James Patterson - I došao je pauk

First topic message reminder :



Crni detektiv s doktoratom iz psihologije i radnim mjestom u getima Washington D.C.-ja, Alex Cross, popularan je lik Pattersonovih romana. U ovome rješava slučaj otmicu dvoje bogataške djece. Šezdeset godina ranije otet je Lindbergov sin... Hoće li Alex pronaći djecu živu i u kakvoj je vezi otmica s događajima iz 1932. godine ...

Poglavlje 89



Požurio sam u sobu za odmor i zgrabio revolver. Znao sam da mora imati plan - u slučaju da mora bježati. Svaki korak morao je promisliti stotinu puta. On je živio u svojim maštarijama, a ne u stvarnom svijetu.
Mislio sam da će vjerojatno napustiti kuću. Pobjeći, tako da može uzvratiti udarac. Jesam li počeo razmišljati kao i on? Mislim da jesam. Zastrašujuće.
Ulazna vrata bila su širom otvorena. Bio sam mu na tragu. Zasada. Krv je bila razmazana po cijelom tepihu. Je li namjerno ostavio trag da ga mogu slijediti?
Kamo bi Gary Sonej/Murphy otišao u slučaju da stvari loše krenu u našoj kući? On je uvijek imao rezervni plan. Koje bi to moglo biti savršeno mjesto? Potpuno neočekivan potez? Bilo mi je teško misliti dok mi je krv curila sa strane i iz ramena.
Otkotrljao sam se van u ranojutarnju tamu i hladnoću koja je štipala. Naša je ulica bila tiha kao i uvijek. Bila su četiri sata ujutro. Imao sam samo jednu zamisao kamo je mogao otići.
Pitao sam se je li pomislio da ću ga pokušati slijediti. Je li me već očekivao? Je li Sonej/Murphy opet dva koraka ispred mene? Do sada mu je to uvijek uspijevalo. Morao sam ga prestići - samo ovaj jedan jedini put.
Gradska podzemna željeznica bila je udaljena jedan blok zgrada od naše kuće u petoj ulici. Tunel je još uvijek bio u izgradnji, ali nekoliko djece iz susjedstva već je sišlo dolje da prohodaju četiri bloka zgrada do Capitol Hilla... kroz podzemlje.
Teturao sam, napola trčeći do ulaza u podzemnu. Sve me je boljelo, ali nisam mario za to. On se usudio ući u moju kuću. Htio je nauditi mojoj djeci.
Sišao sam dolje i ušao u tunel. Izvukao sam revolver iz pojasa koji sam nabacio preko košulje. Svaki korak parao mi je tijelo. Bolno sam počeo hodati niz tunel u pognutom stavu strijelca.
Možda me je držao na oku. Je li očekivao da ću doći ovamo? Išao sam prema naprijed kroz tunel.
Možda sam bio u stupici. Mogao se sakriti bilo gdje.
Uspio sam stići do kraja. Nigdje nije bilo tragova km. Sonej/Murphy nije bio u podzemnoj.
Pobjegao je nekim drugim putem. Opet mu je uspjelo.
Kako mi je polagano padala razina adrenalina, počeo sam se osjećati slabo, iscrpljeno i potpuno dezorijentirano. Uspeo sam se kamenim stubama iz podzemne.
Noćne ptice dolazile su i odlazile iz knjižare Metroa i iz Foxovog restorana koji je otvoren cijele noći. Mora da sam jadno izgledao. Bio sam sav obliven krvlju. Nitko se zbog toga nije zaustavio. Baš nitko. Svi su već bili zasićeni tim gnjusnim prizorima iz glavnog grada.
Napokon sam se prepriječio ispred vozača kamiona koji je izbacivao zavežljaje Washington Posta. Rekao sam mu da sam policajac. Zbog gubitka krvi osjećao sam se kao da pomalo lebdim. Lagano mi se vrtjelo u glavi.
"Nisam učinio ništa loše," rekao mi je. "Nisi li me ti upucao, kurvin sine?"
"Ne, gospodine. Jeste li poludjeli? Jeste li stvarno policajac?"

Natjerao sam ga da me odveze kući u svojem kamionu za dovoz novina. Bila je to vožnja duga čitavih šest blokova zgrada, i čovjek se zaklinjao da će zbog toga podnijeti tužbu protiv gradskih vlasti.
"Tuži gradonačelnika Munroea," rekao sam mu. "Slobodno tuži Munroeovu gadnu guzicu." "Stvarno ste policajac?" opet je upitao. "Niste vi policajac."
"Jesam, policajac sam."
Policijska patrolna kola i kola hitne pomoći već su se sakupila oko moje kuće. To je bila ona noćna mora koja mi se stalno javljala - baš ta scena. Nikada ranije policija i hitna nisu dolazile u moiu kuću.
Sampson je već bio tamo. Imao je crnu kožnatu jaknu preko odrpane stare Baltimore Orioles pamučne majice. Stavio je i kapu s turneje Hoodoo Gurua.
Gledao me je kao da sam lud. Crvena i plava svjetla sirena vrtjela su iza njega. "Kako je? Ne izgledaš mi baš naročito. Čovječe, jesi li dobro?''
"Uboden sam dvaput lovačkim nožem. Nije tako loše kao onda kad su nas upucali tamo u Garfieldu."
"Uuuuh. Onda izgleda gore nego što jest. Legni ovdje na travu. Legni dolje, Alex."
Kimnuo sam i otišao dalje od Sampsona. Morao sam ovo dovršiti. Neka bude što mora biti, ali ovo se mora privesti kraju.
Osoblje hitne pomoći pokušalo me prisiliti da legnem na travu. Na naš mali travnjak. Ili barem na njihova nosila.
Ja sam imao nešto drugo u planu. Ulazna vrata bila su širom otvorena. On je ostavio vrata kuće otvorena. Zašto li je to učinio?
"Odmah se vraćam," rekao sam liječnicima dok sam ih mimoilazio. "Čuvajte mi nosila." Ljudi su vikali na mene, ali ja sam se probijao naprijed, bez obzira na sve.
Kretao sam se tiho i ciljano kroz dnevnu sobu prema kuhinji. Otvorio sam vrata u dijagonali prema stražnjim vratima i požurio niz stubište.
U podrumu nisam vidio ništa. Niti najmanji pokret. Ništa neuobičajeno. Podrum je bio posljednja dobra stvar koja mi je pala na pamet.
Odšetao sam do kante pokraj peći u koju je Nana trpala naše prljavo rublje za sljedeće pranje. To je bio kutak podruma najudaljeniji od stubišta. U mračnom podrumu nije bilo ni traga od Soneja/Murphyja.
Sampson je dotrčao niz podrumske stubište. "Nema ga ovdje! Netko ga je vidio u građu. Tamo je negdje oko Dupont Circlea."
"Želi odigrati još jednu veliku igru," promrmljao sam. "Kurvin sin." Lindberghov sin.
Sampson me nije pokušao odvratiti od toga da pođem za njim. U mojim je očima mogao vidjeti da mu to ionako ne bi uspjelo. Nas smo dvojica požurili do njegovog auta. Pretpostavljao sam da mi je dobro. U suprotnom bih se već bio srušio.
Mladi panker iz susjedstva promatrao je ljepljivu krv na poprsju moje košulje. "Umireš, Cross?
To će biti divno." Tako mi je očitao pogrebni hvalospjev.
Trebalo nam je približno deset minuta da stignemo dolje do Dupont Circlea. Policijska patrolna kola bila su parkirana posvuda - blještala su zastrašujuća crvena i plava u prvom svjetlu svitanja.
Za većinu ovih momaka to je već bilo pri kraju noćne smjene. Nikome nije trebao luđak na slobodi u centru Washingtona.

Još jedna velika igra. Želim biti netko.
Tijekom sata koji je slijedio ništa se nije dogodilo - osim što se razdanilo. Počeli su se pojavljivati pješaci po trgu. Promet se pojačavao kako se poslovni svijet Washingtona polagano budio.
Ranoranioci su bili znatiželjni, zastajkivali su i postavljali policajcima pitanja. Nitko od nas nije im ništa želio reći osim: "Molim vas, pođite dalje. Samo nastavite hodati, molim vas. Nema ničega što biste mogli vidjeti." Hvala Bogu.
Jedan je liječnik iz hitne obradio moje rane. Bilo je više krvi nego stvarne štete. On je naravno želio da odmah odem u bolnicu. To može pričekati. Još jedna velika igra. Dupont Circle? U centru Washingtona, D.C.? Gary Sonej/Murphy se volio igrati u glavnom gradu.
Rekao sam liječniku iz hitne da se makne i ovaj me je poslušao. Od njega sam dobio nekoliko tableta Percodana. To je pomoglo barem na neko vrijeme.
Sampson je stajao pokraj mene i žvakao cigaretu "Samo ćeš se srušiti. Kao veliki afrički slon koji je iznenada dobio srčani udar."
Uživao sam u blagodatima Percodana. "To neće biti iznenadni srčani udar," rekao sam mu. "Veliki afrički slon dobio je par udaraca nožem. A osim toga, ja nisam slon. Ja sam afrička antilopa.
Graciozna, lijepa, snažna životinja."
Na kraju sam krenuo prema Sampsonovom automobilu. "Što ti je palo na pamet?" doviknuo je za mnom. "Alex?"
"Idemo se vozili, nema nikakve koristi od toga da stojimo ovdje na Dupont Circleu. On neće pucati po prometnoj gužvi."
"Jesi li siguran u to, Alex?" "Siguran sam u to."
Vozili smo se kroz centar Washingtona gotovo do osam sati. Sve je postajalo beznadežno. U autu sam počeo osjećati pospanost.
Velika afrička antilopa bila je na rubu snaga. Krupne kapi znoja klizile su mi preko obrva i cijedile se niz nos. Pokušavao sam misliti poput Garyja Soneja/Murphyja. Je li i on ovdje u gradu? Ili je već možda pobjegao iz Washingtona?
Poziv smo primili preko automobilskog prijemnika u 7:58.
"Osumnjičeni je primijećen u Pennsylvania Aveniji, pokraj parka Lafayette. Osumnjičeni posjeduje automatsko oružje. Osumnjičeni se približava Bijeloj kući. Neka sva kola krenu u tom pravcu!"
Još jedna velika igra. Ako ništa drugo napokon sam ga donekle prozreo. Bio je udaljen manje od dva bloka zgrada od broja 1600 u Pennsylvania Aveniji, kada su ga pronašli. Bio je na dva bloka od Bijele kuće.
Želim postati netko.
Prikliještili su ga između radionice za popravak cipela i zgrade od smeđeg kamena u kojoj je bio čitav niz odvjetničkih ureda. Iskoristio je kao zaštitu jedan parkirani Jeep Cherokee.
Došlo je i do dodatnog problema. Imao je dvoje talaca. Uhvatio je dvoje djece koja su krenula u školu ranije tog jutra. Djeca su, izgleda, imala jedanaest ili dvanaest godina, isto onoliko koliko je bilo Garyju kad ga je pomajka počela zatvarati u podrum. Radilo se o dječaku i djevojčici. Prikaze Maggie Rose i Michaela Goldberga, od prije dvije godine.

"Ja sam šef divizije Cross," rekao sam i probio se kroz policijske barikade koje su već postavili poprijeko Avenije Pennsylvania.
Bijela kuća se jasno vidjela na dnu ulice. Pitao sam se, gleda li nas Predsjednik na televiziji.
Najmanje jedna CNN-ova reportažna kola već su bila na mjestu događaja.
Nekoliko helikoptera televizijskih stanica vrtjele se iznad naših glava. Ovo je bio prostor oko Bijele kuće u kojem je ograničeno kretanje, tako da nisu mogli prići preblizu. Netko je rekao da je gradonačelnik Monroe na putu ovamo. Gary je imao na umu veći plijen. Zahtijevao je da se susretne s Predsjednikom, ili će ubiti dvoje djece.
Promet u Aveniji Pennsylvania kao i u susjednim ulicama već je bio prekinut, koliko sam mogao primijetiti. Nekoliko vozača i suputnika napustilo je svoja vozila, ostavljajući ih na ulici. Gomila njih ipak je ostala promatrati spektakl. Milijuni su ga gledali na televiziji.
"Misliš li da namjerava stići do Bijele kuće?" pitao je Sampson. "Znam nekoliko država koje bi ga podržale u tome," rekao sam.
Razgovarao sam s vođom tima za specijalne intervencije iza barikada. Rekao sam mu kako mislim da je Gary Sonej/Murphy spreman nestati u plamenu. On je ponudio da zapali vatru.
Pregovarač je već bio tamo. Bio je i više nego sretan da mi prepusti tu čast. Napokon sam mogao pregovarati o nagodbi sa Sonejem/Murphyjem.
"Ako bude prilike" - Sampson me je zgrabio i rekao mi vrlo otvoreno - "zgrabit ćemo ga. Bez okolišanja, Alex."
"Reci to njemu," rekao sam Sampsonu. "Ali ako vam se ukaže prigoda, udarite na njega. Sredite ga."
Obrisao sam lice rukavom, nekoliko puta. Kaplje znoja izlazile su iz mene poput metaka. Bilo mi je mučno i vrtjelo mi se u glavi. Dali su mi električni razglas i uključili ga.
Moć je bila u mojim rukama. Ja također želim postati netko. Je li to istina? Jesmo li na koncu došli i do toga?
"Ovdje Alex Cross," oglasio sam se. Nekolicina pametnjakovića iz gomile hrabrila me povicima.
Inače, postalo je vrlo tiho u ulici u centru D.C.-a.
Nenadano se osula bijesna paljba s druge strane ulice. Silovita buka. Po cijeloj Aveniji Pennsylvania letjela su prozorska stakla s automobila. Napravio je upravo nevjerojatnu količinu štete u samo nekoliko sekunda. Koliko sam mogao vidjeti, nitko nije bio povrijeđen. Dvoje djece bilo je neozlijeđeno. Sad je na tebi red, Gary.
Tada se začuo glas preko puta ulice. Garyjev glas.
Vikao je na mene. Tu smo bili samo nas dvojica. Je li to bilo ono što je želio? Njegov vlastiti ’Točno u podne’ usred glavnog grada. Televizijski prijenos u živo u cijeloj zemlji.
"Daj da te vidim, dr. Cross. Pokaži se, Alex. Pokaži svima svoje lijepo lice." "A zašto bih?" odgovorio sam Soneju preko zvučnika.
"Da ti nije palo na pamet," Sampson mi je šaptao iza leđa. "Ako učiniš, ja ću te sam upucati." Započela je druga runda pucnjave s one strane ulice. Ova je trajala još dulje od one prve paljbe.
Washington je počinjao ličiti na centar Bejruta. Kamere su zujale i štektale posvuda.
Naglo sam se uspravio i otišao iza jednog policijskog automobila. Ne predaleko, ali dovoljno da me se ubije. Neki novi šupci iz publike su me bodrili.
"Gary, ovdje su televizijske ekipe," povikao sam. "Ovo se sada snima. Mene snimaju dok ovdje stojim. Postat ću velika zvijezda. Lagani početak, ali veliki finiš u moju korist."

Sonej/Murphy se počeo smijati. Smijeh je potrajao neko vrijeme. Manijakalan? Depresivan? "Konačno si me shvatio?" vikao je. "Je li tako? Znaš li tko sam sad? Je li li jasno što želim?" "Nisam siguran. Znam da si ranjen. Znam da misliš kako ćeš umrijeti. Inače" - zastao sam kako
bih ispustio dramatičan ton koji će ga se dojmiti - "inače nam ne bi dopustio da te opet uhvatimo." Točno preko puta Avenije Pennsylvania, Sonej/Murphy se uspravio iza jarko crvenog džipa.
Oboje djece ležalo je na pločniku iza njega. Za sada niti jedno od njih nije bilo povrijeđeno.
Gary se teatralno poklonio u mojem smjeru. Izgledao je kao pravi američki momak, baš kao i u sudnici.
Sada sam išao prema njemu. Približavao sam mu se.
"Lijep pokušaj," doviknuo mi je. "Lijepo si to rekao. Ali ja sam ovdje zvijezda." Naglo je naciljao automatom prema meni.
Iza mene je odjeknuo pucanj.
Gary Sonej/Murphy je odletio unatrag prema radionici za popravak obuće. Srušio se na pločnik i otkotrljao se. Oboje malih talaca počelo je vikati. Brzo su se sabrali i pobjegli.
Pojurio sam što sam brže mogao preko Avenije Pennsylvanija. "Ne pucajte!" urlao sam. "Zadržite vatru."
Okrenuo sam se i vidio Sampsona kako tamo stoji. Njegov je revolver još uvijek bio uperen u Garyja Murphyja. Okrenuo je revolver prema nebu. Oči su mu počivale na meni. On je ovu stvar završio u ime nas obojice.
Gary je ležao sklupčan na pločniku. Tanki potočić svijetlocrvene krvi polagano je tekao s njegove glave i iz usta. Nije se micao. Automatska puška još mu je čvrsto bila u ruci.
Prvo sam posegnuo i oduzeo mu oružje. Čuo sam kako iza nas zuje kamere. Dodirnuo sam mu rame. "Gary?"
Vrlo oprezno sam okrenuo tijelo. Još se nije micao. Nije davao znakove života. Opet je izgledao kao dobar američki dečko. Na ovu je zabavu došao u svojem vlastitom liku, kao Gary Murphy.
Kad sam pogledao dolje, Garyjeve su se oči odjednom otvorile i preokrenule. Pogledao je ravno u mene. Usnice su mu se lagano pomaknule.
"Pomozi mi,” napokon je nježno prošaptao glasom koji se gušio. "Pomozite mi, dr. Cross. Molim vas, pomozite mi."
Kleknuo sam pokraj njega. "Tko si ti?" upitao sam ga. "Ja sam Gary... Gary Murphy," odgovorio je.
Šah-mat.

Epilog - Pravda na način divljeg zapada (1994)




Kada je napokon stigao taj sudbonosni dan, nisam mogao spavati, čak ni nekoliko sati. Nisam mogao ni svirati klavir na verandi. Nisam nikoga želio vidjeti i ni s kim nisam želio razgovarati o onome što se trebalo dogoditi za samo nekoliko sati. Zavukao sam se u njihovu sobu i poljubio Damona i Jannie dok su spavali. Nakon toga sam oko dva sata ujutro izašao iz kuće.
Stigao sam u Savezni zatvor Lorton u tri. Demonstranti su opet bili tamo, noseći transparente po mjesečini. Neki su pjevali protestne pjesme iz šezdesetih godina. Mnogi su izricali molitve. Bila je tu i nekolicina opatica, svećenika i ministranata. Većina demonstranata bile su žene; to sam uspio primijetiti.
Soba za pogubljenja u zatvoru Lorton bila je mala, obična prostorija s tri prozora. Jedan je prozor bio rezerviran za ljude iz medija. Drugi je bio za službene promatrače koje je odredila država. Treći je bio namijenjen prijateljima i članovima obitelji osuđenika.
Na svakom od ta tri prozora bile su tamnoplave zavjese. U tri sata i trideset minuta, zatvorski ih je službenik razgrnuo, jednu za drugom. Napokon je otkrio zatvorenicu, vezanu za bolnička kolica. Kolica su imala dodatak s potpornjem za lijevu ruku.
Jezzie je zurila u strop sobe, ali prenula se i napela kad su dva tehničara prišla kolicima. Jedan je nosio iglu na bolničkom pladnju od nehrđajućeg čelika. Uvođenje katetera s iglom bila je jedina tjelesna bol vezana za proces egzekucije smrtonosnom injekcijom, ako je postupak ispravan.
Posjećivao sam Lorton tijekom nekoliko mjeseci kako bih vidio i Jezzie i Garyja Murphyja. Bio sam na odmora od svojeg posla u policijskim snagama D.C.-a i premda sam počeo pisati ovu knjigu, još mi je uvijek preostalo obilje vremena za posjete.
Činilo se da se Gary pomalo raspada. To je stajalo u svim izvještajima o njegovom stanju. Većinu dana provodio je izgubljen u svojem složenom svijetu mašte. Postajalo je sve teže i teže uvjeravati ga da se vrati u stvarni svijet.
Barem se tako činilo. Zbog toga je bio pošteđen drugog suđenja, čime se izvukao od mogućnosti da ga osude na smrt. Ja sam bio siguran da on igra svoju igru, ali nitko me nije htio slušati. Bio sam uvjeren da smišlja neki novi plan.
Jezzie je pristala razgovarati sa mnom. Nas dvoje smo uvijek mogli razgovarati. Nije je iznenadilo što je država uspjela nju i Charlesa Chakelyja osuditi na smrt. Napokon, ona je bila odgovorna za smrt sina Ministra financija. Ona i ljudi iz tajne službe oteli su Maggie Rose Dunne. Bili su krivi za smrt Michaela Goldberga, kao i za smrt Vivian Kim. Jezzie i Devine također su ubili pilota s Floride, Josepha Denyeaua.
Jezzie mi je rekla da osjeća žaljenje i da je to proganja od samog početka. "Ali ne dovoljno da bi me spriječilo da to učinim. Nešto se negdje moralo u meni slomiti. Vjerojatno bih opet napravila isto. Riskirala bih za deset milijuna dolara. Mnogi ljudi bi isto tako postupili, Alex. Ovo je doba

gramzivosti. Jedino se ti u to ne uklapaš." "Po čemu to znaš?" pitao je. "Jednostavno, znam. Ti si Crni vitez."
Rekla mi je neka ne žalim kada sve bude gotovo. Rekla mi je da je živciraju oni koji dolje viču i prosvjeduju. "Da njihovo dijete treba umrijeti, mnogi od njih ponašali bi se drukčije nego sada."
Ja sam se osjećao jako loše. Nisam bio siguran koliko sam mogao vjerovati Jezzie, ali osjećao sam se loše. Nisam želio biti tamo u Lortonu, ali ona me je zamolila da dođem.
Nikog drugog nije bilo na prozoru da isprati Jezzie. Nikoga na cijelome svijetu. Jezziena majka umrla je nedugo nakon njezinog uhićenja. Šest tjedana ranije, nad bivšim agentom tajne službe Charlesom Chakelyjem izvršena je smrtna kazna pred očima njegove obitelji. To je zapečatilo Jezzienu sudbinu.
Dugačke plastične cijevi povezivale su iglu u Jezzienoj lijevoj ruci s nekoliko intravenoznih dripova. Prvi drip, koji je već započeo, ispuštao je bezazlenu natrijevu otopinu.
Na znak čuvara, dodat će se intravenozno natrij tiopental. To je barbiturat koji se koristi kao anestetik, kako bi se pacijenti mirno uspavali. Nakon toga će se ubrizgati teška doza Pavulona. On uzrokuje smrt u roku od deset minuta. Da bi se proces ubrzao, dodat će se i jednaka doza kalijevog klorida. Ovaj pripravak uzrokuje opuštanje srčanog mišića i zaustavlja rad srca. Smrt će nastupiti za samo deset sekunda.
Jezzie je otkrila moje lice na prozoru za 'prijatelje'. Malo mi je mahnula vršcima prstiju, čak se pokušala nasmiješiti. Potrudila se počešljati kosu, koja je sada bila kratko ošišana, ali još uvijek prekrasna. Sjetio sam se Marije i kako se nismo stigli oprostiti prije nego što je umrla. Mislio sam kako je ovo još gore. Tako sam silno želio napustiti zatvor, ali ostao sam. Obećao sam Jezzie da ću ostati. Ja uvijek održim svoja obećanja.
Zapravo, nije bilo ničeg naročitog što bi valjalo opisali. Jezzie je napokon sklopila oči. Pitao sam se je li već primila neku od smrtonosnih otopina, ali nije bilo načina da to saznam.
Duboko je uzdahnula, a onda sam vidio kako joj je jezik upao u usta. Toliko o modemom načinu egzekucije ljudskih bića. To je bio kraj Jezzie Flanagan.
Napustio sam zatvor i požurio do svojeg auta. Ja sam psiholog i detektiv, uvjeravao sam sam sebe. Ja to mogu podnijeti. Ja mogu podnijeti bilo što. Ja sam čvršći od sviju. Uvijek sam bio takav.
Ruke sam zabio duboko u džepove svojeg kaputa. Desnom rukom stiskao sam, tako čvrsto da je zaboljele, srebrni češalj za kosu koji mi je jednom davno dala Jezzie.
Ušavši u auto, primijetio sam jednu običnu bijelu omotnicu zataknutu za brisač stakla s vozačeve strane. Gurnuo sam je u džep kaputa i nisam se potrudio da je otvorim sve dok već nisam bio na putu za Washington. Bio sam uvjeren da znam što je to i bio sam u pravu. Stvor mi je poslao poruku.
Prisnu i osobnu. Točno u lice.
Alex,
Je li jecala, cvilila i molila za oproštaj prije nego li su je dokrajčili? Jesi li i ti prolio koju suzu? Pozdravi svoju obitelj u moje ime. Želim da me se sjećaju.
Uvijek tvoj L.-ov sin
Još uvijek je igrao svoje užasne igre živaca. I tako će biti zauvijek. To sam govorio svima koji su me htjeli slušati. Opisao sam njegov dijagnostički profil u raznim publikacijama. Gary Sonej/Murphy bio je odgovoran za svoja djela. Smatrao sam da mu treba suditi za ubojstva koja je počinio u

jugoistočnom dijelu grada. Obitelji njegovih crnih žrtava imale su također pravo na pravdu i zadovoljštinu. Ako je itko zaslužio da ga snađe smrtna kazna, to je svakako bio Sonej/Murphy.
Poruka mi je govorila da je pronašao način da vrbuje nekog od stražara. Obradio je nekog unutar Lortona. Imao je novi plan. Još jedan desetgodišnji ili dvadesetogodišnji plan? Još više njegovih novih maštarija i igara živaca.
Dok sam vozio prema D.C.-u, pitao sam se tko je bio vještiji u manipuliranju ljudima. Gary ili Jezzie? Znao sam da su oboje psihopati. Ova zemlja ih njedri više od bilo kojeg drugog mjesta na planetu. Ima ih svih oblika i vrsta, svih rodova, rasa i uvjerenja. To je od svega bilo najstravičnije.
Kada sam se toga jutra vratio kući, svirao sam malo 'Rapsodiju u plavom’ na verandi. Svirao sam i "Dajmo im nešto o čemu će moći pričati" od Bonnie Raitt. Janelle i Damon motali su se uokolo i slušali svojeg omiljenog pijanista. Ako ne računamo Raya Charlesa. Sjeli su pokraj mene na klavirsku klupicu. Svi troje smo uživali u tome da slušamo glazbu i osjećamo kako nam se pritom dodiruju tijela.
Kasnije sam otišao kod Sv. Ante na ručak i mućak. Čovjek koji dijeli maslac od kikirikija živi i dalje.