James Patterson - I došao je pauk

Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

Zahvalnica

Želio bih zahvaliti Peteru Kimu, koji mi je pomogao da saznam više o osobnim životima, tajnama i tabuima kojih još uvijek ima diljem Amerike. Anne Pough-Campbell, Michael Ouweleen, Holly Tippett i Irene Markocki omogućili su mi da bolje shvatim Alexa i njegov život u jugoistočnom dijelu D.C.-a. Liz Delle i Barbara Groszewski pridonijele su da ostanem vjeran samome sebi. Mark i Mary- Ellen Patterson, te Marija Pugatch, pomogli su mi se prisjetiti onoga što sam radio kao psiholog u bolnici McLean, gdje sam proveo punih šest godina. Carole i Brigid Dwyer kao i Midgie Ford, neizmjerno su mi pomogle oko Maggie Rose. Richard i Artie Pine bili su uz mene poput usuda, kao i uvijek. Na kraju, želim zahvaliti Fredrici Friedman, koja je bila moj sudionik u zločinu od početka do kraja.


Uvod - Igrajmo se da... (1932)


New Jersey, blizu Princetona; ožujak 1932. godine


Ladanjska kuća Charlesa Lindbergha sjajila se u blistavom narančastom svjetlu. Izgledala je poput dvorca strave, naročito u tom sumornom kraju Jerseya, obraslom jelovim šumama. Paperje magle dodirivalo je dječakovo lice dok se bližio prvom trenutku prave slave, svojem prvom ubojstvu.
Bio je mrkli mrak, a zemlja je bila mekana i blatna, prekrivena mlakama. To je i predvidio. Sve je već unaprijed isplanirao, pa i vremenske uvjete.
Nosio je muške radničke čizme broj 44. Na prstima i na peti ispunio ih je starim krpama i komadićima novina "Philadelphia Inquirer".
Želio je ostaviti tragove cipela. Što više tragova. Otiske muških cipela. Nipošto otiske dvanaestogodišnjeg dječaka. Tragovi bi vodili od područne ceste zvane Stoutsburg Wertsville Road do farme, pa onda istim putem natrag.
Približivši se drvoredu borova, na nepunih trideset metara od mjesta gdje se nalazila kuća, počeo je podrhtavati. Zdanje je bilo upravo onako velebno kako ga je i zamišljao: sedam spavaćih soba i četiri kupaonice samo na drugom katu. Ovdje su Lucky Lindy i Anne Morrow našli svoje utočište na selu.
Nije loše, pomislio je.
Dječak je polako prišao prozoru blagovaonice. Bio je opčinjen nečim što se zove slava. Mnogo je razmišljao o tome. Skoro neprestano. Kako to, zapravo, izgleda slava? Rako miriše? Kakav ima okus? Kako slava izgleda izbliza?
"Najpopularniji i najglamurozniji čovjek na svijetu" bio je, eto, tu i sjedio za stolom. Charles Lindbergh doista je bio visok, profinjen i predivno plavokos, svijetla lica. "Lucky Lindy" je doista ostavljao dojam da je iznad svih.
Isto tako i njegova žena, Anne Morrow Lindbergh Anne je imala kratku, cmu i kovrčavu kosu, a koža joj je bila bijela poput krede. Činilo se da svjetlost svijeća, koje su stajale na stolu, pleše oko nje.
Oboje su sjedili uspravno na svojini stolcima. Da, djelovali su uzvišeno, poput neke vrste božjih darova ovome svijetu. Glave su držali visoko, polako žvačući svoju večeru, po svoj prilici janjeće kotlete na podlozi od finog porculana.
"Postat ću slavniji od vas oboje, uštogljenih jadnika," napokon je šapnuo dječak. To je obećao samome sebi. Svaki je detalj provjerio tisuću i više puta. Poslu je pristupio vrlo metodično.
Dječak je izvukao drvene ljestve koje su radnici ostavili pokraj garaže. Držeći ih čvrsto uza se, pomaknuo se prema mjestu tik iznad prozora biblioteke. Tiho se uspinjao prema dječjoj sobi. Bilo mu je ubrzano tuklo, a srce mu je lupalo tako glasno da ga je mogao čuti.
Svjetlo iz hodnika osvjetljavalo je sobu u kojoj je spavalo djetešce. Vidjela se kolijevka i mali princ kako u njoj sniva. Charles Mlađi "najslavnije djetešce na svijetu."
S jedne strane bila je šarena pregrada sa slikama seoskih životinja koja ga je štitila od propuha.
Osjećao se silno lukavo. "Evo, stiže gospodin Lisac," šaputao je dječak dok je tiho podizao i otvarao prozor.

Tada se uspeo jednu prečku više na ljestvama i, na kraju, ušao u dječju sobu.
Stajao je iznad kolijevke i promatrao maloga princa. Imao je uvojke zlatne kose kao i otac, ali bio je tust. Za nepunih dvadeset mjeseci, Charles Mlađi već se bio previše udebljao.
Dječak se više nije mogao kontrolirati. Vruće su mu suze navrle na oči. Cijelo mu se tijelo počelo tresti, od frustracije i bijesa - pomiješanih s najnevjerojatnijom radošću.
"Dakle, tatičin mali čovječe. Došlo je naše vrijeme," promrmljao je sebi u bradu.
Izvadio je iz džepa malu gumenu loptu za koju je bila pričvršćena elastična vrpca. Hitro je prebacio čudnu omčastu spravu preko glave Charlesa Mlađeg, baš u trenutku kad su se male plave oči otvorile.
Čim je djetešce počelo plakati, dječak mu je ubacio gumenu lopticu ravno u mala slinava usta. Posegnuo je u kolijevku, uzeo djetešce Lindbergh u ruke i hitro se spustio niz ljestve. Sve je išlo po planu.
Dječak je trčao natrag preko blatnjavih polja, držeći dragocjeni zavežljaj koji se koprcao, a zatim je nestao u tami.
Na udaljenosti manjoj od četiri kilometra od seoskog imanja, zakopao je razmaženo, pokvareno djetešce Lindberghovih - zakopao ga je živog.
To je bio samo početak onoga što će tek doći. Napokon, i on je bio tek samo dječak.
On je, a ne Bruno Richard Hauptmann, oteo Lindberghovo dijete. I sve je to učinio sam. Nije loše.

Prvi dio - Maggie Rose i Račić Goldberg


Poglavlje 1



U rano jutro, 21. prosinca 1992., bio sam oličenje zadovoljstva na verandi svoje kuće u Petoj Ulici u Washingtonu, D.C. Mala, uska prostorija bila je zakrčena memljivim zimskim kaputima, radničkim čizmama i potrganim dječjim igračkama, a meni je bilo potpuno svejedno. Ovdje ja stanujem.
Svirao sam Gershwina na našem, poprilično neugođenom, negdašnjem koncertnom glasoviru.
Bilo je tek pet sati ujutro i na verandi je bilo hladno kao u ledenici. Bio sam se spreman malo žrtvovati za "Amerikanca u Parizu".
U kuhinji je zazvonio telefon. Možda sam dobio na lutriji u D.C.-u, Virginiji ili Marylandu, ali su me zaboravili nazvati prethodnu večer. Ja redovito igram sve te tri nesretne igre.
"Nana? Možeš li se javiti?" doviknuo sam s verande.
"Za tebe je. Javi se sam," uzvratila je moja tvrdoglava baka. "Besmisleno je da i ja ustajem.
Besmisleno u mom rječniku znači - nema smisla."
Razgovor nije tekao baš tako, ali nekako u tom smislu. Tako je to uvijek.
Odgegao sam se u kuhinju, obilazeći igračke, na nogama tromim od jutarnje ukočenosti. Tada sam imao 38 godina. I kako već kažu, da sam znao da ću živjeti toliko dugo, bio bih se bolje pobrinuo za svoje zdravlje.
Pokazalo se da me zove moj sudionik u zločinu, John Sampson. Sampson je znao da sam već budan. Sampson me poznaje bolje od moje vlastite djece.
"‘Jutro, šećeru. Već si budan, zar ne?" rekao je. Nije trebalo drugog znaka raspoznavanja. Sampson i ja smo najbolji prijatelji još otkad nam je bilo 9 godina i zajedno smo krali u Park's Comer Variety dućanu pokraj zgrada. Onda, naravno, nismo znali da bi nas stari gospodin Park upucao na mjestu za samo jednu kutiju pišljivog Chesterfielda. Kod Mame Nane prošli bismo još gore, samo da je znala za naše zločinačke porive.
"Da i nisam budan, sada bih bio," rekao sam u slušalicu. "Reci mi nešto lijepo."
"Dogodilo se još jedno ubojstvo. Čini se da je to opet naš momak," rekao je Sampson. "Čekaju nas. Pola slobodnog svijeta već je tamo."
"Još je prerano za mesarska kola," promrmljao sam. Osjećao sam kako mi se utroba okreće.
Nisam tako želio započeti dan. "Sranje. Jebi ga."
Mama Nana je podigla pogled s kipućeg čaja i meko kuhanih jaja. Probola me jednim od svojih svetačkih pogleda domaćice kuće. Već se bila obukla za školu, u kojoj sa 79 godina još uvijek dobrovoljno radi. Sampson je nastavljao s krvavim detaljima o prvom umorstvu toga dana.
"Ne budi prost, Alex," rekla je Nana. "Molim te, pazi što govoriš ako namjeravaš i dalje živjeti u ovoj kući."
"Dolazim za deset minuta," rekao sam Sampsonu. "A ovo je moja kuća," dobacio sam Nani. Uzdahnula je kao da tu groznu vijest čuje prvi put.
"Dogodilo se još jedno gadno umorstvo tamo kod Langley Terracea. Izgleda da je ovo ubojica koji provocira. Bojim se da je tako," rekao sam.

"To je jako loše," rekla mi je Mama Nana. Uhvatila je moj pogled svojim blagim, smeđim očima i neko me vrijeme promatrala. Njezina je sijeda kosa podsjećala na čipkaste podmetače koje je stavljala na sve naslonjače u našoj dnevnoj sobi. "Ovo je tako ružna četvrt onoga što su naši političari dopustili da postane grad vrijedan žaljenja. Katkad pomislim da bismo se morali preseliti u Washington, Alex."
"Ponekad i ja tako mislim," rekao sam, "ali o tome ćemo još razmisliti.” "Da, crnci uvijek tako rade. Mi izdržavamo. Mi uvijek tiho patimo." "Ne baš uvijek tiho," odgovorio sam joj.
Već sam odlučio obući svoj stari Harris Tweed sako. Danas se dogodilo umorstvo, a to znači da ću danas viđati bijelce. Preko športskog sakoa stavio sam svoju toplu Georgetown jaknu. Bolje pristaje uz susjedstvo.
Na radnom stolu pokraj kreveta bila je slika Marie Cross. Prije tri godine, moju su ženu ubili iz jurećeg auta u prolazu. To ubojstvo, kao i većina ubojstava u jugoistočnom dijelu grada, nikada nije bilo razjašnjeno.
Na odlasku kroz kuhinjska vrata, poljubio sam svoju baku. To radim još od svoje osme godine.
Također si uzajamno kažemo zbogom, za slučaj se da se više nikad ne vidimo. Tako to ide već gotovo trideset godina, sve otkad me je Mama Nana uzela k sebi i odlučila od mene napraviti čovjeka.
Postao sam istražitelj za umorstva, imam doktorat iz psihologije, živim i radim u getima Washingtona D.C.

Poglavlje 2



Službeno, ja sam zamjenik glavnog istražitelja, što, govoreći jezikom Shakespearea i g.
Faulknera, nosi u sebi mnogo vike i bijesa, ali zapravo ne znači ništa. Taj bi me položaj trebao staviti na šesto ili sedmo mjesto u hijerarhiji Policijske uprave u Washingtonu. Ali ništa od toga. Svejedno, ljudi ipak čekaju da se ja pojavim na mjestu zločina u D.C.-u.
Tri plavo-bijela automobila što pripadaju gradskoj upravi D.C.-a bila su parkirana od broja 41 do 15 u ulici Benning. Vozilo-laboratorij sa zatamnjenim staklima već je bilo tamo, kao i ambulantna kola, na kojima je veselo pisalo - MRTVAČNICA.
Pokraj kuće u kojoj se dogodilo umorstvo, bilo je i nekoliko vatrogasnih kola. Uokolo su se vrtjeli uglavnom muški krvožedni drkadžije. Starije žene stajale su na verandama dršćući od hladnoće, sa zimskim kaputima, prebačenim preko pidžama i spavaćica, te plavim i ružičastim uvijačima u kosi.
Kuća u nizu bila je obložena istrošenim daskama, obojenim u neukusnu karipskomodru boju, a na prilazu kući stajao je jedan stari Chevette s razbijenim i slijepljenim bočnim prozorom.
"Jebi ga. Idemo natrag u krevet," rekao je Sampson. "Upravo sam se sjetio što nas čeka. U posljednje vrijeme mrzim ovaj posao."
"Ja volim svoj posao, volim Umorstva," rekao sam prezrivo. "Vidiš ono? To je Hitna služba u plastičnim odijelima, a tamo su dečki iz kriminalističkog laboratorija. Gle, tko nam to dolazi."
Bijeli narednik u napuhnutoj plavo-crnoj parki s krznenim ovratnikom, doteturao je do Sampsona i mene kad smo se približili kući. Obje je ruke zavukao u džepove da ih zagrije.
"Sampson? Istražitelj Cross?" Narednik je izbacio donju vilicu onako kako to neki ljudi rade u avionu, kad pokušavaju odčepiti začepljene uši. Znao je točno tko smo. Znao je da smo mi Odjel za specijalne intervencije, samo nam je pokušavao pobrkati lončiće.
"Čovječe, reci nam novosti!" Sampson ne voli kad mu brkaju lončiće.
"Viši istražitelj Sampson," odgovorio sam naredniku. "Ja sam zamjenik zapovjednika, Cross."
Narednik je bio tip s hladetinastim trbuhom, zaostao, vjerojatno, još iz Građanskog rata. Lice mu je izgledalo kao svadbeni kolač ostavljen na kiši. Nije ga se dojmio moj komplet s jaknom od tvida.
"Svima nam se vraški smrzavaju guzice," procijedio je. 'To su novosti."
"Ne bi ti škodilo da izgubiš malo od te guzice," savjetovao mu je Sampson. "Mogao bih nazvati Jenny Craig."
"Jebi se," rekao je narednik. Bilo je zgodno susresti bijelog Eddiea Murphyja.
"Majstor za odgovore." Sampson mi je dobacio podsmijeh. "Čuo si što je rekao? Jebi se?" Sampson i ja smo obojica športski tipovi. Vježbamo u dvorani pokraj St. Anthonyja - Sv. Ante.
Zajedno težimo oko dvjesto pedeset kila. Po potrebi smo u stanju zastrašiti nekoga, ako to želimo. Sve to ulazi u naš posao.
Ja sam visok samo 187 cm. John ima preko 2 metra i još uvijek raste. Uvijek nosi Wayfarer sunčane naočale, a ponekad oblači odrpani Kangol šešir, ili žuti rubac oko glave. Neki ga zovu "John-John" jer je velik kao dva Johna.

Prošli smo pokraj narednika prema kući u kojoj se dogodilo umorstvo. Naš elitni borbeni tim trebao bi biti iznad ovakvih sukoba. Ponekad u tome i uspijevamo.
Nekoliko ljudi u uniformama već je bilo unutar kuće. Nervozna susjeda nazvala je policijsku postaju oko pola pet, jer joj se učinilo da vidi nekog kako se šulja. Žena je patila od nesanice, što je posljedica života u ovom susjedstvu.
Dvojica uniformiranih policajaca u patroli pronašla su unutra tri leša. Kad su to prijavili, rečeno im je neka čekaju na tim za specijalne intervencije. Taj se tim sastoji od osmorice crnoputih policajaca predodređenih za neke interesantnije stvari unutar odjela. Vanjska kuhinjska vrata bila su odškrinuta. Gurnuo sam ih i otvorio do kraja. Vrata svake kuće imaju sebi svojstven zvuk prilikom otvaranja i zatvaranja. Ova su cvilila poput nekog starca.
U kući je bilo mračno kao u rogu. Jezivo. Vjetar je sunuo kroz otvorena vrata i mogao sam čuti kako unutra nešto lupa.
"Nismo palili svjetla, gospodine," rekao je jedan u uniformi koji je stajao iza mene. "Vi ste dr.
Cross, zar ne?"
Kimnuo sam. "Jesu li kuhinjska vrata bila otvorena kad ste stigli?" obratio sam se pozorniku. Bio je bijelac, dječjeg lica koje je ukrasio uskim brkovima da to malo ublaži. Imao je, vjerojatno, 23 ili 24 godine i tog se jutra doista sav prepao. Nisam mu to mogao zamjeriti.
"O, ne nije bilo znakova nasilnog ulaska. Bila su otključana, gospodine." Pozornik je bio vrlo nervozan. "Unutra je stvarno pravi užas. Cijela obitelj."
Jedan je pozornik upalio jaki reflektor i svi smo se zagledali u unutrašnjost kuhinje.
Tamo je stajao jeftini kuhinjski stol presvučen ultraplastom s pripadajućim zelenim polivinilskim stolcima. Na zidu se nalazio crni Bart Simpson sat, jedan od onih kakve viđamo u izlozima svih Narodnih magazina. Vonj lizola i zagorjele masnoće miješao se s nekim, nosu sasvim nepoznatim, ne baš neugodnim mirisom, uzimajući u obzir da prilikom ubojstava mogu nastati i mnogo gori smradovi.
Sampson i ja smo se kolebali, promatrajući oko sebe, vjerojatno onako kako je to činio i ubojica, samo nekoliko sati prije.
"Bio je upravo ovdje," rekao sam. "Bio je baš tu, gdje mi sada stojimo, a ušao je kroz kuhinju." "Nemoj tako govoriti, Alex," rekao je Sampson. "Zvučiš točno poput Jeane Dixon. Podilazi me
jeza."
Bez obzira na to koliko puta ovo radili, stvari time ne postaju ništa lakše. Uvijek je iznova jednako teško, a katkada i gore. Poželite da ne morate ući unutra. Jednostavno više ne želite gledati te užasne noćne more u svojem životu.
"Gore su," rekao je policajac s brčićima. On nas je uputio i u to tko su žrtve. Obitelj imenom Sanders koja se sastojala od dviju žena i jednog malog dječaka.
Njegov partner, niski, nabiti crnac, još nije prozborio ni riječ. Zvao se Butchie Dykes. Bio je to senzibilan mladi policajac kojeg sam viđao u postaji.
Nas smo četvorica zajedno ušli u kuću smrti. Svaki je duboko uzdahnuo. Sampson me potapšao po ramenu. Znao je da me je potreslo ubojstvo djeteta.
Gore, u prednjoj spavaonici, tik pri vrhu stubišta, bila su tri leša.
Ovdje smo pronašli majku, Jean "Poo" Sanders, staru 32 godine, čije je lice čak i u smrti progonilo. Velike smeđe oči, visoke jagodice na obrazima i poljubičastile pune usnice, širom otvorene u posljednjem kriku; to je sve sačinjavalo jezivo, ali prepoznatljivo lice.
Pooina kći, Suzette Sanders, provela je tek 14 godina na ovom svijetu. Bila je to mlada djevojka,

nešto ljepša od svoje majke. Nosila je svijetloljubičastu vrpcu upletenu u pletenice kose i tanku nosnu naušnicu, kako bi dokazala da je starija nego što jest. U Suzetteina su usta bile nagurane tamnoplave najlonke.
Mali dječak, Mustaf Sanders, star samo tri godine, ležao je licem prema gore, a obraščići su mu bili umrljani suzama. Bio je u dječjoj vreći za spavanje, onakvoj kakvu imaju i moja djeca.
Točno kako je rekla Mama Nana, ovo je ružna četvrt onoga čemu joj je netko dopustio da postane loš grad i to usred ove naše velike i pokvarene zemlje. Majka i kći bile su vezane za okvir kreveta, napravljenog od imitacije mjedi. Tome su poslužili satensko donje rublje, crne i crvene čarape, te plahte cvjetnog uzorka.
Izvukao sam iz džepa mali diktafon i počeo unositi prva zapažanja. "Slučajevi ubojstva broj H234 914 do 916. Majka, djevojka od četrnaest godina i mali dječak. Žene su unakažene nekim vrlo oštrim predmetom. Vjerojatno se radi o čistoj britvi.
"Odsječene su im grudi. Dojki nema nigdje. Pubične dlake su im obrijane. Ima mnogo višekratnih ubodnih rana kakve patolozi nazivaju ‘uzorkom bijesa’. Sve je puno krvi i fekalija. Mislim da su obje, i majka i kći, prostitutke. Viđao sam ih i prije."
Glas mi je bio dubok i monoton. Pitao sam se hoću li kasnije moći razumjeti što sam rekao. "Tijelo malog dječaka ovlaš je gurnuto u stranu. Mustaf Sanders ima na sebi pidžamicu s likovima
medvjedića dobrog srca. To je mala, slučajna gomilica u sobi." Nisam mogao zatomiti žalost dok sam promatrao malog dječaka i njegove tužne i beživotne oči kako bulje u mene. Mozak mi je želio iskočiti iz lubanje, srce mi se stislo. Jadni mali Mustaf, ma tkogod bio.
"Ne vjerujem da je želio ubiti dječačića," rekao sam Sampsonu. "On ili ona."
"Bolje ono," odmahnuo je glavom Sampson. "Ja sam za ono. To je Stvar, Alex. Ista ona Stvar koja je učinila ono na Condon Terraceu, na početku tjedna.

Poglavlje 3



I kad je imala samo tri ili četiri godine, ljudi su uvijek znatiželjno promatrali Maggie Rose Dunne. Kad joj je bilo devet godina, već se navikla na to da privlači posebnu pozornost stranaca koji su je odmjeravali kao da je Maggie Škaroruka ili Gospođica Frankenstein.
Tog ju je jutra također netko promatrao, ali ona toga nije bila svjesna. Ovaj put bi joj bilo draže da je to znala. Ovaj put je to doista bilo važno.
Maggie Rose je bila u Washingtonskoj dnevnoj školi u Georgetownu, gdje se pokušavala uklopiti među ostale učenike, kojih je bilo oko stotinu i trideset. Trenutačno su svi oni oduševljeno pjevali na smotri.
Maggie Rose nije bilo lako uklopiti se, ma koliko to očajnički željela. Ona je, napokon, bila devetogodišnja kći Katherine Rose. Maggie nije mogla proći pokraj videoteke u glavnoj ulici, a da ne primijeti sliku svoje majke. Filmovi njezine mame vrtjeli su se na televiziji gotovo svake večeri.
Njezinu su mamu nominirali za Oscara češće nego li što većinu glumica spominju u tjedniku "People".
Zbog svega toga se Maggie Rose nastojala prikrivati što je bolje znala. Tog je jutra obukla otrcanu Fido Dido pamučnu majicu punu sprijeda i straga strateški raspoređenih rupa. Izabrala je široke, zgužvane Guess traperice. Obula je i stare, ružičaste, Reebok tenisice, svoje drage "vjerne prašnjavice" i Fido čarape izvučene s dna ormara. Namjerno nije oprala svoju dugu, plavu kosu, prije škole.
Vidjevši taj izbor odjeće, majka ju je malo čudno pogledala. Rekla je "Četiri puta fuj," ali ju je, svejedno, pustila da takva ode u školu. Mama je bila strašna. Ona je doista razumjela težinu položaja s kojim se Maggie morala nositi.
Na krcatoj smotri, djeca od prvog do šestog razreda pjevala su ’Brzi auto’ od Tracy Chapman.
Prije nego što će započeti svirati folk-rock pjesmu na sjajnom crnom Steinway glasoviru koji je stajao na pozornici, gospođica Kaminsky je pokušala svima objasniti poruku pjesme.
"Ova dirljiva pjesma koju je napisala mlada crna žena iz Massachusettsa, govori o tome kako je bijedno biti siromašan u najbogatijoj zemlji na svijetu. Pjeva o tome kako je to biti crncem u devedesetim godinama ovog stoljeća.
Sićušna, tanušna učiteljica glazbe i vizualnih umjetnosti bila je uvijek tako revna. Smatrala je da se zadaća dobrog učitelja ne sastoji samo u tome da prenosi znanje, nego i da uputi na pravi put i oblikuje mlade umove u prestižnoj Dnevnoj školi.
Djeca su voljela gospođicu Kaminsky i trudila su se razumjeti položaj siromašnih i obespravljenih. Budući da je školarina u Washingtonskoj dnevnoj školi iznosila dvanaest tisuća dolara, to je, s njihove strane, zahtijevalo podosta mašte.
"Ti imaš brzi auto," pjevali su, prateći gospođicu K. i njezin glasovir. "A ja imam plan kako da nas odavde izvučem."
Pjevajući ’Brzi auto’, Maggie je zaista pokušavala zamisliti kako je to biti tako jadan. Vidjela je ona dovoljno siromašnih ljudi kako spavaju po hladnim ulicama Washingtona. Kad bi se usredotočila

na to, mogla si je predočiti strašne prizore oko Georgetowna i Dupont Circlea. Poglavito ljude odjevene u prljave prnje, koji peru vjetrobrane na svakom semaforu. Njezina majka bi im uvijek dala po dolar, ponekad i više. Neki bi je, od tih prosjaka, prepoznali i to bi ih potpuno izbezumilo.
Smiješili bi se kao da im je to uljepšalo dan, a Katherine Rose je za njih uvijek našla neku lijepu riječ.
"Ti imaš brzi auto," Maggie Rose je i dalje pjevala. Osjećala je kako ju glas odista odnosi nekamo daleko.
"Je li dovoljno brz da možemo odletjet' daleko "Moramo odlučiti
"Otići ćemo noćas, il ’živjet' i umrijeti ovako."
Pjesma je završila glasnim pljeskom i bodrenjem od strane sve djece na smotri. Gospođica Kaminsky nespretno se naklonila pokraj glasovira.
"Teška dužnost," promrmljao je Michael Goldberg. Michael je stajao odmah pokraj Maggie. On je bio njezin najbolji prijatelj u Washingtonu, kamo je doselila prije manje od godinu dana, došavši sa svojim roditeljima iz Los Angelesa.
Michael je, naravno, bio malo podrugljiv. Kao i uvijek. To je bio njegov način da se, kao netko s Istočne obale, obraća onima koji nisu tako pametni kao on - a to se odnosilo na gotovo sve one koji dolaze iz ostalog slobodnog svijeta.
Maggie je znala da je Michael Goldberg istinski mozgomanijak. Čitao je sve što bi mu palo pod ruku; bio je sakupljač neobičnih stvari; onaj koji djeluje; uvijek duhovit ako biste mu se svidjeli.
Međutim, kao dojenče je bolovao od cijanoze, pa još uvijek nije baš bio krupan niti dovoljno snažan. To mu je pribavilo nadimak "Račić," i malo ga poljuljalo na njegovom mozgomanijačkom pijedestalu.
Maggie i Michael su se, skoro svakog jutra, zajedno vozili u školu. Toga jutra dovezli su se u pravom državnom automobilu tajne službe. Michaelov otac bio je upravitelj državne riznice. I to glavne državne riznice. Zapravo, nitko nije bio sasvim "normalan" u Washingtonskoj dnevnoj školi. Svatko se pokušavao nekako uklopiti, na ovaj ili onaj način.
Kad su se učenici počeli razilaziti s jutarnje smotre, svakog su ponaosob pitali tko će doći po njih poslije škole. Sigurnosti se pridavala velika pozornost u Washingtonskoj dnevnoj.
"Gospodin Devine..." započela je Maggie govoriti učitelju-pozomiku koji se smjestio pokraj vrata dvorane. Zvao se gospodin Guesstier i u školi je podučavao jezike, što je značilo i francuski, ruski i kineski. Nadjenuti su mu nadimak "Le Pric".
"I Jolly Chollie Chakely," dovršio je, umjesto nje, Michael Goldberg. "Službenik br. devetnaest tajne službe. Državni auto tipa Lincoln. Broj tablice SC-59. Sjeverni izlaz, Pelham Hali. Oni su dodijeljeni a moi, budući da je kolumbijski kartel prijetio smrću mome ocu. Au revot, mon professeur.
Tako je zapisano u školski dnevnik 21. prosinca. M. Goldberg i M. R. Dunne - dolazi tajna služba. Sjeverni izlaz, Pelham, u tri sata.
"Hajde, Dweebo Dido." Michael Goldberg je oštro bocnuo Maggie Rose u rebra. "Ja imam brzi auto. U huu, u huu. I imam plan da nas odvedem odavde.”
Nije čudo da ga volim, pomislila je Maggie. Tko bi je drugi zvao dweebo (ludice)? Tko drugi osim Račića Goldberga?
Dok su izlazili iz dvorane za smotru, dvoje prijatelja je netko promatrao. Ni jedno od njih dvoje

nije primijetilo da nešto nije u redu, ništa što bi odstupalo od uobičajenog. Nisu niti smjeli primijetiti. U tome je bila cijela stvar. To je bilo po planu.

Poglavlje 4



Toga jutra, u devet sati, gospođica Vivian Kim odlučila je uprizoriti Watergate u svojoj Washingtonskoj dnevnoj školi. Nikad to neće zaboraviti.
Vivian Kim je bila pametna, lijepa i poticajna učiteljica američke povijesti. Njezini su sati učenicima bili među najdražima. Dvaput tjedno gospođica Kim bi upriličila povijesni igrokaz. Ponekad bi djeci dopustila da ga sami pripreme. U tome su morali biti stvarno dobri i ona je mogla pošteno reći da njezini sati nikad nisu dosadni.
Tog je jutra Vivian Kim izabrala baš Watergate. Maggie Dunne i Michael Goldberg bili su u njezinom trećem razredu. Taj je razred bio pod prismotrom.
Vivian Kim je naizmjence predstavljala generala Haiga, H. E. Haldemana, Henryja Kissingera,
G. Gordona Liddyja, predsjednika Nixona, Johna i Marthu Mitchell te napokon Johna i Maureen Dean. Odlično je odglumila Liddyja, Nixona, generala Haiga, a posebno Mitchellove i Mo Dean.
"U svome godišnjem govoru o stanju nacije, predsjednik Nixon se putem televizije, obratio cjelokupnom pučanstvu," rekla je gospođica Kim djeci. "Mnogi su osjetili da nam laže. Kad visoki vladin dužnosnik laže, čini strašan zločin. Mi smo toj osobi poklonili svoje povjerenje, oslanjajući se na njegovu svečanu prisegu i na njegov integritet."
"Fijuuuu!" "Buuuu!" Nekolicina djece iz razreda sudjelovala je u predavanju. Vivian Kim je, s razlogom, ohrabrivala ovakvu vrstu suradnje.
"Buuuu je potpuno u pravu," rekla je. "Fijuuuu, također. U svakom slučaju, u ovom trenutku naše povijesti, gospodin Nixon predstavlja naciju, predstavlja ljude kao što smo vi i ja." Vivian Kim postavila se kao da stoji na govornici. Započela je svoj prikaz Richarda Nixona pred razredom.
Gospođica Kim smrknula se i naborala lice. Kimala je glavom lijevo i desno. "Želim da znate... da nipošto nemam namjeru odstupiti s dužnosti na koju me američki narod izabrao da je obavljam u ime naroda Sjedinjenih Američkih Država." Vivian Kim napravila je stanku nakon stvarnih riječi Nixonovog besramnog govora. Ispalo je to kao nota sa zadrškom u lošoj, ali dojmljivoj operi.
Razred od dvadeset četvero djece utihnuo je. Na trenutak je potpuno zaokupila njihovu pozornost.
To je onaj trenutak kad učitelj dostigne stanje potpunog blaženstva, koliko god to kratko trajalo. Lijepo, mislila je Vivian Kim u sebi.
Začulo se kratko kuc, kuc, kuc na staklenom prozoru razrednih vrata. Čarobni je trenutak prekinut. "Buuuu! Fijuuuu," promrmljala je Vivian Kim. "Da? Tko je? Halo? Tko je to?" pozvala je.
Vrata od stakla i uglačanog mahagonija polako su se otvorila. Netko od djece zapjevušio je uvodnu temu iz filma 'Strava u Ulici brijestova’. Gospodin Sonej ušao je, oklijevajući, gotovo sramežljivo. Gotovo sva dječja lica u razredu smjesta su se ozarila.
"Ima li koga?" piskutao je gospodin Sonej tankim, pištavim glasom. Djeca su prasnula u smijeh. "Oooo! Gle. Pa svi su tu," rekao je.
Gary Sonej podučavao je matematiku, kao i informatiku - koja je bila još omiljenija od satova Vivian Kim. Bio je proćelav, obješenih brkova i s naočalama kakve nose engleski sveučilišni predavači. Nije izgledao kao junak iz filmova, ali uklapao se u školu. Uz to što je bio poticajan

učitelj, gospodin Sonej je bio i veliki mag Nintendo video igara.
Njegova omiljenost i čarobnjaštvo na računalu pribavili su mu nadimak 'Gospodin Čips’.
Gospodin Sonej pozdravio je nekoliko učenika po imenu dok je brzo pronašao put do stola gospođice Kim.
Potom je dvoje učitelja razgovaralo u četiri oka za katedrom. Gospođica Kim bila je leđima okrenuta razredu. Mnogo je kimala glavom, ali nije mnogo govorila. Stojeći tako uz gospodina Soneja, koji je bio viši od 180 cm, doimala se sitnom.
Naposljetku se gospođica Kim okrenula prema djeci. "Maggie Rose i Michael Goldberg? Možete li vas dvoje doći ovamo naprijed? Ponesite i svoje stvari, molim vas."
Maggie Rose i Michael promijenili su začuđene poglede. O čemu se tu radi? Pokupili su svoje stvari i pošli naprijed da to saznaju. Druga su djeca počela šaputati, pa čak i glasno pričati u razredu.
“U redu. Prekinite. Ovo nije odmor," smirivala ih je gospođica Kim. “Sat joi uvijek traje. Molim vas, imajte poštovanja prema pravilima u skladu g kojima smo se dogovorili da ćemo ovdje živjeti."
Kad su došli u prostor ispred razreda, gospodin Sonej je čučnuo kako bi popričao s Maggie i Michaelom. Račić Goldberg bio je bar deset centimetara niži od Maggie Rose.
"Pojavio se mali problem, ali ništa što bi vas trebalo zabrinjavati." Gospodin Sonej bio je smiren i vrlo nježan s djecom. "Sve je, zapravo, u redu. Radi se samo o maloj neugodnosti, to je sve. Sve je, zaista, u redu."
"Meni se, ipak, čini, da nije," rekao je Michael Goldberg, tresući glavom. "Kakva je to, navodno mala, neugodnost?"
Maggie Rose još nije rekla ništa. Iz nekog je razloga osjećala strah. Nešto se dogodilo. Nešto je, sasvim sigurno, bilo krivo. Osjećala je to u svojoj trbušnoj šupljini. Majka joj je uvijek govorila da ima živu maštu, tako da je pokušala izgledati smireno, djelovati smireno, biti smirena.
"Upravo smo primili telefonski poziv od tajne službe," rekla je gospođica Kim. "Stigla je prijetnja. Tiče se vas oboje, tebe i Maggie. Vjerojatno je lažni poziv. Ipak, iz opreza ćemo vas smjesta poslati kući. Samo iz sigurnosnih razloga. Vas dvoje ste već prošli kroz tu vježbu."
"Siguran sam da ćete se oboje vratiti prije ručka," dodao je gospodin Sonej da je podrži, premda nije djelovao previše uvjerljivo.
"Kakva prijetnja?" upitala je Maggie Rose gospodina Soneja. "Protiv Michaelova oca? Ili se, možda, radi o mojoj majci?"
Gospodin Sonej potapšao je Maggie po ruci. Učitelji privatne škole bili su uvijek iznova začuđeni time koliko je većina djece zapravo odrasla.
"Ah, uobičajena, kakvu dobivamo tu i tamo. Mnogo riječi nizašto. Neki glupan koji želi privući pozornost, siguran sam. Čudak." Gospodin Sonej je napravio pretjeranu grimasu. Pokazao je pravu dozu zabrinutosti, ali je učinio da se djeca osjećaju sigurno.
"Zašto onda moramo otići čak doma do Potomaca, da bismo mogli glasno vikati?" Michael Goldberg je pravio grimase i gestikulirao kao minijaturni odvjetnik u sudnici. U mnogome je bio smanjeni lik svog oca, ministra, ali kao iz crtića.
"Tek toliko da budemo na sigurnom. U redu? Dosta o tome. Ne želim se sada upuštati u raspravu s tobom, Michael. Jesmo li spremni za put?" Gospodin Sonej je bio fin, ali nepopustljiv.
"Ne baš." Michael je i dalje mrštio lice i tresao glavom. "Ne dolazi u obzir, Jose Canseco.
Ozbiljno, gospodine Sonej. Ovo nije pravedno. To nije u redu. Zar ne može tajna služba doći ovamo i ostati dok škola ne završi?"

"Oni to ne žele učiniti tako," rekao je gospodin Sonej. "Ne postavljam ja ta pravila."
"Ja mislim da smo spremni," rekla je Maggie. "Hajde, Michael. Prestani raspravljati. Ovo je gotova stvar."
"To je gotova stvar." Gospođica Kim je ponudila ohrabrujući osmijeh. "Dostavit ću vam što trebate napraviti za domaću zadaću."
Oboje, Maggie Rose i Michael počeli su se smijati. "Zahvaljujemo, gospođice Kim!" rekli su u jedan glas. Treba prepustiti gospođici Kim da pronađe dobru šalu koja je prikladna u danoj situaciji.
Hodnici izvan razreda bili su gotovo prazni i vrlo tihi. Vratar, crnac imenom Emmett Everett, bio je jedina osoba koja je vidjela njih troje kako izlaze iz školske zgrade.
Naslonjen na svoju metlu, gospodin Everett je gledao gospodina Soneja i dvoje djece kako hodaju niz dugi hodnik. On je bio posljednji koji ih je vidio zajedno.
Kad su se našli vani, požurili su preko školskog parkirališta obloženog kamenim pločama; uokolo su bile elegantne breze i ukrasno grmlje. Michaelove cipele proizvodile su lupkajući zvuk po kamenu.
"Idiotske cipele." Maggie Rose se malo nagnula prema njemu i našalila se. "Izgledaju kao idiotske cipele, djeluju kao idiotske cipele i zvuče kao idiotske cipele."
Michael tu nije imao što dodati. A što bi i mogao reći? Majka i otac još su mu kupovali odjeću u jezivoj trgovini Brooks Brothers. "A što bih ja to morao nositi, gospođice Gloria Vanderbilt?
Ružičaste tenisice?" mlako je odvratio.
"Naravno, ružičaste tenisice." Maggie je blistala. "Ili limun zelene Airouts. Ali nipošto cipele za pogreb, Račiću."
Gospodin Sonej je doveo djecu do plavog kombija najnovijeg tipa parkiranog ispod niza brijestovih i hrastovih stabala što su se protezala uzduž upravne zgrade i školske dvorane za tjelovježbu. Nepravilno udaranje košarkaških lopti odjekivalo je unutar dvorane.
"Vas dvoje možete uskočiti odmah tu odostraga. Idemo, hop-cup. Tako," rekao je. Učitelj im je pomogao da se uspnu straga u kombi. Naočale su mu neprestano klizile niz nos. Na kraju ih je jednostavno skinuo.
"Vi nas vozite doma?" pitao je Michael.
"Znam da ovo nije dugački Mercedes, ali morat će poslužiti, Sir MichaeL Ja samo slijedim upute koje su mi dali preko telefona. Razgovarao sam g gospodinom Chakelyjem."
"Jolly Chollie." Michael je za agenta tajne službe imao svoj nadimak.
Gospodin Sonej se i sam popeo u plavi kombi. S treskom je povukao klizna vrata i zatvorio ih. “Samo trenutak. Napravit ću malo mjesta za vas ovdje."
Prekapao je po kartonskim kutijama koje su zakrčile prednji dio kombija. Vozilo je bilo vrlo neuredno. Bila je to prava suprotnost urednom, gotovo savršenom stilu učitelja matematike u školi. "Sjednite bilo gdje, djeco." Nastavio je pričati dok je nešto tražio.
Kad se opet okrenuo, Gary Sonej navukao je zastrašujuću, gumenu crnu masku. Pred grudima je držao neki metalni predmet. Izgledalo je kao neki minijaturni aparat za gašenje vatre, ali više kao iz znanstvene fantastike.
"Gospodine Sonej?" zapitala je Maggie Rose, visoko podignutog glasa. "Gospodine Sonej!" Prekrila je lice rukama. "Plašite nas. Prestanite se šaliti!"
Sonej je malu metalnu mlaznicu uperio ravno na Maggie Rose i Michaela. Naglo je zakoračio prema njima. Čvrsto se upro u pod, objema crnim mokasinama s gumenim potplatima.
"Što je to?" pitao je Michael, a da ni sam nije bio siguran zašto je to pitao.

"Hej, predajem se. Hajde, pogodi, genijalče. Reci mi ti."
Sonej ih je pogodio oblakom kloroforma iz raspršivača. Držao je prst na prekidaču punih deset sekunda. Oboje djece bilo je prekriveno maglicom sve dok nisu klonula na stražnje sjedalo kombija.
"Gasni, gasni, sjajno svjetlo," rekao je gospodin Sonej najmirnijim i najnježnijim glasom. "Nitko nikada neće znati." I u tome je bila sva ljepota. Nitko nikad neće znati istinu.
Sonej se popeo sprijeda i upalio plavi kombi. Dok se odvozio s parkirališta, pjevao je "Čarobni autobus" grupe Who. Danas je bio jako dobro raspoložen. Namjeravao je postati prvi američki serijski otmičar i još mnogo toga.

Poglavlje 5



Dobio sam hitni poziv da dođem u kuću Sandersovih negdje oko tričetvrt jedanaest. U žurbi, nisam bio raspoložen za nikakav razgovor.
Upravo sam bio proveo deset minuta s novinarima. U vrijeme kad su se dogodila ubojstva u predgrađu, neki od momaka koji pripremaju vijesti bili su moji dragi prijatelji. Bio sam miljenik sedme sile. Čak su o meni napravili reportažu u nedjeljnom, revijalnom izdanju Washington Posta. Kao i uvijek, govorio sam o postotku ubojstava među crncima u D.C.-u. U posljednjih godinu dana dogodilo se oko pet stotina ubojstava u našem glavnom gradu. Samo osamnaest žrtava bili su bijelci. Neki su reporteri to čak i zabilježili. Napredak.
Mlad i zgodan istražitelj Rakeem Powell iz tima za specijalne intervencije dodao mi je telefonsku slušalicu. Odsutno sam držao u ruci izlizanu košarkašku loptu koja je vjerojatno pripadala Mustafu.
Ta je lopta u meni izazvala čudan osjećaj. Zašto bi tko, tek tako, ubio krasnog, malog dječaka kao što je on? Nisam na to mogao pronaći odgovor. Bar ne još.
"To je Jefe, šef je." Rakeem se namrštio. "Zabrinut je."
"Ovdje Cross," izgovorio sam u telefon Sandersovih. Još uvijek mi se vrtjelo u glavi. Želio sam razgovor završiti što prije.
Slušalica je mirisala na jeftini mošus. Pooin ili Suzettin miris, možda njihov zajednički. Na stolu pokraj telefona bile su Mustafove fotografije u okviru oblika srca. Opet sam pomislio na svoje dvoje djece.
"Ovdje šef istražitelja, Pittman. Kakva je tamo situacija?"
"Mislim da se radi o serijskom ubojici. Majka, kći i mali dječak. Druga obitelj u manje od tjedan dana. Dovod struje u kuću bio je prekinut. Izgleda da voli raditi u mraku." Pittmanu sam na brzinu istresao nekoliko krvavih pojedinosti. To bi mu obično bilo dovoljno.
Ostavit će me na miru da rješavam ovaj slučaj. Ubojstva u jugoistočnom dijelu grada ne znače mnogo u širem okviru.
Prošao je trenutak ili dva u neugodnoj tišini. U dnevnoj sobi mogao sam vidjeti božićno drvce obitelji Sanders. Bilo je očito da je ukrašeno s mnogo truda: lamete, sjajni ukrasi iz jeftinog dućana, nizovi brusnica i kukurznih zrna. Na vrhu je stajao anđeo kućne izrade od aluminijske folije.
"Čuo sam da je neki raspačivač dobio svoje. Raspačivač i dvije prostitutke," rekao je Jefe. "To nije istina," rekao sam Pittmanu. "Ovdje su postavili lijepo božićno drvce."
"Naravno da jesu. Nemoj se preseravati, Alex. Ne danas. Ne upravo sada."
Ako me je htio razbjesniti, to mu je uspjelo. "Jedna od žrtava je trogodišnji dječačić u pidžamici.
Možda je i bio raspačivač. Svakako ću to istražiti."
Nisam to trebao reći. Bilo je mnogo toga što nisam trebao reći. U posljednje vrijeme, osjećao sam da se nalazim na rubu i da ću puknuti. I to tako ide već tri godine.
"Ti i John Sampson smjesta požurite u Washingtonsku dnevnu," rekao je Pittman. "Ovdje se nebo otvorilo. Ozbiljno ti govorim."
"I ja sam, isto tako, ozbiljan," rekao sam šefu istražitelja. Pokušavao sam ne podizati glas.

"Siguran sam da se radi o ubojici s vlastitim potpisom. Ovdje stvari stoje jako loše. Ljudi plaču na ulicama. Još malo, pa će Božić."
Šef Pittman svejedno nam je naložio da dođemo u školu u Georgetownu. Neprestano je ponavljao kako se tamo nebo otvorilo.
Prije nego li sam pošao u Washingtonsku dnevnu školu, nazvao sam službu za serijska ubojstva, unutar našeg odjela; potom "super službu" FBI-a u bazi u Quanticu. FBI ima kompjuterski sređene podatke o svim poznatim slučajevima serijskih ubojstava, upotpunjene psihijatrijskim profilom i usporedbama obdukcijskih nalaza s mnogim neobjavljenim detaljima koji se tiču serijskih ubojstava. Tražio sam sličnosti u starosti, spolu i načinu na koji su žrtve unakažene.
Dok sam napuštao kuću Sandersovih, jedan mi je tehničar predao izvještaj na potpis. Potpisao sam ga na svoj uobičajeni način - križićem.
Tvrd momak iz lošeg dijela grada, zar ne?

Poglavlje 6



Sampsona i mene je ambijent privatne škole ispunjavao nekom nelagodom. Bilo je tako daleko od ljudi i škola iz jugoistočnog dijela grada.
Bili smo dvojica, od svega nekolicine crnaca, unutar predvorja Washingtonske dnevne škole. Čuo sam da bi u toj privatnoj školi trebalo biti i djece iz Afrike, djece diplomata, ali ih nigdje nisam vidio. Tek grupice šokiranih učitelja, djece, roditelja, policajaca. Ljudi su otvoreno plakali na travnjaku ispred škole i unutar predvorja.
Dvoje male djece, dvije bebice otete su iz jedne od washingtonskih najprestižnijih privatnih škola. Mogao sam razumjeti da je to žalostan, tragičan dan za svakog tko je imao neke veze s tim. Pusti to, rekao sam samome sebi. Samo radi svoj posao.
Zaokupili smo se svojim policijskim radom. Pokušavali smo potisnuti bijes koji smo osjećali, ali to nije išlo lako. I dalje su mi se priviđale tužne oči malog Mustafa Sandersa. Čovjek u uniformi došao nam je reći da nas trebaju u uredu ravnatelja škole. Tamo nas je čekao šef istražitelja, Pittman.
"Smiri se," savjetovao mi je Sampson. "Poživi da bi se borio drugi put"
George Pittman na poslu obično nosi sivo ili plavo poslovno odijelo. Najviše voli prugaste košulje i prugaste, srebrno-plave kravate. On je čovjek koji nosi Johnson & Murphy cipele i remene. Kosa mu je uvijek zalizana unatrag tako da pristaje njegovoj glavi, u obliku metka, poput neke čvrste kacige. Znaju ga kao Jefe, šef šefova, Il Duce, Thee Pits, Georgie Porgie...
Mislim da znam kao su počele moje nesuglasice s šefom istražitelja Pittmanom. Bilo je to nakon što je Washington Post objavio onu priču o meni u nedjeljnom revijalnom izdanju. Članak je donio detalje o tome kako sam ja psiholog koji radi u Odjelu za umorstva i velike zločine u D.C.-u. Rekao sam novinaru zašto i dalje živim u jugoistočnom dijelu građa. "Osjećam se dobro tu gdje živim. Nitko me neće istjerati iz moje vlastite kuće."
Zapravo, mislim da su riječi koje su izabrali za naslov članka gurnule šefa Pittmana (a i neke druge u odjelu) preko ruba. Mladi novinar je razgovarao s mojom bakom, dok je prikupljao podatke za članak. Nana je bila učiteljica engleskog i novinara se to dojmilo, pa se uhvatio na mamac. Nana mu je nastavila puniti glavu svojim uvjerenjima da će crnci, budući u osnovi tradicionalisti, logično, biti posljednji lužnjaci koji će se odreći vjere, moralnih načela ili čak pristojnih manira. Rekla mu je da sam ja pravi čovjek s Juga, budući da sam rođen u Sjevernoj Carolini. Isto je tako postavila pitanje, kako je moguće da mi idealiziramo gotovo psihotične istražitelje iz filmova, s televizije, iz knjiga ili novinskih članaka.
Naslov članka, koji se kočio iznad moje uštogljene fotografije, glasio je "Posljednji džentlmen s Juga." Priča je izazvala velike probleme unutar našeg čvrsto ustrojenog odjela. Naročito se uvrijedio šef Pittman. Svoju pretpostavku ne mogu dokazati, ali uvjeren sam da je priču objavio netko iz gradonačelnikovog ureda.
Pokucao sam u taktu, jen-dva-tri, na vrata ravnateljeve sobe, a onda smo Sampson i ja ušli. Prije nego što sam i riječ stigao prozboriti, Pittman je podigao desnu ruku. "Cross, samo slušaj što ti imam reći," rekao je dok nam je prilazio. "Dogodila se otmica ovdje u školi. I to važna otmica."

"To je zaista jako loše," upao sam mu odmah u riječ. "Nažalost, na četvrti Condon Terrace i Langley istodobno je udario neki ubojica. Već je dva puta djelovao. Do sada je ubijeno šestero ljudi. Sampson i ja smo najnadležniji policajci koji rade na tom slučaju. Mi smo, zapravo, i jedini."
"Obaviješten sam o događajima u predgrađima Condon i Langley. Već sam poduzeo izvanredne mjere. O tome ne moraš brinuti" rekao je Pittman.
"Jutros su dvjema crnkinjama odrezane grudi. Dok su ležale u krevetu, netko im je obrijao pubične dlake. Jeste li i to znali?" upitao sam ga. "Trogodišnji dječak u pidžamici je ubijen." Sada sam već vikao. Bacio sam pogled na Sampsona i vidio kako trese glavom.
Skupina učitelja koji su bili u sobi pogledala je prema nama. "Dvjema mladim crnim ženama odrezane su grudi," ponovio sam za njihovo dobro. "Netko jutros dok ovo pričam šeta po D.C.-u s njihovim grudima u džepu."
Šef Pittman pokazao je prema prema ravnateljevom uredu. Želio je da nas dvojica odemo tamo.
Odbio sam pokretom glave. Htio sam imati svjedoke dok sam s njim u društvu.
"Znam što misliš, Cross." Spustio je glas i, dok je govorio, bio je vrlo blizu mojem licu.
Zapahnuo me zadah ustajalih cigareta. "Misliš da te želim srediti, ali to nije tako. Ja znam da si ti dobar policajac i znam da je tvoje srce, uglavnom, na mjestu."
"Ne, vi ne znate što ja mislim. Sad ću vam reći što ja mislim! Šestero crnaca je već ubijeno.
Pomahnitali ubojica je tu negdje oko nas. Sav je raspaljen. Upravo brusi očnjake. Sad je oteto dvoje bijele djece, i to je strašno. Užasno! Ali ja već radim na onom jebenom slučaju!"
Pittman je odjedanput upro kažiprst na mene. Bio je crven u licu. "Ja odlučujem na kojem ćeš ti slučaju raditi! Ja odlučujem! Ti si iskusni pregovarač u otmicama. Ti si psiholog. Imamo druge ljude koje ćemo poslati u Langley i Condon. Osim toga, gradonačelnik Monroe je zahtijevao da to budeš baš ti."
U tome je, dakle, bila stvar. Sada je sve bilo jasno. U sve se upleo naš gradonačelnik. Radilo se o meni.
’A što je sa Sampsonom? Dopustite bar njemu da ostane raditi na ubojstvima u predgrađu," rekao sam šefu istražitelja.
'Imaš li neke pritužbe, obrati se gradonačelniku. Obojica ćete raditi na ovoj otmici. To je sve što ti, za sada, imam reći."
Pittman nam je okrenuo leđa i otišao. Od sada radimo na slučaju Dunne-Goldberg, sviđalo se to nama ili ne.
"Možda bismo jednostavno trebali otići u kuću Sandersovih," rekao sam Sampsonu. “Ovdje nikome ne bismo nedostajali" složio se on.

Poglavlje 7



Sjajni crni motocikl BMW K-1 provukao se kroz kameni dvorišni ulaz Washingtonske dnevne škole. Vozača su identificirali, a onda je motor požurio niz dugačku, usku, cestu prema skupini sivih školskih zgrada. Bilo je jedanaest sati.
BMW K-1 dostigao je brzinu od sto kilometara na sat u nekoliko sekunda koje su mu trebale da stigne do upravne zgrade. Motocikl je tada zakočio, lagano i glatko, jedva razbacujući šljunak. Vozač ga je smjestio iza srebrno-sivog mercedesa limuzine s diplomatskim tablicama DP 101.
Još uvijek sjedeći na motoru, Jezzie Flanagan je skinula crnu kacigu i otkrila dugačku, plavu kosu.
Izgledala je kao da ima malo više od dvadeset pet godina. Zapravo je toga ljeta navršila trideset dvije. Prijetila je ozbiljna opasnost da će je život mirnoći. Već je bila za staro željezo, davna prošlost, tako je vjerovala. Došla je u školu izravno iz svoje kolibe na jezeru, da i ne spominjemo kako joj je to bio prvi odmor u zadnjih dvadeset devet mjeseci.
Ovo posljednje opravdava način na koji je bila odjevena tog jutra: kožna motociklistička jakna, izblijedjele traperice i navlake za utopljavanje na nogama, širok kožni pojas, crveno-crna karirana košulja kakve nose drvosječe i iznošene radničke cipele.
Dvojica policajaca iz D.C.-a žurno su joj prišla s obije strane. "U redu je, gospodo policajci" rekla je, "ovdje je moja osobna iskaznica." Nakon što su proučili dokument, brzo su se povukli i postali vrlo obzirni. "Možete smjesta ući," rekao je jedan. 'Vrata se nalaze odmah sa strane točno iza one visoke ograde, gospođice Flanagan."
Jezzie Flanagan uspjela se nasmiješiti dvojici zbunjenih policajaca. "Znam, danas baš ne izgledam bog zna kako. Bila sam na odmoru. Utrkujem se na motoru. I tamo sam se utrkivala."
Jezzie Flanagan presjekla je netaknuti travnjak prekriven laganim mrazom i nestala unutar upravne zgrade.
Nijedan od policajaca iz Washingtona nije s nje skidao pogleda dok nije iščezla. Plava joj je kosa blistala poput sunčane svjetlosti na oštrom zimskom vjetru. Bila je doista privlačna, čak i u prljavim trapericama i radničkim čizmama. Bila je na visokom položaju, To su obojica vidjela iz njezine iskaznice. Bila je jedan od važnih igrača.
Kad je stigla do ulaznog predvorja, netko ju je dohvatio. Netko je uhvatio komadić Jezzie Flanagan, što je bilo tako tipično za njezin život u D.C-u.
Victor Schmidt se zakvačio za njezinu ruku. Nekad davno, a Jezzie se toga sada jedva mogla prisjetiti, Victor i ona bili su partneri. Bio je, zapravo, njezin prvi partner. Sada su ga dodijelili jednom učeniku u Dnevnoj školi.
Victor je bio nizak i proćelav. I odijevao se u tom stilu. Bio je samouvjeren bez osobitog razloga.
Činilo joj se da on ne ulazi u tajnu službu, možda bi bolje pristajao u niže krugove diplomatskog zbora.
"Jezzie, kako je?" napola je šaptao, napola govorio. On je sve stvari radio na pola, toga se sjećala. To joj je oduvijek smetalo.
Jezzie Flanagan je eksplodirala. Kasnije je shvatila da je već stvarno bila na rubu kad ju je

Schmidt zaustavio. Nije joj trebao izgovor da se raspali. Ne toga jutra i ne pod tim okolnostima. "Vic, znaš li ti da je dvoje djece odvedeno iz ove škole; možda su oteta?" odbrusila mu je. "Jedno
dijete je sin upravitelja državne riznice? Drugo je mala kći Katherine Rose? Glumice Katherine Rose Dunne? Što misliš kako mi je? Malo mi je mučno u želucu. Bijesna sam. Osjećam se paralizirano."
"Samo sam te htio pozdraviti. Bok, Jezzie? Znam, do vraga, što se ovdje dogodilo."
Ali Jezzie Flanagan je već bila otišla, djelomično i zato da ne bi Victoru rekla još ponešto.
Osjećala se vrlo nervozno. I bolesno. A ponajviše vraški napeto. U gomili koja se okupila u školskom predvorju nije pogledom toliko tražila poznata lica, koliko ona prava lica. U tom času, tamo su bila dvojica: Charlie Chakely i Mike Devine. Njezini agenti. Dva čovjeka koja je dodijelila Michaelu Goldbergu i Maggie Rose Dunne, budući da su njih dvoje zajedno putovali do škole i natrag.
"Kako se to moglo dogoditi?" Govorila je glasno. Nije marila za to što su glasovi oko njih utihnuli i što su ljudi počeli buljiti. U buci i kaosu školskog predvorja nastala je crna rupa. Tada je snizila glas do šapta ispitujući agente što se do tada dogodilo. Mirno je slušala dok su joj pokušavali objasniti. Očito je bilo da joj se nije svidjelo ono što su imali reći.
"K vragu, gubite se odavde," eksplodirala je po drugi put. "Odmah nestanite. Mičite mi se s očiju!"
"Mi nismo mogli ništa učiniti," pokušao je prosvjedovati Charlie Chakely. "Isuse Kriste! Pa što smo mogli učiniti?" Nakon toga su se on i Devine povukli.
Oni koji su poznavali Jezzie Flanagan mogli su razumjeti njezinu emotivnu reakciju. Dvoje djece je nestalo. To se dogodilo pod njezinim nadzorom. Ona je bila neposredno nadređena agentima tajne službe koji su čuvali sve i svakog osim samog predsjednika: ključne članove vlade i njihove obitelji, pola tuceta senatora, među kojima i Teda Kennedyja. Bila je neposredno odgovorna ministru financija osobno.
Nevjerojatno se mnogo trudila da stekne to povjerenje i odgovornost, i ona je bila odgovorna.
Radni joj je tjedan trajao preko sto sati; godinu za godinom bez odmora; njezin osobni život nije bio vrijedan spomena.
Već je čula ogovaranja koja još nisu ni počela. Dvojica njezinih agenata su tako kraljevski podbacila. Pokrenut će se istraga - dobro poznati lov na vještice. Jezzie Flanagan je sjedila na vrućem stolcu. Budući da je bila prva žena na tom poslu, njezin će pad, kad se dogodi, biti strmoglav, bolan i vrlo javan.
Napokon je zapazila jednu osobu koju je tražila u gomili - nadajući se da je neće naći. Ministar financija Jerrold Goldberg već je bio stigao u školu svoga sina.
Kraj njega su stajali gradonačelnik Carl Monroe, specijalni agent FBI-a Roger Graham i dvojica crnaca koje nije odmah prepoznala. Obojica crnaca bili su visoki; jedan od njih je bio stvarno golem.
Jezzie Flanagan je duboko udahnula i brzo krenula prema ministru Goldbergu i ostalima.
"Jako mi je žao, Jerrold," rekla je šapatom kad je stigla. "Sigurna sam da ćemo pronaći djecu." "Učitelj." To je bilo sve što je Jerrold Goldberg uspio reći. Pro* tresao je glavom pokrivenom gustim bijelim kovrčama. Oči su mu bile sjajne i vlažne. "Dječji učitelj. Kako se to moglo dogoditi?"
Srce mu je, očito, bilo potpuno slomljeno. Djelovao je deset godina stariji od svojih stvarnih četrdeset devet godina. Lice mu je bilo bijelo poput školskih zidova pokrivenih gipsanim pločama.
Prije nego što je došao u Washington, Jerrold Goldberg je radio kod Salomon Brothersa u Wall Streetu. Zaradio je dvadeset ili trideset milijuna u plodonosnoj, iako ludoj 1980. godini. Bio je sjajan, i to u svjetskim razmjerima, i njegova je mudrost bila provjerena. Bio je vrlo pragmatičan,

kakvi već i jesu takvi ljudi.
Toga je dana, međutim, bio samo otac otetog dječaka i djelovao je vrlo krhko.

Poglavlje 8



Razgovarao sam s Rogerom Grahamom iz FBI-a, kad nam se pridružila Jezzie Flanagan, nadzornica tajne službe. Rekla je što je već mogla ministru Goldbergu, a tada se razgovor opet vratio na otmicu i na korake koje treba poduzeti.
"Jesmo li sto posto sigurni da je djecu oteo učitelj matematike?" pitao je Graham skupinu. On i ja već smo i prije blisko surađivali. Graham je bio vrlo pametan i godinama je bio prava zvijezda u Uredu. Bio je jedan od suradnika koji su napisali knjigu kako obuzdati organizirani kriminal u New Jerseyju. Po toj je knjizi napravljen film koji je doživio veliki uspjeh. Međusobno smo se voljeli i poštovali, što se rijetko događa između Ureda i lokalne policije. Kad je moja žena ubijena u Washingtonu, Roger je učinio sve kako bi i Ured uključio u istragu. Pružio mi je više pomoći od mojeg vlastitog odjela.
Odlučio sam pokušati odgovoriti na pitanje Rogera Grahama. Do tada sam se već dovoljno smirio i bio sam u stanju govoriti, tako da sam mu izložio što smo do tada, Sampson i ja, uspjeli saznati.
"Pouzdano znamo da su zajedno napustili školu," rekao sam. "Vidio ih je vratar. Učitelj matematike, gospodin Sonej, otišao je u razred gospođice Kim. Lagao joj je. Rekao je da se radi o telefonskoj prijetnji i da su mu rekli neka odvede djecu u ravnateljev ured, kako bi ih mogli poslati kući. Rekao je, također, da tajna služba nije precizirala odnosi li se prijetnja na dječaka ili djevojčicu. Samo je otišao s njima. Djeca su mu dovoljno vjerovala da bi pošla s njim."
"Kako je potencijalni otimač uopće mogao biti primljen u ovakvu školu?" pitao je specijalni agent. Sunčane naočale virile su mu iz gornjeg džepa odijela. Zimska stakla. Harrison Ford ga je glumio u filmu napravljenom po njegovoj knjizi. Sampson je Grahama zvao "Veliki Ekran",
"To još uvijek ne znamo," rekao sam Grahamu. "Uskoro ćemo znati"
Sampsona i mene su konačno upoznali s ministrom Goldbergom, to je učinio gradonačelnik Monroe. Monroe mu je malo objasnio kako mi spadamo među najodličnije i najodlikovanije istražitelje u gradu, i tako dalje, i tako dalje. Tada je gradonačelnik ugurao ministra u ravnateljev ured. Specijalni agent Graham ih je slijedio. Zakolutao je očima prema Sampsonu i meni. Htio nam je dati znak da nije on taj koji vodi igru.
Jezzie Flanagan je zaostala. "Kad malo bolje razmislim, već sam čula za vas, istražitelju Cross. Vi ste psiholog. Čitala sam jedan članak u Washington Postu." Nasmijala se lijepo, poluosmijehom.
Nisam uzvratio smiješak. "Znate kakvi su već novinski članci," rekao sam joj. "Obično hrpa poluistina. U ovom slučaju, barem, preuveličane priče."
"Nisam sigurna da je baš tako," rekla je. 'U svakom slučaju, drago mi je da sam vas upoznala." Zatim je i ona otišla u ured, iza ministra Goldberga, gradonačelnika i slavnog FBI-jeva agenta. Mene, istražitelja-psihologa o kojem pišu novine, nitko nije pozvao. Nisu pozvali ni Sampsona.
Monroe je provirio glavom van. "Vas dvojica, budite tu u blizini. Nemojte mutiti vodu. I nemojte se ljutiti. Trebamo vas ovdje. Moram s tobom razgovarati, Alex. Drži se. Nemoj se duriti."
Sampson i ja trudili smo se da budemo dobri drotovi. Stajali smo pred ravnateljevim uredom još

deset minuta. Na kraju smo napustili položaj. Osjećali smo se posrano.
I dalje sam vidio pred sobom lice malog Mustafa Sandersa. Tko će pronaći njegovog ubojicu?
Nitko. Mustafa su već zaboravili. Znam da se to nikada ne bi dogodilo s dvoje djece iz privatne škole.
Nešto kasnije tog jutra, Sampson i ja smo se izležavali na podu dvorane za igru u Dnevnoj školi, od prirodne borovine, u društvu nekoliko djece.
Bili smo tu s Luisom, Jonathanom, Stuartom, Mary-Bery i njezinom "velikom" sestrom Brigid. Po ovu djecu još nitko nije došao da ih odvede kući i bila su uplašena. Neka su se djeca u školi pomokrila u gaćice, a jedno je dijete ozbiljno povraćalo. Postojala je mogućnost da se razvije krizna trauma, stanje u liječenju kojeg sam već imao nekog iskustva.
Zajedno s nama, na uglačanom podu, bila je i učiteljica, Vivian Kim. Htjeli smo s njom porazgovarati o Sonejevom posjetu razredu i o Soneju općenito.
"Mi smo novi klinci u vašoj školi," šalio se Sampson s djecom. Baš je skinuo svoje sunčane naočale, premda, nisam bio siguran, je li to trebao učiniti. Djeca obično dobro prihvaćaju Sampsona. On se uklapa u njihovu kategoriju "dobroćudnih čudovišta".
"Ne, niste!" rekla je Mary-Berry. Sampson ju je već naveo da se nasmiješi. Dobar znak. "Točno, mi smo, zapravo, policajci," rekao sam djeci. "Ovdje smo da bismo se uvjerili da su
sada svi dobro. Mislim, pih, kakvo jutro!"
Gospođica Kim mi se nasmiješila odozdo. Znala je da pokušavam djeci uliti osjećaj sigurnosti.
Policija je sada tu i sve je sigurno. Sada ih nitko ne može povrijediti; red je opet uspostavljen. "Jesi li ti dobar policajac?" upitao me je Jonathan. Djelovao je vrlo ozbiljno i iskreno za tako
malog dječaka.
"Jesam. Kao i moj partner ovdje, istražitelj Sampson."
"Ti si velik. Ti si strašno velik," rekla je Luisa. "Velik, velik, VELIK kao moja kuća!”
"To je zato da vas sve možemo bolje zaštititi," rekao je Sampson maloj djevojčici. Sampson se brzo uklopio.
"Imaš li ti djece?" ispitivala me je Brigid. Obojicu nas je pomno proučavala prije nego što je progovorila. Imala je predivne sjajne oči i već sam je vrlo zavolio.
"Imam dvoje djece," rekao sam. "Djevojčicu i dječaka." "Kako se zovu?" pitala je Brigid. Zamijenila je naše uloge.
"Janelle i Damon," rekao sam joj. "Janelle ima četiri, a Damon šest godina." "Kako se zove tvoja žena?" pitao je Stuart.
"Ja nemam ženu," rekao sam mu.
“No, no, no, gospodine Rogers," rekao je Sampson u pola daha. "Jesi li razveden?" pitala me je Mary-Berry. "Radi li se o tome?"
Gospođica Kim se glasno nasmijala. “Mary, kakvo je to pitanje našem dragom prijatelju?" "Hoće li oni povrijediti Maggie Rose i Michaela Goldberga?" želio je znati Jonathan Ozbiljni.
Bilo je to dobro, iskreno pitanje, koje je zasluživalo odgovor.
"Nadam se da neće, Jonathane. Reći ću ti samo jedno. Tebe nitko neće povrijediti. Istražitelj Sampson i ja smo ovdje da to osiguramo."
"Mi smo čvrsti momci, za slučaj da niste primijetili." nacerio se Sampson. "Grrr. Nitko, nikada, neće povrijediti ovu djecu. Grrr."
Luisa je počela plakati nekoliko minuta kasnije. Bila je slatka djevojčica. Poželio sam je zagrliti,

ali nisam mogao.
"Što ti je, Luisa?" pitala je gospođica Kim. "Tvoji mama ili tata će uskoro biti ovdje."
"Ne, neće." Mala je djevojčica tresla glavom. "Oni neće doći. Oni nikad ne dolaze po mene u školu.”
"Netko će već doći," rekao sam mirnim glasom. "A sutra će sve opet biti u najboljem redu." Vrata igraonice polako su se otvorila. Skrenuo sam pogled s djece. Bio je to gradonačelnik Carl
Monroe koji je došao posjetiti gradsku školu za privilegirane.
"Držiš li se podalje od nevolja, Alex?" Gospodin gradonačelnik je kimnuo i nasmiješio se okom, snimajući neobičnu scenu u igraonici. Monroe je bio u srednjim četrdesetim godinama, naboran, ali privlačan. Imao je bujnu kosu i guste brkove. Djelovao je poslovno u tom mornarski plavom odijelu, bijeloj košulji i svijetložutoj kravati.
"O, da. Upravo nastojim ovdje dobro iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Sampson i ja to pokušavamo zajedno."
Nagradio ih je gradonačelničkim osmijehom. "Čini se da ste u tome i uspjeli. Idemo se malo provozati, Alex. Moramo raspraviti neke stvari."
Oprostio sam se s djecom i gospođicom Kim i otišao s Monroeom iz školske zgrade. Možda ću otkriti što se to sada zbiva i zašto su me stavili da radim na otmici umjesto na slučajevima ubojstava. I vidjet ću imam li uopće pravo birati.
"Jesi li ovdje sa svojim autom, Alex?" pitao je Monroe dok smo poskakivali niz školsko izlazno stubište.
"Svojim i od Ministarstva financija," rekoh.
"Uzet ćemo tvoj auto. Kako ti je raditi u timU za specijalne intervencije? Oni imaju vrlo čvrst koncept," govorio je dok smo hodali prema parkiralištu. Bilo je očito da je svoj automobil već prije poslao natrag. Naš je gradonačelnik pravi narodni čovjek.
"Koji je točno koncept za tim?" upitao sam ga. Upravo sam odmjeravao svoj trenutačni položaj na poslu, posebno činjenicu da direktno odgovaram Georgu Pittmanu.
Carl Monroe se široko smiješio. On je u stanju biti vrlo uglađen s ljudima i doista je vrlo pametan. Uvijek ostavlja dojam čovjeka kojemu je stalo i koji je dobronamjeran, a možda to i jest. Kad je potrebno, on je čak u stanju i saslušati koga.
"Bit svega je u tome da se najjači crni ljudi i žene u policiji glavnog grada uspnu na vrh, kao što i zaslužuju. Ne samo oni koji znaju lizati šupke, Alex. A prije nije bilo uvijek tako."
"Mislim da bi nam bilo sasvim dobro i bez suvišnih poticajnih aktivnosti. Čuo si za ubojstva u Condonu i Langley Terraceu?" upitao sam Monroea.
Kimnuo je, ali nije ništa više rekao o ubojstvima s potpisom. Ona danas nisu bila na popisu gradonačelnikovih prioritetu.
"Majka, kći, trogodišnji mali dječak," ustrajao sam, I ponovno me počeo hvatati bijes. "Nitko za njih ne daje ni novčića."
"I što u tome ima novoga, Alex? Nitko nije mario za njih ni dok su bili živi. Zašto bi tko mario za njihovu smrt?"
Stigli smo do mog automobila, Porschea iz '74 godine, koji je vidio i bolje dane. Vrata su zaškripala i obavio nas je blagi miris hrane iz zalogajnica. Vozio sam ga tri godine dok sam radio za svoj račun. Obojica smo ušli.
"Znaš što je, Alex, Colin Powell sada šef Glavnog stožera oružanih snaga. Louis Sullivan je bio

naš ministar zdravstva i socijalne skrbi. Jesse Jackson mi je pomogao da dobijem ovaj posao," govorio je Monroe dok smo se vozili po Canal Roadu i kretali se prema centra grada. Dok je to govorio, promatrao je svoj odraz na staklu bočnog prozora.
"A sada ti pomažeš meni?" rekao sam. "A da me ništa nisi pitao. To je zaista krasno, doista jako brižno od tebe."
'Tako je," složio se. "Ti sve tako brzo shvaćaš, Alex."
"Pa, daj mi onda stvarno pomozi u ovome. Želim rasvijetliti ubojstva u predgrađima. Vraški mi je žao zbog ovo dvoje bijele djece, ali njihovoj otmici neće nedostajati pozornosti i pomoći. Činjenica je da će toga biti i previše, što je problem. Puno previše proklete pomoći."
"Naravno da je tako. Mi to obojica znamo." Monroe je kimnuo, složivši se s tim. 'Ta glupa kopilad spoticat će se jedni o druge. Slušaj me, Alex. Hoćeš li me poslušati?"
Kad Carl Monroe želi nešto od vas, nagovorit će vas da popustite, ako mora. To sam već prije doživio i sada je ponovno započeo s tim.
"Kako kaže legenda o Alexu Crossu, trenutačno si bez love."
"Meni je dobro," rekao sam. "Imam krov nad glavom. Dovoljno hrane na stolu."
"Ostao si u jugoistočnom dijelu grada, iako si lako mogao odande otići," nastavljao je vrtjeti svoju pokvarenu ploču koju sam već prije čuo. "Još uvijek radiš pri Sv. Antunu?"
"Da. Javna kuhinja. Besplatna psihoterapija. Crni Samarićanin."
"Znaš li da sam te vidio u jednoj predstavi u crkvi Sv. Antuna. Ti, također, znaš glumiti. Imaš dobru pojavu."
"'Krvavi čvor’ od Athola Fugarda." Sjećao sam se toga. Marija me je nagovorila da se priključim kazališnoj družini. "Predstava je vrlo dojmljiva. U njoj bi svatko ispao dobro."
"Pratiš li ti što ja govorim? Slušaš li ti mene, uopće?"
"Želiš se mnome oženiti?" Glasno sam se nasmijao Monroeu. "Ali prije toga želiš mi prvo malo udvarati, zar ne?".
"Nešto u tom smislu," nacerio mi se Monroe.
"Sve radiš baš kako treba, Carl. Volim kad mi šapću nježne riječi prije nego li me poševe." Monroe se još malo smijao, malo grublje nego što je trebalo.
Mogao vam je biti najbolji prijatelj, a onda, kad se drugi put sretnete, gledati kroz vas kao da vas nema. Neki su ga ljudi unutar odjela rvali "Kokosov Orah". I ja sam bio jedan od njih. "Smeđ izvana, a iznutra bijel.” Imao sam dojam da je on, zapravo, vrlo usamljen čovjek. Još uvijek sam se pitao što li to on, zapravo, hoće od mene.
Monroe je na trenutak zašutio. Opet je progovorio kad smo skrenuli na autocestu Whitehurst.
Promet je bio gust, a bljuzgavica na cesti nije u tome ništa pomogla.
"Suočili smo se s tragičnom, vrlo tragičnom situacijom. I ova otmica je za nas od velike važnosti.
Tkogod je uspije razriješiti dobit će na cijeni. Želim da nam pomogneš da to rasvijetlimo, da budeš jedan od igrača. Hoću da preko tog slučaja stekneš ugled."
"Ne želim nikakav ugled," odbrusio sam Monroeu. "Ne želim biti jedan od jebenih igrača." "Znam da ne želiš. Ali upravo bi zato trebao biti. Reći ću ti nešto što je istina. Ti si pametniji od
nas i ti ćeš biti netko tko nešto znači u ovom gradu. Prestani biti toliko tvrdoglav po tom pitanju. Pusti da sve prepreke padnu već sada."
"Ne slažem se s tim. Ne, ako mogu birati. Ne, ako tome mogu stati na put. Tvoja zamisao o uspjehu ne poklapa se s mojom."

"Dobro, ali ja ipak znam što je dobro u ovom slučaju. Za nas obojicu," rekao je. Ovoga se puta Carl Monroe nije nimalo smiješio. "Obavijesti me kako slučaj napreduje. U ovome smo zajedno, Alex. Ovo je slučaj na kojem se gradi karijera."
Kimnuo sam Monroeu. Sigurno, mislio sam. "Čija karijera, Carl?"
Zaustavio sam auto pred raskošno ukrašenom zgradom Vlade. Monroe je skliznuo sa sjedišta. Pogledao me s visoka dok sam sjedio u autu. "Ovaj će slučaj biti silno važan, Alex. Prepuštam ga tebi."
"Hvala, ne bih," rekao sam. Ali Monroe je već bio otišao.

Poglavlje 9



U deset sati i dvadeset pet minuta, komotno unutar okvira koji si je zadao za svojih probnih vožnji do Washingtona, Gary Sonej je skrenuo kombi na neoznačeni put. Sporedna je cesta bila prekrivena dubokim rupama i zarasla u gusti korov. Trnovite kupine dodirivale su ga s obiju strana. Na manje od pedeset metara od glavne ceste, nije više mogao vidjeti ništa osim prašnjave ceste i grmlja koje je u obilju visjelo sa svih strana. S glavne ceste nitko nije mogao vidjeti njegov kombi.
Kombi je poskakivao, prošavši pokraj ruševne, izblijedjele seoske kuće. Zgrada je izgledala kao da se smanjuje i propada u svoje temelje. Četrdesetak metara od kuće nalazila se isto tako ruševna gospodarska zgrada to jest skladište ili što je već od njega ostalo.
Sonej je uvezao kombi unutra. Uspio je; uspješno je završio posao.
Crni Saab iz 1985. bio je parkiran u skladištu. Za razliku od ostatka zapuštenog imanja, skladište je ostavljalo dojam kao da tu netko živi.
Pod je bio od zemlje. Preko tri prozora na katu, na kojima su stakla bila razbijena, bila je razapeta pamučna gaza. Nije bilo zahrđalih traktora niti bilo kakve drugih seoskih postrojenja. U skladištu se osjećao miris vlažne zemlje i benzina. Gary Sonej izvukao je dvije Coca-Cole iz prijenosnog hladnjaka koji je stajao na sjedalu suvozača. Slistio je obje limenke i zadovoljno se podrignuo, popivši ih.
"Želi li tko od vas, djeco, kolu?" ponudio je drogiranoj djeci u komatoznom stanju. "Ne? U redu, ali uskoro ćete biti jako žedni."
U životu ništa nije sigurno, mislio je, ali nije mogao zamisliti kako bi ga sada neki policajac mogao pronaći. Je li ludo i opasno biti tako samouvjeren, pitao se. Zapravo, i nije, jer on je imao smisla za stvarnost. Sada, jednostavno, nije više bilo načina da ga se ovdje otkrije. Nije bilo niti najmanjeg traga koji bi mogli slijediti.
Planirao je kako će oteti nekog tko je slavan od - pa, recimo - otkad zna za sebe. Tko bi taj netko trebao biti, to se često mijenjalo, ali je glavni cilj u njegovoj glavi ostajao jasan. Mjesecima je radio u Washingtonskoj dnevnoj školi. Sadašnjim je trenutkom dokazao da je svaka minuta koju je tamo proveo bila vrijedna truda.
"Gospodin Chips." Razmišljao je o svom školskom nadimku. Gospodin Chips! Kako se lijepo poigrao i odglumio tu predstavu. Uloga za Oscara. Ništa lošije od bilo čega što je vidio, još otkad je gledao "Kralj komedije" s Robertom De Nirom. A ta predstava ulazi u klasiku. De Niro je sigurno pravi psihopat i u stvarnom životu.
Gary Sonej je napokon otvorio klizna vrata na kombiju. Natrag na posao; rad, rad, rad i samo rad. Odvukao je djecu u skladište, jedno po jedno. Prvo Maggie Rose Dunne, a potom malog dječaka
Goldberga. Položio je onesviještenu djevojčicu i dječaka jedno do drugog na zemljani pod. Svukao je djecu i ostavio ih u donjem rublju. Pomno je pripremio doze s vodenom otopinom secobarbitala. Bio je to vaš revni lokalni ljekarnik iz susjedstva, na poslu. Doza je bila negdje između tablete za spavanje i bolničkog anestetika. Djelovat će približno dvanaest sati.
Izvadio je već pripremljene Tubex siringe s iglom za jednokratnu upotrebu. To je bila zatvorena

injekcija, s već pripremljenom dozom i iglom. Pripremio je dvije vrpce za podvezivanje. Morao je biti vrlo pažljiv. Ponekad je teško odrediti pravu dozu za tako malu djecu.
Nakon toga je pomaknuo crni Saab dva metra prema naprijed. Na podu skladišta tako se razotkrio otvor širok dva i dugačak dva i pol metra.
Rupu je iskopao tijekom prethodnih posjeta napuštenom imanju. Unutar otvora bio je veliki drveni sanduk koji je sam napravio, nešto poput skloništa. Bila je tu i vlastita boca za opskrbu kisikom. Sve osim televizora u boji na kojem bi se mogle gledati reprize.
U tu drvenu komoru prvo je smjestio dječaka Goldberga. Michael Goldberg bio je u njegovim rukama lagan kao perce, a ono što je osjećao prema njemu imalo je istu težinu - ništa. Tada je došla na red mala princeza, radost i ponos, Maggie Rose Dunne. Stigla izravno iz zemlje bajki.
Uvukao je Tubex igle svakom djetetu u podlakticu. Posebno se trudio da svaku dozu daje polako, tri minute.
Doze su bile prilagođene težini djeteta, 0.25 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Provjerio je disanje svakog djeteta. Čvrsto spavajte, moje bebice, vrijedne mnogo milijuna dolara.
Gary Sonej s treskom je poklopio otvor na skloništu. Zatim ga je prekrio s dvadesetak centimetara svježe zemlje. Unutra, u napuštenom skladištu. Usred zemljoradničkog područja Marylanda, Bogu iza leđa. Bal kao što je, šezdeset godina prije toga, bio zakopan mali Charlie Lindbergh Mlađi.
Tamo ih nitko neće pronaći. Sve dotle, dok on to ne bude htio. Ako on to bude htio. I to jedno veliko ako.
Gary Sonej ubrzano se uputio prašnjavom cestom do ostataka stare seoske kuće. Želio se oprati. Također je želio da u svemu ovome počne i malo uživati. Kupio je čak i televizor Watchman da bi se mogao gledati na televiziji.

Poglavlje 10



Vijesti su prelijetale preko televizijskog ekrana svakih petnaestak minuta. Gary Sonej bio je baš tamo na velikoj i moćnoj televiziji. Vidio je fotografije "gospodina Chipsa" na svakoj najavi vijesti. Vijesti, naravno, nisu davale nikakav uvid u ono što se, zapravo, događalo.
To je, dakle, slava! Tako, dakle, izgleda slava. To mu se jako svidjelo. To je ono za što se pripremao sve ove godine. "Bok, mama! Gle, tko je to na televiziji. To je tvoj Zloćko!"
Samo mu je jedna stvar pomutila raspoloženje tog popodneva, a to je bila izjava za štampu koju je upriličio FBI. Govorio je agent imenom Roger Graham, a agent Graham je, očigledno, smatrao da je on glavna zvijezda. Želio je za sebe ugrabiti nešto slave. "Misliš, da je ovo tvoj film, Graham?
Griješiš, momče!" Gary Sonej je vikao na televizor. "Ja sam tu jedina zvijezda!"
Sonej se motao po seoskoj kući nekoliko sati, promatrajući kako vani polagano pada noć. Osjetio je različite stupnjeve tame koja je polako obavijala imanje. Sad je već bilo sedam sati i došlo je vrijeme da nastavi sa svojim planom.
"Idemo." Poskakivao je po kući kao boksač prije borbe. "Nastavimo gdje smo stali."
Na trenutak je razmišljao o Charlesu i Anne Morrow Lindbergh, svom najdražem paru svih vremena. To ga je malo umirilo. Razmišljao je o Bebi Charlesu; o onoj jadnoj budali, Brunu Hauptmannu, kojeg su, očito krivo, optužili za briljantno zamišljen i izveden zločin. Smatrao je Lindberghovu aferu najelegantnijim zločinom ovog stoljeća, ne samo zato što je ostala nerazjašnjena - mnogo, mnogo zločina ostaje nerazjašnjeno - nego zato što je bila važna, a nerazjašnjena.
Sonej je bio samouvjeren, sa smislom za stvarnost i, iznad svega, pragmatičan u odnosu na svoje remekdjelo. Sretan pogodak uvijek se mogao zalomiti. Policiji se moglo dogoditi da joj se slučajno "posreći". Razmjenu novca neće biti lako izvesti. To je zahtijevalo susret, a susreti su uvijek vrlo opasni u životu.
Koliko je on znao, a njegovo je znanje bilo enciklopedijsko, niti jedan modemi otmičar nije, na zadovoljavajući način, riješio problem razmjene otkupnine. Naročito, ako su htjeli biti dobro plaćeni za svoj trud, a on je trebao jako mnogo novca za svoje klince vrijedne mnogo milijuna dolara.
Čekaj samo da čuju koliko novca.
Ova mu je misao razvukla usta u osmijeh. Svjetski čovjek Dunnes i svemoćni Goldbergovi mogu i htjet će platiti. Nije slučajno izabrao ove dvije obitelji - s njihovim šmrkavim derištima i neograničenim dotokom novca i moći.
Sonej je zapalio jednu od bijelih svijeća koje je držao u džepu kaputa. Njušio je ugodan miris voska. Potom se zaputio u malu kupaonicu pokraj kuhinje.
Sjetio se jedne stare pjesme Chambers Brothersa pod nazivom 'Vrijeme’. Vrijeme je... vrijeme... vrijeme da izmaknemo prostirač ispod svačijih nogu. Vrijeme... vrijeme... vrijeme da započnemo stvarati svoju vlastitu legendu. Ovo je bio pravi film. Njegov film.
Na kraju prosinca soba je bila, kao uostalom, i cijela kuća, strahovito hladna. Gary Sonej je vidio kako mu se ledi dah dok se pripremao u kupaonici.
Srećom, napuštena je kuća imala izvorsku vodu, koja je još uvijek tekla u kupaonici. Voda je,

doista, bila vrlo hladna. Gary Sonej je upalio nekoliko svijeća i započeo s poslom. Za to će mu trebati punih pola sata.
Prvo je skinuo tamnosmeđu, proćelavu poluvlasulju. Kupio ju je prije tri i pol godine u dućanu s kazališnim potrepštinama u New York Cityju. Te iste večeri, otišao je pogledati 'Fantoma u operi’.
Jako mu se svidio taj mjuzikl s Broadwaya. Identificirao se s Fantomom toliko da ga je to zaplašilo. To ga je navelo da pročita knjigu u izvornom obliku, najprije na francuskom, a onda i na engleskom.
"Da vidimo, dakle, što to imamo pred sobom?" govorio je licu u ogledalu.
Kad je uklonio ljepilo i ostalu prljavštinu, otkrila se bujna plava kosa. Dugački, valoviti, plavi uvojci.
"Gospodin Sonej? Gospodin. Chips? Jesi li to ti, momče?"
Zapravo, nije nimalo loše izgledao. Dobri izgledi? U usponu, možda? Da, sasvim sigurno u punom zamahu.
I nimalo nalik Chipsu. Ništa poput gospodina Soneja!
Uklonio je guste brkove koje je Gary Sonej nosio od prvog dana kada je došao na razgovor u Washingtonsku dnevnu školu. Zatim je izvadio kontaktne leće. Boja očiju je, od zelene, prešla u kestenjasto smeđu.
Gary Sonej je upaljenu svijeću držao iznad umrljanog i razbijenog kupaonskog ogledala. Obrisao je jedan kut zrcala rukavom svog kaputa.
"Tako. Samo se pogledaj. Gledaj se sada. Genijalnost se poznaje po pojedinostima, zar ne?" Onaj bezlični, dosadni lik iz privatne škole gotovo je posve nestao. Hitri i dobrohotni gospodin
Chips umro je i zauvijek nestao.
Kakva je to bila čudesna farsa. Kakav hrabar plan djelovanja i kako dobro proveden. Šteta što nitko i nikad neće znati što se, zapravo, dogodilo. Ali, kome bi to mogao reći?
Gary Sonej je napustio seosku kuću oko 11:30 navečer, točno kako je planirao. Otišao je u garažu koja je stajala odvojeno od kuće, sa sjeverne strane.
Na posebnom mjestu u garaži, na vrlo posebnom mjestu, sakrio je pet tisuća dolara svoje ušteđevine, svoj tajni ulog, novac koji je pokrao proteklih godina. I to je bio dio plana. Mislio je na duge staze.
Zatim je otišao dolje u skladište do svojeg automobila. Kada je već bio u skladištu, provjerio je kako su djeca. Za sada je sve je bilo sjajno.
Klinci se nisu žalili.
Saab je upalio od prve. Odvezao se do glavne ceste, samo s pozicijskim svjetlima.
Kada je, napokon, bio na glavnoj cesti, upalio je reflektore. Noćas je još imao mnogo posla.
Vrhunska se predstava nastavlja.
Nije loše.

Poglavlje 11



Roger Graham, specijalni agent FBI-a, stanovao je u Manassas Parku, na pola puta između Washingtona i FBI-eve Akademije u Quanticu. Graham je bio visok i dojmljive tjelesne građe, s kratkom, kosom boje smeđeg pijeska. Već je radio na nekoliko većih otmica, ali nikad ni na čemu tako uznemiravajućem kao što je ova noćna mora.
Negdje, malo iza jedan ujutro, Graham je, napokon, stigao kući. Dom mu je bila velika kuća u kolonijalnom stilu, u prosječnoj ulici Manassas Parka. Šest spavaonica, tri kupaonice i veliko dvorište od gotovo dva jutra površine.
Nažalost, ovo nije bio normalan dan. Graham je bio iscrpljen i osjećao se prebijeno, mrtav umoran. Često se znao pitati zašto se ne bi jednostavno smirio i napisao još jednu knjigu. Mogao je tražiti od Ureda da ga pošalje u prijevremenu mirovinu. Tako bi, možda, stigao upoznati svoje troje djece prije no što odu od kuće.
Ulica u Manassas Parku bila je pusta. Svjetla iznad ulaza sjajila su niz ulicu i bio je to utješan i prijateljski prizor. Odjednom su se pojavila svjetla i u retrovizoru Grahamovog Forda Bronca.
Dragi se automobil s upaljenim reflektorima zaustavio na putu ispred kuće. Čovjek je izašao i zamahnuo notesom koji je držao u ruci.
"Agent Graham? Ja sam Martin Bayer iz New York Timesa, doviknuo je čovjek dok je hodao prilaznom stazom. Ovlaš je mahnuo novinarskom iskaznicom.
Isuse Kriste. Pasji sin iz New York Timesa, pomislio je Graham. Novinar je nosio tamno odijelo, prugastu košulju i reportersku kravatu. Bio je to pravi njujorški yuppy u usponu, trčeći za poslom.
Sve te šupčine iz Timesa ili Posta Grahamu su izgledale jednako. Među njima se vite nije moglo naći poštenog novinara.
“Prčili ste tako dug put, ovako kasno, da biste čuli 'nema izjave’ gospodine Bayer. Žao mi je," rekao je Roger Graham. "Ne mogu vam otkriti ništa o otmici. Iskreno rečeno, ničeg novog niti nema."
Nije mu bilo nimalo žao, ali kome trebaju neprijatelji u "New York limesu". Ti su pokvarenjaci u stanju čovjeku zabiti otrovno pero u jedno uho, da bi kroz drugo izašlo van.
"Jedno pitanje, samo jedno pitanje. Shvatit ću, ako ne želite odgovoriti na njega, ali meni je to jako važno - meni osobno. Meni, koji sam došao ovamo u jedan ujutro."
"U redu. Da čujemo. Koje je to pitanje?" Graham je zalupio vratima svog Bronca. Zaključao ga je, nabacio se ključevima i ponovno ih uhvatio.
"Jeste li svi vi tako nevjerojatno bezlični i glupi?" Gary Sonej ga je upitao. 'To je moje pitanje, Grahame mudrijašu?"
Dugačak, oštar nož bljesnuo je prema naprijed, jedanput. Zatim je bljesnuo ponovno. Sječivo je zarezalo lijevo, pa desno preko vrata Rogera Grahama.
Prvi nemilosrdni udarac pribio ga je uz njegov Ford Bronco. Drugi mu je prerezao vratnu arteriju. Graham je pao mrtav na svojem prilaznom putu. Nije bilo vremena da uzmakne, potrči ili da se makar samo pomoli.
"I ti bi mi Rogere trebao biti neka zvijezda. Želio si biti zvijezda, zar ne? Ne vidim nikakve

pretpostavke za to. Baš nikakve. Čista nula," rekao je Sonej. 'Trebao bi biti puno bolji od ovog. Mene smiju izazvati samo najbolji i najpametniji."
Sonej se sagnuo i tutnuo papirić s porukom u džep na prsima bijele košulje agenta Grahama. Potapšao je mrtvog čovjeka po prsima. "Reci sad, bi li novinar ’New York Timesa’, doista, bio ovdje u jedan ujutro, ti arogantni budalašu? Samo zato da bi popričao s tvojom jadnom guzicom?"
Tada se Sonej odvezao s mjesta zločina. Za njega je smrt agenta Graham bila obična sitnica.
Doista. Ubio je već preko dvjesto ljudi prije njega. Vježba pomaže da se dostigne savršenstvo. Niti će ovo biti posljednji put.
Ovo će ih, svakako, sve razbuditi. Nadao se, jedino, da će naći dostojnijeg suparnika koji čeka negdje u pričuvi.
Inače, gdje je tu zabava? Izazov? Kako će to postati važnije od Lindberghove otmice?

Poglavlje 12



Već sam se emotivno vezao za otetu djecu. Te prve noći, san mi je bio nemiran i uzburkan. U snovima sam ponovo proživljavao neke ružne prizore iz škole. Stalno mi se priviđao Mustaf Sanders. Njegove žalosne oči buljile su u mene, moleći za pomoć, koju mu nisam mogao pružiti.
Probudio sam se i zatekao svoje dvoje djece pokraj sebe. Vjerojatno su se u neko doba, rano ujutro, prikrali u moj krevet. To je jedan od njihovih najdražih trikova, njihova šala na račun 'dobrog starog oca'.
Damon i Janelle čvrsto su spavali povrh šarenog prekrivača. Prošle sam noći bio previše umoran, da bih ga maknuo s kreveta. Mora da smo izgledali kao dva zaspala anđela - I krepani tegleći konj.
Damon je prekrasan mali dječak od šest godina koji me uvijek podsjeća na to kako je posebna bila njegova majka. Ima Marijine oči Jannie je moje najdraže blago. Stara je četiri godine, još malo pa petnaest. Voli me zvati 'dobri stari tata', što zvuči kao neki crnački dijalekt, koji je ona sama uspjela izmisliti. Možda je, u nekom svom bivšem životu, poznavala nogometnu zvijezdu Lipscomba, koji se upravo tako zvao.
Na krevetu je, također, bila knjiga Williama Styrona o depresiji, 'Vidljiva tama', koju sam čitao. Nadao sam se da će mi nekako pomoći da izađem iz svoje osobne depresije - koja me proganja još od Marijinog ubojstva. Do sada su prošle tri godine, a meni se činilo da ih je prošlo dvadeset.
Probudila su me, zapravo, svjetla automobilskih reflektora koja su šarala po rebrenicama prozora. Čuo sam kako su se zalupila vrata na autu i škripu koraka na šljunčanoj stazi. Pažljivo, da ne probudim djecu, skliznuo sam s kreveta i otišao do prozora spavaonice.
Pogledao sam dolje na dva patrolna auta koja su pripadala gradskoj upravi D C -a; bili su parkirani iza starog Porschea koji je stajao na prilaznom putu do kuće. Činilo se da je vani strašno hladno. Upravo smo ulazili u pravu pravcatu duboku washingtonsku zimu.
"Pustite me na miru," promumljao sam kroz mrzle zaslone na prozoru. "Maknite se odavde."
Sampson se uputio prema stražnjim vratima kroz koja se ulazi u kuhinju. Ura pokraj kreveta pokazivala je dvadeset minuta do pet. Vrijeme da pođem na posao.
Malo prije pet sati toga jutra, Sampson i ja smo se zaustavili ispred ruševne, prijeratne zgrade od smeđeg kamena u Georgetownu, jedan blok zapadno od ulice M, Odlučili smo sami pretražiti Sonejev stan. Ako želite nešto postići, morate to učiniti sami.
"Sva su svjetla upaljena. Čini se da je netko kod kuće," rekao je Sampson dok smo izlazili iz auta, "Tko bi to mogao biti?"
"Imaš pravo tri puta pogađati. Prva dva se ne računaju," promrmljao sam. Patio sam od ranojutarnje mrzovolje. Posjet brlogu u kojem živi čudovište neće nimalo pomoći,
"To je FBI. Možda je tu Efrem Zimbalist mlađi," nagađao je Sampson, "Možda upravo snimaju film o Istinitim pričama iz FBI-a. "Hajde da vidimo,"
Ušli smo u zgradu i popeli se uskim, zavojitim stubama. Na drugom katu, preko ulaznih vrata u Sonejev stan bila je razapeta žuta vrpca kakvom se obilježava mjesto zločina. Mjesto nije ostavljalo dojam kao da bi tamo mogao živjeti gospodin Chips, Djelovalo je više kao boravište Richarda

Ramireza ili ubojice iz Zelene rijeke. Oguljena drvena vrata su se otvorila. Mogao sam vidjeti dvojicu tehničara iz FBI-a kako unutra nešto rade, Disk-jockey s lokalnog radija, takozvani Masni, derao se iz radija koji je bio na podu,
"Hej, Pete, kako ide?" pozvao sam ga. Poznavao sam jednog od tehničara iz FBI-a, Petea Schweitzera. Podigao je pogled kad je čuo moj glas,
"Gle, tko je ovdje. Dobrodošao u tajno svetište,"
"Došli smo vas malo gnjaviti. Da vidimo kako radite." rekao je Sampson. Obojica smo već prije radili s Peteom Schweitzerom, voljeli smo ga i vjerovali mu onoliko koliko se to već može kad se radi o osoblju iz FBI-a.
"Uđite i osjećajte se kao doma u Casa Sonej. Ovo je moj kompanjon u traženju mišjih govanaca i kopač po smeću, Todd Toohey. Todd voli slušati Masnog rano ujutro. Toddie, ova su dvojica isto takvi vragovi kao i mi,
"I to najbolji," rekao sam Toddu Tooheyu. Već sam počeo njuškati po stanu. Sve je opet djelovalo nestvarno. Pojavila se ona hladna i vlažna točka u mojoj glavi. Vrijeme groze.
Jednosobni stan bio je u užasnom neredu. Namještaj je bio oskudan - tek goli madrac na podu, stolić na kojem je bila svjetiljka i trosjed koji je izgledao kao da ga je netko pokupio na ulici - ali je zato pod bio prekriven raznim stvarima.
Nered se, uglavnom, sastojao od zgužvanih plahti i ručnika izmiješanih s donjim rubljem. Na podu je bilo razbacano dovoljno odjeće, da se napune dva-tri stroja za pranje rublja. Većina nereda se, ipak, odnosila na gomilu knjiga i časopisa. Nekoliko stotina knjiga i bar još toliko časopisa bilo je nagomilano u jedinoj, skučenoj, sobi.
"Ima li čega zanimljivog?" upitao sam Schweitzera. "Jeste li pretražili njegovu knjižnicu?"
Schweitzer mi je odgovorio, ne podižući pogled s hrpe knjiga koje je pročešljavao. "Sve je zanimljivo. Provjeri još i one knjige na zidu. Također, imaj na umu, da je naš fini pernati prijatelj dobro prebrisao cijeli prokleti stan prije nego li je podvio rep."
"Je li to obavio temeljito? Prema tvojim standardima?"
"Odličan posao. Ni ja ne bih bolje. Nigdje nismo uspjeli pronaći niti djelomičan otisak. Čak ni na jednoj jedinoj prokletoj knjizi."
"Možda čita s plastičnim rukavicama," natuknuo sam.
"Mislim da je tako. Ne zezam se, Alex. Ovo je mjesto očistio profesionalac."
Čučnuo sam pokraj nekoliko hrpa knjiga i čitao neke naslove s poleđina. Većinom je to bila beletristika izdana unatrag proteklih pet godina
"Istinski ljubitelj krimića," rekao sam.
"Golemo mnoštvo priča o otmicama," rekao je Schweitzer. Podigao je pogled i pokazao u smjeru kreveta. "Tamo desno, pokraj svjetiljke za čitanje. To je odjeljak za otmice."
Otišao sam tamo i pregledao primjerke knjiga. Velika većina knjiga ukradena je iz knjižnice u Georgetownu. Pretpostavljam da je morao imati iskaznicu da bi mogao pribaviti ovoliko mnoštvo knjiga. Je li možda neki bivši student? Možda čak i profesor?
Mnogo kompjutorskih ispisa bilo je zalijepljeno na golom zidu iznad biblioteke o otmicama.
Započeo sam čitati po redu.
Aldo Moro. Otet u Rimu. Pet tjelohranitelja ubijeno prilikom otmice. Morovo tijelo je pronađeno u parkiranom automobilu.
Jack Teich, pušten nakon što je plaćena otkupnina od 750.000 dolara.

J. Paul Getty treći, pušten u južnoj Italiji, plaćena otkupnina od 2.8 milijuna dolara. Gđica Virginia Piper iz Minneapolisa, puštena nakon što je muž platio milijun dolara.
Victor E. Samuelson, pušten u Argentini nakon plaćene otkupnine od 14,2 milijuna dolara. Zazviždao sam, vidjevši svote nabrojene na njegovom popisu. Koliko li će tek tražiti za Maggie
Rose Dunne i Michaela Goldberga?
Stan je doista bio vrlo skučen i nije ostavljao mnogo prostora Soneju da izbriše otiske prstiju.
Ipak, Schweitzer je tvrdio, da nije ostavio ništa. Počeo sam se pitati nije li Sonej, možda, policajac? To je jedan od načina da se isplanira zločin, sa znatno boljim izgledima da se čovjek izvuče.
"Dođi malo ovamo." Sampson je bio u kupaonici koja je bila s jedne strane malog stana.
Zidovi su bili prekriveni fotografijama iz časopisa i novina, ovitcima ploča i omotnicama s knjiga.
Tu nam je priredio posljednje iznenađenje. Ni tu nije bilo otisaka, ali nam je našvrljao poruku. Odmah iznad ogledala nalazila se velikim slovima pisana poruka: ŽELIM POSTATI NETKO!
Po zidovima je bila prava izložba. Bio je tamo River Phoenix. Mat Dillon. Bilo je fotografija iz knjiga Helmuta Newtona. Prepoznao sam Lennonovog ubojicu, Marka Davida Chapmana. I Axla Rosea. Pete Rose je, također, visio na zidu. Isto tako i Neon Deon Sanders. Wayne Williams je bio tu. Priče iz novina. Članak o požaru u Happy Land Social Clubu u New York Cityju. Priča iz New York Timesa o Lindberghovoj otmici. Priča o otmici Samuela Bronfmana, nasljednika Seagramovog bogatstva i, uz to, priča o nestalom djetetu Etan Patz.
Razmišljao sam o Soneju otmičaru, kako živi sam-samcat u svom bijednom stanu. Pažljivo je obrisao svaki centimetar prostora od otisaka prstiju. Soba je bila tako mala, tako asketska. On je volio čitati, ili je, makar, volio biti okružen knjigama. Tu je bila i njegova fotogalerija. Što nam je to govorilo o njemu? Jesu li to niti vodilje? Ili možda lažni tragovi?
Stajao sam ispred zrcala iznad umivaonika i buljio u nj, kao što sam znao da je i on činio bezbroj puta. Što li sam, u stvari, trebao vidjeti? Što je to što je vidio Gary Sonej?
"Ovdje je stajala njegova slika na zidu - lice u zrcalu," ponudio sam objašnjenje Sampsonu. 'To je ključna slika i oko nje se sve vrti. On ovdje želi biti zvijezda nad zvijezdama."
Sampson se naslonio na zid s fotografijama i novinskim isječcima. "Zašto nema otisaka prstiju, dr. Freud?"
"On sigurno zna da negdje moramo imati podatke o njegovim otiscima prstiju. Isto tako mislim da je u školi morao biti prerušen.
Možda je upravo ovdje nanosio šminku prije odlaska u školu. Mogao bi biti kazališni glumac.
Uvjeren sam da mi, zapravo, još nismo uspjeli vidjeti njegovo pravo lice."
"Mislim da ovaj frajer ima velike planove. On pod svaku cijenu želi postati zvijezda," rekao je Sampson.
Želim postati netko!

Poglavlje 13



Maggie Rose Dunne probudila se iz najčudnijeg sna u svojem životu. Grozni, neopisivo ružni snovi.
Osjećala se kao da se sve oko nje odvija kao u nekom usporenom filmu. Bila je žedna. Ujedno joj se i piškilo i to jako.
Mama, jutros sam previše umorna. Molim te! Ne mogu ustati. Ne želim danas ići u školu. Molim te, mama. Ne osjećam se dobro. Časna riječ. Zaista se ne osjećam dobro, mamice.
Maggie Rose je otvorila oči. Barem je mislila da je otvorila oči, ali nije mogla vidjeti ništa.
Apsolutno ništa.
“Mamice! Mamice! Mamice!" Maggie je, napokon, viknula, a onda više nije mogla prestati vrištati.
Još cijeli sat nakon toga, a možda i više, još je plutala između sna i jave. Osjećala se potpuno budnom. Plovila je poput lista na površini ogromne vode. Struja ju je nosila kamo je htjela.
Razmišljala je o svojoj mami. Je li ona znala da je Maggie nestala? Traži li je sada? Sigurno je traži.
Možda joj je netko oduzeo ruke i noge. Nije ih osjećala. To je moralo biti davno prije.
Bilo je potpuno mračno. Zakopali su je u zemlju. Sada ona, zapravo, trune i postaje kostur. Je li to razlog što ne osjeća ruke i noge?
Hoće li mi odsada zauvijek biti tako? To nije mogla podnijeti i opet je počela plakati. Bila je zbunjena. Uopće nije bila u stanju misliti.
Maggie Rose je mogla otvarati i zatvarati oči. U svakom slučaju, mislila je da može. Svejedno, držala ona oči otvorenima ili zatvorenima, nije primjećivala nikakvu razliku. Sve je bila tama. U oba slučaja.
Kada bi to ponovila mnogo puta, otvarajući i zatvarajući oči što je brže mogla, vidjela bi boje. Sada je, unutar tmine, vidjela odraze i tragove boja. Pretežito crvene i jarko žute.
Maggie se pitala je li možda prikovana ili vezana. Je li to ono što ti učine kada te zatvore u lijes? Pribiju te za dno. Zašto bi to radili? Da te spriječe da ne izađeš van? Da zadrže tvoj duh pod zemljom za vijeke vjekova?
Odjednom se nečeg sjetila. Gospodin Sonej. Magla koja ju je obavijala na trenutak se pročistila. Gospodin Sonej ju je odveo iz škole. Kada se to dogodilo? Zašto? Gdje je sada gospodin Sonej? A Michael! Što se dogodilo s Michaelom? Zajedno su napustili školu. Toliko se sjećala.
Tada se pomaknula i dogodilo se nešto jako neobično. Otkrila je da se može otkotrljati. To je Maggie Rose i učinila. Otkotrljala se i osjetila da se našla pokraj nečega.
Opet je mogla osjetiti svoje tijelo. Sada je bila potpuno sigurna da još uvijek ima svoje tijelo i da još nije kostur.
Maggie je vrištala!
Dokotrljala se do nekoga ili nečega. Još netko je bio s njom u tami.

Michael?
To je morao biti Michael.
"Michael?" Maggien glas je bio tiši od šapata. "Michael? Jesi li to ti?" Pričekala je na odgovor "Michael?" šapnula je malo glasnije.
"Daj, Michael. Molim te, reci mi nešto.”
Tko god to bio, nije odgovarao. To je bilo još strašnije nego li da je sama. "Michael... To sam ja... Ne boj se... Ja sam, Maggie... Michael, molim te, probudi se.
“Oh, Michael, molim te... Molim te. Račiću. Samo sam se šalila t tvojim idiotskim cipelama za školu. Daj, Michael. Pričaj sa mnom, Račiću. To sam ja. Dweebo Dido."

Poglavlje 14



Kuća u kojoj su živjeli Dunneovi bila je napravljena u stilu koji su lokalni trgovci nekretninama i poznavatelji nazivali lutyenskim ili neoelizabetinskim stilom. Ni Sampson ni ja nismo često viđali takve kuće u jugoistočnom dijelu D.C.-a.
Iznutra, kuća je obilovala vedrinom i raznolikošću, što je, pretpostavljam, uobičajeno kod svih bogataša. Bila je puna 'skupih stvari’. Ornamenti u stilu Art Deco-a, orijentalni zasloni, sunčani sat iz Francuske, sag iz Turkmenistana, nešto što je nalikovalo kineskom ili japanskom stolu za čajne obrede. Sjetio sam se nečeg što je, jednom, rekao Picasso: 'Dajte mi muzej i ja ću ga napuniti.’
Pokraj jednog otmjenog salona nalazila se mala kupaonica. Šef istražitelja George Pittman zgrabio me i odvukao unutra čim sam stigao. Bilo je oko osam sati ujutro. Prerano za nešto takvo.
"Što si opet napravio?" pitao me je. "Što smjeraš, Cross?"
Prostorija je bila krcata i u njoj nije bilo mjesta za dvojicu odraslih ljudi pristojne veličine. I bila je daleko od onoga što smatramo prosječnim zahodom. Pod je bio prekriven William Morris tepihom. U jednom uglu stajao je stilski stolac.
"Nadao sam se da će me netko ponuditi kavom. Nakon toga sam namjeravao sudjelovati na jutarnjem sastanku," rekao sam Pittmanu. Silno sam želio izaći iz tog zahoda.
"Ne zajebavaj se sa mnom." Podigao je glas. "Ne podbadaj me."
Oh, nemoj opet počinjati, htio sam mu reći. Nemoj ovdje raditi ove grozne scene. Palo mi je napamet da mu glavu gurnem u zahodsku školjku, samo da zašuti.
"Prestani vikati ili odlazim," rekao sam. Obično se trudim reagirati na razuman i obziran način.
To je prirođeno mojem karakteru.
"Nemoj mi govoriti da prestanem vikati. Tko ti je, dovraga, rekao da odeš kući prošle večeri? I ti i Sampson. Tko vam je rekao da idete u Sonejev stan danas ujutro?"
"A, o tome se, dakle radi? Jesmo li zbog toga sada ti i ja ovdje unutra?" pitao sam ga. "Možeš se kladiti da je to. Ja vodim ovu istragu. To znači da ako namjeravaš zavezati cipelu,
prvo mene moraš pitati za dozvolu."
Nakesio sam se. Nisam to mogao spriječiti. "Odakle ti taj citat? Je li upravo to rekao Lou Gosset u filmu 'Oficir i džentlmen’?"
"Cross, ti, je l’ da, misliš da je ovo sve igra i šala?"
"Ne, ne mislim tako. Uopće ne mislim da je u pitanju šala. I nemoj mi se unositi u lice, ili ga uskoro nećeš imati," upozorio sam.
Izašao sam iz zahoda. Šef istražitelja Pittman, nije me slijedio. Da, ja se mogu dati izazvati. Ne, to malo govno neće me zajebavati.
Nešto iza osam sati, tim za oslobađanje talaca se, napokon, sakupio u prostranoj, prekrasno namještenoj dnevnoj sobi. Odmah sam osjetio da nešto nije u redu. Nešto se kuha, u to sam bio siguran.
Jezzie Flanagan iz tajne službe zauzela je mjesto s kojeg će govoriti. Zapamtio sam je iz Dnevne škole, od jučer ujutro. Stajala je ispred zapaljenog kamina.

Ploča iznad kamina bila je ukrašena granama božikovine, sićušnim bijelim svjetiljkama i božićnim čestitkama. Nekolicina neformalnih čestitki bilo je, očito, od prijatelja Dunneovih iz Kalifornije - fotografije ukrašenih palmi, saonice Djeda Mraza na nebu iznad Malibua. Dunneovi su se tek nedavno bili preselili u Washington, kad je Thomas Dunne preuzeo posao direktora Crvenog križa.
Jezzie Flanagan djelovala je znatno službenije nego u školi. Nosila je udobnu sivu suknju i crnu vestu s povišenim ovratnikom, te male, zlatne naušnice. Izgledala je kao odvjetnica iz Washingtona, i to vrlo privlačna i uspješna odvjetnica.
"Sonej nam se javio u ponoć, protekle noći. Zatim opet oko jedan poslije ponoći. Nismo očekivali da će nam se tako skoro javiti. Nitko to nije očekivao," započela je s izlaganjem.
"Prvi telefonski poziv upućen je s područja Arlington. Sonej nam je smjesta dao do znanja da o djeci neće ništa reći osim da su oboje, i Maggie Dunne i Michael Goldberg, dobro. Što bi drugo i mogao reći. Nije nam omogućio da razgovaramo ni s jednim djetetom, tako da to ne možemo pouzdano znati. Djelovao je bistro i kao da stvari drži potpuno u svojim rukama."
"Jeste li već uspjeli proučiti glas sa snimke?" pitao je Pittman, koji je sjedio naprijed. Da smo Sampson i ja stajali vani i gledali unutra, bilo bi utješno znati da je Pittman ovdje, medu nama. Bilo je očigledno da ni s njim nitko ne razgovara.
"Na tome se upravo radi," pristojno je odgovorila je Flanaganova. Obratila mu je upravo onoliko pozornosti koliko je i zaslužio, ali je izbjegla da joj se nametne. Vrlo je uspješno držala stvari pod kontrolom.
"Koliko je dugo, zapravo, bio na liniji?" postavio je sljedeće pitanje Richard Galletta, pravnik iz Ministarstva pravosuđa.
"Nažalost, ne dugo. Trideset četiri sekunde, da budemo precizni," odgovorila mu je Flanaganova isto tako pristojno i točno. Pribrana, ali dovoljno ugodna. Pametno.
Proučavao sam je. Bilo je očito da se ugodno osjećala pred ljudima. Načuo sam da je zaslužna za neke odlučne poteze unutar tajne službe u proteklih nekoliko godina - što bi značilo da je vrlo zaslužna.
"Kad smo stigli do govornice u Arlingtonu, već je odavno bio otišao. Nismo mogli očekivati da ćemo tako brzo imati toliko sreće," rekla je. Preko lica joj je prošao nagovještaj smješka i primijetio sam da joj je nekolicina muškaraca u sobi uzvratila osmijehom
"Sto mislite, zašto je nazvao?" pitao je federalni šerif koji je sjedio u dnu sobe. Bio je ćelav, trbušast i pušio je lulu.
Flanaganova je uzdahnula. "Molim vas, pustite me da nastavim. Nažalost, radi se o nečem znatno važnijem od tog telefonskog poziva. Sonej je prošle noći ubio federalnog agenta Rogera Grahama. To se dogodilo upravo ispred Grahamove kuće u Virginiji, na prilaznom putu do kuće."
Nije lako uzdrmati iskusnu skupinu, kao što je bila ona koja se okupila kod Dunneovih. Ali vijest od ubojstvu Rogera Grahama imala je takav učinak. Znam da su meni klecala koljena. Roger i ja zajedno smo proživjeli neke teške trenutke u proteklih nekoliko godina. Kad god sam radio s njim, pouzdano sam znao da će mi štititi leđa. Nije mi trebao dodatni razlog da bih nastojao uhvatiti Garyja Soneja, ali ovaj koji mi je dao sada, bio je zaista dobar.
Pitao sam se je li Sonej toga svjestan. I, ako jest, što to, zapravo znači. Kao psihologa, ubojstvo me je ispunjavalo osjećajem nemoći. To mi je govorilo da je Sonej dobro ustrojen, dovoljno samouvjeren da se s nama poigrava, i da je spreman ubiti. To nije išlo u prilog Maggie Rose Dunne i

Michaelu Goldbergu.
"Ostavio nam je vrlo jasnu poruku," nastavljala je Flanaganova. "Poruku je otisnuo na kartici koja izgleda poput onih iz knjižnice. To je poruka za sve nas. U njoj kaže sljedeće: ’Roger Graham, mudrijaš, mislio je da je velika fora. Očito je da baš i nije. Tko god radi na ovom slučaju, u smrtnoj je opasnosti!’ Poruka je potpisana. On se naziva Lindberghovim sinom."

Poglavlje 15



Tisak je u slučaju otmice od prve započeo igrati prljavo. Udarni naslov u jednim večernjim novinama glasio je: TJELOHRANITELJI TAJNE SLUŽBE OTIŠLI SU NA KAVU. Vijest o ubojstvu federalnog agenta Rogera Grahama još nije ni stigla do njih. Pokušavali smo to malo usporiti.
Novine su se toga jutra bavile naklapanjima o tome kako su agenti tajne službe, Charles Chakely i Michael Devine, napustili svoja radna mjesta u privatnoj školi. Zapravo, otišli su na doručak dok je trajala nastava. To je prilično uobičajeno u tom poslu. Ovaj će ih odlazak na kavu skupo koštati. To će, vjerojatno, Chakely i Devine platiti gubitkom posla, a možda će ih stajati i karijere.
Na drugoj strani, Pittman je Sampsona i mene, do sada, vrlo slabo iskoristio. To je trajalo otprilike dva dana. Prepušteni sami sebi, Sampson i ja usredotočili smo se na blijedi trag koji nam je ostavio Gary Sonej. Ja sam pokušao otkriti trgovine u okrugu u kojima bi netko mogao kupiti šminku i stvari s kojima se može dobro maskirati. Sampson je posjetio knjižnicu u Georgetownu, ali tamo Soneja nisu nikada vidjeli. Nisu čak ni primijetili da su im ukradene gomile knjiga.
Sonej je uspio nestati. Ono što je najviše uznemiravalo bilo je to da se činilo kako Sonej nije ni postojao prije negoli je prihvatio posao u Washingtonskoj dnevnoj školi.
Ne čudi što je krivotvorio dokaze o svojim prijašnjim zaposlenjima, kao i nekoliko preporuka. Svaki je njegov korak bio tako znalački proveden, da nešto bolje još nismo vidjeli u slučajevima obmana i prijevara s kojima smo se susretali. Nije ostavio nikakve tragove.
Sonej je, tražeći posao u školi, bio besraman i vrhunski samouvjeren. Navodni prijašnji poslodavac (lažni, naravno) nazvao je Wadhingtonsku dnevnu školu i toplo preporučio Soneja, koji se, navodno, preselio u Washington. Brojne su preporuke poslane telefaksom sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, i to s dodiplomskog i postdiplomskog sveučilišnog programa. Nakon dva upečatljiva razgovora, školi je toliko postalo stalo da se dokopa primamljivog i revnog učitelja (a on ih je uvjerio i u to da se oko njega nadmeću i druge privatne škole u D.C.-u), da su mu, jednostavno, ponudili posao.
"Nikada nismo požalili što smo ga uzeli - sve do sada, naravno," priznao mi je ravnateljev pomoćnik. "Bio je čak i bolji nego što se prikazivao. Silno bi me čudilo ako stvarno nije bio učitelj matematike, prije nego li je došao k nama. To bi, doista, značilo, da je vrhunski glumac."
Treći dan, kasno poslije podne, dobio sam radni nalog od Dona Manninga, jednog od Pittmanovih poručnika. Tražili su od mene da procijenim i donesem svoju ocjenu o Katherine Rose Dunne i njezinom mužu. Tražio sam da provedem neko vrijeme nasamo s Dunneovima, ali to mi je uskraćeno.
Susreo sam se s Katherine i Thomasom Dunneom i stražnjem vrtu njihove kuće. Zid od sivog kamena, visok tri metra, vrlo ih je uspješno odvajao od vanjskog svijeta. Isto tako i drvored ogromnih lipa. Stražnji se vrt, zapravo, sastojao od nekoliko vrtova, odvojenih kamenim zidovima i potočićima koji su vrludali. Vrtovi su imali i svoje vlastite vrtlare, mladi bračni par iz Potomaca, koji je, očigledno, vrlo lijepo živio brinući se za vrtove u gradu. Vrtlari su, posve sigurno, zarađivali više od mene.
Katherine Rose je prebacila stari kaputić od devine dlake preko košulje od jeansa i veste s V-

izrezom. Može nositi što god poželi, i to joj dobro stoji, mislio sam dok smo šetali.
Negdje sam nedavno pročitao da Katherine Rose još uvijek smatraju jednom od najljepših žena na svijetu. Otkad se rodila Maggie Rose, snimila je svega nekoliko filmova, ali nije izgubila ništa od svoje ljepote, barem koliko sam ja mogao primijetiti. Čak ni sada, kada je prolazila tako teške kušnje.
Njezin muž, Thomas Dunne, isticao se kao odvjetnik u estradnim krugovima u Los Angelesu, gdje su se i upoznali. Tamo je sudjelovao u aktivnostima pokreta Greenpeace i Spasite Zemlju. Obitelj se preselila u Washington, nakon što je postao direktor američkog Crvenog križa.
"Jeste li se već bavili otmicama, istražitelju?" želio je znati Thomas Dunne. Pokušavao je otkriti kamo bi me mogao smjestiti. Jesam li ja važna osoba? Mogu li ja ikako pomoći njihovoj djevojčici? Bio je malo nepristojan, ali, u ovakvim okolnostima, to mu nisam mogao zamjerili.
"Desecima," rekao sam mu. "Možete li mi nešto reći o Maggie?
To bi moglo pomoći. Što više budemo znali, biti će nam veći izgledi da pronađemo Maggie."
Katherine Rose je kimnula "Naravno da hoćemo. Nastojali smo odgajati Maggie da bude što je moguće normalnija," rekla je. "To je jedan od glavnih razloga zašto smo odlučili odseliti na Istok."
"Ne znam možemo li Washington smatrati normalnim mjestom za odrastanje. To baš i nije Mayberry R.F.D.*" (Popularna TV serija sedamdesetih godina o čarima seoske idile.).
Nasmiješio sam im se oboma. Ispalo je nekako, da je ova moja izjava probila led između nas. "U usporedbi s Beverly Hillsom, ovdje je prilično normalno," rekao je Tom Dunne. "Vjerujte mi,
tako je."
"Ja više nisam uvjerena da znam što to znači 'normalan’ ", rekla je Katherine Rose. Oči su joj bile sivoplave boje. Kada biste joj se približili, prodorno su vas gledale. "Pretpostavljam da 'normalno’ odgovara nekoj staromodnoj predodžbi iz naše podsvijesti, Tomove i moje. Maggie nije razmažena.
Ona nije od one djece koja stalno govore ’Suze ima ovo’ ili ’Caseyi su roditelji kupili ono’. Ne umišlja si da je bog zna što. Mislim na tu vrstu 'normalnog’. Istražitelju, ona je samo jedna obična djevojčica."
Dok je s ljubavlju pričala o svojoj kćeri, zatekao sam se kako i ja razmišljam o svojoj vlastitoj djeci, poglavito o Janelle. Jannie je, također, bila 'normalna'." Pod time mislim da je bila uravnotežena, nimalo razmažena, i vrlo draga u svakom pogledu. Pronalazeći dodirne točke između naših dviju kćeri, još sam ih pozornije slušao dok su pričali o Maggie Rose.
"Vrlo je slična Katherine." Thomas Dunne je smatrao da je važno da i to čujem. "Katherine je najneumišljenija osoba koju sam ikada sreo. Vjerujte mi, vrlo je teško živjeti s obožavanjem koje prati zvijezde u Hollywoodu, usporedno s ružnim iskorištavanjem, i ostati i dalje ovakva osoba kakva je ostala ona."
"Kako je došlo do toga da ju nazovete Maggie Rose?" pitao sam Katherine Rose.
"To sam ja smislio." Zakolutao je očima Thomas Dunne. Volio je govoriti umjesto svoje žene, to sam primijetio. 'To je bio nadimak koji se sam od sebe nametnuo. Dogodilo se to čim sam ih prvi put vidio zajedno u rodilištu."
"Tom nas zove 'Djevojke Ružice’ ili 'Sestre Ružice’. Kada vježbamo ovdje, onda je to u 'Vrtovima Ruža’. Kada se Maggie i ja svađamo, to je onda 'Rat Ruža’. I tako se to nastavlja."
Jako su voljeli svoju djevojčicu. To sam mogao osjetiti u svakoj riječi koju su izgovorili o Maggie.
Sonej, ili kako se već zvao pravim imenom, mudro je izabrao u ovom slučaju. Još jedan savršen potez. On je svoju zadaću dobro pripremio. Filmska zvijezda na glasu i uvaženi odvjetnik. Dvoje

roditelja punih ljubavi. Novac. Prestiž. Možda su mu se sviđali njezini filmovi. Pokušavao sam se prisjetiti neke uloge u filmu Katherine Rose, koja bi ga možda potakla na ovaj čin. Nisam se mogao sjetiti niti je li u njegovom stanu bilo i njezinih slika.
"Rekli ste da biste voljeli znati kako bi Maggie mogla reagirati pod ovako strašnim okolnostima," nastavljala je Katherine. "Zašto vas to zanima, istražitelju Cross?"
"Iz razgovora s njezinim učiteljima saznali smo da se vrlo dobro ponaša. Možda je to bio razlog zašto je Sonej izabrao upravo nju." Bio sam iskren s njima. "Čega se još možete sjetiti? Pokušajte se sjetiti svega što vam padne napamet."
"Maggie voli često s vrlo ozbiljnih stvari - vrlo strogih i po pravilima - skrenuti u bujnu maštu," rekla je Katherine. "Imate li i vi djece?" upitala je.
Ustuknuo sam. Opet sam pomislio na Jannie i Damona. Paralele. "Imam dvoje djece. A radim i s djecom iz predgrađa," rekao sam. "Ima li Maggie mnogo prijatelja u školi?"
"Gomilu," rekao je otac. "Voli djecu koja imaju mnogo mašte, ali da nisu previše sebična. To vrijedi za sve, osim za Michaela, koji je silno zaokupljen samim sobom."
"Recite mi nešto o njih dvoje, o Maggie i Michaelu."
Katherine Rose nasmiješila se prvi puta otkad smo počeli razgovor. Bilo je to neobično, taj osmijeh koji sam vidio toliko puta na filmu. Sada sam ga vidio u živo. Bio sam opčinjen. Malo sam se posramio i bilo mi je neugodno što sam tako reagirao.
"Postali su najbolji prijatelji od trenutka kada smo se ovamo doselili. To je vrlo neobičan par, ali su nerazdvojni," rekla je. "Ponekad ih zovemo Pat i Patašon."
"Što mislite, kako će Michael reagirati u ovim uvjetima?" pitao sam.
"Teško je to procijeniti." Thomas Dunne protrese glavom. On je bio vrlo nestrpljiv dječak.
Vjerojatno navikao da dobije sve ono što hoće i kad hoće. "Michael je uvijek onaj koji mora imati ’plan’. Njegov je život vrlo organiziran i uredan."
"A kako stoje stvari s njegovim tjelesnim nedostatkom?" Michael je kao beba patio od cijanoze, to sam znao. Još je imao lagani šum na srcu.
Katherine Rose je slegnula ramenima. Bilo je očito da to nije bilo od nekog većeg značaja. "Ponekad se zamara. Nešto je niži nego što bi trebao biti za svoje godine. Maggie je viša od Michaela."
"Svi ga zovu Račić, i ja mislim da mu se to sviđa. Tako ima dojam da pripada društvu," rekao je Tom Dunne. "U osnovi, on je čudo od djeteta. Maggie ga zove mozgomanijakom. Moglo bi se reći da taj izraz Michaela dobro opisuje."
"Michael je sasvim sigurno mozgomanijak."
"Kako se ponaša kad je umoran?" Vratio sam se na ono što je Katherine rekla, moglo bi biti važno. "Gubi li tada strpljenje?"
Katherine je razmislila o mojem pitanju, prije nego li je odgovorila. "Obično ostaje bez daha.
Ponekad legne da se odmori. Jedanput - sjećam se kako su oboje zaspali pokraj bazena. Taj mali par skvrčen na travi. Samo dvoje male djece."
Promatrala me svojim sivim očima i briznula u plač. Neobično se trudila da se obuzda, ali napokon je posustala.
Ma koliko sam se, u početku, tome odupirao, postao sam, dušom i tijelom, dijelom ovog strašnog slučaja. Suosjećao sam s Dunneovima i s Goldbergovima. Uspostavio sam odnos između Maggie Rose i svoje vlastite djece. Upleo sam se u to na način koji nije uvijek najbolji, Bijes koji sam

osjećao prema ubojici iz predgrađa prenio sam na otmičara ovo dvoje nevine djece... Gospodina Soneja... Gospodina Chipsa.
Poželio sam ih zagrliti, reći im oboma da će sve biti u redu, uvjeriti samoga sebe da će sve završiti dobro. Ni sam nisam vjerovao da će tako i biti.

Poglavlje 16



Maggie Rose je još vjerovala da se nalazi u vlastitom grobu. To je bilo više nego jezivo i strašno. To je bilo milijun puta gore nego bilo koja noćna mora koju je mogla zamisliti. A Maggie je znala da ima bujnu maštu. Mogla je prevariti prijatelje kolikogod je htjela.
Je li sada noć? Ili je možda dan?
"Michael?" tiho je jaukala. Imala je osjećaj da su joj cijela usta, a posebno jezik, ispunjeni vatom. Usta su joj bila nevjerojatno suha. Bila je žedna. Ponekad bi se gušila svojim vlastitim jezikom. Stalno joj se pričinjalo da će progutati jezik. Još nikada, nitko, nije bio tako žedan. Ni u pustinjama Iraka i Kuvajta.
Maggie Rose je lebdjela između sna i jave. Neprestano su joj se javljali snovi. Jedan je upravo počinjao.
Netko je lupao na teška, drvena vrata u blizini.
Tkogod to bio, nazvao ju je imenom. "Maggie Rose... Maggie Rose, reci mi nešto." Maggie više nije bila sigurna da je to samo san.
Netko je, doista, bio tamo.
Je li tko pokušavao prodrijeti u njezin grob? Jesu li to bili mama ili tata? Ili, napokon, policija? Odjednom ju je, odozgo, zaslijepilo svjetlo. Maggie Rose je bila sigurna da je to pravo svjetlo. Bilo je kao da odjednom gleda ravno u stotine upaljenih svjetiljki, koje su sve bljesnule u isti čas.
Srce joj je udaralo tako brzo i tako jako, da je Maggie Rose, pouzdano, znala da je živa. Na nekom groznom, užasnom mjestu. Netko ju je tu ostavio.
Maggie Rose je prošaptala prema svjetlu, "Tko je to? Tko je to tamo, evo, baš sada? Vidim neko lice!"
Svjetlo je bilo tako snažno, da Maggie Rose doista ništa nije mogla vidjeti.
U sekundu - ili tri - sve se promijenilo, od potpune tame do zasljepljujućeg blještavila i blistave bjeline.
Tada je nečiji obris većim dijelom zakrio svjetlo. Maggie još uvijek nije mogla vidjeti tko je to.
Svjetlo je toj osobi dolazilo s leđa.
Maggie je čvrsto stisnula oči, a potom ih je opet otvorila. Tako je učinila nekoliko puta za redom.
Ništa nije mogla vidjeti. Nije se mogla usredotočiti ni na što, ili, bolje, ni na koga. Morala je stalno treptati. Tkogod da je bio tamo, morao je vidjeti kako trepće i morao je znati da je živa.
"Gospodine Sonej? Molim vas, pomozite mi," pokušavala je zazvati. Grlo joj je bilo tako suho.
Glas joj postao hrapav i neprepoznatljiv. "Budi tiha! Šuti!" vikao je glas odozgo.
Netko je, baš sada, bio tamo! Netko je bio tamo i mogao bi joj pomoći da izađe. Zvučao je kao... glas neke vrlo stare žene.
"Molim vas, pomozite mi. Molim vas," vapila je Maggie. Doletjela je jedna ruka i snažno je udarila po licu.
Maggie je zajaukala. Bila je više uplašena, nego povrijeđena, ali udarac joj je zadao bol. Nikada

je nitko prije nije udario po licu. To je u njezinoj glavi izazvalo glasni urlik. "Prestani plakati!" Strasni je glas sada već bio posve blizu.
Onda je ta osoba sišla u grob i nadvila se nad nju. Maggie je mogla osjetiti oštar miris tijela i nečiji teški zadah. Bila je prikliještena i suviše slaba da bi se branila.
"Ne opiri mi se, ti malo kopile! Da mi se nikada nisi usudila opirati! Što misliš, tko si ti, malo kopile!
I da nikada nisi podigla ruku na mene! Jesi li me čula? Da se nisi usudila!" Bože, reci mi, molim te, što se to događa?
'Ti si dobro znana Maggie Rose, zar ne? Bogato, razmaženo derište! Pa, dopusti, da ti odam jednu tajnu. Našu zajedničku tajnu. Ti ćeš uskoro umrijeti, mala bogata djevojčice. Uskoro ćeš umrijeti!"

Poglavlje 17



Sutradan je bio Badnjak. Činilo se da blagdan neće biti radostan. A bit će još mnogo gore prije no što prođe Božić.
Nitko od nas nije se mogao pripremiti za blagdan na uobičajeni, praznični način. To je stvaralo dodatnu napetost, koja se već osjećala unutar tima za oslobađanje talaca. Sva bijeda ovog otužnog posla time se samo uvećala. Ako je Sonej baš zato izabrao blagdanske dane, dobro je izabrao.
Svačiji je Božić pretvorio u sranje.
Oko deset sati ujutro, hodao sam niz Sorrell Aveniju do kuće Goldbergovih. Sampson se, u međuvremenu, iskrao da malo poradi na ubojstvima u jugoistočnom dijelu grada. Namjeravali smo se naći oko podneva, kako bismo međusobno razmijenili stravične priče.
Razgovarao sam s Goldbergovima više od jedan sat. Nisu se baš dobro držali. U mnogome su bili susretljiviji od Katherine i Thomasa Dunnea. Bili su stroži roditelji od Dunneovih, ali su i Jerrold i Laurie Goldberg vrlo nježno voljeli svoga sina. Prije jedanaest godina, liječnici su rekli Laurie Goldberg da nikada neće moći imati djece. Maternica joj je bila puna ožiljaka. Kada je otkrila da je trudna i da nosi Michaela, to se činilo kao neko čudo. Je li Sonej sve to znao? Pitao sam se koliko je pažljivo birao svoje žrtve. Zašto baš Maggie Rose i Michael Goldberg?
Goldbergovi su mi dopustili da vidim Michaelovu spavaonicu i da u njoj provedem neko vrijeme, nasamo. Zatvorio sara vrata i mirno sjedio nekoliko trenutaka. To sam isto učinio i kod Dunneovih, u Maggienoj sobi.
Dječakova soba bila je nevjerojatna. Prava škrinjica s blagom, posljednji urlik tehnike kompjutorskog hardvera i softvera - Macintosh, Nintendo. Prodigy, Windows. Istraživački laboratoriji AT&T-a imali su manje opreme od Michaela Goldberga.
Na zidu su bili nalijepljeni posteri Katherine Rose iz njezinih filmova 'Taboo' i 'Medeni mjesec’.
Bio je tu i plakat pjevača Skid Rowa, zatim Sebastiana Bacha, koji je bio točno iznad kreveta. Iz Michaelove osobne kupaonice, promatrala me slika Alberta Einsteina s ljubičastom pankerskom frizurom. Također je imao i naslovnu stranicu časopisa Roling Stone na kojoj je pisalo 'Tko je ubio Peeweea Hermana?' (* popularni TV komičar osamdesetih godina, pravim imenom Paul Reubenfield.).
Uokvirena fotografija Michaela i Maggie Rose kočila se na dječakovom radnom stolu. Ruku pod ruku, dvoje djece izgledalo je poput najboljih prijatelja. Što je inspiriralo Soneja? Je li to bilo nešto u svezi s njihovim posebnim prijateljstvom?
Nitko od Goldbergovih nije nikada susreo gospodina Soneja, iako je Michael o njemu mnogo pričao. Sonej je bio jedina osoba, od djece ili odraslih, koja je ikada uspjela Michaela pobijediti u Nintendo igrama poput ’Ultime’ i ’Super Mario Brothers’. To je ukazivalo da je Sonej i sam bio mozgomanijak, još jedno čudo od djeteta, ali nije dopuštao da ga neki devetogodišnjak pobijedi u video igrama, i to zbog igre same. On nije dopuštao da izgubi niti u jednoj igri.
Vratio sam se u knjižnicu Goldbergovih, gledajući kroz prozor, a onda je sve krenulo u smjeru potpunog ludila, u ovom slučaju otmice.

Ugledao sam Sampsona kako trči niz ulicu iz pravca Dunneovih. Grabio je koracima od deset milja. Potrčao sam prema ulaznim vratima kuće Goldbergovih isti čas kad je Sampson stigao do travnjaka pred kućom. Zaustavio je korak poput Jerry Ricea iz sastava 49-ersa iz San Francisca, u trenutku kad bi stizao pred gol.
"Opet je nazvao?"
Sampson je odmahnuo glavom. "Ne! Čini se da se, napokon, radi o nečem prijelomnom. Alex, nešto se dogodilo. FBI to još uvijek prikriva," rekao je Sampson. "Imaju nešto. Dođi."
Policija je postavila prepreke na cesti malo podalje od Avenije Sorrell, pri dnu pokrajnje Plately Bridge Lane. Prepreke su se sastojale od pet-šest drvenih prečaka i uspješno su zadržale ljude iz tiska da ne slijede vozila, koja su napustila kuću Dunneovih, nešto poslije dva sata poslije podne.
Sampson i ja bili smo u trećem automobilu.
Sedamdeset minuta kasnije, tri su automobila jurila između niskih brežuljaka koji okružuju Salisbury u Marylandu. Automobili su vijugali, prateći zavojitu cestu, do industrijske zone smještene u gustoj borovoj šumi.
Skup zgrada modernog izgleda bio je pust na Badnjak. Bilo je jezivo mimo. Snijegom prekriveni travnjaci vodili su do tri odvojene uredske zgrade od bijelog kamena. Pet-šest policijskih automobila i kola hitne pomoći već su stigla na tajanstvenu pozornicu. U pozadini skupine uredskih zgrada tekla je manja rječica koja je utjecala u Zaljev Chesapeake. Voda je bila smeđkastocrvena i djelovala je zagađeno. Na zgradama su bile ploče, kraljevski plave boje, na kojima je pisalo: J. Cad manufaktura, grupacija Raser/Becton, Tehnološka sfera.
Do sada još nismo čuli niti slova o tome što se to dogodilo u industrijskoj zoni.
Sampson i ja smo se pridružili manjoj skupini koja je hrlila prema rijeci. Četvorica agenata FBI- a već su bili na mjestu događaja i izgledali su zabrinuto. Između industrijskog parka i rijeke nalazilo se nešto oskudnog, zimom prorijeđenog, žućkastog korova. Od same rijeke dijelilo ga je trideset - četrdeset metara golog pojasa. Nebo iznad naših glava bilo je olovno sivo, prijeteći novim snijegom.
Niz jednu stranu riječnog korita zamjenici šerifa izlijevali su gipsanu smjesu, pokušavajući uhvatiti neke otiske cipela. Je li Gary Sonej bio ovdje?
"Jesu li ti već što rekli?" upitao sam Jezzie Flanagan dok smo usporedo silazili niz strmi, blatni nasip. Upropaštavala je svoje radničke cipele, ali nije na to obraćala pozornost.
"Ne. Nisu još. Niti jednu riječ!" Bila je jednako prikraćena, kao što smo bili Sampson i ja. Sada se prvi put pojavila mogućnost, da "tim" prestane djelovati zajednički. Federalni ured imao je svoju priliku da surađuje. Propustio ju je. To nije bio dobar znak. Ovakav početak nije baš obećavao.
"Molim te, samo da to ne budu ona djeca,'' mrmljala je Jezzie Flanagan, dok smo se približavali ravnijem zemljištu.
Dvojica agenata iz Ureda, Reilly i Gerry Scorse, stajali su pokraj rijeke. Snijeg je padao u krupnim pahuljama. Ledeno hladan vjetar puhao je niz vodu boje sivog škriljevca, koja je zaudarala po zapaljenom linoleumu.
Srce mi je cijelo vrijeme bilo u grlu. Ništa nisam mogao vidjeti dolje niz obalu.
Agent Scorse održao je kratak uvod koji je, čini mi se, bio zamišljen da bi malo smekšao nas ostale. "Slušajte, ovaj zatvoreni pristup nije usmjeren protiv vas. Budući da je slučaj dobio široku pozornost medija, zamoljeni smo - zapravo, dobili smo nalog - da ništa ne govorimo sve dok svi ne budemo ovdje. Sve dok sami ne vidite o čemu se radi."
"A što to imamo vidjeti?" pitao je Sampson specijalnog agenta FBI-a. "Hoćete li nam već jednom

reći što se to ovdje događa? Skratite ovaj proljev od riječi."
Scorse je dao znak jednom federalnom agentu i na brzinu mu nešto rekao. Taj se zvao McGoey i došao je iz direktorovog ureda u D.C.-u. Viđao sam ga oko kuće Dunneovih. Svi su smatrali da je on, zapravo, zamjena za Rogera Grahama, ali nam to nikad nije potvrđeno.
McGoey je kimnuo na ono što mu je Scorse rekao i, potom, iskoračio naprijed. Bio je to ozbiljan, krupan, čovjek, s velikim zubima i vojnički kratko ošišanom, sijedom kosom. Izgledao je poput vojnog časnika kojemu se približava vrijeme za odlazak u mirovinu.
"Danas, oko jedan sat, lokalna je policija ovdje pronašla dijete kako pluta u rijeci," objavio je McGoey. "Oni ni na koji način nisu mogli znati je li to jedno od dvoje otete djece."
Agent McGoey nas je potom sve poveo sedamdesetak metara niže niz blatnu riječnu obalu.
Zaustavili smo se na domak neke izbočine, prekrivene mahovinom i šašom. Nitko nije pustio ni glasa, čuo se samo oštar vjetar kako fijuče iznad vode.
Sada smo, konačno, znali zašto su nas ovamo doveli. Malo je tijelo bilo prekriveno sivim vunenim pokrivačima iz kombija Hitne. Bio je to najmanji, najosamljeniji zavežljaj na ovome svijetu.
Zamolili su jednog od lokalnih policajaca da nam otkrije neophodne pojedinosti. Počeo je govoriti, a glas mu je bio hrapav i nemiran.
"Ja sam poručnik Edward Mahoney. Odavdje sam, iz postaje u Salisburyju. Prije sat i dvadeset minuta, čovjek iz osiguranja u Raser-Bectonu pronašao je ovdje tijelo djeteta."
Prišao je bliže hrpi prekrivača. Tijelo je bilo položeno na hrpu trave koja se spuštala u bočatu vodu. Lijevo, iznad trave, bila, je mračna močvara obrasla tamariksom.
Poručnik Mahoney je kleknuo pokraj sitnog tijela. Koljeno, u hlačama sive odore, utonulo je u vlažno blato. Pahulje snijega lepršale su mu oko lica, lijepeći mu se za obraze i kosu.
Gotovo svečano, smaknuo je vunene prekrivače. Izgledao je poput oca koji nježno budi dijete, kako bi zajedno otišli na ranojutarnje ribarenje.
Samo nekoliko sati ranije razgledavao sam fotografiju dvoje otete djece. Ja sam prvi progovorio iznad tijela ubijenog djeteta.
"To je Michael Goldberg," rekao sam nježnim, ali jasnim glasom. "Žao mi je što moram reći da je to Michael. To je jadni mali Račić."

Poglavlje 18



Jezzie Flanagan je stigla kući tek na Božić, rano ujutro. Vrtjelo joj se u glavi koja je pucala od misli što su se odnosile na otmicu.
Morala je, makar na kratko, obuzdati slike koje su je opsjedale. Morala je ugasiti motore, ili će čitav stroj eksplodirati. Morala je prestati biti policajac. Razlika između nje i ostalih policajaca koje je poznavala bila je u tome što je ona znala stati. Jezzie je živjela u Arlingtonu, kod svoje majke.
Dijelile su malen i zakrčen stan u zgradama pokraj Crystal City postaje podzemne željeznice. Jezzie je smatrala da bi taj stan mogao čovjeka navesti da se ubije. To je trebalo biti privremeno rješenje, ali ostala je ovdje, evo, već gotovo godinu dana, koliko je prošlo od njezinog razvoda od Denisa Kellehera.
Dennis zvan Prijetnja ovih je dana boravio u sjevernom dijelu Jerseya, još uvijek se pokušavajući ubaciti u New York limes. Jezzie je, duboko u sebi, znala da on u tome nikada neće uspjeti. Jedino u čemu je ikada bio dobar bilo je da pokuša Jezzie uvjeriti kako ne može imati povjerenja u sebe samu. U tome se Dennis zaista isticao. Ali na kraju mu ipak nije dopustila da je slomi.
Previše je naporno radila u službi da bi mogla naći vremena da se iseli iz majčinog stana. Barem je tako govorila sama sebi. Nije bilo vremena za osobni život. Štedjela je novac - za nešto veliko, što bi u njezin život donijelo veliku promjenu. Svakoga bi tjedna po nekoliko puta izračunavala koliko je uspjela uštedjeti. Sada je imala čitave dvadeset četiri tisuće dolara. To je bilo sve. Imala je trideset dvije godine. Znala je da izgleda dobro, gotovo lijepo - isto onako kako je Dennis Kelleher gotovo uspijevao biti dobar pisac.
Jezzie se znala nadmetati s drugima i često je o tome razmišljala. Gotovo je u tome i uspjela. Sve što je sada trebala, bio je jedan kratak predah, i napokon je shvatila da će taj rez morati napraviti sama. Do toga joj je bilo neobično stalo.
Pila je Smithwich, vrlo fino svijetlo pivo iz Old Soda. Smitty je njezinom ocu bila najomiljenija vrsta otrova na svijetu. Grickala je komadić svježeg cheddara. Popila je i drugo pivo pod tušem, kod svoje majke, dosadni Ulaz broj jedan. Ponovno joj je proletjela kroz glavu slika malog lica Michaela Goldberga.
Više neće dopustiti da je proganjaju bilo kakve slike dječaka Goldberga. Više neće osjećati nikakvu krivnju, pa makar od toga pucala po šavovima....
Djecu su oteli u vrijeme dok je ona bila nadležna za njihovu sigurnost. Tako je sve počelo...
Zaustavi slike! Zaustavi sve, bar na trenutak.
Irena Flanagan je kašljala u snu. Njezina je majka trideset devet godina radila u C&P Telephoneu.
Imala je stan u Crystal Cityju. Bila je ubojita igračica bridža. Toliko o Ireni.
Jezziein otac bio je policajac u D.C.-u punih dvadeset sedam godina. Terry Flanagan dočekao je kraj igre na svom voljenom poslu - srčani napad zatekao ga je u prepunoj zgradi željezničke postaje Union - dok su ga potpuni stranci promatrali kako umire, i nikome nije bilo stalo. Tako je barem Jezzie uvijek pričala ovu priču.
Jezzie je po tisućiti put odlučila da mora odseliti iz majčinog stana. Pa što bude. Nema više

labavih izgovora. Otiđi ili zaboravi, djevojko. Kreni dalje, kreni dalje, kreni dalje sa svojim životom.
Potpuno je izgubila osjećaj za vrijeme i nije znala koliko je vremena provela tako utapajući se pod tušem, držeći sa strane bocu piva i trljajući hladno staklo o svoje bedro. "Ovisnica o očaju," promrmljala je sama sebi. 'To je stvarno vrijedno svakog žaljenja." U svakom slučaju, ostala je pod tušem toliko dugo koliko je trebalo da dovrši svoj Smittwich i da je uhvati žeđ za još jednim. Bila je žedna nečega.
Uspjela je neko vrijeme ne misliti na dječaka Goldberga. Ali ne za dugo. Kako bi to mogla? Mali Michael Goldberg.
U posljednjih nekoliko godina Jezzie Flanagan se izvještila u zaboravljanju - ne bi li pod svaku cijenu izbjegla bol. Bilo je glupo prepustiti se boli ako se to može izbjeći.
Naravno, to je ujedno i podrazumijevalo izbjegavanje bliskih veza, izbjegavanje i pomisli na ljubav, izbjegavanje svih postojećih prirodnih ljudskih osjećaja. Poštena nagodba. To se moglo smatrati prihvatljivom razmjenom Otkrila je da može preživjeti bez ljubavi u životu Zvučalo je strašno, no bilo je tako.
Za sada, posebno u ovom trenutku, činilo joj se da je razmjena vrijedna svoje cijene, mislila je Jezzie. To joj je pomagalo da se izvuče iz ove krize, svaki dan i svaku noć To je pomagalo, bar dok se ne bi približilo vrijeme za večernju čašicu.
Nosila se s tim sasvim dobro. Imala je sve što je potrebno za preživljavanje. Ako je uspjela kao žena policajac, mogla je uspjeti u svemu. Ostali su agenti u službi znali za nju reći da ima muda. To je bio njihov način da joj dodijele kompliment, i Jezzie je to tako i prihvatila. Uostalom, bili su potpuno u pravu - ona je doista imala mjedena muda. A u trenucima kada bi je to popustilo, bila je dovoljno mudra da glumi kao da ih ima.
U jedan sat ujutro, Jezzie Flanagan je osjetila da mora uzeti svoj BMW motocikl i odvesti se nekamo; morala je otići iz ovog zagušljivog, malog stana u Arlingtonu.
Morala je, morala je, morala je.
Majka je vjerojatno čula kako se otvaraju vrata prema hodniku. Već u polusnu pozvala je Jezzie iz svoje spavaonice.
"Jezzie, kamo ideš tako kasno? Jezzie? Jezzie, jesi li to ti?"
"Idem samo malo van, majko." Božićno kupovanje u gradu, ta joj je cinična rečenica odjekivala u glavi. Kao i uvijek, pustila je da tamo i ostane - unutra. Htjela je da Božić što prije prođe. Užasavala se nadolazećeg dana.
Potom se odvezla u noć na svojem BMW-u K-1 - bježeći od nečeg ili jureći za nečim, za svojim noćnim morama, za svojini vragovima.
Bio je Božić. Je li Michael Goldberg morao umrijeti da okaje naše grijehe? Je li to ono zbog čega se sve ovo događa? - mislila je.
Odbijala je prihvatiti osjećaj da je ona kriva za sve. Bio je Božić i Krist je već odavno umro, za sve naše grijehe. Čak i za grijehe Jezzie Flanagan. Osjećala se luckasto. Ne, zapravo, osjećala se jako ludo, ali još uvijek je sve držala pod kontrolom. Ona uvijek drži sve pod kontrolom. I to će upravo sada i učiniti.
Pjevala je 'Zimsku bajku’ - jureći brzinom od preko dvjesto kilometara na sat po otvorenoj cesti, prema Washingtonu. Nije bilo mnogo stvari kojih se bojala, ali ovaj je put osjećala strah.

Poglavlje 19



Na božićno jutro provedena je istraga od kuće do kuće u nekim dijelovima Washingtona i pripadajućih mu predgrađa. Plavo-bijela policijska kola kružila su ulicama grada. Preko zvučnika javljali su na sav glas:
Traži se Maggie Rose Dunne. Maggie ima devet godina. Maggie ima plavu kosu. Maggie je visoka sto trideset centimetara i teška trideset šest kilograma. Nudi se bogata nagrada za bilo kakvu informaciju koja bi pomogla da se Maggie sigurno vrati."
U samoj kući, pola tuceta federalnih agenata bavilo se Dunneovima pažljivije nego ikada. Oboje, Katherine Rose i Tom Dunne, bili su silno potreseni Michaelovom smrću. Katherine je odjednom djelovala deset godina stanje. Svi smo očekivali sljedeći Sonejev poziv.
Očekivao sam da će Gary Sonej nazvati Dunneove točno na sam Božić. Sada sam već imao osjećaj da ga donekle poznajem. Želio sam da nazove, želio sam da se pokrene i da napravi svoju prvu veliku grešku. Želio sam ga ščepati.
Oko jedanaest sati, na božićno jutro, tim za oslobađanje talaca žurno je pozvan da se okupi u dnevnoj sobi Dunneovih. Sada nas je, već, bilo dvadesetak i svi smo ovisili o milosti FBI-a da nam pruži obavijesti od životnog značaja. Kuća je brujala. Što li je učinio Lindberghov sin?
Do sada nam još nisu dali mnogo informacija. Znali smo da je Dunneovima stigao neki brzojav.
Shvatili su ga ozbiljno, za razliku od nekih drugih lažnih obavijesti. To je morao biti Sonej.
Posljednjih petnaestak minuta, federalni agenti preuzeli su monopol nad kućnim telefonima.
Specijalni agent Scorse vratio se u kuću nešto prije jedanaest i trideset, vjerojatno ravno s proslave Božića u krugu obitelji. Šef Pittman uletio je pet minuta kasnije. Pozvan je i načelnik policije.
"Ovo će biti vrlo gadna stvar. Puštaju nas da lutamo u mraku cijelo vrijeme." Sampson se skutrio pokraj kamina. Kada se Sampson skutri, visok je svega metar i devedeset pet. "FBI-evci nemaju povjerenja u nas. Mi njima vjerujemo još manje nego li u početku."
"Na početku mi nismo vjerovali FBI-u," podsjetio sam ga.
"Tu si u pravu," nakesio se Sampson. Vidio sam svoj odraz u njegovim Warefarericama, izgledao sam sićušan. Pitao sam se ne izgleda li cijeli svijet tako sićušno s njegovog uzvišenog položaja. "Naš nam je dečko poslao Western Unionov brzojav?" upitao me
"FBI tako misli. To je, vjerojatno, samo njegov način da nam poželi Sretan Božić. Možda samo želi biti s obitelji."
Sampson je piljio u mene preko ruba tamnih naočala. "Hvala, dr. Freud."
Agent Scorse se probijao prema prednjem dijelu sobe. Usput je pokupio šefa Pittmana. Rukovali su se. Dobri međuljudski odnosi na poslu.
"Primili smo još jednu poruku, čini se da stiže od Garyja Soneja," objavio je Scorse čim je istupio pred nas. Kad je bio nervozan, imao je čudan običaj da isteže vrat i okreće glavu lijevo, desno. Učinio je to nekoliko puta, prije nego li je počeo govoriti.
"Pročitat ću vam je. Naslovljena je na Dunneove.... 'Dragi moji Katherine i Tom... Što velite na deset milijuna dolara? Dva u gotovini. Ostatak u prenosivim vrijednosnim papirima i dijamantima. U

MIAMI BEACHU!... M. R. je, za sada, dobro. Vjerujte mi na riječ. SUTRA je veliki dan... Sretan vam... L.-ov sin.’"
Ni petnaest minuta nakon primitka, uspjeli su otkriti da je brzojav poslan iz poštanskog ureda u Aveniji Collins u Miami Beachu. Federalni agenti smjesta su se bacili na taj ured kako bi razgovarali s upraviteljem i činovnicima. Ništa nisu saznali - upravo u stilu u kojem je do sada tekla cijela istraga.
Nismo imali izbora, nego da se i mi, iz ovih stopa, uputimo u Miami.

Poglavlje 20



Tim za oslobađanje talaca stigao je u zračnu luku Tamiami na Floridi u četiri i trideset poslijepodne, na Božić. Ministar Jerrold Goldberg uredio je da nas dvojica letimo privatnim zrakoplovom koji nam je dalo Vojno zrakoplovstvo.
U Miamiju smo pod policijskom pratnjom požurili u ured FBI-a u Aveniji Collins, pokraj Fountainbleua i drugih hotela na Zlatnoj obali. Ured FBI-a bio je samo šest blokova zgrada udaljen od pošte odakle je Sonej poslao brzojav.
Je li on to znao? Vjerojatno jest. Tako je valjda radio njegov mozak. Sonej je bio manijak koji voli sve kontrolirati. Nastavio sam unositi zabilješke o njemu. U bilježnici u džepu jakne već sam njima ispunio dvadeset stranica. Ipak, još nisam bio spreman ocrtati Sonejev profil, budući da još nisam imao nikakvih obavijesti o njegovoj prošlosti. Moje su bilješke odzvanjale svim ključnim riječima: dobro ustrojen, sadist, metodičan, voli nadzirati, vjerojatno pati od manično-depresivne psihoze.
Je li nas sada promatrao kako jurimo po Miamiju? Sasvim je moguće da jest. Možda opet prerušen. Je li ga pekla savjest zbog smrti Michaela Goldberga? Ili je možda ulazio u stanje bijesa?
U uredu FBI-a već su uspostavili posebnu telefonsku centralu za hitne operacije. Nismo mogli znati kako će nadalje Sonej komunicirati s nama. Našem se timu pridružilo još nekoliko policajaca iz
,Miamija Tome valja pridodati još dvjesto agenata iz mnogobrojnih snaga Ureda, u južnoj Floridi. Svi su odjedanput bili u silnoj žurbi. Požuri i čekaj.
Pitao sam se je li Gary Sonej mogao i zamisliti kakav je kaos napravio dok se približavao zadani rok. Je li možda i to dio plana? Je li Maggie Rose doista dobro? Je li još, uopće, živa?
Trebat će nam neki dokaz za to prije nego što dobijemo dozvolu za konačnu razmjenu. U najmanju ruku tražit ćemo od Soneja neki stvarni dokaz. M. R. je, za sada, dobro. Vjerujte mi na riječ, rekao je. Naravno da ti vjerujemo, Gary.
Loše su nas vijesti pratile sve do Miami Beacha.
Prvobitni izvještaj o autopsiji Michaela Goldberga poslan je u ured Ureda u Miamiju putem telefaksa. Čim smo stigli, sazvan je sastanak o tome, u dvorani FBI-a za krizne operacije. Sjedili smo u zrakasto razmještenim klupama i svaka je klupa imala svoj vlastiti video zaslon i računalo. Dvorana je bila neuobičajeno tiha. Nitko od nas, zapravo, nije želio čuti pojedinosti o smrti malog dječaka.
Tehnički stručnjak iz Ureda pod imenom Harold Friedman, izabran je da nam pojasni što su otkrili liječnici. Friedman je, za nekog tko radi u Uredu bio, najblaže rečeno, vrlo neobičan svat. Ortodoksni Židov, s izgledom i stasom momka s plaže u Miamiju. Za vrijeme izlaganja, na glavi je imao šarenu židovsku kapicu.
"Imamo razloga vjerovati da je smrt Goldbergovog dječaka bila slučajna," započeo je dubokim, lijepo artikuliranim glasom. "Čini se da je najprije uspavan kloroformom iz raspršivača. Nađeni su tragovi kloroforma u nosnim i vratnim otvorima. Nakon toga mu je, vjerojatno nekoliko sati kasnije, uštrcana injekcija vodene otopine sekobarbitala. Sekobarbital je jak anestetik. Također ima svojstva koja mogu inhibirati disanje.

Vjerojatno se to dogodilo u ovom slučaju. Dječakovo je disanje, najvjerojatnije, postalo nepravilno, a potom su mu srce i pluća potpuno zakazali. To ga nije boljelo, ako je i dalje spavao. Držim da je tako i bilo, te da je, zapravo, izdahnuo u snu.
Imao je, također, nekoliko slomljenih kostiju," nastavljao je Harold Friedman. Unatoč izgledu momka s plaže, njegovo je izlaganje bilo ozbiljno i inteligentno. "Vjerujemo da je mali dječak primio nekoliko desetaka udaraca i uboda. To ipak nije utjecalo na njegovu smrt. Povrede kostiju i ubodi naneseni su mu nakon što je već bio mrtav. Također morate znati da je dječak bio i seksualno zlostavljan nakon smrti. Bio je sodomiziran i kao posljedica tog čina - razderan. Ovaj je tip, Sonej, vrlo bolestan momak," ponudio nam je Friedman svoju prvu naznaku vlastitog mišljenja.
Ovime je, ujedno, naznačio ijednu od rijetkih osobnih karakteristika koju smo doznali o patološkom stanju Garyja Soneja. Očito je zapao u stanje ljutitog bjesnila, kada je otkrio da je Michael Goldberg umro i kako nešto, u njegovom savršenom planu, nije, na kraju, ispalo tako savršeno.
Agenti i policajci premještali su se nelagodno u svojim sjedalicama. Pitao sam se je li ludilo oko Michaela Goldberga imalo smirujući ili uzbuđujući utjecaj na Soneja. Više no ikad, bojao sam se za Maggie Rose i vjerojatnost da ona ovo preživi.
Hotel u kojem smo odsjeli nalazio se u istoj ulici i točno nasuprot područnog ureda FBI-a. Nije bio nešto posebno, prema zlatnim standardima koji vladaju u Miami Beachu, ali imao je veliki popločani bazen na strani koja gleda prema oceanu.
Oko jedanaest sati, većina nas je već bila spremna za krevet. Temperatura je još uvijek bila iznad trideset. Nebo je bilo osuto blistavim zvijezdama i povremenim tragovima mlaznih aviona iz pravca sjevera.
Sampson i ja šetali smo po Collins Aveniji. Ljudi su vjerojatno mislili da su Lakersi stigli u grad. "Hoćemo li najprije jesti? Ili ćemo se samo napiti do besvjesti?" pitao me na pola puta.
"Ja sam već prilično tup," rekao sam Sampsonu. "Razmišljao sam da se okupam. Kad sam već u Miami Beachu."
"Večeras se nećeš uspjeti osunčati u Miami Beachu." U ustima je vrtio nezapaljenu cigaretu. "Razlog više za noćno kupanje."
"Ja ću se baciti na posao u hotelskom predvorju," rekao je Sampson dok smo se rastajali u predvorju. "Ja ću biti onaj koji privlači lijepe žene."
"Sretno," poželio sam mu. "Božić je, nadam se da ćeš dobiti neki dar."
Obukao sam kupaće gaćice i otišao do hotelskog bazena. Ja duboko vjerujem da je tajna dobrog zdravlja u tjelovježbi, zato vježbam svaki dan, gdjegod bio. Radim i vježbe istezanja, koje se mogu izvoditi u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu.
Veliki bazen s oceanske strane bio je zatvoren, ali to me nije zaustavilo. Zna se da policajci vole prelaziti na crveno, krivo parkirali i, općenito, kršiti pravila. To je naša jedina povlastica.
Još je netko došao na istu zamisao. Netko je plivao u krugovima tako glatko i tako tiho, da to nisam primijetio, sve dok nisam zašao među ležaljke uz rub bazena, osjećajući pod nogama hladnoću i vlagu.
Plivač je bila žena, u crnom ili tamnoplavom kupaćem kostimu. Bila je vitka i atletski građena, dugačkih ruku i još duljih nogu. Bio je to lijep prizor na kraju ne baš tako lijepog dana. Zamahivala je bez napora, snažno i ritmički. Činilo se, da mjesto pripada samo njoj i nisam to želio poremetiti.
Kada se okrenula, vidio sam da je to Jezzie Flanagan. Začudio sam se tome. Nekako nije išlo uz

osobu koja ima nadzornu ulogu u tajnoj službi.
Napokon sam tiho otišao do drugog kraja bazena i započeo svoje vlastite krugove. To nije bilo ništa lijepo, ni ritmično, ali moji su zamasi služili svojoj svrsi, a ja sam obično vrlo izdržljiv u plivanju.
Bez nekog napora napravio sam trideset pet krugova. Osjetio sam kako sam se napokon malo opustio, prvi put u zadnjih nekoliko dana. Paučina se počela skidati. Pokušat ću otplivati još dvadeset, a onda idem spavati. Ili ću, možda, popiti božićno pivo sa Sampsonom.
Kada sam zastao da malo odahnem, Jezzie Flanagan je sjedila upravo tamo, na rubu ležaljke.
Preko golih ramena, ovlaš je prebacila mekani, bijeli hotelski ručnik. Izgledala je lijepo na mjesečini iznad Miamija. Nježna i vitka, vrlo plavokosa, svijetlih plavih očiju, koje su me promatrale.
"Pedeset krugova, istražitelju Cross?"
Smiješila se na način koji je otkrivao osobu različitu od one koju sam viđao na poslu u posljednjih nekoliko dana. Djelovala je znatno opuštenije.
"Trideset pet. Nisam baš na tvojoj razini," rekao sam joj. "Niti blizu. Tehniku plivanja naučio sam na gradskom plivalištu."
'Ti si od onih upornih." I dalje je uspijevala zadržati onaj lijepi smiješak. ''U dobroj si formi." "Kako god se moji zamasi zvali, večeras se osjećam odlično. Poslije svih onih sati provedenih u
zagušljivoj dvorani. Oni mali kockasti prozori ne daju se otvoriti."
"Da prozori nisu tako mali, svi bi samo razmišljali kako da pobjegnu na plažu. Nitko nikad ne bi uspio obaviti ništa u cijeloj državi Floridi."
"Uspijevamo li mi nešto obaviti" pitao sam Jezzie.
Nasmijala se. "Imam jednog prijatelja koji vjeruje u postavku ’daj sve od sebe’ u policijskom poslu. Ja dajem sve od sebe. Pod nemogućim okolnostima. Kako stoje stvari kod tebe?"
"I ja, isto tako, radim najbolje što mogu," rekao sam.
"Hvala Bogu." Jezzie Flanagan radosno je podigla obije ruke. Njezino me je oduševljenje iznenadilo. Djelovalo je duhovito, i bilo je tako ugodno smijati se za promjenu. Doista dobro. Doista nužno.
"S obzirom na okolnosti, trudim se koliko mogu," dodao sam,
"S obzirom na okolnosti, hvala Bogu!" Jezzie je opet podigla glas. Bila je spremna za šalu, ili je samo bilo kasno, ili i jedno i drugo.
"Hoćeš li što prigristi?" upitao sam je. Želio sam čuti što ona misli o ovom slučaju. Do sada, zapravo, još nismo razgovarali.
"Voljela bih nešto pojesti," odgovorila je. "Danas sam već preskočila dva obroka."
Dogovorili smo se da se nađemo u hotelskoj blagovaonici, jednom od onih izuma koji se polagano okreću, na posljednjem katu hotela.
Već za pet minuta se preobukla, što je na mene ostavilo jak dojam. Prostrane hlače boje kože, pamučna majica s V-izrezom i crne kineske papuče. Plava kosa bila joj je još mokra. Začešljala ju je prema natrag, i to joj je lijepo pristajalo: Nije se šminkala, niti je to bilo potrebno, izgledala je toliko različito od onoga kako se ponašala na poslu - daleko slobodnija i opuštenija.
"Moram ti nešto reći, pošteno i iskreno." Smijala se. "A što to?"
"Ti si snažan, ali stvarno nespretan plivač. Ipak, jako dobro izgledaš u kupaćim gaćicama."

Oboje smo se smijali. Napetost, koja je trajala cijeli, dugi radni dan, počela se topiti.
Uz pivo i grickalice, dobro nam je uspijevalo da se otvorimo jedno drugom. Mnogo toga mogli smo zahvaliti neobičnim okolnostima, stresu i pritiscima ovih posljednjih nekoliko dana. U moj posao ulazi i to da znam navesti ljude da mi se otvore, i ja volim taj izazov.
Naveo sam Jezzie Flanagan da mi prizna kako je jednom, u svojoj osamnaestoj godini bila izabrana za Miss Washingtona, D.C. Bila je i član jednog sestrinstva na Sveučilištu u Virginiji, ali su je od tamo izbacili zbog nedoličnog ponašanja' - a taj sam izraz obožavao.
Dok smo tako razgovarali, zatekao sam se kako joj pričam znatno više od onog što sam namjeravao. S njom je bilo tako lako razgovarati.
Jezzie me je ispitivala o mojim ranijim godinama, dok sam rado kao psiholog u Washingtonu. To je, uglavnom, bila velika pogreška," rekao sam joj, ne ulazeći u to koliko je to ljutnje izazivalo u meni nekad, kao i danas. "Većina ljudi nije htjela ni čuti za crnog psihologa. Glavnina crnaca si psihologa nije mogla priuštiti. Na psihijatrijskoj ležaljci nitko nije liberal." Malo sam joj pričao i o Mariji, ali sasvim malo. Ona je meni pričala o tome kako je to biti žena u tajnoj službi u kojoj je devedeset osam posto macho muškaraca. "Moglo bi se reći da me vole stavljati na kušnju barem jedanput dnevno. Zovu me 'Čovjek’.” Također je znala neke zabavne ratne priče iz Bijele kuće.
Poznavala je Bushove i Reaganove. Sve u svemu, ugodno smo proveli jedan sat, koji je protekao i suviše brzo.
Zapravo, prošlo je više od jednog sata. Prije bih rekao, dva sata. Jezzie je, napokon, zapazila kako naša konobarica osamljena lunja oko bara.
“K vragu. Ostali smo posljednji u ovom restoranu."
Platili smo račun i otišli do dizala koje nas je spustilo dolje, iz restorana koji se vrti, Jezziena soba bila je na višem katu. Vjerojatno je imala pogled na ocean iz svojih odaja.
"Ovo je bilo doista lijepo,” rekao sam kad smo stali. Mislim da je to bio učeni citat iz predstave Noela Cowarda. "Hvala na društvu. Sretan ti Božić."
“Sretan Božić, Alex.” Jezzie se smijesila. Zagladila je plavu kosu iza uha, učestali pokret koji sam kod nje, već, zamijetio. "Ovo je doista bilo lijepo. Nažalost, sutrašnji dan neće biti takav."
Jezzie me je uštipnula za obraz i otišla prema svojoj sobi. "Sanjat ću te u kupaćim gaćicama," govorila je dok su se vrata dizala zatvarala.
Sišao sam četiri kata niže i otišao pod hladni božićni tuš, sam u božićnoj hotelskoj sobi.
Razmišljao sam o Jezzie Flanagan. Neostvarena maštanja u usamljenoj hotelskoj sobi u Miami Beachu. Između nas nikad ničeg neće biti, ali mi se sviđala. Osjećao sam da s njom mogu razgovarati o bilo čemu. Čitao sam malo o Styronovoj borbi s depresijom, a onda sam zaspao. Sanjao sam neke svoje vlastite snove.

Poglavlje 21



Oprezno, Gary momče, sada moraš biti vrlo oprezan.
Gary Sonej promatrao je debelu ženu krajičkom lijevog oka. Promatrao je grudicu slatkog od borovnica, kao što gušter promatra kukca - prije nego što ga pojede. Nije imala pojma da je proučava.
Mogli bismo reći da je bila policajka, a ujedno je i prikupljala cestarinu kod naplatnih kućica, na izlazu broj 12. Polako je odbrojavala ostatak novca koji mu je trebala vratiti. Bila je golema, crna kao noć, i sva u tom stilu. Usnula kod rampe. Sonej pomisli kako bi izgledala kao Aretha Franklin, samo kad Aretha ne bi znala pjevati i kad bi morala zarađivati za život uobičajenim svakodnevnim radom.
Nije imala pojma tko se to vozi u monotonoj struji prazničnog prometa. Premda je ona, kao i svi iz njezinih jedinica, trebala očajnički tragati za njim. Toliko o 'opsežnim policijskim mjerama’ i onom općem ’lovu na čovjeka na saveznoj razini’. Kakav vražji propust i razočaranje. Kako li ga uopće misle uloviti, kada u tome sudjeluju ljudi poput ove. Mogli bi se barem pokušati potruditi da mu ne bude dosadno.
Ponekad, naročito u ovakvim trenucima, Gary Sonej bi poželio na sav glas obznaniti, neporecivu, univerzalnu istinu.
Obznana. Slušaj ti, aljkava, glupa policijska kurvetino! Zar ne vidiš tko sam ja? Zar te je zbunilo ovo ofucano, ništavno prerušavanje? Ja sam taj kojeg viđaš u svim vijestima u posljednja tri dana. I ti i polovica svijeta, Aretha, dušo.
Obznana. Isplanirao sam i proveo u djelo Zločin stoljeća upravo savršeno. Već sam nadmašio John Waynea Gacyja, Jeffreya Dahmera, Juana Coronu. Sve je išlo dobro, dok mali, plavi dječak nije zeznuo stvar.
Obznana. Pogledaj pozorno. Dobro me pogledaj. Budi junačna bar jednom u životu Budi nešto više od debele, crne ništice na Autoputu Ljubavi. Pogledaj me, hoćeš li! Pogledaj me!
Vratila mu je ostatak novca, "Sretan Božić, gospodine."
Gary Sonej je slegnuo ramenima. "Sretan Božić i tebi isto," rekao je.
Dok je napuštao žmirkava svjetla na naplatnoj kućici, zamišljao je policajku s tim njezinim nasmijanim, dobar-vam-dan licem na glupoj glavi. Zamislio je cijelu zemlju punu tih nasmiješenih, napuhanih lica. Takva je i bila.
Bilo je čak i gore nego li u 'Invaziji tjelokradica’. Pokušavao je ne misliti tako, jer ga je to dovodilo do ludila. Zemlja nasmijanih Napuhanoglavaca. Oduševljavao se Stephenom Kingom, poistovjećivao se s Njegovom Nastranošću, i bilo bi mu drago kada bi King pisao o svim nasmijanim budalama u Americi. Već je mogao vidjeti omotnicu Kingovog remek djela - "Nasmijani napuhanoglavci".
Četrdeset minuta kasnije, Sonej je skrenuo svoj vjerni saab s ceste broj 413, u Crisfieldu, država Maryland. Ubrzao je niz izrovanu prašnjavu cestu do stare seoske kuće. Smiješio se, a sad se već morao glasno nasmijati. Uspio ih je potpuno izluditi i izbezumiti. Izokrenuo ih je potpuno naopačke.

Više nisu znali što je gore, dolje ili sa strane. Već se u cijelosti poravnao s Lindberghovim slučajem, nije li? Sada je došao trenutak kada je, još jednom, trebalo izvući prostirač ispod nogu svih nasmijanih napuhanoglavaca.

Poglavlje 22



Cirkus je počinjao! Raznosač Federal Expressa stigao je u sjedište FBI-a malo prije deset i trideset u jutro, dvadeset šestoga prosinca. Dostavio je novu poruku Lindberghovog sina.
Ponovno su nas okupili u dvorani za krizne slučajeve na drugom katu. Činilo se da je cijeli FBI tamo. To je bilo to, i svi su to znali.
Malo kasnije, specijalni agent Bili Thompson, iz Miamija, uletio je unutra. Uzbuđeno je mahao svima dobro znanom omotnicom kurirske službe. Thompson je pred nama pažljivo otvorio narančasto-plavu omotnicu.
"Sad će nam dopustiti da vidimo poruku. Jedino nam je neće pročitati," ispod glasa je provalio Jeb Klepner iz tajne službe. Sampson i ja stajali smo tamo s Klepnerom i Jezzie Flanagan.
"Ovo je prevruće za njega samog," predvidjela je Jezzie. "Ovaj put će sve podijeliti s nama." Thompson je bio spreman, pred svima.
"Imam poruku od Garyja Soneja. Glasi ovako. "Prvo piše broj jedan," Thompson je čitao što piše.
"Zatim, pisano slovima, deset milijuna. U sljedećem retku, broj dva. Zatim riječima Disney World, Orlando - Tajanstveno kraljevstvo. Sljedeći redak. Broj tri. Potom, Parkiraj kod Plutona 24. Prijeđi preko Lagune od sedam mora, i to trajektom, a ne cestom. 12:50 danas poslije podne. To treba obaviti do 1:15. Posljednji redak. Otkupninu će dostaviti istražitelj Alex Cross. Sam. Potpis; Lindberghov sin."
Bili Thompson je odmah podigao pogled. Oči su mu pretraživale sobu za krizne slučajeve. Nije me bilo teško pronaći među slušateljstvom. Potpuno sam siguran da se njegov šok i iznenađenje nije moglo usporediti s mojim. Navala adrenalina već me je cijelog obuzela. Što je, do vraga, Sonej htio od mene? Kako je uopće znao za mene? Je li već znao koliko silno želim dohvatiti njegovu guzicu?
"Nema niti naznake o pregovaranju!" Specijalni agent Scorse se počeo buniti. "Sonej svakako podrazumijeva da ćemo mu dostaviti deset milijuna,"
"Upravo tako," progovorio sam. "I u pravu je. Uostalom, obiteljska je stvar kako i kada će otkupnina biti plaćena," Dunneovi su nam dali upute da isplatimo Soneja - bezuvjetno, Sonej je to i sam mogao dokučiti. Nesumnjivo je upravo zbog toga i izabrao Maggie Rose, Ali zašto je izabrao mene?
Stojeći pokraj mene, Sampson je protresao glavom i promrmljao, "Putevi Gospodnji su, zaista, tajnoviti,"
Iza zgrade Ureda čekalo nas je pet-šest automobila na suncem oprženom parkiralištu. Bili Thompson, Jezzie Flanagan, Klepner, Sampson i ja putovali smo u jednim vozilom FBI-a. Čekovi i novac idu s nama, Otkupninu će dostaviti istražitelj Alex Cross.
Novac je prikupljen kasno sinoć. Bio je to strahovito teško postići u tako kratkom roku, ali Citibank i Morgan Stanley dobro su surađivali, Dunneovi i Jerrold Goldberg imali su moć da dobiju ono što žele, i bilo je očigledno da su izvršili veliki pritisak. Kako je Sonej i zahtijevao, dva milijuna bila su u gotovini. Ostatak je bio u malim dijamantima i čekovima. Otkupnina je bila prenosiva i bilo

ju je lako odnijeti. Sve je stalo u jedan kovčeg American Tourister.
Put od centra Miami Beacha do zračne luke Opa Locka West trajao je dvadeset pet minuta. Let će potrajati daljnjih četrdeset. To je značilo da ćemo stići u Orlando približno oko 11:45 ujutro. Bit će gusto,
"Možemo pokušati staviti prislušni uređaj na Crossa." Čuli smo kako je Scorse razgovarao preko radija s Thompsonom. "Prijenosni radio-odašiljač. Imamo jedan u avionu."
"Ne sviđa mi se ta zamisao, Gerry," rekao je Thompson.
"Ne sviđa se ni meni," dodao sam sa stražnjeg sjedala. To se podrazumijevalo. "Nema prisluškivanja. To je isključeno." Pokušavao sam shvatiti zašto je Sonej izabrao mene. Činilo se da nema nikakvog smisla. Pomislio sam da je možda čitao o meni u novinskim vijestima u Washingtonu. Znao sam samo da je morao imati dobar razlog. U to nije bilo nikakve sumnje.
"U parku će biti nevjerojatno mnoštvo ljudi," rekao je Thompson kad smo već bili u Cessni 310 na putu za Orlando. “Očito je da je zbog toga izabrao Disney Park. Gomila roditelja s djecom u Tajanstvenom kraljevstvu, također. Tako će se lako umiješati zajedno s Maggie Dunne. Vjerojatno je i nju prerušio."
"Disney Park se uklapa u njegov sistem velikih, važnih ikona," rekao sam. Jedna od pretpostavki u mojoj bilježnici bila je između ostalog i ta da je Sonej i sam bio zlostavljan kao dijete. Ako je tako, onda on ne osjeća ništa osim bijesa i prezira prema mjestima kao što je Disney World - kamo ’dobra’ dječica dolaze sa svojim ‘dobrim’ mamicama i taticama.
"Već smo osigurali nadzor parka sa zemlje i iz zraka," dometnuo je Scorse. "Snimke upravo stižu u sobu za krizne slučajeve u Washingtonu. Također snimamo Epcot i Otok zadovoljstava. Za slučaj da u zadnji čas promijeni plan."
Mogao sam zamisliti kako to izgleda u FBI-jevoj sobi za krizne slučajeve u 10. ulici. Tamo se naguralo bar dvadesetak VlP-ova. Svaki ima svoj stol i monitor za gledanje interne televizije. Zračna snimka Walt Disney Worlda biti će na svim zaslonima odjednom. Velika ploča u sobi biti će ispisana činjenicama... Koliko točno agenata i ostalog osoblja trenutačno operira u parku. Broj izlaza. Svaka cesta koja vodu unutra ili van. Vremenski uvjeti. Točan broj posjetitelja parka. Broj ljudi iz osiguranja Disney parka. I, najvjerojatnije, ništa o Garyju Soneju ili Maggie Rose, ili bismo o tome već nešto načuli.
"Odoh u Disney World!" provalio je jedan od agenata u zrakoplovu. Taj tipični policijski način govora izazvao je nervozan smijeh. Dobro je kada se uspije razbiti napetost, ali to nije lako postići pod nepovoljnim okolnostima.
Pomisao na susret s luđakom i otetom malom djevojčicom nije bila ugodna, kao ni hladna stvarnost praznične gomile koja nas čeka u Disney Worldu. Rečeno nam je da unutar parka i na parkiralištima oko njega već ima preko sedamdeset tisuća ljudi. Ipak, ovo nam je najbolja prilika da uhvatimo Soneja. Možda i jedina.
Odvezli smo se do Tajanstvenog kraljevstva u posebnom karavanu, s policijskom pratnjom s rotirajućim svjetlima i sirenama. Krenuli smo trakom za zaustavljanje na I-4, i tako prošli pokraj normalnog prometa koji je dolazio iz zračne luke.
Ljudi prepunih automobila i kombija mrštili su se na nas ili nas bodrili dok smo se tako probijali.
Nitko od njih nije znao tko smo i zašto tako jurimo u Disney World. Možda VlP-ovi koji se žele upoznati Mickeyem i Minnie.
Sišli smo na izlazu 26-A, potom nastavili po World Driveu do mjesta za automobile. Stigli smo

unutar prostora za parkiranje malo poslije 12:15 poslijepodne. To je bilo prekasno, ali Sonej nam nije dao vremena da se organiziramo.
Zašto Disney World? I dalje sam pokušavao dokučiti. Možda zbog toga što je Gary Sonej još kao dijete želio tamo otići, a nisu mu nikada dopustili? Ili se divio gotovo neurotičnoj efikasnosti dobro vođenog parka za zabavu?
Garyju Soneju će biti relativno jednostavno ući u Disney World. Ali kako je mislio izaći? To me pitanje kopkalo više od ičega.

Poglavlje 23



Disneyevo se osoblje pobrinulo parkirati naše automobile u Plutonovom redu 24. Vlak je čekao da nas poveze do trajekta.
"Što misliš, zašto je Sonej tražio tebe?" pitao je Bill Thompson dok smo izlazili iz vozila. "Imaš li neku ideju, Alex?"
"Možda je čuo o meni na vijestima u Washingtonu," rekao sam. "Možda zna da sam psiholog, pa mu je to privuklo pozornost. To ću ga sasvim sigurno pitati kad ga vidim."
"Budi oprezan s njim," savjetovao je Thompson. "Želimo samo da nam vrati djevojčicu."
"I ja samo to želim," rekao sam mu. Obojica smo se pretvarali. Željeli smo bez rizika vratiti Maggie Rose, ali isto tako i zgrabiti Soneja. Htjeli smo ga živog spaliti ovdje u Disney Worldu.
Thompson mi je položio ruku preko ramena dok smo stajali na parkiralištu. Za promjenu, bilo je to u znaku pravog prijateljstva. Sampson i Jezzie Flanagan poželjeli su mi sreću. Agenti FBI-a pružali su mi podršku, barem za sada.
"Kako se osjećaš?" Sampson me je, na trenutak, povukao na stranu. "Možeš li izaći na kraj s ovim sranjem? On je tražio tebe, ali to ne znači da moraš ići."
"U redu je. Neće mi ništa. Navikao sam na psihopate, sjećaš se?" "Čovječe, ti jesi psihopat"
Uzeo sam kovčeg s otkupninom. Popeo sam se na svijetlonarančasti vlak sam samcat. Držeći se čvrsto za metalnu prečku iznad glave, srljao sam prema Tajanstvenom kraljevstvu, gdje sam ga trebao zamijeniti za Maggie Rose Dunne.
Bilo je 12:44 poslijepodne. Uranio sam šest minuta.
Nitko se nije osvrtao za mnom dok sam se kretao sa zgusnutom rijekom ljudi prema redovima kućica i pokretnih pregrada u centru za prodaju karata za Tajanstveno kraljevstvo. A i zašto bi.
Sonej je namjerno izabrao mjesto na kojemu vlada ovakva gužva. Čvrsto sam držao kovčeg.
Osjećao sam da, dok god imam otkupninu, postoji i izlaz za spas Maggie Rose.
Je li se usudio povesti djevojčicu sa sobom? Hoće li stvarno doći? Ili je ovo samo kušnja za sve nas? Sada je sve bilo moguće.
Atmosfera u Disney Worldu bila je radosna i opuštena. Tu su većinom bile obitelji na odmoru koje su se dobro zabavljale pod osunčanim nebom boje lanenog cvijeta. Ugodan glas najavljivača pjevušio je iz zvučnika: "Povedite manju djecu za ruku, nemojte zaboraviti svoje osobne stvari i uživajte u svom boravku u Tajanstvenom kraljevstvu."
Ma koliko bili otporni na to, zemlja mašte bila je očaravajuća. Sve je bilo tako nevjerojatno čisto i sigurno. Čovjek se jednostavno morao osjećati zaštićenim, a to mi je djelovalo tako nastrano.
Mickey Mouse, Šiljo i Snjeguljica, pozdravljali su svakog na ulazu. Park je bio besprijekoran. Sa zvučnika, vješto sakrivenih u lijepo oblikovanom grmlju, odjekivala je pjesma ’Yankee Doodle Dandy'.
Osjećao sam kako mi srce udara ispod lepršave športske košulje. U ovom sam trenutku, već, bio odsječen od svih koji su mi davali podršku iz pozadine. Tako će biti sve dok ne stignem u

Tajanstveno kraljevstvo.
Dlanovi su mi bili ljepljivi od znoja i morao sam ih obrisati o hlače. Tik preda mnom, Mickey Mouse se rukovao s ljudima. Potpuno ludilo.
Upravo sam zašao u područje na koje su zgrade centra za prijevoz i za prodaju ulaznica bacale duboku sjenu. Mogao sam nazrijeti trajekt, minijaturni riječni brod s Mississippija, samo bez kotača s lopaticama.
Čovjek sa šeširom širokog oboda okrznuo se o mene. Nisam mogao znati je li to Sonej. Osjećaj zaštićenosti i sigurnosti Disney Worlda smjesta se izgubio.
"Promjena plana. Alex. Sada ću te odvesti da vidiš Maggie Rose nastavi gledati ravno naprijed.
Do sada si se dobro držao. Samo ako nastavi i sve će biti u redu."
Pepeljuga visoka metar i osamdeset prošla je pokraj nas, u suprotnom smjeru. Djeca i odrasli ispuštali su uzdahe čuđenja.
"Samo se okreni, Alex. Vratit ćemo se istim putem kojim si i došao. Ovo može biti dječja igra.
Prijatelju, sve ovisi samo o tebi."
Bio je savršeno miran i držao je stvari pod kontrolom, onako kako se Sonej ponašao cijelim tijekom otmice. Aura nepobjedivosti obavijala je sve što je do sada učinio. Zvao me je imenom, Alex. Počeli smo se vraćati u suprotnom smjeru od onog kojim se kretala rijeka ljudi.
Pepeljugina glava puna plavih, gustih uvojaka poskakivala je ispred nas. Djeca su se oduševljeno smijala, vidjevši kako je junakinja iz filma i crtića oživjela.
"Želim prvo vidjeti Maggie Rose," bilo je jedino što sam rekao čovjeku u šeširu s obodom. Je li to mogao biti prerušeni Sonej? Nisam bio siguran. Za to sam ga trebao bolje pogledati.
"To je u redu, ali odmah ću ti reći, ako nas bilo tko zaustavi, djevojčica je mrtva." Čovjek sa šeširom je to rekao tako spremno, kao da odgovara neznancu koji ga je pitao koliko je sati.
"Nitko nas neće zaustavljati," uvjeravao sam ga. "Nas jedino brine je li djevojčica dobro." Toplo sam se nadao da tako misle i svi ostali koji su u ovo uključeni. Jutros sam nakratko vidio
Katherine i Toma Dunnea. Znao sam da je njima stalo samo do toga da još večeras dobiju natrag svoju djevojčicu.
Znoj me počeo oblijevati po cijelom tijelu. To nisam mogao spriječiti. Temperatura je bila tek negdje oko trideset stupnjeva, ali vlažnost je bila visoka.
Počeo sam brinuti da se ne dogodi neki neočekivani zaplet. Ovdje je još sve moglo poći po zlu.
Nismo imali priliku uvježbati ovaj zahvat, u samom srcu Disney Worlda u ovoj nepredvidljivoj gužvi.
"Čuj, ako FBI vidi da izlazim, netko bi nam mogao prići," odlučio sam to reći čovjeku. "Nadam se da neće," rekao je i pucnuo ustima. Kimao je glavom naprijed-natrag. 'To bi bilo
ozbiljno kršenje dogovorenog ponašanja."
Tkogod ovo bio, ponašao se nevjerojatno pribrano izložen vatri. Pitao sam se je li ovakvo što radio i prije. Izgleda da smo se vraćali u smjeru gdje su stajali nizovi narančastih vlakova. Jedan od tih vlakova odvest će nas natrag na parkiralište. Je li to bio plan?
Čovjek je djelovao prekrupno za Soneja, mislio sam. Osim ako se briljantno prerušio i ispunio odjeću podstavom. Opet mi je došla misao da bi mogao biti glumac. Molio sam Boga da nije neki prevarant. Netko tko je možda saznao što se događa na Floridi i stupio s nama u vezu, da bi pokupio otkupninu. To ne bi bilo prvi puta da se nešto takvo dogodi prilikom otmice.
"Federalni Ured! Ruke gore!” začuo sam iznenada. Dogodilo se to u tren oka. Srce mi je bilo u

grlu. Što li, do vraga, sada izvode? Što im je palo na pamet? "Federalni Ured!"
Pola tuceta agenata okružilo nas je na parkiralištu. Izvukli su pištolje. Bar jedna puška bila je uperena u čovjeka za vezu, a samim time i u mene.
Tamo je, zajedno s ostalima, bio i agent Bill Thompson. Samo nekoliko trenutaka ranije govorio mi je kako želimo samo vratiti djevojčicu.
"Odmaknite se! Povucite se!" Izgubio sam strpljenje i počeo vikati na njih. "Maknite se, do đavola, od nas! Uklonite se odavde!"
Sada sam izravno mogao vidjeti čovjeka sa šeširom. To nije mogao biti Gary Sonej. U to sam bio gotovo potpuno siguran. Tko god to bio, nije mario hoćemo li ga prepoznati, ili čak i fotografirati u Orlandu.
Kako je to bilo moguće? Kako je ovaj tip mogao biti tako hladnokrvan?
"Ako me uhvatite, djevojčica je mrtva," rekao je federalnim agentima koji su nas opkolili. Bio je hladan kao stijena. Oči su mu bile mrtve. "Ništa se ne može učiniti da to spriječimo. Ja ne mogu ništa učiniti, a ne možete niti vi. Ona je mrtva."
"Je li sada još živa?" Thompson je istupio pred čovjeka. Izgledalo je kao da bi ga mogao udariti, a među nama nije bilo nikoga tko nije želio to isto.
"Živa je. Vidio sam je prije približno dva sata. Bila bi doma, na sigurnom, da niste ovo zajebali. I to u velikom stilu. Odstupite, kao što vam je istražitelj rekao. Odmakni se od nas, usrani čovječe."
"Kako možemo znati da ste ti i Sonej zajedno?" pitao je Thompson.
"Jedan. Deset milijuna. Dva. Disney World, Orlando - Tajanstveno kraljevstvo. Tri. Parkirajte kod Plutona 24." Izrecitirao je točno u riječ poruku koja se odnosila na otkupninu.
Thompson je ostao pri svome. "Pregovarat ćemo o puštanju djevojčice. Pregovarati. Učinit ćeš kako mi budemo htjeli."
"Što? I ubiti djevojčicu?'' Jezzie Flanagan je došla točno iza leđa Thompsonu i ostatku FBI-jeve potjere.
"Spustite oružje," rekla je odlučno. "Pustite da istražitelj Cross obavi razmjenu. Ako ustrajete po svom i djevojčica umre, objavit ću to svakom novinaru u zemlji. Kunem se da hoću. Thompsone, tako mi Boga, učinit ću to.
"I ja," rekao sam specijalnom federalnom agentu. "Dajem ti svoju riječ."
“Ovo nije on. To nije Sonej," rekao je napokon Thompson. Pogledao je agenta Scorsea i odmahnuo glavom s gađenjem. "Pustite ih neka idu," naredio je. "Cross i otkupnina idu k Soneju. Tako smo odlučili."
Ledeni čovjek za vezu i ja opet smo krenuli - tresao sam se. Ljudi su buljili u nas, dok smo nastavljali put prema narančastim električnim vlakovima. Osjećao sam se potpuno nestvarno. Nekoliko trenutaka kasnije bili smo u jednom od tih vlakova. Obojica smo sjeli.
"Šupci," mrmljao je čovjek za vezu. To je bio prvi znak neke emocije. "Zamalo su sve upropastili."
Zaustavili smo se kod novog Nissana Z, u redu broj 6, područje Donalda Ducka. Automobil je bio tamnoplave boje, sa zamračenim sivim staklima. Unutar športskog auta nije bilo nikoga.
Čovjek sa šeširom upalio je auto, i krenuli smo, ponovno, prema pravcu 1-4. U podne nije bilo gotovo nikakvog prometa na izlazu iz parka. Dječja igra, kako je rekao.
Vraćali smo se natrag u pravcu međunarodne zračne luke Orlando. Prema istoku. Pokušavao sam

ga navesti na razgovor, ali mi on nije imao što reći.
Možda baš i nije bio tako hladnokrvan i pribran. Možda se tamo bio usrao od straha. Ured je gotovo sve upropastio; to ne bi bilo prvi puta, U stvari, pokušaj na parkiralištu je, vjerojatno, bio samo zavaravanje. Kad sam kasnije razmišljao o tome, shvatio sam da je to bila njihova posljednja prilika za pregovaranje o puštanju Maggie Rose Dunne.
Prošlo je nešto više od pola sata prije nego što smo stigli na mjesto odakle polijeću privatni zrakoplovi, nekoliko kilometara iza glavnog terminala u Orlandu. Sada je bilo oko pola dva poslijepodne. Razmjena se neće obaviti u Disney Worldu.
"U poruci je stajalo da će sve biti gotovo do jedan i petnaest," rekao sam dok smo izlazili iz Nissana. Topli tropski vjetar puhao je prema nama preko zrakoplovne piste. Miris nafte i asfalta koji se topio na suncu bio je prodoran.
"Poruka je lagala," rekao je. Ponovo je bio hladan kao led. "Ovo je naš plan. Sad smo u njemu samo ti i ja. Pokušaj biti pametniji od FBI-a, Alex. Nije to tako teško."

Poglavlje 24



"Udobno se zavali, opusti se i uživaj u letu," rekao je kad smo napokon bili u zrakoplovu. "Čini se da sam ja također tvoj prijateljski raspoložen pilot. No dobro, možda baš i ne tako prijateljski raspoložen."
Okovao me lisicama za rukohvat jednoga od četiriju putničkih sjedala u zrakoplovu. Sad ima još jednog taoca, mislio sam. Možda ću uspjeti izbaciti naslon iz ležišta. Bio je načinjen od metala i plastike. Djelovao je dovoljno krhko.
Čovjek za vezu je, posve sigurno, bio zrakoplovni pilot. Dobio je dopuštenje da poleti, a onda je Cesna počela poskakivati niz pistu, polako dobivajući na brzini. Napokon se podigla sa zemlje i uzletjela, skrećući u smjeru jugoistoka i lebdeći iznad istočnog dijela Orlanda i St. Petersburga. Bio sam siguran da smo pod prismotrom, barem za sada. Od sada nadalje, međutim, sve će ovisiti o čovjeku za vezu i o Sonejevom velebnom planu.
Za vrijeme prvih minuta leta nas dvojica smo šutjeli. Ja sam se smjestio straga i promatrao sam ga kako radi, pokušavajući upamtiti svaku pojedinost leta. Bio je spretan i opušteno je rukovao upravljačkim uređajima. Još uvijek nije pokazivao znakove stresa. Profesionalac do kraja.
Pala mi je na um neobična veza. Sada smo bili na Floridi i letjeli smo dalje na jug. Kolumbijska narkomafija već je jednom prijetila obitelji ministra Goldberga. Je li ovo slučajnost? Više nisam vjerovao u slučajnosti.
Jedno pravilo u policijskom poslu, poglavito u mom osobnom policijskom poslu, neprekidno mi se motalo po glavi. Jedno veoma važno pravilo. Čak devedeset pet posto zločina riješi se jer netko pogriješi. Sonej do sada nije napravio niti jednu pogrešku. Nije nam ostavio nikakve mogućnosti.
Sada je došlo vrijeme za pogreške. Razmjena će za njega biti vrlo opasna.
"Ovo je sve vrlo precizno isplanirano," rekao sam čovjeku sa šeširom. Avion je klizio sve dalje i dalje preko Atlantika. Prema kojem odredištu? Da obavimo konačnu razmjenu za Maggie Rose?
"Potpuno si u pravu. Sve je tako posrano tijesno, koliko to samo može biti. Ne bi vjerovao koliko su stvari skučene."
"Je li djevojčica doista dobro?" ponovno sam ga upitao.
"Rekao sam ti. Jutros sam je vidio. Nije bila povrijeđena," rekao je. "Nije joj pala ni dlaka s glavice."
"Teško mi je u to povjerovati," rekao sam. Sjetio sam se u kakvom smo stanju pronašli Michaela Goldberga.
Pilot je slegnuo svojim širokim ramenima. "Vjeruj, k vragu, što hoćeš." Uopće mu nije bilo stalo do toga što ja mislim.
"Michael Goldberg je bio seksualno zlostavljan. Zašto bismo vjerovali da je djevojčica nepovrijeđena?" rekao sam.
Pogledao me je. Imao sam neki osjećaj da nije ništa znao o stanju Goldbergovog dječaka. Imao sam dojam da on nije Sonejev partner i da Gary Sonej ne bi ni mogao imati prave partnere. Pilot je morao biti unajmljen za ispomoć, što je ujedno i značilo da postoji nada da ćemo dobiti Maggie

Rose.
"Michael Goldberg je isprebijan nakon što je već umro," rekao sam mu. "Bio je sodomiziran. Tek toliko da znaš u što si upleten i tko ti je partner."
Iz nekog razloga, to je navelo čovjeka za vezu da se nakrevelji. "U redu. Od sada nadalje, bez pomoćnih natuknica i dosadnih pitanja. Iako cijenim tvoje nastojanje. Uživaj u letu. Djevojčicu nije ni tukao ni seksualno zlostavljao. Imaš moju džentlmensku riječ."
"Jesi li džentlmen, doista? Svejedno, ne možeš u to biti siguran," rekao sam. "Od jutra je više nisi vidio. Ne znaš što je Sonej, ili kako li se već stvarno zove, bio u stanju učiniti, ostavljen s njom na samo.”
"No, da, dobro, pa moramo valjda imati povjerenja u svoje partnere. A sada sjedi tamo straga i šuti. Vjeruj mi. Zbog pomanjkanja osoblja, na ovom letu nećemo poslužiti ni hranu ni piće."
Zašto je tako prokleto miran? Bio je suviše samouvjeren.
Jeli već sudjelovao u otmicama prije ove? Možda su već negdje izveli probni pokušaj? To svakako treba provjeriti. Ako nakon ovoga budem još išta mogao provjeravati.
Zavalio sam se na trenutak i pustio da mi pogled luta prema dolje. Bili smo visoko iznad oceana. Pogledao sam na sat - do sada je prošlo nešto malo više od trideset minuta od Orlanda. More je bilo nemirno usprkos sjajnom, sunčanom vremenu. Poneki oblak bacao je sjenu dolje na hladnu vodenu površinu. Njišući obris zrakoplova pojavljivao se i nestajao. Ured nas je morao pratiti preko radara, ali pilot to nije mogao znati. Nije djelovao zabrinuto. Bila je to zastrašujuća igra mačke i miša. Kako li će čovjek za vezu reagirati? Gdje su Sonej i Maggie Rose? Gdje ćemo obaviti razmjenu?
"Gdje si naučio letjeti?" pitao sam. "U Vijetnamu?" razmišljao sam o tome. Bio je u pravim godinama, srednje ili kasne četrdesete, iako je izgledao starije. Liječio sam neke ratne veterane iz Vijetnama koji su bili dovoljno cinični da bi se mogli uključiti u otmicu.
Pitanje ga nije uznemirilo, ali mi nije odgovorio.
To je bilo neobično. Još uvijek nije izgledao nervozno niti zabrinuto, Jedno od otete djece već je bilo mrtvo. Zašto je tako samozadovoljan i opušten? Što to on zna, a ja ne? Tko je Gary Sonej? Tko je on? U kakvoj su oni međusobnoj vezi?
Pola sata kasnije, Cessna se počela spuštati prema malom otoku obrubljenom bijelim, pješčanim plažama. Nisam imao predodžbu gdje bismo mogli biti. Negdje na Bahamima, možda? Je li FBI još uvijek uz nas? Prati li nas iz zraka? Ili su nas već nekako izgubili?
"Kako se zove ovaj otok tamo dolje? Gdje smo to? Ionako ništa u ovom trenutku ne mogu poduzeti."
"Ovo je Little Abaco," napokon je odgovorio. "Prati li nas tko? Federalni agenti? Elektronska pratnja? Jesu li te ozvučili?"
"Ne," rekao sam. "Nema prislušnih uređaja. Ništa ne skrivam."
"Jesu li nešto stavili na novac, možda?" Činilo se da je upoznat sa svim mogućnostima. "Fluorescentna prašina?"
"Ne, koliko ja znam," rekao sam. To je bila istina, premda, nisam mogao biti siguran. FBI mi možda nije rekao sve,
'Toplo se nadam da nije. Teško je vjerovati ljudima nakon onoga što se dogodilo u Disney Worldu. Mjesto je vrvjelo policajcima i federalnim agentima. I to nakon što smo vas upozorili da to ne radite, Danas više nikome ne možeš vjerovati."
Pokušavao je biti duhovit. Nije mario hoću li ja reagirati ili ne. Djelovao je kao čovjek koji je

očajnički pao na dno, ali mu se pružila posljednja prilika da zaradi nešto novca. Najprljavijeg novca na svijetu.
Na plaži je bila uska sletna staza. Tvrdo nabijen pijesak pružao se nekoliko stotina metara.
Zrakoplov je prizemljio lako i stručno. Pilot je napravio brzi zaokret u obliku slova U, a onda se odvezao ravno do drvoreda palmi. To je izgledalo kao dio plana. Svaka pojedinost na svojem mjestu. Do sada, savršeno.
Nije bilo nikakve zgrade na otoku. Čak niti priručna prihvatna zgrada, koliko sam mogao vidjeti.
Brežuljci iznad plaže bili su prekriveni bujnom tropskom vegetacijom.
Nigdje nije bilo nikoga. Ni Maggie Rose Dunne ni Soneja. "Je li djevojčica ovdje?" upitao sam ga.
"Dobro pitanje," odgovorio je. "Pričekajmo, pa ćemo vidjeti. Ja ću, prvo, malo pogledati uokolo."
Ugasio je motor. Čekali smo u tišini dok nas je gušila vrućina. Ionako nije više bilo odgovora na moja pitanja. Htio sam iščupati naslon i izmlatiti ga njime. Toliko sam stiskao zube da me je od toga zaboljela glava.
On nije micao pogled s neba bez oblačka iznad sletne staze. Gledao je nekoliko minuta kroz vjetrobran. Ja sam zbog vrućine imao poteškoća s disanjem.
Je li djevojčica ovdje? Je li Maggie Rose živa? Proklet bio!
Kukci su neprekidno slijetali na obojeno staklo. Nedaleko je nekoliko puta proletio pelikan. Bilo je to pusto mjesto. Osim toga nije se događalo ništa.
Postajalo je sve toplije, nepodnošljivo toplo. Vruće kao u autu kada ga ostavimo na suncu. Činilo se da pilot ništa ne primjećuje. Bilo je očito da je navikao na ovakvo vrijeme.
Minute su se pretvorile u sat. Zatim u dva sata. Bio sam okupan znojem i umirao sam od žedi.
Pokušavao sam ne misliti na vrućinu, ali to nije bilo moguće. I dalje sam razmišljao o tome kako nas FBI promatra iz zraka. Meksički tajac. Što li će ga prekinuti?
"Je li Maggie Rose Dunne ovdje?" upitao sam ga još nekoliko puta. Što je ovo dulje trajalo, to sam se više bojao za nju.
Nije bilo odgovora. Nikakve naznake da je čuo moje pitanje. Nijedanput nije pogledao na sat.
Nije se micao, nije se vrpoljio. Je li bio u nekoj vrsti transa? Što li je s tim čovjekom?
Buljio sam dugo u naslon za koji me je vezao. Činilo mi se da je to, do sada, najbliže pogreški. Naslon je bio star i klimao se dok sam ga iskušavao. Možda ću ga uspjeti izbaciti iz ležišta. Kad to budem pokušao, znam da ću se naći u nevolji. Ali morao sam pokušati. To je bilo jedino rješenje.
Odjednom, naglo i neočekivano kao što smo i sletjeli, Cessna se zakotrljala natrag na sletnu stazu na plaži. Opet smo uzletjeli.
Sada smo letjeli nisko, ispod petsto metara. Hladan je zrak ušao u zrakoplov. Brujanje propelera imalo je hipnotički učinak na mene.
Spuštao se mrak. Promatrao sam sunce kako izvodi svoju večernju predstavu nestajanja, u cijelosti skliznuvši s obzora koji se pružao ispred nas. Prizor je bio prekrasan i stravičan, u ovim okolnostima. Sada sam znao što je čekao. Čekao je da padne noć. Želio je djelovati pod okriljem tame. Sonej je volio mrak.
Pola sata nakon što se smračilo, zrakoplov je opet počeo silaziti. Ispod nas su bile treperave mrlje svjetla - iz zraka je ličilo na neki gradić. To je, dakle, to. Došlo je vrijeme da se karte bace na stol. Razmjena za Maggie Rose uskoro će se dogodili.

"Ne pitaj, jer ti neću reći," rekao je, ne okrećući glavu s uređaja za upravljanje.
"Zašto me to ne iznenađuje?" rekao sam. Praveći se da se premještam u sjedalu, snažno sam povukao naslon i osjetio sam kako je nešto popustilo. Bojao sam se napraviti više štete.
Sletna staza i zračna luka bili su mali, ali su bili tu. Vidjela su se još dva mala aviona pokraj ogoljele barake. Pilot nije ni pokušao uspostaviti radiovezu s nekim na zemlji. Srce mi je ubrzano tuklo.
Na krovu zgrade nesigurnim je linijama bio nacrtan staromodni znak letećeg A. Nije bilo nikoga u blizini kad smo se zaustavili. Nije bilo Garyja Soneja. Nije bilo Maggie Rose. Barem ne još.
Netko je isključio svjetla, mislio sam u sebi. Gdje li su, do vraga, sada?
"Hoćemo li ovdje obaviti razmjenu za Maggie Rose?" Opet sam se vratio naslonu. Još jedan trzaj iz sve snage.
Čovjek za vezu ustao je sa sjedala. Progurao se pokraj mene. Krenuo je iz zrakoplova. U ruci je držao kovčeg od deset milijuna.
"Zbogom, istražitelju Cross," okrenuo se i rekao. "Žao mi je, ali žurim. Nemojte se truditi oko pretraživanja ovog područja. Djevojčica nije ovdje. Nije ni u blizini. Usput, vratili smo se u SAD. Sada ste u Južnoj Carolini."
"Gdje je djevojčica?" derao sam se za njim, boreći se s lisicama pričvršćenim za naslon. Gdje je FBI? Koliko su daleko iza nas?
Morao sam nešto učiniti. Morao sam djelovati, sada. Ustao sam da bih dobio neku polugu, a zatim povukao svom svojom snagom i težinom mali zrakoplovni naslon. Trzao sam naslon bez prekida.
Plastični i metalni komad odvalio se na pola iz svog ležišta. To sam zadržao. Druga polovica naslona je pukla s parajućim zvukom kao duboko i bolno vađenje zuba.
U dva trčeća skoka bio sam na otvorenim vratima zrakoplova. Čovjek za vezu već je bio na zemlji i odmicao s kovčegom. Sručio sam se na njega. Morao sam ga usporiti dok Ured ne stigne. Također sam htio smlaviti loga gada i pokazati mu tko sada upravlja stvarima.
Bacio sam se na njega, kao što se kobac obara na poljskog štakora, Obojica smo teško udarili o pistu, ispuhujući zrak. Dio naslona još se uvijek klatio s mojih lisica. Metal ga je tresnuo po licu i prsnula je krv. Uhvatio sam ga u omču svojom slobodnom rukom.
"Gdje je Maggie Rose? Gdje je ona?" Vikao sam iz sveg glasa.
S lijeve strane, iznad sjajne morske tame, mogao sam vidjeti svjetla kako plove prema nama, brzo se približavajući. To je morao biti Ured. Njihovi spasilački zrakoplovi dolazili su da nas izvuku.
Uspjeli su nas pratiti.
I upravo sam tada dobio udarac u vrat, odostraga. Učinilo mi se da je to olovna cijev. Nisam odmah izgubio svijest. Sonej? - vrištao je neki glas u meni. Od sljedećeg teškog udarca napukla mi je lubanja, s one stražnje, mekše strane. Sada sam potpuno izgubio svijest. Nisam vidio ni tko me je mlatnuo niti čime je to učinio.
Kada sam došao k svijesti, mala zračna luka u Južnoj Carolini bila je preplavljena blještavim svjetlima i aktivnošću. FBI je bio tamo u punoj borbenoj spremi. Bila je tu i lokalna policija iz Caroline. Sve je vrvjelo kolima hitne pomoći i vatrogasnim kolima.
Čovjek za vezu je nestao. Nestala je i otkupnina od deset milijuna. Uspjelo mu je pobjeći bez traga. Savršeno Sonejevo planiranje. Još jedan savršen potez.
"A djevojčica? Maggie Rose?" Upitao sam proćelavog liječnika iz hitne koji je viđao moje rane na glavi.

"Ne, gospodine," rekao je svojim razvučenim govorom. "Djevojčica je još uvijek nestala. Maggie Rose Dunne ovdje nije viđena."

Poglavlje 25



Gradić Crisfield u Marylandu ležao je pod tmurnim, slonovski sivim nebom. Veći je dio dana kišilo uz kraće prekide. Usamljeni policijski auto jurio je niz kišom okupanu seosku cestu, dok je sirena zavijala.
U autu su bili Artie Marshall i Chester Dils. Dils je bio star dvadeset i šest godina, što je bilo točno dvadeset godina manje od Marshalla. Poput mnogih drugih mladih, seoskih policajaca, sanjao je o tome da se makne odatle - bili su to isti oni snovi koje je imao dok je još pohađao Visoku školu Wilde Lake u Columbiji.
Nažalost, još uvijek je bio ovdje u Crisfieldu. Twin Peaks II, kako je volio zvati grad s manje od tri tisuće stanovnika.
Dils je osjećao gotovo tjelesnu bol od silne želje da ga prime u konjički odred u državi Maryland. To nije bilo lako postići zbog toga što su se časnici morali podvrći vrlo zahtjevnim ispitima od kojih je bio najteži onaj iz matematike. Kad bi samo postao pripadnikom konjičkog odreda, napokon bi se uspio izvući iz ove vražje županije Somerset. Možda bi otišao čak tako daleko kao što su Salisbury ili Chestertown.
Ni Dils, a naročito ne blagi Artie Marshall, nisu bili spremni za to, da tako munjevito izbiju u prvi plan, kao što se uskoro imalo dogoditi. Samo tako, tog istog poslijepodneva, tridesetog prosinca. U zgradu njihove postaje na Starom Hurley Roadu, stigao je telefonski poziv. Nekolicina lovaca zapazila je nešto, što je izgledalo sumnjivo, na putu do poljskog logora na otoku Tangier. Lovci su pronašli napušteno vozilo. Plavi kombi marke Chevy.
Posljednjih dana, sve se, bilo tko i bilo što, pa makar i neznatno sumnjivo, dovodilo u vezu s velikom washingtonskom otmicom. Taj se obrazac vrlo brzo ustalio. Dils i Marshall svejedno su dobili nalog da to provjere. Istovjetni plavi kombi bio je korišten prilikom otmice djece iz škole.
Primicala se večer kada su stigli do seoske kuće u blizini pravca 413. Bilo je malo nelagodno voziti se lošom prašnjavom cestom koja je vodila do imanja.
"Je li to neka stara farma ili tako nešto?” pitao je Dils svog partnera. Dils je bio za upravljačem.
Vozio je oko deset kilometara na sat po blatnjavoj, izrovanoj cesti. Artie Marshall više se volio služiti puškom, ali tako da je ne mora upotrijebiti.
"Da. Ovdje sada više nitko ne živi. Sumnjam da ćemo otkriti nešto naročito značajno, Chesty." "U tome i jest sva draž ovog posla," rekao je Chester Dils. "Nikad se ne zna. Značajna su otkrića
uvijek tu negdje oko nas." Imao je neugodnu naviku da sve prikazuje sjajnijim nego li je stvarno bio. Imao je svoje snove i velike zamisli, ali Artie Marshall je to doživljavao više kao nezrelost mlađeg čovjeka.
Stigli su do ruševnog skladišta kojeg su lovci spomenuli kada su nazvali postaju. "Hajde da to malo bolje pogledamo," rekao je Marshall, pokušavajući se prilagoditi oduševljenju mlađeg časnika.
Chester Dils je iskočio iz policijskog auta. Artie Marshall ga je slijedio, premda malo manje živahnim korakom. Približili su se crvenom skladištu u vrlo lošem stanju; građevina je bila niska i izgledalo je kao da je, od svojih najboljih dana, propala više od metra u zemlju. Lovci su se

zaustavili kod skladišta kako bi se sklonili od olujne kiše koja je padala ranije tog popodneva. Nakon toga, pozvali su policiju.
U skladištu je bilo prilično mračno i tmurno. Prozori su bili prekriveni pamučnom gazom. Artie Marshall je uključio bateriju.
"Malo ćemo ovdje posvijetliti," promrmljao je. Tada je zaurlao, "Jebem ti sve, pun pogodak!"
I to je doista bilo to. Veliki otvor usred zemljanog poda. Tamnoplavi kombi bio je parkiran odmah pokraj rupe.
"Kurvin sin, Artie!"
Chester Dils izvukao je svoj službeni revolver. Odjednom mu je postalo teško disati. Bilo mu je naporno i samo stajanje na mjestu. Sasvim iskreno, nije želio sići u tu duboku rupu u zemlji. Želio je da se više ne nalazi u tom starom skladištu. Možda ipak nije bio spreman da se priključi konjici.
"Ima li koga ovdje?" pozvao je Artie Marshall jasnim i zvonkim glasom. "Izađite smjesta. Mi smo policija! Ovo je crisfildska policija."
Dils je pomislio: Kriste, pa Artie je u ovome bolji od mene. Čovjek je bio dorastao situaciji. To je ponukalo Chestera Dilsa da se pomakne s mjesta. Ulazio je sve dublje u skladište - kako bi vidio ono za što je molio Svemogućeg Boga da ne vidi.
"Uperi svjetiljku tamo prema dolje," rekao je svojem partneru u razrješavanju zločina. Prišli su rubu zemljanog otvora. Sada je već jedva disao. Imao je osjećaj da su mu prsa obavljena čvrstim zavojem. Koljena su mu klecala.
"Jesi li dobro, Artie?" upitao je partnera.
Marshall je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom dolje po dubokoj, mračnoj rupi. Vidjeli su ono što su lovci već vidjeli prije njih.
"Što li je, do vraga, ono?" začuo je Dils svoj vlastiti glas kako pita.
Artie Marshal se sagnuo dolje bliže. Naciljao je mlaz svjetla točno u rupu. Instinktivno je pogledao oko sebe. Provjeravao je leđa. Zatim je pozornost usmjerio natrag prema crnoj rupi.
Dolje, na dnu rupe, nalazilo se nešto. Nešto što je bilo sjajno ružičasto ili crveno. Marshallov je mozak radio munjevito. To je cipela... Kriste, to mora da pripada djevojčici.
Ovdje mora da su držali Maggie Rose Dunne.
Tu su držali ono dvoje djece," napokon je progovorio. "Chesty, na pravom smo mjestu." I bili su.
Zajedno s jednom krasno ružičastom tenisicom koja je pripadala Maggie Rose. Stare vjerne ’prašnjavice’, Reebok tenisice koje su joj trebale pomoći da se bolje uklopi među ostalu djecu u Washingtonskoj dnevnoj školi. Najčudnije od svega bilo je to što je sve izgledalo kao da je tenisica namjerno ostavljena, kako bi je mogli pronaći

Drugi dio - Lindberghov sin


Poglavlje 26



Kada je bio jako uznemiren, Gary bi se povlačio u svoje omiljene priče iz djetinjstva i ujne maštarije. Sada je bio izuzetno uznemiren. Njegov je velebni plan pomalo izmicao kontroli. O tome nije želio niti misliti.
Govoreći šapatom, ponavljao je magične riječi prema sjećanju: "Lindberghova seoska kuća sjajila se u narančastom svjetlu. Izgledala je kao dvorac strave... Ali sada je otmica Maggie Rose, postala Zločinom stoljeća. To je jednostavno tako!"
Kao dječak, zamišljao je kako on sam izvodi Lindberghovu otmicu. Gary je to čak i učinio u svojim mislima.
To je bio početak svega: priča koju je izmislio kada mu je bilo dvanaest godina. Istu priču prepričavao je sam sebi uvijek iz početka, kako bi izbjegao ludilo. Sanjarenje o zločinu koji je počinjen dvadeset i pet godina prije nego li se on rodio.
U podrumu njegove kuće bilo je mračno kao u rogu. Bio je navikao na tamu. Tako se moglo živjeti. Tako je čak moglo biti jako dobro.
Bilo je 6:15 sati poslijepodne, 6. siječnja, u Wilmingtonu, država Delaware.
Gary je sada pustio da mu misli lutaju, puštao je mašti da leti. Mogao si je predočiti svaku najintimniju pojedinost iz seoske kuće Lucky Lindija i Anne Morrow Lindberg u Hopewellu. Toliko je dugo bio opsjednut tom svjetski poznatom otmicom. Sve od onog trenutka kada je stigla njegova pomajka sa svoje dvoje pokvarene kopiladi. Sve od kada su ga prvi puta poslati u podrum. "Tamo idu zločesti dječaci, kako bi mogli razmisliti što su sve loše učinili."
O otmici iz tridesetih godina znao je više od bilo koga živog Lindberghovo djetešce bilo je izvučeno iz plitkog groba udaljenog nepuna četiri kilometra od njihovog imanja u New Jerseyu. Ah, a je li to doista bilo Lindberghovo djetešce? Tijelo koje su pronašli bilo je preveliko - osamdeset i dva i pol centimetra u usporedbi s sedamdeset i dva i pol centimetra koliko je imao Charles Mlađi.
Nitko nije mogao razumjeti senzacionalnu, nerazjašnjenu otmicu. Sve do današnjeg dana. A tako će isto biti i s Maggie Rose i Michaelom Goldbergom.
Nitko nikada neće moći objasniti. To je sam sebi čvrsto obećao.
Nitko nije razjasnio niti jedno od umorstava koje je počinio, nije li tako? John Waynea Gacyja mlađeg uhvatili su tek nakon tridesetog umorstva u Chitownu. Jeffrey Dahmer, iz Milwaukeea, nasjeo je nakon sedamnaestog. Gary je do sada poubijao više ljudi nego njih obojica zajedno. I nitko nije znao tko je on, ili gdje da ga nađu, ili što dalje namjerava učiniti.
U njegovom je podrumu bilo mračno, ali Gary je na to bio navikao. "Podrum je stvar navike," jednom je rekao svojoj pomajci kako bi je naljutio. Podrum bi se mogao izjednačiti s onim kako izgleda mozak poslije smrti. To bi moglo biti nevjerojatno dobro, ako imaš stvarno sjajan mozak. A on ga je, svakako, imao.
Gary je smišljao plan akcije, a on je bio vrlo jednostavan: ovo što su dosada vidjeli, nije još ništa.
Neka niti na trenutak ne sklapaju oči.

Gore u kući, Missy Murphy se trudila najbolje što je znala da se ne ljuti previše na Garyja. Pekla je kolače za njihovu kćer. Roni, ostalu djecu iz susjedstva. Missy se jako trudila da mu pokuša pruži ti podršku i razumijevanje. I ovoga puta.
Trudila se da ne misli na Garyja. Pečenje kolača joj je u tome obično, koristilo. Međutim, ovoga puta nije bilo tako. Gary je bio nepopravljiv. Isto je tako bio pun ljubavi, sladak i bistar kao izvorska voda. To ju je, u početku, i privuklo k njemu.
Sreli su se na jednoj zabavi na Sveučilištu u Delawareu. Gary je znao posjećivati Delaware. Dolazio je s Princetowna. Nikada u životu nije pričala s nekim tko bi bio tako pametan; čak niti profesori koji su predavali na njezinoj školi nisu bili tako pametni kao Gary.
Zbog te njegove očaravajuće strane ona se 1982. godine udala za njega. Svima koji su je savjetovali da to ne čini usprkos. Njezina najbolja prijateljica, Michelle Lowe, koja je vjerovala u tarot karte, reinkarnaciju i slične stvari, napravila im je horoskope, njoj i Garyju. "Opozovi to, Missy," rekla joj je. "Zar ga ti nikada ne gledaš u oči?" Ali Missy se ipak udala i nije se obazirala na ničije savjete. Zbog toga je, vjerojatno, s njim ustrajala u dobru i u zlu. A zlo je znalo biti gore od bilo čega što bi netko bio u stanju podnijeti. Ponekad joj se činilo da se mora nositi s nekoliko posve različitih Garyja. Gary i njegove nevjerojatne igre misli.
Sada je predosjećala da nadolazi nešto zaista ružno i o tome je razmišljala kad joj se prosula puna vreća kolačića. Svakog je časa mogla očekivati da joj kaže kako je otpušten s posla. Stara, grozna stvar se opet ponavljala.
Gary joj je već bio rekao kako je 'pametniji od svih’ na poslu. (To je, nesumnjivo, bila istina.) Rekao joj je kako je ’za deset kopalja’ ispred ostalih. Rekao joj je kako ga šefovi vole. (To je, vjerojatno, u početku tako i bilo.) Rekao joj je kako će ga uskoro unaprijediti u područnog rektora prodaje. (To je, bez svake sumnje, bila jedna od Garyjevih priča.) A onda su došle nevolje. Gary je rekao kako je šef postao ljubomoran na njega. Radno vrijeme je bili nepodnošljivo. (To je bilo točno. Bio je odsutan cijeli tjedan i često preko vikenda.) Opasnost je neminovno bila u punom zamahu.
Bilo je žalosno što, ako nije u stanju uspijevati u ovom poslu, s ovim šefom, onda to neće moći ni s bilo kojim drugim, bilo gdje drugdje.
Missy Murphy se pomirila s činjenicom da će Gary doći doma jednog dana i reći joj kako su mu opet rekli da mora napustiti posao. Njegovi su dani, kao putujućeg predstavnika prodaje za Atlantic Heating Company, bili nesumnjivo odbrojani. Gdje li će naći posao nakon toga? Tko bi za njega mogao imati više razumijevanja od njegovog sadašnjeg šefa - njezinog vlastitog brata, Martyja.
Zašto je sve uvijek moralo biti tako teško? Zašto je ona morala biti priručna budala za sve Gary Murphyje ovoga svijeta?
Missy Murphy se pitala, nije li večeras došlo vrijeme. Je li, zapravo, Gary već dobio otkaz? Hoće li joj to reći večeras, kad se vrati s posla? Zašto je tako sjajan, pametan čovjek bio takav gubitnik? - pitala se. Prva je suza kapnula u mješavinu za kolače, a onda je Missy pustila da suze navru kao slapovi Niagare. Cijelo joj se tijelo počelo trzati i grčiti.

Poglavlje 27



Nikada mi nije bilo teško smijati se na vlastiti račun, bilo kao policajac, bilo kao psiholog. Ovaj put to mi je znatno teže palo. Sonej nas je porazio dolje na Jugu, na Floridi i u Carolini. Nismo uspjeli vratiti Maggie Rose. Nismo znali je li živa ili mrtva.
Nakon što me je izrešetao Federalni Ured, odletio sam u Washington gdje sam morao opet odgovarati na ista pitanja koja su mi postavljali u mom vlastitom odjelu. Jedan od posljednjih inkvizitora bio je šef istražitelja Pittman. Jefe je stigao u ponoć. Za ovu posebnu priliku, prije susreta sa mnom, svježe se istuširao i izbrijao.
"izgledaš jezivo," rekao mi je. To su bile prve riječi koje je izrekao.
"Na nogama sam od jučer ujutro," objasnio sam. "Znam kako izgledam. Reci mi, radije, nešto što još ne znam."
Znao sam da sam pogriješio, još prije nego li sam izrekao te riječi. Obično ne srljam glavom kroza zid, ali sad sam, već, bio mamuran i umoran i uopće sav nikakav.
Jefe se nagnuo prema meni iz malog metalnog stolca u svojoj sobi za sastanke. Mogao sam mu vidjeti zlatna punjenja u zubima, dok mi je govorio. Tebi je, naravno, jasno, Cross, da te moram skinuti sa slučaja otmice. Bez obzira na to jesu li u pravu ili u krivu, mediji uporno naklapaju o tome kako je u tvom slučaju sve išlo naopako i za to optužuje nas. FBI ne želi preuzeti nikakvu odgovornost. Thomas Dunne također diže veliku prašinu. Tu mu ne mogu ništa prigovoriti. Otkupnina je nestala, a mi nismo dobili njegovu kćer.
“Sve je to obično sranje," rekao sam šefu Pittmanu. "Sonej je tražio da ja budem kontakt osoba. Nitko još ne zna zašto. Možda nisam trebao ići, ali jesam. FBI nije uspio nadgledati stvari, a ni ja nisam uspio."
"Reci mi nešto što ja još ne znam," vratio mi je udarac Pittman. "U svakom slučaju, ti i Sampson vraćate se na slučajeve umorstva Sandersovih i Turnerovih. Baš onako kako si to htio u početku.
Meni neće smetati, ako se budete držali po strani u slučaju otmice. I to je sve što sam želio raspraviti s tobom." Jefe je svoje rekao, a onda je otišao. Gotovo, kraj. Nije bilo nikakve rasprave.
Sampsonu i meni pokazali su gdje nam je mjesto. Jugoistočno predgrađe Washingtona. Svakome je sada bilo jasno što mu je činiti. Umorstva šestero crnaca opet su bila važna.

Poglavlje 28



Dva dana nakon što sam se vratio iz Južne Caroline, probudila me buka gomile koja se sakupila ispred moje kuće u jugoistočnom dijelu grada.
Iz naizgled sigurne dubine svojeg jastuka, čuo sam brujanje glasova. U glavi mi je odjekivalo: "Oh, ne, ponovno je došlo sutra."
Konačno sam otvorio oči i ugledao pred sobom dva para drugih očiju. Damon i Janelle su me promatrali. Zabavljalo ih je kako mogu spavati u unatoč svemu.
"Djeco, je ti to televizor? Sva (a grozna buka, koju čujem?" "Ne, tatice," rekao je Damon. Televizor nije uključen." "Ne, tatice." ponovila je Janelle "Televizor nije uključen."
Podmetnuo sam lakat pod glavu i malo je podigao. "Dobro, znači li to da ste vas dvoje tamo vani priredili bučnu zabavu za svoje prijatelje? Je li to - to? Je li to ono što čujem kroz prozor svoje spavaonice?"
Slijedilo je ozbiljno odmahivanje glavama s njihove strane Damon se, napokon, nasmiješio, ali moja je djevojčicu i dalje ostala ozbiljna i pomalo uplašena.
"Ne, tatice. Nemamo nikakvu zabavu,” rekao je Damon.
"Hmmmm. Nemojte mi reći da nas opet opsjedaju novinari i TV reporteri. Pa bili su ovdje tek nekoliko sati ranije. Prošle večeri."
Damon je stajao s rukama navrh glave. To obično radi kada je uzbuđen ili nervozan. "Da, tatice, to su opet reporteri.“
"Idu mi na živce," promrmljao sam sebi u bradu.
"I meni idu na živce," rekao je Damon s prezirom. Djelomično je shvaćao što se događa. Javno razapinjanje na križ! Moje vlastito.
Iznova prokleti reporteri, novinarčići.
Okrenuo sam se na leđa u krevetu i gledao u strop. Opet ga treba obojili, primijetio sam. Kad si vlasnik kuće, uvijek nešto treba popravljati.
Za medije je sada bila ’činjenična’ stvar da sam ja upropastio razmjenu za Maggie Rose Dunne. Netko, možda Federalni Ured, a možda George Pittman, slavili su me na raspolaganje. Preko nekog je, također, procurila lažna informacija iz prve ruke, kako je cijela akcija u Miamiju vođena na osnovu mojih psiholoških procjena Soneja.
Časopis na državnoj razini objavio je naslov ’D.C. policajac izgubio Maggie Rose'! Thomas Dunne je u intervjuu za televiziju rekao kako me drži osobno odgovornim za neuspjeh u oslobađanju njegove kćeri na Floridi.
Nakon toga, postao sam predmetom brojnih priča i uredničkih komentara. Nijedan nije bio meni u korist - niti blizu činjenicama.
Da sam stvarno, na bilo koji način, zeznuo razmjenu otkupnine, prihvatio bih kritiku. Ja mogu dobro podnijeti paljbu. Ali ja nisam ništa zeznuo. Na Floridi sam stavio na kocku svoj život.
Više no ikad, morao sam saznati zašto je Gary Sonej izabrao mene za razmjenu na Floridi. Zašto

sam ja bio dio njegovog plana? Zašto sam ja bio izabran? Sve dok to ne saznam, nije bilo načina da me skinu s otmice. Nije me bilo briga što Jefe kaže, misli, ili što bi mi mogao učiniti.
"Damone, idi odmah van, ispred trijema na ulazu," rekao sam svom malom dječaku. "Reci reporterima da se gube. Reci im neku prošetaju. Reci im neka daju petama vjetra. Jesi li me razumio?"
"Jesam. Prošetajte momci!" rekao je Damon.
Kiselo sam se nasmijao Damonu koji je shvaćao kako pokušavam iz ove situacije izvući najviše što se može. Uzvratio mi je smiješkom. Janelle je napokon, također razvukla usta u smiješak i uzela Damona za ruku. Ja sam polako ustajao. Osjetili su da dolazi vrijeme za AKCIJU. Bili su potpuno u pravu.
Polako sam prilazio ulaznim vratima. Namjeravao sam se obratiti ljudima iz tiska. Nisam se potrudio obući cipele, Niti sam ogrnuo košulju. Razmišljao sam o besmrtnim
Tarzanovim riječima - Aeejaajaajaa!
"Narode, kako ste, ovog lijepog zimskog jutra?" pitao sam, stojeći lako u prostranim hlačama od pidžame. "Želi li tko još kave ili peciva?"
"Istražitelju Cross, Katherine Rose i Thomas Dunne krive vas za propuste učinjene na Floridi.
Gospodin Dunne nam je, sinoć, dao još jednu izjavu." Netko mi je stavio pod nos jutarnje novosti - i još k lome, besplatno. Još uvijek sam, znaći, ovotjedni žrtveni jarac.
"U potpunosti shvaćam razočaranje Dunneovih rezultatima pothvata na Floridi," govorio sam ravnomjernim glasom. "Slobodno bacajte prazne plastične šalice od kave po travnjaku, kao što ste i do sada činili. Pokupit ću ih malo kasnije."
"Znači, slažete se s tim da ste napravili grešku," rekao je netko "kada ste predali otkupninu, a da prije toga niste vidjeli Maggie Rose?"
"Ne. Nimalo se ne slažem s tim. Tamo dolje na Floridi i u Južnoj Carolini nisam imao izbora.
Mogao sam jedino izabrati da uopće ne odem s posrednikom. Vidite, kada vas stave u lisice, a drugi momak ima pušku, onda se nalazite u vrlo neravnopravnom položaju. Ako još k tome zakasne oni koji vam trebaju dati podršku, imate jedan problem više."
Nastavljali su kao da nisu čuli niti riječ od onoga što sam rekao. "Istražitelju, naši izvori kažu da je zamisao da se najprije isplati otkupnina bila vaša." Dometnuo je netko.
"Zbog čega dolazite ovamo i podižete logor na mojem travnjaku?" rekao sam tom seratoru. "Zašto dolazite ovamo i plašite moju obitelj? Uznemirujete susjedstvo? Ne tiče me se što pišete o meni, ali reći ću vam samo jednu stvar: nemate niti blagu predodžbu o tome što se, zapravo, ovdje događa.
Mogli biste opasno ugroziti Dunneovu djevojčicu."
"Je li Maggie Rose Dunne još živa?" doviknuo je netko.
Okrenuo sam se i vratio natrag u kuću. To će im biti pouka. Sada su naučili sve o tome kako se poštuje nečiji privatni život.
"Hej, čovječe koji dijeliš maslac od kikirikija. Kak’ ide?"
Malo kasnije, tog jutra, prepoznali su me u gomili, malo drugačijoj od one prijašnje. Muškarci i žene stajali su u redu po troje u dvanaestoj ulici ispred crkve Sv. Antuna. Bilo im je hladno i bili su gladni i nitko od njih nije imao Nikone ili Leice obješene oko vrata.
"Hej, čovječe koji dijeliš maslac od kikirikija, gledao sam te na televiziji. Jesi li postao filmska zvijezda?" Čuo sam kako netko dovikuje.
"Jesam, do vraga. Zar se to ne vidi?"

Posljednjih nekoliko godina, Sampson i ja radili smo u javnoj kuhinji kod Sv. Ante. Tu dolazimo dva ili tri puta tjedno. Započeo sam s time zbog Marije koja se i sama bavila dobrovoljnim radom u crkvenoj županiji. Nastavio sam s time i nakon njezine smrti iz jednog vrlo sebičnog razloga: posao me činio sretnim. Sampson dočekuje ljude koji dolaze na ručak ispred ulaza. Uzima papiriće s brojevima, koje su im dali kada su stali u red. On, također, tjera strah u kosti onima koji pokušavaju nešto izvoditi.
Ja služim kao zastrašivač unutar dvorane za ručavanje. Zovu me čovjekom koji dijeli maslac od kikirikija. Jimmy Moore, koji vodi javnu kuhinju, duboko vjeruje u hranjivu vrijednost maslaca od kikirikija. Uz glavni obrok, koji se obično sastoji od peciva, dvije vrste povrća, složenca s mesom ili ribom i deserta, svi koji to žele mogu dobiti šalicu maslaca od kikirikija. 1 to svakoga dana.
"Hej, čovječe koji dijeli maslac od kikirikija. Imaš li danas dobrog maslaca od kikirikija za nas?
Imaš li Skippy ili samo ono sranje od Petera Pana?"
Smijao sam se gomili dobro poznatih lica, psećeg izraza. Nos mi je bio pun prisnih smradova tijela i daha koji bazdi na ustajalo piće. "Ne znam točno što je danas na jelovniku."
Stalni gosti poznaju Sampsona i mene. Većina ih zna da smo policajci. Neki znaju i to da sam psiholog, jer osim u kuhinji radim i u savjetovalištu, u kućici kontejneru na kojoj piše "Gospodin pomaže onima koji si sami pomognu. Dođite, k vragu, ’nutra."
Jimmy Moore ovo mjesto vodi tako učinkovito, da izgleda lijepo. On tvrdi da je ovo najveća javna kuhinja u Istočnom dijelu zemlje i, u prosjeku, poslužimo više od tisuću i što obroka dnevno. Kuhinja se otvara u deset i petnaest, a ručak završava u pola jedan. To znači, ako stignete makar i jednu minutu iza dvanaest i trideset, toga ćete dana ostati gladni. Stega, ma kako skromna bila, čini važan udio u programu Sv, Ante.
Ne puštamo unutra nikoga tko je pijan ili pod prevelikim utjecajem droge. Za vrijeme jela, treba se ponašati pristojno. Svatko ima deset minuta vremena da pojede ručak, jer vani čeka dugačak red gladnih i promrzlih. Sa svakim se ophodimo dostojanstveno i s poštovanjem. Niti jednom gostu se ne postavljaju nikakva pitanja. Ako vas uvrste u red, to znači da će vas i nahraniti. Svakog se oslovljava s gospodine ili gospođo, a ljude koji tamo rade, uglavnom, dobrovoljno, obučavamo da budu srdačni. Novopridošli volonteri, koji rade na liniji gdje se poslužuje hrana ili u dvorani za ručavanje, podvrgnuti su, čak, i 'testu osmijeha’.
Oko podneva, vani se moglo primijetiti veliko komešanje. Mogao sam čuti Sampsona kako viče.
Nešto nije bilo u redu.
Ljudi u redu za ručak glasno su vikali i psovali. Uskoro sam čuo Sampsona koji je zvao u pomoć. "Alex! Izađi malo van!"
Istrčao sam van i odmah mi je bilo jasno što se zbiva. Čvrsto sam stisnuo šake, dok mi zglobovi nisu pobijelili od bijesa. Novinari su nas opet pronašli. Pronašli su mene.
Nekolicina užurbanih ljudi s kamerama snimala je ljude koji su stajali u redu za javnu kuhinju, a to je, iz razumljivih razloga, bilo krajnje nepoželjno. Ovi su ljudi pokušavali sačuvati ono malo samopoštovanja koje im je preostalo i nisu htjeli da ih gledaju na televiziji, dok stoje u redu za javnu kuhinju, da bi primili milostinju.
Jimmy Moore je robustan, sirovi Irac koji je nekad radio u D.C. policiji zajedno s nama. I on je izašao van i, zapravo, je on bio taj koji je podizao najviše buke.
"Vi pušitelji one stvari, fukare vlastitih majki, kurvini sinovi!" iznenadio sam sam sebe svojim povicima. "Nitko vas nije zvao ovamo! Niste dobro došli, odjebite! Ostavite ove ljude na miru.

Pustite nas da u miru poslužujemo naš ručak."
Fotografi su prekinuli snimati fotografije. Buljili su u mene. Isto tako i Sampson. I Jimmy Moore. I gotovo svi koji su stajali u redu. Novinari nisu otišli, ali su ustuknuli. Glavnina ih je prešla na drugu stranu dvanaeste ulice i znao sam da će me čekati kad budem izlazio.
Zar ne vide da ljudima poslužujemo ručak, mislio sam, dok sam promatrao reportere i fotografe kako me čekaju u parku, s druge strane ulice. Kome, do vraga, uostalom, danas mediji i služe, osim bogatim poslovnim grupacijama i obiteljima za koje rade?
Oko nas se razvilo ljutito brujanje. "Ljudi su gladni i hladno im je. Pustite nas da jedemo. Ljudi imaju pravo jesti," vikao je netko iz reda.
Vratio sam se na svoje mjesto. Nastavili smo posluživati ručak. Ja sam, napokon, čovjek koji dijeli maslac od kikirikija.