Čudni Thomas

First topic message reminder :



Za sebe Odd Thomas misli da je običan čovjek: zaposlen je u Pico Mundo Grillu i beznadno zaljubljen u, za njega, najljepšu djevojku na svijetu. Thomas nikad nije bio siguran je li to što je u njem dar ili prokletstvo, ali nijemim dušama koje ga potraže pokušava pomoći najbolje što zna. Ponekad je jedino što žele pravda, pa Thomas šefu policije Wyattu Porteru povremeno dojavljuje poruke s onog svijeta koje mu pomaže da riješi, a ponekad i sprečava zločin. No ovoga puta se događa nešto drugo. U grad dolazi tajanstven muškarac s arhivom punom dosjea o najzloglasnijim svjetskim ubojicama, a kamo god krene prati ga čopor sjena nalik hijenama. Tko je taj muškarac i što želi ne znaju čak ni Thomasovi preminuli doušnici. Thomas će 14. kolovoza naići na koban trag, istrgnutu stranicu dnevnika na kojoj piše 15. kolovoza. Za manje od dvadeset četiri sata, Pico Mundo doživjet će katastrofu. Dok se zlo okuplja pod pustinjskim suncem, Odd Thomas putuje kroz prizme svjetova pokušavajući zajedno sa srodnim dušama fantastične zajednice mrtvih, među kojima se glavom i bradom nalazi i sam Kralj Rocka, spriječiti kataklizmu koja se nadvila nad gradom. To što Thomas prolazi u ta dva grozna dana u kojima se sastaju prošlost i sadašnjost, zla kob i sudbina, srž je naših najgorih mora i zavjet koji nam govori kako bismo trebali živjeti: razborito, ako ne sigurno. S hrabrošću, humorom i punim srcem koje mora ustrajati čak i u tami.
Više nego bilo koji drugi autor, Dean Koontz piše fikciju koja savršeno odgovara ugođaju današnje Amerike.

DVADESET DEVET



SUDEĆI PREMA VELIKOM DIGITALNOM ZNAKU NA PLOČI KRAJ AMERIČKE banke temperatura se spustila do hladna trideset dva stupnja s ove strane ponoći kad metle imaju dozvolu za letenje.
Lijeni povjetarac strujao je kroz grad uvijek iznova nestajući, pa se zatim ponovno pojavljujući kad da je strojeve bogova vjetrova zahvatila hrda. Vruć i suh, putovao je kroz šuškave grane fikusa, palmi i drveća jacarande.
Ulice Pico Munda bile su mirne. Kad je povjetarac zadržavao svoj dah, mogao sam Čuti kako se prebacuju prekidači u kontrolnim kutijama semafora dok se mijenja sa zelenog u žuto pa zatim crveno.
Dok smo hodali prema Stormynom stanu, bili smo na oprezu očekujući da će Bob Robertson iskočiti pred nas iza nekog parkiranog automobila poput lutka iz kutije.
Osim vjetrom okrznuta lišća, jedino drugo kretanje u zraku bilo je jato šišmiša u potjeri za nemirnim moljcima kroz svjetlo uličnih svjetiljki, prema mjesecu i dalje prema Kasiopeji.
Stormy živi tri bloka dalje od Pico Mundo Grilla. Držali smo se za ruke i u tišini hodali.
Moja staza bila je već utabana. Usprkos tome što se bunila protiv toga, znala je kao i ja da nemam izbora glede onoga što moram učiniti da pomognem Sefu Porteru da zaustavi Robertsona prije nego počini pokolj koji me morio u snovima gotovo tri godine.
Sada bi bilo što što bi se moglo reći na tu temu bilo uzaludno ponavljanje. A ovdje, s tamne strane prijeteće zore, čavrljanje je izgubilo svaku čar.
Stare viktorijanske kuće dvokatnice bile su podijeljene u četiri stana. Stormy je živjela u prizemlju desno.
Nismo očekivali da će nas Robertson tamo čekati. Iako je nekako uspio saznati tko sam, to nije značilo da će tako lako saznati Stormynu adresu.
Ako me čekao u zasjedi, moj stan iznad garaže Rosalije Sanchez bio je puno bolji od Stormynog stana.
Mudrost nas je ipak učinila opreznima dok smo ulazili u predvorje, a zatim i u njezin stan. Unutra, hladan zrak mirisao je blago na breskve. Ostavili smo Mojave daleko iza sebe kad smo zatvorili vrata stana.
Stan je imao tri sobe, kupaonicu i kuhinju. Upalivši svjetla, otišli smo ravno u njezinu spavaću sobu po 9-milimetarski pištolj.
Izbacila je šaržer provjeravajući je li pun, a zatim ga gurnula natrag u pištolj.
Nepovjerljiv sam prema bilo kojem oružju, bilo gdje, bilo kad – osim kad je u Stormynoj ruci. Da sjedi s prstom na gumbu za detonaciju nuklearnog oružja, osjećao bih se dovoljno sigurno da zaspem.
Brzom provjerom prozora primijetio sam da su zaključani, kako ih je i ostavila.
Ni u jednom ormaru nije bilo čudovišta.
Dok je Stormy prala zube i presvlačila se za krevet, nazvao sam Green Moon Lanes i poslušao snimljenu poruku na telefonskoj sekretarici koja je navodila radno vrijeme, usluge i cijene. Rade od 11:00 prije podne od četvrtka do nedjelje, a od 1:00 poslijepodne od ponedjeljka do srijede.
Prema tome, najranije kad Robertson može ušetati u kuglanu s ubojitim namjerama na umu može biti kad otključaju vrata u jedan.
Širem području Pico Munda služe dva multipleks kina sa sveukupno dvadeset dvorana. Telefonski sam saznao da film na koji je Viola htjela voditi svoje kćeri igra u samo dvije dvorane jednog multipleksa. Zabilježio sam u pamćenje vremena prikazivanja. Prvo je počinjalo u 1:10 poslije podne.
U spavaćoj sobi razmaknuo sam posteljinu, izuo cipele i raširio plahtu preko tanke deke čekajući Stormy.
Ukrasila je svoj skromni dom predmetima iz trgovine Caritasa, međutim stan ne izgleda niti jadno niti beskarakterno. Nadarena je za eklektični dizajn i prepoznavanje čarolije u predmetima koje bi drugi smatrali jedino starim ili čudnim ili čak grotesknim.
Podne svjetiljke sa svilenim sjenilima resicama obrubljenih rubova, stolice Stickley uparene s debeljuškastim viktorijanskim hoklicama za noge presvučenim tekstilom, grafike Maxfielda Parrisha, šarene karnevalske staklene vaze i jeftini ukrasi: ta kombinacija nikako ne bi trebala ići zajedno, ali ide. Njezine sobe izražavaju toliko srdačnu dobrodošlicu kakvu još nigdje nisam vidio.
Na ovom mjestu vrijeme stoji.
U ovim sobama sam miran. Zaboravljam svoje brige. Zaboravljam probleme s palačinkama i duhovima.
Ovdje mi nitko ne može nauditi.
Ovdje znam svoju sudbinu i zadovoljan sam njome.
Ovdje živi Stormy, a gdje ona živi, ja cvjetam.
Iznad njezinog kreveta, iza stakla, u okviru, nalazi se kartica iz stroja za gatanje: SUĐENO VAM JE DA ZAUVIJEK BUDETE ZAJEDNO.
Prije četiri godine, na pola puta po okružnom sajmu, kićasta naprava po imenu Ciganka čekala je u zasjenjenom kutku šatorske arkade pune neobičnih igara i grotesknih atrakcija.
Stroj je nalikovao na staromodne telefonske govornice i bio visok dva metra i deset centimetara. Donjih devedeset centimetara bilo je posve zatvoreno. Gornjih metar i dvadeset bilo je s tri strane okruženo staklom.
U staklenom dijelu nalazila se sitna ženska figura odjevena u ciganski kostim s upadljivim nakitom i šarenom maramom oko glave. Njezine kvrgave, koščate, isušene ruke počivale su joj na bedrima, a zeleni lak na noktima manje je nalikovao na lak, a više na plijesan.
Na metalnoj pločici kraj njezinih nogu pisalo je da je to mumificirani leš Ciganke patuljastog rasta. Proslavila se u osamnaestom stoljeću u Europi točnošću svojih predskazanja i gatanja.
Šarena koža njezina lica čvrsto joj je stezala lubanju. Kapci su bili zašiveni crnim koncem, isto kao i usne.
To najvjerojatnije nije bilo djelo Smrti koja je radila na tijelu, kako je to pisalo na pločici, nego djelo umjetnika vještog s gipsom, papirom i lateksom.
Kad smo Stormy i ja stigli do Ciganke, jedan drugi par je ubacivao novčić u stroj. Žena se nagnula prema mumiji i naglas postavila pitanje: – Ciganko, reci nam hoćemo li Johnny i ja imati dug i sretan brak?
Muškarac, koji je očito bio Johnny, pritisnuo je dugme za odgovor i u mjedeni poslužavnik ispala je kartonska karta. Pročitao je naglas: – Puše hladan vjetar i svaka noć izgleda kao da traje tisuću godina.
Ni Johnny niti njegova buduća mlada nisu to smatrali odgovorom na postavljeno pitanje, pa su pokušali ponovno. Pročitao je drugu kartu: – Budala skače s litice, kad je jezero ispod njega zaleđeno.
Žena je, vjerujući da je Ciganka sigurno krivo čula njezino pitanje, ponovila pitanje: – Hoćemo li Johnny i ja imati dug i sretan brak?
Johnny je pročitao treću kartu: – Okuženi voćnjak daje otrovne plodove.
I četvrtu: – Kamen nije hrana, a pijesak ne gasi žed.
Nerazumno tvrdoglavi potrošili su još četiri novčića čekajući odgovor koji će im odgovarati. Kod pete kartice su se počeli svađati. Kad je Johnny čitao osmu, hladan vjetar između njih dvoje koji im je prorekla Ciganka na prvoj kartici puhao je već punom brzinom.
Nakon što su Johnny i njegova draga otišli, Stormy i ja smo okušali našu sreću kod Ciganke. Jedan jedini novčić koji smo ubacili bio je dovoljan da nas uvjeri da nam je sudbina dodijelila da zauvijek ostanemo zajedno.
Kad Stormy priča ovu priču, tvrdi da je nakon što nam je dodijelila ono što je par prije nas želio, mumificirana Ciganka namignula.
Ja to nisam vidio. I nije mi jasno kako zašiveni kapci mogu izvesti takav trik, a da pri tom ne pukne niti jedan šav. Pa ipak, slika mumije koja namiguje još uvijek odjekuje u meni.
Sada, dok sam čekao ispod uramljene kartice iz stroja za gatanje, Stormy je došla u krevet. Na sebi je imala obične bijele gaćice i majicu.
Svi modeli iz kataloga Victoria"s Secret, u tangama i oskudnim korzetima i mini grudnjacima zajedno posjeduju samo jedan mali dio erotične zavodljivosti koju posjeduje Stormy u kratkim sportskim hlačicama i majici.
Ležeći na boku i stisnuvši se uz mene, spustila je svoju glavu na moja prsa kako bi mi osluškivala srce. Ovoga puta se imala čega naslušati.
Cesto voli ležati tako dok ne zaspi. Ja sam brodar kojem vjeruje da će je nježno uljuljati u mirne snove.
Nakon šutnje, rekla je: – Ako me želiš... sada sam spremna.
Nisam svetac. Služio sam se vozačkom da provalim u tuđe domove. Odgovaram na nasilje nasiljem i nikad ne okrećem drugi obraz. Cesto imam nečiste misli o tome kako da naškodim ozonskom omotaču. Cesto sam ružno govorio o svojoj majci.
Pa ipak, kad mi se Stormy ponudila, sjetio sam se siročeta, tada svijetu znanom kao Bromven, samog i uplašenog, sedam godina starog, usvojenog da bi dobilo siguran dom, koje je nedugo nakon toga saznalo da njezin novi otac ne želi kćerku nego igračku za seks. Prelako sam mogao predočiti svu zbunjenost, sav strah, svo poniženje, sav sram koji je osjećala.
Sjetio sam se i Penny Kallisto i školjke koju mi je dodala. Sjajno ružičasto grlo školjke postalo je glas čudovišta koje je govorilo jezikom bolesne požude.
Iako nisam miješao čistu strast koju sam osjećao prema Stormy s bolesnom žudnjom i divljačkom sebićnošću Harla Landersona, nikako nisam mogao izbaciti iz glave njegovo teško disanje i životinjsko stenjanje. – Subota samo što nije došla, rekao sam Stormy. – Naučila si me naći ljepotu u čekanju.
– Što ako subota nikad ne dođe?
– Imat ćemo i ovu subotu i tisuće drugih, uvjeravao sam je.
– Trebam te, rekla je.
– Je li to nešto novo?
– O Bože, ne.
– Nije ni meni.
Držao sam je u zagrljaju. Slušala je moje srce. Njena kosa, meka poput gavranova perja, okruživala joj je lice, a meni se duša vinula u visine.
Uskoro je mumljala razgovarajući u snu s nekim za koga je bila sretna što ga vidi. Brodar je obavio svoj posao i Stormy je otputovala u snove.
Izvukao sam se iz kreveta ne probudivši je, navukao plahtu i tanku deku preko njenih ramena i namjestio svjetiljku kraj kreveta da emitira najslabiju svjetlost. Ne voli se buditi u mraku.
Nakon što sam obuo cipele, poljubio sam je u čelo i ostavio s 9-milimetarskim pištoljem na noćnom ormariću.
Ugasio sam svjetla u ostalim dijelovima stana, izašao u hodnik i zaključao vrata ključem koji mi je dala.
Ulazna vrata na kući imala su na sebi veliki ovalni mozaik napravljen od nepravilnih komadića stakla. Kroz njih se, djelomično i iskrivljeno, vidio trijem ispred kuće.
Prislonio sam jedno oko na plosnati komad stakla kako bih bolje vidio. Neoznačeni policijski kamionet stajao je na zavoju na suprotnoj strani ulice.
Policija Pico Munda ne bavi se s puno tajnih operacija. Imaju svega dva neoznačena vozila.
Prosječni građanin ne bi prepoznao niti jedno, ali budući da sam često puta pomogao Sefu s vrijednim informacijama, vozio sam se i poznajem oba.
Jedno od karakterističnih obilježja bijelog kamioneta je kratka antena koja strši s krova.
Nisam tražio od Sefa da dodijeli Stormy zaštitu; ljutila bi se kad bi pomislila da mislim da se ne može brinuti za sebe. Imala je pištolj, diplomu tečaja za samoobranu i svoj ponos.
Opasnost je za nju postojala, ako je opasnosti za nju uopće bilo, samo kad sam ja bio uz nju. Bob Robertson nije imao posla ni s kim drugim već samo sa mnom.
Štoviše, ovo nije bila zaštita nego nadziranje. Robertson me pratio do Malog Ozzieja i ponovno našao u crkvi St. Barta. Sef me možda prati nadajući se da će me Robertson opet naći i iskoristiti priliku da ga privede na ispitivanje glede vandalizma u crkvi.
Znao sam kako razmišlja, ali zamjerao sam mu što me koristi kao mamac a da me prvo ne pita smeta li mi staviti vlastito dupe u opasnost.
Osim toga, kako bih udovoljio odgovornostima koje mi nameće moj natprirodni dar, ponekad sam prisiljen pribjeći taktici koju policija ne opravdava. Sef to zna. Stavljajući me pod policijski nadzor i zaštitu onemogućuje me da djelujem slijedeći instinkt kao i obično, a na taj si način Sef Porter samo još više otežava položaj.
Umjesto da napustim zgradu kroz glavni ulaz, otišao sam do kraja hodnika i izašao na stražnja vrata. Malo mjesečinom osvijetljeno dvorište vodilo je u četiri garaže, a vrata iza njih vodila su u stražnju ulicu.
Policajac u kamionetu mislio je da me nadgleda, ali njegov zadatak se sada promijenio i služio je kao Stormyn čuvar. A i neće se moći naljutiti na mene jer nikad nisam tražio da joj dodijele zaštitu.
Premda sam bio umoran, još uvijek nisam bio spreman za spavanje, ali svejedno sam otišao kući.
Možda me Robertson tamo čeka. Možda me pokuša ubiti. Možda preživim, savladam ga, nazovem Sefa i time privedem ovu cijelu priču kraju.
Nadao sam se fizičkom okršaju iz kojeg ću ja izaći zadovoljan.

TRIDESET



PUSTINJA MOJAVE PRESTALA JE DISATI. MRTVA PLUĆA PUSTINJE VIŠE NISU puhala lijeni povjetarac koji je Stormy i mene dopratio do njezina stana.
Kroz ulice i prolaze, po stazi koja je dijelila praznu parcelu, preko već mjesecima suhog odvodnog kanala pa ponovno po ulicama, brzim korakom stigao sam kući.
Bodasi su bili posvuda.
Vidio sam iz daljine, desetak ili više, kako trče na sve četiri. Kad su prolazili kroz mračna mjesta izgledali su kao humci od sjena, ali ulična svjetla otkrivala su njihovu pravu narav. Njihove gipke kretnje i prijeteće poze prizvale su mi u sjećanje pokrete pantere koja progoni lovinu.
Dvokatnica na Hampton Wayu privlačila ih je kao magnet. Dok sam prolazio, držeći se udaljene strane ulice, vidio sam dvadesetak ili tridesetak tamnih oblika, neki su tek pristizali, dok su drugi već odlazili kroz pukotine uz prozorske okvire i dovratke.
Pod svjetlom koje je dopiralo s trijema jedan od njih bacao se i izvijao kao da ima napad ludila. Potom se uvukao kroz ključanicu ulaznih vrata.
Ostali, koji su izlazili iz kuće, naprezali su se da prođu kroz mrežu otvora ventilacije na krovu kuće. Spretno poput paukova na okomitim površinama, pužući spuštali su se niz zid kuće, na krov trijema, preko krova i skakali na travnjak ispred kuće.
Bila je to kuća obitelji Takuda, Kena, Micali i njihovih troje djece. Svjetla nisu obasjavala niti jedan prozor. Obitelj Takuda je spavala nesvjesna čopora zlonamjernih duhova, tiših od žohara, koji su puzali njihovim sobama i gledali ih dok spavaju.
Mogao sam samo pretpostaviti da će jedno od njih – ili svi – umrijeti tog istog dana u bilo kakvoj nasilnoj nesreći koja je u tako velikom broju privukla bodahe u Pico Mundo.
Iz iskustva sam naučio da se ti duhovi okupljaju na mjestima predstojećeg užasa, kao oko Umirovljeničkog doma Buena Vista prije potresa. Međutim u ovom slučaju nisam mislio da će Takude umrijeti u svom domu, kao što nisam ni očekivao da će Viola i njezine kćeri umrijeti u svojoj kućici kao iz bajke.
Bodasi se ovoga puta nisu usredotočili isključivo na jedno mjesto. Bili su po cijelom gradu, a po njihovom neobično velikom broju i ponašanju zaključio sam da posjećuju potencijalne žrtve prije nego što se okupe na mjestu gdje će se dogoditi krvoproliće. Ovo je bilo nešto poput predigre.
Hitro sam prošao kuću obitelji Takuda i nisam se osvrtao zabrinut da bi i najmanja pažnja s moje strane upozorila stvorove na činjenicu da ih mogu vidjeti.
Na Eucalvptus Wayu drugi bodasi spopadali su dom Morrisa i Rachel Melman.
Otkad se Morrie povukao u mirovinu s mjesta upravitelja škola s područja okruga Pico Munda, prestao se opirati svom biološkom ritmu i prihvatio činjenicu da je po prirodi noćna osoba. Mirne noćne sate provodio je baveći se raznim hobijima. Dok je Rachel spavala u sobi na katu, toplo svjetlo osvjetljavalo je prozore prizemlja.
Osebujni sjenoviti oblici bodaha u podignutim pozama zgrbljenih ramena mogli su se prepoznati na svakom prozoru prizemlja. Činilo se da su u neprekidnom, uznemirenom kretanju po sobama prizemlja, kao da je miris predstojeće smrti uskomešao u njima nekakvo mahnito uzbuđenje.
Slabije ili jače, to tiho ludilo obilježavalo je njihovo ponašanje gdjegod da sam ih vidio otkad sam pješice krenuo na posao prije manje od dvadeset četiri sata. Jačina njihove maligne ekstaze budila je u meni grozu.
U ovoj okuženoj noći, zatekao sam se kako oprezno pogledavam u nebesa bojeći se da ću ih vidjeti kako se roje i na zvijezdama. Međutim, Mjesec nije bio zakriljen crnim krilima duhova, a zvijezde su neometano svijetlile od Andromede do Vulpecule.
Budući da nisu tjelesni, na bodahe ne bi trebala djelovati sila teža. Pa ipak nikad nisam vidio da lete. Premda su natprirodni, čini se da za njih vrijedi dosta zakona fizike, mada ne svi.
Kad sam došao u Marigold Lane, laknulo mi je kad sam vidio da se u ulici u kojoj stanujem na prvi pogled činilo da nema tih stvorova.
Prošao sam pored mjesta gdje sam zaustavio Harla Landersona u Pontiac Firebirdu 400. Kako je lako, za usporedbu, započeo ovaj dan.
Imenovanog ubojice i spriječenog da napadne druge djevojčice, Penny Kallisto sada se mogla pomiriti s ovim svijetom i krenuti dalje. Taj uspjeh mi je davao nade da bih mogao priječiti ili ublažiti krvoproliće koje je privlačilo legije bodaha u naš grad.
U kući Rosalije Sanchez nisu gorjela svjetla. Uvijek odlazi rano u krevet, budući da ustaje prije zore kako bi što prije čula vidi li se još uvijek.
Do garaže nisam došao prilazom. Prešao sam preko travnjaka uz bok kuće potajno pregledavajući teritorij.
Kad sam zaključio da se u dvorištu nisu sakrili ni Robertson niti bilo koji drugi neprijatelj, obišao sam garažu. Iako sam se uvjerio da me nitko ne čeka u zasjedi, uplašio sam zeca koji se krio u gredici cvijeća, a kad je projurio pored mene postigao sam osobni rekord u skakanju u zrak.
Penjući se po vanjskim stepenicama u svoj stan, gledao sam prozore budno motreći ima li kakvih pokreta u tami.
Konačno je zub ključa lagano ušao u bravu. Okrenuo sam ga i otvorio vrata.
Kad sam upalio svjetlo, prva stvar koju sam ugledao bio je pištolj.
Budući da mi je Šef Porter prijatelj, a Stormy zaručnica, znam razlikovati pištolj od revolvera iako me majka nikad nije učila razlikovati finese vatrenog oružja mada je to nebrojeno puta pokušavala.
Pištolj nije bio samo bačen na pod, nego je izgledao kao da ga je netko namjestio, kao kakvu dijamantnu ogrlicu na crnom plišu u izložbenoj vitrini draguljarnice, tako da ga svjetlo obasja dajući mu gotovo erotičnu kvalitetu. Tkogod ga je tamo ostavio nadao se da će me namamiti da ga podignem.

TRIDESET JEDAN



MOJ NAMJEŠTAJ KOJI SAM POKUPOVAO PO GARAŽNIM PRODAJAMA PREPUN ožiljaka i neukusan da bi udovoljio standardima prodavaonica rabljene robe u kojima je kupovala Stormy, moje knjige mekih korica uredno poslagane na police sastavljene od naslaganih cigala i dasaka, moji uokvireni plakati Quasimoda kojeg glumi Charles Laughton, Hamleta kojeg glumi Mel Gibson i Etja iz istoimenog filma tri izmišljena lika s kojima sam se identificirao zbog različitih razloga, kartonski Elvis s vječnim smiješkom...
S dovratka na kojem sam stajao sve je izgledalo kako sam ostavio kad sam otišao na posao tog utorka ujutro.
Vrata su bila zaključana i nije se vidio nikakav trag nasilne provale. Kružeći oko garaže, nisam primijetio nijedan razbijeni prozor.
Sada sam bio rastrgan između dvije odluke. Da ostavim vrata otvorena kako bih si omogućio što brži bijeg iz stana ili da ih zaključam i spriječim da mi netko ude iza leda? Nakon predugog oklijevanja, polako sam zatvorio vrata i povukao zasun.
Osim povremenog pjeva noćne ptice koji je prolazio kroz dva mrežama zatvorena prozora koje sam ostavio otvorene zbog zračenja, tajac je bio toliko beskrajan da mi je kap iz kuhinjske slavine u sudoper znatno zatreslo bubnjiće.
Siguran da mi je netko namijenio da podignem pištolj, lako se opirući njegovoj draži, prekoračio sam ga.
Jedna od prednosti življenja u jednom prostoriji naslonjač na nekoliko koraka od kreveta, krevet na nekoliko koraka od hladnjaka jest ta što potraga za uljezom traje manje od minute. Tlak ti nema vremena skočiti do razine koja bi izazvala srčani udar kad moraš pogledati jedino iza ležaja i jednog ormara da bi provjerio sva mjesta na kojima bi se uljez mogao skriti.
Sada je trebalo provjeriti jedino još kupaonicu.
Vrata kupaonice bila su zatvorena. Ja sam ih ostavio otvorena.
Uvijek ih ostavim otvorena nakon tuširanja jer u kupaonici ima samo jedan mali prozor, jedva veći od okruglog brodskog prozorčića, i ventilator koji pravi puno buke, ali ne ventilira baš najbolje. Da ne ostavljam vrata otvorena, u kupaonici bi sada vladao agresivan mutant od plijesni koji rado jede ljudsko meso zbog čega bih se bio prisiljen prati u kuhinjskom sudoperu.
Skidajući mobitel s pojasa pomislio sam da nazovem policiju i prijavim da imam uljeza u kući.
Međutim, da dođe policija i ne nade nikog u kupaonici, ispao bih smiješan. A na pamet su mi pali i scenariji po kojima bih mogao ispasti nešto puno gore nego smiješan.
Pogledao sam pištolj na podu. Ako je ostavljen na podu proračunato, s namjerom da ga podignem, iz kojeg razloga bi netko htio da ga dignem?
Nakon što sam spustio mobitel na kuhinjski šank, zakoračio sam prema vratima kupaonice i pažljivo osluškivao. Jedini zvuk bio je povremeni pjev noćne ptice i, nakon duge stanke, još jedno kap u sudoperu.
Kvaka se otvorila bez otpora. Vrata su se otvarala prema unutra.
Netko je ostavio upaljeno svjetlo.
Vodim računa o čuvanju električne energije. Možda se radi o nekoliko penija, ali kuhar koji se nada oženiti ne može si priuštiti da ostavlja upaljena svjetla ili glazbu kako bi zabavljao pauke i duhove koji bi mogli doći u posjet dok nije ondje.
Sirom otvorenih vrata mala kupaonica nije nudila nijedno drugo mjesto gdje bi se uljez mogao skriti osim u kadi iza navučenog zastora.
Uvijek navučem zavjesu nakon što se istuširam, jer jednom sam je ostavio povučenu u stranu i nije se dobro osušila. Da je tako ostavljam, plijesan bi se isti tren udomila u vlažnim naborima zavjese.
Otkad sam otišao iz stana tog utorka ujutro, netko je povukao zavjesu u stranu. Taj netko ili nešto u ovom trenutku bio je licem okrenut prema dnu kade.
Izgledao je kao da je pao u kadu ili da ga je netko odložio kao kakav teret. Nitko živ ne bi ležao u kadi u takvom neobičnom položaju, lica pritisnuta u odvod, desne ruke bolno zavrnute iza leda pod kutom koji je sugerirao da je dislocirana iz ramena ili čak istrgnuta iz čašice.
Prsti su se vidjeli na kadi, blijeda šaka stisnuta u ukočenu šapu. Nisu se trzali, niti su drhtali.
Uz rub kade bliže zidu, tanki trag krvi sasušio se na porculanu.
Kad se prolije puno krvi, možeš to namirisati. Miris nije odvratan kao smrad mrtvog tijela, već suptilan, svjež i jezovit. U ovom slučaju nisam osjetio ništa.
Svjetlucava kap tekućeg sapuna na pločicama oko umivaonika i debele naslage sapuna u njemu govorili su da je ubojica dobro oprao ruke nakon što je počinio nedjelo, vjerojatno kako bi sprao krv i tragove baruta.
Nakon što ih je obrisao, bacio je ručnik u kadu. Ručnik je prekrio potiljak žrtvine glave.
Nesvjesno sam se počeo povlačiti iz kupaonice. Stajao sam ispred otvorenih vrata.
Srce mi je nepravilnim ritmom udaralo melodiju koju je pjevušila noćna ptica.
Pogledao sam pištolj na tepihu, odmah ispred vrata. Moj prvotni nagon da ga ne uzmem u ruku pokazao se mudrim potezom, iako još uvijek nisam shvaćao cjelovito značenje događaja koji se ovdje zbio.
Mobitel mi je ležao na kuhinjskom šanku, a fiksni telefon stajao je na noćnom ormariću kraj kreveta. Razmislio sam bih li trebao nekoga nazvati i koga. Nijedna mogućnost mi se nije svidjela.
Da bih bolje shvatio situaciju, morao sam vidjeti stražnji dio glave ubijenog.
Vratio sam se u kupaonicu. Nagnuo sam se iznad kade. Izbjegavajući savijene prste, zgrabio sam njegovu odjeću i naprežući se okrenuo leš na bok pa na leda.
Ručnik je skliznuo s lica.
Još uvijek isprane sive boje, ali ovoga puta bez onog za njega karakterističnog sablasnog osmijeha, oči Boba Robertsona bile su prodornije nego dok je bio živ. Pogled mu se snažno fiksirao na neku daleku viziju, kao da je u posljednjem trenutku svog života vidio nešto puno strasnije od lica ubojice.

TRIDESET DVA



NA TRENUTAK SAM OČEKIVAO DA ĆE GLJIVA TREPNUTI, NACERITI SE, zgrabiti me i uvući u kadu, izgristi me tim zubima koji su ga tako dobro služili prilikom današnjeg napada proždrljivosti u Pico Mundo Grillu.
Njegova neočekivana smrt uskratila me za čudovište. Plan mi je skrenuo s tračnica, a namjera postala upitna. Pretpostavljao sam da je Gljiva manijakalni ubojica koji ubija ljude u snu koji mi se ponavljao, a ne još jedna žrtva. Sad kad je Robertson bio mrtav, ovaj labirint više nije imao Minotaura da ga slijedim i ubijem.
Upucan je u prsa iz tolike blizine da mu je netko sigurno prislonio cijev pištolja na grudi. Košulja je na sebi imala sivo-smeđe tragove spaljene tkanine.
Budući da mu je srce odmah stalo, iz tijela je iscurilo vrlo malo krvi.
Ponovno sam izašao iz kupaonice.
Zamalo da nisam zatvorio vrata. A potom sam osjetio čudan osjećaj da bi iza zatvorenih vrata, iako ima rupu u srcu, Robertson mogao ustati iz kade, sakriti se i iznenaditi me kad ponovno uđem.
Bio je mrtav i hladan i znao sam to, a opet su mi živce mučile takve iracionalne brige.
Ostavljajući otvorena vrata kupaonice, otišao sam do sudopera i oprao ruke. Nakon što sam ih obrisao papirnatim ubrusom, zamalo sam ih još jednom oprao.
Premda sam dirao samo Robertsonovu odjeću, zamišljao sam da mi ruke smrde po smrti.
Kad sam dizao slušalicu s telefona na zidu, nenamjerno mi je ispao iz držača i zamalo ispao. Ruke su mi drhtale.
Osluškivao sam signal.
Znao sam broj Sefa Portera. Nisam ga morao tražiti.
Konačno sam ponovno spustio slušalicu ne unijevši niti jednu brojku.
Okolnosti su promijenile odnose koje sam dotad imao sa Sefom. U mom stanu ležao je mrtvac. Pištolj kojim je ubijen također je bio ovdje.
Ranije tog dana prijavio sam susret sa žrtvom u crkvi St. Bartholomew. Sef zna da sam provalio u Robertsonovu kuću u utorak poslijepodne, a to je dovoljan razlog da mi se čovjek suprotstavio.
Ako je pištolj registriran na Robertsona, najočitija pretpostavka do koje će policija doći jest da je Robertson došao k meni zahtijevajući da mu objasnim što sam radio u njegovoj kući i da mi zaprijeti. Pretpostavit će da smo se posvađali, svađa je dovela do tuče i na kraju sam ga ubio u samoobrani njegovim vlastitim pištoljem.
Neće me optužiti za ubojstvo s predumišljajem niti ubojstvo iz nehaja. Vjerojatno me čak neće ni privesti na ispitivanje.
Međutim, ako pištolj nije registriran na Robertsona, naći ću se u gabuli.
Wyatt Porter me predobro znao da povjeruje u to da bih hladnokrvno ubio čovjeka čak ako mi život i jest u opasnosti. Kao šef policije, određuje politiku i donosi važne proceduralne odluke, no nije jedini policajac ondje. Ostali me neće tako brzo proglasiti nevinim pod sumnjivim okolnostima i Sef bi me mogao, ako ni zbog čega drugoga, onda pro forma zatvoriti na jedan dan u zatvor dok ne nade način da riješi stvari u moju korist.
U zatvoru ću biti siguran od krvave katastrofe koja prijeti Pico Mundu, ali neću moći iskoristiti svoj dar da spriječim tragediju. Neću moći otpratiti Violu Peabody i njezine kćerke na sigurno njezinoj sestri. Neću naći način da nagovorim obitelj Takuda da promijene planove koje su imali za srijedu.
Imao sam u planu slijediti bodahe do mjesta gdje će se dogoditi zločin kad jutro ustupi mjesto poslijepodnevu kad bi se taj događaj trebao zbiti. Zlodusi će se okupiti nešto ranije oko mjesta krvoprolića što će mi možda dati dovoljno vremena da promijenim sudbine svih onih koji se nesvjesno bliže svojoj smrti na za sada još nepoznatom mjestu.
Ali okovani Odisej ne može voditi put natrag na Itaku.
Ovu književnu referencu uključio sam samo zato što znam da će Malog Ozzieja zabaviti što sam imao hrabrosti usporediti sebe s junakom trojanskog rata.
– Neka pripovjedač priča lakšim tonom nego što ti misliš da treba, dragi dječače, lakšim nego što misliš da trebaš, upućivao me prije nego što sam počeo pisati, – jer životne istine se ne kriju u morbidnosti, nego nadi.
Sve je teže ispuniti obećanje da ću se pridržavati tih njegovih uputa kako se priča nemilosrdno približava ključnom trenutku. Svjetlo se povlači od mene, a tama okuplja. Da bih udovoljio svojoj golemoj muzi sa šest prstiju, moram se poslužiti trikovima poput ovoga s Odisejom.
Zaključivši da se ne mogu obratiti Sefu Porteru za pomoć u ovim okolnostima, ugasio sam sva svjetla osim onog u kupaonici. Nisam mogao podnijeti biti u potpunom mraku s lesom jer imao sam osjećaj da, iako je mrtav, još uvijek za mene čuva koje iznenađenje u rukavu.
U tami, brzo sam našao put po zakrčenoj sobi s jednakom sigurnošću kao da sam rođen bez vida i odrastao u ovoj sobi. Došao sam do prozora koji gleda na ulicu, raširio razmake venecijanera i provirio kroz njih.
S desna sam vidio mjesečinom osvijetljene stepenice uokvirene razmacima venecijanera. Nitko se nije penjao prema mojim vratima.
Rano naprijed prostirala se ulica, ali hrastovi su mi zaklanjali pogled. Ipak sam kroz grane mogao vidjeti dovoljan dio Maigold Lanea da se uvjerim da se od mog dolaska u stan uz ivičnjak nije parkiralo nijedno sumnjivo vozilo.
Sudeći po dokazima koje sam imao, nisu me pratili, ali bio sam siguran da će se osoba koja je ubila Boba Robertsona vratiti. Kad saznaju da sam se vratio kući i našao leš ili će i mene ukokati pa zataškati dvostruko ubojstvo tako da nalikuje na ubojstvo i samoubojstvo ili još vjerojatnije prijaviti me policiji koja će me potom zatvoriti, a to je upravo bila stvar koju sam pokušavao izbjeći.
Znam prepoznati namještaljku kad je vidim.

TRIDESET TRI



NAKON ŠTO SAM ZATVORIO RAZMAKE NA VENECIJANERU, JOŠ UVIJEK ugašenih svjetala, otišao sam do radnog stola koji se nalazio blizu kreveta. U ovoj jednoj prostoriji u kojoj sam živio sve se nalazilo blizu kreveta, uključujući i ležaj i mikrovalnu.
U donjoj ladici radnog stola držao sam rezervnu posteljinu. Ispod jastučnica našao sam uredno izglačanu i složenu plahtu.
Iako je bez sumnje situacija zahtijevala žrtvovanje savršeno dobre posteljine, žalio sam što se moram odreći te plahte. Prava pamučna posteljina nije jeftina, a ja sam lagano alergičan na većinu umjetnih tkanina koje se inače koriste za takve stvari.
U kupaonici sam raširio plahtu preko poda.
Budući da je bio mrtav i stoga nezainteresiran za probleme koje sam imao, nisam mogao očekivati da će mi Robertson olakšati posao. Ali iznenadio sam se kad se nije dao izvući iz kade. Naravno, ta aktivna protusila kojom se opirao nije bila hotimična, već pasivan otpor uvjetovan mrtvačkom ukočenošću.
Pokazao se ukočenim i teško upravljivim poput hrpe dasaka pod čudnim kutovima prikucanih jedna za drugu.
Nevoljko sam mu stavio dlan na lice. Bio je hladniji nego što sam očekivao.
Kako bih shvatio što se zbilo prethodne večeri, možda sam trebao napraviti nekoliko prilagodbi. Nepromišljeno sam donio stanovite pretpostavke koje trenutno Robertsonovo stanje nije potvrđivalo.
Kako bih saznao istinu, pregledao sam mu tijelo. Budući da je ležao licem okrenut prema kadi kad sam ga našao, prije nego što sam ga okrenuo, morao sam mu otkopčati košulju.
Tog sam se zadatka zdušno gnušao, kao što sam i očekivao, ali nisam bio spreman za odvratan osjećaj intimnosti koji je u meni izazvao napad mučnine.
Prsi su mi bili vlažni od znoja. Biserna dugmad bila je klizava.
Pogledao sam u Robertsonovo lice siguran da je sada svoj onozemaljski pogled preusmjerio na moje prste. Naravno, užasnuti izraz na njegovom licu nije se promijenio i nastavio je piljiti u nešto s druge strane vela koji razdvaja ovaj svijet od idućeg.
Usne su mu bile lagano razmaknute, kao da je posljednjim udahom dočekao Smrt ili izgovorio neku molbu na koju nije dobio odgovor. Dok sam mu gledao u lice samo mi je postalo još gore. Kad sam spustio glavu, zamišljao sam da očima prati preusmjeravanje moje pozornosti na tvrdoglavu dugmad. Da sam osjetio smrdljivi dah na svojoj obrvi, sigurno bih vrisnuo, ali ne bih bio iznenađen.
Nijedan me leš u životu nije uplašio toliko koliko ovaj. Uglavnom su preminuli s kojima sam komunicirao prikaze i pošteđen sam detalja biološkog aspekta njihove smrti.
U ovom slučaju, manje su me mučili mirisi i pogledi na rani stupanj raspadanja nego fizičke pojedinosti mrtvaca, uglavnom spužvaste i gljivaste kvalitete koja ga je karakterizirala i za života, ali i neobične fascinacije kako to njegovi dosjei potvrđuju terorizmom, brutalnim ubojstvima, komadanjem leševa, odrubljivanjima glava i ljudožderstvom.
Otkopčao sam i zadnje dugme. Povukao sam mu košulju preko ramena.
Budući da nije imao potkošulju, istog časa sam uočio da mu je tijelo znatno zahvatilo mrtvačko bljedilo. Nakon smrti krv se povuče u najdublje dijelove tijela ostavljajući na vidljivim dijelovima tijela privid modrica. Robertsonova mlohava prsta i obješeni trbuh bili su šareni, tamni i ogavni.
Hladnoća njegove kože, mrtvačka ukočenost i mrtvačko sivilo govorili su da nije umro prije sat-dva nego puno ranije. Toplina u mom stanu sigurno je doprinijela propadanju tijela, ali nemoguće da je doprinijela toliko.
Postojala je vrlo velika vjerojatnost da na groblju St. Barta, kad sam vidio Robertsona sa zvonika kako mi pokazuje srednjak, nisam vidio živog čovjeka nego utvaru.
Pokušao sam se sjetiti je li ga i Stormy vidjela. Čučala je kraj košare i kupila sir i krekere s poda. Slučajno sam joj ih izbio iz ruke i rasuli su se po podu...
Ne. Nije ga vidjela. Kad je ustala i nagnula se preko ograde da pogleda u dvorište, Robertsona više nije bilo.
Nekoliko trenutaka kasnije kad sam otvorio ulazna vrata crkve i ugledao Robertsona kako se penje po stepenicama, Stormy je bila iza mene. Pustio sam vrata da se zatvore i kroz narteks je uveo u brod pa dalje prema oltaru.
Prije nego što smo otišli u crkvu vidio sam Robertsona dvaput u kući Malog Ozzieja u Jack Flatsu. Prvi je put stajao na nogostupu ispred Ozziejeve kuće, a drugi u dvorištu.
Ni u jednom slučaju Ozzie nije mogao potvrditi da je posjetitelj bio stvarna, živa osoba.
Sa svog mjesta na prozorskoj dasci, Grozni Chester je ugledao čovjeka kraj ograde i jako se uznemirio. Ali to ne znači da je Robertson bio živ.
U velikom broju prilika bio sam svjedokom da psi i mačke mogu osjetiti prisustvo duhova – premda bodahe ne vide. Obično životinje ne reagiraju na dramatičan način, već suptilno; duhovi im uopće ne smetaju.
Neprijateljstvo Groznog Chestera vjerojatno je bila reakcija ne na činjenicu da je Robertson utvara, nego na njegovu zlu auru koja ga je karakterizirala i za života i u smrti.
Razmatrajući dokaze zaključio sam da sam zadnji put vidio Robertsona živog kad je otišao iz svoje kuće u Camps Endu prije nego što sam obio bravu, ušao unutra i našao crnu sobu.
Otad me proganja, ljut. Kao da me krivio za svoju smrt.
Premda je ubijen u mom stanu, morao je znati da nisam ja povukao obarač. Gledajući ravno u svog ubojicu, upucan je s razdaljine od nekoliko centimetara.
Što su Robertson i njegov ubojica radili u mom stranu, nisam mogao ni zamisliti. Trebalo mi je više vremena i smirenije okolnosti da razmislim o tome.
Čovjek bi mogao očekivati da će me njegov razbješnjeli duh čekati u kupaonici ili kuhinji jedva čekajući da me maltretira kao što je to učinio u crkvi. Tu griješite jer zaboravljate da te nemirne duše koje ne žele otići s ovog svijeta ne žele otići jer ne prihvaćaju da su mrtvi.
Prema mom bogatom iskustvu, zadnje što žele je visjeti oko svog mrtvog tijela. Ništa čovjeka jače ne podsjeća da je mrtav od vlastitog lesa.
U prisustvu vlastitog beživotnog tijela, duhovi osjećaju snažnu potrebu da svrše jednom i zauvijek s ovim svijetom i krenu dalje u idući, što je nagon kojem svim silama pokušavaju odoljeti. Robertson možda naposljetku posjeti mjesto na kojem je umro, ali neće sve dok njegovo mrtvo tijelo ne bude odneseno, a najmanji trag krvi dobro izriban.
Meni je to odgovaralo. Nije mi trebala halabuka vezana uz posjet ljutitog duha.
Vandalizam u sakristiji crkve St. Barta nije bio djelo živog čovjeka. To je počinio zlonamjerni, bijesni duh s punim rasponom djelovanja poltergajsta.
Ranije sam ostao bez nove glazbene linije, svjetiljke, budilice, krasne barske stolice i nekoliko tanjura tijekom napada bijesa jednog takvog duha.
To je jedan od razloga zašto sam opremio stan stvarima koje ne žele čak ni prodavaonice rabljenih stvari. Što manje imam, to manje gubim.
Kako bilo, pogledao sam bljedilo na Robertsonovim mlohavim prsima i obješenom trbuhu, nabrzaka donio već spomenute zaključke i pokušao mu zakopčati košulju pokušavajući pri tom ne gledati ravno u ranu od metka. Zanimanje za morbidno ipak me nadvladalo.
U mekim, poblijedjelim prsima, rupa je bila mala, ali nepravilna, vlažna. Na neki način je čudno što nisam istog časa uzdahnuo i što nisam imao želju nastaviti razmišljati o tome.
Mučnina mi se počela dizati po stijenkama želuca sve brže i brže. Osjećao sam se kao da mi je ponovno četiri godine i da imam opasan oblik virusne gripe, da sam u visokoj temperaturi, slab, gledam Smrti u oči.
Budući da je bilo dovoljno nereda kojeg je trebalo počistiti a da uz to ne ponovim povijesno posljednje Elvisovo bljuvanje, stisnuo sam zube, stegnuo grkljan i zakopčao košulju do kraja.
Iako zasigurno znam više od prosječnog građanina o leševima, nisam specijalist forenzičke medicine. Nisam znao utvrditi točno vrijeme, unutar pola sata, Robertsonove smrti.
Po logici stvari, mogla se dogoditi negdje između 5:30 i 7:45. U to sam vrijeme pretraživao njegovu kuću u Camp"s Endu i crnu sobu, odvezao Elvisa na roštilj kod Sefa Portera, nakon toga u baptističku crkvu, a potom otišao do Malog Ozzieja.
Sef Porter i njegovi gosti potvrdit će gdje sam bio jedan dio tog vremena, ali nijedan sud neće povoljno gledati na tvrdnju da mi alibi za drugi dio vremena može osigurati Elvisov duh.
Svakim trenutkom postajao sam sve ranjiviji i znao sam da mi vrijeme ističe. Kad se konačno začuje kucanje na vrata, to će najvjerojatnije biti policija koja će reagirati na anoniman poziv.

TRIDESET ČETIRI



HITNOST KOJA JE GRANIČILA S PANIKOM DALA MI JE NOVU SNAGU. S PUNO stenjanja i nekoliko domišljatih bestidnosti, izvukao sam Robertsona iz kade i prebacio ga na plahtu koju sam raširio po podu kupaonice.
U kadu je iscurilo nevjerojatno malo krvi. Pustio sam vodu kroz tuš i sprao mrlje s porculana vodom koja se parila od vrućine.
Nikako se nisam mogao prisiliti da se okupam u kadi. Radije se ne bih prao do kraja života ili bih iznajmio novi stan.
Kad sam iskrenuo džepove Robertsonovih hlača, u svakom sam pronašao po svežanj novčanica: dvadeset novih novčanica od sto dolara u lijevom džepu, dvadeset tri u desnom. Očito nije ubijen zbog novca.
Vratio sam novčanice u džepove.
U novčaniku je bilo još gotovine. I taj sam novac ugurao u jedan od džepova, ali novčanik sam zadržao nadajući se da bih u njemu mogao otkriti nešto što će me uvjeriti u Robertsonove ubojite namjere kada budem imao vremena pregledati ostatak sadržaja.
Leš je počeo uznemirujuće grgljati dok sam ga umotavao u plahtu. Mjehurići hračka ili krvi ispali su mu iz grla što je bilo popraćeno glasnim podrigivanjem.
Spojio sam krajeve plahte i zavezao ih što sam bolje mogao bijelim vezicama koje sam skinuo s para rezervnih tenisica.
Paket je bio nalik golemom džointu. Ne konzumiram droge, čak ni travu, ali tako je izgledao.
Ili možda nalik čahuri. Divovskoj larvi ili insektu unutar čahure koja se pretvara u nešto novo. Nisam htio razmišljati što bi to moglo biti.
Koristeći plastičnu vrećicu koju sam dobio u knjižari kao torbu, spremio sam nešto odjeće, šampon, četkicu za zube, pastu za zube, električni brijač, mobitel, bateriju, škare, paketić vlažnih maramica i sredstvo za ublažavanje želučane kiseline, koje će mi trebati da preživim ostatak ove noći.
Odvukao sam leš u kupaonicu, preko zamračene prostorije do većeg od dva prozora koji su gledali prema jugu. Da sam živio u običnoj stambenoj zgradi sa susjedima ispod sebe, stanari bi sazvali sastanak odmah ujutro kako bi uveli novo pravilo: zabranjeno vučenje leševa po podu poslije 10:00 navečer.
Leš je bio pretežak da bih ga nosio. Bacanje niz vanjske stepenice stvorilo bi previše buke. A bio bi to i nezaboravni spektakl za nekoga tko bi slučajno prolazio ulicom u nezgodno vrijeme.
Ispred prozora stajali su mali stol za objedovanje i dvije stolice. Pomaknuo sam ih u stranu, podigao donji dio okna, maknuo mrežu i izvirio da se još jednom uvjerim sjećam li se dobro da susjedi sa svojih prozora ne vide stražnje dvorište.
Daščana ograda i odrasla stabla pamuka osiguravala su dovoljno privatnosti. Budu li uski razmaci između grana susjedima ipak omogućili da nešto vide, mjesečina koja nije osvjetljivala scenu pobrinut će se da njihovo svjedočenje u sudnici izgubi na vjerodostojnosti.
Upregnuvši sve mišiće podigao sam leš s poda na otvoreni prozor. Gurnuo sam ga van s nogama naprijed jer iako je nedvojbeno bio mrtav, malo mi se gadilo da ga bacim na glavu. Na pola puta kroz prozor plahta se zakvačila na glavu čavla, no odlučno sam ga gurnuo dovoljno daleko da sila teža obavi svoje.
Pad s prozorske daske na tlo iznosio je tri i po, četiri metra. Nije bilo visoko. Pa ipak, udarac je proizveo brutalan, mučan zvuk za koji mi se istog časa učinilo da se može identificirati s lesom koji je s visine pao na tlo.
Psi nisu zalajali. Nitko nije rekao: Jesi li ćula ovo, Maude? Nitko nije rekao: Jesam, Clem, ćula sam kako Odd Thomas baca leš kroz prozor. Pico Mundo je i dalje spavao.
Koristeći papirnate ubruse kako ne bih ostavio otiske prstiju, podigao sam pištolj s tepiha. Dodao sam ga sadržaju plastične vrećice koju sam dobio u knjižari.
Kako bih bio siguran, u kupaonici sam još jednom provjerio da nisam propustio nešto očito za vrijeme čišćenja. Kasnije ću morati obaviti temeljitije čišćenje od onog prvi put: usisati inkriminirajuće dlake i vlakna, obrisati svaku površinu kako bih izbrisao otiske Robertsonovih prstiju...
Ubojici nisam pomagao da se izvuče. Po svim indikacijama, radilo se o profesionalcu hladne glave koji je bio prepametan i presavjestan da ostavi otiske ili bilo koji drugi dokaz svog prisustva.
Kad sam pogledao na sat, ono što sam vidio me doista iznenadilo. Jedan i trideset osam. Meni se činilo da noć juri prema zori. Mislio sam da je najmanje pola tri ili još kasnije.
Svejedno, meni je vrijeme istjecalo. Imao sam digitalni sat no mogao sam čuti da moja prilika za djelovanje otkucava sve brže i brže.
Nakon što sam isključio svjetlo u kupaonici, otišao sam još jednom do prozora, raširio venecijaner i pogledao na ulicu. Ako je itko bio budan na ulici, ja ga nisam vidio.
S plastičnom vrećicom izašao sam iz stana i zaključao ulazna vrata iza sebe. Dok sam se spuštao niz stepenice, imao sam osjećaj kao da me gledaju pozorno poput natjecateljica na izboru za Miss America prilikom dijela natjecanja u kupaćim kostimima.
Iako prilično siguran da me nitko ne gleda, balansirao sam s velikom količinom krivnje koju sam osjećao zbog čega sam izgledao samosvjestan. Nervozno sam pozorno promatrao noć gledajući na sve strane samo ne na stepenice ispred sebe. Pravo je čudo što nisam pao i slomio vrat ostavljajući na taj način policiji da rješava zagonetku dva lesa umjesto jednog.
Možda se pitate zašto sam se osjećao krivim uzimajući u obzir da nisam ubio Boba Robertsona.
Osobno, nikad mi nije trebao dobar razlog da prihvatim krivnju. Ponekad se osjećam odgovornim za sudar vlaka u Georgiji, terorističke napade u dalekim gradovima, tornada u Kansasu...
Dio mene vjeruje da kad bih agresivnije istraživao svoj dar i razvio ga, a ne se samo pokušavao nositi s njim iz dana u dan, mogao bih pomoći u privođenju više zločinaca i spašavanju više života od zlih ljudi i surove prirode čak i na mjestima znatno udaljenijim od Pico Munda. Znam da to nije istina. Znam da bih na taj način izgubio osjećaj za stvarnost i utonuo u ludilo nakon čega više ne bih bio nikome od koristi. No ipak me dio mene koji je odgovoran za samokažnjavanje s vremena na vrijeme muči i stvara osjećaj da sam nedorastao situaciji.
Jasno mi je zašto sam tako laka meta za krivicu. Počeci toga vuku korijene od moje majke i njezinog oružja.
Znati strukturu vlastite psihe ne znači da je lako možete preurediti. Prostorija Nerazumne sumnje dio je moje mentalne strukture i sumnjam da ću je ikad uspjeti renovirati u tom neobičnom dvorcu koji predstavlja mene samog.
Kad sam se spustio do dna stepeništa, a da se nitko nije zaletio prema meni i viknuo Jaccuse!, krenuo sam oko garaže – a zatim zastao na pogled obližnje kuće i pomisao na Rosaliju Sanchez.
Planirao sam posuditi njezin Chevy, koji je rijetko vozila, da odvezem Robertsonovo tijelo i potom vratim vozilo u garažu bez njezinog znanja. Ključ mi nije trebao. Još kao srednjoškolac možda nisam bio toliko pažljiv na satima matematike koliko sam trebao, ali davnih dana sam naučio paliti automobil na žice.
Moja iznenadna briga za Rosaliju nije imala nikakve veze s tim da bi me mogla vidjeti na nedjelu, nego više s njezinom osobnom sigurnošću.
Ako je netko s ubojitim namjerama na pameti ušao s Robertsonom u moj stan između 5:30 i 7:45, učinili su to dok je bio dan, što je za pustinju Mojave značilo usred bijela dana.
Nagađao sam da su došli u moj stan dogovoriti se da mi smjeste patku. Možda je Robertson mislio da me čekaju u zasjedi u stanu. Sigurno se iznenadio kad mu se kompanjon okrenuo protiv njega.
Kad je Robertson bio mrtav, a ubojstvo namješteno, ubojica sigurno nije gubio vrijeme isprobavajući moje donje rublje i kušajući ostatke hrane iz hladnjaka. Sigurno je otišao odatle što brže, također još za dana.
Sigurno je bio zabrinut da bi ga netko iz kuće do garaže mogao vidjeti kako je ušao sa žrtvom ili izašao sam.
Ne želeći riskirati da ima svjedoke, mogao je pokucati na Rosalijina vrata nakon što je sredio Robertsona. Krhka udovica koja živi sama bila bi lak posao.
Štoviše, ako je uistinu temeljit i oprezan čovjek, vjerojatno ju je posjetio prije nego što je doveo Boba Robertsona. U oba slučaju poslužio bi se istim pištoljem i namjestio mi dva ubojstva.
Sudeći po brzini i hrabrosti kojom je eliminirao kompromitiranog kolegu, taj nepoznati čovjek bio je temeljit, oprezan i puno više.
U Rosalijinoj kući vladala je tišina. Na njezinim prozorima nije se vidjelo svjetlo, samo sablasno lice koje je bilo običan odraz Mjeseca koji je plovio prema zapadu.

TRIDESET PET



POŠAO SAM PREKO PRILAZA PREMA TRIJEMU IZA ROSALIJINE KUĆE PRIJE nego što sam uopće bio svjestan da sam počeo hodati. Nakon nekoliko koraka, zastao sam.
Ako je mrtva, tada za nju ne mogu učiniti više ništa. A ako ju je posjetio Robertsonov ubojica, sigurno je nije ostavio živu.
Do sada sam mislio da je Robertson usamljeni luđak i moralni degenerik koji kuje planove kako da ostavi svoj krvavi trenutak u povijesti poput svih onih zloglasnih gadova iz njegove vrlo lijepo uređene zbirke.
Možda je jedno vrijeme i bio takav, ali postao je puno više. Upoznao je nekog tko je gajio ista suluda maštanja o pokolju i zajedno su izrasli u jednu zvijer s dva lica, dva podla srca i četiri zaposlene ruke spremne da obavljaju vražji posao.
Trag je visio na zidu Robertsonove radne sobe, ali ja ga nisam razumio. Manson, McVeigh i Atta. Nijedan od njih nije radio sam. Sva trojica su se udružila s drugima.
U dosjeima su se nalazile povijesti brojnih serijskih i masovnih ubojica koji su djelovali sami, ali tri lica na oltaru predstavljala su ljude koji su se udružili u bratstva zla.
Robertson je nekako doznao za moj nezakonit posjet njegovom domu u Camp"s Endu. Možda su u kući bile skrivene kamere.
Sociopati su često i paranoici. Ako je to bio slučaj, Robertson je imao dovoljno financijskih sredstava da opremi kući dobro skrivenim, vrhunskim videokamerama.
Sigurno je rekao svom prijatelju da se šuljam po sobama. Ovaj je tada mogao shvatiti da je i sam u opasnosti ako se sazna za njegovu vezu s Robertsonom.
Ili se zbog mog njuškanja Robertson unervozio glede njihovog plana za 15. kolovoza. Možda je htio odgoditi pokolj koji su se pripremali počiniti.
Možda je njegov psihotični prijatelj bio previše uzbuđen po pitanju predstojećeg pokolja da bi prihvatio odgodu. Nakon što je toliko dugo razmišljao o tom slasnom nasilju, sada ga je bio gladan, žedao je za njim.
Okrenuo sam se od Rosalijine kuće.
Uđem li unutra i zateknem je mrtvu zbog mojih radnji, sigurno više ne bih imao volje pozabaviti se Robertsonovim lesom. Na samu pomisao da ugledam Rosalijin leš – Odd Tomas, vidiš li me? Odd Thomas, jesam li još uvijek vidljiva? – osjećao sam kako mi se razum muti i znao da se dovodim u opasnost da doživim emocionalni, ako ne i živčani slom.
Viola Peabody i njezine kćerke ovise o meni.
Nepoznat broj ljudi u Pico Mundu koji su trenutno predodređeni da umru mogli bi biti spašeni ako ne odem u zatvor i saznam mjesto i vrijeme planiranog zločina.
Kao da je čarolija iznenada svladala fiziku, mjesečina kao da je dobila na težini. Osjetio sam teret Mjesečevog sjaja svakim korakom kojim sam se približavao garaži gdje me čekao leš zamotan u bijelu plahtu.
Stražnja vrata garaže bila su otključana. Mračna unutrašnjost je smrdjela po gumama, motornom ulju, staroj masnoći i mirisu sirovog drveta koji je dolazio od greda izloženih ljetnoj vrućini. Odložio sam plastičnu vrećicu unutra.
Svjestan da me protekli dan i psihički i fizički iscrpio, odvukao sam tijelo preko praga i zatvorio vrata. Tek tada sam pružio ruku da upalim svjetlo.
Garaža, koja je bila odvojena od kuće, sastojala se od dva odjeljka za automobile i radionice u koju bi mogao stati i treći automobil. Trenutno je jedno mjesto bilo prazno, a Rosalijin Chevy bio je parkiran u odjeljku bliže kući.
Kad sam pokušao otvoriti prtljažnik, otkrio sam da je zaključan.
Pomisao da stavim leš na zadnje sjedalo, sebi iza leda, uznemirivala me.
Svojih dvadeset godina koliko sam živio, vidio sam puno čudnih stvari. Jedna od najbizarnijih bio je duh predsjednika Lyndona Johnsona kako silazi iz autobusa na autobusnom kolodvoru u Pico Mundu. Došao je iz Portlanda u državi Oregon, preko San Francisca i Sacramenta i odmah prešao u drugi autobus koji je vozio za Phoenix, pa dalje prema Texasu. Budući da je umro u bolnici, na sebi je imao pidžamu, nije imao papuče na nogama i izgledao je bespomoćno. Kad je shvatio da ga vidim, ljutito me pogledao, svukao donji dio pidžame i pokazao mi dupe.
Nikad nisam vidio leš koji je ponovno oživio niti sam sreo leš koji su pokretale zle sile, ali svejedno me pomisao da okrenem leda Robertsonovom lesu dok ga vozim prema nekom usamljenom kutku Pico Munda ispunjavala grozom.
S druge strane, nisam ga tako zamotanog mogao staviti na suvozačevo sjedalo i vozikati uokolo budući da je izgledao kao veliki bombon.
Ubacivanje lesa na zadnje sjedište Cheyja uzelo je naplatu i na moje mišiće i želudac. Robertson je bio mlohav, mekan... zreo.
Sjećanje na ranu od metka u njegovim prsima neprestano mi je bilo pred očima: mlohavo, blijedo tijelo oko rane, tamni iscjedak koji je curio iz nje. Nisam dugo gledao u ranu, brzo sam odvratio pogled, ali ta slika mi se svejedno neprestano pojavljivala pred očima poput izlazećeg tamnog sunca u mojoj glavi.
Kad sam nagurao leš u automobil i zatvorio vrata, znoj je curio s mene kao da me neki div iscijedio kao mokru krpu. A tako sam se i osjećao.
Vani, u dva u noći, temperatura je pala na svježih 29 stupnjeva. Ovdje, u garaži bez prozora, temperatura je bila deset očajnih stupnjeva viša.
Trepćući zbog znoja koji mi je curio u oči, ugurao sam se ispod volana i našao odgovarajuće žice. Upalio sam motor samo se jednom oprživši pri tom.
Za svo to vrijeme, mrtvac na stražnjem sjedištu nije se mrdao.
Ugasio sam garažno svjedo i stavio vrećicu na suvozačevo vozilo. Sjeo sam za volan i daljinskim upravljačem podigao vrata.
Umačući lice punom rukom papirnatih maramica koje sam iščupao iz kutije na upravljačkoj ploči, shvatio sam da nisam razmislio o tome gdje ću istovariti ovaj tovar. Ni gradski otpad niti Caritasovo skupljalište nisu mi se činili kao dobra ideja.
Nadu li Robertsona prebrzo, Sef Porter će me gadno pritisnuti na ispitivanju što bi moglo pomrsiti planove da spriječim užas koji će uskoro zadesiti Pico Mundo. U idealnoj situaciji leš će mirno ležati raspadajući se dvadeset i četiri sata prije nego što ga netko pronađe i potakne u pronalazaču novu ljubav prema Isusu Kristu.
A zatim mi je na pamet palo savršeno mjesto za skrivanje: CRKVA ŠAPĆUĆEG KOMETA TOPLESS BAR KNJIŽARA ZA ODRASLE I BURGER HEAVEN.

TRIDESET ŠEST



CRKVA ŠAPĆUĆEG KOMETA OTVORENA JE PRIJE DVADESET GODINA, NE nalazi se uz autocestu i samo je nekoliko metara izvan gradskih granica Pico Munda na dijelu pustinje obraslom u grmlje.
Čak dok su se tamo i održavale neobične službe, nije nalikovala na crkvu. Za jasne, zvjezdane noći, glavna zgrada – šezdeset metara dugačka, osamnaest metara široka građevina s metalnom kupolom umjesto krova i okruglim prozorima – nalikovala je svemirskom brodu, samo što nije imala kljun napola zabijen u zemlju.
Smještene medu sasušenim i umirućim drvećem više zakamufliranim sjenama i blijedom mjesečinom, manje okrugle barake bile su raspoređene u krug oko glavne zgrade. U njima su nekada živjeli vjernici.
Osnivač crkve, Caesar Zedd Jr., govorio je da je primao poruke odozgo, šaputanjem, većinom dok bi snivao, ali ponekad i kad bi bio budan, od izvanzemaljaca koji putuju prema Zemlji u kometu. Ti izvanzemaljci tvrdili su da su bogovi koji su stvorili ljude i sve vrste na ovom planetu.
Većina ljudi u Pico Mundu pretpostavljala je da će službe u Crkvi kometa koji šapće jednog dana prerasti u zajednicu koja će kat-tad izvršiti zajedničko trovanje Kool-Aidom. Umjesto toga, iskrenost Zeddove vjere došla je u pitanje kad su on i cjelokupno njegovo svećenstvo optuženi i osuđeni da su upravljali najvećom proizvodnjom i distribucijom ekstazija na svijetu.
Nakon što se Crkva ugasila, firma naziva First Amendmant Protection Societv, Inc. – najveći poduzetnik knjižara za odrasle, topless barova, internetskih porno stranica i karaoke koktel barova u SAD-u – prisilila je okrug Maravilla da im izda dozvolu za rad. Preradili su ovaj posjed u ljigavi zabavni park sa seksualnim temama zamijenivši ploču s imenom crkve neonskim znakom i dodavši iza njega tekst koji je sada glasio: CRKVA ŠAPĆUĆEG KOMETA TOPLESS BAR KNJIŽARA ZA ODRASLE I BURGER HEAVEN.
Kružile su glasine da imaju odlične hamburgere i krumpiriće i da besplatno dobiješ još soka. Pa ipak ova firma nikad nije uspjela pridobiti obitelji ili poslovne parove iz viših slojeva neophodne bilo kojem restoranu da bi uspješno poslovao.
Firma, u okolici poznata pod nazivom Sapćući burger, ostvarivala je lijepi dobitak i nakon toga što bi pokrila gubitak koji je ostvarivao restoran brze hrane. Topless bar, knjižare u kojima nije bilo knjiga, nego samo tisuću videokazeta i kupleraj koji nije bio naveden u izvornoj radnoj dozvoli donosili su more novca u ovu pustinjsku oazu.
Iako su korporativni odvjetnici, hrabri branitelji Ustava, uspjeli održati vrata otvorena nakon deset kazni za prostituciju, Sapćući burger raspao se tek nakon što je goli klijent ubio tri prostitutke dok je bio pod utjecajem sintetičke droge i pretjerane doze Viagre.
Zbog neplaćanja poreza i pristojbi, posjed je pao u ruke okruga. Zadnjih pet godina obustava održavanja i neumoljiv trud pustinje da vrati ono što joj pripada pretvorilo je nekoć ponosnu kuću bogova izvanzemaljaca u rdu i ruševinu.
Okolica crkve bila je uređena kao tropski raj, raskošni zeleni travnjaci, nekoliko vrsta palmi, paprat, bambusi i puzavice. Bez svakodnevnog zalijevanja, kratka pustinjska kišna sezona nije bila dovoljna da očuva ovaj Raj.
Isključivši farove kad sam sišao s autoputa, vozio sam po grmljem obraslom putu između sasušenih palmi. Ispucali asfalt pun rupa vodio je prema glavnoj zgradi, a zatim dalje do okolnih baraka.
Nerado sam izišao iz automobila ostavljajući upaljen motor, ali htio sam se pobrinuti da se što brže maknem odatle kad sve obavim. Postojala je mogućnost da zbog napete situacije ne upalim motor dovoljno brzo.
S baterijom u ruci, koju sam spremio u plastičnu vrećicu, krenuo sam u potragu za odgovarajućim mjestom na koje bih mogao odložiti ovaj nezgodni leš.
Mojave je opet počela disati. Lijeni dah dolazio je s istoka mirišući na suho grmlje, vrući pijesak i nepoznati život pustinje.
U svakoj od deset baraka živjelo je nagurano šezdeset nadrogiranih pripadnika kulta. Kad je crkvu zamijenio bordel s restoranom, nekoliko baraka preuređeno je u ugodne gajbe za kurve koje su davale ono što su topless plesačice u baru samo obećavale.
Otkad je posjed napušten, morbidno znatiželjni ljudi istraživali su i uništili glavnu zgradu i sve barake. Vrata su bila razbijena, a neka su otpala sa zarđalih šarki.
Na trećoj baraci koju sam pregledao zasun s unutrašnje strane vrata još uvijek je dovoljno dobro radio da drži vrata zatvorena.
Nisam htio ostaviti leš na otvorenom i na taj način olakšati kojotima posao. Robertson je bio čudovište u to sam i dalje bio uvjeren, ali bez obzira što učinio ili bio spreman učiniti, nisam mogao prepustiti njegove ostatke poniženju kojeg se Baka Sugars toliko jako bojala da će joj se dogoditi umre li za vrijeme partije s okorjelim igračima.
Možda kojoti ne jedu lešine. Možda jedu samo ono što sami ubiju.
Ali pustinja vrvi od puno više života nego što mi to vidimo. A puno njega bi bilo sretno poslužiti se lesom mesnatim poput ovog Robertsonovog.
Nakon što sam dovezao Chevy najbliže što sam mogao zgradi za koju sam se odlučio – oko tri metra do vrata – trebalo mi je malo vremena da skupim živaca da se pozabavim lesom. Požvakao sam pri tom dva Gastala.
Za vrijeme vožnje Bob Robertson nijednom nije upitao, Jesmo već stigli? Va ipak, protivno zdravom razumu, nisam mu vjerovao da će ostati mrtav.
Izvlačenje iz automobila bilo je puno lakše nego guranje u automobil, osim u jednom trenutku kad je njegovo veliko želatinasto tijelo zadrhtalo u unutrašnjosti plahte, zbog čega sam pomislio da u rukama držim vreću punu živih zmija.
Nakon što sam ga odvukao do vrata barake koju sam otvorio baterijom, zastao sam da obrišem znoj s čela – i ugledao žute oči. Nisko na zemlji, desetak metara dalje od mene, gledale su me gladne oči. U to nije bilo sumnje.
Podigao sam bateriju i usmjerio zraku na upravo ono čega sam se bojao: kojota koji je došao iz pustinje istraživati napuštene zgrade. Velik, žilav, čupav kojot velikih očnjaka, po prirodi je bio manje zao od većine ljudi, no u tom trenutku meni je izgledao poput demona koji se iskrao kroz vrata Pakla.
Zraka baterije ga nije otjerala što je značilo da je opasno siguran u sebe u prisustvu ljudi – i da možda nije sam. Prešao sam zrakom baterije po okolici i ugledao još jednu pogrbljenu zvijer malo udesno iza prve.
Sve donedavno kojoti su rijetko napadali djecu, a odrasle nikada. Kako su ljudi sve više naseljavali područja na kojima su kojoti lovili, postali su hrabriji, agresivniji. Zadnjih pet godina, nekoliko odraslih osoba u Kaliforniji vrebali su, pa čak i napali kojoti.
Ova dva nisu bila nimalo uplašena zbog mog prisustva. Prije se činilo da me smatraju sočnim.
Pregledao sam oko svojih nogu tražeći kamen i zadovoljio se komadom betona koji se odlomio s nogostupa. Bacio sam ga prema bližem predatoru. Projektil je pao na asfalt petnaest centimetara od mete i odbio se u mrak.
Kojot se trgnuo, no nije pobjegao. Drugi se ugledao na prvog pa je i on ostao gdje je i bio.
Buka motora nije zabrinjavala kojote, ali zabrinjavala je mene. Sapćući burger bio je izolirano mjesto. U blizini nije trebalo biti nikoga koga bi buka motora mogla zainteresirati. Ali u slučaju da je ovdje već bilo nekoga prije nego što sam došao, buka motora prikrila bi zvuke njihova kretanja.
Nisam se mogao nositi s dvije stvari odjednom. Maknuti leš bilo je važnije nego tjeranje kojota.
Dok ja završim, možda predatori već odu slijedeći miris zeca ili neke druge lake lovine.
Odvukao sam omotani leš preko praga u kolibu, a zatim zatvorio vrata iza sebe. Hodnik duž jedne strane zgrade vodio je u kupaonicu i četiri sobe. U svakoj je radila jedna prostitutka.
Baterijom sam osvijetlio prašinu, paučinu, dvije prazne boce piva i čitav roj mrtvih pčela...
Nakon svih ovih godina zrak je bio blago ukrašen izblijedjelim bukeom mirišljavih svijeća, mirisnih štapića, parfema i mirišljavih ulja. Ispod te blage, ali slatke mješavine osjetio se još slabiji, reski smrad vjerojatno ustajalog životinjskog urina.
Namještaj je davno odvučen. U dvije prostorije po ogledalima na stropu moglo se pretpostaviti gdje su se nalazili kreveti. Zidovi su bili obojani u seksi ružičastu.
Svaka soba imala je dva okrugla prozora. Većinu stakala porazbijali su dječaci s praćkama.
U četvrtoj sobi, oba okrugla prozora bila su netaknuta. Ovdje se nijedan veći strvinar neće moći dočepati lesa.
Vezica kojom sam zavezao jedan kraj plahte je pukla. Plahta se razvezala i iz nje je ispalo Robertsonovo lijevo stopalo.
Razmislio sam da maknem obje vezice i plahtu. Mogle su me povezati s lesom, premda su bile uobičajenih marki i prodavale se u gotovo svakoj trgovini da bi me samo na osnovu njih osudili.
Kad sam se dao na posao, pred očima mi se pojavila slika Robertsonove rane. U sjećanju sam čuo majčin glas: Želiš li povući obarač umjesto mene? Želiš li?
Bio sam vješt u potiskivanju izvjesnih sjećanja iz djetinjstva. Brzo sam potisnuo njezin glas sve dok nije postao šapat, a potom muk.
Izbaciti iz glave sliku Robertsonove rane nije bilo tako lako. Mokra rana živo je gorjela u mom sjećanju.
U kupaonici, kad sam mu rastvorio košulju da vidim ima li tragova mrtvačkog bijedila i vidio ulaznu ranu u njegovom poljubičastilom tijelu, nešto me prisililo da je bolje pogledam. Gadeći se vlastitog morbidnog nagona i bojeći ga se, zapravo sam se bojao da ta moja fascinacija dokaz da me majka izopačila više nego što sam to mislio i istog časa sam odvratio pogled nakon čega sam zakopčao košulju.
Sada, klečeći na jednom koljenu kraj Robertsona, petljajući po čvorovima zavezane vezice koja je držala drugi kraj plahte, pokušao sam izbrisati iz sjećanja sliku rane i krvavog iscjetka koji je curio iz nje, ali svejedno me progonila.
Naduti leš ispustio je niz hihota koji su kulminirali proizvodeći nešto što je zvučalo poput uzdaha lesa koji je još uvijek bio umotan u plahtu.
Ne mogavši izdržati više niti jednu sekundu kraj lesa, skočio sam na noge, pobjegao iz ružičaste sobe s baterijom u ruci i već bio na pol hodnika kad sam shvatio da sam ostavio vrata otvorena. Vratio sam se natrag i zatvorio ih dodatno zaštitivši tijelo od pustinjskih strvinara.
Jednim krajem majice obrisao sam kvake na svim sobama u koji sam ušao. Zatim pobrkavši otiske stopala koje sam ostavio za sobom razmazao sam debeli sloj prašine na podu nadajući se da me neće otkriti po tragovima donova.
Kad sam otvorio vanjska vrata barake, zraka baterije uhvatila je sjaj očiju tri kojota koja su se sada nalazili između mene i upaljenog Chevyja.

TRIDESET SEDAM



ZBOG SVOJIH ŽILAVIH NOGU, VITKIH SLABINA I USKIH NJUŠKI, KOJOTI izgledaju kao stvoreni za brzo trčanje i divljačke napade, pa ipak, čak i kad te odmjeravaju s tim gladnim predatorskim sjajem u očima, imaju u sebi nešto od one privlačnosti osebujne za pse. Prerijski vukovi, kako ih neki ljudi zovu, mada im nedostaje vučji šarm, donekle nalikuju na štenad jer su im noge prevelike u odnosu na tijelo, a uši u odnosu na glavu.
Izgledali su više radoznalo nego prijeteće – ili sam možda krivo protumačio njihovo napeto držanje i podignute njuške. Velike uši stršile su u zrak, a jedan je nagnuo glavu promatrajući me kao da mu uopće nisam jasan, mišljenje koje nije ograničeno samo za kojote.
Dvojica su stajala ispred Chevyja, nekih četiri metra dalje od njega. Treći je stajao između mene i suvozačeve strane vozila na kojoj sam ostavio vrata stražnjeg sjedišta otvorena.
Izderao sam se što sam glasnije mogao jer zdrav razum nalaže da bi iznenadni glasni zvukovi mogli uplašiti kojote i natjerati ih u bijeg.
Dva su se trgnula, no nijedan nije ustuknuo ni centimetar. Takav, sav okupan vlastitim znojem, sigurno sam mirisao kao malo preslan, ali slastan obrok.
Kad sam zakoračio korak natrag preko praga, nisu skočili na mene, što je značilo da njihova hrabrost još uvijek nije dozrela i da nisu apsolutno uvjereni da me mogu savladati. Pustio sam da se vrata između nas zatvore.
Druga vrata na udaljenom kraju hodnika također su se otvarala prema van, no izvučem li se na tu stranu, bit ću predaleko od Chevjja. Nisam se mogao nadati da ću se uspjeti prikrasti automobilu odostraga i ući u njega kroz vrata koja sam ostavio otvorena. Dok stignem do njih, tri brata Đure Kojota iz Ptice trkačice već će me namirisati i čekati, i ni jednom neće trebati stroj za ubijanje marke Bjzantine kupljen poštom od Acme, Inc.
Budem li pričekao zoru, možda im uspijem pobjeći, jer kojoti su noćni lovci, a i postoji mogućnost da su pregladni da me toliko dugo čekaju. Kazaljka rezervoara u Rosalijinom automobilu pokazivala je da spremnik goriva do pola pun, što bi moglo biti dovoljno, ali prije nego što ostane bez goriva motor će se zasigurno pregrijan i automobil će biti beskoristan.
Osim toga, najvjerojatnije će mi se za otprilike sat vremena istrošiti baterija. Koliko god da sam se ranije hvalisao da se ne bojim nepoznatog, ipak nisam mogao podnijeti biti zarobljen u baraci u potpunom mraku u društvu mrtvaca.
Budući da neću imati ništa čime bih mogao zabavljati oči, proganjat će me sjećanje na ulaznu ranu. Bio sam uvjeren da je i najslabiji zvuk noćnog povjetarca, koji je šaputao prolazeći kroz razbijena prozorska stakla, zapravo zvuk Boba Robertsona kako se izvlači iz svoje čahure.
Krenuo sam pronaći nešto što bih mogao baciti na kojote. Osim ako nisam bio spreman skinuti cipele s lesa, nisam imao ništa osim dvije prazne pivske boce.
Nakon što sam se s bocama u rukama vratio do vrata, isključio sam bateriju, zataknuo je za pojas i čekao nekoliko minuta dajući im priliku da riješimo situaciju mirno, ali i privikavajući oči na tamu.
Potom sam otvorio vrata nadajući se da su se povukli iz reda za hranu, no razočarao sam se. Trojka je još uvijek stajala gotovo na istom mjestu gdje sam ih i ostavio: dva ispred automobila, treći bliže prednjem kotaču sa suvozačeve strane vozila.
Na suncu, njihovo crno krzno bi im bilo puno crvenkastih pramenova. Sada su bili obojani u sivu boju starog srebra. Oči su im suptilno sjale snenim ludilom.
Isključivo zato što je izgledao kao najhrabriji u tom triju, zaključio sam da je kojot najbliži meni voda čopora. Imao je i najviše sijede brade što mi je govorilo da ima puno iskustva u lovu.
Stručnjaci savjetuju, kad se nađete u opasnoj situaciji s razdražljivim psom, izbjegavajte kontakt pogledom. Kontakt pogledom predstavlja izazov na koji će životinja sigurno reagirati.
Ako je taj pas kojot koji razmišlja o tvojoj nutricionističkoj vrijednosti, taj savjet stručnjaka bi te pokopao. Ne uspostaviš li kontakt pogledom, mislit će da time pokazuješ svoju nemoć i smatrat će te prikladnim plijenom, a to ti dođe isto kao da im poslužiš samog sebe na pladnju s dvostrukom porcijom reš pečenih krumpira i porcijom pečenog graha.
Uspostavljajući kontakt pogledom s vodom čopora, udario sam flašom o metalni dovratak, a zatim još jače i razbio je. U ruci mi je ostao vrat boce. Iz šake su mi virile oštre krhotine stakla.
To baš i nije bilo najidealnije oružje protiv suparnika predanog mesoždera čeljusti pune oštrih bodeža, ali bolje i to nego gole ruke.
Nadao sam se da ću ga izazvati s tolikom samouvjerenošću da će istog časa posumnjati u moju ranjivost. Sve što mi je trebalo da se dočepam otvorenih vrata stražnjeg sjedala Chevyja bile su tri ili četiri sekunde oklijevanja s njihove strane.
Puštajući vrata da se zatvore iza mene, krenuo sam prema vodi čopora.
Istog časa pokazao je svoje oštre zube. Podmuklo rezanje upozoravalo me da se povučem.
Zanemarujući to upozorenje, napravio sam još jedan korak naprijed i žestoko trgnuvši ruku u zglobu bacio na njega nerazbijenu pivsku bocu. Udarila ga je ravno u njušku, odbila se i razbila na nogostupu ispod njegovih nogu.
Zapanjen, kojot je prestao režati. Krenuo je prema prednjem kraju automobila, ne uzmičući od mene, ali ni približavajući mi se, nego se samo premještajući kako bi mi pokazao da je tu s prijateljima.
Na taj način mi je otvorio izravan put prema otvorenim vratima Chevyja. Na žalost, za puni trk prema automobilu morao bih odvratiti pozornost s kojota, što nikako nisam mogao učiniti.
Držeći bocu ispred sebe i gurajući je prema njima kratkim trzajima povlačio sam se sporo bočno prema Chevyju smatrajući svaki centimetar trijumfom.
Dva kojota promatrala su me s očiglednom znatiželjom: podignutih glava, otvorenih usta, ispruženih jezika. Znatiželjni, ali isto tako spremni skočiti na priliku ukaže li im se, stajali su težine prebačene na stražnje noge spremni lansirati se prema meni svojim snažnim bedrenim mišićima.
Držanje vode mučilo me više od držanja ostalih pripadnika čopora. Spuštene glave, ušiju priljubljenih uz lubanju, iskešenih zuba i uvučena jezika ovaj me pojedinac snažno gledao ispod spuštenih obrva.
Prednje šape su mu bile toliko snažno pritisnute o tlo da mu se čak i na bijednoj mjesečini vidjela jasna definicija prstiju. Snažno savijenih prednjih zglobova, zvijer je izgledala kao da stoji na samim vrhovima šapa.
Iako sam ih nastavio gledati ravno u oči, više nisu bili ravno ispred mene nego s moje desne strane. Otvorena vrata automobila bila su mi s lijeve strane.
Razjareno rezanje me ne bi uplašilo toliko koliko to suspregnuto disanje, tišina iščekivanja.
Na pola puta do Chevyja., pomislio sam da bih mogao pokušati zaletjeti se do zadnjeg sjedišta, baciti u automobil i zatvoriti im vrata točno pred njuškom.
A potom sam začuo prigušeno rezanje sa svoje lijeve strane.
Čopor je sada brojao četiri člana, a četvrti mi se prišuljao iza leda oko Chevyja. Stajao je točno između mene i otvorenih vrata.
Osjećajući kretanje zdesna, ponovno sam preusmjerio pažnju na trojac. Tijekom ove kratke distrakcije, prišli su mi bliže.
Mjesečina je osvjetljavala slinu koja je curila iz gubice vode čopora.
Slijeva, prigušeno rezanje četvrtog kojota postajalo je sve glasnije natječući se s bukom motora. Bio je to živući stroj za ubijanje koji je još uvijek mirovao, no svaki čas spreman ubaciti u brzinu, a ja sam perifernim vidom gledao kako mi se približava.

TRIDESET OSAM



VRATA BARAKE NALAZILA SU SE IZA MENE NA OBESHRABRUJUĆOJ udaljenosti. Prije nego uspijem stići do njih, voda čopora će mi već biti na leđima i zabiti mi zube u vrat, dok će me drugi gristi za noge i vući na zemlju.
U ruci slomljena pivska boca predstavljala je slabo, jadno oružje korisno nizašto drugo nego da si prerežem vlastito grlo.
Sudeći po iznenadnom pritisku koji sam osjećao u mjehuru, očito će predatori kad navale na mene već dobiti marinirano meso.
A zatim je divlja zvijer s moje lijeve strane prestala režati i ispustila pokorni mijauk.
Strašni trio s moje desne istog časa je zamijenio pakost zbunjenošću. Podigli su se iz poza za napad, uspravili i naćulili uši.
Promjena u ponašanju kojota, tako iznenadna i neobjašnjiva, unijela je čaroliju u taj trenutak, kao da je neki anđeo čuvar probudio milost u njihovim srcima i spasio me od vađenja utrobe.
Stajao sam ukočen i zbunjen bojeći se ako se pokrenem da ću prekinuti tu čaroliju. A potom sam shvatio da su kojoti preusmjerili svoju pozornost na nešto iza mene.
Oprezno okrenuvši glavu, ugledao sam da je moj čuvar lijepa, ali premršava mlada žena čupave plave kose i nježnih crta lica. Stajala je iza mene s moje lijeve, bosa, gola osim malih gaćica obrubljenih čipkom, tankih ruku prekriženih preko grudi.
Glatka blijeda koža kao da joj je sjajila na mjesečini. Blijedoplave oči, sjajni bazeni, otkivali su toliko duboku sjetu da sam istog časa znao da pripada zajednici nespokojnih pokojnika.
Kojot koji je stajao sam s moje lijeve strane legao je na tlo zaboravivši na glad i potpuno se smirivši. Zvijer ju je gledala poput psa koji čeka lijepu riječ od svog ljubljenog gospodara.
S moje desene strane prva tri kojota nisu bila toliko pokorna kao četvrti, ali i oni su bili očarani prikazom. Iako se nisu spustili na zemlju, dahtali su i neprekidno oblizivali usta – dva znaka nervoze kod životinja iz porodice pasa. Dok je žena prolazila pored mene i išla prema Chevyju, povukli su se od nje, ne zbog straha nego kao da se brane.
Kad je došla do automobila, okrenula se prema meni. Osmjehnula mi se tužnim smiješkom.
Čučnuo sam da spustim bocu na zemlju, a zatim ustao osjećajući novo poštovanje prema percepciji i prioritetima kojota koji kao da su pridavali veću važnost čudu kojem su svjedočili nego zahtjevima vlastitog apetita.
Kad sam došao do automobila, zatvorio sam stražnja vrata i otvorio prednja.
Žena me sada gledala ozbiljno, kao da je bila duboko dirnuta što ju netko vidi toliko godina nakon smrti, isto kao što sam i ja bio dirnut vidjeti je u tom čistilištu koje je sama stvorila.
Ljupka poput napola otvorena ružina pupoljka, izgledala je da nije imala više od osamnaest godina kad je umrla, premlada da se osudi na toliko dugo vrijeme na ovom svijetu, da toliko dugo pati u usamljenosti.
Zasigurno je bila jedna od one tri prostitutke koje je prije pet godina ubio onaj drogirani muškarac, što je naposljetku dovelo do zatvaranja Šapćućeg burgera. Posao za koji se odlučila trebao ju je očvrsnuti, pa ipak činila se nježnom i plašljivom dušom.
Dirnut njezinom ranjivošću i strogom osudom koju si je dodijelila, pružio sam joj ruku.
Umjesto da je primi, čedno je pognula glavu. Nakon malo oklijevanja, spustila je ruke uz bokove i otkrila grudi – i dvije tamne rupe od metka u rascjepu između njih.
Budući da nisam vjerovao da ima nezavršenog posla na ovako samotnom mjestu i jer joj je život očigledno bio toliko težak da ga nije imala razloga toliko voljeti da ga ne želi napustiti poslije smrti, pretpostavio sam da nije otišla dalje jer se bojala Božje kazne.
– Ne boj se, rekao sam joj. – Ti nisi bila čudovište u ovom životu, zar ne? Samo si bila usamljena, izgubljena, zbunjena, slomljena – kao i svi mi koji prolazimo kroz ovaj život.
Polako je podigla glavu.
– Možda si bila slaba i naivna, ali puno je takvih. I ja sam takav.
Ponovno me pogledala u oči. Njezina sjeta sada mi se činila još dubljom, jakom poput jada, ali podnošljivom poput tuge.
– I ja sam takav, ponovio sam. – Ali kad umrem, otići ću dalje. A i ti bi trebala učiniti isto. I ne moraš se bojati. – Nosila je svoje rane kao da nisu božanske stigme, već vražji znakovi, a to nisu bili.
– Doista ne znam kako je, ali znam da te čeka bolji život od ovog kojeg si imala ovdje, mjesto kamo ćeš pripadati i gdje će te istinski voljeti.
S njenog izraza lica znao sam da je ljubav nešto čemu se nadala, a što nikad nije stigla ostvariti za svog kratkog nesretnog života. Grozno iskustvo, možda od kolijevke pa do zvuka pucnja koji ju je ubio, učinio ju je siromašnom maštom, nesposobnom da zamisli onaj svijet gdje je obećanje ljubavi stvarnost.
Podigla je ruke još jednom i prekrižila ih preko grudi sakrivajući obje dojke i rane.
– Ne boj se, ponovno sam rekao.
Ponovno se nasmiješila jednako sjetno kao i prvi put, ali sada zagonetno. Nisam znao je li ju to što sam joj rekao utješilo.
Žaleći što nisam uvjerljiviji glede svoje vjere i pitajući se zašto nisam, sjeo sam na suvozačevo sjedalo. Zatvorio sam vrata i provukao se za volan.
Nisam je želio ostaviti medu mrtvim palmama i korodiranim barakama s isto toliko malo nade koliko i fizičke tvari.
Ali noć je otkucavala, Mjesec i sva sazviježda plovila su po nebu neumoljivo poput kazaljki na satu. Za premalo sati, Pico Mundo zadesit će užas ne budem li ga uspio nekako spriječiti.
Dok sam se polako udaljavao u automobilu, neprestano sam pogledavao u retrovizor. Stajala je na mjesečini, a šarmirani kojoti ležali su joj pod nogama, kao da je boginja Dijana koja se odmara između dva lova, ljubavnica Mjeseca i svih njegovih stvorova, koja se gubi, nestaje, ali još uvijek nije spremna vratiti se na Olimp.
Ostavljajući društvo ustrijeljene strankinje, odvezao sam se od Crkve šapćućeg kometa natrag u Pico Mundo, gdje su me dočekale loše vijesti o upucanom prijatelju.

TRIDESET DEVET



DA SAM ZNAO IME ILI BAREM LICE OSOBE KOJU SAM TREBAO TRAŽITI, možda bih je pokušao naći magnetizmom vozeći se po Pico Mundu dok me šesto čulo ne dovede do njega. Međutim, lice i ime čovjeka koji je ubio Boba Robertsona i koji je nestrpljivo čekao da pobije još ljudi u nadolazećem danu ostalo mi je nepoznato, a dokle god sam tražio fantoma, samo sam trošio benzin i vrijeme.
Grad je spavao, ali ne i demoni. Bodasi su bili na ulicama, brojniji i strasniji od čopora kojota, trčali kroz noć kako se činilo u ekstazi iščekivanja.
Prolazio sam kuće u kojima su se te žive sjene okupljale i rojile s posebnom radoznalošću. U početku sam pokušavao zapamtiti kuće koje su opsjedali, jer još uvijek sam vjerovao da su ljudi koji zanimaju bodahe oni koji će sutra umrijeti.
Iako malen, naš grad se sada čini puno veći sa svim tim novim naseljima obuhvaćajući više od četrdeset tisuća duša u okrugu od pola milijuna.
Većina kuća okuženih bodasima pripadala je ljudima koje nisam poznavao. Nisam ih imao vremena sve upoznati i nisam se nadao da ću uspjeti steći njihovo povjerenje u tolikoj mjeri da poslušaju moj savjet i promijene planove koje imaju za srijedu kao što je to Viola Peabody učinila.
Razmišljao sam da stanem kod onih koje znam i pitam ih da mi navedu svako mjesto koje sutra poslijepodne namjeravaju posjetiti. S malo sreće mogao bih izdvojiti jedno koje bi im svima bilo zajedničko.
Nitko od njih nije bio u užem krugu mojih prijatelja. Nisu znali za moj dar, ali mnogi su me gledali kao simpatičnog čudaka pa ih prema tome ne bi iznenadio moj nenajavljeni posjet ili pitanja.
Međutim, skupljajući informacije u prisutnosti bodaha, postao bih im sumnjiv. A kad bi me primijetili, kad-tad bi otkrili moju jedinstvenu prirodu.
Sjećam se šestogodišnjeg Engleza koji je govorio o njima naglas – i kojeg je naposljetku zgnječio kamion o zid od armiranog betona. Udarac kamiona o zid je bio toliko jak da se dobar komad zida smrvio u šljunak i prašinu otkrivajući metalnu mrežu koja se nalazila u zidu.
Iako je vozač, mladić, dvadeset osam godina star, bio savršenog zdravlja, na autopsiji su otkrili da je umro od obilatog krvarenja u mozak uzrokovanog moždanom kapi dok je upravljao vozilom.
Kap ga je zasigurno ubila točno u trenutku kad je prelazio preko vrha brda – u čijem podnožju je stajao mali Englez. Analizom mjesta nesreće policija je utvrdila da je, uzimajući u obzir kut pod kojim se kamion spuštao, kamion trebao udariti o zid deset metara dalje od mjesta dječaka. Očito se za vrijeme spuštanja mrtvo vozačevo tijelo objesilo na volan i na taj način presjeklo putanju koja bi djetetu spasila život.
Znam više o tajnama svemira od onih koji ne vide mrtve ljude koji još uvijek vise na ovom svijetu, ali ipak mi je jasan samo mali dio istine o našem postojanju. Pa ipak, došao sam do jednog sigurnog zaključka na temelju onog što znam: ništa nije slučajno.
Na makro skali, zapažam da je istina što nam govore fizičari o mikro: čak i u kaosu postoji red, svrha i neko neobično značenje koje zaziva – ali često i onemogućuje – naše istraživanje i razumijevanje.
Zbog toga nisam zastao ni kod jedne od tih kuća po kojima su se penjali bodasi, i nisam probudio usnule da im postavim svoja neodložna pitanja. Negdje zdrav vozač i golem kamion trebaju samo pravovremeno krvarenje u mozgu i kvar kočnica da mi nenadano presijeku put.
Umjesto toga odvezao sam se do kuće Sefa Portera pokušavajući odlučiti da li ga probudim u to nemoguće vrijeme u tri sata u noći.
Tijekom godina samo sam mu dvaput prekinuo san. Prvi put sam bio mokar i blatnjav, još uvijek vukući na sebi okove i poduži lanac kojim sam bio vezan za dva lesa koji su pokvareni, loše raspoloženi ljudi bacili u Malo Suerte. Drugi put sam ga probudio u vrijeme krizne situacije koja je zahtijevala njegovu prisutnost.
Trenutna krizna situacija još uvijek nije stigla do nas, ali je vrebala iz prikrajka. Mislio sam da mora znati da Bob Robertson ne radi sam, već da ima suradnika.
Morao sam mu priopćiti tu vijest uvjerljivo, a da pri tom ne otkrijem da sam našao mrtvo Robertsonovo tijelo u svojoj kadi i prekršio niz zakona da odvučem omotani leš na manje inkriminirajuće počivalište.
Kad sam skrenuo za ugao pola bloka od Porterove kuće, iznenadilo me što je u nekoliko kuća gorjelo svjetlo u ovo doba. Svjetla u Šefovoj kući svijetlila su jače nego u bilo kojoj drugoj.
Četiri policijska vozila stajala su ispred kuće. Bila su parkirana u žurbi, pod pravim kutom s ivičnjakom. Svjetlo na krovu jednog vozila još uvijek se vrtjelo i svijetlilo.
Na travnjaku ispred kuće preko koje su ritmički valovi crvene lovili valove plave, pet policajaca stajalo je okupljeno razgovarajući. Njihovo držanje govorilo mi je da tješe jedan drugog.
Namjeravao sam parkirati na suprotnoj strani ulice od Sefove kuće. Nazvao bih ga na kućni broj tek kad uvježbam priču koja ne bi spominjala vozikanje mrtvaca po okolici grada.
Umjesto toga dok mi se srce bespomoćno sve jače stezalo, ostavio sam Chevy na ulici kraj patrolnog vozila. Ugasio sam farove, ali ostavio motor upaljen nadajući se da nitko od policajaca neće prići preblizu automobilu da primijeti da nema ključa.
Poznavao sam sve policajce s travnjaka. Okrenuli su se da se suoče sa mnom dok sam trčao prema njima.
Sonny Wexler, najviši, najokorjeliji i najbolji na riječima u skupini, pružio je svoju mišićavu ruku kao da me zaustavlja da ne utrčim ravno u kuću pored njega. – Stani, ostani ovdje, mali. Forenzičari su unutra.
Sve do tog trenutka nisam vidio Izzyja Maldanada na trijemu. Ustao je iz čučnja nakon što je obavio neki zadatak i protegnuo se da namjesti kičmu.
Izzy radi u kriminalističkom laboratoriju okruga Maravilla i obavlja posao za policiju Pico Munda. Kad u baraci pronađu leš Boba Robertsona, najvjerojatnije će Izzy biti taj koji će pedantno pretražiti mjesto zločina u potrazi za dokazima.
Iako sam očajnički htio saznati što se dogodilo, nisam mogao govoriti. Nisam mogao gutati. Kao da mi se u grlu zapriječila neka ljepljiva masa.
Bezuspješno pokušavajući protjerati umišljenu knedlu koja mi je zapela u grlu, a za koju sam znao da su zapravo emocije koje me guše, sjetio sam se Gunthera Ulsteina, učitelja i dirigenta srednjoškolskog orkestra Pico Munda, ljubitelja glazbe, koji je povremeno imao problema s gutanjem. Tijekom nekoliko tjedana stanje mu se naglo pogoršavalo. Prije nego što su ga stigli dijagnosticirati, rak jednjaka zahvatio mu je cijelo grlo.
Budući da nije mogao gutati, naglo je smršavio. Liječnici su ga prvo liječili zračenjem, a potom namjeravali operativnim zahvatom ukloniti cijeli jednjak i napraviti mu novi. Terapija radijacijom nije uspjela. Umro je prije operacije.
Mršav i suhonjav kakav je bio posljednjih dana svog života, Gunny Ulstein obično je sjedio u stolici na ljuljanje na trijemu kuće koju je sam sagradio. Njegova supruga Mary s kojom je proveo u braku trideset godina još uvijek u njoj živi.
Za vrijeme tih zadnjih tjedana svog života, više nije mogao govoriti. Toliko je toga imao reći Mary kako je uvijek izvlačila ono najbolje iz njega, koliko je voli, ali nije mogao zapisati ono što osjeća suptilnošću i osjećajima koje je mogao izraziti govorom. Sada visi na ovom svijetu žaleći za onim što nije uspio reći i uzaludno se nadajući da će njegov duh nekako naći načina da joj kaže sve ono što on nije mogao.
Takva vrsta raka činila se gotovo poput blagoslova da me spriječila da pitam Sonnyja Wexlera: – Što se dogodilo?
– Mislio sam da si čuo, rekao je. – Mislio sam da si zato došao. Sef je ranjen.
Jesus Bustamante, drugi policajac, ljutito je rekao: – Prije sat vremena ga je neka pizda pogodila triput u prsa na vlastitom jebenom trijemu.
Želudac mi se počeo okretati gotovo istom brzinom kao i svjetlo na krovu obližnjih patrolnih kola, a umišljena knedla postala stvarna kad mi se iz želuca u grlo podigao gorki sadržaj želuca.
Sigurno sam problijedio, zaklimao se na iznenada oslabjelim koljenima, jer Jesus mi je naslonio ruku na leda da me pridrži, a Sonny Wexler brzo rekao: – Polako, mali, polako, živ je. Gadno je, ali je živ. Borac je on.
– Liječnici upravo rade na njemu, rekao je Billy Munday čiji madež boje crnog vina koji se protezao preko trećine lica kao da je neobično svijetlio u noći dajući mu auru šamana obojana lica koji daje upozorenja i slutnje o predstojećim nesrećama. – Bit će mu dobro. Mora. Inače, što će se dogoditi bez njega?
– Borac je on, ponovio je Sonny.
– U kojoj je bolnici? – pitao sam.
– County General.
Otrčao sam do automobila koji sam ostavio upaljen na ulici.

ČETRDESET



U DANAŠNJE VRIJEME VEĆINA NOVIH BOLNICA U JUŽNOJ KALIFORNIJI nalikuje prodavaonicama tepiha s velikim popustima ili potrošnog materijala za firme na veliko. Arhitektonsko rješenje ne budi povjerenje da se unutar tih zidova obavlja liječenje.
Bolnica County General, najstarija bolnica u okrugu, na ulazu ima impresivne stupove isklesane iz vapnenačkog kamena i liniju reljefnih blokova koja se proteže oko cijele zgrade. Već na prvi pogled odmah znaš da tu rade sestre i liječnici, a ne prodavači.
Pod u glavnom predvorju je napravljen od vapnenačkog kamena, nije industrijski tepih, a vapnencem obloženi prijam hvali se umetnutim brončanim Hermesovim štapom.
Prije nego što sam došao do njega, presrela me Alice Norrie, desetogodišnja veteranka policije Pico Munda koja je blokirala ulaz novinarima i nedopuštenim posjetiteljima da prođu kroz predvorje.
– U operacijskoj je dvorani, Odd. Bit će tamo neko vrijeme.
– Gdje je gospoda Porter?
– Karla je u čekaonici intenzivne. Odvest će ga tamo odmah nakon operacije.
Jedinica intenzivne njege nalazila se na četvrtom katu. Tonom koji je indirektno kazivao da će me morati privesti da bi me zaustavila, rekao sam: – Gospodo, idem gore.
– Ne moraš se nasilu probijati, Odd. Karla te stavila na popis.
Dizalom sam otišao na drugi kat gdje se nalaze operacijske dvorane.
Lako sam našao dvoranu koju sam trebao. Rafus Čarter u uniformi i dovoljno velik da zaustavi razjarenog bika stajao je ispred vrata.
Dok sam mu prilazio kroz fluorescentna svjetla, spustio je desnu ruku na držač pištolja.
Vidio je kako sam reagirao na taj njegov potez i rekao: – Bez ljutnje, Odd, ali samo Karla smije proći ovim hodnikom da ne reagiram.
– Misliš da ga je upucao netko koga poznaje?
– Siguran sam u to, a to znači da ga vjerojatno i ja znam.
– Koliko je gadno?
– Jako.
– Borac je, rekao sam ponavljajući mantru Sonnyja Wexlera.
Rafus Čarter je rekao: – I bolje mu je.
Vratio sam se do dizala. Između trećeg i četvrtog kata pritisnuo sam gumb za zaustavljanje.
Nekontrolirano drhtanje uzelo mi je svu snagu iz tijela. Budući da su mi noge bile preslabe, skliznuo sam niz stijenku dizala i sjeo na pod.
Život, kaže Stormy, se ne svodi na to koliko brzo trčiš niti koliko graciozno. Život se svodi na ustrajnost, da ostaneš na nogama i ideš dalje bez obzira na sve.
Naposljetku, po njezinom shvaćanju život je pripremni kamp. Ako ne ustraješ i ne svladaš sve prepreke i boli, ne možeš u idući život pun avantura koji naziva – služba – i naposljetku u treći život za koji misli da će biti pun užitaka i slave veće i od one koju daje puna zdjela sladoleda s okusom kokosa i trešnje i komadićima čokolade.
Bez obzira koliko snažno vjetrovi promjene puhali ili koliki teret morala nositi, Stormy uvijek ostaje na nogama, metaforički govoreći. Za razliku od nje ja ponekad moram uzeti predah želim li ustrajati do kraja.
Nakon dvije do tri minute bio sam miran i napola pribran i zaključio da će to morati biti dovoljno. Ustao sam, pokrenuo dizalo i popeo se na četvrti kat.
Tmurna čekaonica koja se nalazila na drugom kraju hodnika imala je blijedosive zidove, sivo-crne pločice na podu i sive i prljavo smeđe stolice. Ambijent je govorio Smrt. Netko bi trebao dobrano popijuvati bolničke interijere.
Sefova sestra Eileen Newfield sjedila je u kutu, očiju crvenih od plakanja, kompulzivno natežući izvezeni rupčić.
Kraj nje je sjedio Jake Hulquist i uvjeravao je kako će sve biti dobro. Jake je bio Šefov najbolji prijatelj. Iste godine su se pridružili policiji.
Jake nije bio u uniformi. Na sebi je imao kratke hlače i majicu kratkih rukava. Vezice na tenisicama bile su odvezane. Kosa mu je bila čupava, kao da nije imao vremena da se počešlja nakon što je dobio poziv.
Karla je izgledala kao i uvijek: svježa, prelijepa i pribrana.
Oči su joj bile jasne. Nije plakala. Prije svega bila je supruga policajca, a kao drugo bila je žena. Neće zaplakati sve dok se Wyatt bori za život jer se i ona bori s njim duhom.
Istog časa kad sam prošao kroz dovratak, Karla mi je prišla, zagrlila me i rekla: – Ovo nije za povjerovat, je li tako, Oddie?
– Tako je, složio sam se.
Osjetljiva na Eileenino nježno emotivno stanje, Karla me odvela u hodnik da možemo razgovarati. – Dobio je poziv na privatnu noćnu liniju nešto prije dva.
– Od koga?
– Ne znam. Zvonjava me nije skroz razbudila. Rekao mi je da spavam, da je sve u redu.
– Koliko ljudi ima taj broj?
– Ne puno. Nije se čak otišao ni odjenuti. Izašao je u pidžami pa pretpostavljam da nije namjeravao nikamo ići. Vjerojatno se radilo o problemu koji je mogao riješiti od kuće i vratiti se natrag u krevet... a tada sam čula pucnje.
– Kad je to bilo?
– Ni deset minuta nakon poziva. Očito je otvarao vrata onome koga je očekivao...
– Znači, bio je to netko koga je poznavao.
– ... i taj ga je upucao četiri puta.
– Četiri? Meni su rekli da je dobio tri metka u prsta.
– Tri u prsa, potvrdila je, – i jedan u glavu.
Čuvši da je pogođen u glavu, zamalo sam opet skliznuo niz zid i sjeo na pod.
Vidjevši koliko me ta informacija pogodila, Karla je brzo rekla: – Nema povrede mozga. Hitac u glavu mu je nanio najmanje štete od ta četiri metka.
Našla je snage za plašljiv, ali iskren osmijeh. – Sigurno će smisliti dobru šalu na taj račun, zar ne?
– Vjerojatno već je.
– Već ga čujem kako govori, ako netko želi raznijeti mozak Wyattu Porteru, mora gađati u guzicu.
– Sigurno bi to rekao. Skinula si ga bez greške, rekao sam.
– Misle da ga je htio dokrajčiti tim metkom, ali pretpostavljaju da je izgubio živce ili da ga je nešto omelo, budući da je metak samo očešao skalp.
Nisam se želio suočiti s istinom: – Sefa nitko ne bi htio ubiti.
Karla je rekla: – Dok sam nazvala policiju i uzela pištolj, ubojica je već otišao.
Zamišljao sam je kako se bez straha spušta niz stepenice s pištoljem u objema rukama, odlazi do ulaznih vrata spremna izmijeniti metke s čovjekom koji je pucao na njezina supruga. Lavica. Kao Stormy.
– Wyatt je ležao na tlu. Bio je bez svijesti kad sam ga našla.
Duž hodnika iz pravca dizala dolazila je sestra iz operacijske dvorane odjevena u zelenu kutu. Imala je izraz lica koji je govorio: Molim vas, ne ubijajte glasnika.

ČETRDESET JEDAN



SESTRA, JENNA SPINELLI, BILA JE GODINU ISPRED MENE U SREDNJOJ ŠKOLI. Imala je mirne sivoplave oči i ruke stvorene za sviranje klavira.
Vijesti koje nam je donijela nisu bile toliko mračne koliko sam se bojao da će biti, ali ni toliko dobre koliko sam želio da budu. Vitalni znakovi su bili stabilni, ali bio je slab. Izgubio je slezenu, ali bez nje će moći živjeti. Jedno plućno krilo mu je bilo probušeno i nisu ga još popravili, ali nijedan vitalni organ nije bio nepopravljivo oštećen.
Trebalo je još napraviti nekoliko težih zahvata na krvnim žilama, ali liječnik koji je predvodio kirurški tim procijenio je da će Šef biti na intenzivnoj njezi u roku sat i pol do dva.
– Sigurni smo da će preživjeti operaciju, rekla je Jenna. – Najteže će biti spriječiti postoperativne komplikacije.
Karla je otišla u čekaonicu priopćiti vijesti Šefovoj sestri i Jakeu Hulquistu.
Sam u hodniku s Jennom, rekao sam: – Jesi li rekla sve ili si nešto prešutjela?
– Sve sam rekla, Oddie. Ne ublažavamo ružne vijesti supružnicima. Kažemo im sve kako je i to odmah.
– To je gadno.
– Grozno, složila se. – Znam da si blizak s njim.
– Da.
– Mislim da će se izvući, rekla je Jenna. – Ne samo da će preživjeti operaciju, nego i da će se vratiti kući na nogama.
– Ali nema garancije.
– A kad ima? Gadno je povrijeđen, ali ni upola onoliko koliko smo mislili kad smo ga stavili na stol prije nego Što smo ga otvorili. Šanse su tisuću naprama jedan da preživiš nakon tri metka u prsa. Imao je sreće.
– Ako je to sreća, onda bolje da ne ide u Vegas.
Jagodicom mi je povukla donju vjedu i pregledala krvavo oko: – Izgledaš očajno, Oddie.
– Imao sam dug dan. Znaš, doručak u Grillu počinje rano.
– Neki dan sam bila u Grillu s dvije prijateljice. Spremio si nam ručak.
– Stvarno? Ponekad za štednjakom zna biti toliko posla da ne stignem dići glavu i vidjeti koga ima.
– Nadaren si, to moram priznati.
– Hvala, rekao sam. – Lijepo od tebe.
– Čujem da ti tata prodaje posjede na Mjesecu.
– Aha, ali Mjesec nije najbolje mjesto za odmor. Nema zraka.
– Ti nisi nimalo nalik na oca.
– A zašto bih to htio?
– Većina mladića želi biti nalik na oca.
– Mislim da se varaš.
– Znaš što? Trebao bi davati sate kuhanja.
– Uglavnom samo želim kuhati.
– Ja bih se uključila.
– To i nije najzdravija prehrana, rekao sam.
– Čovjek od nečega mora umrijeti. Još uvijek si s Bromyen?
– Stormy. Da. To ti je sudbina.
– Kako znaš?
– Imamo iste madeže od rođenja.
– Misliš na onaj koji si je tetovirala da bude kao tvoj?
– Tetovirala? Ma ne. Pravi je. Vjenčat ćemo se.
– O. To nisam čula.
– Najnovija vijest.
– Čekaj da ispričam djevojkama, rekla je Jenna.
– Kojim djevojkama?
– Svim.
Ovaj razgovor mi nikad nije jasan pa sam rekao: – Čuj, umoran sam, trebam se okupati i osvježiti, ali ne želim otići iz bolnice dok Sef Porter ne izađe iz operacijske dvorane. Mogu li se tu negdje istuširati?
– Moram pitati glavnu sestru na ovom katu. Ali mislim da ne bi trebalo biti problema.
– Imam rezervnu odjeću u autu, rekao sam.
– Idi po nju. Kad se vratiš, otiđi u sobu gdje su sestre i pitaj ih. Sve će biti dogovoreno.
Jenna je krenula otići, kad sam rekao: – Jenna, jesi li kad učila svirati klavir?
– Jesam li učila svirati klavir? Svirala sam godinama. Zašto me to pitaš?
– Imaš divne ruke. Kladim se da predivno sviraš.
Pogledala me pogledom koji nisam mogao protumačiti: tajne u tim sivoplavim očima.
Zatim je rekla: – Ono s vjenčanjem nije šala?
– Ženimo se u subotu, potvrdio sam ponosan što me Stormy hoće. – Da mogu otići iz grada, otišli bismo u Vegas i do jutra već bili vjenčani.
– Neki ljudi jednostavno imaju sreće, rekla je Jenna Spinelli. – Više od Sefa Portera koji još – uvijek diše nakon što je zadobio tri metka u prsa.
Pretpostavljajući da time misli da sam sretan što imam Stormy, rekao sam: – Nakon loših karata koje mi je sudbina dodijelila po pitanju roditelja, dugovala mi je ovakvu priliku.
Jenna me ponovno pogledala onim svojim tajanstvenim pogledom. – Nazovi me budeš li ipak odlučio davati sate kuhanja. Kladim se da odlično tučeš snijeg.
Zbunjen rekao sam: – Tučem snijeg? Pa, ne toliko često snijeg, ali često tučem jaja za omlete. Za palačinke i vafle pravim tijesto, ali obično se sve svodi na prženje i pečenje.
Nasmiješila se, odmahnula glavom i otišla ostavljajući me jednako zbunjenog kao onom prilikom kad sam igrajući kao najbolji udarac u svojoj srednjoškolskoj momčadi na bejzbol utakmici zamahnuo palicom da udarim savršeno laganu loptu i nekako je uspio promašiti.
Pohitao sam prema Rosalijinom automobilu koji sam parkirao na bolničkom parkiralištu. Izvadio sam pištolj iz vrećice i gurnuo ga pod vozačevo sjedalo.
Kad sam se vratio s torbom na četvrti kat i otišao u prostoriju za sestre, već su me očekivale. Iako se briga za bolesne i umiruće čini neveselim poslom, sve četiri sestre koje su radile u noćnoj smjeni bile su nasmiješene i očito se dobro zabavljale zbog nečega.
Pored uobičajenog broja privatnih i poluprivatnih soba, četvrti kat je nudio i nekoliko otmjenijih skupljih soba koje bi lako mogle proći kao hotelske. S tepisima na podu i toplih boja, udomljavale su udobni namještaj, štancane slike u lijepim okvirima, potpune kupaonice i male hladnjake.
Pacijenti čije privatno zdravstveno može pokriti ovakav smještaj mogu rezervirati ovakve prostorije i na taj način izbjeći taj grozan bolnički ugođaj. To navodno ubrzava oporavak, u što sam siguran, usprkos naštancanim slikama jedrenjaka ili mačića na poljima tratinčica u lijepim okvirima.
Nakon što su mi dale dva ručnika, pustile su me u kupaonicu slobodnog luksuznog apartmana. Slike u ovom apartmanu za temu su imale cirkus: klaunovi s balonima, lavovi tužnih očiju, lijepa hodačica po žici s ružičastim suncobranom. Ubacio sam u usta još dva Gastala.
Nakon što sam se obrijao, istuširao, oprao kosu i navukao čistu odjeću, još uvijek sam se osjećao kao da sam se izvukao ispod parnog valjka sasvim spljošten.
Sjeo sam u naslonjač i pregledao sadržaj novčanika koji sam uzeo Robertsonu. Kreditne kartice, vozačka dozvola, iskaznica knjižnice...
Jedini neobičan predmet bila je obična crna plastična kartica na kojoj nije bilo ničeg drugog osim linije točkica otisnutih poput pisma za slijepe koje sam osjetio pod vrhovima prstiju i jasno vidio pod određenim kutom svjetla. Izgledale su ovako:

Točkice su bile izbočene na jednoj strani kartice, a utisnute na drugoj. Iako se moglo raditi o kodiranim podacima namijenjenim strojnom čitanju, pretpostavio sam da se radi o retku pisma za slijepe poznatog kao Brailleovo pismo.
Uzimajući u obzir činjenicu da nije bio slijep, nisam mogao ni zamisliti što će Robertsonu kartica s izjavom napisanom Brailleovim pismom.
Niti sam mogao zamisliti zašto bi bilo koja slijepa osoba nosila takvu stvar u svom novčaniku.
Sjeo sam u naslonjač polako prelazeći palcem preko točkica, a potom vrhom kažiprsta. Meni su one predstavljale jedino točkice na plastičnoj kartici, meni nečitljive, ali što sam više prelazio preko njih prstima, to sam postajao uznemireniji. Prelazeći, prelazeći, zatvorio sam oči i pravio se da sam slijep nadajući se da će moje šesto čulo prepoznati svrhu kartice ako već ne značenje riječi ispisanih točkicama.
Bilo je kasno, mjesec se spuštao ispod prozora, tama je postajala sve jača koračajući prema uzaludnom otporu protiv krvave zore.
Ne smijem zaspati. Nisam se usuđivao zaspati. Zaspao sam.
U mojim snovima pucali su pištolji, usporeni meci bušili su tunele u zraku, kojoti su zubima snažno grizli crnu plastiku ostavljajući šifrirane poruke u točkicama koje sam zamalo uspio pročitati svojim nervoznim prstima. Na Robertsonovim blijedim prsima preda mnom se otvorila rana od metka iz koje je curio iscjedak, kao da je crna rupa, a ja astronaut, negdje u dalekom svemiru, koja me vuče svojom neodoljivom silom težom u svoje dubine, u zaborav.

ČETRDESET DVA



SPAVAO SAM SAMO POLA SATA PRIJE NEGO ŠTO ME SESTRA PROBUDILA. Sefa Portera dovezli su iz operacijske dvorane na intenzivnu.
Kroz prozor su se vidjela crna brda kako se izdižu u crno nebo puno Brailleovih točkica uokvirenim srebrnim. Sunce je još uvijek čekalo ispod istočnog obzora.
Noseći plastičnu vrećicu s prljavom odjećom, vratio sam se u hodnik ispred odjela za intenzivnu njegu.
Jake Hulquist i Sefova sestra su čekali. Nijedno od njih nije prije vidjelo takvu crnu plastificiranu karticu niti ništa slično njoj.
Za minutu, sestra i bolničar izišli su iz dizala u dugačak hodnik, jedno kraj uzglavlja, a drugo Sefu ispod nogu. Karla Porter hodala je pored svog supruga držeći ruku na njegovom ramenu.
Kad su kolica prošla pored nas, vidio sam da Sef nije došao k svijesti i da u nosu ima inhalator. Sav je problijedio. Usne su mu bile više sive nego ružičaste.
Sestra je vukla, a bolničar gurao kolica dok su prolazili kroz dvostruka vrata odjela za intenzivnu njegu, a Karla je išla za njima govoreći nam da će njezin suprug doći k svijesti tek za nekoliko sati.
Ista osoba koja je ubila Robertsona, ranila je Sefa. Nisam to mogao dokazati, ali kad čovjek ne vjeruje u slučajnosti, tada su dvije pucnjave počinjene u namjeri da se nekog ubije, u razmaku od nekoliko sati, u uspavanom gradiću malom poput Pico Munda, neopozivo povezane kao sijamski blizanci.
Pitao sam se je li pozivatelj koji je nazvao Sefa na privatan broj pokušao oponašati moj glas, je li se identificirao kao ja, tražio savjet, pitao Sefa da ga pričeka pred ulaznim vratima. Možda se nadao da će Sef nasjesti na varku, ali da će spomenuti moje ime supruzi prije nego Što ode iz spavaće sobe.
Ako se već toliko potrudio da mi namjesti jedno ubojstvo, zašto ne bi i drugo?
Iako sam se molio da se Sef što brže oporavi, brinuo sam što će reći kada dođe k svijesti.
Moj alibi u vrijeme pucnjave svodio se na ovo: skrivao sam leš u baraci Crkve šapćućeg Kometa. To objašnjenje, kao i pronalazak Robertsonovog lesa, neće proći kao olakotna okolnost.
U prostoriji za sestre nijedna od četiri žene nije prepoznala predmet koji sam našao u Robertsonovom novčaniku.
Više sreće sam imao na trećem katu, na kojem je blijeda, pjegava sestra u sobi za sestre stajala za pultom i provjeravala popis pilula za pacijente na svom odjelu. Uzela je u ruku zagonetnu plastificiranu karticu, pogledala je s obje strane i rekla: – To je meditacijska kartica.
– Što?
– Obično nemaju točkice nego male znakove. Na primjer, red križeva ili prikaze Djevice Marije.
– Ova nema.
– Dok prstom prelaziš sa znaka na znak, trebao bi ponavljati molitvu, na primjer Oče naš ili Zdravo Marijo.
– Znači, to je neka vrsta krunice koju možeš nositi u novčaniku?
– Aha. Samo bez zrnaca. – Prelazeći vrhovima prstiju preko točkica, rekla je: – Ali obično ih ne koriste kršćani. Mislim da je vezana uz New Age.
– A što oni rade?
– Vidjela sam ih kako nose zvonca, Bude, znakove za mir, pse i mačke kad su pokušavali usmjeriti meditativnu energiju prema ciljevima kao što su prava životinja ili zaštita planete Zemlje protiv zagađivanja okoliša.
– Je li kartica namijenjena slijepim osobama?
– Ma ne.
Prislonila je karticu na čelo poput vidovnjaka koji čita sadržaj pisma kroz zapečaćenu kovertu.
Ne znam zašto je to učinila, ali odlučio sam da je ne pitam.
Ponovno prelazeći prstima preko točkica, rekla je: – Jedna četvrtina ovih kartica su Brailleove poput ove. Trebaš pritisnuti prst na svaku točku i meditirati o svakom slovu.
– Ali što piše?
Nastavljajući prelaziti prstima preko kartice, lice joj se polako namrštilo poput slike koja izvire s mutne polaroid fotografije. – Ne znam čitati Brailleovo pismo. Ali obično pišu razne stvari, svakojake, nadahnjujuće riječi. Mantra na koju trebaš usredotočiti energiju. Obično je napisano na omotu kartice.
– Ali ja nemam omot.
– A možeš je dati izraditi po narudžbi tako da ti utisnu tvoju osobnu mantru ili što god želiš. Ovo je prva crna takva kartica koju sam imala prilike vidjeti.
– U kakvih bojama ih inače izrađuju? – upitao sam.
– Bijeloj, zlatnoj, srebrnoj, nebeski plavoj, često puta zelenoj ako se radi o mantrama namijenjenim usmjeravanju energije prema zaštiti okoliša.
Sada joj se lice skroz namrštilo.
Vratila mi je karticu.
S očitim je gađenjem piljila u prste kojima je prelazila preko točkica.
– Gdje si je našao? – upitala me.
– U predvorju, na podu, slagao sam.
Iza pulta je uzela bočicu sredstva za dezinfekciju. Izlila je nešto tekućine na lijevi dlan i snažno istrljala ruke dezinficirajući ih.
– Da sam ja ti, bacila bih je, rekla je trljajući ruke. – Što prije, to bolje.
Izlila je toliko tekućine da sam mogao osjetiti miris etilnog alkohola kako isparava s njezinih ruku.
– Da je bacim? Zašto? – upitao sam.
– Siri negativnu energiju. To ti je nešto kao urok. Dovest će te u nevolje.
Pitao sam se koju je to školu za medicinske sestre završila.
– Bacit ću je u smeće, obećao sam.
Njezino pjegavo lice izgledalo je kao da se malo ozarilo. – Ali ne ovdje.
– Dobro, – rekao sam, – neću.
– Niti bilo gdje drugdje unutar bolnice – , rekla je. – Odvezi je u negdje u pustinju gdje nema nikoga, vozi brzo, baci je kroz prozor i neka je vjetar odnese.
– To mi zvuči kao dobar plan.
Ruke su joj bile suhe i dezinficirane. Namršteni izraz s njezinog lica ispario je zajedno s etilnim alkoholom. Nasmiješila se. – Nadam se da sam ti barem malo pomogla.
– Pomogla si mi puno.
Odnio sam karticu iz bolnice, u noć koja je blijedjela, ali ne u pustinju.

ČETRDESET TRI



STUDIJI KPMC RADIJA, GLAS MARAVILLA VALLEY, NALAZE SE NA MAIN Streetu, u srcu Pico Munda u trokatnici od cigle u džordžijskom stilu između dva viktorijanska zdanja unutar kojih su se smjestile odvjetnička tvrtka Knacker Hisscus i pekarnica Good Day Bakerj.
Zadnjih sat vremena noći, svjetla u kuhinji pekarne bila su upaljena. Kad sam izašao iz automobila, ulica je mirisala po kruhu tek izvađenom iz peći, žemljama i štrudlama od jabuka.
Nisam vidio nijednog bodaha.
Na nižim katovima kuće u kojoj je bio smješten KPMC radio nalazili su se uredi. Studiji za prijenos bili su na trećem katu.
Stan – Spanky – Lufmunder bio je dežuran inženjer te noći. Harry Beamis koji je uspio preživjeti u svijetu radija bez nadimka, bio je producent – Ali Night with Shamus Cocobolo.
Iskezio sam im se kroz trostruko izolirano staklo između hodnika na trećem katu i njihovog gnijezda elektronike.
Nakon što su mi priopćili pokretima ruke da bih se trebao samozadovoljiti, pokazali su mi da mogu proći i nastavio sam dalje hodnikom prema vratima kabine.
Sa zvučnika u hodniku, tiho, dopirali su zvuči – String of Pearls, s ploče besmrtnog Glenna Millera, koje je Shamus trenutno puštao u eter.
Glazba je zapravo dolazila sa CD-a, međutim, u svojoj emisiji Shamus koristi sleng tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Harry Beamis ga je upozorio pa je kad sam ušao u kabinu Shamus skinuo slušalice, podesio jačinu zvuka u eteru kako bi mogao pratiti što se događa i rekao: – Hej, Čarobnjak, dobrodošao u moj Pico Mundo.
Za Shamusa sam ja Čarobljak iz Odda, ili kraće Čarobnjak.
Rekao je: – Zašto ne mirišeš po šamponu od breskve?
– Imao sam samo Neutrogenu bez mirisa.
Namrštio se. – Nije valjda da ste ti i boginja prekinuli?
– Ma tek smo krenuli, rekao sam mu.
– To mi je drago čuti.
Zidovi obloženi nepravilnom spužvom ublažavali su nam glasove i ujednačavali jačinu govora.
Stakla na njegovim tamnim naočalama bila su plava poput boca mlijeka obogaćenog magnezijem Milk of Magnesia. Koža mu je bila toliko crna da se činila kao da vuče na plavu boju tinte.
Ispružio sam ruku i spustio karticu za meditaciju ispred njega snažno je pritišćući o površinu stola kako bih ga zaintrigirao.
Pravio se cool. Nije ju odmah podigao. – Namjeravam doći do Grilla nakon emisije, pojesti hrpu nezdrave pržene masne šunke, luka i keksa u umaku.
Obišao sam mikrofon, sjeo na stolicu nasuprot njemu, gurnuo drugi mikrofon u stranu i rekao: – Danas neću kuhati. Uzeo sam slobodan dan.
– Što radiš kad imaš slobodan dan – lutaš po prodavaonici guma i piljiš u gume?
– Imao sam u planu otići na kuglanje.
– Pravi si brijač, Čarobnjak. Ne znam kako ona tvoja dama uopće uspije držati korak s tobom.
Millerova pjesma je završila. Shamus se nagnuo ispred mikrofona i laganim ritmičkim plesom jezika najavio Bennyja Goodmana – One O"clock Jump – i Dukea Ellingtona – Take the A Train.
Volio sam slušati Shamusa i izvan etera. U usporedbi s njegovim, glasovi Barryja Whitea i Jamesa Earla Jonesa zvuče poput karnevalskih najavljivača s upaljenim glasnicama. Ljudi koji su radili na radiju zvali su ga – Baršunasti jezik.
Od 1:00 u noći do 6:00 ujutro svaki dan osim nedjeljom Shamus pušta ono što sam zove – glazba koja je dobila veliki rat, i po cijele noći prepričava priče iz tog davnog vremena.
Ostalih devetnaest sati dana, KPMC se kloni glazbe i ustupa mjesto kontakt emisijama. Uprava bi više voljela ukinuti program tijekom tih pet sati najslabijeg slušanja, ali po dozvoli za emitiranje moraju služiti zajednici od 0-24.
Ta situacija daje Shamusu slobodu da čini što ga volja, a volja ga je da sebe i svoje besane slušatelje uroni u slavne dane doba Big Benda. U to je vrijeme, kaže Shamus, glazba bila stvarna, a život se više temeljio na istini, razumu i dobroti.
Prvi put kad sam ga čuo kako govori ovo, izrazio sam iznenađenje što osjeća takav afinitet prema vremenu koje je obilježila aktivna segregacija. Njegov odgovor bio je: – Crn sam, slijep, izuzetno pametan i osjećajan. Meni ni u jednom vremenu ne bi bilo lako. A kultura je u to vrijeme barem imala kulturu, i stila.
Sada je govorio svom slušateljstvu: – Zatvorite oči, zamislite Dukea u bijelom smokingu i pođite sa mnom, Shamusom Cocobolom, u vožnju – A Train to Harlem.
Majka mu je dala ime Shamus jer je željela da joj sin bude policijski istražitelj. Kad je u trećoj godini oslijepio, karijera u policiji prestala je biti opcija. – Cocobolo – je došao s njegovim ocem ravno s Jamaice.
Uzimajući crnu plastificiranu karticu u ruku, držeći je za gornji i donji rub između palca i kažiprsta desne ruke, rekao je: – Neka zaglupljujuća glupa banka ti je izdala kreditnu karticu?
– Nadao sam se da ćeš mi moći reći što je to.
Prešao je prstom preko kartice, ne čitajući što piše, nego samo određujući o čemu se radi. – O, Čarobnjak, nije valjda da misliš da trebam meditirati pored Count Basie, Satchmoa i Artieja Shawa.
– Znači, znaš što je.
– Zadnjih nekoliko godina ljudi su mi dali desetak takvih kartica. Sve su sadržavale nadahnjujuče izreke. Misle da budući da slijepci ne mogu plesati, neka meditiraju. Bez uvrede, Čarobnjak, ali ti si mi nekako previše cool da mi doneseš plastificirano duhovno smeće poput ovog. Naprosto mi je neugodno zbog tebe.
– Ne mora ti biti. Uostalom, nisam ovdje da ti je dam nego da mi kažeš što na njoj piše.
– Odmah mi je lakše. A zašto te to zanima?
– Ne mogu si pomoći. Znatiželjan sam.
– Kužim. Ne tiče me se. – Pročitao je karticu vrhovima prstiju i rekao: – Otac laži.
– Otac čega?
– Laži. Neistina.
Taj mi je izraz bio poznat, ali zbog nekog razloga mi nije bio jasan, ili možda nisam htio da mi bude jasan.
– Vrag, rekao je Shamus. – Otac laži, Otac zla, njegovo veličanstvo Sotona. Što se događa, Čarobnjak? Stara vjera koju propovijedaju u St. Bartu ti je postala predosadna pa tražiš nešto novo da ti uzdigne dušu u visine?
– Nije moja.
– A čija je?
– Sestra u County Generalu mi je rekla da je što brže odvezem u pustinju i bacim kroz prozor da je vjetar odnese.
– Moram ti reći da se za jednog tako dobrog mladića koji pošteno zarađuje za život stojeći za štednjakom, družiš s ozbiljno poremećenim ljudima.
Gurnuo je karticu preko stola prema meni.
Ustao sam sa stolice.
– Nemoj mi to ostaviti na stolu. Smrdi po sumporu, rekao je.
– Pa rekao si da je obično plastificirano duhovno smeće?
Iz tamnoplavih stakala njegovih naočala gledao me vlastiti odraz.
Shamus je rekao: – Nekoć sam poznavao tipa koji je prakticirao sotonizam. Tip je tvrdio da mrzi majku, ali sigurno ju je volio. Policajci su u njegovom hladnjaku našli odrubljenu glavu u zapečaćenoj plastičnoj vrećici u koju je stavio ružine latice kako bi lijepo mirisala.
Uzeo sam karticu sa stola. Bila je hladna.
– Hvala na pomoći, Shamus.
– Čuvaj se, Čarobnjak. Danas se zanimljivo ekscentrični prijatelji teško nalaze, ako znaš što mislim. Umreš li iznenada, nedostajat ćeš mi.

ČETRDESET ČETIRI



DOŠLA JE CRVENA ZORA, A SUNCE JE POPUT SJEKIRE DŽELATA SJEKLO tamni obzor.
Bilo gdje u Pico Mundu budući masovni ubojica možda gleda ovaj isti izlazak sunca dok ubacuje metke u rezervne spremnike za pušku kojom se sprema izvršiti napad.
Parkirao sam se na prilazu i ugasio motor. Nisam više mogao čekati da saznam je li ubojica koji je koknuo Boba Robertsona možda ubio i Rosaliju Sanchez. Pa ipak, prošle su još dvije ili tri minute prije nego što sam skupio dovoljno hrabrosti da izađem iz automobila.
Noćne ptice su prestale pjevati. Obično vrlo aktivne prvim svjetlom, jutarnje vrane još se nisu probudile.
Penjući se po stepenicama trijema iza kuće, primijetio sam da je mreža na vratima zatvorena, ali da su vrata otvorena. Svjetla u kuhinji bila su isključena.
Provirio sam kroz mrežu. Rosalia je sjedila za stolom, dlanova prislonjenih uz šalicu. Činila se živom.
No izgled zna ponekad varati. Njezino mrtvo tijelo možda čeka da ga otkrijem u drugoj sobi, a ovo za stolom je možda njezin duh dlanova prislonjenih uz šalicu koju je ostavila kad se otišla javiti na vrata začuvši ubojičino kucanje večer prije.
Nisam osjećao miris svježe skuhane kave.
Uvijek ranije kad bi me čekala da joj dođem reći je li još uvijek vidljiva, svjetla u kuhinji bila su uključena. Nikad je nisam vidio da sjedi u mraku kao danas.
Rosalia je podigla glavu i nasmiješila mi se kad sam ušao u kuhinju.
Piljio sam u nju, bojeći se progovoriti, bojeći se da je samo duh koji mi neće moći uzvratiti odgovorom.
– Dobro jutro, Odd Thomas.
Sav strah izletio je iz mene zajedno s dahom kojeg sam do tog trenutka držao u sebi. – Živi ste.
– Naravno da sam živa. Znam da više nisam mlada djevojka kao što sam nekad bila, ali nadam se da još uvijek ne izgledam kao da sam mrtva.
– Ovaj, htio sam reći vidljiva.
– Da, znam. Rekla su mi dva policajaca pa nisam morala čekati da se probudiš.
– Dva policajca?
– Baš je lijepo rano saznati da si vidljiv. Isključila sam svjetla, sjela za stol i uživala u svitanju. – Podigla je šalicu. – Hoćeš soka od jabuke, Odd Thomas?
– Ne, hvala. Rekli ste dva policajca?
– Dobri dečki.
– Kad su bili?
– Nema četrdeset minuta. Bili su zabrinuti za tebe.
– Zabrinuti. Zašto?
– Kažu da je netko prijavio pucnjavu iz tvog stana. Smiješno, zar ne, Odd Thomas? Rekla sam im da nisam čula ništa.
Bio sam siguran da je poziv upućen policiji bio anoniman, budući da je ubojica najvjerojatnije bio Robertsonov ubojica.
Gospoda Sanchez je rekla: – Pitala sam ih kakav razlog bi ti imao pucati u stanu. Rekla sam im da nemamo miševa. – Podigla je šalicu i otpila gutljaj soka, a potom rekla: – Nemaš miševa u stanu, imaš li?
– Nemam, gospodo.
– Ali svejedno su htjeli pogledati. Bili su zabrinuti za tebe. Jako fini dečki. Obrisali su cipele prije nego što su ušli. Ništa nisu dirali.
– Pustili ste ih u moj stan?
Nakon što je progutala gutljaj soka, rekla je: – Pa, policajci su, i bili su zabrinuti za tebe, i smirili su se kad su vidjeli da si nisi raznio nogu ili nešto slično.
Bilo mi je drago što sam maknuo Robertsonov leš iz kupaonice odmah nakon što sam ga našao.
– Odd Thomas, jučer navečer nisi došao po kekse koje sam ispekla za tebe. Napravila sam one s komadićima čokolade i orasima. Tvoji najdraži.
Tanjur pun keksa prekriven plastičnom folijom stajao je na stolu.
– Hvala vam. Pravite najbolje kekse na svijetu. – Uzeo sam tanjur. – Nešto sam razmišljao... bih li smio posuditi vaš automobil na kratko?
– Pa zar se nisi upravo dovezao njime?
Pocrvenio sam više od zore koja je rudila iza prozorskog stakla. – Jesam.
– Znači da si ga već posudio, rekla je bez najmanjeg traga ironije u glasu. – Ne moraš me pitati dvaput.
Uzeo sam ključeve s police kraj hladnjaka. – Hvala vam, gospodo Sanchez. Predobri ste prema meni.
– Dobar si ti dječak, Odd Thomas. Toliko me podsjećaš na mog nećaka Marca. Kad se samo sjetim, u rujnu će biti tri godine otkad je postao nevidljiv.
Marco se s ostatkom svoje obitelji nalazio u jednom od zrakoplova koji se zaletio u Svjetski trgovinski centar. Rekla je: – Neprestano očekujem da ponovno postane vidljiv, ali prošlo je toliko dugo vremena... Da mi nikad nisi postao nevidljiv, Odd Thomas.
Ponekad mi slama srce. – Neću, uvjeravao sam je.
Kad sam se sagnuo i poljubio je u čelo, stavila mi je ruku na glavu privlačeći mi lice bliže svom. – Obećaj da nećeš.
– Obećavam. Kunem se Bogom.

ČETRDESET PET



KAD SAM PARKIRAO ISPRED STORMYNOG STANA, POLICIJSKO VOZILO VISE nije bilo parkirano na suprotnoj strani ulice.
Očito prioritet policije nije bio pružiti sigurnost Stormy. Kao što sam sumnjao, nadgledali su Stormyn stan nadajući se da će me Robertson pratiti. Kad sam se pojavio pred kućom Sefa Portera nakon pucnjave, shvatili su da više nisam kod Stormy i povukli vozilo.
Robertson je sanjao vječni san pod zaštitom duha mlade prostitutke, ali njegov ubojica i bivši partner još uvijek je bio na slobodi. Taj drugi psihopat nema razloga pratiti Stormy. Osim toga, ima svoj 9-milimetarski pištolj i ne libi se upotrijebiti ga.
Pred očima mi se ponovno pojavila slika Robertsonove rane i nisam je mogao izbaciti iz glave ili jednostavno zatvoriti oči kao što sam to učinio u mojoj kupaonici. Još gore od toga, moja mašta prebacila je ubojitu ranu s mrtvačeva blijeda tijela na Stormy, a sjetio sam se i mlade žene koja me spasila od kojota, ruku čedno prekriženih preko grudi i rane između njih.
Kad sam stigao do nogostupa, potrčao sam. Pojurio sam uz stepenice, preko trijema i širom otvorio vrata.
Počeo sam petljati ključem, ispao mi je iz ruke i uspio sam ga uhvatiti u zraku prije nego što je pao na pod, a zatim otključao vrata i ušao u stan.
Iz dnevne sobe ugledao sam Stormy u kuhinji i otišao do nje.
Stajala je za pultom kraj sudopera i malim nožićem za voće rezala mali grejpfrut. Na pultu su se sjajile male sjemenke.
– Što si tako napet? – pitala je završavajući posao i odlažući nož.
– Mislio sam da si mrtva.
– Budući da nisam, želiš doručak?
Zamalo sam joj rekao da je netko upucao Sefa.
Umjesto toga rekao sam: – Da se drogiram, zatražio bih omlet od amfetamina i tri lonca kave. Nisam puno spavao, a moram ostati budan i bistre glave.
– Imam krafne s čokoladom. – Ni to nije loše.
Sjeli smo za kuhinjski stol: ona sa svojim grejpfurtom, ja sa svojom kutijom krafni i Pepsijem, punim šećera, punim kofeina.
– Zašto si mislio da sam mrtva? – pitala je.
Već je bila zabrinuta za mene. Nisam je htio još više uznemiriti.
Da sam joj rekao za Sefa, morao bih joj reći i za Boba Robertsona kojeg sam našao mrtvog u svojoj kadi i da je već bio mrtav kad sam ga vidio na groblju i ispričati joj za Crkvu šapćućeg kometa i sotonsku karticu za meditaciju.
Nakon toga bi htjela ostati uz mene cijelo vrijeme. Da mi bude zaštita. Nisam je želio dovesti u takvu opasnost.
Uzdahnuo sam i odmahnuo glavom. – Ne znam. Posvuda vidim bodahe. Cijele horde. Što god da se sprema, bit će gadno. Bojim se.
Upozoravajući me uprla je žlicu u mene. – Da se nisi usudio reći da ostanem danas kod kuće.
– Ostani danas kod kuće.
– Što sam ti maločas rekla?
– Što sam ti maločas rekao?
Zvačući, ušutkani grejpfurtom i krafnom s čokoladom, piljili smo jedno u drugo.
– Ostat ću danas kod kuće, – rekla je, – ako ti ostaneš sa mnom cijeli dan.
– Već smo prošli kroz ovo. Ne mogu dopustiti da ljudi umru ako mogu učiniti nešto da to spriječim.
– A ja ne mislim provesti nijedan dan zatvorena samo zato što uokolo luta neki luđak.
Nategnuo sam Pepsi. Zalio sam što nemam tablete kofeina. Zalio sam što nisam mirisao mirišljave soli da razbistrim glavu svaki put kad bi mi se prišuljao san na oči. Zalio sam što nisam kao drugi, što imam natprirodni dar, što moram nositi teret puno veći od onog koje bi mi krafne s čokoladom eventualno mogle stvoriti.
– Ovaj je puno gori od običnog luđaka, rekao sam joj.
– Nije me briga ni da je gori od tiranosaura. Imam život i ne mogu si priuštiti da gubim vrijeme ako za četiri godine namjeravam imati vlastitu slastičarnicu.
– Daj se smiri. Jedan slobodan dan ti neće pokvariti plan.
– Za mene je svaki dan jedan korak prema snu. Važan je proces, a ne konačan rezultat.
– Ne znam zašto ti uopće pokušavam nešto objasniti? Nikad ne uspijem.
– Ti si čovjek od akcije, ljubavi, i odličan si u tome. Ne moraš biti i dobar u debatiranju.
– Čovjek sam od akcije i odlično kuham.
– Savršen suprug.
– Pojest ću drugu krafnu.
Dobro znajući da nudi nešto što ne mogu prihvatiti, nasmiješila se i rekla: – Evo što ćemo, uzet ću slobodan dan i ići s tobom kamo god ti budeš išao.
Mjesto na koje sam se nadao da ću stići, uz pomoć svog magnetizma, bilo je mjesto gdje se nalazio Robertsonov ubojica koji se sada spremao počiniti zločin koji su njih dvojica zajedno isplanirali. Stormy neće biti sigurna bude li kraj mene.
– Ne može, rekao sam. – U tom slučaju, bolje ti nastavi sa svojim snom. Prodaj sladolede, pripravljaj mliječne napitke i budi najbolja nabavljačica sladoleda na svijetu. Ako misliš ostvariti svoj san, moraš ustrajati.
– Zezaš me ili citiraš nekoga?
– Zar ne prepoznaješ? Citiram tebe.
Osmjehnula mi se s ljubavlju. – Pametniji si nego što izgledaš.
– Moram biti. Kamo ćeš na pauzu za ručak?
– Znaš ti mene. Sama si spremam ručak. Jeftinije je, a i mogu ostati na poslu, pratiti što se događa.
– Nemoj se predomisliti. I ne približavaj se kuglani, kinu, ničemu.
– A smijem li na teren za golf?
– Ne.
– Teren za minigolf?
– Ne šalim se.
– Videoigraonicu?
– Sjećaš se onog starog filma Državni neprijatelj?
– A zabavni park?
– James Cagney je gangster koji doručkuje sa svojom picom...
– Ja nisam ničija pića.
– ... a kad mu počne ići na živce, nabije joj polovicu grejpfruta u lice.
– A što ona napravi – kastrira ga? Jer to bih ja napravila – nožićem za gejpfrut.
– Državni neprijatelj je snimljen 1931. U to vrijeme nisu smjeli prikazivati scene kastracije u kinu.
– U to vrijeme umjetnost je doista bila ograničena. Danas je toliko prosvijetljena. Želiš moju polovicu grejpfruta, da odem po nož?
– Samo želim reći da te volim i da se brinem za tebe.
– I ja tebe volim, ljubavi. I zato ti obećavam da neću ručati na terenu za minigolf. Ručat ću u Burke Baileju. A budem li kojim slučajem prosipala sol, istog časa ću, da poništim urok, baciti preko ramena prstohvat iste. Ma, bacit ću cijelu soljenku.
– Hvala. Svejedno još uvijek razmišljam o tome da ti zabijem polovicu grejpfruta u lice.

ČETRDESET ŠEST



U DOMU OBITELJI TAKUDA NA HAMPTON WAYU NIJE BILO NIJEDNOG bodaha. Prošle noći su plazili po cijeloj kući.
Dok sam parkirao ravno ispred kuće, vidio sam da su garažna vrata podignuta. Ken Takuda izvozio je Lincoln Navigator iz garaže.
Kad sam se popeo na prilaz, zaustavio je vozilo i spustio prozor. – Dobro jutro, gospodine Thomas.
On je jedina osoba koja mi se obraća tako formalno.
– Dobro jutro, gospodine. Divno jutro, zar ne?
– Veličanstveno, izjavio je. – Danas je velik dan, kao i svaki drugi, pun mogućnosti.
Dr. Takuda radi na fakultetu sveučilišta države Kalifornije u Pico Mundu. Predaje američku književnost 20. stoljeća.
Uzimajući u obzir da je moderna i suvremena književnost koju podučavaju na većini sveučilišta uglavnom jadan, ciničan, morbidan, pesimističan, mizantropski dogmatizam koji često pišu suicidni tipovi koji se prije ili kasnije ubiju od alkohola ili droga, ili metkom iz puške, profesor Takuda je bio nevjerojatno vedar čovjek.
– Trebam savjet glede svoje budućnosti, – slagao sam. – Razmišljam o tome da ipak upišem fakultet, nakon toga možda čak i doktorat, da napravim akademsku karijeru poput vas.
Kad je njegov sjajni azijski ten problijedio, dobio je tamnosivu boju. – Gospodine Thomas, premda sam za obrazovanje, ne mogu vam čista srca savjetovati akademsku karijeru ni u čemu drugome osim u prirodnim znanostima. Radna sredina na ostalim područjima sveučilišta kanalizacija je iracionalnosti, mržnje, zavisti i koristoljublja. Osobno dajem otkaz čim zaradim mirovinu, nakon čega ću se povući iz javnosti i pisati romane kao Ozzie Boone.
– Ali uvijek izgledate tako sretno.
– U trbuhu grdosije čovjek može ili očajavati i nestati ili biti radostan i ustrajati. – Široko se osmjehnuo.
Nisam očekivao taj odgovor, ali nastavio sam sa svojim nedovoljno promišljenim planom kako bih saznao kakav mu je današnji raspored i na taj način odredio mjesto gdje će Robertsonov kolega napasti. – Svejedno bih volio porazgovarati s vama o tome.
– Na ovom svijetu je premalo skromnih kuhara i previše uobraženih profesora, ali možemo popričati ako želiš. Nazovi fakultet i zatraži da te spoje sa mnom. Moj asistent će dogovoriti sastanak.
– Nadao sam se da ćemo sada moći porazgovarati.
– Sada? Što je dovelo do te neodložne želje za akademskim obrazovanjem?
– Moram ozbiljnije razmisliti o budućnosti. U subotu se ženim.
– Da to ne bi bilo s gospođicom Bromyen Llewellyn?
– Tako je.
– Gospodine Thomas, pružena vam je rijetka prilika za savršeno blaženstvo i savjetujem vam: ne trujte život ni sveučilištem ni drogama. Osim toga, danas ujutro imam predavanje, a nakon toga dvije sjednice studentskog zbora. Nakon toga idem na ručak i u kino sa svojom obitelji i bojim se da će naš razgovor o ovom vašem samodestruktivnom nagonu morati pričekati do sutra ujutro.
– Gdje ćete ručati? U Grillui
– Djeca biraju. Danas je njihov dan.
– A koji ćete film gledati?
– Onaj o psu i vanzemaljcu.
– Bolje nemojte, rekao sam iako nisam gledao film. – Loš je.
– Navodno je hit.
– Ništa ne valja.
– Dobio je dobre kritike, rekao je.
– Randall Jarrell kaže da je umjetnost dugotrajna, a kritičari insekti koji žive jedan dan.
– Gospodine Thomas, slobodno nazovite i dogovorite sastanak. Razgovarat ćemo sutra.
Podigao je prozor, spustio se s prilaza i odvezao prema sveučilištu a, kasnije tog dana, na sastanak sa Smrću.

ČETRDESET SEDAM



NICOLINA PEABODY, PET GODINA STARA, NOSILA JE RUŽIČASTE TENISICE, ručaste kratke hlače i ružičastu majicu. Njezin ručni sat imao je ružičastu plastičnu narukvicu i brojčanik na kojem je bila naslikana glava ružičastog praseta.
– Kad budem dovoljno stara da sama kupujem odjeću, rekla mi je, – nosit ću samo ružičasto, ružičasto, ružičasto, svaki dan, cijelu godinu, uvijek.
Leyanna Peabody, koja će uskoro navršiti sedam godina, prevrnula je očima i rekla: – Svi će misliti da si kurva.
Ulazeći u dnevnu sobu s rođendanskom tortom na tanjuru prekrivenom visokim staklenim poklopcem, Viola je rekla: – Leyanna! To je grozna riječ. Budeš li tako nastavila, bit ćeš kažnjena zbog prostog govora i dva tjedna nećeš dobiti džeparac.
– Što je to kurva? – upitala je Nicolina.
– Netko tko nosi ružičasto i ljubi muškarce za novac, rekla je Leyanna profinjenim glasom.
Kad sam uzeo tortu od Viole, rekla je: – Samo da uzmem njihovu kutiju s knjigama i vježbenicama pa možemo krenuti.
Ja sam na brzinu obišao kuću. Bodasi nisu vrebali ni iz jednog kutka.
Nicolina je rekla: – A ako budem ljubila muškarce besplatno i nosila ružičasto, je li onda neću biti kurva?
– Ako ljubiš puno muškaraca besplatno, onda si drolja, rekla je Leyanna.
– Leyanna, to bi bilo dosta! – ukorila ju je Viola.
– Ali, mama, – rekla je Leyanna, – prije ili kasnije mora naučiti kako svijet funkcionira.
Primjećujući da se dobro zabavljam i tumačeći to s natprirodnom vještinom, Nicolina se suprotstavila starijoj sestri: – Ti ni ne znaš što je to kurva, samo misliš da znaš.
– Znam, znam, ne brini se ti, rekla je Leyanna promućurno.
Djevojčice su hodale ispred mene po stazi do automobila gospode Sanchez koji je stajao parkiran uz ivičnjak.
Nakon što je zaključala kuću, Viola je krenula za nama. Stavila je kutiju s vježbenicama na stražnje sjedalo do djevojčica, a zatim sjela naprijed. Dodao sam joj tortu, a zatim joj zatvorio vrata.
Jutro je bilo tipično za pustinju Mojave. S prejakim suncem i bez daška vjetra. Iz neba, naopako okrenute patrone plave keramičke olovke, curila je vruća suha mješavina.
Sa suncem još uvijek na istoku, sve sjene naginjale su zapadno, kao da žude za onim obzorom iza kojeg je nestala noć. A po mirnoj ulici pružala se samo moja sjena.
Ako su natprirodna bića ovdje, tada ih se ne vidi.
Kad sam ušao u automobil i krenuo upaliti motor, Nicolina je rekla: – Uostalom, ja nikad neću poljubiti nijednog muškarca. Samo mamu, Leyannu i tetu Sharlene.
– Ljubit ćeš ih kad budeš starija, prorekla je Leyanna.
– Neću.
– Hoćeš.
– Neću, čvrsto je izjavila Nicolina. – Samo tebe, mamu i tetu Sharlene. O, i Cheeversa.
– Cheevers je dječak, rekla je Leyanna dok sam skretao na cestu krećući prema Sharleninoj kući.
Nicolina se počela hihotati. – Cheeyers je medvjed.
– Ali muški.
– Ali napunjeni.
– Svejedno je muško, nastavljala je Leyanna. – Vidiš, već je počelo – već želiš ljubiti muškarce.
– Ja nisam drolja, bunila se Nicolina. – Ja ću biti liječnik za pse.
– To se zove veterinar, a veterinari ne nose ružičasto, ružičasto, ružičasto, svaki dan, cijelu godinu, uvijek.
– Ja ću biti prvi.
– U tom slučaju, rekla je Leyana, – budem li imala bolesnog psa, a ti budeš veterinar i odjevena u ružičasto, mislim da bih ti ga svejedno dovela jer bih znala da ćeš mu pomoći da ozdravi."
Cesto skrećući, vozeći obilazim putem i pogledavajući u retrovizor, odvezao sam sveukupno šest blokova da bih ih dovezao dva bloka dalje u Maricopa Lane.
Telefonirajući s mobitela dok smo bili na putu, Viola je nazvala sestru da joj kaže da ona i djevojčice dolaze u posjet.
Uredna kuća s krovom od bijele šindre u Maricopa Laneu imala je plave škure i plave stupove na trijemu. Na trijemu, društvenom centru susjedstva, nalazile su se četiri stolice za ljuljanje i ljuljačka.
Sharlene se ljuljala na jednoj od stolica kad smo se zaustavili na prilazu. Sharlene je velika žena zanosnog osmijeha i glasa savršena za pjevanje u crkvenom zboru, čime se i bavi.
Zlatni retriver, Posey, ustao je s poda trijema i stao kraj nje šibajući svojim predivnih repom uzbuđen što vidi djevojčice. Stajao je na mjestu ne zbog povodca, već nježne naredbe svoje gospodarice.
Odnio sam tortu u kuću, gdje sam pristojno odbio hladnu limunadu, pitu od jabuka, tri vrste kolača i domaći prženi kikiriki koje mi je ponudila Sharlene.
Ležeći na podu sa sve četiri u zraku, savinutih prednjih šapa, Posey je moljakala da se mazi po trbuhu, što su djevojčice jedva dočekale.
Spustio sam se na jedno koljeno i prekinuo ih samo toliko da čestitam Leyanni rođendan. Zagrlio sam svaku djevojčicu.
Činile su se užasno male i krhke. Toliko malo snage bi trebalo da ih se razbije, istrgne iz ovog svijeta. Njihova ranjivost me plašila.
Viola me otpratila kroz kuću do trijema gdje je rekla: – Donijet ćeš mi sliku onog muškarca na kojeg bih trebala pripaziti.
– Ne treba ti više. Nije više... u igri.
Njezine velike oči bile su pune povjerenja koje nisam zasluživao. – Odd, reci mi istinu, vidiš li smrt u meni?
Nisam znao što se sprema, ali iako je pustinjski dan donio sunčev sjaj, moje šesto čulo je osjećalo da se sprema olujna tama s obilato grmljavine. Promjena plana, ne odlazak na film i večeru u Grillu – to bi trebalo biti dovoljno da promijeni njihovu sudbinu. Trebalo bi. – Sad si dobro. I djevojčice.
Pogledom je ispitivala moj i nisam se usudio odvratiti ga. – A ti, Odd? To što se sprema... hoćeš li se izvući iz toga živ i zdrav?
Na silu sam se osmjehnuo. – Ja se razumijem u Onozemaljsko i Natprirodno, zar si zaboravila?
Još neko vrijeme me gledala, a zatim stavila ruke oko mene. Čvrsto smo se zagrlili.
Nisam pitao Violu vidi li ona smrt u meni. Nikad nije tvrdila da vidi budućnost... ali svejedno sam se bojao da će reći da.

ČETRDESET OSAM



DUGO NAKON ŠTO SE – ALL NIGHT WITH SHAMUS COCOBOLO – PRESTALA puštati u eter, a zvukovi žica Glenna Millera izašli iz stratosfere prema dalekim zvijezdama u nedostatku Elvisovog CD-a da me tješi, kružio sam ulicama Pico Munda u tišini sunca pitajući se kamo su otišli svi bodasi.
Na benzinskoj sam se zaustavio natankati Chevyja i otići u zahod. U prljavom ogledalu iznad lavaboa lice mi je govorilo da sam opsjednut čovjek, oronuo, upalih očiju.
U obližnjem minimarketu kupio sam veliku bocu Pepsija i malu bočicu tableta kofeina.
Uz pomoć kemijske pomoći tableta, Pepsija i šećera iz keksa koje mi je dala gospoda Sanchez, znao sam da ću ostati budan. No hoće li mi takav režim osigurati dovoljno bistru glavu, pokazat će se tek kad počnu letjeti meci.
Budući da nisam znao ni imena ni lice Robertsonova pomagača, magnetizam me još uvijek nije doveo do onog koga sam tražio. Nasumično se vozikajući uokolo neću stići kamo bih trebao.
S jasnom namjerom odvezao sam se u Camp"s End.
Sef je naredio da nadgledaju Robertsonovu kuću prošle večeri, ali ta je akcija očito bila opozvana. Budući da je Sef ležao u bolnici upucan, a cijela policija Pico Munda bila u šoku, netko je odlučio prebaciti vozilo na neko drugo mjesto.
Odjednom sam pomislio kako Sef možda nije bio metom napada isključivo zato da bi mi netko podmetnuo drugo ubojstvo. Robertsonov kolega možda je htio eliminirati Wyatta Portera kako bi osigurao da policija Pico Munda bude nedjelotvorna, dezorijentirana i da ne odgovori pravovremeno na situaciju koju se sprema izazvati.
Umjesto da parkiram automobil na drugoj strani ceste nešto niže od blijedožute kućice izblijedjelih plavih vrata, ostavio sam Chevyja na ivičnjaku pred kućom. Hrabro sam otišao do nadstrešnice za automobile.
Moja vozačka dozvola još uvijek je ispunjavala svoju osnovnu svrhu. Brava se otključala i ušao sam u kuhinju.
Jedan trenutak stajao sam na pragu i osluškivao. Zujanje motora hladnjaka. Slaba škripa i puckanje karakteristično za postojano širenje spojeva stare kuće zbog sve jače vrućine koju je sa sobom nosilo ovo novo jutro.
Instinkt mi je govorio da nisam sam.
Otišao sam ravno u urednu radnu sobu. Trenutno nije bila u svrsi željezničkog kolodvora za bodahe.
Sa zida iznad ormara za arhiviranje, McVeigh, Manson i Atta gledali su me onime što je nalikovalo na svjesne poglede.
Za stolom sam još jednom prošao kroz sadržaj ladica tražeći imena. Za prvog posjeta, zaključio sam da mi mali adresar nije od velike koristi, no ovoga puta sam ga prelistao sa zanimanjem.
Adresar nije sadržavao ni četrdeset imena i adresa. Nijedno mi nije dozvalo nikakve predosjećaje.
Nisam ponovno pogledao bankovna izvješća, no piljio sam u njih razmišljajući o 58 000 dolara u gotovini koje je podigao tijekom zadnja dva mjeseca. U džepovima hlača sam našao više od četiri tisuće kad sam mu pretraživao leš.
Da sam bogati sociopat spreman financirati dobro isplanirano masovno ubojstvo, koliko veliku krvavu cirkusku predstavu bih mogao kupiti za približno 54 000 dolara?
Čak i nenaspavan s kofeinskom glavoboljom i viškom šećera u krvi, mogao sam odgovoriti na to pitanje bez puno razmišljanja: jako veliku. Mogao bih kupiti tri cirkuske arene smrti – metke, eksploziv, otrovni plin, gotovo sve osim nuklearne bombe.
Negdje u kući zatvorila su se vrata. Ne glasno. Tiho, nježno.
Krećući se potajno, ali brzo, otišao sam do otvorenih vrata radne sobe. Izašao sam u hodnik.
Od uljeza ni traga. Samo ja.
Vrata kupaonice i spavaće sobe bila su zatvorena, kao što su i bila.
U spavaćoj sobi, ormar je imao klizna vrata. Ona su mogla napraviti zvuk koji sam čuo.
Svjestan da je smrt česta nagrada za nepromišljenost i plašljivost, znatiželja me potjerala u dnevnu sobu. Prazno.
Vrata na ljuljanje koja su vodila u kuhinju sigurno nisu proizvela zvuk koji sam čuo. Ulazna vrata su i dalje bila zatvorena, kako sam ih i ostavio.
U prednjem dijelu lijevog ugla dnevne sobe stajao je ormar. U ormaru dvije jakne, nekoliko zapečaćenih kutija, kišobran.
U kuhinji nije bilo nikog.
Možda sam čuo uljeza kako odlazi. Što je značilo da je netko bio u kući kad sam stigao i iskrao se kad nisam gledao.
Znoj me škakljao po obrvi. Kap znoja spustila mi se po zatiljku, niz kičmu, do trtice.
Jutarnja vrućina nije bila jedini razlog znojenju.
Vratio sam se u dnevnu sobu i uključio računalo. Uključio sam Robertsonove programe, pregledao direktorije i našao popis gnjusnih stvari koje je skinuo s interneta.
Sado-mazo porniče. Porniče s djecom. Neki su bili o serijskim ubojstvima, ritualnim unakaživanjima i sotonističkim obredima.
Nijedan nije izgledao kao da će me dovesti do njegovog suradnika, a kamoli dovoljno brzo da spriječim zlo koje se sprema. Ugasio sam računalo.
Da sam imao onog dezinfekcijskog sredstva kojim je sestra u bolnici očistila ruke, istresao bih pola boce na ruke da ih dezinficiram.
Za vrijeme prvog posjeta ovoj kućici, na brzinu sam je pretražio što je završilo time da sam izvijestio Sefa o inkriminiraj učim stvarima koje sam pronašao u Robertsonovoj kući. Iako mi je u glavi otkucavalo preostalo vrijeme, ovoga puta sam se prisilio da temeljitije pregledam kuću zahvalan što je mala.
U spavaćoj sobi u prvoj ladici visoke komode našao sam nekoliko noževa različitih veličina i neobična dizajna. Latinske fraze bile su ugravirane na oštrice prvih nekoliko koje sam uzeo u ruku.
Ne znam latinski, ali osjetio sam da je karakter riječi, što će prijevod potvrditi, zao i opasan kao i ti poput britve oštri noževi.
Drugi nož bio je prekriven hijeroglifima od drška do samog vrha. Te slike nisu mi bile ništa jasnije od latinskog, iako sam prepoznao nekoliko izrazito stiliziranih znakova: plamen, sokole, vukove, zmije, škorpione...
Pretražujući drugu ladicu, našao sam težak srebrn kalež. Na njemu su bile izrezbarene opscenosti. Ulašten. Hladan na dodir.
Ovaj bezbožni kalež izrugivao je sveti kalež u koji se toči misno vino pod Svetom misom u katoličkoj crkvi. Ukrašene ručice bile su naopako okrenuta raspela: Krist glave okrenute nadolje. Latinske riječi okruživale su rub kaleža, a sam kalež je na sebi imao ugravirane prikaze golih muškaraca i žena upuštenih u raznovrsne činove sodomije.
U toj istoj ladici našao sam crnu lakiranu kutiju ukrašenu sličnim pornografskim prikazima. Strane i poklopac ove male rukom oslikane kutije prikazivale su scene degradacije muškaraca i žena koji međusobno opće sa šakalima, hijenama, kozama i gujama.
U običnoj crkvi u takvoj kutiji nalazile bi se posvećene hostije za Svetu pričest. U ovoj su se nalazili kao ugljen crni krekeri s primjesama crvene.
Posvećene hostije imaju slab, fini okus. Sadržaj ove kutije ima je isto tako slab, ali odbojni miris. Na prvi miris – po bilju. Na drugi – spaljenim šibicama. Na treći – bljuvotini.
U visokoj komodi nalazile su se i druge sotonističke vrijednosti, ali zaključio sam da sam vidio dovoljno.
Nije mi bilo jasno kako odrasli ljudi mogu ozbiljno shvaćati lažne rituale romantički prikazanog sotonizma kojeg prikazuju holivudski filmovi. Neki četmaestogodišnjaci, to da, jer dobrom dijelu njih je mozak isprala brza struja hormona. Ali ne i odrasli ljudi. Čak i sociopati poput Boba Robertsona i njegovog nepoznatog prijatelja, skloni nasilju i bolesnih umova, zasigurno imaju barem malo razuma, zasigurno uviđaju apsurd takvih igara tipičnih za Noć vještica, ne za stvarnost.
Nakon što sam vratio predmete u ladice, zatvorio sam ih.
Iznenadilo me kucanje. Nježno kucanje zglobovima prstiju.
Pogledao sam prema prozoru očekujući lice na prozorskom staklu. Možda neki susjed kuca na prozor. Vidio sam samo snažno pustinjsko svjetlo, sjene drveća i smeđe dvorište.
Kucanje je dolazilo iznutra, isto toliko tiho kao i prvi put. Ne samo tri-četiri brza udara. Prije niz malih udaraca u trajanju petnaest-dvadeset sekundi.
U dnevnoj sobi otišao sam do prozora do ulaznih vrata i oprezno razmaknuo zastore. Nitko nije stajao pred vratima.
Chevy gospode Sanchez bio je jedino vozilo na ivičnjaku. Klonuo pas koji se vukao po ulici dan ranije sada je ponovno hodao ulicom, spuštene glave i podvučena repa.
Prisjećajući se buke koju su pravile svadljive vrane na krovu za prvog posjeta, okrenuo sam se od prozora i pogledao u strop. Osluškivao sam.
Minutu kasnije kad se kucanje nije ponovilo, otišao sam u kuhinju. Mjestimično, prastari linoleum krčkao mi je pod nogama.
Očajnički tražeći ime koje bih mogao prikačiti Robertsonovom suradniku, nije mi padalo na pamet nijedno mjesto u kuhinji gdje bih mogao pronaći taj podatak. Svejedno sam pregledao sve ladice i ormariće. Većina ih je bila prazna: nekoliko komada posuda, desetak čaša, mala zbirka pribora za jelo.
Otišao sam do hladnjaka jer će me Stormy kad-tad pitati jesam li ovoga puta pogledao ima li u njemu odrubljenih glava. Kad sam otvorio vrata, našao sam pivo, sokove, komad konzervirane šunke na tanjuru, pola pite od jagoda te druge uobičajene proizvode i mirodije.
Do pite od jagoda u prozirnoj plastičnoj vrećici stajale su četiri crne svijeće, tanke, visoke dvadesetak centimetara. Možda ih je držao u hladnjaku da ne omekšaju na ljetnoj vrućini budući da u kući nije imao klimu.
Pokraj svijeća nalazila se staklenka bez oznake puna nečega što je nalikovalo iščupanim zubima. Pobliže promotrivši, potvrdio sam svoj prvi zaključak: nekoliko desetaka kutnjaka, sjekutića, očnjaka. Ljudskih. Dovoljno za najmanje pet do šest usta.
Jedan dug trenutak gledao sam u staklenku pokušavajući zamisliti kako je mogao doći do te neobične zbirke. Kad sam shvatio da je bolje ne misliti o tome, zatvorio sam vrata hladnjaka.
Da u hladnjaku nisam našao ništa neobično, ne bih otvorio ledenicu. No sada sam osjećao obavezu da pogledam i tamo.
Ledenica je bila na izvlačenje, a nalazila se ispod hladnjaka. Istog časa kad sam je otvorio vruća kuhinja izmamila je hladnu maglu iz ladice.
Dvije kričave ružičasto-žute kutije bile su mi dobro poznate: Burke Baily sladoled koji je Robertson kupio dan ranije. Orah s javorovim sirupom i čokolada s okusom madarine i naranče.
Pored toga u ladici ledenice nalazilo se deset neprozirnih posuda Rubbermaid crvenih poklopaca, oblika i veličine kakvi se koriste za spremanje lazanja. Ne bih ih otvorio da na gornja dva poklopca nisu stajale rukom ispisane naljepnice:
HEATHER JOHNSON, JAMES DEERFIELD.
Naposljetku, pa tražio sam ime.
Kad sam izvadio gornje posude, na poklopcima ispod njih ugledao sam još imena:
LISA BELMONT, ALYSSA RODRIOJJEZ, BENJAMIN NADER...
Počeo sam s Heather Johnson. Kad sam skinuo crveni poklopac, u posudi sam našao ženske grudi.

ČETRDESET DEVET



SUVENIRI. TROFEJI. PREDMETI KOJI RASPIRUJU MAŠTU I DIRAJU SRCE ZA usamljenih noći.
Kao da mi je opekla ruke, ispustio sam posudu natrag u hladnjak. Skočio sam na noge i nogom naglo zatvorio ladicu ledenice.
Sigurne sam okrenuo leda hladnjaku, otišao na drugu stranu kuhinje i stao ispred sudopera, ali nisam toga bio svjestan sve dok se nisam zatekao tamo. Naslanjajući se na radnu površinu, nagnuvši se prema naprijed, borio sam se protiv poriva da izbacim iz sebe kekse koje je gospoda Sanchez ispekla za mene.
. Kroz cijeli svoj život vidio sam groznih stvari. Neke su bile gore od sadržaja te Rubbermaid posude. Pa ipak, iskustvo me učinilo imunim na strah, a ljudska okrutnost još uvijek me mogla dotući i pokositi mi noge.
Iako sam želio oprati ruke i umiti se hladnom vodom, nisam želio dirati Robertsonove pipe. Sav sam se stresao od pomisli da koristim njegov sapun.
U ledenici je bilo još devet posuda. Netko drugi će ih morati otvoriti. Nisam bio ni najmanje znatiželjan glede ostatka te groteskne zbirke.
U dosje sa svojim imenom Robertson nije stavio ništa osim stranice iz kalendara na kojoj je pisalo 15. kolovoza, što je govorilo da će njegova karijera ubojice početi na taj dan. Pa ipak, dokazi u hladnjaku govorili su suprotno. Robertsonov dosje trebao je do sada već biti pozamašan.
Oblio me znoj, vrućina navrla u glavu, hladnoća niz kičmu. Očito je ono tuširanje u bolnici bilo nepotrebno.
Pogledao sam na sat. 10:20.
Kuglana se neće otvoriti do jedan. Prva predstava filma o psu i vanzemaljcu također je počinjala u jedan sat.
Ako će se moj san ostvariti na današnji dan, dokazi govore da nemam više od tri sata da pronađem Robertsonovog suradnika i zaustavim ga.
Skinuo sam mobitel s pojasa. Otvorio sam ga. Izvukao sam antenu. Pritisnuo sam tipku za uključenje. Promatrao sam kako se na ekranu pojavljuje logo, a potom slušao elektronsku glazbu koja svira svaki put kad ga uključim.
Sef Porter možda još uvijek nije došao k svijesti. Čak i da je, misli bi mu bile mutne od učinka anestezije, morfija ili neke zamjene za morfij, i boli. Neće imati ni snage ni svijesti da naredi svojim podređenima što da rade.
Više ili manje poznavao sam sve policajce u policiji Pico Munda. No nijedan od njih nije znao za moj paranormalni dar i nijedan mi nije bio toliko dobar prijatelj kao Sef Porter.
Dovedem li policiju u ovu kući, pokažem sadržaj ledenice i potaknem da upotrijebe sve svoje izvore da saznaju ime Robertsonovog kolege, trebat će im sati prije nego što shvate što se događa. Budući da nisu dijelili moje šesto čulo i da mi ne bi vjerovali kada bih im rekao da ga imam, ne bi uvidjeli ni hitnost situacije.
Zadržali bi me ovdje dok istraže situaciju. U njihovim očima bio bih jednako sumnjiv kao i Robertson, budući da sam nezakonito ušao u njegovu kuću. Uostalom, tko može tvrditi da ja nisam skupio te dijelove tijela i podmetnuo deset Rubbermaid posuda u Robertsonovu ledenicu s namjerom da ga inkriminiram?
Nadu li ikad Robertsonov leš i podlegne li Sef ne daj Bože postoperativnim komplikacijama, zasigurno bi me priveli i optužili za ubojstvo.
Isključio sam mobitel.
Bez imena na koje bih se mogao usredotočiti i bez mogućnosti da ikoga pitam za savjet, našao sam se u bezizlaznoj situaciji.
Nešto se srušilo na pod u nekoj drugoj sobi. Ovoga puta nije se radilo o tihom kucanju, nego se začuo snažan udarac i lomljava.
Toliko frustriran da mi nije stalo do poreza, krenuo sam prema vratima pokušavajući vratiti mobitel natrag za pojas. Ispao mi je, ostavio sam ga tamo i gurnuvši vrata ušao u dnevnu sobu.
Na podu je ležala razbijena svjetiljka. Keramički stalak bio je u komadićima.
Kad sam otvorio ulazna vrata i vidio da ispred njih i na travnjaku nema nikoga, zalupio sam vratima. Snažno. Udarac je uzdrmao cijelu kuću. Osjećaj stvaranja buke mi se svidio nakon toliko hodanja po jajima. Godilo mi je biti bijesan.
Pohitao sam kroz prolaz u uski hodnik tražeći uljeza. Spavaća soba, ormar, radna soba, ormar, kupaonica. Nikog.
Svjetiljku sigurno nisu razbile vrane s krova. Niti propuh. Niti zemljotres.
Kad sam se vratio u kuhinju da podignem mobitel i odem iz kuće, tamo me čekao Robertson.

PEDESET



ZA MRTVACA KOJI JE ISPAO IZ PLANOVA NA OVOM SVIJETU, ROBERTSON JE bio jako bijesan, bijesan kao što je bio kad sam ga vidio s tornja crkve St. Barta. Njegovo tijelo građeno poput gljive sada je izgledalo puno snažnije, usprkos svom gljivastom izgledu. Nježno lice i nejasni obrisi otvrdnjeli su i odražavali bijes.
Nema rupe od metka, nema baruta oko rane, nema mrlje na košulji. Za razliku od Toma Jedda koji je svoju ruku nosio uokolo i poslužio se njome da se počeše po leđima u Tire Worldu, Robertson je nijekao da je mrtav i odlučio izbrisati ranu koja ga je ubila, kao što mi se Penny Kailisto u početku ukazala bez tragova davljenja i dobila ih tek kad se našla u društvu svog ubojice, Harla Landersona.
Robertson je bijesan kružio kuhinjom. Gledao me pogledom koji je bio više divlji od pogleda kojota u Crkvi šapćućeg kometa.
Kad sam ga počeo pratiti, Robertson je postao opasnost za svog suradnika i na taj način sam prouzrokovao njegovu smrt, premda nisam osobno povukao obarač. Očigledno je mržnja koju je osjećao prema meni bila veća od one koju je osjećao prema čovjeku koji ga je ubio. Inače bi opsjedao neko drugo mjesto.
Od pećnice do hladnjaka, do sudopera, do pećnice, kružio je dok sam ja čučnuo i uzeo mobitel koji mi je nedavno ispao. Mrtav, nije me brinuo ni približno koliko u crkvenom dvorištu kad sam mislio da je živ.
Dok sam stavljao mobitel za pojas, Robertson mi je prišao. Lebdio je ispred mene. Oči su mu bile sive kao prljavi led, ali ipak su odražavale svu jačinu bijesa koji je osjećao.
Pogledao sam ga u oči i nisam uzmicao. Naučio sam da nije pametno pokazivati strah u ovakvim slučajevima.
Njegovo tvrdo lice je uistinu imalo gljivastu kvalitetu, no bilo je mesnato. Veoma nalik velikoj, mesnatoj gljivi. Njegove blijede usne bez krvi povukle su se sa zuba, koji su očito vidjeli premalo četkice.
Pružio je desnu ruku pored mog lica i uhvatio me za potiljak.
Ruka Penny Kailisto bila je suha i topla. Robertsonova je bila vlažna, hladna. To, naravno, nije bila stvarna ruka, samo dio prikaze, duha, koji sam samo ja mogao osjetiti. No priroda takvog dodira otkriva karakter preminule duše.
Iako sam se odbio postidjeti ovog nezemaljskog kontakta, iznutra sam se stresao od pomisli na tog gada kako se igra s deset suvenira spremljenih u ledenicu. Ponekad vizualna stimulacija smrznutih trofeja nije dovoljna da zadovolji osobu. Možda ih je povremeno topio kako bi zadovoljio osjetilo dodira i prizvao živopisnija sjećanja na ubojstva koja je počinio – navlačio, štipkao, dragao, mazio, nježno ljubio te svoje uspomene.
Nijedan duh, bez obzira koliko zao, ne može naškoditi živoj osobi dodirom. Ovo je naš svijet, ne njihov. Udarci koje nam zadaju prolaze kroz nas. Njihovi ugrizi ne uzrokuju krvarenje.
Kad je shvatio da me ne može zastrašiti, Robertson je spustio ruku s mog zatiljka. Bijes mu se udvostručio, utrostručio, pretvarajući mu lice u ono nalik grotesknim maskama s katedrala.
Postoji jedan način da duhovi naškode živima. Ako su dovoljno zli, ako su im srca dovoljno pokvarena da zloba koju nose u njemu sazrije u duhovnu zlobu, mogu skupiti dovoljno energije iz tog svog demonskog bijesa da je uliju u nežive stvari.
Takve duhove nazivamo poltergajstima. Jednom sam izgubio posve novu glazbenu liniju zbog jednog takvog bića, kao i vrlo lijepu plaketu koju sam dobio kao pobjednik natjecanja kreativnog pisanja u srednjoj školi koje je ocjenjivao Mali Ozzie.
Kao i u sakristiji St. Barta, Robertsonov razjareni duh letio je po kuhinji, a iz ruku mu je izbijala energija koju sam mogao vidjeti. Zrak je podrhtavao od nje. Bio je to prizor sličan koncentričnim krugovima koji se šire po vodi nakon pada kamena.
Vrata ormarića su se otvara i zatvarala, otvarala i zatvarala, udarala sve glasnije i s manje značenja od onog koje izlazi iz usta političara dok pričaju svoje prazne priče. Posude je padalo s polica sijekući zrak praćeno fijukanjem poput diska koji baca Olimpijac.
Sagnuo sam se da izbjegnem čašu koja se razbila o vrata pećnice i razbila u komadiće. Druge su me čaše zaobišle u širokom krugu razbivši se o zidove, ormariće, radni pult.
Poltergajsti su puni slijepog bijesa, ali ne mogu ga usmjeriti niti kontrolirati. Mogu te povrijediti samo indirektno, ako im se posreći. Međutim, čak je i ta mala mogućnost dovoljna da ti pokvari dan.
Praćen aplauzom otvaranja i zatvaranja kuhinjskih ormarića, Robertson je vitlao munjama energije iz svojih ruku. Dvije su stolice plesale za kuhinjskim stolom, stepale po linoleumu, udarale o noge stola.
Na štednjaku su se, bez dodira, okretala četiri regulatora. Četiri plamenika sjajila su sablasnim plavim plamenom u inače mračnoj kuhinji.
Oprezan glede ubojitih projektila, povukao sam se od Robertsona prema vratima kroz koja sam ušao u kuću.
Otvorila se ladica i iz nje je eksplodirala kakofonija pribora za jelo svijetleći se i zveckajući u mahnitom ritmu kao da gladni duhovi jedu vilicama, noževima, žlicama obrok isto toliko nevidljiv kao što su oni sami.
Vidio sam to posude kako leti prema meni – prošlo kroz Robertsona što nije imalo nikakvog učinka na njegov trenutni sastav – maknuo sam se u stranu i podigao ruke da zaštitim lice. Pribor me našao kao što željezo pronađe magnet i obrušio se na mene. Jedna vilica probila je moju obranu, ubola me u čelo i prošla kroz kosu.
Kad je ta oštra kiša nehrdajućeg čelika pala na pod iza mene, usudio sam se spustiti ruke.
Poput kakvog velikog trola koji pleše ha mračnu glazbu koju samo on može čuti, Robertsonove stisnute šake mahale su kroz zrak. Činio se kao da urla i viče, no u potpunoj tišini nijemog preminulog.
Gornja vrata hladnjaka su se otvorila i na pod su popadala piva, sokovi, šunka, pita od jagoda i odvratni sadržaj kutije.
Zatvarači na limenkama piva i sokova su iskočili i tekućina je počela prskati na sve strane.
Hladnjak je počeo vibrirati skačući lijevo desno i udarajući o kuhinjske elemente između kojih se nalazio. Ladice za povrće su se tresle, žičane police klopotale.
Šutajući u stranu limenke piva koje su se kotrljale po podu i razbacani pribor za jelo, nastavio sam hodati prema vratima.
Glasna tutnjava upozorila me da mi se jako brzo približava nešto što klizi po podu.
Skočio sam ulijevo i okliznuo se na pjenu od piva i iskrivljenu vilicu.
Odvratan teret smrznutih dijelova tijela složenih u ladici ledenice proklizio je pored mene i zabio se u zid dovoljno snažno da je popucala žbuka.
Izjurio sam van u sjenu nadstrešnice i zalupio vratima iza sebe.
Unutra se buka nastavila, udaranje i razbijanje, zveckanje i treskanje.
Nisam očekivao da će me Robertsonov namučeni duh slijediti, barem ne neko vrijeme. Kad jednom počne s mahnitim uništavanjem, poltergajst obično razbija bez kontrole sve dok se ne iscrpi i zbunjen odluta u čistilište između ovog i onog svijeta.

PEDESET JEDAN



U TRGOVINI MJEŠOVITOM ROBOM GDJE SAM KUPIO TABLETE I PEPSI, KUPIO sam još jednu kolu, Bactine i paketić velikih flastera.
Blagajnik, čovjek lica kao stvorenog za čuđenje, pustio je sportske stranice Los Angeles Timesa iz ruku i rekao: – Hej, pa vi krvarite.
Ljubaznost nije jedini pravi način ophođenja s ljudima, ali je najlakši. Život je toliko pun sukoba koje ne možeš izbjeći da ne vidim čemu promovirati još više sukoba.
Međutim u tom trenutku bio sam izuzetno loše raspoložen. Vrijeme je istjecalo zastrašujućom brzinom, vrijeme pucnjave se približavalo, a ja još uvijek nisam znao ime Robertsonovog suradnika.
– Znate li da krvarite?
– Pretpostavljao sam.
– Izgleda gadno.
– Ispričavam se.
– Što vam se dogodilo s čelom?
– Vilica.
– Vilica?
– Da. Bolje da je bila žlica.
– Uboli ste se s vilicom?
– Skočila je na mene.
– Skočila?
– Vilica.
– Vilica je skočila na vas?
– I pogodila me u čelo.
Zastajući da mi uzvrati ostatak, suzio je pogled i odmjerio me.
– Da, dobro ste čuli, rekao sam. – Vilica je skočila i pogodila me u čelo.
Odlučio je da ne želi imati više posla sa mnom. Vratio mi je ostatak, spremio stvari u vrećicu i vratio se sportskim stranicama.
U muškom toaletu na benzinskoj postaji do trgovine, oprao sam krvavo lice, očistio ranu, stavio na nju Bactinea i kompresu od papirnatih ručnika. Rane su bile površne i krvarenje je stalo.
Ovo nije bilo prvi put niti zadnji da sam poželio da moj natprirodni dar uključuje i snagu iscjeljenja.
Prilijepivši flaster na čelo vratio sam se do Chevyja. Sjedeći iza volana, s upaljenim motorom i klimom, zračenja usmjerena ravno u moje lice, nagnuo sam hladnu Pepsi.
Na ručnom satu pisale su loše vijesti. 10:48.
Mišići su me boljeli. Oči su me pekle. Osjećao sam se umoran, slab. Možda mi mozak nije ubacio u nižu brzinu, kao što se činilo da jest, ali nisu mi se sviđali moji izgledi budem li se morao boriti jedan-na-jedan protiv Robertsonovog kompića koji je sigurno proveo noć s više sna od mene.
Popio sam dvije kofeinske tablete prije nepunih sat vremena, pa sam zaključio da ne bi bilo pametno da popijem još dvije. Osim toga, kiselina u želucu je već bila dovoljno jaka da progrize čelik, a i bio sam u isto vrijeme iscrpljen i živčan, što nije stanje koje osigurava opstanak.
Premda nisam imao osobu ime, opis na koje bih mogao usredotočiti svoj magnetizam, nasumično sam se vozio Pico Mundom nadajući se da ću se dovesti na pravo mjesto.
Dan je blještao u pustinji Mojave svom svojom silinom. Činilo se kao da se zrak zapalio, a Sunce brzinom svjetlosti, manje od osam i pol minuta od Zemlje postalo supernova zasljepljujućim blijeskom nas upozorivši na predstojeću smrt.
Svaki blijesak i treptaj svjetla koji se probijao kroz vjetrobran pekao mi je oči. Nisam ponio sunčane naočale. Probadajući sjaj uskoro će mi zadati glavobolju prema kojoj će rana od vilice izgledati kao škakljanje.
Besciljno skrećući iz ulice u ulicu, vjerujući svojoj intuiciji, zatekao sam se u Shady Ranchu, jednom od novijih stambenih naselja na brdašcima Pico Munda koje je prije nepunog desetljeća bilo dom zvečarkama. Sada tu žive ljudi, a možda i sociopatsko čudovište koje planira pokolj u udobnosti svog doma u predgrađu.
Shady Ranch nikad nije bio pravi ranč. Ni sada nije bio ranč, osim ako ne ubrajate kuće pod usjev. Što se hlada tiče, na ovim brdima ga je manje nego u drugim kvartovima u srcu grada, budući da je drveće daleko od odraslog.
Parkirao sam na očev prilaz, ali nisam odmah ugasio motor. Trebalo mi je vremena da se priberem za ovaj susret.
Poput onih koji u njoj žive, ta kuća u mediteranskom stilu imala je vrlo malo karaktera. Ispod krova prekrivenog crvenim crijepom, obična štukatura bež boje bez ukrasa i staklo susretali su se pod nezanimljivim uglovima koji su manje zadovoljavali arhitektonske naputke nego diktate veličine i oblika.
Naginjući se bliže ventilaciji, zatvorio sam oči puštajući da me nalet hladnog zraka malo osvježi. Pred očima su mi letjela fantomska svjetla, sjećanja na pustinjsko blještavilo što je na trenutak djelovalo neobično umirujuće.
Ugasio sam motor, izašao iz automobila, otišao do kuće i pozvonio ocu na vrata.
Ovako rano ujutro, vrlo je vjerojatno da će biti kod kuće. Nije radio niti jedan dan u životu i rijetko je ustajao prije devet, deset.
Otac je otvorio vrata iznenađen što me vidi. – Odd, nisi javio da dolaziš.
– Nisam, složio sam se. – Nisam javio.
Moj otac ima četrdeset pet godina, zgodan je muškarac guste kose još uvijek više crne nego sijede. Ima vitko, atletski građeno tijelo na koje je toliko ponosan da to graniči s taštinom.
Bosonog, odjeven u samo kaki hlačice koje su mu visjele na kukovima. Ten mu je bio marljivo njegovan uljima, pojačan tonerima, očuvan losionima.
– Zašto si došao? – pitao je.
– Ne znam.
– Ne izgledaš najbolje.
Povukao se korak od vrata. Boji se bolesti.
– Nisam bolestan, rekao sam. – Samo umoran ko pas. Nisam ništa spavao. Smijem li ući?
– Ne radimo ništa posebno, samo doručkujemo, spremamo se za sunčanje.
Bez obzira bio to poziv ili ne, protumačio sam da jest i prešao preko praga zatvarajući vrata za sobom.
– Britney je u kuhinji, rekao je i poveo me u kuću.
Zastori su bili navučeni, sobe su bile u bogatoj sjeni.
Vidio sam kuću i pod boljim svjetlom. Divno je namještena. Otac ima stila i voli komfor.
U nasljedstvo je dobio prilično izdašni novčani fond. Prima pozamašan mjesečni ček kojim financira životni stil na kojem bi mu mnogi pozavidjeli.
Iako ima puno novca, žudi za još. Želio bi živjeti puno bolje nego što sada živi i buni se protiv uvjeta fonda koji nalažu da može živjeti od zarade koju fond ostvari, no zabranjuju pristup glavnici.
Njegovi roditelji su bili dovoljno mudri da mu ostave svoj imetak pod tim uvjetima. Da se uspio dočepati glavnice, davnih dana bi bio siromašan i beskućnik.
Pun je planova kako se na brzinu obogatiti, a zadnja je prodaja posjeda na Mjesecu. Da je mogao upravljati vlastitim imetkom, uložio bi hrpu novca u rizične pothvate uz uvjet da dobije deset do petnaest posto ostvarene zarade nadajući se da će preko noći udvostručiti ili utrostručiti novac.
Kuhinja je bila velika, opremljena visoko kvalitetnom opremom sa svim mogućim aparatima i napravama, premda jede vani šest ili sedam puta tjedno. Pod od javorova drva, ormarići zaobljenih kutova nalik brodskima od javorova drveta, granitne radne površine i aparati od nehrdajućeg čelika doprinose uglađenom, no privlačnom ambijentu.
Britney je također vitka i privlačna na način od kojeg ti se naježi koža. Kad smo ušli u kuhinju, stajala je suncem izgorjelih ramena kraj prozora, pijuckala jutarnju čašu šampanjca i gledala u sunce koje se ljeskalo na površini bazena.
Njezin bikini s tangama bio je dovoljno malen da uzbudi i zasićene urednike Hustlera, ali nosila ga je tako otmjeno da bi mogla dospjeti i na naslovnicu Sports Illustrateda u izdanju o kupaćim kostimima.
Bilo joj je osamnaest godina, ali izgledala je mlade. To je osnovni kriterij prema kojem moj otac bira žene. Nikad ne izgledaju starije od dvadeset i uvijek izgledaju mlade nego što jesu.
Prije nekoliko godina uvalio se u probleme jer je živio na divlje s nekom šesnaestogodišnjakinjom. Tvrdio je da nije znao koliko je stvarno stara. Vrlo skup odvjetnik i mito djevojci i njezinim roditeljima poštedjeli su ga poniženja zatvora i zatvorske frizure.
Umjesto da me pozdravi, Britney me mrko pogledala i dala mi voljno. Ponovno je usmjerila pozornost na bazen okupan suncem.
Zamjerala mi je jer je mislila da će mi otac dati novac koji bi inače potrošio na nju. Ta njezina zabrinutost bila je neutemeljena. Nikad mi nije ponudio ni novčić, a i da je, ne bih ga uzeo.
Bilo bi joj puno bolje da brine o sljedeće dvije činjenice: prva, da je s mojim ocem već pet mjeseci; drugo, da je prosječno trajanje njegove afere šest do devet mjeseci. A budući da joj se bližio devetnaesti rođendan, uskoro će postati prestara za njega.
Kuhala se svježa kava. Zatražio sam šalicu, natočio si i sjeo na visoku stolicu za kuhinjskim pultom u sredini prostorije.
Uvijek nemiran u mom društvu, otac je hodao po sobi ispirući Britneyinu čašu nakon što je popila šampanjac, brišući radnu površinu koja nije trebala brisanje, popravljajući stolice za kuhinjskim stolom.
– Ženim se u subotu, rekao sam.
To ga je iznenadilo. Bio je u braku s mojom majkom vrlo kratko i već za nekoliko sati požalio što se ikad oženio. Brak mu ne leži.
– S onom malom Llewellyn? – upitao je.
– Da.
– Misliš da je to pametna ideja?
– Najpametnija koju sam ikad imao.
Britney se okrenula od prozora da me pogleda svojim okruglim, špekulantskim očima. Za nju je vjenčanje značilo dar, očinski znak pažnje i bila je spremna braniti svoje interese.
To me nije nimalo izbacilo iz takta. Bilo mi ju je žao, jer mogao sam vidjeti tužnu budućnost koju će imati i bez šestog čula.
Iako moram priznati da me malo plašila, jer bila je ćudljiva i brzo bi planula. Još gore, čistoća i jačina njezinog samopoštovanja pobrinuli su se da nikad ne sumnja u sebe i stoga ne shvaća neugodne posljedice svojih postupaka.
Moj otac voli hirovite žene čiji bijes, u neprestanom stanju vrenja, leži odmah ispod površine. Što je ta njihova hirovitost bliža stvarnom psihičkom poremećaju, to ga više uzbuđuju. Seks bez opasnosti za njega nema privlačnosti.
Sve njegove ljubavnice odgovaraju ovom profilu. A i čini se da ne troši puno vremena da ih nade. Kao da osjećaju tu njegovu potrebu, privučene vibracijama ili feromonima, uvijek ga nadu.
Jednom mi je rekao da što je žena hirovitija, to je bolja u krevetu. To je bio jedan očinski savjet bez kojeg sam mogao živjeti.
Sad, dok sam točio kavu u grlić boce Pepsija, rekao je: – Jesi je napumpao?
– Nisam.
– Premlad si za brak, rekao je. – Za brak je čovjek zreo u mojim godinama. Tada je vrijeme da za ženidbu.
Rekao je to zbog Britney. Nikad se ne bi oženio njome. Kasnije će se toga sjećati kao obećanja. Kad je otperja, tuča će biti veća i gadnija od one između Godzille i Mothre.
Prije ili kasnije, jedna od njegovih cura će ga osakatiti ili ubiti u naletu bijesa. Vjerujem da i sam to zna negdje duboko u sebi, pa makar i podsvjesno.
– Što ti je to na čelu? – upitala je Britney.
– Flaster.
– Napio si se i pao ili?
– Ili.
– Tukao si se?
– Ne. Rana s posla. Ubod vilice.
– Sto?
– Vilica me pogodila u čelo.
Ljude očito istina vrijeđa. Složila je kiselu facu. – Na kakvim si ti to drogama?
– Trenutno sam pun kofeina, priznao sam.
– Aha, kofeina, moš – mislit.
– Pepsija, kave i kofeinskih tableta. A da, i čokolade. Čokolada isto sadrži kofein. Zatim, par keksa s čokoladom. Krafne s čokoladom.
Otac je rekao: – Subota mi ne odgovara. Ne možemo u subotu. Imamo planove koje ne možemo otkazati.
– Nema frke, rekao sam. – Kužim.
– Da si mi bar rekao ranije.
– U redu je. Nisam ni očekivao da ćeš moći doći.
– Kakva budala, čudila se Britney, – dođe pozvati na vjenčanje tri dana prije obreda.
– Pazi kako se izražavaš, savjetovao ju je otac.
Njezin psihološki motor nije imao nižu brzinu. – Daj, priznaj već jednom, sin ti je totalan čudak.
– Molim te, opomenuo ju je otac, ali blagim glasom.
– Istina je, tvrdila je. – Pa pričali smo o tome već stotinu puta. Nema automobil, živi u garaži...
– Iznad garaže, ispravio sam je.
– .. .uvijek je isto odjeven, prijatelj je sa svakim luzerom i čudakom u gradu, cijelo vrijeme visi oko Sefa Portera ko kakav jadnik i glavna je atrakcija u gradu...
– U potpunosti se slažem s tim, rekao sam.
– .. .dolazi ovamo drogiran ko demon i priča o nekakvim vjenčanjima i letećim vilicama. Ma daj, molim te.
– Čudak sam, priznajem, rekao sam iskreno. – Priznajem to i prihvaćam to. Prema tome, uopće nema razloga za svađu. Mir.
Otac nije nikako mogao glumiti toliko uvjerljivu iskrenost u glasu kad je rekao: – Ne govori to. Nisi čudak.
Otac ne zna za moj natprirodni dar. Sa sedam godina kad je moje slabo i nedosljedno šesto čulo postalo jače i pouzdanije, on nije bio osoba kojoj sam se obratio za savjet.
Sakrivao sam svoje različitosti od njega djelomično jer sam očekivao da će me maltretirati da mu biram brojeve za lutriju, što u pravilu ne radim. Zaključio sam kako bi paradirao sa mnom u medijima, prikazivao moj dar u televizijskim emisijama ili me čak u dionicama prodavao špekulantima voljnima da financijski podupru telefonsku liniju s paranormalnim savjetima.
Ustajući sa stolice, rekao sam: – Mislim da sada znam zašto sam došao ovamo.
Dok sam piljio u vrata kuhinje, otac je krenuo za mnom. – Doista mi je žao što si izabrao ovu subotu.
Okrenuvši lice prema njemu, rekao sam: – Mislim da sam došao ovamo jer sam se bojao otići majci.
Britney je došla do mog oca i pritisnula svoje golo tijelo na njegova leda. Zagrlila ga je objema rukama i pritisnula svoje dlanove na njegova prsa.
– Očito pokušavam nešto blokirati, rekao sam više samom sebi nego njima. – Moram nešto saznati... ili napraviti. A to je na neki način povezano s majkom. Čini mi se da ona ima odgovore na to.
– Odgovore? – rekao je skeptično. – Vrlo dobro znaš da je tvoja majka zadnja osoba na svijetu koja ti može dati odgovore.
Pokvareno mi se smješkajući preko očeva lijevog ramena, Britney je polako spuštala i dizala dlanove po očevim mišićavim prsima i ravnom trbuhu.
– Sjedi, rekao je otac. – Natočit ću ti još kave. Ako imaš problema o kojima trebaš razgovarati, onda pričaj sa mnom.
Britneyina desna ruka polako je prelazila preko njegovog trbuha, vrhovi prstiju igrali su se s porubom kratkih hlača.
Htio je da vidim želju koju je budio u ovoj divnoj mladoj ženi. Kao svaki slabić, ponosi se svojim statusom pastuha, a taj je ponos bio toliko jak da mu je u potpunosti pomutio razum ostavljajući ga nesposobnog da uvidi poniženje koje njegov sin osjeća.
– Jučer je bila godišnjica smrti Gladys Presley, rekao sam. – Njezin sin je danima nekontrolirano plakao nakon što ju je izgubio i nakon toga je godinama javno žalio.
Slabo mrštenje napravilo je plitke bore na čelu mog oca. Ali Britney je bila previše zaokupljena svojom igrom da bi me pozorno slušala. Oči su joj sjajile onime što je nalikovalo izrugivanju ili trijumfu dok joj je desna ruka polako klizila sve dublje u njegove kratke hlače.
– Volio je i oca, sine. Sutra će biti godišnjica Elvisove smrti. Mislim da ću ga potražiti da mu kažem kako je imao sreće od samog svog rođenja.
Izašao sam iz kuhinje i iz kuće.
Nije izišao za mnom. Nisam to ni očekivao.

PEDESET DVA



MOJA MAJKA ŽIVI U PREKRASNOJ VIKTORIJANSKOJ KUĆI U POVIJESNOM dijelu Pico Munda. Naslijedio ju je moj otac od svojih roditelja.
U brakorazvodnoj parnici dobila je ovu otmjenu rezidenciju, njezin sadržaj i znatnu alimentaciju s izdržavanjem. Budući da se nikad nije ponovno udala, a vjerojatno ni neće, izdržavanje je povlastica koju će imati do kraja života.
Velikodušnost nije prva, ni druga a što se toga tiče niti zadnja stvar na pameti mog oca. Omogućio joj je ugodan život isključivo zato što je se bojao. Iako mu je bilo mrsko dijeliti svoj mjesečni prihod, nije imao hrabrosti pregovarati s njom niti preko odvjetnika. Dobila je više-manje sve što je tražila.
Plaćao je da bi bio siguran i imao novu priliku za sreću kako on to definira. Mene je ostavio kad mi je bila godina dana.
Prije nego što sam pozvonio, prešao sam rukom preko ljuljačke koja je stajala na trijemu kako bih se uvjerio da je čista. Ona može sjesti na ljuljačku, a ja na ogradu dok budemo razgovarali.
Uvijek smo se nalazili na otvorenom. Obećao sam samom sebi da više nikad neću stupiti nogom u tu kuću dokle god sam živ.
Nakon što sam drugi put pozvonio, a nitko mi se nije javio, obišao sam kuću i otišao u stražnje dvorište.
Imanje je dugačko. Dva golema kalifornijska hrasta stoje odmah iza kuće i zajedno prave sjenu koja je gotovo potpuna. Dalje prema dnu imanja sunce nesmetano obasjava ružičnjak.
Majka je radila medu ružama. Poput kakve dame iz nekog drugog doba, na sebi je imala žutu lepršavu ljetnu haljinu i šešir koji ide uz nju.
Iako joj je zbog širokog oboda lice bilo u sjeni, vidio sam da njena izuzetna ljepota nije nimalo izblijedjela u četiri mjeseca otkad sam je zadnji put posjetio.
Udala se za mog oca s devetnaest godina, kad su njemu bile dvadeset četiri. Njoj je sada četrdeset, ali čovjek bi joj lako dao trideset.
Na fotografijama snimljenim na dan vjenčanja vidi se da je devetnaestogodišnjakinja koja izgleda kao da joj je šesnaest, zanosna, nevjerojatno nježna mladenka. Nijedna očeva kasnija djevojka nije joj bila ravna po ljepoti.
Čak i sada, u četrdesetoj, da se nade u istoj prostoriji s Britney, ona u svojoj ljetnoj haljini, a Britney u onom kupaćem s tangama, većina muškaraca bi prvo pogledala nju. A ako bi bila raspoložena za dokazivanje, toliko bi ih očarala da bi ubrzo pomislili kako je jedina žena u sobi.
Došao sam do nje prije nego što je primijetila da više nije sama. Prestala se baviti cvijećem, uspravila i jedan trenutak me gledala kao da sam fatamorgana.
Zatim: – Odd, dragi dječače, zasigurno si bio mačka u prošlom životu kad si se tako prišuljao preko cijelog dvorišta.
Uspio sam se samo slabašno nasmiješiti. – Bok, mama. Prelijepo izgledaš.
Ona je žena koja treba komplimente, no činjenica je da uvijek izgleda prelijepo.
Da mi je bila strana, možda bih vjerovao da je još dražesnija. Za mene, naša zajednička prošlost umanjuje njezinu ljepotu.
– Dođi, ljubavi, pogledaj ovo divno cvijeće.
Ušao sam u galeriju ruža prekrivenu tepihom usitnjenog granita ispod kojeg se nalazila zemlja i čučnuo do nje.
Neki cvjetovi otvorili su svoje suncem ubodene krvave latice u široke lepeze. Drugi su bili poput zdjela vatreno narančaste i jarkih šalica oniks žute obrubljenih ljetnim sunčevim sjajem. Ružičaste, ljubičaste, boje breskve – vrt je bio vječno ukrašen za zabavu.
Majka me poljubila u obraz. Usne joj nisu bile hladne kao što uvijek očekujem.
Imenujući jednu vrstu, rekla je: – Ova vrsta se zove John F. Kennedy. Zar nije divna?
Jednom rukom nježno je pridigla procvjetali cvijet toliko težak da mu se glava pognula na savijenoj stabljici.
Bijele poput suncem izblijedjele u pustinji Mojave s blagom primjesom zelene, njegove velike latice nisu bile delikatne, već neobično debele i glatke.
– Izgledaju kao da su izrađene od voska, rekao sam.
– Točno tako. Savršene su, zar ne, dragi? Volim sve svoje ruže, ali ove su mi najdraže.
Ne samo zato što joj je ova ruža bila najdraža, meni se sviđala manje od ostalih. Njezino savršenstvo učinilo mi se umjetnim. Naglašeni preklopi debelih latica obećavali su da se u sredini nalazi tajna i zadovoljstvo, međutim to mi se obećanje činilo lažnim jer bjelina njezinih latica bijelih poput palog snijega, voštana ukočenost i nedostatak mirisa nisu nagovještavali niti čistoću, niti strast, nego smrt.
– Ova je za tebe, rekla je vadeći male škare iz džepa haljine.
– Ne, nemoj je odrezati. Neka raste. Za mene je ne moraš uništiti.
– Gluposti. Moraš je dati onoj svojoj djevojci. Poklonjena kako dolikuje, jedna ruža može izraziti osjećaje onoga tko je donosi jasnije od cijelog buketa ruža.
Odrezala je dvadesetak centimetara stabljike sa cvijetom.
Uhvatio sam je blizu kraja palcem i kažiprstom između dva najveća trna.
Pogledavajući na sat vidio sam da mi se zbog uspavljujućeg sunca i mirisnog cvijeća samo čini da vrijeme sporo prolazi, dok je zapravo jurilo. Robertsonov kompić možda već sad ide na rendezvous sa svojom zloglasnošću.
Krećući se kroz ružičnjak otmjenošću kraljice i osmijehom kraljevske blagonaklonosti diveći se pognutim, šarenim glavama svojih podanika, majka je rekla: – Tako mi je drago što si me došao posjetiti, dragi moj. Kojim povodom?
Pored nje, ali pola koraka iza, rekao sam: – Ne znam još točno. Imam problem...
– Ovdje ne dopuštamo probleme, rekla je nježno protestirajući. – Od prilaza pa do stražnje ograde, ova kuća i posjed oko nje zona su bez briga.
Svjestan rizika svejedno sam nas uveo na opasan teritorij. Usitnjeni granit pod mojim nogama mogao je isto tako biti i živi pijesak.
Nisam znao kako da počnem. Nisam imao vremena igrati po njezinim pravilima.
– Moram se nečega sjetiti ili nešto napraviti, rekao sam joj, – ali čini mi se da to blokiram. Intuicija me dovela ovamo jer... mislim da mi ti možeš pomoći da shvatim nešto što sam previdio.
Za nju su moje riječi imale jednako toliko smisla kao isprazno naklapanje. Kao i otac, ni ona ne zna za moj natprirodni dar.
Još kao dijete shvatio sam da bi joj, kad bi saznala istinu o meni, to toliko zakompliciralo život da bi je dotukao stres koji bi ta spoznaja donijela sa sobom. Ili mene.
Uvijek je težila životu bez stresa, bez svađe. Ne priznaje nikakvu dužnost prema bilo kom drugom, nikakvu odgovornost ni za kog drugog nego samu sebe.
To nikad ne naziva sebičnošću. Za nju to je sredstvo samo sredstvo obrane, jer smatra da je svijet strahovito zahtjevan, mnogo više nego što to ona može podnijeti.
Kad bi prihvatila život sa svim sukobima koji s njim dolaze, doživjela bi živčani slom. Zbog toga se snalazi u svijetu hladnom proračunatošću nemilosrdnog autokrata i čuva svoj dragocjen zdrav razum stvarajući oko sebe čahuru indiferencije.
– Ako bismo mogli kratko razgovarati, rekao sam. – Možda bih tada shvatio zašto sam došao ovamo, zašto mislim da mi možeš pomoći.
Raspoloženje joj se istog časa promijenilo. Dama s ružama bila je prekrhka da bi se mogla nositi s ovako čime i vedra osoba ustupila je mjesto ljutitoj božici.
Majka me gledala skupljenih očiju, stisnutih usta, kao da me samo jednim strogim pogledom može poslati s milim Bogom.
U običnim okolnostima taj bi me pogled uistinu i poslao s milim Bogom.
Međutim sunce strave i užasa koje se dizalo prema svojoj najvišoj točki dovodilo nas je sve bliže nemilom događaju. Nisam se usuđivao vratiti na vruće ulice Pico Munda bez imena ili svrhe na koje bih mogao usredotočiti svoj magnetizam.
Kad je shvatila da je nemam namjeru ostaviti udobnosti njezina doma, odgovorila mi je glasom hladnim i lomljivim poput leda: – Upucan je u glavu, to znaš.
Ta me izjava zbunila. Pa ipak, činilo mi se da je na neki tajanstven način povezana s grozotom koju sam pokušavao spriječiti.
– Tko? – upitao sam.
– John. F. Kennedv. – Pokazala je na istoimenu ružu. – Pogodili su ga u glavu i raznijeli mu mozak.
– Mama, – rekao sam iako rijetko koristim tu riječ dok razgovaramo, – radi se o nečem drugom. Moraš mi pomoći. Ako to ne učiniš, ljudi će umrijeti.
To je možda bila najgora stvar koju sam mogao reći. Nije imala toliki kapacitet osjećaja da preuzme odgovornost za živote dugih.
Zgrabila je ružu koju mi je odsjekla za cvijet i istrgnula mi je iz ruke.
Budući da je nisam pustio dovoljno brzo, stabljika mi je ogrebla prste, a trn me ubo u palac, otkinuo se i ostao u mesu.
Zdrobila je cvijet i bacila ga na zemlju. Okrenula se i otišla prema kući.
Nisam popuštao. Sustigao sam je, došao kraj nje moleći za par minuta razgovora koji bi mi mogao razbistriti misli i pomoći da shvatim zašto sam došao od svih mjesta baš ovamo u ovaj kritičan čas.
Požurila je. Požurio sam za njom. Dok je došla do stepenica trijema iza kuće, već je počela trčati, njezina ljetna haljina šuškala je poput krila, a ruka držala šešir da ne odleti s glave.
Mreža na vratima zalupila se iza nje i izgubila se u unutrašnjosti kuće. Stao sam na trijemu oklijevajući ući za njom.
Iako mi je bilo žao što je moram maltretirati, i sam sam se osjećao izmaltretiran i očajan.
Dozivajući je kroz mrežu, rekao sam: – Neću odustati. Ovog puta to ne mogu učiniti. Nemam kamo.
Nije mi odgovorila. Iza mreže zavjesama zamračena kuhinja ležala je u sjenama premirna da bi pružala utočište mojoj nemirnoj majci. Otišla je dublje u kuću.
– Bit ću na trijemu, doviknuo sam. – Čekat ću te. Cijeli dan ako bude trebalo.
Dok mi je srce lupalo, sjeo sam na pod trijema i spustio noge na prvu stepenicu okrenut prema kuhinjskim vratima.
Kasnije sam shvatio da sam sigurno ušao u njezinu kuću s podsvjesnom namjerom da izazovem točno takav odgovor i natjeram je da uzme u ruke krajnje obrambeno sredstvo protiv preuzimanja odgovornosti. Pištolj.
Međutim, u tom trenutku zbunjenost mi je bila suputnik, a jasnoća nedosežna.

PEDESET TRI



IZ PALCA MI JE VIRIO TRN. IŠČUPAO SAM GA, NO RUPA IZ KOJE JE KRV curila pekla je kao da je bio umočen u nekakvu kiselinu.
Sjedeći tamo na stepenicama majčina trijema toliko sam se sažalijevao da je to već graničilo s bestidnošću, kao da se radilo o punoj šaci, ne samo jednom trnu.
Kao dijete, kad bih imao zubobolju, nisam mogao očekivati majčinu utjehu. Majka bi nazvala oca ili susjeda da me odvedu zubaru, a ona bi se povukla u svoju spavaću sobu i zaključala vrata. Ostala bi u svom utočištu dan, dva, dok ne bi bila sigurna da sam prestao kukati zbog nečega oko čega bi se trebala pobrinuti.
I najslabija temperatura ili upala grla bila je krizna situacija s kojom se nije mogla nositi. Sa sedam godina, kad sam dobio napadaj slijepog crijeva, srušio sam se u školi odakle su me žurno odvezli u bolnicu. Da mi se takvo što dogodilo kod kuće, ostavila bi me da umrem u svojoj sobi, dok bi se ona smirivala umirujućim knjigama, glazbom ili drugim gospodskim interesima kojima je uredila svoj perfecto mundo, vlastiti – savršen svijet.
Moje emotivne potrebe, strahovi i radosti, sumnje i nade, jadi i strahovanja bili su samo moji da ih istražujem i rješavam bez njezinog savjeta ili suosjećanja. Pričali smo samo o onim stvarima koje ju nisu uznemirivale ili tjerale da osjeća kako me mora uputiti.
Šesnaest godina smo dijelili dom ne kao da živimo u istom svijetu, nego u paralelnim dimenzijama koje su se vrlo rijetko križale. Glavno obilježje mog djetinjstva bila je strahovita usamljenost i svakodnevna borba da izbjegnem hladnoću koju takvo stanje stvara u čovjeku.
U groznim prilikama kad su događaji uvjetovali da se naši paralelni svjetovi ukrste u kriznim situacijama koje moja majka nije mogla podnijeti, a iz kojih se nije mogla lako povući, uvijek bi svoj spas potražila u istom krajnjem instrumentu kontrole. Pištolju. Grozota tih mračnih susreta i krivica koju sam nakon njih osjećao doveli su do toga da zaključim kako je usamljenost bolja od bilo kakvog kontakta s njom koji bi ju mogao uznemiriti.
Sada, čvrsto stišćući palac i kažiprst jedan o drugi, čuo sam kako se otvara mreža na vratima iza mojih leda.
Nisam se mogao natjerati da se okrenem i pogledam je. Stari ritual odigrat će se dovoljno brzo.
Stojeći iza mene, rekla je: – Idi.
Gledajući u bogate sjene koje su stvarali hrastovi i suncem obasjani ružičnjak iza njih, rekao sam: – Ne mogu. Ovog puta doista ne mogu.
Pogledao sam na sat – 11:32. Moja napetost svakom sekundom ne bi bila ništa manja ni da sam na ruci imao tempiranu bombu umjesto sata.
Glas joj je postao jednoličan i opterećen teretom koji sam stavio na nju, teretom obične ljudske dobrote i brige, koji nije mogla podnijeti. – Neću to trpjeti.
– Znam. Ali nekako... ne znam točno kako, ali nekako mi možeš pomoći.
Sjela je kraj mene na vrh stepenica. Držala je pištolj objema rukama trenutno ciljajući u dio dvorišta u sjeni hrastova.
Nije glumila. Pištolj je bio napunjen.
– Ne želim tako živjeti, rekla je. – Neću. Ne mogu. Ljudi uvijek nešto žele, piju mi krv. Svi vi konstantno nešto želite od mene, pohlepni ste, nezasitni. Tvoje su potrebe... poput oklopa, preteške. Imam osjećaj kao da me živu zakapaju.
Već je godinama ili možda nikad nisam toliko tjerao kao te kobne srijede: – Najluđe u svemu ovome, majko, jest što nakon više od dvadeset godina ovog sranja, negdje duboko u srcu gdje ne bih trebao osjećati ništa prema tebi, mislim da te još uvijek volim. Možda to nije ljubav, možda je sažaljenje, nisam siguran, ali toliko boli da bi mogla biti ljubav.
Ona ne želi ljubav od mene niti bilo koga drugoga. Ne želi je jer je ne može uzvratiti. Ona ne vjeruje u ljubav. Boji se vjerovati u ljubav zbog obaveza koje ona sa sobom donosi. Ona želi jedino nezahtjevno krvno srodstvo, samo veze koje zahtijevaju manje posla od nanošenja ruža na usne. Njezin savršen svijet ima jednog stanovnika, a ako se već ne voli, tada barem osjeća izvjesnu naklonost prema samoj sebi i čezne za vlastitim društvom kad mora biti s drugima.
Moja nejasna izjava ljubavi nadahnula ju je da okrene pištolj prema sebi. Pritisnula je cijev na grlo stavljajući je pod pravi kut s bradom kako bi si bolje raznijela mozak.
Teškim riječima i potpuno indiferentno može odbiti koga god poželi, no ponekad u našoj burnoj vezi to nije dovoljno snažno oružje. Premda to ne osjeća, priznaje da između majke i djeteta postoji posebna veza i zna da se ponekad takva veza može prekinuti jedino najokrutnijim mjerama.
– Želiš povući obarač umjesto mene? – upitala je.
Kao i uvijek, okrenuo sam glavu. Kao da sam udahnuo sjenu hrastova zajedno sa zrakom, kao da su mi ga pluća proslijedila u krv, osjećao sam hladnoću sjene kako se diže u klijetke mog srca.
Kao i uvijek kad odvratim pogled, rekla je: – Pogledaj me, pogledaj me inače ću se ustrijeliti u trbuh i umirati polako, u vriscima, ovdje pred tobom.
Osjećajući nalet mučnine i drhtavice, pogledao sam je kao što je to tražila.
– Možeš i sam povući obarač, govno malo. To nije nimalo različito od onoga što radiš sada.
Nisam mogao nabrojati i nisam se želio sjećati koliko puta sam to već čuo.
Moja majka je luda. Psiholozi bi mogli umjesto toga izreći niz specifičnijih i blažih termina, ali u Oddovom rječniku njezino ponašanje definira izraz ludilo.
Rekli su mi da nije uvijek bila takva. Kao dijete bila je dražesna, razigrana, puna ljubavi.
Ta strašna promjena dogodila se kad je navršila šesnaestu. Tada su počele iznenadne promjene raspoloženja. Dražesnost je zamijenio neumoljiv, kipeći bijes koji je mogla kontrolirati samo kad bi bila sama.
Terapija i brojni lijekovi nisu uspjeli povratiti njezinu dobroćudnost. U osamnaestoj je odbila daljnja liječenja. Nitko nije inzistirao da nastavi s psihoterapijom ili lijekovima jer u to vrijeme nije bila toliko disfunkcionalna i opasna kakva je postala u svojim ranim dvadesetima.
Kad ju je otac upoznao, bila je dovoljno ćudljiva i dovoljno opasna da ga zaludi. Kako se stanje pogoršavalo, tako se on počeo izvlačiti.
Nikad je nisu zatvorili u neku ustanovu jer ima odličnu samokontrolu kad je njezino međudjelovanje s drugima unutar granica koje može podnijeti. Svoje prijetnje nasiljem prema samoj sebi i samoubojstvom usmjerava samo prema meni, dok svijetu pokazuje puno šarmantnije i racionalnije lice.
Budući da ima lijep prihod i da nema potrebu raditi te preferira povučen život, njezino stvarno stanje nije poznato, širom Pico Munda.
Njezina izuzetna ljepota također doprinosi da njena tajna ostane dobro čuvana. Većina ljudi je sklona misliti najbolje o onima koji su blagoslovljeni ljepotom. Čovjeku je teško zamisliti da se iza fizičkog savršenstva mogu skrivati izopačeni osjećaji i poremećen um.
Glas joj je postao sirov i još više konfrontirajući: – Proklinjem onu noć kad sam dopustila tvom idiotskom ocu da te napravi.
To me nije šokiralo. Već sam to čuo. I gore od toga.
Rekla je: – Trebala sam te abortirati, sprati u kanalizaciju. Ali što bih onda dobila nakon razvoda? Ništa.
Kad gledam svoju majku u ovakvom stanju, ne vidim mržnju u njoj, samo patnju, očaj, možda čak i strah. Ne mogu zamisliti svu bol i strahotu njezina postojanja.
Tješim se što znam da kad je sama, kad se ne mora davati drugima, da je zadovoljna, možda čak i sretna. Želim da bude barem zadovoljna.
Rekla je: – Ili mi prestani piti krv ili povuci obarač, govno malo.
Jedno od najjasnijih ranih sjećanja jest siječanjska kišna noć kad mi je bilo pet godina i kad sam obolio od gripe. Kad nisam kašljao, tražio sam da bude kraj mene i olakša mi bol. Moja majka nije mogla pronaći nijedan kutak u kući gdje bi mogla pobjeći od zvukova moje muke.
Došla je u moju sobu i legla pored mene na krevet, kao što majka legne da utješi svoje bolesno dijete, samo moja je došla s pištoljem. Njezine prijetnje uvijek su izmamile moju šutnju, poslušnost, dozvolu za odrješenje od roditeljskih obaveza.
Te noći, progutao sam svoju bol najbolje što sam znao i umio i umirio svoje suze, ali nisam umirio svoje bolno, upaljeno grlo. Njoj je moje kašljanje bilo znak da me mora maziti i dovelo je to emocionalnog sloma.
Kad prijetnja da će se ubiti nije ušutkala moj kašalj, prislonila je cijev pištolja na moje desno oko. Ohrabrivala me da pokušam vidjeti svjetlucavi vrh metka duboko u uskom, tamnom tunelu.
Dugo vremena smo bili tamo, kiša je udarala o prozore moje sobe. Otad sam doživio mnogo grozota, ali nijedna nije bila tako strašna kao ta koju sam doživio te večeri.
Iz perspektive dvadesetogodišnjaka, ne vjerujem da bi me ubila tada niti ikada. Da je htjela nauditi meni ili bilo kome drugom osudila bi se na upravo onu interakciju s ljudima koje se naviše bojala. Zna da bi htjeli od nje odgovore i objašnjenja zašto je to učinila. Htjeli bi istinu, pokajanje i pravdu. Htjeli bi previše i nikad ne bi prestali sa zahtjevima.
Nisam znao hoće li ovdje na stepenicama trijema ponovno uperiti pištolj u mene i nisam znao kako ću točno reagirati na to, ako to učini. Došao sam tražiti sukob koji će me prosvijetliti, mada nisam shvaćao kakav on mora biti niti što bih mogao naučiti iz njega, a što će mi pomoći pronaći Robertsonovog suradnika.
Zatim je spustila pištolj i prislonila je na lijevu dojku, kao i uvijek, jer metak koji raznosi mozak nije dovoljno simboličan kad se radi o vezi između majke i sina kao metak kroz srce.
– Ako me ne ostaviš samu, ako mi ne prestaneš vječno piti krv, poput pijavice, povući ću obarač, kunem ti se Bogom, daj mi malo mira.
Pred očima mi se pojavila slika rane u Robertsonovim grudima koja mi je rovala mozak već gotovo dvanaest sati.
Pokušao sam utopiti tu sliku u močvari sjećanja iz kojih se izdigla. Duboka je to močvara puna onoga što tvrdoglavo ne želi ostati potopljeno.
Odjednom sam shvatio da to jest razlog zašto sam došao ovamo: da prisilim svoju majku da provede taj odvratni ritual prijetnje samoubojstvom na kojem se naša veza temeljila, da suočen s pištoljem pritisnutim na njezinu dojku kao i uvijek okrenem glavu na drugu stranu, čujem je kako mi zapovijeda da je pogledam, i tada... osjećajući mučninu i dršćući pronaći snage da je gledam.
Prethodne noći u mojoj kupaonici bio sam dovoljno jak pogledati Robertsonovu ranu.
U to vrijeme osjetio sam nešto čudno u vezi s njom, osjetio sam da bih nešto mogao saznati iz nje. Pa ipak, osjećajući nalet mučnine, odvratio sam pogled i ponovno mu zakopčao košulju.
Gurajući pištolj prema meni, okrenut držačem, moja majka ljutito je navirala: – Hajde, govno nezahvalno, uzmi ga, uzmi ga, ubij me pa da završimo već jednom s tim. Ili to ili me ostavi na miru!
Jedanaest i trideset pet, po mom satu.
Glas joj je postao zloban i poremećen kakav uvijek postane kad imamo ovu scenu: – Sanjala sam i sanjala da se rodiš mrtav.
Klimavo sam se ustao na noge i oprezno spustio niz stepenice.
Zabila mi je nož otuđenja u leda toliko vješto koliko to samo ona zna učiniti: – Čitavo vrijeme koliko sam te nosila, mislila sam da si mrtav u meni, da si mrtav i da truneš.
Sunce, majka hraniteljica Zemlje, obavilo je dan mliječnim velom vrućine izbacujući plavu s nebesa i izbljedujući ih. Čak je i sjena hrastova sada nabijala vrućinom i dok sam odlazio od svoje majke, bilo mi je toliko vruće od stida da me ne bi iznenadilo da je trava ispod mojih nogu buknula u plamen.
– Mrtav u meni, ponovila je. – Iz mjeseca u mjesec, osjećala sam kako mi tvoj truli fetus truje trbuh, otrov kako se širi mojih tijelom.
Na uglu kuće sam zastao, okrenuo se i pogledao je, kako sam u tom trenutku mislio, zadnji put.
Spustila se niz stepenice, ali nije krenula za mnom. Desna joj je ruka labavo visjela uz bok, pištolja usmjerenog prema tlu.
Nisam tražio da budem rođen. Samo voljen.
– Ja ti nemam ništa dati, rekla je. – Čuješ li me? Ništa, ništa. Otrovao si me, ispunio si me gnojem i truleži mrtvog fetusa i sada sam uništena.
Okrenuvši joj leda zauvijek, požurio sam uz bok kuće prema ulici.
Uzimajući u obzir moje naslijede i teško djetinjstvo, ponekad se pitam kako to da i sam nisam lud. Možda jesam.

PEDESET ČETIRI



VOZEĆI PREMA PREDGRAĐIMA PICO MUNDA BRŽE NEGO ŠTO JE DOPUŠTENO zakonom, bezuspješno sam iz glave pokušavao izbaciti sve misli na majčinu mamu, Baku Sugars.
Moja mama i baka postoje u dva zasebna kraljevstva u mojoj glavi, u suverenim dijelovima sjećanja koja nemaju nikakvog posla jedno s drugim. Budući da sam volio Pearl Sugars, uvijek sam mrzio razmišljati o njoj u kontekstu njezine poremećene kćerke.
Kada bih to činio uvijek bi se pojavila grozna pitanja na koja sam davno prestao tražiti odgovore.
Pearl Sugars znala je da joj je kćerka mentalno nestabilna, ako ne i neuravnotežena i da je prestala piti lijekove u osamnaestoj godini. Morala je znati da će je trudnoća i odgovornosti koje sa sobom donosi odgoj djeteta oslabiti do granice živčanog sloma.
Pa ipak, nije se umiješala i pomogla mi.
Prvi razlog tome bio je što se bojala svoje kćerke. Mnogo puta sam to vidio. Nagle promjene raspoloženja moje majke i gadna narav plašile su moju baku, mada se nije bojala ničeg drugog niti oklijevala odalamiti muškarca dvaput većeg od nje.
Osim toga, Pearl Sugars previše je voljela svoju slobodu da bi se smirila i odgajala unuče. Zelja za lutanjem, čari kartanja u basnoslovnim gradovima Las Vegas, Reno, Phoenbc, Albuquerque, Dallas, San Antonio, New Orleans, Memphis potreba za avanturom i uzbuđenjem držali su je dalje od Pico Munda više od polovicu godine.
U njezinu obranu moram reći da Baka Sugars nije mogla ni zamisliti jačinu niti nemilosrdnost majčine okrutnosti prema meni. Nije znala za pištolj i prijetnje koje su oblikovale moje djetinjstvo.
U ovom trenutku, dok pišem ove redove, nitko ne zna za to osim mene i moje majke. Iako sam Stormy rekao sve moje druge tajne, zadržao sam ovu zauvijek za sebe. Tek kad Mali Ozzie bude pročitao ovaj rukopis, koji sam napisao uz njegovu pomoć, podijelit ću s drugima ono što moja majka predstavlja meni i što ja predstavljam njoj.
Sve do sada krivnja i stid su me tjerali da držim usta zatvorena. Dovoljno sam star, iako mi je samo dvadeset godina, da znam da ne postoji logičan razlog da osjecam krivicu ili stid, da sam ja bio žrtva, ne ona. Toliko dugo se već mariniram u oba ta osjećaja da će uvijek ostaviti svoj trag na meni.
Kad dam ovaj rukopis Ozzieju, preplavit će me poniženje. Nakon što ga bude pročitao, pokrit ću lice rukama, osramoćen, kad bude govorio o ovim dijelovima priče.
Zaraženi umovi otkrit će tajne svojim gluhim jastucima.
Shakespeare. MacBeth, čin 5., scena 1.
Ovaj citat stavio sam ovdje ne samo da udovoljim tebi, Ozzie. U njemu se krije gorka istina koja odjekuje u meni. Um moje majke bio je zaražen toliko snažnim virusom da nisam mogao priznati sramotno maltretiranje čak niti svom jastuku, nego sam ga nosio sa sobom u san, svaku noć, neočištećen.
Što se Bake Sugars tiče, sada se moram pitati je li njezin peripatetički način života i česta odsustva u kombinaciji s kockanjem i nemirnom prirodom doprinio psihološkim problemima moje majke.
Još gore, mogu li ne razmišljati o činjenici da majčina bolest možda nije rezultat slabe prehrane, nego genetskog naslijeđa? Možda je Pearl Sugars bolovala od blažeg oblika iste psihoze, koja se u njezinom slučaju izražavala na prihvatljivije načine nego kod moje majke.
Majčin poriv za samotnjačkim životom mogao bi biti inverzija bakine želje za lutanjem. Majčina potreba za financijskom sigurnošću, koju je stekla zahvaljujući trudnoći koja joj se gadila, mogla je biti inverzija bakine želje za kockanjem.
To bi značilo da je puno toga mada ne sve što sam volio kod Bake Sugars bilo drugo lice istog mentalnog poremećaja koji je mojoj majci toliko zagorčao život. To me uznemiruje zbog razloga koje razumijem, ali i razloga za koje mislim da mi neće biti jasni dok proživim još dvadeset godina, budem li imao te sreće.
Kad mi je bilo šesnaest godina, Baka Sugars me pitala da počnem lutati s njom. Dotad sam već postao ono što jesam: vidovnjak koji vidi mrtve, uz određena ograničenja, s odgovornostima koje moram ispuniti. Nisam imao izbora. Morao sam odbiti njezinu ponudu. Da su mi okolnosti dopustile da putujem s njom od igre do igre, avanture do avanture, stresovi svakodnevice i svakodnevni kontakt možda bi mi otkrili jednu drugačiju i manje privlačnu bakinu stranu od one koju sam poznavao.
Moram vjerovati da je Baka Sugars mogla voljeti, za razliku od moje majke koja nije, i moram vjerovati da me uistinu voljela. Ako te dvije stvari nisu istina, tada je moje djetinjstvo nikad olakšana pustoš.
Ne uspjevši odagnati ove mučne misli iz glave napuštajući Pico Mundo, stigao sam u Crkvu šapćućeg kometa u raspoloženju koje je odgovaralo ugođaju mrtvih palmi, suncem spržene okolice i napuštenih zgrada na putu prema propadanju.
Parkirao sam ispred barake gdje su me tu noć okružila tri kojota. Nije ih bilo na vidiku.
Općenito love noću. Po popodnevnoj vrućini skrivaju se u hladnim tamnim brlozima.
Nisam vidio ni mrtvu prostitutku koja ih je šarmirala. Nadao sam se da je našla put iz ovog svijeta, premda sam sumnjao da su je moj nesigurni savjet i jadna uvjerenja uvjerili da krene dalje.
Iz predmeta na dnu plastične vrećice koja mi je služila kao kovčeg, izvukao sam bateriju, škare i paket vlažnih maramica.
U stanu, kad sam stavljao stvari u vrećicu, maramice su mi izgledale kao da ne pripadaju ovamo, škare još manje. Međutim, sigurno sam podsvjesno znao točno zašto će mi trebati.
Sami sebi nismo stranci; samo pokušavamo biti.
Kad sam izišao iz automobila, nemilosrdna vrućina pustinje Mojave bila je jednako toliko mirna koliko i užarena, gotovo savršena tišina koju čovjek ne može naći nigdje drugdje osim u minijaturnim reprodukcijama scena izloženih u izložbenim kutijama.
Sat me podsjećao da vrijeme ne stoji. 11:57.
Dvije sasušene smeđe palme bacale su sjene svojih isušenih listova preko prašnjave zemlje ispred barake kao da pripremaju stazu ne meni nego zakašnjelom mesiji. Nisam se vratio da dižem iz mrtvih, samo da ih pregledam.
Kad sam ušao unutra, osjećao sam se kao da dijelim sudbinu s Shadrachom, Meshachom i Abednegom u Nabukodonosorovoj furuni, mada je to bila vrućina, povezana s nezamislivim smradom, koje me čak ni anđeo nije mogao poštedjeti.
Pustinjska svjetlost bijela poput lužine sjekla je kroz okrugle prozore, no bili su toliko mali i toliko jako razmaknuti jedan od drugog da sam svejedno trebao bateriju.
Kroz smećem zatrpani hodnik došao sam do četvrtih vrata. Ušao sam u ružičastu sobu, nekoć brlog unosnog bludničenja, danas krematorij gdje se leš kuhao na laganoj vatri.

PEDESET PET



DOK ME NIJE BILO, MJESTO NISU OBILAZILI ZNATIŽELJNI LJUDI NITI strvinari. Les je ležao tamo gdje sam ga ostavio, jedan kraj plahte odvezan, jedno stopalo izloženo pogledu, ostatak zamotan u bijelu plahtu.
Vruća noć i užareno jutro pomogli su i ubrzali raspadanje. Smrad je bio puno gori nego u ostatku barake.
Vrućina i smrad od kojih se nije moglo disati imali su snagu dva brza udarca u želudac. Brzo sam izišao iz sobe u hodnik istog časa pokušavajući udahnuti svježeg zraka i boreći se protiv potrebe za povraćanjem.
Iako nisam ponio vlažne maramice zbog toga, otvorio sam paket i izvukao dvije maramice iz omota. Mirisale su po limunu. Zamotao sam dvije vlažne trake u tampone i gurnuo ih u nos.
Budem li disao kroz usta, neću osjetiti smrad raspadajućeg lesa. Kad sam se vratio u sobu, svejedno me ponovno tjeralo na povraćanje.
Mogao sam odsjeći vezicu koja je držala zavezani kraj plahte druga je ionako već pukla prošle noći i odmotati tijelo. Pomisao na mrtvaca kako se kotrlja preko poda, kao da je opet živ, natjerala me da pristupim tom problemu na drugi način.
Nevoljko sam kleknuo lesu kraj uzglavlja. Naslonio sam bateriju na njega namjestivši je tako da baca najbolje svjetlo na onaj dio koji mi treba.
Prerezao sam vezicu i bacio je u stranu. Škare su bile dovoljno oštre da istovremeno presjeku sva tri sloja omotane plahte. Sjekao sam strpljivo i pažljivo gadeći se na pomisao da zarezem mrtvaca.
Materijal je skliznuo s obje strane lesa i prvo se pokazalo lice. Prekasno sam shvatio da ne bih morao rezati dalje od vrata da dođem do rane i izbjegao taj odvratan prizor da sam počeo rezati odozdo.
Vrijeme i nezamisliva vrućina obavile su svoj posao. Lice okrenuto naglavačke prema meni bilo je natečeno, tamnije nego što je bilo kad sam ga zadnji put vidio, s primjesom zelene. Usta su bila otvorena. Tanke mliječne mrene prekrivale su oba oka, ali još uvijek sam mogao razlikovati bjeloočnice od šarenica.
Kad sam posegnuo preko mrtvačeva lica kako bih nastavio rezati plahtu, liznuo me po zapešću.
Kriknuo sam od straha i gađenja, povukao se unatrag i ispustio škare.
Iz obješenih usta lesa izletjela je crna masa, toliko kompaktna da nisam shvatio što je sve dok nije potpuno izašla iz usta. Na Robertsonovom mrtvom licu, ta se stvar podigla na svoje četiri crne noge i prednjim nogama zagrebla po zraku. Tarantula.
Maknuvši se prebrzo da bih joj dao priliku da me ugrize, opalio sam je bekhendom. Otkotrljala se po podu, skočila na noge i pobjegla u udaljeni kut prostorije.
Kad sam uzeo u ruke škare koje su mi ispale, ruka mi se toliko tresla da sam je morao snažno protresti prije nego što sam se uspio smiriti.
Zabrinut da se u plahtu uvuklo još nekakvih stvorova kroz otvor na dnu da istraže njezin mirišljavi sadržaj, nastavio sam rezati, ovoga puta još pažljivije nego prvi put. Otvorio sam leš do struka a da pri tom nisam susreo drugog osmonogog strvinara.
U bijegu od tarantule ispao mi je tampon iz desne nosnice. Kad je miris limuna ispario, ponovno sam mogao osjetiti smrad tijela, iako ne svom jačinom, budući da sam nastavio disati kroz usta.
Pogledavajući u kut u koji se pauk povukao, vidio sam da više nije tamo.
Jedan trenutak zabrinuto sam gledao uokolo. Zatim, usprkos slabom svjetlu, ugledao sam dlakavu zvijer lijevo od kuta, metar od poda kako se polako penje uz ružičasti zid.
Previše uzdrman i tjeran vremenom da otkopčam mrtvačevu košulju kao što sam to učinio u stanu, rastrgao sam je, a dugmad je iskočila. Jedno me udarilo u lice, druga su skakala po podu.
Nakon što sam iz glave istisnuo sliku majke s pištoljem pritisnutim na dojku, usmjerio sam svjetlo baterije na ranu. Celičeći se da je pobliže promotrim, vidio sam zašto mi je izgledala čudna.
Ponovno sam naslonio bateriju o tijelo i otvorio tri vlažne maramice. Spojio sam ih i nježno obrisao tamni, gusti iscjedak koji je curio iz rane.
Metak je prošao kroz tetovažu na Robertsonovim prsima, ravno iznad srca. Crni pravokutnik bio je iste veličine i oblika kao kartica za meditaciju koju sam pronašao u njegovom novčaniku. U sredini pravokutnika nalazila su se tri crvena hijeroglifa.
Zamagljenih očiju, nervozan, pun kofeina, nisam odmah razaznao o čemu se radi, budući da su bili okrenuti naopako.
Dok sam se premještao Robertsonu od uzglavlja uz bok, oči su mu izgledale kao da se miču, kao da me prate ispod te mliječne mrene.
Kad sam pogledao da vidim gdje je tarantula, više je nije bilo na zidu. Baterijom sam pregledao prostoriju i našao je na stropu kako polako napreduje prema meni. Osvijetljena zrakom baterije, stala je u mjestu.
Usmjerio sam zraku prema tetovaži i primijetio da su tri hijeroglifa zapravo tri slova abecede napisana krasopisom. O... T... treće je metak djelomično spalio, ali bio sam siguran da je pisalo L.
OTL. Ne riječ. Kratica. Zahvaljujući Shamusu Cocobolu, znao sam što znači: Otac laži.
Robertson si je na srce dao istetovirati ime gospodara tame.
Tri slova: OTL. Sjetio sam se još tri, koja sam vidio negdje drugdje, i to nedavno ...
Odjednom sam u glavi jasno vidio policajca Simona Varnera: iza volana policijskog vozila na parkiralištu ispred kuglane, naginje se kroz otvoreni prozor, lica toliko slatka da bi mogao biti voditelj televizijskih emisija za djecu, teških vjedi kao u pospanog medvjeda, golema podlaktica odmara se na otvorenom prozoru. Tetovaža ulične bande za koju je tvrdio da ga sramoti. Nije bila toliko ukrašena poput Robertsonove. Stilski nisu bile ni najmanje slične. Nije bila okružena crnim pravokutnikom u kojem su se nalazila krasopisom ispisana crvena slova. Samo još jedna kratica ispisana običnim crnim slovima: D... nešto. Možda DOP.
Nosi li policajac Simon Varner iz policije Pico Munda ime istog gospodara na svojoj lijevoj ruci?
Ako je Robertsonova tetovaža bila kratica za jedno od brojnih Sotoninih imena, nije li Simona Varnera njegova tetovaža stavljala u isti taj klub?
Kroz glavu su mi projurili svi nazivi za vraga: Sotona, Lucifer, Belzebub, Otac zla, Njegovo Sotonsko Veličanstvo, Apolion, Belial...
Nisam se mogao sjetiti riječi koja bi bila skraćenica na Varnerovoj ruci, ali nisam imao ni najmanje sumnje da sam identificirao Robertsonovog kompića.
U kuglani oko Varnera nije bilo bodaha kao što ih je bilo oko Robertsoha. Da sam ga vidio u pratnji bodaha, možda bih shvatio kakvo je čudovište.
Budući da bi s njih mogli uzeti otiske, brzo sam skupio omote od maramica i gurnuo ih u džep hlača. Uzeo sam škare, ustao, osvijetlio baterijom strop i vidio da se tarantula nalazi ravno iznad moje glave.
Tarantule su plahe. Ne vrebaju ljude.
Izjurio sam iz sobe i čuo pauka kako je pao na pod čvrstim mesnatim zvukom. Zatvorio sam vrata između nas, obrisao otiske s kugle na vratima majicom, a potom i s ulaznih vrata i otišao.
Budući da su tarantule plahe i jer vjerujem da slučajnosti ne postoje, odjurio sam do Chevyja, ubacio škare i bateriju u vrećicu, upalio motor i pritisnuo nogu na gas. Otišao sam s posjeda Crkve šapćućeg kometa popraćen škripom izmučenih guma, jureći po oštećenom asfaltu punom pijeska žureći da stignem do autoceste prije nego što me okruže legije tarantula, vojska kojota i legla gmizajućih zvečarki u vremenski usklađenom napadu.

PEDESET ŠEST



NE DOP. POD. PRINC TAME. ZNAČENJE KRATICE KOJU JE SIMON VARNER imao tetoviranu na ruci osvanulo mi je na ulasku u Pico Mundo.
Sotonisti u kostimima koji izvode čudne rituale koji uključuju kaleže ukrašene opscenostima mnogo ljudi bi smatralo manje dobronamjernima, ali puno smješnijima od članova muške lože pod nazivom Bratstvo ježeva koji na glavama nose bogate krznene kape. Muškarci koji se odijevaju da izgledaju gadno podliježu sumnjama da su bezveznjaci, isto kao i oni s čupavim frizurama, naočalama okvira uzorka kornjačevine, hlačama podignutim deset centimetara iznad pupka i pet iznad cipela i naljepnicom na kojoj piše JAR JAR BINKS JE ZAKON.
Da sam čak i mislio da su bezveznjaci koji se igraju zla, to bi mišljenje nestalo onog časa kad sam našao Rubbermaid posude sa suvenirima u ledenici.
Sad kad sam mislio da znam identitet Robertsonovog suradnika, vjerovao sam da će me moj natprirodni dar dovesti do njega. Uzimajući u obzir da sam za vrijeme psihičkog magnetizma Stormy ponekad koristi izraz PM sindrom ili PMS sklon nenadano skretati, vozio sam onoliko brzo koliko mi se činilo pametno.
Pod utjecajem PMS-a, donekle sam nesvjestan što se događa oko mene i mislim samo na predmet ili osobu koja mi zaokuplja misli u ovom slučaju, Varnera, a ne gdje se nalazim u tom trenutku niti što tamo radim. Znam kamo idem, tek kad tamo stignem.
U tom stanju, dio mozga zadužen za svjesne radnje odmara se, a nasumične misli padaju mi na pamet gotovo isto toliko često koliko i naizgled nasumično skretanje dok sam u potjeri za svojom lovinom. Ovoga puta, jedna od tih nasumičnih misli uključivala je majčinu stariju sestru, Cymry, koju nikad nisam upoznao.
Prema mojoj majci, Cymry je udana za Ceha čije krsno ime je Dobb. Moj otac kaže da se Cymry nikad nije udavala.
Nijednome od mojih roditelja nije za vjerovati. Kako bilo, u ovom slučaju vjerujem da mi otac govori istinu i da nemam tetka češkog ili bilo kojeg drugog porijekla.
Otac kaže da je Cymry nakaza i ne želi reći više ništa o tome. Ta primjedba razbjesni majku koja niječe da je Cymry nakaza i kaže da ima dar od Boga.
To je neobična izjava za moju majku uzimajući u obzir da je cijeli svoj život provela u čvrstom uvjerenju da Bog ne postoji.
Prvi put kad sam pitao Baku Sugars za njezino tajanstveno prvorodenče, rasplakala se. Nikad prije toga je nisam vidio da plače. Idući dan, još uvijek crvenih očiju, otišla je iz grada u potrazi za dalekim partijama pokera.
Drugi put kad sam je pitao za Cymry, naljutila se na mene što ne želim odustati od te teme. Nikad prije toga je nisam vidio ljutitu. A nakon toga je postala hladna i daleka. Nikad prije toga nije bila takva prema meni. Njezino ponašanje previše me podsjetilo na majku.
Nakon toga više nikad nisam pitao za Cymry.
Vjerujem da negdje, u nekakvoj zatvorenoj ustanovi za psihičke bolesnike, imam tetu, drogiranu i vezanu, koja barem malo nalikuje na mene. Vjerujem da kao dijete nije skrivala svoj posebni dar kao ja.
Vjerojatno zato Baka Sugars, nakon svih tih dobivenih partija pokera, nije ostavila nikakav imetak iza sebe. Barem koliko ja znam. Mislim da je novac dala u zakladu koja će podmirivati troškove Cymryna boravka u ustanovi.
Tijekom godina otac mi je dao nekoliko naznaka koje su me navele da pomislim da je Cymryno šesto čulo i neobični talenti koji idu uz njega popraćeno tjelesnom mutacijom. Mislim da je plašila ljude ne samo time što je govorila nego i izgledom.
Vrlo je često da dijete rođeno s jednom mutacijom ima još koju. Ozzie kaže očito ne u ulozi pisca fikcije da se samo jedno od osamdeset osam tisuća dojenčadi na svijetu rodi sa šest prstiju kao on. Stotine, ako ne i tisuće njih trebali bi hodati ulicama Amerike, pa ipak koliko odraslih ljudi sa šest prstiju ste u životu sreli? Ne susrećete ih jer se većina te dojenčadi rodi s još nekom groznom manom zbog koje umru u ranoj dobi.
Ona šestoprsta djeca koja imaju dovoljno sreće da su zdrava obično kirurškim zahvatom odstrane suvišni prst, ako to ne utječe na funkcioniranje ruke. Oni hodaju medu nama, kaže Mali Ozzie, i prolaze kao petoprsti.
Mislim da je sve to istina jer je Ozzie ponosan na svoj šesti prst i voli skupljati predaje o onome što naziva – rođeni džeparoši, pripadnici moje superiorne vrste. Kaže da je njegova druga mutacija sposobnost da dobro i brzo piše zbog čega objavljuje knjigu za knjigom nevjerojatnom brzinom.
S vremena na vrijeme sanjam tetu Cymry. To nisu proročanski snovi. Puni su čežnje. I tuge.
Sada, u 12:21, sanjareći o Cymry premda akutno i nervozno svjestan dragocjenih minuta koje prolaze, potpuno u PMS-u, očekivao sam da ću zateći policajca Simona Varnera u blizini kuglane ili multipleks kina u kojem će se nešto nakon jedan početi prikazivati film o psu i vanzemaljcu. Umjesto toga, neočekivano sam se zatekao u trgovačkom centru Green Moon.
To što sam vidio bilo je neobično za jednu ljetnu srijedu: prepuno parkiralište. Divovski natpis podsjetio me da je godišnja ljetna rasprodaja počela u deset ujutro i trajat će cijeli vikend.
Kakva gužva.

PEDESET SEDAM



GALAKSIJA SUNCA BLJEŠTALA JE S VJETROBRANA AUTOMOBILA I kamioneta poslaganih na parkiralištu, potres svjetala koji je šokirao moje krvave oči i natjerao me na žmirkanje.
Robne kuće na tri kata nalazile su se na sjevernom i južnom kraju trgovačkog centra. Na dvije razine između tih grdosija nalazile su se brojne specijalizirane radnje.
PMS me doveo do robne kuće na sjevernom kraju trgovačkog centra. Obišao sam zgradu, odvezao se odostrag i parkirao blizu široke rampe koja se spuštala u suteren gdje su se utovarivali kamioni za dostavu.
Tri mjesta dalje od mene stajalo je crno-bijelo policijsko vozilo. Nema policajca.
Ako su to Varnerova patrolna kola, znači da je već u trgovačkom centru.
Ruke su mi drhtale. Gumbi na mobitelu bili su mali. Tek sam iz drugog pokušaja uspio dobiti Burke Bailey.
Htio sam reći Stormy da odmah ode s posla, da izađe iz centra na najbliži izlaz, brzo ode do auta i ode, ode, bilo kamo, samo da ode.
Dok je telefon zvonio, prekinuo sam vezu. Možda joj u ovom trenutku nije suđeno da joj se put ukrsti s Varnerovim, ali ako je nagovorim da se makne odatle, možda se nade u njegovoj blizini u času kad izvuče pištolj i počne pucati.
Njezina sudbina je da zauvijek ostane sa mnom. Dokaz je bila kartica iz stroja za gatanje. Visi iznad njezinog kreveta. Ciganka nam ju je dala, za novčić, kad je nije htjela dati nizašto onom drugom paru.
Po logici stvari, ne učinim li ništa, bit će sigurna. Promijenim li njezine planove, možda promijenim njezinu i svoju sudbinu. Vjeruj sudbini.
Moja odgovornost nije bila da upozorim Stormy, nego da zaustavim Simona Varnera prije nego što provede svoj plan, prije nego bilo koga ubije.
I eto ti one stare, lakše reći nego učiniti. On je bio policajac, ja nisam. Imao je najmanje jedno vatreno oružje, ja nijedno. Viši je od mene, jači je od mene, obučen u metodama savladavanja agresivnih građana, ima sve prednosti – osim šestog čula.
Pištolj koji je ubio Robertsona nalazio se ispod sjedišta. Stavio sam ga tamo prošle noći u namjeri da ga se kasnije riješim.
Naginjući se prema naprijed petljao sam ispod sjedala, našao pištolj i izvukao ga. Imao sam osjećaj da u ruci držim Smrt.
Nakon još malo petljanja, skužio sam kako se izbacuje spremnik. Izbrojao sam devet metaka. Sjajnih, mjedenih. Gotovo pun. Jedini koji je nedostajao nalazio se u Robertsonovom srcu.
Gurnuo sam spremnik natrag u pištolj. Kliknuo je kad je sjeo na mjesto.
Majčin pištolj imao je sigurnosnu zaporku. Crvena točkica značila je da je pištolj zakočen.
Ovo oružje nije imalo tu krasnu osobinu. Možda je sigurnosna zaporka umetnuta u obarač, možda ga se mora dvaput povući.
Na mom srcu nije bilo sigurnosne zaporke. Udaralo je kao ludo.
Već sam rekao da sam imao osjećaj da u ruci držim Smrt – i to svoju.
S pištoljem u krilu, uzeo sam mobitel i ukucao privatni broj Sefa Portera. Ne policijsku liniju, nego njegovu privatnu. Tipke na mobitelu kao da su postajale sve manje, kao da je to mobitel koji je Alisa dobila od Gusjenice, ali ipak sam otprve unio svih sedam brojeva točno i pritisnuo SEND.
Karla Porter javila se na treću zvonjavu. Rekla je da je još uvijek u čekaonici odjela intenzivne njege. Vidjela je Sefa tri puta po pet minuta.
– Zadnji put kad sam bila u sobi, probudio se, ali bio je jako slab. Prepoznao me. Nasmiješio mi se. Ali nije rekao puno. A i to što je rekao nije bilo suvislo. Drže ga pod sedativima kako bi olakšali oporavak. Mislim da će moći razgovarati tek sutra.
– Ali ozdravit će? – pitao sam.
– Tako kažu. A i ja počinjem vjerovati u to.
– Volim ga – , rekao sam i čuo glas kako mi se slama.
– On to zna, Oddie. I on tebe voli. Poput sina si mu.
– Reci mu to.
– Hoću.
– Nazvat ću, obećao sam.
Stisnuo sam END i bacio mobitel na suvozačevo sjedalo.
Sef mi ne može pomoći. Nitko mi ne može pomoći. Nema tužne, mrtve prostitutke da me spasi od ubojitog ludila ovog kojota. Samo ja.
Intuicija mi je govorila da ne uzmem pištolj. Opet sam ga gurnuo ispod sjedala.
Kad sam ugasio motor i izašao iz automobila, užareno sunce bilo je i čekić i nakovanj kujući svijet između sebe i svog odraza.
Psihički magnetizam radi, bio ja u automobilu ili pješke. Privlačila me rampa za utovar. Spustio sam se u hlad suterena.

PEDESET OSAM



NISKOG STROPA I SIVOG BETONA KOJI SE PROTEZAO UNEDOGLED, podzemne garaže za zaposlenike trgovačkog centra i utovarna rampa imali su zlokoban ugođaj drevne grobnice zatrpane duboko ispod egipatskog pijeska, grobnice mrskog faraona kojeg su podanici zakopali na jeftin način, bez sjajnih zlatnih posuda i bilo kakvih ukrasa.
Utovarna rampa protezala se dužinom cijele građevine. Na različitim mjestima stajali su veliki kamioni parkirani unatraške. Dva kamiona s prikolicama istodobno su se mogla zaobići na rampi i bez problema ući ravno u golemu prostoriju za zaprimanje robe.
Mjesto je bilo puno aktivnosti dok su istovarivači s kamiona skidali zakašnjelu robu za rasprodaju, a užurbani skladištari je pripremali za dostavu na razne katove trgovačkog centra nakon zatvaranja.
Provukao sam se između vješalica, kolica, kanti, kutija i hrpa robe u rasponu od ženskih večernjih haljina do kuhinjskih aparata i sportske opreme. Parfemi, kupaći kostimi, skupe čokolade.
Nitko me nije pitao što tamo tražim i kad sam iščupao palicu za bejzbol iz velike cilindrične posude pune palica, nitko mi nije naredio da je vratim natrag.
U drugoj takvoj posudi nalazile su se šuplje aluminijske palice za golf. One mi nisu trebale. Više mi odgovaraju palice koje imaju težinu. Uostalom, drvenom palicom možeš bolje slomiti ruku, smrskati koljeno.
Možda će mi zatrebati, a možda i neće. Činjenica da je ovdje i da me PMS doveo do nje upućivala je da ću požaliti kasnije, ako je ne ponesem.
Jedina slobodna aktivnost na koju sam išao u srednjoj školi bio je bejzbol. Kao što sam već ranije napisao, bio sam najbolji udarac u timu, iako nisam mogao igrati u gostima.
A nisam ni izašao iz forme. Pico Mundo Grille ima bejzbol momčad. Igramo protiv ostalih tvrtki i građanskih udruga i svake godine ih naprašimo.
Pred očima mi je bio Simon Varner. Slatka lica. Pospanih očiju. POD na lijevoj podlaktici. Nadi gada.
Dvoja dvostruka vrata na ljuljanje vodila su u hodnik sivog betonskog poda i obojanih betonskih zidova. Oklijevao sam, pogledao desno, skrenuo lijevo.
U želucu mi je vrilo. Trebao sam Gastale.
Trebao sam i veću palicu, prsluk protiv metaka i pojačanje, ali ni njih nisam imao. Išao sam ravno naprijed.
S desne strane hodnika vrata su vodila u prostorije. Većina je bila označena natpisima. KUPAONICE. OTPREMA. ODRŽAVANJE.
Tražio sam Simona Varnera. Njegovo slatko lice. Princa tame. Osjećaj me vukao njemu, vukao naprijed.
Prošao sam pored dvojice muškaraca, žene, još jednog muškarca. Nasmiješili smo se jedni drugima i kimnuli glavama u znak pozdrava. Nitko od njih nije se pitao gdje se igra, kakav je rezultat, koje momčadi nastupaju.
Ubrzo sam došao do vrata na kojima je pisalo OSIGURANJE. Stao sam. Imao sam osjećaj da to nekako nije u redu... pa ipak, bilo je.
Kad sam u PMS-u, obično znam kad stignem na odredište. Ovog puta sam imao osjećaj da sam stigao. Ne mogu objasniti razliku, ali sam je osjećao. Stavio sam ruku na kuglu, no oklijevao sam.
U glavi, čuo sam Lysette Rains kako mi na roštiljadi kod Sefa kaže, Bila sam samo tehničarka za nokte, a sad imam diplomu da sam majstorica.
Ni za što na svijetu nisam znao zašto su mi u ovom trenutku na pamet došle Lysettine riječi.
Njezin glas ponovno me opsjedao: Treba proći neko vrijeme da shvatiš u kakvom usamljenom svijetu živiš, a kad to jednom shvatiš... budućnost počne izgledati nekako zastrašujuća.
Maknuo sam ruku s kugle.
Stao sam pokraj vrata.
Željezom potkovana kopita na tvrdoj zemlji ne bi mogla stvoriti glasniju buku od unutrašnjeg udaranja mog galopirajućeg srca.
Moj instinkt nikad ne griješi i kad kaže pripremi se, ne osporavam njegov autoritet. Zgrabio sam palicu s obje ruke, zauzeo stav i pomolio se Mickevju Mantleu.
Vrata su se otvorila. U hodnik je neustrašivo istupio muškarac. Bio je odjeven u crne čizme, lagani crni kombinezon s kapuljačom, imao crnu ski masku na licu i par crnih rukavica.
U ruci je držao pušku toliko veliku i gadna izgleda da je izgledala nestvarno poput oružja iz ranih Schwarzeneggerovih filmova. S opasača je visjelo devet ili deset rezervnih spremnika.
Pogledao je ulijevo kad je izašao iz prostorije. Ja sam stajao s desna, ali istog časa je osjetio da sam tamo i okrenuo glavu prema meni.
Budući da nikad nisam volio lagano udarati loptu, snažno sam zamahnuo, visoko iznad područja udarca i udario ga u lice.
Iznenadio bih se da se nije odmah srušio. Ali nisam se iznenadio.
Hodnik je bio prazan. Nitko nije vidio. Barem ne još.
Morao sam ovo obaviti što anonimnije moguće, izbjeći kasnije ispitivanje bude li Sef i dalje nemoćan da mi pomogne.
Nakon što sam bacio palicu u sobu i šutnuo pušku za njom, zgrabio sam ubojicu za kombinezon, odvukao i njega u sobu i zatvorio vrata.
U ovom bunkeru, medu prevrnutim uredskim stolicama i prolivenom kavom ležala su tri nenaoružana čuvara. Naoko se činilo da su ubijeni pištoljem s prigušivačem, jer pucnji nisu privukli pozornost. Izgledali su iznenađeni.
Nisam ih mogao gledati. Bili su mrtvi jer sam ja bio prespor.
Znam da nisam odgovoran za svaku smrt koju ne uspijem spriječiti. Jasno mi je da ne mogu nositi svijet na svojim leđima, kao Atlas. Ali osjećam da bih trebao.
Dvanaest prevelikih TV monitora, svaki podijeljen na četiri dijela, prikazivalo je sliku koju su davale kamere postavljene po robnoj kući. Gdjegod da sam pogledao, prolazi između polica bili su puni. Rasprodaja je privukla kupce iz cijelog Maravilla okruga.
Kleknuo sam kraj ubojice i skinuo mu masku. Nos mu je bio razbijen, krvav; na ustima balončići krvi. Desno oko će mu se vjerojatno potpuno zatvoriti. Na čelu mu se već počela stvarati masnica.
Tip nije bio Simon Varner. Ispred mene ležao je Bern Eckles, zamjenik koji je bio kod Sefa na roštilju, jer su ga Sef i Karla Porter htjeli spojiti s Lysette Rains.