Ken Follett - Mjesto zvano sloboda

First topic message reminder :



Mjesto zvano sloboda je uzbudljiv roman o životu Macka McAsha i njegovu putu od škotskih ugljenokopa druge polovice 18. soljeća, preko uzavrelog Londona i robovlasničke Virginije do nedirnute doline njegova sna gdje je konačno našao mjesto što ga je mogao nazvati toliko žuđenom Slobodom. To je također priča o ljubavi koja razbija sve tadašnje norme, priča o hrabrosti, ustrajnosti i nepokolebljivoj vjeri. Priča je to o prijateljstvu, povjerenju i požrtvovnosti, priča o snu koji postaje stvarnost.

29. POGLAVLJE

Dan nakon Lizziene neuspjele zabave, Mack je dobio vijesti o Cori. Bila je nedjelja, a on je pošao u Fredericksburg u svojoj novoj odjeći. Morao se osloboditi razmišljanja o Lizzie Jamisson, njenoj crnoj kosi, mekanim obrazima i slanim suzama. Pepper Jones, koji je prespavao u kolibama robova, pošao je s njim noseći svoj bendžo.
Pepper je bio mršav, živahan muškarac od kojih pedesetak godina. Njegov tečni engleski govorio je da se već dugi niz godina nalazi u Americi. Mack ga je upitao:
"Kako si postao slobodan?"
"Rodio sam se slobodan" odgovorio je. "Moja mama je bila bjelkinja, iako se to ne bi reklo. Moj tata je bio odbjegli rob, a uhvatili su ga prije mog rođenja; nikad ga nisam vidio."
Kad god bi mu se ukazala prilika, Mack bi se raspitivao o bijegu.
"Je li točno ono što kaţe Kobe, da uhvate sve koji pobjegnu?" Pepper se nasmijao.
"Ma vraga. Većinu uhvate, ali većina je glupa; zato ih i uhvate, zapravo."
"Dakle, ako netko nije glup . . .?" Slegnuo je ramenima.
"Nije lako. Čim netko pobjegne, vlasnik stavlja oglas u novine u kojem daje opis bjegunca, kao i njegove odjeće. Odjeća je bila skupa pa bi bjegunci teško došli do nove. No, čovjek se može skrivati."
"Ipak, mora jesti. To znači da mu treba posao. Ako ostane u kolonijama, svaki mogući poslodavac je zasigurno čitao o njemu u novinama."
"Ti plantaţeri su doista sve dobro razradili."
"To uopće ne čudi. Na svim plantažama rade robovi, kažnjenici i sluge pod ugovorom. Kad ne bi imali sustav za hvatanje bjegunaca, plantažeri bi davno umrli od gladi." Mack se zamislio. "No, rekao si ako ostane u kolonijama. Što to znači?"
"Zapadno odavde nalaze se planine, a s njihove druge strane je divljina. Tamo nema novina. Nema ni plantaža. Nema šerifa, nema sudaca, nema krvnika."
"Koliko je veliko to područje?"
"Ne znam. Neki kažu da se proteže stotinama kilometara prije nego se opet stigne do mora, ali nikad nisam sreo nekoga tko je bio tamo."
Mack je o divljini razgovarao s mnogim ljudima, ali je Pepper bio prvi za kojeg je osjećao da mu može vjerovati. Drugi su prepričavali očito fantastične priče umjesto činjenica; Pepper je barem priznao kako
puno toga ne zna. Kao i uvijek, za Macka je to predstavljalo uzbudljivu temu razgovora.
"Sigurno čovjek može nestati s druge strane planina, i nikad ga ne bi pronašli!"
"To je točno. Isto tako, mogli bi ga skalpirati Indijanci ili ubiti pume. Najvjerojatnije bi umro od gladi."
"Kako znaš?"
"Upoznao sam neke od doseljenika koji su se odande vratili. Nekoliko godina se ubijaju radeći, pretvore krasan komad zemljišta u bezvrijedno blato, a zatim odustanu."
"No, neki uspiju?"
"Vjerojatno, pretpostavljam, inače ne bi bilo Amerike."
"Zapadno odavde, rekao si" glasno je razmišljao Mack. "Koliko su udaljene planine?"
"Otprilike stotinu pedeset kilometara, tako kažu." "Tako blizu!"
"Dalje je nego što misliš."
Jedan rob pukovnika Thumsona vozio je teretna kola u grad pa im je ponudio prijevoz. Robovi i kažnjenici su uvijek prevozili jedni druge na cestama Virginije.
U gradu je bilo živo; nedjelja je dan kad robovi s okolnih plantaža dolaze u gradić radi odlaska u crkvu, ili opijanja, ili iz oba razloga. Neki kažnjenici su svisoka gledali robove, ali Mack je smatrao da se nema razloga osjećati nadmoćnim. Zahvaljujući tome, stekao je mnoge prijatelje i poznanike, a ljudi su ga pozdravljali sa svakog ugla.
Pošli su u krčmu Whiteyja Jonesa. Whiteyja su tako zvali zbog njegove boje, mješavine bijele i crne; a prodavao je alkohol i crncima, iako je to bilo protuzakonito. Mogao je podjednako dobro razgovarati na iskvarenom engleskom kakvim je govorila većina robova, ili na virginijskom narječju onih koji su se rodili u Americi. Njegova je krčma bila prostorija niskog stropa što je mirisala po dimu vatre, ispunjenacrncima i siromašnim bijelcima koji su igrali karte i pili. Mack nije imao novca, ali je Lizzie platila Pepperu Jonesu, te je on Macka častio pivom. Mack je uživao u pivu, rijetkom zadovoljstvu ovih dana. Dok su pili, Pepper je rekao:
"Hej, Whitey, jesi li ikad naletio na nekoga tko je prešao planine?"
"Nego kako" rekao je Whitey. "Jednom je ovdje bio lovac; rekao je da su tamo najbolji uvjeti za lov. Čini se da svake godine cijela skupina lovaca odlazi tamo, a vraćaju se natovareni krznima." Mack je pitao:
"Je li ti rekao kojim je putem išao?"
"Čini mi se da je rekao kako postoji prijevoj što ga zovu Cumberland Gap."
"Cumberland Gap" ponovio je Mack. Whitey je rekao:
"Čuj, Mack, nisi li se ti raspitivao za bijelu djevojku po imenu Cora?" Mackovo je srce poskočilo. "Jesam, jesi li štogod čuo o njoj?"
"Vidio sam je, pa znam zašto luduješ za njom." Zakolutao je očima. "Je li zgodna cura, Mack?" zadirkivao ga je Pepper.
"Zgodnija od tebe, Pepper. Hajde, Whitey, gdje si je vidio?"
"Dolje, kraj rijeke. Imala je na sebi zeleni kaput i nosila je košaru. Čekala je skelu kako bi prešla u Falmouth."
Mack se nasmiješio. Kaput, kao i činjenica što ide skelom, a ne preko gaza, govorili su da se opet dočekala na noge. Sigurno ju je kupio netko dobra srca.
"Kako si znao da je to ona?" "Skelar ju je zazvao imenom."
"Vjerojatno živi s one strane rijeke gdje se nalazi Falmouth; zato nisam ništa saznao kad sam se prvi put raspitivao po Fredericksburgu." "Pa, sad si saznao." Mack je naglo ispio ostatak svoga piva. "I naći ću je. Whitey, pravi si prijatelj. Pepper, hvala za pivo."
"Sretno!"
Mack je izašao iz grada. Fredericksburg je izgrađen točno na mjestu do kojeg je rijeka Rapahannock bila plovna. Prekooceanski brodovi su dovde mogli ploviti, ali kilometar dalje rijeka je postajala stjenovita, te ju je mogao prijeći samo čamac ravnog dna. Mack se zaputio do mjesta gdje je voda bila dovoljno plitka da je može pregaziti. Ispunilo ga je uzbuđenje. Tko je kupio Coru? Kako živi? Zna li što se dogodilo s Peg? Kad bi barem uspio pronaći obje i tako ispuniti svoje obećanje, tek bi tada mogao ozbiljno planirati bijeg. Tijekom protekla tri mjeseca potiskivao je svoju čežnju za slobodom, dok se raspitivao o Peg i Cori. Međutim, Pepperovo pričanje o divljini s onu stranu planina, probudilo je sve njegove težnje, te je žarko želio pobjeći. Sanjario je kako će otići s plantaže čim padne noć i zaputiti se na zapad; i nikad više neće morati raditi za nadzornika s bičem.
Jedva je čekao susret s Corom. Vjerojatno neće raditi; možda će moći prošetati s njim. Mogli bi poći na neko skrovito mjesto. Kad je pomislio kako će je poljubiti, obuzeo ga je osjećaj krivnje. Jutros se probudio razmišljajući o ljubljenju Lizzie Jamisson, a sad na isti način misli o Cori. Bilo je glupo osjećati krivnju zbog Lizzie; ona je supruga drugog muškarca i za njega uz nju nema budućnosti. Bez obzira na to, nekakva nelagoda umanjila je njegovo uzbuđenje.
Falmouth je bio manja verzija Fredericksburga; sastojao se od istih dokova, skladišta, krčmi i oličenih drvenih kuća. Mack bi za nekoliko
sati, vjerojatno, mogao obići sve kuće. No, jasno, Cora bi mogla živjeti van grada. Ušao je u prvu krčmu na koju je naišao i obratio se vlasniku:
"Tražim mladu ženu po imenu Cora Higgins."
"Cora? Stanuje u bijeloj kući na idućem uglu; vjerojatno ćete vidjeti tri mačke kako spavaju na trijemu."
Macka je danas pratila sreća.
"Hvala vam!"
Čovjek je izvadio uru iz džepića na prsluku i ovlaš je pogledao. "Ali sad neće biti tamo, nego u crkvi."
"Vidio sam crkvu. Idem tamo."
Cora nikad nije bila od onih koji su redovito išli u crkvu, ali možda ju je njen vlasnik na to prisiljavao, mislio je Mack dok je izlazio. Prešao je ulicu i krenuo prema maloj drvenoj crkvi. Božja služba je završila i vjernici su izlazili, svi u svojoj najboljoj nedjeljnoj odjeći, rukujući se i čavrljajući.
Mack je odmah opazio Coru. Široko se nasmiješio kad ju je ugledao.
Svakako je imala sreće. Izgladnjela i prljava žena koju je ostavio na Rosebudu mogla je biti posve druga osoba. Cora je opet bila ona stara: čista koža, blistava kosa, zaobljena figura. Bila je vrlo dobro odjevena. Imala je tamnosmeđi kaput, vunenu suknju i kvalitetne čizme. Odjednom mu je bilo drago što na sebi ima novu košulju i prsluk što mu ih je Lizzie dala. Cora je ţivahno razgovarala sa starom ženom koja je hodala pomoću štapa. Prekinula je razgovor kad joj je prišao.
"Mack!" radosno je rekla. "Ovo je pravo čudo!"
Raširio je ruke kako bi je zagrlio, ali mu je ona pružila ruku, pa je pretpostavio da nije željela stvarati predstavu ispred crkve. Uzeo je njenu ruku u obje svoje i rekao:
"Divno izgledaš." Dobro je mirisala, također; ne po onom jakom parfemu što ga je nosila u Londonu, već po nježnijem, cvjetnom mirisu, primjerenijem pristojnim ženama.
"Što se s tobom dogodilo?" upitala je i povukla ruku. "Tko te je kupio?"
"Ja sam na Jamissonovoj plantaži, a Lennox je nadzornik." "Je li te on udario po licu?"
Mack je dodirnuo bolno mjesto gdje ga je pogodio Lennoxov bič.
"Da, ali ja sam mu oteo bič i prelomio ga na pola." Nasmiješila se.
"Isti stari Mack, uvijek u nevolji."
"Tako je. Imaš li kakvih vijesti o Peg?"
"Odveli su je goniči duša, Bates i Makepiece." Mack se snuždio.
"Prokletstvo. Bit će je teško pronaći."
"Uvijek se raspitujem o njoj, ali još nisam ništa čula."
"A tko je tebe kupio? Netko dobra srca, sudeći po tvom izgledu!" Dok je govorio, približio im se podeblji, bogato odjeveni muškarac pedesetih godina. Cora je rekla:
"Evo ga: Alexander Rowley, posrednik za prodaju duhana."
"Očito se dobro odnosi prema tebi!" promrmljao je Mack.
Rowley se rukovao sa starom ženom i rekao joj nekoliko riječi, a zatim se okrenuo Macku. Cora je rekla;
"Ovo je Malachi McAsh, moj stari prijatelj iz Londona. Mack, ovo je gospodin Rowley, moj muž." Mack je bez riječi zurio u njih.
Rowley je posjedničkim pokretom obujmio Corina ramena, a istodobno je Macku pružio drugu ruku.
"Drago mi je, McAsh" rekao je i jednostavno pokupio Coru sa sobom.
Zašto ne? Mack je razmišljao dok se cestom vraćao na Jamissonovu plantažu. Cora nije znala hoće li ga ikad više vidjeti. Očito ju je Rowley kupio, a ona ga je navela da se zaljubi u nju. Sigurno je izbio nekakav skandal kad je trgovac oţenio kažnjenicu, čak i u malom kolonijalnom gradiću kakav je Falmouth. Međutim, na kraju je seksualna privlačnost ipak jača od društvenih pravila, a Mack je lako mogao zamisliti kako je Cora zavela Rowleyja. Možda je bilo teško navesti ljude, kakva je stara žena sa štapom, da prihvate Coru kao uglednu suprugu, ali Cora je imala hrabrosti za sve, i očito je uspjela ostvariti svoje namjere. Dobro za nju. Vjerojatno će Rowleyju roditi djecu.
Pronalazio je isprike za nju, ali je ipak bio razočaran. U trenutku panike natjerala ga je da joj obeća kako će je tražiti; ali ona ga je zaboravila čim joj se ukazala prilika za lagodan život.
Čudno: imao je dvije ljubavnice, Annie i Coru, a obje su se udale za druge muškarce. Cora je svake večeri odlazila u krevet s debelim posrednikom za prodaju duhana, dvostruko starijim od sebe, a Annie je očekivala dijete Jimmyja Leeja. Pitao se hoće li on ikad imati normalan obiteljski život, suprugu i djecu.
Sam je sebe ukorio. Mogao je to imati da je doista želio. Međutim, on se nije htio smiriti i prihvatiti ono što mu se nudilo. Želio je više.
Želio je biti slobodan.

30. POGLAVLJE

Jay je otišao u Williamsburg s velikim očekivanjima. Obeshrabrio se kad je saznao kako politički dišu njegovi susjedi; svi su liberali, bez ijednog konzervativca; ali je bio siguran da će u glavnom gradu kolonije naći ljude lojalne kralju, ljude koji će ga pozdraviti kao vrijednog saveznika i podupirati njegovu političku karijeru.
Williamsburg je bio malen, ali veličanstven grad. Ulica Vojvode od Gloucestera bila je dugačka kilometar i pol, a široka tridesetak metara. Kapitol se nalazio na jednom kraju, a Sveučilište Williama i Mary na drugom, dvije veličanstvene zgrade od cigle, a njihova engleska arhitektura ulila je Jayu umirujući osjećaj vjere u moć monarhije. Vidio je kazalište i nekoliko radionica u kojima su majstori izrađivali srebrne svijećnjake i stolove od mahagonija. U tiskari Purdie & Dixon Jay je kupio novine Virginia Gaxette, pune oglasa o odbjeglim robovima. Bogati plantažeri od kojih se sastojala vladajuća elita kolonije boravili su na svojim imanjima, ali bi se sjatili u Williamsburg tijekom zasjedanja zakonodavnog tijela u Kapitolu, te je stoga grad bio pun konačišta u kojima se moglo iznajmiti sobu.
Jay se smjestio u svratištu Raleigh, niskoj kući od dasaka sa spavaćim sobama u potkrovlju. Ostavio je svoju posjetnicu i poruku u palači, ali je tri dana morao čekati na sastanak s novim guvernerom, barunom od Botetourta. Kad je konačno dobio poziv, to nije bilo za osobnu audijenciju, kao što je očekivao, već za primanje uz pedesetak drugih gostiju. Očito guverner tek mora shvatiti da je Jay važan saveznik u neprijateljskom okruženju.
Palača se nalazila na kraju dugačkog prilaza što je vodio na sjever od sredine Ulice Vojvode od Gloucestera. To je bila još jedna zidana zgrada engleskog izgleda, s visokim dimnjacima i tavanskim prozorima, popur ladanjske kuće. Impozantno predvorje ukrašavali su noževi, pištolji i muškete izloženi na u tančine osrnišljeni način, kao da se željelo naglasiti vojnu moć kralja.
Nažalost, Botetourt je bio upravo suprotno od onoga čemu se Jay nadao. Virginiji je trebao čvrst, strog guverner koji bi usadio strah u srca buntovnih kolonista, a Botetourt je bio debeli, prijateljski raspoložen muškarac. Ostavljao je dojam uspješnog trgovca vinima koji pozdravlja mušterije na degustaciji.
Jay ga je promatrao dok je pozdravljao goste u prostranoj plesnoj dvorani. Čovjek nije imao pojma kakve se subverzivne zavjere kuju u glavama plantažera. Tamo je bio Bill Delahaye koji se pozdravio s Jayem.
"Što mislite o našem novom guverneru?"
"Nisam siguran da mu je jasno što je preuzeo na sebe" rekao je Jay.
"Možda je mudriji nego što izgleda" rekao je Delahaye. "Nadam se."
"Za sutra navečer organizirana je velika partija karata, Jamissone, želite li da vas uvedem?"
Jay nije proveo večer u kockanju otkako je otišao iz Londona. "Svakako."
U blagovaonici iza plesne dvorane, posluženi su vino i kolači. Delahaye je predstavio Jaya nekolicini ljudi. Krupan muškarac pedesetih godina je upitao:
"Jamisson? Od Jamissona iz Edinburgha?"
U glasu mu se nazirao neprijateljski prizvuk. Lice čovjeka djelovalo je nekako neodređeno poznato, iako je Jay bio siguran da ga nikad ranije nije sreo.


"Sjedište obitelji je dvorac Jamisson u Fifeu" odgovorio je Jay. "Dvorac što je nekad pripadao Williamu McClydeu?"
"Doista." Jay je shvatio da ga čovjek podsjeća na Roberta; imao je jednake svijetle oči i odlučna usta. "Bojim se da nisam čuo vaše ime . . ." "Ja sam Hamish Drome. Taj je dvorac trebao biti moj." Jay se iznenadio. Drome je bilo djevojačko prezime Robertove majke, Olive. "Dakle, vi ste davno izgubljeni rođak koji je otišao u Virginiju!"
"A vi ste sigurno sin Georgea i Olive."
"Ne, to je moj polubrat, Robert. Olive je umrla, a moj se otac ponovno oţenio. Ja sam mlađi sin."
"Ah. A Robert vas je izgurao iz gnijezda, isto kako je njegova majka izgurala mene."
U Dromeovim primjedbama osjećao se bezobrazni prizvuk, ali je Jaya zaintrigiralo ono što je čovjek dao naslutiti. Sjetio se pijanih izjava Petera McKaya na vjenčanju.
"Čuo sam priče o tome kako je Olive krivotvorila oporuku." "Tako je; ubila je ujaka Williama, također."
"Što?"
"Nema sumnje. William nije bio bolestan. Bio je hipohondar, samo je volio vjerovati da je bolestan. Trebao je doživjeti duboku starost.
No, šest tjedana nakon njenog dolaska, on je promijenio oporuku i umro. Pokvarena žena."
"Ha." Jay je osjetio neobičnu vrstu zadovoljstva.
Neprikosnovena Olive, čiji je portret visio na počasnom mjestu u predvorju dvorca Jamisson, bila je ubojica koju je trebalo objesiti. Jayu je uvijek smetao ton pun poštovanja kakvim se moralo govoriti o njoj, te se sad obradovao otkriću da je ona bila nemilosrdni zločinac,
"Zar vi niste ništa dobili?" upitao je Dromea.
"Niti jednog jutra. Došao sam ovamo sa sedamdeset pari čarapa od šetlandske vune, a sad sam najveći trgovac galanterijom u Virginiji. No,
nikad se nisam javio kući. Bojao sam se da će mi Olive i to nekako uzeti."
"Ali kako bi mogla?"
"Ne znam. Vjerojatno je to samo praznovjerje. Drago mi je što čujem da je mrtva. No, izgleda da je sin poput nje."
"Uvijek sam ga smatrao sličnim ocu. Nezasitno je pohlepan, bez obzira od koga je to naslijedio."
"Da sam na vašem mjestu, ne bih mu javio svoju adresu."
"Naslijedit će sve poslove moga oca, ne mogu zamisliti da će poželjeti i moju malu plantažu."
"Nemojte biti previše sigurni" rekao je Drome, ali je Jay mislio da pretjeruje.
Jay nije uspio razgovarati s guvernerom Botetourtom sve do kraja zabave, kad su gosti počeli odlaziti kroz vrtna vrata. Uhvatio je guvernera za rukav i tiho rekao:
"Želim da znate kako sam posve odan vama i Kruni."
"Divno, divno" glasno je rekao Botetourt. "Lijepo od vas da to kažete."
"Nedavno sam stigao ovamo pa su me šokirali stavovi većine istaknutih ljudi u koloniji, šokirali. Kad budete spremni satrti izdajstvo i uništiti nelojalnu oporbu, ja ću biti uz vas."
Botetourt ga je oštro pogledao, konačno ga uzimajući ozbiljno, a Jay je primijetio da se iza prijazne vanjštine krije mudri političar.
"Vrlo ljubazno, ali nadajmo se da neće biti potrebno previše satiranja i uništavanja. Držim da je uvjeravanje i pregovaranje daleko bolje, rezultati su trajniji, znate. Majore Wilkinson, doviđenja! Gospođo Wilkinson, lijepo od vas što ste došli."
Uvjeravanje i pregovori, razmišljao je Jay dok je izlazio u vrt.
Botetourt je upao u leglo otrovnica, a želio je pregovarati s njima. Jay je rekao Delahayeu:
"Pitam se koliko će mu trebati dok ne shvati kako ovdje stoje stvari."
"Mislim da je to njemu već jasno" rekao je Delahaye. "Samo, on ne vjeruje da treba pokazati zube prije nego je spreman na ugriz."
I doista, idućeg dana je srdačni guverner raspustio Generalnu skupštinu.
* * *
Matthew Murchman je živio u zelenoj drvenoj kući blizu knjižare u Ulici Vojvode od Gloucestera. Poslove je obavljao u prednjem salonu, okružen pravnim knjigama i papirima. Bio je sitan nervozan čovjek, nalik sivoj vjeverici, koji je jurcao po sobi, te uzimao dokument s jedne hrpe i sakrivao ga u drugu.
Jay je potpisao dokumente za stavljanje plantaže pod hipoteku.
Razočarao ga je iznos zajma; samo četiristo funti sterlinga.
"Dobro da sam i toliko dobio" cvrkutao je Murchman. "Budući da duhan tako slabo stoji, nisam siguran može li se imanje prodati za taj iznos."
"Tko je zajmodavac?" upitao je Jay.
"Financijsko udruţenje, kapetane Jamisson. Tako se radi u današnje vrijeme. Postoje li neke novčane obveze što bi ih trebalo odmah podmiriti?"
Jay je donio snop računa, sve dugove što ih je stvorio otkako je stigao u Virginiju prije gotovo tri mjeseca. Pružio ih je Murchmanu, koji ih je brzo pregledao i rekao:
"Za ovo treba oko sto funti. Dat ću vam priznanice za sve ovo prije nego odete iz grada. I javite mi ako budete nešto kupovali dok ste ovdje."
"Vjerojatno hoću" rekao je Jay. "Neki gospodin Smythe prodaje kočiju s parom krasnih sivih konja, I trebaju mi dva ili tri roba."
"Obznanit ću da imate fondove kod mene."
Jayu se nije naročito sviđalo što je posudio toliko novca, a sve je to u rukama odvjetnika.
"Dajte mi sto funti u zlatu" rekao je, "Večeras se u Raleighu igraju karte."
"Svakako, kapetane Jamjsson. To je vaš novac!"
* * *
Nije puno ostalo od četiristo funti kad se Jay vratio na plantažu sa svojom novom kočijom i pratnjom. Izgubio je na kartama, kupio je četiri mlade ropkinje, i nije uspio spustiti cijenu kočije i konja što ju je odredio gospodin Smythe.
Međutim, isplatio je sve svoje dugove. Jednostavno će uzeti kredit kod mjesnih trgovaca, kao i ranije. Njegov prvi urod duhana bit će spreman za prodaju brzo nakon Božića, te će od zarade platiti račune.
Pribojavao se Lizziene reakcije na novu kočiju, ali ona ju je jedva spomenula, na njegovo olakšanje. Očito je imala nešto drugo na umu i jedva je čekala da mu to kaže.
Kao i uvijek, bila je najprivlačnija kad ju je nešto animiralo; njene tamne oči su sijevale, a ružičasta koža blistala. Međutim, više ga nije obuzimala želja pri svakom pogledu na nju. Osjećao se drugačije otkako je ostala trudna. Držao je da je loše za dijete ako majka održava seksualne odnose tijekom trudnoće. No, to nije bio glavni razlog. Činjenica da će Lizzie postati majka nekako ga je odbijala. Nije mu se sviđala pomisao da majke mogu biti obuzete seksualnom požudom. U svakom slučaju, to je naglo postajalo nepraktično; njezin veliki trbuh sve je više smetao. Čim ju je poljubio, Lizzie je rekla:
"Bill Sowerby je otišao." " Doista?"
Jay se začudio. Čovjek je otišao bez svoje plaće.
"Dobro što imamo Lennoxa koji može preuzeti njegov posao." "Mislim da ga je Lennox natjerao na odlazak. Očito je Sowerby izgubio puno novca dok je s njim kartao." To je bilo moguće.
"Lennox dobro igra karte."
"Lennox ovdje želi biti nadglednik."
Stajali su na trijemu, a u tom trenutku se Lennox pojavio iza ugla kuće. Sa svojim uobičajenim pomanjkanjem pristojnosti, uopće nije pozdravio Jaya. Umjesto toga je rekao:
"Upravo je stigla pošiljka soljenog bakalara u bačvama."
"Ja sam je naručila" rekla je Lizzie. "To je za poljske radnike." Jay se iznervirao.
"Zašto ih želiš hraniti ribom?"
"Pukovnik Thumson kaže da bolje rade. On svakodnevno daje slanu ribu svojim robovima, a jednom tjedno jedu meso."
"Pukovnik Thumson je bogatiji od mene. Pošalji to natrag, Lennoxe."
"Morat će naporno raditi ove zime, Jay" bunila se Lizzie. "Moramo raščistiti šumu na Pond Copseu kako bi pripremili zemljište za sadnju duhana na proljeće."
Lennox je brzo rekao:
"To nije potrebno. Zemlja na postojećim poljima može još puno dati, uz dobro gnojenje."
"Ne može se vječno gnojiti" odbrusila mu je Lizzie. "Pukovnik Thumson svake zime raščišćava nova polja."
Jay je shvatio da su njih dvoje već imali ovakvu prepirku. Lennox je rekao:
"Nemamo dovoljno ljudi. Čak i s ljudima s Rosebuda, jedva ćemo uspjeti zasaditi postojeća polja. Pukovnik Thumson ima više robova nego mi."
"To je zato jer ima veću dobit, zahvaljujući boljim načinima rada" pobjednički je rekla Lizzie.
Lennox je podrugljivo rekao:
"Žene jednostavno ne razumiju takve stvari." Lizzie je prasnula:
"Ostavite nas, molim vas, gospodine Lennox, odmah." Lennox je djelovao ljutito, ali je otišao. "Moraš ga se riješiti, Jay" rekla je. "Ne vidim zašto . . ."
"Ne radi se samo o njegovoj brutalnosti. Zaplašivanje ljudi je jedino što mu dobro ide. Ne razumije se u obrađivanje zemlje i ništa ne zna o duhanu, a najgore od svega je što uopće ne želi naučiti." "Zna kako će natjerati robove na rad."
"Nema nikakvog smisla tjerati ih na naporan rad ako je ono što čine pogrešno!"
"Odjednom si postala stručnjak za uzgoj duhana."
"Jay, odrasla sam na velikom imanju i gledala sam kako propada, ne zbog lijenosti seljaka, već zato što je moj otac umro, a majka nije bila dorasla upravljanju posjedom. Sad vidim kako ti činiš sve poznate greške; dugo si odsutan, miješaš grubost s disciplinom, prepuštaš drugome donošenje važnih odluka. Ovako ne bi upravljao pukovnijom!"
"Ti ništa ne znaš o upravljanju pukovnijom." "A ti ništa ne znaš o upravljanju imanjem!"
Jaya je hvatao bijes, ali ga je obuzdavao. "Dakle, što tražiš od mene?"
"Otpusti Lennoxa."
"Ali tko bi upravljao plantažom?" "Mogli bismo to činiti zajedno."
"Ne želim biti farmer!"
"Onda meni prepusti upravljanje." Jay je klimnuo. "Tako sam i mislio"
"Što želiš time reći?"
"Sve je ovo samo zato da ti dobiješ svu vlast, zar ne?" Pobojao se da će eksplodirati, ali je ona postala mirnija.
"Zar doista to misliš?"
"Zapravo, da."
"Pokušavam te spasiti. Srljaš u propast, ja to nastojim spriječiti, a ti misliš da samo želim naređivati ljudima. Ako to misliš o meni, zašto si me, dovraga, oženio?"
Nije volio kad je upotrebljavala grube izraze; to nije bilo ženstveno. "U onim si danima bila zgodna" rekao je.
Iz očiju joj je sijevala vatra, ali ništa nije rekla. Umjesto odgovora, okrenula se na peti i ušla u kuću. Jay je odahnuo od olakšanja. Nije se često događalo da je pobjeđivao u njihovim raspravama. Trenutak kasnije slijedio ju je u kuću. Iznenadio se kad je u predvorju ugledao McAsha, odjevenog u prsluk i kućne cipele, kako stavlja novo staklo na prozor. Kojeg je vraga on radio u kući?
"Lizzie!" viknuo je Jay. Ušao je u sobu za primanje i tamo ju našao. "Lizzie, upravo sam vidio McAsha u predvorju."
"Zadužila sam ga za održavanje kuće. Oličio je dječje prostorije." "Ne želim tog čovjeka u svojoj kući."
Iznenadila ga je njezina reakcija.
"Jednostavno ćeš ga morati podnositi" planula je. "Pa..."
"Ne želim ovdje biti sama dok se Lennox nalazi na imanju. Niti slučajno, razumiješ li?" "Dobro"
"Ako McAsh ide, i ja idem!" Ljutito je izjurila iz sobe.
"Dobro!" rekao je vratima što su se s treskom zatvorila. Neće voditi rat zbog jednog prokletog kažnjenika. Ako želi da on popravlja po kući, neka joj bude.
Na komodi je ugledao neotvoreno pismo naslovljeno na njega. Uzeo ga je i prepoznao rukopis svoje majke. Sjeo je kraj prozora i otvorio ga.
Grosvenor Square 7 London
15. rujna 1768. Dragi moj sine, novi ugljenokop na High Glenu osposobljen je za rad nakon nesreće, pa se ponovno vadi ugljen.
Jay se nasmiješio. Njegova je majka mogla biti vrlo poslovna.
Robert je tamo proveo nekoliko tjedana, sjedinjujući dva imanja i sređujući da se njima može upravljati kao jednim posjedom. Rekla sam tvom ocu kako bi ti trebao dobivati postotak od zarade na ugljenu, budući da je to tvoja zemlja. On je odgovorio da on plaća kamate na hipoteke. Međutim, bojim se da je odlučujući čimbenik bio način na koji si uzeo najbolje kažnjenike s Rosebuda. Tvoj je otac bio bijesan, kao i Robert.
Jay se osjetio glupo, ali je bio i ljutit. Mislio je da ih može nekažnjeno prevariti. Nije smio podcijeniti oca.
Nastavit ću gnjaviti tvog oca glede toga. Sigurna sam da će s vremenom popustiti.
"Neka si blagoslovljena, majko" rekao je Jay. I dalje se zdušno borila za njegove interese, iako je on bio tako daleko da je, vjerojatno, više nikad neće vidjeti.
Nakon što je iznijela sve vaţnije stvari, nastavila je pisati o sebi, rođacima i prijateljima, te društvenom životu Londona. Na kraju se opet vratila na poslove.
Robert je sad otišao na Barbados. Nisam sigurna zbog čega. Nešto mi govori da kuje zavjeru protiv tebe. Ne mogu zamisliti kako bi ti mogao naškoditi, ali on je domišljat i beskrupulozan. Uvijek budi na oprezu, sine moj.
Voli te tvoja majka, Alicia Jamisson.
Jay je zamišljeno odložio pismo. Duboko je cijenio majčinu intuiciju, ali je ipak držao da je pretjerano zabrinuta. Barbados je jako daleko. Čak kad bi Robert i došao u Virginiju, više nikako nije mogao nauditi Jayu, zar ne?

31. POGLAVLJE

U starom dječjem krilu Mack je našao zemljovid. Preuredio je dvije od tri sobe, a sad je počeo raščišćavati sobu za učenje. Bilo je kasno poslijepodne pa će tek sutradan prionuti na posao u toj prostoriji. Našao je škrinju punu starih knjiga i praznih bočica tinte, a on je sve to probrao, pitajući se što bi vrijedilo sačuvati. Tamo se nalazio zemljovid, pažljivo savijen u kožnatoj futroli. Otvorio ga je i počeo proučavati.
Bio je to zemljovid Virginije.
Najprije je poželio skakati od veselja, ali je njegovo ushićenje nestalo kad je shvatio da se uopće ne može snaći na crtežu. Nazivi su ga zbunjivali dok nije uvidio da su na stranom jeziku, vjerojatno francuskom. Virginia su napisali "Virginie", područje na sjeveroistoku zvalo se "Partie de New Jersey", a sve zapadno od planina bila je Louisiane, iako je taj dio zemljovida inače bio posve prazan.
Polako je počeo bolje razumijevati crtež. Tanke crte bile su rijeke, deblje crte predstavljale su granice između kolonija, a najdeblje su prikazivale lance planina. Proučavao je zemljovid, fasciniran i uzbuđen; ovo je njegova putovnica za slobodu.
Otkrio je da je Rapahannock jedna od nekoliko rijeka koje su tekle Virginijom od planina na zapadu do Chesapeake zaljeva na istoku. Našao je Fredericksburg na južnoj obali rijeke Rapahannock. Nikako nije mogao odrediti udaljenosti, ali Pepper Jones je rekao da do planina ima oko sto pedeset kilometara. Ako je zemljovid točan, istu udaljenost trebalo je prijeći do druge strane lanca. Međutim, nije bilo nikakva znaka da postoji prijelaz preko planina.
Obuzela ga je mješavina ushićenja i frustracije. Konačno je saznao gdje se nalazi, ali prema zemljovidu se činilo da ne postoji mogućnost bijega. Planinski lanac sužavao se prema jugu pa je Mack proučio taj dio, prateći rijeke do njihovog izvora, tražeći prolaz. Daleko na jugu naišao je na nešto nalik prijevoju, blizu izvora rijeke Cumberland. Sjetio se da je Whitey spominjao Cumberland Gap. To je to; to je put k slobodi.
Bilo je to dugo putovanje. Mack je nagađao da mora biti bar šesto kilometara, kao od Edinburgha do Londona. To je putovanje trajalo dva tjedna poštanskom kočijom, duže za čovjeka s jednim konjem. Trajat će još duže na nesigurnim cestama i lovačkim stazama Virginije.
No, s druge strane planina čovjek bi mogao biti slobodan. Pažljivo je složio zemljovid i vratio ga u njegovu futrolu, a zatim je nastavio sa svojim poslom. Ponovno će ga proučavati. Kad bi barem uspio pronaći Peg, razmišljao je dok je čistio sobu. Prije nego pobjegne, morao je saznati je li joj dobro. Ako je zadovoljna, ostavit će je tamo, ali ako ima okrutnog vlasnika, morat će je povesti sa sobom.
Postalo je previše mračno za rad.
Izašao je iz dječjih soba i spustio se stubištem. Uzeo je svoj stari krzneni ogrtač s vješalice kraj stražnjeg ulaza i umotao se; vani je zahladilo. Kad je izašao, prema njemu se zaputila grupica uzbuđenih crnaca. Usred grupe nalazio se Kobe koji je nosio neku ženu; trenutak kasnije Mack je prepoznao Bess, mladu ropkinju koja se prije nekoliko tjedana onesvijestila u polju. Oči su joj bile sklopljene, a na haljini se vidjela mrlja krvi. Djevojka je sklona nesrećama.
Mack je držao vrata otvorena, a zatim slijedio Kobea u kuću. Jamissoni se sigurno nalaze u blagovaonici, dovršavajući svoj poslijepodnevni obrok.
"Stavi je u sobu za primanje, a ja idem po gospođu Jamisson" rekao
je.
"Sobu za primanje?" nesigurno je rekao Kobe.
To je bila jedina prostorija u kojoj je gorjela vatra, osim blagovaonice. "Vjeruj mi, tako bi ţeljela gospođa Jamisson" rekao je Mack.
Kobe je klimnuo.
Mack je pokucao na vratima blagovaonice i ušao.
Lizzie i Jay su sjedili za malim okruglim stolom, a lica im je osvjetljavao svijećnjak na sredini stola. Lizzie je izgledala zaobljeno i lijepo u haljini duboka izreza što je otkrivala obline njenih dojki, a zatim se širila preko njenog izbočenog trbuha, poput šatora. Ona je jela grožđice, a Jay orahe. Mildred, visoka sluškinja savršene kože boje duhana, ulijevala je vino u Jayevu čašu. U kaminu je plamsala vatra. Miran obiteljski prizor na trenutak je iznenadio Macka jer ga je naglo podsjetio da su oni muž i žena.
Tada je pozornije pogledao. Jay je sjedio pod kutem prema stolu, pa mu je tijelo bilo okrenuto od Lizzie; gledao je kroz prozor kako se nad rijeku spušta noć. Lizzie se okrenula na drugu stranu i promatrala Mildred. Ni Jay ni Lizzie nisu se smiješili. Mogli su biti stranci u krčmi, prisiljeni dijeliti stol, ali bez ikakvog međusobnog zanimanja.
Jay je opazio Macka i rekao:
"Kojeg vraga hoćeš?" Mack se obratio Lizzie:
"Bess je imala nesreću; Kobe ju je donio u sobu za primanje." "Odmah ću doći" rekla je Lizzie i odgurnula svoju stolicu. "Pazi da ne okrvavi svilene žute presvlake!" rekao je Jay.
Mack je pridržao vrata i pošao za Lizzie iz sobe. Kobe je palio svijeće. Lizzie se sagnula nad ozlijeđenu djevojku. Bessina tamna koža je posvijetlila, a usne su joj ostale bez krvi. Oči su joj bile zatvorene, a disanje površno.
"Što se dogodilo?" upitala je Lizzie.
"Posjekla se" odgovorio je Kobe. Još je dahtao od napora jer ju je nosio. "Mačetom je sjekla konopac. Oštrica je kliznula s konopca i zarezala njen trbuh."
Mack se trgnuo. Promatrao je kako Lizzie širi poderotinu na Bessinoj haljini, a potom se zagledao u ranu. Loše je izgledala. Bilo je puno krvi, a posjekotina se činila dubokom.
"Neka jedan od vas pođe u kuhinju i donese mi nekoliko čistih krpa i zdjelu tople vode."
Mack se divio njenoj odluĉnosti.
"Ja ću" rekao je. Poţurio je u sporednu zgradu gdje se nalazila kuhinja. Sarah i Mildred su prale posuđe.
"Je li joj dobro?" upitala je Sarah, oblivena znojem kao i obično. "Ne znam. Gospođa Jamisson je zatražila čiste krpe i toplu vodu."
Sarah mu je dodala zdjelu.
"Evo, uzmi vodu s vatre. Ja ću ti donijeti krpe."
Nekoliko trenutaka kasnije opet se nalazio u sobi za primanje. Lizzie je uklonila dio Bessine haljine oko rane. Uronila je krpu u vodu i oprala okolnu kožu. Kad se rana mogla bolje vidjeti, djelovala je još gore. Mack se bojao da je oštetila unutarnje organe. Lizzie je osjećala isto.
"Ne mogu se pobrinuti za ovo" rekla je. "Potreban joj je liječnik." Jay je ušao u sobu, pogledao o čemu se radi, i problijedio. Lizzie mu je rekla: "Moram poslati po doktora Fincha."
"Kako želiš" rekao je. "Idem u Ferry House; danas se održava borba pijetlova." Izašao je.
Hvala Bogu da smo te se riješili, prezirno je pamislio Mack. Lizzie je pogledala Kobea i Macka.
"Jedan od vas mora odjahati u Fredericksburg po mraku." Kobe je rekao:
"Mack nije dobar jahač. Idem ja."
"Ima pravo" priznao je Mack. "Ja bih mogao voziti laku kočiju na dva kotača, ali to je sporije."
"Dakle, to je odlučeno" rekla je Lizzie. "Nemoj biti nesmotren, Kobe, ali idi najbrže što možeš; ova bi djevojka mogla umrijeti." Fredericksburg je bio udaljen šesnaest kilometara, ali je Kobe poznavao cestu, te se vratio za dva sata. Kad je ušao u sobu za primanje, lice mu je bilo grimasa bijesa. Mack ga nikad nije vidio tako razjarena.
"Gdje je liječnik?" upitala je Lizzie.
"Doktor Finch neće doći u ovo doba noći ni za kakvu crnačku djevojku" rekao je Kobe drhtavim glasom.
"Prokleta budala" bijesno je rekla Lizzie.
Svi su pogledali Bess. Koţa joj se osula znojem, a disanje postalo isprekidano. S vremena na vrijeme bi zastenjala, ali nije otvarala oči. Žuta svila na kauču pocrvenjela je od njene krvi. Očito je umirala.
"Ne moţemo ovdje stajati i ništa ne činiti" rekla je Lizzie. "Moglo bi je se spasiti!"
Kobe je rekao:
"Ne vjerujem da joj je ostalo puno života."
"Ako liječnik neće doći, morat ćemo nju odvesti k njemu" rekla je Lizzie. "Stavit ćemo je u laku kočiju."
"Ne bismo je smjeli micati" rekao je Mack.
"Ako je ne maknemo, ionako će umrijeti!" viknula je Lizzie. "Dobro, dobro. Idem pripremiti kočiju."
"Kobe, uzmi madrac s moga kreveta i stavi ga u stražnji dio kočije.
Tamo ćemo je poleći. I nekoliko pokrivača."
Mack je požurio do konjušnice. Konjušari su svi otišli na počinak, ali mu nije puno trebalo da zapregne Stripea, ponija. Uzeo je tanku svijeću iz kuhinje i upalio fenjere na kočiji. Kad se zaustavio ispred kuće, Kobe ga je već čekao. Dok je Kobe pripremao ležaj, Mack je pošao u kuću. Lizzie je oblačila kaput.
"Zar i ti ideš?" upitao je Mack. "Da."
"Misliš li da je to pametno, s obzirom na tvoje stanje?"
"Bojim se da je onaj prokleti doktor neće htjeti liječiti ako ne pođem s vama."
Mack je znao da se nema smisla prepirati s njom kad je ovako raspoložena. Nježno je podigao Bess i odnio je do kočije. Pažljivo ju je položio na madrac, a Kobe ju je pokrio pokrivačima. Lizzie se popela u kočiju, smjestila se kraj Bess i pridržavala djevojčinu glavu. Mack je sjeo sprijeda i uzeo uzde. Troje ljudi bilo je puno za ponija, pa je Kobe snažno gurnuo kočiju kako bi se lakše pokrenula. Mack je vozio do ceste i okrenuo prema Fredericksburgu. Na nebu nije bilo mjeseca, ali su mu zvijezde osvjetljavale put. Cesta je bila kamenita i izrovana, pa je kočija neprestano poskakivala. Macka je brinulo što se Bess trza, ali je Lizzie stalno ponavljala:
"Idi brže! Idi brže!"
Cesta je vijugala uz obalu rijeke, kroz mračne šume i uz rubove plantaža kakva je bila i Jamissonova. Nikoga nisu vidjeli; ljudi nisu putovali nakon što bi pao mrak, ako su to ikako mogli izbjeći. Uz Lizzieno poticanje, Mack je brzo vozio pa su stigli u Fredericksburg otprilike u vrijeme večere. Na ulicama je bilo ljudi, a iz kuća se prosipalo svjetlo. Zaustavio je kočiju ispred kuće doktora Fincha. Lizzie je pošla k vratima, a Mack je zamotao Bess u pokrivače i oprezno je podigao. Bila je bez svijesti, ali živa.
Vrata je otvorila gospođa Finch, plaha žena četrdesetih godina. Uvela je Lizzie u salon, a Mack ju je slijedio s Bess u naručju. Liječnika, zdepasta muškarca grubog ponašanja, očito je zapekla savjest kad je
uvidio kako je natjerao trudnu ženu na vožnju kroz noć da bi mu dovela pacijenta. Prikrio je svoju nelagodu ushodavši se naokolo i izdavajući kratke zapovijedi svojoj ženi.
Kad je pogledao ranu, rekao je Lizzie neka se raskomoti u susjednoj sobi. Mack je pošao s njom, a gospođa Finch je ostala kako bi pomogla mužu. Ostaci večere nalazili su se na stolu. Lizzie se oprezno spustila u naslonjač.
"Što je?" upitao je Mack.
"Od te vožnje strahovito su me zaboljela leđa. Misliš li da će Bess biti dobro?"
"Ne znam. Nije naročito jaka."
Ušla je sluškinja i ponudila Lizze čaj i kolač, a Lizzie je prihvatila. Sluškinja je pogledom odmjerila Macka, zaključila da je sluga i rekla:
"Ako želiš čaja, možeš doći u kuhinju."
"Najprije se moram pobrinuti za konja" rekao je.
Izašao je i poveo ponija iza kuće, do konjušnice dr. Fincha, gdje mu je dao vode i žita; zatim je čekao u kuhinji. Kuća je bila malena, pa je čuo kako liječnik i njegova žena razgovaraju dok rade.
Sluškinja, crnkinja srednjih godina, raščistila je blagovaonicu i donijela Lizzienu šalicu čaja. Mack je zaključio kako je glupo da on sjedi u kuhinji, a Lizzie u blagovaonici, pa je otišao k njoj, usprkos mrštenju sluškinje. Lizzie je bila blijeda, a on ju je nakanio što je prije moguće odvesti kući. Napokon je ušao dr. Finch, brišući ruke.
"Rana je opasna, ali vjerujem da sam učinio sve što je moguće" rekao je. "Zaustavio sam krvarenje, sašio ranu i dao joj da nešto popije. Mlada je i ozdravit će."
"Hvala nebesima" rekla je Lizzie. Liječnik je klimnuo glavom.
"Siguran sam da je dragocjena ropkinja. Večeras ne bi smjela putovati. Može ostati ovdje i spavati u sobi moje sluškinje, pa možete poslati po nju sutra ili prekosutra. Kad rana zacijeli, izvadit ću punte; dotad ne bi smjela obavljati teške poslove."
"Naravno."
"Jeste li večerali, gospođo Jamisson? Mogu li vam nešto ponuditi?"
"Ne, hvala, samo bih željela što prije kući i u krevet."
Mack je rekao:
"Dovest ću kočiju pred kuću."
Nekoliko minuta kasnije već su bili na putu. Dok su se nalazili u gradu, Lizzie se vozila sprijeda, ali čim su prošli zadnju kuću, legla je na madrac. Mack je vozio polako, a ovoga puta nisu se čuli nestrpljivi povici iza njega. Kad su već putovali pola sata, Mack je upitao:
"Spavaš li?"
Nije bilo odgovora pa je pretpostavio da je ipak zaspala. Povremeno bi se osvrtao preko ramena i pogledavao Lizzie. Bila je nemirna, mijenjala je položaj tijela i mrmljala u snu. Prolazili su pustim područjem, četiri do pet kilometara udaljenim od plantaže, kad je tišinu noći razbio vrisak.
Vrisnula je Lizzie.
"Što? Što?" Mack je pomamno vikao dok je zaustavljao konja. Prije no što se poni zaustavio, on se već prebacivao u stražnji dio kočije.
"O, Mack, boli me!" stenjala je.
Obavio joj je ruku oko ramena i malo je podigao. "Što ti je? Gdje te boli?"
"O, Boţe, mislim da će se dijete roditi."
"Ali još nije vrijeme . . ." "Još dva mjeseca."
Mack je malo znao o tim stvarima, ali je pretpostavljao da je porođaj izazvala napetost oko hitnog slučaja, ili nemirna vožnja do Fredericksburga, ili oboje. "Koliko imamo vremena?"
Zastenjala je dugo i glasno, a potom mu odgovorila: "Ne baš puno."
"Mislio sam da to traje satima."
"Ne znam. Mislim da su bolovi u leđima bili trudovi. Možda je dijete na putu cijelo ovo vrijeme."
"Hoću li nastaviti vožnju? Stići ćemo kući za petnaestak minuta."
"To je previše. Ostani gdje jesi i drži me." Mack je shvatio da je ležaj vlažan i ljepljiv.
"Od čega je madrac mokar?"
"Pukla mi je voda, mislim. Da mi je bar majka ovdje."
Macku se činilo da je na ležaju krv, ali ništa nije rekao. Opet je zastenjala. Kad je bol prestala, počela je drhtati. Mack ju je pokrio svojim krznom.
"Možeš uzeti natrag svoj ogrtač" rekao je, a ona se ovlaš osmjehnula prije sljedećeg naleta bola. Kad je opet mogla govoriti, rekla je:
"Moraš prihvatiti dijete kad izađe."
"Dobro" rekao je, ali nije bio siguran što je time mislila. "Spusti se između mojih nogu" rekla je.
Kleknuo je kraj njenih nogu i odgurnuo njene suknje. Donje rublje joj je bilo posve mokro. Mack je razodijevao samo dvije žene, Annie i Coru, a niti jedna od njih nije imala donjeg rublja, pa nije bio siguran kako se gaće učvršćuju, ali ih je nekako uspio skinuti. Lizzie je podigla noge i položila svoja stopala na njegova ramena, radi oslonca. Dok je zurio u mali prostor prekriven gustom crnom dlakom između njenih
nogu, zahvatila ga je panika. Kako bi dijete moglo tuda izaći? Nije imao pojma kako se to događalo. Tada je sam sebi naredio neka se smiri; ovo se zbivalo tisuću puta dnevno diljem svijeta. Nema potrebe da to razumije. Dijete će doći bez njegove pomoći.
"Bojim se" rekla je Lizzie tijekom kratkog predaha.
"Ja ću se brinuti za tebe" rekao je i milovao joj noge, jedini njen dio do kojeg je mogao doprijeti.
Dijete je došlo vrlo brzo.
Mack nije puno vidio jer su na nebu bile samo zvijezde, ali kad je Lizzie glasno zastenjala, nešto je počelo izlaziti iz nje. Mack je stavio dvije drhtave ruke ispod nje i osjetio kako se nešto toplo i klizavo probija van. Trenutak kasnije u rukama mu se našla djetetova glavica. Lizzie se kratko odmarala, a zatim je opet počela. Držao je glavicu jednom rukom, a drugom je prihvatio sićušna ramena. Odmah nakon toga cijelo je dijete kliznulo iz tijela majke.
Držao ga je i zurio u sklopljene oči, tamnu kosu na glavi, minijaturne udove.
"Djevojčica je" rekao je.
"Mora plakati!" tjeskobno je rekla Lizzie.
Mack je čuo da novorođenče treba udariti kako bi ga se natjeralo na disanje. To je bilo teško, ali je znao da mora. Okrenuo ju je u ruci i oštro je udario po stražnjici.
Ništa se nije dogodilo.
Dok je na dlanu svoje velike šake držao sićušna prsa, shvatio je da je nešto strahovito loše. Nije osjećao kucanje srca. Lizzie je s mukom sjela.
"Daj je meni!" rekla je. Mack joj je pružio dijete.
Uzela je sićušnu djevojčicu i zagledala se u njeno lice. Stavila je svoje usne na djetetove, kao da je ljubi, a zatim je puhnula u njena usta. Mack je žarko želio da dijete udahne zrak u pluća i zaplače, ali se ništa nije dogodilo.
"Mrtva je" rekla je Lizzie. Privinula je djetešce uz svoja prsa i povukla krzneni ogrtač preko golog tijela. "Moje dijete je mrtvo."
Počela je plakati.
Mack ih je obje zagrlio i čvrsto ih držao dok je Lizzie plakala i plakala.

32.POGLAVLJE

Nakon što se njena djevojčica rodila mrtva, Lizzie je živjela u svijetu sivih boja, šutljivih ljudi, kiše i magle. Dopustila je kućnom osoblju neka radi što hoće, a nakon nekog vremena neodređeno je shvatila da je brigu o njima preuzeo Mack. Više nije svakodnevno obilazila plantažu; polja duhana prepustila je Lennoxu. Ponekad bi posjetila gospođu Thumson ili Suzy Delahaye, jer su joj one dopuštale da priča o djetetu koliko je god htjela; ali nije odlazila na zabave ili plesove. Svake nedjelje odlazila je u crkvu u Fredericksburgu, a nakon mise provodila je sat ili dva na groblju. Stajala je i zurila u mali nadgrobni kamen, razmišljajući o onome što je moglo biti.
Bila je posve uvjerena da je sve njena krivnja. Jahala je konje do četvrtog ili petog mjeseca trudnoće; nije se odmarala koliko su ljudi govorili da bi trebala; vozila se šesnaest kilometara u lakoj kočiji i tjerala Macka neka ide brže, one noći kad se rodilo mrtvorođenče. Ljutila se na Jaya jer ga te noći nije bilo kod kuće; na doktora Fincha jer nije htio doći radi ropkinje; i na Macka jer ju je poslušao i brzo vozio.
No, najviše se ljutila na sebe. Mrzila je i prezirala sebe jer nije bila dorasla majčinstvu, zbog svoje impulzivnosti i nestrpljivosti, te nesposobnosti pokoravanja mudrim savjetima.
Da nisam ovakva, razmišljala je, da sam normalna osoba, trezvena i razumna i oprezna, sad bih imala malu djevojčicu.
O tome nije mogla razgovarati s Jayem. U početku se ljutio. Grdio je Lizzie, zakleo se da će ubiti dr. Fincha i prijetio kako će dati izbičevati Macka; no, njegov je bijes ispario kad je saznao da se rodila djevojčica, a sad se ponašao kao da nikad i nije bila trudna.
Neko vrijeme je razgovarala s Mackom. Porođaj ih je jako zbližio. Zamotao ju je u svoj ogrtač, držao joj koljena i nježno se brinuo za njeno jadno dijete. U početku joj je on pružao veliku utjehu, ali je nakon nekoliko tjedana osjetila kako postaje nestrpljiv. To nije bilo njegovo dijete, mislila je, pa on ne može istinski dijeliti njenu bol. Nitko to ne može. I tako se povukla u sebe.
Jednog dana, tri mjeseca nakon porođaja, pošla je u dječje krilo kuće, još uvijek blistavo od svježe boje, i tamo sama sjedila. Zamislila je malu djevojčicu u kolijevci, kako radosno guguče ili plače jer je treba nahraniti, odjevenu u lijepe bijele haljinice i sićušne pletene cipelice, ili kako siše njenu bradavicu, ili se kupa. Prizori su bili tako intenzivni da su joj suze navrle na oči i počele se kotrljati niz obraze, iako nije od sebe pustila ni glasa.
Mack je ušao u sobu i tako je zatekao. Tijekom oluje kroz dimnjak je upalo nešto krša, pa je kleknuo ispred kamina i počeo to čistiti. Ništa nije rekao o njenim suzama.
"Tako sam nesretna" rekla je. Nije prekinuo svoj rad.
"To ti nimalo neće pomoći" odgovorio je bešćutnim glasom. "Od tebe sam očekivala više razumijevanja" žalosno je rekla.
"Ne možeš cijeli život provesti plačući u dječjoj sobi. Svatko umire prije ili kasnije. Oni koji ostanu moraju živjeti dalje."
"Ja to zapravo ne želim. Zbog čega bih trebala živjeti?"
"Nemoj biti tako prokleto patetična, Lizzie, to ti nije svojstveno." Zaprepastila se. Nitko joj se nije tako grubo obratio od porođaja. Odakle Macku pravo da je još više rastuži?
"Ne smiješ tako sa mnom razgovarati" rekla je.
Iznenadio ju je okomivši se na nju. Ispustio je četku, zgrabio je za obje nadlaktice i povukao na noge.
"Nemoj mi govoriti što smijem, a što ne" rekao je.
Bio je toliko bijesan da se pobojala kako će joj nešto učiniti. "Ostavi me na miru!"
"Previše te ljudi ostavlja na miru" rekao je, ali ju je pustio.
"Što bih trebala učiniti?" rekla je.
"Bilo što. Ukrcaj se na brod i pođi živjeti s majkom u Aberdeenu. Upusti se u ljubavnu vezu s pukovnikom Thumsonom. Pobjegni u granična područja s nekim nikogovićem." Zastao je i oštro se zagledao u nju. "Ili . . . odluči hoćeš li biti žena Jayu i imati drugo dijete." To ju je iznenadilo.
"Mislila sam . . ." "Što si mislila?"
"Ništa."
Već je neko vrijeme znala da je barem malo zaljubljen u nju. Nakon neuspjele zabave za robove, nježno ju je dodirivao i milovao na način koji je jedino mogao biti ljubav. Ljubio je vrele suze s njenih obraza.
Njegov zagrljaj bio je više od običnog sažaljenja.
A njezin je odgovor bio više od potrebe za suosjećanjem. Grčevito se držala za njegovo čvrsto tijelo i uživala u dodiru njegovih usana na svojoj koži, a samosažaljanje nije bio jedini razlog tome. No, svi su ti osjećaji izblijedjeli nakon porođaja. U srcu joj se nalazila praznina. Nije imala strasti, već samo kajanja.
Sad se stidjela i bilo joj je nelagodno zbog takvih osjećaja. Pohotna žena koja nastoji zavesti mladog stasitog slugu čest je lik u humorističnim romanima. Mack nije samo stasiti sluga, naravno. Postupno je shvatila da nikad nije srela čovjeka takvog značaja. Isto tako, znala je da je arogantan itvrdoglav. Njegov pojam o vlastitoj važnosti apsurdno je pretjeran, a to ga je uvaljivalo u nevolje. Ali nije mogla drugo do diviti se načinu na koji se suprotstavljao tiraniji, od škotskih ugljenokopa do plantaža u Virginiji. Kad bi se našao u nevolji, razlog tome često je bilo njegovo zalaganje za druge. No, Jay je njezin
muž. Bio je slabić i glupan, i lagao joj je, ali ona se udala za njega i mora mu biti vjerna.
Mack je i dalje zurio u nju. Pitala se što mu se mota po glavi. Mislila je da je govorio o sebi kad joj je rekao neka pobjegne u granična područja s nekim nikogovićem. Mack je nesigurno ispružio ruku i pomilovao joj obraz. Lizzie je zatvorila oči. Kad bi njena majka mogla ovo vidjeti, točno bi znala što treba reći. Udala si se za Jaya i obećala da ćeš mu biti vjerna. Jesi li žena ili dijete? Žena drži svoju riječ i kad joj je teško, a ne samo kad je sve u redu. To je bit svečanog obećanja. A ona tu stoji i dopušta drugom muškarcu da joj miluje obraz. Otvorila je oči i dugim pogledom se zagledala u Macka. U njegovim zelenim očima nazirala se čežnja.
Stvrdnula je svoje srce. Tjerana iznenadnim porivom, svom ga je snagom pljusnula. Bilo je kao da udara kamen. Nije se pomaknuo. No, promijenio se izraz njegovog lica. Nije zadala bol njegovom licu već njegovom srcu. Djelovao je zaprepašteno i razočarano, a ona je osjetila snažan poriv da mu se ispriča i zagrli ga. Svom snagom se oduprla porivu. Drhtavim je glasom rekla:
"Da se nisi usudio dirati me!"
Ništa nije rekao, ali je zurio u nju, užasnut i povrijeđen. Više nije mogla gledati njegov povrijeđeni izraz lica, pa je ustala i izašla iz sobe.
Rekao joj je neka se odluči hoće li biti žena Jayu i imati drugo dijete.
Cijeli je dan provela razmišljajući o tome. Pomisao na Jaya u njenom krevetu postala joj je neugodna, ali je to bila njena dužnost supruge.
Ako ne želi ispunjavati svoje dužnosti, ne bi trebala ni imati muža.
Toga se poslijepodneva okupala. To je bio prilično kompliciran postupak što je podrazumijevao limenu kadu u njenoj spavaćoj sobi, te pet do šest jakih djevojaka koje su morale trčati stubama i donositi vrčeve vruće vode iz kuhinje. Kad je to obavila, odjenula je čistu odjeću i sišla na večeru.
Bila je hladna siječanjska večer i u kaminu je pucketala vatra. Lizzie je popila malo vina i pokušala čavrljati s Jayem, onako kako je to činila prije vjenčanja. Nije reagirao. Međutim, to je mogla očekivati, pomislila je, budući da je tako dugo bila nezanimljivo društvo. Nakon večere, Lizzie je rekla:
"Prošla su tri mjeseca od porođaja. Sad mi je dobro."
"Što želiš time reći?"
"Moje je tijelo zacijelilo." Nije mu namjeravala sve u tančine opisivati. Mlijeko je prestalo curiti iz njenih dojki nekoliko dana nakon porođaja. Puno je dulje svakoga dana malo krvarila, ali je i to prestalo.
"Želim reći, moj trbuh više nikad neće biti onako ravan, ali . . . drugo je sve u redu."
Još uvijek nije shvaćao.
"Zašto mi to govoriš?"
Nastojala je da joj se u glasu ne osjeti razdraženost kad je rekla: "Možemo opet voditi ljubav, to ti pokušavam reći." Nešto je progunđao i pripalio lulu. To nije bila reakcija kakvoj se žena mogla nadati. "Hoćeš li večeras doći u moju sobu?" bila je uporna. Uznemirio se.
"Muškarac bi trebao davati takve prijedloge, a ne žena " razdražljivo je rekao. Ustala je.
"Samo sam ti htjela dati do znanja da sam spremna" rekla je. Osjećajući se povrijeđenom, pošla je u svoju sobu. Mildred je došla kako bi joj pomogla pri razodijevanju. Dok je skidala podsuknje, rekla je što je normalnijim glasom mogla:
"Je li gospodin Jamisson pošao na spavanje?" Ne, mislim da nije."
"Zar je još dolje?" "Mislim da je izašao."
Lizzie je pozornije pogledala ljepuškasto lice sluškinje. Nešto ju je zbunjivalo u izrazu njenog lica.
"Mildred, kriješ li ti nešto od mene?"
Mildred je imala tek oko osamnaest godina, i nije znala lagati. Spustila je pogled.
"Ne, gospođo Jamisson."
Lizzie je bila uvjerena da laže. Ali zašto?
Mildred je počela četkati Lizzienu kosu. Lizzie se pitala kamo je Jay otišao. Često je izlazio poslije večere. Ponekad bi rekao da ide na kartanje ili borbu pijetlova; ponekad nije ništa govorio. Neodređeno je pretpostavljala da odlazi u krčmu piti rum s drugim muškarcima. No, ako se radilo samo o tome, Mildred bi joj rekla. Sad je Lizzie pomislila na drugu mogućnost.
Ima li njezin muž ljubavnicu?
Tjedan dana kasnije još uvijek nije došao u njenu sobu.
Progonila ju je pomisao da on ima neku ljubavnu vezu. Na pamet joj je padala jedino Suzy Delahaye. Ona je mlada i lijepa, a njen je muž uvijek na putu; poput mnogih stanovnika Virginije, bio je opsjednut konjskim utrkama pa je bio u stanju putovati dva dana kako bi neku vidio. Je li se Jay iskradao poslije večere i jahao do imanja Delahayevih gdje je odlazio u krevet sa Suzy? Rekla je sebi da joj mašta pretjerano radi, ali je ta misao nikako nije napuštala.
Sedme noći pogledala je kroz prozor svoje spavaće sobe i ugledala treptanje svijeće u fenjeru što se micao preko mračne tratine.
Odlučila ga je slijediti. Bilo je hladno i mračno, ali se ona nije zadržavala radi odijevanja. Uzela je šal i omotala ga oko ramena dok je trčala stubištem.
Tiho je izašla iz kuće. Dva velika hrta, koji su spavali na trijemu, radoznalo su je pogledala.
"Dođi, Roy, dođi, Rex!" rekla je.
Potrčala je preko trave za svjetlom, a psi su je slijedili u stopu. Uskoro je svjetlo nestalo u šumi, ali je tada već bila dovoljno blizu pa je vidjela da Jay, ako je to bio on, ide stazom što je vodila do sušionica i koliba nadzornika. Možda je Lennox ĉekao s osedlanim konjem pa će Jay odjahati do Delahayeve plantaže. Lennox nekako ima svoje prste u tome, osjećala je Lizzie; taj je čovjek bio upleten u sve loše što je Jay činio.
Više nije vidjela fenjer, ali je lako pronašla kolibe. Bile su dvije. Lennox je zauzimao jednu. Druga je bila Sowerbyjeva, ali je sad prazna.
Međutim, netko je bio unutra. Kapci su bili zatvoreni zbog hladnoće, ali se kroz pukotine nazirala svjetlost.
Lizzie je zastala, nadajući se smirivanju svoga srca, ali ono je naglo tuklo od straha, a ne od napora. Bojala se što će unutra vidjeti. Pomisao na Jaya kako grli Suzy Delahaye onako kako je grlio Lizzie, i ljubi je usnama što ih je Lizzie ljubila, ispunila ju je slijepim bijesom. Čak je razmišljala ne bi li se bilo bolje vratiti. No, neznanje je najgore od svega. Pokušala je otvoriti vrata. Nisu bila zaključana. Otvorila ih je i ušla.
Kućica je imala dvije prostorije. U prednjem dijelu se nalazila kuhinja, a ona je bila prazna, ali je iz spavaće sobe dopirao tihi glas. Zar su već u krevetu? Na prstima je prišla vratima, čvrsto uhvatila kvaku, duboko udahnula i naglo ih otvorila. Suzy Delahaye nije bila u sobi.
Jay jest. Ležao je na krevetu u košulji i hlačama, bos i bez kaputa. U dnu kreveta stajala je ropkinja.
Lizzie nije znala kako se djevojka zove; bila je jedna od četiri koje je Jay kupio u Williamsburgu. Bila je otprilike Lizzienih godina, vitka i vrlo lijepa, velikih smeđih očiju. Bila je posve gola, te je Lizzie vidjela njene ponosne dojke sa smeđim bradavicama i guste kovrče između njenih nogu.
Dok je Lizzie zurila, djevojka joj je dobacila pogled što ga nikad neće zaboraviti; bahat, prezriv i pobjednički. Ti si možda gospodarica kuće, govorio je pogled, ali on svake noći dolazi u moj krevet, a ne u tvoj.
Jayev glas je dopro do nje kao da dolazi iz velike daljine: "Lizzie, moj Bože !"
Okrenula se prema njemu i vidjela kako je ustuknuo pred njenim pogledom. No, njegov strah nije joj pružio nikakvo zadovoljstvo; odavno je spoznala za kakvog se slabića udala. Uspjela je doći do glasa. "Idi do vraga, Jay" mirno je rekla, okrenula se i izašla iz prostorije.
Pošla je u svoju sobu, uzela ključeve iz ladice, a zatim otišla u oružarnicu.
Njene puške nalazile su se u ormaru s Jayevima, ali ih ona nije dirala. Uzela je par pištolja u kožnatoj kutiji. Pregledala je sadržaj kutije i našla pun rog baruta, dovoljno lanenog platna, nešto rezervnog kremena, ali nijednog zrna. Pretražila je prostoriju, ali nije našla municiju, samo nekoliko olovnih štapića. Uzela je jedan štapić i kalup za izradu metaka, oruđe nalik malim kliještima, a potom je izašla iz sobe i zaključala za sobom vrata.
U kuhinji su Sarah i Mildred velikim uplašenim očima zurile u nju kad je ušla s kutijom za pištolje pod rukom. Bez riječi, zaputila se do ormarića i izvadila veliki nož te teški željezni tiganj s kljunom. Zatim je otišla u svoju spavaću sobu i zaključala vrata.
Ložila je vatru dok se nije tako razbuktala da nije mogla sta jati kraj nje više od nekoliko sekundi. Tada je stavila olovni štapić u tiganj, a tiganj na vatru.
Sjetila se kako se Jay vratio kući iz Williamsburga sa četiri mlade ropkinje. Pitala ga je zašto nije kupio muškarce, a on je rekao da su djevojke jeftinije i poslušnije. U ono vrijeme više nije o tome razmišljala; više ju je zabrinjavala njegova rasipnost glede nove kočije. Sad je, s gorčinom, shvatila. Na vratima se zaĉulo kucanje i Jayev glas:
"Lizzie?" Okrenula se kvaka kad je pokušao otvoriti vrata.
Ustanovivši da su zaključana, Jay je rekao: "Lizzie, hoćeš li me pustiti unutra?"
Ignorirala ga je. U tom je trenutku osjećao strah i krivnju. Kasnije će naći načina da sam sebe uvjeri kako nije učinio ništa loše i postat će bijesan, ali sad je bezopasan. Kucao je i dozivao minutu ili dvije, a zatim je odustao i otišao. Kad se olovo rastopilo, skinula je tiganj s vatre. Brzo je ulila malo olova kroz otvor u kalup. U vrhu spravice nalazila se okrugla šupljina što ju je ispunilo rastopljeno olovo.
Uronila je kalup u zdjelu s vodom na stoliću za umivanje kako bi se olovo ohladilo i stvrdnulo. Kad je stisnula ručke sprave, vrh se otvorio te je ispao pravilan okrugli metak. Podigla ga je. Bio je savršen, s izuzetkom malenog repa od olova što je ostalo u otvoru. Uklonila ga je kuhinjskim nožem.
Nastavila je izrađivati zrna dok nije potrošila olovo. Tada je napunila oba pištolja i stavila ih kraj kreveta. Provjerila je bravu na vratima.
Kad je sve obavila, pošla je u krevet.

33. POGLAVLJE

Mack je mrzio Lizzie zbog one pljuske. Obuzeo bi ga bijes kad god je na to pomislio. Davala mu je lažne znakove, a zatim ga je kaznila kad je na njih odgovorio. Ona je drolja, govorio je sam sebi, bogata koketa bez srca koja se poigrava njegovim osjećajima.
No, znao je da to nije istina, pa je nakon nekog vremena promijenio svoje mišljenje. Razmišljanje ga je dovelo do zaključka da je muče suprotni osjećaji. On je privlači, ali je udata za drugoga. Imala je dobro razvijen osjećaj dužnosti, ali ju je plašilo što taj osjećaj sve više slabi. U očajanju, nastojala je riješiti dilemu svađajući se s njim. Svim srcem joj je želio reći kako je njena lojalnost Jayu besmislena. Već mjesecima svi robovi znaju da Jay svoje noći provodi u kolibi s Felijom, lijepom i povodljivom djevojkom iz Senegala. No, bio je siguran da će to Lizzie prije ili kasnije sama otkriti, a to se i dogodilo prije dvije noći.
Reagirala je na sebi svojstven, ekstremni način;čzaključala se usvojoj sobi i naoružala pištoljima.
Koliko dugo će u tome ustrajati? Kako će sve to završiti? Rekao joj je neka pobjegne u divljinu s nekim nikogovićem, a pritom je mislio na sebe. Međutim, ona nije reagirala na njegov prijedlog. Jasno da joj nikad ne bi palo na pamet provesti život s Mackom. Drag joj je, nema sumnje; bio joj je više od sluge; porodio je njeno dijete; uživala je u njegovom zagrljaju. No, sve je to vrlo daleko od napuštanja muža i bijega s njim.
Nemirno se vrtio po krevetu pred zoru, razmišljajući o svemu, kad je izvana začuo tiho njištanje konja. Tko bi to mogao biti u ovo doba noći? Namrštivši se, kliznuo je s ležaja i pošao do vratiju kolibe, odjeven samo u hlače i košulju. Vani je zrak bio hladan pa je zadrhtao kad je otvorio vrata. Jutro je bilo maglovito i sipila je kiša, ali je počelo svanjivati pa je na srebrnkastoj svjetlosti ugledao dvije žene. Jedna je vodila ponija.
Trenutak kasnije u višoj je ženi prepoznao Coru. Zašto se upustila u noćno jahanje kako bi došla ovamo? Vjerojatno će vijesti biti loše. Zatim je prepoznao drugu.
"Peg!" oduševljeno je uzviknuo.
Opazila ga je i potrčala k njemu. Porasla je, pomislio je, bila je desetak centimetara viša i drugačije građe. No, njeno je lice ostalo isto. Bacila mu se u zagrljaj.
"Mack!" uzviknula je. "O, Mack, tako sam se bojala!"
"Mislio sam da te više nikad neću vidjeti" rekao je. "Što se dogodilo?" Cora je odgovorila na njegovo pitanje:
"U nevolji je. Kupio ju je farmer iz brdovitog kraja, neki Burgo Marler. Pokušao ju je silovati, a ona ga je izbola kuhinjskim nožem."
"Sirota Peg" rekao je Mack i privukao je k sebi. "Je li čovjek mrtav?"
Peg je klimnula. Cora je rekla:
"Priča je objavljena u novinama Virginia Gazette i sad svaki šerif u koloniji traži Peg."
Mack se užasnuo. Ako uhvate Peg, sigurno će je objesiti. Njihov je razgovor probudio druge robove. Nekoliko kažnjenika je izašlo. Prepoznali su Peg i Coru i radosno ih pozdravili. Mack je upitao Peg:
"Kako si došla do Fredericksburga?"
"Pješice" a u glasu joj se osjetio prizvuk nekadašnjeg prkosa. "Znala sam da moram ići na istok i naći rijeku Rapahannock. Putovala sam noću, a pomagali su mi oni koji su tada vani; robovi, bjegunci, vojni dezerteri, Indijanci." Cora je rekla:
"Nekoliko dana sam je sakrivala u svojoj kući; muž mi je poslom otišao u Williamsburg. No, tada sam čula da će lokalni šerif izvršiti raciju kod svih koji su bili na Rosebudu."
"Ali to znači da će doći ovamo!" rekao je Mack. "Da, nije daleko iza mene."
"Što?"
"Prilično sam sigurna da je već na putu; organizirao je potjeru kad smo izašle iz grada."
"Zašto si je, dakle, dovela ovamo?" Corino je lice otvrdnulo.
"Zato što je ona tvoj problem. Imam bogatog muža, lijepu kuću i vlastitu klupu u crkvi, pa ne želim da šerif nađe ubojicu na sjeniku moje konjušnice!"
Drugi kažnjenici su mrmljanjem izrazili svoje negodovanje.
Mack je razočarano zurio u nju. Nekad je planirao provesti život s ovom ženom.
"Moj Bože, gdje ti je srce?" ljutito je rekao.
"Spasila sam je, zar ne?" ozlojeđeno je rekla Cora. "Sad moram spašavati sebe!" Peg je rekla:
"Hvala ti za sve, Cora. Doista si me spasila."
Kobe je šutke promatrao što se događa. Sad se Mack automatski okrenuo k njemu kako bi razmotrili problem.
"Mogli bismo je sakriti na imanju Thumsonovih" rekao je.
"Tako je, sve dok se šerif ne sjeti i tamo pogledati" rekao je Kobe. "Prokletstvo. To mi nije palo na pamet."
"Gdje bi se mogla sakriti?"
"Pretražit će svaki kutak imanja, konjušnice, sušionice..." Cora je upitala:
"Jesi li već spavao s Lizzie Jamisson?"
Macka je zateklo ovo pitanje.
"Kako to misliš, 'već'? Jasno da nisam."
"Nemoj se praviti lud. Kladim se da ona to želi."
Macku je bio mrzak Corin prozaičan stav, ali se nije mogao praviti da u njenim riječima nema istine.
"Što ako želi?"
"Možda bi sakrila Peg, radi tebe?"
Mack nije bio siguran. Nije znao može li je tako nešto uopće pitati. Ne bi mogao voljeti ženu koja ne bi zaštitila dijete u ovakvoj situaciji.
Ipak, nije bio siguran da li bi Lizzie pristala. To ga je, iz nekog razloga, naljutilo.
"Mogla bi to učiniti zbog dobrote svoga srca" značajno je naglasio. "Mogla bi. No, sebična požuda je pouzdaniji motiv."
Mack je čuo lavež pasa. Činilo mu se da laju hrtovi na trijemu velike kuće. Što ih je uznemirilo? Tada se začuo odgovor sa strane gdje se nalazila rijeka.
"Nepoznati psi u blizini" rekao je Kobe. "To je uznemirilo Roya i Rexa."
"Zar bi to već mogla biti potjera?" zabrinuto je upitao Mack. "Čini mi se" rekao je Kobe.
"Nadao sam se da ću imati više vremena za stvaranje plana!" Cora se okrenula i popela na ponija.
"Idem odavde prije nego me vide." Hodom je prošla između koliba. "Sretno" tiho je doviknula. Potom je nestala u maglovitoj šumi, poput duha.
Mack se okrenuo prema Peg.
"Ostaje nam sve manje vremena. Dođi sa mnom do kuće. To nam je jedina šansa." Djelovala je uplašeno.
"Učinit ću sve što kažeš." Kobe je rekao:
"Idem pogledati tko su posjetitelji. Ako je potjera, pokušat ću ih usporiti."
Peg je uhvatila Macka za ruku dok su žurili hladnim poljima i preko vlažnih tratina obasjanih sivkastom svjetlošću. Psi su skočili s trijema i pošli im ususret. Roy je polizao Mackovu ruku, a Rex je radoznalo onjušio Peg, ali nisu pustili glasa od sebe.
Ovdje se vrata nikad nisu zaključavala, pa je Mack uveo Peg kroz stražnji ulaz. Tiho su se šuljali stubištem. Mack je pogledao kroz prozor na odmorištu i ugledao, u crnobijelim tonovima zore, pet ili šest ljudi s nekoliko pasa kako se približavaju iz pravca rijeke. Dok je gledao, grupa se podijelila; dva čovjeka su krenula prema kući, a ostali su se zaputili prema kolibama robova, povevši pse sa sobom. Mack je stigao do vratiju Lizziene sobe.
Nemoj me sada iznevjeriti, pomislio je. Pokušao je otvoriti vrata. Bila su zaključana.
Tiho je pokucao, bojeći se da ne probudi Jaya u susjednoj sobi. Ništa se nije dogodilo. Pokucao je jače. Čuo je tihe korake, a zatim je do njega jasno dopro Lizzien glas:
"Tko je tamo?"
"Tiho! Mack je!" šapnuo je. "Kojeg vraga radiš?"
"Nije ono što misliš; otvori vrata!"
Čuo je okretanje kljuĉa u bravi, a zatim su se vrata otvorila. U tmini ju je jedva mogao vidjeti. Vratila se prema sredini sobe, a Mack je ušao za njom, povukavši Peg za sobom. U sobi je bilo mračno. Čuo je kako korača po sobi, a zatim je podigla zastor. U slaboj svjetlosti vidio je da na sebi ima nekakvu kućnu haljinu, a izgleda primamljivo razbarušeno.
"Objasni o čemu se radi, brzo" rekla je. "Trebalo bi biti odista dobro." Zatim je opazila Peg, pa se njeno ponašanje promijenilo. "Nisi sam."
"Peg Knapp" rekao je.
"Sjećam se" rekla je Lizzie. "Kako si, Peggy?"
"Opet sam u nevolji" rekla je Peg. Mack je objasnio: "Prodali su je brđaninu koji ju je pokušao silovati."
"O, dragi Bože." "Ubila je čovjeka."
"Jadno dijete" rekla je Lizzie. Privukla je Peg u naručje. "Jadno dijete."
"Traţi je šerif. Sad je vani i pretraţuje kolibe robova." Mack je pogledao Pegino sićušno lice, a u mislima je vidio vješala u Fredericksburgu. "Moramo je sakriti! " rekao je. Lizzie je rekla:
"Prepusti meni šerifa."
"Kako to misliš?" pitao je Mack. Postajao je nervozan kad bi ona pokušavala preuzeti glavnu riječ.
"Objasnit ću mu da se Peg branila od silovanja."
Kad je Lizzie u nešto bila uvjerena, često je držala da se svi moraju s njom složiti. Bila je to neugodna značajka. Mack je nestrpljivo odmahnuo glavom.
"To neće koristiti, Lizzie. Šerif će reći da sud mora odlučiti je li kriva, a ne ti."
"U tom slučaju, može ostati ovdje do suđenja."
Macka su izluđivale Lizziene nemoguće zamisli, pa se morao prisiliti da govori mirno i uvjerljivo.
"Ne možeš spriječiti šerifovo uhićenje nekoga tko je optužen za umorstvo, bez obzira na svoj stav o onome što je ispravno i pogrešno u tom slučaju."
"Možda bi jednostavno trebala pristupiti suđenju. Ako je nevina, ne mogu je osuditi . . ."
"Lizzie, budi realna!" Mack je iznervirano rekao. "Koji sud Virginije će osloboditi kažnjenika koji ubije svog vlasnika? Svi umiru od straha da će ih napasti njihovi robovi. Čak i ako povjeruju u njenu priču, ipak će je objesiti, kao primjer ostalima."
Razljutila se i upravo mu je htjela nešto odbrusiti kad je Peg počela plakati. To je natjeralo Lizzie na oklijevanje. Ugrizla se za usnu i rekla:
"Što misliš, što bismo trebali učiniti?"
Vani je zarežao jedan pas, a neki čovjek mu je govorio tihim glasom i umirivao ga.
"Želim da ovdje sakriješ Peg dok oni pretražuju imanje" rekao je Mack. "Hoćeš li?"
Pozorno je promatrao njeno lice. Ako odbiješ, pomislio je, zaljubljen sam u pogrešnu ženu.
"Jasno da hoću" rekla je. "Kakvom me osobom držiš?"
Sretno se nasmiješio, preplavljen olakšanjem. Od silne ljubavi, navrle su mu suze na oči. Morao se boriti protiv njih pa je naglo progutao slinu.
"Mislim da si divna" promuklo je rekao. Razgovarali su prigušenim glasovima, a sad je Mack čuo zvuk iz Jayeve sobe, s druge strane zida. Morao je još puno toga obaviti prije nego Peg bude sigurna. "Moram otići odavde" rekao je. "Sretno!" Izašao je.
Prešao je odmorište i tiho potrčao niza stube. Kad je stigao do hodnika, učinilo mu se da je čuo otvaranje vratiju Jayeve spavaće sobe, ali se nije osvrnuo. Zastao je u hodniku i duboko udahnuo. Ja sam ovdje kućni sluga i nemam pojma kakvim je poslom došao šerif, rekao je sam sebi. Navukao je na lice pristojni osmijeh i otvorio vrata.
Dva muškarca su stajala na trijemu. Imali su na sebi obilježja imućnih građana: jahaće čizme, dugačke prsluke i troroge šešire. Obojica su nosila pištolje u kožnatim futrolama s naramenicama. Od njih se širio zadah ruma; okrijepili su se pićem kako bi lakše podnijeli hladni noćni zrak. Mack je tijelom zakrčio vrata, kako im ne bi palo na pamet da odmah uđu u kuću.
"Dobro jutro, gospodo" rekao je. Shvatio je da mu srce ubrzano lupa. Uložio je velik napor kako bi mu glas ostao miran i opušten. "Ovo nalikuje potjeri."
Viši od dvojice muškaraca je rekao:
"Ja sam šerif Okruga Spotsylvania, a tražim djevojku po imenu Peggy Knapp."
"Vidio sam pse. Jeste li ih poslali u kolibe robova?" "Da."
"Dobro ste učinili, šerife. Tako ćete uhvatiti crnčuge na spavanju pa neće uspjeti sakriti bjegunca."
"Drago mi je da se slažeš" rekao je šerif, a u glasu mu se osjetio sarkastični prizvuk. "Ući ćemo načas."
Kažnjenik nije imao izbora kad mu je slobodan čovjek nešto naredio, pa se Mack morao odmaknuti u stranu i pustiti ih u kuću. Još uvijek se nadao da neće držati potrebnim pretražiti kuću.
"Kako to da si već ustao?" pitao je šerif s nagovještajem sumnje u glasu. "Očekivali smo da ćemo sve morati probuditi." "Ja sam ranoranilac."
Čovjek je neodređeno zagunđao. "Je li ti gospodar kod kuće?"
"Da."
"Povedi nas k njemu. ."
Mack nije želio da pođu na kat; bit će neugodno blizu Peg.
"Čini mi se da sam čuo kretanje u sobi gospodina Jamissona" rekao je. "Hoću li ga pozvati dolje?"
"Ne, ne želim ga gnjaviti da se mora odijevati."
Mack je opsovao u sebi. Šerif je očito odlučio pred svakoga iznenada banuti, ako je to ikako moguće. No, nije se mogao prepirati. Rekao je:
"Ovuda, molim" i poveo ih stubištem na kat.
Pokucao je na Jayeva vrata. Trenutak kasnije Jay ih je otvorio, prebacivši ogrtač preko noćne košulje.
"Koji je ovo vrag?" razdraženo je rekao.
"Ja sam šerif Abraham Barton, gospodine Jamisson. Oprostite na smetnji, ali tražimo ubojicu čovjeka po imenu Burgo Marler. Znači li vam štogod ime Peggy Knapp?"
Jay je oštro pogledao Macka.
"Svakako. Mala je uvijek bila kradljivica, pa me uopće ne čudi što se pretvorila u ubojicu. Jeste li McAsha pitali zna li gdje se nalazi?" Barton je iznenađeno pogledao Macka.
"Dakle, ti si McAsh! Nisi to spomenuo."
"Niste me pitali" rekao je Mack. Bartona to nije zadovoljilo. "Jesi li znao da jutros dolazim ovamo?"
"Nisam."
Jay je sumnjičavo rekao:
"U tom slučaju, zašto si tako rano ustao?"
"Kad sam radio u ugljenokopu vašeg oca, počinjao sam u dva sata ujutro. Sad se uvijek rano budim."
"Nikad nisam primijetio."
"Nikad ne ustajete tako rano." "Dosta je tvoje proklete drskosti."
Barton se obratio Macku:
"Kad si zadnji put vidio Peggy Knapp?"
"Kad sam se iskrcao s Rosebuda, prije pola godine." Šerif se opet okrenuo Jayu.
"Možda je crnci skrivaju. Doveli smo pse."
Jay je velikodušno mahnuo rukom.
"Samo izvolite, učinite sve što treba." "Morali bismo pretražiti kuću, također."
Mack je zadržao dah. Nadao se da to neće držati potrebnim. Jay se namrštio.
"Nije vjerojatno da će se dijete ovdje skrivati." "Ipak, radi temeljitosti . . ."
Jay je oklijevao, a Mack se ponadao da će prevladati njegova bahatost pa će šerifa poslati do vraga. Međutim, nakon trenutka oklijevanja, on je slegnuo ramenima i rekao:
"Svakako." Macka je zahvatila malodušnost. Jay je nastavio: "Ovdje boravimo samo moja žena i ja. Ostatak kuće je prazan. Ali možete sve pretražiti, ne ustručavajte se. Prepuštam vas vašem poslu." Zatvorio je vrata svoje sobe. Barton je upitao Macka:
"Gdje je soba gospođe Jamisson? Mack je dahnuo.
"Susjedna vrata." Prišao je vratima i tiho pokucao. Sa srcem u petama, rekao je: "Gospođo Jamisson? Jeste li budni?"
Neko vrijeme se ništa nije čulo, a zatim je Lizzie otvorila vrata. Glumeći pospanost, upitala je:
"Što, zaboga, želiš u ovo doba?" "Šerif traži jednu bjegunicu."
Lizzie je širom otvorila vrata.
"Pa, ovdje nema nikakve bjegunice."
Mack je virnuo u sobu, pitajući se gdje se Peg skriva. "Moţemo li načas ući?" upitao je Barton.
U Lizzienim je očima gotovo neprimjetno bljesnuo strah, a Mack se pitao je li Barton to uočio. Lizzie je slegnula ramenima, naizgled ravnodušno, i rekla:
"Samo izvolite."
Dva muškarca su ušla u sobu, a činilo se da im je nelagodno. Lizzie je pustila da joj se kućna haljina malo rastvori, kao da se to slučajno dogodilo. Spavaćica se priljubila uz njene okrugle dojke, a to je neodoljivo privlačilo Mackov pogled. Druga dva muškarca jednako su reagirala. Lizzie je pogledala šerifa u oči, a on se posramljeno okrenuo na drugu stranu. Namjerno je u njima izazivala nelagodu kako bi na brzinu pretražili sobu.
Šerif je legao na pod i pogledao ispod kreveta, a njegov je pomoćnik otvorio ormar. Lizzie je sjela na krevet. Hitrim pokretom uhvatila je kraj pokrivača i povukla ga. Mack je na trenutak ugledao maleno, prljavo stopalo, a zatim je nestalo pod pokrivačem.
Peg se nalazila na krevetu. Bila je toliko mršava da se jedva nazirala izbočina pod hrpom pokrivača.
Šerif je otvorio škrinju s plahtama, a drugi je muškarac zavirio iza
paravana. Nije bilo puno mjesta na kojima su mogli tražiti. Hoće li skinuti pokrivače s kreveta? Ista je pomisao morala proletjeti i kroz Lizzienu glavu, jer je rekla:
"A sad, ako ste gotovi, ja idem ponovno spavati" i zavukla se pod pokrivače.
Barton je oštro pogledao Lizzie i krevet. Je li imao hrabrosti zahtijevati da Lizzie ponovno izađe iz kreveta? No, zapravo nije vjerovao da bi gospodar i gospodarica kuće skrivali ubojicu; pretraživao je sve kako bi bio miran u spoznaji da je razmotrio svaku mogućnost. Nakon trenutka oklijevanja, šerif je rekao:
"Hvala vam, gospođo Jamisson. Žao nam je što smo prekinuli vaš odmor. Nastavit ćemo s potragom u kolibama robova."
Mack je osjetio slabost od olakšanja. Pridržao im je vrata, prikrivajući svoje ushićenje.
"Sretno" rekla je Lizzie. "I, šerife, kad obavite svoj posao, dovedite ljude natrag u kuću na doručak!"

34. POGLAVLJE

Lizzie je ostala u svojoj sobi dok su ljudi i psi pretraživali plantažu. Ona i Peg su tiho razgovarale, a Peg joj je ispričala svoju životnu priču. Lizzie je bila užasnuta i potresena. Peg je tek djevojčica, mršava, ljepuškasta i drska.
Lizzieno mrtvorođenče bila je djevojčica.
Povjerile su svoje snove jedna drugoj. Lizzie joj je otkrila da bi željela živjeti vani, nositi mušku odjeću i cijele dane provoditi na konju, s puškom u rukama. Peg je iz svojih njedara izvadila presavijeni i istrošeni komad papira. To je bila rukom obojena slika što je prikazivala majku, oca i dijete kako stoje ispred lijepe kolibe na selu.
"Uvijek sam ţeljela biti djevojčica sa slike" rekla je. "No, sada ponekad poželim biti majka."
U uobičajeno vrijeme ušla je Sarah, kuharica, i donijela Lizzien doručak na pladnju. Peg se sakrila ispod pokrivača kad je čula kucanje, ali je žena ušla i rekla Lizzie:
"Znam sve o Peggy, pa ne morate brinuti."
Peg je izašla iz svog skrovišta, a Lizzie je zbunjeno rekla: "Tko ne zna?"
"Gospodin Jamisson i gospodin Lennox."
Lizzie je svoj doručak podijelila s Peg. Dijete je navalilo na prženu šunku i jaja kao da mjesec dana nije ništa jela.
Potjera je otišla kad su završavale s jelom. Lizzie i Peg su pošle do prozora i promatrale kako su muškarci prešli tratinu i zaputili se prema rijeci. Bili su razočarani i potišteni, te su hodali pogrbljenih ramena, a na pse je djelovalo njihovo raspoloženje, pa su ih poslušno slijedili. Gledale su dok se ljudi nisu izgubili iz vida, a tada je Lizzie odahnula od olakšanja i rekla:
"Sad si sigurna."
Zadovoljno su se zagrlile. Peg je bila bolesno mršava, a Lizzie su obuzeli materinski osjećaji prema jadnom djetetu. Peg je rekla:
"Uvijek sam sigurna s Mackom."
"Morat ćeš ostati u ovoj sobi dok ne budemo sigurne da Jay i Lennox nisu u blizini."
"Zar se ne brinete da bi mogao ući gospodin Jamisson?" upitala je Peg.
"Ne, on nikad ne ulazi ovamo."
Peg je djelovala zbunjeno, ali više nije zapitkivala. Umjesto toga je rekla:
"Udat ću se za Macka kad budem starija."
Lizzie je imala vrlo neobičan osjećaj da je te riječi upozoravaju neka drži prste k sebi.
Mack je sjedio u staroj dječjoj sobi, gdje je bio siguran da ga nitko neće uznemiravati, i pregledavao svoju opremu za preživljavanje u prirodi. Imao je ukradeno klupko jakog konca i šest udica, što ih je za njega izradio kovač Cass, kako bi mogao loviti ribu. Uzeo je limenu šalicu i tanjur kakve dobivaju robovi. U vreći se nalazila kutija za kresivo i trud kako bi mogao paliti vatru, te željezna tava za kuhanje. Imao je sjekiru i veliki nož što ih je ukrao dok su robovi obarali stabla i izrađivali bačve. Na dnu vreće nalazio se ključ oružarnice, umotan u komad platna. Posljednji čin prije odlaska bit će krađa puške i municije. U platnenoj vreći također se nalazila njegova knjiga Robinson Crusoe i željezna ogrlica što ju je donio iz Škotske. Uzeo je ogrlicu u ruke i prisjetio se kako ju je slomio u kovačnici one noći kad je pobjegao iz Heugha. Sjetio se kako je na mjesečini plesao ples slobode. Više od godinu dana kasnije, on još uvijek nije stekao svoju slobodu. No, nije se predavao.
Peginim povratkom uklonjena je posljednja prepreka za njegov bijeg s Mockjack Halla. Preselila je u kolibe robova i spavala s djevojkama. Sve će one čuvati njenu tajnu. Uvijek će štititi nekoga od svojih. To nije bio prvi put da je neki bjegunac sakriven u kolibama robova; svaki odbjegli rob mogao je dobiti zdjelu kukuruzne kaše i tvrdi ležaj za noć na svakoj plantaži Virginije.
Tijekom dana tumarala je šumama, skrivajući se do mraka. Zatim se vraćala do koliba i jela zajedno s robovima. Mack je znao da to ne može dugo potrajati. Uskoro će joj postati dosadno, njen će oprez popustiti pa će je uhvatiti. Međutim, neće morati još puno tako živjeti.
Macka su prošli trnci od iščekivanja. Cora je udata, Peg spašena, a zemljovid mu je pokazao kamo treba poći. Sloboda je bila najveća želja njegovog srca. Čim se odluče, on i Peg jednostavno mogu otići s plantaže po završetku radnog dana. Do zore mogu prijeći četrdeset pet kilometara. Sakrivat će se tijekom dana, a noću će nastaviti put. Poput svih bjegunaca, svakoga jutra i svake večeri potražit će hranu na najbližoj plantaži.
Za razliku od većine bjegunaca, Mack se neće pokušati zaposliti čim prijeđe sto pedeset kilometara. Tako su ih uvijek hvatali. On će poći dalje. Njegovo je odredište divljina iza planinskog lanca. Tamo će biti slobodan. Međutim, Peg je stigla prije tjedan dana, a on se još uvijek nalazio na Mockjack Hallu.
Zurio je u svoj zemljovid, udice i kutiju s kresivom. Korak mu je nedostajao do slobode, ali on se na nj nije mogao odlučiti. Zaljubio se u Lizzie, te nije mogao podnijeti pomisao da će je ovdje ostaviti,
* * *
Lizzie je gola stajala ispred psihe u svojoj spavaćoj sobi, proučavajući svoje tijelo.
Rekla je Jayu kako se posve oporavila od trudnoće, ali istina je da više nikad neće biti posve ista. Dojke su se vratile na prijašnju veličinu, ali više nisu bile onako čvrste, i naoko su se malo objesile. Trbuh joj više neće biti kao prije, to joj je postalo jasno; zauvijek će ostati malena izbočina i mlohavost kože. Tamo gdje joj se koža rastegnula, nalazile su se jedva zamjetljive srebrnkaste crte. Izblijedjele su, ali ne sasvim, a njoj se činilo da će uvijek biti tu. Dolje, tamo gdje je izašlo dijete, također je došlo do promjene. Nekad je bilo tako usko da je jedva mogla ugurati prst. I to se proširilo.
Pitala se je li to razlog za Jayevo pomanjkanje zanimanja za nju. Od porođaja nije vidio njeno golo tijelo, ali možda je znao kakvo je, ili nagađao, a to mu je bilo odvratno. Felia, njegova ropkinja, očito nikad nije imala dijete. Njeno je tijelo još uvijek bilo savršeno. Sigurno će i ona zatrudnjeti, prije ili kasnije. No, tada je može odbaciti kao što je odbacio Lizzie, i naći novu ženu. Zar tako želi provesti svoj život? Jesu li svi muškarci takvi? Lizzie je poželjela da to može pitati majku.
Jay se prema njoj odnosio kao prema potrošenoj robi, koja više ne vrijedi, kao što su iznošene cipele ili napukli tanjur. To ju je ljutilo. Dijete koje je u njoj raslo, ostavilo izbočinu na njenom trbuhu i raširilo njenu vaginu, bilo je Jayevo dijete. Nije imao pravo odbaciti je nakon toga. Uzdahnula je. Nije imalo smisla ljutiti se na njega. Sama ga je izabrala, a kasno je shvatila kakvu je glupost učinila.
Pitala se hoće li ikad itko opet držati njeno tijelo privlačnim.
Nedostajao joj je osjećaj što su ga izazivale muške ruke na njenom tijelu, kad se činilo da se nikad ne može zasititi. Željela je da je netko nježno ljubi, stišće njene dojke i stavi svoje prste u nju. Nije mogla podnijeti pomisao da se to više nikad neće dogoditi.
Duboko je udahnula, uvukla trbuh i isprsila se. Evo, to je gotovo isto kao što je izgledala prije trudnoće. Podigla je dojke, zatim dodirnula dlačice među nogama i poigravala se točkom žudnje. Otvorila su se vrata.
Mack je morao popraviti razbijenu ciglu u kaminu u Lizzienoj sobi. "Je li gospođa Jamisson ustala?" upitao je Mildred, a ona mu je odgovorila:
"U konjušnici je."
Sigurno joj se učinilo da je rekao gospodin Jamisson. Sve mu je to u djeliću sekunde prošlo glavom. Potom je mislio samo na Lizzie. Bila je prekrasna. Dok je stajala ispred zrcala, mogao je vidjeti njeno tijelo s obje strane. Bila mu je okrenuta leđima, a njegove su ruke čeznule za milovanjem oblina njenih bokova. U zrcalu je vidio bujnost njenih dojki i mekane ružičaste bradavice. Dlačice u dnu njenog trbuha odgovarale su tamnim neposlušnim kovrčama na njenoj glavi.
Stajao je bez riječi. Znao je da bi trebao promrmljati ispriku i brzo izaći, ali stopala su mu bila kao prikovana za pod. Okrenula se prema njemu. Imala je nesretan izraz lica, a on se pitao zašto je tako. Bez odjeće djelovala je ranjivo, gotovo uplašeno. Konačno je našao svoj glas. "O, kako si lijepa" šapnuo je. Izraz lica joj se promijenio, kao da je dobila odgovor na neko pitanje. "Zatvori vrata" rekla je.
Gurnuo je vrata iza sebe i prešao sobu u tri koraka. Trenutak kasnije, našla se u njegovom zagrljaju. Pritisnuo je njeno golo tijelo uza se, osjećajući mekane dojke na svojim prsima. Poljubio joj je usne, a njena su mu se usta odmah otvorila. Njegov je jezik pronašao njezin, te je uživao u mokrini i žudnji njenog poljupca. Kad je postao tvrd, privukla je k sebi njegove bokove i počela se trljati o njega.
Otrgnuo se, dahćući, bojeći se da će odmah doći do vrhunca. Potezala je njegov prsluk i košulju, nastojeći doprijeti do gole kože ispod njegove odjeće. Odbacio je prsluk i svukao košulju preko glave.
Sagnula je glavu i obuhvatila ustima njegovu bradavicu. Ljubila ju je usnama, lizala vrškom jezika, i na kraju nježno ugrizla. Bol je bila nevjerojatna, a on je dahnuo od zadovoljstva.
"Sad ti to meni učini" rekla je. Izvila je leđa i ponudila svoju dojku njegovim ustima. Podigao ju je rukom i poljubio bradavicu. Bila je tvrda od želje. Uživao je u tom osjećaju. "Ne tako nježno" šapnula je.
Strastveno ju je sisao, a zatim ugrizao, kako je ona prije ugrizla njega. Čuo je kad je naglo udahnula zrak. Bojao se da ne povrijedi njeno mekano tijelo, ali ona je rekla:
"Jače, želim osjetiti bol" a on je snaţnije stisnuo zube. "Da" rekla je i povukla njegovu glavu k sebi pa je licem gnječio njenu dojku.
Prestao je jer se bojao da će je ugristi do krvi. Kad se uspravio, ona se sagnula do njegovog struka, povukla uzicu što mu je držala hlače i spustila ih. Njegov je penis slobodno iskočio. Uhvatila ga je objema rukama, trljala ga o svoje nježne obraze i ljubila ga. Mack je osjetio silno zadovoljstvo, pa se opet otrgnuo od nje jer nije želio prebrzo svršiti. ? Pogledao je prema krevetu.
"Ne tamo" rekla je Lizzie. "Ovdje." Legla je na prostirku ispred zrcala. Kleknuo je između njenih nogu, uživajući u pogledu. "Sad, brzo" rekla je.
Spustio se na nju, oslonivši se na laktove, a ona ga je vodila unutra. Zagledao se u njeno ljupko lice. Obrazi su joj se zarumenjeli, a usta lagano rastvorila otkrivajući vlažne usne i malene zube. Oči je širom otvorila i zurila u njega dok se micao iznad nje.
"Mack" uzdisala je. "O, Mack."
Njeno se tijelo micalo s njegovim, a prste je snažno zabila u mišiće njegovih leđa. Poljubio ju je i blago se pomicao, ali ona je opet željela
više. Zubima je uhvatila njegovu donju usnu i zagrizla. Osjetio je okus krvi.
"Daj brže!" pomamno je rekla, a njena je žudnja prešla i na njega pa se počeo kretati brže, zabijajući se u nju gotovo brutalno, a ona je rekla: "Da, tako!" Sklopila je oči i prepustila se osjetilima, a zatim je kriknula. Pokrio joj je rukom usta kako bi je utišao, a ona mu je ugrizla prst. Privukla je njegove bokove k svojima što je čvršće mogla, a zatim se vrtjela pod njim. Rukom je prigušivao njene krikove, a ona je uvijek iznova dizala svoje bokove k njegovima, dok se nije sasvim zadovoljila i spustila na pod, posve iscrpljena.
Ljubio joj je oči, nos i bradu, i dalje se blago mičući u njoj. Kad se njeno disanje smirilo, otvorila je oči i rekla:
"Pogledaj u zrcalo."
Okrenuo se prema psihi i ugledao drugog Macka na drugoj Lizzie, a njihova su tijela spojena u visini bokova. Promatrao je kako njegov penis ulazi i izlazi iz njezinog tijela.
"Lijepo izgleda" šapnula je.
Pogledao ju je. Kako su joj oči tamne, gotovo crne. "Voliš li me?" upitao je.
"O, Mack, kako to možeš pitati?" Suze su joj navrle na oči. "Jasno da te volim. Volim te, volim te."
I tada se, napokon, prepustio vrhuncu.
* * *
Kad je konačno prvi urod duhana bio spreman za prodaju, Lennox je dao ukrcati četiri velike bačve u čamac ravnoga dna i pošao u Fredericksburg. Jay je nestrpljivo čekao na njegov povratak. Želio je što prije saznati koju će cijenu postići njegov duhan. Neće dobiti gotovinu; tako se nije radilo na tržištu duhana. Lennox će odnijeti duhan u javno skladište gdje će ovlašteni nadzornik izdati potvrdu na kojoj će pisati da je "za prodaju". Takve potvrde, poznate kao duhanski računi, koristile su se umjesto novca diljem Virginije. S vremenom će ga posljednji posjednik promijeniti u novac kod kapetana nekog broda ili, što je još vjerojatnije, zamijeniti za robu uvezenu iz Britanije. Kapetan će tada odnijeti račun u javno skladište i zamijeniti ga za duhan.
U međuvremenu, Jay će tom potvrdom podmiriti svoje najhitnije dugove. Kovačnica je tiha već mjesec dana jer nemaju željeza za izradu oruđa i potkova. Srećom, Lizzie nije primijetila da su ostali bez novca. Nakon rođenja mrtvog djeteta, tri mjeseca je živjela u omami. Zatim, kad ga je uhvatila s Felijom, okružila se tišinom. Danas je opet drugačija. Izgleda sretnija i djeluje gotovo prijateljski raspoložena.
"Kakve su vijesti?" upitala ga je tijekom večere.
"Nevolje u Massachusettsu" odgovorio je. "Postoji skupina usijanih
glava koji sebe nazivaju Sinovima slobode; usudili su se poslati novac onom prokletom tipu, Johnu Wilkesu u London."
"Čudim se što uopće znaju tko je on."
"Misle da se bori za slobodu. U međuvremenu, carinski nadzornici se boje stupiti nogom u Boston. Sklonili su se na brod Romney."
"Čini se da su kolonisti spremni na pobunu."
Jay je odmahnuo glavom.
"Treba im samo doza lijeka što smo ga dali istovarivačima ugljena, malo puščane vatre i nekoliko vješanja."
Lizzie se stresla i prestala postavljati pitanja.
Dovršili su večeru u tišini. Dok je Jay pripaljivao svoju lulu, ušao je Lennox. Jay je odmah vidio da je u Fredericksburgu pio, a ne samo obavljao poslove.
"Je li sve u redu, Lennox?"
"Baš i nije" rekao je Lennox svojim uobičajeno drskim tonom. Lizzie je nestrpljivo rekla:
"Što se dogodilo?" Lennox je odgovorio ne pogledavši je. "Naš duhan je spaljen, eto što se dogodilo."
"Spaljen!" rekao je Jay. "Kako?" pitala je Lizzie.
"Nadzornik je to učinio. Spalio ga kao smeće. Nije za prodaju." Jayevom utrobom počeo se širiti odvratan osjećaj. Progutao je slinu i rekao:
"Nisam znao da to smiju učiniti."
"Što nije valjalo?" upitala je Lizzie. Lennox je djelovao neuobičajeno smeteno. Neko vrijeme ništa nije rekao. "Hajde, da čujemo" ljutito je rekla Lizzie.
"Kažu da daje po staji" napokon je rekao Lennox.
"Znala sam!" rekla je Lizzie.
Jay nije imao pojma o čemu oni govore. "Što to znači, 'daje po staji'? Što je to?"
Lizzie je hladno rekla:
"Znači da su goveda puštana na zemlju gdje se uzgaja duhan. Kad se tlo previše gnoji, duhan poprima snažan, neugodan miris."
Jay je ljutito rekao:
"Tko su ti nadzornici koji imaju pravo spaliti moj urod?" "Imenuje ih Skupština" rekla mu je Lizzie.
"To je nečuveno!"
"Moraju voditi računa o kvaliteti duhana." "Tužit ću ih zbog ovoga."
Lizzie je rekla:
"Jay, umjesto da ih tužiš, zašto ne bi pravilno vodio plantažu? Ovdje možeš uzgajati odličan duhan, ako radiš kako treba."
"Ne treba mi žena govoriti kako ću upravljati svojim poslovima!" viknuo je.
Lizzie je pogledala Lennoxa.
"Ne treba ti ni budala, isto tako" rekla je. Užasna pomisao proletjela je Jayu kroz glavu.
"Koliko je našeg duhana uzgajano na ovaj način?" Lennox je šutio.
"Dakle?" bio je uporan Jay. Lizzie je rekla: "Sav."
Tada je Jay shvatio da je uništen. Plantaža je pod hipotekom, zadužio se preko glave, a sav urod duhana je bezvrijedan. Odjednom mu se učinilo da ne može disati. Grlo mu se stegnulo. Otvorio je usta poput ribe na suhom, ali nije mogao doći do zraka. Konačno je udahnuo, poput čovjeka koji izbija na površinu po posljednji put. "Bože, pomozi mi" rekao je i prekrio lice rukama.
Te je noći kucao na vratima Lizziene spavaće sobe. Sjedila je kraj vatre u spavaćici i razmišljala o Macku. Bila je luđački sretna. Voli ga, i on voli nju. Ali, što će učiniti? Zurila je u plamen. Nastojala je biti praktična, ali su joj se misli neprestano vraćale na njihovo vođenje ljubavi, ovdje na prostirci ispred psihe. Željela je to opet činiti. Trgnula se kad je čula kucanje. Skočila je na noge i zagledala se u zaključana vrata. Kvaka se stresla, ali ona je zaključavala vrata svake večeri otkad je uhvatila Jaya s Felijom. Čula je Jayev glas:
"Lizzie, otvori ta vrata!" Ništa nije rekla. "Rano ujutro idem u Williamsburg, posuditi još novca" rekao je. "Želim te vidjeti prije odlaska." I dalje je šutjela. "Znam da si unutra, odmah otvori!"
Zvučio je pomalo pijano. Trenutak kasnije začuo se mukli udarac, kao da se ramenom bacio na vrata. Znala je da time ništa neće postići; šarke su od mjedi, a zasun čvrst. Čula je udaljavanje njegovih koraka, ali je pretpostavila da još nije odustao, i bila je u pravu. Vratio se tri do četiri minute kasnije i rekao:
"Ako ne otvoriš vrata, ja ću ih razvaliti."
Začuo se prasak kad je nešto udarilo u vrata. Lizzie je pretpostavila da je donio sjekiru. Sljedeći prasak je probio drvo, a ona je ugledala oštricu sjekire. Lizzie je počela osjećati strah. Poželjela je da se Mack nalazi u blizini, ali on je u nastambama za robove, spava na tvrdom ležaju. Mora se sama čuvati.
Drhtavo je pošla do stolića kraj kreveta i uzela pištolje.
Jay je nastavio razbijati vrata, udarajući sjekirom po drvu u nizu zaglušujućih prasaka, a svi su zidovi drvene kuće podrhtavali. Lizzie je provjerila naboj pištolja. Nesigurnom rukom istresla je malo baruta u pokretački mehanizam svakog pištolja. Otpustila je sigurnosne zapore i napela oroze na oba pištolja.
Sad me više nije briga, pomislila je mireći se sa sudbinom. Što će biti, bit će.
Vrata su popustila i Jay je uletio u sobu, crvena lica i dahćući. Sa sjekirom u ruci koraknuo je prema Lizzie. Ispružila je lijevu ruku i ispalila hitac iznad njegove glave. U skučenom prostoru hitac je odjeknuo poput praska topa. Jay je stao i podigao ruke u obrambenom pokretu, prestrašena izraza lica.
"Znaš kako dobro mogu gađati" rekla mu je. "No, ostao mi je još samo jedan metak, a taj će ravno u tvoje srce."
Dok je govorila, jedva je mogla povjerovati da se može tako teškim riječima obratiti muškarcu čije je tijelo voljela. Najradije bi zaplakala, ali je stisnula zube i netremice zurila u njega.
"Bešćutna kujo" rekao je.
To je bio lukav ubod. I sama je sebe optuživala za bešćutnost. Polako je spustila pištolj. Jasno da neće pucati u njega.
"Što želiš?" Ispustio je sjekiru.
"Spavati s tobom još jednom prije nego odem" rekao je.
Osjetila je mučninu. Mislima joj je proletjela Mackova slika. Sad je mogla jedino s njim voditi ljubav. Užasavala ju je pomisao da bi to morala raditi s Jayem.
Jay je uhvatio cijevi njenih pištolja, a ona mu je dopustila da joj ih uzme. Olabavio je oroz na onome iz kojeg nije pucala, a potom je oba odbacio u stranu.
Užasnuto je zurila u njega. Nije mogla povjerovati da će se to dogoditi. Približio joj se i udario je šakom u trbuh. Kriknula je od zaprepaštenja i bola, i savila se u struku.
"Nikad više nemoj u mene uperiti pištolj !" derao se. Udario ju je po licu, a ona je pala na pod.
Šutnuo ju je u glavu, pa je izgubila svijest.

35. POGLAVLJE

Cijelo sljedeće jutro Lizzie je provela u krevetu, a od strahovite glavobolje jedva je mogla govoriti. Uplašena Sarah donijela joj je doručak. Lizzie je otpila malo čaja i ponovno zatvorila oči. Kad se kuharica vratila po pladanj, Lizzie je upitala:
"Je li gospodin Jamisson otišao?"
"Da, gospođo. U cik zore pošao je u Williamsburg. Gospodin Lennox je otišao s njim."
Lizzie se osjetila malo bolje.
Nekoliko minuta kasnije u sobu je uletio Mack. Stajao je kraj kreveta i zurio u nju, tresući se od bijesa. Ispružio je ruku i drhtavim prstima joj dotaknuo lice. Iako su njene masnice bile osjetljive, njegov je dodir bio nježan pa je nije boljelo, zapravo, godilo joj je. Uhvatila je njegovu ruku i poljubila mu dlan. Dugo je sjedio uz nju, bez riječi. Lizzieni su bolovi počeli popuštati. Uskoro je zaspala. Kad se probudila, njega više nije bilo.
Poslije podne je došla Mildred i otvorila kapke na prozorima. Lizzie je sjela na krevetu, a Mildred joj je četkala kosu. Zatim je ušao Mack u pratnji doktora Fincha.
"Nisam poslala po vas" rekla je Lizzie. Mack je rekao: "Ja sam pošao po njega."
Lizzie se, iz nekog razloga, stidjela onoga što joj se dogodilo, pa bi više voljela da Mack nije pošao po liječnika.
"Zašto misliš da sam bolesna?" "Provela si cijelo jutro u krevetu."
"Možda sam jednostavno lijena." "A ja sam guverner Virginije."
Popustila je i nasmiješila se. Brinuo je za nju, a to ju je usrećivalo. "Zahvalna sam ti" rekla je.
Liječnik je rekao:
"Rekli su mi da vas muči glavobolja."
"No, nisam bolesna" odgovorila je. Neka sve ide dovraga, pomislila je, zašto mu ne bi rekla istinu? "Boli me glava jer me je muž udario nogom."
"Hmm." Finch se osjećao nelagodno. "Kakav vam je vid, zamagljen?"
"Ne."
Stavio joj je ruke na sljepoočnice i pažljivo ispitivao prstima. "Osjećate li se smušeno?"
"Ljubav i brak me smućuju, ali ne zato što mi je glava povrijeđena. Jao!"
"Je li vas tu udario?"
"Da, prokletstvo."
"Sretni ste što imate toliko kovrčave kose. To je ublažilo udarac. Osjećate li mučninu?"
"Samo kad pomislim na svog muža." Shvatila je da zvuči ogorčeno. "Ali to vas ne mora zabrinjavati, doktore."
"Dat ću vam lijek za ublažavanje bolova. Nemojte ga previše uzimati, može stvoriti ovisnost. Pošaljite opet po mene ako budete imali teškoća s vidom."
Kad je liječnik otišao, Mack je sjeo na rub kreveta i držao je za ruku. Nešto kasnije je rekao:
"Ako ne želiš da te udara po glavi, trebala bi ga ostaviti."
Pokušala se sjetiti razloga za ostanak. Njezin je muž ne voli. Nemaju djece, a izgleda da ih neće ni imati. Njihov je dom gotovo sigurno izgubljen. Ništa je ne zadržava ovdje.
"Ne bih znala kamo poći" rekla je.
"Ja bih." Na licu su mu se odražavali duboki osjećaji. "Pobjeći ću." Srce joj je zastalo. Nije mogla podnijeti pomisao da bi ga mogla izgubiti.
"Peg će poći sa mnom" dodao je. Lizzie je bez riječi zurila u njega. "Pođi s nama" rekao je.
Evo, rečeno je. Već je jednom aludirao na to; pobjegni s nekim nikogovićem, rekao je; ali sad to više nije samo aluzija. Željela je reći:
"Da, da, danas, sada!" No, oklijevala je. Bojala se.
"Kamo ćete poći?" upitala je.
Izvadio je kožnatu futrolu iz džepa i razmotao zemljovid.
"Oko sto pedeset kilometara zapadno odavde proteže se dugački planinski lanac. Počinje daleko gore u Pennsylvaniji, a prostire se sasvim na jug, nitko ne zna dokle. Visok je, također. Međutim, ljudi pričaju da postoji prolaz poznat pod nazivom Cumberland Gap, ovdje dolje, gdje izvire rijeka Cumberland. Iza planina nalazi se divljina. Kažu da tamo nema čak ni puno Indijanaca, jer su se generacije Sioux i Cherokee plemena borile za to područje, a nijedna strana nije bila dovoljno jaka da na dulje zadrži prevlast i tamo se naseli."
Počelo ju je obuzimati uzbuđenje. "Kako ćeš stići do tamo?"
"Peg i ja bismo išli pješke. Odavde bih krenuo na zapad prema pobrđu. Pepper Jones tvrdi da postoji staza što vodi na jugozapad, otprilike usporedno s planinskim lancem. Krenuo bih tom stazom do rijeke Holston; evo je na zemljovidu. Potom bih krenuo u planine."
"A . . . kad ne biste pošli sami?"
"Ako ti pođeš sa mnom, možemo uzeti teretna kola i veće zalihe; oruđe, sjeme i hranu. U tom slučaju neću biti bjegunac. Bit ću sluga koji putuje sa svojom gospodaricom i njenom sluškinjom. Tada bih krenuo na jug do Richmonda, a zatim zapadno prema Stauntonu. To bi dulje
trajalo, ali Pepper kaže da su ceste bolje. Pepper možda nije u pravu, ali to su najbolje obavijesti što sam ih dobio."
Osjećala je strah i uzbuđenje.
"Što kad stigneš do planina?" Nasmiješio se.
"Potražit ćemo dolinu s potokom bogatim ribama i šumama punim divljači, a moţda i s parom orlova koji imaju gnijezdo na obližnjem vrhu. I tamo ćemo sagraditi kuću."
* * *
Lizzie je pakirala pokrivače, vunene čarape, škare, igle i konac. Dok je radila, osjećaji su joj se mijenjali od ushićenja do užasa. Bila je izvan sebe od sreće pri pomisli na bijeg s Mackom. Zamišljala je kako jedno uz drugo jašu šumovitim predjelima i spavaju, zajedno umotani u pokrivač, pod krošnjama stabala. Zatim bi pomislila na opasnosti. Morat će svakodnevno loviti životinje kako bi se prehranili; sagraditi kuću; posaditi kukuruz; liječiti svoje konje. Indijanci bi mogli biti neprijateljski raspoloženi. Možda ima kriminalaca koji harače tim krajem. Što ako ih zamete snijeg? Mogli bi umrijeti od gladi!
Pogledala je kroz prozor svoje spavaće sobe i opazila laku kočiju svratišta MacLaine iz Fredericksburga. U stražnjem dijelu kočije nalazila se prtljaga, a u prednjem jedan putnik. Konjem je upravljao stari pijanac po imenu Simmins, a očito je došao na pogrešnu plantažu. Pošla je dolje kako bi ga uputila u drugom smjeru. Međutim, kad je izašla na trijem, prepoznala je putnika. Bila je to Jayeva majka, Alicia. Nosila je crninu.
"Lady Jamisson!" zaprepašteno je rekla Lizzie. "Trebali biste biti u Londonu!"
"Zdravo, Lizzie" rekla je njena svekrva. "Sir George je mrtav." "Srčani udar" rekla je nekoliko minuta kasnije kad je sjedila u sobi za primanje uz šalicu čaja. "Srušio se u svom uredu. Doveli su ga u palaču na Grosvenor Squareu, ali je putem umro."
U glasu joj se nije osjećao plač, a u očima nije bilo ni traga suzama dok je govorila o smrti svoga muža.
Lizzie se sjećala da je Alicia u mladosti bila zgodna, prije nego lijepa, a sad je malo ostalo od njene mladenačke privlačnosti. Bila je tek sredovječna žena koja je dočekala kraj neuspjelog braka. Lizzie ju je žalila. Nikad neću biti poput nje, zarekla se.
"Nedostaje li vam?" s oklijevanjem je upitala. Alicia ju je oštro pogledala.
"Udala sam se za bogatstvo i položaj u društvu, a to sam i dobila. Olive je bila jedina ljubav njegova života, i nikad mi nije dopuštao da to zaboravim. Ne tražim sažaljenje! Sama sam izabrala i taj sam teret nosila dvadeset četiri godine. No, nemoj očekivati da ću žaliti za njim. Sve što osjećam je izbavljenje."
"To je strašno" šapnula je Lizzie. Takav je život sudbina i njoj namijenila, pomislila je zadrhtavši od groze. No, ona ga neće prihvatiti. Pobjeći će. Međutim; morat će se čuvati Alicije.
"Gdje je Jay?" pitala je Alicia.
"Otišao je u Williamsburg. Pokušat će posuditi još novca." "Znači, plantaža ne posluje uspješno."
"Naš urod duhana proglašen je bezvrijednim."
Žalostan izraz prešao je Alicijinim licem. Lizzie je shvatila da je Jay razočarao svoju majku, baš kao i svoju ženu, iako Alicia to nikad ne bi priznala.
"Vjerojatno se pitaš kako glasi oporuka Sir Georgea" rekla je Alicia. Lizzie uopće nije pomislila na oporuku.
"Je li puno toga ostavio?" Mislila sam da ima problema u poslovima.
"Spasio ih je ugljen High Glena. Umro je kao vrlo bogat čovjek." Lizzie se pitala je li nešto ostavio Aliciji. Ako nije, ona možda želi živjeti sa sinom i snahom.
"Je li se Sir George pobrinuo za vas?"
"O, da, moj dio je sređen prije vjenčanja, srećom." "A Robert je naslijedio sve ostalo?"
"To smo svi očekivali. Međutim, moj muž je četvrtinu svoje imovine odredio za podjelu među svom zakonitom unučadi koja sada postoji, ili dođe na svijet u roku od godine dana nakon njegove smrti. Dakle, vaše je djetešce bogato. Kad ću vidjeti njega, ili nju? Što si rodila?"
Alicia je očito otišla iz Londona prije dolaska Jayeva pisma. "Djevojčicu" rekla je Lizzie.
"Kako lijepo. Bit će bogata žena." "Rođena je mrtva."
Alicia nije izrazila svoju sućut.
"Prokletstvo" opsovala je. "Morate se pobrinuti za još jedno, i to brzo."
Mack je nakrcao teretna kola sjemenom, oruđem, konopcima, čavlima, kukuruznim jelima i solju. Lizzienim ključem otvorio je oružarnicu odakle je uzeo sve puške i municiju. Također je uzeo ralo. Kad stignu na svoje odredište, pretvorit će kola u plug. Zapregnut će četiri kobile, odlučio je, a uzet će još dva pastuha, tako da se mogu razmnožavati. Jay Jamisson će pobjesniti zbog krađe njegovih dragocjenih konja; Mack je bio siguran da će mu to teže pasti nego gubitak Lizzie.
Lizzie je izašla dok je vezivao zalihe na kolima. "Tko je posjetitelj?" upitao ju je.
"Jayeva majka, Alicia."
"Dobri Bože! Nisam znao da dolazi."
"Nisam ni ja."
Mack se namrštio. Alicia nije predstavljala prijetnju njegovim planovima, ali bi njen muž to mogao biti.
"Dolazi li i Sir George?"
"On je umro." To je bilo olakšanje. "Hvala Bogu. Svijet je na dobitku." "Možemo li ipak otići?"
"Ne vidim zašto ne bismo mogli. Alicia nas ne može zaustaviti."
"Što ako ode k šerifu i kaţe da smo pobjegli i ukrali sve ovo? Kretnjom ruke pokazala je hrpu stvari na kolima.
"Znaš kako glasi naša priča. Ideš posjetiti rođaka koji je nedavno osnovao farmu u Sjevernoj Karolini. Nosiš mu darove."
"Iako je plantaža propala."
"Stanovnici Virginije poznati su po tome što su velikodušni onda kad si to ne mogu priuštiti."
Lizzie je klimnula.
"Pobrinut ću se da pukovnik Thumson i Suzy Delahaye saznaju za moje planove."
"Reci im da se tvoja svekrva tome protivi, pa bi ti mogla pokušati stvarati teškoće."
"Dobra zamisao. Šerif se neće htjeti uplitati u obiteljsku svađu." Oklijevala je. Njegovo je srce počelo ubrzano tući od pogleda na izraz njenog lica. Nesigurno je rekla: "Kad . . . kad ćemo krenuti?" Nasmiješio se.
"Prije zore. Dat ću da se kola večeras odvezu do nastambi robova, pa nećemo stvarati puno buke kad budemo krenuli. Kad se Alicia probudi, nas više neće biti."
Hitro mu je stisnula ruku, a potom požurila natrag u kuću. Mack je te noći došao u Lizzien krevet.
Ležala je budna, ispunjena strahom i uzbuđenjem, razmišljajući o pustolovini što će ujutro otpočeti, kad je on ušao u sobu. Poljubio joj je usne, razodjenuo se i uvukao u krevet kraj nje. Vodili su ljubav, zatim su tiho razgovarali o sutrašnjem danu, a tada opet vodili ljubav. Kako je noć odmicala, Mack je zadrijemao, ali je Lizzie ostala budna. Promatrala je crte njegovog lica u svjetlosti vatre i mislila o putovanju kroz prostor i vrijeme koje ih je dovelo od High Glena do ovog kreveta.
Uskoro se počeo buditi. Opet su se poljubili, dugim zadovoljnim poljupcem, a potom su ustali.
Mack je otišao u konjušnicu dok se Lizzie pripremala. Srce joj je mahnito tuklo dok se odijevala. Pričvrstila je kosu na zatiljku i odjenula hlače, jahaće čizme, košulju i prsluk. Spakirala je haljinu što ju je hitro mogla navući na sebe ako bi se ukazala potreba da se opet pretvori u imućnu ženu. Bojala se putovanja što im je predstojalo, ali
nisu je mučile nikakve sumnje glede Macka. Osjećala se vrlo bliskom njemu pa bi mu povjerila i vlastiti život.
Kad je došao po nju, sjedila je kraj prozora u kaputu i trorogom šeširu. Nasmiješio se kad ju je ugledao u njenoj najdražoj odjeći. Držeći se za ruke, na prstima su sišli stubama i izašli iz kuće. Teretna kola su ih čekala kraj ceste, van vidokruga kuće. Peg se već nalazilana kolima, umotana u deku. Konjušar Jimmy upregnuo je četiri konja, a još je dva privezao sa stražnje strane. Svi su se robovi došli pozdraviti. Lizzie je poljubila Mildred i Sarah, a Mack se rukovao s Kobeom i Cassom. Bess, ropkinja čiji je život spašen one noći kad je Lizzie izgubila dijete, bacila se Lizzie oko vrata i zaplakala. Svi su tiho stajali na svjetlosti zvijezda i promatrali kako se Mack i Lizzie penju na kola.
Mack je pucnuo uzdama i rekao: "Hija! Idemo!"
Konji su povukli, kola su se trgnula i oni su krenuli.
Na cesti je Mack okrenuo konje u pravcu Fredericksburga. Lizzie je pogledala natrag. Robovi su stajali u posvemašnjoj tišini, i mahali.
Trenutak kasnije izgubili su ih iz vida.
Lizzie je pogledala naprijed. U daljini je svitao dan.

36. POGLAVLJE

Matthew Murchman nije bio u gradu kad su Jay i Lennox stigli u Williamsburg. Njegov sluga je rekao da bi se mogao vratiti sutradan. Jay je načrčkao poruku u kojoj je stajalo da mu treba novi zajam te bi želio vidjeti odvjetnika što je prije moguće. Otišao je iz ureda loše raspoložen.
Njegovi su poslovi u katastrofalnom stanju pa je nestrpljivo očekivao nekakvo rješenje.
Idućeg je dana morao nekako potratiti vrijeme pa se zaputio do crveno sive zgrade Kapitola. Nakon što je prošle godine guverner raspustio Skupštinu, ona je opet počela s radom poslije izbora. Dvorana zastupnika bila je skromna mračna prostorija s nizom klupa s obje strane i nekom vrstom govornice za predsjednika parlamenta u sredini. Jay i još nekoliko gledatelja stajali su straga, iza ograde.
Brzo je shvatio da je politički život kolonije uzburkan. Virginia, najstarija engleska kolonija na kontinentu, činila se spremnom na pobunu protiv svog zakonitog kralja. Zastupnici su raspravljali o najnovijoj prijetnji iz Westminstera:
Britanski parlament je tvrdio da se svakoga tko je optužen za izdaju može prisiliti na povratak u London gdje će mu se suditi, prema statutu iz vremena Henryja VIII.
Prostorija je bila nabijena osjećajima. Jay je s gađenjem gledao kako jedan ugledni zemljoposjednik za drugim ustaje i napada kralja. Na kraju su usvojili rezoluciju u kojoj se kaže kako je statut o izdajstvu u suprotnosti s pravom britanskih podanika da im sude njima ravni. Nastavili su raspravu uobičajenim žalopojkama o tome da plaćaju poreze, a nemaju zastupnika u Westminsteru.
"Nećemo poreze bez prava glasa" neprestano su ponavljali. Međutim, ovoga su puta pošli korak dalje nego inače, jer su potvrdili svoje pravo na suradnju sa skupštinama drugim kolonijama, kad se radi o suprotstavljanju kraljevskim zahtjevima.
Jay je bio siguran da guverner to ne može dopustiti, i bio je u pravu. Malo prije ručka, dok su zastupnici raspravljali o manje važnim lokalnim temama, čuvar reda je prekinuo raspravu i viknuo:
"Gospodine Predsjedniče, poruka od guvernera."
Pružio je službeniku list papira, a ovaj ga je pročitao i rekao:
"Gospodine Predsjedniče, guverner zahtijeva trenutnu nazočnost vašeg Doma u vijećnici."
Sad će nadrapati, oduševljeno je pomislio Jay.
Slijedio je zastupnike dok su se penjali stubama i prolazili hodnikom. Gledatelji su stajali u predvorju ispred vijećnice i kroz otvorena vrata promatrali što se zbiva. Guverner Botetourt, živo
utjelovljenje željezne šake u baršunastoj rukavici, sjedio je na čelu ovalnog stola. Govorio je vrlo kratko.
"Čuo sam o vašim odlukama" rekao je. "Natjerali ste me na raspuštanje Skupštine. Prema tome, smatrajte se raspuštenima."
Zavladala je zaprepaštena tišina. "To je sve " nestrpljivo je rekao.
Jay je prikrio svoju radost dok su zastupnici polako izlazili iz vijećnice. U dvorani su pokupili svoje papire i izašli na dvorište. Vratio se u svratište Raleigh i sjeo za šank. Naručio je podnevni obrok i očijukao s pipničarkom koja se zaljubljivala u njega. Dok je čekao, iznenadio se kad je vidio da veliki dio zastupnika prolazi kraj njega i kreće prema jednoj od većih prostorija u stražnjem dijelu svratišta. Pitao se kuju li još veću zavjeru i izdajstvo. Kad je pojeo, pošao je u istraživanje.
Kao što je pretpostavio, zastupnici su održavali raspravu. Nisu ni pokušavali prikriti svoju pobunu. Bili su slijepo uvjereni u pravednost svojeg stava, a to im je ulijevalo neku vrstu luđačkog samopouzdanja.
Zar ne shvaćaju, pitao se Jay, da izazivaju gnjev jedne od najjačih svjetskih monarhija? Misle li da će na kraju proći nekažnjeno? Zar im nije jasno da će ih moćna britanska vojska prije ili kasnije zbrisati s lica zemlje?
Očito im ništa od toga nije bilo jasno, a bili su toliko arogantni da se nitko nije pobunio kad je Jay zauzeo mjesto u stražnjem dijelu prostorije, iako je mnogima bila poznata njegova lojalnost kruni. Govorio je George Washington, usijana glava i nekadašnji časnik koji se obogatio zahvaljujući špekuliranju sa zemljištima. Nije bio posebno dobar govornik, ali je na Jaya snažno djelovala čelična odlučnost što je iz njega zračila.
Washington je imao plan. U kolonijama na sjeveru, govorio je, vodeći ljudi osnovali su udruženja čiji su se članovi složili da neće uvoziti britansku robu. Ako žitelji Virginije doista žele izvršiti pritisak na londonsku vladu, trebali bi učiniti isto.
Ako sam ikad čuo izdajnički govor, ljutito je razmišljao Jay, onda je to ovaj.
Poslovi njegova oca zapast će u još veće teškoće bude li Washington proveo svoju zamisao. Osim kažnjenika, brodovi Sir Georgea prevozili su terete čaja, namještaja, konopa, strojeva i još puno luksuznih predmeta i prerađevina što ih kolonisti nisu mogli sami proizvesti. Njegovo trgovanje sa sjeverom već se svelo na djelić nekadašnje vrijednosti, zato je i došlo do krize prije godinu dana.
Nisu se svi slagali s Washingtonom. Neki su ukazali na činjenicu da kolonije sjevera imaju razvijeniju industriju, pa su mogli sami proizvoditi prijeko potrebne stvari, a jug je više ovisio o uvoznoj robi. Što ćemo učiniti, govorili su, bez konca ili tkanina?
Washington je rekao da bi moglo biti izuzetaka, pa je skup počeo razrađivati plan u tančine. Netko je predložio zabranu klanja ovaca, kako bi se uvećala proizvodnja vune. Nešto kasnije Washington je predložio osnivanje manjeg odbora koji bi razradio pojedinosti. Prijedlog je prihvaćen pa su izabrali članove odbora.
Jay je izašao iz prostorije obuzet gnušanjem. Dok je prolazio hodnikom, prišao mu je Lennox s porukom. Bila je od Murchmana. Vratio se u grad, pročitao je poruku gospodina Jamissona, i bit će mu čast primiti gospodina Jamissona u devet sati ujutro.
Politička kriza je nakratko zaokupila Jayevu pozornost, ali sad su mu se misli vratile na osobne nevolje, a to ga je cijele noći držalo budnim. Ponekad bi krivio oca jer mu je dao plantažu koja nije mogla stvarati dohodak. Zatim bi proklinjao Lennoxa jer je previše gnojio zemlju umjesto da raščišćava nova zemljišta. Pitao se nije li njegov urod duhana bio posve dobar, ali su ga nadzornici spalili kako bi ga kaznili zbog njegove lojalnosti engleskom kralju. Dok se bacakao i okretao po uskom krevetu, čak mu je palo na pamet da je Lizzie namjerno rodila mrtvorođenče kako bi njemu napakostila.
Rano je stigao u Murchmanovu kuću. To mu je bila jedina prilika. Bez obzira što je bilo krivo, nije uspio učiniti plantažu profitabilnom. Ako ne uspije posuditi još novca, njegovi će zajmodavci tražiti natrag svoj novac od hipoteke, a on će ostati i bez doma i bez novca. Murchman je djelovao nervozno.
"Uredio sam da vaš zajmodavac dođe pa ćete se susresti" rekao je.
"Zajmodavac? Rekli ste mi da je riječ o financijskom udruženju." "Ah, da, mala varka, žao mi je. Zajmodavac je želio ostati anoniman."
"Zašto se sad odlučio razotkriti?" "Ja . . . ne bih mogao reći."
"Pa, pretpostavljam da mi namjerava posuditi novac što mi je potreban; zašto bi se inače opterećivao susretom sa mnom?" "Vjerojatno ste u pravu; meni se nije povjerio."
Jay je čuo kucanje na ulaznim vratima, a zatim prigušene glasove kad je netko ušao.
"Tko je on, zapravo?"
"Dopustit ću mu da se sam predstavi."
Vrata su se otvorila i ušao je Jayev brat, Robert. Jay je zapanjeno skočio na noge.
"Ti!" rekao je. "Kad si stigao ovamo?" "Prije nekoliko dana" rekao je Robert.
Jay mu je pružio ruku, a Robert ju je kratko stisnuo. Prošla je gotovo godina dana otkako ga je Jay zadnji put vidio, a Robert je sve više sličio ocu; jak, namrgođen, osoran.
"Dakle, ti si mi pozajmio novac?" rekao je Jay. "Otac ti ga je pozajmio" rekao je Robert.
"Hvala Bogu! Bojao sam se da neću uspjeti dobiti novi zajam od nekog stranca."
"Međutim, otac više nije tvoj zajmodavac" rekao je Robert. "Mrtav
je."
"Mrtav?" Jay je opet naglo sjeo. Zaprepastio se. Otac još nije
navršio ni šezdeset godina. "Kako . . .?" "Srčani udar."
Jay se osjećao kao da mu je netko izvukao tlo pod nogama. Njegov se otac loše odnosio prema njemu, ali je uvijek bio tamo, čvrst i naizgled neuništiv. Svijet je odjednom postao nesigurniji. Iako je već sjedio, Jay se poželio na nešto osloniti. Ponovno je pogledao brata. Na Robertovu licu nalazio se izraz osvetoljubivog trijumfa. Zašto je tako zadovoljan?
"Postoji još nešto" rekao je Jay. "Zašto izgledaš tako prokleto samozadovoljno?"
"Sad sam ja tvoj zajmodavac" rekao je Robert.
Jay je uvidio što slijedi. Osjećao se kao da ga je netko udario šakom u trbuh.
"Ti, svinjo" prošaptao je. Robert je klimnuo glavom.
"Zatvaram tvoju hipoteku. Plantaža duhana je moja. Isto sam učinio s High Glenom; otkupio sam hipoteke i zatvorio ih. I to sad pripada meni."
Jay je jedva mogao govoriti.
"Sigurno si sve to planirao" procijedio je. Robert je klimnuo. Jay se borio protiv suza. "Ti i otac . . ."
"Da."
"Uništila me vlastita obitelj."
"Uništio si se sam. Lijen si, glup i nesposoban."
Jay se nije obazirao na njegove uvrede. Mogao je misliti jedino na to da ga je uništio njegov vlastiti otac. Sjetio se kako je Murcmanovo pismo stiglo samo nekoliko dana po njegovom dolasku u Virginiju. Otac je sigurno unaprijed pisao i naložio odvjetniku da mu ponudi hipoteku. Predvidio je da će plantaža zapasti u teškoće i stvorio je plan kako će je uzeti natrag od Jaya. Otac je umro, ali je iz groba poslao svoju poruku o tome kako malo drži do mlađeg sina.
Jay je polako i s naporom ustao, poput starca. Robert je šutke stajao, s izrazom prezira i bahatosti. Murchman je ipak imao nešto savjesti pa je djelovao poput krivca. S izrazom nelagode na licu požurio je prema vratima i otvorio ih za Jaya. Jay je polako prošao hodnikom i izašao na blatnjavu ulicu.
Jay se do ručka napio.
Bio je toliko pijan da je čak i Mandy, pipničarka koja se
zaljubljivala u njega, izgleda izgubila zanimanje. Te je večeri izgubio svijest u gostionici Raleigha. Valjda ga je Lennox stavio u krevet jer se idućeg jutra probudio u svojoj sobi. Pomišljao je na samoubojstvo. Nije imao za što živjeti; nema doma, ni budućnosti, ni djece. U Virginiji nikad neće postati ugledan građanin sad kad je propao, a nije mogao podnijeti pomisao o povratku u Britaniju. Njegova ga je žena mrzila, a čak je i Felia sad pripadala Robertu. Jedino je pitanje hoće li si prostrijeliti glavu ili se ubiti pićem.
U jedanaest sati ujutro opet je pio konjak kad je u gostionicu ušla njegova majka. Kad ju je ugledao, pomislio je da je već poludio. Ustao je i prestrašeno se zagledao u nju. Kao i uvijek, čitala mu je misli pa je rekla:
"Ne, nisam duh."
Poljubila ga je i sjela. Kad se pribrao, Jay je rekao: "Kako si me našla?"
"Pošla sam u Fredericksburg, a tamo su mi rekli da si ovdje.
Pripremi se na šok. Otac ti je mrtav." "Znam." To ju je iznenadilo. "Kako?"
"Robert je ovdje."
"Zašto?"
Jay joj je sve ispričao i objasnio da je Robert sada vlasnik i plantaže i High Glena.
"Bojala sam se da njih dvojica tako nešto smjeraju" gorko je rekla. "Uništen sam" rekao je. Pomišljao sam na samoubojstvo."
Oči su joj se raširile.
"Dakle, Robert ti nije rekao što piše u oporuci tvoga oca." Odjednom je Jay ugledao traĉak nade.
"Je li mi nešto ostavio?"
"Ne, tebi ne. Tvojem djetetu." Jay se opet snuždio. "Dijete se rodilo mrtvo."
"Četvrtina imanja dijeli se na unuke tvoga oca koji se rode u roku od godine dana nakon njegove smrti. Ako po isteku te godine ne bude unučadi, Robert dobiva sve."
"Četvrtina? To je cijelo bogatstvo!"
"Sve što moraš učiniti je pobrinuti se da Lizzie opet zatrudni." Jay se uspio naceriti.
"Pa, barem znam kako se to radi."
"Nemoj biti previše siguran. Pobjegla je s onim rudarem." "Što?"
"Otišla je, s McAshom."
"Dobri Bože! Napustila me? I otišla je s kažnjenikom?" To ga je duboko ponizilo. Jay se okrenuo na drugu stranu. "Nikad neću dočekati da se to zaboravi. Dobri Bože."
"Uzeli su teretna kola, šest tvojih konja i dovoljno zaliha za osnivanje nekoliko farmi."
"Prokleti lopovi!" Obuzeo ga je gnjev i osjećaj bespomoćnosti. "Zar ih nisi mogla zaustaviti?"
"Pokušala sam se obratiti šerifu, ali je Lizzie bila lukava. Pričala je okolo kako nosi darove rođaku u Sjevernu Karolinu. Susjedi su rekli šerifu da sam ja samo čangrizava svekrva koja pokušava stvarati neprilike."
"Svi me oni mrze jer sam lojalan kralju." Naglo izmjenjivanje nade i očaja bilo je previše za Jaya pa je utonuo u letargiju. "Nema smisla" rekao je. "Sudbina je protiv mene."
"Nemoj još odustati od borbe!"
Mandy ih je prekinula kako bi pitala Aliciju što bi željela popiti. Naručila je čaj. Mandy se zavodljivo nasmiješila Jayu.
"Mogao bih imati dijete s drugom ženom" rekao je kad se Mandy udaljila. Alicia je prezirno pogledala kako pipničarka vrti stražnjicom i rekla:
"Ne vrijedi. Unuče mora biti zakonito." "Mogu li se razvesti od Lizzie?"
"Ne. To zahtijeva dugotrajne zakonske procedure i gomilu novca, a mi za to ionako nemamo vremena. Dok je Lizzie živa, to mora biti ona."
"Nemam pojma kamo je otišla." "Ja imam."
Jay je zurio u svoju majku. Uvijek se divio njenoj mudrosti. "Kako znaš?"
"Slijedila sam ih."
Odmahnuo je glavom s nevjericom i divljenjem. "Kako si to učinila?"
"Nije bilo teško. Stalno sam ljude zapitkivala jesu li vidjeli teretna kola što ih vuku četiri konja, a na njima muškarca, ženu i dijete. Nema toliko prometa da bi ljudi zaboravljali."
"Kamo su pošli?"
"Stigli su na jug do Richmonda. Odatle su se cestom zvanom Three Notch Trail zaputili na zapad, prema planinama. Okrenula sam na istok i došla ovamo. Ako odmah kreneš, bit ćeš samo tri dana u zaostatku za njima."
Jay je razmislio o tome. Bila mu je mrska pomisao o lovu na odbjeglu ženu; izgledao je poput budale. Međutim, to mu je jedina šansa da dođe do nasljedstva. A četvrtina očevog imanja bila je golemo bogatstvo. Što će učiniti kad je sustigne?
"Što ako se Lizzie ne bude htjela vratiti?" rekao je.
Na licu njegove majke pojavio se izraz nepopustljive odlučnosti.
"Postoji još jedna mogućnost, naravno" rekla je. Pogledala je Mandy, a onda svoj hladan pogled vratila na Jaya. "Druga žena bi mogla zatrudnjeti s tobom, i postati tvojom suprugom, i osigurati ti nasljedstvo . . . ako bi Lizzie iznenada umrla." Dugo je zurio u svoju majku. Nastavila je: "Zaputili su se prema divljini, tamo gdje nema zakona. Svašta se može dogoditi; nema šerifa, nema mrtvozornika. Nenadane smrti su normalna pojava, i nitko se ne raspituje."
Jay je progutao slinu i posegnuo za pićem. Njegova je majka položila svoju ruku na čašu kako bi ga zaustavila.
"Dosta je" rekla je. "Moraš krenuti." Nevoljko je povukao ruku.
"Povedi Lennoxa sa sobom" savjetovala mu je. "Ako dođe do najgorega, i ti ne uspiješ nagovoriti ili prisiliti Lizzie na povratak, on će znati što treba učiniti.
Jay je klimnuo glavom.
"Vrlo dobro" rekao je. "Učinit ću tako."

37. POGLAVLJE

Stara staza lovaca na bizone, poznata pod imenom Three Notch Trail, vodila je ravno na zapad, prelazeći kilometre i kilometre brežuljkastog krajolika Virginije. Išla je usporedno s rijekom James, kako je Lizzie vidjela na Mackovu zemljovidu. Cesta je prelazila beskrajni niz uzvisina i udolina, djelo stotina potoka što su se slijevali prema jugu, u rijeku James. U početku su prolazili kraj puno velikih imanja, poput onih oko Fredericksburga, ali kako su se udaljavali prema zapadu, kuće i polja su postajali manji, dok su područja netaknutih šuma bivala sve veća.
Lizzie je bila sretna. Bojala se, brinula i osjećala krivnju, ali se neprestano smješkala. Boravila je vani, na konju, uz čovjeka kojeg voli, na putu u veliku pustolovinu. U mislima je brinula o onome što im predstoji, ali joj je srce pjevalo.
Tjerali su konje do njihovih krajnjih granica jer su se bojali da bi ih netko mogao slijediti. Alicia Jamisson neće mirno sjediti u Fredericksburgu i čekati na Jayev povratak kući. Sigurno je poslala poruku u Williamsburg, ili je sama onamo otišla, kako bi ga upozorila na ono što se dogodilo. Da nije bilo Alicijinih vijesti o oporuci Sir Georgea, Jay bi možda slegnuo ramenima i pustio ih neka odu. No, sad mu treba žena koja će roditi neophodno potrebno unuče. Bilo je gotovo sigurno da će se dati u potjeru za Lizzie.
Imali su nekoliko dana prednosti pred njim, ali on će brže putovati jer nije morao sa sobom vući kola puna zaliha. Kako će slijediti trag bjegunaca? Morat će se putem raspitivati po kućama i svratištima, i nadati se da su ljudi zapazili tko je prošao. Na cesti je bilo malo putnika i ljudi će sigurno zapamtiti teretna kola.
Trećega dana krajolik je postao brdovitiji. Obrađena polja ustupila su mjesto pašnjacima, a u dalekoj izmaglici pojavio se planinski lanac. Kako su za sobom ostavljali kilometre puta, konji su postali premoreni, te su se spoticali na lošoj cesti i tvrdoglavo usporavali. Na uzbrdicama su Mack, Lizzie i Peg silazili s kola i hodali, kako bi olakšali teret, ali to nije bilo dovoljno. Glave životinja su klonule, korak im se još više usporio, a više i nisu reagirale ni na pucketanje biča.
"Što im je?" zabrinuto je upitao Mack.
"Moramo im dati bolju hranu" odgovorila je. "Žive samo od noćne ispaše. Za ovakav napor što ga izaziva cjelodnevna vuča teretnih kola, konjima treba zob."
"Trebao sam je ponijeti" sa žaljenjem je rekao Mack. "Nisam uopće pomislio na to, ne znam puno o konjima."
Tog poslijepodneva stigli su do Charlottesvillea, nove naseobine na raskrižju ceste Three Notch Trail i stare indijanske staze što se pružala
od sjevera prema jugu, poznate pod nazivom Seminole Trail. Naselje se smjestilo od ceste prema brdima, ali veći dio zemljišta još nije bio obrađen, a bilo je tek nešto više od desetak kuća. Lizzie je ugledala sudnicu i ispred nje sramni stup, te svratište što ga je prepoznala po znaku s grubim crtežom labuda.
"Tu bismo mogli nabaviti zob" rekla je.
"Nemojmo se zaustavljati" rekao.je Mack. "Ne želim da nas ljudi zapamte."
Lizzie je shvatila što misli. Raskrižja će predstavljati problem za Jaya. Morat će otkriti jesu li bjegunci skrenuli na jug ili su nastavili na zapad. Ako privuku pozornost zaustavljajući se u svratištu kako bi se opskrbili zalihama, olakšat će mu zadatak. Konji će morati još malo patiti.
Nekoliko kilometara iza Charlottesvillea zaustavili su se na mjestu gdje je cesta presijecala jedva vidljivu stazu. Mack je zapalio vatru, a Peg je skuhala kukuruznu kašu. Sigurno je bilo riba u potocima i divljači u šumama, ali bjegunci nisu imali vremena za lov i ribolov, pa su jeli kašu. Lizzie je ustanovila da kaša nema nikakvog okusa, a ljepljiva smjesa bila joj je odvratna. Prisilila se da pojede nekoliko žlica, ali joj je to izazvalo mučninu pa je ostatak bacila.
Osjetila je stid pri pomisli da su njeni robovi to jeli svakodnevno.
Dok je Mack prao njihove zdjele u potoku, Lizzie je sputala noge konjima tako da noću mogu pasti travu, ali ne mogu pobjeći. Zatim se njih troje umotalo u pokrivače i leglo ispod kola, jedno do drugoga. Lizzie se trgnula kad je legla, a Mack je upitao: "Što ti je?"
"Bole me leđa" rekla je. "Navikla si na mekani krevet."
"Radije ću s tobom ležati na hladnoj zemlji nego sama spavati u mekanom krevetu."
Nisu vodili ljubav, s obzirom da je Peg bila uz njih, ali kad bi ona zaspala, oni su tiho razgovarali o svemu što su zajedno proživjeli.
"Kad sam te izvukla iz one rijeke i obrisala te podsuknjom" rekla je Lizzie. "Sjećaš se."
"Svakako. Kako bih mogao zaboraviti?"
"Obrisala sam ti leđa, a kad si se okrenuo . . ." Oklijevala je, odjednom se postidjevši. "Ti si . . . se uzbudio."
"Jako. Jedva sam se uspijevao držati na nogama od iscrpljenosti, ali sam čak i tada želio voditi ljubav s tobom."
"Nikad ranije nisam tako vidjela muškarca. To mi se činilo tako uzbudljivim. Kasnije sam o tome sanjala. Neugodno mi je sjetiti se koliko mi se to sviđalo."
Jako si se promijenila. Nekad si bila strašno bahata." Lizzie se tiho nasmijala.
"Ja imam isto mišljenje o tebi!" "Ja sam bio bahat?"
"Naravno! Ustati u crkvi i pred nosom zemljoposjednika pročitati pismo!"
"Valjda jesam."
"Možda smo se oboje promijenili."
"Drago mi je da jesmo." Mack joj je dotaknuo obraz. "Mislim da sam se tada zaljubio u tebe, kad si me grdila ispred crkve."
"Ja sam tebe dugo voljela, a da toga uopće nisam bila svjesna. Sjećam se boksmeča. Svaki udarac što si ga primio, zabolio je i mene. Mrzila sam ono što su radili tvom divnom tijelu. Kasnije, dok si još uvijek bio bez svijesti, ja sam te milovala. Dodirivala sam tvoja prsa.
Sigurno sam te i tada željela, čak prije udaje. No, nisam to priznavala samoj sebi."
"Reći ću ti kad je za mene počelo. Dolje u ugljenokopu, kad si mi pala u naručaj, a ja sam slučajno napipao tvoju dojku i shvatio tko si." Tiho se nasmijala.
"Jesi li me držao malo duţe no što je trebalo?" Djelovao je stidljivo na svjetlosti vatre.
"Ne. Ali sam kasnije požalio što nisam."
"Sad me možeš držati koliko god želiš." "Tako je."
Obujmio ju je rukama i privukao k sebi. Dugo su ležali u tišini, a u tom su položaju i zaspali.
Idućeg dana prešli su gorski lanac preko jednog prijevoja, a zatim se spustili u ravnicu iza njega. Lizzie i Peg su upravljale konjima nizbrdo, a Mack je pošao naprijed na jednom od rezervnih konja. Lizzie je sve boljelo od spavanja na zemlji, a počela je osjećati i pomanjkanje dobre hrane. No, morat će se naviknuti na sve to; još je dalek put pred njima. Stisnula je zube i počela misliti na budućnost.
Vidjela je da Peg nešto muči. Lizzie je zavoljela Peg. Kadgod bi pogledala djevojčicu, pomislila bi na svoje mrtvorođenče. Peg je nekad bila sićušno djetešce, a njena ju je majka voljela. Zbog te majke, Lizzie će voljeti Peg i brinuti se o njoj.
"Što te muči?" upitala je Lizzie.
"Ove farme u brdima podsjećaju me na imanje Burga Marlera."
Sigurno je strašno, pomislila je Lizzie, kad nekoga ubiješ; ali osjećala je da postoji još nešto, a Peg je uskoro postavila pitanje što ju je mučilo.
"Zašto si se odlučila na bijeg s nama?"
Bilo je teško jednostavno odgovoriti na to pitanje. Lizzie je razmislila i na kraju odgovorila:
"Uglavnom zato što me moj muž više ne voli, pretpostavljam."
Nešto u izrazu Pegina lica navelo ju je da doda: "Čini se kako bi više voljela da sam ostala kod kuće."
"Pa, ne možeš jesti našu hranu i ne sviđa ti se spavati na tlu, a kad ti ne bi bila s nama, ne bismo imali teretnih kola i mogli bismo brže putovati."
"Naviknut ću se na uvjete. A zalihe na kolima znatno će olakšati osnivanje doma u divljini."
Peg je i dalje djelovala mrzovoljno, a Lizzie je pogodila da razgovor još nije završen. I doista, nakon stanke Peg je rekla:
"Zaljubljena si u Macka, zar ne?"
"Naravno!"
"Ali tek si se riješila muža, nije li to malo prebrzo?"
Lizzie se trgnula. I sama je osjećala da je to istina, u trenucima nesigurnosti; ali ju je ljutila kritika što ju je uputilo dijete.
"Moj me muž šest mjeseci nije dotaknuo; što misliš, koliko bih trebala čekati?"
"Mack voli mene."
Situacija se počela komplicirati.
"Vjerujem da nas voli obje" rekla je Lizzie. "Ali na različite načine." Peg je odmahnula glavom.
"Voli me. Znam."
"Bio ti je poput oca. A ja ću ti pokušati zamijeniti majku, ako mi dopustiš."
"Ne!" ljutito je rekla Peg. "Neće biti tako!"
Lizzie nije znala što bi joj rekla. Pogledala je naprijed i opazila plitku rijeku, a uz nju nisku drvenu kuću. Očito je ovdje postojao gaz pa je cesta tu prelazila rijeku, a kuća je svratište za putnike. Mack je vezivao konja za stablo ispred kuće. Zaustavila je kola. Izašao je krupan muškarac odjeven u hlače od jelenje kože i izlizani trorogi šešir, bez košulje.
"Treba nam zob za konje" rekao je Mack. Čovjek je odgovorio pitanjem:
"Hoćete li vi ljudi uzeti malo odmora, ući unutra i nešto popiti?" Odjednom se Lizzie uĉinilo da je vrč piva najpoželjnija stvar na svijetu.
Uzela je nešto novca s Mockjack Halla, ne puno, ali dovoljno za najneophodnije na putu.
"Da" odlučno je rekla i skočila s kola.
"Ja sam Barney Tobold, a zovu me Baz" rekao je krčmar. Upitno je pogledao Lizzie. Imala je na sebi mušku odjeću, ali nije dovršila prerušavanje pa je bilo očito da ima žensko lice. Međutim, ništa nije rekao već ih je poveo unutra.
Kad su joj se oči privikle na mrak, Lizzie je vidjela da se krčma sastoji od jedne prostorije golog zemljanog poda u kojoj su se nalazile dvije klupe, šank i nekoliko drvenih vrčeva na polici. Baz je posegnuo za bačvicom ruma, ali ga je ona zaustavila riječima: "Nećemo rum, samo pivo, molim vas."
"Ja ću rum" željno je rekla Peg.
"Nećeš ako ja plaćam, sigurno" Lizzie joj se suprotstavila. "I za nju pivo, Baz; molim vas."
Ulio je pivo iz bačve u drvene vrčeve. Mack je ušao sa zemljovidom u ruci i upitao:
"Koja je ovo rijeka?"
"Mi je zovemo South River."
"Kad se prijeđe rijeka, kamo vodi cesta?"
-"Do gradića po imenu Staunton, udaljenog tridesetak kilometara. Nakon toga nema se baš kamo; ima nekoliko staza, poneka granična tvrđava, a zatim prave planine koje nitko nikad nije prešao. Kamo ste se zaputili, zapravo?"
Mack je oklijevao pa je Lizzie odgovorila: "Idem posjetiti rođaka."
"U Stauntonu?" Pitanje je zbunilo Lizzie.
"Ovaj . . . u blizini." "Je li? Kako se zove?"
Rekla je prvo ime što joj je palo na pamet. "Angus . . . Angus James." Baz se namrštio.
"Čudno. Mislio sam da poznajem svakoga u Stauntonu, ali to mi je ime nepoznato."
Lizzie je improvizirala:
"Možda je njegova farma daleko od grada, nikad nisam bila tamo." Izvana se začuo topot konjskih kopita. Lizzie je pomislila na Jaya. Je li ih uspio tako brzo sustići? Macka je, također, zvuk uznemirio pa je rekao:
"Ako želimo stići do Stauntona prije noći..."
"Nemamo vremena za gubljenje" dovršila je Lizzie. Ispraznila je svoj vrč.
"Jedva ste navlažili grlo" rekao je Baz. "Popijte još jednu."
"Ne" odlučno je rekla Lizzie. Izvadila je novčarku. "Dopustite da vam platim."
Ušla su dva čovjeka, trepćući kako bi im se oči privikle na mrak.
Činilo se da su odavde; obojica su imala na sebi hlače od jelenje kože i čizme domaće izrade. Krajičkom oka Lizzie je vidjela kako se Peg trgnula, a zatim okrenula leđa pridošlicama, kao da je željela sakriti lice od njih. Jedan je vedro progovorio.
"Zdravo, stranci!" Bio je ružan čovjek slomljena nosa i jednog zatvorenog oka. "Ja sam Chris Dobbs, poznat kao Mrtvooki Dobbo.
Drago mi je što sam vas upoznao. Kakve su vijesti s istoka? Oni zastupnici i dalje troše naše poreze na nove palače i otmjene večere? Dopustite da vam platim piće. Rum za sve, molim te, Baz."
"Mi odlazimo" rekla je Lizzie. "Ipak, hvala vam." Dobbo ju je pozornije pogledao i rekao:
"Žena u hlačama!" Ignorirala ga je i rekla: "Zbogom, Baz, i hvala na obavještenjima."
Mack je izašao, a Lizzie i Peg su krenule prema vratima. Dobbs je pogledao Peg, a na licu mu se pojavio iznenađeni izraz.
"Tebe poznajem" rekao je. "Vidio sam te s Burgom Marlerom, pokoj mu duši."
"Nikad čula" drsko je rekla Peg i prošla kraj njega.
U sljedećem trenutku čovjek je izvukao logiĉan zaključak. "Isuse Kriste, ti si sigurno mala drolja koja ga je ubila!"
"Čekajte malo" rekla je Lizzie. Poželjela je da Mack nije tako brzo izašao. "Ne znam kakve vam se lude ideje motaju po glavi, gospodine Dobbs, ali Jenny je sluškinja u mojoj obitelji otkako je navršila deset godina, te nikad nije srela nikoga po imenu Burgo Marler, a kamo li ubila."
Nije ga se mogla tako lako riješiti.
"Ne zove se Jenny, iako je nekako slično; Betty, ili Milly, ili Peggy. Tako je, zove se Peggy Knapp." Lizzie je osjetila mučninu od straha. Dobbs se okrenuo svom suputniku radi podrške. "Dakle, nije li to ona?"
Drugi je čovjek slegnuo ramenima.
"Vidio sam Burgovu kažnjenicu samo jednom ili dvaput, a sve su djevojčice slične" sumnjičavo je rekao. Baz je rekao:
"Ipak, odgovara opisu u Virginia Gaxette."
Posegnuo je ispod šanka i izvukao mušketu. Lizzie se prestala bojati i počela osjećati ljutnju.
"Nadam se da vam ne pada na pamet prijetiti mi, Barney Tobold" rekla je, a i samu ju je iznenadila snaga u vlastitom glasu. Odgovorio je:
"Možda biste trebali ostati ovdje dok ne pošaljemo poruku šerifu u Staunton. Muči ga činjenica da nije uhvatio Burgova ubojicu. Znam da će htjeti provjeriti vašu priču."
"Neću se zadržavati ovdje samo da biste vi otkrili kako ste pogriješili."
Uperio je pušku u nju. "Mislim da ćete morati."
"Dopustite da vam nešto objasnim. Odlazim odavde s ovim djetetom, a vi morate znati samo jedno: ako pucate u suprugu bogatog virdžinijskog plantažera, nikakvi razlozi na svijetu neće vas spasiti vješala."
Stavila je ruke na Pegina ramena, stala između nje i puške, i gurnula je prema vratima. Baz je napeo oroz uz prigušeni zvuk. Peg se trgnula pod Lizzienim rukama, a Lizzie ju je čvršće stisnula, osjetivši da je djevojčica htjela potrčati. Bilo je manje od tri metra do vratiju, ali se njima činilo da im treba sat vremena do njih. Nije odjeknuo pucanj.
Lizzie je osjetila zrake sunca na svom licu. Više se nije mogla suzdržavati. Gurnula je Peg prema naprijed i dala se u trk. Mack je već bio u sedlu. Peg je skočila na sjedalo teretnih kola, a Lizzie ju je slijedila.
"Što se dogodilo?" upitao je Mack. "Izgledate kao da ste vidjele duha."
"Nestanimo odavde!" rekla je Lizzie i pucnula uzdama. "Onaj jednooki tip je prepoznao Peg!"
Okrenula je kola prema istoku. Ako krenu za Staunton, najprije moraju pregaziti rijeku, a to bi previše dugo trajalo. Osim toga, uletjeli bi ravno u ruke šerifu. Morali su se vratiti putem kojim su došli. Osvrnula se preko ramena i vidjela tri muškarca na vratima krčme, a Baz je još uvijek držao mušketu. Zamahnula je bičem i natjerala konje u kas.
Baz nije pucao. Nekoliko sekundi kasnije izašli su izvan dometa puške. "Tako mi Boga" s olakšanjem je rekla Lizzie. "To je bio opasan trenutak."
Cesta je zaokrenula u šumu pa se krčma izgubila iz vida. Nešto kasnije Lizzie je usporila konje. Mack je doveo svog konja u ravninu s njima.
"Zaboravili smo kupiti zob" rekao je.
Macku je laknulo što su uspjeli pobjeći, ali mu je bilo žao što je Lizzie odlučila poći natrag. Trebali su pregaziti rijeku i ići dalje. Očito se u Stauntonu nalazila farma Burga Marlera, ali su mogli pronaći stazu oko naselja, ili proći noću. Međutim, nije ju kritizirao jer je bila prisiljena donijeti trenutnu odluku.
Zaustavili su se tamo gdje su prethodne noći logorovali, na mjestu gdje je sporedna staza presijecala Three Notch Trail. Maknuli su kola s glavne ceste i sakrili ih u šumi; sad su bježali pred zakonom. Mack je proučio svoj zemljovid i zaključio da se moraju vratiti u Charlottesville i poći stazom Seminole Trail na jug. Nakon dan ili dva mogu ponovno okrenuti na zapad, ali će zaobići Staunton na udaljenosti od osamdesetak kilometara.
Međutim, ujutro se Mack dosjetio da je Dobbs mogao krenuti u Charlottesville. Mogao je noću proći kraj njihovog logora i stići u gradić prije njih. Rekao je Lizzie što ga brine i predložio da će sam odjahati u Charlottesville i provjeriti je li zrak čist. Ona se složila.
Brzo je jahao i stigao do naselja prije izlaska sunca. Natjerao je konja na hod kad se približio prvoj kući. Sve je bilo mirno; ništa se nije micalo, osim starog psa koji se češao nasred ceste. Vrata krčme Swan bila su otvorena, a iz dimnjaka je izlazio dim. Mack je sjahao i privezao konja za jedan grm, a zatim se oprezno približio krĉmi.
Unutra nije bilo nikoga.
Možda su Dobbs i njegov suputnik išli u drugim pravcem, prema Stauntonu.
Odnekud je dopirao primamljiv miris. Zaobišao je kuću i straga ugledao ženu srednjih godina koja je pržila slaninu.
"Morao bih kupiti zob" rekao je.
Ne podigavši glavu s onoga što je radila, žena je rekla: "Nasuprot sudnici nalazi se prodavaonica." "Hvala. Jeste li vidjeli Mrtvookog Dobbsa?"
"Tko je, dovraga, on?" "Nije važno."
"Želite li doručak prije odlaska?"
"Ne, hvala, volio bih da imam vremena."
Ostavio je konja i zaputio se uzbrdo do drvene sudnice. S druge strane trga nalazila se manja kuća sa znakom na kojem je pisalo: Prodaja sjemena. Bila je zaključana, ali je u kućici iza trgovine našao poluodjevenog čovjeka koji se brijao:
"Morao bih kupiti zob" ponovno je rekao. "A ja bih se morao obrijati."
"Neću čekati. Sad mi prodajte dvije vreće zobi, ili ću ih nabaviti u krčmi na gazu."
Gunđajući, čovjek je obrisao lice i poveo Macka u prodavaonicu. "Ima li stranaca u gradu?" upitao ga je Mack.
"Vi" odgovorio je.
Čini se da Dobbs noćas nije stigao ovamo.
Mack je platio Lizzienim novcem i prebacio preko ramena dvije velike vreće. Kad je izašao, čuo je topot kopita. Podigao je glavu i ugledao tri jahača kako dolaze s istoka, jašući prilično brzo. Srce mu je zastalo.
"Vaši prijatelji?" upitao je trgovac. "Ne."
Požurio je niz brežuljak. Jahači su se zaustavili ispred krčme Swan. Mack je usporio korak kad se približio krčmi i navukao šešir na oči. Proučavao je njihova lica dok su silazili s konja. Jedan je bio Jay Jamisson.
Mack je opsovao u sebi. Jay ih je gotovo sustigao, zahvaljujući jučerašnjim problemima kraj gaza. Srećom, Mack je bio oprezan, a tako i upozoren na opasnost. Sad je morao stići do svoga konja i otići bez da ga vide. Odjednom je shvatio da je "njegov" konj ukraden Jayu, a privezan je za grm ni tri metra od mjesta na kojem se Jay sad nalazi. Jay je obožavao svoje konje. Ako samo ovlaš pogleda ovoga, prepoznat će ga kao svojega. I odmah će znati da bjegunci nisu daleko.
Mack je koraknuo preko razbijene ograde u zaraslo zemljište, odakle je virio kroz grmlje. S Jayem je bio Lennox i još jedan čovjek
kojeg nije poznavao. Lennox je privezao konja uz Mackova, djelomice sakrivajući ukradenog konja od Jayeva pogleda. Lennox nije volio konje pa neće prepoznati životinju. Jay je svojeg konja privezao uz Lennoxova.
Uđite, uđite, vikao je Mack u mislima, ali se Jay okrenuo i nešto rekao Lennoxu. Lennox je odgovorio, a drugi se čovjek promuklo nasmijao. Kap znoja skotrljala se niz Mackovo čelo i ušla mu u oko, a on ju je treptanjem nastojao ukloniti. Kad mu se vid raščistio, tri čovjeka su išla prema krčmi.
Odahnuo je od olakšanja. Ali još nije bilo gotovo.
Izašao je iz grmlja, još uvijek sagnut pod teretom dviju vreća zobi, i brzo se zaputio preko ceste prema krčmi. Prebacio je vreće na konja.
Čuo je nekoga iza sebe. Nije se usudio okrenuti. Stavio je nogu u stremen, a zatim je jedan glas rekao:
"Hej, ti!"
Mack se polako okrenuo. Govorio je nepoznati muškarac. Duboko je udahnuo i rekao:
"Što je?"
"Želimo doručak."
"Obratite se ženi iza kuće." Mack je uzjahao. "Hej !"
"Što je sad?"
"Jesu li ovuda prošla teretna kola s četiri konja, a u njima žena, djevojčica i muškarac?"
Mack se pretvarao da razmišlja.
"Ne u posljednje vrijeme" rekao je.
Podbo je konja i odjahao. Nije se usudio osvrnuti. Minutu kasnije ostavio je gradić iza sebe.
Jedva je čekao da stigne do Lizzie i Peg, ali je morao jahati polako zbog težine zobi, pa je sunce već dobro ugrijalo kad je stigao do raskrižja. Skrenuo je s ceste i zaputio se sporednom stazom do skrivenog logorišta.
"Jay je u Charlottesvilleu" rekao je čim je ugledao Lizzie. Problijedjela je.
"Tako blizu!"
"Vjerojatno će tijekom dana poći cestom Three Notch Trail preko planine. No, čim stigne do gaza na South River, saznat će da smo krenuli natrag. Tako će zaostajati za nama samo dan i pol. Morat ćemo ostaviti teretna kola."
"I sve naše zalihe!"
"Većinu. Imamo tri rezervna konja; možemo ponijeti sve što oni mogu nositi." Mack je pogledao usku stazu što je vodila na jug od logora. "Umjesto vraćanja u Charlottesville, mogli bismo krenuti ovom stazom na jug. Vjerojatno negdje presijeca put i spaja se sa Seminole Trail nekoliko kilometara izvan naselja. A čini se da konji ovuda mogu proći."
Lizzie nije bila od onih ţena koje se vole žaliti. Stisnula je usta u odlučnu crtu.
"Dobro" rekla je. "Počnimo istovarivati."
Morali su ostaviti ralo, Lizzienu škrinju punu toplog rublja i nešto kukuruznog brašna, ali su uspjeli ponijeti puške, oruđe i sjeme. Privezali su natovarene konje jednog iza drugoga i uzjahali.
Sredinom jutra krenuli su na put.

38. POGLAVLJE

Tri dana putovali su prastarom stazom Seminole Trail prema jugozapadu, kroz veličanstveni niz dolina i prijevoja, vijugajući između planina obraslih gustim šumama. Prošli su kraj nekoliko izdvojenih farmi, ali su vidjeli malo ljudi, a niti jedno naselje. Jahali su jedan uz drugoga, a tegleći konji su ih slijedili u nizu. Macka je sve boljelo od jahanja, ali je unatoč tome bio obuzet ushićenjem. Planine su veličanstvene, sunce sije, a on je slobodan čovjek.
Ujutro četvrtoga dana izbili su na jednu uzvisinu i ugledali, u dolini ispod sebe, široku smeđu rijeku s nizom otočića po sredini toka. Na udaljenijoj obali nalazila se skupina drvenih kuća. Široka skela bila je privezana za mol. Mack je zaustavio konja.
"Pretpostavljam da je ovo rijeka James, a ono naselje se zove Lynch's Ferry."
Lizzie je pogodila što mu je u mislima.
"Želiš opet skrenuti na zapad." Klimnuo je.
"Već tri dana gotovo nikoga nismo vidjeli; Jay će teško naići na naš trag. No, ako pođemo skelom, srest ćemo skelara, i vjerojatno će biti teško izbjeći krčmara, trgovca i mjesna zabadala."
"Imaš pravo" rekla je Lizzie. "Ako ovdje siđemo s puta, neće moći otkriti kojim putem smo pošli."
Mack je pogledao svoj zemljovid.
"Dolina se penje prema sjeverozapadu i vodi do prijevoja. Iza prijevoja morali bismo naići na stazu što vodi na jugozapad od Stauntona."
"Dobro."
Mack je pogledao Peg i nasmiješio joj se, a ona je još uvijek bila šutljiva i ravnodušna.
"Slažeš li se i ti?" rekao je, nastojeći je ukljuĉiti u donošenje odluka.
"Kako god želite" rekla je.
Izgledala je nesretno, a Mack je pretpostavio kako se boji da je ne uhvate. Sigurno je i umorna; ponekad je zaboravljao kako je slabašna.
"Razvedri se" rekao je. "Naš bijeg uspijeva!"
Okrenula se na drugu stranu. Razmijenio je poglede s Lizzie, a ona je bespomoćno slegnula ramenima.
Skrenuli su sa staze i spustili se kroz šumu tako da stignu do rijeke nešto manje od kilometra uzvodno od naselja. Mack je vjerovao da ih nitko nije primijetio. Ravna staza vodila ih je nekoliko kilometara uz obalu rijeke prema zapadu. Zatim se udaljila od rijeke i zaobišla nekoliko brda. Put je bio naporan, i često su morali silaziti s konja i voditi ih uz stjenovite obronke, ali Mack ni na trenutak nije izgubio opojni osjećaj slobode.
Krajem dana odlučili su se zaustaviti kraj brzog planinskog potoka. Lizzie je ubila malu srnu koja je došla piti na jezerce. Mack ju je rasjekao i napravio ražanj kako bi ispekli jedan but. Ostavio je Peg da pazi na vatru i otišao oprati okrvavljene ruke. Pošao je nizvodno do mjesta gdje je maleni vodopad padao u duboko jezerce. Kleknuo je na izbočinu i oprao ruke. Zatim se odlučio okupati pa se razodjenuo. Kad je skinuo hlače, podigao je glavu i ugledao Lizzie.
"Svaki put kad se razodjenem i skočim u rijeku . . ." "Nađeš mene kako te gledam!" Oboje su se nasmijali.
"Dođi se kupati sa mnom" rekao je.
Srce mu je počelo ubrzano lupati dok se razodijevala. Zaljubljeno je promatrao njeno tijelo. Stajala je gola pred njim s "baš me briga" izrazom na licu. Zagrlili su se i poljubili. Kad su se odvojili da dođu do daha, pala mu je na pamet luda zamisao. Pogledao je prema dubokom jezeru tri metra ispod njih i rekao:
"Skočimo."
"Ne!" rekla je. Zatim se predomislila: "Dobro!"
Držali su se za ruke, stali na rub izbočine i skočili, smijući se poput djece. Udarili su o vodu držeći se za ruke. Mack je zaronio i pustio Lizzienu ruku. Kad je izbio na površinu, ugledao ju je u blizini. Dahtala je, puhala i smijala se, sve u isto vrijeme. Zajedno su otplivali prema obali dok nisu pod nogama osjetili tlo, a tada su stali kako bi se odmorili.
Mack ju je privukao k sebi. Obuzelo ga je uzbuđenje kad je osjetio njena gola bedra uz svoja. Nije ju želio poljubiti, već samo gledati njeno lice. Milovao joj je bokove. Obuhvatila je rukom njegov ukrućeni penis, pogledala mu u oči i sretno se nasmiješila. Osjećao se kao da će eksplodirati.
Obavila mu je ruke oko vrata i podigla noge tako da su njena bedra stiskala njegov struk. Našao je dobar položaj za svoja stopala tako da je stajao čvrsto i mogao preuzeti njenu teţinu. Malo ju je podigao. Ona se malo namještala, a zatim se smjestila točno iznad njega. Kliznuo je u nju tako lako kao da su to godinama uvježbavali. Nakon hladne vode njeno je tijelo na njega djelovalo poput toplog ulja. Odjednom mu se učinilo da se nalazi u snu. Vodio je ljubav s kćerkom Lady Hallim ispod vodopada u Virginiji; kako bi to mogla biti stvarnost?
Stavila mu je jezik u usta, a on ga je sisao. Tiho se nasmijala, a zatim joj se lice opet uozbiljilo i na njemu se pojavio izraz koncentracije. Čvršće mu se uhvatila za vrat, podizala se, a zatim puštala da joj se tijelo opet spusti. Iz dubine njenog grla čuo je stenjanje, a oči je gotovo zatvorila. Promatrao je njeno lice, kao hipnotiziran.
Krajičkom oka opazio je neki pokret na obali. Okrenuo je glavu i načas ugledao bljesak boje, ali je to odmah nestalo. Netko ih je promatrao.
Je li Peg slučajno naišla na njih, ili je to bio neki stranac? Znao je da bi se trebao zabrinuti, ali je Lizzie počela glasnije stenjati, pa je zaboravio na to. Počela je vikati, njena bedra su ga stiskala u ritmu koji je postajao sve brži, a tada je priljubila svoje tijelo uz njegovo i vrisnula. Čvrsto ju je držao i tresao se u strastvenom vrhuncu dok i on nije bio posve iscrpljen.
Kad su se vratili u logor, Peg nije bila tamo. Mack je imao loš predosjećaj.
"Učinilo mi se da sam nekoga vidio, dolje kraj jezera, dok smo vodili ljubav. Bio je to samo letimičan pogled, pa čak ne znam je li se radilo o muškarcu, ženi ili djetetu."
"To je sigurno bila Peg " rekla je Lizzie. "Mislim da je pobjegla." Mack ju je pozornije pogledao. "Zašto si tako sigurna?"
"Ljubomorna je na mene jer me ti voliš." "Što?"
"Ona je zaljubljena u tebe, Mack. Rekla mi je da će se udati za tebe. Jasno, to je samo dječje maštanje, ali ona to ne zna. Već je danima nesretna, a ja mislim da nas je vidjela kako vodimo ljubav pa je pobjegla."
Macka je obuzeo strašan osjećaj da je to toĉno. Zamislio je kako se Peg osjećala, a to je bila mučna pomisao. Sada to jadno dijete usred noći samo luta planinama.
"O, Bože, što ćemo učiniti?" rekao je.
"Tražiti je."
"Tako je." Mack se nastojao pribrati. "Barem nije uzela konja. Nije mogla daleko dospjeti. Tražit ćemo zajedno. Napra vit ćemo baklje. Vjerojatno se vratila putem kojim smo došli. Naći ćemo je kako spava ispod nekog grma, kladim se." Tražili su cijelu noć.
Satima su se vraćali putem kojim su došli, osvjetljavajući šumu s obje strane vijugave staze. Zatim su se vratili u logor, napravili nove baklje i pošli uz potok uzbrdo, penjući se preko stijena. Od Peg nije bilo ni traga. U zoru su pojeli malo mesa divljači, natovarili stvari na konje i krenuli dalje.
Postojala je mogućnost da je krenula na zapad, a Mack se nadao da će putem naići na nju, ali cijelo jutro nisu naišli ni na kakav trag. Oko podneva stigli su do nove staze. Bila je to samo blatnjava cesta, ali je bila šira od teretnih kola, a u blatu su se nazirali tragovi konjskih kopita. Staza je vodila od sjeveroistoka prema jugozapadu, a u daljini su ugledali lanac veličanstvenih planina kako se uzdiže u plavetnilo neba.
Ovo je staza što su je tražili, put za Cumberland Gap. Teška srca, okrenuli su konje prema jugozapadu i nastavili jahati.

39. POGLAVLJE

Ujutro idućeg dana, Jay Jamisson je vodio konja nizbrdo prema rijeci James. Promatrao je naselje Lynch's Ferry na drugoj obali rijeke. Jay je bio iscrpljen i malodušan, a cijelo tijelo ga je boljelo. Nimalo mu se nije sviđao Binns, grubijan kojeg je Lennox našao u Williamsburgu. Dojadila mu je loša hrana, prljava odjeća, dugi dani u sedlu i kratke noći na tvrdom tlu. Za posljednjih nekoliko dana nada je u njemu rasla i padala, poput beskrajnih brdskih staza kojima su putovali.
Obuzelo ga je strahovito uzbuđenje kad su stigli do gaza na rijeci South River i saznali da su se Lizzie i njeni suputnici morali vratiti natrag. Međutim, zbunjivalo ga je kako su se mimoišli na cesti.
"Negdje su skrenuli sa staze" rekao je Mrtvooki Dobbs dok su sjedili u krčmi kraj rijeke.
Dobbs je prethodnog dana vidio troje bjegunaca i prepoznao Peg Knapp kao kažnjenicu koja je ubila Burga Marlera. Jay je zaključio da čovjek sigurno ima pravo.
"No, jesu li krenuli prema sjeveru ili prema jugu?" zabrinuto je rekao.
"Ako bježite pred zakonom, trebate poći na jug, dalje od šerifa, sudnica i sudaca."
Jay nije bio tako siguran. U trinaest kolonija sigurno ima puno mjesta gdje se naoko ugledna obitelj; muž, žena i sluškinja; može mirno nastaniti i uspješno izgubiti iz vida. Međutim, vjerojatno je Dobbs u pravu.
Rekao je Dobbsu, kao i svima drugima, da će platiti nagradu u iznosu od pedeset engleskih funti onome tko uhiti bjegunce. Novac, dostatan za kupovinu male farme u ovoj zabiti, dobio je od majke. Kad su se rastali, Dobbs je prešao rijeku na gazu i krenuo na zapad, prema Stauntonu. Jay se nadao da će proširiti vijest o nagradi. Ako bjegunci nekako uspiju pobjeći Jayu, još uvijek bi ih netko drugi mogao uloviti.
Jay se vratio u Charlottesville, očekujući da će saznati kako je Lizzie onuda prošla i krenula na jug. Međutim, nitko nije vidio teretna kola. Jay je mogao samo nagađati da su nekako zaobišli Charlottesville i pronašli drugi put do staze Seminole Trail što je vodila na jug. Vodeći se tom pretpostavkom, poveo je svoju skupinu stazom. No, krajolik je postajao sve pustiji, te nisu sreli nikoga tko se sjećao muškarca, žene i djevojčice. Međutim, duboko se nadao da će u Lynch's Ferryju dobiti neke obavijesti.
Stigli su do obale i viknuli preko brze rijeke. Netko je izašao iz jedne kuće i stao na skelu. Preko rijeke je bio nategnut konopac, a skela je na domišljat način privezana na konopac tako da ju je riječna struja
gurala od jedne do druge obale. Kad je stigla do njihove obale rijeke, Jay i njegovi suputnici poveli su konje na skelu. Skelar je namjestio konopce i skela se počela vraćati preko rijeke. Muškarac je imao tamnu odjeću i ozbiljnost kvekera. Jay mu je platio i počeo ga ispitivati dok su prelazili rijeku.
"Tražimo troje ljudi: mladu ženu, Škota otprilike njenih godina i djevojčicu od četrnaest godina. Jesu li prošli ovuda?" Čovjek je odmahnuo glavom. Jaya je obuzela malodušnost. Pitao se nije li na posve pogrešnom tragu. "Je li netko mogao proći ovuda bez da ga vi vidite?"
Čovjek nije žurio s odgovorom. Na kraju je ipak rekao: "Morao bi biti vraški dobar plivač."
"Što ako su negdje drugdje prešli rijeku?" Nastala je još jedna stanka, a zatim je ĉovjek rekao:
"U tom slučaju, nisu prošli ovuda."
Pinky se počeo smijuljiti, a Lennox ga je pakosnim pogledom ušutkao. Jay je pogledao preko rijeke i tiho opsovao. Već šest dana ih nitko nije vidio. Nekako mu je uspjela pobjeći. Mogla bi biti bilo gdje.
Mogla bi se nalaziti u Pennsylvaniji. Možda je pobjegla na istok i već je na brodu za London. Izgubio ju je. Nadmudrila ga je i oduzela mu njegovo nasljedstvo. Ako je ikad ponovno sretnem, prostrijelit ću joj glavu, tako mi Boga, pomislio je.
Zapravo, nije imao pojma što bi učinio kad bi je uhvatio. Cijelo vrijeme ga je mučilo to pitanje dok je jahao po teško prohodnim stazama. Znao je da ne bi pristala na povratak s njim. Morao bi je dovesti kući vezanih ruku i nogu. Vjerojatno mu ni nakon toga ne bi popustila; sigurno bi je morao silovati. Pomisao ga je neobično uzbudila. Putem su ga uznemiravala lascivna sjećanja: njih dvoje kako se miluju u potkrovlju prazne kuće u Ulici Chapel, a njihove su majke pred vratima; Lizzie poskakuje na krevetu, gola i besramna; vođenje ljubavi s Lizzie odozgo, a ona stenje i vrpolji se. No, kako će je prisiliti da ostane s njim kad zatrudni? Može li je zaključati negdje dok ne rodi?
Sve bi bilo puno jednostavnije kad bi ona umrla. To je bilo sasvim moguće; ona i McAsh će se sigurno boriti. Jay nije vjerovao da bi mogao hladnokrvno ubiti svoju ženu. No, mogao bi se nadati da će poginuti tijekom borbe. Tada bi mogao oženiti zdravu pipničarku, pobrinuti se da ostane u drugom stanju, ukrcati se na brod za London i zatražiti svoje nasljedstvo.
No, to je bio tek lijep san. U stvarnosti, morat će donijeti odluku kad se konačno suoči s njome. Ili će je živu povesti kući, i tako joj pružiti obilje mogućnosti za osujećivanje njegovih planova; ili će je morati ubiti.
Kako će to obaviti? Nikad nije nikoga ubio, a samo je jednom upotrijebio mač za ozljeđivanje ljudi, tijekom nereda u spremištu
ugljena kad je uhitio McAsha. Čak i kad je najviše mrzio Lizzie, nije mogao zamisliti da bi zarinuo mač u tijelo koje je nekoć ljubio. Jednom je uperio pušku u brata i povukao otponac. Ako bude morao ubiti Lizzie, možda bi bilo najbolje pucati iz daljine, kao na divljač. No, nije bio siguran hoće li čak i to moći.
Skela je stigla na drugu obalu. Uz pristanište se nalazila solidna drvena kuća koja se sastojala od prizemlja, prvoga kata i potkrovlja. Još nekoliko kuća čvrsta izgleda bilo je uredno raspoređeno na padini što se strmo uzdizala od rijeke. Naselje se činilo uspješnom trgovačkom zajednicom. Dok su se iskrcavali, skelar je nemarno rekao:
"Netko vas čeka u svratištu."
"Čeka nas?" zapanjeno je rekao Jay. "Kako je netko znao da dolazimo?"
Skelar je odgovorio na drugačije pitanje.
"Tip opaka izgleda s jednim zatvorenim okom."
"Dobbs! Kako je stigao ovamo prije nas?" Lennox je dodao: "I zašto?"
"Pitajte ga" rekao je skelar.
Vijesti su oraspoložile Jaya pa je jedva čekao da sazna rješenje zagonetke.
"Vi se pobrinite za konje" naredio je. "Ja idem vidjeti što nam Dobbs ima reći." Svratište je bila velika kuća uz pristanište. Ušao je i ugledao Dobbsa kako sjedi za stolom i jede pirjano meso iz zdjele.
"Dobbs, kojeg vraga radite ovdje?"
Dobbs ga je pogledao zdravim okom i progovorio punim ustima: "Došao sam po nagradu, kapetane Jamisson."
"O čemu to govorite?"
"Pogledajte onamo." Pokazao je glavom prema kutu.
Tamo se, privezana za stolicu, nalazila Peg Knapp. Jay je zurio u nju. Konačno malo sreće!
"Odakle se, dovraga, stvorila?"
"Našao sam je na cesti južno od Stauntona." Jay se namrštio. "U kojem je pravcu išla?"
"Na sjever, prema gradu. Ja sam dolazio iz grada, išao sam prema Millerovu mlinu."
"Pitam se kako je tamo dospjela."
"Pitao sam je, ali ništa ne govori." Jay je ponovno pogledao djevojčicu pa je opazio masnice na njenom licu. Dobbs nije bio nježan s njom. "Reći ću vam što ja mislim" rekao je Dobbs. "Stigli su gotovo dovde, ali nisu prešli rijeku. Umjesto toga, okrenuli su na zapad. Sigurno su negdje ostavili teretna kola. Pošli su na konjima dolinom uz rijeku i stigli do ceste za Staunton."
"Ali našli ste Peg samu."
"Tako je."
"Pa ste je pokupili."
"Nije bilo baš tako jednostavno" pobunio se Dobbs. "Trčala je poput vjetra, a kad god bih je uhvatio, kliznula bi mi iz ruku. No, ja sam bio na konju, a ona nije, pa se na kraju umorila."
Pojavila se kvekerova žena i upitala Jaya želi li nešto pojesti. Nestrpljivo ju je otposlao; zanimao ga je jedino Dobbs.
"Kako ste uspjeli stići ovamo prije nas?" Nacerio se.
"Spustio sam se rijekom na splavi."
"Sigurno je došlo do svađe" uzbuđeno je rekao Jay. "Ova mala ubojita drolja otišla je od ostalih i krenula na sjever. Dakle, oni su sigurno pošli prema jugu." Namrštio se. "Kamo oni zapravo idu?"
"Cesta vodi do tvrđave Chiswell. Iza toga nema puno naseljenih krajeva. Još južnije nalazi se mjesto pod imenom Wolf Hills, a poslije toga dolazi se u područje Cherokee Indijanaca. Ne namjeravaju postati Cherokee, pa pretpostavljam da će kod Wolf Hillsa skrenuti na zapad i zaputiti se u planine. Lovci spominju prijevoj po imenu Cumberland Gap što vodi preko planina, ali ja nikad nisam bio tamo." "Što se nalazi s druge strane?"
"Divljina, kažu. Dobro područje za lov. Neka vrsta ničije zemlje između plemena Cherokee i Sioux. Zovu je zemljom plave trave.
Jay je sad sve shvatio. Lizzie je nakanila otpočeti novi život u neistraženim područjima. No, to joj neće uspjeti, uzbuđeno je razmišljao. Uhvatit će je i povesti natrag, živu ili mrtvu.
"Dijete samo za sebe ne vrijedi mnogo" rekao je Dobbsu. "Ako želite svojih pedeset funti, morate nam pomoći u hvatanju ostalih."
"Želite da budem vaš vodič?" "Da."
"Sad imaju nekoliko dana prednosti pred vama, a mogu brzo putovati bez teretnih kola. Trebat će vam tjedan ili više da ih sustignete."
"Dobit ćete svih pedeset funti ako uspijemo."
"Nadam se da ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme prije nego siđu sa staze i zađu u divljinu."
"Posve se slažem s vama" rekao je Jay.

40. POGLAVLJE

Deset dana nakon Pegina bijega, Mack i Lizzie su prešli široku ravnicu i stigli do moćne rijeke Holston. Macka je obuzeo zanos. Prešli su brojne potoke i rijeke, ali ni najmanje nije sumnjao da je ovo ono što su tražili. Rijeka je bila puno šira od ostalih, a njenom sredinom pružao se dugačak otok.
"To je to" rekao je Lizzie. "Ovo je granica civilizacije."
Već su se nekoliko dana osjećali gotovo sami na svijetu. Prethodnog dana vidjeli su jednog bijelca, trapera, i tri Indijanca na udaljenom brdu; a toga dana niti jednog bijelca, već samo nekoliko skupina Indijanaca. Indijanci nisu bili ni prijateljski ni neprijateljski raspoloženi; držali su se podalje.
Mack i Lizzie već dugo nisu naišli na obrađeno polje. Kako su se farme prorijeđivale, lovište je postajalo bogatije; bilo je bizona, visoke divljači, zečeva i tisuće jestivih ptica: purana, patki, šljuka i prepelica. Lizzie je lovila više no što su njih dvoje mogli pojesti. Vrijeme je bilo povoljno. Jednom je padala kiša, a oni su se cijeloga dana vukli kroz blato i cijele noći drhturili, mokri do kože; no idućeg dana ih je sunce osušilo. Oboje su imali rane od sedla i kosti su ih boljele, ali su konji dobro podnosili napor, ojačani bogatom ispašom i zobi što ju je Mack kupio u Charlottesvilleu.
Jayu nije bilo ni traga ni glasa, ali to nije puno značilo; Mack je morao pretpostaviti da ih on još uvijek slijedi.
Napojili su konje na rijeci i sjeli na kamenitu obalu kako bi se malo odmorili. Staza je nestala dok su prelazili ravnicu, a s druge strane rijeke nije bilo nikakvog znaka da postoji neki put. Prema sjeveru se zemljište ujednačeno penjalo, a u daljini, možda petnaestak kilometara daleko, prema nebu se prijeteći uzdizao planinski lanac. Tamo su se zaputili. Mack je rekao:
"Mora postojati prijevoj. ."
"Ne vidim ga" rekla je Lizzie. "Ni ja."
"Ako nije tamo . . ."
"Potražit ćemo ga drugdje" odlučno je rekao.
Govorio je samouvjereno, ali mu je strah ispunio srce. Odlaze u neistraženo podrulje. Mogle bi ih napasti pume ili divlji medvjedi. Indijanci bi mogli postati neprijateljski raspoloženi. Trenutno ima dovoljno hrane za svakoga tko ima pušku, ali što će biti zimi?
Izvadio je zemljovid, iako se sve više pokazivao netočnim.
"Voljela bih da smo sreli nekoga tko zna put" uznemireno je rekla Lizzie.
"Sreli smo ih nekoliko" rekao je. "A svaki je govorio drugačije."
"Ipak, svi su opisivali istu sliku" rekao je Mack. "Riječne doline sužavaju se od sjeveroistoka prema jugozapadu, baš kako prikazuje zemljovid, a mi moramo poći na sjeverozapad, pod pravim kutem u odnosu na rijeke, preko niza visokih planinskih grebena."
"Teškoću će predstavljati pronalaženje prijevoja što presijecaju planinske lance."
"Jednostavno ćemo morati vijugati. Gdje god ugledamo prolaz koji će nas odvesti na sjever, poći ćemo tamo. Kad naiđemo na planinu koja se čini neprohodnom, okrenut ćemo na zapad i poći dolinom, a cijelo ćemo vrijeme tražiti narednu priliku za skretanje na sjever. Prijevoji možda nisu tamo gdje su označeni na zemljovidu, ali negdje sigurno jesu."
"Pa, sad nam preostaje jedino pokušati" rekla je.
"Ako naiđemo na teškoće, morat ćemo se vratiti istim putem i poći u drugom smjeru, to je sve." Nasmiješila se.
"Ovo mi se više sviđa od odlaženja u posjete na Berkeley Squareu."
Uzvratio joj je smiješak. Bila je spremna na sve. Volio je tu njenu osobinu.
"Bolje je od kopanja ugljena, također." Lizzieno se lice ponovno uozbiljilo.
"Jedino bih voljela da je i Peg ovdje."
Mack je osjećao isto. Nisu naišli ni na kakav Pegin trag otkako je pobjegla. Nadali su se da će je sustići već prvoga dana, ali se to nije dogodilo. Lizzie je cijele te noći plakala; osjećala se kao da je izgubila dvoje djece, najprije mrtvorođenče, a potom Peg. Nisu imali pojma gdje bi mogla biti, i je li uopće živa. Učinili su sve što su mogli tražeći je, ali to je predstavljalo slabu utjehu. Nakon svega što su on i Peg zajedno proživjeli, na kraju ju je ipak izgubio. Suze bi mu navrle na oči kad god je o njoj razmišljao.
No, sad su Lizzie i on mogli svake noći voditi ljubav pod zvijezdama. Proljeće je, a klima je blaga; srećom, nisu imali puno kiše. Uskoro će sagraditi kuću i voditi ljubav pod krovom. Nakon toga morat će spremati soljeno meso i dimljenu ribu za zimu. U međuvremenu, on će raščistiti polje i posijati sjeme . . . Ustao je.
"To je bio kratak odmor" rekla je Lizzie i također ustala.
"Bolje ću se osjećati kad se maknemo što dalje od ove rijeke" rekao je Mack. "Jay je mogao pogoditi kojim ćemo putem doći dovle, ali ovdje ćemo ga se otresti."
Nagonski su se oboje okrenuli prema putu kojim su došli. Nikoga nije bilo na vidiku. No, Mack je bio siguran da se Jay nalazi negdje na tom putu.
Tada je shvatio da ih netko promatra. Krajičkom oka opazio je nekakav pokret, a sad se to ponovilo.
Ukočio se i polako okrenuo glavu.
Dva Indijanca stajala su na udaljenosti od samo nekoliko metara. Ovo je bio sjeverni rub područja Cherokee Indijanaca, a oni su već nekoliko dana viđali urođenike u daljini, ali im se još nikad nisu približili. Ovo su bili mladići od kojih sedamnaest godina. Imali su ravnu crnu kosu i crvenkastu boju kože karakterističnu za prastanovnike američkog kontinenta, a bili su odjeveni u odjeću od jelenje kože, što su mnogi doseljenici kopirali. Viši od dvojice ispružio je veliku ribu nalik lososu.
"Želim nož" rekao je.
Mack je pretpostavio da su njih dvojica lovila ribu na rijeci. "Želite trgovati?" upitao je Mack. Mladić se nasmiješio. "Želim nož." Lizzie je rekla:
"Riba nam ne treba, ali bi nam vodič dobro došao. Kladim se da zna gdje je prijevoj."
To je bila dobra zamisao. Predstavljalo bi golemo olakšanje kad bi znali kamo idu. Mack je željno upitao:
"Hoćete li nam pokazati put?"
Mladić se nasmiješio, ali ga očito nije razumio. Njegov je pratilac ostao tih i nepokretan. Mack je ponovno pokušao:
"Hoćeš li nam biti vodič?" Počeo je izgledati nesretno.
"Danas nema trampe" nesigurno je rekao. Mack je frustrirano uzdahnuo. Obratio se Lizzie:
"Ovo je poduzetan momak koji je naučio nekoliko engleskih izraza, ali zapravo ne razumije jezik."
Bilo bi strašno da ovdje zalutaju samo zato jer se ne mogu sporazumjeti s lokalnim stanovništvom. Lizzie je rekla:
"Ja ću pokušati."
Pošla je do jednog teglećeg konja, otvorila kožnatu torbu i izvadila nož dugačke oštrice. Izrađen je u kovačnici na plantaži, a na drvenom dršku vidjelo se slovo »J«, za Jamisson. Bio je grube izrade u usporedbi s onim što se moglo kupiti u Londonu, ali je nesumnjivo bio bolji od svega što su Cherokee mogli sami izraditi. Pokazala ga je mladiću. Široko se nasmiješio.
"Ja ću to kupiti" rekao je i posegnuo za nožem.
Lizzie ga je povukla k sebi. Mladić je ponudio ribu, a ona ju je odgurnula. Opet je izgledao nesretno.
"Gledaj" rekla je Lizzie. Sagnula se nad veliki kamen ravne površine. Vrškom noţa počela je crtati sliku. Najprije je povukla izlomljenu crtu. Pokazala je prema udaljenim planinama, a potom na crtu. "Ovo su planine" rekla je.
Mack nije mogao odrediti razumije li mladić ili ne. Ispod planina nacrtala je dva lika, a zatim pokazala sebe i Macka.
"To smo mi" rekla je. "Sad gledaj pozorno."
Nacrtala je još jedan planinski lanac, a potom duboki V-oblik koji je povezivao dvije izlomljene crte.
"Ovo je prolaz" rekla je. Na kraju je nacrtala jedan lik u V. "Mi moramo naći prolaz" rekla je i s nadom pogledala mladića.
Mack je zadržao dah.
"Ja ću to kupiti" rekao je mladić i ponudio Lizzie ribu. Mack je zastenjao.
"Nemoj gubiti nadu" obrecnula se Lizzie na njega. Opet se obratila Indijancu. "Ovo su planine. Ovo smo mi. Ovdje je prolaz. Moramo naći prolaz." Tada je pokazala na njega. "Ti nas povedi do prolaza i dobit ćeš nož."
Pogledao je planine, zatim crtež, pa Lizzie.
"Prolaz" rekao je. Lizzie je pokazala prema planinama. Nacrtao je V-oblik u zraku, a zatim pokazao kroz njega. "Prolaz" ponovio je. "Ja ću to kupiti" rekla je Lizzie.
Mladić se široko nasmiješio i žustro klimnuo glavom.
"Misliš li da je shvatio o čemu se radi?" upitao je Mack.
"Ne znam." Oklijevala je, a zatim uhvatila uzde konja i pošla prema planinama. "Idemo li?" rekla je mladiću i pozvala ga kretnjom ruke. Počeo je hodati uz nju.
"Aleluja!" rekao je Mack. Pošao je i drugi Indijanac.
Zaputili su se obalom jednog potoka. Konji su krenuli ustaljenim korakom kakvim su prešli osamsto kilometara u dvadeset dva dana. Postupno su udaljene planine postajale više, ali Mack nije vidio ni znaka nekakvom prijevoju. Teren se nemilosrdno uspinjao, ali je tlo bilo pogodnije za hod pa su konji išli malo brže. Mack je shvatio da ih mladići vode stazom što su je samo oni vidjeli. Prepustili su Indijancima vodstvo i nastavili put ravno prema planini.
Stigli su sve do podnožja planine i odjednom skrenuli na istok, a tada su, na Mackovo golemo olakšanje, ugledali prolaz.
"Bravo, Fish Boy!" radosno je rekao.
Pregazili su rijeku, zaobišli planinu i našli se s druge strane visokog grebena. Kad je sunce zašlo, stigli su u usku dolinu kroz koju je tekao brzi potok, a pružala se od sjevera prema istoku. Pred njima se nalazila još jedna planina.
"Ovdje ćemo prenoćiti" rekao je Mack. "Ujutro ćemo poći dolinom i potražiti novi prolaz."
Mack se dobro osjećao. Prošli su nevidljivom stazom, a prolaz se nije mogao vidjeti s obale rijeke; Jay ih nikako ne može slijediti. Počeo je vjerovati da je konačno uspio pobjeći. Lizzie je dala nož višem mladiću.
"Hvala ti, Fish Boy" rekla je.
Mack se nadao da će Indijanci ostati s njima. Mogu dobiti
noževa koliko god hoće ako provedu Macka i Lizzie kroz planine. No, oni su se okrenuli i vratili putem kojim su došli, a viši je i dalje nosio svoju ribu.
Nekoliko trenutaka kasnije nestali su u sumraku.

41. POGLAVLJE

Jay je čvrsto vjerovao da će toga dana uhvatiti Lizzie. Brzo su išli i oštro tjerali konje.
"Ne mogu biti daleko naprijed" neprestano je ponavljao. Međutim, kad su u sumrak stigli do rijeke Holston, još uvijek nije bilo ni znaka od bjegunaca. Bio je bijesan. "Ne možemo nastaviti put po mraku" rekao je dok su njegovi ljudi pojili konje. "Mislio sam da ćemo ih već uhvatiti."
"Nismo daleko iza njih, smiri se" mrzovoljno je rekao Lennox.
Kako se grupa udaljavala od civilizacije, postajao je sve bezobrazniji. Umiješao se Dobbs:
"No, odavde ne možemo odrediti kojim su putem pošli. Preko planina ne postoji staza; svaka budala koja odluči poći onamo, mora sama naći svoj put."
Sputali su konjima noge i vezali Peg za jedno stablo, a Lennox je pripremio kukuruznu kašu za večeru. Prošla su četiri dana otkako su vidjeli zadnju krčmu, a Jayu je bilo dosta kaše što su je jeli njegovi robovi, ali je postalo previše mračno za lov. Svi su bili puni žuljeva i iscrpljeni. Binns je odustao u tvrđavi Chiswell, a sad je već i Dobbs počeo posustajati.
"Trebao bih odustati i vratiti se" rekao je. "Ne isplati se izgubiti u planinama i umrijeti radi pedeset funti."
Jay nije htio da čovjek ode; samo je on ponešto znao o lokalnim prilikama.
"Ali još nismo sustigli moju ženu" rekao je Jay. "Nije me briga za vašu ženu."
"Ostanite još jedan dan. Svi kažu da se put preko planina nalazi sjeverno odavde. Pričekajmo da vidimo možemo li naći prolaz. Možda ćemo je sutra uhvatiti."
"A možda ćemo samo gubiti vrijeme."
Lennox je žlicom stavio kašu punu grudica u zdjele. Dobbs je odvezao Pegine ruke da može pojesti, a zatim ju je opet zavezao i bacio deku preko nje. Nitko nije previše brinuo kako joj je, ali Dobbs ju je želio predati šerifu u Stauntonu; čini se da je vjerovao kako će mu se ljudi diviti zato što ju je uhvatio.
Lennox je izvadio bocu ruma. Zamotali su se u pokrivače, dodavali jedan drugome bocu i vodili nesuvisle razgovore. Sati su prolazili i na nebu se pojavio mjesec. Jay je na prekide drijemao. U jednom trenutku otvorio je oči i ugledao nepoznato lice na rubu kruga osvijetljenog vatrom. Od silnog straha nije mogao progovoriti. Lice je bilo neobično, mlado ali strano, pa je nakon nekoliko trenutaka shvatio da se radi o Indijancu.
Lice se smiješilo, ali ne Jayu. Jay je slijedio njegov pogled i shvatio da je usmjeren na Peg. Ona je izvodila nekakve grimase, a Jay je ubrzo shvatio da ga pokušava nagovoriti neka je odveže. Jay je nepokretno ležao i promatrao. Vidio je da su dvojica. Bili su mladi. Jedan od njih je bešumno koraknuo u krug oko vatre. Nosio je veliku ribu. Tiho ju je položio na zemlju, a zatim je izvadio nož i sagnuo se nad Peg.
Lennox je bio brz poput zmije. Jay je jedva vidio što se dogodilo. Došlo je do naglih nejasnih pokreta, a tada je Lennox uhvatio mladića hrvačkim zahvatom. Nož je pao na zemlju. Peg je razočarano uzviknula.
Drugi Indijanac je nestao. Jay je ustao. "Što imamo ovdje?"
Dobbs je protrljao oči i zagledao se u njih.
"Samo mladi Indijanac, koji nas je pokušao opljačkati. Trebali bismo ga objesiti kao primjer ostalima."
"Ne još" rekao je Lennox. "Možda je vidio ljude koje gonimo." Od te pomisli u Jayu su porasle nade. Stao je pred mladića. "Reci nešto, divljače."
Lennox je jače iskrivio mladićevu ruku. Viknuo je i pobunio se na vlastitom jeziku.
"Govori engleski" dreknuo je Lennox.
"Slušaj me" glasno je rekao Jay. "Jesi li vidio dvoje ljudi, muškarca i ženu, na ovom putu?"
"Danas nema trampe" rekao je mladić.
"On doista govori engleski!" rekao je Dobbs.
"Međutim, čini mi se da nam ništa ne zna reći" malodušno je rekao Jay.
"O, da, zna" rekao je Lennox. "Drži ga malo, Dobbo." Dobbs je
uhvatio mladića, a Lennox je podigao nož što ga je Indijanac ispustio. "Pogledajte ovo. To je jedan od naših noževa, na dršku je slovo »J«."
Jay je pogledao. Bilo je točno. Nož je izrađen na njegovoj plantaži!
"Pa, znači da je on sreo Lizzie!" Lennox je rekao: "Upravo tako."
Jay je opet osjetio nadu. Lennox je držao nož pred očima Indijanca i rekao:
"Kojim putem su otišli, momče?"
Pokušao se osloboditi, ali ga je Dobbs čvrsto držao. "Danas nema trampe" rekao je prestrašenim glasom.
Lennox je uzeo mladićevu lijevu ruku. Zavukao je vrh noža pod nokat kažiprsta.
"Kojim putem?" rekao je i iščupao nokat. Mladić i Peg su istodobno vrisnuli.
"Prestanite!" vikala je Peg. "Pustite ga na miru!"
Lennox je uhvatio drugu ruku i iščupao mu drugi nokat. Mladić je počeo jecati.
"Kuda se ide do prolaza?" pitao je Lennox.
"Prolaz" rekao je momak i krvavom rukom pokazao prema sjeveru. Jay je zadovoljno odahnuo.
"Možeš nas povesti tamo" rekao je.

42. POGLAVLJE

Mack je sanjao da gazi preko rijeke do mjesta zvanog Sloboda. Voda je bila hladna, dno rijeke neravno, a postojala je i snažna struja. Uporno se probijao prema naprijed, ali mu se obala uopće nije približavala, a svakim korakom zalazio je u sve veću dubinu. Ipak, znao je da će na koncu dospjeti do druge obale, samo ako nastavi hodati. No, voda je postajala sve dublja i dublja, pa ga je na kraju posve prekrila. Pokušavao je doći do zraka i probudio se. Čuo je njištanje jednog od njihovih konja.
"Nešto ih je uznemirilo" rekao je.
Nije bilo odgovora. Okrenuo se i vidio da Lizzie nije kraj njega. Možda je otišla iza grma obaviti prirodnu potrebu, ali njega je obuzeo loš predosjećaj. Brzo se oslobodio pokrivača i ustao. Na nebu se pojavilo sivilo zore te je vidio četiri kobile i dva pastuha kako nepomično stoje, kao da su u blizini čuli druge konje. Netko je dolazio.
"Lizzie!" viknuo je.
Zatim je iza jednog stabla izašao Jay s puškom uperenom u Mackovo srce.
Mack se ukočio.
Trenutak kasnije pojavio se Sidney Lennox s pištoljem u svakoj ruci. Mack je bespomoćno stajao. Preplavilo ga je očajanje, poput rijeke u njegovom snu. Ipak nije uspio pobjeći; uhvatili su ga. No, gdje je Lizzie?
Stigao je i jednooki čovjek s gaza na rijeci South River, Mrtvooki Dobbs, također s puškom u rukama, a kraj njega je na drugom konju jahala Peg. Noge su joj vezali ispod trbuha konja tako da nije mogla sjahati. Nije se činila ozlijeđenom, ali je izgledala samoubilački nesretno, a Mack je znao da sebe krivi za ovo što se dogodilo. Uz Dobbsova konja hodao je Fish Boy, dugačkim konopcem privezan za Dobbsovo sedlo. Sigurno ih je on doveo ovamo. Ruke su mu bile prekrivene krvlju. Mack se na trenutak zbunio; dječak ranije nije izgledao povrijeđen. Tada je shvatio da su ga mučili. Osjetio je gnušanje prema Jayu i Lennoxu.
Jay je zurio u pokrivaĉe na zemlji. Bilo je očito da su Mack i Lizzie zajedno spavali.
"Prljava svinjo rekao je, a lice mu se pretvorilo u bijesnu grimasu. "Gdje je moja žena?"
Okrenuo je pušku i kundakom zamahnuo prema Mackovoj glavi, pogodivši ga strahovitim udarcem po licu. Mack je zateturao i pao.
"Gdje je ona, ti rudarska ţivotinjo, gdje je moja žena?" Mack je osjetio okus krvi.
"Ne znam."
"Ako ne znaš, mogu si priuštiti zadovoljstvo i prostrijeliti ti glavu !" Macku je bilo jasno da Jay misli ozbiljno. Znoj mu je izbio po cijelom tijelu. Osjetio je poriv da moli za svoj život, ali je čvrsto stisnuo zube. Peg je vrisnula:
"Ne, nemojte pucati, molim vas!"
Jay je uperio pušku u Mackovu glavu. Glas mu se pretvorio u histerični vrisak.
"Ovo je za svaki tvoj prkos!" derao se.
Mack se zagledao u njegovo lice, a u očima mu je vidio samo želju za umorstvom.
* * *
Lizzie je potrbuške leţala u travnatom šumarku iza jedne stijene, čekajući s puškom u ruci. Prethodne večeri je izabrala ovo mjesto, nakon što je pregledala obalu rijeke i opazila tragove visoke divljači.
Dok se razdanjivalo, ona je promatrala i nepomično ležala, čekajući da životinje dođu na pojilo.
Razmišljala je kako će ih njena vještina u rukovanju puškom održati na životu. Mack može sagraditi kuću, raščistiti polja i posijati sjeme, ali najmanje godinu dana neće moći uzgojiti dovoljno plodova za preživljavanje zime. Međutim, među njihovim zalihama nalaze se tri velike vreće soli. Lizzie je često sjedila u kuhinji kuće High Glen i promatrala Jeannie, kuharicu, kako soli dijelove divljači u velikim bačvama. Također je znala kako se priprema dimljena riba. Trebat će im puno toga; s obzirom na njeno i Mackovo ponašanje, morat će hraniti troja usta prije isteka godine dana. Sretno se nasmiješila.
Među stablima se nešto pomaknulo. Trenutak kasnije iz šume je izašla mlada srna i pažljivo se spustila do obale rijeke. Sagnula je glavu, ispružila jezik i počela piti. Lizzie je tiho napela oroz puške.
Prije no što je uspjela naciljati, druga je srna slijedila prvu, a za nekoliko trenutaka bilo ih je dvanaest do petnaest na obali rijeke.
Ako je svugdje u divljini ovako, pomislila je Lizzie, mi ćemo se udebljati! Nije željela veliku životinju. Konji su bili pretovareni pa nisu mogli nositi zalihe mesa, a mlađe životinje su ionako ukusnije. Izabrala je cilj i uperila cijev puške prema ramenu, točno iznad srca. Ujednačeno je disala i posve se umirila, onako kako je naučila u Škotskoj. Kao i uvijek, na trenutak je osjetila žaljenje radi krasne životinje koju će uništiti. Zatim je povukla otponac.
* * *
Pucanj se čuo iz gornjeg dijela doline, otprilike dvjesto do tristo metara daleko.
Jay se ukočio, a njegova je puška još uvijek bila uperena u Macka.
Konji su se trgnuli, ali je pucanj bio previše daleko da bi ih ozbiljnije uplašio. Dobbs je obuzdao svog konja i otegnuto rekao:
"Ako sad pucate, Jamissone, upozorit ćete je na nas pa bi mogla pobjeći."
Jay je oklijevao, a zatim polako spustio pušku. Mack je odahnuo od olakšanja. Jay je rekao:
"Ja idem za njom. Vi ostanite ovdje."
Mack je shvatio da bi Lizzie mogla pobjeći kad bi je nekako upozorio. Gotovo je požalio što ga Jay nije ubio. To bi možda spasilo Lizzie. Jay je napustio čistinu i zaputio se uzvodno, a pušku je držao spremnu.
Moram jednoga od njih natjerati na pucanje, zaključio je Mack. Postojao je jednostavan način za to; treba se dati u bijeg. No, što ako me pogode?
Nije me briga, radije ću umrijeti nego opet postati zarobljenikom.
Prije no što je oprez uspio oslabiti njegovu odluku, dao se u trk. Zavladao je trenutak zaprepaštene tišine prije nego je itko shvatio što se dogača. Tada je Peg vrisnula. Mack je trčao prema stablima, očekujući udarac metka u leđa. Začuo se prasak, a zatim još jedan. Ništa nije osjetio. Promašili su ga. Prije no što su uspjeli opet pucati, Mack se naglo zaustavio i podigao ruke u zrak.
Uspio je. Pobrinuo se da Lizzie bude upozorena. Polako se okrenuo s rukama u zraku.
Sad sve ovisi o tebi, Lizzie, mislio je. Sretno, ljubavi moja.
Jay je stao kad je čuo pucnjeve. Dopiralo je sa strane odakle je došao. Nije pucala Lizzie nego netko na čistini. Čekao je, ali više nije bilo pucanja. Što je to značilo? Teško da se McAsh dočepao puške i napunio je. Osim toga, čovjek je bio rudar, ništa ne zna o puškama. Jay je pretpostavio da su Lennox ili Dobbs ubili McAsha. Bez obzira što se dogodilo, najvačnije je uhvatiti Lizzie. Nažalost, pucanje ju je upozorilo.
Poznavao je svoju ženu. Što će učiniti? Strpljenje i oprez bili su joj strani. Rijetko je kad oklijevala. Reagirala je brzo i odlučno. Sad već sigurno trči u ovom pravcu. Gotovo će se vratiti na čistinu prije nego se sjeti usporiti, razmisliti i stvoriti plan.
Našao je mjesto s kojeg je jasno mogao vidjeti trideset do četrdeset metara obale rijeke. Sakrio se u grmlje. Zatim je napeo oroz puške. Neodlučnost ga je zahvatila poput iznenadnog bola. Što će učiniti kad mu se pojavi na nišanu? Ako je ubije, sve će njegove nevolje biti gotove. Pokušao se pretvarati da lovi divljač. Gađat će u srce, malo ispod ramena, da ostane na mjestu mrtva. Pojavila se na vidiku.
Malo je hodala, a malo trčala, spotičući se po neravnoj obali. Opet je nosila mušku odjeću, ali je vidio kako joj se prsa ubrzano dižu i
spuštaju od napora. Pod rukom je nosila dvije puške. Naciljao je prema njenom srcu, ali ju je u mislima ugledao golu, kako ga je opkoračila na krevetu u kući u Ulici Chapel, a dojke su joj podrhtavale od vođenja ljubavi; i nije mogao pucati. Kad mu se pribliţila na deset metara, izašao je iz grmlja. Naglo se zaustavila i užasnuto uzviknula.
"Zdravo, draga" rekao je.
Uputila mu je pogled pun mržnje.
"Zašto me nisi mogao jednostavno pustiti?" rekla je. "Ne voliš me!"
"Ne, ali mi treba unuče" rekao je. Prezirno ga je pogledala.
"Radije bih umrla."
"To je drugo rješenje" rekao je.
* * *
Došlo je do trenutka kaosa nakon što je Lennox pucao iz pištolja u Macka. Konji su se prestrašili pucnjeva u blizini. Pegin je konj pobjegao. Ona se uspjela održati u sedlu, onako vezana, pa je vezanim rukama potezala uzde, ali ga nije uspjela zaustaviti te su nestali u šumi. Dobbsov konj se propinjao, a on ga je nastojao umiriti. Lennox je počeo brzo puniti svoje pištolje.
Tada se Fish Boy odlučio na svoj potez.
Potrčao je prema Dobbsovu konju, skočio na životinju iza Dobbsa i odgurnuo ga sa sedla. Mack je uzbuđeno shvatio da ga još nisu pobijedili. Lennox je ispustio pištolje i potrčao Dobbsu u pomoć. Mack je ispružio nogu i Lennox se našao na zemlji. Dobbs je pao s konja, ali mu se jedno stopalo zaplelo za konopac kojim je Fish Boy bio privezan za sedlo. Prestrašeni konj se propeo i jurnuo prema šumi. Fish Boy se grčevito držao za njegov vrat. Izgubio se iz vida, vukući za sobom Dobbsa.
S divljim veseljem Mack se okrenuo prema Lennoxu. Na čistini su ostali samo njih dvojica. Konačno je došao na red njihov obračun šakama. Ubit ću ga, pomislio je Mack. Lennox se zakotrljao po tlu, a zatim je ustao s nožem u ruci. Bacio se na Macka. Mack se sagnuo, šutnuo Lennoxa u koljeno, a zatim se odmaknuo van domašaja noža. Lennox se šepajući zaletio prema Macku. Ovoga puta ga je prividno napao nožem, Mack se sagnuo na pogrešnu stranu, a zatim je Lennox opet napao. Mack je osjetio oštru bol na lijevoj strani tijela. Zamahnuo je desnom šakom i snažnim udarcem pogodio Lennoxa postrance po glavi. Lennox je zatreptao i podigao nož.
Mack se povukao natrag. Bio je mlađi i snažniji od Lennoxa, ali je potonji vjerojatno imao golemo iskustvo u tučnjavama nožem. Panično je shvatio da borbom iz blizine ne može pobijediti čovjeka koji ima nož. Mora promijeniti taktiku. Mack se okrenuo i pretrčao nekoliko metara, tražeći nekakvo oružje.
Opazio je kamen veličine svoje šake. Sagnuo se, podigao ga i okrenuo se. Lennox se zaletio prema njemu. Mack je bacio kamen. Pogodio je Lennoxa točno posred čela, a Mack je pobjednički uzviknuo. Lennox je omamljeno zateturao. Mack je morao u potpunosti iskoristiti svoju prednost. Sad je trenutak za razoružavanje Lennoxa. Mack je uputio udarac nogom i pogodio Lennoxov desni lakat. Lennox je ispustio nož uz uzvik očaja. Mack ga je sredio.
Svom je snagom udario Lennoxa u bradu. Od udarca ga je zaboljela ruka, ali mu je pružio duboko zadovoljstvo. Lennox se počeo povlačiti unatrag, očiju punih straha, ali je Mack odmah krenuo za njim. Udario je Lennoxa u trbuh, a zatim s obje strane glave. Omamljen i užasnut, Lennox je zateturao. Bio je pobijeđen, ali se Mack nije mogao zaustaviti. Želio ga je ubiti. Zgrabio je Lennoxa za kosu, povukao mu glavu prema dolje i koljenom ga tresnuo u lice. Lennox je vrisnuo, a iz nosa mu je potekla krv. Pao je na koljena, kašljao i povraćao. Mack ga je upravo namjeravao ponovno udariti kad je odjeknuo Jayev glas:
"Prestani ili ću je ubiti."
Lizzie je izašla na čistinu, a Jay ju je slijedio s puškom uperenom u njen potiljak. Mack je zurio u njih, paraliziran. Vidio je da je Jayeva puška napeta. Ako se Jay samo spotakne, raznijet će joj glavu. Mack je okrenuo leđa Lennoxu i zaputio se prema Jayu. Još uvijek je bio obuzet divljaštvom.
"Imaš samo jedan hitac" obratio mu se režećim glasom. "Ako pucaš u Lizzie, ubit ću te."
"U tom slučaju, možda bih trebao pucati u tebe" rekao je Jay.
"Da" luđački je rekao Mack, i dalje mu se približavajući. "Pucaj u mene."
Jay je okrenuo pušku.
Mack je osjetio divlju radost; puška više nije bila uperena u Lizzie. Uporno se približavao Jayu. Jay je pažljivo naciljao na Macka. Začuo se neobičan zvuk i odjednom je tanki drveni valjak stršio iz Jayeva obraza. Jay je vrisnuo od bola i ispustio pušku. Opalila je uz zaglušujući prasak, a zrno je proletjelo kraj Mackove glave. Jaya su strijelom pogodili u lice. Mack je osjetio slabost u koljenima. Opet se začuo isti zvuk, a druga strijela mu se zabila u vrat. Jay je pao na tlo.
Na čistini su se pojavili Fish Boy, njegov prijatelj i Peg. Slijedilo ih je pet ili šest odraslih Indijanaca, a svi su nosili lukove. Mack se počeo tresti od olakšanja. Pretpostavio je da je drugi Indijanac pošao po pomoć kad je Jay zarobio Fish Boya. Spasitelji su sigurno putem naletjeli na odbjegle konje. Nije znao što se dogodilo s Dobbsom, ali jedan je Indijanac imao na nogama Dobbsove čizme.
Lizzie je stajala nad Jayem. Zurila je u njega prekrivši rukom usta. Mack joj je prišao i zagrlio je. Pogledao je čovjeka na zemlji. Krv mu je šikljala iz usta. Strijela je pogodila venu u njegovom vratu.
"Umire" drhtavo je rekla Lizzie. Mack je klimnuo glavom.
Fish Boy je pokazao na Lennoxa koji je još uvijek klečao. Indijanci su ga pograbili, bacili na zemlju i čvrsto ga držali. Fish Boy i najstariji od Indijanaca su o nečemu razgovarali. Fish Boy je neprestano pokazivao svoje prste. Činilo se da mu je netko iščupao nokte, a Mack je pretpostavio da je Lennox na taj način mučio mladića. Stariji Indijanac je iz pojasa izvukao sjekiricu. Naglim i snažnim pokretom odsjekao je Lennoxovu desnu ruku u zglavku. Mack je rekao:
"Isuse Kriste."
Iz batrljka je potekla krv, a Lennox se onesvijestio.
Čovjek je podigao odsječenu šaku i, na neki svečan način, pružio je Fish Boyu. . On ju je ozbiljno uzeo. Zatim se okrenuo i bacio je daleko od sebe. Poletjela je u zrak i preko stabala, a zatim pala negdje u šumi. Začulo se odobravajuće mrmljanje Indijanaca.
"Ruka za ruku" tiho je rekao Mack. "Neka im Bog oprosti" rekla je Lizzie.
Međutim, još nisu završili. Podigli su okrvavljenog Lennoxa i smjestili ga ispod jednog stabla. Vezali su mu konopac oko gležnja, prebacili ga preko grane stabla i povukli dok Lennox nije visio naglavce. Krv je šikljala iz njegove ruke i slijevala se na zemlju ispod njega.
Indijanci su stajali oko njega i promatrali jezoviti prizor. Činilo se da će gledati kako Lennox umire. Podsjetili su Macka na gomilu koja je gledala vješanje u Londonu. Prišla im je Peg i rekla:
"Moramo nešto učiniti s prstima mladog Indijanca."
Lizzie je skrenula pogled sa svog umirućeg muža. Peg je rekla:
"Imaš li nešto čime mu možemo zaviti ruku?" Lizzie je trepnula i klimnula glavom.
"Imam malo ljekovite masti, a rupčić možemo upotrijebiti umjesto zavoja. Ja ću se pobrinuti za to."
"Ne" odlučno je rekla Peg. "Pusti mene." "Ako želiš."
Lizzie je našla posudicu masti i svileni rupčić pa je sve dala Peg.
Peg je pozvala Fish Boya iz grupe oko stabla. Iako nije govorila njegovim jezikom, izgleda da se uspijevala s njim sporazumijevati. Povela ga je do vode i počela mu prati rane.
"Mack" rekla je Lizzie. Okrenuo se k njoj. Plakala je. "Jay je mrtav" rekla je.
Mack ga je pogledao. Bio je sasvim bijel. Krvarenje je prestalo i više se uopće nije micao. Mack se sagnuo i potražio otkucaje srca. Nije ih bilo.
"Nekad sam ga voljela" rekla je Lizzie.
"Znam."
Želim ga zakopati."
Mack je izvadio lopatu iz njihove opreme. Dok su Indijanci gledali kako Lennox umire, Mack je iskopao plitak grob. On i Lizzie su podigli Jayevo tijelo i položili ga u rupu. Lizzie se sagnula i polako izvukla strijele iz tijela. Mack je lopatom nabacao zemlju preko tijela, a Lizzie je počela kamenjem pokrivati grob. Odjednom je Mack poželio što prije otići s ovog krvavog mjesta. Okupio je konje. Sad ih je bilo deset; šest s plantaže i četiri koje su doveli Jay i njegovi ljudi. Macka je pogodila neobična misao da je bogat. Posjedovao je deset konja. Počeo je tovariti stvari na konje.
Indijanci su se pokrenuli. Lennox je vjerojatno umro. Udaljili su se od stabla i približili se Macku. Najstariji muškarac mu se obratio. Mack nije razumio ni riječi, ali ton Indijančeva glasa bio je svečan.
Pretpostavio je da čovjek govori kako je pravda zadovoljena. Bili su spremni za polazak.
Fish Boy i Peg su zajedno došli s obale rijeke. Mack je pogledao mladićeve ruke; Peg je dobro obavila posao. Fish Boy je nešto rekao, a potom je uslijedila prilično ljutita razmjena riječi na indijanskom jeziku. Na kraju su svi Indijanci, osim Fish Boya, otišli.
"Zar će on ostati?" Mack je upitao Peg. Ona je slegnula ramenima.
Drugi Indijanci su krenuli prema istoku, dolinom u pravcu sunca, i uskoro su nestali u šumi.
Mack se popeo na svog konja. Fish Boy je odvezao rezervnog konja iz niza i uzjahao. Pošao je naprijed. Peg je jahala uz njega. Mack i Lizzie su ih slijedili.
"Misliš li da će nas Fish Boy voditi?" Mack je upitao Lizzie. "Čini se tako."
"Ali ništa nije tražio za to."
"Nije."
"Pitam se što želi."
Lizzie je pogledala dvoje mladih koji su jahali jedno uz drugo. "Zar ne možeš pogoditi?" rekla je.
"Ah!" rekao je Mack. "Misliš da se zaljubio u nju?" "Mislim da želi provesti malo više vremena s njom." "Vidi, vidi." Mack se zamislio.
Dok su jahali prema zapadu duž riječne doline, sunce se dizalo iza njih i bacalo njihove sjene na zemlju pred njima.
* * *
Dolina je bila široka, iza najvišeg planinskog lanca, ali još uvijek u planinskom području. Dolinom je žuborio brzi potok čiste hladne vode, krcat ribom. Padine brda prekrivale su guste šume pune divljači. Na najvišem grebenu nalazilo se gnijezdo u koje je par zlatnih orlova dolazio i odlazio, donoseći hranu za svoje mladunce.
"Podsjeća me na dom" rekla je Lizzie.
"Onda ćemo je nazvati High Glen " odgovorio je Mack.
Istovarili su konje na najravnijem dijelu doline, a tu će sagraditi kuću i raščistiti polje. Ulogorili su se na suhom travnjaku ispod stabla široke krošnje.
Peg i Fish Boy su kopali po jednoj vreći, tražeći pilu, kad je Peg našla slomljenu željeznu ogrlicu. Izvadila ju je i upitno se zagledala u nju. S nerazumijevanjem je zurila u slova; nikad nije naučila čitati.
"Zašto si ovo donio?" upitala je.
Mack je razmijenio pogled s Lizzie. Oboje su se sjetili prizora kraj rijeke u starom High Glenu, u Škotskoj, kad je Lizzie Macku postavila isto pitanje. Sad je Peg čula isti odgovor, ali ovoga puta u Mackovu glasu nije bilo gorčine, već samo nade.
"Da se nikad ne zaboravi" rekao je uz osmijeh. "Nikad."

Ken Follett (1949) britanski je pisac trilera i povijesnih romana. Dosad je prodao više od 100 milijuna primjeraka svojih knjiga u cijelome svijetu. Rođen je u Cardiffu, u Walesu, a roditelji su mu kao djetetu branili da gleda televiziju i filmove, zbog čega je rano razvio ljubav prema čitanju. Kad je navršio deset godina, obitelj se preselila u London, u kojem je Follett studirao filozofiju i uključio se u politiku. Prvi put se oženio 1968., a iste godine supruga Mary rodila im je sina Emanuelea. Iduće tri godine Follett je radio kao novinar, no kako ga posao nije zadovoljavao, napustio je novinarstvo i zaposlio se u maloj izdavačkoj kući Everest Books.

Tijekom večeri i vikenda iz hobija je počeo pisati fikciju. Već 1978. kada mu je objavljen prvi roman "Eye of the Needle", postao je međunarodno poznat i bogat. Svi njegovi romani koji su uslijedili također su postali bestseleri. Godine 1984. drugi put se oženio, s političarkom Barbarom Broer, koju je upoznao u Laburističkoj stranci u kojoj je postao aktivan. U rujnu 2010. godine Ken Follett je bio jedna od 55 javnih osoba koje su napisale otvoreno pismo Guardianu u kojem se protive državnom posjetu pape Benedikta XVI. Velikoj Britaniji.