Čavke - Ken Folet

29. Poglavlje

Cijelo prijepodne Čavke su se malenim autobusom vozile prema sjeveru, sporo napredujući kroz zelene šume i polja zelene pšenice, vijugajući od jednog usnulog sajamskog gradića do drugog, zaobilazeći London sa zapadne strane. Činilo se da cijeli taj kraj uopće nije svjestan rata, čak ni dvadesetog stoljeća, a Flick se nadala da će tako ostati još dugo. Dok su prolazile srednjovjekovnim Winchesterom, sjetila se Reimsa, još jednog grada s katedralom, u kojem se nacisti u odorama šepire ulicama, a gestapovci posvuda voze u svojim crnim automobilima, te se u sebi kratko zahvali što su se zaustavili pred La Mancheom. Sjedila je uz Paula i još neko vrijeme promatrala krajolik, a zatim - budući da je cijelu noć bila budna i vodila ljubav - blaženo zaspala glave naslonjene na njegovo rame.
U dva poslije podne došli su u selo Sandy u Bedfordshireu. Autobus je došao vijugavom seoskom cestom, skrenuo na neasfaltirani put koji je vodio kroz šumu, te došao do vile poznate pod nazivom Tempsford House. Flick je već bila ondje: bilo je to zborno mjesto za obližnje uzletište Tempsford. Ono smireno raspoloženje sada ju je napustilo. Unatoč ljepoti i skladu kuće iz osamnaestog stoljeća, za nju je ona bila simbol nepodnošljive napetosti koja obilježava sate neposredno prije leta na neprijateljski teritorij.
Zakasnili su na objed, ali su u blagovaonici dobili čaj i sendviče. Flick je pila čaj, no bila je odviše nervozna da bi nešto pojela. Međutim, ostali su s tekom navalili na jelo. Nakon toga odveli su ih u sobe.
Malo poslije žene su se našle u knjižnici. Ta je soba više nalikovala na nekakav golem zidni ormar ili filmski studio. Sve je bilo prepuno vješalica s kaputima i haljinama, kutija sa šeširima i cipelama, kartonskih kutija s natpisima Culottes, Chaussettes i Mouchoirs, dok se nasred svega nalazio sklopivi stol s nekoliko šivaćih strojeva.
Cijelu operaciju vodila je madame Guillemin, vitka žena od pedesetak godina u skladno krojenoj haljini s malim elegantnim odgovarajućim sakoom. Na vrhu nosa nosila je naočale, oko vrata mjernu vrpcu, a obratila im se na besprijekornom francuskome s pariškim naglaskom. "Kao što znate, francuska se odjeća bitno razlikuje od britanske. Neću reći da je elegantnija, ali znate da jest ...elegantnija." Riječi je popratila tipičnim francuskim slijeganjem ramenima i djevojke su se odmah nasmijale.
Ali to nije samo pitanje stila i elegancije, pomisli Flick mračno: francuski su sakoi obično oko dvadeset pet centimetara dulji od britanskih, a postoje i brojne razlike u pojedinostima, od kojih bi svaka mogla poslužiti kao koban trag koji će odati agenta. Stoga je sva odjeća koja se ondje nalazila bila nabavljena u Francuskoj, s izbjeglicama zamijenjena za britansku odjeću, ili vjerno prenesena s francuskih originala, a potom neko vrijeme nošena kako ne bi izgledala posve novo.
"Ljeto je, pa imamo pamučne haljine, lagana vunena odijela i balonere." U tom trenutku rukom pokaže prema dvjema djevojkama koje su sjedile za šivaćim strojevima. "Moje pomoćnice prilagodit će savršeno sve što vam ne pristaje."
Flick reče: "Potrebna nam je odjeća koja je razmjerno skupa, ali i iznošena. Želim da izgledamo kao dostojanstvene žene, za slučaj da nas Gestapo privede na ispitivanje." Kada budu trebale igrati ulogu čistačica, lako će pokvariti dojam skidanjem šešira, rukavica i pojaseva.
Madame Guillemin počela je od Ruby. Nekoliko ju je trenutaka intenzivno promatrala, a zatim s jedne vješalice uzela tamnoplavu haljinu i žućkastosmeđi kišni ogrtač. "Isprobajte ovo. Kaput je muški, ali u Francuskoj si danas nitko ne može priuštiti pretjeranu izbirljivost." Zatim pokaže nešto na suprotnoj strani sobe. "Ako želite, možete se preodjenuti iza zaslona, a za one vrlo stidljive imamo i sobicu iza pisaćeg stola. Držimo da se vlasnik kuće onamo zaključavao kada bi čitao proste knjige." Sve su se nasmijale, sve osim Flick, koja je već više puta čula šale madame Guillemin.
Krojačica tada dobro odmjeri Gretu, zatim krene dalje, govoreći: "Vama ću se vratiti." Odabrala je odjeću za Jelly, Dianu i Maude, a sve one otišle su se odjenuti iza zaslona. Nakon toga obrati se Flick i prigušenim glasom upita: "Je li ovo nekakva šala?"
"Zašto mislite?"
U tom se trenutku obrati Greti. "Ti si muškarac."
Flick samo frustrirano zastenje i okrene se na drugu stranu. Krojačica je za samo nekoliko trenutaka pročitala Gretinu krinku. To nije bio dobar znak.
Madame doda: "Možda možeš zavarati puno njih, ali ne i mene. Ja to vidim."
Greta upita: "Po čemu?"
Madame Guillemin slegne ramenima. "Sve su proporcije pogrešne ... ramena su preširoka, bokovi preuski, noge premišićave, šake prevelike ... stručnom je oku to očito."
Flick razdraženo reče: "Mora biti žena, za ovu misiju, stoga je, molim vas, odjenite kako najbolje znate i umijete."
"Svakako ... ali, za ime svijeta, nastojte da je ne vidi neka krojačica."
"Nema problema. Gestapo ne zapošljava puno krojačica." Flick je samo glumila sigurnost i samopouzdanje. Nije željela da madame Guillemin uvidi koliko je zabrinuta.
Krojačica ponovno pogleda Gretu. "Dat ću ti suknju i bluzu kontrastnih boja, kako bismo ti smanjili visinu, te tri-četvrt kaput." Odabravši odjeću, uruči je Greti.
Greta je pogleda s očitim neodobravanjem. Ona bi u svakom slučaju odabrala nešto glamuroznije. Međutim, nije se žalila. "Bit ću stidljiva i zaključati se u sobicu", reče.
Na kraju je Flick dala zelenu haljinu s odgovarajućim kaputom. "Ta ti boja naglašava oči", reče. "Sve dok nisi napadna, zašto ne bi izgledala lijepo? Na taj ćeš se način možda i šarmom izvući iz nevolja."
Haljina je bila široka i na Flick je izgledala poput šatora, no ona stavi i kožni pojas kako bi haljina dobila struk. "Tako si elegantna, prava Francuskinja", reče madame Guillemin. Flick joj nije rekla da je glavna funkcija pojasa pridržavati pištolj.
U novoj odjeći, sve su počele šetati sobom, kao na modnoj reviji, šepireći se i hihoćući. Madame Guillemin dobro je pogodila odjeću i svima se sviđao njezin izbor, no neke je stvari trebalo malo preraditi. "Dok vam prilagođavamo odjeću, možete odabrati nešto od dodataka i pribora", reče madame.
Vrlo brzo žene su se oslobodile svih stega, te se stale šaliti i zabavljati u donjem rublju, isprobavajući šešire i cipele, marame i torbice. Istog su trenutka zaboravile opasnosti koje su pred njima, pomisli Flick, jednostavno uživajući u novoj odjeći.
Greta je iz sobice izišla u iznenađujuće glamuroznome izdanju. Flick je zainteresirano promotri. Bila je pridigla ovratnik jednostavne bijele bluze, tako daje sada izgledala elegantno, dok je onaj bezoblični kaput nosila prebačen preko ramena poput plašta. Madame Guillemin pogleda je uzdignutih obrva, ali ne reče ništa.
Haljinu koju je namijenila Flick trebalo je skratiti. Dok je jedna djevojka radila na tome, ona je proučavala kaput. Tajne misije naučile su je da pomno promatra pojedinosti, tako da je sada nervozno pregledavala šavove, podstavu, puceta i džepove, kako bi se uvjerila da sve pripada uobičajenom francuskome stilu. Nije pronašla nijednu manu. Na etiketi na ovratniku stajalo je "GaleriesLafavette."
Flick sada madame Guillemin pokaže svoj nož za suvratak. Bio je dugačak samo osam centimetara, s tankom oštricom, ali užasno oštar. Imao je maleni držak, no bez balčaka. Nalazio se u malenim kožnim koricama s rupicama za konac. "Željela bih da mi ovo ušijete pod ovratnik", reče Flick.
Madame Guillemin kimne. "To je izvedivo."
Svakoj od njih dala je malenu hrpu donjeg rublja, po dvije stvari od svih potrepština, sve s etiketama francuskih prodavaonica. Zadivljujućom točnošću odabrala je ne samo ispravne veličine nego i, u svakom pojedinom slučaju, stil koji je najbliskiji svakoj od žena: korzete za Jelly, zgodne čipkaste gaćice za Maude, tamnoplave gaće i žičane grudnjake za Dianu, jednostavne potkošulje i gaćice za Ruby i Flick. "Na rupčićima su oznake različitih blanchisseries9 u Reimsu", reče madame Guillemin uz prizvuk ponosa u glasu.
Na kraju je iznijela i pravu zbirku torba i torbica: veliku platnenu torbu, kofer, naprtnjaču, niz jeftinih plastičnih kovčega različitih boja i veličina.
Svaka je žena dobila po jedan. Unutra bi zatekla četkicu za zube, pastu, puder za lice, kremu za cipele, cigarete i šibice - odreda francuske proizvode. Iako su se spremale samo na kratak boravak u Francuskoj, Flick je inzistirala na tome da svaka dobije cijeli komplet.
"Zapamtite," reče Flick, "sa sobom ne smijete ponijeti ništa što niste dobile danas poslije podne. O tome vam ovisi život."
Smijuljenje je prestalo jer su se sve sjetile opasnosti s kojima će se suočiti za nekoliko sati.
Flick reče: "U redu, molim da se sve vratite u sobe i odjenete francusku odjeću i donje rublje. Dolje ćemo se naći na večeri."
U glavnome salonu kuće nalazio se bar. Kada je Flick ušla, u njemu je bilo desetak muškaraca, neki od njih u RAF-ovim odorama, svi - znala je Flick zahvaljujući prijašnjim dolascima - sa zadaćom tajnih letova u Francusku. Na školskoj ploči nalazila su se imena ili kodna imena onih koji kreću večeras, zajedno s vremenom kada trebaju izići iz kuće. Flick pročita:
Aristotel-19:50
kap. Jenkins ipor. Ramsey - 20:05
Sve Čavke-20:30
Colgate i Bunter-21:00
g. Blister, Paradox, Saxophone - 22:05
Ona pogleda na ručni sat. Bilo je pola sedam. Još dva sata.
Sjela je za šank i pogledala oko sebe, pitajući se tko će se od njih vratiti, a tko će umrijeti na polju. Neki su bili užasno mladi, pušili i pričali viceve, držali se kao da ih ne brine ništa pod kapom nebeskom. Stariji su izgledali otvrdnulo, te su uživali u viskiju i džinu, uz mračnu spoznaju da bi im to moglo biti posljednje piće. Ona pomisli na njihove roditelje, supruge ili djevojke, novorođenčad i djecu. Večeras će nekima od njih u životu ostati samo bol koja nikada neće posve nestati.
Te mračne misli prekinuo je prizor koji ju je prenerazio. Simon Fortescue, onaj ljigavi birokrat iz MI6, ušao je u bar u prugastome odijelu - u društvu Denise Bowyer.
Flick ih pogleda razjapljenih usta.
"Felicity, tako mi je drago što sam te uhvatio", reče Simon. Ne čekajući poziv, za Denise privuče barsku stolicu. "Džin i tonik, molim, konobaru. A vi, lady Denise?"
"Martini, vrlo suhi."
"Za tebe, Felicity?" Flick mu ne odgovori. "Ona bi morala biti u Škotskoj!" reče.
"Čuj, čini se da je došlo do nekakvog nesporazuma. Denise mi je ispričala sve o tom nekakvom policajcu ..."
"Nema nikakvog nesporazuma", reče Flick grubo. "Denise nije prošla obuku. I to je sve."
Denise s gađenjem otpuhne.
Fortescue reče: "Nikako mi nije jasno kako bi tako savršeno inteligentna djevojka iz dobre obitelji mogla pasti ..."
"Previše blebeće."
"Molim?"
"Ne može zatvoriti usta. Ne možemo joj vjerovati. Nikako ne bi smjela slobodno ići uokolo!"
Denise reče: "Ti drska glupačo!"
Fortescue se kontrolirao tek uz velik napor i sada prigušenijim glasom reče: "Čuj, njezin je brat markiz od Inverlockyja, a on je vrlo blizak s premijerom. Sam me Inverlocky zamolio da se pobrinem za to da Denise dobije priliku da da svoj prilog. Stoga bi bilo užasno netaktično odbiti je."
Flick povisi glas: "Dopusti da posve razjasnimo." Nekolicina muškaraca podigla je pogled. "Na ime usluge tvojem otmjenom prijatelju, od mene tražiš da osobu kojoj ne možemo vjerovati povedem u opasnu misiju iza neprijateljskih linija. Je li tako?"
Dok je izgovarala te riječi, u bar su ušli Percy i Paul. Percy prostrijeli Fortescuea pogledom neprikrivene pakosti. Paul upita: "Jesam li ja to dobro čuo?"
Fortescue reče: "Doveo sam Denise jer bi, iskreno govoreći, za vladu bila velika sramota kada bi ona ostala ovdje ..."
"A za mene bi bila velika opasnost kada bi pošla s nama!" prekine ga Flick.
"Uludo trošite vrijeme. Ispala je iz ekipe."
"Poslušaj me, nikako se ne bih volio pozivati na čin ..."
"Koji čin?" reče Flick.
"Iz Teritorijalne sam se povukao kao pukovnik ..."
"Umirovljeni!"
" ... a u državnoj službi zapravo sam u rangu brigadira."
"Ne budi smiješan", reče Flick. "Uopće nisi u vojsci."
"Naređujem ti da povedeše Denise."
"U tom slučaju, morat ću razmisliti o odgovoru", reče Flick.
"Tako je već bolje. Uvjeren sam da nećeš požaliti."
"U redu, evo i mog odgovora: Jebi se."
Fortescue se zacrveni. Vjerojatno mu se još nije dogodilo da mu neka žena kaže nešto slično. Ostao je bez riječi, što je za njega bilo vrlo neuobičajeno.
"Dakle ...!" reče Denise. "Ako ništa drugo, barem smo otkrili s kakvom osobom zapravo imamo posla."
Paul reče: "Imate posla sa mnom." Zatim se obrati Fortescueu. "Ja zapovijedam ovom operacijom i bez obzira na cijenu ne želim Denise u ekipi. Ako se želite prepirati, nazovite Montyja."
"Bravo, mali moj", reče Percy.
Fortescue napokon uspije povratiti dar govora, prijeteći Flick prstom. "Doći će trenutak, gospođo Clairet, kada ćete požaliti zbog riječi koje ste mi uputili."
Sada ustane. "Žao mi je zbog ovoga, lady Denise, ali čini mi se da smo ovdje učinili sve što smo mogli."
Potom su izišli.
"Dupeglavac", promumlja Percy.
"Pođimo na večeru", reče Flick.
Svi su već bili u blagovaonici i čekali. Dok su Čavke započinjale posljednji obrok u Engleskoj, Percy je svakoj od njih dao po jedan skup dar: srebrne kutije za cigarete pušačicama, zlatne pudrijere ostalima. "Imaju francuske oznake, tako da ih možete ponijeti", reče.
Ženama je bilo drago, no raspoloženje im je na početnu točku vratio već sljedećim riječima: "Imaju i svoju svrhu. Lako ih je založiti i doći do gotovine u slučaju da se nađete u pravim nevoljama."
Hrane je bilo u izobilju, prava gozba po ratnim mjerilima, i Čavke su se s užitkom bacile na posao. Flick nije bila osobito gladna, ali se prisilila na to da pojede veliki odrezak, znajući da u Francuskoj ni u tjedan dana neće pojesti toliko mesa.
Pošto su večerali, došlo je vrijeme za odlazak na uzletište. Vratile su se u sobe i uzele francuske kovčege i torbe, a zatim ušle u autobus. On ih je povezao jednim drugim seoskim putem i preko željezničke pruge, a zatim se približio nečemu što je nalikovalo na skupinu farmerskih gospodarskih zgrada na rubu prostranog, ravnog polja. Na natpisu je stajalo Farma Gibraltar, no Flick je znala da je riječ o RAF-ovu uzletištu Tempsford, te da su sjenici zapravo odlično maskirani hangari.
Ušli su u zgradu nalik na staju i ondje zatekli pripadnika RAF-a koji je čuvao čelične police s opremom. Prije nego što su zadužile opremu, svaku su od njih pretražili. U Maudeinu kovčegu pronađena je kutija britanskih šibica; Diana je u džepu imala napola dovršenu križaljku istrgnutu iz Daily Minom, za koju se zaklinjala kako ju je namjeravala ostaviti u zrakoplovu; a Jelly, ta okorjela kockarica, imala je snop karata, a na svakoj od njih natpis "Proizvedeno u Birminghamu."
Paul im je podijelio dokumente, bonove za opskrbu, te kupone za odjeću. Svaka je žena dobila stotinu tisuća francuskih franaka, uglavnom u prljavim novčanicama od tisuću. Novac je vrijedio oko pet stotina funti, dovoljno za kupnju dvaju Fordovih automobila.
Dobile su i oružje, Coltove automatske pištolje kalibra .45, te oštre noževe Commando s dvostrukom oštricom. Flick je odbila i jedno i drugo. Uzela je vlastiti pištolj, Browningov automatski devetmilimetarski model. Oko struka je nosila kožni pojas za koji je mogla zataknuti pištolj ili, u nuždi, automat.
Umjesto noža Commando uzela je svoj nož za rever. Commando je bio duži i ubojitiji, ali i nespretniji. Velika prednost noža ušivenog u suvratak bila je ta što bi agent, kada bi netko od njega zatražio papire, mogao nedužno pomaknuti ruku prema unutarnjem džepu i u posljednjem trenutku izvući nož.
Uz to, Diana je dobila pušku Lee-Enfield, a Flick automat Sten Mark II s prigušivačem.
Plastični eksploziv koji će trebati Jelly ravnomjerno su podijelili na svih šest žena, tako da bi ga, čak i u slučaju da izgube dvije-tri torbe, bilo dovoljno za misiju.
Maude reče: "Tako bih mogla odletjeti u zrak!"
Jelly joj objasni kako je eksploziv iznimno siguran. "Znam tipa koji je mislio daje to čokolada, pa je pojeo nekoliko komadića", reče. "I mogu ti reći", pridoda još, "da nije imao ni tako jak proljev."
Ponudili su im uobičajene granate Mills, s konvencionalnom površinom nalik na kornjačin oklop, no Flick je inzistirala na granatama opće namjene u četvrtastim limenkama, jer je njih moguće upotrijebiti i kao eksplozivno punjenje.
Svaka je žena dobila i nalivpero sa šupljim poklopcem u kojem se nalazila pilula sa smrtonosnim otrovom.
Prije navlačenja letačkog odijela, sve su morale otići u nužnik. Odijelo je imalo džep za pištolj, kako bi se agent po potrebi mogao braniti odmah nakon doskoka. Uz odijelo su navukle i kacige i naočale, te na kraju na leđa stavile i padobran.
Paul u jednom trenutku zamoli Flick da na trenutak iziđe. Do sada im još nije dao silno važne posebne propusnice koje će ženama omogućiti da u dvorac uđu kao čistačice. Uhvati li Gestapo neku Čavku, ta će im propusnica odati svrhu zadaće.
Zbog sigurnosnih razloga, sve ih je dao Flick, a ona će ih podijeliti u posljednji trenutak.
Potom ju je poljubio. Ona je uzvratila s očajničkom strašću, snažno privijajući njegovo tijelo, bez imalo stida gurajući jezik u njegova usta, sve dok na kraju nije ostala bez zraka.
"Nemoj mi poginuti", reče joj on na uho.
Prekinulo ih je diskretno kašljucanje. Flick osjeti miris Percyjeve lule i odvoji se od Paula.
Percy se obrati Paulu: "Pilot bi želio porazgovarati s tobom." Paul kimne i udalji se.
"Pobrini se za to da shvati kako Flick zapovijeda i odlučuje o svemu", dovikne Percy za njim.
"Svakako", odgovori Paul.
Percy se držao sumorno i Flick obuzmu zle slutnje. "Što se dogodilo?" upita.
On iz džepa u sakou izvadi list papira i preda joj ga. "Glasnik iz Londona ovo je na motociklu donio iz sjedišta RSO-a, neposredno prije nego što smo krenuli iz kuće. Došlo je sinoć od Briana Standisha." On nervozno povuče, pa otpuhne velik oblak dima.
Flick pri svjetlu večernjeg sunca pogleda papir. Bila je to dešifrirana poruka. Sadržaj ju je pogodio poput udarca šakom u trbuh. Podigavši pogled, sva obeshrabrena, reče: "Brian je bio u Gestapovim rukama!"
"Samo na nekoliko trenutaka."
"Tako piše."
"Misliš li da je moguće da je istina drukčija?"
"Ah jebemti", opsuje ona glasno. Neki avijatičar u prolazu naglo podigne pogled, iznenađen takvim riječima iz ženskih usta. Flick zgužva papir i baci ga na zemlju.
Percy se sagne, podigne ga i izgladi nabore. "Pokušajmo ostati pribrani i upotrijebiti razum."
Flick duboko udahne. "Imamo pravilo", reče ustrajnim tonom. "Svaki agent koji se nađe u neprijateljskim rukama, bez obzira na okolnosti, mora se odmah vratiti u London kako bi podnio izvještaj."
"U tom slučaju nećeš imati radiooperatera."
"Snaći ću se bez njega. A što je s tim Charentonom?"
"Vjerojatno je prirodno što je mademoiselle Lemaspozvala nekog da joj pomogne."
"Sve novake mora odobriti London."
"Znaš da se nitko ne drži tog pravila."
"U najmanju ruku mora ih odobriti mjesni zapovjednik."
"Pa, sada ima i to odobrenje - Michel se uvjerio da se Charentonu može vjerovati. A Charenton je spasio Briana od Gestapa. Cijeli prizor u katedrali nije mogao biti tako isplaniran i odglumljen, zar ne?"
"Možda ga i nije bilo, a ova poruka dolazi izravno iz sjedišta Gestapa."
"Ali ima sve tražene sigurnosne kodove. Osim toga, ne bi izmislili priču o tome kako je uhvaćen, pa pušten. Znali bi da bi to kod nas pobudilo sumnju. Rekli bi samo da je sretno stigao."
"Imaš pravo, ali i dalje mi se ne sviđa."
"Ne, ni meni", reče on, iznenadivši je. "Ali ne znam što učiniti."
Ona uzdahne. "Moramo prihvatiti taj rizik. Nema vremena za dodatne mjere opreza. Ne onesposobimo li telefonsku centralu u sljedeća tri dana, bit će prekasno. Moramo ići, bez obzira na sve."
Percy kimne. Flick u njegovim očima ugleda suze. On stavi lulu u usta, pa je izvadi. "Bravo, mala moja", reče, jedva šapćući. "Bravo."

SEDMI DAN


Subota, 3. lipnja 1944.



30. Poglavlje

RSO nije imao vlastitih zrakoplova, pa ih je morao posuđivati od RAF-a, a to je bilo otprilike kao da je Ratnome zrakoplovstvu trebalo vaditi zube. Godine 1941. nevoljko su im prepustili dva Lysandera, odviše spora i teška za potporu snagama na bojnome polju, čemu su bili namijenjeni, ali idealna za potajna slijetanja na neprijateljski teritorij. Poslije, pod Churchillovim pritiskom, RSO-u su dodijeljena dvije eskadrile zastarjelih bombardera, iako zapovjednik Uprave za bombardere, Arthur Harris, nikada nije prestao spletkariti ne bi li ih ponovno preuzeo. U proljeće 1944., kada su deseci agenata prebacivani u Francusku u sklopu priprema za invaziju, RSO je na raspolaganju imao trideset šest letjelica.
Zrakoplov u koji su ušle Čavke bio je lagani dvomotorni bombarder Hudson, američke proizvodnje, izrađen 1939., zastario od pojave teških četveromotornih bombardera tipa Lancaster. Hudson je imao dvije strojnice u nosu, a RAF mu je pridodao i kupolu u stražnjem dijelu, u kojoj su se također nalazile dvije strojnice. Pri završetku putničke kabine nalazio se tobogan, nalik na one za ulazak u vodu, niz koji bi se padobranci spuštali u prazan prostor ispod letjelice. Unutra nije bilo sjedala, tako da su se šest žena i njihov otpremnik ispružili na metalnome podu. Bilo im je hladno i neudobno i bilo ih je strah, no Jelly je obuzeo njezin nezadrživi napad smijuljenja, tako da ih je sve razvedrila.
Kabinu su dijelile s dvanaest metalnih kontejnera. Svaki od tih sanduka bio je visok poput čovjeka i imao po jedan padobran. U njima su se, pretpostavljala je Flick, nalazili oružje i streljivo koji će nekoj drugoj skupini Pokreta otpora omogućiti da tijekom invazije ozbiljnije zasmeta iza neprijateljskih linija. Pošto izbaci Čavke kod Chatellea, Hudson će otići do još jednog odredišta i tek se nakon toga okrenuti i vratiti na Tempsford.
Polijetanje je kasnilo zbog neispravnog visinomjera koji je trebalo zamijeniti, tako da su englesku obalu iza sebe ostavili tek u jedan poslije ponoći. Tijekom prelijetanja La Manchea, pilot se spustio na tek nekoliko desetaka metara iznad mora, nastojeći se sakriti pred neprijateljskim radarima, i Flick se u sebi samo ponadala da na njih neće zapucati brodovi Kraljevske ratne mornarice, no ubrzo se ponovno uspeo na dvije i pol tisuće metara, već prelazeći utvrđenu francusku obalu. Tako visoko ostao je i dok su prelazili "Atlantski zid", dobro čuvani pojas uz obalu, a zatim se ponovno spustio na stotinu metara, kako bi olakšao navigaciju.
Navigator je neprestano imao pune ruke posla sa zemljovidima, računanjem položaja zrakoplova na temelju karata i brzini leta, te pokušajima da taj položaj potvrdi prema orijentirima. Mjesec je rastao, za tri dana bit će pun, tako da su veliki gradovi bili vrlo uočljivi, unatoč zamračenju. Međutim, u njima su se u pravilu nalazile protuzrakoplovne baterije, pa ih je trebalo izbjegavati, jednako kao i vojne logore i objekte, zbog istih razloga. Rijeke i jezera bili su najkorisniji orijentiri, osobito kada bi voda odražavala mjesečevo svjetlo. Šume su se vidjele kao velike tamne mrlje, a neočekivani prestanak šume bio bi siguran znak da je nešto u navigaciji pošlo pogrešnim smjerom. Od pomoći bi bili još i blistanje željezničkih tračnica, sjaj vatre iz lokomotive, kao i farovi automobila koji bi povremeno prekinuli zamračenje.
Cijelim putem Flick je mračno razmišljala o novostima o Brianu Standishu i toj pridošlici, Charentonu. Priča je vjerojatno istinita. Gestapo je od jednog od zatvorenika koje su prošle nedjelje uhvatili kod dvorca doznao da je mjesto sastanaka u kripti katedrale, te je postavio zamku u koju je Brian upao, ali iz koje je i pobjegao, uz pomoć čovjeka kojeg je unovačila mademoiselle Lemas. Sve je to bilo savršeno moguće. Međutim, Flick je mrzila uvjerljiva objašnjenja.
Sigurno bi se osjećala isključivo kada bi se događaji razvijali uobičajenim slijedom i kada ne bi bila potrebna nikakva objašnjenja.
Dok su se približavali pokrajini Champagne, na scenu je stupilo još jedno pomagalo za navigaciju. Bila je riječ o nedavnome izumu pod nazivom Eureka/Rebecca. Radiofar emitira signal s nekog tajnog mjesta u Reimsu. Posada Hudsona nije točno znala gdje se nalazi, ali Flick jest, jer gaje Michel postavio na toranj katedrale. Bila je to polovica sustava pod nazivom Eureka. U zrakoplovu se nalazila Rebecca, radioprijemnik natisnut u pilotsku kabinu pokraj navigatora. Nalazili su se na oko osamdeset kilometara sjeverno od Reimsa kada je navigator uhvatio signal Eureke iz katedrale.
Namjera izumitelja bila je Eureku postaviti na slijetalištu, uz odbor za doček, no to u praksi nije bilo izvedivo. Oprema je težila gotovo pedeset kilograma, bila je odviše nezgrapna za neprimjetan transport, a njezino postojanje ne bi bilo moguće samo tako objasniti ni najlakovjernijem gestapovcu na nekoj od kontrolnih točaka. Michel i ostali vođe Pokreta otpora bili su voljni postaviti Eureku na neko stalno mjesto, ali su odbijali nositi je sa sobom.
Stoga se navigator za pronalaženje Chatellea morao ponovno okrenuti tradicionalnim metodama. Međutim, imao je sreće što je uz njega bila Flick, osoba koja je onamo slijetala već nekoliko puta i bila u stanju mjesto prepoznati iz zraka. Tako se dogodilo da su prošli na oko kilometar i pol istočno od sela, ali je Flick ugledala jezerce i preusmjerila pilota.
Okrenuvši se, preletjeli su pašnjak na visini od devedeset metara. Flick je uočila usmjerena baterijska svjetla, četiri slabašne svijetle točke u obliku slova L, pri čemu se svjetlo na vršku manjeg kraka slova L palilo i gasilo prema unaprijed dogovorenom kodu. Pilot se uspeo prema stotinu osamdeset metara, idealnoj visini za iskakanje padobranom: da je došao malo više, vjetar bi padobrance mogao otpuhati iz zone skoka; puno niže i padobran se možda ne bi stigao posve otvoriti prije doskoka na zemlju.
"Spreman sam, vi recite kada", reče pilot.
"Ja nisam spremna", reče Flick.
"Što se događa?"
"Nešto nije u redu." Flick je osjećala kako joj svi instinkti ukazuju na veliku opasnost. Stvar nije bila samo u zabrinutosti zbog Briana Standisha i Charentona. Bilo je tu još nečega. Ona rukom pokaže na zapad, prema selu.
"Pogledajte, nema svjetala."
"To vam je čudno? Na snazi je zamračenje. Osim toga, prošlo je tri ujutro."
Flick odmahne glavom. "Na selu smo, oni ne paze na zamračenja. A netko je uvijek budan: majka s novorođenčetom, netko koga muči nesanica, učenik koji štreba za maturu. Ovo selo još nikada nisam vidjela potpuno mračno."
"Ako doista držite da nešto nije u redu, trebali bismo brzo nestati odavde", reče pilot nervozno.
Kopkalo ju je još nešto. Ona se pokuša počešati po glavi, ali joj zasmeta kaciga. Misao joj je u međuvremenu pobjegla. Što da učini? Baš i ne može otkazati misiju samo zato što su mještani Chatellea jednom odlučili poslušati odredbe o zamračenju.
Zrakoplov je sada nadletio polje i nagnuo se u okretu. Pilot zabrinutim tonom reče: "Zapamtite, svako nadlijetanje povećava opasnost. Svi čuju naše motore, a netko od njih mogao bi pozvati policiju."
"Upravo tako!" reče ona. "Zacijelo smo probudili cijelo selo. Ipak, nitko nije uključio ni jedno jedino svjetlo!"
"Ne znam, ljudi na selu znaju biti dosta čudni. Vole se držati za sebe, kako uvijek kažu."
"Gluposti. Bučni su kao i drugi. Ovo je neobično." Pilot je izgledao sve zabrinutije, ali je nastavio kružiti.
A onda njoj iznenada sine. "Pekar bi morao imati vatru u peći. Iz zraka se taj sjaj obično vidi."
"Možda danas ne radi?"
"Koji je dan? Subota. Pekarnica može biti zatvorena u ponedjeljak ili utorak, ali nikako u subotu. Što se dogodilo? Ovo nalikuje na grad duhova!"
"U tom slučaju, mičimo se odavde!"
Sve je izgledalo kao da je netko okupio mještane, a među njima i pekara, i zaključao ih u sjeniku - što bi Gestapo vjerojatno i učinio ako je čeka u zasjedi.
Ne može otkazati misiju. Odviše je važna. Ali svi instinkti govorili su joj neka se padobranom ne spušta u Chatelle. "Rizik je rizik", reče ona.
Pilot je sada već gubio strpljenje. "Što onda želite da učinim?"
Ona se odjednom sjeti onih kontejnera s opremom u putničkoj kabini. "Koje vam je sljedeće odredište?"
"Ne smijem vam reći."
"Ne, inače vas to ne bih ni pitala. Ali sada mi uistinu morate reći."
"Jedno polje sjeverno od Chartresa."
Znači, za skupinu Vestryman. "Poznajem ih", reče Flick sa sve većim uzbuđenjem u glasu. To bi moglo biti rješenje. "Izbacite nas zajedno sa sanducima. Ondje će biti odbor za doček, oni će se pobrinuti za nas. Već danas popodne mogli bismo biti u Parizu, sutra ujutro u Reimsu."
On stavi ruku na palicu. "Sigurni ste da to želite?"
"Je li izvedivo?"
"Mogu vas ostaviti ondje, nema problema. Taktičke odluke donosite vi. Vi zapovijedate misijom ... to su mi vrlo nedvosmisleno naglasili."
Flick stane zabrinuto razmišljati. Moguće je da njezine sumnje nemaju temelja, a u tom slučaju morat će preko Brianova aparata prenijeti poruku Michelu, reći da je, iako je spuštanje otkazano, ipak na putu prema njemu. Ali ako je Brianov radio u Gestapovim rukama, morat će dati tek minimum informacija. Međutim, to je izvedivo. Može napisati kratku radioporuku koju će pilot odnijeti Percyju: Brian će je dobiti za nekoliko sati.
Uz to će morati promijeniti plan za okupljanje Čavki nakon završetka misije. Prema dogovoru koji je na snazi, jedan Hudson trebao je sletjeti u Chatelle u dva u noći u nedjelju, a nema li Čavki na dogovorenom mjestu, vratit će se sljedeće noći u isto vrijeme. Ako je Gestapo doznao za Chatelle i više se ne može koristiti, morala bi preusmjeriti Hudson na drugo slijetalište, u Laroqueu, zapadno od Reimsa, mjesto pod kodnim imenom Champ d'Or. Misija bi u tom slučaju trajala dan više, jer će putovati iz Chartresa u Reims, tako da će zrakoplov po njih morati doći u dva u noći u ponedjeljak, dok bi rezervni dolazak u slučaju potrebe bio u utorak u isto vrijeme.
Odvagivala je posljedice. Skretanje u Chartres znači gubitak cijelog dana. Ali spuštanje u Chatelle moglo bi značiti neuspjeh cijele misije, tako da bi se sve Čavke možda našle u Gestapovim sobama za mučenje. Nije bilo druge. "Idemo uChartres", reče ona pilotu.
"Dogovoreno, razumijem."
U trenutku kada se zrakoplov počeo okretati, Flick se vrati u kabinu. Sve Čavke promatrale su je prepune iščekivanja. "Promjena plana", reče ona.

31. Poglavlje

Dieter je ležao pod nekakvom živicom i gledao, posve izbezumljen, kako britanski zrakoplov kruži nad pašnjakom.
Zašto je došlo do kašnjenja? Pilot je dvaput nadletio mjesto za iskakanje. Signalna su svjetla, takva kakva su već bila, stajala na mjestu. Je li vođa odbora za doček uputio pogrešan svjetlosni signal? Jesu li gestapovci nečim pobudili sumnju? Situacija ga je upravo izluđivala, Felicity Clairet nalazila se na samo nekoliko metara od njega. Opali li iz pištolja prema zrakoplovu, uz dosta sreće mogao bi pogoditi i nju.
Avion se potom nagne, okrene i uz grmljavinu udalji u smjeru juga.
Dieter se osjećao poniženo. Flick Clairet izmaknula mu je iz ruku - i to pred Walterom Godelom, Willijem Weberom i dvadesetoricom gestapovaca.
Još nekoliko trenutaka samo je prekrivao lice dlanovima.
Što se dogodilo? Mogućih razloga moglo je biti i deset. Kako se brujanje avionskih motora stišavalo, Dieter je sve jasnije raspoznavao ogorčene povike na francuskome. Činilo se da su i pripadnici Pokreta otpora zbunjeni kao on.
Koliko je bio u stanju pretpostaviti, činilo mu se da je Flick, kao iskusna zapovjednica, nanjušila zamku i otkazala iskakanje.
Walter Godel, koji je ležao na zemlji uz njega, upita: "Što ćeš sada?"
Dieter na trenutak razmisli. Ovdje je četvero pripadnika Pokreta otpora: vođa Michel, koji još šepa od one rane; Helikopter, onaj britanski vezist, neki Francuz koji Dieteru nije bio poznat, te neka mlada žena. Što s njima?
Strategija prema kojoj je Helikopteru dopustio da pobjegne bila je teoretski dobra, no sada ga je već dovela do dva ponižavajuća obrata, tako da nije imao hrabrosti nastaviti s takvim pokušajima.
Iz večerašnjeg fijaska mora nešto izvući. Morat će se ponovno prikloniti tradicionalnim metodama ispitivanja i nadati se spašavanju operacije - i vlastitog ugleda.
On sada usnama prinese mikrofon kratkovalnog radija. "Svim jedinicama, ovdje bojnik Franck", reče tiho. "Akcija, ponavljam, akcija." Zatim ustane i izvuče automatski pištolj.
Reflektori skriveni među drvećem sada su oživjeli i nesmiljeno osvijetlili četvero terorista usred polja. Odjednom su izgledali posve zbunjeno i ranjivo.
Dieter poviče na francuskome: "Okruženi ste! Podignite ruke!"
Stojeći pokraj njega, Godel izvuče svoj Luger. Ona četvorica gestapovaca koji su bili s Dieterom usmjere puške prema nogama članova Pokreta otpora. Uslijedio je trenutak neizvjesnosti: hoće li pripadnici Pokreta otpora zapucati? U tom slučaju bili bi pokošeni. Uz malo sreće, ostali bi samo ranjeni. Ali Dieter večeras nije imao puno sreće. A ubiju li ovih četvero ljudi, ostat će i posve praznih ruku.
Oklijevali su.
Dieter zakorači prema njima, stupajući na osvijetljeno područje, a četvorica gestapovaca s puškama krenu za njim. "Prema vama je usmjereno dvadeset cijevi", poviče on. "Ne izvlačite oružje."
Jedan od njih potrči.
Dieter opsuje. Pod svjetlom je ugledao bljesak crvene kose: bio je to Helikopter, glupan, koji je poput bika u naletu pojurio na suprotnu stranu polja. "Pucaj", reče Dieter tiho. Sva četvorica strijelaca pomno naciljaju i opale. Prasak je odjeknuo dotada mirnim poljem. Helikopter načini još dva koraka, a zatim se stropošta.
Dieter pogleda preostalo troje terorista, čekajući. Oni polagano podignu ruke.
Dieter u kratkovalni radio reče: "Svim ekipama na pašnjaku! Krenite i osigurajte zatočenike." Zatim spremi pištolj.
Odmah nakon toga uputio se prema mjestu na kojem je ležao Helikopter. Tijelo se nije micalo. Gestapovci su mu pucali u noge, no nije bilo lako na željeni način pogoditi metu u kretanju i još u mraku, tako da je jedan od njih naciljao previsoko, metkom mu probio vrat, presjekavši leđnu moždinu, ili vratnu arteriju, ili i jedno i drugo. Dieter klekne uz njega i opipa mu puls, ali ne osjeti ništa. "Nisi baš bio najpametniji agent kojeg sam ikada vidio, ali bio si hrabar mladić", reče tiho. "Bog dao pokoj tvojoj duši." Tada zatvori oči.
Pogledao je preostalo troje. Gestapovci su ih upravo razoružavali i vezivali. Michel će se dobro opirati ispitivanju: Dieter ga je vidio na djelu, čovjek je hrabar. Slabost mu je vjerojatno taština. Zgodan je, muškarac koji juri za suknjama. Mučit će ga pred ogledalom: slomiti mu nos, izbiti zube, ostaviti ožiljke na obrazima, uvjeriti ga u to da sa svakom novom minutom opiranja postaje nepovratno ružnijim.
Onaj je drugi muškarac imao izgled obrazovanog čovjeka od struke, možda odvjetnika. Jedan gestapovac pretražio ga je i Dieteru pokazao propusnicu koja je doktoru Claudeu Bouleru omogućavala da bude vani i nakon policijskog sata.
Dieter je pretpostavljao da je riječ o krivotvorenom dokumentu, no kada su pretražili automobile pripadnika Pokreta otpora, u jednom su pronašli i pravu liječničku torbu, prepunu instrumenata i lijekova. Prilikom uhićenja bio je blijed ali i pribran: i on će biti tvrd orah.
Najviše je obećavala djevojka. Bilo joj je oko devetnaest godina i bila je zgodna, dugačke tamne kose i krupnih očiju, ali je izgledala nekako odsutno. U ispravama je stajalo da se zove Gilberte Duval. Dieter je još od Gastona bio doznao da je Gilberte Michelova ljubavnica i da joj je glavna suparnica Flick.
Ne pogriješi li on u nekom koraku, mogla bi se pokazati kao lagan zalogaj.
Njemačka vozila dovezena su iz staje u La Maison Grandinu. Zatočenici su seuspeli na kamion s gestapovcima. Dieter je naložio da ih zadrže u odvojenim ćelijama i da spriječe njihovu međusobnu komunikaciju.
On i Godel vratili su se u Sainte-Cecile Weberovim Mercedesom. "Kakva prokleta farsa", reče Weber s prijezirom u glasu. "Krajnje nepotrebno trošenje vremena i ljudstva."
"Nije baš tako", reče Dieter. "Iz cirkulacije smo izbacili četvero subverzivnih agenata - što, naposljetku, zapravo i jest Gestapova zadaća - a što je još bolje, troje je živo i možemo ih ispitati."
Godel reče: "Što očekuješ od njih?"
"Onaj ubijeni, Helikopter, bio je radiooperater", objasni Dieter. "Imam kopiju njegove kodne knjižice. Nažalost, sa sobom nije imao i uređaj. Uspijemo li ga pronaći, mogao bih na vezi glumiti Helikoptera."
"Ali, valjda možeš upotrijebiti bilo koji predajnik, ako znaš koju su mu frekvenciju dodijelili?"
Dieter odmahne glavom. "Svaki predajnik iskusnome uhu zvuči drukčije. A ovi mali uređaji koji se nose u kovčegu osobito su prepoznatljivi. Iz njih su izbačeni svi nepotrebni krugovi, kako bi se smanjile dimenzije, a posljedica je loša kvaliteta tona. Kada bismo imali identičan uređaj, oduzet nekom drugom agentu, možda bi bio dovoljno sličan da se izložimo toj opasnosti."
"Možda negdje imamo nešto tako."
"Ako i imamo, zasigurno je u Berlinu. Lakše je pronaći Helikopterov."
"A kako ćeš ga pronaći?"
"Djevojka će me uputiti."
Preostali dio putovanja Dieter je mračno razmišljao o strategiji ispitivanja. Mogao bi mučiti djevojku pred dvojicom muškaraca, no oni bi se tome mogli opirati. Svrsishodnije bi bilo mučiti njih pred njom. Ali možda postoji i jednostavniji način.
Dok su prolazili pokraj gradske knjižnice u središtu Reimsa, u glavi mu se malo-pomalo počeo pojavljivati plan. Već je ranije bio uočio to zdanje. Bio je to pravi mali biser, art nouveau po nacrtu, sazdan od žutosmeđeg kamena, usred malenoga parka. "Bismo li mogli načas zaustaviti automobil, molim vas, bojniče Weber?" upita.
Weber promumlja nalog svojem vozaču.
"Imate li u prtljažniku kakvog alata?"
"Nemam pojma", reče Weber. "O čemu se radi?"
Vozač reče: "Dakako, bojniče, imamo propisani komplet alata."
"Nalazi li se u njemu i pošteni čekić?"
"Da." Vozač iskoči iz automobila.
"Vraćam se za minutu", reče Dieter i iziđe.
Vozač mu doda čekić na dugačkome dršku s povećom čeličnom glavom. Dieter knjižnici priđe pokraj poprsja Andrewa Carnegieja. Zgrada je bila zatvorena i, dakako, zamračena. Staklena vrata štitile su raskošne rešetke od kovanog željeza. On se uputi sa strane i pronađe ulaz u podrum, obična drvena vrata na kojima je pisalo Archives Municipales.
Dieter zamahne čekićem i raspali po vratima, pogađajući bravu. Raspala se nakon četvrtog udarca. Ušavši, uključio je svjetlo, potrčao uskim stubama do prizemlja i kroz predvorje došao do odjela s beletristikom. Ondje je pronašao slovo F, Flauberta, i uzeo primjerak knjige koju je tražio, Madame Bovary. Nije se moglo reći da je imao osobitu sreću: riječ je možda i o jedinoj knjizi koja mora biti dostupna u svakoj knjižnici u zemlji.
Otvorio je deveto poglavlje i pronašao odlomak koji mu je pao na pamet. Sjećao ga se ispravno. A poslužit će mu više nego dobro.
Vratio se u automobil. Godel se doimao zabavljenim. Weber s nevjericom upita:
"Trebalo ti je nešto za čitanje?"
"Katkada imam poteškoća sa spavanjem", odvrati Dieter.
Godel se nasmije. Uzevši knjigu, pročita naslov. "Klasično djelo svjetske književnosti", reče. "Ipak, vjerojatno se prvi put dogodilo da je netko razbio vrata na knjižnici da bi je posudio."
Tako su se odvezli do Sainte-Cecilea. Kada su došli u dvorac, Dieter je već imao posve razrađen plan.
Naredio je poručniku Hesseu da Michela pripremi tako što će ga svući do gola i svezati za stolac u komori za mučenje. "Pokaži mu instrument za čupanje noktiju", reče. "Ostavi ga na stolu pred njim." Dok je poručnik obavljao sve što je bilo potrebno, on je iz jednog od ureda u prizemlju uzeo pero, bočicu tinte i blok s papirima za pisma. Walter Godel smjestio se u kut sobe za mučenje kako bi sve promatrao.
Dieter je još nekoliko trenutaka pomno mjerkao Michela. Vođa Pokreta otpora bio je visok muškarac s privlačnim borama oko očiju. Imao je svojevrstan izgled problematičnog dječaka koji žene jako vole. Sada je bio prestrašen, ali odlučan.
Mračno se zamišlja nad time kako se što duže opirati mučenju, zaključi Dieter.
Dieter na stol pokraj kliješta za nokte položi pero, tintu i papir, kako bi pokazao koje su mogućnosti na raspolaganju. "Odveži mu ruke", reče.
Hesse ga posluša. Na Michelovu licu pojavilo se neizmjerno olakšanje, u kombinaciji sa strahom da ovo možda nije istina.
Dieter objasni Walteru Godelu: "Prije ispitivanja, zatvoreniku uzimam uzorak rukopisa."
"Rukopisa?"
Dieter kimne, promatrajući Michela, koji je, kako se činilo, razumio tih nekoliko rečenica na njemačkome. Izgledalo je da ga je zbog toga ispunila nekakva nada.
Dieter iz džepa izvadi Madame Bovary, otvori knjigu i položi je na stol.
"Prepišite deveto poglavlje", reče Michelu na francuskome.
Michel je oklijevao. Činilo se da je to posve nedužan zahtjev. Pretpostavljao je da bi posrijedi mogla biti neka varka, jasno je uviđao Dieter, ali nije bio u stanju dokučiti o čemu je točno riječ. Dieter je čekao. Članovima Pokreta otpora govorili su kako trebaju činiti sve kako bi odgodili početak mučenja.
Michel je u ovome jednostavno morao prepoznati mogućnost za odgađanje. Bilo je malo vjerojatno da je riječ o nečemu nedužnome, ali moralo je biti bolje od čupanja noktiju. "U redu", reče nakon poduže stanke i počne pisati.
Dieter ga je promatrao. Ispisivao je krupna i kićena slova. Dvije stranice tiskane knjige zauzele su šest listova papira za pisma. Kada je Michel okrenuo stranicu, Dieter mu pokaže da je dosta, a Hansu reče neka Michela vrati u ćeliju i dovede Gilberte.
Godel pogleda što je Michel napisao i zbunjeno odmahne glavom. "Nikako mi nije jasno što smjeraš", reče. Vrativši papire, ponovno je sjeo na svoje mjesto.
Dieter pomno otrgne jednu od stranica kako bi na otrgnutom dijelu ostale točno određene riječi.
Gilberte je ušla s užasnutim, ali prkosnim izrazom na licu, uz riječi: "Neću vam reći ništa. Nikada ne bih izdala prijatelje. Uz to ništa i ne znam. Ja samo vozim."
Dieter joj reče neka sjedne i ponudi joj kavu. "Pravu kavu", reče, dodajući šalicu. Francuzima je u to vrijeme bila dostupna samo zamjena.
Ona otpije gutljaj i zahvali mu.
Dieter je pomno odmjeri. Bila je vrlo lijepa, dugačke tamne kose i tamnih očiju, iako je u izrazu njezina lica bilo i neke tuposti. "Zgodna si žena, Gilberte", reče. "I ne vjerujem da si u srcu ubojica."
"Ne, nisam!" reče ona zahvalno.
"Žene određene stvari čine zbog ljubavi, nije li tako?"
Ona ga iznenađeno pogleda. "Razumijete ..."
"Znam sve o tebi. Zaljubljena si u Michela."
Ona bez riječi pogne glavu.
"A on je, dakako, oženjen. To je šteta. Ali ti ga voliš. I zato pomažeš Pokretu. Zbog ljubavi, a ne mržnje."
Ona kimne.
"Imam li pravo?" reče on. "Moraš mi odgovoriti."
Ona prošapće. "Da."
"Ali zavedena si na pogrešan put, draga moja."
"Znam da sam griješila ..."
"Pogrešno si me shvatila. Pogriješila si i kršeći zakon, ali i voleći Michela."
Ona ga zbunjeno pogleda. "Znam da je oženjen, ali ..."
"Bojim se da te zapravo ne voli."
"Ali voli me!"
"Ne. Voli svoju suprugu, Felicity Clairet, poznatu pod imenom Flick. Engleskinju - ne elegantnu, ne osobito lijepu, nekoliko godina stariju od tebe - ali voli nju."
U njezinim se očima pojave suze. "Ne vjerujem vam."
"Znaš, on joj piše. Pretpostavljam da glasnici njegove poruke odnose u Englesku.
Šalje joj ljubavna pisma, govori joj koliko mu nedostaje. Pisma su poprilično poetična, onako, na starinski način. Neka sam pročitao."
"To nije moguće."
"Jedno je imao kod sebe i kada smo vas uhitili. Pokušao ga je uništiti, upravo sada, ali uspio sam sačuvati nekoliko komadića." Dieter iz džepa izvadi onaj papirić koji je otrgnuo i preda joj ga. "Nije li to njegov rukopis?"
"Jest."
"A je li to ljubavno pismo .... ili što?"
Gilberte stane polagano čitati, pritom mičući usnama:
Bez prestanka mislim na tebe. Sjećanje na tebe dovodi me u očaj. Ah, oprosti mi! Ostavit ću te! Zbogom! Otići ću daleko, tako daleko da više nikada nećeš ni čuti za mene; a ipak - danas - ne znam koja me sila dovela tebi. Jer čovjek se ne bori protiv neba; čovjek se ne može oduprijeti osmijehu anđela; čovjeka nosi ono stoje lijepo, dražesno, neopisivo ljupko.
Ona uz jecaj baci papir na pod.
"Žao mi je što ti to moram priopćiti baš ja", reče Dieter blagim glasom. Zatim iz džepa na prsima odijela izvadi laneni rupčić i doda joj ga. Ona njime prekrije lice.
Došao je trenutak za neprimjetno skretanje razgovora u smjeru ispitivanja.
"Pretpostavljam da Michel s tobom živi otkako je Flick otišla u Englesku."
"I duže", reče ona s gorčinom u glasu. "Već šest mjeseci, svake noći, osim kada bi ona bila u gradu."
"U tvojoj kući?"
"Imam stan. Vrlo malen. Ali dovoljan za dvoje ... dvoje ljudi koji su se voljeli." I dalje je plakala.
Dieter se trudio kako bi održao neobavezan ton razgovora, neizravno se približavajući temi koja gaje istinski zanimala. "Nije li bilo malo teško kod vas, u tako maleni prostor, smjestiti i Helikoptera?"
"On nije živio s nama. Došao je tek danas."
"Ali zacijelo si se pitala gdje će spavati."
"Nisam. Michel mu je pronašao stan, nekakvu praznu sobu iznad stare knjižare u Rue Moliere."
Walter Godel iznenada se premjesti u drugi položaj: uvidio je u kojem se smjeru razvija razgovor. Dieter je dobro pazio da se ne obazire na njega, te nehajnim tonom upita Gilberte: "Nije li svoje stvari ostavio kod tebe, prije nego što ste krenuli pred avion u Chatelle?"
"Nije, odnio ih je u sobu."
Dieter sada postavi ključno pitanje. "I svoj mali kovčeg?"
"Da."
"Ah." Dieter je dobio stoje tražio. Helikopterov radiouređaj nalazi se u sobi iznad knjižare u Rue Moliere. "Završio sam s ovom glupom kravom", reče Hansu na njemačkome. "Prepusti je Beckeru."
Dieterov vlastiti automobil, plavi Hispano-Suiza, stajao je ispred dvorca. Walter Godel sjedio je do njega, a Hans Hesse na stražnjem sjedalu i njih trojica tako su se brzo provezli kroz sela do Reimsa, te u velikoj žurbi pronašli knjižaru u Rue Moliere.
Razbivši vrata, golim drvenim stubama uspeli su se do sobe iznad prodavaonice. Ondje nije bilo ničega osim slamarice pokrivene grubom dekom. Na podu pokraj tog neudobnog ležaja stajali su boca viskija, torba s toaletnim priborom i maleni kovčeg.
Dieter ga otvori kako bi Godelu pokazao radio. "Uz pomoć ovog uređaja", reče slavodobitno, "mogu postati Helikopter."
Na povratku u Sainte-Cecile razgovarali su o tome kakvu poruku poslati.
"Najprije, Helikoptera bi zanimalo zašto padobranci nisu iskočili", reče Dieter. "Stoga će pitati "Što se dogodilo?" Slažete li se?"
"I bio bi ljutit", reče Godel.
"Stoga će možda pitati "Što se, dobijesa, dogodilo?""
Godel odmahne glavom. "Ja sam prije rata studirao u Engleskoj. To je odviše uljudna fraza. Čedan eufemizam za "dovraga". Mladić u vojsci nikada ga ne bi upotrijebio."
"Možda bi trebao pitati: 'Što se, jebemu, dogodilo?'"
"Odviše nepristojno", prigovori Godel. "Zna da bi poruku mogla dešifrirati i neka žena."
"Ti engleski znaš bolje od mene, ti odaberi."
"Mislim da bi napisao: "K vragu, što se, dogodilo?" Na taj način izražava ljutnju, a riječ je o muškoj psovci koja većini žena ne bi bila uvredljiva."
"U redu. Potom ga zanima što bi sada trebao učiniti, tako da će tražiti daljnje naloge. Što će pitati?"
"Vjerojatno će reći "Pošaljite upute". Englezi nikako nisu skloni 'nalozima', smatraju ih neprofinjenima."
"U redu. I zatražit ćemo hitan odgovor, jer bi Helikopter nedvojbeno bio nestrpljiv, a nestrpljivi smo i mi."
Došavši u dvorac, otišli su u podrumsku sobu za prisluškivanje radioveza.
Sredovječni operater po imenu Joachim uključi uređaj i namjesti Helikopterovu frekvenciju za nepredviđene situacije, dok je Dieter zapisivao dogovorenu poruku:
K VRAGU ŠTO SE DOGODILO? ŠALJITE UPUTE. ODGOVORITE ODMAH.
Dieter se svim silama trudio obuzdati nestrpljivost i korak po korak pokazivati Joachimu kako sastaviti kodiranu poruku, zajedno sa sigurnosnim elementima.
Godel reče: "Neće li znati da za uređajem nije Helikopter? Ne mogu prepoznati pošiljateljev 'prst', kao kod rukopisa?"
"Da", reče Joachim. "Ali dva puta slušao sam tipa kako kucka poruku i mogu ga oponašati. Kao kada imitirate nečiji naglasak, kao da, recimo, govorite poput čovjeka iz Frankfurta."
Godel je i dalje bio sumnjičav. "Možete ga savršeno oponašati pošto ste ga čuli samo dva puta?"
"Ne, ne savršeno. Ali kada emitiraju, na nekom skrovitom mjestu i brinu se da bismo ih mogli uhvatiti, agenti su često pod pritiskom, tako da će Englezi malene razlike pripisati napetosti." On počne tipkati.
Dieter je računao da će trebati čekati još najmanje sat. U britanskoj postaji za prisluškivanje najprije će trebati dekodirati poruku, potom je prenijeti Helikopterovu pretpostavljenome, koji je nedvojbeno u postelji. On će poruku možda primiti telefonom i na licu mjesta sastaviti odgovor, ali čak i u tom slučaju trebat će ga kodirati i emitirati, a nakon toga još će ga dekodirati Joachim.
Dieter i Godel otišli su u kuhinju u prizemlju, gdje su zatekli kaplara iz kuhinje koji je počeo raditi na doručku, te ga nagovorili da im da kobasice i kavu. Godel se želio što prije vratiti u Rommelov stožer, ali je, s druge strane, želio ostati i vidjeti što će na kraju ispasti od cijele priče.
Već se bilo razdanilo kada je u kuhinju ušla neka mlada žena u SS-ovskoj odori i izvijestila ih da je odgovor stigao i da ga je Joachim već gotovo otipkao do kraja.
Žurno su se spustili u podrum. Weber je već bio ondje, činilo se zahvaljujući svojoj uobičajenoj sposobnosti da se pojavi ondje gdje se nešto događa. Joachim njemu uruči natipkanu poruku, a kopije preda Dieteru i Godelu.
Dieter pročita:
ČAVKE OTKAZALE ISKAKANJE ALI SE SPUSTILE NA DRUGO MJESTO ČEKAJTE DA VAM SE JAVI LEOPARDICA
Weber mrzovoljno reče: "To nam baš i ne govori osobito puno."
Godel se slagao. "Kakvo razočaranje."
"Obojica griješite!" reče Dieter slavodobitnim tonom. "Leopardica je u Francuskoj - a ja imam njezinu fotografiju!" On iz džepa teatralno izvadi fotografije Flick Clairet, te jednu doda Weberu. "Izvucite tiskara iz kreveta i napravite tisuću kopija. U sljedećih dvanaest sati tu sliku želim vidjeti po cijelom Reimsu. Hans, napuni moj auto gorivom."
"Kamo ideš?" upita Godel.
"U Pariz, s drugom fotografijom, kako bih isto učinio i ondje. Sada je imam!"

32. Poglavlje

Skupina je doskočila bez ikakvih poteškoća. Najprije su izbacili sanduke, tako da nije bilo opasnosti da neki od njih padne na glavu nekoj od žena koje su iskočile s padobranom; potom su se Čavke počele izmjenjivati na vrhu onog tobogana, a zatim bi se, kada bi otpravnik kucnuo po ramenu, spustile i poletjele.
Flick je iskočila posljednja. Još dok se spuštala, Hudson je skrenuo prema sjeveru i nestao u tami. Posadi je poželjela sreću. Već je gotovo svitalo: zbog sinoćnjih kašnjenja, posljednji dio putovanja morat će letjeti po opasnom dnevnom svjetlu.
Flick je doskočila upravo savršeno, svijenih koljena i, pri dodiru s tlom, ruku priljubljenih uz tijelo. Još nekoliko trenutaka ležala je posve nepomično. Francusko tlo, pomisli uz drhtaj straha; neprijateljski teritorij. Sada je kriminalka, teroristkinja, špijunka. U slučaju da je uhvate, smaknut će je.
Tu misao odmah je izgnala iz svijesti i ustala. S nekoliko metara udaljenosti, neki ju je magarac promatrao na mjesečini, a već trenutak poslije spustio je glavu i nastavio pasti. U blizini je vidjela i tri kontejnera. Nešto dalje, raspoređeni u polju, stajali su pripadnici Pokreta otpora, njih petero-šestero. Radeći u parovima podizali su nezgrapne kontejnere i odnosili ih.
Ona se s mukom oslobodi padobrana, kacige i letačkog odijela. U tom trenutku pritrči joj neki mladić i bez daha, na francuskome, reče: "Nismo očekivali ljudstvo, samo opremu!"
"Promjena plana", reče ona. "Bez brige. Je li s vama Anton?" Anton je bilo kodno ime vođe skupine Vestryman.
"Jest."
"Reci mu da je ovdje Leopardica."
"Ah ... vi ste Leopardica?" To ga se silno dojmilo.
"Da."
"Ja sam Chevalier. Neobično mi je drago."
Ona podigne pogled prema nebu. Crnu boju počela je zamjenjivati siva. "Pronađi Antona što brže možeš, molim te, Chevalier. Reci mu da imamo šestero ljudi kojima je potreban prijevoz. Nemamo vremena za gubljenje."
"U redu." On se žurno udalji.
Ona skupi padobran i uredno ga presavije, a zatim se uputi u potragu za ostalim Čavkama. Greta se spustila na neko stablo, te pokupila modrice u prolasku između viših grana, ali se zaustavila bez većih ozljeda, tako da se već uspjela osloboditi padobrana i spustiti na zemlju. Svi ostali bez problema su doskočili na travu.
"Užasno sam ponosna," reče Jelly, "ali stvar ne bih ponovila ni za milijun funta."
Flick primijeti da pripadnici Pokreta otpora sanduke nose na južni kraj polja, te sada onamo povede i Čavke. Ondje je zatekla kombi neke građevinske tvrtke, konja i zapregu, te jednu staru limuzinu tipa Lincoln bez poklopca i sa svojevrsnim parnim motorom. To ju nije iznenadilo: benzina je bilo samo za najnužnije poslove, tako da su Francuzi domišljato iskušavali sve moguće načine vožnje automobilima.
Ljudi iz Pokreta već su bili utovarili kontejnere na kola i sada su ih skrivali pod prazne kutije za povrće. Ostali sanduci ići će u stražnji dio onog kombija.
Cijelom operacijom upravljao je Anton, mršavi četrdesetogodišnjak s masnom kapom na glavi i u kratkoj plavoj radničkoj bluzi, kojem je između usana bez prestanka virila žuta francuska cigareta. On se zapanjeno zagleda u njih. "Šest žena?" reče. "Ovo je nekakva krojačka skupina?"
Šale na račun žena najbolje je ignorirati, utvrdila je još davno Flick. Ona mu se sada obrati svečano ozbiljnim tonom. "Riječ je o najvažnijoj operaciji koju sam ikada vodila i potrebna mi je vaša pomoć."
"Svakako."
"Moramo uhvatiti vlak za Pariz."
"Ja vas mogu prebaciti do Chartresa." On pogleda nebo, računajući koliko je još ostalo vremena do dana, a zatim rukom pokaže preko polja, neku kuću na farmi koja se jedva nazirala. "Zasada se možete sakriti u sjeniku. Kada se riješimo ovih sanduka, vratit ćemo se po vas."
"Neće biti dovoljno", reče Flick odlučno. "Moramo krenuti."
"Prvi vlak za Pariz polazi u deset. Do tada vas mogu dopremiti onamo."
"Gluposti. Nitko ne zna kada voze vlakovi." To je bilo točno. Saveznička bombardiranja, sabotaže koje su izvodili pripadnici Pokreta otpora i namjerne pogreške antinacistički raspoloženih željezničara potpuno su poremetili sve ostatke reda vožnje, tako da je čovjeku preostalo samo doći na postaju i čekati dolazak vlaka. Ali najbolje je bilo onamo doći rano. "Ostavite sanduke u sjeniku i vodite nas odmah."
"Nemoguće", reče on. "Prije nego što se razdani, moram sakriti robu."
Muškarci su prestali raditi kako bi mogli slušati prepirku.
Flick uzdahne. Puške i streljivo u sanducima Antonu su najvažniji na svijetu. Oni su izvor njegove moći i prestiža. Sada reče: "Ovo je važnije, vjeruj mi."
"Žao mi je ..."
"Antone, poslušaj me. Ne učiniš li mi ovo, obećavam da iz Engleske više nikada nećeš dobiti ni jednu jedinu pošiljku. Znaš da to mogu srediti, zar ne?"
Anton je još nekoliko trenutaka šutio. Nije želio popustiti pred svojim ljudima. Međutim, prestane li dobivati oružje, ljudi će otići nekome drugome. Bio je to jedini način na koji su britanski časnici mogli utjecati na pripadnike francuskog Pokreta otpora.
Ali stvar je palila. On je bijesno pogleda, pa iz usta polagao izvadi onaj opušak, stisne vršak i baci ga. "U redu", reče. "Ulazite u kombi."
Žene su pomogle u istovarivanju sanduka i brzo ušle. Pod je bio prepun cementne prašine, blata i ulja, no uspjele su pronaći komade nekakvih vreća, te ih staviti na pod. Sjele su na njih, kako bi koliko-toliko zaštitile odjeću. Anton zatvori vrata tovarnog prostora.
Chevalier sjedne za upravljač. "I tako, dame moje", reče na engleskome. "Krećemo!"
Flick odgovori hladnim tonom, na francuskome. "Samo bez šala, molim, i bez engleskoga."
On pokrene vozilo.
Nakon leta od osam stotina kilometara na metalnome podu bombardera, Čavke su se sada još trideset kilometara vozile u stražnjem dijelu kombija nekog građevinskog poduzetnika. Što je bilo najneobičnije, to je najstrpljivije podnosila Jelly - najstarija, najdeblja i fizički najmanje spremna među njima. Ona se šalila u vezi s neudobnošću i smijala samoj sebi kada se kombi našao u oštrome zavoju i kada se bespomoćno zakotrljala.
Ali kada se pojavilo sunce i kada je kombi ušao u Chartres, raspoloženje je ponovno postalo mračno. Maude reče: "Ne mogu vjerovati da sam se upustila u ovo", a Diana joj samo stisne ruku.
Flick je planirala sljedeće poteze. "Odsada se razdvajamo u parove", reče.
Ekipe su određene još u školi. Flick je Dianu stavila s Maude, jer bi Diana inače počela izazivati nevolje. Flick je sebi dodijelila Ruby, jer je željela biti u prilici s nekim razgovarati o problemima, a Ruby je bila najpametnija Čavka. Na nesreću, Greta je tako ostala s Jelly. "Još mi uvijek nije jasno zašto ja moram ići sa strancem", rekla je Jelly.
"Nismo na prijemu", reče Flick razdraženo. "Ne sjedimo s najboljom prijateljicom. Riječ je o vojnoj operaciji i radimo ono što nam se naredi."
Jelly zašuti.
"Morat ćemo modificirati pripremljene priče, objasniti putovanje vlakom", nastavi Flick. "Ima li tko kakvu ideju?"
Greta reče: "Ja sam supruga bojnika Remmera, njemačkog časnika koji radi u Parizu, a putujem sa svojom sluškinjom, Francuskinjom. Ja sam trebala obići katedralu u Reimsu. A sada se, vjerojatno, tako mogu vraćati iz obilaska katedrale u Chartresu."
"Nije loše. Diana?"
"Maude i ja tajnice smo i radimo za mjesnu elektru u Reimsu. U Chartresu smo bile jer ... jer je Maude izgubila vezu sa svojim zaručnikom, a učinilo nam se da bi mogao biti ovdje. Ali nije."
Flick zadovoljno kimne. Tisuće Francuskinja traže nestale rođake, osobito mladiće, koji su mogli ostati ranjeni u bombardiranju, naći se u Gestapovim rukama, biti u radnim logorima u Njemačkoj, ili u redovima Pokreta otpora.
Ona reče: "A ja sam udovica burzovnog mešetara koji je poginuo 1940. U Chartres sam išla po sestričnu koja je ostala bez roditelja, kako bih je dovela da sa mnom živi u Reimsu."
Jedna od velikih prednosti žena u ulozi tajnih agenata sastojala se u tome što su se mogle nesmetano kretati zemljom a da pritom ne pobuđuju sumnju. Za razliku od njih, muškarac zatečen izvan područja u kojem radi automatski bi se smatrao pripadnikom Pokreta otpora, osobito ako bi bio mlad.
Flick se sada obrati vozaču, Chevalieru. "Potraži neko mirno mjesto na kojem ćeš nas iskrcati." Prizor u kojem šest pristojno odjevenih žena izlazi iz tovarnog prostora građevinskog kombija bio bi podosta neobičan, čak i u okupiranoj Francuskoj, gdje su se ljudi služili onim prijevoznim sredstvima koja bi im bila dostupna. "Same ćemo pronaći postaju."
Dvije minute poslije, on je zaustavio kombi i unatrag ušao u jednu sporednu uličicu, a potom iskočio i otvorio stražnja vrata. Izišavši, Čavke su se našle u uskoj popločenoj ulici u kojoj su se s obiju strana dizale visoke kuće. Kroz jedan razmak u krovovima Flick ugleda dio katedrale.
Sada ih podsjeti na plan. "Idite do postaje, kupite jednosmjerne karte za Pariz i uđite u prvi vlak. Parovi će se držati kao da se ne poznaju s ostalima, ali u vlaku ćemo pokušati sjediti blizu. U Parizu ćemo se pregrupirati: adresu imate."
Otići će u jeftini pansion pod nazivom Hotel de la Chapelle, u kojem je vlasnica, iako nije bila članica Pokreta otpora, bila pouzdana osoba na koju se moglo računati da neće postavljati pitanja. Dođu li na vrijeme, odmah će krenuti u Reims; u protivnom, moći će prenoćiti u tom malenom hotelu. Flick nije bilo drago što ide u Pariz - taj je grad bio prepun gestapovaca i njihovih kolaboratora, koje su svi nazivali "kollabos" - no vlakom ga nije bilo moguće zaobići.
Samo su Flick i Greta znale koja je prava misija Čavki. Ostale su i dalje držale da u zrak trebaju dići nekakav željeznički tunel.
"Diana i Maude idu prve, idemo, brzo! Jelly i Greta za njima, malo polakše." Sve četiri otišle su prestrašenih izraza na licu. Chevalier se rukovao sa svakom, poželio im sreću, te se odvezao, vrativši se u polje po preostale sanduke. Flick i Ruby iziđu iz uličice.
Prvi koraci u francuskome gradu uvijek su najgori. Flick je imala dojam da svi koje vidi nekako jednostavno znaju tko je, kao da joj na leđima piše "BRITANSKA AGENTICA!" i "USTRIJELITE JE!" No ljudi su pokraj nje prolazili kao da ni po čemu nije osobita, a nakon što je bez poteškoća prošla i pokraj jednog žandara i dvojice njemačkih časnika, puls joj se počeo vraćati u normalu.
I dalje se osjećala vrlo neobično. Cijeli se život bila ponašala dolično i oduvijek su je učili da policajce smatra prijateljima. "Mrzim biti s pogrešne strane zakona", reče, tiho se obraćajući Ruby na francuskome. "Kao da sam učinila nešto pogrešno."
Ruby se prigušeno nasmije. "Ja sam na to naviknuta", reče. "Policajci su mi oduvijek neprijatelji."
Flick se lecne prisjetivši se da je Ruby još u utorak bila u zatvoru zbog ubojstva. Činilo se da su to bila vrlo duga četiri dana.
Došli su do katedrale, na vrhu brežuljka, i Flick pred tim prizorom osjeti veliko uzbuđenje. Bio je to sam vrhunac francuske srednjovjekovne kulture, crkva bez premca. Sada osjeti bolnu čežnju za mirnim vremenima, kada bi mogla satima u miru razgledavati katedralu i sve oko nje.
Nizbrdicom su se spustile do postaje, suvremenog kamenog zdanja po boji jednakog katedrali. Ušle su u četvrtasto predvorje od žutosmeđeg mramora. Ispred blagajne su ugledale red. To je dobro: znači da mještani smatraju kako će se ubrzo pojaviti nekakav vlak. Greta i Jelly stajale su u redu, ali Diani i Maude nije bilo ni traga, a to je značilo da su već vjerojatno na peronu.
Stale su u red ispred jednog postera usmjerenog protiv Pokreta otpora, a na kojem se vidio neki razbojnik s pištoljem i iza njega Staljin. Na plakatu je pisalo:
ONI UBIJAJU! zaogrnuti NAŠOM ZASTAVOM

To bih trebala biti ja, pomisli Flick.
Karte su kupile bez incidenta. Na izlazu na perone morale su proći pokraj Gestapove kontrolne točke i Flick osjeti kako joj se puls ubrzava. Greta i Jelly stajale su u redu ispred njih. Bit će to njihov prvi susret s neprijateljem. Flick se molila za to da uspiju zadržati prisebnost. Diana i Maude zacijelo su već položile ispit.
Greta se gestapovcima obratila na njemačkome. Flick je jasno čula kako priča unaprijed dogovorenu priču. "Poznajem jednog bojnika Remmera", reče jedan od muškaraca, neki narednik. "Inženjerac je?"
"Ne, obavještajac", odgovori Greta. Doimala se iznimno smirenom i Flick se tada prisjeti kako joj je uživljavanje u različite uloge već vjerojatno prirođeno.
"Zacijelo volite katedrale", reče on razgovorljivo. "Jer u ovoj rupi i nema ničeg drugog."
"Da."
On zatim pogleda Jellyine papire i obrati joj se na francuskome: "Posvuda putujete s frau Remmer?"
"Da, jako je dobra prema meni", odvrati Jelly. Flick je u njezinu glasu začula blago podrhtavanje i znala je da je žena užasnuta.
Narednik reče: "Jeste li vidjeli biskupsku palaču? To je doista nešto posebno."
Greta odgovori na francuskome. "Jesmo ... vrlo dojmljivo."
Narednik je promatrao Jelly, čekao njezinu reakciju. Ona se na trenutak doimala krajnje preneraženom, no ipak uspije reći: "Biskupova je žena bila vrlo ljubazna."
Flick osjeti kako joj popuštaju koljena. Jelly je francuskim vladala besprijekorno, no nije imala pojma ni o jednoj stranoj zemlji. Nije shvaćala da samo u engleskoj crkvi biskup može imati i suprugu. Francuska je katolička zemlja u kojoj svećenici žive u celibatu. Jelly se odala već na prvoj provjeri.
Što će se sada dogoditi? Flick je imala pištolj Sten, sa šupljim drškom i prigušivačem, no nalazio se u kovčegu, rastavljen na tri dijela. Međutim, u izlizanoj kožnoj torbici koju je nosila preko ramena imala je svoj osobni automatski Brovraing. Sada diskretno otkopča patentni zatvarač na torbici kako bi što brže došla do pištolja, uočavajući kako je i Ruby već uvukla ruku u džep balonera, gdje je držala pištolj.
"Žena?" ponovi narednik. "Kakva žena?" Jelly je izgledala posve smeteno. "Vi ste Francuskinja?" upita on.
"Dakako."
U razgovor se žurno umiješa Greta. "Ne njegova žena, nego dvorkinja", reče na francuskome. Bilo je to uvjerljivo objašnjenje: u francuskome je žena, supruga: une femme, dok je dvorkinja:une femme de menage.
Jelly uvidi da je pogriješila, te reče: "Da, svakako, mislila sam na dvorkinju."
Flick ih je i dalje promatrala suspregnuta daha.
Narednik je još nekoliko trenutaka oklijevao, a zatim slegne ramenima i vrati im dokumente. "Nadam se da nećete predugo čekati vlak", reče, ponovno na njemačkome.
Greta i Jelly pođu dalje, a Flick samoj sebi dopusti novi udah zraka.
Kada su se ona i Ruby našle na početku reda i kada su se već spremale predati dokumente, dvojica francuskih žandara ugurali su se na ulaz preko reda. Zastavši kod kontrolne točke, samo su usputno vojnički pozdravili Nijemce, ali nisu izvadili dokumente. Narednik samo kimne i reče: "Prođite."
Da ja vodim osiguranje postaje, pomisli Flick, ovdje bih malo postrožila stvari.
Svatko se mogao pretvarati da je policajac. Ali Nijemci su bili pretjerano poslušni prema uniformiranim osobama: zbog toga su dijelom i dopustili da im zemlju preuzmu psihopati.
Sada je ona došla na red: Gestapu treba ispričati svoju priču. "Vi ste sestrične?" reče narednik, gledajući čas Ruby, čas nju.
"Nismo baš slične, ha?" reče Flick vedrim tonom koji se nikako nije slagao s njezinim raspoloženjem. Sličnosti nije bilo ni u tragovima: Flick je imala plavu kosu, zelene oči i svijetlu kožu, dok je Ruby imala tamnu kosu i crne oči.
"Izgleda kao Ciganka", reče on nimalo uljudno.
Flick odglumi ogorčenost. "Ali nije." Želeći objasniti boju Rubyine kose, reče: "Njezina majka, moja ujna, rodila se u Napulju."
On slegne ramenima i obrati se Ruby. "Kako su ti poginuli roditelji?"
"U vlaku koji su s tračnica skrenuli saboteri", reče ona.
"Pokret otpora?"
"Da."
"Moja sućut, mlada damo. Ti su ljudi životinje." On im vrati dokumente.
"Hvala, gospodine", reče Ruby. Flick samo kimne i njih dvije tako pođu dalje. Kontrola nije bila nimalo jednostavna. Nadam se da nisu sve takve, pomisli Flick; moje srce to ne bi podnijelo.
Diana i Maude bile su ušle u bar. Flick pogleda kroz prozor i uvidi da piju pjenušac. To je u njoj izazvalo ljutnju. Novčanice od tisuću franaka koje su dobile od RSO-a ne služe tome. Uz to, Diana bi trebala shvatiti da u svakom trenutku treba biti krajnje pribrana. No Flick u vezi s tim sada ne može ništa.
Greta i Jelly sjedile su na klupi. Jelly je izgledala smekšano, nesumnjivo stoga što joj je život upravo spasio netko koga je dotada smatrala perverznjakom iz inozemstva. Flick se upita hoće li sada promijeniti držanje.
Ona i Ruby pronašle su drugu klupu malo podalje, te su sjele i stale čekati.
Tijekom sljedećih nekoliko sati na peronu se počelo natiskivati mnoštvo ljudi. Bilo je tu muškaraca u odijelima koji su izgledali kao odvjetnici ili dužnosnici mjesne vlade koji trebaju obaviti određene poslove u Parizu, nekoliko razmjerno dobro odjevenih Francuskinja, te nešto malo Nijemaca u odorama. Čavke, koje su imale novac i knjižice s bonovima, uspjele su u baru dobiti pain noir i zamjenu za kavu.
Vlak je došao u jedanaest. Vagoni su bili puni, a iz njih je izišlo vrlo malo ljudi, tako da su Flick i Ruby morale stajati. Greta i Jelly također su stajale, ali su se Diana i Maude uspjele domoći sjedala u odjeljku za šest osoba, s dvjema sredovječnim ženama i dvojicom žandara.
Flick se zbog tih žandara odmah zabrinula. Uspjela se ugurati na mjesto točno ispred njihova kupea, odakle je mogla gledati kroz staklo i paziti na njih. Na sreću, zahvaljujući burnoj noći i pjenušcu koji su popile na postaji, Diana i Maude zaspale su čim je vlak krenuo.
Polagano su napredovali kroz šume i polja na blagim uzvisinama. Sat kasnije one su dvije Francuskinje izišle, tako da su Flick i Ruby žurno zauzele njihova mjesta. Međutim, Flick je zbog toga požalila gotovo istog trenutka. Oni žandari, i jedan i drugi mladi, odmah su započeli razgovor, oduševljeni što u društvu imaju nekoliko djevojaka s kojima se mogu zabaviti tijekom dugotrajnog putovanja.
Zvali su se Christian i Jean-Marie. Ni jedan ni drugi još nisu bili napunili ni trideset. Christian je bio zgodan, kovrčave crne kose i smeđih očiju; Jean-Marie imao je prepredeno, lukavo lice sa svijetlim brkovima. Christian, razgovorljiviji od njih dvojice, sjedio je u sredini, a Ruby do njega. Flick je bila na suprotnoj klupi, Maude uz nju, nagnuta na suprotnu stranu, glave naslonjene na Dianino rame.
Žandari idu u Pariz po nekog zatvorenika, ispričali su im. Stvar nije imala veze s ratom: bio je to neki mještanin koji je ubio suprugu i posinka, pa pobjegao u Pariz, gdje ga je uhvatila gradska policija, a on je priznao zločin. Njih ga dvojica trebaju privesti u Chartres, na suđenje. Christian u jednom trenutku uvuče ruku pod plašt i izvadi lisice koje će mu staviti, kao da Flick želi pokazati da se ne razmeće.
U sljedećih sat vremena Flick je o Christianu doznala sve što je uopće bilo moguće doznati. Od nje se očekivalo da uzvrati jednakom mjerom, tako da je unaprijed smišljenu priču morala proširiti pojedinostima koje je izmišljala na licu mjesta. Morala je upotrijebiti svu svoju maštu, no samoj sebi govorila je kako je to dobra vježba za neusporedivo nasilnija ispitivanja.
Prošli su Versailles i stali gmizati kroz bombardiranjima razoren ranžirni kolodvor u St. Quentinu. U tom trenutku probudila se Maude. Sjetila se da moragovoriti francuski, ali je zaboravila da ne bi trebala poznavati Flick, tako daje rekla: "Bok, znaš gdje smo?"
Žandari su ostali zbunjeni. Flick im je rekla kako ona i Ruby nemaju nikakve veze s usnulim djevojkama, a Maude joj se sada ipak obratila kao prijateljici.
Flick je ostala pribrana, te uz osmijeh reče: "Ne poznajemo se. Čini mi se da ste me pomiješali sa svojom prijateljicom s druge strane. Još napola spavate."
Maude se namršti kao da joj želi reći "ne budi glupa", no onda uhvati Christianov pogled. Napokon shvativši, pokazala je iznenađenost, užasnuto rukom prekrila usta, a zatim neuvjerljivo rekla: "Svakako, imate pravo, ispričavam se."
Christian, međutim, nije bio sumnjičav tip, te se samo nasmiješi Maude i reče:
"Spavali ste dva sata. Ulazimo u Pariz. Ali, kao što vidite, vlak stoji."
Maude ga nagradi svojim najblistavijim osmijehom. "Što mislite, kada ćemo stići?"
"Sada me, mademoiselle, već pitate malo previše. Ja sam vam običan čovjek. Samo Bog može predvidjeti budućnost."
Maude se nasmije kao da je rekao nešto fantastično duhovito, a Flick se opusti.
Uto se probudi Diana i glasno, na engleskome, reče: "Bože sveti, kako me boli glava, koliko je, dovraga, sati?"
Već trenutak poslije ugledala je žandare i uvidjela što je učinila - no već je bilo prekasno.
"Govori engleski!" reče Christian.
Flick uoči kako je Ruby posegnula za pištoljem.
"Vi ste Britanka!" reče Diani. Zatim pogleda Maude. "I vi!" Pogledom kružeći odjeljkom, odjednom uvidi istinu. "Sve ste Britanke!"
Flick ispruži ruku i ščepa Ruby za ručni zglob u trenutku kada je ova već bila napola izvukla pištolj iz džepa.
Christianu taj pokret nije promaknuo, tako da sada pogleda Rubynu ruku i reče: "I još naoružane!" Njegova bi preneraženost bila upravo komična da se nisu našle u životno opasnoj situaciji.
Diana reče: "Oh, Kriste, sve je upropašteno!"
Vlak se trzne i krene.
Christian priguši glas. "Sve ste savezničke agentice?"
Flick je na iglama čekala njegov sljedeći potez. Izvuče li pištolj, Ruby će ga ustrijeliti. U tom bi slučaju sve morale iskočiti iz vlaka. Uz malo sreće, možda bi se izgubile negdje u siromašnim predgrađima uz prugu i prije nego što bi Gestapo doznao za cijeli događaj. Vlak je sada već ubrzavao. Ona se upita bi li trebale iskočiti sada, dok nije počeo voziti prebrzo.
Prošlo je nekoliko sekundi tijekom kojih se nitko nije ni pomaknuo. Christian se potom nasmiješi. "Sretno!" reče, sada već šapćući. "Mi nećemo odati vašu tajnu!"
Simpatizeri - hvala Bogu. Flick se beživotno opusti od siline olakšanja.
"Hvala", reče.
Christian upita: "Kada će invazija?"
Bio je naivan kada je uopće pomislio da bi netko tko doista zna takvu tajnu istinu otkrio u tako usputnom razgovoru, ali kako bi ga motivirala, ona odgovori: "Sada je već pitanje dana. Možda u utorak."
"Doista? Pa to je divno. Živjela Francuska!"
Flick reče: "Tako mi je drago što ste na našoj strani."
"Oduvijek sam protiv Nijemaca." Christian se s ponosom uspravi u sjedalu. "A s obzirom na posao, bio sam u mogućnosti nekoliko puta biti od koristi Pokretu, dakako, vrlo diskretno." On prstom kucne po jednoj nosnici.
Flick mu ni na trenutak nije povjerovala. Nema sumnje da je protiv Nijemaca: kao i većina Francuza, nakon četiri godine nestašica hrane, stare odjeće i policijskog sata. Ali da je doista surađivao s Pokretom otpora, to ne bi rekao nikome - naprotiv, užasavao bi se mogućnosti da netko dozna.
Međutim, to sada nije bilo važno. Važno je bilo da on uviđa s koje strane puše vjetar te da nekoliko dana uoči invazije neće Gestapu predati savezničke agentice. Bilo je previše izgleda da ga zbog toga na kraju snađe kazna.
Vlak uspori i Flick uvidi da dolaze na kolodvor Gare d'Orsay. Ona ustane, Christian joj poljubi ruku i drhtavim glasom reče: "Hrabra ste žena. Sretno!"
Ona je prva izišla iz vagona. U trenutku kada je stupila na peron ugledala je nekog radnika kako lijepi nekakav plakat. Nešto joj se odmah učinilo poznatim.
Kada je bolje pogledala, srce joj je zamalo posve zastalo.
Bila je to njezina fotografija.
Dotada ju nije vidjela i uopće se nije sjećala da ju je netko snimio u kupaćem kostimu. Pozadina je bila nejasna, kao da ju je netko obojio, tako da na temelju nje nije mogla ništa odgonetnuti. Na plakatu je stajalo i njezino ime, kao i jedan od starih pseudonima, Frangoise Boule, te informacija daje riječ o ubojici.
Radnik je upravo dovršavao posao. Uzevši kantu s ljepilom i hrpu plakata, uputio se dalje.
Flick uvidi kako je cijeli Pariz vjerojatno oblijepljen njezinim slikama. Bio je to užasan udarac. Stajala je na peronu, ne uspijevajući se pomaknuti.
Uhvatio ju je tolik strah da bi najradije bila povratila. I tada se pribrala.
Prvi problem pred kojim se nalazi glasi: kako izići s kolodvora. Pogledavši niz peron, kod rampe za vozne karte ugledala je i kontrolnu točku. Morala je pretpostaviti da su i ti gestapovci vidjeli istu fotografiju.
Kako proći pokraj njih? Ne može se izvući nekakvom pričom. U slučaju da je prepoznaju, uhitili bi je, a njemačke časnike nikakvom laži ne bi bilo moguće uvjeriti u nešto drugo. Bi li se Čavke mogle probiti pucajući iz pištolja? Mogle bi ubiti Nijemce na rampi, ali posvuda ih ima još, kao i francuskih policajaca koji bi vjerojatno najprije pucali, a tek potom pitali. To bi bilo preopasno.
Ipak postoji izlaz, uvidi ona. Zapovjedništvo nad operacijom mogla bi povjeriti nekom drugome - vjerojatno Ruby - propustiti njih da iziđu ispred nje, te se na kraju predati. Na taj način misija ne bi bila osuđena na propast.
Ona se sada osvrne. Ruby, Diana i Maude izišle su iz vlaka. Christian i Jean- Marie ubrzo će izići za njima. Flick se tada prisjeti onih lisica koje je Christian imao u džepu i na pamet joj padne očajnički plan.
Uguravši Christiana natrag u vlak, ušla je za njim.
Njemu baš nije bilo jasno je li riječ o nekakvoj šali, te se samo nervozno nasmiješio. "Što se događa?"
"Pogledaj", reče ona. "Na zidu je moja slika."
Obojica žandara pogledaju van. Christian problijedi. Jean-Marie reče: "Bože moj, doista ste špijunke!"
"Morate me spasiti", reče ona.
Christian upita: "Ali kako. Gestapo ..."
"Moram prijeći kontrolnu točku."
"Ali uhitit će vas."
"Neće ako sam već uhićena."
"Kako to mislite?"
"Stavite mi lisice. Pretvarajte se da ste me uhvatili. Provedite me kroz kontrolu. Ako vas zaustave, recite da me vodite na broj osamdeset četiri u Aveniji Foch." Bila je to adresa sjedišta Gestapa.
"A nakon toga?"
"Zaustavite taksi. Uđite sa mnom. A kada se udaljimo od postaje, skinite mi lisice i pustite u nekoj mirnoj ulici. I nastavite do svog pravog odredišta."
Christian je izgledao nasmrt preplašeno. Flickje na njemu jasno vidjela da se svim srcem želi izvući. Ali to baš i nije bilo jednostavno nakon onog razmetanja o pomaganju Pokretu otpora.
Jean-Marie je bio pribraniji. "Upalit će", reče. "Neće sumnjati u policajce u odori."
Ruby se vrati u vagon. "Flick!" reče. "Onaj poster ..."
"Znam. Žandari će me provesti u lisicama i poslije me pustiti. Pođe li nešto pogrešnim smjerom, ti vodiš operaciju." Sada prijeđe na engleski. "Zaboravi željeznički tunel. To je samo paravan. Pravi je cilj telefonska centrala u Sainte-Cecileu. Ali to do posljednjeg trenutka ne spominji nikome. A sada ih brzo vrati unutra, brzo."
Nekoliko trenutaka poslije sve su se već natiskivale u vagonu. Flick im objasni plan, pa reče: "Ne upali li to i Gestapo me uhiti, što god činile, nemojte pucati. Na kolodvoru ima previše policije. Zapodjenete li bitku, izgubit ćete. Na prvom je mjestu misija. Ostavite me, napustite zgradu, pregrupirajte se u hotelu i nastavite. Ruby će zapovijedati svime. Bez rasprava, nemamo vremena."
Sada se obrati Christianu. "Lisice."
On je oklijevao.
Flick bi bila najradije povikala: Hajde, ti razmetljiva kukavice, ali je ipak prigušenim glasom, gotovo prisnim šaptom, rekla: "Hvala što mi spašavaš život ...nikada te neću zaboraviti, Christian."
On izvadi lisice.
"Svi ostali, krenite", reče Flick.
Christian njezinu desnu ruku lisicama poveže za lijevu ruku Jeana-Mariea, i njih troje tako iziđu i, hodajući jedno uz drugo, upute se prema izlazu s perona. Christian je nosio njezin kovčeg i torbicu u kojoj se nalazio automatski pištolj. Na izlazu su naišli na red. Jean-Marie glasno reče: "Sklonite se, molim, tako. Mjesta, molim, dame i gospodo. Izlazimo." Tako su došli do samog početka reda, kao i u Chartresu. Obojica su službeno pozdravili Gestapove časnike, ali se nisu zaustavljali.
Međutim, satnik koji je bio zadužen za nadzor podigne pogled s jedne iskaznice koju je dotada proučavao i tiho reče: "Pričekajte."
Sve troje zastali su kao ukopani. Flick je znala da se našla na samo nekoliko koraka od smrti.
Satnik se prodorno zagleda u nju. "To je žena s onog plakata."
Činilo se da je Christian odviše prestrašen da bi nešto rekao. Trenutak poslije javio se Jean-Marie: "Da, satniče, uhitili smo je u Chartresu."
Flick zahvali nebesima što je barem jedan od njih dovoljno pribran.
"Bravo", reče satnik. "Ali kamo je vodite?"
S njim je i dalje razgovarao Jean-Marie. "Dobili smo nalog da je odvedemo u Aveniju Foch."
"Trebate prijevoz?"
"Na ulici nas čeka policijsko vozilo."
Satnik kimne, i dalje ih, međutim, ne puštajući. Još je piljio u Flick. Ona već pomisli kako nešto u vezi s njezinim izgledom odaje smicalicu, kako mu nešto na njezinu licu govori da samo glumi zatvorenicu. On na kraju samo reče: "Ti Britanci .... U borbu umjesto sebe šalju djevojčice." Samo je s nevjericom odmahivao glavom.
Jean-Marie ostao je mudro šutjeti. Satnik na koncu reče: "Nastavite." Flick i žandari tako su prošli kontrolnu točku i našli se na suncu.

33. Poglavlje

Paul Chancellor bio je silno bijesan na Percyja Thwaitea, neizdrživo bijesan kada je doznao za poruku Briana Standisha. "Prevario si me!" povikao je na Percyja. "Namjerno si čekao trenutak kada neću biti u blizini i tek je tada dao Flick!"
"Istina, ali izgledalo mi je da je tako najbolje ..."
"Ja ovdje zapovijedam ... nemaš pravo uskraćivati mi informacije!"
"Mislio sam da bi otkazao polijetanje."
"Možda i bih ... možda sam i trebao!"
"Ali to bi učinio iz ljubavi prema Flick, a ne zato što bi bilo ispravno i u interesu operacije."
Percy je tako dodirnuo slabu točku, jer je Paul spavanjem s jednom članicom ekipe ugrozio svoj vodeći položaj. Zbog toga osjeti još snažniji bijes, koji je, međutim, ipak morao suspregnuti.
Nisu mogli uspostaviti vezu sa zrakoplovom, jer se na letovima preko neprijateljskog teritorija radiouređaji uopće nisu koristili, tako da su njih dvojica cijelu noć ostali na aerodromu, pušili, koračali amo-tamo i brinuli se za ženu koju su obojica, svaki na svoj način, voljeli. Paul je u džepu košulje imao onu drvenu francusku četkicu kojom su on i Flick u petak ujutro oprali zube, pošto su zajedno proveli noć. Inače nije bio praznovjeran, ali ju je sada neprestano dodirivao, kao da tako dodiruje nju, kao da mu četkica govori da je s Flick sve u redu.
Pošto se zrakoplov vratio i pošto im je pilot ispričao kako je Flick posumnjala da s odborom za doček u Chatelleu nešto nije u redu, te kako je s ekipom na koncu iskočila u blizini Chartresa, Paul je osjetio toliko olakšanje da je zamalo zaplakao.
Već nekoliko minuta poslije Percyja su nazvali iz sjedišta RSO-a u Londonu i prenijeli mu poruku Briana Standisha koji je pitao što se to dogodilo. Paul je odlučio poslati odgovor koji je napisala Flick, a koji je donio njezin pilot. Za slučaj da je Brian još na slobodi, poruka mu je govorila da su se Čavke spustile i da će mu se javiti, ali bez dodatnih informacija, upravo zbog mogućnosti da je već u Gestapovim rukama.
Ipak, nitko nije točno znao što se ondje dogodilo. A Paulu je ta neizvjesnost bila nepodnošljiva. Flick mora otići u Reims, na ovaj ili onaj način. On mora doznati hoće li tako upasti u Gestapovu zamku. Valjda ipak postoji nekakav način na koji bi bilo moguće provjeriti jesu li Brianove poruke prave ili lažne.
Sve su imale valjan sigurnosni kod: Percy je to provjeravao dvaput. Ali Gestapo zna za postojanje sigurnosnih kodova i njihovi su ljudi bez poteškoća mogli mučiti Briana kako bi to doznali. Postoje i profinjenije metode provjere, rekao je Percy, ali ovise o djevojkama u postajama za slušanje. Paul je stoga odlučio otići onamo.
Percy se isprva opirao. Opasno je kada se operativci spuštaju do vezista, rekao je; tako stotinama agenata remete nesmetano funkcioniranje sustava. Paul se nije obazirao na te riječi. Potom je zapovjednik postaje rekao kako će više nego rado, dapače, primiti Paula u posjet, recimo za dva, tri tjedna. Ne, rekao je Paul, mislio sam za dva, tri sata. Ustrajao je u tom naumu, ljubazno ali nepopustljivo, kao posljednjim se sredstvom posluživši i prijetnjom o Montyjevu gnjevu. I tako je otišao u Grendon Undenvood.
Kao dječaka na vjeronauku, Paula je mučio jedan teološki problem. Bio je primijetio da u Arlingtonu, u Virginiji, gdje je živio s roditeljima, većina njegovih vršnjaka odlazi na spavanje u isto vrijeme, u pola osam. A to je značilo da u isto vrijeme izgovaraju i molitve. Uza sve te glasove koji se dižu prema nebu, kako Bog može čuti što mu govori baš on, Paul? Pastorov ga odgovor nije zadovoljio, jer je rekao da je Bog svemoguć. Mali je Paul znao da je to izgovaranje. To ga je pitanje mučilo godinama.
Da je tada mogao vidjeti Grendon Undenvood, sve bi mu odmah postalo jasno.
Kao i Bog, Ravnateljstvo za specijalne operacije moralo je slušati bezbrojne poruke, a često se događalo da deseci njih dolaze u isto vrijeme. Tajni agenti na tajnim su mjestima tipkali poruke istovremeno, poput devetogodišnjaka u Arlingtonu koji su klečali uz krevet u pola osam. RSO ih je čuo sve odreda.
Bila je to još jedna veličanstvena ladanjska kuća koju su vlasnici ispraznili, a vojska preuzela. Ondje se smjestila jedinica za prisluškivanje, službenog naziva Postaja 53a. Na velikom imanju nalazile su se radijske antene grupirane u velikim lukovima, poput Božjih ušiju, i osluškivale poruke koje su dolazile s raznih mjesta, od arktičkog sjevera Norveške do sušnog juga Španjolske. Četiri stotine radiooperatera i šifranata, većinom mladih žena, pripadnica FANY-ja, radilo je u toj velikoj kući i živjelo u montažnim kućicama podignutima neposredno oko nje.
Paula je u razgledavanje povela jedna od nadglednica, Jean Bevins, krupna žena s naočalama. Isprva ju je užasavao posjet velike zvjerke koja radi za samog Montgomervja, no Paul se smiješio, govorio tiho i omogućio joj da se osjeća opušteno. Odvela gaje u sobu za emitiranje, gdje je stotinjak djevojaka sjedilo u redovima, a svaka od njih imala je slušalice, bilježnicu i olovku. Na jednoj velikoj ploči nalazio se raspored: kodna imena i dogovoreni termini emitiranja, kao i dogovorene frekvencije. Atmosfera je odisala intenzivnom koncentriranošću, a jedini zvuk bilo je kuckanje Morseovih znakova kada bi operaterka agentu dojavila da ga čuje jasno i glasno.
Jean je Paula upoznala s Lucy Briggs, zgodnom plavokosom djevojkom s yorkshirskim naglaskom toliko izraženim da se morao dobro koncentrirati kako bi je razumio. "
"Elikopter?" rekla je. "Da, znam "Elikoptera ... on je novi. Javlja se u dvadeset, a prima u dvajstri. Još nije bilo problema."
Čim je shvatio da djevojka ne izgovara nijedan glas "h", Paul je počeo lakše komunicirati.
"Kako to mislite?" upita je. "Kakvi se problemi inače javljaju?"
"Neki od nji' ne namjeste točnu frekvenciju, tako da i' morate tražit'. Još može bit' slab signal, tako da dobro ne čujete nji'ova slova, pa se pribojavate da ćete zamijeniti neku crticu za točku ... slovo B vrlo je slično slovu D, na primjer. A ton je uvijek loš kada imaju one male uređaje iz kovčega, jer su tako mali."
"Prepoznali biste njegov "prst"?"
Na njezinu se licu pojavi sumnjičav izraz. "Emitirao je samo tri puta. U srijedu je bio malko nervozan, vjerojatno jer mu je bilo prvi put, ali imao je postojan ritam, kao da zna da ima vremena u izobilju. Bilo mi je drago ... pomislila sam kako je negdje na razmjerno sigurnom mjestu. Znate, brinemo se za nji". Sjedimo ovdje, gdje nam je lijepo i toplo, a oni su negdje iza neprijateljski" linija i bježe od prokletog Gestapa."
"A drugi put kad se javio?"
"To je bilo u četvrtak i jako se žurio. Kada se žure, neki je put teško s'vatit što žele reć ... znate, jesu li to bile dvije točke zajedno, ili kratka crta? Odakle god da je emitirao, želio je što prije otići."
"A nakon toga?"
"U petak se nije javljao. Ali nisam bila zabrinuta. Ne javljaju se ako ne moraju, preopasno je. Potom se javio u subotu ujutro, prije svitanja. Bila je to poruka za nepredviđene situacije, ali nije zvučao uspaničeno, štoviše, sjećam se kako sam pomislila: Baš mu je dobro krenulo. Znate, signal je bio jak, ritam postojan, sva slova jasna."
"Je li u to vrijeme njegov predajnik mogao koristiti netko drugi?"
Ona se zamisli. "Zvučalo je kao da je on ... ali, da, vjerojatno je mogao biti i netko drugi. A ako je neki Nijemac glumio njega, oni bi tada zvučali tako lijepo i pravilno, zar ne, jer ne bi imali razloga za stra'."
Paul je imao osjećaj da gazi kroz živo blato. Svako njegovo pitanje imalo je po dva odgovora. Žudio je za nečim pouzdanim. Morao bi potiskivati paniku kad god bi mu se u mislima pojavila užasna mogućnost da ostane bez Flick, i to manje od tjedan dana nakon što je u njegov život ušla kao Božji dar.
Jean se u međuvremenu bila izgubila, a sada se vrati s hrpom papira u punašnoj ruci. "Donijela sam prijepise triju Helikopterovih poruka", reče. Ta mu se njezina nenametljiva učinkovitost svidjela.
On pogleda prvi papir.
POZIVNI ZNAK HLCP (HELIKOPTER)
SIGURNOSNI KOD U REDU
SVIBNJA 1944.
PORUKA GLASI:
STIGAO OK STOP SASTANAK U KRPTI NIJE SIGURAN STOP
PRESREO ME GEESTAPO ALI SAM SE IZVUKO STOP U BUDUĆE SASTANAK U KAFEU DE LA GARE
KRJ
"Ne zna pisati", primijeti Paul.
"Stvar nije u pravopisu", reče Jean. "Uvijek pogriješe u Morseu. Mi dešifrante tražimo da pogreške ostave i u prijepisu, a ne da ih uređuju, za slučaj da neki put nešto i znače."
Brianova druga poruka, u vezi sa snagom skupine Bollinger, bila je duža.
POZIVNI ZNAK HLCP (HELIKOPTER)
SIGURNOSNI KOD U REDU
31. SVIBNJA 1944.
PORUKA GLASI:
AKTIVNI AGNTI BOJEM PET KAKO SLJEDI STOP MONET KOJI JE RANJEN STOP KOMTESA OK STOP CHEVAL POMAŽE POVREMNO STOP BOURGEOISE JOŠ RADI STOP PLUS MOJ SPASITEJ KDNO
IME CHARENTON STOP
Paul podigne pogled. "Ovo je puno gore."
Lucy reče: "Rekla sam vam da se drugi put žurio."
Druga je poruka imala još teksta, a uglavnom je bila riječ o podrobnijem prikazu incidenta u katedrali. Paul prijeđe na treću poruku:
POZIVNI ZNAK HLCP (HELIKOPTER)
SIGURNOSNI KOD U REDU
2. LIPNJA 1944.
PORUKA GLASI:
K VRAGU ŠTO SE DOGODILO? ŠALJITE UPUTE. ODGOVORTE ODMAH
KRAJ
"Napreduje", reče Paul. "Samo jedna pogreška."
"Učinilo mi se da je u subotu bio opušteniji", reče Lucy.
"Ili to ili je poruku poslao netko drugi." Paulu se odjednom učini da zna kako bi mogao ispitati je li to doista Brian ili neki Gestapov imitator. Upali li trik, barem će nešto znati pouzdano. "Lucy, griješiš li ti kada s porukama?"
"Gotovo nikada." Sada je već nervozno pogledavala nadglednicu. "Ako je neka nova djevojka malo neoprezna, agent će podići veliku prašinu. I s pravom. Nikada ne bi smjelo biti pogrešaka ... agenti i bez njih imaju dovoljno problema."
Paul se obrati Jean. "Kada bih napisao jednu poruku, biste li je točno šifrirali? Bio bi to svojevrstan ispit."
"Svakako."
On pogleda na ručni sat. Bilo je devetnaest i trideset. "On bi se trebao javiti u osam. Možete li je tada poslati?"
Nadglednica reče: "Da, kada se javi, jednostavno ćemo reći neka još ostane na vezi kako bi odmah nakon slanja primio hitnu poruku."
Paul sjedne, na trenutak se zamisli, a zatim na list iz bloka zapiše:
DAJ ORUŽJE KOLI AUTOM KOL STEN I MUNIC KOK METAKA SVAK PLUS GRANATE
ODGOVORI ODMAH
Još nekoliko trenutaka razmišljao je o tim riječima. Bio je to vrlo nerazuman zahtjev, postavljen svisoka, a izgledao je kao da je nemarno kodiran i prenesen.
On poruku pokaže Jean. Ona se namršti. "Poruka je užasna. Ja bih je se stidjela."
"Što mislite, kako bi reagirao agent?"
Ona se neraspoloženo nasmije. "Poslao bi gnjevan odgovor začinjen ponekom psovkom."
"Molim vas, kodirajte je točno kako sam napisao i pošaljite Helikopteru."
Ona se doimala zabrinuto. "Ako tako želite."
"Da, molim vas."
"Svakako." Ona uzme papir.
Paul se uputi u potragu za večerom. Kantina je radila dvadeset četiri sata na dan, kao i postaja, no kava je bila bez okusa, a za jelo su se nudili samo ustajali sendviči i nekakav sasušeni kolač.
Nekoliko minuta poslije dvadeset sati nadglednica je ušla u kantinu.
"Helikopter se javio i rekao da mu se Leopardica još nije javila. Upravo mu šaljemo vašu poruku."
"Hvala." Brianu - ili Gestapovcu koji ga oponaša - trebat će još najmanje sat da dekodira poruku, sastavi odgovor, kodira ga i emitira. Paul ostane sjediti zagledan u tanjur, pitajući se odakle Britancima toliko drskosti da to nazovu sendvičem: dvije kriške bijelog kruha premazanog margarinom s tanahnim listićem šunke.
I bez gorušice.

34. Poglavlje

Pariška četvrt u kojoj su se nalazile glavne javne kuće i noćni lokali sastojala se od uskih prljavih uličica na malenoj uzvisini iza Rue de la Chapelle, nedaleko od kolodvora Gare du Nord. U njezinu je srcu bila "La Charbo", Rue de la Charbonniere. Na sjevernoj strani te ulice samostan La Chapelle uzdizao se poput mramornog kipa usred smetlišta. Samostan se sastojao od malene crkve i kuće u kojoj je osam časnih sestara život posvetilo pomaganju najbjednijim Parižanima. Izgladnjelim starcima kuhale su juhu, deprimirane žene odgovarale od samoubojstva, izvlačile pijane mornare iz kala, a djecu prostitutki učile čitati i pisati. Do samostana se nalazio Hotel de la Chapelle.
Taj pansion nije bio pravi bordel, jer u njemu nisu stanovale kurve, ali kada je bilo praznih soba, vlasnica je bila voljna izdavati ih i naplaćivati po satu napadno našminkanim ženama u jeftinim večernjim haljinama koje bi dolazile s debelim francuskim poslovnim ljudima, prepredenim njemačkim vojnicima ili naivnim mladićima odviše pijanima da bi vidjeli što rade.
Flick ude uz osjećaj neizmjernog olakšanja. Žandari su je ostavili nepun kilometar dalje. Usput je vidjela dva plakata sa svojom slikom. Christian joj je bio dao svoj rupčić, čisti komad pamučne tkanine, crveni s bijelim točkicama, a ona ga je svezala oko glave, pokušavajući sakriti plavu kosu, iako je znala da bi je svatko tko bi je bolje pogledao prepoznao. Mogla je samo oboriti pogled i držati fige. Činilo joj se da još nikada u životu nije tako daleko pješačila.
Vlasnica je bila srdačna debela žena u ružičastom ogrtaču od svile koji je nosila preko korzeta. Nekoć je bila zamamna, zaključi Flick. Flick je već boravila u tom hotelu, no činilo se daje se vlasnica ne sjeća. Flick joj se obrati s "madam", no ona reče: "Zovi me Regine." Uzevši novac, dala joj je ključ sobe, više ne postavivši ni jedno jedino pitanje.
Flick se već spremala krenuti na kat, u sobu, kada je pogledala kroz prozor i ugledala Dianu i Maude kako dolaze u nekakvom neobičnom taksiju, sofi na kotačima učvršćenoj za bicikl. Činilo se da ih onaj bliski susret sa žandarima nije otrijeznio, jer su se nešto smijuljile u vezi s vozilom.
"Bože sveti, kakva rupa", reče Diana kada su ušle. "Možda bismo mogle jesti negdje vani."
Pariški restorani nastavili su raditi i tijekom okupacije, no velik broj gostiju sada su neizbježno činili njemački časnici, tako da su ih agenti, ako su ikako mogli, izbjegavali. "I ne pomišljaj na to", reče Flick ljutito. "Ovdje ćemo se na nekoliko sati pritajiti, a zatim s prvim svjetlom krenuti na Gare de Vest."
Maude Diani uputi pogled prepun optužbe. "Obećala si da me vodiš u Ritz."
Flick je susprezala bijes. "U kojem ti to svijetu živiš?" prosikće, obraćajući se Maude.
"U redu, ne uzrujavaj se."
"Nitko ne ide nikamo! Jesmo li se razumjeli?"
"Da, da."
"Jedna od nas poslije će izići i kupiti nešto hrane. Ja se sada moram kloniti ulica. Diana, ti sjedi ovdje i pričekaj ostale, dok Maude ode u vašu sobu. Obavijestite me kada se svi skupe."
Uspinjući se stubama, Flick se mimoišla s nekom mladom crnkinjom u uskoj crvenoj haljini, primjećujući kako ima gustu i ravnu crnu kosu. "Čekaj malo", reče joj Flick. "Hoćeš li mi prodati periku?"
"Možeš je kupiti iza ugla, dušo." Odmjerila je Flick od glave do pete, očito je smatrajući amaterkom u poslu. "Ali, iskreno govoreći, čini mi se da ti ne treba samo perika."
"Žuri mi se."
Djevojka je skine i tako otkrije kratko ošišane crne kovrče. "Ne mogu raditi bez nje."
Flick iz džepa izvuče novčanicu od tisuću franaka. "Kupi novu."
Odmah je pogledala Flick novim očima, uviđajući da ima previše novca da bi bila prostitutka. Slegnuvši ramenima, samo je prihvatila novac i predala joj periku.
"Hvala", reče Flick.
Djevojka je oklijevala. Nije bilo sumnje da se pita koliko još ima takvih novčanica. "Primam i djevojke", reče, pa ispruži ruku i vršcima prstiju blago dodirne njezinu dojku.
"Ne, hvala."
"Možda s tobom i tvojim dečkom ..."
"Ne."
Djevojka pogleda novčanicu od tisuću franaka. "No, dobro, čini mi se da ću imati slobodnu večer. Sretno, dušo."
"Hvala", reče Flick. "Trebat će mi."
Pronašavši sobu, odložila je kovčeg na krevet i svukla sako. Iznad umivaonika se nalazilo maleno ogledalo. Flick opere ruke i na trenutak se zagleda u vlastito lice.
Kratku kosu začešljala je iza uha i učvrstila je ukosnicama. Potom je stavila periku i namjestila je. Bila joj je malko prevelika, ali držat će se na glavi.
Crna kosa drastično je promijenila njezin izgled. Međutim, svijetle obrve sada su izgledale vrlo neobično. Ona iz pribora za šminkanje izvadi olovku i zatamni ih. Sada je već izgledala puno bolje. Ne samo da je postala brineta, nego je izgledala i puno energičnije i prodornije od one drage djevojke u kupaćem kostimu. Imala je isti pravilan nos i oštru donju vilicu, ali te su karakteristike izgledale poput obiteljske sličnosti između dviju inače različitih sestara.
Nakon toga iz džepa je izvadila dokumente. Beskrajno polagano i pomno retuširala je fotografiju, služeći se olovkom za obrve kako bi nacrtala tamnu kosu i uske tamne obrve. Dovršivši posao, zagledala se u fotografiju. Činilo joj se da nitko neće biti u stanju uvidjeti da je retuširana osim ako je protrlja toliko da se boja pretvori u mrlje.
Uklonivši periku s glave, skinula je i cipele i ispružila se na krevetu. Nije spavala već dvije noći, jer je u četvrtak noću vodila ljubav s Paulom, dok je u petak noć provela na metalnome podu bombardera Hudson. Sada je zatvorila oči i u san utonula već nekoliko trenutaka nakon toga.
Probudilo ju je kucanje na vratima. Na njezino iznenađenje, vani se već počeo spuštati mrak: odspavala je nekoliko sati. Prišavši vratima reče: "Tko je?"
"Ruby."
Ona je pusti u sobu. "Sve u redu?"
"Nisam baš sigurna."
Flick navuče zastore i uključi svjetlo. "Što se dogodilo?"
"Svi su se smjestili u sobe, ali ne znam gdje su Diana i Maude. Nisu u sobi."
"Gdje si ih tražila?"
"U vlasničinu uredu, maloj crkvi do hotela, u baru na suprotnoj strani ulice."
"On, Kriste", reče Flick obeshrabreno. "Proklete su budale izišle u grad."
"Kamo su mogle otići?"
"Maude je željela ići u Ritz."
Ruby nije mogla vjerovati. "Ne mogu biti toliko glupe!"
"Maude može."
"Ali mislila sam da Diana ima malo više soli u glavi."
"Diana je zaljubljena", reče Flick. "Vjerojatno bi učinila što god Maude zatraži. Uz to želi i impresionirati svoju dragu, voditi je na otmjena mjesta, pokazati kako se snalazi u visokom društvu."
"Kažu da je ljubav slijepa."
"U ovom je slučaju prokleto suicidalna. Ne mogu vjerovati ... ali mogla bih se okladiti da su otišle onamo. Pravo im budi ne vrate li se žive."
"Što ćemo sada?"
"Otići u Ritz i izvući ih odande ... ne bude li već prekasno."
Flick stavi periku, a Ruby reče: "Već sam se pitala zašto su ti obrve potamnjele. Stvar pali, izgledaš kao posve druga osoba."
"Odlično. Uzmi pištolj."
U predvorju je Flick od Regine dobila malenu poruku. Bila je naslovljena na nju, a rukopis je bio Dianin. Flick podere omotnicu i pročita:
Idemo u neki bolji hotel. U pet ujutro vidimo se na Gare de Vestu.
Budi bez brige!
Ona poruku pokaže Ruby, a zatim je rastrga na komadiće. Najviše se ljutila na samu sebe. Dianu poznaje cijeli život i njezina je lakomislenost i neodgovornost ne mogu iznenaditi. Zašto ju je povela, pitala se sada. Jer nisam imala nikoga drugog, glasio je odgovor.
Izišle su iz pansiona. Flick se nije željela služiti podzemnom jer je znala da se na nekim postajama nalaze Gestapove kontrole, te da neki put nasumce kontroliraju i putnike u kompozicijama. Ritz se nalazio na Place Vendomeu, dobrih pola sata hoda od La Charboa. Sunce je već bilo zašlo i noć se spuštala brzo. Morat će pripaziti na vrijeme: policijski sat počinje u jedanaest.
Flick se pitala koliko će vremena osoblju u Ritzu trebati da u vezi s Dianom i Maude pozovu Gestapo. Odmah će im biti jasno da nešto nije u redu. U dokumentima stoji daje riječ o dvjema tajnicama iz Reimsa - a što bi dvije takve žene radile u Ritzu? Bile su odjevene dovoljno pristojno, po mjerilima okupirane Francuske, ali nikako nisu izgledale kao tipične gošće Ritza - supruge diplomata iz neutralnih zemalja, djevojke mešetara s crne burze, ili ljubavnice njemačkih časnika. Sam upravitelj hotela možda ne bi ništa poduzeo, osobito ako je antinacist, ali Gestapo je imao doušnike u svim velikim hotelima i restoranima u gradu, a zadaća im je bila upravo prijavljivati strance s neuvjerljivim pričama.
Takve pojedinosti neprestano su ponavljali polaznicima RSO-ove obuke - ali ta je obuka trajala tri mjeseca, a Diana i Maude iza sebe su imale samo dva dana.
Flick ubrza korak.

35. Poglavlje

Dieter je bio posve iscrpljen. Tiskanje i distribucija tisuću plakata u pola dana iziskivali su svu njegovu snagu i sposobnost uvjeravanja i zastrašivanja. Bio je strpljiv i ustrajan kad god je mogao, a kada nije bilo druge, prepuštao se neobuzdanome bijesu. Uz to, protekle noći nije spavao. Živci su mu bili napeti, mučila ga je glavobolja i bio je razdražljiv.
No osjećaj mira obuzeo ga je čim je ušao u veliku stambenu zgradu na Porte de la Muette, s pogledom na Bulonjsku šumu. Poslovi koje je obavljao za Rommela zahtijevali su da putuje cijelom sjevernom Francuskom, tako da je morao imati bazu u Parizu, ali do ovog je stana došao tek nakon iscrpljujućeg podmićivanja i zastrašivanja. Međutim, sve se na koncu isplatilo. Obožavao je tamne drvene obloge od mahagonija, teške zastore, visoke stropove, srebro iz osamnaestog stoljeća na komodama. Šetao je svježim, polumračnim stanom, obnavljao poznanstvo sa svojim najdražim stvarima: malenom Rodinovom rukom, Degasovim pastelnim prikazom balerine koja navlači papuču, prvim izdanjem Grofa Monte Crista. Sjeo je za Steinwayev mali koncertni klavir i sjetno zasvirao 'Ain't Mis-behavin'."
No one to talk with, all by myself ...
Prije rata stan i velik dio pokućstva pripadali su nekom inženjeru iz Lyona koji se bio obogatio proizvodnjom malenih električnih aparata, usisavača, radioprijemnika i električnih zvona. Dieter je to doznao od jedne susjede, bogate udovice čiji je suprug tridesetih godina bio jedan od vodećih francuskih fašista. Inženjer je bio pravi prostak, rekla je: plaćao je ljude koji su umjesto njega birali odgovarajuće tapete i antikvitete. Umjetničkim je predmetima želio samo impresionirati ženine prijateljice. Otišao je u Ameriku, gdje su svi tako vulgarni, rekla je udovica. Bilo joj je drago što je tu sada stanar koji sve to istinski cijeni.
Dieter svuče sako i košulju, te s lica i vrata spere parišku nečistoću. Potom odjene čistu bijelu košulju, u dvostruke manšete stavi zlatne kopče i odabere srebrnosivu kravatu. Dok ju je vezivao, uključio je radio. Novosti iz Italije bile su loše. Spiker je rekao da se Nijemci žestoko odupiru unatoč povlačenju. Dieter zaključi kako će Rim svakako pasti tijekom sljedećih nekoliko dana.
Ali Italija nije u Francuskoj.
Sada mora čekati da netko negdje ugleda Felicity Clairet. Nije mogao biti siguran da će proći kroz Pariz, dakako, ali to je, nakon Reimsa, bilo najvjerojatnije mjesto na kojem bi se mogla pojaviti. Osim toga, ionako ne može poduzeti ništa drugo. Sada je žalio što iz Reimsa nije poveo i Stephanie.
Međutim, nju je trebao kako bi bila u onoj kući u Rue du Bois. Postojali su izgledi za spuštanje novih britanskih agenata koji će doći onamo. Bilo je važno oprezno ih uvući u mrežu. Ostavio je izričite upute da bez njega ne smiju mučiti ni Michela ni doktora Boulera: oni bi mu još mogli dobro poslužiti.
U hladnjaku je imao bocu šampanjca Dom Perignon. On je otvori i natoči piće u usku kristalnu čašu. Potom, razmišljajući o tome koliko je život zapravo dobar, sjedne za pisaći stol kako bi pročitao poštu.
Jedno pismo bilo je od njegove supruge, Waltraud.
Ljubljeni moj Dieteru,
užasno mi je žao što nećemo biti zajedno za tvoj četrdeseti rođendan.
Dieter je bio posve zaboravio vlastiti rođendan. Sada pogleda datum na Cartierovu stolnome satu. Bio je 3. lipnja. Danas je napunio četrdeset godina.
U to ime natoči još jednu čašu šampanjca.
U omotnici koju je dobio od supruge nalazile su se još dvije poruke. Njegova sedmogodišnja kći, Margarete, koju su zvali Mausi10, nacrtala ga je u odori, kod Eiffelova tornja. Na slici je bio viši od tornja: djeca tako veličaju oca. Sin, Rudi, desetogodišnjak, napisao je pravo pismo, poput odraslog čovjeka, pomno zaobljenih slova ispisanih tamnoplavom tintom:
Dragi moj tata,
u školi sam dobar, iako je učionica doktora Richtera stradala u bombardiranju. Nasreću, bilo je to po noći i škola je bila prazna.
Dieter bolno zatvori oči. Nije mogao podnijeti pomisao na to da bombe padaju na grad u kojem žive njegova djeca. Proklinjao je ubojice iz RAF-a, iako je znao da su njemačke bombe padale na engleske učenike.
Pogledao je telefon na stolu, razmišljajući o tome bi li trebao pokušati nazvati kući. Bilo bi teško uspostaviti vezu: francuski je telefonski sustav preopterećen, a vojni promet ima prednost, tako da bi čovjek spajanje privatnog poziva mogao čekati i satima. Ipak, odluči pokušati. Odjednom je silno žudio za glasovima svoje djece, kako bi se umirio i uvjerio da su još živa.
U trenutku kada je dodirnuo slušalicu, telefon je zazvonio. On se javi. "Bojnik Franck pri telefonu."
"Ovdje poručnik Hesse."
Dieter osjeti kako mu se puls ubrzao. "Pronašli ste Felicity Clairet?"
"Nismo. Ali imamo nešto praktički u tom rangu."

36. Poglavlje

Flick je bila u Ritzu jednom, kada je bila student u Parizu prije rata. Ona i djevojka su stavile na kape i šminku, rukavice i čarape, i ušao kroz vrata, kao da su to radile svaki dan. One su šetale pored trgovina u hotelu, smijući apsurdnim cijenama šalove i nalivpera i parfema. Zatim su sjedile u predvorju, praveći se da su se s nekim tko je kasnio, kritizirajući odjeću žena koji su došli tu na čaj. One same se nisu usudile naručiti ni čašu vode. U one dane, Flick je spasio svaki rezervni novčić za jeftinim sjedalima na Come Franse. Kada je okupacija počela, čula je da su vlasnici pokušali pokrenuti hotel što je više moguće normalno, iako su mnoge sobe preuzeli najviši nacisti. Nije danas imala rukavice ili čarape, ali je napuderisala lice i živahno nakrivila svoju beretku , nadala se da će neki od pokrovitelja hotela biti prisiljeni na sličan kompromisa. Kolona sivih vojnih vozila i crnih limuzina se postrojila ispred hotela na Place Vend Na pročelju zgrade, šest crvenih nacističkih zastava vijorilo se hvalisavo na povjetarcu. Portir u cilindru i crvenim hlačama sumnjičavo pogleda Flick i Ruby.
"Ne možete ući unutra", rekao je on.
Flick je bila u svijetlo plavom odijelu, a Ruby u mornarskoj bluza i muškoj kabanici. Nisu bili odjeveni za ručak u Ritzu. Flick je pokušala oponašati oholost francuske žene. Dižući nos u zrak, rekla je:
"Što je bilo?"
"Ovaj je ulaz rezerviran za najviše dužnosnike, madame. Ovuda ne smiju ulaziti čak ni njemački pukovnici. Morate zaobići zgradu i ući sa stražnje strane, iz ulice Cambon."
"Kako želite", reče Flick kao da je već umorna i od pokazivanja ljubaznosti, no zapravo joj je bilo drago što im objema nije rekao da nisu dovoljno elegantne.
Ona i Ruby brzo zaobiđu zgradu i pronađu stražnji ulaz. Predvorje je blistalo od rasvjete, a barovi i s jedne i s druge strane bili prepuni muškaraca u svečanoj odjeći ili odorama. Žamor je odjekivao tvrdim njemačkim suglasnicima, a ne razvučenim francuskim samoglasnicima. Flick je imala osjećaj da ulazi u neprijateljevo gnijezdo.
Kada je prišla recepciji, recepcionar u kaputu s mjedenim pucetima pogledao ju je svisoka. Procijenivši da nije ni Njemica ni imućna Francuskinja, samo hladno reče:
"Što je bilo?"
"Provjerite je li mademoiselle Legrand u svojoj sobi", reče Flick odlučno: pretpostavljala je da se Diana poslužila lažnim imenom iz dokumenata, Simone Legrand. "Imamo dogovor."
On se malko povuče. "Smijem li joj reći tko je traži?"
"Madame Martigny. Radim kod nje."
"U redu. Mademoiselle je zapravo u stražnjoj blagovaonici, sa svojom pratiljom. Možda biste se mogli obratiti glavnom konobaru."
Flick i Ruby prijeđu na suprotnu stranu predvorja i uđu u restoran. Prizor je bio pravo oličenje elegantnog života: bijeli stolnjaci, srebrni pribor za jelo, svijeće i poslužitelji u crnome koji s jelima elegantno kruže prostorijom. Nitko na temelju te slike ne bi bio u stanju zaključiti da se u Parizu gladuje. Flick osjeti miris prave kave.
Zastavši na ulazu, odmah je ugledala Dianu i Maude. Sjedile su za malenim stolom na suprotnoj strani restorana. Dok ih je Flick promatrala, Diana je iz sjajne posude izvadila bocu vina i napunila Maudeinu i svoju čašu. Flick bi je bila najradije zadavila.
Već se okrenula i zaputila prema stolu, no na putu joj se ispriječi glavni konobar. Značajno pogledavajući njezin jeftini kostim, upita: "Izvolite, madame?"
"Dobra večer", reče ona. "Moram razgovarati s onom damom."
On se i ne pomakne. Bio je to nizak muškarac zabrinuta izraza lica, ali se nije dao zastrašiti. "Možda joj ja mogu prenijeti vašu poruku."
"Bojim se da to ne bi išlo. Odviše je osobne naravi."
"U tom ću joj slučaju reći da ste ovdje. Ime?"
Flick bijesno pogleda prema Diani, no Diana nije podizala pogled. "Ja sam madame Martigny", reče Flick, odustajući. "Recite joj da moramo hitno razgovarati."
"U redu. Molio bih madame da pričeka."
Flick od silne frustriranosti zaškrguće zubima. U trenutku kada se glavni konobar uputio prema Diani, već se našla u iskušenju da jednostavno potrči pokraj njega. A onda je ugledala nekog mladog muškarca u crnoj odori SS-ova bojnika koji ju je netremice promatrao sjedeći za jednim obližnjim stolom.
Pogledi su im se susreli i ona ga odmah odvrati, osjećajući kako je obuzima strah. Je li se on samo tako, iz dokolice, zainteresirao za njezino rječkanje s glavnim konobarom? Pokušava li se on to sjetiti gdje ju je već vidio, pošto je uočio onaj plakat, ali ih još nije uspio povezati? Ili mu je jednostavno privlačna? U svakom slučaju, uvidi sada Flick, bilo bi opasno podizati veliku prašinu.
Svaka sekunda stajanja na tom mjestu bila je opasna. Ona se sada odupre iskušenju da se okrene i potrči.
Glavni konobar obrati se Diani, okrene prema ulazu i pokretom ruke pozove Flick.
Flick reče Ruby: "Bit će najbolje da ostaneš ovdje ... jedna će biti manje uočljiva od nas dvije." Potom žurnim korakom priđe Dianinu stolu.
Ni Diana ni Maude nisu se udostojile pokazati da se barem malo kaju, uoči Flick bijesno. Maude je izgledala zadovoljno, a Diana arogantno. Flick položi dlanove na rub stola i nagne se naprijed kako bi bila što tiša. "Ovo je užasno opasno. Ustanite odmah i pođite za mnom. Račun ćemo podmiriti na izlasku."
U tom obraćanju nije mogla biti odlučnija, no one su živjele u nekom drugom svijetu, daleko od stvarnosti. "Urazumi se, Flick", reče Diana.
Flick nije mogla vjerovati. Kako Diana može biti tako nepojmljivo nadmena idiotkinja? "Glupa kravo!" reče. "Zar ne shvaćaš da ćete ovako poginuti?"
Istog trenutka uvidjela je da je taj pristup bio pogrešan. Diana je imala nadmoćan izraz lica. "Ovo je moj život. Imam pravo izložiti se opasnosti ..."
"Ali ugrožavaš i nas i cijelu misiju. A sada ustani!"
"Čuj ..." Iza Flick se u tom trenutku začulo neko komešanje. Diana zašuti i pogleda iza nje.
Flick se okrene i preneraženo zastane.
Na ulazu je stajao onaj elegantno odjeveni njemački časnik kojeg je posljednji put vidjela na trgu u Sainte-Cecileu. Odmjerila ga je jednim pogledom: visoka pojava u elegantnom tamnome odijelu i s rupčićem u džepu na prsima.
Ona mu brzo okrene leđa, dok joj je srce neobuzdano udaralo, moleći se za to da je nije uočio. Uz tu tamnu periku, postojali su dobri izgledi da je ne prepozna već na prvi pogled.
U pamćenju joj sada sine njegovo ime: Dieter Franck. Njegovu fotografiju pronašla je u arhivu Percyja Thwaitea. Bivši policijski detektiv. Sada se prisjeti i bilješke na poleđini fotografije: "zvijezda Rommelove obavještajne službe, ovaj je časnik navodno vješt ispitivač i nemilosrdan mučitelj."
Drugi put u samo tjedan dana našla mu se dovoljno blizu i da ga ubije. Flick nije vjerovala u podudarnosti. Postoji neki razlog zbog kojeg se ovdje našao u isto vrijeme kada i ona.
Ubrzo ga je i otkrila. Ponovno pogledavši, vidjela je kako dugačkim koracima napreduje prema njoj, u pratnji četvorice gestapovaca. Za njima je išao glavni konobar, na čijem se licu odražavao paničan strah.
Okrenuvši glavu na drugu stranu, Flick se udalji. Franck izravno priđe Dianinu stolu.
Cijelim je restoranom odjednom zavladala tišina: gosti su zašutjeli usred rečenice, konobari prestali posluživati povrće, dok je poslužitelj vina stao kao paraliziran, držeći bocu od brušenog stakla u kojoj se nalazilo crno vino.
Flick dođe do vrata, gdje ju je čekala Ruby. Ruby prošapće: "Uhitit će ih." Ruka joj se već približi pištolju.
Flick ponovno uhvati pogled onog SS-ova bojnika. "Ostavi ga u džepu", reče tiho. "Ne možemo ništa. Mogle bismo napasti njega i četvoricu gestapovaca, ali posvuda uokolo su njemački časnici. Čak i kada bismo ubili svu petoricu, pokosili bi nas ostali."
Franck je već ispitivao Dianu i Maude. Flick nije uspijevala razabrati riječi.
Dianin glas poprimio je ton drske indiferentnosti, kakav bi postao kada bi bila u krivu. Maude je već bila u suzama.
Franck je od njih zacijelo zatražio dokumente, jer su istodobno posegnule za torbicama koje su stajale na podu uz njih. Franck promijeni položaj tako da se našao Diani sa strane i malko iza nje, gledajući joj preko ramena i Flick odjednom postane posve jasno što će se sada dogoditi.
Maude izvadi dokumente, no Diana izvuče pištolj. U času je odjeknuo i hitac, a jedan od uniformiranih gestapovaca presavije se u trbuhu i padne. Restoranom je istog trenutka zavladao kaos. Žene su vrištale, muškarci potražili zaklon. Začuo se i drugi hitac, tako da je i drugi gestapovac kriknuo. Neki od gostiju potrčali su prema izlazu.
Diana je pištolj već usmjerila prema trećem gestapovcu. Flick u mislima sada bljesne jedna uspomena: Diana u šumi u Somersholmeu, sjedi na zemlji i puši cigaretu, a posvuda oko nje su mrtvi zečevi. Sjetila se i što joj je tada rekla: "Ti dobro ubijaš." I nije se prevarila.
Ali Diana nije opalila treći put. Dieter Franck ostao je priseban. Objema rukama ščepao je Dianu za desnu podlakticu i njome svom snagom udario po rubu stola. Ona krikne od boli, a pištolj joj ispadne iz ruke. On je odmah povuče na noge, baci trbuhom na sag, te joj koljenima pritisne križa. Povukavši joj ruke iza leđa, stavio joj je lisice, ne obazirući se na bolne krikove koje je ona ispuštala dok joj je potezao ozlijeđeni ručni zglob. Na kraju ustane.
Flick se obrati Ruby: "Bježimo odavde."
Na vratima je nastala neopisiva gužva, uspaničeni muškarci i žene nastojali su se što prije naći vani. Prije nego što se Flick uspjela pokrenuti, onaj mladi SS-ov bojnik koji ju je ranije bio promatrao naglo poskoči na noge i uhvati je za ruku. "Pričekajte trenutak", reče na francuskome.
Flick potisne val panike. "Mičite ruke s mene!"
On je samo jače stisne. "Čini mi se da poznajete one žene", reče.
"Ne, ne poznajem ih!" Ona se pokuša udaljiti.
On je povuče snažnim trzajem. "Bit će najbolje da ostanete ovdje i odgovorite na nekoliko pitanja."
Uto se začuo još jedan pucanj. Nekoliko je žena kriknulo, no nitko nije znao odakle je hitac došao. Lice SS-ova časnika izobliči se od neizdržive boli. U trenutku kada je beživotno pao, Flick je iza njega ugledala Ruby koja je spremala pištolj u džep balonera.
I jedna i druga progurale su se kroz gužvu na vratima, nemilosrdno se natiskujući i razdvajajući ljude, te su tako izletjele u predvorje. Uspjele su potrčati a da ne privuku pozornost jer su i svi ostali trčali.
Automobili su stajali parkirani u redu uz pločnik u Rue Cambon, neki od njih i s vozačima. Većina vozača pojurila je prema hotelu kako bi vidjeli što se događa. Flick odabere crni Mercedes 230 s rezervnim kotačem na širokome pragu.
Ona pogleda naprijed: kontaktni je ključ bio u bravi. "Ulazi!" poviče, obraćajući se Ruby. Smjestivši se za upravljač, povukla je ručicu automatskog startera. Veliki motor oživi uz potmulu grmljavinu. Ona ubaci u prvu, naglo okrene upravljač i pojuri. Automobil je bio težak i spor, ali stabilan: i pri većim brzinama na uglovima je skretao poput vlaka.
Kada se našla nekoliko ulica dalje, u sebi je stala razmatrati novonastalu situaciju. Ostala je bez trećine ekipe, među njima i najboljeg strijelca. Čim je pomislila na mogućnost da odustane od misije, odmah ju je odbacila i odlučila nastaviti. Bit će to neobično i neugodno: morat će objasniti zašto su u dvorac došle samo četiri čistačice, umjesto uobičajenih šest, ali već će smisliti neki izgovor. To je značilo da bi ih mogli pomnije ispitivati, no bila je spremna i na taj rizik.
Automobil je ostavila u Rue de la Chapelle. Ona i Ruby izmaknule su neposrednoj opasnosti. Sada su brzo pješice došle do pansiona. Ruby je otišla po Gretu i Jelly i odvela ih do Flick. Ona im u svojoj sobi ispriča što se dogodilo.
"Dianu i Maude odmah će početi ispitivati", reče. "Dieter Franck sposoban je i nesmiljen ispitivač, pa stoga moramo pretpostaviti da će im ispričati sve što znaju - među ostalim doznat će i adresu ovog hotela. A to znači da bi se Gestapo ovdje mogao naći svakog trenutka. Moramo odmah krenuti."
Jelly je plakala. "Jadna Maude", reče. "Bila je glupa krava, ali nije zaslužila mučenje."
Greta je razmišljala praktičnije. "Kamo ćemo otići?"
"Sakrit ćemo se u samostan pokraj hotela. Oni primaju svakoga. Kod njih sam već skrivala ratne zarobljenike. Dopustit će nam da ostanemo do svitanja."
"A zatim?"
"Otići ćemo na postaju, prema planu. Diana će Dieteru Francku odati naša prava imena, naša kodna imena i naša lažna imena. On će izdati tjeralicu za svima koji putuju pod našim lažnim imenima. Nasreću, za sve nas imam i drugi komplet lažnih dokumenata, s jednakim fotografijama, ali drugim identitetom. Gestapo nema vaše fotografije, a ja sam promijenila izgled, tako da nas stražari na kontrolnim točkama neće moći prepoznati. Međutim, kako bismo bile sigurne, nećemo poći na postaju s prvim svjetlom - pričekat ćemo deset sati i veću gužvu."
Ruby reče: "Diana će im ispričati i koji nam je cilj."
"Reći će im da smo naumile u zrak dići željeznički tunel u Marlesu. Nasreću, to nije naša stvarna zadaća, nego samo lažna priča kojom sam prikrila pravu."
Jelly s divljenjem reče: "Flick, doista misliš na sve."
"Da", reče ona mračnim tonom. "Zato još dišem."

37. Poglavlje

Paul je već više od sata sjedio u bijednoj kantini u Grendon Underwoodu, zabrinuto i mračno razmišljao o Flick. Sve je više bio uvjeren da Brian Standish više nije na slobodi i da njegove poruke nisu autentične. Onaj incident u katedrali, činjenica da je Chatelle bio u potpunoj tami, kao i neprirodna točnost znakova u trećoj radioporuci ... sve to pokazivalo je samo u jednome smjeru.
Prema izvornome planu, Flick bi u Chatelleu očekivao odbor za doček koji su trebali činiti Michel i preostali članovi skupine Bollinger. Michel bi ih potom bio odveo u skrovište, gdje bi provele nekoliko sati, a zatim organizirao prijevoz u Sainte-Cecile. Pošto bi ušle u dvorac i u zrak digle telefonsku centralu, on bi ih odvezao natrag u Chatelle, gdje bi pričekale zrakoplov koji bi došao po njih.
Sve se to sada promijenilo, no Flick će nakon dolaska u Reims i dalje trebati i prijevoz i skrovište, a za pomoć će se oslanjati na Bollinger. Međutim, ako Brian više nije pouzdan, je li uopće ostao netko od te skupine? Je li ona kuća sigurna? Je li i Michel u Gestapovim rukama?
Na koncu se u kantini pojavila Lucy Briggs koja reče: "Jean me zamolila da vam kažem da upravo dekodiraju "Elikopterov odgovor. "Oćete poć" sa mnom?"
On je za njom došao u neku skučenu sobicu - negdašnji ormar za cipele, zaključi on - koja je služila kao ured Jean Bevin. Jean je u ruci držala list papira.
Doimala se razdraženom. "Ja ovo ne mogu shvatiti", reče.
Paul brzo pročita poruku.
POZIVNI ZNAK HLCP (HELIKOPTER)
SIGURNOSNI KOD U REDU
3. LIPNJA 1944.
PORUKA GLASI:
DVA STENA S ŠEST MAG ZA SVAKOG STOP JEDAN LEE ENFELD S DESET OKVIRA STOP ŠEST AUTOMATSKIH COLTOVA S OKO STOTINU METAKA STOP NEMA GRANATA KRAJ
Paul je malodušno piljio u te riječi, kao da se nada da bi se mogle promijeniti u nešto manje strašno, no one su, dakako, i dalje bile iste.
"Očekivala sam da će kiptjeti od bijesa", reče Jean. "A on se uopće ne žali, nego samo lijepo odgovara na vaša pitanja."
"Upravo tako", reče Paul. "A razlog je taj što ne odgovara on." To nije bila poruka uzrujanog agenta na terenu kojem su nadređeni iz udobnosti birokratskih soba poslali iznenadan i posve nerazuman zahtjev. Odgovor je sastavio neki Gestapov časnik koji je očajnički nastojao održati dojam da je sve u redu, pod nadzorom i normalno. Jedina se pogreška sastojala u tome što je "Enfield" napisan kao "Enfeld", a čak je i to ukazivalo na njemački, jer engleska riječ "field"11 na njemačkome glasi "feld."
Više nije bilo ni najmanje sumnje. Flick se nalazi pred vratima užasne opasnosti.
Paul je desnom rukom masirao sljepoočice. Sada preostaje samo jedna mogućnost. Cijela se operacija raspada, a on mora spasiti misiju - i Flick.
U tom trenutku podigne pogled prema Jean i uhvati je kako ga suosjećajno promatra. "Smijem li se poslužiti vašim telefonom?" upita.
"Svakako."
Nazvao je Baker Street. Percy je sjedio za radnim stolom. "Ovdje Paul. Uvjeren sam da su Briana uhvatili. S njegova radija javlja se Gestapo." Jean Bevins preneraženo ga pogleda.
"Oh, dovraga", reče Percy. "A bez radija ne možemo upozoriti Flick."
"Ipak možemo", reče Paul.
"Kako?"
"Osiguraj mi avion. Idem u Reims ... večeras."

OSMI DAN


Nedjelja, 4. lipnja 1944.



38. Poglavlje

Po svemu sudeći, Avenija Foch bila je izgrađena za najbogatije ljude na svijetu. Ta široka prometnica koja se proteže od Slavoluka pobjede do Bulonjske šume s obiju je strana imala ukrasne parkove obrubljene užim ulicama kojima se dolazilo do okolnih palača. Na broju 84 nalazilo se elegantno rezidencijalno zdanje sa širokim stubama koje su vodile do pet etaža skladnih prostorija. Gestapo je cijelu zgradu pretvorio u zgradu za mučenje.
Dieter je sjedio u sobi besprijekornih proporcija, na trenutak zagledan u bogato ukrašen strop. Potom je zatvorio oči, pripremajući se za ispitivanje. Morao je izoštriti um, a istodobno otupjeti osjećaje.
Neki ljudi uživali su u mučenju zatvorenika. Narednik Becker u Reimsu svakako je bio jedan od njih. Smiješili bi se kada bi žrtva ispustila krik, imali erekciju kada bi nanosili ozljede i doživljavali orgazam dok bi žrtva proživljavala smrtne muke. Ali takvi ljudi nisu znali dobro ispitivati, jer bi se koncentrirali na bol, umjesto na informacije. Najbolje su mučili ljudi poput Dietera, koji su iz dna duše mrzili svaki takav čin.
Sada je zamišljao kako zatvara vrata vlastite duše, zatvara emocije u ormare.
One dvije žene počeo je smatrati strojevima koji će izrigati informacije čim on smisli kako ih pokrenuti. Osjećao je kako ga ona dobro poznata hladnoća počinje obavijati poput snježnog pokrivača i znao da je sada spreman.
"Dovedi stariju", reče. Poručnik Hesse ode po nju.
Pomno ju je motrio kako ulazi i sjeda. Imala je kratku kosu i široka ramena, a nosila je odijelo muškog kroja. Desna joj je ruka beživotno visjela, dok je lijevom pridržavala otečenu podlakticu: Dieter joj je bio slomio ručni zglob. Bilo je očito da je boli, lice joj je bilo blijedo i blistavo od znoja, no usne su ipak bile odlučno stisnute, nepopustljive.
Obratio joj se na francuskome: "Sve što će se događati u ovoj sobi pod tvojim je potpunim nadzorom", reče. "Tvoje odluke, stvari koje mi ispričaš, ili će ti nanijeti nepodnošljivu bol ili olakšanje. Sve ovisi isključivo o tebi."
Ona ne reče ništa. Bila je prestrašena, ali ne i u panici. Bit će je teško slomiti, to je sada već jasno vidio.
Ipak reče: "Za početak, reci mi gdje se nalazi londonsko sjedište Ravnateljstva za specijalne operacije."
"Regent Street, na broju osamdeset jedan", odgovori ona.
On kimne. "Dopusti da nešto objasnim. Znam da RSO uči agente da ne šute za vrijeme ispitivanja, nego da iznose lažne podatke koje će biti teško provjeriti. Budući da to znam, postavit ću ti mnogo pitanja na koja već znam odgovore. Na taj ću način znati lažeš li ili ne. Gdje se nalazi londonsko sjedište?"
"U Carlton House Terraceu."
On joj priđe i pljusne je koliko je mogao jače. Ona krikne od boli. Obraz joj je istog trenutka postao jarkocrven. Često bi bilo korisno početi s pljuskom. Bol bi bila minimalna, a udarac ipak pokazivao zatvorenikovu nemoć, tako da bi brzo potrošio početnu hrabrost.
Međutim, ona ga prkosno pogleda. "Njemački se časnici tako odnose prema damama?"
Držala se vrlo oholo, a francuski govorila s naglaskom viših klasa. Nekakva aristokratkinja, zaključi on. "Damama?" reče prijezirno. "Upravo si ubila dvojicu policajaca koji su obavljali posao u skladu sa zakonom. Spechtova je mlada supruga sada udovica, dok su Rolfeovi roditelji izgubili jedino dijete. Nisi vojnik u uniformi, nemaš izgovor. I da odgovorim na tvoje pitanje ... ne, ovako se ne odnosimo prema damama, ovako se odnosimo prema ubojicama."
Ona odvrati pogled. Tom je opaskom ostvario prve važne bodove. Počeo je potkopavati njezine moralne temelje.
"Reci mi nešto drugo", reče. "Koliko dobro poznaješ Flick Clairet?"
Ona ga pogleda razrogačenih očiju, nehotice pokazujući preneraženost. Tako je doznao da su njegove pretpostavke bile točne. Njih su dvije članice ekipe bojnice Clairet. Ponovno ju je uzdrmao.
No ona se pribere i reče: "Ne poznajem nikoga tko se tako zove."
On joj priđe i kratkim udarcem ukloni njezinu lijevu ruku. Ona vrisne od boli u trenutku kada je slomljeni zglob ostao bez potpore i stao visjeti. Zatim je uhvati za desnu šaku i naglo je povuče. Ona krikne.
"Zašto ste večerale u Ritzu, za ime svijeta?" reče on i pusti joj ruku.
Ona zašuti. On ponovi pitanje. Došavši do daha, ona reče: "Ondje mi se sviđa hrana."
Još je žilavija nego što je mislio. "Vodi je", reče. "Dovedi mi drugu."
Mlađa je djevojka bila prilično zgodna. Pri uhićenju se uopće nije opirala, tako da je još izgledala pristojno, neizgužvane haljine i netaknute šminke. Izgledalo je da je u neusporedivo većem strahu od kolegice. On joj postavi identično pitanje: "Zašto ste večerale u Ritzu?"
"Oduvijek sam željela otići onamo", odgovori ona.
On gotovo nije mogao vjerovati vlastitim ušima. "Niste se pribojavale da bi to moglo biti i opasno?"
"Mislila sam da će Diana paziti na mene." Druga se, znači, zove Diana.
"Kako se ti zoveš?"
"Maude."
Ovo je sada već sumnjivo koliko je jednostavno. "A što radiš u Francuskoj, Maude?"
"Trebamo nešto dići u zrak."
"Što?"
"Više se ne sjećam. Ima možda veze s nekakvom željeznicom?"
Dieter se sada već počne pitati navlači li ga ona u nekakvu zgodnu šetnjicu izmišljenom zemljom. "Koliko dugo poznaješ Felicity Clairet?" pokuša.
"Mislite Flick? Tek nekoliko dana. Užasno voli naređivati." U tom joj trenutku nešto sine. "Ali imala je pravo ... nismo smjele otići u Ritz." Ona se sada rasplače. "Nisam mislila ništa loše. Samo sam se željela dobro provesti i vidjeti zgodna mjesta, ništa drugo."
"Koji je kodni naziv vaše ekipe?"
"Vrane", reče ona na engleskome.
On se namršti. U radioporuci upućenoj Helikopteru spominjale su se Čavke.
"Sigurna si?"
"Jesam. Prema nekakvoj pjesmi, "Vrana iz Reimsa", čini mi se. Ne, "Čavka iz Reimsa", da, tako je."
Ako nije krajnje glupa, onda više nego dobro oponaša glupaču. "Što misliš, gdje je sada Flick?"
Maude je još nekoliko dugih trenutaka razmišljala, a zatim reče: "Stvarno ne znam."
Dieter frustrirano uzdahne. Jedna je zatvorenica pretvrda za razgovor, druga preglupa da bi znala išta korisno. Ovo će trajati duže nego što se bio nadao.
Možda postoji način da skrati cijelu priču. Zanimao ga je odnos između tih dviju žena. Zašto se dominantna, muškobanjasta starija žena izlagala životnoj opasnosti kako bi na večeru u Ritz odvela zgodnu praznoglavu djevojku? Možda sam duboko u sebi perverzan, reče samome sebi. Ipak ...
"Vodi je", reče na njemačkome. "Stavi ih zajedno. Samo pripazi da soba ima špijunku."
Pošto ih je zatvorio, poručnik Hesse odveo je Dietera u jednu malenu sobu u potkrovlju. On kroz špijunku pogleda u susjednu prostoriju. Dvije su žene sjedile jedna uz drugu, na rubu uskog kreveta. Maude je plakala, a Diana je tješila. Dieter ih stane pomno promatrati. Diani je slomljena desna ruka počivala u krilu. Lijevom je gladila Maudeinu kosu. Govorila joj je nešto prigušenim glasom, no Dieter nije uspijevao razabrati riječi.
Koliko je njihov odnos blizak? Jesu li sestre po oružju, prisne prijateljice ...ili nešto više? Diana se nagne i poljubi Maude u čelo. To ne znači osobito puno. No Diana potom položi prst na Maudeinu bradu, okrene njezino lice prema sebi, te je poljubi u usta. Bio je to još jedan pokušaj tješenja, ali ipak odviše intiman da bi bile tek prijateljice.
Diana na kraju izvuče vršak jezika i njime stane skupljati Maudeine suze. Dieteru je to bilo dovoljno. Nije bila riječ o predigri - u takvim okolnostima nitko ne bi mogao razmišljati o seksu - nego o rješenju kakvo može pružiti samo ljubavnik, ne običan prijatelj. Diana i Maude su lezbijke. I time je riješio cijeli problem.
"Dovedi mi ponovno stariju", reče i vrati se u sobu za ispitivanje.
Kada je Hans ponovno doveo Dianu, naredio mu je da je sveže za stolicu. Tada reče: "Pripremi električnu opremu." Nestrpljivo je čekao dok je Hans dovozio stroj za davanje električnih šokova na kolicima i uključivao ga u utičnicu u zidu. Sa svakom novom minutom Flick Clairet udaljavala se od njega.
Kada je sve bilo pripremljeno, lijevom je rukom ščepao Dianu za kosu. Tako držeći glavu, dvije štipaljke postavi joj na donju usnu.
Zatim uključi aparat. Diana krikne. On ga ostavi uključenog deset sekundi, a zatim ga isključi.
Kada su se njezini jecaji počeli stišavati, reče: "To je bilo manje od pola snage." I to je bilo točno. Punom se snagom služio tek vrlo rijetko. Samo kada bi mučenje potrajalo vrlo dugo, a zatočenik neprestano padao u nesvijest, najsnažnijom su strujom nastojali prodrijeti u njegovu sve mutniju svijest. A tada bi već u pravilu bilo prekasno, jer se u njoj nastanilo ludilo.
Diana to, međutim, nije znala.
"Ne ponovno", preklinjala je. "Molim vas, molim vas, samo ne to."
"Jesi li spremna odgovoriti na moja pitanja?"
Ona zastenje, ali bez pozitivnog odgovora.
Dieter reče: "Dovedi drugu."
Diana ga preneraženo pogleda.
Poručnik Hesse dovede Maude i sveže je za stolicu.
"Što želite?" poviče Maude.
Diana reče: "Ne govori ništa ... tako je bolje."
Maude je na sebi imala laganu ljetnu bluzu, a tijelo joj je bildj skladno, vitko i obdareno punim prsima. Dieter rastrgne bluzu ta da su se gumbi razletjeli na sve strane.
"Molim vas!" reče Maude. "Reći ću vam sve!"
Ispod bluze je imala pamučnu potkošulju s obrubom od čipke. On uhvati dekolte i rastrga je. Maude krikne.
Udaljivši se za korak-dva, sada je pogleda. Maude je imala oble i čvrste grudi. Jednim dijelom uma registrirao je njihovu ljepotu. Diana ih zacijelo obožava, pomisli.
Skinuvši kvačice s Dianinih usta, pomno ih učvrsti za Maudeine malene ružičaste bradavice. Zatim se vrati do aparata i položi ruku na prekidač.
"U redu", reče Diana tiho. "Ispričat ću sve."


Dieter je organizirao jako osiguranje tunela kod Marlesa. Dođu li Čavke uopće tako daleko, gotovo nema načina da uđu. Bio je uvjeren da Flick neće ostvariti postavljeni cilj. No to je pitanje od sekundarne važnosti. Najviše od svega želio je uhvatiti nju i podvrgnuti je ispitivanju.
Već su bila dva sata, nedjelja ujutro. U utorak će izići pun mjesec. Do invazije je preostalo možda tek još nekoliko sati. No u tihi nekoliko sati Dieter bi mogao slomiti kičmu francuskog Pokreta otpora - samo kada bi uspio dovesti Flick u komoru za mučenje. Potreban mu je samo popis imena i adresa koje ona drži u glavi. U svim gradovima Francuske Gestapo bi se aktivirao u punom potencijalu, a bila je riječ o tisućama uvježbanih ljudi. To nisu bili i najinteligentiji ljudi na svijetu, ali znali su kako nekoga uhititi. Za nekoliko sati mogli bi zatočiti stotine pripadnika Pokreta otpora. Umjesto masovnog ustanka kojem se Saveznici nedvojbeno nadaju kao potpori invaziji, zemljom bi vladao mir i red, a Nijemci bi mogli organizirano reagirati i odbiti neprijatelja u more.
On je jednu skupinu gestapovaca poslao u prepad na Hotel de la Chapelle, no to je bilo tek pitanje forme: bio je uvjeren da su Flick i preostale tri žene odande otišle već nekoliko minuta nakon uhićenja dviju kolegica. Gdje je Flick sada? Reims je posve prirodna odskočna daska za svaki napad na Marles, a to i jest razlog zbog kojeg su Čavke prema izvornome planu namjeravale sletjeti u blizini toga grada. Dieteru se činilo vjerojatnim da će Flick i u ovoj situaciji prije ili kasnije proći kroz Reims. Grad se nalazio na cestovnom i željezničkom pravcu za Marles, a vjerojatno je trebala i određenu pomoć od ostataka skupine Bollinger.
Bio bi se mogao okladiti da je sada negdje na putu iz Pariza za Reims. Pobrinuo se za to da svaka Gestapova kontrolna točka između tih dvaju gradova dobije pojedinosti o lažnim imenima kojima se služe Flick i njezina ekipa.
Međutim, i to je bila svojevrsna formalnost: ili imaju alternativna imena, ili će već nekako pronaći način da izbjegnu kontrolne točke.
Nazvao je Reims, izvukao Webera iz kreveta, te objasnio situaciju. Weber ovaj put, za promjenu, nije radio probleme. Pristao je poslati dvojicu gestapovaca koji će pripaziti na Michelovu kuću, još dvojicu koji će paziti na Gilberteinu zgradu, te dvojicu kod kuće u Rue du Bois kako bi čuvali Stephanie.
Na koncu, kada je već počeo osjećati glavobolju, Dieter je nazvao Stephanie.
"Britanski teroristi na putu su za Reims", reče joj. "Šaljem dvojicu ljudi koji će te čuvati."
Ona je bila smirena kao i uvijek. "Hvala."
"Ali važno je da i dalje odlaziš na dogovoreno mjesto." Uz malo sreće, Flick neće naslutiti razmjere do kojih se Dieter uvukao u skupinu Bollinger i lijepo će ušetati u njegovo naručje. "Zapamti, promijenili smo mjesto. Više nije kripta u katedrali, nego Cafe de la Gare. Pojavi li se netko, samo ga dovezi natrag do kuće, kao kada je došao Helikopter. Dalje sve može preuzeti Gestapo."
"U redu."
"Sigurna si? Opasnost u kojoj se možeš naći sveo sam na najmanju moguću mjeru, ali i dalje je opasno."
"U to sam uvjerena. Po tvojem glasu čini mi se da imaš migrenu."
"Tek je počela."
"Imaš lijek?"
"Kod Hansa je."
"Žao mi je što nisam uz tebe da ti ga dam."
I njemu je bilo žao. "Želio sam se večeras vratiti u Reims, ali čini mi se da nisam u stanju."
"Da se nisi usudio. Sve će biti u redu. Uzmi lijek i idi u postelju. Ovamo dođi sutra."
Znao je da ona ima pravo. Bit će već dovoljno naporno vratiti se i u stan, do kojeg nema ni kilometar. U Reims ne može putovati dok se ne oporavi od napornog ispitivanja. "U redu", reče. "Nekoliko ću sati odspavati, pa odavde krećem ujutro."
"Sretan rođendan."
"Sjetila si se! I ja sam zaboravio."
"Imam nešto za tebe."
"Dar?"
"Prije bi se reklo malo ... akcije."
On se nasmiješi, unatoč glavobolji. "O-ho-ho!"
"Dat ću ti ga sutra."
"Jedva čekam."
"Volim te."
Na usnama su mu se već pojavile riječi I ja tebe, no ipak je oklijevao, iz stare navike nespreman samo tako izgovoriti te riječi. Već trenutak zatim začuo se klik: Stephanie je spustila slušalicu.

39. Poglavlje

U ranim jutarnjim satima u nedjelju Paul Chancellor padobranom se spustio u polje krumpira u blizini sela Laroque, zapadno od Reimsa, bez pogodnosti - ili opasnosti - koje pruža odbor za doček.
Pri doskoku je doživio neizrecivu bol u ranjenom koljenu. Škrgućući zubima, ostao je nepomično ležati na zemlji, čekajući da bol popusti. To će ga koljeno vjerojatno svako malo boljeti do kraja života. Kada bude starac, govorit će kako zatezanje znači nailazak kiše - u slučaju, dakako, da uopće doživi starost.
Nakon pet minuta učinilo mu se da bi sada mogao ustati i osloboditi se padobrana. Pronašavši cestu, orijentirao se prema zvijezdama i počeo hodati. Međutim, jako je šepao, tako da je napredovao vrlo sporo.
Prema dokumentima koje je na brzinu osigurao Percy Thwaite, Paul je sada bio učitelj iz Epernava, mjesta nekoliko kilometara zapadnije. Stopira kako bi došao u Reims i ondje posjetio bolesnog oca. Percy mu je pribavio sve potrebne dokumente, a neki od njih u žurbi su krivotvoreni sinoć i motociklom dostavljeni u Tempsford. Šepanje se dobro poklapalo s dogovoreno pričom: ranjeni bi veteran vrlo lako mogao biti učitelj, dok je aktivnog mladog muškarca trebalo poslati u neki radni logor u Njemačkoj.
Doći ovamo bio je jednostavniji dio operacije. Sada mora pronaći Flick. A to može ostvariti samo preko skupine Bollinger. Morao se nadati da je barem jedan njezin dio ostao netaknut, te da je Brian jedini završio u Gestapovim rukama.
Poput svakog novog agenta koji bi se spustio u Reims, javit će se mademoiselle Lemas. Samo će morati biti beskrajno oprezan.
Ubrzo nakon svitanja začuo je neko vozilo. Sišavši s ceste u obližnje polje, sakrio se iza niza čokota vinove loze. Kako se zvuk približavao, tako mu je postajalo sve razvidnijim da je riječ o traktoru. Vrativši se na cestu, podigao je palac.
Traktorom je upravljao dječak od petnaestak godina, a za sobom je vukao kola puna artičoka. Vozač glavom pokaže prema Paulovoj nozi i upita: "Rana iz rata?"
"Da", reče Paul. Za francuskog je vojnika bilo najvjerojatnije da je ranjen tijekom bitke za Francusku, pa on stoga doda: "Sedan, devetsto četrdesete."
"Ja sam bio premlad", reče dječak sa žaljenjem u glasu. "Kakva sreća."
"Ali pričekajte samo da se vrate Saveznici. Onda ćete vidjeti što je prava akcija." Tada ispod oka pogleda Paula. "Ne mogu reći ništa više. Samo pričekajte, pa ćete vidjeti."
Paul stane intenzivno razmišljati o tim riječima. Je li mladić pripadnik skupine Bollinger? Stoga reče: "Ali imaju li naši ljudi dovoljno oružja i streljiva?" Ako dječak nešto i zna, tada bi svakako znao da su Saveznici u posljednjih nekoliko mjeseci iz aviona izbacili tone i tone oružja.
"Upotrijebit ćemo sve što se nađe pri ruci."
Pokazuje li diskreciju u vezi s onim što zna? Ne, pomisli Paul. Dječak je odgovarao neodređeno. Samo mašta. Paul više nije rekao ni riječi.
Mladić ga je ostavio na rubnome dijelu grada, odakle je do središta došao polagano šepajući. Mjesto za sastanke se promijenilo: to više nije kripta u katedrali, nego Cafe de la Gare, no vrijeme je ostalo isto, tri sata poslije podne. Pred njim su još sati čekanja.
Ušao je u tu kavanu kako bi nešto doručkovao i počeo promatrati. Zatražio je crnu kavu. Postariji je konobar samo uzdigao obrve i Paul tada uvidi kako je pogriješio. Odmah u žurbi pokuša popraviti stvar. "Vjerojatno nema potrebe spominjati 'crnu'", reče. "I onako vjerojatno nemate mlijeka."
Konobar se nasmiješi, sada već umiren. "Nažalost, ne." Zatim se udalji.
Paul odahne. Već osam mjeseci nije bio na tajnoj operaciji u Francuskoj, tako da je zaboravio stalnu napetost koju iziskuje igranje zamišljene uloge.
Cijelo prijepodne drijemao je na misama u katedrali, a zatim se u pola dva vratio u onu kavanu na objed. Cijeli se lokal ispraznio oko pola tri, no on je ostao piti nadomjestak za kavu. Dvojica muškaraca ušla su u dva četrdeset pet i naručila pivo. Paul ih pomno promotri. Nosili su stara odijela i na kolokvijalnom francuskome razgovarala o grožđu. Poput pravih znalaca raspravljali su o cvjetanju loze, ključnome razdoblju koje je upravo završilo.
Činilo mu se da nikako ne mogu biti Gestapovi agenti.
Točno u tri u lokal je ušla neka visoka, privlačna žena, koja je, u ljetnoj haljini od jednostavnog zelenog pamuka i slamnatome šeširu, zračila nenametljivom elegancijom. Na nogama je imala različite cipele: jednu crnu, jednu smeđu. To mora biti Bourgeoise.
Paula je to pomalo iznenadilo. Očekivao je stariju ženu. Međutim, to je vjerojatno bila pretpostavka bez temelja: Flick je nijednom nije konkretno opisala.
Ipak, još nije bio pripravan posve joj vjerovati. On ustane i iziđe iz kavane.
Pločnikom je došao do željezničke postaje, te zastao na ulazu, promatrajući lokal. Nije bio nimalo uočljiv: kao i obično, ispred postaje je stajalo više ljudi. Svi su vjerojatno čekali prijatelje.
Pratio je klijentelu koja je ulazila u kavanu. U prolazu je naišla neka žena s djetetom koje je tražilo kolač, tako da je, kada su došli do kavane, majka popustila i povela dijete unutra. Ona dvojica stručnjaka za grožđe su izišla. Jedan je žandar ušao i odmah izišao s kutijom cigareta u ruci.
Paul je već bio podosta uvjeren da nije riječ o Gestapovoj zamci. Na vidiku nije bilo nikoga tko bi izgledao imalo opasno. Promjenom mjesta za sastanke oslobodili su se Gestapa.
Zbunjivalo ga je samo jedno. Kada su Briana Standisha uhitili u katedrali, spasio ga je Bourgeoisin prijatelj Charenton. Gdje je on danas? Ako je na nju pazio u katedrali, zašto ne bi pazio i tu? No ta okolnost sama po sebi nije bila opasna. A za nju je moglo postojati i stotinu jednostavnih objašnjenja.
Majka i dijete izišli su iz lokala. A zatim, u pola četiri, izišla je i Bourgeoise. Zaputila se pločnikom u smjeru suprotnom od postaje. Paul krene za njom suprotnom stranom ulice. Ona dođe do malenog crnog automobila talijanske proizvodnje, jednog od onih koje su Francuzi nazivali Simca Cinq. Paul prijeđe na suprotnu stranu ulice. Ona sjedne u automobil i pokrene motor.
Došlo je vrijeme za odluku, zaključi Paul. Nije mogao biti siguran da ovo nije opasno, ali bio je maksimalno oprezan, više nije mogao učiniti ništa u tom smislu, osim posve odustati od susreta. U jednom trenutku ipak se mora izložiti opasnosti. Inače je mogao ostati i kod kuće.
On priđe automobilu sa suvozačeve strane i otvori vrata. Ona ga hladno pogleda i reče: "Monsieur?"
"Molite za mene", reče on.
"Molim za mir."
Paul uđe u auto. Samome sebi dajući kodno ime, reče: "Ja sam Danton."
Ona krene. "Zašto mi se niste obratili u kavani?" upita. "Primijetila sam vas čim sam ušla. Natjerali ste me da ondje čekam pola sata. A to je opasno."
"Želio sam se uvjeriti da nije nikakva zamka."
Ona ga pogleda. "Čuli ste što se dogodilo s Helikopterom?"
"Da. Gdje je vaš prijatelj koji ga je spasio, Charenton?"
Zaputila se prema jugu, vozeći brzo. "Danas radi."
"Nedjeljom? Što radi?"
"Vatrogasac je. Danas dežura."
Eto i objašnjenja. Paul brzo prijeđe na stvarni cilj svojeg dolaska. "Gdje je Helikopter?"
Ona odmahne glavom. "Nemam pojma. Moja je kuća usputna postaja. Ja se samo nalazim s ljudima i predajem ih Monetu. Ne smijem ništa znati."
"S Monetom je sve u redu?"
"Da. Nazvao me u četvrtak popodne, provjeravao je Charentona."
"Otada ništa?"
"Ne. Ali to nije neobično."
"Kada ste se posljednji put vidjeli s njim?"
"Osobno? Nikada."
"Je li vam se javila Leopardica?"
"Nije."


Paul se bavio sumornim mislima dok se automobil provlačio predgrađima. Bourgeoise doista nema informacija koje bi mu mogle poslužiti. Morat će prijeći na iduću kariku u lancu.
Ona se zaustavi u dvorištu uz neku visoku kuću. "Uđite, unutra se možete osvježiti", reče.
On iziđe iz automobila. Sve je izgledalo u redu: Bourgeoise je došla na dogovoreno mjesto i primila ga na dogovoren način, a nitko ju nije slijedio. S druge strane, nije mu dala ni jedan jedini koristan podatak, a on još uvijek nije imao predodžbu o tome koliko se neprijatelj uvukao u skupinu Bollinger, ni u kolikoj je opasnosti Flick.
Dok ga je Bourgeoise vodila prema ulaznim vratima i otključavala ih, on dodirne drvenu četkicu koju je nosio u džepu: bila je francuske proizvodnje, tako da su mu dopustili ponijeti je. Sada mu odjednom padne na pamet jedna zamisao. U trenutku kada je Bourgeoise stupila u kuću, on kriomice izvuče četkicu iz džepa i baci je na tlo točno ispred vrata.
Zatim za njom uđe. "Velika kuća", reče. Obilježavale su je tamne, staromodne tapete i masivan namještaj, nikako u skladu s vlasnicom. "Dugo živite ovdje?"
"Naslijedila sam je prije tri-četiri godine. Voljela bih je preurediti, ali čovjek ne može doći do materijala." Ona otvori jedna vrata i propusti ga.
"Dođite u kuhinju."
On uđe i ugleda dvojicu uniformiranih muškaraca. I jedan i drugi u ruci su držali automatski pištolj. A oba pištolja bila su usmjerena prema Paulu.

40. Poglavlje

Dieterovu se automobilu probušila guma na cesti RN3 između Pariza i Meauxa. Iskrivljeni čavao bio se zario u gumu. To ga je zadržavanje ljutilo, tako da je nemirno hodao amo-tamo uz cestu, no; poručnik Hesse podigao je dizalicom automobil i zamijenio kotač smirenom djelotvornošću, tako da su ponovno krenuli već za nekoliko minuta.
Dieter je ustao kasno, pod utjecajem injekcije morfija koju mu je Hans dao pred jutro, i sada je nestrpljivo promatrao kako ružne industrijske krajobraze istočno od Pariza malo-pomalo zamjenjuje poljoprivredni kraj. Želio je biti u Reimsu. Postavio je zamku Flick Clairet, i morao biti ondje kada ona u nju upadne.
Veliki Hispano-Suiza upravo je letio posve ravnom cestom obrubljenom jablanima - cestom koju su vjerojatno izgradili Rimljani. Na početku rata Dieter je mislio kako će Treći Reich biti poput Rimskog carstva, paneuropska sila koja će svim podanicima donijeti dotad neviđeni mir i blagostanje. Sada u to više nije bio toliko uvjeren.
Brinuo se za svoju ljubavnicu. Stephanie je u opasnosti, a za to je odgovoran on. Sada su svi životi u opasnosti, govorio je samome sebi. Suvremeno ratovanje na prve linije bojišnice dovodi cjelokupno stanovništvo. Stephanie - kao i sebe i svoju obitelj u Njemačkoj - najbolje će zaštititi sprječavanjem invazije. Ali bilo je trenutaka kada je samog sebe proklinjao zbog toga što je ljubavnicu toliko duboko uvukao u svoju misiju. Igrao je vrlo opasnu igru, a nju koristio na vrlo izloženome mjestu.
Borci Pokreta otpora ne odvode zarobljenike. Budući da su i sami neprestano izloženi pogibelji, nemaju skrupula kada treba ubijati Francuze koji su surađivali s neprijateljem.
Pomisao na to da bi Stephanie mogla poginuti stegnula mu je prsa i otežala disanje. Gotovo i nije mogao zamisliti život bez nje. Ta mogućnost uvodila ga je u turobno raspoloženje, i sada uvidi da je u nju zacijelo zaljubljen. Samoga sebe oduvijek je uvjeravao daje riječ tek o prelijepoj kurtizani, te da je iskorištava onako kako muškarci oduvijek iskorištavaju takve žene. Sada je uvidio da se cijelo vrijeme zapravo zavaravao. I tim više želio je što prije biti uz nju u Reimsu.
Bila je nedjelja poslije podne, tako da je promet bio vrlo rijedak, te su napredovali brzo.
Guma se drugi put probušila kada su se već našli na manje od sata od Reimsa.
Dieter bi bio najradije vrištao od silne frustriranosti. Još jedan iskrivljeni čavao. Jesu li gume u ratu slabije kvalitete, pitao se, ili Francuzi na cestu hotimice bacaju stare čavle, znajući da devedeset posto vozila pripada okupacijskim snagama?
Automobil nije imao drugu rezervnu gumu, tako da je ovu najprije trebalo zakrpati. Ostavili su automobil i nastavili pješice. Nakon približno kilometar i pol ugledali su nekakvu farmu. Velika obitelj sjedila je za ostacima razmjerno bogatog nedjeljnog objeda: na stolu su se nalazili sir i jagode, te nekoliko praznih boca vina. Seljaci su bili jedini uhranjeni Francuzi. Dieter je zahvaljujući jednostavnom zastrašivanju natjerao farmera da upregne konja i kola te ih odveze u najbliži grad.
Na gradskome trgu nalazila se jedina benzinska crpka, na pločniku ispred kolareve radionice u čijem je izlogu bio istaknut natpis "Zatvoreno." Odlučnim lupanjem po vratima probudili su mrzovoljnog i nimalo ljubaznog vlasnika iz nedjeljnog drijemeža. Mehaničar je pokrenuo prastari kamionet i odvezao se s Hansom.
Dieter je sjeo u dnevnu sobu mehaničareve kuće, gdje je u njega piljilo troje malene djece u otrcanoj odjeći. Mehaničareva supruga, neka umorna žena masne kose, užurbano je radila u kuhinji, ali mu nije ponudila čak ni čašu hladne vode.
Dieter se ponovno sjeti Stephanie. U hodniku se nalazio telefon. On zaviri u kuhinju. "Bih li mogao telefonirati?" upita pristojno. "Platit ću vam, dakako."
Ona mu uputi nimalo naklonjen pogled. "Kamo?"
"U Reims."
Ona kimne i na satu koji je stajao na okviru iznad kamina pogleda koliko je točno sati.
Dieter službenici na centrali da broj kuće u Rue du Bois. Odmah mu se javio neki prigušeni, neljubazni glas koji je broj odrecitirao provincijskim naglaskom. Odjednom uzbunjen, Dieter na francuskome reče: "Ovdje Pierre Charenton."
Glas na drugoj strani linije odjednom se pretvori u Stephaniein i ona reče:
"Dušo moja ..."
On uvidi da se ona na telefon javila onako kako oponaša mademoiselle Lemas, budući da je i to bila jedna od mjera opreza. Srce mu ispuni topao osjećaj olakšanja. "Sve u redu?" upita.
"Uhvatila sam ti još jednog neprijateljskog agenta", reče ona posve mirno.
On osjeti kako mu se suše usta. "Bože moj ... bravo! Kako je došlo do toga?"
"Iz Cafea de la Gare dovela sam ga ovamo."
Dieter zatvori oči. Da je nešto krenulo pogrešnim smjerom - da je učinila nešto zbog čega bi agent posumnjao u nju - sada bi već možda bila mrtva. "A potom?"
"Tvoji su ga ljudi svezali."
Rekla je njega. A to je značilo da taj terorist nije Flick. Dieter je bio razočaran. Ipak, njegova strategija daje rezultate. Taj je čovjek drugi saveznički agent koji je upao u stupicu. "Kakav je?"
"Neki mladi tip koji šepa i nema pola uha."
"Što ste učinili s njim?"
"Ovdje je, u kuhinji, na podu. Upravo sam se spremala nazvati Sainte-Cecile i zatražiti da dođu po njega."
"Nemoj ... Zaključajte ga u podrum. S njim želim razgovarati prije nego što dođe do Webera."
"Gdje si?"
"U nekom selu. Probušila nam se prokleta guma."
"Požuri se ovamo."
"Trebao bih biti s tobom za sat-dva."
"U redu."
"Kako si?"
"Dobro."
Dietera je zanimao ozbiljan odgovor. "Ali, doista, kako se osjećaš?"
"Kako se osjećam?" Ona načas zašuti. "Obično ne postavljaš takva pitanja."
Dieter je oklijevao. "Obično te ne tjeram da sudjeluješ u hvatanju terorista."
Njezin se glas smekša. "Osjećam se dobro. Ne brini se za mene."
On odjednom shvati da izgovara nešto što mu nije bila namjera. "Što ćeš raditi nakon rata?"
Ona je od iznenađenosti samo šutjela.
Dieter reče: "Dakako, rat bi mogao potrajati još deset godina, no, s druge strane, mogao bi završiti i za dva tjedna, a što bismo tada?"
Ona se već bila ponešto oporavila i pribrala, no u glasu joj se ipak začulo za nju neuobičajeno podrhtavanje. "Što bi ti volio?"
"Ne znam", reče on, ali tim odgovorom nije bio zadovoljan, tako da već trenutak poslije izlane: "Ne želim ostati bez tebe."
"Oh."
Čekao je da ona kaže još nešto. "O čemu razmišljaš?" upita je.
Ona ne reče ništa. Na drugoj strani linije začuo se nekakav neobičan zvuk i on uvidi da Stephanie plače. I sam je osjećao kako mu se grlo stegnulo.
Sada krajičkom oka ugleda mehaničarevu ženu, koja je i dalje mjerila trajanje njegova razgovora. S mukom progutavši slinu, okrene se od nje, ne želeći da nepoznata žena vidi koliko je izbačen iz takta. "Ubrzo se vidimo", reče. "Pa ćemo još razgovarati."
"Volim te", reče ona.
On pogleda mehaničarevu ženu. Netremice je piljila u njega. Dovraga i s njom, pomisli. "I ja tebe", reče i spusti slušalicu.

41. Poglavlje

Čavke su na put od Pariza do Reimsa utrošile veći dio dana.
Sve kontrolne točke prošle su bez najmanjeg incidenta. Novi lažni dokumenti funkcionirali su jednako dobro kao i stari i nitko nije primijetio da Flick ima fotografiju retuširanu olovkom za obrve.
No vlak je neprestano kasnio, zaustavljajući se i po sat vremena usred pustoši.
Flick je sjedila u vrućem vagonu i u sebi kipjela od nestrpljivosti dok su dragocjene minute beskorisno protjecale. Jasno je uviđala razloge za stajanja: pola tračnica uništili su bombarderi američkog Ratnog zrakoplovstva i RAF-a. Kada bi vlak krenuo, kroz prozore bi vidjeli ekipe za popravak pruge koje su rezale deformirane tračnice, uklanjale uništene pragove i postavljale nove tračnice. Jedina joj je utjeha bila što će takvi zastoji još više izluđivati Rommela kada pokuša razmjestiti snage za odbijanje invazije.
U prsima je osjećala nekakvu hladnu, nepomičnu grudu, i svakih nekoliko minuta misli bi joj se vraćale na Dianu i Maude. Dosada ih je netko već nedvojbeno ispitao, vjerojatno i mučio, možda i ubio. Flick je Dianu poznavala otkako je znala za sebe. Cijelu priču sada će morati ispričati njezinu bratu, Williamu. I njezina vlastita majka uzrujat će se gotovo koliko i William. Mama je pomagala u Dianinu odgoju.
Već su se nazirali prvi vinogradi, ubrzo i podrumi uz prugu. Na kraju su u Reims stigli nekoliko minuta nakon četiri, u nedjelju poslije podne. Kao što se Flick i pribojavala, bilo je prekasno da bi misiju izvele još iste večeri. A to je značilo da će trebati proživjeti još dvadeset četiri sata krajnje neizvjesnosti na okupiranom teritoriju. Flick se zbog toga suočavala s jednim još konkretnijim problemom: gdje će Čavke prenoćiti?
Znala je za tri moguća mjesta: Michelovu kuću, Gilbertin stan i kuću Mademoiselle Lemas. Naravno, sva su ta mjesta mogla biti pod prismotrom u zavisnosti od toga koliko je Gestapo duboko prodro u Bollinger krug. Ako je Dieter Franck bio zadužen za istragu, strahovala je od najgoreg. Nije mogla ništa učiniti, nego da ide i da proveri.
„Moramo se opet podijeliti u parove“ rekla je ostalima. „Četiri žene zajedno su previše upadljive. Ruby i ja ćemo ići prve. Greta i Jelly, stotinjak metara iza nas.“
Stigli su do Micelove kuće, nedaleko od stanice. Tamo je bilo dosta mjesta za četiri žene, ali je Gestapo sigurno znao za nju. Bilo bi čudno da nitko od onih koji su prošli tjedan zarobljeni nije otkrio to mjesto. Kuća je u prometnoj ulici s nekoliko trgovina. Šetajući duž pločnika, Flick je krišom pogledavala parkirane automobile, dok je Ruby provjeravala kuće i trgovine. Michelova zgrada je bila uska i visoka, sa malim prednjim dvorištem u kome je bila magnolija. Mjesto je bilo tiho i mirno, a prag je bio prašnjav. Nisu videle ništa sumljivo, ni radnike koji kopaju, ni besposlene ljude za stolovima ispred kafea. Niko nije čitao novine naslonjen na banderu. Vratile su se drugom stranom. Ispred pekare je stajao crni citroen sa dvojicom ljudi u odelima, koji su pušili i dosađivali se. Flick se napela. Nosila je svoju tamnu periku, pa se osjećala sigurna da je neće prepoznati kao djevojku s poternice, ali svejedno joj se puls ubrzao dok je žurno prošla pokraj njih. Cijelo vrijeme osluškivala je ne bi li začula nekakav povik iza sebe, no do toga nije došlo, tako da je na kraju zamaknula za ugao i tek tada malko odahnula.
Usporila je korak. Strah je ipak bio opravdan. Od Michelove kuće ne može imati nikakve koristi. Nema stražnji ulaz, budući da pripada nizu koji sa stražnje strane nema prolaz. Čavke ne mogu ući a da ih Gestapo ne primijeti.
Sada je razmišljala o preostalim dvjema mogućnostima. Michel vjerojatno i dalje živi u Gilbertinu stanu, osim ako ga nisu uhvatili. Ta je zgrada imala koristan ulaz sa stražnje strane. Ali bila je riječ o malenom jednosobnom stanu u kojem bi se četiri gošće osjećale ne samo neudobno nego bi ih k tome mogli uočiti ostali stanari zgrade.
Kao očito rješenje tako se nametala kuća u Rue du Bois. Flick je u njoj bila dvaput. Bila je to velika kuća s mnogo spavaćih soba. Mademoiselle Lemasbila je osoba od potpunog povjerenja i više nego voljna nahraniti neočekivane goste. Već je godinama pružala utočište britanskim agentima, oborenim avijatičarima i zatvorenicima u bijegu. A ona bi mogla znati i što se dogodilo s Brianom Standishom.
Kuća se nalazila na dva-tri kilometra od središta grada. Četiri žene zaputile su se onamo, i dalje u parovima, na razmaku od stotinu metara.
Na odredište su stigle pola sata poslije. Rue du Bois bila je mirna ulica u predgrađu: svatko tko bi je pokušavao nadzirati teško bi se sakrio. U blizini je stajao samo jedan parkirani automobil, besprijekorno konzervativni Peugeot 201, svakako prespor za Gestapo. Osim toga, bio je prazan.
Flick i Ruby prvi put prođu pokraj kuće mademoiselle Lemas. Izgledala je jednako kao i uvijek. Njezina Simca Cinq stajala je u dvorištu, a to je bilo neobično samo po tome što bi je ona inače ostavljala u garaži. Flick uspori korak i krišom pogleda prema prozoru. Nije vidjela nikoga. Mademoiselle Lemas tom se sobom koristila tek rijetko: bio je to staromodni salon u prednjem dijelu kuće, s besprijekorno čistim klavirom, savršeno namještenim jastučićima, vratima čvrsto zatvorenima, osim u vrijeme formalnih posjeta. Njezini bi tajni gosti uvijek sjedili u kuhinji u stražnjem dijelu kuće, gdje nije bilo mogućnosti da ih ugleda neki prolaznik.
U trenutku kada je Flick prolazila pokraj vrata, pogled joj je zapeo za nešto što se nalazilo na tlu. Bila je to drvena četkica za zube. Čak i ne usporivši, ona se sagne i podigne je.
Ruby reče: "Trebaš oprati zube?"
"Izgleda kao Paulova četkica." Već je zamalo pomislila da to i jest Paulova četkica, iako takvih u Francuskoj zacijelo ima na stotine, možda i tisuće.
"Misliš da bi mogao biti ovdje?"
"Moguće."
"A zašto bi došao?"
"Ne znam. Možda kako bi nas upozorio na opasnost."
Nastavile su dalje i obišle taj stambeni blok. Prije nego što će se ponovno približiti kući, Flick je dopustila da ih Greta i Jelly sustignu. "Ovaj put idemo zajedno", reče. "Greta i Jelly, vi zakucajte na ulazna vrata."
Jelly reče: "Hvala presvetome ... noge me već ubijaju."
"Ruby i ja doći ćemo sa stražnje strane, za svaki slučaj. Ne spominjite nas, samo čekajte da se pojavimo."
Ponovno su se zaputile istom ulicom, ovaj put sve četiri zajedno. Flick i Ruby ušle su u dvorište i pokraj automobila oprezno došle iza kuće. Kuhinja se protezala gotovo cijelim stražnjim dijelom kuće, a imala je dva prozora i vrata između njih. Flick pričeka metalni zvuk zvonca, a zatim odluči riskirati i proviriti kroz prozor.
U tom trenutku zastalo joj je srce.
U kuhinji se nalazilo troje ljudi: dvojica muškaraca u odorama i neka visoka žena raskošne crvene kose koja posve sigurno nije bila sredovječna mademoiselle Lemas.
U djeliću sekunde ispunjenom zaleđenim užasom, Flick primijeti da sve troje gledaju na suprotnu stranu od prozora, instinktivno se okrenuvši u smjeru ulaznih vrata.
Potom se opet sagne.
I stane grozničavo razmišljati. Bilo je očito da su muškarci gestapovci. Žena je zacijelo neka francuska izdajnica koja glumi mademoiselle Lemas. Učinila joj se nekako nejasno poznatom, čak i s leđa: u načinu na koji joj je pristajala ta elegantna zelena ljetna haljina nešto joj je bilo poznato.
Flick je sada obeshrabreno spoznala da je Gestapo doznao; ovu kuću i pretvorio je u zamku za savezničke agente. Jadni Brian Standish zacijelo je upao ravno u nju. Flick se upita je li još uopće živ.
I u tom trenutku obuzme je osjećaj ledene odlučnosti. Ona izvadi pištolj, a Ruby se povede za njom.
"Troje ljudi", reče tiho, obraćajući se Ruby. "Dvojica muškaraca i žena."
Zatim duboko udahne. Došlo je vrijeme za bezobzirnost "Ubit ćemo muškarce", reče. "U redu?"
Ruby kimne.
Flick zahvali nebesima što ima tako pribranu Ruby.
"Voljela bih kada bi žena mogla ostati na životu, radi ispitivanja, ali učini li na se da bi mogla pobjeći, pucat ćemo i u nju."
"Dogovoreno."
"Muškarci se nalaze u lijevome dijelu kuhinje. Žena će vjerojatno otići otvoriti vrata. Ti dođi do ovog prozora, ja idem do drugog. Naciljaj muškarca koji ti je bliži. Pucaj čim čuješ moj hitac."
Iskravši se uza zid, čučnula je ispod drugog prozora. Disala je ubrzano, dok joj je srce udaralo poput parnog čekića. Međutim, razmišljala je jasno i logično kao da igra šah. Nije imala iskustva s pucanjem kroz staklo. Stoga je odlučila ispaliti tri metka, brzo, jedan za drugim: jedan kojim će razbiti staklo, drugim će ubiti onog muškarca, a treći samo kako bi se uvjerila da je mrtav. Ona sada otkoči pištolj i usmjeri ga prema nebu. Potom se uspravi i pogleda kroz prozor.
Ona su dvojica stajala okrenuta prema vratima predvorja. I jedan i drugi već su bili izvukli pištolje. Flick usmjeri cijev prema bližem muškarcu.
Žena je bila izišla, no dok je Flick tako gledala, već se i vratila i sada je pridržavala kuhinjska vrata. Greta i Jelly uđu ispred nje, ni u što ne sumnjajući; i tada ugledaju dvojicu gestapovaca. Greta prigušeno krikne od straha. Netko je nešto rekao - Flick nije čula što - a Greta i Jelly podignu ruke.
Lažna mademoiselle Lemas uđe u kuhinju nakon njih. Sada, kada ju je vidjela sprijeda, Flick šokirano spozna da je prepoznaje. Već ju je vidjela. Trenutak poslije sjeti se i gdje. Ta je žena prošle nedjelje bila na trgu u Sainte-Cecileu, s Dieterom Franckom. Flick je tada pomislila kako je to časnikova ljubavnica. Sada je bilo očito i da je nešto više.
Trenutak poslije žena ugleda Flick na prozoru. Razjapljenih usta i razrogačenih očiju, podigla je ruku kako bi pokazala prema tom prozoru. Ona dvojica već se počnu okretati.
Flick povuče otponac. Činilo se da je pištolj prasnuo u istom trenutku kada se rasprsnulo staklo. Držeći pištolj ravno i čvrsto, ona ispali još dva metka.
Sekundu kasnije zapucala je i Ruby.
Oba muškarca padnu na pod.
Flick širom rastvori stražnja vrata i uđe.
Ona se mlada žena već bila okrenula prema predvorju. Jurila je prema ulazu.
Flick podigne pištolj, no bilo je prekasno: u djeliću sekunde žena se našla u susjednoj prostoriji, tako da je Flick više nije vidjela. U tom trenutku Jelly se, neuobičajeno brzo, baci kroz vrata, a u predvorju se začuje tresak tijela u padu i raspadanje pokućstva.
Flick priđe vratima i pogleda. Jelly je ženu oborila na podne pločice. Pritom je slomila i krhke zakrivljene noge polukružnog stola, razbila kinesku vazu koja je stajala na tom stolu i razbacala stručak osušenih trava koji je dotada stajao u vazi. Francuskinja je svim silama pokušavala ustati. Flick usmjeri pištolj prema njoj, ali ne zapuca. A Jelly, pokazujući iznimnu brzinu reakcija, ščepa ženu za kosu i stane njezinom glavom udarati o pločice sve dok se nije prestala migoljiti.
Žena je na nogama imala različite cipele, jednu crnu, drugu smeđu.
Flick se osvrne i pogleda onu dvojicu gestapovaca na kuhinjskome podu. Ni jedan ni drugi nisu se micali. Ona im uzme pištolje i spremi ih u džep. Ostavljeno oružje mogao bi upotrijebiti neprijatelj.
Čavke su se, barem trenutačno, našle na sigurnome.
Flick je sada bila na adrenalinu. Doći će trenutak, znala je, kada će početi razmišljati o muškarcu kojeg je ubila. Završetak života užasan je trenutak.
Razmišljanje o njegovoj svečanoj i nepovratnoj težini može se odgoditi, ali će se ono na koncu ipak vratiti. Za nekoliko sati ili dana Flick će se pitati je li taj mladić u odori iza sebe i ostavio suprugu koja je sada sama, djecu bez oca. No zasada je slične misli uspijevala ostaviti po strani i razmišljati samo o zadaći.
Sada reče:
"Jelly, pazi na ženu. Greta, pronađi neko uže i sveži je za stolicu. Ruby, idi gore i provjeri ima li u kući još nekoga. Ja ću pogledati podrum."
Ona potrči stubama u podrum. Ondje je, na zemljanome podu, ugledala lik nekog muškarca, svezanog i začepljenih usta. Taj je povez prekrivao i veći dio njegova lica, no jasno je vidjela da čovjek nema pola uha.
Ona mu izvadi krpu iz usta, sagne se i poljubi ga dugo i strastveno. "Dobro došao u Francusku."
On se nasmiješi. "Nikada nisam doživio ljepšu dobrodošlicu."
"Imam tvoju četkicu."
"To sam učinio u posljednji trenutak, jer nisam bio posve siguran u crvenokosu."
"Zato sam ja počela još malko više sumnjati."
"Hvala Bogu."
Ona iz korica ispod suvratka izvadi onaj oštri nož i počne rezati konopce kojima je bio vezan. "Kako si dospio ovamo?"
"Noćas sam se spustio padobranom."
"Zašto, dovraga?"
"Brianovim radiouređajem nedvojbeno rukuju gestapovci. Želio sam te upozoriti."
Ona mu se baci oko vrata u napadaju ljubavi. "Tako mi je drago što si ovdje!"
On je zagrli i poljubi. "U tom slučaju, drago mi je što sam došao."
Zajedno su se uputili gore. "Pogledajte koga sam zatekla u podrumu", reče Flick.
Svi su čekali daljnje upute. Ona se na trenutak zamisli. Od pucnjave je proteklo pet minuta. Susjedi su zacijelo čuli hice, no Francuzi u to vrijeme baš i nisu bili odviše voljni zvati policiju: pribojavali su se da bi mogli završiti na ispitivanju u Gestapu. Međutim, ona se nije namjeravala izlagati nepotrebnim rizicima. Odavde moraju otići što prije.
Sada je usmjerila pozornost na lažnu mademoiselle Lemas, vezanu za kuhinjsku stolicu. Znala je što treba učiniti i zbog toga osjetila val malodušja. "Kako se zoveš?" upita je.
"Stephanie Vinson."
"Ti si ljubavnica Dietera Francka."
Bila je blijeda kao zid, no i dalje se držala prkosno, a Flick pomisli samo koliko je lijepa. "On mi je spasio život."
Eto kako je Franck pridobio njezinu odanost, pomisli Flick. Ali to nije ništa mijenjalo na stvari: izdajica je izdajica, bez obzira na motiv. "Ti si dovela Helikoptera ovamo kako bi ga uhvatili."
Ona ne reče ništa.
"Je li Helikopter živ ili mrtav?"
"Ne znam."
Flick rukom pokaže prema Paulu. "I njega si dovela ovamo. Pomogla bi Gestapu da nas sve uhvate." Kada je pomislila na opasnost u kojoj se našao Paul, u njezinu se glasu začuo bijes.
Stephanie spusti pogled.
Flick joj priđe sleđa i izvadi pištolj. "Francuskinja si, a ipak si surađivala s Gestapom. Zbog tebe smo svi mogli poginuti."
Uviđajući što slijedi, ostali se udalje za nekoliko koraka, sklanjajući se s vatrene linije.
Stephanie nije vidjela pištolj, ali je naslutila što se događa. Sada prošapće: "Što ćete učiniti sa mnom?"
Flick reče: "Ostavimo li te ovdje, reći ćeš Dieteru Francku koliko nas ima i opisati nas, pomoći mu da nas uhvati kako bi nas mogao mučiti i ubiti ... nije li tako?"
Ona ne odgovori.
Flick usmjeri pištolj prema Stephanieinu zatiljku. "Imaš li kakav izgovor za pomaganje neprijatelju?"
"Činila sam ono što sam morala. Ne dijelimo li svi takvu sudbinu?"
"Upravo tako", reče Flick i dvaput povuče otponac.
Pištolj zagrmi u skučenom prostoru. Krv i još nešto šikne iz ženina lica i pljusne na donji dio njezine elegantne zelene haljine, a ona se bez glasa i života nagne naprijed.
Jelly se lecne. Greta se okrene na drugu stranu. Čak je i Paul problijedio.
Samo je Ruby imala posve bezizražajno lice.
Svi su još nekoliko trenutaka šutjeli. Flick reče: "Idemo odavde!"

42. Poglavlje

Bilo je već šest navečer kada se Dieter zaustavio ispred kuće u Rue du Bois. Njegov nebeskoplavi automobil nakon dugotrajnog je putovanja bio prekriven prašinom i zgnječenim kukcima. U trenutku kada je izišao iz vozila, večernje je sunce zamaknulo za neki oblak, i ta se mirna ulica našla u njegovoj sjeni. On zadrhti.
Skinuvši motociklističke naočale - dotada je bio vozio sa spuštenim krovom - prstima prođe kroz kosu kako bi je spustio. "Pričekaj me ovdje, molim te, Hans", reče. Želio se nasamo vidjeti sa Stephanie.
Otvarajući vrata u ogradi i ulazeći u vrt pred kućom, primijetio je da nema Simce Cinq mademoiselle Lemas. Garažna vrata bila su otvorena, a garaža prazna.
Je li se Stephanie poslužila njezinim automobilom? Ali kamo bi otišla? Trebala bi ga čekati u kući, s dvojicom gestapovaca.
On priđe vratima i povuče konopac zvonca. Zvuk zvonca je utihnuo, a kućom je i dalje vladala neobična tišina. On kroz prozor pogleda u salon s prednje strane, no ta je soba uvijek bila prazna. Ponovno pozvoni. Nije se dogodilo ništa. Tada se sagne kako bi pogledao kroz prorez za pisma, no tako nije vidio osobito puno: dio stubišta, nekakav planinski pejzaž u Švicarskoj, te vrata koja vode u kuhinju, napola otvorena. Nije bilo nikakva kretanja.
On pogleda susjednu kuću i ugleda lice koje se žurno povuklo s prozora te zastor koji je ponovno pokrio staklo.
Zaobišavši kuću, kroz dvorište je došao do vrta iza nje. Dva su prozora bila razbijena, a stražnja vrata otvorena. On osjeti kako mu srce obuzima ledeni strah. Što se to ovdje dogodilo?
"Stephanie?" zazove. Ništa.
Dieter uđe u kuhinju.
Isprva nije mogao shvatiti prizor pred kojim se našao. Nekakav smotak bio je običnom kućnom špagom vezan za kuhinjsku stolicu. Nalikovao je na žensko tijelo s nekakvom odvratnom kašom na vrhu. Nakon nekoliko trenutaka policijsko iskustvo pomoglo mu je da zaključi kako je to nešto odvratno zapravo ljudska glava kroz koju je prošao metak. A potom uvidi da mrtva žena na nogama ima rasparene cipele, jednu crnu, drugu smeđu, i spozna da je to Stephanie. Bolno jauknuvši, on dlanovima prekrije oči i polagano se spusti na koljena, jecajući.
Nakon nekoliko dugih trenutaka polagano je spustio ruke i prisilio se na to da ponovno pogleda. Onaj detektiv u njemu uočio je krv na donjem dijelu haljine i zaključio kako je ustrijeljena sleđa. Možda je to bilo i milosrdno; možda nije doživjela užas spoznaje da će umrijeti. Ispaljena su dva metka, učinilo mu se.
Upravo je zbog dviju izlaznih rana njezino dražesno lice izgledalo tako stravično, budući da su joj razorile oči i nos, tako da su one senzualne usne ostale umrljane krvlju, ali netaknute. Da nije bilo cipela, ne bi je prepoznao. Oči su mu se ispunjavale suzama, sve dok Stephanie nije postala posve mutna.
Osjećaj gubitka bio je bolan poput prave rane. Nikada u životu nije doživio šok kao sada, kada je iznenada spoznao da je više nema. Više ga nikada neće onako ponosno pogledati; više neće izazivati nepodijeljenu pozornost u svakom restoranu, više nikada neće vidjeti kako preko tih savršenih listova navlači svilene čarape. Njezin stil i njezin duh, njezini strahovi i njezine želje, sve to bilo je sada poništeno, izbrisano, okončano. Imao je dojam da je on ustrijeljeni da je izgubio dio sebe. Sada prošapće njezino ime; ili to barem pokuša.
A u tom trenutku iza sebe začuje nekakav glas. Potpuno zatečen, gotovo krikne od preneraženosti.
Glas se začuje ponovno: nekakvo gunđanje, bez riječi, ali nedvojbeno ljudsko.
On poskoči na noge, okrećući se i brišući oči. I tek tada prvi put uoči dvojicu muškaraca na podu. Obojica su bili u odori. Bili su to Stephanieni čuvari iz Gestapa. Nisu je zaštitili, no u pokušaju su barem dali život.
Točnije, jedan od njih.
Jedan je ležao posve nepomično, no drugi je pokušavao nešto reći. Bio je to mladić, od devetnaest-dvadeset godina, crne kose i malenih brkova. Kapa od uniforme ležala je na linoleumu uz njegovu glavu.
Dieter mu priđe i klekne. Odmah je uočio izlazne rane na prsima: ustrijeljen je s leđa. Ležao je u lokvi krvi. Glava mu se trzala, a usne micale. Dieter se uhom približi do njegovih usta.
"Vode", prošapće on.
Iskrvario je. Na samome završetku uvijek traže vodu, znao je Dieter - to je viđao u pustinji. Sada pronađe šalicu, napuni je vodom i prinese mladićevim usnama. On popije sve, dok mu je voda niz bradu curila na krvlju natopljenu bluzu.
Dieter je znao da bi trebao nazvati liječnika, ali morao je doznati što se dogodilo. Odgodi li ispitivanje, čovjek bi mogao izdahnuti a da mu ne ispriča što zna. Njega može žrtvovati. Najprije će ga ispitati, a tek zatim pozvati liječnika. "Tko je to bio?" reče i ponovno pogne glavu kako bi čuo šaputanje čovjeka na samrti.
"Četiri žene", reče mladić promuklim galsom.
"Čavke", reče Dieter s gorčinom u glasu.
"Dvije sprijeda ... dvije straga."
Dieter kimne. Jasno je mogao zamisliti tijek događaja. Stephanie je otišla otvoriti ulazna vrata na kojima je netko pozvonio. Gestapovci su stajali u pripravnosti, gledali prema predvorju. Teroristkinje su se neopaženo približile kuhinjskim prozorima i upucale ih sleđa. A potom ...
"Tko je ubio Stephanie?"
"Vode ..."
Dieter je krajnjim naporom obuzdavao želju da što prije izvuče sve do čega može doći. Sada ponovno ode do sudopera, još jednom napuni šalicu vodom i prinese je mladićevim ustima. On je još jednom iskapi i uzdahne od olakšanja, no taj se uzdah pretvori u stravičan hroptaj.
"Tko je ubio Stephanie?" ponovi Dieter.
"Ona mala", reče gestapovac.
"Flick", reče Dieter, a srce mu ispuni neizreciva želja za osvetom.
Mladić prošapće: "Žao mi je, bojniče ..."
"Kako se to dogodilo?"
"Brzo ... sve je bilo užasno brzo."
"Ispričaj mi."
"Svezali su je ... rekli da je izdajica ... pištolj na zatiljak ... i zatim su otišle."
"Izdajica?" ponovi Dieter. Mladić kimne.
Dieter suspregne jecaj. "Ona nikada nikoga nije ustrijelila u zatiljak", reče šaptom prepunim boli.
Gestapovac ga više nije čuo. Usne se više nisu micale, više nije disao.
Dieter ispruži desnu ruku i obzirnim mu dodirom prstiju spusti kapke. "Počivaj u miru", reče.
A zatim, dobro pazeći da ženi koju je volio bude okrenut leđima, ode do telefona.

43. Poglavlje

Smjestiti petero ljudi u Simcu Cinq nije bilo ni najmanje lako. Rudy i Jelly sjedile su na stražnjem sjedalu koje se gotovo i nije moglo nazivati pravim sjedalom. Paul je vozio. Greta je sjela na mjesto suvozača, Flick njoj u krilo. Inače bi se u vezi s tim bili smijuljili, ali sada su svi bili mračno raspoloženi. Ubili su troje ljudi i zamalo se našli u Gestapovim rukama. Sada su bili na oprezu, superbudni, pripravni na sve reagirati u istom trenutku.
Razmišljali su samo o preživljavanju.
Flick je Paula usmjerila do ulice koja se protezala usporedno s ulicom u kojoj je živjela Gilberte. Prisjećala se kako je s ranjenim mužem ovamo došla prije točno sedam dana. Paulu je rekla neka parkira u blizini završetka uličice sa stražnje strane zgrade. "Pričekajte ovdje", reče Flick. "Ja ću provjeriti situaciju."
Jelly reče: "Samo brzo, za ime svijeta."
"Najbrže što mogu." Flick iziđe i potrči prolazom, uz stražnju stranu tvornice, do vrata u zidu. Brzo prešavši na suprotnu stranu vrta, na stražnja je vrata ušla u zgradu. Predvorje je bilo prazno i posvuda je vladala tišina. Tiho se uspela do potkrovlja.
Ondje se zaustavi ispred Gilbertina stana. Ono što je vidjela ispunilo ju je malodušjem. Vrata su bila otvorena. Bila su razvaljena i sada su pijano visjela sjedne šarke. Osluškivala je, ali nije čula ništa, a nešto joj je govorilo da je provaljeno još prije više dana. Sada oprezno stupi unutra.
Netko je površno pretražio stan. U malenoj dnevnoj sobi jastučići na sjedalima bili su razbacani, dok su u kuhinji u kutu vrata ormarića stajala otvorena.
Flick pogleda u spavaću sobu i ugleda sličan prizor. Ladice su bile izvučene iz komode, ormar širom otvoren, a netko je s prljavim čizmama bio i na krevetu.
Sada priđe prozoru i pogleda na ulicu. Na suprotnoj strani stajao je crni Citroen Traction Avant, a u njemu su sprijeda sjedila dvojica muškaraca.
Sve to znači vrlo loše novosti, pomisli Flick u očaju. Netko je i propjevao, a Dieter Franck iz toga je izvukao maksimalnu korist. Pomno je pratio trag koji ih je odveo prvo do mademoiselle Lemas, potom do Briana Standisha i na kraju do Gilberte. A Michel? Je li i on zatočen? To joj se činilo krajnje vjerojatnim.
Tada pomisli na Dietera Francka i sjeti se onog prestrašenog drhtaja koji je osjetila kada je prvi put pogledala njegov sažeti životopis koji su u MI6 napisali na poleđini njegove fotografije. Nije se dovoljno prestrašila, sada joj je bilo posve jasno. Pametan je i ustrajan! Zamalo ju je uhvatio u La Chatelleu, oblijepio je Pariz plakatima s njezinim licem, hvatao i ispitivao njezine drugove jednog za drugim.!
Vidjela ga je samo dvaput, oba puta tek na nekoliko trenutaka. Sada u sjećanje dozove njegovo lice. Zračilo je inteligencijom i energijom, činilo joj se, kao i odlučnošću koja lako može prijeći u bezobzirnost. Bila je posve uvjerena da joj je još uvijek na tragu, te stoga odluči postati još budnijom.
U tom trenutku pogleda nebo. Do mraka su ostala približno tri sata.
Žurno se spustivši stubama, kroz vrt se vratila do Simce Cinq parkirane u susjednoj ulici. "Ništa od toga", reče natisnuvši se u vozilo. "Stan je pretražen, a Gestapo pazi na prednji ulaz."
"Dovraga", reče Paul. "Kamo ćemo sada?"
"Znam još jedno mjesto na kojem možemo pokušati", reče Flick. "Vozi nas u grad."
Pitala se koliko će se dugo još moći služiti Simcom Cinq, dok se maleni motor od pet stotina kubičnih centimetara mučio s pokretanjem preopterećenog vozila. Pod pretpostavkom da su tijela u kući u Rue du Bois otkrivena za manje od sata, koliko će vremena trebati da policija i gestapovci u Reimsu počnu tražiti automobil mademoiselle Lemas? Dieter nikako nije mogao obavijestiti ljude koji su već bili na ulicama, ali već će sljedeća smjena znati sve podatke. A Flick nije znala kada na dužnost stupaju noćne ekipe. Stoga zaključi da više gotovo i nemaju vremena."Vozi na postaju", reče. "Ondje ćemo ostaviti auto."
"To je dobra zamisao", reče Paul. "Možda pomisle da smo otišli iz grada."
Flick je na ulicama pogledom tražila vojne Mercedese ili crne Gestapove Citroene. Suspregnula je dah dok su prolazili pokraj dvojice žandara u ophodnji. No do središta grada došli su bez incidenta. Paul se parkirao u blizini željezničke postaje, gdje su svi izišli i žurno se udaljili od automobila.
"Ovo ću morati obaviti sama", reče Flick. "Najbolje je da svi odete u katedralu i ondje me pričekate."
"Meni su svi grijesi već oprošteni nekoliko puta, koliko sam danas boravio u crkvi", reče Paul.
"Možeš se moliti za nekakvo prenoćište", reče mu Flick i brzo se udalji.
Vratila se u Michelovu ulicu. Na stotinu metara od njegove kuće nalazio se bar Chez Regis. Ona uđe. Vlasnik, Alexandre Regis, stajao je za šankom i pušio.
Samo je kimnuo, pokazujući da ju je prepoznao, no nije rekao ništa.
Ona uđe kroz vrata s oznakom "Toalet". Prešavši kratki prolaz, otvori nešto što je nalikovalo na vrata ormara. Ta su vrata vodila do strmih stuba koje su se uspinjale. Na njihovu vrhu nalazila su se masivna vrata sa špijunkom. Flick snažno zakuca šakom i stane na mjesto na kojem joj se kroz otvor moglo vidjeti lice. Već trenutak poslije vrata je otvorila meme12 Regis, vlasnikova majka.
Flick uđe u veliku sobu zamračenih prozora. Na podu je imala samo grubi sag, zidovi su bili obojeni smeđe, dok je sa stropa visjelo nekoliko golih žarulja. Na jednom kraju sobe nalazio se stol za rulet. Oko velikog kružnog stola skupina muškaraca je kartala. U jednom kutu bio je postavljen šank. Bila je to ilegalna kockarnica.
Michel je volio igrati poker u visoke uloge, a volio je i društvo mutnih tipova, tako da bi katkada navečer dolazio ovamo. Flick nikada nije igrala, ali bi neki put sjedila i sat vremena promatrala igru. Michel je tvrdio da mu donosi sreću.
Bilo je to dobro mjesto za skrivanje od Gestapa i Flick se nekako bila nadala da bi ga mogla zateći baš tu, no kada je pregledala sva lica, ostala je razočarana.
"Hvala, meme", reče Alexandreovoj majci. "Drago mi je vidjeti te. Kako si?"
"Dobro, jesi li vidjela mojeg muža?"
"Ah, šarmantnog Michela. Večeras, nažalost, ne." Ljudi ovdje nisu znali da je Michel član Pokreta.
Flick priđe šanku i sjedne na barsku stolicu, smiješeći se konobarici, sredovječnoj ženi s blistavim ružem na usnama. Bila je to Yvette Regis, Alexandreova supruga. "Imaš viski?"
"Svakako", reče Yvette. "Za one koji si ga mogu priuštiti." Ona izvadi bocu Dewar's White Labela i ulije piće u čašu.
Flick reče: "Tražim Michela."
"Nisam ga vidjela barem tjedan dana", reče Yvette.
"Dovraga." Flick otpije gutljaj pića. "Još ću malo pričekati, za slučaj da se pojavi."

44. Poglavlje

Dieter je bio očajan. Pokazalo se da je Flick odviše pametna. Izbjegla je njegovu zamku. Negdje je u Reimsu, ali nema načina da je pronađe. Više ne može pratiti pripadnike Pokreta iz Reimsa u nadi da će se nekome od njih javiti, jer su svi sada već zatočeni. Dieter je pod nadzorom držao Michelovu kuću i Gilbertin stan, no bio je uvjeren da je Flick odviše prepredena da bi dopustila da je vidi neki prosječni Gestapov drot. Njezine slike bile su raspoređene po cijelome gradu, no sada je već zacijelo promijenila izgled, obojila kosu ili učinila nešto slično, jer nitko nije dojavio da ju je vidio.
Nadmudrila ga je na svakoj usputnoj postaji.
Potreban mu je neki genijalan potez, blistava ideja. A jedna takva upravo mu je sinula - tako mu se barem činilo.
Sjedio je na sjedalu bicikla uz rub ceste. Nalazio se u središtu grada, ispred kazališta. Na sebi je imao beretku, vozačke naočale i grubi pamučni prsluk, dok su mu nogavice bile utaknute u čarape. Bio je neprepoznatljiv. Nitko neće posumnjati u njega. Gestapo se nikada ne služi biciklima.
Ulicom se zaputio prema zapadu, stisnuvši kapke kako bi mogao pogledati prema suncu na zalasku. Čekao je crni Citroen. Sada pogleda na sat: trebao bi se pojaviti svakog trenutka.
Na suprotnoj strani ulice, Hans je sjedio za upravljačem pištavog starog Peugeota, koji je bio na samome izmaku korisnog životnog vijeka. Motor je radio: Dieter se nije želio izložiti mogućnosti da se ne pokrene kada bude potreban.
Hans je također bio prerušen, sa sunčanim naočalama i kapom, a nosio je i otrcano odijelo i izlizane cipele, poput francuskog građanina. Još nikada nije radio nešto slično, ali je stoički prihvatio zapovijed.
Ni Dieter nikada nije radio nešto slično. Nije imao pojma hoće li plan uspjeti.
Bezbrojne stvari mogle bi poći pogrešnim smjerom i ništa nije bilo nemoguće. Dieter je zamislio očajnički plan, ali nije imao što izgubiti. U utorak je noć punog mjeseca. Bio je uvjeren da su saveznici spremni za invaziju. Flick je ta velika nagrada za trud. Vrijedna velikih rizika.
Ali pobjeda u ratu više mu nije bila glavni prioritet. Njegova je budućnost razorena; gotovo mu je svejedno tko će vladati Europom. Neprestano je mislio na Flick Clairet. Ona mu je upropastili život; ona je ubila Stephanie. Želio je pronaći Flick, uhvatiti je i odvesti u podrum u dvorcu. Ondje bi osjetio zadovoljstvo koje donosi osveta. Neprestano je maštao o tome kako bi je mučio: željeznim šipkama koje bi smrskale njezine malene kosti, uređajem za električne šokove uključenim do maksimuma, injekcijama koje bi kod nje izazvale užasne grčeve, ledenom kupkom od koje bi joj se zaustavila krv u prstima.
Uništavanje Pokreta otpora i odvraćanje napada postalo je tek jednim dijelom kazne koju je namijenio Flick.
No prvo je treba pronaći. U daljini ugleda crni Citroen.
Sada ga bolje promotri. Je li to taj automobil? Imao je dvoja vrata, a takvi se modeli uvijek koriste pri prijevozu zatvorenika. Pokušavao je pogledom prodrijeti unutra. Učinilo mu se da je u njemu ukupno četvero ljudi. To je zasigurno auto koji čeka. Kada se približio, straga je prepoznao zgodno Michelovo lice. Do njega je sjedio čuvar, gestapovac u odori. Dieter se nervozno uspravi.
Sada mu je bilo drago što je izdao nalog da za njegova izbivanja ne muče Michela. Ovaj plan inače bi bio neizvediv.
U trenutku kada se Citroen našao u ravnini s Dieterom, Hans iznenada pokrene stari Peugeot. Automobil pojuri i poskoči, te izravno s prednje strane udari Citroen.
Začuo se zveket metala koji se savijao i prasak stakla koje se rasprskava. Ona dvojica gestapovaca koji su sjedili sprijeda iskoče na ulicu i na lošem francuskome počnu vikati na Hansa. Činilo se da ne primjećuju kako je njihov kolega straga, kako je izgledalo, negdje udario glavom i sada je nepomično i bez svijesti napola ležao pokraj zatočenika.
Ovo je ključan trenutak, pomisli Dieter, živaca zategnutih poput strune. Hoće li Michel zagristi? Nepomično je promatrao taj neobičan prizor nasred ulice.
Michelu je trebalo podosta vremena da uvidi kakva mu se prilika upravo pružila. Dieteru se već učinilo da je neće iskoristiti. A onda se odjednom trgnuo.
Nagnuvši se preko naslona prednjih sjedala, vezanim je rukama stao petljati oko ručice za otvaranje vrata, uspio ih otvoriti, te se, spustivši sjedalo, izvukao iz automobila.
Sada načas pogleda onu dvojicu gestapovaca koji su se još prepirali s Hansom. Bili su mu okrenuti leđima. On se okrene i udalji žurnim korakom. Po izrazu njegova lica moglo se zaključiti kako gotovo ne može vjerovati kakva mu se sreća nasmiješila.
Dieterovo srce slavodobitno poskoči. Plan je uspio. On se uputi za Michelom. Hans za njim krene pješice.
Dieter se još nekoliko metara vozio biciklom, no tada je uvidio da sustiže Michela, tako da je sišao i stao gurati bicikl pločnikom. Michel skrene na prvome uglu, jedva primjetno šepajući od one rane, ali koračajući brzo, vezane ruke držeći nisko ispred sebe, kako bi bile manje uočljive. Dieter je diskretno hodao za njim, dijelom koračajući, dijelom vozeći, sklanjajući se iz Michelova vidokruga kad god bi to bilo moguće, skrivajući se iza visokih vozila ako bi mu se ukazala prilika. Michel bi se s vremena na vrijeme osvrnuo, ali se nije odlučio za sustavni pokušaj oslobađanja od eventualne pratnje. Nije imao pojma da je sve to bila namještaljka.
Nakon nekoliko minuta Hans je, prema dogovoru, prestigao Dietera, koji je načas zastao kako bi mogao poći za Hansom. Nešto poslije ponovno su se zamijenili.
Kamo će Michel otići? Za Dieterov je plan bilo ključno da ga Michel odvede do drugih članova Pokreta, kako bi ponovno mogao ući u trag Flick.
Na Dieterovo veliko iznenađenje, Michel se uputio prema svojoj kući u blizini katedrale. Nemoguće je da ne pretpostavlja da kuću drže pod nadzorom. Ipak, skrenuo je upravo u tu ulicu. Međutim, nije otišao do svog ulaza, nego je ušao u neki bar na suprotnoj strani koji se zvao Chez Regis.
Dieter nasloni bicikl na zid susjedne kuće, ispražnjenog lokala s izblijedjelim nazivom neke mesnice. Pričekao je još nekoliko minuta, za slučaj da Michel odluči odmah izići. Kada je postalo jasno da se kani zadržati, Dieter uđe.
Namjera mu je bila samo potvrditi da je Michel još uvijek unutra - pritom se oslanjao na masku od naočala i beretke zahvaljujući kojoj ga Michel neće prepoznati. Izgovor će mu biti kupnja kutije cigareta, a zatim će ponovno izići. Ali Michela nije bilo na vidiku. Zbunjen, Dieter je oklijevao.
Muškarac za šankom reče: "Izvolite, gospodine?"
"Pivo", reče Dieter. "Točeno." Nadao se da, budu li razgovara tek koliko je najnužnije, čovjek neće primijetiti njegov blagi njemački naglasak, te će ga prihvatiti kao biciklista koji je svratio utažiti žeđ.
"Odmah."
"Gdje je nužnik?"
Barmen rukom pokaže prema nekim vratima u kutu. Dieter uđe. Michela nije bilo u muškom nužniku. Dieter se odvaži i na kratak pogled u ženski: bio je prazan. On otvori nešto što je nalikovalo na vrata ormara i uvidi da odande dalje vode stube. Potom se uspne. Na vrhu su se nalazila masivna vrata sa špijunkom.
Dieter pokuca, ali nitko se ne javi. Još je nekoliko trenutaka samo osluškivao. Nije se čulo ništa, ali vrata su bila debela. Bio je uvjeren da je netko ipak s druge strane, da ga promatra kroz rupicu, uviđajući da nije redovita mušterija. Tada pokuša odglumiti da se našao na pogrešnome mjestu, da je zapravo tražio nužnik. Počešavši se po glavi, slegnuo je ramenima i spustio se stubama.
Nigdje nije bilo traga nekakvom stražnjem ulazu u lokal. Michel je ovdje, Dieter je bio gotovo posve uvjeren, u zaključanoj sobi na katu. Ali što bi Dieter u vezi s time trebao poduzeti?
Sada odnese čašu do stola, kako ga barmen ne bi pokušao uvući u nekakav neobavezan razgovor. Pivo je bilo vodenasto i bezukusno. Čak je i u Njemačkoj kvaliteta piva pala tijekom rata. On se prisili na to da isprazni čašu, a zatim iziđe.
Hans je stajao na suprotnoj strani ulice, razgledavao izlog neke knjižare.
Dieter prijeđe ulicu. "U nekakvoj je privatnoj sobi na katu", reče Hansu.
"Moguće je da se našao s drugim pripadnicima Pokreta. S druge strane, gore bi mogao biti i bordel, ili nešto slično, a ja ga ne želim iznenaditi prije nego što nas dovede do nekog tko će nam nešto vrijediti."
Hans kimne, uviđajući dvojbu.
Dieter tada donese odluku: ubrzo će uhititi Michela. "Kada iziđe, ja ću ga slijediti. Čim se nađemo izvan vidokruga, napravi raciju i sve pretraži."
"Ja sam?"
Dieter rukom pokaže prema dvojici gestapovaca u Citroenu koji su pazili na Michelovu kuću. "Neka ti oni pomognu."
"U redu."
"Potrudi se da sve izgleda kao nekakva borba protiv poroka ... uhiti kurve, ako ih ima. Ne spominji Pokret otpora."
"U redu."
"Do tada čekamo."

45. Poglavlje

Do trenutka kada je Michel ušao u prostoriju, Flick je obuzimao krajnji pesimizam.
Sjedila je za šankom u tom improviziranom kasinu, nepovezano razgovarala s Yvette, nezainteresirano promatrala koncentrirana lica muškaraca koji su bili posve usredotočeni na karte, kocke i rulet. Nitko nije obraćao osobitu pozornost na nju: bili su to ozbiljni kockari, kojima nije moglo zasmetati neko zgodno lice.
Ne uspije li pronaći Michela, u velikoj je nevolji. Ostale su Čavke u katedrali, no ondje neće moći ostati cijelu noć. Mogu prespavati na otvorenome - preživjele bi vremenske uvjete u lipnju, ali i tako bi ih vrlo lako uhvatili. K tome im je trebao i prijevoz. Ne uspiju li od Bollingera dobiti automobil ili kombi, nešto će morati ukrasti. No u tom bi slučaju bile prisiljene misiju provesti služeći se vozilom koje traži policija. Tako bi već ionako pogibeljan pothvat postao još opasnijim.
Njezinom mračnom raspoloženju pridonosio je još jedan razlog: slika Stephanie Vinson neprestano joj se vraćala u misli. Flick je tada prvi put ubila vezanog, nemoćnog zatočenika, prvi put je ustrijelila ženu.
Svako ubijanje uznemirilo bi je neizrecivo duboko. Onaj gestapovac kojeg je ubila nekoliko minuta prije Stephanie bio je vojnik s pištoljem u ruci, no njoj se i dalje činilo užasnim što je okončala njegov život. Tako je bilo i s ostalima koje je ubila: dvojicom policajaca u Parizu, jednim Gestapovim pukovnikom u Lilleu, te jednim francuskim izdajnikom u Rouenu. Ali to sa Stephanie bilo je gore od svega. Flick joj je stavila pištolj na zatiljak i smaknula je. Upravo tako poučavala je novake na obuci u RSO-u. Stephanie je to zaslužila, dakako - Flick u vezi s time nije imala ni najmanje sumnje. Ali mučila su je pitanja o sebi samoj. Kakva je to osoba u stanju hladnokrvno ubiti bespomoćnog zatočenika? Je li postala nekom vrstom bezosjećajnog krvnika?
Ona iskapi viski, ali odbije još jedan, pribojavajući se pripite sentimentalnosti.
U tom trenutku na vratima se pojavio Michel.
Cijelo biće obuzeo joj je osjećaj neopisivog olakšanja. Michel poznaje cijeli grad. On će joj moći pomoći. Cijela misija odjednom se ponovno činila izvedivom.
Osjetila je nekakvu neobičnu naklonost dok je promatrala tu visoku i vitku figuru, izgužvani sako, zgodno lice s nasmiješenim očima. Uvijek će joj biti drag, činilo joj se sada. Ipak, osjetila je i neizrecivo bolno žaljenje, prisjetivši se one strastvene ljubavi koju je nekoć osjećala. Taj se osjećaj više nikada neće vratiti, bila je uvjerena.
Kada se približio, uvidjela je da baš i ne izgleda najbolje. Činilo se da su mu se na licu pojavile nove bore. Srce joj se ispuni suosjećanjem. Na njegovu licu vidjeli su se iscrpljenost i strah, tako da je neznancu mogao izgledati kao pedesetogodišnji, a ne tridesetpetogodišnji muškarac, pomisli zabrinuto.
No najviše se pribojavala pomisli na to kako će mu sada priopćiti da je njihov brak okončan. Toga se bojala i to joj se sada učini ironičnim: upravo je ustrijelila jednog gestapovca i jednu Francuskinju koja je izdala domovinu, nalazi se na tajnoj zadaći na okupiranom teritoriju i unatoč svemu tome najviše se boji povrijediti muža.
On je bio očito oduševljen što je vidi. "Flick!" poviče. "Znao sam da ćeš već nekako doći!" Priđe joj i dalje šepajući od one rane.
Ona tiho reče: "Bojala sam se da te uhvatio Gestapo."
"I jest!" On se okrene tako da su mu se iz sobe vidjela samo leđa, te joj pokaže ruke, čvrstim uzetom povezane za zglobove.
Ona iz revera izvuče onaj maleni nož i diskretno prereze konopce. Kockari nisu primijetili ništa. Ona spremi nož.
Meme Regis primijetila ga je upravo u trenutku kada je konopce spremao u džep hlača. Zagrlivši ga, poljubi ga u oba obraza. Flick ga je promatrala kako očijuka sa starijom ženom, obraća joj se svojim glasom kojim kao da poziva u postelju, časti je svojim seksi osmijehom. Meme potom nastavi s poslom, poslužujući kockare, a Michel Flick ispriča kako je pobjegao. Ona se bila pribojavala da ćej je poželjeti strastveno poljubiti, i nije znala kako bi se nosila s takvim pokušajem, no pokazalo se da je odviše zaokupljen svojim pustolovinama da bi u odnos s njom sada unio i romantiku.
"Imao sam nevjerojatnu sreću!" zaključi priču. Zatim sjedne na barsku stolicu, trljajući ručne zglobove, i zatraži pivo.
Flick kimne. "Možda i pretjeranu", reče.
"Kako to misliš?"
"Mogla bi biti i nekakva smicalica."
On je bio ogorčen, nesumnjivo se ljuteći već i zbog toga što je j pomislila da bi mogao biti lakovjeran. "Ne bih rekao."
"Je li moguće da te netko ovamo slijedio?"
"Nije", reče on odlučno. "Provjeravao sam, dakako."
Ona je osjećala nelagodu, no preko tog je osjećaja prešla bez riječi. "Znači, Brian Standish je mrtav, a njih troje su zatočeni ... mademoiselle Lemas, Gilberte i doktor Bouler."
"Svi su ostali mrtvi. Nijemci su predali tijela ubijenih u onom sukobu. A preživjele, Gastona, Genevieve i Bertranda, strijeljali su na trgu u Sainte-Cecileu."
"Bože sveti."
Još su nekoliko trenutaka šutjeli. Flick je silno opterećivala pomisao na izgubljene živote, na proživljene patnje, a sve zbog njihove misije.
Michel je dobio pivo. Pola čaše ispio je u jednom gutljaju, a potom obrisao usne. "Pretpostavljam da si došla još jednom pokušati i izvesti diverziju u dvorcu."
Ona kimne. "Ali priča glasi da smo došle u zrak dići željeznički tunel kod Marlesa."
"To je dobra zamisao, trebali bismo ostvariti i nju, bez obzira na sve."
"Ne sada. Dvije članice moje ekipe uhitili su u Parizu, a one su svakako propjevale. Zacijelo su ispričale i tu lažnu priču ... nisu imale pojma o stvarnoj misiji ... tako da su Nijemci nedvojbeno udvostručili osiguranje željezničkog tunela. To ćemo prepustiti RAF-u i koncentrirati se na Sainte-Cecile."
"Što ja mogu učiniti?"
"Trebamo prenoćište."
On se na trenutak zamisli. "Podrum Josepha Laperrierea."
Laperriere se bavio proizvodnjom šampanjca. Michelova teta Antoinette nekoć je bila njegova tajnica. "On je jedan od naših?"
"Simpatizer." On se gorko nasmiješi. "Sada su svi simpatizeri. Svi su uvjereni da će za dan-dva doći do invazije." Tada je upitno pogleda. "Pretpostavljam da imaju pravo ..."
"Da", reče ona, ne nastavljajući podrobnije o toj temi. "Koliko je velik taj podrum? Nas je petero."
"Velik je, dolje bi se moglo sakriti i pedeset ljudi."
"Dobro. Za sutra još trebam vozilo."
"Prijevoz do Sainte-Cecilea?"
"I nakon toga, kako bismo dočekali avion, budemo li još živi."
"Jasno ti je da se ne možete poslužiti uobičajenim mjestom u Chatelleu, zar ne? Gestapo zna za njega ... ondje su pokupili mene."
"Da. Zrakoplov dolazi na drugo mjesto, u Laroqueu. Dala sam im upute."
"Ono krumpirište. Odlično."
"A vozilo?"
"Philippe Moulier ima kombi. Razvozi meso svim njemačkim bazama. Ponedjeljkom ima slobodan dan."
"Sjećam ga se, pronacistički orijentiran."
"Bio je. Četiri godine dobro je zarađivao isključivo zahvaljujući njima. Tako da je sada užasnut: ako invazija uspije, i nakon što Nijemci odu, svi će ga smatrati kolaboracionistom. Zato nam očajnički želi pomoći, nekako dokazati da nije izdajica. Posudit će nam kombi."
"Sutra u deset dovezite ga do podruma."
On joj dodirne obraz. "Ne bismo li mogli zajedno provesti noć?" Kada joj je uputio onaj svoj stari osmijeh, izgledao je dječački nestašno, privlačno kao nikada.
Ona u sebi osjeti dobro poznato komešanje, ali ne onako snažno kao nekoć. Nekoć bi se od tog osmijeha ovlažila. Sada je to više bilo nalik na sjećanje na nekakvu žudnju.
Željela mu je reći istinu, jer je mrzila i najmanju neiskrenost. No to bi moglo ugroziti misiju. Treba njegovu suradnju. Ili je to samo izgovor? Možda jednostavno nema dovoljno snage.
"Ne", reče. "Ne možemo zajedno provesti noć." Izgledao je razočarano.
"Zbog Gilberte?"
Ona već kimne, ali ipak nije mogla lagati, te uvidi da već govori: "No, dobro, djelomično zbog nje."
"A drugi dio?"
"Doista ne bih željela razgovarati o tome usred važne misije." Doimao se ranjivim, gotovo prestrašenim.
"Imaš nekog drugog?"
Nije se mogla navesti na to da ga povrijedi. "Ne", slaže.
On je prodorno pogleda. "To je dobro", reče na koncu. "Drago mi je."
Flick je neopisivo mrzila samu sebe.
Michel popije pivo i ustane. "Laperriereov se podrum nalazi u Chemin de la Carriere. Pola sata hoda ..."
"Znam gdje je ta ulica."
"Bit će najbolje da odem do Mouliera kako bismo se dogovorili za kombi." On je zagrli i poljubi u usta.
Osjećala se užasno. Gotovo nikako nije mogla odbiti poljubac, budući da je zanijekala da ima nekog drugog, no poljubac s Michelom činio joj se strašno izdajničkim s obzirom na Paula. Ona zatvori oči, pasivno čekajući da se on odvoji od nje.
Njemu nije promaknuo taj nedostatak gorljivosti. Sada je na trenutak zamišljeno pogleda. "Vidimo se u deset", reče i ode.
Ona odluči pričekati pet minuta i tek potom izići. Od Yvette stoga zatraži još jedan viski.
Dok ga je polagano pila, nad vratima je počelo bljeskati crveno svjetlo.
Nitko nije rekao ni riječi, no svi nazočni odmah su se pokrenuli. Krupje je zaustavio rulet i preokrenuo ga tako da je sada izgledao kao posve običan stol. Kartaši su pokupili uloge i navukli sakoe. Yvette je pokupila čaše sa šanka i strpala ih u sudoper. Meme Regis isključila je svjetla, tako da je sobu osvjetljavala još samo ona trepćuća crvena žarulja iznad vrata.
Flick uzme torbicu s poda i stavi ruku na držak pištolja. "Što se događa?" upita, obraćajući se Yvette.
"Policijska racija", reče ona.
Flick opsuje. Kakva je to vražja sreća, naći se u rukama policije zbog ilegalnog kockanja.
"Alexandre nam je odozdo dao znak", objasni Yvette. "Idemo, brzo!" Ona rukom pokaže prema suprotnoj strani sobe.
Flick pogleda u tom smjeru i ugleda meme Regis kako ulazi u nešto što je izgledalo kao ormar. Dok je tako gledala, meme je na stranu odgurnula nekoliko starih kaputa koji su visjeli u ormaru i u stražnjem dijelu otkrila vrata koja je žurno otvorila. Kockari su počeli izlaziti kroz skrivena vrata. Možda, pomisli Flick, još i uspijem pobjeći.
Ono crveno svjetlo sada se ugasi i na glavnim vratima začuje se glasno lupanje. Flick kroz tamu prijeđe na suprotnu stranu sobe i pridruži se muškarcima koji su se natiskivali kroz ormar. Za njima je ušla u neku posve praznu sobu. Pod je za trideset centimetara bio niži nego što je očekivala, tako da je zaključila kako je riječ o stanu iznad susjedne prodavaonice. Svi su se sjurili stubama i tako se našli u ispražnjenoj mesnici, s prljavim pultom od mramora i prašnjavim vitrinama. Roleta na izlogu bila je navučena, tako da se s ulice nije vidjelo unutra.
Svi su prošli kroz stražnja vrata i izišli u prljavo dvorište okruženo visokim zidom. Kroz jedna vrata u tom zidu izlazilo se na nekakav prolaz, a on je vodio do susjedne ulice. Došavši do te ulice, ljudi su se raspršili u različitim smjerovima.
Flick se žurno udalji i ubrzo ostane sama. Sva zadihana, prvo se orijentira, a zatim uputi prema katedrali, gdje su je čekale ostale Čavke. "Bože moj", prošapće samoj sebi, "Za dlaku."
Kada joj se disanje ponovno normaliziralo, prepad na kockarnicu počela je promatrati u novome svjetlu. Do njega je došlo samo nekoliko minuta nakon Michelova odlaska. Flick nije vjerovala u slučajnosti.
Što je više razmišljala o tome, to je postajala uvjerenijom da je onaj tko je zakucao na ona vrata, o kome god bila riječ, zapravo tražio nju. Znala je da je malena skupina ljudi u toj sobi igrala u velike uloge još i prije rata. Mjesna je policija za to svakako znala. Zašto bi odjednom odlučili zatvoriti kockarnicu? A ako nije bila policija onda je to svakako bio Gestapo. A njih kockari zapravo ne zanimaju. Oni traže komuniste, Židove, homoseksualce i - špijune.
Michelova priča o bijegu u njoj je odmah pobudila sumnju, no dijelom ju je razuvjerilo to što je ustrajno tvrdio da ga nitko nije slijedio. Sada joj se činilo da su njezine slutnje ipak bile ispravne. Njegov su bijeg zacijelo inscenirali, kao i "spašavanje" Briana Standisha. U pozadini svega toga prepoznala je prepredeni um Dietera Francka. Netko je Michela slijedio u onu kavanu, zaključio da se na katu nalazi nekakva tajna prostorija, te se ponadao da bi ondje mogao pronaći nju.
To znači da je Michel i dalje pod prismotrom. Nastavi li biti tako neoprezan, netko će ga večeras slijediti i do kuće Philippea Mouliera, a ujutro, dok bude vozio kombi, pratit će ga do podruma u kojem se skrivaju Čavke.
I što ću, dovraga, pomisli Flick, poduzeti u vezi s time?

DEVETI DAN


Ponedjeljak, 5. lipnja 1944.



46. Poglavlje

Dieter je početak migrene osjetio ubrzo nakon ponoći, dok je stajao u svojoj sobi u hotelu Frankfort i promatrao krevet u kojem više nikada neće biti sa Stephanie. Činilo mu se da bi bol popustila kada bi zaplakao, ali suze jednostavno nisu dolazile, tako da si je ubrizgao morfij i ispružio se na prekrivaču.
Telefon ga je probudio prije svitanja. Zvao je Walter Godel, Rommelov pobočnik.
Omamljenim glasom Dieter upita: "Je li počela invazija?"
"Danas ništa od toga", odgovori Godel. "Loše vrijeme u La Mancheu."
Dieter se uspravi u sjedeći položaj i protrese glavu kako bi razbistrio misli. "Što je onda?"
"Očito je da je Pokret nešto očekivao. Preko noći je došlo do prave erupcije sabotaža diljem sjeverne Francuske." Godelov glas, koji je ionako bio hladan, sada je dosegnuo temperaturu arktičkog leda. "Tvoja je zadaća bila takve stvari spriječiti. Što radiš u krevetu?"
Uhvaćen na spavanju, Dieter uloži sve snage kako bi povratio uobičajenu staloženost. "Za petama sam najvažnijem vođi Pokreta otpora", reče, trudeći se da ne ostavi dojam da samo smišlja izgovore za neuspjeh. "Sinoć sam je zamalo uhvatio. Uhitit ću je danas. Budi bez brige ... već sutra ujutro privodit ćemo na stotine i stotine terorista. Obećavam ti." Istog trenutka požalio je zbog molećivog tona posljednjih dviju riječi.
Godela to nije dirnulo. "Nakon sutra već će ionako biti prekasno."
"Znam ..." Dieter zašuti. Linija se već prekinula. Godel je spustio slušalicu.
Dieter također spusti slušalicu i pogleda na ručni sat. Bila su četiri sata i on ustane. Migrene je nestalo, no osjećao se slabo, ili od morfija ili od neugodnog telefonskog razgovora. Popio je čašu vode i s njom tri asprina, a zatim se počeo brijati. Dok je prekrivao lice pjenom, nervozno je razmišljao o sinoćnjim događajima, pitajući se je li učinio sve što je bilo moguće.
Pošto je ispred Chez Regisa ostavio poručnika Hessea, slijedio je Michela Claireta do kuće Philippea Mouliera, dobavljača svježega mesa za restorane i vojne kuhinje. Bio je to lokal sa stanom na prvom katu i dvorištem uz kuću.
Dieter je sat vremena budno pazio, ali nitko nije izišao.
Zaključivši kako je Michel ondje nakanio prenoćiti, Dieter je pronašao neki bar i nazvao Hansa Hessea. Hans je sjeo na motocikl i u deset mu se pridružio pred Moulierovom kućom. Poručnik mu je tada ispričao priču o neobjašnjivo praznoj sobi iznad Chez Regisa. "Imaju nekakav sustav upozoravanja", nagađao je Dieter.
"Barmen u prizemlju u svakom trenutku može aktivirati alarm ako netko dođe nešto tražiti."
"Mislite da se tim mjestom služe ljudi iz Pokreta?"
"Vjerojatno. Pretpostavljam da su se ondje običavali sastajati pripadnici Komunističke partije, pa je Pokret otpora samo preuzeo njihov sustav."
"Ali kako su sinoć pobjegli?"
"Vrata u podu, ispod tepiha ili nešto slično ... komunisti su uvijek morali biti pripravni na nevolje. Uhitili ste barmena?"
"Uhitio sam sve koje smo zatekli. Sada su u dvorcu."
Dieter je Hansa ostavio na straži ispred Moulierove kuće i odvezao se u Sainte-Cecile. Ondje je ispitao užasnutog vlasnika, Alexandrea Regisa, te već nakon nekoliko minuta doznao da su njegove pretpostavke bile promašene. To nije bilo ni skrovište Pokreta otpora ni komunističko sastajalište, nego ilegalna kockarnica. Ipak, Alexandre je potvrdio da je Michel Clairet sinoć otišao gore. I ondje se, rekao je, vidio sa suprugom.
Još jedan izluđujuće blizak susret i nov Dieterov promašaj. Hvata jednog pripadnika Pokreta za drugim, ali Flick mu uvijek nekako izmiče.
Sada je dovršio brijanje, obrisao lice i nazvao dvorac kako bi izdao nalog da po njega dođe automobil s vozačem i dvojicom gestapovaca. Odjenuo se i otišao u hotelsku kuhinju kako bi ljubazno zatražio šest toplih croissanta koje je zamotao u platneni ubrus. Nakon toga izišao je na svježinu ranog jutra.
Svitanje je zvonicima katedrale podarilo srebrnu boju. Jedan od brzih Citroena koje su gestapovci najviše voljeli već ga je čekao. Vozaču je dao adresu Moulierove kuće. Hansa je zatekao u zasjedi na vratima nekog skladišta pedeset metara dalje. Nitko nije ni dolazio ni odlazio cijelu noć, izvijestio je Hans, a to znači da je Michel još zacijelo unutra. Dieter vozaču reče neka pričeka iza prvog ugla, a zatim ostane uz Hansa, s kojim je podijelio croissante i pogled na sunce koje se dizalo iznad gradskih krovova.
Čekali su još dugo. Dieter je davao sve od sebe kako bi što više potisnuo nestrpljivost dok su minute i sati promicali u beskorisnom stajanju. Gubitak Stephanie teško ga je opterećivao, no već se bio oporavio od neposrednog šoka, ponovno se zainteresiravši za rat. Razmišljao je o savezničkim snagama koje se masovno okupljaju negdje na jugu ili istoku Engleske, o punim brodovima vojnika i tenkova koji jedva čekaju da mirne obalne gradiće sjeverne Francuske pretvore u bojno polje. Razmišljao je o francuskim saboterima - naoružanima do zuba zahvaljujući pošiljkama oružja, streljiva i eksploziva dopremljenih padobranima - pripravnima za prijetvorni napad na njemačke branitelje, kako bi im zabili nož u leđa i kobno umanjili Rommelove mogućnosti manevriranja. Osjećao se glupo i nemoćno dok je tako stajao na nekakvim vratima u Reimsu, čekajući da nekakav terorist amater dovrši doručak. Danas će ga možda odvesti do samog srca Pokreta otpora - no zasada ima samo tu nadu.
Vrata su se otvorila tek negdje nakon devet.
"Napokon", izusti Dieter. Sklonio se s pločnika, kako bi bio što manje uočljiv.
Hans ugasi cigaretu.
Michel je iz kuće izišao u društvu nekog mladića od sedamnaestak godina za kojeg je Dieter zaključio da bi mogao biti Moulierov sin. Mladić otključa lokot i otvori velika dvorišna vrata. Ondje se nalazio čisti crni kombi s bijelim natpisom s obiju strana: Moulier Fils -Viandes.
Michel uđe u vozilo.
Dieter osjeti kako ga zapljuskuje pravi val adrenalina. Michel je posudio kombi za dostavu mesa. Jedini razlog mogu biti Čavke "Idemo!" reče.
Hans pojuri do motocikla, parkiranog uz rub pločnika i uz njegaj ostane stajati leđima okrenut cesti, držeći se kao da nešto petlja oko motora. Dieter otrči do ugla, pokaže vozaču neka pokrene motor i stane promatrati Michela.
Michel kombijem iziđe iz dvorišta i počne se udaljavati.
Hans se na motociklu uputi za njim. Dieter uskoči u automobil i naredi vozaču neka slijedi Hansa. Kretali su se u smjeru istoka. Dieter je, sjedeći na suvozačevu mjestu u crnom gestapovskom Citroenu, nervozno i zabrinuto gledao naprijed. Moulierov kombi nije bilo teško slijediti, budući daje imao povišen krov s ventilacijskim otvorom nalik na dimnjak. Taj maleni otvor dovest će me do Flick, pomisli Dieter optimistično.
Kombi je usporio u Chemin de la Carriere i zaustavio se u dvorištu punionica šampanjca Laperriere. Hans prođe pokraj te kuće i skrene na sljedećem uglu, a Dieterov vozač nastavi za njim. Čim su se zaustavili, Dieter iskoči iz automobila.
"Mislim da su Čavke ovdje prenoćile", reče Dieter.
"Idemo u raciju?" upita Hans gorljivim tonom.
Dieter se sada zamisli. S jednakom dvojbom suočio se i dan prije, ispred one kavane. Flick bi mogla biti unutra. Ali krene li prerano, mogao bi prije vremena dokinuti prednosti Michelove uloge.
"Još ne", reče. Michel mu je bio još jedina preostala nada. Bilo je još prerano da ostane bez tog oružja. "Pričekat ćemo."
Dieter i Hans dođu do završetka ulice i s ugla stanu promatrati Laperriereovo imanje. Na njemu se nalazila visoka, skladna kuća, dvorište puno praznih bačava, te niska gospodarska zgrada ravnoga krova. Dieter zaključi kako se podrumi nalaze ispod tog niskog zdanja. Moulierov je kombi stajao u dvorištu.
Dieterovo srce mahnito je udaralo. Svakog trenutka Michel će se pojaviti s Flick i ostalim Čavkama, pretpostavljao je. Ući će u kombi, pripravni odvesti se do cilja - a Dieter i Gestapo tada će ih jednostavno uhititi.
U jednom trenutku Michel iziđe iz one niske zgrade. Bio je namršten i na trenutak je neodlučno zastao u dvorištu, smeteno pogledavajući oko sebe.
Hans upita: "Što mu je?"
Dieter osjeti kako se u njemu raspršuju sve nade. "Nešto što nije očekivao."
Nije valjda moguće da mu je Flick još jednom izmaknula kroz prste?
Trenutak poslije Michel prijeđe onih nekoliko stuba i zakuca na ulazna vrata kuće. Unutra ga je uvela sluškinja s malenom bijelom kapom. Vani se pojavio već nekoliko minuta nakon toga. I dalje je izgledao zbunjeno, ali više nije bio neodlučan. Prišavši kombiju, ušao je i okrenuo ga.
Dieter opsuje. Čini se da Čavki nema. Michel se doimao jednako iznenađenim kao Dieter, no to i nije bila osobita utjeha.
Dieter je morao nekako doznati što se dogodilo. Stoga reče Hansu: "Postupit ćemo kao i sinoć, samo ovaj puta ti prati Michela, a ja ću sve pretražiti."
Hans pokrene motor motocikla.
Dieter je promatrao Michela kako se udaljava Moulierovim kombijem, dok ga je Hans pratio na diskretnoj udaljenosti. Kada su se našli izvan vidokruga, Dieter rukom pozove onu trojicu gestapovaca i žurno se uputi prema Laperriereovoj kući.
Sada se obrati prvoj dvojici: "Pretražite kuću. Dobro pazite da se nitko ne udalji." Glavom pokazujući trećemu, reče: "Ti i ja pretražit ćemo vinariju." I povede ga prema niskoj zgradi.
U prizemlju se nalazila velika preša za grožđe, te tri divovske otvorene bačve. Preša je bila besprijekorno čista: do berbe su ostala još tri-četiri mjeseca.
Nigdje nije bilo nikoga, osim nekog starca koji je meo pod. Dieter pronađe stube i potrči dolje. U svježoj podzemnoj komori već je bilo više aktivnosti: mala skupina radnika u plavim kaputima okretala je boce smještene na policama. Svi su zastali i zagledali se u neznance.
Dieter i onaj gestapovac pregledali su sve prostorije redom, prepune boca šampanjca, na tisuće boca, uredno posloženih uza zidove, dok su druge stajale u kosom položaju, s grlom nadolje, u posebi nim okvirima u obliku slova A. Ali nigdje nije bilo nikakvih žena. U jednoj niši na završetku posljednjeg tunela Dieter je pronašao! mrvice kruha, opuške i jednu kopču za kosu. To je zloslutno potvrldilo njegove najužasnijestrahove. Čavke su prenoćile upravo ovdje!
Ali su pobjegle.
Sada je tražio nešto na što bi mogao usmjeriti bijes. Radnici vjerojatno nemaju pojma o Čavkama, no vlasnik je morao dati dopuštenje za njihovo skrivanje. Zbog toga će patiti. Dieter se vrati u prizemlje, prijeđe na suprotnu stranu dvorišta i uputi se u kuću! Vrata mu je otvorio jedan od gestapovaca. "Svi su u sobi sprijeda", izvijesti ga.
Dieter uđe u prostranu, skladnu i udobnu sobu s elegantnim ali otrcanim pokućstvom: raskošnim zastorima koji nisu čišćeni godinama, izlizanim sagom, dugačkim stolom za blagovanje i odgovarajućim kompletom od dvanaest stolica.
Užasnuto osoblje stajalo je na suprotnome kraju sobe: ona sluškinja koja je otvorila vrata Michelu, postariji muškarac koji je u tom pohabanom crnom odijelu izgledao kao batler, te punašna žena s pregačom koja je zacijelo bila kuharica. Jedan gestapovac držao ih je na nišanu pištolja. Na suprotnome kraju stola sjedila je neka mršava žena od pedesetak godina, crvene kose prošarane sjedinama, u ljetnoj haljini od blijedožute svile. Njezino je držanje odavalo smirenu nadmoć.
Dieter se obrati gestapovcu i prigušenim tonom upita: "Gdje je suprug?"
"Od kuće je otišao u osam. Ne znaju kamo. Očekuju ga za objed."
Dieter prodorno pogleda ženu. "Madame Laperriere?" Ona svečano kimne, ali se ne udostoji progovoriti.
Dieter odluči raspršiti i taj ostatak dostojanstva. Neki njemački časnici s poštovanjem su se odnosili prema Francuzima iz viših klasa, no Dieter ih je smatrao budalama. Neće joj povlađivati time što će prijeći cijelu duljinu prostorije kako bi s njom razgovarao. "Dovedite mi je", reče.
Jedan od gestapovaca joj se obrati. Ona polagano ustane i priđe Dieteru. "Što želite?" upita.
"Skupina terorista iz Engleske sinoć mi je pobjegla nakon što je ubila dvojicu njemačkih policajaca i jednu Francuskinju, civila."
"Zbog takvih mi je novosti žao", reče madame Laperriere.
"Ženu su svezali i s male je udaljenosti ustrijelili u zatiljak", nastavi on. "Mozak joj se našao na haljini."
Ona zatvori oči i odvrati glavu.
Dieter nastavi: "Sinoć je vaš suprug te teroriste sklonio u svojem podrumu. Pada li vam na pamet neki razlog zbog kojeg ga ne bi trebalo objesiti?"
Iza njega, ona sluškinja zaplače.
Madame Laperriere bila je vidno potresena. Lice joj je problijedilo i sada iznenada sjedne. "Ne, molim vas", prošapće.
Dieter reče: "Suprugu ćete pomoći ispričate li mi što znate."
"Ne znam ništa", reče ona tiho. "Došli su nakon večere, a otišli prije svitanja. Nisam ništa vidjela."
"Kako su otišli? Je li im vaš suprug dao nekakav auto?" Ona odmahne glavom.
"Nemamo benzina."
"Kako onda dostavljate svoj šampanjac?"
"Kupci moraju doći k nama."
Dieter joj nije vjerovao. Bio je uvjeren da je Flick trebala prijevoz. Upravo je zato Michel posudio kombi od Philippea Mouliera i dovezao ga ovamo. Ipak, kada je došao, Flick i Čavki više nije bilo. Posve je sigurno da su pronašle nekakav alternativni prijevoz i odlučile poći dalje. Nema sumnje da je Flick ostavila poruku, objasnila situaciju i poručila Michelu da je dostigne.
Dieter reče: "Od mene tražite da vam povjerujem da su odavde otišli pješice?"
"Ne", ponovi ona. "Govorim vam samo da ne znam. Kada sam se probudila, više ih nije bilo."
Dieter je i dalje imao dojam da laže, no za izvlačenje istine iz nje bit će potrebno dosta vremena i strpljenja, a njemu je sada ponestajalo i jednog i drugog. "Sve ih privedite", reče, a bijes i frustriranost u njegov su glas unijeli i razdražljiv prizvuk.
U tom trenutku u predvorju je zazvonio telefon. Dieter iziđe iz blagovaonice i podigne slušalicu.
Neki glas s njemačkim naglaskom reče: "Trebao bih bojnika Francka."
"Ja sam."
"Bojniče, ovdje poručnik Hesse."
"Hans, što se dogodilo?"
"Na postaji sam. Michel je parkirao kombi i kupio kartu za Marles. Vlak samo što nije krenuo."
Upravo onako kako je Dieter i pretpostavio. Čavke su već otišle i Michelu ostavile upute da im se pridruži. Još uvijek namjeravaju dići u zrak taj željeznički tunel. Osjećao je silnu frustriranost zbog činjenice da je Flick i dalje korak ispred njega. Međutim, nije mu uspjela posve pobjeći. Još uvijek joj je za petama. Ubrzo će je uhvatiti. "Idi u vlak, brzo", reče Hansu. "Budi uz njega. Vidimo se u Marlesu."
"U redu", reče Hans i spusti slušalicu.
Dieter se vrati u blagovaonicu. "Nazovite dvorac i recite im neka šalju prijevoz", reče gestapovcima. "Sve zarobljenike dajte naredniku Beckeru na ispitivanje. Neka počne od madame." On rukom pokaže prema vozaču. "Ti me možeš odvesti u Marles."

47. Poglavlje

U Cafeu de la Gare, u blizini željezničke postaje, Flick i Paul doručkovali su zamjensku kavu, crni kruh i kobasice u kojima je mesa bilo vrlo malo ili čak nimalo. Ruby, Jelly i Greta sjedile su za drugim stolom, ničim ne pokazujući da ih poznaju. Flick je neprestance motrila ulicu ispred lokala.
Znala je da se Michel nalazi u užasnoj opasnosti. Već je razmišljala o tome kako bi ga mogla otići upozoriti. Mogla je otići Moulieru - no time bi išla na ruku Gestapu, koji nesumnjivo prati Michela u nadi da će ih on odvesti do nje.
Čak i telefonskim pozivom Moulieru povećala bi izglede za to da netko od Gestapovih prisluškivača na centrali otkrije njezino skrovište. Zapravo, zaključila je, Michelu će najbolje pomoći ako ne stupi u izravnu vezu s njim. U slučaju da je njezina teorija točna, Dieter Franck dopustit će Michelu da ostane na slobodi sve dok ne uhvati Flick.
Stoga je Michelu kod madame Laperriere ostavila sljedeću poruku:
Michel,
uvjerena sam da si pod prismotrom. Na mjestu na kojem smo se sinoć vidjeli, nakon tvog odlaska došlo je do racije. Vjerojatno su te slijedili i jutros.
Otići ćemo prije nego što ti dođeš ovamo i pritajiti se u središtu grada. Parkiraj kombi u blizini željezničke postaje, a ključ ostavi ispod vozačeva sjedala. Vlakom se uputi u Marles. Oslobodi se pratnje i vrati se.
Budi na oprezu - molim te!
Flick
Poruku sada spali.
Sve je izgledalo dobro, barem teoretski, no ipak je cijelo jutro čekala u groznici napetosti kako bi vidjela hoće li plan upaliti. Zatim, u jedanaest sati, uočila je visoki kombi koji se zaustavio u blizini ulaza u postaju. Flick je gledala suspregnuta daha. Sa strane, bijelim je slovima pisalo Moulier & Fils - Viandes.
Michel iziđe i ona ponovno počne disati. On ode u zgradu postaje. Provodi njezin plan. Ona pogleda kako bi vidjela prati li ga netko, no to nije ipak bilo moguće utvrditi. Ljudi su bez prestanka dolazili na postaju, pješice, na biciklima i u automobilima, a bilo tko od njih mogao je pratiti Michela.
Ostala je u kavani, pretvarala se da pije taj gorki, nimalo ukusni nadomjestak za kavu, motrila kombi, pokušavala utvrditi je li pod prismotrom. Pomno je promatrala ljude i vozila u odlasku i dolasku do postaje, ali nije uočila nikoga tko bi ga eventualno pratio. Nakon petnaest minuta kimnula je Paulu. Ustali su, uzeli kovčege i izišli.
Flick otvori vrata kombija i sjedne za upravljač. Paul uđe s druge strane. Flick je imala dojam da će joj srce iskočiti iz prsnog koša. Ako je ovo Gestapova zamka, sada će je uhititi. Nakon malo traženja ispod sjedala, pronašla je ključ. Pokrenula je motor.
Pogledala je na sve strane, no činilo se da je nitko nije primijetio.
Ruby, Jelly i Greta izišle su iz kavane. Flick im kratkim pokretom glave pokaže da uđu u stražnji dio.
Sada se osvrne. Kombije straga imao police i ormariće, kao i držače za led kako bi temperatura bila što niža. Sve je izgledalo vrlo čisto, međutim, jedva primjetan, ali neugodan miris sirovog mesa ipak se zadržao.
Uto se otvore stražnja vrata. Preostale tri žene ubace kovčege i uđu. Ruby zatvori vrata.
Flick ubaci u prvu i krene.
"Uspjeli smo!" reče Jelly. "Hvala presvetome Bogu."
Flick se slabašno nasmiješi. Najteži je dio još uvijek pred njima.
Iz grada je izišla na cestu prema Sainte-Cecileu. Dobro je pazila ne bi li uočila kakav policijski auto ili Gestapov Citroen, ali zasada se ipak osjećala prilično sigurno. Slova na kombiju svima su pokazivala njegovu legitimnu namjenu. A nije bilo ni najmanje neobično da žena upravlja takvim vozilom, s obzirom na to koliko je muškaraca bilo zatočeno u radnim logorima u Njemačkoj - ili pobjeglo u brda i pridružilo se Maquijima13 kako ih ne bi poslali u logore.
Nešto poslije podneva stigli su u Sainte-Cecile. Flick je uočila onaj iznenadni i čudesni mir koji francuske ulice obuzme svaki dan u podne, kada se ljudi koncentriraju na prvi ozbiljan obrok u danu. Odvezla se do Antoinetteine zgrade.
Visoka dvokrilna vrata od drva, napola otvorena, vodila su u dvorište. Paul iskoči iz kombija i otvori vrata, Flick kombijem uđe u dvorište, pa ih Paul odmah potom zatvori. Sada se kombi, s tim istaknutim natpisom, nije vidio izvana.
"Dođite kada zazviždim", reče Flick i iskoči iz vozila.
Otišla je do Antoinetteinih vrata dok su ostali čekali u kombiju. Kada je posljednji put zakucala na ta vrata, prije osam dana i prije cijelog jednog života, Michelova teta Antoinette oklijevala je s odgovorom, zabrinuta zbog pucnjave s trga, no danas je otvorila odmah. Tako se pred njom pojavila ta mršava sredovječna žena u elegantnoj, ali izblijedjeloj žutoj pamučnoj haljini.
Na trenutak se samo zbunjeno zapiljila u Flick: Flick je na glavi i dalje imala crnu periku. A onda joj sine. "Ti!" reče. Lice joj istog trenutka prekrije paničan izraz. "Što želiš?"
Flick zazviždi ostalima, pa odgura Antoinette unutra.
"Bez brige", reče. "Vezat ćemo vas, tako da će Nijemci pomisliti da smo vas na ovo prisilili."
"Što je to sada?"reče Antoinette drhtavim glasom.
"Sve ću objasniti za nekoliko trenutaka. Sami ste?"
"Da."
"Odlično."
Svi ostali uđu i Ruby zatvori vrata stana. Ušli su u Antoinetteinu kuhinju. Na stolu je stajao objed: crni kruh, salata od mrkve, korica sira, boca vina bez etikete. Antoinette ponovi: "Što je to sada?"
"Sjednite", reče Flick. "Dovršite objed."
Ona sjedne, ali reče: "Ne mogu jesti."
"Stvar je vrlo jednostavna", reče Flick. "Vi i vaše dame večeras ne idete čistiti dvorac ... umjesto vas idemo mi."
Doimala se krajnje zbunjenom. "Kako će to ići?"
"Svim ženama koje večeras trebaju doći na dužnost poslat ćemo poruku i reći da prije odlaska na posao dođu do vas. Kada stignu, vezat ćemo ih. Nakon toga u dvorac ćemo otići umjesto njih."
"To ne možete učiniti, nemate propusnice."
"Imamo."
"Kako ...?" reče Antoinette preneraženo. "Ukrala si moju propusnicu! Prošle nedjelje. Mislila sam da sam je negdje izgubila. I na vrat sam si navukla užasne nevolje s Nijemcima!"
"Zbog toga mi je žao."
"Ali ovo će biti još gore ... sve ćete dignuti u zrak!" Antoinette počne stenjati i ljuljati se naprijed-natrag. "Okrivit će mene, znaš kakvi su, sve će nas mučiti."
Flick zaškrguće zubima. Znala je da bi Antoinette mogla biti u pravu. Gestapo bi bez problema mogao ubiti prave čistačice, tek tako, za slučaj da su imale nekakve veze s prijevarom.
"Učinit ćemo sve što možemo kako bi sve odreda izgledale krajnje nedužno", reče ona. "Bit ćete naše žrtve, kao i Nijemci."
Ipak, znala je Flick, određeni stupanj opasnosti i dalje postoji.
"Neće nam vjerovati", zavapi Antoinette. "Mogu nas ubiti."
Flick svjesno prijeđe preko vlastitih osjećaja.
"Da", reče. "Zato sve ovo i nazivamo ratom."

48. Poglavlje

Marles je bio gradić istočno od Reimsa u kojem je željeznička pruga započinjala dugotrajni uspon u planine, na putu prema Frankfurtu, Stuttgartu i Nurnbergu. Tunel koji se nalazio u neposrednoj blizini grada propuštao je neprekinutu rijeku kojom su se opskrbljivale njemačke okupacijske snage u Francuskoj. Razaranjem tunela Rommel bi ostao bez streljiva.
Sam je gradić izgledao vrlo bavarski, s kućama živopisnih boja i vidljivim drvenim gredama. Gradska se vijećnica nalazila na jednom zelenom trgu nasuprot željezničkoj postaji. Mjesni zapovjednik Gestapa zauzeo je veličanstven gradonačelnikov ured i sada pomno proučavao zemljovid s Dieterom Franckom i satnikom Bernom, koji je bio zadužen za vojno osiguranje tunela.
"Na svakoj strani tunela imam po dvadesetoricu ljudi, te još jednu skupinu koja bez prestanka patrolira planinom", reče Bern. "Pokretu bi trebala vrlo brojna skupina da nas nadvlada."
Dieter se namršti. Prema priznanju one lezbijke koju je ispitao, Diane Colefield, Flick je na put krenula sa šesteročlanom ekipom žena, u koju se ubrajala i ona sama, tako da je sada nedvojbeno spala na četiri žene. Međutim, moguće je da se udružila s nekom drugom skupinom ili došla u vezu s drugim pripadnicima Pokreta u Marlesu i okolici. "Imaju hrpe ljudi", reče on. "Francuzi drže da je invazija pred vratima."
"Ali tako brojnu skupinu teško je sakriti. A za sada nismo uočili ništa sumnjivo."
Bern je bio nizak i sitan, a nosio je naočale s debelim staklima, što je vjerojatno i bio razlog zbog kojeg je bio stacioniran u toj žabokrečini, a ne negdje na fronti, no Dieteru se učinilo da je riječ o inteligentnom i učinkovitom mladome časniku. Dieter je bio sklon povjerovati mu na riječ.
Dieter sada reče: "Koliko je tunel osjetljiv na eksploziv?"
"Prolazi kroz čvrstu stijenu. Dakako da ga je moguće uništiti, ali za to bi im trebao kamion prepun dinamita."
"Imaju hrpe dinamita."
"Ali trebaju ga dovesti ovamo ... i, ponavljam, tako da mi ne vidimo."
"Upravo tako." Dieter se sada obrati šefu Gestapa. "Jeste li imali kakvih neobičnih vozila ili skupinu ljudi koja je stigla u grad?"
"Apsolutno ništa. U gradu imamo samo jedan hotel, a u njemu trenutačno nema gostiju. Moji su ljudi u vrijeme objeda obilazili barove i restorane, kao i svaki dan, i nisu primijetili ništa neuobičajeno."
Satnik Bern neodlučno reče: "Bi li bilo moguće, bojniče, da je taj izvještaj koji ste primili, o napadu na tunel, nekakva varka? Priča koja vašu pozornost treba odvući od stvarnog cilja?"
Ta užasna mogućnost već je pala na pamet i Dieteru. Na temelju gorkih iskustava znao je da je Flick Clairet vrhunski majstor prijevara. Je li ga opet povukla za nos? Ta ga je pomisao odviše ponižavala da bi o njoj uopće razmišljao.
"Osobno sam ispitao izvor i uvjeren sam da je žena odgovarala iskreno", odgovori Dieter, dajući sve od sebe kako se u njegovu glasu ne bi začuo bijes. "Ali vi možda ipak imate pravo. Moguće je da je ona dobila pogrešne informacije, i to smišljeno, možda je to bila mjera opreza."
Bern nakrene glavu i reče: "Dolazi neki vlak." Dieter se namršti. Nije čuo ništa.
"Imam vrlo izoštren sluh", reče satnik uz osmijeh. "Nesumnjivo kao nadomjestak za vid."
Dieter je bio utvrdio da je jedini vlak iz Reimsa za Marles tog dana polazio u jedanaest sati, tako da bi Michel i poručnik Hesse morali biti u prvom sljedećem vlaku.
Zapovjednik Gestapa priđe prozoru. "Ovo je vlak s istoka", reče. "Čini mi se da ste rekli da vaš čovjek dolazi sa zapada."
Dieter kimne.
Bern reče: "Zapravo nam se približavaju dva vlaka, po jedan iz svakog smjera."
Zapovjednik Gestapa pogleda na suprotnu stranu. "Imaš pravo, tako je."
Njih trojica iziđu na trg. Dieterov vozač, koji se bio naslonio na poklopac Citroenova motora, uspravi se i ugasi cigaretu. Uz njega je stajao jedan Gestapov motociklist, pripravan za nastavak praćenja Michela. Tako su došli do ulaza u postaju. "Postoji li i neki drugi izlaz?" upita Dieter gestapovca.
"Ne."
Stajali su i čekali. Satnik Bern u jednom trenutku reče: "Jeste li čuli novosti?"
"Ne, što?" odgovori Dieter.
"Pao je Rim."
"Bože sveti."
"Američka je vojska jučer u sedam navečer došla na Piazza Venezia."
Dieter je imao dojam da kao časnik s višim činom ima dužnost održavati moral na zavidnoj razini. "Novosti su loše, ali ne i neočekivane", reče. "Međutim, Italija nije Francuska. Pokušaju li invaziju na nas, očekuje ih gadno iznenađenje." Nadao se da ima pravo.
Vlak s istoka stigao je prvi. Dok su putnici još vadili prtljagu i stupali na peron, u postaju je ušao i vlak sa zapada. Malena skupina ljudi čekala je na ulazu u postaju. Dieter ih je kriomice promatrao, pitao se hoće li netko od mjesnih pripadnika Pokreta otpora dočekati Michela. Nije uočio ništa sumnjivo.
Gestapova kontrolna točka nalazila se pokraj izlaza na kojem su se pregledavale i vozne karte. Zapovjednik Gestapa pridružio se svojem podčinjenome za stolom.
Satnik Bern naslonio se na jedan stup sa strane, tako da je bio manje uočljiv.
Dieter se vratio u automobil i sjeo straga, motreći postaju.
Što će učiniti ako satnik Bern ima pravo i ako je tunel tek sredstvo za odvraćanje pozornosti? Ta je mogućnost bila stravična. Morat će razmisliti o alternativama. Koji su ostali vojni ciljevi u okolici Reimsa? Dvorac u Sainte-Cecileu bio bi očita meta, ali njega nisu uspjeli uništiti prije samo tjedan dana - ne bi valjda ponovno pokušali, tako brzo nakon neuspjeha? Sjeverno od grada nalazio se jedan vojni logor, nekoliko ranžirnih kolodvora između Reimsa i Pariza ...!
Na taj način neće postići ništa. Nagađanje bi ga moglo odvesti bilo kamo. Potrebne su mu konkretne informacije.
Može odmah sada ispitati Michela, čim siđe s vlaka, čupati mu nokte, jedan po jedan, sve dok ne progovori - ali zna li Michel istinu? Mogao bi ispričati neku izmišljenu priču, uvjeren u njezinu istinitost, kao što je priču ispričala Diana. Dieteru bi bilo pametnije i jednostavno ga slijediti do Flick. Ona zna pravi cilj. Trenutačno bi se isplatilo ispitati jedino nju.
Dieter je nestrpljivo čekao pomnu provjeru dokumentacije i gledao kako se putnici pojavljuju jedan po jedan. U jednom trenutku začula se zviždaljka i vlak koji se zaputio na zapad krene s postaje. Pojavili su se novi putnici: deset, dvadeset, trideset. Otišao je i vlak za istok.
I u tom se trenutku iz stanične zgrade pojavi Hans.
Dieter reče: "Što se, dovraga ...?"
Hans pogleda uokolo, ugleda Citroen i potrči prema njemu.
Dieter iskoči iz vozila.
Hans reče: "Što se dogodilo? Gdje je?"
"Kako to misliš?" poviče Dieter bijesno. "Ti ga pratiš!"
"I pratio sam ga! Izišao je iz vlaka. Iz vida sam ga izgubio u redu za kontrolu dokumenata. Nakon nekog vremena sam se zabrinuo, pa sam preskočio red, no njega već nije bilo."
"Je li se mogao vratiti u vlak?"
"Nije ... pratio sam ga cijelim putem s perona."
"Je li mogao ući u drugi vlak?"
Hans ga pogleda razjapljenih usta. "Nestao mi je približno u vrijeme kada smo prolazili pokraj završetka perona za Reims ..."
"To je to", reče Dieter. "Dovraga! Vraća se u Reims. On je samo mamac. Cijeli ovaj izlet bio je varka." Bio je neopisivo bijesan što je tako zagrizao.
"Što ćemo sada?"
"Dostići ćemo vlak, pa ga možeš nastaviti pratiti. I dalje sam uvjeren da će nas dovesti do Flick Clairet. Ulazi u auto, idemo!"

49. Poglavlje

Flick nije mogla vjerovati da je dospjela tako daleko. Četiri od početnih šest Čavki izbjegle su uhićenje, unatoč genijalnome neprijatelju i varljivoj sreći, a sada su se nalazile u Antoinetteinoj kuhinji, na nekoliko koraka od trga u Sainte-Cecileu, Gestapu pod nosom. Za deset minuta naći će se na ulazu u dvorac.
Antoinette i četiri od pet čistačica bile su čvrsto vezane za kuhinjske stolice. Paul je zatvorio usta svima osim Antoinette. Sve su čistačice došle s malenim košarama za kupovinu ili platnenim vrećama s hranom i pićem - kruh, hladni kuhani krumpir, voće i opletena boca vina ili zamjene za kavu - što bi u uobičajenim okolnostima konzumirale tijekom stanke u pola deset uvečer, budući da im nije bilo dopušteno korištenje njemačke kantine.
Čavke su sada žurno praznile torbe i u njih stavljale stvari koje su trebale unijeti u dvorac: baterijske svjetiljke, oružje, streljivo, te žuti plastični eksploziv u štapićima od dvjesto pedeset grama. Njihovi vlastiti kovčezi, u kojima su te stvari držale do sada, izgledali bi neobično u rukama čistačica koje idu na posao.
Flick je ubrzo uvidjela da torbe koje su nosile čistačice ni slučajno nisu dovoljno velike. Ona je sama imala Sten s prigušivačem, a svaki od triju dijelova bio je dugačak tridesetak centimetara. Jelly je imala šesnaest detonatora u limenoj kutiji zaštićenoj od udaraca, zapaljivu bombu od termita, kao i kemijski blok koji je proizvodio kisik, za paljenje vatre u zatvorenim prostorima poput bunkera. Pošto su opremu potrpale u torbe, morale su je još prikriti zamotuljcima s hranom koje su inače nosile čistačice. A za to jednostavno nije bilo mjesta.
"Dobijesa", reče Flick razdraženo. "Antoinette, imate li kakve velike torbe?"
"Kako to misliš?"
"Torbe, vreće, košare za kupovinu, zasigurno imate barem nešto od toga."
"U smočnici imam košaru s kojom idem u kupovinu povrća."
Flick je pronađe. Bila je to jeftina četvrtasta košara ispletena od trske.
"Savršeno", reče. "Imaš još takvih?"
"Ne, zašto bih imala dvije?" Flick su trebale četiri takve košare.
Na ulazu se začuje kucanje. Flick priđe vratima. Pred njima je stajala žena u kuti s cvjetnim uzorkom i s mrežicom za kosu: posljednja čistačica. "Dobra večer", reče Flick.
Žena je isprva oklijevala, iznenađena što joj je vrata otvorila nepoznata osoba. "Je li Antoinette kod kuće? Dobila sam poruku ..."
Flick se nasmiješi, želeći je umiriti. "U kuhinji je. Molim vas, uđite."
Žena prođe kroz stan, očito ga dobro poznavajući, te uđe u kuhinju, ondje zastane kao ukopana i tiho krikne. Antoinette reče: "Bez brige, Frangoise ...vežu nas kako bi Nijemci znali da im nismo pomagale."
Flick ženi oduzme torbu. Bila je načinjena od špage - odlična za hljeb i bocu, ali Flick ipak neće biti od koristi.
Ta užasno sitna pojedinost ispriječila se pred njom samo nekoliko minuta prije klimaksa misije. Ne može nastaviti dok ne riješi taj problem. Samu sebe prisiljavala je na to da razmišlja smireno. Trenutak poslije obrati se Antoinettei: "Gdje ste kupili svoju košaru?"
"U malenoj prodavaonici na suprotnoj strani ulice. Vidi se s prozora."
Prozori su bili otvoreni, budući da je večer bila topla, no kapci su bili pritvoreni kako bi stvarali hlad. Flick ih otvori za nekoliko centimetara i pogleda na Rue du Chateau. Na suprotnoj strani ulice nalazila se prodavaonica u kojoj su se prodavale svijeće, drvo za ogrjev, metle i štipaljke za rublje. Ona se obrati Ruby. "Idi onamo i kupi još tri košare, brzo."
Ruby krene prema vratima.
"Ako možeš, uzmi različite oblike i boje." Flick se pribojavala da bi identične košare mogle pobuditi sumnju.
"Dogovoreno."
Paul sveže i posljednju čistačicu za stolicu i zatvori joj usta. Ispričavao se i ljubazno smješkao, tako da se nije opirala.
Flick Jelly i Greti uruči propusnice. Kod sebe ih je držala do posljednjeg trenutka jer bi, u slučaju da ih netko pronađe kod uhvaćene Čavke, odale pravi cilj misije. U ruci držeći Rubynu propusnicu, sada priđe prozoru.
Ruby je izlazila iz prodavaonice i nosila tri različite košare. Flick osjeti olakšanje. Sada pogleda na ručni sat: bile su dvije minute do sedam.
I tada je došlo do katastrofe.
U trenutku kada se Ruby spremala prijeći ulicu, presreo ju je neki muškarac u odjeći koja je nalikovala na vojničku odoru. Na sebi je imao plavu košulju sa zakopčanim džepovima, tamnoplavu kravatu, beretku i tamne hlače nogavica uvučenih u visoke čizme. Flick prepozna odoru Milice, sigurnosne službe koja je za režim obavljala prljave poslove. "On, ne", reče.
Kao i u Gestapu, u toj su se francuskoj službi našli ljudi koji su bili odviše glupi ili nasilni da bi ušli u sastav redovne policije. Njihovi su časnici bili isti tip ljudi, samo verzija iz viših klasa, snobovski domoljubi koji su govorili o francuskoj slavi, a svoje podčinjene slali u lov na židovsku djecu koja se skrivala u podrumima.
Paul priđe prozoru i pogleda preko njezina ramena. "Dovraga, prokleti milicajac", reče.
Flick je grozničavo razmišljala. Je li to slučajan susret ili dio organizirane sigurnosne akcije s ciljem hvatanja Čavki? Milicajci su na glasu po revnosti i uživaju u moći koja im pruža zadovoljstvo mučenja sugrađana. Tako bi zaustavljali ljude koji im se jednostavno ne bi svidjeli na prvi pogled, podrobno proučavali njihove dokumente, tražili izliku da ih uhite. Je li takav slučaj i s Ruby? Flick se nadala da nije. Ako policija zaustavlja sve prolaznike na ulicama Sainte-Cecilea, Čavke možda uopće neće doći do ulaza u dvorac.
Policajac ju je ispitivao sve agresivnije. Flick ga nije dobro čula, ali su joj do ušiju doprle riječi "mješanka" i "crna", te se upitala optužuje li tamnoputu Ruby da je Ciganka. Ruby izvadi isprave. On ih stane proučavati, a zatim je nastavi ispitivati, ne vraćajući papire.
Paul izvuče pištolj.
"Spremi ga", zapovijedi Flick.
"Nećeš mu valjda dopustiti da je uhiti?"
"Hoću", reče Flick ledenim tonom. "Dođe li sada do pucnjave, gotovi smo ...misija je upropaštena, što god se dogodilo. Rubyn život manje je važan od razaranja telefonske centrale. Spremi taj prokleti pištolj."
Paul ga zatakne za pojas hlača.
Razgovor između Ruby i policajca sada se već prometnuo u žestoku raspravu.
Flick je u strahu promatrala kako Ruby premješta košare u lijevu ruku, dok desnu uvlači u džep balonera. Onaj muškarac odlučno uhvati Ruby za lijevo rame, očito je želeći uhititi.
Ruby je navalila brzo. Ispustila je košare, a desna ruka iz balonera je izišla s nožem. Zakoračivši prema njemu, silovito je zamahnula u visini boka i zarila mu nož neposredno ispod rebara, zakošeno uvis, tako da je oštrica bila usmjerena prema srcu.
Flick reče: "Oh, sranje."
Milicajac ispusti krik koji je odmah utihnuo, pretvarajući se u užasno grgljanje. Ruby izvuče nož i ponovno ga zarije, ovaj put sa: strane. On zabaci glavu i otvori usta, bez zvuka trpeći neizmjernu bol.
Flick je sada razmišljala nekoliko koraka unaprijed. Kada bi na neki način brzo uklonila tijelo, možda bi se još i izvukli. Je li tko vidio ubojstvo? Flick su vidokrug ograničavali prozorski kapci. Sada ih širom rastvori i pogleda van. S lijeve strane ulica je bila pusta, i vidio se samo neki parkirani kamionet i pas koji je zaspao na nečijem pragu. Na suprotnoj strani ugledala je troje mladih ljudi u odorama koje su odgovarale policijskome stilu, dva muškarca i jednu ženu. Približavali su se. Zacijelo je bila riječ o Gestapovu osoblju iz dvorca.
Milicajac padne na pločnik, krvareći iz usta.
Prije nego što ju je Flick uspjela upozoriti, ona dvojica gestapovaca pojurila su naprijed i ščepala Ruby za nadlaktice.
Flick brzo povuče glavu i zatvori kapke. Ostali su bez Ruby.
I dalje je promatrala prizor kroz uski razmak između dvaju kapaka. Jedan od gestapovaca uhvatio je Ruby za ruku i njome stao udarati po zidu prodavaonice sve dok nije ispustila nož. Djevojka se bila nadvila nad onog pripadnika Milice koji je krvario. Svatko od njih izgovorio je nekoliko kratkih i oštrih riječi. Djevojka je utrčala u prodavaonicu i izišla s vlasnikom u bijeloj pregači. On se nagne nad milicajca, potom se uspravi, s izrazom gađenja na licu - jesu li razlog bile gadne rane ili omražena odora, Flick nije znala odrediti. Djevojka je otrčala natrag, u smjeru dvorca, vjerojatno po pomoć, a ona dvojica poveli su Ruby za njom.
Flick reče: "Paul ... idi po košare koje je Ruby ostavila." Paul nije oklijevao.
"Razumijem!" reče i iziđe.
Flick ga je promatrala kako izlazi na ulicu i prelazi na suprotnu stranu. Što će reći vlasnik prodavaonice? Pogledao je Paula i nešto rekao. Paul ne odgovori, nego se samo sagne, brzo pokupi one tri košare i vrati se.
Vlasnik prodavaonice još je dugo gledao za Paulom i Flick je na njegovu licu jasno očitavala misli: isprva ga je šokirala Paulova bešćutnost, zatim je bio zbunjen i počeo je tražiti moguće razloge, a na koncu mu je ipak i sinulo.
"Idemo, brzo", reče Flick u trenutku kada je Paul ušao u kuhinju. "Potrpajte stvari u košare i idemo van, odmah! Želim da uđemo u dvorac dok su stražari još uzbunjeni u vezi s Ruby." Ona u jednu od košara brzo strpa snažnu baterijsku svjetiljku, rastavljeni Sten, šest okvira s po trideset dva metka, te svoj dio plastičnog eksploziva. Pištolj i nož držala je u džepovima. Oružje u košari prekrila je krpom i na nju stavila komad povrtnog složenca umotan u masni papir.
Jelly reče: "Što ako stražari na ulazu pretraže torbe?"
"Tada smo gotove, mrtve", reče Flick. "A u tom slučaju sa sobom ćemo jednostavno pokušati povući što više neprijateljskih vojnika. Ne dopustite da vas nacisti uhvate žive."
"Oh, Bože moj", reče Jelly, ali ipak profesionalnim pokretom provjeri okvir automatskog pištolja i odlučno ga vrati na mjesto.
Crkveno zvono na trgu označilo je sedam. Bile su spremne.
Flick se obrati Paulu: "Netko će nedvojbeno uočiti da su došle samo tri čistačice, umjesto uobičajenih šest. Antoinette je šefica, pa bi je mogli priupitati u čemu je stvar. Ako netko dođe ovamo, jednostavno ćeš ga morati ustrijeliti."
"U redu."
Flick poljubi Paula u usta, kratko ali energično, a zatim iziđe u pratnji Jelly i Grete.
Na suprotnoj strani ulice vlasnik je i dalje piljio u onog milicajca koji je umirao na pločniku. Podigao je pogled prema trima ženama i odmah ga spustio.
Flick zaključi kako već uvježbava odgovore na pitanja: "Nisam vidio ništa. Ovdje nije bilo nikog drugog."
Tri preostale Čavke upute se u smjeru trga. Flick je nametnula žustar tempo, želeći što prije doći do dvorca. Točno ispred sebe vidjela je ulaz, na suprotnoj strani trga. Ruby i ona dvojica gestapovaca upravo su ulazili. No, dobro, pomisli Flick, ako ništa drugo, Ruby je unutra.
Čavke dođu do završetka ulice i zapute se preko trga. Izlog Cafea des Sports, razbijen u prošlotjednoj pucnjavi, bio je zatvoreni daskama. Dvojica stražara iz dvorca projurili su preko trga, noseći puške, zveckajući čizmama kamenim pločama, nesumnjivo prema ranjenom milicajcu. Nisu ni primijetili malenu skupinu čistačica koje su im se žurno micale s puta.
Flick dođe do ulaza. Bio je to prvi istinski opasan trenutak. Ondje je ostao samo jedan stražar. Neprestano je gledao pokraj Flick, pratio kolege koji su trčali na suprotnu stranu. Samo je letimično pogledao njezinu propusnicu i rukom pokazao neka uđe. Ona stupi u dvorište i okrene se kako bi pričekala ostale.
Greta je bila sljedeća na redu i stražar ponovi cijelu stvar. Više ga je zanimalo što se događa u onoj ulici. Flick već pomisli kako su ušle bez problema i kako će sada sve i biti u redu, no postoje pogledao Jellvnu propusnicu, stražar zaviri i u njezinu košaru. "Nešto dobro miriše", reče.
Flick ih pogleda suspregnuta daha.
"Kobasica za večeru", reče Jelly. "To je miris češnjaka."
On joj rukom pokaže neka uđe i ponovno pogleda na suprotnu stranu trga. Tri Čavke prijeđu kratki prilaz, uspnu se stubama i naposljetku uđu u dvorac.

50. Poglavlje

Dieter je cijelo poslijepodne pratio Michelov vlak, zaustavljajući se u svakom usnulom provincijskom mjestašcu, za slučaj da on iziđe na nekoj usputnoj postaji. Bio je uvjeren da samo uludo gubi vrijeme, da je Michel tek mamac, ali nije imao druge mogućnosti. Michel mu je bio jedini preostali trag. Bio je očajan.
Michel se vlakom vratio sve do Reimsa.
Crne slutnje o predstojećem neuspjehu i sramoti obuzele su Dietera dok je sjedio u automobilu pokraj jedne bombardirane zgrade u blizini postaje u Reimsu i čekao da se pojavi Michel. Gdje li je to pogriješio? Činilo mu se da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći - ali ništa nije upalilo.
Što ako ga praćenje Michela ne dovede nikamo? U jednom trenutku Dieter će morati nekako ublažiti gubitke i ispitati ga. Ali koliko mu je preostalo vremena? Večeras će izići pun mjesec, no u La Mancheu opet vlada olujno nevrijeme. Saveznici bi mogli odgoditi invaziju - ili odlučiti riskirati u vezi s vremenom. Za nekoliko sati možda će već biti prekasno.
Michel je jutros na postaju došao kombijem koji je posudio od Philippea Mouliera, dobavljača mesa, i Dieter ga sada potraži, ali ga ne ugleda. Stoga zaključi da je kombi ondje ostavljen kako bi ga uzela Flick Clairet. Sada bi već mogla biti bilo gdje unutar kruga od stotinu pedeset kilometara. On stane proklinjati samog sebe jer nije postavio nikoga da pazi na kombi.
Vrijeme je kratio razmišljajući o tome kako ispitivati Michela. Slaba mu je točka vjerojatno Gilberte. A ona je trenutačno u nekoj ćeliji u dvorcu i pita se što će biti s njom. Ondje će ostati sve dok se Dieter posve ne uvjeri da je s njom završio, a zatim će je smaknuti ili poslati u neki logor u Njemačkoj. Kako je iskoristiti kako bi Michel progovorio - i to brzo?
Pomisao na logore u Njemačkoj Dieteru je donijela i jednu novu zamisao.
Nagnuvši se naprijed, obrati se vozaču: "Kada Gestapo šalje zatvorenike u Njemačku, prevozi ih vlakom, zar ne?"
"Tako je, gospodine."
"Je li istina da ih stavljate u vagone kakvi se inače koriste za prijevoz stoke?"
"Vagoni za stoku, da, gospodine, to je dovoljno dobro za tu gamad, komuniste, Židove i slične."
"Gdje ih ukrcavaju?"
"Tu, u Reimsu. Vlak iz Pariza zaustavlja se ovdje."
"I koliko često voze ti vlakovi?"
"Gotovo svakodnevno ide barem jedan. Iz Pariza kreće kasno poslije podne, a ovamo dolazi oko osam navečer, ako ne kasni."
Prije nego što je uspio dodatno razraditi zamisao, Dieter ugleda Michela koji je izišao iz postaje. Deset metara iza njega, u gužvi, nalazio se Hans Hesse.
Približavali su se Dieteru na suprotnoj strani ulice.
Dieterov vozač pokrene motor.
Dieter se okrene kako bi promotrio Michela i Hansa.
Prošli su pokraj Dietera. A onda je Michel, na Dieterovo iznenađenje, skrenuo u neku uličicu uz Cafe de la Gare.
Hans ubrza korak i za manje od pola minute skrene na istome mjestu. Dieter se namršti. Je li moguće da se Michel pokušava osloboditi pratnje?
Hans se ponovno pojavi iz uličice, te pogleda lijevo-desno, zabrinuto se mršteći. Na pločnicima nije bilo puno ljudi, tek pokoji putnik koji je dolazio ili odlazio s kolodvora, te posljednji radnici koji su se iz središta grada vraćali kući. Hans nečujno opsuje i vrati se u onu uličicu.
Dieter glasno zastenje. Hans je izgubio Michela.
Ovo je bio najgori zajeb u kojem je sudjelovao još od bitke kod Alam Halfe, kada su pogrešni obavještajni podaci Rommela doveli do poraza. To je bila prijelomna točka ratovanja u Sjevernoj Africi. Dieter se samo nadao da ovo neće biti prijelomna točka rata u Europi.
Dok je tako utučeno promatrao početak uličice, Michel se pojavio na ulaznim vratima kavane.
Dieter osjeti kako mu se raspoloženje naglo popravlja. Michel se riješio Hansa, ali ne zna da ima i drugog pratitelja. Nije još sve izgubljeno.
Michel prijeđe ulicu, sada već trčeći, i uputi se natrag putem kojim je došao, prema Dieterovu autu.
Dieter stane užurbano razmišljati. Pokuša li slijediti Michela, i dalje ga držati pod prismotrom, i sam će morati potrčati, a tako bi postalo očito da ga slijedi. Od toga neće biti ništa: s praćenjem je gotovo. Vrijeme je da ga uhvati.
Michel je jurio pločnikom, odgurujući druge prolaznike u stranu. Trčao je pomalo nespretno, zbog one rane od metka, ali je napredovao brzo i sve se više primicao Dieterovu automobilu.
Dieter u trenu donese odluku. Otvori vrata automobila.
U trenutku kada se Michel našao u njegovoj ravnini, Dieter iziđe, slobodni dio pločnika sužavajući širom otvorenim vratima. Michel skrene kako bi zaobišao prepreku. Dieter ispruži nogu. Michel se spotakne i poleti. Kako je bio visok, svom je težinom tresnuo na pločnik.
Dieter izvuče pištolj i otkoči ga.
Michel je još trenutak-dva ležao nepomično, posve izgubljen. Potom se omamljeno pokuša pridignuti na koljena.
Dieter mu vrškom cijevi dodirne sljepoočicu. "Ostani dolje", reče na francuskome.
Vozač iz prtljažnika donese lisice, stavi mu ih na ruke, a njega strpa na stražnje sjedalo.
Hans se ponovno pojavi, razočarana izraza lica. "Što se dogodilo?"
"Ušao je kroz stražnja vrata Cafea de la Gare i izišao sprijeda", objasni Dieter.
Hans osjeti olakšanje. "Što sada?"
"Pođi sa mnom na postaju." Dieter se obrati vozaču. "Imaš pištolj?"
"Imam, gospodine."
"Dobro pazi na ovog čovjeka. Pokuša li pobjeći, pucaj mu u noge."
"Razumijem, gospodine."
Dieter i Hans žustrim se korakom zapute na postaju. Dieteri zaustavi nekog željezničara u odori i reče: "Želim razgovarati sa šefom kolodvora, odmah."
Muškarac se držao neljubazno, ali reče: "Odvest ću vas u njegov ured."
Šef kolodvora na sebi je imao crni sako i prsluk, te prugaste hlače, elegantnu staromodnu odoru izlizanu na laktovima i koljenima. Čak i u uredu nosio je polucilindar. Posjet visokog njemačkog dužnosnika ulio mu je strah u kosti.
"Kako vam mogu pomoći?" reče uz nervozan osmijeh.
"Očekujete li večeras vlak sa zatvorenicima iz Pariza?"
"Da, u osam navečer, kao i obično."
"Kada dođe, zadržite ga dok vam se ne javim. Imam posebnog zatvorenika kojeg bih želio ukrcati."
"U redu. Još kada bih mogao dobiti pismeno odobrenje ..."
"Svakako. Pobrinut ću se za to. Radite li nešto sa zatvorenicima dok je vlak ovdje?"
"Katkada peremo vagone. Znate, koriste se stočni vagoni, pa nema nužnika, a to, iskreno govoreći, postaje iznimno neugodno, bez želje da kritiziram ..."
"Večeras ih ne perite, razumijete?"
"Svakako."
"Radite li još nešto?"
Čovjek je oklijevao. "Zapravo ne."
Nešto taji, uvidi Dieter. "Hajde, idemo, istinu na sunce, neću vas kazniti."
"Željezničari se neki put sažale nad zatvorenicima i daju im vode. To nije dopušteno, strogo uzevši, ali ..."
"Večeras nema davanja vode."
"Razumijem."
Dieter se obrati Hansu. "Ti vodi Michela Claireta u policijsku postaju i zaključaj ga u ćeliju, a zatim se vrati ovamo, na postaju i pobrini se da se moje zapovijedi provedu u djelo."
"Svakako, bojniče."
Dieter podigne slušalicu telefona koji je stajao na radnome stolu šefa postaje.
"Dajte mi dvorac u Sainte-Cecileu." Nakon uspostavljanja veze, zatražio je Webera. "U ćelijama je neka žena po imenu Gilberte."
"Znam", reče Weber. "Zgodna ženska."
Dieter se upita zašto Weber zvuči tako zadovoljno. "Možeš li je, molim te, automobilom poslati na željezničku postaju u Reimsu? Ovdje je poručnik Hesse, on će preuzeti brigu o njoj."
"U redu", reče Weber. "Ostani još malo na liniji, može?" On udalji slušalicu odusta i obrati se nekome u istoj prostoriji, nalažući Gilbertin premještaj.
Dieter je nestrpljivo čekao. Weber se ponovno javi. "Sve sam sredio."
"Hvala ..."
"Nemoj prekidati vezu. Imam i novosti."
Zato, znači, zvuči tako zadovoljno. "Nastavi", reče Dieter.
"Osobno sam uhitio jednog savezničkog agenta."
"Molim?" reče Dieter. To je pravi dar s neba. "Kada?"
"Prije nekoliko minuta."
"Gdje, za ime svijeta?"
"Ovdje, u Sainte-Cecileu."
"Kako je došlo do toga?"
"Napala je jednog milicajca, a troje mojih sposobnih mladih ljudi tome je slučajno nazočilo. Bili su dovoljno prisebni da uhvate počiniteljicu, koja je bila naoružana automatskim Coltom."
"Ti govoriš o ženskoj osobi? Riječ je o ženi?"
"Da."
To je to. Čavke su u Sainte-Cecileu. Cilj im je dvorac.
Dieter reče: "Weberu, poslušaj me. Držim da je ta žena dio ekipe sabotera koji namjeravaju napasti dvorac."
"Već su pokušavali", reče Weber. "Pa smo ih dobro naprašili."
Dieter je s mukom savladavao nestrpljivost. "To je točno, ali zato će ovaj put biti prepredeniji. Smijem li predložiti najviši stupanj pripravnosti? Udvostruči straže, pretraži dvorac i ispitaj sve nenjemačko osoblje u zgradi."
"Već sam izdao takve naloge."
Dieter nije bio posve uvjeren da bi trebao povjerovati kako se Weber već sjetio izdati takve naloge, ali to više i nije bilo važno, pod uvjetom da ih prenese sada.
Dieter je još načas razmišljao o tome da povuče upute u vezi s Gilberte i Michelom, ali ipak oduči ostati pri izvornome planu. Možda mu prije isteka noći Michel još i zatreba kao ispitanik.
"Odmah se vraćam u Sainte-Cecile", reče Weberu.
"Kako god želiš", reče Weber nehajnim tonom, kao da želi reći da bi se savršeno dobro snašao i bez Dieterove pomoći.
"Trebam ispitati novu zatvorenicu."
"S time sam već počeo. Smekšat će je narednik Becker."
"Za ime svijeta! Želim da bude pri zdravoj pameti i da može govoriti."
"Svakako."
"Molim te, Weberu, ovo je odviše važno da bismo griješili. Preklinjem te da do mojeg dolaska držiš Beckera pod nadzorom."
"U redu, Franck. Pobrinut ću se da ne pretjera."
"Hvala. Dolazim najbrže što mogu." Dieter spusti slušalicu.

51. Poglavlje

Flick zastane na ulazu u veliko predvorje dvorca. Srce joj je neobuzdano udaralo, dok je u prsima osjećala ledeni strah. Našla se u lavljem brlogu. Uhvate li je, nema toga što bi je moglo spasiti.
Brzim pogledom obuhvatila je prostoriju. Telefonske centrale bile su postavljene precizno, u redovima, kao na kakvoj paradi, svojom suvremenošću odudarajući od izblijedjelog sjaja ružičasto-zelenih zidova i punašnih anđela naslikanih na stropu. Snopovi povezanih kabela vijugali su preko mramornog poda s kockastim uzorkom, nalik na raspletenu užad na brodskoj palubi.
Zvučnu kulisu činilo je neprestano prigušeno govorenje telefonistica u mikrofone. One koje su sjedile najbliže podigle su pogled prema ženama koje su se pojavile na ulazu. Flick primijeti kako je jedna djevojka nešto rekla prvoj susjedi i rukom pokazala prema njima. Sve su telefonistice bile iz Reimsa i okolnog područja, mnoge iz samog Sainte-Cecilea, tako da su zasigurno poznavale redovite čistačice i uvidjele da su im Čavke posve nepoznate. Ali Flick je igrala upravo na tu kartu: nadala se da to neće reći Nijemcima.
Brzo se orijentirala, u mislima prizivajući tlocrt koji im je bila nacrtala Antoinette. U bombardiranju pogođeno zapadno krilo, njoj slijeva, nije se koristilo. Ona skrene desno te Gretu i Jelly povede kroz dva krila visokih, drvenim pločama obloženih vrata u istočno krilo.
Prostorije su se nizale jedna za drugom, a odreda je bila riječ o prijemnim sobama prepunima centrala i polica s opremom koja je zujala i škljocala tijekom biranja brojeva. Flick nije znala pozdravljaju li se čistačice inače s telefonisticama ili samo šutke prolaze pokraj njih: Francuzi se vole pozdravljati, ali ovdje sve vodi njemačka vojska. Ona se zadovolji neodređenim osmijehom i izbjegavanjem izravnih pogleda.
U trećoj je sobi neka nadglednica u njemačkoj odori sjedila za pisaćim stolom. Flick se nije obazirala na nju, ali žena dovikne: "Gdje je Antoinette?"
Flick odgovori čak i ne usporivši. "Dolazi." U vlastitome je glasu začula blago podrhtavanje izazvano strahom, te se ponadala da ga nadglednica nije uočila.
Žena pogleda na zidni sat, koji je pokazivao sedam i pet. "Kasnite."
"Jako mi je žao, madame, počinjemo odmah." Flick žurno ode u susjednu sobu. Još je nekoliko trenutaka osluškivala, sa srcem u peti, očekivala ljutiti povik, poziv da se vrati, ali nije se čulo ništa i ona nastavi disati i hodati, dok su je Greta i Jelly pratile u stopu.
Na završetku istočnoga krila nalazilo se stubište koje je vodilo gore, do ureda, ili dolje, u podrum. Čavkama je cilj, u konačnici, bio podrum, no prije toga trebalo je obaviti pripreme.
Skrenule su lijevo i ušle u pomoćno krilo. Slijedeći Antoinetteine upute, pronašle su malenu sobu u kojoj su stajala pomagala za čišćenje, krpe, kante, metle i kante za smeće, kao i smeđe kute koje su čistačice morale nositi kada bi bile na dužnosti. Flick zatvori vrata.
"Zasada bez problema", reče Jelly.
Greta reče: "Užasno se bojim!" Bila je blijeda i sva je drhtala. "Čini mi se da dalje ne mogu."
Flick joj se nasmiješi, želeći je ohrabriti. "Sve će biti u redu", reče.
"Krenimo. Opremu stavite u ove kante za čišćenje."
Jelly počne prebacivati eksploziv u kantu, a nakon nekoliko trenutaka oklijevanja Greta se povede za njom. Flick sklopi svoju strojnicu bez drška, umanjujući joj dužinu za gotovo trideset centimetara, kako bi je lakše sakrila.
Postavivši prigušivač, namjestila je prekidač na pojedinačnu paljbu. Kod korištenja prigušivača, metak je trebalo ručno postaviti u cijev nakon svakog hica.
Ona ugura oružje pod kožni pojas, a nakon toga navuče kutu koja ga pokrije. Nije zakopčala dugmad, kako bi što brže došla do strojnice. I Jelly i Greta također su navukle kute, skrivajući pištolje i streljivo nagurano u džepove.
Bile su već gotovo spremne za podrum. Međutim, to je bio strogo čuvani dio zgrade, sa stražarom na vratima i zabranom pristupa za francusko osoblje - Nijemci su ondje sve čistili sami. Prije samog ulaska, Čavke će izazvati određenu pomutnju.
Upravo su se spremale izići iz sobe kada su se vrata otvorila i u sobu je zavirio neki njemački časnik. "Propusnice!" prodere se.
Flick se ukoči. Bila je i očekivala nekakvu pojačanu budnost. Gestapo je zacijelo zaključio da je Ruby saveznička agentica - nitko inače ne bi nosio automatski pištolj i smrtonosni nož - tako da su dodatne mjere opreza u dvorcu bile logičan korak. Međutim, nekako se bila nadala da će Gestapo s tim mjerama biti prespor da bi zasmetao njezinoj akciji. Ta joj se želja nije ispunila.
Vjerojatno dodatno provjeravaju sve Francuze u zgradi.
"Brzo!" reče časnik nestrpljivo. Bio je to neki Gestapov poručnik, zaključila je Flick na temelju znaka na njegovoj košulji. Ona izvadi svoju propusnicu. On je pomno prouči, uspoređujući sliku s njezinim licem, te je vrati. Jednako je postupio i s Jelly i Gretom.
"Moram vas pregledati", reče i zaviri u Jellynu kantu.
Stojeći iza njega, Flick ispod kute izvuče Sten.
Časnik se zbunjeno namršti kada je iz Jellyne kante izvadio metalnu kutiju otpornu na udarce.
Flick otkoči strojnicu.
Časnik odvrti i skine poklopac s kutije. U trenutku kada je ugledao detonatore, na licu mu se pojavio zaprepašten izraz.
Flick ga ustrijeli sleđa.
Puška zapravo nije bila posve nečujna - prigušivač nije bio sto posto djelotvoran - tako da se začuo prigušen mukli udarac, kao da je na pod pala nekakva knjiga.
Poručnik se trzne i padne.
Flick izbaci čahuru i povuče zatvarač, pa ga još za svaki slučaj pogodi u glavu.
Repetiravši, spremi strojnicu pod kutu.
Jelly odvuče tijelo do zida i gurne ga iza vrata, gdje ga neće vidjeti nitko tko samo usputno zaviri u sobu.
"Idemo odavde", reče Flick.
Jelly iziđe. Greta je stajala nepomična i blijeda, nije odvajala pogled od mrtvog gestapovca.
Flick reče: "Greta ... Čeka nas posao. Idemo."
Greta tako na kraju kimne, uzme metlu i kantu, te iziđe, hodajući poput robota.
Iz sobe s priborom za čišćenje otišle su u kantinu. U njoj su sjedile samo dvije djevojke u odori, pile kavu i pušile. Tiho govoreći francuski, Flick reče: "Znate što trebate raditi."
Jelly počne mesti pod.
Greta je oklijevala.
Flick reče: "Nemoj me iznevjeriti."
Greta kimne, duboko udahne, uspravi leđa i reče: "Spremna sam."
Flick uđe u kuhinju, Greta za njom.
Prema Antoinetteinim riječima, osigurači za cijelu zgradu nalazili su se u ormariću u blizini kuhinje, pokraj velikog električnog štednjaka. Kod štednjaka je stajao neki mladi Nijemac. Flick mu se izazovno nasmiješi i reče: "Što možeš ponuditi gladnoj djevojci?"
On se nasmiješi.
Našavši se iza njegovih leđa, Greta izvadi jaka kliješta s izoliranim dršcima i otvori vrata ormara.


Nebo su djelomično prekrivali oblaci i sunce je nestalo upravo u trenutku kada se Dieter Franck dovezao na slikoviti trg u Sainte-Cecileu. Oblaci su bili jednake tamnosive boje kao i krov crkve od škriljevca.
Na ulazu u dvorac uočio je četvoricu stražara, umjesto uobičajene dvojice. Iako je došao Gestapovim automobilom, narednik je pomno proučio njegovu propusnicu, kao i dokumente njegova vozača i tek nakon toga otvorio vrata od kovanog željeza i propustio automobil. Dieter je bio zadovoljan: Weber je ozbiljno shvatio potrebu za pojačanim osiguranjem.
Svjež povjetarac zapuhao je kada se, izišavši iz automobila, stubama uputio prema veličanstvenome ulazu u zgradu. Dolazeći u predvorje i ugledavši dva reda žena za centralama, sjetio se tajne agentice koju je uhitio Weber. Čavke čine isključivo žene. Sada mu sine kako bi mogle pokušati ući u dvorac prerušene u telefonistice. Je li to moguće?
Dok je prolazio istočnim krilom, obrati se nadglednici, Nijemici. "Je li vam koja od tih djevojaka došla tek u posljednjih nekoliko dana?"
"Nije, bojniče", reče ona. "Jednu novu djevojku uzeli smo prije tri tjedna, a ona je bila posljednja."
On tako odbaci najnoviju teoriju. Kimnuvši, pođe dalje. Na završetku istočnoga krila stubama se zaputio dolje. Vrata podruma bila su otvorena, kao i obično, ali umjesto jednog ispred njih su stajala dvojica vojnika. Weber je udvostručio straže. Kaplar ga pozdravi, a narednik zatraži propusnicu.
Dieter primijeti da je kaplar stajao iza narednka dok je ovaj provjeravao dokumente. Stoga reče: "Tako kako sada stojite, netko vas vrlo lako može svladati odjednom. Kaplaru, trebali biste stajati sa strane, na udaljenosti od barem dva metra, kako biste mogli nesmetano pucati ako netko napadne narednika."
"Razumijem, gospodine."
Dieter uđe u podrumski hodnik. Čuo je potmulu grmljavinu dizelskog generatora koji je davao struju za cijeli telefonski sustav. Prošao je pokraj vrata prostorija s opremom i ušao u sobu za ispitivanje. Nadao se da će ondje zateći novu zatvorenicu, no u sobi nije bilo nikoga.
Zbunjen, ušao je i zatvorio vrata. I u tom je trenutku dobio odgovor na svoje pitanje. Iz druge sobe začuo se dugotrajan krik, odraz krajnje boli.
Dieter širom rastvori vrata.
Becker je stajao kod aparata za davanje električnih šokova. Weber je sjedio na obližnjoj stolici. Neka mlada žena ležala je na operacijskome stolu, remenima povezanih ručnih zglobova i gležnjeva, te glave stisnute u okviru za glavu. Na sebi je imala plavu haljinu, a žice iz aparata prolazile su joj između nogu i nastavljale dalje ispod haljine.
Weber reče: "Bok, Franck. Pridruži nam se, molim te. Naš je Becker smislio nešto posve novo. Pokažite mu, narednice."
Becker uvuče ruku ženi pod haljinu i izvuče ebonitni valjak dugačak oko petnaest centimetara i promjera dva do tri. Na valjku su se nalazila dva metalna prstena na razmaku od nekoliko centimetara. Dvije žice iz aparata bile su učvršćene za te prstene.
Dieter je bio naviknut na mučenje, ali ova paklenska karikatura spolnog čina ispunila ga je beskrajnim gnušanjem, tako daje zadrhtao od tog odvratnog prizora.
"Još nije rekla ništa, ali tek smo počeli", reče Weber. "Još jedan šok, naredniče."
Becker ženi zadigne haljinu i uvuče joj valjak u vaginu. Zatim uzme kolutić električarske ljepljive trake, otkine komad i zalijepi valjak kako ne bi ispadao.
Weber reče: "Ovaj put pojačaj voltažu."
Becker se vrati do aparata.
U tom trenutku ugase se sva svjetla.
U prostoru iza štednjaka pojavio se plavičasti bljesak i začuo prasak. Nestalo je struje, a kuhinju je ispunio smrad spaljene izolacije. Motor hladnjaka prestao je raditi uz zvuk metalnog struganja. Mladi kuhar na njemačkome upita: "Što se događa?"
Flick istrči kroz vrata i krene na suprotnu stranu kantine, dok su je Jelly i Greta pratile u stopu. Prošle su kratkim hodnikom pokraj prostorije s priborom za čišćenje. Našavši se na vrhu stuba, Flick zastane i izvuče strojnicu, uhvativši je tako da je ostala skrivena ispod skuta njezine kute.
"Podrum će biti u potpunome mraku?" upita.
"Prerezala sam sve vodove, pa tako i žice pomoćnog sustava rasvjete", umiri je Greta.
"Idemo."
Njih tri sjure se niza stube. Kako su se spuštale, dnevno svjetlo koje je dopiralo s prozora u prizemlju naglo je slabilo, tako da je ulaz u podrum već bio u polutami.
Na korak iza vrata stajala su dvojica vojnika. Jedan od njih, mladi kaplar s puškom, nasmiješi se i reče: "Bez brige, dame moje, samo je nestalo struje."
Flick ga ustrijeli u prsa, pa preusmjeri cijev i pogodi narednika.
Tri Čavke uđu kroz vrata. Flick je u desnoj ruci držala strojnicu, a u lijevoj baterijsku svjetiljku. Čula je prigušenu grmljavinu strojeva i nekoliko glasova koji su iz udaljenih soba vikali i nešto pitali na njemačkome.
Ona na trenutak uključi bateriju. Nalazila se u širokome hodniku s niskim stropom. Negdje dalje otvarala su se neka vrata. Ona isključi svjetiljku. Već trenutak poslije uočila je kako je na suprotnome kraju netko upalio šibicu. Od trenutka kada je Greta isključila struju proteklo je tridesetak sekundi. Nijemci će se ubrzo oporaviti od šoka i pronaći baterijske svjetiljke. Ima još samo minutu, možda i manje, da se makne iz njihova vidnog polja.
Ona se odluči za najbliža vrata. Bila su otvorena. Svjetiljkom osvijetli unutrašnjost. Bio je to fotolaboratorij, s pozitivima koji su visjeli i sušili se, dok je neki muškarac u bijeloj kuti nešto petljao i pokušavao pronaći put na suprotnu stranu prostorije.
Ona zalupi vratima, prijeđe hodnik u dva koraka, te pokuša otvoriti vrata na suprotnoj strani. Bila su zaključana. Na temelju položaja sobe, u prednjem dijelu dvorca, ispod kuta parkirališta, zaključi da se u susjednoj prostoriji nalaze rezervoari s gorivom.
Nastavila je hodnikom i otvorila sljedeća vrata. Grmljavina strojeva postala je glasnija. Ona još jednom uključi baterijsku svjetiljku, tek na djelić sekunde, dovoljno da ugleda električni generator - neovisan izvor struje za telefonski sustav, zaključi - i pisne: "Dovucite tijela ovamo!"
Jelly i Greta dovuku prve stražare. Flick se vrati na ulaz u podrum i zalupi čelična vrata. Hodnikom je sada vladala potpuna tama. Za svaki slučaj, još je povukla tri teška zasuna s unutarnje strane. Na taj način možda će dobiti još koju dragocjenu sekundu.
Vrativši se u sobu s generatorom, zatvorila je vrata i uključila baterijsku svjetiljku.
Jelly i Greta gurnule su tijela iza vrata i zastale, dahćući od napora. "Sve je sređeno", reče tiho Greta.
U sobi se nalazila hrpa cijevi i kabela, ali svaka je pojedina žica zahvaljujući njemačkoj učinkovitosti bila označena drukčijom bojom, tako da je Flick znala o čemu je riječ: cijevi sa svježim zrakom bile su žute, dovodi goriva smeđi, cijevi za vodu zelene, a dovodi struje prugasti, crveno-crni. Ona snop svjetla usmjeri prema smeđem dovodu goriva za generator. "Kasnije, bude li vremena, želim da u ovom dovodu načiniš rupu."
"Nema problema", reče Jelly.
"A sada mi stavi ruku na rame i pođi za mnom. Greta, ti tako slijedi Jelly. Može?"
"Može."
Flick isključi baterijsku svjetiljku i otvori vrata. Sada će morati naslijepo istraživati podrum. Ona položi dlan na zid, kako bi se lakše snašla, i krene prema unutrašnjosti podruma. Kakofonija povišenih glasova pokazivala je da se nekolicina muškaraca pokušava snaći u tami hodnika.
Nekakav autoritativan glas upita na njemačkome: "Tko je zatvorio glavna vrata?"
Flick začuje kako Greta odgovara, ali muškim glasom: "Izgleda da su se zaglavila."
Onaj Nijemac opsuje. Već trenutak poslije začulo se struganje zasuna.
Flick dođe do nekih drugih vrata. Sada ih otvori i ponovno načas uključi svjetiljku. Unutra su se nalazila dva golema drvena sanduka po veličini i obliku nalik na postolja za lijes u mrtvačnici. Greta prošapće: "Soba s akumulatorima. Uđi na sljedeća vrata."
Onaj Nijemac sada upita: "Je li to bila baterija? Donesi je ovamo!"
"Dolazimo", reče Greta, Gerhardovim glasom, no tri Čavke upute se u suprotnome smjeru.
Flick tako dođe do sljedeće prostorije, povede dvije kolegice unutra, te zatvori vrata i tek nakon toga uključi svjetiljku. Bila je to dugačka i uska komora u kojoj su oba zida pokrivale police s opremom. U bližem je dijelu stajao ormar u kojem su se vjerojatno nalazili veliki tehnički nacrti. Na suprotnome je kraju snop svjetla otkrio maleni stol. Trojica muškaraca sjedila su za njim i u rukama držala karte. Činilo se da su tijekom tih šezdesetak sekundi bez svjetla ostali u istome položaju, nadajući se nastavku kartanja. Sada se pokrenu.
U trenutku kada su ustali, Flick prema njima usmjeri strojnicu. Jelly je bila podjednako brza. Flick ustrijeli jednog od njih. Jellyn pištolj prasne i vojnik koji je stajao do njega također padne. Treći se brzo sagne i potraži zaklon, no Flick ga je pratila snopom svjetla. Flick i Jelly ponovno opale i on padne, više se ne mičući.
Flick samoj sebi nije dopustila o tim mrtvacima razmišljati kao o ljudima. Sada nije imala vremena za osjećaje. Ona svjetiljkom stane prelaziti po sobi. Ono što je ugledala u srce joj je unijelo radost. Ovo je posve izvjesno prostorija koju traži.
Na metar od dugačkoga zida nalazile su se dvije velike stelaže koje su se protezale od poda do stropa, načičkane tisućama terminala posloženih u uredne redove. Iz vanjskoga svijeta telefonski su kabeli u pomno povezanim snopovima kroza zid dolazili do stražnje strane tih terminala na bližoj stelaži. Na suprotnoj strani, slični su kablovi vodili od stražnje strane terminala prema gore, do centrala u prizemlju. S prednje strane instalacije, prava noćna mora premosnih žica povezivala je terminale bliže stelaži s terminalima na suprotnoj strani.
Flick pogleda Gretu. "Onda?"
Greta je s opčinjenim izrazom na licu pregledavala opremu pri svjetlu svoje baterijske svjetiljke. "Ovo je GDI - glavna distribucijska instalacija", reče. "Ali malo je drukčija od naše, u Velikoj Britaniji."
Flick je iznenađeno pogleda. Prije samo nekoliko minuta rekla je da je odviše prestrašena da bi nastavila. Sada je ubojstvo trojice vojnika nije ni dirnulo.
Kod suprotnog zida nalazilo se još nekoliko stelaža s opremom obasjanom svjetlom vakuumskih cijevi. "A na drugoj strani?" upita Flick.
Greta preusmjeri snop svjetla. "To su pojačala i oprema kruga za prijenos, za međugradske linije."
"Odlično", reče Flick kratko. "Pokaži Jelly gdje treba postaviti eksploziv."
Njih tri bacile su se na posao. Greta je odmotala voštani papir i izvadila žuti plastični eksploziv, dok je Flick rezala fitilj. Gorio je centimetar po sekundi.
"Svi će biti dugački po tri metra", reče Flick. "Tako ćemo imati točno pet minuta za izlazak." Jelly je spajala dijelove: fitilj, detonator i kapsulu.
Flick je držala svjetiljku dok je Greta oblikovala eksploziv i postavljala ga na instalacije, na najosjetljivija mjesta, a Jelly u meki materijal uvlačila kapsule.
Radile su brzo. Za pet minuta sva je oprema bila prekrivena eksplozivom. Fitilji su vodili do zajedničkog izvora, gdje su bili isprepleteni, tako da će jedno paljenje zapaliti sve.
Jelly izvadi bombu od termita, crnu kutiju približno veličine i oblika juhe u konzervi, s finim prahom aluminijeva oksida i željeznog oksida. Ta će smjesa gorjeti i davati visoku temperaturu i razorni plamen. Ona skine poklopac i otkrije dva fitilja, a zatim bombu položi na pod iza GDI-ja.
Greta reče: "Ovdje negdje nalaze se tisuće kartica na kojima je prikazano kako su povezani krugovi. Njih trebamo spaliti. U tom slučaju tehničarima će trebati dva tjedna, a ne dva dana, da ponovno spoje kabele."
Flick otvori ormar i pronađe četiri po mjeri izrađena držača kartica u kojima su se nalazili veliki prikazi, uredno posloženi zahvaljujući obilježenim podjelnicima. "To tražimo?"
Greta pri svjetlu baterijske svjetiljke prouči jednu od kartica. "Da."
Jelly reče: "Razbacaj ih oko bombe. Zapalit će se za nekoliko trenutaka."
Flick baci kartice na pod.
Jelly postavi paket kemikalija koje proizvode kisik na pod u slijepom kutu sobe. "Plamen će tako razviti još višu temperaturu", reče. "Inače bismo mogli spaliti samo drvene okvire i izolaciju oko žica, ali s ovim bi se trebale rastopiti i bakrene žice."
Sve je bilo spremno.
Flick snopom prijeđe po cijeloj sobi. Vanjski su zidovi bili od prastare opeke, međutim, unutarnje su činile tek tanke drvene pregrade među pojedinim prostorijama. Eksplozija će razoriti pregrade, a požar će se proširiti u cijeli podrum.
Od nestanka struje proteklo je pet minuta. Jelly izvadi upaljač za cigarete.
Flick reče: "Vas dvije, krenite prema van. Jelly, usput uđi u sobu s generatorom i načini rupu u onom dovodu goriva koji sam ti pokazala."
"Dogovoreno."
"Naći ćemo se kod Antoinette."
Greta nervozno upita: "A kamo ideš ti?"
"Pronaći Ruby."
Jelly je upozori: "Imaš pet minuta."
Flick kimne.
Jelly zapali fitilj.
Kada je Dieter iz tame podruma izišao u polumrak stubišta, primijetio je da na ulazu više nema stražara. Nema sumnje da su otišli po pomoć, ali ta je nedisciplina u njemu budila bijes. Trebali su ostati na svojem mjestu.
Možda ih je netko uklonio silom. Je li ih netko odveo pod prijetnjom oružja? Je li već počeo napad na dvorac?
On potrči gore. U prizemlju nije bilo nikakvih tragova borbe. Telefonistice su i dalje radile: telefonski sustav funkcionirao je na posebnom strujnom krugu odvojenom od dovoda u preostalome djelu zgrade, a kroz prozore je još uvijek dopiralo dovoljno svjetla da vide što rade. On protrči kroz kantinu, uputivši se prema stražnjem dijelu zgrade, gdje su se nalazile radionice službe održavanja, no na putu onamo zavirio je u kuhinju i ondje zatekao trojicu vojnika u kombinezonima koji su se bili zagledali u ormar s osiguračima. "U podrumu nema struje", reče Dieter.
"Znam", reče jedan od njih. Na košulji je imao naredničke oznake. "Sve su žice prerezane."
Dieter podigne glas. "U tom slučaju izvadi alat i ponovno ih spoji, idiote jedan!" reče. "Nemoj tako stajati i češati se po glupoj glavi!"
Narednik je ostao zatečen. "Razumijem, gospodine", reče.
Mladi kuhar zabrinuta izraza lica reče: "Mislim da je stvar u električnom štednjaku, gospodine."
"Što se dogodilo?" poviče Dieter.
"Ovaj ... bojniče ... čistile su nešto iza njega i začula se eksplozija ..."
"Tko? Tko je čistio?"
"Ne znam, gospodine."
"Vojnik, netko poznat?"
"Ne, gospodine ... samo jedna čistačica."
Dieter više nije znao što bi mislio. Bilo je očito da je dvorac napadnut. Ali gdje je neprijatelj? On iziđe iz kuhinje, dođe na stubište i potrči prema uredima na katu.
U trenutku kada je skretao na sljedeći krak, nešto mu je zapelo za oko, tako da se osvrnuo. Neka visoka žena u kuti kakvu nose čistačice penjala se stubama iz podruma, u ruci noseći metlu s krpom i kantu.
On zastane kao ukopan, zagledan u nju, dok su mu se misli grozničavo kovitlale. Ondje joj nije mjesto. U podrum smiju ulaziti isključivo Nijemci. Dakako, uslijed pomutnje zbog nestanka struje moglo se dogoditi svašta. Ali kuhar je za nestanak struje okrivio jednu čistačicu. On se sada prisjeti kratkog razgovora s nadglednicom telefonistica. Nijedna nije bila nova - ali nije se raspitivao za Francuskinje koje su čistile prostorije.
Dieter se spusti stubama i tako je dočeka u prizemlju. "Što ste radili u podrumu?" upita je na francuskome.
"Išla sam čistiti, ali nestalo je svjetla."
Dieter se namršti. Francuski je govorila s naglaskom koji nije bio u stanju posve odrediti. Sada reče: "Ne smijete ići onamo."
"Da, vojnik mi je rekao, kaže da čiste sami, nisam znala."
To nije engleski naglasak, pomisli Dieter. Ali kakav je onda? "Koliko dugo radite u dvorcu?"
"Tek jedan tjedan, i do danas sam radila samo na katu."
Priča je bila uvjerljiva, no Dieter nije bio zadovoljan. "Dođite sa mnom." On je čvrsto uhvati za nadlakticu. Budući da se nije opirala, povede je u kuhinju.
Dieter se ondje obrati kuharu: "Prepoznaješ li ovu ženu?"
"Da, gospodine. Ona je čistila iza štednjaka." Dieter je pogleda.
"Je li to istina?"

"Jest, gospodine, žao mi je ako sam nešto oštetila." Dieter tada prepozna naglasak. "Ti si Njemica", reče.
"Nisam, gospodine."
"Prljava izdajice." On pogleda kuhara. "Uhvati je i pođi za mnom. Ona će mi ispričati sve."
Flick otvori vrata sobe na kojima je pisalo Soba za ispitivanje, uđe, za sobom zatvori vrata i unutrašnjost osvijetli baterijskom svjetiljkom.
Ugledala je jeftini stol od borovine s pepeljarama, nekoliko stolica, te čelični pisaći stol. Unutra nije bilo ljudi.
To ju je zbunilo. U prolasku hodnikom vidjela je zatvorske ćelije i svaku od njih kroz prozorčić osvijetlila snopom svjetla. Ćelije su bile prazne: zatvorenike koje je Gestapo priveo tijekom posljednjih osam dana, među njima i Gilberte, zacijelo su nekamo premjestili.
I tada s lijeve strane ugleda vrata koja su, najvjerojatnije, vodila u neku drugu sobu.
Ona isključi svjetlo, otvori vrata, uđe, zatvori ih za sobom i ponovno uključi svjetiljku.
Ruby je ugledala istog trenutka. Ležala je na stolu nalik na bolnički operacijski stol. Posebno izrađeni remeni čvrsto su joj držali ručne zglobove i gležnjeve, te onemogućavali svaki pokret glavom. Žice iz nekakvog električnog aparata prolazile su joj između nogu i nestajale ispod haljine. Flick istog trenutka zaključi što su joj radili i od krajnjeg užasa ostane bez daha.
Sada priđe stolu. "Ruby, čuješ me?"
Ruby zastenje. Flick osjeti kako joj je srce poskočilo od nade: još je živa. "Oslobodit ću te", reče i odloži Sten na stol.
Ruby je pokušavala nešto reći, no umjesto riječi, iz usta joj se čulo samo stenjanje. Flick brzo otkopča remene kojima je Ruby bila vezana za stol.
"Flick", izusti Ruby napokon.
"Što?"
"Iza tebe."
Flick poskoči u stranu. Nešto vrlo teško okrzne joj uho i svom snagom pogodi u rame. Ona krikne od boli, ispusti baterijsku svjetiljku i padne. Našavši se na podu, otkotrlja se u stranu, maksimalno se udaljavajući od početnog položaja kako je napadač ne bi mogao ponovno udariti.
Pogled na Ruby toliko ju je šokirao da nije bila osvijetlila preostale dijelove sobe. Netko drugi vrebao je u mraku, čekao priliku, te joj je nečujno prišao sleđa.
Lijeva ruka na trenutak joj je postala neosjetljiva. Služeći se desnom, na podu je potražila svjetiljku. Prije nego što ju je pronašla, začuo se glasan škljocaj i uključila su se svjetla.
Zatreptavši, ugledala je dvoje ljudi. Jedan je bio nizak i širok muškarac okrugle glave i kratko podšišane kose. Iza njega je stajala Ruby. Ruby je u mraku u međuvremenu uzela nešto što je nalikovalo na čeličnu šipku i sada ju je držala visoko iznad glave, u pripravnosti. Čim se pojavilo svjetlo, Ruby je ugledala tog čovjeka, okrenula se i svom ga snagom šipkom raspalila po glavi.
Bio je to razoran udarac i ovaj se stropošta na pod, ondje ostajući ležati posve nepomično.
Flick ustane. Osjet joj se ubrzano vraćao u ruku, tako da je odmah zgrabila Sten.
Ruby je klečala nad tijelom onog muškarca. "Upoznaj narednika Beckera", reče.
"Je li ti dobro?" upita Flick.
"Umirem od proklete boli, ali osvetit ću se ovom jebenom gadu." Uhvativši Beckera za prednji dio odore, Ruby ga pridigne i, uz velik napor, odgurne na operacijski stol.
On zastenje.
"Budi se!" reče Flick. "Ja ću ga dokrajčiti."
"Daj mi još deset sekundi." Ruby mu izravna udove i remenima učvrsti ručne zglobove i gležnjeve, a zatim učvrsti glavu tako da se više nije mogao micati.
Na kraju uzme onaj valjkasti terminal aparata za elektrošokove i ugura mu ga u usta. On se stane gušiti i kašljati, ali nije mogao pomaknuti glavu. Ona uzme ljepljivu vrpcu, zubima otrgne jedan komad, te učvrsti valjak tako da mu ne ispada iz usta. Zatim priđe aparatu i stane nešto petljati s prekidačem.
Začulo se tiho brujanje. Onaj čovjek na stolu ispusti prigušeni krik. Čvrsto vezano tijelo zatreslo se od grčeva. Ruby još trenutak zadrži pogled na njemu, pa reče: "Idemo."
Tako su izišle, ostavljajući narednika Beckera na stolu, gdje je cvilio poput svinje u klaonici.
Flick pogleda na ručni sat. Od trenutka kada je Jelly pripalila fitilje protekle su dvije minute.
Prošle su kroz sobu za ispitivanje i izišle na hodnik. Situacija se u međuvremenu normalizirala. U blizini ulaza nalazila su se samo trojica vojnika koji su razgovarali smirenim glasovima. Flick žustrim korakom krene prema njima, dok ju je Ruby pratila u stopu.
Flick je instinkt govorio kako bi trebala proći pokraj tih vojnika, oslanjajući se na samouvjereno držanje, no u tom je trenutku, kroz vrata, ugledala visoki lik Dietera Francka koji se približavao, u pratnji još dvoje-troje ljudi koje nije dobro vidjela. Ona naglo zastane. Ruby se zabije u njezina leđa. Flick se okrene prema najbližim vratima. Nosila su oznaku Radioveza. Ona ih otvori. Soba je bila prazna i njih dvije uđu.
Vrata je ostavila otvorenima tek centimetar-dva. Tada začuje kako bojnik Franck na njemačkome viče: "Satniče, gdje su ona dvojica koji bi trebali čuvati ulaz?"
"Ne znam, bojniče, upravo sam se raspitivao za to."
Flick sa Stena skine prigušivač i prebaci na automatsku paljbu. Do sada je koristila samo pojedinačnu, što je značilo da joj je u magazinu ostalo dvadeset osam metaka.
"Naredniče, vi i kaplar ostanite čuvati ulaz. Satniče, pođite u ured bojnika Webera i recite mu da bojnik Franck izričito preporučuje da odmah pretraži cijeli podrum. Hajdemo, trkom!"
Već trenutak poslije Franckovi su koraci prošli pokraj sobe s radiouređajima.
Flick je čekala i osluškivala. Začuo se tresak nekih vrata. Ona proviri na hodnik. Francka više nije bilo.
"Idemo", reče, obraćajući se Ruby. Njih dvije iziđu i krenu prema ulazu u podrum.
Kaplar im se obrati na francuskome: "Što vi radite ovdje?"
Flick je već imala spreman odgovor. "Moja prijateljica Valerie; tek je počela raditi s nama, pa je u zbrci nakon nestanka struje došla ovamo."
Kaplar ih je sumnjičavo promatrao. "Gore je još svjetlo, kako se i mogla izgubiti?"
Ruby reče: "Užasno mi je žao, gospodine, mislila sam da trebam čistiti ovdje, a nitko me nije zaustavio."
Narednik progovori na njemačkome: "Trebamo ih držati izvan podruma, a ne unutra, kaplaru." Potom se samo nasmije i rukom im pokaže neka iziđu.


Dieter je zatočenicu svezao za stolicu, a zatim dužnosti oslobodio kuhara koji ju je dopratio iz kuhinje. Još je na trenutak promotrio tu ženu, pitajući se koliko mu je preostalo vremena. Jedna je agentica uhićena na ulici ispred dvorca. Jedna druga, ako je agentica, uhvaćena je dok se stubama uspinjala iz podruma. Jesu li ostale već došle i otišle? Ili negdje čekaju kako bi ih one uvele? Ili su i u ovom trenutku negdje u zgradi? Izluđivalo ga je što ne zna što se događa. Ali već je naredio pretraživanje podruma. Preostaje mu još samo da ispita zatočenicu.
Dieter je započeo s tradicionalnom pljuskom, iznenadnom, tako da je već na početku razarala moral. Žena od šoka i boli ostane bez daha.
"Gdje su ti prijateljice?" upita je on.
Ženin se obraz zacrveni. On je pomno promatrao njezin izraz lica. To što je uočio posve ga je zbunilo.
Doimala se sretnom.
"Nalaziš se u podrumu dvorca", reče joj. "Kroz ona se vrata ulazi u komoru za mučenje. S druge strane, iza ovog zida, nalazi se oprema za telefonske centrale. Nalazimo se na završetku tunela, na dnu vreće, kako bi rekli Francuzi. Kane li tvoje prijateljice dići zgradu u zrak, ti i ja svakako ćemo u ovoj sobi dočekati smrt."
Izraz njezina lica nije se promijenio.
Možda dvorac neće letjeti u zrak, pomisli Dieter. Ali koja je onda njezina zadaća? "Njemica si", reče. "Zašto pomažeš neprijateljima svoje zemlje?"
Ona se konačno oglasi. "Ispričat ću ti", reče. Njemački je govorila s hamburškim naglaskom. "Jednom davno imala sam ljubavnika. Zvao se Manfred." Ona odvrati pogled, prisjećajući se. "Tvoji su ga nacisti uhitili i poslali u logor. Mislim da je ondje umro ... više nisam čula za njega." Tada zastane i s mukom proguta slinu. Dieter je čekao. Trenutak poslije, ona nastavi. "Kada su mi ga odveli, zarekla sam se da ću se osvetiti ... i to je to." Ona se sretno nasmiješi. "Vaš je odvratni režim došao gotovo do samog završetka. A ja sam pomogla u njegovu uništavanju."
Tu nešto nije u redu. Govori kao da je to nešto već učinila. Osim toga, struja je nestala, pa je ponovno došla. Je li zamračenje već poslužilo željenoj svrsi? Na ovoj se ženi ne vidi ni najmanji trag straha. No je li baš moguće da joj ne smeta što će poginuti?
"Zašto su uhitili tvojeg ljubavnika?"
"Nazvali su ga perverznjakom."
"Kakvim?"
"Bio je homoseksualac."
"Ali je bio tvoj ljubavnik?"
"Da."
Dieter se namršti. Potom malo prodornije promotri ženu. Bila je visoka i imala je široka ramena, dok su se pod šminkom nazirali muževni nos i brada ...
"Ti si muškarac?" upita zapanjeno. Ona se samo nasmiješi.
I tek je tada Dieteru na pamet pala najužasnija pomisao. "Zašto mi sve to pričaš?" reče. "Pokušavaš me zadržati dok tvoje prijateljice bježe? Žrtvuješ svoj život kako bi zajamčila uspjeh misije ..."
Slijed njegovih misli prekinuo je neki jedva čujan zvuk. Nalikovao je na prigušeni vrisak. Sada kada ga je primijetio, uvidio je da ga je čuo već dva ili tri puta, ali se nije obazirao. Činilo se da dopire iz susjedne prostorije.
Dieter poskoči na noge i uđe u sobu za mučenje.
Očekivao je da će na stolu zateći onu drugu agenticu, tako da se zaprepastio ugledavši neko drugo tijelo. Bio je to muškarac, spoznao je istog trenutka, ali u prvi mah nije znao koji, jer je lice bilo izobličeno - vilica iščašena, zubi razbijeni, obrazi umrljani krvlju i bljuvotinama. Tek je tada prepoznao zdepasti lik narednika Beckera. Žice iz aparata za električne šokove vodile su do Beckerovih usta. Dieter uoči da se valjak nalazi u Beckerovim ustima, da je učvršćen ljepljivom trakom. Becker je još bio na životu, trzao se i ispuštao stravično cičanje. Dieter je bio užasnut.
Sada brzo isključi aparat. Becker se prestane trzati. Dieter uhvati žice i snažno povuče. Valjak iziđe iz Beckerovih usta. On ga odbaci na pod.
Potom se nadvije nad stol. "Becker!" reče. "Čuješ li me? Što se to dogodilo?"
Pitanje je ostalo bez odgovora.


U prizemlju je sve bilo uobičajeno. Flick i Ruby brzo su prošle između redova telefonistica koje su tiho govorile u mikrofone, postavljale konektore u odgovarajuće utičnice, povezujući ljude koji su donosili odluke u Berlinu, Parizu i Normandiji. Flick pogleda na ručni sat. Točno za dvije minute sve će te veze biti razorene, a vojna će se mašinerija raspasti, tako da će od nje ostati samo razbacana hrpa odvojenih dijelova bez mogućnosti zajedničkog funkcioniranja. Sada još samo, pomisli Flick, kada bismo nekako mogle izići ...
Bez incidenta su izišle iz zgrade. Za samo nekoliko sekunda naći će se na gradskome trgu. Na korak su do uspjeha. No u dvorištu su naišle na Jelly - koja se vraćala.
"Gdje je Greta?" upita ona. "Izišla je s tobom!" odgovori Flick.
"Ja sam zastala kako bih postavila eksploziv na dovod dizelskog goriva za generator, kao što si rekla. Greta je išla ispred mene. Ali nije došla do Antoinette. Upravo sam se vidjela s Paulom, on ju nije vidio. Došla sam je potražiti." Jelly je u ruci držala nešto umotano u papir. "Stražaru sam rekla da sam samo izišla po večeru."
Flick je bila posve obeshrabrena. "To znači daje Greta unutra ... dovraga!"
"Idem po nju", reče Jelly odlučno. "Ona je mene u Chartresu spasila od Gestapa ... to joj dugujem."
Flick pogleda na ručni sat. "Imamo manje od dvije minute. Idemo!"
Tako su ponovno utrčale u zgradu. Telefonistice su ih iznenađeno promatrale dok su jurile kroz sobe. Flick je već počela sumnjati u ispravnost odluke. Hoće li u pokušaju spašavanja jedne članice ekipe žrtvovati još dvije - i sebe?
Kada su došle do stubišta, Flick zastane. Ona dvojica vojnika koji su ih iz podruma pustili šaleći se, natrag ih neće pustiti tako lako. "Kao i prije", reče tiho ostalima. "Stražarima pristupite nedužno i pucajte tek u posljednjem trenutku."
Neki glas odozgo sada upita: "Što se to događa?" Flick zastane kao ukopana.
Sada se osvrne. Na stubama koje su se spuštale s kata stajala su četvorica muškaraca. Jedan od njih, u odori s bojničkim oznakama, držao ju je na nišanu pištolja. Ona prepozna bojnika Webera.
Bila je to ekipa za potragu koju je zatražio Dieter Franck. Pojavili su se u najgorem mogućem trenutku.
Flick stane proklinjati samu sebe zbog pogrešne odluke. Sada će izgubiti četiri, a ne jednu agenticu.
Weber reče: "Vi se, žene, držite nekako zavjerenički."
"Što želite od nas?" reče Flick. "Mi smo samo čistačice."
"To je moguće", reče on. "Ali u blizini imamo i ekipu neprijateljskih agentica."
Flick odglumi veliko olakšanje. "Oh, dobro", reče. "Ako tražite neprijateljske agentice, onda za nas nema opasnosti. Nekako sam se pribojavala da možda niste zadovoljni čišćenjem." Ona se usiljeno nasmije, a Ruby joj se pridruži. Oba su glasa zazvučala lažno.
Weber reče: "Ruke uvis!"
U trenutku kada je podizala ruku pokraj očiju, Flick pogleda na ručni sat.
Još trideset sekundi.
"Krenite u podrum", reče Weber.
Flick nevoljko zakorači na stube. Ruby i Jelly upute se za njom, a četvorica muškaraca za njima. Spuštala se koliko je mogla sporije i brojila sekunde.
Zaustavila se u podnožju stuba. Još dvadeset. "Ponovno ti?" reče jedan od stražara.
Flick reče: "Obrati se svojem bojniku."
"Samo nastavite", reče Weber.
"Mislila sam da ne smijemo ići u podrum."
"Samo kreni dalje!"
Pet sekunda.
Tako su prošle kroz vrata podruma.
I uto se začuo zaglušujući prasak.
Na suprotnome kraju hodnika pregradni zidovi sobe s opremom rasprsnuli su se prema van. Začula se serija tresaka. Plamen se počeo kovitlati iznad ostataka zidova i opreme. Zračni udar izazvan eksplozijom oborio je Flick na pod.
Ona se pridigne na jedno koljeno, ispod kute izvuče strojnicu i naglo se okrene. Jelly i Ruby nalazile su joj se svaka s jedne strane. Stražari s ulaza, Weber i ona trojica također su bili na podu. Flick povuče otponac.
Od šestorice Nijemaca, samo je Weber ostao priseban. Dok ih je Flick zasipavala mecima, Weber je zapucao iz pištolja. Jelly, koja se uz Flick počela s mukom pridizati, krikne i padne. Flick u tom trenutku pogodi Webera u prsa i on se sruši.
Flick isprazni okvir u šest tijela na podu. Zatim ga izbaci, iz džepa izvadi novi i umetne ga u ležište na strojnici.
Ruby se nagne nad Jelly, tražeći bilo. Već trenutak poslije podigne pogled.
"Mrtva je", reče.
Flick pogleda prema suprotnome kraju hodnika, gdje je bila Greta. Plamen je sukljao iz sobe s opremom, no zid sobe za ispitivanje doimao se netaknutim.
Ona potrči prema paklu.


Dieter je odjednom samo uvidio da leži na podu, iako nije znao kako je onamo dospio. Začuo je grmljavinu plamena i osjetio miris dima. S mukom se pridigavši, pogledao je u sobu za ispitivanje.
Istog trenutka shvatio je da su mu život spasili zidovi od opeke u komori za mučenje. Pregradnog zida između sobe za ispitivanje i komore s opremom više nije bilo. Oskudno pokućstvo u sobi za ispitivanje bilo je odbačeno na zid.
Zatočenica je doživjela identičnu sudbinu i ležala je na podu, i dalje vezana za stolicu, s vratom pod nekakvim užasnim kutom koji je jasno govorio da je slomljen, a to je značilo da je ona - ili on - mrtva. Soba za opremu bila je potpuno obavijena plamenom, a požar se širio vrlo brzo.
Dieter uvidi kako mu je preostalo još samo nekoliko trenutaka za bijeg.
Vrata sobe za ispitivanje uto se otvore i na njima se pojavi Flick Clairet sa strojnicom.
Na glavi je imala tamnu periku koja se bila nakrivila, tako da je otkrivala njezinu prirodnu plavu kosu. Tako zajapurena i zadihana, izbezumljena pogleda, bila je prelijepa.
Da je u tom trenutku u ruci imao pištolj, bio bi je pokosio u provali slijepoga bijesa. Kada bi je uhvatio živu, bio bi to neprocjenjivo vredniji trofej, ali zbog njezina je uspjeha i vlastita neuspjeha bio toliko bijesan i ponižen da se ne bi mogao kontrolirati.
No oružje je bilo u njezinim rukama.
U prvi ga mah uopće nije primijetila, nego se samo zagledala u mrtvo kolegičino tijelo. Dieter povuče ruku prema unutarnjem džepu. Ona se prene i pogledi im sesusretnu. Izraz koji se pojavio na njezinu licu pokazao mu je da ga je prepoznala. Znala je tko je pred njom. Znala je protiv koga se proteklih devet dana borila. U njezinim očima ugledao je pobjedonosan bljesak. Ali i veliku želju za osvetom u tom grčenju usana. Ona pridigne Sten i zapuca.
Dieter se baci natrag u sobu za mučenje u trenutku kada su zrna odlomila komadiće zida od opeke. Potom izvuče automatski pištolj Walther P38, otkoči ga i usmjeri prema vratima, čekajući da Flick uđe.
No ona se nije pojavila.
Čekao je još nekoliko trenutaka i zatim odlučio pogledati.
Flick više nije bilo.
On pojuri kroz sobu za ispitivanje u plamenu, rastvori vrata i iziđe na hodnik. Flick i neka druga žena trčale su prema suprotnome kraju hodnika. U trenutku kada je podigao pištolj, preskočile su skupinu tijela u odorama koja su ležala na podu. On nacilja prema Flick i u tom trenutku osjeti kako mu neizdrživa bol prži ruku. Kriknuvši, ispusti pištolj. Ugledavši rukav koji se zapalio, u jednom potezu sa sebe strgne sako.
Kada je ponovno podigao pogled, žena više nije bilo. Dieter podigne pištolj i pojuri za njima.
U trku je osjetio miris goriva. Negdje je curilo - ili su saboterke možda probušile dovod. Još samo koju sekundu i cijeli će podrum eksplodirati poput divovske bombe.
Ali on bi još mogao uhvatiti Flick. Istrčavši iz hodnika, Dieter pojuri stubama.
U sobi za mučenje odora narednika Beckera počela je tinjati. Zbog vrućine i dima on se osvijesti i počne očajnički dozivati pomoć, no nitko ga nije čuo. Svim silama nastojao se osloboditi kožnih remena kojima je bio vezan, poput svojih nebrojenih žrtava, no i on je, kao svi ostali, bio nemoćan.
Već nekoliko trenutaka poslije odjeća mu je počela gorjeti, a on stane luđački vrištati.


Flick je primijetila da je Dieter krenuo stubama za njom, s pištoljem u ruci. Pribojavala se da će mu, u slučaju da se i okrene kako bi naciljala, pružiti priliku da prvi puca. Stoga je odlučila bježati, a ne zastati i upustiti se u sukob.
Netko je oglasio požarni alarm i sirena je sada parala uši u cijelome dvorcu, dok su ona i Ruby jurile kroz sobe s centralama. Sve telefonistice već su bile napustile mjesta i natiskivale se prema vratima, tako da se Flick našla u gužvi. Zahvaljujući toj masi tijela, Dieter neće moći nesmetano pucati na nju ili Ruby, ali druge su ih žene sada usporavale. Flick je rukama i nogama bezobzirno udarala oko sebe kako bi joj se ljudi sklonili s puta.
Tako su došle do ulaza u dvorac i sjurile se stubama prema vratima u ogradi.
Flick je na trgu ugledala Moulierov mesarski kombi, stražnjim dijelom parkiran ispred samih vrata u ogradi, uključenog motora i otvorenih stražnjih vrata. Paul je stajao pokraj vozila, nervozno gledajući kroz željezne rešetke. Flick se učini kako je taj čovjek nešto najbolje što je u životu vidjela.
Međutim, kako su žene izlazile iz zgrade, dvojica su ih stražara usmjeravala u vinograd na zapadnoj strani dvorišta, dalje od parkiranih automobila. Flick i Ruby nisu se obazirale na upute, nego su potrčale prema izlazu. Kada su vojnici uočili da Flick ima strojnicu, posegnuli su za oružjem.
U Paulovim rukama u tom se trenutku pojavi puška. On nacilja kroz rešetke. Cijelim trgom odjeknu dva hica i obojica se stražara nađu na zemlji.
Paul širom rastvori vrata.
U trenutku kada je Flick protrčala kroz ogradu, iznad glave su joj fijuknuli meci koji su pogodili kombi: ispalio ih je Dieter.
Paul uskoči za upravljač.
Flick i Ruby bace se u stražnji prostor.
Dok se kombi udaljavao, Flick je vidjela kako Dieter skreće prema parkiralištu, gdje se nalazio njegov nebeskoplavi automobil.


U tom trenutku vatra je u podrumu došla do rezervoara s gorivom. Začuo se potmuli podzemni prasak, nalik na potres. Parkiralište se doslovce rasprsnulo, a šljunak, zemlja i komadi betona polete uvis. Polovica automobila parkiranih oko stare fontane od udara se prevrnula. Divovsko kamenje i komadi zidova od opeka počeli su pljuštati na sve ostalo. Dietera je udar odbacio natrag na stube. Crpka za benzin poletjela je visoko u zrak, a oblak plamena šiknuo je s mjesta u zemlji na kojem je dotada bila učvršćena. Nekoliko se automobila zapalilo i njihovi su se rezervoari sada jedan po jedan rasprskavali.
Kombi je u tom trenutku napustio trg i Flick više nije vidjela ništa. Paul se najvećom brzinom odvezao iz sela. Flick i Ruby poskakivale su na metalnome podu kombija. Flick je tek tada, malo-pomalo, do svijesti počelo dopirati da su obavile misiju. Nije mogla vjerovati. Pomislila je na Gretu i Jelly, obje mrtve, te na Dianu i Maude, koje su mrtve ili umiru u nekom koncentracijskome logoru, i nije bila u stanju osjetiti sreću. Ali je osjetila neobuzdano zadovoljstvo kada je u mislima ponovno ugledala sobu s opremom u plamenu i parkiralište koje leti na sve strane.
Sada pogleda Ruby.
Ruby joj se nasmiješi. "Uspjele smo", reče. Flick kimne.
Ruby je obavije rukama i snažno zagrli. "Da", reče Flick. "Uspjele smo."


Dieter se podigne s tla. Činilo mu se da je natučen po cijelom tijelu, ali bio je u stanju hodati. Cijeli je dvorac bio u plamenu, dok je parkiralište bilo neprepoznatljivo. Žene su vrištale, obuzete panikom. Nijemo je gledao posljedice razaranja koje su bile uočljive posvuda uokolo.
Čavke su uspješno obavile misiju. Ali sve još nije završilo. Još su u Francuskoj. A kada bi uspio uhvatiti i ispitati Flick Clairet, poraz bi na kraju ipak mogao pretvoriti u pobjedu. U neko doba večeras ona zacijelo planira dočekati maleni avion, na nekom polju u blizini Reimsa. On mora samo otkriti gdje i kada.
A zna tko će mu to reći. Njezin suprug.

POSLJEDNJI DAN


Utorak, 6. lipnja 1944.



52. Poglavlje

Dieter je sjedio na peronu željezničkog kolodvora u Reimsu. Francuski željezničari i Gestapovi ljudi bili su na straži s njim, i strpljivo stajali pod jarkim svjetlima. Vlak sa zarobljenicima je kasnio, satima, ali je dolazio, u to su ga više puta uvjeravali. Treba samo pričekati. To mu je jedina preostala karta.
Srce mu je ispunjavao neopisiv bijes. Ponizila ga je i porazila jedna djevojka. Da je bila Njemica, osjećao bi ponos. Okarakterizirao bi je kao genijalnu i hrabru. Možda bi se u nju čak i zaljubio. No ova je djevojka bila neprijatelj, a nadmašila ga je na svakom koraku. Ubila je Stephanie, uništila dvorac i na kraju još pobjegla. No on će je još uhvatiti. A kada je uhvati, trpjet će mučenje gore od svega što je ikada zamišljala - i tada će progovoriti.
Svi na kraju propjevaju.
Vlak je u postaju ušao nekoliko minuta poslije ponoći.
Smrad je osjetio i prije nego što se kompozicija zaustavila. Nalik na smrad na nekoj farmi, samo još onako odvratno ljudski.
Vlak su činili šaroliki vagoni, a nijedan od njih nije bio namijenjen prijevozu putnika: vagoni za teret, vagoni za stoku, čak i jedan poštanski vagon s razbijenim uskim prozorima. Svi su bili prepuni ljudi.
Vagoni za stoku imali su drvene stranice s uskim otvorima za promatranje životinja. Najbliži zatvorenici pružali su ruke kroz te rupe, otvorenih dlanova okrenutih prema gore, i prosili. Tražili su da ih puste van, preklinjali da im daju nešto za jelo, ali najviše od svega tražili su vodu. Stražari su samo bešćutno gledali: Dieter je izdao nalog prema kojem zatočenici te večeri u Reimsu neće primiti nikakav oblik pomoći.
S njim su bila dvojica kaplara Waffen SS-a, stražari iz dvorca, obojica odlični strijelci. Izvukao ih je iz onih ruševina, koristeći svoj časnički autoritet.
Sada im se obrati: "Dovedite Michela Claireta."
Michel je bio zaključan u jednoj sobici bez prozora u kojoj je šef postaje čuvao novac. Kaplari odu i ubrzo se vrate, između sebe vodeći Michela. Ruke su mu bile vezane na leđima, a gležnjevi povezani kako ne bi mogao trčati. Nitko mu nije rekao što se dogodilo u Sainte-Cecileu. Znao je samo da su ga uhvatili drugi put u samo tjedan dana. Tako mu je preostalo vrlo malo temelja za onako odvažno držanje. Trudio se i dalje biti neustrašiv, optimistično gledao na sve oko sebe, no ti pokušaji nisu uspijevali. Šepanje mu se u međuvremenu pogoršalo, odjeća mu je bila prljava, lice musavo. Izgledao je potučeno.
Dieter ga uhvati za nadlakticu i s njim priđe kompoziciji. Michel isprva nije shvaćao što točno gleda, tako da su mu se na licu odražavali samo zbunjenost i strah. A zatim, kada je razabrao ruke koje mole i shvatio što govore ti jadni glasovi, zateturao je, kao da ga je nešto snažno udarilo, tako da ga je Dieter morao pridržati.
Dieter reče: "Potrebne su mi određene informacije."
Michel odmahne glavom. "Ubacite me u vlak", reče. "Radije ću biti s njima nego s vama."
Dietera je uvreda šokirala, a Michelova hrabrost iznenadila. Sada reče: "Reci mi gdje će sletjeti avion koji dolazi po Čavke ... i kada."
Michel ga prodorno pogleda. "Niste ih uhvatili", reče, a na licu mu se ponovno pojavi nada. "Digle su dvorac u zrak, zar ne? Uspjele su!" On zabaci glavu i radosno klikne: "Bravo, Flick!"
Dieter je Michela prisilio da prijeđe cijelu duljinu vlaka, polagano, pokazujući mu broj zatočenika i razmjere njihove patnje. "Avion", ponovi.
Michel reče: "Na polju kod La Chatellea, u tri ujutro."
Dieter je bio gotovo posve siguran da je informacija lažna. Flick je u La Chatelle trebala doći prije sedamdeset dva sata, ali je otkazala slijetanje na to mjesto, vjerojatno jer je posumnjala u gestapovsku klopku. Dieter je znao da postoji i rezervna lokacija, jer mu je to rekao Gaston; no Gaston je znao samo kodni naziv, Champ d'Or, ne i mjesto na kojem se nalazi. Michel to, međutim, zasigurno zna.
"Lažeš", reče Dieter.
"U tom me slučaju stavi u vlak", odvrati Michel.
Dieter odmahne glavom. "To nije alternativa ... bilo bi prejednostavno."
U Michelovim očima ugledao je zbunjenost i sjenu straha.
Dieter ga vrati prema prednjem dijelu vlaka i zaustavi kod ženskog vagona.
Ženski glasovi preklinjali su na francuskome i njemačkome, neki zazivali Božje milosrđe, drugi od muškaraca tražili da se sjete svojih majki i sestara, neki nudili seksualne usluge. Michel pogne glavu, ne želeći gledati.
Dieter pozove neka dva lika koja su stajala u tami. Michel podigne pogled, a na licu mu se pojavi užasan strah.
Hans Hesse iziđe iz tame, prateći neku mladu ženu. Možda je i bila lijepa, no lice joj je bilo sablasno bijelo, kosa masna i neuredna, dok su joj usne bile pune rana. Doimala se slabom, kretala se s mukom.
Bila je to Gilberte.
Michel je preneraženo pogleda.
Dieter ponovi pitanje. "Gdje će avion sletjeti i kada?"
Michel ne reče ništa.
Dieter reče: "Stavi je u vlak."
Michel zastenje.
Jedan stražar otvori vrata stočnog vagona. Dok su druga dvojica zadržavala žene bajunetima, stražar ugura Gilberte u vagon. "Ne", poviče ona. "Ne, molim vas!"
Stražar se već spremao zatvoriti vrata, ali Dieter reče: "Čekaj." Pogleda Michela. Njemu su se niz obraze slijevale suze.
Gilberte reče: "Molim te, Michel, preklinjem te."
Michel kimne. "U redu", reče.
"I nemoj ponovno lagati", upozori ga Dieter.
"Pusti je da iziđe."
"Vrijeme i mjesto."
"Krumpirište istočno od Laroquea, u dva poslije ponoći."
Dieter pogleda na sat. Bilo je dvanaest i petnaest. "Vodi me", reče.


Na pet kilometara od Laroquea, seoce L'Epine bilo je posve usnulo. Blistavo mjesečevo svjetlo srebrnom je bojom prekrilo veliku crkvu. Iza nje, Moulierov mesarski kombi stajao je parkiran uz sjenik, gotovo neprimjetan. U dubokoj sjeni jednog potpornja, preostale su Čavke sjedile i čekale.
"Čemu se radujete?" reče Ruby.
Paul reče: "Odresku."
Flick reče: "Mekom krevetu s čistom posteljinom. A ti?"
"Jimu."
Flick se prisjeti kako je Ruby proživjela kratkotrajnu, ali burnu vezu s instruktorom za vatreno oružje. "Mislila sam ..." Ona ne dovrši misao.
"Mislila si da je to tek usputna ševa?" reče Ruby.
Flick kimne. Bilo joj je neugodno.
"Tako je mislio i Jim", reče Ruby. "Ali moji su planovi drukčiji."
Paul se tiho nasmije. "Mogao bih se okladiti da dobivaš što poželiš."
"A vas dvoje?" upita Ruby.
Paul reče: "Ja sam samac", i pogleda Flick.
Ona odmahne glavom. "Ja sam namjeravala od Michela zatražiti razvod ... ali nisam mogla, onako ... usred operacije ..."
"Stoga ćemo s brakom pričekati završetak rata", reče Paul. "Ja sam strpljiv čovjek."
Tipično muški, pomisli Flick. Brak u razgovor uvodi kao daje riječ o nekoj nevažnoj pojedinosti, poput plaćanja dozvole za držanje psa. Kakva romantika!
No zapravo joj je bilo drago. Već je drugi put spomenuo brak. Kome je još potrebna romantika, pomisli.
Sada pogleda na sat. Pola dva. "Vrijeme je za polazak", reče.


Dieter je uzeo jednu Mercedesovu limuzinu koja se nalazila izvan ograđenog područja oko dvorca, tako daje preživjela eksploziju. Vozilo je sada bilo parkirano na rubu vinograda, pokraj onog krumpirišta u Laroqueu, zamaskirano granama loze s velikim listovima. Michel i Gilberte sjedili su straga, vezani za ruke i noge, a čuvao ih je Hans.
Dieter je poveo i onu dvojicu kaplara naoružanih puškama. Dieter i strijelci promatrali su polje. Pod mjesečevim svjetlom vidjelo se posve jasno.
Dieter reče: "Teroristi će se pojaviti u sljedećih nekoliko minuta. Na našoj je strani faktor iznenađenja. Nemaju pojma da smo ovdje. Ali zapamtite, moram ih uhvatiti žive - osobito predvodnicu, onu sitnu ženu. Morate pucati s ciljem ranjavanja, ne ubijanja."
Jedan od strijelaca reče: "To ne možemo jamčiti. Polje je široko barem tristo metara. Recimo da je neprijatelj na stotinu pedeset metara. Na toj udaljenosti nitko ne može biti siguran da će čovjeka u trku pogoditi u noge."
"Neće trčati", reče Dieter. "Čekaju avion. Moraju stati u liniju, prema njemu usmjeriti baterijske svjetiljke za navođenje. A to znači da će nekoliko minuta stajati na mjestu."
"Usred polja?"
"Da."
Čovjek kimne. "U tom slučaju, može." Tada podigne pogled. "Ako neki oblak ne zakrije mjesec."
"Dođe li do toga, u presudnom trenutku uključit ćemo farove." Mercedes je imao svjetiljke veličine tanjura.
Drugi strijelac reče: "Poslušajte."
Svi su ušutjeli. Približavalo im se neko motorno vozilo. Sva trojica kleknu.
Unatoč mjesečini, neće se vidjeti na mračnoj pozadini guste vinove loze, pod uvjetom da ne podižu glavu.
Neki kombi, bez svjetala, dolazio je cestom iz sela. Zaustavio se kod vrata u ogradi, ulaza na polje. Iz njega iskoči ženski lik koji rastvori vrata. Kombi uđe, a nakon toga vozač isključi motor. Iz vozila iziđe još dvoje ljudi, muškarac i žena.
"Sada tiho", prošapće Dieter.
Potpunu tišinu iznenada je prekinuo prodoran zvuk automobilske sirene, nevjerojatno glasan.
Dieter poskoči i opsuje. Zvuk se pojavio točno iza njih. "Isuse!" reče bijesno.
Bila je to sirena njihova Mercedesa. On poskoči na noge i otrči do otvorenog prozora s vozačeve strane. Istog trenutka postalo mu je jasno što se dogodilo.
Michel je bio poskočio prema naprijed, nagnuo se preko prednjeg sjedala, te je, prije nego što ga je Hans uspio spriječiti, vezanim rukama pritisnuo sirenu.
Hans, koji je sjedio na suvozačevu mjestu, sada je pokušavao naciljati, ali i Gilberte se bila pridružila Michelu, te je već praktički ležala na Hansu, onemogućavajući mu pokrete, tako da ju je morao neprestano gurati od sebe.
Dieter uvuče ruku i odgurne Michela, no Michel se opirao, a Dieter, stojeći vani, ruku ispruženih kroz prozor automobila, nije bio u mogućnosti upotrijebiti svu snagu. Michel je i dalje trubio, pritiskao tu zaglušujuću sirenu koju agenti Pokreta otpora nisu mogli ne čuti.
Dieter stane grozničavo vaditi pištolj.
Michel pronađe prekidač za svjetla i uključi farove. Dieter podigne pogled. Strijelci su bili katastrofalno izloženi bljesku svjetala. I jedan i drugi pridigli su se s koljena, ali prije nego što su se uspjeli baciti izvan domašaja snopova svjetla, začula se paljba strojnica iz smjera polja. Jedan je strijelac kriknuo, ispustio pušku, uhvatio se za trbuh i pao preko poklopca motora na Mercedesu; drugi je potom dobio metak u glavu. Dieter osjeti oštru bol u lijevoj ruci i šokirano vrisne.
Trenutak poslije začuo se pucanj u automobilu i Michel krikne. Hans se napokon uspio osloboditi Gilberte, te je izvukao pištolj. Sada ponovno opali, a Michel se beživotno sruši, i dalje, međutim, s rukom na sireni. Sada je na toj ruci počivao i veći dio njegova tijela, tako da ju je pritiskao velikom težinom, pa je sirena i dalje ispuštala onaj užasno prodoran zvuk. Hans opali i treći put, posve beskorisno, jer se metak zario u mrtvo tijelo. Gilberte krikne i ponovno se baci na Hansa, vezanim ga šakama hvatajući za ruku u kojoj je držao pištolj.
Dieter je u ispruženoj ruci držao pištolj, ali nije mogao zapucati prema Gilberte jer se pribojavao da bi mogao pogoditi Hansa.
Začuo se i četvrti hitac. Bio je to ponovno Hansov pištolj, no sada je bio nekako usmjeren prema gore, tako da je ustrijelio samog sebe, a metak ga je zahvatio ispod brade. On ispusti užasan hropac, na usta mu provali krv, a tijelo mu se beživotno nasloni na vrata, posve nepomičnih očiju.
Dieter pomno nacilja i ustrijeli Gilberte u glavu.
Zatim ispruži desnu ruku kroz prozor i ukloni Michelovo truplo s upravljača.
Sirena napokon utihne.
On pronađe prekidač i isključi farove.
Tek tada pogleda prema polju.
Kombi je još uvijek stajao na istome mjestu, no Čavke su u međuvremenu nestale.
Dieter stane osluškivati. Ništa se nije micalo. Ostao je sam.


Flick je puzala kroz vinograd, na rukama i koljenima, u smjeru automobila Dietera Francka. Mjesečevo svjetlo, toliko neophodno za tajne letove na neprijateljski teritorij, sada joj je smetalo više od svega. Priželjkivala je oblak koji bi zaklonio mjesec, no nebo je trenutačno bilo vedro. Držala se jednog reda vinove loze, ali je ipak stvarala sjenu koja je na mjesečini bila više nego uočljiva.
Paulu i Ruby dala je upute kojih su se trebali pridržavati bez pogovora: moraju ostati na mjestu, skrivati se uz rub polja, u blizini kombija. Troje ljudi stvara tri puta više šumova, a ona nije željela uza sebe imati još nekoga tko će ukazati na njezinu nazočnost.
Dok je tako puzala, osluškivala je eventualne zvukove koji bi joj pokazali da se približava neki zrakoplov. Prije njegova dolaska mora locirati sve preživjele neprijatelje. Čavke ne mogu stajati usred polja s baterijskim svjetiljkama dok ih iz vinograda gađaju naoružani vojnici. A ne budu li držali svjetiljke, avion će se vratiti u Englesku bez slijetanja. Ta je pomisao bila upravo nepodnošljiva.
U vinograd je ušla dublje od automobila Dietera Francka, koji je bio parkiran na samome rubu. Ona se sada nalazila pet redova dalje. Neprijatelju će prići sleđa.
Strojnicu je držala u desnoj ruci, pripravna opaliti u svakom trenutku, i dalje napredujući na sve četiri.
Sada se našla u ravnini s automobilom. Franck ga je bio zamaskirao raslinjem, no kada je provirila iznad redova loze, ugledala je mjesečinu koja se odražavala na stražnjem staklu.
Mladice vinove loze bile su povezane poprečno, no ona se ipak uspjela provući ispod donjeg ruba. Provukavši glavu kroz red čokota, pogledala je na obje strane susjednog prolaza. Sve je bilo čisto. Ona prijeđe prazan prostor i ponovi cijelu vježbu. Primičući se automobilu postala je beskrajno oprezna, ali nije primijetila nikoga.
Kada se našla na udaljenosti od dva reda, ugledala je kotače i tlo u njihovoj neposrednoj blizini. Učinilo joj se da razabire dva nepomična tijela u odorama.
Koliko ih je uopće bilo? Mercedesova je limuzina bila dugačka i bez poteškoća je mogla primiti šestero ljudi.
Ona se još malo približi. Ništa se nije micalo. Jesu li svi mrtvi? Ili je netko preživio, sakrio se negdje u blizini i čeka priliku za napad?
Nakon još nekoliko trenutaka privukla se do samog automobila.
Vrata su bila širom otvorena, a unutrašnjost je, kako se činilo, bila prepuna nepomičnih tijela. Ona pogleda na prednje sjedalo i prepozna Michela, krajnjim naporom zatomljujući jecaj. Bio je loš suprug, ali sama ga je odabrala. Sada je ležao tako beživotno, s tri rupe s crvenim rubom na plavoj košulji. Ona zaključi kako je upravo on pritisnuo sirenu. Ako je tako, poginuo je spašavajući njezin život. Sada nije bilo vremena za takve misli. O tome će razmišljati poslije, ako preživi.
Uz Michela je ležao muškarac kojeg nije prepoznala, a kojem je metak prošao kroz vrat. Na sebi je imao odoru s poručničkim oznakama. U stražnjem je dijelu automobila bilo još tijela. Sada pogleda kroz otvorena stražnja vrata. Jedno je bilo tijelo neke žene. Ona se nagne u automobil kako bi bolje pogledala. I istog trenutka ostane bez daha: bila je to Gilberte, koja je, kako se činilo, nepomično piljila u Flick. Već jedan sablastan djelić sekunde poslije Flick uvidi da te oči ne vide ništa, da je Gilberte mrtva, ustrijeljena u glavu.
Nagnuvši se preko Gilberte, pogleda četvrto tijelo. Ono naglim pokretom ustane s poda. Prije nego što je uspjela kriknuti, to ju je tijelo ščepalo za kosu i prislonilo cijev pištolja uz meku kožu na vratu.
Bio je to Dieter Franck.
"Baci pušku", reče na francuskome.
Ona je u desnoj ruci držala strojnicu, ali bila je usmjerena uvis, i, prije nego što bi stigla naciljati, on bi je svakako ustrijelio. Nije imala izbora: stoga ispusti pušku. Bila je otkočena, tako da se nekako napola nadala da bi pri padu mogla opaliti. Međutim, u stvarnosti je samo bezopasno pala na zemlju.
"Udalji se od auta."
U trenutku kada je načinila korak unatrag, on je krenuo za njom, izlazeći iz automobila, ne odvajajući pištolj od njezina vrata. Sada se uspravi. "Tako si mala", reče, mjerkajući je od glave do pete. "A načinila si toliku štetu."
Ona ugleda krv na njegovu rukavu i zaključi kako ga je ipak ranila svojim Stenom.
"Ne samo meni", reče on. "Ta je telefonska centrala važna upravo onoliko koliko si očito i mislila."
Ona uspije progovoriti. "Odlično."
"Nemoj se držati tako samozadovoljno. Sada ćeš još nanijeti štetu Pokretu otpora."
Ona požali što je toliko odlučno naredila Paulu i Ruby da ostanu u zaklonu. Sada nije bilo izgleda da je netko od njih spasi.
Dieter premjesti pištolj s njezina vrata na rame. "Ne želim te ubiti, ali više ću ti nego rado zadati ranu koja će te posve onesposobiti. Potrebna si mi u stanju u kojem možeš govoriti, dakako. Dat ćeš mi sva imena i adrese koje imaš u glavi."
Ona se sjeti tablete s otrovom koja se nalazila u šupljem poklopcu njezina nalivpera. Hoće li joj se pružiti prilika da je upotrijebi?
"Šteta je što si uništila prostor za ispitivanje u Sainte-Cecileu", nastavi on. "Morat ću te odvesti u Pariz. Ondje imam identičnu opremu."
Ona s užasom pomisli na operacijski stol i aparat za elektrošokove.
"Pitam se samo što će te slomiti ..." reče on. "Krajnja bol na koncu slomi sve, dakako, ali imam dojam da bi ti bol mogla podnositi neugodno dugo." On podigne lijevu ruku. Činilo se da je zbog rane osjetio oštru bol, tako da se lecnuo, sve ipak trpeći bez glasa. Sada joj dodirne lice. "Možda gubitak te ljepote. Zamisli samo to zgodno lice unakaženo: slomljen nos, razrezane usne, jedno oko izbijeno, odrezane uši!"
Flick osjeti mučninu, ali uspije održati nepromijenjen izraz lica.
"Ne?" On spusti ruku, milujući joj vrat, a zatim joj dodirne jednu dojku. "Onda seksualno poniženje. Naga pred mnoštvom ljudi, pod rukama skupine pijanih muškaraca, prisiljena raditi odvratne stvari sa životinjama ..."
"A tko bi od nas zbog toga osjetio najveće poniženje?" reče ona prkosno. "Ja, nemoćna žrtva ... ili ti, pravi počinitelj opscenosti?"
On povuče ruku. "S druge strane, pak, poznajemo tehnike mučenja koje ženi trajno onemogućuju začeće."
Flick pomisli na Paula i nehotice se lecne.
"Ah", reče on zadovoljno. "Čini mi se da sam pronašao ključ kojim ću te otvoriti."
Ona uvidi da je glupo pogriješila upuštajući se u razgovor. Odala je informacije koje će mu pomoći da slomi njezinu snagu volje.
"Odmah ćemo se odvesti u Pariz", reče on. "Ondje ćemo biti najkasnije do svitanja. Već oko podneva preklinjat ćeš me da te prestanem mučiti, a ja ću slušati kako odaješ sve tajne koje znaš. Sutra navečer u zatočeništvu ću imati sve pripadnike Pokreta otpora u sjevernoj Francuskoj."
Flick osjeti kako joj se cijelo tijelo sledilo od užasa. Franck se ne razmeće. On to može.
"Mislim da možeš putovati u prtljažniku automobila", reče on. "Nije hermetički zatvoren, nećeš se ugušiti. Ali društvo će ti raditi trupla tvojeg supruga i njegove ljubavnice. Nakon nekoliko sati poskakivanja s tim tjelesima bit ćeš, čini mi se, raspoložena upravo onako kako mi je potrebno."
Flick zadrhti od neizrecive mržnje. Jednostavno si nije mogla pomoći.
Držeći pištolj naslonjen uz njezino rame, on drugom rukom posegne u džep. Oprezno je pomicao ruku: rana od metka je boljela, ali ga nije onesposobila.
Tako izvuče lisice. "Daj ruke", reče.
Ona se i ne pomakne.
"Mogu ti ili staviti lisice, ili ti ruke mogu postati beskorisne, jer ću te ustrijeliti u oba ramena."
Posve nemoćna, Flick podigne ruke.
On joj stavi lisice oko lijevog zgloba, a ona mu približi desnu ruku. I tada se odluči za posljednji, očajnički pokušaj.
Rukom na kojoj je već stajala lisica opalila ga je postrance, odvojivši pištolj od svojeg ramena. Istodobno je desnom izvukla maleni nož koji je dotada stajao ispod suvratka.
On ustukne, ali ne dovoljno brzo.
Ona navali i nožem ga ubode točno u lijevo oko. Dieter okrene glavu, no nož je već bio unutra, a Flick mu je prišla još za korak, priljubila tijelo uz njega, gurajući nož još dublje. Iz rane su šiknuli krv i razni tjelesni sokovi. Franck krikne od neizdržive boli i zapuca, no meci su se izgubili negdje u zraku.
Tada zatetura unatrag, no ona pođe za njim, donjim dijelom dlana gurajući nož još dublje. Kako nož nije imao balčak, gurala ga je sve dok se u njegovoj glavi nije našao cijelom duljinom od gotovo osam centimetara. On padne unatrag i ispruži se na zemlji.
Ona se baci na njega, koljenima mu pritiskajući prsa, i osjeti kako mu pucaju rebra. On ispusti pištolj i objema se rukama očajnički uhvati za oko, pokušavajući doći do noža, no oružje je već bilo preduboko. Flick ščepa pištolj. Bio je to Walther P38. Ona se uspravi, držeći ga objema rukama, te nacilja u Francka.
On se posve umiri.
Ona začuje teške korake u trku. Paul joj pritrči. "Flick! Je li ti dobro?"
Ona kimne.
I dalje je na nišanu držala Dietera Francka. "Mislim da to neće biti potrebno", reče Paul tiho. Nakon nekoliko trenutaka pomakne joj ruke, a zatim joj obzirno uzme pištolj i zakoči ga.
Uto se pojavi i Ruby. "Poslušajte!" poviče. "Poslušajte!" Flick je začula brujanje Hudsona. "Idemo", reče Paul.
Sve troje istrčali su na polje kako bi dali znak zrakoplovu koji će ih odvesti kući.


Kanal La Manche prešli su po jakome vjetru i kiši koja je padala na mahove.
Tijekom jednog mirnog razdoblja, navigator je ušao u putničku kabinu i rekao: "Možda biste željeli pogledati van."
Flick, Ruby i Paul u to su vrijeme drijemali. Pod je bio tvrd, no svi su bili iscrpljeni. Flick je spavala u Paulovu zagrljaju i nije se željela micati.
Navigator ih je i dalje nagovarao. "Bit će najbolje da se požurite, prije nego što se ponovno navuče naoblaka. Doživite li i stotu, više nikada nećete vidjeti nešto slično."
Flick osjeti kako znatiželja nadvladava umor. Ustavši, teturajući je prišla malenom četvrtastom prozoru. Ruby se povela za njom. Želeći im omogućiti bolji pogled, pilot nagne letjelicu na tu stranu.
More u kanalu bilo je uzburkano, a puhao je jak vjetar, no mjesec je bio pun i sve se lijepo vidjelo. U prvi mah gotovo i nije mogla vjerovati vlastitim očima.
Točno ispod zrakoplova nalazio se sivi ratni brod prepun topova i strojnica. Uz njega je plovio maleni oceanski putnički brod, blistavo bijele boje pod mjesečevim svjetlom. Iza njih, neki hrđavi stari parobrod poskakivao je na valovima. Dalje i još iza, vidjeli su se teretni brodovi, vojni transporteri, isluženi stari tankeri, te veliki desantni brodovi plitkoga gaza. Nizovi plovila protezali su se sve do obzora. Bile su tu stotine i stotine plovila.
Pilot nagne zrakoplov na drugu stranu i ona pogleda onamo. Svagdje isti prizor.
"Paul, pogledaj!" poviče.
On joj priđe i zastane uz nju. "Kriste!" reče. "U životu nisam vidio toliko brodova!"
"Invazija!" reče ona.
"Pogledajte s prednje strane", reče navigator.
Flick ode naprijed i pogleda preko pilotova ramena. Brodovi su pokrivali more poput metalnog saga, pružajući se kilometrima i kilometrima u daljinu, dokle je sezao pogled. Iza sebe je začula kako Paul s nevjericom govori: "Nisam znao da na cijelom prokletome svijetu ima toliko brodova!"
"Što misliš, koliko ih je?" reče Ruby. Navigator reče: "Čuo sam pet tisuća."
"Nevjerojatno", reče Flick.
Navigator reče: "Dao bih sve kada bih nekako mogao sudjelovati u tome, a vi?"
Flick pogleda Paula i Ruby i svi se zajedno nasmiješe:
"Oh, jesmo, sudjelovali smo", reče ona. "Svi smo mi dio toga."

GODINU DANA DOCNIJE


Srijeda, 6. lipnja 1945.



53. Poglavlje

U londonskoj ulici Whitehall s obiju su se strana nalazila grandiozna zdanja, simboli veličanstvenog Britanskog Carstva otprije stotinu godina. U tim lijepim zgradama, mnogobrojne visoke sobe s dugačkim prozorima bile su podijeljene jeftinim pregradama kako bi se stvorio uredski prostor za niže časnike i sobe za sastanke nevažnih odbora. Kao pododbor jednog pododbora. Radna skupina za odličja (u tajnim operacijama) sastala se u jednoj sobi bez prozora od nepunih petnaest kvadrata i s velikim, hladnim kaminom koji je zauzimao pola zida. Skupom je predsjedao Simon Fortescue iz MI6, u prugastome odijelu, prugastoj košulji i prugastoj kravati. Ravnateljstvo za specijalne operacije predstavljao je John Graves iz Ministarstva za ekonomsko ratovanje, koje je teoretski nadziralo RSO za vrijeme rata. Poput ostalih državnih službenika u odboru, Graves je također nosio odoru tipičnu za Whitehall: crni sako i sive prugaste hlače. Biskup od Marlborougha pojavio se u svojoj grimiznoj svećeničkoj odori, nesumnjivo kako bi odavanju počasti ljudima koji su ubijali druge ljude pridao moralnu dimenziju. Pukovnik Algernon "Nobby" Clarke, obavještajni časnik, bio je jedini član odbora koji je tijekom rata sudjelovao u nekoj akciji.
Čaj je poslužila tajnica odbora, a tanjur s kolačima kružio je uokolo dok su članovi razmatrali pojedine slučajeve.
Do pitanja Čavki u Reimsu došli su oko sredine prijepodneva.
John Graves reče: "U ekipi je bilo šest žena, a vratile su se samo dvije. No razorile su telefonsku centralu u Sainte-Cecileu, gdje se nalazilo i sjedište mjesnog Gestapa."
"Žene?" upita biskup. "Rekli ste šest žena?"
"Da."
"Bože moj." U njegovu se glasu čuo prijekor. "Zašto žene?"
"Telefonska je centrala imala jako osiguranje, ali ušle su glumeći čistačice."
"Tako ..."
Nobby Clarke, koji je veći dio prijepodneva pušio cigaretu za cigareotm i šutio, sada reče: "Nakon oslobođenja Pariza, ispitivao sam nekog bojnika Godela, Rommelova pobočnika. On mi je rekao da ih je raspad komunikacija na Dan D praktički paralizirao. Bio je to važan faktor za uspjeh invazije, barem prema njegovu mišljenju. Ja nisam imao pojma da je to obavila šačica djevojaka. Rekao bih da ovdje trebamo razgovarati o Vojnome križu, zar ne?"
"Moguće", reče Fortescue, i odjednom se počne držati nekako uvrijeđeno.
"Međutim, unutar te skupine bilo je poteškoća s disciplinom. Protiv vođe skupine, bojnice Clairet, podnesena je službena prijava jer je uvrijedila jednog časnika Teritorijalne obrane."
"Uvrijedila?" reče biskup. "Kako?"
"Došlo je do svađe u nekom baru i bojim se da mu je rekla neka odjebe, ispričavam se na izrazu, biskupe."
"Bože moj dragi. Baš mi i ne izgleda kao netko koga bi budućim generacijama trebalo prikazivati kao junaka."
"Upravo tako. U tom slučaju, prikladno bi bilo odličje malo nižeg ranga ...možda RBE14."
Ponovno se oglasi Nobby Clarke.
"Ja se ne slažem", reče blagim glasom. "Naposljetku, da je žena bila nekakav slabić, vjerojatno ne bi bila u stanju pred nosom Gestapu u zrak podići cijelu telefonsku centralu."
Fortescuea su te riječi razdražile. Nije bio naviknut nailaziti na otpor. Mrzio je ljude koje ne bi bio u stanju zastrašiti. Sada pogleda od čovjeka do čovjeka.
"Čini mi se da je konsenzus ovdje protiv vas."
Clarke se namršti. "Mislim da mogu službeno podnijeti manjinski prijedlog", reče on tvrdoglavom strpljivošću.
Red Britanskog Carstva - Member ofthe Order ofthe British Empire.
"Svakako", reče Fortescue. "Iako sumnjam da to ima osobitog smisla."
Clarke zamišljeno uvuče dim cigarete. "A zašto?"
"Ministar će ponešto znati tek o šačici pojedinaca s našeg popisa. U tim će se slučajevima povoditi za vlastitim sklonostima, bez obzira na naše preporuke. U svim ostalim slučajevima postupit će prema našim prijedlozima, budući da osobno neće imati nikakvih interesa. Ako odbor nije jedinstven, prihvatit će prijedlog većine."
"Tako, znači", reče Clarke. "Ipak, volio bih da se u zapisnik unese kako se ne slažem s odborom i kako za bojnicu Clairet predlažem Vojni križ."
Fortescue pogleda svoju tajnicu, jedinu ženu u prostoriji. "Pobrinite se za to, molim vas, gospođice Gregory,"
"U redu", reče ona tiho.
Clarke ugasi cigaretu i pripali novu.
I to je bio završetak te priče.


Frau Waltraud Franck kući se vratila sretna. Nekako je uspjela kupiti ovčji vrat. Prvi komad mesa koji je vidjela u posljednjih mjesec dana. Iz kuće u predgrađu pješice je otišla u bombardiranjem razoreno središte Kolna i cijelo prijepodne stajala u redu pred jednom mesnicom. Uz to se bila prisilila i na osmijeh kada ju je mesar, Herr Beckmann, pogladio po stražnjici; jer da se pobunila, kod njega bi joj sve bilo "rasprodano", i to zauvijek. No, nije joj bilo teško nositi se s Beckmannovim nestašnim rukama: iz ovčjeg vrata izvući će obroke za tri dana.
"Vratila sam se!" zazove raspjevano, ušavši u kuću. Djeca su bila u školi, no Dieter je bio kod kuće. Ona dragocjeno meso spremi u smočnicu. Čuvat će ga za večeras, kada će u njemu moći uživati i djeca. Ona i Dieter za objed će jesti juhu od kupusa i crni kruh.
Sada uđe u dnevnu sobu. "Bok, dušo!" reče vedro.
Njezin je suprug posve nepomično sjedio kod prozora. Gusarski crni povez pokrivao mu je jedno oko. Na sebi je imao jedno od svojih prelijepih starih odijela, koje je, međutim, samo visjelo na njegovu mršavom tijelu. Osim toga, nije imao kravatu. Svako jutro pokušavala bi ga lijepo odjenuti, no vezivanje muške kravate jednostavno nije uspjela svladati. Imao je odsutan izraz lica, a slina mu je polagano kapala iz otvorenih usta. Nije reagirao na njezin pozdrav.
Na to se već bila naviknula. "Znaš što?" reče. "Dobila sam ovčji vrat!"
On se zdravim okom zapilji u nju. "Tko si ti?"upita.
Ona se sagne i poljubi ga. "Danas za večeru imamo varivo s mesom. Pravi smo sretnici, zar ne?!"


Tog su se poslijepodneva Flick i Paul vjenčali u jednoj malenoj crkvi u Chelseau.
Obred je bio kratak i jednostavan. Rat je u Europi završio, a Hitler je bio mrtav, no Japanci su još žestoko branili Okinawu, a ratna je neimaština i dalje gušila život Londončana. I Flick i Paul bili su u odorama: do materijala za vjenčanice dolazilo se vrlo teško, a Flick kao udovica nije željela nositi bijelu haljinu.
Flick je pred oltar doveo Percy Thwaite. Ruby je bila prva pratilja. Nije mogla biti djeveruša jer se već bila udala - za Jima, instruktora za vatreno oružje iz Djevojačke škole, koji je sada sjedio u drugome redu sjedala.
Paulov otac, general Chancellor, bio im je kum. Još je uvijek bio stacioniran u Londonu, a Flick ga je u međuvremenu dobro upoznala. U američkoj je vojsci bio na glasu kao čudovište, no Flick ga je smatrala vrlo dragim.
U crkvi je bila i mademoiselle Lemas. Nju su bili prebacili u koncentracijski logor Ravensbrück, zajedno s mladom Marie; Marie je ondje umrla, no Jeanne Lemas nekako je uspjela preživjeti, a Percy Thwaite povukao je nekoliko stotina veza kako bi je u London prebacio na vjenčanje. Sjedila je u trećem redu u svojem najdražem šeširu.
Doktor Claude Bouler također je preživio, no i Diana i Maude umrle su u Ravensbrücku. Prije nego što je umrla, Diana se, prema riječima mademoiselle Lemas, prometnula u pravog logoraškog vođu. Koristeći njemačku slabost prema aristokraciji, neustrašivo se suočila sa zapovjednikom logora, požalila se na uvjete i zatražila bolji odnos prema svima. Nije postigla osobito puno, ali njezina hrabrost i optimizam podigli su raspoloženje izgladnjelih zatočenika, tako da je nekolicina preživjelih upravo njoj pripisivala zasluge za novu volju za životom.
Obred je završio brzo. Flick i Paul, koji su tako postali mužem i ženom, jednostavno su se okrenuli i u prednjem dijelu crkve ostali primati čestitke.
Došla je i Paulova majka. General je nekako uspio ubaciti suprugu na transatlantski hidroplan. Doputovala je večer ranije i Flick ju je sada tek upoznala. Ona ju je odmjerila od glave do pete, očito se pitajući je li ta djevojka dovoljno dobra da bi postala suprugom njezina divnog sina. Flick je to blago zasmetalo. Ali je samoj sebi rekla kako je riječ o prirodnoj reakciji ponosne majke, te je srdačno poljubila gospođu Chancellor u obraz.
Njih će dvoje živjeti u Bostonu. Paul će ponovno preuzeti vođenje svoje tvrtke za proizvodnju obrazovnih gramofonskih ploča. Flick je planirala dovršiti doktorat, a zatim mladim Amerikancima približavati francusku kulturu. Petodnevno putovanje na suprotnu stranu Atlantika bit će njihov medeni mjesec. I njezina je majka bila u crkvi, u šeširu koji je kupila još 1938. Plakala je, iako je kćerkinu udaju gledala drugi put.
Od malobrojnih uzvanika Flick je posljednji poljubio njezin brat, Mark.
Flick je trebala još samo jednu stvar kako bi sreća bila potpuna. I dalje držeći Marka u zagrljaju, obratila se majci, koja već pet godina s njim nije progovorila ni riječi.
"Pogledaj, mama", reče. "Došao je Mark."
Mark se doimao užasnutim.
Mama je oklijevala još nekoliko dugih trenutaka. Zatim raširi ruke i reče:
"Bok, Mark."
"Oh, mama", reče on i zagrli je.
Nakon toga svi su izišli na svjetlost sunca.

1 Eng: First Aid Nursing Yeomanry.
2 Franc. guščja jetra.
3 Franc. teleća jetra.
4 Londonska ulica u kojoj je smješten veći dio državnih službi.
5 White Swan - Bijeli labud; Mucky Duck - Musava patka.
6 Jelly, između ostalog, može značiti žele, želatina, marmelada, meduza (jellyfish) ...
7 Riječ gelignite izgovara se gotovo jednako kao Jelly Knight, a riječje o želatiniziranome eksplozivu načinjenom od nitroglicerina (želatinski dinamit).
8 Engl. New Wood.
9 Franc. praonice, čistionice.
10 Njem. "mišić"
11 Polje.
12 Franc. bakica.
13 Gerilski pokret u Francuskoj u vrijeme njemačke okupacije.