Tomas Bernhard-Imitator glasova

"Imitator glasova", koji se donekle izdvaja u književnom opusu Tomasa Bernharda, sadrži 104 priče o ludilu, zločinima, samoubistvima, tajanstvenim nestancima, sve u svemu apsurdima, koji su svakodnevno prisutni u ljudskim životima. Ove bizarne anegdote, neka vrsta crne hronike u Harmsovom stilu, predstavljaju izvanredan uvod u Bernhardova velika dela.

Hamsun


Nedaleko Osla upoznali smo čovjeka, moglo mu je biti šezdesetak godina, koji nam je o staračkom domu u kojemu je Hamsun proživio posljednju godinu svoga života ispričao daleko više nego što bi se dalo iščitati iz zapisa velikog norveškog književnika, s obzirom da je u domu bio zaposlen nekako u isto vrijeme kada je i Hamsun u njemu boravio. Čovjeka smo, ima tome već dosta vremena, zapazili po njegovoj šutljivosti u onoj, petkom navečer po prirodi stvari vrlo glasnoj gostionici nedaleko Osla, u kojoj smo odsjeli nekoliko dana. Sjevši za njegov stol, doznali smo da je čovjek nekada bio student filozofije, te da je u studijske svrhe četiri godine proveo u Gottingenu. Uvjereni da se radi o kapetanu kakva norveškog broda, sjeli smo za njegov stol ne bismo li čuli ponešto o moreplovstvu, a ne o filozofiji, pred kojom smo napokon i pobjegli iz srednje Europe na sjever. No, čovjek nas nije zamarao filozofijom, rekavši da je od nje doista preko noći digao ruke, te da je dvadeset i sedam godina stajao na raspolaganju staračkoj skrbi. Zbog svoje odluke nikada nije zažalio. Prvi zadatak koji su mu povjerili bio je da jednom starom čovjeku pomogne ustati iz kreveta, namjesti mu krevet i potom mu pomogne da ponovno legne. Taj stari čovjek, tvrdio je, bio je Hamsun. Četiri mjeseca svakoga je dana vodio Hamsuna u vrt iza staračkog doma. U selu mu je kupovao olovke kojima je Hamsun napisao svoju zadnju knjigu. Rekao je da je bio prvi koji je vidio Hamsuna mrtvog. Tada mu, naravno, još nije bilo jasno tko je bio Hamsun, čije je mrtvo lice prekrio lanenom ponjavom.

Imitator glasova


Imitator glasova, koji je jučer navečer kao gost Društva kirurga nastupio u paleu Pallavicini, pristao je da nakon predstave pođe s nama na Kahlenberg, ne bi li i tamo, gdje su umjetnicima vrata uvijek širom otvorena, pokazao ponešto od svog umijeća, naravno, ne bez honorara. Oduševljeni programom koji je izveo u paleu Pallavicini, zamolili smo imitatora glasova — koji je potjecao iz Oxforda u Engleskoj, ali je školu pohađao u Landshutu, radeći isprva kao puškar u Berchtesgadenu — da se na Kahlenbergu ne ponavlja, već da nam pokaže nešto posve drukčije od onoga što je izvodio za Društvo kirurga, ukratko, neka na Kahlenbergu ne oponaša glasove koje je oponašao u paleu Pallavicini, što nam je i obećao. Doista, imitator glasova na Kahlenbergu je oponašao mnoge poznate i manje poznate glasove, a da među njima nije bio niti jedan od onih koje je oponašao pred Društvom kirurga. I poneku našu želju imitator glasova spremno bi ispunio. Ali kada smo mu predložili da oponaša vlastiti glas, priznao nam je da to ne može.

Smrtna uvreda


Dvojica filozofa, o kojima je izašlo više tekstova nego što su ih oni sami objavili, a koji su se, nakon što se desetljećima nisu vidjeli, jednoga dana ponovno susreli, i to baš u Goetheovoj rodnoj kući u Weimaru, kamo su, razumije se, isključivo u svrhu boljeg upoznavanja Goetheovih životnih navika doputovali svako za sebe i iz suprotnih smjerova, što je i jednom i drugom, jer bila je zima i prilično hladno, pričinjalo velike poteškoće, izrazili su prigodom tog neočekivanog i za obojicu doista neugodnog susreta jedan drugome poštovanje i divljenje, te najavili da će se svaki od njih, kada stigne kući, s dostojnim i primjerenim intenzitetom zadubiti u spise svoga kolege. Ali kada je jedan od njih rekao da će u novinama koje osobno smatra najboljima objaviti izvještaj o njihovu susretu u Goetheovoj kući u Weimaru, i to, razumije se, u obliku filozofske rasprave, drugi se tome istoga trenutka usprotivio, ocijenivši nakanu prvoga kao smrtnu uvredu.

Fourati


U Montreuxu na Ženevskom jezeru zamijetili smo jednu damu koja je sjedila na klupi uz obalu, primajući i otpuštajući s vremena na vrijeme upravo na toj klupi najrazličitije goste, a da se pritom ni najmanje ne pomakne. Dva puta pred njom se zaustavio automobil iz kojega je izašao čovjek u uniformi, donio joj novine i ponovno se odvezao, pa smo pomislili da to mora biti njen osobni vozač. Dama je bila umotana u više vunenih pokrivača, pa smo smatrali da mora imati preko sedamdeset godina. Ponekad bi mahnula nekom prolazniku. Bit će da je to jedna od onih bogatih i otmjenih Švicarki koje preko zime žive na Ženevskom jezeru, dok se njeni poslovi u čitavom svijetu nesmetano i dalje odvijaju, pomislili smo. Dama je, kao što smo ubrzo bili obaviješteni, doista bila jedna od onih bogatih i otmjenih Švicarki koje zimu provode na Ženevskom jezeru; dvadeset godina već je bila nepokretna i tih ju je dvadeset godina njen vozač gotovo svakoga dana dovozio do obale Ženevskog jezera, ostavljao je na klupi i opskrbljivao novinama. Već desetljećima, Montreux polovicu svojih poreznih prihoda stječe zahvaljujući njoj. Slavni hipnotizer Fourati hipnotizirao ju je prije dvadeset godina, ne uzmogavši je više osloboditi hipnoze. Time je Fourati, kao što je poznato, zauvijek uništio ne samo život te dame, već i svoj vlastiti.

Prospekt


Dvoje supružnika iz Salzburga, koji su čitava života radili svako za sebe, pa sada mogu uživati u dvostrukoj zajedničkoj mirovini, koncem zime došli su na ideju da otputuju u Zell am See u regiji Pinzgau. U tu svrhu nabavili su prospekt tog nadaleko hvaljenog mjesta, ne bi li, listajući ga, za svoj boravak u trajanju od dva ili tri tjedna odabrali odgovarajuću gostionicu. Doista, supružnici željni putovanja pronašli su u tom prospektu gostionicu koja im se učinila primjerenom njihovim predodžbama i zahtjevima i zaputili se prema Zellu. No, kada su, prevalivši ipak vrlo naporan put, ušli u gostionicu koju su odabrali, uvidjeli su da je ono što su očekivali od gostionice bilo upravo suprotno onome što su zatekli. Tako su, primjerice, sobe koje su u prospektu bile opisane kao vrlo ugodne, zapravo bile neobično mračne, i užasnutim supružnicima se učini da u njima stoje zatvoreni lijesovi na kojima oduvijek pišu njihova imena.

Piza i Venecija


Gradonačelnici Pize i Venecije dogovorili su se da s posjetiteljima svojih dvaju gradova, koji su stoljećima i Pizom i Venecijom bili na isti način očarani, zbiju neslanu šalu i to tako da potajice i preko noći toranj iz Pize presele u Veneciju i tamo ga postave, a da se venecijanski zvonik na isti način nađe u Pizi. Ali kako svoju nakanu nisu uspjeli zadržati u tajnosti, u noći kada su toranj iz Pize htjeli preseliti u Veneciju, a zvonik iz Venecije u Pizu, smješteni su u ludnicu i to, razumije se, gradonačelnik Pize u ludnicu u Pizi, a gradonačelnik Venecije u ludnicu u Veneciji. Talijanske vlasti prihvatile su se njihova slučaja u potpunoj diskreciji.

Strah


U lipnju prošle godine pred sudom se našao jedan Tirolac, optužen za ubojstvo školarca iz Imsta, a potom osuđen na doživotnu tamnicu. Tirolac, po zanimanju slagar, koji je trideset godina na zadovoljstvo vlasnika radio u jednoj innsbruškoj tiskari, pravdao se tvrdnjom da ga je bilo strah djeteta, što mu porotnici, međutim, nisu povjerovali, jer je slagar — za kojeg je ustvrđeno da je rodom iz Schwaza, a čiji je otac, kao majstor tirolskog mesarskog ceha, u toj zemlji uživao najviši ugled — bio visok metar i devedeset, te, kao što su se porotnici u sudnici imali priliku uvjeriti, u stanju da kuglu od lijevanog željeza tešku stotinu i pedeset kilograma glatko podigne na dva metra visine. Tirolac je školarca iz Imsta usmrtio takozvanom zidarskom žlicom.

Vožnja u jednom smjeru


Naš ujak, koji je u Innsbrucku posjedovao tvornicu duhana, a u Stamsu sjenicu, pa smo ga zbog toga zvali našim innsbruškim ujakom, zatražio je na Novu godinu tisućudevetstošezdesetsedme na innsbruškome kolodvoru povratnu kartu za Meran i doista sjeo u vlak za Meran, noseći sa sobom, kao što smo doznali od svjedoka, neobično mnogo prtljage. Ali u Meran naš ujak nikada nije stigao i toga mu se dana izgubio svaki trag, iako je istražni postupak službeno obustavljen tek nakon dvogodišnje intenzivne potrage. Tvornica duhana u međuvremenu je zatvorena, a sjenica prodana, jer su troškovi istražnog postupka progutali sav takozvani novčani imetak što nam ga je ujak ostavio. Za tvornicu duhana, u kojoj je radilo tri stotine radnika, koji su u međuvremenu morali biti otpušteni, do sada se nije našao kupac, jer je potražnja za duhanom posljednjih godina opala, a i ujakova tvornica je zastarjela. No, rečeno je da će se ona morati prodati kada će odvjetnici, koji su se uključili u potragu za našim ujakom, zatražiti svoje po prirodi stvari visoke honorare. Svakog proljeća prisjećamo se kako smo sredinom svibnja običavali putovati k našem ujaku u Innsbruck i tamo prenoćiti, ne bismo li s njime u ranu zoru sljedećega dana otišli u Stams i tamo, uz čitanje knjiga i šetnje po okolnim šumama, provodili po nekoliko dana. Uvjereni smo da se zdravlje kojim se već godinama možemo podičiti prije svega može svesti na činjenicu da smo dva puta godišnje, na proljeće i na jesen, odlazili našem ujaku u Innsbruck i Stams. A zbog nesreće koja se našem ujaku nedvojbeno dogodila na puru za Meran, mi danas, kada krećemo na put, više ne tražimo povratnu kartu, već običnu, za vožnju u jednom smjeru.

Unutarnja prisila


Vatrogasci iz Kremsa našli su se pred sudom jer su svoje napeto platno za spašavanje izmaknuli i pobjegli baš u trenutku kada je samoubojica, koji je s izbočine na zidu jedne kremške građanske kuće nekoliko sati prijetio da će se sa četvrtog kata baciti u smrt, doista skočio. Najmlađi među vatrogascima izjavio je pred sudom da ga je na taj čin ponukala iznenadna unutarnja prisila, pa je, vidjevši da je samoubojica krenuo ostvariti svoju prijetnju, pobjegao, a da pritom ne ispusti platno iz ruku. Kako je on ujedno bio i najjači od šestorice vatrogasaca, povukao je za sobom ostalu petoricu i oni su, u trenutku kada je samoubojica — novine pišu da se radilo o nesretnom studentu — na trgu ispred kuće, na kojoj se toliko dugo zadržao, udario o tlo, svi do jednoga pali, zadobivši pritom mahom bolne tjelesne povrede. Sud, pred kojim se vatrogasac koji se s platnom za spašavanje prvi dao u bijeg, kao najmlađi i najjači među njima našao u svojstvu prvooptuženoga, oslobodio ga je zajedno s ostalom petoricom, iako po prirodi stvari nije mogao biti uvjeren u njihovu nevinost. Vatrogasci iz Kremsa godinama slove kao najbolji vatrogasci uopće.

Istraživači spilja


Takozvani istraživači spilja, koji su si postavili životni zadatak da istražuju spilje i koji su najveći interes oduvijek izazivali među velegradskim čitateljima ilustriranih revija, nedavno su se dali na istraživanje spilje između Taxenbacha i Schwarzacha, koja je dosada, kao što smo doznali iz novina, bila potpuno neistražena. Potkraj kolovoza, u idealnim vremenskim uvjetima, kako izvješćuje Salzburger Tagblatt, istraživači su ušli u spilju, s čvrstom namjerom da je oko sredine rujna opet napuste. Ali kako se istraživači spilja ni koncem rujna nisu vratili iz spilje, spasilačka ekipa, koja se formirala pod imenom Ekipa za spašavanje istraživača spilja, krenula je u spilju, ne bi li pritekla u pomoć istraživačima koji su u nju ušli koncem kolovoza. Ali ni ta ekipa za spašavanje istraživača spilja do polovice listopada još se nije vratila, što je zemaljsku vladu u Salzburgu ponukalo da u spilju pošalje još jednu ekipu za spašavanje istraživača spilja. Tu drugu ekipu za spašavanje istraživača spilja činili su najsnažniji i najhrabriji muškarci iz čitave zemlje, opremljeni najsuvremenijim inačicama takozvanih aparata za spašavanje u spiljama. No, baš kao i prva, ta je druga spasilačka ekipa doduše prema planu ušla u spilju, ali se ni do početka prosinca iz nje nije vratila. Na to je služba koja je pri zemaljskoj vladi zadužena za istraživanje spilja izdala nalog jednom pongauškom građevinskom poduzeću da spilju između Taxenbacha i Schwarzacha jednostavno zazida, što je učinjeno još prije Nove Godine.

U Limi


U Limi su uhapsili jednog tvrdoglavca koji je uporno tvrdio da želi otići u Ande i tamo potražiti svoju ženu koja je prošle godine od kuće otišla u Taure gdje je, kako je rekao policiji u Limi, vjerojatno u blizini Tappenkara skrenula s puta i pala u provaliju. No, kako se Taure, a po prirodi stvari i Tappenkar, nalaze u Salzburškim Alpama — što su znali čak i službenici policije u Limi — ne čudi da su se peruanski policajci zapitali što li čovjek, kojega su, u potpuno zapuštenom stanju, odjevena samo u poderane hlače i takozvanu korušku seljačku košulju, jer im se činio sumnjiv, uhitili usred Lime, zapravo traži u Peruu. Doista, radilo se o dobrostojećem Austrijancu, podrijetlom iz Ferlacha u Koruškoj, gdje je imao prosperitetnu puškarnicu. Pobliže podatke naše novine nisu objavile.

Zamalo


Za našeg posljednjeg izleta u Molltal, gdje smo, svejedno u koje godišnje doba, uvijek bili sretni, u jednoj gostionici u Obervellachu, koju nam je preporučio jedan liječnik iz Linza i koja nas nije razočarala, razgovarali smo s grupom klesarskih pomoćnika koji su po okončanom radnom danu sjeli u gostionicu, zasvirali na citri i zapjevali, te na taj način našu pozornost još jednom skrenuli na neiscrpno blago koruške narodne glazbe. U poodmakli sat grupa klesarskih pomoćnika sjela je za naš stol i svatko od njih ispričao nam je nešto neobično ili pak pamćenja vrijedno iz svoga života. Pritom nam je za oko posebno zapeo onaj klesarski pomoćnik koji je ispričao da se u dobi od sedamnaest godina, ne bi li dobio okladu sklopljenu s jednim kolegom s posla, popeo na vrh crkvenog tornja u Tamswegu, a taj je, kao što je poznato, vrlo visok. Zamalo sam pao i ubio se, rekao je klesarski pomoćnik, naglasivši da je zbog toga zamalo dospio u novine.

Primjer


Izvjestitelj iz sudnice najbliži je ljudskoj bijedi i njenoj apsurdnosti, stoga ta iskustva po prirodi stvari mogu potrajati neko vrijeme, ali nikako čitav život, a da se pritom ne poludi. Sve što je moguće, nemoguće, nevjerojatno, pa i najnevjerojatnije, danomice se na sudu prezentira njemu, koji izvještavajući o stvarnim ili samo pretpostavljenim, no po prirodi stvari uvijek sramotnim zločinima zarađuje svoj kruh, pa mu opet po prirodi stvari ne treba dugo, a da ga ništa više ne može iznenaditi. O jednom slučaju, koji mi se i dalje čini najneobičnijim u mojoj karijeri sudskog izvjestitelja, ipak bih rado ponešto ispričao. Nakon što je, kako je naveo u završnoj riječi, jednog posebno okrutnog ucjenjivača — dobro se sjećam, radilo se o jednom izvozniku govedine iz Muraua — osudio na dvanaest godina tamnice i novčanu kaznu od osam milijuna šilinga, viši sudski savjetnik Ferrari, koji je na salzburškom Zemaljskom sudu, odakle sam, kao što sam rekao, godinama izvještavao o svemu mogućem, sve vrijeme bio dominantna Figura, po objavi presude još je jednom ustao i rekao da će sada dati jedan primjer upozorenja. Nakon te neuobičajene najave, munjevito je gurnuo ruku ispod mantije i iz džepa izvukao otkočen pištolj, te si iz njega, na zaprepaštenje svih prisutnih u sudnici, ispalio hitac u lijevu sljepoočnicu. Bio je na mjestu mrtav.

Milosrđe


Jedna starija dama iz našeg susjedstva u svome je milosrđu otišla predaleko. Primila je k sebi, kako je mislila, jednog siromašnog Turčina, koji je isprva bio zahvalan što više ne mora živjeti u trošnoj kolibi koja je ionako bila predviđena za rušenje, već, zahvaljujući milosrđu stare dame, smije stanovati u njenoj gradskoj kući, smještenoj usred prostrana vrta. Kod stare dame, koja ne samo da ga je oblačila, već ga je s vremenom doista i razmazila, radio je kao vrtlar. Jednoga dana Turčin se pojavio na policijskom komesarijatu i rekao da je ubio staru damu koja ga je iz milosrđa primila u svoju kuću. Zadavio ju je, kako je prilikom lokalna očevida, koji je odmah uslijedio, ustvrdila sudska komisija. Kada su ga članovi sudske komisije pitali zašto je davljenjem usmrtio staru damu, Turčin je odgovorio — iz milosrđa.

Dobar savjet


Jedan izletnik koji nam se pridružio na putovanju u takozvani Eisriesemvelt kod Werfena, jer je vjerojatno smatrao da smo zabavniji od ostalih koji su našim vlakom putovali prema dolini, ispričao nam je da je duboko nesretan jer je jednom svom kolegi, bankovnom činovniku što je i sam bio, kada ga je taj pitao gdje bi proveo svoj godišnji odmor i najbolje se odmorio, savjetovao da pođe na krstarenje Jadranskim i Sredozemnim morem, koje mu je i samome jednom toliko godilo. Ali brod kojim je njegov kolega putovao u Dubrovnik, na Krf i u Aleksandriju, rekao je, potonuo je iz do sada nerazjašnjenih razloga nedaleko Krete, pa se njegov kolega utopio poput svih ostalih koji su bili na tom, kako ga je nazvao, nesretnom krstarenju. Vjerojatno se potopio zajedno s brodom koji je tonuo jako brzo. Potonuće broda i utapljanje kolege toliko su ga pogodili da godinama nije mogao pronaći mir. Pitao nas je što bi trebao učiniti ne bi li se oslobodio nečiste savjesti, no mi se nismo usudili dati savjet.

Predrasuda


Nedaleko GroEgmaina, kamo smo za vikenda s našim roditeljima često putovali u takozvanom landaueru, proizvedenom još u prošlom stoljeću u jednoj po proizvodnji landauera čuvenoj radionici u Elixhausenu, jednom smo usred šume ugledali muškarca starog između četrdeset i četrdeset i pet godina koji nas je — dok smo jurili nizbrdo, ne bismo li na vrijeme stigli našem teško bolesnom ujaku koji je stanovao u lovačkoj kolibi koju je naš djed početkom stoljeća otkupio od izvjesnog kneza Liechtensteina i uredio za svoje, kako se običavao izražavati, filozofske potrebe — pokušao zaustaviti, stavši pred nas na cestu i posegnuvši smjelo za uzdama naših konja, ne bi li tako primorao naš landauer da stane, što mu naravno nije uspjelo. Čovjek je doista u posljednjem trenu skočio u stranu, spasivši se nakon što se, kao što sam u mraku koji se baš počeo spuštati tek nejasno uspio vidjeti, više puta prekobacio. Činjenica je da smo mislili kako smo naletjeli na jednog od onih subjekata koji su, utekavši iz jednog od naših brojnih kaznenih zavoda, upravo tu, uz austrijsko-bavarsku granicu činili svoja nedjela, što je i bilo razlogom da se nismo zaustavili. Doista, bili smo spremni čak i da pregazimo stranca koji se tako iznenadno pred nama pojavio, samo da ne bismo, kako smo mislili, morali biti žrtvama zločina. Sljedećeg dana jedan drvosječa koji je radio kod moga ujaka ispričao nam je da je u šumi kroz koju smo prethodne večeri prošli landauerom pronađen smrznut čovjek s teškim ozljedama. Bio je to, kao što se ubrzo ispostavilo, najbolji radnik i najpošteniji čovjek koji je ikada bio zaposlen kod ujaka. Naš doživljaj nismo spominjali, žaleći udovicu čiji je muž na tako tragičan način izgubio život.

Sumnja


U zloglasnome Kitzbühelu jedan je Francuz uhićen samo zato jer ga je sobarica iz hotela „Dvoglavi orao“ optužila da ju je, kada mu je oko ponoći na njegovu želju u sobu morala donijeti trostruki konjak, pokušao navesti na blud, što je Francuz, prema pisanju novina, na žandarmeriji striktno zanijekao i proglasio bezobraznom i podlom alpskom infamnosću. Francuz je bio profesor na odsjeku za germanistiku znamenitog pariškog sveučilišta Sorbonne, a u hotel „Dvoglavi orao" u Kitzbühelu došao je u želji da se odmori od napora koji mu je prouzrokovao prijevod Nietzscheove knjige Tako je govorio Zarathustra. Nagli prijelaz iz pariške u kitzbühelšku klimu nije mu, naravno, godio, pa je njegovo ishitreno putovanje iz Francuske u Tirol urodilo zloćudnom gripom koja ga je spopala odmah po dolasku u Kitzbühel i na nekoliko dana prikovala za krevet. Kako je zaključeno da kod francuskog profesora nisu postojale nikakve pretpostavke da zavede sobaricu, kamoli da nad njom doista primijeni silu, nakon nekoliko sati pušten je iz pritvora i vraćen u hotel „Dvoglavi orao“. Sobarica je izbačena iz „Dvoglavog orla“, a kada je u novinama otkrila njegovu sliku s natpisom Infamna Kitzbühelka, smjesta se bacila u Inn. Njen leš do danas nije pronađen.

Zamjena


Mislilac, za kojeg se tvrdi da razmišlja danju i noću, pa čak i u snu, došao je jednoga dana u Vocklabruck, gdje je — nakon što se na glavnome trgu raspitao ima li tamo neka bolja gostionica — otišao u sveudilj čuveni „Tetrijeb“, gdje je kuhinja, priča se, najpouzdanija u čitavoj Austriji. Ni mislilac nije bio razočaran „Tetrijebom“, naprotiv, jelo i piće bili su toliko bolji od očekivanog, da se nije mogao suzdržati a da gazdu ne pozove za stol i počne ga hvaliti. Nakon što ga je ishvalio kao još nikoga u svome životu, iznenada se zapita ne bi li bilo bolje da od sada, umjesto da bude mislilac, svoju egzistenciju ostvaruje kao vlasnik gostionice. Vlasniku „Tetrijeba" predložio je zamjenu. Svoj prijedlog još nije do kraja ni izgovorio, kad li se gazda već složio. Kao da je on mislilac, gazda ode iz „Tetrijeba“ u svijet, a mislilac ostane u „Tetrijebu“, kao da je tamo oduvijek bio gazda. Naravno, od toga trenutka više ne funkcioniraju ni gazda, ni mislilac.

Jutarnji vlak


Dok sjedimo u jutarnjem vlaku, kroz prozor gledamo točno u trenutku kada vlak mimoilazi provaliju u koju je prije petnaest godina pala naša grupa učenika s kojom smo krenuli na ekskurziju k vodopadu i spominjemo se da smo tada bili spašeni, dočim su ostali izgubili živote. Učiteljica koja je tada našu grupu trebala odvesti do vodopada, objesila se neposredno nakon što ju je Zemaljski sud u Salzburgu osudio na osam godina tamnice. Dok vlak mimoilazi provaliju, među krikovima grupa čujemo i vlastite krikove.

Lijep pogled


Nakon višesatnog uspona na Großglockner, dvojica sprijateljenih profesora sa sveučilišta u Gottingenu, koji su odsjeli u Heiligenblutu, dospjeli su do mjesta ponad glečera na kojem je bio pričvršćen dalekozor. Skeptici po prirodi, nisu mogli odoljeti izazovu — kako su se, tek što su stigli do mjesta na kojem je dalekozor bio montiran, stali uvjeravati — jedinstvene ljepote planinskog masiva, te su neprestance jedan drugome prepuštali da baci prvi pogled, ne bi li svaki od njih izbjegao predbacivanje drugoga da se gura k dalekozoru. Napokon su se dogovorili, pa je stariji i obrazovaniji među njima prvi pogledao kroz dalekozor i ostao zadivljen onim što je vidio. Ali kada je došao red na kolegu, on pogleda kroz dalekozor, ispusti prodoran krik i mrtav se sruši na pod. Prijatelja profesora ubijenog na tako neobičan način, razumije se, dan danas kopka što je doista njegov kolega vidio kroz dalekozor, jer isto što i on posve sigurno nije mogao vidjeti.

Obrnuto


Iako su mi zoološki vrtovi oduvijek bili mrski, a od ljudi koji ih posjećuju zapravo sumnjivi, jednom sam svejedno bio primoran otići u Schonbrunn i tamo se, po želji moga pratitelja — jednog profesora teologije — zaustaviti pred kavezom s majmunima, ne bih li ih promatrao dok ih moj pratitelj hrani nekom hranom koju je u tu svrhu ponio sa sobom. Profesor teologije, moj davnašnji studijski kolega, koji me pozvao da s njime odem u Schonbrun, s vremenom je majmunima podijelio svu hranu koju im je donio, kad li iznenada majmuni počeše skupljati s poda prosutu hranu i pružati je kroz rešetke nama. Profesor teologije i ja bili smo toliko užasnuti iznenadnim ponašanjem majmuna da smo se smjesta okrenuli i napustili Schonbrunn kroz prvi izlaz.

Hotel Waldhaus


S vremenom nismo imali sreće, a i gosti za našim stolom bili su u svakom pogledu odvratni. Čak nam se i Nietzsche od njih smučio. Pa i kada su, nakon što su u svome automobilu smrtno stradali, u crkvi u Silsu već ležali na odru, mi smo ih još uvijek mrzili.

Šumar Haumer


U neposrednoj blizini Auracha, nakon što smo se popeli na Hongar i potom se na njegovu bilu pet sati kroz Pakleno gorje ponovno spuštali prema dolini, posjetili smo šumara Haumera, o kojemu dugo nismo ništa čuli. Nekoliko puta zakucali smo na njegova vrata, no Haumer nam nije otvorio, iako smo bili sigurni da je kod kuće. Kada smo se već bili udaljili od njegove kuće, iznenada nam se učini da nas je sada čuo i da nam napokon želi otvoriti. Doista, kada smo se vratili, Haumer, koji nam je od najranijeg djetinjstva bio poznat kao malo tko na svijetu, otvorio nam je vrata, pustio nas unutra i zamolio da se smjestimo u takozvanoj donjoj sobi. Neko vrijeme već smo sjedili na klupama u donjoj sobi, kadli zamijetismo da nam Haumer još ništa nije rekao. Ostali smo kod njega preko sat vremena, potom smo se oprostili, a da od njega i dalje nismo čuli ni riječi. Tek sljedećeg dana, kada sam s bratićem razgovarao o našem susretu s Haumerom, doznao sam da je taj, uslijed pucnja koji je na dan kada mu se kći udala za jednog mesarskog pomoćnika iz Nufidorfa, sam ispalio iz mužara, prije četiri godine izgubio sluh i glas. Istom mi posta jasno da Haumera četiri godine nisam posjećivao, iako mu, pomislio sam, toliko toga dugujem.

Ozbiljnost


Jedan komičar, koji je desetljećima živio isključivo od toga da bude smiješan, i koji bi svaku dvoranu u kojoj je nastupio napunio do posljednjeg mjesta, za grupu bavarskih izletnika koji su ga zatekli na litici iznad takozvanog Salzburškog pojila, iznenada je postao dugo očekivanom senzacijom. Pred grupom izletnika komičar je tvrdio da će se, takav kakav je, u kožnim hlačama i s tirolskim šeširom na glavi, baciti u bezdan, na što su izletnici, navikli na njegove šale, prasnuli u glasan smijeh. Komičar je navodno rekao da misli ozbiljno i doista se istoga trena bacio udubinu.

Previše


Jedan otac obitelji, koji je desetljećima bio poznat i omiljen zbog svog takozvanog smisla za obitelj i koji je jednog, istina, izrazito sparnog subotnjeg poslije-podneva od svoje šestero djece ubio njih četvero, pred sudom se pokušao opravdati, rekavši da mu je djece odjednom bilo previše.

Recept


U Linzu je prošli tjedan umrlo stotinu i osamdeset osoba, oboljelih od gripe koja se u tom gradu baš bila proširila, ali ne od gripe same, već od recepta koji je jedan netom zaposleni apotekar pogrešno protumačio. Apotekar će se vjerojatno zbog nehotična ubojstva naći pred sudom, možebitno, kako novine pišu, još prije Božića.

Razočarani Englezi


Nekolicina Engleza koji su nasjeli jednom istočno-tirolskom planinskom vodiču i popeli se s njime na planinu Tri zupca, stigavši na najviši od njenih triju vrhova bili su do te mjere razočarani onime što priroda tamo pruža oku, da su vodiča, oca troje djece i muža, kako pričaju, gluhe žene, gore jednostavno umlatili. Ali kada im je doprlo do svijesti što su zapravo učinili, bacili su se jedan za drugim u provaliju. U jednim birminghamskim novinama nato se moglo pročitati da je grad Birmingham izgubi osvog najboljeg novinskog nakladnika, svog najizvanrednijeg direktora banke i svog najmarljivijeg pogrebnika.

Najuspješniji koncert


Jedno takozvano društvo za komornu glazbu, poznato po tome da svira samo staru glazbu i to na starim, izvornim instrumentima, a na programu ima samo Rossinija, Frescobaldija, Vivaldija i Pergolesija, sviralo je u jednom starom dvorcu na Atterseeu i tamo zabilježilo najveći uspjeh od svoga osnutka naovamo. Aplauz je prestao tek kada društvo za komornu glazbu na svome programu više nije imalo niti jedan jedini bis. Tek sljedećeg dana glazbenicima je objašnjeno da su svirali u zavodu za gluhonijeme.

Znanstvene svrhe


Jedan frizer koji je, nakon što je u svome salonu u Londonu jednom vojvodi — navodno je pripadao kraljevskoj obitelji — britvom odsjekao glavu, iznenada poludio, pa sada živi u ludnici u Readingu, u kojoj se nekoć nalazila poznata readinška tamnica, navodno je izrazio spremnost da svoju glavu stavi na raspolaganje u one znanstvene svrhe koje će, po njegovom sudu, za najmanje osam do deset godina Akademija u Stockholmu odlikovati Nobelovom nagradom.