James Patterson - I došao je pauk

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

Poglavlje 59



Na suđenju slijedila je čitava povorka medicinskih stručnjaka koji su svjedočili o Soneju/Murphyju. Pomoćni medicinski ispitivači stali su za govornicu, neki od njih neobično uvijeni i ekstravagantni za naučnike. Stručnjaci su bili iz bolnice Walter Reed, iz zatvora Lorton, iz vojske i iz FBI-a.
Fotografije i shematski crteži veličine sto dvadeset sa sto osamdeset centimetara bili su izloženi uz pretjerana objašnjavanja; mjesta zločina bivala su posjećivana uvijek iznova na stravičnim mapama koje su dominirale u prvom tjednu suđenja.
Osam različitih psihijatara i psihologa dovedeno je za govornicu kako bi dokazali da je Gary Sonej/Murphy bio u stanju kontrolirati svoje postupke; da je devijantni sociopat; da je razuman, hladnokrvan i potpuno priseban.
Opisivali su ga kao ‘genija za kriminal’, bez imalo savjesti i pokajanja; kao briljantnog glumca, "dostojnog Hollywooda”, i to zbog toga što je cijelo vrijeme manipulirao i zaglupljivao toliko ljudi.
Ali Gary Sonej/Murphy je svjesno i namjerno oteo dvoje djece; ubio je jedno od njih ili oboje; ubio je i druge ljude - najmanje petero njih, a vjerojatno i više. Bio je čudovište u ljudskom obličju. Tako su govorili svi stručnjaci optužbe.
Ravnateljica psihijatrijskog odjela iz bolnice Walter Reed govorio je gotovo cijelo poslijepodne.
Razgovarala je s Garyjem Murphyjem jedno desetak puta. Nakon što je nadugačko ispričala sve o poremećenom djetinjstvu u Princetonu, u New Jerseyu, i tinejdžerskim godinama obilježenim silovitim ispadima protiv ljudskih bića i protiv životinja, od dr. Marie Ruocco zatraženo je da izloži svoju psihijatrijsku procjenu Garyja Murphyja.
"U njemu vidim krajnje opasnog sociopata. Ja vjerujem da je Gary Murphy u cijelosti svjestan svojih postupaka. Ja apsolutno ne vjerujem da je on višestruka ličnost.
I na taj je način Mary Warner vrlo vješto dograđivala svoj slučaj iz dana u dan. Divio sam se njezinoj temeljitosti i njezinom razumijevanju psihijatrijskog procesa. Sastavljala je strašno složenu slagaljku za suce i porotu. Susreo sam se s njom nekoliko puta i bila je stvarno dobra.
Kada bude gotova, porotnici će imati krajnje detaljnu sliku u svojim glavama... o glavi Garyja Soneja/Murphyja.
Svakog dana suđenja ona bi se usredotočila na jedan novi djelić slagaljke. Pokazala bi im ga.
Temeljito bi ga objasnila. Potom bi djelić umetnula u slagaljku.
Pokazala bi poroti u kakvom je točno odnosu novi djelić prema svim ostalima koji su postavljeni prije njega. Jedanput ili dvaput, nazočni u sudnici bili su toliko poneseni da su zapljeskali tužiteljici nježnog glasa i njezinoj dojmljivoj predstavi.
Sve je to uspjela postići dok je Anthony Nathan ulagao prigovor na gotovo svaku tvrdnju koju je pokušavala dokazati.
Nathanova obrana bila je vrlo jednostavna i nije nikada odstupio od nje: Gary Murphy je nevin jer nije počinio nikakav zločin.
Počinio ga je Gary Sonej.

Anthony Nathan koračao je sprijeda po sudnici svojim uobičajenim lelujanjem. Nosio je odijelo po mjeri vrijedno tisuću i petsto dolara, ali u njemu se nije osjećao ugodno. Odijelo je bilo dobro krojeno, ali Nathanovo držanje bilo je užasno - to je bilo kao da pokušavate odjenuti bateriju sprava za penjanje.
"Ja nisam ugodna osoba." Drugog tjedna u ponedjeljak, Anthony Nathan stao je pred porotu od sedam žena i pet muškaraca. "Pogotovo ne u sudnici. Ljudi kažu da se neprekidno podrugljivo smijem. Da sam napuhan. Da sam nepodnošljivi egomanijak. Da me se ne može podnijeti dulje od šezdeset sekunda. To je sve istina," rekao je Nathan svom prijemljivom slušateljstvu. "To je istina."
"I to je ono što mi ponekad stvara neprilike. Ja govorim istinu. Ja sam opsjednut time da govorim istinu. Nemam niti najmanje strpljenja za poluistine. Ja nikada nisam preuzeo slučaj u kojem ne mogu izreći istinu.
Moja obrana Garyja Murphyja je jednostavna, možda najmanje složena i kontroverzna od svih koje sam izložio nekoj poroti. Sastoji se od istine. Crno na bijelom, dame i gospodo. Molim vas, saslušajte me.
Gospođa Warner i njezin tim razumiju koliko je obrana čvrsta i upravo su zato pred vas podastrijeli više činjenica nego li je to učinila Warrenova komisija da bi dokazala to isto - APSOLUTNO NIŠTA. Kad biste gđu. Warner podvrgli unakrsnom ispitivanju i kada bi vam pošteno odgovorila, rekla bi vam upravo to. Tada bismo svi mogli otići kući. Zar to ne bi bilo lijepo? Da, to bi bilo vrlo lijepo."
Po sudnici su se prolomili uzvici negodovanja. Istodobno, neki članovi porote naginjali su se bliže kako bi bolje čuli i vidjeli. Svaki puta kada bi Nathan prošao pokraj njih, prišao bi im za pola koraka bliže.
"Netko, zapravo mnogi su me pitali zašto sam preuzeo ovaj slučaj. Rekao sam im jednostavno kao što i vama sada kažem da dokazni materijal u ovom slučaju za obranu znači čistu pobjedu. Istina je tako sveobuhvatna u ovom slučaju. Znam da sada u to još ne vjerujete. Ali vjerovat ćete. Vidjet ćete.
Ovdje zapanjuju same utvrđene činjenice. Gđa. Warner nije željela ovaj slučaj iznijeti pred porotu već sada. Njezin šef, Ministar financija, ishitreno je ovaj slučaj iznio pred sud. Prisilom je postigao da se ovo suđenje održi u rekordnom roku. Nikada se kolo Pravde nije okretalo tako brzo. Nikada se to kolo ne bi tako brzo okretalo zbog vas ili vaših obitelji. To je istina.
Ali u ovom specifičnom slučaju, zbog patnje gospodina Goldberga i njegove obitelji, kolo se okreće vrlo brzo. I zbog Katherine Rose Dunne i njezine obitelji, koja je poznata, bogata i vrlo moćna i koja isto tako želi da njezinim patnjama bude kraj. Tko im to može zamjeriti? Ja sigurno ne.
ALI NE NA RAČUN ŽIVOTA JEDNOG NEDUŽNOG ČOVJEKA! Taj čovjek, Gary Murphy, ne
zaslužuje da pati kao što su oni patili."
Nathan je sada otišao do mjesta gdje je sjedio Gary. Plavokos, atletski građen Gary Murphy, koji je izgledao kao odrasli izviđač. "Ovaj čovjek je isto tako dobar čovjek kao i bilo tko u ovoj sudnici. Ja ću vam to i dokazati.
Gary Murphy je dobar čovjek. Zapamtite to. Imam za vas još jednu činjenicu.
To je jedna od dvije činjenice, samo dvije, koje želim da upamtite. Druga činjenica jest ova: Gary Sonej je neuračunljiv.
Sada vam moram priznati da sam i ja osobno malo neuračunljiv. Samo malo. To ste već i sami primijetili. Gđa. Warner vam je na to skrenula pozornost. Dakle, Gary Sonej JE STOTINU PUTA LUĐI OD MENE. Gary Sonej je najluđa osoba koju sam ikada sreo. Ja sam upoznao Soneja. Vi ćete

ga također imati priliku upoznati.
To vam obećajem. Upoznat ćete Soneja, a kada se to jednom dogodi, nećete moći osuditi Garyja Murphyja. Na kraju ćete zavoljeti Garyja Murphyja i podržat ćete ga u njegovoj osobnoj borbi sa Sonejem. Gary Murphy ne može biti osuđen zbog ubojstava i otmice... koje je počinio Gary Sonej...."
Anthony Nathan je nastavio prizivati jednog čudnog svjedoka za drugim. Začudo, među njima je bilo i osoblja iz Washingtonske dnevne škole, kao i nekolicina učenika. Među njih je uvrstio i susjede Murphyjevih iz Delawarea.
Nathan je uvijek bio obziran prema svjedocima, uvijek vrlo uglađen. Izgledalo je da Nathana vole i da mu vjeruju.
"Hoćete li, molim vas, svima reći svoje ime?" "Dr. Nancy Temkin."
"I vaše zanimanje, molim."
"Podučavam u Washingtonskoj dnevnoj školi." "Jeste li poznavali Garyja Soneja u Dnevnoj školi?" "Da, jesam."
"Je li gospodin Sonej bio dobar učitelj dok je bio u Washingtonskoj dnevnoj školi? Jeste li ikada primijetili nešto zbog čega ste mogli posumnjati da on nije dobar učitelj?"
"Ne, nisam. Bio je vrlo dobar učitelj." "Što biste, dr, Temkin, rekli, zašto?"
"Zato što se svesrdno trudio oko svog predmeta i oko toga da svoje znanje prenese učenicima. U školi je bio najomiljeniji učitelj. Nadimak mu je bio ’Chips,’ kao u ’Mr. Chips.’"
"Čuli ste da neki medicinski stručnjaci tvrde da je on neuračunljiv, ozbiljno podvojena ličnost?
Kako vas se to dojmilo?"
"Iskreno, to je jedni način na koji mogu objasniti ono što se dogodilo."
"Dr. Temkin, znam da je ovo teško pitanje, s obzirom na okolnosti, ali je li vam optuženi bio prijatelj?"
"Da. Bio mi je prijatelj."
"Je li vam još uvijek prijatelj?"
"Želim da Gary dobije svu pomoć koja mu je potrebna." "Ja također," rekao je Nathan. "Ja također."
Anthony Nathan je osuo svoju prvu pravu paljbu kasno u petak drugog tjedna suđenja. Bilo je podjednako dramatično koliko i neočekivano. Započelo je razgovorom na postranoj klupi koji su Nathan i Mary Warner vodili sa sutkinjom Kaplan.
Za vrijeme razgovora, Mary Warner je podigla glas, što se događalo vrlo rijetko tijekom suđenja, "Časna sutkinjo, ulažem prigovor! Moram se tome suprotstaviti... to je obično zavaravanje. To je zavaravanje!"
Sudnica je već brujala. Tisak u prvim redovima sjedala bio je u stanju pripravnosti. Sutkinja Kaplan je očito donijela odluku u korist obrane.
Mary Warner se vratila na svoje mjesto, ali je izgubila nešto od svoje pribranosti. "Zašto me o tome nisu obavijestili ranije?" vikala ,je. "Zašto se to nije otkrilo u pripremnom postupku?"
Nathan je podigao ruku i smirio sudnicu. Svima je objavio novosti. "Pozivam dr. Alexa Crossa kao svjedoka obrane. Pozivam ga kao neprijateljski raspoloženog i nenaklonog svjedoka, ali unatoč tome svjedoka obrane."

Ja sam bio 'zavaravanje'.

Četvrti dio - Ne zaboravite Maggie Rose


Poglavlje 60



"Tatice, pogledajmo ponovno taj film," govorio mi je Damon. "Ovaj put to mislim ozbiljno." "Šššš. Gledat ćemo vijesti," rekao sam mu. "Možda ćeš naučiti nešto o životu osim Batmana." "Film je smiješan." Damon me je pokušao urazumiti.
Uputio sam svog sina u jednu tajnu. "Vijesti su također jednako smiješne."
Ono što Damonu nisam rekao bilo je to da sam bio nevjerojatno napet zbog svjedočenja na sudu u ponedjeljak, svjedočenja u korist obrane.
Te večeri na televiziji sam vidio vijest o tome kako se očekuje da će se Thomas Dunne natjecati za mjesto u Senatu u Kaliforniji. Je li Thomas Dunne pokušavao ponovo sastaviti vlastiti život? Ili je možda Thomas Dunne na neki način i sam bio uključen u otmicu? Sada više nisam ništa mogao isključiti. Postao sam paranoičan s obzirom na previše stvari koje su bile vezane uz slučaj otmice. Je li u izvještaju iz Kalifornije bilo još nečeg osim onoga što je rečeno? Dvaput sam zatražio dozvolu da tragom istrage odem u Kaliforniju. Oba puta moj je zahtjev odbijen. Jezzie mi je u tome pomagala.
Imala je veze u Kaliforniji, ali za sada od toga nije bilo ništa.
Gledali smo vijesti sjedeći na podu u dnevnoj sobi. Janelle i Damon sklupčali su se pokraj mene.
Prije vijesti, pregledali smo video vrpcu o 'Policajcu iz vrtića’ po deseti, dvanaesti ili možda dvadeseti put.
Djeca su smatrala da sam u tom filmu trebao glumiti ja, a ne Arnold Schwarzenegger. Ja sam osobno smatrao da se Arnold pretvorio u prilično dobrog komičara. Ili sam možda samo više volio gledati Schwarzeneggera nego još jednu rundu ’Beryija’ ili ’Damu i lutalicu’.
Nana je bila u kuhinji, kartala je s tetom Tiom. Mogao sam vidjeti telefon na kuhinjskom zidu. Slušalica je slobodno visjela prema dolje, kako bi spriječili reportere i ostale gnjavatore -du jour- da nas zovu.
Svi telefonski pozivi koje mi je te večeri uputio tisak bavili su se istim pitanjima. Mogu li hipnotizirati Soneja/Murphyja u prepunoj sudnici? Hoće li Sonej ikada reći što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Je li on, po mojem mišljenju, psihopat ili sociopat? Nisam želio komentirati.
Oko jedan ujutro, zazvonilo je zvono na vratima. Nana je otišla gore mnogo prije toga. Stavio sam Janelle i Damona u krevet oko devet, nakon što smo malo zajedno čitali čarobnu knjigu Davida Macaulaya ’Crno i bijelo'.
Otišao sam u zamračenu blagovaonicu i razmaknuo zavjese od pamučnog satena. Bila je Jezzie.
Baš u pravi čas.
Izašao sam na verandu i zagrlio je. "Idemo, Alex," prošaptala je. Imala je plan. Rekla je da je njezin plan takav da ’nema plana’, ali to je rijetko bio slučaj kada se radilo o Jezzie.
Jezzien motocikl te je noći doista gutao cestu. Prošli smo pokraj drugih vozila kao da miruju, zamrznuta u vremenu i prostoru. Prolazili smo pokraj zamračenih kuća, travnjaka i svega ostalog na ovom svijetu. U trećoj brzini. Lagano krstareći.
Čekao sam da prebaci u četvrtu, pa petu. BMW je uporno i glatko brujao ispod nas, njegov reflektor je probijao noć svojim privlačnim svjetlom.

Jezzie je prelazila iz trake u traku lako i često kad smo prebacili u četvrtu, zatim se uzdigli do čiste pete brzine. Vozili smo brzinom od preko dvjesto kilometara na sat po George Washington Parkwayu, potom dvjestopedeset po 95. ulici. Jezzie mi je jednom prigodom rekla da nikada ne vozi motor, a da ne postigne brzinu od barem dvjesto kilometara na sat. Vjerovao sam joj.
Nismo prestajali juriti kroz prostor i vrijeme sve dok se nismo zaustavili, dok se nismo spustili na zemlju kod zapuštene Mobilove benzinske crpke u Lumbertonu u Sjevernoj Carolini.
Bilo je gotovo šest ujutro. Mora da smo izgledali kao luđaci kakve mijesni momak s crpke još nikada nije vidio. Crnac. Plavokosa bijela žena. Moćni motocikl. Vrući provod u dobrom starom gradu, večeras.
Poslužitelj na crpki i sam je djelovao nekako izvan okvira. Imao je skateboard štitnike preko sivih traperica. Imao je oko dvadeset godina i narogušenu frizuru kakvu nose ’skejteri' i koju ćete prije vidjeti na plažama Kalifornije nego li u ovom dijelu zemlje. Kako je taj stil šišanja stigao do Lumbertona u Sjevernoj Carolini tako brzo? Je li u zraku bilo više ludila nego obično? Slobodan protok ideja?
"’Jutro, Rory." Jezzie se nasmiješila momku. Provirila je između dviju crpki i namignula mi.
"Rory je ovdje u smjeni od jedanaest do sedam. Jedina stanica uokrug sto kilometara s obje strane. To možeš reći samo onima u koje imaš povjerenje." Stišala je glas. "Rory u ovim krajevima prodaje sve što diže i spušta raspoloženje. Sve što ti je potrebno da preživiš noć. Bumbare, crne ljepotice, poljoprivredni alat?"
Počela je lagano zavlačiti, tonom koji je bio ugodan za uho. Plava kosa bila joj je zamršena od vjetra, što sam također volio. "Extasy, metamfetamin hidroklorid?" nastavljala je citirati jelovnik.
Rory je na to odmahivao glavom, kao da ju smatra ludom. Primijetio sam da mu se sviđa. Otklonio je zamišljenu kosu iz očiju. "Čovječe, o čovječe," rekao je. Vrlo uglađen mladi čovjek. "Ne obaziri se na Alexa." Opet se nasmiješila poslužitelju s crpke. Zbog svoje nakostriješene
kose djelovao je nekoliko centimetara viši. "On je u redu. On je samo jedan od mnogih policajaca u Washingtonu."
"Oh, čovječe! Jezzie, vrag te odnio! Isuuuse! Ti i tvoji prijatelji policajci." Rory se okrenuo na petama svojih radničkih čizama kao da ga je opržila vatra. Radeći u dežurnoj smjeni ovdje podalje od međudržavnih pravaca, morao je vidjeti svu silu ludila. Nas dvoje smo bili ludi, to je bilo sigurno. A sad mi pričaj malo o tome. Koji drugi prijatelji policajci?
Niti petnaest minuta kasnije, bili smo u Jezzienoj kući na jezeru. Bila je to mala koliba s krovom u obliku slova A, smještena tik uz vodu, okružena jelama i brezama. Vrijeme je bilo gotovo savršeno.
Bablje ljeto koje je trajalo dulje nego što je to bilo uobičajeno. Globalno zatopljenje uhvatilo je maha.
"Nisi mi rekla da si zemljoposjednica,'' rekao sam dok smo brzali niz slikovitu cestu prema kolibi.
"Ne baš, Alex. Moja baka ostavila je ovo mojoj majci. Djed je bio mjesni prevarant i lopov. U svoje vrijeme zaradio je nešto novaca. Jedini je u našoj obitelji kojemu je to uspjelo. Izgleda da se zločin isplati."
"Tako se barem kaže."
Skočio sam s motora i odmah protegnuo svoje leđne mišiće, a onda i noge. Ušli smo u kuću. Vrata nisu bila zaključana, što mi je pomalo zagolicalo maštu.

Jezzie je zavirila u hladnjak, koji je bio pun svega. Pustila je vrpcu s glazbom Brucea Springstena, a zatim odšetala van.
Slijedio sam je dolje prema svjetlucavoj, crno-plavoj vodi. Nad vodom je bio izgrađen novi mol. Uski prilaz vodio je do proširenja u obliku terase na kojoj je bio vrtni stol i stolice. Mogao sam čuti kako sviraju pjesme s albuma Nebraska.
Jezzie je izula čizme, potom je skinula prugaste, plave dokoljenice. Umočila je jedno stopalo u savršeno mirnu vodu.
Njene dugačke noge bile su prekrasno mišićave. Stopala su joj također bila dugačka, lijepo oblikovana, onoliko lijepa koliko to stopala uopće mogu biti. Na trenutak me je podsjetila na dame koje su pohađale Sveučilište na Floridi, u Miamiju, u Južnoj Carolini, Vanderbilt. Na njoj nije bilo niti jednog djelića koji nije bio poseban.
"Vjerovao ili ne, ova voda ima preko trideset stupnjeva," rekla je sa širokim, usporenim osmijehom.
"Točno u stupanj?"
"Moram to potvrditi. Jesi li za igru ili si truba?"
"Što će reći susjedi? Nisam ponio svoje kupaće gaćice. Ni bilo što drugo."
'To je bio moj osnovni plan, nema plana. Zamisli. Cjela subota bez ikakvog plana. Nema suđenja.
Nema konferencija za tisak. Nema projektila koje lansiraju Dunneovi. Kao što je učinio Thomas Dunne u emisiji Larrya Kinga ovaj tjedan. Žaleći se na istragu koja je prethodila suđenju, opetovano blateći posvuda moje ime. Nema otmica od kojih se trese zemlja i koje te pritišću. Samo nas dvoje ovdje usred ničega."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam Jezzie. "Usred ničega." Pogledao sam oko sebe, prateći liniju gdje su se stabla jela spajala s jasno modrim nebom.
"To će biti naše ime za ovo mjesto. Usred ničega, Sjeverna Carolina."
"Ozbiljno, Jez. Što je sa susjedima? Nalazimo se u državi gdje takvima na potplate stavljaju smolu, zar ne? Ne želim nikakvu smolu na svojim petama."
Smiješila se. "Nema nikoga u blizini najmanje pet kilometara uokolo, Alex. Vjerovao ili ne, nema ni drugih kuća. Još je prerano za bilo koga osim za ribiće koji love grgeče."
"Ne želim susresti niti nekoliko usamljenih ribiča koji love grgeče i stavljaju smolu na potplate," rekao sam. "Njima bi se moglo pričiniti da sam ja crni som. Čitao sam Oslobođenje (Deliverance) od Jamesa Dickeya.”
“Svi ribiči idu na južni kraj jezera. Vjeruj mi, Alex. Dopusti da te razodjenem. Da ti bude malo udobnije."
"Razodjenut ćemo jedno drugo." Popustio sam i predao se u njezine ruke, prepustio te polaganom ritmu savršenog jutra. Na doku u zaljevu svukli smo jedno drugo. Jutarnje sunce bilo je ugodno toplo i osjećao sam povjetarac s jezera kako nam oplakuje golu kožu.
Probao sam vodu stopalom, svojim vlastitim dobro oblikovanim gležnjem. Jezzie nije pretjerala s temperaturom vode.
"Ja ti ne bih lagala. Do sada barem još nikada nisam,” rekla je uz još jedan smiješak. Potom je savršeno zaronila, tako da gotovo uopće nije zapljusnula vodenu površinu.
Pridružio sam joj se, prateći svijetli trag mjehurića koje je ostavljala iza sebe. Dok sam ponirao u vodu, razmišljao sam: crni čovjek i prekrasna bijela žena plivaju zajedno.
Usred Juga. Ove naše godine gospodnje tisuću devetsto devedeset i treće.

Bezbrižni i možda pomalo luckasti.
Jesmo li griješili? Neki ljudi rekli bi da jesmo, ili bi barem tako mislili. Ali zašto je to bilo tako?
Jesmo li ikoga vrijeđali time što smo bili zajedno?
Voda je na površini bila topla. Ali metar do metar i pol dublje bila je znatno hladnija. Izgledala je modro-zelena. Vjerojatno je dolazila iz izvora. Blizu dna mogao sam osjetiti snažne struje kako mi udaraju u prsa i genitalije.
Jedna me je misao snažno pogodila: Jesmo li se možda već duboko zaljubili? Je li to ono što sada osjećam? Izronio sam da uhvatim zraka.
"Jesi li dodirnuo dno? Kad prvi puta u danu zaroniš, moraš dodirnuti dno." "Ili što?" pitao sam Jezzie.
"Ili si velika kukavica i utopit ćeš se ili ćeš se zauvijek izgubiti u dubokoj šumi prije nego što padne noć. To je istinita priča. Već sam vidjela mnogo, mnogo puta kako se to dogodilo ovdje Usred Ničega."
Igrali smo se u jezeru poput djece. Oboje smo mnogo radili. Previše - gotovo cijelu godinu našeg života.
Tamo su bile ljestve od cedrovine, kojima se lako moglo popeti na dok. Ljestve su bile nedavno napravljene. Mogao sam osjetiti svježinu drveta. Još nije bilo nikakvih špranja. Pitao sam se nije li ih Jezzie sama napravila - za vrijeme onog odmora - malo prije otmice.
Držali smo se za ljestve i jedno za drugo. Negdje u daljini na jezeru gakale su patke. Bio je to smiješan zvuk. Gotovo da nije bilo niti jednog nabora na vodenom stolu koji se prostirao ispred nas. Sićušni valovi golicali su Jezzie ispod brade.
"Volim te ovakvog. Djeluješ tako ranjiv," rekla je. "Počinje se pojavljivati onaj pravi ti." "Imam osjećaj da je već toliko dugo sve tako nestvarno," rekao sam Jezzie. "Otmica. Potraga za
Sonejem. Suđenje u Washingtonu."
"Ovo je sada jedino što je stvarno, za trenutak. U redu? Toliko volim biti s tobom." Jezzie je stavila glavu na moja prsa.
'Toliko to voliš?"
"Da. Toliko to volim. Vidiš kako sve može biti jednostavno?" Pokazala je prema daljini na slikovito jezero, na duboki krug od jelovih stabala. "Zar ne vidiš? Sve je to tako prirodno. Sve će biti dobro. Obećajem ti. Niti jedan ribič koji lovi grgeče neće se nikada ispriječiti između nas."
Jezzie je bila u pravu. Prvi put poslije dugo vremena, osjećao sam da bi sve moglo uspjeti - sve što bi se moglo dogoditi od sada nadalje. Stvari su bile jednostavne, neusiljene i dobre onoliko koliko je to moguće. Oboje smo željeli da ovaj vikend nikada ne prođe.

Poglavlje 61



"Ja sam istražitelj za ubojstva u washingtonskoj policijskoj upravi. Imam službeni čin šefa sektora. Ponekad, kada smatraju da moja psihološka opažanja mogu biti od nekog značaja u rješavanju pojedinog slučaja, dodjeljuju mi one krajnje okrutne zločine."
Te sam riječi izrekao pod zakletvom usred prepune, ušutkane i naelektrizirane washingtonske sudnice. Bio je ponedjeljak ujutro. Vikend se činio milijunima kilometara daleko. Grašci znoja počeli su mi se slijevati niz čelo.
"Možete li nam reći zašto vam dodjeljuju slučajeve s psihološkim implikacijama?" pitao me je Anthony Nathan.
"Ja nisam samo detektiv, nego i psiholog. Bavio sam se privatnom praksom prije nego što sam se pridružio policijskim snagama u D.C.-u," rekao sam. "Prethodno sam radio u poljoprivredi. Godinu dana bio sam najamni poljoprivredni radnik."
"Gdje ste stekli svoju diplomu?" Nathan je bio uporan u tome da me prikaže kao vraški značajnu osobu.
"Kao što znate, gospodine Nathan, moj doktorat je s Johns Hopkins fakulteta." "Jedna od najboljih škola u zemlji, svakako u ovom dijelu zemlje," rekao je.
"Prigovor. To je mišljenje gospodina Nathana." Mary Warner je uložila opravdanu pravnu zamjerku.
Sutkinja Kaplan je podržala prigovor.
"Također ste objavljivali članke u ’Psychiatric Archives’ i u ’American Journal of Psychiatry’," nastavljao je Nathan kao da su gđa. Warner i sutkinja Kaplan potpuno irelevantne.
"Napisao sam nekoliko radova. Je h to baš toliko značajno, gospodine Nathan. Mnogi psiholozi objavljnju svoje radove."
"Da, ali ne u ’Journalu’ i ’Archives’, dr. Cross. Koja je bila tema tih učenih radova?"
"Pišem o tome kako funkcionira mozak kriminalaca. Vladam dovoljnom količinom trosložnih i četverosložnih riječi da bih se mogao kvalificirati za pisanje u takozvanim učenim časopisima."
"Divim se vašoj skromnosti, doista joj se divim. Recite mi nešto, dr. Cross. Imali ste me prilike promatrati ovih nekoliko tjedana. Kako biste opisali mene kao ličnost?"
"Za to bi mi bilo potrebno nekoliko seansi na samo s vama, gospodine Nathan. Nisam siguran da biste mi mogli dovoljno platiti za tu terapiju."
Smijeh se prolomio sudnicom. Čak je i sutkinja Kaplan uživala u rijetkom trenutku humora. "Ipak, pokušajte," nastavljao je Nathan. "Ja to mogu podnijeti."
Bio je brz na mislima i vrlo dovitljiv. Anthony Nathan bio je vrlo kreativan. Kao prvo, svima je dao do znanja da ja nastupam samo kao svjedok, a ne kao 'stručnjak’ kojeg ima u šaci.
"Vi ste neurotični." Smiješio sam se. "I vjerojatno devijantni."
Nathan se okrenuo licem prema poroti, ispruživši dlanove prema gore. "Ako ništa drugo, bar je pošten. A osim toga, jutros ću dobiti besplatnu seansu kod perača mozga."
Sa klupa gdje je sjedila porota ponovo se začuo smijeh. Ovoga sam puta imao osjećaj da neki

porotnici počinju mijenjati mišljenje o Anthonyju Nathanu, a možda i o njegovom branjeniku.
Isprva im se nije nimalo svidio. Sada su vidjeli da se trudi i da je vrlo, vrlo bistar. Za svog je branjenika on obavljao profesionalan i možda čak briljantan posao.
"Koliko ste imali seansi s Garyjem Murphyjem?" pitao me je sada. Pazite, s Garyjem Murphyjem, ne Sonejem. "Vjerujem dovoljno da možete stvoriti neke zaključke."
"Psihijatrija nije egzaktna znanost. Volio bih da sam mogao imati više seansi. Došao sam do nekih preliminarnih zaključaka."
"Koji su to?" pitao me je Nathan.
"Prigovor!" Ponovo je ustala Mary Warner. Bila je vrlo zaposlena. "Istražitelj Cross je upravo rekao da bi mu bilo potrebno više seansi da donese konačno medicinsko mišljenje."
"Odbija se," rekla je sutkinja Kaplan. "Istražitelj Cross je također ustvrdio da već ima neko preliminarno mišljenje. Voljela bih čuti koje je to."
"Dr. Cross," Nathan je nastavljao kao da nije bilo nikakvih prekida, "za razliku od ostalih psihijatara i psihologa koji su vidjeli Garyja Murphyja, vi ste osobno bili vezani za ovaj slučaj od samog početka - i to kao policijski časnik i kao psiholog."
Tužiteljica je Nathana ponovo prekinula. Gubila je strpljenje. "Časni sude, hoće li gospodin Nathan napokon postaviti pitanje?"
"No, gospodine Nathan, hoćete li?"
Anthony Nathan okrenuo se prema Mary Warner i pucnuo prstima prema njoj. "Pitanje? - bez brige." Ponovo se obratio meni.
"Kao policijski časnik koji se od samog početka bavi ovim slučajem i kao iskusni psiholog, možete li nam dati svoje profesionalno mišljenje o Garyju Murphyju?"
Pogledao sam prema Murphyju/Soneju. Sada je izgledao kao da je Gary Murphy. Djelovao je kao simpatičan i pristojan čovjek koji je upao u najgoru noćnu moru koju itko može zamisliti.
"Moji prvi osjećaji i iskreni dojmovi bili su vrlo jednostavni i ljudski. Otmica koju je izvršio učitelj šokirala me i uznemirila," počeo sam svoje razlaganje. "To je bio potpuni prekid povjerenja. Kasnije je postalo još gore. Osobno sam vidio izmrcvareno tijelo Michaela Goldberga. To je nešto što nikada neću zaboraviti. Razgovarao sam s gospodinom i gospođom Dunne o njihovoj djevojčici. Imam osjećaj da poznajem Maggie Rose Dunne. Također sam vidio žrtve ubojstava u kućama Turnerovih i Sandersovih."
"Prigovor!" Mary Warner je opet bila na nogama. "Prigovor!"
"Vi znate da to nije u redu." Sutkinja Kaplan sledila me svojim hladnim pogledom. "Brišite to iz zapisnika. Savjetujem poroti da to ne uzme u obzir. Nema dokaza da je tuženi na bilo koji način sudjelovao u događajima koji su upravo spomenuti."
"Tražili ste pošteni odgovor," rekao sam Nathanu. "Željeli ste znati što ja mislim. To ste i dobili." Nathan je kimao glavom dok je išao prema klupama s porotom. Okrenuo mi je leđa.
"Pošteno, pošteno. Siguran sam da iz vas govori čisto poštenje, dr. Cross. Bez obzira na to volim li ja poštenje ili ne i bez obzira na to voli li ga Gary Murphy. Vi ste izuzetno pošten čovjek. Ne želim prekidati iskreno izlaganje, a nadam se da to neće činiti ni optužba. Molim vas, nastavite."
"Želio sam uhvatiti otmičara toliko silno da me je to boljelo. To smo željeli svi iz tima za oslobađanje talaca. Većina nas je to primila vrlo osobno."
"Vi ste, zapravo, mrzili otmičara. Željeli ste vidjeti da ma tko to bio, bude kažnjen najvišom kaznom koju zakon dopušta?"

"Tako je. To još uvijek želim," odgovorio sam Nathanu.
"Kada je Gary Murphy priveden, bili ste na licu mjesta. Optužili su ga za zločin. Nakon toga ste s njim imali nekoliko seansi. Što u ovom trenutku mislite o Garyju Murphyju?"
"Sada, doista ne znam što bih mislio o njemu."
Anthony Nathan nije niti okom trepnuo. "Znači li to da po vašem uvjerenju postoje razlozi za nedoumicu?"
Mary Warner je trljala jednu točku na starinskim podnim daskama sudnice. "Sugestija. Navođenje svjedoka,"
"Porota će to zanemariti," rekla je sutkinja Kaplan.
"Recite nam kakvi su sada vaši osjećaji prema Garyju Murphyju. Dajte nam svoje profesionalno mišljenje, dr. Cross," rekao je Nathan.
"Za sada ja ne vidim načina da budem siguran u to je li on Gary Murphy - ili Gary Sonej. Nisam siguran postoje li dvije osobnosti u ovom čovjeku. Vjerujem da postoji mogućnost da bi on mogao biti podvojena ličnost."
"I što onda ako on jest podvojena ličnost?"
"Ako je to istina, Gary Murphy bi u tom slučaju imao vrlo malo ili nikakve svjesne spoznaje o tome što čini Gary Sonej. On bi također mogao biti i briljantan sociopat koji vješto manipulira svima nama, uključujući i vas.”
"U redu. Mogu prihvatiti ove pretpostavke. Za sada je sve u redu," rekao je Nathan. Držao je ruke na prsima kao da drži malu lopticu. Očigledno je radio na tome da iz mene izvuče čvršću definiciju.
"Stječe se dojam da je ovaj koncept sumnje od ključnog značaja, zar ne?" nastavio je. "Ovo je igra za loptu. Stoga bih volio kada biste poroti pomogli da donese ovu važnu odluku. Dr. Cross, želim da hipnotizirate Garyja Murphyja!" objavio je.
"Ovdje u ovoj sudnici. Neka porotnici sami odluče, a ja imam puno povjerenje u ovu porotu i njezinu odluku. Vjerujem više nego u išta na svijetu da će ovi ljudi kad sagledaju sve dokaze donijeti ispravnu odluku. Vjerujete li i vi u to, dr. Cross?"

Poglavlje 62



Sljedećeg su jutra za seansu između Garyja i mene u sudnicu unijeli dva jednostavna naslonjača od crvene kože. Kako bi mu se pomoglo da se opusti i zaboravi na okruženje, u dvorani su prigušena glavna svjetla. Obojici su nam dali mikrofone. To su bili jedini ustupci koje je dopustila sutkinja Kaplan.
Alternativa tome bio bi video zapis naše seanse, ali Gary je rekao da vjeruje da će se moći hipnotizirati u sudnici. Želio je to pokušati, a i njegov je odvjetnik želio to isto.
Odlučio sam izvesti hipnozu kao da je Sonej/Murphy u svojoj ćeliji. Bilo je neophodno isključiti neke stvari koje su očigledno smetale u sudnici. Ja nisam imao predodžbu o tome hoće li se to tako moći izvesti, i kakav će biti ishod. Želudac mi se stegnuo u čvor dok sam sjedio u naslonjaču.
Pokušavao sam ne gledati prema sudnici. Nisam volio biti na pozornici, a posebno ne u ovakvoj situaciji.
U prijašnjim susretima s Garyjem koristio sam jednostavnu verbalnu sugestivnu tehniku. Hipnozu u sudnici započeli smo na isti način. Hipnoza nije ni iz daleka tako složena kako to većina ljudi misli. "Gary," rekao sam, "Želim da se udobno zavališ i da se pokušaš opustiti, pa ćemo vidjeti što će se
dogoditi."
"Potrudit ću se najbolje što mogu," rekao je, zvučeći jednako iskreno kao što je i izgledao. Imao je na sebi mornarski plavo odijelo, svježu bijelu košulju, prugastu kravatu. Izgledao je više kao odvjetnik od svog vlastitog odvjetnika.
"Ponovo ću te hipnotizirati, budući da tvoj odvjetnik misli da bi to moglo pomoći u tvojem slučaju. Rekao si mi da želiš tu pomoć. Je li to točno?"
"Jest, točno je," rekao je Gary. "Želim ispričati istinu... Ja sam želim znati istinu." "U redu, onda, želio bih da počneš brojati od stotice unatrag.
To smo već ranije radili. Osjeti kako se sa svakim brojem sve više opuštaš. Možeš započeti brojati."
Gary Murphy je počeo brojati unatrag.
"Oči ti se počinju sklapati. Sada osjećaš da si opušteniji... u stanju sna... duboko dišeš," rekao sam glasom koji je postajao sve tiši i tiši, gotovo monoton.
Sudnica je gotovo sasvim utihnula. Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je tiho brujanje ventilatora na uređaju za hlađenje.
Gary je napokon prestao brojati.
"Osjećaš li se udobno? Je li sve u redu?" pitao sam ga.
Njegove smeđe oči bile su staklaste i vlažne. Činilo se da je vrlo lako upao u trans. Nije bilo načina da u to budem siguran.
"Da. Dobro sam. Osjećam se dobro."
"Ukoliko želiš prekinuti seansu, iz bilo kojeg razloga, znaš kako se iz ovog stanja možeš vratiti natrag."
Kimnuo je lagano dok je govorio. "Da, znam. Ali, dobro mi je." Djelovao je kao da tek na pola

sluša.
Pod svim pritiskom i pod okolnostima suđenja, bilo je teško povjerovati da bi se sada mogao pretvarati.
Nastavio sam govoriti: "Jednom prigodom, za vrijeme prošlih seansi, razgovarali smo o tome kako si se probudio u McDonald’su. Rekao si mi da si se 'probudio kao da si sanjao’. Sjećaš li se toga?"
Tako je. Naravno da se sjećam," rekao je. "Probudio sam se u policijskom automobilu izvan McDonald’sa. Došao sam k svijesti kada je policija već bila tamo. Uhitili su me."
"Kako si se osjećao dok te je policija privodila?"
"Osjećao sam se kao da to nije moguće. Ni u kojem slučaju. To je morao biti ružan san. Rekao sam im da sam putujući trgovac, rekao sam im da živim u Delawareu. Rekao sam im sve čega sam se mogao sjetiti kako bih im ukazao na to da su uhvatili pogrešnu osobu, a ne kriminalca. Ja nemam nikakav dossier u policiji."
Rekao sam: "Razgovarali smo o onome što se dogodilo toga dana tik prije nego što su te uhitili.
Nakon što si ušao u restoran."
"Ja ne znam... nisam siguran da se mogu sjetiti. Pokušat ću o tome razmisliti...” Izgledalo je da se Gary s nečim bori. Je li to bila gluma? Ili mu je istina koje se sada sjetio bila neugodna?
Kada je razotkrio Sonejevu osobu na našoj zatvorskoj seansi, iskreno sam bio iznenađen. Nisam bio siguran da će to opet učiniti. Naročito kada se uzmu u obzir ove teške okolnosti.
"Zaustavio si se da odeš u zahod u McDonald'sovom restoranu. Htio si također popiti kavu, kako bi bio budan dok voziš"
"Sjećam se... toga se pomalo sjećam. Mogu se pouzdano vidjeti u McDonald'su. Sjećam se da sam bio tamo...”
"Daj si vremena, Gary. Vremena imamo na pretek."
"Bilo je velika gužva, mnogo ljudi. Želim reći, restoran je bio prepun. Otišao sam do zahodskih vrata. Iz nekog razloga nisam ušao unutra. Ne znam točno zbog čega, To je čudno, ali ne sjećam se."
"Što si tada osjećao? Onda kada si ostao ispred zahoda. Sjećaš li se kako si se osjećao?" "Nemirno. Bilo mi je sve gore. Mogao sam osjetiti kako mi krv navire u glavu. Nisam razumio
zbog čega. Bio sam uznemiren, ali nisam znao zbog čega."
Sonej/Murphy zurio je ravno naprijed. Pogledao je na lijevo, gdje sam ja sjedio. Bio sam malo začuđen kako mi je bilo lako zaboraviti na nazočne u sudnici koji su nas obojicu promatrali.
"Je li Sonej bio tamo u restoranu?" upitao sam ga.
Malo je nagnuo glavu. Taj je pokret bio neobično dirljiv.
"Sonej je tamo. Da, on je u McDonald’su." Uzbudio se. "Pretvara se da uzima kavu, ali čini se da je ljutit. On je, ja mislim da je doista lud. Sonej je luđak, loše sjeme."
"Zašto je ljutit? Znaš li to? Što je to što Soneja čini ljutitim?"
"Misli da je to zbog toga... što su mu se planovi pokvarili. Policija je imala nevjerojatnu sreću. Izjalovio se njegov plan da postane slavan. Potpuno se pokvario. Sada se osjeća kao Bruno Richard Hauptmann. Kao još jedan gubitnik."
Ovo je bilo novo. Nikada prije nije spominjao otmicu. Nisam više bio svjestan ničega što se događa u sudnici. Oči su mi bile prikovane uz Garyja Soneja/Murphyja.
Pokušavao sam zvučati opušteno i onoliko bezopasno koliko mi je to bilo moguće. Lijepim načinom nešto ću postići. Lijepo i polagano. Ovo je bio hod po ivici provalije. Mogao sam mu ili

pomoći ili ćemo obojica u nju propasti. "Što se izjalovilo u Sonejevom planu?"
"Sve što je moglo, krenulo je krivo," rekao je. On je još uvijek bio Gary Murphy. To sam mogao jasno uočiti. Nije se prebacio u Sonejevu osobu. Ali Gary Murphy znao je što radi Gary Sonej; pod hipnozom, Gary Murphy znao je što misli Sonej.
Sudnica je i dalje bila tiha i vrlo mima. Nigdje niti krajičkom oka nisam mogao vidjeti ni najmanji pokret.
Gary je otkrio još pojedinosti o otmici. "Provjeravao je kako je Goldbergov dječak, a on je bio mrtav. Lice mu je poplavjelo. To se moralo dogoditi od previše barbiturata... Sonej nije mogao vjerovati da je on pogriješio. Bio je tako temeljit i pažljiv. Prethodno se o tome raspitao kod anesteziologa."
Postavio sam ključno pitanje: "Kako je došlo do toga da je dječakovo tijelo bilo puno modrica i udaraca? Što se točno dogodilo s Goldbergovim dječakom?"
"Sonej je izgubio živce. Nije mogao vjerovati svojoj lošoj sreći. Udarao je tijelo Goldbergovog dječaka teškom lopatom bez prestanka."
Način na koji je govorio o Soneju do sada je bio krajnje uvjerljiv. Bilo je moguće da je doista žrtva podvojene ličnosti. To bi promijenilo cijeli tijek procesa, a vjerojatno i samu presudu.
"Kakva je to bila lopata?" pitao sam.
Sada je počeo govoriti sve brže i brže. "Ona ista lopata koju je koristio da ih zakopa. Bili su zakopani u skladištu. Imali su zalihe zraka dovoljne za nekoliko dana. Vidiš, to je bilo nešto poput atomskog skloništa. Sustav dovoda zraka krasno je radio; sve je bilo u redu. Sonej je to sam izmislio. To je sam i izveo."
Puls mi je tukao poput čekića. Grlo mi je bilo vrlo, vrlo suho. "Što je bilo s djevojčicom? Što je bilo s Maggie Rose?" pitao sam ga.
"Ona je dobro. Sonej joj je po drugi puta dao tabletu Valijuma. Kako bi je opet uspavao. Bila je zastrašena, vrištala je - jer je ispod zemlje bilo tako mračno. Mračno kao u rogu. Ali nije to bilo tako loše. Sonej je iskusio još gore stvari. Podrum, na primjer."
Na ovom sam mjestu morao nastaviti vrlo oprezno. Nisam ga ovdje želio izgubiti. Što je s podrumom? Pokušat ću se na podrum vratiti malo kasnije.
"Gdje je Maggie Rose sada?" pitao sam Gary Murphyja. "Ne znam," rekao je bez oklijevanja.
Nije rekao - ona je mrtva. Niti, živa je... Ne znam. Zbog čega bi skrivao tu informaciju? Zbog toga što je znao da je želim znati? Zbog toga što su svi u sudnici željeli znati sudbinu Maggie Rose Dunne?
"Sonej se vratio po nju," rekao je zatim. "FBI je prihvatio predati otkupninu od deset milijuna. Sve je bilo dogovoreno, ali nje više nije bilo! Maggie Rose nije bila tamo kad se Sonej ponovno vratio. Ona je nestala! Netko drugi je odveo djevojčicu od tamo."
Promatrači u sudnici više nisu bili mirni. Ja sam ipak i dalje bio usredotočen na Garyja.
Sutkinja Kaplan oklijevala je lupiti batićem i zatražiti red. Ipak, ustala je. Dala je znak da se smire, ali to je bila beskorisna gesta. Netko drugi je od tamo odveo djevojčicu. Netko drugi sada drži djevojčicu.
Na brzinu sam postavio još nekoliko pitanja prije nego što situacija u sobi potpuno izmakne kontroli, a zajedno s tim i Sonej/ Murphy. Glas mi je i dalje bio tih i iznenađujuće miran s obzirom na okolnosti.

"Jesi li je ti iskopao, Gary? Jesi li ti spasio djevojčicu od Soneja? Znaš li ti gdje je Maggie Rose sada?" upitao sam ga.
Nije mu se svidio ovaj način ispitivanja. Obilato se znojio. Očni kapci su mu se trzali. "Naravno da ne znam. Ne, ja sa svim tim nemam ništa. To je cijelo vrijeme bio Sonej. Njega ne mogu kontrolirati. Nitko to ne može. Zar to ne razumiješ?"
Nagnuo sam se prema naprijed u svojem naslonjaču. "Je li Sonej sada ovdje? Je li on jutros s nama?"
Da su okolnosti bile drugačije, ne bih ga toliko prisiljavao. "Mogu li pitati Soneja što se dogodilo s Maggie Rose?"
Gary Murphy je tresao glavom neprekidno s jedne strane na drugu. Znao je da mu se sada događa nešto drugo.
"Sada je previše strašno," rekao je. Znoj mu je kapao s lica i kosa mu je bila mokra. "Ovo je strašno. Sonej je loš znak! Ne mogu više govoriti o njemu. Ne želim. Dr. Cross, molim vas, pomozite mi!"
"U redu, Gary, bilo je dosta." Izvukao sam Garyja smjesta iz hipnotičko stanja. To je bilo jedino ljudski u ovakvim okolnostima. Nisam imao izbora.
Iznenada, Gary Murphy se vratio u sudnicu zajedno sa mnom. Oči je upiljio u moje. U njima nisam vidio ništa osim straha.
Gomila u sudnici izmakla je kontroli. Reporteri s televizije i iz tiska pojurili su nazvati svoje redakcije. Sutkinja Kalan lupala je sudačkim batićem bez prestanka.
Netko drugi sada drži Maggie Rose Dunne... Je li to bilo moguće? "U redu je, Gary," rekao sam. "Razumijem zbog čega se bojiš."
Buljio je u mene, a onda su mu oči polako zaokružile po sudnici koja je brujala na sav glas. "Što se dogodilo?" pitao je. "Što se ovdje, zapravo, dogodilo?"

Poglavlje 63



Ponešto iz Kafkinih romana još uvijek mi je ostalo u sjećanju. Poglavito jezoviti početak Kafkinog 'Procesa’: "Netko je morao napričati laži o Josephu K., jer iako nije učinio ništa krivo, jednog lijepog jutra došli su ga uhititi." Gary Murphy je želio da i mi u to vjerujemo: da je on uhvaćen u zamku noćne more. Da je on u biti isto tako nevin kao Joseph K.
Slikali su me nekoliko desetaka puta dok sam napuštao sudnicu. Svatko je htio nešto pitati. Ja nisam davao komentare. Nikada ne propustim dobru priliku da ne kažem ništa.
Je li Maggie Rose još uvijek živa? - želio je znati tisak. Ja nisam želio izreći ono što sam mislio: vjerojatno više nije živa.
Dok sam izlazio iz sudnice, ugledao sam Katherine i Thomasa Dunnea kako mi prilaze. Bili su okruženi novinarima s televizije i iz tiska. Želio sam razgovarati s Katherine, ali ne i s Thomasom.
"Zašto mu pomažeš?" Viknuo je Thomas Dunne. "Zar ne vidiš da laže? Cross, s tobom nešto nije u redu."
Thomas Dunne bio je silno napet i crven u licu. Izvan kontrole. Žile na čelu bile su mu jako izražene. Katherine Rose djelovala je slomljeno, potpuno neutješno.
"Pozvali su me kao neprijateljski raspoloženog svjedoka," rekao sam Dunneovima. "Radim svoj posao, i to je sve."
"Dobro, onda znaj da svoj posao obavljaš loše." Nastavljao me je napadati Thomas Dunne. "Izgubio si našu kćer na Floridi. Sada pokušavaš osloboditi otmičara."
Konačno mi je bilo dosta Thomasa Dunnea. Napadao je mene osobno preko tiska i na televiziji.
Kolikogod sam želio povratiti njegovu kćer, nisam više bio spreman na niske udarce s njegove strane. "Vraga pokušavam!" povikao sam dok su kamere šumile i zujale oko nas. “Imao sam vezane ruke.
Skinuli su me sa slučaja, a onda su me vratili natrag. Ja sam jedini postigao bar nekakve rezultate." Okrenuo sam se od oboje Dunneovih i pošao prema strmim stubama. Razumio sam njihovu tjeskobu, ali Thomas Dunne me je proganjao mjesecima. Okrenuo se protiv mene osobno, a to nije
bilo u redu. Nitko, izgleda, nije razumijevao jednu jednostavnu činjenicu: ja sam bio jedini koji je još uvijek pokušavao saznati istinu o Maggie Rose. Ja sam bio jedini.
Kada sam sišao do dna stubišta, Katherine Rose mi je prišla s leđa. Trčala je za mnom. Fotografi su ju slijedili. Bilo ih je posvuda, njihovi automatski žderači filma okidali su kao ludi. Novinari su se taktovima probijali kroz njih.
"Žao mi je zbog svega ovoga," rekla je prije nego što sam mogao išta reći. "Gubitak Maggie Rose uništava Toma, razara naš brak. Znam da ste učinili sve što ste mogli. Znam kroz što ste sve prošli.
Žao mi je, Alex. Oprostite zbog svega."
Bio je to čudan, vrlo neobičan trenutak. Napokon sam posegnuo za rukom Katherine Rose Dunne.
Zahvalio sam joj i obećao da ću i dalje uporno pokušavati. Fotografi su i dalje snimali. Tada sam brzo napustio scenu, odbijajući odgovoriti na ostala pitanja, apsolutno ne želeći govoriti o onome što se upravo dogodilo između Katherine Rose i mene. Šutnja je najbolja osveta kojotima iz tiska.
Otišao sam kući. Još uvijek sam tražio Maggie Rose Dunne - ali sada u mislima Soneja/Murphyja.

Je li bilo moguće da ju je s mjesta otmice preoteo netko drugi? Zbog čega bi nam inače Gary Murphy to rekao? Dok sam se vozio unutar jugoistočnog dijela grada, razmišljao sam o onome što je Gary Murphy rekao pod hipnozom. Je li nas to Gary Sonej sve nasamario u sudnici? To je bila zastrašujuća mogućnost, i vrlo vjerojatna. Je li sve ovo bio dio njegovih jezivih planova?
Sljedećeg jutra, pokušao sam Soneja/Murphyja po drugi puta podvrgnuti hipnozi. Nevjerojatni doktor/detektiv Cross bio je opet nasred pozornice! Tako je to, naime, zvučalo na jutarnjim vijestima.
Ovoga puta hipnoza nije uspjela. Gary Murphy bio je i suviše uplašen ili je bar tako tvrdio njegov odvjetnik. U zagušenoj sudnici bilo je previše žamora. Jednom je sutkinja Kaplan ispraznila sudnicu, ali niti to nije pomoglo.
Toga dana me je i optužba preispitala, ali prije bi se moglo reći da me je Mary Warner nastojala što prije otjerati s klupe za svjedoke, nego saznati što ja, zapravo, mislim. Moj udio u procesu time je bio završen. Meni je to izvrsno odgovaralo.
Ni Sampson ni ja nismo više do kraja tog tjedna dolazili na sud, gdje su se odvijala daljnja stručna svjedočanstva. Vratili smo se na ulicu. Dobili smo nove slučajeve. Također smo pokušali razjasniti nekoliko nejasnih pojedinosti koje su se ticale dotičnog dana kada je izvršena otmica. Sve smo ponovo izanalizirali, provodeći sate i sate u sobi za sastanke prepunoj uveza s izvještajima i ostalim dokumentima. Ako je Maggie Rose doista oteta s mjesta u Marylandu, onda je još uvijek mogla biti živa. Za to je postojala određena mogućnost.
Sampson i ja vratili smo se i u Washingtonsku dnevnu školu da još jednom razgovaramo s nekim školskim nastavnicima. Blago rečeno, većina njih nije bila nimalo zadovoljna što nas ponovo vidi. Još uvijek smo ispitivali teoriju o 'sudioniku’. Posve je sigurno bilo moguće da je Gary Sonej od samog početka surađivao s još nekim. Je li to mogao biti Simon Conklin, njegov prijatelj iz Princetona? Ako to nije bio Conklin, tko bi to onda mogao biti? Nitko u školi nije vidio nikoga tko bi mogao potkrijepiti tvrdnju o "sudioniku" Garyja Soneja.
Napustili smo privatnu školu prije podneva i ručali kod Roya Rogersa u Georgetownu. Royeva piletina bolja je nego Colonel’sova, i Roy ima ona sjajna "vruća pileća krilca". Ti su zalogajčići vrlo hrskavi. Sampson i ja zadovoljili smo se naručivši pet porcija krilaca i dvije Coca-Cole od litre.
Sjeli smo za mali izletnički stol pokraj Roy’sovog dječjeg igrališta. Poslije ručka možda ćemo se malo klackati na klackalici.
Završili smo s ručkom i odlučili se odvesti do Potomaca u Marylandu. Tijekom ostatka poslijepodneva, pročešljali smo Sorrell Aveniju i okolne ulice. Posjetili smo nekoliko desetaka kuća i bili smo jednako dobro došli kao što bi to bili Woodward i Bernstein. Ipak hladna dobrodošlica nije nas obeshrabrila.
Nitko u susjedstvu nije primijetio neki neobičan automobil ili ljude. Niti prije niti poslije otmice.
Nitko nije primijetio neki posebni dostavni kamion. Čak niti one koji obavljaju uobičajene gradske aktivnosti - komunalne popravke, dostavljanje cvijeća ili namirnica.
Kasno tog istog poslijepodneva, otišao sam na vožnju sam. Odvezao sam se prema Crisfeldu u Marylandu, gdje su Maggie Rose i Michael Goldberg bili zatvoreni ispod zemlje tijekom prvih dana otmice. U grobnici? U podrumu? Gary Sonej/Murphy je pod hipnozom spominjao "podrum". Njega su kao dijete držali u mračnom podrumu. Kroz duga razdoblja u svom životu bio je bez prijatelja.
Ovoga sam puta želio pregledati seosko imanje posve sam. Sve 'nepovezane činjenice’ u ovom slučaju vraški su me mučile. Slobodne čestice letjele su mi po glavi bez ikakvog reda poput šrapnela. Je li netko drugi mogao odvesti Maggie Rose od Soneja/Murphyja? Da se i sam Einstein bavio

istraživanjem ovog slučaja - zavrtjelo bi mu se u glavi od silnih mogućnosti, a možda bi mu se od toga i kola izravnala.
Dok sam lutao zemljištem oko stravične napuštene farme, pustio sam da mi sve ono što sam znao o slučaju slobodno prolazi kroz glavu. Stalno sam se vraćao na Lindberghovog sina i na činjenicu da je i lindberghovo dijete bilo oteto iz 'ladanjske kuće’.
Takozvani Sonejev sudionik. To je bio problem koji još nismo riješili.
Sonej je također bio ’viđen’ u blizini kuće u kojoj su ubijeni Sandersovi - ako sam mogao vjerovati Nini Cerisier. To je bio drugi trag koji je trebalo slijediti.
Je li ovo doista slučaj podvojene ličnosti? Psiholozi su i dalje bili podijeljeni oko toga postoji li takav fenomen ili ne. Slučajevi višestrukih ličnosti vrlo su rijetki. Je li sve ovo bila bizantinska urota Garyja Murphyja? Je li on mogao glumiti obje osobe?
Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne? Sve se uvijek vraćalo na nju. Što se dogodilo s Maggie Rose?
Na otrcanoj kontrolnoj ploči Porshea, još uvijek sam držao jednu malu svijeću koju su mi dali ispred zgrade suda u Washingtonu. Zapalio sam ju. Odvezao sam se natrag u Washington dok je gorjela u sumraku koji se spuštao. Sjetite se Maggie Rose.

Poglavlje 64



Dogovorio sam se s Jezzie da se vidimo te večeri i to me je ispunjavalo iščekivanjem cijeloga dana. Susreli smo se u jednom motelu Embassy Suites u Arlingtonu. Zbog svih novinara koji su bili u gradu radi sudskog procesa, bili smo posebno oprezni da nas ne vide zajedno.
Jezzie je stigla u sobu poslije mene. Izgledala je savršeno blistavo i seksi u kratkoj crnoj tunici.
Imala je na sebi crne čarape s natom i salonke s visokom petom. Stavila je crveni ruž za usne i grimizno rumenilo. U kosu je umetnula srebrni češalj. Srce moje - smiri se.
"Bila sam na važnom ručku," rekla je kako bi se opravdala. Odbacila je cipele s visokim petama. "Imam li neki društveni utjecaj ili ne?"
"U svakom slučaju, imaš provjereno pozitivan društveni utjecaj na mene." "Odmah se vraćam, Alex. Samo minutu." Jezzie je nestala u kupaonici.
Provirila je iz kupaonice nakon nekoliko minuta. Bio sam na krevetu. Madrac je upijao moju tjelesnu napetost. Život je opet bio dobar.
"Okupajmo se. Može? Da operemo prašinu s ceste," rekla je Jezzie. 'To nije prašina," rekao sam joj. 'To sam samo ja."
Ustao sam i otišao do kupaonice. Kada je bila četvrtasta i neobično velika. Bila je popločana sjajnim bijelim i plavi pločicama, koje su bile postavljene pola metra poviše od onih u ostatku kupaonice. Jezziena probrana odjeća bila je razbacana po podu.
"Žuri ti se?" "Aha.”
Jezzie je napunila kadu do samog ruba. Nekoliko svojeglavih mjehurića sapunice lebdjelo je prema stropu. Nježna para se neprestano dizala iz vode. Prostorija je mirisala na seoski vrt.
Promiješala je vodu vršcima prstiju. Tada mi je prišla. Još uvijek je u kosi imala srebrni češalj. "Malo sam napeta," rekla je.
"Primjećujem. Ja najbolje znam kakav je to osjećaj." "Mislim da je došlo vrijeme za malu terapiju."
Prepustili smo se tome. Jezziene ruke poigravale su se s dugmetima na mojim hlačama, a onda i sa zatvaračem. Usta su nam se spojila, u početku lagano, a onda sve jače.
Iznenada, Jezzie me je primila u sebe dok smo stajali pokraj kade iz koje se dizala para. Brzo se protrljala dva ili tri puta - a ona se odvojila od mene. Njezino lice, vrat i grudi bili su rumeni. Na trenutak sam pomislio da nešto nije u redu.
Bio sam iznenađen - šok - užitak - ulaženje u nju, a onda tako naglo odvajanje. Doista je bila napeta. Gotovo nasilna.
"Što je to bilo?" pitao sam
"Mislim da ću dobiti srčani udar," prošaptala je Jezzie. "Bilo bi najbolje da smisliš neku priču za policiju, Alex. Uuuuh!"
Uzela me je za ruku i povukla u kadu. Voda je bila topla upravo onoliko koliko treba, a i sve ostalo je bilo isto tako toplo.

Počeli smo se smijati. Još sam uvijek na sebi imao donje rublje, ali Darkić se probio van znatiželjno gledajući naokolo. Skinuo sam gaćice.
Koprcali smo se po kadi dok se nismo okrenuli licem jedno prema drugome. Jezzie se nekako našla iznad mene. Nismo se željeli odmaknuti. Jezzie se nagnula prema natrag. Stavila je ruke iza glave. Promatrala je moje lice za čudesnim zanimanjem. Crvenilo na njezinom vratu i grudima postajalo je sve dublje.
Njezine dugačke noge odjednom su se podigle iz vode i ovile oko moje glave. Jezzie se trznula prema naprijed nekoliko puta, a onda smo oboje eksplodirati. Tijelo joj se ukočilo. Mnogo smo se micali i stenjali. Valovi vode prelijevali su se preko ruba kade.
Jezzie me je nekako uspjela i rukama obujmiti oko glave - i rukama i nogama. Utonuo sam u vodu sve do nosa.
Zaronio sam. Jezzi je bila na meni. Osjećaj da smo blizu vrhuncu prošao mi je cijelim tijelom. Oboje smo svršili. Ja sam se gotovo utopio. Čuo sam Jezzie kako stenje, čudan zvuk iznad površine prigušen vodom.
Svršio sam upravo kada mi je ponestalo zraka. Progutao sam vodu i zakašljao. Jezzie me je spasila. Izvukla me na površinu i stavila moje lice među dlanove. Oslobađanje. Blaženo oslobađanje.
Stajali smo tamo grleći jedno drugo. Potrošeni, kao što se to govorilo u neka bolja vremena. Bilo je više vode na podu nego li u kadi.
Sve što sam tada znao bilo je da se sve više i više zaljubljujem.
U to sam mogao biti siguran. Ostatak mojeg života bio je obavijen tajnama i zbrkom, ali barem je tamo negdje postojao pojas za spašavanje. Postojala je Jezzie.
Oko jedan u jutro morao sam se vratiti kući. Tako da budem tamo kad se djeca probude. Jezzie je to razumjela. Kad proces završi, sve ćemo to puno bolje urediti. Jezzie je željela upoznati Jannie i Damona; slagali smo se u tome da to moramo učiniti na pravi način.
"Već mi nedostaješ," rekla je dok sam se spremao otići. "Prokletstvo. Nemoj ići... Znam, moraš otići."
Izvukla je iz kose svoj srebrni češalj i utisnula mi ga u ruku.
Izašao sam u noć, dok mi je u glavi odzvanjao njezin glas. Isprva nije bilo ničega osim mrklog mraka na parkiralištu.
Iznenada, preda mnom su se ispriječila dva čovjeka. Automatski sam posegnuo prema pojasu.
Jedan od njih uključio je zasljepljujuće svjetlo. Drugi je imao kameru uperenu u moje lice.
Tisak nas je pronašao, mene i Jezzie. Sranje! Otmica je bila tako značajna da je sve u vezi s njom predstavljalo vijest. Tako je bilo od samog početka.
Mlada žena prilazila je iza ove dvojice. Imala je dugačku, kovrčavu crnu kosu. Izgledala je kao da pripada filmskoj ekipi iz New Yorka ili L.A-a.
"Istražitelj Alex Cross?" želio je znati jedan od dvojice muškaraca. U međuvremenu, njegov je partner napravio nekoliko brzih snimki s kamerom. Bljeskalice su razbile tamu na parkiralištu.
"Mi smo iz National Stara. Željeli bismo s vama razgovarati, istražitelju Cross." Uočio sam britanski naglasak. "National Star" bio je američki tabloid iz Miamija.
"Kakve ovo ima veze s onim što se događa?” rekao sam Engleza. U džepu sam prstima prebirao po Jezzieno češlju. "Ovo je osobna stvar. To nije vijest. Ovo se nikoga ne tiče."
"Na nama je da o tome sudimo," rekao je. "Ipak, ne znam, prijatelju. Značajni prijenos

informacija između D.C. policije i tajne službe. Tajni razgovori ili nešto drugo."
Žena je već kucala na motelska vrata. Glas joj je bio nalik na metalno udaranje "Ovo je National Star"! najavila je.
"Ne izlazi van," doviknuo sam Jezzie.
Vrata su se otvorila i Jezzie je stajala na njima potpuno odjevena. Zurila je u ženu s kovrčavom kosom i nije skrivala svoje nezadovoljstvo.
"Mora da se ponosite sobom u ovom trenutku," rekla je novinarki. "Ovo je vjerojatno najbliže što ćete ikada biti Pulitzerovoj nagradi."
"Ne." Odvratila je reporterka. "Poznajem Roxanne Pulitzer. A sada sam upoznala i vas dvoje."

Poglavlje 65



Svirao sam na klaviru mješavinu pop pjesama od Keitha Sweata, Bell Biv Devoe, Hammer i Public Enemy. Ostao sam na verandi, zabavljajući Damona i Janelle sve do osam sati tog jutra. Bila je srijeda u istom tjednu kad su Jezzie i meni priredili ono neugodno iznenađenje u Arlingtonu.
Nana je u kuhinji čitala još vrući primjerak National Stara, koji sam za nju kupio kod Acmea.
Čekao sam da me pozove unutra.
Kad se to nije dogodilo, odustao sam od lupanja po klaviru i otišao poslušati njezinu glazbu. Rekao sam Damonu i Janelle da ostanu tamo gdje su bili. "Ostanite ovako kako ste sada. Nemojte ništa mijenjati."
Kao i svakog jutra, Nana je pijuckala čaj. Ostaci meko kuhanog jajeta i prepečenca vidjeli su se u tragovima. Tabloid je bio nemarno presavijen preko kuhinjskog stola. Pročitan? Nepročitan? To nisam mogao razabrati na njezinom licu niti po izgledu novina.
"Jesi li pročitala priču?" morao sam je pitati.
"Pa, pročitala sam dovoljno da vidim o čemu se radi. Također sam vidjela tvoju sliku na naslovnoj stranici," rekla mi je. "Vjerujem da ljudi tako čitaju ovu vrstu novina. Uvijek sam se pitala zašto ljudi kupuju novine poput ovih nedjeljom ujutro poslije crkve."
Sjeo sam nasuprot njoj za kuhinjski stol. Zahvatio me je val snažnih osjećaja i sjećanja. Prisjetio sam se mnogih razgovora nalik ovome iz naše zajedničke prošlosti.
Nana je uzela koricu prepečenca. Umočila ju je u marmeladu. Kada bi ptice mogle jesti isto što i ljudi, jele bi kao Mama Nana. Ona je stvarno nešto posebno.
"Ona je prekrasna i, vjerujem, vrlo zanimljiva bijela žena. Ti si vrlo privlačan crnac koji ponekad nosi pametnu glavu na ramenima. Mnogima se neće svidjeti poruka koju nosi ova slika. Nisi time previše iznenađen, zar ne?"
"A što je s tobom, Nana? Sviđa li se tebi?" upitao sam ju.
Mama Nana je nježno uzdahnula. Odložila je svoju šalicu čaja uz lagani zveket, "Sada ću ti reći što ja mislim o tome. Ne znam koji je klinički naziv za ove stvari, Alex, ali meni se čini da ti nikada nisi prebolio gubitak majke. Primijetila sam to dok si još bio mali dječak. Mislim da to još uvijek mogu ponekad opaziti."
"To se zove sindrom post traumatskog stresa," rekao sam Nani. "Ako te zanima naziv."
Nana se smiješila mojem bijegu u žargon. Ta joj je predstava već bila dobro poznata. "Ne mogu donositi zaključke o tome što se to s tobom dogodilo, ali to se na tebi primjećuje od onog dana kad si stigao u Washington. Također sam primijetila da se nisi uvijek uklapao u gomilu. Ne onako kako su to činila ostala djeca. Bavio si se sportom, krao si po dućanima s tvojim prijateljem Sampsonom, uvijek si bio čvrst, ali ti si isto tako čitao knjige i bio si prilično senzibilan, Možeš li me slijediti? Možda si bio grub izvana, ali ne iznutra."
Više nisam uzimao zdravo za gotovo sve Nanine zaključke, ali njezina sirova zapažanja još uvijek su bila vrlo dobra. Kao dječak, ja se nisam baš naročito uklapao u jugoistočni dio D.C,-a, ali znao sam da se mogu popraviti. Sada su me dobro prihvaćali. Detektiv/doktor Cross.

"Nisam te ovime želio povrijediti ni razočarati," vratio sam se na predmet priče iz tabloida. "Nisi me razočarao," rekla mi je moja baka. "Ti si moj ponos, Alex. Svakog trenutka u mom
životu ispunjavaš me neizmjernom radošću. Kad te vidim s djecom i kad vidim sve što radiš tu u susjedstvu, znam da ti je još uvijek stalo da razveseliš jednu staru ženu..."
"Ovo posljednje nije lako," rekao sam joj. "A što se tiče takozvane priče iz novina, to će biti nepodnošljivo nekoliko tjedana i ubrzo više nitko neće mariti za to."
Nana je odmahnula glavom. Njezina mala kaciga kose uredno se vratila na svoje mjesto. "Ne, Ljudima je stalo. Neki ljudi će se toga sjećati do kraja tvojeg života. Što ti to govori? 'Ako nisi spreman odležati kaznu, nemoj počiniti ni zločin.’"
Upitao sam je: "Koji je moj zločin?"
Nana je tupom stranom noža čistila mrvice prepečenca. "To ćeš mi morati sam objasniti. Zašto se ti i Jezzie Flanagan skrivate uokolo, ako je sve u redu? Ako je voliš, voli je. Voliš li je, Alex."
Nisam Nani odmah odgovorio. Naravno da sam volio Jezzie. Ali koliko? I kamo sve to vodi? Je li to uopće moralo nekamo voditi
"Nisam siguran, barem ne na onaj način na koji ti misliš," napokon sam rekao. "To je ono što sada pokušavamo otkriti. Mi smo oboje svjesni posljedica onoga što činimo."
"Ako je stvarno voliš, Alex," rekla mi je moja baka, "onda je voli. Ja tebe volim, Alex. Meni se samo čini da slikaš po platnu koje je za tebe preveliko. Ponekad si previše pametan ali ne za svoje vlastito dobro. I znaš biti vrlo neobičan - prema pravilima iz svijeta bijelaca."
"I to je upravo ono zbog čega me toliko voliš." rekao sam joj. "To je samo jedan od razloga, slatki moj dečko." odgovorila je.
Moja baka i ja dugo smo se zadržali za kuhinjskim stolom log jutra. Ja sam velik i jak; Nana je sitna i krhka, ali je jednako snažna. Bilo je kao u stara vremena, u onom smislu da nekako osjećamo kako nikada nismo sasvim odrasli, barem dok su naši roditelji i djedovi uz nas. Sigurno ne uz Mamu Nanu.
"Hvala ti, stara ženo." rekao sam joj.
"I ponosna sam na to." Kao i uvijek, njezina je bila zadnja.
Nazvao sam Jezzie nekoliko puta toga jutra, ali nije je bilo kod kuće, ili nije odgovarala na pozive. Njezina telefonska sekretarica također je bila isključena. Razmišljao sam o našoj noći u Arlingtonu. Bila je tako napeta. Još prije nego li se National Star pojavio na sceni.
Mislio sam se odvesti do njezinog stana, ali sam se predomislio. Nije nam trebalo više slika u tabloidima niti priča po novinama dok se sudski proces bližio kraju.
Toga dana na poslu nitko nije bio naročito pričljiv. Ako je i bilo neke sumnje prije, ovo mi je pokazalo koliko je ozbiljna šteta koja je počinjena. Primio sam pošteni udarac.
Otišao sam u svoj ured i sjedio tamo posve sam sa šalicom crne kave i zagledao se u četiri zida. Bili su prekriveni "tragovima" otmice. Počeo sam se osjećati krivim i buntovnim, i bio sam bijesan. Poželio sam razbiti staklo, što sam već jedanput ili dvaput i napravio nakon Marijinog ubojstva.
Moj državni, metalni radni stol bio je okrenut od vrata. Gledao sam u svoj radni plan za ovaj tjedan, ali, zapravo, nisam vidio ništa što je pisalo na papiru.
"Ti si taj osamljeni drkaroš," čuo sam kako mi Sampson govori iza leđa. "Sad si ostao sam sa sobom. Sad si meso prženo na roštilju."
"Ne čini li ti se da si stvari malo ublažio?" rekao sam mu, ne okrećući se.
"Pretpostavljao sam da ćeš o tome progovoriti kada za to budeš spreman," rekao je Sampson.

"Znaš da sam znao za vas dvoje."
Pogled sam zaustavio na nekoliko krugova nastalih od šalice kave na mojem tjednom radnom planu. Browningov učinak? Što je to, do vraga, bilo? U posljednje vrijeme izdavalo me pamćenje i sve ostalo.
Napokon sam se okrenuo i suočio se s njim, Bio je odjeven u kožnate hlače, stari Kangol šešir i crnu najlonsku vestu. Njegove tamne naočale bile su dobra maska. Zapravo, pokušavao je biti šarmantan i nježan.
"Što misliš, što će se sada dogoditi?" pitao sam ga. "Što se priča?"
"Nitko nije naročito sretan s načinom na koji se ovaj usrani slučaj otmice završio. Nema dovoljno naloga za napad odozgo. Pretpostavljam da čekaju na moguće žrtvene jarce. Ti ćeš bit jedan od njih, to je sigurno."
"A Jezzie?" pitao sam. Ali već sam pretpostavljao odgovor.
"Ona također. Upuštanje u veze s poznatim Crncima," rekao je Sampson. "Vidim da još nisi čuo novost."
"Kakvu novost?"
Sampson je ispustio kratki uzdah, a onda mi je rekao najnoviju vruću priču.
"Uzela je neplaćeni dopust ili je možda definitivno napustila službu. To se dogodilo prije jednog sata, Alex. Nitko ne zna je li to učinila svojevoljno ili su je na to natjerali."
Odmah sam nazvao Jezzie. Tajnica je rekla da je “za danas otišla". Nazvao sam Jezzien stan.
Tamo nije bilo odgovora.
Odvezao sam se do njezinog stana i putem napravio nekoliko prekršaja u dopuštenoj brzini. Derek McGinty je govorio preko WAMU radija. Volio sam slušati Derekov glas čak i kada nisam obraćao pozornost na ono što govori.
Kod Jezzie nije bilo nikoga. Barem nije bilo nikakvih fotografa koji bi se smucali uokolo.
Razmišljao sam odvesti se do njezine kolibe na jezeru. Nazvao sam Sjevernu Carolinu iz govornice na ulici. Mjesni telefonski operater rekao mi je da je broj isključen.
"Od kada?" pitao sam sa čuđenjem u glasu. "Sinoć sam nazvao taj broj" "Od jutros," rekao mi je operater. "Lokalni broj je jutros isključen." Jezzie je nestala.

Poglavlje 66



Uskoro se očekivala presuda na suđenju Soneju/Murphyju.
Porota je počela zasjedati jedanaestog studenog. Vratili su se nakon tri dana, a cijelo su to vrijeme kolale priče kako nisu mogli donijeti odluku niti da je optuženi kriv niti da je nevin. Činilo se da cijeli svijet čeka.
Sampson me je pokupio toga jutra i zajedno smo se dovezli do zgrade suda. Nakon kratkog zahlađenja koje je predskazivalo zimu, ponovo je zatoplilo.
Dok smo se približavali Aveniji Indiana, razmišljao sam o Jezzie. Nisam je vidio preko tjedan dana. Pitao sam se hoće li se pojaviti u sudnici kad budu objavljivali odluku. Nazvala me je. Rekla mi je da je u Sjevernoj Carolini. I to je bilo, zapravo, sve što je rekla. Opet sam bio sam ito mi se nije sviđalo.
Jezzie nisam vidio pred zgradom suda, ali Anthony Nathan je izlazio iz svojeg dugačkog, srebrnog Mercedesa. To je bio njegov veliki trenutak. Reporteri su se penjali svuda po njemu. Bih su poput gradskih ptica koje se sakupljaju oko ustajalih mrvica kruha.
Ljudi s televizije i iz tiska pokušavali su se dokopati mene i Sampsona prije nego što smo uspjeli pobjeći uz stubište suda.' Niti jedan od nas nije bio spreman na razgovor.
"Dr. Cross! Dr. Cross, molim vas," vikao je netko. Prepoznao sam kreštavi glas, Pripadao je jednoj ključnoj ženi s lokalnih televizijskih vijesti.
Morali smo zastati. Bili su nam za petama i ispred nas. Sampson je zapjevušio "Nemam kuda pobjeći" od Marthe i Vandellasa.
"Dr. Cross, mislite li da bi vaše svjedočenje moglo, zapravo, pomoći Garyju Murphyju da se spasi od osude za umorstvo prvog stupnja? Niste li mu, zapravo, i ne htijući, pomogli da se izvuče od umorstva?"
Nešto se konačno u meni prelomilo. "Mi smo samo sretni što pripadamo Super Ligi," rekao sam ozbiljnog lica direktno u zapiljene leće nekoliko mini kamera. "Alex Cross će se usredotočiti na svoju igru. Ostalo će se ići samo po sebi. Alex Cross zahvaljuje Svemogućem Bogu za priliku koju mu je pružio da igra na ovoj razini." Nagnuo sam se prema reporteru koji je postavio pitanje. "Jeste li shvatili što sam želio reći? Je li sada sve jasno?"
Sampson se nasmiješio i rekao: "Što se mene tiče, ja sam još uvijek otvoren za sve primamljive ponude u vidu tenisica i iz kategorije bezalkoholnih pića."
Nastavili smo se uspinjati strmim kamenim stubama i napokon smo ušli u zgradu Federalnog suda.
Kada smo Sampson i ja ušli u šuplje predvorje zgrade Federalnog suda, razina buke gotovo nam je probila bubnjiće u ušima. Svi su se gurali i vrtjeli uokolo, ali na neki uljudbeni način, kao što se ljudi u večernjim odijelima guraju u Kennedy Centru.
Sonejev/Murphyjev primjer nije bio prvi krivični proces u kojem je težište obrane bilo na podvojenoj ličnosti. Ipak, to je bio daleko najslavniji slučaj. Potaknuo je emotivna pitanja o nedužnosti i krivnji, koja su doista presudu stavila pod upitnik... ako je Gary Murphy nedužan, kako ga je onda moguće osuditi i kazniti za otmicu i umorstvo? Njegov je odvjetnik usadio to pitanje u sve

naše glave.
Nathana sam ponovo vidio na katu. Postigao je sve čemu se mogao nadati svojom seansom u sudnici. "Očigledno je da se u glavi optuženika međusobno bore dvije osobnosti," rekao je porotnicima tijekom svog završnog govora. "Jedna od njih je nedužna kao što ste i vi. Ne možete osuditi Garyja Murphyja za otmicu i umorstvo. Gary Murphy je dobar čovjek. Gary Murphy je suprug i otac. Gary Murphy je nedužan."
Ovo je za porotnike predstavljalo težak problem i nedoumicu. Je li Gary Sonej/Murphy sjajan i zao sociopat? Je li u slanju nadzirati svoje postupke? Postoji li "sudionik" u otmici i barem jednom umorstvu djeteta? Ili je sve od početka izveo sam?
Nitko nije znao istinu osim možda samog Garyja. Ni stručnjaci za psihologiju. Ni policija. Ni tisak. A ni ja sam.
Što će sada odlučiti porota Garyjevih "jednakih pred zakonom"?
Prvi se pravi događaj zbio kada je tog jutra Gary uveden u prepunu, bučnu sudnicu. Izgledao je kao i obično uredno ošišan i dječački nalik na sebe u jednostavnom plavom odijelu. Ličio je na nekog tko radi u nekoj banci u malom gradu, a ne kome se sudi zbog otmice i umorstva.
Prolomio se zaglušujući pljesak. To je samo potvrdilo činjenicu da ovih dana i otmičari mogu imati svoj kult i sljedbenike. Bilo je jasno da je ovaj proces privukao svoju porciju čudaka i bolesnih luđaka.
"Tko kaže da Amerika više nema heroja?" rekao mi je Sampson. "Oni vole njegovu ludu guzicu.
To možeš vidjeti u njihovim sjajnim, sitnim očicama. On je novi Charlie Manson u poboljšanom izdanju. Umjesto hippie koljača, imamo yuppie koljača."
"Lindberghov sin," podsjetio sam Sampsona. "Pitam se jesmo li željeli da to ovako ispadne. Sve je ovo dio njegovog velebnog plana za stjecanje slave?"
Porota je ušla u sudnicu. Muškarci i žene izgledali su tupo i napeto. Što li su odlučili - vjerojatno još kasno sinoć?
Dok su jedan po jedan ulazili među klupe od tamnog mahagonija, jedan se porotnik spotaknuo. Čovjek je pao na jedno koljeno i procesija iza njega je stala. Taj kratki trenutak samo je naglasio krhkost i ljudskost cijelog sudskog procesa.
Bacio sam pogled na Sonej/Murphyja i pričinilo mi se da sam zamijetio blagi osmijeh preko njegovih usana. Je li uočio taj mali propust? Kakve mu misli sada prolaze kroz glavu? Kakvu presudu očekuje?
U svakom slučaju, osoba znana kao Gary Sonej, 'Zločesti dečko’, znala bi cijeniti ironiju trenutka. Sada je sve bilo spremno. Nevjerojatna ekstravagantnost. S njim u središtu pozornice. Bez obzira na to što bude, ovo je najveći dan u njegovom životu.
Želim postati netko!
"Je li porota donijela odluku?" pitala je sutkinja Kaplan kada su svi sjeli.
Mali presavijeni komad papira proslijedili su sutkinji. Lice sutkinje Kaplan bilo je bezizražajno dok je čitala presudu. Tada ju je poslala natrag predstavniku porote. Postupak kakav mora biti.
Predstavnik porote, koje je ostao stajati, započeo je govoriti jasnim ali drhtavim glasom. Bio je to poštanski radnik imenom James Heekin. Imao je pedeset i pet godina i bio je rumen, gotovo grimizno crven u licu, što je ukazivalo na visok krvni tlak ili je možda samo bio pod stresom zbog procesa.
James Heekin je proglasio: "Po dva članka optužbe za otmicu proglašavamo da je optuženi kriv.

Po optužbi za umorstvo Michaela Goldberga, proglašavamo da je optuženi kriv." James Heekin nikada nije upotrijebio ime Murphy, samo optuženi.
Nastao je kaos u sudnici. Buka je bila zaglušujuća dok se odbijala od kamenih stupova i mramornih zidova. Reporteri su pojurili prema telefonima u hodniku. Mary Warner su svi njezini mladi suradnici vrlo emotivno čestitali. Anthony Nathan i njegov tim za obranu brzo je napustio sudnicu, izbjegavajući pitanja.
Ispred sudnice zbio se jedan vrlo upečatljiv trenutak.
Dok su sudski časnici odvodili Garyja, njegova žena, Missy, i njegova mala djevojčica Roni, potrčale su k njemu. Njih troje su se zagrlili. Otvoreno su jecali.
Nikada prije nisam vidio Garyja kako plače. Ako je ovo bila predstava, opet je bila izvanredna.
Ako je ovdje pred sudnicom glumio, scena je bila potpuno uvjerljiva.
Nisam mogao s njega skinuti pogled. Sve dok dvojica sudskih časnika nisu napokon odvela Garyja van iz sudnice.
Ako je glumio, nije napravio niti jedan lažan pokret. Potpuno se prepustio svojoj ženi i maloj djevojčici. Nijednom se nije ogledao po sudnici da vidi ima li publiku.
Glumio je savršeno.
Ili je možda Gary Murphy baš nedužan čovjek kojeg su upravo osudili zbog otmice i umorstva?

Poglavlje 67



"Pritisak, pritisak," Jezzie je pjevala zajedno s glazbom koja je glasno odzvanjala u njezinoj glavi.
Koža na čelu bila joj napeta dok je Jezzie manevrirala niz zavojitu planinsku cestu bez opreza i straha. Naginjala se u svakom zavoju, vozeći moćni motocikl u četvrtoj brzini. Stabla jela, stijene koje su stršale i starinske telefonske žice bili su u izmaglici dok je jurila pokraj njih. Sve je bilo mutno. Osjećala je kao da pada slobodnim padom već preko godinu dana, možda cijeli svoj život. Uskoro će eksplodirati.
Nitko nije mogao shvatiti što to znači toliko dugo biti pod tolikim pritiskom. Još dok je bila dijete, uvijek se bojala da će napraviti neku pogrešku, bojala se da će je, ako ne bude savršena mala Jezzie, njezini majka i otac prestati voljeti.
Savršena mala Jezzie.
"Dobro nije dovoljno dobro", i "Dobro je neprijatelj pravim velikim stvarima", običavao joj je govoriti njezin otac gotovo svakoga dana. I tako je ona bila proračunata studentica s čistim peticama; bila je Miss popularnosti, bila je u svakoj brzoj traci koju je mogla pronaći. Billy Joel je prije nekoliko godina snimio pjesmu 'Pritisak'. To je bilo najbliže onome što je ona osjećala svaki dan svojega života. Morala je to nekako prekinuti, a sada je možda pronašla način da to učini.
Jezzie je prebacila u treću dok se približavala kolibi na jezeru. Sva su svjetla bila upaljena.
Inače, sve je oko jezera bilo mimo. Voda je bila glatka crna ploča koja se naizgled stapala s planinama. Ali svjetla su bila upaljena. Ona ih nije tako ostavila.
Jezzie je sišla s motora i brzo ušla unutra. Prednja su vrata bila otključana. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga.
"Halo?" pozvala je.
Jezzie je provjerila kuhinju, pa obje spavaonice. Tamo nije bilo nikoga. Nije bilo nikakvog znaka da bi netko bio u tim sobama. Osim svjetla.
"Hej, tko je to ovdje?"
Kuhinjska vrata protiv komaraca bila su odškrinuta. Izašla je van i dolje prema molu. Nigdje nikoga.
Iznenada je s lijeve strane začula lepet krila. Krila su lepetala preko vodene površine.
Jezzie je stajala na rubu mola i ispustila dugi uzdah. Pjesma Billyja Joela još joj je uvijek svirala u glavi. Šaleći se na svoj račun i mučeći samu sebe. 'Pritisak. Pritisak.' Mogla ga je osjetiti u svakom djeliću tijela.
Netko ju je zgrabio. Nečije strahovito snažne ruke ovile su se oko Jezzie poput stezaljki. Krik joj je zastao u grlu.
Zatim joj je nešto gurnuo u usta.
Jezzie je povukla jedan dim. Prepoznala je Colombian Gol. Vrlo dobra droga. Udahnula je još jednom. Malo se opustila u snažnim rukama koje su je držale.
"Nedostajala si mi," čula je glas kako joj govori.

Billy Joel je vrištao u njezinoj glavi. "Što ti radiš ovdje?" napokon je upitala.

Peti dio - Druga istraga


Poglavlje 68



Maggie Rose Dune opet se našla u mraku.
Posvuda oko sebe mogla je nazrijeti obrise. Znala je tko su oni i gdje je, pa čak i zašto je ovdje.
Ponovo je razmišljala kako da pobjegne. Ali upozorenje joj je palo na pamet. Uvijek to upozorenje.
Ako pokušaš pobjeći, nećemo te ubiti, Maggie. To bi bilo previše jednostavno. Ponovo ćemo te zakopati pod zemlju. Vratit ćeš se u svoj mali grob. Zato nemoj nikada pokušati pobjeći, Maggie Rose. Nemoj o tome niti misliti.
Sada je već toliko toga počela zaboravljati. Ponekad se čak nije mogla sjetiti tko je. Sve je to bilo kao ružan san, kao mnogo noćnih mora, jedna za drugom.
Maggie Rose pitala se, traže li je još uvijek njezini otac i majka. A zašto bi? Toliko je vremena prošlo otkad su ju oteli. Maggie je to razumjela. Mr. Sonej ju je oteo iz Dnevne škole, ali ga nakon toga više nikada nije vidjela. Od svega je ostalo samo upozorenje.
Ponekad se osjećala kao neki lik iz priče koju je sama izmislila.
Oči su joj se ispunile suzama. Sada više nije bilo tako mračno. Približavalo se jutro. Pokušat će ponovo pobjeći. Mrzila je ovo, ali više nikada nije željela sići pod zemlju.
Maggie Rose znala je čiji su ono obrisi. To su bila djeca.
Sva su bila smještena u jednoj jedinoj sobi u kući. Iz koje nije bilo bijega.

Poglavlje 69



Jezzie se vratila u Washington tjedan dana nakon što je proces okončan. Bilo je to dobro vrijeme za početak. Ja sam bio spreman. Svemogući Bože, kako sam samo želio nastaviti sa životom.
Malo smo razgovarali preko telefona, ali ne previše, o tome kako se osjeća. Jezzie mi je ipak rekla jednu stvar. Rekla je da je stvarno bizarno što je toliko toga uložila u svoju karijeru, a sada joj do nje više uopće nije više stalo.
Jezzie mi je nedostajala više nego što sam mogao i zamisliti. Moje su misli bile s njom dok sam vodio istragu o ubojstvima dvoje trinaestogodišnjaka zbog jednog para Pump tenisica. Sampson i ja uhvatili smo ubojicu, petnaestogodišnjaka iz ’Crne Rupe’. Baš toga tjedna ponudili su mi u Washingtonu posao koordinatora između policijske uprave D.C.-a i FBI-a. To je bio odgovorniji, bolje plaćen posao nego ovaj koji sam sada obavljao, ali glatko sam ga odbio. Time me je Carl Monroe želio isplatiti. Ne, hvala.
Te noći nisam mogao zaspati. Oluja koja se digla u mojoj glavi prvoga dana otmice, još je tamo bjesnjela. Nisam mogao posve izbaciti Maggie Rose Dunne iz glave. Nisam mogao odustati od tog slučaja. Nisam si to mogao dopustiti. Gledao sam sve i svašta na ESPN, ponekad i do tri ili četiri ujutro. Izigravao sam Alexa Psihologa u staroj prikolici kod Sv. Ante. Sampson i ja zajedno bismo ispili nekoliko sanduka piva. Nakon toga bismo to pokušali istjerati iz sebe u gimnastičkoj dvorani. U međuvremenu, provodili smo duge sate na poslu.
Odvezao sam se do Jazzienog stana onoga dana kad se vratila. Putem do tamo opet sam slušao Dereka McGintyja na WAMU. Moj talkshow brat. Njegov je glas blagotvorno djelovao na moj nervozni želudac. Jednom sam čak i nazvao u njegov noćni program. Promijenio sam glas. Bio sam na rubu i morao sam nekome pričati o Mariji i o djeci.
Kada je Jezzie otvorila vrata, bio sam iznenađen njezinim izgledom. Pustila je da joj kosa naraste i izblijedi, tako da je izgledala spaljena suncem. Bila je potamnjela i zdrava poput kalifornijskih čuvara plaže u kolovozu. Činilo se kao da je s njezinim životom sve u najboljem redu,
"Djeluješ odmorno," rekao sam joj. Osjećao sam se malo uvrijeđeno. Otišla je prije nego što je proces završio. Bez pozdrava i bez objašnjenja. Što mi je to govorilo o njoj samoj?
Jezzie je uvijek bila vitka, ali sada je bila još tanja i čvršća. Tamni podočnjaci, koje je imala ispod očiju tako često tijekom istrage o otmici, sada su nestali. Imala je na sebi kratke hlačice od jeansa i pamučnu majicu na kojoj je pisalo AKO IH NE MOŽETE ZADIVITI SVOJOM BISTRINOM, ZATRPAJTE IH GOVNIMA. Ona je u svakom slučaju bila bistra.
Nježno se smiješila. "Puno mi je bolje, Alex. Mislim da sam se gotovo zaliječila,"
Izašla je na verandu i prepustila s mojim rukama, tako da sam se i ja osjećao izliječen. Grlio sam je i mislio da sam na nekom čudnom planetu, potpuno sam. Mogao sam sebe vidjeti na tom golom mjesečevom krajoliku. Na meni je bilo da pronađem nekog novog s kim bih mogao biti, nekoga koga bih opet mogao voljeti,
"Reci mi sve što se dogodilo. Kako je to kad se malo otkačiš od svakodnevnih poslova?" pitao sam. Kosa joj je mirisala tako čisto i svježe. Sve je na njoj izgledalo novo i osvježeno.

"Zapravo, sasvim je dobro malo se otkačiti. Od svoje šesnaeste godine ne pamtim kad nisam radila. Prvih nekoliko dana bilo je malo zastrašujuće. Nakon toga je bilo dobro," rekla je s glavom uronjenom u moja prsa. "Samo mi je jedno nedostajalo," prošaptala je. "Željela sam da si pokraj mene. Baš me briga ako to zvuči neuvjerljivo."
To sam želio čuti. "Ja bih odmah došao," rekao sam.
"Morala sam to učiniti ovako kako sam to učinila. Morala sam napokon o svemu dobro razmisliti. Nisam zvala nikoga drugog, Alex, Nijednu drugu osobu. Mnogo sam toga saznala o sebi. Možda sam uspjela otkriti tko je, u stvari, Jezzie Flanagan."
Ruku pod ruku, ušli smo u kuću.
Ali Jezzie nije mnogo govorila o tome tko je ona, zapravo, ili što je otkrila o sebi tamo dolje u kolibi na jezeru. Posvetili smo se starim navikama onima koje su mi, moram priznati, najviše nedostajale. Pitao sam se je li joj još uvijek stalo do mene i koliko se doista željela vratiti u D.C. Trebao mi je neki njezin poznati znak.
Jezzie ml je počela otkopčavati košulju i u tome je nisam mogao spriječiti. "Toliko si mi nedostajao," šaputala je priljubljena uz moje grudi. "Jesam li ja tebi nedostajala, Alex?"
Morao sam se nasmiješiti. Moje tjelesne funkcije bile su pravi odgovor na njezino pitanje. "No, što misliš? Probaj pogoditi."
Jezzie i ja bili smo malo divlji tog poslijepodneva. Nisam prestajao misliti na onu noć kada se National Star pojavio ispred naše hotelske sobe. Bila je pouzdano vitkija i čvršća, a i prije nego što je nestala nije bila u lošoj formi. Osim toga, Jezzie je bila preplanula po cijelom tijelu.
"Tko je tamniji?" upitao sam i nakesio se.
"Posve sigurno, ja. Smeđa kao čokolada, kao što to kažu u okolici jezera." "Zasljepljuješ me svojim sjajem," rekao sam joj.
"Uh, uhuhu. Koliko ćemo dugo ovako izdržati. Samo pričajući i gledajući se, a bez dodira. Hoćeš ii, molim te, otkopčati i ostala dugmeta na košulji?"
"Uzbuđuje li te to?" pitao sam. Glas mi je malo zastao u grlu. "Uh, uhuhu. Zapravo, najbolje bi bilo da tu košulju skineš."
"Rekla si da ćeš mi pričati o tome tko si ti, zapravo, i o onome što si otkrila kada si se povukla u osamu," podsjetio sam je. Ispovjednik i ljubavnik. Vrlo seksi zamisao.
"Sada me smiješ poljubiti. Ako to želiš, Alex. Možeš li me poljubiti tako da nam se dodiruju samo usnice i ništa drugo?"
"Hmm, nisam siguran u to. Okrenimo se malo na ovu stranu. Pa onda na onu stranu. Usput, pokušavaš li ti to mene ušutkati?"
"Zašto bih to pokušavala, doktore detektive?"

Poglavlje 70



Ponovo sam se bacio na posao. Obećao sam sebi da ću slučaj otmice nekako riješiti. Cmi Vitez ne smije biti poražen.
Jedne bijedne, hladne, kišne noći odvukao sam se sam da opet vidim Ninu Cerisier. Cerisierova je i dalje bila jedina osoba koja je doista vidjela 'sudionika’ Garyja Soneja. Ionako sam bio u susjedstvu. Onako usput.
Zašto sam bio u predgrađu Langley Terrace te noći po gustoj, hladnoj kiši? Zato što sam postao luđak koji nije mogao prikupiti dovoljno informacija o otmici staroj osamnaest mjeseci. Zato što sam bio perfekcionist svih ovih zadnjih trideset godina svog života. Zato što sam morao saznati što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne. I zbog toga što nisam mogao pobjeći od pogleda Mustafa Sandersa. Zbog toga što sam želio znati istinu o Soneju/Murphyju. Ili sam barem sam sebe u sve to uspio uvjeriti.
Glory Cerisier nije bila previše sretna što me vidi na svojem kućnom pragu. Stajao sam na verandi deset minuta prije nego što je otvorila vrata. Kucao sam na izguljena aluminijska vrata najmanje pet puta.
"Istražitelju Cross, malo je kasno, da znate. Zar ne možemo nastaviti normalno živjeti?" upitala je kada je napokon otvorila vrata. "Teško je zaboraviti Sandersove. Ne trebate nas na to stalno podsjećati."
"Znam da ne bih trebao," složio sam se s visokom, četrdesetgodišnjom ženom koja me je uporno gledala. Bademaste oči. Lijepe oči na ne baš lijepom licu. "Ipak, radi se o umorstvima, gospođo Cerisier, strašnim umorstvima."
"Ubojicu su uhvatili," rekla mi je. "Jeste li to znali, istražitelju Cross? Jeste li čuli za to? Čitate li vi uopće novine?"
Osjećao sam se bijedno pred njom. Vjerujem da je mislila kako sam poludio. Bila je to pametna žena.
"Oh, Isuse Kriste." Odmahnuo sam glavom i glasno se nasmijao. "Znate, vi ste potpuno u pravu.
Ja sam sav sjeban. Žao mi je, ali stvarno jesam."
To ju je malo smekšalo, i Glory Cerisier mi je uzvratila smiješkom. Bio je to drag osmijeh izvijenih ustiju, kakav se ponekad može vidjeti u predgrađu.
"Pozovite ovog jadnog crnju unutra na kavu," rekao sam "Ja sam lud, ali barem sam toga svjestan.
Otvorite mi vrata "
"U redu, u redu. Uđite, onda, istražitelju. Možemo još jedanput porazgovarati. Ali to će biti zadnji put."
"U redu, može," složio sam se s njom. Probio sam led, rekavši joj jednostavno istinu o sebi. Pili smo lošu instant kavu u njezinoj maloj kuhinji. Ona je, zapravo, jako voljela pričati. Glory
Cerisier mi je postavila čitav niz pitanja o procesu.
Željela je znati kako je to kad te snimaju za televiziju. Kao i mnogo drugih ljudi, zanimalo ju je sve o glumici Katherine Rose. Glory Cerisier je čak imala svoje osobno mišljenje o tome tko je

izvršio otmicu.
Taj čovjek to nije učinio. Mislim na Garyja Soneja ili Murphyja ili tkogod on bio. Netko mu je to namjestio, vidite." rekla je i nasmijala se. Pretpostavljam da je mislila kako je smiješno to što je podijelila svoje lude pretpostavke s ludim policajcem iz D.C.-a.
"Ugodite mi još ovaj zadnji put," rekao sam i napokon prešao na ono o čemu sam doista želio razgovarati s njom. "Pokušajte ponoviti što je Nina rekla da je vidjela one noći. Recite mi što vam je Nina rekla. Najtočnije koliko se možete prisjetiti."
"Zašto to sebi radite?" Glory je željela da joj prvo to objasnim. "Zašto ste ovdje u deset sati navečer?"
"Ne znam zašto, Glory." Slegnuo sam ramenima i uzeo gutljaj iskonski loše kave. "Možda je to zbog toga što moram saznati zašto sam bio izabran dolje u Miamiju. Ne znam pouzdano, ali sad sam tu."
"Izludjeli ste zbog toga, zar ne? Zbog otmice one djece?"
"Da. Izludio sam. Recite mi ponovo što je Nina vidjela. Recite mi o čovjeku koji je bio u autu s Garyjem Sonejem."
"Nina, još iz vremena kad je bila djevojčica, voli sjediti na klupici ispred prozora na našem stubištu," počela je ponovo pričati Glory. "To je Ninin prozor u svijet, uvijek je bio. Ona se tamo sklupča i čita knjigu ili mazi neku od svojih mačaka. Ponekad samo gleda u prazno. Bila je na tom prozoru kad je vidjela onog bijelca, Garyja Soneja. U našem susjedstvu nema mnogo bijelaca. Tu su uglavnom crnci, rijetko se nađe i poneki Hispanac. Tako joj je to privuklo pogled. Što je više gledala, izgledalo joj je sve čudnije. Kao što vam je i rekla. On je promatrao kuću Sandersovih. Kao da špijunira kuću ili tako nešto. Drugi čovjek, onaj u autu, on je promatrao njega kako gleda kuću."
Bingo. Moj umorni, preopterećeni mozak nekako je uspio uhvatiti ključnu rečenicu iz onoga što je upravo rekla.
Glory Cerisier je bila spremna nastaviti dalje, ali sam je zaustavio. "Upravo ste rekli da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Rekli ste da ga je promatrao."
"Jesam, to sam rekla, zar ne? Zaboravila sam na to. Nina je govorila da su dva čovjeka bila zajedno. Kao neki par trgovačkih putnika. Znate, onako kako oni ponekad izlaze na ulicu. Ali kasnije mi je rekla da je čovjek u autu promatrao onog drugog. Vjerujem da je to ono što je rekla. Gotovo sam sigurna. Pozvat ću Ninu. Sama više nisam sigurna."
Uskoro smo sjedili svi troje zajedno i razgovarali. Gospođa Cerisier mi je pomogla oko Nine, i ona je napokon počela surađivati. Da, ona je bila posve sigurna da je čovjek u autu promatrao Garyja Soneja. Čovjek nije bio sa Sonejem. Nina Cerisier se definitivno sjećala da je čovjek u autu promatrao drugog čovjeka.
Nije mogla reći je li onaj koji je promatrao bio crnac ili bijelac. To nije prije spominjala jer nije izgledalo važno, a policija bi onda postavljala dodatna pitanja. Kao i većina djece u jugoistočnom dijelu grada, Nina je mrzila policiju i bojala je se.
Čovjek u autu promatrao je Garyja Soneja.
Možda na kraju i nije bilo 'sudionika', ali netko je promatrao Garyja Soneja/Murphyja dok je birao svoje moguće žrtve za umorstvo? Tko je to mogao biti?

Poglavlje 71



Dopustili su mi da posjetim Soneja/Murphyja, ali samo u vezi s istragom o Sandersovim i Turnerovim umorstvima. Smio sam ga viđati zbog zločina koji vjerojatno nikada neće vidjeti sudski proces, ali ne i zbog onoga što je možda ostalo neriješeno. Tako to ide s birokracijom.
Imao sam prijatelja u Fallstonu, gdje je Gary bio zatvoren. Poznavao sam Wallacea Harta, šefa psihijatrije na Fallstonu, otkad se pridružio policijskim postrojbama u D.C.-u. Wallace me je čekao u predvorju te starinske ustanove.
"Sviđa mi se ovakav osobni pristup," rekao sam dok smo se rukovali. "Prvi puta mi je ukazana takva pozornost, naravno.
“Ti si sada slavna osoba, Alex. Vidio sam te na televiziji."
Wallace, nizak crnac učenog izgleda, imao je okrugle naočale s cilindričnim staklima i nosio je izvješena plava poslovna odijela. Ljude obično podsjeća na Georga Washingtona Carvera, možda u mješavini s Woody Allenom. Izgleda kao da je crn i Židov.
"Što ti misliš o Garyju do sada?" pitao sam Wallacea dok smo se vozili zatvorskim dizalom do kata na kojem su bile najveće mjere predostrožnosti. "Uzoran zatvorenik?"
"Pshihopati su mi uvijek bili slaba točka, Alex. Oni ovo sranje čine zanimljivim. Zamisli život bez pravih loših momaka. Dosadno."
“Ti, valjda, ne padaš na priču o podvojenoj ličnosti, pretpostavljam?"
"Mislim ta takva mogućnost postoji, ali je vrlo malo vjerojatna. U svakom slučaju, zločesti momak koji se nalazi u njemu je doista zločest. Čudim me što mu je guzica ipak upala u zamku. Iznenađuje me što su ga uhvatili."
Rekao sam: "Želiš li čuti jednu novu teoriju? Gary Murphy je uhvatio Soneja. Gary Murphy nije mogao izaći na kraj s Sonejem, pa ga je zato predao."
Wallace mi se smijuljio. Imao je široki, zubati osmijeh, prevelik za takvo malo lice. "Alex, sviđa mi se tvoj ludi mozak, ali vjeruješ li doista u to? Da jedna strana izdaje onu drugu?"
"Ne. Samo sam htio provjeriti vjeruješ li ti. Počinjem misliti da je on do kraja psihopat. Moram još saznati koliko je daleko to do kraja. Opazio sam definitivni paranoidni poremećaj ličnosti dok sam ga viđao."
"Slažem se s tim. On je nepovjerljiv, zahtjevan, arogantan, lud. Kao što sam rekao, volim tog momka."
Kada sam napokon vidio Garyja, bio sam pomalo šokiran. Oči su mu bile duboko usađene u lubanju. Očni su mu lukovi bili obrubljeni crvenilom, kao da je patio od konjunktivitisa. Koža mu je bila napeta po cijelom licu. Izgubio je mnogo na težini, možda petnaestak kilograma, i bio je u dobrom stanju i vitak; toliko za početak.
"Dakle, ja sam malo u depresiji. Bok, doktore." Podigao je pogled sa svog kaputa i progovorio.
Opet je bio Gary Murphy. U svakom slučaju, tako se činilo. "Bok Gary," rekao sam. "Ne mogu ja bez tebe."
"Dugo me nisi posjetio. Sigurno nešto trebaš od mene. Da pokušam pogoditi - pišeš knjigu o

meni. Želiš postati druga Anne Rule?"
Odmahnuo sam glavom. "Već te dugo želim vidjeti, ali sam prvo morao pribaviti sudski nalog.
Ovdje sam, u stvari, da razgovaramo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih.”
"Stvarno?" Djelovao je rezignirano i njegova reakcija bila je indiferentna i pasivna. Nije mi bio drag njegov izgled. Palo mi je na pamet da je cijela njegova ličnost možda na rubu potpunog rasula.
"Meni su dopustili da razgovaram samo o umorstvima Sandersovih i Turnerovih. Imam dozvolu djelovati u tom rasponu. Ali, smijemo razgovarati, na primjer, o Vivian Kim, ako želiš."
"U tom slučaju nećemo imati o čemu razgovarati. Ne znam ništa o tim umorstvima. Nisam čak niti čitao novine. Kunem se životom svoje kćeri da nisam. Možda to zna naš prijatelj Sonej. Ja ne, Alex." Sada me je već sasvim slobodno zvao Alex. Lijepo je posvuda imati prijatelje.
"Tvoj odvjetnik ti je morao objasniti slučajeve umorstava. Možda će se još ove godine pokrenuti još jedan sudski proces."
"Ne želim više vidjeti nikakve odvjetnike. Ja s tim nemam ništa. Osim toga, ti slučajevi neće dospjeti do suda. To iziskuje previše troškova."
"Gary." Razgovarao sam s njim kao da mi je pacijent. "Želio bih te još jednom podvrgnuti hipnozi. Hoćeš li potpisati papire, ako uspijem srediti sve ovo sranje? Važno mi je da razgovaram sa Sonejem. Dopusti da pokušam s njim razgovarati."
Gary Murphy se smiješio i odmahivao glavom. Napokon je kimnuo. "I sam bih, zapravo, volio s njim razgovarati," rekao je. "Da mogu, ubio bih ga. Ubio bih Soneja. Kao što sam navodno poubijao sve te druge ljude."
Te večeri posjetio sam Mikea Devina, bivšeg agenta tajne službe. Devine je bio jedan od dvojice agenata koji su dodijeljeni ministru Goldbergu i njegovoj obitelji. Želio sam ga pitati što misli po pitanju "sudionika".
Mike Devine je dobrovoljno otišao u mirovinu mjesec dana nakon otmice. Kako je bio tek u svojim srednjim četrdesetim, pretpostavljam da su ga, zapravo, izbacili s posla. Razgovarali smo nekoliko sati na njegovoj kamenoj terasi koja gleda na Potomac.
To je bio vrlo ukusno uređen i dobro izabran stan u kojem je sada živio kao samac. Devine je bio preplanuo i odmoran. Izgledao je kao jedna od boljih reklama s porukom - ostavite policijski posao dok još možete.
Malo me je podsjetio na Travisa McGeea iz romana Johna MacDonalda. Bio je dobro građen s izrazito karakternim izrazom lica. Biti će mu dobro u zemlji mladih umirovljenika, pomislio sam: dobar izgled junaka iz filma, bujna, kovrčava, smeđa kosa, lagani osmijeh, obilje priča koje može pričati.
"Moj partner i ja izbačeni smo, to znaš." priznao je Devine nakon nekoliko boca piva. "Jedan običan zajeb koji se pretvorio u Treći svjetski rat, i služba nas je obojicu bacila u staro željezo. Naša šefica nam pritom nije pružila baš neku podršku."
"To je bio javni slučaj. Netko je morao ispasti junak, a netko lopov." Uz hladno pivo, mogao sam filozofirati kao i svi ostali.
"Možda je ovako najbolje," meditirao je Mike Devine. "Jesi li ikada razmišljao o tome da sve započneš iz početka, dok još imaš snage? Prije nego li te zahvati Alzheimerova?"
"Razmišljao sam o privatnoj praksi," rekao sam Devineu. "Ja sam psiholog. Još uvijek se bavim dobrovoljnim radom u predgrađu."
"Ali previše voliš posao da bi ga napustio?" Mike Devine se smijuljio i žmirkao prema kasnoj

poslijepodnevnoj sunčevoj svjetlosti koja se odbijala od vode. Sivi galebi s bijelim prsima letjeli su tik uz terasu. Lijepo. Sve je u ovom rasporedu bilo lijepo,
"Slušaj, Mike, želio sam ponovno prijeći sve što se dogodilo posljednjih nekoliko dana prije otmice." rekao sam mu.
"Ti si se dozlaboga zapetljao u to, Alex. I ja sam sam pretražio svaki kvadratni centimetar tog prostora. Vjeruj mi, tamo nema ničega. Jalova zemlja. Ništa ne raste. Pokušavao sam, pokušavao i napokon sam prestao proganjati duha."
"Vjerujem ti. Ali još me uvijek muči onaj posljednji model limuzine koju su vidjeli tamo na Potomacu. Vjerojatno Dodge," rekao sam. To je bio onaj isti auto koji je Nina Cerisier vidjela parkiran na Langley Terraceu. "Jesi li ikada primijetio neku plavu ili crnu limuzinu parkiranu na Aveniji Sorrell? Ili negdje u blizini Dnevne škole?"
"Kao što sam rekao, prebirao sam po našim dnevnim bilješkama nekoliko puta iz početka. U njima nema tajnovitog automobila. Možeš te bilješke i sam pregledati."
"Već jesam," rekao sam mu i nasmijao se očiglednoj beznadnosti mojeg slučaja.
Mike Devine i ja razgovarali smo još malo. Nije mi otkrio ništa novo. Na kraju, morao sam ga slušati kako hvali život uz obalu, pecanje na dokovima, "udaranje male bijele loptice". Za njega je započinjao novi život. On je otmicu Dunne-Goldberg prebolio daleko lakše nego ja.
Ipak, nešto me je i dalje mučilo. Cijela stvar oko 'sudionika’ ili 'promatrača'. I uz to, imao sam neki predosjećaj u vezi s Devineom i njegovim partnerom. Loš predosjećaj. Nešto mi je govorilo da oni znaju više nego što su spremni ikome priznati.
Dok sam se još pušio kao pištolj od deset dolara, odlučio sam stupiti u vezu s Devineovim bivšim partnerom, Charlesom Chakelyjem, te iste večeri, nešto kasnije. Nakon otpuštanja, Chakely se s obitelji smjestio u Tempeu, u Arizoni.
Bila je ponoć po mojem vremenu; deset sati u Tempeu. Pretpostavljao sam da nije prekasno. "Carles Chakely? Ovdje istražitelj Alex Cross. Zovem iz Washingtona," rekao sam kad se javio na telefon.
Nastala je stanka, neugodni tajac, prije nego što je odgovorio. A onda se Chakely postavio neprijateljski - i to mi je bilo doista čudno. Njegova je reakcija samo išla u korist mojeg predosjećaja u vezi s njim i njegovim partnerom.
"Kog vraga sad ti hoćeš?" otresao se. "Zašto me zoveš ovdje? Ja sam se povukao iz službe.
Pokušavam ostaviti iza sebe ono što se dogodilo. Pusti me na miru, do vraga. Pusti na miru mene i moju obitelj."
"Slušaj, žao mi je što smetam..." počeo sam se ispričavati.
Prekinuo me je. "Onda i nemoj. To je lako srediti. Cross. Gubi se iz mojeg života."
Mogao sam si predočiti Charlesa Chakelyja dok sam s njim razgovarao. Sjećao sam ga se iz dana poslije otmice. Bila mu je pedeset i jedna godina, ali činilo se da ima šezdeset. Pivski trbuh. Gotovo potpuno ćelav. Tugaljive, nekako uvučene oči. Chakely je bio očiti dokaz koliko ti posao može naškoditi, ako to dopustiš.
"Nažalost, ja se još uvijek bavim s nekoliko umorstava," rekao sam mu, nadajući se da će shvatiti. "Ona također uključuju Garyja Soneja/Murphyja. On se vratio da bi ubio jednu učiteljicu iz škole, Vivian Kim?”
"Mislio sam da mi ne želiš smetati. Zamisli jednostavno kao da me nisi niti nazvao, ha? A ja ću se praviti da nisam podigao slušalicu. Postao sam dobar u igri pretvaranja ovdje u pustinji."

"Slušaj, mogao bih ti pribaviti subpoenu. Znaš da to mogu učiniti, Mogli bismo ovaj razgovor voditi u Washingtonu. Ili bih mogao doletjeti tamo do tvoje kuće u Tempeu. Pojaviti se i pridružiti vam se na roštilju jedne večeri."
"Hej, što je to s tobom, dovraga. Što je tebi, Cross? Taj prokleti slučaj je završen. Pusti ga na miru i ostavi, dovraga, i mene na miru."
U Chakelyjevom glasu bilo je nečeg jako čudnog. Zvučao je kao da se sprema eksplodirati. "Razgovarao sam s tvojim partnerom večeras," rekao sam. To ga je privuklo.
"Tako, dakle. Razgovrao si s Mickeyem Devineom. I ja s njim ponekad razgovaram."
"Drago mi je zbog vas obojice. Cak ću ti se ubrzo i skinuti s vrata. Samo mi odgovori na jedno ili dva pitanja."
"Jedno pitanje i to je sve," rekao je napokon Chakely.
"Možeš li se možda sjetiti da li si vidio tamnu limuzinu, posljednji model, parkiranu u Aveniji Sorrell? Tamo negdje u blizini Goldbergove ili Dunneove kuće? Negdje oko tjedan dana prije otmice?"
"Ne, do vraga; Kriste, nisam. Da je bilo nečeg neuobičajenog, to bi ušlo u naše bilješke. Slučaj otmice ja zatvoren. U mojoj knjizi je završen, a tako isto i ti, istražitelju Cross."
Chakely mi je spustio slušalicu.
Ton razgovora bio je i suviše nastran. Pomalo me je izluđivao neriješen problem 'promatrača’. To je bila jedna dugačka neuhvaćena nit. Suviše važna da bi ju se moglo zanemariti ako sebe smatrate nekakvim istražiteljem. Morao sam razgovarati s Jezzie o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i o bilješkama koje su oni napravili. Nešto se nije uklapalo s njima dvojicom. Bio sam posve siguran da nešto taje.

Poglavlje 72



Jezzie i ja proveli smo dan u njezinoj kući na jezeru. Željela je razgovarati. Morala mi je ispričati kako se promijenila i što je otkrila o sebi samoj za vrijeme svog nestanka. Tamo u Sjevernoj Carolini, Usred Ničega, dogodile su se dvije vrlo čudne stvari.
Napustili smo Washington u pet ujutro i stigli na jezero negdje oko osam i trideset. Bilo je to trećeg prosinca, ali moglo je isto tako biti i prvog listopada. Cijelog poslijepodneva, temperatura je bila oko dvadeset i pet stupnjeva i pirkao je ugodni planinski povjetarac. Zrak je bio ispunjen cvrkutom i pjevanjem desetaka različitih vrsta ptica.
Ljetni posjetitelji te su sezone već bili otišli i imali smo jezero samo za sebe. Jedan je usamljeni gliser krstario jezerom oko jedan sat i njegov je motor zvučao poput trkaćeg automobila iz Nascara. Osim njega, tamo smo bili samo nas dvoje.
Prema obostranom dogovoru, nismo žurili s prelaskom na teške teme razgovora, kao što su Jezzie, Devine i Chakely ili moja posljednja teorija o otmici.
Kasno poslijepodne, Jezzie i ja otišli smo na dugu šetnju po okolnoj smrekovoj šumi. Slijedili smo tijek savršeno kristalnog potoka koji se uspinjao prema obližnjem planinskom lancu. Jezzie je bila bez šminke, raspuštene, divlje kose. Imala je na sebi odrezane traperice i pamučnu majicu bez rukava sa Sveučilišta u Virginiji. Oči su joj bile prekrasno plave, natječući se u plavetnilu s bojom neba.
"Rekla sam ti da sam ovdje otkrila mnogo toga o sebi, Alex," rekla je Jezzie dok smo zalazili sve dublje i dublje u šumu. Govorila je mekim glasom. Djelovala je poput djeteta. Pozorno sam pratio svaku riječ. Želio sam znati sve o Jezzie.
"Želim ti reći sve o sebi, sada sam spremna za razgovor," rekla je. "Imam ti potrebu reći zašto i kako i sve ostalo."
Kimnuo sam i pustio je da nastavi.
"Moj otac... moj je otac bio propalica. U svojini očima. Bio je prirodno pametan. U društvu se izvrsno snalazio - kada je to želio, ali rodio se u predgrađu potleušica i to ga je opteretilo za cijeli život. Očev negativistički stav stalno ga je dovodio u neugodne situacije. Nije mario kako se to odražava na moju majku ili na mene. Kada mu je bilo četrdeset ili pedeset godina, postao je težak pijanac. Pred kraj života, više nije imao niti jednog prijatelja, niti ikoga od rodbine. Pretpostavljam da se zbog toga i ubio... Moj otac se ubio, Alex. Učinio je to u automobilu bez oznaka. Nije bilo nikakvog srčanog napadaja na stanici Union. To je bila laž, koju sam svima govorila još od svojih studentskih dana."
Oboje smo zašutjeli i nastavili hodati. Jezzie je o svojem ocu i o svojoj majci govorila samo jedanput ili dvaput. Znao sam da su imali problema s pićem, ali nisam je želio ni na što siliti - poglavito zbog toga što ja nisam mogao biti Jezzien liječnik. Kada bude spremna, mislio sam, sama će o tome progovoriti.
"Nisam željela biti propalica poput svojeg oca ili, majke. Jer, oni su sebe takvima smatrali, Alex.
Cijelo su vrijeme tako govorili. Nije to bilo pomanjkanje samopoštovanja - samopoštovanja tu više

uopće nije ni bilo. Nisam mogla dopustiti da i ja budem ista takva." "A kako si ih ti doživljavala?"
"Kao propalice, pretpostavljam." Blagi je osmijeh popratio ovo priznanje. Bolno iskren osmijeh. "Oboje su bili tako nevjerojatno pametni, Alex. Znali su sve o svemu. Pročitali su sve knjige na
ovome svijetu. S njima se moglo razgovorati o bilo čemu. Jesi li ikada bio u Irskoj?"
"Jednom sam bio u Engleskoj, poslovno. To je jedini put kad sam bio u Europi. Nikada nisam mogao sakupti dovoljno novaca za to."
"U nekim selima u Irskoj - ljudi su tako ljubazni, ali žive u potpunom siromaštvu. Tamo možeš vidjeti ta ‘bijela geta’. Svaki treći lokal je pub. U toj zemlji ima toliko mnogo pametnih propalica. Govorila sam ti već o toj svojoj bojazni. To bi za mene bio pakao na zemlji... U školi sam se strahovito trudila. Morala sam biti prva u svemu, bez obzira na cijenu. Potom u Ministarstvu financija. Napredovala sam, vrlo uspješno sam napredovala. Iz nekog razloga, Alex, ja sam bila zadovoljna svojim uspjehom i svojim životom općenito."
"Ali to se sve raspalo poslije slučaja otmice Godlberg-Dunne. Ti si ispala žrtveni jarac. Više nisi bila zlatna djevojčica."
"Upravo tako, bila sam gotova. Agenti su me ogovarali iza leda. Napokon sam dala ostavku, napustila sam službu. Nisam imala izbora. Sve je to potpuno sranje i nije pravedno. Došla sam ovamo da otkrijem tko sam to ja, do vraga. To sam morala učiniti sama."
Jezzie je ispružila ruke prema meni i zagrlila me objema rukama usred šume. Počela je vrlo tiho jecati. Nikada je prije nisam vidio kako plače. Čvrsto sam držao Jezzie u rukama. Osjećao sam da smo tako bliski, kao nikada prije. Znao sam da mi je otkrila neke teške istine i osjećao sam da joj moram uzvratiti isto tako iskreno.
Stajali smo na osamljenoj uzvisini i tiho razgovarali, kad sam osjetio kako nas iz šume netko promatra. Zadržao sam glavu nepomično, ali su mi oči sijevnule na desno. Još je netko bio u šumi.
Netko nas je promatrao. Još jedan promatrač.
"Netko je tamo, Jezzie. Točno iza brežuljka s desne strane," šapnuo sam. Nije pogledala u tom smjeru. Još uvijek je bila policajac.
"Jesi li siguran, Alex?" upitala je.
"Siguran sam. Vjeruj mi. Razdvojimo se," rekao sam. 'Tko god to bio, ako počne bježati, trčat ćemo za njim."
Počeo je trčati!
Promatrač je bio muškarac. Imao je tenisice i tamnu trenirku s kapuljačom koja se dobro stapala sa šumom. Nisam mogao razabrati njegovu visinu i stas. Barem ne još.
Jezzie i ja trčali smo za njim nekoliko stotina metara. Oboje smo bili bosi, tako da ga nismo mogli sustići. Posustali smo nekoliko metara dok smo bili u sprintu. Grane i trnje parali su nam lica i ruke.. Napokon smo izbili van iz smrekove šume i našli se na asfaltnoj planinskoj cesti. Stigli smo upravo na vrijeme kako bismo čuli auto kako ubrzava iza obližnjeg zavoja. Auto nismo uspjeli vidjeti, a još manje baciti pogled na tablicu.
"Ovo je do zla boga čudno!" rekla je Jezzie dok smo stajali pokraj ceste, pokušavajući doći do daha. Znoj nam se cijedio niz lica, a srca su nam udarala u istom ritmu.
"Tko zna da si ovdje? Zna li itko?" upitao sam je.
"Nitko. Zato i jest tako čudno. Tko je to, do vraga, bio? Ovo je zastrašujuće, Alex. Imaš li neku

zamisao?"
Pribilježio sam barem desetak teorija o 'promatraču’ kojeg je vidjela Nina Cerisier. Ona najvjerojatnija bila je i najjednostavnija. Policija je promatrala Garyja Soneja. Ali koja policija? Jeli to mogao biti netko iz mojeg odjela? Ili možda Jezzienog?
Svakako je bilo zastrašujuće.
Vratili smo se u Jezzienu kuću malo prije nego li se smračilo. U zraku se osjećala najava zimske hladnoće.
U kući smo zapalili veliku vatru i skuhali finu večeru za četvero.
Bilo je slatkog bijelog kukuruza u klipu, ogromna salata, odresci od pola kilograma za svakog i suhog bijelog vina s etiketom Chassagne-Montrachet, Premier Crn, Marguis de Laguiche.
Nakon jela načeli smo razgovor o Mikeu Devineu i Charlieu Chakelyju i 'promatraču'. Jezzie nije mogla mnogo pomoći. Rekla mi je da vjerojatno tražim na krivom mjestu među agentima tajne službe. Rekla je da je Chakely tip koji se lako uzbudi i koji je možda eksplodirao samo zbog mog poziva u Arizonu. Rekla mi je da je uvijek bio ogorčen na poslu, pa je vjerojatno takav i sada kad više ne radi. Po njezinom mišljenju. Mike Devine i Chakely su obojica dobri, ali ne baš naročiti agenti. Da je bilo nečega što je bilo vrijedno zapaziti tijekom nadzora Goldbergove obitelji, oni bi to sigurno primijetili. Njihova su zapažanja bila točna. Niti jedan od njih dvojice nije dovoljno lukav da bi mogao uspješno nešto prikriti. Jezzie je u to bila sigurna.
Nije sumnjala da je Nina Cerisier vidjela auto parkiran u svojoj ulici noć prije ubojstva Sandersovih, ali nije vjerovala da je taj netko promatrao Soneja/Murphyja ili čak da je Sonej osobno bio tamo u predgrađu
"Ja više ne radim na tom slučaju," rekla mi je napokon Jezzie. "Više ne predstavljam interese Financija niti bilo kog drugog. Reći ću ti iskreno što mislim o tome, Alex. Zašto jednostavno ne odustaneš od toga? To je prošlo. Pusti to na miru."
"Ne mogu to učiniti," rekao sam Jezzie. "Mi za okruglim stolom Kralja Arthura to tako ne radimo. Ne mogu odustati od ovog slučaja. Svaki put kad pokušam, nešto iskrsne i natjera me da promijenim mišljenje."
Te noći otišli smo u krevet relativno rano. U devet, devet i petnaest. Chassagne-Montrachet, Preier Cru obavio je svoj posao. Među nama je još uvijek bilo strasti, ali i topline i nježnosti.
Mazili smo se, smijali i nismo rano zaspali. Jezzie me je nazvala ’Sir Alex, Crni vitez Okruglog stola’. Ja sam nju nazvao 'Damom od Jezera’. Konačno smo zaspali šapćući to jedno drugom, smireni u uzajamnom zagrljaju.
Ne znam koliko je bilo sati kad sam se probudio. Nalazio sam se povrh zgužvanih prekrivača i plahti i bilo je vrlo hladno.
Još se uvijek vidio narančasti odsjaj vatre, tihi, pucketavi zvuk. Čudio sam se kako u sobi može biti tako hladno ako vatra još uvijek gori.
Ono što su vidjele moje oči i što je osjetilo moje tijelo nije se slagalo. Razmišljao sam o tome nekoliko sekunda.
Zavukao sam se pod pokrivače i povukao ih sve do brade. Svjetlo koje se odbijalo od prozorskog stakla izgledalo je neobično.
Ponovo sam razmišljao kako je to čudno biti ovdje uz Jezzie. Usred Ničega. Sada već nisam mogao niti zamisliti da ne budem s njom.
Bio sam u iskušenju da je probudim i da joj to kažem. Da razgovaramo o svemu i o ničemu. Dama

od Jezera i Crni Vitez. Zvučalo je kao Chaucer iz devedesetih.
Iznenada sam shvatio da odsjaj ne dolazi iz kamina koji je svjetlucao nasuprot prozoru.
Skočio sam iz kreveta i otrčao to provjeriti. Bio sam svjedokom nečega o čemu sam slušao cijelog života, ali nikada nisam mislio da ću to i doživjeti.
Na Jezzienom travnjaku sjajnim plamenom plamtio je gorući križ.

Poglavlje 73



Nestala djevojčica imenom Maggie Rose. Ubojstva u predgrađu.
Psihopat Gary Sonej/Murphy. 'Sudionik'. Tajnoviti promatrač. Gorući križ u Sjevernoj Carolini.
Kad li će se napokon svi dijelovi uklopiti u cjelinu? Hoće li se ikada uklopiti? Od onog trenutka u Jezzienoj kući pa sve do samog kraja, glava mi je bila ispunjena snažnim, uznemirujućim slikama.
Nisam mogao odustati od slučaja kao što je predlagala Jezzie. Slijed događaja tijekom sljedećeg tjedna samo su osnažili moju paranoju.
U ponedjeljak sam se kasno vratio s posla. Damon i Janelle odmah su me počeli salijetati sa svih strana dok sam prevalio tih par koraka od ulaznih vrata do kuhinje.
"Telefon! Telefon! Telefon!" pjevušio je Damon skakućući uz mene. Nana mi je pružila telefon iz kuhinje. Rekla je da zove Wallace Hart iz zatvora Fallston.
"Alex, žao mi je što te gnjavim kod kuće," rekao je Wallace. "Možeš li svratiti ovamo? Moglo bi biti važno."
Pokušavao sam skinuti jaknu. Zastao sam - s jednom rukom unutra, a s drugom vani. Djeca su mi pomogla. Zapravo, tako bi se to moglo nazvati; upirala su se da mi pomognu izbaciti leđa.
"O čemu se radi, Wallace? Večeras imam pune ruke posla." Isplazio sam jezik Damonu i Jannie. "Imam nekoliko malih problema u kući. Ali ništa s čime ne bih mogao izaći na kraj."
"On pita za tebe. Želi razgovarati s tobom, i samo s tobom. Kaže da je jako važno."
"Zar to ne može pričekati do sutra?" pitao sam Wallacea. "Imao sam vrlo dug dan. Osim toga, ne mogu zamislit što bi mi to novoga Gary Murphy mogao reći."
"Sada je Sonej," rekao je Wallace Hart preko telefona. "Sonej želi s tobom razgovarati sad odmah."
Ostao sam bez riječi. Potom sam progovorio, "Evo, već idem, Wallace."
Stigao sam u Fallston za manje od sata. Garyja su smjestili na najvišem katu zatvorske zgrade.
Pacijenti visokog profila poput Sqeakyja Fromma i Johna Kinckleya, također su ovdje boravili. To je bio elitni odjel, baš kako je Gary i želio.
Kad sam stigao do njegove zatvorske sobe, Gary je ležao licem okrenut prema dolje na uskom ležaju bez plahti i pokrivača. Čuvar ga je neprekidno nadzirao. Bio je pod 'specijalnim’ nadzorom jedan-na-jednoga.
Wallace Hart je rekao: "Razmišljao sam o tome da ga preko noći smjestim u samicu. Da ga neko vrijeme držim pod specijalnim nadzorom i u izolaciji, sve dok ne saznamo što mu je. On leti, Alex."
"Jednog od ovih dana razletjet će se," rekao sam, a Wallace je kimnuo, složivši se sa mnom. Ušao sam u Garyjevu sobu i sjeo bez pitanja. Bio sam umoran od traženja dozvola na sve strane.
Garyjeve oči bile su prikovane za strop. Izgledale su kao da su upale u lubanju. Bio sam siguran da zna da sam tu. Eeeeevo Alexa!

"Dobrodošli u moju psikušku, doktore," napokon je izustio zastrašujućim, duboko monotonim glasom. "Znate li što je to psikuška?" Da, to je bio Sonej.
"Zatvorska bolnica u Rusiji. U njih su zatvarali političke zatvorenike u Sovjetskom Savezu," rekao sam.
"Upravo tako. Vrlo dobro." Pogledao je prema meni. "Želim s vama sklopiti novu nagodbu. Čistu okladu."
"Ne znam ništa ni o kakvoj nagodbi," rekao sam mu.
"Ne želim više ovdje gubiti vrijeme. Ne mogu više glumiti Murphyja. Ne biste li vi radije saznali kako, zapravo, funkcionira Sonej? Naravno da biste, dr. Cross. Tako biste i sami mogli postati slavni. Vi biste mogli postići nešto značajno u svemu što izaberete."
Nisam vjerovao da je to jedno od onih stanja kad se gubi, je dan od njegovih "bjegova". Djelovao je potpuno pod kontrolom nad onim o čemu govori.
Je li on bio Gary Sonej cijelo vrijeme? 'Zločesti Dečko'? Od prvog trenutka kad smo se sreli? To je bila moja početna dijagnoza. Nje sam se i dalje držao.
"Možete li me pratiti?" pitao je sa svog ležaja. Nemamo je protegnuo dugačke noge i migoljio je golim nožnim prstima.
"Sad mi želiš reći da si cijelo vrijeme bio potpuno svjestan sve ga što si činio. Nikada nije bilo podvojene ličnosti. Nije bilo 'bjegova'. Obje si uloge samo glumio. Sad si se umorio glumeći Garyja Murphyja."
Sonejeve oči bile su usredotočene i silno uporne. Pogled mu je bio hladniji i manje prodoran nego inače. Ponekad, kod teških šizofreničara, umišljeni život postaje važniji od stvarnog;
"To je točno. To je dobitna kombinacija, Alex. Ti si toliko pametniji od ostalih. Vrlo sam ponosan na tebe. Ti si onaj koji mi sve ovo čini zanimljivim. Ti si jedini koji može zadržati moju pozornost na dulje vrijeme."
"I, što želiš od nas?" Pokušavao sam ga vratiti na temu razgovora. "Što ja mogu učiniti, Gary?" "Tražim nekoliko sitnica. Ali poglavito želim biti ono što jesam, da tako kažem. Želim da mi se
oda priznanje za sve ono što sam postigao," "Hoćemo li i mi dobiti nešto za uzvrat?"
Sonej mi se smijuljio. "Reći ću vam što se dogodilo. Od početka, Pomoći ću vam da riješite ovaj dragocjeni slučaj. Sve ću vam reći, Alex,"
Čekao sam da Sonej nastavi. Stalno sam se vraćao natpisu na ogledalu kupaonice Gary Soenejija: Želim postati netko! Od samog je početka, vjerojatno želio pokupiti priznanja,
"Oduvijek sam planirao ubiti oboje djece. Nisam mogao čekati. Kod mene, znate, postoji taj odnos ljubavi i mržnje prema djetinjstvu. Odrezane grudi i obrijane genitalije, tako da moje odrasle žrtve izgledaju više nalik djeci. Svejedno, ubojstvo malih izroda bio bi logičan završetak cijele priče," Sonej se opet nasmiješio. Bio je to tako čudan, neprikladan osmijeh, kao da priznaje očitu laž. "Još uvijek vas zanima zašto sam se odlučio za otmicu, zar ne? Zašto sam izabrao Maggie Ružin Pupoljak i njezinog prijatelja Račića Goldberga?"
Koristio se nadimcima da bi provocirao - i procjenjivao. Uživao je u ulozi 'Zločestog Dječaka’.
Tijekom proteklih mjeseci otkrio je da ima vrlo mračan smisao za šalu. "Zanima me sve što imaš reći, Gary. Samo nastavi."
"Znaš," rekao je, "jednom sam shvatio da sam poubijao preko dvjesto ljudi. Među njim, također, mnogo djece. Ja radim ono što mi se sviđa. Štogod mi padne na pamet u datom trenutku,"

Masni, mehanički naznačeni osmijeh ponovo se javio. On više nije bio Gary Murphy. Više nije bio pravi američki yuppie suprug i otac iz Wilmingtona, u Delawareu. Je li ubijao još dok je bio dječak?
"Je li sve to istina? Pokušavaš li me još uvijek šokirati?"
Slegnuo je ramenima, "A zašto bih?... Dok sam bio dječak, čitao sam sve što je napisano o Lindberghovoj otmici. Nakon toga, sve o velikim zločinima! Napravio sam kopije svih isječaka koje sam mogao pronaći u knjižnici u Princetonu. Već sam vam nešto o tome i rekao, zar ne? Koliko sam bio fasciniran, potpuno opčinjen, opsjednut otmicom djece. Kako bi ih mogao staviti pod potpuni nadzor... želio sam ih mučiti poput bespomoćnih ptičica. To sam uvježbavao s prijateljem. Upoznali ste ga, pretpostavljam. Simon Conklin. On je samo beznačajni psihopat, doktore. Nije vrijedan da se na njega gubi vrijeme... nije dostojan partner. Niti sudionik. Posebno volim to što otmica toliko potrese roditelje. Upropastit će sve odrasle, ali Bože oslobodi ako netko uzme neko djetešce.
Nezamislivo! Nevjerojatan zločin! - udaraju u dreku. Kakva glupost. Kakvo licemjerje. Razmislite malo o tome. Milijuni tamnopute djece umiru u Bangladešu, dr. Cross. Nitko za to ne mari. Nitko ne juri da ih spasi."
"Zašto si pobio crnačke obitelji u predgrađu?" upitao sam ga. "Kakve to ima veze?"
"Tko kaže da tu mora biti neke veze? Je li to sve što su vas naučili na Johns Hopkinsu? Možda su to bila moja dobra djela. Tko veli da ja nemam osjećaj savjesti prema društvu, haaa? Mora postojati neka ravnoteža u svačijem životu. Ja u to vjerujem. Ja sam Ching. Razmislite o tome kakve sam žrtve izabrao. Beznadežne narkomane. Tinejdžerku koja se već bavila prostitucijom. Dječačića bez budućnosti."
Nisam znao mogu li mu vjerovati ili ne. Letio je. "Mi smo ti doista prirasli srcu?" pitao sam ga. "Da, to je doista dirljivo."
Pravio se da ne vidi porugu u mojem glasu. "Da, imao sam jednom jednog crnog prijatelja.
Služavku. 2enu koja je brinula o meni, ako baš morate znati, dok se moj otac razvodio od moje prave majke. Njezino ime bilo je Laura Douglas. Otišla je u Detroit i ostavila me. Velika, debela dama, koja se voljela grohotom smijati, i ja sam je obožavao. Kad je ona otišla u Motown, počela je vladavina Majke Terora - mene koji sam bio neprilagođen i hiperaktivan počela je zaključavati u podrum.
Pred vama je pravo dijete s ključem oko vrata. Istovremeno, moj polubrat i moja polusestra bili su gore u kući mojeg oca! Igrali su se s mojim igračkama. Običavali su mi se rugati kroz daske na podu. Znali su me ostaviti zaključanog u podrumu po nekoliko tjedana bez prekida. Tako sam to ja doživljavao. Je li to upalilo svjećice upozorenja u vašoj glavi, dr. Cross? Zlostavljani dječak u podrumu. Dobro njegovana djeca zatvorena u skladištu. Lijepa usporedba. Počinju li stvari sjedati na svoje mjesto? Govori li naš dečko Gary sada istinu?"
"Govoriš li ti sada istinu?" ponovno sam ga upitao. Mislio sam da govori. Sve se poklapalo. "O, da. Časna izviđačka... Ubojstva u jugoistočnom dijelu D.C. a. Zapravo, prilično mi se
svidjela pomisao na to da sam ja prvi proslavljeni serijski ubojica crnaca. Pri tom ne računam budalu iz Atlante, ako su tamo doista imali pravog čovjeka. Wayne Williams bio je pravi amater. Što uopće predstavljaju ti serijski ubojice Waynovi? Wayne Williams. John Wayne Gacy, Jr. Patrick Wayne Hearnez, koji je rasčetvorio trideset i dvoje bezveznjaka na Zapadnoj obali."
'Ti nisi ubio Michaela Goldberga?" vratio sam se na ono što je spomenuo ranije.
"Ne. U tom času to nije bilo namjerno. Ali ubio bih ga - sve u svoje vrijeme. Bio je pokvareni

mali nametnik. Podsjećao me na mojeg ‘brata’ Donnija."
"Kako su nastale modrice na tijelu Michaela Goldberga? Reci mi što se dogodilo?"
"Uživaš u ovome, zar ne, doktore. Što ti to govori o tebi samom, haaa? Dobro, kada sam vidio da je umro, bio sam toliko bijesan. Zapao sam u stanje ludila. Udarao sam to usrano tijelo uzduž i poprijeko. Tukao sam ga loptom. Ne sjećam se što sam još učinio. Bio sam sav sjeban. Nakon toga sam njegovu mrtvu guzicu bacio u rijeku tamo na selu. U Seosku rijeku?"
"Ali djevojčicu nisi ozlijedio? Nisi naškodio Maggie Rose Dunne?" "Ne, ja nisam ozlijedio djevojčicu."
Oponašao je moju zabrinutost. Bila je to prilično dobra imitacija mojeg glasa. On je definitivno znao glumiti, igrati različite uloge. To je bilo zastrašujuće gledati i istodobno biti s njim u istoj sobi. Je li on doista mogao ubiti nekoliko stotina puta? Mislim da je.
"Reci mi nešto o njoj. Što se, zapravo, dogodilo s Maggie Rose Dunne?"
"U redu, u redu, u redu. Slijedi priča o Maggie Rose Dunne. Zapalite svijeću, zapjevajte himnu Isusu za slatku samilost. Nakon otmice, bila je omamljena, barem onda kad sam je prvi puta došao obići. Secobarbital je počeo popuštati. Glumio sam Majku Terora za malu Maggie. Zvučao sam onako kako je zvučala Mamica T. ispred naših podrumskih vrata. 'Prestani plakati... Budi kuš. Budi kuš, ti pokvareni mali izrode!’ Mogu ti reći da ju je to prilično uplašilo. Onda sam je ponovno uspavao. Pomno sam ispitao njihova bila jer sam bio siguran da će FBI-jevci zahtijevati neki dokaz da su djeca još na životu."
"Njihova bila su bila u redu?"
"Da. Sasvim u redu, Alex. Položio sam uho na njihove male grudi. Zatomio sam svoj prirodni nagon da zaustavim otkucaje srca, radije nego li da ih podržim."
“Zašto je to bila nacionalna otmica? Čemu sav taj publicitet? Zašto si toliko riskirao?”
"Zato što sam bio spreman. To sam uvježbavao dugo, vrlo dugo. Nisam mita prepustio slučaju.
Također mi je trebao novac. Ja sam zaslužio da budem milijoner. Svatko to zaslužuje." "Sutradan si se vratio da provjeriš kako su djeca?" upitao sam ga.
"Sutradan je također bila dobro. Ali dan nakon što je umro Michael Goldberg, Maggie Rose je nestala! Dovezao sam se do skladišta i vido rupu na mjestu gdje sam zakopao kutiju. Veliku rupu na tlu. Praznu! Ja joj ništa nisam učinio. Ja isto tako nisam uzeo novac od otkupnine na Floridi. Uzeo ga je netko drugi. Sada je na tebi red da otkriješ što se, zapravo, dogodilo, istražitelju. Ja mislim da znam! Mislim da znam veliku tajnu."

Poglavlje 74



Bio sam budan do tri sata ujutro. Letio sam! Svirao Mozarta i Debussyja i Billie Holiday na verandi. Narkići su vjerojatno nazivali policiju i žalili se na buku.
Ujutro sam opet posjetio Soneja. 'Zločestog Dječaka.’ Sjedio sam u njegovoj maloj sobi bez prozora. Iznenada je opet želio razgovarati. Mislio sam da znam kamo sve to vodi; što će mi uskoro reći. Ipak, bilo je neophodno da on potvrdi moje mišljenje.
"Moraš pokušati razumjeti nešto što je potpuno strano tvojoj prirodi," rekao mi je. "Ja sam bio potpuno raspaljen dok sam lovio tu slavnu djevojčicu i njezinu majku glumicu. Ja sam 'jeftini’ glumac i narkić. Meni treba fiks." Dok sam ga tako slušao kako iznosi svoja bizarna, gnusna iskustva nisam se mogao otjerati misli na svoje vlastite pacijente koji su bili zlostavljani u djetinjstvu. Bilo je jadno slušati žrtvu kako govori o svojim brojnim žrtvama.
"Ja u cijelosti razumijem 'stanje zanosa’, doktore. Moja pjesma vodilja je 'Suosjećanje sa Đavlom'. Od Rolling Stonesa? Oduvijek sam nastojao poduzeti mjere predostrožnosti - kako ne bih pokvario čar trenutka. Utvrdio sam sve puteve za bijeg, i pomoćne puteve za bijeg, kako ući i kako izaći iz bilo kojeg susjedstva u koje sam ulazio. Jedan takav bio je i kroz sustav kanalizacije koji vodi od ruba geta do Capitol Hilla. Unutar tunela sakrio sam odjeću za preoblačenje, uključujući i vlasulju. Mislio sam na sve. Nikada me ne biste uhvatili. Vrio sam se uzdao u svoje sposobnosti.
Vjerovao sam u svoju svemoć."
"Vjeruješ li još uvijek u svoju svemoć?" Ovo je bilo ozbiljno pitanje. Nisam mislio da će mi reći istinu, ali želio sam čuti što o tome ima reći.
Rekao je: "Moja jedina pogreška u svemu što se onda dogodilo bila je ta što sam dopustio da mi uspjeh, povlađivanje milijuna obožavatelja, udari u glavu. Pljesak može biti poput droge. Znaj, Katherine Rose pati od te iste bolesti. Isto lako i većina ljudi s filma i sportske zvijezde. Milijuni navijaju za njih, razumiješ. Oni im kazuju kako su 'posebni' i kako su 'sjajni'. Neke zvijezde pritom zaborave na ograničenja koja postoje, zaborave na naporan rad koji ih je izvorno doveo to toga što jesu. Ja sam zaboravio. Barem tada. I upravo su me zbog toga uhvatili. Vjerovao sam da ću moći pobjeći iz McDonaldsa! Baš kao što sam uvijek do tada uspijevao pobjeći. Malo sam se htio zabaviti ubijanjem 'na mah’, a onda pobjeći. Alex, ja sam želio uprizoriti po malo od svakog pojedinog zločina od značaja. Malo od Bundyja, malo od Gearyja, malo od Mansona, Whitmana, Gilmorea."
"Osjećaš li se sada svemoćnim? Sada kad si stariji i mudriji?" upitao sam Soneja. On se podrugivao. Mislio sam niu uzvratiti na isti način.
"Ja sam se tome približio više od bilo koga kog poznaješ. Pomoću mene moći ćeš shvatiti cijeli taj ustroj, zar ne?"
Ponovno se nasmiješio onim ispraznim osmijehom ubojice. Poželio sam ga udariti. Gary Murphy je bio tragičan lik, kojeg se gotovo moglo zavoljeti. Soneja se moglo samo mrziti - zlo u čistom obliku. Ljudsko čudovište; životinja u liku čovjeka.
"Dok si proučavao domove Goldbergovih i Dunneovih, jesi li onda bio na vrhuncu svoje moći?" Jesi li tada bio svemoćan, posranče?

"Ne, ne, ne. Već sam onda postao nemaran i ti to, doktore, najbolje znaš. Načitao sam se previše novinskih izviješća o svojem 'savršenom' ubojstvu u Condon Terraceu. ’Bez tragova, bez rješenja, savršeni ubojica!’ Čak su i mene uspjeli dojmiti."
"Što je pošlo po zlu tamo na Potomacu?" Mislio sam da znam odgovor na to. Želio sam da mi on to potvrdi.
Slegnuo je ramenima. "Slijedili su me, naravno." Evo ga opet, pomislio sam. 'Promatrač'.
"Jesi li to već onda znao?" pitao sam Soneja,
"Naravno da nisam." Namrštio se na moje pitanje. "Tek mnogo kasnije sam shvatio da me slijede.
To se potvrdilo tijekom procesa."
"Kako to? Kako si saznao da su te slijedili?"
Sonej mi se zagledao u oči. Činilo se kao da gleda kroz moju lubanju. Smatrao me manje vrijednim. Trebao sam mu samo da hi na mene izlio svoju nutrinu. Ipak, mislio je da sam zanimljiviji sugovornik od ostalih. Nisam znao mogu li se zbog toga osjećati počašćenim ili poniženim. Također ga je zanimalo što ja, zapravo, znam i što ne znam.
"Dopusti da malo predahnem i da nešto utvrdim," rekao je, "Ovo je za mene vrlo važno. Otkrit ću ti neke tajne. Mnogo velikih i malih tajni. Prljavih i sočnih tajni. Sada ću ti reći jednu tajnu. A znaš li zašto?"
"To je bar jednostavno, dragi moj Gary," rekao sam mu. "Za tebe je pravo mučenje činjenica da te drugi nadziru. Ti si taj koji mora biti glavni."
"To je odlično, doktore istražitelju. Ali ja imam nekoliko zgodnih stvari za trgovinu. Zločine koji zadiru u vrijeme kada mi je bilo samo dvanaest ili trinaest godina. To su neki vrlo važni nerazriješeni zločini iz tog vremena. Vjeruj mi. Imam pravu škrinjicu s blagom koju želim podijeliti s vama."
"Razumijem," rekao sam mu. "Jedva čekam to čuti."
"Ti si uvijek i mogao razumjeti. Sve što sada moraš učiniti jest to da i druge zombije naučiš da mogu hodati i istodobno žvakati voćne karamele."
"Druge zombije?" nasmijao sam se njegovom propustu.
"Žao mi je, žao mi je. Nisam mislio biti grub. Možeš li uvjeriti zombije? Znaš na koga mislim. Ti prema njima imaš još manje poštovanja od mene."
To je bila istina. Kao prvo, morat ću u to uvjeriti šefa istražitelja Pittmana. "Ti ćeš mi pomoći u tome? Hoćeš li mi pružiti nešto konkretno? Moram otkriti što se dogodilo s djevojčicom. Daj da njezini roditelji napokon nađu malo mira."
"U redu. Učinit ću to," rekao je Sonej. Na kraju sve je bilo tako jednostavno.
Čekaš i čekaš. Tako to ide u gotovo svakoj policijskoj istrazi. Postavljaš tisuće pitanja, i to doslovce tisuće. Ispuniš čitave pretince kabineta beskorisnim papirima. Zatim ponovno postavljaš pitanja. Slijediš bezbrojne tragove koji ne vode nikamo. I onda, za promjenu, stvari krenu pravim tijekom. To se dogodi povremeno. To se dogodilo i sada. To je nagrada za tisuće sati uloženih u posao. To je nagrada što sam uporno posjećivao Garyja.
"Tada nisam bio svjestan da me nadgledaju," nastavljao je Gary Sonej. "I ništa od onoga što ću ti sada reći nije se dogodilo u blizini kuće Sandersovih. To se dogodilo na Aveniji Sorrell na Potomacu. Zapravo, ispred kuće Goldbergovih."
Odjednom sam bio umoran od ovih udaraca u prsa. Morao sam saznati što to on zna. Bio sam blizu. Reci mi, mali zajebante.

"Nastavi," rekao sam. "Što se dogodilo tamo na Potomacu? Što si vidio kod Goldbergovih? Koga si tamo vidio?"
"Dovezao sam se tamo jedne od onih večeri koje su prethodile otmici. Pločnikom je hodao jedan čovjek. Nisam na njega obraćao pozornost. To nije imalo nikakvog smisla, sve dok ga nisam zapazio tijekom suđenja."
Sonej je na trenutak prestao govoriti. Je li opet započeo neku igru? Mislim da nije. Buljio je u mene kao da mi prodire u dubinu duše. On zna tko sam ja. On me poznaje, možda bolje nego se ja sam poznajem.
Što je želio od mene? Jesam li bio nadomjestak za nešto što mu je nedostajalo tijekom djetinjstva? Zašto je mene izabrao za ovaj užasni zadatak?
"Tko je bio čovjek kojeg si prepoznao tijekom suđenja?" pitao sam Garyja Soneja.
"To je bio agent tajne službe. Bio je to Devine. On i njegov prijatelj Chakely zapazili su da promatram kuće Goldbergovih i Dunneovih. Oni su bili ti koji su me slijedili. Oni su oteli dragocjenu Maggie Rose! Oni su uzeli otkupninu na Floridi. Cijelo si vrijeme trebao tražiti među policajcima.
Dvojica policajaca su umorila djevojčicu."

Poglavlje 75



Moj predosjećaj u pogledu Devinea i Chakelyja nije me prevario. Sonej/Murphy bio je jedini očevidac i on mi je to potvrdio. Sada je trebalo krenuti u akciju.
Morao sam osobno poraditi na tome da se ponovno pokrene slučaj Dunne-Goidberg - i to s takvim novostima koje nitko u Washingtonu nije želio čuti.
Odlučio sam najprije razgovarati s onima iz FBI-a... dvojica policajaca ubila su Maggie Rose. Morati će ponovno pokrenuti istragu. Otmica ionako nije bila razriješena. Sada će sva ta zbrka još jednom eksplodirati.
Svratio sam do svojeg prijatelja nad prijateljima, Gerryja Scorsea u središnjici FBI-a. Pustili su me da se hladim u sobi za prijem stranaka nekih četrdesetak minuta, a onda mi je Scorse donio kavu i pozvao me da uđem u njegov ured. "Uđi unutra, Alex. Oprosti što si morao čekati."
Pristojno me saslušao, s vidljivom zabrinutošću, dok sam mu izlagao sve ono što sam znao od prije i ono što mi je Sonej rekao glede agenata tajne službe Mikea Devinea i Charlesa Chakelyja. Radio je pribilješke, mnogo zabilješki u žuti notes.
Kad sam završio, Scorse je rekao: "Moram nekoga nazvati. Ne miči se odavde, Alex,"
Kad se vratio, pozvao me je da pođem s njim na gornji kat. Nije ništa rekao, ali pretpostavljao sam da su ga se dojmile novosti koje je ispričao Gary Sonej.
Dopratio me je do privatne sobe za sastanke na najvišem katu, koja je pripadala zamjeniku direktora. Kurt Weithas, zamjenik direktora, osoba je broj dva u Uredu. Željeli su mi dati na znanje kako je ovo jedan vrlo važan sastanak. Uspio sam.
Scorse je ušao sa mnom u dojmljivu, udobnu sobu za sastanke. Svi zidovi i glavnina namještaja bili su u tamnoplavoj boji, vrlo trezveno i ozbiljno. Soba me podsjećala na kabinu nekog uvoznog automobila. Žuti blokovi za pisanje i olovke čekali su nas na stolu.
Od samog početka, to je bio Weithasov sastanak. "Željeli bismo postići dvije stvari, istražitelju Cross." Weithas je govorio i ponašao se kao vrlo uspješan, vrlo odmjeren odvjetnik s Capitol Hilla. Na neki je način on to i bio. Nosio je blještavo bijelu košulju i Hermesovu kravatu. Kad je ušao u sobu, smaknuo je svoje metalne naočale za čitanje. Nije baš bio dobro raspoložen.
"Pokazat ću vam svu dokumentaciju koju imamo o agentima Devineu i Chakelyju. S vaše, pak, strane, za uzvrat, očekujemo potpunu suradnju u tome da ovu stvar držimo u potpunoj tajnosti. Želim vam, naime, reći ovom prigodom da... mi već dosta dugo znamo sve o njima, istražitelju. Usporedo s vama i mi smo vodili istragu."
"Možete računati na moju suradnju," rekao sam, pokušavajući prikriti svoje iznenađenje onim što mi je rekao. "Ali ja ću morati predati izvještaj o tome u svojem odjelu."
"O ovoj stvari već sam razgovarao s vašim zapovjednikom." Weithas je uklonio s puta tu sitnu prepreku. Već je iznevjerio moje povjerenje; od mene je, pak, očekivao da bez pogovora poštujem njegovo. "Često ste tijekom istrage bili ispred nas. Ovoga puta, mi smo vas možda malo preduhitrili, za pola koraka."
"Vi imate malo više ljudi na raspolaganju," podsjetio sam ga.

Scorse je u tom trenutku preuzeo inicijativu od Weithasa. Nije izgubio ništa od svoje samouvjerenosti. "Istragu o agentima Devineu i Chakelyju započeli smo još za vrijeme otmice," rekao je. "Bilo je očigledno da ih možemo ubrojiti među osumnjičene, iako to nismo uzimali previše ozbiljno. Tijekom istrage bili su pod nevjerojatnim pritiskom. Budući da tajna služba je izravno pod Ministarstvom financija, možete zamisliti čemu su sve bili izloženi."
"To sam imao prilike promatrati iz prve ruke," podsjetio sam obojicu federalnih agenata. Scorse je kimnuo i onda nastavio.
"Četvrtog siječnja, agent Charles Chakely zatražio je otpuštanje iz službe. Ustvrdio je da je to ionako mislio učiniti još davno prije otmice. Rekao je da više ne može podnositi insinuacije i svu tu medijsku pozornost. Njegova je ostavka prihvaćena bez pogovora. Gotovo istodobno, otkrili smo malu pogrešku u bilješkama iz dnevnih izvještaja koje su vodili agenti. Jedan nadnevak je bio nenamjerno izokrenut. Nije to bilo ništa krupno, ali mi smo u to vrijeme provjeravali baš svaku sitnicu u vezi sa slučajem.
"Imali smo devet stotina agenata koji su, izravno ili neizravno, radili na tom slučaju," dodao je zamjenik direktora. Još uvijek mi nije bilo jasno u čemu je ovdje bit stvari.
"S vremenom smo ustanovili i druge nedosljednosti u izvještajima ovih agenata," nastavio je Scorse. "Naši su tehnički stručnjaci zaključiti da su dva pojedinačna izvještaja krivotvorena, to jest, prepisana u promijenjenom izdanju. Napokon smo saznali da se ono što je iz njih izbačeno odnosilo na učitelja Garyja Soneja."
"Oni su primijetili da provjerava kuću Goldbergovih u Potomacu," rekao sam. "Ako možemo vjerovati Soneju."
"Što se ovoga tiče, možemo. Sve što vam je nedavno potvrdio, poklapa se s našim spoznajama.
Vjerujemo da su dvojica agenata pratila Soneja dok je promatrao Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Mislimo da je jedan od agenata slijedio Soneja i otkrio njegovo skrovište u Crisfieldu u Marylandu."
"I sve od tada ste nadzirah dvojicu agenata?" upitao sam Gerryja Scorsea.
Kimnuo je jednom, učinkovit kao i uvijek, "U svakom slučaju, tijekom nekoliko mjeseci. Imamo razloga vjerovati, također, da su oni znali da su pođ prismotrom. Dva tjedna nakon što je Chakely podnio ostavku. Devine je također tražio razrješenje iz službe. Naveo je kako niti on niti njegova obitelj više ne mogu podnijeti pritisak zbog svega onog što se dogodilo. U stvari, Devine i njegova žena su rastavljeni."
"Pretpostavljam da Chakely i Devine nisu pokušali potrošiti ništa od onog novca," rekao sam. "Po onome što mi znamo, nisu. Rekao sam već ranije, oni znaju da sumnjamo na njih. Nisu glupi.
Niti najmanje."
"Sve se svelo na prilično profinjenu i zamršenu igru čekanja," rekao je Weithas. "Još uvijek ništa ne možemo dokazati, ali im možemo zakomplicirati život. Jedna je stvar vraški sigurna; mi ih možemo spriječiti da potroše novac od otkupnine."
"A što je s pilotom s Floride? Do tamo nisam ni na koji način uspio prodrijeti s istragom. Jeste li ikada uspjeli doznati tko je to bio?"
Scorse je kimnuo glavom. FBI Je mnogo toga skrivao od mene. Od svakoga. Bio sam iznenađen, "Pokazalo se da je to raznosač droge po imenu Joseph Denyeau. Neki naši ljudi s Floride su ga poznavali. Možemo pretpostaviti da je Devine poznavao Deyeaua i da ga je unajmio,"
"Što se dogodilo s tim Josephom Denyeauom?"

"U slučaju da postoji bilo kakva sumnja u to igraju li Devine i Chakely zapravo - igraju, itekako.
Denyeau je ubijen u Costa Rici. Prerezano mu je grlo. Nisu namjeravali dopustiti da on bude pronađen"
"U ovom trenu još ne planirate privesti Devinea i Chakelyja?"
"Nemamo nikakvih dokaza, Alex. Nikakvih. Ništa što bi izdržalo provjeru. Ovo što si izvukao iz Soneja sve potvrđuje, ali neće pomoći na sudu."
"Što se dogodilo s djevojčicom? Što se dogodilo s Maggie Rose Dunne?" upitao sam Weithasa.
Weithas nije ništa odgovorio. Ispuhnuo je zrak preko gornje usne. Imao sam osjećaj da ima naporan dan. U napornoj godini.
"Ne znamo," odgovorio je Scorse. "Još uvijek nemamo ništa o Maggie Rose. To u cijeloj ovoj stvari najviše začuđuje."
"Ima još jedna komplikacija," rekao mi je Weithas. Sjedio je pokraj Scorsea na tamnoj kožnatoj sofi. Obojica federalnih agenata nadvila su se nad nizak stakleni stolić. S jedne strane bilo je IBM- ovo računalo i pisač.
"Siguran sam da ima mnoštvo komplikacija," rekao sam zamjeniku direktora. Prepustimo FBI-u da većinu njih zadrži za sebe. Mogli su mi malo pomoći onako usput. Da smo radili udruženim snagama, možda bismo bili pronašli Maggie Rose.
Weithas je dobacio pogled agentu Scorseu, a onda ponovno pogledao prema meni. "Jezzie Flanagan je ta komplikacija," rekao je Weithas.
Skamenio sam se. Osjećao sam se kao da me je netko svom snagom udario u trbuh. Tijekom posljednjih nekoliko minuta, znao sam da s njihove strane dolazi još nešto. Samo sam sjedio, osjećajući se hladno i isprazno i na dobrom putu da uskoro ne osjećam više ništa.
"Vjerujemo da je ona u sve ovo duboko upletena, zajedno s njih dvojicom. I to od samog početka, Jezzie Flanagan i Mike Devine godinama su bili ljubavnici."

Poglavlje 76



U osam i trideset te večeri, Sampson i ja hodali smo niz Aveniju New York, koja se nalazi u najistočnijem dijelu D.C. geta gdje caruju prostitutke. Tamo Sampson i ja provodimo većinu svojih večeri. Tamo smo doma.
Upravo me pitao kako se držim. "Ne baš najbolje, hvala na pitanju. A ti?" rekao sam.
Znao je sve o Jezzie Flanagan. Rekao sam mu sve što sam saznao. Zavjera je neprekidno dobivala na težini. Teško da sam se mogao osjećati gore nego te večeri. Scorse i Weithas su mi podastrijeti dobro potkrijepljen slučaj u koji je Jezzie bila upletena. Ona je to učinila. Nije bilo mjesta niti najmanjoj sumnji. Jedna je laž vodila u drugu. Ako mi je rekla jednu, rekla ih je stotinu. Pri tom nije niti okom trepnula. U tome je bila bolja od Soneja/Murphyja. Doista je lagala glatko i uvjerljivo.
"Je li ti draže da šutim ili želiš da razgovaramo?" pitao me je Sampson. "Učinit ću kako kažeš." Lice mu je bilo bezizražajno, kao i obično. Možda je to zbog naočala, koje mu daju takav izraz,
ali sumnjam. Sampson je bio isti takav i s deset godina.
"Radije bih razgovarao," rekao sam Johnu. "Dobro bi mi došao neki koktel. Želim razgovarati o psihopatskim lažljivcima."
"Naručit ću nam nekoliko pića," rekao je Sampson.
Uputili smo se prema Faces. To je bar u koji smo počeli zalaziti čim smo ušli u policiju.
Redovnim gostima u Facesu nije smetalo što smo mi zadrti istražitelji. Nekolicina njih je čak spremna priznati da u onome što činimo ima više dobra nego zla za susjedstvo.
Družina u Facesu sastoji se pretežito od crnaca, ali ponekad svrate i poneki bijelci na dobar jazz.
I ne bi li naučili kako se pleše i oblači.
"Je li Jezzie bila ta koja je postavila Devinea i Chakelyja od samog početka?" prebirao je Sampson po činjenicama dok smo čekali na crvenom svjetlu u 5. ulici.
Nekoliko mjesnih punkera promatralo nas je iz svojeg zaklona ispred Popey’s Fried Chickena. U naše vrijeme, ista je vrsta uličnih propalica stajala na istom uglu, ali imali su manje novaca i oružja u džepovima. "Bok, dečki," namignuo je Sampson prema klipanima. On se sa svima zajebava, ali nitko se ne usuđuje zajebavati njega.
"Točno, tako je sve i počelo. Devine i Chakely su sačinjavali jedan od timova koji su bili dodijeljeni obitelji Ministra Goldberga. Jezzie im je bila nadređena,"
"I nitko nikada nije posumnjao na njih?" pitao je.
"Isprva nije. FBI ih je provjerio. Provjeravali su svakog. Chakelyjevi i Devineovi dnevni izvještaji odstupali su. Postali su sumnjičavi. Neki je revni analitičar u Uredu uočio da su izvještaji bili prepravljani. Na svakog našeg čovjeka, oni su ih imali dvadeset, K tomu, FBI je uklonio prepravljene izvještaje, tako da nama nisu bili dostupni,"
"Devine i Chakely primijetili su kako Sonej prati jedno dijete. Je li tako ovaj cijeli cirkus i započeo? Dvostruki dobitak," Sampson je sad već imao opći uvid u ritam stvari.
"Slijedili su Soneja i njegov kombi sve do farme u Marylandu. Shvatili su da imaju posla s potencijalnim otmičarom. Netko je došao na zamisao da otme djecu nakon stvarne otmice,"

"Zamisao vrijedna deset milijuna dolara," srdito se zagledao Sampson, "Je li gđica, Jezzie Flanagan u cijeloj toj igri bila od početka?"
"To ne znam. Ali mislim da je. Morat ću je to pitati jednog dana,"
"Uh, uuuuuh," kimnuo je Sampson u ritmu razgovora, "Je li ti glava sada ispod ili iznad vode?" "U ovom trenutku, ne znam niti to. Kada upoznaš nekoga tko može lagati poput nje, počinješ
mijenjati čitav svoj pogled na stvari. S tim je užasno teško izaći na kraj. Jesi li mi ti ikada lagao?"
Sampson mi je iskesio zube. Bilo je to nešto između osmijeha i pokude, "Meni se ipak čini da ti je glava malo ispod vode u ovom trenutku."
"I meni to tako izgleda," priznao sam. "Imao sam i boljih dana, ali i lošijih. Hajdemo na to pivo,"
Sampson je pankere na uglu pozdravio revolveraškim pozdravom. Oni su mu uzvratili znakom upozorenja. Drotovi i lopovi iz susjedstva. Prešli smo ulicu prema Facesu. Trebalo nam je malo zaborava.
Bar je bio krcat i takav će ostati sve do zatvaranja. Ljudi koji su poznavali Sampsona i mene pozdravili su nas. Žena s kojom sam nekad izlazio stajala je pokraj bara. Doista zgodna, draga i dobra socijalna radnica koja je nekad radila s Marijom.
Čudio sam se kako to da iz toga ništa nije ispalo. Je li to zbog nekog duboko usađenog pomaka u mojem karakteru? Ne. To je bilo nešto drugo.
"Vidiš li tamo Asahe?" pokazao je Sampson.
"Ja sam detektiv. Ja sve vidim. Ništa mi ne može promaći," rekao sam mu.
"Zvučiš malo samosažalno. Malo ironično, rekao bih. Dva piva. Ne, neka budu četiri," rekao je barmenu.
"Preboljet ću ja to," rekao sam Sampsonu. "Samo čekaj i gledaj. Moja je pogreška što je nikada nisam stavio na popis sumnjivih."
"Ti si čvrst momak. Imaš gadne gene svoje bake. Dovest ćemo mi tebe natrag u red," rekao mi je. "Isto ćemo tako srediti i guzicu gđice Jezzie."
"John, je li ti bila draga? Prije nego što je sve ovako ispalo?"
"O, da. Nije bilo ničeg što mi se ne bi svidjelo kod nje. Ona zaista dobro laže, Alex. Ona je jako nadarena. Najbolje što sam vidio od onog filma ’Body Heat’," rekao je Sampson. "I još nešto: ne, tebi, brate, nikada nisam lagao. Čak ni onda kada je trebalo."
Postalo je teško nakon što smo Sampson i ja napustili Faces te večeri. Popio sam nekoliko piva, ali još sam uvijek bio priseban i gotovo otupio na onu najgoru bol. Pa ipak, činjenica da je Jezzie cijelo vrijeme bila dio te urote bila je grozan šok. Prisjećao sam se kako me je udaljavala od Devinea i Chakelya kao sumnjivih. Ispumpavala je iz mene sve novosti koje je saznala policija u D.C.-u. Bila je pravi špijun iznutra. Tako samouvjerena i hladna. Savršena u svojoj ulozi.
Nana je još bila budna kad sam stigao kući. Još joj ništa nisam rekao o Jezzie. Sada je bilo jednako loš trenutak da joj se to priopći kao i bilo koji drugi. Pivo je u tome pomoglo. Naša zajednička prošlost još više. Rekao sam Nani istinu bez ostatka. Saslušala me bez upadica, što je ukazivalo na to kako prima novosti.
Kad sam bio gotov, ostali smo sjediti u dnevnoj sobi, nas dvoje gledajući se uzajamno. Sjedio sam na podlošku za noge, ispruživši dugačke noge prema njoj. Oko nas je bila tišina koja je vrištala na sav glas.
Nana se u svojem naslonjaču zamotala u jednu staru deku boje zobenih pahuljica. Još uvijek je lagano kimala glavom, grickala svoju gornju usnicu i razmišljala o onome što sam joj ispričao.

"Negdje moram početi," napokon je rekla, "pa, dopusti, onda, da počnem odmah. Neću ti sada reći:'Lijepo sam ti ja govorila’, jer nisam se niti nadala da će ispasti ovako loše. Istina, bojala sam se za tebe, ali to je bilo sve. To nije bilo zbog nečeg ovakvog. Nešto ovako grozno nisam mogla niti zamisliti. Sada me, molim te, zagrli prije nego što odem gore izreći svoje molitve. Večeras ću moliti za Jezzie Flanagan. Doista ću moliti. Molit ću za sve nas, Alex."
"Ti uvijek znaš što treba reći," izrekao sam osnovnu istinu. Ona je znala kada te treba ošinuti i spustiti na zemlju, a kada te treba lagano lupiti po stražnjici.
Zagrlio sam Nanu, a onda se ona polako popela gore. Ja sam ostao u prizemlju i razmišljao o onome što mi je Sampson rekao ranije - sredit ćemo guzicu gđice Jezzie. Ne zbog onoga što je bilo između nas dvoje, već zbog Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Zbog Vivian Kim, koja nije trebala umrijeti. Zbog Mustafa Sandersa.
Uhvatit ćemo Jezzie, već nekako.

Poglavlje 77



Robert Fishenauer bio je nadglednik u zatvoru Fallston. Danas je baš mislio kako je to jako dobra stvar. Fishenauer je vjerovao da bi upravo mogao saznati gdje je skriveno deset milijuna dolara novca od otmice. Ili makar veći dio otkupnine. Odlučio je napraviti to malo otkriće upravo sada.
Istodobno mu je bilo jasno da Gary Sonej/Murphy i dalje svima muti pamet. Cijelo vrijeme, bez prestanka.
Dok je vozio svoj Pontiac Firebird niz put broj 50 u Marylandu, gomila pitanja provlačila mu se kroz glavu. Je li Sonej/Murphy otmičar? Zna li on doista gdje je novac od otkupnine? Ili je Gary Sonej/Murphy samo vreća govana? Samo još jedan od onih šašavih smušenjaka iz Fallstonea.
Fishenauer je vjerovao da će sve to uskoro saznati. Još samo nekoliko kilometara po državnoj cesti i znati će više od bilo kog drugog, osim samog Soneja/Murphyja.
Skrenuo je na rijetko korišten stražnji put prema staroj farmi. Cesta je gotovo potpuno nestala.
Fishenauer je to primijetio kad je skrenuo s glavne ceste.
Šaš i suncokreti rasli su uzduž onoga što je nekad očito bio put. Na stvrdnutom blatu nisu se mogli vidjeti čak niti tragovi kotača.
Vegetacija je bila posječena. Netko se ovuda probijao u posljednjih nekoliko mjeseci. Je li to bio FBI ili mjesna policija? Oni su vjerojatno pretražili okolicu seoskog imanja barem desetak puta.
Ali jesu li doista temeljito pretražili zemljište oko napuštene farme? - Robert Fishenauer se pitao u sebi. U pitanju je deset milijuna dolara, zar ne?
Oko pet i trideset poslijepodne, Fishenauer je zaustavio prašnjavi crveni Firebird uzduž ruševne garaže lijevo od glavne zgrade. Adrenalin mu je počeo rasti. Ništa tako snažno ne potiče životne sokove kao lov na blago.
Gary je pričao neke nebuloze kako je Bruno Hauptmann sakrio dio Lindberghove otkupnine u svojoj garaži u New York Citiyu. Hauptmann je bio stolar i napravio je tajni pretinac za novac u zidu svoje garaže.
Gary je rekao kako je i on napravio nešto slično tamo na staroj farmi u Marylandu. Zakleo se da je to istina i da to FBI nikada neće pronaći.
Fishenauer je ugasio bučni motor Firebirda. Iznenada je nastala stravična tišina. Stara je kuća svakako izgledala napušteno i jezivo. Podsjetila ga je na film "Noć kad su mrtvaci hodali". Osim što je u ovom straviću on bio glavni lik.
Korov je rastao posvuda, čak je izbijao i iz krova garaže. Vodene mrlje cijedile su se niz zidove garaže.
"Dakle, Gary-dečko, da vidimo jesi li ti baš potpuni seronja. I, do vraga, nadam se da nisi."
Robert Fishenauer duboko je udahnuo i izašao iz svojeg niskog auta. Već je bio smislio što će reći ako ga ovdje zateknu. Reći će samo da mu je Gary rekao gdje je zakopao Maggie Rose Dunne. Ali, Fishenauer je pretpostavljao da je to samo jedna od njegovih ludih priča.
Ipak, to ga je proganjalo.
Tako je sada ovdje u Ježigradu, u Marylandu, kako bi to provjerio. Zapravo se osjećao glupo.

Također se osjećao nekako loše, pekla ga je savjest, ali morao je ovo osobno provjeriti. Morao je, čovječe. Ovo je bila njegova vlastita lutrija od deset milijuna dolara. On je imao listić.
Možda će i otkriti gdje je pokopana mala Maggie Rose Dunne. Isuse, neće, valjda. Ili je možda to bilo zakopano blago koje mu je Gary obećao.
Tamo u zatvorskoj rupi, on i taj momak Gary mnogo su razgovarali, ponekad satima. Gary je volio razgovarati o svojim dostignućima. O svojoj bebici, kako je nazivao svoju otmičarsku majstoriju.
Svoj 'savršeni’ zločin.
U redu! Toliko je bio "savršen" da je zbog njega sada služio doživotnu robiju, i više od toga, u najstrože čuvanom zatvoru za umno poremećene.
Sada je Robert Fishenauer bio ovdje, ispred pljesnivih vrata koja vode u Ježigrad. Na mjestu zločina, kako se to već kaže.
Metalni zasun na vratima bio je jako hrđav. Fishenauer je navukao par zimskih rukavica za golf - to će već teško objasniti ako ga uhvate kako ovuda njuška. Smaknuo je zasun. Morao je jako povući vrata prema sebi preko debelog korova.
Vrijeme je za baterijsku svjetsku. Izvadio je svoju svjetiljku i uključio ju punim sjajem. Gary je rekao da će novac naći s desne strane garaže, ili još preciznije, u krajnjem desnom uglu.
Svuda uokolo po garaži ležali su potrgani poljoprivredni strojevi. Dok je hodao prema naprijed za lice i vrat lijepila mu se gusta paučina. Sve je intenzivno zaudaralo na propadanje.
Na sredini garaže, Fishenauer je zastao i okrenuo se. Zagledao se u otvorena vrata i osluškivao punih devedeset sekunda.
Negdje u daljini čuo je mlazni avion. Nije bilo drugog zvuka. Toplo se nadao da nikoga nema u blizini.
Koliko si je dugo FBI mogao priuštiti da nadzire napuštenu farmu? Ne baš dvije godine od otmice!
Zadovoljan što je sam, Fishenauer je nastavio prema kraju garaže. Kada je stigao do tamo, primio se posla.
Privukao je solidnu staru tesarsku klupu - Gary je rekao da je klupa tamo. Sada je mogao vidjeti da je Gary opisao mjesto sa zapanjujuće mnogo detalja. Gary je rekao gdje su razbacam pojedini slomljeni dijelovi strojeva. Opisao je Fishenaueru kako su točno smješteni pojedini drveni dijelovi u trulim zidovima garaže.
Stojeći na staroj tesarskoj klupi, Fishenauer je počeo izvlačiti daske, na mjestu gdje se zid spaja s krovom garaže. Tamo se nalazio neki prostor. Upravo kako je Gary rekao da će biti.
Fishenauer je uperio snop reflektora u rupu na zidu. I tamo ga je pronašao, dio novca od otkupnine koju Gary Sonej/Murphy navodno nije trebao imati. Nije mogao vjerovati svojim očima. Svežanj novca bio je upravo tamo unutar zidova garaže.

Poglavlje 78



U 3:16 sutradan Gary Sonej/Murphy prislonio je čelo na hladne metalne šipke koje su dijelile njegovu sobu od zatvorskog hodnika. Morao je odigrati još jednu veliku ulogu. Hellzapoppin!
Počeo je povraćati na sjajno uglačan pod od linoleuma - upravo kako je bio isplanirao. Unutar ćelije osjećao se tako silno bolesno. Između dvaju nagona za povraćanjem, pozivao je u pomoć.
Obojica noćnih čuvara dotrčala su u trku. Od prvog su dana motrili na Garyja u slučaju da se pokuša ubiti. Laurence Volpi i Phillip Halyard bili su veterani s dugogodišnjim iskustvom u federalnom zatvoru. Nisu baš bili oduševljeni nemirima u odjelu s zatvorenicima, osobito poslije ponoći.
"Koji ti je sad vrag?" vikao je Volpi gledajući zeleno-smeđu mrlju koja se polagano širila po podu. "Kakav te problem muči, šupku?”
"Mislim da su me otrovali." Sonej/Murphy je stenjao i cvilio, a zvuk je dolazio iz dubine njegovih grudi. "Netko me je otrovao. Otrovan sam! Mislim da umirem. O, Bože, ja umirem!"
"To je najbolja novost koju sam čuo u posljednje vrijeme," rekao je Phillip Halyard svojem partneru i nakesio se. "Volio bih da sam se ja toga prvi sjetio. Otrovati to kopile."
Volpi je izvadio voki-toki i pozvao noćnog nadzornika. Oprez zbog Sonejevog samoubojstva bila je velika i važna stvar za zatvorske glavonje. To se sigurno neće dogoditi za vrijeme Volpijeve smjene.
"Opet mi je pozlilo," stenjao je Gary Sonej/Murphy. Teško se objesio na rešetke i sekundu nakon toga silovito povraćao.
Nadzornik je stigao malo kasnije, Laurence Volpi je na brzinu rekao svojem šefu što se dogodilo.
To je bio uvriježeni govor koji služi da se spasi vlastita guzica.
"Rekao je da su ga otrovali, Bobby. Ja ne znam što se, do vraga, dogodilo. Moguće je. Mnogi od ove kopiladi mrze njegovu hrabrost."
"Ja ću ga sam odvesti dolje do bolnice," rekao je Robert Fishenauer svojim ljudima. Fishenauer je bio momak koji je volio uzeti stvari u svoje ruke. Volpi je na to i računao. "Pretpostavljam da će mu morati ispumpati želudac. Ako je još išta tamo preostalo. Dobro mi ga sputajte lisicama na rukama i na nogama. Večeras baš ne djeluje kao da je u najboljoj formi."
Nekoliko trenutaka kasnije, Gary Sonej/Murphy već je bio na pola puta da ugleda svjetlost dana. Zatvorsko dizalo bilo je obloženo. Zidovi su bili prekriveni teškim krpenim madracima. Osim toga, bilo je starinsko i bolno presporo. Srce mu je lupalo poput bas bubnja. Malo zdravog straha u životu ne škodi. Nedostajao mu je adrenalinski naboj.
"Jesi li dobro?" pitao je Fishenauer dok su se on i Gary Sonej/ Murphy spuštali, kako je izgledalo, tempom centimetar po centimetar. Jedina, gola žarulja provirivala je iz rupe među madracima. Bacala je slabo svjetlo.
"Jesam li dobro? A kako se tebi čini? Ja sam učinio da mi bude dobro i da mi bude zlo. Zlo mi je," rekao mu je Sonej/Murphy. "Zašto se, do vraga, ova stvar ne kreće malo brže?"
"Hoćeš li opet povraćati?"

"To je sasvim moguće. To je niska cijena koju trebaš platiti." Sonej/Murphy je istisnuo tanak osmijeh. "Vrlo niska cijena, Bobby."
Fishenauer je progunđao. "Pretpostavljam da je tako. Samo, molim te, drži se podalje od mene ako ponovo odlučiš bljuvati."
Dizalo je prošlo kroz sljedeći kat, a zatim još jedan. Silazilo je bez zaustavljanja. Spustilo se sve do podruma zgrade, gdje se zaustavilo sa šupljim udarcem.
"Ako nekog sretnemo, vodim te na rendgenski pregled," rekao je Fishenauer kada su se vrata dizala otvorila. "Rendgen je ovdje dolje u podrumu."
"Da, plan mi je poznat. To je moj plan," rekao je Gary Sonej/ Murphy.
Budući da su prošla tek tri sata ujutro, nisu vidjeli nikoga dok su hodali niz dugačak hodnik u podrumu zatvora. Na pola puta kroz tunel sa strane bila su vrata. Fishenauer je uzeo svoj ključ i otvorio ih.
Tamo se nalazilo jedno tiho, prazno predvorje. Nakon toga su se našli pred sigurnosnim vratima. Ovdje će nagaziti na sranje, i Sonej/Murphy će morati izvesti svoj dio. Sad će Fishenauer vidjeti je li Gary Sonej/Murphy dorastao svojem ugledu. Fishenauer nije imao ključ od sigurnosnih vrata.
Daj mi sada svoj revolver, Bobby. Sjeti se samo deset milijuna dolara. Ja ću učiniti sljedeći korak, tako da ti možeš misliti samo na svoj dio novaca."
To je bilo to. Kraj Soneja je sve zvučalo tako lako. Učini ovo, učini ono. Uzmi svoj dio od deset milijuna dolara. Fishenauer mu je nevoljko prepustio svoj revolver. Više nije želio misliti o onome što radi. Ovo je i za njega također bila prigoda da pobjegne iz Fallstona. Njegova jedina šansa.
Fishenauer je znao da će inače ostati u Fallstonu do kraja života.
"Nema tu ničeg naročitog, Bobby, ali upalit će. Ti sve odglumi za Kesslera. Moraš doista izgledati uplašeno."
"Ja jesam prokleto uplašen."
"I trebaš biti, Bobby. Ja imam tvoj revolver."
S druge strane sigurnosnih vrata bila su dvojica zatvorskih čuvara. Kroz prozor od pleksiglasa, u visini struka vidjeli su kako im u susret dolazi nevjerojatan prizor.
Vidjeli su Soneja/Murphyja kako drži revolver uperen u lijevu sljepoočnicu nadzornika Boba Fishenauera. Sonej/Murphy je imao lisice na rukama i na nogama, ali je također imao i oružje.
Obojica stražara naglo su ustali. Uperili su svoje strojnice za suzbijanje pobuna preko stakla. Nisu imali vremena učiniti još nešto.
"Buljite u mrtvog čuvara," urlao je Gary iz sveg glasa, "ako ne otvorite ova prokleta vrata za pet sekunda. Ni manje ni više!"
"Molim vas!" iznenada je doviknuo Fishenauer svojim kolegama stražarima. Bio je uplašen, i to pošteno. Sonej je pištolj čvrsto pritisnuo na njegovu sljepoočnicu. "Gore je ubio Volpija."
Trebalo je manje od pet sekunda da stariji čuvar - Stephen Kessler - donese odluku. Okrenuo je ključ kojim je otvorio sigurnosna vrata. Kessler je bio prijatelj Roberta Fishenauera, i Sonej je s tim računao. Sonej je na sve mislio. On je znao da je Robert Fishenauer "doživotno" u zatvoru: da je ovdje zatočen isto kao i zatvorenici. Razgovarao je o Fishenauerovim frustracijama i bijesu, i bio je u pravu. Bio je to najbistriji zajebant kojeg je Robert Fishenauer ikada susreo. On će Fishenauera učiniti milijunerom.
Njih dvojica su krenuli prema Fishenauerovom autu. Firebird je bio parkiran u blizini ulaznih vrata. Fishenauer je sportski auto ostavio nezaključan.

Za čas su bili u autu.
"Zgodna kolica, Bobby," rekao je Gary Sonej/Murphy. "Sada ćeš si moći kupiti Lamborghini. Dva ili tri, ako budeš želio ostaviti dojam."
Sonej je legao preko stražnjeg sjedala. Zavukao se pod deku na kojoj obično spava Fishenauerov škotski ovčar. Jako je mirisala po psu.
"A sada, požurimo van iz ove zamke za štakore," rekao je odostraga Sonej. Robert Fishenauer je upalio svoj Firebird.
Nakon nešto više od jednog kilometra od zatvora, promijenili su auto. Jedan Bronco bio je parkiran na ulici i oni su brzo uskočili unutra.
Nekoliko minuta kasnije, bili su na autocesti. Promet nije bio gust, ali dovoljan da se mogu u njemu izgubiti.
Za manje od devedeset minuta, Bronco je skrenuo na zarašteni put prema staroj farmi u ruralnom Marylandu. Za vrijeme vožnje, Sonej/Murphy si je priuštio malo, ali izuzetno zadovoljstvo da uživa u svom izvornom velebnom planu. Svidjela mu se zamisao koja mu je pala napamet prije dvije godine da sakrije nešto gotovine u garaži. Nije to bio novac od otmice, naravno. Nego spremljen baš za ovaj trenutak. Kako vidovito s njegove strane.
"Jesmo li već stigli?" napokon je upitao Gary Sonej/Murphy ispod deke.
Fishenauer nije odmah odgovorio, ali Gary je po rupama na cesti znao da su tamo. Sjeo je na skučenom stražnjem sjedištu Bronca. Bio je gotovo slobodan i kod kuće. Doista je bio nepobjediv.
"Vrijeme je da postanemo bogati," rekao je i glasno se nasmijao. "Jesi li planirao napokon skinuti ovaj par lisica?"
Robert Fishenauer se nije niti okrenuo. Što se njega tiče, ovo je još uvijek bio odnos čuvar/zatvorenik. "Samo kada dobijem svoj dio novaca od otkupnine," progovorio je iz kuta usana. "Tada i samo tada bit ćeš slobodan!"
Sonej/Murphy razgovarao je s poleđinom Fishenauerove glave. "Jesi li siguran da imaš ključeve od lisica, Roberte?"
"Ne brini zbog toga. Jesi li siguran da znaš gdje je ostatak novaca od otkupnine?" "Siguran sam."
Sonej/Murphy je isto tako bio siguran da Fishenauer ima ključeve sa sobom. Gary je bio silno klaustrofobičan tijekom posljednjih sat i pol. Zbog toga je i skrenuo misli na nešto drugo: na svoj velebni plan. Sjećanja na podrum u svojoj staroj kući javljala su mu se cijelim putem. Vidio je svoju pomajku. Vidio je svoju pokvarenu polubraću. Igrao se opet dječaka - sjajnih avantura 'Zločestog Dečka', Na neko vrijeme njegov je zamišljeni život nadvladao.
Dok je Bronco vrlo polagano skakutao niz stazu uspomena, Gary Sonej/Murphy je stavio obije svoje ruke preko Fishenauerove glave i stisnuo ga silno oko vrata. U tome je odigrao ulogu i faktor iznenađenja. Pritisnuo je metal od lisica točno na mjesto Adamove jabučice na vratu zatvorskog čuvara.
"Što da ti još kažem, Bobby - ja sam psihopatski lažljivac,"
Fishenauer je počeo lamatati i snažno se opirati. Nije mogao disati. Bilo je kao da se utapa.
Koljena su mu jako udarala u upravljačku ploču i upravljač. Noć je bila ispunjena glasnim životinjskim urlanjem dvojice muškaraca.
Fishenauer je uspio staviti noge skroz na prednje suvozačko sjedalo. Njegova je radnička cipela lupila u krov Bronca. Trup mu je bio iskrenut na jednu stranu kao da je otkinut. Hvatao je zrak i

proizvodio najneobičnije zvukove. Zvučalo je kao da gori i pucketa metal na štednjaku.
Fishenauer se polako borio sve manje i na kraju je posve prestao, samo su mu se još udovi trzali.
Gary je bio slobodan, baš kao što je od samog početka znao da će to biti - Gary Sonej/Murphy opet je bio na slobodi.

Poglavlje 79



Jezzie Flanagan prolazila je hodnikom do sobe broj 427 u hotelu Marbury u Georgetownu. Opet je osjetila da se prisilno ponaša. Kao da ju nešto goni. Nije bila sretna zbog ovog tajnovitog sastanka i pitala se o čemu li se radi. Jezzie je mislila da zna, ali se nadala da je u krivu. Prečesto je bila u krivu.
Jezzie je pokucala šakom na vrata. Pogledala je iza sebe. To je već ličilo na paranoju. Ona je znala da jedna polovica ljudi u Washingtonu motri na onu drugu polovicu.
"Otvoreno je. Uđi," čulo se iznutra.
Jezzie je otvorila vrata i ugledala ga kako se proteže na kauču. Uzeo je apartman, što je bio loš znak. Počeo se razbacivati novcem.
"Apartmane za sirotane." Mike Devine smiješio se s kauča. Gledao je Crvenokošce na televiziji. Smiren kako je to samo on mogao biti. U mnogočemu je Jezzie podsjećao na njezinog oca. Možda se upravo zbog toga i upustila s njim u vezu. Sama činjenica koliko je to perverzno uzbuđivala ju je.
"Michael, ovo je jako opasno." Jezzie je ušla u hotelsku sobu i zatvorila vrata. Navukla je i zasun.
Nastojala je da joj glas zvuči više zabrinuto, a ne kao da se na njega ljuti. Slatka, pristojna Jezzie. "Opasno ili ne, moramo razgovarati. Znaš li da me je nedavno posjetio tvoj dečko. Jutros se
parkirao ispred moje zgrade."
"On nije moj dečko. Iz njega sam muzla informacije koje su nama potrebne."
Mike Devine se smiješio, "Ti muzeš njega, on muze tebe. Jesu li svi sretni? Ja nisam."
Jezzie je sjela pokraj Devinea na kauč. On je definitivno bio vrlo seksi i toga je bio svjestan.
Izgledom je ličio na Faula Newmana, samo što nije imao nepodnošljivo lijepe plave oči. Također je volio žene i to je pokazivao,
"Ja ne bih smjela biti ovdje, Michael, Ne bismo sada smjeli biti zajedno." Jezzie je trljala glavu o njegovo rame. Nježno ga je poljubila u obraz i u nos. Sve bi sada radije učinila nego li bila ovdje sklupčana s njim na kauču. Ali ona će to raditi ako se mora. Ona je bila sposobna učiniti sve ono što se mora.
"Da, ti moraš biti ovdje, Jezzie. Čemu služi sav taj novac ako ga ne možemo trošiti i ako ne možemo biti zajedno."
"Mislim da se sjećam nekoliko dana koje smo nedavno proveli tamo na jezeru. Ili sam to samo umislila?"
"Do vraga s tih nekoliko ukradenih trenutaka. Dođi sa mnom na Floridu."
Jezzie ga je poljubila u vrat. Bio je svježe obrijan i uvijek je lijepo mirisao. Otkopčala mu je košulju i zavukla mu ruku unutra. Zatim je pustila da joj prsti opipaju izbočinu na hlačama. Sada je već uključila automatsku kontrolu. Što se mora, nije teško,
"Možda ćemo se morati riješiti Alexa Crossa. To mislim ozbiljno," rekao je šapatom, "Čuješ li ti mene, Jezzie?"
Znala je da ju ispipava kako bi vidio kako će na to reagirati, "To je vrlo ozbiljna stvar. Pusti me da malo poradim na tome. Ispitat ću koliko toga Alex zna. Budi strpljiv."

"Ti se s njim ševiš, Jezzie. Zbog toga si tako strpljiva." "Ne, nisam."
Otkopčavala mu je pojas lijevom rukom i pritom bila malo nespretna. Morala ga je još neko vrijeme držati pod kontrolom.
"Kako ja mogu znati da se nisi zaljubila u Alexa Crossa?" bio je uporan.
"Zato, Michael, jer sam zaljubljena u tebe." Privila se bliže Devineu i zagrlila ga. Njega je bilo lako prevariti. Svi su oni bili isti. Sve što je još trebalo učiniti bilo je da se malo pritaji zbog FBI-a, a onda su svi slobodni. Savršeno. Zločin stoljeća.

Poglavlje 80



Spavao sam kad su me nazvali u četiri sata ujutro. Sav skršen, na telefonu je bio Wallace Hart.
Zvao je iz Fallstona, gdje je izbio ozbiljan problem.
Sat kasnije bio sam u zatvoru. Bio sam jedan od četvorice povlaštenih koji su dobili tajni pristup Wallacevom zakrčenom, pregrijanom uredu.
Tisak još nije znao ništa o senzacionalnom bijegu. Uskoro će ih obavijestiti - to se nije moglo izbjeći. Ponovno će izaći na teren s udarnom viješću kako je Sonej/Murphy opet na slobodi.
Wallace Hart rasprostro se po svojem radnom stolu zatrpanom papirima kao da su ga upucali iz revolvera. U uredu su još bili zatvorski nadzornik i zatvorski odvjetnik.
"Što znate o nestalom čuvaru?" upitao sam Wallacea.
"Zove se Fishenauer. Ima trideset i šest godina. U zatvoru radi već jedanaest godina i ocjena njegovog rada je dobra,” rekao je Hart. "Sve do danas, on je dobro radio svoj posao."
"Kakva je vaša procjena? Je li ovaj čuvar Garyjev posljednji taoc?" pitao sam Wallacea. "Mislim da nije. Mislim da je taj kurvin sin, to kopile, pomogao Soneju u bijegu."
Tog istog jutra. FBI je Michaela Devinea i Charlesa Chakelyja stavio pod cjelodnevni nadzor.
Jedna od pretpostavki bila je da bi im se Sonej/Murphy mogao osvetiti. On je znao da su oni pokvarili njegov velebni plan.
Tijelo zatvorskog čuvara Roberta Fishenauera pronađeno je u oronuloj garaži na napuštenoj farmi u Crisfieldu u Marylandu. U usta mu je bila ugurana novčanica od dvadeset dolara. Ta novčanica nije pripadala novcu od otkupnine s Floride.
Uobičajene glasine o viđenjima Soneija/Murphyja širile su se cijeloga dana. Od njih nije bilo nikakve koristi.
Sonej/Murphy je bio tamo negdje i vjerojatno nam se grohotom smijao, u nekom mračnom podrumu. Opet se vratio na naslovne stranice svih novina u zemlji. Baš onako kako se Garyju sviđalo. 'Zločesti Dečko’ broj jedan svih vremena.
Odvezao sam se do Jezzienog stana negdje oko šest sati te večeri. Nije mi se tamo išlo. U želucu sam osjećao mučninu. Glava mi je bila u još gorem stanju. Morao sam je upozoriti da je možda Sonej/Murphy ima na svom popisu, naročito ako je Jezzie povezao s Devineom i Chakelyjem. Morao sam Jezzie upozoriti, ali tako da joj ne otkrijem sve ono drugo što sam saznao.
Dok sam se uspinjao poznatim ulaznim stubištem od crvene opeke, mogao sam čuti kako u kući odzvanja rock glazba, i to tako da su se od toga tresli zidovi. To je bio album ’Taking My Time’ od Bonnie Raitt. Bonnie je zavijala ’Svojoj sam ljubavi dala svijeću’.
Jezzie i ja puštali smo vrpce s glazbom Bonnie Raitt bez prestanka u njezinoj kolibi na jezeru.
Možda je ove večeri mislila na mene. Ja sam u posljednjih nekoliko dana mnogo razmišljao o Jezzie. Pozvonio sam, i Jezzie je otvorila vrata za komarce. Nosila je svoju uobičajenu odjeću; zgužvanu pamučnu majicu, odrezane hlače, natikače. Smiješila se i izgledalo je kao da joj je drago što me vidi.
Tako mirna, hladna i pribrana. Želudac mi se zavezao u čvor. Ostatak mene bio je potpuno hladan. Sada sam znao što moram učiniti. Ili sam barem mislio da znam.

"Samo još nešto," rekao sam, kao da smo naš posljednji razgovor završili prije jedne minute.
Jezzie se nasmijala i otvorila vrata. Nisam ušao unutra. Stajao sam vani ispred vrata. Iz kuće do nas začulo se zvono. Motrio sam ne bih li uočio neki pogrešan pokret, nešto što bi mi ukazalo na to da nije baš savršeno uvježbala svoju ulogu. Nije bilo nečeg takvog.
"Što kažeš na vožnju po okolici? Ja častim," rekao sam Jezzie. "Meni to zvuči dobro, Alex. Obući ću duge hlače."
Nekoliko minuta kasnije bili smo na motociklu, udaljavajući se žurno od njezine kuće. Još uvijek sam mrmljao: "Svojoj sam ljubavi dala svijeću". Također sam, posljednji put, o svemu dobro razmislio. Napravio sam svoj plan i dvaput ga provjerio. Otkrit ću tko je zločest, a tko dobar.
"Možemo se i voziti i razgovarati istovremeno." Jezzie je okrenula glavu i viknula niz vjetar.
Čvršće sam se pridržao za njezina leđa i grudi. To je pridonijelo tome da se osjećam još gore nego prije. Povikao sam sa strane uz njezinu kosu. "Bio sam zabrinut za tebe, sada kad je Sonej na slobodi." To je bila istina. Nisam želio da Jezzie bude ubijena. I da joj odrežu grudi.
Okrenula je glavu. "Zašto? Zašto si zabrinut zbog mene? Moj Smith i Wesson je kod kuće."
Zato što si pomogla da propadne njegov kriminalni pothvat, i on to možda zna, želio sam joj reći.
Zato što si otela onu malu djevojčicu s farme, Jezzie. Ti si otela Maggie Rose Dunne, a onda si je morala i ubiti, nije li tako?
Umjesto toga, rekao sam Jezzie: "On zna za nas dvoje iz novina. Mogao bi se osvetiti bilo kome tko je na neki način bio uvučen u ovaj slučaj. Posebice ako smatra da je taj netko pomogao da propadne njegov mali plan."
"Zar tako radi njegov mozak, Alex? Ako to itko zna, to si ti. Ti si psiholog za kriminalce."
"On želi cijelom svijetu pokazati svoju nadmoć," rekao sam. "To mu je potrebno kako bi bio isto tako velik i kompliciran kao što je to bio Lindberghov slučaj u ono vrijeme. Mislim da je to njegov lindbergovski kut gledanja na stvari. Želi da njegov zločin bude najveći i najuspješniji. Još nije gotov. Vjerojatno misli da je tek započeo."
"Tko je Bruno Hauptmann u ovoj našoj priči? Kome Sonej pokušava podmetnuti?" vikala je Jezzie u vjetar.
Je li mi to Jezzie pokušavala prodati svoj vlastiti alibi? Je li bilo moguće da joj je na neki način Sonej namjestio igru? To bi bilo krajnje... Ali kako? I zašto?
"Gary Murphy je Bruno Hauptmann," rekao sam joj zato što sam mislio da znam odgovor na to. "On je taj kojem je Gary Sonej mudro smjestio. On je bio osuđen i otišao je u zatvor, a on je nevin."
Tako smo izmjenjivali rečenice jedno prvih pola sata vožnje. Nakon toga smo zašutjeli i to je trajalo kilometrima na otvorenoj cesti.
Oboje smo se izgubili u svojim osobnim svjetovima. Zatekao sam se kako se samo držim za njezina leđa. Sjećao sam se nekih drugih stvari u vezi s nama. Iznutra sam se osjećao tako loše; želio sam da svi osjećaji nestanu. Znao sam da je ona psihopat, isto kao i Gary. Bez savjesti. Vjerujem da su poslovni svijet, vlada i Wall Street puni takvih istih ljudi. Ljudi koji ne žale zbog svojih čina.
Osim ako ih ne uhvate. Tada počinju liti krokodilske suze.
"A da opet nekud odemo?" napokon sam izrekao pitanje za Jezzie koje sam već dugo spremao, "Da opet odemo na Djevičanske otoke? To mi je potrebno."
Nisam bio siguran je li me čula. Tada je Jezzie odgovorila: "U redu. Voljela bih provesti neko vrijeme na suncu. Neka to budu otoci."
Odmaknuo sam se prema otraga na jurećem motociklu. Djelo je izvršeno. Jurili smo kroz

prekrasnu prirodu, ali svi ti magloviti prizori, sve što se sada događalo boljelo je u mojoj glavi i bol nije prestajala.

Poglavlje 81



Maggie Rose Dunne željela je živjeti više nego li išta na svijetu. Sada je to shvatila.
Željela je da njezin život bude opet onakav kakav je bio nekada. Silno je željela vidjeti svoju majku i oca. Sve svoje prijatelje iz Washingtona i iz Los Angelesa, a posebno Michaela. Što se dogodilo s Račićem Goldbergom? Jesu li ga pustili na slobodu? Je li za njega plaćena otkupnina, a za nju, iz nekog razloga, ne?
Maggie je svaki dan radila i brala povrće; bio je to težak posao, ali najgore je bilo što je za nju rad bio nešto najdosadnije što je mogla zamisliti. Tijekom dugih dana pod suncem koje je pržilo, morala je misli usmjeravati na nešto drugo. Jednostavno je morala odvraćati misli od onoga što je radila i od mjesta na kojem se nalazila.
Skoro godinu i pol nakon otmice, Maggie Dunne je pobjegla iz mjesta u kojem su je skrivali.
Uspjela se disciplinirati tako da se svakog jutra budila prije ostalih. Radila je to tjednima prije nego li je išta pokušala. Vani je još uvijek bilo mračno, ali ona je znala da će sunce izaći za jedan sat. Tada će postati vrlo toplo.
Otišla je u kuhinju bosonoga, držeći u ruci svoje radničke cipele. Ako je sada uhvate, moći će reći da ide u kupaonicu. Mjehur joj je bio pun, iz predostrožnosti u slučaju da je zateknu.
Rekli su joj da nikada neće moći pobjeći, čak kada bi uspjela izaći iz ovog sela. Najbliži sljedeći grad bio je udaljen pedeset kilometara u kojem god pravcu krenula. Tako su joj rekli.
Planine su vrvjele zmijama i opasnim mačkama. Ponekad je znala čuti mačke kako se glasaju tijekom noći. Nikada neće stići do drugog grada. Tako su joj govorili.
A ako je uhvate, zatvorit će je pod zemlju na najmanje godinu dana. Može li se još uvijek prisjetiti kako je to kad te zakopaju? Kada danima ne možeš vidjeti svjetlost?
Kuhinjska vrata bila su zaključana. Znala je gdje drže ključ, zajedno s mnoštvom ostalih starih, zahrđalih ključeva u ormariću s alatom. Maggie Rose uzela je ključ i uz to jedan mali čekić koji je mogla upotrijebiti kao oružje. Zataknula je čekić za gumeni pojas na svojim kratkim hlačicama.
Maggie je gurnula ključ u kuhinjska vrata. Otvorila su se, i ona je izašla van. Prvi puta, nakon toliko vremena, bila je slobodna. Srce joj se raširilo poput krila sokolova koje je ponekad promatrala kako lete visoko iznad mjesta gdje su ju skrivali.
Već sama činjenica da hoda sasvim sama bila je tako ugodna. Maggie Rose je prešla nekoliko kilometara. Odlučila se spustiti nizbrdo, radije nego li se uspinjati planinom - iako se jedno od djece zaklinjalo da se nedaleko u tom pravcu nalazi jedan grad.
Iz kuhinje je uzela dvije tvrde žemičke i polako ih je grickala tijekom ranog jutra. Počelo je bivati sve toplije, kako se sunce uzdizalo. Oko deset sati bilo je već prilično vruće. Kilometrima je slijedila prašnjavu cestu, ne hodajući njome, ali držeći se njezine blizine. Cestu je uvijek imala na oku.
Hodala je cijelo dugo poslijepodne, zadivljena činjenicom da ima snage za to unatoč vrućini. Možda se sav onaj težak rad u poljima sada isplatio. Bila je snažnija nego ikada prije. Posvuda je razvila mišiće.
Kasno poslijepodne, Maggie Rose je ugledala neki grad, dok je nastavljala silaziti padinom

planine. Bio je veći i moderniji od onog u kojem su je držali tijekom tolikih mjeseci.
Maggie Rose je pretrčala preostale brežuljke. Prašnjava cesta napokon se susrela s asfaltnom, pravom cestom. Maggie je još kratko vrijeme hodala tom cestom, a onda je naišla na benzinsku crpku. Bila je to obična benzinska crpka. Na tabli je pisalo Shell. Nikada u životu nije vidjela nešto ljepše.
Maggie Rose je podigla pogled i ugledala jednog čovjeka.
Upitao ju je osjeća li se dobro. Stalno ju je zvao Bobbi i znala je da taj čovjek malo mari za nju.
Maggie mu je rekla da je dobro. Samo se izgubila u mislima.
Maggie Rose mu nije rekla kako opet smišlja prekrasne fantastične priče koje su joj pomagale da ne misli na bol.

Poglavlje 82



Garry Sonej/Murphy i dalje je nesumnjivo imao svoj velebni plan. Sada sam i ja imao svoj. Jedino pitanje je bilo; Koliko ću ga uspješno moći provesti do kraja? Koliko je snažna bila moja odlučnost da uspijem bez obzira na to koja je ljudska cijena toga? Koliko daleko sam spreman ići? I koliko blizu krajnje granice?
Put do Virgin Gorde počeo je u Washingtonu D.C. jednog sumornog, kišnog petka. Vani je bilo oko petnaest stupnjeva. Pod normalnim okolnostima do tamo ne bih mogao stići dovoljno brzo.
Morali smo presjesti na tromotorni Trislander u Puerto Ricu, koji se pržio na suncu. Oko pola četiri poslijepodne, Jezzie i ja letjeli smo prema bijeloj pješčanoj plaži, uskom pojasu okruženom visokim palmama koje su se ljuljale na morskom povjetarcu.
"Evo nas," rekla je sa sjedala pokraj mene. "Ovo je naše mjesto pod suncem, Alex. Mogla bih ostati ovdje cijeli mjesec."
"Izgleda upravo onako kako je propisao liječnik," morao sam se složiti. To ćemo uskoro vidjeti.
Vidjet ćemo koliko dugo nas dvoje, zapravo, želimo biti zajedno sami.
"Ovaj umorni putnik želi biti u tom moru, a ne samo gledati," rekla je Jezzie. "Hraniti se ribom i voćem, i plivati do iscrpljenosti."
"Zbog toga smo i došli, zar ne? Zabava na suncu. Kako bismo sve zločeste momke otjerali od sebe."
"Sve je dobro, Alex. To je moguće. Samo se moraš malo uživjeti u to." Jezzie je uvijek zvučala tako iskreno. Gotovo sam joj želio vjerovati.
Kad su se otvorila vrata na Trislanderu, unutra je navro miomiris s Kariba. Topli zrak opkolio je nas devetero koliko nas je bilo u malom zrakoplovu.
Svi su bili opremljeni sunčanim naočalama i živopisnim pamučnim majicama. Smiješak se razlio po svačijem licu. I sebe sam prisilio na osmijeh.
Jezzie me je uzela za ruku, Jezzie je bila ovdje - a činilo se kao da i nije. Sve je izgledalo kao da se odvija u snu. Ono što se sada događalo... nije se moglo događati.
Crni muškarci i žene s britanskim naglaskom proveli su nas kroz opuštenu mini-carinarnicu. Ni moje ni Jezziene torbe nisu pregledali. Tako je, zapravo, bilo dogovoreno uz pomoć američkog State Departmenta. U mojoj torbi bio je skriven jedan malokalibarski revolver - napunjen i spreman.
"Alex, još uvijek volim biti ovdje," rekla je Jezzie kad smo se približili kratkom redu za taksi. Pokraj taksija bili su tu i brojni skuteri, bicikli i prljavi kamiončići. Pitao sam se hoćemo li se nas dvoje još ikada voziti zajedno s motorom.
"Ostanimo ovdje zauvijek," rekla je. "Zamislit ćemo da nikada ne moramo otići. Nema više budilica, radija, vijesti."
"Sviđa mi se kako to zvuči," rekao sam joj. "Igrajmo se malo toga 'zamisli da...’" "Može. Hajdemo." Zapljeskala je rukama poput djeteta.
Slika otoka nije se izmijenila od našeg posljednjeg posjeta. I tako je to vjerojatno bilo sve od kad je Rockefellerova obitelj počela otkupljivati otok tamo negdje od početka pedesetih godina.

Izletnički brodovi i jedrenjaci okupljali su se na svjetlucavom moru. Prošli smo pokraj malih gostionica i trgovina s opremom za ronjenje. Sve jednokatnice obojene živim bojama imale su TV antene koje su stršale s krovova. Naše mjesto pod suncem. Raj.
Jezzie i ja imali smo se vremena okupati u hotelu. Malo smo se pravili važni. Istezali smo tijela, trčali tamo i natrag od udaljene stijene. Sjetio sam se kako nam je bilo prvi put zajedno. Hotelski bazen u Miami Beachu. Početak njezine uloge.
Poslije toga smo šetali plažom. Promatrali smo sunce kako se spušta prema horizontu i kako u njega krvari, a onda nestaje s vidika.
"Deja vu, Alex," smiješila se Jezzie. "Baš kao nekad. Ili sam to možda samo sanjala?"
"Sada je drukčije," rekao sam, a onda brzo dodao: "Onda se još nismo tako dobro poznavali."
Što je Jezzie doista mislila? Znao sam da sada ona također mora imati plan. Pretpostavljao sam da zna da sam se okomio na Devina i Chakelyja. Morala je saznati što namjeravam s njima.
Mladi crni pastuh, mišićav i u punoj formi, u bijelom kupaćem kostimu i svježoj hotelskoj pamučnoj majici donio je do naših ležaljki pinna colade.
Naša igra 'zamisli da' nije daleko odmakla.
"Je li ovo vaš medeni mjesec?" Bio je dovoljno opušten i bezbrižan da bi se s nama šalio. “Ovo je naš drugi medeni mjesec," odgovorila mu je Jezzie.
"Onda, uživajte u njemu dvostruko," rekao nam je smiješeći se konobar s plaže.
Usporeni ritam otoka polako je prešao i na nas. Večerali smo u paviljonu hotelskog restorana. Još jedan zastrašujući deja vu , za nas dvoje. Sjedeći ovdje u savršenom karipskom okruženju, vjerujem da sam se osjećao još više podvojeno i potpuno nestvarno nego ikada prije u cijelom svojem životu.
Gledao sam kako donose i odnose ribu s roštilja, brancine i kornjače. Slušao sam reggae skupinu kako ugađa instrumente i cijelo vrijeme mislio na to kako je ova prekrasna žena pokraj mene dopustila da Michael Goldberg umre. Također sam bio uvjeren da je umorila i Maggie Rose Dunne ili barem da je sudjelovala u tome. Nikada nije pokazala niti najmanji trag žaljenja.
Tamo negdje u SAD bio je njezin udio u otkupnini od deset milijuna dolara. No, Jezzie je bila dovoljno pametna da mi dopusti da s njom podijelim troškove. "Točno na pola, Alex. Ovdje nema besplatnih vožnji, u redu?"
Jela je otočkog jastoga, a onda pladanj ukusnih komadića morskog psa. Popila je uz večeru dva svijetla piva, Jezzie je bila tako jednostavna i pametna. Na svoj način, bila je daleko strašnija od Garyja Soneja/Murphyja.
O čemu se, tijekom savršene večere i koktela, može razgovarati s ubojicom i s nekim koga si volio? Toliko sam toga želio znati, ali nisam mogao postaviti niti jedno od onih pitanja koja su mi odzvanjala u glavi. Umjesto toga, razgovarali smo o dolazećim danima odmora, o ’planu’ za sada i ovdje na otoku.
Zurio sam preko stola u Jezzie i razmišljao kako nikada nije fizički tako sjajno izgledala.
Neprekidno je stavljala svoju plavu kosu iza uha. Bila je to tako intimna i poznata gesta, taj mali nervozni tik. Zbog čega je Jezzie bila nervozna i zabrinuta? Koliko je toga ona znala?
"U redu, Alex," napokon je rekla. "Hoćeš li mi reći što mi, zapravo, radimo ovdje na Virgin Gordi? Postoji li možda neki drugi plan koji se ovdje odvija?"
Bio sam se pripremio za takvo pitanje, ali ipak me je zateklo. Ispalila ga je tako lijepo. Bio sam spreman lagati. Mogao sam racionalizirati ono što sam morao učiniti, ali nisam se mogao prisiliti da se pritom osjećam ugodno.

"Želio bih da možemo razgovarati, doista razgovarati jedno s drugim. Možda prvi put, Jezzie."
Suze su se pojavile u uglovima Jezzienih očiju. Polako su kliznule niz obraze. Sjajni potočići u svjetlu svijeća.
"Volim te, Alex," prošaptala je Jezzie. "To je sve - uvijek će sve biti tako teško za nas dvoje. I do sada je bilo teško."
"Želiš li reći da svijet još nije spreman za nas dvoje?" upitao sam je. "Ili da mi nismo spremni za svijet?"
"Ne znam što je od toga ispravnije. Možemo li reći samo to da je jednostavno jako teško?"
Prošetali smo plažom poslije večere, sve do nasukane galije. Slikovita olupina nalazila se na oko pola kilometra od glavnog paviljona restorana. Plaža se doimala napuštenom.
Bilo je malo mjesečine, ali kad smo se približili propalom bro du, bio je potpuni mrak. Rastrgani komadići oblaka plovili su nebom. Napokon, Jezzie je postala nešto malo više od mračne sjene pokraj mene. Sve se u tom trenutku doimalo jako neugodno. Svoj sara revolver ostavio u hotelu.
"Alex." Jezzie je zastala. U prvi tren sam pomislio da je nešto čula, i pogledao sam preko ramena.
Znao sam da Sonej/Murphy ne može biti ovdje. Jesam li možda bio u krivu?
"Htjela sam te nešto pitati," rekla je Jezzie, "razmišljajući o nečemu u vezi s istragom, ali ne želim. Ne ovdje."
"Što te muči?" upitao sam je.
"Prestao si sa mnom razgovarati o istrazi. Koliko si daleko otišao u vezi s Chakelyjem i Devineom?"
"Pa, budući da si ti to potegnula," rekao sam joj, "reći ću ti. Cijelo si vrijeme bila u pravu oko njih dvojice. Još jedna slijepa ulica. A sad, bacimo se na pravo ljetovanje. Oboje smo to zaslužili."

Poglavlje 83



Gary Sonej/Murphy promatrao je stvari oko sebe dok su mu misli lutale. U mislima je otputovao daleko unatrag do savršene Lindberghove otmice.
Još uvijek je mogao vidjeti sliku Lucky Lindyja i prelijepu Anne Morrow Lindbergh. Djetešce, Charlesa Juniora, u njegovom krevetiću, tamo gore u dječjoj sobi na drugom katu ladanjske kuće u Hopewellu u New Jerseyu. To su bili dani, dragi moji. Dani o kojima se može samo sanjati.
A što je, zapravo, opažao u mnogo banalnijoj svakidašnjici, sada i ovdje?
Prvo, ovdje se nalazio jedan par FBI-jevih promatrača u crnom Skylark Buicku. Muški i ženski pripadnik promatrača, da budemo precizniji, koji su revno obavljali svoju zadaću nadgledanja. Oni su u svakom pogledu bili potpuno bezopasni. Tu za njega neće biti problema. To nije bio nikakav izazov.
Nadalje, ovdje je bila jedna modema visoka zgrada u kojoj je još uvijek živio agent Mike Devine kad bi bio u Washingtonu. Zgradu su nazvali Hawthorne. Je li to bilo po Nathanielu, koji je imao tamno, nemirno srce? Na vrhu zgrade nalazio se bazen i sunčalište, tu je bila i garaža te danonoćna služba osiguranja. Vrlo dobar zgoditak za jednog bivšeg agenta. FBI-jevi promatrači nadzirali su zgradu kao da bi mogla razviti krila i odletjeti.
Nekoliko minuta poslije deset ujutro, raznosač Federal Expressa ušao je u ovu otmjenu stambenu zgradu.
Malo kasnije, odjeven u odoru Federal Expressa i noseći prave pakete za dvoje stanara u Hawthornu, Gary Sonej/Murphy pozvonio je na vratima stana broj 17J. Avon ovdje!
Kada je Mike Devine otvorio vrata, Sonej ga je pošpricao onim istim jakim kloroformom koji je upotrijebio za Michaela Goldberga i Maggie Rose Dunne. Pravedno je pravedno.
I upravo kao i dvoje djece, Devine se također stropoštao na tepison kojim je bilo obloženo njegovo predsoblje. Iz stana se čula rock glazba. Neponovljiva Bonnie Raitt. "Dajmo im nešto o čemu će moći pričati".
Agent Devine je došao k svijesti nakon nekoliko minuta. Bio je mamuran i vidio je dvostruko. Bio je potpuno gol, netko mu je stignuo svu odjeću. Također je bio zbunjen i bez orijentacije.
Sjedio je u kadi do pola punoj hladne vode. Noge su mu bile lisicama pričvršćene za slavinu. "Koji je ovo vrag?" Bile su prve nerazgovjetne i prigušene riječi koje je uspio protisnuti.
Osjećao se kao da je popio barem desetak žestokih pića.
"Ovo je jedan izuzetno oštar nož." Gary Sonej/Murphy se nagnuo i pokazao lovački Bowie nož. "Pogledaj ovu zornu demonstraciju. Usredotoči sada svoje velike mutne plave oči na to. Usredotoči se, Michael."
Gary Sonej/Murphy je nožem jedva dotaknuo nadlakticu bivšeg agenta. Devine je jauknuo.
Smjesta je zijevnula zloslutna rana dugačka desetak centimetara. Krv se slijevala u hladnu, vrtložastu vodu.
"Da više nisi pisnuo," upozorio ga je Sonej. Zamahnuo je nožem, prijeteći Devineu još jednim rezom. "Ovo baš nije britvica od Gillettea ili Shick Tracer. To je više nalik na nešto poput zareži i

raskrvari. Zato, molim te, pazi malo."
"Tko si ti?" Devine je opet pokušao nešto reći. Još uvijek je teško govorio. ’Tko si ti?" rekao je. "Molim, dopusti da se predstavim. Ja sam bogat čovjek koji ima dobar ukus,” rekao je Sonej.
O.K., mora se priznati, bio je zaluđen uspjehom. Njegova je budućnost opet blistala u punom sjaju.
Devine se tek sada još više zbunio.
"To je iz pjesme 'Simpatija za vraga’. Stonesi? Ja sam Gary Sonej/Murphy. Oprosti zbog ove smiješne odore dostavljača, to je prilično sirovo prerušavanje. Ali nekako mi se žuri, zar ne? Šteta, budući da sam te mjesecima želio susresti. Ti, razbojniče."
"Koga vraga hoćeš?" Devine je nastojao sačuvati nešto autoriteta, unatoč za njega vrlo nepovoljnim okolnostima.
"Želiš skratiti muke, hmmmm. Dobro, u redu. Meni se i onako ozbiljno žuri. Dakle, možeš birati između samo dvije stvari. PRVA - morat ću ti odrezati penis i to ovdje na licu mjesta; stavit ću ti ga u usta kao prikladni čep, a onda ću te mučiti malim rezovima po živom metu, stotinama rezova, počinjući od lica i vrata, sve dok mi ne budeš rekao ono što moram znati. Jesi li me shvatio? Jesam li bio dovoljno jasan? Da ponovim - izbor broj jedan: bolna tortura koja neminovno dovodi do iskrvarenja.”
Devineova glava se nagonski nagnula unatrag od prijetećeg luđaka. Vid mu se, nažalost, polako razbistrio. Oči su mu, zapravo, bile širom otvorene. Gary Sonej/Murphy? U njegovom stanu? S lovačkim nožem u ruci?
"DRUGA OPCIJA," luđak mu je nastavljao bijesno urlati ravno u lice. "Izvući ću iz tebe istinu odmah. Potom ću otići po svoj novac, gdjegod da si ga sakrio. Vratit ću se i ubiti te, ali lijepo - bez velike drame. Tko zna, možda uspiješ i pobjeći dok mene nema. To je pod znakom sumnje, ali uvijek postoji nada. I moram ti reći, Michael, to je mogućnost koju bih ja izabrao."
Mike Devine je sada, također, bio dovoljno bistra uma da izbere pravu stvar. Rekao je Soneju/Murphyju gdje je njegov dio novca od otkupnine. Bio je bas ovdje, u Washingtonu.
Gary Sonej/Murphy mu je povjerovao, ali nikada se ne može biti siguran. Napokon, imao je posla s policajcem.
Gary je zastao na vratima stana dok je izlazio. Oponašajući glas Arnolda Schwarzeneggera/Terminatora najbolje što je mogao, rekao je: "Vratit ću se!"
Zapravo, bio je izuzetno zadovoljan načinom na koji su se stvari danas odvijale. Sam se primio posla oko razrješavanja proklete otmice. Igrao se policajca, i to je bilo jako zgodno. Plan će uspjeti. On je u to ionako oduvijek vjerovao.
Nije loše.

Poglavlje 84



Spavao sam nemirnim snom, budeći se svakog sata. Nije bilo klavira na verandi da po njemu malo lupam. Nije bilo Jannie i Damona da ih probudim. Samo ubojica koji mimo spava pokraj mene.
Za mene je postojao samo plan koji sam ovdje došao provesti.
Kad je sunce napokon izašlo, kuhinjsko osoblje pripremilo nam je kutiju za izlet s finim ručkom.
Spremili su slamnatu košaricu s izabranim vinima, francusku mineralnu vodu, skupe gurmanske specijalitete. Bila je tu i oprema za ronjenje na dah, meki ručnici i prugasti, žuto-bijeli suncobran za plažu.
Kad smo stigli do mola, malo iza osam sati, sve nas je to već čekalo u gliseru. Do otoka je trebalo oko pola sata vožnje čamcem - prelijepo, osamljeno mjesto. Ponovno stečeni raj.
Tamo smo trebali ostati cijeli dan sami. Ostali parovi iz hotela dobili su svaki svoj privatni otok za posjet. Naša je plaža bila okružena koraljnim grebenom koji se protezao na oko stotinu metara od obale.
Voda je bila najjasnije kristalno zelena. Kada bih pogledao dolje, mogao sam vidjeti strukturu pijeska na dnu. Mogao sam izbrojati zrnca pijeska. Živopisne raznovrsne ribe plovile su mi oko nogu u malim, živahnim jatima. Par nasmijanih, metar i pol dugačkih, barakuda slijedio je naš čamac gotovo do obale, a onda su izgubile interes za nas.
"Kada želite da se vratim?" pitao nas je vozač čamca, "Po vašem izboru,"
Bio je to mišićavi ribar - mornar četrdesetih godina. Bezbrižan tip koji nam je putem pričao o velikim ribama i ostalim živopisnim otočkim dogodovštinama. Činilo se da ga uopće nije briga za to što smo Jezzie i ja zajedno.
Pa, negdje oko dva ili tri sata?" Zatražio sam pomoć od Jezzie. "U koje doba da se gospodin Richards vrati po nas?"
Bila je zaokupljena rasprostiranjem ručnika i ostale egzotične opreme. "Mislim da su tri sata u redu. To zvuči odlično, gospodine Richards."
"Onda, u redu, vas dvoje se lijepo zabavljajte." Nasmiješio se. "Ostavljam vas potpuno same.
Vidim da vam moje usluge više nisu potrebne."
Gospodin Richards se oprostio od nas, zatim je skočio natrag u čamac. Upalio je motor i uskoro nestao s vidika.
Bili smo potpuno sami na našem privatnom otoku. Udri brigu na veselje.
Ima nešto tako čudno i nestvarno u tome da ležiš na ručniku na plaži pokraj nekog tko je otimao i ubijao. U mislima sam preispitivao svoje osjećaje, planove, stvari koje sam znao da moram učiniti.
Pokušavao sam steći kontrolu nad svojom zbunjenošću i bijesom. Volio sam ovu ženu koja mi je sada bila potpuni stranac. Sklopio sam oči i prepustio se suncu da mi opusti mišiće. Morao sam smanjiti napetost, ili ništa od ovoga neće uspjeti.
Jezzie, kako si mogla ubiti djevojčicu? Kako si to mogla učiniti? Kako si mogla svima ispričati toliko laži?
Gary Sonej doletio je niotkuda! Došao je iznenada, bez upozorenja.

Imao je u ruci lovački nož dugačak pola metra, poput onoga koji je koristio, ubijajući po getima D.C.-a. Propeo se iznad moje glave, njegova me je sjena potpuno prekrila.
Nije bilo načina da on stigne na ovaj otok. Nikakvog načina.
"Alex, Alex, sanjao si," rekla je Jezzie. Stavila je hladni dlan na moje rame. Nježno mi je dotaknula obraz vršcima prstiju.
Duga, uglavnom besana noć... toplo sunce i osvježavajući morski povjetarac... i ja sam na plaži zaspao.
Podigao sam pogled prema Jezzie. Ona je bila ta sjena preko mojeg tijela, a ne Sonej. Srce mi je glasno udaralo. Snovi na živčani sustav djeluju jednako snažno kao i stvarni događaji.
"Koliko sam dugo spavao?" pitao sam. "Uuuuh."
"Samo nekoliko minuta, dragi," rekla je. "Alex, dopusti da te zagrlim."
Jezzie se primakla k meni na ručniku za plažu. Njezine grudi ovlaš su dotakle moja prsa. Dok sam spavao, skinula je gornji dio kupaćeg kostima. Glatka koža sjajila se od ulja za sunčanje. Tanak niz kapljica znoja svjetlucao joj je iznad gornje usne. Izgledala je dobro, i to se nije moglo poreći.
Sjeo sam i odmaknuo se na ručniku od Jezzie. Pokazao sam u smjeni gdje je bio red bugenvilija, tik uz more.
"Pođimo u šetnju niz plažu. Hoćemo li? Prošetajmo. Želio bih s tobom popričati o nekim stvarima,"
"Kojim stvarima?" upitala je Jezzie. Bilo je očito da je razočarana što sam je odbio, pa makar i na tren. Htjela je voditi ljubav na plaži. Ja nisam.
"Dođi. Prošetajmo i popričajmo malo," rekao sam. "Ovo sunce je tako ugodno.”
Podigao sam Jezzi, i pošla je sa mnom, iako nevoljko. Nije se potrudila da ponovno obuče gornji dio kupaćeg kostima.
Hodali smo uzduž obale s nogama u bistroj, mirnoj vodi. Sada se nismo dodirivali, ali bili smo udaljeni svega nekoliko centimetara. Bilo je to tako čudno i nestvarno. To je bio jedan od najgorih trenutaka u mojem životu, ako ne i najgori.
"Tako si ozbiljan, Alex. Jesi li zaboravio da smo se ovdje trebali zabaviti? Jesmo li se već počeli zabavljati?"
"Jezzie, znam što si učinila. Trebalo mi je vremena, ali napokon sam sve povezao u cjelinu," rekao sam joj. "Znam da si otela Maggie Rose Dune od Soneja. Isto tako znam da si je ubila."

Poglavlje 85



"Želim o svemu tome razgovarati. Nisam ozvučen, Jezzie. To je bar očito." Na to se napola nasmijala. Uvijek savršena glumica. "Vidim da nisi," rekla je.
Srce mi je lupalo kao ludo. "Reci mi što se dogodilo. Jezzie, reci mi samo zašto. Reci mi ono za što su mi trebale dvije godine da otkrijem, a ti si to znala cijelo vrijeme. Ispričaj mi svoju stranu ove priče."
Jezziena maska, u obliku savršeno lijepog osmijeha, napokon je pala. Zvučala je rezignirano. "U redu Alex. Reći ću ti nešto od onoga što želiš znati i što ne želiš ostaviti na miru."
Nastavili smo hodati i Jezzie mi je napokon otkrila istinu.
"Kako se sve to dogodilo? U početku smo samo obavljali svoj posao. Kunem se da je to istina. Nadzirali smo ministrovu obitelj. Jerrold Goldberg nije bio navikao na prijetnje. Kolumbijci su mu zaprijetili. Ponašao se kao civil, što je, zapravo, i bio. Pretjerao je. Zatražio je da tajna služba osigura zaštitu cijele njegove obitelji. Tako je sve počelo. Nadzorom za koji smo svi mi smatrali da je nepotreban."
"I tako ste mu dodijelili dva agenta lake kategorije."
"Zapravo, dva prijatelja. Ne spadaju oni baš u laku kategoriju. Smatrali smo da će ta usluga biti samo još jedna propala javna investicija, Tada je Mike Devine primijetio da je jedan od učitelja, nastavnik iz matematike koji se zove Gary Sonej, nekoliko puta prošao pokraj Goldbergove kuće.
Prvo smo mislili da mu se sviđa dječak. Devine i Chakely smatrali su da bi mogao biti pederast. Samo to i ništa drugo. Ionako smo ga morali provjeriti. To je stajalo u originalnim izvješćima koje su podnijeli Devine i Chakely."
"Jedan od njih slijedio je Garyja Soneja?"
"Da, nekoliko puta. Na različitim mjestima. U to vrijeme još nismo bili stvarno zabrinuti, ali pratili smo ga. Jedne noći, Charlie Chakely ga je slijedio do jugoistočnog predgrađa. Nismo povezali Soneja s ubojstvima koja su se tamo dogodila, pogotovo zato što ta priča nikada nije dospjela na udarne stranice novina. Znaš, to je bilo više za malu crnu kroniku."
"Da, znam, znam. Kada ste posumnjali na nešto drugo u vezi s Garyjem Sonejem?"
"Nismo sumnjali na otmicu sve dok nije doslovce uhvatio to dvoje djece. Dva dana prije toga, Charlie Chakely ga je slijedio do farme u Marylandu. U to vrijeme Charlie još nije sumnjao da sprema otmicu. Nije bilo razloga za to."
"Ali sada je znao gdje se farma nalazi. Kad se sve zakuhalo, Mike Devine me je nazvao iz škole. Htjeli su tada poći u potjeru za Sonejem. Tada mi je sinula zamisao da bismo otkupninu mogli uzeti mi sami. Nisam potpuno sigurna. Možda mi je to već i ranije palo na pamet. Alex, to je izgledalo tako lako. Za tri, četiri dana, sve bi bilo gotovo. Nitko ne bi stradao. Barem ne više nego li su već ionako stradali. Mi bismo imali novac od otkupnine. Milijune."
Način na koji je Jezzie tako olako govorila o planu otmice bio je zastrašujući. Nije to isticala, ali zamisao je bila njezina. Ne Devineova ili Chakelyjeva, nego Jezziena. Ona je bila mozak. "A što je s djecom?" pitao sam. "Što je s Maggie Rose i Michaelom?"

"Oni su već bih oteti. Mi nismo mogli spriječiti ono što se već ionako dogodilo. Mi smo držali na oku farmu u Marylandu. Bili smo uvjereni da se djeci neće ništa dogoditi. Pa on je bio nastavnik matematike. Nismo mislili da će ih povrijediti. Mislili smo da je on samo amater. Mi smo sve držali pod nadzorom."
"Jezzie, on ih je zakopao zatvorene u kutiju. I Michael Goldberg je umro."
Jezzie je zurila u more. Polagano je kimnula. "Da, mali je dječak umro. To je sve promijenilo, Alex. Zauvijek. Ne znam jesmo li to mogli spriječiti. Tada smo upali i uzeli Maggie Rose. Postavili smo svoje otmičarske zahtjeve. Cijeli se plan promijenio."
Nas dvoje i dalje smo šetali uz rub svjetlucave vode. Da nas je netko vidio, vjerojatno bi pomislio da smo dvoje ljubavnika koji vode ozbiljan razgovor o svojem odnosu. Druga polovica toga bila je i točna.
Jezzie me je napokon pogledala. "Htjela bih ti reći, Alex, kako stvari stoje među nama. Moju stranu priče. Nije onako kako možda misliš."
Ostao sam bez riječi. Osjećao sam se ponovno kao da stojim s one tamne strane Mjeseca i kao da ću eksplodirati. Misli su mi vrištale. Pustio sam Jezzie da nastavi, neka i dalje priča. Sada to ionako više nije bilo važno.
"Kada je počelo ono dolje na Floridi, morala sam saznati što si ti uspio otkriti. Trebala mi je veza unutar policije u D.C.-u. Ti si, navodno, bio dobar policajac. Također si bio čovjek dosljedan sebi."
"I tako si me iskoristila da ti čuvam bokove. Ti si me izabrala da predam otkupninu. Nisi mogla vjerovati Uredu. Jezzie, uvijek profesionalka.”
"Znala sam da nećeš učiniti ništa što bi ugrozilo djevojčicu. Znala sam da ćeš isporučiti otkupninu. Komplikacije su počele kad smo se vratili iz Miamija. Ne znam točno kada. Kunem se da je ovo istina."
Osjećao sam se tupo i isprazno dok sam je slušao. S mene se cijedio znoj, ali ne zbog sunca koje je tuklo.
Pitao sam se, je li Jezzie ponijela oružje na otok? Uvijek profesionalka, podsjetio sam se.
"Bez obzira na sve, Alex, ja sam se u tebe zaljubila. Jesam. U tebi sam našla toliko toga što sam već prestala tražiti u ljudima. Bio si topao i plemenit. Pun ljubavi i razumijevanja. Damon i Janelle su me dirnuli. Kada sam bila s tobom, osjećala sam se ponovo cijelom."
Bio sam malo ošamućen, i bilo mi je zlo. Osjećao sam se točno onako kao i godinu nakon što je Marija poginula. "Bez obzira na sve, Jezzie, ja sam se također zaljubio u tebe. Pokušao sam se tome oduprijeti, ali nisam uspio. Jednostavno, nisam mogao zamisliti da bi mi netko mogao lagati tako kako si to ti učinila. Lagati i pretvarati se. Još uvijek ne mogu vjerovati u sve te laži. A što je s Mikeom Devineom?" upitao sam.
Jezzie je slegnula ramenima. To je bio njezin jedini odgovor.
"Ti si počinila savršeni zločin. Remek djelo," rekao sam. "Ti si izvela vrhunski zločin koji je Gary Sonej oduvijek želio počiniti."
Jezzie mi se zagledala u oči, ali činilo se kao da gleda kroz mene. Sada je ostao samo još jedan dio slagalice - posljednji dio koji sam morao znati.
Jedan nezaobilazni detalj.
"Što se doista dogodilo s djevojčicom? Što ste li, ili Devine i Chakely učinili s Maggie Rose?" Jezzie je odmahnula glavom. "Ne, Alex. To ti ne mogu reći. Znaš da to ne mogu."

Presavila je ruke na grudima kad je počela otkrivati istinu. Ruke su joj ostale čvrsto prekrižene. "Kako si mogla ubiti djevojčicu? Jezzie, kako si to mogla učiniti? Kako si mogla ubiti Maggie
Rose Dunne?"
Jezzie se iznenada okrenula od mene. Bilo je to previše čak i za nju. Krenula je natrag prema suncobranu i ručnicima na plaži. Požurio sam i uhvatio je za ruku. Zgrabio sam je za lakat.
"Makni svoje ruke s mene!" zavikala je. Lice joj se izobličilo.
"Možda bi mogla mijenjati informaciju o Maggie Rose," povikao sam kao odgovor. "Jezzie, možda možemo trgovati!"
Okrenula se. "Neće ti dopustiti da ponovo otvoriš ovaj slučaj. Nemoj se zavaravati, Alex.
Nemaju ništa protiv mene. A nemaš niti ti. Ne želim trgovati informacijama."
"O, da, hoćeš," rekao sam. Glas mi se od krika pretvorio u šapat. "O, da, Jezzie, i te kako hoćeš.
Trgovat ćeš informacijama... Sasvim sigurno, hoćeš."
Pokazao sam u smjeru pukotine na litici i prema palmama koje su postajale sve gušće, kako su se udaljavale od obale.
Sampson je ustao iz svojeg skrovišta u gustom zelenilu otoka. Mahao je nečim što je ličilo na srebrni štap. U ruci je, zapravo, držao mikrofon dalekog dosega.
Dvojica agenta FBI-a također su ustala i mahnula. Stajali su pokraj Sampsona. Svi su oni bili u grmlju već od prije sedam sati ujutro. Agenti su po licu i rukama bili crveni poput rakova. I Sampson se vjerojatno osunčao kao nikada u životu.
"Moj prijatelj Sampson je tamo gore. On je zabilježio sve što si rekla tijekom naše šetnje."
Jezzie je sklopila oči na nekoliko sekundi. Nije očekivala da ću ići tako daleko. Nije znala da mogu biti i takav.
"Sada ćeš nam reći kako si ubila Maggie Rose," zahtijevao sam.
Otvorila je oči, koje su izgledale sitne i tanine. 'Ti ne razumiješ. Ti i dalje jednostavno ništa ne razumiješ, zar ne?" rekla je.
"Što ne razumijem, Jezzie? Reci mi što ja to ne mogu razumjeti."
"Ti i dalje tražiš ono dobro u ljudima. Ali toga nema! Tvoj će slučaj napuhali. Na kraju ćeš ti ispasti budala, potpuna, totalna budala. Opet će te izdati."
"Možda imaš pravo," rekao sam, "ali, ako ništa drugo, sjećat ću se ovoga trenutka."
Jezzie me je pokušala udariti, ali sam zaustavio njezin udarac podlakticom. Tijelo joj se svinulo i pala je. Težak pad je bio mnogo manja kazna od one koju je zaslužila. Jezzieno lice pretvorilo se u nepomičnu masku iznenađenja.
"Ovo je početak, Alex." rekla je sa svojeg pješčanog sjedišta na plaži. "I ti si također poslao pokvarenjak. Čestitam."
"Ne," rekao sam Jezzie. "Ja sam sasvim dobro. Sa mnom je sve u redu."
Pustio sam da federalni agenti i Sampson obave formalnosti oko privođenja Jezzie Flanagan.
Tada sam se gumenim čamcem vratio do hotela. Spremio sam stvari i bio sam na putu prema Washnigtonu za manje od jednog sata.

Poglavlje 86



Dva dana po povratku u D.C., Sampson i ja bili smo opet na putu. Krenuli smo prema Uyuniju u Boliviji. Imali smo razloga nadati se i vjerovati da ćemo možda napokon pronaći Maggie Rose Dunne.
Jezzie je govorila i govorila. Jezzie je trgovala informacijama. Ipak, odbila je razgovarati s Biroom. Trgovala je sa mnom.
Uyuni se nalazi u visoravni Anda, oko sto kilometara južnije od Oruroa. Jedini način na koji se tamo može doći jest da se iznajmi mali zrakoplov u Rio Mulatu, a onda džipom ili kamionom do Uyunija.
Ford Explorer vozio nas je osmoro do posljednje etape teškog putovanja. U kamiončiću sam bio sa Sampsonom, dva specijalna agenta iz Ministarstva financija, Veleposlanikom SAD-a u Boliviji, vozačem i Thomasom i Katherine Rose Dunne.
Charles Chakely i Jezzie bili su oboje vrlo spremni da razmijene informacije o Maggie Rose tijekom posljednjih iscrpljujućih trideset i šest sati. Pronađeno je izmasakrirano tijelo Mikea Devinea u njegovom vošingtonskom stanu. Nakon što je tijelo otkriveno, pojačala se potraga za Garyjem Sonejem/Murphyjem, ali za sada bez uspjeha. Gary je sigurno promatrao naš put u Boliviju na televiziji. Gary je gledao svoju priču.
Chakely i Jezzie ispričali su doslovce istu priču o otmici. Bila je to prilika da se uzme otkupnina od deset milijuna dolara, a da ih ne otkriju. Djevojčicu nisu mogli vratiti. Morali su nas držati u uvjerenju da je otmičar Sonej/Murphy. Djevojčica bi to mogla osporiti. Ipak, Maggie Rose nisu namjeravali ubiti. Ili su barem tako rekli u Washingtonu.
Sampson i ja šutjeli smo u kamionetu tijekom posljednjih kilometara puta kroz Ande. Svi ostali su također šutjeli.
Promatrao sam Dunneove dok smo se približavali Uyuniju. Mirno su sjedili zajedno, pomalo udaljeni jedno od drugog. Kao što mi je Katherine bila rekla, gubitak Maggie Rose gotovo je uništio njihov brak. Prisjetio sam se koliko su mi se svidjeli na početku. Još uvijek sam volio Katherine Rose. Tijekom puta smo malo razgovarali. Zahvalila mi je iskrenim osjećajima, i to neću nikada zaboraviti.
Nadao sam se da ih njihova djevojčica sigurno čeka na kraju ovog dugog i užasnog poduhvata...
Razmišljao sam o Maggie Rose Dunne - maloj djevojčici koju nisam nikada vidio i s kojom ću se uskoro susresti. Mislio sam na sve molitve koje sam izgovorio za nju, na sve one transparente koje su nosili ispred zgrade sudnice u D.C.-u, na svijeće koje su gorjele na tolikim prozorima.
Sampson me je podboo laktom dok smo se vozili kroz selo. "Pogledaj ono brdo tamo, Alex. Neću reći da se sve ovo isplatilo, ali gotovo da je tako."
Kamionet se uspinjao strmim brdom prema selu Uyuni. Kolibe od lima i dasaka poredale su se s obiju strana ulice doslovce urezane u stijenu. S nekih krovova limenih potleušica pušio se dim. Uska cesta nastavljala se ravno gore prema Andskoj visoravni.
Maggie Rose je bila tamo i čekala nas na pola puta.

Jedanaestogodišnja djevojčica stajala je ispred jedne kolibe nalik svima ostalima. Bila je tamo s nekoliko članova obitelji koja se zvala Patino. S njima je provela gotovo dvije godine. Izgledalo je kao da obitelj ima još čitav niz druge djece.
Dok se kamionet mučio uz prašnjavu usjeklu cestu, mogli smo je jasno vidjeti već s udaljenosti od stotinu metara.
Maggie Rose bila je odjevena u istu široku košulju, pamučne kratke hlačice i natikače kao i druga djeca Patinovih, ali njezina plava kosa odskakala je od ostalih. Bila je preplanula; djelovala je zdravo. Izgledala je baš kao i njezina prekrasna majka.
Obitelj Patino nije imala nikakvu sliku o tome tko je ona, zapravo. U Uyuniju nikada nisu čuli za Maggie Rose Dunne. Isto tako ni u obližnjem Pulacayu, kao niti u Ubinu koji je bio udaljen nekih dvadesetak kilometara preko visokih Anda. Toliko smo uspjeli saznati od Bolivijskih dužnosnika i policije.
Obitelj Patino dobila je novac da zadrži djevojčicu u selu, da je čuva, ali da je nikamo ne pušta.
Mike Devine rekao je Maggie Rose da nema kamo pobjeći. Bude li pokušala, uhvatit će je i zatim mučiti. Strpat će je pod zemlju na dugo, dugo vremena.
Sad s nje nisam mogao skinuti oči. S ove djevojčice, koja je tako mnogo značila tolikim ljudima. Razmišljao sam o svim onim bezbrojnim slikama i posterima i nisam mogao vjerovati da doista stoji ovdje. Poslije toliko vremena, Maggie Rose nije se smiješila niti pokazivala ikakvu reakciju dok nas je promatrala kako se uspinjemo uz brdo u kamionetu veleposlanstva SAD.
Nije se doimala sretnom što je netko napokon došao po nju da je spasi.
Izgledala je potpuno zbunjena, ranjena i uplašena. Učinila bi korak naprijed, pa korak natrag, a potom bacila pogled na svoju obitelj.
Pitao sam se zna li Maggie Rose što se zbiva. Prošla je kroz tako tešku traumu. Pitao sam se osjeća li uopće išta. Bilo mi je drago što sam mogao biti ondje da joj pomognem.
Ponovno sam pomislio na Jezzie i nesvjesno sam otresao glavom. Oluja koja je tamo bjesnila nije prestajala. Kako je to mogla učiniti ovoj djevojčici? Za nekoliko milijuna dolara? Za sav novac na ovome svijetu?
Katherine Rose je prva izašla iz kamioneta. U tom je času Maggie Rose raširila ruke. “Mamice!" povikala je. A onda, oklijevajući samo djelić sekunde, skočila je prema naprijed. Maggie Rose potrčala je prema svojoj majci. Bacile su se jedna drugoj u naručje.
U minutama koje su slijedile, nisam vidio gotovo ništa od suza. Pogledao sam prema Sampsonu i primijetio suzu kako se iskrada ispod njegovih tamnih naočala.
“Dvojica okorjelih detektiva," rekao mi je s podsmijehom. Bio je to onaj osmijeh vuka samotnjaka koji sam toliko volio.
"Da, mi smo sasvim sigurno najbolje što ima Washington D.C.," rekao sam.
Maggie Rose se napokon vraćala doma. Njezino je ime bilo pjesma za moje misli - Maggie Rose, Maggie Rose. Sve se isplatilo samo zbog ovog trenutka.
"The End - kraj," izgovorio je Sampson.

Šesti dio - Kuća obitelji Cross


Poglavlje 87



Kuća obitelji Cross nalazila se preko puta ulice. Stajala je tamo u svom punom, skromnom sjaju. 'Zločesti Dječak’ bio je opčinjen svjetlucanjem narančastih kućnih svjetiljki. Oči su mu lutale od
prozora do prozora. Nekoliko je puta uhvatio pogledom crnu ženu kako promiče pokraj jednog prozora u prizemlju. To je bez svake sumnje bila majka Alexa Crossa.
Znao je kako se zove - Mama Nana. Znao je da joj je to ime nadjenuo Alex još dok je bio dječak.
U posljednjih je nekoliko tjedana proučio sve što se moglo znati o obitelji Cross. Imao je za njih spremljen jedan plan. Slatku malu fantaziju.
Dječak se ponekad volio ovako bojati. Bojati se za sebe samog; bojati se za ljude koji su se nalazili u kući. Uživao je u tom osjećaju tako dugo dok ga je mogao kontrolirati, uključiti i isključili po vlastitoj volji.
Napokon se prisilio da napusti svoje skrovište i priđe još bliže Crossovoj kući. Da sam postane strah.
Sva osjetila bila su mu istančanija kada je strah bio s njim. Tada se mogao pribrati i dugo održavati pozornost. Dok je prelazio petu ulicu, u njegovoj svijesti nije bilo ničeg osim kuće i ljudi u njoj.
Dječak je nestao u grmlju koje je raslo uzduž prednje strane kuće. Srce mu je udaralo vrlo snažno.
Disao je ubrzano i površno.
Duboko je udahnuo, a onda polagano izdahnuo kroz usta. Polako, uživaj u ovome, mislio je. Okrenuo se leđima prema kući. Mogao je doslovce osjetiti toplinu zidova na svojim leđima.
Promatrao je gradsku ulicu kroz isprepleteno granje. U jugoistočnom dijelu grada bilo je uvijek mračno. Ulične svjetiljke nikada se nisu zamjenjivale.
Bio je oprezan. Dao si je vremena. Promatrao je ulicu desetak minuta, možda čak i dulje. Nitko ga nije vidio. Ovoga ga puta nitko nije uhodio.
"Još ovaj posljednji potez, a onda ćemo se posvetiti drugim, većim i boljim stvarima."
Mislio je na te riječi, a možda ih je čak i izgovorio sebi u bradu. Ponekad više nije mogao razlikovati što je što. Mnogo se je stvari skupilo zajedno u jednu: njegove misli, riječi, djela, priče koje je pričao sam sebi.
Svaki je detalj promislio stotinjak puta prije ove posebne noći. Kada svi budu čvrsto zaspali, vjerojatno negdje oko dva ili tri ujutro, uzet će dvoje djece, Damona i Janelle.
Omamit će ih upravo tamo u njihovoj spavaonici na drugom katu. Pustit će doktora-detektiva Alexa Crossa da sve to lijepo prespava.
Morao je to učiniti. Famozni dr. Cross zaslužio je sada mnoge patnje. Cross je morao postati sudionikom nove potrage, Tako je to moralo biti. To je bilo jedino rješenje vrijedno truda. On će biti pobjednik.
Daleko od toga da je Crossu trebao dodatni poticaj, ali dobit će ga, želio on to ili ne. Dječak će najprije umoriti staricu, Crossovu baku. Zatim će otići u dječju spavaonicu.
Naravno, sve će ostati nerazjašnjeno. Crossovu djecu nikada neće pronaći. Neće tražiti nikakvu

otkupninu. Tada će se, napokon, moći posvetiti drugim stvarima.
Zaboravit će na Alexa Crossa, ali Alex Cross neće nikada zaboraviti njega, kao ni na svoju nestalu djecu.
Gary Sonej/Murphy okrenuo se prema kući.

Poglavlje 88



"Alex, netko je u kući. Alex, netko je tu pokraj nas," Nana mi je šaptala na uho.
Probudio sam se i ustao iz kreveta još prije nego li je sve izgovorila. Godine koje sam proveo na vošingtonskim ulicama naučile su me da djelujem brzo.
Čuo sam negdje jedan vrlo tihi tup. Da, netko je definitivno u kući. Buku nije proizveo naš prastari sustav za grijanje.
"Nana, ti ostani ovdje. Ne izlazi dok te ne pozovem," šapnuo sam baki. "Viknut ću kad sve bude u redu,"
"Pozvat ću policiju, Alex."
"Ne, ostani ovdje gdje jesi. Ja sam policija. Ostani ovdje." "Alex, djeca."
"Ja ću otići po njih. Ti budi ovdje. Ja ću dovesti djecu. Molim te, poslušaj me samo ovaj puta.
Poslušaj me, molim te."
U zamračenom hodniku na gornjem katu nije bilo nikoga. Barem ja nisam nikoga mogao opaziti.
Srce mi je nekontrolirano tuklo dok sam žurio u dječju sobu.
Osluškivao sam, ne bih li čuo neki drugi šum u kući. Sada je opet bilo i suviše tiho. Mislio sam samo na užasno nasilje: netko je u našoj kući. Otjerao sam tu misao.
Morao sara se usredotočiti na njega. Znao sam tko je to. Bio sam tjednima na oprezu, sve otkad smo se Sampson i ja vratili s Maggie Rose. Napokon sam popustio, sasvim malo. I on je stigao.
Požurio sam u dječju sobu. Počeo sam trčati niz hodnik na katu.
Otvorio sam škripava vrata. Damon i Janelle još uvijek su spavali u svojim krevetima. Brzo ću ih probuditi i oboje odnijeti natrag do Nane. Nikada nisam držao oružje na katu zbog djece. Sada je bilo dolje u sobi za odmor.
Pokušao sam upaliti svjetlo pokraj kreveta. Ništa! Svjetla nije bilo.
Prisjetio sam se ubojstava Sandersovih i Turnerovih. Sonej je volio mrak. Tama je bila njegov adut, njegov zaštitni znak. Uvijek je prekidao dovod struje. Stvor je bio ovdje.
Odjednom, netko me je udario zastrašujućom snagom.
Nešto me je udarilo poput kamiona koji juri po pisti. Znao sam da je to Sonej. On je skočio na mene! Gotovo me je onesvijestio jednim udarcem.
Bio je brutalno jak. Njegovo tijelo i mišići stezali su se i opuštali cijelog njegovog života. Bavio se izometrijskim vježbama otkad ga je otac počeo zatvarati u podrum svoje kuće. Bio je stegnut gotovo trideset godina: smišljajući kako će se osvetiti cijelom svijetu, smišljajući kako da stekne slavu koju je mislio da zaslužuje.
Želim postati netko!
Opet je navalio. Pali smo na pod uz tresak. Moja su pluća ostala bez zraka.
Udario sam glavom o oštar rub dječjeg radnog stola. Vid mi se zamaglio. Zvonilo mi je u ušima.
Vidio sam sve zvijezde.
"Dr. Cross! Jeste li to vi? Jeste li možda zaboravili čija je ovo predstava?"

Jedva sam nazirao lice Garyja Soneja dok je izvikivao moje ime. Pokušavao me doslovce tjelesno raniti kricima koji su parali uši, samom snagom svojeg glasa,
"Ništa mi ne možeš!" opet je vrištao, "Ne možeš me doseći, doktore! Jesi li shvatio? Jesi li to napokon shvatio? Ja sam zvijezda. Ne ti!"
Bio je umrljan krvlju po rukama i dlanovima. Krvi je bilo posvuda, Sada sam to mogao vidjeti.
Koga je ozlijedio? Što je to učinio u našoj kući?
U tami dječje sobe mogao sam nazirati obrise. U jednoj je visoko podignutoj ruci imao nož koji je uperio u mojem smjeru,
"Ja sam ovdje zvijezda! Ja sam Sonej/Murphy! I mogu biti sve ono što poželim!"
Konačno sam shvatio čija je to krv razmazana po njegovim rukama, Moja krv. Ubo me je prilikom prvog napada.
Podigao je nož da me udari i drugi puta, urlajući poput životinje.
Djeca su se probudila. Damon je vikao, "Tatice!" a Jannie je počela plakati.
"Djeco, bježite odavde!" Povikao sam. Ali bili su i suviše zastrašeni da bi napustili svoje postelje.
Pravio se kao da će udarili nožem jedanput, a onda je oštrica noža ponovo sjevnula prema meni.
Pomaknuo sam se i nož me je zaparao po leđima.
Ovoga sam puta osjetio bol i točno sam znao od čega potječe. Sonejev nož zarezao je u gornji dio mojeg ramena.
Izderao sam se glasno na Soneja/Murphyja. Djeca su plakala. Sad sam ga samo želio ubiti. Glava mi je pucala. U meni više nije bilo ničega osim divljeg bijesa na ovo čudovište koje je upalo u moju kuću.
Sonej/Murphy ponovno je podigao nož. Smrtonosna oštrica bila je dugačka i tako oštra da prvu posjekotinu nisam čak ni osjetio. Zarezala je skroz do kraja.
Začuo sam još jedan urlik - prodorni krik. Sonej se zaledio u najstravičnijem djeliću sekunde. Tada se okrenuo uz još jedan hropac.
Odostraga, kroz vrata primicao mu se jedan lik. Mama Nana ga je omela. "Ovo je naša kuća!" vikala je u svem svojem bijesu. "Marš van iz naše kuće!"
Očima sam uhvatio lagani bljesak s radnog stola. Posegnuo sam i dohvatio škare koje su stajale povrh Jannienie knjige s papirnatim lutkama. Par bakinih krojačkih škara.
Sonej/Murphy ponovno je zamahnuo nožem. Je li to bio onaj isti nož kojim je počinio ubojstva u predgrađu? Je li to bio nož koji je upotrijebio za Vivian Kim?
Zabio sam škare u njega i osjetio kako paraju meso. Krojačke škare zasjekle su preko njegovih obraza. Njegov je krik odjekivao spavaonicom. "Kurvin sine!"
"Nešto po čemu ćeš me se sjećati," provocirao sam ga. "Gle, tko to sad krvari? Sonej ili Murphy?"
Urlao je nešto što nisam mogao razumjeti. Zatim je ponovo jurnuo na mene. Škare su ga zahvatile negdje ispod vrata. Odskočio je i izvukao mi ih iz rake. "Hajde, ti kopile!" vikao sam.
Odjednom se zaljuljao i odteturao iz dječje spavaonice. Nijednom nije udario na majčinski lik, na baku. Možda je samo bio i suviše teško ranjen da bi mogao uzvratiti.
Držao je lice objema rukama. Glas mu je bio visok i prodorno je vrištao dok je trčao van iz sobe. Je li možda ponovno ušao u stanje bijega? Je li se izgubio u nekoj od svojih maštarija?

Ja sam pao na koljena i poželio sam tako ostati. Buka u mojoj glavi pretvorila se u bučnu grmljavinu. Uspio sam se podići. Krvi je bilo posvuda, na mojoj košulji, po mojim kratkim hlačama i golim nogama. Moje i njegove krvi.
Navala adrenalina održavala me je na nogama. Dohvatio sam nešto odjeće i pošao za Sonejem.
Ovoga puta neće pobjeći. Ja mu to neću dopustiti.