Gradovi na papiru-John Green

First topic message reminder :



Quentin Jacobson od djetinjstva je zaljubljen u lijepu i pomalo divlju Margo Roth Spiegelman, no ona je za njega oduvijek bila zagonetka: nitko nije bio tako hrabar i odlučan kao ona, ali nitko ne bi iznenada postao tako hladan i nepristupačan. Ništa se nije promijenilo ni kada su poodrasli. Stidljivom Quentinu preostalo je jedino da živahnu i školskim legendama ovjenčanu Margo obožava izdaleka.

29.


U srijedu noć i cijeli četvrtak pokušavao sam upotrijebiti svoje nove spoznaje kako bih otkrio pravo značenje tragova koje sam imao – nekakvu vezu između karte i turističkih vodiča, ili bar vezu između Whitmana i karte koja bi mi omogućila da shvatim njezin plan putovanja. No nekako sam sve više osjećao da je možda bila i previše ponesena zadovoljstvom odlaska da bi, kao u bajci, ostavila suvisao trag od krušnih mrvica. A ako je to bio slučaj, onda bi ova karta, za koju nije bila predvidjela da ćemo je pronaći, mogla biti naša najbolja šansa da dođemo do nje. No ni jedno mjesto na karti nije bilo prikladno označeno. Čak je i rupicom označeni Catskill Park, koji me zainteresirao kao jedina lokacija koja nije bila u blizini velikoga grada, bio prevelik i prenaseljen da bi se u njemu pronašla jedna osoba. “Pjesma o meni” aludirala je na mjesta u New York Cityju, ali ondje je previše lokacija da bi se sve mogle istražiti. Kako zabosti čavlić u točku na karti kad se čini da se točka kreće od jednog grada do drugog?
U petak ujutro već sam bio ustao i prelistavao turističke vodiče, kad su mi roditelji ušli u sobu. Rijetko kada su mi oboje ulazili u sobu istovremeno, pa sam osjetio titraj mučnine jer možda su nosili vijesti o Margo – a zatim sam se sjetio da je danas dan dodjele diploma.
“Spreman, kompa?”
“Da. Hoću reći, nije to tako velika stvar, ali bit će veselo.”
“Samo jedanput se maturira”, rekla je mama.
“Da”, rekao sam. Sjeli su na krevet nasuprot meni. Primijetio sam da razmjenjuju poglede i smijulje se. “Što je?” pitao sam.
“Pa, želimo ti predati poklon za maturu”, rekla je mama. “Zaista smo ponosni na tebe, Quentine. Ti si najveće postignuće naših života i ovo je tako veliki dan za tebe, i mi smo – ti si tako sjajan mladi čovjek.”
Nasmijao sam se i spustio pogled. A onda mi je tata pokazao neki mali poklon umotan u plavi papir.
“Ne”, rekao sam i zgrabio mu ga iz ruke.
“Samo naprijed, otvori ga.”
“Ne može biti”, rekao sam ogledavajući ga. Bio je veličine ključa. Težio je kao ključ. Kad sam protresao kutiju, nešto je unutra klepetalo poput ključa.
“Samo ga otvori, srećo”, požurivala me mama.
Razderao sam ukrasni papir. KLJUČ! Proučio sam ga detaljno. Fordov ključ! Nijedan od naših automobila nije bio Ford. “Kupili ste mi auto?!”
“Da, jesmo”, rekao je tata. “Nije sasvim nov – ali tek su mu dvije godine i ima prijeđenih samo trideset dvije tisuće kilometara.” Skočio sam i oboje ih zagrlio.
“Znači moj je?”
“Da!” gotovo je povikala mama. Imao sam auto! Auto! Vlastiti!
Odlijepio sam se od roditelja i, jureći kroz dnevnu sobu, vikao “Uvala vam hvala vatu hvala vam hvala vam hvala vam hvala vam”, a onda sam širom rastvorio ulazna vrata, obučen samo u staru majicu kratkih rukava i bokserice. I zaista, pred kućom je, ukrašen na vrhu ogromnom plavom mašnom, bio parkiran Fordov kombi.
Poklonili su mi kombi. Mogli su odabrati bilo koji auto, a izabrali su kombi. Kombi. O Bože Automobilske Pravde, zašto me kinjiš? O kombi, ti kamenu oko mog vrata! Ti si moj Kainov biljeg! Ti tužna zvijeri s visokim krovom i malo konjskih snaga!
Okrenuo sam se prema njima s izrazom lica čovjeka koji je kadar sve podnijeti. “Hvala vam hvala vam hvala vam!” rekao sam, iako bez sumnje više nisam zvučao onako potpuno izvan sebe, sada kada sam se totalno pretvarao.
“Pomoglo je u odabiru što smo znali koliko voliš voziti moj”, rekla je mama. Ona i tata sjali su od zadovoljstva – očito uvjereni da su mi poklonili auto mojih snova. “Sjajan je za vozikanje po okolici s prijateljima!” dodao je tata. Kad samo pomislim da su ti ljudi specijalisti za analizu i tumačenje ljudske psihe.
“Slušaj,” rekao je tata, “trebali bismo ubrzo krenuti ako hoćemo uhvatiti dobra mjesta.”
Nisam se još bio ni istuširao ni obukao, ništa. Dobro, to što namjeravam staviti na sebe teško da se može nazvati oblačenjem, ali ipak. “Ja ne moram biti ondje prije pola jedan”, rekao sam. “Malo se moram, ono, srediti.”
Tata se namrštio. “Čuj, stvarno želim imati dobar pogled da mogu napraviti nekoliko fot...”
Prekinuo sam ga. “Mogu jednostavno doći SVOJIM AUTOM”, rekao sam. “Mogu se dovesti SAM u SVOJEM AUTU.” Osmjehnuo sam se široko.
“Da, jasno!” rekla je moja mama uzbuđeno. I kakav je to vražji problem – auto je auto, na kraju krajeva. Vožnja vlastitog kombija svakako je korak naprijed u odnosu na vožnju tuđega.
Vratio sam se zatim za računalo i obavijestio Radara i Lacey (Ben nije bio onlajn) da imam svoj kombi.
SVERJEČNIKOVIĆ96: To je zapravo vrlo dobra vijest. Mogu li svratiti i staviti hladnjak u tvoj prtljažnik? Trebam voziti roditelje na dodjelu diploma i ne želim da vide.
QUENTINUSKRSNUĆE: Naravno, nije zaključan. Hladnjak za što?
SVERJEČNIKOVIĆ96: Pa, kako nitko na mom tulumu nije pio, ostalo je 212 piva i mi ih prebacujemo u Laceynu kuću za večerašnji tulum.
QUENTINUSKRSNUĆE: 212 piva?
SVERJEČNIKOVIĆ96: To mora da je velik hladnjak.
A onda se i Ben pojavio onlajn, VIČUĆI kako je već istuširan i gol i samo još treba navući togu i staviti kapu. Naklapali smo tako o našoj goloj dodjeli diploma. Nakon što su se svi odjavili da bi se pripremili, ušao sam pod tuš i stao uspravno, tako da mi je voda prskala ravno u lice. Počeo sam razmišljati dok je voda prskala po meni. New York ili Kalifornija? Chicago ili Washington? Sada bih i ja mogao poći, pomislio sam. Imam svoj auto, baš kao i ona. Mogao bih posjetiti svih pet mjesta s karte, a ako je i pronađem, bit će to zabavnije od još jednog uzavrelog ljeta u Orlandu. Ali ne. To bi trebalo biti kao provaljivanje u SeaWorld. Potreban mi je besprijekoran plan, koji treba biti izveden briljantno, a onda – ništa. Onda je to samo običan SeaWorld, ali mračniji. Ona mi je rekla: zadovoljstvo nije činiti stvari; zadovoljstvo ih je planirati.
I upravo sam o tome razmišljao dok sam stajao pod tušem: o planiranju. Ona sjedi u malom trgovačkom centru sa svojom bilježnicom i planira. Možda planira putovanje cestom i koristi se kartom da si predoči rute. Ona čita Whitmana i podcrtava “Skitam se na vječnom putovanju”, jer baš je to ono što voli zamišljati da čini, jedna od onih stvari koje voli planirati.
No je li to ono što zaista voli činiti? Ne. Zato što Margo zna tajnu odlaska, tajnu koju sam tek nedavno otkrio: odlazak ostavlja dobar i čist osjećaj samo ako napuštaš nešto važno, nešto što ti je bilo bitno. Kad iščupaš život zajedno s korijenjem. Ali to ne možeš napraviti sve dok tvoj život ne pusti korijenje.
Kad je otišla, otišla je zauvijek. Ali ne mogu vjerovati da je otišla da bi vječno putovala. Otišla je, bio sam u to siguran, na neko mjesto – mjesto gdje može ostati toliko dugo da joj to postane važno, dovoljno dugo da bi joj sljedeći odlazak pružio isto tako dobar osjećaj kao i prethodni. Postoji neki kutak svijeta, daleko odavde, gdje nitko ne zna što “Margo Roth Spiegelman” znači. A Margo sjedi u tom kutu i škraba u svoju crnu bilježnicu.
Voda se počela hladiti. Nisam još takoreći ni taknuo sapun, ali izašao sam ispod tuša, omotao ručnik oko pojasa i sjeo za računalo.
Iskopao sam Radarov mejl s onim njegovim programom za Sverječnik i skinuo plug-in. Zaista je bio vrlo kul. Onda sam upisao poštanski broj za središte Chicaga, kliknuo na “mjesto” i zadao radijus od trideset kilometara. Ispljunuo je stotinu rezultata, od Navy Piera do Deerfielda. Na zaslonu se pojavila prva rečenica svakog od tih unosa pa sam idućih pet minuta proveo čitajući ih. Ništa se nije isticalo. Zatim sam pokušao s poštanskim brojem u blizini (Mitski)I Parka u New Yorku. Manje rezultata ovaj put, osamdeset i dva, poređanih po datumima kad je određena stranica na Sverječniku kreirana. Počeo sam čitati.
Woodstock, New York, grad je u okrugu Ulster u državi New York, možda najpoznatiji po tome što je prema njemu nazvan Woodstock koncert (vidi Woodstock koncert) iz 1969., trodnevni festival na kojem su nastupali umjetnici poput Jimija Hendrixa i Janis Joplin, a koji je zapravo održan u susjednome gradu.
Lake Katrine malo je jezero u okrugu Ulster u državi New York, koje je često posjećivao Henry David Thoreau.
The Catskill Park prostire se na 2830 kvadratnih kilometara u gorju Catskill, a zajedničko je vlasništvo savezne države i lokalnih samouprava, od čega 5% pripada gradu New Yorku, koji velik dio vode dobiva iz rezervoara koji su dijelom u tom parku.
Roscoe, New York, naselje u državi New York, koje prema posljednjem popisu ima 261 kućanstvo.
Agloe, New York, fiktivno je naselje, to jest grad na papiru, koje je u ranim 1930-im izmislila kompanija Esso i umetnula ga u turističke karte kao neku vrstu mišolovke za kršitelje autorskih prava ili grad na papiru.
Kliknuo sam na link i on me odveo do cijelog članka, koji se dalje nastavljao ovako:
Smješten na križanju dvaju neasfaltiranih putova, nešto sjevernije od Roscoa u državi New York, Agloe je bio zamisao kartografa Otta G. Lindenberga i Ernesta Alpersa, koji su mu i dali ime spojivši u anagram svoje inicijale. Zamke za kršitelje autorskih prava pojavljuju se u kartografiji već stoljećima. Kartografi izmišljaju fiktivne znamenitosti, ulice i naselja i kradom ih smještaju u svoje karte. Ako se nepostojeći objekt nađe na karti drugog izdavača, onda je jasno da je plagirao originalni zemljovid. Zamke za kršitelje autorskih prava katkad se nazivaju i ključnim zamkama ili ulicama i gradovima na papiru (vidi također fiktivni unosi). Iako tek neznatan broj kartografskih korporacija priznaje njihovo postojanje, autorskopravne zamke uobičajena su pojava i na suvremenim zemljovidima.
Tijekom 1940-ih Agloe se počeo pojavljivati na kartama koje su tiskale i druge kompanije. Esso je sumnjao da je riječ o kršenju autorskih prava i pripremio je nekoliko sudskih tužbi, no u međuvremenu je neki nepoznati stanovnik sagradio “Dućan mješovitom robom Agloe”, baš na križanju koje se pojavljivalo na Essovim kartama.
Zgrada, koja još uvijek ondje stoji (potreban izvor), jedina je građevina u Agloeu i nastavlja se pojavljivati na mnogim kartama i tradicionalno se bilježi s brojem stanovnika – nula.
Svaki unos u Sverječnik sadrži i podstranice gdje možete pogledati sve priloge koji su se ikada pojavili na toj stranici i diskusije članova Sverječnika u vezi s temom. Stranica o Agloeu nije bila uređivana gotovo godinu dana, ali bio je ondje nedavni komentar anonimnog korisnika na stranici za diskusije:
Za vašu Informaciju, tko god da Ovo uređuje – Populacija agloea bit će zapravo Jedan do 29. svibnja u Podne.
* * *

Odmah sam prepoznao stil proizvoljnog pisanja velikih slova. Pravila o pisanju velikog slova tako su nepravedna prema riječima u sredini rečenice. Grlo mi se stegnulo, ali nekako sam se prisilio da se smirim. Komentar je bio ostavljen prije petnaest dana. Ležao je tamo cijelo vrijeme, čekajući na mene. Gledao sam na sat na računalu. Imao sam nešto manje od dvadeset četiri sata.
Prvi put tijekom posljednjih tjedana činila mi se potpuno i nesumnjivo živom. Bila je živa. Bio sam tako dugo usredotočen na pronalaženje njezina boravišta, nastojeći da se udaljim od opsesivnog pitanja je li živa ili ne, da sam izgubio predodžbu koliko sam prestravljen bio do sada, ali, moj Bože, bila je živa.
Skočio sam, pustio ručnik da padne na pod i nazvao Radara. Ugnijezdio sam telefon u prijevoju vrata, dok sam navlačio bokserice, a zatim i kratke hlače. “Znam što znače gradovi na papiru! Imaš li pri ruci svoj dlanovnik?”
“Da. Ali, stari, zaista bi trebao biti ovdje. Baš se spremaju da nas poređaju.”
Čuo sam Bena kako viče u telefon: “Reci mu da mu je bolje da bude gol!”
“Radare”, rekao sam, nastojeći prenijeti važnost svoga otkrića. “Potraži stranicu o Agloeu, New York. Jesi li našao?”
“Da. Čitam. Čekaj trenutak. Vau. Vau. To bi moglo biti ono što je na karti bilo označeno kao Catskill.”
“Da, tako mislim. Prilično je blizu. Idi sad na stranicu s komentarima.”
“. . .”
“Radare?”
“Isuse Kriste!”
“Da, znam, znam!” viknuo sam. Nisam čuo njegov odgovor jer sam oblačio košulju, ali kad sam ponovo stavio telefon na uho, čuo sam da razgovara s Benom. Prekinuo sam vezu.
Pokušao sam na internetu naći upute za vožnju od Orlanda do Agloea, ali taj sustav karata nije znao za Agloe, pa sam umjesto toga potražio Roscoe. Pri prosječnoj brzini od 100 kilometra na sat, javljalo je računalo, putovanje bi trajalo devetnaest sati i četiri minute. Bilo je dva i petnaest. Imao sam na raspolaganju dvadeset jedan sat i četrdeset pet minuta. Isprintao sam upute i za sobom zaključao ulazna vrata.
“Mjesto je udaljeno devetnaest sati i četiri minute”, rekao sam u mobitel. Zvao sam Radarov mobitel, ali javio se Ben.
“I što ćeš učiniti?” upitao je. “Ideš avionom?”
“Ne, nemam dovoljno novca, a osim toga mjesto je udaljeno nekih osam sati od New Yorka. Vozit ću.”
Odjednom je Radar ponovo uzeo telefon. “Koliko traje putovanje?”
“Devetnaest sati i četiri minute.”
“Prema čijem izračunu?”
“Prema Googleovim kartama.”
“Glupost”, kazao je Radar. “Nijedan od tih kartografskih programa ne uračunava gradske gužve. Zvat ću te natrag. I požuri. Moramo stati u vrstu za koji trenutak!”
“Ja ne dolazim. Prevelik gubitak vremena”, rekao sam, ali govorio sam u prazno. Radar me nazvao minutu kasnije. “Ako voziš u prosjeku sto kilometara na sat i ne zaustavljaš se, i uzmeš u obzir prosječne prometne gužve, vožnja će ti trajati dvadeset tri sata i devet minuta. Stići ćeš nešto poslije jedan popodne, što znači da ćeš, kako god bilo morati stvoriti još vremena.”
“Što? Ali to... “
Radar je rekao: “Ne bih htio kritizirati, ali možda bi osoba koja kronično kasni trebala prihvatiti mišljenje osobe koja uvijek stiže na vrijeme. Ali trebao bi doći ovamo barem na sekundu, inače će ti roditelji pošiziti kad se ne pojaviš na proziv svog imena, i također, nije da je to najvažnije, ili tako što, ali samo kažem – sve je naše pivo u tvom autu.”
“Jasno ti je da za to nemam vremena”, odgovorio sam.
Ben se približio telefonu. “Nemoj biti šupak. Potrošit ćeš samo pet minuta.”
“Okej, može.” Nagazio sam gas do daske i ispalio kombi u smjeru škole. Bolje je ubrzavao nego mamin, ali tek neznatno. Stigao sam na parkiralište ispred gimnastičke dvorane za tri minute. Nisam parkirao, već sam kombi zaustavio nasred parkirališta i iskočio. Dok sam sprintao prema gimnastičkoj dvorani, ugledam tri lika u maturalnim togama kako trče prema meni. Vidio sam Radarove suhonjave crne noge oko kojih je lamatala toga, a uz njega Bena u tenisicama bez čarapa. Lacey je bila odmah iza njih.
“Pokupite pivo”, rekao sam dok sam protrčavao pokraj njih. “Moram razgovarati s roditeljima.”
Obitelji maturanata sjedile su raširene po čitavim tribinama pa sam nekoliko puta trčao gore-dolje preko košarkaškog igrališta dok nisam opazio mamu i tatu negdje na pola tribina. Mahali su mi. Trčao sam uza stube preskačući po dvije istovremeno, tako da sam bio malo bez daha kad sam kleknuo pokraj njih i rekao: “Okej, dakle neću (udisaj) biti na dodjeli, jer (udisaj) mislim da sam našao Margo i (udisaj) moram odmah krenuti, ali imat ću mobitel uključen (udisaj) i molim vas ne ljutite se na mene, i još jedanput hvala na autu.”
Mama me uhvatila za zapešće i rekla: “Što? Quentine, o čemu to govoriš? Uspori.”
Rekao sam: “Idem u Agloe u državi New York, i moram krenuti odmah sada. To je čitava priča. Okej, moram ići. U stisci sam s vremenom. Imam mobitel sa sobom. Okej, volim vas.”
Morao sam se otrgnuti iz njezina laganog stiska. Prije nego što su uspjeli išta reći, odskakao sam niza stube i zasprintao natrag prema kombiju. Bio sam već unutra, ubacio u brzinu i lagano ubrzavao, kad sam pogledao u stranu i vidio da Ben sjedi na suvozačevu mjestu.
“Uzmi pivo i kidaj iz auta!” viknuo sam.
“Idemo s tobom”, rekao je. “Zaspat ćeš ako pokušaš voziti toliko dugo.”
Okrenuo sam se, a na stražnjim sjedalima bili su Lacey i Radar, oboje s mobitelima na uhu. “Moram javiti roditeljima”, objasnila je Lacey. “Hajde, Q. Kreni kreni kreni kreni kreni.”

Sat prvi


Potrajalo je dok smo svojim roditeljima objasnili kako ćemo 1. svi propustiti dodjelu diploma, i 2. da vozimo za New York da bismo 3. vidjeli grad koji praktički možda postoji, a možda i ne postoji, da bismo 4. presreli posjetiteljicu Sverječnika koja je, sudeći prema proizvoljno otipkanim velikim slovima 5. Margo Roth Spiegelman.
Radar se zadnji odlijepio od telefona i onda rekao: “Želio bih nešto objaviti. Moji roditelji su vrlo ljuti što propuštam dodjelu diploma. I moja djevojka je također ljuta, jer smo se dogovorili da ćemo za otprilike osam sati učiniti nešto veoma posebno. Ne želim ulaziti u detalje u vezi s tim, ali bilo bi vam bolje da ovo putovanje na koncu bude zabavan cestovni izlet.”
“Tvoja sposobnost da ne izgubiš nevinost stvarno je inspirativna”, rekao je Ben pokraj mene.
Pogledao sam Radara u retrovizoru. “JUPIIII, PUTOVANJE OTVORENOM CESTOM!”, povikao sam. I protiv volje licem mu se razvukao osmijeh. Zadovoljstvo odlaska.
Sada smo već na I-4 i promet je prilično rijedak, što graniči s čudom. Ja sam u krajnjem lijevom traku i vozim 9 kilometara iznad ograničenja brzine, koje je 90 kilometara na sat, jer sam jednom čuo da te neće zaustaviti ako ne premašiš ograničenje za više od 10 kilometara.
Vrlo brzo smo se uživjeli u svoje uloge.
Sasvim otraga Lacey je zadužena za opskrbu. Naglas nabraja sve čime raspolažemo za put: pola Snickersa koji je Ben jeo kad sam ga nazvao u vezi s Margo; 212 piva u prtljažnom dijelu; upute koje sam isprintao, a tu su i sljedeći artikli u njezinoj torbici: osam listića wintergreen žvakaćih guma, grafitna olovka, papirnate maramice, tri tampona, jedan par sunčanih naočala, balzam za usne u stiku, njezini kućni ključevi, YMCA-ina članska iskaznica, članska iskaznica biblioteke, neki računi, trideset i pet dolara i BP-ova kartica.
Čujem je kako straga viče: “E, ovo je uzbudljivo! Mi smo ti kao neki jadno opremljeni pioniri! Doduše, željela bih da imamo više novca.”
“Barem imamo BP-ovu karticu”, kažem. “Možemo nabaviti benzin i hranu.”
Pogledam u retrovizor i vidim Radara obučenog u maturalnu togu kako se naviruje u Laceynu torbicu. Maturalna toga ima dubok vratni izrez, pa mu mogu vidjeti rudlave dlake na grudima. “Da nemaš neke bokserice unutra?” pita.
““Zaista, bilo bi neophodno zaustaviti se kod Gapa”, pridodaje Ben.
Radarov su posao, koji započinje pomoću kalkulatora na svom dlanovniku, istraživanja i izračuni. On sjedi sam u redu sjedala iza mene, s planom putovanja i uputama za vlasnike kombija raširenim pokraj sebe. Izračunava koliko brzo moramo putovati da bismo stigli do sutra u podne i koliko ćemo puta morati stati da nam auto ne bi ostao bez benzina, pronalazi lokacije BP-ovih benzinskih crpki na našoj ruti, računa koliko svako zaustavljanje smije trajati i koliko ćemo vremena izgubiti na usporavanja radi silaska s autoceste.
“Moramo stati četiri puta radi benzina. Ta zaustavljanja će morati biti vrlo vrlo kratka. Najviše šest minuta možemo biti izvan autoceste. Ovdje vidim i tri dugačke dionice koje se rekonstruiraju, zatim imamo prometnu gužvu u Jacksonvilleu, Washingtonu i u Philadelphiji, iako nam ide u prilog što ćemo se kroz Washington voziti oko tri sata ujutro. Prema mojim proračunima, naša prosječna brzina bi trebala biti oko sto šesnaest. Koliko brzo trenutačno voziš?”
“Devedeset devet”, rekao sam. “Ograničenje brzine je devedeset.”
“Vozi sto šesnaest”, kaže on.
“Ne mogu; to je opasno, zaradit ću kaznu.”
“Ubrzaj na sto šesnaest”, ponovi on. Pritisnuo sam papučicu gasa. Problem je u tome što se ja ustežem voziti sto šesnaest, a usteže se i kombi. Počinje se tresti na način koji sugerira mogućnost raspada. Ostajem u krajnjem lijevom traku, iako nisam najbrži auto na cesti i osjećam se nelagodno što me svi zaobilaze s desne strane, ali trebam čist put pred sobom, jer za razliku od svih ostalih na ovoj cesti, ja ne smijem usporiti. I to je moja uloga: moja uloga je voziti i biti nervozan. Pada mi na pamet da sam već jednom igrao tu ulogu.
A Ben? Benova uloga je da mora pišati. Isprva se čini kako će njegova glavna uloga biti da prigovara što nemamo nikakvih CD-a i što su sve radijske postaje u Orlandu koma, osim one fakultetske, izvan čijeg dosega smo već odavno. Ali vrlo brzo napušta tu ulogu radi svog stvarnog i istinskog poziva: pišanja.
“Moram pišati”, kaže u 15:06. Na cesti smo već četrdeset tri minute. Ostao nam je još približno jedan dan vožnje.
“Dakle,” kaže Radar, “dobra vijest za tebe je da ćemo se zaustavljati, loša vijest je da će to biti za četiri sata i trideset minuta.”
“Mislim da mogu izdržati”, kaže Ben. U 15:10 izjavljuje: “Ustvari, baš moram pišati. Moram.”
Odgovaramo u isti glas: “Trpi.” On kaže: “Ali ja...” a mi ponovo u zboru odgovaramo: “Trpi.” Zabavlja nas Ben koji mora pišati, a mi ga tjeramo da trpi. On se smije i žali se da ga smijanje još više potiče na pišanje. Lacey se prebaci na srednji red sjedala i počne ga škakljati sleđa. On se smije i plače, a i ja se smijem, držeći brzinomjer na sto šesnaest. Razmišljam je li Margo organizirala ovo putovanje za nas namjerno ili slučajno – svejedno, nisam se ovako zabavljao otkad sam zadnji put proveo sate za volanom kombija.

Sat drugi


Još uvijek vozim. Vijugamo Floridom u pravcu sjevera po 1-95, paralelno uz obalu, ali ne sasvim uz nju. Ovdje rastu samo borovi, visoki i pretanki za svoju visinu, nešto poput moje građe. Ali prije svega tu je cesta, automobili koje pretječemo, i koji ponekad pretječu nas, i stalno moram misliti na to tko je ispred, a tko iza, tko se približava, a tko udaljava.
Lacey i Ben sada sjede zajedno iza mene, a Radar je skroz otraga i svi skupa igraju neku glupu verziju igre “Vidim što ti ne vidiš”, u kojoj smiju zamišljati samo stvari koje nisu materijalne.
“Ja vidim svojim malim okom nešto tragično kul”, kaže Radar.
“Je li to onaj način na koji se Ben smije samo desnom stranom usana?” pita Lacey.
“Ne”, kaže Radar. “I nemoj biti tako sladunjava kad je u pitanju Ben. To je odvratno.”
“Je li to zamisao da budemo goli ispod maturalnih toga za vrijeme vožnje do New Yorka, dok svi ljudi u autima koji prolaze misle da nosimo haljine?”
“Ne”, kaže Radar. “To je samo tragično.”
Lacey se osmjehne. “Zavoljet ćeš haljinu. Počneš uživati u propuhu.”
“Ja znam!” javim se. “Vidiš dvadesetčetverosatni put kombijem. Kul je jer su putovanja autom uvijek kul; tragičan je jer će benzin koji trošimo uništiti planet.”
Radar kaže ne i oni nastavljaju pogađati. Ja vozim i održavam brzinu na sto šesnaest i molim Boga da ne zaradim kaznu i igram metafizičku inačicu igre “Vidim što ti ne vidiš”. Tragično kul stvar u nepredviđenom slijedu događaja je ta da nismo uspjeli na vrijeme vratiti unajmljene maturalne toge. Projurio sam pokraj policajca parkiranog na travnjaku između kolnika. Čvrsto sam stisnuo volan objema rukama, potpuno uvjeren da će krenuti za nama i zaustaviti nas. Ali nije. Možda zna da jurim samo zato što moram.


Sat treći


Ben ponovo sjedi naprijed. Ja i dalje vozim. Svi smo gladni. Lacey raspodjeljuje jednu wintergreen žvakaću gumu, po komadić svakom od nas, ali to je nikakva utjeha. Sastavlja divovski popis svega što ćemo kupiti kad se prvi put zaustavimo na benzinskoj postaji. To će morati biti ekstremno dobro opskrbljena benzinska postaja, kako bismo je mogli opelješiti dokraja.
Ben i dalje cupka nogama.
“Hoćeš li prestati s time?”
“Sila mi je mokriti već tri sata.”
“To si već spomenuo.”
“Osjećam da mi se mokraća penje sve do grudnog koša”, kaže. “Doslovno sam pun mokraće. Buraz, upravo sada čak je sedamdeset posto mog tijela mokraća.”
“Uh-uh”, kažem ja jedva sastavivši osmijeh. Istina da je smiješno, ali previše sam umoran.
“Osjećam se kao da sam na rubu plača i da će mi umjesto suza poteći mokraća.” To me se već dojmi. Smijem se malo.
Kad ga idući put pogledam, nekoliko minuta kasnije, Ben stišće međunožje i gužva maturalnu odoru.
“Koji ti je vrag?” pitam.
“Buraz, moram na zahod. Stiskanjem zaustavljam da ne poteče.” Zatim se okrene. “Radare, koliko je do sljedećeg zaustavljanja?”
“Moramo voziti još najmanje dvjesto trideset kilometara da bismo ostali na samo četiri zaustavljanja, što znači sat i pedeset osam i pol minuta, ako Q bude održavao tempo.”
“Ja ga održavam!” vičem. Upravo smo sjeverno od Jacksonvillea i sve bliže Georgiji.
“Ne mogu više izdržati, Radare. Daj mi nešto u što ću se popišati.”
Zbor usklikne: NE. Apsolutno nikako. Budi muško. Izdrži kao što su viktorijanske dame branile svoje djevičanstvo. Izdrži dostojanstveno i dražesno, onako kako bi predsjednik Sjedinjenih Država trebao bdjeti nad sudbinom slobodnog svijeta.
“DAJTE MI NEŠTO ILI ĆU SE POPIŠATI NA SJEDALO. POŽURITE!”
“Boga ti ludoga”, kaže Radar i oslobađa se pojasa. Grabi četveronoške u stražnji dio kombija i otvara hladnjak. Vraća se do svog sjedala, naginje se naprijed i dodaje Benu bocu piva.
“Hvala Bogu da je s čepom na odvrtanje”, kaže Ben, omotavši šaku svojom haljinom da lakše otvori bocu. Ben spušta prozor i gledam u bočnom retrovizoru kako pivo lebdi pokraj auta i pršti po međudržavnoj autocesti. Benu uspijeva gurnuti bocu pod svoju togu, a da nam nije otkrio navodno najveća jaja na svijetu, a mi sjedimo i čekamo, odveć zgroženi da bismo gledali.
Tek što Lacey izgovori: “Zar ne možeš jednostavno trpjeti”, već čujemo to. Nikada prije nisam čuo taj zvuk, ali lako ga prepoznajem: zvuk mokraće koja udara o dno pivske boce. Zvuči gotovo kao glazba. Odbojna glazba vrlo brzog ritma. Škicnem u tom smjeru i vidim olakšanje u Benovim očima. Smije se i gleda u prazno.
“Što duže čekaš, to je bolji osjećaj”, kaže. Zvuk se brzo mijenja u žuborenje kako se boca puni. Zatim Benov smiješak polako iščezava.
“Buraz, mislim da trebam još jednu bocu”, kaže iznenada.
“Još jednu bocu. ODMAH”, uzvikujem.
“Još jedna boca stiže!” Radar je u trenu nagnut preko stražnjeg sjedišta i s glavom u hladnjaku izvlači bocu iz leda. Otvori je golim rukama, spusti jedan od stražnjih prozora i izlije pivo van. Onda skoči naprijed, s glavom između Bena i mene, i pruži bocu Benu, dok mu oči strijeljaju naokolo u panici.
“Uh, zamjena će biti, uh, komplicirana”, kaže Ben. Zbiva se puno prtljanja pod togom, i pokušavam ne zamišljati što se događa, kadli se ispod halje pojavi Miller Lite boca puna mokraće (što izgleda začudno slično Miller Liteu). Ben pohranjuje punu bocu u držač šalica, grabi novu od Radara, a zatim n olakšanjem uzdahne.
Nama ostalima u međuvremenu preostaje da razmišljamo o mokraći u držaču za šalice. Put nije posebno neravan, ali amortizeri kombija nisu baš najviše klase, tako da se mokraća pri vrhu boce mućka.
“Bene, ako se mokraća prolije po mojem novom autu, odrezat ću ti jaja.”
Ne prekidajući pišanje, Ben zirne prema meni, keseći se. “Trebat će ti vraški velik nož, buraz.” A zatim konačno čujem da se žubor usporava. Uskoro prestane, i Ben brzim pokretom baci bocu kroz prozor. Za njom i drugu.
Lacey glumi da će povraćati – a možda to i nije gluma. Radar kaže, “Zaboga, jesi li jutros kad si se probudio popio hektolitar vode?”
Ali Ben zrači zadovoljstvom. Trijumfalno diže šaku u zrak i uzvikuje, “Ni kap nije završila na sjedalu! Ja sam Ben Starling. Prvi klarinet Winter Park Highschool orkestra. Rekorder u lokanju piva iz bačvi naglavce. Šampion pišanja u kolima. Uzdrmao sam svijet! Ja sam najveći!”
Nakon trideset pet minuta, dok se završavao treći sat našeg putovanja, upita nesigurnim glasom, “Koliko ima do sljedećeg zaustavljanja?”
“Sat i tri minute, ako Q zadrži tempo”, odgovara Radar. “Okej”, kaže Ben. “Okej. Super. Jer moram pišati.”

Sat četvrti


Prvi put Lacey pita: “Stižemo li uskoro?” Smijemo se. Doduše stigli smo u Georgiju, državu koju volim, dapače obožavam, iz jednog jednostavnog razloga. Ovdašnje ograničenje brzine je sto deset, što znači da smijem ubrzati na sto devetnaest. Izuzmemo li tu razliku, sve ostalo je kao i u Floridi.
Čitav se sat pripremamo za naše prvo zaustavljanje. To nam je važno zaustavljanje, jer sam vrlo vrlo vrlo vrlo gladan i dehidriran. Začudo, razgovor o hrani koju ćemo kupiti na benzinskoj umiruje nam gladne grčeve. Lacey priprema popis za kupovinu za svakoga od nas, ispisane sićušnim slovima na poleđini računa koje je našla u svojoj torbici. Tjera Bena da se nagne kroz prozor sa strane u putničkom dijelu i pogleda na kojoj se strani nalazi otvor za točenje goriva. Nas prisiljava da svoje popise naučimo napamet, a zatim nas propituje. Uvježbavamo naš posjet benzinskoj postaji nekoliko puta; sve treba biti tako brzo i točno obavljeno kao da smo u boksu na autotrkama.
“Još jedanput”, kaže Lacey.
“Ja punim benzin”, kaže Radar. “Nakon što započnem s točenjem, utrčavam unutra dok pumpa još radi, iako bih morao ostati uz pumpu čitavo vrijeme, i dajem ti karticu. Zatim se vraćam punjenju.”
“Ja donosim karticu dečku za blagajnom”, kaže Lacey.
“Ili djevojci”, dodajem ja.
“Nebitno”, odgovara Lacey.
“Samo kažem – ne budi tako seksistična.”
“Ma, kako bilo, Q. Dajem karticu osobi za blagajnom. Kažem njoj ili njemu da blokira sve što donesemo. Zatim ja piškim.”
Ja dodajem: “U međuvremenu uzimam sve sa svoga popisa i donosim na blagajnu.”
Ben kaže: “Ja pišam. Zatim, kad završim s pišanjem, skupljam stvari sa svoga popisa.”
“A glavne su majice”, kaže Radar. “Ljudi me neprestano čudno gledaju.”
Lacey kaže, “Potpisujem račun nakon što izađem iz toaleta.”
“A onda, istog trena kad se rezervoar napuni, ulazim u auto i krećem, stoga bi vam bilo bolje da već budete unutra. Stvarno ću vas ostaviti da izvisite. Imate šest minuta”, kaže Radar.
“Šest minuta”, ponavljam i kimam glavom. Lacey i Ben također ponavljaju. “Šest minuta.”
“Šest minuta.” U 17:35., s još tisuću četiristo pedeset kilometara pred nama, Radar nas obavještava da prema njegovom dlanovniku sljedeći izlaz ima benzinsku postaju.
Dok ulazim u benzinsku postaju, Lacey i Radar već čuče pokraj zadnjih kliznih vrata. Ben je otkopčao pojas i drži jednu ruku na kvaki suvozačevih vrata, a drugu na kontrolnoj ploči. Održavam brzinu što duže mogu, a onda nagazim na kočnicu upravo ispred mjesta za tankanje. Kombi se s trzajem zaustavi i mi izlijećemo van. Radar i ja mimoilazimo se ispred auta; dobacujem mu ključeve, a zatim trčim do trgovine. Lacey i Ben stižu do vrata prije mene, ali ne mnogo. Dok Ben hita prema WC-u, Lacey objašnjava sjedokosoj ženi (ipak jest žena) da ćemo nakupovati mnogo stvari i da smo u velikoj žurbi, i da treba blokirati stvari kako ih budemo donosili, i da sve ide na njezinu BP karticu, a žena, iako malo zbunjena, pristaje. Radar utrčava dok mu toga vijori i pruža Lacey karticu.
Za to vrijeme ja trčim između polica skupljajući sve što se nalazi na mom popisu. Lacey je kod pića; Ben u dijelu s trajnim namirnicama; ja sam kod hrane. Jurim trgovinom kao da sam gepard, a tortilja-čipsevi ranjene gazele. Trkom donosim naramak čipsa, goveđe šunke i kikirikija do prednje blagajne, a zatim trčim do police sa slatkišima. Šaka Mentosa, šaka Snickersa i – oh, nije na popisu, ali k vragu, volim Nerdse, pa dodajem i tri pakiranja Nerdsa. Ostavljam sve na blagajni i jurim nazad do vitrine s delikatesama, gdje pronalazim samo prastare pureće sendviče, pri čemu puretina vrlo podsjeća na šunku. Grabim dva. Na putu prema blagajni zaustavljam se radi nekoliko Starbursta, paketa Twinkieja a uzimam i neodređen broj GoFast energetskih pločica. Vraćam se natrag. Ben je već ondje u svojoj maturalnoj togi i pruža ženi majice i sunčane naočale za četiri dolara. Lacey stiže trkom, noseći na litre gazirane vode, energetskih napitaka i obične vode. Velike boce, koje čak ni Ben ne može napuniti mokraćom iz jednog pokušaja.
“Još minuta!” uzvikuje Lacey, a mene hvata panika. Kružim okolo i letim pogledom po prodavaonici, pokušavajući otkriti što sam zaboravio. Pogledam popis. Čini se da imam sve, ali ipak osjećam kao da postoji nešto važno što sam zaboravio. Nešto. Ma hajde, Jacobsene. Čips, slatkiši, puretina koja sliči šunki, sendvič s maslacem od kikirikija i želeom i – što? Koje su još skupine namirnica? Meso, čips, slatkiši, i, i, i, i sir! – “KREKERI!” Kažem preglasno, a zatim se ustremim na krekere i uzimam krekere sa sirom i krekere s maslacem od kikirikija i pozamašnu količinu Grandma’s kolačića s maslacem od kikirikija, a zatim trčim natrag i bacim ih pred blagajnu. Žena je već napunila četiri plastične vrećice namirnica. Ukupno gotovo stotinu dolara, ne računajući benzin; morat ću cijelo ljeto raditi da otplatim dug Laceynim roditeljima.
Samo je jedan trenutak praznog hoda, onaj nakon što žena za blagajnom provuče Laceynu karticu. Pogledam na svoj sat. Trebamo krenuti za dvadeset sekundi. Konačno čujem zvuk ispisivanja računa. Žena ga istrgne, Lacey načrčka svoje ime, a Ben i ja hvatamo vrećice i žurimo prema autu. Radar turira motor kao da nam želi poručiti hrže, hrže dok trčimo preko parkinga, a Benova toga leprša na vjetru tako da pomalo nalikuje na nekog mračnog čarobnjaka, samo što mu se vide bijele žgoljave noge, a ruke su mu pune plastičnih vrećica. Vidim i Laceyne noge ispod njezine toge i ne mogu ne primijetiti kako su joj listovi čvrsti dok korača. Ne znam kako ja izgledam, ali znam kako se osjećam. Mlado. Budalasto. Besmrtno. Gledam Lacey i Bena koji uskaču kroz otvorena klizna vrata. Ja se bacam za njima i prizemljujem na plastične vrećice i Laceyn torzo. Dok zatvaram klizna vrata, Radar daje gas a auto kao ispaljen nestaje s parkirališta, i to je prvi slučaj otkad postoje kombiji da ga je netko iskoristio za paljenje gume. Radar skreće prilično nesigurnom brzinom ulijevo i uključuje se na autocestu. Četiri sekunde smo brži od planiranog. A onda, baš kao što rade u boksovima u onim NASCAR utrkama, dajemo si petice i tapšemo se po leđima. Dobro smo se opskrbili. Ben ima mnogo posuda u koje može mokriti. Ja imam dovoljno goveđe šunke. Lacey ima svoje Mentose. Radar i Ben imaju majice koje mogu nositi preko maturalnih toga. Kombi je postao naša biosfera – samo da nam je benzina i mogli bismo ovako zauvijek.


Sat peti


Okej, možda i nismo tako izvrsno opskrbljeni kao što sam mislio. Ispostavilo se da smo u svoj onoj gužvi Ben i ja učinili neke ne baš male (iako ne i fatalne) pogreške. Dok je Radar sam na prednjem sjedištu, Ben i ja sjedimo iza njega, otvaramo svaku vrećicu i dodajemo artikle Lacey u pozadini. Lacey ih sortira u hrpe prema organizacijskoj shemi koju samo ona razumije.
“Zašto lijek protiv prehlade nije na istoj hrpi kao i analgetici?” pitam. “Ne bi li svi lijekovi trebali biti na istoj hrpi?”
“Q, srce. Ti si dečko. Nemaš ti pojma kako se takve stvari rade. Analgetik NoDoz je s čokoladom i Mountain Dewom jer svi oni sadrže kofein i pomažu ti da ostaneš budan. NyQuil, lijek protiv prehlade, je s goveđom šunkom jer i jedenje mesa izaziva umor.”
“Fascinantno,” kažem ja. Nakon što sam Lacey predao i zadnju namirnicu iz vrećice, ona upita: “Q, a gdje je hrana koja je – kako da kažem – dobra?”
“Uh?”
Lacey pronalazi popis za kupnju koji je napisala za mene i čita iz njega. “Banane. Jabuke. Sušene brusnice. Grožđice.”
“Ah”, kažem ja. “Ah, točno. Četvrta grupa nisu bili krekeri.”
“Q!” Kaže ona bijesno. “Ja ne mogu jesti ništa od ovog!”
Ben stavlja ruku na njezin lakat. “Pa možeš jesti Grandma’s kolačiće. Oni ti ne mogu škoditi. Proizvela ih je baka. A baka ti nikad ne bi učinila ništa nažao.”
Lacey otpuhne pramen kose s lica. Čini se da je zaista ozlovoljena. “Plus”, kažem joj, “tu su i GoFast pločice. Obogaćene su vitaminima!”
“Aha, vitaminima i s oko trideset grama masnoća”, kaže ona.
S vozačeva mjesta oglasi se Radar: “Ne pokušavajte govoriti loše o GoFast pločicama. Želite li da zaustavim ovaj auto?”
“Kad god pojedem GoFast pločicu”, kaže Ben, “uvijek mislim nešto kao: Ah, takav dakle okus komarcima ima naša krv.”
Napola odmotam štangicu GoFasta s kakaom i držim je ispred Laceynih usta.”Samo pomiriši”, kažem. “Pomiriši tu vitaminiziranu slasnost.”
“Zbog tebe ću se udebljati.”
“I dobiti bubuljice”, kaže Ben. “Ne zaboravi bubuljice.”
Lacey uzima pločicu i nevoljko je zagrize. Mora zatvoriti oči da bi prikrila orgazmičko zadovoljstvo koje prati okus GoFastu. “Ah. Moj. Bože. Ovo je okus nade.”
* * *

Konačno raspakiramo i posljednju vrećicu. Ona sadrži dvije velike majice kratkih rukava, zbog kojih su Radar i Ben vrlo uzbuđeni, jer to znači da mogu biti dečki koji nose ogromne majice preko šašavih toga, umjesto samo dečki koji nose šašave toge.
Ali kad Ben razmota majice, uočava dva problema. Prvo, majica veličine L iz benzinske postaje u Georgiji nije iste veličine kao ona kod, recimo, Old Navyja. Majica s benzinske je divovska, i više je vreća za smeće nego majica. Manja je, doduše, od maturalnih toga, iako ne puno. Ali taj problem nije ništa u usporedbi s drugim problemom, a to je da su obje majice ukrašene ogromnom reljefnom izvedbom konfederacijske zastave. Preko zastava su otisnute riječi NASLIJEĐE, A NE MRŽNJA.
“Ma ne, nisi valjda”, kaže Radar kad sam mu pokazao zbog čega se smijemo. “Bene, nisi valjda svom jedinom crnom prijatelju kupio rasističku majicu?”
“Samo sam zgrabio prve majice koje sam vidio, buraz.”
“Nemoj ti meni buraz baš sada”, kaže Radar i odmahuje glavom, ali smijući se pritom. Dodam mu njegovu majicu i on se uvuče u nju pridržavajući volan koljenima. “Samo se nadam da će me zaustaviti”, kaže. “Volio bih vidjeti reakciju policajca na crnog momka koji nosi majicu Konfederacije preko crne toge.”

Sat šesti


Iz nekog razloga dio ceste 1-95 južno do Florencea, u Južnoj Karolini, savršeno je mjesto za vožnju autom u petak navečer. Zaglibili smo u prometu na više kilometara, pa iako Radar očajnički želi prekoračiti ograničenje brzine, sretan je ako može voziti i pedeset. Radar i ja sjedimo sprijeda i pokušavamo odagnati brige igrajući igru koju smo upravo izmislili i nazvali je Ovaj tip je žigolo. U toj igri zamišljamo živote ljudi u autima oko sebe.
Pokraj nas vozi Hispanoamerikanka u izlupanoj i staroj Toyoti Corolli. Promatram je kroz rani sumrak. “Ostavila je svoju obitelj da bi došla ovamo”, kažem. “Ilegalka. Šalje novac kući svakog trećeg utorka u mjesecu. Ima dvoje male djece – muž joj je sezonski radnik. Sada je upravo u Ohiju – samo tri ili četiri mjeseca godišnje provodi kod kuće, no ipak se dobro slažu.”
Radar se naginje u mom smjeru i pogleda je na trenutak. “Kriste, Q, uopće nije sve tako melodramatragično. Ona je tajnica u pravnoj tvrtki – pogledaj samo kako je odjevena. Trebalo joj je pet godina, ali sada je blizu da stekne svoju pravničku diplomu. I nema ni djece ni muža. Ima, doduše, dečka. On je pomalo površan. Plaši se vezivanja. Bijeli dečko, koji je pomalo nervozan zbog međurasnog aspekta njihova odnosa.”
“Ali nosi vjenčani prsten”, ističem njemu usuprot. U Radarovu obranu moram reći da imam mogućnost dobro je promotriti. S desne je strane i baš ispod mene. Mogu je vidjeti kroz njezine zatamnjene prozore, i promatram je kako pjeva prateći neku pjesmu s radija i netremice gleda cestu pred sobom. Toliko je mnogo ljudi na svijetu. Lako je smetnuti s uma kako je svijet pun ljudi, pun do raspucavanja, i svakoga od tih ljudi možemo zamisliti i da uvijek pogriješimo. Osjećam da je ovo važna ideja, jedna od onih koje mozak mora polako probaviti, onako kako se udav hrani, ali prije nego što stignem malo promisliti, Radar me prekine.
“Nosi ga samo zato da joj se ne upucavaju perverznjaci kakav si ti”, objašnjava on.
“Možda.” Smješkam se i uzimam napola pojedenu GoFast štangicu iz krila pa odgrizem griz. Ponovo je na trenutak tiho, a ja razmišljam o tome kako ljude možeš vidjeti i istodobno ne vidjeti, razmišljam o zatamnjenim staklima između mene i te žene, koja i dalje vozi usporedo s nama, i o svim prozorima i ogledalima posvuda oko nas dok gmižemo po pretrpanoj autocesti. Kad Radar ponovo progovori, shvaćam da je i on o tome razmišljao.
“S tom igrom Ovaj tip je žigolo”, kaže Radar, “mislim, fora s tom igrom kao igrom je da na kraju otkriva puno više o osobi koja zamišlja nego o osobi koju se zamišlja.”
“Da”, kažem. “I ja sam baš razmišljao o tome.” I ne mogu se oteti misli da je Whitman, uza svu svoju blistavu ljepotu, bio ipak malo previše optimističan. Možemo mi čuti druge, možemo putovati prema njima i bez kretanja, možemo ih i zamišljati, i zaista smo svi međusobno povezani ludim spletom korijenja, kao vlati trave – ali igra me tjera da se pitam možemo li ikada zaista postati onaj drugi.


Sat sedmi


Konačno prolazimo pored šlepera koji je sletio s ceste i možemo povećati brzinu. Radar iz glave izračunava da ćemo zbog gubitka tempa odavde do Agloea odsada morati voziti prosječnom brzinom od sto dvadeset četiri kilometra. Prošao je već čitav sat otkako je Ben objavio da mora pišati, a razlog je jednostavan: zaspao je. Točno u šest uzeo je lijek protiv prehlade. Legao je na klupu, a zatim smo Lacey i ja prebacili preko njega oba pojasa i vezali ga. To je samo povećalo neudobnost njegova položaja, ali 1. bilo je to za njegovo osobno dobro, a 2. svi smo znali da mu za dvadeset minuta više ništa neće smetati, jer će spavati kao mrtav. Tako je i bilo. Probudit ćemo ga u ponoć. Upravo sam, u 21:00, spremio Lacey na spavanje, u istom položaju, ali na srednjoj klupi. Probudit ćemo je u 2:00. Dogovor je da svatko odspava jednu smjenu, tako da sutra, kada budemo ulazili u Agloe, ne budemo morali selotejpom držati oči otvorene.
Kombi je postao nešto poput male kuće: ja sjedim na suvozačevu mjestu; to nam je brlog. Mislim da je to najbolja soba u kući: ima puno prostora, a i sjedalo je prilično udobno.
Na tepihu ispod suvozačeva sjedala je ured koji sadrži mapu Sjedinjenih Država, koju je Ben nabavio na BP-ovoj benzinskoj postaji, upute koje sam isprintao i komad starog papira na kojem je Radar škrabao svoje kalkulacije o brzini i udaljenostima.
Radar je na mjestu vozača. U dnevnom boravku. Poprilično sliči brlogu, smo što se u njemu ne možeš opustiti. A također je i čišći.
Između dnevnog boravka i brloga centralna je konzola ili kuhinja. Tu čuvamo obilne zalihe goveđe šunke i GoFast štangica i ono magično piće zvano Bluefin, koje je Lacey stavila na popis. Bluefin dolazi u malim, maštovito zaobljenim staklenim bocama i ima okus kao plava šećerna vuna. Također te drži budnim bolje od ičega, iako te čini pomalo trzavim. Radar i ja složili smo se da ćemo ga piti do dva sata prije svog odmora. Moj počinje u ponoć kada Ben ustaje.
Prednja klupa je naša spavaća soba. To je manje poželjna soba, jer je blizu kuhinje i dnevne sobe, gdje su ljudi budni i razgovaraju, a ponekad se čuje i glazba s radija.
Iza nje je druga spavaća soba, tamnija i tiša, i općenito puno bolja od prve spavaće sobi.
A iza toga je hladnjak, koji trenutačno sadrži 210 boca piva u koje Ben još nije mokrio, sendviče s puretinom koja izgleda kao šunka i nekoliko Coca-Cola.
Ova naša nastamba luksuzno je opremljena. Pod je potpuno pokriven tepihom. Ima centralno grijanje i klimu. Svaka soba ima ugrađene zvučnike. Istina, ima samo pet kvadratnih metara životnoga prostora. Ali to što nema zidove nenadmašna je prednost.

Sat osmi


Tek što smo prešli granicu Južne Karoline, uhvatim Radara kako zijeva pa inzistiram da ga zamijenim za volanom. Ionako volim voziti – pa neka ovo vozilo i jest običan kombi, ali je moj kombi. Radar naglo iskoči sa svog sjedala i prebacuje se u prvu dnevnu sobu, dok ja čvrsto držim volan i prekoračivši preko kuhinje, sjedam u vozačko sjedalo.
Na ovakvom putovanju, to otkrivam, naučiš mnogo o sebi samome. Na primjer, nikada nisam mislio da sam tip osobe kojoj bi palo na pamet da mokri u napola prazne boce Bluefin energetskog pića dok vozi kroz Južnu Karolinu brzinom od sto dvadeset četiri kilometra na sat – ali zapravo, baš sam takva osoba. Dosad također nisam znao da ako pomiješaš puno mokraće s malo energetskog pića Bluefin, dobiješ kao rezultat zadivljujuće fluorescentnu tirkiznu boju. Izgleda tako lijepo da je poželim začepiti i ostaviti u držaču šalica da je pokažem Lacey i Benu kad se probude.
Ali Radar misli drukčije. “Ako smjesta ne baciš to govno kroz prozor, prekidam naše jedanaestogodišnje prijateljstvo”, kaže.
“Nije govno”, kažem ja. “To je mokraća.”
“Van”, kaže. Pa sam bacio. U bočnom retrovizoru gledam kako boca pada na asfalt i rasprskava se kao vodeni balon. I Radar to vidi.
“O, moj Bože”, kaže. “Nadam se da je ovo jedno od onih traumatičnih iskustava koja toliko oštećuju psihu da jednostavno zaboraviš da si ih ikada doživio.”


Sat deveti


Dosad nisam znao da se možeš umoriti od jedenja GoFast energetskih štangica. Ali možeš. Bio sam tek kod drugog zalogaja četvrte ovodnevne, kadli mi se želudac okrenuo. Otvorim središnju konzolu i vratim štangicu natrag. Taj dio kuhinje zovemo smočnicom.
“Želio bih da imamo jabuka”, kaže Radar. “Bože, kako bi mi sada prijala jabuka.”
Uzdahnem. Glupa četvrta skupina namirnica. Osim toga, iako sam već prije nekoliko sati prestao piti Bluefin, i dalje se često trzam.
“Još se osjećam nekako trzavo”, kažem.
“Istina”, kaže Radar. “Ja ne mogu prestati lupkati prstima.” Pogledam dolje. Tiho lupka prstima po koljenu. “Hoću reći”, kaže, “jednostavno se ne mogu zaustaviti.”
“Okej, ali zato nisam umoran, pa možemo ostati budni do četiri, a onda bismo ih mogli probuditi i odspavati do osam.”
“Okej”, kaže on. Šutimo neko vrijeme. Cesta se sada ispraznila; ostali smo samo mi i šleperi, a ja se osjećam kao da mi mozak obrađuje informacije u tempu jedanaest puta bržem od normalnog, i pada mi na um da je ovo što radim tako lako, da je vožnja po međudržavnoj autocesti najlakša i najugodnija stvar na svijetu: sve što trebam činiti jest ostati između linija i pobrinuti se da mi nitko nije preblizu i da ja nisam nikome preblizu, i samo voziti dalje. Možda se i ona tako osjećala, ali ja se ne bih ovako osjećao da sam sâm na putu.
Radar prekida šutnju. “Pa, kako nećemo spavati do četiri...”
Dovršim njegovu rečenicu. “Da, onda bismo mogli otvoriti novu bocu Bluefina.”
I tako učinimo.

Sat deseti


Vrijeme je za naše drugo zaustavljanje. Sad je 00:13 ujutro. Svoje prste više ne osjećam kao prste; osjećam ih kao čiste pokrete. I lupkam po volanu dok vozim.
Nakon što Radar pronalazi najbližu BP-ovu postaju na svom dlanovniku, odlučimo probuditi Lacey i Bena.
Kažem, “Hej, ljudi, uskoro se zaustavljamo.” Nema reakcije.
Radar se okreće natrag i stavlja ruku na Laceyno rame. “Lace, vrijeme za ustajanje.” Ništa.
Uključim radio. Nalazim stanicu koja vrti stare hitove. To su Beatlesi. Pjesma Good Morning. Malo je poglasnim. Bez odgovora. Radar poglasni još. A onda još. A onda krene refren i on počne pjevati. Ja mu se priključim. Mislim da je moje falš pjevanje ono što ih je konačno probudilo.
“UGASITE TO!” viče Ben. Stišamo glazbu.
“Bene, zaustavljamo se. Trebaš li pišati?”
On oklijeva i čuju se neodređeni zvukovi iz mraka u pozadini, a ja se pitam postoji li neka fizička metoda kojom provjerava puninu svog mjehura. “Zapravo, mislim da ne trebam”, kaže.
“Okej, onda ti točiš benzin.”
“Kao jedini muški koji dosad nije pišao u autu, prvi rezerviram zahod”, kaže Radar.
“Šššš”, mrmlja Lacey. “Šššš. Prestanite govoriti.”
“Lacey, trebaš ustati i piškiti”, kaže Radar. “Uskoro se zaustavljamo.”
“Možeš kupiti jabuke”, kažem joj.
“Jabuke”, mrmlja ona slatkim glasićem male djevojčice. “Volim jabuke.”
“Poslije je tvoj red za vožnju”, kaže Radar. “Stvarno se moraš razbuditi.”
Lacey se uspravi i svojim uobičajenim glasom kaže: “To mi se baš i ne sviđa.”
Skrećemo na izlaz s autoceste i do BP-ove benzinske postaje ostaje još kilometar i pol, što se ne čini mnogo, ali Radar kaže da će nam to oduzeti četiri minute, a kako nas je promet u Južnoj Karolini već usporio, onda bismo mogli imati i pravu muku zbog radova na cesti, za koje Radar kaže da nas čekaju za sat vremena. Ali meni nije dopušteno brinuti se. Lacey i Ben dovoljno su se razbudili da bi zauzeli položaj pokraj kliznih vrata, baš kao prošli put, i kad se zaustavimo ispred crpke, svi izlijeću vani, a ja dobacujem ključeve Benu, koji ih hvata u zraku.
Dok Radar i ja žustro špartamo pokraj bijelca iza blagajne, Radar se zaustavlja, jer je uočio da je tip blenuo u njega. “Da”, kaže Radar bez srama. “Da, nosim majicu s natpisom NASLIJEĐE A NE MRŽNJA preko moje maturalne toge. Nego, prodajete li ovdje hlače?”
Momak je sasvim zbunjen. “Imamo kamuflažne hlače tamo kod motornih ulja.”
“Izvrsno”, kaže Radar. Pa se okrene k meni i kaže, “Budi dobar i izaberi mi neke kamuflažne hlače. I možda neku malo bolju majicu?”
“Smatraj to obavljenim”, odgovaram. Ispostavlja se da maskirne hlače ne dolaze u uobičajenim veličinama. Ima ih samo u veličini M i L. Uzimam veličinu M, a zatim i veliku ružičastu majicu s natpisom NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU.
I tri boce Bluefina.
Sve te stvari predajem Lacey kad je izašla iz toaleta i ulazim u toalet za djevojke, jer je Radar još uvijek u muškom. Ne sjećam se da sam ikad prije bio u ženskom toaletu na benzinskoj postaji.
Razlike:
Nema automata s kondomima.
Manje grafita.
Nema pisoara.
Miris je manje-više isti, što je pomalo razočaravajuće.
Kad iziđem van, Lacey plaća za blagajnom, a Ben je već nervozno nalegao na trubu, pa nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti odjurim prema autu.
“Izgubili smo minutu”, kaže Ben sa suvozačeva mjesta. Lacey skreće na put koji će nas dovesti na međudržavnu autocestu.
“Oprostite”, odgovara Radar sa stražnjeg sjedišta, gdje sjedi pokraj mene, i pokušava navući svoje nove maskirne hlače ispod maturalne halje. “Dobra je stvar što konačno imam hlače. I novu majicu. Gdje je majica, Q?” Lacey mu je dodaje. “Vrlo smiješno.” Svlači togu i ipak je zamjenjuje baka-majicom, dok se Ben žali da njemu nitko nije kupio hlače. Svrbi ga stražnjica, kaže. I kad malo bolje razmisli, kao da mu se piša.


Sat jedanaesti


Naletjeli smo na dio ceste koji se obnavlja. Autocesta se sužava na jedan trak, a mi smo zapeli iza tegljača koji precizno održava maksimalno dopuštenu brzinu pri radovima na cesti od 50 kilometara na sat. Lacey je pravi vozač za ovakvu situaciju; ja bih već lupao po volanu, ali ona samo prijazno čavrlja s Benom, da bi se u jednom trenutku napola okrenula i rekla: “Q, zaista moram na toalet a mi i tako gubimo vrijeme iza ovog kamiona.”
Samo sam kimnuo. Ne mogu je kriviti. Ja bih nas već odavno prisilio da stanemo kad ne bih mogao mokriti u bocu. Herojski je od nje što je uspjela izdržati tako dugo.
Stala je na prvoj benzinskoj postaji koja radi cijelu noć; i ja izlazim protegnuti svoje odrvenjele noge. Kad se Lacey trčeći vrati do kombija, ja već sjedim na mjestu vozača. Čak i ne znam kako mi je došlo da sjednem na vozačko mjesto, zašto sam završio tu umjesto Lacey.
Ona obiđe auto, dođe do prednjih vrata i ugleda me, a kako je prozor otvoren, ja joj kažem: “Mogu i ja voziti.” Na kraju krajeva, moj auto i moja misija. Ona pita: “Siguran si?” a ja kažem: “Da, da, spreman sam za pokret”, i ona jednostavno otvori klizna vrata i legne na prvu klupu.

Sat dvanaesti


Sati je 2:40 ujutro. Lacey spava. Radar spava. Ja vozim. Cesta je pusta. Čak je i većina vozača kamiona otišla na spavanje. Prođu minute, a da ne vidimo svjetla koja bi dolazila iz suprotnog smjera. Ben me održava budnim brbljajući sa mnom. Razgovaramo o Margo.
“Jesi li uopće razmišljao kako ćemo zapravo naći Agloe?” pita me.
“Hm, znam otprilike na kojem bi se raskrižju morao nalaziti”, kažem. “A to ti i nije ništa više od običnog raskrižja.”
“A ona će biti na prvom uglu, sjedi ondje na prtljažniku svoga auta, podbočila je bradu i čeka te?”
“To bi svakako bilo praktično”, odgovaram.
“Buraz, moram ti reći da sam malo zabrinut da ćeš, ono – ako sve ne bude onako kako si planirao – biti stvarno razočaran.”
“Samo je želim pronaći”, kažem, jer to zaista želim. Želim da bude na sigurnom, živa, pronađena. Da se struna ne prekine. Ostalo je manje važno.
“Da, ali – ne znam”, kaže Ben. Mogu osjetiti njegov pogled i kako se pretvara u Ozbiljnog Bena. “Samo – samo upamti da se ponekad ono što misliš o osobi ne podudara s onim što ona zapravo jest. Recimo, ja sam uvijek mislio da je Lacey tako seksi i tako kul, ali sada kad sam s njom... nije to isto. Ljudi su drukčiji kad ih možeš pomirisati i vidjeti izbliza, znaš?”
“Znam to”, kažem. I zaista znam koliko sam dugo o njoj imao potpuno pogrešnu predodžbu.
“Samo kažem da je prije bilo lako da mi se Lacey sviđa. Lako je kad ti se netko sviđa izdaleka. Ali kad je prestala biti ta divna, nedostižna lutkica, i što ja znam, i počela biti, ono, sasvim obična djevojka s čudnim odnosom prema hrani, i hirovita i pomalo sklona zapovijedanju – e onda mi se zapravo počela sviđati jedna sasvim druga osoba.”
Osjećam kako mi se obrazi žare. “Hoćeš reći da se meni Margo zapravo ne sviđa? Nakon svega ovoga – nakon što sam već dvanaest sati u ovim kolima, ti misliš da mi zapravo nije stalo do nje jer ja ne...”, tu sam se zaustavio. “Misliš da mi, zato što imaš djevojku možeš s visoka držati lekcije? Ponekad si stvarno takav... “
Prestanem govoriti, jer u krajnjem dosegu prednjih svjetala vidim stvar koja će me uskoro ubiti.
Na autocesti stoje dvije krave, nesvjesne toga gdje su. Iznenada su izronile pred nama, šarulja je u lijevom voznom traku, a u našem traku ogromno stvorenje, široko koliko i naš kombi, stoji potpuno nepomično, glavom okrenutom unazad, i procjenjuje nas bezizražajnim pogledom. Krava je savršeno bijela, to je veliki bijeli zid od krave, na koji se ne možemo popeti, ispod kojeg se ne možemo provući, koji ne možemo zaobići. Možemo samo u njega udariti. Znam da je i Ben vidi, jer čujem kako je prestao disati.
Kažu da ti u takvim trenutcima cijeli život proleti pred očima, ali meni se to ne događa. Ništa mi nije pred očima osim tog nemoguće velikog volumena snježnog krzna, sada samo sekundu daleko od nas. Ne znam što da učinim. Ne, nije u tome problem. Problem je u tome da se nema što učiniti, osim udariti taj bijeli zid i ubiti i njega i nas, oboje. Nagazio sam na kočnicu, ali više iz navike nego iz nade u spas: ovo se apsolutno ne može izbjeći. Dižem ruke s volana. Ne znam zašto to činim, ali podižem ruke i predajem se. Glavom mi lete najbanalnije misli na svijetu: da ne želim da se ovo dogodi. Ne želim umrijeti. Ne želim da moji prijatelji umru. I bit ću iskren, dok se vrijeme usporava i dok su mi ruke u zraku, dobivam priliku za još jednu misao, i pomišljam na nju. Krivim je za ovu ludu fatalnu trku – za to što nas je navela na rizik, što me pretvorila u takvog glupana koji je spreman ostati budan cijelu noć i voziti prebrzo. Da nije nje, sada ne bih bio blizu smrti. Bio bih kod kuće, kao i uvijek, i bio bih na sigurnom, i učinio bih ono što sam oduvijek želio: odrastao bih.
Nakon što sam digao ruke od upravljanja našom lađom, iznenađen sam što vidim nečiju tuđu ruku na upravljaču. Počinjemo skretati prije nego što sam i shvatio zašto, a tada shvaćam da Ben vuče volan prema sebi i skreće nas u beznadnom pokušaju da izbjegne kravu, i već smo u zaustavnom traku, a onda na travi. Čujem kako kotači proklizuju dok Ben odlučno i brzo okreće volan u suprotnom pravcu. Prestajem gledati. Ne znam jesu li mi oči zatvorene ili su jednostavno prestale gledati. Želudac i pluća mi se sudaraju. Nešto oštro pogađa mi lice. Zaustavljamo se.
Ne znam zašto, ali diram si lice. Pogledam ruku i vidim krvavi trak. Opipavam si podlaktice, obujmim samog sebe rukama, ali samo da se uvjerim jesu li mi ruke još uvijek na mjestu. I jesu. Gledam noge. I one su tu. Ima i stakla. Gledam naokolo. Razbijene boce. Ben gleda u mene. Ben dira svoje lice. Izgleda u redu. Opipava se kao što sam to i ja činio. Udovi su mu na broju. Bezizražajno me gleda. U retrovizoru vidim kravu. A onda sa zakašnjenjem Ben zavrišti. Bulji u mene i vrišti, usta su mu širom otvorena, a krik koji ispušta dubok je, grlen i prestravljen. Onda prestane. Nešto sa mnom nije u redu. Osjećam slabost. U prsima kao da mi gori. Držao sam dah cijelo vrijeme. Osjećam se puno bolje nakon što ponovo počinjem disati. Udisaj kroz nos, izdisaj kroz usta.
“Tko je ozlijeđen?!” viče Lacey. Otkopčala je pojaseve i oslobodila se iz svog ležećeg položaja pa se naginje prema zadnjem sjedištu. Okrenem se i vidim da su se stražnja vrata sama otvorila i na trenutak mislim da je Radar ispao iz auta, ali onda se i on uspravi. Opipava lice i kaže: “Dobro sam. Dobro sam. Jeste li vi dobro?”
Lacey čak i ne odgovara; samo skoči naprijed, između Bena i mene. Naginje se preko kuhinje i gleda u Bena. Kaže: “Mili, jesi li ozlijeđen?” Oči su joj prepune suza, kao bazen u kišnom danu. A Ben kaže: “DobrosamdobrosamQkrvari.”
Onda se Lacey okrene prema meni; znam da ne bih trebao plakati, ali svejedno plačem, ne zato što me nešto boli, nego zato što sam uplašen, i što sam bio pustio volan, a Ben nas je spasio, i sada je tu i ta djevojka koja me gleda, gleda me na majčinski način, pa iako me to ne bi trebalo raznježiti, ipak me raznježuje. Znam da posjekotina na mom licu nije ozbiljna i to im pokušavam reći, ali ne mogu prestati plakati. Lacey mi pritišće posjekotinu svojim prstima, tankim i mekanim, i viče Benu da nađe nešto za previjanje, i tada mi stavlja malu poderinu s konfederacijske zastave na obraz, desno od nosa. Kaže: “Samo je drži čvrsto; dobro je, boli li te još negdje?” Ja kažem da ne boli. Tada primijetim da motor i dalje radi, i da je auto u brzini, a stoji samo zato što još uvijek pritišćem kočnicu. Prebacim ga u ler i ugasim motor. Kad ga ugasim, čujem da curi tekućina – više teče nego što kapa.
“Trebali bismo izići”, kaže Radar. Držim komadić zastave Konfederacije na licu. Zvuk tekućine koja teče iz auta još uvijek se čuje.
“To je benzin! Eksplodirat će!” viče Ben. Otvara suvozačka vrata i bježi u panici. Preskače drvenu ogradu i kida preko pokošenog polja s balama sijena. I ja izlazim, ali ne baš u takvoj žurbi. Radar je također vani, i dok Ben ruši sve brzinske rekorde, Radar se smije. “To je pivo”, kaže.
“Što?”
“Sve pivske boce su se razbile”, kaže i pokaže glavom prema rastvorenom hladnjaku iz kojeg teku litre zapjenjene tekućine.
Pokušavamo dozvati Bena, ali on nas ne čuje jer je previše zauzet vrištanjem: “EKSPLODIRAT ĆE!” i trčanjem preko polja. Maturalna mu toga leprša u sivom svitanju i povremeno otkriva golo koščato dupe.
Okrećem se i gledam prema autocesti jer čujem da se približava neki auto. Bijela zvijer i njezina pjegava prijateljica ležerno su se odgegale do sigurnosti nasuprotnog zaustavnog traka, još uvijek savršeno spokojne. Okrenuvši se, vidim da je kombi naslonjen uz samu ogradu.
Procjenjujem štetu, a Ben se konačno dovuče do auta. Dok smo se okretali, mora da smo zakvačili ogradu, jer je na kliznim vratima duboko udubljenje, tako duboko da ako pogledaš izbliza, možeš vidjeti unutrašnjost kombija. Ali osim tog oštećenja sve ostalo izgleda u redu. Nema drugih udubljenja. Stakla nisu razbijena. Gume nisu probušene. Obiđem auto da zatvorim stražnja vrata i promotrim 210 razbijenih boca piva, iz kojih se još uvijek pjenuša. Lacey dođe do mene i prebaci mi ruku preko ramena. Oboje zurimo u zapjenjeni potok što otječe u drenažni jarak ispod nas. “Što se dogodilo?” pita.
Kažem joj: bili smo već mrtvi, a onda je Ben uspio zaokrenuti auto na pravi način, baš kao neka briljantna vozačka balerina.
Ben i Radar uvukli su se pod kombi. Ni jedan ni drugi nema pojma o automobilima, ali pretpostavljam da ih to smiruje. Ispod auta izviruje rub Benove toge i njegovi goli listovi.
“Stari”, viče Radar. “Izgleda da je sve u redu.”
“Radare,” kažem, “auto se zavrtio nekih osam puta. Naravno da nije u redu.”
“Pa čini se u redu”, kaže Radar.
“Hej”, kažem i hvatam Bena za njegove New Balance tenisice.
“Hej, izlazi van.”
Ben hitro ispuzi ispod auta, a ja mu pružim ruku da ustane. Ruke su mu crne od automobilskog maziva. Privučem ga i čvrsto zagrlim. Da mu nisam prepustio upravljanje vozilom i da ga on nije tako vješto preuzeo, sigurno bih sada bio mrtav.
“Hvala ti”, kažem tapšući ga po leđima, vjerojatno malo prejako. “Bilo je to najbolje upravljanje vozilom sa suvozačkog sjedišta koje sam ikada vidio.”
Lagano me pljesnuo svojom masnom rukom po neozlijeđenom obrazu. “Učinio sam to da bih spasio sebe, ne tebe”, kaže. “Vjeruj mi kad kažem da mi ti nijednog trena nisi bio na pameti.”
Nasmijem se. “Ni ti meni”, kažem.
Ben me gleda, u kutu usana titra mu jedva primjetan osmijeh, a onda kaže: “Mislim, bila je to prokleto velika krava. Prije kopneni kit nego krava.” Nasmijem se.
Sad već i Radar isplazi ispod auta. “Stari, stvarno mislim da je sve u redu. Mislim, izgubili smo samo pet minuta. Nećemo trebati ni povećavati putnu brzinu.”
Lacey naškubljenih usana gleda udubljenje na kombiju. “Što misliš?” pitam je.
“Idemo”, kaže.
“Idemo”, glasa i Radar.
Ben napuše obraze i ispusti glasan izdah. “Uglavnom zato što se ne znam oduprijeti pritisku: idemo.”
“Idemo”, kažem. “Ali nema šanse da više vozim.”
Ben uzima ključeve od mene. Ukrcavamo se. Radar usmjerava auto prvo uz mali nasip, a onda natrag na međudržavnu autocestu. Između nas i Agloea još su 872 kilometra.

Sat trinaesti


Svakih nekoliko minuta Radar kaže: “Ljudi, sjećate li se kako smo, ono, svi bili na korak do smrti, a onda je Ben zgrabio volan i izbjegao megaenormnu strašnu kravu, zavrtio auto kao one šalice u Disneylandu, i ipak nismo poginuli. Lacey se naginje preko kuhinje, ruka joj je na Benovu koljenu, i kaže: “Mislim, stvarno si heroj, shvaćaš li to? Za ovakve stvari se dobivaju odlikovanja.”
“Već sam ovo rekao, ali reći ću ponovo: nisam imao na umu nikoga od vas. Samo. Sam. Htio. Spasiti. Svoje. Dupe.”
“Lažljivče jedan. Ti preslatki hrabri lažljivče”, kaže ona i poljubi ga u obraz.
Radar kaže: “Hej, ljudi, sjećate li se onda kako sam, ono, bio vezan dvama pojasevima na zadnjem sjedištu i kako su se vrata rastvorila i sva piva izletjela van, a ja sam preživio potpuno neozlijeđen? Kako je to uopće moguće?”
“Hajde, igrajmo metafizičku verziju Ja vidim, kaže Lacey. “Ja vidim svojim malim okom herojsko srce, srce koje ne kuca samo za sebe, nego za čitavo čovječanstvo.”
“NIJE DA SAM SKROMAN. ALI JEDNOSTAVNO NISAM HTIO TEK TAKO UMRIJETI”, Ben uzvikuje. “Ljudi, sjećate li se kad smo, ono, prije dvadeset minuta bili u kombiju, i kad na neku foru nismo izginuli?”


Sat četrnaesti


Nakon prvog šoka počinjemo čistiti. Pokušavamo nagurati što je moguće više ostataka stakla razbijenih Bluefin boca na komade papira i skupiti ih u vrećicu koju ćemo poslije baciti. Tepih u autu natopljen je ljepljivim Mountain Dewom, Bluefinom i dijetnom kolom, a mi to pokušavamo posušiti s nekoliko salveta koje imamo. Bilo bi u najmanju ruku potrebno ozbiljno pranje auta, ali prije Agloea za to nećemo imati vremena. Radar je istražio koliko će me koštati neizbježna zamjena bočne ploče: 300 dolara plus bojenje. Trošak ovog putovanja nezaustavljivo raste, ali ja ču ga nadoknaditi radom u tatinu uredu ovog ljeta; u svakom slučaju, to je mala otkupnina za nekoga kao što je Margo.
Sunce nam izlazi s desne strane. Lice mi i dalje krvari. Zastava Konfederacije zalijepila mi se za ranu i više je ne moram sâm držati.


Sat petnaesti


Rijetka hrastova šumica zaklanja čist pogled na polja kukuruza, koja sežu sve do obzora. Krajolik se mijenja, ali ništa se drugo ne mijenja. Velike međudržavne ceste kao što je ova učinile su da čitava zemlja izgleda isto: McDonald’s, BP-ove benzinske postaje, Wendy’s. Znam da je to nešto što bih vjerojatno trebao mrziti i čeznuti za onim smirenim starim vremenima kada si se na svakom uglu susretao s mjesnim posebnostima – ali što je, tu je. Meni se ovo sviđa. Volim dosljednost. Sviđa mi se to što se mogu odvesti petnaest sati od kuće, a da se svijet oko mene gotovo ne promijeni. Lacey me dvostruko opasuje na stražnjem sjedištu. “Potreban ti je odmor”, kaže. “Proživio si teške trenutke.” Začuđujuće je da me nitko još nije okrivio što nisam bio aktivniji u borbi s kravom.
Dok tonem u san, čujem ih kako jedni druge nasmijavaju – ne razaznajem riječi, čujem samo ritam govora, uzlazne i silazne kadence zadirkivanja. Sviđa mi se to osluškivanje, to ležanje na travi. I odlučim da ćemo, ako stignemo tamo na vrijeme, a ne nađemo je, učiniti baš to: vozit ćemo se oko Catskillsa i pronaći mjesto ugodno za sjedenje i dangubljenje, besposličarit ćemo na travi, razgovarati, pričati viceve. Možda je moja potpuna uvjerenost da je živa učinila sve to ponovo mogućim – čak i ako nikada ne nađem dokaz za to. Gotovo da mogu zamisliti sreću i bez nje, zamisliti da sam je u stanju pustiti da ode, i biti zadovoljan osjećajem da nam je korijenje povezano, pa makar nikada više ne vidio tu vlat trave.


Sat šesnaesti

Spavam.

Sat sedamnaesti


Spavam.

Sat osamnaesti


Spavam.

Sat devetnaesti


Budim se. Radar i Ben glasno se prepiru oko toga koje ime nadjenuti autu. Ben bi ga htio nazvati Muhammed Ali, jer baš kao i Muhammed Ali, i kombi primi udarac, ali nastavlja dalje. Radar kaže da se auto ne može nazvati prema povijesnoj osobi. On misli da se treba nazvati Lurlene, jer to zvuči baš dobro.
“Želiš ga nazvati Lurlene?” pita Ben, a glas mu se podiže od užasa na samu pomisao. “Zar ovo siroto vozilo nije pretrpjelo dovoljno neprilika?”
Otkopčam jedan pojas i sjednem. Lacey se okrene prema meni. “Dobro jutro”, kaže. “Dobro došao u slavnu državu New York.”
“Koliko je sati?”
“Devet i četrdeset dva.” Kosa joj je svezana u rep iz kojeg su ispali kraći pramenovi. “Kako si?” pita ona.
“Uplašen sam”, odgovorim joj.
Lacey mi se osmjehne i kimne. “Da, i ja također. Kao da ima previše stvari koje bi se mogle dogoditi, a da bismo na sve bili spremni.”
“Da”, kažem.
“Nadam se da ćemo ti i ja ostati prijatelji tijekom ovog ljeta”, kaže. Iz nekog razloga to mi pomogne. Nikad ne možeš znati kada će ti nešto biti od pomoći.
Radar upravo govori da bi se auto trebao zvati Siva guska. Malo se nagnem naprijed i kažem: “Zvrk. Što ga jače zavrtiš, to dalje stigne.”
Ben kimne. Radar se okrene. “Mislim da bi ti trebao biti službeni imenovatelj stvari.”

Sat dvadeseti


Sjedim u prvoj spavaćoj sobi s Lacey. Ben vozi. Radar je navigator. Spavao sam kad su se prošli put zaustavili, ali sjetili su se uzeti kartu New Yorka. Agloe nije označen, no sjeverno od Roscoea samo je pet ili šest raskrižja. New York sam uvijek zamišljao kao ogroman i beskrajan megapolis, ali ovdje vidim samo bujne, blage brežuljke na koje se moj kombi junački uspinje na putu prema svome odredištu. Kad se javi zastoj u razgovoru i Ben krene rukom prema prekidaču na radiju, ja kažem: “Idemo, metafizička igra pogađanja!”
Ben kreće. “Ja vidim svojim malim okom nešto što zbilja volim.”
“Ah, znam”, kaže Radar. “To je okus tvojih jaja.”
“Ne.”
“Okus penisa?” pogađam ja.
“Ma ne, idiote”, kaže Ben.
“Hmm”, kaže Radar. “Da nije miris jaja?”
“Tekstura jaja?” pokušam ja.
“Ma dajte, vi mamlazi, nema to nikakve veze s genitalijama. Lacey?”
“Je li to osjećaj da si upravo spasio tri života?”
“Ne. Mislim da vam je ponestalo ideja.”
“U redu, što je to?”
“Lacey”, kaže Ben. I vidim da je gleda u retrovizoru.
“Mutavče”, kažem. “Ovo je navodno metafizička verzija Ja vidim ono što ti ne vidiš. Mora biti nešto što se uopće ne može vidjeti.”
“Baš to i mislim”, kaže Ben. “Ono što mi se zaista sviđa je Lacey, ali ne vidljiva Lacey.”
“Ah, riga mi se”, kaže Radar, ali Lacey otkopča svoj pojas i nagne se naprijed preko kuhinje, kako bi mu šapnula nešto na uho. Ben nato porumeni.
“Okej, obećavam da ja neću biti tako otrcan”, kaže Radar. “Ja vidim svojim malim okom nešto što svi ovdje osjećaju.”
Nagađam: “Izniman umor?”
“Ne, ali izvrstan pokušaj.”
Lacey kaže: “Je li to onaj čudni osjećaj koji se javlja od previše kofeina kad misliš da ti ne lupa samo srce, nego čitavo tijelo?”
“Ne. Bene?”
“Hm, osjećamo li svi da nam se piša ili samo ja?”
“Kao i uvijek, to si samo ti. Još pokušaja?” Svi šutimo. “Ispravan odgovor je da svi osjećamo da ćemo biti sretniji nakon a cappella izvođenja pjesme ‘Blister in the Sun’.”
A tako i jest. Koliko god da sam bez sluha, i ja pjevam, glasno kao i svi ostali. A nakon što smo završili, kažem: “Ja vidim svojim malim okom jednu sjajnu priču.”
Neko vrijeme nitko ništa ne govori. Čuje se samo zvuk Zvrka koji proždire cestu grabeći nizbrdo. A onda, nakon nekoliko trenutaka, Ben kaže. “Ovu priču, zar ne?”
Kimnem potvrdno.
“Da”, kaže Radar. “Ako ne umremo, bit će to vraški dobra priča.”
Bit će još bolja ako je pronađemo, mislim, ali ne kažem ništa. Ben naposljetku uključi radio i nađe stanicu s rock-baladama uz koje možemo pjevušiti.


Sat dvadeset prvi


Nakon više od 1770 kilometara po međudržavnim autocestama, konačno je došlo vrijeme da s njih siđemo. Po dvotračnoj državnoj cesti, koja nas vodi dalje na sjever, prema gorju Catskills, nemoguće je voziti sto dvadeset na sat. Usprkos tome uspjet ćemo. Radar, oduvijek briljantan taktičar, iskemijao je dodatnih trideset minuta, a da nam to dosad nije rekao. Lijepo je ovdje gore, kasnojutarnja sunčeva svjetlost izlijeva se na gustu prastaru šumu. Čak i zgrade od cigle u trošnim malim gradićima kroz koje prolazimo izgledaju sjajno pod tim svjetlom.
Lacey i ja kazujemo Benu i Radaru sve čega se možemo sjetiti, nadajući se da ćemo im tako pomoći u pronalaženju Margo. Podsjećamo ili na nju. Podsjećamo sami sebe na nju. Na njezinu srebrnu Hondu Civic. Na njezinu savršeno ravnu kestenjastu kosu. Na njezinu opčinjenost napuštenim zgradama.
“Sa sobom ima crnu bilježnicu”, kažem.
Ben se okrene prema meni. “Okej, Q. Ako u Agloeu vidim djevojku koja izgleda kao Margo, neću poduzeti ništa. Osim ako nema u rukama crnu bilježnicu. Time će se odati.”
Slegnem ramenima. Sve sam to činio da bih se prisjetio nje. Još jednom, po posljednji put, želim je se prisjetiti, dok se još nadam da ću je ponovo vidjeti.

Agloe


Ograničenje brzine spušta se s osamdeset i osam, na sedamdeset i dva, a zatim na pedeset i šest. Prelazimo preko željezničkih tračnica i evo nas u Roscoeu. Polako vozimo kroz pospani gradić s kafićem, prodavaonicom odjeće, dućanom s robom “sve za dolar” i nekoliko izloga zakucanih daskama.
Naginjem se naprijed i kažem, “Ovdje je mogu zamisliti.”
“Da”, slaže se Ben. “Čovječe, stvarno ne želim provaljivati u zgrade. Ne vjerujem da bih opstao u njujorškom zatvoru.”
Meni se, međutim, ideja o istraživanju ovih zgrada ne čini posebno zastrašujućom, jer mi se cijeli grad čini napuštenim. Ništa ovdje više nije otvoreno. Nakon centra jedna jedina cesta siječe glavnu cestu i na toj cesti nalazi se Roscoevo samotno stambeno naselje i osnovna škola. Skromne drvene kuće izgledaju kao da su zakržljale pokraj drveća koje ovdje raste gusto i visoko.
Skrećemo na drugu cestu, na kojoj je dopuštena veća brzina, ali Radar ipak vozi sporo. Prešli smo jedva kilometar i pol, kad smo s lijeve strane ugledali zemljani put, ali bez ulične ploče koja bi nam kazala njegovo ime.
“To bi moglo biti to”, kažem.
“Pa to je nečiji prilazni put”, kaže Ben, ali Radar svejedno skrene na njega. Izgleda da to jest nečiji prilazni put od zbijene zemlje. Slijeva od nas nekošena trava raste do visine guma našeg auta; ne vidim ništa, ali ipak sam nekako zabrinut jer se vrlo lako sakriti bilo gdje u takvom polju. Još malo vozimo, a onda put završi pred nekom viktorijanskom farmom. Okrećemo se i vraćamo na glavnu cestu s dva traka pa nastavljamo dalje u smjeru sjevera. Glavna cesta prelazi u cestu Cat Hollow i mi vozimo dok ne naiđemo na još jedan zemljani put, gotovo identičan prethodnom, samo što je ovaj s desne strane ceste. Put nas vodi do ruševne strukture nalik na štagalj od posivjela drva. S obje strane puta poljem su u linijama poređani ogromni valjci sijena, a trava je već počela ponovo rasti. Radar ne vozi brže od osam kilometara na sat. Tražimo nešto neobično. Neku pukotinu u savršeno idiličnom krajoliku.
“Misliš li da bi ovo mogla biti Agloeva lokalna trgovina?” pitam.
“Taj štagalj?”
“Aha.”
“Nemam blage”, kaže Radar. “Jesu li lokalne trgovine nekad izgledale kao štagljevi?”
Ispustio sam dug izdah kroz napućene usne. “Nemam pojma.”
“Je li to... čovječe, pa to je njezin auto!” vikne odjednom Lacey. “Da da da da da njezin auto njezin auto!”
Radar prikoči, a ja pogledom pratim smjer Laceyna prsta natrag preko polja, pa negdje iza štaglja. Srebrnkasto svjetlucanje. Prislanjam svoje lice uz njezino i sad prepoznajem luk automobilskog krova. Bog zna kako se našao ondje, jer nije bilo puta koji bi vodio onamo.
Radar zaustavlja naš kombi, a ja iskačem i trčim natrag prema njezinu autu. Prazan. Otključan. Otvaram prtljažnik. Također prazan, osim jednog otvorenog i praznog kovčega. Pogledam naokolo i krenem prema, kako sad vjerujem, ostatcima Agloeve lokalne trgovine. Ben i Radar slijede me dok trčim preko pokošena polja. Ulazimo u štagalj, ali ne kroz vrata, već kroz jednu od nekoliko zjapećih rupa na mjestima gdje su daske otpale.
Unutar građevine sunčeve zrake probijaju se kroz brojne rupe na krovu i osvjetljavaju dijelove trulog drvenog poda. Dok je tražim pogledom, zapažam stvari oko sebe: trule podne daske, miris badema, poput njezinog, staru samostojeću kadu u uglu s nožicama u obliku šapa. Toliko je puno rupa posvuda da ne znaš jesi li unutra ili vani.
Osjetim da me netko vuče za majicu. Okrenem se i vidim Bena koji naizmjenično pogledava mene pa prema kutu prostorije. Moram gledati kroz široki trak svjetlosti koja pada sa stropa, ali mogu vidjeti što je u tom kutu. Dvije dugačke prljave ploče od pleksiglasa, blago zamućene sivom bojom i visoke do visine grudi, stoje ondje naslonjene jedna na drugu pod oštrim kutom, pridržavane s druge strane drvenim zidom. To je kao neka trokutasta kocka, ako je takva stvar uopće moguća.
Najčudnije kod zatamnjenih prozora je to što svjetlo ipak prolazi kroz njih. Tako jasno vidim neobičan prizor pred sobom, iako u sivom tonu: Margo Roth Spiegelman sjedi na uredskom stolcu od crne kože i nagnuta nad školski stol nešto piše. Kosa joj je puno kraća – ima neravno odrezane šiške iznad obrva i sva je raskuštrana, kao da želi naglasiti asimetriju – ali to je ona. Živa je. Preselila je svoj ured iz napuštenog trgovačkog centra u napušteni štagalj u okolici New Yorka, ali ipak sam je pronašao.
Idemo prema njoj, nas četvero, ali ona kao da nas ne vidi. Samo nastavlja pisati. Konačno netko – možda Radar – kaže: “Margo, Margo?”
Ona ustane, podigne se na prste i nasloni ruke na zidove svog provizornog ureda. Ako je iznenađena što nas vidi, njen pogled to ne odaje. Evo je, Margo Roth Spiegelman, na metar i pol od mene, suhih i ispucanih usnica, bez imalo šminke, crnih noktiju i nijemih očiju. Nikad nisam vidio njezine oči ovako mrtve, ali napokon, možda nikad prije i nisam vidio njezine oči. Zuri u mene. Uvjeren sam da zuri u mene, a ne u Lacey ili Bena ili Radara. Ne sjećam se da je itko ikada tako prazno zurio u mene, osim mrtvih očiju Roberta Joynera u Jefferson parku.
Stoji tako u tišini dugo vremena, a ja se previše bojim njezinih očiju da bih nastavio koračati. “Ja i tajanstvo, stojimo skupa”, pisao je Whitman.
Konačno progovori: “Dajte mi pet minuta”, a onda ponovo sjedne i nastavi pisati.
Gledam je dok piše. Pomalo je prljava, ali inače izgleda kao i obično. Ne znam zašto, no uvijek sam mislio da će izgledati drukčije. Starije. Da ću je jedva prepoznati kad je konačno ponovo vidim. No evo je ovdje, gledam je kroz pleksiglas i izgleda mi baš kao Margo Roth Spiegelman, djevojka koju poznajem od svoje druge godine – djevojka koja je bila ideja koju sam volio.
I evo tek sada, kad ona zatvara bilježnicu i odlaže je u naprtnjaču pokraj sebe, a zatim ustaje i hoda prema nama, shvaćam da ideja nije samo pogrešna, nego i opasna. Kako li je samo varljivo vjerovati da je osoba više nego samo osoba.
“Hej”, obrati se ona prvo Lacey i smješka se. Prvo zagrli Lacey, zatim se rukuje s Benom, pa s Radarom. Onda podigne obrve i kaže: “Bok, Q”, i zagrli me, hitro i ne baš snažno. A ja želim da taj zagrljaj potraje. Želim da se nešto dogodi. Želim osjetiti njezine drhtave jecaje na svojim grudima, i suze koje se slijevaju niz njezine prašnjave obraze na moju majicu. Ali ona me samo brzo zagrli i sjedne na pod. Sjednem nasuprot njoj, a Ben, Radar i Lacey pokraj mene, tako da svi sjedimo sučelice Margo.
“Drago mi je da te vidim”, kažem nakon nekog vremena, i osjećam se kao da prekidam nijemu molitvu.
Sklanja šiške u stranu. Čini se da odlučuje što će točno reći prije nego što to kaže. “Ja, uh. Uh. Rijetko kad mi ponestane riječi, huh. Nisam baš puno razgovarala s ljudima u posljednje vrijeme. Hmm. Mislim da možemo početi s otkud vi, dovraga, ovdje?”
“Margo”, kaže Lacey. “Kriste, bili smo tako zabrinuti.”
“Niste se trebali brinuti”, odgovara Margo veselo. “Dobro sam.” Podigne palčeve uvis. “Sve je super.”
“Mogla si nas ipak nazvati i reći nam to”, kaže Ben s prizvukom frustriranosti u glasu. “Prištedjela bi nam paklensku vožnju.”
“Prema mom iskustvu, Krvavi Bene, kad napustiš neko mjesto, najbolje je da ga zaista napustiš. Nego, zašto nosiš haljinu?”
Ben porumeni. “Nemoj ga tako zvati”, plane Lacey.
Margo oštro pogleda Lacey. “Ah, moj Bože, ti si se spetljala s njim?” Lacey ništa ne odgovara. “Nisi se valjda spetljala s njim?” pita Margo.
“Zapravo, jesam”, kaže Lacey. “I zapravo, on je sjajan. I zapravo, ti si kuja. I zapravo, ja odlazim. Lijepo je bilo vidjeti te opet, Margo. Hvala ti što si me plašila i natjerala da se osjećam kao smeće čitavog posljednjeg mjeseca svoje završne godine, a onda se ponovo pokazala kao kuja kad smo te konačno pronašli da se uvjerimo jesi li okej. Bilo je pravo zadovoljstvo poznavati te.”
“I tebe. Hoću reći, kako bih bez tebe ikada shvatila koliko sam debela?” Lacey ustane i odmaršira, a od stupanja njezinih nogu ruševni pod počne vibrirati. Ben ode za njom. Gledam za njima, a Radar je također ustao.
“Nisam te poznavao dok te nisam upoznao preko tvojih tragova”, kaže. “Tragovi mi se više sviđaju nego što mi se ti sviđaš.”
“O čemu on to, dovraga, priča?” pita me Margo. Radar ne odgovara. On jednostavno odlazi.
I ja bih trebao, naravno. Oni su moji prijatelji – svakako više nego Margo. Ali imam pitanja. Kad Margo ustane i krene prema svojoj kocki, počinjem s onim očitim. “Zašto se ponašaš poput derišta?”
Ona se okrene, uhvati čitavu šaku moje majice i vikne mi u lice: “Otkuda vam ideja da se pojavite ovdje bez ikakvog upozorenja?!”
“Kako sam te mogao upozoriti kad si nestala s lica zemlje?!” Vidim njezin usporeni treptaj i znam da nema odgovor na to, pa nastavljam. Tako sam bijesan na nju. Zbog... zbog, što ja znam. Zato što nije onakva Margo kakvu sam očekivao. Zato što nije Margo za koju sam smatrao da sam je konačno zamislio na pravi način. “Bio sam uvjeren da postoji valjan razlog zašto nisi kontaktirala ni s kim nakon one noći. I... ovo je tvoj valjani razlog? Da možeš živjeti kao skitnica?”
Pušta mi majicu i odgurne se od mene. “Tko je sad derište? Otišla sam na jedini način na koji se može otići. Cijeli svoj život otrgneš jednim potezom – kao flaster. I onda ti možeš biti ti, Lacey može biti Lacey, i svatko može biti ono što jest, a ja mogu biti ja.”
“Samo što ja nisam mogao biti ja, Margo, jer sam mislio da si mrtva. I to prilično dugo. I morao sam činiti svakojaka sranja koja inače nikada ne bih činio.”
Sada viče na mene i vuče me za majicu kako bi mi se unijela u lice. “Oh, koje sranje. Nisi došao ovamo da bi se uvjerio da sam dobro. Došao si jer si htio spasiti sirotu malu Margo od njezinog vlastitog uznemirenog ega, kako bi postala tako zahvalna svome vitezu na bijelom konju da bi svukla svoju odjeću i molila ga da pohara njezino tijelo.”
“Glupost!” viknem, jer uglavnom to i jest glupost. “Ti si se s nama samo igrala, je li tako? Htjela si se uvjeriti da ćeš, čak i nakon što odeš svojim putem, i dalje biti os oko koje ćemo se okretati.”
I ona na mene viče, glasnije nego što sam mislio da je moguće. “Ti čak i nisi ljut na mene, Q! Ti si ljut na predodžbu koju imaš o meni i koju nosiš u sebi još otkada smo bili djeca!” Pokuša se okrenuti od mene, ali ja je zgrabim za ramena, zadržim ispred sebe i kažem: “Jesi li ikada pomislila kako tvoj odlazak djeluje na druge ljude? Na Ruthie? Na mene i Lacey, ili na bilo koga kome je stalo do tebe? Ne. Naravno da nisi. Jer ako se nešto ne događa tebi, uopće se i ne događa. Nije li tako, Margo? Nije li?”
Više mi ne proturječi. Samo opusti ramena, okrene se i vrati se natrag u svoj ured. Udari nogom obje pregrade od pleksiglasa, a prije nego što će pasti na tlo, one zveknu o stol i stolicu. “ZAVEŽI, ZAVEŽI, TI SERONJO.”
“U redu”, kažem. Iz nekog razloga, Margo koja sasvim gubi kontrolu potaknula me da povratim svoju. Pokušavam govoriti kao moja mama. “Ušutjet ću. Oboje smo uznemireni. Puno je, uh, nerazriješenih pitanja s moje strane.”
Sjedi na stolcu, stavivši noge na ono što je nekada bila pregrada njezina ureda. Gleda u kut štaglja. Između nas su barem tri metra. “Kako ste me, dovraga, uopće našli?”
“Mislio sam da to očekuješ od nas”, odgovorim. Govorim tako tiho da sam iznenađen što me uopće čuje, ali ona se zavrti zajedno sa stolcem i zapilji se u mene.
“E, pa sasvim sigurno ne očekujem.”
“Pjesma o meni”, kažem. “Guthrie me odveo do Whitmana. Whitman me odveo do vrata. Vrata su me odvela do trgovačkog centra. Otkrili smo kako čitati prebojene grafite. Nisam shvatio ‘gradove na papiru’; to može značiti samo naselja koja nisu nikada sagrađena i tako sam pomislio da si otišla u jedno od njih, da se više nikad ne vratiš. Mislio sam da si u nekom od tih mjesta, mrtva, da si se ubila i da želiš da te nađem, iz bilo kojeg razloga. Obišao sam gomilu njih tražeći te. No tada sam usporedio kartu iz suvenirnice s rupicama od čavlića na zidu. Počeo sam pažljivije čitati pjesmu i shvatio sam da vjerojatno ne bježiš, nego negdje čamiš i smišljaš planove. Zapisuješ ih u svoju bilježnicu. Našao sam na karti Agloe, vidio tvoj komentar na stranici Sverječnika, preskočio dodjelu diploma i dovezao se ovamo.”
Ona zagladi kosu prema dolje, ali kosa više nije dovoljno dugačka da bi joj pala na lice. “Mrzim ovu frizuru”, kaže. “Htjela sam izgledati drukčije, ali – ovo izgleda glupo.”
“Meni se sviđa”, kažem. “Lijepo ti uokviruje lice.”
“Oprosti što sam bila tako grozna”, kaže. “Ali moraš shvatiti – mislim, pojavili ste se niotkud i umrla sam od straha...
“Mogla si jednostavno reći nešto kao: ‘Ljudi, nasmrt ste me preplašili”’, rekao sam.
Ona se podsmjehne. “Da, sigurno, jer to je ona Margo Roth Spiegelman koju svi poznaju i vole.” Margo zašuti na trenutak, a zatim kaže: “Znala sam da nisam trebala napisati ono na Sverječniku. Ali mislila sam da će biti zabavno kad to poslije netko pronađe. Mislila sam i da će murjaci to nekako povezati sa mnom, ali da se to neće dogoditi tako brzo. Ima, ono, kojih milijardu stranica na Sverječniku, ili čega već. Nisam ni pomislila...
“Što?”
“Da odgovorim na tvoje pitanje: razmišljala sam puno o tebi. I o Ruthie. I o svojim roditeljima. Ne boj se da nisam, okej? Možda i jesam najgroznija egocentrična osoba na cijelom svijetu. Ali, Bože moj, zar misliš da bih to učinila da nisam morala?” Zavrti glavom. Onda se nagne prema meni, nalakti se na koljena, i tako razgovaramo. S izvjesne udaljenosti, ali ipak razgovaramo. “Nisam mogla smisliti ni jedan drugi način da odem, a da me ne odvuku nazad.”
“Sretan sam što nisi mrtva”, kažem joj.
“Da, i ja isto”, kaže ona. Smijulji se, i to je prvi put da vidim taj osmijeh koji mi je tako dugo nedostajao. “Zato sam morala otići. Koliko god život može biti usran, ipak je bolji od alternative.”
Zvoni mi telefon. To je Ben. Javim se.
“Lacey želi razgovarati s Margo”, kaže mi. Priđem Margo, pružim joj telefon i ostanem ondje dok ona sjedi pogrbljenih ramena i sluša. Čujem glas koji dopire iz telefona i kako ga Margo prekine i kaže: “Slušaj, zaista mi je žao. Bila sam jednostavno vrlo uplašena.” Onda nastane tišina. Napokon Lacey počne ponovo govoriti, a Margo se nasmije i nešto kaže. Osjetim da im treba malo privatnosti, pa odlučim istraživati. Uz isti zid uz koji je i njezin ured, ali u suprotnom kutu štaglja, Margo je složila nešto poput kreveta – četiri palete za viličare a gore narančasti zračni madrac. Njezina mala i pedantno složena zbirka odjeće leži odmah uz krevet, na vlastitoj paleti. Tu je i četkica za zube i pasta za zube, zajedno s velikom plastičnom čašom iz Subwaya. Te su stvari poslagane na dvije knjige: Stakleno zvono Sylvije Plath i Klaonica pet Kurta Vonneguta. Teško mi je povjerovati da ovako živi, u toj nepomirljivoj mješavini građanske urednosti i jezive zapuštenosti. Ali isto tako ne mogu vjerovati koliko sam vremena potratio misleći da živi na neki drugi način.
“Odsjeli su u motelu u parku. Lacey ti poručuje da ujutro odlaze, s tobom ili bez tebe”, kaže Margo iza mene. Tek kad sam čuo da je rekla tebe umjesto nas, prvi put se pitam što sada slijedi.
“Uglavnom sam dovoljna sama sebi”, kaže ona, sada stojeći pokraj mene. “Ima ovdje i poljski zahod, ali nije baš u nekom stanju, tako da na toalet obično idem na odmorište za vozače kamiona istočno od Roscoea. Tamo imaju i tuševe, a tuševi za djevojke prilično su čisti, jer nema puno ženskih vozača kamiona. A imaju i internet. Ovo ovdje mi je kuća, a kamionsko odmorište nešto poput vikendice na moru.” Nasmijem se.
Prođe pored mene, klekne i počne nešto čeprkati po paletama ispod kreveta. Izvuče džepnu svjetiljku i tanku kvadratnu plastičnu kutiju. “Ovo su jedine dvije stvari koje sam kupila za čitavih mjesec dana, osim benzina i hrane: potrošila sam tek tristo dolara.” Uzimam od nje plastičnu kutiju i shvatim da je to gramofon na baterije. “Ponijela sam nekoliko albuma”, kaže. “Kupit ću ih još u gradu.”
“U gradu?”
“Da. Danas odlazim u New York. Zato sam i ostavila onaj zapis na Sverječniku. Počinjem s pravim putovanjima. Prema originalnom planu ovo je trebao biti dan odlaska iz Orlanda – htjela sam biti na dodjeli diploma, a zatim u maturalnoj noći zajedno s tobom izvesti sve one psine koje sam planirala, te otići idućeg jutra. Ali jednostavno više nisam mogla izdržati ni sat duže. A kada sam čula ono o Jaseu – pomislila sam: ‘Sve je već isplanirano, samo ću promijeniti datum’. Ipak, žao mi je što sam te uplašila. Pokušavala sam te ne preplašiti, ali taj završni dio plana bio je izveden navrat-nanos. Nije to sigurno moje remek-djelo.”
S obzirom na to kakvi sve mogu biti na brzinu sklepani planovi bijega, i koliko prepuni tragova, pomislih da je ovaj zapravo prilično impresivan. Ali uglavnom sam bio iznenađen što sam i ja bio dio njezina originalnog plana. “Možda bi mi mogla razjasniti neke stvari”, rekao sam napregnuvši se da se osmjehnem. “Znaš, pitao sam se što je od svega bilo planirano, a što nije? Što je što značilo? Zašto su tragovi stizali do mene, zašto si otišla, i još tisuću sličnih pitanja.”
“Hm, okej. Okej. Da bih objasnila tu priču moramo prvo početi s jednom drugom pričom.” Ustane, a ja je slijedim u stopu dok spretno izbjegava natrule dijelove poda. Vrativši se u svoj ured, premeće po ruksaku i izvlači crnu Moleskine bilježnicu. Sjeda na pod prekriženih nogu i lupne mjesto do sebe. Sjednem. Zatim lupka po zatvorenoj bilježnici. “Dakle, ovo će nas odvesti daleko unatrag. Kad sam bila, mislim, u četvrtom razredu, počela sam pisati priču u ovu bilježnicu. Bila je to detektivska priča.”
Razmišljam o tome da bih tu bilježnicu, ako je otmem od nje, mogao iskoristiti kao sredstvo ucjene. Mogao bih je iskoristiti da je vratim natrag u Orlando, a onda bi ona našla neki ljetni posao i živjela u unajmljenom stanu do početka koledža, i tako bismo imali barem ovo ljeto. Međutim, samo je slušam.
“Hoću reći, nije da se hvalim, ali ovo je jedno briljantno literarno ostvarenje. Dobro, samo se šalim. To su glupava snatrenja desetogodišnje djevojčice o ispunjavanju želja i o magiji. Glavni lik je ta djevojčica, imenom Margo Spiegelman, koja je baš kao desetogodišnja ja u svakom pogledu, osim što su joj roditelji brižni i bogati i kupuju joj što god poželi. Margo se zatreskala u tog nekog dječaka koji se zove Quentin, koji je u svemu poput tebe, osim što je užasno neustrašiv i junačan i spreman umrijeti kako bi me zaštitio, i sve to. Jedan od likova također je i Myrna Mountweazel, koja je jednaka Myrni Mountweazel, samo što ima neke čudesne moći. Kao na primjer, svatko tko u priči pogladi Myrnu Mountweazel, otkrije da ne može lagati sljedećih deset minuta. Myrna Mountweazel također može govoriti. Naravno da može govoriti. Zar je desetogodišnje dijete ikad napisalo knjigu o psu koji ne može govoriti?”
Smijem se, ali i dalje mislim o desetogodišnjoj Margo koja se zatreskala u desetogodišnjeg mene.
“Tako u toj priči”, nastavlja ona, “Quentin i Margo i Myrna Mountweazel istražuju smrt Roberta Joynera, čija je smrt ista kao i njegova smrt u stvarnom životu, samo što nije, kako se isprva činilo, sam sebi pucao u glavu, nego je to učinio netko drugi. A priča govori o pronalaženju ubojice.”
“Tko je ubojica?”
Smije se. “Zar želiš da ti pokvarim zadovoljstvo čitanja price?
“Pa”, kažem, “radije bih je pročitao.” Otvara bilježnicu i pokazuje mi jednu stranicu. Tekst je nečitljiv, ali ne zato što je Margoin rukopis loš, nego zato što preko horizontalnih redaka teksta, rečenice idu vertikalno, niz stranicu. “Ja pišem ukriž”, kaže. Čitatelji koji nisu Margo, teško mogu ovo pročitati. “No dobro, pokvarit ću ti zadovoljstvo čitanja, ali prvo moraš obećati da se nećeš naljutiti.”
“Obećavam”, kažem.
“Ispada da je zločin počinio brat alkoholičar bivše žene Roberta Joynera, koji je poludio jer je bio opsjednut duhom jedne zle kućne mačke iz drevnog Egipta. Kao što sam rekla, zaista prvorazredno pripovijedanje. No pustimo sad to, u priči se ti i ja i Myrna Mountweazel suočavamo s ubojicom, koji me zamalo ustrijeli, ali ti se bacaš pred metak i junački umireš na mojim rukama.”
Smijem se. “Sjajno. Ta priča je tako puno obećavala, s tom krasnom djevojkom koja je zatreskana u mene i s tom zagonetkom i spletkom, a onda me ukokaju.”
“Pa, da”, smješka se ona. “Ali morala sam te ubiti, jer jedini drugi mogući svršetak bio bi da to učinimo, o čemu zaista nisam bila emocionalno spremna pisati sa svojih deset godina.”
“Objašnjenje prihvaćeno”, kažem. “Ali u prepravku želim malo akcije.”
“Nakon što te upuca zlikovac, možda. Poljubac prije umiranja.”
“Baš lijepo od tebe.” Mogao bih ustati, prići joj i poljubiti je. Mogao bih. Ali još je toliko toga što se nepažnjom može pokvariti.
“Dakle, priču sam dovršila u petom razredu. Nekoliko godina poslije odlučim bježati u Mississippi. Zatim sve svoje planove za taj epski događaj zapisujem preko stare priče u ovu bilježnicu, a onda to zaista učinim – uzmem mamin auto i prijeđem njime tisuću šesto kilometara, ali prije odlaska ostavim one tragove u juhi. Nije mi se čak ni svidjelo to putovanje, doista – bila sam nezamislivo usamljena – ali bila sam sretna što sam to napravila, razumiješ? I tako počnem kovati još planova, koje zapisujem okomito preko stranica priče – planova za razne psine, za povezivanje određenih djevojaka s određenim dečkima, za velike akcije omatanja toaletnim papirom, za tajnovita cestovna putovanja, i što ja znam što sve ne. Bilježnica je napola puna početkom prvog razreda i tada odlučim da ću učiniti još samo jednu stvar, jedan veliki pothvat, a zatim ču otići.”
Već je ponovo zaustila, ali sam je morao prekinuti. “Pitam se je li problem bilo mjesto ili ljudi. Ono što bi se bilo dogodilo da su ljudi oko tebe bili drukčiji?”
“Ali kako možeš razdvojiti to dvoje? Ljudi su mjesto, a mjesto su ljudi. Uostalom, nisam ni mislila da postoji itko s kime bih još mogla biti prijatelj. Mislila sam da su svi ili uplašeni, kao ti, ili nesvjesni stvarnosti, kao Lacey. A... “
“Hrabriji sam ja nego što misliš”, kažem. Što je istina. A shvaćam da je to istina tek kada sam to izrekao. Ali svejedno.
“Doći ću i do toga”, kaže gotovo cmizdravo. “Dakle, kad sam bila u prvom srednje, Gus me odvede u Osprey...” Nakosim glavu, zbunjen. “Mini trgovački centar. I počnem tamo ići sama, muvam se okolo i zapisujem planove. Tijekom posljednjih godinu dana svi su se planovi sveli na planiranje tog velikog bijega. Ne znam je li to zato što sam usput čitala svoju staru priču, ali tebe sam umetnula u planove već prilično rano. Zamisao je bila da sve te stvari izvedemo zajedno – kao upadanje u SeaWorld, što je bilo i u prvotnom planu – i da od tebe napravim pravog frajera. Ta jedna noć bi te, ono, oslobodila. I tada bih mogla nestati, a ti bi me se uvijek sjećao po tome.”
“Tako je taj plan konačno narastao na nekih sedamdeset stranica i uskoro se trebao početi ostvarivati, jer bio je zaista dobro složen. A onda saznam za Jasea, i jednostavno odlučim otići. Smjesta. Ne treba mi matura. Koji je smisao maturiranja? Ali prvo moram povezati raspuštene konce. Cijeli dan u školi imam crnu bilježnicu u rukama i nastojim kao luda prilagoditi plan Becci i Jaseu i Lacey, i svima ostalima koji mi nisu bili prijatelji kao što sam mislila da jesu, i pokušavam pronaći način da svima dam do znanja koliko sam ljuta prije negoli ih zauvijek napustim”
“Ali još uvijek sam htjela sve to učiniti s tobom; još uvijek mi se sviđala ideja da probudim u tebi barem odjek onog neustrašivog junaka iz svoje dječje priče.”
“A onda me ti iznenadiš”. “Sve ove godine bio si za mene dečko od papira – dvodimenzionalan kao i lik iz moje priče, s dvije različite, ali još uvijek plošne dimenzije, kao osoba. Ali te sam noći shvatila da si stvaran. I na kraju je sve ispalo tako čudno, zabavno i magično da si mi ujutro, kad sam se vratila u svoju sobu, nedostajao. Želim doći do tebe, družiti se s tobom, razgovarati, ali već sam odlučila otići, tako da i moram otići. A onda, u posljednjoj sekundi dobijem ideju da ti u nasljedstvo ostavim Osprey. Da ga ostavim tebi, kako bi ti pomogao da i dalje radiš na tome da ne budeš više mali-preplašeni-mačić.”
“Tako ti je to. U velikoj brzini nešto izmudrujem. Selotejpom zalijepim Woodyjev poster na vanjsku stranu roleta, zaokružim pjesmu na ploči, obilježim ta dva stiha iz “Pjesme o meni”, drukčijom bojom od one kojom sam obilježavala stihove dok sam čitala. Onda se, nakon što si otišao u školu, uspnem kroz tvoj prozor i stavim onaj izrezak iz novina u tvoja vrata. Zatim toga jutra odlazim u Osprey, dijelom zato što se još ne osjećam spremnom otići, a dijelom jer želim za tebe očistiti to mjesto. Mislim, stvar je u tome što nisam željela da brineš. Zato sam prebojila grafit; nisam znala da ćeš ga uspjeti pročitati. Istrgala sam stranice stolnog kalendara kojim sam se koristila i skinula kartu, koju sam držala obješenu ondje otkako sam vidjela da je na njoj označen Agloe. A zatim, stoga što sam umorna i nemam kamo poći, prespavam tamo. Provedem ondje dvije noći, pokušavajući skupiti hrabrost, rekla bih. I zato što, ne znam, mislila sam da bi nekako mogao brže pronaći to mjesto. A onda odlazim. Trebala su mi dva dana da dođem ovamo. I ovdje sam sve otada.”
Činilo se da je završila, ali ja sam imao još jedno pitanje. “Zašto baš ovdje od svih mjesta?”
“Grad na papiru za djevojku od papira”, kaže. “Čitala sam o Agloeu u jednoj knjizi o ‘nevjerojatnim činjenicama’ još dok mi je bilo deset ili jedanaest godina. I nikada nisam prestala misliti o njemu. Iskreno, kad god sam išla gore na vrh zgrade SunTrusta – uključujući onaj posljednji put s tobom – nisam gledala dolje i mislila kako je sve napravljeno od papira. Gledala sam dolje i mislila kako sam ja načinjena od papira. Ja sam bila ta plosnata i savitljiva osoba, a ne svi ostali. I evo u čemu je kvaka. Ljudima se sviđa ta ideja o djevojci od papira. Oduvijek im se sviđala. A najgore je to što se i meni sviđala. Ja sam je gajila i uzgojila, shvaćaš li?”
“Na neki je način sjajno biti ideja koja se svima dopada. Ali nikada nisam mogla biti ta ideja za samu sebe, barem ne u potpunosti. A Agloe je mjesto gdje je papirnata kreacija postala stvarna. Neka točkica na karti postala je stvarno mjesto, stvarnije nego što bi ljudi koji su stvorili tu točkicu to ikada mogli zamisliti. Vjerovala sam da bi možda ovdje i papirnati oblik te djevojke mogao postati stvarnim. I činilo mi se da je to pravi način da toj djevojci od papira, koja je marila samo za popularnost i odjeću, i slične stvari, kažem: ‘Ti odlaziš u gradove na papiru. I nikada se više nećeš vratiti’.”
“Taj grafit”, rekoh. “Moj Bože, Margo, pretražio sam tolika napuštena naselja tražeći tvoje tijelo. Zaista sam mislio – stvarno sam mislio da si mrtva.”
Ustane i nekoliko časaka kopa po svome ruksaku, a onda gurne ruku dublje, izvadi Stakleno zvono i počne mi čitati. “Međutim, kad je trebalo to i ostvariti, koža na mom zapešću činila se tako bijelom i nezaštićenom da nisam mogla. Kao da se ono što sam htjela ubiti nije nalazilo u toj koži ili u tankom plavom bilu što mi je poskakivalo ispod palca, već negdje drugdje, dublje, tajnije i mnogo nedostupnije.”3 Ponovo sjedne pokraj mene, blizu, okrenuta je prema meni, naše traperice se dotiču, ali ne i naša koljena. Margo kaže:
“Znam o čemu govori. Ono nešto dublje i tajnovitije. To je poput pukotina u tebi. Kao da postoje isprekidane linije na kojima se stvari više ne poklapaju ispravno.”
“Ovo mi se sviđa”, kažem. “Ili kao pukotine u trupu broda.”
“Točno, točno.”
“Na kraju te upropaste.”
“Upravo tako”, kaže. Sada već ubrzano razmjenjujemo misli.
“Ne mogu vjerovati da nisi željela da te pronađem.”
“Oprosti. Ako ćeš se zbog toga osjećati imalo bolje, impresionirana sam. A i uživam u tvome društvu. Ti si dobar kompanjon za putovanje.”
“Je li to prijedlog?” pitam.
“Možda.” Smješka se.
Srce mi tako lupa u grudima već neko vrijeme da mi se ova vrsta intoksikacije učinila gotovo podnošljivom – ali samo gotovo. “Margo, kad bi samo došla kući za ovo ljeto – moji roditelji su rekli da možeš živjeti s nama, ili možeš naći posao i unajmiti stan preko ljeta, a onda će početi nastava na koledžu i više nikad nećeš morati živjeti sa svojim roditeljima.”
“Ne radi se samo o njima. Bila bih usisana ravno natrag u isto”, kaže ona, “i nikada ne bih izašla. Ne smetaju mi samo ogovaranja i tulumi i sve one bljezgarije, nego i sva ta privlačnost pravilno proživljenog života – koledža i posla i muža i djece i sveg tog sranja.”
“Stvar je u tome što ja doista vjerujem u koledž, i posao, a jednog dana možda i djecu. Ja vjerujem u budućnost. Možda je to karakterna mana, ali mi je urođena. Pa koledž ti pruža više mogućnosti”, kažem konačno. “Ne ograničava ih.”
Usiljeno se nasmiješila. “Hvala ti, cijenjeni savjetniče Jacobsene”, kaže, a onda promijeni temu. “Stalno sam mislila o tebi u Ospreyu. Hoćeš li se naviknuti na njega. Prestati se bojati štakora.”
“Naviknuo sam se”, kažem, “počelo mi se i sviđati u njemu. Nećeš vjerovati, ali ondje sam proveo maturalnu večer.”
Osmjehuje se. “Fenomenalno. Pretpostavljala sam da bi ti se ondje na koncu moglo svidjeti. U Ospreyu mi nikad nije bilo dosadno, ali samo zato što sam se prije ili kasnije morala vratiti kući. Kad sam stigla ovamo, dosađivala sam se. Nema se što raditi; pročitala sam toliko toga otkad sam došla ovdje. Postajala sam i sve nervoznija, jer nikoga ne poznajem. I uporno sam čekala da me ta usamljenost i nervoza natjeraju da se poželim vratiti. Ali to se nije dogodilo. To je jedino što nikako ne mogu učiniti, Q.”
Kimnem glavom. Razumijem to. Vjerujem da je teško vratiti se kad si jednom osjetio kontinente na svom dlanu. Ali ipak pokušavam još jednom. “Ali što ćeš poslije ljeta? Što će biti s koledžom? Što s ostatkom tvoga života?”
Slegnula je ramenima. “Što s tim?”
“Nisi li zabrinuta za, recimo, vječnost?”
“Vječnost čine sadašnjosti”, kaže. Ne znam što bih joj na to odgovorio; i dok pokušavam prokljuviti tu njezinu misao, Margo kaže: “Emily Dickinson. Kao što sam rekla, zaista mnogo čitam.”
Mislim da budućnost zaslužuje naše povjerenje. Ali teško je prepirati se s Emily Dickinson. Margo ustane, prebaci ruksak preko jednog ramena i pruži mi ruku. “Prošećimo.” Dok hodamo prema izlazu, Margo zatraži moj telefon. Ukucava broj, a ja se počnem udaljavati da može neometano govoriti, no ona me uhvati za podlakticu i zadrži uza se. I tako hodam uz nju po polju, a ona razgovara s roditeljima.
“Hej, Margo je... Ja sam u Agloeu, u New Yorku, s Quentinom... Uh... ma ne, mama, pokušavam odgovoriti iskreno na tvoje pitanje... Mama, daj molim te... Ne znam, mama... Odlučila sam se preseliti na fiktivno mjesto. Eto to se dogodilo... Da, ali mislim da ne idem u tom smjeru... Mogu li razgovarati s Ruthie... Hej, sekice... Aha, ali ja sam tebe voljela prije... Aha, oprosti. Bila je to greška. Mislila sam – ne znam što sam mislila, Ruthie, ali to je svakako bila greška, evo sad te zovem. Možda neću zvati mamu, ali tebe ću zvati... Srijedom?... Zauzeta si srijedom. Hmm. Dobro. Koji ti dan odgovara?... Onda utorkom... Aha, svaki utorak... Aha, uključujući ovaj utorak.” Margo stisne oči, i zubi su joj stisnuti. “Dobro, Ruthie, možeš li ponovo pozvati mamu?... Volim te, mama. Bit ću dobro. Kunem se... Da, u redu, i ja tebe. ‘Đenja.”
Stane i zaklopi telefon, ali ga još nekoliko trenutaka drži. Vidim kako joj vršci prstiju postaju crveni koliko ga jako stišće, a onda ga ispusti na tlo. Njezin krik je kratak, ali zaglušan, a nakon njega prvi put sam svjestan podmukle tišine Agloea. “Ona misli da je moja dužnost da joj udovoljavam, a kad joj ne udovoljim – onda me isključi. Promijenila je brave. To je prva stvar koju mi je rekla. Isuse.”
“Žao mi je”, kažem, razgrćući žutozelenu travu visoku do koljena da bih pokupio telefon. “Ali s Ruthie je bilo lijepo razgovarati, je l’ da?”
“Da, ona je preslatka. Čak se malo i mrzim što – ma znaš – što je nisam nazvala.”
“Aha”, kažem. Ona me zafrkantski odgurne.
“Ti si ovdje da mi popraviš raspoloženje, ne da ga kvariš!” kaže. “To je tvoj posao!”
“Nisam shvatio da mi je posao ugađati vam, gospođo Spiegelman.”
Smije se. “Ooo, usporedba s mamom. Kako si mi spustio. Ali s razlogom. A kako je bilo tebi? Ako je Ben uspio prohodati s Lacey, onda ti sigurno noću orgijaš s desetcima navijačica.”
Polako hodamo po neravnoj zemlji u polju. Ne izgleda veliko, ali kako hodamo, primjećujem da red drveća u daljini nije nimalo bliži. Govorim joj o našem odlasku s mature, o nevjerojatnom okretanju Zvrka.
Pričam joj o maturalnoj, o Laceynoj svađi s Beccom i o mojoj noći u Ospreyu. “Te noći sam konačno shvatio da si bila ondje”, kažem joj. “Onaj pokrivač je još mirisao na tebe.”
Kad to izgovorim, njezina ruka lagano okrzne moju, i ja je uhvatim, jer čini mi se da sada malo toga mogu upropastiti. Pogleda me. “Morala sam otići. Nisam te trebala uplašiti, to je bilo glupo, i trebala sam to svakako bolje izvesti, ali morala sam otići. Shvaćaš li to sada?”
“Da,” kažem, “ali mislim da se sad možeš vratiti. Zbilja to mislim.”
“Ne, ne misliš”, odgovori, i u pravu je. Može to vidjeti na mome licu – sada shvaćam da ja ne mogu postati ona, niti ona može postati ja. Whitman je vjerojatno imao dar koji ja nemam. Što se mene tiče, ja ranjenika moram pitati gdje ga boli, jer ne mogu postati taj ranjenik. Jedini ranjenik koji mogu biti sam ja sâm.
Ugazim malo trave i sjednem. Ona legne pokraj mene, njezin ruksak je postao jastuk. Ja također legnem na leđa. Izvuče nekoliko knjiga iz svoga ruksaka i doda mi ih, tako da i ja mogu imati jastuk. Izabrane pjesme Emily Dickinson i Vlati trave. “Imala sam dva primjerka”, kaže smješkajući se.
“Vraški dobra pjesma”, kažem joj. “Nisi mogla odabrati bolju.”
“To je toga jutra zaista bila impulzivna odluka. Sjetila sam se dijela o vratima i pomislila da je to savršeno. A kada sam stigla ovamo, ponovo sam je pročitala. Nisam je čitala od satova engleskog u drugom razredu, i da, svidjela mi se. Počela sam čitati gomile poezije. Pokušavala sam shvatiti što me to iznenadilo kod tebe one noći? I dugo vremena sam mislila da je to bilo ono kad si citirao T. S. Eliota.”
“Ali nije bilo to”, kažem. “Bila si iznenađena veličinom mojih bicepsa i gracioznim iskakanjem kroz prozor.”
Nasmiješi se usiljeno. “Začepi i pusti me da ti dam kompliment, tupane. Razlog nisu bili ni bicepsi ni poezija. Iznenadilo me što si usprkos napadajima panike i ostalom ipak bio poput Quentina iz moje priče. Mislim, pisala sam godinama ukriž preko te priče, i kad god sam pisala, pročitala bih također i tu staru stranicu, i uvijek bih se smijala, jer – nemoj se uvrijediti – ali, ono, činilo se kao: ‘Bože, ne mogu vjerovati da sam nekad mislila da je Quentin Jacobsen superzgodan i superodan zaštitnik pravde.’ Ali onda, opet – znaš – na neki način i jesi”
Mogao sam se okrenuti na bok prema njoj i ona se mogla okrenuti prema meni. I mogli smo se poljubiti. Ali koji bi uopće bio smisao toga poljupca? Ne bi nas nikamo odveo. Oboje zurimo u oblačno nebo. “Nikada se ništa ne dogodi onako kako si zamislio”, kaže.
Nebo je poput moderne monokromatske slike, uvlači me u sebe svojom iluzijom dubine, podiže me uvis. “Da, to je istina”, kažem. A onda nakon nekoliko trenutaka razmišljanja dodam: “Ali s druge strane, ako ne zamišljaš, nikad se ništa neće dogoditi.” Zamišljanje nije savršeno. Ne možeš u potpunosti proniknuti u nekoga. Nikad nisam mogao zamisliti njezin bijes kad smo je pronašli, ili priču preko koje je zapisivala plan. Ali zamišljati da si netko drugi, ili da je svijet nešto drugo, to je jedini način. To je mašina koja ubija fašiste.
Okrene se prema meni, stavi glavu na moje rame i ležimo onako kako sam nas davno zamišljao, dok sam ležao u travi u SeaWorldu. Trebalo je tisuće kilometara i mnogo dana, ali evo nas tu: njezina je glava na mom ramenu, njezin dah na mome vratu, a umor sabijen duboko u nama. Sad smo onakvi kakve sam nas tada priželjkivao.
Kad se probudim, svjetlo smiraja dana učini da sve izgleda kao da je važno: od neba koje se žuti do vlati trave nad mojom glavom koje se lagano njišu, poput kakve mišice na usporenom snimku. Okrenem se na bok i vidim Margo Roth Spiegelman na koji metar od sebe, oslonjenu na sve četiri, a traperice su joj usko pripijene uz noge. Treba mi trenutak da shvatim da kopa. Dopužem do nje i počnem i ja kopati; zemlja pod travom je suha, kao i prašina na mojim prstima. Smješka mi se. Srce mi tuče brzinom zvuka.
“Zašto kopamo?” pitam je.
“To nije pravo pitanje”, kaže. “Pitanje je: za koga kopamo?”
“Dobro, onda. Za koga to kopamo?”
“Kopamo grobove za malu Margo i malog Quentina i za štene Myrnu Mountweazel i za sirotog mrtvog Roberta Joynera”, kaže.
“Mogao bih biti prisutan na tim ukopima, čini mi se”, kažem. Zemlja je grudasta i suha, izbušena kanalićima koje su napravili kukci, pa sliči napuštenoj mravljoj farmi. Golim šakama grabimo zemlju, ponovo i ponovo, a svaku šaku zemlje prati mali oblak prašine. Kopamo široku i duboku rupu. Ovaj grob mora biti doličan. Uskoro grabim do dubine svojih lakata. Rukav moje košulje zaprlja se zemljom kad obrišem znoj sa svoga obraza. Margoini obrazi se crvene. Mogu osjetiti njezin miris, a miriše čisto kao i one noći prije nego što smo upali u kanal u SeaWorldu.
“Nikada nisam razmišljala o njemu kao o stvarnoj osobi”, kaže.
Dok govori, koristim priliku da napravim pauzu i kleknem sjedeći na svojim stopalima. “O kome, o Robertu Joyneru?”
Ona nastavlja kopati. “Da, on je bio nešto što se dogodilo meni, znaš? Ali prije nego što je bio manje značajan lik u drami moga života bio je – znaš, središnja figura u drami svoga života.”
Ni ja također nikad nisam razmišljao o njemu kao o osobi. Kao o čovjeku koji se igrao u prašini, kao i ja. O čovjeku koji se zaljubio, kao i ja. O čovjeku čije su strune pukle, koji nije osjećao da je korijen njegove vlati trave povezan s livadom, o čovjeku koji je pukao. Kao i ja. “Da”, kažem kad sam se ponovo vratio kopanju. “Za mene je on uvijek bio samo truplo.”
“Voljela bih da smo mogli nešto učiniti”, kaže. “Da smo mogli dokazati naše junaštvo.”
“Da”, složim se. “Bilo bi lijepo da smo mu mogli reći da, što god da se dogodilo, to nije trebao biti kraj svijeta.”
“Da, premda te na kraju uvijek nešto ubije.”
Slegnem ramenima. “Da, znam. Ne kažem da se sve može preživjeti. Ali sve osim one posljednje stvari, može.” Ponovo zaronim ruku u zemlju, mnogo crnju nego što je kod nas kod kuće. Bacim pune ruke zemlje na hrpu iza nas i ponovo sjednem. Osjećam da sam na samoj granici jedne ideje i pokušavam govoreći pronaći put do nje. Nikada nisam uputio Margo tako mnogo riječi odjednom tijekom cijeloga našeg dugog i zamršenog odnosa, ali evo ga tu, moj posljednji nastup za nju.
“Kad sam mislio o tome kako je umro – što priznajem nije bilo tako često – uvijek sam to zamišljao kao, kako si ti rekla, da su sve strune u njemu puknule. Ali postoji tisuću načina kako se na to može gledati: možda strune puknu, ili nam možda lađe potonu, ili smo mi možda trava – i možda nam je korijenje tako isprepleteno da nitko nije mrtav toliko dugo dok je netko drugi još živ. Ne manjka nam metafora, hoću reći. Ali moraš biti oprezan koju metaforu biraš, jer to ima veze. Ako odabereš strune, tada zamišljaš svijet u kojem možeš biti nepopravljivo oštećen. Ako odabereš travu, tada tvrdiš da smo svi međusobno beskrajno povezani i da možemo koristiti taj sustav korijenja, ne samo da razumijemo jedni druge, nego i da postanemo drugi. Metafore imaju posljedice. Razumiješ li me?”
Ona kimne.
“Meni se sviđaju strune. I to oduvijek. Jer to tako osjećam. Ali strune čine da bol izgleda fatalnija nego što jest, bar mislim. Mi nismo toliko krhki koliko strune hoće da mislimo. I trava mi se sviđa, također. Trava me dovela k tebi, pomogla mi je da te zamislim kao stvarnu osobu. Ali mi nismo različiti izdanci iste biljke. Ja ne mogu biti ti. Ti ne možeš biti ja. Drugoga možeš dobro zamisliti – ali nikad baš savršeno, znaš?”
“Možda je to više onako kao što si maloprije rekla, da smo svi mi napuknuti. Da svatko od nas započinje život kao nepropusna lađa. I onda se događaju razne stvari – ljudi nas ostavljaju, ili nas ne vole, ili nas ne razumiju, ili mi njih ne razumijemo, i gubimo i ne uspijevamo i povrjeđujemo jedni druge. A na lađi se počinju pojavljivati pukotine. I mislim, naravno, kada lađa jednom napukne, kraj postaje neizbježan. Kad se jednom kiša probije u Osprey, nikad više neće biti renoviran. Ali postoji i ono vrijeme između početka otvaranja pukotina i trenutka dok se konačno sasvim ne rastočimo. I samo u tome vremenu možemo vidjeti jedni druge, jer tada gledamo izvan nas samih, kroz svoje pukotine, i zavirujemo u druge kroz njihove pukotine. Kada smo se nas dvoje uopće gledali licem u lice? Ne prije nego što si ti pogledala kroz moje pukotine, a ja kroz tvoje. Prije toga gledali smo u ideje koje smo imali jedno o drugome, kao što sam ja gledao u tvoje rolete, ali nisam mogao vidjeti što je iza njih. Ali jednom, kad lađa napukne, svjetlo može ući. A može i izići.”
Ona prisloni prste na usne, kao da se koncentrira, ili kao da skriva svoja usta od mene, ili kao da želi opipati riječi koje će izgovoriti: “Stvarno si opasan”, izusti konačno. Zagleda se u mene; ništa ne stoji između mojih i njezinih očiju. Ništa neću postići ako je poljubim. Ali više i ne pokušavam išta postići. “Nešto moram učiniti”, kažem, a ona lagano kimne, kao da zna što je to, i ja je poljubim.
Poljubac dugo traje. Prekidaju ga njezine riječi: “Možeš doći u New York. Bit će zabavno. Kao ljubljenje.”
A ja kažem: “Ljubljenje je opasno.”
A ona kaže: “To znači ne?”
A ja kažem: “Margo, čitav moj život je ondje, ja nisam ti, ja...” Ali ne mogu nastaviti jer me ponovo ljubi, i upravo u trenutku kad me poljubila, konačno shvatim da smo se uputili u različitim pravcima. Ona ustane i ode do mjesta gdje smo spavali, do svoga ruksaka. Izvadi Moleskine bilježnicu, vrati se do groba i položi je u zemlju.
“Nedostajat ćeš mi”, šapne, a ja ne znam govori li meni ili bilježnici. Ni sam ne znam kome se obraćam kada kažem:
“I ti meni.”
“Sretan ti put, Roberte Joyneru”, kažem i bacim šaku zemlje na bilježnicu.
“Sretan ti put, mladi i hrabri Quentine Jacobsene”, kaže ona i baci svoju šaku zemlje.
Još jedna šaka zemlje i ja kažem: “Sretan ti put, neustrašiva Orlanđanko Margo Roth Spiegelman.”
A ona kaže: “Sretan ti put, čudesno štene Myrna Mountweazel.” Nabacamo preko bilježnice zemlju koju smo bili iskopali i utabamo je. Uskoro će je prekriti trava. Bit će to za nas lijepa, nešišana kosa grobova.
Držimo se za ruke suhe od zemlje i idemo natrag do Agloeve lokalne trgovine. Pomažem joj da prenese svoje stvari do auta – naramak odjeće, njezin toaletni pribor i uredski stolac. Dragocjenost trenutka, koja bi trebala razgovor učiniti lakšim, čini ga težim.
Stojimo na parkiralištu prizemnog motela i oproštaj se više ne može izbjeći. “Nabavit ću mobitel i zvat ću te”, kaže. “I slat ću ti mejlove. I ostavljat ću zagonetne komentare na Sverječniku, na debatnoj stranici posvećenoj gradovima na papiru.”
Smješkam se. “Poslat ću ti mejl čim stignemo kući”, kažem. “I očekujem odgovor.”
“Imaš moju riječ. Vidimo se. Nas dvoje još nismo gotovi.”
“Možda pred kraj ljeta. Mogli bismo se naći negdje prije početka nastave”, kažem.
“Da”, kaže ona. “Da, to je dobra ideja.” Nasmiješim se i kimnem. Ona se okrene, i ja se upitam misli li zaista ozbiljno išta od toga, a onda vidim kako joj ramena podrhtavaju. Plače.
“Vidimo se onda. Pisat ću ti u međuvremenu”, kažem.
“Da”, kaže stegnutim glasom, ne osvrnuvši se. “I ja ću tebi pisati.”
Izgovaramo takve stvari da se ne raspadnemo. Možda te budućnosti možemo učiniti stvarnima zamišljajući ih, a možda i ne, ali u svakom slučaju, moramo ih zamišljati. Svjetlost izleti van, a voda provali unutra.
* * *

Stojim na parkiralištu, svjestan da nikada nisam bio ovako daleko od kuće. Tu je i djevojka koju volim, ali koju ne mogu slijediti. Nadam se da je ovo herojski čin, jer ništa teže u životu nisam učinio.
I dalje se nadam da će ući u auto, ali ona to ne čini. Konačno se okrene prema meni i vidim joj uplakane oči. Fizički prostor između nas se gubi. Posljednji put sviramo na pokidanim strunama naših instrumenata.
Osjećam njezine ruke na svojim leđima. I ljubim je dok je uokolo već mrak, no držim oči otvorene, kao i ona. Dovoljno mi je blizu da je mogu vidjeti, kao da nas obasjava ona nevidljiva svjetlost, čak i u noći, na ovom parkiralištu na rubu Agloea. Nakon poljupca, naslonimo čelo na čelo i gledamo se. Da, vidim je gotovo savršeno u ovoj napukloj tami.

AUTOROVA BILJEŠKA




Za gradove na papiru saznao sam naletjevši na jedan slučajno, tijekom jednog izleta automobilom na trećoj godini koledža. Moj suputnik i ja uporno smo se vozili gore-dolje jednim te istim samotnim dijelom državne ceste u Južnoj Dakoti, tražeći grad koji je prema zemljovidu trebao biti ondje negdje – koliko se sjećam, grad se zvao Holen. Na koncu smo skrenuli na kolni prilaz jedne kuće i pokucali na vrata. Srdačna žena koja nam je otvorila već je i prije odgovarala na isto pitanje. Objasnila nam je da grad koji tražimo postoji samo na karti.
Priča o Agloeu u državi New York – onako kako je skicirana u ovoj knjizi – većim je dijelom istinita. Agloe je svoj život započeo kao grad na papiru, izmišljen radi zaštite od kršenja autorskih prava. Ali kako su ga ljudi, oboružani tim starim kartama kompanije Esso, neprekidno tražili, tako je netko na tom mjestu sagradio trgovinu, i učinio Agloe stvarnim. Iako se kartografija znatno promijenila od vremena kada su Otto G. Lindberg i Ernest Alpers izmislili Agloe, mnogi kartografi i danas na svoje karte ucrtavaju papirnate gradove, kao svojevrsne autorskopravne zamke, o čemu svjedoči i moje zbunjujuće iskustvo u Južnoj Dakoti.
Trgovina koja je bila cijeli Agloe više ne postoji. Ali vjerujem da bi je, ako bismo ga vratili na karte, netko prije ili kasnije ponovo izgradio.


ZAHVALE


Želio bih zahvaliti:
– Svojim roditeljima, Sidney i Mikeu Greenu. Nisam mislio da ću ovo ikada reći, ali hvala vam što ste me podigli u Floridi.
– Svome bratu i najdražem suradniku Hanku Greenu.
– Svojoj mentorici Ilene Cooper.
– Svim zaposlenicima u Duttonu, a posebno mojoj nenadmašnoj urednici Julie Strauss-Gabel, Lisi Yoskowitz, Sari Shumway, Stephanie Owens Lurie, Christianu Funfhausenu, Rosanne Lauer, Irene Vandervoort i Steveu Meltzeru.
– Svojoj čudesno upornoj agentici Jodi Reamer.
– Nerdfightersima, koji su me naučili pravom značenju izraza “mrak”.
– Svojim književnim partnerima Emily Jenkins, Scottu Westerfeldu, Justine Larbalestier i Maureen Johnson.
– Dvjema posebno korisnim knjigama koje sam pročitao da bih naučio ponešto o nestancima dok sam obavljao istraživanja za Gradove od papira: Gospodar tamnice Williama Deara i U divljini Jona Krakauera. Zahvaljujem i Cecil Adams, mozgu koji stoji iza straightdope.com, i čiji je kratki članak o klopkama za kršitelje autorskih prava – koliko ja znam – najbolji izvor za tu temu.
– Svojim djedovima i bakama, Henryju i Billie Grace Goodrich te Williamu i Jo Green.
– Emily Johnson, čija su iščitavanja ove knjige bila od neprocjenjive važnosti; Joellen Hosler, najboljem terapeutu kojeg jedan pisac može poželjeti; rođakinjama Blake i Phyllis Johnson;
Brianu Lipsonu i Lis Rowinski iz izdavačke kuće Endeavor; Katie Else; Emily Blejwas, koja mi se pridružila na putu u grad na papiru; Levinu O’Connoru, od kojeg sam naučio veći dio onoga što znam o humoru; Tobinu Andersonu i Seanu, koji su me poveli sa sobom na jedno urbano istraživanje po Detroitu; školskoj knjižničarki Susan Hunt i svima onima koji riskiraju svoje zaposlenje da bi se suprotstavili cenzuri; Shannon James; Markusu Zusaku; Johnu Mauldinu i mojoj divnoj punici i tastu, Connie i Marshallu Uristu.
– Sari Urist Green, svom prvom čitatelju, prvom uredniku i najboljem prijatelju te omiljenom suigraču.



1 Hiney (engl.) - šupak.
2 Walt Whitman, Pjesma o meni (preveo Tin Ujevič)
3 Sylvia Plath, Stakleno zvono (prevela Gordana V. Popović)