Čovek i žena - Toni Parsons

Harry Silver iza sebe ima jedan brak i mučan razvod, a sad sinčiću Patu pokušava stvoriti novu obitelj u braku s prelijepom Cyd i njezinom kćeri. Ali ništa nije jednostavno: u složenoj mreži odnosa s bivšom i sadašnjom ženom, sinom i pokćerkom, rastrgan između vlastitog posla i ženine sve zahtjevnije karijere, Harry katkad priželjkuje starinski, normalni obiteljski život, kakav su nekoć imali njegovi majka i otac. Kad upozna zgodnu, mladu fotografkinju, učini mu se da je to rješenje njegovih problema. Roman o braku i ljubavi, o tome zašto se ženimo i zašto rastajemo, zašto odlazimo , i zašto ostajemo, “Muž i žena” Tonyja Parsonsa dirljiva je priča o muškarcu koji se suočava s vlastitim ograničenjima, ali nalazi spas u ljubavi.

Mom ocu



PRVI DIO

Muškarac njenih


SNOVA

Najzgodnija cura na svijetu. Sin mi dolazi na vjenčanje.
Bit će moj kum. To mu objašnjavam. - Bit ćeš mi kum, Pat. - Imam dojam da mu je drago. Još nikada nikome nije bio kum. No, on svakako neće s podsmjehom govoriti o mojim ludorijama iz mladosti ni nestati s djeverušom, čak ni brinuti se za prstenje. Tek mu je šest godina.
Stoga su Patove kumovske dužnosti najvećim dijelom simbolične. Ali, kada mu kažem da će mi kao kum biti najbliskija i najbolja osoba u životu, to zbilja mislim.
On je najbolji dio mene, moj sin, i ovaj osobiti dan bez njega bi bio nepotpun.
Za nekoliko dana, kada više ne bude svadbene torte i kada otpočne nov bračni život, a svijet se stane vraćati u normalu, netko od nastavnika upitat će Pata što je radio preko vikenda.
- Bio sam na tatinom vjenčanju - odgovorit će.
I premda mi ne govori ništa drugo, jasno zamišljam onaj nadmoćni smijeh koji će ta iskrena, nedužna opaska, uz beskrajna ponavljanja, izazvati u zbornici. Kako će se samo smijuljiti. Kako će uzdisati. Eto u kakvim vremenima živimo, mislit će Patovi nastavnici. Djeca vikendom gledaju kako jedan od roditelja na ruke stavlja bračne lisice. Na što smo spali, ha?
Znam da bi to mislio i moj otac, premda mojem starom cijela priča ni slučajno ne bi bila smiješna.
Čak i u posljednjim godinama života, kada se već bio pomirio s time što muškarci i žene u suvremenom svijetu čine sa životom, vlastitim, kao i životima svoje djece, moj tata, to pouzdano znam, nikako ne bi volio da mu unuk subotnje poslijepodne provede na mojem vjenčanju. Po njegovom, sasvim bi se lijepo zabavio da se napucavao loptom u parku.
Ali mislim da su svi oni u krivu... i nastavnici, i moj otac, i tko god misli da se prvi put treba smatrati nekako osobitijim od posljednjega.
Nitko i ništa neće mi biti važniji od Tebe...
Što u vezi s tim može biti loše? Kako još jedan pokušaj može biti pogrešan? Osim ako si Elisabeth Taylor.
Kako godine prolaze, i u zrcalu sve češće vidim očevo lice, sve mi se više događa da na taj bijedni, suvremeni svijet gledam poput njega.
Ali u ovom si pitanju pogriješio, tata.
Svatko od nas zavrijedio je drugu priliku, da pronađe ljubav za kojom žudi, svatko od nas zaslužio je još jednu šansu za sretan završetak, još jedan, posljednji pokušaj da život pretvori u nešto iz onih pjesama koje je tako volio.
Ma, znate već...

Iz jedne od starih pjesama.
Vjenčanje je malo. Čak minijaturno. Tek nekolicina bliskih prijatelja, ono što je preostalo od obitelji - naše majke, naša djeca, njezine sestre, moji stričevi i ujaci - i nas dvoje.
Ja i najljepša cura na svijetu. I ne mogu je prestati gledati.
Ne mogu odvojiti pogled od tog predivnog lica.
Ne mogu prestati razmišljati o tome kako je danas predivna, kako se smiješi na stražnjem sjedalu našeg crnog taksija, dok se vozimo do sobička u aveniji Rosebery u kojem ćemo se vjenčati.
Imam osjećaj da Cyd vidim prvi put u životu. Osjeća li se tako svaki muškarac? Čak i kada je uz njega neugledna mladenka? Ima li svaki muškarac dojam da je njegova mladenka najljepša na svijetu? Vjerojatno.
Svim srcem želim joj sve najbolje. Želim da ovaj dan protekne savršeno i u sebi se grizem jer znam da nikako ne može ispasti savršen.
Uz nju ne stoji otac, a ni s moje strane nema oca koji će joj poželjeti dobrodošlicu u novu obitelj.
I njezin i moj otac bili su radnici staroga kova, snažni, srdačni i nesentimentalni, a ti otporni muškarci iz žilave generacije imali su srca i pluća koja su se na koncu pokazala neočekivano slabašnima.
Naši su očevi umrli ne dočekavši starost i znam da će nam danas nedostajati, danas više nego ikada.
Ima još razloga zbog kojih će se nad ovaj savršeni dan nadviti nekoliko tamnih oblaka.
Neće se oglasiti crkvena zvona, neće biti crkvenih pjesama, nas dvoje neće spojiti brižni župnik i neće nam reći kada se smijemo poljubiti. Jer nema te crkve koja bi nas prihvatila. Prevelika kilometraža, razumijete. Previše života iza nas.
Činilo mi se da ću žaliti i za time. Za izostankom svetosti. Mislio sam da će to izvan svake sumnje pokvariti svečanost.
Ali kada me ona hvata za ruku, to nekako više nije važno, jer osjećam svetost u toj maloj svjetovnoj sobici uz žene u šeširima, muškarce u odijelima, djecu, kako bi rekla moja mama, odjevenu za paradu.
Svi se smiješe, sretni su zbog nas, posvuda su bijeli ljiljani, njihov miris ispunjava zrak.
Nema svetijeg mjesta.
I ako je netko blagoslovljen, onda smo to svakako mi.
Maleno vjenčanje. Tako smo oboje željeli. Da ozakonimo ono što smo znali praktički od početka - gradimo zajednički život.
I da cijelome svijetu kažemo: ono najbolje tek je pred nama. Što bi moglo ulijevati više nade od toga? Što bi moglo biti ispravnije? Svetije?
Ako ćemo iskreno, jedan veliki dio mene osjeća olakšanje što izbjegavamo tradicionalno vjenčanje.
Drago mi je što smo mnogo toga preskočili - od pobožnih crkvenih govorancija do mahovinom obrasla groblja koje se nazire kroz kišu konfeta i do višegeneracijskog

disko-kluba u kojem pijani stričevi i ujaci mašu rukama uz zvukove Whama. “Wake Me Up Before You Go-Go”. Bolje bez svega toga.
Samo kratak i jednostavan obred koji će sjediniti dva komplicirana života.
Života koji nisu na samome početku, života koji iza sebe već imaju određenu prošlost. A najsretniji dio tih života, tih prošlosti, dvoje su malene djece koje s bakama stoje u prvome redu zbrda-zdola okupljene pastve.
Ozbiljna djevojčica u dugačkoj žutoj haljini, ukočeno, preozbiljno za svoje godine, privija buket bijelog cvijeća na prsa, dijete s majčinim široko razmaknutim očima, tamnom kosom i dražesnim licem.
I tek malo mladi dječak s leptir-kravatom i svečanom košuljom ukrašenom naborima, bez sakoa - gdje li je završio sako? Imao ga je na sebi kada sam posljednji put pogledao - koji se nikako ne može mjeriti s njezinim, službenim držanjem bez traga osmijehu, ni blizu, pa se stidljivo smiješi i povlači noge u tek kupljenim cipelama, kao da prvi put u životu nije u tenisicama.
Peggy i Pat.
Njezina kći i moj sin.
Moj predivni dječak.
Pat drži za ruku moju majku. I u trenutku kada matičar traži prstene uočavam da se lice mojega sina mijenja.
Glatko djetinje lice, tako dražesno zaobljeno, nestaje pod oštrijim, uglatijim crtama. Vrijeme prolazi, promaknulo je dok nisam gledao i moj dječak postaje naočit, ne više sladak. Odrasta iz dana u dan.
Cyd mi se smiješi, kao da smo nas dvoje posljednji preživjeli ljubavnici na cijelome svijetu. I ja si mislim: nikakvih “ali”.
U vezi s ovom ženom nemam apsolutno nikakvih ograda. Ona je prava. U dobru i u zlu, u radosti i tuzi, od ovog trenutka ubuduće. Ona je jedina prava.
I raspoloženje mi se popravlja jer danas imam osjećaj da sam posve nov čovjek, kao da sam napokon na pragu dobrih starih vremena. Iako je iza nas mnogo toga, a u tome ima i jada, tuge i boli, mnogo je i pred nama, mnogo toga čemu se možemo radovati, mnogo toga što se tek treba dogoditi.
Posve sam siguran u vezi s ovom ženom. S njom želim živjeti do kraja života. U bolesti i zdravlju. U dobru i u zlu. Odričući se sviju ostalih. Nema problema. Želim da njezino lice bude posljednje što vidim uvečer i prvo što vidim ujutro. Želim gledati kako se to lice mijenja s godinama. Želim upoznati svaki madež na njezinu tijelu, želim da mi se u sjećanje ureze svaka pjegica. Voljeti i poštivati. Dok nas smrt ne rastavi. Računajte na mene. Odlično. Super. Gdje se trebam potpisati?
Postoji samo jedna sitnica, sićušna trunka sumnje...
I nasilno je tjeram iz svijesti, odbijam priznati da postoji. Ali ne nestaje. Malena i jedva osjetna vreba u tajnom zakutku mojega srca, ali ne mogu poreći da postoji.
Ne, nije se oblak nadvio nad ovaj savršeni dan. Prije bi se reklo da se negdje u daljini čuje potmula grmljavina.
Jer, znate, svjestan sam da sam se u ovoj sobi našao zbog dvaju razloga. Jer je volim, u to nema sumnje. Volim svoju buduću ženu. Volim svoju Cyd. Ali i stoga - kako to najbolje izraziti? - što želim iznova izgraditi obitelj.
U drugom pokušaju ne želim dokazati samo da mogu biti uspješan muž.

Želim biti i dobar otac.
Njezinoj kćeri. Djeci koju možda budemo imali. I svojem sinu. Želim da i on ima obitelj, kao i ja. Želim obitelj za svojeg sina. Za nas obojicu.
Ponovno prava obitelj.
Ovdje sam zbog te nevjerojatne žene. Ali ovdje sam i zbog svojeg sina.
Je li to u redu? Je li oprostivo na ovakvom se mjestu naći zbog dvaju razloga? Zbog dviju osoba? Je li u redu što naša ljubavna priča nije cijela priča?
Netko nam se obraća, pa stoga nastojim ne obazirati se na udaljeni zvuk grmljavine.
Matičar pita mladenku obećava li da će me voljeti i poštivati.
- Da - odgovara moja žena. Duboko uvlačim dah.
Da. Također.

Jedan

Moj sin ima novog oca.
Tipa ne zove tata - no, hajde, to mi valjda ne bi učinio - ali ipak se ne mogu zavaravati. Taj tip - Richard, prokleti Richard - zamijenio me u svim važnim područjima.
Richard je s njim kada moj sin doručkuje (Coco Pops, zar ne? Vidiš, Pat, još se uvijek sjećam Coco Popsa). Richard je tu negdje i kada se moj sin mirno i pristojno igra figuricama iz Ratova zvijezda (igra se mirno i tiho jer je Richard čovjek skloniji Harryju Potteru nego laserskim mačevima, Zvijezdama smrti i Jedijima).
I Richard noću dijeli postelju s majkom mojega sina. Tu pojedinost ne treba smetnuti s uma.
- Onda, kako ide?
To isto pitanje svojem sinu postavljam svake nedjelje, kada se smjestimo za stol u Macu, svaki s po jednim Happy Mealom, među tolikim očevima i malim dječacima i djevojčicama poput nas. Znate već... Vikend-obitelji.
- Dobro - odgovara on.
I to je sve. Dobro? Samo tako: dobro? A to je čudno, i malčice tužno, jer ga, dok je bio manji, niste mogli ušutkati, jer nije prestajao s pitanjima.
Kako znam kada se trebam probuditi? Kamo idem kada spavam? Kako rastem? Zašto nebo nema završetak? Ali ti nećeš umrijeti, zar ne? Mi, naravno, nećemo umrijeti, ne? I je li Zvijezda smrti veća od Mjeseca?
U dobra stara vremena niste mu mogli zatvoriti usta.
- U školi je sve u redu? Slažeš se sa svima u razredu? Nema problema, srce? Nikada mu nisam postavio pitanje o Richardu.
- Dobro je - ponavlja on, nepromijenjena izraza lica, i tim kratkim odgovorom svoj život prekriva neprobojnim pokrovom. Objema rukama hvata hamburger, poput malene vjeverice koja voli brzu hranu. A ja ga promatram, primjećujem da nosi odjeću koju još nisam vidio. Za kojeg je obiteljskog izlaska kupljena? Zašto je dotada nisam uočio? Toliko pitanja koja mu jednostavno nisam mogao postaviti. Za to nisam imao snage.
- Učiteljica ti se sviđa?
On kima i odgrize komad koji nikako nije u stanju prožvakati, tako da eventualne odgovore jednostavno nije mogao izgovoriti. Predstavu smo ponavljali svaki vikend. To smo radili već dvije godine, sve otkako je počeo živjeti s majkom.
Pitao sam ga o školi, prijateljima i životu kod kuće.
On je odgovarao vojnički, kratko i jasno: gole činjenice.
I dalje je bio ono drago i slatko dijete pepeljastoplave kose koje se nekoć vozilo na biciklu Bluebell. Isti onaj dječak koji je u dobi od dvije godine bio tako sladak da su se ljudi na ulici zaustavljali da ga pogledaju, koji je s tri godine tvrdio da se zove Luke Skywalker, koji se trudio biti jako hrabar kada me njegova majka napustila, a tada su mu bile četiri godine, i kada se sve počelo raspadati.
I dalje je bio moj Pat.

Ali više mi ne otvara srce - što ga plaši, zbog čega je sretan, što sanja, što ga u svijetu zbunjuje - i doista, zašto nebo nema završetak? - kao kada je bio malen.
Toliko se toga mijenja kada dijete krene u školu. Zapravo, mijenja se sve. Čovjek tada gubi dijete i više ga ne dobiva natrag. No ovdje nije bila riječ samo o školi.
Između nas se pojavio ponor koji, kako mi se činilo, nikako nisam uspijevao premostiti, koliko se god trudio. Dijelili su nas zidovi, a to su bili zidovi njegova novog doma. Sada više i ne toliko novoga. Još koju godinu, pa će godine koje je proveo sa mnom činiti tek manji dio njegova života.
- Kakav je Happy Meal, Pat?
On zakoluta očima. - Jesi kada jeo Happy Meal?
- Imam ga pred sobom.
- E, pa, točno takav.
Moj sin sedmogodišnjak. Neki put idem mu na živce. To jasno vidim.
I unatoč svemu, dobro smo se proveli. Čim sam odustao od glupog ispitivanja, počeli smo se zabavljati. Kao nekada. Kao uvijek. Pat je uvijek bio ugodno društvo - opušten, vedar, spreman na smijeh. No sada, kada smo imali strogo određeno vrijeme, sve je bilo drukčije. Sada je sve odisalo nekakvim očajem, jer nisam mogao podnijeti da je razočaran ili tužan. Svako beznačajno nezadovoljstvo, kako god bilo kratkoga vijeka, iznutra me grizlo kao nikada ranije, dok smo još živjeli zajedno.
Te su mi nedjelje bile vrhunac tjedna. Iako sam situacijom na poslu sada mogao biti zadovoljan, ništa se nije moglo mjeriti s tim danom, tim cijelim veličanstvenim danom koji sam imao pravo provesti sa svojim sinom.
Nismo radili ništa posebno, redom stvari koje smo radili oduvijek, veselo trčkarali od klope do nogometa, od parka do kina, od video-igrica do trgovačkog centra. Sretno tratili sate i sate.
Ali osjećaj je bio drukčiji: ni to više nije bilo kao dok smo živjeli zajedno, jer smo se sada, na kraju svih tih običnih, savršenih dana, morali oprostiti.
Sat je uvijek otkucavao propisano vrijeme. U jednoj fazi naših života, u onom kratkotrajnom razdoblju dok sam se sam brinuo za njega, a majka mu je bila u Japanu, pokušavajući ponovno doći do života koji je napustila radi mene, imao sam osjećaj da smo Pat i ja jedinstveni.
Stajao bih pred ulazom u njegovu školu, podalje od svih onih majki koje su čekale djecu, i snažno osjećao da na svijetu nema para poput nas dvojice. Takvo što više ne mogu osjećati. Svijet je prepun ljudi poput nas. Pun ih je čak i McDonald's.
Nedjeljom je restoran redovito bio prepun jednodnevnih očeva koji bi ukočeno čavrljali s djecom, tim opreznim malim ljudima svih mogućih oblika i veličina, od dražesnih dječačića do mrzovoljnih tinejdžera s naušnicama u raznim dijelovima glave. I svi bi se očevi silno trudili, izvlačili maksimum iz trenutačne situacije, pogledavali čas svoje dijete ili djecu, čas na ručni sat, nastojali nadoknaditi sve izgubljeno vrijeme, u tome nikada ne uspijevali u potpunosti.
Izbjegavali smo međusobne poglede, ja i svi ostali dnevni očevi. No među nama je ipak postojao svojevrstan osjećaj stidljive bratske povezanosti. Kada bi došlo do neugodnih prizora - suza ili povišenih glasova, naglog i bijesnog napuštanja McNuggetsa, razdraženog traženja da mobitelom istog trenutka nazovu mamu - suosjećali smo jedni s drugima, ja i svi ostali nedjeljni očevi.

Kada je Pata i mene obavila tišina, uočio sam da oca za susjednim stolom žestoko muči kći, desetogodišnjakinja divovskih očiju i sa širokom vrpcom u kosi.
- Je suis vegetarienne 1- rekla je djevojčica i odgurnula netaknuti Big Mac. Otac je pogleda razjapljenih usta.
- Kako je moguće da si vegetarijanka, Louise? Prošli tjedan nisi bila vegetarijanka. Prije Kralja lavova jela si hot-dog. Zaboravila si?
- Je ne mange pas de viande' - ustrajavala je djevojčica. - Je ne mange pas de boeuf2.
- Ne mogu vjerovati - reče njezin otac. - Zašto mi nisi rekla da si postala vegetarijanka? Zašto mi to nije rekla tvoja majka?
Jadnik, pomislio sam i u tom trenutku pred očima mi je sijevnuo njegov ljubavni život.
Vjerojatno ljubav s posla, žena koja je došla iz pariške podružnice, za sobom dovukavši cijele oblake šarma, Chanela i naglaska od kojeg bi se rastopio svaki odrasli muškarac. Potom kratko i burno udvaranje, razgledavanje obaju gradova, razdoblje idile i blebetanja gluposti, ubrzo i trudnoća, vjerojatno neplanirana, a nakon toga, kada je seks prešao u monotoniju, žena je lijepo kupila jednosmjernu kartu za domovinu.
- Je suis allergique aux Happy Meals - reče djevojčica.
Pat je u međuvremenu prestao jesti. Piljio je u njih usta širom rastvorenih od nevjerice. Bilo je očito da ga se djevojčica za susjednim stolom neizmjerno dojmila. Impresionirala ga je svaka riječ, svaki postupak nekog starijeg djeteta. No ovo je bilo nešto novo. Moguće je da je sada prvi put, osim na televiziji ili u kinu, vidio da starije dijete govori nekim drugim jezikom.
- Japanski? - prošapće mi. Za sve strane jezike mislio je da su japanski. Njegova je majka taj jezik govorila tečno.
- Francuski - odvratio sam šaptom.
On se nasmiješi djevojčici s vrpcom u kosi. Ona se zagleda kroz njega, kao da ga uopće nema.
- Zašto ona govori francuski? - upita me, odjednom oživjevši. I bilo je to baš kao nekada - Pat želi da pred njim razriješim jednu od malih životnih misterija. Priliku sam prihvatio objeručke.

- Ova je djevojčica Francuskinja - rekoh, i dalje prigušenim glasom. Sada sam pogledao i njezinog jadnog oca. - Na pola.
Pat me pogleda razrogačenih očiju. - To je daleko. Francuski je jako daleko.
- Misliš Francuska. Francuska i nije tako daleko, srce.
- Ali daleko je. Nisi u pravu. Francuska je jako daleko, kao što sam rekao. Možda još i dalje.
- Ne, nije. Francuska... no, dobro, Pariz je na samo tri sata vožnje vlakom od Londona.
- Kojim vlakom?
- Jednim posebnim vlakom. Vrlo brzim vlakom koji vozi od Londona do Pariza. Zove se Eurostar. Put prelazi za samo tri sata. Prolazi kroz tunel ispod mora.


1 franc. “Ne jedem meso”
2 franc. “Ne jedem govedinu”

Na licu mojega sina pojavila se sumnjičava grimasa. – Ispod mora:
- Tako je.
- Ne, mislim da nisi u pravu. Bernie Cooper preko ljeta je išao u Francuski. - Bernie Cooper, kojeg je svaki put zvao i imenom i prezimenom, bio je Patov najbolji prijatelj. Prvi najbolji prijatelj u njegovu životu. Prvi prijatelj kojeg će zauvijek pamtiti. Pat bi Berniejeve riječi uvijek navodio žarom pripadnika Crvene garde koji na vrhuncu Kulturne revolucije citira misli predsjednika Mao Cetunga. - Bernie Cooper išao je na more u Francuski. Francusku. Išli su jumbom. Znači da u Francusku ne možeš ići vlakom. To mi je rekao Bernie Cooper.
- Bernie je s obitelji vjerojatno išao na jug Francuske. Pariz je puno bliže. Vjeruj mi, srce. Iz Londona putuješ tri sata. Jednom ćemo ići onamo. Ti i ja. Pariz je predivan grad.
- Kada ćemo ići?
- Kada porasteš.

On me prepredeno pogleda. - Ali već sam velik.
A ja sam pomislio: tako je, imaš pravo. Već si velik. Više nema onog novorođenčeta koje sam držao u naručju i više mi se nikada neće vratiti.
Pogledao sam na ručni sat. Još je bilo rano. Ovdje su još posluživali jutarnji meni.
- Hajde - rekoh. - Daj da ti pomognem s kaputom. Idemo. Nemoj zaboraviti loptu i rukavice.
On kroz prozor pogleda ulice sjevernog Londona koje je šibala kiša.
- Idemo u park?
- Idemo u Pariz.
Stići ćemo. Sve sam razradio. Ne mislite valjda da bih samo tako s njim odjurio u Pariz, zar ne? Ne, izvedivo je. Ni jednostavno ni lagodno, ali ne neizvedivo. Tri sata Eurostarom do Pariza, poslijepodnevni obilazak znamenitosti i zatim brzo kući, na vrijeme za spavanje. Patovo vrijeme, ne moje.
Nitko neće znati da smo bili u Parizu - odnosno, njegova majka neće znati - sve dok se ne vratimo na sigurno, u London. Trebaju nam samo putovnice.
Imali smo sreće. Kod mene nije bilo ni Cyd ni Peggy. Kod Pata je jedini znak života bila Uli, sanjiva mlada Njemica koja im je pomagala s kućanskim poslovima. Tako supruzi nisam morao objašnjavati zašto mi je potrebna putovnica za loptanje na Primrose Hillu, dok bivšoj supruzi nisam morao objašnjavati zašto mi je potrebna Patova putovnica kada se spremamo u zabavnom parku voziti Sega Reli.
Za tren oka došli smo na postaju “Waterloo i Pat je ubrzo sjedio licem naslonjen na staklo Eurostara koji je kretao, dahom zamagljujući dio pogleda.
Lukavo me pogledao.
- Ovo je pustolovina, zar ne? Prava avantura, ne? Velika.
-Kako je to super - smiješio se moj sin.
Četiri kratke riječi koje nikada neću zaboraviti. I kada ih je izgovorio, uvidio sam da se sve isplatilo. Što god se dalje događalo, bit će vrijedno tih riječi. Jedan dan u Parizu. Samo nas dvojica.
Kako je to super.
Moj sin živi u jednoj od onih novih obitelji. Kako ih ono zovu?

Miješane obitelji.
Kao da je ljude moguće u beskraj miješati i spajati. Stvarati besprijekorno mljevene mješavine. Miješana obitelj. Poput mješavine različitih zrna kave. Ali kod muškaraca, žena i djece stvari baš i ne teku tako glatko.
Živjeli su na samo kilometar i pol ili dva od nas, ali dobar dio njihova zajedničkog života meni je zauvijek ostao tajnom.
Mogao sam pretpostavljati što se događa između Gine i našega sina - i dalje sam bez poteškoća mogao zamisli kako mu pere kosu, kako mu čita, kako pred njega stavlja zdjelicu zelene tjestenine, kako ga grli toliko žestoko da čovjek ne može točno odrediti gdje ona završava, a počinje on.
Ali nikako nisam mogao zamisliti što se zapravo događa između Richarda i Pata, između tog muškarca od trideset i nešto godina kojeg uopće ne poznajem i sedmogodišnjeg djeteta čija su mi koža, glas i lice poznatiji od vlastite kože, glasa i lica.
Daje li Richard mojem sinu poljubac za laku noć? To nisam pitao. Jer nisam točno znao što bi me više boljelo. Toplina i bliskost, brižnost na koju bi ukazivao takav poljubac. Ili hladna distanca o kojoj bi govorio izostanak poljupca prije spavanja.
Richard nije loš tip. To je bilo jasno čak i meni. Moja se bivša žena i ne bi udala za njega da je nekakav djecomrzac. Znao sam, čak i u razdobljima najvećeg očaja, da ima gorih očuha od Richarda. Riječ očuh ionako više nitko ne koristi. Preopterećena je značenjem.
I Pat i ja naučili smo Richarda zvati partnerom - kao da s majkom mojega sina sudjeluje u nekakvom uzbudljivom poslovnom pothvatu ili možda s njom igra bridž.
Ono što me kod Richarda izluđivalo, zbog čega bih povisio glas u telefonskom razgovoru s bivšom ženom - a to bih uistinu radije izbjegao - bilo je da Richard jednostavno ne shvaća kako je moj sin jedinstven, jedan od milijun, deset milijuna, milijardu.
Richard je smatrao da se Pat treba popraviti. A mojem sinu nije trebalo ništa.
Poseban je takav kakav jest.
Richard je htio da moj sin obožava Harryja Pottera, drvene igračke i tofu. Ili možda leću? Ali moj je sin obožavao Ratove zvijezda, plastične laserske mačeve i pizzu. Moj je sin tvrdoglavo ostajao vjeran bezumnome nasilju i ugljikohidratima s dodatnim količinama sira.
Richard je u početku rado pristajao na sve, u vrijeme kada je još nastojao odvući Ginu u krevet. Prije nego što je na koncu dobio vizu za višekratni ulazak u navedeni krevet, prije nego što se vjenčao s mojom bivšom suprugom, majkom mojega sina, Richard je obožavao glumiti da je Han Solo dok je Pat bio Luke Skywalker. To je obožavao. Ili se barem pretvarao da to voli.
A, iskreno govoreći, moj bi sin zavolio i Sadama Huseina kada bi pet minuta glumio da je Han Solo.
Richard se sada više nije trudio, ili se trudio na neki drugi način. Više nije želio biti prijatelj mojem sinu. Želio mu je biti više poput roditelja. Želio ga odgajati.
Kao da odgoj može nadomjestiti ljubav.
Prvo sve obećate bračnome drugu, a onda angažirate odvjetnika da dokažete kako sva ta obećanja ne znače ništa. Gina je sada dio moje prošlosti. Ali čovjek se ne razvodi od djece. I zavjete koje ste njima dali nikad ne možete prekršiti.

To je bio smisao Pariza.

Nastojao sam održati neizgovorena obećanja koja sam dao sinu. Ostati važnim likom u njegovom životu. Zauvijek. Uvjeriti ga, ili možda uvjeriti sebe, da se među nama u biti nije promijenilo ništa važno. Jer mi je moj mali užasno nedostajao.
Kada ga nije bilo u mojoj blizini istinski sam znao koliko ga volim. Volim do tjelesne boli, toliko da se bojim da će ga sustići neko neimenovano zlo, bojim se da će me zaboraviti, da ću se nekako naći na samome rubu njegova života te da moja ljubav i to što mi toliko nedostaje više neće značiti baš ništa.
Užasavala me mogućnost da bih jednom mogao doći po njega, u odobreno vrijeme, a da on neće točno znati odrediti kamo pripadam. Apsurdno? Moguće. Ali veći dio tjedna provodimo odvojeno. Veći dio vikenda također, osim tih sudski odobrenih kratkih druženja. Nikada me nema kada ga treba pokriti prije spavanja, pročitati mu priču, obrisati suze, umiriti ga i utješiti. Nisam muškarac koji mu se uvečer vraća kući. On mene nema onako kako sam ja imao svojeg oca.
Može li čovjek u ovakvim vremenima biti pravi otac? Može li biti pravi otac djetetu ako ga nikad nema?
Već sada, samo dvije godine otkako se odselio majci, ubrzano sam se pretvarao u nekakav daleki lik. Uopće nisam pravi otac. U najboljem slučaju tek vikend-otac. Lažni otac baš kao i Richard. A to nikako nisam želio. Želio sam da moj sin bude dio mojeg života.
Mojeg novog života.
Cyd i ja u braku smo tek malko više od godine. Bila je to čudesna godina. Najbolja godina u mojem životu. Postala mi je najbliskijom prijateljicom, a pritom i dalje ostala ljubavnicom. Došli smo do tačke kad vam je sve ugodno poznato a opet i dalje uzbudljivo, kada sve ide samo nabolje i ništa se ne troši, onog sretnog razdoblja kada dio vremena posvećujete izgradnji doma, a dio mahnitome seksu. Kupovina u Habitatu i Ikei, a nakon toga divlji maraton u krevetu. Nema boljega.
Cyd je bila najbolja i najdraža osoba koju sam ikada upoznao, a usto me izluđivala. U teretanu sam počeo ići isključivo stoga što joj se nisam želio prestati sviđati. Sve trbušnjake radio sam zbog nje. Nadao se da će zauvijek biti tako. Ali kad se čovjek jednom gadno opeče, više nikada nije posve siguran. Nakon jedne posjete sudu s papirima za razvod, vječnost se doima beskrajno dugom. Što je možda i dobro. Možda se zahvaljujući tome prema ljubavi svojega života neće ponašati kao prema komadu montažnog namještaja.
S mojim sinom nije bilo tako. Namjera mi je bila sa Cyd ostati dok oboje ne ostarimo i posijedimo. Ali čovjek nikada ne zna, zar ne? Prema mojem iskustvu, veze su prolazne, no roditeljska je uloga doživotna. Kako se ono kaže?
Dok nas smrt ne rastavi.

Za Pariz smo imali hrpe planova.
Pat je želio ići na Eiffelov toranj, no redovi su bili užasno dugački, tako da smo to odlučili odgoditi za neku drugu prigodu. Razmišljao sam kako bih ga mogao odvesti u Louvre, ali sam zaključio da je za to još premalen, a muzej prevelik.

Tako smo se izletničkim brodom spustili Seinom i nakon toga u malenome bistrou u Maraisu pojeli dva croque-monsieura.
- Francuski tost sa sirom - reče Pat i navali na sendvič. - Zbilja je fin.
Nakon toga otišli smo na loptanje u Jardin du Luxembourg. Pod kestenima smo se dodavali njegovom plastičnom nogometnom loptom, dok su se mladi parovi stiskali na klupama, njegovani se psi šetali s visoko uzdignutim njuškama, a svi pušili kao da još živimo u pedesetima.
Osim izleta rijekom i otmjenog prepečenca sa sirom, nedjelja i nije protekla osobito drukčije nego inače. Ali ipak smo imali osjećaj da se događa nešto posebno i čini mi se da smo bili opušteniji i vedriji nego ikada u Londonu. Bio je to jedan od onih dana kakve biste najradije strpali u bocu, da ih sačuvate do konca života i da vam ih nitko nikada ne može oduzeti.
Sve je išlo kao po loju do trenutka kada smo se vratili na Gare du Nord. Čim smo prišli izlazima na prvome katu postaje, primijetio sam da nešto nije u redu. Posvuda nepregledne mase ljudi. Klinci s naprtnjačama, poslovni ljudi, skupine turista. A svi su ondje zaglavili jer se nešto našlo na pruzi. Lišće ili izbjeglice? To nije znao nitko.
No vlakovi jednostavno nisu ni dolazili ni odlazili. I tada sam shvatio da sam se uvalio do grla.

* * *

Samo mi je bilo drago što moj otac nije živ da sve to gleda i sluša. Od šoka bi umro, u to se mogu zakleti.
No duboko u srcu znao sam da sa svojim ocem nisam provodio beskrajne sate. Mene moj stari nikada nije odveo na jedan dan u Pariz.
U redu, ja sam s njim odrastao pod istim krovom, no on je radio šest dana u tjednu, često prekovremeno, i vraćao se kući tako iscrpljen da nije mogao govoriti nego je samo sjedio i jeo toplu večeru pred televizorom, bez riječi promatrao najnoviju plesnu točku grupe Disco Explosion.
Mojeg starog od mene je odvojila potreba za radom i novcem. Mene su od Pata odvojili razvod i sudska odluka o stanovanju. Je li to uistinu toliko drukčije? Da, drukčije je.
Čak i ako sam rijetko viđao oca - a moguće je da se varam, no čak i danas uvjeren sam da se sjećam svakog napucavanja lopte sa starim, svake utakmice na kojoj smo bili, svakog odlaska u kino - moj se otac nikada nije bojao da će me netko ukrasti, da ću nekog drugog muškarca početi zvati tata.
On je proživio puno toga, od užasno siromašnog djetinjstva, preko svjetskoga rata do neizlječiva oblika raka. Ali nikada nije morao proživjeti ništa slično ovome.
Čekaj samo da ti se tata vrati kući, rekla mi je majka bezbroj puta.
A ja sam čekao. Cijelo djetinjstvo čekao sam da se otac vrati kući. Tako je možda čekao i Pat. No duboko u sebi znao je da se njegov otac nikada neće vratiti. Do toga više jednostavno neće doći.
Moj je stari smatrao da je najgora stvar na svijetu djetetu biti loš roditelj. Ali, tata moj, nešto drugo gotovo je jednako strašno.

Djetetu možeš biti i stranac.
Ja sam, dakako, želio da moj sin živi sretno. Želio sam da bude dobar majci, da se dobro slaže s njezinim novim suprugom, da bude dobar učenik te da uvidi koliko je sretan što je pronašao prijatelja kakav je Bernie Cooper.
Ali želio sam i da me moj sin voli onako kako me nekoć volio. Nemojmo s uma smetnuti tu sitnicu.

Dva

Kada je crni taksi konačno skrenuo u njegovu ulicu, Pat je čvrsto spavao.
U posljednje vrijeme baš i nisam viđao sina kako spava pa sam se iznenadio kako san briše godine. U budnom je stanju njegovo slatko lišće uvijek bilo nekako na oprezu, napeto u dirljivoj pozornosti djeteta koje je moralo naći mjesto između razvedenih roditelja. U budnom je stanju imao pronicav i oprezan pogled, pažljivo gazeći minskim poljem između majke i oca kojima je u jednoj fazi njegova kratkog života dojadilo živjeti pod istim krovom. Ali u snu je ponovno imao okruglo i bespomoćno lice, a krinka je odavno nestala. Neizrecivo bezbrižno lice.
Cijela je kuća bila osvijetljena. I svi su bili vani, na stazici obasjanoj svjetiljkom sa senzorom, i čekali da se vratimo.
Gina, moja bivša supruga, lice u koje sam se jednom zaljubio, a koje se sada grčilo od bijesa.
I Richard, njezin vlastiti dvojnik Clarka Kenta, pomno oblikovanog mišićja i s naočalama, od glave do pete samozadovoljni drugi muž, koji u svakom trenutku nudi utjehu i potporu.
S njima je stražarila čak i Uli, prekriživši ruke na prsima poput kakve mlade
prodavačice riba.
Samo je div od policajca koji je stajao s njima izgledao kao da bi mogao pokazati tračak razumijevanja. Možda je i on otac samo nedjeljom.
Gina je domarširala do nas dok sam ja plaćao vozaču. Otvorio sam vrata i obzirno pridignuo sina u naručje. Iz tjedna u tjedan postajao je sve teži. No Gina mi ga je već oduzimala, gledala me kao da se vidimo prvi put u životu.
- Jesi li ti zreo za ludnicu? -Vlak je...
- Jesi potpuno poludio? Ili to radiš kako bi me povrijedio?
- Nazvao sam čim sam shvatio da se nećemo stići vratiti na vrijeme za spavanje.
To je bila istina. Posuđenim mobitelom nazvao sam ih s Gare du Norda. Gina je postala pomalo histerična kada je doznala da smo zaglavili u inozemstvu. Sreća što sam morao prekinuti razgovor.
- Pariz. Prokleti Pariz. Nisi me čak ni pitao. Nije ti čak ni palo na pamet.
- Žao mi je, Gina. Užasno mi je žao... Oprosti.
- “Žao mi je, Gina” - oponašala me ona. - “Oprosti, Gina”. Mogao sam i pretpostaviti da će me početi oponašati. Ako si s nekim bio u braku, točno znaš kako se prepire. Poput dvojice boksača koji su se već borili. Ali i Frazier. Duran i Sugar Ray. Ja i Gina. Jednostavno se predobro poznajete.
To je radila kada se naš brak počeo raspadati - ponavljala moje riječi, kao da ih razmatra i, utvrdivši da su nedostatne, ponovno baca u mene, zajedno s bilo kojim predmetom koji bi joj se našao pod rukom. Tako su moje isprike, alibiji i izgovori uvijek izgledali šuplje i jadno. Niski udarac, uvijek sam mislio.
Nas se dvoje zapravo i nismo tako često svađali. Nismo imali takav brak. Sve do samog kraja. Iako se to sada ni po čemu ne bi moglo zaključiti.
- Skoro smo umrli od brige. Trebao si ga odvesti u park, a ne vući preko pola Europe.

Pola Europe? To je već malo pretjerano. Ali neobuzdano pretjerivanje bilo je još jedna odlika Gininog načina borbe.
Nisam mogao a da se ne sjetim kako je to žena koja je kao tinejdžerica sama otputovala u Japan i ondje živjela cijelu godinu.
A to je zbilja preko pola svijeta. I bilo joj je super. I bila bi ponovno otišla onamo. Da nije upoznala mene.
Da nije zatrudnjela.
Da se nije odrekla Japana zbog svojih dečkiju.
Zbog Pata i mene. Jer mi smo nekada bili njezini dečki. I on i ja. Bilo je to davno.
- Bili smo samo u Parizu, Gina - rekoh, svjestan činjenice da će je to samo još više razjariti. No nisam se mogao kontrolirati. Predobro smo se poznavali da bismo se mogli civilizirano svađati. - Kao da smo otišli malo dalje u ulicu. Pariz je praktički u susjedstvu.
- Samo u Parizu? Ima sedam godina. Ujutro ide u školu. A ti kažeš da ste bili samo u Parizu? Nazvali smo policiju. Ja sam već počela nazivati bolnice.
- Javio sam ti se, zar ne?
- Da, na kraju balade. Kada više nisi imao izbora. Kada si znao da se nećeš izvući. - Ona uzme Pata u naručje. - Gdje ti je bila pamet, Harry? Što se događa u toj tvojoj glavi? Imaš li uopće što u njoj?
Kako bi mogla shvatiti što se događa u mojoj glavi? Kod nje je svaki dan. A ja ga imam samo jedan jedini pišljivi dan u tjednu.
Ponijela je Pata stazom prema kući. Ja sam se vukao za njom, izbjegavao poglede njezinog muža, mlade Njemice i onog diva od policajca. Što taj murjak uopće radi kod njih? Gotovo kao da je netko prijavio otmicu. Kakav bi luđak to napravio?
- Čuj, Gina, stvarno mi je žao što si se toliko zabrinula. - I to je bila istina. Osjećao sam se užasno jer je nazivala bolnice, policiju, već razmišljala o najgorem. Jasno sam mogao zamisliti kako joj je bilo. - Neće se ponoviti. Sljedeće nedjelje...
- Morat ću razmisliti o sljedećoj nedjelji. Od tih riječi stao sam kao ukopan.
- Što to znači? U nedjelju se mogu vidjeti s njim, zar ne? Nije odgovorila. Bila je završila sa mnom. Potpuno završila.
U pratnji supruga i plaćene pomoćnice, Gina je našeg sina prenijela preko praga svojega doma, onamo kamo nikako nisam mogao poći za njom.
Pat zijevne, protegne se, zamalo se probudi. Glasom toliko tihim i blagim da je izazvao reakciju duboko u mojoj utrobi, Gina mu je rekla neka samo dalje spava. U tom trenutku između nas se našao Richard. Njegov pogled kao da je govorio: Oh, kako si mogao? Polagano odmahujući glavom, i uz jedva primjetan osmijeh koji me izluđivao, pred nosom mi je zatvorio vrata.
Već sam ispružio ruku prema zvoncu. Jednostavno moram raščistiti to o nedjelji.
I u tom trenutku na ramenu sam osjetio policajčevu ruku.

Nekoć sam bio muškarac njezinih snova.
Ne samo muškarac koji nedjeljom čuva njezino dijete. Muškarac iz njezinih snova, još u vrijeme kada je Gina sanjala samo o obitelji.

Gina je žudjela za obiteljskim životom, bolno čeznula, onako kako za njim žude samo osobe potekle iz onoga što se nekoć nazivalo razorenim domom.
Otac ih je napustio neposredno prije nego što je Gina krenula u školu. Bio je glazbenik, poprilično dobar gitarist, koji nikad nije postigao pravi uspjeh. Doživio je samo promašaje, i u glazbenome svijetu i u uništenim obiteljima koje je ostavljao za sobom. Glenn - za sve je bio Glenn, tata ni za koga, osobito ne za svoju djecu - najbolje je godine života posvetio rock and rollu. Ženama i djeci koje je ostavio za sobom dao je samo bol i patnje te povremene uplate alimentacije.
Gina i njezina majka, koja je od razmjerno uspješne manekenske karijere odustala radi spektakularno neuspješnog muža, bile su samo prve u velikome nizu. Nakon njih bit će još takvih napuštenih obitelji - žena koje su šezdesetih i sedamdesetih slavili kao ljepotice te djece koju je zatekla rastava i prije nego što su naučila voziti bicikl.
Gina je od majke naslijedila izgled, savršenu simetriju crta lica, čemu nikad nije pridavala nikakvu važnost, kako to mogu samo istinske ljepotice. Od Glenna je naslijedila veliku glad za stabilnim obiteljskim životom. Za vlastitom obitelji koju joj nitko nikada neće moći oduzeti. Mislila je da će to pronaći sa mnom, jer sam ja potekao upravo iz takve obitelji. Smatrala je da sam nekakav stručnjak za tradicionalni odnos u kojem otac, majka i dijete žive u kući u predgrađu, gdje ne dopiru statistike o razvodima, gdje se obiteljski nukleus održava bez obzira na sve. Dok nisam upoznao Ginu, uvijek sam mislio da je moja obitelj obična, toliko da mi je zbog toga bilo neugodno. Zahvaljujući Gini stekao sam dojam da smo nekako egzotični - i to ne samo ja, nego i moji mama i tata. Ta nasmiješena plavokosa prikaza ušla je u naš svijet, došla našom stazicom i zakoračila u našu dnevnu sobu, govoreći nam da smo mi drukčiji i osobiti. Mi.
Svi naši prijatelji držali su da smo Gina i ja premladi za brak. Gina je studirala japanski, tražila način da nekako živi u Tokiju, Jokohami ili Osaki. Ja sam bio radijski producent koji je tražio mogućnost prelaska na televiziju. I svi naši prijatelji smatrali su da je prerano za bračne zavjete i dijete, monogamni odnos i stambeni kredit. Deset godina prerano.
Oni - studenti lingvistike koji su mislili da cijeli svijet čeka samo njih, te nešto malo stariji cinici na mojoj postaji koji su mislili da su već sve vidjeli - bili su sigurni da još treba uloviti stotine aviona, upoznati nove ljubavnike, isprobati razne droge, odslušati sate i sate glazbe, upuštati se u sve moguće i nemoguće pustolovine, unajmljivati stanove u inozemstvu, plesati na plažama u vrijeme izlaska sunca. I imali su pravo. Sve je to još čekalo. Njih. No mi smo jedno zbog drugoga odustali od svega toga. Tada je na svijet došao naš sin. I on je bio najbolje od svega.
Pat je bio dobro, drago djetešce, smijao se veći dio dana i spavao veći dio noći, prelijep poput majke, nepojmljivo simpatičan i mio. No naš život - već smo bili u braku, već smo bili roditelji, a pred nama je još uvijek bio dobar komad vremena do tridesete - nije bio savršen. Daleko od savršenoga.
Stvar nije bila samo u poslu. Gina je zbog svojih dečkiju odustala od cijelog drugog života u Japanu i neki se put - kada bi nam nedostajalo novca, kada bih se ja s posla vratio preumoran za razgovor, dok su se Patovi novi zubići bolno probijali kroz sjajno- ružičaste desni, pa više nije mogao spavati cijelu noć - morala pitati što sve propušta. Ali zapravo nismo žalili ni za čime. Godinama je sve bilo u redu. Godinama smo imali ono što smo oboje čekali. I ona i ja.
Obitelj koja će zamijeniti onu u kojoj sam odrastao.

I obitelj koja će zamijeniti obitelj koju moja supruga nikada nije upoznala.

I onda sam ja jednu noć proveo s kolegicom s posla. S jednom od onih blijedih irskih ljepotica koje djeluju malčice pametnije i malčice mekše od većine žena s kojima sam radio.
Tako je počela ludnica. Prava pravcata ludnica.
Jer smo, kad je Gina doznala, svi morali početi ispočetka. Novac sam slao svaki mjesec.
Novac nikada nije kasnio. Želio sam ga slati. Želio sam pomoći u podizanju svojega sina na sve moguće načine. To je jedino bilo ispravno. No katkada sam se pitao što se točno događa s novcem. Troši li se cjelokupni iznos na Pata? Doista? I posljednji novčić? Kako znam da nešto ne odlazi i na tipa za kojeg se udala moja bivša supruga? Na prokletog Richarda.
Nisam znao. Nisam mogao znati.
Čak je i to bilo u redu, ali imao sam dojam da bi mi novac trebao davati određena temeljna ljudska prava. Na primjer, da bih trebao biti u stanju nazvati sina kad god s njim želim razgovarati. To ne bi smjelo biti problematično. To bi moralo biti normalno. A kako mi je nedostajalo to normalno. Nekoliko dana normalnosti, puni pansion - kako bi to bio dobrodošao mali prekid.
No kada bih podignuo slušalicu, redovito mi se događalo da ne mogu okrenuti broj. Što ako mi se javi Richard? Neobično je kako sam ga zvao po imenu, kao da smo nas dvojica zapravo prijatelji. Što bih onda? Upustio se u čavrljanje? To mi se činilo neprimjerenim našem odnosu. I tako ne bih pronalazio riječi pa bih spustio slušalicu i na koncu ne bih nazvao. Pridržavao sam se rasporeda koji sam unaprijed dogovorio s Ginom, a moje jedino dijete i ja jednako smo tako mogli živjeti i na različitim planetima.
No i dalje sam imao osjećaj da mjesečni iznosi koje šaljem - a koje, usput budi rečeno, moja sadašnja supruga, hoću reći moja druga žena, hoću reći moja žena, smatra mrvicu velikodušnima, s obzirom na to da se želimo preseliti u veću kuću, u boljem dijelu grada - trebaju nešto značiti.
Nije baš da sam nepouzdani gad koji ne želi znati, koji se već posvetio svojoj novoj obitelji, koji želi što prije zaboraviti prošlost. Nisam od tih ljigavaca. Nisam poput Gininog starog. Ali što se tu može?
Samo sam mu otac.

* * *

Moja me žena razumjela.
Moja žena. Tako sam razmišljao o njoj. “Druga žena” uvijek je zvučalo užasno. Poput drugog doma - mjesta na koje čovjek odlazi tijekom vikenda i dužih školskih praznika. Ili poput drugog auta - kao da je nekakva zahrđala Volkswagenova Buba.
Druga žena zvuči kao nešto iz druge ruke, rabljeno, B-predmet, utješna nagrada - a Cyd je zaslužila neusporedivo više od svega toga. Ništa nije bilo dovoljno za Cyd, nije ni približno opisivalo moju Cyd. A nova supruga - ni to nije bilo dobro.
To zvuči odviše kao nekakav trofej, kao moja žena koja je toliko i toliko mlada od mene, previše asocijacija na stare perverznjake koji od žene bježe s tajnicom.
Ne - moja žena. To je ona. To je moja Cyd.

Kao Cyd Charisse. Plesačica. Djevojka u Plesu na kiši koja je plesala s Geneom Kellvjem i ni u jednom trenutku nije progovorila. Jer nije bilo potrebe. Imala je noge, lice, plamen čiste vatre. Gene Kelly pogledao bi Cyd Charisse i riječi su postale suvišne. Poznavao sam taj osjećaj.
Cyd me razumjela. Razumjela bi čak i nedjeljno poslijepodne u Parizu.
Cyd mi je žena. I to je to. I to je sve. I taj život kojem se vraćam, taj život nije nov i taj život nema konkurencije.
To je moj brak.

Prije nego što sam otišao u našu sobu, pogledao sam Peggy.
Spavala je, no u međuvremenu je bila nogama odgurnula pokrivač i sada je uz pidžamu privijala dvadesetcentimetarsku plastičnu lutku. Peggy je bila zgodno dijete blijeda lica, ozbiljnog, gotovo svečanog držanja, čak i kada je, kako bi rekla moja mama, bila u zemlji snova, odnosno čvrsto spavala.
Lutka koju je čvrsto držala bila je stvorenje neobična izgleda, boje kakaoa, ali s dugačkom plavom kosom i plavim, plavim očima. Lutka Lucy. Promotivni slogan: Ja volim svoju lutku Lucy. Proizvedena u Japanu, ali namijenjena globalnome tržištu. Već sam postao stručnjak za takve stvari.
Lutka Lucy nije pokazivala tragove bjelačkih, anglo-saksonskih i protestantskih korijena, nijedan njezin dio nije ni najmanje nalikovao na Barbie. Pomalo je podsjećala na plavušu iz grupe Destiny's Child, ili neku od onih novih pjevačica, Anastaciju i Aliciju Keys, te još nekoliko njih kojima ne znam ime, a koje su tako rasno neodređene da izgledaju kao da su mogle poteći iz bilo kojeg dijela svijeta. Lutka Lucy. Ruke i noge koje se mogu namještati u sve moguće poze. Peggy je bila luda za njom. I jednu i drugu pokrio sam službenim pokrivačem sa slikama i logotipom Lutke Lucy.
Cyd je Peggy rodila u svojem prethodnom braku, zakonitoj vezi sa zgodnom ništarijom po imenu Jim. Naočitim gubitnikom koji je u životu učinio jednu jedinu pozitivnu stvar: pomogao u stvaranju male Peggy. Jim i njegova slabost prema Azijkama. Jim i njegova slabost prema velikim motociklima koje je neprestano razbijao. S vremena na vrijeme došao bi k nama, da vidi kćer, iako nije imao stalan raspored kao Pat i ja. Peggyn otac pojavljivao se manje-više kada mu se prohtije.
A kći ga upravo obožava. Kakav gad.

Peggy sam upoznao prije nego Cyd. U to je vrijeme bila tek malena djevojčica koja je pazila na mojeg sina, tijekom onih užasnih mjeseci dok je još bio krhak i prestrašen nakon što smo se njegova majka i ja razišli. Peggy je pazila na Pata prvih dana u školi, s njim provodila toliko vremena da su katkada izgledali kao brat i sestra. Veza je slabila sada kada su živjeli sve odvojenije, sada kada je Pat imao Bernieja Coopera, a Peggy najbolju prijateljicu, djevojčicu koja je također obožavala lutku Lucy, no i dalje sam imao osjećaj da mi je Peggy više od pastorke. Imao sam dojam da sam gledao kako odrasta.
Ostavio sam Peggy u zagrljaju s Lucy i tiho otišao u našu spavaću sobu. Cyd je spavala na svojoj polovici kreveta, snom udane žene.

Dok sam se svlačio, Cyd se promeškoljila, napola se probudila i pospano odslušala moju priču o Patu, Parizu i pokvarenim vlakovima. Uhvatila me za ruke i hrabrila kimanjem. Odmah je shvatila.
- Jadni moji dečki. Sve će biti u redu, i s tobom i s Patom. Kad ti kažem, kužiš? Gina će se smiriti. Shvatit će da to nisi učinio namjerno. Onda, kakvo je vrijeme u Parizu?
- Bilo je pomalo oblačno. A Gina kaže da u vezi sa sljedećom nedjeljom mora razmisliti.
- Pusti je još nekoliko dana. Ima pravo ljutiti se. Ali ti imaš pravo sina odvesti u Pariz. Dođi u krevet. Hajde...
Uvukavši se pod pokrivač, osjetio sam kako me preplavljuje neizmjeran val zahvalnosti. U onome što je Gina smatrala nerazumnim, bezobzirnim zanemarivanjem, Cyd je vidjela dobru zamisao koja je pošla pogrešnim smjerom. Čin ljubavi koji je zakasnio na vlak kojim bi se vratio kući. Bila je pristrana, dakako. Ali ipak sam se molitvom zahvalio Bogu što sam u braku s tom ženom.
I znao sam da ona nije moja žena zbog tog vjenčanog prstena, kao ni zbog vjenčanog lista koji smo dobili na onom svetom mjestu, čak ni zbog međusobnih obećanja. Stvar je bila u činjenici da je na mojoj strani, da mi pruža ljubav i potporu, da će uvijek biti uz mene.
Nastavio sam pričati u tami, osjećao dodir toplog tijela svoje žene, nastojao samog sebe uvjeriti u to da je ovaj kaos moguće nekako srediti.
Ujutro ću nazvati Ginu, rekao sam. Moram raščistiti to u vezi sa sljedećom nedjeljom i pitati trebam li doći po Pata u uobičajeno vrijeme. I moram se ispričati što sam je nasmrt prestrašio. Nikako mi nije bila namjera izazivati toliko brige i nevolja. U Pariz smo otišli isključivo stoga što nisam želio da Pat bude poput ostalih klinaca s vikend- očevima. Poput one djevojčice s majkom Francuskinjom, one koja je nedavno postala vegetarijankom i još nebrojenih milijuna djece poput nje. Želio sam da Pat osjeti kako ima pravog oca koji s njim radi posebne, nesvakodnevne stvari, koji se s njim upušta u pustolovine koje nikada neće zaboraviti. Kao moj otac sa mnom.
Žena me poljubila, da me razvedri, a valjda i da me ušutka, a zatim je nastavila s poljupcima.
Poljupci su ubrzo prerasli u drugu vrst igre. Ti poljupci više nisu imali veze s utjehom, zagrljajima i hrabrenjem. Bili su to poljupci koji su pokretali sve ostalo. Za naš brak reći ću ovo - nije utjecao na kvalitetu poljubaca.
I već me čekala, crne kose razasute po cijelome jastuku, lica obasjana tek svjetlom ulične rasvjete koje je dopiralo kroz rebrenice. Žena za kojom sam i dalje lud. Moja žena.
Krenuo sam prema njoj ne posežući za drvenom kutijicom u ladici noćnog ormarića u kojoj smo držali pomagala za planiranje obitelji.
I tada sam začuo uzdah u tami.
- Nemoj me tjerati da svaki put ponavljam isto, Harry. Molim te, dušo. Hajde. Imaš dijete. Nismo se već jednom dogovorili?

U posljednje vrijeme često sam čitao o žudnji za malim djetetom. Ta se tema redovito pojavljivala na stranicama sa savjetima u našim nedjeljnim novinama. Žene koje očajnički žele roditi. To je navodno bilo ultramoderno. Ali moja žena nije osjećala tu glad. Držala se kao da je već jela.

Naravno da smo razgovarali o mogućnosti da imamo svoje dijete. Ja sam ga želio sada, jer bismo tako postali obitelj. Cyd ga je željela jednog dana, jer je prije toga htjela obaviti neke druge stvari. U vezi s poslom. Karijere. Oboje smo imali vizije o sretnome životu. No koliko god obožavao čudesnu guzu svoje žene, nisam se mogao pretvarati da nam se vizije poklapaju.
Stoga sam posegnuo za kondomima u kutijici, pitajući se što je zapravo željela reći kada je spomenula da već imam dijete. Je li mislila na Pata? Ili na Peggy? Ili je svejedno: na dijete s kojim jesam u danom trenutku?
To je najveći problem s tipovima kakav sam ja. Stvari se kompliciraju. Svi ti dijelovi života koji se nikada ne uspijevaju poklopiti, srasti u nekakvu cjelinu. Katkada ne možeš prepoznati ni vlastitu obitelj.
No nakon seksa, zaspao sam okrenut na istu stranu kao moja supruga. Tijela su nam bila priljubljena, a ja sam desnu ruku lagano prebacio preko njezina struka.
I tijekom svih tih slatkih sati, dok smo spavali, kao dvije žlice, i sanjali, ona je bila jedina osoba u mojem životu i ništa nije bilo ni najmanje komplicirano.

Tri

- Ne možeš istući kajganu ako ga ne izvadiš - rekao mi je Marty Mann. - To je najkraći opis tvog problema, Harry. U duši si romantičan. I netko će ti gadno slomiti to naivno srce. Sudbina će te dobro naguziti. Kako bi drukčije moglo završiti?
Sjedili smo u njegovom raskošno namještenom uredu u tvrtki Mad Mann Productions i razgovarali o poslu. Isključivo o poslu. No Marty je bio jedan od onih agresivno poduzetnih poslovnih ljudi, čovjek koji je uspio isključivo zahvaljujući vlastitome trudu i koji je poslu uvijek davao prizvuk nečeg drugog. Prizvuk, kada bolje razmislim, iskustva žrtve zatvorskoga seksa.
Marty je sredovječnim urednicima muškoga spola uvijek obećavao da će ih “nabiti na onu stvar”. Televizijske emisije koje je producirao nisu ga tek uzbuđivale, nego je “svršavao u gaće”. Iz poslovnog neuspjeha nikada nije izlazio prevaren nego “su mu ga metnuli”. Nije samo radio kao konj, nego se “ševio kao zec”.
Zbog toga sam se katkad pitao kakav je zapravo njegov bračni život. Vrlo lako mogao sam zamisliti kako nakon dva-tri pića u subotu navečer suprugu pita bi li razmislila o jednoj koprodukciji.
Martyja sam poznavao užasno dugo. Sa Siobhan, ženom s kojom se vjenčao prije približno dvije godine, u jednoj sam fazi manje-više hodao, približno dva sata. Neposredno prije raspada mojeg prvog braka.
Marty i ja počeli smo zajedno, u noćnim kontakt-emisijama na radiju, uvijek u posljednjoj smjeni, rezerviranoj za luđake. Ja sam bio producent, a zahvaljujući Martyju za mikrofonom, otužni i usamljeni čudaci zvučali su fantastično zabavno. Potom smo zajedno prešli na televiziju i mislio sam da mi je taj partnerski odnos osigurao doživotni kruh. Sve do ručka za kojim mi je dao nogu.
Nakon nekog vremena ipak smo se pomirili. Jer ja sam se vratio s mladim, živahnijim i popularnijim voditeljem, dok je Marty ostao i bez posljednjeg traga živahnosti. Kad je u nesmiljenoj zbilji dnevnog televizijskog programa s nula gledatelja, gdje je prodavao nakit od kojeg bi vam pozelenjela koža, doživio dovoljno poniženja, uvidjeli smo da ponovno možemo biti prijatelji.
Sada smo bili s iste strane kamere. Mad Mann Productions više nije snimao emisije s provokativnim voditeljem poblajhane kose koji je tijekom devedesetih izazvao nebrojene kontroverze. Marty je sada stvarao program. Neprestano me gnjavio jer je moja produkcijska tvrtka proizvodila samo jednu emisiju, Riba petkom. Možda ste je i gledali. U njoj nastupa Eamon Fish3, onaj mladi irski komičan Eamon se proslavio vezama s televizijskim meteorologinjama. Pričalo se da o toplim frontama i dubinskim temperaturama zna više od bilo kojeg Britanca. Marty nikada ne bi sve uložio na jednog jedinog mladog komičara koji glumi voditelja talk-showa. Marty je imao cijelu paletu emisija.
- Šestero nadrkanih studenata u stanu - reče on i pritisne jednu tipku na daljinskome. Jedan zid njegova ureda prekrivali su televizijski ekrani, a na svakom od njih prikazivala se njegova najsvježija zamisao. Prelijepi mladi ljudi u najnužnijim krpicama koji se svađaju u iznajmljenome stanu. - Unutra imaš sve... seks, mladost,

3 engl. “riba”

dramatiku, niske troškove, probušene bradavice. Šestero nadrkanih studenata u stanu, Harry. Oglašivači već pišaju od sreće.
Zatim je pritisnuo neku drugu tipku. Na ekranima se pojavi crno-bijeli kadar, snimljen iz neobičnog kuta, u kojem se dva momka natežu s vlasnikom prodavaonice mješovite robe. - Ah, ovaj je dio super - zacerekao se Marty kada je čovjek ispod pulta izvukao palicu za bejzbol i počeo nekontrolirano mlatiti sve oko sebe. Jedan mladić izvadi pištolj.
- Ovo je pljačka! - reče Marty. - Beskrajno zabavne, i ponekad tragične, stvarne snimke nasilnih pljački. To je, ovaj... žestok obračun, znaš već... s nasiljem u našem društvu. - Ponovno tipka. Prikaz vijetnamskih sela koja guta narančasti plamen, hipiji koji se pare u blatu Woodstocka, studenti koji se sukobljavaju s pripadnicima Nacionalne garde, a sve to s melankoličnim prizvukom zahvaljujući Kinksima koji pjevaju “Waterloo Sunset”. - Sve vaše davne godine. Prošlost postaje cool i privlačna. Za poratnu generaciju... i njihovu djecu. Malim razmaženim gadovima pokazati što su propustili.
Naše tvrtke bile su kao dan i noć. Ja sam radio u sobičku u Sohou, s dvoje honoraraca, dok je Marty imao veliki poslovni prostor s pravim namještenicima. Ja sam imao Eamona Fisha u noćnom programu, Marty Šestero nadrkanih studenata u stanu u udarnom terminu.
- Ne možeš imati samo jednu emisiju - tupio me Marty. - Nema smisla sva jaja držati u jednoj kokoši. A Eamon neće zauvijek biti gledan.
- Ali volim raditi samo na jednom projektu. To znači da se mogu istinski koncentrirati na Eamona. Iz njega izvući maksimum.
- A što ako sve propadne? Što onda? Znaš kako to ide s televizijskim programima, ne?
- Kao sa ženama?
On pljesne po stolu. - Tako je! Televizija ti je poput žena. Pijetao mora kružiti od kokošinjca do kokošinjca. Raznolikost, stari moj. Moraš širiti sjeme.
Martyja je kod kuće čekala žena koja je nosila njihovo drugo dijete. Siobhan je nekoć radila kao producentica u medijskoj kući, a sada je bila kućanica. Pametna, prelijepa crvenokosa Irkinja koju bih s vremena na vrijeme viđao na promocijama i pretpremijerama, ali za koju ni približno nisam znao odrediti je li sretna ili nije. Nikako nisam mogao ne zapaziti da u Mad Mannu radi više privlačnih mladih žena nego što bi se očekivalo u produkcijskoj tvrtki takve veličine.
Ali slušao sam Martyja. On zna posao. I slušao sam ga jer mi je posao postajao sve važnijim. Ne samo zbog činjenice da sam sada bio slobodnjak, odnosno sam svoj poslodavac. Ne zbog toga što mi se činilo da iz godine u godinu moram plaćati sve više računa. Pravi razlog zbog kojeg sam toliko radio bila je činjenica da sam u svojem poslu bio dobar. To sam radio najbolje.
Znao sam s urednicima koji naručuju programe, produkcijskim koordinatorima i potencijalnim zvijezdama. Znao sam razgovarati s takvim ljudima, navesti ih da obave potrebne poslove. Vizažistice u suzama, mrzovoljni tehničari, pijani rasvjetljivači. Sve sam to već vidio. Goste koje je obuzela trema, goste koji su se na snimanju pojavili pijani, goste koji bi se paralizirali kada se iznad kamere uključi crveno svjetlo. Ništa od toga nije mi bilo novo i strano. Bio je to moj svijet i u njemu sam boravio jer se nigdje drugdje nisam osjećao tako ugodno.

Čak i ako imate samo jednu emisiju, televizija zahtijeva prekovremeni rad. Rana jutra i duge noći, sastanci u vezi scenarija, probe. Previše kave i premalo prirodnog svjetla. Neki se put nisam mogao sjetiti zašto toliko radim. A onda bih se ipak sjetio.
Toliko radim zbog Pata, dakako. I zbog Cyd i Peggy. I zbog svoje mame, sada kada više nema tate. Osim toga, što god rekla moja žena, nisam se mogao oteti dojmu da radim i za svoje dijete.
Ne za onog dječačića koji živi s majkom, niti za djevojčicu koja živi sa mnom. Za svoje drugo dijete. Ono koje se još nije rodilo. Neka mlada žena bez kucanja ude u Martyjev ured. Bila je to jedna od nekoliko vitkih mladih crvenokosi! žena koje su radile u Mad Mannu, žena koje su izgledale kao Siobhan dok se još nije udala. Ova se nagne preko Martyjevog divovskog stola i stane prekopavati po jednoj od ladica.
- Što je, srce? - reče Marty uz osmijeh. - Tražiš klamericu?

- Treba mi pilot za Šestero nadrkanih studenata u stanu. Za one tvoje Mađare. Marty izvadi ofucanu video-kasetu.
- Ideju prodajemo na sve strane - reče mi. - Imat ćemo Šestero nadrkanih kineskih studenata u stanu, Šestero nadrkanih poljskih studenata u stanu. Svijet se zabavlja do jaja.
Gledali smo kako se crvenokosa djevojka udaljava s kasetom.
- Idemo na piće u Veselog gubavca - reče Marty. - Ideš s nama, Harry? Mala ima i prijateljicu.
- Moram ići kući. Čeka me mali tulum.
- Zvuči dobro.
- Tulum za sedmogodišnje djevojčice.
- Onda jednom drugom prilikom. - Marty me otprati do vrata.
- Nemoj zaboraviti što sam ti rekao o tome da pijetao mora kružiti od kokošinjca do kokošinjca.
- Zapamtit ću. On me zagrli.
- Znaš što kod tebe ne valja, Harry? -Što?
- Vjeruješ u pravu ljubav. - Moj se stari prijatelj tužno nasmiješi. - A takve stvari redovito završavaju suzama.
To je trebao biti radostan događaj.
Nas četvero jedemo tortu. Cyd, ja, Peggy i Pat. Naša tek izmiješana obitelj uživa u desertu. No čim je u nekoliko zalogaja progutao svoj dio torte, moj sin, Pat, u dobi u kojoj ga neizmjerno zabavljaju sve tjelesne funkcije, slučajno se gromoglasno podrignuo.
- Ha! - reče on i stidljivo se nasmiješi. - To je već smiješno!
Peggy profinjenim pokretom obriše usne ubrusom. - Ne, zapravo nije uopće smiješno, Pat. Nego je odvratno. Nije li tako, mama?
Cyd se nasmiješi i njoj i njemu. - To je... no, dobro, nije pretjerano lijepo. Ali uvjerena sam da Pat to više neće raditi.
- Meni nije ni najmanje smiješno - reče Peggy, koja je za tako malenu djevojčicu već neobično uvjerljivo znala oponašati manje važnog pripadnika kraljevske obitelji.
- I uvjerena sam da velikome dječaku kakav je Pat to nije smiješno - reče Cyd - kada
malko bolje promisli.

Moj je sin u stanju šoka.
Znam da mu je jednostavno pobjeglo, da je na taj zvuk skrenuo pozornost jer je bio uvjeren da će izazvati opći smijeh i radost. I tada sam prvi, ali ne i posljednji put osjetio da me nešto razapinje. Činilo mi se da sam raspet između odanosti sinu i odanosti supruzi.
Iskreno govoreći, baš i nisam priželjkivao da mi sin podriguje, prdi i ispušta slične zvukove - takve točke neka čuva za svoje male bestidne prijatelje u školi koji bi svaki sličan ispad nesumnjivo nagradili mahnitim pljeskom i klicanjem, suzama bespomoćnog užitka i pljeskanjem po nogama. No kada sam vidio kako mu obrazi gore od poniženja, a u očima se skupljaju suze, skočio mije tlak.
Nije zaslužio da ga postiđuju. I to zbog jednog bezazlenog ispada.
- Još je mali - rekoh, obraćajući se Cyd. - Što si očekivala? Oscara Wildea? Neka pojede tortu u miru, može?
Peggy i Cyd pogledale su me s nevjericom. Moja supruga nije rekla ništa, samo je iznenađeno razrogačila prelijepe oči. No njezina se kći znalački podsmjehnula.
- O, Bože moj, netko nam je danas ustao na krivu nogu. Mama, mogu li, molim te, dobiti još komad torte?
Cyd odreže komad torte. Na vrhu su stajali sićušni mladenka i mladoženja. Jer to je bilo na našem vjenčanju. U braku smo bili manje od dva sata. I premda to tada još nisam bio uvidio, medeni je mjesec završio.

Dok sam još hodao sa svojom ženom, prema mojem je sinu bila upravo divna.
Cyd je s njim razgovarala o školi, od njega tražila stručno mišljenje o tome kakva je zapravo Fantomska prijetnja u odnosu na prva tri filma iz serijala Ratova zvijezda, pitala hoće li još sladoleda.
On se stidljivo smiješio toj visokoj strankinji s teksaškim naglaskom i meni je bilo jasno da prema toj ženi osjeća isto što i otac. Bio je lud za njom.
Cyd se držala kao da ga poznaje cijeli život, tog dječačića kojeg je zapravo upoznala kada se već spremao za školu. Nije mu pokušavala biti majkom, jer je već imao majku, i nije mu pokušavala biti prijateljem jer je ubrzo pronašao Bernieja Coopera. Nije forsirala povezanost s Patom - i upravo je zato njihov odnos funkcionirao. Izgledalo je kao da joj sve ide prirodno od ruke. Između njih se razvila iskrena toplina osjećaja i istinska naklonost, što je nadilazilo sva moja nadanja.
Cyd se prema Patu odnosila jednako opušteno kao prema svojoj kćeri, brižno i blago, ali se ipak nije ustručavala uspostaviti određena disciplinska ograničenja kada bi se izmaknuo nadzoru.
Do toga nije dolazilo često - kada ga je Cyd upoznala, Pat je bio drag, simpatičan i miran četverogodišnjak, a otkloni su se događali uglavnom kad bi se odviše uzbudio zbog neke igre povezane s Ratovima zvijezda. Skakanje po kauču u prljavim tenisicama i vitlanje plastičnim laserskim mačem... to su bili njegovi najstrašniji prijestupi.
I dok je razgovarala s mojim sinom, ta djevojka koja će mi postati suprugom, kada sam čuo naklonost u njezinu glasu, tu srdačnu, opuštenu prisnost kojom ga je obasipala, gotovo mi se vrtjelo od neizmjerne sreće i zahvalnosti.

No nakon vjenčanja trebalo mije više, to više nije bilo dovoljno. Znao sam da to nije pravedno, uopće nije, ali ta je potreba potjecala iz neke tajne odaje u mojem srcu i jednostavno je nisam mogao zanijekati.
Od trenutka kada su nas proglasili mužem i ženom, osjećao sam potrebu za time da ga voli.

Kod kuće su me dočekali glasna glazba, neobuzdani ples i more ženskih osoba visokih devedesetak centimetara, dotjeranih za zabavu.
Peggy je danas napunila osam godina.
Zidove njezine sobe prekrivale su slike najnovijih tinejdžerskih bendova, zgođušnih smrknutih dječaka izbrijane glave, zalijepljene preko postera s prizorima iz filma Pocahontas otprije nekoliko godina, a u mnogima od njezinih igara glavnu je ulogu imala lutka Brucie - službeni i stalni plastični pratitelj lutke Lucy.
No na svim Peggynim društvenim skupovima, spolove su sada odvajala stroga apartheidska pravila. Još prije dvije godine na tulum bi pozvala i Pata. Sada više ne.
Opreznim korakom probio sam se kroz dnevnu sobu prepunu malenih djevojčica koje su oponašale pokrete Kylie Minogue iz najnovijeg špota. Pod rukom sam nosio umotani dar iz Hamleysa. Kada sam joj ga predao, Peggy je teatralno razdragano raširila oči.
- Sretan rođendan, srce.
Ona podere omot i gotovo ostane bez dah.
- Balerina Lucy! - pročita, požudno guta' .ići riječi na ružičastoj kutiji. - Obožavat ćete je! Pogledajte kako je elegantna! Nije za djecu mladu od tri godine! Sitni dijelovi mogu izazvati gušenje! Sva prava pridržana! - Peggy me snažno zagrli. - Hvala, Harry! - Zatim mi vrati lutku. - Neka pleše! Neka I Cyd pleše kao Kylie!
I tako sam još neko vrijeme plesao s Balerinom Lucy. S njezinim se rukama nije moglo raditi bogzna što: ili su ukočeno stajale uz tijelo ili su se dizale u nekoj vrsti nacističkog pozdrava, ali špagu je radila zastrašujuće lako, jer joj je plastična zdjelica bila savitljiva kao u kakve porno-zvijezde.
Peggy mi je istrgne iz ruku da je pokaže jednoj od malenih prijateljica.
- Pogledaj, Agnes - reče. - Balerina Lucy. Sitni dijelovi mogu izazvati gušenje!
Fantastično!
Cyd je bila u kuhinji, s majkama. Ne znam što se dogodilo s očevima, ali oni su svakako bili negdje drugdje. Moja je supruga pokrivala pladanj s mini-sendvičima i grickalicama prozirnom folijom. Vodila je malu tvrtku za catering pa je naša kuća uvijek bila prepuna hrane koju će jesti netko drugi. Prišla mi je i poljubila me u usta. - Kupio si joj Brucieja DJ-a iz Ibize?
- Rasprodan. Dobit će ih tek idući tjedan. Umjesto njega, kupio sam Balerinu Lucy.
- Nikad nemaju Brucieja - reče jedna od majka. - To mi ide na neku stvar.
- Možda ne bismo trebali poticati to s Lucy - rekoh.
Sve majke pogledale su me bez riječi. Većina ih je bila dobrih nekoliko godina starija od Cyd. Moja je supruga dobila dijete negdje oko dvadeset pete. Kao i ja. Mnoge od ovih majki čekale su da se kazaljke biološkog sata približe ponoći.

- A zašto, zaboga? - upita jedna od njih, tonom koji je više nego jednom paralizirao cijelu konferencijsku sobu punu sredovječnih menadžera tako da su im se muda stisnula od straha.
- No, dobro - rekoh ja, dok sam nervozno pogledavao prijekorna lica. - Ne mislite da cijela ta priča s Lucy i Bruciejem samo potiče nezdrave spolne stereotipe?
- Ja mislim da je Lucy odličan uzor - reče jedna majka.
- I ja - dometne druga. - Održava dugotrajnu i stabilnu vezu s Bruciejem.
- Radi - reče treća. - Zabavlja se. Putuje. Ima puno prijatelja.
- Svira. Pleše. I k tome je još princeza.
- Živi vrlo punim i kvalitetnim životom - reče moja supruga. -Voljela bih se mijenjati s njom.
- Ali... ali... - zamucao sam - ne odijeva li se kao neka fufica? Samo da ugodi muškarcima? Nije nekako malo... mala droljica?
Zatišje pred oluju.
- Droljica?
- Lutka Lucy?
- Ona je u vezi sa svojom seksualnošću! - rekle su uglas. Ispričao sam se i povukao u svoju radnu sobu u potkrovlju. Nešto u vezi s tim majkama potpuno me zbunjuje. Sve su obrazovane, inteligentne žene, odrasle na feminističkim knjigama Germaine Greer i Naomi Wolf, žene koje su odvažno zakoračile u svijet i zaradile velik novac uspješnim karijerama, nerijetko podižući djecu posve same.
No, dok su se igrale se u Lucynim kućama, njihove su se djevojčice pretvarale da pripadaju posve drugoj vrsti žene. Kuhale su, pospremale i čistile, i nestrpljivo iščekivale kada će se Brucie, taj DJ iz Ibize, udostojati doći kući.
Peggy i njezine prijateljice, djeca rođena devedesetih godina, bile su samouvjerene i pribrane djevojčice koje kao da su svaki sat proveden u budnome stanju parodirale staromodne ženske vrline. Vole modu, obožavaju svečano odijevanje, znaju sve o trenutačno najpopularnijim pjevačicama i manekenkama. Cipelama su tako opsjednute da bi se pred njima posramila i Imelda Marcos. Satima i satima pomno se dotjeruju, poziraju, gube se u vlastitome odrazu u ogledalu. Neprestano vježbaju tehnike šminkanja - sedmogodišnje i osmogodišnje djevojčice i već su ovisne o kozmetici, nakon dvije godine provedene u školi, već na svježu, besprijekornu kožu stavljaju jeftine kreme i sredstva. Težile su onome od čega su njihove majke pobjegle. Sanjarile o ulozi kućanice iz pedesetih godina. Možda su zbog toga njihove majke tako često bile na rubu da izgube živce.
Moja je žena uspjela pogoditi ravnotežu. Bila je čudesna majka, ali je vodila i svoj mali biznis koji je u posljednje vrijeme išao sve bolje, znala je i zaraditi novac, i brinuti se za dom i obitelj i to tako da je izgleda kao nešto najprirodnije na svijetu.
Bio am beskrajno ponosan na nju.
Kada sam skupio dovoljno hrabrosti i spustio se u prizemlje, sve su majke već otišle, zajedno s djecom. Cyd i Peggy iz saga su vadile raznobojne papiriće i zastavice.
- Jadni Harry - reče moja supruga kroza smijeh. - Izgnjavile su te? Peggy podigne pogled i nasmiješi se. - Što je Harryju?
- Jednostavno se ne može naviknuti na svijet u kojem glavnu riječ vode žene - reče moja žena.

A to je bila istina. Prvih trideset godina života proveo sam u obiteljima u kojima je muškaraca bilo dvostruko više nego žena. Prvo smo bili moj tata, moja mama i ja, a poslije Gina, Pat i ja. Sada sam se našao u manjini.
Cyd ispruži ruke prekrivene uskim papirnim vrpcama svih mogućih boja.
- Dođi, ljepotane, zapleši sa svojim curama.
Neki put imao sam osjećaj da je moj svijet nalik na ona upozorenja na kutijama -
sitni dijelovi mogu izazvati gušenje.
No dok smo Cyd, Peggy i ja plesali uz Kylie Minogue, na samome završetku proslave, gazeći po ostacima rasprsnutih balona i rođendanskih ukrasa, komadićima torte ugaženima u parket, glasno smo se smijali, smijali od čistog, nesputanog užitka i radosti, smijali se toliko da smo jedva uspijevali pjevati “Can't Get You Out of My Head.”
I odjednom, za promjenu, čini mi se da živim punim i kvalitetnim životom, baš kao Lucy.

Četiri

Moja majka i dalje je spavala s upaljenim svjetlima.
U kući u kojoj je provela veći dio bračnog života, u kojoj je bila mlada supruga i majka, kući koja joj je tako dugo bila dom, noću je pokušavala spavati uz jarko svjetlo svih rasvjetnih tijela u spavaćoj sobi.
- Nikako ne mogu zaspati, Harry. Samo tako ležim, u ruci držim Hello! uz Radio 2 koji svira vrlo tiho... susjedi su tek dobili bebu, rekla sam ti? Mala je lijepa kao slika... i čim zaspem, odmah se budim. Neobično, zar ne? Stvarno čudno...
- Nije uopće čudno, mama. Ne možeš spavati jer ti žarulja od sto svijeća blješti točno iznad glave. To je jedna od tehnika uskraćivanja sna. Oblik mučenja.
- Ah, ne znam baš, srce moje.
- Naravno da ne možeš spavati. Ne možeš spavati jer ne gasiš svjetlo. A da probaš spavati bez svjetla? Možeš pokušati samo jednom, mama? Molim te...
- Oh, to ne bih mogla - reče ona. Gladila je zlatnu zvonoliku kosu mojega sina koji sjedi na podu između nas i nešto traži u televizijskom rasporedu. - Ne bih mogla cijelu noć ležati u tami. Bez tvog tate... nikako.
Mojeg oca u to vrijeme nije bilo već dvije godine.
Prošle su dvije godine otkako je ležao u onom bolničkom krevetu, uma smućenog boli i analgeticima, posve pokleknuo pod naletom bolesti. A meni se činilo kako uopće nema sumnje da će njegov rak pluća usmrtiti i njega i nju. Imao sam dojam da moja majka bez njega jednostavno neće biti u stanju živjeti. No bile su izdržljivije nego što su izgledale, te žene poput moje majke, doživotne supruge, savjesne kućanice koje su samo jednom u životu pokazale sklonost pobuni: kada su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete nosile minice. Žene poput moje majke stvorene su da budu u stanju preživjeti sve, baš sve. Čak i svoje muževe, te okorjele muškarčine. Istina, ne može spavati bez svjetla. Ali može živjeti bez njega. To je već dokazala.
Moji roditelji tako su dugo nalikovali na jedinstveni organizam - Paddy i Elisabeth koji su prevalili dugačak put od tinejdžerske ljubavi do brižnog djeda i bake, veličanstveno putovanje koje danas prijeđu tek rijetki bračni parovi - da nikako nisam mogao zamisliti jedno bez drugoga.
Znao sam da moj otac ne bi mogao živjeti bez nje. Da je ona svijet napustila prva, to bi ga doslovce do tuklo, oduzelo mu glavni razlog postojanja. Oduvijek sam pretpostavljao i da ona neće moći živjeti bez njega.
I prevario sam se.
Moja je majka potekla iz posljednje generacije žena koje su očekivale da će se za njih brinuti muževi. Nije joj bilo nimalo neobično što ocu prepušta upravljač automobila, što on zarađuje za život, što sjedi u velikome naslonjaču, vraća se s posla i proždire večeru poput poglavice plemena koji se kući vratio iz ratovanja.
No u poznijoj dobi, u ulozi udovica, pokazalo se da mamin naraštaj posjeduje i crtu neovisnosti koju im nitko nikada nije priznavao. Sve te domaćice iz pedesetih i šezdesetih godina, sve mladenke iz doba neimaštine, posljednja generacija žena koje su djeci same izrađivale odjeću - ispod praktičnih vesta na kopčanje pastelnih boja, bile su od čelika.

Mama nije umrla. Tatina smrt nije ju ubila. Odbacila je mogućnost da njegova smrt ujedno bude i njezina smrt.
Viđala se s prijateljicama uz kavu i kolače, razmjenjivala tračeve s pripadnicama nestalne društvene skupine koju je jednostavno zvala “cure iz busa”, plela široke pulovere za susjedino novorođenče, za malu ljepoticu u susjednoj kući - mojoj su mami sva mala djeca bila “lijepa kao slike” - i slušala Dolly Parton na Sonyjevoj mini-liniji odvrnutoj do daske.
- Predivan glas - govorila bi za Dolly Parton. - Predivan stas. Svakodnevno je nazivala svoju gomilu braće - bilo je gotovo nemoguće dobiti je na telefon, linija je vječno bila zauzeta - i brinula se oko njihova posla, djece, zdravlja.
Mama je živjela bez mojeg oca, muškarca oko kojeg je izgradila cijeli svoj svijet. Svoj život sada je živjela bez njega. To mi se činilo nevjerojatnim. Njoj, imao sam nekako dojam, također.
Bol zbog očeve smrti doslovno ju je izludjela. Plakala je u samoposlugama, u autobusu, uvijek u pogrešnome trenutku. Nije se mogla suzdržati. Plakala je i plakala sve dok suze nisu presahnule. Ali nekako se nosila sa svime, borila se. Štoviše, naučila je zagristi u život, brinuti se za sebe, ponovno se smijati.
- Još sam živa - voljela je naglašavati.
Osim svjetla upaljenog cijelu noć - što je mislila da će joj se dogoditi u tami? - moja je mama nastavljala živjeti. Ne normalno, kao i uvijek, jer toga sada više nije bilo, nego u svijetu koji se promijenio, u svijetu u kojem više nije bilo njezinog voljenog Paddyja. I to stoga što je moja majka žena koja nije voljela samo mojega oca. Voljela je ljude. Razne ljude, gotovo sve ljude.
Mlade susjede i njihovu novu bebu. Staricu na suprotnoj strani ulice, moju tetu Ethel, koja mi zapravo uopće nije teta, koja je bila mlada supruga i majka kada i moja mama, u jednom gotovo posve drugom životu.
Voljela je stare prijateljice s kojima se viđala u novome Starbucksu u glavnoj ulici prigradskog naselja u kojem je proživjela cijeli život. I obitelj. Svu braću, čiji se broj tek sada počeo smanjivati. Njihove žene. Njihovu odraslu djecu, koja već i sama imaju djecu. A tu sam još bio i ja, njezin jedinac.
Ali od sviju moja je majka voljela svojeg unuka. Svojeg Pata. Moj je sin bio najvažniji razlog zbog kojeg je nastavila živjeti i nakon što je moj stari umro.
- To je ljubav mojega života, zar ne, prelijepi moj maleni? Srce moje malo. Moj se sin strpljivo smiješio i istodobno posezao za daljinskim.
Moja je majka imala osobit dar, jednu gotovo genijalnu crtu: uz nju bi se čovjek osjećao voljeno. Ne samo zbog toga što je u sve razgovore ubacivala mnoštvo izraza nježne naklonosti, sva ta srca, dušice, ljubavi, ljepotice i anđele, što joj je bilo prirodno, kako njoj, tako i svim ženama njezina podrijetla i naraštaja. Svojim je držanjem svakom pokazivala da je važniji od svega na svijetu, čak i ako mu je samo skuhala čaj, ili ga pogladila po kosi, ili mu isplela nešto što će nositi isključivo kada se bude viđao s njom.
Nije se baš moglo reći da je vesela udovica - previše dana proboravila je na groblju, a ja sam se pribojavao da će sa svjetlom spavati zauvijek - ali moja je mama naučila nastaviti živjeti. Očeva je odjeća i dalje visjela u ormaru, još nije bila spremna za Caritas, no njegov duh nije opsjedao ovu kuću.
Moja ju je mama napokon ispunila vlastitim duhom.

Više nije bilo mirisa duhan Old Holborn i Old Spicea. Više nije bilo tamnog piva na hladnjaku i boce irskog viskija na malenoj komodi koju smo zvali bifeom. Promijenila se i glazba. To sam primjećivao više od svega. Po tome sam zapravo znao da je duh mojeg oca zauvijek odletio.
Ušao sam u kuću u kojoj sam još uvijek bio dijete i više nisam čuo Sinatru, Deana Martina i Nata Kinga Colea. Nisam čuo nijednu od starih pjesama - Sammvja Davisa Jr. dok jeca “What Kind of Fool Am I?” Franka iz razdoblja kada je snimao za Capitol, 16 najtraženijih pjesama Tonvja Bennetta, albume s glazbom iz filmova i predstava koji su pokrivali razdoblje od Oklahome! do Priče iz West Sidea.
Mama je cijelu tatinu zbirku dala meni. Ona je imala svoje ploče.
Moja je majka obožavala countrv. Pjesme s pričom i melodijom, stvari koje su vam točno govorile što je što. Vesele pjesme. Tužne pjesme. Pjesme za ples, piće, oplakivanje izgubljenog muškarca. Bila je luda za tim nazalnim, plačljivim stvarima iako nisam imao pojma je li ih voljela oduvijek ili je tek nedavno postala sklona Dolly Parton, Tammy Wynette i Patsy Cline. U ovoj je kući DJ uvijek bio moj stari. MC Paddy Silver i njegove razuzdane plejke. Toga više nema.
Majka je u posljednjih nekoliko godina pretrpjela dva teška udarca. Ostala je bez mojeg oca, čovjeka kojeg je voljela od trenutka kada se u njezinom domu u East Endu pojavio s jednim od njezine braće nakon treninga u obližnjem boksačkom klubu. Ostala je bez muškarca kojeg je voljela cijeli život, tog neobuzdanog mladića, snažnog muškarca koji se naučio blagosti. Izgubila ga je zbog raka pluća, izgubila ga zbog neumoljivosti vremena.
I premda to gotovo nisam bio u stanju priznati ni sebi, a kamoli njoj, na neki je način izgubila i unuka.
Otkako sam se razveo, stvari više nisu bile jednostavne kao ranije. Sad kad Pat živi s majkom, a ne živim ni s njim ni s njom, moj sin više ne može tako lako sate i sate provoditi s bakom.
Iz dna duše želio sam da je drukčije. Volio bih da je sve jednostavno kao prije, dok sam još bio s Ginom i dok je moja majka Pata viđala neprestano, ili čak i kasnije, dok je Gina iskušavala sreću u Japanu, nastojala povratiti svoj nekadašnji život, a ja sam se sam brinuo za Pata, kada nam je moja mama obojici bila poput majke. Žalio sam što sve nije lako kao nekada, jer sam znao da je Pat središte svijeta moje majke. Ali tako više neće biti nikada. Središte svijeta nepovratno se premjestilo.

Eto koga uvijek previđamo u razvodima. Bake i djedove. Starce koji obožavaju djevojčice i dječake koje su na svijet donijela njihova vlastita odrasla zbrkana djeca uspjevši unatoč greškama stvoriti savršenstvo. Nakon razvoda, djedovi i bake imaju osjećaj da sva bezuvjetna ljubav koju mogu pružiti odjednom više nikom ne treba.
I stoga sam se trudio. Davao sve od sebe i pretvarao se da je središte svijeta ondje gdje je oduvijek i bilo. Pola vremena provedenog s Patom boravio sam kod svoje majke. Uskočili bismo u automobil i odvezli se u Essex, cestama koje sam poznavao oduvijek.
Tih sam se ulica i cesta sjećao iz doba kada sam se vraćao iz bakine kuće u East Endu, usnuo na stražnjem sjedalu Morris Minora, auta koji je vozio moj stari. I te sam ceste poznavao kao tinejdžer, kada sam jurcao uokolo u svojem Escortu i nastojao impresionirati djevojku bujne kose koja je sjedila do mene. I još kasnije, kao suprug i otac, dok sam vlastitu malenu obitelj vozio u posjet ponosnim roditeljima. I još puno

kasnije, dok sam se tim cestama vozio u svojem sportskom dvosjedu, a Pat se pokraj mene, borio protiv sna, patio za mamom i o tome šutio.
Poznavao sam te ceste. Sjećao sam se kako sam se njima vozio u posjet ocu, gledao kako ga bolest sve više slama, kako moj tata umire, tim cestama došao sam na njegov pokop. Sve te vožnje automobilom iz Londona u Essex, s ruba grada na rub mora, kao mjera mojeg života, vožnje na kojima nikada nisam zamišljao što sada slijedi, na kojima nikada nisam sanjario.
Sada smo se Pat i ja tim cestama ponovo vozili mojoj majci, u kuću u kojoj ona spava s upaljenim svjetlima.
Gine više nema. Više nema mog starog. Cyd i Peggy zapravo nisu dio izleta u Essex, vožnje do tog čvrsto uhodanog dijela naših života. Moja nova supruga i njezina kći imaju svoj život u Londonu, tako da smo ih ondje ostavili čak i bez razgovora o tome.
Odrastanje, starenje. Čovjek sve to očekuje. Ali moja mala obitelj postajala je sve manjom i sve krhkijom. A za takvo što jednostavno nikada nisi spreman.
Pat se u kući u kojoj sam odrastao osjećao ugodno. Imao sam dojam da se nešto napeto duboko u njemu ondje opušta. U staroj kući proveo je veći dio djetinjstva. Ondje nije bilo roditelja koji se svađaju, viču, plaču, odlaze svaki na svoju stranu. Nije bilo velikih potresa, nevjera ni bačenih mobitela, ovdje, na ovim širokim prostorima, na kojima grad konačno posustaje pred prirodom. Samo Ratovi zvijezda na kasetama i čaj, otvaranje hladnjaka bez traženja dopuštenja. Ugodno, jednostavno vrijeme provedeno na podu, uz poznate glasove koji pjevaju stare pjesme u vrtu iza kuće. A svaki trenutak tih lagodnih, opuštenih dana ispunjavala je jednostavna, bezuvjetna ljubav. Prvo ljubav mojih roditelja, potom samo moje majke. Ljubav je ostala.
- To je muškarac mog života. Je li tako, anđelu?
Moj se sin strpljivo nasmiješio i onda otišao na kat, da malo prekopava po stvarima. Ondje su bile njegove najstarije igračke, za mnoge od kojih je sada bio prevelik. Zbirka kaseta s Ratovima zvijezda, dakako, i hrpa stvari koje više ne želi gledati, snimke hrvačkih borba i Disnevjevi crtici, vrpce koje skupljaju prašinu, broje godine. Ovdje je imao i svoju sobu, gomilu odjeće i život. Zatvorenih očiju znao je doći od televizora do hladnjaka i natrag.
Ovdje je sve teklo lako i glatko. Neprirodni razgovori koje smo nedjeljom vodili uz Happy Meal jednostavno nisu bili potrebni. Sjedili smo zavaljeni pred televizorom, moj sin i ja, dok je moja mama kuhala ručak, koji je zvala objedom, ili večeru, ili čaj za koji je uvijek govorila isključivo “šalica finog čaja”.
Odbijala je našu pomoć sa šalicama, priborom i posuđem. Žene s kojima smo živjeli dobro su nas izdresirale, tako da smo Pat i ja svoj dio posla u kućama u kojima smo živjeli obavljali bez razmišljanja. Nitko nas nije trebao ništa moliti.
No moja majka za takvo što nije htjela ni čuti. U svojem domu pravila određuje ona, a jedno od njih govori da ona radi sve. Ona je šefica koja poslužuje. Njezina je riječ zakon, o načinu na koji radi jednostavno se ne pregovara. Znao sam je promatrati kroz maleni otvor za posluživanje, dok pjeva neku stvar Dolly Parton i u kuhinji zvecka posuđem. I došlo bi mi da je zagrlim, snažno i bez nelagode, onako kako je katkada grli moj sin.
Voljeli smo nju i voljeli smo biti ondje, jer nismo trebali razmišljati ni o čemu. Kakvo olakšanje - samo isključiti mozak koji je navikao na vječnu borbu s močvarom razvoda, novog braka i miješanih obitelji. Smije li uzeti Coca-Colu? Smije li gledati video? Smije li

otići od stola i mora li pojesti baš svu leću? Kako je dobro kada ne moraš razmišljati o tome što je dobro i zdravo. Ali to nikada ne potraje.

Nakon našeg nesretnog izleta u Pariz, počeo sam krajnje pedantno paziti na vrijeme. Kad smo se vraćali u London, kada sam Pata trebao dovesti majci, uvijek sam kretao ranije zbog eventualnih radova na autocesti A127, zastoja na M25, nedjeljne nogometne utakmice u sjevernom dijelu Londona. Jednostavno nismo smjeli još jednom zakasniti.
- Vrijeme je za polazak kući, srce - kažem sinu. A on me pogleda onako kako nijedan sedmogodišnjak nikada ne bi smio gledati. Ovdje i baš ovdje, govorio je izraz lica mojega sina, osjećam se kod kuće više nego igdje drugdje.
Što je onda ona druga kuća?
Od moje majke otišli smo kada se počeo spuštati mrak, tako da sam znao da će ona uskoro upaliti svjetla i da će svjetla gorjeti cijelu noć, dok će mama ležati u krevetu i tiho pjevušiti pjesme Dolly Parton, da održi vedro raspoloženje, dok stara odijela mojega oca čekaju u ormaru, predragocjena da bi ih samo tako darovala siromašnima.

Pet

Gina me čekala na parkiralištu pokraj škole.
Bit će da je došla izravno s posla, jer je bila u ozbiljnom poslovnom kostimu, u visokim potpeticama, a u ruci je nosila staru aktovku. Izgledala je fantastično, onako kako poslovnu ženu zamišlja urednica nekog modnog časopisa, iako je bila mršavija nego što sam je pamtio. Moja je bivša supruga i dalje bila prelijepa, još uvijek žena za kojom se na ulici okreću. Ali izgledala je i neusporedivo ozbiljnije nego s dvadeset i kojom godinom.
- Oprosti što kasnim, Gina.
- Nema problema. Oboje smo uranili. - Ona me ovlaš poljubi u obraz i stisne mi nadlakticu. Izgleda da mi je oprostila Pariz. -Idemo do učiteljice, može?
Ušli smo u školsku zgradu i krenuli hodnicima koji su mi izgledali jednako kao i hodnici u mojoj školi prije sto godina. Dječji radovi na zidovima, miris kuhinje u velikoj ustanovi, prigušeni povici sa sata tjelesnog. Odzvanjanje smijeha, miris sredstva za dezinfekciju i prljavštine. Do ravnateljičina ureda došli smo a da nijednom nismo morali pitati kamo trebamo skrenuti. Nije nam bilo prvi put da nas pozivaju u školu.
Patova ravnateljica, gospođica Wilkins, bila je mlada žena blijedog lica i vrlo svijetle kratke kose. S obzirom na tu eminemovsku frizuru i moderne tenisice izgledala je premlado za taj posao, kao da je i sama tek završila školu. No ovdje se do promaknuća dolazi brzo. Patovu školu okruživala su neugodna stambena naselja i mnogi nastavnici jednostavno nisu bili u stanju izdržati pritisak.
- Gospodin i gospoda Silver. Uđite.
- Gospodin Silver i gospoda McRae - reče Gina. - Hvala. Gospođica Wilkins smekšala nas je uobičajeno utješnim uvodom - naš je sin vrlo drag dječak, dobar i simpatičan, a podjednako ga vole i nastavnici i djeca. I nakon toga prešla je na razlog zbog kojeg nas je pozvala.
Posve se i krajnje izmaknuo svakom nadzoru.
- Pat nikada nije nepristojan ili nasilan - reče gospođica Wilkins. - Nije kao neki drugi dječaci. Sve radi s osmijehom.
- Zvuči kao da je omiljen - rekao sam. Nikako nisam bio u stanju prestati ga braniti.
Uvijek bih osjećao potrebu reći nešto pozitivno.
- I bio bi. Samo kada bi cijeli sat bio u stanju ostati na svome mjestu.
- Ide u šetnje - reče Gina, koja je nervozno grickala nokat na palcu, tako da mi se na trenutak učinilo kao da je ona zbog nestašnog ponašanja pozvana ravnateljici. - To je, zar ne? Hoda uokolo po učionici. Brblja s drugom djecom. Brblja dok oni pokušavaju nešto raditi. - Ona me pogleda. - Ovo nam nije prvi put. Ni slučajno.
- Smijem li vas pitati nešto osobne prirode? - reče gospođica Wilkins. Možda i ima drukčiju frizuru, ali ipak zvuči kao svaka nastavnica koju sam ikada upoznao.
- Svakako - reče Gina. Trenutak oklijevanja.
- Je li razvod bio vrlo stresan?
- A koji nije stresan? - uzvratio sam ja.

Krenuli smo hodnikom za gospođicom Wilkins. Na debelim vratima svake učionice bio je maleni kvadratni prozor. Poput špijunke na ulazu u zatvorsku ćeliju. Albino glava gospođice Wilkins nekoliko je trenutaka zaskakutala ispred jednog prozorčića, a onda se udaljila za korak. Smiješila se, ali nekako smrknuto, prinoseći kažiprst usnama. Gina i ja zavirili smo u učionicu u kojoj je bio naš sin.
Odmah sam ga uočio. Čak i među tridesetak šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka, od kojih su neki imali istu bujnu kosu, dok su baš svi bili u istim zelenim puloverima koji su ovdje služili kao školska uniforma, nije mi mogao promaknuti.
Pat je bio u središnjem dijelu učionice, nadvijao se nad neki crtež, baš kao i svi ostali učenici. A ja sam pomislio kako mu se kosa uvijek sjaji, kao iz neke reklame za regenerator, čak i kada bi joj dobro došlo pranje.
Učiteljica je na ploči bila nacrtala Zemlju, krug od krede izgubljen u beskrajnom tamnom prostoru s jedva prepoznatljivim nejasnim linijama koje su označavale kontinente. Iznad crteža je nešto pisala. Naš svijet.
Sva su djeca koncentrirano crtala. Čak i Pat. I još nekoliko trenutaka mogao sam samog sebe zavaravati da je sve u redu. U tom prizoru bilo je nečeg dirljivog. Budući da su djeca, dakako, potekla iz svih mogućih etničkih skupina ovoga svijeta. No poteškoća je bila što se moj sin bio nadvio nad tuđi crtež. Pomagao je nekoj djevojčici s bojicama.
- Pat? - reče učiteljica, okrenuvši se od ploče. - Oprosti... Već sam te molila da ostaneš na mjestu, zar ne?
Nije se uopće obazirao na njezine riječi. I dalje je, zračeći fakinskim šarmom, stidljivo vireći ispod zlatnih uvojaka, klizio između klupa, nadvirivao se ostaloj djeci preko ramena, blistavo se smiješio i tiho mumljao djeci koja su se usredotočila na naš planet.
- Da - reče Gina, a ja je nisam morao pogledati kako bih se uvjerio da suspreže suze. -
I da odgovorim na vaše pitanje: Razvod je bio vrlo stresan.
Te stvari obavljali smo zajedno.
Nije dolazilo u obzir da samo jedno od nas dođe u školu, sasluša predavanje neočekivano uštogljene ravnateljice-pankerice i sasvim se sam grize od brige zbog na,šeg sina.
Oboje smo njegovi roditelji, gdje god živjeli, i ta činjenica nikada se neće promijeniti.
To je bio naš stav.
Gina je u tim stvarima bila tisuću puta bolja od mene - nije osjećala potrebu da Pata bez prestanka brani, uvijek je komunicirala s osobljem, otvoreno govorila o našim osobnim problemima, svakome tko bi pokazao i najmanje zanimanje istresla sve naše prljavo rublje koje je dosada već valjda staro i izlizano. A ja sam sve uzimao k srcu daleko više od nje. Ili barem dopuštao da me više deprimira. Jer sam duboko u sebi za Patove probleme u školi također krivio razvod.
- Razvedri se, Harry, prerast će i tu fazu - rekla mi je Gina uz kavu. Tako mi to radimo. Nakon što nas svakih nekoliko tjedana dovuku u školu, odlazimo u mali kafić u Upper Streetu. Ovamo smo svraćali u dobrim starim vremenima, prije Pata. Sada su te prijepodnevne šalice cappuccina krajnji domet našeg zajedničkog društvenog života. - Dobro je dijete. Svi ga vole, pametan je. Samo mu je teško sjediti na mjestu. Ne može se prilagoditi i smiriti. To nije sindrom smanjene pozornosti ili kako ga već zovu. Samo ima problema sa sjedenjem na jednom mjestu.

- Gospođica Wilkins misli da smo krivi mi. Misli da smo ga jako zeznuli. I možda ima pravo, Gina.
- Svejedno je što misli glupa gospođica Wilkins. Važna je samo Patova sreća.
-Ali Pat nije sretan, Gina.
- Kako to misliš?
- Nije sretan otkako... znaš. Otkako smo prekinuli.
- Promijeni ploču, Harry.
- To stvarno mislim. U njemu više nema one iskre. Sjećaš se te prelijepe iskre? Čuj, ne krivim ni tebe ni Richarda.
- Richard je više nego dobar očuh. - Kad god spomenem da razvod možda baš i nije donio našemu sinu nepomućenu radost, ona se uvrijedi. - Pat ima sreće što ima očuha kakav je Richard, čovjeka kojem je stalo do njegovog školovanja, koji ne želi da se dječak neprestano druži isključivo s laserskim mačem i nogometnom loptom, koji želi da se počne zanimati za muzeje.
- I Harryja Pottera.
- A što fali Harryju Potteru? Harry Potter je divan. Sva djeca obožavaju Harryja Pottera.
- Ali jadni se mali mora uklopiti. Mislim, Pat. Ne Harry Potter. Kamo god krene, mora se uklapati. To nisi zapazila? Kada je s tobom i Richardom. Kada je sa mnom i Cyd. Uvijek mora paziti što radi. To valjda možeš priznati, ne?
- Nemam pojma o čemu govoriš.
- Opušten je jedino kada je s mojom mamom. Djeca se ne bi trebala prilagođavati. Zahvaljujući našem dramoletu, Pata je zapala sporedna uloga u vlastitom djetinjstvu. A to ne zaslužuje nijedno dijete.
O tome nije željela slušati. I ne zamjeram joj. I ja bih više volio da mogu misliti kako školski problemi našega sina nemaju nikakve veze s nama, nego sa činjenicom da je lijen kao magarac. Ali to jednostavno ne mogu vjerovati. Kada je u školi, itea crve u guzici jer želi da ga svi vole, jer treba ljubav. I znam da to ima nekakve veze sa mnom i mojom bivšom suprugom. Možda ima veze samo s nama. Kako da se ne pitam kakav bi bio da smo ostali zajedno?
- Razmišljaš kada o prošlosti?
- Kako misliš?
- Nedostajemo li ti kada mi? - upitao sam, prelazeći granicu dopuštenoga. - Tek tako, s vremena na vrijeme? Onako malo, mrvicu?
Ona mi se umorno nasmiješi preko cappuccina od kojeg je već odustala. Ni u kavi ni u njezinom osmijehu više nije bilo topline.
- Mi? Misliš ono kada sam neprestano bila sama kod kuće dok si ti glumio velikog igrača u glamuroznom svijetu televizije?
- Ne, to zapravo nije...
- Misliš na ono kada si ti išao na svoje prezentacije i tulume, službene dužnosti, dok sam ja bila nevidljiva žena jer sam se brinula za našeg sina, umjesto da budem voditeljica u nekoj usranoj emisijici?
- No, da, ali ja sam zapravo mislio na...

- I ljudi su mislili da manje vrijedim jer podižem dijete... a to što sam radila zapravo je bio najvažniji posao na svijetu. Govorila sam ljudima da sam kućanica, a neki od njih čak su se i smiješili, Harry, nekima je to bilo smiješno, mislili su da se šalim.
Oh, ne, nećemo valjda o svemu ispočetka.
- Platit ću, može?
- A smiješno je zapravo što sam imala diplomu o kakvoj su ti karijeristički idioti mogli samo sanjati. Smiješno je što sam odlično govorila dva jezika dok većina tih kretena nije posve svladala ni engleski. To da mi nedostaje? Ne, Harry, nimalo, kad si već spomenuo. I ne nedostaje mi spavanje u našem krevetu, dok naš mali spava u susjednoj sobi, a ti negdje ševiš neku pripravnicu.
- Znaš što sam mislio. Samo da je sve bilo nekako jednostavnije. I ništa više. Nema potrebe izvlačiti sve te stare...
- Ne, ne mogu reći da mi nešto od toga nedostaje. A ni tebi ne bi trebalo nedostajati. Ne bi ti trebao nedostajati nekadašnji život, jer se on temeljio na laži. Ako te baš zanima, sada mi je dobro i ovako mi se sviđa. U tome je razlika između tebe i mene. Menije sada dobro. Sviđa mi se život s Richardom. Za mene su ovo dobra stara vremena. A ti bi trebao biti zahvalan, Harry.
- A zašto, molim?
- Jer Pat ima očuha kojem je do njega istinski stalo. Neki su ljudi na njegovom mjestu skloni zlostavljanju. Neki su nasilni. Mnogi potpuno nezainteresirani.
- Trebao bih biti zahvalan što mi ne zlostavljaju sina? Molim te lijepo, Gina...
- Trebao bi biti zahvalan što je Richard predivan, brižan čovjek koji Patu želi samo najbolje.
- Richard ga pokušava promijeniti. A Patu ne trebaju promjene. Sasvim je dobar i ovakav.
- Pat nije savršen, Harry.
- Ja nisam savršen.
- Oh, Harry. To svi dobro znamo.
Još smo se nekoliko trenutaka bijesno gledali, a Gina je zatim zatražila račun.
Poznavao sam je dovoljno dobro da znam kako ne smijem ni pokušati platiti.

Uvijek bi bilo tako - jedno drugome pružali smo potporu, nastojali biti prijatelji, a onda se, kao dodatak, međusobno izluđivali. Kao da se ne možemo suzdržati. Na koncu smo si uzajamno digli tlak čačkanjem po starim ranama, a bliskost pretvorili u nepodnošljivu klaustrofobiju.
Znao sam da sam je danas naljutio. I upravo mi je zato novost koju je priopćila dok smo odlazili prema automobilima zazvučala kao čin vrhunske okrutnosti i pakosti.
- Ništa više nije važno - reče ona. - Problemi u školi. Sva ta naporna sranja iz prošlosti s kojima se neprestano natežemo. Više ništa nije važno, Harry.
-O čemu ti to..?
- Idemo u Ameriku.
Samo sam nepomično piljio u nju.
- Već ti neko vrijeme želim reći. Ali nije bilo definitivno. Sve , do ovog tjedna. Nekoliko sam trenutaka razmišljao o njezinim riječima. Ali nisam ih shvaćao. Ne još.

- Na koliko? Ne kažem da bi za Pata bilo loše da par tjedana izostane iz škole. Moglo bi mu čak i koristiti. Možda mu je potreban upravo mali predah. Trenutno ionako ne uče baš bog zna što.
Moja je bivša samo odmahivala glavom. Nije mogla vjerovati da tako sporo kopčam.
- Ma daj, Harry.
I dok smo tako stajali na pustom školskom parkiralištu, napokon sam počeo shvaćati. Napokon mi je sinulo da moja bivša supruga može činiti što god joj se prohtije. Kako sam samo bio glup i naivan.
- Čekaj malo... Reci mi da misliš na odmor, Gina. Reci mi da govoriš o Disneylandu i Floridi...
- Govorim o odlasku iz Londona, Harry. I selidbi u inozemstvo. Onamo se selimo trajno. Živjet ćemo u Americi, Harry. Richard, ja i Pat. Richardu istječe ugovor, a ovdje se zapravo i nije smirio i snašao...
- Richard se nije snašao? Richard? A što je s Patom? Kako će se on snaći, jebemti?
- Hoćeš, molim te, malo pripaziti na rječnik? Ima sedam godina. Djeca se lako prilagođavaju. Na sve se naviknu.
- Ali ovdje mu je škola. I baka. I Bernie Cooper.
- Tko je sada, dovraga... oh, mali Bernie. Bože, Harry, valjda će naći još nekog prijatelja. Stvar je u poslu, kužiš? Richard u Americi može dobiti bolji posao.
- Ali ti imaš posao ovdje. Pogledaj se, Gina. Konačno si ponovno došla do svog života. Zašto ga želiš samo tako odbaciti?
- Moj posao baš nije ono što sam priželjkivala. Uopće se ne služim japanskim. Čemu raditi za japansku tvrtku kada mi japanski uopće ne treba? Budi bez brige, ne mislimo živjeti u velikom gradu. Vlakom se iz Connecticuta na Manhattan stiže za samo...
- Budi bez brige? Ali kada ću ga viđati? A baka?

- Vidat ćeš ga neprestano. Školski praznici su beskrajni. Možeš ga posjetiti. Put od Londona do New Yorka više nije ništa. Koliko ono traje? Šest sati?
- Jesi o tome razgovarala s Patom? On zna da neće samo kratko posjetiti Mickeyja i
Minnie i odmah se vratiti kući?
- Još ne zna.
Odmahivao sam glavom, nastojao normalizirati ritam disanja.
- Ne mogu vjerovati da ga namjeravaš odvući na drugu stranu svijeta - rekao sam, iako to zapravo nije bilo točno. Sasvim sam fino mogao vjerovati. Počeo sam uviđati da je to oduvijek nosila u sebi, uvjerenost da je život bolji na drugom kraju interkontinentalnog leta.
Gina je taj osjećaj imala godinama - dok je još bila sama, nakon našeg prekida. I još uvijek tako misli. Nekoć se obećana zemlja zvala Japan. Sada Amerika. To je posve u skladu s njom, ta želja da počne ispočetka na suprotnoj strani svijeta. Oh, kako sam to lako mogao vjerovati.
-A što nedostaje Londonu? Po svemu pripada ovamo. Ovdje mu je obitelj, prijatelji...
Gina, ovdje je sretan.

Ona uzdigne ruke, dlanova usmjerenih prema nebesima, pokretom obuhvaćajući sve
- gospođicu Wilkins, probleme u školi, činjenicu da naš sin ne može jedan školski sat sjediti na istome mjestu, Pariz i pokvareni Eurostar, život u sjevernom Londonu.
- Ali očito nije. Život će ondje biti bolji. Svima. Ne želim da Pat ima djetinjstvo kakvo sam ja imala - vječno seljakanje, uvijek neki novi ljudi. Želim da ima djetinjstvo kao ti, Harry. - Ona položi ruku na moju podlakticu. - Moraš mi vjerovati. Želim samo ono što je najbolje za njega.
Bijesno sam povukao ruku.
- Ne želiš što je najbolje za njega. Ne želiš čak ni što je najbolje za tebe. Ni za onog debilnog gubitnika za kojeg si se udala.
- Pripazi malo...
- Želiš samo osvetu.
- Misli što god želiš, Harry. Stvarno mije svejedno što ti misliš.
- Ne možeš mi to učiniti, Gina.
Odjednom ju je obuzeo bijes. I ponovno sam uvidio da nikako ne bismo mogli obnoviti ono što je nekoć postojalo među nama. Možemo biti uljudni, pokazivati čak i naklonost, brigu za Pata, ali ljubav koja je nestala ne može se ponoviti. Jer je potrošena do posljednje kapi. Kako se ono kaže? U braku godinama, razvedeni zauvijek. To smo mi. Gina i ja, rastavljeni zauvijek.
- Ti nisi održao obećanja, Harry, ne ja. Ti si ševio uokolo, ne ja. Tebi je dojadio bračni život, Harry. Ne meni.
Odmahnula je glavom i nasmijala se. Pogledao sam lice te neznanke koje mi je bilo tako poznato. Moj je sin od svoje majke naslijedio blistavo plave oči, smeđe-plavu kosu, blago razmaknute zube. Nema sumnje da je to njegova majka, no ja je više ne prepoznajem.
- I sada ćeš ti meni govoriti što smijem, a što ne smijem, Harry? Odakle ti hrabrost? Vodim sina u inozemstvo. Počni se navikavati na tu činjenicu.
Tad je pritisnula tipku na ključu i dvostruki bljesci svjetala, kada se oslobodio sustav centralnog zaključavanja, kao da su se odrazili na njezinom vjenčanom prstenu.
Ne na prstenu koji je nosila dok je bila sa mnom. Na novome prstenu.

Šest


Nećeš mi odvesti Pata, gade jedan - rekao sam. - Da ti nije palo na pa,et da Pata vodiš u inozemstvo! Ostali za stolom pogledavali su čas Richarda, čas mene, ne znajući kako protumačiti cijeli prizor. Suprug rogonja? Svađa homoseksualnih ljubavnika? Očito Richarda ne poznaju dovoljno da odmah shvate što se događa pa im je on objasnio, ne odvajajući pogled od mene.
- Gospodin je otac mojega posinka - reče Richard. - Jadnog malog.
I na te sam se riječi izbezumio, oteo se svakom nadzoru i odletio preko stola, razbacujući peciva i malene srebrne posudice maslinovim uljem za koje sam gotovo siguran da ne postoje na skanskim farmama. Richardovi su kolege ustuknuli, već napola stali da se maknu od sukoba, ali dva su me konobara zgrabila prije nego što sam ga dohvatio. Počeli su me odvlačiti, dok mi jedan od njih prikliještio ruke uz tijelo, a drugi me pokušavao uhvatiti za ovratnik motociklističke jakne.
- Ostavi nas na miru - rekao sam ukopavajući pete u drveni pod posut piljevinom i pritom uspio, iako me konobar stezao, ispružiti ruku i ščepati laneni stolnjak. - Ostavi mojeg sina na miru, Richarde!
Konobari su bili jači od mene. Za razliku od Richarda, ja nisam satima dizao utege i znojio se na steperu. Osjetio sam kako me napušta i posljednji atom snage dok su me oni bez poteškoća odvlačili. Ali budući da sam još uvijek držao stolnjak, povukao sam ga za sobom, tako da je sve palo na pod uz užasan tresak: čaše, tanjuri puni zamamne tjestenine, otrgnuti komadi kruha, srebrne posudice s maslinovim uljem.
Sve je završilo na podu i njima u krilu.
I Richard je skočio na noge, napokon bijesan, pripravan iskušati svježe bicepse i dobro me premlatiti, dok su mu se niz hlače cijedili linguini s plodovima mora.
- Nećeš mi odvesti sina samo zato što nisi u stanju uspjeti u ovome gradu, Richarde!
- O tome odlučujemo Gina i ja.
- Ja sam mu otac, gade jedan. I uvijek ću biti njegov otac. To ne možeš promijeniti.
- Samo jedno pitanje, Harry. -Izvoli, idiote...
Gledao sam kako s rasporka umrljanog rajčicom uklanja kozicu.
- Koga je vraga uopće vidjela u tebi?
Za miješane obitelji prvi sam put čuo od Eamona Fisha. Što je već poprilično ironično, jer je Eamon bio najokorjeliji neženja kojeg sam znao. Njegova je samačka energija u to vrijeme rasla, ali mu još nije bila udarila u glavu.
Iako je bio moderan gradski dečko, Eamon je bio bolno staromodan po pitanju ljubavi, braka i sličnih stvari. Za to bi se moglo okriviti djetinjstvo u Kilcarneyju. Na brak je gledao kao pravi samac: istodobno i oprezno i romantično. Ali za Eamsna ipak mogu reći ovo: on me jedini upozorio u što ulazim.
- Harry, dobri moj čovječe - zazvao me sa suprotne strane prostorije u kojoj smo priredili svadbu. - Nas dvojica moramo razgovarati.
Gledao sam kako se probija kroz gužvu, u prolasku kima i smiješi se, uljudan i srdačan prema ljudima koji ga prepoznaju, zahvalan onima koji ga ne prepoznaju. Usku

čašu za pjenušac držao je visoko u zraku, da ništa ne prolije, a izgledao je još neurednije nego inače, košulja mu je virila iz hlača, šiške su mu padale na oči, a kapci na pola spušteni, ali posjedovao je onaj taman, naočit izgled Irca kao mladi Jack Kennedy, pa je čak i u pripitu stanju izgledao zavodnički, a ne izbljuvano. Zagrlio me i kucnuli smo se.
- U tvoje zdravlje. I tvoje dražesne mladenke. U zdravlje... kako se ono kaže? Tvoje miješane obitelji.
- Kakve obitelji? - još sam se smijao.
- Tvoje miješane obitelji. Znaš... miješane.
- A što je miješana obitelj?
- Ma, znaš... Velika obitelj. Kao u seriji Korak po korak. Kada muškarac i žena udruže svoje bivše obitelji i stvore novu. Znaš, Harry. Tip koji živi s tuđom djecom. Žena postaje mama djeci koju nije rodila. Miješana obitelj. Kao Korakpo korak. I ti, Harry. Ti i cijeli čopor. Bog vas blagoslovio, sve redom. - On mi se unese u lice i privuče me. - Sretno ti bilo, stari moj. Dođi, sjednimo na trenutak!
Pronašli smo miran stol u kutu i Eamon je istog trenutka iz sakoa u koji je još bio zataknut isluženi karanfil izvadio vrećicu od celofana. To je bilo novo. Koka. Kada sam ga upoznao, nije konzumirao ništa jače od točenog Guinnessa i pečenih svinjskih korica.
Nervozno sam pogledavao uokolo dok je Eamon istresao hrpicu bijelog praha na poleđinu naše pozivnice i stao je crnom Amexicom oprezno odvajati na debele bijele linije.
- Isuse, Eamone. Ne ovdje. Ne možeš šmrkati koku dok su oko tebe djeca. Barem se povuci u zahod. Nije ni vrijeme ni mjesto... - I tada mi je iz usta izišla jedna očeva rečenica, gotovo kao da je iz mene progovorio moj stari. - Umjerenost u svemu, Eamone.
On se na te riječi počeo smijuljiti. Smotao je novčanicu od deset funta.
- Umjerenost? Ti sada imaš... koliko? Trideset tri? Trideset dvije? A već si u drugom braku. Imaš sina koji ne živi s tobom i pastorku koja živi s tobom. Zato mi nemoj držati predavanja o umjerenosti, Harry. Kod tebe ništa nije umjereno.
- Ovdje ima djece. A tu je i moja mama. I moja teta Ethel.
- Tvojoj teti Ethel ne smeta, Harry. - Sada je već spretno ušmrkivao bijele linije. - Ona mi je ovo prodala. - Ponudio mi je smotanu, već pomalo vlažnu deseticu. Samo sam odmahnuo glavom, a on je pospremio drogu. - U svakom slučaju... čestitam, stari moj.
- Hvala.
- I ovaj put nemoj zeznuti.
- Što to znači?
- Drži noge na zemlji, a pimpek u hlačama.
- Oh, da, to je jedan od tradicionalnih bračnih zavjeta, ne? Anglikanskih, ako se ne varam...
- Ozbiljno ti govorim. Nemoj mi postati nemiran kada se smiri groznica. Nemoj misliti da drugdje cvatu ruže, jer ne cvatu. Zapamti da ne upravlja ona stvar tobom, nego ti njom.
Gledali smo kako nam se Cyd približava kroz pretrpanu prostoriju. Smiješila se i čini
mi se da nikada nije bila dražesnija nego u tom trenutku.
-I nemoj zaboraviti kako se danas osjećaš - rekao Eamon. -To je najvažnije. Znam kakav si, jer su svi muškarci isti. Zaboravljamo što nam je u srcu.

No više ga nisam slušao. Pomislio sam kako će to biti prava tragedija budem li trebao bračne savjete od drogiranog komičara. Ustao sam kako bih popričao sa suprugom.
- Izgledaš sretno - rekla je ona. - I više od toga.
- Hej! Više od toga! U tom slučaju nadam se samo da te neću razočarati.
- Ti me nikada ne bi mogla razočarati. Pod jednim uvjetom.
- Kojim?
- Da sa mnom plešeš.
- Tebi je lako udovoljiti.
I tako sam je zagrlio, osjetio dugačko, vitko tijelo u vjenčanici. Dok je Ella Fitzgerald pjevala “Every Time We Say Goodbye”, plesali smo savršeno skladno i, premda su posvuda oko nas bili prijatelji i članovi obitelji, sve dok se čula glazba ja sam vidio isključivo lice svoje supruge.
Policija me na koncu ipak pustila.

I Richard i vlasnik restorana odlučili su ne podići tužbu. Stoga sam se odvezao kući, misleći o svemu onome o čemu smo Cyd i ja razgovarali prije braka. Satima i satima raspravljali smo o krupnim pitanjima. Naš odnos počivao je upravo na tome. Na tome i na želji da se do besvijesti ševimo, dakako.
Razgovarali smo o roditeljima, tim staromodnim supruzima i suprugama koji su u brak stupali mladi, cijeli život ostajali zajedno, a smrt ih je prerano razdvajala. Razgovarali smo o svojim roditeljima, ne tek stoga što smo ih voljeli, nego i zato što smo i mi htjeli imati takav brak.
Razgovarali smo i o svojim propalim vezama - njezinu je istrošilo Jimovo neprestano trčanje za suknjama, moju razorila glupa avanturica za jednu noć koja je ispuzala na danje svjetlo. I razgovarali smo o svojoj djeci, životu kakav im priželjkujemo, strahovima da će razvodi na njima ostaviti doživotne ožiljke.
Razgovarali smo o tome kako će se moj sin uklopiti u našu novu obitelj, o tome da ćemo dati sve od sebe kako bi se osjećao ravnopravnim članom, iako živi s majkom, iako samo dolazi u posjet. I razgovarali smo o mojem odnosu s Peggy, o tome kako ću joj biti svojevrsni otac, iako ima vlastitog oca. Kada bismo promotrili svoj život, sve bi nam katkada izgledalo komplicirano i zastrašujuće, no mislili smo da ćemo preživjeti jer smo upravo ludi jedno za drugim. I preživjeli smo, bar neko vrijeme. Jer smo se voljeli. Jer smo mogli razgovarati o svemu. Gotovo o svemu.

Malko smo zaobilazili jedino temu našeg vlastitog djeteta. Ta tema - najveća od svih tema - bila je na čekanju. Za to smo krivili posao. Što drugo?
- Samo želim da “Hrana za bogove” prvo pošteno profunkcionira, a nakon toga možemo početi raditi na djetetu - rekla je jednom Cyd. - To mi je zbilja važno, Harry. Molim te, pokušaj shvatiti.
Njezina tvrtka dobila je naziv po pjesmi Lionela Barta iz Olivera! Širom West Enda i Cityja posluživala je sushi, zapečenu tjesteninu, punjena peciva od lisnatog tijesta, pileće ražnjiće i mini-pizze.
- Ali s djetetom nikad ne znaš - rekao sam ja. - Ljudi neki put rade na djetetu i stvar može potrajati. Moji su roditelji mene čekali godinama.

- I isplatilo im se. I našu bebu isplatit će se čekati. Bit će predivna.
- Mogao bi ponovno biti sin.
- U tom slučaju on će biti predivan. Ali sada nije trenutak za to. Čuj, dijete želim jednako koliko i ti.
Pitao sam se je li to baš tako.
- Samo ne sada. Strpi se da malo pokrenem posao. Jednog dana, može? Svakako jednog dana. Samo želim da se neke stvari dogode prije toga.
Tvrtki “Hrana za bogove” išlo je dobro i razvijala se uistinu brzo. Promocije, otvorenja i premijere... svi su tražili da “Hrana za bogove” nahrani njihove uzvanike. Cyd je u posao ulagala mnogo vremena i truda, ali o tome je sanjala oduvijek. O vlastitoj tvrtki. I tako je iz pomodnog novog hotela jurila na premijeru, s premijere na prezentaciju, dok sam ja u redu u samoposluzi čekao kondome kao svi tinejdžeri otkako je svijeta. Još nešto gospodine? Pa, da... rado bih uzeo i jedno dijete, kad već pitate. Imate koje u ponudi?
- Želim izgraditi nešto svoje - rekla je ona. - U životu nisam imala ništa svoje. Uvijek sam radila za druge, i to posliće koji mi ništa nisu značili. Veći dio Peggyna života radila sam kao konobarica. Ali sada imam nešto u čemu sam dobra, Harry. Ovo zbilja znam raditi. Mogu pripremiti bilo što i ne bojim se posla, a dovoljno sam pametna da shvatim što klijenti žele. Nisam beskorisna. Imam sposobnosti.
- Znam da imaš, znam.
- Želim stvoriti nešto svoje, nešto zaraditi, tako da ti i Peggy budete ponosni.
- Ja sam već i ovako ponosan.
- Ali ti me razumiješ, zar ne? Molim te, pokušaj shvatiti. Želim da naš brak uspije. I djeca su, naravno, jedan od temelja braka. Ali temelj je i međusobno razumijevanje.
- Razumijem.
I pritom sam se nasmiješio, kako bih pokazao da je to istina. Razumio sam. Ili mi se barem činilo da razumijem. Želio sam da njezina mala tvrtka bude uspješna. Znao sam da joj je to važno. Znao sam da Cyd nije kao majke Peggynih prijateljica koje su se odrekle karijere i položaja kako bi imale djecu. Moja je supruga krenula obrnutim putem. A pametna je u najmanju ruku koliko i te majke. Zašto i ona ne bi imala sve?
No pretpostavljao sam da ne izbjegava dijete samo zbog svoje tvrtke za catering. Jim ju je beskrajno izmorio i moguće je da našem braku jednostavno želi dati dovoljno vremena da se razvije prije nego što se u njemu nade nova komplikacija. A duboko u duši naslućivao sam da postoji još jedan razlog, razlog koji se ne može izreći naglas, zbog kojeg Cyd želi odgoditi trudnoću.
Slutio sam da moja žena nije posve uvjerena da sam u stanju održati sve one bračne zavjete, da joj se čini kako će se na koncu pokazati da nisam ništa posebno. Samo još jedan Jim. A ona ne želi dijete s nekim tko nije u stanju ostati s njom. To nikako ne bi podnijela još jednom. Što mi je bilo razumljivo. Jer sam i ja razmišljao na jednak način.
No dok sam se vozio kući iz restorana, uvidio sam da nam dijete ne bi dodatno zakompliciralo situaciju. Zahvaljujući djetetu sve bi postalo neusporedivo jednostavnije. Potrebno nam je upravo naše vlastito dijete. Da nas drži na okupu. Da stvori dom koji bi imao prostora za sve nas. Uključujući Pata.

I dalje uz pulsiranje u nadlakticama, koje su me još boljele od konobarskih hrvačkih zahvata, shvatio sam da nam treba dijete kako bi naša miješana obitelj prerasla u pravu obitelj.
Moram ponovno postati pravim ocem. Da budem pravi otac Peggy. I djetetu koje ćemo imati Cyd i ja.
I dječaku kojeg mi žele oduzeti.
- Možeš mi pomoći s ovim, dušo?
Cyd se pripremala za još jedan nastup. Kuhinja je bila prepuna srebrnih pladnjeva pokrivenih prozirnom folijom. Večeras su na redu bila predjela - krupne rajčice punjene rižom, pršut poslužen sa smokvama, debele kriške mozzarelle ukrašene bosiljkom, kruh s maslinama, te pizza marinara veličine CD-a.
I tako sam svojoj supruzi pomogao da sve to unese u automobil, a ona mi je za to vrijeme pričala o samome događaju. Posao je još bio dovoljno nov da bude uzbuđena.
- Premijera. Produkcija u malom nezavisnom kazalištu. Neka hollywoodska zvijezda koja se želi okušati u kazalištu. Ibsen, čini mi se. Ne znam. Nešto skandinavsko. Na prijemu nakon predstave moramo poslužiti dvjesto ljudi.
Kad smo njezin karavan pretrpali talijanskim delicijama, ona zatvori stražnja vrata i pogleda me. I u tom trenutku shvatila je da nešto nije u redu.
- Što se dogodilo?
- Gina. I onaj gad za kojeg se udala. Žele otići u inozemstvo. I odvesti Pata.
- Zauvijek?
Kimnuo sam. - Gadovi. Oboje.
- Kako je došlo do toga?
- Richard. London nije ispunio njegova očekivanja. Želi okušati sreću u New Yorku. Kao da je u svemu važna jedino njegova karijerica. Kao da Pat nema nikakva prava.
Ona me zagrli. Znala je što to znači.
- Što bi ti rekla na to da Pat dođe živjeti s nama? - upitah.
- Gina na to ne bi pristala, ne?
- A da pristane? Ti ne bi imala ništa protiv?
- Što god će tebe usrećiti, mili.
- Hvala.
Odjednom me obuzela tuga. Jer nije rekla da bi to da Pat dođe živjeti s nama usrećilo i nju. Dakako da to nije rekla. Kako bi i mogla reći nešto slično? Rekla je da joj ne bi smetalo - a ja sam znao da je moja žena dobra i velikodušna te da me voli i da tako doista misli.
Zašto mi to onda nije dovoljno?
Jer sam želio da i njoj bude važan koliko je važan meni. Iako je brak sve promijenio i iako se uloga žene Patovog tate od uloge djevojke Patovog tate razlikovala kao dan i noć. Ali želio sam da ga gleda mojim očima - da uvidi kako je jedinstven, kako poseban, kako predivan. Želio sam da Cyd Pata gleda roditeljskim očima. No takav osjećaj čovjeku daje samo krv. A krvna se veza ne može glumiti ni uz najbolju volju.
- Isuse - reče ona i pogleda na sat. - Moram krenuti. Možemo o tome razgovarati kada se vratim?
- Svakako.

Ona mi stisne ruku, poljubi me u obraz.
- Sve će biti u redu, srce, vjeruj mi. Sada moram ići. Nemoj zaboraviti da će Jim doći po Peg.
Je li moguće takvo što zaboraviti?

Jimovi povremeni dolasci s vremenom su poprimili važnost državničkog posjeta. U našoj kući uzbuđenje je raslo danima uoči samog događaja. Ja sam morao imati razumijevanja za Jima - još jednog povremenog oca, čovjeka odvojenog od vlastitog djeteta. Ali za njega sam osjećao samo kivnost, gorčinu i ljubomoru. Razlozi su bili posve uobičajeni - to što je moja žena prvo (u to nije bilo sumnje) i najviše (vrlo vjerojatno) voljela njega. A bilo je tu i razloga koji nisu imali veze s mojim ljubomornim srcem.
Jim se pojavljivao kada mu se prohtjelo. Nije se pojavljivao kada mu je to odgovaralo. Što je trebalo umanjiti njegovu popularnost u našem domu. Ali nije. Izvlačio se nekažnjeno. Što god činio, Peggy je za njim bila luda, delirično uzbuđena kada bi se dovezao na svojem Nortonu.
Gledajući Jima i Peggy, shvatio sam da djeca žele voljeti roditelje, da ih žele voljeti svim srcem.
Čak i ako to nisu zaslužili. Jim je kasnio. Jako.
Peggy je sjedila na naslonu naslonjača, kod prozora, lica priljubljenog uz staklo, i čekala očev motor.
Ali Jim neće doći. To sam jasno predosjećao, jer se to već događalo. Peggy neće izići sa starim. Barem ne ovaj put.
Uto se oglasio telefon i Peggy pojuri prema aparatu. Ja sam kleknuo i stao skupljati opremu Avijatičarke Lucy i njezinih letačkih prijatelja. Djeca tako lako gube te sitnice, a onda poslije polude jer ih ne mogu pronaći. Pažljivo sam namjestio pladanj s pićima koji je nosio minijaturni konobar.
Peggy se u sobu vratila s telefonom, nastojala se držati hrabro, stisnuvši donju usnu da joj se ne trese.
- Tata je. Želi razgovarati s tobom. Uzeo sam telefon. - Jim?
Negdje u pozadini čula se glazba. “Srce, povuci moju ljubavnu ručku! Srce, povuci moju ljubavnu ručku! Srce, povuci moju ljubavnu ručku! Ali sljedeći put malo nježnije.”

- Kod zubara sam - reče Jim, nadglasavajući glazbu. - Ovaj put ne mogu doći. Užasna šteta. Pokušaj joj objasniti, može, Harry? Strašno mi je žao, ali hitno moram zatvoriti jednu rupu.
Spustio sam slušalicu. Peggy je nestala.
Pronašao sam je u njezinoj sobi, pod pokrivačem. Na zidovima su visjeli posteri tinejdžerskih bendova i lutka Lucy u svim pojavnim oblicima, a ti namješteni osmijesi i savršeni svjetovi obasjavali su jednu tužnu djevojčicu.
Pomilovao sam je po kosi. - Tata će doći sljedeći put, dušo. Znaš da te voli.
- Ima pokvaren zub.

- Znam.
- I boli ga.
Ona se pridignula, a ja sam joj obrisao oči službenom papirnatom maramicom lutke Lucy, misleći kako je ona divno dijete i kako nije zaslužila tako neodgovornog oca. No, s druge strane, sva djeca na svijetu zaslužila su boljeg oca od Jima.
- Ispričaj mi neku priču, Harry. Ne iz knjige. Iz glave. Pravu priču.
- Pravu? -A-ha.
- U redu, Peg. - Nekoliko sam trenutaka razmišljao. - Jednom davno živio je starac po imenu Geppetto.
- Smiješno ime.
-I Geppetto je pronašao čudesan komad drva koji se, zamisli, smijao i plakao. Ona me sumnjičavo pogleda.
- Zbilja?
- Časna riječ.
- To si izmislio, Harry - reče ona, a osmijeh joj se proširi.
- Nisam, Peg - rekao sam, također uz osmijeh. - Priča je istinita od riječi do riječi. I od tog komada drva Geppetto je, zamisli, izradio Pinocchija.
- Tko je Pinocchio?
- Lutak, Peg. Komad drva koji se ponašao poput čovjeka. Mogao se smijati, plakati, raditi baš sve. No on je najviše od svega na svijetu želio biti pravi tata.
Rekao sam tata?
Mislio sam dječak.
Pinocchio je želio biti pravi dječak.

Sedam

- Samo dvaput u životu te proglašavaju - reče Eamon. - Prvi put proglase te mužem i ženom. Drugi put proglase te mrtvim.
Čovjeku uvijek preostaje posao. Čak i dok mi je majka spavala s upaljenim svjetlima, žena me upućivala na kondome, a sin se spremao za novi život na suprotnoj strani Atlantika, još sam imao svoj posao.
S poslom se lakše nositi nego s obitelji. Na poslu se lakše osjećati kao uspješno ljudsko biće. Što god radili, to ne pokušavajte kod kuće.
- Ja sam potekao iz jedne od onih velikih irskih obitelji - rekao je Eamon, prelazeći na suprotnu stranu pozornice u televizijskom studiju uređene po uzoru na klubove u kojima je usavršio komičarski zanat. - Desetero djece.
Zvižduci iz publike, koju potičemo da se ponaša kao da je u intimnom podrumu u Sohou, a ne u antiseptičnom televizijskom studiju u White Cityju.
- Da, znam. Ni ja ne mogu vjerovati. Nas desetero. No nakon desetog djeteta, moji su starci smislili fantastičnu kontracepcijsku metodu. Nikada ih nije iznevjerila. Svake večeri prije odlaska u krevet proveli su koji sat sa mnom i mojom braćom i sestrama.
Čak i dok me bivša supruga optuživala za maltretiranje njezina sadašnjeg muža i govorila o sudskim zabranama približavanja, za što zapravo nije bilo potrebe jer će mi uskoro svako približavanje spriječiti Atlantski ocean, ja sam i dalje imao posao. A kada mi je svaki sat proveden sa sinom djelovao samo kao još jedan sat manje - to odsutni otac osjeća najbolnije, ne vrijeme koje provodi s djetetom, nego odbrojavanje do razdvojenosti - i dalje sam imao posao koji mi je nudio mrvice slabe utjehe, brzo premda prolazno zadovoljstvo, te Eamona i njegovu fantastičnu karijeru.
- Jednog se dana moj otac kući vratio ranije i mamu zatekao u krevetu s mljekarom - nastavljao je Eamon. - Nju je to, prirodno, užasnulo. “O, Bože!” rekla je. “Nemoj reći poštaru!”.
Eamon Fish prevalio je velik put otkako se prije dvije godine pojavio na mojim vratima, tamnook, zgodan i prestrašen, ravno iz komičarskih klubova, pitajući se hoće li ga televizija proslaviti ili ga živog proždrijeti. Sada je već raspolagao svim simbolima uspjeha - imao je emisiju koja se snima već četvrtu sezonu, tri Nacionalne televizijske nagrade, dva neuređena stana u pomodnim četvrtima (Temple Bar u Dublinu i Docklands u Londonu) i - ah, da - naviku uživanja kokaina koja ga je dnevno stajala 200 funta.
Unatoč tome što je tako daleko stigao u odnosu na zelena polja Kilcarneyja,.i unatoč velikom uspjehu u Londonu, Eamon je i dalje uživao igrajući nedužnog i neiskusnog malog Irca, koji je tek doputovao s farme i izišao iz zrakoplova Aer Lingusa na linji iz Corka. Mitova iz svoje prošlosti držao se kao utopljenik za slabašni pojas za spašavanje.
Eamonov kasnovečernji talk-show producirao sam od samog početka. Riba petkom funkcionirala je jer smo naglašavali Eamonove jake strane. Unatoč činjenici da je na televiziji bio već dvije godine, u srcu je i dalje bio klupski komičar. Znao je razgovarati s gostima, zezati se sa svim sitnim ribama s estrade, ali daleko najbolji bio je kada je razgovarao sa sobom.

- Mala su djeca u Kilcarneyju većinom vrlo lijepa. I to je istina, vjerujte mi. - Malo nervoznog kašljucanja kojim se služi radi naglašavanja. Trik je ukrao svojem idolu, Woodyju Allenu, ali ga je Eamon posvojio. - No ja sam nakon rođenja bio toliko ružan da je primalja rekla: “Ovaj još nije gotov” i bez razmišljanja me gurnula natrag. Ne znam. Ovdje je sve tako drukčije... svi su ginekolozi muškarci. Kako to može biti dobro? To je kao da imate automehaničara koji nikada nije imao svoj auto.
Monolozi o muškarcima i ženama u njegovom rodnom Kilcarnevju uvijek su bili najbolji segmenti, izazivali najbučniji smijeh, a u njima je bio i najopušteniji. Usto je bio dovoljno mlad da se nastavi usavršavati. Nakon dvije godine pred kamerama, Eamon je stekao samopouzdanje koje ranije nije imao. Sad se više nije očajnički želio svidjeti, mogao je opušteno prezentirati materijal, svjestan da i dalje vlada publikom. Kao i kod ostalih ljudi s kojima sam radio na televiziji, u životu je jedino mogao vladati publikom i ničim više.
Mislim da bih ponovno mogao početi hodati sa svojom curom. Mem. Ona Tajlandanka. Plesačica. No, dobro, nije baš prava plesačica. - Kašljucanje. - Prije striptizeta. - Smijuljenje sa svih strana. Publika u studiju jede mu iz ruke. Smiju se čak i kada se on ne šali. - Divna, divna cura. Gledam sve te slike iz doba kada smo bili zajedno... na odmoru u Koh Samuiju, za Božić u Kilcarneyju, pa ono kada mi je za rođendan plesala u naručju... i jednostavno imam dojam da bismo morali biti zajedno. Ali te su fotke iskrivljen prikaz našeg odnosa. To dobro znam. Gdje su svi oni ružni trenuci? Njih nismo snimali. I stoga se pitam zašto snimamo samo lijepe trenutke. Zašto nisam snimao Mem kada je imala cistitis? Njezin PMS... zašto u albumu nema i toga? - Otužan smijeh. Podrugljivi povici i negodovanje od strane djevojaka. - Prekinuli smo jer se nismo slagali oko braka. Samci o braku zapravo znaju puno više od oženjenih muškaraca. Da ne znamo više od njih, i mi bismo bili u braku. Osobno mislim da se brak sastoji od precjenjivanja razlike između jedne žene i svih ostalih žena. A moja bivša djevojka misli... o, Isuse,o Isuse...

Odjednom krvi ima posvuda. Na Eamonovim rukama i licu, na mikrofonu. Toliko krvi da se ne vidi odakle dolazi.
Voditelj scene zapiljio se u mene, dok je Eamon posrtao unatrag i pokrivao lice rukama, a publici je zastao dah - bili su u šoku, užasnuti, ali ipak se pomalo smijuckali, pitajući se je li i to dio predstave. Ja sam redatelju na galeriji panično pokazivao “reži, reži”, povlačeći prstom u beskraj preko vlastitog vrata, kada mi je napokon sinulo da krv curi iz Eamonova nosa.
Čovjeku uvijek preostaje posao. Ma kako grozno sve bilo kod kuće, uvijek mu ostaje posao.
A onda je Eamonu zamalo otpao nos u programu uživo. Tako da više nije bilo ni posla.
Pat nije govorio o preseljenju.

Znao sam da je Gina s njim o tome razgovarala, pokušala mu objasniti zašto do toga dolazi i što će to značiti. Pričala mu je o Richardovom poslu na Manhattanu, o obiteljskome domu u Connecticutu - a ti nazivi Patu su bili daleki poput Marsa i Venere. Pokušala ga je uvjeriti da će, iako se neće sa mnom viđati svake nedjelje kao dosada, uvijek imati duge, duge praznike, kada će biti kod mene, vidjeti se s bakom i Berniejem

Cooperom, i uživati u svemu što voli u Londonu. Gina je našem sinu rekla da će biti sretan.
I sva ta uobičajena sranja.
I na koncu se - jasno sam vidio kako je to malo blijedo lice nepomično gleda, ne odajući ništa, čak ni strah - na stolu našao i adut.
Kada se odsele iz Londona i kad se smjeste u novu kuću u Connecticutu, okruženi djevičanskim zelenim pašnjacima na suprotnoj strani nekog brežuljka, kupit će mu nešto za čim oduvijek čezne.
Psa.
To je moja bivša supruga obećala svojem sinu, to će mu biti naknada za napuštanje Londona, bake, oca, najboljeg prijatelja, dotadašnjeg života. Kada se doseli u stranu zemlju kupit će mu psa. Čarobnog mješanca zahvaljujući kojem će sve biti u redu.
Proklinjao sam Ginu i to kako njezine odluke, njezin izbor, još mogu razoriti moj svijet. Ni nakon toliko vremena nisam je se oslobodio. Djelići Gine još su usađeni u sve dijelove mojega života, kao krhotine davno eksplodirane granate, crni geleri koji su se pedeset godina polagano probijali iz tijela mojega oca. Prošlost koja te nikada ne ispušta iz ruku, koja je davno nestala, a uz tebe ostaje zauvijek. Nikada neću biti slobodan, jer je moj sin kod nje. A sada ga hoće odvesti tako daleko.
U tome je mogu spriječiti samo odvjetnici.
Kad god sam spomenuo selidbu - uvijek uz nonšalanciju koju nisam ni slučajno osjećao - maleno lice koje sam tako volio pretvaralo se u masku.
- Poslat ćeš mi razglednicu, Pat? Tati ćeš poslati razglednicu čim stigneš u Ameriku?
- Poslat ću ti SMS. Ili mail. Ili možda nazvati telefonom.
- Ne želiš mi poslati razglednicu? Volim dobivati razglednice. Razglednice su super.
- Ali ne znam slati razglednice.
- Mama će te naučiti.
- Hoće? Onda ti možda pošaljem razglednicu. Možda. -Važno je samo... brzo mi dođi kući. Dođi i budi sa mnom.
Kada budu praznici. To je jedino važno. Dobro, srce?
- Dobro. - I... Pat? -Što?
- Bit će mi ružno bez tebe.
- I meni bez tebe - reče on. Spustio sam se na koljena i zagrlio ga, lica duboko u njegovoj pepeljastoj kosi, osjećao miris vruće čokolade u njegovu dahu, i gušio se od neizmjerne ljubavi.
- U Americi će biti zgodno - rekla je moja mama, a meni se učinilo da želi razvedriti i unuka i sina. - New York, New York... bože moj! Tako je dobar da mu se ime ponavlja! Kakav si ti mali sretnik.
- Amerika je preko mora - reče Pat i nagne glavu prema njoj. - Kao Francuska. U Parizu. Samo malo dalje. Znaš, tamo ne vozi vlak. Moraš ići avionom.
- U Americi će ti biti divno, dušice.
I smiješno je što je moja mama vjerojatno najozbiljnije mislila. Unuka je tako obožavala, voljela ga takvom čistom ljubavlju, da joj je najviše bilo stalo do njegove sreće.

A ako je mislila da je to totalna ludost - Gina odvlači na drugi kraj svijeta, daleko od prijatelja i škole, daleko od oca i bake, daleko od života u kojem se napokon počeo nazirati nekakav red - moja majka nije rekla ni riječi.
Bili smo na grobu mojega oca.
I moja majka i moj sin odlazak na groblje smatrali su idealnom aktivnošću za nedjeljno popodne. Oboje su voljeli ići na groblje. Ja sam tome bio bitno manje sklon. Vidio sam očevo tijelo u sobici pogrebnog društva i više nisam nimalo sumnjao da se ona iskra koja ga je činila čovjekom kakav je bio ugasila. Nisam vjerovao da ćemo ga pronaći na groblju stare crkve na brežuljku, crkve koja gleda na polja kojima sam kao dječak lunjao naoružan zračnicom. Moj je otac sada negdje drugdje. No dolazak na ovo mjesto u meni više ne budi tugu.
Ne sjećam se kada je odlazak na očev grob prestao biti tužan. Bilo je to negdje po isteku prve godine, kada smo svi počeli osjećati zahvalnost za njegov život, umjesto da budemo shrvani njegovom smrću. Posjete groblju sada više nisu bile čin oplakivanja. Bili su više praktične prirode - zamijeniti cvijeće, obrisati spomenik, ukloniti pokoji opušak ili limenku od piva koju je ondje ostavio neki mjesni klinac koji pokušava postati muškarac.
Ti su dolasci na groblje imali i obredni značaj. Onamo smo dolazili da se sjetimo mojeg oca, da pokažemo da nam je još uvijek važan, da ga i dalje volimo. Na to smo mjesto dolazili jer nije bilo drugog mjesta na koje bismo mogli ići. Mogli smo se vraćati samo sjećanjima, snovima i fotografijama koje su već počele blijedjeti.
Postojao je još jedan razlog.

Budući da je pakiranje za put u Ameriku već počelo, osjetio sam potrebu da svog sina danas odvedem na djedov grob, jednako kao što sam - unatoč svim savjetima i preporukama - osjetio potrebu da ga odvedem u posjet djedu dok je umirao u bolnici. Njih su dvojica jedan drugoga obožavali, okorjeli stari vojnik i dijete anđeoskog lica, a tada, kao i sada, bio sam uvjeren da susret dugujem i jednom i drugom: moram im dati priliku da se oproste.
Poslije smo se vratili u majčinu kuću, a ona je navukla meke papuče kako bi se u vrtu iza kuće mogla s Patom dodavati loptom.
Držala se kao da je odlično raspoložena, svom je snagom napucavala plastičnu loptu u ruže, pjevala dijelove pjesama Dolly Parton, tvrdila, unatoč dokazima, da je Pele... I tek kada se njezin unuk počeo dosađivati i kada se iskrao da malo pogleda video, spala je i njezina maska.
- Mali je nadrapao - rekla je vrteći glavom i pritom bjesomučno ribala blistavi sudoper. - Moj dragi mali miš je nadrapao.
I imala je pravo. Njezine su me riječi natjerale da razmislim o tome kako je selidba sudbonosan, nezamislivo krupan korak u životu mojega sina. Pat odlazi iz Londona. Pat napušta polovicu roditelja, svog najboljeg prijatelja Bernieja Coopera, svoju školu, svoj dom, jedini život koji poznaje. Još uvijek nisam bio u stanju pojmiti kako se sve to može događati.
Moja je mama u pravu. Pat je stvarno nadrapao. Njezin mali miš u sosu je do grla. Trebalo mi je još puno duže da shvatim kako je moja majka zapravo mislila na mene. Sjedili smo u automobilu, ispred Ginine kuće. Ni meni ni njemu nije se išlo unutra.

Tako smo sjedili u beskraj - Pat se poigravao tipkama na radiju, pokušavao negdje pronaći Kylie Minogue, a ja sam samo sjedio i piljio u njega - u njegovu nepočešljanu kosu, odjeću umrljanu od trave, svu njegovu nehajnu ljepotu.
Eamon je smatrao da ću ga ponovno dobiti kada odraste. No ja sam znao da će moj sin tada već biti netko drugi, da će ono dijete koje toliko volim zauvijek nestati. I tako smo sjedili u autu, nijemi od svih gubitaka pred kojima smo se našli. Tada su se u Gininoj kući počela paliti svjetla, a ja sam shvatio kako je vrijeme da uđemo.
Pata sam obično predavao kao hladnoratovskog taoca na berlinskome zidu. Doveo bih ga do ulaza u vrt, Gina je čekala na ulaznim vratima kuće. I nas dvoje pratili smo ga pogledom dok on prelazi ničiju zemlju - stazicu pred kućom - koja je simbolizirala pojas između dvaju svjetova.
Te je večeri bilo drukčije. Gina je izišla i prišla automobilu. Ja sam otvorio prozor, očekujući jezikovu juhu zbog napada na njezinog muža, kašnjenja, upropaštavanja njezinog života ili nečeg sličnog. No ona mi se nasmiješila uz, kako mi se učinilo, ponešto one nekadašnje topline.
- Uđi na minutu, Harry. Ne radi takve face. Sve je u redu. Richard je na golfu.
Pat se odjednom uzbudio, posve zaboravio Kylie. - Da, dođi, tata, pa ćeš vidjeti moju sobu... u kojoj živim!
Dotada nisam bio u njihovoj kući. Najironičnije je bilo to što su mi je pokazali sada kada je ispred nje stajao znak PRODAJE SE. Pokušao sam odbiti, ne svim srcem, no oboje su bili uporni. Priznajem da me obuzela znatiželja. I tako su me uveli u uzorni velegradski dom, pri čemu me sin vodio za ruku, a bivša supruga hodala iza nas. Bio je to pravi hram urbanog uspjeha i bogatstva, s puno svjetla i stakla, otvorenih prostora, ulaštenih podova i azijskih ukrasnih sitnica, uz ukusne crno-bijele fotografije na zidovima.
- Zgodna kuća, Gina.
- Kredit nas ubija. I to je jedan od razloga...
Nije dovršila rečenicu. Znala je da me ne zanimaju njihove financijske nedaće.
Čovjek nikada i ni po čemu ne bi zaključio da u toj kući živi i neko dijete. Gdje su igračke, nered, pretrpanost? Držeći me za ruku, Pat me povede stubama. Gina je krenula za nama, ruku prekriženih na prsima, i dalje se smiješila.
Patova je soba bila jedini dio kuće koji je izgledao poznato. Posvuda su stajale stare igračke iz Ratova zvijezda - dva plastična laserska mača, mnoštvo dvadesetcentimetarskih figurica likova iz filma, prljavosive olupine borbenih letjelica Millenium Falcon i X-Wing kojima se igrao prije nekoliko godina. A tu su bile i knjige koje sam poznavao iz davnih godina, knjige koje sam mu čitao dok ne zaspe - Gdje su divlje životinje, Tigar koji je došao na čaj, Snjegović, Lav, vještica i ormar, te, dakako, svi mogući albumi i proizvodi povezani s Ratovima zvijezda. Bile su tu i stvarno stare igračke - napukla plastična slovarica, ofucani plišani majmun kojeg smo zvali Majmun George, Patov jedini izlet u utješan svijet mekanih plišanih igračaka. Bilo je tu i nešto novih stvari - pokrivač i jastuci s prizorima iz Fantomske prijetnje, školske knjige, Harry Potter u mekom uvezu na malom pisaćem stolu.
Soba je bila veća od one u kojoj je spavao dok smo živjeli zajedno, veća i neusporedivo urednija. Ili se promijenio pa više nije onako ležeran, ili živi u puno discipliniranijem kućanstvu.
- Što kažeš na moju sobu, tata?

- Fantastična je, dušo. Vidim da ovdje imaš sve svoje stvari.
- Da. Sve je tu.
Gina mu dodirne kosu. - Pat, kako bi bilo da siđeš i malo gledaš video? Naš se maleni dječak zaprepastio. - Smijem? Nije već vrijeme za spavanje?
- Ovo je posebna večer. Kako bi bilo da pogledaš prvi film? -Kada je Gina Patu spomenula prvi film, mislila je na prvi film iz serijala Ratova zvijezda. - Ne cijeli... samo do zarobljavanja 'droida, može? - Tako je glasio stari dogovor, zar ne? Tako mu je uvijek govorila... samo do zarobljavanja 'droida. Te sam riječi već čuo. Čak ih i koristio. - Nakon toga operi zube i obuci pidžamu. Željela bih razgovarati s tvojim tatom.
Pat odjuri u prizemlje, ne vjerujući svojoj sreći, a Gina mi se nasmiješi u sobi našeg sina.
- Harry - reče.
- Gina - kažem ja. Bila je vitka i zgodna. Moja bivša žena.
- Samo sam ti željela nešto reći.
- Izvoli.
- Ne znam kako to najbolje izraziti. Mislim da ti samo želim reći... ne pokušavam ti ga preoteti.
- To je dobro.
- Što god se dogodilo... gdje god bili... ti ćeš mu uvijek biti otac. I tu činjenicu ništa neće promijeniti.
Nisam rekao ništa. Nisam joj rekao da ujutro imam sastanak s odvjetnikom. Nisam rekao da će Pat do izlaza na aerodromu doći samo preko mojeg mrtvog tijela. Znao sam da pokušava biti ljubazna. Ali nije mi govorila ništa novo.
- Život se ne može uvijek vrtjeti oko prošlosti, Harry. Richard i ja razmišljamo samo o budućnosti. Budućnosti naše obitelji. Zbog toga se selimo. Željela bih da to pokušaš shvatiti. Samo razmišljamo o budućnosti. Tako to ide s obiteljima, Harry. -Zatim se nasmijala. - Mogu ti nešto pokazati? - Na licu joj se odjednom pojavio napet, tjeskoban izraz, kao da smo stranci koji su se tek upoznali, kao da smo paralizirani od silne želje da budemo što uljudniji. - Imaš malo vremena?
- Imam vremena koliko ti srce želi, Gina.
I tako sam za njom izišao iz Patove sobe i našao se u prostoriji na sljedećem katu. Bilo je to nešto poput malenog ureda. Plavi iMac, ormarići za spise, police s knjigama. Patova fotografija na pisaćem stolu, stara dvije godine. Bio je gol i smiješio se, stojeći u plastičnom bazenčiću. Ginina soba.
Ona otvori veliku plosnatu kartonsku kutiju i izvadi hrpu fotografija. Na svima je bio Pat. Bilo ih je barem dvadeset, vjerojatno i više. Dvadeset puta dvadeset pet, crno-bijele, profesionalna izrada.
I bile su predivne.
Morale su biti snimljene prije dva-tri mjeseca, ljeti, jer je Pat još imao dugačku i čupavu kosu, prije nego što se ošišao, a koža mu je bila blago preplanula. Goli torzo, sretno, ozareno lice, blistavo od života. Na većini fotografija se smijao, na nekima se smiješio sa sramežljivim veseljem. Sve su snimljene istog sunčanog poslijepodneva. Pred objektivom se zabavljao u nekom meni nepoznatom vrtu. Vjerojatno Gininom. U vrtu iza ove kuće.

I od tih crno-bijelih fotografija svojeg sina ostao sam bez daha. Jer ga je fotograf snimio upravo savršeno.
Na fotografijama je Pat nogom podignuo blistavi mlaz vode iz bazenčića, klizao se po mokroj travi, pršteći od užitka, svom snagom udarao plastičnu nogometnu loptu prema ogradi, nesputano se smijao. Oči, lice, ti stidljivi udovi... fotografu nije promaknuta ni najmanja pojedinost. Zapanjilo me da ga je netko uspio ovjekovječiti tako potpuno, tako apsolutno.
- Ti si ga snimala?
Gina odmahne glavom. - Samo ovu - reče.
I tada mi je pokazala drugu fotografiju. Očito snimljenu istog dana, istim fotoaparatom, ali nije je snimila ista osoba Na toj je snimci Pat stajao mirno, stidljivo se smiješio prema objektivu. S njim je bila i neka mlada žena - egzotična, nasmiješena, ruke prebačene preko golog ramena mojega sina. Bila je prelijepa. I seksi. I draga. Sve što čovjek uopće može poželjeti.
- Ti ne znaš moju prijateljicu Kazumi, ne? - reče Gina. -Godinu dana bile smo cimerice u Tokiju. Sada živi u Londonu. Pokušava se probiti u svijetu fotografije. Ludo se zaljubila u Pata. Kao što se i vidi.
I odjednom sam osjetio neodoljivu želju da je upoznam. Tu fotografkinju koja je pogledala mojeg sina i potpuno jasno vidjela njegov blagi, nasmijani duh. Neznanku koja je pogledom prodrla kroz pomno namještenu, nenasmiješenu masku koju je naučio nositi. Ženu koja mojeg sina vidi identičnim očima kao ja.
I to mi je odjednom oživjelo u glavi, misao koja je začetak prijevare, najopasnija misao koja se može pojaviti u glavi oženjenog muškarca.
Ona je tu negdje. Ona postoji. Tu u gradu. Samo je još nisam upoznao.

Osam

Nekako sam mislio da će mi odvjetnik pomoći da zadržim sina. Očekivao da će mi reći kako Gina planira prekršiti neki svet prirodni zakon te kako joj pravda neće dopustiti da se izvuče bez kazne.
I pogriješio sam. Užasno pogriješio.
-Ali roditelji imaju određena prava, zar ne?
- Ovisi što podrazumijevate pod pojmom roditelja - reče Nigel Batty. - Roditelja ima raznih vrsta, nije li tako? Roditelja u braku. Nevjenčanih roditelja. Roditelja koji su posvojili dijete, očuha i maćeha, poočima i pomajka, udomitelja i sličnih kategorija. Definirajte mi pojam roditelja, gospodine Silver.
- Znate što mislim, Nigel. Ljubav i brak... Sperma i jajašce. Ptice i pčele. Pravi roditelj, biološki roditelj. U najstaromodnijem smislu.
-Ah, u najstaromodnijem smislu. Takav roditelj.

Nigel Batty bio je nizak, svadljiv muškarac na glasu kao velik borac za prava muževa i očeva kojima su bračne družice na sudu derale kožu.
Kada sam ga upoznao, u vrijeme kada me zastupao u razvodu od Gine i potom u sukobu oko toga gdje će Pat živjeti, Nigelove sitne očice još su se skrivale iza naočala nalik na dvije pepeljare. Laser je riješio kratkovidnost, tako da više nije nosio naočale. Ali je iz navike i dalje žmirkao prema svjetlu, zbog čega je izgledao nepovjerljivo, oprezno i neprijateljski nastrojeno, kao da traži nevolje.
Kad je Gina bila posrijedi, zapravo mu ni u jednom trenutku nisam dao doista odriješene ruke. On ju je želio prikazati kao razvratnicu, nezasitnu droljicu, na sudu je doslovce zgaziti, a ja za takvo što jednostavno nisam imao srca. Što god se dogodilo među nama, Gina nije zaslužila takav rat. Kao ni moj sin.
Odustao sam od borbe za skrbništvo jer sam mislio da će tako biti najbolje za Pata.
Pokušao sam postupiti civilizirano. A sada sam ispao najveći naivac svih vremena.
Batty je imao svoje razloge za fanatično zalaganje za muška prava. Iza sebe je imao međunarodni brak, kćeri blizanke i gadan razvod. Znao sam da nikada ne vida djecu. No zbog nekog sam nepoznatog razloga bio uvjeren da može učiniti nešto kako bi u mojem slučaju bilo drukčije.
- Moja mi žena to ne može napraviti, zar ne? Ne može samo tako uzeti mojeg sina i odvesti ga da živi u inozemstvu. Je li tako?
- Rezidentni roditelj onemogućuje kontakt?
- Na jeziku koji razumijem, Nigel, molim vas. On uzdahne.
- Ako dođe do planiranog preseljenja, hoće li vam bivša žena onemogućavati posjet djetetu?
- Onemogućavat će me Atlantik.
- Ali bivša žena ne namjerava vam poreći pravo na pristup djetetu?

- To mi pravo poriče preseljenjem u drugu zemlju. -Tako, znači...

- Čujte... zanima me što mogu poduzeti. Kako je mogu spriječiti? Ne zanima me što to sve povlači za sobom, Nigel. Ne zanima me što morate reći ili učiniti. Dajte sve od sebe.
- Ne volim vas podsjećati, ali: rekao sam vam. No vi ste željeli biti fer, ne udarati ispod pojasa i tako to.
- Zanima me samo bit, Nigel... može ona samo tako mog malog odvesti iz zemlje?
- Bit? Ne može bez vašeg pristanka.
- Mojeg pristanka?
On kimne. - Ako vašeg sina iz zemlje izvede bez vaše privole, bez vašeg dopuštenja, upušta se u nešto vrlo zločesto. - On se zlobno nasmiješi. - To nazivamo otmicom.
- Treba moje dopuštenje?
- Upravo tako.
- Ali... pa to je divno! Zar ne? Super, Nigel. A što ona može poduzeti ako ne pristanem?
- U tom slučaju morala bi od suda zatražiti dopuštenje za djetetovo trajno napuštanje jurisdikcije.
- Znači da mi samo uskraćivanje pristanka ne jamči da ću je spriječiti?
- Ako vi želite uskratiti pristanak, a ona želi borbu, odluku donosi sud. Priča vam se svodi na to. Ako se odsele, hoće li vam biti teško posjećivati dijete?
- Pa, idu u Connecticut. Ne mogu baš samo tako svratiti u nedjelju popodne, ne?
- Ne, ali njezina bi strana nesumnjivo ustvrdila da iz Londona imate hrpu jeftinih linija do Istočne obale. A, koliko se sjećam, imate unosan posao. - On pogleda bilješke. - Televizijski producent. Naravno. To mora biti zanimljiv posao. Nešto što sam možda gledao?
- Počeo sam s The Marty Mann Showom. Sada radim Ribu petkom.
- Ah, izvrsno. Zašto djevojke u Kilcarneyju za vrijeme seksa zatvaraju oči? - Malo woodyallenovskog kašljucanja. Stvar je izveo odlično. - Jer ne žele gledati kako muškarac uživa. Strašno zabavno.
Što me podsjetilo da mi Barry Twist, urednik nadležan za emisiju, već cijeli tjedan ostavlja poruke da ga nazovem. Postaja je odjednom zabrinuta za Eamona i to baš kada ja imam milijun drugih briga. No sada mi je prvi put istinski sinulo na što je Marty točno mislio kada je govorio o tome da pijetao mora kružiti od kokošinjca do kokošinjca. Potone li Eamon, ja tonem s njim.
- Ako se odsele, hoće li vam bivša žena uskraćivati razuman pristup?
- Kako to mislite?
- Hoćete li ikad više vidjeti sina?
- Pa, kaže da ih mogu posjetiti. I viđati ga za blagdane. Ili on može doći ovamo. Ali nije baš isto kao do sada, ne? Nije baš kao da smo zajedno u Londonu. Nije kao da imamo nekakav zajednički život. - Samo sam odmahivao glavom. - Imam osjećaj... da mi izmiče iz ruku.
- Znam kakav je to osjećaj.
- Ne znam kako mu to objasniti. Mislim, to preseljenje u Ameriku.
- Oh, sedmogodišnjaku možete prodati što god želite. Pitanje je... treba li to raditi ili ne. Čujte me, gospodine Silver. Možemo je natjerati da traži dozvolu za odvođenje djeteta u inozemstvo. Uvjeriti sud da bi se vaše dijete, u slučaju preseljenja, našlo u ovakvoj ili onakvoj opasnosti. Međutim, kada bismo dopustili da stvar završi pred sudom, to bi

iziskivalo puno vremena, bilo traumatično i skupo. Moram vas upozoriti i da bi ishod bio nepredvidiv.
Morao sam uložiti svjestan napor da ne pogledam fotografiju dviju nasmiješenih djevojčica na njegovom radnom stolu. Jer sam znao da je Nigel Barry vodio identičnu bitku i izgubio.
- To što se dogodilo meni nužno se ne mora dogoditi i vama - reče on, kao da mi čita misli. - Vaša bi žena morala iznijeti pojedinosti svojega plana. Smještaj, školovanje, zdravstveno, uzdržavanje, čuvanje djeteta, kontakti. I sud bi potom odlučio treba li primijeniti neke od svojih ovlasti.
- Kakvi su izgledi?
U tajcu koji je nastupio čuo sam kako prigušeno diše.
- Ne predobri. Postoji nešto što se zove faktor majčinske preferencije. Znate taj pojam?
-Ne.
- Znači da u devedeset devet posto slučajeva zajebu oca.
- Ali to nije pravedno.
- Odgoj djeteta nakon razvoda gotovo je redovito majčino ekskluzivno pravo. Zakon bi se navodno trebao brinuti za djetetovu dobrobit. U stvarnosti se brine za majčine želje. Kužite razliku? Ne za djetetovu dobrobit, nego za majčine želje. Ako vaša bivša uspije uvjeriti sud da vam nema namjeru uskraćivati kontakt s djetetom, te da njegova dobrobit neće trpjeti zbog preseljenja, uglavnom ga može voditi kamo god poželi. I ako na trenutak smijem prijeći na osobnije teme... točno to dogodilo se meni.
On uzme fotografiju sa stola, na trenutak se zagleda u dječja lica pa je vrati na isto mjesto, ali je okrene prema meni. Vidio sam dvije nasmiješene djevojčice koje je njihov otac izgubio zauvijek.
- Znači, nema nade.
- Nada uvijek postoji, gospodine Silver. Možete uskratiti pristanak. Možemo zatražiti nalog o održavanju kontakta. To bi je u najmanju ruku usporilo. Malo joj produžilo put do aerodroma. Tko zna? Možda bi je i spriječilo da ode iz zemlje.
-A u tom bi nalogu stajalo da mi mora dopuštati da se viđam sina? Ne bi mogla spriječiti da vidim Pata?
- Pa, ne baš posve tako. Imali biste pravo na kontakt kao osoba imenovana u nalogu. Imenovana osoba. Nekoć sam bio otac. Sada sam imenovana osoba.
- U ovom društvu često se govori o odsutnim očevima, gospodine Silver. Mnogo rjeđe čujemo za pristojne, dobre očeve kojima je sudac zbog nekog hira uskratio kontakt s djetetom. Viđao sam muškarce koje je gubitak kontakta s djetetom uništio. I to doslovno uništio. Živčani slomovi. Samoubojstva. Alkoholizam. Srčani udari. Krvni tlak toliko visok da je moždani udar bio neizbježan. Muškarci koje je gubitak djeteta ubio. Muškarci koji nisu ništa loše učinili.
-Ali ja jesam.
-Što?

- Ja sam učinio nešto loše. Ja nisam poput tih muškaraca. Moj prvi brak. Raspad braka... Ja sam bio kriv.
- Krivi za što?

- Za naš razvod. Za raspad braka. Ja sam zgriješio. Spavao sam s drugom ženom.
Moj se odvjetnik glasno nasmije. - Gospodine Silver. Harry... To je krajnje irelevantno. Ne morate biti vjerni supruzi. Bože presveti, to je temeljno načelo u ovoj zemlji. - Njegovo se lice ponovno uozbilji. - Morate razmisliti o nečemu drugom, gospodine Silver, a to je najvažnije od svega.
-A to je?
- Morate se upitati što će biti ako dobijete.
- Ali to je dobro, ne može biti bolje, zar ne? Samo dobre stvari... Ako dobijem spor, Pat ostaje u zemlji, a Gina neće imati izbora. Točno to i želimo, ne?
- Pa, da... ali kako će se vaša bivša supruga osjećati ako je spriječite da se preseli u Ameriku?
-Vjerojatno će me zamrziti. Mrziti će me iz dna duše.
Tko zna koji put sjetio sam se Ginina sna da živi u Japanu koji sam joj ukrao na dan vjenčanja. Sada ću joj oduzeti san o životu u Americi. Tako joj uskratiti dva pokušaja da bude sretna.
- Tako je, gospodine Silver. Nećete joj dopustiti da živi gdje želi. A to će vrlo, vrlo vjerojatno nekako djelovati i na vašeg sina. Štoviše, na to možete računati. Iskreno govoreći, ako je spriječite u odlasku, može ga posve zatrovati i okrenuti protiv vas. Otežati vam posjete. Otežati vam sve, život. To je najčešći slučaj.

- Znači, mislite da bih joj trebao dati pristanak da se preseli u inozemstvo?
- To nisam rekao. Ali u vezi s obiteljskim pravom, gospodine Silver, morate shvatiti jedno. Mi se ne miješamo. Mislim na odvjetnike. Ako se roditelji slažu, sve prepuštamo njima. Ako se ne možete složiti, tada na scenu stupamo mi. A neki put je užasno teško riješiti nas se.
Pomislio sam kakav bi mi bio život da Pat živi u Americi. Kako bi bio prazan. I pomislio sam na to kako bi izgledao moj život sa Cyd i Peggy bez Pata. Nas troje proveli smo dosta divnih trenutaka zajedno i toga će svakako biti još. Prisjećao sam se uglavnom besmislica poput plesa na Kylie, zezanja s lutkom Lucy, i onih mirnih trenutaka kada smo svijetu zatvarali vrata i kada ne bi bilo potrebe čak ni za razgovorom. Ali bude li Pat živio u drugoj vremenskoj zoni, čak i nad najljepše trenutke uvijek će se nadvijati sjena. Radovao sam se što ću gledati kako Peggy odrasta. Ipak, istodobno sam se pitao koliko dobro čovjek može odgajati tuđe dijete kada nije u stanju odgajati vlastito. I razmišljao sam o svojem životu ako Gina i Pat ostanu u Londonu. Znao sam kako će me mrziti i prezirati, biti na mene bijesna zbog toga što se karijera njezina muža ne miče s mjesta, kriviti me za sve što u njezinom životu nije u redu. Pokušavao sam odrediti što je najbolje za mojeg sina - zbilja sam se trudio - ali grizla me spoznaja o tome koliko će mi nedostajati.
- Što god učinim, ostajem bez njega - rekao sam. - Jednostavno ne mogu pobijediti, ne? Bilo da dam pristanak ili ga uskratim, posljedice su jednake. Gubim ga i drugi put.
Nigel Batty pomno me promatrao.
- Izvucite najviše što možete iz svoje obitelji - reče. - To vam je moj savjet. To ne govorim kao odvjetnik, nego kao čovjek. Budite sretni zbog onoga što imate, gospodine Silver. Volite svoju obitelj. Ne obitelj koju ste imali ranije. Obitelj koju imate sada.

Devet

Na ulazu u veliku samoposlugu put nam je, Peggy i meni, prepriječila debela mlada majka koja se sagnula da bolje viče na malenog dječaka, od oko pet godina, koji je tiho plakao.
- Kažem ti, Ronane, posljednji put... dovraga ne!
- Ali, hoću - jecao je Ronan, čiju su uzdrhtalu bradu prekrivali šmrklji i suze. - Ali, hoću, mama. Hoću, hoću, hoću.
- Više ne može, Ronane. Možeš htjeti, ali ne možeš dobiti, kužiš? Pojeo si dovoljno, jasno? Ako ti dam još, bit će ti zlo. Dobit ćeš još sutra, ako budeš dobar i lijepo večeraš.
- Ali hoću sada, mama, hoću baš sada.
- Više nema i gotovo. Zato začepi, Ronane.
- Hoću, hoću, hoću!
- Evo što hoćeš - reče žena, koja je iznenada izgubila strpljenje, te ščepa dijete za nadlakticu, okrene ga i svom snagom udari po stražnjici. Jednom, dva, tri puta. I tek sam tada uvidio da žena uopće nije debela. Samo je trudna.
Ronan je na djelić sekunde ušutio, očiju razrogačenih od šoka, a zatim počeo istinski zavijati. Mlada ga je trudnica odvukla dok je vrištanje odzvanjalo od odjela s mesom do kućanskih potrepština.
Peggy i ja samo smo se značajno pogledali.
Ona je sjedila u metalnim kolicima, licem prema meni, nogu provučenih kroz otvore, a meni je bilo jasno da mislimo na isto.
Hvala Bogu što nismo takvi.
Nas smo se dvoje u samoposlugama često osjećali nadmoćno. S nijemim zgražanjem promatrali smo izbezumljene, nerijetko trudne mlade majke koje rasplakana derišta odvlače od još jedne police sa slatkišima, te smrknuto šutljive očeve crvena lica, koji će eksplodirati na prvu pogrešnu riječ mrzovoljne i namrgođene djece. I mislili smo: mi nismo takvi, mi smo bolji.
Mislim da je Peggy to smatrala najobičnijim pitanjem dobrog odgoja. Za dijete od osam godina, imala je iznimno razvijen osjećaj za doličnost kakvog se ne bi postidjela ni kraljevska obitelj. Ti užasni ljudi očito se ne znaju pristojno ponašati u samoposluzi. Prosti kao šlape, u većini slučajeva. No ja sam u tome vidio više od bontona.

Kada je Cyd radila, posluživala hranu nakon skupa u Cityju ili premijere u West Endu, a Peggy i ja u kupovinu smo odlazili sami, često sam gledao te prave mame i tate koji kupuju s pravim sinovima i kćerima i mislio si: na čemu im točno trebam zavidjeti?
Kada pogledate koliko se pravi roditelji i njihova prava djeca u stvarnosti natežu i prepiru, što je u tome tako divno? U prepunom supermarketu, nekoliko minuta prije zatvaranja, lako je steći dojam da prave obitelji baš i nisu tako bajne kako se priča.
Peggy i ja obično smo se zabavljali. Možda zato što su nam zajednički odlasci u samoposlugu još bili dovoljno rijetki da izgledaju kao omanja pustolovina, iako su učestali otkako je “Hrani za bogove” krenulo, ali mi smo uvijek veselo jurcali među policama, dok je Peggy sjedeći na kolicima držala popis i s odobravanjem se smijala kad

bih nehajno prekršio ograničenje brzine u vožnji samoposlugom. I premda smo okolnome svijetu vjerojatno izgledali kao posve normalni otac i kći, među nama nije bilo natezanja i svađa koje smo uočavali kod tolikih pravih roditelja s pravom vlastitom djecom.
Bili smo bolji od njih.
Peggy i ja u kupovini smo se uvijek dobro zabavljali. Barem do danas.
Za sve je kriv Tigar Tony. Da Peggy nije bila beznadno ovisna o Frostiesima, tri zdjelice žitnih kolutića s mlijekom na dan, i ovaj bi odlazak u samoposlugu protekao jednako bezbolno i glatko kao ostali.
Ali Tigar Tony sve je pokvario.
- Kruh - reče Peggy, namršteno čitajući majčin popis za kupnju.
- Imamo - rekao sam.
- Mlijeko?
Samo sam svečano pridignuo plastičnu bocu s pola litre polu-masnog mlijeka. Peggy se nasmije, a zatim stisne kapke od muke. -Toi... tola... etni...
- Toaletni papir. Imamo! I to je sve, Peg. Kupili smo sve. Bravo mi! Idemo!
- Ostaje, znači, samo moj doručak. - Nalazili smo se u prolazu s pahuljicama i žitnim proizvodima. Posvuda šarene kutije i iskeženi likovi. - Frosties. Suuuper su!
- Ne trebamo, Peg. Kod kuće imamo gomile pahuljica.
- Nemamo Frosties, Harry. Nemamo Tigra Tonyja. To ti je' suuuper!
Peggy je obožavala Frostiese, no Cyd je uvijek kupovala pakete s više vrsta pahuljica. A u našoj je kući vrijedilo nepisano pravilo po kojem Peggy, prije nego što kupimo novi komplet, mora pojesti sve, a to je značilo i Coco Popse, i Wheatiese i one kojih se najviše užasavala, Special K. Novi paket nismo mogli kupiti samo zato što je pojela sve Frostiese.
Kada je u ranijim prilikama dolazilo do prijepora oko Frostiesa, Cyd bi samo krenula dalje i razgovor je bio završen. No sada, sama sa mnom, Peggy je slutila da su pobjeda i novi Frostiesi na dohvat ruke.
- Mama je rekla, Harry. - Ispruži ruku i s police uzme jumbo-kutiju Frostiesa. Tigar Tony smiješio mi se od uha do uha. Nije se prestao smiješiti ni kada sam joj uzeo kutiju i vratio je na policu. - O, Harry. Zbilja si me razočarao, zbilja.
- Ne, Peg. Slušaj... Frostiese ćemo kupiti kada pojedeš ostale pahuljice. Obećavam, može?
Mračna sjena prekrila je cijelo njezino lice. - Kupit ćemo sada. Ovog trenutka.
Najozbiljnije, Harry. Ne šalim se.
- Ne, Peg.
A ona je počela izlaziti iz žicanih kolica. Ionako je već neko vrijeme bila prevelika da se vozi u njima, tako da su se kolica odjednom nagnula u stranu, pa sam je morao uhvatiti.
- Isuse Kriste, Peg, razbit ćeš glavu.
- Nemoj psovati, Harry. To je užasno vulgarno. - Ona s police uzme kutiju Frostiesa. Ja sam je ponovno uzeo i vratio na policu. Ljudi su se počeli osvrtati, piljiti. Onako kako smo mi piljili kada je Ronan dobio po guzi jer je cendrao i tražio još.
- Sada lijepo prestani, Peg, pa idemo kući.

Već sam je uhvatio da je ponovno smjestim u kolica, ali izmigoljila mi se iz ruku. - Ne
diraj me, Harry. Nisi mi otac.
- Što si rekla?
- Mislim da si me čuo.
Još jednom sam se sagnuo da je podignem, ali ona je ustuknula dva-tri koraka i stala vikati.
- Hoću svoju mamu. Ti mi nisi tata. Prestani glumiti mog tatu! Neka postarija gospoda s košaricom u kojoj su bile dvije limenke mačje hrane i kutija čokoladnih napolitanki zastala je da vidi što se događa.
- Sve u redu, dušice?
- Sve je u redu - rekao sam.
- Oprostite - reče ljubiteljica mačaka. - Ne obraćam se vama. Razgovaram s djevojčicom.
- Ponaša se kao moj otac, a nije mi otac - reče Peggy, u čijim se očima odjednom počelo odražavati samosažaljenje. - Zapravo mi nije otac. Samo se pretvara.~
- O-ho... evo ga - kažem ja. - Evo nam i suza.
- Kakav ste vi to užasan čovjek?! - reče starica.
U tom trenutku pokraj nas su prošli mlada trudnica i Ronan. Ronan se u međuvremenu silno oraspoložio. Upravo je dovršavao vrećicu pikantnog čipsa. - Sve u redu, srce? - upita njegova mama Peggy.
- Uzrujala se - reče postarija gospoda. - Traži mamu.
-A što je on maloj? - upita mlada majka, pokazujući na mene.
- Ništa, čini mi se - reče starica. - Jeste joj nešto u rodu? Jeste joj tata?
- Pa, strogo uzevši, nisam...
- Ne, ni slučajno - reče Peggy, rukama obavivši nogu Ronanove mame. - Moj tata ima motor.
Starica je pogladi po kosi. Ronan me promatrao s izrazom opreznog zanimanja. Po cijelom licu, a osobito oko usta, imao je sićušne komadiće čipsa. Čuva ih za kasnije, rekla bi moja mama.
I tada se uz nas odjednom stvorio kućni detektiv, u smeđoj košulji, obrijane glave i divovskih bicepsa. - Što se točno događa?
- Ovo već postaje smiješno - rekao sam. - Sada idemo kući. Već sam krenuo prema Peggy, no ona je uzmaknula kao da u ruci držim krvlju umrljanu motornu pilu.
- Ne dajte mu da me dira!

- Neće ti doći ni blizu - reče ona starica.
- Baš bih ga voljela vidjeti. Neka samo pokuša - reče Ronanova mama.
- Mama? - reče Ronan, koji je sada već plakao. U ustima su se jasno vidjeli već prožvakani komadi smekšalog čipsa.
- Ja ću riješiti stvar - reče detektiv.
I već trenutak nakon toga unio mi se u lice, kratko podšišani bijeli mladić s mnoštvom akna na širokom ružičastom vratu.
Krupnim dlanovima samo mi je lagano pritisnuo prsa. Preko ramena sam vidio staricu i mladu mamu koje su grlile Peggy i mrko me gledale.

- Morat ću popričati s vama, gospodine - reče čuvar i uhvati me za nadlakticu. - U
poslovodinom uredu. Tako ćemo utvrditi treba li zvati policiju.
Ja sam se bijesnim pokretom oslobodio stiska. - Policiju? Pa ovo je ludost!
- Vi ste otac ovog djeteta?
- Ja sam suprug njezine majke.
- To ćemo još vidjeti.
- Ne idem nikamo. Iz ovih stopa idemo kući.
Iz njegovih očiju nestalo je tanahnog pokrova uljudnosti. Stekao sam dojam da ga se više nego rado oslobodio.
- Ti ideš sa mnom, stari moj - reče, malo tiše, ali i nekako uvjerljivije. - Stvar možemo obaviti lijepo ili manje lijepo, ali svakako ideš sa mnom.
- Ludost - pobunio sam se. - Ovo je čista ludost!
Ali sam mu dopustio da me odvede, ostavljajući Peggy s novostečenim zaštitnicama.
- Mama - čuo sam Ronanov glas. - Mogu...
- Ne, jebemu, ne možeš, ni slučajno - rekla je njegova mama.

Sljedeća dva sata proveo sam u sobičku namijenjenom kradljivcima, luđacima koji u napadu bijesa divljaju s kolicima u samoposluzi te ostalim raznoraznim manijacima. Ja i onaj bubuljičavi detektiv. Sami. Na koncu nisu zvali policiju. Nazvali su moju ženu.
Čuo sam ih prije nego što sam ih ugledao, jer su im koraci odzvanjali u labirintu skladišta i ureda duboko u unutrašnjosti divovske samoposluge. Vrata su se otvorila i tada sam ih ugledao: suprugu i pokćerku, u pratnji upravitelja ili poslovođe u bijeloj kuti.
- Bok, Harry - reče Peggy. - A kakva je ovo soba?
- Gospodo? - reče muškarac u bijelome. - To je on?
- To je on - reče Cyd. - To je moj suprug.
Nije zvučala kao da je zbog toga pretjerano oduševljena. «
- Pokušaj se zabaviti - reče Cyd u jednom trenutku, dok je naš crni taksi polagano napredovao kroz ranovečernji promet u West Endu. - Znam da nisi raspoložen za izlazak. Nakon uhićenja.
- Nisu me uhitili.
- Nisu?
- Samo su me priveli na ispitivanje. -Ah...
- To nije isto.
- Naravno. Ali, molim te, pokušaj se zabaviti. Zbog mene.
- Hoću - rekao sam. - Zbog tebe.
I to sam mislio najozbiljnije. Znao sam da je to za nju važna večer.

Cyd je mene uvijek pratila na društvenim obavezama koje su imale veze s poslom. Večere u čast početka serije, večere u čast završetka serije, banketi u povodu dodjela nagrada, i sve obavezne zabave koje smo morali trpjeti u sklopu posla, zbog moje funkcije producenta serije Riba petkom. I nikada se nije žalila.

Za razliku od Gine, koja je s takvih događaja kući najčešće dolazila u suzama, bijesna jer se netko prema njoj ponio kao prema idiotu zato što je obična kućanica. Za razliku od Gine, činilo se da se Cyd u takvim prilikama iskreno zabavlja. Ili se barem pretvara, zbog mene.
Večeras sam ja bio na redu. Trebao sam pomoći njoj. Išli smo na večeru koju je organizirao Ceh poduzetnika cateringa. Te je godine prvi put pozvana i čelna osoba “Hrane za bogove”. Ja sam bio njezina pratnja.
- Sigurna si da nisam trebao staviti kravatu? - upitao sam. I dalje sam bio u majici i hlačama od kepera u kojima su me priveli na razgovor. - Neće svi biti u odijelima i kravatama, ha?
Cyd me sumnjičavo pogleda. Cijelo je vrijeme bila toliko zaokupljena svojom garderobom - a na koncu se uvukla u minijaturnu crnu haljinicu i odvažno pokazala noge koje sam toliko obožavao, plesačke noge, noge koje su mogle pripadati i samoj Cyd Charisse - da mene gotovo i nije primjećivala.
- A što ti nosiš kada te zovu na neku od onih tvojih večera? Znaš, na one na koje moramo ići kada završi sezona Ribepetkom?
- Bilo što. Svi smo ležerni. Ali to je svijet televizije.
- Ma sve će biti u redu. Rekli su da je stvar neformalne prirode. Zabava se održavala u restoranu Deng u kojem sam bio s Eamonom i dvojicom menadžera iz postaje. Divovska hala u kojoj se poslužuje suvremena azijska kuhinja - što je značilo da nude besprijekorno aranžirane varijacije onoga što biste inače dobili u restoranima u Sohou i Kineskoj četvrti, ali pod ironičnim warholovskim slikama Denga Xiaopinga, i uz puno manje porcije. Konobari u Dengu nose prelijepa maovska odijela iz Shanghai Tanga. Gosti uglavnom nose skupi casual, odjeću kakvu nosimo ja i moji igrači.
Ali večeras nije bilo tako.
U trenutku kada se taksi zaustavio pred ulazom, želudac mi je poskočio jer sam shvatio da su svi muškarci u smokinzima.
Osim mene, dakako.
- O, Kriste - reče Cyd. - Užasno mi je žao, Harry. -Au!
- Želiš se vratiti kući?
- Držat ću se hrabro.
- Ne moraš, srce. Ja sam kriva.
- Želim ti pomoći, želim da ti bude lakše. Što je najgore što mi se može dogoditi?
- Osjećat ćeš se kao zadnja budala?
- Tako je.
I tako smo ušli. Kroz masu u smokinzima kretao sam se poput časne sestre u
kupleraju, svjestan pogleda i podsmjeha, ali nisam se obazirao ni na što.
Nisam namjeravao hrpi prodavača pilećih ražnjića dopustiti da me spriječi da pratim suprugu na za nju važnom događaju. Sally, Cydina pomoćnica, mahala je kao luda sa suprotne strane dvorane i počela se probijati prema nama. Sally je bila poput člana obitelji: Ginina polusestra i moja bivša siterica. Na sebi je imala raskošnu i kompliciranu svečanu haljinu, od svile i bez naramenica, haljinu kakvu bi lutka Lucy odjenula za važan izlazak s Bruciejem. Tad sam je prvi put vidio da izgleda kao odrasla žena. Bila je silno uzbuđena, ali se smirila čim me ugledala.
- Što je s Harryjem?

- Nije znao - reče Cyd.
- Luke Moore te želi upoznati - reče Sally i uhvati Cyd za ruku.
- Luke Moore? I on je tu?
- I želi te upoznati. - Sally je nepovezano blebetala. - Kaže da je čuo puno lijepih stvari o “Hrani za bogove” i da bi nam mogao osigurati nešto posla.
- Tko je Luke Moore? - upitah.
- Praktički najveća faca na svijetu, ni manje ni više - reče Sally. - Vodi Tortičku, d.o.o.
- Luke Moore uglavnom pokriva catering za velike firme u financijskoj četvrti - reče Cyd. - Ako si nešto stavio u usta u Cityju, po svoj je prilici to pripremio Luke Moore.
- Hajde, dođi - reče Sally, odvlačeći moju suprugu. Slijedio sam ih u stopu.
Luke Moore bio je krupan muškarac. Visok, snažan, građen poput nekadašnjeg sportaša koji je tek počeo nakupljati kilograme. Kosa mu je bila malčice predugačka za čovjeka koji ipak nije Rod Stewart. Oko četrdeset godina, procijenio sam, ali vrlo zgodan i elegantan u smokingu.
Odmah mi je postao antipatičan.
Stajao je usred skupine ulizica koji su se smijuljili i upijali svaku njegovu riječ.
- Znanstvenici su navodno otkrili jelo koje spolnu želju kod žena umanjuje za
devedeset devet posto - govorio je u tom trenutku. - Zove se svadbena torta.
Dok su njegovi poslušnici umirali od smijeha i brisali suze radosnice, Luke Moore ugledao je Sally, koja je prema njemu gurnula Cyd.
I u tom trenutku uočio je Cyd. Uočio je moju ženu.
- Vi ste žena koja vodi najbolju malu firmu za catering u gradu - reče on i uhvati je za ruku, više je ne ispuštajući.
- A vi ste, čini mi se, jako vješti s komplimentima. - Cyd se nasmiješi.
- Ali istina je, o vašoj tvrtki čuo sam bezbroj lijepih stvari. Moramo se naći. Da vidimo možemo li jedni drugima nekako pomoći.
- Zvuči dobro - reče Cyd, a ja sam primijetio da baš neće slomiti ruku u pokušajima da je izvuče iz stiska tog starog razvratnika. - Ovo je moj suprug.
Luke Moore tada me pogleda prvi put. - Mislio sam da vam je vratar.
Ulizice su već ležale na podu. Međutim, dok su meni gorjeli obrazi, supruga mi je priskočila u pomoć.
- Moj je suprug zapravo vrlo važna osoba, gospodine Moore... Ovo je Harry Silver, televizijski producent.
- Naravno - reče Luke Moore, koji očito nikad nije čuo za mene. - Velik sam
obožavatelj vaših radova.
-A-ha.
- Marty Mann bio je doista nešto posebno dok ste zajedno radili. To što mu se dogodilo poprilično je tužno, zar ne? Te dosadne emisijice s malim troškovima i velikom gledanošću. Šestero nadrkanih studenata i slične gluposti. Nemam ništa protiv toga da čovjek zaradi. Daleko od toga. Ali mi je drago da vi radite s Eamonom Fishom.
Ostao sam zatečen. Impresioniran. I polaskan.
- Eamon Fish - reče netko od ulizica. - Mali je prokleto dobar.
- Da - reče Luke Moore. - Ima onaj prepoznatljivi drugoligaški stil.

Nasmiješio sam se, pazeći da ne otvorim usta. Zašto drugu ligu spominju isključivo ljudi iz trećih, regionalnih i općinskih liga?
- Osim toga - reče Luke Moore - narkići su uvijek na određeni način privlačni. Čovjek se uvijek pita što je sljedeće na redu.
- Nije narkić - rekao sam. - Samo je premoren.
No Luke Moore je završio razgovor sa mnom. Blago se naklonio, pridignuo Cydinu ruku i - tek tako, pred svima - elegantno je poljubio.
Zamalo sam povratio.
- Uvijek trebam kvalitetne ljude - reče on. - Mojoj je tvrtki potrebna žena poput tebe, Cyd. Stvarno moramo pokušati nešto dogovoriti.
- To bi bilo zgodno - reče moja supruga. Zatim su razmijenili posjetnice, a ja sam znao da to nije samo stvar uljudnosti.
Njih će se dvoje još vidjeti.
- Možda bi s Peggy u samoposlugu trebao ići Luke Moore - rekao sam u taksiju dok smo se vraćali kući. Iza nas je bila užasna večer, a ja sam bio pijan i ljubomoran, sit ljudi koji su me gledali kao da sam trebao ući kroz vrata za dostavu. - Možda bi joj prokleti Luke Moore mogao objasniti zašto ne može dobiti Frostiese kad god poželi. Možda bi joj Luke Moore mogao objasniti zašto se onaj beskorisni gad od njezina oca pojavljuje samo kada se njemu digne. Možda bi taj kreten Luke Moore...
- Harry - reče Cyd i uhvati me za ruku. - Smiri se, dušo. Luke Moore me ne želi za ženu. Ne želi se brinuti za mene, čitati Peggy i pomagati nam s božićnim ručkom. - Gladila mi je lice s nekadašnjom nježnošću. - Samo me želi poševiti.
- Oh - kažem ja, sada se već malo-pomalo trijezneći.
- Znaš koliko puta na dan žena sreće takav pogled?
- Jednom, dvaput?
Ona se zasmijulji. - Možda i češće. Ali ja sam udana žena. Stoga zašuti i poljubi me, idiote.
I tako sam je poljubio. Osjećao sam se poput idiota, ali i zahvalno, kao sretnik, zaljubljen kao nikada dotada. Neću dopustiti da izgubim ovu čudesnu ženu. Ni zbog Lukea Moorea niti bilo koga drugog. Osim ako ne učinim neku ludost.
A zašto bih uopće činio ludosti?

Deset

Preko natpisa PRODAJE SE ispred Ginine kuće sada su se dijagonalno kočila velika slova - PRODANO. Kada se pojavila na vratima, ugledao sam kutije sa zapakiranim stvarima složene cijelom duljinom hodnika. Stvarno se sele.
Htio sam s Patom raditi nešto drukčije. Nekako mi se činilo da uobičajeno nedjeljno trojstvo kina, nogometa i pizze nije dovoljno. Želio sam da se ludo zabavi. Želio da mu užitak ozari cijelo lice. Želio sam da današnji dan pamti.
I stoga smo se odvezli do Somerset Housea na Strandu. To je veličanstveno staro zdanje, no nismo išli unutra. Došli smo zbog fontana.
Dobili smo kišobrane u boji i počeli juriti kroz pravu šumu fontana u dvorištu. Lice moga sina blista od užitka dok gleda kako se mlazovi vode odbijaju i slijevaju niz njegov kišobran.
Gene Kelly, pomislih. Ples na kiši. Jednostavno pjevamo i plešemo na kiši.

Kada smo došli, dvorište je bilo prepuno, no nakon nekog vremena, druga djeca i njihovi roditelji potražili su mirnije i manje mokre oblike zabave. No Patu i meni nikako nije bilo dosta mini-fontana koje je neki genij postavio u dvorištu predivne stare zgrade. Tako smo u Somerset Houseu ostali cijelo popodne, trčali kroz vodu pod kišobranima. Mokri do kože, raspomamljenog bila i izvan sebe od sreće.
Kasnije, kada se već počeo spuštati mrak, odvezli smo se mojoj majci i otišli u stari park. Samo nas troje. Moja majka, moj sin i ja, i tako smo u kasno poslijepodne u studenome, već u suton, šetali uz jezero. Park je bio prazan. Svi su već otišli kući. Hodali smo po prošlogodišnjem lišću, u zraku se osjećao zimski miris maglice, spaljenog lišća i izmaka još jedne godine.
Sve to podsjetilo me na jedan drugi dan na istome mjestu. Dan kada smo s Bluebella, Patovog biciklića, skinuli pomoćne kotače.
Sjetio sam se svog starog, u kojem je već bujao rak, iako to tada još nismo znali, kako trči za biciklom, bez prestanka zaostaje, ali u beskraj ponavlja dvije riječi.
Držim te. Držim te. Držim te.
Kasnije, kad je pao mrak, odveo sam Pata kući, njegovoj majci. Dopratio sam ga do vrata i kleknuo pred njega, tako da smo bili jednake visine.
Poljubio sam ga, rekao neka bude dobar i stisnuo kao da ga više nikada neću pustiti.
A sutradan ujutro Pat, njegova majka i njezin suprug zrakoplovom su otputovali u novi život u jednoj drugoj zemlji.

Eamonu nije bilo ni traga ni glasa.
Komičar čija je točka otvarala emisiju došao je i otišao, a publika u studiju postajala je sve nestrpljivija. Iz minute u minutu atmosfera je bila sve mračnija. Ljudi su se došli zabaviti i bili bi se, kako bi rekla moja majka, smijali i jabuci bez kore. Ali čekanje zvijezde pretvorilo se u davež. Kamerman se očito dosađivao. Žena koja se brinula za

blesimetar sjedila je za svojim monitorom i plela. Voditelj scene dlanovima je pritiskao slušalice i nešto mumljao u mikrofon, obraćao se redatelju na galeriji. On me pogleda i slegne ramenima.
- Idem po njega - kažem.
Vrata garderobe bila su zaključana. Nekoliko puta udario sam šakom i zazvao ga. Bez reakcije. Ovaj put zakucao sam još glasnije, rekao mu da je mizerno govno i neka odmah otvori. Tišina. A onda, napokon, lupkanje klasičnih teniska.
Eamon otključa vrata i, kada sam ušao, svom se težinom spusti na koljena te počne tražiti nešto ispod toaletnog stolića. Već sam ga počeo psovati, zaključivši kako traži nekoliko izgubljenih zrnaca kokaina. Ali stvar nije bila u tome.
- Tu je negdje - reče. - Znam da je tu... ah!
I ustane s nekoliko komadića papira u ruci. Stao ih je raspoređivati na toaletnome stoliću, sastavljati poput dijelova slagalice za djecu mladu od pet godina. Bila je to fotografija neke djevojke. Azijke. Tamne. Lijepe i simpatične. Djevojke koju sam upoznao.
- Mem - reče on. - Moja predivna Mem. Oh, kako si mogla biti toliko okrutna? A toliko sam te volio, pokvarena mala droljo.
Gledao sam kako sastavlja fotografiju koju je bio poderao na komadiće. Bila je to snimka polaroid kamerom ljubavnice pokraj turističkih atrakcija. Muškarac i žena za ljetnog dana žmirkaju prema objektivu ispred katedrale Notre Dame. Eamon i njegova Mem u Parizu.
- Što se dogodilo, Eamone?
- Udana je. Ispalo je da je jebeno udana.
- Mem je udana? - Sjećao sam se kako Mem svlači haljinu u noćnom klubu u kojem je radila kao plesačica. Nije djelovala kao udana žena. - Ali uvijek je izgledala tako... samački.
- U Bangkoku ima muža i dijete. Dečkića. Patovog vršnjaka. Pokazalo se da im je cijelo vrijeme slala lovu.
- Isuse. - Zagrlio sam ga. - Žao mi je, Eamone.
- Našli smo se. Kao, razgovarat ćemo o tome da ponovno budemo zajedno. Bila je zagrijana. Rekla da joj nedostajem. A ja sam joj kupio prsten. Zaručnički prsten iz Tiffanyja. Pravi. Kakva dobra šala, ha? Kada je otišla na WC, pokušao sam ga sakriti u njezin novčanik. Želio sam je iznenaditi. I tako sam naišao na sliku na kojoj je s mužem i klincem. Krava. Mislio sam da zbilja želi biti sa mnom, Harry. A zapravo sam ševio bankomat.
Obojica smo nepomično piljili u uništenu sliku koju je pokušavao sastaviti.
- Misliš da bi bila OK da je zalijepim selotejpom? Što misliš, Harry? Ili da uzmem ljepilo?
- Čuj, Eamon. O tome ćeš misliti kasnije. Tamo u studiju nekoliko stotina ljudi čeka Ribu petkom,
- Emisiju? Kako da mislim o emisiji kada Mem ima muža i klinca?
- Moraš. U tome je stvar. Moraš izaći pred ljude i kada ti nije do toga. Odraditi super nastup i kada si deprimiran. To je tvoj izbor, posao i život za koji si se odlučio. Ne možeš uzeti slobodan dan jer te netko malo povrijedio.
- Malo povrijedio? Srce mi je zgaženo i pretvoreno u kašu. Djevojka koju sam želio za ženu ne može se udati za mene jer se to ne bi svidjelo njezinom mužu. Treba mi malo bijelog, Harry. Imam u sakou. Čuvam za krize. I evo ti sada krize! Složi mi dva reda, može?

Sada sam ja bio na redu za ispad bijesa. Iz njegovog sakoa izvadio sam paketić kokaina i bacio mu ga u lice.
- Ona je razlog zbog kojeg umireš? Zbog neke djevojke? Ona u Tajlandu ima muža i klinca, pa ti odmah posežeš za čarobnim prahom? Jesi ti poludio? Sve ćeš odbaciti zbog jedne djevojke?
- Ne bilo koje djevojke... nego moje djevojke. Ti stvarno ne kužiš ništa o ljubavi, jadni moj Harry?
- I previše, stari moj. Čuj, znam da je Mem jako zgodna. Ali ima još milijun riba u moru.
- I sve su skliske, Harry.
On skupi kokain i spremi ga u džep, zajedno s komadićima poderane fotografije.
Potom projuri pokraj mene, načas zastajući na vratima.
- Ali kako bi ti to uopće mogao shvatiti, Harry. Pa da, oženjen si. Ali što znaš o ljubavi?

Nedjeljom je bilo najgore.
Bez Pata, dan odmora vukao se u beskraj.
Tumarao sam kućom posve izgubljen i nisam uspijevao prepoznati vlastiti život, dok je u kuhinji Peggy pomagala Cyd s njezinim posebnim receptom za valjuške.
Bilo mi je jasno da se valjušci rade za “Hranu za bogove”, a ne za nas, jer ih je bilo barem šest stotina. Stajale su na srebrnim pladnjevima po cijeloj kuhinji, malene, zbijene okruglice od tijesta koje su moja supruga i njezina kći pomno punile mesom, usitnjenim češnjakom i mirodijama, pripremajući ih za pečenje.
- Teksaške knedle - reče Cyd.
- Kakve jedu kaubojke - doda Peggy.
Stajao sam na vratima i gledao kako rade. Obje su imale gole ruke, u identičnim pregačama, crne kose začešljane unatrag i vezane tako da im je posve otkrivala dražesna lica. Po svemu se činilo da se izvrsno zabavljaju.
- Usamljen si bez njega, ha? - upita Cyd.
Kimnuo sam, a ona me pogladi po ruci. Nisam morao objašnjavati kako se osjećam nedjeljom. Voljela me dovoljno da me razumije.
- Trebate pomoć? - upitah.
- Molim... ti bi nam pomogao? - reče Peggy. Cyd se nasmiješi. - Naravno. Peggy mi je pokazala što trebam raditi.
Uzmete kružić tijesta, na sredinu postavite malo mesa, pospete travama i češnjakom, pa preklopite tijesto, a rubove s gornje strane stisnete tako da od utisnutih mjesta dobijete zgodan uzorak.
Na moje neizmjerno iznenađenje, išlo mi je očajno. Prepunjeni valjušak raspao se prije nego što sam ga uspio položiti na jedan od srebrnih pladnjeva. U početku smo se svi odlično zabavljali na račun mojih neuspjelih pokušaja. No nakon nekog vremena, budući da su se i dalje raspadali, vic se nekako izlizao.
- Ne tako, Harry - uzdahne u jednom trenutku Peggy. -Stavljaš previše nadjeva.
Spretnim prstićima pokazala mi je kako se to radi i moja se tehnika u kratkome roku popravila. Jasno sam vidio kako Peggy uživa u ulozi učiteljice i još neko vrijeme veselo

smo radili u sretnom skladu proizvođača valjušaka. A onda sam osjetio kako me obuzima nekakav nemir.
- Znate što? - rekao sam. - Možda ću posjetiti mamu.
- Zašto ne? - reče Cyd. - Bit će joj drago.
- Snaći ćete se bez mene?

I jedna i druga bile su odviše ljubazne da bi odgovorile na tako glupo pitanje.

Pat nije nedostajao samo meni. Ispred naše kuće stajao je maleni dječak. Zgodan momčić umrljana lica čiji je rasklimani bicikl bio malo prevelik za njega.
- A gdje je Patrick? - upita me.
- Pat? Nema ga. Otputovao je. Prošli tjedan. Otišao je u Ameriku. Dječak kimne.
- Znao sam da odlazi. Ali nisam znao je l' već otputovao.
- Da, otputovao je. Mislim, otputovao. S njim si išao u razred? Ali mali je već otišao. Odpedalirao na biciklu koji kao da je pripadao starijem bratu ili sestri. Dječak koji se pitao kako će provoditi dane sada kada više nema mojega sina. Bernie Cooper. Patov prvi najbolji prijatelj.

Kad sam bio mali mnoge sam ljude mogao posjetiti bez najave.
Sve one prijatelje kojima sam mogao tek tako banuti na vrata, uvijek siguran da će me srdačno dočekati. Sada su prijatelji odrasli, i ja sam odrastao muškarac, i od svih ljudi na svijetu nenajavljeno mogu posjetiti samo mamu.
- Harry - reče ona kada je otvorila vrata. - Bok, dušo. Upravo sam se spremala van. Kao da me upravo ošinuo grom.
- U nedjelju? Izlaziš nedjeljom?
- Idem u društveni dom s tvojom tetom Ethel. Idemo plesati u povorci.
- U povorci? To je onaj kaubojski ples? A ja sam mislio malo gledati telku.
- Oh, Harry - nasmije se moja majka. - Televiziju mogu gledati kada umrem.
Uto se oglasi zvonce i u kuću uđe sedamdesetogodišnja kaubojka. Umjesto uobičajene veste na kopčanje, suknje s cvjetnim uzorkom i glomaznih Schollovih sandala, teta Ethel, prva susjeda, koja mi uopće nije bila prava teta, nosila je kaubojski šešir, jaknu s resama i sjajnim ukrasima, te kaubojske čizme.
- Bok, Harry dušo. Ideš s nama na ples?
- Predivno izgledaš, Ethel - reče moja mama. - Annie, uzmi pištolj.
- Prije će biti: bakice, uzmi pištolj - reče teta Ethel, pa su se obje počele nezadrživo smijati.
- Ethel je već plesala. Sad je već i stručnjak. Nije li tako, Ethel? Teta Ethel skromno se nasmiješi. - Znam Kaubojski kliz, Javorov topot i Raspomamljene noge. Još imam malo problema s Revolverskom polkom i Jahačkom četvorkom. - Stane ukočeno skakutati po sobi, gotovo se sudarajući s velikim tabureom boje limete. - Korak naprijed, pa lijevo, svom težinom na ovu nogu... blago savij desno koljeno, pa zaljuljaj stopalo s jedne strane na drugu... desno koljeno malo više.
- To je Revolverska polka, Ethel?

- Ne, dušice, to je Jahačka četvorka. I reći ću ti još nešto: čudesno djeluje na lumbago. Pogledao sam tetu Ethel, pa mamu.
- Ne ideš van tako odjevena - kažem.
Ali nije bilo mjesta za zabrinutost. Moja će mama prvo vidjeti kako joj se sve to sviđa i tek onda kupiti kaubojski komplet. Otpratio sam ih. Mama mi se obratila tek kada smo načas ostali sami, dok je čekala da teta Ethel polagano izveze Nissan Micru na ulicu.
- Vratit će ti se, dušo. Bez brige. Vratit će nam se.
- Misliš? Ja baš nisam siguran, mama.
- Djeci je potreban otac.
- Očevi ne znače što su značili u tvoje vrijeme.
- Svako dijete treba oba roditelja, dušo. Stvarno. Za tango je potrebno dvoje. Nisam imao srca mami reći da više nitko ne pleše tango.
Čak ni ona.
Teta Ethel zatrubi i spusti prozor na Nissanu.
- Diži mamuze.

Kući sam se vratio poslije ponoći.
Krevet je bio pun. Peggy je spavala u majčinu naručju i energično sisala prst, tamne kose slijepljene za dječje čelo kao da ima povišenu temperaturu.
- Ružno je sanjala - prošapće Cyd. - Da je tata pao s motora. Samo da čvrsto zaspe pa ću je odnijeti u njezinu sobu.
- Nema problema. Neka ostane.
- Ne smeta ti, srce?
- Nema problema.
I tako sam poljubio ženu i otišao spavati na kauč. I doista mi nije smetalo. Peggy večeras treba mamu. Osim toga, ovako, sam na kauču, neću morati razmišljati hoće li se Peggy probuditi, hoće li Cyd biti preumorna za seks i jesam li povukao previše pokrivača. U dnevnoj sobi nisam se imao s kim stisnuti pod dekom, ali niti mi je tko mogao pokvariti san.
Tako je to sa spavanjem na kauču. Čovjek se navikne.
- U tvojem životu nedostaje ljubavi i romantike - reče mi Eamon. Prevrtao je tjesteninu s jedne strane tanjura na drugu. U posljednje vrijeme jeo je vrlo malo. - Treba ti uzbuđenja, Harry. Strasti. Noći kada uopće ne spavaš jer ne možeš podnijeti da si bez nje. Valjda se toga sjećaš. Razmisli malo, sjeti se, koncentriraj se.
- Misliš da bih ženi trebao kupiti cvijeće?
On zakoluta očima. - Mislim da trebaš ljubavnicu. -Volim Cyd.
- I što onda? Romantika je čovjekovo temeljno pravo. Poput hrane, vode i krova nad glavom.
- Ne misliš na romantiku i ljubav, nego samo kako umočiti. Misliš samo na svoj perverzni pimpek. Kao i obično.
- Reci ti što god hoćeš, Harry - nastavi on, mjerkajući konobaricu koja je upravo odnosila njegov tanjur. - Ali malo akcije sa strane ne bi naškodilo braku. Nego bi ga očuvalo.

- To pokušaj objasniti mojoj ženi.
- Ah, pa ona za to ne bi znala.
- Ali znao bih ja. Ti to ne razumiješ. Ne želim novu ženu. Samo želim natrag svoju ženu. Da nam bude kao nekada.
- Vi oženjeni muškarci me nasmijavate - reče Eamon kroz smijeh. - Žalite se kako pod bračnim poplunom nema uzbuđenja. Ali nemate hrabrosti ići u lov za nečim uzbudljivijim. Točno znate što želite, ali za to nemate muda.
- To je bit braka.
- Što, frustracija? Razočaranje? Raspršene iluzije? Seks s nekim tko ti se ne sviđa? Zvuči fantastično, Harry. Fantastično za pošizit. Super! Podsjeti me da po svaku cijenu ostanem samac.
- Cyd mi se i dalje sviđa - rekao sam, najiskrenije.
Znao sam joj gledati lice kad ne bi bila svjesna mojeg pogleda, i upravo bi me šokiralo koliko je lijepo. Zapanjile bi me emocije koje je u meni u stanju pobuditi, a da ne pomakne prst.
- Mislim i da se ja sviđam njoj. Mislim, kada me se sjeti. Eamon se na te riječi morao nasmijati.
- Želim samo reći... ne možeš raskinuti brak samo zato što je medeni mjesec završio -
rekao sam.
- Ali medeni mjesec je najbolji dio.
- Budi bez brige u vezi s našim seksualnim životom, sve je u redu. Kada skupimo dovoljno energije. Stvar je samo... ma, ne znam. Čini mi se da više nema one iskre. Ona je vječno preopterećena poslom. Ili kući dođe umorna. Ili se pokvario kotao za grijanje. Ranije nikada nije bilo tako.
- Žene se mijenjaju, Harry - reče Eamon, kojem se jezik razvezao, te se zavali u stolici.
- Moraš shvatiti da je u različitim životnim fazama žena kao svijet.
- Kako?
- Između trinaeste i osamnaeste godine žena ti je poput Afrike, djevičanski čisto, neistraženo područje. Od osamnaest do trideset je kao Azija, egzotična i seksi. Od trideset do četrdeset pet kao Amerika, potpuno istražena, ali velikodušna, da je sve čime raspolaže. Od četrdeset pet do pedeset pet žena ti je kao Europa, pomalo iscrpljena, malčice ruševna, ali i dalje s mnogo zanimljivih atrakcija. A od pedeset pet nadalje žena je kao Australija, svi znaju da postoji, negdje tamo dolje, no malo je onih koji će se potruditi da je pronađu.
- Kada se vratiš, ovo neće biti dosta. Morat ćeš smisliti bolji materijal.
- Da - reče Eamon ironično. - Kada se vratim. Ispričavam se.
Otišao je u kupaonicu. S postajom smo dogovorili da će Eamon biti na odmoru koliko god mu bude trebalo da se sabere. Znao sam da je deprimiran zbog prekida emisije. No postaja je zahtijevala da se prije nastavka emitiranja riješi navike. Zato smo se našli na ručku. Da Eamona uvjerim da mu je potrebna stručna pomoć.
Eamon se za stol vratio zacakljenih i vodenastih očiju, blijed kao zid. Oh, ne, ne valjda opet, pomislio sam. Prstom sam kucnuo po nosu, a on ubrusom obriše nekoliko bijelih zrnaca zaostalih uz nosnicu.
- Greška - reče, smijuljeći se.

- Čuj, znam jednu dobru liječnicu. Bavi se liječenjem... premorenosti. Postaja traži da joj se obratiš. Ići ću s tobom.
- Ma nemoj mi reći. Kakvo neviđeno sranje. Što sam ja? Nekakav klinac? Ne treba mi pomoć.
- Poslušaj me, Eamone. Užasno si talentiran, a trenutačno postoji velika opasnost da sve profućkaš.
- Ne trebam pomoć, Harry.
-Ako se ne budeš liječio, prije ili kasnije ostat ćeš bez emisije.
-Sve je OK.
- I sigurno ćeš upropastiti zdravlje.
- To je moja stvar.
-Vjerojatno ćeš imati problema s policijom.
- Ko ih jebe.
- Svu krvavo stečenu lovu sigurno ćeš ušmrkati i onda posrati.
- S tom lovom mogu što hoću. - I smanjit će ti se penis.
- Molim?
- Čuo si.
Još me nekoliko trenutaka nepomično promatrao. - Kako se zove ta ženska?
U tom trenutku počeo mu je vibrirati mobitel. Nije zvonio, samo je podrhtavao. On ga otvori i počne razgovarati, iako u tom restoranu mobilni telefoni nisu bili dopušteni. Zvala je njegova bivša cura. Zvala je Mem. Istog trenutka bio je na rubu suza i izbezumljenim je prstima prolazio kroz meku, razbarušenu kosu.
- Ne gnjavim te... dvadeset poruka? Nije valjda toliko? U svakom slučaju, samo te želim vidjeti, moj maleni sladolede od limuna... Zašto? Pa, samo da razgovaramo, da ti objasnim... Mem, sve možemo početi ispočetka... Hoću biti jedini muškarac kojem plešeš u naručju... molim te, srce...
Dvojica poslovnih ljudi za susjednim stolom s prijezirom su piljili u njega.
- Tko je taj komedijaš s mobitelom? - reče jedan od njih. -Ovdje ne bi trebalo biti mobitela.
- A-ha... - reče drugi. Oponašao je priglupog korisnika mobilnog telefona. - U vlaku
sam...
Eamon se okrene prema njima.
- Nije zvonio, ne? - upita, vrlo odlučnim tonom. - Stavio sam ga na vibriranje, tako da ne zvoni, kužite? I zato je totalno ista stvar da li ja govorim na ovaj jebeni telefon ili vas dva tupsona razgovarate o financijskim tržištima ili Tigeru Woodsu ili nečem petom, od čega vam se još mogu dignuti ti jadni pimpeki, kužite?
To si dobro primijetio, pomislih, pokazujući konobaru neka nam donese račun. I to bi trebao ubaciti u emisiju. Ali, Isuse, samo što nije eksplodirao.
I dok su njih dvojica prijetili da će nam rascopati njuške, mislio sam o onom što je Eamon rekao o ženama, o tome da su kao svijet. Ako je njegova teorija točna, moja je supruga Amerika. No nakon malo više od godine braka, još mi se činilo da je nisam posve istražio.
Neki put činilo mi se da je uopće ne poznajem.

Ne znam zašto sam počeo automobilom prolaziti pokraj Ginine kuće. Znao sam da u njoj nema nikoga. Novi vlasnici još se neko vrijeme neće useliti, a čak se i ona sanjiva dadilja vratila u Bavarsku. No ta me kuća nekako, ne znam, smirivala.
Iako nije bila moja, iako Pat više nije živio u njoj, i premda nisam imao dragih uspomena na tu kuću. Dok sam se vozio kraj kuće i razmišljao kako su ga još prošli tjedan u sobi čekale sve stvari - odjeća u ormaru, odjeća koja mu je dijelom već bila premala, krevet, poplun s prizorima iz Fantomske prijetnje, jastuk na kojem je spavao - nekako sam se osjećao manje usamljenim.
I tako sam kružio oko kuće poput nekadašnjeg ljubavnika, ispunjenog žudnjom, ljubavnika kojeg je pregazilo vrijeme.
I tad sam ugledao Patov bicikl.
Ostao je na travnjaku pred kućom. To je uvijek radio - kad se vratio iz parka, bicikl je uvijek ostavljao na malenom travnjaku. Jednostavno bi ga zaboravio, ili je vjerovao da je cijeli svijet nedužan kao on.
Nitko ga još nije bio ukrao samo zato što ga je gotovo potpuno zakrivao kržljavi grm. Parkirao sam automobil, preskočio simbolični zidić i uzeo bicikl. Ja ću se brinuti za njega dok se moj sin ne vrati. Ili će možda tražiti da im ga pošaljem.
-Doma je?
Podignuo sam pogled. I ugledao vrlo mršavog mladića kose obojene u žuto. Azijac. Jedan od onih pomodnih mladih Japanaca koji se sreću u londonskim umjetničkim četvrtima gdje opsjedaju galerije i specijalizirane prodavaonice ploča. Ovaj je izgledao kao da je do maloprije plakao. Zagledao sam se u njega preko niskog zidića.
- O kome govorite? Mislite na Ginu? On pogleda prema kući. - Kazumi.
To mi je ime bilo posve nepoznato. - Pogrešna kuća, stari. Pokušaj u susjedstvu.
- Ne. Ovdje je. - Dobro je govorio engleski. - Siguran sam. -Pogledavao je lijevo-desno, odmahivao glavom. - Znam da je tu. Evo je!
Neka mlada Azijka na biciklu polagano je prilazila ulicom. Imala je onu sjajnu, živahnu japansku kosu koja je, međutim, bila za nijansu svjetlija od uobičajene boje. Zaustavila se ispred Ginine kuće i iz očiju uklonila nekoliko pramenova. Tada sam joj ugledao i lice. Blijedo, ozbiljno, malčice starije nego što mi se u prvi mah učinilo. Ne djevojka, nego žena. Možda otprilike mojih godina.
Već dugo nisam vidio tako privlačnu ženu. Još otkako sam... pa da, otkako sam prvi put vidio svoju suprugu.
Ona pogleda mladića. I nije joj bilo drago što ga vidi. Kosa joj je ponovno pala preko tog upadljivo posebnog lica. Pustila ju je tamo kao veo koji ju je štitio od svijeta.
- Kazu-san - reče on, a meni odjednom sine. Pa jasno. Ginina frendica iz Japana. Ona koja je Pata gledala kroz objektiv i zbilja ga vidjela.
Kazumi.
On joj se obrati tiho, gorljivo, na japanskome, blago pognute glave, dok mu je poblajhana kosa skrivala bolno lice.

Ona odmahne glavom, odbijajući ga, i uputi se biciklom stazom prema kući. Mladić sjedne na zidić vrta moje bivše supruge i stane plakati, dlanovima prekrivši lice.
Ona ponovno odmahne glavom, ovaj put u očaju i nevjerici, pritom petljajući velikim svežnjem ključeva ne bi li nekako otključala ulazna vrata. Nikako nije uspijevala pronaći odgovarajući par. A onda je napokon otključala vrata i oglasilo se upozorenje alarmnog sustava.
Neposredno prije nego što će zatvoriti vrata, načas je pogledala mene, prvi put - a ja sam stajao nasred malog travnjaka, držao napušteni sinov bicikl i gledao kako na brojčaniku alarma utipkuje šifru.
Uhvatio sam izraz na njezinom licu, vidio kako me gleda. Kao da sam još jedan manijak lud od ljubavi.

Jedanaest

Razglednica iz New Yorka.
S prednje strane prizor iz Central Parka na prelasku godišnjih doba. Srebrnasti neboderi nadvijaju se nad tisuće stabala, hrđavocrvenih, zelenih i zlaćanih. Paperjasti bijeli oblaci na blistavo plavom nebu.
Na poleđini poruka koju je napisao moj sin, pomno oblikujući svako veliko tiskano slovo.


DRAGI TATA
BILI SMO U OVOM PARKU. IMA PATKE. VOLIM TE. VOLI TE TVOJ SIN PAT


- Pijanac ulazi u ispovjedaonicu u Kilcarneyju - kaže Eamon. - Svećenik pita: “Što trebaš, sinko?” Pijanac kaže: “Stari, ima kod tebe papira?”
Sjedili smo u čekaonici ugledne privatne ordinacije u ulici Harley. Udobne sofe, postarija dama na malenoj recepciji, brošure s nekretninama na lakiranim stolićima. Ozračje natopljeno novcem i bolestima. Eamonovi su nokti bili izgriženi i krvavi.
- Sve će biti u redu - kažem.
- Školski autobus u Kilcarneyju. U njemu stari pijanac, plete mu se jezik, pjeva pobunjeničke pjesme, povraća. Potpuno se gubi. Klinci mu moraju pomoći da iziđe. I onda jedno dijete pita: “Jebemti, ko će sad vozit?”
- Stvarno je dobra liječnica. Liječila je manekenke, glazbenike, sve živo.
- Tip ulazi u bar u Kilcarneyju. “Daj mi jebeno piće”. Barmen kaže: “Prvo moraš ispuniti tri zadaće. Oboriti izbacivača. Izvaditi rasklimani zub psu čuvaru. I mjesnu kurvu poševiti kao što se još nikada nije ševila”. Tip lijepim lijevim krošeom obori izbacivača. Ode u sobu iza šanka i pas počne lajati i štektati. Tip se vrati za šank. Zakopčava šlic. “Dobro”, kaže, “gdje je taj pas s klimavim zubom?”
- Opusti se.
- Ovo je sranje. Ne trebam pomoć. Ti gadovi na televiziji.
- Gospodin Fish? - reče službenica na prijemnome šalteru. -Doktorica Baggio vas očekuje.
Eamon se tresao. Dok smo ustajali sa sofe, zagrlio sam ga. I u tom trenutku soba mi se zamutila pred očima. Odjednom mi se učinilo da u nogama uopće nemam snage. I dok mi je slika pred očima izmicala i nestajala, noge su mi se rastopile i mek, raskošan sag tipičan za otmjene ordinacije odjednom mije poletio prema licu.

Probudio sam se na ležaju u ordinaciji doktorice Baggio. Eamon je sjedio kraj mene, lica naborana od zabrinutosti. Doktorica Baggio nešto mi je omotala oko nadlaktice. Shvatio sam da mi mjeri tlak.
- Je li vaš otac imao povišeni tlak?
Pred očima mi je počelo lebdjeti očevo lice. - Molim?
- Imate sto devedeset pet kroz sto.
- Jebemti, Harry - reče Eamon. - Ti si bolestan, a ne ja.
- Razumijete li što to znači? - upita doktorica Baggio. - Stvar je vrlo ozbiljna. Prva brojka odnosi se na sistolički tlak, pritisak u arterijama kada srce istiskuje krv. Druga je dijastolički tlak, kada srce miruje, dok se puni krvlju prije sljedeće kontrakcije.
Imate opasno visok tlak. Mogli biste doživjeti moždani udar. Je li i vaš otac imao povišen tlak, gospodine Silver?
Samo sam odmahnuo glavom, nastojao nekako pojmiti sve novosti.
- Ne znam - izustio sam. - Nije nam rekao ni da ima rak pluća.
Pokucao sam na Ginina vrata, iako sam znao da nije kod kuće. I upitao se što točno radim pred njezinom kućom. Znao sam da sam došao po nešto što ne mogu pronaći kod kuće. Ali nisam znao što. Barem tada.
Lice bademastih očiju pojavi se iznad lanca na odškrinutim vratima. Kazumi rukom ukloni slap crne kose. - Da?
- Je li Gina tu negdje?
- Gina je otišla. - Iznenadilo me kako engleski govori gotovo bez stranog naglaska. Čulo se samo blago izraženije “r” koje je moglo biti i škotsko, a ne japansko. - Gina više nije ovdje.
- Ah, pa naravno. - Pogledao sam niz ulicu, odmahujući glavom kao da sam se iznenada nečega prisjetio. Zatim sam ponovno pogledao Kazumi i nasmiješio se. - Ja sam Harry.
- Harry? Ne valjda Harry od Gine-san?
Gina-san. Časna, poštovana Gina. U pet godina braka sa ženom opsjednutom Nipponom nisam naučio puno, no toliko sam ipak znao.
-Upravo taj.
Sada sam prvi put ugledao njezin osmijeh. Kao da je svijet obasjalo čarobno svjetlo.
- Čula sam za vas. Naravno. Gina-san i njezin bivši... mislim, Patov otac, ne?
- Taj sam.
- Sakamoto Kazumi - reče ona. Gdje god da je naučila engleski sa škotskim naglaskom, i dalje je bila prava Japanka koja mi se prvo predstavila prezimenom. - Bit ću u kući do useljenja novih vlasnika. Malo pripaziti. To mi je došlo vrlo zgodno. Velika sreća.
- Kazumi? Vi ste snimili mojeg sina?
Ona se ponovno nasmiješi. Nisam uspijevao odvojiti pogled od nje. - Ta sam - reče.
Još je i duhovita.
- Fantastične su. Ozbiljno. Nevjerojatne. Stvarno ste uhvatili sve.
- Ne, ne. Samo par snimaka u vrtu, na brzinu. - Japanska skromnost, unatoč škotskom naglasku i dobrom vladanju engleskim. Ona kimne, kratko ali energično,

pokretom koji mi je izgledao vrlo japanski. - Predivan dječak - reče, a znao sam da to nije rekla samo iz pristojnosti. Mislila je najiskrenije. To se vidjelo na onim snimkama.
Ova neznanka mojeg sina smatra predivnim.
- Ali vi sigurno znate da je Gina-san u Americi sa svojim... s Richardom. I Pat-kunom. Pat-kun. Dirnuo me taj izraz naklonosti i poštovanja. Dragi, simpatični mali Pat,
rekla je. Moja prva žena naučila me i više nego što sam mislio.
- Zaboravio sam - rekao sam. - Neki put previše zaboravljam. Lagao sam, dakako. Ali sve ostalo bilo je točno, sve to o genijalnosti njezinih fotografija. A točno je bilo i da je ona na neki način u meni izazivala zaboravljivost.
Tako sam na primjer zaboravio gdje sam trebao biti, koga sam trebao nazvati, kao i činjenicu da sam oženjen.
Kazumi me uvela u kuću i poslužila čaj. Ni jedno ni drugo nije joj bila obaveza, no rekla je kako već ima osjećaj da me poznaje.
Kazumi je u Japanu bila Ginina najbolja prijateljica. Godinu dana zajedno su živjele u minijaturnome stančiću u Tokiju. Gina je planirala vratiti se u Japan, ondje se trajno nastaniti. A onda je upoznala mene. Kazumi je dobro znala cijelu priču. Ako je znala i razloge zbog kojih nismo nastavili živjeti u beskrajnoj sreći, a morala ih je znati, bila je odviše uljudna da ih spominje.
- Moji dečki - reče Kazumi u jednom trenutku. - Tako vas je uvijek zvala, vas i Pata.
Njezini dečki.
Više nas ne zove tako, pomislih. No odjednom sam osjetio silnu zahvalnost što možemo sjediti u Richardovoj i Gininoj kući, pijuckati zeleni čaj, a Kazumi naglas može govoriti da sam nekoć davno bio važna osoba u životu njezine prijateljice.
I ispričala mi je svoju priču. Ne cijelu. Ali dovoljno da doznam kako je u Japanu radila kao stručnjak za uređenje interijera, ali kako je i uz taj posao uvijek sanjala o fotografiji. Opsjedala ju je zapadnjačka fotografija. Weber, Newton, Cartier-Bresson, Avedon, Bailey. Otkako zna za sebe, želi se baviti fotografijom, promatrati svijet i bilježiti što vidi. A onda se u Tokiju nešto dogodilo - nije rekla što, no pretpostavio sam da je imalo veze s nekim muškarcem - pa je uhvatila avion za Heathrow i za sobom ostavila dotadašnji život.
Pokazalo se da je škotski naglasak posljedica trogodišnjeg studija na sveučilištu u Edinburghu, započetog kada joj je bilo osamnaest-devetnaest godina, nedugo nakon godine kad je s Ginom u Tokiju dijelila rezance, stan i život.
- Oduvijek sam željela studirati u Edinburghu - reče Kazumi. - Još otkako sam bila veličine malog djeteta. - Besprijekorni je engleski imao tek sićušne napukline, zbog kojih je bio upravo neizrecivo šarmantan. - Vrlo lijep. Vrlo drevan.
Njezin boravak u Edinburghu vremenski se morao poklapati s prvim godinama mojeg i Gininog braka, tako da sam se začudio što se u to vrijeme nismo upoznali.
- Gina-san u to je vrijeme bila vrlo zauzeta. Sve vrijeme posvetila svojim dečkima.
No ja sam znao da stvar nije bila samo u tome. U početku veze Gini i meni činilo se da smo posve samodostatni. Najiskrenije smo vjerovali da nam ne treba baš nitko. Čak ni najstariji i najbliskiji prijatelji. Dopustili smo da se svi udalje. Tek kada se sve raspalo, shvatili smo koliko smo pogriješili.
- Tko je bio onaj muškarac, Kazumi? Pred kućom? Onaj koji je plakao?

Znao sam da pretjerujem, no užasno me zanimala ta prelijepa, samostalna, staložena žena koja je u stanju kod čovjeka pred kućom izazvati živčani slom.
- Ah. Muškarac u suzama? Moj muž. - Ona još trenutak promisli o tim riječima. -
Bivši muž.
I u tom trenutku našla se na nogama. Ispričala mije dovoljno. Možda i previše.
- Želite vidjeti još Patovih fotografija? Upravo razvijene. Otišli smo u nekadašnju Gininu radnu sobu. Kuća je sada bila gotovo prazna. Jedine stvari u njoj pripadale su Kazumi.
Ona po podu rasporedi hrpu fotografija dimenzija dvadeset puta dvadeset pet. Tehnički su bile besprijekorne. Kompozicija, jasnoća, odabir kuta, sve je to mojim laičkim očima izgledalo vrhunski. Crno-bijele fotografije na kojima se moj sin zabavlja u vrtu na savršen su način očuvale prolazne trenutke njegova djetinjstva. I premda nisu bile u boji, fotografije je prožimala stvarna toplina. Ponovno sam osjetio da joj je moj sin drag.
- Zašto ste otišli iz Tokija?
Što je bilo najneobičnije, želio sam doznati više. Zanimalo me zašto je tako daleko od doma i pretpostavljao da priča nema puno veze ni s Henrijem Cartierom-Bressonom ni s Robertom Capom.
- Bila sam poput Gine.
- Kako?
- Shufu.
S godinama sam naučio nekoliko riječi japanskoga. Ali ne dovoljno. Sada sam morao pogađati. -Ovaj... majka?
- Ne, ne. Majka je oka-san. Shufu doslovce znači “kućna gospoda”.
- Kućna gospoda?
- Kućanica, kako se kaže u Engleskoj. Domaćica, u Americi. U Japanu je to shufu. Ali Gina je željela biti shufu, ne?
- Da, vjerojatno. Barem neko vrijeme.
Do trenutka kada je zaključila da ponovno želi nekadašnji život.
- Moj suprug želi da ja budem shufu. A ja baš nisam oduševljena!
Činilo se da je to silno zabavlja. Ali nisam znao je li joj smiješna pomisao na mogućnost da bude kućanica ili u opis posla kućne gospode. Ili je možda smijehom prikrivala nelagodu.
- I nije išlo?
Jasno da nije išlo, Harry, prokleti idiote. Očito. Jer inače ne bi bila ovdje, dok njezin muž plače pred kućom, a neznanci joj kucaju na vrata i bestidno lažu.
Ali za jedan dan rekla mi je više nego dovoljno.
- U braku - reče ona, a ja u prvi mah nisam shvatio da sada govori o meni.
Zagledala se u debeli zlatni prsten na trećem prstu moje lijeve ruke. - Ponovno oženjen. Sada u braku. S drugom damom. Ne s Ginom-san.
I ja sam pogledao svoj prsten, kao da ga vidim prvi put, kao da mi ga je netko podmetnuo. Nije mi sinulo da ga mogu skinuti prije nego što posjetim Kazumi. To mi uopće nije palo na pamet.

Jer ga u posljednje vrijeme nisam uspijevao skinuti. Nešto se dogodilo s tim prstenom. Nekako se zaglavio.
- Nije išlo - reče Kazumi, više kao da se obraća samoj sebi, kao da je riječ o novome izrazu koji bi voljela iskušati. - Jednostavno nije išlo.
Gina mi je poslala fotografiju.
I tako sam saznao da moj sin ima nov osmijeh.
Škrbav smiješak od kojeg me zaboljelo srce. Ispala su mu dva zuba. Gore, točno u sredini. Zbog te rupe izgledao je upravo šaljivo bezbrižno - poput pijanog mornara koji se vraća iz grada, ili razuzdanog boksača koji je izišao u noćni život.
Na slici je bio pomno dotjeran, nalickan za snimanje, od glave do pete u opremi sa znakom newyorških Yankeesa. Kapa za bejzbol, trenirka i jakna s kapuljačom. Sve s tamnoplavo bijelim logotipom kluba. Ispod jakne imao je prugastu plavo-bijelu klupsku majicu koja je za nekoliko brojeva bila prevelika.
Izgledao je kao mali Amerikanac. Odmah sam ga nazvao, ne pročitavši Ginino pismo.
Nisam ni razmišljao što bi još moglo biti u omotnici.
Javila se Gina, ali je odmah otišla po njega.
- Što je bilo sa zubima? - upitao sam.
- Ispadnuli su.
Zvučao je neobično mirno.
- Boljelo te?
- Nije.
- Izrast će ti novi, Pat. Dobit ćeš nove, prave zube, umjesto starih.
- Mesni zubi umjesto mliječnih. Znam. Rekla mi je mama. Te dvije jedinice klimale su se beskrajno dugo. Ja sam nekako mislio da ću biti uz njega kada ispadnu. Sada ih više nije imao, a mene su podsjetile na sve što propuštam.
U tom trenutku zapazio sam da je u omotnici i kutija šibica. Na njoj je pisalo: II Fornaio - 132a Mulberry Street - između Hestera i Granda.
- Dobro ti je u Americi?
- New York je užasno velik. Veći čak i od Londona. A taksiji, kužiš? Žuti su, uopće nisu crni. Ali ovdje gdje živimo imaju polja. Ovo nije grad, to gdje živimo.
- S mamom i Richardom ideš u taj restoran? Sviđa ti se II Fornaio, srce?
- Imaju pizze. Pogledao si unutra?
U omotu su se nalazila dva nazubljena bisera. Mliječne jedinice mojega sina.
- Zubi su za mene? Mogu ih zadržati?
- Možeš ih prodati dobroj vili.
- Možda ih jednostavno zadržim. Možda ih ostavim kod sebe. Što kažeš?
- Može.
- Sve u redu, srce?
- Imam puno posla.
- U to uopće ne sumnjam.
- Još se nismo raspakirali.
- Ostalo je još puno stvari?

- Ne znam. Imam samo sedam godina.
- Tako je. Zaboravio sam. No, da, sada se još neko vrijeme nećemo viđati nedjeljom.
- Znam. Conneck... Connack...
- Connecticut.
- Da. Connecticut je predaleko da dođeš. Nedjeljom.
- Ali uvijek možemo razgovarati telefonom. A ja ću te doći posjetiti. I ti možeš doći ovamo i za vrijeme praznika biti sa mnom. Ubrzo. Vrlo ubrzo.
- Ali gdje ću biti?
- Pronaći ću ti neko dobro mjesto. U svojoj kući.
- A moje stvari? Kamo ću staviti sve svoje stvari?
- Pobrinut ćemo se da ima mjesta i za tvoje stvari. Više nego dovoljno mjesta.
- To je onda u redu.
- U Americi će ti biti super. Bit će ti divno. Tu gdje živiš ima puno mjesta.
- Mogu imati i psa. Mama je rekla. Nabavit ćemo psa čim sve raspakiramo i čim budemo imali malo više vremena.
- Psa? Pa to je super. Kako će se zvati?
- Još ne znam. Jer mogao bi biti i cura. A onda je drukčije. -Pat?
-Da?
- Nemoj me zaboraviti, može? Nemoj zaboraviti svog starog tatu koji te voli.
- Nikad te ne mogu zaboravit.
Nakon toga slušalicu je uzela Gina, koja je željela razgovarati. A ja je nisam želio pitati kako je i kako joj ide. Dok god je s Patom sve u redu, ne zanima me ništa drugo. Jednostavno mi se fućka. No ona je željela ispričati sve.
- Sada smo kod Richardove obitelji u Connecticutu. On svaki dan vlakom ide na Manhattan, traži posao u gradu.
- Čekaj malo. Mislio sam da se seli zbog posla, da ga posao čeka. Mislio sam da je već sve sređeno.
- I bilo je, ali dao je otkaz.
- Već? Pa tek ste došli. Kad je već brže stigao dati otkaz?
- Posao nije odgovarao očekivanjima. Mislio je da će mu biti bolje, ali ekonomska situacija loša je svugdje. Za ljude poput Richarda nema previše slobodnih mjesta. A to sa smještajem prava je noćna mora. Želiš svaki dan putovati tri sata? Ili na posao ići pješice i živjeti u nekakvom sobičku. To su mogućnosti koje ti se nude.
- Znači, nije ono što si očekivala?
- Prestručan. To govore Richardu. Kako netko može biti prestručan? Kako možeš biti prepametan za posao?
- Ne bih znao. To je valjda cijena genijalnosti. Ali s Patom je sve u redu?
- Mislim da uživa, Harry. Richardova obitelj se ustrčala oko njega. Prema njemu su... ne znam. Ponašaju se kao da je pravi član obitelji.
Lijepo od njih, pomislih. Međutim, nisam rekao ništa.
- Richardova sestra ima dečka koji je godinu mladi od Pata. Super su se sprijateljili. Puno su zajedno. I oni su u Connecticutu. Cijela njegova obitelj.

- Ali nije onako kako si očekivala?
- Obećane zemlje nema, ne? To mi sada konačno postaje jasno.
- Onda, kada se vraćate kući?

Ona uzdahne. - Sada smo ovdje kod kuće, Harry. Richardu su ponudili novi posao, u
Bridle-Worthingtonu.
- Što je to? Nemam pojma o čemu pričaš.
- Posrednička firma, Harry. Brokeri u Wall Streetu.
- Mislio sam da je prestručan.
- Posao nije točno ono što traži. Puno manje love. Ali ponudili su mu posao. Kao što sam već rekla, nije plaća kakvu priželjkuje, no zasada...
- Mislio sam da možeš ili satima putovati na posao ili živjeti u sobičku. Činilo mi se da si tako rekla.
- Nigdje nije savršeno. Ali Connecticut je predivan. Sat vremena vlakom do New Yorka, možda malko više. Obilazimo škole u Hartfordu i New Havenu. Milijun puta su bolje od škola u koje bi išao da smo ostali u Londonu. S Londonom je gotovo.
- Ali nije gotovo za mene. London za mene nije gotov. Čuj, zašto mi uopće sve to pričaš?
- Jer ti želim reći da ovo nismo učinili kako bismo Pata odveli od tebe, Harry. Nego kako bismo izgradili bolji život. Za našu obitelj.
- A ja? Što je sa mnom?
- Ti imaš svoju obitelj.
- Nemam otkako si mi ukrala sina.
Još je nekoliko trenutaka šutjela. Jasno sam čuo kako u sebi kipti, unatoč tisućama kilometara koji su nas razdvajali.
- Kakvo je olakšanje biti daleko od tebe, Harry. Kako će biti divno kad više ne budeš dio mojeg života. Tome se veselim najviše od svega. Što ćeš postati strancem.
I nakon toga prekinula je vezu.
A ja sam u jednoj ruci držao nijemu slušalicu, a u drugoj dva malena bisera neprocjenjive vrijednosti.

Dvanaest

Neki put stavljali smo Peggy u krevet i čitali joj, Cyd ili ja, dok ne zaspe, a onda gledali televiziju i vodili ljubav na sofi, i imao sam dojam da naša mala obitelj uspješno funkcionira.
Nekih drugih večeri Peggy je bila kod oca, a stvari tada nisu bile ni približno tako dobre. Jim Mason imao je novu curu i žena je očito davala sve od sebe ne bi li pokazala kako je divna - u njihovom odnosu stvarala mjesto za Peggy, obasipala je pozornošću i darovima i držala se kao da će sve to trajati zauvijek. Tih večeri kada Peggy nije bila kod kuće, Cyd je obično radila do sitnih sati.
Kada nije bilo Peggy, sve je trajalo malo duže. Premijere u West Endu, konferencije u Cityju - možda je to bila čista slučajnost, ali kada se nije trebalo vratiti kući Peggy, Cyd je s poslom redovito završavala kasno. Da, možda su to tek podudarnosti. Tako sam mislio. Sve dok nisam počeo prepoznavati njegov automobil.
Čekao sam kod prozora dok se na ulici ne pojavi Porsche 911. Svaki put već je bilo jako kasno, iza ponoći, a dobro poznati auto pojavio bi se u našoj ulici s prijetećom elegancijom morskog psa koji pliva u plićaku.
Porsche se zaustavljao uz pločnik. Jasno sam vidio njihove sjene. Gledao sam obrise svoje supruge i Lukea Moorea koji su sjedili u automobilu i razgovarali. Ništa više. Samo pričali.
Ali kada se začuo zvuk ključa u bravi, ja bih već bio u postelji, nepomično ležeći na boku, zatvorenih očiju, i ravnomjerno disao.
Moja bi se supruga na vršcima prstiju ušuljala u našu sobu i počela se, što tiše može, svlačiti.
Pretvarala se da je posao trajao do kasno, dok je njezin suprug ležao u tami i pretvarao se da spava.
U naslonjaču mojega oca sjedio je neki starac.
Zbog toga mi se učinilo da sam došao na pogrešno mjesto. Nitko od nas nikada nije sjedio u naslonjaču mojega oca - ni mama, ni Pat, ni ja. Ta stara fotelja uz kamin uopće nije bila najbolje mjesto u kući - prema televizoru je stajala pod čudnim kutom, a meki jastuci bili su ulegnuti od starosti - no to je uvijek bilo očevo mjesto, prijestolje u palači u predgrađu i, premda nije među živima već dvije godine, to je i dalje bio naslonjač mojega oca. Tko je onda taj muškarac?
- Bog, kauboju - reče, obraćajući se meni. Bog, kauboju?
O čemu on to?
Starac je u fizičkome smislu bio praktički potpuna suprotnost mojem ocu. Dok je moj otac imao blistavu ćelu, glatku kao da je kromirana, ovaj je starčić imao raskošnu srebrnu grivu, pomno začešljanu unatrag. Dok je moj otac bio krupan, nabit i snažan, ovaj je tip imao uzak struk poput ostarjelog žigola. A moj je stari kod kuće uvijek nosio svoju civilku iz Marks & Spencera - papuče, široke vrtlarske hlače i veste na kopčanje bilo koje boje, samo da ih može odmah zaboraviti. Pravi tata iz predgrađa, unatoč užasnim ranama iz rata za koje sam znao da su skrivene pod neupadljivim džemperima.
Ovaj je uljez bio odjeven poput kauboja.

Košulja s resama. Čizme šiljatih vršaka i visokih peta. Pripijene levisice i remen s velikom kopčom. Kad bi se bolje zagledao, gotovo da mu se nazirao obris ostarjele kobasice s dvije rotkvice. Djed Johna Denvera.
- Bog, kauboju - ponovi tip, polagano ustajući iz naslonjača koji je pripadao mojem ocu. Bez imalo žurbe. - Ime mi je Tex. Ti si, bit će, Harry. Užasno mi je drago, neznance. Elisabeth mi je ispričala sve.
Nanci Griffith pjevala je “Lone Star State of Mind”. Moja je mama ušla u dnevnu sobu s pladnjem čaja i keksa, pjevušeći zatvorenih usta.
- Vidim da si se upoznao s Grahamom - reče.
- Grahamom? Ali mislio sam...
- Na plesu sam Tex - reče on, bez tračka srama. - Graham... ne znam. Jednostavno mi ne zvuči OK kada plešeš Woogie Wazi, ne?
- Ooo, da samo vidiš Grahama... mislim, Texa, kako pleše - reče moja mama.
Smijuljila se i nudila nam ploškice s đumbirom.
- Te stare noge stvarno lete.
Frend s plesa. To je, znači, to. Krajnje nedužno. Ništa sumnjivo. Dvoje živahnih penzića koji su u jesen života otkrili ljubav prema čagi. Posve prirodno. Ali nisam se mogao oteti prvom dojmu. Još sam uvijek bio zaprepašten.
Moja majka - koja je imala šestoricu braće, koja nije imala ni kćeri ni sestre, koja je cijeli život bila isključivo među muškarcima - u prijateljstvima je uvijek bila strogo homoseksualna. Prijatelji su joj oduvijek bile isključivo žene. Osim mojeg tate. On joj je bio najbolji prijatelj. Bez konkurencije.
- Tvoju majku upoznao sam dok smo plesali Boogie četiri zvijezde - reče on, kao da mi čita misli. - Dao sam joj par savjeta. Njoj i... Elsie?
- Ethel - reče moja majka. - Boogie četiri zvijezde. - Ona načas počne pjevušiti melodiju. - Težak ples. Toliko vrtnje.
- Okreta - ispravi je on. - To je ples u povorci sa četiri zida - izvijesti me, kao da me to zanima. - Za razliku od, recimo, Wild, Wild Westa koji je, dakako, no to vjerojatno znaš, ples s dva zida.
- Ti si iz ovih krajeva, Tex?
- Southend. Ravno po A127, desno kod starog Fortune of Wara.
- Graham je prodavao osiguranje - reče moja mama. - Sada je, dakako, u mirovini.
Tex ulije čaj u šalice. - Jedna kockica ili dvije? - upita me. - Ja sam već i ovako dovoljno sladak.
Moja se majka na te riječi zamalo ugušila od smijeha, kao da je pred njom sam Noel Coward, na vrhuncu svoje britkosti. Kada je otišla u kuhinju po kekse s mliječnom čokoladom, ispričao sam se Texu i pošao za njom.
- Mislio sam da plešeš s tetom Ethel...
- Ethel je odustala. Zbog artritisa, Harry. Od silnog toptanja ima užasne bolove. Jadnica moja.
- A što taj John Wayne radi u našoj dnevnoj sobi? Što radi u tatinom naslonjaču?
- Stari Graham je u redu. Budi bez brige. Bezopasan je. Samo me vozi kući. Malo je pun sebe, to priznajem. Sve cure padaju na njega.
-A ti?

- Ja? - Moja se mama nasmijala kao da je to iskreno zabavlja. - Bez brige, Harry, ja sam ti već daleko od toga. Kada muškarca pozovem na čaj i kekse, onda mislim baš to: čaj i keksi. Nudim mu samo desert.
- Tex to zna? - Pomislio sam na opscenu izbočinu u starčevim levisicama. Iako je moja majka već zakoračila u sedamdesete, nije bilo dvojbe da može zapeti za oko nekom razvratnom starom mulcu. Još je bila zgodna. - Neće posegnuti za koltom, ha?
To sam rekao s osmijehom, kao da se pretvaram da unaprijed znam odgovor. No moja se majka više nije smiješila.
- Imala sam muža - reče. - To mi je dovoljno za cijeli život.
- Tvoja majka treba nekako iskazati svoju seksualnost - reče moja žena. - Još je uvijek žena.
- Moja mama je krhka starica! Trebala bi iskazivati, što ja znam, pletenje.
Svlačili smo se prije odlaska u krevet. Tako smo se razodijevali vjerojatno već tisuću puta. Ali i dalje me uzbuđivalo gledati svoju ženu kako se skida. Dugački udovi koji se nehajno otkrivaju. No ne bih rekao da je i ona jednako uzbuđena dok gleda kako ja navlačim prugastu pidžamu.
- Mislim da je super što ima prijatelja, Harry. Znaš koliko joj nedostaje tvoj otac. A ne želiš da do konca života spava s upaljenim svjetlom, zar ne?
- S mojim je starim bila cijelu vječnost. Mora joj nedostajati. I u redu je što joj nedostaje.
- I ja moram ostati vjerna tebi nakon što umreš?
Samo sam prijezirno otpuhnuo. - Bit ću sretan ostaneš li vjerna i za mojeg života.
Ona stane kao ukopana, glave pokrivene majicom s kratkim rukavima. Potom joj se pojavi lice, stisnuti kapci. - Što bi to trebalo značiti?
- Ništa.
- Hajde, molim te...
- Samo mi se čini da si u malo previše srdačnim odnosima s tim tipom.
- Lukeom?
- Tako se zove?
- Isuse Kriste, Harry. Luke me ne zanima. Na taj način. -Rekla si da želi...
- Baš me briga što želi. Željeti ne znači i dobiti. Dovoljno je pametan da uvidi što radim s tvrtkom. Zna da mu mogu pomoći u poslu. Ja mislim da on može pomoći meni. Divim mu se, je li ti to dovoljno?
- Diviš se prodavaču sendviča?
- U poslu je pravi genijalac. Sve što ima zaradio je vlastitim rukama, krvavim radom. Znam da se pomalo pravi važan i znam da ti se nije svidjelo što je rekao o Eamonu. Nije se svidjelo ni meni, kužiš? Ali naš je odnos strogo poslovan. Iskreno vjeruješ da bih ga mogla gledati na taj način? Ja se ne ševim sa svime što hoda, Harry. Nisam muškarac. Nisam ti.
- Kako to onda funkcionira? Ti i stari Luke? Baš me zanima vaš odnos.
- Njegova tvrtka dobiva toliko narudžbi da ih ne stiže ispuniti. Kada iskrsne nešto što ne može riješiti, on nazove mene.

- Ne... mislim, kako funkcionira to između tebe i njega? Na drugoj razini. On zna da te ne zanima na taj način? I to mu ne smeta? Ili se i dalje nada da će se domoći tvojih kanapea? Nemoj mi reći, jer znam odgovor.
Znao sam da sam već trebao ušutjeti, ali jednostavno nisam mogao prestati. Bojao sam se da je gubim. Što je bilo podosta ironično, jer sam ja zakucao na Ginina vrata iako sam znao da je nema.
- Da ti kažem što me rastužuje, Harry? Misliš da ga zanimam samo zbog jednoga. A možda ga, kažem možda, zanimam zbog dvaju ili triju razloga. Je li ti to kada palo na pamet? Zašto ti je tako teško povjerovati da se nekome sviđam zbog svega što radim i što sam u stanju učiniti? A ne zbog svog izgleda? Zašto je to tako teško?
Jer sam i dalje lud za tobom, mislio sam. Jer ne mogu zamisliti da te drugi muškarac gleda i da pritom ne osjeća točno ono što ja osjetim svaki put. Ali samo sam šutio.
- Ne želim razgovarati s tobom. - I okrenula se na svoju stranu, bijesnim pokretom ugasila svjetlo. Ja sam se okrenuo na svoju stranu, pritisnuo prekidač na svojoj svjetiljci.
Neko smo vrijeme ležali u tami, a kada je progovorila, u njezinom glasu nije bilo ni suza ni bijesa. Samo krajnja zbunjenost.
- Harry?
-Da?
- Zašto ti je tako teško vjerovati da te volim? I tu me zatekla nespremnog.
Kazumi mi je rekla da svako prijepodne pohađa tečaj fotografije u Sohou. Nakon nekoliko pokusnih pokušaja, utvrdio sam da je, uz dobar tajming, mogu presresti dok pješice prelazi kratak put od Ginine kuće do postaje podzemne. Ni sam nisam mogao vjerovati da se upuštam u takvo što. Ali sam se ipak upustio.
Usporio sam uz pločnik i zaustavio automobil kraj nje te zatrubio, dok se zaustavljena kolona iza mene oglasila kakofonijom prosvjednih zvukova. Pretvarao sam se da sam iznenađen.
- Kazumi... Učinilo mi se da si ti. Čuj, da te prebacim do grada? Usput mije.
Ušla je, pomalo neodlučno. Nije joj bilo onoliko drago što me vidi koliko sam se nadao. Hrvala se s velikom kartonskom kutijom na kojoj je pisalo Fotografski papir Ilford. Nosila je i dva fotoaparata. Ali ni približno nije izgledala kao turistkinja.
Pitao sam je kako joj se sviđa u Londonu, koje tehnike trenutačno proučava, nedostaje li joj Japan. Previše sam pričao, nepromišljeno blebetao, zažarenih obraza, odviše uzbuđen što je vidim. Na koncu se ipak uspjela izboriti za riječ.
- Harry - reče.
Ne Harry-san? Ne časni, poštovani Harry? Priznajem da me malko razočarala.
- Oženjen si, Harry. I imaš predivnu ženu. Ženu koju jako voliš. - Sve to bilo je točno. Nepomično je promatrala paraliziran bijesni promet i odmahivala glavom. Ili mije nešto promaknulo?
Ne, pomislio sam. Stvar je u meni. Menije nešto promaknulo. I odjednom sam
kristalno jasno shvatio što.
Pikantni miris južnjačkih specijaliteta kajunske kuhinje.
Cyd je u kuhinji eksperimentirala s crvenim grahom, rižom i, vjerojatno, somovim mesom, kada sam na njezinu dasku za rezanje spustio hrpu raskošnih prospekata.

- Što je to?
Nasumično odabravši jednu od brošura, pokazao sam joj palme, plavo more i bijeli pijesak, poput uličnog prodavača koji pokazuje svoje blago. - Barbados, dušo. - Počeo sam prelistavati papire. - Antigua. St Lucia. Kajmanski otoci.
- Jesi poludio? Ne možemo ići na Karibe. Barem zasada.
- Što onda kažeš na Maldive? Crveno more? Koh Samui?
- Ne idem na Tajland, Harry. Moram raditi. Uhvatio sam je za obje ruke. - Pobjegni sa mnom.
- Ne diraj me. Sva smrdim po ribi.
- Baš me briga. Ti si ljubav mog života. Želim te odvesti u tropski raj.
-A Peggy?
- I Peg ide s nama. Na Indijski ocean. Floridu. Kamo god želiš. Dva tjedna. Tjedan. Ona može roniti. Sunčati se. Voziti se na plastičnim bananama. Bit će oduševljena.
- Ne mogu je izvući iz škole.
- Gina je izvukla Pata.
- Ja nisam Gina. I ne možemo otići na dva tjedna.
Bilo je tu i drugih brošura. Tanahnih, s blistavim urbanim prizorima umjesto sunčanih plaža.
- Što onda kažeš na jedan mini-odmor? Samo nekoliko dana? Prag. Venecija. Ili Pariz... Patu je u Parizu bilo predivno.
- Trenutačno sam prezauzeta, Harry. Posao je stvarno krenuo. Sally i ja jedva uspijevamo obaviti sve što treba. Već razmišljamo o tome da nekoga zaposlimo.
- Barcelona? Madrid? Stockholm?
- Žalim.
Samo sam uzdahnuo. - Želiš ići u kino? Možda bismo mogli nešto pojesti u Kineskoj četvrti. Sally može čuvati Peggy.
- Kada si mislio? Meni odgovara nedjeljom.
Tako smo moja supruga i ja izvadili planere i, usred njezinog pokusa sa kajunskim jelima, pokušali pronaći slobodan termin za malo romantike.

DRUGI DIO

Vaše je srce pravo malo čudo PRIRODE

Trinaest

Moja žena.
U svakoj situaciji uočavao sam je i na suprotnoj strani dvorane. Stvar je u nečemu što ima veze s tom zaobljenom linijom njezina lica, nagibom glave, načinom na koji uklanja kosu iz očiju. Trebao mije samo letimičan pogled. Nisam je mogao zamijeniti s nekim drugim. Čak i kada je nisam očekivao.
U sjedištu postaje održavao se prijem koji je trebao obilježiti početak nove programske sezone. Vino i kanapei, tračevi i laskanje, govor Barryja Twista o najatraktivnijim novim emisijama. Večer obavezatne zabave. Takvih stvari u mojoj branši ima koliko ti srce želi. I premda je Eamon službeno bio na odmoru, a u proljetnoj shemi nije bilo Ribe petkom, činilo mi se da bih se morao pojaviti. Savjet Martyja Manna iznutra me polagano grizao više nego što sam bio spreman priznati. Možda bih trebao tražiti nove talente, nastojati se baviti i drugim stvarima. Možda samo budala svu nadu polaže samo u jednog čovjeka. No trenutačno nisam uspijevao razmišljati ni o jednoj od tih tema, jer se ovdje nalazila moja žena. Probio sam se kroz gužvu. Cyd se nije iznenadila što me vidi.
- Harry. Što radiš?
- Radim. -Ako se to moglo nazvati poslom, tih nekoliko sati ćaskanja i chardonnavja. Moj je stari cijelu stvar smatrao velikim provodom. Za mene je to bio tek još jedan dan krvarenja u rudniku. - A ti? - Iako sam sada već, naravno, bio zaključio.
- I ja radim. - Sada sam prvi put uočio da u spuštenoj ruci drži srebrni pladanj, na kojem je preostalo tek nekoliko mrvica ribljih štapića ili pilećih ražnjića. - Sally čuva dijete umjesto mene. Mislim, umjesto nas. Nazvali su me popodne. Ovo obično odrađuju Luke i njegovi ljudi, no oni su trenutačno zatrpani preko glave. Meni je ovaj posao došao više nego dobro.
Luke. Taj idiot.
I tako smo se nasmiješili, i ona i ja. Bilo mi je drago što sam naišao na nju. Dok nisam ugledao njezino lice, osjećao sam se poprilično usamljeno. Cyd je sa mnom bila na podosta sličnih domjenaka, iako ne u posljednje vrijeme. I premda nikada nije izbjegavala obaveze te vrste, zapravo za njih i nije bila osobito zagrijana - previše dima, previše alkohola i previše besmislenog čavrljanja s ljudima koje više nikada neće vidjeti, ljudima koji vam neprestano pogledavaju preko ramena ne bi li ugledali nekog slavnijeg. Previše nalik na posao i mučenje. No ovdje je već bila sa mnom, tako da nije bilo odviše neobično vidjeti je. Čak ni sa srebrnim pladnjem.
Uhvatio sam je za nadlakticu. - Mogu ti donijeti piće?
Ona se nasmije. - Moram raditi, srce. Vidimo se kasnije, može? Možemo zajedno ići kući, ako se zadržiš dok ja sve pospremim.
Ovlaš me poljubivši u obraz, vratila se u kuhinju da na pladanj stavi još pilećih ražnjića i ribljih štapića, dok sam ja nastavio tumarati uokolo i nastojao izbjegavati ljude koji bi mogli osjetiti želju da razgovaraju o Eamonu i premorenosti njegovih živaca. Nasred prostorije nalazio se niz televizijskih ekrana na kojima su se u beskraj vrtjeli isti foršpani za nove emisije u shemi. Hrpa emisija Martyja Manna. Nove epizode Šestero nadrkanih studenata u stanu, kao i reality-emisija Ovo je pljačka! Stajao sam sa čašom

piva i gledao najave za bespoštedno nekonformističke kvizove, bespoštedno nekonformističke talk-showove, bespoštedno nekonformističke dramske serije.
Izlizani bespoštedni nekonformizam, pomislio sam. Smrt za televiziju.
Kraj mene su se pojavila dvojica poslovnih ljudi u odijelima i visokim cipelama. Proždirali su kikiriki i piljili u ekrane kao da se prvi put susreću s televizijom. Nisu bili ni s postaje ni iz neke od produkcijskih kuća, jer su na sebi imali previše svečanu odjeću. Mi smo u postaji imali stroga pravila odijevanja - u svakom trenutku čovjek mora biti pomodno zapušten. Možda su predstavnici oglašivača, pozvani da osjete barem malo glamura po sniženim cijenama.
Cyd u tom trenutku prođe pokraj mene s dvama srebrnim pladnjevima pretrpanima sushijem. Namignuvši prema meni, nagnula se da na stol postavi jedan od pladnjeva. Ona dvojica odvratili su pogled od ekrana, vilicama i dalje mahnito usitnjavali kikiriki.
- Pogledaj ove noge - reče jedan od njih.
- Sve do ramena - reče drugi.
- Ali nema dupe.
- Ravna ko daska. - I nema sise.
- S takvim nogama ne dobivaš sise.
- Ali treba ti zgodno dupe.
- To priznajem.
- Točno, čak i uz takve noge trebaš ili sise ili dupe. Jer se moraš za nešto držati kada se počneš penjati.
- Ali ima super noge.
- Samo ih omotaj oko vrata, stari moj, pa ti neće ni pasti na pamet izranjati zbog zraka.
S užitkom su se nasmijali, savršeno usklađeno, dok su gledali kako se moja supruga udaljava.
Piljio sam u njih dvojicu, zažarena lica. I dalje sam piljio, silno želio da me zapaze.

Nisu me zapazili.
Tada je već ponestalo kikirikija i oni su, nakon što su još nekoliko trenutaka pustošili zdjelice s ostalim grickalicama, otišli u potragu za novim slasnim zalogajima. Ja sam krenuo potražiti suprugu. Zatekao sam je kako svoje zalogaje od sirove ribe dijeli hrpi meni neodređeno poznatih žena. Posluživale su se sushijem i sashimijem, a istodobno uspijevale posve ignorirati Cyd. Prokletnici. Što misle, tko je ona? Nitko i ništa?
Cyd mi se nasmiješi. Imala je predivno lice. I uvijek će imati to lijepo, dražesno lice, koliko god godina u međuvremenu proteklo. No ja se njoj nisam mogao nasmiješiti.
- Uzmi kaput. Idemo.
- Idemo? Ne mogu još otići. Nikako, srce. Što se dogodilo? Izgledaš užasno...
- Želim otići.
- Ali ja moram raditi. To dobro znaš.
Žene su već počele pomalo piljiti. Medu debeljuškastim prstima držale su tanke trake lososa i tune. Ja sam uhvatio Cyd za ruku i povukao je u stranu. Ona je srebrnim pladnjem udarila nekoga u leda. Sashimiji su se opasno zaljuljali.
- Mislim ozbiljno, Cyd. Idem kući. Odmah. I želim da pođeš sa mnom. Molim te.

Više se nije smiješila.
-Ti možeš ići kući, Harry, ali ja radim. Što se dogodilo? Hajde, reci mi. Netko je rekao nešto o Eamonu? To te uzrujalo? Zaboravi Eamona. Marty ima pravo... pokreni nešto novo.
Najradije bih joj bio rekao: nemoj gubiti vrijeme među ovim ljudima. Točno znam kakvi su ovi muškarci, jer sam i ja jedan od takvih gadova. Ali ne bi imala pojma o čemu govorim. Bila je toliko nedužna, mislila da je sve u sirovoj ribi i piletini na štapićima, kao i da te ljudi cijene jer dobro obavljaš posao.
- Molim te, Cyd. Dođi sa mnom.
- Ne, Harry.
- U tom slučaju radi što hoćeš.
- I hoću.
I tako sam je ostavio na prijemu, ostavio je da hrani sve te neljubazne i prazne face, te izišao u potragu za taksijem. Ostavio sam je na prijemu, samu, iako je bila predobra za to mjesto, predobra za te ljude.
Kada sam se vratio kući, Peggy je već satima bila u krevetu. Sally je bila na sofi, jednom rukom besposleno mijenjala programe, a drugom umirivala svoje djetešce u nosiljci. Umirivala Precious. Tako se zvala. Njezina mala Precious4. Sally me upita kako je bilo - mislila je na “Hranu za bogove”, a ne na postaju - a ja sam rekao kako je sve bilo u redu. Nakon toga pozvao sam joj taksi.
Moju ženu kući je dovezao Luke Moore. U to vrijeme ja sam se već pretvarao da spavam, na boku, duboko disao, pokušavao oponašati smireni i tihi ritam sna. Osluškivao sam kako se moja žena gotovo bešumno svlači u tami, slušao kako odjeća klizi s njezinog dugačkog, vitkog tijela. I u tim trenucima, pod pidžamom iz Marks & Spencera, moje je srce žudjelo za njom. Potom smo još dugo ležali u tami, davali sve od sebe kako jedno drugome ničim ne bismo zasmetali.
Okrenuti leđima u bračnoj postelji, nismo se dodirnuli ni u jednom jedinom trenutku.
- Vaše je srce pravo malo čudo prirode, gospodine Silver - reče dr. Baggio. - Pravo malo čudo.
Moja žena ima ljubavnika, pomislih. Ševi se s tim tipom. To jednostavno znam.
- Srce je malena pumpa približno veličine šake - reče moja liječnica, dok je stezala široki pojas koji je omotala oko moje nadlaktice. Osjećao sam kako se ubrzano zateže. - Svi imamo krvni tlak. To je jednostavno pritisak koji je posljedica neprestanog kolanja krvi kroz krvotok, po cijelome tijelu. Kod zdrave odrasle osobe tlak iznosi 120/80. Vaš je... Bože sveti.
Događa se. Jedno drugome obećate da ćete se voljeti zauvijek. I tako najozbiljnije mislite. Do konca života ne namjeravati spavati ni s kim drugim. Vrijeme, međutim, troši vašu ljubav, kao što valovi troše stijenu. I na koncu vaši osjećaji - njezini osjećaji - nisu ono što su bili nekoć. Drugi ljudi dobivaju pristup, poput svjetla u zamračenoj sobi. Više ih ne možete izbaciti. Kada ih jednom pripustite, više ne izlaze. Što još možete kada ih jednom pustite?
- Možete navući majicu - reče moja liječnica.


4 engl. dragocjena, skupocjena, najvrednija na svijetu

Više ne želi seks. Barem ne sa mnom. Čak ni uz jedan od mojih čudotvornih kondoma. Ah, da, preostala nam je redovita subotnja ševa, koju smo katkada odgodili za nedjelju ili ponedjeljak, ako je u njezinom poslu došlo do neočekivanog procvata potražnje. Ali imao sam dojam da na to pristaje samo da me ušutka. Da joj je lakše ispružiti se i ne razmišljati, nego se oko toga prepirati. Preumorna sam, govorila je svaki put. A-ha. Preumorna od mene. Zasitila me se. Od svega mi čak i nije najviše nedostajao seks.
Nedostajalo mi je sve ostalo. Nedostajala mi je ljubav.
- Postoji više stvari kojima možete utjecati na krvni tlak - reče moja doktorica. - Možete smanjiti unos alkohola. Smanjiti težinu. Povećati tjelesnu aktivnost. I što je najvažnije, možete promijeniti ženu.
Promijeniti ženu?
Nije valjda tako strašno. Želim da moj brak bude trajan. Želim da ovaj put sve bude kako treba. Da jednom bude kako treba i da zauvijek ostane kako treba.
- Ali ja volim svoju ženu.
- Ne ženu. Šemu. Prestanite dopuštati da vas sve toliko uzrujava. Odvojite malo vremena za sebe. Stavite tjeskobu pod nadzor. Morate promijeniti način života, gospodine Silver. Imate samo jedan život.
Život. Ne ženu. Njih očito ima više.
Srce je pravo malo čudo prirode.
- Svidio mi se taj osjećaj - reče Eamon. - Davno. Pa sam ga poželio ponovno doživjeti.
Šetali smo parkom jedne privatne bolnice na sat vožnje južno od Londona. Eamon je pričao o kokainu, dok smo nogama razgrtali lišće. Došao je tek do polovice četverotjednog programa detoksikacije, no već je bio u formi u kakvoj ga nisam vidio još otkako je bio završio nastup na Edinburškom festivalu. Poslije podne je trebao igrati nogomet - narkomani protiv maničnih depresivaca - no susret je otkazan. Depresivci su bili previše deprimirani.
- Imamo grupnu terapiju. Kakve su to priče, Harry! Oduševio bi se. Svi ti alkoholičari i narkići pričaju kako su skrenuli i sve upropastili. Sve moguće vrste ovisnika koje su se ikada pojavile pod kapom nebeskom. Neki od njih vrlo su suvisli i rječiti. A znaš što sam jutros čuo od jednog tipa? Alkohol mi je dao dva krila za let - i onda oduzeo nebo i svijet. Nije li predivno? Točno takav osjećaj imam u vezi s kokom.
- Ali to još uvijek nije objašnjenje. Imaš super život... lovu, slavu, televizijske meteorologinje. I sve to zeznuo si zbog osjećaja. Čak ni zbog osjećaja... zbog sjećanja na nekakav osjećaj.
- No, hajde, Harry. Znam da nisi sklon piću. I znam da nisi za drogu. Ali i s tobom je ista stvar.

- Kako?
- Ti imaš isto to, samo sa ženama.
I tada sam uvidio koliko je u pravu. Zbog toga želim da Cyd bude onakva kakva je bila kad sam je upoznao, zato sam posjetio Kazumi. I ja sam ovisan o određenom osjećaju.
O uspomeni na najbolji osjećaj na svijetu.

Ne o provali ugode koju izaziva kokain, ne o alkoholnim maglicama, nego o osjećaju koji bih imao kada bih započinjao odnos s nekom ženom. Strast, seks, romantika, osjećaj punog života, osjećaj da me netko želi... sve to zajedno zgusnuto u prolaznosti trenutka.
Sviđao mi se taj osjećaj.
I nisam si mogao pomoći. Priželjkivao sam taj osjećaj. Čak i po cijenu lavine problema.

Četrnaest

Jim Mason nalikovao je na manekena koji je upravo počeo pokazivati prve znakove ocvalosti.
Markantne crte lica sada je krasio i maleni podvoljak, dok se pod kožnom jaknom pivski trbuh razvijao poput potencijalno izdašne lubenice. Ali i dalje je izgledao kao netko tko bi mogao izazvati podosta nevolja. Bivši suprug moje žene došao je po svoju kćer.
- Bok, Harry. Kak' si, stari? Peggy je spremna za tulum?
Bio je to jedan od onih prizora u kojima se nikada nisam zamišljao, prilika za kakvu bih bio volio znati pravila doličnog ponašanja. Ovaj je muškarac slomio srce ženi koju volim. Ali da joj nije slomio srce, moja supruga i ja ne bismo bili zajedno. Trebam mu zahvaljivati ili ga raspaliti po glavi? Ili i jedno i drugo?
Cyd je nekoć ludovala za tim tipom, a on je iza njezinih leda uskakao u krevet sa svakom Azijkom koja bi na to pristala, od Houstona do Hoxtona. Najveća ljubav mojega života dala je sve od sebe da ostvari uspješan odnos s tim ljigavcem. Za njim je pošla u London kada je bilo jasno da se Amerika ne obazire na njegovo postojanje, brinula se za njega kada je pao s motora i unakazio tu glupu nogu, čak mu pružila još jednu priliku nakon što je već upoznala mene. I, naravno, rodila je njegovo dijete, koje je zatim sama podizala. Trebao sam iz dna duše mrziti Jima Masona. No uvidio sam da jednostavno ne mogu osjetiti pravu mržnju. Tek tupu bol kao posljedicu ljubomore.
I zapravo se nisam ježio zbog činjenice da se tako ružno ponio prema Cyd. Razlog je bio to što je njezino srce osvojio bez najmanjeg truda i još ga tako nehajno zgazio. Ali nisam ga mogao prezirati, nisam mogao istinski mrziti tog drugog supruga svoje žene.
Prema meni je uvijek bio više nego ljubazan.
- Cyd radi? Ženski poslovi nemaju ni početka ni kraja, ne? Samo se šalim, stari moj, samo se šalim. Pozdravi je. Moja se mala princeza spremila?
- Tatice!
Peggy odbaci Balerinu Lucyi pojuri prema tati. Jim je podigne i cmokne u tamno tjeme, kada ga je ona nogama obavila oko struka, rukama oko vrata, grleći ga teatralnom neumjerenošću. Viđali su se toliko neredovito, otac i kći, da su susreti uvijek bili nabijeni osjećajima, gotovo kao kada se zatočenik iz vijetkongovskih zatvora ponovno nade s obitelji. Ali ja nikada nisam znao pouzdano odrediti jesu li osjećaji usiljeni ili nisu. Zbog poduže odvojenosti roditelj i dijete neki se put drže suzdržano poput neznanaca.
Otpratio sam ih do vrata. Njih dvoje uvijek su imali isti raspored. Jimovim motociklom otišli bi u Kentucky Fried Chicken ili Pizza Express. S obzirom na Peggynu dob, nisam siguran čak ni da je takva vožnja bila u granicama zakona. Jim nije bio od ljudi koji bi se obazirali na takve sitnice. Cyd se jednom pobunila da je Peggy malko premlada za motor, a Jim je bijesno izjurio iz kuće, ostavljajući neutješno uplakanu kćer. Nije je posjetio sljedeća tri mjeseca. Nakon toga nitko mu više nije osporavao pravo da je vozi.
Tradicija je nalagala da Jim za svakog dolaska donese i veliku, krajnje neprikladnu, i fantastično beskorisnu igračku. Najdraži su mu bili plišani medvjedi veći od same Peggy.

Nakon što su otišli, s užasom sam uvidio da je Peggy zaboravila dječju kacigu. Cyd je postavila stroga pravila za vožnju na motociklu.
Isključivo s kacigom. Čvrsto se drži za tatu. Nema vožnje po kiši. Nema duge vožnje.
Nema vožnje autocestom.
Izjurio sam na ulicu, no motocikl - divovska neman od Nortona - već je jurio uz zaglušnu buku, a Peggy je sjedila priljubljena za tatina kožom pokrivena leda, kose koja je vijorila na nezaštićenoj glavi.
Potrčao sam sredinom ulice, dozivao ih, u ruci cijelo vrijeme držao dječju kacigu. No nisu me čuli. Ulica je bila dugačka i ravna, pa sam gledao kako se stražnje svjetlo gubi u daljini i proklinjao Jima što je tako nepromišljen.
A zatim su se u posljednjem trenutku okrenuli.
Stajao sam na ulici dok je motocikl jurio prema meni. U prsima mi je bujao onaj bijes koji čovjek osjeti kada se njegovo dijete nepotrebno nade u opasnosti. Norton se zaustavio ispred mene. Jim i Peggy smiješili su se od uha do uha, lica rumenog od uzbuđenja. Ljutitim pokretom nataknuo sam kacigu na djetetovu glavu.
- Jebeni idiote.
On s nevjericom odmahne lijepom glavom. -Što si rekao?

- Čuo si. A što je tebi rekla mama, Peggy? Koje je najvažnije pravilo? Koje je pravilo broj jedan?
Više se nisu smiješili, ni on ni ona, a lica su im pod kacigama bila gotovo identična. Meni se oduvijek nekako činilo da je Peggy ispala na Cyd. No sada sam jasno vidio da je u jednakoj mjeri i Jimova kći.
- Hajde. Što je rekla mama, Peggy? Što ti je mama ponovila bezbroj puta? Što nikada ne smiješ zaboraviti?
- Čvrsto se drži za tatu - odgovori moja pastorka.
Očuhu i maćehi neizrecivo je teško pronaći ravnotežu između pretjerane i nedovoljne brižnosti.
Oni užasni očusi i pomajke - oni koji na koncu završe na sudu, ili u novinama, ili u zatvoru - o tome ne razmišljaju. Svejedno im je. Dijete njihovog partnera čista je gnjavaža, još jedan svakodnevni posao koji treba odraditi i živući podsjetnik na prekinutu vezu. Ali što je s nama ostalima? Nama koji očajnički želimo uvijek postupati ispravno?
Kod nas ništa nije ni osobito ni drukčije. Mi smo kao i ostali. Nismo bolji ljudi samo zato što smo preuzeli ulogu roditelja nad djetetom koje s nama nije biološki povezano. U takve odnose ulazite bez razmišljanja, ili, ako već nešto i razmišljate, mislite si kako će se sve već nekako riješiti. Ljubav i miješana obitelj već će nekako izići na pravi put. Tako si mislite.
Ali miješana obitelj ima jednake probleme kao i nekadašnja obitelj. Međutim, ima i vlastite, posve jedinstvene probleme. Posvojenom djetetu možete pružati isključivo dobrotu i odobravanje, jer to ne može nijedan roditelj. Ipak, nemate pravo posvojeno dijete koriti onako kako to čini pravi roditelj.

Ja nikada nisam podignuo ruku na Pata.
Ali na Peggy nisam smio čak ni podignuti glas.
Očusi i pomajke - oni koji daju sve od sebe - žele biti voljeni. Roditelji - pravi roditelji
- nemaju takvu potrebu.
Jer znaju da ih djeca vole.
Riječ je o bezuvjetnoj i neograničenoj ljubavi. Roditelj bi morao činiti istinski užasne stvari da nekako profućka djetetovu ljubav. Roditelj koji djetetu nije i biološki roditelj takvu ljubav jednostavno ne prima.
A ja sam iz dana u dan bio sve više uvjeren da nema načina da čovjek zasluži takvu ljubav.
Bio sam ili previše popustljiv - očajnički sam želio da me netko voli, žudio za mrvicama Peggyina odobravanja - ili se pokušavao prodavati pod pravog roditelja. Prodavanje i pretvaranje. .. najveći grijeh svakog očuha ili pomajke. Pretvaranje da sam nešto što nisam i što nikada neću moći biti.
U smirenijim i racionalnijim trenucima znao sam da Richardu nije lako. Znao sam da sve ono što priželjkuje za mojeg sina - muzeje, Harryja Pottera, tofu, čak i novi život u stranoj zemlji - nije namijenjeno kažnjavanju. Richarda zbog toga nisam mrzio. Mrzio sam ga jer mije oduzeo sina. Što si on umišlja? Nije Patov otac.
Očuh ima nezahvalnu ulogu. Ni očuh ni pomajka ne mogu biti na dobitku. S tim malim neznancem ili imaš previše ili premalo veze. Ali nešto svaki očuh ili pomajka uvijek mora imati na umu. Djetetu je još teže.
Odrastao čovjek uvijek može pronaći novog muža ili ženu. Ali djeca iz razvrgnutog braka ne mogu pronaći novog oca ili majku, jednako kao što ne mogu doći do novog srca, pluća ili očiju. U dobru i u zlu, dijete ostaje zatočeno s roditeljima kojima se rodilo.
Peggy je tako zapela sa mnom, muškarcem u majčinoj postelji, koji nije ni crn ni bijel, ni prijatelj ni otac, nego samo imitator muškog roditelja.
Striček Tata.

Večer kao nekada. To je bila osnovna zamisao. U Curzon Mayfairu prikazivalo se novo izdanje Annie Hali. Nakon filma otići ćemo na pekinšku patku u Kinesku četvrt. A večer ćemo možda završiti kratkim espressom u malom lokalu u Sohou i vratiti se kući, gdje ćemo se prepustiti polaganom, usporenom, lijenom seksu i cjelonoćnom snu.
Film, patka, kava, ševa.
Potom ćemo se priljubiti i osam sati prospavati na istome jastuku. Savršeni spoj.
Naš izlazak baš i nije bio ludi provod s braćom Gallagher u Met Baru, no znao sam da će nas oboje usrećiti. Tako je bilo već nebrojeno puta. No možda sam se malo previše trudio kako bi sve bilo kao nekada.
Film je bio dobar. I tako smo, držeći se za ruke, hodali uskim ulicama Sohoa, smijali se sjećanjima na Alvyja Singera i njegovu Annie Hali, izgubljeni u filmu i jedno u drugome, baš kao nekada.
Sve je krenulo pogrešnim smjerom kada smo se našli Kineskoj četvrti.
Restoran Shenyang Tiger bio je prepun. Za susjednim stolom sjedila je cijela jedna kineska obitelj - baka, djed, nekolicina mladih bračnih parova i hrpa njihove prelijepe

djece, među njima i novorođenče, maleni Buda bucmastih obraza s nevjerojatno bujnom, posve crnom elvisovskom kosom.
Cyd i ja najprije smo se zapiljili u bebu, a onda se jedno drugome nasmiješili.
- Predivan je, ne? - reče ona. - S tom kosom...
- Želiš takvo dijete? Nije prekasno za promjenu narudžbe. Meni mogu donijeti patku, a tebi bebu.
Samo sam se šalio - nije li tako? - no njezin je osmijeh u trenutku nestao.
- No, hajde. Nećemo valjda ponovno o djetetu, Harry. Ti jednostavno ne prestaješ o tome, zar ne?
- O čemu ti to? Nisam pričao o djetetu. Samo se šalim, srce. Nekada si imala smisla za humor.
- A ti si meni nekada dopuštao da slobodno živim.
- Što to znači?
- Znam da želiš da dignem ruke od posla. To je točno, zar ne? Želiš da zatrudnim i ne izlazim iz kuhinje. Znam da je tako.
Nisam rekao ništa. Kako sam mogao poreći da bih više volio da priprema večeru za obitelj nego za gotovo polovicu pomodnih Londončana? Kako sam mogao poreći da želim dijete, obitelj i sve ostale staromodne snove?
Želio sam da sve među nama bude kao nekada. Ali ne stoga jer sam želio da postane zatočenicom. Nego jer sam je volio.
Uto se pojavio konobar s našom pekinškom patkom, krastavcima, mladim lukom i umakom od šljiva. Pričekao sam da razreze patku i udalji se.
- Samo želim da budeš sretna, Cyd.
- U tom slučaju, Harry, ostavi me na miru. Pusti da vodim svoju malu firmu. Dopusti da pokušam učiniti nešto za sebe, barem jednom u životu. Prestani me tjerati da od svega toga odustanem kako bih bila... čak i ne znam što točno želiš. Doris Day, zar ne? Mary Tyler Moore? Tvoja majka? Nekakva kućanica iz pedesetih koja uvečer ne izlazi iz kuće.
Moja je majka zapravo bez prestanka bila vani. Plesala Boogie četiri zvijezde i Kaubojski kliz i Sviđa mi se i Uživam i Woogie Wazi. No nisam reagirao.
- Ne smeta mi što navečer izlaziš. Drago mi je što ti posao ide tako dobro. Samo bih volio da imamo više ovakvih večeri. Kada si sa mnom.
No njoj je tlak već bio izvan granica normale.
- Zbilja želiš jedini uzdržavati obitelj, zar ne? Biti pravi, veliki muškarac. Do kraja života pokušavat ćeš glumiti svog oca?
- Vjerojatno. Znam i gore ljude od svojega oca. - Odgurnuo sam tanjur. Odjednom mi se više nije jelo. - A ti ćeš se do kraja života ulizivati ljigavcima?
- Luke Moore nije ljigavac. Luke Moore je genijalan poslovni čovjek.
- Tko je uopće spomenuo prokletog Lukea Moorea? Govorim o svim onim pijanim dečkima iz Cityja koji misle da ti se mogu uvući u tange samo zato što si im dala malo piletine na štapiću.
Negdje duboko u njezinoj torbici u tom trenutku zazvonio je mobilni telefon. Ona ga izvadi i odmah prepozna broj. Jer to je bio naš broj.

- Sally? - Ona je čuvala Peggy. Cyd nije voljela da se netko izvan naše male obitelji brine za Peggy. - Koliko dugo povraća?
O, super, pomislio sam. Sada još mala povraća po siterici.
- Sve u redu? - upita konobar.
- Izvrsno, hvala - kažem uz osmijeh.
- Kruto ili tekuće? - upita Cyd. - U redu, u redu. A ne možeš je staviti tako da povraća u zahod? A-ha, da. Čuj, Sally, doma smo za pola sata. Molim? Pa, samo joj presvući pidžamu, a prljavu stavi u perilicu. Mi ćemo potražiti taksi. Vidimo se.
- Nešto nije u redu?
- Peggy. Znaš kako ne voli kada nema ni tebe ni mene. Od toga dobiva želučanu nervozu. - Ona sada pozove konobaricu u prolasku. - Možemo dobiti račun, molim vas? - Zatim pogleda moje okamenjeno lice. - Duriš se što Peggy povraća?
- Trebali bismo ostati. Trebala bismo jesti patku koja je izvrsna. S Peggy je sve u redu.
- Upravo je povratila pizzu Mister Milano. Kako možeš reći da je sve u redu?
- Uvijek je tako. - A to je bila istina. Kad god smo izlazili, a to bi bilo vrlo rijetko, stjecao se dojam da Peggy gura prste u grlo. -Čuj, da joj zbilja nije dobro, bio bih jednako zabrinut kao ti.
- Stvarno? Baš kao ja? Ne bih baš rekla, Harry.
- Ti to ne kužiš? To je svojevrsna ucjena. To čini samo da se ti vratiš kući. Večeraj,
Cyd.
- Ne želim večerati. A ti bi trebao shvatiti kako se osjeća, Harry. Ako bi netko trebao
razumjeti, onda si to svakako ti. Znaš kako je biti samohrani roditelj.
- I to je tvoj stav? Da si samohrana majka. - Samo sam u nevjerici odmahivao glavom.
- Udana si, Cyd. Otkako smo se vjenčali, više nisi samohrana majka.
- Zašto onda i dalje imam osjećaj da sam samohrana majka? Zašto se osjećam toliko usamljeno?
- Ne zato što nešto nije u redu s Peggy. - Konobar na naš stol položi račun i naranču prerezanu na četiri dijela. - Nego zato što nešto nije u redu s nama.
Večer se vani u međuvremenu pokvarila.
One dobronamjerne usporene mase koje su obilježavale ranu večer zamijenila je rulja koja se sastojala od bučnih pijanaca. Turisti su izlazili iz kazališta, odgledavši Jadnike'Ai Mamma Miju!, očajnički dozivali već zauzete taksije. Ulice su bile prepune maloljetnih huligana iz predgrađa i prosjaka iz drugih gradova. Ispred pretrpanog puba nastala je gužva koja se ne posve uvjerljivo pretvarala u malodušnu tučnjavu. Čuli su se zvuči razbijenog stakla i prve sirene.
I u tom trenutku ugledao sam nju. Kazumi.
Stajala je u redu ispred one crkve u aveniji Shaftesbury koju su prije gotovo dvadeset godina preuredili u noćni klub. Lime-light. Gina i ja dvaput smo bili u tom klubu. Nisam čak ni znao da još radi.

Kazumi je stajala s hrpom muškaraca i žena, malčice mladih od sebe. Prema izgledu, svi su bili Londončani. Ona je bila u središtu skupine. Mladići su je nastojali

impresionirati, dok su se djevojke s njom željele što više zbližiti. Ona se strpljivo smiješila, u jednom trenutku uhvatila moj pogled i pogledala kroz mene, kao da i ne postojim, ne prepoznajući muškarca iz prijateljičine prošlosti, ili za njega jednostavno ne mareći.
Kazumi ide plesati.
Ja se vraćam kući u vrijeme kada ona izlazi. Nije riječ o drukčijoj vrsti noćnog života.
Riječ je o drukčijem životu.

Petnaest

Još jedna razglednica iz Amerike. S prednje strane, ispod riječi Connecticut - zemlja muškatnog oraščića, Nova Engleska, vidjela se ruralna divljina, sva blistava od plamenih jesenskih boja. Na poleđini, pisanim slovima, poruka koju mi je uputio sin.
Dragi tata. Imamo psa. Zove se Britney. Volimo ga. Bok.
- Britney je neobično ime za psa - reče moja majka. - Bit će da ga je smislila Gina.
Moja je mama nekoć voljela Ginu. Oduvijek sam govorio da ju je, kada su se tek upoznale, smatrala domaćom verzijom Grace Kelly, savršenom kombinacijom plavooke ljepote, staromodne pristojnosti i kraljevskog držanja. Otkako smo se razveli, mama je malo-pomalo promijenila stav. Gina je sada manje bila princeza od Monaka, a više obična prostakuša.
- Možda je Britney kuja.
- Nema potrebe da se tako izražavaš - reče moja majka. Nalazili smo se na očevu grobu. Ovdje sam se našao prvi put nakon Božića, kada sam došao po mamu da s nama provede blagdan. Bilo je to prije tri mjeseca. Neobično dobar Božić - moja mama i Cyd fantastično su se zabavile nadijevanjem divovskog purana, Peggy je sat vremena telefonom razgovarala s Patom, uspoređivala darove, a taj izraz na njezinom licu kada je otvorila najveće iznenađenje - Brucieja DJ-a iz Ibize, zajedno s minijaturnim gramofonima...
Očekivao sam da će Božić bez Pata biti uronjen u osjećaje tuge i gubitka, no cijeli je blagdan zapravo prije bio odmor od svega toga. Međutim, vrijeme je prolazilo i tako sam uvidio da nadgrobni kamen mojega oca više nije onako bijel i besprijekoran kao što mije izgledao prije nekoliko mjeseci. Sada je nosio tragove zime, nagnut od prolaska vremena. Stvari su se trošile, a da nisam ni primjećivao.
- Je li Patu dobro? - upita moja majka. - Sviđa mu se u školi? Je li se s nekim sprijateljio? Ovdje je bilo problema, ne? Sjećam se da ste ti i Gina morali ići učiteljici. Sada je sve u redu?
- Sve je u redu, mama - rekao sam, iako zapravo nisam imao pojma ima li Pat čiste petice ili i dalje po želji obilazi kolege u novome razredu. Nisam imao osjećaj da me od sina dijele tisuće kilometara. Činilo mi se da se udaljenost mjeri svjetlosnim godinama.
- Nedostaje mi, znaš.
- Znam, mama. I meni.
- Doći će za blagdane?
- Za ljetne praznike. Doći će na ljeto.
- To je još dugo. Ljeto je daleko. A Uskrs? Ne bi mogao doći za Uskrs?
- Razgovarat ću s Ginom, mama.
- Nadam se da će doći za Uskrs.
- Pokušat ću, mama.
- Jer nikada ne znaš što će se dogoditi, zar ne? Nikad se ne zna.
- Mama, ništa mu se neće dogoditi - rekao sam. Davao sam sve od sebe kako glasom ne bih pokazao kako sam uzrujan. -Sve će biti u redu.

Ona podigne pogled prema meni, žustro protrlja dlanove, uklanjajući s njih zemlju s groba mojega oca.
- Ne govorim o Patu, Harry - reče. - Govorim o sebi.
A ja sam je samo nepomično gledao, osjećao kako se svijet okreće i mijenja.
Oduvijek sam nekako mislio da je moj tata izdržljiv i otporan. Mama nije vozila, kad je pao mrak nije željela otvarati ulazna vrata, i usto je mrzila sve moguće oblike sukoba. A kako nije imala vozačku dozvolu, i budući da je bila ljubazna prema neuljudnim konobarima, jer je spavala s upaljenim svjetlom, ja sam bio toliko glup i samog sebe uvjerio da je moja majka nekakva plaha ženica. Sada ću doznati da i moja majka ima izdašan izvor hrabrosti.
- Što je bilo, mama? Ona uzdahne.
- Pronašla sam kvržicu, Harry. Dok sam se tuširala. U prsima. Osjećao sam svaki otkucaj srca.
- O, Bože, mama. O, Isuse...
- Kvržica je malena. I jako tvrda. Otišla sam doktoru. Znaš kako mrzim ići doktorima. Zapravo sam pomalo poput tvojeg tate. Sada moram obaviti pretrage. Graham će me voziti.
Tako to ide, razmišljao sam. Izgubiš jednog roditelja, pa izgubiš i drugog. Sebično sam mislio: sve to već sam proživio s tatom i ne znam mogu li još jednom. No znao sam da ću morati. To je nešto najprirodnije na svijetu.
Jasno sam je zamišljao pod tušem. Vidio kako se pere sapunom u obliku dupina koji joj je unuk kupio za Božić. Vidio sam majčino lice, to drago i nezamjenjivo lice, kada je otkrila nešto čega dotada nije bilo.
Malenu, tvrdu kvržicu. Kvržicu veličine planeta.
Kada sam došao kući, Peggy je prekriženih nogu sjedila na sagu i proučavala neku knjigu o lutki Lucy.
- Pogledaj što sam dobila, Harry.
Sjeo sam uz nju i pogledao knjigu. Volim Lucy: Najomiljenija lutka na svijetu bila je ozbiljna i raskošna monografija, prepuna socioloških analiza i civilizacijskih dekonstrukcija. Prvi članak -”Odakle je lutka Lucy?” Preletio sam tekst, jer sam se i sam oduvijek pitao baš to. Pokazalo se da se rodila u Parizu. Majka je dijelom bila Tajlandanka, a dijelom Brazilka, otac ponikao iz anglo-zuluanske bračne veze. U knjizi je stajalo i da je Brucie iz Ibize.
Bilo je tu još akademskih članaka. Lucy je suvremena društvena ikona. Lucy je feminisitčki uzor. Lucy je riznica tradicionalnih vrijednosti. Lucy je radikalna pobornica seksualne revolucije. Lucy je savršena lutka - može postati što god poželite.
- Odakle ti ovo, dušo?
- Dao mi je striček Luke.
- Striček Luke?
- Došao je s mamom u svojem trkaćem autu.
- Striček Luke je bio u kući?
- Nije. Ali mami je dao ovu knjigu za mene. Knjiga je samo za velike cure.

Pitao sam se zašto ljigavci ovoj djevojčici uvijek daju pogrešne darove. Njezin tata s onim beskorisnim plišanim životinjama koje ne služe ni čovjeku ni zvijeri. A sada i ova raskošna knjiga koju je kupio striček Luke. Peggy je najmanje deset godina premlada za Volim Lucy: Najomiljenija lutka na svijetu. Ali što ja znam o tome? Obožavala je gledati slike, a knjiga je stranicu za stranicom donosila desetke reprodukcija iz kataloga svih mogućih razdoblja lutkine povijesti.
- Sve vrste Lucy - reče Peggy.
I doista, bile su prikazane sve redom, u punoj raskoši i svoj slavi. Tajnica Lucy (Lucy u vrijeme kada je radila za divovsku japansku korporaciju, prije najnovije gospodarske krize). Plesačica iz Rija (Perje i frak po uzoru na Carmen Mirandu). I
Zaposlena Lucy (plavi uvojci ovdje su bili kestenjasti, kao simbol ozbiljnosti djevojke posvećene karijeri, a Zaposlena Lucy nosila je aktovku i imala naočale bez leća).
Bila je tu i Lucy u Space Shuttleu. Lucy diva funka. Lucy iz Umjetničke četvrti. Hipi Lucy. Lucy u noćnom klubu. Lucy na bungeeju. Lucy vojni pilot.
Lucy kao pjevačica, u kupovini, kao domaćica, na putu do posla, kao kuharica, ratnica, u pustolovinama i turističkom razgledavanju. Dom i posao, ljubav i seks, jednostavnost i glamur, rad i zabava.
- Koja ti se najviše sviđa, Harry?
Pogledao sam Lucy na spavanju. Na sebi je imala bijeli providni negliže koji joj je dosezao točno do pupka.
- Sviđa mi se Zaposlena Lucy - kažem.
- A zašto?
- Podsjeća me na tvoju mamu. - I meni.
Cyd se gore preodijevala. Sjedila je za toaletnim stolićem u grudnjaku i gaćicama, zagledana u zrcalo. Podignula je pogled prema meni, već spremna braniti se, čekala da se počnem tužiti na knjigu, dovoženje kući, stričeka Lukea.
Odmahnuo sam glavom, ugrizao se za usnu.
-Moja mama...
- Što se dogodilo?
- Ima kvržicu u prsima - rekao sam, a glas mi zastane u grlu, od riječi i svega što bi one mogle značiti. I moja supruga poletjela je prema meni, zagrlila me, držala me onako kako me dotada držala samo dvaput.
Kada smo pouzdano doznali da moj tata umire.
I kada je moj sin počeo živjeti sa svojom majkom.
U istinski teškim trenucima, najgorim trenucima u životu.
Držala me. Moja me žena držala u zagrljaju. Obavila me i čvrsto privila, kao da me nikada neće pustiti, milovala mi kosu, šaptala riječi nalik na molitvu.
Blago me njihala dok sam plakao i plakao i plakao.
Doktorica me poslala na plivanje. Svakog sam jutra odlazio na obližnji bazen, čim bi se otvorio, i pridružio se uredskim službenicima koji su odrađivali svoje zaveslaje.
Plivao sam amo-tamo, u beskraj ponavljao svoju mantru: moje je srce malo čudo, moje je srce malo čudo. Plivao sam do zakazivanja. Taj novi izraz naučio sam nedavno. Nešto radiš do trenutka kada više jednostavno ne možeš. Do zakazivanja.

Kada sam završio s plivanjem, prometna gužva već je dosegnula vrhunac. Svi su ljudi iz parka jurili prema podzemnoj.
Osim nje.
Kazumi je čučala na travi, gledala kroz objektiv, dok su se službenici iz nebrojenih ureda rojili s obiju strana. Nepomično smo je promatrali samo jedna vjeverica i ja.
Na sebi je imala crnu jaknu, čizme i kratki sivosmeđi kilt. Čak sam i ja odmah vidio da je iz Burberrvja. Crne tajice. Dobre noge. Kosa koja joj pada na lice, kosa koju uklanja rukom. Izgledala je predobro za jutarnju gužvu.
- Što snimaš?
Ona podigne pogled. Ovaj me put prepoznala. Nasmiješila se. - Lišće. Svježe.
Prelijepo je, ali takvo ostaje užasno kratko. Kao sakura u Japanu. Znaš za sakuru?
Kimnuo sam. - Trešnjin cvat, zar ne? Svake godine Japanci odlaze u parkove promatrati rascvjetale trešnje. Djeca iz škola, radnici i službenici, tajnice, starci. Svi tih nekoliko dana promatraju trešnje, prije nego što cvjetovi nestanu.
Ona ustane, popravi položaj skupog kilta i ukloni kosu iz očiju. - To znaš zbog Gine?
- Da, zbog Gine. - Tijekom svih tih godina provedenih s prvom suprugom upoznao sam osnove japanske kulture. Poznavao sam tradiciju sakure. - Čini mi se da tih nekoliko listića na sjeveru Londona baš i ne pripada u istu kategoriju.
Ona se nasmije. - Prelijepe boje. Tisuće nijansa zelene. Ne vidi se na prvi pogled.
Jednostavno moraš promatrati drukčijim očima. Zanima te fotografija?
- Mene? Još kako.
- Zbilja?
- Naravno. Meni fotografija nije obično razvijanje snimki s odmora u najbližoj samoposluzi. Fotografija je, znaš, umjetnost dvadesetog stoljeća. Ovaj... istinski suvremen medij koji još nije posve istražen.
O čemu ja to trabunjam? Kakve su to gluposti? Bit će da je pomislila kako još nije vidjela većeg idiota.
- Molim da se prolaznost trenutka održi barem još malo - reče ona. Bit će da sam izgledao krajnje zbunjeno.
- Netko je to jednom rekao za snimanje fotografija. Neki pjesnik, čini mi se. To je nalik na promatranje sakure. Trenutak je zanimljiv, jer je riječ tek o trenutku. Molim da se prolaznost trenutka održi barem još malo. - Ona se nasmiješi. - Obožavam te riječi. Predivne su.
Molim da se prolaznost trenutka održi barem još malo, pomislih.
- Potpuno se slažem. - To sam mislio najiskrenije.
Ona pokrije objektiv, ponovno poravna kilt. Spremala se za odlazak. Sav trud uložio sam u to da nekako održim razgovor.
- Inače je sve u redu, Kazumi? Radiš?
- Pokušavam. Tražim.
- Pronašla si stan?
Ona kimne. - I dalje sam u Primrose Hillu. Nekoliko ulica od Ginine kuće.
- To je lijepo. Primrose Hill je super.
- U dućanu sam vidjela Judea Lawa. S djetetom.

- Prava sretnica. - No zapravo sam pomislio: Jude Law je pravi sretnik. - Već duže vrijeme želim te pitati jedno... mogu naručiti još onih Patovih slika? Ako nisi previše zauzeta... Označio sam ih. Točno znam koje.
Ona kimne. Kimala je kratko, a to mi je služilo kao poticaj. -Pošaljem ih.
- Ili ja mogu doći do tebe i uzeti ih.
- Ilija pošaljem.
- Nije mi problem. Najozbiljnije.
Ona me još nekoliko trenutaka promatrala, razmišljala o mojim riječima.
- Jesi za šalicu čaja, Kazumi? Kod teniskih terena imaju kafić.
- Može. Britanci uvijek žude za čajem.
- Baš kao Japanci.
Došli smo do malenog lokala uz teniske terene, hodali usuprot struji užurbanih uredskih službenika. I dok smo naručivali, jasno sam se mogao zamisliti u njezinom stanu u Primrose Hillu, jasno vidio kako skida te čizme i izvlači se iz kilta iz Burberrvja. Sve sam plastično zamišljao i imao osjećaj da je to nešto najbolje što uopće može postojati. Bio je to onaj stari, dobro poznati, opasni osjećaj nečega u nastajanju, nečega što tek treba započeti.
- Kako je Pat? - upita ona, a ja sam je zbog toga počeo upravo obožavati. Obožavao bih svakoga tko je dovoljno obziran da me pita za sina.
- Dobro, valjda - odgovorio sam. - Krenuo je u školu. Ima psa koji se zove Britney. Dolazi za blagdane. Ubrzo, nadam se. Moramo sve točno dogovoriti. A ti? Sretna si u Londonu?
- Sretnija nego u Tokiju. Sretnija nego dok sam bila u braku. Odmah sam se sjetio onog uplakanog muškarca pred Gininom kućom. Dio mene jednostavno nije želio znati ništa o tome. Mrzim kada vam pričaju o prošlosti. Meni to jednostavno nekako smeta, sve mi kvari. Ali Kazumi je željela pričati. A ja sam bio odviše znatiželjan da bih je pokušao spriječiti.
- Tip je fotograf. Čak i pomalo slavan. Barem u Tokiju. Obožavao je hrpu europskih fotografa. Horsta, Roberta Doisneaua, Alana Brookinga. Sve iz Magnuma. Kužiš? Agencija Magnum? Bio je pravi genijalac. Ja sam bila njegova pomoćnica. Prvi posao nakon faksa. Ja sam mu gledala Boga.
- U njemu gledala Boga.
- Jako je poticajan. Poticao me. I onda smo se vjenčali, a on se promijenio. Želio da ostanem kod kuće. Rodim dijete.
- Kakav muškarac želi takve stvari?
- Nije želio da radim. - Polagano je otpijala čaj. - Kao ti i Gina. Nisam mogao dopustiti da se izvuče s tom izjavom.
- To nije ni slično meni i Gini. Ona je željela ostati kod kuće i podizati našeg sina. Barem u početku.
- Oženjeni muškarci - reče ona, kao da time objašnjava baš sve. U tom trentuku ustane, izvadi malenu Pradinu torbicu. Unatoč svim pričama o fotografima iz agencije Magnum, i dalje je bila klasična Japanka. Luda za Pradom i Burberryjem.
- Spremi novac. Ja ću platiti. Ti možeš platiti sljedeći put.
- Ne - reče ona. - Neće biti sljedećeg puta. Patove slike poslat ću poštom.

I već je odlazila. Naša vjeverica i ja gledali smo kako se gubi među uredskim
službenicima. Azijka u kiltu iz Burberryja. Zazvao sam je.
- Ali kada ćemo se vidjeti?
Ona uzdigne lijevu ruku, uopće se ne okrećući. - Kada središ prst.
Spustio sam pogled i ugledao sjaj vjenčanog prstena na lijevom prstenjaku. Imao sam dojam da danas s njim nešto nije u redu.
Nekako me stiskao, rezao mi prst.
Znao sam da sam negdje duboko Gini i dalje drag, da prema meni osjeća određenu slabost.
- Ti prokleti imbecilu - rekla je kada sam nazvao. - Budaletino obična. Idiote. Stopostotna kretenčino. Imaš li i približnu predodžbu o tome koliko je ovdje sati? Prošlo je jedan. Pat spava već nekoliko sati. Zbilja si idiot, Harry.
- Ne treba mi Pat. Želim razgovarati s tobom.
- Samo brzo. Spremam se za krevet.

- Želim da se Pat vrati. Na tjedan, deset dana. Sedam dana. Svejedno. Za Uskrs. Što kažeš na Uskrs?
Čuo sam kako rukom pokriva mikrofon, Richardu govori da sam to ja. A ja sam čuo kako on uzdiše, lupa vratima, počinje se duriti.
- To jednostavno nije moguće, Harry.
- A zašto?
- Jer je preskupo. Ne možemo ga bez prestanka slati amo--tamo, ne može stalno prelijetati Atlantik. Osim toga, previše bi mu remetilo raspored. K tome je i premlad. Što si ti umišljaš? Da je Tony Blair? Pat ima sedam godina.
- Sve će biti u redu. Bit će to prava pustolovina. Moram se vidjeti s njim. Ne mogu čekati do ljeta. A s novcem neće biti problema.
- Zbilja? - Znala je biti užasno sarkastična. - Tebi neće. Ali Richardov posao u Bridle- Worthingtonu nije se pokazao idealnim. - Stanka od pola sekunde. - Dao je otkaz.
- Isuse, ne može baš u beskraj prelaziti s posla na posao. Morat će se malo srediti i sjetiti da ima određene obaveze.
Umjesto odgovora, samo dugotrajna tišina. A ja sam pretpostavio da je moja bivša supruga približno iste riječi uputila dobrom starom sitničavom Richardu.
- Znači da je nezaposlen?
- Ne... traži posao. Ali nemamo love za...
- Ja ću platiti. O tome nemoj ni razmišljati, Gina. Samo želim vidjeti svog sina. Samo želim da ne zaboravi da i ovdje ima život. Ima praznike, ne? Pošalji ga za Uskrs. Pošalji ga bilo kada.
- Razmislit ću.
- Molim te. - Preklinjem je da mi dopusti da vidim rođenog sina. No zbog nekog nedokučivog razloga nisam bio bijesan. Zbog nekog razloga koji mi je jednostavno izmicao, osjećao sam prije sažaljenje nego ljutnju. - Kako se snalazite?
- Oh, obala Nove Engleske upravo je predivna. Ima mnogo povijesnih znamenitosti. Stotine malih antikvarnica i ribarskih naselja. Pa onda još i svi ti nazivi koji te podsjećaju

na djetinjstvo u Engleskoj... Yarmouth, Portsmouth. Mislim da imaju čak i Little Hampton. Hrpa engleskih naziva, Harry.
- Zvuči super. Tako mi je drago, Gina. -Ali...
-Što?
Praktički je šaptala. Kao da se obraća samoj sebi, a ne meni. -Ali tu gdje živimo baš i nije tako. U Hartfordu nije tako slikovito i dražesno. Znaš, Hartford je velik i ružan grad. Ima dosta kriminala. I malo sam... ne znam točno kako bih se izrazila. Valjda usamljena. Čini mi se da sam usamljena. Richard svaki dan odlazi u New York i traži posao. Pat je u školi.
- Dobro se snalazi?
- Odlično. Više se usred sata ne šeće razredom.
- Pa to je fantastično, Gina.
- Ali, nikoga ne poznajem. Tijekom dana nikoga nema, a navečer su svi zaključani. Nije baš onako kako sam očekivala. -Tada se pribere, sjetivši se tko je na drugoj strani žice. - Ali sve će biti u redu, sve će biti uredu.
- Čuj, pusti Pata da dođe na tjedan dana. Može biti malo i s mojom mamom. To bi mu se jako svidjelo. I njoj. - Gini nisam rekao stoje s mojom mamom, nisam joj spomenuo onu kvržicu veličine planeta. Ti su dani odavno iza nas. - Jer u životu nikada ne znaš što donosi budućnost, zar ne?
- Tako je - reče moja nekadašnja supruga. - Nikada ne znaš što ti život donosi.