Gradovi na papiru-John Green

Quentin Jacobson od djetinjstva je zaljubljen u lijepu i pomalo divlju Margo Roth Spiegelman, no ona je za njega oduvijek bila zagonetka: nitko nije bio tako hrabar i odlučan kao ona, ali nitko ne bi iznenada postao tako hladan i nepristupačan. Ništa se nije promijenilo ni kada su poodrasli. Stidljivom Quentinu preostalo je jedino da živahnu i školskim legendama ovjenčanu Margo obožava izdaleka.

Za Julie Strauss-Gabel,
bez koje se ništa od ovoga ne bi ostvarilo


A poslije,
kad smo izišli van da vidimo kako njezina izrezbarena bundeva izgleda s ceste, rekao sam joj da mi se sviđa kako svjetlost isijava s tog lica koje treperi u tami.
Katrina Vandenberg, Jack O’Lantern (iz zbirke Atlas)
Ljudi kažu da prijatelji ne uništavaju jedni druge.
Što oni uopće znaju o prijateljstvu?
Game Shows Touch our Lives, The Mountain Goats


PROLOG




Kako ja to vidim, svatko od nas barem jedanput doživi neko čudo. Mislim, malo je vjerojatno da će me pogoditi grom, ili da ću osvojiti Nobelovu nagradu, ili da ću postati diktator neke otočne državice negdje na Pacifiku, ili da ću umrijeti od zloćudnog tumora uha, ili da ću se pak sam od sebe zapaliti. Ali ako sagledamo sve te nevjerojatne stvari zajedno, vjerojatno je da će se barem jedna od njih dogoditi svakome od nas. Mogao sam primjerice vidjeti kišu žaba. Ili kročiti na Mars. Ili završiti u kitovoj utrobi. Ili se oženiti engleskom kraljicom, ili preživjeti mjesece na pučini. Ali moje je čudo bilo drukčije. Naime, složilo se tako da od svih kuća u svim naseljima po cijeloj Floridi, živim baš u kući do Margo Roth Spiegelman.
Naše novosagrađeno naselje, Jefferson Park, nekoć je bilo mornarička baza. Kada je mornarica više nije trebala, vratila je zemlju stanovnicima Orlanda, a ovi su odlučili izgraditi ogromno naselje, jer to je ono što se u Floridi radi sa zemljom. Moji i Margoini roditelji završili su vrata do vrata čim su bile izgrađene prve kuće. Margo i ja imali smo samo dvije godine.
Prije nego što je Jefferson Park postao stambeno naselje, i još prije nego što je postao mornarička baza, pripadao je jednom stvarnom Jeffersonu, točnije Dr. Jeffersonu Jeffersonu. Dr. Jefferson Jefferson bio je veoma poznata osoba u Orlandu, stoga i škola i velika dobrotvorna zaklada nose njegovo ime, ali najčudnija i nevjerojatna-ali-istinita stvar u vezi s Dr. Jeffersonom Jeffersonom je ta da on uopće nije bio nikakav doktor. Bio je najobičniji prodavač narančina soka imenom Jefferson Jefferson. Kada je postao bogat i utjecajan, otišao je na sud i ispred svoga imena dodao još jedno ime: “Dr.”. Veliko “D”. Malo “r”. Točka.
Margo i ja imali smo devet godina. Naši su se roditelji sprijateljili, pa bismo se ponekad zajedno igrali ili vozili biciklima poprečnim jednosmjernim ulicama do Jeffersonova parka u središtu našega naselja.
Uvijek sam bio jako nervozan kada bi Margo dolazila jer, na kraju krajeva, bila je ona najljepše i najdivnije stvorenje koje je Bog ikada stvorio. Onoga jutra nosila je bijele hlačice i ružičastu majicu sa zelenim zmajem koji riga vatru od narančastih šljokica. Teško je objasniti koliko mi je tada ta majica bila sjajna.
Margo je kao i uvijek vozila bicikl stojeći, nagnuta naprijed i čvrsto držeći upravljač, a njezine su se ljubičaste tenisice vrtjele takvom brzinom da su tvorile hipnotizirajuću kružnicu. Bio je sparan dan u ožujku. Nebo je bilo vedro, ali u zraku se osjećalo nešto kiselkasto, kao da se sprema oluja.
U to vrijeme umišljao sam da sam izumitelj, i nakon što smo zavezali bicikle i krenuli u kratku šetnju preko parka do igrališta, povjerio sam Margo svoju zamisao o novom izumu zvanom Prstenator. Prstenator bi bio divovski top koji bi u orbitu ispaljivao velike, šarene stijene, tvoreći tako oko Zemlje prsten nalik na Saturnov. (Smatram to još uvijek dobrom idejom, ali ispostavilo se da je izgradnja topa koji ispaljuje gromade u orbitu daleko kompliciranija nego što sam mislio.)
U tom sam parku bio već toliko puta da sam imao njegov plan urezan u pamćenje. Čim smo kročili u park, osjetio sam da nešto nije u redu iako nisam mogao odmah razabrati što.
“Quentine”, rekla je Margo tihim i pribranim glasom.
Pokazala je prstom. Tada sam i ja shvatio što ne valja.
Na nekoliko koraka ispred nas nalazio se jedan hrast. Snažnoga debla, kvrgav i naizgled prastar. To nije bilo novo. Igralište nama zdesna. To također nije bilo novo. Ali sada, čovjek u sivom odijelu naslonjen na hrastovo deblo. Nepomičan. To je bilo itekako novo. Sjedio je u lokvi krvi, a napola sasušeni trak slijevao mu se niz usta. Usta su mu bila otvorena onako kako u pravilu ne bi trebala biti. Na njegovu blijedom čelu skupljale su se muhe.
“Mrtav je”, rekla je Margo, kao da to i sam nisam mogao zaključiti.
Ustuknuo sam dva mala koraka. Sjećam se kako sam mislio da će se probuditi i napasti me ako napravim neki nagao pokret. Možda je bio zombi. Znao sam da zombiji ne postoje, ali izgledao je baš kao da bi mogao biti zombi.
Dok sam ja koračao natrag, Margo je napravila dva isto tako mala i oprezna koraka naprijed. “Ima otvorene oči”, rekla je.
“Moramo odmah kući”, rekao sam.
“Mislila sam da se oči zatvore kad čovjek umre”, rekla je.
“Margomoramoodmahkućirećištosmovidjeli”, rekao sam.
Napravila je još jedan korak naprijed. Bila je dovoljno blizu da ispruži ruku i dotakne mu stopalo. “Što misliš, što mu se dogodilo?” pitala je. “Možda droga ili nešto slično?”
Nisam mogao ostaviti Margo samu s mrtvacem, mogućim zombijem koji će je napasti, ali nije mi se ni ostajalo nagađati o okolnostima njegove smrti. Skupio sam hrabrost, zakoračio naprijed i uhvatio je za ruku. “Margomoramoodmahpoći!”
“Dobro, okej”, rekla je. Otrčali smo do naših bicikala, a trbuh mi je podrhtavao kao od uzbuđenja, ali to nije bilo uzbuđenje. Uzjahali smo na bicikle i pustio sam je da vozi naprijed jer nisam htio da primijeti kako plačem. Mogao sam vidjeti krv na potplatima njezinih ljubičastih tenisica. Njegovu krv. Krv onog mrtvaca.
Vratili smo se svatko svojoj kući. Moji su roditelji nazvali 911 i uskoro sam čuo sirene u daljini pa sam pitao mogu li gledati vatrogasna kola, ali mama je rekla da ne mogu. Onda sam malo zadrijemao.
Moji su roditelji oboje psihoterapeuti, što znači da sam prokleto dobro uravnotežen. Tako sam, kad sam se probudio, imao dugačak razgovor s mamom o ciklusu života i o tome kako je smrt sastavni dio života, ali ne dio zbog kojega bih sa svojih devet godina trebao biti zabrinut, i bilo mi je odmah lakše. Iskreno rečeno, zbog toga se nisam nikada previše brinuo. Što nešto govori samo po sebi, jer ja se inače zbog mnogih stvari itekako brinem.
Stvari stoje ovako: pronašao sam mrtvaca. Mali slatki devetogodišnji ja i moja još manja i još slađa prijateljica naišli smo na tipa kojem je krv curila iz usta, i ta je krv poslije bila na njezinim malim slatkim tenisicama dok smo se na biciklima vraćali doma. Bilo je to dramatično iskustvo, ali, ono, pa što sad? Tipa nisam poznavao. Ljudi koje ne poznajem umiru svakog božjeg dana. Kada bih doživio slom živaca svaki put kad se na svijetu dogodi nešto loše, već bih bio luđi od usranog kućnog štakora.
Te večeri otišao sam u svoju sobu u devet, jer devet je sati bilo vrijeme za krevet. Mama me ututkala, rekla mi da me voli, a ja sam joj rekao: “Vidimo se sutra”, i ona je isto rekla: “Vidimo se sutra”, a onda je ugasila svjetlo i pritvorila vrata.
Kad sam se okrenuo na bok, na prozoru sam spazio Margo Roth Spiegelman. Stajala je ondje, lica gotovo zalijepljenog za mrežu protiv komaraca. Ustao sam i otvorio prozor, no mreža nas je još uvijek dijelila, raščinivši njezino lice u točkice.
“Napravila sam malo istraživanje”, rekla je prilično ozbiljno. Iako joj je mreža razložila lice u sitne djeliće, mogao sam vidjeti da u ruci drži bilježnicu i olovku s izgriženom gumicom na vrhu. Pogledala je u svoje bilješke. “Gospođa Feldman iz Jefferson Courta rekla mi je da se zove Robert Joyner. Otkrila mi je da je živio na Jefferson Roadu, u jednom od onih stanova iznad samoposluživanja, pa sam otišla tamo, ali ondje je već bila gomila policajaca i jedan me upitao jesam li ja iz školskih novina, a ja sam mu rekla da naša škola nema novine, a onda je on rekao da će mi, ako nisam novinar, rado odgovoriti na pitanja. Rekao mi je da je Robert Joyner imao trideset šest godina. Da je bio odvjetnik. Nisu me htjeli pustiti u stan, ali do njega živi izvjesna gospođa imenom Juanita Alvarez i u njezin sam stan uspjela ući pod izlikom da sam došla pozajmiti malo šećera, i ona mi je rekla da se Robert Joyner ubio pištoljem. Onda sam je pitala zašto, a ona mi je otkrila da se nedavno razveo i da je zbog toga bio tužan.”
Margo je zašutjela, a ja sam je samo gledao, to njezino lice sivo od mjesečine i razdijeljeno u tisuću sitnih djelića. Njezine krupne okrugle oči letjele su s bilježnice na mene i nazad. “Mnogi se ljudi razvedu, ali se ipak ne ubiju”, kazao sam.
“Znam”, odgovorila je uzbuđeno. “To sam baš i rekla Juaniti Alvarez. A onda je ona rekla...” Okrenula je iduću stranicu u bilježnici. “Rekla je da je gospodin Joyner imao smetnje. A onda sa 111 je pitala što time hoće reći, a ona mi je rekla da bismo se trebali pomoliti za njega i da bih trebala mami odnijeti šećer, a ja sam rekla zaboravite šećer i otišla.”
Nisam ništa rekao. Samo sam želio da nastavi govoriti – taj tihi glasić, drhtav od uzbuđenja zbog zamalo riješene zagonetke, pružao mi je osjećaj da se u mome životu događa nešto važno.
“Mislim da možda znam zašto je to učinio”, kazala je na koncu.
“Zašto?”
“Možda su sve strune u njemu popucale”, rekla je.
Dok sam smišljao što bih joj na to odgovorio, rukom sam otkvačio zaponce koji su držali okvir s mrežom. Sklonio sam okvir i položio ga na pod, ali Margo mi nije dala priliku da išta kažem. Prije nego što sam ponovo sjeo, podigla je pogled prema meni i prošaptala: “Zatvori prozor.” Poslušao sam je. Mislio sam da će otići, ali ona je ostala stajati ondje i gledala me. Mahnuo sam joj i osmjehnuo se, ali njezin je pogled bio prikovan za nešto iza mene, nešto monstruozno, nešto od čega joj je nestala sva krv iz lica, a ja sam bio previše uplašen da se okrenem. Ali iza mene nije bilo ničega, naravno – osim možda mrtvaca iz parka.
Prestao sam joj mahati. Lica su nam bila na istoj visini, samo na suprotnim stranama prozora. Ne sjećam se više kako se to završilo – jesam li ja prvi otišao u krevet ili je prva otišla ona. U mome sjećanju prizor se nikad nije prekinuo. Ostali smo ondje, zagledani jedno u drugo zauvijek.
Margo je oduvijek voljela misterije. Sve što se poslije događalo vodilo me k zaključku kako je od pretjerane ljubavi za misterije i sama postala jedan.

1.


Najdulji dan u mome životu počeo je polako. Te srijede ustao sam kasno i ostao predugo pod tušem, pa sam doručak morao ubaciti u sebe na stražnjem sjedalu mamina kombija oko 7:17.
Obično sam u školu išao biciklom, zajedno sa svojim najboljim prijateljem Benom Starlingom, ali Ben je toga jutra krenuo u školu na vrijeme i tako mi bio potpuno beskoristan. “Na vrijeme” je za nas značilo trideset minuta prije početka nastave i tih pola sata do prvoga zvona predstavljalo je vrhunac našeg društvenog života. Provodili smo ga stojeći i naklapajući ispred vrata dvorane za probe. Većina je mojih prijatelja svirala u orkestru i najveći dio svojih školskih odmora proveo sam ukrug nekoliko metara od te dvorane. Ja nisam bio u orkestru jer uopće nemam sluha, što je vjerojatno u nekoj vezi s mojom općom nagluhošću. Zakasnio sam dvadeset minuta, a to je značilo da sam pred školu stigao još uvijek deset minuta ranije.
Mama me za vrijeme vožnje ispitivala o predmetima, maturi i maturalnoj večeri.
“Nisam ljubitelj maturalne večeri”, podsjetio sam je dok je skretala na kraju ulice. Istodobno sam spretno naginjao zdjelicu sa žitaricama u suprotnom smjeru od naginjanja auta. Barem u tome imam iskustva.
“Pa, nema ničeg lošeg u tome da iziđeš s nekom prijateljicom. Sigurna sam da možeš pozvati Cassie Hiney1.” Naravno da sam mogao pozvati Cassie Hiney, koja je zapravo bila savršeno zgodna, ljubazna i slatka, premda je imala nevjerojatan peh s prezimenom.
“Ne radi se samo o tome da ne podnosim maturalne večeri. Ne podnosim ni ljude koji obožavaju maturalne večeri”, objasnio sam joj, iako je to, istinu govoreći, bila laž. Jer Ben je jedva čekao da ode.
Mama je skrenula u školsko dvorište, i dok je prelazila preko uspornika, morao sam objema rukama pridržati već gotovo praznu zdjelicu. Pogledao sam na parkiralište za maturante. Srebrna Honda Mary Roth Spiegelman bila je parkirana na uobičajenom mjestu. Mama je zaustavila auto u slijepoj uličici pored dvorane za probe orkestra i poljubila me u obraz. Vidio sam Bena i ostale svoje prijatelje kako stoje okupljeni u polukrug.
Krenuo sam prema njima i polukrug se spontano raširio da me primi. Razgovarali su o mojoj bivšoj djevojci, Suzie Chung, koja je svirala čelo i navodno izazvala pomutnju kad je počela hodati s igračem bejzbola imenom Taddy Mac. Je li mu to bilo pravo ime, nisam imao pojma. Kako bilo da bilo, Suzie je odlučila na maturalnu doći s Tadyjem Macom. Još jedna žrtva.
“Buraz”, obratio mi se Ben, koji mi je stajao nasuprot. Dao mi je znak glavom da ga slijedim i okrenuo se. Izišao sam iz kruga i pošao za njim kroz vrata. Ben, malo stvorenje maslinaste puti, koje je pubertet, nema sumnje, puknuo, iako ne baš jako, bio je moj najbolji prijatelj sve od petoga razreda, kada smo obojica sebi konačno priznali da ni jedan od nas neće uspjeti privući nekog drugog najboljeg prijatelja. Plus, Ben se stvarno trudio, što mi se svidjelo – uglavnom.
“Što ima?” pitao sam. Unutar škole mogli smo slobodno razgovarati, jer tu je vladao takav žamor da nas nitko ne bi mogao prisluškivati.
“Radar ide na maturalnu večeru”, objavio je mrzovoljno. Radar je bio naš drugi najbolji prijatelj. Zvali smo ga Radar jer je sličio malom očalinku zvanom Radar iz one stare televizijske serije MASH, samo što 1. Radar iz serije nije bio crnac, i 2. nakon što je dobio nadimak, naš je Radar narastao petnaestak centimetara i počeo nositi leće, pa pretpostavljam da 3. uopće nije sličio tipu iz serije MASH, ali 4. kako su do kraja našeg školovanja ostala još tri i pol tjedna, nismo imali volje da mu mijenjamo nadimak.
“S onom curom Angelom?” pitao sam. Radar nam nikada nije ništa otkrio o svome ljubavnom životu, ali to nas nije sprječavalo da stalno o tome nagađamo.
Ben je kimnuo i rekao: “Znaš za onaj moj veliki plan da na maturalnu pozovem neku piletinu iz prvog razreda, jer to su jedini komadi koji ne znaju priču o Krvavom Benu?” Kimnuo sam potvrdno.
“Pa”, počeo je Ben, “jutros mi je prišla jedna slatkica iz prvog razreda i pitala me jesam li ja Krvavi Ben, i čim sam joj počeo objašnjavati da se radilo o infekciji bubrega, zahihotala je i pobjegla. Dakle, ni od toga nema ništa.”
Ben je u drugom razredu završio u bolnici zbog infekcije bubrega, no Becca Arrington, Margoina najbolja prijateljica, proširila je glasinu da mu se krv u urinu pojavila zbog kroničnog masturbiranja. Usprkos svojoj medicinskoj neuvjerljivosti, ta priča prati Bena i dandanas. “Koja pušiona”, rekao sam.
Ben mi je počeo izlagati svoje planove kako da nađe novu pratilju, ali tek sam ga napola slušao, jer sam kroz masu ljudstva što se gužvala u hodniku upravo ugledao Margo Roth Spiegelman. Stajala je pokraj svojega ormarića sa svojim dečkom Jaseom. Nosila je bijelu suknju do koljena i plavu majicu s natpisom. I izdaleka sam mogao vidjeti njezine lijepo oblikovane ključne kosti. Nečemu se histerično smijala širom otvorenih usta, pri čemu je ramena povila naprijed, a kutovi njezinih velikih očiju iskitili su se sitnim borama. Ali izgleda da se nije smijala nečemu što je provalio Jase, jer je gledala mimo njega, prema nizu ormarića na drugoj strani hodnika. Slijedio sam njezin pogled i vidio Beccu Arrington kako se objesila o nekog igrača bejzbola, kao da je tip božićno drvce a ona kuglica na njemu. Poslao sam Margo osmijeh, iako sam znao da me ona ne može vidjeti.
“Buraz, trebao bi je jednostavno puknuti. Baš te briga za Jasea. Bože, kakav je to komad.” Kad smo krenuli, nastavio sam pogledavati prema njoj kroz gomilu; bili su to brzi snimci za seriju fotografija pod naslovom Savršenstvo ne trza dok smrtnici prolaze. Kad sam joj se približio, pomislio sam da se ona uopće ne smije. Možda je samo iznenađena poklonom ili nečim sličnim. Nije mogla zatvoriti usta.
“Aha”, rekao sam Benu, još uvijek ga ne slušajući i pokušavajući zadržati pogled što duže na Margo, a da to ne bude očito. I ne samo zato što je bila lijepa. Bila je ona naprosto fenomenalna, u doslovnom smislu riječi. Ipak, prolazili smo odviše daleko od nje i previše se ljudi muvalo između, pa nisam mogao čuti što govori i prokljuviti o kakvom je to urnebesnom iznenađenju bila riječ. Ben je samo zatresao glavom, već me tisuću puta ulovio kako zurim u nju i već se na to naviknuo.
“Stvarno je dobar komad, ali nije baš tako dobar komad. Znaš li tko je stvarno dobar komad?”
“Tko?” pitao sam.
“Lacey”, rekao je, a to je bila Margoina druga najbolja prijateljica. “Da, i još tvoja mama. Buraz, vidio sam kad te jutros poljubila u obraz, i oprosti mi, ali kunem ti se Bogom pomislio sam: Čovječe, da sam barem ja Q. I da barem imam penis na obrazima.” Munuo sam ga laktom u rebra, ali nisam prestao razmišljati o Margo, jer ona je bila jedina legenda koja je živjela vrata do mene. Margo Roth Spiegelman, djevojka čije je šesterosložno ime u svojoj cijelosti nerijetko bilo izgovarano s pritajenim poštovanjem. Margo Roth Spiegelman, o čijim su se epskim pustolovinama priče širile školom poput ljetne oluje: neki starac iz Hot Coffeeja u Kaliforniji naučio je Margo svirati gitaru. Margo Roth Spiegelman, koja je tri dana putovala s cirkusom – mislili su da ima potencijala da nastupi na trapezu. Margo Roth Spiegelman, koja je iza pozornice popila šalicu biljnog čaja s grupom The Mallionaires poslije koncerta u St. Louisu, dok su oni pili viski. Margo Roth Spiegelman, koja je upala na taj koncert rekavši osiguranju da joj je basist dečko, ali je oni nisu prepoznali i, ma dajte, dečki, stvarno, ime mi je Margo Roth Spiegelman i ako odete tamo i zamolite basista da baci pogled na mene, on će vam reći da sam njegova cura, ili da bi želio da mu budem cura, i onda je redar tako i napravio, i onda je basist rekao “da, to je moja cura, pustite je”, i poslije je basist htio da zabriju zajedno, ali ona je odbila basista grupe The Mallionaires.
Sve su te priče, kad bi bile ispričane, završavale s neizbježnim: Čovječe, ne mogu vjerovat’? Često i nismo vjerovali, ali priče su se uvijek pokazale istinitima.
Već smo bili kod svojih ormarića. Radar je bio ondje; naslonjen na Benov ormarić tipkao je nešto po prijenosnom uređaju koji je držao u rukama.
“Dakle, ideš na maturalnu”, rekao sam mu. Podigao je pogled prema meni, a onda ga ponovo spustio.
“Upravo devandaliziram članak na Sverječniku o bivšem francuskom premijeru. Sinoć je netko obrisao cijeli unos i zamijenio ga rečenicom ‘Jacques Chirac je jedan gej’, što je, kako je napisano, netočno i faktički i gramatički.” Radar je nekakva urednička faca na toj onlajn enciklopediji nazvanoj Sverječnik, a koju člancima popunjavaju sami korisnici. Sav se posvetio održavanju i usavršavanju Sverječnika. Bio je to jedan od razloga zašto nas je vijest da ima pratilju za maturalnu toliko iznenadila.
“Dakle, ideš na maturalnu”, ponovio sam.
“Žao mi je”, rekao je ne dižući pogled. Dobro je poznato da sam oduvijek bio protiv maturalne. Ništa me u vezi s tim ne privlači – ni sentiši, ni brzi ples, ni haljine, ni unajmljeni smoking. Unajmljivanje smokinga čini mi se izvrsnim načinom da pokupiš neku odvratnu bolest od prethodnog unajmljivača, ne žudim baš za time da budem jedini djevac s picajzlama.
“Buraz,” obratio se Ben Radaru, “već i oni friški komadi iz prvog razreda znaju za priču o Krvavom Benu.” Radar sada konačno spusti svoj dlanovnik i kimne suosjećajno. “Kako bilo”, nastavio je Ben, “preostaju mi dvije strategije: kupiti pratilju preko interneta ili odletjeti u Missouri i kidnapirati neku zgodnu provincijsku kokicu.” Pokušao sam Benu objasniti da izraz “kokica” ne zvuči ni retro ni kul, nego više seksistički i jadno, ali on se nije dao smesti. I vlastitu je majku zvao kokica. Bio je nepopravljiv.
“Pitat ću Angelu zna li koga”, rekao je Radar. “Iako bi bilo lakše pretvoriti olovo u zlato nego tebi naći pratilju za maturalnu.”
“Naći tebi pratilju za maturalnu toliko je teško da već od same ideje možeš dobiti bruh”, dodao sam.
Radar je od oduševljenja dvaput šakom lupio po ormariću, a onda se vratio s novom forom: “Bene, naći tebi pratilju za maturalnu tako je teško da je američka vlada odustala od diplomacije i odlučila stvar riješiti silom.”
Pokušavao sam smisliti novu foru kojom bih se nadovezao, kad smo sva trojica odjednom opazili kontejner anaboličkih steroida u ljudskom obličju, poznat kao Chuck Parson, kako nam se približava s nekom namjerom. Chuck Parson nije sudjelovao u timskim sportovima jer bi ga to moglo odvratiti od njegova višeg cilja: da jednoga dana bude osuđen za ubojstvo. “Hej, pederi”, povikao je.
“Chuck”, odgovorio sam mu što sam mogao prijateljskije. Chuck nas posljednjih godina i nije gnjavio – netko je u zemlji kul djece donio uredbu da nas se pusti na miru. Zato je bilo neobično što nam se uopće obraća.
Možda zato što sam se oglasio, a možda i ne, tresnuo je rukama o ormarić s obje moje strane i unio mi se u facu tako da sam mogao lako pogoditi kojom pastom pere zube. “Što znaš o Margo i Jaseu?”
“Uh”, rekao sam. Počeo sam kopati po pamćenju i prisjećati se svega što znam o njima: Jase je bio prvi i jedini ozbiljni dečko Margo Roth Spiegelman. Počeli su hodati krajem prošle godine. Iduće godine oboje se spremaju na Floridsko sveučilište. Jase je ondje dobio nekakvu bejzbolsku stipendiju. Nikada nije bio kod nje doma, osim da je pokupi za izlazak. Nikada nije pokazivala da joj se baš jako sviđa, ali Margo nikada nije pokazivala da joj se itko sviđa. “Ništa”, rekao sam konačno.
“Ne seri mi”, zarežao je.
“Jedva je i poznajem”, rekao sam, što je zapravo i bila istina.
Neko je vrijeme razmišljao o mome odgovoru, a ja sam dao sve od sebe da izdržim pogled tih premalo razmaknutih očiju. Lagano je kimnuo, odgurnuo se od ormarića i odšetao na svoj prvi sat: Njegovanje i prehrana pektoralnih mišića.
Zazvonilo je i drugo zvono. Još minuta do početka nastave. Radar i ja imali smo matematičku analizu, a Ben kombinatoriku. Učionice su bile jedna do druge; zajedno smo krenuli prema njima, trojica nas, jedan do drugoga, nadajući se da će se plima naših školskih drugova razrijediti i propustiti nas. Tako je i bilo.
Rekao sam: “Pronaći tebi pratilju za maturalnu tako je teško da kad bi tisuću majmuna na tisuću pisaćih strojeva tipkalo tisuću godina, ne bi se dogodilo da ijedan napiše ‘Ići ću na maturalnu s Benom”’
Ben nije mogao odoljeti da sam sebe ne dotuče. “Moji izgledi za maturalnu toliki su da me odbila i Q-ova baka. Rekla mi je da čeka da je Radar pozove.”
Radar značajno kimne glavom. “Živa istina, Q, tvoja baka voli prave frajere.”
Bio je to jadan, ali najlakši način da zaboravimo na Chucka, razgovarati o maturalnoj, iako mi se za nju zapravo živo fućkalo. Eto takav je bio naš život toga jutra: ništa zapravo nije bilo važno, ni dobre ni loše stvari. Važno nam je bilo samo da zabavimo jedni druge, i to nam je prilično dobro uspijevalo.
Iduća tri sata proveo sam u učionici, nastojeći da ne gledam u satove koji su visjeli iznad ploča, a kada bih bacio pogled na koji od njih, ostao bih začuđen što je od posljednjeg gledanja na sat prošlo tek nekoliko minuta. Imao sam gotovo četiri godine iskustva gledanja u te satove, ali njihova me sporost nije prestala čuditi. Ako mi ikada kažu da mi je preostao samo jedan dan života, zaputit ću se ravno u posvećene dvorane srednje škole Winter Park, gdje, kako je poznato, dan traje tisuću godina.
No koliko god mi se činilo kako treći sat fizike neće nikada završili, ipak je završio i poslije sam se u kantini našao s Benom. Radar je peti sat imao ručak sa svojima iz razreda pa smo Ben i ja uglavnom sjedili sami; razdvajalo nas je tek nekoliko sjedala i klinci iz dramske grupe, koje smo poznavali. Danas smo obojica jeli mini pizze sa salamom.
“Pizze su dobre”, rekao sam. Kimnuo je glavom rastreseno. “Što ne valja?” pitao sam ga.
“Nifta”, zafafljao je ustima punim pizze. Konačno ju je progutao. “Znam da misliš kako je to glupo, ali ja zaista želim ići na maturalnu.”
“1. Stvarno mislim da je to glupo; 2. Ako želiš ići, idi; 3. Ali ako se ne varam, još uvijek nisi nijednu curu pitao da ide s tobom.”
“Pitao sam Cassie Hiney na matki. Napisao sam joj poruku.” Podigao sam obrve upitno. Ben je gurnuo ruku u džep svojih kratkih hlača i izvukao više puta presavijen komadić papira. Razmotao sam ga:
Bene, rado bih išla na maturalnu s tobom, ali već imam dogovor s Frankom. Oprosti!
C.
Ponovo sam presavio papirić i gurnuo mu ga preko stola. Sjetio sam se kako smo na ovim stolovima nekada igrali nogomet papirnatim kuglicama. “Koja pušiona”, rekoh.
“Da, ali što se može?” Izgledalo je kao da se zidovi šutnje zatvaraju oko nas, i tako smo neko vrijeme šutjeli, a onda me Ben pogledao ozbiljnim pogledom i rekao: “Kako ću se samo raspištoljiti na koledžu. Ima da uđem u Guinnessovu knjigu svjetskih rekorda u kategoriji ‘Najviše zadovoljenih kokica’.”
Nasmijao sam se. Palo mi je na um kako su Radarovi roditelji već ušli u Guinnessovu knjigu, a onda sam spazio zgodnu Afroamerikanku s ušpičenim dredloksima kako stoji iznad nas. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da je to Angela, Radarova možda-djevojka.
“Bok”, pozdravila me.
“Hej”, odzdravio sam joj. Bili smo skupa na nekim predmetima, ali vani se nismo pozdravljali. Dao sam joj znak da sjedne. Privukla je stolac na čelo stola.
“Pretpostavljam, dečki, da poznajete Marcusa bolje nego itko drugi”, rekla je, upotrijebivši Radarovo pravo ime. Nagnula se prema nama, nalaktivši se na stol.
“To ti je nezahvalan posao, ali netko mora i to raditi”, rekao je Ben smiješeći se.
“Dečki, mislite li, ono, da me se on srami?”
Ben se nasmijao. “Što? Ne”, rekao je.
“Zapravo”, dodao sam, “ti bi se trebala sramiti njega.”
Zakolutala je očima smijući se. Djevojka naviknuta na komplimente. “Ali, ono, nikad me nije pozvao da zabrijem s vama.”
“Ohhh”, rekao sam, skopčavši konačno. “To je zato što se on srami nas.”
Nasmijala se. “Izgledate prilično normalno.”
“Nisi vidjela Bena kad ušmrkne Sprite kroz nos, a onda ga izbaci na usta”, rekoh.
“Izgledam kao dementna gazirana fontana”, rekao je mrtav-hladan.
“Ali stvarno, vi ne biste bili zabrinuti? Mislim, hodamo već pet tjedana, a još me nije odveo svojoj kući.” Ben i ja smo se značajno pogledali, a ja sam stisnuo usta da ne prasnem u smijeh. “Što je?” upitala je.
“Ništa”, rekao sam. “Iskreno, Angela, da te tjera da briješ s nama i da te stalno vodi doma.
“To bi sigurno značilo da mu se ne sviđaš”, Ben je dovršio moju rečenicu.
“Jesu li mu roditelji čudni?”
Bilo je veliko iskušenje iskreno odgovoriti na to pitanje. “O ne. Skroz su kul. Samo su, čini mi se, malko previše brižni.”
“Da, previše brižni”, složio se Ben sumnjivo brzo.
Nasmijala se i ustala, rekavši da se još mora nekome javiti dok traje ručak. Ben je pričekao s komentarom dok se nije udaljila. “Ženska je mrak”, rekao je.
“Vidim”, odgovorio sam. “Pitam se bismo li mogli mijenjati Radara za nju.”
“Iako vjerojatno nije tako dobra s računalima kao Radar. Treba nam netko tko se kuži u računala. A kladim se i da je koma u igranju Uskrsnuća.” Bila je to naša omiljena igrica. “Inače”, nastavio je Ben, “odlično si se snašao kad si rekao da su Radarovi roditelji previše brižni.”
“Pa nije moje da joj kažem istinu”, rekao sam.
“Pitam se koliko će joj trebati da vidi Tim Radar rezidenciju i muzej?” nasmijao se Ben.
Odmor je bio pri kraju, pa smo Ben i ja ustali i odložili svoje pladnjeve na tekuću vrpcu. Istu onu na koju me u prvom razredu bacio Chuck Parson, poslavši me tako u podzemni svijet sudopera Winter Parka. Odšetali smo do Radarova ormarića i ostali ondje dok nije dojurio već poslije prvog zvona.
“Na satu politike odlučio sam da bih, a to mislim doslovno i bukvalno, lizao tovaru jaja samo da do kraja semestra ne moram dolaziti na te sate“, rekao je.
“Od tovarovih jaja možeš puno naučiti o vladi”, rekao sam. “Hej, kad smo već kod razloga zašto si htio da ti ručak bude poslije četvrtog sata, upravo smo ručali s Angelom.”
Ben mu se smijuljio u facu i dodao: “Aha, htjela je znati zašto je nikada nisi pozvao kući.”
Radar ispusti dubok uzdah dok je unosio šifru svoga ormarića. Toliko je dugo duboko disao da sam se na koncu uplašio da će se onesvijestiti. “Sranje”, rekao je konačno.
“Da se ne stidiš nečega?” upitao sam smješkajući se. “Začepi”, odgovorio je i munuo me laktom u trbuh. “Živiš u ljupkom domu”, rekao sam.
“Ozbiljno, buraz”, dodao je Ben. “Ona je stvarno zgodna cura. Ne kužim zašto je ne upoznaš s roditeljima i ne pokažeš joj Času Radar”
Radar je bacio knjige u ormarić i zatvorio ga. Graja oko nas utišala se baš u času kad je podigao pogled u nebo i zavikao: “NISAM JA KRIV ŠTO MOJI STARCI IMAJU NAJVEĆU ZBIRKU CRNIH DJEDOVA BOŽIĆNJAKA NA SVIJETU.” Dosad sam ga barem tisuću puta čuo da izgovara “najveću zbirku crnih Djedova Božićnjaka” i nikako da mi to prestane biti smiješno. Ali on se nije šalio. Sjećam se kad sam prvi put bio kod njih. Imao sam tada otprilike trinaest godina. Bilo je proljeće, od Božića je prošlo nekoliko mjeseci, a crni su Djedovi Božićnjaci još uvijek bili poređani po prozorskim daskama. Crni Djedovi Božićnjaci izrezani od papira visjeli su s ograde stubišta. Stol u blagovaonici bio je ukrašen svijećama u obliku Djedova Božićnjaka crnaca. Ulje na platnu s likom crnačkog Djeda Božićnjaka visjelo je iznad okvira kamina na kojem su bile nanizane figurice crnih Djedova Božićnjaka. Imali su i crnački dispenzer za Pez-bombone koji su kupili u Namibiji. Svijetleći plastični Djed Božićnjak crnac, koji je od Dana zahvalnosti do Nove godine stajao u njihovu savršeno njegovanom dvorištu, ostatak godine ponosno je držao stražu u kutu kupaonice za goste, kupaonice obložene ručno oslikanim tapetama s uzorkom, naravno, crnog Djeda Božićnjaka. Čak su i spužve bile u obliku Djeda Božićnjaka. Sve sobe, osim Radarove, bile su zatrpane crnim Djedovima Božićnjacima – od gipsa i plastike i mramora i gline i drva i smole i platna. Sve u svemu, Radarovi su roditelji imali više od tisuću dvjesto različitih crnih Djedova Božićnjaka. Kako se moglo pročitati na ukrasnoj ploči pokraj ulaznih vrata, Društvo za Božić proglasilo je Radarov dom spomen-kućom Djeda Božićnjaka.
“Moraš joj reći, čovječe”, kazao sam. “Jednostavno joj moraš reći: ‘Angela, stvarno mi se sviđaš, ali ima nešto što moraš znati: kada dođemo k meni doma da se malo pomazimo, gledat će nas dvije tisuće četiristo očiju tisuću dvjesto crnih Djedova Božićnjaka’.”
Radar je prešao rukom preko svoje kratko ošišane kose i odmahnuo glavom. “Pa, ovaj, nisam siguran da ću joj reći baš tim riječima, ali reći ću joj.”
Ja sam se zaputio na sat politike, a Ben na izborni predmet o dizajnu videoigrica. Iduća dva sata proveo sam gledajući satove, a onda me, kad je konačno sve bilo gotovo, preplavio osjećaj olakšanja – kraj svakoga dana značio je približavanje naše maturalne, do koje je ostalo manje od mjesec dana.
Otišao sam kući. Pojeo sam dvije kriške kruha s maslacem od kikirikija i džemom i gledao poker na televiziji. Moji su se roditelji vratili oko šest, izgrlili jedno drugo, a onda su izgrlili i mene. Za pravu večeru jeli smo zapečene makarone s preljevom. Pitali su me kako je bilo u školi. Onda su me pitali za maturalnu. Divili su se sami sebi kakav su čudesan posao obavili odgojivši me. Pričali su mi kako su oni proveli dan, bakćući se s ljudima koji nisu tako dobro odgojeni kao ja. Onda su se pokupili gledati televiziju. Otišao sam u svoju sobu provjeriti mejlove. Nešto sam piskarao za engleski o Velikom Gatsbyju. Čituckao sam malo i Federalističke spise, kao pripremu za završni ispit iz politike. Razmjenjivao sam mejlove s Benom, a onda se i Radar pojavio onlajn. U razgovoru je četiri puta upotrijebio frazu “najveća zbirka crnih Djedova Božićnjaka na svijetu” i svaki put sam jednako prasnuo u smijeh. Rekao sam mu da mi je drago što ima curu. On je rekao da će ljeto biti zakon. Složio sam se. Bio je peti svibnja, ali mogao je biti i bilo koji drugi datum. Moji su dani bili ugodno jednolični. Volio sam to: volio sam rutinu. Volio sam da mi bude dosadno. Znam da to nije nešto čime bih se trebao hvaliti, ali tako je bilo. I ovaj peti svibnja mogao je biti kao bilo koji drugi dan – sve dok, nešto prije ponoći, Margo Roth Spiegelman nije otvorila prozor na mojoj sobi, prvi put nakon što mi je prije devet godina rekla da ga zatvorim.

2.


Na zvuk otvaranja prozora naglo sam se okrenuo i susreo se s Margoinim plavim očima koje su zurile u moje. Isprva su njezine oči bile sve što sam vidio, sve dok mi se vid nije prilagodio mraku, a tada sam primijetio da je lice obojila crnom kamuflažnom bojom, a glavu pokrila crnom kapuljačom. “Je l’ ti to uživaš u cyber-seksu?” upitala je.
“Dopisujem se s Benom Starlingom.”
“To nije odgovor na moje pitanje, perverznjače jedan.”
Nasmijao sam se od nelagode, a zatim otišao do prozora i kleknuo, tako da je moje lice bilo na svega nekoliko centimetara od njezina. Nije mi bilo jasno zašto je tu, na mome prozoru, ovakva. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?” upitao sam je. Margo i ja ostali smo u dobrim odnosima, valjda, ali to nisu bili hajdemo-se-naći-maskirani-u-gluho-doba-noći odnosi. Siguran sam da je imala druge prijatelje za takve stvari. Ja jednostavno nisam bio među njima.
“Treba mi tvoj auto”, objasnila je.
“Nemam auto”, priznao sam i osjetio kako je dotakla bolnu točku.
“Dobro, onda mi treba auto tvoje mame.”
“Ti imaš svoj auto”, istaknuo sam.
Margo je napuhala obraze i uzdahnula. “Da, ali stvar je u tome što su mi roditelji uzeli ključeve od auta i spremili ih u sef koji se nalazi ispod njihova kreveta, a još i Myrna Mountweazel” – njezin pas – “spava u sobi. A Myrna Mountweazel, njoj kao da prsne prokleta aneurizma svaki put kada me ugleda. Mislim, mogu se bez problema ušuljati u sobu i ukrasti sef, obiti ga i odvesti se, ali stvar je u tome što će Myrna Mountweazel početi lajati kao luda čim malo odškrinem vrata. Dakle, kao što rekoh, trebam auto. Uostalom, ti ćeš morati voziti, jer najmanje pet od jedanaest stvari koje večeras moram obaviti podrazumijevaju da me čeka vozač spreman na bijeg.”
Dok je gledam nefokusirano, sva se pretvara u oči koje lebde u zraku. Zato se ponovo usredotočim na nju i na obrise njezina lica; kamuflažna boja na njezinoj koži još je uvijek bila vlažna. Njezine su jagodice zajedno s bradom činile trokut, a usne crne kao ugljen savijene su u jedva vidljiv osmijeh. “Je l’ to nešto nezakonito?”, upitam.
Hm”, odgovorila je Margo. “Podsjeti me je l’ upad na tuđi posjed protuzakonit?”
“Ne”, odlučno sam odgovorio.
“Ne, nije protuzakonit ili ne, neću ti pomoći?”
“Ne, neću ti pomoći. Zar ne možeš zaposliti nekog svog potrčka da te vozika uokolo?” Lacey ili Becca se ionako pokoravaju svim njezinim naredbama.
“Zapravo, oni i jesu dio problema”, odgovorila je.
“Kakvog problema?” pitao sam.
“Postoji jedanaest problema”, rekla je već pomalo nestrpljivo.
“Bez kršenja zakona, molim te”, rekao sam.
“Kunem se Bogom da te neću tražiti da učiniš išta protuzakonito.”
I baš su se u tome trenutku svjetla oko Margoine kuće upalila. U samo jednom brzom pokretu prevalila se preko prozora ravno u moju sobu i otkotrljala se ispod kreveta. Njezin se tata za nekoliko sekundi stvorio u dvorištu. “Margo!” povikao je. “Vidio sam te!”
Ispod svoga kreveta začuo sam prigušeno “O, Isuse.” Margo se iskoprcala van, ustala, otišla do prozora i rekla: “Daj, tata. Samo pričam s Quentinom. Stalno mi govoriš kako bi on odlično utjecao na mene i tako to.”
“Samo pričate?”
Da.
“Zašto ti je onda lice obojeno kamuflažnom bojom?” Margo je oklijevala, ali samo nakratko. “Tata, kako bih ti dala odgovor na to pitanje, potrebni su sati i sati objašnjavanja, a vjerujem da si jako umoran, pa je najbolje da se vr...”
“U kuću!” zagrmio je. “Iste sekunde!”
Margo me zgrabila za majicu i šapnula mi u uho: “Vraćam se za minutu”, a zatim nestala kroz prozor.
Čim je otišla, zgrabio sam svoje ključeve sa stola. Ključevi su bili moji; auto, nažalost, nije. Roditelji su mi za šesnaesti rođendan dali mali poklon i odmah sam znao da se radi o ključevima auta pa sam se gotovo upiškio od sreće, jer dotad su stalno ponavljali kako mi ne mogu priuštiti auto. Ali kada su mi uručili malu zamotanu kutijicu, znao sam da su me samo zafrkavali i da sam ipak dobio auto. Poderao sam ukrasni papir i otvorio kutijicu. I stvarno, bili su to ključevi auta.
Nakon kratkotrajnog proučavanja shvatio sam da su to ključevi Chryslera. Chryslerova kombija. Onoga koji je vozila moja mama.
“Poklanjaš mi ključ svoga auta?” upitao sam mamu.
“Tome”, obratila se tati, “rekla sam ti da ćemo mu samo pobuditi lažnu nadu.”
“Nemoj mene sada kriviti”, rekao je tata. “Tako samo sublimiraš vlastite frustracije zbog mojih prihoda.”
“Nije li ta ishitrena analiza malčice pasivno-agresivna?” upitala je mama.
“Nisu li retoričke optužbe o pasivno-agresivnom ponašanju same po sebi pasivno-agresivne?” odgovorio je tata pa su se još neko vrijeme natezali oko toga.
Da skratim priču: imao sam pristup toj divoti od najnovijeg modela Chryslerova kombija, naravno, ako ga ne vozi mama. A kako se ona svako jutro vozila njime na posao, auto sam mogao voziti samo vikendom. Zapravo, vikendom i noću.
Margo je trebalo više od obećane minute da se vrati, ali ne puno više. Dok je nije bilo, počeo sam se ponovo nećkati. “Imam školu sutra”, rekao sam joj.
“Pa da, znam”, odgovorila je. “Imaš školu i sutra i prekosutra i od samoga razmišljanja o tome možeš poludjeti skroz naskroz. Sve znam. Radni je dan. Zato i moramo krenuti što prije i vratiti se do jutra.”
“Ne znam baš.”
“Q”, rekla je. “Q. Dragi. Koliko smo dugo prijatelji?”
“Mi nismo prijatelji. Mi smo susjedi.”
“O, Isuse, Q. Nisam li dobra prema tebi? Nisam li naredila svim svojim podanicima u školi da se lijepo ponašaju prema tebi?”
“Uhuh”, sumnjičavo sam izdahnuo, iako sam oduvijek slutio da je Margo ta koja je zabranila Chucku Parsonu i njegovoj bandi da nas maltretiraju.
Trepnula je. Čak je i kapke namazala. “Q,” rekla je, “moramo krenuti.”
I tako smo krenuli. Iskrao sam se kroz prozor, onda smo pognutih glava protrčali uza zid moje kuće, sve dok nismo došli do kombija i otvorili vrata. Margo mi je šapnula da ne zatvaram vrata – bilo bi prebučno – pa sam otvorenih vrata izbacio mjenjač iz brzine, pogurao auto i pustio ga da se polako kotrlja niz ulicu. Prošli smo nekoliko kuća prije nego što sam upalio motor i svjetla. Zatvorili smo vrata i odvezli se vijugavim uličicama u beskonačnost Jefferson Parka, čije su kuće još uvijek izgledale kao nove novcate, ali i pomalo plastično, poput grada od lego-kockica, nastanjenog desetcima tisuća pravih ljudi.
Margo je krenula s pričom. “Stvar je u tome što njih zapravo uopće nije briga; oni samo misle kako moji pothvati stvaraju lošu sliku o njima. Znaš li što mi je maločas rekao? Rekao mi je: Ne zanima me hoćeš li potpuno sjebati svoj život, ali nemoj nas ni slučajno osramotiti pred Jacobsenovima – oni su nam prijatelji! Smiješno. Ne možeš ni zamisliti kako su mi otežali išuljavanje iz te proklete kuće. Znaš ono kad u filmovima o bijegu iz zatvora naguraju hrpu odjeće ispod pokrivača da izgleda kao da netko spava u tom krevetu?” Kimnuo sam. “E pa, mama mi je u sobu stavila jebeni bebifon da bi cijelu noć mogla slušati kako dišem. Morala sam Ruthie dati pet dolara da spava u mojoj sobi, a odjeću sam nagurala ispod pokrivača njezina kreveta.” Ruthie je Margoina mlađa sestra. “To ti se sada pretvara u neku usranu Nemoguću misiju. Nekoć sam se iskradala kao i svaki drugi Amerikanac lijepo iziđem kroz prozor i skočim s krova. Ali ovih dana, Može mi prosti, kao da živim u doba fašističke diktature.”
“I hoćeš li mi napokon reći kamo idemo?”
“Pa, prvo idemo u Publix. Iz razloga koje ću ti kasnije objasniti, moraš umjesto mene obaviti kupnju nekih sitnica. A onda idemo u Wal-Mart.”
“Što, zar ćemo samo raditi turu po svim trgovačkim centrima središnje Floride?” upitao sam.
“Dragi moj, večeras ćemo ispraviti mnogo toga krivoga. I iskriviti ponešto što je ravno. Prvi će postati posljednji; posljednji će postati prvi; krotki će baštiniti zemlju. Ali prije nego što radikalno promijenimo svijet, moramo u kupovinu.” Dovezao sam nas do Publixa i parkirao auto na gotovo potpuno prazno parkiralište.
“Slušaj,” rekla je, “koliko novca trenutačno imaš kod sebe?”
“Nula dolara i nula centi”, odgovorio sam. Ugasio sam motor i pogledao prema njoj. Kopala je po džepu svojih uskih crnih hlača i na kraju izvukla nekoliko novčanica od sto dolara. “Na sreću, dragi nas je Bog obdario”, rekla je.
“Otkuda ti to?” upitao sam.
“Lova od bar micve, malac. Nemam pristup bankovnom računu, ali znam lozinku svojih roditelja jer koriste ‘myrnamountw3az3l’ za apsolutno sve. Tako sam podigla nešto novca.” Pokušao sam treptanjem sakriti divljenje u svojim očima, ali ona je primijetila kako je gledam i zločesto se zasmijuljila. “Jedno ti mogu obećati”, rekla je, “bit će ti ovo najbolja noć u životu.”

3.


S Margo Roth Spiegelman stvari su stajale tako da mi je jedino preostajalo pustiti je da govori, a kad bi se zaustavila, ohrabrivao bih je da nastavi jer sam: 1. bio neopisivo zaljubljen u nju, 2. jer je bila jedinstvena u svakom pogledu, i 3. jer me nikada nije ništa pitala, pa je jedini način da izbjegnem tišinu bio da je potičem da govori.
I tako mi je na parkiralištu Publixa rekla: “Dakle ovako. Napravila sam popis. Ako imaš kakvih pitanja, nazovi me na mobitel. Ah da, ovo me podsjetilo, bila sam toliko slobodna da u auto već prije stavim neke potrepštine.”
“Što? Misliš, ono, i prije nego što sam uopće pristao poći?”
“Pa, da. Strogo uzevši. U svakom slučaju, nazovi me ako bude pitanja, a što se tiče vazelina, uzmi onaj koji je veći od šake. Vidjet ćeš, ima nešto kao beba-vazelin, pa mama-vazelin, a tebi treba veliki debeli tata-vazelin. Ako ga ne bude, onda uzmi tri mama-vazelina.” Gurnula mi je u ruke popis i novčanicu od sto dolara i rekla: “Ovo će ti biti dovoljno.”
Margoin popis:
3 cijela Soma, pakirana zasebno
Veet (to je za Brijanje nogu bez Britvice, a naći ćeš ga
gdje je Ženska kozmetika)
Vazelin
šest limenki Mountain Dewa
tuce Tulipana
Boca Vode
Papirnate Maramice
Limenka Plave boje u Spreju
“Zanimljivo pisanje velikih slova”, rekao sam.
“Da. Ja sam veliki pobornik proizvoljnog pisanja velikog slova. Pravila o pisanju velikog slova tako su nepravedna prema riječima u sredini.”
Nisam siguran što bi bilo prikladno reći blagajnici kojoj u pola jedan ujutro na tekuću vrpcu istresete šest kila somovine, tubu Veeta, vazelin u veliki-debeli-tata pakiranju, šest limenki Mountain Dewa, limenku boje u spreju i tuce tulipana. Ja sam rekao ovo: “Nije tako čudno kao što izgleda.”
Žena je pročistila grlo, ali nije podigla pogled. “Vraga nije”, promrmljala je.
“Stvarno ne želim da upadnemo u nevolju”, rekao sam Margo kad sam se vratio u auto. Ona je vodom iz boce močila maramice i skidala s lica crnu boju. Izgleda da joj je takav mejkap bio potreban samo za bijeg iz kuće. “U prijamnom pismu s Dukea jasno piše da me neće primiti ako budem uhićen.”
“Q, ti si veliki plašljivac.”
“Samo mi obećaj da nećemo upasti u nevolje”, rekao sam. “Mislim, želim i ja da nam bude zabavno i sve to, ali ne po cijenu moje budućnosti.”
Pogledala me, lice joj je već bilo gotovo čisto, i jedva primjetno se nasmiješila. “Čudi me što sva ta sranja smatraš vrijednima spomena.”
“A?”
“Koledž: hoće li te primiti ili neće. Nevolje: hoće li ih biti ili neće. Škola: hoćeš li dobiti petaka ili kulju. Karijera: hoćeš li biti uspješan ili nećeš. Kuća: velika ili mala, vlastita ili u najmu. Novac: hoćeš li ga imati ili nećeš. Sve je to tako dosadno.”
Zaustio sam da joj nešto odgovorim, da joj kažem kako su očito i njoj te stvari važne, jer inače ne bi imala dobre ocjene i ne bi najesen sa stipendijom izvrsnosti pošla na Sveučilište Florida, ali ona je samo rekla: “Wal-Mart.”
Zajedno smo ušli u Wal-Mart i prvo uzeli ono što u televizijskoj prodaji zovu “letva”, a služi za zaključavanje volana. Dok smo prolazili kroz dječji odjel, upitao sam Margo: “Što će nam letva?”
Ne odgovorivši na moje pitanje, Margo je započela svoj monolog. “Znaš li da je kroz gotovo cijelu povijest čovječanstva prosječan ljudski vijek bio jedva trideset godina? To znači da si mogao računati na samo desetak godina takozvane zrelosti, je l’ da? Nisi planirao mirovinu. Nisi planirao karijeru. Nisi uopće planirao. Nije bilo vremena za planiranje. A onda se životni vijek počeo produžavati i ljudi su imali sve više i više budućnosti, i sve su više o njoj razmišljali. I tako je život postao budućnost. Svaki trenutak života živiš za budućnost – ideš u školu da bi se mogao upisati na koledž da bi mogao dobiti dobar posao da bi si mogao priuštiti lijepu kućicu da bi mogao poslati djecu na koledž da bi mogli dobiti dobar posao da bi mogli sebi priuštiti lijepu kućicu da bi mogli poslati djecu na koledž.”
Imao sam osjećaj da Margo drobi bez kraja i konca samo da izbjegne odgovor na moje pitanje. Zato sam ponovio: “Što će nam letva?”
Nježno me potapšala po leđima. “Mislim da ćeš sve na vrijeme otkriti – prije isteka noći.” A onda je među brodskom opremom spazila zračnu trubu. Izvadila ju je iz kutije i podigla uvis, a ja sam rekao: “Ne”, a ona je rekla: “Što ne?” Ja sam rekao: “Nemoj zatrubiti”, ali tek sam stigao do z od zatrubiti, kad ju je stisnula i truba je ispustila do bola glasan zvuk koji sam osjetio u glavi kao zvučni ekvivalent aneurizme, a ona je samo rekla: “Oprosti, nisam te čula. Što si ono rekao?” A kad sam rekao: “Prestani se glu...” zatrubila je ponovo.
Prišao nam je zaposlenik u Wal-Martu, nešto stariji od nas, i rekao: “Hej, ne smijete ovdje isprobavati sirenu”, a Margo je naizgled skrušeno odgovorila: “Oprosti, nisam znala”, a onda je tip rekao: “Ma, zapravo je kul. Meni je u biti svejedno.” Činilo se da je razgovor završen, samo što tip nije skidao oči s Margo, što mu, da budem iskren, i nisam mogao zamjeriti, jer teško je skinuti oči s nje, a onda je konačno rekao: “Ljudi, što imate u planu za večeras?”
“Ništa posebno. Ti?” rekla je Margo.
A on je rekao: “Završavam u jedan, a poslije idem u neki od kafića na Orange Avenue, mogla bi sa mnom. Ali morat ćeš svog brata ostaviti kod kuće jer provjeravaju osobne.” Svoga što? “Ja joj nisam brat”, rekao sam, gledajući u njegove tenisice.
Ali Margo je nastavila lagati. “On je moj bratić”, rekla je. Onda se privila uza me i obujmila me oko struka, tako da sam mogao osjetiti svaki od njezinih pet prstiju, i dodala: “7 moj ljubavnik.”
Tip je samo zakolutao očima i pokupio se, a njezina je ruka još koji trenutak ostala oko moga struka, pa sam iskoristio prigodu i zagrlio je. “Ti si mi najdraža sestrična”, rekao sam joj. Nasmiješila se i snažno me bubnula bokom pa kliznula iz moga zagrljaja.
“Kao da to ne znam”, rekla je.

4.


Vozili smo se blaženo praznom autocestom I-4. Samo sam pratio Margoine upute. Sat na upravljačkoj ploči pokazivao je 1:07.
“Lijepo je, je l’ da?” rekla je. Nisam joj vidio lice jer je bila okrenuta k prozoru. “Volim brzo voziti pod uličnim svjetlima.”
“Svjetlo,” rekao sam, “vidljivi podsjetnik na Nevidljivu Svjetlost.”
“Lijepo rečeno”, rekla je.
“T. S. Eliot”, rekao sam. “I ti si ga čitala. Na satu engleskog prošle godine.” Ja zapravo nikad nisam pročitao cijelu pjesmu iz koje je bio taj stih, ali od onoga što sam pročitao, nekoliko mi se stihova urezalo u pamćenje.
“Oh, pa to je citat”, rekla je pomalo razočarano. Spustio sam pogled na njezinu ruku koja je počivala na središnjoj konzoli. Mogao bih i ja svoju ruku spustiti na središnju konzolu, i onda bi nam se ruke našle u isto vrijeme na istome mjestu. Ali nisam to učinio. “Hajde, ponovi to”, rekla je.
“Svjetlo, vidljivi podsjetnik na Nevidljivu Svjetlost.”
“Jebote. Zvuči moćno. Time si sigurno probijao led kod svoje prijateljice.”
“Bivše prijateljice”, ispravio sam je.
“Suzie te nogirala?” upitala je Margo.
“Otkuda ti to da je ona nogirala mene?”
“Oh, oprosti.”
“Zapravo je bilo baš tako”, priznao sam, a Margo se nasmijala. Taj se razlaz dogodio prije nekoliko mjeseci, ali nisam zamjerao Margo što nije obraćala pozornost na ljubavne jade nižih kasta. Što se dogodi u dvorani za probe, ostaje u dvorani za probe.
Margo je podigla noge na prednju armaturu i mrdala prstima u ritmu svojih riječi. Uvijek je govorila na taj način, u prepoznatljivom ritmu, kao da recitira poeziju. “Što ćeš, žao mi je što to čujem, ali da te utješim, moj divni dečko, s kojim sam provela nekoliko mjeseci, ševi moju najbolju frendicu.”
Pogledao sam je, ali lice joj je zaklanjala kosa, pa nisam bio siguran zafrkava li me. “Ozbiljno?” Nije ništa odgovorila. “Ali još jutros sam vas vidio kako se smijete.”
“Nemam pojma o čemu govoriš. To sam saznala jutros prije škole, a onda sam ih zatekla kako razgovaraju i počela sam se derati kao luda, i Becca je poletjela u naručje Clintu Baueru, a Jase je ostao ondje stajati kao kakav sroljo kojem sline cure iz smrdljivih usta.”
Očito sam sasvim pogrešno protumačio prizor u hodniku. “To je baš čudno, jer me Chuck Parson još jutros pitao znam li išta o tebi i Jaseu.”
“Pa da, pretpostavljam da Chuck radi što mu je naređeno. Vjerojatno pomaže Jaseu da prokljuvi tko je sve znao za to.”
“Isuse, zašto bi uopće petljao s Beccom?”
“Pa nije baš na glasu zbog svoje osobnosti ili plemenite naravi, vjerojatno se spanđao s njom jer je dobar komad.”
“Nije tako dobra kao ti”, rekao sam prije nego što sam stigao promisliti što govorim.
“Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi žele biti s nekim samo zato što je taj zgodan. To je kao da žitarice za doručak biraš po boji, a ne po okusu. A tek da znaš, na sljedećem izlazu skrećeš. Ali ja nisam zgodna, svakako ne izbliza. Većina me ljudi smatra manje privlačnom što su mi bliže.”
“To je...”, počeo sam.
“Ma koga briga”, odgovorila je.
Činilo mi se da nekako nije fer da seronja poput Jasona Worthingtona može spavati i s Margo i s Beccom, dok savršeno simpatična osoba kao što sam ja ne može spavati ni s jednom ni s drugom – a, istinu govoreći, ni s ikim drugim. S druge strane volio sam o sebi razmišljati kao o nekome tko se ne bi nikada spetljao s Beccom Arrington. Možda i jest dobar komad, ali je isto tako 1. nepodnošljivo plitka, i 2. apsolutno nepatvorena stopostotna kuja. Mi koji smo redovito navraćali u dvoranu za probe, već smo odavno sumnjali da svoju savršenu figuru duguje tome što se hrani dušama malih mačića i snovima siromašne dječice. “Becca je koma”, rekao sam, pokušavajući nekako održati razgovor.
“Da”, odgovorila je gledajući kroz suvozačev prozor, dok joj se kosa sjajila obasjana svjetlom uličnih svjetiljaka. Na tren mi se učinilo da možda plače, ali brzo se pribrala, navukla kapuljaču svoje hudice i iz vrećice iz Wal-Marta izvukla letvu za zaključavanje volana. “E, ovo će biti zabavno”, rekla je dok je otvarala kutiju u koju je letva bila zapakirana.
“Mogu li konačno pitati kamo idemo?”
“Do Becce”, odgovorila je.
“Oh-oh”, izustio sam i stao ispred sljedećeg znaka za zaustavljanje. Izbacio sam auto iz brzine i pokušao reći Margo da ću je odvesti doma.
“Bez kršenja zakona. Obećavam. Moramo pronaći Jaseov auto. Beccina ulica je prva desno, ali sigurno nije parkirao u njezinoj ulici jer su joj starci kod kuće. Pokušaj skrenuti u prvu sljedeću. To nam je zadatak broj jedan.”
“U redu”, rekao sam. “Ali poslije idemo kući.”
“Ne, poslije prelazimo na zadatak broj dva, i tako sve do jedanaestog.”
“Margo, to nije dobra ideja.”
“Samo vozi”, rekla je i ja sam nastavio voziti. Jaseov Lexus bio je parkiran dva bloka dalje od Beccine kuće, u jednoj slijepoj ulici. Još nisam ni zaustavio auto, a Margo je iskočila van s letvom u rukama. Otvorila je vozačeva vrata Lexusa, sjela za volan i počela na njega namještati letvu. Zatim je pažljivo zatvorila vrata.
“Glupi šlampavac, nikad ne zaključava auto”, promrmljala je kad se vratila. Ključ od letve gurnula je u džep. Onda je ispružila ruku i razbarušila mi kosu. “Prvi dio – obavljen. A sada, pravac Beccina kuća.”
Dok sam vozio, Margo mi je davala upute za drugi i treći zadatak.
“Pa to je genijalno”, rekao sam, iako sam bio na rubu da prasnem.
Skrenuo sam u Beccinu ulicu i parkirao dvije kuće niže od njezine viletine. Margo se na sve četiri ubacila u prtljažni prostor i vratila se s dalekozorom i digitalnim fotoaparatom. Pogledala je prva kroz dalekozor, a onda ga dodala meni. Mogao sam vidjeti svjetlo u podrumu, ali nisam uočio nikakvo kretanje. Čudio sam se što uopće imaju podrum, jer u Orlandu nisi mogao zabiti lopatu da ne naletiš na vodu.
Izvadio sam iz džepa svoj mobitel i utipkao broj koji mi je Margo diktirala. Zvono se oglasilo jedanput, dvaput, a onda se javio bunovan muški glas: “Halo?”
“Gospodin Arrington?” upitao sam. Margo je htjela da ja nazovem jer moj glas neće prepoznati.
“Tko je to? Bože, znate li koliko je sati?”
“Gospodine, mislim da biste trebali znati da se vaša kći upravo seksa s Jasonom Worthingtonom u podrumu vaše kuće.” I onda sam prekinuo vezu. Drugi zadatak – obavljen.
Margo i ja iskočili smo iz našeg kombija, sjurili se niz ulicu i bacili se potrbuške tik iza živice koja je okruživala Beccino dvorište. Margo mi je dodala fotić dok sam promatrao kako se pali svjetlo u spavaćoj sobi na katu, zatim u hodniku, pa u kuhinji. A onda se konačno upalilo i na stubištu koje je vodilo u podrum.
“Stiže”, šapnula je Margo, a ja nisam znao o čemu govori, sve dok krajičkom oka nisam uhvatio Jasona Worthingtona kako se gol do pasa izvlači kroz podrumski prozor. Onda se samo u boksericama dao u trk preko travnjaka, a kada se dovoljno približio, iskočio sam iz zaklona i snimio ga, čime je bio obavljen i treći zadatak. Bljeskalica nas je očito obojicu iznenadila pa je izgledalo kao da mi je namignuo u tom djeliću sekunde koji je osvijetlio tamu, prije nego što je odjurio u noć.
Margo me povukla za nogavicu traperica; pogledao sam je i vidio da se zafrkantski smješka. Pružio sam joj ruku i pomogao da ustane, a onda smo otrčali do auta. Već sam bio gurnuo ključ u bravu za paljenje, kad je rekla: “Daj pokaži fotku.”
Pružio sam joj fotoaparat, i dok smo čekali da se fotografija pojavi na zaslonu, glave su nam se gotovo dodirivale. Nisam mogao suzdržati smijeh kada sam vidio preneraženo i blijedo lice Jasona Worthingtona.
“O, Bože”, vrisnula je Margo i pokazala prstom. Izgleda da u cijeloj toj zbrci Jason nije stigao spremiti u gaće Maloga Jasona koji je ostao visjeti vani, da bi na koncu bio i digitalno ovjekovječen.
“Ako je to penis,” rekla je Margo, “onda je Rhode Island država. Možda i on ima sjajnu povijest, ali kad je riječ o veličini...”
Pogledao sam nazad prema kući i vidio da se podrumsko svjetlo ugasilo. Osjećao sam se pomalo loše zbog Jasea – nije on kriv što ima mikropenis i genijalnu i osvetoljubivu djevojku. S druge strane u šestom razredu mi je obećao da me neće boksati u rame ako pojedem crva, i tako sam pojeo crva, a onda me on tresnuo posred lica. Zato ga i nisam baš dugo žalio.
Za to vrijeme Margo je dalekozorom promatrala kuću. “Krenimo”, rekla je. “U podrum.”
“Što? Zašto”
“Zadatak četvrti. Pokupiti njegovu odjeću, za slučaj da se pokuša ponovo ušuljati u podrum. Zadatak peti. Ostaviti ribu za Beccu.”
“Ne.”
“Da. Odmah”, rekla je. “Ona je gore i starci se deru na nju. Ali koliko dugo ta prodika može trajati? Mislim, ono, što se tu može reći? Nisi se smjela ševiti s Margoinim dečkom u podrumu. Sve u svemu, to je lekcija od jedne rečenice. Zato moramo požuriti.”
Izišla je iz auta s limenkom boje u spreju u jednoj ruci i somom u drugoj. “Ovo nije dobra ideja”, prošaptao sam, ali sam je ipak slijedio, pognuvši se kao i ona, sve do još uvijek otvorenoga podrumskog prozora.
“Ja idem prva”, rekla je. Prvo je kroz prozor spustila noge, dok nije pod njima osjetila Beccin stol za računalo. Bila je napola unutra, a napola vani kad sam je zapitao: “Mogu li ja samo držati stražu?”
“Uvuci svoje mršavo dupe unutra”, bio je njezin odgovor, pa sam tako i učinio. Na brzinu sam pokupio sve što mi je sličilo muškoj odjeći s Beccina tepiha boje lavande. Traperice s kožnim remenom, par japanki, bejzbolsku kapu Winter Park Highschool Wildcatsa i svijetloplavu polo-majicu. Okrenuo sam se k Margo, a ona mi je u ruke gurnula soma umotanog u papir i jednu od onih Beccinih svjetlucavih ljubičastih olovaka. Rekla mi je što da napišem.
Poruka od Margo Roth Spiegelman: što se tiče tvojeg prijateljstva s njom – ono spava s ribama.
Margo je ribu sakrila među uredno složene šorceve u Beccinu ormaru. Začuo sam korake gore i lupnuo Margo po ramenu pogledavši je razrogačenih očiju. Ona se samo nasmiješila i ležerno izvadila limenku boje u spreju. Ja sam se nekako uspio iskoprcati kroz prozor, a kada sam se osvrnuo, vidio sam kako se Margo naginje nad stol, protresa limenku spreja, a zatim elegantnim pokretom – poput kakva kaligrafa ili Zoroa – na zid iznad stola ispisuje slovo M.
Onda je ispružila ruke prema meni i ja sam je izvukao van. Upravo se bila uspravila na noge, kad je neki visoki glas povikao: “DWIGHT!” Zgrabio sam odjeću i dao se u trk, a Margo za mnom.
Čuo sam, na svu sreću ne i vidio, kako su se širom otvorila ulazna vrata Beccine kuće, ali nisam zastao niti se osvrnuo kad se prolomio glasni “STOJ!” čak ni kada sam sasvim jasno čuo zvuk repetiranja puške.
Margo je iza mene promrmljala “puška” – nije djelovala uplašeno, zapravo samo je primijetila – i zato sam se, radije nego da obilazim Beccinu živicu, naglavce bacio preko nje. Ne znani kako sam se namjeravao dočekati – možda nekim umjetničkim saltom ili nešto slično – u svakom slučaju, završilo je tako da sam se prosuo po asfaltu sletjevši na lijevo rame. Sreća da su se poda mnom našle Jaseove krpe i ublažile pad.
Opsovao sam, a prije nego što sam i pokušao ustati, osjetio sam da me Margo vuče gore. Kad smo se dokopali auta, pojurio sam u rikverc bez svjetala, i tako sam zamalo pregazio polugolog kapetana bejzbolske momčadi Winter Park Wildcatsa. Jaše je trčao vrlo brzo, ali nije ostavljao dojam kao da uopće trči u nekom određenom pravcu. Dok smo prolazili pored njega, opet mi se nekako sažalio, pa sam napola spustio prozor i bacio mu van njegovu polo-majicu. Srećom, mislim da nije vidio ni Margo ni mene, a nije bilo vjerojatno da će prepoznati moj kombi, jer – ne bih se želio ponavljati ili zvučati ogorčeno – nisam ga smio voziti u školu.
“Zašto si, dovraga, to napravio?” pitala je Margo kad sam upalio svjetla i krenuo naprijed da kroz labirint prigradskih uličica pronađem put do našega naselja.
“Žao mi ga je.”
“Njega? Zašto? Zato što me vukao za nos šest tjedana? Zato što mi je prenio bog-te-pitaj kakvu boleštinu? Zato što je odvratni idiot koji će vjerojatno cijeli život biti bogat i sretan, dokazujući kako u svemiru nema pravde?”
“Izgledao je baš nekako očajno”, rekao sam.
“Tako mu i treba. Idemo sada do Karin. Ona stanuje u ulici Pennsylvania, pokraj ABC Liquorsa.”
“Nemoj se ljutiti na mene”, rekao sam. “Maloprije su me ciljali puškom jer sam ti pomagao, zato nemoj biti ljuta na mene.
“NISAM LJUTA NA TEBE!” zaderala se Margo i udarila šakom po kontrolnoj ploči.
“Zašto onda vičeš?”
“Mislila sam možda – ma nije važno. Mislila sam da me možda ne vara.”
“Oh.”
“Karin mi je rekla prije škole. Pretpostavljam da mnogi to znaju već odavno. I nitko mi ništa nije rekao, osim Karin. Mislila sam da možda samo pokušava izazvati dramu, ili nešto slično.”
“Žao mi je”, rekao sam.
“Da. Da. Ne mogu vjerovati da mi je uopće stalo.”
“Srce mi udara kao ludo”, rekao sam.
“To znači da se odlično zabavljaš”, rekla je Margo.
Ali meni to nije nalikovalo na zabavu; možda prije na infarkt. Parkirao sam na parkiralištu supermarketa 7-Eleven i stavio prst na vrat, na žilu kucavicu, gledajući istodobno kako digitalni sat zatitra svake sekunde. Kad sam se okrenuo prema Margo, vidio sam da koluta očima. “Puls mi je opasno visok”, objasnio sam joj.
“Ne sjećam se kad sam se posljednji put ovako uzbudila zbog nečega. Još osjećam adrenalin u grlu i kako mi se pluća šire.”
“Udiši na nos, izdiši na usta”, savjetovao sam joj.
“Ti i tvoje neuroze. To je tako...”
“Slatko?”
“Kaže li se danas tako kad se želi reći djetinjasto?” Nasmijala se.
Margo je otpuzala do stražnje klupe i vratila se s torbicom. Koliko joj je još sranja ostalo tamo iza? zapitao sam se. Otvorila je torbicu i izvukla bočicu laka za nokte, toliko tamnocrvenog da se činio gotovo crn. “Dok se ne smiriš, ja ću malo lakirati nokte”, rekla je i nasmijala mi se kroz šiške. “Ne daj se smetati.“
I tako smo ondje sjedili, ona s lakom za nokte na kontrolnoj ploči, a ja s drhtavim prstom na vlastitom pulsu. Bila je to dobra boja laka, a Margo je imala fine prste, tanje i koščatije od ostatka tijela, koje je bilo sve u oblinama i zaobljenih rubova. Imala je onu vrstu prstiju s kojima poželiš ispreplesti svoje. Sjetio sam se kako su ti prsti u Wal-martu počivali na mojem boku, i sve mi se to sada činilo danima daleko. Otkucaji srca su mi se usporili. Pokušavao sam samoga sebe uvjeriti: Margo je u pravu. Nemam se čega bojati, ne u ovome malom gradu, u ovoj tihoj noći.

5.


“Zadatak šesti”, reče Margo kad smo se ponovo vratili na cestu. Mahala je prstima po zraku, sušeći lak na noktima, kao da prebire po glasoviru. “Ostaviti cvijeće na Karininu pragu, zajedno s porukom isprike.”
“Što si joj učinila?”
“Pa, kad mi je rekla za Jasea, ja sam, kako da kažem, ubila glasnika.”
“Kako?” pitao sam. Stali smo pred jednim semaforom na crveno, a neki klinci do nas u sportskom autu turirali su motor – kao da bih se utrkivao Chryslerom. Pa čim malo jače pritisnem gas, počne trokirati.
“Ne sjećam se više kako sam je ono nazvala, ali bilo je nešto kao: ‘Ti cendrava, glupa, konjskozuba, debebeloguza kujo s najodvratnijom frizurom u središnjoj Floridi’ – a to ti nešto govori.”
“Da, frizura joj je stvarno smiješna”, rekao sam.
“Znam. Samo je to bila istina od svega što sam rekla. Kad nekome govoriš gadosti, moraš paziti da ne kažeš i poneku istinu, jer poslije ne možeš potpuno i iskreno povući rečeno, razumiješ. Mislim, mogla je raditi sjenčanje. Mogla je izvući i pramenove. Ali otkud joj ideja da nabaci taj zebra-efekt.”
Dok sam vozio ka Karininoj kući, Margo se na trenutak zavukla u prtljažni prostor i vratila se s buketom tulipana. Na jednoj stabljici bila je zakvačena poruka koju je Margo presavila da izgleda kao omotnica. Čim sam stao, predala mi je buket pa sam potrčao stazicom do kuće, položio ga pred Karinin prag i hitro šmugnuo nazad.
“Zadatak sedmi”, objavila je kad sam se vratio u auto. “Jedna riba za dražesnog gospodina Worthingtona.”
“Ne vjerujem da je stigao kući”, rekao sam, s jedva primjetnom naznakom sažaljenja u glasu.
“Nadam se da će ga za tjedan dana murjaci pronaći bosonogog i gologuzog kako bunca u nekom jarku uz cestu”, rekla je Margo ravnodušno.
“Podsjeti me na to da se nikad ne zafrkavam s Margo Roth Spiegelman”, promrmljao sam, a Margo se nasmijala.
“Ozbiljna sam”, rekla je. “Našim se neprijateljima crno se piše.
“Tvojim neprijateljima”, ispravio sam je.
“To ćemo tek vidjeti”, brzo je odgovorila, a onda je odjednom živnula i rekla: “Hej, ovo ću obaviti sama. Problem s Jasonovom kućom je taj što imaju nekakav prokleto dobar sigurnosni sustav. A ne treba nam još jedan napadaj panike.”
“Uh”, rekao sam.
Jason je živio ulicu niže od Karin, u tom prebogatom kvartu zvanom Casavilla. Sve su kuće u Casavilli bile građene u hacijenda-stilu, s krovovima pokrivenim crvenim crijepom, samo što ih nisu sagradili Španjolci, nego Jasonov stari, koji je bio jedan od najbogatijih građevinskih poduzetnika u Floridi. “Velike ružne kuće za velike ružne ljude”, rekao sam Margo kad smo stigli u Casavillu.
“Ma je li? Čuj, ako se ikad pretvorim u osobu s jednim djetetom i sedam spavaćih soba, učini mi uslugu i upucaj me.”
“Zaustavili smo se ispred Jaseove kuće, arhitektonskog čudovišta koje bi izgledalo kao prevelika španjolska hacijenda kad bi se mogla previdjeti tri debela dorska stupa koja su se protezala sve do krova. Margo je uzela i drugog soma sa stražnjeg sjedišta, zubima skinula poklopac s kemijske olovke i rukopisom koji uopće nije sličio njezinu načrčkala nešto na pakpapiru:
Ljubav koju je MS osjećala prema tebi: Spava s Ribama.
“Slušaj, ostavi motor upaljen”, rekla je i nabila na glavu Jasonovu bejzbolsku kapu, okrenuvši šilt na zatiljak.
“Okej”, odvratio sam.
“I ostavi auto u brzini”, rekla je.
“Okej”, potvrdio sam i osjetio kako mi se puls ponovo ubrzava. Udiši na nos, izdiši na usta. Udiši na nos, izdiši na usta. Noseći u rukama soma i boju u spreju, Margo širom otvori vrata, potrči preko skupog travnjaka Worthingtonovih i sakrije se iza hrasta. Mahnula mi je kroz tamu, ja sam joj odmahnuo, onda je ona teatralno i duboko udahnula, ispuhala obraze, okrenula se i potrčala.
Nije napravila ni nekoliko koraka, a kuća se osvijetlila kao božićno drvce na glavnom trgu i alarm je počeo zavijati. Na trenutak sam došao u napast da je prepustim njezinoj sudbini, ali sam ipak nastavio udisati na nos i izdisati na usta dok je ona trčala prema kući. Ubacila je ribu kroz prozor, a alarm je tako glasno zavijao da sam jedva čuo zvuk lomljenja stakla A onda je, što je bilo posve nalik na Margo Roth Spiegelman, uzela malo vremena da sprejem pažljivo ispiše slovo M na dijelu prozora koji nije bio razbijen. Zatim je iz sve snage pojurila prema autu, dok sam ja jednom nogom pritiskao papučicu gasa, a drugom kočnicu, tako da se Chrysler napeo kao punokrvni trkaći konj. Margo je tako brzo trčala da joj je s glave odletjela kapa i kad je uskočila u auto, već smo kretali, i prije nego što je uspjela zatvoriti vrata.
Stao sam tek na kraju ulice, ispred znaka za obvezno zaustavljanje, i Margo je rekla: “Kog se vraga zaustavljaš? Vozi, vozi, vozi”, a ja sam rekao: “Ah, da”, jer sam zaboravio da sam već odbacio svaki oprez i slične trice. Zanemario sam još tri znaka obveznoga zaustavljanja u Casavilli i već smo bili prešli dva kilometra po Pennsylvania Avenue kad smo se mimoišli s policijskim autom s upaljenom rotirkom.
“Ovo je bilo prilično gusto”, rekla je Margo. “Mislim, čak i za mene. Da ti to kažem na Q-način – puls mi se lagano pojačao.”
“Isuse”, rekao sam. “Mislim, zar je nisi mogla ostaviti u njegovu autu? Ili barem na pragu?”
“Mi donosimo jebenu oluju, Q. Ne škropac.”
“Reci mi da je osmi zadatak manje frkovit.”
“Ne brini. Osmi zadatak je dječja igra. Vraćamo se u Jefferson Park. Do Laceyne kuće. Znaš gdje živi, je l’ da?” Znao sam, iako se Lacey Pemberton nije nikada udostojila da me pozove. Živjela je na drugoj strani Jefferson Parka, oko kilometar i pol od mene, u lijepom stanu iznad papirnice – zapravo u istom bloku u kojem je živio i onaj mrtvac. Poznavao sam tu zgradu jer su na trećem katu živjeli prijatelji mojih roditelja. Da bi se došlo do stanova, moraš proći dvoja sigurnosna vrata koja su uvijek zaključana. Kladim se da ni Margo Roth Spiegelman ne može provaliti unutra.
“Pa, je li Lacey bila zločesta ili dobra?” pitao sam.
“Lacey je bila drukčije zločesta”, odvratila je Margo. Ponovo je okrenute glave gledala kroz suvozačev prozor i govorila nekamo u stranu da sam je jedva čuo. “Mislim, prijateljice smo još od vrtića.”
“I?”
“I prešutjela mi je to o Jaseu. I ne samo to. Kad bacim pogled unazad, vidim da je užasna prijateljica. Mislim, na primjer, čini li ti se da sam debela?”
“Zaboga ne”, rekao sam. “Ti si...” A onda sam se ugrizao za jezik i nisam rekao: nisi mršava, ali u tome i jest tvoj šarm; tvoj šarm je u tome što ne izgledaš kao dečko. “Ne bi trebala smršavjeti.”
Nasmijala se, odmahnula rukom i rekla: “Toliko voliš moje veliko dupe?” Skrenuo sam na trenutak pogled s ceste i pogledao je, ali nisam trebao, ionako je lako mogla pročitati s moga lica što mislim, a moje lice je govorilo: Kao prvo, ne bih rekao da je baš veliko, a kao drugo, prije bih rekao da je na neki način spektakularno. Još više od toga. Ne možeš rastaviti osobu Margo od tijela Margo. Ne možeš gledati jedno, a ne vidjeti drugo. Kad gledaš Margoine oči, vidiš i njihovu modrost i njihovu margost. Na koncu konca, ne možeš reći da je Margo Roth Spiegelman debela ili da je mršava, isto kao što ne možeš reći da je Eiffelov toranj usamljen ili da nije usamljen. Margoina ljepota bila je poput neke zapečaćene posude savršenstva – bez pukotine i nelomljiva.
“Ali stalno je imala te dvosmislene komentare”, nastavila je Margo. “‘Posudit ću ti ovaj šorc, ali mislim da ti neće pristajati.’ Ili: ‘Baš si otkvačena. Kako se samo dečki zaljubljuju u tvoj karakter.’ Stalno me tako podcjenjivala. Mislim da nikada nije rekla nešto što nije bilo pokušaj poniživanja.”
“Ponižavanja.”
“Hvala, dosadni gospodine Gramatikaru.”
“Gramatičaru”, ispravio sam je.
“O, Bože, ubit ću te!” rekla je, ali pritom se smijala. Vozio sam oko Jefferson parka da izbjegnemo vožnju ispred naših kuća, za slučaj da su nam se roditelji probudili i otkrili da nas nema. Vozili smo se uz jezero (Jeffersonovo jezero), a onda skrenuli u ulicu Jefferson Court, koja nas je dovela do lažnog, poslovnog centra Jefferson Parka, sablasno praznog i tihog. Laceyn crni terenac pronašli smo parkiran ispred suši-restorana. Zaustavili smo se blok niže, na prvom parkirnom mjestu koje nije bilo ispod ulične svjetiljke.
“Bi li mi molim te dodao posljednju ribu?” zamolila me. Bio sam sretan što ću se konačno riješiti te ribe, jer je već počela vonjati. A onda je Margo svojim specijalnim rukopisom napisala poruku na papiru u koji je bila zamotana riba:
Tvoje Prijateljstvo s ms Spava s Ribama.
Krenuli smo krivudajući, kako bismo izbjegli krugove svjetla što su ih bacale ulične svjetiljke i nastojeći da se držimo što ležernije. Naravno, koliko to može dvoje, od kojih jedno (Margo) u ruci nosi poveću ribu, a drugo (ja) limenku boje u spreju. Negdje u blizini zalajao je pas i oboje smo se smrznuli, ali onda se sve utišalo pa smo ubrzo stigli do Laceyna auta.
“Dobro, ovo malo otežava stvar”, rekla je Margo vidjevši da je auto zaključan. Posegnula je u džep i izvukla komad žice koji je nekada bio vješalica. Trebalo joj je manje od minute da provali bravu. Bio sam stvarno impresioniran.
Kad je otvorila vozačeva vrata, protegnula se i otvorila suvozačeva. “Hej, pomozi mi da podignem sjedalo”, šapnula je. Zajedničkim snagama podigli smo stražnje sjedište. Margo je tutnula ribu ispod njega, a onda odbrojila do tri, našto smo istodobno pustili sjedište da spljošti ribu. Začuo se odvratan zvuk kad joj je utroba prsnula. Pokušao sam zamisliti kako će Laceyn terenac bazditi nakon što se cijeli dan bude pržio na suncu, i moram priznati da me preplavila nekakva vedrina. A onda je Margo rekla: “Učini mi uslugu i napiši M na krov.”
Nisam razmišljao ni sekunde, nego sam potvrdno kimnuo, popeo se na branik, nagnuo se nad krov i jednim potezom nasprejao golemo M preko cijeloga krova. Općenito govoreći, protiv sam vandalizma. Ali isto tako općenito govoreći, protiv sam i Lacey Pemberton – i na koncu se ovo drugo pokazalo dubljim uvjerenjem. Skočio sam s auta. Trčao sam kroz mrak – dok mi je disanje postajalo sve brže i kraće – do našeg kombija koji sam ostavio jedan blok dalje. Kad sam stavio ruke na volan, primijetio sam da mi je kažiprst plav. Podigao sam ga da ga i Margo vidi. Nasmijala se i pokazala mi svoj prst, koji je bio isto tako plav, i onda su se naši prsti dotaknuli. Njezin je plavi prst nježno pritisnuo moj i puls mi se počeo smirivati. A onda, nakon cijele male vječnosti, rekla je: “Zadatak deveti – u centar grada.”
Bilo je 2:49 ujutro, ali nikada se u životu nisam osjećao tako čilo.

6.


Turisti nikada ne navraćaju u centar Orlanda, jer ondje nema ničega osim nekoliko nebodera koji su u vlasništvu banaka i osiguravajućih društava. To je ona vrsta gradskih središta koja se noću i vikendom pretvaraju u pustinju, ako izuzmemo nekoliko noćnih klubova napola ispunjenih očajnicima i očajno jadnim likovima. Dok sam po Margoinim uputama vozio kroz labirint jednosmjernih ulica, vidjeli smo nekoliko ljudi koji su spavali na pločniku ili su sjedili na klupama, ali nitko nije bio u pokretu. Margo je spustila prozor pa sam na licu osjetio udarac teškog, toplog zraka, toplijeg nego što bi noćni zrak trebao biti. Pogledao sam je i vidio kako joj kosa leprša na vjetru. Iako je bila pokraj mene, osjećao sam se nekako potpuno sam među tim velikim i pustim zgradama, kao da sam jedini preživjeli nakon apokalipse i kao da cijeli ovaj čudesni i beskrajni svijet sada pripada samo meni, da je ostavljen meni da ga istražim.
“Jesmo mi u nekakvom turističkom obilasku?” upitao sam.
“Ne”, rekla je. “Pokušavam nas dovesti do zgrade Sun Trasta. To je ona pokraj Šparoge.”
“Aha”, rekao sam, jer sam prvi put ove večeri mogao dati svoj doprinos korisnom informacijom. “To je dalje prema jugu.” Vozio sam još nekoliko blokova dalje i onda skrenuo. Margo je veselo pokazala kažiprstom, i da, pred nama je bila Šparoga.
Strogo uzevši, za Šparogu se nije moglo reći da je zaista šparoga, niti da se sastoji od dijelova šparoge.
Bila je to obična skulptura koja je samo frapantno podsjećala na desetometarski komad šparoge – iako sam čuo kako ljudi kažu da sliči:
1. Stabljici graška od zelenog stakla
2. Apstraktnom prikazu drveta
3. Zelenoj, staklenoj karikaturi obeliska u Washingtonu
4. Veselom zelenom falusu Veselog Zelenog Diva.
U svakom slučaju skulptura nije izgledala kao Kula svjetlosti, kako se zapravo zvala. Zaustavio sam auto pokraj jednog parkirnog automata i pogledao Margo. Na trenutak sam je uhvatio kako se zagledala u daljinu, a prazan joj pogled nije bio usmjeren na Šparogu, već nekamo mimo nje. Tada mi je prvi put palo na um da nešto u vezi s njom nije u redu – ne u stilu dečko-mi-je-seronja, nego da stvarno nije u redu. I trebao sam joj nešto reći. Naravno. Trebao sam joj toliko toga reći. Ali samo sam rekao: “Mogu li te pitati zašto si me dovela do Šparoge?”
Pogledala me i nasmiješila se. Margo je bila toliko lijepa da je i njezin lažni osmijeh bio dovoljno uvjerljiv. “Moramo provjeriti kako napredujemo. A najbolje mjesto za to je vrh zgrade SunTrasta.”
Zakolutao sam očima. “Ma kakvi. Ne. Nema šanse. Rekla si da nema ni provaljivanja ni upadanja.”
“Ovo nije provala i upad. Ovo je samo upad, jer vrata nisu zaključanu.”
“Margo, ali ovo je smiješno. Naravno da...”
“Priznajem da je tijekom večeri bilo i provala i upada. Ono kod Beccine kuće bio je upad. Kod Jasea provala, ali provalnik je bila riba. Ovo ovdje će biti upad. Nigdje nije bilo i provale i upada. Teoretski, murjaci nas mogu optužiti za provalu, i mogu nas optužiti za upad, ali ne mogu nas optužiti i za provalu i za upad. Tako da sam održala svoje obećanje.”
“Ali zgrada SunTrasta sigurno ima osiguranje, ili tako nešto”, rekao sam.
“Ima”, rekla je otkopčavajući sigurnosni pojas. “Naravno da ga ima. Ime mu je Gus.”
Ušli smo na glavni ulaz. Iza širokog polukružnog stola sjedio je momak s rijetkom kozjom bradicom, u uniformi Regents Securityja. “Što ima, Margo?” upitao je vidjevši nas.
“Bok, Gus”, odgovorila je Margo.
“Tko ti je ovaj mladac?”
ISTO SMO GODIŠTE! htio sam viknuti, ali prepustio sam Margo da govori i u moje ime. “Ovo je moj kolega Q. Q ovo je Gus.”
“Što ima, Q?” pitao je Gus.
Raspačavamo nešto krepanih riba po gradu, kršimo neke prozore, fotografiramo neke gole likove, visimo u predvorjima nebodera u tri i petnaest ujutro, i takve stvari. “Ništa posebno”, odgovorio sam.
“Dizala su preko noći izvan pogona”, rekao je Gus. “Morao sam ih isključiti u tri. Ali možete gore stubištem.”
“Kul. Vidimo se, Gus.”
“Vidimo se, Margo.”
“Otkuda, dovraga, poznaješ čuvara u SunTrastu?” upitao sam je kad smo stigli do stubišta.
“Bio je u četvrtom razredu kad sam ja krenula u prvi”, odvratila je. “Moramo požuriti, kužiš? Vrijeme leti.” Pohitala je, grabeći po dvije stube odjednom i pridržavajući se jednom rukom za rukohvat, dok sam ja pokušavao držati korak, ali nisam uspijevao. Margo se nije bavila sportom, ali voljela je trčati – ponekad sam je viđao kako sama trči Jeffersonovim parkom sa slušalicama na ušima. Ja nisam volio trčati. Iskreno govoreći, nisam volio nikakvo vježbanje. Ali ovaj put sam nastojao držati korak, pa sam otirao znoj s čela i zanemario to što su mi mišići u nogama gorjeli. Kada sam dosegao dvadeset peti kat, Margo me već čekala ondje.
“Pogledaj sad ovo”, rekla je. Otvorila je jedna vrata i ušli smo u dvoranu s golemim hrastovim stolom, dugačkim kao dva automobila i nizom prozora koji su se protezali od poda do stropa. “Konferencijska dvorana”, rekla je. “Ima najbolji pogled u cijeloj zgradi.” Išao sam za njom dok je koračala uz prozore. “Dakle,” rekla je pokazujući prstom, “to ti je Jefferson Park. Vidiš li naše kuće? Svjetla su još uvijek ugašena, što je dobro.” Krenula je naprijed do jednog od sljedećih prozora. “Ondje je Jaseova kuća. Svjetla su pogašena, nema više policijskih automobila. To je odlično, iako bi to moglo značiti da se nekako dokopao kuće, a to bi bila šteta.” Beccina je kuća bila predaleko da bismo je vidjeli, čak i odavde.
Zašutjela je na trenutak, a onda se sasvim približila staklu i naslonila se čelom na njega. Ustuknuo sam, ali ona me zgrabila za majicu i povukla naprijed. Nije mi baš bilo drago da oboje svom težinom pritisnemo staklo, ali ona me i dalje vukla za majicu i na svome boku osjećao sam njezinu stisnutu šaku pa sam konačno i sam naslonio glavu na staklo, što sam nježnije mogao, i pogledao prizor ispod sebe.
Odozgo, Orlando je izgledao dobro osvijetljen. Ispod nas mogao sam vidjeti svjetlucanja semafora na križanjima, a ulična rasvjeta iscrtala je po gradu savršenu mrežu koja je završavala tamo gdje su počinjale zavojite slijepe uličice predgrađa.
“Lijepo je”, rekao sam.
Margo mi se podrugljivo osmjehnula. “Stvarno. Ozbiljno to misliš?”
“Mislim, ne znam, možda i nije”, rekao sam, iako je bilo lijepo. Kad sam vidio Orlando iz aviona, izgledao mi je kao set LEGO-kockica utopljen u zeleni ocean. Odavde, u noći, izgledao je kao pravi grad – kao grad koji prvi put zaista vidim. Dok sam obilazio konferencijsku dvoranu, a poslije i ostale urede na katu, mogao sam sve vidjeti. I školu. I Jefferson park. I Disney World u daljini. I akvapark. I 7-Eleven, gdje je Margo lakirala nokte, a ja se borio da dođem do daha. Sve je bilo ondje – cijeli moj svijet, a mogao sam ga razgledati šećući po zgradi. “Impresivnije je”, rekao sam glasno. “Mislim, kad se gleda izdaleka. Ne vidiš kako su se stvari ofucale, znaš što mislim? Ne vidiš ni hrđu ni korov ni boju koja se ljušti. Vidiš grad onakvim kakvim ga je netko jednom zamislio.”
“Izbliza sve izgleda ružnije.”
“Osim tebe”, odgovorio sam prije nego što sam promislio.
Pogledala me, čela još uvijek prislonjenog na staklo i nasmiješila se.” Dat ću ti mali savjet: kad si samouvjeren, sladak si. Kad si nesiguran, baš i nisi.” Prije negoli sam imao priliku išta odgovoriti, ponovo je svrnula pogled na panoramu grada i počela govoriti. “Evo što ovdje nije lijepo: odavde ne možeš vidjeti hrđu, oljuštenu boju i sve ono ostalo, ali možeš vidjeti grad kakav doista jest. Možeš vidjeti koliko je lažan. Da je od plastike, bio bi čvršći. Ali ovo je grad od papira. Mislim, pogledaj ga, Q: pogledaj sve te slijepe ulice, te ceste koje zavrću same u sebe, sve te kuće koje su napravljene da se raspadnu. Sve te papirnate ljude koji žive u svojim papirnatim kućama i lože svoju budućnost da bi im sada bilo toplo. Svu tu papirnatu djecu što piju papirnato pivo koje im je kupio neki propalica u nekom papirnatom dućanu. Svi su poludjeli od te manije da posjeduju stvari. Sve su te stvari tanke kao papir i trošne kao papir. I svi ljudi također. Živim ovdje osamnaest godina i još nisam našla nekoga kome bi bilo stalo do stvari koje su važne.”
“Pokušat ću to što si rekla ne shvatiti osobno”, rekao sam. Oboje smo zurili u noć boje tinte, u slijepe uličice i savršeno podijeljene parcele u daljini. Ali njezino je rame bilo naslonjeno na moju ruku i nadlanice su nam se dodirivale, i makar je nisam gledao, imao sam osjećaj kao da se, priljubivši se uz staklo, priljubljujem uz nju.
“Oprosti”, rekla je. “Možda bi mi sve izgledalo drugačije da sam sve ovo vrijeme provela s tobom umjesto – uh. O, Bože. Kako mrzim samu sebe zato što mi je još uvijek stalo do mojih takozvanih prijatelja. Samo da znaš, ne radi se o tome da sam, ono, oh-tako-strašno-pogođena zbog Jasona. Ili zbog Becce. Čak ni zbog Lacey, iako mi je bila simpatična. Ali to je bila moja posljednja veza. U redu, bila je to jadna veza, ali jedina koja mi je preostala, a svaka papirnata djevojka treba barem jednu vezu, je l’ da!”
Evo što sam joj odgovorio. Rekao sam: “Bit ćeš dobrodošla za naš stol, sutra.”
“Tako si sladak”, odgovorila je, a glas joj se gubio. Okrenula se prema meni i lagano kimnula glavom. Nasmiješio sam se. I ona se nasmiješila. Taj je osmijeh ulijevao povjerenje. Otišli smo do stubišta i sjurili se dolje. Prije svakog odmorišta skočio bih s posljednje stube i kucnuo petom o petu kako bih je nasmijao, i ona se zaista smijala. Mislio sam da je nasmijavam. Mislio sam, kada bih bio samouvjeren, moglo bi biti nešto među nama.
Krivo sam mislio.

7.


Dok smo sjedili u autu a ključ je već bio u bravi, ali nisam pokrenuo motor, rekla je: “Da te pitam, kada ustaju tvoji roditelji?”
“Ne znam, ono, u šest i petnaest.” Bilo je 3:51. “Mislim, imamo još više od dva sata, a obavili smo devet zadataka.”
“Znam, ali najteži sam ostavila za kraj. U svakom slučaju, sve ćemo uspjeti obaviti. Zadatak deseti – Q je na redu da odabere žrtvu.”
“Što?”
“Ja sam već odabrala kaznu. Ti samo odaberi na kome će se obrušiti naš moćni gnjev.”
“Na koga će se obrušiti naš moćni gnjev”, ispravio sam je, a ona je nezadovoljno odmahnula glavom. “Nemam ja nikoga na koga bih poželio obrušiti svoj gnjev”, rekao sam, jer to je bila istina. Oduvijek mi se činilo da moraš biti netko i nešto da bi imao neprijatelje. Ako primjerice gledamo povijest, Njemačka je imala više neprijatelja nego Luksemburg. Gledajući tako, Margo Roth Spiegelman bila je Njemačka. I Velika Britanija. I Sjedinjene Države. I carska Rusija. A ja sam Luksemburg. Kradem Bogu dane, čuvam ovce i jodlam.
“A što je s Chuckom?”
“Hm”, rekao sam. Chuck Parson zaista jest bio poprilično naporan svih ovih godina, sve dok ga ona nije zauzdala. Na stranu onaj debakl s tekućom vrpcom u samoposlužnom restoranu, ali jednom me zaskočio izvan škole, dok sam čekao autobus, zavrnuo mi je ruku i uporno zahtijevao: “Reci da si peder.” To je bila njegova univerzalna uvreda koja je značila: imam-rječnik-od-dvanaest-riječi-pa-ne-očekuj-raznolikost. I premda je sve to bilo nevjerojatno djetinjasto, ipak sam na kraju rekao da sam peder, što me prilično uzrujalo, jer 1. mislim da nitko ne bi trebao rabiti tu riječ, a svakako ne ja, i 2. slučajno nisam peder, i 3. za Chucka Parsona nazvati sebe pederom bilo je najveće moguće poniženje, iako nema ničega sramotnoga u tome što je netko gej, što sam mu i pokušao objasniti dok mi je zavrtao ruku iza lopatice, ali on je samo ponavljao: “Ako si tako ponosan što si peder, zašto jednostavno ne priznaš da si peder, pederu?”
Kad je bila riječ o pitanjima logike, Chuck Parson očito nije bio Aristotel. Ali bilo ga je metar i devedeset i sto kila žive vage, a to se ipak računa.
“Možeš dodati Chucka”, potvrdio sam. A onda sam okrenuo auto i krenuo u pravcu državne ceste. Nisam još znao kamo idemo, ali bogami u centru ne ostajemo.
“Sjećaš li se plesne škole Kruna?” upitala je. “Večeras sam razmišljala o njoj.”
“Oh. Da.”
“Oprosti mi zbog onoga. Pojma nemam kako sam se našla na njegovoj strani.”
“Ma, sve u redu”, rekao sam, ali i samo spominjanje plesne škole Kruna tako me raspizdilo da sam nastavio: “Super. Chuck Parson. Znaš li gdje živi?”
“Znala sam da ću uspjeti probuditi u tebi želju za osvetom. On živi u College Parku. Sidi s ceste kod Princetona.”
Skrenuo sam prema ulazu na autocestu i nagazio na gas. “Opa”, rekla je Margo. “Nemoj uništiti Chrysler.”
U šestom razredu roditelji su svoju djecu, uključujući Margo, Chucka i mene, hrpimice slali na satove plesa u Krunu, školu plesa, poniženja i sramote. Bilo je to otprilike ovako: dječaci su stajali s jedne, a djevojčice s druge strane, i onda bi na znak učitelja dječaci pristupili djevojčicama i pitali: “Mogu li zamoliti za ples?”, a djevojčice bi odgovorile: “Možeš.” Djevojčicama nije bilo dopušteno da odbiju. No jednoga dana – učili smo fokstrot – Chuck Parson nagovorio je sve djevojčice da me otkantaju. Nikog drugog, nego samo mene. I tako sam prišao Mary Beth Shortz i pitao: “Mogu li zamoliti za ovaj ples?” a ona je rekla ne. Onda sam zamolio drugu djevojčicu, pa treću, pa Margo, koja je također rekla ne, pa još jednu, a onda sam se na koncu rasplakao.
Jedina stvar gora od toga da te otkantaju u plesnoj školi je plakati zbog toga što su te otkantali, a jedina pak stvar gora od toga je da odeš do učiteljice plesa i kažeš kroz suze: “Sve su mi djevojčice rekle ne, a to je pjotifpjavila.” Naravno, isplakao sam se kod učiteljice kao kišna godina, a poslije sam najveći dio vremena u višim razredima proveo trudeći se da zaboravim taj neugodni događaj. Da skratim priču, Chuck Parson mi je uništio sve izglede da plešem fokstrot, što za jednoga šestaša na kraju krajeva i nije bilo tako loša stvar. Zbog toga više stvarno nisam bio kivan na njega, a ni zbog svih drugih psina koje mi je priređivao tijekom ovih godina. Ali to sigurno ne znači da bih se rasplakao nad njegovom sudbinom.
“Čekaj, on neće znati da sam to bio ja?”
“Ma kakvi. Zašto?”
“Ne želim da misli kako mi ga je toliko puna kapa da ga želim povrijediti.” Naslonio sam ruku na središnju konzolu i Margo ju je potapšala. “Ne trebaš se brinuti”, rekla je. “Nikad neće saznati što ga je depiliralo.”
“Mislim da si upravo pogrešno upotrijebila riječ, premda ne znam ni što znači.”
“Znam riječ koju ti ne znaš”, poveselila se Margo. “JA SAM NOVA KRALJICA RJEČNIKA. UZURPIRALA SAM TE!”
“Slovkaj mi uzurpirati”, kazao sam joj.
“Ne”, odgovorila je smijući se. “Neću ti predati krunu zbog uzurpiranja. Morat ćeš se više potruditi.”
“Dobro”, rekao sam smiješeći se.
Vozili smo se kroz College Park, dio koji je važio kao povijesna jezgra Orlanda, jer je većina kuća u njemu bila izgrađena prije čitavih trideset godina. Margo se nije mogla sjetiti Chuckove adrese, ni kako izgleda njegova kuća, pa čak ni u kojoj je ulici (“Skoro sam, ono, devedeset pet posto sigurna da je u ulici Vassar”) Napokon, nakon što smo pronjuškali gotovo cijelu ulicu Vassar, Margo je pokazala nalijevo i rekla: “Eno je.”
“Sigurna si?” upitao sam.
“Sigurna sam, ono, devedeset-sedam-cijelih-dva posto. Mislim, prilično sam sigurna da mu je ono spavaća soba”, rekla je pokazavši prstom. “Jednom je imao tulum, a kad je došla policija, iskrala sam se kroz prozor. Gotovo sam sigurna da je to taj isti prozor.”
“Izgleda mi da bismo ovdje mogli upasti u nevolje.”
“Ali ako je prozor otvoren, onda nema provale. Samo upad. A maloprije smo upali u SunTrast i bilo je to luk i voda.”
Nasmijao sam se. “Još ćeš me pretvoriti u opasnog frajera.”
“To mi je i namjera. Dobro, a sad potrepštine: uzmi tubu Veeta, boju u spreju i vazelin.”
“Okej, uzeo sam sve.”
“Nemoj sada pošiziti na mene, Q. Dobra je vijest da Chuck spava kao hibernirani medvjed – znam to jer sam prošle godine s njime bila na satima engleskog i nije se budio ni kad bi ga gospođica Johnston klepnula onim romanom Jane Eyre. Zato ćemo se sada lijepo popeti do prozora njegove spavaće sobe, otvorit ćemo ga, izut ćemo se, onda ćemo veoma tiho ući unutra i ja ću se pozabaviti Chuckom. A onda ćemo se razdvojiti, svatko u suprotni dio kuće, i premazat ćemo sve kvake vazelinom, tako da čak i ako se tko probudi, teško da će izići iz kuće dovoljno brzo da nas uhvati. A onda ćemo se još malo pozabaviti Chuckom, malo ćemo mu ofarbati kuću, i crta. I sve to u tišini, bez riječi.”
Opipao sam si puls na vratnoj žili kucavici, ali ovaj put sa smiješkom.
Kad smo izišli iz auta, Margo me uhvatila za ruku, ispreplela prste s mojima i stisnula ih. I ja sam stisnuo njezinu ruku i pogledao je. Kimnula je svečano, ja sam isto tako svečano uzvratio, a onda je pustila moju ruku. Uspentrali smo se do Chuckova prozora. Pažljivo sam podigao drveni okvir. Jedva čujno je zaškripio, ali se otvorio u jednom potezu. Pogledao sam unutra. Bilo je mračno, no ipak sam mogao razaznati neko tijelo u krevetu. Prozor je bio malo previsoko za Margo, pa sam joj napravio lopovske ljestve. Stavila je svoju bosu nogu na moje spojene dlanove i ja sam je podigao. Mislim da bi joj na tihom upadu pozavidio svaki nindža. Onda sam i ja doskočio na prozorski prag, glava i ramena bili su mi u sobi, a ja sam, izvodeći pokrete nalik na gibanje gusjenice, pokušavao unutra ubaciti ostatak tijela. Vjerojatno bih i uspio da nisam u jednom trenutku dušmanski pritisnuo jaja o prozorski prag, što je tako zaboljelo da sam glasno zastenjao, a to se pokazalo ozbiljnom pogreškom.
Svjetiljka na noćnom ormariću se upalila, a u krevetu je ležao neki postariji lik – svakako ne Chuck Parson. Oči su mu bile širom otvorene od strave i nije mogao izustiti ni riječi.
“Ups”, rekla je Margo. Na trenutak sam pomislio kako bi bilo najbolje da nestanem s prozora i dadem petama vjetra, barem do auta, ali ostao sam zbog Margo, onako s pola tijela u sobi, a drugom polovicom vani, klateći se na prozoru kao ljuljačka. “Ups, mislim da smo u pogrešnoj kući.” Okrenula se prema meni i pogledala me usrdno i tek tada sam skopčao da sam joj zapriječio izlaz. Bacio sam se nazad, pokupio svoje cipele i kidnuo.
Odvezli smo se na drugi kraj College Parka da se priberemo.
“Mislim da smo oboje zasrali”, rekla je Margo.
“Čekaj malo, ti si odabrala pogrešnu kuću”, prosvjedovao sam.
“Točno, ali ti si podigao buku.” Neko smo vrijeme oboje šutjeli i vozili se tako ukrug, a onda sam konačno rekao: “Vjerojatno bismo mogli naći njegovu adresu na internetu. Radar se može ulogirati u školski adresar.”
“Sjajno”, rekla je Margo.
I tako sam nazvao Radara, ali mobitel mu je bio podešen na govornu poštu. Pomislio sam da ga nazovem na kućni broj, ali njegovi su starci bili prijatelji s mojima, pa to baš ne bi išlo. Onda mi je palo na pamet da zovem Bena. Ben doduše nije bio Radar, ali znao je sve Radarove lozinke. Nazvao sam ga. Oglasila se govorna pošta, ali tek nakon zvona. Pa sam nazvao ponovo. Govorna pošta. Nazvao sam ponovo. Govorna pošta. Margo je rekla: “Očito se neće javiti”, a ja sam ga nazvao ponovo i rekao: “Dakako da će se javiti.” I javio se, nakon još četiri poziva.
“Bilo bi ti bolje da me zoveš da mi kažeš kako ti je u kući jedanaest golih komada koji traže onaj specijalni tretman koji samo Veliki Tatica Ben može pružiti.”
“Zovem te radi toga da s Radarovom lozinkom uđeš u školski adresar i izvučeš mi jednu adresu. Adresu Chucka Parsona.”
“Ne.”
“Molim te”, rekao sam.
“Ne.”
“Bit će ti drago što si to učinio, Bene. Vjeruj mi.”
“Moš‘ mislit, ali evo ga, gotovo. Radio sam to dok sam govorio ne – ne mogu si pomoći kad trebam nekome pomoći. Četiri-dva-dva, ulica Amherst. Hej, ali što će ti adresa Chucka Parsona u četiri i dvanaest ujutro?”
“Vrati se u krpe Benkić.”
“Pravit ću se da je ovo bio samo sam”, odgovorio je Ben i prekinuo vezu.
Ulica Amherst bila je samo nekoliko blokova dalje. Zaustavili smo se ispred broja 418, pokupili potrepštine i potrčali preko Chuckova travnjaka, a jutarnja rosa otresena s trave prskala nam je po listovima.
Na njegov prozor, koji je srećom bio niže nego prozor onog Slučajnog Starca, popeo sam se tiho, pa povukao gore Margo i pomogao joj da uđe. Chuck Parson je spavao na leđima. Margo mu je prišla na prstima, ja sam se zaklanjao iza nje, a srce mi je divlje lupalo. Da se probudi, oboje bi nas ubio. Margo je izvadila tubu Veeta, istisnula iz nje na dlan smjesu koja je sličila pjeni za brijanje, a onda je nježno i oprezno nanijela na Chuckovu desnu obrvu. Chuck se nije ni pomaknuo.
Onda je otvorila pakiranje vazelina – poklopac se oglasio zaglušujuće glasnim klap, ali Chuck nije pokazao ni znaka buđenja. Stavila mi je debeo sloj vazelina na dlan i onda smo krenuli na suprotne strane kuće. Prvo sam dobrano natrackao vazelinom okruglu kvaku na ulaznim vratima, zatim sam pošao do otvorenih vrata spavaće sobe i navazelinirao unutarnju kvaku, a onda sam, uz jedva čujno škripanje, zatvorio vrata sobe.
Na koncu sam se vratio u Chuckovu sobu – Margo je već bila ondje – pa smo zajedno zatvorili vrata i pošteno navazelinirali Chuckovu okruglu kvaku. Ostatak vazelina razmazali smo po čitavoj površini njegova prozora, nadajući se da će ga teško otvoriti nakon što ga mi na odlasku zatvorimo.
Margo je pogledala na sat i podigla dva prsta. Čekali smo. Te dvije minute zurili smo jedno u drugo, i ja sam tonuo u plavetnilo njezinih očiju. Bilo je lijepo – u toj tami i tišini, bez mogućnosti da nešto blebnem i sjebem stvar, dok me ona s druge strane gledala kao da u meni ima nečega vrijednog gledanja.
Onda je Margo kimnula glavom i ja sam otišao do Chucka. Zamotao sam ruku u svoju majicu, kao što mi je bila rekla, nagnuo se naprijed i – što sam nježnije mogao – prislonio prst na Chuckovo čelo, a onda brzim pokretom obrisao Veet s njegove obrve. S pjenom je nestala i zadnja dlačica koja je nekad činila desnu obrvu Chucka Parsona. Stajao sam tako iznad Chucka, s ostatcima njegove desne obrve na svojoj majici, kad su se odjednom njegove oči otvorile. Margo je munjevito zgrabila njegov pokrivač i prebacila mu ga preko glave i, dok sam trepnuo okom, mala nindža je već iskočila kroz prozor. Slijedio sam je najbrže što sam mogao dok se Chuck derao: “MAMA! TATA! PLJAČKA! PLJAČKA!”
Htio sam mu dobaciti: “Ukradena je jedino tvoja obrva”, ali sam ipak šutke izbacio noge kroz prozor i skočio. Dlaka je falila da sletim na Margo, koja je sprejem ispisivala veliko M na plastičnoj fasadi Chuckove kuće, a onda smo pograbili svoje cipele i zaprašili put auta. Kad sam bacio pogled na kuću, vidio sam da su svjetla upaljena, ali još uvijek nitko nije uspio izići van, što je bila potvrda briljantne jednostavnosti plana o dobrom vazeliniranju kvaka. Dok je gospodin Parson (ili možda gospođa, nisam mogao dobro vidjeti) razgrnuo zavjese u dnevnoj sobi da pogleda van, mi smo već vozili unatrag prema ulici Princeton i autocesti.
“To!” povikao sam. “Bože, ovo je bilo genijalno.”
“Jesi li vidio kako je izgledao bez obrve? Izgleda kao da se stalno čudi, znaš? Ono, kao da želi reći: ‘Stvarno? Kažeš da imam samo jednu obrvu? Ma idi molim te!’ Drago mi je što će sad taj seronja morati birati: obrijati ljevicu ili nacrtati si desnicu? I kako je samo vrištao za mamicom, ljigavo malo govno.”
“Čekaj malo, a što ti imaš protiv njega.”
“Nisam rekla da imam išta protiv njega. Rekla sam da je ljigavo malo govno.”
“Ali uvijek si bila kao neki frend s njime”, rekao sam, ili sam barem mislio da je tako.
“Pa dobro, ja se kao družim s mnogim ljudima”, rekla je. Nagnula se i naslonila glavu na moje koščato rame, a kosa joj se rasula po mome vratu. “Umorna sam”, rekla je.
“Kofein”, rekao sam. Pružila je ruku u prtljažni prostor i izvukla nam svakome po jedan Mountain Dew i ja sam ga ispraznio u dva velika gutljaja.
“E pa, sad lijepo idemo u SeaWorld”, najavila mi je. Zadatak jedanaesti.
“Što? Idemo osloboditi prijatelja Willyja, ili tako nešto?”
“Ne”, rekla je. “Samo ćemo posjetiti SeaWorld, to je sve. To je jedini tematski park u koji dosad nisam provalila.”
“Ne možemo provaliti u SeaWorld”, rekao sam, zaustavio auto na praznom parkiralištu salona namještaja i ugasio motor.
“Upali smo u cajtnot”, odvratila je i krenula rukom upaliti motor.
Odmaknuo sam joj ruku. “Ne možemo provaliti u SeaWorld”, ponovio sam.
“Tko o čemu, ti opet o provaljivanju.” Šutjela je neko vrijeme i otvorila još jednu limenku Mountain Dewa. Odraz svjetla s limenke proletio joj je licem i na trenutak sam mogao vidjeti kako se osmjehuje pri pomisli na ono što će reći. “Nećemo nikamo provaliti. Nemoj to shvaćati kao provaljivanje. Gledaj na to više kao na besplatan noćni posjet SeaWorldu.”

8.


“Kao prvo, sigurno će nas uhvatiti”, rekao sam. Nisam ponovo upalio auto, nego sam joj počeo objašnjavati zašto to uopće nemam namjeru učiniti, pitajući se može li me vidjeti u mraku.
“Naravno da će nas uhvatiti. Pa što onda?”
“To je protuzakonito.”
“Q, sa stajališta vječnosti, u kakve to uopće nevolje možemo upasti u SeaWorldu? Hoću reći, Isuse, nakon svega što sam noćas učinila za tebe, ti ne možeš za mene napraviti ni jednu jedinu stvar? Daj, molim te, zašuti malo, opusti se i prestani se, jebote, toliko bojati i najmanje pustolovine.” A onda je promrmljala ispod glasa: “Mislim, ono. Daj pokaži muda.” E to me stvarno diglo. Oslobodio sam se pojasa da se mogu nagnuti prema njoj. “Poslije svega što si TI učinila za MENE?” Samo što nisam vikao. Željela je da budem samouvjeren? E pa, upravo sam postao samouvjeren. “Jesi li TI zvala oca MOJE prijateljice koja se praši s MOJIM dečkom samo da nitko ne skuži da sam ja zvao? Jesi li ti vozala MOJE dupe po bijelom svijetu, ali ne zato što si mi ah-tako-važna, nego zato što sam trebao prijevoz, a ti si se našla pri ruci? Jesu li to ta sranja koja si noćas učinila za mene?”
Nije me htjela pogledati. Zurila je ravno preda se u plastičnu fasadu salona namještaja. “Misliš da sam te trebala? Misliš li da nisam mogla Myrni Mountweazel dati valium da lijepo spava dok ja obijam sef ispod kreveta svojih roditelja? Ili da se nisam mogla ušuljati u tvoju sobu dok spavaš i uzeti ti ključeve? Nisi mi uopće bio potreban, bedače jedan. Odabrala sam te. A onda si ti odabrao mene.” Sada me pogledala. “A to je nešto kao obećanje. Barem za noćas. U zdravlju i bolesti. U dobru i u zlu. U obilju i u siromaštvu. Dok nas zora ne rastavi.”
Upalio sam motor i krenuo s parkirališta, ali unatoč svoj toj priči o timskom radu, još uvijek sam imao osjećaj da sam uvučen u nešto i htio sam makar da moja bude zadnja. “Dobro, ali kad SeaWorld d.o.o., ili kako se već zove, pošalje Sveučilištu Duke pismo u kojem će pisati da je propalica imenom Quentin Jacobsen provalio u njihov prostor u pola pet ujutro, u društvu djeve divljega pogleda, sveučilište će biti ljuto. I moji starci će biti ljuti.”
“Q, ići ćeš ti na Duke. Postat ćeš vrlo uspješan odvjetnik – ili što već, oženit ćeš se, imat ćeš djecu i proživjet ćeš taj svoj mali život, a onda ćeš umrijeti, a u svom posljednjem času, dok se u nekom staračkom domu budeš gušio u vlastitim ispljuvcima, reći ćeš sebi: “Dobro, možda sam i profućkao cijeli svoj jebeni život, ali sam barem u četvrtom razredu provalio u SeaWorld s Margo Roth Spiegelman. Barem sam carpe taj jedan diem.”
“Noctem”, ispravio sam je.
“Dobro, Kralju Gramatike. Vidim da si se vratio na prijestolje. A sad me vozi u SeaWorld.”
Dok smo se šuteći vozili niz autocestu I-4, zatekao sam se kako razmišljam o onom tipu u sivom odijelu kojeg smo pronašli mrtvog. Možda je to razlog zašto me odabrala, pomislio sam. I tek sam se onda sjetio što je rekla o mrtvacu i o strunama – i o sebi i strunama.
“Margo”, rekao sam prekinuvši tišinu.
“Q”, rekla je.
“Rekla si... Kad smo našli onog mrtvaca, rekla si da su se možda u njemu pokidale sve strune, a onda si isto rekla i za sebe, da se u tebi pokidala i zadnja nit.”
Kratko se nasmijala. “Previše se brineš. Ne želim da me neki klinci jednog subotnjeg jutra pronađu prekrivenu muhama u Jefferson parku.” Zašutjela je na trenutak prije nego što će ispaliti efektan završetak. “Previše sam tašta za takvu sudbinu.” Nasmijao sam se s olakšanjem i skrenuo prema izlazu s autoceste. Našli smo se uskoro na International Driveu, turističkoj prijestolnici svijeta. Na toj je cesti bilo na tisuće dućana, i svi su prodavali istu vrstu robe: govna. Govna u obliku morskih školjki, privjesaka za ključeve, staklenih kornjača, magneta za hladnjake u obliku Floride, ružičastih plastičnih plamenaca i slično. Na I-Driveu bilo je čak i nekoliko prodavaonica koje su doslovno prodavale govna, pasančevo govno – 4,95 dolara po vrećici.
Ali u 4:50 ujutro turisti su spavali. Cesta je bila potpuno mrtva, kao i sve ostalo, dok smo prolazili pored dućana, pa pored parkirališta, pa dućana, pa parkirališta.
“SeaWorld je odmah iza ove ceste”, rekla je Margo. Bila se prebacila u stražnji dio kombija i prtljala nešto po svom ruksaku, ili što već. “Imala sam neke satelitske karte i nacrtala na njima plan napada, a sad ih ne mogu naći. Svejedno, na križanju prijeđi cestu i s lijeve strane je ta suvenirnica.”
“S lijeve mi je strane kojih sedamnaest tisuća suvenirnica.”
“Da, ali samo je jedna odmah nakon križanja.”
Bila je u pravu, na drugoj strani bila je samo jedna, pa sam skrenuo na parkiralište i stao točno ispod rasvjetnog stupa, jer se na I-Driveu auti kradu sve u šesnaest. Pa iako bi Chrysler mogao ukrasti samo čisti mazohist, nikako mi se nije svidjela pomisao da bih morao mami objašnjavati kako je i zašto njezin auto ispario u sitne sate radnoga dana.
Stajali smo naslonjeni na stražnji dio kombija, a zrak je bio tako topao i gust da sam osjećao kako mi se odjeća zalijepila za kožu. Ponovo me uhvatio strah, stalno sam imao osjećaj da me promatraju nečije skrivene oči. Predugo se već muvamo po mraku i od višesatne napetosti počeo me boljeti trbuh. Margo je uspjela pronaći svoje karte pa je sada, pod svjetlom ulične svjetiljke, svojim od spreja plavim kažiprstom na karti pokazivala put kojim moramo ići. “Mislim da bi tamo trebala biti ograda”, rekla je pokazujući na šumicu s one strane ceste koju smo nedavno prošli. “Vidjela sam na internetu. Podigli su je prije nekoliko godina, nakon što je neki pijani klipan usred noći ušetao u park i došao na ideju da pliva sa Shamuom, koji ga je odmah ubio.”
“Stvarno?”
“Pa da, ali ako je taj tip uspio ući pijan, onda valjda možemo i mi trijezni. Mislim, ipak smo mi nindže.”
“Pa dobro, možda ti jesi nindža”, rekao sam.
“Ti si bučan i pomalo čudan nindža”, rekla je Margo, “ali oboje smo nindže.” Zabacila je kosu iza ušiju, navukla kapuljaču i zategnula je uzicom; svjetlo ulične rasvjete obasjalo je oštre crte njezina blijedog lica. Možda smo oboje bili nindže, ali samo je ona bila opremljena.
“Okej”, rekla je. “Zapamti kartu.” Najstrašniji dio tog osamsto metara dugog puta, koji je Margo smislila, bio je široki kanal. SeaWorld je imao oblik trokuta. Jednu stranu štitila je cesta, a Margo je pretpostavila da je čuvari noću čuvaju. Druga je strana bila obrubljena jezerom od najmanje dva kilometra, a uzduž treće se protezao odvodni kanal; na karti je izgledao širok kao cesta s više voznih trakova. A gdje je u Floridi bilo odvodnih kanala blizu jezera, ondje je često bilo i krokodila.
Margo me zgrabila za ramena i okrenula me prema sebi. “Vjerojatno će nas uhvatiti, a kad se to dogodi, pusti mene da govorim. Ti samo namjesti slatku facu i budi ona čudna mješavina nedužnosti i samouvjerenosti, i sve će biti u redu.”
Zaključao sam auto, pokušao spustiti svoju nakostriješenu kosu i prošaptao: “Ja sam nindža.” Nisam htio da to Margo čuje, ali je ipak upala: “K vragu, naravno da jesi! Idemo sada.”
Potrčali smo preko I-Drivea i onda se počeli provlačiti kroz visoki gustiš i hrastove mladice. Počeo sam se zabrinjavati zbog otrovnoga bršljana, ali pravi se nindže ne obaziru na otrovni bršljan, i tako sam se postavio na čelo i, ruku ispruženih ispred sebe, počeo razgrtati trnovito granje i tako nas poveo prema jarku. Konačno se drveće prorijedilo i pred nama se otvorilo polje pa smo mogli vidjeti cestu s desne strane i kanal ravno ispred nas. Mogli su nas lako vidjeti s ceste da je na njoj bilo automobila, ali nije bilo nikoga. Zajedno smo pojurili kroz grmlje, a onda oštro skrenuli prema cesti. Margo je rekla: “Sad, sad!” i ja sam poletio preko šest trakova autoceste. Iako je bila prazna, bilo je nečega zaista uzbuđujućeg i naopakog u pretrčavanju tako široke ceste.
Kad smo došli na drugu stranu, kleknuli smo u travu visoku do koljena pokraj ceste. Margo je pokazala na niz stabala što se protezao između beskrajno velikog parkirališta SeaWorlda i crne stajaće vode u jarku. Trčali smo koju minutu duž tog niza stabala, a onda me Margo povukla za majicu i rekla tiho. “A sada kanal.”
“Prvo dame”, rekao sam.
“Ne nužno. Možeš slobodno prvi”, odgovorila je.
Nisam više razmišljao ni o aligatorima ni o odvratnom sloju smrdljivih algi. Jednostavno sam se zatrčao i skočio što sam dalje mogao. Sletio sam usred vode i potonuo do pasa i odmah grabimice požurio van. Voda je ustajalo zaudarala i osjećao sam njezinu sluzavost na koži, ali barem sam od pasa naviše ostao suh. Ali samo dok Margo nije skočila i poprskala me cijeloga. Okrenuo sam se i poprskao nju. Odglumila je da povraća.
“Nindža nindžu ne prska”, požalila se Margo.
“Pravi nindža uopće se ne prska”, odgovorio sam.
“No dobro, bod za tebe.”
Gledao sam je dok se kobeljala van iz jarka. I baš mi je laknulo što u njemu nema aligatora. Puls mi je bio živahan, ali prihvatljiv. Ispod njezine raskopčane hudice crna joj se majica pripila uz tijelo. Ukratko, sve je bilo u redu dok krajičkom oka nisam ugledao migoljenje na površini vode pokraj Margo. Margo je tek zakoračila iz vode i vidio sam kako joj se zategnula Ahilova tetiva, ali prije nego što sam je uspio upozoriti, zmija je poskočila i ugrizla je za lijevi gležanj, odmah ispod ruba traperica.
“Sranje!” rekla je Margo, pogledala dolje i ponovila. “Sranje!” Zmija se još uvijek držala njezina gležnja. Sagnuo sam se, uhvatio je za rep, otrgnuo je s Margoine noge i zavitlao u kanal. “O Bože”, rekla je. “Što je to bilo? Je l’ to bila vodena mokasina?”
“Ne znam. Legni, legni”, rekao sam uzbuđeno, uzeo njezinu nogu i zavrnuo joj nogavicu traperica. Na mjestu ugriza pojavile su se dvije kapljice krvi, pa sam se sagnuo i počeo joj sisati ranu, što sam snažnije mogao, kako bih izvukao otrov. Ispljunuo sam što sam isisao i baš sam se spremao da povučem ponovo, kad je rekla: “Čekaj, vidim je.” Skočio sam prestravljen, ali ona je dodala: “Ne, ne, Bože, pa to je obična smukulja.” Pokazala je prstom prema jarku i kad sam pogledao u tom smjeru, u odrazu svjetla reflektora vidio sam malu smukulju kako pliva po površini. Izdaleka i pod dobrim svjetlom nije izgledala nimalo opasnije od guštera.
“Hvala Bogu”, rekao sam i sjeo pokraj nje da dođem do daha.
Nakon što je pregledala ugriz i uvjerila se da je krvarenje prestalo, Margo je rekla: “Kako ti je bilo ljubakati se s mojom nogom?”
“Baš lijepo”, odgovorio sam, što je i bila istina. Lagano se naslonila na mene, i mogao sam osjetiti njezinu nadlakticu na svojim rebrima.
“Baš zato sam jutros obrijala noge. Ono, razmišljala sam: Nikad ne znaš kad će netko navaliti na tvoj list i pokušati ti isisati zmijski otrov.”
Pred nama je bila žičana ograda, ali bila je visoka samo oko dva metra. Kad ju je vidjela, Margo je rekla: “Ideš, prvo smukulje, a onda ovakva ograda! Za jednog nindžu ovakvo je osiguranje uvreda.” Zatrčala se i skočila, zatim je prebacila tijelo preko ograde i spustila se na drugu stranu kao da ima ljestve. Čak sam i ja to uspio izvesti, a da se nisam srondao.
Protrčali smo kroz malu šumicu i pored divovskih neprozirnih spremnika za vodu u kojima su mogle biti i životinje, i konačno izbili na asfaltiranu stazu s koje se mogla vidjeti velika arena gdje me svojedobno, kad sam bio mali, poprskao orka Shamu. Duž staze su bili mali zvučnici iz kojih je strujala tiha i monotona instrumentalna glazba. Možda da umiri životinje. “Margo,” rekao sam, “mi smo u SeaWorldu.”
Ona je rekla: “Stvarno?” i dala se u trk, a ja sam je slijedio. Našli smo se pokraj bazena s tuljanima, ali u njemu nije bilo tuljana.
“Margo,” ponovio sam, “mi smo u SeaWorldu.”
“Uživaj”, rekla je i ne pomaknuvši usne. “Jer evo nam osiguranja.” Zaprašio sam kroz grmlje koje mi je dosezalo do pasa, ali kad sam shvatio da se ona nije ni pomaknula, i ja sam stao. Pred nama se ubrzo pojavio tip s prslukom na kojem je pisalo SEAWORLD SECURITY i ležerno nas upitao: “Šta s radi?” U ruci je držao limenku nekakva spreja, vjerojatno suzavca, nagađao sam.
Kako bih ostao smiren, pitao sam se: Ima li on obične lisice ili možda neke posebne SeaWorld lisice? Ono kao, u obliku dva zakrivljena dupina koji se spajaju.
“Baš smo krenuli kući”, rekla je Margo.
“Dakako da jeste”, rekao je sigurnjak. “Pitanje je samo hoćete li pješke ili autom mjesnog šerifa.”
“Ako vam to nije problem,” rekla je Margo, “mi bismo radije pješke.” Zatvorio sam oči. Htio sam joj reći kako ovo sigurno nije trenutak da se pravi vickasta. Ali tip se nasmijao.
“Znate da je ovdje prije nekoliko godina poginuo čovjek jer je skočio u ovaj veliki bazen, i onda su nam rekli da nikome ne dopuštamo ulaz, bez obzira na to koliko bio zgodan.” Margo je povukla svoju majicu da ne bude toliko pripijena. Tek sam tada shvatio da je tip zapravo govorio njezinim grudima, a ne njoj.
“Pa onda pretpostavljam da nas morate uhititi.”
“U tome i jest stvar. Smjena mi je pri kraju i baš sam se spremao doma popit pivo i ubit oko, a ako zovem policiju, trebat će im debelog vremena da se pojave. Mislim, samo razmišljam naglas”, rekao je, a Margo je podigla obrve u znak razumijevanja. Gurnula je ruku u mokar džep i izvukla novčanicu od sto dolara, poput spužve natopljenu ustajalom vodom iz jarka.
Čuvar je rekao: “E pa, bilo bi najbolje da sad pođete. Da sam na vašem mjestu, ne bih išao pored bazena za kitove. Ondje su kamere uključene cijelu noć, a mi ne bismo htjeli da itko sazna da ste bili ovdje, je l’ da?”
“Da gospodine”, odgovorila je Margo pokorno, i nakon toga čovjek je odšetao u tamu. “Čovječe,” promrmljala je Margo kad se tip udaljio, “stvarno mi se nije davala lova tom perverznjaku. Al’ što je, tu je. Novac ionako služi da bi se trošio.” Jedva da sam je slušao; nisam se mogao ni pomaknuti dok me ne popusti drhtavica olakšanja. Ali to sirovo zadovoljstvo bilo je vrijedno svih briga koje su mu prethodile.
“Hvala Bogu da nas nije prijavio”, rekao sam.
Margo nije odgovorila. Zurila je nekamo kroz mene, škiljeći, očiju gotovo zatvorenih. “Isto sam se ovako osjećala kad sam provalila u Universal Studios”, rekla je koji trenutak kasnije. “Jest, nekako je kul, i sve to, ali zapravo se nema što vidjeti. Vožnje ne rade. Sve kul stvari su zaključane. Većina životinja noću nije u svojim bazenima.” Okrenula je glavu i procjenjujući preletjela pogledom preko SeaWorlda. “Čini mi se da pravi gušt nije u tome da se nađeš unutra.”
“A u čemu je onda?” pitao sam.
“U planiranju, valjda. Ne znam. Izvedba nikada nije toliko napeta koliko očekuješ.”
“Meni je sasvim dovoljno napeto”, priznao sam. “Pa makar se i nema bogzna što vidjeti.” Sjeo sam na klupu, a ona mi se pridružila. Oboje smo gledali u bazen za tuljane, iako u njemu nije bilo tuljana, već samo prazan otočić u sredini, s imitacijom strmih stijena napravljenih od plastike. Mogao sam osjetiti njezin miris, njezin znoj i alge iz jarka, šampon od jorgovana i miris njezine kože nalik na miris mljevenih badema.
Prvi put te večeri osjetio sam umor i počeo nas zamišljati kako ležimo na nekom travnatom puteljku SeaWorlda, ja na leđima, a ona na boku, ruke položene na moja prsa i glave naslonjene na moje rame. I da ne radimo ništa – samo tako zajedno ležimo pod kapom nebeskom, u noći koja je tako svijetla da prigušuje i zvijezde. Možda bih osjetio kako mi diše u vrat, i možda bismo mogli tako ostati do jutra, a ljudi bi došavši u park prolazili pored nas i mislili da smo i mi nekakvi turisti, i kad bismo htjeli, mogli bismo se jednostavno izgubiti među njima.
Ali ne. U školi me čeka jednoobrvni Chuck i Ben, kojem ću morati sve ispričati, nastava i dvorana za glazbene probe, i Univerzitet Duke, i budućnost uopće.
“Q”, započela je Margo.
Pogledao sam je i na trenutak nisam shvaćao zašto je izgovorila moje ime, ali onda sam se trgnuo iz polusna. I jasno sam čuo. Instrumentalna glazba iz zvučnika pojačala se, samo što to više nije bila dosadna instrumentalna glazba – bila je to sada prava glazba. Neka stara džezerska stvar koju je volio moj stari, a zvala se “Stars Fell on Alabama”. Usprkos malim zvučnicima moglo se čuti da, tko god da je pjevao tu pjesmu, mogao je otpjevati i tisuću prokletih tonova odjednom.
I osjetio sam onu neprekinutu nit između nas, nit koja se protezala od naših kolijevaka pa preko onog mrtvaca sve do danas. I poželio sam joj reći da za mene gušt nije bio ni planiranje ni izvedba ni odlazak; za mene je gušt bio gledati kako se naše strune prepleću, odvajaju i ponovo prepleću, ali to bi zvučalo previše ljigavo, a osim tog ustala je da krene.
Margo je trepnula svojim plavim očima i u tom je trenu izgledala Inko nevjerojatno lijepa, u tim mokrim trapericama zalijepljenim za noge i licem koje je sjalo u sivkastom osvjetljenju.
Ustao sam, ispružio ruku i zapitao: “Mogu li zamoliti za ples?” Margo se naklonila, pružila mi ruku i rekla: “Svakako”, a onda se moja ruka našla na onoj oblini gdje je njezin struk zavijao u bokove, a njezina se ruka spustila na moje rame. A onda smo počeli korak naprijed i korak u stranu, korak naprijed pa korak u stranu. Plesali smo fokstrot sve do bazena za tuljane i oko njega, a pjesma je i dalje trajala i govorila o zvijezdama koje padaju. “Sentiš za šestaše”, najavila je Margo, pa smo promijenili položaj, njezine ruke na mojim ramenima, moje na njezinim bokovima, laktova ukočenih i s pola metra razmaka među nama. Onda smo još malo plesali fokstrot, sve dok pjesma nije završila. Napravio sam korak naprijed i Margo se bacila na moju ruku, baš kao što su nas učili u plesnoj školi Kruna. Podigla je nogu i potpuno se opustila. Ili mi je vjerovala ili je željela pasti.

9.


U 7-Elevenu na autocesti kupili smo kuhinjske krpe i najbolje što smo mogli obrisali s odjeće i kože smrdljivi mulj iz kanala. Onda sam napunio rezervoar do iste razine na kojoj je bio prije naše vožnje po periferiji Orlanda. Chryslerova sjedišta bit će još malo vlažna kad mama krene na posao, ali nadao sam se da ništa neće primijetiti jer je oduvijek bila pomalo smušena. Moji su roditelji inače vjerovali da sam ja najsavršenije prilagođeno dijete na svijetu, koje nikad ne bi, na primjer, provalilo u SeaWorld, i moju su psihičku stabilnost držali potvrdom svoje profesionalne sposobnosti.
Nastojao sam produžiti svoj povratak kući izbjegavajući autocestu i vozeći okolnim putovima. Margo i ja slušali smo radio i pokušavali prokljuviti koja je postaja bila pustila “Stars Fell on Alabama”, ali ga je Margo u jednom trenutku isključila i rekla: “Sve u svemu, mislim da je večer bila uspješna.”
“Apsolutno”, složio sam se, iako sam se već pitao kako će izgledati sutrašnji dan. Hoće li se pojaviti pred dvoranom za probe da se malo podružimo. Hoće li ručati sa mnom i Benom? “Pitam se hoće li sutrašnji dan biti potpuno drukčiji”, rekao sam.
“Da”, rekla je, “i ja.” Njezine su riječi ostale visjeti u zraku, pa je dodala: “Hej, kad već govorimo o sutrašnjem danu, htjela bih ti kao znak zahvalnosti za trud i posvećenost koje si pokazao ove jedinstvene noći, pokloniti mali darak.” Trenutak je tražila nešto pod nogama, a onda izvukla digitalni fotoaparat. “Uzmi ga”, rekla je. “I koristi se mudro moćima ove čarobne kutijice.”
Nasmiješio sam se i gurnuo fotoaparat u džep. “Skinut ću fotku kad dođem doma i vratim ti ga u školi, može?” pitao sam. Želio sam čuti: Da, u školi, gdje će odsad stvari biti drukčije, gdje ću ti javno biti prijateljica i gdje više neću imati dečka, ali umjesto toga samo je rekla: “Može, ili kad god.”
Bilo je 5:42 kad sam ušao u Jefferson Park. Vozili smo se niz Jefferson Drive do Jefferson Courta, a onda sam skrenuo u našu ulicu, Jefferson Way. Ugasio sam farove i pustio auto da se u mraku dokotrlja pred kuću. Nisam znao što bih rekao, a i Margo je šutjela. Napunili smo vrećicu iz 7-Elevena smećem, nastojeći da auto izgleda kao da se proteklih šest sati nije ništa događalo. U drugu vrećicu Margo je stavila ostatke vazelina, boje u spreju i preostalu bocu Mountain Dewa. Moj se mozak borio s malaksalošću.
S po jednom vrećicom u svakoj ruci na trenutak sam se zaustavio ispred kombija i zapiljio se u nju. “Pa, bila je ovo jebeno luda noć”, rekao sam konačno.
“Dođi ovamo”, rekla je i ja sam zakoračio naprijed. Zagrlila me, a ja joj nisam mogao uzvratiti zagrljaj zbog vrećica, koje nisam htio ispustiti da nekoga ne probudim. Osjetio sam kako se podigla na prste, usta su joj se našla tik do moga uha i čuo sam kako je jasno i razgovijetno rekla: “Nedostajat će mi. Druškanje. S tobom.”
“Ne mora ti nedostajati”, rekao sam glasno. Pokušao sam sakriti svoje razočaranje. “Ako ti se više ne sviđaju tvoji prijatelji,” rekao sam, “druškaj se sa mnom. Moji su prijatelji, ono, zapravo simpa.”
Usne su joj bile tako blizu moga lica da sam mogao osjetiti kako se smiješi. “Bojim se da je to nemoguće”, šapnula je. Onda me pustila i pošla, ali ne skidajući pogled s mene, udaljavala se korak po korak idući natraške. Na koncu je podigla obrve i nasmiješila mi se, a ja sam vjerovao tom osmijehu. Gledao sam je dok se penjala na drvo i prelazila na krov pokraj prozora svoje spavaće sobe na drugom katu. Oprezno je otvorila prozor i ušuljala se unutra.
U svoju sam kuću ušao kroz otključana glavna vrata i na prstima prošao kroz kuhinju na putu do svoje spavaće sobe. Skinuo sam ljepljive traperice i bacio ih u kut ormara bližeg prozoru, onda sam skinuo Jaseovu sliku i uvukao se u krevet, dok su mi se u glavi rojile riječi koje sam joj planirao reći sutra u školi.

10.


Spavao sam svega pola sata kada se u 6:32 oglasila moja budilica. Nisam ni primijetio da zvonjava budilice traje već 17 minuta, sve dok nisam osjetio ruke na ramenima i začuo udaljeni glas svoje majke koja govori: “Dobro jutro, pospanko.”
“Uhh”, odgovorio sam. Osjetio sam se znatno umornijim nego u 5:55, i vjerojatno bih propustio nastavu da nisam imao stopostotnu dolaznost, pa iako sam znao da nijedan izostanak nije baš impresivna i divljenja vrijedna stvar, nisam htio pokvariti savršeni rezultat. A osim toga, htio sam vidjeti kako će se Margo ponašati prema meni.
Kada sam ušao u kuhinju, tata je nešto prepričavao mami dok su doručkovali za stolom. Kada me ugledao, zašutio je i upitao: “Kako si spavao?”
“Spavao sam odlično”, odgovorio sam, što je zapravo bilo istina. Kratko, ali odlično.
Nasmiješio se. “Baš sam pričao tvojoj mami kako mi se stalno ponavlja jedan te isti anksiozni san”, rekao je. “Dakle, na faksu sam. Slušam hebrejski, samo što profesor ne govori hebrejski nil i mi ispiti na hebrejskom – već na nekakvom frfljanskom. Ali svi se prave da taj izmišljeni jezik zajedno sa svojom izmišljenom abecedom stvarno jest hebrejski. I tako ja polažem ispit i trebam pisati na jeziku koji ne razumijem, služeći se abecedom koju ne mogu dešifrirati.”
“Zanimljivo”, rekao sam, iako zapravo uopće nije bilo. Ništa nije tako dosadno kao tuđi snovi.
“To je metafora za mladost”, naglasila je majka. “Pisanje na jeziku koji ne razumiješ – zrelo doba – koristeći se abecedom koju ne prepoznaješ – zrele društvene interakcije.” Moja je majka radila s poludjelim tinejdžerima u centrima za maloljetne delinkvente i zatvorima. Mislim da se zato nikada nije previše brinula za mene – dokle god nisam obredno obezglavljivao glodavce ili mokrio na vlastito lice, smatrala me uspjehom.
Normalna bi majka vjerojatno rekla: “Hej, primijetila sam da izgledaš kao da se skidaš s metamfetamina, a i pomalo bazdiš na alge. Da nisi kojim slučajem prije nekoliko sati divljao uokolo s Margo Roth Spiegelman koju je ugrizla zmija?” Ali ne. Snovi su im bili draži.
Istuširao sam se i obukao majicu i traperice. Kasnio sam, ali opet, kad to nisam kasnio?
“Kasniš”, rekla je mama kada sam se vratio u kuhinju. Pokušao sam istresti maglu iz mozga, onoliko koliko je bilo potrebno da se prisjetim kako zavezati tenisice.
“Znam” odgovorio sam mamurno.
Mama me odvezla u školu. Sjedio sam na Margoinu mjestu. Mama je uglavnom vozila šuteći, što je bilo dobro jer sam čitavo vrijeme spavao naslonjen glavom na prozorsko staklo.
Kad se mama zaustavila ispred škole, opazio sam da je Margoino uobičajeno parkirno mjesto prazno. Stvarno je nisam mogao kriviti što kasni. Njezini se prijatelji nisu sastajali ovako rano kao moji.
Dok sam hodao prema klincima iz orkestra, Ben je viknuo: “Jacobsene, jesam li to sanjao ili smo…” Dao sam mu jedva primjetan znak glavom i on je u posljednji čas prekinuo rečenicu i preusmjerio je u drugom pravcu, “...ti i ja sinoć doživjeli ludu avanturu putujući Francuskom Polinezijom na jedrilici od banana?”
“Bila je to jedna slasna jedrilica”, odgovorio sam. Radar je podigao pogled prema meni i zatim ležerno odšetao u hlad stabla. Slijedio sam ga. “Pitao sam Angelu bi li bila Benova pratilja na maturalnoj. Ni u ludilu.” Pogledao sam Bena koji je nešto žustro objašnjavao, a plastična mu je žličica za kavu poskakivala u ustima dok je govorio.
“Koje sranje”, rekao sam. “Doduše, nije sve tako crno. Nas ćemo se dvojica druškati i prirediti maratonsko igranje Uskrsnuća, ili nešto slično.”
Ben je došao do nas i rekao: “Je l’ to najsuptilnije što možete? Znam da pričate o tragediji moga života, to jest o odlasku na maturalnu bez kokice.” Okrenuo se i zaputio unutra. Radar i ja pratili smo ga razgovarajući dok smo prolazili pored dvorane za probe, gdje su prvaši i drugaši sjedili i čavrljali među hrpom kutija za instrumente.
“Zašto uopće toliko želiš ići?” upitao sam ga.
“Buraz, to je maturalna. To je moja posljednja šansa da budem nekoj kokici najmilija srednjoškolska uspomena.” Zakolutao sam očima.
Oglasilo se prvo zvono, što je značilo da do početka nastave ima još pet minuta, i đaci su se poput Pavlovljevih pasa na zvuk zvona pokrenuli i ispunili hodnike. Ben, Radar i ja stajali smo pokraj Rada rova ormarića. “No, zašto si me zvao u tri ujutro tla li kažem adresu Chucka Parsona?”
Razmišljao sam kako na to pitanje dati što bolji odgovor, kada sam ugledao Chucka Parsona kako ide prema nama. Trknuo sam Bena laktom u rebra i usmjerio pogled prema Chucku. Usput budi rečeno, Chuck je odlučio kako je najbolje rješenje da obrije i lijevu obrvu. “Jebote”, rekao je Ben.
Nedugo zatim, Chuck mi se unio u lice svojim savršeno bezdlakim čelom, a ja sam se sav stisnuo uz ormarić. “U što blejite, šupci?”
“Ni u što”, odgovorio je Radar. “Svakako ne gledamo tvoje obrve.” Chuck mu je pokazao srednji prst, tresnuo dlanom ormarić pokraj mene i otišao.
“Ti si to napravio?” upitao je Ben u nevjerici.
“Ne smijete ovo nikad nikome reći”, rekao sam obojici. A zatim tiho nadodao: “Bio sam s Margo Roth Spiegelman.” Benov glas se naglo povisio od uzbuđenosti. “Bio si s Margo Roth Spiegelman? U TRI UJUTRO?” Kimnuo sam. “O, moj Bože, ako si se spetljao s njom, moraš mi ispričati apsolutno svaki detalj. Moraš mi napisati seminarski rad o sisama Margo Roth Spiegelman i o tome kakve su na dodir. Trideset stranica, najmanje!”
“A ja želim fotorealistični crtež olovkom”, nadovezao se Radar.
“Prihvaćam i skulpturu”, dodao je Ben.
Radar je napola podignuo ruku. Poslušno sam ga prozvao. “Da, pitao sam se je l’ bi mogao opjevati grudi Margo Roth Spiegelman u šestini? Šest riječi koje bi mogao iskoristiti su: ružičaste, oble, čvrste, sočne, mekane i jastučaste.”
“Osobno mislim”, nadovezao se Ben, “kako barem jedna od tih riječi treba biti brrhbrrhbrrhbrrh.”
“Mislim da mi takva riječ nije poznata”, rekao sam.
“To je zvuk koji proizvode moja usta kada nekoj kokici priuštim patentirani Gliser Bena Starlinga.” U tom je trenutku počeo pokazivati što bi napravio u malo vjerojatnoj situaciji, kada bi se njegovo lice susrelo s nečijim sisama.
“Upravo sada”, rekao sam, “iako ni same ne znaju zašto, tisuće djevojaka diljem Amerike prošli su trnci straha i gađenja. I samo da znaš, nisam se spetljao s njom, perverznjače.”
“Klasika”, odgovorio je Ben. “Ja sam jedini frajer na svijetu koji ima muda pružiti kokici ono što želi, i jedini koji za to nema priliku.”
“Kakve li fascinantne slučajnosti”, rekao sam. Bio je to opet onaj stari život – samo kao u nekoj magli. Nadao sam se da će mi prošla noć promijeniti život, ali nije – barem ne još.
Oglasilo se i drugo zvono. Požurili smo na sat.
Tijekom prvog sata matematike osjetio sam da sam neobično umoran. Mislim, bio sam umoran otkako sam se probudio, ali kombinacija posustalosti i aritmetike bila je kap koja je prelila čašu. Kako ne bih zaspao, črčkao sam poruku za Margo – nije to bilo ništa što bih joj zapravo poslao, nego više sažetak najdražih trenutaka prošle noći – ali čak me ni to nije uspjelo održati budnim. U jednom trenutku olovka se jednostavno prestala kretati, vidno mi se polje sve više i više sužavalo, a ja sam se pokušavao sjetiti je li gubitak perifernog vida simptom umora. Zaključio sam da mora biti, jer je samo jedna stvar bila ispred mene, a to je bio gospodin Jiminez za pločom, i to je bila jedina informacija koju je moj mozak mogao preraditi pa, kada je gospodin Jiminez rekao: “Quentine?” bio sam i više nego zbunjen jer u mom univerzumu događalo se jedino to da gospodin Jiminez piše po ploči i nikako nisam mogao shvatiti kako je sad odjednom prisutan i na auditivnoj i na vizualnoj razini.
“Da?” upitao sam.
“Jesi čuo pitanje?”
“Da?” upitao sam ponovo.
“I dignuo si ruku kako bi odgovorio?” Podignuo sam pogled i uvjerio se da je ruka stvarno u zraku, ali nisam znao kako je do toga došlo ni kako da to poništim. Nakon nemale borbe sa samim sobom moj je mozak uspio poručiti ruci da se spusti i ona je u tome uspjela, a ja sam konačno progovorio: “Samo sam htio pitati smijem li na WC?”
On je odgovorio: “Samo idi”, nakon čega je netko drugi podigao ruku i ujedno odgovorio na već postavljeno pitanje o diferencijalnoj jednadžbi.
Otišao sam do WC-a, vodom ispljuskao lice, nagnuo se nad umivaonik i pogledao se u ogledalu. Probao sam trljanjem otjerati crvenilo zakrvavljenih očiju, ali nisam uspio. A onda mi je sinula sjajna ideja. Otišao sam u kabinu, spustio dasku, sjeo i, naslonivši se na zid, zaspao. San je trajao otprilike šesnaest milisekundi prije nego što se oglasilo zvono za drugi sat. Ustao sam, otišao na latinski, a zatim na fiziku, a onda sam konačno dočekao četvrti sat i našao Bena u kantini i rekao: “Stvarno trebam odspavati malo ili nešto.”
“Ajmo ručati u LGLP-u”, odgovorio je.
LGLP je bio petnaest godina star Buick, koji je bez ijedne jedine kazne vozilo sve troje Benove starije braće, a kada je došao red na Bena, auto je uglavnom bio sastavljen od samoljepljive trake i glet-mase. Puno ime mu je bilo Ludo Gažen Loše Pažen, ali skraćeno smo ga zvali LGLP. Nije vozio na benzin, već na nepresušno gorivo ljudske nade. Sjedneš na užareno sjedalo od umjetne kože te se nadaš da će upaliti, zatim Ben okrene ključ i motor zakašlje nekoliko puta, jednako slabašno kao i riba koja se koprca na suhome. A onda se ponadaš najviše što možeš i motor još nekoliko puta zakašlje. Ponadaš se još mrvicu i on napokon upali.
Ben je upalio LGLP i uključio klimu na najjače. Tri se od četiri prozora uopće nisu mogla otvoriti, ali je zato klima radila fantastično, iako je prvih nekoliko minuta samo ispuštala vrući zrak koji se miješao s vrućim ustajalim zrakom auta. Spustio sam naslon suvozačeva sjedala što sam više mogao, tako da sam praktički ležao, i sve mu ispričao: o Margo na mome prozoru, Wal-Martu, osveti, neboderu SunTrusta, o provaljivanju u krivu kuću, SeaWorldu, o tome kako je rekla da će joj nedostajati druškanje sa mnom.
Nijednom me nije prekinuo – Ben je bio odličan prijatelj u tom slušalačkom i neprekidalačkom smislu – ali kada sam završio, poput topa ispalio je ono što ga je najviše mučilo.
“Čekaj, što se tiče Jasea Worthingtona, kada kažeš mali, koliko točno je to mali?”
“Pa, vjerojatno je tu i skupljanje odigralo ulogu, s obzirom na to da je bio dobrano tjeskoban, ali jesi li ikada vidio olovku?”, upitao sam ga, a on je kimnuo glavom. “Dobro, a jesi li ikada vidio onu gumicu na samome vrhu olovke?” Ben je opet kimnuo glavom. “Dobro, a jesi li ikada vidio one male ostružine gumice koje ostanu na papiru nakon brisanja?” Još kimanja glavom. “Pa, rekao bih da mu je veličine tri ostružine u dužinu i jedna u širinu”, rekao sam. Ben je pretrpio svakojaka sranja od tipova poput Jasona Worthingtona i Chucka Parsona pa sam zaključio da je zaslužio malo uživati. Ali on se nije ni malčice nasmijao. Samo je sav zapanjen usporeno odmahivao glavom kao u transu.
“Isuse, ona je takva kraljica.”
“Znam.”
“Ona je onaj tip osobe koji će ili tragično umrijeti u svojoj dvadeset i sedmoj, poput Jimija Hendrixa i Janis Joplin, ili stasati u pobjednika, ono, osvajača Nobelove nagrade iz kraljevanja.”
“Aha”, rekao sam. Rijetko kada bih se umorio od pričanja o Margo, ali opet, rijetko kada sam bio ovako umoran. Naslonio sam se na istrošeni naslon za glavu i iste sekunde zaspao. Kada sam se probudio, u krilu mi se nalazio hamburger s porukom: Buraz, morao sam na sat. Vidimo se poslije probe.
Kasnije sam, nakon posljednjeg sata, naslonivši se na betonski zid ispred dvorane za probu, prevodio Ovidija, pokušavajući ignorirati zavijajuću kakofoniju koja je dopirala iznutra. Uvijek sam visio u školi sat vremena duže no što bih trebao i čekao da orkestar završi s probom, jer otići doma prije Bena i Radara značilo je pretrpjeti ogromno poniženje – voziti se busom potpuno sam.
Nakon što su izišli, Ben je odbacio Radara do kuće koja se nalazila odmah do “općinskog centra” Jefferson Parka, nedaleko od Lacey. A onda je i mene odvezao kući. Primijetio sam da nema Margoina auta. To znači da nije markirala kako bi se naspavala. Markirala je zbog neke nove avanture – bezquentinovske avanture. Vjerojatno je provela dan razmazujući kremu za depiliranje po jastucima svojih ostalih neprijatelja ili što god već. Osjetio sam se malo izostavljenim kad sam ušao u kuću, ali naravno da je znala kako joj se ionako ne bih pridružio – previše sam mario za školu. A i tko uopće zna bi li to za Margo bio samo jedan dan. Možda je opet otišla na trodnevni izlet u Mississippi, ili se pak privremeno pridružila cirkuskoj družini. Ali nije bilo ništa od toga, naravno. Bilo je to nešto meni nezamislivo, nešto što nikada ne bih mogao zamisliti jer ja ipak nisam bio Margo.
Zanimalo me s kakvim će se pričama ovaj put vratiti. I zanimalo me hoće li mi ih ikada ispričati, sjedeći preko puta mene za ručkom. Možda je, pomislio sam, na ovo mislila kada je rekla da će joj nedostajati druženje sa mnom. Znala je da će se uputiti nekamo na još jedan od njenih kratkih odmora orlandovske papirnatosti. Ali kada se vrati, tko zna? Nije mogla provesti posljednje školske dane sa svojim dosadašnjim prijateljima, pa će ih možda provesti sa mnom.
Njezina odsutnost nije trebala trajati dugo da bi potaknula razne glasine. Ben me nazvao tu večer poslije večere. “Čuo sam da se ne javlja na mobitel. Netko je na fejsu napisao da mu je rekla kako će se preseliti u nekakvo tajno skladište u Tomorrowlandu u Disneylandu.”
“To je idiotarija”, rekao sam.
“Ma znam. Mislim, Tomorrowland je bez konkurencije najjadniji dio Disneylanda. Također se priča da je upoznala nekoga preko interneta.”
“Smiješno”, rekao sam.
“Dobro, okej, ali što onda? Gdje je?”
“Negdje je sama sa sobom i zabavlja se onako kako mi uopće ne možemo ni zamisliti”, odgovorio sam.
Ben se zahihotao. “Želiš li to reći da se igra sama sa sobom?”
Uzdahnuo sam. “Daj hajde, Bene. Htio sam reći da je negdje i da radi te svoje margoovske stvari. Stvara legende. Hara svijetom.”
Te sam noći, ležeći na boku, zurio kroz prozor u nevidljivi svijet izvan njega. Pokušavao sam zaspati, ali oči bi mi se otvorile same od sebe, tek toliko da provjere. Nisam se mogao ne nadati kako će se Margo Roth Spiegelman ponovo pojaviti na mome prozoru i odvući moje umorno dupe u još jednu nezaboravnu noć.

11.


Margo je već toliko puta nestajala da u školi nije bilo plakata koji bi pozivali: Pronađimo Margo, ali svi smo osjećali njezinu odsutnost. Srednja škola nije ni demokracija ni diktatura – a nije ni, usprkos tome što mnogi tako misle, potpuna anarhija. Tu vlada bogomdana monarhija. A kada kraljica ode na odmor, stvari se bitno mijenjaju. Točnije, postaju gore. Na primjer, za vrijeme Margoina izleta u Mississippi u drugom razredu, Becca je proširila priču o Krvavom Benu. A sada nije bilo nimalo drukčije. Djevojčica koja je čvrsto držala branu je pobjegla. Poplava je bila neizbježna.
Toga sam jutra prvi put u životu ustao na vrijeme i odvezao se u školu s Benom. Svi su ispred dvorane za probu bili neuobičajeno tihi. “Stari”, izgovorio je naš prijatelj Frank ozbiljnim glasom.
“Što je bilo?”
“Chuck Parson, Taddy Mac i Clint Bauer pregazili su Clintovim Chevrolet Tahoem dvanaest bicikala prvaša i drugaša.”
“To je baš sranje”, rekao sam odmahujući glavom.
Naš je prijatelj Ashley nadodao: “Također je netko jučer u muškom WC-u ispisao naše telefonske brojeve, i uz to – znaš, ono, svakakve gadarije.”
Opet sam odmahnuo glavom, a potom se priključio tišini. Nismo ih mogli prijaviti; u osnovnoj smo to bezbroj puta pokušali, ali poslije toga slijedile su još gore kazne. Obično bismo čekali da ih netko poput Margo nauči pameti.
Ali Margo mi je utrla put za protunapad. Upravo sam zaustio kako bih nešto rekao, kada sam krajičkom oka spazio kako neki ogroman tip trči prema nama punom brzinom. Nosio je crnu skijašku masku i u rukama veliki vodeni top zelene boje. Kako je protrčao pored mene, tako me zakvačio ramenom da sam izgubio ravnotežu i ispružio se po ispucanom betonu. Kada je došao do vrata, okrenuo se i zaurlao u mome smjeru: “Samo se zajebavajte s nama i bit će skršenja.” Nisam mu prepoznao glas.
Ben i još jedan prijatelj pomogli su mi da ustanem. Boljelo me rame, ali ga nisam htio protrljati. “Jesi li dobro?” upitao me Radar.
“Ma da, dobro sam.” Ipak sam morao protrljati rame.
Radar je odmahnuo glavom. “Netko bi mu stvarno trebao reći da je moguće da će biti kršenja ili da ćeš skršiti nekoga, ali nikako nije moguće reći da će biti skršenja.” Nasmijao sam se. Netko je glavom dao znak da obratimo pozornost na parkiralište pa sam podigao pogled i ugledao dva mala prvaša kako idu prema nama mokrih majica koje su se ovjesile na njihovim tjelešcima.
“U topu je bila pišalina!” viknuo nam je jedan od njih. Drugi nije ništa govorio, samo je držao ruke što dalje od majice, što mu je tek djelomično pomoglo, jer mu se nekoliko ćuraka te tekućine iz rukava slijevalo niz ruku.
“Je li životinjska ili ljudska?” upitao je netko.
“Otkud da ja znam! Pa nisam ja stručnjak za proučavanje pišallne?”
Prišao sam klincu i stavio mu ruku na tjeme, jedino mjesto koje se činilo potpuno suhim. “Sredit ćemo mi to”, rekao sam mu. Oglasilo se i drugo zvono pa smo Radar i ja odjurili na matematiku. Dok sam se uvlačio na svoje mjesto, zapeo sam s rukom, a bol je sijevnula ramenom. Radar je prstom pokazao na zaokruženu poruku u svojoj bilježnici: Je li rame okej?
Odgovorio sam mu u kutu svoje bilježnice: U usporedbi s onim prvašima, jutro sam proveo na livadi ispod duge, igrajući se s malim psićima.
Radar se nasmijao dovoljno glasno da ga gospodin Jiminez prostrijeli pogledom. Napisao sam: Imam plan, ali prije toga moramo otkriti tko je to bio.
Radar je napisao Jasper Hanson i zaokružio to nekoliko puta. To je bilo iznenađenje.
Kako znaš?
Radar je napisao: Nisi primijetio? Idiot je nosio svoju momčadsku jaknu.
Jasper Hanson je bio treća godina. Oduvijek sam ga smatrao bezopasnim pa čak i simpatičnim – na taj neki ležeran stari-što-ima način. Nije bio tip koji bi ispaljivao gejzire pišaline na prvaše. Ustvari, u vladajućoj birokraciji srednje škole Winter Park, Jasper Hanson bio bi zamjenik pomoćnika podtajnika sporta i prekršaja. Kada se netko takav unaprijedi u izvršnog potpredsjednika paljbe mokraćom, nešto se smjesta mora poduzeti.
Tako sam toga popodneva, kada sam stigao kući, napravio novu e-mail adresu i napisao pismo svojem starom prijatelju Jasonu Worthingtonu.
Od: mavenger@gmail.com
Za: jworthington90@yahoo.com
Naslov: Ti, ja, kuća Becce Arrington, tvoj penis, itd.
Dragi gospodine Worthington,
Svakoj od 12 osoba čije su bicikle vaši kolege uništili Chevyjem Tahoem, treba isplatiti po 200 dolara. Pretpostavljam da to neće biti problem, uzevši u obzir vaš veličanstveni imetak.
Pisanje natpisa u muškom WC-u mora prestati. Vodeni pištolji? S pišalinom? Ozbiljno? Odrastite.
Svoje kolege biste trebali tretirati s poštovanjem, posebno one koji nisu imali toliko sreće u socijalnom smislu kao vi.
Trebali biste i članove svojega klana obučiti da se ponašaju obzirnije.
Svjestan sam da će neke od ovih zadataka biti teško izvršiti, ali opet, također će biti teško ne podijeliti priloženu sliku sa svijetom.
S poštovanjem,
Tvoj prijateljski raspoložen osvetnik iz susjedstva.
Odgovor je stigao za dvanaest minuta.
Gledaj, Quentine, da, tako je, znam da si to ti. Znaš da ja nisam taj koji je poprskao prvaše pišalinom. Žao mi je, ali ne mogu kontrolirati tuđe postupke.
Moj odgovor:
Gospodine Worthington, razumijem da ne možete kontrolirati Chucka i Jaspera.
Ali vidite, ja se nalazim u sličnoj situaciji. Ni ja ne mogu kontrolirati malog vraga na svome lijevom ramenu. A on cijelo vrijeme govori: ‘ISPRINTAJ SLIKU ISPRINTAJ SLIKU POLIJEPI JE PO CIJELOJ ŠKOLI UČINI TO UČINI TO UČINI TO.’ A na desnom mi ramenu sjedi sićušni bijeli anđelak, koji pak govori: “Čovječe, stvarno se nadam da će ti prvaši dobiti svoj novac u ponedjeljak ujutro čim svane.”
I ja se nadam, anđelčiću. I ja se nadam.
Svako dobro,
Tvoj prijateljski raspoložen osvetnik iz susjedstva.
Nije odgovorio, ali nije ni trebao. Sve je već bilo rečeno.
Ben je došao do mene poslije večere i igrali smo Uskrsnuće pauzirajući svakih pola sata kako bismo zvali Radara, koji je bio vani s Angelom. Ostavili smo mu jedanaest poruka, svaka sve napornija i perverznija od prijašnje. Bilo je nešto poslije devet kada se oglasilo zvono na vratima. “Quentine!” povikala je mama. Ben i ja smo zaključili da je to Radar, pa smo zaustavili igricu i otišli u dnevni boravak. Na pragu su stajali Chuck Parson i Jason Worthington. Uputio sam se prema njima i Jason je rekao: “Hej, Quentine”, a ja sam mu odvratio pozdrav kimnuvši glavom. Jason je svrnuo pogled na Chucka, koji je pogledao u mene i promumljao: “Oprosti, Quentine.”
“Što da ti oprostim?” upitao sam.
“Što sam rekao Jasperu da poprska pišalinom one prvaše”, mrmljao je. Na trenutak je zastao pa nadodao: “I za bicikle.”
Ben je raširio ruke za zagrljaj. “Dođ’vamo, buraz”, rekao je.
“Što?”
“Dođ’vamo”, ponovio je. Chuck je zakoračio naprijed. “Bliže”, rekao je Ben. Chuck je sada već bio u kući, na korak od Bena. A onda je Ben iznenada, kao iz vedra neba, udario Chucka u trbuh. Chuck se nije ni trznuo, ali je istoga trena krenuo uzvratiti udarac. Na sreću, Jase ga je zgrabio za ruku. “Polako, buraz”, rekao je Jase. “Nije te nimalo zaboljelo.” Jase mi je pružio ruku da se rukujemo. “Sviđa mi se što imaš muda, buraz”, rekao je. “Mislim, seronja si. Ali ipak.” Rukovao sam se s njim.
Nakon toga su se pokupili, ukrcali se u Jaseov Lexus i odvezli se niz ulicu. Čim sam zatvorio ulazna vrata, Ben je ispustio bolni uzdah. “Ahhhhhhgggg. O, Kriste presveti, moja ruka.” Pokušao je ruku stisnuti u šaku i trznuo se od bola. “Mislim da je Chuck ispod majice imao tvrdo ukoričenu bilježnicu.”
“To se inače zove pločice”, rekao sam mu.
“Aha, da. Čuo sam za to.” Pljesnuo sam ga po leđima i pošli smo natrag u spavaću sobu igrati Uskrsnuće. Taman smo pokrenuli igricu, kada Ben zausti: “Usput budi rečeno, jesi li primijetio kako i Jase govori ‘buraz? Ponovo sam proširio taj izraz. Ali, što da radim, jednostavno sam takav kralj.”
“Aha, a petak navečer provodiš igrajući igrice i njegujući ruku koju si slomio pokušavši udariti nekoga. Nije nikakvo čudo što je Jase Worthington odlučio pokupiti baš tvoje fore.”
“Ako ništa, barem sam dobar u igranju Uskrsnuća”, rekao je i upucao me u leđa iako smo igrali u istom timu.
Još smo neko vrijeme igrali, sve dok se Ben nije sklupčao na podu držeći u naručju džojstik i zaspao. I ja sam bio premoren elan je bio dug. Zamislio sam da će se Margo vratiti do ponedjeljka i osjetio neskriveni ponos što sam baš ja bio taj koji je zaustavio najezdu onih seronja.

12.


Svakog jutra pogledao bih prvo kroz prozor svoje sobe da vidim ima li u Margoinoj sobi znakova života. Svoje rolete od ratana ona je obično držala spuštene, ali otkako je otišla, njezina ih je mama, ili tko već, podigla, pa sam mogao vidjeti mali odrezak plavog zida i bijelog stropa. Iako toga subotnjeg jutra, četrdeset osam sati nakon njezina odlaska, još uvijek nisam računao s njezinim povratkom, osjetio sam tračak razočaranja kad sam vidio da su rolete i dalje podignute.
Oprao sam zube i, nakon što sam munuo Bena da se probudi, krenuo sam u boksericama i majici u blagovaonicu. Za stolom je sjedilo petero ljudi. Moji starci, Margoini starci i visok i punašan Afroamerikanac u sivom odijelu, s prevelikim naočalama i fasciklom u ruci.
“Oh, bok”, rekao sam na vratima.
“Quentine,” rekla je mama, “jesi li u srijedu navečer vidio Margo?”
Ušao sam u blagovaonicu i naslonio se na zid, tako da sam stajao baš nasuprot strancu. Na to sam pitanje već imao spreman odgovor. “Aha”, rekao sam. “Pojavila mi se na prozoru negdje oko ponoći, razgovarali smo koju minutu i onda ju je gospodin Spiegelman uhvatio pa se vratila kući.”
“I to je sve...? Jesi li je vidio poslije toga?” upitao je gospodin Spiegelman. Izgledao je prilično mirno.
“Ne, zašto?” upitao sam.
Odgovorila je Margoina mama, a glas joj je bio pomalo vrištav. “Pa”, rekla je, “izgleda da je Margo pobjegla. Ponovo.” Uzdahnula je. “Ovo bi bio – koji ono put, Joshe, četvrti put?”
“Ma više i ne brojim”, odgovorio je tata zlovoljno.
Onda je progovorio Afroamerikanac. “Ovo vam je peti put da prijavljujete nestanak.” Kimnuo mi je glavom i rekao: “Detektiv Otis Warren.”
“Quentin Jacobsen”, odvratio sam.
Moja mama je ustala i stavila ruke na ramena gospođe Spiegelman. “Debbie,” rekla je, “žao mi je. To je tako frustrirajuća situacija.” Znao sam već taj trik. Bio je to psihološki trik zvan empatično slušanje. Govoriš ono što osoba osjeća, tako da ona misli da je razumiješ. Stara i meni to stalno radi.
“Nisam uopće frustrirana”, odgovorila je gospođa Spiegelman. “Ali nje mi je već pun nos.”
“Baš tako”, nadovezao se gospodin Spiegelman. “Naručili smo bravara popodne. Mijenjamo bravu. Osamnaest joj je godina. Mislim, detektiv je maloprije rekao da ne možemo ništa učiniti... “
“Pa”, prekinuo ga je detektiv Warren, “nisam baš to rekao. Rekao sam da ona nije nestala maloljetnica, pa ima pravo napustiti kuću.”
Gospodin Spiegelman nastavio je objašnjavati mojoj staroj. “Rado ćemo joj platiti koledž, ali ne možemo podržati ovakvo... ovakvo neozbiljno ponašanje. Connie, pa osamnaest joj je godina! A još je uvijek tako egocentrična! Mora osjetiti neke konzekvence.”
Stara je maknula ruke s ramena gospođe Spiegelman. “Ja bih rekla da mora osjetiti konzekvence ljubavi”, rekla je.
“Samo zato što nije tvoja kći, Connie. Tebe nije gazila kao otirač gotovo deset godina. Imamo i drugo dijete o kojemu treba misliti.”
“Pa i o sebi”, dometnuo je gospodin Spiegelman. Onda je pogledao u mene. “Quentine, žao mi je ako te pokušala uvući u svoju malu igru. Možeš zamisliti kako... nam je neugodno. Ti si tako dobar dečko, a ona... no.”
Odgurnuo sam se od zida i stao uspravno. Površno sam poznavao Margoine roditelje, ali nikad ih nisam vidio da se ponašaju ovako pizdunski. Nije čudo da je u srijedu navečer onako o njima govorila. Pogledao sam detektiva. Prelistavao je neke papire iz svoga fascikla. “Poznata je po tome što uvijek namjerno ostavi neki trag, je li to točno?”
“Tragove”, ispravio ga je gospodin Spiegelman i ustao. Detektiv je položio fascikl na stol, a Margoin tata se nagnuo da pogleda zajedno s njim. “Tragove na sve strane. Onoga dana kad je pobjegla u Mississippi, jela je juhu s tjesteninom u obliku slova i ostavila je u tanjuru točno četiri slova: jedno M, jedno I, jedno S i jedno P. Poslije je bila razočarana što nismo složili kockice, iako sam joj, kad se konačno vratila, rekao: “Kako smo te mogli pronaći kad je jedini trag bio Mississippi? To je golema država, Margo!”
Detektiv se nakašljao da pročisti grlo. “A kad je provela noć u Disneylandu, ostavila je na krevetu lutku Mišice Mini.”
“Da”, potvrdila je njezina majka. “Tragovi. Glupi tragovi. Ali nikad ih ne možete slijediti, vjerujte mi.”
Detektiv je podigao pogled sa svojih bilježaka. “Objavit ćemo nestanak, naravno, ali ne možemo je natjerati da se vrati kući; vjerojatno je ne biste trebali očekivati pod svojim krovom u skoroj budućnosti.”
“Ja je ne želim pod svojim krovom.” Gospođa Spiegelman podigla je rupčić k očima, iako joj glas nije zvučao kao da plače. “Znam da to zvuči grubo, ali tako je.”
“Deb”, rekla je moja mama glasom terapeuta.
Gospođa Spiegelman samo je odmahnula glavom – jedva primjetno. “Što još možemo učiniti? Sve smo rekli detektivu. Podnijeli smo prijavu. Connie, pa ona je odrasla osoba.”
“Ona je vaša odrasla osoba”, odvratila je moja mama, još uvijek smirena.
“Ma daj, molim te, Connie. Gledaj, je li bolesno to što se osjećamo blagoslovljeni što nije kod kuće? Naravno da je bolesno. Ali ona je bila bolest u našoj obitelji. Kako da nađeš nekoga tko objavi da neće biti nađen, tko uvijek ostavlja tragove koji nikamo ne vode, tko neprekidno bježi? Ne možeš.” Moji su se roditelji znakovito pogledali, a onda mi se obratio detektiv. “Sinko, možemo li negdje porazgovarati nasamo?” Kimnuo sam. Završili smo u spavaćoj sobi mojih roditelja, on u fotelji, a ja na rubu njihova kreveta.
“Dečko,” započeo je pošto se smjestio u naslonjač, “dopusti da ti dadem jedan savjet: nemoj nikada raditi za vladu. Jer kada radiš za vladu, radiš za ljude. A kada radiš za ljude, moraš s njima surađivati, čak i s takvima kao što su Spiegelmanovi.” Nasmijao sam se malko.
“Bit ću otvoren s tobom, sinko. Ti ljudi imaju pojma o roditeljstvu koliko i ja o držanju dijete. Imao sam s njima posla i prije, i ne sviđaju mi se. Briga me hoćeš li njima reći gdje je, ali volio bih da kažeš meni.”
“Ne znam”, odgovorio sam. “Zaista ne znam.”
“Dečko, razmišljao sam malo o toj djevojci. Te stvari koje ona radi – na primjer, provali u Disneyland, je l’ tako? Ode u Mississippi i ostavi slova od abecedne tjestenine u juhi. Organizira veliku noćnu akciju preuređenja cijelog kvarta rolama toaletnog papira.”
“Kako znate za to?” Margo je prije dvije godine vodila akciju omatanja dvjesto kuća toaletnim papirom za samo jednu noć. Ne trebam ni spominjati da na tu avanturu nisam bio pozvan.
“Ne radim prvi put na ovom slučaju. Dakle, sinko, tu mi je potrebna tvoja pomoć: tko planira sve to? Sve te otkačene akcije? Ona ih provodi u djelo, jer je očito dovoljno luda za to. Ali tko ih planira? Tko stoji u sjeni, i s bilježnicom u ruci prepunom dijagrama računa koliko je toaletnog papira potrebno da njime omotaš tonu kuća?”
“Rekao bih da sve to radi sama.”
“A možda ima partnera, nekoga tko joj pomaže da napravi sve te velike, sjajne stvari i možda ta osoba, koja sigurno zna sve njezine tajne, i nije najočitiji kandidat, recimo njezina najbolja prijateljica ili dečko. Možda je to netko na koga ne bi odmah pomislio”, rekao je. Na trenutak je zastao da uzme zraka i zaustio da nastavi, ali sam ga prekinuo.
“Ne znam gdje je”, rekao sam. “Kunem se Bogom.”
“Samo provjeravam, sinko. Doduše, znaš ti nešto, je l’ da? Počnimo od toga.” I onda sam mu sve ispričao. Vjerovao sam tipu. Napravio je nekoliko bilježaka dok sam mu pričao, ali ništa detaljno. Ali bilo je nečega u tome kako sam mu sve tako olako ispričao, kako je pravio bilješke, i kako su se njezini roditelji jadno ponašali – nečega što je odjednom otvorilo mogućnost da je ovaj put trajno nestala. Kad sam završio svoju priču, osjetio sam kako mi se od zabrinutosti oduzima dah. Detektiv je neko vrijeme šutio. Nagnuo se naprijed i zurio mimo mene, negdje u zrak, dok nije valjda vidio to što je očekivao da vidi, a onda je počeo govoriti.
“Slušaj, sinko, Obično stvari idu ovako: netko – često djevojka – ima slobodan duh i teško se slaže s roditeljima. Ta djeca su ti kao čvrsto privezani baloni s helijem. Oni napinju i zatežu nit da se oslobode, a onda se nešto dogodi i nit pukne, a oni jednostavno od lebde. Možda taj balon više nikada nećeš vidjeti. Može sletjeti u Kanadu, ili tamo negdje, zaposliti se u restoranu, a prije nego što balon to i primijeti, evo ga kako već trideset godina u istom restoranu toči kavu istim gadovima. A možda će vjetrovi biti takvi da balon za tri-četiri godine, ili za tri-četiri dana doleti natrag kući jer treba novac, ili se otrijeznio, ili mu nedostaje njegov mlađi brat. Ali slušaj me, sinko, te niti pucaju svakoga dana.”
“Da, ali...”
“Sinko, još nisam dovršio. Problem je s tim balonima taj što ih ima jebeno puno. Nebo je pretrpano njima, trljaju se jedni o druge dok lebde ovamo-onamo, a onda, na ovaj ili onaj način, svaki od tih prokletih balona sleti na moj radni stol pa čovjek nekako postane malodušan. Posvuda ih ima, a svaki od njih ima majku ili oca ili, Bože sačuvaj, oboje, i nakon nekog vremena više ih ne vidiš pojedinačno. Pogledaš sve te balone na nebu i vidiš ih sve, ali nigdje ne vidiš samo jedan.” Zastao je na trenutak i duboko uzdahnuo, kao da mu je nešto upravo palo na um. “A onda, s vremena na vrijeme, dogodi se da naletiš na nekog klinca krupnih očiju s viškom kose na glavi i dođeš u napast da mu lažeš, jer izgleda kao dobar momak. I žao ti ga je, jer jedina stvar gora od neba punog balona koje ti vidiš je ono što on vidi: kristalno jasno modro nebo po kojem leti samo jedan jedini balon. Ali, sinko, kad se ta nit jednom prekine, više je ne možeš povezati. Razumiješ li što ti govorim?”
Kimnuo sam, iako nisam bio siguran jesam li sve dobro shvatio. Ustao je. “Nešto mi govori da će se brzo vratiti, sinko. Ako te to tješi.”
Svidjela mi se ta slika u kojoj je Margo bila balon, ali imao sam osjećaj da je detektiv, u napadaju poetičnosti, vidio u meni više zabrinutosti nego što sam je sam osjećao. Znao sam da će se vratiti. Ispuhat će se i ponovo dolebdjeti u Jefferson Park. Tako je uvijek bilo.
* * *

Vratili smo se u blagovaonicu, a onda je on rekao Spiegelmanovima da bi ponovo želio otići do kuće i malo pogledati Margoinu sobu. Gospođa Spiegelman me zagrlila i rekla: “Ti si tako dobar dečko; žao mi je što te uvukla u svoje ludorije.” Gospodin Spiegelman mi je stisnuo ruku i nakon toga su otišli. Čim su se vrata zatvorila, tata je rekao: “Uf.”
“Uf”, složila se mama.
Stari me zagrlio. “To se zove uznemirujuća dinamika, a kompa?”
“Oni su obični seronje”, rekao sam. Moji su roditelji oduvijek voljeli kad bih psovao pred njima. Tada bih vidio zadovoljstvo na njihovim licima. To je bio znak povjerenja i potvrda da sam pred njima onakav kakav jesam. Usprkos tome izgledali su nekako tužno.
“Margoini roditelji pate od ozbiljne narcisoidne povrijeđenosti kad god ona složi frku.”
“To ih sprječava da reagiraju kao razumni roditelji” dodala je mama.
“Obični seronje”, ponovio sam.
“Da ti pravo kažem”, rekao je stari, “po svoj prilici si u pravu. Ona je vjerojatno željna pozornosti. Bog mi je svjedok da bih i ja želio privući pozornost kad bih imao ovo dvoje za roditelje.”
“Kad se vrati,” rekla je mama, “bit će očajna. Da je tako odbace! Da joj zalupe vrata pred nosom baš kad joj treba najviše ljubavi.”
“Možda bi mogla živjeti ovdje kod nas kad se vrati”, rekao sam i čim sam to izgovorio, odmah sam shvatio koliko je to bila genijalna ideja. Mamine su oči zasjale, a onda je vidjela nešto u tatinu izrazu lica i odgovorila mi na svoj uobičajeno odmjeren način.
“Pa, sigurno da bi bila dobrodošla, iako bi to donijelo neke probleme – živimo vrata do Spiegelmanovih. Kad se vrati u školu, reci joj, molim te, da je dobrodošla, ali ako ne želi biti kod nas, postoje različite opcije koje ćemo rado skupa s njom razmotriti.”
Onda je ušao Ben, a njegova jutarnja frizura bila je ugroza za svako opće znanje o zakonu gravitacije. “Gospodine i gospođo Jacobsen – drago mi je što vas vidim.”
“Dobro jutro, Bene, nisam ni znala da si prespavao kod nas.”
“Da vam istinu kažem, nisam ni ja”, odgovorio je Ben. “U čemu je problem?”
Ispričao sam Benu sve u vezi s detektivom, Spiegelmanovima i Margo, koja je sada službeno bila prijavljena kao nestala osoba. Kad sam završio, on je kimnuo glavom i rekao: “Mogli bismo o tome popričati uz jednu vruću partiju Uskrsnuća.” Nasmijao sam se i pošao za njim u svoju sobu. Uskoro je došao i Radar, a čim je stigao, mene su izbacili iz ekipe jer smo naišli na tešku misiju. Kako sam inače loš u igranju Uskrsnuća, nije me spasilo ni to što sam bio vlasnik igrice, pa sam ih samo mogao gledati kako marširaju svemirskom postajom napučenom raznim čudovištima.
“Goblin, Radare, goblin”, rekao je Ben.
“Dođi samo, ti smeće malo”, vikao je Ben dok mu je džojstik plesao u rukama. “Sad će te tatica ukrcati na čamac i poslati preko rijeke Stiks.”
“Jesi li ti to u svoje trkeljanje upravo ubacio grčku mitologiju?” upitao sam ga.
Kadar se nasmijao. Ben je počeo bjesomučno prtljati po gumbićima i vikati: “Pojedi ga, gobline! Pojedi ga kao što je Zeus požderao Metidu.”
“Mislim da će se vratiti do ponedjeljka”, rekao sam. “Nitko si ne može priuštiti toliko izostanaka, čak i da se zove Margo Roth Spiegelman. Možda može ostati ovdje dok ne maturira.”
Radar mi je odgovorio na onaj rastreseni način nekoga tko igra Uskrsnuće. Ne kužim zašto je uopće otišla, da nije možda zbog pazi gargojl na sto osamdeset stupnjeva, ne buraz, uzmi laserski pištolj nesretne ljubavi? Ja sam uvijek mislio da je ona gdje je kripta, da nije lijevo imuna na takve stvari.”
“Ne”, kazao sam. “Nije to, ne bih rekao. U svakom slučaju nije samo to. Nekako je mrzila Orlando; zvala ga je gradom od papira. Ono, znaš, kao sve je tako lažno i klimavo. Mislim da joj je trebao predah od svega toga.”
Slučajno sam pogledao kroz prozor i smjesta uočio da je netko – pretpostavljam detektiv – spustio rolete u Margoinoj sobi. Ali to što sam vidio nisu bile rolete. Bio je to crno-bijeli poster zalijepljen na vanjsku stranu roleta. Na posteru je bila fotografija čovjeka blago spuštenih ramena koji gleda nekamo ispred sebe. O remenu koji mu je prebačen preko ramena visi gitara ukrašena natpisom OVA MAŠINA UBIJA FAŠISTE.
“Nešto je na Margoinu prozoru.” Zvukovi igrice odmah su utihnuli, a Radar i Ben kleknuli su do mene. “To je novo?” upitao je Radar.
“Vidio sam tu roletu barem milijun puta”, odgovorio sam, “ali ovaj poster dosad nisam vidio.”
“Čudno”, rekao je Ben.
“Margoini su starci jutros rekli da ponekad ostavlja tragove”, rekao sam. “Ali, ono, nikad dovoljno konkretno da bi je uspjeli pronaći prije nego što se sama vrati kući.”
Radar je već izvadio svoj dlanovnik i ukucavši onu frazu pretraživao Sverječnik. “To je fotografija Woodyja Guthrieja”, rekao je. “Folk-pjevač, od 1912. do 1967. Pjevao je o radničkoj klasi ‘This Land Is Your Land’. Bio je pomalo komunist. Hm, inspirirao je Boba Dylana.” Radar je pustio dio njegove pjesme – visoki promukli glas koji pjeva o sindikatima.
“Poslat ću mejl tipu čija je ovo stranica, da vidim postoji li kakva veza između Woodyja Guthrieja i Margo”, rekao je Radar.
“Ne mogu zamisliti da joj se sviđaju njegove pjesme”, rekao sam.
“Zbilja”, složio se Ben. “Tip zvuči kao alkoholizirani Žabac Kermit s rakom grla.”
Radar je otvorio prozor i gurnuo glavu van da malo pronjuška okolo. “U svakom slučaju, ovaj je trag namijenjen tebi, Q. Mislim, može li još netko vidjeti njezin prozor?” Odmahnuo sam glavom.
Trenutak poslije Ben je dodao: “Vidiš kako zuri u nas – kao da kaže ‘Hej, pogledaj me’. I taj položaj glave, kužite? Kao da nije na pozornici; kao da stoji na vratima ili nešto slično.”
“Mislim da nas poziva da uđemo”, rekao sam.

13.


Iz moje sobe nisu se vidjela ulazna vrata ni garaža Spiegelmanovih; da bismo ih vidjeli morali smo sjediti u dnevnom boravku. Zato smo, dok je Ben nastavio igrati Uskrsnuće, Radar i ja otišli u dnevni boravak i pravili se da gledamo televiziju, a pritom smo kradomice promatrali ulazna vrata Spiegelmanovih i čekali da Margoini starci odu. Detektivov crni Crown Victoria još je bio ondje.
Otišao je nakon petnaestak minuta, ali ni garaža ni ulazna vrata nisu se otvarali idućih sat vremena. Radar i ja gledali smo na HBO-u neku jedva smiješnu komediju o nekim napušenim likovima, i taman kad sam se počeo unositi u priču, Radar je rekao: “Garažna vrata”. Skočio sam s kauča i prišao prozoru da bolje vidim tko je u autu. Bili su oboje: gospodin i gospođa Spiegelman. Ruthie je dakle ostala kod kuće. “Bene!” povikao sam. Istog je trena bio vani, i dok su Spiegelmanovi još skretali iz Jefferson Waya u Jefferson Roud, mi smo već jurili u sparno jutro.
Preko travnjaka Spiegelmanovih došli smo do njihovih ulaznih vrata. Pozvonio sam i odmah čuo kako Myrna Mountweazel grebe šapama po parketu, a onda se razlajala na nas kao luda gledajući nas kroz stakleni dio vrata. Ruthie je otvorila vrata. Bila je slatka djevojčica od kakvih jedanaest godina.
“Hej, Ruthie.”
“Bok, Quentine”, rekla je.
“Hej, jesu li ti roditelji doma?”
“Upravo su otišli u Target”, rekla je. Imala je krupne oči kao i Margo, samo što su njezine bile smeđe. Pogledala me zabrinuto. “Jesi li već upoznao policajca?”
“Jesam”, rekao sam. “Čini mi se okej.”
“Mama kaže da je ovo kao da je Margo ranije otišla na koledž.”
“Aha”, rekao sam, razmišljajući o tome kako je najjednostavniji način da riješimo misterij da odlučimo kako misterija nema. No sada sam bio potpuno siguran da je Margo iza sebe ostavila tragove za rješavanje misterija.
“Slušaj, Ruthie, trebali bismo pogledati Margoinu sobu”, rekao sam. “Ali znaš u čemu je stvar – ovo ti je isto kao kad bi te Margo zamolila da za nju obaviš nešto strogo povjerljivo. Ovdje se radi upravo o takvoj stvari.”
“Margo ne voli da joj ljudi ulaze u sobu”, rekla je Ruthie. “Osim mene. I ponekad mame.”
“Ali mi smo njezini prijatelji.”
“Ona ne voli ni da joj prijatelji ulaze u sobu”, Ruthie je bila nepopustljiva.
Nagnuo sam se dolje k njoj. “Ruthie, molim te.”
“I ne želite da kažem mami i tati”, rekla je.
“Točno.”
“Pet dolara”, rekla je. Htio sam se cjenkati s njom, ali Radar je već izvukao novčanicu od pet dolara i pružio joj. “Ako vidim da netko dolazi, javit ću vam”, naglasila je urotnički.
Kleknuo sam da pogladim ostarjelu-ali-uvijek-uzbuđenu Myrnu Mountweazel, a onda smo jurnuli do Margoine sobe. Kad sam uhvatio kvaku, sjetio sam se da sam posljednji put vidio Margoinu sobu kad mi je bilo deset godina.
Ušao sam. Učinila mi se mnogo urednijom nego što bi se to od Margo moglo očekivati; možda je njezina mama sve pospremila. S desne strane bio je do-pucanja-napunjen ormar s odjećom. Iza vrata bio je ormarić za cipele s više desetina pari cipela, od meridžejnica do štikli za maturalnu. Odmah je bilo jasno da iz ormara malo toga nedostaje.
“Ja sam na računalu”, javio se Radar. Ben je nešto prčkao po roletama. “Poster je zalijepljen. Ali samo selotejpom. Ne drži baš jako.”
Pravo nas je iznenađenje čekalo na zidu pokraj kompjutorskog stolića: police moje visine i dvaput toliko široke ispunjene od dna do vrha gramofonskim pločama. Stotinama gramofonskih ploča. “Na gramofonu je A Love Supreme Johna Coltranea”, rekao je Ben.
“Bože, koji je to genijalan album”, dodao je Radar, ne skidajući pogled s računala. “Cura baš ima ukusa.” Pogledao sam Bena zbunjeno, a on mi je odmah rekao: “Bio je saksofonist.” Kimnuo sam.
I dalje kuckajući po tipkovnici, Radar je rekao: “Ne mogu vjerovati da Q nikad nije čuo za Coltranea. Traneovo sviranje za mene je doslovno najuvjerljiviji dokaz o postojanju Boga na koji sam naišao.”
Počeo sam pregledavati ploče. Bile su složene po abecednom redu imena izvođača, pa sam preletio pogledom preko njih tražeći one sa slovom G. Dizzy Gilespie, Jimmie Dale Gilmore, Green Day, Guided by Voices, George Harrison. “Ono, ima ploče svih glazbenika na svijetu, osim Woodyja Guthrieja” rekao sam. A onda sam se vratio na početak i ponovo krenuo od slovu A.
“Sve školske knjige su joj ovdje”, čuo sam gdje Ben govori. “I još je nekoliko knjiga na noćnom ormariću. Ali nema dnevnika.”
Ali ja sam bio smućen Margoinom glazbenom kolekcijom. Imala je jednostavno sve. Nisam je mogao zamisliti da sluša sve te stare ploče. Viđao sam je da sluša glazbu dok trči, ali nikad ne bih posumnjao u ovu vrstu opsesije. Za većinu bendova iz njezine kolekcije nikada nisam čuo, a iznenadilo me kad sam vidio da postoje i gramofonske ploče nekih novijih.
Nastavio sam pregledavati ploče na A, onda na B – prošao sam kroz Beatlese, Blind Boys of Alabama i Blondie – a onda sam počeo brzati, i to toliko da sam hrbat omota Billy Braggove Mermaid Avenue vidio tek kad sam stigao do Buzzcocksa. Zaustavio sam se, vratio se malo nazad i izvukao ploču Billyja Bragga. Na prednjoj strani omota bila je fotografija kuća u nizu. Ali sa stražnje strane zurio je u mene Woody Guthrie, s cigaretom što mu visi u kutu usana i s gitarom na kojoj je pisalo OVA MAŠINA UBIJA FAŠISTE.
“Hej”, rekao sam. Ben me pogledao.
“Sveca ti”, rekao je. “Dobar nalaz.” Radar se okrenuo na stolcu i rekao: “Impresivno. Pitam se što je unutra.”
Nažalost, unutra je bila samo ploča. Ploča koja je izgledala baš kao ploča. Stavio sam je na Margoin gramofon i tek sam nakon više neuspjelih pokušaja prokljuvio kako ga uključiti i spustiti iglu. Čuo se glas momka koji je pjevao pjesme Woodyja Guthrieja. Ali pjevao je bolje od Woodyja Guthrieja.
“Što je ovo, neka luda podudarnost?”
Ben je držao omot albuma. “Gledajte”, rekao je. Pokazivao je na popis pjesama. Crnom olovkom bila je zaokružena pjesma Wall Whitmans Niece”.
“Zanimljivo”, rekao sam. Margoina mama je rekla da Margoini tragovi nisu vodili nikamo, ali sada sam postao svjestan da je Margo ostavila cijeli niz tragova, a oni su, kako se činilo, bili namijenjeni meni. Odmah sam se sjetio kako mi je u zgradi SunTrasta rekla da sam bolji kad pokažem samopouzdanje. Okrenuo sam ploču i pustio da se vrti. “Walt Whitmans Niece” bila je prva stvar na toj strani. I uopće nije bila loša.
Onda sam na vratima ugledao Ruthie. Gledala me. “Ruthie, imaš li kakav trag za nas?” Odmahnula je glavom. “Sve sam pregledala”, rekla je zlovoljno. Radar me pogledao i glavom pokazao na Ruthie.
“Možeš li, molim te, nastaviti držati stražu da nas tvoja mama ne iznenadi?” zamolio sam je. Kimnula je i otišla. Zatvorio sam vrata za njom.
“Što ima?” pitao sam Radara. Dao nam je znak da dođemo do računala. “U tjednu prije nego što je otišla, Margo je stalno visjela na Sverječniku. Vidim to po minutama koje je provela ulogirana pod svojim korisničkim imenom, koje sam pronašao među njezinim lozinkama. Ali obrisala je povijest posjeta, pa ne mogu reći što je pretraživala.”
“Hej, Radare, daj pogledaj tko je Walt Whitman”, rekao je Ben.
“Pjesnik”, odgovorio sam umjesto Radara. “Devetnaesto stoljeće.”
“Super”, rekao je Ben zakolutavši očima. “Poezija.”
“Što te tu smeta?” upitao sam ga.
“Poezija je totalno emo”, rekao je. “Oh, ta bol. Bol. I uvijek kiši. U mojoj duši.”
“Daaa, to je sigurno Shakespeare”, rekao sam prezrivo. “Je li Whitman imao nećakinju?” pitao sam Radara. On je već otvorio Whitmanovu stranicu na Sverječniku. Bio je stamen tip s ogromnom bradom. Nisam ga čitao, ali izgledao je kao dobar pjesnik.
“Ne, barem ne poznatu. Kažu da je imao braće, ali nigdje se ne spominje da bi oni imali djece. Mogao bih istražiti ako baš želiš.” Odmahnuo sam glavom. Nisam imao osjećaj da bi to moglo biti važno. Ponovo sam se vratio pregledavanju sobe. Na donjoj polici njezine zbirke ploča bilo je i nešto knjiga – školski godišnjaci, raskupusan primjerak Autsajdera – i neka stara izdanja tinejdžerskih časopisa. Svakako ništa povezano s Whitmanovim nećakinjama.
Pogledao sam i knjige na noćnom ormariću pokraj njezina kreveta. Nisam našao ništa zanimljivo. “Očekivao bih da ima knjigu njegovih pjesama”, rekao sam. “Ali čini se da je nema.”
“Ali ima je!” povikao je Ben uzbuđeno. Klečao je pokraj police s knjigama. Otišao sam do njega i ugledao je. Bila je na donjoj polici, ugurana između dva godišnjaka. Walt Whitman. Vlati trave. Izvukao sam knjigu. Na koricama je bila Whitmanova fotografija, svojim svijetlim očima zurio je u mene.
“Svaka čast”, rekao sam Benu.
Kimnuo je. “Možemo li se sad pokupiti odavde? Reci da sam staromodan, ali ne bih htio biti ovdje kad joj se starci vrate.”
“Jesmo li što propustili?”
I Radar je ustao. “Izgleda da je zacrtala prilično jasnu liniju; nešto mora biti u vezi s tom knjigom. Ipak je čudno – mislim, bez uvrede, da je ovaj put tragove ostavila tebi, a ne kao i uvijek svojim roditeljima.”
Slegnuo sam ramenima. Ni ja nisam znao odgovor na to pitanje, ali naravno, imao sam svoja nadanja: možda Margo želi vidjeli moje samopouzdanje. Možda ovaj put želi biti pronađena, možda želi da je baš ja pronađem. Možda me – kao što me izabrala one najdulje noći, izabrala i ovaj put. I možda osobu koja je pronađe očekuje neslućeno bogatstvo.
Ben i Radar otišli su čim smo se vratili mojoj kući, nakon što su prvo prelistali knjigu i nisu pronašli ništa što bi bilo nalik na kakav očiti trag. Iz hladnjaka sam izvadio hladne lazanje za ručak i otišao u svoju sobu s Waltom. Bio je to pretisak prvog izdanja Vlati trave u ediciji Penguin Classicsa. Preletio sam pogledom uvod, a onda krenuo prelistavati knjigu. Nekoliko citata bilo je označeno plavim markerom, a svi su bili iz epski opširne pjesme poznate pod naslovom “Pjesma o meni”. Dva su stiha u pjesmi bila obilježena zelenom bojom:
Odšarafite brave s vrata!
Sama vrata odšarafite s njihovih dovratnika!2
Veći dio poslijepodneva proveo sam nastojeći shvatiti značenje toga citata. Možda mi njime Margo poručuje da trebam postati veći frajer, ili nešto slično. Ali čitao sam uvijek iznova i sve što je bilo označeno plavom bojom:
Od sada nećeš uzimati stvari iz druge ili treće ruke, niti ćeš gledati kroz oči mrtvaca, niti ćeš se braniti utvarama...
Skitam na vječitom putovanju
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi... A umrijeti je nešto drugo nego što je čovjek mislio, i to sretnije.
Postojim kako jesam, to je dosta, Ako me nitko drugi na svijetu ne opaža, ja zadovoljno sjedim.
Zadnje tri strofe “Pjesme o meni” bile su također označene:
Zavještam sebe smeću da bih porastao iz trave koju ljubim, Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih čizama.
Jedva ćeš znati što jesam ili što mislim, Ali ipak ću ti doći u sto dobrih časa I bistriti i jačati tvoju krv.
Ako me i ne razumiješ u prvi mah, ipak se ohrabri, Ako me ne nađeš na jednom mjestu, na drugome potraži, Ja sam negdje stao i čekam tebe.
Bio je to vikend čitanja i pokušaja da prepoznam Margo u fragmentima poeme koje mi je ostavila. Nisam razumio ništa od tih stihova, ali sam svejedno nastavio razmišljati o njima jer nisam htio da se razočara u meni. Željela je da zasviram na njezinim strunama, da pronađem mjesto gdje je zastala da me pričeka, da slijedim trag od mrvica kruha dok me ne dovede do nje.

14.


U ponedjeljak ujutro dogodilo se nešto nevjerojatno. Kasnio sam u školu, što je bilo uobičajeno; mama me dobacila do škole, što je bilo uobičajeno; i tako sam stajao vani čavrljajući sa svima pomalo, što je bilo uobičajeno; a onda smo Ben i ja ušli unutra, što je bilo uobičajeno. Ali tek što smo otvorili čelična vrata, Benovo lice poprimilo je izraz koji je odavao mješavinu uzbuđenja i panike, kao da ga je neki mađioničar izabrao iz gomile da na njemu pokaže presjeći-ću-te-napola trik. Slijedio sam njegov pogled.
Mini suknjica od džinsa. Uska bijela majica. Dubok dekolte. Preplanula maslinasta put. Noge zbog kojih zavoliš noge. Savršeno frizirana, kovrčava smeđa kosa. Bedž s natpisom IZABERI ME ZA KRALJICU MATURE. Lacey Pemberton. Ide prema nama. Prema dvorani za probe.
“Lacey Pemberton”, prošaptao je Ben, premda je bila udaljena samo tri koraka od nas i mogla ga je savršeno jasno čuti. Čim je čula svoje ime, počastila nas je onim svojim blistavim, lažno plahim osmijehom.
“Quentine”, obratila mi se, a od svega me najviše začudilo to što mi zna ime. Dala mi je znak glavom da je slijedim pa sam pošao za njom pored dvorane za probe do školskih ormarića. Ben me slijedio ukorak.
“Bok, Lacey”, rekao sam kad smo se zaustavili. Mogao sam osjetiti miris njezina parfema pa sam se sjetio da je tako mirisao i njezin terenac, a sjetio sam se i kako je prasnulo kad se riba spljoštila pod sjedištem.
“Čujem da si bio uokolo s Margo.”
Nisam skrenuo pogled.
“U noći, s ribom? U mome autu? I u Beccinu ormaru? I kroz Jaseov prozor?”
I dalje nisam skretao pogled. Nisam ništa odgovorio jer mi ništa nije padalo na um. Čovjek bi mogao proživjeti dug i pustolovan život, a da mu se Lacey Pemberton nikad ne obrati, stoga, kad se takva rijetka prigoda pojavi, moraš paziti da ne kažeš nešto pogrešno. Tako je Ben progovorio umjesto mene. “Da, malo su zabrijali uokolo”, rekao je, kao da smo Margo i ja bili bliski.
“Je li bila ljuta na mene?” pitala je Lacey nakon kratkog oklijevanja. Spustila je pogled, pa sam mogao vidjeti njezino smeđe sjenilo za oči.
“Što?”
A onda je počela tiho govoriti, i glas joj je lagano zadrhtao, i odjednom Lacey Pemberton više nije bila Lacey Pemberton. Bila je – ono, osoba. “Je li, znaš ono, bila bijesna na mene zbog nečeg određenog?”
Trebalo mi je neko vrijeme da smislim što ću joj odgovoriti. “Uh, bila je malo razočarana što joj nisi rekla za Jasea i Beccu, ali znaš Margo, proći će je to.” Becca je krenula niz hodnik. Pustili smo je da ode, ali onda je usporila. Htjela je da pođemo s njom. Ben me munuo laktom u leđa da krenem i uskoro smo sve troje hodali zajedno. “Nisam ni znala za Jasea i Beccu. U tome je stvar. Bože, nadam se da ću joj to uskoro moći objasniti. Na trenutak sam se, ono, zabrinula da je stvarno nestala, a onda sam otišla do njezina ormarića jer znam šifru i vidjela sam da su joj ondje još uvijek sve fotke i druge stvari i sve školske knjige.”
“To je dobro”, rekao sam.
“Da, ali prošla su već četiri dana. To je njezin rekord. I, ono, sve je ispalo skroz bez veze jer je Craig sve znao, a nije mi rekao, što me toliko raspizdilo da sam prekinula s njim i sad sam bez pratnje za maturalnu i najbolja mi je prijateljica tko zna gdje, u New Yorku ili tamo negdje, i misli da sam učinila nešto što NIKAD ne bih učinila.” Ben i ja smo razmijenili brz pogled.
“Moram gibati na sat”, rekao sam. “Ali zašto si rekla da je u New Yorku?”
“Mislim da je dva dana prije nego što će otići govorila Jaseu kako je New York jedino mjesto na kojem čovjek može koliko-toliko dostojanstveno živjeti. A možda je to rekla tek tako. Ne znam.”
“Okej, gibam”, rekao sam.
Znao sam da Ben ne bi ni za sto godina uspio nagovoriti Lacey da ide s njim na maturalnu, ali mislio sam da barem zaslužuje priliku da pokuša. Potrčao sam zato niz hodnik prema svom ormariću, promrsivši u prolazu Radarovu frizuru. Razgovarao je s Angelom i s nekom prvašicom iz orkestra. “Ne zahvaljuj meni, zahvali Q-u”, čuo sam ga kako govori prvašici, koja mi je doviknula: “Hvala ti za onih dvjesto dolara!” I ne osvrnuvši se, poviknuo sam: “Ne zahvaljuj meni, zahvali Margo Roth Spiegelman!” jer, naravno, ona mi je pribavila alat koji sam trebao.
Došao sam do ormarića, zgrabio bilježnicu za matku, a onda sam ostao stajati, čak i nakon što je po drugi put zvonilo. Stajao sam nasred hodnika, nepomičan, dok su ljudi slijeva i zdesna užurbano prolazili pored mene kao da sam bankina koja dijeli autocestu. Još mi je jedan klinac zahvalio za dvjesto dolara. Nasmijao sam mu se. Škola mi se učinila više mojom nego ikada dosad. Izborili smo pravdu za štrebere iz orkestra koji su ostali bez svojih bicikala. Lacey Pemberton mi se obratila. Chuck Parson mi se ispričao.
Tako sam dobro poznavao ove hodnike – a konačno sam počeo osjećati da i oni poznaju mene. Stajao sam tako i poslije trećeg zvona, kad se gužva već razišla. Tek sam tada krenuo na matku i pronašao si mjesto netom pošto je gospodin Jiminez započeo još jedno od svojih beskonačnih predavanja.
Imao sam sa sobom Margoin primjerak Vlati trave i dok je gospodin Jiminez kredom škripao po ploči, počeo sam ispod stola još jedanput čitati obilježene dijelove “Pjesme o meni”. Koliko sam mogao vidjeti, nije bilo nikakvih aluzija na New York. Nakon nekoliko minuta proslijedio sam knjigu Radaru i on ju je prelistavao neko vrijeme, a onda je na meni najbliži kut svoje bilježnice napisao: Ono što je obilježeno zelenom bojom mora nešto značiti. Možda želi da otvoriš vrata svoga uma? Slegnuo sam ramenima i napisao odgovor: Ili je samo u različite dane rabila različite markere?
Nekoliko minuta kasnije, kad sam već po trideset sedmi put pogledao na sat, ugledao sam kroz staklo na vratima Bena Starlinga kako stoji na hodniku ispred učionice i maše mi ispričnicom u ruci, izvodeći nekakav grčeviti ples.
Kad je zvono najavilo odmor za ručak, otrčao sam do svoga ormarića, ali Ben me nekako pretekao i već je bio ondje, i već je započeo razgovor s Lacey Pemberton. Bio joj se opasno približio i još se nagnuo prema naprijed da joj može govoriti izravno u lice. Ruku na srce, ponekad sam se i ja osjećao klaustrofobično dok bih razgovarao s Benom, a ja čak i nisam dobar komad.
“Bok, ljudi”, rekao sam kad sam došao do njih.
“Bok”, odgovorila je Lacey, i iskoristila priliku da se jedan vidni korak odmakne od Bena. “Ben mi baš govori što ima novoga u vezi s Margo. Znaš, nitko nikad nije bio u njezinoj sobi. Govorila je da joj roditelj ne dopuštaju da joj dolaze prijatelji.”
“Stvarno?” Lacey je kimnula glavom. “Jesi li znala da Margo ima barem tisuću gramofonskih ploča?”
Lacey je podigla ruke. “Ne, Ben mi je upravo pričao o tome! Margo nikad nije govorila o glazbi. Mislim, rekla bi kad bi joj se nešto svidjelo na radiju, ili gdje drugdje. Ali – ne. Ona je tako čudna.”
Slegnuo sam ramenima. Možda je i bila čudna, a možda smo bili čudni mi ostali. Lacey je nastavila govoriti: “U svakom slučaju, upravo smo zaključili da je Walt Whitman bio iz New Yorka.”
“Sverječnik kaže da je i Woody Guthrie ondje živio godinama”, rekao je Ben.
Kimnuo sam. “Lako je mogu zamisliti u New Yorku. Mislim da moramo prokljuviti sljedeći trag. Sigurno se ne završavaju s knjigom. U označenim stihovima mora se kriti neka šifra, ili tako nešto.”
“Da, mogu li pogledati knjigu za ručkom?”
“Svakako”, odgovorio sam. “A mogu ti je, ako hoćeš, i kopirati u knjižnici.”
“Ma ne, samo ću malo baciti oko. Mislim, nemam ti ja blagog pojma o poeziji. Ali svejedno, imam sestričnu koja u New Yorku pohađa koledž i poslala sam joj letak koji može printati. Reći ću joj da ga stavi u prodavaonice gramofonskih ploča. Mislim, znam da ima puno takvih prodavaonica, ali ipak.”
“Dobra ideja”, rekao sam. Pošli su prema restoranu, a ja sam ih slijedio.
“Hej”, pitao je Ben Lacey, “koje je boje tvoja haljina?”
“Hm, nekakve safirno plave, a zašto?”
“Samo sam htio provjeriti slaže li se s njom moj smoking”, rekao je Ben. Nikad nisam vidio Bena da se smije tako smušeno budalastim cerekom, a to samo za sebe dosta govori, jer Ben inače jest smušena i budalasta osoba.
Lacey je kimnula glavom. “Dobro, ali ne bismo se trebali previše slagati. Možda je najbolja klasična varijanta: crni smoking i crni prsluk?”
“Bez pojasa, što misliš?”
“Pa, pojas je okej, ali ne onakav sa jako širokim naborima, znaš?”
Nastavili su s naklapanjem – idealna širina nabora na pojasu očito je jedna od onih tema koja može potrajati satima – ali već sam ih prestao slušati i usredotočio se na red ispred Pizza Huta. Ben je pronašao pratilju, a Lacey je pronašla dečka koji je sretan da s njom može satima pričati o maturalnoj. Sada su svi imali pratnju – osim mene, ali ja ionako nisam imao namjeru ići. Jedina djevojka s kojom bih želio ići nestala je, i sada luta svijetom na nekom vječnom putovanju, ili tako nekako.
Kad smo sjeli, Lacey je počela čitati “Pjesmu o meni” i brzo se složila da sve skupa ne podsjeća ni na što, a pogotovo ne na Margo. I dalje nismo znali što nam to Margo pokušava reći, ako uopće išta i pokušava. Vratila mi je knjigu i njih su dvoje odmah nastavili svoj razgovor o maturalnoj.
Čitavo popodne imao sam osjećaj da me gledanje u obilježene citate neće nikamo odvesti, ali čim bi mi postalo dosadno, posegnuo bih u svoj ruksak, stavio knjigu u krilo i vratio joj se. Zadnji sat nastave imali smo engleski. Upravo smo počeli čitati roman Moby Dick pa nam je dr. Holden ispričala sve i sva o ribarenju u devetnaestome stoljeću. Na klupi mi je bio Moby Dick, a u krilu Whitman, ali nije mi bilo od pomoći ni to što sam na satu engleskoga. Iznimno sam uspio da nekoliko minuta ne pogledavam na sat, pa me zvono iznenadilo i bio sam zadnji koji je spremio stvari u ruksak. Kad sam ga prebacio preko ramena i krenuo prema vratima, dr. Holden mi se nasmijala i rekla: “Walt Whitman, a?”
Kimnuo sam zbunjeno.
“Dobro štivo”, rekla je. “Toliko dobro da mi je gotovo drago što ga čitaš na mome satu. Ali ne sasvim.” Promrmljao sam oprostite i izišao van pa pošao prema parkiralištu za maturante.
Dok su Ben i Radar bili zaposleni probama orkestra, ja sam sjedio u LGLP-u. Vrata sam držao otvorena i kroz njih je propuhivao lagan, prohladan povjetarac. Čitao sam Federalističke spise kako bih se pripremio za test iz Državne vlade koji me čekao sutra, ali misli su mi se neprekidno vrtjele oko jednoga te istog: Guthrieja i Whitmana i New Yorka i Margo. Je li otišla u New York da se posveti folk-glazbi? Postoji li možda i neka skrivena Margo, tajni poklonik folk-glazbe, koju ja ne poznajem? Je li možda ondje unajmila stan u kojem je stanovao netko od njih dvojice? I zašto je odlučila baš meni to reći?
Vidio sam u retrovizoru da se Ben i Radar približavaju. Radar je mlatarao svojom kutijom za saksofon i grabio prema LGLP-u. Uskočili su kroz već otvorena vrata, Ben je okrenuo ključ, LGLP je zakašljao i mi smo se ponadali, a onda je zakašljao još jedanput, a onda smo se ponadali malo više i na koncu se oglasio živahnim brundanjem. Ben je nagazio na gas i odjurio s parkirališta i tek kad je skrenuo da iziđe iz kampusa, rekao mi je: “JEBOTE; NE MOGU VJEROVATI!” Nije mogao obuzdati veselje.
Stao je lupati po trubi, ali kako, naravno, nije radila, svaki put kad bi je lupnuo, povikao bi: “BIBI! BIBI! BIBI! POTRUBITE AKO IDETE NA MATURALNU S PRAVOM KOKICOM, LACEY PEMBERTON! POTRUBI, BEBA, POTRUBI!”
Cijelim putem do kuće nije zatvarao usta. “Znate li koja je tajna uspjeha? Osim totalnog očaja? Mislim da su se ona i Becca Arrington posvađale jer Becca je, znate to i sami, izdajica, i mislim da ju je počela gristi savjest zbog cijele one priče o Krvavom Benu. Nije to rekla, ali se na neki način tako ponašala. Tako će mi se na kraju taj Krvavi Ben višestruko isplatiti.” Bio sam sretan zbog njega, i sve to, ali želio sam se koncentrirati na igru pronalaženja Margo.
“Dečki, imate li ikakvu ideju?”
Na trenutak je vladala tišina, a onda me Radar pogledao u retrovizoru i rekao: “Oni stihovi o vratima jedini su označeni drukčije od ostalih i čini se kao da su odabrani potpuno nasumce. Mislim da baš oni skrivaju trag. Kako je ono bilo?”
“Odšarafite brave s vrata! Sama vrata odšarafite s njihovih dovratnika!” ponovio sam mu stihove.
“Doduše, Jefferson Park i nije baš najbolje mjesto da se vrata zalupanosti odšarafljuju iz svojih dovratnika”, priznao je Radar. “Možda nam to poručuje? To je slično onome što je govorila o Orlandu, kao gradu od papira. Možda nam poručuje zašto je otišla?” Ben je usporio pred semaforom i okrenuo se da pogleda Radara. “Buraz,” rekao je, “mislim da malo precjenjujete tu kokicu Margo.”
“Što hoćeš reći?” upitao sam ga.
“Odšarafite brave s vrata”, rekao je. “Sama vrata odšarafite iz njihovih dovratnika.”
“Aha”, rekao sam. U međuvremenu se upalilo zeleno i Ben je nagazio na gas. LGLP se stresao kao da će se raspasti na dijelove, ali se ipak pokrenuo.
“To nije poezija. To nije metafora. To su upute. Trebamo otići u njezinu sobu i odšarafiti bravu s vrata i vrata s dovratnika.”
Radar me pogledao u retrovizoru i ja sam mu uzvratio pogled. “Ponekad je”, rekao je Radar, “toliko retardiran da postaje naprosto genijalan.”

15.


Pošto smo se parkirali ispred moje kuće, prešli smo preko travnjaka koji je razdvajao Margoinu od moje kuće, baš kao i u subotu. Ruthie nam je otvorila vrata i rekla da se roditelji neće vratiti do šest; Myrna Mountweazel uzbuđeno je kružila i skakutala oko nas. Otišli smo na kat. Ruthie nam je iz garaže donijela kutiju s alatom i onda smo neko vrijeme zurili u vrata Margoine sobe. Baš i nismo bili neki majstori.
“U vražju mater, što ćemo sad?” upitao je Ben.
“Nemoj psovati pred Ruthie”, rekao sam mu.
“Ruthie, smeta li ti kad spomenem vraga?”
“Mi ne vjerujemo u vraga”, odgovorila je.
Radar nas je prekinuo. “Ljudi”, rekao je. “Ljudi. Vrata.” Iz gomile alata Radar je izvukao križni odvijač i počeo odvrtati vijke na vratima. Ja sam uzeo veći i krenuo na vijke na dovratniku, ali tamo nije bilo nikakvih vijaka. Pogledao sam malo bolje. Ruthie se u međuvremenu počela dosađivati, pa je sišla u prizemlje gledati televiziju.
Radar je olabavio bravu i onda smo sva trojica na smjene pogledavali u rupu u kojoj je prije bila brava. Nikakve poruke. Nikakva papirića. Ništa. Razdražen, prebacio sam se na dovratnike, pitajući se kako da ih skinem. Otvarao sam i zatvarao vrata pokušavajući shvatiti na koji način funkcioniraju. “Ta je pjesma prokleto dugačka”, rekao sam. “Zar je starom Waltu bilo teško da napiše koji redak o tome kako odšarafiti vrata s dovratnika.”
Tek kad mi je odgovorio, shvatio sam da Radar sjedi za Margoinim računalom. “Ako možemo vjerovati Sverječniku, imamo posla s leptir-šarkama. Ako odvijač upotrijebiš kao polugu, možeš bez problema izvući klin iz njih. Usput budi rečeno, neki je vandal dodao da su leptir-šarke tako dobre jer rade na prdac. O, Sverječniče. Hoćeš li ikada biti precizan?”
Kad nam je Sverječnik rekao što nam je činiti, sve je bilo iznenađujuće lako. Izbio sam sva tri klina iz šarki i Benu je preostalo samo da povuče vrata. Onda sam pregledao šarke i nelakirano drvo dovratnika. Ništa.
“Ni na vratima ništa”, zaključio je Ben. Onda smo on i ja ponovo namjestili vrata, a Radar je ugurao klince nazad u šarke.
Poslije smo Radar i ja otišli do Benove kuće, koja je arhitektonski bila identična mojoj, da odigramo igricu Arktički bijes. Igrali smo tu igricu u igrici, u kojoj svoga protivnika moraš na glečeru upucati puškom za paintball. Ako protivnika pogodiš u jaja, dobivaš dodatne bodove. Bila je to baš sofisticirana igrica. “Buraz, ona je sigurno u New Yorku”, rekao je Ben. Vidio sam cijev njegove puške iza ugla, ali prije nego što sam se uspio skloniti, pogodio me u međunožje. “Sranje”, promrmljao sam.
Radar je rekao: “Izgleda da su i prije njezini tragovi upućivali na neko mjesto. S Jaseom razgovara o New Yorku; nama ostavi tragove koji nas upute na dva čovjeka koji su veći dio svoga života proveli u New Yorku. To ima smisla.”
Ben se nadovezao: “Stari, evo što ona hoće.” Baš sam mu se bio prišuljao sleđa, kad je pritisnuo na gumb za pauzu. “Hoće da odeš u New York. Što ako je sve organizirala tako da ti je to jedini način da je pronađeš? Mislim, da zaista odeš”
“Kako? Pa to je grad od dvanaest milijuna ljudi.”
“Možda ovdje ima krticu?” rekao je Radar. “I ona će joj reći jesi li otišao.”
“Lacey!” povikao je Ben. “Sigurno je to Lacey. Da! Moraš se iz ovih stopa ukrcati na avion i odletjeti u New York. A kad Lacey dozna da si krenuo, Margo će te pokupiti na aerodromu. Da, buraz, odvest ću te doma, spakirat ćeš se, a onda tvoje dupe vozim ravno na aerodrom, gdje ćeš onom svojom karticom za hitne slučajeve kupiti kartu za avion, a kad Margo shvati kakav si frajer, takav kakav Jase Worthington ni u snu ne može biti, e onda ćemo sva trojica na maturalnu s mrak-komadima.”
Nisam ni sumnjao da u najskorije vrijeme ima neki let za New York. Iz Orlanda si mogao letjeti bilo kada i bilo kamo. Ali zato sam sumnjao u sve ostalo. “Ako nazoveš Lacey...”, rekao sam.
“Neće ništa priznati!” rekao je Ben. “Sjeti se samo svih stranputica na koje su nas navodile – vjerojatno su samo odglumile da su posvađane kako ne bismo posumnjali da je Lacey krtica.”
Radar je rekao: “Ne znam, nekako mi se to ne slaže.” Nastavio je govoriti, ali sam ga samo ovlaš slušao. Zurio sam u zamrznuti ekran i pokušavao sve povezati. Ako su Margo i Lacey odglumile svađu, je li onda Lacey odglumila i prekid sa svojim dečkom? Je li glumila i brigu za Margo? Lacey nam je pokazala na desetke mejlova – doduše nijedan s korisnom informacijom – što ih je dobivala zahvaljujući letcima koje je njezina sestrična lijepila po prodavaonicama ploča u New Yorku. Ne, ona nije bila krtica, a Benov je plan bio čista idiotarija. Ipak, bila mi je zanimljiva i sama ideja o postojanju takva plana. Ali, do kraja školske godine ostala su još samo dva i pol tjedna, a odlazak u New York odnio bi mi barem dva dana – da i ne spominjem da bi me starci ubili kad bih kupio kartu na kreditnu karticu. Što sam više o tome razmišljao, zvučalo mi je sve gluplje. Ipak, kad bih je mogao sutra vidjeti... Ali ne. “Ne mogu izostati iz škole”, rekao sam konačno. Ponovo sam pokrenuo igricu. “Sutra imam test iz francuskoga.”
“Znaš što”, rekao je Ben, “toliko si romantičan da je to zaista inspirativno.”
Igrao sam igricu još nekoliko minuta, a onda kroz Jefferson park odšetao kući.
Mama mi je jednom prilikom ispričala priču o nekom ludom klincu s kojim je radila. Do svoje devete godine bio je potpuno normalan, a onda mu je umro tata. Naravno, ima mnogo devetogodišnjaka čiji očevi umru, a oni zbog toga ipak ne polude, ali pretpostavljam da je taj klinac bio iznimka.
I tako je taj klinac uzeo olovku i jedan od onih čeličnih džepnih kompasa i s kompasom kao šablonom počeo je na komadu papira crtati krugove. Svaki je krug imao točno pet centimetara u promjeru. Crtao bi te krugove sve dok cijeli papir ne bi bio potpuno crn, a onda bi uzeo drugi papir i ponovo crtao krugove, i radio je to svaki dan i po cijeli dan, i u školi više uopće nije obraćao pozornost ni na što, i na svim testovima i sličnim sranjima crtao je te svoje krugove, i moja je mama rekla da je njegov problem bio taj što je stvorio rutinu kako bi se mogao nositi sa svojim gubitkom, samo što je ta rutina postala destruktivna. U svakom slučaju, moja ga je mama na koncu natjerala da plače za svojim tatom, ili tako nešto, i malac je prestao crtati krugove i navodno otada živi sretno. Ponekad razmišljam o tom klincu s krugovima jer mi se čini da ga nekako razumijem. Oduvijek sam volio rutinu. Dosada mi nikada nije bila dosadna. Sumnjam da bih to uspio objasniti nekome kao što je Margo, ali provesti život crtajući krugove činilo mi se nekako razumnim ludilom.
Stoga sam se trebao osjećati dobro što neću ići u New York – ionako je to bila glupa ideja. Ali dok sam te večeri i idućega dana u školi odrađivao svoju rutinu, ona me nije prestajala izjedati, kao da me sama rutina odvodi sve dalje od ponovnog susreta s Margo.

16.


U utorak navečer, kad je već prošlo šest dana od njezina odlaska, sjeo sam da porazgovaram sa starcima. Nije to bila velika odluka ili nešto slično; jednostavno se dogodilo. Sjedio sam za kuhinjskim pultom, tata je sjeckao povrće, a mama pržila govedinu u tavi. Tata me zadirkivao zato što mi je potrebno toliko puno vremena da pročitam tako tanku knjižicu i ja sam rekao: Zapravo, to mi i nije lektira za engleski; izgleda da mi ju je Margo ostavila kao trag do nje.” Zašutjeli su, a onda sam im ispričao sve o Woodyju Guthrieju i o Whitmanu.
“Ona očito voli te igrice nepotpunih informacija”, rekao je tata.
“Ne krivim je što želi privući pozornost,” rekla je mama, a onda se okrenula prema meni i dodala, “ali to ne znači da je njezina dobrobit tvoja odgovornost.”
Tata je ubacio u tavu nasjeckanu mrkvu i luk. “Da, istina. Nitko od nas joj ne može postaviti dijagnozu dok je ne vidi, ali slutim da će se uskoro vratiti kući.”
“Ne bismo trebali spekulirati”, rekla mu je mama tiho, kao da nije željela da je ja čujem, ili tako nešto. Tata je zaustio da nešto odgovori, ali ja sam ga prekinuo.
“A što bih ja trebao učiniti?”
“Maturirati”, rekla je mama. “I vjerovati da Margo zna voditi brigu o sebi, u čemu je dosad pokazala velik talent.”
“Slažem se”, rekao je tata, ali nakon večere, kad sam otišao u svoju sobu i igrao Uskrsnuće bez tona, čuo sam ih kako razgovaraju.
Nisam mogao točno razabrati što govore, ali mogao sam osjetiti njihovu zabrinutost.
Kasnije te večeri Ben me nazvao na mobitel.
“Hej”, javio sam se.
“Buraz”, rekao je.
“Da”, odgovorio sam.
“Idem s Lacey kupovati cipele.”
“Kupovati cipele?”
“Aha. Danas je od deset do ponoći trideset posto popusta na svu robu. Želi da joj pomognem odabrati cipele za maturalnu. Mislim, već je kupila neke, ali jučer sam bio kod nje i složili smo se da baš nisu... znaš, za maturalnu trebaš savršene cipele. Vratit će ih pa onda idemo u Burdines i tamo ćemo iza...
“Bene”, prekinuo sam ga.
“A?”
“Stari moj, ne želim razgovarati o Laceynim maturalnim cipelama. A reći ću ti i zašto: imam onu neku stvar koja me čini potpuno nezainteresiranim za maturalne cipele. Zovu je penis.”
“Zbilja sam nervozan i ne mogu prestati misliti na to kako mi se nekako stvarno sviđa, i to ne samo na način mrak-komad-za-maturalnu nego na način stvarno-je-kul-i-volim-se-druškati-s-njom. I, ono, možda ćemo otići na maturalnu i možda ćemo se poljubiti nasred plesnog podija, i svi će reći nešto kao ‘ideš jebote’ i, znaš, sve ono što su dosad mislili o meni odletjet će kroz prozor.“
“Bene,” rekao sam, “prestani sliniti kao idiot i sve će biti u redu.” Nastavio je govoriti još neko vrijeme, sve dok nisam prekinuo vezu.
Legao sam i osjetio da postajem pomalo depresivan zbog maturalne. Dotad sam se uspješno odupirao svakom osjećaju žaljenja što ne idem na maturalnu, ali jesam – što je glupavo i ponižavajuće – maštao o tome da ću pronaći Margo i nagovoriti je da se vrati kući prije maturalne, recimo u subotu uvečer, i onda bismo se pojavili u plesnoj dvorani Hiltona u trapericama i otrcanim majicama, baš na vrijeme za zadnji ples i plesali bismo tako, dok bi svi pokazivali na nas i čudili se njezinu povratku, a onda bismo u koraku fokstrota izletjeli odande i otišli na sladoled kod Frendlysa. Istina je, i ja sam, kao i Ben, gajio neke fantazije o maturalnoj. Ali ja svoje barem nisam izgovarao naglas.
Ben ponekad zaista zna biti pravi samoživi dripac, pa se moram podsjećati na to zašto ga i dalje volim. Ako ništa drugo, onda zato što mu ponekad sine iznenađujuće dobra ideja. Na primjer ono s vratima bila je dobra ideja. Nismo doduše ništa postigli, ali ideja je bila dobra. Samo što je Margo očito htjela reći nešto sasvim drugo.
Meni.
Trag je bio moj. I vrata su morala biti moja.
Na putu do garaže morao sam proći kroz dnevni boravak, gdje su mama i tata gledali televiziju. “Hoćeš li gledati s nama?” pitala me mama. “Sad će riješiti slučaj.” Bila je to jedna od onih riješi-slučaj-ubojstva kriminalističkih serija.
“Ne hvala”, rekao sam i šmugnuo pored njih u kuhinju, pa u garažu. Uzeo sam najširi odvijač koji sam uspio pronaći, zadjenuo ga za pojas svojih kaki hlača i čvrsto stegnuo remen. Uzeo sam keks iz kuhinje i još jedanput prošao kroz dnevni boravak, pomalo neobično hodajući, i dok su oni gledali napeto raspetljavanje slučaja, izvukao sam tri klina iz šarki. Vrata su zaškripala i počela padati, pa sam ih morao širom otvoriti i nasloniti na zid, nakon čega sam vidio kako iz gornje šarke ispada sitan komad papira – velik otprilike kao nokat na palcu. Tipična Margo. Zašto bi nešto sakrila u svojoj sobi, kad može u mojoj? Pitam se samo kako je to izvela i kako je uopće ušla u sobu. Nisam mogao zadržati osmijeh.
Bio je to komadićak iz novina Orlando Sentinel, na jednoj strani ravan, a na drugoj istrgnut. Da se radi o Sentinelu, shvatio sam po tome što je na iskrzanom rubu pisalo “do Sentinel, 6. svibnja 2”. Bio je to dan kad je nestala. Poruku je očito ona napisala. Prepoznao sam njezin rukopis.
Avenija Bartlesville 8328
Da bih propisno namjestio vrata, morao bih zakucati klinove nazad u šarke, što bi sigurno privuklo moje starce, pa sam samo namjestio vrata u okvir i ostavio ih otvorena. Klinove sam spremio u džep i sjeo za računalo da na karti potražim Aveniju Bartlesville 8328. Nikad prije nisam čuo za tu ulicu.
Bila je udaljena pedesetak kilometara i vraški daleko od Colonial Drivea, blizu gradića Christmas. Kad sam zumirao satelitski snimak zgrade, vidio sam crni pravokutnik s mat sivom prednjom stranom i travnjakom straga. Možda je to kuća na kotačima? Bilo je teško procijeniti njezine dimenzije jer je biti okružena zelenilom.
Nazvao sam Bena i sve mu ispričao. “Bio sam, dakle, u pravu”, rekao je. “Jedva čekam da sve ispričam Lacey. I ona misli da je to bila sjajna ideja!”
Ignorirao sam spominjanje Lacey. “Mislim da ću otići tamo”, rekao sam.
“Pa naravno da ćeš otići. I ja idem s tobom. Polazimo u nedjelju ujutro. Doduše, bit ću umoran od ludovanja na maturalnoj, ali nema veze.”
“Ne, hoću ti reći da polazim večeras”, pojasnio sam mu.
“Buraz, vani je mrak. Ne možeš po mraku ići u nepoznatu i sumnjivu zgradu na misterioznoj adresi. Zar nisi nikada gledao horore?”
“Mogla bi biti ondje”, rekao sam.
“Da, a i demon koji se hrani isključivo gušteračama mladih dječaka”, odgovorio je. “Kvragu, pričekaj barem do sutra, iako poslije probe moram naručiti buketić za Lacey, a onda moram biti kod kuće za slučaj da mi pošalje poruku na Instant Messenger, u posljednje se vrijeme dosta dopisujemo...”
Prekinuo sam ga. “Ne, večeras. Želim je vidjeti.” Mogao sam osjetiti kako se krug zatvara. Ako požurim, mogao bih je vidjeti već za sat vremena.
“Buraz, neću te pustiti da usred noći odeš na neku sumnjivu adresu. Ako bude potrebno, upotrijebit ću na tebi elektrošoker.”
“Sutra ujutro”, rekao sam, obraćajući se više samome sebi. “Idem sutra ujutro.” Ionako mi je bilo dosta čuvanja rekorda u nemarkiranju. Ben je šutio. Samo sam ga čuo kako ispušta zrak kroza zube.
“Čini mi se da sam pokupio neku zarazu”, rekao je. “Temperatura. Kašalj. Bolovi. Mučnina.” Nasmijao sam se. Nakon što sam prekinuo vezu, nazvao sam Radara.
“Ben mi je na vezi”, rekao je. “Nazvat ću te.”
Nazvao me za minutu. Nisam ga stigao ni pozdraviti, a već je započeo: “Q, imam užasnu migrenu. Nema šanse da sutra idem u školu.” Nasmijao sam se opet.
Kada sam završio razgovor, skinuo sam se do majice i bokserica, izbacio smeće iz kante u ladicu i stavio kantu pokraj kreveta. Namjestio sam budilicu na tih bezbožnih šest ujutro i idućih nekoliko sati proveo uzalud se trudeći da zaspim.

17.


Iduće jutro mama je ušla u sobu i rekla: “Sinoć nisi ni zatvorio vrata, pospanko.” Otvorio sam oči i rekao: “Mislim da sam pobrao neku trbušnu virozu.” Pokazao sam joj na kantu za smeće u kojoj je bila bljuvotina.
“Quentine! O, Bože dragi. Kad se to dogodilo?”
“Oko šest”, odgovorio sam, što je i bila istina.
“Zašto nas nisi zvao?”
“Bio sam skršen”, odgovorio sam joj, što je također bila istina.
“Jednostavno si se probudio tako bolestan?” upitala je.
“Da”, rekao sam, što nije bila istina. Probudio sam se jer je budilica zvonila, a onda sam se odšuljao u kuhinju, pojeo zobenu štangicu i nalio se sokom od naranče. Deset minuta poslije gurnuo sam si dva prsta u grlo. Nisam to htio učiniti navečer jer nisam htio da mi soba cijelu noć zaudara po bljuvotini. Povraćanje je bilo koma, ali brzo sam se oporavio.
Mama je uzela kantu i otišla je oprati u kuhinju. Vratila se s čistom kantom i usana stisnutih od brige. “Pa, čini mi se da bih trebala uzeti slobodan dan...”, započela je, ali sam je brzo prekinuo.
“Ma nisam toliko loše”, rekao sam. “Samo mi je malo mučno. Nešto sam pojeo.”
“Siguran si?
“Nazvat ću te ako mi bude gore”, obećao sam joj. Poljubila me u čelo. Osjetio sam njezin ljepljivi ruž na koži. Iako nisam bio bolestan, u njezinoj zabrinutosti bilo je nečega utješnog.
“Hoćeš da zatvorim vrata?” upitala je, već držeći ruku na kvaki.
“Ne, ne, ne”, odgovorio sam, možda i previše nervozno.
“Dobro”, rekla je. “Putem do posla nazvat ću školu. Ti mi javi ako ti bude što trebalo. Bilo što. Ili ako hoćeš da dođem doma. I tatu možeš nazvati u svakom trenutku. Vidimo se popodne, važi?”
Kimnuo sam i povukao pokrivač do brade. Iako je moja kanta za smeće bila oprana, deterdžent nije mogao isprati miris bljuvotine, koji me podsjetio na samo povraćanje, što je u meni opet izazvalo želju za povraćanjem, pa sam se smirivao ravnomjerno dišući na usta, sve dok nisam čuo kako se Chrysler otkotrljao niz prilazni puteljak. Bilo je 7:32. Pomislio sam kako ću barem jedanput nekamo stići na vrijeme. Ne u školu, doduše, ali ipak.
Istuširao sam se, oprao zube i obukao tamne traperice i običnu crnu majicu. Margoin izrezak iz novina stavio sam u džep. Zabio sam nazad klinove u leptir-šarke i spakirao se. Nisam znao što sve da stavim u ruksak, ali pobrinuo sam se da u njemu bude odvijač kojim se mogu rastavljati šarke, isprintana satelitska karta, boca vode, i za slučaj da bude ondje, Whitman. Htio sam je pitati nešto u vezi s njim.
Ben i Radar pojavili su se točno u osam. Sjeo sam na stražnje sjedište. Pjevali su na sav glas neku pjesmu Mountain Goatsa koja je treštala s radija.
Ben se okrenuo i pružio mi šaku. Lagano sam je udario premda sam mrzio taj način pozdravljanja. “Q”, povikao je da nadglasa glazbu. “Kako se osjećaš?”
Znao sam što je mislio: mislio je kako mora biti dobro voziti se s prijateljima u autu i slušati Mountain Goatse i juriti jedne svibanjske srijede ujutro k Margo, i kakvoj god margoističnoj nagradi koja me čeka kad je pronađem. “Puno bolje nego na matematici”, odgovorio sam. Glazba je bila preglasna da bismo mogli razgovarati. Kad smo izišli iz Jefferson Parka, spustili smo jedini prozor koji je još radio da ljudi čuju kako imamo dobar glazbeni ukus.
Vozili smo se po Colonial Driveu prema izlazu iz grada i prolazili pored kina i knjižara pored kojih sam prolazio cijeli svoj život. Ali ova je vožnja bila drukčija i bolja jer se događala za vrijeme sata matematike, jer se događala s Benom i Radarom, i jer je bila dio puta za koji sam vjerovao da će me odvesti k njoj. Konačno smo, nakon trideset kilometara, izišli iz Orlanda i prolazili pored posljednjih šumaraka narančinih stabala i rančeva nezavisnih rančera. Dalje se sterala beskrajna ravnica obrasla gustim grmljem i španjolskom mahovinom, koja je, nepomična u vrućini bez daška povjetarca, visjela s grana hrastova. Bila je to Florida moga djetinjstva, gdje sam kao izviđač, do kosti izboden od komaraca, provodio noći u potrazi za pasancima. Cesta je bila prepuna kamioneta i svakih kilometar-dva moglo se vidjeti neko naselje pokraj autoceste i malene ulice što su se bez razloga uvijale oko kuća izniklih niotkuda, a koje su podsjećale na patuljaste vulkane s plastičnom oplatom.
Nešto dalje prošli smo pokraj istrunule drvene ploče na kojoj je pisalo GROVEPOINT ACRES. Izlokana asfaltirana cesta protezala se još samo nekoliko stotina metara, nakon čega se nastavljao prašnjavi put, koji kao da je signalizirao da je Grovepoint Acres jedno od onih naselja koje bi moja mama nazvala pseudovizijom – građevinski poduhvat koji je bio napušten i prije nego što je završen. Nekad su mi tijekom putovanja roditelji običavali ukazivati na slične pseudovizije, ali nikad nisam vidio neko naselje koje je toliko sličilo gradu duhova.
Nekoliko kilometara nakon Grovepoint Acresa Radar je stišao glazbu i rekao: “Još nekih dva kilometra.”
Duboko sam uzdahnuo. Uzbuđenje zbog toga što nisam u školi nego negdje drugdje, počelo se topiti. Ovo ovdje nije izgledalo kao mjesto na kojem bi se Margo sakrila, pa ni kao mjesto koje bi uopće posjetila. Bila je ovo čista suprotnost New Yorku. Bio je ovo dio Floride za koji se, kad ga preletite avionom, morate zapitati koji je vrag bio ljudima da su se ovdje uopće naselili. Zurio sam u prazan asfalt, a vrućina koja se s njega isparavala izobličavala mi je vid. Uskoro sam ugledao trgovački centar kako titra u daljini.
“To je to?” upitao sam nagnuvši se naprijed i pokazavši prstom.
“Mora biti”, rekao je Radar.
Ben je ugasio radio pa smo u tišini parkirali na zemljano parkiralište posuto sivim pijeskom. Nekada su ove četiri trgovine bile označene reklamnom pločom. Ali ploče više nije bilo, otpuhao ju je uragan ili je istrunula, pa je u zrak ostala stršiti samo zahrđala šipka od dva i pol metra. Trgovine su bile u nešto boljem stanju, a nalazile su se u prizemnoj građevini s ravnim krovom i propalom oplatom, pa su se na mnogim mjestima vidjeli goli betonski blokovi. Sa zidova se boja ljuštila u krpama koje su nalikovale na kukce što se drže za svoje gnijezdo. Tamne mrlje od vlage stvorile su na praznom prostoru između izloga gotovo umjetničke apstraktne kompozicije. Izlozi su bili zakovani iskrivljenim pločama od iverice.
Na pamet mi je pala jedna užasna misao, jedna od onih koje više ne možete potisnuti nazad kad jednom izleti na površinu: ovo nije bilo mjesto gdje dođeš živjeti. Ovo je bilo mjesto na koje dođeš umrijeti.
Čim se auto zaustavio, u nos mi je udario užegli miris smrti. Morao sam progutati slinu da zaustavim nagon za povraćanjem koji sam osjetio u svome, već ionako nadraženom grlu. Tek tada, nakon toliko izgubljenog vremena, shvatio sam koliko je ogromno bilo moje nerazumijevanje njezine igre i nagrade kojoj sam se nadao.
Izlazim iz auta i Ben stoji pokraj mene, a Radar do njega. I odmah shvaćam da ovo nije smiješno, da ovo nije igra zvana dokaži-mi-da-si-dovoljno-dobar-za-mene. Čujem je kako mi govori one noći kad smo se vozali po Orlandu. Čujem je kako mi govori: “Ne želim da me neki klinci jednog subotnjeg jutra pronađu prekrivenu muhama u Jefferson parku.” Ne željeti da te neki klinci pronađu u Jefferson parku nije isto što i ne željeti umrijeti.
Nije bilo nikakvih dokaza da je ovdje itko bio u posljednje vrijeme, osim tog odvratnog kiselkastog smrada po kojem se živi razlikuju od mrtvih. Govorim sam sebi da to ne može biti njezin miris, ali naravno da može. To može biti svačiji miris. Pritišćem podlakticu na nos da bih omirisao znoj i kožu, bilo što što nije smrt.
“MARGO?” doziva je Radar. Odgovara mu ptica rugalica sa zahrđalog oluka zgrade, ponavljajući dva sloga kao odgovor. “MARGO!” ponovo povikne. Ništa. Nogom nacrta polukrug u pijesku i uzdahne. “Sranje.”
Dok stojim pred ovom zgradom, shvaćam nešto o strahu. Shvaćam da ovaj strah nije dokona fantazija nekoga tko želi da mu se dogodi nešto bitno, čak i pod cijenu da je to bitno zapravo nešto strašno. Nije to ni zgražanje kad ugledaš nepoznatog mrtvaca, niti kad ostaneš bez daha čuvši repetiranje puške pred kućom Becce Arrington. Ovaj strah ne možeš obuzdati vježbama disanja. Ovaj strah neusporediv je sa svim strahovima koje sam dosad osjetio. On je pramajka svih osjećaja, osjećaj koji je bio s nama i prije nego što smo postojali, prije nego što je postojala ova zgrada, prije nego što je postojala sama smrt. Ovo je strah koji je natjerao ribe da odu na suho i razviju pluća, strah koji nas uči da bježimo, strah koji nas tjera da pokapamo svoje mrtve.
Ovaj vonj budi u meni očajničku paniku – ne onu kad mi pluća ostanu bez zraka, nego kao da je cijela atmosfera ostala bez zraka. Mislim da su svi strahovi koje sam dosad u životu osjetio bili tek trening, priprema za dan kada će doći pravi strah. Ali nisam spreman.
“Buraz, morali bismo krenuti”, rekao je Ben. “Morali bismo pozvati murju, ili tako nešto.” Još se nismo ni pogledali. Još uvijek gledamo tu zgradu, tu davno napuštenu zgradu u kojoj sigurno nema ničega osim leševa.
“Ne”, kaže Radar. “Ne, ne, ne, ne, ne. Pozvat ćemo ih ako bude razloga da ih zovemo. Adresu je ostavila Q-u. Ne policiji. Moramo pronaći način da uđemo unutra.”
“Unutra?” upita Ben u nevjerici.
Potapšem Bena po leđima, i prvi put ovoga dana nas trojica ne gledamo naprijed, već jedni u druge. Jedino tako možemo ovo podnijeti. To što ih gledam daje mi nadu da nije mrtva, dokle god je ne pronađemo. “Da, unutra”, kažem.
Ne znam više tko je ona, ni tko je bila, ali moram je pronaći.

18.


Obilazimo oko zgrade i na njezinu stražnjem dijelu nailazimo samo na četvera zaključana čelična vrata i ništa drugo, osim travnjaka i patuljastih palmi raštrkanih po zelenožutoj travi. Smrad je ovdje još gori i više se ne usudim dalje. Ben i Radar su iza mene, slijeva i zdesna. Zajedno činimo trokut. Polako hodamo pretražujući pogledom okolinu.
“To je rakun!” viče Ben. “O, hvala Bogu. Rakun. Isuse!” Radar i ja udaljavamo se od zgrade i prilazimo mu. Nalazi se pokraj plitkog kanalizacijskog odvoda. Ogroman, napuhnut rakun zapetljane dlake leži mrtav, nema vidljivih ozljeda, krzno mu već otpada i na jednom mjestu vidi se ogoljeno rebro. Radar se okrene, želudac mu se podiže, ali nema što povraćati. Prilazim mu i stavljam ruku na leđa, a on, kada dođe do daha kaže: “Tako mi je, jebote, drago što sam vidio tog jebenog mrtvog rakuna.”
Pa ipak, još uvijek mi je teško zamisliti je živu usred svega ovoga. Pitam se je li Whitman možda oproštajna poruka samoubojice. Razmišljam o stihovima koje je označila: “A umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio, i to sretnije.”
“Zavještam sebe smeću da bih porastao iz trave koju ljubim. Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih čizama.”
Na trenutak osjećam tračak nade dok razmišljam o zadnjem stihu poeme: “Ja sam negdje stao i čekam tebe”. Onda se sjetim da ja ne mora biti osoba. Ja može biti tijelo.
Radar se udaljio od rakuna i drma kvaku na jednima od zakračunatih vrata. Osjećam potrebu da se pomolim za mrtve – da deklamiram kadiš za tog rakuna – ali ne znam kako. Žao mi ga je, i žao mi je što sam toliko sretan što ga vidim u takvom stanju.
“Malo se klimaju”, viče Radar. “Dođite pomoći.”
Ben i ja hvatamo Radara oko struka i vučemo. On se nogom upire u zid da pojača svoju snagu, a onda odjednom obojica padaju na mene i Radarova majica natopljena znojem lijepi mi se za lice. Na trenutak sam uzbuđen jer mislim da smo uspjeli, ali onda vidim da Radar drži kvaku u ruci. Iskoprcam se ispod Radara, ustanem i pogledam prema vratima. I dalje su zaključana.
“Jebem ti usranu kvaku od četrdeset godina”, kaže Radar. Nikad ga prije nisam čuo da tako psuje.
“U redu je”, kažem. “Postoji i drugi način. Mora postojati.”
Ponovo obilazimo oko zgrade. Nigdje vrata, nigdje rupa, nigdje vidljivih tunela. Ali ja moram unutra. Ben i Radar pokušavaju skinuti ploču od iverice s izloga, ali ona je zabijena čavlima. Radar je udara nogom, no ona se ne pomiče. Ben se okrene prema meni. “Ovi su izlozi bez stakla”, kaže, a onda se trčeći udalji od zgrade da se sve praši za njim.
Zbunjeno ga gledam. “Zaletjet ću se u ploču”, objašnjava.
“Nemoj to raditi.” On je najsitniji u našem perolakom triju. Ako se netko treba probiti kroz opločeni izlog, onda sam to ja.
Steže i opušta šake, sprema se. Dok mu se približavam, on govori: “Mama je u trećem razredu pokušala spriječiti da me tuku i upisala me na taekwondo. Bio sam na samo tri treninga, ali naučio sam jednu stvar koja je često od pomoći: gledali smo jednom nekog majstora kako golim rukama probija debelu drvenu ploču i svi smo se, ono, čudili kako to izvodi, a on nam je rekao da, ako se krećeš kao da će tvoja ruka proći kroz ploču i ako sam vjeruješ da će ti ruka proći kroz ploču, onda i hoće.”
Tek što sam zaustio da pobijem njegovu idiotsku logiku, on krene i projuri pored mene. Što je bliže ploči, njegova se brzina povećava i onda, u posljednjoj sekundi, skače bez imalo straha i okreće se u zraku postrance – izbacivši rame da primi udarac – i tresne u drvenu ploču. Nekako očekujem da će je probiti i ostaviti za sobom rupu u obliku svoga tijela, kao u crtićima. Umjesto toga odbija se od ploče i pada na dupe posred jedine mrlje zelene trave u moru prljavog pijeska. Otkotrlja se na stranu i trlja rame. “Slomljeno je”, kaže.
Pretpostavljam da misli na rame i krenem prema njemu, ali on ustane a ja na ploči od iverice ugledam pukotinu na Benovoj visini. Udaram je nogom i pukotina se počinje horizontalno širiti pa Radar i ja provlačimo prste i počinjemo vući. Škiljim da mi znoj ne grize oči i vučem svom snagom naprijed-nazad, dok se pukotina ne počne širiti. Radar i ja radimo u tišini, sve dok se nije toliko umorio da ga je morao zamijeniti Ben. Konačno nam uspije da odvalimo veći komad ploče koji padne unutra. Provlačim se s nogama naprijed i naslijepo stanem na nešto nalik na hrpu papira.
Kroz rupu ulazi mali snop svjetlosti, ali nedovoljan da odredim dimenzije prostorije u kojoj sam, pa čak ni to ima li uopće strop. Zrak je unutra toliko ustajao i vruć da ne osjećam razliku između udisaja i izdisaja.
Okrenem se i bradom udarim u Benovo čelo. I nehotice šapućem iako za to nema razloga. “Imaš li...”
“Ne”, isto takvim šaptom odgovara Ben prije nego što sam uopće završio rečenicu. “Radare, imaš li bateriju?”
Čujem kako se Radar provlači kroz rupu. “Imam nekakvu na privjesku za ključeve. Ali nije baš nešto.”
Pali se svjetlo, ali i dalje ne vidimo bogzna što, no barem vidimo da smo u ogromnoj prostoriji u kojoj je čitav labirint metalnih polica. Papiri na koje sam nagazio su iz starog radnog kalendara čiji su požutjeli i od miševa izgriženi listovi razbacani po prostoriji. Pitam se nije li ovo nekad mogla biti i mala knjižara, iako su prošla desetljeća otkako na ovim policama nema ničega osim prašine.
Složimo se u kolonu iza Radara. Onda začujemo nekakvu škripu iznad nas i stanemo kao ukopani. Pokušavam progutati paniku. Mogu čuti svaki Benov i Radarov dah. Hoću pobjeći odavde, ali ova škripa bi mogla potjecati od Margo. Mogli bi to biti i narkomani.
“To se zgrada sliježe”, šapuće mi Radar, ali ne djeluje mi siguran kao obično u ono što govori. Stojim, nesposoban da se pokrenem. Nakon nekoliko trenutaka čujem Benov glas: “Kad sam se posljednji put ovako uplašio, upišao sam se u gaće.”
“Posljednji put kad sam se ovako uplašio”, rekao je Radar, “morao sam se sukobiti s Gospodarom Tame, kako bih svijet učinio sigurnim mjestom za čarobnjake.”
I ja sam se probao priključiti s jednom jadnom forom: “Posljednji put kad sam se ovako uplašio, morao sam spavati u maminoj sobi.”
Ben se nasmijao: “Q, da sam ja ti, svake bih večeri bio uplašen. Baš. Svake. Večeri.”
Nije mi do šale, ali od njihova smijeha prostorija se čini nekako sigurnijom, pa počinjemo istraživati. Prolazimo između nizova polica i ne nalazimo ništa osim nekoliko primjeraka Hitler’s Digesta iz 1970-tih, razbacanih po podu. Nakon nekog vremena oči mi se navikavaju na tamu, pa se razdvajamo i svatko kreće u svome pravcu svojom brzinom.
“Nitko ne napušta prostoriju dok je svi ne napustimo”, prošapćem, a oni isto tako prošapću okej. Dođem do postranog zida prostorije i tu nađem prvi dokaz da je netko ovdje nedavno bio. Na zidu pronalazim probijenu polukružnu rupu, negdje u visini moga struka. Iznad rupe netko je narančastim sprejem napisao TROLOVA RUPA, a ispod nje je bila nacrtana strelica koja je upućivala u rupu. “Dečki”, kaže Radar tako glasno da na trenutak prekida čaroliju. Okrećem se za njegovim glasom i vidim da stoji pokraj zida nasuprot mojem, i baterijskom svjetiljkom osvjetljava još jednu trolovu rupu. Natpisi baš i ne sliče na Margoine, ali ne mogu biti posve siguran jer sam je vidio kako sprejem ispisuje samo jedno slovo.
Radar mi baterijom posvijetli rupu dok se saginjem da prvi prođem kroz nju. Prostorija u koju ulazim je potpuno prazna, ako ne računamo srolani tepih u kutu. Dok svjetlosni snop džepne svjetiljke pretražuje pod, na betonu, na mjestu gdje je nekada bio tepih, vidim mrlje od ljepila. Na zidu preko puta vidim još jednu rupu, ali iznad nje ništa ne piše.
Provlačim se i kroz tu trolovu rupu i nađem se u prostoriji u kojoj su poređani stalci za odjeću, a šipke od rostfraja još uvijek stoje pričvršćene za zidove pune mrlja od vlage. Ova je prostorija bolje osvijetljena, i potrebno mi je neko vrijeme da shvatim da je to zato što je na krovu nekoliko rupa – izolacija od katranskoga papira propala je i visi, a može se vidjeti i nekoliko mjesta gdje se krov spustio i nalegao na gole željezne grede.
“Suvenirnica”, šapuće Ben ispred mene i odmah vidim da je u pravu.
U sredini pete sobe vitrine su složene tako da oblikuju pentagon. Stakla koja su nekad odvajala turiste od izloženog turističkog smeća sada su uglavnom porazbijana i leže u krhotinama uokolo vitrina. Siva boja ljušti se sa zidova u neobičnim i lijepim uzorcima, i svaki sljušteni višekutnik nalik je na snježnu pahulju raspadanja.
Neobično, ali unutra još ima neke robe: tu je telefon u obliku Mikija Miša, koji prepoznajem iz svoga djetinjstva. Još uvijek složene majice s natpisom SUNČANI ORLANDO, iako su ih dobrano nagrizli moljci i po njima se rasule krhotine. Ispod vitrina Radar pronalazi kutiju s kartama i starim turističkim brošurama koje reklamiraju Gator World i Crystal Gardens i lunaparkove koji više ne postoje. Ben mi mahne da dođem i šuteći pokazuje prstom figuricu aligatora od zelenoga stakla što stoji u vitrini, gotovo potonula u prašinu. Toliko vrijede naši suveniri, pomislim: ta govna ne možeš ni pokloniti.
Vraćamo se kroz praznu prostoriju i prostoriju s policama i provlačimo se kroz posljednju trolovu rupu. Prostorija u koju ulazimo izgleda kao ured, samo što nema računala i kao da je napuštena u velikoj žurbi, ili kao da su oni koji su radili ovdje teleportirani nekamo u svemir, ili tako nešto. Dvadeset stolova poređano je u četiri reda. Na nekima još uvijek leže olovke, a na svakome je ogromni papirnati kalendar koji je služio kao podložak za pisanje. Svi kalendari pokazuju isti mjesec, veljaču 1986. Ben gurne uredski stolac i on se počne okretati, cvileći ritmički. Pokraj jednog stola stotine blokića samoljepljivih papirića s logom The Martin-Gale Mortgage Corp, složeni su u klimavu piramidu. U otvorenim kutijama leže debele hrpe papira iz starih matričnih pisača s ispisima troškova i prihoda agencije The Martin-Gale Mortgage Corp. Na jednom od stolova netko je od brošura za neko naselje novogradnji složio kućicu. Listam brošure, nadam se da sadrže neki trag, ali ništa.
I Radar prelistava papire i šapće: “Ništa poslije 1986.” Krećem prekopavati po ladicama. Pronalazim štapiće za uši i ukrasne igle za kravate. Penkale i grafitne olovke zastarjelog dizajna pakirane su u labave kartonske kutije, po dvanaest komada u kutiji. Salvete. Par rukavica za golf.
“Dečki, vidite li išta što bi barem nagovijestilo da je netko bio ovdje u posljednjih, recimo, dvadeset godina?” upitam.
“Ništa osim trolove rupe”, odgovara Ben. Ovo je grobnica i sve je u njoj potonulo u prašinu.
“Zašto nas je onda dovela ovamo?” upita Radar. Sada već govorimo glasno.
“Nemam pojma”, kažem. Ona očito nije ovdje.
“Ima nekoliko mjesta”, kaže Radar, “na kojima je manje prašine. U praznoj prostoriji ima jedan trokut na kojem uopće nema prašine, kao da je netko nešto premještao. Ali, ne znam.”
“A tu je i dio koji je prefarban”, kaže Ben. Pokaže prstom i Radarova baterija osvijetli komad zida u uredu na koji je nanesena bijela podloga, kao da je netko krenuo preuređivati ovo mjesto, a onda nakon pola sata odustao od posla. Odlazim do zida i kada pogledam izbliza, vidim da je ispod bijele boje nekakav crveni grafit. Ali jasno mogu vidjeti tek da tu i tamo kroz bijelu boju izbija malo crvene – ni približno dovoljno da razaznam što piše. Ispred zida stoji otvorena kanta s bijelom bojom. Kleknem i gurnem prst u boju. Površinski sloj je skoren, ali lako ga probijem, a kada izvadim prst, vidim da je sav bijel. Ništa ne govorim dok mi boja kapa s prsta, jer svi dolazimo do istoga zaključka: netko je ovdje ipak bio. Nešto opet zacvili u zgradi i Radaru ispadne baterija iz ruke, pa opsuje:
“Ovdje je jezovito”, kaže on.
“Dečki”, javi se Ben. Baterija je još uvijek na podu pa koraknem nazad da je pokupim i onda vidim da Ben pokazuje nešto prstom. Pokazuje na zid. Trik indirektnog svjetla učinio je vidljivima slova ispod bijelog premaza, slova siva kao duh, ispisana rukopisom koji odmah prepoznajem kao njezin.
OTIĆI ĆEŠ U GRADOVE OD PAPIRA
I NIKADA SE VIŠE NEĆEŠ VRATITI.

Uzmem bateriju i uperim je ravno u bijelu boju, ali poruka nestane. Ali kad je uperim u drugi dio zida, mogu je ponovo pročitati. “Sranje”, kaže Radar u pola glasa.
Onda se javi Ben: “Buraz, možemo li sada poći? Jer kada sam zadnji put bio ovako uplašen... ma zajebi to. Prestravljen sam. U ovom sranju nema ničeg smiješnog.”
U ovom sranju nema ničeg smiješnog možda je najbliže što Ben može prići strahu koji mene trese. Za mene dovoljno blizu. Najbrže što mogu vraćam se do trolove rupe. Imam osjećaj da se ovi zidovi zatvaraju da nas zatoče.

19.


Ben i Radar dovezli su me do kuće – iako su markirali nastavu, nisu si mogli priuštiti da izostanu i s probe orkestra. Dugo sam sjedio sam s “Pjesmom o meni” i po deseti je put pokušavao pročitati cijelu ispočetka, ali problem je bio u tome što se protezala na nekih osamdeset stranica i što se mnogo toga ponavljalo više puta, pa iako sam razumio svaku pojedinačnu riječ, nisam uspijevao shvatiti cjelinu. I premda sam znao da su vjerojatno jedini važni dijelovi oni koji su bili označeni, želio sam se uvjeriti može li se cijela pjesma čitati kao oproštajno pismo. No nisam uspio uhvatiti smisao.
Nakon prvih deset stranica već sam bio toliko izluđen da sam odlučio nazvati detektiva. Njegovu vizitku našao sam u džepu kratkih hlača u maminoj košari za prljavo rublje. Javio se poslije drugog zvona.
“Warren.”
“Halo, ovaj, ovdje Quentin Jacobsen. Prijatelj Margo Roth Spiegelman.”
“Naravno, dečko, sjećam te se. Što ima?”
Ispričao sam mu o tragovima i o napuštenom trgovačkom centru, i o papirnatim gradovima, i kako je Margo nazvala Orlando gradom od papira dok smo bili na vrhu SunTrastove zgrade, kako mi je rekla da ne želi da je pronađu, i kako može biti pronađena pod potplatima naših čizama. On mi čak nije rekao da ne smijem provaljivati u napuštene zgrade, niti je pitao što sam tražio u napuštenoj zgradi u deset ujutro za vrijeme nastave. Samo je čekao da završim svoju priču, a onda je rekao: “Bože, mali, pa ti si gotovo pravi detektiv. Još ti samo fali pištolj, pivski trbuh i tri bivše žene. Dakle, koja je tvoja teorija?”
“Zabrinut sam da se nije, uh, mislim, ubila.”
“Nisam nikad pomislio da bi ta djevojka učinila išta drugo nego pobjegla. Jasno mi je kako si došao do takvog zaključka, ali moraš imati na umu da je ona i prije radila takve stvari. Mislim, to s tragovima. To dodaje dramatičnost cijelom poduhvatu. Iskreno, dečko, da je željela da je pronađeš – živu ili mrtvu – već bi je dosad pronašao.”
“Ali zar vi ne...”
“Dečko, nezgodno je u cijeloj stvari to što je ona po zakonu odrasla osoba sa slobodnom voljom, znaš? Da ti dadem jedan savjet: pusti je da se sama vrati. Mislim, u jednom trenutku morat ćeš prestati gledati u nebo, inače ćeš jednoga dana slučajno pogledati dolje i shvatit ćeš da si i sam odlebdio.”
Razgovor sam završio s gorkim okusom u ustima – shvatio sam da me Warrenova poezija neće dovesti do Margo. Razmišljao sam o onim stihovima s kraja pjesme koje je Margo bila označila: “Zaviještam sebe smeću da bih porastao iz trave koju ljubim. Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih čizama.” Trava koju Whitman opisuje u prvih nekoliko stranica: “To je lijepa, neošišana kosa grobova.” Ali gdje su bili ti grobovi? Gdje su bili papirnati gradovi?
Ulogirao sam se na Sverječnik da vidim što će mi pokazati ako upišem pojam “gradovi od papira”. Pojavio mi se jedan nevjerojatno oštrouman unos korisnika po imenu tvorova-guzica: “Grad od papira je grad koji ima tvornicu papira.” To je bila glavna mana Sverječnika: ono što je pisao Radar bilo je uvijek napisano temeljito i od velike pomoći; neredigirani doprinos tvorove-guzice nije bio tome ni blizu. Ali kad sam nastavio pretraživati po webu, iskopao sam nešto zanimljivo ispod četrdeset drugih postova na forumu o nekretninama u Kansasu.
Po svemu sudeći naselje Medison Estates neće se ni početi graditi; moj muž i ja kupili smo ondje parcelu, ali ovoga tjedna netko nas je nazvao i rekao kako će nam vratiti depozit jer nisu unaprijed prodali dovoljno kuća da bi mogli financirati projekt. Još jedan papirnati grad u Kansasu – Marge iz Cawkera, Kansas.
Pseudovizija! Otići ćeš u pseudoviziju i nikada se više nećeš vratiti. Duboko sam uzdahnuo i neko vrijeme nepomično zurio u zaslon.
Zaključak je bio neizbježan. Čak i ako je sve u njoj bilo slomljeno, čak i ako je u sebi donijela odluku, nije mogla jednostavno nestati bez traga. Odlučila je ostaviti svoje tijelo – ostaviti ga meni – u sablasnoj inačici našega naselja, gdje su popucale njezine prve strune. Bila je rekla kako ne želi da njezino tijelo pronađu neki klinci – dakle ima logike u tome da je među svim ljudima koje poznaje izabrala baš mene da je pronađem. Samo meni time ne bi nanijela novu bol. To sam već jednom doživio. Imam iskustva na tom polju.
Vidio sam da je Radar onlajn i baš sam htio kliknuti da se povežemo i malo pročavrljamo, kad mi je na zaslon iskočila njegova poruka.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Hej.
QUSKRSNUĆE: Papirnati gradovi = pseudovizija. Mislim da hoće da ja pronađem njezino tijelo. Zato što vjeruje da sam samo ja tome dorastao. Zato što smo pronašli onog mrtvaca kad smo bili klinci.
Poslao sam mu link.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Uspori malo. Čekaj da otvorim link.
QUSKRSNUĆE: Okej.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Dobro, nemoj biti tako morbidan. Ne znaš ništa konkretno. Mislim da je ona sasvim dobro.
QUSKRSNUĆE: Ne, ne misliš.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Dobro, ne mislim. Ali ako je, sudeći prema okolnostima, itko živ...
QUSKRSNUĆE: Da, valjda. Idem leći. Roditelji se vraćaju svakog časa.
Ali nisam se mogao smiriti, nego sam iz kreveta nazvao Bena i izložio mu svoju teoriju.
“Prilično morbidno sranje, buraz. Siguran sam da je dobro. To ti je sve dio neke igre koju igra s tobom.”
“Pravi si prijatelj.”
Uzdahnuo je. “Kako god, ali malo je jadno od nje da ti, ono, otme zadnja tri tjedna škole, shvaćaš? Ti si totalno zabrinut zbog nje, Lacey je totalno zabrinuta zbog nje, a maturalna je, ono, za tri dana, shvaćaš što mislim? Zar je ne možemo na miru proslaviti?
“Ne misliš valjda ozbiljno? Ona bi mogla biti mrtva, Bene.”
“Nije ona mrtva. Samo dramatizira. Uvijek mora privlačiti pozornost. Mislim, znam da su joj roditelji seronje, ali oni je ipak poznaju bolje nego mi, zar ne? A i oni tako misle.”
“A i ti znaš biti seronja”, rekao sam.
“Kako hoćeš, buraz. Obojica smo imali naporan dan. Previše drame. TTYS”
Htio sam mu se narugati zato što rabi te djetinjaste chat-kratice, ali nisam ni za to imao snage.
Nakon što sam završio razgovor s Benom, vratio sam se na mrežu da potražim listu pseudovizija u Floridi. Nisam mogao pronaći popis, ali nakon što sam upisao “napuštena naselja”, “Grovepoint Acres” i slične ključne riječi, uspio sam sastaviti listu od pet mjesta koja su od Jefferson Parka udaljena do tri sata vožnje. Isprintao sam si zemljovid središnje Floride i pričvrstio ga čavlićima na zid iznad računala i označio čavlićima svaku lokaciju posebice. Gledajući kartu, nisam mogao uočiti nikakvu pravilnost. Naselja su bila nasumce raspoređena po raštrkanim predgrađima i trebao bi mi cijeli tjedan da ih sve posjetim. Zašto nije odredila mjesto? Nego samo ostavila te tragove koji izazivaju strah i jezu. Te nagovještaje tragedije. Ali ne i mjesto. Ništa za što bih se mogao uhvatiti. Kao da se pokušavam popeti na brdo šljunka.
Ben mi je idućeg dana dopustio da pozajmim LGLP, jer je on planirao provesti dan vozeći se s Lacey u njezinu džipu, od dućana do dućana, kupujući opremu za maturalnu. Konačno da jednom nisam morao sjediti ispred dvorane za probe – čim je zvonilo za kraj sedmoga sata, odjurio sam na parkiralište. Iako sam na parkiralište stigao među prvima, kako nisam imao Benov talent za paljenje LGLP-a, napustio sam ga među posljednjima. Na koncu motor je ipak zakašljao i zabrujao i mogao sam krenuti put Grovepoint Acresa.
Izišao sam iz grada vozeći se polako duž Colonial Drivea i motreći pozorno da putem nema još koja pseudovizija koja mi je promakla na internetu. Iza mene se formirala dugačka kolona i postao sam prilično nervozan zato što toliko kočim promet. Ipak, čudio sam se sam sebi odakle mi volja da se bavim takvim bedastim tričarijama, poput brige o tome misli li tip u džipu iza mene da sam preko svake mjere oprezan vozač ili misli nešto drugo. Želio sam da me Margoin nestanak promijeni; ali nije, nije zaista.
Dok je kolona iza mene postajala sve duža, poput neke neželjene pogrebne povorke, zatekao sam samoga sebe da naglas razgovaram s njom. Zasvirat ću po tvojoj struni. Neću iznevjeriti tvoje povjerenje. Naći ću te.
Začudo, taj me fiktivni razgovor s njom smirivao. Nije mi dao da u glavi prevrćem što se sve moglo dogoditi. Ponovo sam prošao pored visećeg drvenog putokaza za Grovepoint Acres. Mogao sam gotovo čuti uzdahe olakšanja iz čepa iza sebe kad sam skrenuo desno na asfaltirani slijepi prilaz. Cesta je izgledala kao prilaz nekoj kući, samo što kuće nije bilo. Ostavio sam LGLP u leru i izišao iz auta. Izbliza sam mogao vidjeti da je Grovepoint Acres više dovršeno naselje nego što mi se to na prvi pogled činilo. Cesta je završavala s dva slijepa odvojka usječena u prašnjavo tlo, koji su u međuvremenu toliko erodirali da sam im jedva razaznavao rubove. Dok sam obilazio obje ulice, osjećao sam sa svakim korakom u nosu jaru što se odbijala od asfalta. Sunce je toliko upeklo da mi je svaki pokret teško padao, ali znao sam predivnu, iako morbidnu, istinu: vrućina pojačava zadah smrti, a Grovepoint Acres mirisao je samo na prokuhani zrak i ispušni plin automobila – naše akumulirane isparine ostajale su nisko pri tlu zbog vlage.
Tražio sam kakav dokaz da je bila ovdje: otisak stopala, nešto što je napisala u prašini ili neki spomen. Ali po svemu sudeći bio sam jedina osoba koja je posljednjih godina stupila na ove ulice. Zemlja je bila poravnana, čak ni grmlje nije ponovo izraslo, pa sam mogao slobodno gledati u svim pravcima. Nije bilo šatora. Nije bilo traga logorske vatre. Nije bilo Margo.
Vratio sam se u LGLP i odvezao se do autoceste I-4, a onda se sjeveroistočnim pravcem uputio do mjesta po imenu Holly Meadows. Tri sam puta promašio dok ga konačno nisam pronašao. Cijelo područje sastojalo se od hrastova i zemlje rančera, pa se ni Holly Meadows – koji nije imao nikakva znaka na ulazu – nije izdvajao. Ali čim sam se odvezao nekoliko stotina metara po prašnjavoj cesti i prošao ulazne drvorede hrastova i palmi, vidio sam da je i ovo naselje napušteno kao i Grovepoint Acres. Glavna prašnjava cesta polako se utopila u prašnjavom tlu. Više nije bilo cesta koje sam mogao razaznati, ali dok sam pješice vrludao uokolo, naišao sam na nekoliko obojenih drvenih kolaca; pretpostavljao sam da su nekada označavali međe imanja. Nisam osjetio ni vidio ništa sumnjivo, a ipak sam osjećao kako me u prsima steže strah. Iako u prvi mah nisam znao zašto, ubrzo sam shvatio: kad su pripremali teren za gradnju, na kraju polja ostavili su jedan usamljeni hrast. A to kvrgavo stablo s debelim granama toliko je nalikovalo na ono pod kojim smo bili našli Roberta Joynera u Jefferson parku da sam bio gotovo siguran da je ona s druge strane debla.
Prvi put sam morao to zamisliti: Margo Roth Spiegelman naslonjena na stablo, oči su joj ukočene, curak pocrnjele krvi slijeva joj se iz usta, naduta je i izobličena, zato što mi je toliko trebalo da je pronađem. Vjerovala je da ću je naći prije. Povjerila mi je sebe, svoju posljednju noć. A ja sam je iznevjerio. Pa iako se u zraku nije osjećalo ništa osim mirisa skore kiše, bio sam siguran da sam je pronašao.
Ali ne. Bilo je to samo obično samotno drvo na praznom srebrnkastosivom tlu. Sjeo sam i naslonio se na drvo hvatajući ponovo dah. Mrzio sam to što kroz sve ovo prolazim sam. Baš sam mrzio. Ako je mislila da me Robert Joyner pripremio za ovo, grdno se varala. Roberta Joynera nisam ni poznavao. Roberta Joynera nisam volio.
Šakama sam lupio o zemlju, pa onda opet i opet, i pijesak je frcao uokolo, a ja sam udarao sve dok nisam počeo lupati po golom korijenju stabla, ali nisam stao, bez obzira na bol u dlanovima i zapešćima. Do tog časa nisam zaplakao zbog Margo, ali brana je popustila, i udarao sam po zemlji i vikao, jer nije bilo nikoga da me čuje: nedostaje mi nedostaje mi nedostaje mi.
Ostao sam ondje i nakon što su mi se ruke umorile, a suze presušile, ostao sam jednostavno sjediti i razmišljati o njoj sve dok dan nije počeo sivjeti.

20.


Idućeg jutra zatekao sam Bena kako stoji ispred dvorane za probe i razgovara s Lacey, Radarom i Angelom, u sjeni stabla s nisko spuštenim granama. Bilo mi je teško slušati njihove razgovore o maturalnoj i o tome kako se Lacey svađa s Beccom, ili nešto takvo. Čekao sam priliku da mu ispričam što sam vidio, ali kad sam uhvatio trenutak i konačno izgovorio: “Temeljito sam istražio dvije pseudovizije, ali nisam ništa pronašao”, shvatio sam da to i nije nikakva novost.
Nitko nije izgledao osobito zabrinut, osim Lacey. Kad sam počeo govoriti o pseudovizijama, odmahnula je glavom i rekla: “Sinoć sam na netu čitala da ljudi skloni samoubojstvu prekidaju veze s onima na koje su ljuti. I da dijele svoje stvari. Margo mi je prošli tjedan dala nekih pet pari traperica i rekla da će meni bolje pristajati, što uopće nije istina, jer ona, ono, ima više oblina nego ja.” Sviđala mi se Lacey, ali prepoznao sam u tome lagano podcjenjivanje Margo.
Nešto ju je u vlastitoj priči rasplakalo, pa ju je Ben zagrlio, a ona mu je naslonila glavu na rame, što i nije bilo lako izvesti jer ga je u visokim potpeticama dobrano nadvisivala.
“Lacey, moramo samo otkriti mjesto. Mislim, porazgovaraj sa svojim prijateljima. Je li ikada spominjala gradove od papira? Je li ikad spominjala neko posebno mjesto? Neko naselje koje za nju ima posebno značenje?” Slegnula je ramenima, glave još uvijek na Benovu ramenu.
“Buraz, nemoj je pritiskati”, rekao je Ben. Uzdahnuo sam, ali sam zašutio.
“Pregledavam što ima na mreži”, javio se Radar, “ali njezino korisničko ime nije ulogirano na Sverječnik otkada je otišla.”
A onda su se, sasvim nenadano, vratili na temu maturalne večeri. Lacey se odvojila od Benova ramena, još uvijek tužna i smućena, ali se pokušala na silu smijati kad su Radar i Ben počeli razmjenjivati priče o kupnji ukrasnih buketića.
Dan je protekao kao i obično – poput usporene snimke i uz tisuću tugaljivih pogleda na sat. Ali sada mi je sve bilo još nepodnošljivije, jer svaka minuta izgubljena u školi bila je minuta u kojoj sam propustio pronaći je.
Jedini koliko-toliko zanimljiv sat toga dana bio je sat engleskoga, na kojem mi je dr. Holden skroz upropastila čitanje Mobyja Dicka, pogrešno pretpostavivši da smo ga svi pročitali i govoreći o opsesiji kapetana Ahaba da pronađe i ubije tog bijelog kita. Ali bilo je zabavno gledati kako se sve više uzbuđuje što je više govorila. “Ahab je luđak koji se ruga sudbini. U cijelom romanu traži samo to, zar ne? Ima samo jednu jedinu opsesiju. A kako je kapetan na svome brodu, nitko ga ne može zaustaviti. Možete dokazivati – zaista možete, ako odaberete pisati o njemu u svom završnom eseju – da je Ahab budala što je toliko opsjednut. A možete i zaključiti da ima nečega tragično herojskoga u toj bitki koju ne može dobiti. Jesu li Ahabova nadanja obična ludost ili definicija čovječnosti?” Zapisao sam što sam više mogao od onoga što je govorila i zaključio da bih vjerojatno mogao napisati taj esej iako nisam pročitao knjigu. Dok je govorila, shvatio sam koliko je zapravo dobra u tumačenju tekstova. A rekla je i da voli Whitmana. I tako sam, kad je zvono zazvonilo, izvadio iz ruksaka Vlati trave i onda polako ponovo zatvorio ruksak dok su ostali žurili doma ili na dodatne satove. Netko je tražio da mu produži rok za predaju već zakašnjele zadaće, pa sam pričekao da i on ode.
“Evo mog omiljenog čitatelja Whitmana”, rekla je.
Prisilio sam se da se nasmijem. “Poznajete li Margo Roth Spiegelman?” upitao sam.
Sjela je za katedru i dala mi znak da i ja sjednem. “Nisam joj predavala”, rekla je dr. Holden, “ali dakako da sam čula za nju. Znam da je pobjegla.”
“Ostavila mi je ovu knjigu pjesama prije nego što je, uh, nestala.” Pružio sam joj knjigu i dr Holden ju je počela polako prelistavati. “Puno sam razmišljao o tim označenim dijelovima. Ako pogledate kraj ‘Pjesme o meni’, vidjet ćete da je označila onaj dio o umiranju. Na primjer onaj: ‘Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih čizama’.”
“Ovo ti je ostavila?” upitala je dr. Holden tiho.
“Da”, odgovorio sam.
Vratila se na posljednje stihove i noktom lupkala po citatu označenom zelenim markerom. “Što je s ovim dijelom gdje se spominju dovratnici. To je ključni dio pjesme gdje Whitman – mislim, gotovo možeš čuti kako ti viče: ‘Otvorite vrata! Ustvari, uklonite ih!”’
“Zapravo mi je ostavila nešto ispod dovratnika.”
Dr. Holden se nasmijala. “Bravo. Pametno. Ali to je tako velika pjesma – krivo mi je što je vidim svedenu na takvo bukvalno čitanje. A čini se da je ona reagirala na vrlo mračan način na nešto što je u biti optimistična pjesma. To je pjesma o povezanosti svega što je živo – svi mi dijelimo isti splet korijenja kao vlati trave.”
“Ali, mislim, kad pogledam što je obilježila, meni to izgleda kao oproštajna poruka”, rekao sam. Dr. Holden je još jedanput pročitala posljednje stihove i pogledala me.
“Kakva li je to pogreška svesti ovu pjesmu na beznađe, Quentine. Ako pročitaš cijelu poemu, ne vidim kako možeš doći do drukčijeg zaključka nego da je život nešto sveto i dragocjeno. Ali – tko zna. Možda je ona u pjesmi vidjela samo ono što je željela vidjeti. Pjesme se često čitaju na taj način. Ako je to i ovdje slučaj, onda je potpuno pogrešno shvatila što Whitman traži od nje.”
“A što zapravo traži?”
Zaklopila je knjigu i pogledala me ravno u oči, i to na način da nije bilo šansi da izdržim njezin pogled. “A što ti misliš?”
“Ne znam”, rekao sam zureći u hrpu ocijenjenih ispita na njezinu stolu. “Više puta sam je pokušao pročitati do kraja, ali nisam daleko stigao. Uglavnom sam čitao označene dijelove. Čitam je da bih shvatio Margo, a ne da bih shvatio Whitmana.”
Uzela je olovku i napisala nešto na poleđini omotnice. “Čekaj, moram to zapisati.”
“Što?”
“To što si upravo rekao.”
“Zašto?”
“Zato što mislim da je to baš ono što bi i Whitman želio. Da ‘Pjesmu o meni’ ne doživiš samo kao pjesmu, nego kao način razumijevanja drugoga. Ali pitam se ne bi li je ipak trebao pročitati kao pjesmu, a ne kao fragmente citata u potrazi za skrivenim tragovima. Čini mi se da postoji neka zanimljiva veza između pjesnika u ‘Pjesmi o meni’ i Margo Spiegelman – ta divlja karizma i želja za lutanjem. Ali nećeš otkriti smisao pjesme ako čitaš samo njezine djeliće.”
“U redu, hvala”, rekao sam. Uzeo sam knjigu i ustao. Nisam se osjećao puno bolje.
Toga popodneva kući sam se vratio s Benom i ostao sam kod njega sve dok nije krenuo pokupiti Radara da zajedno odu na nekakav predmaturalni tulum koji je organizirao naš frend Jake kome su roditelji otišli izvan grada. Ben je pozvao i mene, ali nisam imao volje.
Vraćao sam se kući pješice kroz park u kojem smo Margo i ja bili pronašli mrtvaca. Sjetio sam se toga jutra i odmah me nešto stegnulo u utrobi – ne zbog mrtvaca, nego zato što sam se sjetio da ga je ona pronašla prva. Čak ni na svom igralištu u svom susjedstvu nisam bio u stanju pronaći svoga mrtvaca – pa kako da ga onda, dovraga, pronađem sada.
Pokušao sam ponovo čitati “Pjesmu o meni” kad sam došao kući, ali unatoč savjetu dr. Holden i dalje sam u njoj vidio samo gomilu nesuvislih riječi.
Idućeg sam se jutra probudio rano, netom poslije osam, i odmah sjeo za računalo. Ben je bio onlajn pa sam mu poslao poruku.
QUSKRSNUĆE: Kakav je bio tulum?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Jadan, naravno. Svaki tulum na koji odem je jadan.
QUSKRSNUĆE: Žao mi je što nisam bio ondje. Rano si ustao. Dođeš do mene da igramo Uskrsnuće?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Ti to ozbiljno?
QUSKRSNUĆE: Uh...ne?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Znaš li ti uopće koji je danas dan?
QUSKRSNUĆE: Subota, 15. ožujka?
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Buraz, za jedanaest sati i četrnaest minuta počinje maturalna. Za manje od devet sati moram pokupiti Lacey. Još uvijek nisam oprao i voskirao LGLP, koji si, usput budi rečeno, ti lijepo usvinjio. Poslije toga moram se okupati i obrijati, poštucati dlake u nosu i oprati i voskirati samoga sebe. Bože, bolje da i ne mislim o tome koliko posla imam. Ako nađem vremena, nazvat ću te kasnije.
I Radar je bio onlajn, pa sam i njemu poslao poruku.
QUSKRSNUĆE: Koji je vrag s Benom?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Opusti se, kauboju.
QUSKRSNUĆE: Oprosti, ali digao mi je živac time što misli da je maturalna najvažnija stvar na svijetu.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Koliko će ti tek dignuti živac kad čuješ da sam ustao ovako rano samo zato što moram podići smoking.
QUSKRSNUĆE: Isuse Kriste! Zbilja?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Q, sutra, prekosutra, dan nakon toga i sve preostale dane u svom životu rado ću sudjelovati u tvojoj istrazi. Ali imam curu. A ona se želi lijepo provesti na maturalnoj. I ja se želim lijepo provesti na maturalnoj. Nisam ja kriv što Margo Roth Spiegelman ne želi da imamo lijepu maturalnu.
Nisam znao što bih mu odgovorio. Možda je bio u pravu. Možda je i zaslužila da je zaborave. Usprkos svemu ja je nisam mogao zaboraviti.
Mama i tata još su bili u krevetu i gledali su neki stari film na televiziji. “Mogu li uzeti kombi?” upitao sam.
“Naravno, ali zašto?”
“Odlučio sam ići na maturalnu”, brzo sam odgovorio. Laž mi je samo tako izletjela. “Moram podići smoking, a onda moram do Bena. Obojica idemo solo.” Mama se uspravila i nasmiješila.
“Pa to je divno, srećo. Bit će ti nezaboravno. Hoćete li svratiti da se slikamo?”
“Mama, ti stvarno želiš imati fotku na kojoj ti sin na maturalnu večer ide s kompićem? Mislim, ono, zar moj život sam po sebi nije već dovoljno ponižavajući?”
Nasmijala se.
“Dođi kući na vrijeme i nazovi prije”, rekao je tata, misleći kako “na vrijeme” znači ponoć.
“Nemaš brige”, rekao sam. Bilo je tako lako lagati im da sam se počeo pitati zašto se time nisam koristio i prije one noći s Margo.
Zaputio sam se na zapad cestom I-4 prema Kissimmeeju i tematskim parkovima. Prošao sam I-Drive, gdje smo Margo i ja upali u SeaWorld, a zatim autocestom 27 nastavio prema Haines Cityju. Ondje je bilo mnogo jezera, a gdje god je u Floridi bilo jezera, oko njih su se jatili bogataši, pa to sigurno nije bilo mjesto za pseudoviziju. Ali mrežna stranica koju sam pronašao, nudila je iscrpan opis te goleme parcele nečistih papira, zbog čega je nitko nije uspio iskoristiti za gradnju. Lako sam prepoznao plac jer su sva ostala naselja bila ograđena, dok je Quail Hollow bio tek plastična ploča zabijena u zemlju. Na malim plastičnim posterima pisalo je: NA PRODAJU, PRVORAZREDNA LOKACIJA, SJAJNA INVESTICIJA!
Za razliku od pseudovizija koje sam prije posjetio, Quail Hollow je netko održavao. Kuće nisu bile izgrađene, ali parcele su bile obilježene mjerničkim kolčićima a trava svježe pokošena. Sve su ulice bile asfaltirane i postavljena je prometna signalizacija. U centru naselja bilo je iskopano savršeno okruglo jezero, koje je iz nekog razloga poslije isušeno. Dok sam mu se približavao svojim kombijem, mogao sam vidjeti da je duboko koja tri metra, promjera nekih stotinjak metara. Dnom kratera bila je povučena cijev sve do centra, gdje je bila čelično-aluminijska konstrukcija fontane, koja se uzdizala do razine očiju. Bio sam sretan što je jezero prazno, pa ne moram zuriti u vodu i pitati se nije li negdje na dnu gdje čeka da navučem ronilačko odijelo i pronađem je.
Bio sam siguran da Margo ne može biti u Quail Hollowu. Graničio je s previše naselja da bi bio dobro mjesto za skrivanje, bez obzira na to jesi li osoba ili leš. Ipak sam sve dobro pregledao, i dok sam se polako vozio po ulicama, sve više sam gubio nadu. Htio sam biti sretan što nije ovdje. Ali ako nije u Quail Hollowu, bit će u idućem naselju, ili u onom poslije njega, ili u sljedećem. A možda je nikad nećemo pronaći. Što bi bila bolja sudbina?
Završio sam obilazak, a da nisam ništa pronašao, pa sam krenuo nazad na autocestu. Uzeo sam nešto za jelo u usputnom drive-in restoranu i jeo putem do napuštenog trgovačkog centra.

21.


Kada sam se zaustavio na parkiralištu trgovačkog centra, primijetio sam da je rupa na ploči od iverice zatvorena plavom ljepljivom vrpcom. Pitao sam se tko li je dolazio poslije nas.
Odvezao sam se na stražnju stranu parkirališta i parkirao se pokraj zahrđalog kontejnera koji nije bio ispražnjen posljednjih nekoliko desetljeća. Pomislio sam da bih mogao odlijepiti plavu vrpcu, ako će biti potrebno, ali dok sam hodao prema ulazu, ugledao sam željezna, stražnja vrata centra koja nisu imala vidljive šarke.
Margo me naučila ponešto o šarkama i shvatio sam zašto nismo imali sreće s otvaranjem tolikih vrata. Stvar je bila jednostavna – otvarala su se iznutra. Prišao sam vratima agencije za nekretnine i pritisnuo ih. Otvorila su se bez ikakva otpora. Bože, bili smo takvi idioti. Tko god da se brinuo o zgradi, znao je da vrata nisu zaključana, pa je plava vrpca imala još manje smisla.
Iz ruksaka sam izvadio tatinu Maglite džepnu svjetiljku i osvijetlio prostoriju. Nešto prilično veliko projurilo je niz grede. Protrnuo sam. Pod snopom svjetlosti skakutali su mali gušteri.
Kroz pukotinu na stropu jedna je zraka svjetlosti obasjavala kut prostorije, a iza šperploče naziralo se sunce. Ipak sam ostao vjeran svojoj bateriji i uglavnom se oslanjao na nju. Hodao sam gore-dolje među stolovima, gledao predmete što smo ih pronašli u ladicama i ostavili ih ondje. Bilo je neopisivo jezivo gledati sve te stolove s istim nevino čistim kalendarima: veljača 1986, veljača 1986, veljača 1986, lipanj 1986, veljača 1986. Okrenuo sam se i usmjerio svjetlo prema stolu u središtu prostorije. Kalendar je, začudo, pokazivao mjesec lipanj. Nagnuo sam se nad kalendar i pogledao ga, nadajući se da ću vidjeti nazubljene rubove koji bi mi pokazivali da su prijašnji mjeseci otrgnuti ili neke tragove na papiru koje je ostavila presnažno pritisnuta olovka. Ali ni na kakvu vidljiviju razliku nisam naišao. Ništa osim datuma nije ga razlikovalo od ostalih kalendara.
Stavio sam svjetiljku između vrata i ramena i ponovo počeo pregledavati ladice, posebno se posvetivši stolu s lipanjskim kalendarom: uočio sam tu salvete, zašiljene olovke, bilješke o hipotekama naslovljene na Dennisa Mcmahona, praznu kutiju Marlboro Lights cigareta i gotovo punu bočicu crvenog laka za nokte.
Uzeo sam svjetiljku u jednu ruku, a lak za nokte u drugu, i pomno ga promotrio. Bio je toliko crven da je izgledao gotovo crn. Negdje sam već vidio ovu boju. One se večeri nalazila na kontrolnoj ploči kombija. Odjednom je šuškanje među gredama i škripanje u zgradi postalo nevažno – osjetio sam perverznu euforiju. Naravno, nisam mogao znati je li to ista bočica, ali svakako je bila iste boje.
Okrenuo sam bočicu i jasno vidio sićušnu mrlju plavoga spreja na njenoj vanjskoj strani. Bili su to otisci njezinih sprejem obojenih prstiju. Sada sam mogao biti siguran. Bila je ovdje nakon što smo se rastali onoga jutra. Možda je još uvijek ovdje. Možda je sinoć došla nešto kasnije. Možda je ona zalijepila ljepljivu vrpcu preko slomljene ploče od iverice da zaštiti svoju privatnost.
Tada sam odlučio prespavati do jutra. Ako je Margo mogla spavati ovdje, mogu i ja. I tako je počeo moj razgovor sa samim sobom.
Ja: Ali štakori.
Ja: Da, ali izgleda da su se smjestili gore po tavanicama.
Ja: Ali gušteri.
Ja: Ma daj, čovječe. Kada si bio mali, otkidao si im repove. Ne bojiš se ti guštera.
Ja: Ali štakori.
Ja: Štakori te ne mogu ozlijediti. U svakom slučaju, oni se više boje tebe nego ti njih.
Ja: Okej, ali što ćemo sa štakorima?
Ja: Zašuti.
Na koncu konca, ti su štakori bili potpuno nevažni, jer nalazio sam se na mjestu gdje je Margo bila živa. Ovo ju je mjesto vidjelo poslije mene, a toplina te spoznaje učinila je trgovački centar gotovo udobnim mjestom. Mislim, nisam se baš osjećao kao beba u majčinu naručju, ili tako nešto, ali ipak više nisam ostajao bez daha na svaki šum. Što sam se slobodnije osjećao, to mi je bio lakši nastavak istraživanja. Znao sam da se tu može još puno toga pronaći, a sada sam bio spreman da to i nađem.
Napustio sam ured i provukavši se kroz trolovu rupu ušao u prostoriju s labirintom polica. Neko sam vrijeme između njih hodao gore-dolje. A zatim sam se kroz sljedeću rupu uvukao u praznu prostoriju. Sjeo sam na tepih koji je bio smotan uz najdalji zid. Pod leđima sam osjetio pucketanje i ljuštenje ispucale bijele zidne boje. Ostao sam tamo neko vrijeme, dovoljno dugo da se zraka svjetlosti koja je padala kroz rupu na stropu pomakne za otprilike tri centimetra. Za to sam se vrijeme privikavao na zvukove. Naposljetku mi je postalo dosadno pa sam otpuzao kroz posljednju trolovu rupu do suvenirnice. Isprevrtao sam sve majice. Izvukao sam kutiju turističkih prospekata iz vitrine i sve ih pregledao, u nadi da ću pronaći neku rukom napisanu poruku od Margo, ali ništa nisam pronašao.
Vratio sam se u prostoriju koju sam nazvao knjižnicom. Prelistavao sam izdanja Reader’s Digesta i našao mnoštvo National Geographicsa iz I960., ali kutija u kojoj sam ih našao bila je prekrivena debelim slojem prašine pa sam bio siguran da je Margo nije otvarala.
Počeo sam tragati za dokazima o ljudskoj prisutnosti tek kada sam se vratio u praznu prostoriju. Na ispucanom zidu uz koji je bio prislonjen smotani tepih otkrio sam devet rupica od čavala. Četiri su rupice tvorile gotovo pravilan kvadrat, a ostalih se pet nalazilo unutar kvadrata. Pomislio sam da je Margo možda ovdje boravila toliko često da je na zid počela stavljati svoje postere. Ali kada smo pretraživali njezinu sobu, ni jedan poster nije nedostajao.
Djelomično sam odmotao tepih i pronašao spljoštenu, praznu kutiju koja je nekoć sadržavala dvadeset četiri čokoladne energetske pločice. Mogao sam zamisliti Margo kako sjedi naslonjena na zid, a prljavi smotani tepih služi joj kao stolac dok jede čokoladne pločice. Sama je, to je sve što ima od hrane. Možda odlazi jednom dnevno u trgovinu kupiti sendvič ili Mountain Dew, ali dane provodi ovdje, na ovom tepihu ili u njegovoj blizini. Taj mi se prizor učinio previše tužan da bi bio istinit – činio mi se odveć samotnjačkim i nikako nije bio u njezinu stilu. Ali svi dokazi prikupljeni u posljednjih deset dana upućivali su me na iznenađujući zaključak: Margo se – s vremena na vrijeme – ponašala tako nemargovski.
Nastavio sam odmotavati tepih i pronašao plavi pleteni pokrivač, tanak gotovo poput novinskog papira. Zgrabio sam ga i prislonio na lice. Bože, tako je. Njezin miris. Šampon od jorgovana, bademovo mlijeko za tijelo, a iza svega toga krije se jedva primjetna slatkoća njezine kože.
Ponovo je zamišljam: svake večeri kada odlazi na počinak odmotava tepih do polovice, da joj bedra ne dodiruju hladan beton. Pokriva se pokrivačem, a ostatak tepiha služi joj kao jastuk, i zatim spava. Ali zašto ovdje? Kako ovo mjesto može biti bolje od vlastitog doma? Ako joj je tako sjajno, zašto odlazi? Postoje stvari koje ne mogu zamisliti i shvaćam da mi to ne uspijeva zato što zapravo nisam poznavao Margo. Znao sam kako miriše, kako se ponaša u mom društvu i kako se ponaša u prisutnosti drugih. Znao sam također da je voljela Mountain Dew, pustolovine i dramatične geste, znao sam da je duhovita i pametna, općenito, da je iznad svih nas. Ali još uvijek nisam znao što ju je dovelo ovamo i što ju je držalo na ovome mjestu. Zašto je uopće otišla odavde? Nisam znao zašto je imala tisuće gramofonskih ploča, a nikad nije rekla da voli glazbu. Nisam znao što je radila noću zaključana u privatnosti svoje sobe sa spuštenim roletama na prozorima.
Možda je to bilo ono što sam prije svega trebao saznati. Trebao sam otkriti kakva je bila Margo kada nije bila prava Margo. Ležao sam neko vrijeme s njezinim pokrivačem i buljio u strop. Kroz pukotinu na krovu mogao sam vidjeti slabu svjetlost kasnog poslijepodneva. Nebo je izgledalo kao da je naslikano na slikarskom platnu. Ovo je savršeno mjesto za spavanje: noću se mogu vidjeti zvijezde, a ne može se pokisnuti.
Nazvao sam roditelje. Kad mi se javio tata, rekao sam mu da sam u autu, da idemo Radaru i Angeli i da ću prespavati kod Bena. Rekao mi je da ne pijem, a ja sam mu obećao da neću. Onda mi je napomenuo da je ponosan što idem na maturalnu zabavu. A ja sam se pitao bi li bio ponosan da zna što zaista radim.
* * *

Ovo je mjesto bilo dosadno. Mislim, kada se zanemare glodavci i zagonetno zgrada-se-raspada pucketanje u zidovima, ovdje se nema što raditi. Nema interneta, nema televizije, nema glazbe. Dosađivao sam se do očaja i ponovo me počelo zbunjivati pitanje zašto je odabrala ovo mjesto. Tim više što mi je Margo djelovala kao osoba s vrlo niskim pragom tolerancije na dosadu. Možda joj se dopala ideja klošarskog života? Malo vjerojatno. Margo je nosila dizajnerske traperice čak i kad smo provaljivali u SeaWorld.
Nedostatak nekog drugog stimulativnog poticaja odveo me natrag do “Pjesme o meni”, jedinog poklona koji sam dobio od nje. Otišao sam do komada betona zamrljanog flekama od vode, koji se nalazio točno ispod rupe na stropu. Sjeo sam prekriženih nogu i namjestio se tako da mi svjetlost pada na knjigu. I iz nekog razloga konačno sam je uspio pročitati.
Stvar je takva da pjesma počinje vrlo sporo – to je zapravo neka vrsta dugačkog uvoda. Ali nakon otprilike devedesetog stiha, Whitman počinje pričati priču koja me zainteresirala. Dakle, Whitman sjedi na travi (on kaže da planduje), a onda:
Jedno dijete reče: “Što je to trava?” donoseći mi je u punim rukama;
Kako sam mogao odgovoriti djetetu? Ja to ne znam ništa više od njega.
Ja slutim da to mora biti zastava mojega srca, istkana od zelenila nade,
Tu je ta nada o kojoj je govorila dr. Holden – trava je bila metafora za njegovu nadu. Ali to nije sve. On nastavlja:
jer ja slutim da je to rubac Gospodnji.
Mirisav dar ili spomen namjerno spušten;
Čini se kao da je trava metafora za Božju veličanstvenost ili tako nešto...
Ili ja slutim da je trava samo dijete...
I ubrzo nakon toga:
Ili ja slutim da je ona jednoličan hijeroglif, a znači: “Ja ničem tako i u širokim i u uskim pojasima, rastem među crncima kao i među bijelcima.”
Možda je trava zapravo metafora za našu jednakost i temeljnu ljudsku povezanost, kao što je dr. Holden rekla. A tada naposljetku o travi kaže:
A sada mi se čini: to je lijepa, neošišana kosa grobova.
Dakle, trava znači i smrt – raste iz naših pokopanih tijela. Trava je značila toliko različitih stvari odjednom da sam bio potpuno zbunjen. Dakle, trava je metafora i za život i za smrt, i za jednakost i za povezanost, i za djecu i za Boga, i za nadu.
Nisam mogao shvatiti koja je od ovih ideja predstavljala bit pjesme. Ali razmišljanje o travi i različitim pogledima na nju natjeralo me da razmislim o načinima na koje sam, ispravno ili pogrešno, razumijevao Margo. Ali nije bilo prečaca koji bi mi pomogli da je bolje razumijem. Bio sam usredotočen na to što je ona postala, ali pokušavajući razumjeti metaforično značenje trave, s mirisom njezina pokrivača u grlu, shvatio sam da je najvažnije pitanje koga ja tražim. Odgovor na pitanje “Što je to trava?” bio je jednako zapetljan kao i odgovor na pitanje “Tko je Margo Roth Spiegelman?” Iako se metafora trave pokazala neshvatljivom, ostavila mi je dovoljno prostora za beskrajna zamišljanja, za beskonačni niz različitih Margo.
Morao sam je preciznije razumjeti i shvatio sam da vjerojatno postoje stvari koje sam pogrešno pojmio ili ih uopće nisam vidio. Htio sam srušiti krov i osvijetliti cijeli prostor da mogu bolje promotriti okolinu, ali to mi nije uspjelo. Margoin sam pokrivač stavio sa strane i povikao dovoljno glasno da me svi štakori čuju: “Pronaći ću nešto ovdje.”
Ponovo sam pretražio sve stolove u uredu, ali bilo je sve očitije da se Margo koristila samo stolom s lakom za nokte u ladici i kalendarom koji je pokazivao mjesec lipanj.
Provukao sam se kroz trolovu rupu natrag do knjižnice. Opet sam hodao između napuštenih metalnih polica. Na svakoj sam polici tragao za oblicima bez prašine, koji bi mi ukazali da je Margo taj prostor iskoristila za nešto, ali nije bilo ničega. A onda je lutajući snop svjetla iz moje džepne svjetiljke naišao na nešto što se nalazilo na vrhu police u kutu, neposredno do zabarikadiranog izloga. Bio je to hrbat neke knjige.
Knjiga se zvala Putovima Amerike: Vaš turistički vodič i bila je tiskana 1998. godine, dakle nakon što je ovo mjesto napušteno. Prelistao sam je, držeći bateriju između vrata i ramena. U knjizi su se navodile stotine zanimljivosti koje bi valjalo posjetiti; od najvećeg klupka konopa u Darwinu u državi Minnesoti do najveće lopte napravljene od poštanskih markica u Omahi u državi Nebraski. Netko je, naizgled nasumce, napravio uši na nekoliko stranica. Knjiga nije bila puno prašnjava. Možda je SeaWorld bio samo prva postaja njezine uraganske pustolovine. Da, to je imalo smisla. To je bila Margo. Nekako je saznala za ovo mjesto i došla uzeti svoje zalihe. Provela je ovdje noć ili dvije i nakon toga se zaputila u pustolovinu. Već sam je zamišljao kako leti od jedne turističke atrakcije do druge.
Dok je polako nestajalo zadnje svjetlo koje se probijalo kroz rupu na stropu, pronašao sam na policama i druge knjiga. Divlji vodič kroz Nepal, Veliki kanadski prizori, Amerika iz automobila, Fodorov vodič po Bahamima i Pođimo u Butan. Činilo mi se da ne postoji nekakva poveznica među knjigama, osim što su govorile o putovanjima i što su tiskane nakon što je trgovački centar napušten. Bradom sam pridržavao baterijsku svjetiljku, složio knjige jednu na drugu i odnio ih u praznu prostoriju koju sam prenamijenio u svoju spavaću sobu.
I tako je ispalo da sam proveo maturalnu večer s Margo, ali ne onako kako sam to zamišljao. Umjesto našeg zajedničkog odlaska na maturalnu, sjeo sam na umotani sag i prebacio njezin pokrivač preko koljena. Sjedio sam tako nepomičan u mraku i čitao turističke vodiče dok su se posvuda oko mene čuli zrikavci.
Možda je i ona sjedila ovdje u kakofoničnoj tmini i osjetila kako je obuzima nekakav očaj, a možda jednostavno nije mogla prestati razmišljati o smrti. Sve sam to mogao sebi predočiti.
Ali zamišljao sam i sljedeći scenarij: Margo kupuje sve ove knjige po dvorišnim rasprodajama, i to svaki turistički vodič koji bi joj došao pod ruku za sitnu lovu. A zatim dolazi ovamo, čak i prije svoga nestanka, i čita te iste knjige daleko od znatiželjnih očiju. Čitajući ih, pokušava se odlučiti kamo će i gdje će. Da. Željela je ostati negdje na cesti, a skrivena, balon koji slobodno lebdi zrakom i prelazi stotine kilometara dnevno, nošen vjetrom koji ne staje. Bila je živa u tim mojim maštarijama. Možda me dovela ovamo kako hi ini pokazala tragove koji će mi otkriti njezin plan puta? Moguće je. Naravno, nisam još bio ni blizu njezina plana. Sudeći po knjigama, mogla je biti na Jamajci ili u Namibiji, u Topeki ili u Pekingu. Ali tek sam počeo istraživati.

22.


U mojem snu njezina je glava bila na mojem ramenu, a ja sam ležao na leđima. Između nas i betonskog poda nalazio se samo rub tepiha. Njezina je ruka bila prebačena preko mojih prsa. Samo smo ležali ondje i spavali. Bože, pomozi mi! Ja sam jedini tinejdžer u Americi koji sanja da spava s djevojkama, i to samo spava. A onda je zazvonio moj mobitel. Još je dva puta zazvonio, a onda su ga moje nespretne ruke pronašle na odrolanom dijelu tepiha. Bilo je 3:18 ujutro. Zvao me Ben.
“Dobro jutro, Bene”, rekao sam.
“TOOO!!!!!” odgovorio je vrišteći i odmah sam shvatio da sada nije trenutak da mu pokušam objasniti sve što sam saznao o Margo i kako sam je sve zamišljao. Mogao sam vraški dobro osjetiti miris alkohola u njegovu dahu. Ta jedna riječ i način na koji ju je izgovorio sadržavala je više oduševljenja nego sve što sam do tada čuo od njega.
“Pretpostavljam da uživaš na maturalnoj večeri?”
“TOOOOO! Quentine Jacobsene! Najveći američki Quentine! To!” Glas mu se udaljio, ali još uvijek sam ga mogao čuti. “Hej, ljudi, zašutite, stanite, zašutite – QUENTIN! JACOBSEN! ON JE NA TELEFONU!” U pozadini se začuo glasan usklik, a onda i Benov glas. “To, Quentine! To! Buraz, moraš doći ovamo.”
“Gdje je to ovamo?”
“Kod Becce. Znaš li gdje je to?”
Naravno, znao sam točno gdje živi. Bio sam u njezinom podrumu.
“Znam gdje je to, ali sada je gluho doba noći, Bene. I ja sam u...”
“TOOO!!! Moraš odmah doći. Odmah!”
“Bene, događaju se mnogo važnije stvari”, odgovorio sam.
“PROGLAŠAVAM TE SVOJIM VOZAČEM!”
“Što?”
“Ti si moj vozač! Da! Ti si kao stvoren za tu ulogu! Baš mi je drago da si se javio! To je mrak! Trebam stići kući do šest! A ti si taj koji će me dovesti. TOOOO!”
“Možeš li prenoćiti tamo?” upitao sam.
“NEEEE! Buuuuu. Buuu za Quentina. Hej svi! Buuuu Quentine!” A onda je uslijedilo zviždanje. “Svi su se napili. Ben je pijan. Lacey je pijana. Radar je pijan. Nitko ne vozi. Mora doći kući do šest. Obećao je mami. Buuu za pospanog Quentina! Hura za vozača koji će nas voziti! TOOOO!”
Duboko sam uzdahnuo. Da se Margo htjela pojaviti, došla bi do tri. “Doći ću za pola sata.”
“TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TO! TOOOOO!!!! TO! TO!”
Kada sam prekinuo vezu, Ben je još uvijek uzbuđeno torokao. Ležao sam još koji trenutak, pokušavajući se natjerati da ustanem, a onda sam ustao. Još napola pospan, provukao sam se kroz trolovu rupu do knjižnice, a zatim sam došao u ured. Otvorio sam stražnja vrata i zaputio se prema autu.
Stigao sam u Beccino naselje nešto prije četiri. Duž obje strane Beccine ulice bili su parkirani automobili. Pretpostavio sam da bi unutra mogla biti gomila ljudi jer ih je većina došla limuzinama. Našao sam parkirno mjesto blizu LGLP-a.
Nikad nisam vidio Bena pijanog. U drugom razredu srednje škole popio sam na jednom tulumu orkestra bocu roze vina. Bilo je lošeg okusa, i onda kada mi je prolazilo jednjakom u želudac, i onda kada je izlijetalo van. Ben je bio taj koji je tada sjedio sa mnom u kupaonici Casey Hiney, dizajniranoj u Winnie Pooh stilu, dok sam ja iz sebe projektilskom brzinom izbacivao ružičastu tekućinu po slici magarca Njara. Mislim da nas je to iskustvo obojicu distanciralo od alkoholnih užitaka. Barem do večeras.
Bio sam spreman na to da ću zateći Bena pijanog. Bilo je dovoljno ono što sam čuo preko telefona. Nijedna trijezna osoba ne bi izgovorila “to” onoliko puta u minuti. Prošao sam pokraj društva koje je pušilo na Beccinu travnjaku i otvorio vrata kuće. Ipak, nisam očekivao da ću zateći Jasea Worthingtona i još dvojicu igrača bejzbola kako naglavce drže Bena obučenog u smoking iznad bačve piva. Cijev pivske bačve bila je u Benovim ustima i svi pogledi u prostoriji bili su upereni u njega. Svi su glasno klicali i odbrojavali: osamnaest, devetnaest, dvadeset. Na trenutak sam pomislio da ga – ono – majmuniraju, ili nešto slično. Ali nisam bio u pravu; Ben je sisao tu cijev kao da je u bačvi majčino mlijeko, a tanak mlaz piva cijedio mu se s obje strane usta jer se osmjehivao. Gomila je oduševljeno vikala: dvadeset tri, dvadeset četiri, dvadeset pet. Očito se događalo nešto izvanredno.
Sve mi je to izgledalo tako jadno i sramotno. Kao da papirnata djeca imaju svoju papirnatu zabavu. Progurao sam se kroz gomilu prema Benu i iznenadio se nabasavši na Radara i Angelu.
“Dovraga, što je ovo?” upitao sam.
Radar je prestao odbrojavati i pogledao u mene. “To! Stigao je naš vozač! To!”
“Zašto svi večeras stalno govore ‘to’?”
“Dobro pitanje”, doviknula mi je Angela. Napuhala je obraze i izdahnula. Bila je uznemirena kao i ja.
“Dovraga da, to je dobro pitanje!” rekao je Radar držeći u rukama crvene plastične čaše pune piva.
“Obje su njegove”, smireno mi je objasnila Angela.
“Zašto ih ti ne voziš kući?” upitao sam je.
“Htjeli su tebe. Mislili su da će te tako dovući ovamo”, rekla je.
Zakolutao sam očima. I ona je suosjećajno zakolutala.
“Stvarno ti se sviđa”, rekao sam pokazujući glavom prema Radaru, koji je držao oba piva iznad svoje glave i opet se pridružio odbrojavanju. Svi su izgledali tako ponosni što uopće još mogu brojiti.
“Čak je i sad divan”, odgovorila je.
“Odvratno”, rekao sam.
Radar me lagano gurnuo jednom pivskom čašom. “Vidi ti našeg prijatelja Bena! On je neka vrsta autističnog mudraca kada je u pitanju bačvostoj. Očito želi postaviti svjetski rekord, ili nešto slično.”
“Što je bačvostoj?” upitao sam.
“Pa ovo”, rekla je Angela i pokazala prstom u Benovu smjeru.
“Oh, pa dobro, to je – mislim, koliko teško može biti visjeti tako naglavce.”
“Očito jest, kad je povijesni rekord Winter Parka šezdeset dvije sekunde”, objasnila je. “Postavio ga je Tony Yorrick, a to je onaj ogromni momak koji je diplomirao kad smo mi bili prvaši. Sada igra američki nogomet za Floridsko sveučilište.”
Želio sam da Ben obori rekord, ali se nisam mogao pridružiti skupini koja je glasno odbrojavala: pedeset osam, pedeset devet, šezdeset, šezdeset jedan, šezdeset dva, šezdeset tri! A zatim je Ben izvukao cijev iz usta i vrisnuo: “TOO! JA SAM NAJVEĆI! UZDRMAO SAM SVIJET!” Jase i neki igrači bejzbola okrenuli su Bena i sada su ga nosili na ramenima. On me tada ugledao, upro prstom u mene i pustio najglasniji i najstrastveniji zvuk koji sam ikada čuo: “TOOOO!!!!!!”. Mislim da ni nogometaši koji pobijede na Svjetskom prvenstvu nisu toliko uzbuđeni.
Ben je skočio s ramena bejzbolaša i napravio nespretan čučanj, tako da je zateturao dok se dizao. Obgrlio me rukom oko ramena. “TO!” opet je rekao. “Quentin je ovdje! Velika faca! Hajde, jedan uzvik za Quentina, najboljeg prijatelja jebenog svjetskog prvaka u ispijanju piva naglavce!” Jase me protrljao po tjemenu i rekao: “Ti si zakon, Q!”, a onda mi je Radar šapnuo na uho: “Usput, ova ekipa nas doživljava kao narodne junake. Angela i ja došli smo s nekog afterpartija zato što mi je Ben rekao da ču biti dočekan kao kralj. Mislim, izvikivali su moje ime. Očito ovdje svi misle da je Ben urnebesan, ili tako nešto, zato smo im se i mi svidjeli.”
Radaru, a i svima ostalima, samo sam rekao: “Vau.” Ben se okrenuo na drugu stranu i vidio sam kako je zgrabio Cassie Hiney. Stavio je svoje ruke na njezina ramena i rekao: “Moja je pratilja zamalo proglašena kraljicom maturalne zabave”, a Cassie je rekla: “Znam. To je odlično”, a Ben je rekao: “Svakoga dana posljednje tri godine želio sam te poljubiti”, a Cassie je rekla: “Mislim da bi sada trebao”, a onda je Ben rekao: “TO! To je mrak!” Ali nije poljubio Cassie, nego se okrenuo prema meni i rekao: “Cassie me želi poljubiti!” Ja sam odgovorio: “Aha”, a Ben je rekao: “To je tako mrak.” A zatim je izgleda zaboravio i na mene i na Cassie, kao da je ideja o ljubljenju Cassie Hiney bila bolja nego što bi moglo bili ljubljenje.
Cassie mi je rekla: “Ovaj tulum je sjajan, zar ne?” Ja sam rekao: “Je”, a ona je rekla: “Ovo je, ono, potpuna suprotnost tulumima koje organizira orkestar, ne?” Ja sam opet rekao: “Je”, a ona je rekla: “Ben je luđak, ali volim ga.” Ja sam rekao: “Je.” Zatim je Cassie dodala: “K tome ima tako zelene oči”, a ja sam odgovorio: “Uh-uh”, a ona je rekla: “Svi kažu da si ti zgodniji, ali meni se više sviđa Ben”. Ja sam rekao: “Okej”, a ona je opet ponovila: “Ovaj tulum je tako sjajan, zar ne?” I ja sam opet rekao: “Je”. Razgovor s pijanom osobom je kao razgovor s izrazito sretnim, mentalno zaostalim trogodišnjakom.
Čim je Cassie otišla od mene, prišao mi je Chuck Parson. “Jacobsene” rekao je hladnokrvno.
“Parsone”, odgovorio sam.
“Obrijao si mi jebenu obrvu, zar ne?”
“Ustvari, nisam je obrijao”, odgovorio sam. “Rabio sam kremu za depiliranje.”
Gurnuo me prilično snažno posred prsnog koša. “Stvarno si seronja”, rekao je, ali se i nasmijao. “Za takvo što treba imati muda, frende. I sada izigravaš velikog mangupa i slične brije. Mislim, možda sam pijan, ali nekako volim to tvoje seratorsko dupe.”
“Hvala ti”, odgovorio sam. Osjećao sam se beskrajno daleko od ovih glupih priča u stilu srednja-je-škola-gotova-i-sada-trebamo-pokazati-da-se-zapravo-u-dubini-duše-volimo. Koja glupost. Zamislio sam Margo na ovoj zabavi ili na tisućama sličnih zabava. Praznih očiju. Zamišljao sam je kako sluša Chucka Parsona koji nešto trkelja i razmišlja o svojim planovima, putovima u život i putovima u smrt. Mogao sam zamisliti oba puta s jednakom jasnoćom.
“Hoćeš pivo, kurcoljupče?” upitao me Chuck. Gotovo sam bio zaboravio da se nalazi pokraj mene, ali miris pića u njegovom dahu podsjetio me na njegovu prisutnost. Odmahnuo sam glavom i on je produžio dalje.
Htio sam ići doma, ali znao sam da ne mogu požurivati Bena. Ovo je bio vjerojatno najvažniji dan u njegovu životu. Imao je pravo na takav dan.
Umjesto toga pronašao sam stube i spustio se njima u podrum. Bio sam toliko dugo u mraku da sam još jače počeo žudjeti za njim. Poželio sam leći negdje gdje je dovoljno tiho i mračno, kako bih mogao maštati o Margo. Ali kad sam prolazio pokraj Beccine sobe, začuo sam prigušene zvukove – bolje rečeno, neko stenjanje – pa sam zastao ispred njezinih odškrinutih vrata.
Ugledao sam Jasea bez majice i pod njim Beccu, koja ga je obavila svojim nogama. Nisu bili goli, ali to je bilo samo pitanje vremena. Možda bi se bolja osoba okrenula, ali ljudi kao ja nemaju često priliku vidjeti djevojku poput Becce Arrington golu. Zato sam ostao u hodniku i virio kroz vrata. Onda su promijenili položaj, pa je sada Becca bila na Jasonu. Uzdisala je dok ga je ljubila i krenula skinuti majicu. “Misliš li da sam seksi?” pitala ga je.
“O, Bože, da, stvarno si seksi, Margo”, rekao je Jase.
“Što!?” povikala je Becca bijesno i odmah mi je bilo jasno da je neću vidjeti golu. Počela je vrištati, a ja sam se odmaknuo od vrata. No, Jase me uočio i zaderao se: “Imaš problema?” Becca je viknula: “Pusti sad njega, tko ga jebe. Što je sa mnom? Zašto razmišljaš o njoj, a ne o meni?”
Sad je bila prilika da se izvučem iz ove nezgodne situacije pa sam zatvorio vrata i ušao u kupaonicu. Ionako mi se pripišalo, ali sam se zapravo htio izolirati od ljudskih glasova.
Uvijek mi je bilo potrebno nekoliko sekundi da počnem pišati nakon što bih propisno namjestio svoga maloga. Stajao sam tako nekoliko sekundi, čekao, i konačno počeo pišati. Tek što sam pustio puni mlaz, onaj poslije kojeg slijedi val olakšanja, začuo sam ženski glas koji je dopirao iz kade: “Tko je to?”
“O, Lacey?” rekao sam.
“Quentine? Jebote, što radiš ovdje?” Htio sam prestati pišati, ali naravno da nisam mogao. Pišanje je kao dobra knjiga, kad jednom počneš čitati, više ne možeš stati.
“Uh, pišam”, rekao sam.
“Kako ide?” pitala je kroz zavjesu.
“Uh, dobro.” Završio sam, zakopčao hlače i pustio vodu.
“Želiš li se druškati u kadi?” upitala je. “I nemoj misliti da ti se nabacujem.”
Nakon nekoliko trenutaka rekao sam: “Naravno”. Povukao sam zavjesu. Lacey mi se osmjehnula i povukla koljena prema prsima. Sjeo sam nasuprot njoj i naslonio se na hladan, mokri porculan. Stopala su nam se ispreplela. Bila je odjevena u kratke hlačice, majicu bez rukava i neke slatke japanke. Šminka joj je oko očiju bila malo razmazana. Njezina frizura s maturalne večeri još je bila dobro očuvana. Noge su joj bile preplanule. Mora se reći da je Lacey Pemberton bila veoma lijepa. Nije bila tip djevojke zbog koje bih mogao zaboraviti Margo Roth Spiegelman, ali svakako je bila djevojka zbog koje bih svašta mogao zaboraviti.
“Kako je bilo na maturalnoj?” upitao sam.
“Ben je stvarno sladak” odgovorila je. “Bilo nam je zabavno. A onda smo se Becca i ja strašno posvađale i nazvala me kurvom, a onda se popela na kauč i ušutkala zabavu da bi mogla svima reći kako imam spolno prenosivu bolest.”
Stresao sam se. “Zaboga”, rekao sam.
“Da. Uništena sam. To je... o, Bože. To je sranje, iskreno rečeno, zato što... je tako ponižavajuće, a ona je znala da će tako biti, i... o, sranje. Onda sam otišla u kadu, a Ben je krenuo za mnom, a ja sam mu rekla da me ostavi na miru. Nemam ništa protiv njega, ali on nije baš jako dobar u slušanju drugih. Bio je prilično pijan. A više ih uopće nemam. Imala sam ih, ali sam se izliječila. Ma, nije važno. Samo, ja nisam drolja. Bio je taj neki tip. Neki neopisivi jadnik. Bože, ne mogu vjerovati da sam joj to rekla. Trebala sam reći samo Margo, i to kad Becca nije u blizini.”
“Žao mi je. Becca je samo ljubomorna”, rekao sam.
“Zašto bi bila ljubomorna? Ona je kraljica mature. Hoda s Jaseom. Ona je nova Margo.”
Osjetio sam bol u dupetu pa sam pokušao promijeniti položaj. Moja su koljena dodirivala njezina. “Nitko nikada neće biti nova Margo”, rekao sam. “Ipak, ti imaš ono što ona želi. Ljudi te vole, misle da si zgodnija.”
Lacey je sramežljivo slegnula ramenima: “Misliš li da sam plitka?”
“Pa, da.” Razmišljao sam o sebi kako stojim ispred Beccine sobe, nadajući se da će skinuti majicu. “Ali i ja sam takav. Svi su takvi”, dodao sam. Često sam zamišljao: Kad bih barem imao tijelo kao Jase Worthington. Kad bih hodao kao da znam hodati. Kad bih ljubio kao da se znam ljubiti.
“Ali nisu svi plitki na isti način. Ben i ja smo tu izjednačeni. A tebe boli dupe za druge i što oni misle o tebi.”
To jest i nije bila istina. “Brinem se više nego što bih htio”, rekao sam.
“Sve je bez veze kad nema Margo”, rekla je Cassie. Bila je pijana, ali nije mi smetalo njezino pijanstvo.
“Da”, rekao sam.
“Htjela bih da me odvedeš na to mjesto. U taj trgovački centar. Ben mi je pričao o njemu”, rekla je.
“Da, možemo otići kad god želiš”, rekao sam. Ispričao sam joj kako sam proveo cijelu noć tamo, kako sam našao Margin lak za nokte i njezin pokrivač.
Lacey je neko vrijeme šutjela, dišući kroz otvorena usta. Kada je konačno progovorila, zvučala je kao da šapće. Postavila je to kao pitanje, a izgovorila kao činjenicu: “Mrtva je, je l’ da?”
“Ne znam, Lacey. I ja sam to mislio do večeras, ali sada ne znam.”
“Ona je mrtva, a mi svi... eto gdje smo.”
Sjetio sam se označenih Whitmanovih stihova:
Ako me nitko drugi na svijetu ne opaža, ja zadovoljno sjedim i ako me svatko i svi opažaju, ja zadovoljno sjedim.
“Možda je baš to ono što je željela, da nastavimo živjeti svoje živote”, rekao sam.
“To ne zvuči kao moja Margo”, rekla je. A ja sam razmišljao o svojoj Margo, o Laceynoj Margo i Margo gospođe Spiegelman. Svatko je od nas gledao neki drugi Margoin odraz u kući ogledala. Htio sam nešto reći, ali su se Laceyna otvorena usta ukočila, a zatim je naslonila glavu na hladne sive pločice zida i zaspala.
Kad su ljudi počeli dolaziti na pišanje, odlučio sam je probuditi. Bilo je skoro pet sati ujutro i trebao sam odvesti Bena kući.
“Lace, probudi se”, rekao sam, dodirujući joj japanke svojom tenisicom. Protresla je glavom. “Volim kad mi se netko tako obraća. Znaš li da si mi trenutačno najbolji prijatelj?” upitala je. “Oduševljen sam”, odgovorio sam joj, iako je bila pijana i umorna i nesumnjivo je lagala. “Slušaj me, idemo gore zajedno, a ako ti netko nešto dobaci, branit ću tvoju čast.”
“Okej”, rekla je. I tako smo se popeli gore zajedno. Zabava je bila utihnula, ali su se pokraj bačve s pivom još uvijek nalazili Jase i bejzbolaši. Većina je ljudi spavala u vrećama za spavanje, a neki su razvukli kauč i stisnuli se na njemu. Angela i Radar ležali su zajedno na malom dvosjedu. Oboje su spavali i Radaru su noge visjele sa strane. Prespavat će ovdje.
Baš kad sam krenuo pitati društvo pokraj bačve jesu li vidjeli Bena, on je uletio u dnevnu sobu. Nosio je na glavi plavu kapicu za bebe i mahao mačem napravljenim od osam limenki Milwaukee’s Best Light piva. Pretpostavljam da je mač napravio tako što je zalijepio limenke jednu na drugu.
“VIDIM TE! VIDIM QUENTINA JACOBSENA! TOOO! Dolazi ovamo! Na koljena”, vikao je uperivši mač u mene. “Što? Ben, daj se smiri.”
“NA KOLJENA!”
Poslušno sam kleknuo i podigao pogled prema njemu. Spustio je pivski mač i lagano mi dotaknuo oba ramena. “Ovim pivskim mačem, zalijepljenim superljepilom, imenujem te svojim vozačem!”
“Hvala”, odgovorio sam. “Samo nemoj povraćati u autu.”
“TO!” viknuo je. A kada sam pokušao ustati, gurnuo me nazad svojom slobodnom rukom i ponovo dodirnuo mačem. “Ovim pivskim mačem proglašavam da ćeš na dodjeli diploma biti gol ispod toge.”
“Što?” E, onda sam ustao.
“DA! Ja, ti i Radar! Goli ispod toga! Na promociji! To će biti mrak!”
“Pa, bit će to stvarno ludo”, rekao sam.
“DA!” rekao je. “Prisegni da ćeš to učiniti. Radar je to već napravio. RADARE, PRISEGNUO SI?”
Radar je polako okrenuo glavu i dopola otvorio kapke. “Prisegnuo sam”, promrmljao je.
“Pa onda i ja prisežem”, rekao sam.
“TO!” Onda se Ben okrenuo Lacey i rekao joj: “Volim te.”
“I ja tebe volim, Bene.”
“Ne, volim te. Ne kao što brat voli sestru ili prijatelj prijatelja. Volim te kao što očito pijani dečko voli najbolju djevojku na svijetu.” Ona se nasmiješila.
Prišao sam mu i stavio ruku na rame kako bih ga spriječio da se i dalje nepotrebno sramoti. “Ako želimo stići kući do šest, trebali bismo krenuti”, rekao sam.
“Okej” složio se. “Želim se samo zahvaliti Becci na ovako otkačenom tulumu.”
I tako smo Lacey i ja otpratili Bena niza stube. Otvorio je vrata Beccine sobe i rekao: Tvoja je zabava baš razvalila. Iako si ti baš koma. Mislim da tvoje srce umjesto krvi pumpa tekući otrov! Ali hvala ti na pivu!” Becca je bila sama. Ležala je na pokrivaču i buljila u strop. Nije ga uopće pogledala. Samo je promrmljala: “Ah, odjebi, pijani glupane. Nadam se da ćeš pokupiti picajzle od svoje pratilje.”
Ben joj je odgovorio bez trunke ironije u glasu: “Sjajan govor”, i onda zatvorio vrata sobe. Mislim da nije imao pojma kako ga je upravo uvrijedila.
Opet smo otišli na kat i spremali se otići. “Bene, morat ćeš ostaviti pivski mač ovdje”, rekao sam.
“U pravu si”, odgovorio je. Zgrabio sam vrh mača i povukao ga, ali Ben ga nije puštao. Htio sam podviknuti na tu ispičuturu, ali onda sam shvatio da mu se mač zalijepio za prste. Lacey se smijala. “Bene, pa jesi li se to zalijepio za pivski mač?”
“Ne, ja sam se super zalijepio. Tako mi ga nitko ne može oduzeti!”
“Dobro razmišljanje.” rekla je Lacey ravnodušno.
Lacey i ja uspjeli smo otrgnuti sve limenke, osim one koja mu je bila zalijepljena za ruku. Koliko god da sam jako povlačio, micala se i Benova ruka. Izgledalo je kao da je limenka bila konac, a njegova ruka lutka. Konačno je Lacey rekla: “Moramo krenuti.” I tako smo krenuli. Stavili smo Bena na stražnje sjedalo i zavezali ga pojasom. Lacey je sjela do njega, jer sam htio biti siguran da Ben neće povratiti ili zatući samog sebe tom pivskom limenkom u ruci.
Bio je već posve iscrpljen. Dok sam vozio prema autocesti Lacey je rekla: “Znaš, ja nemam ništa protiv toga što se on trudi. Mislim, u tome često i pretjera, ali zašto bi to bilo loše. Sladak je, zar ne?”
“Mislim da je”, rekao sam. Benova je glava lelujala amo-tamo, kao da uopće nije pričvršćena za kralježnicu. Doduše, za njega ne bih baš rekao da je posebno sladak, ali neka joj bude.
Prvo sam ostavio Lacey na suprotnoj strani Jefferson Parka. Kad se nagnula i lagano poljubila Benove usne, bio je dovoljno priseban da promrmlja: “To”. Prišla je mojim vratima prije nego što se zaputila prema stanu. “Hvala”, rekla je. Ja sam samo kimnuo glavom.
Vozio sam kroz naselje. Nije bila noć, a nije bila ni zora. Ben je iza mene potiho hrkao. Zaustavio sam se ispred njegove kuće. Izišao sam van, otvorio klizna vrata i odvezao njegov sigurnosni pojas.
“Vrijeme je da ideš kući, Benners.”
Frknuo je, odmahnuo glavom, a zatim se probudio. Podignuo je ruke da protrlja oči i iznenadio se kad je u desnoj ruci ugledao praznu limenku Milwaukee’s Best Lighta. Pokušao je stisnuti šaku i malo je udubio limenku, ali nije je uspio ukloniti. Gledao je limenku nekoliko minuta, i onda kimnuo glavom. “Beštija je zalijepljena”, primijetio je.
Izišao je iz auta i oteturao nogostupom do kuće. Kada je došao do trijema, okrenuo se i nasmijao. Mahnuo sam mu. A pivo mi je odmahnulo.

23.


Odspavao sam nekoliko sati, a zatim sam ostatak jutra proveo prelistavajući turističke vodiče koje sam pronašao prethodnoga dana. Pričekao sam podne, a onda sam nazvao Radara i Bena. Prvo sam nazvao Bena. “Dobro jutro, sunce”, rekao sam.
“O, Bože”, zastenjao je patnički. “O, Isuse preslatki, dođi i utješi svog malog bracu Bena. O, Gospodine, obaspi me svojom milošću.”
“Dogodilo se puno toga u vezi s Margo”, rekao sam uzbuđeno. “Zato moraš doći do mene. Pozvat ću i Radara.” Kao da me Ben nije čuo. “Hej, daj mi objasni ovo: kad mi je mama jutros u devet ušla u sobu i kad sam podigao ruku da zijevnem, otkrio sam da mi je u ruci zalijepljena limenka od piva.”
“Sinoć si superljepilom zalijepio nekoliko limenki jednu na drugu da bi napravio pivski mač, a onda si ga superzalijepio na ruku.”
“A tako. Pivski mač. Nešto se mutno prisjećam.”
“Bene, dođi do mene.”
“Buraz, osjećam se ko posran.”
“Onda ću ja doći do tebe. Kada da dođem?”
“Buraz, ne možeš doći k meni. Moram odspavati jedno deset tisuća sati. Moram popiti deset tisuća litara vode i uzeti deset tisuća tableta protiv glavobolje. Vidimo se sutra u školi.”
Duboko sam udahnuo i potrudio se da ne osjeti da me raspizdio. “Vozio sam usred noći središnjom Floridom da bih trijezan visio na najpijanijem tulumu na svijetu i da bih mogao tvoje pijano dupe odvesti kući, i tako mi...” Bio bih nastavio s pričom da Ben nije prekinuo vezu. Meni je prekinuo vezu. Šupak jedan.
Kako je vrijeme prolazilo, u meni je sve više kuhalo. Jedno je kad te boli đon za Margo. Ali Bena je očito bolio đon i za mene. Možda je cijelo naše prijateljstvo bilo samo stvar praktičnosti – nije imao većeg kulera od mene za igranje videoigrica. A sada više nije morao biti fin sa mnom, nije morao brinuti o stvarima koje su meni važne, sada je imao Jasea Worthingtona. Imao je rekord u ispijanju piva iz bačve dok visiš naglavce. Imao je seksi pratilju. I iskoristio je prvu prigodu koja mu se pružila da se pridruži bratstvu ispraznih seronja.
Pet minuta nakon što mi je prekinuo poziv, nazvao sam ponovo njegov mobitel. Nije se javio pa sam mu poslao poruku. “Ti bi, Krvavi Bene, htio biti kul kao Chuck? To si oduvijek htio? Pa čestitam. Dobio si ga. I zaslužuješ ga, jer si isti takav šupak. Više me ne zovi.”
A onda sam nazvao Radara. “Hej”, rekao sam.
“Hej”, odgovorio je. “Upravo sam se izbljuvao u tuš-kabinu. Mogu li te nazvati malo kasnije?”
“Naravno”, odgovorio sam, nastojeći da ne zvučim razočarano. Samo sam želio nekoga tko će mi pomoći da shvatim Margoin svijet. Ali Radar nije bio Ben; nazvao me nakon nekoliko minuta.
“Bilo je tako loše da sam povraćao i čistio istodobno, a onda, dok sam čistio to što sam izbljuvao, ponovo sam povraćao.”
“Možeš li doći do mene? Ili da ja dođem k tebi?”
“Da, svakako. Što ima?”
“Margo je bila živa najmanje jednu noć nakon svoga nestanka i provela ju je u onom trgovačkom centru.”
“Stižem. Četiri minute.”
Točno četiri minute kasnije Radar se pojavio pod mojim prozorom. “Moraš znati da sam imao žestoku svađu s Benom”, rekao sam mu dok se pentrao unutra.
“Previše sam mamuran za posredovanje”, tiho je odgovorio. Legao je na krevet, očiju napola zatvorenih i protrljao rukom svoju kratko ošišanu kosu. “Osjećam se kao da me udario grom.” Šmrcnuo je. “Okej, pričaj što je novoga.” Sjeo sam na stolac za radnim stolom i ispričao mu sve o noći provedenoj u Margoinoj vikendici. Nastojao sam da ne ispustim ni jedan moguće važan detalj. Znao sam da je Radar bolji u slaganju slagalica nego ja, pa sam se nadao da će složiti i dijelove ove.
Nije progovorio sve dok nisam rekao: “A onda me nazvao Ben i pošao sam na tulum.”
“Imaš li tu knjigu, tu na kojoj su napravljene uši?” upitao je. Sagnuo sam se i počeo pipati ispod kreveta dok je nisam pronašao. Radar ju je držao iznad glave, sve škiljeći od glavobolje, i počeo je prelistavati.
“Zapiši ovo”, rekao je. “Omaha, Nebraska. Sac City, Iowa. Alexandria, Indiana. Darwin, Minnesota. Hollywood, Kalifornija. Alliance, Nebraska. Okej. Ovo su mjesta koja je ona – ili tko god da je čitao ovu knjigu – smatrao zanimljivim.” Ustao je, pokazao mi da se maknem sa stolca i sjeo za računalo. Radar je imao čudesan dar da održava razgovor i istodobno tipka na računalu. “Na internetu postoji program koji ti dopušta da uneseš nekoliko destinacija a onda ti na zemljovidu Sjedinjenih Država izbaci više različitih planova putovanja. Ne vjerujem da je Margo znala za ovaj program, ali ipak želim provjeriti.
“Odakle znaš za sva ta sranja?”
“Hm, da te podsjetim: Cijeli. Život. Provodim. Na. Sverječniku. Za onih sat vremena otkad sam se jutros vratio i dok se nisam izbljuvao pod tušem, potpuno sam preradio stranicu o pjegavoj ribi udičarki. Nego, imam problem. Okej, pogledaj ovo”, rekao je. Nagnuo sam se i vidio nekoliko cik-cak ruta iscrtanih po zemljovidu Sjedinjenih Država. Sve su počinjale u Orlandu, a završavale u Hollywoodu u Kaliforniji.
“Možda ide u Los Angeles”, nagađao je Radar.
“Možda”, rekao sam. “Nema načina da predvidimo njezinu rutu.”
“Istina. Dakle, ne postoji ništa drugo što bi upućivalo na Los Angeles. Ono što je rekla Jaseu upućuje na New York. A čini se da ono “otići u gradove od papira i nikada se više ne vratiti” upućuje na neki obližnji grad duhova. Lak za nokte je znak da je možda još uvijek na istom području? Samo hoću reći da bismo na popis mogućih Margoinih postaja slobodno mogli dodati i lokaciju najveće lopte na svijetu napravljene od kokica.”
“Putovanje se podudara s jednim od Whitmanovih stihova: ‘Skitam se na vječitom putovanju’.”
Radar je sjedio pogrbljen za računalom. Ja sam otišao do kreveta sjesti. A da isprintaš zemljovid Sjedinjenih Država pa da označimo sve ove točke?” upitao sam.
“To mogu napraviti i onlajn”, rekao je.
“Da, ali želio bih sve dobro proučiti.” Za nekoliko sekundi začuo se šum pisača i ja sam pokraj zemljovida s pseudovizijama objesio i zemljovid Sjedinjenih Država. Označio sam čavlićima šest lokacija koje je ona (ili netko drugi) obilježila u knjizi. Pokušao sam ih sagledati kao konstelaciju i vidjeti oblikuju li možda neki lik ili slovo – ali nisam uspio ništa prepoznati. Lokacije su bile raspoređene nasumce, kao da je stavila povez preko očiju, a onda igrala pikado na zemljovidu.
Uzdahnuo sam. “Znaš što bi bilo lijepo?” upitao je Radar. “Kad bismo uspjeli pronaći neki dokaz da je provjeravala poštu ili bilo što na internetu. Tragam za njezinim imenom svaki dan, namjestio sam BOT-program da me obavijesti kada se sa svojim korisničkim imenom ulogira na Sverječnik. Slijedim i IP-adrese ljudi koji upisuju izraze kao ‘gradovi od papira’. Nevjerojatno frustrirajući posao.”
“Nisam imao pojma da sve to radiš”, rekao sam.
“No dobro, radim samo ono što bih volio da u sličnoj situaciji netko drugi napravi za mene. Znam da nismo bili bliski prijatelji, ali zaslužuje da je pronađemo, znaš?”
“Osim ako ona ne želi da je pronađemo”, rekao sam.
“Da, i to je moguće. Sve je još uvijek moguće.” Kimnuo sam glavom. “Onda dobro”, rekao je. “Možemo li mozgati dok igramo igrice?”
“Baš i nisam raspoložen.”
“Možemo li u tom slučaju pozvati Bena?”
“Ne. Ben je šupak.”
Radar me pogledao iskosa. “Naravno da jest. Znaš li koji je tvoj problem, Quentine? Stalno očekuješ od ljudi da ne budu ono što jesu. Mislim, i ja bih tebe mogao mrziti zato što uvijek kasniš, zato što te ne zanima ništa osim Margo Roth Spiegelman i zato što me nikad nisi pitao, ono, kužiš, kako mi je s djevojkom – ali boli me dupe, čovječe, jer to si ti. Moji roditelji imaju na kamare crnih Djedova Božićnjaka, i to je okej. To su oni. Ja sam toliko opsjednut referentnim web-stranicama da ponekad ne odgovaram na pozive ni prijateljima ni svojoj djevojci. I to je okej. To sam ja. A ipak me voliš. I ja tebe volim. Duhovit si, pametan, pa iako često kasniš, na koncu uvijek stižeš.”
“Hvala ti.”
“Da, dobro, ali ovo nije bio kompliment. Htio sam samo reći: prestani očekivati od Bena da bude ti, a i on bi trebao prestati očekivati od tebe da budeš on, i dajte se više obojica skulirajte.”
“Dobro”, rekao sam na koncu i nazvao Bena. Novost da je Radar kod mene i da hoće igrati igrice dovela je do čudesnoga izlječenja od mamurluka.
“I?” rekao sam nakon što sam završio razgovor s Benom. “Kako je Angela?”
Radar se nasmijao. “Dobro je, čovječe. Stvarno je dobro. I hvala što pitaš.”
“Još si uvijek djevac?” upitao sam.
“Pravi frajer ljubi i šuti. Ali, ako baš hoćeš znati, jesam. Ah, da, jutros smo se prvi put posvađali. Doručkovali smo u Wafle Houseu, a ona je pričala i pričala o tome kako su crni Djedovi Božićnjaci mrak, kako su moji roditelji sjajni ljudi zato što ih skupljaju, jer je važno da ne podrazumijevamo kako su svi koji su kul u našoj kulturi, kao primjerice Bog i Djed Božićnjak, bijeli, i kako je crni Djed Božićnjak važan za cijelu afroameričku zajednicu.”
“Pa, mislim da ima pravo”, rekao sam.
“Da, dobro, izgleda kao zgodna ideja, ali zapravo je to čista koještarija. Nisu oni nikakvi apostoli evanđelja crnog Djeda Božićnjaka. Da je tako, onda bi oni proizvodili crne Djedove Božićnjake. Umjesto toga oni pokušavaju otkupiti sve svjetske zalihe. Ima tamo neki starac u Pittsburgu koji ima drugu najveću kolekciju i oni je stalno pokušavaju otkupiti.”
Ben se oglasio s vrata. Očito je ondje već neko vrijeme stajao. “Radare, tvoj neuspjeh da povališ tu slatku kokicu najveća je humanitarna katastrofa našeg doba.”
“Što ime, Bene?” pitao sam ga.
“Hvala na noćašnjoj vožnji, buraz.”

24.


Iako je preostalo još samo tjedan dana do završnih ispita, proveo sam ponedjeljak popodne čitajući “Pjesmu o meni”. Želio sam posjetiti posljednje dvije pseudovizije, ali Ben je trebao svoj auto. Nisam više toliko tražio tragove u pjesmi, tražio sam Margo. Ovaj put sam uspio doći do pola “Pjesme o meni”, kad sam zapeo na još jednom dijelu koji sam neumorno čitao i iščitavao.
“Sada neću ništa drugo nego osluškivati”, piše Whitman i onda iduće dvije stranice samo osluškuje: osluškuje zvižduk pare, osluškuje glasove ljudi, osluškuje operu. On sjedi na travi i dopušta zvukovima da prolaze kroz njega. I ja sam to također pokušavao učiniti, barem mislim, čuti svaki njen i najmanji zvuk, jer prije nego bi išta moglo dobiti smisao, mora se čuti. Već dugo nisam zapravo čuo Margo – vidio sam je kako vrišti i pomislio da se smije – pa mi se činilo da je to zapravo moj posao. Pokušati, pa makar i s ovako velike udaljenosti, čuti zvukove njezine opere.
Ako ne mogu čuti Margo, barem mogu slušati što je ona nekada slušala, pa sam skinuo album Woodyja Guthrieja. Sjeo sam za računalo zatvorenih očiju, oslanjajući se laktovima o stol, i slušao glas koji je pjevao u molu. U pjesmi koju nikada prije nisam čuo, pokušao sam čuti glas kojega se teško prisjećam nakon samo dvanaest dana.
I dalje sam slušao – sada jednog drugog njenog omiljenog autora – Boba Dylana, a onda je mama stigla kući. “Tata će zakasniti”, rekla je kroz zatvorena vrata. “Mogla bih napraviti pureće pljeskavice?”
“Zvuči dobro”, odgovorio sam i opet zatvorio oči i slušao glazbu. Nisam se ni pomaknuo sve dok me tata nije zvao na večeru, album i pol kasnije.
Za večerom su mama i tata razglabali o politici na Bliskom istoku. Iako su se u potpunosti slagali, ipak im je pošlo za rukom da viču jedno na drugo, govoreći da je taj i taj lažljivac, a taj i taj lažljivac i lopov i da su mnogi od njih trebali dati ostavku. Ja sam se usredotočio na pureću pljeskavicu, koja je bila odlična, s nje se cijedio kečap i gušila se u luku s roštilja.
“Dobro, dosta”, rekla je mama nakon nekog vremena. “Quentine, kako si proveo dan?”
“Dobro”, odgovorio sam. “Spremao sam se za završne ispite, bar mislim.”
“Ne mogu vjerovati da je ovo posljednji tjedan nastave”, rekao je tata. “Zaista se čini kao da je jučer...”
“Da, čini se”, rekla je mama. Glas u mojoj glavi oglasio je uzbunu: UPOZORENJE NA UZBUNU ZBOG NOSTALGIJE, UPOZORENJE, UPOZORENJE, UPOZORENJE. Sjajni su ljudi ti moji roditelji, ali skloni su ispadima kretenske sentimentalnosti.
“Tako se ponosimo tobom”, rekla je mama. “Ali, Bože, nedostajat ćeš nam sljedeće jeseni.”
“Da, dobro, nemoj skakati pred rudo. Još uvijek mogu pasti engleski.”
Mama se nasmijala i dodala: “Oh, znaš koga sam jučer srela na Kršćanskoj zajednici mladih? Betty Parson. Rekla mi je da Chuck sljedeće jeseni ide na Državno sveučilište Georgia. Bilo mi je drago zbog njega; uvijek ga je škola mučila.”
“On je seronja”, rekao sam.
“Da”, rekao je tata,” i nasilnik također. Njegovo je ponašanje za žaljenje.” To je tipično za moje roditelje: u njihovim glavama nitko nije bio jednostavno šupak. Uvijek nešto nije bilo u redu s ljudima, nisu mogli jednostavno biti bezveznjaci: ili su imali poremećaj u socijalizaciji, ili su imali granični poremećaj ličnosti, ili što god već.
Mama se zakvačila za mamac. “Ali Chuck ima poteškoća s učenjem. Nosi se s različitim problemima – kao i svi ostali. Znam da ti je nemoguće gledati tako na svoje vršnjake, ali kad si stariji, počinješ doživljavati i onu zločestu i onu dobru djecu, svu djecu, kao ljude. Oni su samo ljudi koji zaslužuju biti voljeni. Postoje različiti stupnjevi bolesnoga, različiti stupnjevi neurotičnoga, različiti stupnjevi samoostvarenoga. Ali znaš, oduvijek mi se sviđa Betty, i oduvijek sam polagala nade u Chucka. Stoga je dobro da on ide na studij, ne misliš li tako?”
“Iskreno, mama, ne marim za njega, ni ovako ni onako.” Ali sam pomislio: ako je svatko nekakva osoba, kako to da su mama i tata ipak mrzili sve političare u Izraelu i Palestini?
O njima nisu govorili kao o ljudima.
Tata je završio sa žvakanjem nečega, odložio je vilicu i pogledao me. “Što dulje radim svoj posao,” rekao je, “to mi je jasnije da ljudima fale dobra zrcala. Drugima je tako teško da nam pokažu kako izgledamo, a nama je tako teško da pokažemo drugima kako se osjećamo.”
“To je zaista dražesno”, rekla je mama. Bilo mi je drago da su se svidjeli jedno drugome. “Ali nije li točno da na nekoj temeljnoj razini teško shvaćamo da su drugi ljudi ljudska bića, isto kao i mi? Idealiziramo ih kao bogove, ili ih odbacujemo kao životinje.”
“Istina. Ni savjest nije dobar prozor. Mislim da nikada nisam razmišljao o tome na taj način.”
Naslonio sam se. I slušao. I čuo sam nešto o njoj i o prozorima i zrcalima. Chuck Parson je bio osoba. Kao ja. I Margo Roth Spiegelman je bila osoba. Nisam dosada o njoj tako razmišljao, ne zapravo, to je bila propast svih mojih prethodnih zamišljanja. Cijelo vrijeme, ne samo otkako je otišla, već i desetljeće prije, zamišljao sam je, a da je nisam slušao, ne znajući da ni ona nije bila dobar prozor, kao ni ja. Stoga je nisam mogao ni zamisliti kao osobu koja osjeća strah, koja se osjeća usamljenom u sobi punoj ljudi, koja se možda srami svoje zbirke ploča jer je doživljava preintimnom da bi je dijelila. Netko tko možda čita knjige o putovanjima, kako bi pobjegao od života u gradu, u koji su mnogi ljudi pobjegli. Netko tko – zato što ga nitko ne doživljava kao osobu – nije imao s kime uistinu popričati.
I odjednom sam znao kako se Margo Roth Spiegelman osjećala kad nije bila Margo Roth Spiegelman: osjećala se prazno. Osjećala je da je okružuje zid na koji se ne može popeti. Zamišljao sam kako je usnula na tepihu s malim djelićem izrezanog neba iznad glave. Možda se ondje osjećala ugodno jer je Margo osoba tako živjela cijelo vrijeme: u napuštenoj sobi sa zakračunatim prozorima, u koju svjetlost sipi samo kroz rupe na krovu. Da. Osnovna pogreška koju sam uvijek radio – i na koju me, da budemo pošteni, baš ona navodila – bila je ova: Margo nije bila čudo. Nije bila pustolovina. Nije bila fina i skupocjena stvar. Bila je obična djevojka.

25.


Zvonjavu sata uvijek sam doživljavao kao kaznu, no kako sam osjećao da sam sve bliže raspletu tih zavrzlama, činilo mi se kao da se vrijeme tog utorka zaustavilo. Svi smo bili odlučili otići u trgovački centar odmah nakon nastave, a čekanje je bilo nepodnošljivo. Kad je zvono napokon označilo kraj sata engleskoga, sjurio sam se stubama i već sam zamalo bio s druge strane vrata, a onda sam shvatio da ne možemo otići dok Ben i Radar ne dovrše probu s orkestrom. Sjeo sam ispred prostorije za probe i izvadio pizzu zamotanu u salvetu koja mi je u ruksaku stajala još od ručka. Tek sam pojeo prvu četvrtinu, kad je Lacey Pemberton sjela do mene. Ponudio sam joj komad. Odbila je.
Razgovarali smo o Margo, naravno. To nam je bila zajednička praznina. “Moram samo otkriti mjesto”, rekao sam brišući mast s pizze o traperice. “Ali uopće nisam siguran jesam li joj išta bliže poslije tih pseudovizija. Ponekad mi se čini da smo potpuno skrenuli s puta.”
“Da, ne znam. Iskreno, na stranu sve drugo, sviđa mi se to što otkrivam neke stvari o njoj. Mislim, one koje nisam znala prije. Nisam imala pojma tko je ona zapravo. Iskreno rečeno, nikad nisam o njoj drukčije razmišljala nego kao o svojoj prekrasnoj i šašavoj prijateljici koja radi sve te prekrasne i šašave stvari.”
“Točno, ali ona te stvari nije usput smišljala”, rekao sam. “Mislim, sve njezine pustolovine imale su određenu... ne znam.”
“Eleganciju”, reče Lacey. “Ona je jedina osoba koju znam koja nije, ono, odrasla, a ipak posjeduje potpunu eleganciju.”
“Da.”
“Pa ju je i teško zamisliti u nekoj jadnoj, neosvijetljenoj i prašnjavoj sobi.”
“Da”, rekoh. “Sa štakorima.”
Lacey je privukla svoja koljena k prsima i zauzela fetalni položaj. “Bljak, to uopće nije Margo.”
Lacey se nekako našla na suvozačkom mjestu, iako je bila najniža od nas. Ben je vozio. Uzdahnuo sam poprilično glasno kad je Radar, koji je sjedio pokraj mene, izvadio svoj dlanovnik i počeo raditi na Sverječniku.
“Samo da izbrišem neko vandaliziranje po stranici o Chucku Norrisu”, reče. “Na primjer, iako se slažem s time da je Chuck Norris majstor za stražnji kružni udarac, mislim da nije primjereno reći: ‘Suze Chucka Norrisa mogu izliječiti rak, ali nažalost on nikada nije zaplakao.’ Uostalom, brisanje vandalizma zauzima samo četiri posto moga mozga.”
Znao sam da me Radar samo želi nasmijati, ali ja sam želio razgovarati samo o jednoj stvari. “Nisam uopće siguran da je ona u nekoj pseudoviziji. Znaš, možda to i nije ono što je mislila spominjući ‘gradove od papira. Ima toliko nagovještaja za različita mjesta, ali ništa određeno.”
Radar je na trenutak podigao pogled, a zatim ga je ponovo spustio na zaslon. “Osobno mislim da je ona negdje daleko, na nekom šašavom obilasku usputnih atrakcija te da se prevarila misleći da je ostavila dovoljno jasnih tragova koji će nas dovesti do nje. Mislim da je ona trenutačno, recimo, u Omahi u Nebraski i razgledava najveću loptu od maraka na svijetu, ili u Minnesoti proučava najveće klupko konopa na svijetu.”
Ben je pogledao u retrovizor i rekao: “Dakle, ti misliš da je Margo na nekakvom obilasku države u potrazi za različitim najvećim loptama na svijetu?” Radar je kimnuo.
“Pa,” nastavi Ben, “netko bi joj onda trebao reći da se vrati kući, jer upravo ovdje, u Orlandu u Floridi, može pronaći najveće lopte na svijetu. Smještene su u poznatom izložbenom mjestu, u mojoj mošnji.”
Radar se smijao, a Ben je nastavio: “Mislim ozbiljno. Moja su jaja tako velika da kad naručuješ pomfrit u McDonald’su, možeš birati kakvu porciju želiš: malu, srednju, veliku i veličine mojih jaja.”
Lacey ga je presjekla pogledom i rekla: “Nije. Primjereno.”
“Oprosti”, promrmljao je Ben. “Mislim da je u Orlandu. I prati kako je tražimo. I prati kako je njezini roditelji ne traže.”
“Ja i dalje mislim da je u New Yorku”, reče Lacey.
“Sve je i dalje moguće”, rekoh. “Po jedna Margo za svakoga od nas – i svaka je više zrcalo nego prozor.”
Trgovački centar izgledao je kao i prije nekoliko dana. Ben je parkirao, a ja sam ih poveo kroz vrata na guranje do ureda. Kad su svi ušli, tiho sam rekao: “Ne palite još džepne svjetiljke. Dajte očima priliku da se prilagode.” Osjetio sam nečije nokte kako mi se zarivaju u podlakticu. Šapnuo sam: “U redu je, Lace.”
“Joj”, rekla je. “Pogrešna ruka.” Bilo mi je jasno da je tražila Bena.
Prostorija se lagano nazirala, maglovito i sivo. Vidio sam poređane stolove koji čekaju radnike. Upalio sam džepnu svjetiljku, a onda su i ostali to učinili. Ben i Lacey su se držali zajedno, i pošli prema trolovoj rupi kako bi istražili druge prostorije. Radar je krenuo sa mnom prema Margoinu stolu. Kleknuo je da bi izbliza vidio papirnati kalendar zamrznut na lipnju.
Prislanjao sam se na njega, kad sam začuo brze korake kako se približavaju.
“Netko je ovdje,” Ben šapne uzrujano. Sagnuo se iza Margoina stola i povukao Lacey za sobom.
“Što? Gdje?”
“U sobi pokraj nas”, izustio je. “Nose maske! Vrlo su službeni! Ja kidam!”
Radar je uperio svoju bateriju u smjeru trolove rupe, ali Ben ju je žustro oborio “Moramo. Nestati. Odavde.” Lacey je gledala u mene razrogačenih očiju i vjerojatno pomalo ljuta što sam joj obećao lažnu sigurnost.
“U redu”, prošaptao sam. “U redu, svi van, kroz vrata. Vrlo smireno i vrlo brzo.” Tek sam počeo hodati, kad sam začuo gromki glas: “Tko je to tamo?”
Sranje. “Oh,” izustio sam, “samo smo u posjetu.” Kako li je samo čudnovato i neuvjerljivo to zvučalo. Iz trolove rupe dolazila je bijela svjetlost koja me zaslijepila. Mogao je to biti i Bog osobno.
“Koje su vam namjere?” u glasu se osjećao prizvuk lažnog britanskog akcenta.
Ben se podigao iza stola i stao pokraj mene. Bio je dobar osjećaj znati da nisam sam. “Istražujemo jedan nestanak”, rekao je s velikim samopouzdanjem. “Nismo namjeravali ništa polomiti.” Svjetlo se utrnulo, pa sam treptao da se oslobodim zaslijepljenosti i polako počeo razabirati tri figure, a svaka je bila odjevena u traperice, majicu i na licu imala masku s dva cilindrična filtra. Jedna od njih je povukla masku do čela i pogledala nas. Prepoznao sam ta ravna i široka usta s kozjom bradicom.
“Gus?” upitno će Lacey ustavši. Bio je to čuvar iz zgrade SunTrusta.
“Lacey Pemberton, Isuse, što radiš ovdje? I to bez maske? Ovo je mjesto prepuno azbesta.”
“A što ti radiš ovdje?”
“Istražujem”, rekao je. Ben je nekako skupio dovoljno hrabrosti da pristupi ostalim dečkima i s njima se rukuje. Predstavili su se kao Ace i Tesar. Kladio bih se da su im to bili pseudonimi.
Privukli smo nekoliko prevrnutih uredskih stolaca, poslagali ih u nešto nalik na krug i sjeli. “Društvo, jeste li vi potrgali ploču od iverice?” upitao je Gus.
“To sam bio ja”, objasnio je Ben.
“Zalijepili smo je gore jer nismo željeli da netko uđe. Ako ljudi s ceste otkriju da mogu ući, uskoro bi ovdje bila gomila ljudi koja nema veze s istraživanjem. Propalice i narkomani, i slični tipovi.” Istupio sam pred njih i rekao: “Znači, vi ste, ovaj, znali da Margo dolazi ovamo?”
Prije nego što je Gus odgovorio, Ace je progovorio kroz masku. Glas mu je bio pomalo promijenjen, ali razumljiv.
“Čovječe, Margo je cijelo božje vrijeme visila ovdje. Mi dolazimo ovamo samo nekoliko puta godišnje, ovdje ima azbesta, a uostalom, ovdje i nije tako dobro. A nju smo sretali otprilike, koliko, pa skoro svaki put kad smo dolazili ovamo u posljednjih nekoliko godina. Bila je dobar komad, uh!”
“Bila je?” upita Lacey naglasivši svoje riječi.
“Pobjegla je, zar ne?”
“Što znaš o tome?” priupita Lacey.
“Ništa osobito. Isuse! Vidio sam Margo s njim prije nekoliko tjedana”, reče Gus kimnuvši prema meni. “A onda sam čuo da je pobjegla. Nekoliko dana poslije sinulo mi je da bi mogla biti ovdje pa smo došli provjeriti.”
“Nikad mi nije bilo jasno zašto toliko voli ovo mjesto. Ovdje nema ničega”, reče Tesar. “Ovdje se nema što istraživati.”
“O kakvom se istraživanju radi?” upita Lacey Gusa.
“O urbanom istraživanju. Ulazili smo u napuštene zgrade, istraživali ih i fotografirali. Nismo ništa uzimali; ništa nismo ostavljali. Bili smo samo promatrači.”
“To je hobi”, reče Ace. “Gus je znao povesti Margo na pokoje istraživačko putovanjce dok smo još išli u školu.”
“Znala je dobro uočavati, iako je imala samo nekih trinaest godina”, reče Gus. “Mogla se svugdje uvući. Tada smo to radili samo povremeno, a sada to činimo tri puta tjedno. Posvuda ima takvih mjesta. U Clearwateru se nalazi napuštena umobolnica. Nevjerojatna je. Možeš vidjeti gdje su vezali luđake i davali im elektrošokove. A malo zapadnije odavde je neki stari zatvor. Ali ona nije bila uistinu predana. Voljela je provaljivati na razna mjesta, ali onda bi jednostavno poželjela ondje ostati.”
“Joj, da, Bože, kako me to znalo živcirati!” dodao je Ace.
Tesar reče: “Nije čak htjela, ono, ni fotografirati. Ni bazati okolo i pronalaziti razne stvari. Samo je htjela ući i, ono, sjesti. Sjećaš se, imala je onu crnu bilježnicu? I onda bi sjela negdje u kut i pisala, kao da je kod svoje kuće i kao da piše zadaću ili nešto slično.”
“Iskreno,” reče Gus, “nikada i nije ulovila bit svega toga. Da je to pustolovina. Zapravo se činila poprilično depresivnom.”
Htio sam ih pustiti da govore jer sam mislio da mi to što kažu može pomoći da stvorim sliku o Margo. Ali iznenada Lacey ustane i sruši stolac iza sebe. “I nikada ti nije palo na pamet pitati je zašto je poprilično depresivna. Ili zašto uopće zalazi na ta jezovita mjesta? To te nije zanimalo?” Sad je već stajala iznad njega i urlala, ustao je i on, za pola stope viši od nje, a onda se oglasio i Tesar: “Neka netko smiri ovu glupaču!”
“E, pa nećeš tako!” povikao je Ben, i prije negoli sam shvatio što se događa, oborio je Tesara, koji je nezgodno pao sa stolca na rame. Ben ga je opkoračio i počeo udarati po njemu, mahnito i nezgrapno; pljuskao ga je i udarao šakama po njegovoj maski vičući: “NIJE ONA GLUPAČA, TI SI GLUPAN!” Ustao sam i uhvatio Bena za jednu ruku, a Radar mu je uhvatio drugu. Odvukli smo ga, ali se on i dalje derao: “Sada sam baš bijesan! Uživao sam mlateći tog klipana. Htio bih ga još mlatiti.”
“Bene,” rekao sam želeći zvučati smireno, poput moje mame, “Bene, u redu je, dokazao si svoje.”
Gus i Ace podigli su Tesara pa Gus reče: “Isuse Kriste, odlazimo odavde, u redu? Prepuštamo vam ovo mjesto.”
Ace je pokupio svoju opremu za kameru i izvukli su se kroz sporedna vrata. Lacey mi je počela objašnjavati otkud ga poznaje, govoreći: “Bio je maturant kad smo mi bili pr...” Ali na to sam samo odmahnuo. To više ionako nije bilo važno.
Radar je znao što je bilo važno. Odmah se vratio do kalendara i pregledavao ga primaknuvši oči na jedva palac od papira. “Mislim da ništa nije bilo napisano na stranici mjeseca svibnja”, rekao je. “Papir je dosta tanak i ne vidim nikakve tragove. Ali ne mogu to tvrditi sa sigurnošću.” Otišao je u potragu za drugim tragovima, još sam po snopovima svjetla Laceyne i Benove baterije vidio da se provlače kroz trolovu rupu, a ja sam samo stajao ondje u uredu, zamišljajući je. Zamišljao sam je kako slijedi te momke, četiri godine starije od sebe, u zapuštene zgrade. To je bila Margo kakvu sam ja vidio. Iako u samim tim zgradama ona nije bila Margo kakvu sam oduvijek zamišljao. Dok ostali istražuju, fotografiraju ili skakuću okolo, Margo sjedi u kutu i nešto piše.
Sa susjednih vrata Ben je povikao: “Q, imamo nešto!”
Obrisao sam rukavom znoj s lica i poslužio se Margoinim stolom kako bih se podigao. Hodao sam po sobi, provukao se kroz trolovu rupu i krenuo prema tri snopa svjetla koja su osvjetljavala zid iznad smotanog tepiha.
“Pogledajte!” reče Ben koristeći snop svjetla svoje svjetiljke da označi kvadrat na zidu. “Znaš one rupice koje si spominjao?”
“Da?”
“Tu su sigurno bile pribodene neke uspomene, razglednice ili slike koje je možda ponijela sa sobom, čini mi se, bar prema razmaku između rupa”, reče Ben.
“Da, možda”, rekoh, “Kad bismo bar pronašli onu bilježnicu o kojoj je pričao Gus.”
“Da, kad je to spomenuo, sjetila sam se te bilježnice”, kazala je Lacey, a snop svjetla moje džepne svjetiljke osvjetljavao je samo njezine noge. “Imala je jednu takvu sa sobom cijelo vrijeme. Nikad nisam vidjela da u nju piše, pa sam zaključila da je to bio neki planer ili slično. Bože, nikad je nisam pitala ništa o toj bilježnici. A popizdila sam zbog toga na Gusa, koji joj uopće nije bio prijatelj. A što sam je ja ikada pitala?”
“Ionako ti ne bi odgovorila”, rekao sam. Bilo je nepošteno praviti se kao da ne znam da je Margo itekako radila na prikrivanju same sebe.
Hodali smo uokolo još nekih sat vremena, i baš kad sam pomislio da je ovo putovanje bilo promašaj, svjetlo iz moje džepne svjetiljke zaustavilo se na brošurama naselja koje su bile složene u kulu kada smo prvi put došli ovamo. Na jednoj brošuri bio je predstavljen Grovepoint Acres. Gotovo sam ostao bez daha kad sam pregledao ostale brošure. Otrčao sam do svog ruksaka pokraj vrata i vratio se s olovkom i bilježnicom u koju sam zapisao imena svih naselja iz brošura. Jedno sam odmah prepoznao: Collier Farms – jedna od dvije pseudovizije s moga popisa koje još nisam posjetio. Završio sam s prepisivanjem imena naselja i vratio bilježnicu u ruksak. Neka misle da sam sebičan, ali ako je pronađem, želim da budem sam.

26.


Čim je u petak mama došla kući s posla, rekao sam joj da idem s Radarom na koncert. Uzeo sam auto i odvezao se prema ruralnom okrugu Seminole da izvidim Collier Farms. Pokazalo se da i sva ostala naselja iz brošura postoje – većina se nalazila u sjevernom dijelu grada, koji je već odavno potpuno izgrađen.
Skretanje za Collier Farms prepoznao sam jer sam postao nekakav stručnjak za uočavanje jedva vidljivih prašnjavih prilaza. No Collier Farms nije bila kao druge pseudovizije koje sam obišao; bila je divlje zarasla, kao da je napuštena već pedeset godina. Nisam znao je li starija od ostalih pseudovizija ili je močvarno zemljište učinilo da sve brže raste, no tek što sam skrenuo na prilaz za Collier Farms, put je postao neprohodan jer ga je prekrio gusti sloj raslinja i trnovitog grmlja.
Izašao sam iz auta i nastavio pješice. Gusta i visoka trava grebla mi je potkoljenice, a tenisice su mi svakim korakom tonule u blato. Ipak sam se nadao da je ona možda baš ovdje negdje razapela šator, na malom djeliću zemlje dva pedlja iznad svega, da bi se sakrila od kiše. Hodao sam polako, jer ovdje se moglo vidjeti puno više toga nego na drugim mjestima i bilo je više mjesta za skrivanje, a osim toga znao sam da je ova pseudovizija imala direktnu vezu s trgovačkim centrom. Tlo je bilo tako gusto da sam se morao kretati polako dok sam upijao taj novi krajolik, provjeravajući svaki kutak, dovoljno velik da se netko u njega sakrije. Na kraju ulice u blatu sam ugledao bijelo-plavu kutiju od kartona, i na trenutak mi je izgledala kao ona kutija za energetske pločice koju sam pronašao u trgovačkom centru. Ali, ne. Bila je to trula kartonska ambalaža za dvanaest limenki piva. Vratio sam se do kombija i krenuo prema mjestu koje se zvalo Logan Pines, dalje na sjeveru.
Trebalo mi je sat vremena da dođem tamo, i sada sam već bio blizu zaštićene šume Ocala, koja je bila izvan okruga Orlanda. Prešao sam tek nekoliko kilometara, kad me nazvao Ben.
“Što ima?”
“Zbrisao si u one gradove na papiru?” pitao me.
“Da, uskoro sam kod zadnjeg za koji znam. Još ništa.”
“Slušaj, buraz, Radarovi roditelji morali su iznenada otići izvan grada.”
“Je li sve u redu?” pitao sam. Znao sam da su Radarovi baka i djed jako stari i da žive u staračkom domu u Miamiju.
“Da, pazi sad ovo: znaš onog frajera iz Pittsburga koji ima drugu po veličini zbirku crnih Djedova Božićnjaka?”
“Da?”
“Odapeo je.”
“Ma šališ se.”
“Buraz, ne bih se šalio sa smrću kolekcionara crnih Djedova Božićnjaka. Imao je aneurizmu, pa su Radarovi roditelji odletjeli u Pennsylvaniju kako bi otkupili njegovu zbirku. Ovo nam je prilika da pozovemo neke ljude.”
“Tko to mi?”
“Ti, ja i Radar. Mi smo domaćini.”
“Ne znam”, rekao sam.
Nastupila je stanka, a onda me Ben nazvao punim imenom. “Quentine,” rekao je, “znam da je želiš pronaći. Znam da ti je ona najvažnija. I to je u redu. Ali, ono, maturirat ćemo za tjedan dana. Ne tražim da odustaneš od potrage. Tražim samo da dođeš na tulum sa svoja dva najbolja prijatelja koje poznaješ gotovo pola svoga života. Tražim od tebe da provedeš dva-tri sata pijući slatkasta vina kao prava dobra djevojčica, a onda da sljedeća dva-tri sata kroz nos povraćaš prethodno spomenuta vina. Poslije se možeš vratiti pretraživanju napuštenih projekata stambene gradnje.”
Smetalo me što je Ben želio razgovarati o Margo samo ako je to uključivalo pustolovinu koja bi mu se svidjela, i što ja smatrao da sa mnom nešto nije u redu jer sam usredotočen na nju više nego na svoje prijatelje, ali ona je nestala, a ne oni. No Ben kao Ben, kao što bi to Radar rekao. Ionako nakon Logan Pinesa nisam imao više što pretraživati. “Moram otići još na to posljednje mjesto i onda ću doći.”
Budući da je Logan Pines bila posljednja pseudovizija u središnjoj Floridi, ili barem posljednja za koju sam znao, polagao sam mnogo nade u to mjesto. No dok sam s džepnom svjetiljkom u ruci lunjao po jednoj i jedinoj slijepoj ulici, nisam vidio nikakav šator. Nije bilo ni logorske vatre. Ni omota od hrane. Ni traga ljudima. Nije bilo ni Margo. Sve što sam pronašao bio je jedan jedini betonski temelj ukopan u blato. Ali na njemu nije bilo ništa sagrađeno, ostala je samo iskopana rupa u zemlji, nalik na razjapljena usta mrtvaca, koju je prekrivalo grmlje i trava do struka. Ako je i željela da vidim ta mjesta, nisam nikako mogao dokučiti zašto. A ako je Margo otišla u neku od pseudovizija da se nikad ne vrati, mora da je znala za mjesto koje nisam otkrio u cijeloj svojoj istrazi.
* * *

Trebalo mi je sat i pol da se dovezem natrag do Jefferson Parka. Auto sam parkirao ispred kuće, presvukao se u polo-majicu i u svoje jedine dobre traperice i prošetao od Jefferson Waya do Jefferson Courta, a zatim skrenuo desno u Jefferson Road. Nekoliko je automobila već bilo poređano s obje strane Jefferson Placea, Radarove ulice. Bilo je tek osam i četrdeset pet.
Otvorio sam vrata na kojima me dočekao Radar s punim naramkom gipsanih crnih Djedica.
“Moram skloniti sve ove lijepe primjerke”, rekao je. “Ne daj Bože da se koji polomi.”
“Trebaš pomoć?” pitao sam. Radar je mahnuo glavom prema dnevnom boravku, gdje su sa svake strane kauča bili stolovi na kojima su se nalazila po tri niza rasklopljenih babuški u obliku crnog Djedice. Kad sam ih sklopio, nisam mogao ne primijetiti da su zaista prekrasni – rukom obojeni i s mnogo izvanrednih detalja. Nisam to rekao Radaru, više zbog straha da bi me mogao nasmrt prebiti lampom u obliku crnoga Djeda Božićnjaka iz dnevne sobe.
Odnio sam babuške u spavaću sobu za goste u kojoj je Radar pažljivo sklanjao Djedice u komodu.
“Znaš, kad ih vidiš ovako sve zajedno, moraš se zapitati na koji način mi zamišljamo svoje mitove.”
Radar je zakolutao očima. “Da, uvijek me zatekne to pitanje o tome kako zamišljam svoje mitove dok svakoga jutra jedem žitarice s prokletom žlicom u obliku crnoga Djeda Božićnjaka.”
Osjetio sam ruku na ramenu i kako me okreće. Bio je to Ben koji se ubrzano meškoljio nogama kao da mu se piški, ili tako nešto. “Poljubili smo se. Ono, ona je mene poljubila. Prije desetak minuta. Na krevetu Kad a rov ih roditelja.”
“To je odvratno”, rekao je Radar. “Nemojte se drpati na krevetu mojih roditelja.”
“Mislio sam da si to prerastao”, rekoh, “kad si već postao takav svodnik i to.”
“Začepi, buraz, izvan sebe sam”, rekao je gledajući me ukriženim očima. “Mislim da nisam tako dobar.”
“U čemu?”
“U ljubljenju, mislim, ovih proteklih godina se ona puno više ljubila nego ja. Ne želim biti tako loš da me nogira. Ali tebe cure puše”, obratio mi se, a to je bila istina ako pod curama mislimo na cure iz školskog orkestra. “Buraz, tražim savjet od tebe.”
Bio sam u iskušenju spomenuti sve silno Benovo laprdanje o raznim načinima na koje bi on okrenuo različita tijela, ali sam samo rekao: “Koliko znam, postoje dva osnovna pravila: 1. Ne grizi bez dopuštenja, i 2. Ljudski je jezik poput wasabija: vrlo je moćan pa ga valja upotrebljavati štedljivo.”
Benove su oči panično sijevnule. Trgnuo sam se i rekao: “Stoji iza mene, je l’ da?”
“Ljudski je jezik poput wasabija”, oponašala me Lacey dubokim, glupavim glasom za koji sam se nadao da nije nalik na moj.
Okrenuo sam se. “Naime, ja mislim da je Benov jezik poput kreme za sunčanje”, rekla je. “Dobra je za zdravlje i može se slobodno upotrebljavati.”
“Upravo sam si povratio u usta”, rekao je Radar.
“Lacey, jednostavno si me nekako lišila želje da nastavim”, dodao sam.
“Želio bih da to mogu prestati zamišljati”, reče Radar.
“Sama ideja je toliko uvredljiva da je zapravo ilegalno izgovarali na televiziji riječi jezik Bena Starlinga”, rekao sam.
“Kazna za kršenje toga zakona je ili deset godina zatvora ili jedno kupanje jezikom Bena Starlinga”, rekao je Radar.
“Svi bi,“ rekoh.
“Izabrali”, smiješeći se doda Radar.
“Zatvor”, dovršili smo rečenicu zajedno.
A onda je Lacey poljubila Bena pred nama. “O, Bože!” rekao je Radar mašući rukama ispred njegove face. “O, Bože. Slijep sam. Slijep sam.”
“Molim vas, prestanite”, rekao sam. “Uznemirili ste crne Djedice.”
Zabava je završila u službenom dnevnom boravku na drugom katu Radarove kuće, gdje se naguralo nas dvadeset. Naslonio sam se na zid, glava mi je bila palac od portreta crnoga Djedice na baršunu. Radarovi su imali jednu od onih kutnih garnitura i svi smo se nagurali na nju. Pivo je bilo u hladnjaku pokraj televizora, ali nitko nije pio. Umjesto toga, svi su pričali priče jedni o drugima. Većinu priča već sam čuo ranije – priče o kampiranju orkestra, priče o Benu Starlingu, priče o prvim poljupcima – ali Lacey nije čula još nijednu, pa su tako i dalje bile zabavne.
Uglavnom ih nisam slušao, sve dok mi se Ben nije obratio: “Q, kako ćemo se pojaviti na dodjeli diploma?”
Smijuljio sam se i rekao: “Golih guzica ispod halja.”
“To!” Ben je gucnuo malo Dr. Peppera.
“Ja neću ni ponijeti odjeću da ne zaribam stvar.”
“Neću ni ja. Q, zakuni se da nećeš ponijeti odjeću.” Nasmijao sam se. “Časna riječ.”
“Ja sam za”, dobacio je naš prijatelj Frank. A zatim je sve više ekipe podržalo tu ideju. Cure su se iz nekog razloga protivile.
Radar se obratio Angeli: “Tvoje odbijanje ove ideje uzdrmat će temelje naše ljubavi.”
“Ne kužiš ti to”, rekla je Lacey. “Nije da se mi bojimo, nego smo već odabrale haljine.”
Angela je pokazala na Lacey. “Upravo tako”, dodala je “Nadajte se da neće biti vjetrovito.”
“Nadam se da će baš biti vjetrovito”, rekao je Ben. “Najveće svjetske lopte vole propuh.”
Lacey je rukom pokrila lice, posramljena. “Biti s tobom je pravi izazov”, rekla je. “Ima svojih prednosti, ali je izazov!” Nasmijali smo se.
To sam najviše volio kod svojih prijatelja: sjedenje i pričanje priča. Priče o prozorima i priče o zrcalima. Samo sam slušao – priče u mojoj glavi i nisu bile tako smiješne. Nisam mogao prestati razmišljati kako škola i sve drugo završava. Zato sam radije stajao podalje od kutne garniture i promatrao ih – bila je to tuga koja mi nije smetala, pa sam samo slušao i dopustio svoj sreći i tuzi zbog završetka da uđu u mene, i u svom kovitlanju jedna drugu naizmjence oštre. Osjećao sam kao da mi se pluća širom otvaraju, ali ne na neki neugodan način.
Otišao sam nešto prije ponoći. Neki su ostali i dulje, ali do tada sam smio biti vani, a i nije mi se više ostajalo. Mama je spavala na kauču, ali se prenula čim me vidjela: “Jesi li se zabavio?”
“Da”, rekao sam. “Bilo je super!”
“Baš kao i ti”, rekla je mama smiješeći se. Taj njezin komentar bio mi je urnebesan. Ustala je i privukla me k sebi pa poljubila u obraz. “Stvarno sam sretna što sam tvoja mama”, rekla je.
“Hvala”, rekoh.
* * *

Otišao sam u krevet s Whitmanom i otvorio knjigu na dijelu koji mi se svidio prije i u kojem on sve vrijeme provodi osluškujući operu i ljude.
Nakon sveg tog osluškivanja, on piše: “Tuče me gorka i ljutita tuča.” To je tako savršeno, pomislih: osluškuješ ljude kako bi ih mogao zamisliti i čuješ o svim strašnim i prekrasnim stvarima koje čine sebi i drugima, ali na kraju to osluškivanje više ogoli tebe nego što ogoli ljude koje pokušavaš osluhnuti.
Tumaranje po pseudovizijama i pokušaj osluškivanja nje same, sve to ne propituje toliko slučaj Margo Roth Spiegelman koliko propituje mene. Nekoliko stranica dalje, nakon što se naslušao i bio otkriven, Whitman počinje pisati o svim putovanjima koja može izvesti zamišljanjem, niže sva mjesta koja može posjetiti dok planduje na travi i piše: “Moji dlanovi prekrivaju kontinente.”
Nastavio sam razmišljati o kartama, na način na koji sam nekada kao dijete gledao atlase, kada mi se od samog gledanja u njih činilo kao da sam negdje drugdje. To je ono što sam trebao napraviti. Trebao sam osluhnuti i zamisliti svoj put prema njezinoj karti.
Ali nisam li ja to sve već pokušao? Bacio sam pogled na karte iznad svog računala. Pokušao sam nanositi na kartu sva njena moguća putovanja, ali baš kao što strši trava, strši i Margo. Bilo ju je tako teško prikovati kartama. Bila je premalena, a prostor koji su pokrivale karte, bio je prevelik. One su bile više nego gubitak vremena – bile su fizički prikaz neplodnosti cijele stvari, moje apsolutne nesposobnosti da dlanovima prekrijem kontinente, da imam um koji ispravno zamišlja.
Ustao sam, pošao do karata i strgnuo ih sa zida; čavlići su izletjeli s papirom i pali na pod. Zarolao sam karte i bacio ih u kantu za smeće. Na putu do kreveta stao sam na čavlić, kao neki idiot, i premda sam bio iživciran i iscrpljen, i bez ideja i pseudovizija, morao sam pokupiti sve čavliće razbacane po cijelome tepihu, kako ne bih poslije stao na njih. Tako sam želio drmnuti šakom o zid, ali morao sam pokupiti te proklete čavliće. Kad sam ih sve pokupio, vratio sam se u krevet i stisnutih zuba lupio iz sve snage svoj jastuk.
Ponovo sam pokušao čitati Whitmana, ali nakon tog pokušaja i razmišljanja o Margo, osjećao sam se i previše ogoljenim za tu večer. Zato sam odložio knjigu. Nisam se zamarao ustajanjem i gašenjem svjetla. Samo sam buljio u zid, a moji su treptaji postajali duži. I svaki put kada bih otvorio oči, točno sam vidio gdje se koja karta nalazila, četiri rupice činile su pravokutnik, a ostale rupice od čavlića bile su naizgled nasumce raspoređene unutar tog pravokutnika. Vidio sam sličnu shemu već negdje prije. U praznoj prostoriji iznad srolanog tepiha.
Karta. S označenim gradovima.

27.


U subotu sam se probudio u ranu zoru, nešto prije sedam. Začudo, Radar je već bio onlajn.
QUSKRSNUĆE: Mislio sam da još spavaš.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Ne, čovječe. Budan sam još od šest, prerađujem članak o tom nekom malezijskom pop-pjevaču. Angela je još u krevetu.
QUSKRSNUĆE: Opa, spavala je kod tebe?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Aha, ali moja je nevinost ostala sačuvana. Ipak, u maturalnoj noći... možda i bude nešto.
QUSKRSNUĆE: Čuj, sinoć sam o nečem razmišljao. One rupice na zidu u trgovačkom centru – možda su od karte na kojoj su neka mjesta bila označena čavlićima?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Nešto kao postaje na ruti putovanja?
QUSKRSNUĆE: Baš tako.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Hoćeš da odemo tamo? Samo moram čekati da Ange ustane.
QUSKRSNUĆE: Zvuči dobro.
Nazvao me u deset. Pokupio sam ga i onda smo se odvezli do Benove kuće, pretpostavljajući da je iznenadni napad jedini način da ga probudimo. Ali čak ni pjevanje pjesme “You Are My Sunshine” pod njegovim prozorom nije dalo veći rezultat od onoga da je otvorio prozor i pljunuo na nas. “Do podneva ne radim ništa”, rekao je odlučno.
Tako smo Radar i ja sami krenuli put trgovačkog centra. Putem je brbljao o Angeli, o tome kako mu se sviđa i kako je baš uvrnuto zaljubiti se nekoliko mjeseci prije nego što će oboje otići na različite koledže, ali bilo mi ga je teško pratiti. Želio sam tu kartu. Želio sam vidjeti mjesta koja je označila. Želio sam vratiti one čavliće u zid.
Prošli smo kroz ured, projurili kroz knjižnicu, nakratko zastali da bismo pogledali rupice ispred zida spavaće sobe i ušli u suvenirnicu. Mjesto me više uopće nije plašilo. Kada smo prošli kroz sve prostorije i vidjeli da smo sami, osjećao sam se sigurno kao da sam u vlastitom domu. Ispod pulta s vitrinom pronašao sam kutiju punu zemljopisnih karata i brošura koje sam prelistavao tijekom maturalne večeri. Podigao sam je i postavio na kut razbijene staklene vitrine. Prvo ih je prelistavao Radar, tražeći neku koja ima kartu, a onda sam ih pregledao ja tražeći rupice.
Kad smo se približili dnu kutije, Radar je izvukao crno-bijelu brošuru s naslovom PET TISUĆA AMERIČKIH GRADOVA. Izdala ju je 1972. kompanija Esso. Dok sam pažljivo razmatao kartu, nastojeći da izravnam pregibe, zamijetio sam rupicu u kutu. “Ovo je ta!” povikao sam uzbuđeno. Oko te rupice bila je mala poderotina, kao da ju je netko naglo strgnuo sa zida. Bila je to požutjela lomljiva karta, nalik na one u učionicama, na kojoj su bile gusto otisnuto potencijalne destinacije.
Po stanju u kojem je bila karta zaključio sam da Margo sigurno nije namjeravala da to bude trag. Margo je bila previše precizna i sigurna u svoje tragove da bi ovako zamutila vodu. Ovdje smo igrom slučaja naletjeli na nešto što nije planirala i vidjevši to, ponovo sam stao razmišljati o tome koliko toga jest planirala.
I možda je baš to, pomislio sam, ono čime se ovdje u tišini i mraku bavila. Putovala je ne mičući se s mjesta, kao Whitman, dok se pripremala za pravu stvar.
Otrčao sam nazad do ureda i u stolu pokraj Margoina pronašao hrpu čavlića, a onda smo Radar i ja razmotanu kartu pažljivo odnijeli u Margoinu sobu. Držao sam je prislonjenu na zid dok je Radar pokušavao zabosti čavliće u kutove, ali tri od četiri kuta bila su poderana, kao i tri od pet lokacija, vjerojatno kada je kartu skidala sa zida. “Malo gore i lijevo”, navodio me Radar. “Ne, niže. To. Ne miči se.” Konačno smo kartu pričvrstili na zid i počeli uspoređivati rupice na karti s onima na zidu. Lako smo pronašli svih pet lokacija, ali i ovdje su neke rupice bile poderane pa je bilo nemoguće odrediti o kojem se TOČNO mjestu radi. Što na karti s pet tisuća gradova i nije bilo nevažno. Natpisi su bili tako sitni da sam morao ustati s tepiha i doslovce zabiti nos u kartu da bih pročitao ime mjesta. Dok sam diktirao imena gradova, Radar ih je na svom dlanovniku upisivao u Sverječnik.
Dvije rupice bile su netaknute: jedna je po svoj prilici pokazivala Los Angeles, iako su u južnoj Kaliforniji gradovi tako gusto načičkani da su njihova imena često bila otisnuta jedno preko drugog. Druga sačuvana rupica bila je usred Chicaga. Ona koja je označavala New York bila je poderana, a sudeći po mjestu rupe u zidu, trebala je obilježiti jedan od pet okruga New York Cityja.
“Poklapa se s onim što već znamo.”
“Da”, rekao sam. “Ali, za Boga dragoga, gdje n New Yorku? To je pitanje.”
“Mora da nam je nešto promaknuto”, rekao je Radar. “Neki nagovještaj, aluzija na neko mjesto. Koje su ostale točke?”
“Još je jedna u državi New York, ali nije blizu grada. Mislim, svi su ti gradovi minijaturni. Mogao bi to biti Poughkeepsie ili Woodstock ili Catskill Park.”
“Woodstock”, rekao je Radar. “To bi moglo biti zanimljivo. Ne bi se baš moglo reći da je Margo hipi, ali širi oko sebe tu neku vibru nesputanog duha.”
“Ne znam”, rekao sam. “Posljednja je ili u samom Washingtonu, ili u Annapolisu, ili u Chesapeake Bayu. Ali i ta zapravo može označavati svašta.”
“Bilo bi puno lakše kad bi na karti bila samo jedna rupica”, rekao je Radar zlovoljno.
“Vjerojatno putuje od mjesta do mjesta”, rekao sam. “Skita se na vječnom putovanju.”
Sjeo sam na tepih dok mi je Radar čitao o New Yorku, o gorju Catskill, o glavnom gradu, o koncertu u Woodstocku 1969. Činilo se da ništa nije od pomoći. Osjećao sam se kao da smo odsvirali svoje i na posljednjoj struni i ništa nismo našli.
Nakon što sam odvezao Radara doma, poslijepodne sam proveo kod kuće, čitajući “Pjesmu o meni” i učeći preko volje za završne ispite. U ponedjeljak sam imao matku i latinski, vjerojatno dva najteža predmeta i nisam si mogao priuštiti da ih potpuno ignoriram. Učio sam cijelu subotnju večer i veći dio nedjelje, a onda mi je, neposredno poslije večere, na pamet pala jedna ideja u vezi s Margo pa sam prekinuo prevođenje Ovidija i ulogirao se na Instant Messenger. Vidio sam da je Lacey onlajn. Istina da sam njezino korisničko ime tek nedavno saznao od Bena, ali zaključio sam da je već dovoljno dobro poznajem da joj mogu poslati poruku.
QUSKRSNUĆE: Bok, ja sam, Q.
KOSTRIJETIPEPEO: Bok!
QUSKRSNUĆE: Jesi li ikad razmišljala o tome koliko je vremena Margo potrošila da bi sve ovako pomno isplanirala?
KOSTRIJETIPEPEO: Da, kako je ono u juhi ostavila tjesteninu u obliku slova prije odlaska u Mississippi i kako te navela na trgovački centar.
QUSKRSNUĆE: Da, to nisu stvari koje možeš smisliti za deset minuta.
KOSTRIJETIPEPEO: Misliš na bilježnicu.
QUSKRSNUĆE: Baš na nju.
KOSTRIJETIPEPEO: Da, razmišljala sam o tome danas jer sam se sjetila kako je kad smo zadnji put išle u kupovinu gurala tu bilježnicu u svaku torbu koja bi joj se dopala, kao da hoće biti sigurna da može stati unutra.
QUSKRSNUĆE: Volio bih imati tu bilježnicu.
KOSTRIJETIPEPEO: Da, ali vjerojatno ju je ponijela sa sobom.
QUSKRSNUĆE: Da. Nije bila u njezinu ormariću?
KOSTRIJETIPEPEO: Ne, samo udžbenici, uredno složeni kao i uvijek.
Učio sam za stolom i čekao da se i ostali pojave onlajn. Uskoro se pojavio Ben, pa sam ga pozvao da se dopisuje sa mnom i s Lacey. Uglavnom su razmjenjivali poruke njih dvoje – ja sam kao nešto prevodio – sve dok se nije ulogirao Radar i pridružio nam se. Tada sam odložio olovku, za večeras je bilo gotovo s prevođenjem.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Danas je netko iz New Yorka preko Sverječnika pretraživao Margo Roth Spiegelman.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Možeš li vidjeti odakle iz New Yorka?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Nažalost ne.
KOSTRIJETIPEPEO: Ondje još ima plakata u nekim prodavaonicama ploča. Vjerojatno je netko htio otkriti tko je ona.
SVERJEČNIKOVIĆ96: Pa da. Zaboravio sam na to. Kvragu!
QUSKRSNUĆE: Hej, nisam sasvim u toku jer sam na onoj stranici koju mi je Radar pokazao i koja slaže rute između mjesta koja je Margo označila.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Link?
QUSKRSNUĆE: thelongwayround.com
SVERJEČNIKOVIĆ96: Imam novu teoriju. Pojavit će se na maturi i sjedit će u publici.
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Ja se držim stare teorije da je negdje u Orlandu i da nas sve skupa zafrkava i uživa što je opet centar univerzuma.
KOSTRIJETIPEPEO: Bene!
TOJEBILAINFEKCIJABUBREGA: Oprosti, ali potpuno sam u pravu.
Nastavili su u istom stilu, govoreći svatko o svojoj Margo, a ja sam pokušavao na karti odrediti rutu. Ako nije htjela da ova karta bude trag – a poderane rupice govorile su mi da nije – onda imamo sve tragove koje nam je namjeravala ostaviti, čak i pokoji više. Dakle, imao sam sve što mi je trebalo. A ipak sam se osjećao još jako daleko od nje.

28.


U ponedjeljak ujutro, nakon što sam tri duga sata proveo uz osamsto riječi iz Ovidija, prolazio sam školskim hodnikom osjećajući se kao da će mi mozak iscuriti kroz uši. Ali dobro sam ga napisao. Dobili smo sat i pol za ručak da razbistrimo glave prije sljedećeg pisanog ispita toga dana. Radar me čekao kod moga ormarića.
“Španjolski sam potpuno sprčkao”, rekao je.
“Siguran sam da si ga dobro napisao.” Bio je on bistar dripac. Upao je na Darmouth s izdašnom stipendijom.
“Stari, nemam pojma. Na usmenom dijelu sam svako malo zakunjao. Ali slušaj ovo, pola noći proveo sam radeći taj program. Program je mrak. Uneseš kategoriju – zemljopisni pojam ili neku životinjsku vrstu – i onda možeš pročitati po nekoliko prvih rečenica više stotina članaka sa Sverječnika, a sve to na jednoj stranici. Ono, recimo da pokušavaš pronaći određenu vrstu zeca, ali zaboravio si kako se zove. Možeš pročitati početke članaka o svakoj od dvadeset jedne vrste zečeva na istoj stranici, i to, ono, za tri minute.”
“To si radio noć prije završnih ispita?”
“Da, znam, znam što hoćeš reći. U svakom slučaju, mejlat ću ti ga. Luda stvar za štrebere.”
Onda se pojavio Ben. “Kunem se Bogom, Q, Lacey i ja smo se dopisivali do dva ujutro i igrali se na onoj stranici thelongwayround. I nakon što smo isprobali sve moguće rute kojima je Margo mogla poći iz Orlanda do onih pet točaka, shvatio sam da sam cijelo vrijeme bio u zabludi. Ona nije u Orlandu. Radar je u pravu. Pojavit će se na dan dodjele diploma.”
“Zašto?”
“Zato što je tajming savršen. Vožnja od Orlanda do New Yorka pa preko planina do Chicaga i onda do Los Angelesa i nazad do Orlanda traje točno dvadeset tri dana. Osim toga, iako je to totalno retardirana fora, sasvim je u Margoinu stilu. Navedeš sve da misle kako si ukokala samu sebe. I stvoriš oko sebe veo misterija, tako da privučeš svačiju pozornost. A onda, upravo u trenutku kada interes počne slabjeti, pojaviš se na dodjeli diploma.”
“Ne”, rekao sam. “Nema šanse.” Sada sam kužio Margo bolje nego prije. Voljela je pozornost. To sam znao. Ali vicevi nisu bili smisao njezina života. Nije se palila na jeftine trikove.
“Kažem ti, buraz. Očekuj je na dodjeli diploma. Bit će ondje.” Odmahnuo sam glavom. Kako je svima odmor za ručak bio u isto vrijeme, kantina je bila puna kao kutija šibica, pa smo iskoristili pravo maturanata i odvezli se do Wendy’sa. Nastojao sam da ostanem usredotočen na nadolazeći ispit iz matematike, ali počela me mučiti misao da možda ima još niti u ovoj priči. Ako je Benova teorija o putu dugom dvadeset tri dana točna, onda je to zaista zanimljivo. Možda je to ono što je planirala u svojoj crnoj tekici, dugo i samotno putovanje cestom. Iako ta ideja nije objašnjavala sve, priličila je planeru kakav je bila Margo. Ipak, nisam osjećao da sam joj išta bliže. Bilo je ionako dovoljno teško odrediti točku na poderanom komadiću karte, a još puno teže ako se točka pritom pomiče.
* * *

Nakon dugog dana završnih ispita, povratak ugodnoj nedokučivosti “Pjesme o meni” bio je gotovo olakšanje. Došao sam do čudnog dijela pjesme – nakon osluškivanja i slušanja ljudi, a onda i zajedničkog putovanja s njima, Whitman počinje postajati oni. Ono, doslovno ih nastanjuje. Priča priču o kapetanu koji je spasio sve putnike na brodu osim sebe. Pjesnik može ispričati priču, kaže on, jer je sam postao kapetan. Pa piše: “Ja sam taj čovjek... patio sam... bio sam tu.” Nekoliko stihova dalje postaje još jasnije da Whitman više ne treba osluškivati da bi postao netko drugi: “Ja ne pitam ranjenika kako se osjeća... ja sam postajem ranjenik.”
Odložim knjigu, okrenem se na bok i zurim kroz prozor koji je uvijek stajao između nas. Nije dovoljno samo vidjeti je ili čuti je. Da bih pronašao Margo Roth Spiegelman, moram postati Margo Roth Spiegelman.
A učinio sam mnogo toga što bi i ona učinila: spojio sam jedan sasvim nespojiv par za maturalnu večer. Ugasio sam plamen kastinskih ratova. Počeo sam se osjećati ugodno u štakorima naseljenoj kući duhova, gdje je Margo na miru kovala svoje planove. Gledao sam. Osluškivao sam. Ali nisam mogao postati ranjenik.
Sutradan sam na jedvite jade riješio pismene ispite iz fizike i politike, a onda sam u utorak do dva ujutro dovršavao svoj završni esej iz engleskoga o Moby Dicku. Ahab je ispao heroj, tako sam odlučio. Nisam imao posebnog razloga da tako odlučim – pogotovo kada se uzme u obzir da knjigu nisam ni pročitao – ali zauzeo sam njegovu stranu, pa sam u skladu s time i argumentirao.
Zbog skraćenog ispitnog tjedna srijeda je za nas bila zadnji dan nastave. Nije bilo lako lunjati uokolo i oteti se osjećaju prolaznosti: posljednji put stojim ispred dvorane za probe, u sjeni toga hrasta koji je generacijama zaklanjao štrebere iz orkestra. Posljednji put s Benom jedem pizzu u kantini. Posljednji put sjedim u školi i ukočenom rukom drljam esej u plavu bilježnicu. Posljednji put pogledavam na sat. Posljednji put vidim Chucka Parsona kako mi ide ususret sa zlobnim cerekom na licu. Bože, počinjem osjećati nostalgiju i za Chuckom Parsonom. Nešto nezdravo raste u meni.
Mora biti da se i Margo ovako osjećala. Isplaniravši sve tako pedantno, dobro je znala trenutak rastanka, ali čak ni ona, vjerujem, nije mogla biti potpuno imuna na ovaj osjećaj. Imala je ona ovdje lijepih dana. A posljednjeg se dana teško sjećati onih loših, jer, ovako ili onako, ovdje je bio njezin život, kao i moj. Grad jest bio loman kao papir, ali sjećanja nisu. Sve ono što nam se ovdje dogodilo, sva ona ljubav i jad i prijateljstvo i nasilje i prkos, sve je to počelo bujati u meni. Ovi bijelo obojeni betonski zidovi. Moji bijeli zidovi. Margoini bijeli zidovi. Toliko smo dugo bili zatočeni u njima, zaglavljeni u njihovu želucu kao Jona.
Tijekom dana više sam se puta uhvatio kako razmišljam o tome da je možda baš taj osjećaj bio razlog zbog kojeg je smislila tako zakučast i precizan plan: čak i kada želiš otići, rastanak je uvijek težak. Potrebne su pripreme, i možda je onaj boravak u trgovačkom centru i bilježenje plana bio oblik intelektualne i emocionalne vježbe – Margoin način da zamisli takvu sudbinu.
Ben i Radar organizirali su maratonsku probu orkestra da budu sigurni da će rasturiti “Pomp and Circumstance” na dodjeli diploma. Lacey mi je ponudila prijevoz, ali ja sam odlučio isprazniti svoj ormarić jer nisam želio još jedanput dolaziti i ponovo osjećati kako se gušim u ovoj nastranoj nostalgiji.
Moj je ormarić bio netaknuto odlagalište – dopola kanta za smeće, otpola spremište za knjige. Sjećam se kad je Lacey otvorila Margoin ormarić, unutra su udžbenici bili uredno složeni kao da se idućeg dana vraća na nastavu. Dogurao sam kantu za smeće do reda ormarića i otvorio svoj. Prvo sam s vrata odlijepio fotku na kojoj se Radar, Ben i ja nešto kreveljimo. Spremio sam je u ruksak i započeo mučan posao kopanja po godinu dana gomilanom smeću – žvakaća umotana u otrgnuti papirić iz bilježnice, penkale bez tinte, masne salvete – i bacanja svega toga u smeće. Sve vrijeme po glavi mi se motala misao, ovo nikad više neću raditi, nikada više neću biti ovdje, ovo nikada više neće biti moj ormarić, Radar i ja se nikada više nećemo dopisivati ceduljicama na satu matematike, nikada više na hodniku neću sresti Margo. Bilo je ovo prvi put u mome životu da mi se toliko toga više nikada neće dogoditi.
U jednom trenutku svega je toga bilo previše. Nisam se više mogao osloboditi osjećaja koji je postao nepodnošljiv. Zakopao sam ruke duboko u ormarić i povukao sve – i fotografije i bilješke i knjige – u kantu za smeće. Otišao sam ostavivši ormarić otvoren. Dok sam prolazio pored dvorane za probe, kroza zidove sam čuo prigušene zvukove “Pomp and Circumstance” marša. Samo sam produžio. Vani je bilo vruće, ali ne tako vruće kao obično. Bilo je podnošljivo. Gotovo cijelim putem do kuće imam nogostup, pomislio sam. I nastavio hodati.
Koliko god bila paralizirajuća i uznemirujuća sva ta “nikada više”, konačni odlazak bio je savršen. Kristalno čist. Najčišći mogući oblik oslobađanja. Sve što je bilo važno, osim jedne bezvezne fotografije, završilo je u smeću, ali osjećaj je bio dobar. Počeo sam trčati, želeći se što više udaljiti od škole.
Tako je teško otići – samo dok ne odeš. U tom trenutku to postane najlakša jebena stvar na svijetu.
Dok sam trčao, prvi put sam osjetio da postajem Margo. Znao sam: ona nije u Orlandu. Nije ni u Floridi. Kad jednom odeš, osjećaj odlaska postaje sve bolji. Da sam imao auto, umjesto što sam išao pješice, ni ja se ne bih zaustavljao. Otišla je i neće se vratiti, ni na dodjelu svjedodžbi ni radi ičeg drugog. U to sam bio siguran.
Odlazim, a taj odlazak mi pričinja toliku radost da znam da se više nikada neću vratiti. Ali što slijedi? Hoću li odsada uvijek odlaziti iz svakog mjesta u koje stignem, skitati se na vječnom putovanju?
Nekih pola kilometra do Jefferson Parka Ben i Radar prošli su pored mene. Opazivši me, Ben je uz škripu kočnica zaustavio LGLP nasred Lakemont Streeta, ne obazirući se na promet, i ja sam otrčao do auta i uskočio. Htjeli su do mene da igramo Uskrsnuće, ali morao sam reći ne, jer bio sam joj bliže nego ikada prije.