiju, hoda za Vendrickim i tek kad se malo pribere, shvati da stari cijelim putem dolje nije ni jednom zakašljao.
Vjetar je cijelu ispuše, ali ne osjeća ni hladnoću ni išta drugo: cijelim putem grozničavo razmišlja. Nasreću, Vendrický je ne ometa, žuri ispred nje kao pomahnitao, torba mu poskakuje na leđima, svjetiljka se na trenutke gotovo gasi, ali kao čudom se plamenčić svaki put ponovno rasplamsa i osvijetli sljedeći dio puta. Čuje se tutnjava, vikanje i nekakve dugačke naredbe, štropotanje željeznih vagona i buka bušilica i čekića. Vendrický namjesti torbu, a Carmen šiltericu i prebaci u drugu ruku tešku karbidnu svjetiljku. Takav strah nikad nije doživjela, ni onda kad su je u Beču ispitivali u CIC-u... doduše, tada nije lagala onoliko koliko namjerava sad.
Uđu u osvijetljeni poprečni hodnik, hodaju po tračnicama, spotiču se, Vendrický odgurne neke ljude, oni ga ljutito pogledaju, ali kad vide da nosi torbu s alatom, misle da donosi još dinamita i propuštaju ga. Kad stignu do odrona, u tom času sve oko njih utihne: poslali su signal u odron i čekaju odgovor. On ne stiže. Oznojeni Čellár se u očaju okrene i... ugleda Carmen.
– Za Boga miloga... – zamuca. Kad Carmen spusti pogled i malo se pomakne u sjenu, Čellár doda: – Ne javljaju se.
– Koliko ih je tamo ostalo? – stari Vendrický stupi naprijed.
– Šestorica – muklo progovori neki udarnik iza Čellára. Junački udarnik Čellár samo spusti pogled.
– Šest muškaraca i jedna žena – kaže Carmen, izađe iz sjene starog Vendrickog i skine s glave prljavu kapu. Po crnom rudarskom odijelu padne divna zlatna kosa.
Spasioci bulje u nju. Carmen je računala s tim. Može progovoriti.
– Da, dobro ste čuli, tamo je i žena. Što je u tome tako nevjerojatno? Sovjetske žene su se već odavno izjednačile s muškarcima. Paša Angelina je sjela za Staljinac dvanaest i zaorala pustaru. Mljekarica Malininova je cijelu zemlju naučila duboko i plitko masirati vimena, Larisa Zagladovova uzgajati sortu kukuruza kakva prije toga nije uspijevala mnogim velikim stručnjacima, čak ni akademiku Ajcinu. Što mislite, koliko su nam to puta spomenuli na predavanjima u logoru? Najmanje tisuću. I ovo je rezultat... – pokaže Carmen prema odronu.
Spasioci naizmjenično bulje u odron i u Carmeninu kosu.
– To su plodovi pogrešnog obrazovanja. Nisam svojoj prijateljici mogla izbiti iz glave ideju da i ona može postati slavna kao komunistice Gusta Fučikova i Anežka Hoinová, ako se poput muškaraca spusti u jamu. I tako se spustila, jer je netko baš smislio da bi na mnogim radnim mjestima žene mogle zamijeniti muškarce, jer uskoro neće tko imati kopati crno zlato za našu zemlju. Zato je to htjela tajno isprobati i sad... sad... – Carmen se sad napokon uspije rasplakati.
Svi je spasioci pokušavaju utješiti, prvo je glade po zlatnoj kosi, zatim bi se spustili i niže, ali neki muškarac, vođa spasilaca, opsuje i odgurne ih i prilično ljutito kaže Carmen da mu sad razumljivije objasni kako je njezina prijateljica uspjela doći u rudnik. Carmen i dalje samo plače. Istupi stari Vendricky i junački preuzme glavni dio krivnje.
– Stari jarac. I vas bi na godinu, dvije trebalo poslati u logor – ljutito reagira vođa spasilaca, oboje ih odgurne od odrona i odmah počne izdavati naredbe. Bušilice i čekići se opet bace na odron, počnu se dizati stupovi ugljene prašine i tako Vendrický odvuče Carmen nekamo otraga i oboje legnu na drva koja su pripremljena za podgradivanje hodnika. Vendrický napokon počne kašljati i između napadaja kašlja i iskašljavanja kaže:
– Neka mi samo još netko kaže da žene nemaju pameti!
– Ah, vi stari jarče – ljubazno kaže Carmen, spusti starome ruku među bedra i privuče k sebi njegovu ošišanu glavu. Uskoro k njima dotrči oznojeni Čellár.
– Kukavico! – prezrivo mu kaže Carmen. – Ti bi je ostavio ondje, ha? Pa to je samo kurva iz Vydrice, je li? Toliko ti cijeniš žene, svinjo jedna! Za tebe više nema zabave.
Vendrický se počne smijati i kašljati. Čellár samo baci pogled na njega, zatim i na Carmen i vrati se do odrona. Za pola sata se spasioci probiju do kola s alatom. Izvuku ih, oprezno pijucima oslobode iskrivljena i izvrnuta vrata. No kola su prazna. Carmen se rasplače, premda zna da Udovica nije mogla biti u kolima, to joj potvrdi i Čellárov pogled. Spasioci još odlučnije odvaljuju ugljen i kamen, pred njima se čuju neki zvukovi. Većina ih se baci u tome smjeru, ali udarnici počnu kopati sa strane, gdje su mali zasjeci u kojima se iskopava ugljen za rekorde. Uskoro pronađu razderanu rudarsku bluzu.
Za Carmen, koja se više ne odvaja od spasilaca, to je još jedna potvrda onoga za što misli da će pronaći. Što da sad izmisli? Možda nešto o tome kako je junački poginula prilikom obavljanja svoga posla. Ali to odmah odbaci. Dva koraka bliže zasjeku otkriju još jednu bluzu. Daju je Carmen. Prema cvjetiću koji si je na njoj Udovica izvezla od ostataka srebrnog konca za Staljina, Carmen sa sigurnošću prepozna bluzu. Njezin loš predosjećaj se samo pojača. Čellár sad uzme u ruke željeznu polugu i počne odvaljivati velik komad ugljena. Jano odskoči. Ostali spasioci odmah podignu upaljene svjetiljke. Zasjek, sličan maloj pećini, osvijetli slabo svjetlo.
Udarnik i miner Mat’o i logorašica i lažna udovica Manca leže na ugljenu, zagrljeni, Mat’o na sebi ima hlače i čizme, Udovica samo izgažene logorske cipele. Rudarske hlače su ispod njezina golog tijela. Spasioci spuste svjetla lampi.
– Jadnica... valjda od straha nije znala što radi – sažalno progovori neki od spasilaca.
– Možda su samo omamljeni – s nadom u glasu se javi drugi.
– Idi je pokriti, Karminka – sa suzama u glasu kaže stari Vendrický. Carmen otrese prljavštinu s bluze i... Udovica kao da se malo pomaknula. Odmah joj zadrhte i grudi.
– Diše, diše – poviče Carmen i rasplače se od sreće.
Udovica se sad pomakne i ispusti zvuk koji je sličan hrkanju. Možda to nije bilo hrkanje, vrag bi znao što joj se sve nakupilo u grlu i gušilo je, ali spasioci se počnu veselo smijati. Pomakne se i Mat’o te Udovica sasvim dođe k sebi, uzdahne, okrene se na leđa i spasioci samo blenu.
– Svijetla je, drozdica – kaže stari Vendrický pomalo razočaran.
– Stari prostak! – ljutito ga izgrdi Carmen. – Što svi buljite? Pozovite nekog doktora! – i s bluzom u rukama krene prema prijateljici.
Doktor Zigmund, kojega su dovukli iz logora ravno s partije marijaša, oboje udarnika pošalje u bolnicu na promatranje. Navečer u logoru svi s divljenjem govore o hrabroj i veseloj Udovici.

33


„Proleteri slobodnu ljubav nikad nisu smatrali grijehom...”


Nakon noći u kojoj je vidio Staljinove konje kako plešu, bio svjedok smrti vođe čopora i zaigrao ruski rulet, zapovjednik događaje u logoru prihvaća sa zadivljujućim mirom. Shvaća da to nije normalno, ali valjda je to danak prijelaznom razdoblju u sretniju budućnost, kad više neće biti bolova ni zločina, svaku će suzu ublažiti smijeh masa i nesreća će biti jedan od stupnjeva prema višoj sreći i konačnom stanju blaženosti.
Upravo pokušava zamisliti blaženost koju mogu očekivati i policajci, kad u njegov ured uz bojažljivo kucanje i nesiguran osmijeh uđe anketar Blažený. Zapovjednik je već gotovo zaboravio na njegovu prisutnost u logoru, ali navodno je stalno bio ondje, u sobi koju su mu dodijelili, danju je proučavao upitnike prostitutki koje preodgajaju, zatim se bavio nekim svojim omiljenim socijalnim idejama, a navečer bi vodio rasprave s mladim agitatorom. Sve je to bilo zanimljivo, ali već mu je bilo dosta i čvrsto je odlučio da se više neće skrivati u logoru.
– Skrivati? – zapovjednik zine od iznenađenja.
Blažený kimne s turobnim izrazom na licu. I jednako turobno nastavi da bi, ako ga trebaju uhititi, radije to što prije obavio. Uostalom, svi časni i nepotkupljivi znanstvenici i istraživači su već uglavnom uhićeni, među prvima njegov kolega, direktor Instituta za ispitivanje javnog mišljenja, a i nekoliko akademika. Čini se da onaj tko ne bude uhićen i barem privremeno zatvoren i mučen, može dobiti biljeg čovjeka koji se dodvorava onima na vlasti.
Zapovjedniku se, premda je zaštićen tabletama i vizijom buduće blaženosti, malo zavrti u glavi. A Blažený ga još više izbezumi kad odjednom iz unutarnjeg džepa kaputa izvuče neki tekst i gurne mu ga pred oči. Tekst ima naslov LJUBAVNE POTREBE PROLETARIJATA i podnaslov Rasprava o društveno poželjnom seksu. Zapovjedniku na tekst prvo padne podignuta ruka, zatim i pogled. Nehotice se zaustavi na rečenici: „Proleteri slobodnu ljubav nikad nisu smatrali grijehom.” Prebaci pogled na drugo mjesto, a ondje je rečenica: „Za današnje proletere brak nije potpuno svrhovito i zdravo polazište, budući da, u pravilu, zbog njega dvoje slobodnih radnih ljudi ostaje bez djelića slobode.” Nekakvim rubnim pogledom zapovjednik još vidi početak rečenice o permanentnoj revoluciji u seksu, ali ne usuđuje se čitati dalje.
– To je primjerak za vas – kaže Blažený, čini se da je zadovoljan dojmom koji je na zapovjednikovu licu ostavio letimičan pogled u tekst.
– Hvala, ali... užasno... vrijeme... onda – muca zapovjednik.
– Original sam poslao ministru, kako ne bi mislio da sam ovdje ljenčario – pomalo familijarnim tonom kaže anketar. Zapovjedniku zatim ne preostaje ništa drugo nego da bez mucanja ponovno zahvali za tekst. Blažený kaže da će se još doći pozdraviti s njim. Zapovjednik kaže da se veseli, isprati Blaženog na hodnik i, dok gleda kako nestaju njegova pomalo pogrbljena leđa, nekako tužno pomisli: sigurno će ga u roku od tri dana uhititi.
Vrati se u ured, malo oklijeva zbog rasprave, treba li je odmah uništiti ili je bolje da je spremi na sigurno, recimo u dokumentaciji peradarnika, i zatim da joj se potajno vraća, svaki put pročita djelić, tek toliko da ga to previše ne uznemiri ili kompromitira. A što će ministar, odjednom mu glavom proleti vesela misao. Ne stigne se ni nasmijati zbog nje jer se čuje kucanje na prozor. I to ne obično, nego dogovoreni signal. Plažákov čovjek, ali odan njemu, želi ga o nečemu obavijestiti. Zapovjednik skoči od stola, brzo krene prema vratima, zatim požuri do prozora i otvori ga. Unutra uleti nešto bijelo, padne na stol. To je papir kojemu je radi težine dodan kamen. Zapovjednik izravna papir, pročita poruku i sjedne na stolac. Na papiriću piše: „Inspekcija na putu iz Ilave. Ministar je digao ruke od svega!”
Navečer možemo raspravljati i o ljubavnim potrebama logorskog proletarijata, pomisli podrugljivo. Nema vremena baviti se time, događaji se nižu jedan za drugim. Dođe njegov zamjenik sa sažetim izvještajem o jučerašnjem odronjavanju u rudniku. Uzrok nesreće bila je velika količina eksploziva koja je nestručno aktivirana. Srušila je podgradu, nasreću samo kamenu, nije došlo do poplavljivanja vodom. Nije bilo žrtava, zatrpani rudari su bili tek omamljeni, akcija spašavanja protekla je brzo i efikasno. Tri zatrpana rudara i jednu ženu je doktor Zigmund poslao u bolnicu na promatranje. Doktor istodobno predlaže da svi budu poslani na oporavak u toplice. Uzroci nesreće se i dalje istražuju. Zapovjednik na brzinu pregleda izvještaj, u njemu nema ničega novog, potpisom izrazi slaganje. Tek uzgred upita jesu li Zigmunda zatekli na kartanju. Na kartanju, potvrdi zamjenik, ali u pripravnosti. Dobro da je tako, pomalo prijeteći zaključi zapovjednik. Zatim se on i zamjenik posvete dolasku ministra. Pozovu ekonoma. Za inspekciju treba pripremiti pošten objed, a možda i večeru. Imat će što žderati, zapovjedniče, lupne petama brbljavi ekonom i krene u kuhinju. Pošalju poruku i u partizansku zonu. Idealist s planina se odmah osobno uputi zapovjedniku i uvjeri ga da će kod njih sve biti okej, već su se ionako spakirali i čekaju samo šifriranu naredbu. Možda će je ministar osobno donijeti, pomisle obojica. Zapovjednik to žarko želi, već mu je puna kapa tih boraca koji se izležavaju. Usprkos tome, prijateljski popriča s Idealistom. Nisu ni završili, a već se pod prozorom čuje brujanje, a malo poslije i kucanje na vratima. Zapovjednik se propisno uspravi, Idealist samo baci pogled na svoj kolt. Uz glasan pozdrav uđe muškarac u kožnom kaputu, s motorističkim naočalama i kožnom kapom na glavi, vrlo sličan Plažáku. On je iz ministrova osiguranja. Strogo upita kakvo je raspoloženje u logoru. Normalno, graditeljsko, odgovori zapovjednik. Čovjek iz osiguranja kaže da će to provjeriti. Zapovjednik zna da će to učiniti kod Plažáka, ali ne može ništa protiv toga. Čovjek iz osiguranja zatim kaže da je šef prvo otišao u rudnik, neka ga ne očekuju na ručku. Doći će uskoro i zatražit će kratki susret sa stražarskim odjelom, a navečer okupljanje udarnika i preodgojenih prostitutki. Zajedno? želi biti siguran zapovjednik. Čovjek iz osiguranja kimne. A noćenje? Ne! Šef se još danas vraća u Bratislavu. Zapovjednik izrazi žaljenje zbog toga, no zapravo mu je laknulo. Upozori da šef ne bi trebao propustiti posjet zoni. Mogu to dogovoriti s nazočnim partizanskim vođom. Čovjek odmjeri Idealista, pogled mu padne na njegov kolt. Upozorit ću šefa, složi se. Bilo bi to dobro, kratko primijeti Idealist. Čovjek iz osiguranja ga ponovno odmjeri i kroza zube procijedi: Šef će odlučiti. Nemamo više o čemu razgovarati. Čovjek iz osiguranja krene. Na vratima se gotovo sudari sa zapovjednicom ženskog logora. Odmjeri i nju, baci kratak pogled na njezin štap i izađe iz ureda.
– Dođite, Matilda – zapovjednik ljubazno pozove Matildu da uđe.
Idealist i ona se pogledaju, on se odmah počne spremati za odlazak.
Zapovjednik primijeti nekakvu napetost među njima i zato kaže:
– Malo tekuće municije bi se moglo naći i kod mene, što kažete?
Ali Idealist samo odmahne glavom, popravi kolt i ode. Matilda ude i nekako umorno sjedne na ponuđeni stolac. Zapovjednik to ne primjećuje jer mu je glava puna ministra. Kratko upozna Matildu sa situacijom. Okupljanje će biti u baraci za agitaciju, neka dovede prostitutke kao i obično: pod nadzorom i u zatvorenoj formaciji. Matilda kimne. Zapovjedniku padne na um da bi mogle donijeti i pokazati vez za Staljina. Odmah mu se ta ideja svidi, neka ga svakako donesu. Matilda se složi. A kako bi bilo kad bi inspekciji pokazali nešto iz programa pripremljenog za obljetnicu ? Što kaže na to? Matilda kaže da bi se žene morale presvući u labudove, ali ne zna jesu li kostimi završeni! Onda neka to provjeri. Matilda opet kimne. Stalno nezainteresirano kima glavom, dok to zapovjednika ne začudi.
– Ali što vam je, Matilda? – odjednom uznemireno upita.
Matilda k njemu podigne izmučeno lice, zagleda se u njega teškim pogledom od kojega mu postane neugodno i zatim ga pomalo tragičnim glasom upita:
– Trebam li vam reći istinu?
Čudno pitanje i tako čudno postavljeno, zapovjednik oklijeva. Matilda više ne.
– U drugom sam stanju... s onim pratizanskim barabama...
Zapovjednika to priznanje potrese. Kao i nemoć u pogledu te odlučne, a ponekad možda i stroge žene.
– Možda bi se još nešto moglo učiniti. Zigmund bi mi mogao nabaviti injekcije, ali ne usuđujem se otići k njemu... bila sam prema njemu nepotrebno bahata.
– A kad biste kao... kao da se krhotina pomakla, da vas pregleda i sigurno bi sam... shvatio.
– Mislite? – s nadom u glasu odgovori Matilda. Ali nada u njezinu pogledu se odmah ugasi. Te svinje su skupo naplatile članstvo u partizanskom odredu, bijesno pomisli zapovjednik. No i njegov bijes se odmah ugasi.
– I ja namjeravam otići k njemu – polako progovori i delikatno doda: – Mislim da bih mu mogao natuknuti nešto... o vašim problemima.
Matilda kimne, ali nekako odsutno. Polako kaže:
– One kurve iz Vydrice će sad biti sretne!
Odjednom joj nešto bljesne u pogledu, snažno udari štapom po papirima na stolu, skoči i bez riječi odjuri iz ureda. Zapovjednik mora nešto popiti. Traži i tablete, sjeti se da ih je pobacao. Začudi se tome, odjednom ga obuzme strepnja da bez tableta neće izdržati ministrov dolazak, bez kape izjuri iz ureda i odjuri u ambulantu. Putem ga obuzme užasan strah da je onaj neodgovorni bijednik prokockao i logorske zalihe lijekova. Uđe u punu čekaonicu, strogo počne ispitivati simulante što ih zapravo muči. Tako su zatečeni da najmanje polovica njih ne uspije na brzinu smisliti ništa uvjerljivo. Uz prijetnje ih istjera iz čekaonice i zatim sam uđe u ordinaciju.
– Trebali biste češće dolaziti – reagira Zigmund kad ga obavijesti kakvu mu je čistku napravio u čekaonici. Ponudi mu da sjedne. Samo na tren, složi se zapovjednik i objasni mu razlog svoje žurbe. Zigmunda ministrova inspekcija ne uznemiri, što se moglo i očekivati. Nekako sav bolje izgleda. Možda zbog onih masaža, pomisli zapovjednik. I njega ta mogućnost počne privlačiti, možda će to i sam iskušati, ali sad mu je potrebno nešto što djeluje trenutačno. I zato zatraži tablete. Zigmund samo slegne ramenima, istrese ih u papirnatu vrećicu i pruži mu ih s izrazom koji kao da govori: samo gutaj, dobri čovječe, kad si ne daš reći. Zapovjednik ustane.
– Ali recite mi, doktore – ponovno sjedne – ono s revolverom... to je bio samo trik. Onaj češki iluzionist...
– Možda je to bio trik – dopusti Zigmund i neuobičajeno grubo nadoda – ali Plažák je razotkriven. Smrdi!
– Da? – iskreno se začudi zapovjednik. Kratko o tome razmišlja, zatim se ponovno zagleda u doktora. Ispruži ruku, stavi mu je na podlakticu. – Nas dvojica se jednom moramo pomiriti, Zigmunde. S vašim karakterom nikad se nećete izvući odavde. Ono što pobjednici najlošije podnose je ironija. Možda to znate. Predlažem vam ovo: najavili su nam veliku skupinu mađarskih Židova. Pregledajte ih i pridružite im se kao liječnik. Sad postoji nekakav sporazum s Međunarodnim crvenim križem. On će vam omogućiti siguran odlazak u Izrael. Razumijete? Slušate li me uopće? – sad već iznervirano doda.
– Uvijek ja vas pozorno slušam, zapovjedniče. Za mene ste zanimljiv slučaj...
Zapovjednik polako ustane, osjeća se kao da će eksplodirati.
– Razmislit ću o vašoj ponudi. Ali zapravo mi je ovdje bilo dobro. Ja nisam nekakav internacionalan tip... ne podnosim nasilno bratimljenje milijuna ljudi. Hvala lijepa. Navečer neću doći. Pošaljite mi sljedećeg nespretnog simulanta.
Zapovjednik to učini. Tek izvan barake se sjeti da je zaboravio na Matildu. Krivo mu je zbog toga. Sjeti se večeri kad je otkrio njezinu čudesnu elastičnost, kao i toga kako ga je uplašila predožba o maškarama koje se smiju iza prozora. Također i toga kako se nije mogao nositi s tajnom na Brežuljku tekunica, kako ga neshvatljivo uznemirava sjećanje na nestanak nevinih mrtvih životinja. I kako nitko nikad neće uspjeti prekinuti prokletstvo zborišta preko kojega upravo prolazi: ni veseli sokolski nastupi, ni oslobodilačke vatre s gulašem i revolucionarnim zborskim pjesmama. Ostat će samo ova vječna tjeskoba i melankolija. Stisne vrećicu s tabletama.
Dođe u ured, zaključa se, u čašu natoči svježu vodu, na dlan istrese tablete, s osjećajem slobode počne čitati i postupno ga sasvim zaokupi rasprava o permanentnoj revolucionarnoj potrebi svih proletera svijeta za seksom.
Sve shvati i zatim to uz pomoć Zigmundovih tableta sve izbriše iz glave.

34


Samohrane slovačke majčice


Lenjingradski labudovi uznemire ministra više nego što je to, s obzirom na njegovu državnu funkciju, prikladno i sigurno. Ostane zabezeknut već zbog njihova neočekivanog otkrivanja: ušle su propisno, u zatvorenoj formaciji s čuvaricama sa strane, potpuno pokrivene logorskom odjećom, s maramom na glavi, pogleda čedno spuštenog i odjednom... na nekakav tajni signal koji nije vidio, te su se Pepeljuge, ti andersenovski ružni pačići, začas počeli pretvarati u krasne bijele labudove. Svlačenje im stvarno dobro ide, pomislio je zlobno. Logorska odjeća spadne s njih u tren oka, bjelina njihovih kostima udari uoči. U oči mu je udarilo i štošta drugo, kad su se po drvenim stubama počele penjati na pozornicu, postrojavati se u zbor, zasvirala je harmonika i počela je lirska pjesma o bijelim noćima na obali Neve. Ministar se nekako ne može odmah koncentrirati na riječi, prvo sluša melodiju stihova i harmonike i htio-ne htio, vidi noge labudova, osobito njihove solistice koja recitiranje prati hodanjem i kruženjem na vrhovima prstiju, radi to sjajno i na divnim, vitkim nogama, premda iz njezinih pokreta ministar shvati da se solistica prije toga vjerojatno nije bavila baletom i da su njezine noge poskakivale negdje drugdje, a ne na daskama koje život znače. I ta ga misao malo odvlači od stihova i nameće mu slike koje nisu baš prikladne. Napokon se uspije usredotočiti i s iznenađenjem shvati da zbor neprestano uzdiše ne samo zbog bijelih noći, nego i zbog noći punih kolektivne erotike. Nešto ga presiječe, baci pogled na zapovjednika, ali njegovo lice ne djeluje uznemireno. I tako odbaci ideju o nekakvoj reakcionarnoj provokaciji. Potpuno se u tom smislu smiri kad na pozornicu izađe muški zbor u polupartizanskim uniformama i pridruži se zboru labudova. Glasno izgovore stihove u čiji smisao nema potrebe sumnjati.
O, grade do krvi ranjeni,
grade Puškina.
Petrovo je srce u tebi,
grad si heroja.
A zbor labudova jednako glasno kaže:
Iz magle Aurora izlazi,
na Zimski dvorac nišani,
ona grad će čuvati
dok himna ga ne razbudi.
I harmonika počne svirati sovjetsku himnu. Zbor je pjeva. Ministar ustane, za njim cijela dvorana. Muški i ženski zbor su se u međuvremenu pomiješali i u logorskoj večeri odzvanja uzvišena bratska himna. Nakon što završi, ministar oduševljeno zaplješće. Svi u dvorani se pridruže, labudovi se graciozno klanjaju. Njihove inače krasne nožice malo su poružnjene izgaženim gumenim cipelama. Ali to je zanemariv detalj, koji možda samo pojačava dubok dojam što ga je ostavio nastup. Ono što se ministra najviše dojmilo i neugodno promijenilo smjer njegova nastupa u logoru, jest to kako su se disciplinirano žene u kostimima labudova poslije izlaska s pozornice brzo obukle u logorske krpe, čak su prekrile glave ružnim maramama. Eto što je uspio učiniti logor i kakva je moć preodgajanja, pomisli gotovo fascinirano. Istodobno bi trebao biti i ponosan, ta on je bio jedan od inicijatora i sastavljača zakona o logorima za prinudni rad, no revolucionarna skromnost mu to, dakako, ne dopušta. Svejedno barem baci kratki pogled na Belu Blaženog, kojeg je smjestio pokraj sebe, no anketar i utopist se samo zbunjeno smješka.
Zapovjednik logora zahvali izvođačima i referentima za agitaciju i propagandu, koji pripremaju cijeli program u čast velike revolucije, a ono što su vidjeli bio je tek djelić, izveden u čast posjeta druga ministra njihovu logoru. Odmah ga zamoli i da kaže nekoliko riječi. Još upozori okupljene logoraše da ne odlaze, jer će biti prikazan novi film.
Ministar se nadoveže na zapovjednikove riječi. Kaže da ih neće ometati u gledanju novog filma, bit će vrlo kratak, ali prvo mora, stvarno mora zahvaliti izvođačima na njihovu lijepom i dojmljivom prikazu ljubavi prema sovjetskom narodu i herojskom gradu Lenjina. Prilikom praćenja programa pomislio je kako su se logori za prinudni rad pokazali učinkovitima, uvjerili su se u to i prilikom ovog inspekcijskog obilaska, tijekom kojega su već posjetili logor na Oravskom jezeru, logor kod Podbrezovske željezare, logor pri tvornici strojeva u Dubnici i mnoge druge, a učinio je to zato kako bi opovrgnuo sumnje u njihovu svrhovitost, koje su se u posljednje vrijeme pojavile i na visokim položajima, a pojavile su se i ideje, za njega neprihvatljive, da se logori premjeste u Češku, gdje se navodno grade važnije i veličanstvenije građevine socijalizma, kao da mi ne želimo i ne trebamo izgrađivati i modernizirati našu, slovačku tešku industriju, slovačke rudnike, ljevaonice i željezare, kao da nam nije potrebna industrijalizacija i obuzdavanje rijeke Váh armiranim betonom. Tko u to sumnja? Ja ne! A vi? postavi zapravo retoričko pitanje okupljenim udarnicima.
– Ni mi, druže ministre! – odgovore u zboru.
Ministar se na trenutak zbuni.
– Vidite! A ipak mnogi među vama još oklijevaju hoće li poslije odsluženja kazne nastaviti svoj herojski udarnički rad, dalje probijati okno, pretvoriti, u skladu s ritmom vremena, logorašku dvoljetku u brigadirsku, graditeljsku petoljetku. Zato vas s ovoga mjesta pozivam, a tebe, druže Čellár posebno, da ne oklijevate s potpisivanjem prijavnica za rudnik i da tako u zametku uništite planove određenih organa te da u logoru ostanete dobrovoljno. Naravno, sad sa slobodnim režimom i uz punu rudarsku opremu. Tako ćete našoj dragoj Slovačkoj priskrbiti nove i nove tone crnoga zlata, a vaša će imena ući u povijest izgradnje zemlje. Što kažeš na to, druže Čellár?
Jano i dalje sjedi na klupi, nekako pogrbljen i neodlučan.
– Zar ćeš dopustiti da te posrami ona logorašica koja se jučer tako hrabro bacila u dubine rudnika kako bi otkrila novo polje djelovanja za radne žene, premda je pritom riskirala i vlastiti život? Hoćeš li?
– Bogami, neću! – skoči Jano s klupe. Šakom se udari u prsa i poviče: – Ja sam Horehronac, tko može biti bolji?
Nitko mu se ne usudi proturječiti. Jedino Jano Gumený, koji je za vrijeme ministrova govora zadrijemao, nakon Čellárova istupa se trgne i spremno počne svirati: Horehron, dolehron, ja sam Horehronac...
Čellár, već iskusan zborski pjevač, s njim radosno zapjeva, a pridruže se, i ostali udarnici.
Ministar je prvo malo zatečen, zatim mu se svidi ta kolektivna radost i dobro raspoloženje.
– Vidim da ste pravi muškarci, Horehronci. Usput rečeno, ja sam iz Braväcova – skromno doda. – Uskoro ćete se uvjeriti koliko je bilo pametno što ste odlučili ostati. Ovdje se ne morate brinuti o opskrbljivanju hranom, bonovima i točkicama, nećete pasti u iskušenje da nečim trgujete na crno, nećete strahovati zbog racija i kontrola, zapljene nužnih kontingenata. Cijenit ćete sigurnost logora, koji je poput utočišta za vas i mnoge druge koji pripadaju klasama što su historijski osuđene na propast. Zbog vaše odluke vam svima dodjeljujem tri slobodna dana. Onaj tko se ne vrati od kuće, požalit će! – ministar ozbiljno završi svoj govor.
– Nećemo iznevjeriti vaše povjerenje, druže ministre – u zboru odgovore udarnici.
Ministar kimne. Kratko se koncentira, zatim se obrati preodgojenim prostitutkama.
– Znam da su neke među vama postale udarnice, u slobodno vrijeme srebrnim koncem vezete dar za velikog Staljina, ali znam i to da su neke od vas pokušale pobjeći iz logora. I uvjerile su se da je Vydrica stvarno u likvidaciji, historijski i faktički. Što biste više radile ondje? I vama ćemo ponuditi dostojanstvenu i sigurnu egzistenciju. Možete prijeći u normalan radni proces, premda će određena forma nadzora i kontrole, u vašem interesu, još neko vrijeme biti neizbježna. Ponudit ćemo vam i mogućnost izbora: da ostanete ovdje i radite za narodno poduzeće Odeva, ili, ako ne možete živjeti bez grada, da se vratite u Bratislavu i idete raditi u Tvornicu mira, sukati svilu, do isteka kazne bi to još bilo pod nadzorom. Razmislite o tome.
Vjerojatno odmah počnu grozničavo i gotovo naglas razmišljati, jer se iz redova preodgojenih prostitutki čuju žamor i šaptanje i siktanje. Ministar ih pokretom ruke pokuša utišati, ali to uspije tek njihovoj zapovjednici, koja nekima diskretno zaprijeti svojim štapom.
– Svaka čast postupku vaše drugarice, koja je time vjerojatno htjela dostići slavnu Pašu Angelinu ili Anežku Hodinovu-Spurnu. Usput rečeno, kad se vrati s oporavka, prenesite joj moje pozdrave. Ali ovdje želim reći i ovo: da, herojske traktoristice i neumorne udarnice, pa i zaslužne partizanke s prostrijeljenim grudima, to sve pripada i pripadat će slici naše divne epohe. Ali s vremenom moramo na pijedestal opet podignuti drugi simbol – majčinstvo. Nježnu i požrtvovnu slovačku majku. Razmislite o tome!
Jano Gumený, koji sad ne drijema, ali i ne razmišlja o majčinstvu, počne svirati Slovačke majčice. Na sreću mu se odmah zablokira harmonika i tako zapovjednik neće biti prisiljen provesti istragu o tome tko ga je potaknuo da zasvira zabranjenu pjesmu s Istočne fronte.
Kad medu bivšim prostitutkama poslije ministrovih riječi nije došlo do očekivanog žamora i šapta koji bi izražavali slaganje, njihova zapovjednica upita: – Jeste li razumjele, djevojke, što majčinstvo...
– Ja nisam razumjela, zapovjednice – bojažljivo se javi Ernička. Ostale je počnu gurkati, čak je i povlače za rukave, ali mala glupača svejedno ustane i počne: – Ja mislim da su to samo lijepe riječi. Recimo, ja sam u drugom stanju, bit ću samohrana slovačka majka i što? Moram to skrivati. Ali svejedno su me otkrili i bacili u rupu, a već bi me i ošišali na golo da nisam lenjingradski labud i da nije došao drug ministar. Ali opet se poslije nastupa moram vratiti onamo i ako ne budem lagala i rekla da me napumpao redovnik Matúš, udarat će me nogom u trbuh dok ne priznam, a to može naškoditi djetetu, zar ne? Zato to prekinite, ili...
U osvijetljenoj baraci zavlada sablasna tišina. Zaškripi stolac, ali samo zato što se ministar okrenuo prema zapovjedniku logora s užasnutim pitanjem:
– Što znače ti sadistički postupci? Kakvo šišanje i udaranje nogom u trbuh, kakva je to rupa?
– Šišanje dopuštaju pooštreni propisi koje je za stražarske jedinice izdalo ministarstvo pravosuđa. Ono ostalo...
– Ono ostalo smišlja drug Plažák iz tajne policije – odgovori Ernička umjesto zapovjednika.
Ministar se sad okrene prema Plažáku s nijemim pitanjem u očima.
– To je sramotna provokacija. Žele javno kompromitirati službu sigurnosti – kaže Plažák prijeteći, ali neuvjerljivo. Svi na njegovu licu vide da je razotkriven. Odmah počne smrdjeti. Kad to i sam shvati, uplašeno se osvrne oko sebe, zatim ustane i brzo se pokupi iz barake. Za njim ostane samo smrad. Ernička se svejedno smješka i zatim potpuno iscrpljena padne na klupu. Manda je mora uzeti u naručje. Ministar je svojom časnom riječi uvjeri da sad bez straha i opasnosti od kazne može priznati svoje majčinstvo. Besmisleni propis će ukinuti i zato u budućnosti bilo koja od njih može bez strepnje priznati da je trudna. Imat će jednake povlastice kao svaka buduća majka.
Opet se čuju žamor i šaptanje. Povjeruju dobrome ministru i tako, bojažljivo, ustane i Manda i prizna da je i ona trudna. Poslije nje, već smjelije, u buduće samohrane slovačke majke svrstaju se i Ria Amala, obje Sarkozyjeve, a nakon oklijevanja i ponosna plesačica Carmen. Na kraju i njihova zapovjednica Matilda. Zavlada opće zaprepaštenje zbog tako vidljivih plodova preodgajanja, svi muškarci u baraci šute kao zaliveni. Zapovjednik, a to mu služi na čast, ne počne nikakvu istragu, nego odlučno kimne kinooperateru da pusti pripremljeni film. U dvorani se opet ugasi svjetlo i na srebrnome platnu počne špica uzbudljivog filma o izgradnji zemlje, Žena s planine. Ministar i ljudi iz zapovjedništva logora se poslije prvih napetih prizora neupadljivo iskradu iz dvorane.
Premda su već ispred barake, na slobodnome prostoru logora, zapovjednik i ministar razgovaraju gotovo šapćući. Konstatiraju da se protiv Plažákovih revolucionarnih ispada zapravo ne može ništa učiniti i ne može ga se kazniti, čak ni zaustaviti, spriječiti ili omesti, budući da njegov odjel već spada pod novoosnovano ministarstvo državne sigurnosti. Zapovjednik zatim zamoli ministra da, u slučaju da je mislio ozbiljno s planom o daljnjem preodgoju prostitutki, odmah izda naredbu o njihovu puštanju iz logora. Ministar mu to ozbiljno obeća. Zapovjednik se sjeti još nečega, ali ministar mu da diskretan znak da ništa ne govori, jer im se upravo približio zapovjednik njegova osiguranja. Tek u Jáchymovu će zapovjednik doznati da je ministrovo osiguranje zapravo već bilo njegova zatvorska straža.
Jednostavnim stiskom ruke se na rubu zborišta oproste na dugo razdoblje.
Pokraj auta, s kovčegom u ruci, ministra već čeka Blažený. Popodne, na putu u rudnik, ministar ga je vidio kako žuri na brzi vlak, vratio ga je u logor i rekao da će ga navečer povesti autom. Prije nekoliko dana je među poštom našao njegov novi utopistički projekt, dobro se zabavio dok ga je čitao. Putem mogu o njemu akademski raspravljati.
Tako kasno navečer zajedno odu iz logora i vode prilično lakomislen razgovor o seksualnoj i drugim utopijama, koje kao da su se već počele ostvarivati. Službeni automobil ih brzo vozi u susret njihovoj neveseloj budućnosti.
Ministra uhite za manje od mjesec dana, uskoro upozna prave sadističke postupke kojim ga neprestano tjeraju da prizna, a on neprestano tvrdi da nema što. Na kraju, naravno, svejedno prizna, iako i dalje ne zna što. Tek mu tužitelj, njegov bivši školski kolega, u povjerenju otkrije da je odmah mogao priznati kako je buržoaski nacionalist i svojim je demagoškim govorima u logorima za prinudni rad bacao negativno svjetlo na češku radničku klasu. Zbog toga će dobiti doživotnu kaznu i svojim će se utopijama vratiti kao uništeni starac.
Znanstvenik Belo Blažený poslije nekoliko mjeseci premine od posljedica grubog ispitivanja i tek njegovi potomci doznaju što je zapravo trebao priznati: da je prikriveni trockist i da je svojim elitističkim teorijama obezvrijedio seksualnu misiju proletarijata.
Nije shvatio da su utopije stvarno besmrtne, no da to ne vrijedi i za njihove tvorce i nimalo mu neće pomoći što to će njegov slučaj jednog dana biti proglašen žalosnom historijskom greškom.

35


Veliko priviđenje u studenom


Pozdrav od ministra unutarnjih poslova Udovicu prvo iznenadi, zatim malo i uplaši, a na kraju ne želi ni čuti za to. Prva joj ga objasni Carmen, koja je dođe posjetiti u toplicama, gdje već četvrti dan uživa u divnim podvodnim masažama i blatnim oblozima, a kad je to previše ne izmori, dopušta da je prvo na suho, a zatim i na vlažno, izmasira i udarnik Mat’o: u mekanom paperjastom krevetu im to ide brže nego na ugljenu u zasjeku, a najvažnije je što se ne moraju bojati novih odrona. Carmen joj, osim tumačenja ministrova srdačnog pozdrava, mora istodobno i objasniti sliku koju je o njoj izmislila u velikoj nuždi i pravome strahu da će ih spasioci razotkriti. Udovicu to prvo zabavi, tako se od srca nasmije da joj suze navru na oči. Ali kad je poslije povratka iz toplica pozove sam zapovjednik logora i opet joj protumači pozdrav i istodobno joj predloži da pred kolektivom govori o svojem junačkom spuštanju u dubine rudnika i svemu što je slijedilo, uplaši se i brzo to odbije s objašnjenjem da se još osjeća preslabom za istup pred kolektivom. Zapovjednik to prihvati i Udovica odahne. Samo Carmen i Riji Amali poslije prizna da je za cijelu njezinu priču o herojstvu zapravo kriv miner Mat’o, koji je poslije dugotrajne kure bromom imao problema s erekcijom, dugo mu je trebalo i zato je za svaki slučaj za njihov susret u zasjeku pripremio snažniji eksploziv nego što je to bilo razumno. Oduvijek im je bilo jasno da muškarci u takvim situacijama gube razum, ali da se mogu upuštati u takve opasnosti, to malo koja žena može unaprijed predvidjeti. Carmen i Ria istodobno priznaju da takvo iskustvo Udovica teško može javno iznijeti. Zato će i u budućnosti svaka žena morati računati s tim da muškarci uz nju gube razum i da to može izazvati čak i smrtonosne komplikacije. A kad se Udovica prvi put ponovno pojavi u službi za izdavanje svjetiljki, stalno netko zaviruje kroz prozorčić, promatra nju i njezine herojske proporcije (koliko to mogu vidjeti kroz rudarsko odijelo), oni hrabriji iznesu i neku pohvalnu primjedbu. To joj na kraju postane naporno: tek što se riješila uloge nacionalne mučenice, već od nje žele napraviti narodnu junakinju, premda ona ne želi ništa drugo nego živjeti svoj život. Jedno vrijeme ne može ni s bokalom odlaziti po vodu u kupaonicu i obnavljati svoje uspomene pogledom na naučnike koji se tuširaju, jer svaki njezin korak izaziva neželjenu pozornost muškaraca. Ali za nekoliko se dana sve slegne, Udovica i dalje ostane ljubazna i draga i odluči potpisati prijavnicu za trogodišnji dobrovoljni rad u rudniku, čemu se, dakako najviše veseli stari Vendricky. U razdoblju njezina djelovanja u rudniku, kad se i u socijalizmu netko trebao zbog nečega požaliti, nastala je uzrečica možeš se ići žaliti u službu za izdavanje svjetiljki, jer bi ondje čovjeka ljubazno poslušali, ponekad i utješili. Tako je, protiv svoje volje, Udovica ipak prodrla u podsvijest narodnih masa.
Profinjenija i probirljivija Carmen ni najmanje ne čezne za takvom slavom i ne potpiše prijavnicu. Počne se ozbiljno pripremati za povratak u Bratislavu, radije će pod nadzorom sukati svilu u Tvornici mira nego pokvariti svoju figuru plesačice. Odmah prijeđe na strogu dijetu, uključi se u sokolski gimnastički kružok, obnovi svoje odnose s Rijom, koja je u doktorovoj ordinaciji počne temeljito masirati. Premda to nije povjerila ni Riji, svim vydričkim ženama je jasno kako se Carmen ne muči toliko kako bi poslije nasukala što više svile; njezin se san o bijegu u američku zonu obnovio i radije će se podvrgnuti oštrim saslušanjima CIC-a nego podnositi uvrede primitivaca kao što je Plažák, osobito kad je vidjela koliko su njezine izmišljotine uvjerljive.
Ria Amala je sa šivanja pamučnih pregača prešla u logorsku zdravstvenu službu. U ambulanti je opremila skroman kutak za masažu, gdje udarnicima poslije lakših ozljeda pruža usluge rehabilitacijske masaže. Taj je posao veseli. Napokon ju je prestao mučiti osjećaj krivnje zbog njezinih pomalo perverznih sklonosti; ionako su se brzo počele povlačiti nakon otkrića u ilavskoj kaznionici. Glavobolju doktora Zigmunda i dalje liječi masažom. Masažu na donjim dijelovima tijela Zigmund joj dopušta samo jednom na tjedan, jer prema njegovu talmudističkom uvjerenju, samo neuki muškarci to rade češće, kako bi narodu dali što više potomaka, dok učenima Talmud zapovijeda da to ne čine češće od jednom na tjedan. Ria na to pristane i prilagodi se. U ostalih šest dana Zigmund je upućuje u nauk zvan Torat Emet, odnosno nauk istine. Prema tome učenju, premda Sunce sja, zvijezde svijetle, voda teče i ptice pjevaju, ni za jednu od tih pojava, kao ni za milijune drugih, ne može se sa sigurnošću dokazati da nije riječ samo o snovitim tvorevinama naše duše. Takva snovita tvorevina je možda i cijeli logor i njegova povijest, sve one patnje koje su se odvijale na zborištu i u prljavim barakama. Čak i njegove užasne glavobolje i njezine masaže – sve to može biti tek san ili pakost nekog zloduha. Ria sa zanimanjem sluša doktora i zatim, jer mu drukčije ne može proturječiti, neočekivano dodirne osjetljivo mjesto na njegovoj kralježnici i Zigmund zastane usred riječi i zastenje od zadovoljstva. Ali potom se mirno vrati svojem nauku. Poslije masaže, do večeri igraju ruski rulet s pištoljem iluzionista Mikija Komija. Zigmund vara i Ria se uvijek vrati u baraku lakša za nekoliko prokockanih zaloga; obično su to gaćice, no zbog toga se previše ne uznemirava, jer je zapovjednica Matilda prestala provoditi jutarnje kontrole.
Dok su se Ria Amala i Carmen, zbog ženske solidarnosti, pred ministrom samo pretvarale da su u drugom stanju, Manda stvarno jest trudna. Zbog toga se trenutačno opet zbliži sa svojom ptičicom Erničkom. Otvoreno joj, premda uglavnom šapćući, na logorskom ležaju pripovijeda o svojim udarničkim pustolovinama, od kojih najmanje polovica nije bila baš neugodna. Erničku ljubavna epizoda s dvojicom Cigana u njihovim kolima ne iznenadi toliko kao otkrivanje tajne hotelske sobe. Takvu velikodušnost od Mande nije očekivala. Premda je toliko mlađa od nje i ima mnogo manje iskustva u ljubavnoj profesiji, još dok joj Manda pripovijeda, shvati da je bilo iluzorno misliti kako će ona radoznalost Daskinog muža zadovoljiti tako savršeno i apsolutno da on do smrti neće osjetiti želju da dozna je li mu nešto u ljubavnom arsenalu ostalo nepoznato. I Manda je odmah uvjeri da je to stvarno bila iluzija zbog koje sad ispašta. Zato će prihvatiti prvu ministrovu ponudu, potpisat će ugovor o stalnom zaposlenju u Odevi, nakon isteka probnog roka će se preseliti u tvornički hotel za samce, a možda će do tada Daska i njezin muž uspjeti u obližnjem gradiću za nju naći neku lijepu garsonijeru, što bi u budućnosti onemogućilo onakva neugodna iznenađenja kakvo su oboje doživjeli prilikom racije u hotelu. Ernički se Mandin skromni životni plan sviđa. Manda još doda kako će napokon uzeti k sebi i svoju kćer koja je zapravo ne poznaje i misli da je to samo dobra i darežljiva teta. Tom će jadnome djetetu život napokon biti slađi i dobit će veći komad šećera, jer se Manda odmah želi uključiti u novi val udarničkog pokreta i Ernička samo primijeti da je to njezin problem. Manda se složi. Nakon oklijevanja, kad se sasvim približi Ernički, šapne joj da ima još jedan problem – to je strah da dijete ne bude previše tamno. Aha, shvati sad Ernička, ona dvojica Cigana... Manda zabrinuto kinine glavom. Moje će sigurno biti bijelo, šapne Ernička. Svejedno duboko uzdahne. Stvarno, sjeti se Manda, a što ćeš ti učiniti, ptičice? Kad bih bar znala, nesretno kaže Ernička. Zagrli Mandu. I ona se stisne uz nju. Poslije usnu u tome dvostrukom majčinskom zagrljaju. Kad se Mandi u snu podigne logorska spavaćica, Ernička na svome zaobljenom trbuhu osjeti lagano bockanje. Napipa toplu Mandu, rukom prijeđe preko njezina bodljikavog brežuljka. Još jedan doživljaj za Daskinog muža, pomisli Ernička i obzirno se odmakne od Mande. San joj je lagan poput labuđeg.
Ujutro je pozovu k zapovjedniku logora. On je primi vrlo ljubazno, možda i s nekakvim poštovanjem, i upita je za koju se od ministrovih ponuda odlučila. Ernička samo neodlučno uzdahne. Zapovjednik se zamisli i zatim ozbiljno kaže:
– Istina je da je vašom zaslugom pravda pobijedila, Plažák je razotkriven. Ali bojim se da je to samo privremena pobjeda. Trebali biste što prije otići iz logora.
– Stvarno? – Ernička se odmah uplaši. Zapovjednik ozbiljno kimne glavom. Ernička šapne da nema kamo otići. Vydrica je likvidirana. Morala bi se vratiti u omraženo naselje, jesti konjsku salamu, u nedjelju slušati pištanje kunića koje ubijaju, a da bi zaradila koju krunu, jer sad drukčije ne može, morala bi s djecom vikati na agitatore: Papige!Papige! A to joj se stvarno ne da. Zapovjednik kaže da joj to ne bi ni preporučio. A zašto bi se vraćala u omraženo naselje? On kao zapovjednik i Zigmund kao liječnik mogu u ime njezine sretnije budućnosti izvesti malu prijevaru: uvrstit će je u transport mađarskih Židova, koji će za koji dan iz logora otići u obećanu zemlju! Isuse i Marijo, opet? uplaši se Ernička, Opet ćete ih... i usta joj počnu podrhtavati od potresenosti. Zaboga, prijekorno je pogleda zapovjednik. Valjda ne misliš... Sad će stvarno otići u obećanu zemlju, u Izrael, da napokon izgrade svoju domovinu i ne lutaju vječno svijetom i budu izloženi mržnji drugih naroda. Što misli o toj ponudi? Ernička, što je shvatljivo, oklijeva. Zapovjednik kaže da je Zigmund obećao otići s transportom, jer mu u logoru od Plažáka prijeti ista opasnost kao i njoj. Onda, što će odlučiti?
– Možda je sudbina tako htjela! – šapne Ernička i doda da će razgovarati sa Zigmunđom. Zapovjednik se s time složi.
U logorskoj ordinaciji Ernička naiđe na Matildu. Zapovjednica se upravo odjenula, uzima svoj štap, Ernička se ne boji štapa, čak joj se osmjehne. I Matilda se osmjehne, ali nekako tužno. Tko zna zašto, pomisli Ernička, pa njezino će dijete imati dobro, partizansko podrijetlo. Ali ne usudi se to reći, još nije toliko hrabra. I tako Matilda šutke ode iz ordinacije i iz njezina života.
Zigmund, koji misli da je i ona došla na pregled, odmah joj pokaže ležaj iza paravana. Ernička je prvo zatečena, no onda ga posluša. Skine logorske hlače i kaže da joj opet trebaju nove gaće, ali sad mnogo veće, onakve kakve nose debele čuvarice. Zigmund kimne, ali nekako neodređeno. Već se priprema za ono obećano putovanje, pomisli Ernička. Odmah ga to želi upitati, ali doktor je već na uši stavio stetoskop i sluša zvukove u njezinu trbuhu. Sluša prilično dugo, čak kao da se pritom zamislio i Ernički na ležaju postane hladno. Nestrpljivo se promeškolji. Zigmund se trgne, skine aparat s ušiju, baci još jedan pogled na njezin trbuh i zatim pomalo zaneseno kaže:
– Čudesna knjiga, stvarno. Lotosov cvijet ima snene oči poput srne, sitan nos i lice koje podsjeća na pun mjesec. Vrat je dražesan, a grudi bujne. A na trbuščiću ima tri lijepe bore. Vjerojatno malo jedeš i san ti je lagan – sad se okrene prema Ernički, dok je prije toga gledao u prazno.
– Sad već malo više jedem – kaže Ernička. – Da bi ovo malo...
– To je u redu – složi se Zigmund. – Ali u ovoj čudesnoj knjizi na koju sam mislio, još se kaže da bi trebala biti velikodušna, plaha, plemenita i pobožna...
To Erničku malo zbuni. Ponovno navuče logorske hlače, sjedne na ležaj i snađe se:
– Prilično sam bojažljiva, to je istina. A u ostalo ćete se moći uvjeriti kad budemo tako dugo zajedno...
– Mi? A zašto? – iskreno se začudi Zigmund.
– Pa kad zajedno odemo u obećanu zemlju... to je prilično daleko, zar ne?
– A tko ti je rekao da... – šapne doktor i odmah se uplašeno osvrne oko sebe.
– Zapovjednik logora. U ime moje sretne budućnosti zajedno trebamo izvesti prijevaru. Ili što već... – doda Ernička nesigurno kad Zigmund samo otvori usta i zatim se sruši na ležaj kao pokošen, čak kao da želi staviti glavu na Erničkin dugi vrat. Svlada se, pribere se, a kad mu Ernička još jednom, preciznije, prepriča razgovor sa zapovjednikom logora, samo procijedi kroza zube: Budala! I objasni joj da se on još uopće nije odlučio, transport sa Židovima zadržanima nakon nelegalnog pokušaja prelaska granice prema Austriji još nije stigao u logor i uopće... Sad samo zavrti glavom. Ernička se razočarano odmakne od njega.
– Oprosti što sam te razočarao, mala, ja uvijek svakoga razočaram, nesretnik, i kartaši sa mnom doživljavaju sama razočaranja, a i žene. No to je moj problem. A ti moraš otići iz logora, to je jasno.
Zigmund ustane s ležaja. Njegovo je lice odjednom ozbiljno, oči tužne. Kao da je to njegovo pravo lice, barem na kratko oslobođeno lažnog smiješka. I s takvim izrazom lica odjednom kaže Ernički:
– Za tebe nema druge nego ispariti iz logora zajedno s onim mladim franjevcem.
– S Matúšem? – užasno iznenađeno šapne Ernička i u čuđenju širom otvori, gotovo iskolači svoje snene oči.
– Mislim da je to historijska neizbježnost – mirno nastavlja Zigmund. – Taj tikvan je odlučio da se neće vratiti u samostan, prosjačenju milodara od komunista i mirnim meditacijama o vječnim istinama Riječi, nego im se želi suprotstaviti i mačem se boriti protiv njih. Ali suprotstaviti se Staljinu, to... to je...
– To je vrlo hrabro – završi Ernička umjesto bojažljivog Zigmunda i smjelo doda: – Ja sam samo slaba žena, ali u radionici sam glatko odbila vesti za njega srebrnim koncem.
– Onda ste ti i bivši franjevac suđeni jedno drugome. Luđaci su suđeni jedni drugima. Otiđi k njemu, tamo je u sobi, pripremam ga za put injekcijama i vitaminima. Hajde! – doda doktor nestrpljivo.
Što da učini? Odjednom odlučna, Ernička odlazi iz ordinacije i iz liječnikova tužnog života.
Zar stvarno nema drugoga puta? Samo za Staljina ili protiv njega? očajnički razmišlja i neodlučno stoji na hodniku logorske ambulante. I ne zna u kojoj da sobi traži Matúša.
Kroz jedina otvorena vrata do nje dopire poznat, i dalje nezreo glas. Chomič, odmah pogodi Ernička. Sigurno je opet došao uvjeravati Matuša da se odrekne svojih reakcionarnih uvjerenja, prestane služiti mračnoj ideologiji i prizna znanstveni pogled na svijet koji će sve njih, koliko god se opirali, uskoro spasiti.
No sad se Ernička vara. Chomič nagovara Matúša da se iz tvrdoglavog, osamljenog trkača, pretvori u člana kolektivne štafete mira, koja će sutra, uz plamen i zakletve, stići na granice okruga i poput lavine napredovati prema istoku. Sokoli iz logora i neke mlade švelje će joj se pridružiti na granici logora i zajedno s pionirima će je odnijeti do obližnjega grada.
– To bi i za tebe mogao biti velik doživljaj – okrene se Chomič prema Ernički, pogleda u njezin izbočen trbuh i u njegovu se pogledu pojavi nijem, ali izražajan prijekor zbog toga što je podlegla svježem mirisu neodgovornog mornara i zato se ne može uključiti u nošenje štafete.
– Pusti nas na miru, Stanko – kaže Ernička, pristojno ali odlučno. – Ti se bavi svojim smiješnim štafetama, a Matúš i ja ćemo se baviti svojim stvarima, mnogo važnijima.
Chomič samo zine od čuđenja. A kad Matúš kaže Ernički: – Nabavio sam ti evanđelja – i kad ispod jastuka počne tražiti knjigu, agitator ostane bez daha, na oboje logoraša baci pogled pun osude i demonstrativno ode iz sobe.
– Samo nas gnjavi, tikvan! – ljutito kaže Matúš.
Ernička kimne. U rukama drži knjigu, zatim je oprezno spusti na noćni ormarić. Pogleda Matúšu duboko u oči i pomalo tragičnim glasom kaže:
– Moramo otići iz logora, Matúš. Oboje.
Novak kimne.
– Onda se nemoj izležavati, jer će se Plažák sabrati, prestat će smrdjeti i bacit će se na nas. Još danas ću kod zapovjednika srediti papire a sutra ćemo se, najbolje dok budu trčali sa štafetom prema istoku, potiho izgubiti.
Matúš opet kimne, sad s pogledom punim divljenja.
Ernička u baraci ne prizna da će sljedeći dan otići. Dapače, kako žene ne bi ništa otkrile, osobito gadura Šećerašica, koja je vjerojatno opet doušnica, navečer u zatvorenoj formaciji mirno krene u baraku za agitaciju i posluša popularno predavanje o najboljim metodama za povećavanje učinka kokoši nesilica zimi. Dozna da je u kokošinjcu potrebno držati upaljene žarulje, glupe kokoši će misliti da je dan dug kao ljeti i neće stalno drijemati na prečkama nego će nositi jaja. Kao da svi vjeruju u to. Erničku to odjednom naljuti. A kad poslije u baraci gleda kako se Carmen i druge posrnule žene uzbuđeno pripremaju za sutrašnju štafetu, vesele se što će se od trčanja izmoriti, oznojiti i smršaviti, isprobavaju novu sportsku odjeću koju su im posudili članovi sportskog društva iz rudnika, samo bijesno pomisli: joj, kokoši! Vjeruje da se s tim gadurama više nikad neće sresti.
Ali nemoguće je izbjeći epohu. Ona i Matúš sljedeći dan odlaze iz logora, izađu izvan kruga, ali nalete na štafetu mira. I ljudi iz logora su joj krenuli ususret i dočekali je na križanju putova prema gradu. Na križanju štafetu čeka i špalir promrzle djece. Počinje kišiti, djeca se tresu od hladnoće, a kad se štafeta približi, ljubičastim usnama viču hurra! i ručicama bijelima od hladnoće gotovo nečujno plješću. Ernička im se pridruži. Matúš, koji je u logoru nabavio odjeću za prerušavanje, stari kaput i prljavu radničku šiltericu, prijekorno pogleda Erničku.
– Radim to samo zbog suosjećanja s djecom – šapne Ernička promrzlim usnama.
Štafeta s plamenom, crvenim vrpcama i ispisanim zakletvama u čast velike revolucije, s pokislim trkačima i trkačicama, poput velikog priviđenja nestaje u kiši i sivilu. Djeca se odmah raziđu. Na kraju se na putu pojave tri teška motora s vozačima u kožnim kapama i kaputima. I oni se udaljavaju poput priviđenja, uz tutnjavu.
Ernička se strese, na jednom od motora je ispod kožne kape prepoznala Plažákovo lice. Smrad koji ostaje iza njega samo je smrad spaljenog benzina. Ernička se umota u tanki zimski kaput koji joj je nabavila majstorica i pogleda Matúša.
I on je prepoznao Plažáka.
– Borit ću se protiv njega – odlučno kaže Matúš.
To je lijepo, pomisli Ernička, ali ona se sad trese od hladnoće, Matúš to primjećuje, ali samo stoji kao drvo i trlja prste. Ernička shvati da ga mora potaknuti, ali drukčije nego što je to do tada radila. Tiho kaže:
– Treba mi toplina tvojih ruku...
Matúš je zagrli.
– Da, zagrli me – složi se Ernička – ali malo nježnije.
– Još sam nespretan...
– To se lako može naučiti... ako budeš htio – kaže pomalo koketno i zavodljivo.
Matúš ne kaže ništa. Jadna Ernička ostane u neizvjesnosti, što žene teško podnose, pa i one posrnule.
Neko vrijeme zagrljeni stoje na križanju: iza njih je logor s bodljikavom žicom, reflektorima na stražarnicama i oštrim vučjacima, ispred njih je put na kraju kojega iz guste jesenske magle treba izroniti sunčana budućnost. Njoj ususret moraju krenuti i oni koji u nju ne vjeruju, jer drugoga puta još nema.
Krenu u maglu.

Nap. prev.


[←1] Mađarski: bježite (nap. prev.)
[←2] Slovački Trat’mladeže - dionica željezničke pruge između Hronske Dúbrave i Banske Štiavnice koju su na dobrovljnoj radnoj akciji 1947-1949. izgradili mladi iz Čehoslovačke, Britanije, Francuske, Mađarske, Indije, Norveške, Ukrajine i drugih zemalja, (nap. prev.)
[←3] U poslijeratnoj Čehoslovačkoj je krumpirova zlatica nazivana američkim ili imperijalističkim kukcem, komunistička propaganda je tvrdila da je Amerikanci izbacuju iz aviona i zbog toga su organizirane prave hajke na nju. (nap.prev.)
[←4] CIC — Counterintelligence Corps - američka vojna obavještajna služba iz vremena 2. svjetskog rata i početka Hladnog rata. (nap. prev.)
[←5] Mađarski: Zlaćana gospođica
[←6] Slovačka fraza kvapkat' na karbid znači biti lud, nenormalan, (nap. prev.)
[←7] Na romskom: Mlatili su te?
[←8] Na romskom: žandari, bijeli (nap. prev.)
[←9] A džas, lagros, šingune, savorenge - na romskom: neka ide, logor, žandari, svima.