Ken Follett - Čovjek iz Petrograda

Godine 1914. Njemačka se naoružava. engleska i Francuska užurbano se pripremaju za obranu. Međutim, obje strane trebaj pomoć carske Rusije. Na koju će se ona stranu prikloniti? U odlučnom trenutku grof Walden i mladi Winston Churchill očekuju princa Orlova koji treba potvrditi savezništvo Rusije i Engleske. Ali jedan se čovjek robija u Englesku preko sibirskih pustopoljina. Njegov je cilj ubojstvo princa Orlova i sprečavanje pregovora...

Čovjek ne može voljeti čovječanstvo

Čovjek može voljeti samo ljude

Graham Greene




ZAHVALE


Pri pisanju ove knjige pomogli su mi mnogi prijatelji kojima srdačno zahvaljujem: Alan Earney, Pat Golbitz, M.E. Hirsh, Elaine Koster, Diana Levine, Caren Meyer i njeni marljivi pomoćnici Sue Rapp, Pamela Robinson, te osoblje iz Bertrama Rota Ltd, Hilary Ross, Christopher Sinclair-Stevenson, Daniel Starer, Colin Tennant i po abecedi zadnji, ali inače u svakom pogledu prvi, Al Zuckerman.

1.



Bilo je dokono nedjeljno popodne, od onih što se Waldenu sviđaju. Stajao je pred otvorenim prozorom i gledao u park. Na širokoj, ravnoj tratini dizala su se velika stabla: bijeli bor, dva golema hrasta, nekoliko kestenova i jedna vrba krošnje poput djevojačkih uvojaka. Sunce je stajalo visoko, a stabla su bacala tamne, hladne sjene. Ptice su utihnule, samo je s rascvale povijuše kraj prozora dopiralo zujanje zadovoljnih pčela. I u kući je sve bilo tiho. Posluga je uglavnom imala slobodno popodne. Jedini gosti tog vikenda bili su Waldenov brat George, Georgeova žena Clarissa i njihova djeca. George je otišao u šetnju, Clarissa je ležala, a djeca su nekamo nestala. Walden se raskomotio; naravno, u crkvu je išao u žaketu; za sat-dva obući će frak za večeru, a dotle mu je ugodno u odijelu od tvida i košulji meka ovratnika. Pa, pomisli, bude li samo Lidija htjela večeras svirati klavir, bit će to savršen dan..
Okrene se ženi.
– Hoćeš li svirati iza večere? Lidija se nasmiješi.
– Ako želiš.
Walden začuje neku buku pa ponovo pogleda kroz prozor. Na samom početku kolnika, kojih četristo metara daleko, pojavio se neki automobil. Walden se žacne od srdžbe kao od podmukla uboda bola u desnoj nozi prije oluje. Što će mi sad tu neki automobil, pomisli. Ne da on ima nešto protiv automobila, ta i sam ima lanchester kojim redovito putuje u London i natrag, ali su oni ljeti na selu prava napast jer kad protutnje dižu oblake prašine s nepopločane ceste. Zato se bavi mišlju da asfaltira nekoliko stotina metara ceste. Ne bi inače oklijevao, ali ceste nisu u njegovoj domeni od 1909. kad je Lloyd George osnovao Odbore za ceste, a to u njemu izaziva bijes. Jer, to je karakterističan primjer vladavine liberala: najprije su od Waldena uzeli novac na račun onoga što bi on ionako učinio, a onda za to nisu ni prstom makli. Vjerojatno ću na kraju sam asfaltirati cestu, pomisli Walden, samo me ljuti što za to dvaput plaćam.
Automobil je skrenuo na pošljunčano dvorište, zastenjao, zatresao se i stao pred južnim vratima. Ispusni dim uvukao se kroz prozor i Walden načas prestade disati. Iz kola izađe vozač sa šljemom na glavi, zaštitnim naočalima i teškim vozačkim kaputom, te otvori vrata putniku. Iskroči nizak muškarac u crnom kaputu i crnom pustenom šeširu. Walden ga prepozna i namršti se: mirnom ljetnom popodnevu došao je kraj.
– To je Winston Churchill reče.
– Baš nezgodno – nato će Lidija.
Tog se čovjeka jednostavno ne možeš riješiti. U četvrtak se obratio Waldenu pismom, no on mu nije odgovorio. U petak ga je potražio kod kuće u Londonu, ali rečeno mu je da je grof izašao. Sad se pak dovezao čak u Norfolk, i to u nedjelju. Opet će biti otpremljen. Zar drži da me može impresionirati svojom upornošću, pitao se Walden.
On nije volio biti grub prema ljudima, ali Churchill je to zaslužio.
Vlada liberala, u kojoj je Churchill ministar, žestoko napada same temelje engleskog društva: oporezuje zemlju, potkopava Dom lordova, nastoji Irsku predati katolicima, slabi Kraljevsku ratnu mornaricu i popušta pred ucjenama sindikata i prokletih socijalista. Walden i njegovi prijatelji neće se rukovati s takvim ljudima.
Vrata se otvore i u sobu uđe Pritchard. Bio je to visok Londonac, crne kose namazane briljantinom, samo naoko dostojanstvena držanja. Kao mlad momak pobjegao je na more, a onda napustio brod u istočnoj Africi. Walden koji je ondje bio na safariju unajmio ga je da nadgleda nosače domoroce, i otada su zajedno. Sad je Pritchard Waldenov upravitelj, odlazi s njim iz kuće u kuću, prijatelj mu je koliko to sluga može biti.
– Prvi lord Admiraliteta je ovdje, gospodine – reče Pritchard.
– Nema me – odgovori Walden.
Pritchardu je bilo neugodno. Nije navikao odbijati ministre. Upravitelj mog oca bio bi to učinio ne trepnuvši okom, pomisli Walden; ali se stari Thomson dobrovoljno povukao, uzgaja ruže u vrtu one seoske kućice, a Pritchard nekako nikad nije ovladao onim nepristupačnim dostojanstvenim držanjem.
Pritchard zamuca, što je bio znak da je vrlo opušten ili vrlo napet:
– G-g-gospodin Churchill je r-r-rekao da ćete k-k-kazati kako vas nema kod kuće, gospodine, pa reče neka vam p-p-predam ovo pismo.
On pruži poslužavnik s jednom kuvertom.
Walden nije volio nikakvo prisiljavanje. Zato uzvrati srdito:
– Vrati mu je ... – a onda zastade i ponovo pogleda rukopis na kuverti. Nekako su mu poznata ta velika, jasna, kosa slova.
– O, bože – uzdahne.
Uzme kuvertu, otvori je i izvuče jedan jedini list debelog bijelog papira, presavijenog napola. Na vrhu je bio otisnut crven kraljevski grb. Walden pročita:
Buckinghamska palača 1. svibnja 1914. Moj dragi Waldene,
Primite mladog Winstona. George R. I
– Od kralja – reče Lidiji.
Walden pocrvenje od neugodnosti. Kakva netaktičnost uvući kralja u nešto ovakvo! Osjećao se kao kakav učenik kojem je rečeno neka se prestane svađati i vrati se svojoj zadaći. Na tren je bio u iskušenju da se ne pokori ni kralju. Ali posljedice... kraljica više ne bi primala Lidiju, ljudi ne bi mogli pozivati Waldenove na zabave na kojima je neki član kraljevske obitelji, a najgore od svega, Waldenova kći Charlotte ne bi mogla biti predstavljena na Dvoru kao debitantica. Društveni život obitelji bio bi uništen. Mogli bi se mirne duše odseliti u neku drugu državu. Ne, odbiti kralja ne dolazi u obzir.
Walden uzdahne. Churchill ga je pobijedio. Na neki način to mu je i olakšanje, jer sad može napraviti izuzetak a nitko mu neće moći prigovoriti. Pismo od kralja, dragi moj, objasnit će, tu se ništa ne može, to znaš.
– Zamoli gospodina Churchilla da uđe – reče Pritchardu.
Onda pruži pismo Lidiji. Liberali zaista nemaju pojma o tome kako monarhija treba funkcionirati, pomisli i promrmlja:
– Kralj jednostavno nije dovoljno strog s tim ljudima.
– Ovo postaje strašno dosadno – nehajno će Lidija.
Nije to njoj ni najmanje dosadno, pomisli Walden, zapravo joj je vrlo zanimljivo, ali to kaže samo zato jer bi tako reagirala kakva engleska grofica, a pošto Lidija nije Engleskinja nego Ruskinja, to voli govoriti kao tipični Englezi, kao što bi onaj tko zna francuski često rekao alors i bien.
Walden priđe prozoru. Churchillov automobil još je bučio i dimio u dvorištu. Kraj njega je stajao vozač, s jednom rukom na vratima kao da drži konja da mu ne pobjegne. Nekoliko slugu buljilo je u nj iz sigurne daljine.
Pritchard uđe i najavi:
– Gospodin Winston Churchill.
Churchill je bio četrdesetogodišnjak, točno deset godina mlađi od Waldena. Bio je to nizak, mršav muškarac, a oblačio se, po Waldenovu sudu, pomalo preelegantno za pravog džentlmena. Kosa mu gotovo sva otpala, ostao je još samo čuperak na čelu i dvije kovrče na sljepoočicama što mu je, uz mali nos i vječno ciničan blijesak oka, davalo vragolast izgled. Jasno se vidjelo zašto je na karikaturama uvijek prikazivan kao vražić.
Churchill se rukuje s Waldenom i pozdravi:
– Dobar dan, lorde Waldene. – Potom se nakloni Lidiji: – Lady Walden, milo mi je.
Što mi to kod njega ide toliko na živce, upita se Walden.
Lidija ponudi Churchilla čajem, a Walden mu reče neka sjedne. Walden nije kanio ćaskati; jedva je čekao da sazna oko čega se digla takva prašina.
Churchill poče:
– Najprije primite moju kao i kraljevu ispriku zbog nametanja. Walden samo kimne glavom. Ne, neće mu reći da ga ne smeta. Churchill nastavi:
– Napominjem da me na to tjeraju izuzetno važni i razlozi.
– Bolje mi recite koji.
– Znate li što se događa na novčanom tržištu?
– Znam. Kamatna stopa je porasla.
– Od jedan i sedamdeset pet na gotovo tri posto. To je ogroman porast, i to se dogodilo u svega nekoliko tjedana.
– Vi po svoj prilici znate i zašto. Churchill kimne glavom.
– Njemačke kompanije na sve strane utjeruju dugove, skupljaju gotovinu i kupuju zlato. Još nekoliko tjedana i Njemačka će naplatiti sve što joj druge zemlje duguju, dok će svoje dugove ostaviti neplaćene, a zlatne rezerve će biti veće nego ikad ranije.
– Spremaju se za rat.
– Na taj i na druge načine. Skupili su porez od milijardu maraka, daleko iznad normalnog poreza, da bi bolje opremili vojsku koja je inače već najjača u Evropi. Sjetit ćete se da je 1909, kad je Lloyd George povećao porez u Britaniji za petnaest milijuna funti sterlinga, zamalo izbila revolucija. A milijardu maraka iznosi pedeset milijuna funti. To je najveći porez u povijesti Evrope ...
– Zaista jest – prekine ga Walden. Churchill je bio na samom rubu teatralnosti, a Walden nije želio slušati njegovo fraziranje. – Mi konzervativci već smo neko vrijeme zabrinuti zbog njemačkog militarizma. I sad mi vi, pet prije podne, kažete da smo u pravu.
Ali Churchill se nije dao smetati.
– Njemačka će gotovo sigurno napasti Francusku. Pitanje je hoćemo li mi pomoći Francuskoj.
– Ni govora – iznenađeno će Walden. – Ministar vanjskih poslova nas je uvjerio da mi nemamo obaveza prema Francuskoj...
– Sir Edward to ozbiljno misli, naravno – nato će Churchill. – Ali on se vara. Jer naš sporazum s Francuskom je takav da nikako ne bismo mogli ostati po strani i gledati kako je Nijemci osvajaju.
Walden se zaprepasti. Liberali su svi, uključujući i njega, uvjereni da neće uvući Englesku u rat; a sad njihov istaknuti ministar tvrdi suprotno. Dvoličnost političara ispuni ga bijesom, ali je zaboravio na to čim se sjetio posljedica rata. Pomisli na sve one njemu znane mladiće koji će morati u rat: strpljive vrtlare u njegovu parku, drske sluge, preplanule momke s farme, bučne studente, trome lijenčine u klubovima u St. James's...! a onda tu misao istisne druga, mnogo neugodnija, i on upita:
– A možemo li pobijediti?
Churchill će ozbiljno:
– Mislim da ne možemo. Walden je buljio u nj.
– Dragi Bože, što ste to vi učinili? Churchill se stade braniti:
– Vodili smo politiku tako da izbjegnemo rat, a to se ne može postići ako se istovremeno naoružate do zuba.
– I niste uspjeli izbjeći rat.
– Još uvijek to pokušavamo.
– Ali ne vjerujete da ćete uspjeti.
Churchillu na tren ratoborno bijesnu oči, ali onda zauzda svoj ponos.
– Točno.
– I što će se dogoditi?
– Ako Engleska i Francuska ne mogu zajedno svladati Njemačku, onda moraju uza se imati još jednog saveznika, neku treću zemlju: Rusiju. Bude li se Njemačka podijelila i vodila rat na dvije fronte, tad možemo pobijediti. Naravno, ruska vojska je nesposobna i korumpirana, kao i sve drugo u toj zemlji, ali to i nije važno sve dotle dok odvlači jedan dio njemačkih snaga.
Churchill je savršeno dobro znao da je Lidija Ruskinju, i to što joj je u njenoj prisutnosti vrijeđao domovinu bila je netaktičnost u njegovu stilu, no Walden se na to nije osvrtao jer ga je strašno zanimalo ono što je Churchill govorio.
– Pa Rusija je već u savezu s Francuskom – primijeti.
– To nije dovoljno – objasni Churchill. – Rusija je obavezna da se bori ukoliko Francuska postane žrtva agresije. No na Rusiji je da odluči u kojem je slučaju je Franuska žrtva a u kojem napadač. A kad izbije rat, obje zaraćene strane uvijek tvrde da su žrtve. Stoga savezništvo ne obavezuje Rusiju da ratuje ukoliko ne želi. Nama je, pak, sad potrebno da Rusija čvrsto stane na našu stranu.
– Teško mi je i zamisliti da biste se vi momci udružili sa carem.
– Onda nas krivo sudite. Da spasimo Englesku sklopili bi savez i sa samim đavlom.
– Verujem se pristalicama to neće svidjeti.
– Oni to neće ni znati.
Walden je shvatio kamo sve to vodi i ta mu je mogućnost bila uzbudljiva.
– Što imate na umu? Neki tajni sporazum? Ili kakav nepisani ugovor?
– I jedno i drugo.
Walden sumnjičavo pogleda Churchilla. Možda ovaj mladi demagog i ima mozga, pomisli, a taj mozak možda ne radi u mom interesu. Znači, liberali žele sklopiti tajni ugovor sa carem unatoč mržnji koju engleski narod gaji prema surovom ruskom režimu. Ali zašto to otkrivaju upravo meni? Žele me uvući u nešto, toliko mi je jasno. A s kojim ciljem? Zato da bi, ukoliko sve krene nizbrdo, imali konzervativca na kojeg mogu svaliti krivnju? Trebat će im daleko lukaviji spletkar od Churchilla da mene uvuku u takvu zamku.
– Nastavite – reče Walden.
– Započeo sam s Rusima razgovore o vojno-pomorskim problemima u skladu s našim vojnim pregovorima s Francuzima. Neko su vrijeme bili prilično mlaki, a sad postaju ozbiljni. Dolazi nam jedan mladi ruski admiral. To je knez Aleksej Andrejevič Orlov.
– Aleks! klikne Lidija.
Churchill je pogleda.
– Mislim da vam je u rodu, lady Walden.
– Jest – potvrdi Lidija, a zbog nekog razloga koji Walden nije mogao pogoditi činilo se da se uznemirila. – On je sin moje starije sestre, što znači da mi je ... rođak?
– Nećak ispravi je Walden.
– Nisam znala da je postao admiral. Valjda je nedavno unaprijeđen – Lidija će, sad već kao obično posve staložena, te Walden zaključi da je onaj njezin nemir bio tek trenutačan privid. On se veselio što će Aleks doći u London; momak mu je bio jako drag. – Premlad je za čin admirala doda Lidija.
– Trideset mu je godina – Churchill će nato Lidiji, a Walden pomisli da je i Churchill sa svojih četrdeset godina premlad da bude na čelu Kraljevske ratne mornarice. Churchill, pak, kao da je svojim izrazom lica govorio: Svijet pripada sposobnim mladim ljudima kao što smo ja i Orlov.
Ali mene zbog nečega trebaš, pomisli Walden.
– Nadalje nastavi Churchill Orlov je carev nećak po ocu, pokojnom knezu, i, što je još važnije, on je jedan od rijetkih ljudi, osim Raspućina, koji uživa carevu naklonost i povjerenje. Ako u ruskoj mornaričkoj hijerarhiji itko može okrenuti cara na našu stranu, onda je to Orlov.
– A moja uloga u svemu tome? – postavi Walden pitanje koje ga je zaokupljalo.
– Želim da u tim pregovorima predstavljate Englesku i želim da mi Rusiju donesete na tanjuru.
Taj momak zaista ne može a da ne bude melodramatičan, pomisli Walden.
– Želite da Aleks i ja pregovaramo o anglo-ruskom vojnom savezu?
– Jest.
Walden je istog trena uvidio koliko će taj zadatak biti težak, izazovan i zahvalan. No prikrio je uzbuđenje i odolio iskušenju da ustane i hoda amo-tamo.
Churchill je objašnjavao:
– Vi poznate cara osobno. Poznate Rusiju i tečno govorite ruski. Brakom ste postali Orlovljev tetak. Već ste jedanput nagovorili cara da podrži Englesku a ne Njemačku, 1906, kad ste posredovali i spriječili ratifikaciju ugovora u Björku. – Churchill zastane. – U svakom slučaju, nismo vas odmah izabrali za predstavnika Britanije u tim pregovorima. Kako stvari stoje u Westminsteru ...
– Da, da – prekine ga Walden ne hoteći se upustiti u diskusiju o tome.
– Međutim, zbog nečeg ste promijenili mišljenje.
– Kratko rečeno, car je izabrao vas. Čini se da ste jedini Englez u kojeg ima povjerenja. U svakom slučaju, poslao je telegram svom rođaku, Njegovu Veličanstvu kralju Georgeu V, inzistirajući da Orlov vodi pregovore s vama.
Walden je mogao zamisliti zaprepaštenje među radikalima kad su shvatili da će u taj tajni plan morati uključiti jednog starog reakcionarnog torijevskog plemića.
– Pretpostavljam da ste bili užasnuti – reče.
– Ni najmanje. Naša vanjska politika ne razlikuje se mnogo od vaše. A ja sam oduvijek smatrao da neslaganje u unutarnjoj politici nije razlogom da vlada Njegova Veličanstva ne iskoristi vaš talent.
Sad je na redu laskanje, pomisli Walden. Žele me po svaku cijenu. A glasno upita:
– A kako sve to sačuvati u tajnosti?
– Izgledat će kao privatni posjet. Ako se slažete, Orlov će kod vas u Londonu provesti ljeto. Vi ćete ga uvesti u društvo. Vaša kći ove godine treba biti predstavljena u društvu, nije li tako? – Gledao je Lidiju.
– Točno – potvrdi ona.
– Dakle, ionako ćete često izlaziti. Kao što znate, Orlov je neženja, i to očito vrlo poželjan, pa možemo dati u javnost da traži ženu Engleskinju. Možda je čak i nađe.
– Dobra ideja.
Walden odjednom shvati da se zabavlja. Za konzervativnih vlada Salisburyja i Balfoura bio je nekakav poluslužbeni diplomat, ali u posljednjih jedanaest godina nije se bavio međunarodnom politikom. Sad mu je prilika da se vrati na poprište. Prisjeti se kako je cijeli taj posao privlačan i zanimljiv: ona tajanstvenost, pa kockarsko umijeće pregovaranja, sukobi ličnosti; pažljivo doziranje nagovaranja, zastrašivanja ili prijetnje ratom. S Rusima nije lako pregovarati; znaju biti kapriciozni, tvrdoglavi i arogantni. Ali s Aleksom će on već izaći na kraj. Kad se Walden ženio Lidijom, na vjenčanju je bio i Aleks, desetogodišnji dječak u mornarskom odijelu. Kasnije je Aleks nekoliko godina studirao na Oksfordskom sveučilištu pa je praznike provodio u Walden Hallu. Momku je otac umro, te mu je Walden posvećivao mnogo više vremena no što bi inače posvetio jednom pubertetliji i za to bio bogato nagrađen: prijateljstvom živahnog mladog uma.
To je sjajna osnova za pregovore. Vjerujem da bi mi to moglo poći za rukom, pomisli. Kakav bi to bio trijumf!
– Mogu li, dakle, zaključiti da pristajete? – upita Churchill.
– Naravno – odgovori Walden. Lidija ustane.
– Ne, nemojte ustajati – reče kad su i muškarci ustali. – Prepuštam vas vašim razgovorima o politici. Hožete li ostati na večeri, gospodine Churchill? Nažalost, imam jednu obavezu u gradu.
– Onda ću vas pozdraviti. – Ona se rukuje s gostom.

Izašla je iz oktagona gdje su uvijek pili čaj, prešla veliko predvorje pa kroz malo predvorje ušla u cvjetnu sobu. Istovremeno je jedan mlađi vrtlar, nije mu znala imena, ušao kroz vrtna vrata s naramkom ružičastih i žutih tulipana što će za večerom krasiti stol. Lidiju je u Engleskoj, a posebno u Walden Hallu, između ostalog, oduševljavalo to obilje cvijeća. Uvijek su joj brali svježe cvijeće jutrom i večerom, čak i zimi kad se uzgaja u staklenicima.
Vrtlar dotakne kapu; nije ju morao skidati ukoliko nije bio oslovljen jer cvjetna soba je zapravo bila dio vrta. Odložio je cvijeće na mramorni stol pa izašao. Lidija je sjela i uživala u svježem miomirisnom zraku. Ova je soba kao stvorena za oporavak od šoka, a nju je razgovor o Petrogradu iscrpio. Sjetila se Alekseja Andrejeviča, stidljivog, lijepog dječaka, na svom vjenčanju, a toga se sjetila kao najnesretnijeg događaja u svom životu.
Baš sam perverzna, pomisli, kad cvjetnu sobu pretvaram u svoje svetište.
Ova kuća ima prostorije za gotovo svaku svrhu: posebne sobe za doručak, ručak, čaj i večeru; biljarnicu i oružnicu; posebne prostorije za pranje rublja, glačanje, pravljenje džema, čišćenje srebrnine, držanje ulova, čuvanje vina, četkanje odjeće ... Njen apartman ima spavaonicu, garderobu i dnevni boravak. A ipak, kad želi biti u miru dolazi ovamo, sjedi na običnoj stolici i bulji u grubi kameni slivnik i željezne noge mramornog stola. Primijetila je da i njen muž ima svoje neslužbeno svetište: kad je Stephen zbog nečeg uznemiren, odlazi u oružnicu i čita kakvu knjigu o lovu.
Tako dakle, Aleks će biti njen gost u Londonu, i to u sezoni.
Razgovarat će s njim o domu, o snijegu, baletu i bombama; i njegova će joj prisutnost skrenuti misli na jednog drugog mladog Rusa, čovjeka za kojeg se nije udala.
Prošlo je već devetnaest godina otkako nije vidjela tog čovjeka, a ipak, čim se samo spomene Petrograd u njoj se budi uspomena na nj, i koža joj se ježi pod odjećom od šanžan svile koju je obukla za čaj. Bilo mu je devetnaest godina, koliko i njoj, bio je gladan student duge crne kose, lica kao u vuka, očiju kao u španijela. Bio je mršav kao čačkalica, koža mu bila bijela, dlake po tijelu mladenačke, mekane i tamne, a ruke vješte, vješte. I sad je crvenjela, ne pri pomisli na njegovo tijelo već pri pomisli na svoje, kako je izdaje, izluđuje užitkom, tjera da sramno vrišti. Bila sam pokvarena, pomisli, i još sam pokvarena, jer željela bih to opet činiti.
S osjećajem krivnje pomisli na muža. Rijetko je kad razmišljala o njemu a da se nije osjećala krivom. Nije ga voljela kad su se vjenčali, ali sad ga voli. Odlučan je, srdačan i obožava je. Njegova je naklonost postojana i nježna i potpuno lišena one očajničke strasti koju je ona nekad upoznala.
Sretan je, pomisli, samo zato što nikad nije spoznao da ljubav može biti divlja i pohlepna. Više ne čeznem za takvom ljubavlju, uvjeravala je samu sebe. Privikla sam se živjeti bez nje, a s godinama mi je to postalo lakše. Tako i treba, ta skoro mi je četrdeseta!
Neke njene prijateljice još dolaze u iskušenje i podliježu mu. Njoj ne govore o svojim vezama jer osjećaju da im ona ne bi odobravala; ali ogovaraju druge, i Lidija zna da na zabavama u ladanjskim kućama dolazi do mnogih ... pa, prevara. Jedanput je lady Girard, ljubaznim tonom starije žene koja mladoj domaćici daje dobar savjet, rekla Lidiji: »Draga moja, ako vam istovremeno dođu u goste vikontesa i Charlie Stott, svakako ih morate smjestiti u spojene spavaonice.« Lidija ih je pak smjestila svakog na svoju stranu kuće, i vikontesa više nikad nije došla u Walden Hall.
Ljudi govore da je za svu tu nemoralnost kriv pokojni kralj, ali Lidija ne vjeruje u to. Istina, on je prijateljevao sa Židovima i pjevačima, ali nije zbog toga bio razvratnik. U svakom slučaju, dvaput je bio u gostima u Walden Hallu: jedanput kao princ od Walesa, drugi put kao kralj Edward VII, i oba puta se ponašao besprijekorno.
Pitala se hoće li novi kralj ikada doći. Monarh u gostima predstavlja veliki teret, ali i uzbuđenje: sav onaj trud da u kući sve bude u najboljem redu, pa pripremanje najbogatije trpeze što se da zamisliti, a povrh toga još i kupovanje dvanaest novih haljina samo za jedan vikend! Ako ovaj kralj dođe k Waldenovima, možda će im osigurati željeni entrée: pravo da pri značajnim prigodama uđu u Buckinghamsku palaču kroz vrtni ulaz umjesto da čekaju red u Mallu s dvjesto drugih kočija.
Lidija pomisli na svoje goste ovog vikenda. George, Stephenov mlađi brat, šarmantan je kao Stephen ali ni izdaleka onako ozbiljan. Georgeovoj kćeri Belindi osamnaest je godina, koliko i Charlotti. Obje će djevojke ove sezone biti predstavljene u društvu. Belindina je majka umrla prije nekoliko godina i George se ponovo oženio, prilično brzo. Njegova druga žena, Clarissa, mnogu je mlađa od njega i prilično živahna. Rodila mu je dva blizanca. Jedan će naslijediti Walden Hall kad Stephen umre, ukoliko Lidija u kasnim godinama ne rodi sina. Mogla bih, pomisli ona, osjećam se kao da bih mogla, ali jednostavno se to ne događa.
Već je bilo vrijeme da se pripremi za večeru. Uzdahne. Osjeća se ugodno i prirodno u odjeći za čaj, s ležerno spuštenom lijepom kosom; ali sad će morati navući steznik, a služavka će joj dignuti kosu u visoku punđu. Kažu da neke mlade žene uopće ne nose steznike. To je u redu, mislila je Lidija, ako ti je prirodno struk uzak, no ona je uska samo na pogrešnim mjestima.
Ustane i izađe. Mladi vrtlar stajao je kraj ružina grma i razgovarao sa služavkom. Lidija je prepozna: bila je to Annie, zgodna, pohotna i glupa djevojka, široka i ljubazna osmijeha. Stajala je s rukama u džepovima kecelje, okrenuvši bucmasto lice prema suncu, i smijala se nečemu što je vrtlar rekao. Eto, to je djevojka kojoj nije potreban steznik, pomisli Lidija. Annie je trebala paziti na Charlottu i Belindu jer je guvernanta imala slobodno popodne. Lidija reče oštro:
– Annie, gdje su mlade dame?
Djevojčin smijeh zamre, ona se nakloni i uzvrati:
– Ne mogu ih naći, gospođo. Vrtlar se plaho odmakne.
– Čini se da ih i ne tražiš – ukori je Lidija. – Hajde, kreni.
– U redu, gospođo. – Annie otrči prema stražnjoj strani kuće.
Lidija uzdahne: djevojke vjerojatno nisu ondje, ali sad joj se ne da zvati Annie natrag i opet joj prigovarati.
Šetala je livadom i razmišljala o poznatim i ugodnim stvarima, potisnuvši Petrograd u zaborav. Stephenov otac, sedmi grof od Waldena, zasadio je zapadnu stranu parka rododendronima i azalejama. Lidija nije upoznala starca jer je umro prije njena poznanstva sa Stephenom, ali po svemu sudeći bio je to pravi pravcati viktorijanac. Njegovi su se grmovi sad okitili prekrasnim cvatom i razmeću se u prilično neviktorijanskom šarenilu skladnih boja. Moramo nekoga angažirati da nam naslika kuću, pomisli ona, posljednja je slika napravljena još dok se park nije bio podignut.
Svrne pogledom natrag k Walden Hallu. Sivi kamen južnog pročelja kočio se u ljepoti i dostojanstvu na popodnevnom suncu. U sredini su južna vrata. Ondje dalje, u istočnom krilu, nalaze se salon i posebne blagovaonice, a iza njih se bez nekog reda protežu kuhinje, ostave i praonice, sve do udaljenih staja. Ovdje bliže, na zapadnoj strani, smješteni su jutarnji salon, oktagon i knjižnica na uglu; zatim se iza ugla, duž zapadnog pročelja, redaju biljarnica, oružnica, cvjetna soba, pušionica i uprava. Na prvom katu, obiteljske spavaonice uglavnom su na južnoj strani, glavne gostinske sobe na zapadnoj strani, a sobe za poslugu iznad kuhinja prema sjeveroistoku, skrivene pogledu. Krov se diči s bezbroj kula, tornjića i potkrovlja. Cijelo pročelje krase kameni ornamenti u najboljem viktorijanskom rokoko stilu: cvijeće, grbovi i spirale, zmajevi, lavovi i kerubini, balkoni i grudobrani, stupovi za zastave, sunčane ure i groteske. To je zdanje Lidiji priraslo srcu i sretna je što ga Stephen, za razliku od mnogih starih plemića, može održavati.
Uto Charlotte i Belinda iz grmlja izbiju na livadu. Naravno, Annie ih nije našla. Obje su nosile šešire široka oboda i ljetne haljine, crne čarape što ih nose školarke, te niske crne cipele. Pošto će Charlotte ove sezone biti predstavljena u društvu, dopušteno joj je da s vremena na vrijeme digne kosu i svečano se odjene za večeru, ali se Lidija prema njoj odnosila kao prema djetetu, što je i bila, jer nije dobro da djeca odrastu prebrzo. Dvije su rođakinje bile sasvim zaokupljene razgovorom, i Lidija se nehajno upita o čemu li to raspravljaju. Kakve su misli mene morile kad mi je bilo osamnaest godina? I tad se sjeti mladića meke kose i vještih ruku, pa pomisli: Molim te, Bože, pomozi mi da sačuvam svoju tajnu.
* * *

– Vjeruješ li da ćemo se osjećati drukčije kad izađemo u društvo? – upita Belinda.
Charlotte je već prije razmišljala o tome.
– Ja neću.
– Ali bit ćemo odrasle.
– Ne shvaćam kako zabave i plesovi i izleti mogu nekog učiniti odraslim.
– Morat ćemo nositi steznik. Charlotte zahihoće.
– Jesi li ga ikad nosila?
– Nisam. A ti?
– Probala sam prošlog tjedna.
– I kako je?
– Grozno. Ne možeš ni hodati kako treba.
– Kako si izgledala?
Charlotte gestikulirajući rukama pokaže goleme grudi. Obje djevojke udare u smijeh. Uto Charlotte spazi majku pa navuče skrušen izraz lica očekujući prijekor. No mama je po svoj prilici bila okupirana nečim drugim jer se samo neodređeno nasmiješila i okrenula na drugu stranu.
– Ipak će biti zabavno – napomene Belinda.
– Sezona? Da – Charlotte će zamišljeno. – Ali koja je svrha svega toga?
– Da upoznaš pravog mladića, naravno.
– Hoćeš reći, da nađeš muža.
Stigle su do golemog hrasta nasred livade, pa se Belinda zavalila na klupu ispod stabla, malo zlovoljna.
– Ti izlazak u društvo držiš vrlo glupim, zar ne? upita.
Charlotte sjedne do nje i preko travnatog saga pogleda dugačko južno pročelje Walden Halla. Visoki gotski prozori svjetlucaju na popodnevnom suncu. Odavde se čini kao da su prostorije u kući racionalno i pravilno raspoređene, ali se iza ove fasade zapravo krije očaravajuća zbrka. Ona reče:
– Zaista je glupo što se tako dugo mora čekati. Nije da jedva čekam kad ću na plesove i u popodnevne popodnevne posjete, niti mi se žuri upoznati mladiće, ako nikad i neću baš mi je svejedno. Bijesna sam zato što se prema meni još ponašaju kao prema djetetu. Odvratno mi je večerati s Marjom. Ta je žena prava pravcata neznalica, ili se pravi da jest. U blagovaonici barem čuješ nekakav razgovor. Tata govori o zanimljivim stvarima. Kad mi je dosadno, Marja predloži da igramo na karte. A ja ne volim nikakve igre, ta cijeli život se igram. – Charlotte uzdahne. Vlastite su je riječi još više razljutile. Pogleda Belindino mirno, pjegavo lice okruženo vijencem riđih uvojaka. Charlottino pak lice bilo je okruglo, izrazito ravna nosa i markantne brade, a kosa joj gusta i tamna. Blago Belindi u njenoj bezbrižnosti, pomisli ona, nju ovako nešto uopće ne muči, ona se nikad ne uzrujava ili zbog čega.
Charlotte dotakne Belindinu ruku.
– Oprosti, nisam mislila gnjaviti.
– Ma dobro, dobro – nasmiješi se Belinda popustljivo. Uvijek se ljutiš zbog onoga što zapravo ne možeš promijeniti. Sjećaš li se kad si ono htjela u Eton?
– Ja? Nikad!
– Ali jesi, sto-posto. Podigla si strašnu galamu. Tata se školovao u Etonu, rekla si, pa zašto ne bi i ti.
Charlotte se toga nije sjećala, ali nije mogla zanijekati da je takvo ponašanje bilo tipično za nju u desetoj godini.
– Zar doista misliš da sve to ne može stvarno biti drukčije. To svečano predstavljanje u društvu, pa boravak u Londonu tokom sezone, onda zaruke, potom brak...
– A isto tako možeš izazvati skandal pa biti prisiljena da se iseliš u Rodeziju – odgovori joj Belinda.
– Nije mi sasvim jasno kako se izaziva skandal.
– Ni meni.
Na tren su zanijemile. Charlotte je katkad željela da bude pasivna poput Belinde. Život bi bio jednostavniji, ali i strašno dosadan.
– Pitala sam Marju što ću raditi kad se udam. I znaš što mi je odgovorila? »Raditi? Pa, dijete moje, nećeš raditi ništa« reče oponašajući grleni ruski naglasak svoje guvernante.
– Oh, to je glupo – nato će Belinda.
– Zar ne? A što rade moja i tvoja majka?
– One su otmjeno društvo. Idu na zabave, borave u ljetnjikovcima, odlaze u operu i...
– Pa to je ono što imam na umu. Ne rade ništa.
– Rađaju djecu ...
– E, to je posebna priča. Od tog su rađanja napravile nekakvu strašnu tajnu
– To je zato jer je to ... nepristojno.
– Zašto? Što je u tome nepristojno? – Charlotte shvati da se opet uzbudila. Marja joj vječno ponavlja da se ne smije uzbuđivati. Duboko uzdahne i snizi ton. – I ti i ja moramo rađati tu djecu. Zato bi nam mogle reći kako do toga dolazi, zar ne? A s druge strane, tjeraju nas da naučimo sve o Mozartu i Shakespeareu i Leonardu da Vinciju.
Činilo se da je Belindi neugodno, ali ju je tema jako zanimala. I ona o tome misli isto što i ja, pomisli Charlotte, samo, koliko ona zna?
– Shvaćaš li da ona rastu u tebi? upita Charlotte. Belinda kimne glavom pa izlane:
– Ali kako to počinje?
– Oh, mislim da se to jednostavno dogodi kad napuniš otprilike dvadeset prvu godinu. I zapravo zbog toga moraš biti debitantica i izaći u društvo, da bi si osigurala muža prije no što počneš rađati. – Charlotte oklijevajući zastane, potom doda: – Barem tako ja mislim.
– A kako onda izlaze van? čudila se Belinda.
– Ne znam. I kolika su?
Belinda raširi ruke odmjerivši šezdesetak centimetara.
– Blizanci su bili ovoliki kad su se rodili. – Ponovo razmisli pa smanji razdaljinu. – Ma, možda ovoliki.
Nato će Charlotte:
– Kad kokoš snese jaje, ono izlazi... straga. – Izbjegavala je Belindin pogled. Nikad još nije ni s kim vodila tako intiman razgovor. – Jaje je veliko ali ipak izađe.
Belinda joj se nagne bliže pa će tiho:
– Jedanput sam vidjela kako se Daisy otelila. To je krava džersejka na našoj farmi. Kravar nije znao da ja to promatram. Tako oni to zovu: »oteliti se«.
– I kako je to bilo? – bez daha upita Charlotte.
– Grozno. Izgledalo je kao da joj se trbuh otvorio, izašlo je puno krvi i svačega. – Belinda slegne ramenima.
– To me plaši – uznemireno će Charlotte. – Bojim se da mi se to ne dogodi prije no što saznam sve o tome. Zašto nam ne kažu?
– Ne bi trebalo da govorimo o takvim stvarima.
– Bogami, imamo mi pravo govoriti o tome!
– Nemoj psovati, to ti samo sve otežava – kao bez ilaha izusti Belinda.
– Baš me briga. – Charlottu je izluđivalo to što ni nema načina da sazna te stvari, nema koga pitati, ne može o tome pročitati ni u kakvoj knjizi... U tom joj trenu sine ideja.
– Čuj, u našoj knjižnici ima jedan zaključan ormar. Kladim se da su ondje knjige o tome. Hajde da vidimo!
– Ali ako je zaključan ...
– Ma ja znam gdje je ključ. Znam to već godinama.
– Imat ćemo gadnih neprilika ako nas uhvate.
– Sad su svi zabavljeni presvlačenjem za večeru. Moramo iskoristiti tu priliku.
Charlotte ustane. Belinda je oklijevala.
– Bit će vike.
– Nije me za to stalo. U svakom slučaju, ja idem pogledati u ormar, a ti možeš sa mnom ako želiš.
Charlotte se okrene i pođe prema kući. Tren kasnije Belinda dotrči za njom, kao što je Charlotte i očekivala.
Kroz trijem ukrašen stupovljem ušle su u hladno, veličanstveno prostrano predvorje. Krenule su lijevo, prošle kraj jutarnjeg salona i oktagona pa ušle u knjižnicu. Charlotte je ponavljala u sebi da je žena pa ima pravo da zna, ali uza sve to osjećala se poput zločeste djevojčice.
Knjižnica je njena omiljena prostorija. Na uglu kuće, s tri golema prozora, kupa se u svjetlu. Kožom presvučene stolice stare su ali iznenađujuće udobne. Zimi ovdje cijeli dan gori vatra, tu su razne igre i slike za sastavljanje, i dvije-tri tisuće knjiga. Ima tu starih knjiga, ovdje su sve otkako je kuća podignuta; ali ima i mnogo novih, jer mama čita romane a tatu zanimaju mnoga područja: kemija, poljoprivreda, putopisi, astronomija, povijest. Charlotte osobito rado dolazi ovamo kad Marja ima slobodan dan; tako joj guvernanta ne može oduzeti Daleko od bjesomučne gomile a umjesto toga nametnuti joj Vodenu dječicu. Ponekad je tata ovdje s njom, sjedi za viktorijanskim pisaćim stolom i proučava neki katalog poljoprivrednih strojeva ili bilancu neke američke željeznice, ali nikad se ne miješa u njen izbor knjiga
U prostoriji nije bilo nikog. Charlotte priđe stolu, otvori jednu malu, četvrtastu ladicu i izvadi neki ključ.
Uza zid pokraj stola stajala su tri ormara. U jednom j su bile kutije s igrama, u drugom kutije s papirom za pisanje i kuvertama s reljefnim Waldenovim grbom. Treći je bio zaključan. Charlotte ga otvori ključem.
Unutra je bilo tridesetak knjiga i hrpa starih časopisa. Charlotte pogleda jedan časopis. Zvao se Pearl. Nije obećavao ništa. Onda ona brzo nasumce uzme dvije knjige ne gledajući naslove. Potom zatvori i zaključa ormar te vrati ključ u ladicu stola.
– Evo! klikne likujući.
– Gdje ćemo ih pregledati? protisne Belinda.
– Znaš gdje je skrovište?
– O, da!
– Ma zašto šapćemo? Obje se zahihotaju.
Charlotte priđe vratima. Odjednom začuje kako je netko doziva iz predvorja:
– Lady Charlotte ... lady Charlotte ...
– To nas Annie traži. Draga je ali jako glupa. Izaći ćemo drugim putem, – brzo reče Charlotte, ode na drugu stranu knjižnice i izađe kroz vrata što su vodila u biljarnicu. Odatle se pak išlo u oružnicu; ali ondje je već netko bio. Ona na tren oslušne.
– To je moj tata – šapne Belindi, očito preplašena. Bio je vani sa psima.
Na svu sreću, iz biljarnice se kroz francuska vrata moglo na zapadnu terasu. Charlotte i Belinda se išuljaju i tiho za sobom zatvore vrata. Sunce se nisko crvenjelo i stvaralo duge sjene na livadama.
– A kako ćemo sada u kuću? upita Belinda.
– Preko krovova. Za mnom!
Charlotte trkom zađe iza kuće, pa kroz kuhinjski vrt stigne do staja.
One dvije knjige ugurala je u prslučić pa stegla pojas da joj ne ispadnu.
Charlotte je znala kako će se iz jednog ugla stajskog dvorišta, svladavajući prilično lak uspon, popeti na krov iznad prostorija za poslugu. Najprije se uspela na poklopac niskog željeznog spremišta u kojem su se drmale cjepanice. Odatle se prebacila na valoviti limeni krov dograđene šupe gdje su se čuvale alatke. Šupa se naslanjala na praonicu. Charlotte se uspravila na valovitom krovu, onda se popela na crijepom pokriven krov praonice. Tu se okrene i pogleda, Belinda ju je slijedila
Sad Charlotte legne potrbuške na krov od crijepa pa se stade kretati poput raka pridržavajući se dlanovima i rubovima cipela, sve dok nije stigla do kraja krova koji se naslanjao na jedan zid. Onda se uspuže uz krov, zajaše na sljeme. Belinda je dostigne i dobaci:
– Hej, ovo je opasno, a?
– Ja se ovako pentram od svoje devete.
Iznad njih bio je prozor jedne potkrovne spavaonice koju su dijelile dvije sobarice. Prozor je bio visoko u zabatu, gornji mu uglovi sezali gotovo do krova što se koso spuštao na obje strane. Charlotte se uspravi i virne u sobu. Unutra nije bilo nikoga. Ona se uspne na podboj prozora i ustane. Sad se nagne ulijevo, jednu ruku i jednu nogu prebaci na rub krova, potom se popne gore, na crijepove. Onda se okrene i pomogne Belindi da se popne.
Ležale su ondje trenutak, hvatajući dah. Charlotte se sjeti kako su joj rekli da krov Walden Halla pokriva površinu od četiri jutra. Čovjek to ne može vjerovati sve dok ne dođe ovamo i uvidi da bi se lako izgubio među svim ovim sljemenima i uvalama. Odavde se bez muke stiže do svakog dijela krova po stazama, ljestvama i tunelima, namijenjenim ljudima koji održavaju zgradu i koji svakog proljeća čiste žljebove, boje odvodne cijevi i mijenjaju slomljene crijepove.
Charlotte ustane.
– Dođi, dalje je lako – reče.
Na idući krov vodile su ljestve, dalje se protezala široka staza, potom se kratke drvene stepenice dizale do malih četvrtastih vrata u zidu. Charlotte otvori vrata, upuže kroz njih i nađe se u skrovištu.
Bila je to niska prostorija bez prozora, s kosim stropom i drvenim podom na koji se čovjek može i nabosti ukoliko nije dovoljno oprezan. Nekoć je vjerojatno služila kao ostava, no u svakom slučaju sada je potpuno zaboravljena. Jedna su vrata vodila u spremnicu kraj dječje sobe koja se već godinama nije koristila. Charlotte je otkrila skrovište kad joj je bilo osam ili devet godina i da bi izmakla nadzoru povremeno se ovdje igrala, a čini joj se da se igra cijeli svoj život. Na podu su bili jastuci, u vrčevima stajale svijeće, i kutija šibica. Na jednom jastuku ležao je izlizan i otrcan pas-igračka, skriven ovdje prije osam godina kad je guvernanta Marja zaprijetila da će ga baciti. Na malom, prikladnom stolu stajala je napukla vaza puna bojica i mapa s pisaćim priborom. Svakih nekoliko godina vršila se inventura u Walden Hallu, i Charlotte se sjeća kako je domaćica, gospođa Braithwaite, znala reći da nedostaju neke vrlo čudne stvari.
Belinda upuže unutra, a Charlotte zapali svijeće. Onda iz prslučića izvuče one dvije knjige i pročita im naslove. Jedna se zvala Medicina u kućanstvu a druga Romanca požude. Medicinska knjiga obećavala je više. Charlotte je sjela na jastuk i otvorila je. Belinda se smjestila kraj nje s izrazom krivnje na licu. Charlotte je bila uzbuđena kao da otkriva tajnu života.
Listala je stranice. U knjizi je jasno i detaljno pisalo o reumatizmu, slomljenim kostima i ospicama, ali kod opisa porođaja sve je odjednom izgledalo sasvim nerazumljivo. Bili su opisani neki tajanstveni grčevi, pa probijanje vode i nekakva vrpca koju treba podvezati na dva mjesta a onda prerezati škarama, prethodno uronjenim u kipuću vodu. Ta je glava očito bila pisana za one koji o tome već mnogo znaju. Bio je tu i crtež gole žene. Charlotte je uočila da žena na slici nema dlaka na onom mjestu gdje ih ona ima u izobilju, ali joj je bilo neugodno to reći Belindi. Onda je našla i crtež ženine utrobe s djetetom, ali nije bilo ni traga nekom prolazu kroz koji bi dijete izašlo.
– Vjerojatno ih liječnici izvade rezom – nagađala je Belinda.
– A kako se to onda obavljalo ranije, dok nije bilo liječnika? – nato će Charlotte, pa zaključi: – Ma ne, ipak ova knjiga nije dobra. – Onda nasumce otvori drugu i glasno pročita prvu rečenicu na koju joj je pao pogled: »Spuštala se s pohotnom sporošću sve dok se nije sasvim natakla na moj ukrućeni ud, a onda započe ono slatko micanje naprijed-natrag.« Charlotte se namršti i pogleda Belindu.
– Što li to znači? – u čudu će Belinda.
* * *

Feliks Kšešinski sjedio je u željezničkom vagonu i čekao da vlak krene s doverskog kolodvora. U vagonu je bilo hladno. Feliks je bio potpuno miran. Vani je još bilo mračno i on je jasno vidio svoj odraz na prozoru visokog muškarca s urednim brkovima, u crnom kaputu i polucilindru. Na mrežu iznad glave smjestio je mali kofer. Čovjek bi lako pomislio da je to kakav trgovački putnik neke švicarske tvornice satova, no čim bi ga po bliže pogledao uočio bi da mu je kaput jeftin a kofer od kartona, i da to lice nije lice čovjeka koji prodaje satove.
Razmišljao je o Engleskoj. U svojoj je mladosti uzdizao englesku ustavnu monarhiju kao idealan oblik vladavine. No sad mu je takvo gledanje smiješno jer odavno je promijenio mišljenje o idealnom obliku vladavine. Na onom nepomičnom i blijedom licu što se odražavalo na prozoru zatitra sjenka osmijeha
Vlak je krenuo, i nekoliko minuta kasnije Feliks je već promatrao kako prve sunčeve zrake obasjavaju voćnjake i žitna polja Kenta. Evropa je svojom ljepotom uvijek u njemu izazivala divljenje. Pri prvom susretu s njom doživio je duboko ganuće, jer kao svi ruski seljaci ni on nije mogao zamisliti da svijet može tako izgledati. I tad se vozio vlakom. Bio je već proputovao stotine kilometara kroz rijetko naseljene sjeverozapadne ruske gubernije, nagledao se onih zakržljalih stabala, bijednih sela zametenih snijegom kroz koje vijugaju blatne ceste. A onda se jednog dana probudio u Njemačkoj. Gledajući obrađena zelena polja, asfaltirane ceste, dotjerane kuće u čistim selima i cvjetne gredice na sunčanom peronu kolodvora, pomislio je da je u raju. Kasnije je u Švicarskoj sjedio na verandi nekog malog hotela, grijao se na suncu i promatrao snijegom pokrivene planine, pio kavu i jeo svježe, hrskave zemičke i mislio: Ovdje su ljudi zacijelo jako sretni.
A sad, gledajući kako se u rano jutro na engleskim farmama budi život, sjetio se zore u svom selu: sivo nebo prijeteće se nadvilo, vjetar brije, lokve po močvarnom polju stegao led, a busenje oštre trave zasuo mraz; on, u izlizanoj platnenoj odjeći, u pustenim nazuvcima i cokulama, korača promrzlih stopala, a otac mu, u otrcanoj halji siromašnog seoskog svećenika, grabi kraj njega i tvrdi da je Bog dobar. Njegov je otac volio ruski narod jer ga i Bog voli. Feliksu je pak oduvijek bilo savršeno jasno da Bog mrzi ljude jer se prema njima odnosi tako surovo.
I ta njihova rasprava bila je početak dugog putovanja, putovanja koje je Feliksa od kršćanstva preko socijalizma odvelo do anarhističkog terorizma, od gubernije Tambov kroz Petrograd i Sibir do Ženeve. A u Ženevi je donio odluku koja ga je dovela u Englesku. I tad se sjeti sastanka. Umalo ga nije propustio ...
* * *

Umalo nije propustio sastanak. Bio je u Krakovu na pregovorima s poljskim Židovima koji su časopis Pobuna krijumčarili preko granice u Rusiju. Stigao je u Ženevu kad se već smračilo i pošao ravno u Ulrichovu tiskaru u jednoj maloj sporednoj ulici. Upravo je zasjedao urednički kolegij: četiri muškarca i dvije djevojke, okupljeni oko svijeće u stražnjem dijelu tiskare iza blistavog tiskarskog stroja, udisali su miris tiskarske boje i mašinskog ulja i planirali revoluciju u Rusiji.
Ulrich je objasnio Feliksu o čemu raspravljaju. On se bio sastao s Josifom, špijunom ruske tajne policije Ohrane. Josif je potajice simpatizirao revolucionare pa je prodavao Ohrani krive informacije. Anarhisti su mu katkad otkrivali točne ali bezopasne podatke, a Josif ih je zauzvrat upozoravao na djelovanje Ohrane.
Ovaj put je Josifova vijest bila senzacionalna.
– Car želi vojni savez s Engleskom – rekao je Ulrich Feliksu. – Šalje kneza Orlova na pregovore u London. Ohrana to zna jer mora štititi kneza na putovanju kroz Evropu.
Feliks skine šešir i sjedne. Je li to istina, upita se. Jedna od djevojaka, potištena i neugledna Ruskinja, donese mu čašu čaja. Feliks izvadi iz džepa upola izgrižen komadić šećera, stavi ga među zube pa stade kroza nj pijuckati čaj na seljački način.
– Stvar je u tome – nastavi Ulrich da bi Engleska onda mogla zaratiti s Njemačkom pa prisiliti Ruse da i oni ratuju.
Feliks kimne glavom.
Ona neugodna djevojka reče:
– I to neće ginuti knezovi i grofovi već obični Rusi.
Ima pravo, pomisli Feliks. U ratu će se boriti seljaci.
Veći dio svog života on je proveo među njima Jest da su to sirovi, osorni i ograničeni ljudi, ali po onoj njihovoj budalastoj velikodušnosti, onim povremenim spontanim izljevima čiste radosti vidi se da bi mogli biti sasvim drukčiji u kakvom pristojnom društvu. Svagdanje su im brige vrijeme, životinje, bolesti i rađanje, a k tome kako da nadmudre vlastelina U ranoj mladosti snažni su i uspravni, smiju se i trče brzim i lakim korakom, ali kako prevale dvadesetu počinju se grbiti i sijediti, postaju spori i namršteni. A sad će knez Orlov, bez sumnje zbog vrlo opravdanih razloga međunarodne diplomacije, pokupiti te mladiće u proljeće njihova života i natjerati ih na topove što će ih raznijeti na komade ili zauvijek osakatiti.
Upravo zbog ovakvih stvari Feliks je postao anarhist.
– Što da se radi? – upita Ulrich.
– Moramo istaknuti tu vijest na prvoj strani Pobune – reče ona neugledna djevojka.
Potom su raspravljali o tome kako će obraditi članak. Feliks je samo slušao. Nisu ga naročito zanimali urednički poslovi. On je raspačavao časopis i pisao članke o pravljenju bombi, i bio duboko nezadovoljan. U Ženevi je postao strašno civiliziran. Pije pivu umjesto votke, nosi ovratnik i kravatu i odlazi na koncerte orkestralne glazbe. Radi u knjižari. A u međuvremenu, u Rusiji kuha kao u kotlu. Naftaši ratuju s Kozacima, skupština je nemoćna, a milijun radnika štrajka. Car Nikola II. najnesposobniji je i najgluplji vladar što ga je dala degenerirana aristokracija. Cijela je zemlja zapravo bačva baruta što čeka iskru, a Feliks želi biti ta iskra. Ali opasno je vratiti se natrag. To je učinio Josif Staljin, i čim je stupio na rusko tlo poslan je u Sibir. Tajna policija pozna prognane revolucionare bolje no one kod kuće. No Feliks više ne može podnijeti ovaj kruti ovratnik, kožne cipele i okolnosti u kojima se našao.
Pogledom obuhvati malu grupu anarhista: Ulrich, tiskar sijede kose i pregače zamrljane tintom, intelektualac koji Feliksu posuđuje Proudhonove i Kropotkinove knjige, ali i čovjek od akcije koji je jedanput pomogao Feliksu u pljački neke banke; Olga, neugledna djevojka koja se zamalo zaljubila u Feliksa, no jednog je dana vidjela kako je slomio ruku nekom policajcu pa se preplašila; Vera, pjesnikinja slobodna ponašanja; Jevno, student filozofije koji stalno govori o čišćenju krvlju i vatrom; Hans, urar što prozire u čovjekovu dušu kao da mu je pod povećalom; i Pjotr, razvlašteni grof, pisac briljantnih traktata iz ekonomije i nadahnutih revolucionarnih uvodnika. Ozbiljni su to, marljivi i vrlo pametni ljudi. Feliks dobro zna koliki im je značaj jer i on je zajedno s ostalim očajnicima u Rusiji nestrpljivo čekao prokrijumčarene novine i pamflete što su onda kolali iz ruke u ruku sve dok se nisu potrgali na komadiće. No traktati o ekonomiji ipak nisu dovoljni, ne štite oni od policijskih metaka, a vatreni članci neće sažgati palače.
Ulrich je govorio:
– Ova vijest mora doprijeti do svih a ne samo do čitalaca Pobune. Hoću da svaki seljak u Rusiji sazna da će ga Orlov povesti u uzaludan i krvav rat zbog nečeg što se njega uopće ne tiče.
– Glavni je problem u tome hoće li nam vjerovati – nato će Olga.
– Glavni je problem u tome je li ta priča istinita – javi se Feliks.
– To možemo provjeriti – reče Ulrich. – Drugovi iz Londona mogli bi saznati je li Orlov stigao onamo prema planu i je li se sastao s ljudima s kojima treba da se sastane.
– Nije dovoljno samo proširiti tu vijest – uzbuđeno će Jevno. – Mi to moramo spriječiti.
– Kako? – u čudu će Ulrich gledajući mladog Jevna preko metalnih okvira naočala.
– Moramo pozvati na ubojstvo Orlova. To je izdajnik naroda i stoga ga treba pogubiti.
– Zar bi to zaustavilo pregovore?
– Vjerojatno bi – javi se grof Pjotr. – Naročito kad bi ubojica bio anarhist. Ne zaboravite, Engleska pruža azil anarhistima, a to cara dovodi do bijesa. Dakle, ako bi jednog njegovog kneza u Engleskoj ubili naši drugovi, car bi se mogao strašno naljutiti i prekinuti pregovore.
Jevno će oduševljeno:
– To bi tek bila prava priča! Mogli bismo objaviti da je Orlova ubio naš čovjek zbog izdaje ruskog naroda.
– Sve novine svijeta prenijele bi taj izvještaj – glasno je mislio Ulrich.
– A zamislite samo što bi to izazvalo kod kuće. Dobro znate što ruski seljaci misle o novačenju: to je za njih smrtna osuda. Zato se mladiću koji ide u vojsku sprema sprovod. I kad bi oni saznali da ih car želi uvući u veliki evropski rat, rijeke bi zacrvenjele krvlju...
Ima pravo, pomisli Feliks. Jevno uvijek tako govori, a ovaj put ima pravo.
– Daleko si ti od stvarnosti, moj Jevno reče Ulrich.
– Orlov je u tajnoj misiji, neće se valjda voziti Londonom u otvorenoj kočiji i mahati mnoštvu. Osim toga, poznam ja drugove iz Londona: ti nisu nikad nikoga ubili. Nije mi jasno kako bi se to izvelo.
– Meni jest – javi se Feliks. Sve se oči upru u nj, a sjene na licima zatitraju na treperavom svjetlu svijeće. – Ja znam kako bi se to izvelo.– Vlastiti mu se glas učinio stranim kao da mu se grlo steglo. – Ja ću poći u London. I ubiti Orlova.
Prostorijom odjednom zavlada muk; taj razgovor o smrti i razaranju odjednom je tu među njima postao stvaran i konkretan. Svi su iznenađeno buljili u Feliksa, samo se Ulrich znalački smiješio, kao da je i računao s time da će se sve upravo ovako završiti.

2.



London je bio nevjerojatno bogat grad. Feliks je, doduše, vidio neumjereno bogatstvo u Rusiji i veliko blagostanje u Europi, ali nigdje u tolikoj mjeri. Ovdje nitko ne hoda u dronjcima. Zapravo, iako je vrijeme lijepo svi nose debele odjeće. Vozari, ulični prodavači, pometači, radnici i dostavljači, svi se razmeću u lijepim konfekcijskim kaputima bez rupa i zakrpa. Sva djeca obuvena su u čizme. Sve žene nose šešire, i to kakve! Uglavnom su to golema pokrivala široka poput kotača kakvog giga, a ukrašena vrpcama, perjem, cvijećem i voćem. Na ulicama vreva. Feliks je vidio više automobila u prvih pet minuta nego dotad u cijelom životu, a bilo ih je isto koliko i zaprežnih vozila. Svatko je jurio, bilo da se vozi ili hoda.
Na Piccadilly Circusu sav se promet zaustavio. Dogodilo se ono što se svakodnevno zbiva u gradu: prevrnuo se neki jednopreg. Grupa muškaraca iz petnih se žila upinjala da uspravi konja i kola, dok su ih s pločnika cvjećarice i našminkane dame bodrile i zbijale s njima šale.
Kako je Feliks išao prema istoku, ona prvotna slika velikog bogatstva sve više je blijedjela. Prošao je kraj neke katedrale s kupolom koja je na planu grada što ga je kupio na kolodvoru Victoria bila označena kao Sv. Pavle, a potom se našao u siromašnijim predjelima. Odjednom su ona veličanstvena pročelja banaka i poslovnih zgrada zamijenili nizovi niskih više-manje trošnih kuća. Ovdje je bilo manje automobila a više zaprežnih kola, a konji su bili mršaviji. Prodavalo se uglavnom na uličnim tezgama. Više nigdje nisi vidio dostavljače. Mnoga su djeca hodala bosonoga, no Feliksa se to nije naročito dojmilo jer je smatrao da po toj klimi ionako nisu potrebne čizme.
Što je dublje zalazio u East End slika je bila sve gora. Redale se ruševne zgrade, prljava dvorišta i smrdljive uličice, a skitnice rovale po hrpama smeća tražeći hranu. Zašavši u Whitechapel High Street, Feliks je ugledao dobro mu poznate brade, dugu kosu i tradicionalne halje svakovrsnih ortodoksnih Židova, te trgovinice u kojima se prodaje dimljena riba i košer; činilo mu se kao da se našao u kakvom getu u Rusiji, samo što ovi Židovi nisu izgledali zaplašeni.
U Jubilee Streetu potražio je zgradu s brojem 165; tu mu je adresu dao Ulrich. Bila je to jednokatnica slična nekoj luteranskoj kapeli. Na jednoj je obavijesti stajalo da je Klub i institut prijatelja radnika otvoren za sve radne ljude bez obzira na političko opredjeljenje, no po drugoj obavijesti bilo je jasno o kakvom se zapravo mjestu radi jer je na njoj pisalo da je Klub otvorio Pjotr Kropotkin 1906. godine. Tko zna. hoću li ovdje u Londonu upoznati legendarnog Kropotkina, upita se Feliks.
Ušao je u zgradu. U predvorju ugleda hrpu novina s naslovom
Prijatelj radnika, ali na jidišu: Arbeiter Fraint. Na zidovima su bile obavijesti o satovima engleskoga, nedjeljnoj školi, izletu u Epping Forest i predavanju o Hamletu. Feliks kroči u dvoranu. Njena unutrašnjost ga uvjeri da je točno naslutio: to je zacijelo nekoć bila lađa kakve sektaške crkve. No sada je preuređena; na jednom joj je dijelu podignuta pozornica a na drugom šank. Na pozornici je grupa muškaraca i žena uvježbavala neku dramu. Možda se engleski anarhisti zapravo time i bave, pomisli Feliks. Onda je jasno zašto im je dozvoljeno držati klubove. Prišao je šanku. Alkoholnom piću nije bilo traga, ali je zato ugledao riblje okruglice s krušnim mrvicama, mariniranu haringu i, o radosti, samovar.
Djevojka za šankom pogleda ga i reče:
– Nu?
Feliks se nasmiješi.
* * *

Tjedan dana kasnije, onog dana kad je knez Orlov trebao stići u London, Feliks je ručao u nekom francuskom restoranu u Sohou. Stigao je rano, izabrao jedan stol kraj vrata i naručio jelo na francuskom. Pojeo je juhu od luka, goveđi file i kozji sir, a popio pola litre crnog vina. Konobari su se izmjenjivali. Kad je završio s jelom, bila je upravo najveća gužva za ručak. U jednom trenutku, dok su tri konobara bila u kuhinji a druga dva okrenuta leđima, mirno je ustao, prišao vratima, uzeo svoj kaput i šešir i izašao ne plativši.
Na ulici se nasmiješi. Baš uživa krasti.
Brzo je naučio kako će preživjeti u ovom gradu a da ne potroši skoro ni penija. Za doručak bi na uličnoj tezgi kupio zaslađeni čaj i krišku kruha za dva penija, i to je bila jedina hrana koju je plaćao. Za ručak bi ukrao kakvo voće ili povrće. Uvečer bi pošao u jednu karitativnu ustanovu i dobio zdjelu juhe od mesa i neograničenu količinu kruha, a zato je morao slušati neku nerazumljivu propovijed i pjevati koju crkvenu pjesmu. Doduše, imao je pet funti gotovine, ali to je čuvao za slučaj prijeke potrebe.
Stanovao je u jednoj četverokatnoj stambenoj zgradi u Dunstan Houses u Stepney Greenu gdje i pola vodećih anarhista. Spavao je na madracu na podu u stanu Rudolfa Rockera, karizmatskog plavokosog Nijemca koji je izdavao Arbeiter Fraint. Feliks je bio imun na šarm i Rockerova karizma nije ga se naročito dojmila, ali je zato cijenio njegovu potpunu predanost ideji. Kod Rockera i žene mu Milly anarhistima su uvijek bila otvorena vrata, i cijeli dan i pola noći kod njih su se skupljali posjetioci, dolazili glasnici, držale se rasprave i sastanci odbora, u beskraj se pio čaj i pušile cigarete. Feliks nije plaćao stanarinu ali bi svaki dan donio nešto u zajedničko kućanstvo: pola kilograma kobasica, paketić čaja, pun džep naranača. Domaćini su vjerovali da on to kupuje, a on je, naravno, sve krao.
Rekao je anarhistima da će nešto proučavati u Britanskom muzeju kako bi završio svoju knjigu o prirodnom anarhizmu u primitivnim društvima. Povjerovali su mu. Bili su to ljubazni, požrtvovni i bezazleni ljudi; iskreno su vjerovali da se revolucija može izvesti širenjem obrazovanja i stvaranjem sindikata, pamfletima i predavanjima i izletima u Epping Forest. Feliks je znao da je većina anarhista izvan Rusije takva. Nije ih mrzio ali ih je potajice prezirao, jer, konačno, oni se samo plaše.
Pa ipak, i u takvim grupama nađe se nekoliko članova spremnih na nasilje. Kad mu budu potrebni, već će ih on potražiti.
U međuvremenu ga je mučilo pitanje hoće li Orlov doći i kako će ga ubiti. Znajući da od takvih briga nema koristi, nastojao se potpuno posvetiti usavršavanju engleskog jezika. Nešto je naučio u kozmopolitskoj Švicarskoj, a tokom dugog putovanja vlakom kroz Evropu proučavao je školski udžbenik engleskog jezika za rusku djecu i engleski prijevod svog omiljenog romana, Puškinove Kapetanove kćeri, koji je na ruskom znao gotovo napamet. Otkako je u Londonu svako jutro čita Times u čitaonici kluba u Jubilee Streetu, a popodne luta ulicama i upušta se u razgovor s pijancima, skitnicama i prostitutkama, s ljudima koji su mu najdraži, ljudima koji krše pravila. Brzo je počeo povezivati riječi tiskane u knjigama sa zvukovima svuda oko sebe, i sad već može iskazati sve što je potrebno. Neće proći dugo, a on će na engleskome razgovarati čak i o politici.
Izašavši iz restorana krenuo je prema sjeveru, prešao Oxford Street i ušao u njemačku četvrt zapadno od Tottenham Court Roada. Mnogi su Nijemci revolucionari, ali su skloniji komunizmu nego anarhizmu. Feliks se divio disciplini komunista ali nije mu se sviđao njihov autokratizam, a osim toga, njegovu temperamentu nije odgovarao partijski rad.
Propješačio je cijeli Regent's Park i sa sjevera ušao u predgrađe srednjeg staleža. Lutao je ulicama s drvoredima, zavirivao u male vrtove oko skladnih vila od opeka, tražeći neki bicikl koji bi ukrao. Naučio je voziti bicikl u Švicarskoj i tad je shvatio da će mu to vozilo izvrsno poslužiti za praćenje jer se njime lako manevrira i nije upadljivo, a u gradskom se prometu na njemu može dovoljno brzo slijediti automobil ili kočija. No zaludu je gledao, buržuji tog dijela Londona valjda su negdje zaključali svoje bicikle. Tad spazi nekog čovjeka na biciklu i htjede ga srušiti s vozila, no u tom su se trenu na cesti našla tri pješaka i jedan pekarski kombi, a Feliks nije želio napraviti scenu. Malo kasnije ugledao je drugog biciklista, mladog dostavljača. Ali je momkov bicikl bio preupadljiv, sprijeda je imao veliku košaru a na poprečnoj motki metalnu ploču s imenom trgovca. Feliks je već razmišljao o nekoj drugoj smicalici, kad konačno spazi ono što mu je trebalo.
Neki čovjek od tridesetak godina izašao je iz jednog vrta gurajući bicikl. Nosio je tvrdi slamnati šešir i prugastu jaknu pod kojom mu se nadimao trbuh. Naslonio je bicikl na vrtni zid i sagnuo se da stavi štipaljke na hlače. Feliks mu brzo priđe.
Čovjek spazi njegovu sjenu, uzgleda i promrmlja:
– Dobar dan. Feliks ga sruši.
Čovjek se prevrne na leđa i pogleda Feliksa s tupim izrazom iznenađenja. Feliks se baci na nj i koljenom mu pritisne trbuh. Čovjek je ostao bez daha i bespomoćno zakrkljao. Onda Feliks ustane i pogleda prema kući. S jednog je prozora buljila u nj neka mlada žena, ruku je pritisla na otvorena usta, oči razrogačila od straha.
On iznova svrne pogledom k čovjeku na zemlji: proći će još koja minuta prije no što i pomisli da ustane.
Feliks uzjaši na bicikl i brzo se odveze.
Čovjek koji ne osjeća straha može učiniti sve što hoće, pomisli. Naučio je on tu lekciju prije jedanaest godina, na ranžirnom željezničkom kolosijeku kraj Omska. Sniježilo je ...
* * *

Sniježilo je. Feliks je sjedio na hrpi ugljena u otvorenom željezničkom vagonu i nasmrt se smrzavao.
Smrzavao se već godinu dana, sve otkako je pobjegao iz odreda kažnjenika što su vezani lancem kopali u rudniku zlata. Tijekom te godine prešao je Sibir, od ledenog sjevera gotovo do Urala. Sad mu je preostalo još samo tisuću i pol kilometara do civilizacije i topline. Gotovo cijelim putem je pješačio, samo se katkad vozio u motornim kolima ili vagonima punim koža. Najradije se vozio sa stokom jer se uz nju grijao i jeo krmu. Jedva je bio svjestan da i sam nije životinja. Nije se prao, umjesto kaputa nosio je pokrivač strgnut s nekog konja, otrcana mu odjeća bila je puna buha a kosa puna ušiju. Omiljena hrana bila su mu sirova ptičja jaja. Jedanput je ukrao jednog ponija, jahao ga dok nije crknuo a zatim jeo njegovu jetru. Potpuno je izgubio osjećaj za vrijeme. Po vremenskim je prilikama znao da je jesen ali nije imao pojma koji je mjesec. Često se nije mogao ni sjetiti što je radio dan ranije. U trenucima prisebnosti shvaćao je da je napola lud. S ljudima uopće nije razgovarao. Svaki grad i selo je zaobilazio, zaustavivši se samo da uzme štogod sa smetlišta. Znao je samo da mora ustrajno ići prema jugu, jer ondje će biti toplije.
Ali je vlak s ugljenom skrenuo na ranžirni kolosijek, i Feliks je već pomislio da će umrijeti. Ondje je bio stražar, neki debeli policajac u krznenu kaputu koji je čuvao ugljen da ga seljaci ne bi pokrali za svoja ognjišta ... Kad mu je sinula ona misao, Feliks je shvatio da mu je došao lucidan trenutak, i to možda posljednji. Što li ju je izazvalo, upita se, a onda osjeti miris policajčeva ručka. Ali je policajac bio golem, pucao od zdravlja i imao pušku.
Baš me briga, pomisli Feliks, ionako umirem.
Ustao je, zgrabio najveći komad ugljena što ga je mogao podići, doteturao do stražarnice, ušao i udario zapanjenog policajca onom gromadom po glavi.
Na vatri je bio lonac a u loncu varivo, prevruće da bi se moglo jesti. Feliks je iznio lonac van i istresao jelo na snijeg; zatim je kleknuo i stao jesti hranu zajedno sa snijegom koji ju je hladio. Bilo je tu krumpira i repe, debelih komada mrkve i mesa. Gutao je sve ne žvačući. Onda je policajac izašao iz kolibe i palicom snažno udario Feliksa po leđima. Feliks podivlja. Zar će mu taj čovjek oduzeti hranu? Podigne se s tla i nasrne na nj. Udarao je i grebao, a policajac se branio palicom, ali Feliks nije osjećao udaraca. Prstima je ščepao čovjeka za vrat i stegnuo. Neće ga pustiti. Ubrzo čovjek zatvori oči, lice mu poplavi a jezik se isplazi. Feliks tad nastavi jesti.
Pojeo je svu hranu u kolibi, ugrijao se kraj vatre i odspavao u policajčevu krevetu. Probudio se oporavljen. S leša je skinuo čizme i kaput i krenuo u Omsk. Putem je otkrio nešto značajno o sebi: više nije osjećao strah. Nešto se duboko u njemu dogodilo, kao da se nešto prelomilo. Nije se mogao sjetiti što bi ga prestrašilo. Kad bude gladan, krast će; kad ga budu gonili, skrivat će se; kad bude u opasnosti, ubit će. Više nije imao nikakvih želja. Ništa ga više nije moglo dirnuti. Ljubav, ponos, čežnja i strah bijahu zaboravljene emocije. Kasnije su se sve vratile, sve osim straha.
U Omsku je prodao policajčev krzneni kaput pa kupio hlače i košulju, prsluk i kaput. Spalio je svoje prnje i za jedan rubalj se okupao i obrijao u nekom jeftinom hotelu. Jeo je u restoranu, s viljuškom umjesto prstima.
Vidio je prvu stranicu nekih novina i sjetio se kako se čita. I tad je spoznao da je uskrsnuo iz groba.
* * *

Sjedio je na klupi na stanici u Liverpool Streetu, a bicikl mu bio naslonjen na zid kraj njega. Kako li izgleda Orlov? O tom čovjeku ne zna ništa, zna samo na kojem je položaju i s kojim zadatkom dolazi. Možda je knez sasvim običan, ustrajan i vjeran carev sluga, ili pak sadist i razvratnik, a možda je neki ljubazan sjedokosi starac koji uživa samo u tome da svoju unučad cupka na koljenu. No, to i nije važno. Svakako će ga ubiti.
Feliks je bio uvjeren da će prepoznati Orlova jer Rusi toga soja pojma nemaju kako se putuje neupadljivo, bez obzira jesu li u tajnoj misiji ili nisu.
Hoće li Orlov doći? Ako doista dođe, i stigne upravo onim vlakom koji je naveo Josif, i ako se potom sastane s grofom Waldenom, kao što je Josif rekao, onda više neće biti sumnje da je Josifova informacija točna.
Nekoliko minuta prije dolaska vlaka, na kolodvor je štropoćući stigla jedna zatvorena kočija u koju su bila upregnuta četiri sjajna konja i dovezla se ravno na peron. Sprijeda je bio kočijaš, straga livrirani lakej. Za kočijom je došao jedan željezničar odjeven u kaput vojničkog stila sa sjajnim dugmetima, obratio se kočijašu i uputio ga prema drugom kraju perona. Onda je stigao i šef kolodvora u žaketu i cilindru, važna izgleda, pogledao na svoj džepni sat pa ga kritički usporedio sa satovima na peronu. Zatim je otvorio vrata kočije da putnik siđe.
Kad je željezničar prolazio kraj Feliksa, on ga zgrabi za rukav.
– Molim vas, gospodine – reče, s onim tobožnjim izrazom čuđenja kao u nekog naivnog stranog turista. – Je li to engleski kralj?
Željezničar se naceri.
– Nije, stari moj, to je samo grof Walden. – I s time ode. Znači, Josif je imao pravo.
Feliks je proučavao Waldena okom ubojice. Bio je visok, otprilike njegove visine, a krupan; sigurnija meta nego kakav malen čovjek. Moglo mu je biti pedeset godina. Izgledao je zdrav, samo je malo šepao: znači, može bježati ali ne jako brzo. Na sebi je imao vrlo upadljiv svijetlosivi žaket i cilindar iste boje. Ispod cilindra mu virila kratka i ravna kosa, a brada mu bila šiljasta kao u pokojnog kralja Edvvarda VII. Stajao je na peronu naslonjen na štap, moguće oružje, odmarajući se na lijevoj nozi. Kočijaš, lakej i šef stanice vrtjeli su se oko njega kao pčele oko matice. On se, pak, ponašao sasvim ležerno. Nije zirkao na sat. Nije obraćao pažnju na ulizice oko sebe. Navikao je on na to, zaključi Feliks, ta cijela se života svojim značenjem izdizao iz mnoštva.
Uto se pojavio vlak izranjajući iz dima što je sukljao iz lokomotive. Mogao bih sad ubiti Orlova, pomisli Feliks, i istog trena osjeti uzbuđenje lovca koji se približava plijenu; no već je bio odlučio da neće stupiti u akciju odmah. Danas je ovdje da promatra a ne da djeluje. Po njegovu sudu, mnogi se anarhistički atentati zabrljaju uglavnom zbog žurbe ili prenagljenosti. Njemu je na prvom mjestu planiranje i organizacija što mnogim anarhistima predstavlja pravu anatemu; no oni ne shvaćaju da čovjek mora planirati svoje akcije, a postaje nasilnik tek onda kad počinje organizirati tuđe živote.
Vlak stade ispustivši oblak pare. Feliks ustane i približi se peronu.
Sasvim pri kraju kompozicije bio je jedan privatan vagon što se od ostalih razlikovao po svijetloj i svježoj boji. Zaustavio se točno kraj Waldenove kočije. Šef stanice brzo priskoči vagonu i otvori vrata.
Feliks je napeto buljio niz peron, promatrao ono mjesto u sjeni gdje će ugledati svoju žrtvu.
Jedan su trenutak svi čekali, a onda se pojavio Orlov. Na tren zastane na izlazu. Feliks ga je upijao pogledom. Bio je to nizak čovjek, odjeven u skupocjen i debeo ruski kaput s krznenom kragnom, glave pokrivene cilindrom. Lice mu bilo ružičasto i mladenačko, gotovo dječačko, golobrado, a brkovi kratki. Nesigurno se osmjehnuo. Izgledao je ranjiv. Ljudi nevina izraza lica često čine velika zla, pomisli Feliks.
Orlov siđe s vlaka. Zagrli se s Waldenom na ruski način, ali kratko, potom oba uđoše u kočiju.
Prilično im se žuri, zaključi Feliks.
Lakej i dva nosača tovarili su prtljagu na kočiju, no nisu mogli smjestiti sve. Feliks se sa smiješkom sjeti svog kartonskog kofera, napola praznog.
Sad se kočija okrenula. Lakej je ostao iza nje, po svoj prilici da se pobrine za ostatak prtljage. Ona dva nosača priđu prozoru kočije a iznutra izroni jedna ruka u sivom rukavu i dadne im nekoliko novčića. Onda se kočija odvezla. Feliks se popeo na bicikl i krenuo za njom.
U vrevi londonskog prometa nije mu je bilo teško slijediti. Pratio ju je kroz središte grada, duž Stranda, pa kroz St. James's Park. Na drugoj strani parka kočija se nekoliko metara provezla omeđenom cestom pa naglo skrenula u jedno ograđeno dvorište.
Feliks skoči s bicikla, po travi ga odgura do ruba parka i stade. Pred njim je bila cesta što vodi k dvorišnim vratima. Kočija se zaustavila pred impozantnim ulazom neke velike kuće. Preko krova kočije Feliks ugleda dva cilindra, jedan crni i jedan sivi, gdje nestaju u zgradi. Onda se vrata zatvoriše, i više nije vidio ništa.
* * *

Lidija je kritički proučavala kćer. Charlotte je stajala pred velikim zidnim zrcalom i probala odjeću u kojoj će kao debitantica biti predstavljena na Dvoru. Madame Bourdon, mršava, elegantna krojačica trčkarala je oko nje s pribadačama, ovdje bi nabrala koji volan, ondje pričvrstila neku čipku.
Charlotte je zračila ljepotom i nevinošću, kao što i dolikuje debitantici. Haljina od bijelog tila ukrašena briljantima spuštala se gotovo do poda i djelomično skrivala blago ušiljene cipele. Ispod dekoltea koji se spuštao do struka vidio se svjetlucav košuljac. Četiri metra duga povlaka bila je protkana srebrnim nitima, obrubljena svijetloružičastim šifonom i na kraju vezana velikom bijelo-srebrnom vrpcom. Charlottina crna kosa bila je podignuta u punđu i pričvršćena tijarom koja je nekad pripadala prethodnoj lady Walden, Stephenovoj majci. U kosi je nosila dva bijela pera, kako nalaže pravilo.
Pa moje je dijete skoro odraslo, pomisli Lidija i reče:
– Vrlo lijepo, madame Bourdon.
– Hvala vam, gospođo.
– Strašno mi je neudobno – javi se Charlotte.
Lidija uzdahne. Eto, to je upravo tipično za Charlottu.
– Voljela bih da nisi tako frivolna – reče joj.
Charlotte klekne da podigne povlaku. Lidija je upozori:
– Ne moraš zato kleknuti. Pogledaj mene i učini isto što i ja. Pokazat ću ti kako se to radi. Okreni se nalijevo.
Charlotte je posluša, a povlaka se nabora na njenoj lijevoj strani. Sad je uhvati lijevom rukom a onda se okreni još malo nalijevo. Sad je povlaka bila ispružena na podu pred Charlottom.
– Koračaj naprijed i u hodu desnom rukom prebaci povlaku preko lijeve.
– Tako već ide. – Charlotte se nasmiješi. Od njena te smiješka obuzima milina. Uvijek je bila takva, mislila je Lidija. Dok je bila mala uvijek sam znala što smjera. No kad čovjek odraste, onda nauči prikrivati svoje misli.
Charlotte upita:
– Mama, tko je tebe naučio svemu ovome?
– Prva žena tvog strica Georgea, Belindina majka, poučila me u svemu prije mog svečanog predstavljanja. – Htjela je dodati: Lako te uputiti u ovo, ali one teške lekcije moraš sama naučiti.
U sobu uđe Charlottina guvernanta Marja. Ta praktična i nesentimentalna žena u tamnosivoj haljini jedina je služavka koju je Lidija dovela iz Petrograda. U svih ovih devetnaest godina izgledom se nije promijenila. Lidija nije imala pojma koliko joj je godina. Pedeset? Šezdeset?
Marja reče:
– Gospođo, stigao je knez Orlov. O, Charlotte, sjajno izgledaš.
Već je vrijeme da je Marja počne zvati »lady Charlotte«, pomisli Lidija, a glasno reče:
– Charlotte, siđi čim se presvučeš.
Istog trena Charlotte poče odvezivati naramenice koje su držale povlaku. Lidija izađe i ode u salon. Stephen je već bio ondje i pijuckao šeri. Pogladi je po goloj ruci i reče:
– Baš si mi lijepa u ljetnoj haljini. Ona se nasmiješi.
– Hvala. – I on prilično dobro izgleda, pomisli, baš mu pristaje ovaj sivi kaput i kravata boje srebra. A i brada mu je skoro sva u sivoj i srebrnoj boji. Mogli smo biti vrlo sretni, ti i ja... Odjednom poželje da ga poljubi ; u obraz. Obazre se po sobi: jedan je lakej za bifeom nalijevao šeri. Znači, mora obuzdati poriv. Sjedne i prihvati čašu od lakeja. – Kako je Aleks?
– Kao i obično – odgovori Stephen. Vidjet ćeš, začas će sići. Kako Charlotti pristaje haljina?
– Sjajno. Nego, zabrinjava me njeno ponašanje. Ovih je dana sumnjičava prema svemu. Mrsko bi mi bilo da postane cinična.
No Stephena to nije zabrinjavalo.
– Samo pričekaj dok joj se kakav zgodan gardist počne udvarati, brzo će ona promijeniti mišljenje.
Na tu primjedbu Lidija se naljuti. Znači, sve su djevojke robinje svoje romantične prirode. Tako Stephen obično govori kad se nečim ne želi dublje pozabaviti. Čovjek bi pomislio da je nekakav dobroćudan ali šupljoglav seoski vlastelin, što nije točno. No, on je uvjeren da se Charlotte ne razlikuje od drugih osamnaestogodišnjakinja, i ništa drugo neće ni da čuje. A Lidija zna da Charlotte u svojoj biti ima tračak nečeg divljeg i neengleskog što treba obuzdati.
Sasvim nesvjesno Lidija je osjećala neko neprijateljstvo prema Aleksu u odnosu na Charlottu. Premda ne svojom krivnjom, on ju je podsjetio na njen život u Petrogradu, na opasnu prošlost. Nemirno se promeškoljila u naslonjaču. Stephen ju je prodorno promatrao.
– Pa valjda nisi nervozna zbog susreta s malim Aleksom – reče joj. Ona slegne ramenima.
– Rusi su vrlo nepredvidivi.
– Nije on baš tipičan Rus.
Ona se nasmiješi mužu, ali onaj trenutak intimnosti bio je prošao, i sad joj je srce bilo ispunjeno samo uobičajenom rezerviranom naklonošću.
Vrata se otvore. Budi mirna, reče Lidija sama sebi. Aleks uđe.
– Teta Lidija! – usklikne i sagne se nad njenu ruku.
– Zdravo, Alekseje Andrejeviču – pozdravi ga ona ukočeno. A onda će opuštenije: – No, čovjek bi rekao da ti je još uvijek osamnaest.
– Da bar jest – on će, a oči mu zablistaju.
Upita ga kako je putovao. Dok joj je odgovarao, ona se pitala zašto se još nije oženio. Samo zbog njegove titule mnoge su djevojke izgubile glavu, da se o njihovim majkama i ne govori, a povrh toga još je i izuzetno zgodan i neizrecivo bogat. Sigurno je slomio već nekoliko srdaca.
– Sestra i braća šalju ti pozdrave i poručuju da se moliš Bogu za njih – govorio je Aleks mršteći se. – Petrograd je sad vrlo nemiran, nije to više onaj grad kakav ti pamtiš.
– Čuli smo za onog popa – reče Stephen.
– Raspućina. Carica vjeruje da kroza nj govori Bog, a ona ima veliki utjecaj na cara. Ali Raspućin je samo jedan simptom. Stalno izbijaju štrajkovi, a katkad i pobune. Narod više ne vjeruje u svetost cara.
– I što treba poduzeti? upita Stephen.
Aleks uzdahne.
– Mnogo toga. Unaprijediti poljoprivredu, otvoriti više tvornica, stvoriti pravi parlament poput engleskog, provesti reformu zemlje, osnovati sindikate, dozvoliti slobodu govora ...
– Da sam na vašem mjestu ne bih jako žurio s osnivanjem sindikata – primijeti Stephen.
– Možda. Ipak, Rusija se nekako mora uključiti u dvadeseto stoljeće. Ili ćemo mi, plemstvo, to učiniti, ili će nas narod uništiti i sam to učiniti.
Pa on govori radikalnije od samih radikala, pomisli Lidija. Mora da su se kod kuće prilike zaista promijenile kad jedan knez ovako govori! Njena sestra, Aleksova majka, spomenula joj je u pismu »teškoće«, ali ni riječi o tome da je plemstvo zaista u opasnosti. No Aleks je sličniji ocu, starom knezu Orlovu, toj političkoj životinji. Da je danas živ, i on bi ovako govorio.
– Znaš, postoji i treća mogućnost, i to je način da se aristokracija i narod ipak ujedine – oprezno će Stephen.
– A to je? – sa smiješkom će Aleks kao da zna što slijedi.
– Rat.
Aleks ozbiljno kimne glavom. Oni su istomišljenici, pomisli Lidija. Aleksu je Stephen oduvijek uzor; nakon smrti starog kneza on mu je najbliži.
Uto uđe Charlotte, i Lidija se iznenađeno zagleda u nju. Nosila je haljinu koju Lidija nikad nije vidjela: bila je sva od čipke krem-boje, obrubljena tamnosmeđom svilom. Lidija nikad ne bi izabrala takvu haljinu, previše je upadljiva. Ali nema sumnje, Charlotte zaista u njoj izgleda zanosno. Gdje li ju je kupila? I otkad kupuje haljine bez mene, pitala se Lidija. I tko joj je rekao da joj te boje pristaju uz crnu kosu i smeđe oči? Je li se to ona malo našminkala? A zašto ne nosi steznik?
I Stephen je buljio u nju. Ta odrasla osoba, to je njegova kći! Pod dojmom te spoznaje nesvjesno je ustao. Lidija se skoro nasmije. Već idućeg trena shvatit će da mu takva kurtoazija u vlastitoj kući nema smisla. Pa neće valjda ustajati svaki put kad mu kći uđe u sobu.
Aleks se još više zbunio. Skočio je, prolio šeri i pocrvenio kao rak.
Onda je čašu, niz koju je curilo piće, premjestio iz desne u lijevu ruku, pa se sad nikako nije mogao rukovati. I tako je bespomoćno stajao, krajnje napet, sve bi htio pozdraviti Charlottu, a ne može se smiriti. Pa on je stidljiv, začudi se Lidija i već htjede dobaciti nešto beznačajno kako bi prekinula neugodnu tišinu, kad je Charlotte preteče.
Iz Aleksova džepa na grudima izvuče svileni rupčić, obriše mu njime desnu ruku i reče na ruskom:
– Kako si, Alekseje Andrejeviču? – Onda mu uhvati tu sada suhu. ruku, prodrma je, uze mu čašu iz lijeve ruke pa obriše najprije čašu potom ruku, vrati mu čašu, gurne mu rupčić natrag u džep i natjera ga da sjedne. Zatim ona sjedne kraj njega i reče: – Tako, sad je dosta prolijevanja šerija. Sad mi pričaj o Djagiljevu. Vele da je čudak. Jesi li ga upoznao?
Aleks se nasmiješi.
– Jesam, upoznao sam ga.
Lidija je ostala zadivljena. Dakle, kako se samo Charlotte sjajno snašla u toj neugodnoj situaciji! Ne oklijevajući ni trena! Pa još i postavila pitanje, po svoj prilici unaprijed pripremljeno, i tako Orlovu skrenula misli od nezgode u kojoj se našao i smirila ga. I to sve tako ležerno kao da to čini već dvadeset godina! Ma otkud joj takav nastup?
Lidija izmijeni značajan pogled s mužem. Ni njemu nije promaklo Charlottino ljupko ponašanje. Od očinskog ponosa lice mu je sjalo blaženim osmijehom.
* * *

Feliks je koračao gore-dolje po St. James's Parku razmišljajući o onome što je vidio. S vremena na vrijeme bacio bi pogled preko ceste na skladno pročelje Waldenove kuće što se dizala nad visokim dvorišnim zidom kao glava kakva plemića nad uškrobljenim ovratnikom. Oni vjeruju da su ondje sigurni, pomisli.
Sjeo je na klupu namjestivši se tako da može vidjeti kuću. Oko njega su vrvjeli Londončani srednje klase, prolazile djevojke s golemim šeširima na glavi, činovnici i trgovci u tamnim odijelima i polucilindrima vraćali se kući, brbljave dadilje vozale djecu u kolicima ili vodale tek prohodale mališane u predebeloj odjeći, gospoda u cilindrima odlazila u klubove u St. James's i vraćala se, livrirani lakeji šetali male ružne pse. Jedna debela žena s velikom punom torbom teško se spustila do njega na klupu i dahnula:
– Prilično vruće, a?
Ne znajući što bi odgovorio, Feliks se samo nasmiješio i skrenuo pogledom.
Po svoj je prilici Orlov shvatio da bi mu u Engleskoj život mogao biti u opasnosti. Zato se na kolodvoru i zadržao svega nekoliko trenutaka, a pred kućom dobro pazio da ga nitko ne vidi. Valjda je unaprijed tražio da dođu po nj zatvorenom kočijom, zaključi Feliks, jer vrijeme je lijepo i svi se uglavnom voze u otvorenim landauerima.
Sve do danas je ovo ubojstvo planirano u apstraktnom smislu, razmišljao je Feliks. Bila je to stvar međunarodne politike, diplomatskih prepirki, saveza i sporazuma, vojnih nagađanja, hipotetičkih reakcija dalekih kajzera i careva. A sad se odjednom radi o konkretnom čovjeku od krvi i mesa, određene veličine i oblika; sad je to mladenačko lice s brčićima, lice koje treba smrskati metkom; to je nisko tijelo u teškom kaputu koje bombom treba raznijeti u krv i dronjke; to je glatko obrijan vrat nad točkastom kravatom, vrat koji treba prerezati da iz njega šikne krv.
Feliks je potpuno siguran da je kadar to učiniti. Štoviše, jedva čeka. Ima još pitanja na njih će se naći odgovori; ima još problema bit će riješeni; treba odvažnosti on je ima u izobilju.
Pred očima mu je bila slika Orlova i Waldena u toj krasnoj kući.
Odjeveni u lijepu udobnu odjeću, okruženi šutljivim slugama, uskoro će večerati za dugačkim stolom na čijoj se poliranoj površini kao na zrcalu vidi odraz škrobljenih ubrusa i srebrnog jedaćeg pribora. Jesti će savršeno čistih ruku, čak i noktiju, a žene će nositi rukavice. Pojest će jednu desetinu pripremljene hrane a ostalo poslati natrag u kuhinju. Ćaskat će o konjskim trkama, ili možda o novoj modi za dame, ili pak o kakvom poznatom kralju. A u međuvremenu, oni koji će morati ratovati cvokoću u svojim kolibama izloženi okrutnoj ruskoj zimi, pa ipak će se kod njih naći kakva zdjela krumpirove juhe za anarhista namjernika.
Kakva će to radost biti ubiti Orlova, pomisli, kakva slatka osveta! Kad to učinim, mogu umrijeti zadovoljan.
Strese se.
– Prehladit ćete se dobaci mu ona debela žena. Feliks slegne ramenima.
– Za večeru sam mu spremila ukusan janjeći kotlet i spekla pitu od jabuka – doda ona.
– Ah – promrmlja Feliks. Koga mu to vraga govori? Ustane s klupe i po travnjaku priđe malo bliže kući. Onda sjedne na zemlju a leđima se nasloni na stablo. Morat će dan-dva nadzirati kuću i utvrditi kako Orlov živi u Londonu: kad i kamo izlazi, vozi li se kočijom, landauerom, automobilom ili taksijem; koliko vremena provodi s Waldenom. Bilo bi idealno kad bi unaprijed znao kamo ide pa da ga sačeka u zasjedi. To neće biti teško ukoliko dozna kakve su mu navike. Inače će morati na neki način otkriti kneževe planove, možda podmićivanjem nekog sluge u kući.
Slijedeće mu je pitanje koje oružje upotrijebiti i kako ga nabaviti.
Izbor oružja ovisit će o točnim okolnostima u kojima će izvršiti ubojstvo. A nabavljanje oružja ovisit će o anarhistima iz Jubilee Streeta. Što se toga tiče, ne može se osloniti na onu amatersku dramsku grupu ni na intelektualce iz Dunstan Housesa, a niti na sve one koji zaista imaju materijalnih sredstava.
Ali četvero-petero gnjevnih mladih ljudi uvijek nađe novaca za piće, i za rijetkih prigoda kad raspravljaju o politici, govore o anarhizmu u smislu eksproprijacije i eksproprijatora, što u žargonu znači financiranje revolucije krađom. Oni će sigurno imati oružje ili će znati gdje se nabavlja.
Dvije mlade djevojke, po izgledu trgovačke pomoćnice, šetajući prošle su kraj njega. Jedna je govorila: » ... rekla mu, ako ti misliš da samo zato što si izveo djevojku u kino i počastio je čašom tamnog piva, možeš... « I s tim odmakoše.
Feliksa obuze neki čudan osjećaj. Pitao se je li to zbog djevojaka. Ne, one mu ništa ne znače. Osjećam li ja to strah, zapita se. Ne. Ispunjenje? Ne, to dolazi kasnije. Uzbuđenje? Jedva.
Konačno shvati da ga je preplavio osjećaj sreće.
Bilo je to zbilja čudno.
* * *

Te je noći Walden pošao k Lidiji u njenu sobu. Nakon ljubavnog čina ona je zaspala s glavom na njegovu ramenu, a on je budan ležao u nraku i sjećao se Petrograda iz 1895. godine.
U to je doba stalno putovao Amerikom, Afrikom, Arabijom uglavnom zato što mu je Engleska bila pretijesna dok je u njoj bio i njegov otac. Petrogradsko društvo smatrao je veselim ali ukočenim. Sviđao mu se ruski krajolik i votka. S lakoćom je učio jezike, no ruski jezik mu je bio najteži od svih pa je uživao u izazovu.
Kao nasljednik grofovije Stephen je morao poći u kurtoazni posjet britanskom ambasadoru, a ambasador je pak po dužnosti uveo Stephena u petrogradsko društvo i pozivao ga na zabave. Stephen je odlazio na zabave jer je volio razgovarati s diplomatima o politici, gotovo isto koliko se volio kockati s oficirima i pijančevati s glumicama. Tako je na jednom prijemu u britanskoj ambasadi upoznao Lidiju.
Čuo je za nju već ranije. Bila je na glasu kao uzor kreposti i velika ljepotica. I zaista je bila lijepa, na neki krhak, neodređen način: bijela tena, svijetloplave kose, u bijeloj haljini. Bila je skromna i pristojna, obzirna i ljubazna. No Stephenu se nije činila posebno zanimljivom pa se brzo povukao iz njena društva.
Ali kasnije je za večerom sjedio do nje i morao s njom razgovarati. Svi su Rusi govorili francuski, a ako su učili još koji jezik onda je to bio njemački, tako da je Lidija znala vrlo malo engleskoga. Na svu sreću, Stephen je dobro vladao francuskim. No, problem je bio naći temu za razgovor. On je nešto nabacio o ruskoj vladi, a ona je odgovorila otrcanim reakcionarnim frazama. Onda je on s oduševljenjem pričao o lovu na krupnu divljač u Africi, a ona je neko vrijeme zainteresirano slušala, no kad je spomenuo gole crne pigmejce, pocrvenjela je i stala razgovarati s čovjekom koji joj je sjedio s druge strane. Stephen je sam sebe uvjeravao da ga ta djevojka uopće ne zanima: ona je od onih djevojaka kojima se muškarac ženi, a on se još ne namjerava ženiti. A ipak se u njemu probudila sumnja da u njoj ima nešto više no što se okom vidi.
I sad, nakon devetnaest godina, dok leži s njom u krevetu, još uvijek je ispunjen tom sumnjom. Potišteno se nasmiješio u mraku.
One večeri u Petrogradu još jednom ju je vidio. Nakon večere izgubio se lutajući po labirintu zgrade ambasade i dospio u glazbenu sobu. Lidija je bila ondje, sama, sjedila za glasovirom i ispunjavala prostoriju neobuzdanom, strastvenom glazbom. Melodija je Stephenu bila nepoznata i gotovo disonantna, ali fascinirala ga je djevojka. Nestalo je one njene blijede i nedodirljive ljepote, oči su joj gorjele, glava se u zanosu njihala, tijelo drhtalo od uzbuđenja. Bila je to posve druga žena.
Nikad nije zaboravio tu glazbu. Kasnije je saznao da je to bio Klavirski koncert u B-molu Čajkovskog, i otad ga je odlazio slušati kad god mu se ukazala prilika, iako nikad nije otkrio Lidiji zašto.
Iz ambasade je otišao u hotel da se presvuče; dogovorio se da će u ponoć igrati karte. Bio je strastven ali ipak discipliniran kockar: znao je koliko smije izgubiti, i kad bi izgubio određenu svotu, prestajao bi igrati. Da je gomilao dugove morao bi zamoliti oca da ih plati, a to nije mogao podnijeti. Ponekad je dobivao prilično velike svote. Međutim, čar kockanja nije mu bio u dobitku; volio je muške zabave i pijančevanje do sitnih sati.
Taj put nije pošao na ponoćni randevu. Njegov sobar Pritchard upravo mu je u hotelskom apartmanu vezivao kravatu kad je britanski ambasador pokucao na vrata. Njegova ekselencija je izgledala kao da je upravo ustala iz kreveta i žurno se obukla. Stephen je najprije pomislio da je izbila neka revolucija i da se svi Britanci moraju skloniti u ambasadu.
– Nažalost, loše vijesti – poče ambasador. – Radije sjednite. Telegram iz Engleske. Radi se o vašem ocu.
Stari je tiranin umro od srčanog napada u šezdeset petoj.
– Ma boga mu, tako brzo – nato će Stephen.
– Moje duboko saučešće – sućutno će ambasador.
– Ljubazno od vas što ste osobno došli.
– Ništa zato. Stojim vam na usluzi.
– Vrlo ste pažljivi.
Ambasador se rukovao s njim i otišao.
Stephen je buljio u prazno razmišljajući o starome. Bio je vrlo visok, željezne volje a neugodne ćudi. Svojim te sarkazmom mogao rasplakati. Na tri se načina moglo izaći s njim na kraj: da postaneš kao on, podrediš mu se, ili ga napustiš. Stephenova majka, nježna i bespomoćna viktorijanska djevojka, podredila mu se i umrla mlada. Stephen ga je napustio.
Zamislio je oca kako leži u lijesu. Konačno više nemaš moći, pomisli.
Neće više pred tobom plakati služavke, drhtati sluge, bježati i skrivati se djeca. Više ne možeš ugovarati brakove, izbacivati stanare i braniti prijedloge zakona Parlamenta. Više nećeš slati lopove u zatvor, otpremati agitatore u Australiju. Pepeo pepelu, prah prahu.
U kasnijim je godinama promijenio mišljenje o svom ocu. I sad, 1914. godine, u svojoj pedesetoj, Walden je svjestan da je naslijedio neke očeve vrline: ljubav prema znanju, vjeru u racionalizam, predanost ozbiljnom radu kao opravdanju ljudske egzistencije. Ali one davne 1895. godine osjećao je samo ogorčenost.
Pritchard je donio bocu viskija na poslužavniku i rekao:
– Ovo je tužan dan, moj lorde.
To moj lorde prenerazi Stephena. On i njegov brat imali su titule iz kurtoazije Stephenova je bila »lord Highcombe« ali su ih sluge uvijek oslovljavale sa »sire«, dok je »moj lorde« bilo rezervirano za njihova oca. A sad je Stephen, naravno, grof od Waldena. Uz titulu sad posjeduje nekoliko tisuća jutara zemlje na jugu Engleske, veliko imanje u Škotskoj, šest trkaćih konja, Walden Hall, vilu u Monte Carlu, lovačku kućicu u Škotskoj i mjesto u Domu lordova.
Morat će živjeti u Walden Hallu. To je obiteljski dvorac i svaki grof od Waldena stanuje u njemu. Uvest će električnu struju, odluči. Prodat će neke farme i investirati novac u nekretnine u Londonu i u sjeveroameričke željeznice. Održat će nastupni govor u Domu lordova. O čemu će govoriti? Vjerojatno o vanjskoj politici. Zatim, mora se brinuti o stanarima, upravljati s nekoliko domaćinstava. U sezoni će se morati pojaviti na Dvoru, priređivati streljačke zabave, lovačke plesove ...
Znači, potrebna mu je žena.
Neženja ne može igrati ulogu grofa od Waldena. Na svim tim zabavama mora biti neka domaćica, domaćica koja će uzvraćati posjete, dogovarati se s kuharima o jelovniku i raspoređivati goste po sobama, domaćica koja će sjediti na drugom kraju dugačka stola u blagovaonici Walden Halla. Mora postojati grofica od Waldena.
Mora se roditi nasljednik.
– Treba mi žena, Pritchard.
– Da, moj lorde. Prošli su nam momački dani.
Idućeg je dana Walden posjetio Lidijina oca i svečano zatražio dozvolu da je posjećuje.
Sad, nakon dvadeset godina, teško mu je shvatiti kako je kao zreo mladić mogao biti onako užasno neodgovoran. Pa on se uopće nije upitao je li Lidija prava žena za njega, jedino mu je bilo važno da je dostojna titule grofice. Nije se uopće upitao može li je usrećiti. Pretpostavio je da će se ona njena skrivena strast što se oslobodila dok je svirala glasovir osloboditi za njega, a prevario se.
Dva tjedna joj je svakodnevno odlazio u posjet nije mogao pravovremeno stići kući na očev pogreb a onda ju je zaprosio, ne direktno nego u oca. Njezin je otac gledao na brak isto tako s praktične strane kao i Walden. Walden je objasnio da se želi vjenčati odmah, iako je u koroti, jer mora poći kući i preuzeti upravu nad imanjem. Lidijin otac je to potpuno razumio. Vjenčali su se šest tjedana kasnije.
Kakva sam prepotentna mlada budala bio, korio je sebe. Vjerovao sam da će Engleska uvijek vladati svijetom, a ja da ću uvijek vladati svojim srcem.
Mjesec je izronio iz oblaka i osvijetlio spavaonicu. Stephen svrne pogled na Lidijino usnulo lice. A ovo nisam predvidio, nisam znao da ću se bespomoćno, beznadno zaljubiti u tebe. Samo sam želio da se svidimo jedno drugome, i na kraju je to tebi bilo dovoljno ali ne i meni. Ni u snu nisam sanjao da ću trebati tvoj osmijeh, da ću čeznuti za tvojim poljupcem, žudjeti da noću dođeš u moju sobu; nikad ni pomislio nisam da ću se plašiti, užasavati da te ne izgubim.
Lidija je u snu nešto promrmljala i okrenula se. Izvukao je ruku ispod njena vrata pa sjeo na rub kreveta. Ostane li još malo, zaspat će, a nije zgodno da ih Lidijina sobarica zateče zajedno u postelji kad ujutro donese čaj. Obuče pidžamu, navuče papuče, pa kroz spojene garderobe tiho ode u svoju spavaonicu. Zaista sam sretan čovjek, pomisli legavši.
* * *

Walden je pregledavao stol s doručkom. Tu su lonci s kavom, kineskim i indijskim čajem; vrčevi vrhnja, mlijeka i okrepljujućeg napitka; velika zdjela zobene kaše; tanjuri s pogačicama i prepečencem; lončići marmelade, meda i džema. Na bifeu je više srebrnih zdjela, svaku zagrijava špiritjera, a u zdjelama kajgana, kobasice, slanina, bubrezi i bakalar. Na jednom stoliću ima prešane govedine, šunke i jezika. Zdjela za voće, na posebnom stolu, puna je bresaka golica, naranača, dinja i jagoda.
Ovo bi moralo udobrovoljiti Aleksa, zaključi.
Izvadio si je na tanjur jaja i bubrege i sjeo. Rusi će imati svoju cijenu, razmišljao je; za obećanu vojnu pomoć zacijelo će nešto tražiti. Brinulo ga je koja bi to cijena mogla biti. Zatraže li nešto što im Engleska ne može dati, pregovori će propasti na samom početku, a onda...
No njegov je zadatak da ne propadnu.
Morat će nekako izigrati Aleksa. Ta mu je misao bila neugodna. Dugogodišnje poznanstvo s momkom trebalo bi mu dobro doći u ovom slučaju, ali bi zapravo možda lakše vodio oštre pregovore s nekim prema kome je osobno ravnodušan.
Moram potisnuti osjećaje, moramo pridobiti Rusiju.
Nalije kave i pojede nekoliko pogačica s medom. Malo kasnije ušao je Aleks, vesela pogleda i dobro izriban.
– Jesi li dobro spavao? – upita ga Walden.
– Izvanredno. – Aleks uzme breskvu golicu i stade je jesti služeći se nožem i viljuškom.
– Zar ćeš pojesti samo to? – čudio se Walden. – Nekad ti je prijao engleski doručak. Sjećam se, znao si pojesti zobenu kašu, vrhnje, jaja, govedinu i jagode, a onda tražiti od kuhara još prepečenca.
– Nisam ja više dječak u razvoju, teča Stephene.
Kako sam to smetnuo s uma, upita se Walden. Nakon doručka prešli su u jutarnji salon.
– Uskoro će biti objavljen naš novi petogodišnji plan razvoja vojske i ratne mornarice – reče Aleks.
To je u njegovu stilu, mislio je Walden; najprije ti nešto kaže a onda te za nešto zamoli. Sjetio se kako je Aleks jednom rekao: »Tečo, ovog ljeta namjeravam čitati Clausewitza. Usput rečeno, smijem li dovesti jednog gosta u lov u Škotsku?«
– Budžet za idućih pet godina iznosi sedam i pol milijardi rubalja – nastavi Aleks.
Deset rubalja za jednu funtu, izračuna Walden, to je 750 milijuna funti.
– To je golem program – ustvrdi. – Trebalo ga je započeti još prije pet godina.
– I ja to mislim složi se Aleks.
– Po svoj ćete prilici tek početi ostvarivati program a već ćemo se naći u ratu.
Aleks samo slegne ramenima.
Naravno, neće se on upuštati u prognoziranje kad bi Rusija mogla ući u rat, pomisli Walden i reče:
– Najprije morate bojne brodove opskrbiti topovima većeg kalibra. Aleks kimne glavom.
– Sad nam je već treći bojni brod spreman za porinuće. A četvrti je u izgradnji. Oba će imati topove kalibra 304 milimetra.
– To nije dovoljno, Aleks. Churchill je prešao na topove od 380 milimetara.
– Tako i treba. To je našim kapetanima fregate jasno ali političarima nije. Ti poznaš Rusiju, tečo, na nove ideje gleda se s krajnjim nepovjerenjem. Inovacije prodiru puževim korakom.
Izmotavamo se, pomisli Walden.
– A čemu ti daješ prednost?

– Sto milijuna rubalja odmah će se potrošiti na crnomorsku flotu.
– Ja bih rekao da je Sjeverno more važnije. U svakom slučaju, jest za Englesku.
– A mi smo, pak, više orijentirani na Aziju; nama prijeti opasnost od susjedne Turske a ne od Njemačke.
– One bi mogle sklopiti savez.
– Zaista bi mogle. – Aleks zastane oklijevajući, pa nastavi: – Velika slabost ruske ratne mornarice je u tome što nema luke koja se ne ledi.
To je izgledalo kao početak nekog pripremljenog govora. Aha, sad dolazimo do srži stvari, pomisli Walden. Ali je i dalje izbjegavao otvoreni razgovor.
– A Odesa?
– Ona je na obali Crnog mora. Dok Turci drže Carigrad i Galipolje, oni i kontroliraju prolaz između Crnog i Sredozemnog mora. Dakle, u strateškom pogledu, Crno more bi mirne duše moglo biti i neko kontinentalno jezero.
– Što je razlogom da se rusko carstvo stoljećima nastoji proširiti na jug.
– A zašto ne? Mi smo Slaveni, a i mnogi balkanski narodi su Slaveni. I mi ih, naravno, podržavamo u njihovoj težnji za nacionalnim oslobođenjem.
– Točno. I ako u tome uspiju, vjerojatno će vašoj ratnoj mornarici dozvoliti slobodan prolaz u Sredozemno more.
– Slavenska prevlast na Balkanu dobro bi nam došla. A ruska još bolje.
– Bez sumnje, iako je to, koliko je meni poznato, malo vjerojatno.
– A kako bi bilo da razmisliš o tome?
Walden već htjede odgovoriti, ali se naglo predomisli. Tako znači, u tome je stvar, to oni žele, to je dakle cijena. Za ime boga, pa ne možemo Rusima dati Balkan. Ako je to uvjet, onda ugovora neće biti...
Aleks je govorio:
– Ako ćemo se boriti na vašoj strani, moramo biti jaki. A na tom području o kojem govorimo moramo ojačati svoj položaj, i zato očekujemo od vas da nam u tome pomognete.
Time je potpuno jasno rečeno: dajte nam Balkan i borit ćemo se uz vas.
Sabravši se, Walden se namršti kao da je zbunjen reče:
– Kad bi Britanija imala kontrolu nad Balkanom, mogli bismo vam, barem teoretski, dati to područje. Ali ne možemo vam dati ono što nije naše. Prema tome, ne znam kako bismo vam pomogli da ojačate svoj položaj, kako si rekao.
Aleks je po svoj prilici imao spreman odgovor jer je istog trena uzvratio:
– Mogli biste balkanske zemlje proglasiti ruskom sferom utjecaja. Oh, pa to i nije tako loše, pomisli Walden. To bismo mogli urediti. Osjetio je veliko olakšanje. No prije završetka diskusije mora još doznati koliko je Aleks čvrst u svojoj odluci. Zato reče:
– Zacijelo se možemo složiti da u tom dijelu svijeta vama damo prednost pred Austrijom i Turskom.
Aleks odmahne glavom.
– Nama to nije dovoljno – reče odlučno.
Znači, vrijedilo je pokušati. Aleks je mlad i strpljiv, ali ne dopušta da mu naređuju. Utoliko gore.
Sad je Waldenu trebalo vremena da razmisli. Udovolji li Britanija zahtjevima Rusije, doći će do velike promjene u međunarodnom poretku, a takve promjene, poput pomicanja zemljine kore, uzrokuju potrese na neočekivanim mjestima.
– Možda bi se volio posavjetovati s Churchillom prije no što nastavimo
– Aleks će smješkajući se.
Vraški dobro znaš da ću to i učiniti, pomisli Walden. Odjednom shvati koliko je vješto Aleks sve to izveo. Najprije je postavio pretjeran zahtjev i njime prestrašio Waldena, potom je izložio svoj stvaran zahtjev od kojeg je Waldenu tako laknulo da ga je objeručke prihvatio.
Mislio sam da ću ja izigrati Aleksa, a na kraju je on izigrao mene.
Walden se nasmiješi i reče:
– Ponosim se tobom, momče moj.
* * *

Tog jutra je Feliks odredio kada, gdje i kako će ubiti kneza Orlova.
U glavi mu se počeo rađati plan dok je čitao Times u knjižnici kluba u Jubilee Streetu. Maštu mu je zapalio isječak iz stupca s dvorskim vijestima:
Knez Aleksjej Andrejevič Orlov doputovao je jučer iz Petrograda. Ljeto će provesti u Londonu kao gost grofa i grofice od Waldena. Knez Orlov bit će u četvrtak, 4. svibnja, predstavljen Njihovim Veličanstvima Kralju i Kraljici na Dvoru.
Sad je sigurno znao da će Orlov biti na određenom mjestu, određenog dana, u određeno vrijeme. Takvi su podaci izuzetno važni pri pažljivom planiranju ubojstva. Feliks je namjeravao sve potrebne informacije izvući iz nekog Waldenovog sluge ili do njih doći prateći Orlova i tako saznati s kime se obično sastaje. Sad nema potrebice da riskira i upušta se u razgovor sa slugama niti da ikoga prati. Zna li Orlov da novine objavljuju njegovo kretanje, upravo kao da idu u prilog ubojicama? To je tipično engleski, pomisli.
Idući problem bio je kako da se dovoljno približi Orlovu da ga može ubiti. Čak ni Feliks neće lako ući u kraljevsku palaču. Ali odgovor i na to pitanje našao je u Timesu. Na istoj stranici na kojoj su bile dvorske vijesti, između izvještaja o plesu koji je priredila lady Bailey i detalja o najnovijim odlukama, pisalo je:
KRALJEVSKI DVOR Upute za dolazak kočija Kako bi se olakšala prozivka kočija gostiju na Dvoru Njihovih Veličanstava u Buckinghanvskoj palači, zamoljeni smo da objavimo slijedeće: kočijaši gostiju koji uživaju privilegiju da uđu na ulaz Pimlico neka redaru, koji će stajati na lijevoj strani dvorišnih vrata, dadu posjetnicu s jasno napisanim imenom vlasnika kočije; a kočijaši gostiju koji ulaze na glavni ulaz neka također uruče takvu posjetnicu redaru, koji će stajati na lijevoj strani nadsvodena prolaza što vodi u Kvadrangulum palače.
Da gosti ne bi morali predugo čekati, potrebno je da uz svaku kočiju bude i lakej; on će čekati na ulazu i poći po kočiju kad mu bude rečeno. Dvorišna vrata otvorit će se za prijem gostiju u 8.30 sati.
Feliks je pročitao obavijest nekoliko puta: taj šturi stil Timesa bilo mu je vrlo teško razumjeti. No barem toliko je shvatio: kad gosti budu odlazili iz palače, njihovi lakeji poći će po kočije koje će biti parkirane negdje drugdje.
Moram smisliti nešto, pomisli; kad se Waldenova kočija vrati pred palaču po grofa i Orlova, ja moram biti u njoj ili na njoj.
Sad je ostao neriješen još jedan veliki problem. Nema pištolja.
U Ženevi je mogao lako nabaviti pištolj, ali je bilo riskantno nositi ga preko međunarodnih granica; da su mu u prtljazi našli oružje, još bi mu bili zabranili ulaz u Englesku.
Zacijelo ni u Engleskoj nije teško nabaviti pištolj, ali on ne zna kako a ne usuđuje se nikog otvoreno pitati. Pronašao je, doduše, trgovine oružjem u londonskom West Endu i, pažljivo motreći tko u njih ulazi, uočio da sve mušterije redom pripadaju višoj klasi. Feliksa ondje ne bi poslužili sve i da ima novaca za ono njihovo krasno i precizno izrađeno vatreno oružje. Vrzmao se i po krčmama niže klase gdje su kriminalci sigurno međusobno kupovali i prodavali pištolje, ali nikad pred njim, što i nije iznenađujuće. Jedina su mu nada ostali anarhisti. Upuštao se u razgovor s onima koje je držao ozbiljnima, ali oni nisu nikad spominjali oružje, bez sumnje to nisu htjeli u Feliksovoj prisutnosti. Očito mu nisu vjerovali jer je tek došao u njihove redove. U anarhističke su se grupe uvijek uvlačili policijski špijuni, što, doduše, nije sprečavalo anarhiste da dobrodošlicom prime pridošlice, ali su pritom bili vrlo oprezni.
Sad više nema vremena za tajno raspitivanje. Morat će otvoreno pitati kako da nabavi pištolj. I to treba izvesti krajnje oprezno, a potom odmah prekinuti sve veze s anarhistima iz Jubilee Streeta i preseliti se u drugi dio Londona kako bi izbjegao riziku da mu tkogod uđe u trag.
Kako bi bilo da se obrati mladim židovskim huliganima iz Jubilee Streeta? To su gnjevni i nasilju skloni mladići, i za razliku od svojih očeva odbijaju ropski rad u eksploatatorskim radnjama East Enda gdje se šiju odijela koja aristokracija naručuje kod krojačâ u Savile Rowu. Za razliku od svojih očeva oni ne obraćaju pažnju konzervativnim propovijedima rabija. Ali još nisu nacistu s time gdje potražiti rješenje svojih problema, u politici ili kriminalu.
Najbolji su mi izgledi kod Nathana Sabelinskog, zaključi Feliks. To je mladić od kojih dvadeset godina, prilično lijepe slavenske pojave, nosi vrlo visoki škrobljeni ovratnik i žuti prsluk. Feliks ga je vidio među kartašima varalicama kraj Commercial Roada; vjerojatno ima dosta novaca i za kockanje i za odijevanje.
Feliks pogleda prisutne u knjižnici: jedan starac je drijemao, neka žena u debelom kaputu čitala Kapital na njemačkom i pravila bilješke, a jedan litvanski Židov nagnut nad ruskim novinama čitao je služeći se povećalom. Feliks izađe iz prostorije i siđe niza stepenice.
Mathana nije nigdje bilo, a ni njegovih prijatelja. Njemu je još rano, pomisli; ako uopće radi, taj radi noću.
Vratio se u Dunstan Houses. Spakirao je britvu, čisto rublje i rezervnu košulju u kartonski kofer. Onda se obratio Milly, ženi Rudolfa Rockera: Našao sam sobu. Vratit ću se večeras da zahvalim vama i Rudolfu. Pričvrstio je kofer na zadnje sjedalo bicikla i odvezao se najprije na zapad u centar Londona, potom na sjever u Camden Town. Tu je pronašao jednu ulicu s visokim, nekad otmjenim zgradama, izgrađenim za prepotentne obitelji iz srednjeg staleža koje su se sad preselile u predgrađa gdje završavaju nove željezničke linije. U jednoj zgradi Feliks je unajmio prljavu sobu kod neke Irkinje imenom Bridget. Platio joj je unaprijed, deset šilinga za dva tjedna.
Oko podneva vratio se u Stepney, pred Nathanovu kuću u Sidney Streetu. Bila je to kućica u nizu od onih malih tipiziranih jednokatnica. Glavna vrata bila su širom otvorena. Feliks uđe.
Dočeka ga zaglušujuća buka i zapahne smrad. U jednoj prostoriji od kojih dvanaest kvadratnih metara dvadesetak ljudi obavljalo je krojačke poslove. Muškarci su radili za strojevima, žene šile na ruke a djeca glačala sašivenu odjeću. S dasaka za peglanje dizala se para i miješala sa smradom znoja. Strojevi su štropotali, glačala pištala, radnici neprestano brbljali na jidišu. Gomile izrezanih komada odjeće, pripremljenih za šivanje, pokrivale su svaki slobodan komadić poda. Nitko nije dizao pogleda, svi su radili kao mahniti.
Feliks se obrati najbližoj osobi, jednoj djevojci s djetetom na grudima koja je prišivala dugmad na rukav jakne:
– Je li Nathan ovdje?
– Gore – uputi ga ona ne prekidajući posao.
Feliks izađe iz prostorije i uspne se uskim stubištem. Gore su bile dvije male spavaonice, u svakoj po četiri kreveta. U njima su spavali neki ljudi, valjda oni koji rade noću. Nathan je bio u stražnjoj sobi; sjedio je na rubu kreveta i zakopčavao košulju.
Ugledavši Feliksa, upita:
– Feliks, wie gehts?
– Moram razgovarati s tobom – Feliks će na jidišu.
– Pa govori.
– Dođi van.
Nathan navuče kaput, pa su sišli na ulicu. Stajali su na suncu, blizu otvorena prozora eksploatatorske radnje, a razgovor im nitko nije mogao čuti od buke što je dopirala iznutra.
– Radnja mog oca – objašnjavao je Nathan. – Plaća pet penija za strojno šivanje jednih hlača koje radnica sašije za jedan sat. Još tri penija plaća za krojenje, glačanje i prišivanje dugmadi. Onda nosi hlače nekom krojaču u West End i dobiva za njih devet penija. S profitom od jednog penija može kupiti krišku kruha. Zatraži li od krojača u West Endu deset penija, bit će izbačen iz radnje a posao će dobiti jedan od onih brojnih židovskih krojača što po ulicama hodaju sa šivaćim strojem pod rukom i nude svoje usluge. Ja neću tako živjeti.
– Jesi li zato postao anarhist?
– Ti ljudi šiju najljepšu odjeću na svijetu, a jesi li vidio kako su oni odjeveni?
– A kako bi se to promijenilo? Nasiljem?
– Znao sam da tako misliš. Nathane, treba mi pištolj. Nathan se nervozno nasmije.
– Zašto?
– A zašto anarhistima obično treba pištolj? To ti meni reci.
– Da kradu lopovima, ugnjetavaju tirane i ubijaju ubojice.
– I što ćeš od toga ti učiniti?
– Reći ću ti, ako zaista želiš znati... – Nathan trenutak razmisli pa reče:
– Pođi u gostionicu Frying Pan na uglu Brick Lanea i Thrawl Streeta.
Javi se Garfieldu Patuljku.
– Hvala ti – radosno će Feliks ne mogavši obuzdati likovanje. – Koliko će me stajati?
– Pištolj na kapsulu pet šilinga.
– Radije bih nešto sigurnije.
– Dobri pištolji su skupi.
– Morat ću se cjenkati. – Feliks stisne Nathanovu ruku i ponovi: – Hvala ti.
Nathan ga je promatrao dok se penjao na bicikl.
– Možda ćeš mi o tome kasnije pričati. Feliks se nasmiješi.
– Čitat ćeš u novinama. – Mahne rukom i odveze se.
Provezao se Whitechapel Roadom i Whitechapel High Streetom, onda skrenuo desno u Osborn Street. Odjednom je grad pokazao sasvim drugo lice. Bio je to najzapušteniji dio Londona koji je Feliks dotad vidio. Ulice uske i prljave, žljebovi začepljeni smećem, zrak zagađen i smradan, stanovnici uglavnom bijednici. No usprkos tome, svugdje je vrvjelo kao u košnici. Muškarci su trčali gore-dolje gurajući ručna kolica, gomile se okupljale oko uličnih tezgi, prostitutke se nudile na svakom uglu, a stolarske i čizmarske radnje proširile se na pločnike.
Feliks ostavi bicikl pred vratima Frying Pano; uzme li ga tkogod, jednostavno će ukrasti drugog. Na ulazu u gostionicu morao je prekoračiti nešto što je sličilo na crknutu mačku. Ušao je u prostoriju niska stropa, gotovo bez namještaja, sa šankom na drugoj strani. Na klupama uza zidove sjedili su stariji muškarci i žene, dok su mlađi stajali nasred prostorije. Feliks priđe šanku i naruči čašu piva i hladnu kobasicu.
Onda pogleda oko sebe i spazi Garfielda Patuljka. Nije ga odmah uočio jer je stajao na stolici. Bio je visok kojih metar i dvadeset, velike glave, a po licu mu se vidjelo da je srednjih godina. Ogroman crni pas sjedio je na podu do njegove stolice. Patuljak je razgovarao s dva krupna muškarca, očito siledžijama, odjevenim u kožne jakne i košulje bez kragne. Možda su mu to tjelohranitelji. Vidjevši im nabrekle trbuhe, Feliks se naceri. Požderat ću ih žive, pomisli. Ona su se dvojica krijepila pivom iz vrčeva od litre, ali je patuljak pio nešto drugo, reklo bi se, džin. Pipničar pruži Feliksu piće i kobasicu.
– I čašu najboljeg džina doda Feliks.

Neka mlada žena za šankom dobaci mu značajan pogled.
– Je li za mene? – upita i koketno se nasmiješi pokazujući pokvarene zube. Feliks samo skrene pogledom.
Dobivši džin, plati i uputi se prema onoj grupi koja je stajala kraj jednog prozorčića s pogledom na ulicu. Feliks stane između njih i vrata i oslovi patuljka:
– Gospodin Garfield?
– Tko ga treba? odazove se Garfield kreštavim glasom Feliks mu ponudi džin.
– Mogu li porazgovarati s vama o poslu? Garfield uze čašu, iskapi je i odgovori:
– Ne možete.
Feliks srkne piva. Bilo je slađe i ne onako pjenušavo kao švicarsko.
– Htio bih kupiti pištolj.
– Onda ne znam zašto ste došli ovamo.
– Uputili su me k vama iz kluba u Jubilee Streetu.
– Anarhist, je l' da?
Feliks je šutio. Garfield ga odmjeri od glave do pete.
– A kakav biste pištolj, na primjer, htjeli?
– Neki revolver. Dobar.
– Kakav brauning sa sedam metaka, a?
– Taj bi bio odličan.
– E pa, nemam ga. I da ga imam ne bih ga prodavao. A kad bih ga prodavao tražio bih pet funti.
– Rečeno mi je najviše funtu.
– Pogrešno su vam rekli.
Feliks razmisli. Patuljak je zacijelo zaključio da Feliksa kao stranca i anarhista može prevariti. U redu, platit ćemo ti na tvoj način.
– Ne mogu dati više od dvije funte.
– A ja ne mogu spustiti ispod četiri.
– Ide li uz to i kutija municije?
– U redu, i kutija municije. Dakle, sve za četiri funte.
– Dogovoreno – složi se Feliks. Primijetio je kako je jedan tjelohranitelj zatomio cerek. Kad je platio piće i kobasicu, Feliksu je ostalo još tri funte, petnaest šilinga i jedan peni.
Garfield dade glavom znak jednom pratiocu i on ode iza šanka pa izađe van kroz stražnja vrata. Feliks pojede kobasicu: Minutu-dvije kasnije pratioc se vrati noseći nešto zamotano u krpe. Pogleda Garfielda koji mu kimne glavom. Nato čovjek pruži zamotak Feliksu.
Feliks odmota krpe i nađe malu kutiju, u njoj revolver. Izvadi ga iz omota i stade razgledati.
– Spusti toga vraga, nećeš ga valjda pokazivati cijelom svijetu – upozori ga Garfield.
Pištolj je bio čist i podmazan, a mehanizam je glatko funkcionirao. Feliks se usprotivi:
– Ako ga ne pregledam, kako ću znati je li dobar?
– Gdje misliš da si, u robnoj kući Harrods.
Feliks otvori kutiju s mecima i brzim, vještim pokretima napuni bubanj.
– Makni tu jebenu pljucu – sikne patuljak. – Brzo mi daj lovu i odjebi.
Boga mi, nisi pri zdravoj.
Feliksu se od napetosti steglo grlo. Povuče se korak natrag i uperi pištolj u patuljka.
– Isuse, Marijo i Josipe! – zaprepasti se Garfield.
– Da isprobam pištolj, a? – naceri se Feliks.
Ona dva tjelohranitelja odmaknu se u stranu svaki u svom pravcu tako da ih Feliks ne može oba držati na nišanu. Feliks protrne; nije očekivao da su tako pametni. Idući potez će im biti skok na nj. U gostionici je zavladao muk. Feliks shvati da neće stići do vrata jer će ga ščepati jedan tjelohranitelj. Golemi pas stade režati osjećajući napetost u zraku.
Feliks se nasmije i ispali metak u psa.
Pucanj iz pištolja zaglušio je malu prostoriju. Nitko se ne pokrenu. Pas se svali na pod krvareći. Patuljkovi tjelohranitelji stadoše kao ukopani.
Feliks se povuče još jedan korak, segne iza sebe i napipa vrata. Otvori ih, s pištoljem jednako uperenim u Garfielda, i izađe van.
Zalupi vratima, strpa pištolj u džep i skoči na bicikl.
Uto začuje kako se otvaraju vrata gostionice. On se odgurne i stade voziti. Netko ga zgrabi za rukav od kaputa, no on je i dalje vozio i istrgao se. Onda začuje pucanj i mehanički se sagne. Netko je vikao. Feliks zamakne iza nekog prodavača sladoleda pa skrene za jedan ugao. Iz daljine se čuo zvižduk policajca. Feliks se osvrne. Nitko ga nije pratio.
Nakon pola minute izgubio se u labirintu Whitechapela.
Ostalo mi je šest metaka, pomisli.

3.



Charlotte je bila spremna. Haljina što je svima zadala toliko glavobolje savršeno joj je stajala. Jedna crvena ruža krasila joj grudi, a kiticu ruža omotanu šifonom nosila je u ruci. Tijara od briljanata bila joj je dobro pričvršćena na punđi zajedno s dva velika bijela pera. Sve je bilo sjajno.
Ona je, pak, umirala od straha.
– Kad uđem u Prijestolnu dvoranu – rekla je Marji – otpast će mi povlaka, tijara će mi se spustiti na oči, punđa se raspasti, pera se nagnuti u stranu, zaplest ću se u rub haljine i pljusnuti na pod. Cijelo će društvo prasnuti u smijeh, a najglasnije će mi se smijati Njeno Veličanstvo kraljica. A ja ću iz palače istrčati u park i baciti se u jezero.
– Ne smiješ tako govoriti – ukori je Marja. A onda doda nježnije: – Bit ćeš najljepša.
Charlottina majka uđe u spavaonicu, zastane pred Charlottom i zagleda se u nju.
– Draga moja, prekrasna si – reče i poljubi je.
Charlotte zagrli majku, pritisne obraz uz njen, onako kako je to činila kao dijete, kad ju je očaravala baršunasta glatkoća majčina lica. Onda se odmakne i iznenadi vidjevši suze u majčinim očima.
– I ti si predivna, mama – reče.
Lidijina haljina bila je od satena boje slonovače, s povlakom od sivkastožutog brokata optočenom grimiznim šifonom. Kao udata žena ona je, za razliku od Charlotte, nosila tri pera u kosi. Njen je buket bio od graholika i petunija.
– Jesi li spremna? – upita.
– Već sto godina – odgovori Charlotte.
– Podigni povlaku.
Charlotte podigne povlaku onako kako su je učili. Majka s odobravanjem kimne glavom.
– Hoćemo li?
Marja otvori vrata. Charlotte stane u stranu da propusti majku, ali mama reče:
– Ne, draga, ovo je tvoja noć.
Hodale su hodnikom jedna za drugom, a Marja iza njih, pa se spustile do odmorišta. Kad je Charlotte došla na vrh glavnog stubišta, prolomi se pljesak. Sva je posluga bila okupljena na dnu stubišta: domaćica, kuharica, lakeji, sobarice, sluškinje, konjušari i sluge. Bezbroj lica uprlo je poglede u nju s ponosom i radošću. Charlotte je bila ganuta njihovom privrženošću; shvatila je da je to i za njih velika noć.
Usred tog mnoštva bio je tata, veličanstven u svom fraku od crna samta, s hlačama do koljena i crnim čarapama, mač mu o boku, trorogi šešir u ruci.
Charlotte se polako spusti stepenicama.
Otac je poljubi i reče:
– Moja mala djevojčice.
Kuharica, koja ju je poznavala toliko dugo da se usudila slobodnije ponašati, povuče je za rukav i šapne:
– Divno izgledate, gospođice. Charlotte joj stisne ruku i uzvrati:
– Hvala, gospođo Harding.
Aleks joj se nakloni. Bio je prekrasan u uniformi admirala ruske ratne mornarice. Kakav zgodan muškarac, pomisli Charlotte; po svoj će se prilici tkogod zaljubiti u nj večeras.
Dva lakeja otvore glavna vrata. Tata uhvati Charlottu za lakat i nježno je izvede. Mama je išla za njima držeći Aleksa pod ruku. Da se barem večeras mogu potpuno isključiti i bez razmišljanja ići kamo god me vode, razmišljala je Charlotte. To bi mi bilo najbolje.
Kočija ih je čekala vani. Kočijaš William i lakej Charles stajali su u stavu »mirno« svaki sa svoje strane vrata, odjeveni u livreju posluge Waldenovih. Muževan i prosijed William bio je miran, ali je Charles izgledao uzbuđen. Uz tatinu pomoć Charlotte uđe u kočiju i s olakšanjem sjedne. Još nisam pala, pomisli.
Onda su se ukrcali Walden, Orlov i Lidija. Pritchard donese jednu košaru, stavi je na pod kočije, potom zatvori vrata.
Kočija krene.
Charlotte će s čuđenjem gledajući košaru:
– Zar ćemo jesti? Pa ne idemo ni kilometar dalje od kuće.
– Čekaj samo dok vidiš kolonu odgovori joj otac. Provest ćemo mi i sat vremena u kočiji.
Ove bi večeri moglo biti više dosade nego nervoze, pomisli Charlotte.
I doista, kočija se zaustavila kod Admiraliteta, na samom početku Malla, skoro kilometar dalje od Buckinghamske palače. Tata je otvorio košaru i izvadio bocu šampanjca. U košari je bilo sendviča s piletinom, bresaka iz staklenika i kolača.
Charlotte je popila čašu šampanjca ali jesti nije mogla. Pogleda kroz prozor. Pločnici su vrvjeli besposličarima koji su promatrali povorku moćnika. Jedan visoki muškarac, uska, lijepa lica, stajao je naslonjen na bicikl i netremice buljio u njihovu kočiju. Od njegova pogleda Charlotte zadrhti i brzo se okrene.
Nakon onog veličanstvenog izlaska iz kuće, ovaj antiklimaks, ovo čekanje u povorci djelovalo je na Charlottu smirujuće. Kad je kočija konačno prošla kroz dvorišne dveri i približila se velikom ulazu u Palaču, opet je bila ona stara Charlotte, puna skepticizma, omalovažavanja i negodovanja.
Kočija se zaustavila, vrata se na njoj otvorila. Charlotte je lijevom rukom podigla povlaku a desnom skutove, izašla iz kočije i ušla u Palaču.
Golemo predvorje pokriveno crvenim sagom kupalo se u spletu svjetla i boja. Ugledavši sve one žene u bijelim haljinama i muškarce u sjajnim uniformama, Charlotte je, usprkos svom skepticizmu, osjetila srhe od uzbuđenja. Briljanti su svjetlucali, mačevi zveckali a perje se njihalo. Stražari u crvenim odorama stajali u stavu »mirno« s obje strane.
Charlotte i mama ostavile su ogrtače u garderobi, zatim u pratnji tate i Aleksa polako krenule predvorjem, potom se popele velikim stubištem okićenim bezbrojnim crvenim i bijelim ružama na kojem su stajali gardisti s helebardama. Prošavši kroz galeriju slika stigli su u prvu od tri svečane dvorane s golemim svijećnjacima i poput zrcala sjajnim parketnim podom. Tu je povorka završavala, gosti prilazili jedni drugima, razgovarali i uzajamno se divili odjeći. Charlotte ugleda rođakinju Belindu, strica Georgea i strinu Clarissu. Dvije se obitelji pozdrave.
Stric George nosio je istu odoru kao tata, ali je onako debeo i crvena lica izgledao u njoj grozno. Kako je strini Clarissi, mladoj i zgodnoj ženi, u braku s takvim debeljkom, pitala se Charlotte.
Tata je gledao naokolo kao da nekoga traži.
– Jesi li vidio Churchilla? – upita Georgea.
– Zaboga, što će ti on? – Tata izvadi sat.
– Sad moramo na svoja mjesta u Prijestolnu dvoranu. Ostavljamo vam Charlottu na brizi, s dopuštenjem, Clarissa. – I s tim riječima tata, mama i Aleks odu.
– Haljina ti je prekrasna – obrati se Belinda Charlotti.
– Užasno je neudobna.
– Znala sam da ćeš to reći.
– I ti si prelijepa.
– Hvala ti – reče Belinda pa će tišim glasom: – Čuj, knez Orlov je zaista privlačan.
– Jako je drag.
– Mislim da je više nego drag.
– Kako ti oči čudno sjaje. Sad će Belinda još tiše:
– Ti i ja moramo uskoro ozbiljno porazgovarati.
– O čemu?
– Sjećaš se našeg razgovora u skrovištu? U Walden Hallu, kad smo uzele one knjige iz knjižnice?
Charlotte pogleda strica i strinu: bili su okrenuti na drugu stranu i razgovarali s nekim tamnoputim muškarcem s ružičastim turbanom od satena na glavi.
– Naravno, sjećam se.
– E, o tome.
Odjednom zavlada tišina. Mnoštvo se povuče u stranu stvarajući prolaz u sredini. Charlotte se osvrne. Kralj i kraljica ušli su u dvoranu u pratnji paževa, nekoliko članova kraljevske obitelji i indijske tjelesne straže.
Dvoranu ispuni šuštanje svile; sve su se žene spustile u dubokom poklonu.
U Prijestolnoj dvorani orkestar skriven u Galeriji minestrela zasvira Neka Bog čuva kralja. Lidija pogleda prema golemim vratima s dva pozlaćena diva čuvara. Najprije su se pojavila dva dvorjanina koračajući natraške, jedan je nosio zlatan štap a drugi srebrni. Onda uđoše kralj i kraljica, dostojanstvena koraka, blago se smiješeći. Uspnu se na podij i stanu pred prijestoljima. Njihova pratnja zauze svoja mjesta kraj njih.
Kraljica Mary nosila je haljinu od zlatom protkana brokata i krunu ukrašenu smaragdima. Nije neka ljepotica, pomisli Lidija, ali kažu da je kralj obožava. Nekoć je bila zaručnica muževljeva starijeg brata koji je umro od upale pluća, a njena udaja za novog nasljednika prijestolja u ono se doba smatrala proračunatim političkim potezom. Međutim, sad se svi slažu da je dobra kraljica i dobra žena. Lidija bi je željela osobno upoznati.
Predstavljanje započne. Žene ambasadora, jedna po jedna, prilazile su kralju i kraljici, klanjale se, potom se vraćale na svoja mjesta. Slijedili su ih ambasadori odjeveni u razne operetno kićene uniforme, samo je ambasador Sjedinjenih Država bio u običnom crnom večernjem odijelu, kao da sve želi podsjetiti kako Amerikanci ni najmanje ne drže do takvih gluposti.
Tokom ceremonije Lidija je lutala pogledom po prostoriji. Grimizni saten pokrivao je zidove, friz s herojskim prizorima pružao se pod stropom, golemi svijećnjak blještao, a sve bilo ukrašeno tisućama cvjetova. Lidija je uživala u raskošnim svečanostima, lijepoj odjeći i sjajnim ceremonijama; sve joj je to istovremeno godilo i diralo je. S vojvotkinjom od Devonshirea, kraljičinom dvorskom damom, izmijenila je diskretan smiješak. Onda se s užitkom zagledala u bogat zlatni vez na dvorskoj odori Johna Burnsa, socijalističkog ministra trgovine.
Kad je završilo predstavljanje diplomata, kralj i kraljica su sjeli.
Njihov su primjer slijedili članovi obitelji, diplomati i većina višeg plemstva. Lidija i Walden, zajedno s ostalim nižim plemstvom, morali su ostati na nogama.
Konačno je bilo na redu predstavljanje debitantica. Svaka bi djevojka zastala pred Prijestolnom dvoranom a jedan bi joj dvorjanin uzeo povlaku iz ruke i raširio je iza nje. Onda bi djevojka stala beskrajno dugo koračati crvenim sagom prema prijestoljima, a sve oči bile uprte u nju. Uspije li biti graciozna i prisebna ovdje, onda to može biti svugdje.
Stigavši pred podij s prijestoljima, debitantica bi uručila svoju posjetnicu lordu komorniku koji bi glasno pročitao njeno ime. Onda bi se poklonila kralju, potom kraljici. Neke se djevojke zaista elegantno klanjaju, pomisli Lidija. Ona je imala velikih problema dok je natjerala Charlottu da uvježba poklon, a možda su se i druge majke našle u istoj nevolji. Nakon poklona debitantica bi se udaljila vodeći računa o tome da ne okrene leđa prijestoljima sve dok se ne skloni na sigurno među promatrače.
Djevojke su koračale tako blizu jedna iza druge da su lako mogle nagaziti jedna drugoj na povlaku. Lidiji se činilo da ceremonija nije tako intimna i ozbiljna kao nekad. Ona je bila predstavljena kraljici Viktoriji u sezoni 1896, godinu dana nakon udaje za Waldena. Stara kraljica nije sjedila na prijestolju već na nekoj visokoj stolici te se činilo da stoji. Lidija se zaprepastila vidjevši koliko je Viktorija niska rasta. Ona je tad morala poljubiti kraljičinu ruku. Sad je taj dio ceremonije izostavljen, vjerojatno zato da bi se dobilo na vremenu. No zato sad Dvor izgleda poput kakve tvornice što proizvodi maksimalan broj debitantica u najkraćem vremenu. Međutim, današnje djevojke ne vide tu razliku, a i da vide vjerojatno ih za to ne bi bilo stalo.
Odjednom se na ulazu našla Charlotte. Dvorjanin joj je spustio povlaku, nježno je gurnuo, i ona je stala koračati crvenim sagom, glave visoko uzdignute, vrlo ozbiljna i samosvjesna. Za ovaj sam trenutak živjela, pomisli Lidija.
Djevojka ispred Charlotte se pokloni, a onda se dogodi nešto nezamislivo. Umjesto da se uspravi, debitantica upre pogled u kralja, ispruži umolno ruke i klikne jakim glasom:
– Vaše Veličanstvo, za ime Boga, nemojte više mučiti Žene!
Sufražetkinja, pomisli Lidija.
Pogled joj poleti ka kćeri. Charlotte je stajala kao ukopana na pola puta od podija, buljeći u prizor s izrazom užasa na blijedom joj licu.
Muk zaprepaštenja vladao je u Prijestolnoj dvorani samo trenutak. Dva dvorjanina prva su došla k sebi: priskočiše djevojci, čvrsto je uhvatiše pod ruku i bez okolišanja odvedoše.
Kraljica se zajapurila a kralj se svladao i ostao potpuno miran kao da se ništa nije dogodilo. Lidija opet pogleda Charlottu. Zašto baš moja kći mora biti slijedeća? Sad su se sve oči uprle u Charlottu. Lidija bi joj najradije doviknula: Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo! Samo naprijed!
Charlotte je još stajala kao kip. No lice joj više nije bilo onako blijedo. Onda duboko udahne i zakroči naprijed. Lidiji stade dah. Charlotte preda svoju posjetnicu lordu komorniku koji objavi:
– Predstavlja se lady Charlotte Walden. Charlotte stane ispred kralja.
Pažljivo, hrabrila ju je u sebi Lidija Charlotte izvede savršen poklon. Potom se pokloni i pred kraljicom. Zatim se napola okrene i udalji. Lidija odahne.
Žena do nje, neka barunica koju je Lidija poznavala samo iz viđenja, šapne:
– Baš je to sjajno izvela.
– To je moja kći – Lidija će sa smiješkom.
Waldena je ispad mlade sufražetkinje potajice razveselio. Duhovita djevojka, pomislio je. Naravno, bio bi užasnut da je takvo što na Dvoru izvela Charlotte, no budući da se radilo o tuđoj kćeri, smatrao je taj incident izvanrednim osvježenjem u beskrajno dugoj ceremoniji. Vidjevši kako je Charlotte mirno nastavila svojim putem, nije se iznenadio; drugo i nije očekivao. Ona je samouvjerena mlada dama, i po njegovu sudu Lidija bi sebi trebala čestitati na djevojčinu odgoju umjesto što stalno brine zbog toga.
Nekad je davno Walden uživao u ovakvim prigodama. Kao mladić rado je oblačio dvorsku odjeću i šepirio se u njoj. U onim su ga danima i noge služile. Sad se, međutim, osjeća glupo u hlačama do koljena i svilenim čarapama, a da se ni ne spominje ovaj prokleti veliki čelični mač. Osim toga, nagledao se toliko slikovitih svečanosti po raznim dvorovima da ga zaista više ne oduševljavaju.
Što li o tome misli kralj George, pitao se. Walden je volio kralja. Naravno, u usporedbi s ocem, Edwardom VII, George je prilično bezbojan i blag momak. Njemu narod nikad neće klicati »Dobri stari Georgie!« kao što je klicao »Dobri stari Teddy!«. Ali će ga na kraju zavoljeti zbog njegova nenametljiva šarma i umjerena života. On zna pokazati odlučnost, iako je to dosad činio vrlo rijetko, a Waldenu se sviđaju izravni ljudi. I zato smatra da će George zaista biti dobar vladar.
Konačno se zadnja debitantica poklonila i otišla, a kralj i kraljica su ustali. Orkestar ponovo zasvira himnu. Kraljevski se par nakloni najprije ambasadorima, potom njihovim ženama, onda vojvotkinjama i konačno ministrima. Kralj uze kraljicu za ruku, a paževi joj podigoše povlaku. Onda najprije izađoše dvorjani, hodajući natraške. Potom izađe kraljevski par, za njima gosti, prema redu prvenstva.
Večera je bila servirana u tri dvorane: u jednoj za kraljevsku obitelj i njihove prisne prijatelje, u drugoj za diplomatski zbor, a u trećoj za ostale goste. Walden je, doduše, bio kraljev prijatelj ali ne i prisan prijatelj, zato je pošao s ostalima u treću dvoranu. Aleks se, pak, priključio diplomatima.
U blagovaonici se Walden ponovo sastao sa svojom obitelji. Lidija je sva blistala. Walden se obrati kćeri:
– Čestitam, Charlotte.
– Koja je ono grozna djevojka? – upita ga Lidija.
– Navodno kći nekog arhitekta – odgovori joj on.
– Onda je sve jasno – nato će Lidija.
– Zašto je onda sve jasno? – začudi se Charlotte. Walden se nasmiješi.
– Tvoja majka hoće reći da djevojka nije baš iz najbolje obitelji.
– Ali zašto smatra da kralj muči žene?
– Ma to je ona govorila o sufražetkinjama. Ali nećemo o tome večeras, danas je naš veliki dan. Idemo na večeru. Pogledajte samo taj bogati stol.
Dugački bife bio je krcat toplim i hladnim jelima, a okićen cvijećem. Sluge odjevene u grimizno-zlatne kraljevske livreje nudile su gostima jastoge, file od pastrve, prepelice, jorkširsku šunku, jaja zviždovke i razne kolače i poslastice. Walden je uzeo pun tanjur te sjeo i stao jesti; nakon više od dva sata stajanja u Prijestolnoj dvorani zaista je ogladnio.
Prije ili kasnije Charlotte će doznati sve o sufražetkinjama, njihovim štrajkovima glađu i prisilnom hranjenju, razmišljao je Walden, ali je sve to, blago rečeno, neukusno, i što duže ostane u blaženom neznanju to bolje za nju. U njenim godinama život se mora sastojati od zabava i izleta, haljina i šešira, ogovaranja i koketiranja.
Međutim, na sve strane je brujalo o »incidentu« i »onoj djevojci«. Waldenov brat George sjeo je do Waldena i bez uvoda stao objašnjavati:
– To je neka gospođica Mary Blomfield, kći pokojnog sira Arthura Blomfielda. Majka joj je u onom trenutku bila u salonu. Čim su joj kazali što je kći učinila, odmah je pala u nesvijest.
George je očito s užitkom pričao o tom skandalu.
– Valjda joj drugo i nije preostalo – zaključi Walden.
– Kakva sramota za obitelj! – nastavio je George. – Iduće dvije-tri generacije Blomfieldovih zacijelo neće imati pristupa na Dvor.
– Neće nam nedostajati.
– Ni najmanje.
Uto Walden spazi Churchilla gdje se kroz mnoštvo probija prema njima. Pisao je prvom lordu Admiraliteta o svom razgovoru s Aleksom i jedva čekao da s njim raspravi o slijedećem koraku, ali ne ovdje. Skrene pogledom u nadi da će Churchill shvatiti znak. No mogao je i znati da od te tajne poruke neće biti koristi.
Churchill se nagne preko Waldenova sjedala.
– Možemo li izmijeniti koju riječ?
Walden pogleda brata. Georgeovo je lice izražavalo odbojnost. Walden mu dobaci rezigniran pogled i ustane.
– Idemo se prošetati u galeriju slika – predloži Churchill. Walden pođe za njim. Churchill reče:
– Zacijelo ćete mi i vi prigovoriti da je za protest ove sufražetkinje kriva Liberalna stranka.
– Vjerojatno jest – potvrdi Walden. – Ali vi ne želite razgovarati o tome.
– Zaista ne želim.
Dva su muškarca koračala rame uz rame dugačko galerijom. Churchill poče:
– Ne možemo prihvatiti da Balkan bude ruska sfera utjecaja.
– Toga sam se i bojao.
– Pa što će im Balkan? Mislim, ako zanemarimo onu glupost o podržavanju slavenskog nacionalizma.
– Žele izlaz na Sredozemno more.
– To bi nama išlo u prilog da su nam saveznici.
– Točno.
Stigli su do kraja galerije i stali. Churchill upita:
– Postoji li neki način da im dademo izlaz a da ne prekrajamo kartu Balkanskog poluotoka?
– O tome sam i ja razmišljao. Churchill se nasmiješi.

– I imate protuprijedlog?
– Imam.
– Da ga čujemo.
Walden stade objašnjavati:
– Ovdje se zapravo radi o tri vodene površine: o Bosporu, Mramornom moru i Dardanelima. Kad bismo im mogli dati te vodene prolaze, ne bi im trebao Balkan. Dakle, pretpostavimo da se cijeli prolaz između Crnog i Sredozemnog mora proglasi međunarodnim vodenim putem kroz koji bi brodovi svih zemalja imali slobodan prolaz, što bi zajednički jamčile Rusija i Engleska.
Churchill ponovo poče koračati, polako i zamišljeno. Walden je kročio kraj njega čekajući odgovor.
Konačno Churchill progovori:
– Taj prolaz u svakom slučaju treba da bude međunarodni vodeni put. Dakle, predlažete da ono što bismo ionako dali, nudimo kao ustupak?
– Tako je.
Churchill digne pogled i odjednom se naceri.
– U makjavelističkoj vještini nema onoga tko se može nositi s engleskom aristokracijom. U redu. Samo nastavite i predložite to Orlovu.
– Zar ne želite za to tražiti dozvolu Kabineta?
– Ne.
– Čak ni ministra vanjskih poslova?
– Još ne. Rusi će sigurno htjeti modificirati prijedlog, željet će barem znati detalje o tome kako će im se to jamstvo osigurati. Zato ću to iznijeti Kabinetu kad dogovor bude potpuno razrađen.
– Vrlo dobro.
Walden se pitao koliko uopće Kabinet zna o onome na čemu rade Churchill i on. Možda se i prvi lord Admiraliteta vješto služi makjavelizmom. Gdje je zapravo prava istina u tom kolopletu?
– Gdje je sad Orlov? – upita Churchill.
– U blagovaonici za diplomate.
– Idemo mu odmah izložiti prijedlog.
Ali Walden odmahne glavom. Zaista s pravom prebacuju Churchillu da je impulzivan.
– Ovo nije pravi trenutak.
– Ne možemo čekati pravi trenutak, Walden. Svaki dan nam je dragocjen.
Nećeš ti mene prestrašiti, mali moj, pomisli Walden, a glasno reče:
– Morat ćete meni prepustiti da ja to ocijenim, Churchill. Iznijet ću Orlovu prijedlog sutra ujutro.
Churchill se naroguši, već spreman na svađu, ali se onda obuzda, te će pomirljivo:
– Pa, valjda nam Nijemci neće noćas objaviti rat. U redu. – Pogleda na sat. – Sad moram ići. Obavijestite me o svemu.
– Naravno. Do viđenja.
Churchill je sišao niza stepenice a Walden se vratio u blagovaonicu. Društvo se razilazilo. Kralj i kraljica već su se povukli, svi se najeli, i više nije bilo razloga da itko dulje ostaje. Walden okupi svoju obitelj, te se svi spustiše niza stepenice. U velikom predvorju sreli su Aleksa.
Dame su pošle u garderobu a Walden zamolio jednog dvorjanina da mu pozove kočiju.
Sve u svemu, zaključi dok je čekao, bilo je to prilično uspjelo veče.
* * *

Mali je podsjećao Feliksa na ulice u moskovskoj četvrti starog plemstva. Ta široka, ravna avenija proteže se od Trafalgar Squarea do Buckinghamske palače. Na jednoj strani dižu se prekrasna zdanja, među njima i Palača St. James's. Na drugoj strani je St. James's Park. Kočije i automobili bili su poredani s obje strane Malla, sve do pola ulice. Vozači i kočijaši naslanjali se na vozila, zijevali i vrpoljili se čekajući da ih iz Palače pozovu po gospodare i gospodarice.
Kočija Waldenovih bila je parkirana uz park. Njihov kočijaš u plavo-ružičastoj livreji stajao je kraj konja i čitao novine pri svjetlu svjetiljke na kočiji. Iz tame parka, nekoliko metara dalje, promatrao ga je Feliks.
Bio je očajan. Njegov je plan propao.
Kako nije razumio razliku između engleskih riječi »kočijaš« i »lakej«, krivo je protumačio onu obavijest u Timesu o pozivanju kočija. Mislio je da će kočijaš čekati pred Palačom dok mu se pojavi gospodar pa onda do trčati po kočiju. Tad bi ga Feliks, kako je planirao, skidao, obukao njegovu livreju i odvezao kočiju k Palači.
A zapravo je kočijaš ostao kraj vozila a lakej čekao na dverima Palače.
Kad kočija bude zatražena, lakej će dotrčati, a kočijaš će tad odvesti kočiju po putnike. To znači da Feliks mora svladati dva čovjeka a ne jednog; a problem je u tome što to mora izvesti kradom, tako da nijedan od stotina slugu u Mallu ne primijeti da nešto nije u redu.
Otkako je prije nekoliko sati shvatio svoju zabludu, Feliks nije imao mira. Promatrajući kočijaša gdje čavrlja sa svojim kolegama, razgleda jedan rolls-royce u blizini, igra neku igru s pola penija i briše prozore na kočiji, stalno je tražio rješenje tog problema. Možda je najpametnije odustati od ovog plana i ubiti Orlova neki drugi dan.
Ta pomisao bila mu je mrska. Prvo, tko zna hoće li se ukazati još koja dobra prigoda. A drugo, želi ga ubiti sada. Već mu u ušima odzvanja pucanj pištolja, već gleda kako knez pada, već je sastavio šifrirani brzojav koji će poslati Ulrichu u Ženevu, već u mašti vidi uzbuđenje u maloj tiskari, pa naslove u svjetskim novinama, i konačno val revolucije što će prohujati Rusijom. Ne mogu to više odlagati, pomisli, želim da to bude sada.
Uto neki mladić u zelenoj livreji priđe Waldenovom kočijašu s riječima:
– Ej, kako je, William?
Znači, kočijaš se zove William.
– Ne smijem se potužiti, John – odgovori William. Feliks to nije razumio.
– Ima li što u novinama? – interesirao se John.
– Je, revolucija. Kralj obećava da će dogodine svi kočijaši u Palaču na večeru, a gospodičići će čekati u Mallu.
– Tako će i biti.
– Sto posto.
John ode svojim putem.
Williama mogu srediti, ali što ću s lakejem, upita se Feliks, i razmisli o tome što bi se moglo dogoditi. Walden i Orlov će doći na vrata Palače. Vratar će zovnuti Waldenova lakeja koji će pretrčati kojih četristo metara od Palače do kočije. Onda će vidjeti Feliksa u kočijaševoj uniformi i podići uzbunu.
A kad bi lakej stigao na parkiralište i vidio da kočije više nema ondje? E, to je ideja!
Lakej će biti u nedoumici: da nije pogriješio? Osvrtat će se gore-dolje, pomalo uspaničeno tražiti kočiju. Konačno će priznati poraz i vratiti se u Palaču da kaže gospodaru kako ne može naći kočiju. A tad će Feliks već voziti kočiju i njena vlasnika kroz park.
Još uvijek bi moglo upaliti!
Jest da je ovaj plan opasniji, ali mogao bi upaliti.
Više nije bilo vremena za razmišljanje. Već su prvi lakeji trčali niz Mali. Pozvan je onaj rolls-royce ispred Waldenove kočije. William je nataknuo svoj cilindar, očekujući poziv svakog trena.
Feliks izađe iz grmlja, malo mu se približi i zovne:
– Hej, hej, William!
Kočijaš se okrene k njemu i namršti se. Feliks mu žurno mahne.
– Dođi ovamo, brzo!
William savije novine, pa se neodlučno, sporim korakom uputi prema Feliksu.
– Pogledaj ovo! – uzvikne Feliks, nastojeći da mu se u glasu osjeti panika što mu, onako napetom, nije bilo teško postići. – Znaš li što je ovo?– reče uprijevši prstom u žbunje.
– Što? – začudi se William, pa priđe i zagleda se u onom smjeru kamo je Feliks pokazivao.
– Ovo. – Feliks mu pokaže pištolj. – Budeš li vikao, ubit ću te.
William se užasnuo. Feliks mu je u mraku vidio bjeloočnice. Bio je to krupno građen muškarac, stariji od Feliksa. Učini li neku glupost i upropasti mi plan, ubit ću ga, pomisli Feliks bijesno.
– Miči se – naredi mu.
Čovjek se kolebao.
Moram ga odvući dalje od svjetla.
– Miči se, kretenu. William zakroči u grmlje.
Feliks je išao za njim. Kad su se udaljili kojih pedeset metara od Malla, Feliks reče:
– Stani.
William stane i okrene se.
Ako će pružiti otpor, onda će to učiniti ovdje, pomisli Feliks i naredi:
– Svlači odjeću.
– Što?
– Svlači se.
– Vi ste ludi šapne William.
– Imaš pravo, lud sam. Svlači se. William je oklijevao.
Ako pucam u nj, hoće li tkogod dotrčati? Hoće li grmlje prigušiti pucanj? Mogu li ga ubiti a da mu ne napravim rupu na uniformi? Hoću li mu skinuti kaput i pobjeći prije no što netko stigne?
Feliks napne pištolj. William se stane svlačiti.
Iz Malla je dopirala sve jača buka: palili se motori, orme zveckale, kopita toptala, ljudi vikali jedni na druge i na konje. Svakog bi trena lakej mogao dotrčati po kočiju.
– Brže! – izdere se Feliks.
William je ostao samo u donjem rublju.
– Skidaj sve – reče Feliks.
William je oklijevao. Feliks podiže pištolj. William skine potkošulju i gaćice te ostade gol, dršćući od straha i pokrivajući genitalije rukama.
– Okreni se – zapovijedi Feliks. Kočijaš mu okrene leđa.
– Sad legni potrbuške.
Čovjek ga posluša. Feliks odloži pištolj, brzo skine svoj kaput i šešir, pa obuče kočijašev kaput i stavi cilindar koji je William ispustio na zemlju. Kolebao se bi li navukao kratke hlače i bijele čarape, ali onda odustane; kad bude sjedio na kočiji nitko mu ionako neće vidjeti hlače i čizme, osobito pri slabom svjetlu uličnih svjetiljki.
Stavi pištolj u džep svog kaputa, onda prebaci kaput preko ruke. Zatim smota Williamovu odjeću u zavežljaj.
William htjede podići glavu.
– Ne miči se – oštro će Feliks. I s time se tiho udalji.
William će po svoj prilici ostati neko vrijeme ondje, a onda će se onako gol pokušati neopaženo vratiti u Waldenovu kuću. Vjerojatno neće razglasiti da su ga svukli do gole kože sve dok ne nabavi drugu odjeću, jasno, ukoliko nije čovjek bez ikakva stida. Naravno, kad bi znao da Feliks namjerava ubiti kneza Orlova, možda bi zaboravio svaki stid, ali kako bi on uopće došao na takvu ideju?
Feliks gurne kočijaševu odjeću pod neki grm pa iskroči na svjetla Malla.
Sad se našao na kliskom terenu. Sve dosad bio je samo sumnjivac što vreba iz grmlja. Od ovog je trena pravi varalica. Ako mu se neki Williamov prijatelj, na primjer John, pobliže zagleda u lice, igra je gotova.
Hitro se popne na kočiju, svoj kaput položi na sjedalo do sebe, namjesti cilindar, otpusti kočnicu i tržne uzdama. Kočija je izašla na cestu. Feliks je s olakšanjem odahnuo. Dosad sam uspio, pomisli, sredit ću ja Orlova.
Vozeći se niz Mali motrio je pločnike ne bi li ugledao lakeja u plavo-ružičastoj livreji gdje trči po kočiju. Ne bi se dobro proveo da ga sad vidi, prepozna boje i skoči na stražnje sjedalo kočije. Uto je jedan automobil izašao pred kočiju i Feliks psujući zaustavi konje. Zabrinuto se ogleda. Od lakeja ni traga. Malo kasnije cesta je opet bila prazna, i on potjera konje naprijed.
Na kraju avenije, kod Palače, ugleda slobodno mjesto na desnoj strani, nasuprot parku. Lakej će doći suprotnim pločnikom i neće spaziti kočiju. Feliks se odveze na to mjesto i zakoči. Spustio se sa sjedala i stao kraj konja, motreći pločnik na suprotnoj strani. Tko zna hoće li se izvući živ iz ovoga.
Prema onom njegovom prvom planu svi su izgledi bili da će Walden ući u kočiju i ne pogledavši kočijaša, ali će sad sigurno uočiti da mu nema lakeja jer će vratar iz Palače morati otvoriti kočiju i spustiti stepenice. Hoće li Walden u tom trenutku zastati i obratiti se kočijašu, ili će odložiti ispitivanje za kasnije, kad dođu kući? Ukoliko me oslovi, pomisli Feliks, morat ću mu odgovoriti i glas će me odati. Što ću onda? Ubit ću Orlova na vratima palače, pa što bude. Tad ugleda slugu u plavo-ružičastoj livreji kako trči onom drugom stranom Malla.
Feliks skoči na kočiju, otkoči kočnicu i poveze se u dvorište Buckinghamske palače.
Ondje je bio red. Ispred njega su lijepe žene i dobro uhranjeni muškarci ulazili u kočije i automobile. Iza njega, negdje u Mallu, Waldenov je lakej trčao gore-dolje tražeći svoju kočiju. Koliko će se još zadržati?
Sluge iz Palače brzo su i spretno ukrcavale goste u vozila. Dok su posjetioci ulazili u kočiju koja je bila pred vratima, jedan je sluga pozivao vlasnike slijedeće kočije, a drugi pitao čije je treće vozilo.
Red se pomaknuo i jedan je sluga pristupio Feliksu.
– Grof od Waldena – reče Feliks, a sluga ode u Palaču.
Samo da ne izađu prebrzo, poboja se Feliks.
Red se opet pomaknuo naprijed, i sad je pred njim bio samo jedan automobil. Ne daj bože da mu motor zataji, pomisli Feliks. Vozač je pridržao vrata jednom starijem paru, i auto se odvezao.
Feliks je dotjerao kočiju do trijema i zaustavio je sasvim naprijed tako da je leđima bio okrenut vratima Palače, pa svjetlo iznutra nije padalo na nj. Čekao je ne usuđujući se osvrnuti.
Neka mlada djevojka progovori na ruskom:
– I koliko ti je dama večeras ponudilo brak, rođače Aleks?
Jedna kapljica znoja skotrlja se Feliksu u oko i on je obriše nadlanicom.
Onda neki čovjek upita:
– Gdje je, dovraga, moj lakej?
Feliks segne u džep kaputa kraj sebe i stavi ruku na dršku pištolja. Još šest metaka.
Krajičkom oka spazio je kako sluga iz Palače brzo priskače, a tren kasnije začu kako se otvaraju vrata kočije. Vozilo se malo zanjihalo; netko je ušao.
– Hej, William, gdje je Charles?
Feliks se ukoči. Činilo mu se da mu Waldenov pogled probija zatiljak. Onaj djevojčin glas javi se sad iz kočije:
– Dođi, tata.
– Ma ovaj William je pod stare dane oglušio... – Waldenove se riječi izgubiše kad je ušao u kočiju. Vrata se zalupe.
– Naprijed, kočijašu! – dovikne sluga pred Palačom.
Feliks odahne i krene.
Tako mu je laknulo da je na tren klonuo. A onda, kad se izvezao iz dvorišta, prože ga val oduševljenja. Orlov je u njegovim rukama, zatvoren u ovoj kutiji iza njega, uhvaćen u stupicu kao životinja. Sad ga više ništa ne može spriječiti u njegovu naumu.
Povezao je kočiju u park.
Držeći uzde u desnoj ruci, nekako je uvukao lijevu ruku u jedan rukav svog kaputa. Potom je prebacio uzde u lijevu ruku i sad uvukao u rukav desnu ruku. Zatim se uspravio i navukao kaput preko ramena. Segnuo je u džep i napipao pištolj.
Onda je ponovo sjeo i omotao šal oko vrata.
Sad je spreman.
Još mora izabrati pravi trenutak.
Ima svega nekoliko minuta vremena, jer od Palače do Waldenove kuće tek je malo više od kilometra. Prošle se noći provezao ovuda biciklom da bi istražio put.
Našao je dva pogodna mjesta; na svakom je ulična svjetiljka koja će mu osvijetliti žrtvu, a u blizini gusto grmlje u kojem će kasnije nestati.
Već se vidjelo prvo mjesto. Još pedeset metara. Kad mu se približio, ugleda nekog čovjeka u večernjem odijelu; zastao je pod svjetiljkom da zapali cigaru. Feliks nastavi vožnju.
Drugo pogodno mjesto bio je jedan zavoj na cesti. Zatekne li se i ondje tkogod, morat će riskirati, pa i ubiti uljeza ako zatreba. Šest metaka.
Ugledavši zavoj potjera konje brže. Iz unutrašnjosti kočije, dopirao je smijeh one djevojke.
Tad stiže na okuku. Živci mu napeti kao strune.
Sad.
Pusti uzde i potegne kočnicu. Konji zateturaju a kočija se zatrese i naglo stane.
U kočiji se začuje vrisak neke žene i vika muškarca. Onaj ženski glas nekako je uznemirio Feliksa, ali nije bilo vremena da razmisli zašto. Skočio je na zemlju, šalom prekrio usta i nos, izvadio pištolj iz džepa i napeo ga.
Ispunjen odlučnošću i bijesom, širom otvori vrata kočije.

4.



Neka žena krikne, a vrijeme se zaustavi.
Feliks je poznavao taj glas. Pogodio ga je poput malja. Od šoka se skamenio.
Sad bi trebalo da se okrene k Orlovu, uperi u nj pištolj i povuče okidač, potom da ispali još jedan metak kako bi bio siguran da ga je ubio, a onda bi se morao okrenuti i pobjeći u grmlje ...
Umjesto toga pogledom je potražio onu koja je kriknula i ugledao joj lice. Bilo je zapanjujuće poznato, kao da ga je zadnji put vidio istom jučer a ne prije devetnaest godina. Oči joj bile raskolačene u panici, mala crvena usta otvorena.
Lidija.
Feliks je stajao na vratima kočije, usta otvorenih pod šalom, s pištoljem uperenim u prazno i mislio: Moja Lidija, ovdje u ovoj kočiji...
Dok je buljio u nju, kao kroz maglu dopiralo mu do svijesti da se Walden miče, vrlo sporo, tu, lijevo od njega. Ali Feliksa je obuzela samo jedna misao: Upravo ovako je izgledala, raskolačenih očiju, otvorenih usta, kad je ležala gola poda mnom, nogu ovijenih oko mog pasa, gledala me i stenjala od užitka ...
Onda je vidio da je Walden isukao mač ...
Zaboga, mač!
... pa zamahnuo njime, oštrica mu sijevnula na svjetlu svijeće, a Feliks se odmaknuo presporo i prekasno, i mač mu se sručio na desnu ruku, i on ispusti pištolj koji pade na cestu i opali.
Pucanj prekide čaroliju.
Sad Walden podiže mač i uperi ga ovaj put Feliksu u srce. Feliks se odmakne u stranu. Vršak mača probije mu kaput i jaknu i zabode mu se u rame. On nagonski odskoči i oslobodi se. Topla krv prošiklja mu pod košuljom.
Zabulji se u cestu tražeći pištolj, ali ga nigdje nije bilo. Onda ponovo uzgleda i vidje kako se Walden i Orlov sudaraju pokušavajući istovremeno izaći kroz uska vrata kočije. Feliksu je desna ruka mlitavo visjela o boku. Tad je shvatio da je razoružan i bespomoćan, ne može čak ni zadaviti Orlova jer mu je desna ruka nemoćna. Doživio je potpun neuspjeh, i to sve zbog glasa jedne žene iz prošlosti.
Nakon svega onoga, pomisli gorko, nakon svega onoga.
Sav očajan, okrene se i pobjegne.
– Prokleta seljačina! – zaurla Walden.
Feliksa je rana boljela pri svakom koraku. Začuo je nečije korake; netko je trčao za njim. Prebrzo a da bi to bio Walden. Dakle, goni ga Orlov. Orlov progoni mene, a ja bježim, pomisli već na rubu histerije.
Jurne s ceste u grmlje. Walden je vikao:
– Aleks, vrati se, taj ima pištolj!
Ne znaju da sam ga izgubio, pomisli Feliks. Da ga bar još imam, sad bih ustrijelio Orlova.
Još je malo trčao, onda stao i osluhnuo. Ništa se nije čulo. Orlov je odustao.
Feliks se nasloni na jedno stablo. Čak i ta kratka trka ga je iscrpla.
Došavši do daha, skine kaput i otetu livreju i oprezno opipa rane. Grozno su ga boljele. Po njegovu sudu, to je dobar znak; da su jako duboke, sve bi mu zatrnulo. Rame mu je polako krvarilo, i osjećao je oštro probadanje. Šaka mu je bila razrezana između palca i kažiprsta, iz rane je liptala krv.
Mora nestati iz parka prije no što Walden uspije dići hajku.
S mukom navuče kaput a livreju ostavi na zemlji. Stavi desnu ruku pod lijevo pazuho i čvrsto je stisne da ublaži bol i smanji krvarenje. Onda umoran krene prema Mallu.
Lidija.
Po drugi put u njegovu životu ona mu je uzrokom katastrofe. Prvi put je to bilo 1895. u Petrogradu ...
Ne. Ne smije sad razmišljati o njoj, još ne. Sad mora biti priseban. Laknulo mu je kad je ugledao bicikl ondje gdje ga je i ostavio, pod spuštenom krošnjom nekog velikog stabla. Po travi ga odgura do ruba parka. Je li Walden već alarmirao policiju? Traže li već visokog muškarca u tamnom kaputu? Pogleda što se događa u Mallu. Lakeji još trčkaraju, motori automobila urlaju, kočijaši manevriraju kočijama. Kad se ono Feliks popeo na Waldenovu kočiju? Prije dvadeset minuta? Otad se svijet okrenuo.
Duboko je udahnuo i izvezao bicikl na cestu. Svi su išli svojim putem, nitko na njega nije obraćao pažnju. Držeći desnu ruku u džepu kaputa, Feliks se popne na bicikl. Odgurne se i stane voziti, upravljajući lijevom rukom.
Policajci su vrvjeli svud oko Palače. Ako ih Walden brzo mobilizira, možda će opkoliti park i ulice oko njega. Feliks pogleda prema Admirality Archu. Na cesti nije bilo nikakve barikade.
Čim se izvuče iz Malla, izgubit će se u West Endu i više ga neće moći naći.
Već se nekako priviknuo da vozi bicikl držeći se samo jednom rukom, i sad je ubrzao.
Blizu Admirality Archa dostigne ga sa strane jedan automobil, a istovremeno neki policajac iskoči pred njim na cestu. Feliks stade, već spreman na bijeg, no policajac je samo zaustavio promet kako bi neki drugi automobil, koji je po svoj prilici pripadao nekom dostojanstveniku, mogao izaći iz jednog dvorišta. Kad je vozilo izašlo, policajac pozdravi pa dade znak da se promet nastavi.
Feliks se provezao kroz Admirality Arch i stigao na Trafalgar Square. Presporo, Walden, pomisli sa zadovoljstvom. Bila je ponoć ali su West Endom, obasjanim uličnim svjetiljkama, miljeli ljudi i vozila. Sve je vrvjelo od policajaca, a nigdje nijednog drugog biciklista: Feliks je upadao u oči. Najradije bi ostavio bicikl i pješke se vratio u Camden Town, ali se bojao da pješice neće moći prevaliti toliki put; zamarao se vrlo brzo.
S Trafalgar Squarea odvezao se St. Martin's Laneom, potom s glavnih ulica skrenuo u sporedne na području kazališta. Jedna mračna ulica odjednom se osvijetlila kad se otvorio stražnji ulaz nekog kazališta kroz koji je izašla grupa glumaca, glasno razgovarajući i smijući se. Malo dalje Feliks je čuo stenjanje i uzdisanje i prošao kraj para koji je vodio ljubav stojeći u jednoj veži.
Stigao je u Bloomsbury. Tu je bilo tiše i mračnije. Vozio se prema sjeveru Gower Streetom, kraj klasičnog pročelja nekadašnjeg sveučilišta. Sad je već s velikim naporom gazio pedale, a cijelo ga tijelo boljelo. Još samo dva-tri kilometra, pomisli.
Siđe s bicikla i nastavi pješke prometnim Euston Roadom. Žmirkao je pred svjetlima automobila, pred očima mu se maglilo.
Pred stanicom Euston ponovo se popeo na bicikl i nastavio voziti. Odjednom mu se zavrti. Jedno ga ulično svjetlo zaslijepi. Prednji mu se kotač okrene i udari u rub pločnika. Feliks padne. Ležao je na tlu ošamućen i slab. Onda je otvorio oči i vidio da mu prilazi policajac. S mukom se uspravi na koljena.
– Zar ste se napili? – upita policajac.
– Osjećam slabo – jedva protisne Feliks.
Policajac ga uhvati za desnu nadlakticu i pomogne mu da ustane. Bol u ranjenom ramenu osvijesti Feliksa. Uspio je zadržati raskrvavljenu desnu ruku u džepu.
Policajac ga onjuši i promrmlja:
– Hm. – Otkrivši da Feliks ne smrdi po piću, odmah je postao ljubazniji. – Hoćete li moći?
– Odmah.
– Stranac, zar ne?
Policajac bijaše uočio njegov naglasak.
– Francuz – objasni Feliks. – Radim u ambasadi.
– Želite li taksi? – još ljubaznije će policajac.
– Ne, hvala. Nije mi daleko. Policajac podigne bicikl.
– Bolje da ga gurate. Feliks prihvati bicikl.
– I hoću.
– U redu, gospodine. Laku noć.
– Bonne nuit.
Feliks se na silu nasmiješi, pa se udalji gurajući bicikl lijevom rukom. Skrenut ću u slijedeću ulicu i sjesti da se odmorim, odluči. Osvrne se preko ramena. Policajac ga je još pratio pogledom. Feliks se prisiljavao da hoda iako je očajnički osjećao potrebu da legne. U idućoj ulici, mislio je. Ali je kroz iduću prošao razmišljajući: Ne u ovoj već u slijedećoj.
I tako je nastavio iz ulice u ulicu, činilo mu se satima.
Konačno je stigao pred visoku kuću ravna krova u Camden Townu. Kao kroz maglu pogleda broj na vratima da se uvjeri je li na pravom mjestu.
Do njegove sobe u suterenu vodile su stepenice. Naslonio je bicikl na ogradu od kovana željeza i otvorio mala vrata. Onda je, precijenivši svoje snage, pokušao odgurati bicikl niza stepenice, ali mu je vozilo kliznulo iz ruke i stropoštalo se u suteren. Trenutak kasnije njegova gazdarica Bridget pojavila se na vanjskim vratima umotana u šal.
– Koji je to vrag? – drekne.
Feliks bez riječi sjedne na stepenice. Mora se odmoriti i prikupiti malo snage. Bridget siđe i pomogne mu da ustane.
– Bogme ste dobro potegli – reče i pridržavajući ga siđe s njim niz stepenice do ulaza u sobu. – Dajte ključ – reče mu.
Feliks lijevom rukom nekako izvuče ključ iz desnog džepa na hlačama pa joj ga pruži, te ona otključa vrata. Ušli su. Feliks je stajao nasred sobice dok je Bridget palila svijeću.
– Da vam skinem kaput – tad će ona. Svukla mu je kaput i ugledala krvave mrlje.
– Zar ste se tukli? – začudi se. Feliks legne na madrac. – Čini se da ste izvukli kraći kraj.
– I jesam – protisne Feliks i onesvijesti se. Užasan bol doveo ga je ponovo k svijesti. Otvorio je oči. Bridget mu je ispirala rane s nečim što ga je paklenski peklo.
– Ovu ruku treba zašiti – reče ona.
– Sutra – dahne Feliks.
Dala mu je piti tople vode s džinom.
– Nemam konjaka – rekla je sa žaljenjem.
Feliks se ponovo ispružio, a ona mu previla ranu.
– Zvala bih doktora ali ga nemam čime platiti.
– Sutra.
Ona ustane.
– Navratit ću ujutro čim ustanem.
– Hvala.
Bridget izađe, a Feliks se prepusti uspomenama.
* * *

Tokom mnogih stoljeća sve ono što omogućava povećanje proizvodnje, pa čak i samu proizvodnju, prisvojila je manjina ljudi. Zemlja pripada manjini koja može spriječiti ostale da je obrađuju. Ugljenokopi u kojima su se mučile mnoge generacije također pripadaju manjinu Tkalački stroj koji je, ovako usavršen kakav je sad, plod rada triju generacija lankaširskih tkalaca, također pripada manjini; i ako praunuci onog istog izumitelja prvog tkalačkog stroja trate svoje pravo da na tom stroju rade, bit će im rečeno: »Dalje ruke! Ovaj stroj nije vaš!« Željeznice su vlasništvo nekolicine dioničara koji možda i ne znaju gdje je željeznica koja im godišnje donosi prihod veći no što ga je nekad imao kakav srednjovjekovni kralj. I ako se djeca onih ljudi koji su u tisućama umirali kopajući tunele, skupe i pođu ta izgladnjela gomila u dronjcima tražiti od dioničara kruha ili posla, bit će dočekani bajunetama i mecima.
Feliks podigne pogled s Kropotkinova pamfleta. Knjižara je bila prazna. Knjižar, neki stari revolucionar, zarađivao je novac prodajući romane bogatim ženama, a u stražnjem dijelu knjižare skrivao subverzivnu literaturu. Feliks je ondje provodio mnogo vremena.
Bilo mu je devetnaest godina. Tih su ga dana trebali izbaciti s ugledne bogoslovije zbog izostajanja s nastave, nediscipline, duge kose i druženja s nihilistima. Bio je gladan i bez prebijene pare, s izgledima da ostane i bez krova nad glavom, ali život je bio divan. Zanosio se samo idejama, a svakog dana dolazio do novih spoznaja na području poezije, povijesti, psihologije, a najviše politike.
Zakoni o vlasništvu nisu doneseni zato da bi se pojedincu ili društvu osiguralo uživanje proizvoda njihova rada. Sasvim suprotno, doneseni su zato da bi se proizvođaču oduzeo jedan dio onoga što je stvorio. Kad se, na primjer, zakonom utvrđuje pravo tog-i-tog gospodina na kuću, ne utvrđuje se njegovo pravo na kuću koju je on sam izgradio za sebe ili podigao uz pomoć svojih prijatelja U tom mu slučaju nitko ne bi osporio njegovo pravo! Nasuprot tome, zakonom se utvrđuje njegovo pravo na kuću koja nije proizvod njegova rada.
Anarhistički slogani zvučali su mu smiješno kad ih je prvi put čuo:
»Vlasništvo je krađa«, »Vlast je tiranija«, »Anarhija je pravda«. A začudo, kad je dublje razmislio o njima, učinili su mu se ne samo točnima već sasvim očevidnima. Kropotkinovo mišljenje o zakonima nije se moglo zanijekati. Nikakvi zakoni nisu bili potrebni da bi se spriječila krađa u Feliksovu rodnom mjestu: ako je jedan seljak ukrao drugome konja ili stolicu, ili pak kaput koji mu je žena ukrasila vezom, cijelo bi selo vidjelo te stvari kod prijestupnika i natjeralo ga da ih vrati. Prava krađa bila je samo gazdino potraživanje zakupnine, i to ju je još policija utjerivala. Isto je i s vlašću. Seljacima nitko nije morao govoriti kako će plug i volove rasporediti po svojim njivama, oni su sami to odlučivali. A prisiljavati ih je trebalo samo kad se orala gazdina zemlja.
Stalno nam se ističu prednosti koje pružaju zakoni i kazne, no jesu li zagovaratelji tog stava ikad pokušali odvagnuti dobrobiti koje se pripisuju zakonima i kaznama nasuprot njihovom degradirajućem djelovanju na čovječanstvo? Sjetite se samo kakve sve zle strasti okrutne kazne na našim ulicama bude u čovječanstvu! Čovjek je najokrutnija životinja na svijetu. A tko je štitio i poticao okrutne nagone ako ne kralj, sudac i svećenik, naoružani zakonom? Tko je naređivao da se meso kida, vreli katran lijeva u rane, da se trgaju udovi i lome kosti, da se ljudi režu na komade, kako bi sačuvao svoju vlast? Prosudite samo koliko je denunciranje, koje su podržavali suci a gotovinom plaćale vlasti pod izgovorom da pomažu otkrivanju zločina, pokvarilo ljudsko društvo. Samo pođite u zatvore i proučite što čovjek postaje kad ogrezne u porok i korupciju koja izbija iz samih zidina naših zatvora. I konačno, prosudite kakva se korupcija, kakva duševna pokvarenost podržava idejom o poslušnosti, tom suštinom zakona; pa idejom o kažnjavanju i pravu vlasti da kažnjava; o nužnosti krvnika, uzničara i denuncijanata, jednom riječju, o svim obilježjima zakona i vlasti Razmislite o tome i sigurno ćete se složiti da je zakon kojim se određuju kazne prava sramota i da ga treba ukinuti Narodi bez političke organizacije, i zato manje pokvareni od nas, potpuno su shvatili da je čovjek kojeg nazivaju »kriminalcem« jednostavno nesretnik i da se ništa neće postići ako ga bičuju, okuju u lance ili ubiju, već da mu treba pomoći najvećom bratskom brigom, treba se prema njemu odnositi kao prema sebi ravnom, onako kako se radi među poštenim ljudima.
Feliks je kao kroz maglu primijetio da je u knjižaru ušla neka mušterija i stala blizu njega, ali se sav bio zanio Kropotkinovim tekstom.
Ukinimo zakone! Ukinimo suce! Sloboda, jednakost i istinsko ljudsko razumijevanje jedina su djelotvorna zaštita od antidruštvenih nagona nekih među nama.
Uto onoj mušteriji padne knjiga i Feliksu se prekine nit misli. Skrenuo je pogled sa svog pamfleta, ugledao knjigu na podu do mušterijine dugačke suknje, pa se automatski sagnuo i podigao je. Pružio je knjigu mušteriji, i tad ugleda njeno lice.
Duboko uzdahne.

»Gle, pa vi ste pravi anđeo«, kaza, iskreno zadivljen.
Bila je to prekrasna plavuša, nosila svijetlosivo krzno u skladu s bojom očiju, a sva nježna, blaga i ljupka. Tog je trena pomislio kako nikad neće vidjeti ljepšu ženu, i imao je pravo.
Ona mu uzvrati pogled i pocrvenje, ali ne okrenu glavu. Nevjerojatno, ali činilo se da je i on nju nekako očarao.
Malo kasnije pogledao je njenu knjigu. Bila je to Ana Karenjina.
»Sladunjavo smeće«, frknuo je i istog trena zažalio što je progovorio jer njegove su riječi prekinule čaroliju. Ona je uzela knjigu i okrenula se. Onda je vidio da je s njom sluškinja, jer dala je knjigu sluškinji koja ju je i platila, a ona je u međuvremenu izašla iz knjižare. Feliks je kroz prozor vidio kako se popela u kočiju.
Upitao je knjižara tko je to. Zvala se Lidija i bila kći grofa Šatova.
Saznao je gdje grof živi i idućeg se dana vrzmao oko njene kuće u nadi da će je vidjeti. Dvaput je u kočiji odlazila nekamo i vraćala se kući, a onda je izašao jedan sluga i otjerao Feliksa. Njega to nije pogodilo, ta pogledala ga je ravno u oči kad se zadnji put provezla u kočiji.
Idućeg je dana pošao u knjižaru. Satima je čitao Bakunjinov Federalizam, socijalizam i antiteologizam a da nije razumio ni jedne jedincate riječi. Svaki put kad bi se provezla kakva kočija, pogledao bi kroz prozor. Kad god je kakva mušterija ušla u trgovinu, srce bi mu zamrlo.
Došla je predveče.
Ovaj put ostavila je služavku vani. Promrmljala je pozdrav knjižaru i došla u stražnji dio trgovine gdje je stajao Feliks. Netremice su se zagledali jedno u drugo. Voli me, zašto bi inače došla, zaključio je Feliks.
Htio joj je nešto reći, no umjesto toga zagrlio ju je i poljubio. Uzvratila mu je poljubac čeznutljivo, otvorivši usta, a pritom se priljubila uza nj i zarila mu prste u leđa.
I uvijek su njihovi susreti bili takvi: odmah su se bacali jedno na drugo poput životinja koje srljaju u borbu.
Sastali su se još dvaput u knjižari i jedanput, kad je pao mrak, u vrtu Satove kuće. Došla je u vrt u spavaćici. Feliks je zavukao ruke pod vunenu spavaćicu i gladio joj cijelo tijelo tako drsko kao da je uličarka, pipao je, istraživao i trljao, a ona samo stenjala.
Dala mu je novaca da unajmi posebnu sobu, pa mu je dolazila gotovo svaki dan tokom šest uzbudljivih tjedana.
Zadnji put je to bilo predveče. Sjedio je za stolom, zamotan u deku jer je bilo hladno, i pri svjetlu voštanice čitao Proudhonovo djelo Što je vlasništvo? Čuvši njene korake na stepenicama, skinuo je hlače.
Utrčala je, odjevena u stari smeđi plašt s kukuljicom. Poljubila ga je, gricnula mu usne, ugrizla ga za bradu i uštipnula za slabine. Onda se okrenula i svukla ogrtač. Ispod njega je nosila bijelu večernju haljinu koja je vjerojatno stajala stotine rubalja.
»Brzo me otkopčaj«, rekla je.
Feliks joj stade otkopčavati haljinu na leđima.
»Idem na prijem u britansku ambasadu. Imam samo jedan sat vremena, zato požuri, molim te«, objasni mu ona bez daha.
U žurbi joj je otkinuo jednu kopču.
»Bogamu, iščupao sam je.«
»Nije važno.«
Iskročila je iz haljine, skinula podsuknju, košulju i gaćice, te ostala u stezniku, čarapama i cipelama. Onda mu se bacila u naručje i ljubeći ga skinula mu gacice.
»O bože, sviđa mi se miris tvoje kite.«
On bi se razbjesnio kad god je govorila prosto. Izvukla je dojke iz steznika i rekla:
»Grizi ih, jako ih grizi. Hoću da cijelu večer osjećam tvoj ugriz.«
Trenutak kasnije odlijepila se od njega i legla poleđice na krevet. Ondje gdje joj je završavao steznik, među rijetkim plavim dlakama unutar bedara svjetlucala je sluz. Raširila je noge i digla ih u zrak otvarajući mu se. On ju je trenutak gledao, zatim se bacio na nju.
Zgrabila mu je rukama penis i pohlepno ga gurnula u sebe. Petama cipela razderala mu je kožu na leđima, ali njemu je bilo svejedno.
»Gledaj me! Gledaj me!« naredila je.
On se zagledao u nju s obožavanjem. Lice joj se zgrčilo kao u panici.
»Gledaj me, svršavam!«
A onda, još zureći u njegove oči, ona otvori usta i krikne.
»Misliš li da su i drugi ljudi poput nas?« upita ga.
»U kom smislu?«
»Ovako nemoralni.«
On podigne glavu iz njena krila i naceri se.
»Samo oni sretnji.«
Gledala mu je tijelo savijeno među svojim nogama.
»Kako si skladan i jak. Savršen si«, reče. »Gle kako ti je trbuh ravan a stražnjica lijepa, pa kako su ti vitka i tvrda bedra.« Prstom mu pomiluje nos. »Lice ti je kao u kakva kraljevića.«
»Ja sam seljak.«
»Nisi kad si gol«, filozofirala je ona. »Prije no što sam tebe upoznala zanimala su me muška tijela i sve to, ali sam se pravila da sam sasvim ravnodušna, čak i pred samom sobom. A onda si se pojavio ti, i više se jednostavno nisam mogla pretvarati.«
On joj je lizao unutrašnju stranu bedra. Ona zadrhti.
»Jesi li već radio ove stvari s nekom djevojkom?«
»Nisam.«
»A jesi li se i ti pretvarao?«
»Nisam.«
»Čini mi se kao da sam to i znala. Nekako mi izgledaš kao kakva divlja i slobodna životinja, nikoga ne slušaš već radiš što te volja.«
»Nikad prije nisam ni upoznao djevojku koja bi me htjela.«
»A zapravo su sve željele. Svaka to želi.«
»Zašto?« upita on željan laske.
»Jer ti je lice jako okrutno a oči jako nježne.«
»Jesi li mi zato dopustila da te poljubim u knjižari?«
»Nisam ti ja dopustila, ja nisam imala izbora.«
»Mogla si poslije vikati, dozivati u pomoć.«
»Ali mi je jedina želja bila da to opet učiniš.«
»Valjda sam pogodio kakva si zapravo.« Sad je na njoj bio red da traži laskanje:
»A kakva sam ja to zapravo?«
»Naoko hladna kao led, a zapravo vruća Kao oganj pakleni.« Ona zahihoće.
»Ja sam ti dobra glumica. Svi me u Petrogradu drže strašno kreposnom. Ističu me kao uzor mlađim djevojkama, kao što su Anu Karenjinu. A sad kad znam koliko sam pokvarena, moram glumiti još veće nevinašce.«
»To ti baš neće biti lako.«
»Stalno se pitam glume li i drugi ljudi«, nastavila je. »Na primjer, moj otac. Kad bi on znao da sam ja ovdje, s tobom u krevetu, puknuo bi od bijesa. A ipak, valjda je u mladosti i on ovo proživljavao, zar ne?«
»Teško je to procijeniti«, uzvrati Feliks. »Doista, što bi on učinio kad bi saznao za nas?«
»Dao bi te izbičevati.« Feliks se zaprepasti.
»Morao bi me najprije uhvatiti. Ma koliko ti je godina?«
»Skoro osamnaest.«
»Bože moj, pa još bi me mogli strpati u zatvor zbog zavođenja.«
»Ne boj se, nagovorila bih oca da te izvuče.« Feliks se prevrnuo na trbuh i pogledao je.
»Lidija, što će biti s nama?«
»Kad?«
»Pa, kasnije.«
»Bit ćemo ljubavnici dok ne postanem punoljetna, a onda ćemo se vjenčati.«
On je buljio u nju.
»Stvarno to misliš?«
»Naravno.« Bila je istinski iznenađena što i on nije došao na tu misao.
»Pa što bismo drugo?«
»I ti bi se udala za mene?«
»Da! A zar ti to ne želiš?«
»O, da, i te kako«, dahne Feliks.
Ona se uspravi, raširi noge pred njegovim licem i pogladi mu kosu.
»E pa onda ćemo se uzeti.«
»Čuj, kako ti uopće uspiješ pobjeći i doći ovamo?« odjednom se zainteresira on.
»Nema ti tu ničeg zanimljivog«, mirno će ona. »Lažem, podmićujem sluge, riskiram. Na primjer, večeras. Prijem u ambasadi počinje u šest i pol, a ja sam krenula od kuće u šest a onamo ću stići u sedam i četvrt. Kočija je u parku, kočijaš vjeruje da se šećem sa služavkom. A ona me, pak, čeka pred kućom i smišlja na što će potrošiti deset rubalja koje ću joj dati da ne bi brbljala.«
»Sad je deset do sedam«, upozori je Feliks.
»O, bože. Brzo, daj me još malo jezikom pa ću poći.«
Te je noći Feliks upravo sanjao Lidijina oca koga nikad nije vidio, kad mu neki ljudi provališe u sobu noseći svijeće. Istog se trena probudio i skočio iz postelje. Najprije je pomislio da su to studenti sa sveučilišta došli izvoditi vragolije. Ali kad ga je nečija šaka pogodila posred lica a nečija noga udarila u želudac, shvatio je da je to stigla tajna policija.
Pretpostavljao je da ga hapse zbog Lidije pa se bojao za nju. Hoće li biti javno osramoćena? Hoće li je otac u bijesu prisiliti da na sudu svjedoči protiv svog ljubavnika?
Policajci su mu sve knjige i hrpu pisama potrpali u jednu vreću. Sve su to bile posuđene knjige, ali ni na jednoj nije bilo imena vlasnika, nitko nije bio tako neoprezan da se potpiše. A pisma su bila od oca i sestre Nataše; sva je sreća da mu Lidija nikad nije pisala.
Izveli su ga iz zgrade i ugurali u jednu kočiju.
Povezli su se preko Lančanog mosta, nastavili uz kanale, kao da izbjegavaju glavne ulice. Feliks je upitao:
»Vozite li me u zatvor Litovski?« Nitko mu nije odgovorio, no kad su prelazili Dvorcovi most, bi mu jasno da ga vode u zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu, pa ga zazebe oko srca.
Na drugoj obali kočija je skrenula lijevo, ušla u neki mračni nadsvođeni prolaz, pa se zaustavila pred jednim dverima. Feliksa su uveli u prijemnu dvoranu gdje ga je jedan oficir pogledao i zapisao nešto u neku knjigu. Po tom su ga ponovo ukrcali u kočiju i odvezli u unutrašnjost tvrđave. Sad su stali pred drugim dverima i nekoliko minuta čekali da im jedan vojnik otvori iznutra Dalje su hodali, prošli nekoliko uskih prolaza i došli do trećih željeznih dveri što su vodile u prostranu i vlažnu prostoriju.
Unutra je za stolom sjedio upravitelj zatvora. Obratio se Feliksu:
»Optuženi ste da ste anarhist. Priznajete li?«
Feliksu je laknulo. Znači, ovo nema nikakve veze s Lidijom.
»Priznajem li? Ponosim se time.«
Onda jedan policajac pruži upravitelju neku knjigu na kojoj se ovaj potpiše. Feliksa su svukli do gola, dali mu zelenu flanelsku odjeću, par debelih vunenih čarapa i dvije prevelike žute papuče od pusta. Odatle ga je naoružani vojnik poveo vrlo mračnim hodnicima u jednu ćeliju. Teška hrastova vrata zatvoriše se za njim, a ključ se okrenu u bravi.
U ćeliji je bio krevet, stolica i umivaonik. Umjesto prozora, u neobično debelom zidu zjapila je puškarnica. Pod je bio pokriven obojenim pustom a zidovi nekakvim žutim tapetama.
Feliks je sjeo na krevet.
Upravo je ovdje Petar I. mučio i ubio vlastitog sina. Ovdje je bila zatočena kneginja Tarakanova, u ćeliji tako poplavljenoj da su joj se štakori penjali po tijelu kako se ne bi utopili. Upravo je ovdje Katarina II. svoje neprijatelje žive zakapala. Ovdje je tamnovao Dostojevski, s ponosom je razmišljao Feliks, Bakunjin bio dvije godine prikovan za zid. Ovdje je umro Nečajev.
Feliks se dičio što se pridružio tim herojima, a istovremeno i užasavao pri pomisli da bi ovdje mogao čamiti do kraja svojih dana.
Ključ se okrene u bravi. Uđe neki nizak ćelavko s naočalima, noseći pero, bočicu tinte i papir. Stavio je sve to na stol i rekao:
»Napiši imena svih prevratnika koje poznaš.«
Feliks sjedne i stade pisati: Karl Marx, Friedrich Engels, Pjotr Kropotkin, Isus Krist...
Ćelavko mu istrgne papir pa priđe vratima ćelije i pokuca. Uđoše dva snažna stražara, privežu Feliksa za stol i skinu mu papuče i čarape, te ga stanu bičevati po tabanima.
Mučenje je trajalo cijelu noć.
Kad su mu čupali nokte, počeo je nabrajati izmišljena imena i adrese, no oni su mu samo rekli kako znaju da su to lažni podaci.
Kad su mu plamenom svijeće palili muda, naveo je imena svih svojih prijatelja studenata, no opet su mu kazali da laže.
Svaki put kad je pao u nesvijest, vraćali su ga k svijesti. Na trenutak su prekidali mučenje i on bi već povjerovao da je konačno sve gotovo, ali se tortura ubrzo nastavljala, a on ih je preklinjao da ga ubiju samo da više ne trpi bola. Nisu prestali ni kad im je rekao sve što je znao.
Negdje pred zoru onesvijestio se zadnji put.
Osvijestio se u krevetu. Stopala i šake bile su mu u zavojima. U groznoj agoniji, najradije bi se biti ubio, no od slabosti se nije mogao ni pomaknuti.
Uvečer je ćelavko došao u ćeliju. Ugledavši ga, Feliks zajeca od užasa. No čovjek se samo nasmiješio i izašao.
Nikad se više nije vratio.
Feliksa je svakog dana obilazio liječnik. No uzalud je zatočenik nastojao iz njega nešto izvući. Zna li itko vani da je on ovdje? Je li stigla kakva poruka? Je li ga tkogod htio posjetiti? Ali doktor bi samo promijenio zavoje i otišao.
Feliks je nagađao što se moglo dogoditi. Lidija je po svoj prilici pošla u njegovu sobu i našla sve u neredu. Vjerojatno su joj susjedi rekli da ga je odvela tajna policija. I što je ona tad učinila? Je li izgubila glavu i otvoreno se raspitivala za nj ne mareći za svoju reputaciju? Ili se pritajila, potajno pošla ministru unutrašnjih poslova i ispričala mu neku priču, kako je tobože momak njene služavke greškom zatvoren?
Svaki se dan nadao da će od nje stići kakav glas, ali uzalud.
Nakon osam tjedana gotovo je normalno hodao pa su ga otpustili bez ikakva objašnjenja.
Pošao je u svoj stan. Očekivao je da će ondje naći Lidijinu poruku, ali nije našao ništa, a njegova je soba već bila iznajmljena nekom drugom. Čudio se zašto Lidija nije i dalje plaćala stanarinu. Onda je pošao k njenoj kući i pokucao na vrata. Otvorio mu je neki sluga. Feliks se predstavio:
»Feliks Davidovič Kšešinski želi pozdraviti Lidiju Šatovu ...«
No sluga je samo zalupio vratima.
Konačno je pošao u onu knjižaru. Stari ga je knjižar pozdravio:
»Zdravo. Imam za vas jednu poruku. Jučer ju je donijela njena služavka.«
Dršćućim rukama Feliks razdere kuvertu. Nije mu pisala Lidija već njena služavka.
Mene su Otpustiti i sad nemam posla a to je vaša krivica Ona se udala i otišla u Englesku jučer sad znate cijenu Grijeha.
Feliks uzgleda u knjižara, očiju suznih od bola.
»Zar je to sve?« zavapi.
I ništa više nije saznao punih devetnaest godina.
* * *

U kući Waldenovih privremeno nisu vrijedila uobičajena pravila, pa je Charlotte sjedila u kuhinji s poslugom.
Kuhinja je bila pospremljena jer je obitelj večerala vani. Vatra se gotovo ugasila, a kroz visoke, širom otvorene prozore ulazio je hladan noćni zrak. Suđe kojim se služila posluga bilo je uredno poslagano u kredencu; noževi i žlice visjeli su na kukama, a bezbrojne zdjele i tave bile su skrivene u masivnim hrastovim kredencima.
Charlotte se u parku nije ni dospjela prestrašiti. U prvi mah, kad je kočija onako naglo stala, samo se začudila; a poslije je smirivala mamu da ne vrišti. Stigavši kući malo je drhtala, ali sad, kad malo razmisli, sve joj se to čini prilično uzbudljivim.
I posluga se slično osjećala. Sad je Charlotti bilo lako sjediti za masivnim bijelim drvenim stolom i sudjelovati u raspravi o tom događaju, a oko nje sve ljudi s kojima je provela mnoge godine: kuharica koja joj je uvijek bila kao majka, Pritchard kojeg Charlotte poštuje jer ga tata poštuje, sposobna i marljiva gospođa Mitchel, domaćica koja za svaki problem nađe neko rješenje.
Kočijaš William bio je junak večeri Nekoliko je puta opisivao onaj divlji pogled napadača dok mu je prijetio pištoljem. Uživajući u prestrašenom pogledu mlađe sobarice, brzo je zaboravio poniženje koje je doživio ušavši u kuhinju gol-golcat.
– Naravno – objašnjavao je Pritchard – ja sam pretpostavljao da lopov samo hoće Williamovu odjeću. Znao sam da je Charles pred Palačom i da on zna voziti kočiju. Zato sam odlučio da ne zovem policiju prije no što razgovaram s gospodarom.
Lakej Charles reče:
– Zamislite kako mi je bilo kad sam vidio da nema kočije. Sto posto sam je ovdje ostavio, govorim sâm sebi. Pa dobro, pomislim, William ju je premjestio. I trčim gore-dolje po Mallu, svakamo gledam. Na kraju se vraćam k Palači. »Eto nevolje«, kažem vrataru, »kočija grofa Waldena je nestala.« A on meni: »Waldena?« a sve nešto diže nos ...
Gospođa Mitchel ga prekine:
– To ti je posluga s Dvora, misle da su bolji i od samog plemstva...
– Veli on meni: »Waldenova kočija? Otišla, druškane.« A ja pomislim, bogami, ja ću za njom. I udarim u trk kroz park, i na pola puta kući nađem kočiju, a ono gazdarica pala u histeriju, a gazdin mač krvav!
– I zamislite, sve to, a ništa ukradeno – čudila se gospođa Mitchel.
– Neki luđak – zaključi Charles. – Ništa nego luđak. S time se svi slože.
Kuharica je nalila čaj i najprije poslužila Charlottu.
– Kako je gospodarica? – upita.
– O, dobro je – uzvrati Charlotte. – Pošla je u krevet i uzela laudanunt.
Sigurno već spava.
– A gospoda?
– Tata i knez Orlov su u salonu, piju konjak. Kuharica duboko uzdahne.
– Pljačkaši u parku i sufražetkinje na Dvoru, ne znam samo kamo nas to vodi.
– Doći će do socijalističke revolucije, pazite što vam kažem – uvjeravao ih je Charles.
– Sve će nas poklati u krevetima – žalostila se kuharica.
– A što je to mislila ona sufražetkinja kad je rekla da kralj muči žene?– upita Charlotte i pritom upre pogled u Pritcharda; on joj je katkad rado objašnjavao ono što se smatralo da ona još ne treba da zna.
– To se odnosilo na prisilno hranjenje – odgovori Pritchard. – Očito je to bolno.
– Prisilno hranjenje?
– Kad neće da jedu, hrane ih na silu.
– Kako se to radi, za ime svega? – u nedoumici će Charlotte.
– Ima više načina – oprezno će Pritchard, a po izrazu lica mu se vidjelo da nije voljan detaljno sve objašnjavati. – Na primjer, uvuku im cijev kroz nosnice.
– Tko zna što im daju jesti? – pitala se mlađa sobarica.
– Sigurno najčešće juhu – smatrao je Charles.
– Ma ne mogu to vjerovati – reče sad Charlotte. – A zašto bi odbile jesti?
– U znak protesta – objasni Pritchard. – Tako prave probleme zatvorskim vlastima.
– Zatvorskim vlastima? – zaprepasti se Charlotte. – A zašto su u zatvoru?
– Zbog razbijanja izloga, pravljenja bombi, ometanja mira...
– Ali što time hoće?

Nastade tajac, svi su shvatili da Charlotte pojma nema što je to sufražetkinja.
Konačno Pritchard odgovori:
– Traže pravo glasa za žene.
– Oh – zatečeno će Charlotte. Jesam li znala da žene nemaju pravo glasa, upita se. Nije bila sigurna. Nikad nije razmišljala o takvim stvarima.
– Mislim da se u ovoj diskusiji otišlo predaleko – odlučno se sad javi gospođa Mitchel. – Imat ćete vi još problema, gospodine Pritchard, zato što mojoj mladoj gospodarici punite glavu lošim idejama.
Charlotte je znala da Pritchard nikad nema problema jer je zapravo tatin prijatelj.
– Pa zašto im je tako važno to glasanje? – htjela je znati.
Uto se začuje zvonjava, i svi automatski pogledaju ploču zvona.
– Na vanjskim vratima. U ovo doba noći! – začudi se Pritchard i izađe navlačeći kaput.
Charlotte popije čaj. Osjećala je umor. Te sufražetkinje su zagonetne i prilično opasne, pomisli, ali ipak bih željela saznati nešto više o njima.
Pritchard se vratio.
– Kuharice, pripremite sendviče – naredi. – Charles, odnesi bocu svježe sode u salon. – I stade slagati tanjure i servijete na poslužavnik.
– No, recite nam tko je to došao – nestrpljivo će Charlotte.
– Jedan gospodin iz Scotland Yarda – odvrati Pritchard.
* * *

Basil Thomson bijaše čovjek okrugle glave, svijetle prorijeđene kose, gustih brkova i prodorna pogleda. Walden je već čuo za njega. Otac mu je bio nadbiskup Yorka. Thomson je obrazovan u Etonu i Oxfordu a služio je u kolonijama kao komesar za domoroce i premijer Tonge. Vratio se kući da postane odvjetnik, pa je radio u administraciji zatvora i napredovao do upravitelja zatvora Dartmoor, stekavši reputaciju čovjeka koji zna kako se guše pobune. Još u zatvoru ga je privlačila policijska služba pa je postao stručnjak za svijet kriminalaca i anarhista u londonskom East Endu. Ta mu je stručnost osigurala vrhunsku dužnost u Specijalnom odjelu, političkoj policiji.
Walden mu je ponudio stolicu i počeo opisivati događaje što su se zbili te večeri. Dok je govorio diskretno je motrio Aleksa. Momak je bio naoko miran, no lice mu bilo blijedo, stalno je pijuckao konjak sa sodom a lijevom rukom sveudilj stezao priručje naslonjača.
U jednom trenu Thomson prekine Waldena:
– Jeste li primijetili da je kočija došla po vas bez lakeja?
– Jesam – uzvrati Walden. – Upitao sam kočijaša gdje je, ali on kao da nije čuo. A onda, što zbog gužve pred vratima Palače, što zato jer me kći požurivala, odlučio sam da to raščistim kad stignemo kući.
– Naravno, onaj je nitkov na to računao. Zacijelo ima dobre živce. Nastavite.
– Kočija je u parku odjednom stala, i neki je čovjek naglo otvorio vrata.
– Kakav je bio?
– Visok. Crnokos. Ukočena pogleda. Lice je zaklonio šalom ili nečim sličnim.
– Svi kriminalci imaju ukočen pogled – nato će Thomson. – Je li ga vaš kočijaš bolje vidio?
– Nije mnogo bolje. Njemu je prišao sa šeširom na glavi, a osim toga, bio je mrak.
– Hm. I onda?
Walden duboko uzdahne. U parku se nije toliko preplašio koliko se razljutio, ali sad, kad se sjeti svega, hvata ga strah pri pomisli što se moglo dogoditi Aleksu, Lidiji ili Charlotti.
– Lady Walden je kriknula i to je, čini se, smelo tipa. Možda nije očekivao da će u kočiji zateći neku ženu. U svakom slučaju, zastao je oklijevajući. – A hvala bogu da jest, pomisli. – Onda sam ga ja ubo mačem pa je ispustio pištolj.
– Jeste li ga jako ranili?
– Sumnjam. U onom malom prostoru nisam mogao zamahnuti, a ni mač mi nije osobito oštar. Ipak sam ga raskrvario. Da sam mu barem odrubio onu prokletu glavu.
Ušao je upravitelj i razgovor je zamro. Walden je shvatio da je govorio prilično povišenim tonom pa se sad nastojao smiriti. Pritchard im je servirao sendviče i konjak sa sodom. Walden mu se obrati:
– Pritchard, pošalji sve na spavanje a ti ostani na nogama.
– U redu, gospodine.
Kad je izašao, Walden nastavi:
– Možda je to bio samo pokušaj pljačke. Uvjerio sam poslugu da je tako, a i lady Walden i Charlottu. Međutim, po mom sudu, običan pljačkaš ne bi imao tako detaljno razrađen plan. Potpuno sam uvjeren da je to bio napad na Aleksa.
Thomson pogleda Aleksa.
– Nažalost, slažem se s vama. Imate li pojma kako je saznao gdje će vas naći?
Aleks prebaci nogu preko noge.
– Moje kretanje nije tajno.
– To ne smije tako ostati. Recite mi, gospodine, je li vam život ikad bio u opasnosti?
– Ja živim s opasnošću – Aleks će odlučno. – No nikad me nitko nije napao.
– Ima li ikakvih razloga da baš vi budete metom nihilista ili revolucionara?
– Njima je dovoljno što sam knez.
Walden je sad shvatio da su problemi engleskog društva, sa sufražetkinjama, liberalima i sindikatima, trivijalni u usporedbi s onim s čime se Rusi moraju hvatati ukoštac, pa je osjetio sućut prema Aleksu.
Aleks je nastavio tihim, suzdržanim glasom:
– Međutim, ja sam po ruskim normama poznat kao nekakav reformator. Mogli su izabrati pogodniju žrtvu.
– Pa čak i u Londonu – složi se s njime Thomson.
– Ljeti se u Londonu uvijek nađe pokoji ruski aristokrat.
– Što mislite time? – upita Walden.
– Pitam se nije li onaj nitkov znao što knez Orlov radi ovdje i nije li cilj večerašnjeg napada sabotaža vaših razgovora – nagađao je Thomson.
Walden je bio sumnjičav:
– Kako bi revolucionari za njih saznali?
– To je samo pretpostavka – odgovori Thomson. – Bi li se na taj način mogli sabotirati vaši razgovori?
– I te kako – potvrdi Walden i sledi se od te misli.
– Kad bi caru rekli da je njegovog nećaka u Londonu ubio neki revolucionar, osobito kad bi se radilo o kakvom prognanom revolucionaru, iskočio bi iz kože. Pa znate, Thomson, kako Rusi gledaju na to što mi ovdje pružamo utočište njihovim prevratnicima; naša politika otvorenih vrata već godinama izaziva diplomatska trvenja. Zbog nečeg takvog možda se ni idućih dvadeset godina ne bi više uspostavile anglo-ruske veze. Onda savez ne bi uopće došao u obzir.
Thomson kimne glavom.
– Toga sam se i bojao. Pa, večeras ne možemo više ništa učiniti. U zoru će se moj odjel prihvatiti posla. Pretražit ćemo park ne bismo li našli kakve tragove, razgovarati s vašom poslugom, a nadam se i uhapsiti nekoliko anarhista u East Endu.
– Što mislite, hoćete li uhvatiti tog čovjeka? – upita Aleks.
Uzalud je Walden želio da od Thomsona dobije potvrdan odgovor.
– Neće biti lako – uzvratio je Thomson. – Očito on sve radi po planu pa se sigurno negdje krije. A nemamo ni njegov točan opis. Ukoliko zbog rana ne ode u bolnicu, šanse su nam slabe.
– Možda će me opet pokušati ubiti – reče Aleks.
– Zato moramo nešto poduzeti. Predlažem da se sutra iselite iz ove kuće. Unajmit ćemo vam stan na zadnjem katu nekog hotela, na lažno ime, i okružiti vas tjelohraniteljima. Lord Walden će se sastajati s vama u tajnosti, a vi ćete se, naravno, morati odreći svih društvenih kontakata.
– Jasno.
Thomson ustane.
– Već je jako kasno. Dakle, sve ću to urediti. Walden pozvoni Pritchardu.
– Thomson, čeka li vas kočija?
– Da. Čut ćemo se ujutro telefonom.
Pritchard je ispratio Thomsona, a Aleks pošao u krevet. Walden je rekao Pritchardu neka zaključa vrata pa se popeo stepenicama.
Nije mu se spavalo. Svukao se, raskomotio, i pustio da ga preplave svi oni miješani osjećaji koje je dotad obuzdavao. Bio je ponosan na sebe; naposljetku, izvukao sam mač i odbio napadača, razmišljao je. Nije to mala stvar za čovjeka od pedeset godina s reumatičnom nogom! A onda se rastužio sjetivši se kako su hladnokrvno raspravljali o tome kakve bi diplomatske posljedice imalo ubojstvo Aleksa, tog bezbrižnog, dragog, stidljivog, zgodnog i pametnog Aleksa koji je pred njegovim očima izrastao u zrela muškarca.
Legao je u krevet i ležao budan, a pred očima mu se ponovo ukazao onaj prizor kad su se vrata kočije naglo otvorila i na njih nahrupio čovjek s pištoljem. Tek sad ga je uhvatio strah, ne zbog sebe ili Aleksa, već zbog Lidije i Charlotte. Pri pomisli da su mogle biti ubijene počeo se tresti u krevetu. Sjetio se kako je prije osamnaest godina nosio Charlottu na rukama, malu plavokosu Charlottu, još bezubu; sjetio se onih njenih prvih koraka i stalnog padanja na stražnjicu; pa njene radosti kad joj je poklonio ponija i svoje beskrajne sreće dok ju je gledao onako razdraganu. A tek kad se sjetio njena nastupa na kraljevskom dvoru prije nekoliko sati, one njene ponosno uzdignute glave, one njene ljepote odrasle žene. Ne, ne znam bih li podnio njenu smrt, pomisli.
A smrt Lidije: kad bi Lidija umrla, bio bih sam. I potaknut tom mišlju, ustane i pođe u njenu sobu. Kraj kreveta joj je gorjela noćna svjetiljka. Spavala je dubokim snom, ležeći na leđima, sva nježna i krhka, usta joj malo otvorena, plava joj kosa povijena na jastuku. Nikad nisi shvatila koliko te volim, pomisli, i odjednom ga obuze želja da je dodirne, da osjeti da je topla i živa. Uvuče se k njoj u krevet i poljubi je. Ona mu je uzvratila poljubac ali se nije probudila. Lidija, ne bih mogao živjeti bez tebe, reče joj u sebi.
* * *

Lidija je dugo ležala budna i razmišljala o čovjeku s pištoljem. U onom je groznom šoku ona zaista kriknula od straha, no bilo je tu još nečeg. Nešto u tom čovjeku, u njegovu držanju, ili u njegovu liku, ili pak nešto u njegovoj odjeći imalo je neki užasno zlokoban znamen, gotovo nadnaravan, kao da je duh. Da mu je bar vidjela oči!
Malo kasnije uzela je još jednu dozu laudanuma i onda zaspala.
Sanjala je kako joj je čovjek s pištoljem došao u sobu i legao s njom u krevet. Bio je to njen krevet, a u snu je ona ponovo bila osamnaestogodišnja djevojka. Čovjek je stavio pištolj na bijeli jastuk kraj njene glave. Glavu mu je pokrivao šal. Shvatila je da ga voli i poljubila mu usne kroz šal.
Strastveno su vodili ljubav. Onda je pomislila da možda sanja. Htjela mu je vidjeti lice. Upitala je: Tko si ti? a neki joj je glas odgovorio: Stephen. Znala je da to nije točno, ali se pištolj na jastuku sad nekako pretvorio u Stephenov mač krvave oštrice, i nju obuze sumnja. Čvrsto je stisnula čovjeka na sebi u strahu da će san završiti prije no što bude zadovoljena A onda je kao u magli pomislila da to na javi vodi ljubav a ne u snu; pa ipak je san i dalje trajao. Osjetila je snažno fizičko zadovoljstvo i počela gubiti prisebnost. Upravo u trenu kad ju je obuzeo orgazam, onaj čovjek iz sna skide šal, i u tom trenu Lidija otvori oči i ugleda nad sobom Stephenovo lice, a onda je obuze sladostrašće, i prvi put u devetnaest godina ona krikne od užitka.

5.



Charlotte se nekako neodređeno veselila Belindinu debitantskom balu. U Walden Hallu su se često održavali balovi, a ona je išla i na mnoge takve zabave po drugim ladanjskim kućama, ali još nikad nije bila na nekom balu u gradu. Voljela je plesati i znala je da je dobra plesačica, no bila joj je mrska ona sajamska atmosfera gdje sjediš s »visilicama« i čekaš da te neki momak izabere i zamoli za ples. Pitala se može li elegantno društvo urediti to na neki civiliziraniji način.
Stigli su u kuću strica Georgea i strine Clarisse u Mayfairu pola sata prije ponoći, što je, po maminim riječima, najranije vrijeme u kojem se prema pravilima pristojnosti može stići na neki londonski bal. Prugasta nadstrešnica i crveni sag protezali su se od ruba pločnika sve do vrtnih vrata, nekako pretvorenih u rimski slavoluk.
Iza slavoluka čekalo je Charlottu još veće iznenađenje. Cijeli bočni vrt bio je preuređen u rimski atrij. Charlotte je zadivljeno gledala oko sebe. Tratine i lijehe cvijeća prekrivao je plesni podij od tvrda drva obojena u bijele i crne kvadrate te su izgledali poput mramornih pločica. Podij je obrubila kolonada bijelih stupova povezanih pletenim lovorovim granama. Onkraj stupova bio je neki trijem s klupama za sjedenje. Usred podija kočio se vodoskok u obliku dječaka na dupinu, iz njega se izvijali mlazovi vode i padali u mramorni bazen, a osvjetljavali ih reflektori raznih boja. Gore na katu, na balkonu jedne spavaonice, neki je sastav svirao džez. Vijenci tetivke i ruža krasili su zidove, a košare begonija visjele s balkona. Golem platneni krov, nebeskoplave boje, natkiravo je cijelo područje, od kućne strehe do vrtne ograde.
– Čudesno! – usklikne Charlotte.
– Bogme dosta svijeta, George – Walden će bratu.
– Pozvali smo osamsto ljudi. A koji vam se to vrag dogodio u parku?
– Ma ništa opasno – odgovori Walden na silu se smiješeći, uze Georgea pod ruku pa odoše razgovarati na stranu.
Charlotte je proučavala goste. Svi su muškarci bili svečano odjeveni u bijele prsluke i frakove. U toj su odjeći osobito pristali mladi muškarci, ili barem oni vitki, pomisli Charlotte, jer u plesu izgledaju vrlo poletno. Promatrajući odjeću na ženama, zaključila je da su njena i majčina haljina, iako vrlo ukusne, ipak malo zastarjele, s onim uskim strukom, naborima i povlakom; strina Clarissa nosila je dugu, ravnu, elegantnu haljinu, tako usku u donjem dijelu da je jedva u njoj plesala, a Belinda dimije.
Charlotte nije nikog poznavala. Tko će plesati sa mnom nakon tate i strica Georgea, pitala se. Međutim, mlađi brat strine Clarisse, Jonathan, otplesao je s njom valcer, a onda je upoznao s trojicom svojih kolega s Oxforda, pa su i oni plesali s njom. Pri tom su vodili dosadnu konverzaciju: rekli su da je podij dobar, te da je Gottliebov sastav dobar, a onda ostali bez teksta. Charlotte se potrudila: Smatrate li da bi žene trebale imati pravo glasa? Dobila je odgovore: Ni govora pa: Nemam o tome nikakvo mišljenje i na kraju: Vi ste jedna od onih, zar ne?
Zadnji ju je partner, a zvao se Freddie, poveo u kuću na večeru. Bio je to prilično vitak mladić, pravilnih crta lica, valjda lijepih, pomisli Charlotte, i lijepe kose. Završio je prvu godinu studija na Oxfordu. Prilično je zabavno u tom gradiću, rekao je i priznao da baš nije od onih jako zagrijanih za knjigu i da se radije ne bi vratio onamo u listopadu.
Kuća je unutra bila okićena cvijećem i osvijetljena električnom rasvjetom. Za večeru je bila servirana topla i hladna juha, jastog, prepelice, jagode, sladoled i breskve iz staklenika.
– Svugdje ista standardna večera – gunđao je Freddie. – Svi se snabdjevaju kod istog dobavljača.
– Idete li često na plesove? – interesirala se Charlotte.
– Priznajem da idem. Zapravo, u sezoni sam stalno na plesovima. Charlotte ispije čašu šampanjca u nadi da će se razveseliti, a onda ostavi Freddija i stade obilaziti salone. U jednom se igrao bridž, u drugom su glavnu riječ vodile dvije starije vojvotkinje, u trećem su stariji muškarci igrali biljar a mlađi pušili. Tu je Charlotte zatekla Belindu s cigaretom u ruci. Charlotti nije bilo jasno čemu služi duhan, osim ako čovjek ne želi djelovati emancipirano. Belinda je upravo tako djelovala.
– Strašno mi se sviđa tvoja haljina reče.
– Ne, ne sviđa ti se. Ali ti si zaista izazovna. Kako ti je maćeha dopustila da se tako obučeš? Kako si je uspjela na to nagovoriti?
– Ona bi se i sama rado ovako obukla.
– Izgleda mnogo mlađa od moje mame. Doduše, i jest mlađa.
– A osim toga, maćeha je nešto drugo. Što je to bilo s vama nakon prijema.
– O, to je bio prizor! Neki luđak je u nas uperio pištolj.
– To mi je ispričala tvoja mama. Jesi li se skamenila od straha?
– Ma najprije sam smirivala mamu, a tek kasnije sam se nasmrt preplašila. Zašto si mi na Dvoru rekla da želiš razgovarati sa mnom?
– A, da. Slušaj. – Belinda odvede Charlottu u stranu, dalje od mladića.
– Otkrila sam kako izlaze.
– Tko?
– Djeca.
– Oh! Daj reci. – Charlotte se pretvori u uho. Belinda će tišim glasom:
– Izlaze odande među nogama, odakle puštaš vodu.
– Premaleno je!
– Raširi se.
Užasno, pomisli Charlotte.
– Ali to nije sve zagonetno će Belinda. Saznala sam kako se začmu.
– Kako?
Belinda uhvati Charlottu za lakat pa zajedno odu na drugu stranu prostorije. Stale su pred zrcalom ovjenčanim ružama. Belinda je gotovo šaptala:
– Znaš, kad se udaš, moraš u krevet s mužem.
– Doista?
– Da.
– Tata i mama imaju svaki svoju sobu.
– Zar nisu spojene?
– Jesu.
– Tako da mogu zajedno u krevet.
– A zašto?
– Pazi: da bi začeo bebu, muž mora staviti svoj pimpek u ono mjesto odakle izlaze bebe.
– Što je to »pimpek«?
– Tiše! To je stvar koju muškarci imaju među nogama. Zar nikad nisi vidjela sliku Michelangelova Davida?
– Nisam.
– Pa, to je jedan dio kojim puštaju vodu. Izgleda kao prst.
– I to se mora raditi da se začme beba?
– Da.
– I svi u braku moraju to raditi?
– Da.
– Grozno. Tko ti je sve to rekao?
– Viola Pontadarvy. Klela se da je istina.
A Charlotte je nekako znala da i jest istina. Te riječi kao da su je podsjećale na nešto zaboravljeno. Čudno, kao da imaju smisla. Pa ipak je to za nju bio svojevrstan psihički šok, kao onaj mučan osjećaj što ga čovjek ponekad doživljava u snovima, kad se neka užasna sumnja pokaže točnom, ili kad te strah da ćeš pasti i odjednom zaista padneš.
– Strašno mi je drago što si to doznala – reče. – Baš je nezgodno da to djevojka ne zna kad se udaje.
– To bi ti trebala majka objasniti noć prije vjenčanja, ali ako ti je majka stidljiva, onda ... saznaš kad se to dogodi.
– Hvala nebesima da postoji Viola Pontadarvy. – Charlotti odjenom nešto sine. Ima li to kakve veze s... krvarenjem, znaš, mjesečnim?
– Ne znam.
– Vjerojatno ima. Sve je to u nekoj vezi, samo o tome svi šute. A sad znamo i zašto: jer je vrlo neukusno.
– Ono što moraš raditi u krevetu zove se seksualnim odnosom, ali Viola veli da ljudi to većinom zovu parenjem.
– Bogme ona zna toga dosta.
– Ima braću. Još davno su joj to otkrili.
– A kako su oni saznali?
– Rekli im stariji momci u školi. Dečke oduvijek jako zanimaju te stvari.
– Pa i jest na neki strašan način sve to očaravajuće – zaključi Charlotte.
Odjednom u zrcalu ugleda odraz strine Clarisse.
– Što to vas dvije radite šćućurene u kutu? – upita ih ona. Charlotte pocrvenje, no strina Clarissa očito nije ni očekivala odgovora jer je nastavila: – Molim vas, dajte se malo prošetajte i porazgovarajte s ljudima. Belinda, pa ovo je tvoja zabava.
I s time se udalji a dvije djevojke krenu po salonima. Iz jednog si mogao u drugi, i tako redom sve u krug, pa si opet stizao odakle si i krenuo, na vrh stepeništa.
– Vjerujem da nikad neću moći to raditi – nastavila je razgovor Charlotte.
– Misliš? – Belinda je nato vragolasta pogleda.
– Što hoćeš reći?
– Ne znam. Stalno razmišljam o tome. Moglo bi biti i sasvim ugodno. Charlotte je buljila u nju. Belinda se zbunila.
– Sad moram plesati ispriča se brzo. Vidimo se kasnije. – I ode nizi stepenice.
Charlotte ju je promatrala i pitala se koliko će joj još šokantnih tajni život otkriti.
Vratila se u blagovaonicu i uzela još jednu čašu šampanjca. Na kakav se čudan način ljudska vrsta produžuje. Valjda je nešto slično i kod životinja. A ptice? Ne, ptice imaju jaja. I te riječi! Pimpek i parenje! Sve ove stotine elegantnih i uglađenih ljudi oko nje zna te riječi ali ih nikad ne spominju! A zato što se ne spominju, te riječi su nezgodne. A nezgodne su jer se ne spominju. U svemu tome ima nečeg jako glupog. Ako je Stvoritelj odredio da se ljudi pare, zašto se pretvaraju da to ne rade?
Ispila je šampanjac i izašla na plesni podij. Tata i mama plesali su polku, i to prilično dobro. Mama se oporavila od onog incidenta u parku, no tata se još u sebi brine zbog toga. Jako je elegantan u fraku. Kad ga boli noga obično ne pleše, no večeras ga očito ne muči. Za ovako krupna čovjeka pleše s iznenađujućom lakoćom. A mama se, po svoj prilici, odlično zabavlja. Zna se ona malo opustiti u plesu. Nestalo je one njene usiljene uzdržanosti, cijelo joj je lice ozareno osmijehom, a u plesu i gležnjeve pokazuje.
Kad je polka završila, tata vidje da ga Charlotte promatra pa joj priđe.
– Smijem li moliti za ovaj ples, lady Charlotte?
– Svakako, milorde.
Plesali su valcer. Otac kao da je bio zbunjen, ali ju je znalački vrtio po podiju. Je li i moje lice onako ozareno kao mamino, pitala se Charlotte. Vjerojatno nije. Odjednom joj na um padne parenje između tate i mame i ta joj misao bijaše vrlo neugodna.
– Uživaš li u svom prvom velikom balu? – upita je tata.
– Da, hvala – ona će poslušno.
– Čini se da si zamišljena.
– Pazim na svoje ponašanje. – Odjednom joj se zamagli pred očima pa je svu pažnju usmjerila na to da ostane uspravna. Obuze je strah da će se srušiti i ispasti smiješna. Tata je osjetio njenu nesigurnost pa ju je stegnuo malo čvršće. Malo kasnije ples je završio.
Tata je odvede s podija.
– Je li ti dobro?
– Odlično, samo mi se na tren zavrtjelo.
– Da nisi pušila?
– Ma ni govora – nasmije se Charlotte.
– Obično se zbog toga mladim damama vrti na plesu. Poslušaj moj savjet: poželiš li probati duhan, učini to kod kuće.
– Ne, ne želim ga probati.
Idući ples je prosjedjela, a onda se opet pojavio Freddie. Dok je plesala s njim pade joj na um da se od svih mladića i djevojaka, uključujući Freddija i nju, očekuje da tokom sezone traže sebi buduće žene i muževe, osobito na ovakvim plesovima. Pokuša zamisliti Freddija kao svog muža. Ne, nemoguće.
Pa kakvog muža želim, upita se. Stvarno nije imala pojma.
– Jonathan je samo rekao: »Freddie, ovo je Charlotte«, ali shvatio sam da ste vi lady Charlotte Walden – rekao je Freddie.
– Tako je. A tko ste vi?
– Markiz od Chalfonta.
Znači, po društvenom rangu odgovaramo jedno drugom, pomisli Charlotte.
Malo kasnije ona i Freddie pridružili su se Belindi i Freddijevim prijateljima. Razgovarali su o nekom novom kazališnom komadu koji se zove Pygmalion, navodno jako smiješnom ali prilično vulgarnom djelu. Momci su se dogovorili da idu na boks-meč, a Belinda reče da i ona želi poći, našto su svi izjavili kako to uopće ne dolazi u obzir. Onda su raspravljali o džezu. Jedan je momak donekle poznavao tu glazbu jer je kratko vrijeme živio u Sjedinjenim Državama, no Freddiju se džez nije sviđao pa je prilično napuhano govorio o »negrifikaciji društva«. Svi su popili kavu a Belinda je popušila još jednu cigaretu. Charlotte se upravo počela zabavljati.
Uto im je prišla Charlottina majka i prekinula zabavu:
– Otac i ja odlazimo. Da pošaljemo kočiju po tebe? Ali je Charlotte već bila umorna.
– Ne, idem i ja sada. Koliko je sati?
– Četiri.
Pošle su po svoje ogrtače.
– Jesi li lijepo provela večer? – htjela je znati mama
– Jesam, hvala ti, mama.
– I ja. Koji su ono mladići?
– Jonathanovi znanci.
– Jesu li bili ljubazni?
– Razgovor je na kraju postao vrlo zanimljiv.
Walden je već bio pozvao kočiju. Cim su vesela svjetla zabave ostala za njima, Charlotte se sjetila što se dogodilo kad su se prošli put vozili kočijom pa je uhvatio strah.
Tata je držao mamu za ruku. Izgledali su sretni. Charlotte se osjećala suvišnom. Pogledala je kroz prozor. U jutarnjem svjetlu ugleda četiri muškarca s cilindrima kako hodaju Park Laneom; vjerojatno se vraćaju iz nekog noćnog kluba. Kad je kočija skrenula kod Hyde Park Cornera, Charlotte ugleda nešto neobično i upita:
– Što je ono? – Mama pogleda van.
– Što to, dušo?
– Na pločniku. Kao da su neki ljudi.
– Pa i jesu.
– Što rade?
– Spavaju.
Charlotte se zaprepasti. Kojih desetak ljudi spavalo je naslonjeno uza zid, svi zamotani u kapute, deke i novine. Nije se moglo vidjeti jesu li muškarci ili žene, ali je po malim smotuljcima bilo jasno da ima i djece.
– Zašto spavaju ondje? – čudila se Charlotte.
– Ne znam, dušo – odgovori mama. A tata objasni:
– Naravno, zato što nemaju gdje drugdje spavati.
– Zar nemaju doma?
– Nemaju.
– Nisam znala da ima tako siromašnih ljudi – reče Charlotte. Kako je to strašno. Pomisli na sve one sobe u kući strica Georgea, na onu pustu hranu iznesenu pred osam stotina ljudi, i svi su ponešto pojeli, a već su bili večerali, i pomisli na to koliko odjeće ti ljudi promijene svake sezone, dok drugi spavaju pod novinama. – Trebalo bi da nešto učinimo za njih buntovno će ona.
– Mi? – začudi se otac. – Što bismo mi trebali učiniti?
– Izgraditi im kuće.
– Svima njima?
– Pa koliko ih ... Tata slegne ramenima.
– Tisuće.
– Tisuće! A ja sam mislila da su ovo svi klone Charlotte. Zar im ne bi mogao izgraditi male kuće?
– Nema profita u stambenoj izgradnji, posebno na tom području tržišta.
– Možda bi ipak trebao to učiniti.
– Zašto?
– Zato što jaki moraju pomagati slabima. Čula sam kad si to rekao gospodinu Samsonu. – Samson je bio upravitelj Walden Halla i pri popravcima kuća za iznajmljivanje uvijek je nastojao uštedjeti novaca.
– Pa mi već pomažemo mnogim ljudima – branio se otac. – Kolike samo sluge dobivaju kod nas plaću, koliki zakupci obrađuju našu zemlju i žive u našim kućama, pa svi oni radnici u kompanijama u koje ulažemo novac, zatim državni činovnici koji primaju plaće od našeg poreza ...
– Ne bih rekla da je to dobar izgovor – prekide ga Charlotte. Oni jadnici spavaju na ulici A što će zimi?
Nato će mama oštro:
– Tvom ocu ne trebaju izgovori. Rođen je kao aristokrat i pažljivo upravlja svojim imanjem. On ima pravo na svoje bogatstvo. Oni ljudi na pločniku su lijenčine, kriminalci, pijanci i ništarije.
– Zar i djeca?
– Ne budi bezobrazna. Ne zaboravi da moraš još mnogo toga naučiti.
– Jasno mi je koliko mnogo – ogorčeno će Charlotte.
Uto stigoše pred dvorište svoje kuće. Kraj samih dveri Charlotte spazi jednog uličnog spavača. Odluči da ga izbliže pogleda.
Kočija se zaustavila pred glavnim kućnim vratima. Charles je pomogao mami da siđe, zatim Charlotti. Ona potrči preko dvorišta. William je upravo zatvarao dvorišna vrata.
– Samo tren – dovikne mu Charlotte. Za njom je otac gunđao:
– Koga to vraga...
Ali je ona već istrčala na ulicu.
I vidjela da je to neka žena. Ležala je na pločniku, ramenima naslonjena na dvorišni zid. Na sebi je imala muške čizme, vunene čarape, prljavi plavi kaput i vrlo veliki demodirani šešir s kiticom prljavog umjetnog cvijeća zataknutom za obod. Glava joj bila zavaljena na stranu, lice okrenuto prema Charlotti.
Ono okruglo lice i široka usta nekako su joj bili poznati. Žena je bila mlada ...
I tad je Charlotte prepozna.
– Annie!
Žena otvori oči.
Charlotte je zaprepašteno buljila u nju. Još prije dva mjeseca Annie je bila sobarica u Walden Hallu. Ta zgodna djevojka velikih grudiju i neobuzdana osmijeha hodala je tada u pristaloj i čistoj odjeći s bijelim šeširićem na glavi.
– Annie, što ti se dogodilo?
Annie s mukom ustane i patetično se nakloni.
– Oh, lady Charlotte, nadala sam se da ću vas vidjeti, vi ste uvijek bili dobri prema meni, a ja se nemam kome obratiti...
– Pa kako si dospjela u takvo stanje?
– Otpuštena sam, gospođice, bez svjedodžbe, kad su saznali da očekujem dijete. Znam da sam pogriješila ...
– Ali ti nisi udata!
– Ali sam se zabavljala s Jimmyjem, pomoćnim vrtlarom ...

Charlotte se sjeti onoga što joj je Belinda otkrila pa zaključi da bi, ukoliko je ono točno, djevojke zaista mogle imati djecu i izvan braka.
– I gdje je dijete?
– Izgubila sam ga.
– Izgubila si ga?
– Hoću reći, rodilo se prerano, gospođice, mrtvorođenče.
– To je strašno – šapne Charlotte. Nije znala ni da je takvo nešto moguće. – A zašto Jimmy nije s tobom?
– Pobjegao je na more. On me zaista volio, znam ja to, ali se bojao ženidbe, ta tek mu je bilo sedamnaest ... – Annie zaplače.
Charlotte začuje tatin glas:
– Charlotte, da si odmah ušla.
Ona se okrene k njemu. Stajao je na dverima u svom večernjem odijelu, s cilindrom u ruci, i Charlotte odjednom u njemu vidje ohola, samozadovoljna, okrutna stara čovjeka.
– Evo jedne od sluškinja kojima ti tako zdušno pomažeš – podrugljivo mu dobaci.
Tata pogleda djevojku.
– Annie! Što ovo znači? Annie stade objašnjavati:
– Jimmy je pobjegao, gospodaru, pa se nisam mogla udati, a drugi posao nisam mogla dobiti jer mi niste dali svjedodžbu, a bilo me stid poći kući, i tako sam došla u London...
– Došla si u London prositi – grubo je prekine Walden.
– Tata! – vikne Charlotte.
– Charlotte, ti ne shvaćaš ...
– Shvaćam ja jako dobro ... Uto se pojavi mama i naredi:
– Charlotte, odmakni se od tog stvora.
– Nije to nikakav stvor, to je Annie.
– Annie! – drekne mama. – Ta propala žena!
– Sad je dosta – nato će tata. – U ovoj se obitelji ne raspravlja na ulici. Odmah u kuću!
Charlotte zagrli Annie.
– Ona se mora okupati, treba joj dati novu odjeću i topli doručak.
– Ne budi smiješna! – odsiječe mama. Činilo se da će od sama pogleda na Annie pasti u histeriju.
– U redu – popusti tata. – Odvedi je u kuhinju. Služavke su vjerojatno već ustale. Reci im neka se pobrinu za nju a onda dođi k meni u salon.
Mama se usprotivi:
– Stephen, pa to je suludo ...
– Uđimo – prekine je tata. Tako su svi ušli u kuću.
Charlotte povede Annie niz stepenice u kuhinju. Ondje je jedna služavka čistila štednjak, druga rezala slaninu za doručak. Bilo je tek prošlo pet sati. Charlotte nije znala da posluga tako rano počinje raditi. Obje su je služavke iznenađeno pogledale kad je ušla u plesnoj haljini a Annie kraj nje.
Charlotte im objasni:
– Ovo je Annie. Radila je nekad kod nas u Walden Hallu. Dobra je djevojka samo je imala lošu sreću. Neka se okupa, potom joj dajte novu odjeću a ovu staru spalite. Zatim joj dajte doručak.
Služavke su na tren zanijemile, a onda jedna reče:
– U redu, gospođice.
– Vidimo se kasnije, Annie – kaza Charlotte. Annie stisne Charlottinu ruku.
– Oh, hvala vam, gospođice.
Charlotte izađe.
Sad će biti nevolje, mislila je penjući se stepenicama. Ali je za to nije bilo naročito briga. Gotovo joj se činilo da su je roditelji izdali. Čemu sve one puste godine obrazovanja kad je u jednoj jedinoj noći spoznala da je nikad nisu učili najhitnijim stvarima. Jasno, oni se opravdavaju da tako zaštićuju mlade djevojke, ali se, po Charlottinu sudu, zapravo radi o zavaravanju. Kad se samo sjeti kolika je neznalica sve dosad bila, zaista se osjeća glupo, a to je ljuti.
Ušla je u salon.
Tata je sjedio kraj kamina s čašom u ruci, mama sjedila za klavirom i s bolnim izrazom na licu nešto potiho svirala. Zavjese su bile odmaknute. U cik zore večernji je salon izgledao nekako neobično, s opušcima cigara od prethodnog dana u pepeljarama i predmetima obasjanim hladnim jutarnjim svjetlom. Čovjek je ovdje navikao na svjetiljke i toplinu, piće i lakeje, i mnoštvo ljudi u svečanoj odjeći.
Danas se sve čini drukčijim.
– Dakle, Charlotte – poče otac ti ne shvaćaš kakva je žena Annie. Znaj da smo je otpustili s razlogom. Učinila je nešto jako ružno što ti ne mogu objasniti...
– Znam što je učinila – naglo će Charlotte sjedajući. – I znam s kim je učinila. S vrtlarom Jimmyjem.
Mama zine od čuda.
– Mislim da nemaš pojma o čemu govoriš – mirno će tata.
– A ako nemam, čija je to krivica? – prasne Charlotte. – Kako sam to uspjela napuniti osamnaest godina a ne znam da su neki ljudi toliko siromašni te spavaju na ulici, da se otpuštaju služavke koje očekuju dijete, i da ... da muškarci nisu građeni kao žene. Samo mi nemoj govoriti kako ja te stvari ne razumijem i kako moram još mnogo toga naučiti. Cijeli sam život učila, a sad otkrivam da je sve uglavnom bila laž! Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ! – Zaplače bijesna sama na sebe što se ne može obuzdati.
– Oh, ovo je zaista glupo – javi se mama.
Tata, pak, sjedne kraj Charlotte i uze je za ruku.
– Žao mi je što se tako osjećaš. Znaš, mladim se djevojkama određene stvari ne kazuju zbog njihova dobra. No, nikad ti nismo lagali. A nismo ti rekli koliko je svijet okrutan i grub zato što smo željeli da što duže uživaš u svom djetinjstvu. Možda smo pogriješili.
Mama odsiječe:
– Željeli smo te poštedjeti nevolje u kakvu je upala Annie.
– Ne bih to baš tako rekao – blago će tata.
Charlottin je bijes splasnuo. Opet se osjećala djetetom i poželjela da nasloni glavu na tatino rame, ali joj to ponos nije dopuštao.
– Hoćemo li se sad pomiriti i opet biti prijatelji? – upita otac.
Obuzeta mišlju koja se sad konačno u njoj učvrstila, Charlotte lakomisleno uzvrati pitanjem:
– Biste li dopustili da Annie bude moja sobarica?
– Pa... oklijevao je tata.
– O tome nema ni govora – histerično drekne mama. – To uopće ne dolazi u obzir. Jednoj osamnaestogodišnjoj djevojci, kćeri jednog grofa da bludnica bude sobarica! Ne, jednom zauvijek, ne!
– Pa što će biti s njom? – hladnokrvno upita Charlotte.
– Trebalo je da o tome razmišlja kad ... Trebalo je da o tome razmišlja ranije.
Tata se trudio da objasni:
– Charlotte, zaista ne možemo dopustiti da nam žena lošeg morala živi u kući. Pa čak da ja to i dopustim, posluga bi nam se zgrozila, pola bi nam ih dalo otkaz. I ovako će nam prigovarati samo zato što smo djevojku pustili u kuhinju. Znaš, takve ljude ne izbjegavamo samo mama i ja već cijelo društvo.
– Onda ću joj ja kupiti kuću – odluči Charlotte – i dati joj rentu i biti joj prijateljica.
– Ti nemaš novaca – dobaci mama.
– Moj djed u Rusiji ostavio mi je nešto novaca.
– Ali tim novcem upravljam ja sve do tvoje dvadeset prve, a ja neću dopustiti da ga upotrijebiš u tu svrhu – upozori je tata.
– Pa što će onda biti s njom? – sad već očajna zapita Charlotte.
– Lijepo ćemo se ti i ja nagoditi – tata će mirno. – Dat ću Annie novaca da nađe pristojan stan i potruditi se da dobije posao u nekoj tvornici.
– A što bih ja morala učiniti?
– Moraš obećati da nikad nećeš pokušati kontaktirati s njom.
Charlotte je već bila jako umorna. Tata je na sve imao odgovor. Više nije mogla raspravljati s njim, nije imala snage da se i dalje bori.
– U redu – složi se uzdahnuvši.
– Tako se ponaša dobra djevojka. A sad pođi k njoj, kaži joj što smo se dogovorili pa se oprosti od nje.
– Ne znam kako ću joj pogledati u oči. Tata je potapše po ruci.
– Bit će ti vrlo zahvalna, vidjet ćeš. Porazgovaraj s njom, pa onda u krevet. Ja ću se pobrinuti za sve.
Charlotte nije pravo znala što da misli: je li dobila ili izgubila tu bitku, je li to otac okrutan ili ljubazan, treba li da se Annie osjeća spašenom ili prezrenom.
– Dobro – reče umorno. Htjela je reći tati da ga voli, ali nikako nije mogla izgovoriti te riječi. Trenutak kasnije ustane i izađe.
* * *

Dan nakon neuspjele akcije Feliksa je u podne probudila Bridget. Jedva je otvorio oči od slabosti. Bridget je stajala kraj kreveta s velikom šalicom u ruci. Feliks se uspravio i uzeo šalicu. Prijalo mu je toplo zašećereno mlijeko s rastopljenim maslacem i komadima kruha. Za to vrijeme Bridget je pospremala sobu pjevajući neku sentimentalnu pjesmu o momcima koji su dali svoje živote za Irsku.
Onda je otišla i vratila se s jednom Irkinjom njenih godina, bolničarkom, koja je Feliksu zašila ruku i previla ranu od uboda na ramenu. Iz razgovora je shvatio da vrši abortuse na tom području grada. Bridget joj je rekla da se Feliks potukao u krčmi. Bolničarka mu je naplatila šiling za uslugu i kazala:
– Ne bojte se, nećete umrijeti. Da ste odmah potražili pomoć ne biste bili toliko iskrvarili. Ovako ćete se danima osjećati slabim.
Zatim je otišla, a Bridget je ostala razgovarati s njim. Ta krupna, dobroćudna žena blizu šezdesete pričala mu je kako joj je muž imao nekih neprilika u Irskoj pa su pobjegli u anonimnost Londona gdje je on i umro odavši se piću. Dva su joj sina policajci u New Yorku a kćer radi u Belfastu. Bilo je u njoj neke gorčine koja je s vremena na vrijeme izbijala u sarkastično-humorističkim primjedbama, obično na račun Engleza.
Dok mu je objašnjavala zašto bi Irska trebala dobiti samoupravu, Feliks je zaspao. Bridget ga je probudila uvečer i dala mu toplu juhu.
Idućeg dana fizičke su mu rane počele zacjeljivati, ali ga je zato razdirala bol od emocionalnih rana. Ponovo ga je obuzeo sav onaj očaj i onaj osjećaj poniženja što ga je pogodio u parku kad je pobjegao. On pobjegao! Kako se to moglo dogoditi?
Lidija.
Sad je ona lady Walden. Osjetio je mučninu.
Prisilio se da razmišlja jasno i hladnokrvno. Znao je da se udala i otišla u Englesku. Bilo je očito da je Englez za kog se udala aristokrat i čovjek s velikim interesom za Rusiju. Isto je tako očito bilo da je osoba koja vodi pregovore s Orlovim čovjek iz visoka društva i ekspert za ruska pitanja. Nisam mogao pretpostaviti da je to isti čovjek, ali sam morao predvidjeti i tu mogućnost, pomisli.
Ta slučajnost nije tako značajna kao što se učinilo u prvi mah, ali zato nije ništa manje porazna. Dvaput je u životu Feliks bio potpuno, slijepo, upravo delirično sretan. Prvi put kad je u svojoj četvrtoj godini, prije majčine smrti, dobio crvenu loptu. Drugi put kad se Lidija zaljubila u nj.
Samo, crvenu mu loptu nikad nisu oduzeli.
Feliks nije mogao zamisliti veću sreću od one koju je doživio s Lidijom, a niti strašnije razočaranje od onog što je nakon te sreće slijedilo. Sve otad u Feliksovu emocionalnom životu nije bilo tako velikih uspona i padova. Kad je izgubio Lidiju, skitao se po ruskim selima odjeven kao kaluđer i propovijedao anarhističke evanđelje. Govorio je seljacima da je zemlja njihova jer je oni obrađuju, da drva pripadaju onome tko posiječe stablo u šumi, da nitko nema pravo vladati njima osim njih samih, a pošto samouprava nije vlast, zato se zove anarhijom. Bio je sjajan propovjednik i stekao mnogo prijatelja, ali se više nikad nije zaljubio, a nadao se da i neće.
Razdoblje njegova propovijedanja završilo je 1899, u doba općeg studentskog štrajka, kad je uhapšen kao agitator i poslan u Sibir. Za onih godina lutanja već se bio privikao na zimu, glad i bol; ali sad je, radeći lancima vezan za ostale robijaše, drvenim alatkama kopajući zlato u rudniku, nastavljajući rad i kad je čovjek vezan za nj pao mrtav, gledajući kako dječake i žene bičuju, sad je upoznao pakao, gorčinu, očaj, i konačno mržnju. U Sibiru je spoznao životne istine: ukradi ili skapavaj od gladi, sakrij se ili budi izbatinan, bori se ili umri. Ondje je postao lukav i bezobziran. Ondje je saznao osnovnu istinu o funkcioniranju tiranije: žrtve se huškaju da se uzajamno uništavaju kako se ne bi okrenule protiv tlačitelja.
Pobjegao je, i tad je počelo njegovo dugačko putovanje u ludilo koje se završilo ubojstvom policajca kod Omska, kad je shvatio da se više ničeg ne boji.
Vratio se u civilizaciju kao punokrvni revolucionar. Činilo mu se nevjerojatnim da se nekad skanjivao bacati bombe na plemiće koji drže one kažnjeničke rudnike u Sibiru. Pogromi Židova na zapadu i jugu Rusije što ih je inicirala vlada ispunjavali su ga bijesom. Srnučile su mu se svađe između boljševika i menjševika na drugom kongresu Socijaldemokratske stranke. Jedan časopis, poslan iz Ženeve, služio mu je kao nadahnuće: bio je to Kruh i sloboda s Bakunjinovim citatom u zaglavlju: »I poriv za uništenjem je stvaralački poriv.« Konačno je, ispunjen mržnjom prema vlastima, razočaran u socijaliste a s vjerom u anarhiste, otišao u tvornički grad Bjalistok i osnovao grupu po imenu »Borba«.
Bile su to slavne godine. Nikad neće zaboraviti mladog Nisana Farbera koji je nožem ubio vlasnika tvornice pred sinagogom na Dan pomirenja. A Feliks je osobno ubio šefa policije. Onda je poveo borbu u Petrogradu gdje je osnovao drugu anarhističku grupu, »Bespravni«, te planirao i izvršio ubojstvo velikog kneza Sergeja. Godine 1905. u Petrogradu su se vršila ubojstva, pljačkale banke, dizali se štrajkovi i pobune; činilo se da je revolucija pitanje dana. A onda je došla represija, žešća, efikasnija i mnogo krvavija od bilo kojeg čina revolucionara. Tajna je policija usred noći provalila u sjedište »Bespravnih«, i svi su bili uhapšeni osim Feliksa koji je jednog policajca ubio a drugog osakatio, te pobjegao u Švicarsku, jer tad ga već nitko nije mogao zaustaviti, tako je bio odlučan i jak i bijesan i bezobziran.
Svih tih godina, pa čak i za mirnih godina u Švicarskoj gdje je živio nakon bijega, nikad nije nikog volio. Doduše, neki su mu ljudi bili prilično dragi jedan svinjar u Gruziji, neki stari Židov iz Bjalistoka koji je pravio bombe, Ulrich u Ženevi ali svi su oni ušli u njegov život i izašli iz njega ne ostavivši traga. Bilo je i žena. Mnoge su žene osjetile njegovu žestoku narav pa su ga izbjegavale, ali neke je i privlačio, i to jako. S vremena na vrijeme popustio bi iskušenju, no uvijek se više-manje razočarao. Otac i majka su mu umrli, a sestru nije vidio već dvadeset godina. Razmišljajući o prošlosti, shvatio je da je nakon Lidije polako tonuo u neosjetljivost. Strahote zatvora, torture, robijaški rad i dugi stravični bijeg iz Sibira preživio je samo zahvaljujući sve manjoj osjetljivosti. Sad više ne mari ni za sebe, i to je, zaključio je, pokazivalo što znači ne imati osjećaja straha, jer čovjek se može bojati samo za ono do čega mu je stalo.
I bilo mu je drago što je tako.
Nije volio ljude nego narod. Sažaljevao je sve seljake koji su skapavali, bolesnu djecu, uplašene vojnike i osakaćene rudare. A mrzio nije nikog posebno, samo sve knezove i ostalu vlastelu, sve kapitaliste i generale.
Predajući se potpuno visokom cilju, znao je da se ponaša kao svećenik, i to sasvim određeni svećenik: njegov otac. Više se nije osjećao manje vrijednim u usporedbi s njim. Poštovao je očevu plemenitost duše ali je prezirao ono čemu je služila. On, Feliks, izabrao je pravi cilj. I njegov život neće proći uzalud.
Tako se Feliks formirao tokom godina u kojima je njegova mladenačka nebuloznost prerasla u zrelu osobnost. A Lidijin je krik djelovao tako razorno jer ga je podsjetio da možda postoji neki drugi Feliks, drag i ljubazan čovjek, čovjek koji voli seks, čovjek sposoban da osjeti ljubomoru, zavist, taštinu i strah. Bih li radije bio takav čovjek, upita se. Taj bi čovjek čeznuo da se zagleda u njene velike sive oči i gladi divnu joj plavu kosu, da gleda kako je obuzima bespomoćni hihot dok pokušava naučiti zviždati, da raspravlja s njom o Tolstoju, jede s njom crni kruh i dimljene haringe, i pilji u njeno lijepo lice što se mršti na prvi gutljaj votke. Taj bi čovjek bio veseo.
A bio bi i zabrinut. Pitao bi se je li Lidija sretna. Skanjivao bi se da potegne okidač od straha da nju ne pogodi kakav rikošetirani metak. Možda bi teška srca ubio njenog nećaka ukoliko je njoj momak drag. Takav bi čovjek bio bijedan revolucionar.
Ne, mislio je lijegajući te večeri, ne bih želio biti takav čovjek. Takav nije čak ni opasan.
Noću je sanjao da je ubio Lidiju, a kad se probudio nije se mogao sjetiti je li zbog toga bio žalostan.
Trećeg je dana izašao iz kuće. Bridget mu je dala košulju i kaput svog pokojnog muža. Ta mu je odjeća loše stajala jer je njen muž bio niži a širi od Feliksa. Feliksove, pak, hlače i čizme još su se mogle nositi, a Bridget ih je bila oprala od krvi.
Bicikl se razbio kad mu je pao niza stepenice, i sad ga je popravio.
Ispravio je iskrivljeni kotač, zalijepio rupu na gumi i vezao razderanu kožu na sjedalu. Uzjahao je i malo se vozio, ali mu je odmah bilo jasno da još nije dovoljno jak za dugu vožnju. Zato je radije hodao.
Bio je prekrasan sunčan dan. U jednoj staretinarnici u Mornington Crescentu dao je pola penija i kaput Bridgetina muža za svjetliji kaput koji mu je dobro pristajao. Osjećao se neobično sretnim dok je koračao londonskim ulicama po ljetnom vremenu. Nemam nikakva razloga da budem sretan, pomisli; moj lukav, dobro pripremljen i smion plan ubojstva propao je samo zato jer je jedna žena vrisnula a jedan sredovječni muškarac isukao mač. Kakav fijasko!
Upravo Bridget ga je ohrabrila. Vidjela je da je u nevolji i bez razmišljanja mu pritekla u pomoć. To ga je podsjetilo na velikodušnost naroda za koji on puca iz pištolja, baca bombe i biva proboden mačem. I to mu je dalo snage.
Pošao je u St. James's Park i zauzeo svoje staro mjesto nasuprot Waldenovoj kući. Pogleda u prastaro bijelo kameno ziđe i visoke elegantne prozore. Možeš me oboriti, pomisli, ali me ne možeš pobijediti. Da znaš da sam ponovo ovdje, noge bi ti se tresle u tvojim lakiranim kožnim cipelama.
Namjestio se tako da može pažljivo motriti kuću. Kod neuspjelog pokušaja ubojstva problem je u tome što žrtva postaje oprezna. Sad će zaista biti teško ubiti Orlova jer će on poduzeti sve mjere opreza. Ali će Feliks saznati koje su to mjere i doskočiti im.
U jedanaest sati kočija se izvezla, i Feliksu se učinilo da je iza stakla ugledao šiljastu bradu i cilindar Waldena. Vratila se u jedan. Ponovo se izvezla u tri; ovaj put se unutra vidio ženski šešir, vjerojatno Lidijine i Waldenove kćeri. Ma tko da je bio, vratio se u pet. Uvečer su došli neki gosti i obitelj je očito večerala kod kuće. Orlovu ni traga. Po svemu se činilo da se iselio.
Onda ću ga pronaći, odluči Feliks.
Na povratku u Camden Town kupio je neke novine. Kod kuće mu je Bridget ponudila čaj, pa je ostao čitati u njenoj dnevnoj sobi. Ništa nije pisalo o Orlovu, ni u rubrici dvorskih vijesti ni u onoj društvenih vijesti.
Vidjevši što čita, Bridget će podrugljivo:
– Zanimljive vijesti za takva momka. Valjda se morate odlučiti na koji ćete bal večeras.
Feliks se nasmiješi i ne reče ništa.
– Vidite, ja znam tko ste vi. Anarhist – nastavi Bridget. Feliks je i dalje šutio.
– A koga ćete to ubiti? – upita ona. – Nadam se, onog prokletog kralja.– Srkne čaja. – Ma nemojte tako buljiti u mene, čovjek bi rekao da ćete mi prerezati grkljan. Što se plašiš, momče, neću te izdati. U svoje je doba i moj muž sredio ponekog Engleza.
Feliks se sav smeo. Bridget je pogodila njegove namjere i odobrava mu! Nije znao što bi kazao. Ustane i presavije novine.
Feliks se čudio zašto se osjeća tako euforično.
Ušao je kroz dvorišna vrata i prešao dvorište. Na svakom prozoru kuće vidio je cvijeće. Ah, da, Lidija je uvijek voljela cvijeće. Popeo se stepenicama do trijema i potegnuo zvono na glavnim vratima.
Možda će Lidija pozvati policiju, pomisli.
Trenutak kasnije neki je sluga otvorio vrata. Feliks uđe i pozdravi:
– Dobro jutro.
– Dobro jutro, gospodine uzvrati sluga. Dakle, zaista izgledam pristojno.
– Želio bih vidjeti groficu Walden. Radi se o vrlo hitnoj stvari. Zovem se Konstantin Dimitrič Levin. Grofica me se vjerojatno sjeća iz Petrograda.
– U redu, gospodine. Konstantin ...?
– Konstantin Dimitrič Levin. Dopustite da vam dadem posjetnicu.– Feliks zavuče ruku pod kaput. – Ah, zaboravio sam ih.
– U redu, gospodine. Konstantin Dimitrič Levin.
– Jest.
– Budite ljubazni i pričekajte ovdje, vidjet ću je li grofica kod kuće. Feliks kimne glavom, a sluga se udalji.

6.



Pisaći kabinet s ormarićem za knjige u stilu kraljice Ane bio je Lidiji vrlo drag komad namještaja u londonskoj kući. Dvjesto godina star, u crnoj pokosti, bio je ukrašen zlatnim kineskim slikarijama pagoda, vrba, otoka i cvijeća. Poklopac mu se sprijeda otvarao u pisaći stol i otkrivao pretince za pisma podstavljene crvenim samtom, te male ladice za papir i pera. Velike ladice nalazile su se u izbočenom donjem dijelu, a gore se, iznad razine Lidijinih očiju dok je sjedila za stolom, dizao ormarić za knjige s ozrcaljenim vratima. U starom se zrcalu vidio zamućen, iskrivljen odraz jutarnjeg salona iza nje.
Na pisaćem stolu ležalo je nezavršeno pismo njenoj sestri, Aleksovoj majci, u Petrogradu. Lidija je pisala malim neurednim slovima. Počela je na ruskom: Ne znam što bih mislila o Charlotti, i tu stala. Sjedila je i gledala u zamućeno zrcalo razmišljajući.
Ova sezona zaista obiluje nemilim događajima. Nakon protesta one sufražetkinje na Dvoru i napada onog luđaka u parku, Lidija se nadala da više neće biti nikakvih nevolja. I zaista je nekoliko dana život tekao mirno. Charlotte je uspješno uvedena u društvo. Aleks više nije svojim prisustvom uznemirivao Lidiju jer se sklonio u Hotel Savoy i ne sudjeluje u društvenom životu. Belindin ples bio je veliki uspjeh. Te je noći Lidija zaboravila svoje probleme i sjajno se zabavljala. Plesala je valcer, polku, tustep, tango, pa čak i turkey-trot. Partneri joj bili sve sami plemići, valjda pola Doma lordova, zatim neki poletni mladići, i najvažniji od svih, njen muž. Zapravo i nije u modi toliko plesati s vlastitim mužem, ali je Stephen bio tako zgodan u fraku i tako je dobro plesao da se Lidija prepustila užitku. To je svakako jedno od sretnijih razdoblja njena braka. Prisjećajući se prošlih godina, činilo joj se da je tako često bilo u sezoni. A onda se pojavila Annie i sve pokvarila.
Lidija se jako slabo sjećala Annie kao sobarice u Walden Hallu. Jednostavno ne možeš poznavati svu poslugu u tako velikom kućanstvu; samo u kući je oko pedeset slugu, pa još i vrtlari i konjušari. A ni sve sluge ne poznaju gospodare. Lidija se dobro sjeća kako je jednom zgodom zaustavila neku služavku u predvorju i upitala je li lord Walden u svojoj sobi, pa dobila odgovor »Pogledat ću, gospođo. Koga da najavim?«
U svakom slučaju, Lidija se sjećala dana kad je gospođa Braithwaite, njihova domaćica u Walden Hallu, došla k njoj s vijestima da Annie mora otići jer je trudna. Gospođa Braithwaite nije upotrijebila riječ »trudna« nego je kazala kako se na djevojci vide »posljedice moralnog prekršaja«. I Lidiji i gospođi Braithwaite bilo je neugodno ali nijedna nije bila šokirana: to se služavkama oduvijek događa. Čovjek ih mora otpustiti jer je to jedini način da kuća ostane ugledna, a naravno, pod takvim im se okolnostima ne mogu dati preporuke. A bez »svjedodžbe« djevojka ne može dobiti drugi posao, no obično joj i ne treba jer se uda za djetetova oca ili se vrati kući majci. A mnogo godina kasnije, kad je već podigla djecu, takva se djevojka katkad čak ponovo zaposli u istoj kući kao pralja ili pomoćnica u kuhinji, ili pak na nekom drugom mjestu gdje ne dolazi u kontakt s poslodavcima. Lidija je tada pretpostavila da će Annien život krenuti tim tokom.
A da je mladi vrtlar otišao ne davši otkaz i pobjegao na more, to je zapamtila zato što je u zadnje vrijeme jako teško naći momke koji će raditi kao vrtlari za razumnu plaću, ali naravno, nitko joj nikad nije kazao za vezu između Annie i tog mladića.
Mi nismo kruti, razmišljala je Lidija, kao poslodavci sasvim smo velikodušni. A ipak je Charlotte reagirala kao da sam za Annienu nevolju ja kriva. Odakle joj samo takve ideje? Što je ono rekla? »Znam što je Annie učinila i s kim je učinila.« Za ime Božje, gdje je to dijete naučilo tako govoriti? Cijeli sam svoj život posvetila njenom odgoju da bi bila čista i čedna i pristojna, ne kao ja, nemoj ni misliti da...
Umočila je pero u tintu. Rado bi podijelila brige sa svojom sestrom, ali je to teško preko pisma. Dosta je teško i usmeno. Pa eto, stvarno je htjela podijeliti misli s Charlottom. Ali zašto povisujem glas i postavljam se kruto kad to pokušam?
Ušao je Pritchard.
– Gospođo, neki Konstantin Dimitrič Levin želi vas vidjeti. Lidija se namršti.
– Ne bih rekla da ga poznajem.
– Gospodin kaže da se radi o nečem hitnom, gospođo, i po svemu sudeći vjeruje da ga se sjećate iz Petrograda – nekako će nesigurno Pritchard.
Lidija je oklijevala. Ime joj je svakako poznato. U Londonu su je s vremena na vrijeme posjećivali Rusi koje je jedva poznavala. Obično bi počeli s ponudom da će prenijeti kakve poruke a završili s molbom da im posudi novaca za put. Lidija im je uvijek pomagala.
– U redu, uvedite ga.
Pritchard izađe, a Lidija ponovo umoči pero u tintu i nastavi pisati:
Što čovjek da radi s osamnaestogodišnjim svojeglavim djetetom? Stephen tvrdi da pretjerano brinem. Htjela bih...
S njim ne mogu čak ni razgovarati kako valja, mislila je. On me samo stalno umiruje.
Vrata se otvore i Pritchard najavi:
– Gospodin Konstantin Dimitrič Levin.
Lidija preko ramena dobaci gostu na engleskome:
– Samo trenutak, gospodine Levin. – Upravitelj je zatvorio vrata a ona još napisala:... da mu mogu vjerovati, potom odložila pero i okrenula se.
– Kako si, Lidija? – oslovio je on na ruskom.
– O, moj Bože – šapne ona, a dah joj zastade, kao da joj se nešto hladno i teško svalilo na grudi. Tu pred njom stoji Feliks; visok i mršav kao uvijek, u otrcanom kaputu, sa šalom oko vrata i smiješnim engleskim šeširom u lijevoj ruci. Isti je kao da ga je vidjela jučer. Kosa mu još duga i crna, nijedne sijede. Pa ona njegova bijela put, kukasti nos, široke, živahne usne i tužne, nježne oči.
– Žao mi je što sam te šokirao.
Lidija je zanijemjela. U njoj se podigla prava oluja suprotnih osjećaja: zaprepaštenje, tjeskoba, radost, strah, ljubav i užas. Buljila je u nj. Stariji je. Lice mu izborano: dvije oštre crte utisnule se na obraze, druge se spuštaju s uglova njegovih dragih usana. Čine se kao bore bola i nevolje. U njegovu se izrazu lica nazire nešto čega prije nije bilo; možda bezobzirnost ili okrutnost, ili samo nepokolebljivost. Izgleda umorno.
I on je nju proučavao.
– Izgledaš kao djevojka – reče s divljenjem.
Ona otrgne pogled od njega. Srce joj je ludo udaralo, a strah je prevladao. Ako se Stephen vrati rano, pomisli, i uđe ovamo i onim me svojim pogledom upita »Tko je taj čovjek?« a ja pocrvenim i stanem mucati i...
– Volio bih da nešto kažeš reče Feliks.
Pogled joj se vrati k njemu. S naporom prozbori:
– Odlazi.
– Neću.
Ona odjednom shvati da u nje nema čvrste volje kojom bi ga prisilila da ode. Pogleda zvono. Da zovne Pritcharda? Feliks se nasmiješi kao da zna što joj je na umu.
– Prošlo je devetnaest godina reče.
– Ostario si – ona će iznenada.
– A ti si se promijenila.
– Što si očekivao?
– Upravo ovo. Da ćeš se bojati priznati sebi koliko si sretna što me vidiš.
Oduvijek joj je gledao u dušu onim svojim nježnim očima. Kakva korist od pretvaranja? On odmah prozre čovjeka. Nju je spoznao onog trena kad ju je prvi put ugledao.
– Dakle? Zar nisi sretna?
– I – preplašena ona će, a onda shvati da je time pri-znala kako je sretna pa brzo doda: – A ti? Kako se ti osjećaš?
– Više i ne osjećam mnogo – uzvrati on. Lice mu se izobličilo u čudan, bolan smiješak. Takav izraz nikad nije vidjela na njemu u onim starim danima. Nagonski je osjetila da joj u tom trenu govori istinu.
Privukao je stolicu i sjeo do nje. Ona se grčevito trgne natrag, našto će on:
– Ne želim te povrijediti...
– Povrijediti? – Lidija se neočekivano slabo nasmije. – Ti ćeš mi uništiti život!
– Ti si uništila moj – odgovori on, pa se namršti kao da je i sam zatečen tim riječima.
– Oh, Feliks, nisam namjerno.
On je odjednom postao napet. Zavladala je mučna tišina. Feliks se ponovo onako bolno nasmiješio i upitao:
– Kako je to bilo?
Lidija je oklijevala. U jedno je bila sigurna: sve ove godine željela mu je to objasniti. Počela je:
– One noći kad si mi rasparao haljinu...
* * *

»Što ćeš s ovom rupom na haljini?« upita Feliks.
»Sluškinja će mi je zašiti do ambasade«, odgovori Lidija.
»Zar ti služavka nosi iglu i konac sa sobom?«
»A zašto bi drugo čovjek vodio služavku kad izlazi na večeru?«
»Pa stvarno.« Ležao je na krevetu i promatrao je dok se oblačila. Ona je znala da je on voli gledati kad se odijeva. Jedanput ju je oponašao kako navlači gaće, pa se smijala do iznemoglosti.
Uzela mu je haljinu iz ruku i obukla je.
»Znaš da ženama treba po sat vremena da odjenu večernju toaletu. Dok te nisam upoznala nisam ni znala da se to može izvesti i u pet minuta. Zakopčaj me.«
Gledala se u zrcalu i uređivala kosu a on joj je zakopčavao kopče na stražnjem dijelu haljine. Završivši, poljubi joj rame. Ona izvije vratom.
»Ne počinji opet«, reče pa podigne stari smeđi ogrtač i pruži mu ga. Pomogao joj je da se obuče.
»Svjetla se gase kad ti odlaziš.«
Te su je riječi ganule; Feliks nije često izražavao osjećaje.
»Znam kako ti je«, tješila ga je.
»Hoćeš li doći sutra?«
»Hoću.«
Na vratima ga je poljubila i rekla:
»Hvala ti.«
»Strašno te volim.«
Onda je izašla. Silazeći stepenicama čula je neke zvukove iza sebe i okrenula se. Feliksov susjed promatrao ju je sa svojih vrata. Vidjevši da ga je pogledala, bi mu neugodno. Ona mu pristojno kimne glavom, a on se povuče. Pade joj na um da ih je vjerojatno kroza zid čuo kako vode ljubav. Nije ju bilo briga. Znala je da je to što radi pokvareno i sramno ali nije htjela razmišljati o tome.
Izašla je na ulicu. Služavka ju je čekala na uglu. Zajedno su pošle u park gdje je stajala kočija. Veče je bilo hladno ali je Lidiju grijala unutarnja vatra. Često se pitala mogu li ljudi pri samom pogledu na nju pogoditi da je vodila ljubav.
Kočijaš joj je spustio stepenicu kočije izbjegavajući njen pogled. On zna, iznenađeno pomisli Lidija. Vrlo čudno.
U kočiji joj je služavka brzo sašila rupu na haljini. Lidija je sad umjesto smeđeg ogrtača obukla krzneni kaput. Onda joj je služavka uredila kosu, a Lidija joj dala deset rubalja za šutnju. Uto su stigli pred britansku ambasadu.
Lidija se sabere i uđe.
Nije joj bilo teško vratiti se u svoju drugu ličnost i opet postati onom čednom djevičanskom Lidijom kakvu je pozna cijelo uglađeno društvo. Čim je ušla u svoj stvaran svijet, užasnula se nad surovom žestinom svoje strasti prema Feliksu i sasvim iskreno opet bila ustreptali ljiljan. To nije bila gluma. Veći dio dana osjećala je da je zapravo ta djevojka pristojna ponašanja njeno pravo »ja« i vjerovala da je nekako opsjednuta kad je s Feliksom. Ali kad je on bio kraj nje i kad je bila sama u krevetu usred noći, znala je da je zla upravo ta njena ličnost koja se pokazuje pred svijetom jer bi joj oduzela najveću radost što ju je ikad upoznala.
Odjevena u doličnu bjelinu, nevina izraza lica i malo nervozna, ušla je u predvorje.
Ondje ju je čekao rođak Kiril, njen službeni pratilac. Bio je to udovac od trideset i koju godinu, razdražljiv čovjek, a radio je u Ministarstvu vanjskih poslova. On i Lidija nisu se jako voljeli, ali budući da on više nije imao žene a Lidijini roditelji nisu voljeli izlaziti, to su njih dvoje dali na znanje da ih treba pozivati zajedno. Lidija mu je uvijek govorila neka se ne trudi dolaziti po nju. Tako se potajno mogla sastajati s Feliksom.
»Kasniš«, prigovori joj Kiril
»Žao mi je«, neiskreno će ona.
Kiril je odvede u salon. Ondje su ih pozdravili ambasador i njegova žena, potom ih upoznali s lordom Highcombeom, starijim sinom grofa Waldena. Bio je to visok, zgodan muškarac od kojih trideset godina, u dobro skrojenoj ali sasvim običnoj odjeći, pravi Englez, kratke, svijetlosmeđe kose i plavih očiju. Njegovo nasmijano, iskreno lice nije Lidiju baš naročito privuklo. Dobro je govorio francuski. Nekoliko su trenutaka pristojno razgovarali, a onda je Englez predstavljen nekom drugom gostu.
»Izgleda prilično ljubazan«, Lidija će Kirilu.
»Ne daj se zavesti. Kruže glasine da je ništarija«, upozori je Kiril.
»Ma nemoj!«
»Karta se s nekim oficirima, i oni mi vele da ih pokoju noć u piću sve nadmaši.«
»Ti uvijek znaš samo loše stvari o ljudima.« Kirilove se tanke usne razvuku u smiješak.
»Je li to moja ili njihova krivica?«
»Što radi ovdje?« htjela je znati Lidija.
»U Petrogradu? Navodno ima strašno bogatog i autoritativnog oca s kojim se ne slaže, pa tako pije i kocka se po svijetu čekajući starčevu smrt.«
Lidija nije očekivala da će opet razgovarati s lordom Highcombeom, no ambasadorova žena, smatrajući ih prikladnim parom, smjestila ih je za večerom jedno do drugog. Za vrijeme drugog jela Englez je poveo razgovor.
»Možda poznate ministra financija?«
»Nažalost, ne poznam«, hladno će Lidija.
Naravno, znala je sve o njemu; bio je veliki miljenik cara, ali pošto se oženio rastavljenom ženom, usto još i Židovkom, nerado su ga pozivali u društva. Odjednom pomisli kako bi se takve predrasude bolno kosnule Feliksa. Englez je nastavio:
»Jako bih ga volio upoznati. Čujem da je strašno energičan i dalekovidan. Njegov projekt transsibirske željeznice vrijedan je svake hvale. Međutim, priča se da nije jako uglađen.«
»Uvjerena sam da je Sergej Julevič Witte odani sluga našeg obožavanog vladara«, pristojno uzvrati Lidija.
»Bez sumnje«, nato će Highcombe pa se ponovo okrene dami s desne strane.
Dosadila sam mu, zaključi Lidija. Malo kasnije upita ga:
»Putujete li mnogo?«
»Jako mnogo. Skoro svake godine idem u Afriku u lov na krupnu divljač«, odgovori on.
»Očaravajuće! Što lovite?«
»Lavove, slonove ... a jedanput sam ubio i nosoroga.«
»U džungli?«
»Lovi se po savanama na istoku, ali sam jedanput zašao jako daleko na jug, sve do tropske kišne šume, tek da vidim.«
»I je li onakva kakva je nacrtana u knjigama?«
»Jest, ista, sve do golih crnih pigmejaca.«
Lidija pocrveni i brzo se okrene na drugu stranu. Pa dobro, zašto je to baš morao reći? Više nisu izmijenili ni riječi. Porazgovarali su koliko etiketa nalaže, a očito nijedno nije imalo interesa da nastavi.
Nakon večere Lidija je malo svirala na ambasadorovu divnom velikom glasoviru, a onda ju je Kiril odveo kući. Pošla je ravno u krevet i sanjala Feliksa.
Idućeg jutra nakon doručka otac joj je po slugi poručio da dođe u njegovu radnu sobu.
Grof je bio nizak, mršav, razdražljiv čovjek od pedeset i pet godina.
Lidija je bila najmlađa, a ostali, još jedna kći i dva sina, bili su svi u braku. Majka im je bila živa ali je stalno pobolijevala. Grof je malo viđao svoju obitelj. Veći dio vremena provodio je u čitanju, a s jednim je starim prijateljem igrao šah. Lidija se kao kroz maglu sjećala vremena kad je sve bilo drukčije, kad se cijela obitelj okupljala oko velikog stola i sve se orilo od veselja. No, bilo je to davno. Sad poziv u radnu sobu znači samo jedno: nepriliku.
Kad je Lidija ušla, otac je stajao pred pisaćim stolom, s rukama na leđima, lica iskrivljena od bijesa. Kod vrata je bila Lidijina služavka, obraza mokrih od suza. Lidija u trenu shvati kakva ju je nevolja snašla i stade drhtati. Bez ikakva uvoda otac poče vikati:
»Potajno si se sastajala s nekim mladićem!« Lidija prekriži ruke da zaustavi drhtanje.
»Kako si saznao?« upita i s optužbom u očima pogleda služavku.
Otac bijesno puhne.
»Ne gledaj nju. Kočijaš mi je rekao za tvoje neobično duge šetnje po parku. Jučer sam dao da te prate.« Onda opet povisi glas: »Kako si se mogla ponašati tako, kao kakva seljančura?«
Koliko zna? Sigurno ne sve.
»Zaljubljena sam«, uzvrati Lidija.
»Zaljubljena?« zagrmi on. »Hoćeš reći, došlo ti da se tjeraš!«
Lidija je svaki čas očekivala udarac. Povuče se nekoliko koraka kako bi mogla pobjeći. Zna sve. To je potpuna propast. Što će učiniti?
»A najgore je to što se nikako ne možeš udati za nj.«
Lidija se skameni. Bila je spremna da je izbace iz kuće bez ijedne pare, da je ponize; no otac očito ima na umu neku goru kaznu.
»Zašto se ne mogu udati za nj?« vikne očajno.
»Zato što je on bijedni kmet i anarhist od glave do pete. Zar ne shvaćaš? Ti si upropaštena!«
»Onda me pusti da se udam za nj i ostanem upropaštena.«
»Nikad!« drekne on.
Zavlada mučna tišina. Služavka je stalno plakala i monotono šmrcala, a Lidiji je zvonilo u ušima.
»Ovo će ti ubiti majku«, reče grof.
»Što ćeš učiniti?« šapne Lidija.
»Zasad ćeš ostati zatvorena u svojoj sobi. A čim sve sredim, poći ćeš u samostan.«
Lidija je s užasom buljila u nj. Bila je to smrtna osuda.
Istrčala je iz sobe.

Da više nikad ne vidi Feliksa! Ta joj je misao bila nepodnošljiva. Suze su joj lijevale niz lice. Otrčala je u svoju sobu. Ne, tu kaznu neće nikako moći podnijeti. Umrijet ću, pomisli, umrijet ću.
Radije će zauvijek napustiti svoju obitelj nego Feliksa. Čim joj je sinula ta ideja, znala je da je to jedini izlaz. I to mora učiniti odmah, dok je otac ne zaključa u sobu.
Pogleda u novčanik: imala je samo nekoliko rubalja. Otvorila je kutiju s nakitom pa izvadila briljantnu narukvicu, zlatni lančić i nekoliko prstenova te sve strpala u novčanik. Potom obuče kaput, trkom siđe stepenicama i ode iz kuće kroz izlaz za poslugu.
Jurila je ulicama, a prolaznici se s čuđenjem okretali za tom elegantno odjevenom djevojkom, suzama oblivena lica. No njoj je bilo svejedno. Zauvijek je napustila otmjeno društvo i pobjeći će s Feliksom.
Brzo se umorila i usporila korak. Odjednom joj cijeli događaj više nije izgledao tako katastrofalan. Poći će s Feliksom u Moskvu ili u neko provincijsko mjesto, pa čak i u inozemstvo, možda u Njemačku. Feliks će se morati zaposliti. Obrazovan je, može raditi barem kao činovnik, a možda nađe i bolji posao. Ona bi se mogla baviti šivanjem. Unajmit će malu kuću i jeftino je namjestiti. Rodit će djecu, snažne dječake i lijepe djevojčice. A ono što gubi zaista je bezvrijedno: svilene haljine, društveno ogovaranje, svugdje prisutne sluge, goleme kuće i ukusnu hranu.
Kakav će biti njihov zajednički život? Odlazit će u krevet i stvarno spavati zajedno! Kakva romantika! Ići će u šetnje, držati se za ruke ne hajući što se vidi da su zaljubljeni. Uvečer će sjediti kraj vatre, igrati karte, čitati ili razgovarati. Kad god zaželi moći će ga dotaknuti, poljubiti, skinuti mu odjeću.
Stigla je do njegove kuće i uspela se stepenicama. Kako će on reagirati? Bit će najprije šokiran, potom oduševljen, a onda će postati praktičan. Treba odmah otputovati, reći će, jer njen bi otac mogao poslati za njom potjeru. Bit će odlučan.
»Poći ćemo u X«, reći će i govoriti o kartama i koferu i prerušavanju.
Izvadila je ključ, ali su vrata njegove sobe bila otvorena i poluizvaljena. Gurne ih viknuvši:
»Feliks, to sam ja. Oh!«
I stane na vratima kao ukopana. Sve je unutra bilo u užasnom neredu kao nakon pljačke ili tučnjave. Feliksa nije bilo.
Lidiju odjednom užasno zazebe oko srca.
Koračala je po maloj prostoriji sva smućena i tupo zavirivala iza zavjesa i pod krevet. Sve njegove knjige su nestale. Madrac je bio razderan. Zrcalo, ono isto u kojem su se gledali vodeći ljubav jednog popodneva dok je vani sniježilo, sad je bilo razbijeno.
Lidija izađe na hodnik ne znajući što bi. Feliksov susjed stajao je na svojim vratima. Lidija ga pogleda i upita:
»Što se dogodilo?«
»Uhapšen je noćas«, odgovori čovjek. I zemljom zavlada tama.
Lidija osjeti slabost pa se nasloni na zid da ne padne. Uhapšen? Zašto? Gdje je? Tko ga je uhapsio? Kako će s njim pobjeći ako je u zatvoru?
»Bio je, izgleda, anarhist.« Susjed se značajno naceri i doda: »Pa što bi drugo i bio.«
Ah, to je previše, to je nepodnošljivo! I to se moralo dogoditi upravo danas kad je otac ...
»Otac«, šapne Lidija. »Otac je to učinio.«
»Čini se da vam je zlo«, ustvrdi susjed. »Hoćete li malo ući i sjesti?« Lidiji se nije svidio izraz njegova lica. Još joj povrh svega treba i ovaj zlobnik! Sabere se i ne odgovorivši mu polako se spusti stepenicama te izađe na ulicu.
Sad je hodala sporo, bez cilja, pitajući se što da radi. Mora nekako izvući Feliksa iz zatvora. A kako? Pojma nije imala. Da moli ministra unutrašnjih poslova? Cara? Kako doći do njih? Trebalo bi da ode ravno k njima. Mogla bi im pisati, ali njoj je Feliks potreban danas. Može li ga posjetiti u zatvoru? Onda bi bar saznala kako mu je, a on bi znao da se ona bori za njega. Možda bi, stigne li tamo u kočiji, u elegantnoj odjeći, možda bi i prestrašila tamničara... Ali, gdje je zatvor? Ima li ih više? Osim toga, nema kočiju, a vrati li se kući, otac će je zaključati i više nikad neće vidjeti Feliksa.
Obuzdavala je suze. Pa njoj je svijet policije, zatvora i kriminalaca potpuno nepoznat! Koga će pitati? Feliksovi prijatelji anarhisti zacijelo znaju sve o tome, ali ona ih nikad nije upoznala pa ne zna ni gdje bi ih potražila.
Sjetila se svoje braće. Maks upravlja obiteljskim imanjem na selu i na Feliksa bi gledao isto kao otac te bi odobrio očev postupak. Dimitrij, priglup, mekušan Dimitrij suosjećao bi s njom ali joj ne može pomoći.
Ostaje joj samo jedno: mora preklinjati oca da oslobodi Feliksa. Umorno se okrenula i pošla kući.
Gnjev prema ocu rastao je u njoj sa svakim korakom. Trebalo bi da je voli, brine se za nju i osigura joj sreću. A što on radi? Hoće joj upropastiti život. Ona zna što želi, zna što bi je usrećilo. Pa čiji je to život, uostalom? I tko ima pravo da odluči?
Stigla je kući bijesna
Pošla je pravo u radnu sobu i ušla bez kucanja.
»Ti si ga dao uhapsiti«, optuži oca.
»Jesam«, priznade otac. Njegovo se raspoloženje promijenilo. Lice mu više nije bilo izobličeno od bijesa, sad je poprimilo zamišljen, proračunat izraz.
»Moraš ga odmah osloboditi«, reče Lidija.
»Upravo sad ga muče.«
»Nije moguće, o ne«, šapne ona.
»Šibaju ga po tabanima ...« Lidija krikne. Otac povisi glas:
»... tankim, savitljivim šibama ...«
Na pisaćem stolu ležao je nož za papir.
»... pod kojima brzo ispuca nježna koža...«
Ubit ću ga ...
»... a krv prošiklja ...« Lidija podivlja.
Zgrabi nož za papir i nasrne na oca. Visoko podigne nož i svom snagom spusti ga ciljajući u njegov mršavi vrat, sve vičući:
»Mrzim te, mrzim te, mrzim te...«
On se izmakne u stranu, uhvati je za zaglavak i prisili da ispusti nož, potom je gurnu u naslonjač.
Lidija udari u histeričan plač.
Nakon nekoliko minuta otac ponovo progovori, mirno kao da se ništa nije dogodilo:
»Mogao sam to odmah spriječiti. Mogu momka osloboditi kad god me volja.«
»O, molim te«, zajeca Lidija. »Učinit ću sve što kažeš.«
»Zaista?« lukavo će on.
Ona ga pogleda kroz suze. Tračak nade je smiri. Stvarno to misli? Hoće li osloboditi Feliksa?
»Sve, sve«, obeća.
»Dok si bila vani došao mi je jedan posjetilac«, sad će otac razgovorljivo. »Grof od Waldena. Molio je dozvolu da te posjećuje.«
»Tko?«
»Grof od Waldena. Sinoć si ga upoznala kao lorda Highcombea, ali mu je noćas otac umro pa je sad grof.«
Lidija je zurila u oca ne shvaćajući. Prisjetila se da je upoznala tog Engleza, ali nije joj bilo jasno zašto otac odjednom naklapa o njemu. Zato reče:
»Nemoj me mučiti. Reci mi što moram učiniti da oslobodiš Feliksa.«
»Udati se za grofa Waldena«, naglo izlane otac.
Lidija prestade plakati i zabulji se u nj potpuno nijema. Misli li on to ozbiljno? Pa to je suludo. Otac nastavi:
»Walden se želi odmah oženiti. Napustit ćeš Rusiju i poći s njim u Englesku. Tako će se ova odvratna veza zataškati i nitko neće za nju saznati. To je idealno rješenje.«
»A Feliks?« dahne Lidija.
»Danas će ga prestati mučiti. Momak će biti oslobođen onog trena kad ti odeš u Englesku. Više ga nećeš vidjeti do kraja života.«
»Ne«, šapne Lidija, »Za ime Boga, ne.« Vjenčanje je bilo osam tjedana kasnije.
* * *

– Stvarno si pokušala ubosti oca? upita Feliks s mješavinom straha i veselja.
Lidija kimne glavom i pomisli: hvala bogu, nije naslutio ostalo.
– Ponosim se tobom.
– Bilo je to grozno.
– On je bio grozan.
– Više ne mislim tako. – Nasta tišina. Onda će Feliks nježno:
– Znači, ti me ipak nisi izdala.
Poriv da ga zagrli bio je gotovo neodoljiv. Prisilila se da ostane potpuno nepomična. Trenutak prođe.
– Tvoj otac je održao riječ – zamišljeno će on. – Tog dana su prekinuli mučenje, a pustili me dan nakon tvog odlaska u Englesku.
– Kako si saznao kamo sam otišla?
– Od tvoje služavke. Ostavila mi je poruku u knjižari. Naravno, ona nije imala pojma ni o kakvoj nagodbi.
Imali su toliko toga reći jedno drugom, a to je bilo tako teško izreći da su neko vrijeme sjedili šutke. Lidija se još bojala pomaknuti. Primijetila je da Feliks stalno drži desnu ruku u džepu kaputa. Nije se otprije sjećala te navike.
– Jesi li konačno naučila zviždati? – upita on iznenada.
Morala se nasmijati.
– Ne, nikad.
Ponovo su utonuli u šutnju. Lidija je željela da Feliks ode a isto je tako očajnički željela da ostane. Konačno reče:
– Što si otad radio?
Feliks slegne ramenima.
– Dosta sam putovao. A ti?
– Odgajala kćer.
Činilo se da im je oboma neugodno govoriti o životu nakon rastanka. Onda Lidija promijeni temu:
– Što te dovelo ovamo?
– O ... – Feliksa kao da je to pitanje na tren zbunilo. – Moram vidjeti Orlova.
– Aleksa? Zašto?
– Pritvoren je neki anarhist, mornar, pa moram nagovoriti Orlova da ga oslobodi... Znaš kako stvari stoje u Rusiji, nema pravde, samo veze.
– Aleks više nije ovdje. Netko nas je pokušao opljačkati u kočiji pa se preplašio.
– Gdje bih ga našao? -upita Feliks i postade odjednom sav napet.
– U hotelu Savoy. Ali sumnjam da će te htjeti primiti.
– Pokušat ću.
– To ti je važno, zar ne?
– Jest.
– Još se baviš ... politikom?
– Politika je moj život.
– Većina muškaraca izgubi interes u starijoj dobi. Ona se tužno nasmiješi.
– Većina muškaraca se oženi i stvori obitelj. Lidiju ispuni sažaljenje.
– Feliks, žao mi je.
On segne i uze je za ruku. Ona se istrgne i ustane.
– Ne dodiruj me – odsiječe. Feliks je iznenađeno pogleda.
– Za razliku od tebe, ja sam naučila svoju lekciju reče ona. Odgojena sam u uvjerenju da je užitak zlo koje uništava. Kratko sam vrijeme, kad smo ... bili... zajedno ... prestala vjerovati u to, ili sam se barem pravila da sam prestala. I evo što se dogodilo: upropastila sam i sebe i tebe. Moj otac je imao pravo: užitak zaista uništava Nikad to nisam zaboravila, i nikad neću!
On je pogleda tužno.
– U to sebe stalno uvjeravaš, zar ne?
– To je točno.
– Tolstojev moral. Dobra djela ne moraju te usrećiti, ali zla će te svakako unesrećiti.
Ona duboko uzdahne.
– Sad odlazi i nikad se više ne vraćaj.
Feliks se bez riječi zagleda u nju, onda ustade i reče:
– U redu.
Lidiji se činilo da će joj srce prepući.
Feliks joj priđe korak bliže. Ona je mirno stajala. Znala je da bi se morala odmaknuti od njega, ali nije smogla snage za to. On joj stavi ruke na ramena i pogleda je u oči, i tad bi kasno. Sjetila se kako je nekad bilo kad bi im se pogledi sljubili, i bila je izgubljena. On je privuče i poljubi grleći je. Bilo je kao uvijek: njegova nemirna usta, živahna, mila, nježna, na njenim mekim usnama. Sva se topila od miline. Priljubi se uza nj i osjeti kako joj krv kola u slabinama, pa zadrhti od užitka. Potraži njegove ruke i stisne ih, samo da nešto njegovo drži, da čvrsto stegne jedan dio njegova tijela, da stisne svom svojom snagom
Uto Feliks bolno krikne, i oni se odvojiše.
Lidija se smeteno zagleda u nj.
Držao je desnu ruku na ustima. Sad je vidjela da ima duboku ranu na ruci koju je ona stišćući raskrvarila. Htjede ga uzeti za ruku, ispričati se, ali on ustukne. Odjednom se promijenio, trenutak zanosa bio je prošao. Okrenuo se i uputio k vratima. Kao skamenjena Lidija ga je gledala kako izlazi. Vrata se zalupiše. Lidija očajno zajeca.
Trenutak je buljila u mjesto gdje je Feliks stajao. Činilo joj se kao da je potpuno uništena. Klonula je u naslonjač i počela se nekontrolirano tresti.
Dugo se mučila razdirana osjećajima, nesposobna da jasno razmišlja. Konačno se smirila i sad je osjećala samo jedno: olakšanje zato što nije popustila kušnji da mu kaže zadnje poglavlje priče. Ta je tajna zakopana duboko u njoj, poput komadića šrapnela u zaliječenoj rani, i ondje će ostati sve do njene smrti, a tada će u zemlju zajedno s njom.
* * *

Feliks je zastao u predvorju i nataknuo šešir na glavu. Pogledao se u zrcalu, a lice mu se izobličilo u cereku divljeg likovanja. Onda se sabrao i izašao na podnevno sunce.
Lidija je doista lakovjerna. Povjerovala je u njegovu glupu priču o mornaru anarhistu i bez trena oklijevanja otkrila mu gdje će naći Orlova. Radovao se što još uvijek ima toliku vlast nad njom. Zbog mene se udala za Waldena, pomisli, a sad sam je naveo da izda svog muža.
Međutim, u tom je razgovoru bilo i opasnih trenutaka. Dok mu je Lidija kazivala svoju priču, promatrao joj je lice j njegovo je srce obuzela teška žalost, neka posebna tuga s koje bi najradije bio zaplakao; no davno je to bilo kad je prolijevao suze, te je izgledalo da je i zaboravio kako se plače, i oni su opasni trenuci prošli. Zaista nisam podložan osjećajima, reče sam sebi: slagao sam je, izigrao njeno povjerenje, poljubio je i pobjegao. Iskoristio sam je.
Danas mi je sreća sklona. Ovo je dobar dan za opasan zadatak.
Izgubio je pištolj u parku, znači mora nabaviti novo oružje. Za ubojstvo u hotelskoj sobi najbolja će biti bomba. Ne moraš točno naciljati, gdje god padne ubit će sve u prostoriji. Ukoliko se i Walden tog trenutka zatekne ondje s Orlovom, utoliko bolje. Ako se to dogodi, onda mi je Lidija pomogla da joj ubijem muža, padne mu na um.
Stvarno?
Ali sad ne smije misliti na Lidiju. Mora se pozabaviti kemikalijama. Pošao je u jednu ljekarnu u Camden Townu i kupio dvije litre obične koncentrirane kiseline. Kiselina je bila u bocama od litre i stajala četiri šilinga i pet penija, uključujući kauciju za boce.
Odnio je boce kući i stavio ih na pod suterenske sobe.
Opet je izašao i kupio dvije litre iste kiseline ali u drugoj ljekarni. Ljekarnik ga je pitao što će s njom. »Čistiti«, odgovorio je Feliks, i čovjek je po svoj prilici bio zadovoljan odgovorom.
U trećoj ljekarni kupio je dvije litre jedne druge kiseline, i na kraju pola litre čistog glicerina, te stakleni štapić dužine trideset centimetara.
Potrošio je šesnaest šilinga i osam penija, ali će za prazne boce dobiti natrag četiri šilinga i tri penija. Tako će mu ostati nešto manje od tri funte.
Pošto je sastojke kupio na različitim mjestima, ljekarnici neće posumnjati da namjerava praviti eksploziv.
Popeo se k Bridget i od nje posudio najveću zdjelu u kuhinji.
– Zar ćeš peći tortu? – upitala ga je.
– Hoću.
– Samo nas nemoj sve dignuti u zrak.
– Neću.
Za svaki slučaj, ona je iz predostrožnosti provela popodne kod neke susjede.
Feliks se stepenicama spustio natrag, svukao jaknu, zasukao rukave, te oprao ruke.
Zdjelu je stavio u umivaonik. Pogleda niz velikih smeđih boca sa staklenim čepovima, poredanih na podu.
Prvi dio posla nije bio jako opasan.
Pomiješao je dvije vrste kiseline u Bridgetinoj kuhinjskoj zdjeli, pričekao da se sve ohladi, onda ponovo napunio boce smjesom od dva prema jedan. Oprao je zdjelu, obrisao je, stavio natrag u umivaonik i u nju ulio glicerin.
Umivaonik je imao gumeni čep na lancu. Feliks je ukoso utisnuo čep u suhu rupu tako da ju je samo dijelom začepio. Potom je otvorio slavinu. Kad se nivo vode popeo gotovo do ruba kuhinjske zdjele, smanjio je mlaz tako da je voda otjecala istom brzinom kojom je i tekla iz slavine, pa joj je nivo bio uvijek isti i nije se prelijevala u zdjelu.
Na red je došao postupak pri kojem je stradalo više anarhista no što ih je ubila Ohrana. Pažljivo je počeo dodavati smjesu kiselina glicerinu i pritom polako ali stalno miješao staklenim štapićem.
U sobi je bilo jako vruće.
S vremena na vrijeme iz zdjele se dizao crvenkastosmeđi dim, znak da kemijska reakcija počinje izmicati kontroli. Tad je Feliks prestajao dodavati kiselinu, ali je i dalje miješao, sve dok tekuća voda ne bi ohladila zdjelu i ublažila reakciju. Kad bi pare nestalo, pričekao bi minutu-dvije i nastavio miješati.
Ovako je umro Ilija, prisjeti se, nad umivaonikom u suterenskoj sobi, miješajući kiseline i glicerin; možda je bio nestrpljiv. Kad su konačno raskrčili ruševinu, od Ilije nije ostalo ni jednog komadića da se pokopa.
Popodne se produžilo u večer. Zrak je postao hladniji, no Feliks se ipak stalno znojio. Ruka mu je bila postojana poput stijene. Vani na ulici djeca su se igrala i pjevala neku pjesmicu: Sol, goruščica, ocat, papar, sol, senf, ocat, papar. Da bar ima leda! Da bar ima električno svjetlo! Soba je bila puna kiselinskih para. Grlo mu je bilo suho. Smjesa se u zdjeli razbistrila.
Uhvatio se kako na javi sanjari o Lidiji. U mašti mu je došla u suterensku sobu, potpuno gola, smiješila se, a on joj je rekao neka odlazi jer ima posla.
Sol, senf, ocat, papar.
Ulio je zadnju bocu kiseline polako i tako pažljivo kao i prvu.
I dalje miješajući, sad je pojačao dotok vode iz slavine tako da se prelila u zdjelu, a onda je dobro isprao suvišnu kiselinu.
Kad je završio, imao je zdjelu nitroglicerina.
Ta eksplozivna tekućina dvadeset je puta jača od baruta. Može se zapaliti detonatorom, ali su za to dovoljne i šibice, pa čak i sama toplina neke vatre u blizini. Feliks je u Petrogradu poznavao neku budalu koja je nosila bocu nitroglicerina u džepu kaputa, na grudima, te ju je detonirala toplina njegova tijela, pa je eksplozija raznijela njega i usmrtila troje drugih ljudi i jednog konja što su se zatekli u toj ulici. Boca nitroglicerina će eksplodirati ako se razbije ili baci na pod, ako se samo potrese, pa čak i ako se njome jako zamahne.
Krajnje pažljivo Feliks je uronio čistu bocu u zdjelu i pustio da se polako napuni eksplozivom, a onda je začepio, pazeći dobro da između grlića boca i staklenog čepa ne ostane nitroglicerina.
U zdjeli je ostalo još tekućine. Naravno, nije ju smio izliti u slivnik. Prišao je krevetu i uzeo jastuk. Činilo se da je punjen pamučnim otpacima. Probušio je na njemu rupu i izvukao nešto materijala: bile su to krpice pomiješane s nešto perja. Usuo je tog materijala u nitroglicerin u zdjeli. Krpice su sasvim dobro upijale tekućinu. Dodavao je još krpica sve dok nisu upile svu tekućinu, zatim ih je oblikovao u loptu i zamotao u novine. Sad je nitroglicerin mnogo sigurniji, kao dinamit, zapravo, to i jest dinamit. Mnogo se sporije detonira nego kad je čist. Eksplozija se može izazvati zapaljenom novinom, ali ne mora, za to je najbolja papirnata slamčica napunjena barutom. Ali Feliks nije kanio upotrijebiti dinamit; trebalo mu je nešto pouzdanije i brže.
Sad je opet oprao i obrisao zdjelu. Začepio je umivaonik, napunio ga vodom i polako uronio bocu glicerina u vodu da ostane hladan.
Popeo se stepenicama i vratio zdjelu gazdarici.
Onda se vratio u sobu i pogledao bombu u umivaoniku. Nisam se bojao, pomisli. Cijelo popodne ni na tren se nisam uplašio smrti. Još me nije strah.
I to ga je obradovalo.
Onda je izašao da potraži hotel Savoy.

7.



Walden je za čajem primijetio da su Lidija i Charlotte potištene. I on je bio zamišljen. Razgovor se stalno prekidao.
Presvukavši se za večeru, sjeo je u salon i pijuckao šeri čekajući ženu i kćer. Išli su na večeru kod Pontadarvyjevih. Večer je ponovno bila topla. Ako ni po čemu drugom, ovo je ljeto lijepo barem što se vremena tiče.
Iako je Aleks sjedio zatvoren u hotelu Savoy, pregovori su napredovali puževim korakom. Aleks je bio umiljat poput mačića i poput mačića pokazivao iznenađujuće oštre zube. Walden mu je izložio protuprijedlog: međunarodni vodeni put od Crnog do Sredozemnog mora. Aleks je glatko odgovorio da to nije dovoljno jer u ratu, kad je tjesnac od životne važnosti, ni Britanija ni Rusija uz najbolju volju ne mogu spriječiti Turke da zatvore kanal. Rusija ne želi samo pravo na prolaz već i ovlast da ostvari to pravo.
Dok su Walden i Aleks raspravljali o tome kako bi se Rusiji mogla dati takva ovlast, Nijemci su dovršili proširenje Kielskog kanala, pothvat od strateški presudne vrijednosti koji će omogućiti njihovim velikim ratnim brodovima da s bojišta u Sjevernom moru umaknu u sigurnost Baltičkog mora. Nadalje, njemačke rezerve zlata rekordno su se povećale kao rezultat financijskih poteza zbog kojih je Churchill u svibnju i došao u Walden Hall. Njemačka je bila potpuno spremna za rat. Iz dana u dan anglo-ruski savez bio je sve veća nužnost. Ali je Aleks zaista imao živaca: on zbog žurbe neće praviti ustupke.
Što je Walden više znao o Njemačkoj, njenoj industriji, mehanizmu vlasti, vojsci i prirodnim izvorima, to je jasnije vidio da ta zemlja ima sve šanse da zamijeni Britaniju na mjestu najmoćnije nacije svijeta. Njemu i nije bilo jako stalo je li Britanija prva, druga ili deveta, sve dok je on slobodan. Volio je Englesku i ponosio se svojom domovinom. Njena industrija osigurava posao milijunima, a njena demokracija služi kao model cijelom svijetu. Stanovništvo joj je sve obrazovanije, a kao rezultat toga sve više ljudi ima pravo glasa. Čak će ga i žene dobiti prije ili kasnije, osobito prestanu li razbijati izloge. U srcu su mu britanska polja i brijezi, opere i glazbene dvorane, frenetičan sjaj metropole i spori, umirujući ritam seoskog života. Ponosi se njenim izumiteljima, dramatičarima, njenim poslovnim ljudima i obrtnicima Engleska je vraški dobro mjesto i tupavi pruski osvajači neće je uništiti, neće ako ih Walden može spriječiti.
No brinulo ga je to što nije siguran može li ih spriječiti. Pitao se koliko zapravo pozna modernu Englesku, s njenim anarhistima i sufražetkinjama, Englesku u kojoj vladaju mladi smutljivci poput Churchilla i Lloyda Georgea, a djeluju još razornije snage kao što je sve jača Laburistička stranka i još moćniji sindikati. Ljudi Waldenova tipa još su, doduše, na vlasti, žene predstavljaju otmjeno društvo a muževi poredak, ali zemljom više nije tako lako upravljati kao nekad. Ponekad se u Waldenu javlja užasno deprimantan osjećaj da sve izmiče kontroli.
Charlottin dolazak podsjeti ga da politika nije jedino područje života nad kojim kao da gubi vlast. Djevojka je još bila u odjeći, za čaj.
– Moramo uskoro krenuti – upozori je Walden.
– Ja bih ostala kod kuće ako smijem – uzvrati ona. – Malo me boli glava
– Reci to odmah kuharici, inače nećeš dobiti toplu večeru.
– Neće mi ni trebati, pojest ću koji sendvič.
– Malo si blijeda. Popij čašicu šerija, otvorit će ti apetit.
– U redu.
Sjela je a on joj je natočio piće i dao joj ga s riječima:
– Annie je dobila posao i dom.
– Drago mi je – ona će hladno. Walden duboko uzdahne.
– Moram priznati da sam u njenom slučaju pogriješio.
– Oh! – zaprepasti se Charlotte.
Zar tako rijetko priznajem da griješim, upita se on, pa nastavi:
– Naravno, nisam znao da je njezin ... mladić ... pobjegao i da se djevojka stidjela vratiti majci. Ali sam se trebao raspitati. Kao što si sasvim ispravno rekla, ja sam odgovoran za djevojku.
Charlotte bez riječi sjedne do njega na sofu i uze ga za ruku. Walden je bio ganut.
– Ti imaš dobro srce, i nadam se da ćeš uvijek ostati takva. Smijem li se nadati i da ćeš naučiti izražavati svoje plemenite osjećaje malo ... smirenije? – upita je.
Ona uzgleda u nj.
– Trudit ću se, tata.
– Često se pitam nismo li te previše štitili. Naravno, tvoja mama je odlučivala o tvom odgoju, ali moram reći da sam se ja gotovo uvijek slagao s njom. Neki ljudi tvrde da djecu ne treba štititi od, ovaj, onoga što nazivamo životnim činjenicama, ali tih je ljudi malo, i obično su strašno grubi tipovi.
Neko su vrijeme sjedili bez riječi. Kao i inače, Lidija se beskrajno dugo oblačila za večeru. Walden je htio još mnogo toga Charlotti reći, ali nikako da smogne hrabrosti. Ne znajući od neugodnosti kako bi počeo, mučio se tražeći prave riječi. Djevojka je sjedila do njega zadovoljno šuteći, a on se pitao naslućuje li ona što se događa u njegovoj duši.
Lidija će sići svakog trenutka. Dakle, sad ili nikad. On pročisti grlo.
– Udat ćeš se za nekog dobrog momka i s njim otkriti sve ono što ti je zagonetno i što te sad malo zabrinjava. – To je možda dovoljno, pomisli. Sad bih mogao uzmaknuti, izbjeći neugodan razgovor. Hrabrosti! – Ali jedno moraš unaprijed znati. Zapravo bi ti to trebala reći majka, ali mi se nekako čini da neće, zato ću ja.
Zapalio je cigaru, tek da nečim zaposli ruke. Načeo je temu i više nema povratka. Sve se nadao da će Lidija u taj čas ući i prekinuti razgovor, ali uzalud.
– Rekla si da znaš što su učinili Annie i vrtlar. Dakle, to je grešno zato jer oni nisu vjenčani. Ali kad si u braku, onda je to zaista lijepo. – Osjetio je kako mu lice oblijeva crvenilo i nadao se da ona neće baš sad podići pogled. – Znaš, to je fizički jako ugodno – hrabro je nastavio. – Ne može se opisati. To ti je, recimo, kao onaj užitak koji osjećaš kad te vatra grije. Međutim, najvažnije je, a ti to sigurno ne razumiješ, koliko sve to pričinjava duhovnog zadovoljstva. Nekako se kroz to izražava sva naklonost, nježnost i poštovanje i... u cjelini, ljubav koja postoji između muža i žene. Mladom čovjeku to nije lako shvatiti. Naročito su djevojke sklone da u tome gledaju, ovaj, nešto ružno, a neki nesretnici nikad ne uspiju otkriti ljepotu svega toga. Ali ako se na to pripremiš i izabereš dobrog, nježnog i osjećajnog muškarca za muža, sigurno ćeš spoznati tu sreću. Zato sam ti to i rekao. Jesam li te jako zbunio?
Na njegovo iznenađenje, Charlotte mu primakne glavu i poljubi ga u obraz.
– Jesi, ali ne toliko koliko si zbunio sebe. On se nasmije. Uđe Pritchard.
– Gospodine, kočija je spremna, a gospođa čeka u predvorju.
Walden ustane i promrmlja:
– Mami o ovome ni riječi.
– Sad mi je jasno zašto svi vele da si jako dobar čovjek. Lijepo se provedi.
– Do viđenja – pozdravi on, pa ode k ženi. Bogme mi ponešto i pođe za rukom, pomisli.
Nakon toga Charlotte zamalo nije odustala od nauma da ode na skup sufražetkinja.
* * *

Onako buntovno raspoložena nakon incidenta s Annie, ugledala je plakat zalijepljen na izlog jedne draguljarnice u Bond Streetu. Upao joj je u oči naslov: PRAVO GLASA ZA ŽENE, potom je uočila da sala u kojoj će se skup održati nije daleko od njene kuće. Na oglasu nisu bila navedena imena govornika, ali je Charlotte u novinama pročitala da se ozloglašena gospođa Pankhurst često pojavljuje na takvim skupovima bez prethodne najave. Da joj pratilja Marja ne primijeti koliko je plakat zanima, Charlotte se tobože zagledala u izložene narukvice. Uto je iz trgovine izašao neki momak i stao parati plakat. Tog je trena Charlotte odlučila da pođe na skup.
Sad ju je otac poljuljao u odluci. Zaprepastila se uvidjevši da i on može griješiti, biti ranjiv, pa čak i ponizan; a ostala je šokirana čuvši ga gdje govori o seksualnom odnosu kao o nečem lijepom. Više nije bila bijesna na nj zato što ju je pustio da raste u neznanju. Odjednom je shvatila njegov stav.
Ali uza sve to i dalje je bila svjesna činjenice da je još uvijek strašna neznalica, a nije vjerovala da će joj mama i tata reći cijelu istinu o svemu, osobito o nečem kao što je sufražizam. Idem, odluči.
Pozvoni Pritchardu i zamoli ga da joj donese neku salatu u sobu, potom je pošla gore. Kao žena u povoljnom si položaju kad kažeš da imaš glavobolju jer te barem nitko ne ispituje; kod žena se takve povremene tegobe uzimaju kao nešto samo po sebi razumljivo.
Kad su joj donijeli hranu, nešto je pojela, pa pričekala neko vrijeme dok posluga ode na večeru, a onda stavila šešir...obukla karmi i izašla.
Bilo je toplo veče. Brzo je gazila prema Knightsbridgeu. Prvi put u životu hodala je gradskim ulicama bez ikakve pratnje i to ju je ispunjavalo nekim neobičnim osjećajem slobode. Mogla bih učiniti što god mi padne na um, pomisli. Ne čekaju me ni na kakvom sastanku, nikakva pratilja me ne čuva, nitko ne zna gdje sam. Mogla bih mirne duše večerati u nekom restoranu. Ili se ukrcati na vlak i poći u Škotsku. Mogla bih uzeti sobu u kakvom hotelu. Provozati se omnibusom. Pojesti jabuku na ulici i baciti ogrizak u odvod.
Mislila je da će svima upadati u oči, no nitko je nije ni gledao. Oduvijek se nekako pribojavala da će je, izađe li sama, nepoznati ljudi na neki način uznemirivati. A zapravo izgleda da je ni ne vide. Muškarci ne vrebaju u zasjedi, svi nekamo žure, odjeveni u frakove, kamgarna odijela ili žakete. Kakva bi mi uopće opasnost mogla prijetiti, upita se. A onda se sjeti onog luđaka u parku i ubrza korak.
Približavajući se dvorani vidjela je mnoge žene gdje idu u istom pravcu. Stizale su u parovima i grupama, no mnoge bijahu same poput Charlotte, i ona se stoga osjeti sigurnijom.
Pred dvoranom se skupilo mnoštvo od stotina žena. Mnogima je odjeća bila u bojama sufražetkinja: grimiznoj, zelenoj i bijeloj. Neke su dijelile letke i prodavale novine Pravo glasa za žene. Nekoliko policajaca vrzmalo se oko njih s napetim izrazom ironičnog prezira na licu. Charlotte stane u red pred ulazom.
Na vratima joj neka žena s trakom redara zatraži šest penija.
Charlotte se mehanički okrene, a onda se sjeti da nije povela nikoga tko bi sad izvukao novčanik: ni Marju, ni lakeja ni koju služavku. Sama je i nema novaca. Nije ni pretpostavljala da će morati platiti ulaz u dvoranu. A sve i da je predvidjela da će joj zatrebati šest penija, nije pravo znala kako bi došla do njih.
– Žao mi je, nemam novaca... nisam znala... – u neprilici promuca i već htjede otići.
Ali je ona žena zaustavi rukom.
– U redu je. Ako nemate novaca, uđite besplatno – reče, a po načinu izgovora bilo je očito da pripada srednjem staležu, i premda joj se obratila ljubaznim tonom, Charlotte je pretpostavila da je pomislila: Gle, tako lijepo odjevena, a bez prebijene pare!
– Hvala vam ... poslat ću vam ček ... – promuca pa uđe pocrvenjevši kao rak. Hvala nebesima što nisam pošla na večeru u kakav restoran ili se ukrcala u neki vlak, pomisli. Nikad nije morala voditi brigu o novcu i nositi ga sa sobom. Njena je pratilja uvijek imala dosta gotovine, a tata je imao otvoren račun u svim trgovinama u Bond Streetu, i kad bi joj se prohtjelo pošla bi na ručak kod Claridgea ili na jutarnju kavu u Café Royal i samo ostavila svoju posjetnicu na stolu, a račun bi bio poslan tati. Ali ovaj račun on ne bi platio.
Zauzela je mjesto u dvorani sasvim sprijeda; nakon sve te muke nije htjela ništa propustiti. Budem li ovo češće radila, pomisli, morat ću smisliti kako da se domognem gotovine: sitnih penija, zlatnika i zgužvanih novčanica.
Pogleda naokolo. Sve same žene oko nje, tek tu i tamo pokoji muškarac. Uglavnom pripadaju srednjem staležu, rijetko na njima vidiš kašmir i svilu, a najčešće serž i pamuk. Nekoliko ih svojom otmjenošću očito odskače od prosjeka; govore tiše, imaju na sebi manje nakita i, poput Charlotte, nose prošlogodišnje kapute i prilično neupadljive šešire, kao da se žele maskirati. Koliko je Charlotte mogla vidjeti, među publikom nije bilo žena iz radničke klase.
Gore na tribini bio je postavljen stol s grimizno-zeleno-bijelim transparentom, na njemu natpis: »Pravo glasa za žene«. Na stolu je stajao mali stalak, a iza stola šest stolica.
Sve ove žene bune se protiv muškaraca, pomisli Charlotte i osjeti istovremeno uzbuđenje i stid.
Uto publika zaplješće; pet žena popelo se na tribinu. Sve su bile besprijekorno odjevene, ali u prilično standardnoj odjeći, nigdje uske suknje ni pomodna šeširića. Zar te žene zaista razbijaju prozore, paraju slike i bacaju bombe? Izgledaju isuviše pristojno.
Počeli su se držati govori. Teme su bile organizacija, financiranje, peticije, amandmani, glasanje i dopunski izbori. Sve je to malo značilo Charlotti. Bila je razočarana: ta nije saznala ništa. Bi li trebalo da prije odlaska na kakav skup čita knjige o svemu tome kako bi razumjela rasprave? Nakon nepunog sata bila je spremna na odlazak. U taj čas prekinuše ženu što je upravo držala govor.
Kraj tribine su se pojavile dvije žene. Jedna je bila neka djevojka atletska izgleda u vozačkom kaputu. O nju se oslanjala neka niska slabašna žena u blijedozelenom proljetnom kaputu, s velikim šeširom. Publika stade pljeskati. Žene na tribini ustadoše. Pljesak se pojačao, čuli su se uzvici i pozdravi. Kraj Charlotte netko ustade, i za tili čas tisuću žena već je stajalo na nogama.
Gospođa Pankhurst polako priđe govornici.
Charlotte ju je dobro vidjela. Bila je to, štono vele, zgodna žena. Imala je crne, duboko upale oči, široka, ravna usta, a jaku bradu. Bila bi lijepa da joj nos nije isuviše spljošten. Često zatvaranje i štrajkovi glađu ostavili su na njoj traga i očitovali se u mršavilu njena lica i ruku, te voštanoj boji kože. Bila je slaba, iscrpljena i blijeda.
Podigne ruke, a uzvici i pljesak gotovo istog trena zamru.
Stade govoriti. Glas joj bio jak i jasan iako nije vikala. Charlotte s iznenađenjem prepozna u nje lankaširski izgovor.
Gospođa Pankhurst je govorila:
– Godine 1894. izabrana sam u Starateljski odbor Manchestera koji je upravljao ubožnicom. Kad sam prvi put otišla onamo, užasnula sam se vidjevši gdje sedmogodišnje i osmogodišnje djevojčice ribaju hladne kamene ploče dugačkih hodnika. Te su djevojčice ljeti i zimi bile odjevene u tanke pamučne haljinice duboka izreza i kratkih rukava. Noću nisu na sebi imale baš ništa jer se smatralo da su spavaćice predobre za ubogare. Činjenica da je gotovo stalno među njima harala epidemija bronhitisa nije potakla staratelje da išta promijene te što se tiče odjeće. Gotovo i ne moram dodati da su do mog dolaska svi staratelji bili muškarci.
– Saznala sam da u ubožnici ima trudnih žena koje ribaju podove i rade najteže poslove gotovo do samog porođaja. Mnoge su bile neudate i vrlo mlade, još djevojčice. Te su bijedne majke smjele nakon porođaja ostati u bolnici samo kratka dva tjedna. Onda su morale birati: hoće li ostati u ubožnici i zarađivati za život ribanjem i drugim poslovima, u kojem su slučaju bile odvojene od svoje djece, ili će otići. Mogle su ostati i živjeti kao ubogarke, ili otići s djetetom u rukama, starim tek tjedan-dva, otići bez nade, bez doma, bez novaca, bez ikakva cilja. Što se dogodilo s tim djevojkama, što se dogodilo s njihovom bespomoćnom djecom?
Charlotte je bila zapanjena javnom raspravom o tako delikatnim stvarima. Neudate majke ... još djevojčice ... bez doma, bez novaca... I zašto su ih u ubožnici odvajali od djece? Može li to biti istina? No slijedilo je još gore. Glas gospođe Pankhurst malo se povisio:
– Prema zakonu, ako muškarac koji upropasti neku djevojku plati paušalnu svotu od dvadeset funti, pansion se ne boji inspekcije. Sve dotle dok posvojitelj uzima samo po jedno dijete, a dvadeset funti je uplaćeno, inspektori ne smiju pretražiti kuću.
Posvojitelji... muškarac koji upropasti djevojku ... te je izraze Charlotte prvi put čula, ali su bili sami po sebi zastrašujuće jasni.
– Naravno, ta djeca umiru strahovitom brzinom, a posvojitelji onda opet mogu mirne duše mamiti druge žrtve. Godinama se žene trude ne bi li postigle promjenu Zakona o siromasima, zaštitile nezakonitu djecu i onemogućile bogatim nitkovima da izbjegnu odgovornost za svoju djecu. Ti su se pokušaji uvijek ponavljali, ali bez ikakva uspjeha – ovdje joj govor, preraste u strastveni usklik zato što su one kojima je zaista do tog stalo samo žene!
Publika oduševljeno zaplješće, a žena kraj Charlotte vikne:
– Čujmo, čujmo!
Charlotte se okrene k njoj, zgrabi je za nadlakticu i upita:
– Je li to istina? Je li istina? – A gospođa Pankhurst govorila je dalje:
– Da barem imam vremena i snage pa da vam ispričam sve tragedije kojima sam bila svjedokom dok sam radila u tom Odboru. Preko našeg Odjela za potporu siromaha izvan ubožnice došla sam u kontakt s udovicama koje su se očajnički borile da održe svoj dom i obitelj na okupu. Tim je ženama zakon pružao izvjesnu sasvim neadekvatnu olakšicu, ali ako je žena imala samo jedno dijete, nije nudio nikakvu olakšicu osim ubožnice. Čak i ako je žena dojila dijete, tretirali su je, prema zakonu, kao sposobnog muškarca. Žene, rečeno nam je, treba da ostanu kod kuće i brinu se o djeci. Znala sam zaprepastiti svoje muške kolege riječima: »Kad žene budu imale pravo glasa, pobrinut će se da majke smiju ostati kod kuće i brinu se za djecu.«
– Godine 1899. dobila sam službu u Uredu rođenih i umrlih u Manchesteru. Čak i nakon onog iskustva u Starateljskom odboru bila sam šokirana iznova se uvjerivši koliko malo obzira ima svijet prema ženama i djeci. Dolazile svi mi trinaestogodišnje djevojčice i prijavljivale rođenje svoje djece, naravno, nezakonite. Najčešće im se nikako nije moglo pomoći. Djevojka je punoljetna sa šesnaest godina, no muškarac uvijek može tvrditi kako je mislio da je već napunila šesnaestu. Tokom mog službovanja jedna je vrlo mlada majka napustila svoje nezakonito dijete i ono je umrlo. Djevojčica je optužena za ubojstvo i osuđena na smrt. A muškarac koji je, s gledišta pravednosti, zapravo bio ubojica djeteta, uopće nije kažnjen.
– Tih sam se dana mnogo puta pitala što da se radi. Postala sam član Laburističke stranke nadajući se da bi se preko njenih odbora nešto moglo bitno promijeniti, da bi se mogao postaviti zahtjev za davanje prava glasa ženama koji političari jednostavno neće moći ignorirati. Ali ništa od toga.
– Svih tih godina moje su kćeri rasle. Jednog me dana Christabel zaprepastila primjedbom: »Koliko već dugo vi žene pokušavate izboriti pravo glasa? Što se mene tiče, ja ću ga dobiti.« Od toga dana imam dva mota. Jedan je: »Pravo glasa za žene«, a drugi: »Što se mene tiče, ja ću ga dobiti.«
Netko vikne: I ja! i još jedanput provale usklici odobravanja i pljesak.
Charlotte je bila ošamućena. Činilo joj se da je, kao Alice u onoj priči, prošla kroz zrcalo i našla se u svijetu gdje ništa nije onakvo kakvo izgleda. U novinskom članku o sufražetkinjama, što ga je bila pročitala, nije bilo ni spomena o Zakonu o siromasima, o trinaestogodišnjim majkama (je li to moguće) ni o djevojčicama koje obolijevaju od bronhitisa u ubožnici. Charlotte ništa od svega toga ne bi povjerovala da nije svojim očima vidjela Annie, običnu pristojnu služavku iz Norfolka, gdje spava na londonskom pločniku nakon što ju je »upropastio« jedan muškarac. Što znači nekoliko razbijenih prozora prema nečem takvom?
– Tek nakon mnogo godina zapalile smo borbenu baklju. Ali prije toga pokušale smo primijeniti sve druge mjere, i godine naših patnji i žrtvovanja poučile su nas da vlada neće popustiti pred pravdom i pravednošću već da će popustiti samo iz vlastitog interesa. Zato smo morale u sva područja života u Engleskoj unijeti nestabilnost i nesigurnost. Morale smo dokazati da su engleski zakoni promašeni a sudnice pozornice farse; morale smo diskreditirati vlasti u očima svijeta; morale smo ožigosati engleski sport, ometati poslove, uništavati vrijednu imovinu, demoralizirati svijet visokog društva, baciti ljagu na crkve, poremetiti cijeli ustaljeni način življenja. I s tom gerilom moramo tjerati sve dotle dok ovom našem narodu ne prekipi. I kad taj narod dođe dotle da vlastima kaže: »Zaustavite to na jedini mogući način, dopustite engleskim ženama da imaju svoje zastupnike«, tada ćemo ugasiti svoju baklju.
– Veliki američki državnik Patrick Henry ovako je rezimirao uzroke koji su izazvali američku revoluciju: »Slali smo molbe i žalbe, zaklinjali se i padali ničice uz podnožje prijestolja, no sve je bilo uzalud. Moramo se boriti, ponavljam, gospodine, moramo se boriti.« Patrick Henry zagovarao je ubijanje ljudi kao odgovarajući način da se osiguraju političke slobode čovjeka. Sufražetkinje to nisu tražile i nikada neće tražiti. Zapravo, pokretački duh borbenosti jest duboko i trajno poštivanje ljudskog života.
– Ponesene upravo time, naše su žene krenule prošle godine u borbu. Dvadeset prvog siječnja spaljene su kiselinama tratine oko rupa na mnogim igralištima golfa. Sedmog i osmog veljače na nekoliko mjesta presječene su telegrafske i telefonske žice pa je više sati bila nemoguća komunikacija između Londona i Glasgowa. Nekoliko dana kasnije razbijeni su prozori na raznim otmjenim londonskim klubovima i staklenici orhideja u Kew Gardensu te je hladnoća uništila mnogo dragocjenog cvijeća. Izvršena je provala u prostoriju s krunskim draguljima u londonskom Toweru i razbijena jedna vitrina. Osamnaestog veljače, rano ujutro prije dolaska radnika, eksplozija bombe djelomično je razorila ladanjsku kuću koja se gradi na Walton-on-the-Hillu za gospodina Lloyda Georgea.
– Tokom ovih nemira više od tisuću žena dospjelo je u zatvor, odležalo kaznu i izašlo iz zatvora podrovana zdravlja, oslabljena tijela ali ne i duha. Nijedna među tim ženama ne bi kršila zakon da su žene slobodne.
Te žene ozbiljno vjeruju da je njihovo žrtvovanje potrebno zbog dobrobiti čovječanstva. One smatraju da se užasnim zlima koja haraju našom civilizacijom neće nikad stati na kraj ukoliko žene ne dobiju pravo glasa. Samo se na jedan način mogu zaustaviti ovi nemiri, samo se na jedan način mogu prekinuti ovi nemiri. Ali ne našim protjerivanjem!
– Ne! – vikne netko.
– Niti zatvaranjem u zatvore! Cijelo mnoštvo klikne:
– Ne!
– Nego tako da se prema nama postupi pravedno!
– Tako je!
I Charlotte je vikala s ostalima. Mala žena na tribini zračila je pravednim gnjevom. Oči joj sjajile, stisnula je šake, prkosno digla glavu, a glas joj se u uzbuđenju dizao i spuštao.
– Oganj patnje čiji plamen žari naše sestre u zatvoru sažiže i nas. Jer i mi patimo s njima, i mi sudjelujemo u njihovom bolu, i mi ćemo s njima slaviti pobjedonosnu sutrašnjicu. Taj će oganj u uho mnogih usnulih šap„ nuti: »Probudite se«, i one će ustati i nikad više neće zadrijemati. Umijećem riječi potaknut će mnoge dosad nijeme i one će krenuti da propovijedaju vijest o oslobođenju a njeno će svjetlo izdaleka zasjati mnogim napaćenima, žalosnima i potlačenima i obasjati im živote novom nadom. Jer duh koji je danas u ženama ne može se uništiti, jači je od svake tiranije, okrutnosti i tlake, jači čak-i-od-same-smrti!
* * *

Tokom dana u Lidiji se rodila užasna sumnja.
Nakon ručka pošla je u svoju sobu i legla. Misli su joj se vrtjele samo oko Feliksa. Još je poput magneta neodoljivo privlači, nema smisla pretvarati se da to nije istina. Ali ona više nije bespomoćna djevojka. Ima vlastite snage. I nepokolebljiva je u svojoj odluci da ne izgubi kontrolu i ne dopusti Feliksu da uništi njen svijet spokojnosti koji je tako brižno gradila.
Navirala su joj mnoga pitanja koja mu nije postavila. Što radi u Londonu? Kako zarađuje za život? Kako je saznao gdje će je naći?
Pritchardu se predstavio lažnim imenom. Očito se bojao da ga ona neće primiti. Sad je shvatila zašto joj se ime Konstantin Dimitrič Levin učinilo poznatim: to je jedan lik iz Ane Karenjine, knjige koju je upravo kupovala kad je upoznala Feliksa. To lažno ime dvostrukog je značenja, lukavost što pobuđuje sjećanja i oživljava mnoge blijede uspomene, kao kad se čovjek prisjeti nekog okusa iz djetinjstva. Tada su raspravljali o romanu. Izvanredno je realan, rekla je Lidija, jer je znala kako je to kad se u duši neke čestite žene uzburka strast; Ana je bila Lidija. Ali knjiga nije o Ani, tvrdio je Feliks, već o Levinu i njegovu traganju za odgovorom na pitanje: »Kako treba da živim?« Tolstojev je odgovor: »U svom srcu znaš što je pravo.« Feliks je držao da je upravo takav priglupi moral, koji svjesno zanemaruje povijest, ekonomiju i psihologiju, uzrokovao krajnju nesposobnost i degeneraciju ruske vladajuće klase. Bilo je to one noći kad su jeli ukiseljene gljive i kad je Lidija prvi put kušala votku. Imala je na sebi tirkiznu haljinu od koje su se njene sive oči plavjele. Feliks joj je ljubio nožne prste, a onda ...
Da, lukavo ju je podsjetio na sve to.
Je li u Londonu već dugo vremena ili je došao samo da bi potražio Aleksa? Vjerojatno se s nekim razlogom želi upravo u Londonu obratiti jednom admiralu da bi oslobodio nekog mornara zatočenog u Rusiji. Odjednom joj sine da joj Feliks možda i nije rekao pravu istinu o tome. Naposljetku, on je anarhist. One davne 1895. godine nije bio sklon nasilju, ali se možda promijenio.
Kad bi Stephen saznao da sam jednom anarhistu kazala gdje će naći Aleksa...
Ta ju je misao mučila za vrijeme čaja. Mučila ju je dok joj je sluškinja uređivala kosu, te se stalno meškoljila i na kraju izgledala kao strašilo. Ista ju je misao proganjala za večerom pa je na jedvite jade vodila razgovor s markizom od Ouorta, gospodinom Chamberlainom i mladićem po imenu Freddie koji je stalno ponavljao kako se nada da Charlotte nije ozbiljno bolesna.
Sjetila se Feliksove ranjene ruke, kako je zajaukao kad ju je stisla.
Samo je na tren vidjela ranu, činilo se da je prilično duboka i da je treba šivati. Međutim, tek na kraju večeri, dok je sjedila u svojoj spavaonici i četkala kosu, odjednom joj pade na um da je Feliks možda bio onaj luđak u parku. Od te se misli tako prestrašila da je ispustila pozlaćenu četku za kosu na toaletni stolić i razbila staklenu bočicu s parfemom.
A što ako je Feliks došao u London da ubije Aleksa? Možda je ono Feliks napao kočiju u parku, ne zato da ih orobi već da se dočepa Aleksa? Je li onaj čovjek s pištoljem bio Feliksove visine i stasa? Jest, otprilike. A Stephen ga je ranio svojim mačem ...
Onda je Aleks otišao iz njihove kuće jer se uplašio (ili možda stoga što je, kako je sad uvidjela, saznao da je »pljačka« zapravo bio pokušaj ubojstva), a Feliks je, ne znajući gdje bi ga našao, upitao Lidiju...
Buljila je u svoj odraz u zrcalu. Ta žena koju vidi ima sive oči, lijepe obrve, plavu kosu, krasno lice i mozak jednog vrapca.
Može li to biti istina? Zar bi je Feliks mogao tako prevariti? Bi, jer devetnaest je godina živio u uvjerenju da ga je izdala.
Pokupila je komadiće stakla od razbijene bočice i stavila ih u rupčić, onda obrisala proliveni parfem. Što bi sad učinila? Mora upozoriti Stephena, ali kako? »Čuj, neki anarhist svratio je jutros k meni i pitao me gdje je Aleks otišao, a kako je to bio moj ljubavnik, to sam mu otkrila ...« Morat će smisliti neku priču. Razmisli trenutak. U davnim je vremenima kao iz rukava sipala drske laži, ali se toga odvikla. Konačno odluči da se izvuče spojivši laži koje je Feliks izmislio za nju i Pritcharda.
Navukla je haljinu od kašmira preko svilene spavaćice i pošla u muževljevu spavaonicu.
Stephen je sjedio pred prozorom u pidžami i kućnom ogrtaču, u jednoj ruci držao čašu konjaka, u drugoj cigaru, zagledan u mjesečinom obasjan park. Iznenadio se vidjevši je gdje ulazi, jer uvijek je on odlazio k njoj u sobu. Ustane i sa smiješkom dobrodošlice je zagrli. Lidija shvati da je pogrešno protumačio njen posjet: pomislio je kako mu dolazi da vode ljubav.
– Htjela bih porazgovarati s tobom – prozbori ona. On je pusti, pa će razočarano:
– U ovo doba noći?
– Čini mi se da sam napravila jednu veliku glupost.
– A to je?

Sjeli su svaki sa svoje strane hladnog kamina. Odjednom Lidija poželje da je zaista došla voditi ljubav. Onda stade govoriti:
– Jutros me posjetio jedan čovjek. Rekao je da me pozna iz Petrograda. Pa, ime mi je bilo poznato, i činilo mi se da ga se kao kroz maglu sjećam ... Znaš kako je to ponekad...
– Kako se zove?
– Levin.
– Nastavi.
– Kazao je da želi vidjeti kneza Orlova. Stephen se sav pretvori u uho.
– Zašto?
– Ma zbog nekog pomorca, navodno je nepravedno osuđen. Taj... Levin ... htio je osobno zamoliti da čovjeka puste.
– I što si ti odgovorila?
– Otkrila sam mu da je u hotelu Savoy.
– Dovraga! – prokune Stephen i brzo se ispriča: – Oprosti.
– Poslije mi je palo na pamet da taj Levin možda nema dobre namjere. Imao je ranu na ruci, a sjetila sam se da si ti ranio onog luđaka u parku... dakle, znaš, malo-pomalo, i postalo mi je jasno ... Učinila sam nešto grozno, zar ne?
– Nije tvoja krivica nego zapravo moja. Trebao sam ti reći istinu o onom čovjeku u parku, ali te nisam htio plašiti. Pogriješio sam.
– Jadni Aleks – sućutno će Lidija. – Tko bi i pomislio da ga netko želi ubiti. A tako je drag momak.
– Kako je izgledao Levin?
To je pitanje uznemirilo Lidiju. Na tren joj je »Levin« predstavljao nekog nepoznatog ubojicu, a sad mora opisati Feliksa.
– Oh ... visok, mršav, crne kose, otprilike mojih godina, očito Rus, lijepa lica, dosta izborana ... – Zastane. I ja čeznem za njim.
Stephen ustane.
– Idem probuditi Pritcharda, pa će me odvesti u hotel, Lidija htjede reći: Ne idi, radije hajdemo u krevet, potrebna mi je tvoja toplina i nježnost. No samo je izustila:
– Jako mi je žao.
– Možda je tako najbolje – reče Stephen. Ona ga iznenađeno pogleda:
– Zašto?
– Tako ću ga uhvatiti kad dođe u Savoy da ubije Aleksa.
I tad Lidija spozna da će prije no što se ovo završi jedan ili drugi muškarac njena života pasti u međusobnoj borbi.
* * *

Feliks pažljivo podigne bocu nitroglicerina iz umivaonika. Prešao je sobu kao da hoda po jajima. Jastuk mu je ležao na madracu. Prije je na njemu proširio rupu i sad je kroz raspor od petnaestak centimetara ugurao bocu. Zatim je materijal kojim je bio punjen jastuk rasporedio svud oko boce tako da je bomba bila kao začahurena i zaštićena od udaraca. Podigao je jastuk i noseći ga poput djeteta stavio ga u svoj kofer. Onda je zatvorio kofer i s olakšanjem odahnuo.
Obuče kaput, stavi šal i šešir, koji mu je davao izgled uvažena građanina. Pažljivo uspravi kofer od kartona i podigne ga.
Potom izađe na ulicu.
Odlazak do West Enda bio je prava mora.
Naravno, nije se mogao voziti biciklom, no čak i pri hodu živci su mu titrali kao strune. U svakoj sekundi imao je pred očima onu smeđu staklenu bocu u jastuku; pri svakom koraku zamišljao je kako mu se mali val vibracija penje po tijelu pa preko ruke prelazi na kofer; u duhu je vidio kako se molekule nitroglicerina sve jače tresu pod njegovom rukom.
Naišao je na neku ženu koja je prala pločnik pred svojim vratima.
Spustio se na cestu i zaobišao je bojeći se da se ne oklizne na mokrom kamenom pločniku, a ona mu dobaci podrugljivo:
– Bojiš se da ne smočiš noge, je li, gospodičiću?
Iz dvorišta jedne tvornice u Eustonu naglo nahrupi grupa šegrta jureći za loptom. Feliks je stajao kao ukopan, a oko njega momci su trčkarali, gurali se i borili za loptu. Onda je netko daleko odbaci udarcem pa svi nestadoše isto onako brzo kao što su se pojavili.
Prijelaz preko Euston Roada bio je ples sa smrću. Punih pet minuta Feliks je stajao na rubu pločnika čekajući pogodan zastoj u prometnoj rijeci, a onda prijeđe cestu hitrim koracima, takoreći trčeći.
U Tottenham Court Roadu ušao je u jednu otmjenu papirnicu. U trgovini je bilo mirno i tiho. Feliks je pažljivo spustio kofer na tezgu. Jedan trgovački pomoćnik u žaketu obrati mu se:
– Želite nešto, gospodine?
– Molim jednu kuvertu. Pomoćnik podigne obrve.
– Samo jednu, gospodinu?
– Da.
– Neku posebnu vrstu, gospodine?
– Običnu, ali dobre kvalitete.
– Imamo plave, bjelokosne, svijetloplave, kreni, bež...
– Bijelu.
– U redu, gospodine.
– I list papira.
– Izvolite list papira, gospodine.
To ga je stajalo pet penija. U principu bi radije istrčao ne plativši, ali neće valjda trčati s bombom u koferu.
U Charing Cross Roadu vrvjelo je kao u košnici: bezbroj ljudi hitalo je na posao u trgovine i urede. Pri svakom koraku Feliks se morao gurati. Zastao je u nekoj veži pitajući se što da radi. Konačno je odlučio da će nositi kofer u naručju kako bi ga zaštitio od užurbanog mnoštva.
Na Leicester Squareu sklonio se u neku banku. Sjeo je za jedan pisaći stol; tu klijenti ispunjavaju čekove. U jednoj plitici bila su pera i tintarnica. Feliks je spustio kofer na pod, između nogu, i malo se odmorio. Bankovni činovnici u žaketima tiho su prolazili s papirima u rukama. Feliks uze pero i napiše na prednjoj strani kuverte:
Knez A. A. Orlov Hotel Savoy Strand, London IV.
Onda presavije prazan papir i gurne ga u kovertu, tek da bi imala težinu; nije želio da koverta izgleda prazna. Jezikom navlaži ljepilo na preklopu i zalijepi ga. Zatim oprezno podigne kofer i izađe iz banke.
Na Trafalgar Squareu smočio je rupčić u fontani i njime ohladio lice.
Prešao je stanicu Charing Cross uz obalu pošao na istok. Kraj mosta Waterloo nekoliko derana dangubilo je kraj ograde gađajući kamenjem galebove na rijeci. Feliks se obrati dječaku koji mu se činio najinteligentnijim:
– Ej, momče, bi li jedan peni?
– Zna se, šefe!
– Jesu li ti ruke čiste?
– Ko sunce, šefe! – Dječak pokaže svoje prljave ruke.
Morat će i takve poslužiti, zaključi Feliks.
– Znaš li gdje je hotel Savoy?
– Nego!
Feliks shvati da to znači isto što i »Da, šefe«. Dadne dječaku kuvertu i jedan peni.
– Slušaj, najprije polako izbroji do sto, a onda odnesi ovo pismo u hotel. Razumiješ?
– Jasno, šefe.
Feliks se stepenicama popne na most. Sa suprotne strane, preko mosta Waterloo, tiskala se masa muškaraca u polucilindrima. Feliks se umiješa među mnoštvo.
Onda je ušao u jednu prodavaonicu novina i kupio Times. Upravo je odlazio, kad neki mladić nahrupi na vrata. Feliks ga ispruženom rukom zaustavi viknuvši:
– Pazite kamo idete!
Čovjek se iznenađeno zabulji u nj. Na izlazu Feliks začuje kako mladić govori prodavaču:
– Neki nervčik, a?
– Stranac – nato će prodavač, i u tome je Feliks već bio vani.
Skrenuo je sa Stranda i ušao u hotel. U predvorju je sjeo i smjestio kofer između nogu na pod. Još malo, pomisli.
Sa svog je mjesta imao na oku i ulaz i recepciju. Zavukao je ruku pod kaput i tobože pogledao na džepni sat, zatim raširio novine i namjestio se kao da čeka, kao da je poranio na neki sastanak.
Privukao je kofer bliže sjedalu i ispružio noge zaštićujući ga s obje strane da ga kakav nepažljivi prolaznik ne bi slučajno udario. Bilo je skoro deset sati i u predvorju je vrvjelo kao u košnici. U ovo doba gospoda doručkuju, pomisli Feliks. On nije još ništa pojeo: danas nema apetita.
Gledajući preko novina proučavao je ljude u predvorju. Dva čovjeka izgledala su mu kao detektivi. Bi li me mogli zaustaviti u bijegu? No čak ako i čuju eksploziju, kako će znati tko ju je izazvao; ta ovim predvorjem prolazi na desetine ljudi. Nitko ne zna kako izgledam. To će saznati samo budu li me gonili. I zato se moram pobrinuti da ne krenu u potjeru za mnom. Tko zna hoće li se onaj deran pojaviti. Konačno, dječak je već dobio svoj peni. Možda je bacio kuvertu u rijeku i otišao u slastičarnicu. Ako je tako, morat ću svu tu glupost ponavljati dokle god ne nađem poštenog derana.
Čitao je jedan članak u novinama dižući pogled svakih nekoliko sekundi. Vlasti žele da oni što su novčano pomogli Ženski društveni i politički savez snose odgovornost i plate štetu koju su nanijele sufražetkinje. Namjeravaju donijeti poseban zakon koji će to omogućiti. Kako su vlasti glupe u svojoj nepopustljivosti, pomisli Feliks; pa ljudi će jednostavno davati novac anonimno.
Gdje je već taj deran?
Što li sad radi Orlov? Po svoj prilici je u nekoj hotelskoj sobi, svega nekoliko metara iznad moje glave, doručkuje ili se brije, piše kakvo pismo ili raspravlja s Waldenom. Htio bih ubiti i Waldena.
Njih bi se dvojica u svakom trenutku mogli pojaviti u predvorju. No takvom sretnom slučaju čovjek se ne smije nadati. Što bih učinio da se to dogodi, upita se Feliks.
Bacio bih bombu i umro sretan.
Kroz staklena vrata spazi derana.
Dječak je dolazio uskom ulicom što vodi k ulazu u hotel. Feliks mu je vidio kuvertu u ruci; držao ju je za jedan kraj, gotovo s gađenjem, kao da je ona prljava a on čist, a ne obrnuto. Prišao je vratima, a tu ga zaustavi vratar s cilindrom. Došlo je do neke rasprave, iznutra se nije ništa čulo, a onda je dječak otišao. Potom je vratar ušao u predvorje s kuvertom u ruci.
Feliks je sjedio kao na iglama. Hoće li upaliti? Vratar je predao kuvertu šefu poslužitelja, a ovaj je pogledao, uzeo olovku, nešto napisao u gornjem desnom uglu (broj sobe?) i pozvao poslužitelja. Upalilo je!
Feliks ustane, pažljivo podigne kofer i uputi se prema stepenicama. Poslužitelj ga je pretekao i krenuo uza stepenice. Feliks je išao za njim. Nekako sve teče preglatko!
Pustio je poslužitelja da odmakne cijeli niz stepenica, a onda ubrzao kako bi ga držao na oku. Na četvrtom katu momak krene hodnikom. Feliks je stao i motrio. Momak pokuca na jedna vrata. Vrata se otvore. Izviri jedna ruka i uze kuvertu. Imam te, Orlove.
Poslužitelj htjede otići, ali ga pozvaše natrag. Feliks nije čuo što su mu rekli, no momak je uzeo napojnicu i zahvalio:
– Puno vam hvala, gospodine, vrlo ste ljubazni.
Vrata se zatvore. Feliks stade koračati hodnikom. Pogled momka se zaustavi na njegovu koferu i on segne za njim s riječima:
– Da vam pomognem, gospodine?
– Ne! – odsiječe Feliks.
– Kako hoćete, gospodine – nato će momak i produži svojim putem. Feliks priđe vratima Orlovljeve sobe. Zar nisu poduzeli nikakve druge mjere opreza? Walden možda vjeruje da ubojica ne može prodrijeti u sobu jednog londonskog hotela, ali se Orlov ne bi smio zavaravati. Na tren je Feliks bio u iskušenju da ode i još malo razmisli ili možda bolje ispita situaciju. Ali sad je već preblizu Orlova.
Spustio je kofer na sag ispred vrata.
Otvorio je kofer, segnuo rukom u jastuk i pažljivo izvukao smeđu bocu. Polako se uspravio.
Onda pokuca na vrata.

8.



Walden je gledao kuvertu. Adresirana je pravilnim bezličnim rukopisom. Očito je šalje neki stranac, jer Englez bi bio napisao Knez Orlov ili Knez Aleksej a ne Knez A.A. Orlov. Walden bi rado saznao što je unutra, ali Aleks se iselio iz hotela usred noći, a on bez njega ne može otvoriti pismo, naposljetku, to je pošta drugog gospodina.
Pružio je pismo Basilu Thomsonu.
No Thomson nije imao takvih skrupula. Razderao je kuvertu, otvorio je i izvukao list papira.
– Prazno! reče.
Uto se začuje kucanje na vratima.
Svi se brzo pomaknuše sa svojih mjesta. Walden priđe prozorima, s druge strane vrata i dalje od pravca gađanja, te stane iza jedne sofe, pripravan da se sagne. Dva detektiva povukoše se svaki na svoju stranu sobe i izvukoše pištolje. Thomson stade iza velikog tapeciranog naslonjača usred sobe.
Ponovno se začu kucanje. Thomson se javi:
– Naprijed, otvoreno je.
Vrata se otvore, i na njima je stajao on.
Walden se uhvati za naslon sofe. Došljak je izgledao zastrašujuće. Bio je to visok muškarac u polucilindru i crnom kaputu zakopčanom do grla. Lice mu izduženo, mršavo, i blijedo. U lijevoj ruci držao je veliku smeđu bocu. Pogledom samo preletje po prostoriji i u ciglom trenu shvati da je upao u zamku.
Podigne bocu i reče:
– Nitroglicerin!
– Ne pucajte! – drekne Thomson detektivima.
Waldena obuze smrtni strah. Zna on dobro što je nitroglicerin! Ako boca padne, svi će poginuti. A on želi živjeti, ne želi umrijeti u trenu paklene agonije.
Trenutak šutnje kao da je potrajao vjekove. Nitko se ne pomaknu.
Walden je buljio u lice ubojice, to goropadno, okrutno, odlučno lice. Svaki se njegov detalj ucrtao u Waldenovo pamćenje u tom kratkom, užasnom predahu: kukasti nos, široka usta, tužne oči, gusta crna kosa što viri ispod oboda šešira. Je li lud? Ogorčen? Bez srca? Sadist? Po licu se samo vidjelo da je neustrašiv.
Thomson prekine tišinu:
– Predaj se. Spusti tu bocu na pod. Ne budi lud.
Ako detektivi zapucaju i čovjek padne, pomisli Walden, mogu li pravovremeno priskočiti k njemu i uhvatiti bocu prije no što se razbije o pod...
Ne mogu.
Ubojica je stajao nepomično s bocom visoko uzdignutom. Gleda u mene a ne u Thomsona, pomisli Walden; proučava me kao da ga naročito privlačim, uočava detalje, pitajući se što me pokreće. To je sasvim osoban pogled. Zanimljiv sam mu kao i on meni.
Shvatio je da Aleks nije ovdje. Što će sad učiniti?
Ubojica se obrati Waldenu na ruskom:
– Nisi tako glup kao što izgledaš.
Je li to samoubojica, pitao se Walden. Hoće li ubiti sve nas i sebe? Da mu skrenem pažnju razgovorom ...
Onda čovjeka nestane.
Walden je čuo kako trči hodnikom.
On jurne k vratima. Ostala trojica već su ga pretekla.
Vani na hodniku detektivi kleknuše i stadoše ciljati pištoljima. Ubojica je bježao neobično lakim korakom; lijevom rukom što je visjela niz bok čvrsto je stisnuo bocu.
Ako sad eksplodira, hoće li nas ubiti i na ovoj udaljenosti, pitao se Walden. Vjerojatno neće.
Thomson je mislio isto.
– Pucajte – naredi. Odjeknuše pucnji.
Ubojica stane i okrene se.
Je li pogođen?
On zamahne rukom i zavitla bocu na njih.
Thomson i detektivi bace se na pod. Waldenu u trenu sine: ako nitroglicerin eksplodira bilo gdje blizu njih, nema koristi od lijeganja na pod. Boca se okretala u letu. Udarit će o pod metar i pol pred Waldenom. Padne li, sigurno će eksplodirati.
Walden jurne prema boci.
Spuštala se u niskom luku. On ispruži obje ruke prema njoj. I uhvati je. Staklo mu klizne kroz prste. On nespretno stisne, obuzet panikom. Boca mu već gotovo ispade, no on je opet ščepa ...
Nemoj pasti, Isuse Kriste, nemoj kliznuti...
... i poput vratara što hvata loptu stisnu je uza se ublažavajući joj pad svojim grudima, onda se okrene u pravcu u kojem je boca letjela te izgubi ravnotežu i pade na koljena, pa se tako zadrži držeći bocu, tek s jednom mišlju: Umrijet ću.
Ništa se ne dogodi.
Svi pogledi bijahu prikovani za nj: kleči na koljenima i ljulja bocu u naručju poput novorođenčeta.
Jedan detektiv pade u nesvijest.
* * *

U djeliću sekunde Feliks se zaprepašteno zabuljio u Waldena, a onda se okrenuo i pohrlio niza stepenice.
Walden ga je zadivio. Kakvi živci! Uhvatiti onu bocu! Čuo je povik u daljini:
– Za njim!
Opet po starom, pomisli, ponovo bježim. Što se to zbiva sa mnom?
Stepenice nisu imale kraja. Čuo je za sobom korake u trku. Odjekne pucanj.
Na slijedećem odmorištu sudari se s konobarem koji je nosio poslužavnik. Konobar padne a suđe i hrana razletješe se na sve strane.
Gonitelj je mogao biti kat iza njega. Uto je stigao u prizemlje. Smirio se i kročio u predvorje.
Još je bilo dupkom puno.
Činilo mu se da hoda po nategnutom užetu.
Krajičkom oka spazio je ona dva čovjeka što su mu prije upali u oči kao mogući detektivi. Bili su zaokupljeni razgovorom, zabrinuta izraza; po svoj su prilici čuli daleku pucnjavu.
Polako je koračao predvorjem upinjući se iz petnih žila da se obuzda i ne potpraši pete. Činilo mu se da svi bulje u nj. Ukočena pogleda zurio je ravno preda se.
Stigao je do vrata i izašao.
– Taksi, gospodine? – ponudi mu vratar. Feliks skoči u taksi i odveze se.
Kad su okretali u Strand, Feliks se osvrne prema hotelu. Jedan od onih detektiva iz hotelske sobe izletio je na vrata, za njim ona dvojica iz predvorja. Obrate se vrataru i on upre prstom u Feliksov taksi. Detektivi izvukoše pištolje i potrčaše za taksijem.
Promet je bio gust, i taksi u Strandu stade.
Feliks iskoči van.
– Ej! Što je, čovječe? – drekne taksist.
Feliks se između vozila probio na drugu stranu ceste i potrčao prema sjeveru.
Osvrne se. Još su mu za petama.
Mora naprijed sve dok ne zamete trag u labirintu mračnih uličica ili na kakvoj željezničkoj stanici.
Jedan uniformirani policajac spazio ga je gdje trči i sumnjivo ga promatrao s druge strane ulice. Trenutak kasnije detektivi ugledaše tog policajca i nešto mu doviknuše. Sad se i on pridružio potjeri.
Feliks potrči brže. Srce mu lađački udaralo, jedva je hvatao dah. Skrenuo je iza jednog ugla i našao se na tržnici voća i povrća na Convent Gardenu. Popločane ulice zakrčili su kamioni i zaprežna kola. Nosači na sve strane raznose košare ili guraju ručna kolica. Mišićavi radnici u potkošuljama skidaju s kola bačve jabuka. Muškarci s polucilindrima kupuju i prodaju salatu, rajčice i jagode u kutijama, a muškarci s kapama ih preuzimaju i nose. Galama da ti probije uši.
Feliks se progura do sredine tržnice.
Sakrije se iza gomile praznih sanduka i stade viriti kroz letvice. Uskoro je ugledao svoja četiri gonitelja. Stali su i mirno gledali naokolo. Onda su se nešto dogovarali, potom je svaki krenuo na svoju stranu u potragu.
Znači, Lidija me izdala, pomisli Feliks hvatajući dah. Je li unaprijed znala da tražim Orlova zato da ga ubijem? Ne, nije mogla znati. Tog jutra ona nije glumila, nije se pretvarala kad me ljubila. Ali da je povjerovala u moju priču o tome kako želim izbaviti nekog mornara iz zatvora, sigurno nikad ništa ne bi rekla Waldenu. Možda je kasnije shvatila da sam joj lagao pa je tek onda upozorila muža jer ne želi imati nikakva udjela u ubojstvu Orlova. Nije me zapravo izdala.
Idući put me neće poljubiti.
Idućeg puta neće ni biti.
Uniformirani policajac se približavao.
Feliks zađe s druge strane gomile sanduka i nađe se u malom zaklonu, skriven kutijama sa svih strana.
U svakom slučaju, pomisli, utekao sam im iz stupice. Hvala nitroglicerinu.
Ali trebalo bi da se oni boje mene.
Jer ja sam lovac, ja sam taj koji postavlja stupice.
Walden, on je opasan. Već mi je dvaput prepriječio put. Tko bi i pomislio da je jedan sjedokosi aristokrat toliko odvažan?
Gdje li je policajac, upita se i virne van. Nađe se licem u lice s čovjekom.
Ščepa ga za kaput i potegne k sebi u zaklon.
Zgranuta lica policajac posrne. Feliks ga obori na pod pa se baci na nj i zgrabi ga za vrat. Poče stiskati.
Feliks je mrzio policajce.
Sjetio se Bjalistoka, kad su ono štrajkolomci, grubijani sa željeznim šipkama, pretukli radnike pred tvornicom, a policija to mirno gledala. Sjetio se pogroma, kad su razbijači divljački nahrupili u židovsku četvrt, palili kuće, tukli starce i silovali mlade djevojke, a policija samo promatrala i smijala se. Sjetio se Krvave nedjelje, kad su čete neprekidno pucale po mirnom mnoštvu pred Zimskim dvorcem, a policija se zabavljala prizorom. Pred očima mu uskrsnuše policajci koji su ga odveli u Petropavlovsku tvrđavu i ondje mučili, i oni što su ga pratili u Sibir i ukrali mu kaput, i oni koji su provalili na skup štrajkaša u Petrogradu, mahali pendrecima i tukli žene po glavama. Uvijek tuku žene.
Policajac je radnik koji je prodao dušu.
Feliks stisne jače.
Čovjek zaklopi oči i prestane se boriti. Feliks stisne još jače.
Onda začuje neki šum. Naglo digne glavu.
Pred njim je stajalo dijete od koje dvije-tri godine, jelo jabuku i gledalo ga kako davi policajca.
Što čekam, upita se Feliks. I pusti policajca.
Dijete priđe i zagleda se u onesviještena čovjeka.
Feliks virne iz zaklona. Detektiva nije bilo na vidiku.
– Spava li? – upita dijete. Feliks se udalji.
Otišao je s tržnice ne vidjevši nijednog gonitelja. Uputio se prema Strandu. Sad se osjećao sigurnim.
Na Trafalgar Squareu ukrcao se u omnibus.
* * *

Zamalo sam umro, zamalo sam umro. Walden se nije mogao otresti te misli.
Sjedio je u hotelskom apartmanu dok je Thomson skupljao svoje detektive. Netko mu je dao čašu konjaka sa sodom, i tad je primijetio kako mu ruke drhte. Nikako da se oslobodi jedne te iste slike: one boce nitroglicerina u svojim rukama. Pokuša usmjeriti pažnju na Thomsona. Policajac se vidno promijenio dok se obraćao svojim ljudima: ruke je izvadio iz džepova, sjedio na rubu stolice, a govorio je čas oklijevajući, čas odrešito.
Za vrijeme Thomsonova govora Walden se polako smirivao.
– Taj nam je čovjek kliznuo kroz ruke – govorio je Thomson. – To se neće ponoviti. Sad o njemu već nešto znamo, a još ćemo mnogo i saznati. Znamo da je bio u Petrogradu 1895. godine ili prije, jer ga se lady Walden sjeća. Znamo da je bio u Švicarskoj jer mu je kofer u kojem je nosio bombu švicarske proizvodnje. I znamo kako izgleda
To lice, pomisli Walden i stisne šake.
Thomson je nastavio:
– Watts, vi i vaši momci potrošit ćete nešto novaca u East Endu. Čovjek je gotovo sigurno Rus, te vjerojatno anarhist i Židov, ali ne uzimajte to za gotovo. Moramo se potruditi i saznati mu ime. Ako uspijemo u tome, pošaljite brzojave u Zürich i Petrograd i tražite informacije.
– Richards, vi se pozabavite kuvertom. Po svoj prilici je kupljena samo ta jedna pa bi se prodavač mogao sjetiti kupca.
– Woods, vi se pozabavite bocom. Proizvedena je u Winchesteru, ima stakleni čep. Ime proizvođača utisnuto je na dnu. Pronađite koga taj proizvođač opskrbljuje u Londonu. Neka vaši ljudi obiđu ljekarne i vide da li se itko sjeća kupca koji bi po opisu odgovarao tom čovjeku. Vjerojatno je sastojke za nitroglicerin kupio na nekoliko mjesta; uzmognemo li ih pronaći, znat ćemo u kojem dijelu Londona ga treba tražiti.
Walden je bio impresioniran. Nije znao da je ubojica ostavio toliko tragova. Već se osjećao bolje.
Thomson se sad obrati jednom mladom čovjeku s pustenim šeširom i mekim ovratnikom:
– Taylor, vaš je posao najvažniji. Lord Walden i ja nakratko smo vidjeli ubojicu, ali ga je lady Walden dobro vidjela. Poći ćete s nama ka gospođi pa ćete uz njenu i našu pomoć nacrtati momka. Hoću da se slika noćas umnoži i sutra do podne podijeli svim londonskim policijskim stanicama.
Tip nam više nikako ne može pobjeći, pomisli Walden. A onda se sjeti da je to isto vjerovao kad su mu postavili zamku ovdje u hotelskoj sobi, i opet zadršće.
* * *

Feliks se pogleda u zrcalu. Kosu je ošišao vrlo kratko, kao kakav Prus, obrve počupao do tankih crta. Odmah će se prestati brijati, te će za jedan dan izgledati. zapušten, a za tjedan će mu brada i brkovi zakamuflirati upadljiva usta i bradu. Nažalost, nos ne može promijeniti. Kupio je rabljene naočale sa žicanim okvirima. Stakla su mala pa može gledati preko njih. Svoj polucilindar i crni kaput zamijenio je za plavi mornarski kaputić i kapu od tvida sa štitnikom.
Tko se pažljivo zagleda u nj lako će ga otkriti, ali pri površnom pogledu izgleda sasvim drugi čovjek.
Znao je da se mora iseliti iz Bridgetina stana. Sve kemikalije kupio je svega kilometar-dva odavde, a to će policija saznati i početi pretraživati kuću po kuću. Prije ili kasnije doći će do ove ulice i neki će susjed otkriti:
»Znam ga, stanuje u Bridgetinu suterenu.«
Mora bježati. Ponižavajuće i deprimantno. I dosad je bježao, ali uvijek tek nakon izvršena ubojstva a nikad prije.
Svoju britvu, rublje, dinamit vlastite izrade i knjigu Puškinovih priča svezao je u čistu košulju. Onda je pošao u Bridgetin stan.
– Isuse, Marijo i Josipe, što si to učinio s obrvama? – zaprepasti se ona.
– Pa baš si bio zgodan momak.
– Moram otići – objasni on. Ona pogleda njegov zavežljaj.
– Pa vidim.
– Ako dođe policija, ne morate im lagati.
– Reći ću da sam te izbacila jer sam posumnjala da si anarhist.
– Zbogom, Bridget.
– Skini te glupe naočale i poljubi me. Feliks je poljubi u obraz i izađe.
– Sretno momče – dovikne mu ona.
Uzeo je bicikl, i po treći put otkako je došao u London krenuo u potragu za stanom.
Vozio je polako. Već se oporavio od onih rana što mu ih je zadao mač ali je duhom klonuo zbog neuspjeha. Iz sjevernog Londona došao je u City, potom prešao rijeku preko Londonskog mosta. Na drugoj strani krenuo je jugoistočno provezavši se kraj gostionice Slon i dvorac.
Na području Old Kent Roada našao je neku sirotinjsku četvrt gdje se jeftino mogao dobiti smještaj a da nitko ne postavlja suvišna pitanja. Unajmio je sobu na četvrtom katu jedne stambene zgradurine čiji je vlasnik, kako mu je tužno rekao pazikuća, Engleska crkva. Ovdje neće moći praviti nitroglicerin; u sobi nije bilo vode, kao ni u cijeloj zgradi, samo je u dvorištu bio rezervoar i zahod.
Soba je bila užasna. Dosta je bilo pogledati mišolovku u kutu i prozor zalijepljen novinama. Boja sa zidova se gulila a madrac smrdio. Pazikuća, zgrbljen, debeo čovjek, koji je jedva vukao noge u kućnim papučama i kašljao, reče:
– Ako biste popravili prozor, jeftino ću vam nabaviti staklo.
– Gdje mogu držati bicikl? – upita Feliks.
– Bilo bi vam najbolje da ga donesete ovamo, inače će vam ga ukrasti.
S biciklom u sobi bit će upravo toliko mjesta da se od vrata dođe do kreveta.
– Uzet ću sobu.
– Dakle, dvanaest šilinga.
– Rekli ste tri šilinga tjedno.
– Za četiri tjedna unaprijed.
Feliks mu plati. Kad je kupio naočale i zamijenio odjeću ostala mu je funta i devetnaest šilinga.
– Ako hoćete ličiti, nabavit ću vam boju u pola cijene – ponudi sad pazikuća.
– Već ću vam to javiti – odsiječe Feliks. Soba je doduše bila prljava, ali to ga je najmanje brinulo.
Sutra mora ponovo u potragu za Orlovim.
* * *

– Stephen! Hvala nebesima da si dobro! – klikne Lidija. On je zagrli.
– Naravno da sam dobro.
– Što se dogodilo?
– Nažalost, nismo ga uhvatili.
Lidija se zamalo onesvijestila od olakšanja. Sve otkako je Stephen rekao: »Uhvatit ću ga«, razdirao ju je dvostruki strah: bojala se da će Feliks ubiti Stephena, a opet, ukoliko se to ne dogodi, plašila se da će Feliks njenom krivnjom dospjeti u zatvor. Znala je što je sve proživio prvi put i bilo joj je mučno pri samoj pomisli na to.
– Mislim da poznaš Basila Thomsona – reče Stephen – a ovo je gospodin Taylor, policijski crtač. Sad ćemo mu svi pomoći da nacrta lice ubojice.
Lidiji stane dah. Zar će satima morati dočaravati svog ljubavnika u prisustvu muža? Kad će sve ovo završiti?
– Nego, čuj, gdje je Charlotte? – priupita Stephen.
– U kupovini – odgovori Lidija.
– U redu. Neću da išta sazna o ovome. A posebno ne želim da zna kamo je otišao Aleks.
– Ni meni ne govori – brzo će Lidija. – Bolje da ne znam. Tako bar neću moći ponoviti grešku.
Onda su sjeli, a umjetnik je izvadio svoj blok za crtanje.
Stalno je iznova crtao to lice. Lidija bi ga nacrtala za pet minuta. U početku je htjela zavarati slikara, pa kad bi nešto točno nacrtao govorila je: Ne baš tako a kad bi nešto bilo potpuno krivo odobravala je: Da, upravo tako. Ali su Stephen i Thomson dobro vidjeli Feliksa, iako nakratko, pa su je ispravljali. Onda je, u strahu da će je otkriti, valjano surađivala, cijelo vrijeme svjesna kako im možda pomaže da strpaju Feliksa u zatvor. Konačno je bilo gotovo, i Lidija je sad gledala vrlo vjernu sliku onog ljubljenog lica.
Nakon toga je potpuno klonula živcima te uzela dozu laudanuma i pošla spavati. Sanjala je kako putuje u Petrograd na sastanak s Feliksom. Po čudesnoj logici sna, da bi se ukrcala na brod, najprije se vozila kočijom, i to s dvije vojvotkinje koje bi je u stvarnosti protjerale iz uglađena društva kad bi doznale njenu prošlost. Međutim, greškom su dospjele u Bournemouth umjesto u Southampton. Ondje su stale da se odmore iako je već bilo pet sati a brod je imao isploviti u sedam. Vojvotkinje su pričale Lidiji kako su noć provele u istom krevetu i perverzno se milovale. Nju to nekako uopće nije iznenadilo, mada su obje bile vrlo stare. Lidija nije prestala ponavljati: »Sad moramo krenuti«, ali se one nisu na to obazirale. Onda je neki čovjek donio poruku za Lidiju s potpisom: »Tvoj ljubavnik anarhist.« Lidija je rekla glasniku: »Kažite mom ljubavniku anarhistu da nastojim uhvatiti brod u sedam sati.« Eto, izbrbljala je tajnu. Vojvotkinje su jedna drugoj značajno namignule. U dvadeset minuta do sedam, i dalje u Bournemouthu, Lidija shvati da još nije spakirala prtljagu. Stade juriti naokolo trpajući stvari u kofere ali ne nalazeći ništa, a sekunde su prolazile, i već je kasnila, a kofer nikad pun, i nju uhvati panika pa krene bez prtljage, ukrca se u kočiju i krene, no onda se izgubi na obali Bournemoutha, pa nikako da nađe izlaz iz grada, i tad se probudi i shvati da nije dospjela nigdje blizu Southamptona.
Onda je ležala u krevetu, srce joj ludo udaralo, širom otvorene oči ukočeno se zagledale u strop, a na umu tek jedna misao: Bio je to samo san. Hvala Bogu. Hvala Bogu!
* * *
Feliks je legao očajan a ustao bijesan.
Bio je bijesan na sama sebe. Ubojstvo Orlova nije nikakav nadljudski zadatak. Čovjeka možeš čuvati, ali ga ne možeš zaključati u podzemni trezor kao novac u banci; a osim toga, čak i bankovne trezore moguće je orobiti. Feliks je inteligentan i odlučan. Strpljivošću i ustrajnošću naći će načina da zaobiđe sve prepreke koje će mu postaviti na put.
Sad ga gone. E pa neće ga uhvatiti. Ići će sporednim ulicama, kloniti se susjeda i stalno izbjegavati plave policijske uniforme. Od sama početka njegove karijere nasilja mnogo su puta dizali za njim hajku ali ga nikad nisu uhvatili.
Tako je ustao, oprao se na pumpi u dvorištu, sjetivši se da se ne smije brijati, nataknuo kapu od tvida, obukao mornarski kaputić i stavio naočale, potom doručkovao za tezgom gdje se prodaje čaj, pa se odvezao biciklom u St. James's Park, sve izbjegavajući glavne ulice.
Pred Waldenovom kućom najprije je ugledao uniformiranog policajca; koračao je gore-dolje.
Znači, ne može zauzeti onaj položaj odakle je inače promatrao kuću. Mora se povući mnogo dublje u park i motriti iz daljine. A ne smije ni ostati dugo na istom mjestu jer bi ga oprezan policajac oštra oka mogao primijetiti.
Negdje oko podne iz dvorišta je izašao jedan automobil. Feliks otrči po bicikl. Nije vidio da je taj automobil odnekle došao, dakle, po svoj prilici je Waldenov. Prethodnih dana obitelj se uvijek vozila kočijom, ali što je njima držati i zaprežno vozilo i automobil. Feliks je bio predaleko pa nije uspio vidjeti tko je u kolima. Zdušno se nadao da je Walden.
Automobil se uputio prema Trafalgar Squareu, a Feliks krene poprečno preko travnjaka da ga presretne. Kad je izbio na cestu, kola su bila nekoliko metara ispred njega. Po Trafalgar Squareu slijedio ih je s lakoćom, ali mu onda odmaknuše krenuvši na sjever kroz Charing Cross Road.
Feliks je vozio brzo, ali ne prebrzo. Kao prvo, nije želio privući na sebe pažnju, a kao drugo, htio je sačuvati snagu. Ali je tu pretjeranu opreznost platio, jer, stigavši u Oxford Street, više nigdje nije vidio automobil. Proklinjao je svoju glupost. U kom je pravcu nestao? Mogao je poći na četiri strane: lijevo, ravno, desno i koso desno.
Feliks promisli, pa krene ravno.
U prometnoj gužvi na sjevernom kraju Tottenham Court Roada ponovo je ugledao automobil i s olakšanjem odahnuo. Stigao ga je upravo kad je skretao na istok. Ne obazirući se na opasnost, približio se vozilu kako bi vidio tko je unutra. Za volanom je sjedio jedan čovjek s vozačkom kapom, straga drugi sa sijedom kosom i bradom: Walden!
I njega ću ubiti, pomisli Feliks, tako mi Krista, ubit ću ga.
Pred stanicom Euston, gdje je nastao zastoj prometa, pretekao je automobil i odvezao se naprijed, izlažući se opasnosti da ga Walden vidi kad mu se opet približi. Vozio je sve do kraja Euston Roada, stalno se osvrćući preko ramena; htio je biti siguran da je automobil i dalje iza njega. Pred raskršćem King's Cross stade, teško dišući, i pusti da ga Walden preteče, okrenuvši glavu na drugu stranu. Automobil krene prema sjeveru, Feliks za njim.
Promet je bio prilično gust, no Feliks je unatoč sve većem umoru uspijevao držati korak. Već se ponadao da Walden ide k Orlovu. Kuća u sjevernom Londonu, u diskreciji predgrađa, idealno je mjesto za skrivanje. Od te pomisli obuze ga uzbuđenje. Možda će ih obojicu ubiti odjednom.
Vozio je nešto više od pola kilometra, a onda se promet razrijedio.
Waldenov automobil, velik i snažna motora, odmicao je a Feliks vozio sve brže, kupajući se u znoju. Koliko još, pitao se.
U Holloway Roadu opet je bio krkljanac, pa Feliks kratko odahne, no u Seven Sisters Roadu morao je voziti iz petnih žila jer je Waldenov automobil ponovo zabrzao. Možda će sad u svakom trenu skrenuti s glavne ceste, možda mu je tek koja minuta do odredišta, nagađao je Feliks. Samo da me sreća posluži! Okretao je pedale posljednjim snagama, s bolovima u nogama, jedva hvatajući dah. No automobil se nemilosrdno udaljavao. Već je odmaknuo sto metara, a i dalje je ubrzavao. Tad Feliks odustane.
Zaustavio se sa strane ceste i, potpuno klonuo, ostao sjediti na biciklu, nagnut na upravljač, čekajući da se oporavi.
Uvijek je tako, pomisli ogorčeno, vladajuća klasa ima prednost u borbi. Walden, na primjer, sjedi udobno u velikim, prvoklasnim kolima, puši cigaru, čak ne mora ni voziti.
Walden očito odlazi iz grada. Orlov bi mogao biti negdje sjeverno od Londona, do njega je možda pola dana vožnje brzim automobilom. Feliks je potpuno poražen, ponovo.
Ali sad treba smisliti nešto bolje. I on se okrene i krene natrag prema St. James's Parku.
* * *

Charlotti je još u ušima odzvanjao govor gospođe Pankhurst.
Naravno, sve dotle dok jedna polovina čovječanstva drži svu vlast u svojim rukama a nema razumijevanja za probleme ostalih ljudi, bit će na svijetu bijede i patnje. Muškarcima odgovara surov i nepravedan svijet jer nije surov i nepravedan prema njima već prema ženama. Kad bi žene imale vlast, nitko ih ne bi tlačio.
Dan nakon skupa sufražetkinja glavom su joj vrvjele takve misli. Sve žene oko sebe gledala je u novom svjetlu: sluškinje, trgovačke pomoćnice, dadilje u parku, čak i mamu. Činilo joj se da počinje shvaćati ustrojstvo svijeta. Više nije zamjerala mami i tati što su joj lagali. Nisu joj zapravo lagali nego joj neke stvari nisu rekli; a osim toga, kad je u pitanju prevara, oni su varali sebe gotovo jednako toliko koliko i nju. A tata joj je, konačno, otvoreno govorio, unatoč tome što je to nerado činio. No ona bi ipak htjela sama otkriti neke stvari, tako da bude sigurna što je istina.
Ujutro je vrlo jednostavno nabavila nešto novaca: pošla je u kupovinu s lakejem i zatražila od njega jedan šiling. Kasnije je on čekao kraj kočije pred glavnim ulazom u Liberty's u Regent Streetu, a ona se kroz pobočni izlaz iskrala u Oxford Street i ondje kod jedne žene kupila novine što ih izdaju sufražetkinje, Pravo glasa za žene. Platila ih je jedan peni. Onda je ponovo ušla u Liberty's i u ženskoj garderobi sakrila novine pod haljinu, pa se vratila u kočiju.
Nakon ručka čitala je novine u svojoj sobi. Doznala je da se i prije onog incidenta što se zbio na Dvoru prigodom njena debija, kralju i kraljici skretala pažnja na loš položaj žena. U prosincu su se tri sufražetkinje u krasnim večernjim haljinama zabarikadirale u jednu ložu Covent Gardena. Bilo je to prigodom gala predstave Ivana Orleanska Raymonda Rozea, kojoj su prisustvovali kralj i kraljica s velikom svitom. Na kraju prvog čina jedna je sufražetkinja ustala i obratila se kralju preko megafona. Tek nakon pola sata uspjeli su razvaliti vrata i izvući žene iz lože. Onda je u prvim redovima na galeriji još četrdeset sufražetkinja ustalo, bacilo odozgo bezbroj letaka na publiku i masovno izašlo.
Prije i poslije tog incidenta kralj je odbio da primi gospođu Pankhurst. Pozivajući se na drevno pravo svih podanika da se molbom obrate kralju, sufražetkinje su objavile kako će njihova delegacija poći u kraljevsku palaču u pratnji tisuća žena.
Charlotte je shvatila da će se ta demonstracija održati danas popodne, sada.
I ona bi htjela biti ondje.
Čovjek ne može pojmiti što nije u redu, reče sama sebi, ukoliko sam nešto ne poduzme. Govor gospođe Pankhurst još joj odzvanja u ušima:
»Duh koji je danas u ženama ne može se uništiti...«
Pritchard je tatu nekamo odvezao kolima. Mama kao i obično spava iza ručka. Znači, nitko je ne može spriječiti da ode.
Odjenula je neku demodiranu haljinu i najskromniji šešir i izašla iz kuće.
* * *

Feliks je koračao parkom stalno držeći kuću na oku i grozničavo razmišljao.
Nekako mora saznati kamo je Walden otišao automobilom. A kako? Da opet pokuša pitati Lidiju? Možda bi, izlažući se riziku, prošao kraj policajca i ušao u kuću, no bi li opet izašao? Neće li Lidija dignuti uzbunu? Pa ako ga i pusti da ode, mala je vjerojatnost da će mu otkriti na kojem se tajnom mjestu krije Orlov, sad kad zna zašto ga to zanima. Možda bi je mogao zavesti, ali gdje i kada?
Waldenov automobil ne može pratiti na biciklu. A kako bi bilo da ide za njim u nekim drugim kolima? Mogao bi ukrasti automobil, ali ne zna voziti. A da nauči? Pa čak i kad bi sve to uspjelo, zar neće Waldenov vozač primijetiti da ga slijedi?
Kad bi se bar mogao sakriti u Waldenov automobil... To znači, morao bi se uvući u garažu, otvoriti prtljažnik i ostati nekoliko sati u njemu, nadajući se da prije putovanja nitko neće ništa stavljati unutra. Izgledi u uspjeh su premali a da bi položio sve na tu kartu.
Naravno, vozač bi za to morao znati. Da ga podmiti? Opije? Otme? U mislima je razrađivao sve te mogućnosti, kad odjednom ugleda neku djevojku gdje izlazi iz kuće.
Tko li je ta djevojka? Možda neka sluškinja, jer članovi obitelji uvijek izlaze i vraćaju se u kočiji. No izašla je na glavna vrata, a posluga, koliko je Feliks vidio, tuda ne izlazi. Mogla bi to biti Lidijina kći. Možda ona zna gdje je Orlov.
I Feliks odluči: pratit će je.
Djevojka je krenula prema Trafalgar Squareu. Feliks ostavi bicikl u žbunju, pođe za njom i pažljivo je odmjeri. Odjeća joj nije kao u sluškinje. Feliks se prisjetio da je one noći kad je prvi put pokušao ubiti Orlova u kočiji bila neka djevojka. Nije ju dobro pogledao jer sva mu je pažnja, na nesreću, bila prikovana za Lidiju. Za mnogih dana dok je držao stražu pred kućom s vremena na vrijeme znao je vidjeti neku djevojku u kočiji. Vjerojatno je to ta djevojka, zaključi. Išuljala se da potajno obavi neki posao dok joj je otac odsutan a majka nečim zaokupljena.
Nekako mu je nešto na toj djevojci bilo poznato. Razmišljao je o tome prateći je po Trafalgar Squareu. Nikad je nije vidio izbliza, u to je bio siguran, a ipak, dok ju je gledao kako onako vitka i lijepa stasa odlučnim i brzim korakom grabi ulicama, sve mu se činilo da je odnekle zna. S vremena na vrijeme, kad bi se okrenula da prijeđe ulicu, spazio bi joj lice u profilu. Bilo je nešto karakteristično u njenoj bradi i očima što je u njemu budilo neke davno zapretane uspomene. Podsjeća li ga na Lidiju iz mladosti? Ni najmanje. Lidija je uvijek bila sitna i krhka, vrlo nježnih crta lica. A lice ove djevojke odlučno je i koščato i podsjeća ga na sliku nekog talijanskog umjetnika što ju je vidio u jednoj ženevskoj galeriji. Malo je razmislio i sjetio se imena slikara: Modigliani.
Još više joj se približio i tren-dva kasnije ugledao joj cijelo lice. Srce mu zaigra. Zaista je krasna.
Kamo ide? Na sastanak s momkom? Da kupi nešto? Možda se uputila nekamo kamo je roditelji ne bi pustili, u kino ili kakav varijete?
Najvjerojatnije ide k momku. Ta mogućnost Feliksu najviše i odgovara. Mogao bi saznati tko joj je momak i zaprijetiti da će odati njenu tajnu ukoliko mu ne otkrije gdje je Orlov. Naravno, neće ona tako lako pristati na to, osobito ako su je upozorili da je neki ubojica Orlovu za petama; ali bude li morala birati između ljubljena mladića i nekakvog ruskog rođaka, mlada će djevojka zacijelo izabrati ljubav.
Iz daljine se čula neka buka. Feliks je skrenuo za djevojkom iza jednog ugla, i odjednom se nađe u ulici prepunoj žena. Koračaju uz marš što ga negdje svira neki sastav, odjeća im se šareni u bojama sufražetkinja, zelenoj, bijeloj i grimiznoj, mnoge nose transparente. Ima ih na tisuće.
Djevojka se priključi demonstrantima i uze koračati s njima.
Odlično, pomisli Feliks.
Duž ulice stajali su poredani policajci, ali licem okrenuti prema ženama, te im je Feliks iza leđa mogao neopazice hodati pločnikom. Išao je u korak s povorkom držeći djevojku na oku. Već je i doba da mu se malo posreći, i sad se, evo, pružila prilika. Mala je potajno sufražetkinja. Znači, lako će je ucijeniti, no možda bi je mogao izigrati i na neki lukaviji način.
Na ovaj ili onaj način, izvući ću iz nje ono što želim, zaključi.
* * *

Charlotte je bila uzbuđena. Demonstracije su tekle mirno, žene-redari održavale su red. U povorci su uglavnom bile dobro odjevene žene pristojna izgleda. Sastav je svirao u živahnom dvotaktnom ritmu. Našlo se tu čak i nekoliko muškaraca, nosili su transparente s natpisom: »Dolje vlast koja ženama uskraćuje pravo glasa.« Charlotte se više nije osjećala izrodom s heretičkim pogledima. Pa zaboga, sve ove tisuće žena misle osjećaju isto što i ja, govorila je sebi. Još od jučer se katkad pitala nemaju li muškarci pravo kad kažu da su žene slabe, glupe i neuke, jer ona se ponekad zaista osjećala slabom i glupom, a stvarno i jest neuka. A sad je pomislila: Ako se obrazujemo, nećemo biti neuke; budemo li razmišljale svojim mozgom, nećemo biti glupe; a budemo li se zajednički borile, nećemo biti slabe.
Sastav zasvira hvalospjev Jeruzalem, a žene zapjevaju. Charlotte se veselo priključi:
Od svoje borbe ne odustajem
Nit mač iz ruke svoje predajem
Neka me vidi tko god hoće, pomisli prkosno, pa čak i vojvotkinja!
Jeruzalem dok ne dignemo tu
Na ovom divnom engleskome tlu.
Povorka je prešla Trafalgar Square i ušla u Mali. Tu se odjednom mnogo više policajaca vrzmalo oko žena i pažljivo ih držalo na oku. I mnogi promatrači, mahom muškarci, stajali su s obje strane ceste, podrugljivo dovikivali i zviždali. Čuvši gdje jedan dobacuje: »Vas treba samo dobro povaliti!« Charlotte pocrveni kao rak.
Mnoge su žene nosile štap sa srebrnom strelicom na vrhu. Charlotte upita ženu do sebe što predstavlja taj simbol.
– Strelice na zatvorskoj odjeći odgovori joj ona. One žene koje ga nose bile su u zatvoru.
– U zatvoru! – zaprepasti se Charlotte. Doduše, znala je da je nekoliko sufražetkinja bilo zatvoreno, ali sad je oko sebe vidjela stotine srebrnih strelica. Pade joj na pamet da bi i ona mogla dospjeti u zatvor. Od same pomisli zadršće. Neću dalje, odluči. Kuća mi je tu blizu, samo prijeđem park i eto me za pet minuta na sigurnom. Zatvor! Umrla bih! I već pogleda natrag. Ali se predomisli. Pa nisam učinila ništa loše, zašto se bojim da će me zatvoriti? Zašto se ne bih, s ostalima, obratila molbom kralju? Ukoliko to ne učinimo, žene će zauvijek ostati slabe, neuke i glupe. Onda sastav opet zasvira, i ona ispravi ramena i nastavi koračati u ritmu.
Na kraju Malla naziralo se pročelje Buckinghamske palače, pred njom poredani policajci, mnogi na konjima. Charlotte je bila pri samom čelu povorke. Pitala se što vođe očekuju da se dogodi kad stignu pred kraljevske dveri.
Jednog je popodneva, izašavši iz trgovine Derry i Toms, ugledala nekog pijanca gdje s druge strane pločnika tetura ravno prema njoj. Neki gospodin s cilindrom odgurnuo je pijanca u stranu svojim štapom, a lakej je brzo pomogao Charlotti da se popne u kočiju što ju je čekala uz rub pločnika.
No danas joj u ovoj gužvi neće nitko priskočiti u pomoć.
Uto je povorka stigla pred dveri Palače.
Kad sam zadnji put bila ovdje, pomisli Charlotte, imala sam pozivnicu.
Celo povorke došlo je pred policijski kordon i načas zastalo. Ostali su se tiskali naprijed. Odjednom Charlotte spazi gospođu Pankhurst. Na njoj jakna i suknja od grimizna samta, bijela bluza visoka ovratnika i zeleni prsluk, a šešir joj grimizan, s ogromnim nojevim perom i velom. Odvojila se od povorke i nekako uspjela neprimijećena stići do drugih dveri što vode u dvorište Palače. Ta hrabra ženica, visoko uzdignute glave, grabila je prema kraljevim dverima.
Zaustavi je policijski inspektor s kapom. Bijaše to ogroman, snažan muškarac, barem trideset centimetara viši od nje. Došlo je do kratkog rječkanja. Onda gospođa Pankhurst zakorači naprijed, ali joj inspektor prepriječi put. Ona se pokuša progurati kraj njega, no on tad, na Charlottin užas, čvrsto zgrabi malu ženu, podigne je i odnese.
Charlottu obuze bijes, a tako i sve žene koje su vidjele taj prizor.
Masa straga žestoko pojača pritisak. Neke žene probiše kordon i jurnuše prema Palači, a policajci za njima. Konji su se uznemirili, željezne im potkove prijeteći toptale po pločniku. Kordon se počeo raspadati. Rvući se s policijom, nekoliko je žena oboreno na tlo. Charlottu uhvati užasan strah od zlostavljanja. Neki muški promatrači jurnuše u pomoć policiji, i tad metež preraste u tučnjavu. Jednu sredovječnu ženu kraj Charlotte neki je policajac zgrabio za stegna. »Skinite ruke s mene, gospodine«, ogorčeno će ona, našto će on podrugljivo: »Stara moja, danas te mogu hvatati za što hoću.« Nekoliko muškaraca u slamnatim šeširima uvukoše se u gomilu i stadoše gurati i tući žene. Charlotte krikne. Odjednom jedna grupa žena odnekle izvuče batine te pređe u protunapad, i slamnati šeširi poletješe na sve strane. Sad se umiješaše svi dotad mirni promatrači, i nastade opća tučnjava. Charlotte je htjela pobjeći, ali kamo god se okrenula vidjela je samo nasilje. Jedan momak u polucilindru ščepao je neku djevojku jednom rukom za grudi a drugom između slabina, podigao je i rugao se: »Za ovim si odavno čeznula, je l' da?« Od te surovosti Charlotte se zgrozi. Samo na onim srednjevjekovnim slikama čistilišta vidjela je prizore užasnih mučenja, a sad ih evo gleda u stvarnosti. Straga je gurnuše i ona pade, ogrebe ruke i natuče koljena. Nečija noga joj prignječi ruku. Pokuša se dići, ali je opet gurnuše natrag. U trenu joj sine da bi mogla smrtno stradati pod konjskim kopitima, pa se očajnički uhvati za skutove nečijeg kaputa i s mukom ustane. Neke su žene bacale muškarcima papar u oči, ali kako je teško bilo točno pogoditi cilj, to su usput onesposobile i mnoge svoje kolegice. Padali su sve žešći udarci. Charlotte htjede pomoći ženi što je ležala na tlu krvareći iz nosa, ali su je sa svih strana tako stiskali da se nije mogla ni pomaknuti. Sad ju je uz strah obuzeo i bijes. Muškarci, i policajci i civili, rukama i nogama s užitkom su tukli žene. Zašto se tako cere, sva izbezumljena pitala se Charlotte. A onda s užasom osjeti kako je nečija ručetina hvata za dojku, steže je i gnječi. Ona se okrene, nezgrapno gurajući ruku od sebe, i nađe se oči u oči s muškarcem od kojih dvadeset i pet godina, u pristalu odijelu od tvida. Pružio je i drugu ruku i sad ju je držao za obje dojke, duboko zarivši prste u njih. Nikad je nitko nije tu dotaknuo. Stade se hrvati s čovjekom, a njegovo lice istovremeno je izražavalo mržnju i pohotu. »Ovo ti hoćeš, a?« dreknuo je i udario je u želudac. Pesnica kao da mu se zarila u njenu utrobu. Od duboka šoka i užasne boli, a najviše zato što nije mogla disati, Charlottu obuze panika. Stajala je zgrčena, otvorenih usta. Htjela je udahnuti, htjela je kriknuti, ali nije mogla. Bila je sigurna da umire. Tad kao kroz maglu vidje kako se neki visoki muškarac probija k njoj razmičući gomilu poput klasja na njivi. I taj visoki muškarac ščepa onoga u odijelu od tvida za rever i šakom ga pogodi u bradu. Od snažna udarca čovjek se zaljulja i kao da poskoči u zrak. Lice mu poprimi gotovo komičan izraz iznenađenja. Konačno slobodna, Charlotte duboko udahne. Onaj visoki muškarac čvrsto je zagrli pa će joj: »Ovuda«. Svjesna da je pod okriljem snažna zaštitnika koji je nastoji spasiti, Charlotte osjeti takvo olakšanje da se gotovo onesvijestila.
Visoki se muškarac stade s njom probijati kroz mnoštvo, očito hoteći je izvući iz gužve. Jedan policijski narednik zamahnuo je na Charlottu pendrekom, no njen zaštitnik podigne ruku da odbije udarac, a kad ga je drvena palica dohvatila po podlaktici, on bolno krikne i pusti Charlottu. Nekoliko brzih i odlučnih udaraca, i narednik ostade ležati na zemlji, krvareći, a visoki muškarac nastavi svojim putem vodeći Charlottu.
Odjednom više nisu bili u gomili. Shvativši da je sad sigurna, Charlotte zaplače. Tiho je jecala, a suze joj samo lijevale. Onaj čovjek nije joj dao da stane.
– Hajdemo odmah odavde – reče s nekim stranim naglaskom. Charlotte nije imala svoje volje, išla je poslušno s njim.
Nakon kratka vremena sabrala se i vidjela da su došli na područje Victorije. Čovjek je stao pred lokalom Lyons Corner House i upitao:
– Biste li popili šalicu čaja?
Ona kimne glavom, pa su ušli.
Sjeli su za stol svaki sa svoje strane. Charlotte se tek sad bolje zagledala usvog pratioca. Na tren se opet uplašila. Lice mu izduženo, neobrijano, nos orlovski, kosa sasvim kratko podšišana. Izgleda kao kakav razbojnik. Ali onda u njegovim očima vidje samo sućut.
Duboko uzdahne i upita ga:
– Kako da vam zahvalim? Feliks kao da nije čuo pitanje.
– Biste li nešto pojeli? – reče.
– Ne, samo ću čaj. – Charlotte je prepoznala naglasak pa će sad na ruskom: – Odakle ste?
On se obraduje čuvši materinji jezik.
– Rođen sam u guberniji Tambov. Dobro govorite ruski.
– Majka mi je Ruskinja, a i guvernanta. Priđe im konobarica i Feliks naruči:
– Dva čaja, dušo.
Uči engleski od Londončana, zaključi Charlotte, a na ruskom reče:
– Ne znam ni vaše ime. Ja sam Charlotte Walden.
– Feliks Kšešinski. Uistinu ste hrabri kad ste pošli na te demonstracije.
Ali ona odmahne glavom.
– Hrabrost nema veze s tim. Jednostavno nisam znala da će biti tako.– A u sebi se pitala: Tko i što je ovaj čovjek? Odakle dolazi? Neobično je zanimljiv. Ali oprezan. Voljela bih saznati nešto više o njemu.
– A što ste očekivali? – htio je znati Feliks.
– Na demonstracijama? Ne znam ... Zašto oni muškarci s užitkom napadaju žene?
– To je zanimljivo pitanje. – Odjednom je živnuo, i Charlotte sad vidje da mu je lice privlačno i izražajno. – Vidite, mi uzdižemo žene na pijedestal i smatramo ih čistima u duhu a bespomoćnima u tijelu. Tako, barem u pristojnu društvu, muškarci moraju sebe uvjeravati da prema ženama nisu neprijateljski raspoloženi i da ne osjećaju požudu za ženskim tijelom. I sad se jave neke žene, sufražetkinje, i tvrde kako nisu bespomoćne i ne traže nikakvo obožavanje. Štoviše, one krše zakon. Ruše mitove koje su muškarci sami sebi nametnuli, i sad ih možeš nekažnjeno napasti. Muškarci se osjećaju prevarenima pa puštaju na volju svoj dosad potiskivanoj požudi i bijesu. I u tom silnom oslobađanju napetosti osjećaju veliki užitak.
Charlotte ga je zadivljeno gledala. Pa to je fantastično, takvo potpuno objašnjenje, i to tek tako, kao iz rukava! Sviđa mi se ovaj čovjek, pomisli, pa će znatiželjno:
– Što ste po zanimanju?
On opet postade oprezan:
– Nezaposleni filozof.
Donijeli su im jak i vrlo sladak čaj, i Charlotte se malo okrijepila. Taj neobičan Rus bio joj je izuzetno zanimljiv i htjela je čuti njegovo mišljenje. Zato reče:
– Vi vjerujete, rekla bih, da sve ovo, položaj žena u društvu i ostalo, pogađa muškarce isto koliko i žene.
– U to sam siguran.
– Zašto? Oklijevao je.
– Muškarci i žene sretni su kad se vole. – Njegovim licem preletje neka sjena, ali brzo nestade. – Odnos prema ljubljenom biću i prema obožavanom biću nije isti. Čovjek obožava boga. A voljeti može samo drugo ljudsko biće.. Kad ženu obožavamo, ne možemo je voljeti. A kad otkrijemo da ona nije boginja, onda je zamrzimo. To je tužno.
– Nisam nikad o tome razmišljala – s čuđenjem će Charlotte.
– Osim toga, u svakoj religiji postoje dobri i zli bogovi. Bog i Đavao. Tako i među ljudima ima dobrih i zlih žena. Sa zlim ženama, na primjer, sufražetkinjama ili prostitutkama, možeš postupati kako god želiš.
– Što su to prostitutke?
To ga je pitanje iznenadilo.
– Žene koje za novac vrše s muškarcima... – Upotrijebio je neku rusku riječ, no Charlotte je nije razumjela.
– Možete li to prevesti?
– Parenje – reče on na engleskom. Charlotte pocrvenje i skrenu pogledom.
– Je li to nepristojna riječ? Žao mi je, ne znam druge ispričavao se Feliks.
Charlotte skupi hrabrost i gotovo prošapće:
– Seksualni odnos.
Onda on ustvrdi opet na ruskom:
– Mislim da su vas postavili na pijedestal.
– Nemate pojma kako je to teško – ona će srdito. – Hoću reći, kad je čovjek takva neznalica. Zar se žene zaista tako prodaju?
– O, da. Ugledne udate žene moraju se pretvarati da ne vole seksualne odnose. A to ponekad zna muškarcima tako dojaditi te odlaze prostitutkama. Prostitutke se, pak, pretvaraju da to jako vole, premda zapravo ne uživaju u tome jer to rade prečesto i s previše partnera. Tako se zapravo svi pretvaraju.
Eto, upravo ovakve stvari bih trebala znati, pomisli Charlotte. Najradije bi tog čovjeka povela kući i držala ga pod ključem u svojoj sobi, pa da joj može u svako doba dana objasniti ono što je muči.
– A kako je došlo do toga da se svi pretvaraju? – slijedilo je njeno pitanje.
– Čovjek bi morao utrošiti cijeli svoj vijek da nađe odgovor. Najmanje. U svakom slučaju, siguran sam da je to u vezi s vlašću. Muškarci imaju vlast nad ženama, bogataši nad siromasima. Potrebno je mnogo imaginacije da se taj sustav opravda, imaginacije o monarhiji, kapitalizmu, rađanju i seksu. Te nas imaginacije unesrećuju, ali bez njih bi netko izgubio vlast. A muškarci se neće odreći vlasti, makar zbog nje i stradali.
– Što da se radi?
– Čuveno pitanje. Ljudi koji se neće odreći vlasti moraju se pomiriti s time da će im je oduzeti. Kad jedna stranka preuzme drugoj vlast unutar iste klase, to zovemo prevratom, i to ništa ne mijenja. No kad jedna klasa preuzme vlast drugoj, to nazivamo revolucijom, a ona donosi promjene.– Zastao je oklijevajući, potom nastavi: – Iako te promjene ne moraju biti one za kojima su revolucionari težili. Do revolucija dolazi samo onda kad ljudi masovno ustanu protiv svojih tlačitelja, kao što to, čini se, rade sufražetkinje. Revolucije su uvijek krvave budući da su ljudi spremni ubijati samo da zadrže vlast. Pa ipak se događaju, jer uvijek će se život žrtvovati za slobodu.
– Jeste li vi revolucionar? Sad će on na engleskom:
– Možete triput pogađati.
Charlotte se nasmije.
I taj njen smijeh bio je presudan.
Dok je govorio, Feliks nije skidao pogleda s djevojčina lica, a u sebi je stalno procjenjivao njene reakcije. Neodoljivo ga je privlačila, i taj osjećaj naklonosti prema njoj bio mu je nekako poznat. Trebalo bi da ja nju očaram, a evo ona očarava mene, mislio je.
I tad se nasmijala.
Nasmijala se cijelim licem, smeđe joj se oči na uglovima naborale, zabacila je glavu a izbočila bradu, podigla ruke ispruženih dlanova, gotovo u obrambenoj gesti, i iz svega grla zahihotala.
A Feliks se u duhu prenio u ono davno doba prije dvadeset i pet godina. I ugledao trosobnu kućicu što se naslanja na neku drvenu crkvu. U kućici dječak i djevojčica, sjede svaki sa svoje strane gruba drvena stola. Na vatri željezni lonac, u njemu kupus, komadić slanine i puno vode. Vani se smrkava, uskoro će otac doći na večeru. Petnaestogodišnji Feliks upravo je svojoj osamnaestogodišnjoj sestri Nataši ispričao vic o putniku i ratarevoj kćeri. A ona zabacila glavu i nasmijala se.
Feliks je buljio u Charlottu. Posve je slična Nataši.
– Koliko ti je godina? upita je.
– Osamnaest.
I tad Feliksu sine misao tako zapanjujuća, tako nevjerojatna i tako divna da mu od nje stade dah.
Proguta slinu i upita:
– Kad ti je rođendan?
– Drugog siječnja.
On duboko uzdahne. Rođena je točno sedam mjeseci nakon Lidijina i Waldenova vjenčanja; devet mjeseci nakon Feliksova i Lidijina posljednjeg ljubavnog zagrljaja.
A posve je slična njegovoj sestri Nataši.
I tad Feliks spozna istinu. Charlotte je njegova kći.

9.



– Što je? – čudila se Charlotte.
– Što?
– Gledate kao da ste vidjeli duha.
– Ti me podsjećaš na nekog. Ispričaj mi sve o sebi.
Ona se namršti. Činilo joj se kao da je promukao, pa reče:
– Prehladili ste se.
– Nikad nisam prehlađen. Koje su ti najranije uspomene? Ona trenutak razmisli.
– Rasla sam na našem imanju Walden Hall u Norfolku. Kuća je prekrasno zdanje od siva kamena, oko nje divan vrt. Ljeti pijemo čaj vani pod kestenom. Moglo mi je biti četiri godine kad sam prvi put smjela piti čaj s mamom i tatom. Bilo je jako dosadno. Na livadi nisi imao što istraživati. A iza kuće su staje, i ja sam svako malo htjela onamo. Jednog su mi dana dopustili da jašem osedlana magarca. Naravno, vidjela sam kako ljudi jašu i mislila da i ja to znam. Rečeno mi je neka sjedim mirno, inače ću pasti. No, ja nisam u to vjerovala. Najprije je netko držeći uzde vodio magarca gore-dolje. Potom su dali uzde meni u ruke. Sve mi se to činilo vrlo lako pa sam podbola magarca onako kako sam vidjela da rade jahači na konjima, i natjerala ga u kas. Slijedeće čega se sjećam jest da sam se našla na zemlji, oblivena suzama. Nikako nisam mogla vjerovati da sam stvarno pala. – Sjetivši se toga, Charlotte se nasmije.
– Čini se da si imala sretno djetinjstvo – primijeti Feliks.
– Ne biste to rekli da poznate moju guvernantu. Marja se zove a oštra je k'o ruska zima. »Male dame uvijek imaju čiste ruke.« Još je kod nas, sad mi je pratilja.
– Ipak, imala si dobru hranu i odjeću, nikad se nisi smrzavala, a kad si bila bolesna dolazio ti je liječnik.
– Bi li to vas usrećilo?
– Pa bio bih zadovoljan. Kad si bila najsretnija?
– Kad mi je tata poklonio ponija kao iz topa će ona. Strašno sam željela ponija, i tad mi se san ostvario. Taj dan neću nikad zaboraviti.
– Kakav je on?
– Tko?
– Lord Walden.
– Tata? Pa... Dobro pitanje, pomisli Charlotte. Kao potpuni stranac, Feliks za nju pokazuje izuzetno zanimanje. Ali još više taj čovjek zanima nju. Sad iz njegovih pitanja izbija neka duboka sjeta koje nije bilo prije nekoliko minuta. Možda je to stoga što je njegovo djetinjstvo bilo nesretno a njeno tako sretno. – Mislim da je tata strašno dobar čovjek ...
– Ali?
– Ponaša se prema meni kao prema djetetu. Znam da sam vjerojatno užasno naivna, ali nikad i neću biti drukčija ukoliko ne učim. Tata mi ništa ne objašnjava ovako, pa, ovako kao vi. On s nelagodom govori o... muškarcima i ženama, znate ... a kad govori o politici, njegovi stavovi mi izgledaju, ne znam, nekako samodopadni.
– To je potpuno prirodno. Cijeli svoj život dobivao je sve što je želio, i to na lak način. Jasno, za njega je svijet divan upravo ovakav kakav jest, a ono malo problema već će se, po njegovu sudu, s vremenom riješiti. Voliš li ga?
– Volim, ali ga na trenutke i mrzim. – Feliksov prodoran pogled sad joj je bio neugodan. Taj čovjek kao da joj upija riječi i nastoji upamtiti izraze njena lica. – Tata je jako drag čovjek. Zašto vas toliko zanima?
Njen se sugovornik nasmiješio nekako čudno, kiselo.
– Cijelog se života borim protiv vladajuće klase, ali rijetko mi se pruža prilika da razgovaram s nekim iz njenih redova.
Charlotte se mogla zakleti da to nije pravi razlog i u čudu se pitala zašto bi joj lagao. Možda mu je zbog nečeg neugodno, obično je to razlogom što ljudi nisu iskreni prema njoj.
– Ja pripadam vladajućoj klasi isto koliko i bilo koji pas mog oca.
Feliks se nasmiješi
– Pričaj mi o svojoj majci.
– Ima slabe živce. Ponekad mora popiti laudanum.
– Što je to laudanum?
– Lijek koji sadrži opijum
On podigne obrve.
– To sluti na zlo.
– Zašto?
– Pa, mislio sam da je uzimanje opijuma nastrano.
– Nije ako je iz zdravstvenih razloga.
– Ah.
– Vi ste sumnjičavi.
– Uvijek.
– Ma dajte recite mi što mislite.
– Ako je tvojoj majci potreban opijum, možda je to zato što je nesretna a ne zato što je bolesna.
– Zašto bi bila nesretna?
– To ti meni reci, ona je tvoja majka.
Charlotte razmisli. Je li mama nesretna? Svakako nije zadovoljna onako kao tata. Previše se uzbuđuje i zna planuti bez nekog većeg povoda.
– Stalno je napeta – reče. – Ali ne pada mi na um nikakav razlog zbog čega bi bila nesretna. Možda joj teško pada to što ne živi u svojoj domovini.
– To je moguće – složi se Feliks, ali glas mu nije zvučao uvjerljivo.
– Imaš li braće i sestara?
– Nemam. Najbolja prijateljica mi je rođakinja Belinda, moja vršnjakinja.
– Imaš li još prijatelja?
– Nemam, samo poznanike.
– A rođaka?
– Dva blizanca od šest godina. Naravno, imam bezbroj rođaka u Rusiji, ali nikad nisam vidjela nijednog osim Aleksa koji je mnogo stariji od mene.
– I kakvi su ti planovi za budućnost?
– Kakvo pitanje!
– Zar ne znaš?
– Nisam još odlučila.
– Koje su mogućnosti?
– Toje stvarno teško pitanje. Hoću reći, od mene se očekuje da se udam za nekog mladića iz svog staleža i podižem djecu. Prema tome, valjda ću se morati udati.
– Zašto?
– Pa znate, kad tata umre Walden Hall neće pripasti meni.
– Kako to?
– On se nasljeđuje zajedno s titulom, a ja kao žensko ne mogu dobiti titulu grofa. Tako će kuću naslijediti Peter, stariji blizanac.
– A tako.
– Osim toga, ne mogu se sama uzdržavati.
– Naravno da možeš.
– Ali ja nemam nikakva obrazovanja.
– Pa obrazuj se.
– I što da radim?
Feliks slegne ramenima.
– Uzgajaj konje. Otvori trgovinu. Zaposli se u državnoj službi. Budi profesorica matematike. Napiši neku dramu.
– Vi to govorite kao da mogu raditi sve što zamislim.
– Pa vjerujem da bi i mogla. Ali evo jednog sasvim ozbiljnog prijedloga: izvrsno govoriš ruski pa bi mogla prevoditi romane na engleski.
– Zaista mislite da bih mogla?
– Bez ikakve sumnje. Charlotte se ugrize za usnu.
– Kako to da Vi toliko vjerujete u mene a moji roditelji ne vjeruju? On je malo razmišljao, pa se nasmijao.
– Da sam te ja odgajao, tužila bi se kako vječno moraš ozbiljno raditi a nikad ne smiješ na ples.
– Vi nemate djece?
Feliks skrene pogledom.
– Nisam se ženio.
– Jeste li željeli? – znatiželjno će Charlotte.
– Jesam.
Bilo joj je jasno da ne smije nastaviti s pitanjima, ali nije mogla odoljeti; htjela je znati kakav je bio taj čudan čovjek kad je bio zaljubljen.
– I što se dogodilo?
– Djevojka se udala za drugog.
– Kako se zvala?
– Lidija.
– Tako se zove i moja majka.
– Zaista?
– Da, Lidija, nekad Šatova. Ako ste ikad boravili u Petrogradu, zacijelo ste čuli za grofa Šatova.
– Da, jesam. Imaš li sat?
– Što? Ne, nemam.
– Ni ja. – On se ogleda i vidje sat na zidu. Charlotte pogleda u istom pravcu.
– Zaboga, već je pet sati. Htjela sam stići kući prije no što majka siđe na čaj. – I s tim riječima ustane.
– Hoće li biti neprilike? – upita Feliks također ustajući.
– Po svoj prilici. – Ona htjede krenuti prema izlazu iz kavane.
– O, Charlotte ...– zamuca Feliks.
– Molim?
– Bi li mogla platiti čaj? Ja sam jako siromašan.
– Oh! Ne znam imam li uopće novaca. Imam! Gle, jedanaest penija. Je li dovoljno?
– Naravno. – On uze šest penija s njena dlana i ode na šank da plati.
Smiješno, pomisli Charlotte, čega se sve moraš sjetiti kad nisi u otmjenu društvu. Što bi Marja pomislila o meni da me vidi kako nekom strancu plaćam čaj! Udarila bi je kap.
Feliks joj je vratio ostatak novca, potom pridržao vrata.
– Malo ću te otpratiti.
– Hvala vam.
Držao ju je za nadlakticu dok su koračali ulicom. Sunce je još bilo jako. Ugledavši policajca gdje im dolazi u susret, Feliks je povuče pred neki izlog, pa su se tobože zainteresirano zabuljili u nj.
– Zašto ne želite da vas vidi? – upita Charlotte kad je policajac prošao.
– Možda traže demonstrante.
Charlotte se namršti. To se nije činilo vjerojatnim, ali valjda on o tome više zna nego ona.
Nastavili su koračati. Charlotte reče:
– Volim lipanj.
– U Engleskoj je vrijeme divno.
– Mislite? Znači da nikad niste bili na jugu Francuske.
– Ti zacijelo jesi.
– Idemo tamo svake zime. Imamo vilu u Monte Carlu. – Odjednom je zaprepasti jedna misao. – Valjda ne mislite da se hvalim.
– Ni govora – utješi je on uz smiješak. – Vjerojatno si već shvatila da se po mom sudu čovjek mora stidjeti velikog bogatstva a ne biti ponosan na nj.
– Po svoj prilici je trabalo da to shvatim, ali, eto, nisam. Onda, prezirete li me?
– Ne, ali to bogatstvo ionako nije tvoje.
– Još nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao što ste vi. Voljela bih vas opet vidjeti.
– U redu – složi se on. – Imaš li rupčić?
Charlotte izvadi rupčić iz džepa kaputa i pruži mu ga, a on ispuše nos.
– Zaista ste se prehladili. Oči vam plivaju – primijeti ona.
– Valjda imaš pravo. – Obrisao je oči. – Da se nađemo u onoj kavani?
– Baš i nije neko zgodno mjesto, zar ne? Bolje bi bilo negdje drugdje.
Aha, sjetila sam se! Sastat ćemo se u Nacionalnoj galeriji. Ako naiđe neki poznanik, pravit ćemo se kao da nismo zajedno.
– U redu.
– Volite li slikarstvo?
– Volio bih da me ti malo poučiš.
– Onda, dogovoreno. Može preksutra u dva sata?
– Odlično.
Onda Charlotti padne na pamet da možda neće moći izaći.
– Ukoliko se nešto iskomplicira pa ne budem mogla doći, smijem li vam poslati pisamce?
– Pa... ovaj... ja dosta izlazim ... – mucao je Feliks, sasvim zatečen. – Ali možeš mi ostaviti poruku kod gospođe Bridget Callahan u Cork Streetu 19, Camden Town.
Ona glasno ponovi adresu.
– Zapisat ću je čim stignem kući. Stanujem svega nekoliko stotina metara odavde. – Onda zastane oklijevajući. – Sad me morate napustiti. Nećete se uvrijediti, nadam se, ali zaista će biti najbolje da nas ne vide zajedno.
– Uvrijediti? – on će uz onaj čudan, kiseli smiješak. – Ne, ni najmanje.
– Do viđenja – pozdravi Charlotte ispruživši ruku.
– Do viđenja – uzvrati Feliks i jako joj prodrma ruku.
Onda se Charlotte okrenula i otišla. Bit će nevolje kad dođem kući, pomisli. Sigurno su već vidjeli da me nema u sobi, i sad me čeka istraga. Reći ću da sam se šetala u parku. Neće im biti drago.
Ali nekako joj je bilo svejedno što će njeni misliti. Pronašla je istinskog prijatelja. I zato je sretna.
Pred dvorišnim dverima okrenula se i pogledala natrag. Stajao je još na istom mjestu i gledao je. Diskretno mu mahne. On uzvrati. Izgledao joj je nekako slab i tužan, onako sam. Glupost, on je, dapače, vrlo snažan, pomisli sjetivši se kako ju je spasio iz gomile.
Ušla je u dvorište i stepenicama se uspela ka glavnim vratima.
* * *

Walden je stigao u Walden Hall s grčevima u želucu. Odjurio je iz Londona prije ručka, čim je policijski crtač nacrtao lice ubojice, pa je u automobilu, ne zaustavljajući se, pojeo suhu hranu i popio bocu chablisa. A povrh toga bio je nervozan.
Danas se opet treba sastati s Aleksom. Zacijelo Aleks ima protuprijedlog i očekuje da ga car tokom dana brzojavno odobri. Valjda je ruska ambasada bila uviđavna i slala brzojave Aleksu u Walden Hall. A protuprijedlog je vjerojatno nešto razumno, nešto što bi Churchill prihvatio kao pobjedu.
Jedva je čekao da sjedne za pregovarački stol s Aleksom, ali mu je bilo jasno da nekoliko minuta zapravo ne igraju veliku ulogu, a kad vodiš pregovore ne smiješ pokazati da ti se žuri. Zato je zastao u predvorju i smirio se, pa tek onda ušao u oktagon.
Aleks je sjedio kraj prozora, utonuo u misli, a kraj njega bio poslužavnik s čajem i kolačima koje nije ni taknuo. Sad je uzgledao i nestrpljivo upitao:
– Što je bilo?
– Tip je došao, ali nažalost nismo ga uhvatili – odgovori Walden. Aleks skrene pogledom.
– Došao me ubiti...
Waldena obuze sućut. Taj mladi čovjek došao je u tuđu zemlju s teretom goleme odgovornosti, a sad mu je, eto, ubojica za petama. Ali nema smisla pustiti ga da se bavi sumornim mislima. Zato mu hotimice bezbrižnim tonom reče:
– Sad imamo opis tog čovjeka, zapravo, policijski crtač ga je nacrtao.
Thomson će ga uhvatiti za koji dan. A ti si ovdje siguran, onaj tip ne može saznati gdje si.
– Tako smo vjerovali da sam siguran i u hotelu, ali me on ipak pronašao.
– To se više ne može dogoditi. – Loš uvod u pregovore, pomisli Walden. Moram na neki način skrenuti Aleksove misli na nešto veselije. – Bi li nešto pojeo?
– Nisam gladan.
– Hajdemo u šetnju, bolje ćeš večerati.
– U redu – pristane Aleks i ustane.
Walden je uzeo pušku, za zečeve, kako reče Aleksu, pa su se uputili prema farmi. Na udaljenosti od deset metara pratio ih je jedan od dva tjelohranitelja koja je poslao Basil Thomson. Walden je pokazao Aleksu svoju krmaču-šampionku, Princezu od Waldena.
– Dobila je prvu nagradu na Poljoprivrednoj izložbi Istočne Anglije lani i ove godine.
Aleks se divio čvrstim ciglenim kućama za zakupnike, visokom, bijelo obojanom ambaru i prekrasnim teretnim konjima.
– Naravno, na ovome nema zarade – objašnjavao je Walden. – Sav prihod troši se na novo oruđe, isušivanje, održavanje zgrada i ograđivanje... ali time dajemo uzor zakupcima. Nakon moje smrti ova će farma biti mnogo vrijednija no što je bila kad sam je naslijedio.
– Kod nas u Rusiji ne možeš ovako voditi gospodarstvo – nato će Aleks. Dobro je, pomisli Walden, glavno da se okupira nečim drugim. Aleks je nastavio: – Naši seljaci ne prihvaćaju nove načine rada, neće ni blizu strojeva, nije ih stalo za nove zgrade i dobar alat. Oni su još kmetovi u svojoj psihi, iako po zakonu to nisu. Kad je žetva loša pa skapavaju, znaš li što čine? Pale prazne ambare.
Na južnoj livadi muškarci su kosili travu. Dvanaest kosaca širom polja sagnulo se nad kosama, čuje se tek zvižduk, a visoke vlati trave samo padaju.
Samuel Jones, najstariji radnik, prvi je pokosio svoj red. Prišao im je s kosom u ruci i dodirom kape pozdravio Waldena. Walden mu prodrma žuljevitu ruku. Bila je čvrsta kao stijena.
– Je li vaše gospodstvo našlo vremena za onu izložbu u Londri? – upita Samuel.
– Jest, bio sam – uzvrati Walden.
– Ste vidli onu kosilicu koju ste spominjali?
– To je odličan stroj, Sam, ali ne znam ... – Walden će, naoko oklijevajući.
Sam kimne glavom.
– Stroj ne radi poso tako dobro ko radnik.
– A s druge strane, njime bismo pokosili travu u tri dana umjesto u petnaest, kako bi se to obavilo mnogo brže, manja bi nam opasnost prijetila od kiše. A onda bismo mogli iznajmiti stroj drugim zakupcima.
– Ondak vam ne treba tolko radnika – nato će Sam.
Walden je tobože bio razočaran.
– Ne – reče – ne bih htio nikog otpustiti. To samo znači da u doba žetve ne bismo morali uzeti cigane za ispomoć.
– Ondak nema neke razlike.
– Stvarno nema. Samo me brine kako bi ljudi reagirali na to. Znaš mladog Petera Dawkinsa, taj će naći bilo koji razlog da napravi gužvu.
Sam nešto promrmlja.
– U svakom slučaju nastavi Walden gospodin Samson će idućeg tjedna poći pogledati stroj. – Samson je bio upravitelj imanja. – Ma da! – usklikne sad Walden kao da mu je tog trena sinula neka ideja. – Možda bi i ti htio s njim, Sam?
Sam se pravio da mu nije osobito stalo do toga.
– U Londru? Bio ja tamo osamdeset osme. Ništa naročito.
– Mogao bi poći vlakom, s gospodinom Samsonom, možda povesti sa sobom i mladog Dawkinsa, vidjeti stroj, ručati u Londonu i vratiti se popodne.
– Ko zna što bi rekla moja gospoja.
– Ipak bih volio čuti tvoje mišljenje o stroju.
– Pa, i moglo bi.
– Znači, dogovoreno. Reći ću Samsonu da sve uredi. – Walden se zavjerenički nasmiješi. – Možeš dati na znanje gospođi Jones da sam te praktički ja prisilio na taj put.
Sam se naceri.
– Baš tako ću, gospodaru.
Košnja je bila pri kraju. Većina radnika već je završila posao. Zečevi su po svoj prilici bili skriveni svega nekoliko metara dalje od sijena. Walden dozove Dawkinsa i dade mu pušku.
– Ti si dobar strijelac, Peter. Daj ulovi jednog za sebe, jednog za Hali.
Svi su stajali uz rub polja, dalje od pravca gađanja; još su pokosili preostalu travu sa strane kako bi nagnali zečeve na otvoreno polje. Četiri su izjurila iz trave i Dawkins je ubio dva prvim hicem i jednog drugim. Walden je uzeo pušku i jednog zeca pa s Aleksom krenuo natrag prema Hallu. Aleks zadivljeno zatrese glavom i reče:
– Svaka ti čast, znaš s ljudima. Ja pak, izgleda, ne znam naći sredinu između strogosti i velikodušnosti.
– Treba za to prakse – objasni mu Walden pa podigne zeca. – Vidiš, u Hallu nam ovo zapravo ne treba, ali sam ga uzeo da ih podsjetim da su zečevi moji, i da oni nemaju na njih nikakvo pravo već ih samo mogu dobiti od mene na dar. Kad bih imao sina, mislio je u sebi, ovako bih ga učio ponašanju.
– Samo raspravom i dogovorom možeš naprijed – ustvrdi Aleks.
– To je najbolje, pa čak i kad nešto moraš žrtvovati. Aleks se nasmiješi.
– A to nas vraća na pitanje Balkana.
Hvala nebesima, konačno, obraduje se Walden.
– Da rezimiram – produži Aleks. – Mi smo voljni da se uz vas borimo protiv Njemačke, a vi ste spremni priznati naše pravo prolaza kroz Bosfor i Dardanele. Međutim, mi ne želimo samo pravo prolaza nego da budemo tamo. Odbili ste naš prijedlog da se cijeli Balkanski poluotok, od Rumunjske do Krete, proglasi ruskom sferom utjecaja; bez sumnje ste držali da nam time dajete previše. Zato je moj zadatak bio da formuliram neki skromniji zahtjev koji će nam osigurati taj morski prolaz, ne obavezujući Britaniju na bezrezervnu prorusku politiku na Balkanu.
– Da – potvrdi Walden, a u sebi je mislio: Misao mu je oštra poput skalpela. Prije nekoliko minuta ovom sam momku ja dijelio očinske savjete, a sad odjednom kao da mi je ravan, u najmanju ruku. Po svoj prilici je to tako kad ti sin postaje muškarcem.
– Žao mi je što je to tako dugo trajalo – ispričavao se Aleks. – Moram slati šifrirane poruke preko ruske ambasade u Petrograd, a na tolikoj udaljenosti jednostavno ne možeš brzo obaviti dogovor.
– Shvaćam – s razumijevanjem će Walden i pomisli: Naprijed, van s tim!
– Područje između Carigrada i Drinopolja, koje obuhvaća pola Trakije a prostire se na kojih šesnaest tisuća kvadratnih kilometara, sada je turski teritorij. Morska mu obala počinje na Crnom moru, proteže se uz Bospor, Mramorno more i Dardanele i završava u Egejskom moru. Drugim riječima, odande se kontrolira cijeli prolaz između Crnog i Sredozemnog mora. – Malo je zastao, potom predložio: – Dajte nam to, i na vašoj smo strani.
Walden je nastojao prikriti uzbuđenje. To je već realna osnova za nagodbu.
– Problem još nije riješen jer to nije naš teritorij pa vam ga mi ne možemo dati – reče.
– Razmotrite nekoliko mogućnosti u slučaju izbijanja rata – reče Aleks.
– Prvo, bude li Turska na našoj strani, ionako ćemo imati pravo prolaza. Međutim, to nije vjerojatno. Drugo, bude li Turska neutralna, očekivat ćemo da Britanija inzistira na našem pravu prolaza, čime bi se uistinu potvrdila neutralnost Turske; a ukoliko u tome ne uspije, da podrži našu invaziju Trakije. Treće, prikloni li se Turska Njemačkoj, što je najvjerojatnije, onda bi Britanija priznala da je Trakija naša čim je osvojimo.
Walden će sumnjičavo:
– Pitam se što bi Tračani na to rekli.
– Oni bi radije bili pod Rusijom nego pod Turskom.
– Rekao bih da bi radije bili nezavisni. Aleks se dječački nasmiješi.
– Ni tebe ni mene, a zaista ni naše vlade, nije ni najmanje briga što bi željeli stanovnici Trakije.
– Točno – morao je priznati Walden. Aleks ga je svojim šarmom dječaka a razmišljanjem zrela čovjeka stalno zbunjivao. Već bi povjerovao da čvrsto drži konce pregovora u svojim rukama, a onda bi ga Aleks poklopio nekom primjedbom iz koje je bilo očito da je on zapravo gospodar situacije.
Popeli su se na brežuljak što vodi prema stražnjem dijelu Walden Halla. Walden spazi tjelohranitelja: pretraživao je šumu s obje strane, a pod teškim mu smeđim bakandžama dizala se prašina. Zemlja je presušila, u zadnja tri mjeseca rijetko je padala kiša. Walden je bio sav obuzet Aleksovim protuprijedlogom. Što će reći Churchill? Svakako se Rusima može prepustiti dio Trakije, pa tko mari za Trakiju?
Prošli su kroz povrtnjak. Jedan vrtlar što je upravo zalijevao salatu, pozdravio ih je dotaknuvši kapu. Walden se pokuša sjetiti čovjekova imena, ali ga Aleks preteče rekavši:
– Krasno veče, Stanley.
– Dobro bi nam došlo malo kiše, vaša visosti.
– Ali ne previše, zar ne?
– Točno, vaša visosti.
Aha, Aleks uči, pomisli Walden.
Ušli su u kuću. Walden pozvoni lakeju i reče:
– Poslat ću Churchillu brzojav, ugovorit ću sastanak za sutra ujutro. I odmah idem u London.
– Odlično. Vrijeme leti – ustvrdi Aleks.
* * *

– Oh, hvala Bogu da ste stigli kući, lady Charlotte! – s olakšanjem usklikne lakej otvorivši Charlotti vrata.
Ona mu pruži kaput.
– Ne znam zašto zahvaljuješ bogu, William.
– Lady Walden se zabrinula za vas objasni on. Zapovijedila je da vas pošaljemo k njoj čim stignete.
– Samo ću se malo urediti – reče Charlotte.
– Lady Walden je rekla »odmah« ...
– A ja velim da ću se najprije urediti. – I s tim se Charlotte popne u svoju sobu.
Umila se i raspustila kosu. Od onog udarca još je osjećala neki tupi i jaki bol u želucu, a ruke joj bile oguljene ali ne do krvi. Sigurno su joj i koljena natučena, no njih ionako nitko ne vidi. Iza paravana svuče haljinu. Nije izgledala poderana. Ne bi se reklo da sam bila u tučnjavi, pomisli. Uto začuje kako se otvaraju vrata spavaonice.
– Charlotte! – Bio je to mamin glas.
Charlotte brzo navuče kućnu haljinu. O, Isuse, sad će je uhvatiti histerija, pomisli, pa izađe iza paravana.
– Izludjeli smo od brige! – oštro će nama.
Za njom u sobu uđe Marja, držanja poput kakve kreposnice a pogleda ledena.
– Pa, evo me žive i zdrave, ne morate više brinuti – mirno odgovori Charlotte.
Mama pocrvenje.
– Bezobrazno derište! – vrisne, priđe Charlotti i ošamari je.
Charlotte se zaljulja i pade na krevet. Bila je zaprepaštena, ne udarcem nego činjenicom da ga je dobila. Mama je još nikad nije udarila. I zato ju je taj udarac nekako bolio više od onih koje je dobila u tučnjavi. Svrne pogled k Marji i na njenu licu ugleda neobičan izraz zadovoljstva.
Došavši k sebi reče:
– Ovo ti nikad neću oprostiti.
– Ti ćeš meni govoriti o opraštanju! – Mama je u bijesu govorila ruski. – A treba li da ja tebi oprostim zato što druguješ s ruljom pred Buckinghamskom palačom?
– Kako si saznala? – dahne Charlotte.
– Marja te vidjela kad si prolazila Mallom zajedno s i onim ... s onim sufražetkinjama. Kakva sramota. Sam Bog zna tko te je sve vidio. Sazna li kralj za to, bit ćemo protjerani s Dvora.
– A tako. – Charlotti je obraz još žario od one pljuske. – Znači, nije te bilo strah za me nego za obiteljsku reputaciju – reče podrugljivo.
Mamu je to pogodilo. Onda se umiješa Marja.
– Brinuli smo i zbog jednog i zbog drugog.
– Ti samo šuti, Maija. Već si mi dosta naškodila tim svojim jezikom – ukori je Charlotte.
– Marja je postupila pravilno – branila je mama guvernantu. – Kako bi mi to mogla prešutjeti?
– Zar ti ne misliš da bi žene morale imati pravo glasa? – upita sad Charlotte.
– Svakako ne, a ni ti ne bi smjela tako misliti.
– Ali mislim – nije odustajala Charlotte. – I gotovo.
– Ništa ti ne znaš, ta još si dijete.
– Uvijek se na to vraćamo, zar ne? Ja sam dijete i ne znam ništa. A tko je kriv za moju neukost? Marja je već petnaest godina zadužena za moje obrazovanje. A da sam još dijete, to uopće nije istina, i tebi je to savršeno jasno. Ti bi bila najsretnija da se udam do Božića. A neke su djevojčice majke već u trinaestoj, pa bile udate ili ne bile.
– Tko ti govori takve stvari? – zaprepasti se mama.
– Svakako ne Marja. Ona mi nikad nije rekla nešto važno. A nisi ni ti.
– Takve stvari i ne treba da znaš, pa ti si dama – mama će, sad gotovo molećivim glasom.
– Vidiš što hoću reći? Ti želiš da budem neznalica. E pa, ja to ne namjeravam biti.
– Samo želim da budeš sretna – reče mama tužno.
– Ne, ne želiš – tvrdoglavo će Charlotte. – Želiš da budem kao ti.
– Ne, ne i ne! Ne želim da budeš poput mene! Ne želim! – zavapi mama pa zaplače i istrči iz sobe.
Charlotte je buljila za njom, začuđena i posramljena
– Eto vidiš što si učinila – ukori je Marja.
Charlotte promjeri guvernantu od glave do pete: ona njezina siva haljina, pa sijeda kosa, a ružno lice samodopadna izraza.
– Odlazi, Marja.
– Nemaš pojma koliko si nam muke i boli zadala danas popodne. Charlotte je bila u kušnji da kaže: Da si držala jezik za zubima, ne bi toga bilo. No umjesto toga samo procijedi:
– Izlazi.
– Slušaj ti mene, mala Charlotte ...
– Za tebe sam lady Charlotte.
– Ti si mala Charlotte i...
Charlotte zgrabi ručno zrcalo i zavitla ga prema Marji. Guvernanta cikne, no projektil ne pogodi ciljni već se razbije o zid. Onda Maija izjuri iz sobe.
Sad znam kako treba s njom, pomisli Charlotte.
Pade joj na um da je izvojevala nekakvu pobjedu. Mamu je natjerala u plač, Marju potjerala iz sobe. To je već nešto, mislila je, konačno, možda sam jača od njih. Nisu bolje ni zaslužile: Marja me tužakala mami, a mama ošamarila. Ali ja nisam puzala i ispričavala se i obećala da ću ubuduće biti dobra. Vratila sam im milo za drago. I treba da se time ponosim. No, zašto se osjećam tako postiđenom?
* * *
Mrzim sama sebe, mislila je Lidija.
Znam kako se Charlotte osjeća a ne mogu joj priznati da je razumijem. Gubim vlast nad sobom. Nikad nisam bila ovakva već uvijek mirna i dostojanstvena. Kad je bila djevojčica smijala sam se njenim sitnim grijesima. A sad je odrasla. Dragi Bože, što sam učinila? Ona je zatrovana krvlju svog oca Feliksa, u to sam sigurna. Što da radim? A stalno sam vjerovala kako će, budem li je odgajala kao Stephenovu kćer, možda stvarno i postati onakva kakva bi bila da zaista jest njegova: nevina djevojka, prava dama i Engleskinja. Međutim, sve je bilo uzalud. Sve ove godine u njenim je žilama tekla nečista krv, pritajeno, a sad evo izbija; sad se u njoj budi njen istinski predak, pokvareni ruski seljak. A te kobne znake ja ne mogu mirno gledati, hvata me panika. Ja sam prokleta, svi smo mi prokleti, grijehe otaca plaćaju djeca, ja čak u trećem i četvrtom koljenu. Kad će mi biti oprošteno? Feliks je anarhist a Charlotte sufražetkinja; Feliks je razvratnik a Charlotte spominje trinaestogodišnje majke; ona nema pojma što to znači biti opsjednut strašću; moj život je upropašten, i njen će biti, i zato se bojim, zato vičem i plačem i postajem histerična i udaram je, ali, Isuse dobri, ne dopusti da se to dijete upropasti, jedino za nju sam živjela. Zaključat ću je. Da se bar uda za nekog pristojnog mladića, i to skoro, dok ne skrene s prava puta, dok još nitko ne uoči da njeno ponašanje nije u redu. Tko zna hoće li je Freddie zaprositi do kraja sezone; to bi bilo rješenje, moram se za to pobrinuti, moram je brzo udati. Onda se više neće moći upropastiti, a osim toga, uz jedno ili dvoje djece neće imati ni vremena. Moram udesiti da se češće sastaje s Freddijem. Vrlo je zgodna i bit će zaista dobra žena nekom energičnom muškarcu koji će znati njome vladati, nekom pristojnom muškarcu koji će je ljubiti i neće dopustiti da se u njoj razbuktaju mračne strasti, muškarcu koji će spavati u susjednoj sobi i dolaziti joj u krevet jedanput tjedno pri ugašenom svjetlu; Freddie je pravi čovjek za nju, i ona nikad neće morati proživjeti ono što sam ja proživjela, nikad u muci neće spoznati da je požuda grešna i razorna, tako se grijeh neće predati u baštinu još jednom pokoljenju, ona neće biti pokvarena kao ja. A ona je uvjerena kako želim da bude kao ja. Kad bi samo znala! Kad bi samo znala!
Feliks nije prestajao plakati.
* * *
Prolaznici su se okretali za njim dok je koračao parkom idući po bicikl, a cijelo mu se tijelo treslo od neobuzdanih jecaja, suze lijevale niz lice. To mu se još nikad nije dogodilo, i nije pravo shvaćao zašto ga je obuzela tako duboka tuga.
Pronašao je bicikl na mjestu gdje ga je ostavio, ispod jednog grma, i pogled na nešto poznato malo ga je smirio. Što je to sa mnom, pitao se. Mnogi ljudi imaju djecu. Sad sam saznao da i ja imam. Pa što onda? I ponovo zaplače.
Sjeo je na suhu travu kraj bicikla. Kako je krasna, mislio je. Ali nije plakao zbog onoga što je pronašao, već zbog onoga što je propustio. Osamnaest je godina bio otac a to nije znao. Dok se on potucao iz jednog bijednog sela u drugo, čamio u zatvoru i rudniku zlata, probijao se kroz Sibir, pravio bombe u Bjalistoku, ona je rasla Pravila je prve korake, izgovarala prve riječi, učila sama jesti i vezivati vezice na cipelama. U ljetno se doba igrala na zelenoj livadi pod kestenom, padala s magarca i plakala. »Otac« joj je darovao ponija, dok je Feliks crnčio vezan lancima za ostale robijaše. Ljeti je nosila bijele haljinice, zimi vunene čarape. Od malih je nogu učila i ruski i engleski. Netko drugi joj je čitao priče; netko drugi joj dobacivao: »Sad ću te uhvatiti« i trčao za njom po stepenicama, vrišteći od veselja; netko drugi ju je učio kako se rukuje i pozdravlja s »Milo mi je«; netko drugi je kupao i četkao joj kosu, i tjerao je da pojede sav kupus na tanjuru. Mnogo se puta Feliks, promatrajući ruske seljake s djecom, pitao kako ti ljudi u svom životu ispunjenom bijedom i mukotrpnim siromaštvom nalaze još i naklonosti i nježnosti za djecu koja im otimaju kruh iz usta. Sad mu je to postalo jasno: ljubav te jednostavno svlada, pa htio ti to ili ne. Sjećajući se tuđe djece, mogao je zamisliti Charlottu na raznim stupnjevima razvoja. Pred očima mu se redale slike: malo dijete velika trbuha a bez kukova, pa joj suknja pada; potom bučna sedmogodišnjakinja razderane haljinice i oguljenih koljena; zatim mršava, nezgrapna desetogodišnjakinja prstiju zamrljanih tintom i uvijek malo tijesnom odjećom; onda stidljiva djevojka u pubertetu, što se hihoće dječacima, potajno upotrebljava majčin parfem, luduje za konjima, i...
I sad ova lijepa, hrabra, oprezna, znatiželjna, prekrasna mlada žena.
A ja sam joj otac. Njen otac.
Što je ono rekla? Još nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao što ste vi. Voljela bih vas opet vidjeti. A on se upravo htio zauvijek oprostiti od nje. Shvativši da to ne mora, počeo je gubiti kontrolu. A ona je mislila da se prehladio. Ah, još je mlada i zato se veselo i bezbrižno obraća čovjeku čije se srce slama.
Postajem sentimentalan, pomisli. Moram se pribrati.
Ustane i uspravi bicikl. Onda obriše lice onim njenim rupčićem. U jednom mu je kutu izvezen zvončić, možda njen ručni rad. Uspne se na bicikl i krene u Old Kent Road.
Bilo je doba večere, no on je znao da neće moći jesti. Pa i bolje, ta novac mu je ionako pri kraju, a večeras mu se ne krade. Veselio se tami svoje unajmljene sobe, ondje će sam sa svojim mislima provesti noć. U mašti će ponavljati svaki minut ovog susreta, od trenutka kad se ona pojavila iz kuće do onog zadnjeg oproštajnog mahanja.
Volio bi bocu votke za društvo, ali to si ne može priuštiti.
Pitao se je li itko ikad Charlotti poklonio crvenu loptu.
Večer je bila blaga ali je gradski zrak bio težak. U gostionice u Old Kent Roadu već su hrlile žene iz radničkog staleža u haljinama živahnih boja, s njima muževi, momci i očevi. Feliks se nagonski zaustavi pred jednom. Kroz otvorena vrata dopirao je zvuk starog glasovira. Da mu se bar netko nasmiješi, pa makar i konobarica! Mogao bih si priuštiti jedno pivo, zaključi pa priveže bicikl za ogradu i uđe.
Dočeka ga ustajali zrak, dim i jedinstveni miris piva, karakterističan za englesku gostionicu. Još je bilo rano, ali već se dobrano orio smijeh i vriska žena. Svi izuzetno raspoloženi. Nitko ne umije trošiti novac bolje od siromaha, pomisli Feliks i priključi se mnoštvu za šankom. S klavira sad odjekne neka druga melodija i svi zapjevaju:
Na koljena starcu djevojčica sjede
I zamoli milo: »Daj reci mi, djede,
Zašto sam mi lutaš, sam na svijetu tom,
Zar ti nemaš djece, niti imaš dom?«
»Imao sam dragu, ah, davno to bje,
Imao sam, dušo, al' sad nema nje.
Počuj moju priču, vjeruj, nije šala;
Nestade mi drage nakon jednog bala.«
Od te glupe, sentimentalne, plitke, proklete pjesme skoče Feliksu suze na oči, te brzo izađe iz gostionice ne naručivši ništa.
I odveze se, a smijeh i glazba ostadoše mu za leđima. Takva zabava nije za njega, nikad nije bila niti će biti. Pošao je ravno kući, odnio bicikl u svoju sobu na zadnjem katu, pa skinuo šešir i kaput, zatim legao na krevet.
Ponovno će je vidjeti za dva dana. Zajedno će gledati slike. Prije susreta s njom poći će u javno kupatilo. Protrlja bradu. Ništa se tu ne može učiniti, brada mu ne može pristojno izrasti za dva dana. U mislima se vratio u ono doba kad je ona izašla iz kuće. Ugledao ju je iz daljine, ni ne sanjajući...
O čemu lu sam razmišljao u tom trenutku?
A onda se sjeti.
Pitao sam se zna li možda ona gdje je Orlov. Cijelo popodne nisam razmišljao o Orlovu. Po svoj prilici ona zna gdje je Orlov; a ako ne zna, mogla bi saznati. Mogao bih je iskoristiti da mi pomogne ubiti ga.
Jesam li sposoban da to učinim?
Ne, nisam. Neću to učiniti. Neću, neću, neću! Što se to događa sa mnom?
* * *

Walden se u podne sastao s Churchillom u Admiralitetu. Prvi lord je bio impresioniran.
– Trakiju reče. Svakako, možemo im dati pola Trakije. Ako će i cijelu, koga je za to stalo!
– To sam i ja pomislio – složi se Walden. Bio je zadovoljan Churchillovom reakcijom. – A hoće li se vaše kolege složiti?
– Vjerujem da hoće – Churchill će ozbiljno. – S Greyom ću se sastati nakon ručka, a s Asquithom večeras.
– A kad se sastaje Kabinet? – Walden se bojao da bi Kabinet mogao staviti veto na njegov i Aleksov dogovor.
– Sutra ujutro.
Walden ustane.
– Znači da bih mogao natrag u Norfolk sutra popodne.
– Sjajno. Jesu li konačno uhvatili onog prokletog anarhista?
– To ću saznati kasnije, kad se nađem na ručku s Basilom Thomsonom iz Specijalnog odjela.
– Obavještavajte me o svemu.
– Naravno.
– I hvala vam. Mislim, za ovaj prijedlog. – Churchill sanjivo pogleda kroz prozor i promrmlja sebi u bradu: Trakija. Tko je ikad čuo za nju!
Walden ga prepusti njegovim mislima.
* * *

Veselo raspoložen hodao je od Admiraliteta do svog kluba u Pali Mallu. Obično je ručao kod kuće, ali sad nije htio Lidiji natovariti policajce, posebno zato jer je ona ovih dana u prilično čudnom raspoloženju. Zacijelo je kao i on zabrinuta za Aleksa. Ta momak im je skoro kao sin, kad bi mu se što dogodilo ...
Stepenicama se popeo u klub, i čim je ušao pruži šešir i rukavice lakeju koji reče:
– Prekrasno ljeto, gospodine.
Vrijeme je već mjesecima izuzetno lijepo, mislio je Walden penjući se u blagovaonicu. Kad se pokvari, zaredat će oluje. U kolovozu će biti grmljavine preko glave.
Thomson ga je već čekao. Izgledao je prilično zadovoljan sobom. Past će mi kamen sa srca ako je uhvatio ubojicu, pomisli Walden. Rukovali su se, pa je Walden sjeo. Jedan konobar im donese jelovnik.
– Dakle? Jeste li ga uhvatili? – upita Walden.
– Skoro – odgovori Thomson.
Znači, nisu, zaključi Walden, a onaj kamen na srcu posta još teži.
– O, dovraga – procijedi.
Priđe im vinotoča, pa će Walden Thomsonu:
– Hoćete li neki koktel?
– Ne, hvala.
Ni Walden nije htio piti koktel. Tu lošu naviku imaju Amerikanci.
– Možda čašu šerija?
– Da, molim.
– Dvije – naruči Walden konobaru.
Naručili su smeđu juhu Windsor i poširanog lososa, te, po Waldenovu izboru, bocu rajnskog vina da to zaliju Walden poče:
– Ne znam shvaćate li koliko je sve ovo važno. Moji pregovori s knezom Orlovom skoro su pri kraju. Kad bi on sad bio ubijen, sve bi palo u vodu i ozbiljno se odrazilo na sigurnost naše zemlje.
– Shvaćam, milorde uzvrati Thomson. Dopustite da vam kažem dokle smo stigli. Atentator se zove Feliks Kšešinski. Prezime mu se teško izgovara pa ćemo ga radije zvati samo Feliks. Četrdeset mu je godina, sin je seoskog svećenika, potječe iz gubernije Tambov. Moj kolega u Petrogradu ima o njemu podeblji dosje. Već triput je hapšen, a traže ga zbog pet-šest ubojstava.
– Dragi Bože – promrmlja Walden.
– Moj prijatelj iz Petrograda nadalje upozorava da je to majstor u pravljenju bombi i krajnje opasan borac. Thomson zastane. Vi ste pokazali izuzetnu hrabrost uhvativši onu bocu.
Walden se samo slabo nasmiješi; nije se volio toga ni sjetiti.
Donijeli su im juhu, pa su neko vrijeme šuteći jeli. Thomson otpije malo vina. Walden je volio dolaziti u klub. Hrana nije dobra kao kod kuće, ali se u tom ambijentu čovjek može opustiti. Naslonjači u sobi za pušenje starinski su i udobni, konobari stari i spori, zidne tapete izblijedjele a boja tmurna. Osvjetljenje je još plinsko. Muškarci poput Waldena dolaze u klub bježeći od pretjerane urednosti i sveg onog ženskog svijeta kod kuće.
– Niste li kazali da ste ga skoro uhvatili – reče Walden kad im je donesen poširani losos.
– Nisam vam još rekao ni pola.
– Ah.
– Krajem svibnja došao je u anarhistički klub u Jubilee Streetu na području Stepney. Ništa nisu znali o njemu, a on im je napričao laži. To je oprezan čovjek, i to s pravom, s njegove točke gledišta, jer jedan ili dvojica tih anarhista rade za mene. Moji su me špijuni obavijestili da je taj čovjek došao u naš grad, ali mi ta informacija tada nije privukla pažnju jer se činio bezopasnim. Rekao je da piše neku knjigu. A onda je oteo jedan pištolj i preselio se.
– Ne ostavivši adrese, naravno.
– Točno.
– Prava jegulja.
Konobar je pokupio tanjure i upitao:
– Gospodo, možda biste sad jeli meso? Danas imamo ovčetinu.
Naručili su ovčetinu sa želeom od crvena ribiza, pečenim krumpirom i šparogama. Thomson je pričao dalje:
– Kupio je sastojke za nitroglicerin u četiri ljekarne u Camden Townu. Na tom smo dijelu grada pretražili kuću po kuću. – Pojeo je zalogaj ovčetine.
– I? – Walden će nestrpljivo.
– Stanovao je u Camdenu, Cork Street 19, u kući neke udovice koja se zove Bridget Callahan.
– Ali se preselio.
– Da.
– Dovraga, Thomson, zar ne vidite da je momak mudriji od vas? Thomson ga hladno pogleda i ne reče ništa.
– Oprostite što sam nepristojan, ali taj me čovjek nervira – ispriča se Walden.
Thomson nastavi:
– Gospođa Callahan tvrdi da je izbacila Feliksa jer joj je bio sumnjiv.
– Zašto ga nije prijavila policiji?
Thomson je pojeo ovčetinu do kraja pa odloži nož i viljušku.
– Navodno nije imala pravog razloga. To mi se činilo sumnjivim pa sam se raspitao o njoj. Muž joj je bio irski buntovnik. Ako je znala što je naumio naš prijatelj Feliks, možda ga je i simpatizirala.
Waldenu se nije sviđalo što Thomson Feliksa naziva »naš prijatelj«.
– Što mislite, zna li ona kamo se preselio? – upita.
– Ako i zna, neće reći. Ali ne vjerujem da joj je to otkrio. Međutim, mogao bi se vratiti k njoj.
– Je li kuća pod nadzorom?
– Jest, potajno. Jedan se moj čovjek već uselio u suteren kao stanar. I slučajno pronašao stakleni štapić kakav se upotrebljava u kemijskom laboratoriju. Očito je Feliks napravio nitroglicerin upravo ondje u umivaoniku.
Waldena oblije hladan znoj pri pomisli da usred Londona možeš kupiti kemikalije, pomiješati ih u umivaoniku i napraviti smrtonosnu eksplozivnu tekućinu, pa s bocom takvog eksploziva ušetati u apartman nekog hotela u West Endu.
Nakon ovčetine donijeli su im pikantna guščja jetra.
– Što sad namjeravate? – upita Weiden.
– Feliksova slika visi u svakoj policijskoj stanici Londonske grofovije. Ukoliko nije dan i noć zatvoren u kući, prije ili kasnije opazit će ga neki pažljivi policajac. A da ne bismo gubili dragocjeno vrijeme, moji ljudi obilaze jeftine hotele i kuće za iznajmljivanje i svugdje pokazuju njegovu sliku.
– A ako promijeni izgled?
– Njemu to nije tako lako.
Priđe im konobar i ponudi tortu black forest. Oni odbiju i umjesto nje uzmu sladoled, a Walden naruči i pola boce šampanjca.
Thomson je objašnjavao:
– Ne može sakriti svoju visinu ni svoj ruski naglasak. A k tome ima izražajne crte lica. Nije imao vremena da pusti bradu. Možda će promijeniti odjeću, ošišati se dogola ili staviti periku. Da sam na njegovu mjestu, navukao bih nekakvu uniformu, mornarsku, lakejsku ili svećeničku. Ali policajci na takve stvari budno paze.
Nakon sladoleda jeli su sir stilton i slatki prepečenac, a pili sortno vino porto.
Sve je to veliko pitanje, mislio je Walden. A jedno je sigurno: Feliks je slobodan, i on, Walden, neće mirno spavati dokle god taj tip ne bude pod ključem, lancima prikovan za zid.
– Feliks je očito među vrhunskim ubojicama međunarodne revolucionarne zavjere – govorio je dalje Thomson. – Jako je dobro obaviješten. Primjerice, znao je da će knez Orlov boraviti ovdje, u Engleskoj. I pametan je i zadivljujuće odlučan. U svakom slučaju, Orlova smo sakrili.
Walden se pitao na što Thomson cilja.
– A međutim – nastavi Thomson – vi još uvijek glavom i bradom hodate ulicama Londona.
– A zašto ne bih?
– Da sam ja Feliks, sad bih se koncentrirao na vas. Slijedio bih vas u nadi da ćete me odvesti k Orlovu, ili bih vas kidnapirao i mučio sve dok mi ne otkrijete gdje je.
Walden ponikne pogledom da sakrije strah.
– Kako bi to izveo sam?
– Možda ima pomagače. Zato hoću da vas prati tjelesni čuvar. Walden odmahne glavom.
– Imam svog čovjeka, Pritcharda. On bi riskirao život za mene, jednom već i jest.
– Je li naoružan?
– Nije.
– Zna li pucati?
– Izvrsno. Vodio sam ga sa sobom u Afriku u lov na krupnu divljač. Tad je i stavio za mene život na kocku.
– Onda neka nosi pištolj.
– U redu – složi se Walden. – Sutra ću na svoje imanje. Imam ondje pištolj pa ću mu ga dati.
Na kraju objeda Walden je pojeo breskvu a Thomson krušku melba.
Zatim su pošli u pušionicu na kavu i kekse. Walden je zapalio cigaru.
– Poći ću kući pješke, zbog probave. – Nastojao je to reći hladnokrvno, ali mu je glas bio nekako čudno povišen.
– Radije nemojte – usprotivi se Thomson. – Zar se niste dovezli svojom kočijom?
– Nisam ...
– Zbog vaše sigurnosti bit će najbolje da se odsad uvijek vozite u svom automobilu ili kočiji.
– U redu – uzdahne Walden. – Morat ću jesti manje.
– Danas uzmite taksi. Možda ću i ja s vama.
– Stvarno mislite da je to potrebno?
– Feliks vas možda čeka pred klubom.
– Kako bi saznao u koji sam klub učlanjen?
– Lako. Potraži u Tko je tko.
– Ah, da. – Walden odmahne glavom. – Čovjek se ni ne sjeti tih stvari. Thomson pogleda na sat.
– Morao bih se vratiti u Yard ... ako ste vi spremni.
– Svakako.
Izašli su iz kluba. Feliks nije čekao u zasjedi. Taksijem su pošli k Waldenovoj kući, a onda se Thomson odvezao u Scotland Yard. Walden je ušao u kuću. Činilo se da nigdje nema nikoga. Popeo se u svoju sobu, sjeo do prozora i popušio cigaru do kraja.
Osjećao je potrebu da s nekim razgovara. Pogleda na sat: Lidija se vjerojatno već odmorila i sad se po svoj prilici oblači, ta uskoro mora sići na čaj i dočekati goste. On pođe u njenu sobu.
Sjedila je pred zrcalom u kućnoj haljini. Izgleda napeta, pomisli Walden, to je sve zbog ove gužve. Stavi joj ruke na ramena, pogleda je u zrcalu, onda se nagne i poljubi je u kosu.
– Feliks Kšešinski.
– Što? – preplašeno će ona.
– Tako se zove onaj ubojica. Znači li ti nešto to ime?
– Ne.
– Učinilo mi se kao da ti je poznato.
– Pa ... nekako jest.
– Basil Thomson je doznao sve o tipu. Ubojica, pokvaren do dna duše. Sasvim je moguće da si ga negdje vidjela u Petrogradu. U tom slučaju bilo bi jasno zašto ti se, kad je ono svratio ovamo, učinilo da ga se kao kroz maglu sjećaš i zašto ti je njegovo ime nekako poznato.
– Da, bit će da je tako.
Walden priđe prozoru i zagleda se u park. U to doba dana dadilje su izvodile svoje štićenike u šetnju. Po stazama si svugdje vidio dječja kolica, na klupama sjedile žene u staromodnoj odjeći i ogovarale. Odjednom Waldenu pade na um da je Lidija možda imala neku vezu s Feliksom, tamo u Petrogradu, vezu koju ne želi priznati. Od te se misli zastidje i brzo je potisne. Onda reče:
– Thomson smatra da će Feliks, shvativši da je Aleks skriven, pokušati mene kidnapirati.
Lidija ustane sa stolice, priđe mu, zagrli ga oko struka i nasloni mu glavu na grudi. Ne reče ni riječi. Walden joj pogladi kosu.
– Odsada se uvijek moram voziti u svojoj kočiji, a Pritchard mora nositi pištolj.
Ona uzgleda u nj, i on se iznenadi vidjevši da su joj sive oči pune suza.
– Zašto se to događa baš nama? – ona će tužno. – Najprije ono s Charlottom u neredima, onda ti umalo nisi stradao, svima nam, čini se, prijeti neka opasnost.
– Glupost. Tebi ne prijeti nikakva opasnost, a kod Charlotte se radi samo o djevojačkoj nepromišljenosti. A ja ću imati dobru zaštitu. – Gladio ju je po slabinama.! Nije nosila steznik, pa je kroz tanku haljinu osjećao toplinu njena tijela. Poželio je da vode ljubav, tog trena. Nikad to nisu činili danju.
Poljubio ju je u usta. Ona se sva priljubila uza nj, i Walden shvati da se i u njoj rodila želja za ljubavnim zagrljajem. Nije se sjećao da se ikad ranije tako ponašala. On zirne k vratima. Zaključat će ih. Onda spusti pogled k njoj, a ona jedva primjetno kimne glavom. Jedna suza skotrlja joj se niz obraz. Walden priđe vratima.
Uto netko zakuca.
– Dovraga! – tiho će Walden.
Lidija okrene leđa vratima i rupčićem obriše oči. Uđe Pritchard.
– Oprostite, gospodine. Hitna telefonska poruka od gospodina Basila Thomsona. Otkrili su gdje stanuje onaj Feliks. Ako želite prisustvovati završetku akcije, gospodin Thomson će doći po vas za tri minute.
– Donesi mi šešir i kaput – kratko naredi Walden.

10.



Kad je Feliks izašao po jutarnje novine, činilo mu se da vidi djecu kamo god se okrene. U dvorištu je grupa djevojčica bila zaokupljena nekom igrom uz ples i pjesmu. Dječaci su igrali kriket, vrata su kredom nacrtali na zidu, a komad trule daske služio im kao palica. Na ulici su stariji dječaci gurali ručna kolica. Kod jedne mlade djevojke Feliks je kupio novine. Vraćajući se u sobu opet je naišao na jedno dijete: gola djevojčica ispriječila mu se na putu puzeći uza stepenice. Kad ju je pogledao, nesigurno je ustala pa se polako zavalila natrag. Feliks ju je podigao i spustio na odmorište. Iz jedne prostorije pojavila se njena majka. Bila je to blijeda mlada žena masne kose, u visokom stupnju trudnoće. Digla je djevojčicu s poda, sumnjičavo pogledala Feliksa i ponovo nestala u svojoj sobi.
Kad god bi stao razmišljati o tome kako će točno navesti Charlottu da mu otkrije Orlovljevo boravište, Feliksu se činilo kao da se pred njim diže neki zid. Razmatrao je razne mogućnosti: da je prevari pa da mu ni ne znajući izlane potrebnu informaciju; ili da njoj kao i Lidiji ispriča neku izmišljotinu; ili pak da joj otvoreno kaže kako namjerava ubiti Orlova. No, pred svakom bi mogućnošću uzdrhtao.
A onda bi pomislio što je sve na kocki, i njegovi su mu se osjećaji činili smiješnim. Eto, sad mu je prilika da spasi milijune života, možda i da zapali iskru revolucije u Rusiji, a on se ustručava lagati jednoj djevojci iz više klase! Nije to isto kao kad bi joj htio nanijeti kakvo zlo; ta samo će je iskoristiti i izdati, izigrati povjerenje vlastite kćeri koju je tek upoznao ...
Da nečim zaposli ruke stao je od dinamita vlastite izrade praviti primitivnu bombu. Pamučni otpad namočen nitroglicerinom natrpao je u jednu napuklu porculansku vazu. Onda je razmislio o paljenju. Samim paljenjem papira možda se neće ništa postići. Zato je gurnuo pet-šest šibica u pamuk tako da su im ostale viriti samo svijetlocivene glavice. Dok je namještao šibice kako bi stajale uspravno, uoči da mu ruke dršću.
Meni ruke nikad ne dršću. Što se to događa sa mnom?
Od komada novine napravio je smotak, jedan mu kraj utaknuo između šibica, onda pamučnom niti spojio glavice. Jedva je vezao čvor.
Pročitao je sve međunarodne vijesti u Timesu, uporno se mučeći s bombastičnim engleskim rečenicama. Bio je manje-više siguran da će izbiti rat, ali sad mu je smetala i ta mala doza sumnje. Jer on bi s užitkom ubio takvog beskorisnog besposličara kakav je Orlov, pa makar to ubojstvo ne poslužilo svrsi. Ali da uzalud uništi svoj odnos s Charlottom ...
Odnos? Kakav odnos? Pa znaš kakav odnos.
Od čitanja Timesa dobio je glavobolju. Slova su bila premala, a u sobi mračno. Te proklete konzervativne novine! I nisu za drugo nego da ih čovjek zapali.
Čeznuo je da ponovo vidi Charlottu.
Vani na odmorištu začuju se teški koraci, potom kucanje na vratima.
– Naprijed – Feliks će preko volje. Uđe pazikuća, kašljući.
– 'bro jutro.
– Dobro jutro, gospodine Price. – Što li ta stara budala sad hoće?
– Što je to? – upita Price uprijevši pogled u bombu na stolu.
– Svijeća domaće izrade – odvrati Feliks. – Traje mjesecima. Što želite?
– Biste li možda kupili plahte? Nabavit ću ih po vrlo niskoj cijeni...
– Ne, hvala – odsiječe Feliks. – Do viđenja.
– Onda, do viđenja. – Price izađe.
Trebalo je da sakrijem tu bombu, pomisli Feliks.
Što se to događa sa mnom?
* * *

– Jest, gore je – reče Price Basilu Thomsonu Walden osjeti grč u želucu.
Sjedili su na stražnjim sjedalima policijskog automobila parkiranog iza ugla Canada Buildingsa, Feliksova boravišta. S njima je bio jedan inspektor iz Specijalnog odjela i jedan uniformirani viši inspektor iz policijske stanice u Southwarku.
Uhvate li Feliksa, onda će Aleks biti siguran. Ah, kakav će mi kamen pasti sa srca, mislio je Walden.
Thomson reče:
– Gospodin Price došao je javiti u policijsku stanicu da je iznajmio sobu nekom sumnjivom tipu sa stranim naglaskom koji ima jako malo novaca i pušta bradu kao da želi promijeniti izgled. Prepoznao je Feliksa na crtežu našeg crtača. Dobro ste postupili, Price.
– Hvala vam, gospodine.
Viši je inspektor rasklopio jednu veliku kartu pa sa sporošću koja je svima išla na živce stao objašnjavati:
– Canada Buildings sastoje se od tri četverokatne stambene zgrade s dvorištem u sredini. Svaka zgrada ima tri stubišta. Desno od ulaza u dvorište je Toronto House. Tu stanuje Feliks, na srednjem ulazu, zadnji kat. Iza Toronto Housea je jedno građevinsko skladište.
Walden je obuzdavao nestrpljenje.
– S lijeve strane je Vancouver House, a iza nje ulica. Treća zgrada, ravno nasuprot ulazu u dvorište, jest Montreal House. Začeljem je okrenuta prema željezničkoj pruzi.
Thomson upre prstom u kartu.
– Što je ovo usred dvorišta?
– Zahod – odgovori viši inspektor. – I to smrdljiv, svi ga stanari upotrebljavaju.
Dalje, dalje, požurivao ih je u sebi Walden. Thomson reče:
– Čini mi se da Feliks ima tri izlaza iz dvorišta. Prvi je sam dvorišni izlaz; njega ćemo svakako blokirati. Drugi je na drugom kraju dvorišta, lijevo: to je uličica između Vancouver Housea i Montreal Housea koja vodi u drugu ulicu. Inspektore, postavite tri čovjeka u tu uličicu.
– U redu, gospodine.
– Treći izlaz je uličica između Montreal Housea i Toronto Housea. Ta uličica vodi u dvorište skladišta. Tri čovjeka ondje.
Viši inspektor kimne glavom.
– A imaju li te zgrade stražnje prozore?
– Imaju, gospodine.
– Onda Feliks ima i četvrtu mogućnost da pobjegne iz Toronto Housea: kroz stražnji prozor pa u dvorište onog skladišta. Zato ćete u to dvorište postaviti šest ljudi. A na koncu, pokažimo mu svoje snage ovdje usred dvorišta ne bismo li ga naveli da se mirno preda. Slažete li se s ovim, inspektore?
– Odličan plan, gospodine.
Nema on blage veze s kakvim čovjekom imamo posla, mislio je Walden.
Thomson je nastavio:
– Vi i inspektor Sutton izvršit ćete hapšenje. Imate pištolj, Sutton? Sutton podigne kaput i pokaže mali revolver pričvršćen pod nadlakticom. Walden se iznenadio; bio je uvjeren da britanski policajci ne nose vatreno oružje. Očito je Specijalni odjel drukčiji. To mu je bilo drago.
– Poslušajte moj savjet: držite ga u ruci kad pokucate na njegova vrata – upozori Thomson Suttona, pa se okrene višem inspektoru. – A vi uzmite moj pištolj, bit će najbolje.
No viši će inspektor malo uvrijeđenim tonom:
– Gospodine, već dvadeset i pet godina radim u policiji i nikad mi nije trebalo vatreno oružje, pa ako nemate ništa protiv, ni sad ga ne želim nositi.
– Neki su policajci izgubili život pri pokušaju hapšenja ovog čovjeka.
– Žalim, gospodine, ali nikad me nisu učili pucati.
Dobri Bože, u očaju pomisli Walden, kako mogu ljudi kao što smo mi izaći na kraj s tipovima poput Feliksa?
– Lord Walden i ja bit ćemo na ulazu u dvorište reče Thomson.
– Ostat ćete u automobilu, gospodine?
– Da, ostat ćemo u automobilu. – Pokret, reče im u sebi Walden.
– Pokret – naredi Thomson.
* * *

Feliks osjeti glad. Već dvadeset i četiri sata nije ništa jeo. Što da radi? S ovom kratkom oštrom bradom i radničkom odjećom bit će trgovcima sumnjiv pa će mu teže biti krasti.
Prekori sam sebe zbog te misli. Nikad nije teško krasti. Da vidimo: mogao bih poći u neku kuću u predgrađu, od onih u kojima je malo posluge, ući kroz stražnji ulaz. U kuhinji će se zateći kakva služavka ili kuharica. Stat ću na vrata da mi ne pobjegne i reći sa smiješkom: »Ja sam luđak, no ako mi napravite sendvič, neću vas silovati.« Žena će možda kriknuti, u tom ću se slučaju izgubiti i pokušati isto u nekoj drugoj kući. Ali najvjerojatnije će mi dati hrane. »Hvala vam, jako ste ljubazni«, kazat ću i otići. Nikad nije teško krasti.
Problem je zapravo novac. Ma gdje bih ja sebi priuštio plahte! Pazikuća je zaista optimist. Sigurno, zna on da nemam novaca...
Sigurno, zna on da nemam novaca.
Kad dobro razmislim, razlog s kojim je Price došao k meni u sobu nije posve jasan. Je li se radilo samo o ljubaznosti? Ili je nešto provjeravao? Postajem spor, zaključi, pa ustane i priđe prozoru.
Isuse Kriste.
Dvorištem su vrvjeli policajci u plavim uniformama. Feliks je užasnuto buljio u njih.
Prizor ga podsjeti na leglo crva što se koprcaju i gmižu jedan preko drugog u nekoj rupi u zemlji. Sve je u njemu vikalo: Bježi! Bježi! Bježi!
A kamo?
Blokirali su sve izlaze iz dvorišta. Feliks se sjeti stražnjih prozora.
Jurne iz sobe pa duž odmorišta i do stražnjeg dijela kuće. S jednog prozora pucao je pogled na dvorište nekog skladišta. On proviri kroz prozor: dolje u dvorištu pet-šest policajaca zauzimalo je položaje među hrpama opeka i gomilama dasaka. Tu nema izlaza.
Znači, ostaje samo krov.
Otrči natrag u sobu i pogleda van. Policajci su stajali mirno, samo su dvojica, jedan u uniformi i jedan u civilu, s očitom namjerom koračali dvorištem prema stubištu kojim se ide k Feliksu.
On zgrabi svoju bombu i kutiju šibica pa se brzo spusti na odmorište kat niže. Ondje je pod stepenicama bio jedan ormar. Feliks ga otvori, stavi bombu unutra, potom zapali papirnati upaljač i odmah zatvori vrata ormara. Onda se okrene. Ima upravo toliko vremena da se popne stepenicama prije no što upaljač dogori...
Ona djevojčica opet je puzala uza stepenice.
Sranje!
Feliks je podigne i jurne u njenu sobu. Majka joj je sjedila na prljavu krevetu i zamišljeno buljila u zid. Feliks joj gurne dijete u naručje i vikne:
– Ostanite tu! Ne mičite se! Žena ga pogleda prestrašeno.
Feliks istrči van. Ona dvojica bila su samo kat niže. On zagrabi uza stepenice ...
Nemoj sad eksplodirati, nemoj sad eksplodirati!
... k odmorištu na njegovu katu. Policajci su ga čuli, te jedan poviče:
– Hej, ti! – I stadoše trčati.
Feliks utrči u svoju sobu, zgrabi jeftinu stolicu ravna naslona, iznese je na odmorište i postavi točno ispod zaklopnih vrata što vode na tavan.
Bomba još nije eksplodirala.
Možda ni neće.
Feliks se popne na stolicu.
Dva muškarca stigla su do zadnjih stepenica. Feliks gurne zaklopna vrata.
Uniformirani policajac drekne:
– Uhapšen si!
Onaj drugi, u civilu, podigne pištolj i uperi ga u Feliksa. Bomba eksplodira.
Odjekne snažan tupi tutanj kao kad se ruši nešto jako teško, stepenice se rasprsnuše u komadiće koji poletješe na sve strane, policajci bijahu odbačeni natrag, iz krša stadoše lizati plameni jezici, a Feliks se popne na tavan.
* * *

– Dovraga, prokleti je tip bacio bombu! – drekne Thomson.
Opet je sve pošlo nizbrdo, pomisli Walden. Začula se lomljava; to su krhotine stakla s nekog prozora na trećem katu padale na zemlju.
Walden i Thomson skočiše iz automobila i potrčaše dvorištem.
Thomson zovne dva najbliža uniformirana policajca:
– Ti i ti, za mnom unutra – a Waldenu dobaci: – Vi ostanite ovdje. – I s tim nestade u zgradi, policajci za njim.
Walden se vraćao dvorištem motreći prozore na Toronto Houseu.
Gdje je Feliks?
Čuo je kako neki policajac kaže:
– Zdimio je straga, pazi što ti velim.
Uto četiri-pet crijepova padne s krova i razmrska se na dvorištu. Valjda ih digla eksplozija, zaključi Walden. Nešto ga je neodoljivo tjeralo da se osvrne, sve mu se činilo da bi se Feliks mogao pojaviti iza njega, niotkuda.
Stanari su se natisnuli na vrata i prozore da vide što se događa, mnogi nahrupili u dvorište. Policajci su ih blago nagovarali da se vrate u svoje domove. Neka žena istrčala je iz Toronto Housea vičući:
– Vatra!
Thomson i jedan policajac izašli su noseći Suttona, bez svijesti, ili mrtva. Walden im se približi. Ne, nije mrtav, u ruci steže pištolj.
Još nekoliko crijepova sruši se s krova.
Onaj policajac kraj Thomsona reče:
– Ondje je vraška gužva.
– Jeste li vidjeli Feliksa? – upita Walden.
– Ništa nisam mogao vidjeti.
Thomson i policajac vratiše se u zgradu. Onda još nekoliko crijepova padne ... Waldenu odjednom sine. Podiže pogled.
Na krovu rupa, a Feliks upravo izlazi kroz nju.
– Eno ga! – vrisne Walden.
Svi se bespomoćno zagledaju u prizor: ispuzavši iz tavana, Feliks se po krovu penjao prema sljemenu.
Da bar imam pištolj...
Walden klekne kraj onesviještena Suttona i izvuče mu pištolj iz ruke. Pogleda gore. Feliks je klečao na vrhu krova. Da je bar puška, pomisli Walden dižući pištolj i nišaneći. Uto se Feliks okrene k njemu. Pogledi im se sretnu.
Feliks se pokrene. Odjekne pucanj. Nije osjetio ništa.
Stade trčati.
* * *

Kao da trči po nategnutom užetu. Ruke ispružio da održi ravnotežu, po uskom sljemenu mora stupati poprečno, a ne smije ni pomisliti da bi mogao pasti u ponor dubok petnaest metara.
Onda odjekne drugi pucanj.
Feliksa uhvati panika.
Trčao je iz petnih žila. Primicao se kraju krova. Ondje naprijed ugleda strminu krova Montreal Housea. Pojma nije imao koliki je razmak između dviju zgrada. Uspori ne znajući što bi. Uto Walden iznova zapuca. Feliks se zaleti prema kraju krova.
I skoči.
Letio je zrakom. Kao iz daljine čuo je vlastiti glas gdje vrišti. Na tren spazi tri policajca dolje u uličici, petnaest metara ispod njega. Otvorenih usta buljili su u nj.
Onda je pao na krov Montreal Housea, tvrdo se dočekavši na šake i koljena. Od siline udarca zastane mu dah. Stade kliziti niz krov. Stopalima udari o žljeb. Činilo mu se da žljeb popušta pod pritiskom, i već se vidio kako klizi preko ruba krova a onda pada, beskrajno pada, no lim je izdržao i on se zaustavi.
Strah ga preplavio.
Negdje u dubini duše nešto se u njemu bunilo:
Ali ja se nikad ne bojim.
Uzverao se uz krov na sljeme, potom se spustio drugom stranom. Montreal House začeljem je gledala na željezničku prugu. Na tračnicama i nasipu nije bilo policajaca. Ovo nisu predvidjeli, obraduje se Feliks. Bili su sigurni da će me ščepati u dvorištu, nije im ni nakraj pameti bilo da bih mogao uteći preko krovova.
Sad samo moram sići.
Preko žljeba pogleda zid zgrade. Na njemu nema odvodnih cijevi, žljebovi se prazne kroz izljeve što strše s ruba krova poput groteski. Ali su zato prozori na zadnjem katu blizu streha i imaju široke podboje.
Feliks desnom rukom uhvati žljeb i prodrma ga da provjeri je li dovoljno čvrst.
Otkad me to briga hoću li ostati živ ili izgubiti glavu? (Znaš otkad.)
Stao je iznad jednog prozora, objema rukama uhvatio se za žljeb i polako se spustio niz rub.
Na trenutak je visio.
Onda nogom opipa podboj prozora. Desnom rukom pusti žljeb i napipa prihvatište: cigleni okvir prozora. Uhvati se za plitko udubljenje, a onda i drugu ruku spusti sa žljeba.
Pogleda kroz prozor. Neki čovjek unutra, ugledavši ga, vrisne od straha. Feliks udarcem otvori prozor i upadne u sobu. Odgurne preplašenog stanara u stranu i izjuri kroz vrata. Brzao je stepenicama preskačući po četiri. Uzmogne li doći do prizemlja, moći će se kroz stražnje prozore spustiti na prugu.
Stigao je na zadnje odmorište i teško dišući zastao navrh posljednjeg stubišta. Uto jedna plava uniforma bane na glavni ulaz. Feliks se okrene i pobježe na drugu stranu odmorišta. Povuče prozor, ali bio se zaglavio. Još jednom snažno povuče uvis i otvori ga. Sa stepenica su dopirali brzi udarci čizama. Feliks se uspne na prozorsku dasku, prebaci se van, pa je trenutak visio držeći se rukama, onda se odgurne od zida i poletje dolje.
Pao je u visoku travu, na nasip uz tračnice. S desne strane dva su čovjeka upravo skakala preko dvorišne ograde skladišta. S lijeve strane iz daljine dopre pucanj. Jedan policajac već je bio na prozoru s kojeg je skočio Feliks.
On potrči uz nasip na prugu.
Pred njim se pružalo četiri-pet kolosijeka. Iz daljine se brzo približavao vlak. Činilo se da vozi po onom najdaljem kolosijeku. Feliksa na tren obuze kukavičluk, trnci ga podiđoše od pomisli da projuri tik pred vlakom, a onda udari u trk.
Dva policajca što su skočila iz onog dvorišta i onaj iz Montreal Housea grabili su za njim po tračnicama. Negdje daleko, na lijevoj strani, neki glas vikne:
– Sklonite se s vatrene linije!
Tri su gonitelja smetala Waldenu da nacilja.
Feliks se osvrne preko ramena. Ona su se trojica povukla u stranu. Odjekne pucanj. Feliks se pogne i stade trčati u cik-caku. Vlak se oglasi jakim zviždukom. Feliks je čuo zvižduk. Pa drugi pucanj. Iznenada skrene, spotakne se i padne na posljednje tračnice. U ušima mu strahovito grmjelo. Lokomotiva huktala prema njemu. Grčevitim trzajem odgurne se od tračnica i prebaci na šljunak kraj njih. Vlak mu je protutnjio tik kraj glave. U djeliću sekunde ugledao je strojovođino lice, blijedo i prestrašeno.
Onda je ustao i otrčao niz nasip.
Walden je stajao kraj ograde i gledao vlak. Basil Thomson mu priđe. Oni policajci što su se uspeli na prugu trčali su sve do zadnjeg kolosijeka, a onda stali i bespomoćno čekali da vlak prođe. Činilo se da mu treba vječnost.
Konačno je prošao. Od Feliksa ni traga.
– Klipan je utekao – javi se jedan policajac.
– Neka vrag sve odnese – bijesno sikne Basil Thomson. Walden se okrene i pođe natrag k automobilu.
Feliks se prebacio preko nekog zida i dospio u bijednu ulicu s niskim kućama u nizu, ravno na vrata improviziranog nogometnog igrališta. Dječaci s velikim kapama prekinuše igru i zaprepašteno se zabuljiše u nj. On otrči dalje.
Proći će nekoliko minuta dok se policajci prestroje ondje na tračnicama, a onda će za njim, ali prekasno. Kad potjera krene on će već biti gotovo kilometar daleko od pruge, i neće stati.
Trčao je sve dok nije stigao u neku prometnu ulicu punu trgovina. Ondje je bez razmišljanja uskočio u omnibus.
Usprkos uspješnom bijegu nije se oslobodio onog mučnog osjećaja nelagode. I prije je bio u opasnosti, ali se nikad nije bojao, nikad ga nije hvatala panika. Sjetio se one misli što mu je proletjela glavom dok je klizio niz krov: ne želim umrijeti.
U Sibiru je izgubio osjećaj straha. Sad mu se vratio. Prvi put nakon toliko godina želi ostati živ. Ponovo sam postao čovjek, pomisli.
Kroz prozor je gledao bijedne ulice jugoistočnog Londona i pitao se mogu li ona prljava djeca i one bijedne žene vidjeti u njemu ponovo rođena čovjeka.
To je katastrofa. To će me usporiti, sputavati i ometati u poslu.
Bojim se. Želim živjeti.
Želim ponovo vidjeti Charlottu.

11.



Buka prvog jutarnjeg tramvaja probudila je Feliksa. Otvorio je oči. Vozilo je prolazilo a s kabela nad njim skakale svijetloplave iskre. U njemu muškarci u radnoj odjeći, čistači ulica, tržišni nosači i cestari, tupa pogleda sjede do prozora, puše i zijevaju, odlazeći na posao.
Sunce je sjajilo nisko na obzorju, no Feliks je bio u sjeni mosta Waterloo. Ležao je na pločniku pod pokrivačem od novina, glave naslonjene na zid. Do njega, s jedne strane, ležala neka smrdljiva starica s crvenim licem pijanice. Izgledala je debela, ali joj se sad između poruba haljine i muških čizama vidjelo nekoliko centimetara prljavih pepeljastih nogu tankih poput čačkalica, i Feliks je zaključio da ona njena tobožnja debljina vjerojatno potječe od nekoliko naslaga odjeće. Svidjela mu se ta starica. Prošle je noći zabavljala cijelo skitničko društvo učeći Feliksa prostačke engleske izraze za pojedine dijelove tijela; on ih je ponavljao za njom, i svi su se valjali od smijeha.
S druge strane ležao mu je neki riđokosi momak iz Škotske. Njemu je spavanje na otvorenom predstavljalo avanturu. Bio je snažan, otporan i veseo. Gledajući mu sada usnulo lice, Feliks uoči da se ne brije; još je skoro dijete. Što će biti s njim kad zazimi?
Naredalo ih se tridesetak na pločniku, svi ležali s glavama uza zid a nogama do ceste, pokriveni kaputima, vrećama ili novinama. Feliks se prvi probudio. Tko zna je li tkogod od njih osvanuo mrtav, upita se.
Ustao je. Nakon noćenja na hladnoj ulici cijelo ga je tijelo boljelo. Iz hlada pod mostom iskorači na sunce. Danas će se sastati s Charlottom. Nema sumnje, on je i po izgledu i smradu prava skitnica. Pade mu na um da bi se mogao oprati u Temzi, ali rijeka mu se činila prljavija od njega samog. Zato krene u potragu za javnim kupalištem. I pronađe jedno na južnoj strani rijeke. Na vratima obavijest da se otvara u devet sati. To je tipično za socijaldemokrate, pomisli on; izgrade javno kupalište da bi radni ljudi održavali čistoću, a onda ga otvaraju tek tad kad su svi na poslu. I onda se sigurno žale kako mase ne koriste sve one usluge koje im se tako plemenito nude.
Doručkovao je u jednoj čajani kraj stanice Waterloo. Odolio je iskušenju da naruči sendvič s prženim jajima i kao obično pojeo kruh i popio čaj, uštedjevši tako novac za novine.
Nakon noći provedene s onim bijednicima, činilo mu se kao da je okužen. Koje li ironije, pomisli. A u Sibiru je volio spavati sa svinjama jer su ga grijale. No nije teško razumjeti zašto se sad osjeća drukčije: ta ima se naći sa svojom kćeri, a ona će doći svježa i čista, namirisana parfemom, sva u svili, s rukavicama i šeširom, a možda i suncobranom da se zakloni od sunca.
Na željezničkoj stanici kupio je Times, potom sjeo na kamenu klupu pred kupalištem i čekajući da se otvori počeo čitati.
Vijest je bila šokantna.
AUSTRIJSKI PRESTOLONASLJEDNIK I NJEGOVA ŽENA UBIJENI
USTRIJELJENI U BOSANSKOM GRADU
POLITIČKI ZLOČIN JEDNOG STUDENTA BOMBA BAČENA U JUTARNJIM SATIMA CAR U ŽALOSTI
Austro-ugarski prestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand, i njegova žena, vojvotkinja od Hohenberga, ubijeni su jučer ujutro u Sarajevu, glavnom gradu Bosne. Ubojica, neki srednjoškolac, usmrtio je svoje žrtve mecima iz pištolja na povratku s prijema u Gradskoj vijećnici.
Zločin je očito rezultat pažljivo planirane zavjere. Na odlasku u Gradsku vijećnicu nadvojvoda i njegova supruga za dlaku su izbjegli smrti. Jedan čovjek, navodno neki slagar iz Trebinja, garnizonskog grada na krajnjem jugu Hercegovine, bacio je bombu na njihov automobil. O tom prvom napadu poznati su neki detalji. Tvrdi se da je nadvojvoda svojom rukom odbio bombu pa je eksplodirala iza automobila i ranila putnike drugog vozila..
Počinitelj drugog napada navodno je iz Grahova u Bosni. Još nema nikakvih informacija kojeg je podrijetla i vjere. Pretpostavlja se da pripada srpskom, odnosno pravoslavnom bosanskom življu.
Oba su zločinca odmah uhapšena i jedva spašena od linčovanja.
Dok se ova tragedija događala u bosanskom glavnom gradu, car Franjo Josip putovao je iz Beča u svoju ljetnu rezidenciju u Ischlu. Njegovi su ga podanici srdačno ispratili iz Beča i još srdačnije dočekali u Ischlu.
Feliks je bio zaprepašten. Radovao se što je uništen još jedan beskoristan aristokratski parazit, što je tiraniji zadan još jedan udarac, a istovremeno se stidio što je nekakav školarac uspio ubiti nasljednika austrijskog prijestolja, dok on, Feliks, nikako da ubije jednog ruskog kneza. No misli mu je najviše zaokupila promjena u političkoj slici svijeta koja će neminovno uslijediti. Austrijanci će se uz podršku Nijemaca osvetiti Srbiji. Rusi će reagirati. Hoće li se Rusi mobilizirati? Budu li sigurni u britansku pomoć, vjerojatno hoće. Mobilizacija u Rusiji značit će mobilizaciju u Njemačkoj, a kad se Nijemci mobiliziraju, njihove generale nitko neće moći odvratiti od rata.
Feliks je na istoj stranici pročitao i druge izvještaje o ubojstvu pisane sličnim stilom. Bili su to članci s naslovima:
SLUŽBENI IZVJEŠTAJ O ZLOČINU, KAKO JE AUSTRIJSKI CAR PRIMIO VIJEST, TRAGEDIJA JEDNE KRALJEVSKE KUĆE, i PRIZOR UBOJSTVA (od našeg specijalnog izvjestitelja).
Bilo je napisano prilično gluposti o tome kako su svi bili šokirani i užasnuti i žalosni; uz to se ponavljale tvrdnje da nema razloga za pretjeranu uzbunu, i da to ubojstvo, ma kako bilo tragično, neće dovesti do promjene u Evropi. Feliks je već uočio da su takvi stavovi karakteristični za Times; taj bi list četiri jahača Apokalipse proglasio moćnim vladarima koji vrše samo dobra djela zbog stabilnosti međunarodne situacije.
Još se nije spominjala odmazda Austrije, ali uskoro hoće, u to je Feliks bio siguran. A onda ...
Onda će izbiti rat.
Rusija nema pravog razloga da uđe u rat, ljutito pomisli Feliks. A ni Engleska. Zaraćene strane su zapravo Francuska i Njemačka: još od 1871. Francuska želi vratiti svoje izgubljene teritorije, Alsace i Lorraine, a njemački generali smatraju da će Njemačka biti drugorazredna sila ako ne pokaže svoju snagu.
Što bi Rusiju odvratilo od rata? Svađa sa saveznicima. A što bi izazvalo svađu između Rusije i Engleske? Ubojstvo Orlova.
Ako bi ubojstvo u Sarajevu moglo biti povodom ratu, drugo ubojstvo u Londonu moglo bi ga spriječiti.
A Charlotte može pronaći Orlova.
Umoran, Feliks se ponovo vrati dilemi koja ga je mučila već puna dva dana. Je li se ubojstvom nadvojvode išta promijenilo? Daje li mu to pravo da iskoristi jednu mladu djevojku?
Kupalište samo što se nije otvorilo. Pred vratima se skupila grupica žena sa zavežljajima rublja. Feliks presavije novine i ustane.
Znao je da će je iskoristiti Nije riješio dilemu nego jednostavno odlučio što će učiniti. Sve kao da ga vodi k ubojstvu Orlova. Ima neke neumitnosti u njegovu hodu prema tom cilju, i ništa ga ne može zaustaviti, čak ni spoznaja da mu je život zasnovan na jednoj greški.
Jadna Charlotte.
Vrata se otvore i Feliks uđe u kupalište da se opere.
* * *

Charlotte je sve isplanirala. Ukoliko nemaju goste, Waldenovi ručaju u jedan sat. Oko dva i pol mama će poći leći u svoju sobu. Charlotte će se na vrijeme išuljati iz kuće i sastati se u tri s Feliksom. S njim će provesti jedan sat. Oko četiri i pol već će biti kod kuće, u jutarnjem salonu, oprana i presvučena, spremna da smjerno nalijeva čaj i prima posjetitelje s mamom.
Ali nije joj bilo suđeno. U podne joj je mama pokvarila cijeli plan rekavši:
– Oh, zaboravila sam ti reći, ručat ćemo kod vojvotkinje od Middlesexa, u njenoj kući na Grosvenor Squareu.
– O, zaboga, uopće mi se ne ide na svečani ručak – usprotivi se Charlotte.
– Ne gnjavi, lijepo ćeš se provesti.
Nisam ono smjela reći, istog trena pomisli Charlotte. Morala sam kazati kako imam groznu glavobolju pa nikako ne mogu poći. Ovako je sve ispalo mlako. Da sam za to unaprijed znala, mogla sam nešto slagati, ovako mi u onaj tren ništa nije palo na pamet. Pokuša ponovo:
– Žao mi je, mama, ne želim ići.
– Ići ćeš i gotovo – odlučno će mama. – Vojvotkinja je izuzetno važna osoba i hoću da te upozna. A i markiz od Chalfonta će biti ondje.
Svečani ručkovi obično traju od jedan i pol do iza tri. Ako se vratim kući do tri i pol, stigla bih u Nacionalnu galeriju oko četiri, računala je Charlotte; no dotle će Feliks već odustati i otići, a bude li me i čekao, morat ću ga gotovo odmah ostaviti da stignem kući na čaj. Željela je razgovarati s njim o ubojstvu, htjela je čuti njegovo mišljenje. Nije ju privlačio ručak kod stare vojvotkinje, a...
– Tko je taj markiz od Chalfonta?
– Ma poznaš ga, Freddie. Šarmantan je, zar ne?
– Ah, on. Šarmantan? Nisam to primijetila. – Kako bi bilo da pošaljem pismo na onu adresu u Camden Townu? Ostavit ću ga na stolu u predvorju kad budem izlazila pa će ga lakej odnijeti na poštu. Ali Feliks zapravo ne živi ondje, a osim toga, ne bi ni dobio poruku do tri sata.
– E pa danas ti je za to prilika. Rekla bih da mu se sviđaš – nije odustajala mama.
– Kome?
– Freddiju. Charlotte, red je da momku uzvratiš pažnju koju ti posvećuje.
Dakle, zato je ona tako zainteresirana za taj ručak.
– Oh, mama, ne budi smiješna ...
– Što je smiješno u tome? – upita mama razdražljivim glasom.
– Pa nisam s njim izmijenila ni tri rečenice.
– Onda ga znači nisi privukla svojom konverzacijom.
– Ali, molim te!
– U redu, neću te zadirkivati. Pođi se presvući. Odjeni onu haljinu krem-boje sa smeđom čipkom, pristaje ti uz ten.
Charlotte popusti i popne se u svoju sobu. Valjda bi mi trebala laskati ta Freddijeva pažnja, razmišljala je svlačeći se. Zašto me ne zanimaju ti mladići? Možda jednostavno nisam još spremna na sve to. Momentalno sam zaokupljena mnogim drugim stvarima Za doručkom je tata rekao da će izbiti rat zbog ubojstva onog nadvojvode. No djevojke se ne bi trebale zanimati za tako nešto. Morala bih težiti samo za tim da se zaručim prije kraja moje prve sezone; takvim je mislima Belinda okupirana. Ali nisu sve djevojke kao Belinda, ta sjeti se samo sufražetkinja.
Odjenula se i sišla stepenicama. Sjedila je i ležerno razgovarala dok je mama pila šeri. Onda su pošle na Grosvenor Square.
Vojvotkinja, podeblja žena od šezdesetak godina, podsjećala je
Charlottu na stari drveni brod što trune pod novim premazom boje. Ručak je bio prava ženska zabava. Da se ovo događa u nekoj drami, mislila je Charlotte, tu bi se sad našao kakav pjesnik strastvena pogleda, neki pametan ministar, koji kulturan bankar, Židov, jedan prestolonasljednik, i barem jedna upadljiva ljepotica. A zapravo su jedini prisutni muškarci, osim Freddija, bili neki vojvotkinjin nećak i jedan konzervativni član Parlamenta. Žene su redom predstavljene kao supruge toga-i-toga. Ako se ikad udam, pomisli Charlotte, inzistirat ću da me predstave mojim imenom a ne kao nečiju suprugu.
Naravno, vojvotkinjine zabave nisu bile jako zanimljive jer je mnogim ljudima bio zabranjen pristup njenom stolu: svim liberalima, Židovima, onima koji se bave trgovinom i glumom, razvedenima i svima koji su se kad-tad usprotivili vojvotkinjinu shvaćanju o društveno prihvatljivom. I tako joj je ostao prilično bezbojan krug prijatelja.
Vojvotkinjina omiljena tema razgovora bili su razlozi propadanja države, a kao glavni su se navodili subverzija (Lloyda Georgea i Churchilla), vulgarnost (Djagiljeva i postimpresionista) i preveliki porez (šiling i tri penija po funti).
Danas je, međutim, propast Engleske dospjela na drugo mjesto, iza smrti nadvojvode. Konzervativni član Parlamenta nadugo i naširoko objašnjavao je zašto neće biti rata. A žena nekog južnoameričkog ambasadora rekla je glasom kakve djevojčice, što je razbjesnilo Charlottu:
– Ja nikako ne razumijem zašto ti nihilisti bacaju bombe i ubijaju ljude.
Vojvotkinja je na to imala odgovor. Njezin joj je doktor objasnio da sve sufražetkinje pate od neke nervne bolesti poznate u medicinskoj znanosti kao histerija, a po njenu sudu, revolucionari pate od muškog ekvivalenta te bolesti.
Charlotte, koja je tog jutra pročitala Times od prve do zadnje strane, umiješa se:
– A u drugu ruku, možda Srbi jednostavno ne žele austrijsku vladavinu.
Mama ju je ošinula pogledom, a svi se ostali na tren zapiljili u nju kao da je šenula pameću, onda šutke prešli preko njenih riječi. Freddie je sjedio do nje. Okruglo mu se lice sjajilo. Obratio joj se tihim glasom:
– Čujte, stvarno govorite sasvim nečuvene stvari.
– Što je u tome nečuveno? – htjela je znati Charlotte.
– Pa, hoću reći, čovjek bi pomislio da odobravate ubijanje nadvojvoda.
– Kad bi Austrijanci pokušali zauzeti Englesku, vjerojatno biste i vi ubijali nadvojvode, zar ne?
– Sjajni ste – nato će Freddie.
Charlotte se okrene na drugu stranu. Osjećala se kao da je izgubila glas: nitko uopće ne obraća pažnju na njene riječi. To ju je strašno ljutilo.
U međuvremenu je vojvotkinja već bila u svom elementu.
– Niži staleži su lijeni, – rekla je, a Charlotte pomisli:
I to veliš baš ti koja ni jedan jedini dan u svom životu nisi radila!
– Pa da, – nastavila je vojvotkinja, – danas svaki radnik ima pomoćnika koji mu nosi alat, a valjda čovjek može nositi svoj alat,– zaključila je kad joj je lakej ponudio kuhane krumpire na srebrnom poslužavniku. Pijući treću čašu slatkog vina izjavila je kako ti radnici o podnevu piju toliko piva da su popodne nesposobni za posao. – Danas ljudi hoće da ih se tetoši, – izjavila je kad su tri lakeja i dvije služavke odnijeli treće jelo i stali posluživati četvrto. – Nije na vlastima da pružaju socijalnu pomoć, zdravstveno osiguranje i mirovine. Siromaštvo će potaći niže slojeve da budu štedljivi, a to je vrlina, – ustvrdila je na kraju objeda – kojim bi se neka radnička obitelj od deset članova hranila dva tjedna. Ljudi se moraju oslanjati na vlastite snage, – kazala je dok joj je sluga pomagao da ustane od stola i pođe u salon.
A Charlotte samo što nije eksplodirala od bijesa. Zar se revolucionarima može zamjeriti što ubijaju ljude poput vojvotkinje?
Freddie joj doda šalicu kave i reče:
– Kakva žena! To je pravi borac, zar ne? Nato će Charlotte:
– Meni je najodvratnija babetina na svijetu. Freddijevo okruglo lice se smrkne.
– Pst! – obrecne se on.
Barem nitko ne može reći da ga ohrabrujem, pomisli Charlotte.
Sat nad kaminom skladno je odzvonio tri sata. Charlotti se činilo kao da je u zatvoru. Sad je Feliks čeka na stepenicama Nacionalne galerije. Mora se izvući iz vojvotkinjine kuće. Što radim ovdje kad mogu biti s nekim tko govori razumno?
Konzervativni član Parlamenta reče:
– Moram natrag u Parlament.
Njegova žena ustane da pođe s njim. Charlotte shvati da joj je to prilika pa priđe ženi i tiho joj se obrati:
– Malo me boli glava. Mogu li s vama? Ionako vas put u Westminster vodi kraj moje kuće.
– Naravno, lady Charlotte.
Mama je u tom trenu razgovarala s vojvotkinjom. Charlotte ih prekine i ponovi priču o glavobolji.
– Znam da bi mama voljela još malo ostati, zato idem s gospođom
Shakespeare. Zahvaljujem na divnom ručku, vaša milosti.
Vojvotkinja dostojanstveno kimne glavom.
Prilično dobro sam to izvela, pomisli Charlotte izašavši na hodnik i spusti se stepenicama.
Kočijašu Shakespeareovih rekla je svoju adresu i dodala:
– Stanite mi pred dvorištem, ne morate unutra.
Putem joj je gospođa Shakespeare savjetovala neka uzme žličicu laudanuma protiv glavobolje.
Kočijaš je postupio kako mu je rekla, i u tri i dvadeset Charlotte je stajala na pločniku pred svojom kućom i gledala kako kočija odlazi. Umjesto kući, krenula je na Trafalgar Square.
Stigla je pred Nacionalnu galeriju nešto iza tri i trideset i potrčala uza stepenice. Feliksa nije bilo. Dosadilo mu čekanje pa je otišao, pomisli ona. Onda se pojavio iza jednog masivnog stupa kao da je ondje stajao u zasjedi, a ona se toliko obradovala što ga vidi da bi ga bila najradije poljubila.
– Oprostite što kasnim – ispričala se rukujući se s njim. – Morala sam na jedan odvratan ručak.
– Nije važno, glavno da si sad tu. – Smiješio se, ali s nekom nelagodom, kao čovjek koji pozdravlja zubara prije vađenja zuba.
Ušli su. Charlotte je rado boravila u svježini i tišini Galerije, među njenim staklenim svodovima i mramornim stupovima, sivim podovima i zidovima bež boje, među slikama što se ističu bojom, ljepotom i strašću.
– Roditelji su me barem naučili gledati slike – reče.
On je pogleda svojim tamnim očima.
– Bit će rata.
Od svih ljudi koji su danas govorili o toj mogućnosli, čini se da su jedino Feliks i tata njome istinski dirnuti.
– To je i tata rekao. Ali ja ne razumijem zašto.
– I Francuska i Njemačka ući će u rat zbog svojih interesa. A Austrija, Rusija i Engleska možda će biti uvučene u nj.
Šetali su dvoranama. Feliksa po svoj prilici nisu zanimale slike.
– Zašto vas to toliko brine? Hoćete li i vi morati u borbu? – upita Charlotte.
– Prestar sam ja za to. Ali mi je žao svih onih milijuna nedužnih ruskih mladića, seljačkih sinova koji će biti osakaćeni i oslijepljeni, koji će izgubiti živote zbog nečega što ne razumiju, a i da razumiju ne bi ih za to bilo stalo.
Za Charlottu je rat oduvijek značio međusobno ubijanje ljudi, no po Feliksovu mišljenju, zapravo je rat taj koji ubija ljude. Tako joj je on još jednom prikazao stvari u novom svjetlu.
– Nikad nisam tako gledala – na to reče.
– Ni grof od Waldena ne gleda tako. Zato će i dopustiti da se to dogodi.
– Tata sigurno ne bi dopustio da izbije rat kad bi ga mogao spriječiti...
– Nemaš pravo – prekine je Feliks. – On ga i priprema. Charlotte se začuđeno namršti.
– Kako to mislite?
– Knez Orlov je upravo zato ovdje. Njoj tek sad ništa nije bilo jasno.
– Kako znate za Aleksa?
– Znam ja o tome više nego ti. Policija ima špijune među anarhistima, ali i anarhisti imaju špijune među policijskim špijunima. Mi sve saznamo. Walden i Orlov nastoje sklopiti sporazum kojim će Rusija biti uvučena u rat na strani Britanaca.
Charlotte htjede protestirati, reći da tata ne bi učinio nešto takvo, no onda shvati da Feliks ima pravo. Sad su joj bile jasne neke primjedbe koje su izmijenili tata i Aleks dok je još Aleks stanovao kod njih, sad je razumjela zašto je tata šokirao prijatelje pristajući uz liberale poput Churchilla.
– Zašto bi tata to činio? – čudila se.
– Zacijelo ga nije briga koliko ruskih seljaka umire sve dok Engleska igra vodeću ulogu u Evropi.
Da, naravno, po svoj prilici je tatin stav takav, pomisli ona i reče:
– To je grozno. Zašto ne kažete narodu? Otkrijte istinu, razglasite je s krovova kuća.
– A tko bi slušao?
– Zar narod u Rusiji ne bi?
– Bi, kad bismo mu na neki dramatičan način skrenuli na to pažnju.
– Kao na primjer? Feliks je pogleda.
– Kao na primjer, kidnapiranjem kneza Orlova.
To se Charlotti učinilo takvim pretjerivanjem da se počela smijati, ali joj smijeh brzo zamrije. Palo joj je na um da se on možda poigrava, pretvara, kako bi je u to uvjerio, a onda mu se zagledala u lice i vidjela da je smrtno ozbiljan. U prvi mah se upita je li pri zdravoj pameti.
– Ma ne mislite to ozbiljno – reče s nevjericom.
On se nespretno nasmije.
– Misliš da sam lud?
Znala je da nije. Odmahne glavom.
– Vi ste najnormalniji čovjek koga znam.
– Onda sjedi, objasnit ću ti – nato će on i odvede je do sjedala. – Car i inače nema povjerenja u Engleze jer dopuštaju političkim prebjezima poput mene da dođu u Englesku. Kad bi takav jedan prebjeg kidnapirao njegovog omiljenog nećaka, između dviju država izbila bi prava svađa i one više ne bi bile sigurne u međusobnu pomoć u ratu. A kad bi ruski narod saznao što im Orlov nastoji namjestiti, tako bi se razbjesnio da ga car ni u kojem slučaju ne bi mogao natjerati u rat. Shvaćaš li?
Charlotte mu je promatrala lice dok je govorio. Bio je smiren, razborit, tek malo napet. U oku mu nije bljeskalo ludilo fanatizma. Sve što je rekao imalo je smisla, ali je po logici sličilo bajci: jedno je proizlazilo iz drugog, no Charlotti se činilo da sluša priču iz nekog drugog svijeta a ne iz onog u kojem živi.
– Shvaćam – odgovori mu – ali ne možete kidnapirati Aleksa, ta on je tako drag čovjek.
– Taj dragi čovjek povest će milijun drugih ljudi u smrt ako mu se to dopusti. Ovo je stvarnost, Charlotte, a ona se razlikuje od bitki na tim slikama s bogovima i konjima. Walden i Orlov raspravljaju o ratu u kojem vojnici sabljama sijeku jedni druge, u kojem topovske kugle raznose mladićima noge, u kojem ljudi krvare i umiru na blatnjavim poljima, vrišteći od bola, a nigdje nikoga da im pomogne. O tome se Walden i Orlov dogovaraju. Mnogo su nesreće ovom svijetu skrivili dragi mladi ljudi poput Orlova koji misle da imaju pravo ugovarati ratove među narodima.
Njoj najednom sine zastrašujuća misao.
– Vi ste ga već jednom pokušali kidnapirati. On kimne glavom.
– U parku. I ti si bila u kočiji. Nije mi uspjelo.
– Oh, zaboga. – Osjećala je mučninu i potištenost. Feliks je uze za ruku.
– Ti znaš da imam pravo, zar ne?
Činilo joj se da zaista ima pravo. Njegov je svijet stvaran svijet, a ona je ta koja živi u bajci. U vilinskoj zemlji debitantice se u bjelini predstavljaju kralju i kraljici, kraljević odlazi u rat, grof je ljubazan prema svojim slugama koje ga sve vole, vojvotkinja je dostojanstvena stara dama, a nešto kao što je seksulani odnos ne postoji. U stvarnom pak svijetu Annieno dijete rađa se mrtvo jer mama otpušta Annie bez preporuke, trinaestogodišnja majka osuđuje se na smrt jer je pustila da joj dijete umre, ljudi spavaju na ulicama jer nemaju doma; u tom svijetu postoje odgajališta, vojvotkinja je zla stara oštrokondža, a nacereni muškarac u odijelu od tvida udara Charlottu u želudac pred Buckinghamskom palačom.
– Znam da imate pravo – reče Feliksu.
– To je jako važno – nato će on. – Jer ti si mi u svemu ovome glavna.
– Ja? O, ne!
– Potrebna mi je tvoja pomoć.
– Molim vas, ne govorite to!
– Znaš, ne mogu pronaći Orlova.
To nije fer, pomisli Charlotte, sve se ovo prebrzo zbilo. Osjećala se bijednom i uhvaćenom. Željela je pomoći Feliksu i bilo joj je jasno koliko je to važno, ali Aleks joj je rođak, bio je gost u njenom domu, kako ga može izdati?
– Hoćeš li mi pomoći? – upita Feliks.
– Ja ne znam gdje je Aleks – okolišala je ona.
– Ali možeš saznati.
– Mogu.
– Pa hoćeš li?
– Ne znam – s uzdahom uzvrati ona.
– Charlotte, moraš.
– Nema tu nikakvo moraš – ljutito će ona. – Svi mi govore što moram činiti. Mislila sam da me vi više poštujete.
On se pokunji.
– Da te bar ne moram moliti. Ona mu stisne ruku.
– Razmislit ću o tome.
Feliks već htjede prosvjedovati, ali mu Charlotte stavi prst na usta da ga ušutka.
– Morat ćete se zadovoljiti s tim – reče.
* * *

U sedam i trideset Walden se izvezao u lanchesteru, u večernjem odijelu, s cilindrom na glavi. Sad se stalno vozio automobilom; u slučaju opasnosti brži je i pokretljiviji od kočije. Pritchard je sjedio za volanom, a revolver mu u futroli pod jaknom. Civiliziranom životu kao da je došao kraj. Dovezli su se pred stražnji ulaz zgrade u Downing Streetu 10. Tog popodneva sastao se Kabinet da raspravi Waldenov i Aleksov prijedlog. Sad će Walden saznati jesu li ga prihvatili ili nisu.
Uveli su ga u malu blagovaonicu. Ondje su već bili Churchill i premijer Asquith. Naslonjeni na bife, pili su šeri. Walden se rukovao s Asquithom.
– Kako ste, gospodine premijeru?
– Drago mi je što ste došli, lorde Walden. Asquithu je kosa bila sijeda, lice glatko obrijano.
Bore oko očiju odavale su smisao za humor, ali su mu usne bile male i tanke, znak upornosti, a brada široka i četvrtasta. U govoru mu se osjećao jorkširski naglasak koji je zadržao i nakon Londonske škole i oksfordskog Koledža Balliol. Glavu je imao neobično veliku, mozak, navodno, precizan kao stroj. No, da, pomisli Walden, ljudi uvijek pripisuju premijerima veću pamet no što je stvarno imaju.
Asquith poče:
– Nažalost, Kabinet nije prihvatio vaš prijedlog.
Waldenu stane dah. Da bi prikrio razočaranje, tobože vedro upita:
– A zašto?
– Najviše mu se opirao Lloyd George. Walden pogleda Churchilla i podigne obrve. Churchill kimne glavom.
– Vjerojatno ste, kao i svi drugi, mislili da Lloyd George i ja glasamo uvijek jednako. Sad znate da nije tako.
– A koji je njegov prigovor?
– Stvar principa – odgovori Churchill. – Kaže da nudimo Balkan kao bonbonijeru: evo, poslužite se, izaberite što vam se najviše sviđa, Trakiju, Bosnu, Bugarsku, Srbiju. I male države imaju svoja prava, veli. Eto što vam znači imati u Kabinetu Velšanina. Velšanin, pa još i odvjetnik; ne znam što je gore.
Njegov površan ton iritirao je Waldena. Ovo je njegov projekt isto koliko i moj, pomisli, pa zašto taj čovjek nije razočaran kao ja?
Sjeli su za večeru. Služio ih je jedan poslužitelj. Asquith je umjereno jeo, Churchill previše pio, a Walden bio neraspoložen i sa svakim zalogajem u sebi proklinjao Lloyda Georgea.
Nakon prvog jela Asquith reče:
– Znate, mi moramo sklopiti taj ugovor. Prije ili kasnije Francuska i Njemačka će zaratiti, pa ostanu li Rusi po strani, Njemačka će osvojiti Evropu. To ne smijemo dopustiti.
– Dobro, kako bi se na Lloyda Georgea utjecalo da promijeni mišljenje? – htio je znati Walden.
Asquith se nasmiješi.
– Da dobijem funtu svaki put kad se postavi to pitanje, bio bih bogat čovjek.
Poslužitelj je svakome servirao prepelicu i nalio crvena vina. Javi se Churchill:
– Moramo izaći pred Kabinet s izmijenjenim prijedlogom na koji Lloyd George neće imati prigovora.
Churchillov nemaran ton razbjesni Waldena.
– Vi jako dobro znate da to nije tako jednostavno – sikne.
– Zaista nije – Asquith će blago. – Pa ipak moramo pokušati. Recimo da Trakija bude nezavisna zemlja pod ruskom zaštitom, ili tako nešto.
– Cijeli prošli mjesec sam se trudio da smanjim zahtjeve Rusa – umorno će Walden.
– Ipak, ubojstvom jadnog Franje Ferdinanda situacija se mijenja – reče Asquith. – Sad kad Austrija iznova postaje agresivna na Balkanu, Rusima je više no ikad potrebno uporište na području koje im mi u principu nastojimo i dati.
Walden je potisnuo svoje razočaranje i stao grozničavo tražiti rješenje. Malo kasnije upita:
– A što je sa Carigradom?
– Što hoćete reći?
– Pretpostavimo da Rusima ponudimo Carigrad. Hoće li se Lloyd George protiviti?
– Mogao bi reći da je to isto kao kad bismo Cardiff prepustili irskim republikancima – odgovori Churchill.
Walden se na to samo ravnodušno okrene Asquithu. Asquith spusti nož i viljušku.
– No dobro. Čuli smo njegov principjelan stav i sad bi mogao ljubazno pokazati koliko zna biti razuman kad mu se nudi kompromis. Mislim da bi taj prijedlog mogao prihvatiti. A hoće li se Rusi zadovoljiti njime?
Walden nije bio siguran ali je polagao velike nade u tu svoju novu ideju. Naglo reče:
– Ako vi za to možete pridobiti Lloyda Georgea, i ja ću Orlova.
– Sjajno – zadovoljno će Asquith. – No, a što je s onim anarhistom? Waldenov optimizam splasne.
– Poduzete su sve mjere da se Aleks zaštiti, ali slučaj još nije riješen.
– Mislio sam da je Basil Thomson sposoban čovjek.
– I jest, jako sposoban – potvrdi Walden. – Ali bojim se da je Feliks još sposobniji.
– Ne bismo smjeli dopustiti da nas taj momak uplaši ... – zausti Churchill.
– Ja jesam uplašen, gospodo – prekine ga Walden. – Tri puta nam je Feliks kliznuo iz šaka. Zadnji put smo ga hvatali čak s trideset policajaca, i ništa. Ne znam kako bi sad došao do Aleksa, ali to što ja ne vidim načina ne znači da ga i on ne vidi. A nama je jasno što će se dogoditi bude li Aleks ubijen: naš savez s Rusijom past će u vodu. Feliks je najopasniji čovjek u Engleskoj.
Asquith kimne glavom ozbiljna izraza lica.
– Ukoliko niste potpuno zadovoljni zaštitom Orlova, molim vas, direktno se obratite meni.
– Hvala vam.
Poslužitelj je ponudio Waldena cigarom, no on je osjetio da je ovdje završio posao.
– Život mora teći dalje – reče – a meni je na zabavu kod gospođe Glenville. Ondje ću popušiti cigaru.
– Nemojte im kazati gdje ste večerali – sa smiješkom će Churchill.
– Ne bih se usudio, ne bi me više ni pogledali. – Walden ispije porto i ustane.
– Kad ćete Orlovu izložiti novi prijedlog? – upita Asquith.
– Odvest ću se u Norfolk odmah sutra ujutro.
– Odlično.
Walden uze šešir i rukavice od poslužitelja i izađe. Pritchard je stajao na vrtnim vratima i razgovarao s dežurnim policajcem.
– Idemo kući – reče mu Walden.
Na povratku se kajao zbog svoje brzopletosti. Obećao je privoljeti Aleksa da prihvati carigradski plan a ne zna kako. Sad ga je to brinulo pa je stao razmišljati što će idućeg dana reći.
Stigao je kući ne smislivši ništa pametno.
– Za nekoliko minuta ponovo će mi trebati automobil, Pritchard.
– U redu, gospodine.
Walden je ušao u kuću i pošao na kat da opere ruke. Na odmorištu sretne Charlottu.
– Sprema li se mama? – upita je.
– Da, uskoro će biti gotova. Kako napreduju pregovori?
– Sporo.
– Zašto si se odjednom ponovo počeo baviti politikom? On se nasmiješi.
– Kratko rečeno: želim spriječiti Njemačku da osvoji Evropu. No, ništa ti ne brini, slatka moja mala...
– Neću brinuti. Ali gdje si, zaboga, sakrio rođaka Aleksa?
On je oklijevao. Nema opasnosti ako joj kaže. Pa ipak, bude li znala tajnu, mogla bi je slučajno odati. Zato je bolje da živi u neznanju.
– Ako te itko pita, kaži da ne znaš – reče, nasmiješi se i ode u svoju sobu.
* * *

Lidija je katkad bila sasvim ravnodušna prema čarima engleskog načina života.
Obično je voljela velike zabave. Nekoliko stotina ljudi nagrne u nečiju kuću i ne radi ništa pod kapom nebeskom. Nema ni plesa, ni svečane večere ni kartanja. Pozdraviš domaćicu, uzmeš čašu šampanjca i klatiš se po golemoj kući, ćaskaš s prijateljima i diviš se tuđoj odjeći. No danas je Lidija duboko osjetila svu prazninu takve zabave i njeno se nezadovoljstvo pretočilo u nostalgiju za Rusijom. Ah, ondje su ljepotice vjerojatno zanosnije, intelektualci manje uglađeni, razgovori dublji, večernji zrak nije tako sparan i ne uspavljuje. Zapravo je bila previše zabrinuta zbog Stephena, Feliksa i Charlotte a da bi uživala u velikom društvu.
Uspela se širokim stepenicama, s jedne je strane pratio Stephen, s druge Charlotte. Pozdravili su gospođu Glenville koja je s divljenjem uočila Lidijinu briljantnu ogrlicu. Onda su krenuli dalje. Stephen se odvojio i stao razgovarati s jednim prijateljem iz Doma lordova. Lidija je čula samo »amandman« i više nije slušala. Sad su ona i Charlotte koračale između mnoštva, smiješile se i pozdravljale. Lidija se stalno pitala: Što ovdje radim?
– Čuj, mama, kamo je otišao Aleks? – zaskoči je Charlotte pitanjem.
– Ne znam, dušo – odsutno će Lidija – Pitaj tatu. Dobro veče, Freddie. No Freddija je više zanimala Charlotte, pa joj se obrati:
– Razmišljao sam o onome što ste rekli za ručkom. Zaključio sam da postoji razlika: mi smo Englezi.
Lidija ih ostavi u tom razgovoru. U mojoj mladosti, pomisli, razgovori o politici nesumnjivo nisu bili način da se osvoji muškarac. No, valjda su se stvari promije nile. Izgleda da će Freddija zanimati sve ono o čemu Charlotte želi razgovarati. Tko zna hoće li je zaprositi. O, Gospode, kakvo bi to bilo olakšanje!
U prvom salonu, gdje je neki gudački kvartet potiho svirao, srela je svoju jetrvu Clarissu. Porazgovarale su o svojim kćerima, i Lidija se potajice utješila uvidjevši da je i Clarissa jako zabrinuta za Belindu.
– Ne smeta mi što kupuje supermodernu odjeću i pokazuje gležnjeve, a ne bi mi smetalo ni njeno pušenje kad bi bila samo malo diskretnija – tužila se Clarissa – Ali mi smeta što odlazi na najskandaloznija mjesta da sluša crnačke sastave koji sviraju džez, a prošlog je tjedna pošla čak i na boks-meč.
– A njena pratilja?
Clarissa uzdahne.
– Dopustila sam joj da izlazi bez pratilje, ali samo s djevojkama koje mi poznamo. Sad vidim da sam pogriješila. Charlotte je vjerojatno uvijek s pratiljom.
– Teoretski jest – reče Lidija. – Ali je užasno neposlušna. Jednom se išuljala sama i otišla na sastanak sufražetkinja. – Lidija nije htjela otkriti Clarissi cijelu neugodnu istinu; »sastanak sufražetkinja« nije zvučalo tako loše kao »demonstracije«. Onda doda: – Charlotte se zanima za stvari koje ni najmanje ne dolikuju dami, kao na primjer, politika. Pojma nemam odakle joj te njene ideje.
– Oh, i kod nas je tako – nato će Clarissa. – Belinda je odgojena u otmjenom društvu, uz najbolju glazbu, dobre knjige i strogu guvernantu ... pa onda se čovjek ne može načuditi kako se kod nje razvila sklonost prema vulgarnom. A najgore od svega je to što nikako ne shvaća da brinem za njeno dobro a ne za svoje.
– Oh, sad mi je lakše kad i ti to kažeš! – reče Lidija.
– Upravo tako se i ja osjećam. Po Charlottinu sudu naša joj je zaštita suvišna i glupa. – Ona uzdahne. – Moramo ih brzo udati da im se štogod loše ne dogodi.
– Jasno! Zanima li se tko za Charlottu?
– Freddie Chalfont.
– A, da, čula sam za to.
– Momak je, izgleda, čak spreman voditi s njom razgovore o politici. Ali se bojim da ona nije jako zainteresirana za nj. A što je s Belindom?
– Posve drugi problem. Njoj su svi dragi.
– O, zaboga – nasmije se Lidija i ode dalje osjećajući olakšanje. Na neki način Clarissa kao maćeha ima teži zadatak od nje. Valjda bih zbog toga trebala biti sretna, pomisli.
U idućoj prostoriji bila je vojvotkinja od Middlesexa. Na zabavama gosti većinom stoje, ali se vojvotkinja, po svom običaju, udobno smjestila u naslonjač a ljudi su joj prilazili. Lidija joj pristupi u trenutku kad se lady Gay-Stephens udaljavala.
– Zacijelo je Charlotti potpuno prošla glavobolja – reče vojvotkinja.
– Jest. Hvala što se raspitujete.
– O, nisam se raspitivala ispravi vojvotkinja Lidiju. Moj ju je nećak vidio u Nacionalnoj galeriji u četiri sata.
– U Nacionalnoj galeriji! Koga je vraga radila ondje?
Opet se išuljala. Ali Lidija nije pred vojvotkinjom htjela priznati da se Charlotte loše ponaša.
– Oduvijek je voljela umjetnost – izvali što joj je prvo palo na pamet.
– Bila je s nekim muškarcem – nastavi vojvotkinja.– Freddie Chalfont zacijelo ima suparnika.
Bijedna namiguša! Lidija obuzda svoj bijes i na silu se smiješeći procijedi:
– Po svoj prilici.
– Tko je on?
– Neki iz njena društva – promuca Lidija sva očajna.
– O, ne – vojvotkinja će uz zloban smiješak. – To je čovjek od četrdesetak godina a nosi kapu od tvida.
– Kapu od tvida! – Lidija je bila svjesna da je vojvotkinja želi poniziti, ali je to nije jako brinulo. Tko li je taj od muškarac? Što je to Charlotte naumila? Njen dobar glas...
– Držali su se za ruke – doda vojvotkinja i široko se nasmije pokazujući pokvarene zube.
Lidija se više nije mogla pretvarati da je sve u redu.
– O, moj Bože uzdahne. U što li se to dijete upetljalo?
– U moje doba s pratiljom su se djelotvorno sprečavale takve afere – važno izjavi vojvotkinja.
Pred tim njenim očitim uživanjem u skandalu Lidiji prekipje.
– To je bilo prije stotinu godina – sikne bijesno i udalji se. Kapa od tvida! Držali se za ruke! Muškarac od četrdesetak godina! Užasno i pomisliti! Ta kapa znači da je to čovjek iz radničke klase, po njegovoj dobi vidi se da je neki razvratnik, a držanje za ruke ukazuje na to da je stvar već daleko odmakla, možda čak i predaleko. Što mogu, pomisli bespomoćno, kad dijete izlazi iz kuće bez mog znanja? Oh, Charlotte, Charlotte, ne znaš što činiš sama sebi.
– Kako je bilo na boks-meču? – upita Charlotte Belindu.
– Na neki grozan način strašno uzbudljivo – odgovori Belinda. – Da vidiš ona dva golema muškarca, samo u kratkim hlačama, što se tuku do potpune iznemoglosti!
Charlotti nije bilo jasno kako to može biti uzbudljivo.
– Meni se to čini užasno.
– Toliko sam se uzbudila – Belinda će sad tišim glasom – da sam zamalo dopustila Peteru da ode predaleko.
– Kako to misliš?
– Ma znaš, kasnije, u automobilu na putu kući. Dopustila sam mu... da me poljubi, i drugo.
– Što to drugo?
– Ljubio mi je grudi – šapne Belinda.
– Oh – namršti se Charlotte. – Je li to ugodno?
– Božanstveno.
– Ma daj. – Charlotte je pokušala zamisliti kako joj Freddie ljubi grudi i nekako je znala da to ne bi bilo božanstveno.
Uto mama prođe kraj njih i reče:
– Charlotte, odlazimo.
– Izgleda ljuta – primijeti Belinda. Charlotte slegne ramenima.
– Ništa neobično.
– Kasnije idemo na crnačku priredbu, što ne bi pošla s nama?
– Kakva je to crnačka priredba?
– Džez. Divna glazba.
– Mama me ne bi pustila.
– Tvoja je mama grozno staromodna.
– Meni kažeš! Bolje da pođem.
– Zdravo.
Charlotte siđe stepenicama i uzme svoj ogrtač iz garderobe. Činilo joj se kao da su u njoj dvije ličnosti, poput doktora Jekylla i gospodina Hydea. I jedna se od njih smije, vodi pristojne razgovore, s Belindom šapće o djevojačkim tajnama, a druga razmišlja o kidnapiranju i izdaji i nevinim tonom postavlja lukava pitanja.
Ne čekajući roditelje izašla je i rekla lakeju:
– Automobil grofa od Waldena.
Nekoliko minuta kasnije lanchester se zaustavio uz pločnik. Bilo je toplo veče i Pritchard je bio skinuo kapu. Izašao je iz kola i pridržao Charlotti vrata.
– Pritchard, gdje je knez Orlov? – upita ga ona.
– To mora ostati tajna, gospođice.
– Pa možete meni reći.
– Radije vi pitajte svog tatu, gospođice.
Nema smisla. Ne može ona prevariti sluge što je poznaju iz djetinjstva. Odustane i reče:
– Pođite u predvorje i kažite mami i tati da ih čekam u automobilu.
– U redu, gospođice.
Charlotte sjedne straga na kožnato sjedalo. Već je od troje ljudi koji bi mogli znati gdje je Aleks pokušala izvući istinu, ali uzalud. Ne vjeruju joj da će sačuvati tajnu, a najgore od svega je to što, naravno, imaju pravo. U svakom slučaju, još nije odlučila hoće li pomoći Feliksu. E pa, ne dobije li potrebnu informaciju, možda neće ni morati donijeti mučnu odluku. Kako će joj laknuti!
Ugovorila je s Feliksom sastanak za preksutra, na istom mjestu, u isto vrijeme. Što li će on reći kad mu dođe praznih ruku? Hoće li je prezreti zbog neuspjeha? Neće, nije on takav. Bit će strašno razočaran. Možda će smisliti neki drugi način da sazna gdje je Aleks. Jedva čeka da ga ponovo vidi. Tako je zanimljiv, i toliko je naučila od njega da joj se čini kako bi joj bez njega život bio nepodnošljivo dosadan. Pa čak i nemir zbog ove velike dileme pred koju ju je stavio bolji je nego ono monotono biranje haljina za još jedan prazan dan u kolotečini društvenog života.
Tata i mama ušli su u automobil i Pritchard ga upali.
– Lidija, što ti je? Izgledaš prilično uznemirena – zabrinuo se tata. Mama pogleda Charlottu.
– Što si danas popodne radila u Nacionalnoj galeriji?
Charlotti zastane srce. Otkrili su je! Netko ju je špijunirao! Sad će biti nevolje. Ruke joj stanu drhtati i ona ih stisne u krilo.
– Gledala sam slike.
– Bila si s nekim muškarcem.
– Oh, ne. Charlotte, što to znači? – čudio se tata.
– Bio je to jedan moj znanac – odgovori Charlotte. – Vama se ne bi svidio.
– Naravno da nam se ne bi svidio – obrecne se mama. – Nosio je kapu od tvida.
– Kapu od tvida? Pa tko je to, dovraga? – zaprepasti se tata.
– To je jedan strašno zanimljiv muškarac, i on sve shvaća...
– I drži te za ruku! – prekine je mama. Tata će tužno:
– Charlotte, kako je to nepristojno! U Nacionalnoj galeriji!
– Ma ne radi se ni o kakvoj ljubavnoj vezi – objašnjavala je Charlotte. – Nemate se čega bojati.
– Nemamo se čega bojati – gorko se osmjehne mama. – Ona zlobna stara vojvotkinja već je za to saznala i rastrubit će na sve strane.
– Kako si mogla tako nešto prirediti mami? – zapita tata.
Charlotte nije mogla govoriti. Samo što nije zaplakala. Pa nisam učinila ništa loše, mislila je, samo sam razgovarala s nekim tko razumno rasuđuje. Kako mogu biti tako okrutni? Mrzim ih!
– Bolje mi kaži tko je on. Vjerojatno ga možemo isplatiti – reče tata. Nato Charlotte drekne:
– A ja ti velim da je on jedan od rijetkih na svijetu koje ne možeš isplatiti.
– Vjerojatno je neki radikal – nagađala je mama. – Nema sumnje, on ti je i napunio glavu glupostima o sufražizmu Po svoj prilici nosi sandale i jede krumpire zajedno s korom. – Onda plane: – Zacijelo vjeruje u slobodnu ljubav. Ako si...
– Ne, nisam – prekine je Charlotte. Rekla sam ti da se ne radi o ljubavnoj vezi. – Suza joj se skotrlja niz obraz. – Nisam zaljubljive prirode.
– Ne vjerujem ti ni riječi – tata će ogorčeno. – Niti će ti itko povjerovati. Shvatila ti to ili ne, ovaj događaj je društvena katastrofa za sve nas.
– Najbolje da je smjestimo u samostan – mama će histerično, i zaplače.
– Uvjeren sam da to neće biti potrebno – smirivao ju je tata. Mama odmahne glavom.
– Ma nisam to ni mislila. Žao mi je što sam tako oštra, ali to me strašno zabrinulo ...
– U svakom slučaju, nakon ovoga ne može ostati u Londonu.
– Nikako.
Automobil je ušao u dvorište njihove kuće. Mama je obrisala oči da posluga ne bi vidjela koliko je uzrujana. I tako će me spriječiti da se viđam s Feliksom, poslat će me nekamo, zaključati me, razmišljala je Charlotte. Bar da sam mu obećala pomoć! Nisam smjela oklijevati i reći kako ću još razmisliti. Barem bi znao da sam na njegovoj strani. Ali neće oni mene pobijediti. Neću ja živjeti po njihovom planu. Neću se udati za Freddija i postati lady Chalfont i odgajati debelu, samozadovoljnu djecu. Neće me zauvijek držati zaključanu. Čim navršim dvadeset prvu pridružit ću se gospođi Pankhurst i raditi s njom, čitati knjige o anarhizmu, osnovati prihvatilište za neudate majke, a budem li ikad imala djece, nikada, nikada im neću lagati.
Ušli su u kuću. Tata reče:
– Dođite u salon.
Pritchard je pošao za njima.
– Želite li sendviče, gospodaru?
– Sad ne. Ostavi nas načas same, molim te, Pritchard. Pritchard izađe. Tata si natoči konjaka i sode i malo otpije.
– Razmisli ponovo, Charlotte. Hoćeš li nam reći tko je taj čovjek? Charlotte bi mu najradije dobacila: To je anarhist koji te želi spriječiti da započneš rat. Ali je samo odmahnula glavom.
– Onda moraš shvatiti – on će gotovo nježno – da ti nikako ne možemo vjerovati.
Mogli ste nekad, ali više ne, pomisli ona s gorčinom. Tata se sad obrati mami:
– Morat će mjesec dana provesti na selu, jedino će na taj način izbjeći neprilike. A onda, nakon regate u Cowesu, u sezoni lova može u Škotsku. – Uzdahne pa nastavi: – Možda će idućeg ljeta biti lakše njome vladati.
– Onda ćemo je poslati u Walden Hall – reče mama. Govore o meni kao da uopće nisam prisutna, pomisli Charlotte.
– Sutra ujutro idem u Norfolk na ponovni sastanak s Aleksom. Povest ću je sa sobom – odluči otac.
Charlotte zine. Aleks je u Walden Hallu. Toga se nisam ni sjetila! Sad znam!
– Najbolje da se spremi – zaključi mama. Charlotte ustane i izađe držeći glavu spuštenu da joj ne bi vidjeli iskru likovanja u oku.