Tomas Bernhard-Imitator glasova

First topic message reminder :



"Imitator glasova", koji se donekle izdvaja u književnom opusu Tomasa Bernharda, sadrži 104 priče o ludilu, zločinima, samoubistvima, tajanstvenim nestancima, sve u svemu apsurdima, koji su svakodnevno prisutni u ljudskim životima. Ove bizarne anegdote, neka vrsta crne hronike u Harmsovom stilu, predstavljaju izvanredan uvod u Bernhardova velika dela.

Oštroumno i slaboumno


Svjetski poznati filozof koji je desetljećima slovio kao prvak svoga doba, vraćajući se iz Moskve, kamo ga je pozvala Akademija znanosti, stigao je u Beč ne bi li na bečkoj Akademiji znanosti održao isto predavanje koje je već održao u Moskvi. Nakon njegova predavanja bio sam gost kod dvojice profesora i članova bečke Akademije znanosti koji su, kao i ja, odslušali predavanje francuskog filozofa. Jedan od njih ocijenio je predavanje, a time i francuskog filozofa, oštroumnim, drugi ih je ocijenio slaboumnima, no obojica su bila u stanju da svoje tvrdnje temeljito obrazlože.

Karakter


Na večeru smo pozvali jednog od onih ljudi što ih u Beču nazivaju učenjacima, čovjeka koji nas je trebao upoznati sa suvremenim strujanjima u svijetu duha i umjetnosti, za što smo oduvijek pokazivali največe zanimanje. Ali umjesto da udovolji našoj želji za stjecanjem novih znanja s područja filozofije, književnosti i umjetnosti, učenjak, inače priznati profesor Bečkog sveučilišta, naš je poziv iskoristio tek kako bi nam otkrio po njegovu mišljenju loš karakter jednog svog kolege koji je nedavno objavio knjigu, i to baš o temi koja je zapravo predstavljala životnu preokupaciju našega gosta. Sljedećeg dana posjetio je jednog našeg prijatelja koji je ujedno bio prijatelj profesora kojeg je naš gost prethodnoga dana kod nas najgrublje ocrnio, uzdižući tamo svoga konkurenta iznad svih ostalih, ne samo u pogledu njegova karaktera, već i znanosti kojom se bavi.

Moospruggerova zabluda


Profesor Moosprugger ispričao mi je kako je na zapadnom kolodvoru dočekao jednog kolegu kojega je poznavao tek preko pisama, no ne i osobno. U stvari, očekivao je nekog posve drukčijeg od čovjeka koji je doista stigao na zapadni kolodvor. Kada sam Moospruggera upozorio da uvijek dolazi netko drukčiji od onoga kojeg smo očekivali, ustao je i otišao s jednom jedinom nakanom — da prekine sve kontakte koje je tijekom života sklopio.

Pošta


Godinama, nakon što je naša majka umrla, pošta je još uvijek dostavljala pisma adresirana na nju. Njenu smrt pošta nije primila na znanje.

Tvrdnja


Jednog čovjeka iz Augsburga zatvorili su u augsburšku ludnicu samo zato što je čitav život, u svakoj prilici tvrdio da su Goetheove zadnje riječi glasile mehr nicht!,1 a ne mehr licht!",2 što je ljudima koji su s njime dolazili u dodir s vremenom počelo do te mjere ići na živce da su se udružili, ne bi li postigli da se Augsburžanin koji je na tako nesretan način bio opsjednut svojom tvrdnjom zatvori u ludnicu. Šestorica liječnika odbili su nesretnika uputiti u ludnicu, dok je sedmi smjesta izdao uputnicu. Kako sam doznao iz lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, taj je liječnik za svoje djelo odlikovan Goetheovom plaketom grada Frankfurta.

Komedija


Smatrajući tekstove koje su im dostavljali pisci komedija sve odvratnijima i dosadnijima, četvorici glumaca jednog kazališta sinula je zamisao da sami sebi napišu komediju. Istoga trenutka sjeli su za stol, počevši po prirodi stvari pisati svatko o sebi, iako im je namjera bila da svatko za sebe napiše jednu ulogu u komediji koju nakon temeljita, više tjedna studiranja nisu mogli nasloviti drukčije nego Autor, te su je dvanaest tjedana nakon što im je sinula zamisao da je napišu, izveli u svome kazalištu. Ali ni Autor, kako čujemo, nije polučio uspjeh.


Upozorenje


Jedan trgovac iz Koblenza prošle je godine ispunio životnu želju da posjeti piramide Gizeha. Nakon što ih je posjetio, morao je priznati da mu je taj posjet bio najveće razočaranje u životu, što razumijem, jer sam i sam prošle godine bio u Egiptu, a prije svega su me razočarale tamošnje piramide. No, dok sam ja svoje razočaranje vrlo brzo prevladao, trgovac iz Koblenza za svoje se svetio objavljujući mjesecima opsežne oglase u svim važnijim njemačkim, švicarskim i austrijskim novinama, u kojima je sve buduće posjetitelje Egipta upozoravao da se klone piramida, posebice pak znamenite Keopsove piramide koja ga je razočarala više no ikoja druga. Na svoje takozvane antiegipatske i antipiramidne plakate trgovac iz Koblenza ubrzo je potrošio sav svoj imetak, skončavši u totalnoj nesreći. Njegovi oglasi, naravno, nisu izvršili željeni utjecaj na putnike koji su krenuli u Egipat, naprotiv, broj ljudi koji su ove godine posjetili tu zemlju bio je dvostruko viši od onog prošle godine.


Iseljenik


Nakon što je prije dvanaest godina iselio u Australiju, a prije dvije godine se vratio u Štajersku, moj nekadašnji školski kolega prije pola godine ponovno je iselio u Australiju, iako zna da će se i opet vratiti u Štajersku, te toliko puta iseljavati u Australiju i vraćati se u Štajersku dok u Australiji ili u Štajerskoj ne pronađe mir. Već je njegov otac, pekarski pomoćnik iz Molltala koji je išao u školu s mojim ocem, u životu najmanje dvadeset puta iseljavao iz Koruške u Štajersku, vraćajući se svaki put iz Štajerske natrag u Korušku, sve dok napokon nije pronašao mir, u Arndorfu kod Sankt Veita na rijeci Glan, gdje se u staroj kovačnici, koja mu je bila posljednje prebivalište, iz čežnje za Štajerskom objesio o željezni klin, a da pritom, kao što su mu tada, ali i dugo nakon smrti predbacivali, nije mislio na ženu i djecu.

Nesnalažljiv


Jedan izučeni stolar iz Maria Saala (omiljenog svetišta u Koruškoj), koji je preko poznanstva s jednim izvorno nadarenim kompozitorom, kojega smo i mi sami godinama smatrali genijem kakvom na svijetu nema ravna, nabasao na književnost i koji je pisao pjesme i male komedije, koje su međutim, tvrde oni kojima su se njegove pjesme i male komedije našle u ruci, s jedne strane bile nečitljive, a s druge neizvedive i to iz jednostavnog razloga što ih nitko nije razumio, bacio se, očajavajući nad vlastitom neshvaćenošću, na svoj dvadeset i drugi rođendan u jezero Langsee i utopio. Novine koje su, nakon što je pronađen njegov leš, donijele kratku noticu o neshvaćenome, naglasile su prije svega drugoga da se nije snalazio u životu.


Izručena


Ne bi li spasio život svoje žene koja je, kako mu je rekao naš liječnik, bila teško oboljela na pluća, takozvani Ofner, općinski radnik i oglašivač umrlih, kupio je maleno zemljište na rubu šume, gdje je zrak svjež, a visina dovoljna da ne bude magle. Dugogodišnjim radom, a po prirodi stvari i uz potporu općine i neposrednog susjedstva, njih su dvoje na tom zemljištu sagradili malu kuću. Ali tek što je kuća bila gotova, Ofner se, iscrpljen poslovima izgradnje, razboli i ubrzo umre. Njegova udovica, kojoj je kuća na rubu šume naposljetku i bila namijenjena, a koja se doista, pa čak i nakon suprugove smrti, naočigled oporavljala ne samo od boljke na plućima, morala je sada nabaviti psa, jer se onako sama naravno bojala. Pas bi svojim lavežom otjerao svakoga tko bi se približio njenoj kući makar i na dvjesto koraka i s vremenom se više nitko nije usudio doći u blizinu kuće. Godinama, žena je sa svojim psom živjela sama, bez ikakvih ljudi, a onda, iznenada, ona to stanje više nije mogla izdržati, pa je izašla, posegnula za takozvanim sappelom 3 kojim šumski radnici vuku debla, umlatila njime psa koji joj je tolike godine vjerno služio i izručila se ljudima.


de Orio


Na Grasbergu kraj Gmundena pronađen je sedamdesetpetogodišnjak s talijanskom putovnicom koji je za sebe tvrdio da potječe iz mjesta Reindlmühle, smještenog odmah ispod Grasberga, što mu međutim žandari, koji su ga, jer je bio promrzao, prvo odveli u gostionicu Schachinger u Reindlmühleu da se ugrije, nisu htjeli povjerovati. Čovjek, koji se prema putovnici zvao de Orio, rekao je da se u stvari zove Pfusteri da je oko tisućudevetstosedme, kada mu, dakle, još nije bilo ni osam godina, s jednim putujućim cirkusom koji je gostovao u Reindlmühleu otišao prvo u Češku, a odatle preko Poljske i Rumunjske u Italiju, te je naposljetku odlučio ostati u cirkusu. Pred drugi svjetski rat, točno tisućudevetstotridesetsedme godine, on je — tada već u četrdesetima — sa svojim cirkusom ponovno došao u Gornju Austriju, u kraj oko jezera Traunsee, i doista, njegov je cirkus tada opet gostovao u Reindlmühleu. On se, međutim, nikome nije javljao, jer nije osjećao ni najmanju želju da ostane u Reindlmühleu, već je ponovno otišao s cirkusom, ovaj put u Mađarsku i Makedoniju. Tek sada, kada je, takoreći, stigao do kraja, dao se na tegobno putovanje i vratio u Reindlmühle. Žandari su ubrzo ustvrdili da su navodi čovjeka koji je doista bio iz Reindmühlea, iako je službeno bio Talijan, točni. Doznalo se i da se u Reindlmühleu dugo mislilo kako je mali Pfuster pao u rijeku Arach, te da ga je odnijela njena struja.


Svjetloslikar


U Ebenseeu se prije dosta godina nastanio fotograf za kojeg se od prvog dana govorilo da je, jer se ogriješio o jednog trinaestogodišnjeg dječaka iz Ischla, više godina odsjedio u zatvoru. Nitko živ nije se želio fotografirati kod fotografa koji je upravo u Ebenseeu, gdje se preko godine održe tolika vjenčanja, očekivao dobar posao i, naravno, dobru zaradu, pa je jadnik morao zatvoriti svoju radnju i odseliti. Glasina koju je prvi počeo širiti jedan fotograf iz Traunkirchena po imenu Strofiner, navodno uopće nije bila istinita. Strofiner je kasnije javio da je njegov kolega počinio samoubojstvo, iako ni dalje nije poznato na koji način.

Schluemberger


U Alzasu smo čuli da je u starački dom u Colmaru dopremljen jedan čovjek iz Seelestadta jer je njegova obitelj tvrdila da mu je osamdeset godina, što je proizlazilo i iz njegovih dokumenata. On sam neprestance je tvrdio da mu je tek šezdeset godina, što njegovi rođaci više nisu mogli slušati, pa su se potrudili da ga se prebaci u colmarski starački dom. Zagorčavajući svojoj obitelji život, koji je i inače s njime bio užasan, čovjek je doista danonoćno inzistirao na svojoj tvrdnji. Osim toga, godinama se nije prao, uvijek je hodao bos, a s vremena na vrijeme znao bi se nasred ulice pokazati gol, što bi dostajalo da ga daju zatvoriti u ludnicu, ali to mu nisu željeli učiniti. Tako su došli na ideju da ga pošalju u Colmar. Teškom mukom dopremljen u Colmar oteo se časnim sestrama koje su ga dovele u starački dom, te im je tek nekoliko sati kasnije uspjelo da ga uhvate. Ipak, časnim sestrama pošlo je za rukom nagovoriti ga da bez otpora uđe u starački dom. Te noći čovjek koji se vodio pod imenom Schluemberger zapalio je colmarski starački dom, pa je izgorjelo svih četiristotine osamdeset i sedam stanovnika. Među njima i on sam.


Otkriće


Jedan torinski industrijalac unajmio je jednog svjetski poznatog arhitekta da u podnožju Ortlera njegovom dvadesetdvogodišnjem sinu izgradi hotel koji je, kada je bio sagrađen, proglašen najsuvremenijim i najskupljim hotelom ne samo u Italiji. Imao je dvanaest katova, a njegova izgradnja trajala je godinu i pol. Prije početka radova, kroz do tada posve nepristupačan krajolik, netaknut kao rijetko koji u Alpama, koji je torinskom industrijalcu zapeo za oko tijekom jednog planinarskog izleta s prijateljima iz Engleske i odmah mu se učinio pogodnim za podizanje hotela, morala se prokrčiti cesta duga punih devetnaest kilometara. Oko tisuću radnika na tom je gradilištu našlo posao. Dan uoči otvaranja hotela sin ambicioznog Torinjanina smrtno je stradao na trkaćoj stazi u Monzi. Do svečanog otvaranja nakon toga više nije ni došlo. Nesretni otac odlučio je još na pogrebu svoga sina da nikada više u životu neće kročiti u netom otvoren hotel, te da će ga od toga dana puštati neka propada. Sve zaposlene, nužne za funkcioniranje hotela, isplatio je i otpustio, zatvorio cestu i zabranio pristup dolini na čijem je kraju stajao hotel. Planinareći Ortlerskim masivom, iz smjera Gomagoia iznenada smo naišli na hotel, koji je tada, tri godine po dovršenju, već ostavljao jeziv dojam. Nevremena proteklih godina odavno su uništila prozore i odnijela velike dijelove krova. Iz kuhinje, koja je još uvijek bila kompletno opremljena, izraslo je visoko drveće. Vjerojatno smreke.


Mimoze


Na putu prema Hercegnovom, odakle se na više tjedana željela povući u Crnu Goru, jedna prijateljica naše majke zaustavila se u Cavtatu, gdje je posjetila groblje, znamenito po svom jedinstvenom položaju nasuprot Dubrovnika i Meštrovićev mauzolej Njegošu. Na jednom mramornom nadgrobnom kamenu nasuprot mauzoleja odjednom je, kako nam je ispričala, otkrila ime omiljenog joj Tina Pattiere, koji je nekoć bio jedan od najslavljenijih pjevača Bečke opere, i tu joj sine da je njen omiljeni pjevač doista potjecao iz Cavtata, koji se nekoć zvao Ragusaveggia. Nije znala da je pjevač Pattiera već umro. Ožalošćena tom spoznajom, sišla je u Cavtat, koji je između ostaloga poznat i po svojim prekrasnim mimozama, te se sa stručkom mimoza vratila na groblje, ne bi li ga položila na Pattierin grob. Doživljaj u Cavtatu zasjenio je njeno i inače vrlo melankolično putovanje Crnom Gorom. Mora da je bila krajnje preneražena kada je, po povratku u Beč, pročitala najavu da će pjevač Pattiera za nekoliko dana pjevati u Tosci, njenoj najdražoj operi. Doista, Pattiera je, kao što je i bilo najavljeno, pjevao u toj izvedbi Tosce, a prijateljica naše majke mogla se u prepunoj Operi na vlastite uši uvjeriti u još uvijek sjajan glas pjevača. Nije mogla znati da si je pjevač Pattiera još za života kupio grob u rodnome Cavtatu, te da si je već dao uklesati ime na onaj bijeli mramorni kamen koji je prijateljicu naše majke, koja je čitavog života bila velika operna entuzijastkinja, doveo u zabludu.

Slavni plesač


U Maloji smo upoznali jednog nekoć slavnog plesača Pariške opere, kojega je jedan mladi Talijan iz Castasegne, koji mu se obvezao služiti nekoliko godina, u invalidskim kolicima dovezao u naš hotel. Kako smo doznali od plesača, kolabirao je usred premijere Handlova Rafaela koju je Bejrat koreografirao samo za njega i od tada je paraliziran. Iznenada je, rekao je, izgubio svijest, a vratila mu se tek dva dana kasnije. Moguće je, nastavio je plesač koji je bio umotan u skupo nutrijino krzno, da njegova nesreća počiva na činjenici da je prvi put u svojoj karijeri za vrijeme plesa pomislio koliko je komplicirana jedna kombinacija koraka, čega se bojao svih petnaest godina svoje karijere tijekom koje je obišao sve velike opere svijeta. Plesač, dodao je, za vrijeme plesa nikada ne smije misliti na ples, on smije samo plesati i ništa više.


Nečista savjest


Prije dvadeset godina upoznao sam u Varšavi, u Klubu glumaca, gdje se najbolje zabavljalo i najbolje jelo, suprugu jednog, u Poljskoj vrlo poznatog takozvanog nadrealističkog slikara, koja je između ostaloga Čarobni brijeg Thomasa Manna prevela na poljski i uopće je bila jedna od najobrazovanijih dama svoje zemlje. Tek pri kraju našeg prvog razgovora spomenula je kako joj je strašno teško jer joj suprug u jednoj varšavskoj klinici leži na samrti, a ona je te večeri prvi put nakon godinu dana izišla i bila u društvu. Nekoliko puta još me dopao užitak da je susretnem i razgovaram s njom o poljskoj i njemačkoj književnosti i umjetnosti. Razumije se, razgovarao sam s njom i o politici, izražavajući svaki put moje divljenje prema Poljacima. Kada sam se deset godina kasnije ponovno zatekao u Varšavi, naravno da sam je odmah posjetio. Ona me je, međutim, dočekala na vratima i priopćila mi da joj je suprug na samrti, na što sam pomislio da je poludjela. U stvari ona je, nakon što joj umro prvi muž, već gotovo deset godina bila ponovno u braku, a sada joj se i drugi muž našao u istoj onoj klinici i to zbog iste bolesti kao i prvi, što mi nije odmah rekla. Naravno da sam je odmah pozvao u Klub glumaca, gdje mi je opet rekla da već godinu dana nije bila u društvu, kamoli da bi bila posjetila Klub glumaca. Kada sam sada, daljnjih deset godina kasnije, ponovno bio u Varšavi, nisam je želio posjetiti, iako mi je tijekom čitava boravka nedostajala, a po prirodi stvari imao sam i nečistu savjest.


Zaborav


U varšavskom hotelu Saski, u kojemu sam više puta stanovao, uvijek su odsjedali najinteresantniji stranci. Iz tog razloga uvijek sam išao u hotel Saski, a ne uBristol ili Europejski, koji bi me uvijek razočarali. Jedne večeri, već se bližila ponoć, kada sam sam sjedio u donjem holu, za moj stol sjedne jedan gospodin i ispriča mi sljedeće: prije otprilike dva sata izašao je iz hotela ne bi li uhvatio autobus za Vilanov, gdje je, u blizini kraljevskoga dvora, imao dogovor s jednim poslovnim partnerom. Mrzi taksije i iz tog razloga, a ne zato jer je jeftinije, uvijek se vozi autobusom. Poljski autobusi, objasnio mi je tom prigodom, najbolji su na svijetu, a i zrak je u njima uvijek najbolji, svejedno koliko se ljudi uguralo u njih. Uopće, volio je Poljsku kao niti jednu drugu zemlju, što razumijem, jer ni meni u Europi nema draže zemlje. Rodom je bio iz Sleske, ali je imao kanadsku putovnicu i vjerojatno stoga naviku da se izražava naizmjence na njemačkom i engleskom. Takav način govora oduvijek sam doživljavao kao nešto privlačno i poticajno. Ali kada je stranac te večeri, kao što je već bio navikao, izašao iz hotela Saski i zaputio se prema autobusnoj postaji, odjednom više nije znao što traži na cesti, pa se vratio u hotel Saski. Potom se, međutim, jer se više uopće nije mogao sjetiti zašto je izašao iz hotela i krenuo prema postaji, u hotelu Saski više nije mogao smiriti, pa je ponovno izašao i dva sata šetao oko hotela Saski. Prije desetak minuta odjednom se sjetio da se namjeravao odvesti u Vilanov, ne bi li se tamo sreo sa spomenutim poslovnim partnerom. Kako je tada bilo prekasno za odlazak u Vilanov, odlučio se vratiti u hotel, sjesti u hol i popiti čašu viskija. Rekao je da je još vrlo uzbuđen zbog toga što mu se dogodilo i naručio dvije čaše viskija, jednu za sebe i jednu za mene.

Piccadilly Circus


Kolega mog bratića koji je nedavno bio u Londonu ispričao mu je kako mu je za vrijeme tamošnjeg boravka, između deset i jedanaest sati na Piccadilly Circusu došla ideja da sjedne u neku, svejedno koju podzemnu željeznicu i odveze se do posljednje stanice, kao što je to često znao činiti, jer ništa na svijetu, otkako zna za sebe, nije ga oduševljavalo više od londonske podzemne željeznice, koja se ne može usporediti ni sa čime na svijetu, a pogotovo ne s pariškim metroom, koji ga je, kada je prvi put sjeo u njega, toliko razočarao da je odlučio da nikada u životu više neće doći u grad Pariz. Tek što bi taj kolega došao u London, sjeo bi u bilo koju podzemnu željeznicu i vozio se njome što je duže moguće, i doista, sve linije londonske podzemne željeznice prošao je toliko puta da tome više nema broja. I spomenutog dana već se više puta vozio podzemnom željeznicom, ali mu niti nakon deset sati navečer nije bilo dosta. No, kada je stigla podzemna željeznica koju je čekao, ispričao je zaljubljenik u podzemne željeznice mome bratiću, i kada su se vrata automatski otvorila, putnici koji su bili nagurani na vrata ispali su iz vagona mrtvi i već posve ukrućeni, dočim su drugi, isto tako mrtvi i kruti, ostali sjediti ili stajati u vagonu. On, koji je jedini čekao na peronu, odjurio je sav prestravljen natrag na Piccadilly Circus. No, kada je službenicima podzemne željeznice ispričao što mu se dogodilo, ovi su samo odmahivali glavama. Tada je otišao u Knightsbridge, ne bi li se oporavio od šoka. Od toga dana on se više ne vozi podzemnom željeznicom.


Produženje


Na okružnom sudu u Welsu jedna žena, koja je prije toga kažnjavana četrdeset i osam puta i koju je predsjednik suda odmah po otvaranju njene, kako piše Welser Zeitung, do sada posljednje sudske rasprave nazvao sudu dobro poznatom kradljivom staricom, a koja je sada bila optužena zbog krađe jednog njoj posve neupotrebljivog lornjona što ga je otuđila jednoj nedavno preminuloj posjetiteljici opere, koja, međutim, već godinama ne može hodati i ne odlazi u operu, pa iz tog razloga lornjon i ne koristi, a ustvari ga je već i bila zaboravila, što se pokazalo tijekom rasprave, željela je svoju kaznu od tri mjeseca zatvora produžiti za daljnjih šest tako što je odmah po izricanju kazne predsjedniku suda opalila pljusku. Navela je kako se nadala da će biti osuđena najmanje na devet mjeseci zatvora, jer na slobodi više ne može izdržati.


U Gospinu jarku


U gostionici K livadi u Aurachtalu, gdje smo često sjedili s drvosječama kada smo željeli biti upućeni u njihove probleme, a i bolje zabavljeni no igdje drugdje, pred Božić tisućudevetstopedesettreće pojavio se neki čovjek koji nam je svojom šutljivošću odmah zapeo za oko. Iako ga nikada ranije nismo vidjeli, odmah nam je bilo jasno da mora biti seljačkog podrijetla, jer je, nakon što je sjeo u gostionicu, zadržao šešir na glavi. Nije nam bilo jasno što čovjek, moglo mu je biti tridesetak godina, ovdje traži. Bio je isuviše loše odjeven, a da bi mogao biti u posjeti kod rodbine; njegova odjeća bila je iznošena, a na mnogim mjestima već i poderana. Znatiželjni, pozvali smo ga da sjedne za naš stol i uključi se u naš razgovor. Sjeo je k nama i mi smo mu naručili čašu piva. U odmakao sat čovjek reče da je u potrazi za ženom i upita nas znamo li neku pogodnu za njega i gdje bi je mogao naći. Neobuzdani, kakvi smo bili, dozvolili smo si malu šalu, pa ga oko ponoći poslali u takozvani Gospin jarak, iz kojeg izbija malena rijeka koja s vremena na vrijeme ipak sve odnese sa sobom i gdje nikada ne sija sunce. U Gospinom jarku živjela je jedna pedesetogodišnjakinja, zakržljalih ruku i nogu i uopće svega, no istom i vrlo cijenjena zbog svoje apsolutne ljubavi prema životinjama i prijaznosti spram ljudi. Deset godina čovjek se nije vraćao iz Gospina jarka, a nakon deset godina tek kako bi kržljavu staricu u maloj crkvici u Reindlmühleu odveo pred oltar. Nakon vjenčanja, njih dvoje daljnjih deset godina nisu izašli iz Gospina jarka. Priča se da su sretni.

Pantere


Poljski krotitelji životinja poznati su po tome da ne rade pogreške. Sada se, međutim, pročulo za jedan slučaj u kojemu je jedan poljski krotitelj ipak napravio pogrešku. Krotitelj Lutoslawsky, koji je već nastupao u cirkusima Krone i Sarassani, pozvao je u svom rodnom Krakovu, nakon što je izveo poznatu točku s panterama, krakovskog gradonačelnika koji je sjedio u prvom redu da poput njega izvede tu točku, na čijem vrhuncu najokretnija pantera skače kroz zapaljen obruč. Lutoslawsky je bio naviknut da svatko koga je pozvao da izvede tu točku po prirodi stvari odbija, nakon čega bi točka s panterama uvijek bila gotova, pa bi mogla početi sljedeća, ona s magarcem koji govori. No, na opće iznenađenje i krotiteljevo užasavanje, gradonačelnik Krakova prihvatio je poziv, ušao u kavez s panterama, uzeo od Lutoslawskoga krotiteljsku palicu i — dok je Lutoslawsky, okrenut leđima prema rešetkama, promatrao tu scenu — izveo istu točku s panterama kao i on. Publika je smatrala da je točka, kada ju je izvodio gradonačelnik Krakova, ispala mnogo uzbudljivija i umjetničkija nego kada je izvodi Lutoslawsky, pa je svoga gradonačelnika, kako se kaže, obasula aplauzom, dočim je Lutoslawskoga izviždala. Iznenada, za vrijeme aplauza, pantere koje su do tada mirno sjedile na svojim stolcima bacile su se na Lutoslawskoga, te ga pred očima užasnute publike potpuno rastrgale. Zašto se nisu bacile i na gradonačelnika, koji se uspio spasiti, a da ga pantere nisu ni takle, pitaju poljske novine.


Krivo otpjevano


Kažu da je u belgijskom gradu Brüggeu prije dvjesto godina odrubljena glava jednom devetogodišnjem dječaku koji je pjevao u zboru, jer je u misi koja se izvodila u katedrali pred čitavom kraljevskom dvorom jedan ton otpjevao krivo. Zbog tona što ga je dječak krivo otpjevao, kraljica je, naime, pala u nesvijest iz koje se do smrti nije povratila. Kažu da se kralj zavjetovao da će, ne dođe li kraljica više k sebi, dati odrubiti glavu ne samo tom jednom dječaku iz Brüggea, već i svima ostalima iz zbora, a i sviraču orgulja, što je i učinio nakon što je kraljica umrla, a da se prethodno nije probudila iz nesvjestice. Stoljećima u Brüggeu se više nisu izvodile glazbene mise.


Odseljenik


Jednog takozvanog odseljenika, dakle nekadašnjeg seljaka koji je svoje gazdinstvo već predao sinu, a potom jedanaest godina živio u jednom bivšem podrumskom zdanju, u Breitenschützingu, gornjo-austrijskom mjestašcu poznatom po gustoj magli koja se tamo zadržava gotovo čitavu jesen i čitavu zimu, a od koje su mnogi stanovnici Breitenschützinga već poludjeli, poštar je pronašao mrtvog kada mu je htio donijeti mirovinu za tekući mjesec. Starac, invalid koji je u drugom svjetskom ratu na Kavkazu izgubio desnu nogu, a zbog hrabrog držanja pred neprijateljem bio odlikovan željeznim križem prvog reda, da se ne bi smrznuo, budući da mu sin i snaha koji su živjeli u svađi, ne pitajući mjesecima za svoga oca i tasta, više nisu davali drva, bacio je na kraju svoju drvenu nogu u peć, ali se, kako je žandarmerija ustvrdila, svejedno smrznuo kada se vatra definitivno ugasila. Protiv sina i snahe podnesena je prijava.

Sluškinja


Prošli tjedan smo doživjeli da se pet krava jedna za drugom zatrčalo u brzi vlak s kojim smo se morali vraćati u Beč, pri čemu su bile u potpunosti raskomadane. Nakon što su vlakopratnja i sam vlakovođa koji je dotrčao s malim pijukom očistili tračnice, vlak je nakon otprilike četrdeset minuta stajanja krenuo dalje. Gledajući kroz prozor, mogao sam vidjeti sluškinju koja je glasno vičući i zapomažući trčala prema jednom gospodarstvu nad kojim se spuštao sumrak.


Švelja


Proroka Grubera iz Welsa ubio je onaj prijevoznik kojemu je prorekao da će mu žena umrijeti još prije Nove godine. Pod izlikom da mu želi pokazati svoj novi stan, prijevoznik je Grubera namamio u svoju novogradnju u Lichtenau, usmrtio ga udarcem i vlastoručno zazidao u takozvanom mrtvom podrumskom hodniku. Pred sudom prijevoznik je priznao da je još u ožujku odlučio ubiti proroka Grubera ako mu žena preživi Božić. Između Stefanja i Silvestrova dogovorio je s Gruberom da dođe k njemu na sat vremena kako bi njih dvojica nazdravila Novoj godini i kako bi se osvjedočio koliko je njegove ideje uzeo u obzir pri izgradnji svoje kuće. Za Grubera je rečeno da je bezazlen, za prijevoznika da je prepreden. Iako je od toga prošlo osam tjedana, sudski medicinar Breitenegger iz Beča uspio je u minutu odrediti trenutak Gruberove smrti. Prijevoznik je već godinama imao ljubavnu vezu s jednom šveljom iz Leondinga.


Kaput od lodena


Jedan kaput od lodena 4 što ga je rijeka Traun kod Steiermühla izbacila na obalu i opet nije unio svjetlo u nesreću koja se zbila prije više od dvije i pol godine. Kaput je identitificiran kao kaput predradnika u cementari Irsieglera. Njegova obitelj do danas ga očajnički traži, jer je Irsiegler jedini koji zna gdje je njegov otac tisućudevetstočetrdesetpete, dakle, pri kraju rata, zakopao one zlatnike kojima se obitelj neprestano nadala, ali ih je Irsiegler želio iskopati tek na Novu godinu tisućudevetstosedamdesetčetvrte, jer je ocu na samrti obećao da blago, čije je stvarno porijeklo nepoznato, prije Nove godine sedamdesetčetvrte neće iskapati. Nešto niže od mjesta gdje mu je rijeka izbacila kaput od lodena, Irsiegler je pronađen mrtav. Mora da je više tjedana ležao u vodi. Gdje je proveo ostalo vrijeme i gdje je bio prije gotovo dvije i pol godine ostaje nepoznato. Tada je Irsiegler otišao u gostionicu Anschütz samo da popije pivo, ali se odatle više nije vratio.

Radnici u tvornici papira


Radnik Filzmoser ustrijelio je svoga susjeda, radnika Nostlingera koji je poput njega bio zaposlen u tvornici papira u Steirermuhlu, greškom, kako je izjavio pred sudom. Pucao je na fazana koji je iznenada poletio iz šipražja takozvane Peiskamske šume, ali pritom nije pogodio fazana već Nostlingera s kojim je preko dvadeset i pet godina odlazio u lov. Nostlinger je bio na mjestu mrtav. Njega, Filzmosera, s Nostlingerom je vezalo doživotno prijateljstvo. Svjedoci su pred sudom izjavili da njih dvojica nisu razgovarali od trenutka kada je Nostlinger pribavio kredit za dogradnju kuće i odmah započeo dograđivati. Filzmoseru je odbijen isti takav kredit, koji je zatražio na istome mjestu u Linzu. Poznato je da u predjelu oko rijeke Traun mnogi muškarci svoju lovačku dozvolu podižu samo da bi mogli ubijati.


Granični kamen


Četiri sata nakon što je bračni par pred večer čamcem krenuo iz Traunkirchena prema Rindbachu vratio se samo suprug, koji se u utorak navečer strahovito uzbuđen javio kod nadaleko poznatog ribara Mosera, ustvrdivši da je za vrijeme iznenadne oluje njegova žena ispala iz čamca — bila je to jedna od malobrojnih starih zilla koje su još postojale na Traunskom jezeru — i utopila se. Pokušao je sve da je spasi. Ali žena je iznenada potonula. Na posljetku se počeo bojati za vlastiti život, pa se okrenuo i teškom mukom uspio stići do obale. Potraga koja je organizirana sljedećeg dana nije dala rezultata. Izgubivši svaku nadu, suprug je tri dana kasnije dao da se u župnoj crkvi održi misa, nakon godinu dana je na zidu crkve okrenutom prema jezeru dao postaviti crnu mramornu ploču, u spomen na svoju ženu koja se utopila. Bilo je to tisućudevetstosedamdesetitreće. Dvije godine kasnije, ronioci su podno Traunsteina na dnu jezera pronašli i — jer su vremenske prilike bile povoljne — na kopno izvukli tijelo žene oko čijeg je vrata bilo svezano uže, a na užetu, s druge strane, granični kamen općine Altmünster. Bila je to tobožnja utopljenica.


Dva brata


Dva brata prošla su životni razvoj sukladan njihovim sklonostima, krenula različitim putovima i na kraju se potpuno razišla. Voljeli smo obojicu i godinama doista pažljivo promatrali razvoj njihovih sposobnosti, kako filozofskih, tako i trgovačkih. U određenim trenucima te su nas sposobnosti privlačile, u drugima bi nas odbijale, neki put smo više cijenili filozofičnost jednoga, drugi put trgovački dar drugoga. Kada smo svi prešli tridesetu, odjednom više nismo smjeli računati s mogućnošću da se prisnost naših odnosa obnovi, pa smo njih dvojicu posve izgubili iz vida. Na posljetku smo, međutim, doznali koliko su naši nekadašnji prijatelji postali značajni, ali i da su ih upravo njihova značajnost i njihova slava razdvojile i s vremenom izolirale svakoga za sebe. Prvi je na kraju egzistirao još samo za ljubav svojoj filozofiji, drugi za volju trgovačkog posla. Kada je jedan od njih umro, njegovi bližnji su rekli da se naradio do smrti. Godinu dana kasnije, kada je umro i drugi, govorilo se da se načitao do smrti. Iz odlučujuće točke njihova života krenuli su svaki na svoju stranu, koja je jedino mogla biti suprotstavljena onoj drugoj, konzekventno u smrt.

Prirodno


Na pogrebu jednog drvosječe iz Irresberga, s kojim smo tri dana ranije još sjedili zajedno u gostionici i koji nam je o našoj neposrednoj okolici i njenim ljudima otkrio više no itko drugi, bili smo, razumije se, zamišljeniji nego na drugim pogrebima. Kako li su samo iznenada od jednog tako jednostavnog čovjeka na svjetlo dana mogle doprijeti brojnije i prije svega kompliciranije misaone povezanosti negoli od drugih koje nismo smatrali jednostavnima, već kompliciranima. Drvosječa koji nam je bio dobro poznati, kao što je slučaj s gotovo svim drvosječama u okolici, prema nama uvijek prijateljski nastrojen, proteklih desetljeća jedva da je ikada bio toliko otvoren kao one, za njega zadnje večeri u gostionici. Njegove priče odjednom su nam pokazale posve drukčiju zemlju i posve drukčije ljude i danas predstavljaju jedinu autentičnost kojom raspolažemo. Nekoliko sati čovjek je objašnjavao svoj svijet i doista nam objasnio svijet. Nakon što je obrazložio svoje izlaganje dugo je šutio, čekajući, kako smo mislili, sebi primjereno vrijeme. Na povratku kući on je, međutim, pao u rijeku Aurach i utopio se. Direktor škole održao je kratak govor nad njegovim grobom i rekao da je on, njegov prijatelj drvosječa, bio prirodančovjek.


Div


Na groblju u Elixhausenu radnici, koji su imali zadatak napraviti grobnicu za jednog preminulog proizvođača sira, iskopali su na dubini od svega tričetvrt metra kostur čovjeka koji je morao biti dugačak dva metra sedamdesetčetiri i vjerojatno je pokopan prije stotinu i pedeset godina. U Elixhausenu, koliko ljude pamćenje služi, navodno su uvijek živjeli samo vrlo niski ljudi.


Prirodopis


Poremećena samosvijest ponukala je na djelovanje onog profesora prirodopisa iz Salzburga, koji je jednom učeniku, tako bar učenik tvrdi, bez razloga dao zaušnicu, od čega je učenik izgubio sluh, liječnici kažu — zauvijek. Učenikov otac, taracarski majstor koji je sina naumio poslati u Visoku tehničku školu u Beč, ne bi li od njega napravio slavnog arhitekta, dao je jednom poznatom, službeno potvrđenom procjenitelju da izračuna svotu koju bi njegov sin, da je doista krenuo putem koji mu je otac namijenio i uspješno došao do cilja, zaradio do svoje šezdeset i pete godine, te je profesora prirodopisa dao na sud, zahtijevajući od njega upravo tu svotu. Ta svota, procijenjena na dvjesto i trideset milijuna šilinga, predstavlja najmanju svotu koja se može pretpostaviti i stoga je treba utjerati, rekao je procjenitelj u službi oca čiji je sin oglušio od zaušnice koju mu je dao profesor prirodopisa, pa se prije tri dana srušio u poznato Liechtensteinsko ždrijelo. Sudski postupak je obustavljen. Profesor prirodopisa već je nekoliko mjeseci suspendiran s posla, jer je zlostavljanje učenika zabranjeno. Zaboravio je da je tjelesno kažnjavanje davno ukinuto, izjavio je pred arbitražnom komisijom kojoj je njegov slučaj bio povjeren.

Upit u zemaljskom parlamentu


Znakovito je da učenici koji u Salzburgu počine samoubojstvo potječu iz takozvanih građanskih krugova, izjavio je jedan zastupnik u salzburškom Zemaljskom parlamentu nakon što je pokrenuta rasprava o tome kako je broj učenika koji su se u Salzburgu protekle godine ubili, dakle bacili s jedne od gradskih planina ili pak se utopili u rijeci Salzach, dvostruko veći nego godinu dana ranije. Kao što je poznato, Salzburg ima najvišu stopu mladalačkih samoubojstava u čitavom svijetu. Što većom procijenili ljepotu nekog grada, ustvrdio je zastupnik u Zemaljskom parlamentu, to je viša stopa samoubojstava, a ne obrnuto, kako se do sada mislilo. Pitanje je kako bi problemu učeničkih samoubojstava u Salzburgu, koji je postao jednim od urgentnijih, a pročulo se za njega i u čitavom zapanjenom svijetu, trebalo pristupiti sa službene strane. Nakon što je proteklog tjedna četrnaestogodišnji sin jednog gradskog vrtlara skočio s takozvane Humboldt terase i razmrskan ostao ležati na tlu, on kao socijalistički zastupnik sada se pita nije li taj događaj zapravo dokaz da se radnička klasa sada već uzdigla do građanskog staleža i možebitno mu, iako to još nije službeno, već neko vrijeme pripada.


Dvije cedulje


U Sveučilišnoj knjižnici u Salzburgu knjižničar se objesio o veliki luster u velikoj čitaonici, jer, kako je napisao na jednoj cedulji koju je ostavio za sobom, odjednom više nije mogao izdržati da drži u redu i posuđuje knjige, napisane samo zato da učine nekakvo zlo, pri čemu se pozivao na sve knjige koje su ikada napisane. To me je podsjetilo na brata mog djeda, koji je bio okružni lovac u Altentannu kod Henndorfa i koji se ustrijelio na vrhu Zifanka jer više nije mogao izdržati ljudsku nesreću. I on je, naime, tu svoju spoznaju ostavio zapisanu na cedulji.


Nesretna ljubav


Profesor zemljopisa Pittioni, kojega su, dok je predavao na gimnaziji, njegovi učenici neprestance maltretirali, nije se vratio s godišnjeg odmora. Isprva doputovao u Hüttschlag samo da studira Humboldtove spise i da se odmori, objesio se u sobi u koju se bio povukao samo na nekoliko dana. Prema oporuci, sve što je posjedovao ostavio je svojim učenicima. Sada, kada se suočio s jedinom za njega mogućom posljedicom, napisao je u oporuci, ne bi želio da oni misle da ih je mrzio. Naprotiv. Ali njegovu ljubav prema njima, ma koliko se trudio, oni nisu prihvatili. Ma koji da im je bio razlog, on se nada da će mu oprostiti.

Putnici


U Pontebi su, dvadeset i dvije godine nakon odrona zemlje koji je zatrpao pola mjesta, otkopali autobus koji je u trenutku odrona bio pun putnika. Oni su, kako pišu novine, još dobro uščuvani sjedili na svojim sjedalima, a oko vrata su imali male plave cedulje na kojima je bilo otisnuto ime njihova odredišta — München. Tada se u Münchenu, kako je kasnije ustvrđeno, održavala izložba ikona na kojoj je bila izložena i jedna ikona iz Pontebe.Istinska ljubav


Jedan Talijan, koji u Rivi na jezeru Garda posjeduje vilu, gdje vrlo dobro živi od kamata na imetak koji mu je ostavio otac, posljednjih dvanaest godina, kao što piše La Štampa, živi s jednom lutkom iz izloga. Stanovnici Rive pričaju da su za blagih večeri znali promatrati kako se Talijan, koji je navodno studirao povijest umjetnosti, nedaleko svoje vile zajedno s lutkom ukrcava na svoju luksuznu jahtu, natkrivenu staklenom kupolom, ne bi li zajedno isplovili na jezero. Kada ga je prije nekoliko godina autor jednog pisma, objavljenog u novinama koje izlaze u Desencanu, proglasio nemoralnim, on je kod nadležnog matičnog ureda zatražio da ga vjenča s lutkom, što su tamo, međutim, odbili. Ni crkva nije pristala da ga vjenča s lutkom. Zimi, negdje oko polovice prosinca, Talijan običava napustiti jezero Garda, pa sa svojom voljenom, koju je upoznao u jednom izlogu u Parizu, odlazi na Siciliju, gdje uvijek odsjeda u znamenitom hotelu Timeo u Taormini, ne bi li izbjegao hladnoću koja je protivno svim uvjeravanjima oko polovice prosinca i na jezeru Garda neizdrživa.


Nemoguće


Princip jednog kazališnog pisca, čiji su se komadi izvodili na svim značajnijim pozornicama, bio je da niti jednu od tih izvedbi ne posjeti. Iako mu je ugled stalno rastao, godinama je uspijevao ostati vjeran svome principu. Načelno je odbijao sve pozive kazališnih direkcija da prisustvuje njihovim inscenacijama, a na većinu tih poziva nije ni odgovarao. Uostalom, ništa na svijetu nije mrzio više od direktora kazališta. Jednoga dana prekršio je svoj princip i otputovao u Düsseldorf, te u tamošnjem kazalištu, koje je slovilo kao jedno od najvećih, što naravno ne znači da je düsseldorfsko kazalište uistinu bilo najveće kazalište u Njemačkoj, pogledao svoj posljednji komad, naravno, ne premijeru, već treću ili četvrtu izvedbu. Vidjevši što su düsseldorfski glumci napravili od njegova komada, na nadležnom sudu u Düsseldorfu podnio je tužbu koja ga je, prije nego što je uopće došlo do rasprave, smjestila u poznatu ludnicu Bethel nedaleko Bielefelda. Od direktora düsseldorfskog kazališta tražio je povrat predstave, što je značilo da mu svatko, tko je na bilo koji način sudjelovao u predstavi, treba vratiti sve, pa i najmanju sitnicu koja je na bilo koji način dovedena s njome u vezu. Zatražio je, naravno, i da mu gledatelji, njih oko pet tisuća, koji su u međuvremenu posjetili predstavu, vrate ono što su tamo vidjeli.


Osjećaj


Jedan drugi kazališni pisac izjavio je pred sudom, kamo je dospio jer je jedan gledatelj tužio, smatrajući da ga je ovaj omalovažavao s pozornice bochumskog kazališta, koje je kazališni pisac čak i pred sudom neprestance nazivao bochumskom ludnicom u kojoj direktor ludnice koji se samo predstavlja kao direktor kazališta ne drži glumce, već luđake, te ih čitave godine pokazuje jednoj zbunjenoj publici, da se njegov uspjeh isključivo svodi na činjenicu da je on, za razliku od svojih bezuspješnih kolega, dovoljno iskren da svoje komedije uvijek prikaže kao tragedije, a tragedije uvijek kao komedije. Kada je jednom jednu tragediju doista prikazao kao tragediju, urodilo je to nevjerojatnim neuspjehom. Od tada se ponovno drži načela da komediju prikazuje kao tragediju, a tragediju kao komediju i uspjeh mu je svaki put zajamčen. Jer je u međuvremenu postao toliko slavan da si je mogao priuštiti gotovo sve, sud, pred koji ga je pozvao gledatelj, uvrijeđen jer ga je pisac nazvao tupim poput milijuna ostalih gledatelja u svijetu, oslobodio ga je svake krivnje. Sudac ga je, izjavio je kazališni pisac nakon rasprave, oslobodio zato jer iz dna duše mrzi kazalište i sve što s njime ima bilo kakve veze, što pak on, kazališni pisac, vrlo dobro može razumjeti jer se i on sam tako osjeća.

Svojeglavi autor


Autor jednog jedinog kazališnog komada, koji je smio biti izveden samo jednom u, po njegovu mišljenju, najboljem kazalištu na svijetu gdje ga je trebao inscenirati po njegovu mišljenju najbolji inscenator na svijetu, a izvoditi po njegovu mišljenju najbolji glumci na svijetu, smjestio se prije no što će dizanjem zastora biti najavljen početak premijere na za to najpogodnije, publici posve nevidljivo mjesto na galeriji, otkočio svoju automatsku pušku koju je specijalno za tu prigodu konstruirala švicarska tvrtka Vetterli, te, nakon što se zastor digao, ubojitim pucnjima u glavu usmrćivao svakog gledatelja koji bi se po njegovu mišljenju nasmijao na krivome mjestu. Na kraju predstave u kazalištu su bili još samo mrtvi gledatelji koje je on osobno ustrijelio. Tijekom čitave predstave, glumci i direktor kazališta nisu se ni trenutka dali smetati autorovom svojeglavošću i događajem koji je prouzrokovao.


Neispunjena želja


Jednu ženu u Atzbachu suprug je umlatio samo zato jer je zajedno sa sobom iz zapaljene kuće spasila po njegovu mišljenju krivo dijete. Nije spasila njihovog osmogodišnjeg sina s kojim je njen suprug imao posebne planove, već kćer, koju njen suprug nije volio. Kada su ga na okružnom sudu u Welsu pitali kakve je to planove imao sa svojim sinom koji je u požaru u potpunosti izgorio, suprug je odgovorio da je od njega želio napraviti anarhista i masovnog ubojicu koji uništava diktaturu, a time i državu.


Pribranost


Veliku pribranost pokazao je jedan čovjek u Rutzenmoosu koji je, kako piše Linzer Tagblatt, jednog trogodišnjeg dječačića spasio pred podivljalim bikom. Taj čovjek, zidar u tvrtci Hatschek, koja desetljećima tisućama radnika daje posao i u čitavom kraju svako malo daje primjere socijalnog osjećaja gradeći dječje domove i bolnice ili pak financirajući staračke domove i ludnice, bika je od dječaka odvratio svojim jarkocrvenim pletenim haljetkom. Dječarac je uspio dati petama vjetra, dočim se bik bacio na njegova spasioca i izubijao ga do te mjere da je sljedećeg dana umro u klinici za nesretne slučajeve u Vocklabrucku koju je podigla tvrtka Hatschek. Linzer Tagblatt piše o sretnoj okolnosti da je zidar iz Rutzenmoosa upravo u trenutku kada je bik navalio na dječaka nosio crveni haljetak koji mu je žena isplela za Božić i da je tim haljetkom bikovu pozornost odvratio od dječaka, a svratio na sebe. Na pogrebu zidara bile su stotine njegovih kolega, a po prirodi stvari, kao uvijek u takvim slučajevima, i cjelokupna direkcija tvrtke Hatschek. Naravno, bilo je tu i svo ostalo pučanstvo, koje je uvijek rado posjećivalo sprovode kao zamijenu za kazalište koje je tom kraju toliko nedostajalo. Danas Linzer Tagblatt objavljuje sliku dječaka iz Rutzenmoosa, kao i sliku čovjeka koji ga je spasio, a također je iz Rutzenmoosa slika žene dječakovog spasitelja i slika crvenog haljetka koji mu je isplela za Božić. Također je objavljena slika mjesta događaja, kao i slika bika čiju je pozornost zidar iz Rutzenmoosa odvratio od rutzenmooškog dječaka, a svratio na sebe. Zloćudni bik je, kako piše Linzer Tagblatt, zaklan.

Dodatna zarada


Užasnulo nas je da je od svih naših susjeda ubojicom postao baš onaj kojega smo desetljećima poznavali kao najdobroćudnijeg i najradišnijeg, te, kako smo vjerovali, najzadovoljnijeg od sviju. Taj čovjek, inače predradnik u jednoj u Vorchdorfu udomaćenoj ljevaonici cinka, koji je svakog jutra u šest sati izlazio iz kuće i vozio se u Vorchdorf na posao, a svake večeri u šest dolazio s posla da večer provede sa ženom i svoje dvoje djece, o kojemu su i vatrogasci, kojima je po prirodi stvari pripadao od svoje desete godine, uvijek govorili na najpohvalniji način, baš kao i župnik koji ga je više no često uspijevao pridobiti da mu u crkvi nešto besplatno popravi, prije nekoliko dana je ubio jednu takozvanu magnetizerku koja živi u blizini Vorchdorfa i nadaleko je poznata i omiljena, jer ga je zatekla u svojoj kući, smještenoj uz glavnu cestu, kako provaljuje u sobu u kojoj je očekivao novac što ga je magnetizerka kao alternativna liječnica tijekom vremena ubrala od svojih klijenata. Na žandarmeriji naš susjed je rekao da si je, jer ga u ljevaonici cinka preslabo plaćaju, želio osigurati neku dodatnu zaradu.


Silos


Pred kraj rata njemački vojnici su se nastanili u jednom napuštenom cementnom silosu nedaleko Steinbacha kod Ziehberga. Prije no što su stigli Amerikanci, povukli su se i zakračunali silos izvana. Kada je ovih dana vlasnik silosa takozvanim teškim kamenim maljem razvalio u međuvremenu potpuno zarđala vrata, jer namjerava srušiti silos koji je toliko dugo stajao napušten, pa umjesto njega na tom zemljištu podići tovilište za svinje, otkrio je nešto jezivo. U silosu, odmah iza vrata, nalazila su se dva potpuno istrunula ljudska tijela na kojima su još bile hlače od njemačke uniforme i takozvane košulje wehrmachta. Seljak je ustanovio da to moraju biti prijatelji onih njemačkih vojnika koji su pred kraj rata nastanjivali silos, a onda preko noći nestali. Vlasti su odmah pokušale obavijestiti rodbinu nekadašnjih vojnika koji su umrli u silosu. I nakon trideset i dvije godine isprave dvojice u silosu pronađenih vojnika bile su toliko dobro očuvane da ih se bez ikakve muke moglo čitati. Jedan od njih bio je poručnik, a drugi desetar. Obojica su potjecali iz Nackenheima na Rajni. Pitanje je, bi li trebalo stupiti u kontakt s njihovim možda još živim prijateljima ili ne. Ljude kopka pitanje jesu li njih dvojicu njihovi prijatelji namjerno ili nenamjerno ostavili u zakračunatom silosu. Zločin u svakom slučaju nije isključen, smatraju oni.


Slava


Odmah nakon što je, jer je iznenada izgubio živce, morao prekinuti jednu operaciju koja sama po sebi nije bila ni teška, ni opasna, a njen nastavak povjeriti svome asistentu, jedan slavni kirurg i profesor pred javnošću i pacijenticom koja je netom došla k svijesti nije bio iskren, tj. nije imao dovoljno snažan karakter da prizna pravo stanje stvari, već je dozvolio da mu pacijentica čestita na uspješno izvedenoj operaciji. Da se i ne govori o pretjerano vrijednim darovima kojima ga je pacijentica nagradila — između ostaloga bio je tu jedan zlatni džepni sat koji je navodno nosio Napoleon I. — a koje je kirurg bez oklijevanja prihvatio. Mi ne znamo koliko kirurga svakoga dana gube živce, prekida operacije, povjeravajući njihov nastavak asistentima, a potom dozvoljava da im se na tome čestita i da ih se daruje, no njihov bi morao biti gotovo jednak broju slavnih kirurga. A brojne poznatih i nenagrađenih asistenata koji si jednostavno ne smiju dozvoliti da izgube živce jednako je tako velik. Uvijek bismo radije dali da nas operiraju asistenti slavnih kirurga, koji su uvijek i slavni profesori medicine, a nikako ti kirurzi i profesori sami. I uvijek bismo dobro prošli i ostali živi.

Bez duše


Dokle god se liječnici u bolnicama zanimaju samo za tijela, a ne i za dušu o kojoj očito ne znaju točno ništa, bolnice ćemo morati doživljavati ne samo kao ustanove javnoga prava, već i kao ustanove javnoga ubojstva, a liječnike kao ubojice ili njihove suizvršitelje. Kada je jednom takozvanom privatnom znanstveniku iz Ottnanga kod Hausrucka, koji je zbog jedne takozvane neobičnosti upućen u bolnicu u Vocklabrucku, tijelo bilo u potpunosti pregledano, on je, kao što je napisao u jednom pismu čitatelja upućenom stručnom medicinskom časopisu Liječnik, pitao: a duša? Na što je liječnik koji mu je pregledavao tijelo odgovorio: šutite, molim vas!


Princ


Princeza Radziwil, s kojom sam u Varšavi proveo nekoliko večeri u šetnjama pored Visle, pričala mi je o svome ujaku koji se, kada je navršio pedeset godina, povukao na svoj dvor kod Radoma, jer se, kada je navršio dvadeset i prvu, zakleo da će to učiniti. Prijatelji koji su mislili da se te svoje zakletve trideset godina kasnije neće sjećati ili će je jednostavno ignorirati, bili su nemalo začuđeni kada je prvu noć nakon svog pedesetog rođendana proveo u Radomu, zaklevši se da ga više neće napuštati. Kako mu se vrijeme koje je do svoje smrti trebao provesti u Radomu očigledno učinilo predugačkim, ustrijelio se na pedeset i prvi rođendan. Kada sam pitao princezu zašto joj se ujak tako ponašao, odgovorila mi je da joj je ujak jednom pričao o svome uvjerenju po kojem je pedeset godina života na ovome svijetu — a da čovjeka nitko nije pitao želi li to uopće — više nego dovoljno. Tko i nakon toga egzistira, ili je slaba duha ili slaba karaktera.


Knez


Knez Potocky, nećak onog znamenitog Potockog koji je napisao Saragoški rukopis i time zauvijek ušao u svjetsku književnost, navodno je jednoga dana zatvorio sve žaluzine na svome imanju nedaleko Kazimierza i to jednu po jednu i odozgo prema dolje, te si, nakon što je još jednom provjerio jesu li sve žaluzine doista zatvorene, nad Goetheovim Faustom, otvorenim na mjestu gdje završava Uskršnja šetnja, metkom prosvirao glavu. Ispod Uskršnje šetnje knez je prije samoubojstva navodno još povukao debelu crvenu crtu, a ispod nje upisao jedan upitnik. Oporučno je izrazio želju da se tek trideset godina nakon njegove smrti otvore žaluzine koje je on sam, kako je također pisalo u oporuci, zatvorio na trideset godina. Obitelj Potocky poštivala je njegovu želju. Neposredno nakon što su Potockiyjevi ponovno otvorili žaluzine, prodali su dvorac nedaleko Kazimierza.

Lec


Satiričar Lec, s kojim sam prijateljevao sve do njegove smrti, u čijem stanu sam nekoliko puta bio gost i koji je svoje filozofsko-satiričke rečenice uvijek upisivao u takozvane kuhinjske knjige svoje supruge, tvrdio bi, kada god bih s njime išao preko stotinjak metara dugačke i trideset metara široke površine takozvanog Nowog Swjata, što sam, kada bih bio u Varšavi, činio svakoga dana bar jedanput, da su ispod te površine zakopani najoštriji protivnici trenutačnog režima, jer da je on sam bio svjedok kako su današnji moćnici ubijali svoje protivnike i zakapali ih na tom mjestu. Uvijek kada bih pitao druge što misle o toj neobičnoj Lecovoj tvrdnji, oni bi odmahivali glavom i ja bih ostao bez odgovora. Ali Lec je uvijek govorio istinu.


Kraljevska grobnica


U Krakovu, gdje, kao što je poznato, od takozvanog drugog svjetskog rata naovamo vlada takozvani komunizam, jedan bi čovjek, svaki put kada bi posjetio takozvanu Kraljevsku grobnicu na Wawelu, iz sarkofaga posljednjeg poljskog kralja čuo kraljevsku himnu. Ne razmišljajući o posljedicama, čovjek je — naravno, ne odmah nego tek nakon nekog vremena, kada mu se to dogodilo već stotinjak puta — u gradu pričao o svome doživljaju koji se ponavlja kada god ode na Wawel. Kako je na to sve više Krakovljana, s vremenom ih je bilo na stotine i tisuće, počelo hodočastiti u Kraljevsku grobnicu, dakle na Wawel, ne bi li poput njega čuli kraljevsku himnu iz sarkofaga i kako su stotine i tisuće ljudi poput njega doista čuli kraljevsku himnu, krakovska policija uhapsila je čovjeka i bacila ga u tamnicu. Krakovljanima je zapriječeno kaznom ako odu na Wawel, a Kraljevska grobnica je zatvorena. Svakoga tko je išao na Wawel policija je godinama podvrgavala strogim ispitivanjima. Danas su Kraljevska grobnica i Wawel odavno opet otvoreni i nitko se više ne sjeća te zgode.


Proturječje


Na jednom prijemu koji je priredio njemački veleposlanik u Lisabonu, bivši talijanski kralj Umberto dugo je razgovarao s vođom komunista Cunhalom i neprestano mu davao komplimente. Cunhal pak bi svako malo bio toliko ljubazan da bivšem kralju otvori vrata ili privuče stolac. Činilo mi se kao da sam čitave večeri svjedokom jednog u potpunosti prijateljskog razgovora u kojem je nekadašnji monarh neprekidno hvalio komunističku svjetsku revoluciju, a komunistički vođa stečevine monarhije. Na posljetku Umberto je Cunhala pozvao u svoju kuću u Sintri, koja je doista najljepše i najugodnije mjesto u Portugalu, a Cunhal je naravno prihvatio poziv. Usred noći, dok sam se kroz Lisabon vraćao kući, vika ljutite mase predstavljala je perverzno političko proturječje.

Plodnost


Ubijeni ili uginuli psi u Portugalu se nisu zakapali kao kod nas, već su se raspadali i sušili na zraku. U Alenteju, primjerice, ako ih uopće odvuku s ceste, leže uz lijeve i desne rubove ulica, raširenih udova i krutih repova. Naišli smo na zahvalne seljake koji mrtve pse bacaju pod narančina stabla, čiji je urod onda bar dva puta veći od uroda ostalih.


Pomirenje


Na Sveučilištu u Coimbri, najstarijem sveučilištu u Portugalu, kamo sam bio pozvan da održim predavanje, jedan profesor povijesti prava, s kojim sam nakon predavanja sjedio na večeri u jednom malom vinskom lokalu, rekao mi je da su na dan takozvane Prve revolucije svi kolege s njegova fakulteta obješeni u takozvanom kabinetu za prirodne znanosti jer se nisu željeli solidarizirati s tadašnjim revolucionarima. Dvije godine kasnije, na dan takozvane Druge revolucije, u istom tom kabinetu za prirodne znanosti obješeni su oni koji su dvije godine ranije objesili njegove kolege. Na moje pitanje zašto je onda on još na životu, odgovorio mi je da je sve što mi je upravo ispričao, a što doista počiva na istini, predvidio u snu. Znao je da će san koji je usnuo godinu dana prije no što se sve to stvarno dogodilo postati stvarnošću, pa je prihvatio poziv da četiri godine predaje na Oxfordu, koji mu je uputio jedan prijatelj koji već godinama tamo radi. Naravno, tišti ga činjenica da je dan danas živ i da predaje na Sveučilištu u Coimbri, ali on se s tom neprekidnom tjeskobom davno pomirio.


Odluka


Prema opreznim procjenama u posljednjem zemljotresu koji je poharao Bukurešt poginulo je dvije i pol tisuće ljudi. Točni proračuni pokazali su, međutim, da je oko četiri tisuće ljudi poginulo pod ruševinama. Ta brojka bila bi manja bar za pet stotina da je grad postupio suprotno izričitoj odredbi nadležnog službenika bukureštanske uprave da se ruševine jednog posve uništenog hotela sravne sa zemljom umjesto da ih se ukloni, te ih uklonio. Tjedan dana nakon zemljotresa ljudi su iz ruševina još čuli zapomaganje stotina zatrpanih. No, službenik gradske uprave dao je ograditi područje oko hotela i držao ga zatvorenim dok mu nisu javili da se ispod ruševina ništa više ne miče, te da odatle više ne dopiru nikakvi glasovi. Tek dva i pol tjedna nakon zemljotresa građanima Bukurešta ponovno je dopušteno razgledavanje ruševina hotela, koje su tijekom trećeg tjedna sravnjene sa zemljom. Navodno da je službenik zbog visokih troškova odustao od spašavanja petstotinjak zatrpanih gostiju uništenog hotela. Spašavanje bi stajalo oko tisuću puta više nego sravnavanje hotela, ne računajući činjenicu da bi se iz ruševina vjerojatno izvuklo stotine teško ranjenih koje bi država onda morala doživotno uzdržavati. Kaže se daje službenik za to, naravno, dobio odobrenje rumunjske vlade. U najskorije vrijeme trebao bi biti promaknut na viši položaj u vladi.

Državna služba


U Perzijskom zaljevu upoznali smo jednog njemačkog bibliotekara kojeg je njemačka vlada, kako je rekao, iz političkih razloga sa Sveučilišta u Marburgu na Lahni premjestila u grad u Perzijskom zaljevu u kojemu sada živi. Bibliotekara, za kojeg smo doznali u Shirazu, gdje smo proveli nekoliko tjedana kako bismo prostudirali životne navike stanovništva u tom izvornom perzijskom gradu, posjetili smo u jednoj bolnici u Shirazu i ostali zaprepašteni njegovim zdravstvenim stanjem. Čovjek je bio gotovo u cijelosti paraliziran i jedva se sporazumijevao. Rekao je da je u jednom znanstvenom časopisu koji izlazi u Frankfurtu objavio članak usmjeren protiv njemačkog pravnog poretka, zbog čega je premješten u Perzijski zaljev. S tom činjenicom isprva se pomirio jer mu je Perzijski zaljev bio zanimljiv i jer je vjerovao da će se tamo moći posvetiti znanstvenim studijama, ali klima u Perzijskom zaljevu, koja je doista ubojita, uništila ga je u najkraćem roku. Njegova najveća greška bilo je stupanje u takozvanu državnu službu, koje mu nije donijela ništa do sustavnog razaranja, prvo duševnog, a potom i tjelesnog. Tko stupi u državnu službu, svejedno na kojoj se poziciji našao, bit će uništen, rekao je. Stotine molbi poslao je njemačkoj vladi, neka ga izvuku iz, kako je to pred nama nazvao, pakla Perzijskog zaljeva, ali niti na jednu njegovu molbu njemačka vlada nije odgovorila. Posve svjesno, država kojoj je želio služiti i koju se jedan jedini put drznuo kritizirati poslala ga je u smrt. Bibliotekaru nismo mogli pomoći. Četiri dana nakon što smo ga posjetili, doznali smo da je umro. Tri tjedna kasnije, njemačka je vlada, kako smo se sami imali priliku uvjeriti, u Frankfurter Allgemeine Zeitungu objavila obavijest u kojoj žali zbog smrti bibliotekara. Državna služba uništi svakoga tko joj pristupi. Kojem god državnom gospodaru čovjek služio, uvijek će služiti krivome.


Odmaknuli se


Potkraj prijema što ga je francuski veleposlanik u Kairu upriličio u čast rođendana svoje supruge, a na kojemu je bilo stotinjak gostiju koji su čitave večeri razgovarali uglavnom o Baudelaireovim Les fleurs dumal knjizi koju je domaćin nakon dugogodišnjeg rada preveo na egipatski jezik, na šestom katu, na kojem je stanovao veleposlanik, toliko se ljudi naguralo ispred dizala da smo se mi, koji smo imali vremena, radije odmaknuli. Nakon što su se vrata dizala zatvorila, ono je na užas preostalih gostiju iznebuha jurnulo u dubinu i razbilo se. Nekoliko sekundi preostali gosti nisu bili u stanju ni da se pomaknu. Bez riječi stajali su u potpunoj tišini koja je uslijedila nakon detonacije prouzrokovane udarcem dizala o pod partera. Tek kada su se začuli prvi krikovi, uspjeli su se trgnuti iz svoje ukočenosti, no i dalje su bili nesposobni učiniti nešto razumno. Nisu htjeli sići, već su se radije povukli u veleposlanikov stan. I mi smo se vratili u veleposlanikov stan, jer poput ostalih ni mi nismo bili u stanju da se zaputimo dolje. Tri sata nakon nemila događaja zajedno s ostalima napustili smo veleposlanikov stan, nakon što nam je javljeno da su odnešeni leševi gostiju ubijenih u dizalu. Naravno da nas još danas kopka pitanje zašto se nismo ugurali u dizalo, već smo se radije odmaknuli. U Kairu, čuli smo, svake se godine nekoliko dotrajalih dizala stropošta u dubinu.


Zamišljanje


Nedaleko Koptske četvrti u Kairu zamijetili smo čitave ulice na čijim četverokatnicama i peterokatnicama ljudi drže na tisuće kokoši i koza, pa čak i svinja. Pokušali smo zamisliti kako to zvuči kada se te kuće zapale.

Ekspedicija


Suprug sestre moga djeda, slikar koji u Europi nije imao uspjeha ali se preko ženidbe dokopao većeg imetka koji je svojom marljivošću stekao moj pradjed, krenuo je početkom stoljeća, kako je tada tvrdio, u znanstvenu ekspediciju u Argentinu i odsjeo u jednom meni nepoznatom gradu na obali. Procijenio je da će ekspedicija, a time i njegov boravak u Južnoj Americi trajati četiri mjeseca i navodno se bavio prirodnim znanostima, temom kojom su se bez iznimke bavili svi naši preci, od kojih su neki, zahvaljujući objavljenim radovima upravo na tu temu, postali poznati. Nakon što su četiri mjeseca istekla, sestra mog djeda od svoga supruga, koji joj se do tada još javljao pismima, više nije čula ni glasa. Jednog dana poštom je stigla njegova lisnica, a s njome obavijest da je u onom meni nepoznatom gradu na obali osedlao konja, uzjahao i više se nije vratio. Kako su u vrijeme njegova odlaska, tvrde svjedoci, bjesnila strašna nevremena, pretpostavlja se da je poginuo u nevremenu. Ni konju više nije bilo traga. Sestra mog djeda morala se, dakle, pomiriti sa smrću svog supruga koji je zapravo potjecao iz Egera, ostavši sama s dvanaestgodišnjom kćerkom koju joj je on ostavio. Šezdeset i dvije godine nakon što je njen suprug u Južnoj Americi uzjahao, nestao i — kako je zacijelo bila uvjerena — poginuo, iz lista Le Mondeko koji je četrdeset godina bio njenom jedinom lektirom, doznala je da joj je suprug umro u Rio de Janeiru, šezdeset i jednu godinu nakon što su ga austrijske vlasti proglasile mrtvim, neoženjen ali okružen sluškinjama, kao svjetski poznati slikar koji je, kako je pisalo u Le Mondeu, ne samo južnoameričkom slikarstvu, već cjelokupnoj južnoameričkoj umjetnosti dao nov polet i pribavio joj svjetsku vrijednost, pod istim imenom pod kojim je živio u Europi, tek s jednim O na kraju. Njegova žena, koja je u međuvremenu strašno ostarjela, ali nije bila toliko stara da ne bi mogla čitati Le Monde i njena kći odmah su na sudu pokrenule pitanje utjerivanja, kako se doznalo, nevjerojatnog imetka njihova supruga i oca.


Ostavština


Slikaru o kojem sam upravo govorio moj je pradjed nedaleko Henndorfa dao izgraditi velik i za tadašnje pojmove senzacionalno opremljen atelijer i to na mjestu koje je slikar smio sam odabrati, pa se odlučio za jednu uzvisinu iznad jezera Wallersee, gdje je za slikara svjetlo izuzetno povoljno. Samo s novcem koji je utrošen za taj atelijer, pričaju mi rođaci svako malo, mogli su kupiti i modernizirati više seoskih gospodarstava. Nedugo nakon što je atelijer završen, onaj za koga je izgrađen otišao je, kako sam rekao, u Južnu Ameriku, nestao i bio proglašen mrtvim. Atelijer je time izgubio svoje izvorno određenje. Istina, čuo sam da je uvijek izazivao divljenje, jer je u tom nekulturnom seljačkom podneblju apsolutno predstavljao atrakciju, no na kraju su ga ipak pustili da propadne. Slike koje je napravio slikar, koji je iz kakvih već razloga iselio u Južnu Ameriku, divovska platna na kojima je uvijek slikao samo svoju svojeglavu predodžbu Isusa Krista, seljaci iz okolice, koji su nam na neki način svi bili rodbina, upotrebljavali su kao takozvane pokrove za kola, za što su, kao što nije teško zamisliti, izuzetno pogodna. Razumije se da su seljaci te pokrove na svoja kola pričvrščivali isključivos Kristom prema unutra.


Dvojnik


Jedan čovjek iz Trebinja, koji je toliko nalikovao jugoslavenskom predsjedniku da ih se doista nije moglo razlikovati, ponudio se na raspolaganje jugoslavenskom državnom uredu u Beogradu za posebno naporne predsjednikove zadaće, navodeći pritom preciznu listu zadataka koje bi, kako je mislio, bez daljnjeg mogao obavljati umjesto predsjednika, a za koje mu se predsjednik činio tjelesno isuviše slabim. Bila bi mu čast da umjesto predsjednika takozvane Jugoslavenske narodne republike preuzme na sebe zadatke koje predsjednik nužno ne mora obavljati sam, a za ponuđene usluge ne traži ništa. Kako se čovjek koji je još prije tri godine poslao svoju ponudu u Beograd, od tada do danas vodi kao nestao, mnogi ljudi, ne samo iz Trebinja i okolice, već s vremenom i iz čitave Jugoslavije, vjeruju daje odavno preuzeo svoju dužnost u glavnom gradu Jugoslavije. Ljude koji govore o toj svojoj slutnji nazivaju klevetnicima. One koji su tobože sigurni da je čovjek završio u tamnici ili upućen u ludnicu ili pak likvidiran također se naziva klevetnicima. Prema tome su svi Jugoslaveni klevetnici.

Sreća


Kada moćnici u svojim državama postaju isuviše moćni, a kroz dugi vijek svoje moći ne potroše samo sve narodno, već i sve duhovno bogatstvo, mnogi ljudi u mnogim državama još uvijek se čude da tu i tamo preko noći i po prirodi stvari vrlo često na najsvirepiji način moćnici budu ubijeni, a u državi zavlada anarhija. Možemo reći da je to bila sreća, rekao mi je onaj profesor iz one zemlje iz koje je uspio pobjeći, a u kojoj je prošli tjedan ubijen predsjednik vlade. Ali tek što se profesor vratio u svoju zemlju, uhitili su ga već na granici i bacili u tamnicu, iako je u međuvremenu na vlast došao novi predsjednik vlade koji je bio apsolutni protivnik onog ubijenog.


Državna povijest


Jedan predsjednik države u Srednjoj Europi, gdje predsjednici u svakom trenutku moraju strahovati za svoj život i to s pravom, jednom je suradniku u kojega je imao povjerenje otkrio plan na čiju je izradu potrošio stotine besanih noći, a koji je predsjedniku države omogućavao da svoju državu, koju je, kao i svi drugi predsjednici država u Srednjoj Europi svoje, odveo u apsolutnu propast, preko noći ostavi na cjedilu odnoseći sa sobom toliko bogatstvo da mu je zajamčen siguran i luksuzan život u nekom, za to pogodnom inozemstvu, ma koliko dugo on još poživio. Svoj plan naumio je ostvariti u najskorijoj budućnosti, no to neće ići ako ga njegov suradnik u kojeg ima povjerenje ne drži u potpunoj tajnosti. Suradnik, koji je desetljećima uživao povjerenje predsjednika države, obećao je predsjedniku da će šutjeti o svemu što je čuo, a predsjednik mu je zauzvrat obećao veliko bogatstvo, koje će mu omogućiti da poput njega samog, po uspješnom bijegu, dokraja života živi bezbrižno i doista luksuriozno. Nisu prošle ni dvije minute otkako su se predsjednik države i njegov suradnik dogovorili, kad li suradnik pojednostavi čitavu stvar, pa spretnim pucnjem u potiljak ubije predsjednika i sam sebe proglasi predsjednikom države. Istoga trenutka dao je likvidirati sve pristalice njegova prethodnika i uzora, proglasivši onoga koji je ubio najveći broj pristalica njegova prethodnika i uzora osobom od posebna povjerenja. Kako je sada poznavao prasliku državne povijesti, čekao je, razumije se, samo još povoljnu priliku da se otarasi svog suradnika, prije no što će taj likvidirati njega. Ali bio je previše spor.


Posljedica


Na koncu jednog filozofskog spora koji je godinama mučio dvojicu profesora iz Graza, odvevši u propast ne samo njih već i njihove obitelji, a koji, kako su jednoga dana lucidno rekli jednom trećem kolegi, poput svih filozofskih sporova ne vodi ničemu, te je i tog trećeg kolegu, kojega su u međuvremenu uvukli u svoj spor, na koncu odveo u propast, a zapravo i u ludilo, dvojica gradačkih profesora, nakon što su takoreći već po navici svog trećeg kolegu i kontrahenta pozvali u kuću koju su bili unajmili ni za što drugo nego za filozofsko sporenje, digli su tu kuću u zrak. Na dinamit koji im je za to bio neophodan potrošili su posljednje ostatke svojih imetaka. Kako su u trenutku eksplozije u kući bile i obitelji svih triju profesora, i njih su digli u zrak. Preživjela rodbina jednog od trojice profesora i kontrahenata, za koje je njihov dugogodišnji filozofski spor, kao što su dokazali, bio smrtonosan, prvo je nakanila tužiti državu, smatrajući da je trojicu profesora u smrt otjerao moralni i duhovni bankrot države, ali potom ipak nije uručila tužbu, uvidjevši besmislenost iste.

Nedaleko Suldena


Nedaleko Suldena, u jednoj zabačenoj gostionici u koju sam se prije dosta godina povukao na nekoliko tjedana da vidim što je moguće manje ljudi, a s još manje njih budem u dodiru, za što je kraj oko Suldena pogodan kao rijetko koji drugi — u osamu Suldena, koju sam poznavao od ranije, otišao sam prije svega zbog svojih bolesnih pluća — osim mene jedini gost, neki gospodin Natter iz Innsbrucka, koji je tvrdio da je nekoć bio rektor Innsbruškog sveučilišta, ali je zbog neke klevete optušten s toga mjesta, pa čak i bačen u tamnicu, iako se ubrzo ispostavilo da je nevin, svakog me je dana obavještavao o tome što je sanjao protekle noći. Između ostaloga, da je obišao stotine tirolskih službi, ne bi li dobio dozvolu za otvaranje očeva groba, koju su mu međutim uskratili, na što jesam pokušao otvoriti očev grob, što mu je nakon više sati naporna kopanja naposljetku i uspjelo. Htio je još jednom vidjeti oca. Ali kada je otvorio lijes i zaista skinuo poklopac, unutra nije ležao njegov otac, već mrtva svinja. Kao i uvijek, Natter je i u tom slučaju želio znati što znači njegov san.


Perast


U Perastu smo se obratili mnogim ljudima, želeći doznati kome su nekoć pripadale napuštene i već gotovo posve uništene palače i ostale kuće, jer o tome nigdje nismo ništa pročitali. Ljudi kojima smo se obraćali na naša bi se pitanja samo nasmijali, okrenuli i pobjegli. Nekoliko kilometara dalje, u Risanu, čuli smo da u Perastu više nema normalna čovjeka, čitav grad prepušten je većem broju luđaka koji tamo mogu raditi što ih volja, a država ih jednom u tjednu opskrbljuje hranom.


Ludilo


U Lendu su suspendirali jednog poštara koji godinama nije raznosio pisma u kojima je naslućivao žalosne vijesti, baš kao ni osmrtnice koje bi ga dopale, već ih je sve nosio kući i tamo spaljivao. Pošta ga je naposljetku smjestila u ludnicu Scherrnberg, gdje hoda uokolo odjeven u poštarsku uniformu i raznosi pisma, adresirana na druge pacijente, što ih uprava ludnice ubacuje u jedan poštanski sandučić koji je specijalno zbog njega pričvršćen na zid. Poštar je, kažu, odmah po internaciji u scherrnberšku ludnicu zatražio da mu daju poštarsku uniformu, kako ne bi morao poludjeti.


Obazrivost


Jedan poštanski službenik, optužen zbog ubojstva trudnice, izjavio je pred sudom da ne zna zašto je ubio trudnicu, no da je svoju žrtvu ubio toliko obazrivo, koliko je bilo moguće. Na svako sučevo pitanje odgovarao je riječju obazrivo, na što je sudski postupak protiv njega prekinut.

U Rimu


U jednoj rimskoj bolnici najinteligentnija i najznačajnija pjesnikinja koju je naša zemlja u ovom stoljeću dala umrla je od posljedica opekotina koje je, kako je ustanovljeno, morala zadobiti u kadi. Ja sam s njome putovao i na tim putovanjima dijelio sam mnoga njena filozofska gledišta, pa i ona o hodu svijeta i tijeku povijesti, koji su je čitavog života plašili. Mnogi pokušaji da se vrati u Austriju propali su zbog bezobraznosti njenih suparnica, kao i zbog bezdušnosti bečkih vlasti. Vijest o njenoj smrti podsjeća me da je ona bila prvi gost u mojoj još uvijek posve praznoj kući. Uvijek je bila u bijegu, gledajući u ljudima ono što stvarno jesu, tupu, bezdušnu i bezobzirnu masu, s kojom čovjek odista može samo raskrstiti. Poput mene, i ona je vrlo rano pronašla prilaz paklu i ušla u taj pakao, unatoč opasnosti da bi u tom paklu vrlo rano mogla propasti. Ljudi se pitaju je li njena smrt bila tek nesreća ili doista samoubojstvo. Oni koji vjeruju u pjesnikinjino samoubojstvo govore da se slomila zbog sebe same, dočim su je ustvari, razumije se, slomili samo njena okolina i bezobrazluk njene domovine, koja ju je, kao i tolike druge, čak i u inozemstvu pratila na svakom koraku.


Napuštanje


Posljednjih mjeseci ubila su se trojica mojih studijskih kolega koji su mi bili prijatelji i koji su me gotovo čitavog života pratili svojim umijećima, čime su mi zapravo tek omogućili vlastitu egzistenciju. Sada je oko mene odjednom postalo prazno. Glazbenik se ubio (ustrijelio) jer ljudi nisu imali uha za njegovu umjetnost. Slikar se ubio (objesio) jer ljudi nisu imali oka za njegovu umjetnost. Treći, koji se bavio prirodnim znanostima, a s kojim sam pohađao već i osnovnu školu, ubio se (otrovao) jer ljudi po njegovu mišljenju uopće nisu imali glavu za njegovu znanost. Sva trojica morala su napustiti život iz očaja nad činjenicom da svijet više nije imao organa ni mogućnosti prihvaćanja njihovih umjetnosti i znanosti.


Kao Robert Schumann


Jedan liječnik iz Welsa, s kojim sam nekoć išao u osnovnu školu i kojega je medicina uvijek odvraćala od njegovih umjetničkih i duhovnih sposobnosti dok se nije pronašao u svome zanimanju shvativši ga kao totalnu spekulaciju ljudskim tijelom, naveo je kao razlog za samoubojstvo svoga brata činjenicu da mu je brat za života patio zbog veze s jednom, kako je rekao, visoko nadarenom glazbenicom i koncertnom pijanistkinjom, koja je svojom nadarenošću malo pomalo potiskivala njegovu, koja je bila neobično velika, dok je napokon nije ugušila, što me podsjeća na nesretnog i genijalnog Roberta Schumanna.

Divljenje


Naše divljenje prema jednom književniku kojemu se nikada u životu nismo usudili približiti bez sumnje je bilo na vrhuncu kada smo se, odsjevši u hotelu u kojem je pisac kojemu smo se divili već duže vrijeme stanovao, posredstvom jednog prijatelja jednoga dana na terasi hotela upoznali s njime. Ne možemo se sjetiti boljeg primjera za činjenicu da približavanje zapravo znači udaljavanje. Što smo se jače nakon prvog susreta zbližili s našim piscem, to smo više i jednako intenzivno bili od njega udaljeni. U istom omjeru u kojem smo prodirali u njegovu osobnost udaljavali smo se od njegova djela, svaka riječ koju je pred nama izrekao, svaka misao koju je pred nama domislio udaljavale su nas od iste te riječi ili misli u njegovu djelu. Na posljetku nas je zgrozio i rastvorio i rasplinuo i povratio. Kada smo napustili hotel, što nas je radovalo isključivo zato što ćemo opet moći živjeti bez književnika, činilo nam se da su književnik i njegova osobnost za nas zauvijek završeni, baš kao i njegovo djelo. Autor stotina misli, ideja i spoznaja, kojemu smo desetljećima služili svojim razumom i bili mu vjerni u svojoj ljubavi, uništio je svoje djelo jer se nije opirao našem poznanstvu, već ga je na koncu protiv naše volje čak i tražio. Nakon toga bilo nam je dovoljno samo da čujemo njegovo ime, pa da nas ono smjesta odbije.


Genij


U Beču, gdje su bezobzirnost i bezobraznost spram mislilaca i umjetnika oduvijek bile najjače izražene, kojeg mirno možemo nazvati najvećim grobljem fantazija i ideja i u kojem se pojavljuje, vene i propada tisuću puta više genija nego što ih je u Beču ikada postalo poznato i steklo svjetsku slavu, u jednom hotelu u užem središtu grada pronađen je mrtav čovjek koji je posve bistre glave stvarni razlog svoga samoubojstva napisao na komadić papira i taj komadić pričvrstio za svoj haljetak. Desetljećima on je slijedio jednu ideju i dospio ju je — razumije se, bila je to filozofska ideja — ozbiljiti i završiti u jednom većem djelu i ta mu je ideja naposljetku proždrla svu snagu. Izostalo je, međutim, priznanje koje je očekivao. Iako je na koncu moljakao da mu se dade zasluženo priznanje, nadležna mjesta i ljudi i dalje su mu ga uskraćivali. Ništa nije koristilo dokazivanje neobičnosti svoga djela. To što ga je otjeralo u smrt nije bila samo zavist među kolegama, već čitava duhomrzačka atmosfera ovoga grada i njegova bezglava neljudskost. On je, međutim, jer nije želio dezavuirati svoj karakter, svoje djelo spalio još prije svoje smrti, spalio je svoje životno djelo i doista ga u nekoliko trenutaka poništio, nakon što je desetljećima radio na njemu, jer ga nije htio ostaviti svijetu koji ga ni u kojem slučaju nije zaslužio. Jeziva predodžba da bi, poput tolikih drugih, tek nakon smrti mogao postati priznat, dakle iskorišten i slavan, ponukala ga je da uništi svoju stečevinu, koja je doista zauzimala više mjesto od svega što je na njegovu području ikada mišljeno ili napisano. Grad Beč, napisao je na kraju na svome papiriću, živi od djela njegovih genijalnih samoubojica, a njemu ne pada na pamet da bude karika u tom lancu genija.


Devetstodevedesetosam puta


Nedavno sam doznao da je jedan gimnazijalac kolabirao na takozvanom floridsdorfskom mostu, nakon što je oko tisuću puta prošao floridsdorfskim mostom gore-dolje. Naveo je da ga je na putu u školu spopao iznenadni, kako ga je on nazvao, neljudski strah od škole, koji mu više nije dao da siđe s mosta, već ga je tjerao da oko tisuću puta prođe mostom gore-dolje. Da ne misli na strah, brojao je korake dok je floridsdorfskim mostom hodao gore-dolje, ali je kasnije od toga odustao, jer je brojanje nadilazilo njegovu snagu. Ipak, uspio je izbrojati i upamtitikoliko je puta floridsdorfskim mostom prošao gore, a koliko puta dolje. Točno devetstodevedesetosam puta. Roditelji su došli po izmorenog šesnaestgodišnjaka kojega su policajci odveli s takozvanog floridsdorfer spitza. Što će dalje s njime biti, ne može se reći.


Povratak


Kada novinari u ovoj zemlji uopće spomenu nekog natprosječnog umjetnika svjetskog značaja i slave koji potječe iz njihove zemlje, spominju ga uvijek kao jednog određenog umjetnika, jer mu time mogu nanijeti daleko veću štetu nego da odmah napišu što u stvari misle o umjetniku kojega, jer dolazi iz njihove zemlje i pripada njihovoj generaciji koja nije dala previše spomena vrijednih ljudi, mrze kao nikoga na svijetu i svojom će ga mržnjom proganjati do kraja života. Ne opraštaju mu da je zbog svoje umjetnosti i svoje znanosti jednoga dana digao ruke od njih, dokazujući svojim djelom koje neprestance napreduje postojano svoju veličinu i njihovu ništavnost. Kada više ne znaju što bi, jer čitav svijet piše o tom, po njihovu mišljenju, prostačkom otpadniku, tada pišu i oni, ali ga istom nastoje oblatiti pišući bilo što o njemu, kojega će do kraja života proganjati. Pri tom ne primjećuju da sami sve dublje i dublje tonu u to blato. Svojom zavišću i svojom mržnjom mog su prijetelja otjerali sve do Newcastlea u Australiji, gdje se do kraja žrtvuje za svoju znanost. Kada mi je prije dosta godina, mučen čežnjom za domom, najavio da će ostaviti Newcastle i vratiti se u domovinu, smjesta sam ga telegrafski upozorio da se ne vraća, upozorivši ga i da ta njegova domovina u stvari nije ništa do pokvarenog pakla u kojem neprestance kleveću duh i uništavaju znanost i umjetnost, pa bi njegov povratak zapravo označio njegov kraj. Ali on nije poslušao moj savjet. Danas je na smrt bolestan čovjek kojemu ludnica Kod Steinhofa već godinama predstavlja jezivo službeno prebivalište.



1 Ne više!
2 Više svjetla!
3 Alatka sa šiljastim metalnim dijelom na dugoj dršci, koristi se zavuču debala.
4 Grubo tirolsko sukno, darovac.