Dnevnik

First topic message reminder :



Nakon odličnog psihološkog trilera "Klub prvih boraca", prema kojem je snimljen i istoimeni film s Bradom Pittom i Eduardom Nortonom u glavnim ulogama, Palahniuk s novim romanom ponovno ostavlja čitatelja u krajnjoj napetosti i neizvjesnosti. Začudni stanovnici otoka Waytansea skrivaju tajne. Hoće li Misty Marie Wilmont, konobarica i sobarica u hotelu, u svojim četrdesetim godinama ipak postati slavna slikarica i napokon ispuniti očekivanja svih stanovnika na otoku? Zašto je njezin suprug Peter pokušao samoubojstvo? Iz kojeg razloga nestaje namještaj iz skupocjenih vikendica na otoku? U kakvoj je vezi Misty s poznatim i slavnim otočkim slikaricama koje su živjele stoljećima prije? Doznajte neočekivan rasplet još jednog izvrsnog i neobičnog kriminalističkog romana Chucka Palahniuka.

16. kolovoza


Koštanocrna dobiva se karboniziranjem kosti.
Selak je izmet koji biljne uši ispuštaju po lišću i grančicama. Crni pigment dobiva se paljenjem puzavica. Uljene boje proizvode se od ulja dobivenog drobljenjem oraha ili makovih sjemenki. Što više znaš o slikarstvu, više te podsjeća na crnu magiju. Sve se drobi, miješa i peče, sve se kuha.
Misty je još govorila, govorila i govorila, ali to je bilo danima i danima nakon toga, u galeriji nakon galerije. To je bilo u muzeju, sa slikom visoke kamene crkve, smještene između jednog Moneta i jednog Renoira. Dok je Misty sjedila raskrečena na hladnom muzejskom podu, a Peter joj ležao među nogama. Bilo je kasno popodne i muzej je bio pust. Peterova savršena crnokosa glava, čvrsto pritisnuta na pod; zatim je rukama posegnuo pod njezin pulover i prstima joj uhvatio bradavice.
S obje ruke.
Bihevioristički psiholozi tvrde da ljudi opće licem u lice zbog dojki. Ženke s većim grudima privlače više partnera koji se, tijekom koitusa, žele igrati dojkama. Više spolnih odnosa rađa više ženki koje nasljeđuju velike grudi. A to začinje daljnje spolne odnose licem u lice.
Sad, tu na podu; Peterove ruke, poigravanje dojkama, njegova erekcija sve primjetnija u hlačama. Mistyna bedra raširena nad njim – govorila je o tome kako je William Turner naslikao svoje remek-djelo Hanibalova pohoda preko Alpa i pokolja salaške vojske. Turner je nadahnuće pronašao u šetnji jorkširskim krajolikom.
Još jedan primjer kako je sve samo i jedino autoportret.
Misty je govorila Peteru o onome što se uči na povijesti umjetnosti. O tome kako je Rembrandt nanosio toliko debele slojeve boje da su mu se ljudi rugali da se njegovi portreti mogu nositi držeći ih za nos.
Znojna mokra kosa visjela joj je niz lice. Njezine debele noge drhturile su iscrpljene, ali i dalje su je nosile. Dok je jahala na kvrgi u njegovim hlačama.
Peterovi su prsti snažnije zgrabili njezine grudi. Kukovi su mu se podigli, a njegovo lice, njegov orbicularis oculi, čvrsto mu je stisnuo oči. Njegov trijangularni mišić povukao je kutove usana nadolje, otkrivajući donje zube. Njegovi od kave požutjeli zubi zagrizli su zrak.
Iz Misty je provalila vrela mokrina, a Peterova erekcija pulsirala je u njegovim hlačama – zatim je sve drugo stalo. Prestali su disati: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam dugih trenutaka.
Tada su oboje klonuli. Uvenuli. Peterovo se tijelo opustilo na vlažnom podu. Misty se ispružila na njemu. Odjeća im je bila slijepljena znojem.
Sa zida ih je promatrala slika visoke crkve.
Tada je naišao muzejski čuvar.


20. kolovoza
– zadnja Mjesečeva četvrt


Grace kroz tamu govori Misty: «Svojim ćeš djelima kupiti slobodu svojoj obitelji.» Nastavlja: «Ljetni ljudi desetljećima neće dolaziti ovamo.»
Ako se Peter ne probudi jednoga dana, Grace i Misty jedini su preživjeli Wilmoti.
Ako se ne probudiš, više neće biti Wilmotovih.
Èuje se spor, odmjeren zvuk dok Grace nešto reže škarama.
Propast u samo tri generacije. Nema smisla obnavljati obiteljsko bogatstvo. Neka kuća pripadne katolicima. Neka se ljetni ljudi razmile po otoku. Tabbi je mrtva, Wilmotovi nemaju nikakvu budućnost. Nikakvih investicija.
Grace kaže: «Tvoj rad dar je budućnosti. Povijest će prokleti svakoga tko te pokuša spriječiti.«
Dok Misty slika, Grace joj nečim prvo obujmi struk, zatim ruke, zatim vrat. Nečim laganim i mekim što joj se trlja o kožu.
«Misty, dušo, struk ti je četrdeset pet centimetara«, kaže Grace.
Krojački metar.
Nešto meko klizne joj između usana, a Grace kaže: «Vrijeme je za tvoju tabletu.« U usta joj se zarije slamka, a Misty posrče vode koliko joj treba da proguta tabletu.
Théodore Géricault je 1819. godine naslikao svoje remek-djelo Splav Meduze. Slika prikazuje desetoricu preživjelih brodolomaca od ukupno sto četrdeset sedam ljudi koji su ostali na splavi nakon brodoloma. U to doba Géricault je ostavio svoju trudnu ljubavnicu. Kako bi se kaznio, obrijao je glavu. Gotovo dvije godine izbjegavao je prijatelje, uopće nije izlazio u javnost. Bilo mu je dvadeset sedam godina, živio je u izolaciji i slikao. Bio je okružen samo umirućima i mrtvima, koje je proučavao kako bi stvorio svoje remek-djelo. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja samoubojstva, umro je u trideset drugoj godini.
Grace kaže: «Svi umiremo.» I dodaje: «Cilj nije živjeti vječno, cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno.«
Krojačkim metrom mjeri Mistyne noge.
Nešto hladno i glatko dodirne Mistyn obraz; začuje: «Opipaj.» Grace kaže: «To je saten. Šivam ti haljinu za otvorenje.«
Umjesto haljina, Misty čuje pokrov.
Misty po opipu zna da je saten bijel. Grace prekraja Mistynu vjenčanicu. Prerađuje je. Da vječno traje. Da se ponovno rodi. Rođenje iz smrti. Misty na njoj još uvijek osjeća svoj parfem Wind Song. Misty prepoznaje sebe.
Grace kaže: «Pozvali smo sve. Sve ljetne ljude. Tvoje će otvorenje biti najvažniji društveni događaj u posljednjih sto godina.«
Kao i njezino vjenčanje. Naše vjenčanje.
Umjesto otvorenje, Misty čuje žrtvovanje.
Grace kaže: «Skoro si završila. Još samo osamnaest slika.«
Kako bi ih bilo točno sto.
Umjesto završila, Misty čuje mrtva.

21. kolovoza


Danas Misty, u tami ispod kapaka začuje zvuk hotelskog požarnog alarma. Zvono dugo zvoni u hodniku, zvuk se toliko glasno probija kroz vrata da Grace mora vikati: «O, što je to sad?» Spušta ruku na Mistyno rame i kaže: «Samo ti nastavi.«
Ruka steže, Grace kaže: «Samo ti dovrši ovu sliku. To je sve što trebamo.«
Njezini se koraci udaljuju, otvaraju se vrata prema hodniku. Zvono na trenutak postaje glasnije, prodorno zvoni poput Tabbina školskog zvona. Poput zvona u njezinoj osnovnoj školi, dok je odrastala. Kad Grace za sobom zatvori vrata, zvonjava se ponovno stiša. Ne zaključava vrata.
Misty i dalje slika.
Njezina mama na jezeru Tecumseh... Kad joj je Misty rekla kako će se možda udati za Petera Wilmota i preseliti na otok Waytansea... Mama je rekla Misty kako se sva velika bogatstva temelje na prijevari i patnji. Što je bogatstvo veće, to je više ljudi stradalo. Rekla je kako je bogatima prvi brak samo rješavanje rasplodnih pitanja. Upitala je Misty želi li ostatak života zaista provesti okružena takvim ljudima.
Mama ju je upitala: «Zar više ne želiš biti slikarica?«
Samo da se zna – Misty joj je rekla da to svakako želi.
Misty zapravo i nije bila pretjerano zaljubljena u Petera. Misty nije znala što zapravo osjeća. Jedino se nije više mogla vratiti kući, u naselje prikolica, više ne.
Možda sve kćeri imaju zadaću da raspizde svoje majke.
To ne poučavaju na likovnoj akademiji.
Požarni alarm neprekidno zvoni.
Bio je tjedan božićnih praznika; tog su tjedna Peter i Misty pobjegli i vjenčali se. Mistyna mama bila je zabrinuta cijeli taj tjedan. Svećenik je pogledao Petera i rekao mu: «Smiješi se, sinko. Izgledaš kao da stojiš pred streljačkim vodom.»
Mama je nazvala koledž. Zvala je bolnice. U jednoj su imali tijelo mrtve žene, mlade žene koju su pronašli golu u jarku, sa stotinu uboda u želucu. Mistyna mama svoj je Božić provela vozeći se kroz tri okruga kako bi pogledala unakaženo tijelo nepoznate žene. Dok su Peter i Misty koračali središnjim prolazom otočke crkve, njezina mama zadržavala je dah gledajući kako detektiv povlači zatvarač na plastičnoj vreći s tijelom.
U tom je prošlom životu Misty nazvala mamu nekoliko dana nakon Božića. Sjedeći u kući Wilmotovih, iza zaključanih vrata, Misty se igrala nakitom koji joj je Peter poklanjao tijekom njihova hodanja – štrasom i lažnim biserima. Misty je na sekretarici preslušavala desetak maminih paničnih poruka. Kad se Misty napokon sabrala i nazvala njihov broj na jezeru Tecumseh, njezina je mama jednostavno poklopila.
Ništa strašno. Misty se malo isplakala i nikad više nije nazvala mamu.
Na otoku se već tada bila udomila više nego ikad u prikolici.
Hotelski alarm neprekidno zvoni. Nečiji glas dopire s druge strane vrata: «Misty? Misty Marie?» Kucanje. Muški glas.
Misty kaže: «Da?»
Zvonjava se pojača otvaranjem vrata, zatim se ponovno stiša. Muškarac kaže: «Isuse, kako ovdje smrdi!» Angel Delaporte došao ju je spasiti.
Samo da se zna – prognoza vremena za danas glasi: mahnito, uspaničeno i malo ubrzano dok joj Angel trga ljepljive vrpce s lica. Uzima joj kist iz ruke. Angel je pljusne, jednom po svakom obrazu, i kaže: «Probudi se. Nemamo mnogo vremena.«
Angel Delaporte pljuska je onako kako šamaraju komade u španjolskim sapunicama. Misty je kost i koža.
A hotelski alarm zvoni li, zvoni.
Žmirkajući zbog svjetla koje prodire kroz prozorčić, Misty kaže: «Stani.» Misty kaže kako joj ništa nije jasno. Ona mora slikati. Samo joj je to preostalo.
Slika pred njom samo je pačetvorina neba, mrlje modroga i bijeloga, nedovršena, ali ispunjava cijeli papir. Pokraj vrata su naslagane ostale slike, prednjom stranom okrenute zidu. Na poleđini svake slike olovkom je ispisan broj. Na jednoj devedeset sedam. Devedeset osam. Na jednoj devedeset devet.
A alarm zvoni li, zvoni.
«Misty», kaže Angel. «Što god bio ovaj mali eksperiment, sad je s njim gotovo.» Prilazi ormaru i izvlači ogrtač i sandale. Vraća se i gura joj noge u njih, kaže: «Trebat će im oko dvije minute da otkriju da je uzbuna lažna.»
Angel je hvata ispod pazuha i podiže na noge. Stisnutom šakom pokuca po gipsu: «A što bi ovo trebalo predstavljati?«
Misty ga pita zašto je došao.
Angel kaže: «Ona kapsula koju si mi dala. Od nje sam dobio najgoru migrenu u životu.« Prebacuje joj ogrtač preko ramena i kaže: «Dao sam je na analizu.« Uvlačeći joj umorne ruke u rukave ogrtača, kaže: «Ne znam kakvog to doktora imaš, ali u kapsulama se nalazi olovo u prahu, s tragovima arsena i žive.»
Otrovni sastojci uljanih boja: u Vandyke crvenoj – ferocijanid; u jodnom grimizu – živin jodid; u bijeloj – olovni karbonat; u kobaltno-modroj – arsen. Svi ti slikarima omiljeni sastojci i pigmenti zapravo su smrtonosni. San o remek-djelu koji tjera u ludilo i naposljetku ubija.
A ona, Misty Marie Wilmot, otrovana narkomanka, opsjednuta vragom, Carlom Jungom i Stanislavskim, slika savršene krivulje i kutove.
Misty kaže da ne razumije. Misty kaže da je Tabbi, njezina kći, Tabbi, mrtva.
Angel zastaje. Iznenađeno podiže obrve i kaže: «Kako?»
Prije nekoliko dana ili tjedana. Misty ne zna. Tabbi se utopila.
«Jesi li sigurna?« upita on. «Nije bilo u novinama.«
Samo da se zna, Misty nije sigurna ni u što.
Angel kaže: «Smrdi na mokraću.«
Njezin kateter. Izvukao se. Za sobom ostavljaju trag pišaline; od štafelaja, preko sobe, po sagu na hodniku. Pišalina i povlačenje gipsa.
Angel kaže: «Kladim se da ti ne treba ni gips.« I kaže: «Sjećaš li se one slike stolca koju si mi prodala?«
Misty kaže: «Reci.»
Obgrlivši je oko ramena, vuče Misty kroz vrata, prema stubištu. «Taj je stolac izradio stolar Hershel Burke 1879. godine«, kaže, «i isporučio ga obitelji Burton na otok Waytansea.»
Njezin gips udara pri svakom koraku. Rebra je bole od prejaka Angelova stiska. Misty mu kaže: «Detektiv», kaže Misty, «detektiv je rekao da neki ekološki klub spaljuje sve kuće u kojima je Peter pisao.«
Angel kaže: «Sve spaljene. Zajedno s mojom. Sve su nestale.«
Oceanska slobodarska alijansa. Kratica: OSA.
Na Angelovim su rukama i dalje kožne vozačke rukavice. Vuče je niz stube i govori: «Tebi je jasno da se ovdje događa nešto paranormalno.«
Angel Delaporte govori kako je, kao prvo, nemoguće da ona tako dobro crta. Sigurno je neki zao duh koristi kao živu olovku. Dovoljno je dobra da bi bila demonska alatka za crtanje.
Misty kaže: «Mislila sam da ćeš reći nešto slično.»
A Misty zna što se događa.
Misty kaže: «Stani.» Kaže: «Reci, zašto si zapravo došao?»
Zašto joj je, otkad je sve to počelo, on prijatelj? Što Angela Delaportea tjera da je gnjavi? Sve dok mu Peter nije upropastio kuhinju, sve dok mu Misty nije iznajmila svoj dom, bili su stranci. A sad aktivira alarme i vuče je niz stubišta. S mrtvim djetetom i suprugom koji leži u komi.
Trgne ramenima. Laktovi joj polete, udare ga u lice, pogode ga ravno u nevidljive obrve. Kako bi je pustio. Kako bi je ostavio na miru. Misty kaže: «Stani, stani!»
Oni su na stubištu, alarm se isključio. Tiho je. Samo joj zvoni u ušima.
Iz hodnika na katovima čuju se glasovi. Glas iz potkrovlja govori: «Misty je nestala. Nije u sobi.»
Doktor Touchet.
Prije nego ponovno zakorače Misty šakama zamahne prema Angelu. Misty prošapće: «Reci.» Klone na stube i prošapće: «Zašto se zajebavaš sa mnom?»

21. i 1/2 kolovoza


Sve ono što je Misty voljela na Peteru, Angel je volio prije nje. Na likovnoj su prvo bili Angel i Peter, Misty je stigla tek poslije. Njih dvojica isplanirali su svoju budućnost. Ne kao slikari, nego kao glumci. Nije bilo važno hoće li išta zaraditi, rekao mu je Peter. Angelu Delaporteu. Netko iz Peterove generacije oženit će ženu koja će Wilmotove i njihovu cijelu zajednicu učiniti dovoljno bogatom da više nitko neće morati raditi. Nikad nije objasnio potankosti cijelog tog sustava.
Nikad nisi objasnio.
No Peter je ispričao kako svake četiri generacije mladić s otoka upozna ženu s kojom se mora vjenčati. Mladu studenticu slikarstva. Kao u starim bajkama. Dovede je kući, a ona slika toliko dobro da se cijeli otok Waytansea obogati za sljedećih stotinu godina. On žrtvuje svoj život, no to je samo jedan život. Samo jednom svaka četiri naraštaja.
Peter je Angelu pokazao svoj jeftini nakit. Angelu je ispričao o starom običaju, o tome kako je žena koja prihvati taj nakit, koju on privuče i očara, ona prava, žena iz bajke. Svaki mladić iz njegova naraštaja morao se upisati na slikarstvo. Morao je nositi komad nakita – izgreben, hrđav i pocrnio. I morao je upoznati što više žena.
Morao si.
Dragi slatki Peter, prikriveni biseksualac.
Onaj pimpek s nogama, na kojeg su je upozoravali njezini prijatelji.
Broševima su probadali čela i bradavice. Pupkove i lične kosti. Ogrlice bi provlačili kroz nosnice. Namjerno su ustrajali na odvratnosti. Kako bi ogadili sebe. Kako bi spriječili da im se ijedna žena divi. Svi su se redom molili da onu pravu pronađe onaj drugi. Zato što će od onog dana kad se taj nesretnik vjenča s njom, ostatak njegove generacije moći živjeti slobodno. Kao i sljedeće tri generacije.
Sve do ponovne propasti.
Umjesto napretka, otok je zapeo u vrzinom kolu. Reciklirao je jedan te isti drevni uspjeh. Oživljavao period. Jedan te isti ritual.
Nesretnik je upoznao Misty. Misty je bila njihova žena iz bajke.
Angel joj je sve to ispričao na stubištu. Zato što nikad nije shvatio zašto ga je Peter ostavio i oženio se njom. Zato što mu Peter to nikad nije smio reći. Zato što je Peter nikad nije volio. To je rekao Angel Delaporte.
Nikad je nisi volio.
Ti, prokleto govno.
Ono što ne razumiješ, može značiti bilo što.
Zato što je Peter samo ispunjavao svoj bajkoviti usud. Praznovjerje. Otočku legendu – i bez obzira koliko se Angel trudio da ga odgovori od toga, Peter je ustrajao u tvrdnji da je Misty njegova sudbina.
Tvoja sudbina.
Peter je ustrajao tvrdeći kako mora upropastiti vlastiti život, ženeći se s nevoljenom ženom, zato što time spašava vlastitu obitelj, još nerođenu djecu, cijelu svoju zajednicu, od bijede. Kako ne bi izgubili nadzor nad njihovim malenim, prelijepim svijetom. Njihovim otokom. Zato što taj sustav funkcionira već stotinama godina.
Klonuvši na stube, Angel govori: «Zato sam ga unajmio da mi preuredi kuću. Zato sam ga slijedio ovamo.» Misty i on na stubištu,između njih proteže se njezin gips, Angel Delaporte sagne se prema njoj, dah mu vonja na vino, i kaže: «Samo sam želio da mi kažeš zašto je zazidao sve te sobe. I zašto je u ovom hotelu zazidao sobu 313?»
I zašto je Peter žrtvovao svoj život vjenčavši se s njom? Njegovi grafiti nisu bili prijetnja. Angel kaže da su bili upozorenje. Zašto je Peter pokušavao upozoriti sve?
Iznad njih otvaraju se vrata prema stubištu i začuje se glas: «Eno je tamo.» To je recepcionarka Paulette. Tamo su i Grace Wilmot i doktor Touchet. I Brian Gilmore koji vodi poštanski ured. I stara knjižničarka, gospođa Terrymore. I Matt Hyland iz prodavaonice mješovite robe. Cijelo seosko vijeće spušta se stubama prema njima.
Angel joj se primakne, hvata je za ruku i kaže: «Peter se nije sam ubio.» Pokazuje prema stubama i kaže: «Oni su. Oni su ga ubili.»
Grace Wilmot kaže: «Misty, dušo, moraš se vratiti slikanju.« Odmahuje glavom, pucketa jezikom i kaže: «Stvarno smo skoro gotovi.«
Angelove je ruke, u kožnim rukavicama, puštaju. On uzmiče, spušta se stubu niže i kaže: «Peter me upozorio.« Gledajući okupljene iznad njih, zatim Misty i ponovno okupljene, uzmiče govoreći: «Samo želim znati što se događa.«
Ruke je hvataju iza leđa, šake joj stišću ramena i podižu je.
A Misty, Misty samo uspijeva pitati: «Peter je bio peder?»
Ti si peder?
Angel Delaporte posrće spuštajući se unatraške stubama. Dotetura do polukata i viče niz stubište: «Zvat ću policiju!« I viče: «Istina glasi da je Peter pokušavao spasiti ljude od tebe!»

23. kolovoza


Ruke su joj se pretvorile u mlohave trake kože. Osjeća kako joj isušene tetive stežu kosti. Upale. Bolovi i umor. Ramena su joj se objesila ispod vrata. Mozak u njezinoj lubanji mogao bi biti prepečeni kamen. Svrbe je stidne dlake, rastu iz prišteva oko katetera. S praznim listom papira pred sobom, s bijelim platnom, Misty uzima kist ili olovku, ali ne događa se ništa. Kad Misty skicira, dok prisiljava ruku da nešto načini, stvara kamenu kuću. Ružičnjak. Svoje lice. Autoportret kao dnevnik.
Njezina je inspiracija brzo došla i jednako brzo nestala.
Netko joj skida povez s očiju; zaslijepi je sunčevo svjetlo kroz tavanski prozor. Zasljepljujuće svjetlo. Doktor Touchet stoji iznad nje i kaže: «Misty, čestitam. Gotovo je.»
Isto je to rekao i kad se rodila Tabbi.
Besmrtnost iz kućne radinosti.
On kaže: «Možda će proći nekoliko dana prije nego budeš mogla stajati.» Zagrli je, podvuče joj ruke ispod pazuha i podigne je na noge.
Na prozorskoj dasci netko je ostavio Tabbinu kutiju za cipele punu jeftina nakita. Blještavi i jeftini komadići zrcala, brušeni poput briljanata. Svaka ploha odražava svjetlo u drugom pravcu. Zasljepljuje.
Malena lomača pod suncem koje se zrcali na oceanu.
«Pokraj prozora?» pita liječnik. «Ili bi radije legla?»
Umjesto legla, Misty čuje umrla.
Soba izgleda upravo onako kako je pamti. Peterov jastuk na postelji; njegov miris. Slike su nestale sve do posljednje. Misty pita: «Što ste učinili s njima?»
Tvoj miris.
Doktor Touchet vodi je do stolca pokraj prozora. Spušta je na deku prebačenu preko stolca i kaže: «Savršeno si to napravila. Nismo mogli tražiti ništa bolje.» Razmiče zavjese, otkriva ocean i plažu. Ljetni ljudi guraju se uz rub vode. Gužva uz crtu plime. Traktor se vuče plažom, vukući valjak za pijesak. Kotrlja se čelični bubanj, ostavljajući nepravilni trokut na vlažnom pijesku. Nečiji zaštitni znak.
A pokraj tog znaka mogu se pročitati riječi utisnute u pijesak: Na prošlim pogreškama gradite bolju budućnost.
Nečija neodređena izjava.
Liječnik kaže: «Za tjedan dana ta će tvrtka platiti cijelo bogatstvo da izbriše svoje ime s otoka.»
Ono što ne razumiješ, može značiti bilo što.
Traktor povlači valjak, otiskujući poruku bezbroj puta, dok je valovi brišu.
Liječnik kaže: «Kad se sruši putnički zrakoplov, sve zrakoplovne kompanije plaćaju novinama i televiziji da povuku njihove reklame. Jesi li to znala? Nijedna tvrtka ne želi riskirati da ih se poveže s takvim katastrofama.» I kaže: «Za tjedan dana na otoku neće biti nijedne reklame. Platit će koliko god zatražimo da otkupe svoja imena.»
Doktor sklapa Mistyne mrtve ruke na njezino krilo. Balzamira je. Kaže: «Sad počivaj. Paulette će ti ubrzo donijeti večeru.»
Samo da se zna, prilazi njezinu noćnom stoliću i podiže bočicu s kapsulama. Dok odlazi, sprema bočicu u džep svog sakoa i više je ne spominje. «Za tjedan dana», kaže, «svijet će se plašiti ovog otoka – ali ostavit će nas na miru.» Izađe i ne zaključa vrata.
U prošlom životu Peter i Misty upravo su bili unajmili stan u New Yorku kad je nazvala Grace i javila da je Harrow umro. Umro je Peterov otac, a majka mu je ostala sama u velikoj kući u Ulici breza. Četverokatnica s planinskim lancima krovova, tornjevima i izbačenim prozorima. Peter je rekao da moraju ići i brinuti se o njoj. Srediti Harrowovu ostavštinu. Peter je bio izvršitelj oporuke. Samo nekoliko mjeseci – tako je rekao. Tada je Misty zatrudnjela.
Stalno su jedno drugome ponavljali kako je New York i dalje u planu. Tada su postali roditelji.
Samo da se zna, Misty se nije imala na što žaliti. Postojalo je vrlo kratko razdoblje, nekoliko godina nakon Tabbina rođenja, kad se Misty mogla skutriti u postelji i ne željeti ništa više. Rodivši Tabbi, Misty se osjetila dijelom nečega, klana Wilmotovih, otoka. Misty se osjećala potpunijom i smirenijom nego je mislila da je to moguće. Valovi na plaži pod prozorom spavaće sobe, tihe ulice; otok je bio dovoljno daleko od svijeta da čovjek prestane željeti. Nije mu trebalo ništa. Ni brige. Ni žudnje. Ni stremljenje ičemu višem.
Prestala je slikati i pušiti travu.
Nije osjećala potrebu da išta postigne, da išta postane, da igdje pobjegne. Bilo je dovoljno samo bivanje.
Spokojni rituali pranja posuđa i slaganja odjeće. Peter bi se vraćao kući; tada bi s Grace sjedili na trijemu. Čitali bi Tabbi prije spavanja. Sjedili bi u škripavim pletenim naslonjačima dok su noćni leptiri vrvjeli oko svjetla na trijemu. Duboko u utrobi kuće sat bi otkucavao vrijeme. Iz šume iza sela ponekad bi čuli sovin huk.
Na drugoj strani vode gradovi na kopnu bili su napučeni, nakrcani reklamama za gradske proizvode. Ljudi su jeli jeftinu hranu po ulicama i razbacivali otpad po plaži. Jedini razlog zašto to nije trpio i otok bio je taj što tamo nije bilo ničega. Nije bilo soba. Nije bilo hotela. Ni ljetnikovaca. Ni zabava. Nije se mogla kupiti hrana jer nije bilo restorana. Nitko nije prodavao obojane školjke sa zlatnim natpisima Otok Waytansea. Plaže s oceanske strane bile su stjenovite... ili blatne, s uzgajalištima kamenica, na obali okrenutoj kopnu.
Otprilike u to doba seosko vijeće započelo je radove na obnovi hotela. Ludilo – svi su protratili i zadnju ušteđevinu; sve otočke obitelji ulagale su u izgradnju izgorjele i ruševne olupine koja se uzdizala na brijegu iznad luke. Potrošili su sve do zadnjeg novčića kako bi privukli turiste. Osudili sljedeću generaciju na konobarenje, čišćenje soba i kičasto oslikavanje školjaka.
Tako je teško zaboraviti bol, ali još je teže sjećati se lagode.
Sreća ne ostavlja vidljive ožiljke. Malo se toga nauči od spokoja.
Skutrena na prekrivaču, kao dio svake osobe iz svih naraštaja, Misty je mogla zagrliti svoju kćer. Misty je mogla držati svoju bebu, okružiti je svojim tijelom, kao da joj je još uvijek u utrobi. I dalje dio Misty. Besmrtan.
Tabbin je dah mirisao na ukiseljeno mlijeko. Slatkast miris pudera, gotovo šećera u prahu. Mistyn nos pritisnut o toplu kožu bebina vrata.
Tijekom tih godina nisu imali razloga za žurbu. Bili su mladi. Njihov je svijet bio čist. Nedjeljne mise. Čitanje knjiga, izležavanje u kadi. Branje divljih bobica, kuhanje pekmeza noću, dok bi povjetarac, strujeći kroz podignute prozore, hladio bijelu kuhinju. Uvijek su znali koja je Mjesečeva mijena; rijetko su znali dane u tjednu.
Tijekom tih nekoliko godina Misty je shvatila kako njezin život nije osuđen na skončavanje. Ona je bila sredstvo budućnosti.
Tabbi su prislanjali o dovratak ulaznih vrata. Uza sva zaboravljena imena koja su i dalje tamo stajala. Uz djecu, sad već mrtvu. Flomasterom bi bilježili njezinu visinu.
Tabbi, četiri godine.
Tabbi, osam godina.
Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: pretežno cmizdravo.
A sad, dok tako sjedi pokraj tavanskog prozora u svojoj hotelskoj sobi, pred njom se prostire otok, prljav od stranaca i reklama. Oglasnih ploča i neonki. Logoa. Zaštitnih znakova.
Krevet u kojem se Misty znala skutriti oko Tabbi pokušavajući je zadržati u sebi. Sad u njemu spava Angel Delaporte. Neki ludi tip. Uhoda. U njezinoj sobi, u njezinoj postelji, ispod prozora kroz koji izvana dopire šištanje i udaranje oceanskih valova. U Peterovoj kući.
Našoj kući. Našoj postelji.
Sve do Tabbina desetog rođendana hotel Waytansea bio je zaključan i prazan. Prozori zakovani šperpločama pričvršćenima na okvire. Vrata okovana daskama.
Onog ljeta kad je Tabbi navršila deset godina, hotel se otvorio. Selo se pretvorilo u vojsku nosača i konobara, konobarica i recepcionara. Te je godine Peter počeo raditi na kopnu; pregrađivati kuće. Mali radovi za ljetne ljude s previše kuća o kojima bi se brinuli. Kad se otvorio hotel, trajekt je počeo voziti cijeli dan, svaki dan, zatrpavajući otok turistima i prometalima.
Zatim su stigle papirne čaše i omoti brze hrane. Automobilski alarmi i dugi redovi automobila koji su tražili parkiralište. Prljave pelene koje su ljudi ostavljali na žalu. Otok je išao nizbrdo sve do ove godine, kad je Tabbi navršila trinaest, kad je Misty ušla u garažu i pronašla Petera kako spava u autu, ispražnjena spremnika za gorivo. Sve dok ljudi nisu počeli javljati da im je nestala praonica, da im nedostaje gostinjska soba. Sve dok se Angel Delaporte nije smjestio upravo tamo gdje je želio biti. U krevet njezina supruga.
U tvoj krevet.
Angel leži u njezinu krevetu. Angel spava s njezinom slikom antiknog stolca.
Misty, bez ičega. Tabbi je nestala. Njezina inspiracija je nestala.
Samo da se zna – Misty nije rekla nikome da je Peter spakirao kovčeg i sakrio ga u prtljažniku. Ručna prtljaga – čista odjeća za pakao. To joj je izgledalo besmisleno. Iako, ništa što je Peter radio posljednje tri godine nije imalo previše smisla.
S druge strane njezina tavanskog prozorčića, dolje na plaži, djeca se brčkaju u valovima. Jedan dječak na sebi ima nabranu bijelu košulju i crne hlače. Razgovara s drugim dječakom, odjevenim samo u hlačice za nogomet. Dodaju si cigaretu, puše naizmjence. Dječak u nabranoj bijeloj košulji ima crnu kosu, dovoljno dugu da je začešlja iza ušiju.
Na prozorskoj dasci stoji Tabbina kutija za cipele puna nakita. Narukvica, rasparenih naušnica i izgrebenih starih broševa. Peterova nakita. Koji zvecka u kutiji s rasutim plastičnim biserima i staklenim dijamantima.
Misty s prozora promatra plažu, gdje je posljednji put vidjela Tabbi. Gdje se to dogodilo. Dječak kratke tamne kose nosi naušnicu – nešto svjetluca zlatno i crveno. Iako je nema tko čuti, Misty kaže: «Tabbi.»
Mistyni prsti grabe prozorsku dasku, glavom i ramenima izviri kroz prozor i poviče: «Tabbi?» Misty se već napola provukla kroz prozor, spremna da padne pet katova, na trijem hotela. Viče: «Tabbi!»
To je ona. To je Tabbi. Odrezane kose. Očijuka s nekim klincem. I puši.
Dječak samo pućka cigaretu i pruža je natrag. Zabacuje kosu i smije se, rukom prekriva usta. Njegova je kosa na oceanskom vjetru crna zastava što vijori.
Valovi šište i udaraju.
Njezina kosa. Tvoja kosa.
Misty se provlači kroz prozorčić, kutija za cipele pada. Kliže se niz škriljcem pokriven krov. Udara u oluk, prevrće se, nakit ispada. Pada, bljeskajući crveno, žuto i zeleno, blistav poput vatrometa, pada tamo gdje se Misty priprema pasti, dolje, razbiti se na betonskom podu hotelskog trijema.
Samo pedeset kilograma gipsa, njezina noga ulivena u fiberglas, sprečava je da ispadne kroz prozor. Zatim je uhvate dvije ruke, začuje se glas: «Misty, nemoj.» Netko je uvlači u sobu. To je Paulette. Jelovnik joj je ispao na pod. Paulettine je ruke obgrle, ona povlači Misty,vrteći je oko težine gipsa na nozi, baca je licem na bojom uprljani sag.
Dašćući, dašćući i vukući svoju divovsku nogu od fiberglasa, svoj lanac s kuglom, natrag prema prozoru, Misty kaže: «To je Tabbi.» Misty kaže: «Tamo.»
Kateter joj je opet ispao; pišalina posvuda.
Paulette se pridiže. Iskrivila je lice, njezini risoriusi nabiru joj lice oko nosa dok briše ruke o tamnu suknju. Gura bluzu u pojas i kaže: «Ne, Misty. To nije ona.» I podiže jelovnik.
Misty mora sići. Mora van. Mora pronaći Tabbi. Paulette joj mora pomoći da skine gips. Moraju zvati doktora Toucheta da joj skine gips.
Paulette odmahuje glavom i kaže: «Ako ti sad skinu gips, šepat ćeš do smrti.» Prilazi prozoru i zatvara ga. Zatvara ga i navlači zavjese.
Misty progovori s poda: «Molim te, Paulette, pomozi mi da se dignem.»
Paulette samo lupka nogom. Iz džepa na suknji vadi blok za narudžbe i kaže: «U kuhinji je nestalo bjelice.«
Samo da se zna – Misty je i dalje zatočena.
Misty je zatočena, ali je njezino dijete možda živo.
Tvoje dijete.
«Odrezak», kaže Misty.
Misty želi najdeblji komad teletine koji mogu pronaći. I to reš-pečene.

24. kolovoza


A Misty zapravo želi samo nož za odrezak. Želi nazubljeni nož kako bi prerezala gips na nozi i želi da Paulette ne primijeti kako na pladnju s večerom nema noža. Paulette ne primijeti, čak niti ne zaključa vrata izvana. Zašto bi se time mučila kad Misty za sobom vuče tonu jebenog fiberglasa.
Misty cijelu noć u postelji reže i siječe. Misty pili gips. Ruje oštricom noža, skuplja s postelje komadiće fiberglasa i baca ih pod krevet.
Misty je zatočenica koja se iskapa iz malenog zatvora, iz zatvora prekrivena Tabbinim flomasterom nacrtanim cvijećem i pticama.
Do ponoći uspijeva prorezati gips od struka do polovice bedra. Nož neprekidno klizi, ubada i reže joj bok. Kad je doprla do koljena, Misty je zaspala. Krastava i prekrivena zgrušanom krvi. Zalijepljena za plahte. Oko tri ujutro stiže do polovice lista. Gotovo je slobodna, ali ponovno zaspi.
Nešto je probudi; nož i dalje drži u ruci.
Još jedan najdulji dan u godini. Ponovno.
Buka – netko je zalupio vratima auta dolje na parkiralištu. Pridržavajući razrezani gips, uspijeva se dovući do prozora i pogledati. Auto je službeni, bež boje, pripada detektivu Stiltonu. On nije vani, dakle sigurno je u hotelskom predvorju. Možda traži nju.
Možda će je ovaj put pronaći.
Misty ponovno reže nožem za odreske. Reže napola u snu, ubada se u mišić lista. Prokulja krv, tamnocrvena krv na njezinoj bijeloj, bijeloj koži – noga joj je bila predugo u gipsu. Objema rukama Misty grabi raspiljene rubove gipsa. Rasteže ih sve dok joj noga nije napola slobodna. Nazubljeni je rubovi grebu, grizu joj razrezanu kožu; iglice fiberglasa ruju.
O, dragi slatki Peter, nitko ti ne mora reći koliko to boli.
Osjećaš li ovo?
Prstiju punih špranja od fiberglasa Misty grabi nazubljene rubove i razdvaja ih. Savija koljeno i gura ga iz ravnog gipsa. Prvo, blijeda čašica koljena umrljana krvlju. Tako izlazi bebina glava. Tjeme. Tako se ptić probija iz jajeta. Zatim bedro. Rađa se njezino dijete. I konačno, iz rastrganog gipsa izbija list. Jedan trzaj, i njezino je stopalo slobodno, gips sklizne, otkotrlja se, zaglavinja i stropošta se na pod.
Kukuljica. Iz nje izlazi leptir, krvav i umoran. Ponovno rođen.
Gips udara o pod tako snažno da se zavjese zatresu. Uokvirena hotelska slika poskoči na zidu. Dlanovima pritisnuvši uši, Misty čeka da netko dođe vidjeti što se dogodilo. Da otkrije da je slobodna i ponovno izvana zaključa vrata.
Misty čeka da joj srce udari tri stotine puta – brzo. Broji. Zatim ništa. Ne dogodi se ništa. Ne dolazi nitko.
Polagano i meko Misty izravnava nogu. Misty savija koljeno. Testira. Ne boli. Pridržavajući se za noćni stolić, Misty sjeda na krevet i savija noge. Krvavim nožem reže ljepljive vrpce kojima je crijevo katetera pričvršćeno za zdravu nogu. Izvukavši cijev iz sebe, smota je i odloži na stranu.
Jedan, tri, pet opreznih koraka do ormara iz kojeg vadi bluzu. I traperice. U ormaru, u plastičnoj vreći visi bijela satenska haljina koju joj je Grace sašila za izložbu. Mistyna vjenčanica – ponovno rođena.
Kad navuče traperice, zakopča ih i povuče zatvarač, kad posegne za bluzom, traperice joj padnu. Toliko je smršavila. Bokovi su nestali. Stražnjica su joj dvije prazne kožne vreće. Traperice leže nagužvane oko gležnjeva, umrljane krvlju od rana na nogama.
Nađe suknju koja joj pristaje, ali to nije njezina suknja. Suknja je Tabbina, škotska, nabrana vunena suknja koju joj je sigurno izabrala Grace.
Èak joj i cipele plivaju; Misty mora skvrčiti prste na nogama kako joj cipele ne bi spadale.
Misty osluškuje, sve dok u hodniku pred vratima sve ne utihne. Pođe prema stubama, suknja joj se lijepi za krvave noge, obrijane stidne dlake grebu joj gaćice. Skvrčenih nožnih prstiju Misty se spušta četiri kata, sve do predvorja. Tamo, pred recepcijom, čekaju gosti, stoje među prtljagom.
Kroz ulazna vrata vidi da na parkiralištu i dalje stoji službeni automobil bež boje.
Začuje se ženski glas: «O, Bože.» Neka ljetna žena koja stoji pokraj kamina. Nokte lakirane pastelnim lakom zarila je u usta, zabuljila se u Misty i kaže: «Bože, vaše noge.»
Misty još uvijek drži krvavi nož za odreske.
Ljudi s recepcije okreću se i gledaju. Recepcionar, neki Burton ili Seymour ili Kincaid, okreće se i nešto prošapće drugom službeniku koji podiže slušalicu kućnog telefona.
Misty se uputi prema blagovaonici, pokraj zbunjenih pogleda – gosti uzmiču i gledaju u stranu. Ljetne žene proviruju kroz svoje paučaste prste. Pokraj hotelskih domaćica. Pokraj stolova broj tri, sedam, deset i četiri – za stolom broj šest sjedi detektiv Stilton, zajedno s Grace i doktorom Touchetom.
Pogačice s brusnicama. Kava. Kiš. Polovice grejpfruta. Doručkuju.
Misty im prilazi, steže krvavi nož i kaže: «Detektive Stilton, u pitanju je moja kći. Moja kći, Tabbi.» Misty dodaje: «Mislim da je još živa.»
Dok žlicom prinosi komadić grejpfruta ustima, Stilton pita: «Vaša je kći umrla?»
Misty mu kaže da se utopila. Da on mora slušati. Prije tjedan dana, prije tri tjedna, ona ne zna. Nije sigurna. Zaključali su je na tavanu. Nogu su joj zagipsali kako ne bi mogla pobjeći.
Noge pod vunenom suknjom prekrivene su krvlju. Rane još krvare.
Sad ih već gleda cijela blagovaonica. I sluša.
«To je zavjera«, kaže Misty. Pruža obje ruke kako bi umirila sablasni izraz na Stiltonovu licu. Kaže: «Pitajte Angela Delaportea. Dogodit će se nešto strašno.«
Krv joj se osušila na dlanovima. Njezina krv. Krv s nogu probija se kroz vunenu suknju.
Tabbinu suknju.
Èuje se glas: «Upropastila si je!»
Misty se okreće, tamo je Tabbi. Stoji u vratima blagovaonice, u nabranoj bijeloj košulji i uskim crnim hlačama. Kosa joj je kratka, i nosi samo jednu naušnicu – crveno emajlirano srce, koje je Will Tupper davno prije pred Mistynim očima istrgnuo iz svog uha.
Doktor Touchet kaže: «Misty, opet si pila?»
Tabbi kaže: «Mama... moja suknja.«
A Misty kaže: «Ti nisi mrtva.«
Detektiv Stilton ubrusom briše usta. I kaže: «Dakle, imamo jednu osobu koja nije mrtva.«
Grace stavlja šećer u kavu. Ulijeva mlijeko i kaže: «Dakle, vi smatrate da su ubojstva počinili pripadnici OSA-e?«
«Ubili Tabbi?« pita Misty.
Tabbi prilazi stolu i nasloni se na bakin stolac. Prsti su joj malo požutjeli od nikotina – podiže tanjurić i proučava oslikani rub. Zlatan je, s vjenčićem delfina i sirena. Tabbi pokazuje Grace i kaže: «Fitz i Floyd. Uzorak Morski vjenčić.»
Okreće tanjurić, čita natpis na poleđini i smiješi se.
Grace joj se osmjehuje i kaže: «Tako si napredovala da te ne mogu dovoljno nahvaliti, Tabitha.»
Samo da se zna – Misty želi zagrliti i poljubiti svoje dijete. Misty je želi zagrliti, odjuriti s njom do auta i odvesti je ravno do mamine prikolice na jezeru Tecumseh. Misty želi svima pokazati srednji prst – cijelom tom sjebanom otoku uljuđenih manijaka.
Grace pokaže na slobodan stolac pokraj sebe i kaže: «Misty, dođi, sjedni. Djeluješ izgubljeno.«
Misty pita: «Koga je ubila OSA?»
Oceanska slobodarska alijansa. Oni su spalili Peterove grafite u svim kućama uz more.
Tvoje grafite.
«Zato sam i došao», kaže detektiv. Iz unutrašnjeg džepa sakoa vadi blok. Otvara ga, stavlja na stol i priprema se za pisanje. Gledajući Misty, kaže: «Biste li odgovorili na nekoliko pitanja?«
O Peterovu divljaštvu?
«Sinoć je ubijen Angel Delaporte», kaže on. «Moguće da je riječ o provali, ali ne želim odbaciti nijednu mogućnost. Znamo samo da ga je netko u snu izbo nožem.»
U njezinu krevetu.
Našem krevetu.
Tabbi je mrtva, zatim je živa. Kad je Misty posljednji put vidjela svoje dijete, Tabbi je ležala upravo na ovom stolu, ispod plahte, i nije disala. Misty je ozlijedila koljeno, zatim je ono zdravo. Jedan dan Misty može slikati, zatim više ne može. Možda je Angel Delaporte bio ljubavnik njezina supruga, ali sad je mrtav.
Tvoj ljubavnik.
Tabbi primi majku za ruku. Vodi Misty do praznog stolca. Povlači stolac, Misty sjeda.
«Prije nego počnemo...» kaže Grace. Nagne se preko stola i rukom dodirne manšetu detektivu Stiltonu: «Mistyna se izložba otvara za tri dana, nadamo se da ćete doći.»
Moje slike. One su negdje ovdje.
Tabbi se smiješi Misty, a zatim primi baku za ruku. Prsten s hrizolitom zeleno blješti na bijelom platnenom stolnjaku.
Grace skrene pogled prema Misty, trgne se poput nekoga tko se licem zaletio u paukovu mrežu, spustila je bradu i diže ruke u zrak. Kaže: «Toliko neugodnosti na otoku u posljednje vrijeme.» Udahne, biseri joj se podignu, zatim izdahne i kaže: «Nadam se da će izložba biti nov početak za nas.»

24 i 1/2 kolovoza


U tavanskoj kupaonici Grace puni kadu vodom, zatim izlazi na hodnik i čeka. Tabbi ostaje u sobi i promatra Misty. Stražari nad vlastitom majkom.
Samo da se zna – ovoga ljeta kao da su prošle godine. Godine i godine. Djevojka koju je Misty vidjela kako očijuka na plaži. Ova djevojka požutjelih prstiju mogla bi biti potpuni neznanac.
Misty kaže: «Stvarno ne bi smjela pušiti. Čak i ako si već mrtva.» Zašto te na likovnoj akademiji ne uče kako postupati kad ti vlastito dijete odluči slomiti srce. U ovom trenutku, dok su u kupaonici samo Tabbi i njezina majka, možda je zadaća kćeri da dovede majku do ludila.
Tabbi se ogleda u zrcalu. Ovlaži kažiprst i popravi rub ruža. Ne gledajući Misty, kaže: «Majko, trebala bi pripaziti. Više nam nisi potrebna.«
Iz džepa vadi kutiju cigareta, vadi cigaretu iz kutije. Misty pred nosom, kresne upaljač i povuče dim.
Misty ispod suknje svlači gaćice, koje su joj prevelike i vrećaste na njezinim smršavjelim bokovima. Kaže: «Mnogo sam te više voljela dok si bila mrtva.»
Na ruci s cigaretom stoji bakin prsten, hrizolit zeleno bljeska u svjetlu svjetiljke iznad umivaonika. Tabbi se sagne i podiže krvavu suknju s poda. Drži je s dva prsta i kaže: «Bakica Wilmot i ja trebamo se spremiti za izložbu.» Odlazeći, dodaje: «Za tvoju izložbu, majko.»
U kadi se ogrebotine i zarezi od noža pune sapunicom i peku; Misty stišće zube. Osušena krv oboji vodu u kadi u mliječnoružičasto. Od vruće vode ozljede ponovno prokrvare. Dok ih pokušava osušiti, Misty crvenim mrljama uništava bijeli ručnik.
Detektiv Stilton rekao je kako je netko jutros nazvao policijsku postaju na kopnu. Nije se predstavio, samo je rekao da je Angel Delaporte mrtav. I dodao kako će Oceanska slobodarska alijansa nastaviti ubijati turiste, sve dok pridošlice ne prestanu uništavati otočki okoliš.
Srebrninu, veliku poput vrtnog alata. Boce staroga vina. Sve stare slike Wilmotovih, od kojih nijedna nije ukradena.
U tavanskoj kupaonici Misty naziva majku na jezero Tecumseh, ali javlja se hotelski telefonist. Kaže joj kako je kabel pukao, ali da će ubrzo otkloniti kvar. Kućni telefon radi. Misty samo ne može zvati kopno.
Kad pogleda ispod saga, otkrije da je nestala omotnica s napojnicama.
Tabbin prsten s hrizolitom. Bakin rođendanski poklon.
Upozorenje koje je Misty zanemarila: Odlazi s otoka dok još možeš.
Sve skrivene poruke koje ljudi ostavljaju kako ne bi bili zaboravljeni. Načini kojima se pokušavamo obraćati budućnosti. Maura i Constance.
Umrijet ćeš kad završe s tobom.
Lako je ući u sobu 313. Misty je bila sobarica – Misty Wilmot, kraljica jebenih robova. Zna gdje može pronaći paspartu. Dvokrevetna soba, bračni krevet s pogledom na ocean. Stol. Stolac. Komoda. Na stoliću za prtljagu leži otvoreni kovčeg nekog ljetnog gosta. Hlače i cvjetna svila vise u ormaru. Preko cijevi zavjese tuša prebačen je vlažni bikini.
Samo da se zna – ovo su najbolje postavljene tapete koje je Misty ikad vidjela. Štoviše, ni tapete nisu loše, tapete u sobi 313, pastelnozelene trake i redovi ružičastih ruža. Uzorak koji je u trenutku tiskanja izgledao antikno. Tapete su poprskane čajem kako bi izgledale kao da su požutjele od starosti.
Odaje ih samo savršena kakvoća papira. Uopće se ne vidi gdje su spajani rubovi, previše su ravne odozgo do dolje. Predobro su postavljene. To nikako nije lijepio Peter.
To nisi lijepio ti. Dragi, slatki, lijeni Peter, nijedno umijeće nikad nije shvaćao preozbiljno.
Što god je Peter ovdje ostavio ljudima da pronađu, zapečatio u sobi kad je zazidao vrata, sad je sve to nestalo. Peterova malena kapsula ili tempirana bomba – prebrisali su je otočani s Waytansea. Onako kako je gospođa Terrymore prebrisala knjige iz knjižnice. Onako kako su spaljene kuće na kopnu. OSA je obavila p-OSA-o. pɐoןuʍop˙uɐʞןɐq.
Kako je ubijen Angel Delaporte. Izboden u krevetu, u snu.
U Mistynu krevetu. Tvom krevetu. I ništa nije ukradeno. I nikakvih znakova provale.
Samo da se zna – ljetni ljudi mogli bi svakog trenutka ući u sobu. I pronaći Misty koja se tamo skriva, stežući u ruci krvavi nož.
Nazubljenom oštricom Misty odiže rub i kida traku tapete. Oštrim vrhom skida još jednu traku. Dok polako skida treću, dugačku traku, Misty pročita:
...zaljubljen u Angela Delaportea, i žao mi je, ali neću umrijeti zbog...
Samo da se zna – to nije ono što je zaista željela otkriti.

24. i 3/4 kolovoza


Nakon što je poskidala sve tapete, sve antikne ruže i blijedozelene trake, evo što je Peter ostavio za sobom.
Što si ostavio za sobom.
Zaljubljen sam u Angela Delaportea, i žao mi je, ali neću umrijeti za našu stvar. Na zidovima ukrug piše: I neću dopustiti da ubijete i mene, kao što ste pobili sve muževe slikarica, počevši s Gordonom Kincaidom.
Soba je zatrpana svicima tapeta. Prašna od osušenog ljepila. Iz hodnika dopiru glasovi, a Misty, skamenjena, čeka u uništenoj sobi. Čeka da ljetni ljudi otvore svoja vrata.
Dužinom zida piše: Više me nije briga za našu tradiciju.
I piše: Ne volim Misty Marie. I piše: No ona ne zaslužuje da je se muči. Volim naš otok, ali moramo pronaći nov način kako da spasimo naš način života. Ne možemo ovako smicati ljude.
I piše: To je ritualno masovno ubojstvo i ja ga neću podržavati.
Prtljaga, kozmetika i sunčane naočale ljetnih ljudi zakopani su pod smećem. Pod razderanim papirima.
I piše: Kad ovo pronađete, neću više biti ovdje. Noćas odlazim s Angelom. Ako ovo čitate, žao mi je, ali je prekasno. Tabbi će imati bolju budućnost ako se njezin naraštaj bude morao boriti za sebe.
Ispod traka tapeta piše: Iskreno žalim. Misty.
Ti si napisao: Istina, nikad je nisam volio, ali ne mrzim je dovoljno kako bih dovršio naš naum.
I piše: Misty zaslužuje bolje od ovoga. Tata, vrijeme je da je oslobodimo.
Tablete za spavanje za koje detektiv Stilton tvrdi da ih je Peter uzeo. Recept koji Peter nije imao. Kovčeg koji je spakirao i spremio u prtljažnik. Namjeravao nas je ostaviti. Otići s Angelom.
Namjeravao si otići.
Netko ga je drogirao i ostavio u autu s upaljenim motorom; zatvorio ga u garažu kako bi ga Misty pronašla. Netko tko nije znao za kovčeg u prtljažniku, spakiran i spreman za njegov bijeg. Nisu znali da je spremnik s gorivom napola prazan.
Tata – to je Harrow Wilmot. Peterov otac koji je navodno već bio mrtav. I prije nego se rodila Tabbi.
Po zidovima sobe piše: Ne otkrivaj đavolji posao.
Na jednom mjestu piše: Uništite sve njezine slike.
Na likovnoj akademiji čovjeka ne nauče kako izvući smisao iz noćne more.
U potpisu: Peter Wilmot.


25. kolovoza


U hotelskoj blagovaonici skupina otočana vješa Mistyne radove, sve njezine slike. Ali ne odvojeno – one se spajaju, papir i platno, tvoreći dugački mural. Kolaž. Mural je prekriven dok ga skupina sastavlja; vidi se samo jedan rub, koliko je potrebno da se pričvrsti novi red slika. Što je ispod, ne zna se. Ono što bi moglo biti stablo, zapravo bi mogla biti i ruka. Ono što podsjeća na lice, mogao bi biti oblak. To je ili grupni portret, ili pejzaž, ili mrtva priroda s cvijećem i voćem. U trenutku kad jedni dodaju dio murala, skupina povlači pokrov i prekriva ga.
Jedino se može reći da je mural ogroman, da prekriva najdulji zid blagovaonice.
S njima je Grace koja ih upućuje. Tabbi i doktor Touchet promatraju.
Kad Misty dođe pogledati, Grace je zaustavlja svojom modrom kvrgavom rukom i kaže: «Jesi li isprobala haljinu koju sam ti sašila?»
Misty samo želi pogledati svoje slike. To je njezino djelo. Zbog poveza na očima nema pojma što je naslikala. Koji to dio sebe otkriva neznancima.
Doktor Touchet kaže: «To ne bi bilo dobro.» I dodaje: «Vidjet ćeš na otvorenju, zajedno s ostalima.«
Samo da se zna, Grace kaže: «Danas popodne vraćamo se u kuću.»
U kojoj je ubijen Angel Delaporte.
Grace kaže: «Detektiv Stilton dao nam je odobrenje.« I kaže: «Ako se spakiraš, možemo uzeti i tvoje stvari.«
Peterov jastuk. Njezin slikarski pribor u svijetloj drvenoj kutiji.
Grace kaže: «Još malo, dušo, pa je gotovo. Znam točno kako se osjećaš.«
Prema onome u dnevniku. Graceinu dnevniku.
Budući da su svi zaposleni, Misty odlazi u potkrovlje, do sobe koju dijele Grace i Tabbi. Samo da se zna – Misty se već spremila, a sada krade dnevnik iz Graceine sobe. Nosi svoj kovčeg do auta. Misty je i dalje prašna od osušenog ljepila za tapete. U kosi joj blijedozeleni papirići i uzorak ružičastih ruža.
Knjiga koju Grace neprekidno čita i proučava, u crvenim koricama, sa zlatotiskom – to je navodno dnevnik žene koja je živjela na otoku prije stotinu godina. Žena u Graceinu dnevniku imala je četrdeset jednu godinu i bila je propala studentica slikarstva. Zatrudnjela je, izbacili su je s akademije i udala se na otoku Waytansea. Supruga nije voljela toliko koliko je voljela njegov antikni nakit i san o životu u velikoj kamenoj kući.
Tamo ju je dočekao već unaprijed pripremljen život, gotova uloga u koju je samo trebala ući. I otok Waytansea, s tradicijom i ritualima. Sve je bilo na svom mjestu. Znali su se odgovori na sva pitanja.
Žena je bila sretna, ali čak i prije sto godina otok su napučili bogati turisti iz grada. Nametljivi, gramzivi neznanci s dovoljno novca da ga preuzmu. Upravo kad su ostali bez obiteljskog imetka, dok je čistio pušku, ustrijelio joj se suprug.
Žena je oboljela od migrene, bila je iscrpljena i povraćala bi sve što bi pojela. Radila je kao sluškinja u hotelu, sve dok se nije spotakla na stubištu i ostala prikovana za postelju, s nogom u debelom gipsu. Zatočena i bez ikakva posla, počela je slikati.
Baš kao Misty, ali ne i Misty. Imitacija Misty.
Tada joj se utopio desetogodišnji sin.
Nakon stotinu slika, njezin talent i ideje kao da su nestali. Nadahnuće ju je napustilo.
Njezin rukopis, širok i izduljen, otkriva, kako bi to Angel Delaporte rekao, nježnu i brižnu osobu.
Na likovnoj akademiji čovjeka ne nauče da će ga Grace Wilmot slijediti i zapisivati sve što čini. Pretvoriti joj život u ovakvu bolesnu fikciju. Crno na bijelom. Grace Wilmot piše roman na temu Mistyna života. Samo je izmijenila nekoliko sitnica. Ženi je poklonila troje djece. I nije bila konobarica nego sobarica. O, ma čista slučajnost.
Samo da se zna – Misty čita to sranje čekajući u redu za trajekt, sjedeći u Harrowovu starom Buicku.
U knjizi stoji da se većina stanovnika sela preselila u hotel Waytansea, pretvarajući ga u vojarnu. U izbjeglički logor za otočke obitelji. Hylandovi su svima prali rublje. Burtonovi su kuhali. Petersenovi su čistili.
U knjizi naizgled nema nijedne originalne ideje.
Samo čitajući to sranje, Misty će ga vjerojatno pretvoriti u stvarnost. Ispunit će proročanstvo. Počet će živjeti nečije tuđe ideje o vlastitom životu. No, sjedeći u autu, ne može prestati čitati.
U Graceinu romanu pripovjedačica pronalazi dnevnik. Dnevnik naizgled prati upravo njezin život. Čita kako se njezina djela izlažu na grandioznoj izložbi. Na otvorenju, hotel je prepun ljetnih gostiju.
Samo da se zna, dragi slatki Peter – ako si se izvukao iz kome, ovo bi te moglo baciti natrag. Nepobitna činjenica glasi da Grace, tvoja majka, piše o tvojoj ženi, opisujući je kao pijanu drolju.
Vjerojatno se tako osjećala i Judy Garland kad je pročitala Dolinu lutaka.
Misty u redu, u trajektnoj luci, čeka prijevoz do kopna. Sjedeći u autu, u kojem je Peter zamalo umro ili zamalo pobjegao i napustio je, Misty sjedi u uzavrelom redu ljetnih ljudi. Njezin je kovčeg spakiran i leži u prtljažniku. U njemu je i bijela satenska haljina.
Isto je tako i tvoj kovčeg bio u prtljažniku.
Dnevnik tu završava. Posljednji zapis datiran je malo prije otvorenja izložbe. Nakon toga... ništa.
Kako te ne bi previše grizla savjest, Misty napušta tvoje dijete, isto onako kako si ih ti napustio obje. I dalje si oženjen kukavicom. Isto onako kako je bila spremna pobjeći pri pomisli da će brončani kip ubiti Tabbi – jedinu osobu na otoku za koju Misty mari. Ne za Grace. Ni za ljetne ljude. Misty tamo ne treba spašavati nikoga.
Osim Tabbi.

26. kolovoza


Samo da se zna – ti si i dalje jedno kukavičko govno. Sebično, glupo, lijeno, beskičmenjačko govno. Ma, naravno, planirao si spasiti ženu, istodobno dok si je namjeravao nogirati. Koji si ti glupi i sjebani sroljo oštećena mozga. Dragi slatki idiot.
No Misty sad zna kako ti je bilo.
Danas je tvoj 157. dan biljnog života. I njezin prvi.
Misty danas vozi tri sata kako bi te vidjela i sjela pokraj tvoje postelje.
Samo da se zna, Misty te pita: «Je li u redu ubijati strance ne bi li se time očuvao način života, samo zato što su ljudi koji ga žive tvoji voljeni?«
Ili oni za koje si mislio da su tvoji voljeni.
Što više ljudi stiže na otok, sve više i više svakog ljeta, sve je više smeća. Sve je manje svježe vode i sve manje zaliha. Naravno, rast se ne može zaustaviti. To je antiamerički. Sebično. Tiranski. Zlo. Svako dijete ima pravo na život. Svaka osoba ima pravo živjeti tamo gdje si to može priuštiti. Imamo pravo pratiti sreću svuda, gdje god možemo voziti, letjeti, ploviti, ne bi li je uhvatili. Previše ljudi srlja na isto mjesto i, naravno, uništava ga, ali to je sustav ponude i potražnje, tako se tržište prilagođuje.
Dakle, jedini način da se neko mjesto sačuva, jest njegovo uništenje. Došljacima ga se mora učiniti odvratnim.
OSA ne postoji. Postoje samo ljudi koji pokušavaju sačuvati svoj svijet od drugih ljudi.
Misty jednim dijelom mrzi došljake, napadače, nevjernike, koji se okupljaju i razaraju njezin način života i djetinjstvo njezine kćeri. Svi ti stranci, koji sa sobom dovlače svoje propale brakove, svoju posvojenu djecu, svoju narkomaniju, dvostruki moral i lažne statusne simbole – Misty ne želi takve prijatelje svom djetetu.
Tvom djetetu.
Njihovu djetetu.
Kako bi spasila Tabbi, Misty bi mogla dopustiti da se dogodi ono što se uvijek događa, Misty bi mogla dopustiti da se to ponovi. Izložba. Što god bilo, mogla bi dopustiti da otočki mit živi dalje. I otok bi možda mogao biti spašen.
...pobit ćemo svu Božju djecu, do posljednjega, ako to znači spasiti svoju...
A možda bi oni Tabbi mogli dati nešto bolje od budućnosti bez izazova, spokojnog i sigurnog, mirnog života.
Sjedeći sad pokraj tebe, Misty se naginje i ljubi tvoje crveno podbulo čelo.
Peter, sasvim je u redu što ti nju nikad nisi volio. Misty je voljela tebe.
Bar zbog uvjerenja da bi ona mogla postati velika slikarica, spasiteljica. Nešto više od tehničkog crtača ili crtača reklama. Nešto više od ljudskog. Misty te voljela zbog toga.
Osjećaš li ovo?
Samo da se zna – žao joj je zbog Angela Delaportea. Mistyžali što su te odgajali unutar tako sjebane legende. I žali što te ikada srela.


27. kolovoza
– mladi Mjesec


Grace rukom vrti po zraku između njih, nokti su joj oštri i žuti pod bezbojnim lakom. Kaže: «Misty, dušo, okreni se da vidim kako ti padaju leđa.»
Misty se prvi puta došla suprotstavi Grace, na dan otvorenja izložbe, a prvo što je Grace rekla, bilo je: «Znala sam da će ti haljina sjajno pristajati.«
To se zbiva u staroj kući Wilmotovih, u Ulici breza. Tamo su vrata njezine stare spavaće sobe zapečaćena prozirnom plastikom i žutom policijskom vrpcom. Vremenska kapsula. Dar budućnosti. Kroz plastiku se vidi da je nestao madrac. Kao i sjenilo sa svjetiljke pokraj kreveta. Da tapete iznad uzglavlja prekrivaju tamne mrlje. Rukopis krvnog pritiska. Okvir vrata i prozorska daska zamrljani su crnim prahom za otiske prstiju.
Na sagu su ostali duboki i svježi tragovi usisavača. Nevidljiva prašina mrtve kože Angela Delaportea – usisali su sve zbog DNK testiranja.
Tvoja stara spavaća soba.
Na zidu iznad praznog kreveta visi Mistyna slika antiknog stolca. Naslikala ju je zatvorenih očiju na rtu Waytansea. I halucinirala kako joj kip prilazi da je ubije. Slika je poprskana krvlju.
U Graceinu društvu, u njezinoj spavaćoj sobi s druge strane hodnika, Misty kaže neka ništa ne pokušava. Policija s kopna parkirala se pred kućom i čeka ih. Ako Misty ne izađe za deset minuta, provaljuju u kuću i pucaju.
Grace sjedi na sjajnom ružičastom tabureu pred svojim velikim toaletnim stolićem – na staklenoj ploči stola poslagane su bočice parfema i nakit. Njezino srebrno ručno zrcalo i četke.
Suveniri bogatstva.
Grace kaže: «Tu est ravissante ce soir.» Grace kaže: «Večeras lijepo izgledaš.«
Misty sad ima jagodične kosti. I ključne kosti. Ramena su joj koščata, bijela i strše poput vješalice iz haljine koja joj je u nekom prošlom životu bila vjenčanica. Haljina pada preko jednog ramena, bijela mrlja koja se spušta u naborima, već je prevelika... a Grace joj je uzela mjere prije samo nekoliko dana. Ili tjedana. Grudnjak i gaćice toliko su joj prevelike da ih Misty ne nosi. Misty je mršava gotovo poput svog supruga, onog uvelog kostura u koji strojevi upumpavaju zrak i vitamine.
Mršava poput tebe.
Kosa joj je duža nego prije ozljede koljena. Koža joj je sablasno bijela od previše vremena provedenog u zatvorenom. Misty ima struk i upale obraze. Misty nema podbradak, a vrat joj je dug i mišićav.
Toliko je izgladnjela da joj oči i zubi djeluju ogromno.
Prije večerašnje izložbe Misty je pozvala policiju. Ne samo detektiva Stiltona; Misty je pozvala državnu policiju i FBI. Misty je rekla da će OSA napasti izložbu koja se večeras otvara u hotelu Waytansea. Zatim je nazvala i vatrogasce. Rekla im je da će večeras, u sedam ili oko pola osam, na otoku nastati pakao. Rekla im je da pozovu i Hitnu pomoć. A onda je nazvala televiziju, i rekla im da pošalju ekipu s reportažnim kolima i najjačim relejom koji imaju. Misty je nazvala i radijske postaje. Nazvala je sve osim izviđača.
U spavaćoj sobi Grace Wilmot, u kući s nasljeđem imena i godina ispisanih na unutrašnjoj strani ulaznih vrata, Misty govori Grace kako joj je večerašnji naum propao. Vatrogasci i policija. Televizijske kamere. Misty je pozvala cijeli svijet, i svi će biti u hotelu, na otvorenju.
Pričvršćujući naušnicu, Grace promatra Misty u zrcalu i kaže: «Naravno da si to učinila, ali pozvala si ih i prošli put.»
Misty pita Grace što misli pod tim – prošli put.
«Stvarno nisi trebala», kaže Grace. Dlanovima svojih kvrgavih šaka zagladi kosu i kaže: «Sad će biti više mrtvih nego je trebalo.»
Misty kaže kako mrtvih neće biti. Misty kaže da je ukrala dnevnik.
Iza leđa začuje glas: «Misty, dušo, ne možeš ukrasti ono što je tvoje.»
Glas iza nje. Muški glas. Harrow, Harry, Peterov otac.
Tvoj otac.
U smokingu, bijele kose visoko začešljane na četvrtastoj glavi, izbačena i šiljata nosa i brade. Muškarac kakav je Peter trebao postati. Osjeća njegov dah, kao nekada. To su ruke koje su Angela Delaportea izbole na smrt u njezinoj postelji. Koje su spalile kuće u kojima je Peter pisao, pokušavajući otjerati ljude s otoka.
Èovjek koji je pokušao ubiti Petera. Tebe. Svog sina.
Stoji u hodniku i drži Tabbi za ruku. Ruku tvoje kćeri.
Samo da se zna, čini joj se da ju je Tabbi napustila prije cijele vječnosti. Pobjegla je od nje kako bi zgrabila hladnu ruku muškarca kojeg Misty sumnjiči za ubojstvo. Kipa u šumi. Na starom groblju na rtu Waytansea.
Grace, s laktovima u zraku, pričvršćuje bisernu ogrlicu i kaže: «Misty, dušo, sjećaš se svog svekra?»
Harrow se prigne i poljubi Grace u obraz. Stoji i kaže: «Naravno da se sjeća.»
Njegov dah.
Grace ispruži ruke, raširi ih i kaže: «Tabbi, poljubi me. Vrijeme je da odrasli krenu na zabavu.»
Prvo Tabbi. Zatim Harrow. Na likovnoj akademiji ne poučavaju ništa o tome što reći kad se ljudi vrate iz mrtvih.
Misty kaže Harrowu: «Nisu li vas navodno kremirali?»
Harrow podigne ruku i pogleda na sat. Kaže: «Istini za volju, tek za četiri sata.»
Manšetom prekriva sat i kaže: «Htjeli bismo te večeras predstaviti ljudima. Nadamo se da ćeš uputiti nekoliko riječi dobrodošlice.«
Misty kaže kako on dobro zna što će im ona reći. Bježite. Odlazite s otoka i ne vraćajte se. Ono što im je pokušao reći Peter. Misty će im reći kako je jedan čovjek umro, a drugi leži u komi zbog glupe otočke kletve. Onog trenutka kad je pokušaju odvesti na podij, vikat će: «Požar!» Dat će sve od sebe da isprazni prostoriju.
Tabbi prilazi Grace koja sjedi za toaletnim stolićem. I Grace kaže: «Ništa nas neće više usrećiti.«
Harrow kaže: «Misty dušo, poljubi svekrvu.« I dodaje: «I, molim te, oprosti. Od sutra te više nećemo gnjaviti.«

27. i 1/2 kolovoza


Onako kako je Harrow rekao.Misty. Onako kako je objasnio otočku legendu po kojoj ona ne može ne uspjeti kao slikarica.
Osuđena je na slavu. Ukleta talentom. Iz jednog života u drugi.
Bila je Giotto di Bondone, zatim Michelangelo, zatim Jan Vermeer.
Ilije bila Jan van Eyck i Leonardo da Vinci i Diego Velázquez.
Zatim Maura Kincaid i Constance Burton.
Sad je Misty Marie Wilmot – mijenja se samo njezino ime. Oduvijek je bila slikarica. I zauvijek će biti slikarica.
Na likovnoj akademiji čovjeka jednostavno ne nauče da će mu cijeli život proći dok otkrije tko uistinu jest.
Samo da se zna – sve to govori Harrow Wilmot. Peterov poludjeli otac-ubojica. Onaj Harry Wilmot koji se skrivao. Prije Peterova i Mistyna vjenčanja. Prije Tabbina rođenja.
Tvoj ludi otac.
Ako vjerujete Harryju Wilmotu, Misty je skup najvećih slikara koji su ikad živjeli.
Prije dvjesto godina Misty je bila Maura Kincaid. Prije sto godina bila je Constance Burton. U tom prošlom životu Constance je vidjela nakit na jednom od otočkih sinova dok je putovala Europom. Bio je to nekadašnji Maurin prsten. Sasvim slučajno, on ju je pronašao i doveo na otok. Nakon Constanceine smrti ustanovilo se kako je njezin dnevnik identičan Maurinom. Njihovi životi posve su se podudarali, a i Constance je spasila otok upravo onako kako ga je spasila i Maura.
Kako se njezin dnevnik poklapao s prethodnim dnevnikom. Kako se svaki dnevnik poklapa s onim prethodnim. Kako će Misty vječno spašavati otok. Svojim slikarstvom. I to je, prema Harrowovim riječima, otočka legenda. Sve je to njezino djelo.
Stotinu godina poslije – kad im je novac presušio – ponovno su poslali otočke sinove da je pronađu. I svaki su je puta dovodili natrag, sileći je da ponavlja svoj prošli život. Misty bi uvijek prepoznala nakit kojim su se služili umjesto mamca. Voljela bi nakit, ne znajući zašto.
A oni, cijeli otočki muzej voštanih figura, oni su znali da je ona sjajna slikarica. Ako ju se muči na pravi način. Onako kako je Peter tvrdio kako najveća umjetnost izvire iz patnje. Onako kako je doktor Touchet govorio kako je moguće povezivanje s univerzalnom inspiracijom.
Jadna mala Misty Marie Kleinman, najveća slikarica svih vremena, njihova spasiteljica. Njihov rob. Misty, karmička zlatna koka.
Harrow je govorio da su se služili dnevnikom preminule slikarice kako bi oblikovali život nove. Prvo im je, u određenoj dobi, morao umrijeti suprug, zatim su morale izgubiti jedno dijete. Mogli su lažirati smrt, onako kako su učinili s Tabbi, ali Peter – Peter im je bacio rukavicu.
Samo da se zna – Misty sve to priča detektivu Stiltonu, tijekom vožnje do hotela Waytansea.
Peterova krv puna tableta za spavanje koje nikad nije popio. Nepostojeća smrtovnica Harrowa Wilmota. Misty kaže: «Sigurno je došlo do incesta. To su sve luđaci.»
Harrow joj je rekao: «Sreća je što uvijek zaboravljaš.«
Svakom smrću Misty zaboravlja tko je bila – no otočani legendu prenose s koljena na koljeno. Oni pamte kako bi je mogli pronaći i dovesti na otok. Za vječnost, svaki četvrti naraštaj, kad nestane novca... i kad svijet zaprijeti da će ih preplaviti, oni je dovedu natrag kako bi spasila njihovu budućnost.
Harrow je rekao: «Kao što si oduvijek činila, i kao što ćeš uvijek činiti.»
Misty Marie Wilmot, kraljica robova.
Industrijska revolucija sreće anđela čuvara.
Jadnica, pokretna vrpca čudesa. Za vijeke vjekova.
Èisti jad – samo da se zna.
Harrow je rekao: «Uvijek vodiš dnevnik. U svakoj inkarnaciji. Tako možemo predvidjeti tvoja raspoloženja i reakcije. Tako znamo svaki tvoj pokret.»
Harrow je oko Graceina zapešća omotao nisku bisera, pričvrstio kopču i rekao: «Mislim, trebamo te da se vratiš i započneš proces, no nije neophodno da zaokružiš svoj karmički ciklus.»
Zato što bi time ubili koku koja nese zlatna jaja. Tako je, njezina bi duša pošla u druge pustolovine, ali tri generacije poslije otok bi ponovno bio siromašan. Siromašan i preplavljen bogatim došljacima.
Likovna akademija ne uči kako se izbjegava recikliranje duše.
Periodička renesansa. Besmrtnost iz kućne radinosti.
Harrow je rekao: «Zapravo, dnevnik koji sad vodiš bit će neizmjerno koristan Tabbinim pra-pra-unucima, kad sljedeći put navratiš ovamo.»
Mistyni pra-pra-pra-unuci.
Koji se služe njezinom knjigom. Ovom knjigom.
«O, sjećam se», rekla je Grace. «Bila sam sasvim mala. Bila si Constance Burton i jako sam voljela s tobom puštati zmajeve.»
Harrow je rekao: «Pod bilo kojim imenom, ti si nam svima majka.»
Grace je rekla: «I voljela si nas, sve.»
Misty moli Harrowa da joj kaže što će se zapravo dogoditi. Hoće li slike eksplodirati? Hoće li se hotel skliznuti u ocean? Što? Kako može spasiti sve?
Grace protrese bisernu narukvicu na ruci i kaže: «Ne možeš.»
Harrow govori kako se većina bogatstava temelji na patnji i umiranju tisuća ljudi ili životinja. Nešto se mora požeti. Pruža Grace nešto sjajno i zlatno, podiže rukav smokinga i pruža ruku.
Grace pridržava dva kraja manšete i pričvršćuje gumb, govoreći: «Mi smo samo otkrili način kako se žanju bogataši.»

27. i 3/4 kolovoza


Vozila Hitne pomoći već čekaju pred hotelom Waytansea. Televizijska ekipa podiže satelitsku antenu na reportažna kola. Pred stubištem stoje dva policijska automobila.
Ljetni ljudi provlače se između parkiranih vozila. Kožne hlače i male crne haljine. Tamne naočale i svilene košulje. Zlatni nakit. Iznad njih reklame i logoi.
Peterovi grafiti: ...vaša krv naše je zlato...
Između Misty i svjetine stoji izvjestitelj s kamerom. Dok se ljudi iza njega vuku, penju stubištem i ulaze u predvorje, izvjestitelj pita: «Imamo vezu?» S dva prsta pritišće uho. Ne gledajući u kameru, kaže: «Spreman.»
Detektiv Stilton sjedi za volanom, Misty sjedi pokraj njega. Oboje promatraju Grace i Harrowa Wilmota kako se penju prednjim stubištem – Grace prstima podiže svoju dugu haljinu. Harrow je drži za drugu ruku.
Misty ih promatra. Kamere ih prate.
Detektiv Stilton kaže: «Neće ništa pokušati. Ne sad kad su ovako izloženi.»
Najstarije generacije svih obitelji – Burtonovi, Hylandovi i Petersenovi – aristokracija otoka Waytansea, svi, zajedno s ljetnim ljudima, ulaze u hotel, visoko uzdignutih glava.
Peterovo upozorenje: ...pobit će svu Božju djecu, do posljednjega, ako to znači spasiti svoju...
Izvjestitelj pred kamerom podiže mikrofon do usta i govori: «Policija i okružni dužnosnici dali su dopuštenje za održavanje večerašnje svečanosti.«
Svjetina nestaje u zelenkastom polumraku baršunastog krajobraza predvorja, u šumsku čistinu između ulaštenih i lakiranih stabala. Gusti sunčevi traci probijaju se kroz polutamu, teški poput kristalnih lustera. Grbavi obrisi sofa – kamene gromade obrasle mahovinom. Logorska vatra, baš kao kamin.
Detektiv Stilton upita: «Želite li ući?»
Misty kaže da ne želi. Nije sigurno. Neće počiniti pogrešku koju uvijek ponavlja. Bez obzira koja to pogreška bila.
Prema riječima Harrowa Wilmota.
Izvjestitelj govori: «Sve važnije osobe večeras su ovdje.»
Tada se pojavi djevojka. Neznanka. Nečije dijete, kratke tamne kose, uspinje se stubištem prema hotelskom predvorju. Bljesak prstena s hrizolitom. Mistyne napojnice.
Tabbi. Naravno, to je Tabbi. Mistyn dar budućnosti. Peterov način da svoju ženu zadrži na otoku. Mamac koji će je navući u klopku. Trenutak – zeleni bljesak – Tabbi nestaje u unutrašnjosti hotela.


27. i 7/8 kolovoza


Danas se u tami polumračne šumske čistine, zelenog, baršunastog krajobraza iza ulaznih vrata, oglasi hotelski požarni alarm. Zvono dugo zvoni, probija se kroz ulazna vrata pa izvjestitelj mora vikati: «Pa, izgleda da bi moglo biti problema.«
Ljetni ljudi, muškarci, svi zalizanih kosa, tamnih i kovrčavih od nekog kozmetičkog proizvoda. Žene, sve redom plavuše. Viču kako bi nadglasali grmljavinu alarma.
Misty Wilmot, najveća slikarica u povijesti, probija se kroz svjetinu, grebe i vuče se prema pozornici u Dvorani drva i zlata. Grabi laktove i kukove tih mršavih ljudi. Cijeli zid iza podija prekriven je i spreman za otkrivanje. Mural – njezino djelo – još je skriven. Njezin dar budućnosti. Njezina tempirana bomba.
Njezinih milijun mrlja boje složenih na pravi način. Urin krava koje su se hranile mangovim lišćem. Sipine vrećice s crnilom. Sva kemija i biologija.
Njezino je dijete negdje u toj masi ljudi. Tabbi.
Alarm zvoni i zvoni, Misty se penje na stolac. Uspinje se na stol, stol broj šest, na kojem je Tabbi ležala mrtva, gdje je Misty saznala da je Angel Delaporte izboden na smrt. Stojeći u bijeloj haljini iznad svjetine; ljudi podižu poglede, ljetni joj se muškarci cere, Misty ne nosi donje rublje.
Uguravši svoju ponovno rođenu vjenčanicu među noge, Misty viče: «Požar!»
Glave se okreću. Prate je pogledi. U vratima blagovaonice pojavljuje se detektiv Stilton i počinje se probijati kroz masu.
Misty viče: «Izlazite! Spašavajte se!» Misty viče: «Ako ostanete, dogodit će se nešto strašno!«
Peterova upozorenja. Misty ih, poput spreja, raspršuje iznad gomile.
«Pobit ćemo svu Božju djecu, do posljednjega, ako ćemo time spasiti svoju!»
Iza nje spuštena zavjesa prekriva cijeli zid, njezin autoportret; ono što Misty ne zna o sebi. Ono što ne želi saznati.
Ljetni ljudi podižu poglede, njihovi se korugatorni mišići stežu, nabirući im obrve. Trijangularni mišići stišću im usne, vukući ih nadolje.
Alarm prestaje zvoniti, u trajanju jednog udisaja samo se čuje zvuk oceana izvana, svaki siktaj i udar vala.
Misty viče neka svi umuknu. Svi neka slušaju. Vičući, zna točno o čemu govori. Ona je najveća slikarica svih vremena. Reinkarnacija Thomasa Gainsborougha i Clauda Moneta i Mary Cassatt. Viče kako je njezina duša nekoć bila Michelangelo i da Vinci i Rembrandt.
Tada neka žena vikne: «To je ona, slikarica. To je Misty Wilmot!»
Zatim poviče neki muškarac: «Misty, dušo, dosta dramatiziranja!»
Muškarac i žena koji viču su Harrow i Grace. Između njih stoji Tabbi; drže je za ruke. Tabbi, očiju zalijepljenih ljepljivom vrpcom.
«Ovi ljudi«, viče Misty, pokazujući Grace i Harrowa. Dok joj kosa prekriva lice, ona viče: «Ovi zli ljudi natjerali su svog sina da mi napravi dijete!«
Misty viče: «I sad drže moje dijete!«
I viče: «Kad vidite što se skriva iza zavjese, bit će prekasno!«
Detektiv Stilton stiže do stolca. Jedan korak i penje se. Drugi korak, i stoji pokraj nje na stolu broj šest. Iza njih visi golema zavjesa. Istina o svemu, udaljena samo nekoliko centimetara.
«Tako je», poviče druga žena. Jedna iz starih otočkih Tuppera, čiji se kornjačin vrat gubi u čipkanom ovratniku haljine. Viče: «Misty, pokaži nam!»
«Pokaži nam!» viče muškarac, jedan od starih otočkih Woodsovih, upirući se o štap.
Stilton posegne rukom iza leđa. I kaže: «Zamalo si me natjerala da povjerujem da si normalna.« Pruža ruku u kojoj drži lisičine. Okuje joj ruke, odvlači Misty, prolaze pokraj Tabbi s vrpcom preko očiju, prolaze pokraj svih ljetnih ljudi koji vrte glavama. Pokraj aristokracije otoka Waytansea. Natrag kroz šumsku čistinu zelenog, baršunastog predvorja.
«Moje dijete«, kaže Misty. «Ona je još tamo. Moramo je izvući.«
Detektiv Stilton predaje je zamjeniku u smeđoj odori i kaže: «Vaša kći za koju ste tvrdili da je mrtva?«
Lažirali su njezinu smrt. Svi promatraju, ali oni su samo vlastiti kipovi. Vlastiti autoportreti.
Pred hotelom, u podnožju stubišta, zamjenik otvara stražnja vrata patrolnog automobila. Detektiv Stilton govori: «Misty Wilmot, uhićeni ste zbog pokušaja ubojstva svog supruga Petera Wilmota i ubojstva Angela Delaportea.«
Onog jutra kad su Angela izboli u njezinoj postelji, bila je sva krvava. Angel, koji joj se spremao oteti supruga. Misty, ona koja je u autu pronašla Peterovo tijelo.
Snažne je ruke guraju na stražnje sjedište patrolnog automobila.
A iz unutrašnjosti hotela izvjestitelj govori: «Dame i gospodo, došao je trenutak otkrivanja.«
«Vodite je. Uzmite joj otiske. I u zatvor s njom«, kaže detektiv. Pljesne zamjenika po leđima i kaže: «Vraćam se unutra da vidim čemu sva ta predstava.«

28. kolovoza


Platon tvrdi kako svi živimo okovani u mračnoj pećini. Okovani smo tako da možemo vidjeti samo stražnji zid pećine. Sve što vidimo samo su sjene koje se kreću po njemu. One mogu biti sjene nečega što se kreće izvan pećine. Ili sjene ljudi okovanih pokraj nas.
Možda svi mi vidimo samo i jedino svoje sjene.
Carl Jung nazivao je to igrom sjena. Govorio je kako nikad ne vidimo druge. Umjesto toga vidimo samo svoje sjene koje padaju na njih. Sjene. Projekcije. Vlastite asocijacije.
Tako su stari slikari sjedili u malenoj mračnoj komori i ocrtavali sliku nečega osvijetljenog suncem, s druge strane sićušnog prozora.
Camera obscura.
Ne vjernu sliku, nego sve obrnuto ili naglavačke.
Ili izobličeno zrcalom ili lećom kroz koju je prolazila slika. Naša ograničena osobna percepcija. Naše sićušno tijelo iskustva. Naše napola zatupljujuće obrazovanje.
Kako promatrač kontrolira prizor. Kako je slikar mrtav. Vidimo ono što želimo. Vidimo samo sebe. A slikar nam samo i jedino može dati nešto što bismo mogli gledati.
Samo da se zna – suprugu su ti uhitili. No ona je svoje obavila.
One su obavile svoje: Maura, Constance i Misty. Spasile su svoje dijete, tvoju kćer. Ona je spasila sebe. Spasile su sve.
Zamjenik u smeđoj odori vozi Misty na trajekt koji vozi na kopno. Putem joj zamjenik čita njezina prava. Predaje je drugom zamjeniku, koji joj uzima otiske prstiju i vjenčani prsten. Misty je i dalje u vjenčanici; zamjenik joj je oduzeo torbicu i cipele s visokim petama.
A sav njezin jeftini nakit, Maurin nakit, njihov nakit – vratio se u kuću Wilmotovih, u Tabbinu kutiju za cipele.
Drugi joj zamjenik daje deku. Taj je zamjenik žena njezinih godina, a na licu joj je dnevnik bora koje počinju oko očiju i isprepleću se između nosa i usta. Zamjenica provjerava obrasce koje Misty ispunjava, kaže: «Vi ste slikarica?«
Misty kaže: «Aha, ali samo do kraja ovog života. Dalje ne bi išlo.»
Zamjenica je prati starim betonskim hodnikom do metalnih vrata. Otključava vrata, kaže: «Već smo pogasili svjetla.« Otvara metalna vrata i staje u stranu – Misty tada ugleda...
Ono što čovjeka ne uče na likovnoj akademiji. Kako je čovjek uvijek i vječno u zamci.
Kako vam je glava špilja, kako su oči otvori špilje. Kako živite unutar vlastite glave i vidite samo ono što želite. Kako promatrate samo i jedino sjene, kojima dajete svoja značenja.
Samo da se zna – bilo je točno tamo. U visokoj četvorini svjetla otvorenih vrata ćelije, na suprotnom zidu male ćelije piše:
Ako si ovdje, opet nisi uspjela. U potpisu: Constance.
Rukopis je obli i raširen, blag i brižan – sve je to njezin rukopis. Misty nikad prije nije bila na tom mjestu, ali uvijek tu završi, uvijek iznova. Tada začuje sirene, dugo, iz daljine. Zamjenica kaže: «Ubrzo ću vas doći pogledati.« Zamjenica izlazi i zaključava vrata.
Visoko na zidu je prozor, previsoko da bi ga Misty dosegnula, ali sigurno gleda na ocean i otok Waytansea.
U treperavom narančastom svjetlu koje se probija kroz prozor, u plesu svjetla i sjena na betonskom zidu nasuprot prozoru, u tom svjetlu Misty zna sve što je znala Maura. Sve što je znala Constance. Misty zna kako su prevarili i njih. Isto onako kako je znala naslikati mural. Onako kako Platon tvrdi da znamo sve, i da se samo trebamo sjetiti. Ono što Carl Jung naziva univerzalnom podsviješću. Misty se sjeća.
Onako kako camera obscura fokusira sliku na platno, kako radi kamera s lećom, kako maleni prozor ćelije projicira mješavinu žutoga i narančastoga, plamenove i sjene u oblike na suprotnom zidu. A čuju se samo sirene, a vidi se samo plamen.
Hotel Waytansea gori. Unutra su Grace i Harrow i Tabbi.
Osjećaš li ovo?
Već smo bile ovdje. Ovdje smo. Ovdje ćemo biti zauvijek.
I opet nismo uspjele.

3. rujan
– prva Mjesečeva četvrt


Misty zaustavlja auto na rtu Waytansea. Tabbi sjedi pokraj nje, objema rukama stežući urne. Svog djeda i baku. Tvoje roditelje. Grace i Harrowa.
Sjedeći pokraj kćeri, na prednjem sjedištu starog Buicka, Misty stavi ruku na Tabbino koljeno i kaže: «Dušo?»
Tabbi okreće glavu i pogleda majku.
Misty kaže: «Odlučila sam podnijeti zahtjev za promjenu naših imena.» Misty kaže: «Tabbi, moram ljudima reći što se stvarno dogodilo.« Misty steže Tabbino mršavo koljeno, dok joj bijele čarape klize preko čašice. Misty kaže: «Možemo živjeti s bakom na jezeru Tecumseh.»
Zapravo, sad mogu otići i živjeti bilo gdje. Ponovno su bogate. Grace i Harrow, kao i svi seoski starosjedioci, ostavili su milijune životnog osiguranja. Milijune i milijune, oslobođene poreza, na sigurnom, u banci. S dovoljno kamata da od toga mirno žive sljedećih osamdeset godina.
Dva dana nakon požara, pas tragač detektiva Stiltona, zarovao je u planinu karboniziranog drva. Tri kata hotela izgorjela su do kamenih zidova. Vrućina je beton pretvorila u zelenomodro staklo. Ono što je pas nanjušio, klinčiće ili kavu, spasioce je odvelo do Stiltona, mrtvoga u podrumu ispod predvorja. Pas se tresao i pišao, pas Rusty.
Slike svuda po svijetu. Tijela naslagana na ulici ispred hotela. Pougljenjeni leševi, crni, ispečeni, raspucani, otkrivaju kuhano meso utrobe, mokro i crveno. U svakom kadru, na svakoj snimci, poneki zaštitni znak.
Svaka sekunda videa pokazuje pocrnjele kosture naslagane na parkiralištu. Dosad ih je ukupno sto trideset dva, a iznad njih, preko njih, negdje u kadru, naziv neke korporacije. Neki slogan ili nasmiješena maskota. Tigar iz crtića. Ofucane reklame.
Bonner & Mills – kad budete spremni prestati počinjati stalno iznova
Mewtvorx – gdje napredak ne ostaje na mjestu
Ono što ne razumiješ, može značiti sve.
Neki otočki auto s reklamnim oglasima parkiran je u svakoj fotografiji na vijestima. Komad odbačenog papira, čaša ili ubrus – na svemu otisnuti zaštitni znakovi. Može se pročitati natpis na ploči. Otočani nose bedževe ili majice, televiziji daju intervjue dok su u pozadini izobličena i spaljena tjelesa. Sad financijske kuće, kablovske televizije i farmaceutske tvrtke plaćaju debele odštete za otkup svih reklamnih materijala. Kako bi svoja imena izbrisali s otoka.
Dodajte te svote premijama osiguranja – otok Waytansea bogatiji je nego je ikada bio.
Sjedeći u Buicku, Tabbi promatra majku. Gleda urne koje je obgrlila. Zigomatski mišić rasteže joj kutove usana prema ušima. Tabbini se obrazi napuhuju kako bi joj samo malo podigli donje kapke. Rukama obujmivši Gracein i Harrowov pepeo, ona je sama sebi svoja Mona Lisa. Nasmiješena i bezvremena Tabbi kaže: «Ako kažeš ti, reći ću i ja.»
Mistyno umjetničko djelo. Njezino dijete.
Misty pita: «Što ćeš ti reći?»
I dalje se smiješeći, Tabbi kaže: «Ja sam im potpalila odjeću. Bakica i djedica Wilmot naučili su me kako, pa sam ih potpalila.« I dodaje: «Zalijepili su mi oči da ne vidim, kako bih mogla izaći.»
U djelićima preživjelih snimaka vidi se samo dim koji kulja kroz vrata. Samo nekoliko trenutaka nakon otkrivanja murala. Vatrogasci utrčavaju i ne izlaze. Nitko nije izašao – nijedan policajac, nijedan uzvanik. Svakom sekundom snimke požar je sve jači, kroz prozore plameni jezici šibaju narančastim krpama. Policajac se preko trijema privlači da proviri kroz prozor. Nagne se i gleda unutra. Ustaje. Dim ga zapahne ravno u lice, plamen mu spali kosu i odjeću; zakorači preko prozorskog praga. Ne trepće. Ne uzmiče. Gore mu lice i ruke. Policajac se smiješi onome što vidi unutra i krene prema tome, bez osvrtanja.
Službena verzija glasi da je požar uzrokovao kamin u blagovaonici. Hotelski je običaj da vatra mora gorjeti bez obzira na vremenske prilike – tako je planuo požar. Ljudi su umirali na korak od otvorenih prozora. Pronalazili su mrtve kako se vuku, pužu, guraju se prema zidu blagovaonice na kojem je visio mural. Prema središtu požara. Prema onome što je policajac vidio kroz prozor.
Nitko nije ni pokušao pobjeći.
Tabbi kaže: «Kad me otac pitao hoću li pobjeći s njim, rekla sam bakici.« I kaže: «Ja sam nas spasila. Spasila sam budućnost cijelog otoka.«
Gledajući ocean kroz prozor auta, ne gledajući majku, Tabbi kaže: «Pa, ako ikome kažeš, završit ću u zatvoru.« I dodaje; «Majko, jako se ponosim time što sam učinila.« I gleda ocean, pogled joj prati zavojitu obalu, sve do sela i crne ruševine uništenog hotela. Do mjesta gdje su ljudi živi izgorjeli, zahvaćeni Stendhalovim sindromom. Mistynim muralom.
Misty trese kćerino koljeno i kaže: «Tabbi, molim te.«
Ne podižući pogled, Tabbi pruža ruku, otvara vrata i izlazi. «Majko, zovem se Tabitha«, kaže. «Odsad pa nadalje, molim te, obraćaj mi se mojim pravim imenom.«
Kad čovjek umire u požaru, mišići mu se skraćuju. Šake se stežu, stežu dlanove u pesnice, pesnice se dižu do brade. Koljena se svijaju. Sve to čini vrućina. To se naziva «boksačkim položajem«, jer čovjek nalikuje mrtvom boksaču.
Ljudi poginuli u požaru, kao i bolesnici koji dugo vremena vegetiraju, svi završe u otprilike istom položaju. U istom onom u kojem beba čeka da se rodi.
Misty i Tabitha, prolaze pokraj brončanog Apolonova kipa. Prelaze preko livade. Pokraj ruševnog mauzoleja, otvorenih željeznih vrata. Unutra tama. Hodaju do vrha rta, a Tabitha – ne više njezina kći, ne više dio Misty, nego netko koga Misty uopće ne poznaje – nepoznata Tabitha prosipa pepeo iz urni, s hridi iznad vode. Dug, sivi oblak onoga što je unutra, praha i pepela, izlijeće na povjetarcu. I tone u ocean.
Samo da se zna – Oceanska slobodarska alijansa nije se više oglasila nijednom riječi, a policija nije nikoga uhitila.
Zbog zdravstvenih razloga doktor Touchet je jedinu javnu plažu na otoku proglasio zatvorenom. Trajekt plovi samo dvaput tjedno i prevozi samo otočane. Otok Waytansea, bez obzira na sve namjere i htjenja, zatvoren je za došljake.
Vraćajući se prema autu, prolaze pokraj mauzoleja.
Tabbi... Tabitha zastaje i kaže: «Bi li sad htjela pogledati unutra?«
Željezna zahrđala vrata vise na šarkama. Unutra tama.
A Misty kaže: «Da.»
Samo da se zna – vremenska prognoza za danas glasi: mirno. Mirno, pomireno sa sudbinom i pobijeđeno.
Jedan, dva, tri koraka u tamu i može ih se vidjeti. Dva kostura. Jedan leži na podu, skvrčen na boku. Drugi sjedi, leđima uza zid. Obrasli su lišajevima i mahovinom. Zidovi sjajni od vodenih kapljica. Kosturi, njezini kosturi, kosturi žena koje su bile Misty.
Misty je spoznala da bol, panika i užas traju samo minutu-dvije.
Misty je spoznala da je nasmrt umorna od umiranja.
Samo da se zna – tvoja supruga zna da si blefirao kad si napisao da si četkice za zube gurao u guzicu. Samo si pokušavao prestrašiti ljude i vratiti ih u stvarnost. Samo si ih želio probuditi iz njihovih osobnih koma.
Peter, Misty ovo više ne piše za tebe. Više ne.
Na otoku ne postoji mjesto na kojem bi tu priču mogla sakriti tako da je samo ona može pronaći. Buduću sebe stotinu godina poslije. Svoju vlastitu malenu vremensku kapsulu. Svoju vlastitu tempiranu bombu. Stanovnici Waytansea prekopat će svaki četvorni centimetar svog prelijepog otoka. Imaju cijelo stoljeće da kopaju, razvaljuju i love prije nego se ona vrati. Dok je ponovno ne vrate. A tada će biti prekasno.
Izdaje nas sve što činimo. Naša umjetnost. Naša djeca.
No, bili smo ovdje. I još smo ovdje. Jadna tupasta Misty Marie Wilmot, samo treba sakriti svoju priču tako da bude svima vidljiva. Sakrit će je posvuda po svijetu.
Naučila je ono što uvijek nauči. Platon je bio u pravu. Svi smo redom besmrtni. Ne možemo umrijeti, čak ni ako to želimo.
Kad bi barem svakog dana svoga života, svake minute svoga života, to mogla upamtiti.

10. rujna

1445 Bayside Drive

Tecumseh Lake, GA 30613


Chuck Palahniuk
c/o Doubleday
1745 Broadway
New York, NY10019


Poštovani gospodine Palahniuk,
Pretpostavljam da vjerojatno primate velik broj pisama. Nikad još nisam pisala nekom piscu, ali željela bih vam pružiti priliku da pročitate priloženi rukopis.
Većinu sam napisala ovog ljeta. Ako ste njime zadovoljni, molim vas, proslijedite ga svom uredniku Larsu Lindigkeitu. Novac mi zaista nije važan. Samo bih željela da se objavi i da ga pročita što više ljudi. Možda će, na neki način, prosvijetliti samo jednu osobu.
Nadam se kako će tu priču čitati naraštaji i da će je ljudi pamtiti. Da će je čitati sljedeća generacija i ona iza nje. Možda će je, za stotinu godina, pročitati neka djevojčica, djevojčica koja može sklopiti oči i vidjeti mjesto – vidjeti ga savršeno jasno – mjesto gdje blistaju nakit i ružičnjaci, mjesto za koje misli da će je spasiti.
Negdje će, jednog dana, ta djevojčica uzeti bojice i početi crtati kuću koju nikad nije vidjela. Nadam se da će joj priča promijeniti način života kojim živi. Nadam se da će je ova priča spasiti – tu djevojčicu – ma kako se ona tada bude zvala.

Srdačno vaša,
Nora Adams

Rukopis u privitku

O AUTORU


Chuck Palahniuk je kontraverzni autor bestselera Lullaby, Survivor, Invisible Monster i Choke a njegova knjiga Klub boraca (Fight Club) ekranizirana je u režiji Davida Finchera. Živi u Portlandu, u Oregonu.