Baltazar-Darel Lorens

Baltazar, druga knjiga Darelove romaneskne serije Aleksandrijskog kvarteta, predstavlja očaravajuće i uznemirujuće delo. Kada se čitalac jednom probije kroz fascinantnu, blistavu površinu, otkriće da ništa nije kao što izgleda.

U Aleksandriji, u godinama pred Drugi svetski rat, jedan Irac pokušava da izađe na kraj sa seksualnom opsesijom. U tom senzualnom limbu sa njim su i dve žene: tuberkulozna plesačica Melisa i Justina, fatalna Jevrejka, žena jednog veoma moćnog Kopta. Ono što iskrsava u razgovorima koje protagonista vodi sa Baltazarom, opskurnim i tajanstvenim likom, je nešto još kompleksnije i mračnije od proste neuroze ljubavnika. Kaleidoskopski narativ Lorensa Darela uvlači nas u svet u kojem oči često varaju, a ljubav se otkriva kao zastrašujući čin izdaje.

MOJOJ MAJCI,
ove uspomene na jedan nezaboravni grad


Zrcalo vidi čovjeka lijepog, zrcalo voli čovjeka; drugo zrcalo vidi ga prestrašena i mrzi ga; a te dojmove ipak uvijek proizvodi isto biće.
D. A. F. DE SADE: Justine

Da, mi od vas uporno zahtijevamo takve potankosti, a vi ih obavijate koprenom uljudnosti koja im posve oduzima oštricu strahotnoga, pa ostaje samo ono što je najnužnije za upoznavanje čovjeka; ne shvaćate koliko je prikazivanje takvih po- tankosti korisno za razvitak ljudskoga duha; možda smo još toliko neupućeni u to područje samo radi budalaste uzdržanosti onih koji pišu o njemu. Sputani glu- pim strahom, pripovijedaju nam samo o djetinjarijama znanim svakoj budali, a ne usuđuju se - neustrašivim pogledom u ljudsko srce - razotkriti nam divovske njego- ve zablude.
D. A. F. DE SADE: Justine

PRVI DIO



I.

Tonovi krajolika: od smeđih prema brončanima, strmi obrisi obzorja, niski oblaci, bi- serno tlo sa sedefastim sjenkama i svijetloljubičastim odbljescima. Lavlježuti prah pustinje: grobovi proroka što se u zalasku sunca pretapaju u cink i bakar u vodi drevnoga jezera. Velike udubine u pijesku, nalik na lokve zaostale nakon plimnog vala neba; zelena i limunskižuta boja što ustupa mjesto kovinastosivom odbljesku to- pova i osamljenom, poput šljive tamnom jedru, vlažnom, treperavom: nalik na nimfu slijepljenih krila. Tapoziris leži mrtav među urušenim stupovima i morekazi- ma, nestali su harpunari... Jezero Mareotida pod vrućim nebom boje jorgovanova cvijeta.

Ljeto: smeđežuti pijesak, vrelo mramorno nebo. Jesen: sivilo nabreklih modrica.
Zima: ledeni snijeg, hladni pijesak.
čiste plohe neba, blještave od tinjca. umiveno zelenilo delte,
raskošni zvjezdani krajolici.

A proljeće? Ah! Nema proljeća na Delti, nema osjećaja ponovnog rađanja i obno- ve. Bačeni smo iz zime u: voštanu ikonu ljeta, prevrućega da bismo u njemu mogli disati. Ali ovdje, u Aleksandriji barem, vjetrovi s mora štite nas od mrtve težine ljetnog ništavila, prikradaju se preko lukobrana među ratno brodovlje, lepršaju pru-
gastim tendama kavana na rivi Grande Corniche. Nikad ne bih bio...
* * * *
Grad, poluizmišljen (a ipak posve stvaran), počinje i završava u nama, korijeni su mu urasli u naše sjećanje. Zašto mu se moram vraćati iz noći u noć, pisati ovdje uz vatru od rogačevine dok egejski vjetar nalijeće na ovu otočnu kuću, grabi je i pušta, svija- jući čemprese kao da su lukovi? Nisam li dovoljno rekao o Aleksandriji? Moram li se još jednom zaraziti snom o njoj i spomenom na njezine stanovnike? Snovima koje sam smatrao pouzdano zatočenima u rukopisu, povjerenim riznicama sjećanja! Po- mislit ćete da si previše ugađam. Nije tako. Jedna slučajnost sve je izmijenila, vratila me na moj put. Uspomena što je ugledala sebe u zrcalu.
Justine, Melissa, Clea... Bilo nas je zapravo tako malo - pomislili biste da ću ih se lako moći otarasiti jednom knjigom, zar ne? I ja bih bio tako mislio, i mislio sam tako. Ali, razdvojilo ih je vrijeme, raspršile ih okolnosti, krug se zauvijek prekinuo...
Bio sam si postavio zadaću dozvati ih riječima, oživotvoriti ih u sjećanju i svako- me dodijeliti mjesto u mojemu vremenu. Sebično! A kada sam dovršio pisanje, učini- lo mi se da sam najzad zaključao vrata te kuće lutaka, pozornice naših postupaka. Ali ja sam svoje ljubavnice i prijatelje zapravo bio prestao gledati kao žive ljude; gledao sam ih kao šarene odbljeske mašte, a oni nisu više živjeli u gradu nego u mome ru- kopisu, kao likovi na tapiseriji. Bilo je teško dopustiti im da budu imalo stvarniji od riječi što sam ih rabio pišući o njima. Što me je prizvalo k sebi?
Moram se, ipak, vratiti unatrag kako bih mogao krenuti dalje, što ne znači da je neistinito ono što sam o njima napisao - daleko od toga. Ipak, dok sam pisao, nisam raspolagao svim podacima. Slika što sam je risao bila je tek uvjetna - poput slike iščezle civilizacije stvorene na temelju krhotina nekoliko polupanih vaza, jedne plo- čice s natpisom, jedne amajlije, pregršti ljudskih kostiju, zlatne nasmiješene posmrtne maske.
* * * *
»Živimo«, piše negdje Pursewarden, »živote koji se temelje na tlapnjama što smo ih sami odabrali. Naše viđenje zbilje uvjetovano je našim položajem u prostoru i vre- menu, a ne našim osobnostima, kao što volimo umišljati. Zato se svako tumačenje zbilje temelji na jedinstvenosti položaja. Dva koraka na istok ili na zapad, i - slika se stubokom mijenja.« Nešto u tom smislu...
Kad govorimo o ljudskim naravima, stvarnim ili izmišljenim, činjenica je da takve zvjerke naprosto ne postoje. Svaka psiha zapravo je tek mravinjak oprečnih nagnuća. Osobnost kao zbir nepromjenljivih svojstava čista je tlapnja, ali nužna, ako nam je ljubiti!
A što se tiče onoga što ostaje postojanim ... stidljivi Melissin cjelov, primjerice,
(nevješt kao prvi oblici tiskarskog umijeća) bio je predvidljiv, kao i Justinini mrgodni pogledi što su bacali sjenu preko onih žarkih tamnih očiju - Sfinginih orbita o podne- vu. »Na kraju«, kaže Pursewarden, »ispostavit će se da je sve istina o svakome. Sve- tac i Hulja supočinitelji su.« I ima pravo.
Svim silama nastojim pridržavati se činjenica...
* * * *
U posljednjem pismu što mi ga je napisao, Balthazar kaže: »Mislim na tebe često i ne bez svojevrsna gorkog humora. Povukao si se na svoj otok sa - kako ti misliš - svim podacima o nama i našim životima. Izvodiš nas, zacijelo, pred sud papira, kako to već pisci čine. Kada bih barem mogao vidjeti učinak svega toga. Mora da je vrlo daleko od istine: hoću reći od one istine koju bih ti mogao ispričati o svima nama - možda čak i o tebi. Ili od istine koju bi ti Clea mogla ispripovjediti (ona je u Parizu, a odnedavna mi je prestala pisati). Zamišljam te, mudrače, kako prekapaš po Moeurs, po dnevnicima Justine, Nessima itd., umišljajući da ćeš u njima moći naći istinu. Va- raš se! Varaš se! Dnevnik je posljednje mjesto kojemu se smiješ obratiti, želiš li otkriti istinu o nekoj osobi. Nitko se ne usuđuje priznati sve, do kraja, samome sebi na papiru, barem ne kad je riječ o ljubavi. Znaš li koga je Justine zapravo ljubila? Tebe, vjerovao si, zar nisi? Priznaj!«
Jedino što sam mu poslao kao odgovor na to pismo bio je velik svežanj rukopisa što bijaše mukotrpno izrastao pod sporim mojim perom a kojega sam, neobvezatno, naslovio njezinim imenom - premda bi Cahiers bio jednako dobar naslov. Otada je prošlo nekoliko mjeseci uistinu blažena muka, koji je davao naslutiti da je moj kriti- čar zadovoljen, ušutkan.
Ne mogu reći da sam zaboravio grad, ali sam pustio da usne sjećanje na nj. A on je ipak, dakako, uvijek tu, i vazda će biti, i lebdi u svijesti poput fatamorgane što se tako često pričinjava putnicima. Pursewarden je ovim riječima opisao tu pojavu:
»Dijelilo nas je još nekoliko sati parobrodske vožnje od trenutka kada ćemo ugle- dati kopno, kadli moj suputnik odjednom krikne i upre prstom prema obzorju. Na nebu ugledasmo, okrenuto naglavačke, priviđenje grada u prirodnoj veličini, blistavo i treperavo, kao da je naslikano na prašnjavoj svili, a ipak do u tančine točno. Po sje- ćanju sam jasno razabirao poznate obrise grada: palaču Ras El Tin, Nebi Danielovu džamiju i tako dalje. Cijela ta utvarna slika bila je čudesna kao što bi bilo remek-dje- lo naslikano svježom rosom. Lebdjela je na nebu prilično dugo, možda dvadesetpet minuta, prije nego što se polako otopila u izmaglici obzorja. Sat kasnije pojavio se pravi grad, koji je iz zamagljene mrljice doskora narastao do veličine vlastita privi- đenja.«
* * * *
Dvije ili tri zime što smo ih proveli na ovom otoku bile su samotne - oštre i vjetrovi- te zime i vruća ljeta. Dijete je, srećom, premaleno da bi, kao ja, osjećalo potrebu za knjigama, za razgovorom. Vesela je i zaigrana.
Sada u proljeće dolaze duge bonace, besplimni, bezmirisni dani slutnje. More postaje krotko, poslušno. Doskora će cvrčci donijeti svoju cvrčavu glazbu, poza- dinsku pratnju suhoj svirci pastirove svirale u gorju. Gmizava kornjača i gušterica je- dine su nam družice.
Moram reći da je naš jedini stalni posjetitelj iz vanjskoga svijeta parobrod iz Izmira što jednom tjedno obilazi rt na putu prema jugu, uvijek u isti sat, istom brzi- nom, čim se smrači. Zimi ga ne vidim zbog uzburkana mora i vjetrova, ali sada - sje- dim i čekam ga. U prvi mah čuje se tek tiho brujanje motora. Zatim taj stvor od bro- da doklizi s onu stranu rta, režući more tragom od svilene pjene, jarko osvijetljen u leptirasto mekanoj tami egejske noći - zgusnut, ali bez obrisa, nalik na oblak kri- jesnica u letu. Plovi žustro; prebrzo nestaje za sljedećim rtom, ostavljajući za so- bom možda tek poluizgovoreni ulomak popularne pjesme, ili koru mandarinke što ću je sutradan naći izbačenu na dugačak šljunčani žal, gdje se kupam s djetetom.
Mala sjenica od oleandara pod platanama - to je moja radna soba. Kad mala ode na počinak, ja sjednem ovdje za stari, morem nagrizeni stol i čekam svoga posjetite- lja - nerado palim parafinsku svjetiljku dok on ne prođe. To je jedini dan u tjednu što ga ovdje znam po imenu: četvrtak. Zvuči smiješno, ali na otoku toliko lišenom raznolikosti, očekujem taj posjet s jednakim nestrpljenjem s kakvim se dijete raduje školskoj nagradi. Znam da brod donosi pisma koja ću možda morati čekati još dva- deset i četiri sata. I uvijek sa žaljenjem gledam kada taj mali brod počne zamicati za rt. A kad prođe, s uzdahom palim svjetiljku i vraćam se rukopisu. Pišem tako sporo, toliko bolno. Govoreći o pisanju, Pursewarden mi jednom reče kako se bol što prati stvaranje - u umjetnika - temelji isključivo na strahu od ludila; »potegni još malo i reci da ti se fućka ako baš i poludiš, pa ćeš vidjeti da će ti ići brže, da ćeš svladati prepreku.« (Ne znam koliko je sve to točno. Ali dobro mi je poslužio novac što mi ga je oporučno ostavio, a onih nekoliko funta što je od njega preostalo još me štiti od zloduha dužništva i traženja posla.) Potanko opisujem ovu tjednu razonodu, zato što mi je jedne lipanjske večeri upravo u takvu sliku banuo Balthazar, tako neočeki- vano da me iznenadio - htio sam napisati »zaglušio« - ovdje nema nikoga s kime bih mogao razgovarati - ali kažem »iznenadio«. Te večeri dogodilo se nešto nalik na čudo. Umjesto da iščezne kao inače, maleni je parobrod naglo opisao luk od 150 stupnjeva i uplovio u lagunu, ostao počivati u kudravoj čahuri vlastite svjetlosti, te u središte zlatne lokve što je bijaše sâm stvorio polako spustio dugi sidreni lanac, simbol koji već sâm po sebi nalikuje traganju za istinom. Ganutljiv prizor za nekoga tko je, poput mene, duhom čvrsto povezan s kopnom, kao svaki pisac - tko, štoviše, počinje nalikovati brodu u boci, brodu što nikamo ne plovi. A ja sam ga gledao kao
što je možda neki Indijanac promatrao brod prvoga bijelog čovjeka kako dotiče žalo Novoga Svijeta.
Tminu, tišinu, prekine tada neujednačeno zapljuskivanje vesala, a potom, nakon cijele vječnosti, škriputanje gradski obuvenih nogu po šljunku. Neki promukao glas dovikivao je uputstva. Zatim mûk. Kad sam upalio svjetiljku da prirežem stijenj, ne bih li se tako oslobodio čarolije toga odstupanja od pravila svakidašnjice, iz gusta granja mirte pojavi se ozbiljno tamnoputo lice moga prijatelja, nalik na jareću spodo- bu iz samoga Pakla. Zadržali smo dah i zastali, osmjehujući se jedan drugome u žu- toj svjetlosti: tamne asirske kovrče i Panova brada. - Da, to sam ja, od krvi i mesa! - izusti Balthazar smijući se, i mi se mahnito zagrlismo. Balthazar!
Sredozemno more je apsurdno maleno; zbog drevnosti i veličine njegove povi- jesti snovidimo ga većim nego što jest. Jer Aleksandrija - ona prava i ona izmišljena
leži tek nekoliko stotina morskih milja južnije od nas.
Putujem u Izmir - reče Balthazar - odakle sam ti kanio ovo poslati. - Tada na izgreben stari stol položi golem svežanj rukopisa što sam mu ga bio poslao - stranice koje sada bijahu žigosane i ozvjezdane gustom mrežom dopisanih rečenica, ulomaka i upitnika. Kad je sjeo nasuprot meni, s onim svojim mefistovskim izrazom lica, do- metnuo je tišim, snebivljivijim glasom:
Dugo sam razmišljao da li da ti ispričam neke stvari što sam ih ovdje zapisao. Na mahove mi se činilo kako bi to bilo ludo i drsko. Eto, na primjer, tvoje zanimanje za nas - je li ono bilo za nas kao za zbiljske ljude ili kao za »likove«? Nisam znao. Ni sad ne znam. Mogao bih izgubiti tvoje prijateljstvo zbog ovih listova, a da time ništa ne pridodam količini tvojih spoznaja. Ti slikaš taj grad, potezom do poteza, na iskrivljenoj površini - je li ti cilj poezija ili zbilja? Ako je ovo drugo, onda postoje stvari koje imaš pravo znati.
Još mi nije bio protumačio zašto se onako iznebuha pojavio preda mnom, toliko mu je bilo stalo do središnje svrhe posjeta. Učinio je to sada, primijetivši moju zbu- njenost oblakom krijesnica u inače pustom zaljevu. Nasmiješio se.
Brod kasni nekoliko sati zbog kvara na motoru. To je jedan od Nessimovih bro- dova. Kapetan je Hasim Kohly, stari prijatelj: možda ga se sjećaš? Ne. Eto, iz tvoga opisa pogodio sam gdje si se otprilike nastanio, ali da će me iskrcati upravo ovdje, na sâm tvoj prag, nevjerojatno je, priznajem! - Bilo je divno ponovno čuti njegov smi- jeh.
Ali gotovo da ga i nisam slušao, jer su njegove riječi bile u meni izazvale buru, želju da proučim taj njegov pripis mojemu rukopisu, taj Interlinear, kako ga je nazvao, da preispitam - ne svoju knjigu (ona za mene nikad nije imala nikakve važnosti, jer nikad neće biti objavljena), nego svoje viđenje grada i njegovih sta- novnika. Jer moja mi je intimna Aleksandrija, u onoj posvemašnjoj samoći, bila
postala draga kao filozofija introspekcije, zamalo monomanija. Bio sam toliko obu- zet osjećajima da nisam znao što bih mu rekao. - Ostani s nama, Balthazare - izustih
ostani malo...
Krećemo za dva sata - reče on, pogladi rukopis pred sobom i neodlučno doda: - Od ovoga bi mogao dobiti priviđenja i vrućicu.
Dobro - uzvratih - ništa bolje i ne tražim.
Svi smo mi još stvarni ljudi - reče - ma što nam ti pokušavao učiniti - onima među nama koji su još živi. Melissa, Pursewarden - ne mogu ti odgovarati, jer su mrtvi. Ili barem mi tako mislimo.
Tako mi mislimo. Najbolji odgovori uvijek dolaze s onu stranu groba.
Sjeli smo i počeli razgovarati o prošlosti, prilično ukočeno, dakako. Bio je već večerao na brodu, pa mu nisam mogao ponuditi ništa doli čašu dobroga otočkog vina, koje je on polako pijuckao. Kasnije me zamolio da mu pokažem Melissino di- jete, pa sam ga kroz bokore oleandara odveo do mjesta s kojega smo mogli zaviriti u veliku, vatrom osvijetljenu sobu, gdje je ona ležala, lijepa i ozbiljna, usnula, s palcem u ustima. Balthazarove tvrde tamne oči smekšale su se dok je promatrao nje- zino lako disanje.
Jednoga dana - podglas reče - Nessim će je ushtjeti vidjeti. I to vrlo skoro, upamti. Počeo je pričati o njoj, raspitivati se. Kako bude stario, sve više će osjećati da mu treba njezina potpora, pazi što ti kažem. - A zatim stade recitirati na grčkom:
»Prvo se mladi, kao vinova loza, uspinju po dosadnim potpornjima svojih starijih, koji osjećaju njihove mekane i nježne prste na sebi; potom se stari, po lijepim snažnim tijelima mladih, spuštaju u vlastitu smrt.« Nisam rekao ni riječi. U tom trenu disala je samo soba, a ne naša tijela.
Osamljen si ovdje - reče Balthazar.
Ali divno, poželjno osamljen.
Da, zavidim ti. Vjeruj mi.
Tada primijeti nedovršeni portret Justine koji mi u jednom drugom životu bijaše darovala Clea.
Portret - reče - slikanje kojega je prekinuo jedan poljubac. Kako ga je dobro po- novno vidjeti - kako divno! - Osmjehne se. - To je kao da čuješ milu i poznatu glazbenu frazu koja te vodi prema osjećaju što ga uvijek možeš nanovo prizvati, i ni- kada te ne izdaje. - Nisam rekao ni riječi. Nisam se usudio.
On se okrene prema meni. - A Clea? - najzad upita glasom osobe koja zapitkuje jeku.
Rekoh: - Dugo mi se već nije javila. Vrijeme ovdje ne postoji. Vjerujem da se udala, otišla u neku drugu zemlju, da ima djecu, da je priznata slikarica... sve što bi
joj čovjek mogao poželjeti.
Radoznalo me pogledao i odmahnuo glavom. - Ne - reče, ali to bijaše sve.
Bila je već dobro odmakla ponoć kad su ga mornari pozvali iz mračnih maslini- ka. Ispratio sam ga do žala, tužan što tako brzo odlazi. Brodić s veslima čekao je u plićaku, a u njemu mornar s uspravljenim veslima. Dobacio je nešto na arapskom.
Proljetno more bilo je zamamno toplo poslije sunčanog dana, pa me, dok se Balthazar penjao u brod, obuze hirovita želja da otplivam s njime do parobroda koji je stajao nepunih stotinjak metara od obale. To sam i učinio, te kružeći uokolo gledao kako se penje na ogradu i kako podižu brodić na palubu. - Nemoj zapeti o propeler - doviknuo je, te: - Kreni natrag prije nego prorade motori.
Hoću.
Ali, čekaj... prije nego odeš... Šmugnuo je u kabinu, brzo se vratio iz nje i bacio nešto u more pred mene. Pljusnulo je, lagano. - Ruža iz Aleksandrije - dovikne - iz grada što ima sve osim sreće koju bi mogao podariti svojim zaljubljenicima. - Zado- voljno se nasmijao. - Daj je maloj.
Balthazare, zbogom!
Piši mi - usudiš li se!
Uhvaćen kao pauk u mrežu isprepletenih svjetlosnih zraka, koračajući prema oni- ma žutim lokvama svjetlosti što su me i dalje dijelile od mračne obale, mahao sam mu, a on mi je odmahivao.
Tutnuo sam dragocjenu ružu među zube i otpraćakao se natrag do odjeće na šljunkovitoj obali, govoreći sebi u bradu. A tamo, rasprostrt na stolu u žutoj svjetlosti svijeće, ležao je veliki pripis Justini - kako sam ga bio nazvao. Bio je iskrižan opaskama, iščrčkan, posut zvjezdicama pitanja i odgovora nadrljanih tintom raznih boja, strojopisom. Učinilo mi se da je na neki način znamen upravo one zbilje što smo je nekoć među sobom dijelili - palimpsest{1} na kojemu je svatko od nas ostavio osobne tragove, sloj nad slojem.
Moram li sada naučiti sve to gledati novim očima, privikavati se na istine što ih je Balthazar dopisao? Nemoguće je opisati s kakvim sam uzbuđenjem čitao njegove primjedbe - kadšto vrlo podrobne, a kad što kratke i otresite, kao na primjer u popisu naslovljenom Neke zablude i nesporazumi, gdje je hladno upisao: »Broj 4. Justina da je ’voljela’ tebe! Ako je ikoga ’voljela’, bio je to Pursewarden. Što to znači? Bila je primorana poslužiti se tobom kao mamcem, kako bi njega zaštitila od ljubomore svo- ga muža, Nessima. A Pursewardenu uopće nije bilo stalo do nje - vrhunska logika ljubavi!«
Pred mojim duhovnim okom ponovno se uzdigne grad na pozadini glatkoga zrca- la zelenog jezera i rastrganih slabina pješčare što obilježuje rub pustinje. Politika lju-
bavi, spletkarenje žudnje, dobro i zlo, vrlina i hir, ljubav i umorstvo, krišom se šulja- ju mračnim kutovima aleksandrijskih ulica i trgova, bordela i salona - šuljaju se po- put velikog jata jegulja u sluzavu mulju zavjera i protuzavjera.
Gotovo je već pucala zora prije nego sam se odvojio od čudesnoga humka papira s primjedbama o mome pravom (unutarnjem) životu, te kao pijanac oteturao u kre- vet, dok mi je glava pucala, odjekivala tim gradom, jedinim gradom u kojemu se još mogu sresti i spariti sve krajnosti rase i običaja, gdje se prepliću unutarnje sudbine. Dok sam tonuo u san, čuo sam oštar glas moga prijatelja koji je ponavljao: »Koliko ti je stalo da doznaš... koliko još hoćeš znati?« »Moram znati sve, kako bih se napo- kon oslobodio toga grada«, odgovarao sam u snu.
* * * *
»Kad uzbereš cvijet s grane, ona se u trenu vrati na staro mjesto. To ne vrijedi za naklonosti srca«, kazala je jednom Clea Balthazaru.
* * * *
I tako sam, polako, nevoljko, bio vraćen na početnu točku, poput čovjeka kojemu na kraju duga i preduga putovanja kažu da je hodao u snu. »Istina«, kazao mi je jednom Balthazar, useknuvši se u staru tenisku čarapu, »istina je ono što najviše proturječi sebi u vremenu.«
A Pursewarden drugom prilikom, što sam jednako dobro upamtio: »Kada bi stva- ri bile uvijek onakve kakvima se čine, kako bi osiromašena bila mašta čovjekova!«
Kako ću se ikada osloboditi te kurve od grada - mora, pustinje, minareta, pijeska, mora?
Ne. Moram sve to objektivno zabilježiti, crno na bijelo, dok se ne potroši sjeća- nje i žudnja za njim. Znam da je ključ što ga pokušavam okrenuti u meni samom.

II.

Le cénacle{2}, znao nas je nazivati Capodistria u danima kada bismo se ranim jutrom okupljali na brijanju u Mnemijanovu ptolomejskom salonu, sa zrcalima i palmama, sa zavjesama od perlica i ljupkom mimikrijom bistre tople vode i bijelih lanenih ruč- nika: pranje i pomazivanje mrtvaca. Dvorio nas je osobno taj grbavac ljubičastih oči- ju, jer smo svi bili cijenjeni stalni gosti (mrtvi faraoni u otopini od sode, s utrobom i moždanima koje valja ukloniti, obnoviti, zamijeniti). On sam, brijač, nerijetko je bio neobrijan kada bi dojurio iz bolnice, gdje je brijao mrtvace. Ukratko, sretali smo se ondje u kožom presvučenim stolcima, u zrcalima, a zatim se rastajali i odlazili svaki za svojim poslom - Da Capo u obilazak svojih mešetara, Pombal teturavim korakom
do francuskoga konzulata (s okusom sprženih moljaca u ustima, mamuran i s osjeća- jem da je cijelu noć hodao na očnim jabučicama), ja na nastavu, Scobie u policijsku postaju, i tako dalje...
Imam negdje izblijedjelu fotografiju toga jutarnjeg obreda; snimio ju je siroti John Keats, dopisnik agencije Globe. Čudno je sada gledati je. Vonja na mrtvački pokrov. Živa slika aleksandrijskoga proljetnog jutra: tiho struganje mlinaca za kavu, tugaljivo gukanje tustih golubova. Sjećam se prijatelja po njihovim uzvicima: Capo- distrijin svojstveni »Fuj« i »Tja« na kakvu političku primjedbu, praćen suhim groho- tom, nalik na riganje iz željeznog želuca; Scobiejev nikotinski kašalj »Ek, Ek«; Pombalov tihi »Tiens«,{3} kao da si udario u triangl. »Tiens.«
A u jednom kutu eno i mene, u izlizanu kišnom kaputu - slika i prilika puč- koškolskog učitelja. U drugome kutu sjedi siroti, maleni Toto de Brunei. Keatsova kamera ulovila ga je u trenutku kad je podizao onaj prst s prstenom prema sljepooč- nici - kobnoj sljepoočnici.
Toto! On je original,{4} numéro.{5} Uvelo, vještičje lice i dječački smeđe oči, kosa što s čela raste u obliku slova »V«, čudnovati art nouveau{6} osmjeh. Ljubimac starih dama iz visokog društva, odveć uznositih da bi plaćale žigoloe. »Toto, mon choux, c’est toi!«{7} (Madame Umbada); »Comme il est charmant, ce Toto!«{8} (Athena Trasha). A on živi od tih suhih korica hvale, muška starica, s rupicama na obrazima što danomice tonu sve dublje u naboranu kožu lica kojemu je nemoguće odrediti sta- rost, posve sretan, rekao bih. Da.
»Toto, comment vas-tu?« - »Si heureux de vous voir, Madame Martinengo!«{9} Bio je ono što je Pombal prezirno nazivao »gentlemanom druge deklinacije«. Svojim osmjehom kopao vam je raku, ljubaznost mu je bila anestetična. Premda mu imetak bijaše skroman a ispadi nemaštoviti, kretao se samom maticom društvenog života. Mislim da se s njime nije dalo bogznašto učiniti, jer je bio žensko, a ipak, da se rodio kao žena, odavno bi bio iščezao s društvene pozornice zbog - cendranja. Kako nije bio dopadljiv, pederastija mu je davala svojevrsnu privlačnost nedopušteno- ga. »Homme serviable, homme gracieux«{10} (grof Banubula, general Cervoni - što bi tko više mogao poželjeti?).
Premda u sebi nije imao humora, otkrio je jednog dana da može nasmijavati ljude do suza. Osrednje je govorio engleski i francuski, ali kada bi mu god ponestala prava riječ, ubacio bi neku kojoj nije znao značenja, a ta smiješna zamjena često bi se po- kazala blistavom. To se u njega pretvorilo u manirizam. Tu je gotovo dosezao poezi- ju - kao kad je rekao »Mušice su mi izmilile iz pisaćeg stroja«, ili »Danas su mi tre- panirali auto«, ili »Trčao sam tako brzo da sam se počeo perutati«. Mogao je to činiti na tri jezika, što ga je oslobađalo obveze da ih nauči. Govorio je vlastitim, Toto-jezi- kom.
Onaj kojega nema na fotografiji, jer je toga jutra stajao iza kamere, bio je Keats - svekoliko oličenje dobričine, čovjek bez trunke zla u sebi. Lagano je vonjao po zno- ju. C’est le métier qui exige.{11} Nekoć davno želio je biti pisac, ali je skrenuo u pogrešnu ulicu. Novinarski zanat toliko ga je priučio umijeću zadržavanja na površju pravoga života (čini i činjenice o činima) da je počeo patiti od tipično novinarske ne- uroze (novinari piju da je smire). Jer: u susjednoj ulici dogodilo se ili će se dogoditi Nešto, a oni će za to doznati kad već bude prekasno da se vijest »pošalje«. Od te opsjednutosti strepnjom da će propustiti djelić zbilje što je, unaprijed znamo, beznačajan, čak besmislen, naš prijatelj je zaradio uobičajeni tik kakva viđamo u dje- ce kad im treba na zahod - vrpoljenje na stolcu, nelagodno stiskanje i prebacivanje noge preko noge. Već poslije nekoliko minuta razgovora uznemireno bi ustao i re- kao: »Nešto sam zaboravio - odmah ću se vratiti.« Na ulici bi odahnuo i zvižduknuo od olakšanja. Nikad ne bi daleko odmaknuo, nego bi naprosto prošetao po četvrti, tek toliko da se smiri. Sve mu je, dakako, uvijek bilo posve normalno. Dvoumio bi hoće li nazvati Mehmed Pašu glede procjene obrambene moći zemlje, ili pričekati do sutradan... Džep mu je vazda bio pun kikirikija, što ih je krčkao zubima i pljuckao na tlo, ćuteći neki nemir, ne znajući zašto. Poslije šetnje bi dojurio natrag u kavanu ili u brijačnicu, sa stidljivim, obranaškim osmjehom na licu: pravi pravcati »agencijski čovjek« - najbolje integrirani tip modernoga doba. Johnu ni na čemu nisi mogao zamjeriti, osim na razini na kakvoj je odabrao živjeti svoj život - ali slično bismo mogli reći i za njegova slavnog imenjaka, zar ne?
Njemu dugujem ovu izblijedjeli! fotografiju. Ta manija za ovjekovječivanjem, bilježenjem, fotografiranjem svega! Ona se zacijelo temelji na osjećaju da ni u čemu ne uživamo potpuno, da svakim dahom što ga uvučemo u sebe oduzimamo stvarima cvijet njihove ljepote. Njegove »kartoteke« bile su goleme, prepune jelovnika s potpisima važnih ljudi, naljepnica sa cigara popušenih u važnim prigodama, poštanskih maraka, razglednica... Kasnije mi je to dobro poslužilo, jer je tako zabi- lježio i poneke Pursewardenove obiter dictai.{12}
Istočnije na fotografiji sjedi dobri stari trbonja Pombal, s pravim diplomatskim vrećicama ispod očiju. Napokon netko na koga zaista možemo potrošiti malo nježnosti. Njega muči jedino strah da bi mogao izgubiti posao ili postati impuissant:
{13} nacionalna strepnja svakoga Francuza od vremena Jean-Jacquesa. Često se sva- đamo, ali prijateljski, jer živimo skupa u njegovu stančiću koji je vazda pun neplani- ranih sitnica i sitnica dobro planiranih: les femmes.{14} Ali on je dobar prijatelj, čovjek meka srca i uistinu voli žene. Kad me spopadne nesanica, ili kad se razbolim:
»Dis donc, tu vas bien?«{15}. Sve u stilu bon copaina.{16} »Ecoute, tu veux une aspiri- ne?«{17} Ili: »Ou bien - j’ai une jaune amie dans ma chambre, si tu veux...«{18} (Ovo nije tiskarska pogreška: Pombal je sve poules{19} nazivao »žutim ženama«.) »Hein? Elle n’est pas mal - et c’est tout payé, mon cher. Mais ce matin, moi je me sens un
tout petit peu antiféministe - j’en ai marre, hein!«{20} U takvim prilikama obuzelo bi ga gnušanje »Je deviens de plus en plus antropophage«,{21} govorio bi, kolutajući onim smiješnim okom. A brinule su ga i prilike na poslu: ugled mu je padao, ljudi su počeli govorkati, osobito poslije događaja što ga je nazivao »Vaffaire Sveva«,{22} a ju- čer ga je generalni konzul zatekao kako briše cipele zavjesom u uredu konzulata ...
»Monsieur Pombal! Je suis obligé de vous faire quelques observations sur votre
comportement officiel! Ouf!«{23} Ukor prvoga reda...
Jasno je onda zašto na toj fotografiji Pombal onako ukočeno sjedi na stolcu, pre- meće sve to u glavi, snuždena lica. Kasnije smo se prilično udaljili jedan od drugoga, zbog Melisse. Srdio se što sam se zaljubio u nju, jer je ona samo plesačica u noćnom klubu, pa kao takva nije vrijedna tolike pozornosti. Bilo je tu i snobovštine, jer je ona sada praktički živjela sa mnom u stanu, a on je to smatrao ponižavajućim, možda čak i nemudrim za diplomata.
- Ljubav je fosil u tekućem stanju - kaže Toto. - Spretno sročen epigram, nema što! Zaljubiti se u ženu kakvoga bankara, e, to bi već bilo oprostivo, premda smi- ješno... A bi li? U Aleksandriji se od srca dive samo spletki per se{24} a ako se zalju- bite, postajete smiješni u društvu. (Pombal je provincijalac u duši.) Sjećam se veli- čanstvene Melissine smirenosti i dostojanstvenosti u smrti, njezina vitkog tijela stegnuta u zavoje, kao poslije kakva razorna i neopoziva udesa. Ah.
A Justine? Onog dana kad je snimljena ova fotografija, Cleino slikanje prekinuo je jedan cjelov, kao što kaže Balthazar. Kako to dočarati kada se i sâm s toliko muke prisjećam toga prizora? Čini se da moram uznastojati vidjeti jednu novu Justinu, no- vog Pursewardena, novu Cleu... Hoću reći da moram pokušati strgnuti neprozirnu opnu što se ispriječila između mene i zbiljnosti njihovih postupaka, a sačinjena je, pretpostavljam, od ograničenja moga osobnog viđenja i moje naravi. Od moje zavisti prema Pursewardenu, moje strasti prema Justini, moje sućuti prema Melissi. Sve su to zrcala što iskrivljuju... Rješenje je u činjenicama. Moram zapisati sve što znam i nastojati to učiniti razumljivim ili uvjerljivim i samom sebi, ako treba i uz pomoć mašte. Ili, možda, činjenice prepustiti činjenicama? Možete li reći »on se zaljubio« ili »ona se zaljubila«, a da ne pokušate dokučiti smisao toga, staviti ga u kontekst vjerojatnosti? »Ta kučka«, rekao je jednom Pombal za Justinu. »Elle a l’air d’être bien chambrée!«{25} A za Melissu: »Une pauvre petite poule quelconque...«{26} Možda je imao pravo, ali je pravi smisao tih riječi ipak negdje drugdje. Ovdje, nadam se, na ovom iščrčkanom papiru što ga tkam, kao pauk, iz unutarnjeg svojega života.
A Scobie? No, on je barem jasan kao dijagram - jednostavan kao nacionalna himna. Na fotografiji se doima više nego zadovoljno, jer je nedugo prije bio doživio apoteozu. Naime, poslije mnogih godina službovanja u egipatskoj policiji kao bimbaš,{27} u - kao što je govorio »suton života« - bio je promaknut u... gotovo se i
ne usuđujem napisati te riječi, jer mogu zamisliti kako bi protrnuo od straha da će se pročuti, mogu zamisliti kako bi ono njegovo stakleno oko zloslutno zakolutalo u svo- joj duplji... u odjel Tajne policije. Hvala Bogu što nije više među živima, pa ne može pročitati ove riječi i zadrhtati od straha. Da, to je Stari mornar,{28} tajanstveni gusar iz ulice Tatwig, on glavom. Koliko nedostaje ovome gradu! (Način na koji je rabio riječ »sablastan«!)...
Negdje drugdje u knjizi ispričao sam kako sam se, odazvavši se na jedan ta- janstveni telefonski poziv, sastao s mojim negdašnjim prijateljem-gusarom u njegovu krasnom uredu, kako me gledao preko stola i škljocao onim svojim loše namještenim zubalom. Mislim da mu je to promaknuće bilo zagonetno koliko i meni, jedinom čovjeku kojemu se povjeravao. Točno je, dakako, da je dugo živio u Egiptu i dobro znao arapski, ali je u poslu bio prilično nezapažen. Što se jedna obavještajna agencija nadala izvući iz njega? I ne samo to - što se on nadao izvući iz mene? Već sam po- tanko ispričao kako društvance koje se svaki mjesec okupljalo da čuje Balthazarova tumačenja načela Kabale nije imalo nikakve veze sa špijunažom; bila je to tek šačica proučavatelja hermetičke filozofije, vlastitim zanimanjem privučenih predmetu tih predavanja. Aleksandrija je grad sekta - i najpovršnija istraga bila bi mu otkrila postojanje drugih društava, srodnih onome što se bavilo hermetičkom filozofijom kojoj se Balthazar utjecao: steinerista, scijentista, uspenskista, adventista... Što je to- liko snažno privuklo njegovu pozornost upravo na Nessima, Justinu, Balthazara, Ca- podistriju, itd.? Nismo to znali protumačiti, ni on meni ni ja njemu.
- Nešto mi spremaju - tiho je ponavljao. - Tako kaže Kairo. - Bilo je očigledno da ne zna ni tko su mu šefovi. Koliko sam shvaćao, radne je zadaće dobivao iz nepozna- tih izvora, posredstvom šifriranih telefonskih poruka. Ali, ma tko da je bio taj »Ka- iro«, dobro ga je plaćao: pa kad je mogao rasipati novac na glupava istraživanja, kako sam ga mogao spriječiti da ga rasipa i na mene? Mislio sam da će mu mojih prvih nekoliko izvješća o Balthazarovoj Kabali ubiti svako zanimanje za nju - ali ne. Zahtijevali su više, još više.
I upravo toga jutra stari mornar s fotografije slavio je promaknuće i povišicu pla- će, slavio to šišanjem u gornjem gradu, u najskupljoj brijačnici - Mnemijanovoj.
Ne smijem zaboraviti da je na ovoj fotografiji ujedno ovjekovječen jedan »tajni sastanak«, zato nije čudo što se Scobie doimlje izbezumljeno. Ta okružen je sve sa- mim špijunima u djelatnosti kojih je morao proniknuti - da ne govorimo o onomu francuskom diplomatu za kojega se naveliko šuškalo da je šef francuske Deuxième...
{29}
Scobieju bi inače ova brijačnica bila preskupo mjesto za iskazivanje nadmoći, jer živio je o bijednoj pomoračkoj mirovini i oskudnoj policijskoj plaći. Ali sada je postao velika zvjerka.
Nije mi se usuđivao ni namignuti u zrcalu dok je grbavac, taktičan kao diplomat, u zraku izvodio pokrete kao da ga uistinu šiša - jer Scobiejeva blistava lubanja bila je tek lagano obrubljena paperjem kakvo viđamo na pačjim stražnjicama, a posljednjih godina bio se odrekao i zimski prorijeđene brade u obliku torpeda.
- Moram priznati - grlato će ispaliti trenutak kasnije (u nazočnosti tolikih sumnji- vaca, mi »špijuni« moramo govoriti »normalno«) - moram priznati, stari moj, da je usluga ovdje vrhunska, Mnemijan je pravi majstor zanata. - Zatim, pročistivši grlo: - Pravi umjetnik. - Glas bi mu poprimao svečani ton kad bi izgovarao tehničke izraze.
Štos je u diplomi; imao sam bliskog prijatelja, brijača u Bond Streetu,{30} on mi je to rekao. Moraš diplomirati, to ti je. - Mnemijan mu se zahvali pištavim glasom trbu- hozborca. - Nema na čemu - velikodušno će starac. - Znam ja što je spretna ruka. - Sada mi je mogao namignuti. Namignuh i ja njemu. Pogledali smo u stranu, i on i ja.
Kad ga je brijač pustio iz šapa, on ustade, škripajući kostima, pa izbaci onu svoju gusarsku čeljust, dajući licu izraz punokrvna zdravlja. Samodopadno prouči odraz u zrcalu. - Da - reče, kimnuvši kratko, autoritativno - nije loše.
Elektromasaža tjemena, gospodine?
Scobie naduto odmahne glavom i pokrije tjeme crvenim tarbušom,{31} nalik na zemljanu posudu za cvijeće. - Od toga dobivam ježurke - reče, a zatim se lukavo na- ceri: - Ono što je ostalo zalijevat ću arakom.{32} Mnemijan se lagano nakloni toj ne- nadanoj duhovitosti. Opet smo bili slobodni.
Ali zapravo uopće nije bio zadovoljan. Držao se pokunjeno dok smo Šerif-paši- nom ulicom polako silazili prema obali. Zlovoljno se lupkao po koljenu mahaljkom za muhe načinjenom od konjske strune i mrgodno pućkao onu svoju pokrpljenu lulu. Razmišljao. Jedino je razdraženim tonom iznebuha ispalio: - Ne mogu smisliti onog tipa Totoa. Taj i ne krije da je peder. U moje doba, mi bismo... - Dugo je rogoborio sebi u bradu, a potom nanovo utonuo u šutnju.
Što je, Scobie? - upitah ga.
Zabrinut sam - prizna. - Stvarno sam zabrinut.
U gornjem gradu hod i držanje uvijek su mu poprimali neku ishitrenu razmetnost
osobina po kojoj prepoznajemo slobodnoga Bijelog čovjeka, zaokupljena brigama svojstvenima Bijelim ljudima - njihovim Bremenom, kao što kažu. Ako je bilo suditi po Scobieju, teško im pada to Breme. Svakim pokretom odavao je bahatu neprirod- nost: lupkao se po koljenima, sisao usnicu, zauzimao mrgodno zamišljen položaj pred izlozima. Promatrao je ljude oko sebe kao da ih gleda sa štaka. Takve su me kretnje pomalo podsjećale na junake rodne nam engleske pripovjedne proze, kad ono stanu pred kamin u tudorskom stilu, pa bičem od bikova uda počnu lupkati po jaha- ćim čizmama.
Kada smo stigli na početak arapske četvrti, bio se posve oslobodio prenemaga- nja. Opustio se, podigao tarbuš da obriše znoj s čela, te počeo zvjerkati oko sebe umilnim pogledom dugogodišnje srođenosti s tim krajem. Tu je on pripadao po usvo- jenju, tu je uistinu bio svoj na svome. Izazivački bi se napio vode iz olovne slavine što strši iz zida kraj džamije Gohari (javna česma), premda je Bijeli čovjek u njemu jamačno bio svjestan da ta voda nipošto nije za piće. S tezge u prolazu dograbio bi štapić šećerne trske ili slatki rogač i grickao ga nasred ulice. Tu su ga sa svih strana pozdravljali krici gole ulice, a on im razdragano odzdravljao.
Y’alla, effendi, Skob.
Nabarak said, ya Skob.
- Allah salimak.
Uzdahnuo bi i rekao: - Draga čeljad - i: - Nemaš pojma koliko volim ovaj kraj! - sklanjajući se pred devom vodnjikava oka što je trapavo silazila niz usku uličicu, pri- jeteći da će nas nabreklim vrećama bercima, divlje djeteline za stočnu hranu, srušiti na zemlju.
Bog ti dao još veći imetak.
Uz tvoj blagoslov, majko.
Blagoslovljen neka ti je dan.
Smiluj mi se, o šeiče.
Scobie se ovdje kretao lakoćom čovjeka koji šeće vlastitim imanjem, polako, raskošno, po arapski.
Sjeli smo u sjenu stare džamije, slušali pucketanje palmi i otegnuto zavijanje pa- robroda, dolje negdje u nevidljivu zaljevu.
Maloprije sam vidio naredbu - najzad će Scobie nujnim, klonulim glasom - u vezi s onim što oni nazivaju »Pedirast«. U srce me pogodila, stari moj. Ne stidim se priznati - nisam znao tu riječ. Morao sam je potražiti u rječniku. Naredba kaže da takve pod svaku cijenu moramo isključiti iz naših redova. Opasni su za sigurnost mreže. - Nasmijao sam se; na trenutak se činilo da će starac uzvratiti prigušenim hi- hotom, ali mu potištenost nadvlada želju i ostavi je zakopanu, u obliku majušne udu- bine u onim kao trešnja crvenim obrazima. Bijesno je pućkao lulu. - Pedirast - pre- zirno je ponovio, te stao pipkati po džepu tražeći žigice.
Mislim da ovi našijenci ništa ne razumiju - tužno reče. - A Egipćanima se, pak, živo fućka ako čovjek ima neke Sklonosti - uz uvjet da je oličenje časti, kao ja. - Nije se šalio kad je to rekao. - Ali sada, stari moj, ako moram raditi za ... znaš što... morao bih im reći ... što kažeš?
Ne budi lud, Scobie.
Pa, ne znam - snuždeno će on. - Želim biti iskren prema njima. Ne činim ni- kakvo zlo. Možda čovjek ne bi smio imati Sklonosti - kao ni bradavice ni veliki nos. Ali što ja tu mogu?
Vrlo malo, u tvojim godinama.
Nizak udarac! - ispali gusar obuzet negdašnjim žarom. - Prljav. Okrutan. Izazi- vački. - Pogleda me vragolasto, preko lule, pa se odjednom razvedri. A zatim zapo- djene jedan od onih svojih divnih nevezanih monologa - novo poglavlje u sagi što je bijaše satkao oko svoga najstarijeg prijatelja, sada već mitskoga Tobyja Manneringa.
Toby je jednom bio dobio onu Bolest, znaš, zbog svoje neumjerenosti - mislim da sam ti pričao. Nisam? Da, jest. Zarazio se. - Očito je ponavljao nečije riječi, i to s užitkom. - Gospode, kako se ludirao kao mladić. Obarao vlastite rekorde. Na kraju su ga stavili pod liječničku pasku i morao je nositi nekakvu Napravu. - Glas mu se povisi gotovo za cijelu oktavu. - Hodao je uokolo s mufom od leopardova krzna kada bi dobio izlaz na kopno, sve dok se dečki iz trgovačke mornarice nisu pobunili. Otpravili su ga na šest mjeseci. U bolnicu. »Morat ćeš na istezanje« rekli su mu, a tko zna što im je to značilo. Cijeli Tewkesbury ga je čuo kako urla, govorio je Toby. Kažu ti da će te izliječiti, ali ne izliječe. Barem njega nisu. Nedugo zatim su ga otpustili. Ništa za nj nisu mogli učiniti. Rekli su da boluje od Slijepe Obijesti. Jadni Toby!
Namah utone u laki drijemež, oslonjen o zid džamije.
(»Mačji drijemež« govorio je, »ali me iz njega uvijek probudi deveti val.« - Koli- ko će još dugo, zapitao sam se.)
Trenutak poslije deveti val ga kroz pjenu snova vrati na obalu. Prene se i uspravi.
O čemu sam ono pričao? Da, o Tobyju. Otac mu je bio poslanik u Parlamentu. Na vrlo Visokom Položaju. Sin bogatog tatice. Toby se najprije pokušao zarediti. Govo- rio je da je osjetio Zov. Osobno mislim da je to bila samo krinka - Toby je bio veliki ljubitelj kazališta, jest. Zatim je izgubio vjeru, vratio se starim navikama i nadrapao. Hapali su ga. Na sudu je izjavio da ga je vrag natentao. »Nastoj da te opet ne na- tenta«, odbrusio mu je fiškal. »Barem ne usred Tootinga.« Htjeli su ga strpati u rešt - rekli su da boluje od neke rijetke boljke - mislim da su je nazvali cornucopia.{33} Ali otac mu je, nasreću, pošao k predsjedniku vlade i isposlovao da se cijelu stvar za- taška. Sreća je bila u tome, stari moj, što je u to doba cijeli Kabinet bolovao od te Sklonosti. Sablasno. I predsjednik vlade, čak i canterburyjski nadbiskup. Imali su su- osjećanja za sirotog Tobyja. Srećom po njega. Poslije je dobio matrikulu i otisnuo se na more.
Scobie ponovno zadrijema, da bi se namah opet probudio, uz teatralan trzaj. - Stari Toby je bio taj - nastavi bez stanke, ali se sada stade pobožno križati i gutati dah - koji me uveo u Vjeru. Jedne noći dok smo zajedno stražarili na Meredithu (kra-
san stari brod), veli on meni: »Musavi, ima nešto što bi trebao znati. Jesi li ikada čuo za Djevicu Mariju?« Naravno da jesam, onako, malčice. Ali nisam znao za što je ona zadužena, da tako kažem...
Tada nanovo utone u san; sada mu je iz usta dopiralo tiho, graktavo hrkanje. Pažljivo sam mu izvukao lulu iz ruke i pripalio cigaretu. Ganutljivi su bili ti izlasci i ulasci u privid smrti. Ti kratki posjeti vječnosti u koju će se doskora nastaniti, zajed- no s dragim likovima Tobyja i Budgieja i Djevice Marije s njezinim točno određenim dužnostima... I da su ga morale opsjedati takve brige u godinama kada mu, koliko sam mogao prosuditi, nije preostajalo znatno više doli hvalisanja riječima radi kojih je mogao nadrljati! (Nisam imao pravo - Scobie je bio neukrotiv.)
Domalo se opet probudi iz dubljeg sna, strese, ustane i protrlja oči. Krenusmo prema prljavima gradskim četvrtima, gdje je stanovao, u ulici Tatwig, u dvjema trošnim sobama. - A ipak - ponovno se oglasi, nastavljajući misao savršenom toč- nošću - lako je tebi kazati da im ne bih smio reći. Ali ja nisam siguran. - (Zastane uz vrata jedne prodavaonice, udahne miris netom pečena arapskoga kruha i klikne: - Miriše kao majčino krilo!) Trupkavi starčev hod ukorak mu je pratio misli. - Vidiš, stari moj, Egipćani su divni. Dobrostivi. Dobro me poznaju. U neku ruku možda su podmuklice, stari moj, ali podmuklice-dobrice, to ja uvijek kažem. Znaju biti trpe- ljivi. Eto, Nimrod Paša mi i sâm neki dan reče: »Pederastija je jedno, a hašiš posve drugo.« A znaš, on tako zbilja i misli. Vidiš, ja nikad ne pušim hašiš kad sam na dužnosti - to bi bilo gadno. A opet, što Britanci mogu učiniti čovjeku na mome polo- žaju? Ništa. Ali kada bi mi Egipćani i jednom... pa, našli nekakvu zamjerku, stari moj, mogao bih izgubiti oba posla i obje plaće. To me muči.
Popeli smo se stubištem musavim od muha, punim nepravilnih mišjih rupa. - Malko zaudara - suglasi se on - ali se i na to sasvim lijepo privikneš. To je od miše- va. Ne, neću seliti. Godinama živim u ovoj četvrti - godinama! Svi me poznaju i vole. A osim toga, tu je i stari Abdul, odmah iza ugla.
Zahihoće i zastane na prvome odmorištu, hvatajući dah, te skine onaj svoj lonac za cvijeće, ne bi li bolje obrisao čelo. Zatim se poguri, objesi, kao i uvijek kad je ozbiljno razmišljao, kao da ga pritišće težina samih misli. Uzdahne. - Nevolja - prozbori polako i s izrazom čovjeka koji pošto-poto hoće biti određen, koji hoće što jasnije oblikovati misao - nevolja sa Sklonostima je u tome što ih postaneš svjestan tek kad više nisi uspaljeni mladac. - Ponovno uzdahne. - To ti je nedostatak nježnosti stari moj. Kad ostaneš sam, počneš se služiti svakojakim lukavostima. Ali Abdul je pravi prijatelj. - Ponovno zahihoće i razvedri se. - Zovem ga Bul Bul Emir. Ja sam ga uveo u posao. Iz čiste prijateljske ljubavi. Sve sam mu kupio: dućan, ženicu. Nikad nisam stavio prst na njega, niti bih to ikad mogao, jer volim toga čovjeka. Sad mi je drago što sam to učinio, jer - iako starim - još imam pravog prijatelja. Svaki dan skoknem k njima. Sablasno je koliko me to raduje. Od srca uživam u njihovoj sreći,
stari moj. Oni su mi kao sin i kći, siroti moji crnčići. Teško mi je kad čujem da se svađaju. Brine me to zbog djece. Mislim da je Abdul ljubomoran na nju, i to ne bez razloga, pazi što ti kažem. Čini mi se da ona voli očijukati. Ali što ćeš kad je seks tako moćan po ovakvoj vrućini - jedna žličica dugo traje, kao što smo govorili za rum u trgovačkoj mornarici. Ležiš i sanjariš o njemu kao o sladoledu, hoću reći o seksu, ne o rumu. A ove muslimanske cure, stari, obrezuju ih. Svirepo. Zbilja svire- po. To njih samo navodi na beskrajne razgovore o onoj stvari. Pokušao sam je nago- voriti da nauči plesti ili vesti, ali je toliko glupa da ništa nije shvatila. Ismijali su me. Nisam se naljutio. Samo sam im pokušao pomoći. Uložio sam dvjesta funti u osnutak Abdulove trgovine - svu svoju ušteđevinu. Ali sada mu dobro ide - da, vrlo dobro.
Okrijepljen tim monologom, starac krene u posljednji napad. Lakim korakom prijeđosmo posljednjih deset stuba, a Scobie otključa vrata svojih soba. U početku je bio unajmio samo jednu prostoriju, ali je sada, s novom plaćom, uzeo u najam cijeli sirotinjski kat.
Najveća bijaše stara arapska odaja koja je u isti mah služila kao spavaća i gostinjska soba. Cijelo pokućstvo u njoj bila je neudobna postelja s kotačićima i sta- rinski stolić za kolače. Nekoliko štapića kineskog tamjana, policijski kalendar i Clein nedovršeni portret gusara stajali su na trošnu okviru kamina. Scobie upali jedinu prašnjavu žarulju - nedavno ju je nabavio i silno se njome ponosio (»Parafin upada u hranu«) - pa se nehinjenim zadovoljstvom ogleda oko sebe. Zatim se na vrhovima prstiju odšulja u suprotni kut sobe. U tami sam u prvi mah bio previdio drugog sta- novnika sobe: jarkozelenu amazonsku papigu u mjedenom kavezu. U tom trenutku bila je prekrivena tamnim suknom, što ga starac sada ukloni uz pomalo obrambeni izraz lica.
Pričao sam ti o Tobyju - započe - i kako je prošli tjedan proputovao kroz Aleksandriju na putu za Jokohamu. Pticu sam od njega dobio; morao ju je prodati; prokletnica je izazvala strašnu gužvu. Odličan je sugovornik, zar nisi, Ron, ha? Bri- tak kao prdež, je li? - Papagaj tiho zviždukne i poguri se. - Bravo, momče - pohvali ga Scobie, okrene se prema meni i dometne: - Dobio sam Rona za male pare, da, za male pare. Hoćeš da ti ispričam kako?
Iznenada, bez vidljiva razloga, presamiti se od smijeha, gotovo priklopi nos ko- ljenima i stade nečujno zujkati, kao mali živi zvrk, da bi se napokon uspravio i jed- nako se nečujno pljesnuo po bedru - bio je to iznenadni grč. - Nemaš pojma kakvu je gužvu izazvao Ron - reče. - Toby je bio donio pticu na kopno. Znao je da papiga go- vori, ali nije znao da govori arapski. Bože sačuvaj! Sjedili smo u kavani, raspredali priče (nisam vidio Tobyja punih pet godina), kada se Ron iznenada oglasi. Na arapskom. Znaš, deklamirao je Kalimu, vrlo pobožan, da ne kažem i sveti tekst iz Kur’ana. Kalimu! I iza svake druge riječi - prdne, zar ne Ron? - Papiga se suglasi, uz
ponovni zvižduk. - Kalima, to je toliko sveto - važno je tumačio Scobie - da nas je za tren oka opkolila razjarena gomila. Na svu sreću, znao sam što slijedi. Ako nemusli- mana uhvate kako izgovara taj tekst, mogu ga istog trena podvrgnuti obrezivanju, to sam znao! - Oko mu bljesne. - Ne bi baš bilo gala za Tobyja da ga obrežu dok je na kopnu, zato sam se zabrinuo. (Ja sam već obrezan.) Nisam, međutim, izgubio priseb- nost. On se htio potući, ali sam ga zadržao. Bio sam u policijskoj odori, znaš, pa mi je bilo lakše. Obratio sam se rulji, rekavši im da ću bezbožnika i njegovu glupu pticu strpati u rešt i izručiti ih tužiteljstvu. To ih je smirilo. Ali nikako nisam mogao ušutkati Rona, čak ni onom njegovom koprenicom, je li, Ron? Kopile malo, recitirao je Kalimu cijelim putom do kuće. Zato smo morali pobjeći na vrat na nos. Prava lud- nica, časna riječ!
Počeo je svlačiti policijsku odoru dok je pripovijedao, a tarbuš okvačio o zahrđa- li željezni čavao iznad kreveta, poviše raspela u maloj udubini u kojoj je stajao i vrč s vodom za piće. Odjene otrcan stari kaputić s limenim pucetima, pa brišući glavu nastavi: - Moram reći da je bilo divno nakon toliko vremena ponovno vidjeti starog Tobyja. Naravno da je morao prodati pticu poslije onog cirkusa. Nije se više usudio hodati s njome po dokovima. A i ja sam se pokolebao, pa se sada više ne usuđujem iznositi je iz sobe, najviše zato što me strah da možda još koješta zna. - Uzdahne. - Druga dobra stvar - nastavi - bio je Tobyjev recept za umjetni whiskey - jesi li ikad čuo za to? Nisam ni ja. Bolji je od škotskoga, a prava bagatela, stari moj. Odsada ću sam praviti pića, zahvaljujući Tobyju. Evo. Pogledaj ovo. - Pokaže mi prljavu bocu punu neke plamene tekućine. - Ovo je domaće pivo - reče - i to odlično. - Napravio sam tri boce, ali su druge dvije eksplodirale. Nazvat ću ga »Plaza«.
Zašto? - upitah. - Zar ćeš ga prodavati?
Ne, za Boga miloga! - zgrane se Scobie. - To je samo za domaću uporabu. - Za- mišljeno se potapša po trbuhu i oblizne usne. - Kušaj jednu čašu - reče.
Ne, hvala.
Starac baci pogled na svoj veliki ručni sat i naškubi usne. - Uskoro ću morati izmoliti Zdravo Mariju. Morat ću te izbaciti, stari. Ali daj da na tren pogledamo kako napreduje umjetni whiskey, hoćeš?
Silno me zanimalo vidjeti kako on izvodi te nove pokuse, pa sam rado krenuo za njim na stubište, a zatim u ruševnu udubinu u koju bijaše smjestio izlizanu pocinčanu željeznu kadu, koju je valjda kupio izričito za te nezakonite radnje. Stajala je pod prljavim zahodskim prozorom, a police oko nje bile su načičkane pomagalima novo- ga obrta: tucet praznih pivskih boca, dvije okrhnute, i golema noćna posuda koju je uvijek zvao moja »Baština«, da ne spominjemo odrpani suncobran za plažu i kaljače.
A čemu služe? - nisam mogao odoljeti pitanju, pokazujući prema kaljačama. - Zar u njima gnječiš grožđe ili krumpir?
Scobiejevo lice poprimi usidjelički, žmirkavo-prezirni izraz, što je redovito zna- čilo kako je takvo lakomisleno pitanje posve neumjesno. Pozorno naćuli uši, kao da osluškuje zvuk vrenja. Zatim klekne na drhtavo koljeno, pa se sumnjičavim ali bud- nim okom zagleda u sadržaj kade. Ono stakleno oko davalo mu je više negoli meha- nički izraz, dok je zurilo u ustajalu mješavinu kojom kada bijaše do vrha ispunjena. Ravnodušno frkne i podsmjehne se prije nego što se ponovno osovi na noge, škripa- jući zglobovima. - Nije baš onako kako sam očekivao - prizna. - Ali dat ćemo mu vremena, treba mu vremena. - Liznuo je malo tekućine s prsta i zakolutao staklenim okom. - Kanda se malo ukisilo - prizna. - Kao da se netko popišao unutra. - Budući da su jedino Abdul i on imali ključ te nezakonite pecare, mogao sam zadržati izraz nevinosti.
Hoćeš li kušati? - snebivljivo upita.
Hvala ti, Scobie - neću.
Ah, što mogu - mudro reče - možda bakreni sulfat nije bio svjež. Morao sam naručiti rabarbaru iz Blightyja. Četrdeset funta. Ona mi se činila prilično ustajala kada sam je dobio, to priznajem. Ali znam da je omjer dobar, jer sam sve pomno pro- učio s mladim Tobyjem prije negoli je otputovao. Treba mu vremena, eto što mu tre- ba.
Ponovno ozaren nadom, odvede me natrag u sobu, zviždučući poluglasno nekoli- ko kitica popularne pjesme koju je pjevao naglas samo kada bi se napio rakije. Glasi- la je otprilike ovako:

Ja želim
Nekog da bude moj, Ja žudim
Voljet na način svoj; Dugo sam bježo od svakog zla, Al sad je moram ljubit ja!
Ti dum - Ti dam - Ti dum...

Negdje na tom mjestu napjev se strmoglavo obruši i utihne, premda je Scobie mrmljao riječi i prstom davao ritam. Tada sjedne na krevet i zagleda se u iznošene ci- pele.
A onda se naglo, bez razmišljanja (premda brzo sklopi oči kao da hoće zauvijek odagnati tu temu razgovora) zavali na krevet, stavi ruke pod glavu i reče:
Prije nego odeš htio bih ti priznati jednu sitnicu, stari. Može?
Sjeo sam na neudobni stolac i kimnuo. - Može - odlučno ponovi i udahne. - Evo ovako: ponekad, u doba punog mjeseca, spopadne me. Potpadnem pod Utjecaj.
Bilo je to pomalo zagonetno odstupanje od uobičajena ponašanja, jer se starac sada doimao prilično uznemiren vlastitim priznanjem. Progutao je slinu, a zatim nastavio slabašnim, smjernim glasom, lišenim uobičajene razmetljivosti. - Ne znam što me to spopadne. - Nisam posve shvaćao o čemu govori. - Hoćeš reći da hodaš u snu ili tako nešto? - On odmahne glavom i ponovno proguta slinu. - Pretvaraš li se u vukodlaka, Scobie? - On ponovno odmahne glavom, kao dijete koje se sprema briznuti u plač. - Odjenem ženske krpe i stavim svoj Dolly Varden{34} - protisne, razrogači oči i dobaci mi patetični pogled.
Što? - rekoh.
Na moje krajnje zaprepaštenje on ustane, ukočenim korakom priđe ormaru i otključa ga. Unutra, obješen na vješalici, izjeden od moljaca i neočetkan, visio je ženski kostim staromodna kroja, a o čavlu kraj njega stari mastan zvonoliki šešir. Za- cijelo taj njegov Dolly Varden, kako ga je nazivao. Par pretpotopnih plesnih cipela s vrlo visokim potpeticama i dugačkim zašiljenim vršcima upotpunjavao je tu grozo- mornu odoru. Nije bio posve siguran kako bi odgovorio na smijeh što ga u taj mah nisam mogao suzdržati. Odvratio je slabašnim hihotom. - Smiješno, je li? - reče, ali je, unatoč nasmiješenu licu, i dalje lebdio na rubu plača, tugaljivim tonom vabio su- ćut. - Ne znam što me to spopadne. A opet, znaš, uvijek je to ono isto staro uzbuđe- nje...
Na te riječi obuze ga nagla i svojstvena mu promjenljivost raspoloženja: nelago- da i zbunjenost ustupiše mjesto nekoj novoj živahnosti. Pogled mu izgubi čeznutlji- vost i posta vragolast. Priđe ormaru, te pred mojim zapanjenim pogledom natakne šešir na ćelavu glavu. U tren oka zamijeni vlastitu sliku slikom male stare drolje, s očima okruglim kao puceta i nosom oštrim kao britva - drolje iz doba Waterloo Brid- gea, prave pravcate Tuppeny Upright.{35} Smijeh i zgranutost smotaše se u meni u go- lemi uzao, ali ni jedno ni drugo nije moglo doći do riječi. - Za ime Boga! - napokon viknuh. - Ne šetaš se okolo u tome, Scobie?
Samo - reče Scobie, bespomoćno sjedne na krevet i ponovno utone u mračno raspoloženje koje je njegovu smiješnom lišcu davalo još smješniji izraz (na sebi je još imao Dolly Varden) - samo kad padnem pod Utjecaj. Kad nisam potpuno Odgo- voran, stari moj.
Sjedio je ondje, skrhan. Ispustio sam tihi zvižduk zaprepaštenja, a papiga ga smjesta ponovi. Ozbiljno, nema što! Tek tada sam shvatio zašto su misli što su ga ci- jelo jutro morile bile onako pune samoispitivanja. Jasno, ako u takvim haljinama hoda po arapskoj četvrti... Mora da mi je pogodio misli, jer reče: - Ratna mornarica je samo ponekad u luci. - Zatim čedno nastavi: - Naravno, ako bi nedajbože zagusti-
lo, rekao bih da sam se prerušio. Ipak sam ja policajac, ako ćemo pravo. Na kraju krajeva, i sâm Lawrence od Arabije je nosio spavaćicu, nije li? - Kimnuo sam. - Ali ne Dolly Varden - dometnuh. - Moraš priznati, Scobie, da je to nadasve originalno... - i tu me spopade smijeh.
Scobie je gledao kako se smijem, a još je sjedio na postelji s onim fantastičnim pokrivalom na glavi. - Skini to! - zavapio sam. Gledao me ozbiljno i zabrinuto, ali se nije ni maknuo. - Sada znaš sve - reče. - Najbolje i najgore o starome pomorcu. Ali, što sam ono htio...
U taj tren začu se kucanje na vratima. Zapanjujućom prisebnošću Scobie žustro šmugne u ormar i bučno se zaključa u nj. Priđoh vratima. Na odmorištu stajao je slu- ga s vrčem punim tekućine za koju reče da je za efendi Skoba. Preuzeo sam je, otpustio ga, vratio se u sobu i pozvao starca koji se za tren pojavi preda mnom - sada posve priseban, gologlav i u kaputiću.
Umaknuli smo mu za dlaku - uzdahne. - Što je htio? - Pokazah mu vrč. - Ah, to
to je za umjetni viski. Svaka tri sata.
No, da - napokon rekoh, i dalje se boreći s novim i neprobavljivim otkrićima o njegovoj naravi - moram ići. - Još sam lebdio na eksplozivnoj granici između zapa- njenosti i smijeha pri pomisli na Scobiejev dvostruki život u doba punog mjeseca - kako li je uspijevao izbjeći bruku sve ove godine? - kad on reče: - Samo tren, stari. Ispričao sam ti sve ovo samo zato što želim da mi učiniš uslugu. - Umjetno mu je oko sada važno kolutalo, pritisnuto mislima. Ponovno se poguri. - Sve ovo bi mi moglo nanijeti neizrecivu štetu - protisne. - Neizrecivu štetu, stari druže.
I ja mislim.
Stari - reče Scobie. - Hoću da mi oduzmeš ove prnje. To je jedini način da svla- dam Utjecaj.
Da ti ih oduzmem?
Nosi ih. Stavi ih pod ključ. To će me spasiti, stari moj. Znam da hoće. Jer to lu- dilo u meni je odveć jako, kad me uhvati.
Važi - rekoh.
Bog te blagoslovio, sinko.
Zajedno smo u stare novine umotali kostim za noći punog mjeseca, a smotuljak vezali konopcem. Scobiejevo olakšanje miješalo se s dvojbom. - Nećeš ga izgubiti? - zabrinuto reče.
Daj mi ga - odlučno odvratih, a on mi skrušeno pruži smotuljak. Dok sam sila- zio stubištem zovnuo me da izrazi olakšanje i zahvalnost, te dodao: - Izreći ću mo- litvicu za tebe, sinko. - Vraćao sam se polako preko dokova, sa smotuljkom ispod ruke, razmišljajući hoću li se tu čudesnu priču ikada usuditi povjeriti nekome s kime
bi je vrijedilo podijeliti.
Ratni brodovi ljuljali su se u svojima tmastim odrazima - šuma jarbola i užadi u trgovačkoj luci što se lako njihala među slikama u zrcalu vode, a s nekog brodskog radija trještao je najnoviji šlager što je bio netom dopro do Aleksandrije:

Stari Tirezija, tako mudar stari vjetropir, Svaki hir mu samo vraća mir,
Starom Tireziji...

* * * *

III.

Teškoća je, dakle, čini se, samo u tome kako ovaj novi i zbunjujući materijal ugraditi u (pod?) kožu staroga, a da ne izmijenim ili neizlječivo pomutim temeljni oris mojih likova ili rješenja kojima su, vidim, skloni. Te zlatne ribice koje čeznutljivo kruže u svojoj velikoj plitici svjetlosti - gotovo i nisu svjesne da je njihov svijet, polje njiho- va kretanja, pun okuka...
Sunce na zalazu, koje s lučkih staza bijaše odagnalo sve osim crnih obrisa stranih ratnih brodova, ipak je za sobom ostavilo treperavo sivilo - igru svjetlosti bez boje ili odjeka na morskoj površini još prošaranoj jedrima. Brodice što su brzale prema oba- li, klizile su glatkim površjem unutarnjeg dijela luke, hitro se provlačeći amo-tamo među parobrodima, kao miševi među velikim čizmama sirovih seljana. Izdanci to- povskih cijevi na Jean Bartu polako su se micali - njihali se - a zatim tonuli u zlo- voljni muk, upereni u ružičasto srce grada, gdje su se najviši minareti još zlatili u posljednjim zrakama sunčeva zalaska. Jata mladih golubova ljeskala su se. kao konfeti i okretala se krilima prema svjetlosti. (Lijepo sročeno!)
Ali velika, mjedom uokvirena okna u jedriličarskom klubu plamtjela su kao dija- manti, bacala blještavu svjetlost na snježnobijele stolove s hranom, palila vatru u ča- šama, draguljima i očima, u onom posljednjem titravom požaru, prije negoli budu navučene teške zavjese, a lica okupljena u čast Mountoliveu osjenča toplo bljedilo svjetlosti voštanica.
Svetkovina građanskoga reda; nepresušna obzirnost, srdačnost, popustljivost... Razuzdanost i bolećiva osjećajnost... ljubav dokrajčena nehajem... bol utopljena u krevetima drugih... To je Aleksandrija - grad-mati nesvjestan svoje poezije oprimje- rene u imenima i licima od kojih je sazdana njegova povijest. Poslušajte.
Tony Umbada, Baldassaro Trivizani, Claude Amaril, Paul Capodistria, Dmitri Randidi, Onouphrios Papas, grof Banubula, Jacques de Guéry, Athena Trasha, Ðambulat beg, Delphine de Francueil, general Cervoni, Ahmed Hassan-paša, Pozzo di Borgo, Pierre Balbz, Gaston Phipps, Haddad Fahmy Amin, Mehmet Adm, Wilmont Pierrefeu, Toto de Brunei, pukovnik Neguib, Dante Borromeo, Benedict Dangeau, Pia dei Tolomei, Gilda Ambron... Poezija i povijest trgovine, pjesnički metri Levanta koji je progutao Mletke i Genovu. (Imena što će ih namjernik jednom možda čitati na nadgrobnom kamenju.)
Riječi su se dizale kao oblak pare i obavijale Mountolivea (ta večer bila je prire- đena u njegovo slavlje), a on je stajao i razgovarao s Nessimom, svojim domaćinom. U uglađenom izrazu njegova lica zrcalila se sva stilizirana suzdržanost besprijekorna odgoja. Ta dva muškarca zaista su uvelike nalikovala jedan drugome; jedino je Nessimova tamna put bila glatka, čista, a oči i ruke nemirne. Unatoč razlici u godina- ma, dobro su pristajali jedan drugome, pa i po sklonostima, koje se tijekom godina nisu ni za mrvu promijenile, premda se gotovo i nisu dopisivali cijelo vrijeme Mo- untoliveova izbivanja iz Egipta. Mountolive je uvijek pisao Leili, a ne njezinim sino- vima. Kada se vratio, počeli su zajedno provoditi vrijeme, svjesni da imaju jednako mnogo tema za razgovor kao i nekada. Oštri udarci njihovih tenis-reketa svakoga su proljetnog popodneva odjekivali na igralištu Poslanstva, u doba kada drugi obično spavaju. Zajedno su jahali pustinjom; satima sjedili jedan uz drugoga; proučavali zvijezde teleskopom što ga je Justine bila dala postaviti u Ljetnom dvorcu. Skupa su slikali i lovili. Otkad se Mountolive vratio u Egipat postali su, zapravo, gotovo ne- razdvojni. Večeras je obojicu obasjavala blaga svjetlost i podjednako im isticala lica, prikrivajući sijede vlasi na Mountoliveovim sljepoočnicama i sitne bore oko za- mišljenih, ispitljivih Nessimovih očiju. U svjetlosti voštanica činilo se da su vršnjaci, čak članovi iste obitelji.
Tisuće lica i prigušenih riječi koje nisam razumio (»Svi se mi natječemo u trci, nesvjesni vlastitih manjkavosti«, kaže jedan lik u Pursewardenovoj knjizi), a među svima bilo je samo jedno koje sam žarko želio vidjeti - crno, strogo lice Justinino. Nakon što sam pročitao one hladne, nesmiljene Balthazarove riječi, moram i sebe početi gledati u novome svjetlu. Kako izgleda čovjek kad je »zaljubljen«? (U engleskom tu riječ treba izgovarati tonom tihog blejanja.) Peccavi!{36} Budala! Stojim tu u svome jedinom poštenom odijelu, s nogavicama što su nošenjem izgubile oblik i izlizale se, zaljubljeno i kratkovidno zurim uokolo, ne bih li barem na tren vidio ženu koja... Zar je važno? Ne treba mi Keatsovo umijeće fotografiranja; znam da zacijelo nisam ni ružniji ni neugodniji od drugih; samoljublje mi je vjerojatno prilično veliko
ta kako je moguće da nijednom još nisam zastao i na trenutak se barem upitao zašto bi se Justine morala okrenuti i baš meni podariti svoju naklonost?
Zar joj ja mogu dati nešto što ne može dobiti na drugome mjestu? Zar je njoj do
mojih knjiških razgovora i nevještih milovanja - njoj koja je svu jeftinu aleksan- drijsku muškadiju držala u šaci? »Mamac!« Bolno mi je podnijeti tu misao, progutati je, a u njoj je ipak sadržana sva vjerodostojnost okrutne istine. Štoviše, ona mi razjašnjava stvari što ih dosad nisam mogao protumačiti - ostavštinu, na primjer, koju mi je Pursewarden oporučno ostavio. Mislim da je to učinio zbog osjećaja krivi- ce; ta znao je kakvo zlo Justine nanosi Melissi, »ljubeći« mene. A ona ga je, sa svo- je strane, samo štitila od moguće Nessimove osvete (kako se blago i mirno doimlje Nessimovo lice u svjetlosti voštanica). Jednom je, uzdahnuvši, rekao: »Ništa nije lakše inscenirati u našemu gradu nego smrt ili nestanak.«
Tisuću izgovorenih riječi što tragaju jedne za drugima, kao što korijenje vapi za vlagom - skriveno značenje života prerušeno u razdragane osmjehe, u oči prekrivene rukama, u pakost, u groznice strasti i zadovoljenja (Justine sada doručkuje u miru, okružena visokim crnim slugama, a večera u biranome društvu, pri svjetlosti voštani- ca. Počela je ni od čega - s ulice - a sada je zakonita žena najpristalijeg bankara u gradu. Kako je do toga došlo? Teško biste ikada pogodili gledajući taj tamni, ljupki lik, one njezine drske poglede, osmjeh prelijepih bijelih zuba...) A ipak, jedan posve običan razgovor može u sebi nositi zametak cijeloga jednog života. Balthazar je, primjerice, naišavši na Cleu pred crvenim brokatnim zastorom, s čašom pernoda u ruci, mogao izustiti:
Clea, imam ti nešto reći - obuhvaćajući pogledom, dok je govorio, toplozlaćanu boju njezine kose i put što kupanjem u moru na toplom proljetnom suncu bijaše poprimila medne tonove koji su se prelijevali u boju pržena šećera.
Što? - Nevine njezine oči bile su plave kao različak, utisnute u glavu kao istančano izrađeni ukrasi - remek-djelo draguljara. - Reci, dušo.
Crne kose (bojio ju je), tihim glasom, ugođenim na svojstveno mu cinično kri- ještanje, Balthazar reče:
Otac ti je bio kod mene. Brine ga nedopuštena veza s nekom ženom, u koju si se, navodno, upustila. Čekaj, ne prosvjeduj i ne vrijeđaj se.
Jer Clea ga je gledala kao da ju je dirnuo u ranu, a tužne, ozbiljne usnice, naškub- ljene kao u djeteta, preklinjale su ga da ne prodire još dublje.
Kaže da si nevinašce, guščica, i da Aleksandrija nedužnima ne dopušta...
Balthazare, molim te.
Ne bih ti bio rekao da me nije dirnuo njegov nehinjeni strah... ne od bruke, koga je briga za ogovaranja? Strah ga je da te ne povrijede.
Tihim, prigušenim glasom, nalik na misao zapakiranu i stlačenu na stotinku svo- ga obujma, Clea reče:
Već mjesecima nisam bila nasamo s Justinom. Shvaćaš li? Prekinule smo kad
sam ja prestala slikati. Ako želiš da ostanemo prijatelji, nemoj mi to nikad više spo- minjati. - Osmjehne se, drhtavo, jer je Justine upravo u taj mah doplovila do njih, toplo i razdragano se smiješeći. (Sasvim je moguće voljeti one kojima nanosimo najviše bola.) Hodala je okrećući se u svjetlosti voštanica, nalik na veliku morsku pticu, te napokon došla do mjesta gdje sam stajao.
Ne mogu doći večeras - šapne mi. - Nessim hoće da ostanem kod kuće. Još i sada ćutim nepojmljivu težinu razočaranja tim riječima.
Moraš - promrmljah. Zar sam mogao znati da je nepunih deset minuta prije toga bila rekla Nessimu, znajući da on ne voli bridž: - Dušo, mogu li poći na bridž kod Cervonijevih - treba li ti auto? - Bila je to zacijelo jedna od onih rijetkih večeri kad je Pursewarden pristao na sastanak s njom u pustinji - sastanci na koje je odlazila, ne- pogrešivo, kao mjesečar. Zašto? Zašto?
Balthazar u tom trenutku nastavi:
Tvoj otac je rekao: »Ne mogu to gledati, a ne znam što bih morao učiniti. Kao da gledam malo dijete kako preskače konopac kraj nekoga opasnog, nezaštićenog stroja.«
Clei udare suze na oči i polako opet iščeznu dok je dovršavala piće.
Svršeno je s time - zaključi, pa istim pokretom okrene leđa i Balthazaru i temi razgovora. Zatim, naškubljenih usta, započe razgovor o beznačajnim sitnicama s gro- fom Banubulom, koji se klanjao i ljuljao, galantno, kao Scobiejev papagaj šćućuren na prečki. Godilo joj je vidjeti kako ga njezina ljepota pogađa izravno, naočigled, kao kiša zlatnih strjelica. Domalo, Justine ponovno prođe kraj njih, a u prolazu dohvati Cleu za ručni zglob.
Kako je? - upita Clea tonom osobe koja se raspituje za bolesno dijete. Justine uzvrati jedva zamjetnim grčem na licu i dramatično protisne:
Oh, Clea, vrlo loše. Strašno sam pogriješila. Nessim je divan - nikako to nisam smjela učiniti. Posvuda me slijede. - Gledale su se sućutno dug trenutak. Bio je to prvi njihov susret nakon duljeg vremena. (Toga popodneva Pursewarden je zapisao:
»Nekoliko kratkih i ne baš neosjećajnih primjedbi iz moje bolesničke postelje na ra- čun te večeri.« Nije ležao u postelji, ne, sjedio je u kavani na rivi i osmjehivao se dok je pisao.) Poruke izrečene i neizrečene, izmiješane i isprepletene, bremenite strujama naših života, našim zebnjama, himbenošću, jadima. Justine je sada pričala o svome braku koji se vanjskome svijetu još činio čistim po obliku i sadržaju - sadreni odljev savršenstva na kojemu sam im i sâm zavidio kada sam ih prvi put sreo. »Brak vjernih duša« - pomislio sam; ali gdje naći tu »velebnu dvoglavu zvjerku«? Kad je prvi put postala svjesna strašne ljubomore Nessimove, ljubomore duhovno nemoćna čovjeka, zgranula se i užasnula, pojmivši kako je pogreškom upala u zamku. (Clea je sve to
promatrala, ali samo kao prijateljica, kao da proučava promjene temperature u ne- moćne bolesnice, bez želje da obnovi ljubav što ju je osjećala prema toj smušenoj Ži- dovki koja ni samu sebe nije razumjela.)
Justine je tome događaju prišla na drukčiji, znatno jednostavniji način, pomislivši kako je svoje muškarce dotad uvijek prosuđivala po mirisu, a sada se, eto, prvi put nije sjetila obratiti tome osjetu. A Nessim je posjedovao bezmirisnu čistoću pustinjskoga zraka, pustinje ljeti, nepouzdane i suhe. Bio je čist. Kako je mrzila čistoću! A poslije? Da, gadio joj se zlatni križić što mu se gnijezdio u dlakavim gru- dima. Bio je Kopt - kršćanin. (Tako žene razmišljaju u skrovitosti vlastite duše.) Ali Justine je zbog stida od takvih misli udvostručila strast i pažnju prema mužu, premda je čak i između poljubaca, u dubini duše žudjela samo za mirom i spokojem udo- vištva! Zar ja sve ovo samo zamišljam? Mislim da ne.
A kako se sve to dogodilo? Želimo li razumjeti, valja nam krenuti unatrag, kroz veliki Interlinear, kroz pripis što ga je Balthazar sagradio oko moga rukopisa, od onoga trenutka kada je Clein rad na portretu prekinuo jedan poljubac. Čudno je sada promatrati taj portret, nedovršen, na starinskom kaminu otočke kuće. »Bila joj je si- nula neka misao, ali joj još nije dospjela do usana.« A tada su joj usne, nježno, do- dirnule ono što je trebao dodirnuti vlažni slikaričin kist. Poljupci i potezi kistom - da, a ja bih morao pisati o sirotoj Melissi!
Kako je neukusan cio taj čin što ga opisujem - ono što je Pursewarden nazvao
»beživotnim cjelovom prisnih prijateljica«; i kako nevin! Crne rukavice na portretu imale su, kada bi ih zakopčala, malen srcoliki otvor. A Clea je tim nevinim, smi- ješnim cjelovom samo htjela izraziti udivljenje i sućut prema Justininoj priči o izgub- ljenu djetetu - kćerci - koju su joj oteli dok se mala igrala na riječnom sprudu. - Oni njezini zglobovi, majušni ručni zglobovi. Da si samo vidjela kako je lijepa i krotka bila, prava vjeverica. - Promukli glas, turobne oči i naškubljene usnice, jamice u obrazima. Ispružena ruka, palac i kažiprst spojeni u opis obujma tih majušnih ruč- nih zglobova. Clea je dohvatila i poljubila srce u crnoj rukavici. Zapravo je poljubila dijete, majku. Iz naivnosti Cleine, iz duboke njezine sućuti, proizišao je razorni oblik jedne jalove ljubavi. Ali, odveć žurim. A opet, kako mogu jasno opisivati događaje koje i sâm jedva razumijem - te dvije žene u ateljeu kod sv. Sabe; hvata se mrak; jed- na plava a druga brončana, među krpama i lončićima s bojom, okružene dragim portretima: Balthazar, da Capo, čak i Nessim, Clein najmiliji prijatelj? Teško ih je naslikati trajnom bojom a da im se obrisi ne razliju.
Justine u to vrijeme... bez podrijetla, poslužila se smicalicom, mudrom, po mišljenju Aleksandrijaca. Udala se za Arnautija, stranca, ali na kraju navukla na sebe društveni prijezir, dopustivši mu da se rastavi od nje i napusti je. Malo tko je i znao i mario za udes djeteta. Nije bila »priznata u društvu«, kao što kažu... Bijeda ju je, na neko vrijeme, natjerala za šačicu pijastera po satu pozirati studentima slikarstva u
Atelijeru. Clea, koja je za nju znala tek iz pričanja, prolazila je jednog dana dugač- kom galerijom, a Justine je upravo pozirala. Zadivljena tamnoputom aleksan- drijskom ljepotom njezina lica, Clea ju je angažirala za izradu portreta. Tako su nastajali oni dugi razgovori u tišini slikanja; jer Clea je svoje modele voljela puštati da pričaju, slobodno, uz uvjet da miruju. To je u njihove crte lica unosilo svojevrsnu ispodpovršinsku živost, a pogled im ispunjavalo nesvjesnim razmišljanjima - istinskom ljepotom u inače beživotnoj puti.
Clea je u svojoj plemenitoj bezazlenosti samo htjela proniknuti u prazninu u ko- joj je živjela Justine sa svojim jadom, dobiti tek činjenični prikaz jednog duha u su- kobu sa samim sobom: jer vlastite nesreće stvaramo sami, a one nose otiske vlastitih nam prstiju. Sâm taj čin bio je tek njezin nespretan pokušaj da pronikne u tajnu pra- voga iskustva, prave patnje - kao što se usrdni molitelj nada da će dodirom svetoga čovjeka prenijeti na se milost Božju koja mu sâmom nije dana. Taj cjelov nije se ni- jednog trenutka nadao uzvratnu cjelovu, nije očekivao da bude preslikan, kao leptir u zrcalu. Bio bi to preskupo plaćen unaprijed smišljeni čin. Takvim se i pokazao! Cle- ino tijelo se borilo, želeći se osloboditi povoja nevinosti, kao što se dijete ili kip bore za život pod prstima ili pod porođajnim kliještima svojega stvoritelja. Njezin posrtaj bio je uzrokovan nezrelošću mladosti, dok se Justinin pad nije moglo pripisati godi- nama; njezina nevinost bila je nezaštićena poput sjećanja. Clea se samo divila sabra- nosti Justinina bola, samo za njim tragala, a našla se sučeljena s gorkim talo- gom neprizivane ljubavi.
Imala je »bijelo srce«, kao što slikovito kaže arapska izreka, a dok je slikala tamnu Justininu glavu i ramena najednom joj se pričinilo da sâm kist, iz poteza u po- tez, počinje oponašati milovanja koja ona nije bila ni predvidjela niti pak kanila do- pustiti. Dok je slušala onaj snažan duboki glas kako pripovijeda o nevoljama - njoj su se one činile poželjnim samo zato što su pripadale djelatnom, živom svijetu iskustva - zadržavala je dah, nastojala ne misliti ni na što doli na nesvjesne znake do- bra ponašanja u žene koju je slikala: na ruke koje su u tome trenutku još ležale u kri- lu, na tihi glas, na suzdržanost što je odavala istinsku snagu. Čak i ona, neiskusna, nije mogla učiniti drugo nego sažalijevati Justinu kad bi ova, primjerice, rekla: - Ne vrijedim ja mnogo, znaš. Samo znam izazivati tugu, kao što je govorio Arnauti. On me urazumio, naučio me da je važan jedino užitak - osjećaj suprotan sreći, njezin tra- gični dio, rekla bih. - Cleu je to dirnulo, jer joj se činilo da Justine zapravo nikad nije iskusila užitak - za to treba velikodušnosti. Egoizam je tvrđa u kojoj conscience de soi-même{37} izjeda sve, kao koroziv. Istinski je užitak u davanju, naravno.
A što se tiče Arnautija, dovodio me gotovo do ludila svojim ispitivanjima. Ono što sam gubila kao žena, dobivala sam kao pacijentica - njegovo zanimanje za »moj slučaj«, kao što je govorio, prevagnulo je nad ljubavlju koju je možda gajio prema meni. A kada sam izgubila dijete, počela sam mrziti u njemu ono zbog čega sam ga
prije smatrala vrlo osjećajnim i dobrodušnim čovjekom. Bit će da si čitala njegovu knjigu, Moeurs. Mnogo toga u njoj je izmislio - najviše kako bi zadovoljio vlasti- to samoljublje i vratio mi milo za drago zbog načina na koji sam mu bila ranila po- nos, odbivši tobožnje »izlječenje«. Dušu ne možeš staviti u udlage. Kažeš li Francu- zu: »Ne mogu s tobom voditi ljubav dok si ne predočim palmu«, on će izići i posjeći najbližu palmu.
Clea je bila odveć plemenita da bi mogla voljeti drukčije nego strasno; a istodob- no, mogla je mirne duše voljeti osobu s kojom se viđala samo jednom godišnje. Du- boka, mirna rijeka njezinoga srca taložila je svoje slike, neprestance ih zrcaleći u za- huktaloj svojoj struji, puštajući ih da tonu u sjećanje, dublje nego u mnogih od nas. Prava bezazlenost nije u stanju činiti ništa banalno, a kada se združi s plemenitošću srca postaje najranjivijom osobinom pod kapom nebeskom.
U toj provali samorazornih osjećaja, po naponu i vatrenosti usporedivih sa smi- ješnim strastima kakve školarke često gaje prema svojim učiteljicama, a ipak prože- tih žestokim nagonima zrelosti (demonski prividi iskusne ljubavi kojima se Justine uvijek mogla suprotstaviti onima koji su stajali nad njom) osjećala je prave boli odrastanja, starenja: put i duh povlačili su se pred zahtjevima kojima - znala je - nije mogla udovoljiti, koji su joj prijetili razaranjem. U sebi je naslućivala prve na- govještaje dotad nepoznata čuvstva: kao da se žumance u njoj odvaja od jajeta. To su ti čudesni oblici ljudskog odrastanja.
Jadnica, morala je iskusiti sva ona smiješna unutarnja nesuglasja što smo ih svi osjetili - doživljavati vlastito tijelo kao sloj živoga vapna što se nevoljko gasi pri spa- ljivanju skrivena leša prijestupnika. Cio jedan svijet tajnih sastanaka, nagona što žežu kao užareno željezo, dvojbi - sve se to iznenada sručilo na nju. Toliko velika bila je njezina duhovna pomutnja, da bi sjedila i zurila u preobraženu Justinu, poku- šavajući se sjetiti kako ona zapravo izgleda iza one izobličujuće opne, one mrene ko- jom Afrodita prekriva oči ljubavnika, pogođene mutnim, neprozirnim oblikom sveto- ga sljepila. Bila je u groznici cio dan do trenutka kada bi se sastala sa svojim mode- lom. U četiri je već stajala pred zatvorenim vratima atelijera, odakle je jasno vidjela kut u kojemu je Justine već sjedila, listala Vogue i pušila, čekala prekriženih nogu. Na um bi joj, primjerice, pala misao: »Daj Bože da ne dođe, da se razboljela, otputo- vala. Kako bi mi dobro došla njezina ravnodušnost!« Bila je i začuđena, jer je to ga- đenje dopiralo iz istih staništa kao i želja da još jednom čuje onaj promukao, rasko- šan glas - jer se i gađenje rađalo iz nade da će još jednom vidjeti svoju ljubljenu. Te dvojnosti čuvstva zbunjivale su je i strašile naglošću svojih promjena.
Kadšto bi, opet, poželjela otputovati, ne bi li osjetila još potpuniju pripadnost svojoj prijateljici! Sirota ludica, nije ju mimoišlo ništa s dugačkog popisa samoob- mana od kojih je satkana ljubavna veza. Pokušala je pribjeći drugim užicima, i otkri- la da takvih nema. Znala je da se srce umara od jednoličnosti, da su navika i očaj
družice u postelji ljubavi, pa je čekala, strpljivo, poput starice, da onemoćalo tijelo prestane slijediti svoje porive, da iskorači iz veze koju, shvaćala je, sama nije tražila. Uzalud. Svakog je dana dublje tonula. Ali sve joj je to, ipak, donijelo koristi: dokaza- lo joj da takvi odnosi ne odgovaraju njezinoj naravi. Baš kao što je muškarac od prvog trena svjestan kako se oženio pogrešnom ženom, ali više ništa ne može učiniti. Napokon je shvatila da je žena i da joj je mjesto uz muškarce - a to joj je nakratko ublažilo jad.
Takvo izvrtanje zbîlje bilo je, međutim, itekako zanimljivo za osobu koja je uvi- đala da je stanovita čuvstvena pometnja dragocjena za umjetnicu u njoj. »Na putu prema atelijeru iznenada bi osjetila kako postaje čudesno bestjelesna, kao da je lik naslikan na platnu. Osjetila bi bol pri disanju. Trenutak kasnije, obuzeo bi je tako snažan osjećaj sreće i ugode, te joj se činilo da lebdi. Činilo joj se da je samo težina cipela drži na tlu. Kao da će svaki čas poletjeti sa zemlje, probiti se kroz opnu sile teže i neće se moći zaustaviti. Taj osjećaj bio je toliko oštar, te bi morala zastati i osloniti se o najbliži zid, a zatim hodati uza nj, pognuta, kao da hoda palubom pre- kooceanskog broda, usred uragana. Poslije bi uslijedili drugi neugodni osjeti - kao da joj stežu glavu užarenim kliještima, kao da čuje klepet krila u ušima. Dok je drijema- la u krevetu, iznenada bi joj se rogovi zabili u mozak i okovali joj um; u mjedeno- crvenom bljesku ugledala bi zakrvavljene oči mitrijačke životinje.{38} Bila je prohlad- na noć s mekanim džepovima umjetne svjetlosti u arapskom gradu. Ulicama su šetali čudni tipovi s dugačkim nauljenim pletenicama, u odjeći sa šljokicama; crni anđeli; muškarci-žene predgrađa.« (Prepisujem ove riječi iz povijesti bolesti jedne Balthaza- rove duševne bolesnice - bila je doživjela živčani slom zbog »ljubavi« - uzvraćene ili neuzvraćene, tko zna? Zar je važno? Etiologija ljubavi i ludila jednaka je, osim po opsegu, a opis iz ovoga navoda dobro bi došao ne samo Clei nego i svima nama.)
Ali Justine nije pričala samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti, koja ju je tištila od- lukama što ih je valjalo donijeti. Sve što je Clea tada osjećala njoj se činilo pomalo besmislenim. Kao što prostitutka ne mora biti svjesna da je u postelju primila pjesni- ka koji će je ovjekovječiti sonetom što ga ona nikad neće pročitati, tako ni Justine, u potrazi za dubljima spolnim užicima, nije bila svjesna da će oni obilježiti Cleu: osla- biti joj moć davanja nepodvojene ljubavi - za što je po naravi najviše i bila stvorena. Nezrelost, eto što. A ipak, jadnica, nije mislila ništa zlo. Bila je naprosto žrtva istoč- njačke želje za ugađanjem; htjela je svojoj zlatokosoj prijateljici podariti blaga što ih bijaše prikupila vlastitim iskustvom, a koja joj, na kraju krajeva, nisu bila ni od kakve koristi. Davala je sve, a ničemu nije znala vrijednosti, prava parvenu{39} duše. Znala je odgovoriti na ljubav (s bilo koje strane), ali samo mlakim, prijateljskim gestama. Tijelo joj zapravo ništa nije značilo. Bilo je nasamareno. A ona beskrajno skromna. Takvo davanje zapravo je sablažnjivo, jer je prostodušno poput Arapina, nedozrelo, neistančano kao seljačka sklonost opijanju. Rođeno je znatno prije nego
što je u rascjepkanoj psihi europskog čovjeka stvoren pojam ljubavi - spoznaja (ili tlapnja) koja ga je načinila najranjivijim stvorom pod kapom nebeskom, podložnim gladi što je može utoliti jedino prejedanjem, ali nikada zadovoljiti; pojam što je hra- nio cijelu jednu književnost sazdanu od prenemaganja, a koji je po temi zapravo mo- rao pripasti religiji - pravom području svoga djelovanja. Kako izraziti sve to?
A opet, unutar jedne drukčije ljestvice odnosa, nije manje važna ni činjenica da se ta žena - zbunjena, mučena hirovitošću osjećaja, preplavljena zastrašujućim obli- cima vlastitih dotad neprepoznatih lica - bacila u maticu te mêlée{40} (kao vojnik koji se boji smrti) i ranila one koje je uistinu najviše voljela i kojima se najviše divila: Cleu, mene, a na kraju i Nessima. Neki se ljudi rađaju kako bi nanosili dobro ili zlo u većoj mjeri nego ostali; oni su nesvjesni nositelji boleština kojima sami ne nalaze li- jeka. Mislim da bismo ih, možda, morali proučavati, jer je moguće da promiču stva- ralaštvo jednako koliko i tobožnju pokvarenost i zbrku koju šire ili traže. Čak ni sada se ne usuđujem reći da je bila glupa ili neosjećajna; samo kažem da nije znala pre- poznati što se u njoj zbiva (u »tamnoj komori srca«), da nije znala staviti u pravi okvir zastrašujuću sliku vlastite beznačajnosti u svijetu uobičajena djelovanja. Svo- jevrsni ponor što je, čini se, zjapio oko nje sastojao se, zapravo, samo od jednoga: od nemogućnosti da nađe vrijednost u sebi, da si prida smisao. A to ubija svaku radost; to samo po sebi nije ništa drugo nego unutarnji moral duše koja je pronašla najlagod- niji put do sreće, duše koja se ne stidi vlastite golotinje.
Lako je meni suditi sada kada sam malo dublje zavirio u istinu o njezinoj i mojoj kobi. Siguran sam da se duboko stidjela načina kojim me obmanjivala i pogibelji u koju me dovodila. Jednom u kavani »El Bab«, gdje smo sjedili uz arak i razgovarali, briznula je u plač, poljubila mi ruku i rekla: - Ti si dobar čovjek, zbilja si dobar. I strašno mi je žao. - Zbog čega joj je bilo žao? Zbog tih suza? A ja sam joj pričao o Goetheu. Glupan! Imbecil! Mislio sam kako ju je možda tronula osjećajnost mojih riječi. I darove sam joj donosio. A darivala ju je i Clea, onda kao i sada. No čudno je što je Clei, toj nadasve nadarenoj i tankoćutnoj slikarici, tada prvi put zakazao ukus u odbiru ukrasnih predmeta. Kad se samo sjetim onih aleksandrijski prostačkih broše- va i naušnica! Ne mogu razumjeti to čudo, osim ako ljubiti ne znači - pobenaviti... Da.
A, opet, ne znam; sjećam se Balthazarove suhe opaske na margini: »Skloni smo«, piše on, »zauzimati visoko moralne stavove o takvim pitanjima - ali tko će zapravo osuditi sebe zato što je posegnuo da uzbere jabuku koja, dozrela, čeka na suncem obasjanu zidu? Žene Justinina temperamenta i podrijetla uglavnom ne bi imale hrabrosti oponašati je, čak i kada bi to slobodno mogle. Koju cijenu mora pla- titi duh kako bi izdržao snove i petit mal{41} kako bi liječnik uvijek zatekao vruće čelo i izraz krivice na licu? Ne znam. Teško je izdvojiti moralno svojstvo u slobodnome činu. A svako ljubovanje s osobom koja je manje od nas upućena u ljubav posjeduje
još i dodatnu slatku draž što se temelji na spoznaji da mi tu osobu izopačujemo, da je bacamo u blato iz kojega nastaju strasti - zajedno s pjesmama i teorijama o Bogu. Možda je mudrije ne donositi sud?«
Osim toga, i u svagdašnjem je životu bilo nedoumica u kojima je Justini trebala podrška.
Čudi me i pomalo plaši što me zaprosio Nessim. Ta, ja ga gotovo i ne pozna- jem. Što bih trebala činiti, draga moja Clea, smijati se, stidjeti, ili i jedno i drugo?
Clea je u svojoj bezazlenosti bila očarana tom viješću, jer joj je Nessim bio naj- draži prijatelj, a misao da bi mogao unijeti dostojanstvo i nježnost u zaista nesretan Justinin život, činila joj se ohrabrujućom - rješenjem svega. Kad vapimo upomoć zbog zbrke što smo je oko sebe stvorili, što može biti bolje od viteza koji nam slu- čajno jaši ususret? Justine prekrije rukama oči i s mukom protisne:
Srce mi je na trenutak poskočilo i upravo sam htjela viknuti »Da«; ah, Clea, draga, pogodit ćeš zašto. Treba mi njegov novac kako bih ušla u trag maloj - kažem ti, mora da je negdje u Egiptu, da strašno pati, osamljena, možda i zlostavljana.
Počela je plakati, a onda prestala, naglo, srdito.
U želji da i sebe i njega zaštitim od moguće propasti, rekla sam Nessimu: »Ni- kad ne bih mogla voljeti čovjeka kao što si ti: nikad ti ne bih mogla pružiti ni trenu- tak sreće. Hvala ti i zbogom.«
Ali, jesi li sigurna?
Iskoristiti čovjeka zbog imetka to, bogami, neću.
Što ti hoćeš, Justine?
Prvo, hoću dijete. Zatim hoću pobjeći od očiju svijeta u neki miran kutak gdje ću moći upoznati sebe. Štošta o sebi ne razumijem. Treba mi vremena. Danas mi je Nessim opet pisao. Što hoće? Zna sve o meni.
Cleinom glavom prođe ovakva misao: »Ljubav iz samilosti je najopasnija stvar na svijetu.« Ali ona je odagna i još jednom zamisli kako će taj nježni, mudri, iskreni čovjek prkositi brojnim Justininim nevoljama i biti im branom. Jesam li nepravedan što joj pripisujem još jednu želju koju bi takvo rješenje moglo zadovoljiti? (To jest želju da se otarasi Justine, da se oslobodi zahtjeva što ih je ova postavljala njezinu srcu i njezinu umu. Bila je posve prestala slikati.) Dobrome Nessimu - onomu viso- kom, tamnoputom liku koji se ravnodušno prepuštao struji društvenog života - trebao je takav izazov; ta, kako bi čistokrvni vitez mogao časno ispuniti svoju dužnost kad ne bi bilo dvoraca u kojima sjede sjetne djeve s preslicom u ruci? Nessimovi i Justi- nini interesi u svemu su se poklapali, osim u potrebi za ljubavlju.
Ali nije važan novac - reče ona; i uistinu je znala da to važi za Nessima. On zapravo nije mario za svoj golemi imetak. Ali ovdje valja napomenuti da je već bio
učinio nešto što je dirnulo i osvojilo Justinu. Sastajali su se često, službeno, kao poslovni suradnici, u salonu hotela Cecil, i razgovarali o braku nepristrano kao aleksandrijski trgovci koji udružuju svoje tvrtke za prodaju pamuka. Tako se to radi u ovome gradu. Mi smo duhovni ali i svjetovni ljudi, i uvijek povlačimo jasnu grani- cu između ljubavnoga i obiteljskog života. To razlikovanje je dio ustroja medite- ranskog žica, drevnog i dirljivo prozaičnog.
A da ti razlika u imetku ne bi otežavala odluku - rekao je Nessim, pocrvenio i pognuo glavu - predlažem da ti za rođendan darujem nešto što će ti pomoći da na sebe počneš gledati kao na posve nezavisnu osobu - kao ženu, Justinu. Ta odurna po- misao na novac što se uvlači u sve glave u ovome gradu i sve truje! Oslobodimo je se, prije negoli donesemo bilo kakvu odluku. - Pružio joj je preko stola tanki zeleni ček na kojemu je pisalo: »tri tisuće funta«. Dugo je zurila u nj, zatečena, ali ga nije doticala.
Nisam te uvrijedio? - naposljetku je brzo izustio, zamuckujući od nelagode. - Ne - odvrati ona. - To je u tvome stilu. Samo, što ću kad te ne volim?
Ne smiješ se, naravno, truditi da me zavoliš. Kakav bi nam to život bio?
Nessim joj dobaci vatren, stidljiv pogled, a zatim obori oči, kao da ga je strogo prekorila. - Reci mi što ću - protisne ona nakon što je neko vrijeme šutjela. - Molim te reci mi. Ne mogu iskorištavati tvoj novac i tvoj položaj, a da ti zauzvrat ništa ne dajem, Nessime.
Kada bi pokušala - reče on nježno - ne bismo se morali obmanjivati. Život ne traje dugo. Dužni smo pokušati naći put do sreće.
Možda želiš spavati sa mnom? - iznenada upita Justine, zatečena a ipak ne- izmjerno dirnuta njegovim tonom. - To možeš. Da. Ah! Učinila bih sve za tebe, Nessime - sve.
Ali on se lecne i reče: - Mislio sam na razumijevanje u kojemu prijateljstvo i bliskost mogu zamijeniti ljubav dok, i ako, ona ne dođe, a nadam se da hoće. Na- ravno da ću spavati s tobom - ja ljubavnik, ti prijateljica. Tko zna? Možda do godinu dana. Na kraju krajeva, svi su aleksandrijski brakovi neka vrst poslovnog rizika. Bože moj, Justine, kakva si ti ludica. Zar ne vidiš da trebamo jedno drugo, a da to još posve ne shvaćamo? Vrijedno je pokušati. Svašta nam se može ispriječiti na putu. Ali ne mogu odagnati pomisao da si upravo ti žena koju najviše trebam u cijelo- me ovome gradu. Muškarac može željeti mnoge žene, ali željeti ne znači trebati. Ja mogu željeti druge, a tebe trebam! Ne usuđujem se reći isto u tvoje ime. Kako je ži- vot surov, kako besmislen. - Justini dotad nitko nije bio nešto slično predložio - nitko joj ponudio partnerstvo tako trijezno, smišljeno, s tako čistom namjerom. To ju je, i nehotice, zadivilo. - Ti nisi čovjek koji igra na sve ili ništa - polako reče. - Poznato je da naši bankari, majstori u rukovanju novcem, pobudale kad je riječ o ženama. - Po-
loži mu ruku na zglob.
Morao bi poći liječniku, dragi moj. Uzeti ženu koja kaže da te nikad neće moći voljeti..., kakva je to nepromišljenost? Nemoj, molim te!
Nije joj odgovorio, svjestan da njezine riječi nisu zapravo upućene njemu, da su dio dugih njenih unutarnjih razgovora sa samom sobom. Kako mu se lijepim činilo ono njezino ravnodušno lice, omamljeno vlastitom jednostavnošću. A ona naprosto nije mogla vjerovati da je netko može cijeniti zbog onoga što ona jest - ako uopće i jest netko. Nessim pomisli o sebi kako je nalik kockaru koji stavlja sve na jedan okret ruleta. Justine je sada stajala na samom rubu odluke, kao mjesečar na litici. Hoće li se probuditi prije negoli skoči, ili će pustiti da san potraje? Kao žena, još je osjećala potrebu za postavljanjem uvjeta, za još dubljim povlačenjem u skrovitost svoga bića u koje je taj muškarac prodirao svojom upornom, zamamnom nježnošću.
Nessime - reče - probudi se. - I nježno ga pretrese.
Budan sam - smireno će on.
Vani, na trgu s palmama nagrizenima morskim vjetrom, padala je sitna kiša. Bio je deseti Zu-el-Higga, prvi dan Kurban-bajrama. Na trg su se slijevali ogranci dugač- ke povorke ljudi u šarenim haljama. Nosili su velike svilene stijegove i kadionice, znamenja vjere koju su štovali, te pjevali ulomke iz litanija: litanija zaboravljene nu- bijske rase koja svake godine prikazuje svoje veliko uskrsnuće u džamiji Nebi Dani- ela. Svjetina se veselila; prošarana jarkim bojama. U zraku treperio je zvuk tamburi- na, a u nastupima tišine, poslije vike i pjevanja, oglašavalo se nenadano damaranje izduženih bubnjeva kojih se koža neznatno ugibala pod siktavim udaraljkama. Konji su njištali a zastave se nadimale poput jedara u poslijepodnevu mokrom od zvjezdo- likih kapi kiše. Zaprežna kola puna šareno odjevenih prostitutki iz arapske četvrti prolazila su, praćena prodornim povicima i pjesmom mladića, zveketom cimbala i struganjem mandolina: sve u blještavim bojama, kao tropska životinja.
Nessime - neoprezno reče Justine. - Uz jedan jedini uvjet – da večeras svakako spavamo zajedno. - Njemu se koža na licu zategne; stisne zube u ljutiti odgovor: - Uz nedostatak odgoja morala bi imati i mrvu inteligencije - gdje ti je ta mrva?
Oprosti - protisne ona, shvativši kako ga je duboko i neočekivano razljutila. - Samo sam htjela biti sigurna. - On ublijedi. - Moj prijedlog bio je posve drukčiji - reče, vraćajući ček u novčanik. - Strašno me čudi kako ne razumiješ. Dakako da mo- žemo provesti noć zajedno, ako to hoćeš postaviti kao uvjet. Uzmimo sobu u hotelu, ovdje, sada, odmah. -Povrijeđen, bio je uistinu prekrasan, a ona odjednom shvati kako njegova mirnoća nije slabost, kako se pod njegovim zbunjujućim mislima i pro- mišljenim riječima krije neka nesvakidašnja osjetljivost, možda i ne baš dobra. - Što bismo mogli dokazati jedno drugome - nastavi on nježnije - time ili suprotnim od toga: da nikad nećemo voditi ljubav? - Justine tada shvati svu beznadnu neumjesnost
vlastita prijedloga. - Duboko se stidim svoje neotesanosti - reče, ah zapravo nije tako mislila. Htjela je samo učiniti ustupak njegovu svijetu i njemu samome - svijetu na- viknutom na uglađenost za kakvu je sama bila još odveć sirova, koju još nije zna- la cijeniti; svijetu što može sebi dopustiti da njeguje osjećaje nametnute ukusom. Svijetu koji je mogla »zbaciti s nogu« jedino kad mu je stajala kožom uz kožu, da tako kažem! Ne, nije se stidjela jer, ma kako prostački zvučale one riječi, nagonski je znala da je imala pravo. Ono što je bila predložila zaista je ključ za pristup muškarčevoj biti, za spoznavanje - ne toliko njegove moći, jer nju je moguće ispitati ili naslutiti - nego za pronicanje u samu srž njegove ličnosti. Samo činom tjelesne ljubavi možemo spoznati tu istinu jedno o drugome. Gorko je žalila što nije bio do- voljno mudar, što joj je uskratio izvrsnu priliku da osobno vidi što se skriva ispod njegove ljepote i odlučnosti. A ipak, kako je mogla navaljivati?
Dobro - reče on - jer brak će nam se temeljiti na osjetljivim odnosima. Bit će to uvelike pitanje ponašanja, dok...
Oprosti - odvrati ona. - Zbilja nisam znala kako bih se časno ponijela prema tebi, a da te ne razočaram.
On je lako poljubi u usta i ustane. - Najprije moram dobiti majčino dopuštenje i izvijestiti brata. Presretan sam, premda se još ljutim na tebe.
Zajedno su krenuli prema automobilu, a Justine iznenada osjeti veliku slabost, kao da ju je netko iznio iz dubine bića i ostavio nasred oceana. - Ne znam što bih ti još mogla reći.
Ništa. Moraš početi živjeti - dovikne on dok je automobil odmicao, a ona imala osjećaj da ju je ćušnuo posred lica. Ušla je u najbližu kavanu, naručila šalicu vruće čokolade i ispila je, držeći je drhtavim rukama. Zatim je zagladila kosu i namazala lice. Znala je da joj ljepota služi tek kao reklama, pa ju je s prijezirom njegovala. Da, po nečemu je ipak bila žena.
Nessim se dizalom popeo u ured, sjeo za pisaći stol i napisao dopisnicu s ovim ri- ječima: »Najdraža moja Clea, Justine se pristala udati za mene. Nikad joj to ne bih bio predložio da sam mislio kako ću time umanjiti ili bilo kako pomutiti njezinu ili moju ljubav prema tebi...«
Zatim, uplašen mišlju da bi - štogod napiše Clei - to moglo zvučati bljutavo, razdere list i prekriži ruke. Poslije duljeg razmišljanja podigne uglačanu slušalicu i okrene Capodistrijin broj. - Da Capo - mirno reče. - Sjećaš li se kako sam govorio da ću uzeti Justine za ženu? Sve je sređeno. - Polako spusti slušalicu, kao da teži cijelu tonu, i ostade sjediti, zagledan u vlastiti odraz na ulaštenu stolu.
* * * *

IV.

Sada kad je obavio najvažniji posao oko nagovaranja Justine, izgubio je samopo- uzdanje i osjetio kako ga obuzima posve novo čuvstvo: strašna stidljivost, posve- mašnja nevoljkost da stane pred lice majci i razloži joj svoje nakane. To ga je zbunji- valo, jer je oduvijek bio blizak s majkom, a povjerenje među njima utemeljeno u lju- bavi odveć dubokoj da bi je trebalo tumačiti riječima. Ako se ikada sramio ili bio u neprilici, to nikada nije bilo pred njom, nego pred nespretnim bratom. A sada? Nije se bojao majčina negodovanja - znao je da će mu odobriti želje čim joj ih iskaže. Što ga je onda kočilo? Nije znao. A ipak je crvenio kada bi pomislio na nju, pa je cijelo jutro proveo u nemirnim nehotičnim radnjama, laćao se knjige i smjesta je odlagao, nalijevao piće i zaboravljao na nj, počinjao crtati, te naglo ispuštao ugljen iz ruke i zlovoljno šetkao vrtom velike kuće. Telefonirao je u ured i rekao kako mu nije do- bro, a onda, kao i uvijek kada bi nešto slagao, zaista dobio napadaj mučnine. Obrada: boden
Nazvao je centralu ne bi li saznao broj stare ladanjske kuće u kojoj su živjeli Le- ila i Narouz, ali se predomislio i upitao telefonisticu za broj mehaničarske radionice. Auto će mu dovesti natrag oko podne, rekoše, oprana i podmazana. Opružio se i pokrio lice rukama. Zatim je nazvao Selima, svoga tajnika, rekao mu da nazove brata i kaže mu da će potkraj tjedna doći u Karm Abu Girg. Gospode! Ta to je najprirodni- ja stvar na svijetu! - Ponašaš se kao netom zaručena sobarica - srdito je rekao u sebi. Zatim je namah pomislio kako bi mogao povesti nekoga sa sobom i tako i ubla- žiti napetost predstojećeg susreta - Justinu? Nemoguće. Dohvatio je Pursewardenov roman i naišao na rečenicu: »Ljubav je kao rat u rovovima - ne vidiš neprijatelja, ali znaš da je kraj tebe i da ti je pametnije sagnuti glavu.«
Uto odjekne zvonce na vratima. Selim mu donese nekoliko pisama na potpis, a onda se bez riječi uputi u gornje prostorije, kako bi mu pripremio putnu i radnu torbu. U njoj su bile isprave koje će morati pokazati Narouzu - isprave o strojevima za isušivanje i obradu pustinje na samom rubu plantaža. Zaokupljenost poslovima oko imanja bila mu je dobrodošla droga.
Imetak Hosnanijevih bio je raspoređen u dva dijela, podijeljen na dva područja odgovornosti, a svaki je brat imao svoje područje. Nessim je vodio banku i njezine ogranke po cijelome Sredozemlju, dok je Narouz živio životom koptskog vlastelina, ne mičući se iz Karm Abu Girga, gdje je posjed Hosnanijevih graničio s pustinjom i malo-pomalo prodirao u nju, iz godine u godinu joj otimao tlo, širio obradive površi- ne zasađene rogačem, dinjom i pšenicom, crpio iz nje sol što ju je trovala.
Dovezli su auto - vrativši se reče tajnik, lica kao u jastreba - hoću li vas ja vozi-
ti, gospodine? - Nessim odmahne glavom i otpusti ga bez riječi, prije nego što još jednom zamišljeno prošeta vrtom. Zastane pred ribnjakom s lopočima i promotri ribe
te skupocjene igračke drevnih japanskih careva, ostatke raskošnih vremena - što ih je bio uvezao po paprenoj cijeni, a onda otkrio da malo po malo izumiru od neke ne- poznate boljke - možda čežnje za domajom? Pursewarden ih je nekoć satima pro- matrao. Govorio je da mu pomažu u razmišljanjima o umjetnosti.
Veliki srebrni automobil stajao je pred vratima, s ključem u bravici upravljača. Ušao je u nj zamišljeno i polako se vozio gradom, spokojno promatrao parkove i trgove i građevine, hotimice vozio sporo i neodlučno, primoravajući se ne misliti na krajnje odredište. Stigavši najposlije do mora, skrenuo je na blještavo osunčanu rivu, Corniche, kako bi na trenutak promotrio mirno more i čisto nebo. Zatim je naglo pro- mijenio brzinu i odlučnijim tempom krenuo uz obalu. Uputio se - kući.
Ubrzo je skrenuo u unutrašnjost, ostavio za sobom grad i njegove palme što su pucketale na proljetnom vjetru; zaputio se prema neplodnoj mreži napuklina i isuše- nih jezerskih korita, prema mjestu gdje je kolovoz od kamenih kocaka ustupao mjesto zemljanosmeđim stazama duž nasipa nad crnim močvarama obrubljenim bod- ljikavom trstikom, iskrižanim plantažama slatkoga kukuruza. Kotači su dizali praši- nu, a ona je ulazila u kabinu i sve prekrivala sitnim zrnom, poput peluda. Vjetrobran je ubrzo pobijelio od nje, pa je morao uključiti brisače, ne bi li ga očistio.
Vozeći zavojitim puteljcima koje je znao napamet, poslije više od jednog sata dospio je na rub rta što ga je s bokova zapljuskivala tamna, modra voda. Ostavio je auto u sjeni ruševne građevine, zacijelo prastare carinarnice izgrađene u doba kad se riječni promet odvijao između Damiette i zaljeva, zgrade što se sada danomice suši- la, drobila i pucala pod žarkim egipatskim suncem, napuštena.
Pažljivo je zaključao vrata, pa se uskom stazom uputio preko polja zakržljala graha i prašnjavih dinja, obrubljena razbarušenim i šuštavim kukuruzom, te izbio na pristanište gdje ga je u klimavom brodiću čekao stari splavar.
Odmah je ugledao konje koji su čekali na drugoj obali, a uz njih Narouza, uma- njena daljinom. Ugledavši Nessima, Narouz uzbuđeno podigne ruku: mahne, izraža- vajući zadovoljstvo, nespretnim pokretom. Nessim skoči u brod; srce mu je lupalo.
Narouze! - Dva brata, toliko različita po izgledu i tjelesnoj građi, zagrliše se s ganućem što ga je u Nessima ublažavala nijema provala dotad nepoznate mu stidlji- vosti.
Mlađi brat, niži i čvršći od Nessima, imao je na sebi plavu francusku košulju s raskopčanim ovratnikom i zasukanim rukavima pod kojima su se isticale snažne ruke i šake, prekrivene kovrčastim tamnim dlačicama. Stari talijanski redenik visio mu je o bokovima. Nogavice vrećastih turskih hlača, vezanih po starinski, vrpcom oko po- jasa, bio je ugurao u stare čizme od meke, smežurane kože. Bacio se ganuto,
nezgrapno, bratu u zagrljaj i brzo se opet izvukao, kao boksač iz protivničkog stiska. Ali čim je podigao glavu da ga pogleda, pokaza se ono što je poput crne zvi- jezde upravljalo Narouzovim životom. Gornja usna bila mu je rasječena od samoga nosnog vrška nadolje - kao od snažnoga udarca šakom: zečja usna što je nisu na vri- jeme sastavili i zašili. Otkrivala je vršak bijeloga zuba i završavala dvjema vazda vlažnim, ružičastim resicama posred gornje usne. Tamna kosa padala mu je na čelo u kovrčama, kao u juneta. Oči su mu bile prekrasne: plave i bezazlene i gotovo posve nalik Cleinima; da, sva njegova ružnoća gubila se u raskoši tih očiju. Nad gornjom usnom imao je čupave nepravilne brkove, kao kad netko po svaku cijenu hoće prekriti ružni zid bršljanom. Ožiljak je, ipak, provirivao na mjestima gdje je dla- ka bila rijetka, a nije ga posve skrivala ni kratka, neuredna brada: kao da se tjedan dana nije brijao. Nije imala određena oblika, dapače je nagrđivala obrise bikovske šije i visokih jagodica. Smijao se siktavim, stidljivim smijehom, vazda upravljenim prema tlu, ne bi li sakrio usnu. Svi njegovi pokreti bili su nespretni - ruke i noge po- malo krive i dlakave, kao u pauka, ali se u njima naslućivala razorna, čvrsto obuzda- vana snaga. Glas mu je bio dubok i zvučan, s čarobnom primjesom ženskoga alta.
Kada bi god uzmogli, braća su prigodom svojih susreta nastojali imati uza se slu- ge ili prijatelje, ne bi li tako ublažili sramežljivost; pa je Narouz danas doveo Alija, nadstojnika imanja, da s konjima dočeka splav. Stari sluga odsječenih ušiju uze prstohvat prašine s tla pod Nessimovim nogama i utisne je na čelo prije nego što mu pruži ruku, a zatim bojažljivo prihvati zagrljaj što mu ga je Nessim nudio, kao čovje- ku kojega voli još od djetinjstva. Narouz je bio očaran tom prirodnom, drugarskom ali osjećajnom gestom, pa se zadovoljno nasmijao gledajući u tlo.
A Leila? - upita Nessim tihim glasom, dotaknuvši prstima sljepoočnicu.
Dobro je - odvrati Narouz tonom kakav se izvija iz netom navoštena gudala. - Ova zadnja dva mjeseca, hvala Bogu.
Majka je ponekad imala razdoblja duševne neravnoteže što je trajala tjednima, ali bi se uvijek oporavila. Bilo je to smireno napuštanje zbiljskoga svijeta, koje nikoga više nije čudilo jer je ona i sama znala kada će uslijediti napadaj, pa bi se priredila za nj. Tada bi cio dan provodila u sjenici u dnu ružičnjaka, čitala i pisala, ponajviše du- gačka pisma upućena Mountoliveu što ih je on s nježnošću čitao u Japanu, Finskoj ili u Peruu. S kobrom kao jedinom družicom, čekala je da umine djelovanje afrita ili zlog duha. Dugo je već trajala ta navada, godinama, od očeve smrti i početka Le- iline bolesti, pa se sinovi nisu obazirali na majčina izbivanja iz života velikoga ku- ćanstva. - Leila je zdrava duhom! - ponovi Narouz ustreptalim glasom. - I presretna što se Mountolive vratio. Pomladila se za nekoliko godina.
Shvaćam.
Braća uzjahaše konje i sporo se zaputiše mrežom brana i nasipa što ih je vodila
preko jezera obrubljena obrađenim površinama. Nessim je oduvijek volio jahati tim predjelom, jer ga je podsjećao na najljepše razdoblje njegova djetinjstva - znatno bo- gatije i raznovrsnije nego onih nekoliko godina provedenih u kući u Aboukiru, gdje se Leila bila nakratko preselila poslije smrti njihova oca. - Sljedeći mjesec bi trebale stići sve tvoje nove pokretne crpke - vikne on, a Narouz zahihoće od zadovoljstva, ali se u duhu prepusti mekima crnim riječnim nanosima i nepouzdanim vodenim ru- kavcima između pačetvorina obrađena tla, što su ga vazda vraćali nezaboravnoj riznici djetinjstva. Jer to je bio pravi Egipat - Egipat Kopta - dočim je onaj bijeli grad, kao uronjen u snop prašnjave svjetlosti, bio pun tjeskobnih i tuđinskih slika njemu stranih zemalja - natruha Grčke, Sirije, Tunisa.
Bio je lijep dan, a plitki teglenjaci plovili su među poljima graha prema riječnim pritocima, s dugačkim povijenim kralješnicama jarbola, s trokutastim jedrima, nape- tim poput lukova u riječnom brzacu. Negdje u daljini pjevao je brodar i davao takt udarajući prstom po bubnju, a glas mu se miješao s uzdasima sakiasa i lupetanjem kolara i stolara iz okolnih sela, zaokupljenih izradom kotača za zaprežna kola ili plu- gova plitkih ralica kojima se ore posjede na naplavljenu tlu.
Blistavi vodomari lovili su po plićacima brzo kao munje, blatili krila muljem, dok su tu i tamo male smeđe sove, kršeći noćne navade svojega roda, letjele s obale na obalu ili se u parovima gnijezdile među drvećem.
Oko malene skupine konjanika sada su se prostirala zelena polja, mirisna od obilna uroda bercima{42} i grahorica, ali je put i dalje uporno pratio riječnu obalu, pa su uz konjanike jahali i njihovi odbljesci u vodi. S vremena na vrijeme ugledali bi selo s kućama od blata, pokrivenima ravnim krovovima što su se žutjeli hrpama ku- kuruza. Ponekad bi naišli na povorku deva koje su silazile prema splavi, ili na stado velikih crnih gamuza - egipatskih bivola - koji su sjajnim njuškama rovali po masnu glibu i prljavštini ustajalih rukavaca i teškim repovima tjerali muhe sa svoje goto- vo papirnate kože. Njihovi veliki izvijeni rogovi bili su kao preslikani s nekih davno zaboravljenih fresaka.
Čudno je kako život polagano teče - zadovoljno je razmišljao približavajući se imanju Hosnanijevih: žene bućkaju maslac u mjehovima od kozje kože obješenima o tronošce od bambusovine, ili u povorci jedna za drugom silaze na rijeku, s loncima u ruci. Kraj mlinice muškarci u plavima pamučnim haljama pjevaju; udate žene umota- ne od glave do pete u lagane, prašnjave crne halje, jer im to običaj nalaže, okićene plavim kuglicama protiv uroka. Pa svi oni starinski izrazi uljudnosti što ih izmjenjuju prolaznici na putu, a na koje Narouz odgovara zvonkim glasom, nerazdvojnim, kanda, i od jezika i od podneblja toga kraja. »Naharak Said!«, vedro dovikuje, ili
»Said Embarak!«, a prolaznici se osmjehuju i odzdravljaju im. - Blagoslovljen neka ti je dan! - pomisli Nessim sjećajući se prijevoda, smješka se i kima glavom, ganut
ljepotom tih starinskih pozdrava što ih čuješ još samo u arapskoj četvrti grada: - Neka ti je današnji dan blagoslovljen koliko i jučerašnji.
Okrene se i reče: - Narouze - a brat spremno dojaše i upita: - Jesi li vidio moj bič? - Ponovno se osmjehne prema tlu, otkrivši zub što je provirivao ispod rasječene usne. Oko sedla bio je labavo omotao golemi bič načinjen od kože vodenog konja. - Napokon sam našao božanstven bič - nakon tri godine! Šeik Bedawi mi ga je poslao iz Asuana. Znaš? - Na trenutak pogleda uvis onim blistavoplavim očima, pa se raz- dragano zagleda u tamne oči bratovljeve. - Bolji je od pištolja, barem od kalibra 0,99
reče, ushićen kao dijete. - Redovito vježbam; hoćeš li da ti pokažem?
Ne čekajući odgovora, prigne glavu i kasom odjaha do mjesta gdje je nekoliko pilića čeprkalo po goloj zemlji kraj pastirske kolibe. Jedan preplašeni pijetao, koji je trčao brže od ostalih, zaplete se među konjska kopita. Nessim pritegne uzde da vidi što se događa. Narouzova ruka hitro poletje uvis, dugački bič polako se razmota u zraku, a zatim se ukruti uz iznenadni tup, kožnati fijuk, mukli udarac. Smijući se, ko- njanik sjaše i podigne unakažena stvora, još topla i drhtava, s krilima poluotkinutim od tijela i smrskanom glavom.
Slavodobitno ga odnese Nessimu i nehajno obriše ruku o vrećaste hlače. - Što ka- žeš? - Nessim zgrabi veliki bič i stane mu se diviti, a brat dobaci mrtvu pticu nad- stojniku imanja, nasmija se i ponovno uzjaha. Jahali su jedan uz drugoga, kao da je nestalo čarolije što ih je spajala, a Nessim je pripovijedao o novonaručenim strojevi- ma i slušao Narouzove priče o borbi protiv suše i pješčanih nanosa. Braća su tek u tako nepristranim razgovorima mogli uživati jedan u drugome, biti prirodni. Čvrsto sjedinjeni takvim temama nalikovali su na slijepe ljubavnike, koji svoje blago moraju osjetiti dodirom, opipati ga rukama.
Polja su sada bila bogatija, zasađena tamarisom i rogačom, iako su ovdje-ondje prolazili kraj ostataka imanja napuštenih od vlasnika odveć siromašnih ili odveć lije- nih da se bore s pustinjom što je s triju strana okruživala plodni pojas. Stare neupo- rabljive kuće, napuštene i zarasle u korov, gledale su ih s druge obale neuokvirenim prozorima i polomljenim vratima. Njihova vrtna vrata, gotovo posve zagušena bu- genvilijom, zahrđala, vodila su u vrtove divlje i zapuštene ljepote, u kojima su mra- morne fontane i trošni kipovi još svjedočili o minuloj slavi. Sa strana naziralo se gusto pošumljeno zemljište koje je uokvirivalo vanjski obod obiteljskih dobara - palme, akacije i egipatske smokve još su pružale nesigurno utočište životu što bez hlada i vode kopni i vraća se pustari. Premda je nisu vidjeli, svuda oko sebe osjećali su nazočnost pustinje - melodramatično lišene okusa, kao pričesna hostija.
Ovdje stari otok s ruševnim zamkom; ondje zavojiti puteljci i kanali s tekućom vodom po kojoj plove vitki, pticama nalik brodovi što prenose žito, a sada se pribli- žavaju selu. Visoko iznad muljevitih obala diže se most oivičen raskošnim palmama
i nizom šarenih brodića što čekaju da se otvori brana. Sa zaravni, gdjekad, nazire se magnetskiplava maglica pustinjskoga obzorja što se prostire s onu stranu toga bujnog pojasa obilja, zelenih plantaža i vode.
Zakrenuvši za okuku, ugledaše gomilu seljana koji su ih dočekali uzvicima:
»Kakva čast za selo!« i »Nosite nam blagoslov!«. Koračajući uz njih, neki su im pri- lazili, oni ugledniji, osmjehivali se i ljubili im ruke, a neki čak cjelivali Nessimovo stremenje. Tako su prolazili selom smještenim uza smaragdnu vodu nad koju se di- zao smokvolik minaret i grozd blještavih saćastih kupola, obilježja koptske crkve nji- hovih pradjedova. Put je odatle preko polja ponovno skretao prema velikoj kući okruženoj oštećenim zidinama, ruševnim i mjestimice nagrizenim vlagom, ili pak prekrivenim zapisima kakve praznovjerni ispisuju ne bi li umilostivili afrite, zle du- hove; išaran crnim talismanskim otiscima ruku ili natpisima
»B’ism’illah ma’sha’llah« (Oslobodio nas Bog zla). Stanovnici kuće su upravo za takve pobožne seljake na spojevima zidova bili podigli male vjetrenjače u ljudskom obličju, s rukama što se okreću i tjeraju zle duhove. Bio je to vlastelinski dvor Karm Abu Girga, sela što je pripadalo Hosnanijevima.
Emin, glavni nadglednik imanja, čekao ih je kraj glavnog ulaza, uz uobičajne kratke pozdrave, okružen skupinom stidljivih dječaka koji su pridržavali konje i po- magali jahačima sići.
Velika dvokrilna vrata sa zasunima u obliku pištolja i izrezbarenom oplatom bila su raskriljena, kako bi mogli ući u dvorište ispred kuće, građene na dvije razine - prvi kat za prijam gostiju, s bočnim pogledom na nadsvođene donje lukove i dvorište s hambarima i sobama za primanje, skladištima i štalama. Nessim nije prekoračio praga prije nego što je još jednom pogledao izblijedjele ali još prepoznatljive crteže što su krasili zid na desnoj strani i nizom gotovo hijeroglifskih znakova prikazivali njegovo hodočašće na rijeku Jordan: nevješti crteži konja, automobila, broda i avi- ona. Promrmljao je neki pobožni navod, na što se mala skupina slugu zadovoljno osmjehne, uzimajući to kao znak kako Nessim, usprkos dugotrajnom boravku u gra- du, nije zaboravio domaće običaje. Ali on to nikad nije zaboravljao učiniti: kao putnik koji zna kada mora predočiti putovnicu. I Narouz mu je bio zahvalan na taktičnosti iskazanoj takvim činom, koji je njegova brata činio još dražim podanici- ma kuće, ali i jačao njegov položaj gospodara kuće.
Sličan niz crteža na drugoj strani nadvoja pokazivao je da je i on, mlađi brat, obavio pobožno hodočašće, svetu dužnost svakoga bogobojaznoga Kopta.
S obiju strana glavnoga ulaza bili su golubarnici: nekoliko neskladnih stupova načinjenih od zemljanih vrčeva, nevješto slijepljenih vlažnim cementom. Golubarni- ci su odlika egipatskih ladanjskih kuća; zahvaljujući njima stol seoskog vlastelina uvijek je pun najbiranijih jela. Oblak golubova povazdan je lepršao i gukao bačvasto
nadsvođenim dvorištem. A ono je sada bilo neobično živo: crni noćni čuvar, gafir, sluge i upravitelji prilazili su jedan po jedan i pozdravljali starijega brata, nasljedni- ka. Pružili su mu kupu vina i stručak cvijeća, a Narouz je stajao postrani i ponosno se smješkao.
Zatim su svečanim korakom krenuli trijemom s prozorima od raznobojna stakla (iza kojega na trenutak postaše nalik harlekinima), a onda izišli u ružičnjak s trošnom i zapuštenom sjenicom, pa krivudavim puteljcima došli do malena ljetnikovca u ko- jemu je, raskrivena lica, sjedila i čitala Leila. Kad su stigli nadomak kućici, Narouz je zovne po imenu, pripremajući je za susret, pa doda: - Pogodi tko je došao! - Ona brzo spusti feredžu, upre bistre tamne oči prema suncem obasjanim vratima i reče: - Mali opet nije donio mlijeko. Morao bi mu reći, Narouze. Glup je kao top. Zmiju tre- ba redovno hraniti, inače postaje opaka. - A tada joj glas promijeni pravac, kao ptica u letu, strmoglavi se i prijeđe u raskošni, milozvučni polujecaj: - Nessime - reče i po- novi to još dva puta, grleći ga takvom ustreptalom nježnošću da se Narouz nasmija, proguta slinu i u isti mah oćuti radost zbog bratovljeve ljubavi prema Leili, ali i gorčinu zbog spoznaje da je onaj drugi, Nessim, njezin miljenik - njezin lijepi sin. Nije bio ljubomoran na Nessima, tek ojađen pjesmom majčina glasa - tona kakvim se njemu nikad nije obraćala. I vazda je bilo tako.
Reći ću malome - protisne i ogleda se, tražeći zmiju. Egipćani drže da je zmija u kući gost koji donosi sreću, pa je neće ubiti i time izazivati zlu kob. Leilino često samovanje u malome ljetnikovcu ne bi bilo potpuno bez te trome kobre, koja je bila naučila piti mlijeko iz tanjurića, kao mačka. Sjeli su jedno uz drugo i dalje se držeći za ruke. Nessim je pričao o politici, a njezine crne mlađahne oči netremice su ga pro- matrale. S vremena na vrijeme živahno bi kimnula, odlučna izraza, dok ih je mlađi sin sjetno promatrao, uvelike se diveći točnosti kojom je Nessim izražavao i sažimao misli - plod dugogodišnjeg života među ljudima. Osjećao je Narouz kako te teško ra- zumljive riječi tupo dopiru do njegova uha, teške od značenja što ga je on tek naslu- ćivao. Iako je znao da se tiču njega koliko i drugih, činilo mu se da pripadaju neko- mu boljem svijetu, napučenom sofistima ili matematičarima - bićima koja bi mogla iskovati i udahnuti glas nejasnim čežnjama i zbrkanim željama što bi se počele za- metati u njemu kad bi god spomenuli Egipat ili obiteljska dobra. Sjedio je i si- sao zglob kažiprsta, slušao i pogledavao sad majku, sad Nessima.
A sada kad se Mountolive vratio - zaključi Nessim - bit će ti jasno što pokuša- vamo učiniti. Je li da će nam pomoći, bude li mogao? On razumije.
Ime Mountolive imalo je dvojak učinak. Žena spusti pogled na bijele ruke što su ležale pred njom na poludovršenu pismu - oči tako blještavo namazane kohlom i antimonom da bi bilo teško razabrati suze u njima. A nije ih ni bilo. Samo su iskrile od ljubavi. Je li se sjetila onih dugačkih pisama što ih je onako vjerno pisala za sve vrijeme dok su bili razdvojeni?
Narouz, pak, osjeti nagli ubod ljubomore na spomen toga imena ispod kojega, kao pod nadgrobnom pločom, bijaše pohranio sjećanja na druga vremena - na mlado- ga tajnika iz Visokog povjerenstva,{43} kojega je njegova mati... u svijesti nikada nije rabio riječ »ljubila«, nego je na njezinu mjestu u mislima ostavljao prazninu. Sjetio se i bolesnoga muža u invalidskim kolicima koji je sve to promatrao bez riječi. Naro- uzova duša zatreperila je očevom strašću kad je - poput glazbene note - odjeknulo Mountoliveovo ime. Gutao je slinu i nelagodno se vrpoljio, gledajući kako majka dršćući preklapa pismo i gura ga u omotnicu. - Možemo li mu vjerovati? - zapita ona Nessima. Bila bi ga udarila po ustima da je rekao »Ne«. Jer, htjela je još jednom čuti zvuk toga imena. Njezino pitanje bilo je tek poticaj i ništa više. On joj poljubi ruku, a Narouz se ljubomorno zadivi njegovu udvornom osmjehu i odgovoru: - Kome može- mo vjerovati ako ne Mountoliveu ?
Kao djevojka, Leila je bila lijepa i bogata. Kći »plave čarape«{44} odgojena u sa- mostanu i rado viđena u društvu, bila je jedna od prvih koptskih žena koje su odbaci- le feredžu. Studij medicine započela je protiv roditeljske volje. Ali rana udaja za mnogo starijega čovjeka dokrajčila je njezine izlete u svijet mnogostrukih moguć- nosti, gdje joj je nadarenost mogla biti čvrstim uporištem. Uz to je i narav egipatskog života bila nesklona ženskim slobodama, pa se Leila odrekla karijere i posvetila mužu, kojemu se uvelike divila, i predala se učmalom ladanjskom životu. No ispod svega toga u njoj je i dalje tinjala vatra. Zadržala je prijatelje i interese; svakih neko- liko godina putovala u Europu; primala časopise na četiri jezika. Duh joj je brusila samoća a bogatile ga knjige o kojima je mogla raspravljati jedino u pismima dalekim prijateljima i čitati ih samo u skrovitosti harima. Tada se pojavio Mountolive i za- tekla je muževljeva smrt. Odjednom, bila je slobodna; disala na pragu novoga svije- ta, bez drugih obveza doli svoja dva stasajuća sina. Godinu dana odlučivala je hoće li se nastaniti u Parizu ili u Londonu, a dok se dvoumila sve joj je izmaklo iz ruke. Lje- potu, za koju dotad nije osobito marila, kao što to biva u lijepih ljudi, iznenada su poharale boginje, rastočile one krasne crte i ostavile joj tek prelijepe oči egipatske proročice. Odvratna crna feredža, koju je godinama smatrala znamenom ropstva, sada joj postade pribježištem u kojemu je skrivala ruševine nekoć izuzetne ljepote. Nije imala srčanosti s tim novim, opustošenim licem paradirati prijestolnicama Euro- pe, prkositi nijemoj sućuti prijatelja koji su je zacijelo pamtili onakvom kakva je ne- koć bila. Nemilosrdno zaustavljena na putu života, odlučila je ostati i dočekati kraj na obiteljskom imanju, u posvemašnjoj osami. Jedini odušak odsad će joj biti pisanje pisama i čitanje; jedina skrb - sinovi. Sve njezine nestalne strasti bile su sada skrenu- te na to usko polje. Morala je zagospodariti cijelim jednim svijetom novih odnosa, čega se latila muškom odlučnošću. Narušeno zdravlje, samoća, dosada - sučeljavala se sa svim tim osjećajima i nadvladavala ih, živeći u svojoj povučenosti kao svrgnuta carica, hraneći zmiju i pišući beskrajna pisma što su odisala žarom i iskričavošću ži-
vota zakrivena feredžom, a koji se pomaljao jedino iz onih crnih, vazda mladih očiju. Nikad je više nisu viđali u društvu, pa je postala svojevrsnom legendom među onima koji su je se sjećali iz prošlih dana, a koji su je nekoć nazivali »crnom lastavicom«. Sada je povazdan sjedila za grubim jelovim stolom i pisala onim krupnim, ujednače- nim rukopisom, umačući guščje pero u zlatnu tintarnicu. Pisma su joj sada bila život a pišući ih, počela je patiti od onog čudnog osjećaja izvitoperene zbilje što ga imaju pisci kada opisuju stvarne ljude. Dopisujući se s Mountoliveom, na primjer, bila ga je, čini se, tako vješto ponovno izmislila, da je on za nju počeo opstojati ne toliko kao ljudsko biće od krvi i mesa koliko kao lik iz mašte. Gotovo je bila i zaboravila kako izgleda, što može očekivati od njegove tjelesne nazočnosti, pa kad je stigao brzojav s viješću da se za koji mjesec sprema vratiti u Egipat, u prvi je mah osjetila tek razdraženost što se kao uljez, tako reći tijelom, uvlači u sliku stvorenu u njezinoj mašti. - Ne želim ga vidjeti - promrmljala je u prvi mah, srdito, a tek tada počela drhtati i rukama prekrila unakaženo lice.
Mountolive će te htjeti vidjeti - najposlije reče Nessim, kad razgovor ponovno skrene na njega. - Kada ti ga smijem dovesti? Poslanstvo se uskoro seli u ljetne prostorije, pa će stalno biti u Aleksandriji.
Mora pričekati dok budem spremna - reče ona. i ponovno osjeti kako je obuzi- ma gnjev zbog njegova uljezičkog uvlačenja u njezinu dragu tlapnju. - Prošlo je već toliko godina. - Zatim dirljivim žarom upita: - Je li ostario... je li osijedio? Boli li ga noga? Može li hodati? Bio je pao na skijanju u Austriji...
Sve to slušao je Narouz pognute glave i čemerna, teška srca: pratio uzlaznu crtu osjećaja u njezinu glasu kao što čovjek prati uspon glazbene fraze.
Mlađi je nego ikada - reče Nessim - ni za dan nije ostario - a ona ga, na njegovo iznenađenje, uhvati za ruku i, položivši je sebi na obraz, ojađeno reče: - Ah, okrutni ste, i jedan i drugi. Idite. Ostavite me sada na miru. Moram pisati pisma.
Nije htjela imati zrcala u harimu otkad ju je bolest lišila samopoštovanja, ali je krišom, nad zlatnim poklopcem džepnoga zrcala, dodirivala i sjenčala oči - jedino svoje preostalo blago, iskušavala razne načine mazanja, uvježbavala različite pogle- de i usklađivala ih s odgovarajućim riječima, nastojeći onome što bijaše preostalo od negdašnje ljepote dati rječitost bogatu kao što bogat bijaše njezin živahni duh. Pod- sjećala je na čovjeka koji je iznenada oslijepio, pa ponovno uči pisati jedinim pre- ostalim dijelom tijela: rukama.
Braća se vratiše u staru kuću, u njezine hladovite ali prašnjave sobe, sa zidovima obloženima starinskim sagovima i vezenim prostiračima, pretrpane divovskim leši- nama odavno demodirana pokućstva - nekom vrstom otomanskog buhla,{45} često vi- đena u starim egipatskim kućama. Nessimu se srce stezalo od njezine ružnoće, od staromodnih komada pokućstva iz doba Drugog carstva, od ljubomorno čuvanih nje-
zinih navada. Nadstojnik imanja bio je, po običaju, zaustavio sve satove u kući. Na Narouzovom jeziku to je značilo: »Tvoj boravak među nama toliko je kratak da se ne smijemo podsjećati kako sati brzo lete. Bog je stvorio vječnost. Oslobodimo se tira- nije vremena.« Te starinske, naslijeđene uljudnosti dirale su Nessima. Čak i primi- tivni higijenski uvjeti - nije bilo kupaonica - činili su mu se nekako prihvatljivim, uklapali se u kućne navike, premda je volio toplu vodu. Narouz je, pak, i zimi i ljeti spavao gol. Prao se u dvorištu: sluga bi ga polijevao vodom iz krčaga. Po kući je obično nosio stari plavi ogrtač i turske papuče. A i duhan je pušio iz nargile{46} du- gačke kao mušketa.
Dok je stariji brat vadio odjeću iz kovčega, Narouz je sjedio na rubu kreveta, pro- učavao isprave iz torbe pune papira i napregnuto ali smireno razmišljao, jer su se od- nosile na strojeve pomoću kojih je kanio nastaviti i pojačati napade na mrtvi pijesak. U duhu, već je vidio kako cijela vojska drveća i grmlja nezaustavljivo prodire sve dublje u pustaru - rogač i maslina, loza i čičimak, trišlja, breskva i marelica šire oko sebe zelene boje života po nenapučenim predjelima prašine zagušene morskom solju. Gotovo pohotno gledao je slike strojeva u šarenim prospektima što mu ih je donio Nessim, milovao ih prstom, a u mašti slušao kako crpke sišu i izbacuju slatku vodu, odstranjuju mrtvu sol iz tla, vraćaju ga u život, pripremaju ga nahraniti žedno korije- nje njegova drveća. Gebel, Mariut, Abusir - duh mu poput lastavice odleprša preko dina u samu Nitrijsku pustinju, osvajajući je u mislima.
Pustinja - reče Narouz. - Ali da te pitam, hoćeš li sutra na jahanje sa mnom do šatora Abu Kara? Obećali su mi jednog arapskoga konja, a ja bih ga htio sâm ukroti- ti. To bi bio lijep izlet. - Nessim se odmah oduševi prijedlogom. - Hoću - reče. - Ali rano - dometne Narouz - pa možemo proći pored maslinika, da vidiš što smo sve napravili. Hoćeš li? Molim te! - Stegne ga za nadlakticu. - Otkad smo počeli s tu- niskom maslinom chimlali, sve teče kao po loju. Ah, Nessime! Kako bih volio da ostaneš ovdje. Ovo je tvoj dom.
Nessim je, kao uvijek, počeo željeti isto što i brat. Te noći večerali su po starinski
a koliko je to bilo drukčije od nametljive raskoši ispraznih aleksandrijskih običaja! Uzeli su ubrus sa stola, svaki svoj, pa krenuli u dvorište na složeni obred pranja ruku što prethodi obroku na selu. Sluge su ih polijevali dok su stajali jedan pored drugoga i prali prste žutim sapunom a ispirali ih narančinom vodicom. Zatim su sjeli za stol gdje im je jedini pribor bila drvena žlica za juhu, svakome svoja; inače su prstima lo- mili tanke plosnate seoske pogače i umakali ih u jela od kuhana mesa. Leila je uvijek večerala sama, u ženskim odajama, i rano lijegala, pa su braća bili sami za stolom. Jeli su bez žurbe, s dugim prekidima između jela, a Narouz je igrao ulogu domaćina: stavljao birane komade na Nessimov tanjur, snažnim prstima komadao kokoš i pura- na, ne bi li što bolje poslužio gosta. Poslije slastica i voća opet su izišli u dvorište gdje su ih čekali sluge, pa još jednom oprali ruke.
U međuvremenu sluge su raspremili i odmaknuli stol, oslobodivši pristup nizu starinskih divana u sobi i na balkonu. Iznijeli su pribor za pušenje: dugocijevne nargile s Narouzovim omiljenim duhanom i srebrnu zdjelicu sa slatkim. Tu su sjedili neko vrijeme, šutjeli i pijuckali kavu. Nessim je izuo papuče i podvio noge: sjedio je s bradom u ruci i pitao se kako će najaviti bratu vijest o ženidbi što ga je kopkala negdje u podsvijesti; hoće li mu otvoreno reći zašto je za suprugu odabrao ženu dru- ge vjere. Noć je bila vruća i tiha, a miris magnolijina cvijeta dizao se prema balkonu u lakim zapusima i vrtlozima od kojih su svijeće treperile i podrhtavale; izjedala ga je neodlučnost.
Imao je dojam da bi mu u takvu raspoloženju bilo kakva promjena došla kao olakšanje, pa je odahnuo kad je Narouz predložio da pozovu seoskog pjevača - obi- čaj u kojemu su kao mladići tako često uživali.
Ništa tako dobro ne pristaje gluhoj tišini egipatske noći kao djetinje ganutljivi zvuci kemengeha.{47} Narouz pljesne rukama i odasla poruku; iz služinskih odaja po- javi se starac koji je, zahvaljujući milosrđu kuće, svake noći ondje večerao. Hodao je sporim, pokornim korakom duboke starosti i nadolazeće sljepoće. Zvučna kutija nje- gove male viole bila je izrađena od polovice kokosove ljuske. Narouz skoči i posjed- ne ga na jastuk u dnu balkona. Dvorištem odjeknu koraci i poznati glas - glas staroga učitelja Mohameda Shebaba, koji se, nasmiješen i naboran, popne stubištem i stisne Narouzu ruku. Imao je vedro, dlakavo, pomalo majmunsko lice i, kao uvijek, bespri- jekorno čisto tamno odijelo s ružom u zapučku. Bio je pomalo kicoš i epikurejac, a ovakvi posjeti velikoj kući bili su mu jedina razonoda, budući da je veći dio godine živio povučen u dubinama delte. Sada je sa sobom donio stari dragocjeni pisak za nargilu što ga je posjedovao već četvrt vijeka. Bio je očaran što čuje glazbu i s ganu- ćem slušao strasne starčeve quasidas - pjesme iz arapskih svetih knjiga, pune ne- obuzdane pustinjske sjete. Glas staroga pjevača, lomljiv mjestimice, poput krhkog lista, dizao se i spuštao u noći; pratio titravu glazbenu nit pjesme kao da kaska prastarim cestama poluzaboravljenih misli i osjećaja. Mala je viola tihim gudanjem dodavala pjesmi vlastitu tužaljku; vraćala ih u djetinjstvo. Tada iz staroga pjevača iznenada provali strasna hodočasnička pjesma što onako čudesno izražava čežnju muslimana za Mekom i njihovo štovanje Proroka; napjev zaleprša u srcima braće, sapet kao ptica lepetavih krila. Premda Kopt, Narouz je u zanosu hvale ponavljao: - A-lah! - A-lah!
Dosta, dosta! - napokon vikne Nessim. - Ako hoćemo rano ustati, moramo rano na počinak, zar ne?
Narouz skoči na noge, vikne da mu donesu svjetiljke i - kao dobar domaćin - prvi krene u gostinjsku sobu. Tu pričeka da se Nessim opere i svuče, a zatim se popne u škripavi starinski krevet i zaželi mu laku noć. Zastavši pred vratima, Nessim naglo
dobaci: - Narouze imam ti nešto reći. - A zatim, u novom naletu stidljivosti, do- metne: - Ali to može pričekati do sutra. Bit ćemo sami, je li? - Narouz kimne i osmjehne se. - Sluge se toliko plaše pustinje da ih uvijek pošaljem natrag, čim dođe- mo na rub. - Da. - Nessim je dobro znao za vjerovanje Egipćana kako je pustinja na- pučena duhovima demona i drugima čudesnim bićima, slugama muslimanskog Soto- ne, Iblisa.
Nessim utone u san, a kada se probudi zateče brata potpuno odjevena, kako stoji kraj kreveta s kavom i cigaretama.
Vrijeme je - reče. - U Aleksandriji sigurno spavaš do kasna...
Ne - odvrati Nessim - vjerovao ili ne, već oko osam sati sam u uredu.
Osam! O! Jadni moj brate! - naruga se Narouz i pomogne mu odjenuti se. Konji su ih već čekah, pa braća izjašu u zoru obavijenu gustom plavičastom maglicom što se dizala s jezera. Zrak bijaše oštar, na granici mraza, ali je sunce već počelo proži- mati gornje slojeve i sušiti rosu na minaretu džamije.
Narouz je jahao prvi, niz zavojite puteljke, po krivudavima konjskim stazama, preko nasipa, nepogrešivo, jer je cijeli krajolik bio utisnut u njegovu svijest kao najsavršeniji zemljovid majstora kartografa. Uvijek ga je nosio u glavi, kao plan bitke, a znao je starost svakoga drveta, vodostaj svakoga zdenca, visinu pijeska do u centimetar. Bio je opsjednut tim krajem. Polako su obišli veliku plantažu, načinili ozbiljnu procjenu njezina napredovanja i raspravili planove za sljedeći napadaj, kada budu postavljeni novi strojevi. A onda, čim su stigli do skrovita mjesta uz rijeku, sa svih strana zaklonjena trstikom, Narouz reče: - Čekaj malo... - pa sjaše i skine sta- ru kožnatu lovačku torbu s ramena. - Moram nešto sakriti - doda, stidljivo se smješkajuću prema tlu. Nessim je rastreseno gledao kako izvrće torbu i istresa sa- držaj u muljevitu vodu. Nije očekivao vidjeti smežuranu ljudsku glavu, s usnama izvijenim iznad žutih zuba i očima razroko okrenutim prema unutra, glavu koja se otkotrljala iz torbe i sada polako tonula, nestajala u zelenoj dubini. - Što je to, dovra- ga? - zapita, a Narouz se siktavo nasmija, gledajući u tlo, i odvrati: - Abdel Kader - njegova glava. - Klekne i počne ispirati torbu u rijeci, žestoko vitlajući njome, a onda je u hipu iskrene kao što bi iskrenuo rukav, i vrati se konju. Nessim se duboko za- misli. - Znači, ipak si to morao učiniti - reče. - Bojao sam se da hoćeš.
Narouz na trenutak upre blistave oči u brata i ozbiljno reče: - Nove neprilike s beduinskom radnom snagom mogle bi nas na godinu stajati tisuću stabala. Bio bi to preveliki rizik. Osim toga, htio me otrovati.
Nije više rekao ni riječi, pa su jahali i šutjeli, dok nisu dospjeli do rijetko zasađe- na rubnoga pojasa obradive zemlje, do prve crte bojišta, da tako kažemo, gdje je uistinu predstojala borba, do dugačkoga nazupčenog predjela nalik na ivice rane. Mulj obradivih površina i iscjedak isušene pustinje, zagađeni smradnim solima, bili
su zatrovali zemljište po cijeloj dužini i stvorili sliku pustoši.
Tu je rasla samo divovska trstika i šaš ili poneki slučajan trnov grm. Nijedna vrsta ribe nije mogla živjeti u toj slankastoj vodi. Ptice su je izbjegavale. Ležala je u gnjiloj omči vlastita smrdljivoga daha, sablasna, zatravljena i posvema nijema: mjesto na kojemu su se pustara i brazda hvatale u samrtni zagrljaj. Jahali su sada među visokim rogozom čije su izbijeljene i solju okovane stabljike blistale na suncu. Konji su dahtali i mučno se probijali kroz mutnu vodu, štrcali ih njome, a ona se pretvarala u kristaliće soli gdje bi god pala; lokve mulja bile su prekrivene slanom korom što su je pri svakom udaru lomila konjska kopita, a pritom se iz crnoga ko- ritskog mulja dizao odurni smrad i neočekivani rojevi bockavih muha i komaraca. Ali Narouz se i ovdje znatiželjno ogledao oko sebe, usplamtjela pogleda, jer je i tu pustu zemlju u mašti već bio zasadio rogačom i zimzelenim grmljem - osvojio je. Ja- hali su suspregnuta daha i nisu progovarali dok su prelazili tu posljednju kužnu prepreku i dugačke površine zemljišta, smežurana poput mumije, pred kojima se pustoš povlačila. Najposlije su stigli na rub pustinje i zaustavili se u hladu, a Narouz je u džepu napipao komadić plave bilijarske krede. Prstom su utrljali kredu oko oč- nih kapaka, da ih štiti od sunčeva bljeska, što su uvijek činili, i kao djeca, a zatim omotali tkaninu oko glave, po beduinski.
A onda: prvi čisti zapuši pustinjskoga zraka i golotinja prostora, čistog kao te- orem, što se širi u nebo potopljeno u vlastitu tišinu i velebnost, napučeno tek bićima koja je stvorila mašta čovjekova kako bi naselila krajolike nesklone njegovim strasti- ma, nebo što svojom čistoćom ranjava um.
Narouz vikne, a konji poskoče, ispunjeni novim osjećajem slobode i prostora oko sebe, pa udare u onaj svoj bijesni, vratolomni galop preko dina, s lepršavim grivama i repovima, škripajući sedlima. Dugo su tako prašili, a Nessim je hihotao od uzbuđe- nja i radosti. Davno nije jahao tako divljim galopom. Držeći ritam, opisali su blagi luk prema istoku, preko žbunovitih zemljišta na kojima je cvjetalo divlje cvijeće a leptiri blagovali u pustoši dina, na prljavosmeđim žilavim primjercima biljnoga živo- ta. Kopita su klopotala šljunkovitim tlom, kamenitim dolinama s gromadama nazub- ljena pješčenjaka i gudurama od ružičastog škriljevca. Nessim utone u sjećanja na momačke noći provedene tu, na otvorenom, pod nebom bijelim od zvijezda, u buč- nom šatoru (smrznuti konopci ljeskali su se poput dragoga kamenja) podignutom pod Vegom, dok se cijela pustinja prostirala oko njih kao prazna odaja. Kako je samo mogao zaboraviti taj najčudesniji od svih doživljaja? Ležala je pred njim, cijela, kao da je glazbalo, a on - zna svirati, ali ga već godinama, nekako, zaboravlja dodirnu- ti. Obasjan slikama što ih je gledao u duhu, slijepo je slijedio Narouza. Vidio je sebe i brata u tom pustom beskraju - dvije točke što kao golubovi lete praznim nebom.
Predahnuli su u hladu velike klisure - u grimiznoj oazi tame - zadihani i sretni. - Ako istjeramo divljeg vuka iz jame - reče Narouz - oborit ću ga korbačom - nježno
pomiluje veliki bič i provuče ga kroz prste.
Kada su ponovno uzjahali, Narouz krene sporim zavojitim puteljkom, tražeći sta- ru karavansku stazu - masrab, koja će ih odvesti do Quasur el Atasha (Dvorca žed- nih), gdje su se prije podneva imali sastati sa šeikovim ljudima. Nekoć je i Nessim napamet znao te ceste - krijumčarske staze kojima su stoljećima prolazile karavane na putu između Alžira i Meke -»ceste obilja« što su kormilarile ljudskim bogatstvom kroz divljinu pustinje, prenosile začine i robu iz jednoga u drugi dio Afrike, a vjerni- cima davale jedinu mogućnost putovanja do Svetoga grada. Odjednom osjeti ljubo- moru zbog bratovljeve srođenosti s pustinjom koja im je nekoć podjednako pripada- la. Žudno ga je oponašao.
Uskoro Narouz vikne promuklim glasom i mahne rukom: bili su izišli na masrab, cestu s tragovima deva, mjestimice duboko usječenu u živi kamen, ali koja se u valo- vitim, usporednim nizovima protezala od obzorja do obzorja. Mlađi brat i dalje je da- vao ritam jahanju. Plava košulja bila mu je ispod pazuha natopljena ljubičastima mrljama znoja. - Stižemo - poviče, a ispod treperavih bisernih ivica neba polako ispliva visoki grozd crvenkastih bazaltnih stijena, oblikovanih tako da su pomalo podsjećale (kao lice obasjano plamenom) na žeđom izmučenu sfingu. A tu, u tamnoj sjeni klisure, čekala ih je brbljava skupina ljudi koji su ih trebali odvesti še- ikovim šatorima: četiri visoka, suha muškarca, kao načinjeni od pakpapira, kojima su glasovi pucali od strahovite žeđi a smijeh zvučao divlje, mahnito. Dohajali su do njih
u zagrljaj ruku suhih kao šiblje, u bockavo ceketanje Nessimu stranoga arapskog je- zika, na kojemu im se Narouz sada obraćao.
Nessim je stajao, osjećajući najednom da je Europljanin, gradski čovjek, pridošli- ca: jer ti ljudi nosili su u sebi duboko uvriježene običaje arapskoga svijeta - njegovu formalnu uljudnost i grubost - njegovu sirovost. I sâm se iznenadio kad je počeo pre- birati po pamćenju ne bi li se sjetio neke Bonnardove slike ili Blakeove pjesme - kao što bi žedan čovjek pipkajući tragao za izvorskom vodom. Kao što bi putnik pristu- pio sirovu gorštačkom klanu, zadivljen njihovim izranjenim stopalima i ogrubje- lim dlakavim nogama, ali zahvalan što njihova snaga - puna mržnje prema životu a zaljubljena u patnju - nije istisnula svekoliku europsku kulturu. Tu je odjednom izgu- bio brata, rastao se od njega, jer Narouz bijaše uronio u život tih arapskih stočara jednakim žarom kakvim je uranjao u život svoga zemljišta, svojega drveća. Snažni isprepleteni mišići njegova dlakavoga tijela napinjali su se od ponosa što on, gradski odgojen Aleksandrijac - gotovo prezreni nasrani{48} - sve njih može nadmašiti u stre- ljaštvu, govoru i jahanju. Na njemu, čiju su srčanost poznavali, počivao je njihov sumnjičav beduinski pogled; nježnoga Nessima bili svi već vidjeli u raznim prilika- ma; njegove njegovane ruke odavale su gradskoga gospara. Ali, bili su uljudni.
U tom trenutku valjalo je samo poznavati ustaljena pravila ponašanja, zaboraviti dušu, jer ti krasni pustinjski momci bili su puki automati. Pomislivši na Mountolivea,
Nessim se iznenada nasmiješi i zapita se odakle Britancima građa za mit o pustinjskom Arapinu. Surova trivijalnost njihovih života bila je tako uska, tako spu- tana ustaljenim pravilima. Ako bi vas uopće i dirnuli u dušu, bilo je to kao što vas mogu dirnuti gajde, iz kojih ćete izmamiti samo najjednostavnije zvuke. Gledao je brata kako se vješto snalazi među njima, samo zato što poznaje njihova pravila, kao što klaun vješto barata lopticama. Jadnici! Osjećao je kako se u njemu budi moć i bo- gatstvo gradski odnjegovana duha.
Sada su svi, u zbijenoj skupini, jahali prema šeikovim šatorima, preko rebrastih pješčanih padina, kroz priviđenja od pašnjaka kakva mogu izmaštati samo kišni obla- ci, dok nisu stigli do malena kruga šatora, tih kožnatih nebesa muškosti, stvorenih maštom muškaraca čije su uspomene iz djetinjstva bile toliko mučne da su morali izmisliti jedno uže nebo pod kojim će usađivati zametak rase. Pod takvim malenim kožnatim svodom rodilo se prvo dijete, otkrivena tajna prvoga ljudskog poljupca... Nessim žarko požali što ne zna slikati kao Clea. Smiješna misao, i neumjesna.
Ali šeikovi su šatori bili prostrani: pokrivali su gotovo dvjesto četvornih metara šatorskim krilom satkanim od kozje dlake, sa širokim prošivima crne, zelene, smeđe i bijele boje. Sa šavova su visjele dugačke rojte i poigravale na vjetru.
Šeik i njegovi sinovi - poredani kao da su u galeriji igraćih karata - dočekali su ih s uobičajenim pozdravima na koje je Narouz barem znao odgovoriti. Šeik ih je odveo do jednoga šatora, govoreći: - Ova kuća je vaša, osjećajte se slobodno. Sluge smo vam pokorni. - Iza šeika gurali su se vodonosci, da im oplahnu ruke, noge i lice - lice sada pomalo suho i natečeno od puta. Odmarali su se dobar sat u tome mrklom mra- ku, jer je žega bila na vrhuncu. Narouz je ležao na jastucima i hrkao, ispuženih ruku i nogu, dok je Nessim dremuckao: budio se s vremena na vrijeme i promatrao brata - ono lako predavanje snu, što je redovita posljedica tjelesnog zamora. Razmišljao je o bratovljevu ružnom licu - o onom prekrasnom nizu bijelih zuba što se nazirao ispod ružičasta rascjepa na gornjoj usni. A dok su se odmarali, u šator su povremeno tiho ulazili plemenski poglavari, izuvali cipele na ulazu i ljubili Nessimu ruku. Jedan po jedan šaptom su izgovarali jedinu riječ dobrodošlice: Mahubbah.
Bilo je kasno poslijepodne kad se Narouz probudio, zatražio vode da nakvasi ti- jelo, a usput zamolio da mu daju čistu odjeću, koju mu je odmah donio najstariji še- ikov sin. Izišao je na užareni pijesak i rekao: - A sada ćemo poći birati ždrijepca. To će možda potrajati nekoliko sati. Nećete imati ništa protiv? Vratit ćemo se malo kasnije, ha? - U hladu su bili postavili jastuke, pa se Nessim udobno zavalio u njih i gledao brata kako po blještavu pijesku žustro prilazi skupini ždrijebaca što su ih bili dognali radi odbira.
Poskakivali su ljupko, bezazleno, a njemu su se njihove lepršave grive činile
»kao uzbibano more lipanjsko«. Narouz im priđe i zastane, oprezno, pa ih stade pro-
matrati. Zatim nešto dovikne, a jedan momak pritrči mu s uzdama i žvalama. - Bi- jelca - promuklo vikne, a šeikovi sinovi mu odgovore riječima što ih Nessim nije ra- zumio. Narouz se ponovno okrene, oprezno se sagne, mekano klizne među mlade ži- votinje i - dok si trepnuo okom - uzjaše bijeloga ždrijepca kojega je prethodno bio zauzdao jednom jedinom, gotovo nevidljivom kretnjom.
A taj mitski stvor stajao je mirno, razrogačenih blistavih očiju, kao da želi pro- niknuti u novo čudo od jahača na svojim leđima; trenutak poslije tijelom mu preleti lak, mreškav drhtaj - provala iznenadna straha što vazda prati sraz ljudskoga i živo- tinjskog svijeta. Konj i konjanik stajali su kao da poziraju za spomenik, utonuli u misli.
Odjednom, ždrijebac zanjišti - tiho, dahtavo, preplašeno, strese se i počne skakati savijajući se u luk, ukočeno kao igračka, a pri svakom se skoku divlje obrušavao na prednje noge. Narouz ipak ostade sjediti u sedlu. Nagne se prema naprijed i zareži nešto ždrijepcu u uho, što ovoga razjari, jer udari u istrzani, strmoglavi, skakutavi galop, okrećući se, propinjući i saginjući glavu. Konj i konjanik učine lagan, nepravi- lan krug oko šatora i na kraju se vrate do mjesta gdje je na ulazu u glavni šator staja- la gomila Arapa i nijemo ih promatrala. A tada, kao da shvaća kako joj je velik dio pravoga života - djetinjstvo možda - otišao u nepovrat, jadna životinja ispusti još je- dan tih, dahtav rzaj i naglo udari u dug, neumoran leteći galop, svojstven svojoj vrsti. Meteorski ustremljen prema naprijed, kao da će probiti samo nebo, ždrijebac se otko- vitla preko dina, s jahačem koji se snažnim škarama svojih nogu - uspravan kao kip pričvršćen na podlogu - čvrsto držao za nj. Iz šatora se vine gromki uzvik odobrava- nja, a Nessimu - osim mladog sira i kave - počnu pristizati pohvale na račun brata.
Dva sata kasnije vrati se Narouz sa ždrijepcem blistavim od znoja, mlitavim, te- turavim, s tako malo borbenosti u sebi da je još samo snuždeno dahtao i udarao kopi- tima, poražen. I sam Narouz bio je divljački iscrpljen, ošamućen, kao da je jahao pećnicom: zakrvavljene oči i napeto lice koje se trzalo svjedočili su o žestini bitke. Samo je suhim, raspucanim usnicama tepao ždrijebetu. Ipak, bio je sretan, zapravo razdragan. Prepuklim glasom viknuo je da mu donesu vode i zamolio pola sata od- mora prije nego što krenu natrag. Ništa nije moglo iscrpiti to snažno tijelo, pa ni sla- dostrašće što ga je doživio u tome dugom, divljem okršaju. Kad je sklopio oči i osje- tio kako mu lijevaju vodu po glavi, još jednom je ugledao tamno zakrvavljeno sunce, koje mu je titralo iza sklopljenih vjeđa kao oličenje umora - i osjetio kako mu se od pustinjske jare koža suši i pucketa pod kapljicama znoja. U glavi mu se mutilo od žarkih, ubojitih boja i dojmova - kao da mu se cijeli osjetilni aparat rastopio na vrući- ni, poput kutije s bojicama, stopivši u jedno misli, želje i čežnje. Bio je omamljen od radosti, ćutio se netjelesnim kao duga nebeska. A ipak je za manje od pola sata bio spreman za povratak.
Krenuli su, sada s novom pratnjom, među kose sunčeve zrake što su bacale ruži-
časte i purpurne sjene na brazde u dinama. Brzo su stigli do Quasur el Atasha. Naro- uz je bio dogovorio da mu poglavarovi sinovi dopreme bijeloga ždrijepca potkraj tjedna, pa je sada mirno jahao i s vremena na vrijeme popijevao. Bio je već mrak kad su došli do Dvorca žednih, pa su se pozdravili s domaćinima i krenuli natrag u pusti- nju.
Jahali su sporo, opušteno, i promatrali kako pjegavi kopneći mjesec uzlazi nad ti- šinu, isprekidanu tek topotom kopita po šljunkovitu tlu i dalekim zavijanjem šakala. Nessimu se odjednom učini da je srušen zid što ih je dijelio, da može reći: - Narouze, ženim se. Reci to Leili umjesto mene, molim te. Ne znam zašto, ali meni je neugod- no.
Narouz se na trenutak sledi, ukoči, kao da mu je netko navukao željezni oklop. Zaljulja se u sedlu pa - s oduševljenjem toliko neprirodnim i praznim da mu glas u pola riječi prepukne - procijedi: - Cleom, Nessime? Cleom? - osjećajući kako mu krv ponovno navire u razdražene živce. Nessim odmahne glavom, kimne i začuđeno ga pogleda. - Ne. Zašto? Arnautijevom bivšom ženom - suzdržano odvrati, pomno bira- jući riječi. Jahali su i dalje; sedla su škripala, a Narouz koji se sada s olakšanjem po- čeo smješkati u sebi, poviče: - Baš mi je drago, Nessime! Napokon! Bit ćeš sretan i imat ćeš djecu.
Ali Nessima tada iznova svlada strašni osjećaj stida. Ispriča Narouzu sve što je znao o Justini i nestanku djeteta, pa doda: - Ona me sada još ne voli, i ne pričinja se da me voli, ali tko zna? Ako joj pronađem dijete i dadem joj kakav-takav mir i si- gurnost, ništa nije nemoguće. - Trenutak kasnije reče: - Ne misliš li tako? - ne zato što je htio čuti Narouzovo mišljenje, nego kako bi premostio muk što se bio počeo slijevati među njih, kao sipki pijesak pustinjske dine. - A malu će biti teško naći. Tu- žilaštvo čini sve da je pronađe, a ono malo dokaza što ih ima vode k Magzubu (Na- dahnutom). One noći kad je mala nestala, u gradu je bilo slavlje, a Magzub je sudje- lovao u njemu. Već nekoliko puta su ga optuživali za otmicu djece, ali su slučaj uvi- jek zaključivali bez optužbe, zbog nedostatka dokaza. - Narouz naćuli uši i nakostri- ješi se kao vuk. - Misliš na onoga hipnotizera? - Nessim zamišljeno reče: - Nudio sam mu velike svote novca - zbilja velike - ne bih li što doznao. Razumiješ li? - Na- rouz sumnjičavo odmahne glavom i čupne kratku bradicu. - To je onaj luđak - reče. - Prije je svake godine dolazio na svetkovinu sv. Damijane. Lud je, ali nekako čudno lud. Sveti čovjek, kao Zein-el-Abditd.{49}
To je taj - reče Nessim, a Narouz, kao da se još nečega sjetio, zauzda oba konja i zagrli brata, pa mu riječima što su ih u takvim prigodama rabili u obitelji Hosnani počne još jednom čestitati na ženidbi. Nessim se osmjehne i upita: - Reći ćeš Leili? Molim te, brate.
Naravno.
Kad ja otputujem?
Hoću.
Vidjevši kako je Narouz blagonaklono primio vijest o ženidbi, Nessim osjeti kako mu je pao kamen sa srca. U isti mah obuze ga iznenadni umor i pospanost. Ja- hali su žustro, ali nisu žurili, pa je bila gotovo ponoć kad su ponovno ugledali kraj pustinje. Konji su bili iz jazbine istjerali zeca, a Narouz ga pokuša oboriti bičem, ali ga u polutami promaši.
To je odlična vijest - vikne, vrativši se uz bok Nessimu, kao da je kratkim galo- pom po mjesečinom obasjanim dinama dobio na vremenu i nepristranosti nužnim za stvaranje promišljena zaključka. - Hoćeš li je sljedeći tjedan dovesti kući - k Leili? Mislim da sam je upoznao, ali je se ne sjećam. Rasna crnka? »Žar krijesnice blijed je pred plamenom oka njena«, kako ono pjeva pjesma? - Nasmija se gledajući u tlo.
Nessim pospano zijevne. - Joj! Bole me kosti. Eto što znači živjeti u Aleksandri- ji. Narouze, prije nego zaspim, htio bih te još nešto zamoliti. Nisam vidio Pursewardena. Što je sa sastancima?
Narouz udahne i pogleda brata blistavim očima. - Da. Dobro je - reče. - Sljedeći sastanak trebao bi se održati na mulid{50} sv. Damijane, u pustinji. - Napne snažne mišiće na leđima. - Doći će svih deset obitelji - zamisli!
Pripazi - reče Nessim - da sve bude u tajnosti, da ništa ne procuri.
Naravno! - vikne Narouz.
Hoću reći - dometne Nessim - da to u početku ne bi smjelo imati političko obi- lježje. Treba raditi polako, s razumijevanjem problema. A? Mislim, na primjer, da im ti zapravo ne moraš držati govore, bit će bolje da o svemu razgovarate. Ne smijemo se izlagati pogibelji. Nisu posrijedi samo Britanci, shvaćaš li?
Narouz nestrpljivo lupne nogom i pročačka zub. Sjeti se Mountolivea pa uzdahne.
Tu su i Francuzi... a oni ne misle što i Britanci. Kad bismo mogli iskoristiti i jedne i druge...
Znam, znam - nestrpljivo će Narouz. Nessim ga strogo pogleda. - I nemoj pro- puštati sastanke - oštro reče - jer mnogo ovisi kakav ćeš ti dojam steći o tome što nam je dalje činiti.
Nessimov prijekor duboko kosne Narouza. Pocrveni, prekriži ruke i pogleda bra- ta. - Pa, ne propuštam ih - procijedi tihim promuklim glasom. Nessim se odmah postidi i uhvati ga za ruku. Zatim tiho, povjerljivo reče:
Znaš, ponekad nešto procuri, a ne znaš kako. Eto, na primjer, stari Cohen, krznar koji je umro prošli mjesec, radio je za Francuze u Siriji. Kad se vratio, Egipćani su već znali sve o njegovom poslanstvu. Kako? Nitko ne zna. Sigurno je da
među prijateljima imamo i neprijatelja - i u samoj Aleksandriji. Razumiješ li?
Razumijem.
Nessim se sutradan morao vratiti u grad, pa su braća preko polja lakim kasom odjahali do sastajališta kod splavi. - Zašto nikad ne svratiš u grad? - upita Nessim. - Dođi danas sa mnom. Randidijevi priređuju ples. Dobro bi ti došla promjena. - Naro- uz bi se uvijek snuždio kada bi mu spomenuli odlazak u grad. - Doći ću za poklade - tiho reče i pogleda u zemlju, a brat se nasmija i dodirne mu ruku. - Znao sam da ćeš to reći! Uvijek isto: jednom godišnje, za poklade. Ne znam zašto!
Ali, znao je: Narouza je strašni stid zbog zečje usne tjerao u stalnu osamu, goto- vo isto kao i majku. Samo crnim dominom na krabuljnom plesu mogao je zakriti lice koje mu se toliko gadilo da ga nije više mario vidjeti ni u zrcalu kad se brijao. Na pokladnom plesu osjećao se slobodnim. A imao je još jedan, prilično neočekivan razlog - strast prema Clei, što je tinjala već godinama; prema Clei s kojom nikada ni riječi nije prozborio, a koju je zapravo vidio samo dva puta, kad je došla s Nessimom na jahanje. Bila je to tajna koju ni pod mukama ne biste mogli iščupati iz njega, ali je odlazio na sve pokladne plesove i lunjao gomilom, u potajnoj nadi da će možda na- basati na tu mladu ženu čije ime do današnjega dana nikada i ni pred kim nije glasno izgovorio.
(Nije znao da Clea ne mari za poklade, da u to vrijeme ostaje kod kuće, crta i čita u atelijeru.)
Na rastanku su se toplo zagrlili. Nessimov auto dizao je perjanice prašine u toplom poljskom zraku, nestrpljiv, valjda, da se ponovo dočepa obalne ceste. Ratni brod u luci ispaljivao je počasne plotune, možda u čast nekom egipatskom dosto- janstveniku, a od tih pucnjeva stvarali su se biserni oblaci kakvi uvijek vise nad lu- kom u proljeće, treperili i mijenjali boju. Bila je plima; četiri ribarice s ulovom grabi- le su prema gradskoj luci. Nessim se samo jednom zaustavi: kraj cvjećarice na uglu Saad Zagloula, gdje kupi karanfil za zapučak. Zatim krene prema uredu, zastavši usput da mu ulašte cipele. Grad mu se nikad nije činio ljepšim. Sjedajući za stol, sjeti se Leile, a onda Justine. Što će majka reći o njegovoj odluci?
A Narouz se tog jutra zaputio u ljetnu kućicu, u svoje poslanje, ali je prvo nabrao stručak crvenih i žutih ruža za dvije velike vaze što su stajale s obiju strana očeva portreta. Mati je spavala za pisaćim stolom, ali ju je zvuk zasuna odmah probudio. Zmija sneno zasikće, pa onda opet spusti glavu na tlo.
Bog te blagoslovio, Narouze - reče ona vidjevši cvijeće i odmah pođe isprazniti vaze. Dok su podrezivali i u vaze stavljali svježe cvijeće, Narouz joj najavi vijest o bratovljevoj ženidbi. Mati zastane i dugo stajaše nepomična, mirna ali ozbiljna, kao da preispituje najskrovitije misli i osjećaje. Naposljetku, više za sebe, izusti: - Zašto ne? - pa još nekoliko puta ponovi to pitanje, kao da iskušava visinu glasa. Zatim se
ugrize za palac, okrene prema mlađem sinu i reče: - Ali ako je to neka pustolovka kojoj je samo do njegova novca, neću ni čuti. Pobrinut ću se da je smaknu. Iona- ko mu treba moje dopuštenje.
Narouzu se to učini silno smiješnim, pa se uljudno nasmije. Ona uze njegovu dla- kavu ruku među prste.
Hoću - reče.
Nemoj, molim te.
Kunem se.
Smijao se toliko da mu se vidjelo ružičasto nepce. A ona je stajala, zamišljena, kao da još osluškuje neki unutarnji glas. Rastreseno ga je tapšala po ruci dok se smi- jao i šaptala: - Psst. - Zatim, nakon duge stanke, kao da su je osupnule vlastite misli, reče: - Neobično je što to uistinu kanim učiniti.
Pa zar se ne možeš pouzdati u mene, a? - reče on i dalje se smijući, ali sada već malo ozbiljnijim tonom. - Ne vjeruješ da ću čuvati bratovu čast. - Još je bio napuhan od smijeha, kao žabac, premda mu se lice sada uozbilji. - Bože moj, kako je ružan - pomisli ona. - A prsti joj kliznuše prema crnoj feredži i stanu kroz nju opipavati gru- be ožiljke na koži, pritiskati ih, kao da će ih izglačati.
Dobri moj Narouze - gotovo plačno reče i pomiluje ga prstima po kosi. Čarobna poezija arapskog jezika u isti mah uzbudi i umiri Narouza. - Zlato moje, golubiću, dobri moj Narouze. Reci mu »da«, uz moj poljubac. Reci mu »da«.
Stajao je mirno, drhtao kao ždrijebe, upijao glazbu njezina glasa i rijetka milova- nja one tople i sposobne ruke.
Ali mu kaži da je mora dovesti ovdje, k nama.
Hoću.
Reci mu to još danas.
A on svojim čudnim, trzavim, ukočenim korakom krene prema telefonu u staroj kući. Mati sjedne za prašnjavi pisaći stol i ponovi, dva puta, tihim zbunjenim gla- som: - Zašto je Nessim morao odabrati Židovku?

V.

Toliko sam uspio rekonstruirati iz labirinta bilježaka što mi ih je Balthazar ostavio.
»Zamisliti ne znači nužno i izmisliti«, kaže on na drugome mjestu, »a kada tumači- mo ljudske postupke ne smijemo tvrditi da znamo sve o njima. Pretpostavljamo da su postupci izrasli iz osjećaja, kao što lišće raste iz grana. Ali, možemo li zaključke
stvarati obrnutim redom, izvoditi prvo iz drugoga? Možda bi to mogao učiniti pisac, kada bi bio dovoljno hrabar vlastitim tumačenjem popuniti zjapeće pukotine u našim postupcima i tako ih povezati u cjelinu? Što se zbivalo u Nessimovoj svijesti? To je pitanje koje moraš sebi postaviti.
Ili pak u Justininoj svijesti? To uistinu ne znamo. Mogu samo reći da je njihovo međusobno štovanje raslo obrnuto razmjerno pažnji što su je iskazivali jedno drugo- me, jer ljubavi među njima nikada nije bilo, u skladu s dogovorom, kao što sam ti već opisao. Možda je to i dobro. Unatoč brojnima dugačkim razgovorima koje sam s njima, svakim pojedinačno, vodio, nisam mogao naći razloga za očigledno propada- nje njihova odnosa - vidjelo se kako danomice tone kao što tone zemlja, kao što se spušta razina jezera, a nisam znao zašto. Površinski sloj bio je majstorski nanesen i tako savršen da je obmanuo većinu promatrača, pa i tebe. Ne mogu se suglasiti ni s Leilinim tumačenjem - ona nikada nije voljela Justinu. Sjedio sam kraj nje na pred- stavi što ju je upriličio Narouz za veliki mulid u Abu Girgu, što svake godine pada oko Uskrsa. Justine se tada već bila odrekla židovstva i prešla na koptsku vjeru, po- koravajući se Nessimovoj želji, a kako se nisu mogli službeno vjenčati jer je Justine već jednom bila udana, Narouz se morao zadovoljiti prijamom na kojemu ju je pred- stavio velikoj kući i njezinim slugama, čije je živote uvijek nastojao uklopiti u život velike obitelji.
I tako je u samo četiri dana oko kuće niknuo golem tabor šatora i platnenih kro- vova, s ćilimima, svijećnjacima i blještavim ukrasima. Aleksandrija je ostala i bez cvijeća iz staklenika i bez uglednika iz društvenog života, koji su, pomalo podruglji- vo (u Aleksandriji ništa ne može izazvati toliko poruge i smijeha koliko mondeno vjenčanje) krenuli na put u Abu Girg, kako bi čestitali Leili i izrazili joj štovanje. Mjesni mudiri i šeici, gomile seljaka, dostojanstvenici sa svih strana, nagrnuli su na veselicu, a beduini, plemensko zemljište kojih graniči s imanjem, priredili su veleb- ne prizore jahačkog umijeća, galopirali oko kuće i pucali iz pušaka da se sve prašilo, kao da je Justine mlada nevjesta - djevica. Možeš zamisliti kako se smješkala Athena Trasha, a tek Cervonijevi! A stari Abu Kar glavom, dojahao je kućnim stubištem na svom arapskom bijelcu i ujahao ravno u odaje za primanje, noseći vazu punu cvijeća.
Leila nije ni na trenutak skidala one svoje bistre oči s Justine. Pozorno ju je pro- matrala, kao netko tko proučava povijesnu ličnost. - Zar nije dražesna? - upitao sam, prateći joj pogled, a ona me pogledala brzo kao ptica i odmah svrnula pogled na predmet svoga pomnog proučavanja. - Stari smo prijatelji, Balthazare, pa ti mogu reći. Upravo sam pomislila kako je uvelike nalik na mene, onakvu kakva sam nekoć bila, i da je pustolovka; crna zmijica što se omotala oko srca Nessimova života. - Uljudno sam se usprotivio tim riječima, a ona mi se zagleda u oči i tiho se nasmije. Iznenadilo me što je pritom kazala. - Da, ista je kao ja - nemilosrdna u potrazi za uži- cima, a ipak jalova - ženstvenost joj se cijela pretvorila u ljubav prema moći. A opet
je nalik na mene po tome što je nježna i blaga i prava žena po muškom ukusu. Mrzim je zato što je ista kao ja, shvaćaš li? A strah me je od nje zato što mi čita misli. - Nasmijala se. - Dušo, dođi ovamo i sjedni kraj mene - dovikne Justini i dobaci joj slatkiše što ih je i sama najviše mrzila - ušećerene ljubičice. Vidio sam kako ih Justi- ne suzdržano prihvaća, jer ih se i ona gnušala. I tako su njih dvije sjedile, zakrabulje- na i raskrabuljena sfinga, grickajući ušećerene ljubičice što su se i jednoj i drugoj ga- dile. Bio sam očaran što mogu promatrati žene u njihovu najgrubljem, iskonskom obliku. Ali nisam siguran koliko su ove moje prosudbe vjerodostojne. Svi ih mi stva- ramo jedni o drugima.
Zanimljivo je da se, unatoč odbojnosti - odbojnosti uslijed sličnosti, da tako ka- žem - među tima dvjema ženama rodila i neka čudna naklonost, osjećaj prepoznava- nja. Kada se Leila, na primjer, najzad ipak odvažila sastati s Mountoliveom, učinila je to tajno, a sastanak je upriličila Justine. Justine je bila ona koja ih je spojila, oboje pod krinkom, na pokladnom plesu. Ili sam barem tako čuo.
A kad je riječ o Nessimu, bojeći se da ga odveć ne pojednostavnim, rekao bih otprilike ovako: bio je toliko naivan te nije shvaćao kako je nemoguće živjeti sa že- nom a da se barem malo ne zaljubiš u nju - da u posjedovanju ima devedeset posto ljubomore! Zgranut i užasnut mjerom vlastite ljubomore prema Justini, iskreno se trudio pokazivati osjećaj koji mu je bio posve stran - ravnodušnost. Pravu ili hinje- nu? Ne znam.
A opet, pogledamo li sve to s druge strane, rekao bih da je Justinu najednom po- čelo mučiti to što je shvatila da nju taj tako razborito prihvaćen bračni dogovor, zaključen poput unosna posla, u neku ruku obvezuje više negoli vjenčani prsten. Žene obično ne prezaju od nevjere (ako misle da ih strast opravdava), ali se njoj čini- lo da bi iznevjeriti Nessima bilo isto što i ukrasti novac iz blagajne. Što ti misliš?
Imam osjećaj (s Balthazarovim dopuštenjem) da je Justine polako bivala svjesna nečega duboko skrivenoga u naravi toga samotnog, miloga, strpljivoga čovjeka; svjesna njegove ljubomore, utoliko strašnije i pogibeljnije što se nikada nije očitova- la. Ponekad... ali... izlažem se opasnosti odavanja tajni što mi ih je Justine povjerava- la u doba naše takozvane ljubavne veze, koja me toliko ranila i u kojoj me, sada shvaćam, rabila kao pokriće za druga svoja djela. Negdje sam već opisao što se tada zbilo, a kad bih sada njezinim riječima ispripovjedio sve što mi je govorila o Nessi- mu, došao bih u opasnost, primo, da iznosim stvari zacijelo neukusne za čitatelja, a zaista nelijepe za Nessima. Secundo: nisam više siguran ni u njihovu razmjernu isti- nitost, jer su i one možda bile dio cijeloga njezina veličanstvenog plana obmane! Čak i te osjećaje u mojoj duši (»važne lekcije koje sam naučio« itd.) boji sjenka duboke sumnje koju mi je Balthazarov pripis pobudio u svijesti. »Ništa nije toliko sebi pro- turječno koliko istina...!« Kakva je to bila farsa!
Ipak, zacijelo je točno ono što Balthazar kaže o Nessimovoj ljubomori, jer sam i ja neko vrijeme živio u njezinoj sjeni, a djelovala je, nedvojbeno, i na Justinu. Goto- vo na samome početku otkrila je kako je uhode, drže na oku, a to je u njoj, naravno, izazvalo osjećaj nesigurnosti: nesigurnosti to strašnije što je Nessim nikada nije otvoreno pokazivao. Nevidljivo breme sumnje vrebalo je i kaljalo najnedužnije Justi- nine riječi, najbezazlenije šetnje poslije večere. Nessim bi sjedio među visokim svi- jećnjacima i nježno joj se osmjehivao, dok mu se u glavi odigravala, i još dugo odje- kivala, prava pravcata nijema istraga. Tako je barem ona govorila.
Najnedužniji i najotvoreniji postupci - odlazak u gradsku knjižnicu, ceduljica s popisom stvari što ih treba kupiti, poruka na kartici s imenom gosta za stolom - na- vodili su na krivi trag oči ljubomore začete u impotenciji osjećaja. Nessima su do lu- dila dovodili njezini zahtjevi za poštivanjem uvjeta; nju je izluđivala nevjerica u nje- govim očima - pa i sama nježnost kojom joj je prebacivao ogrtač na leđa: kao da joj prebacuje omču oko vrata. Njihov odnos imao je čudan prizvuk psihoanalitičko- ga odnosa što ga je njen prvi muž opisao u svojoj knjizi, Moeurs. Justine je za jedno- ga i za drugoga bila više »slučaj« nego osoba, natjerana na rub ludila dosadnim ispi- tivanjima onih koji nikada ne znaju kada pustiti bolesnika na miru. Da, upala je u zamku, nema što! Ta misao odjekivala joj je u glavi, nalik na luđački smijeh. I još, čujem, odjekuje.
Nastavili su tako, jedno uz drugo, kao dobro uigrani trkači, nudeći Aleksandriji naoko savršeni model odnosa na kojemu su im svi zavidjeli, a koji nitko nije mogao oponašati: Nessim - trpeljivi, pokorni muž, Justine - divna i zadovoljna žena.
»Pretpostavljam«, piše Balthazar, »da je on na svoj način samo tragao za istinom. Zar ti ta riječ ne postaje već pomalo smiješna? Morali bismo je odbaciti - općim do- govorom! Ipak, nije ona tako jednostavna. Hoćeš li još jedan primjer, iz druge priče? Tvoj opis Capodistrijine smrti na jezeru je inačica koju smo u ono vrijeme svi prihvaćali kao vjerojatno istinitu: u glavi, dakako.
Ali u izjavama što su ih pod zakletvom dali policiji, svjedoci su naveli neuobiča- jenu činjenicu: kada su, naime, izvukli leš iz jezera u kojemu je plivao, a s njime i crni povez za oko, iz usta je ispalo zubalo, tresnulo u čamac i sve ih prestrašilo. A sad slušaj ovo: tri mjeseca kasnije večerao sam s Pierreom Balbzom, Capodistrijinim zubarom. Uvjeravao me da je Da Capo imao gotovo savršene zube, nikako lažne, koji bi mogli ispasti. Tko je onda to bio? Ne znam. A ako je Da Capo naprosto od- maglio i na svoje mjesto dao podmetnuti drugu osobu, imao je debela razloga za to: ostavio je više od dva milijuna duga. Shvaćaš li što hoću reći?
Zbilja je po samoj svojoj naravi nepostojana. Narouz mi je jednom rekao kako voli pustinju zato što u njoj »vjetar zatire otiske kao što gasi plamen svijeće«. Rekao bih da to čini i zbilja. Kako onda možemo tragati za istinom?«
* * * *
Pombal je vazda lebdio na granici između diplomatske taktičnosti i podmukle prepredenosti provincijskog tužitelja; ta dva oprečna čuvstva treperila su na njegovu debelom licu dok je prekriženih ruku sjedio na svome »stolcu za kostobolju«. Imao je izraz čovjeka koji se posve pomirio sa samim sobom. - Govore - rekao je prodorno me gledajući - kako si sada u britanskom Deuxième. Ha? Nemoj mi reći, znam da ne smiješ govoriti. A ne smijem ni ja, ako me baš pitaš. Ti misliš da znaš kako sam ja u francuskom odjelu, ali ja to najodlučnije poričem. Pitam se smijem li ti dopustiti da ostaneš živjeti u stanu. To je nekako... Kako, ono, vi to kažete? Kao... Box i Cox.{51} Zar nije? Hoću reći, zašto ne bismo jedan drugome počeli prodavati tajne, ha? Znam da nećeš. Neću ni ja. To je taj naš osjećaj časti... Mislim, ako jesmo u ... hm. Ali ti to, naravno, poričeš, a poričem i ja. Znači da nismo. A ipak ti nije ispod časti dijeliti sa mnom moje ženske, ha? Autre chose.{52} Hoćeš li nešto popiti, a? Boca s džinom je tamo prijeko. Sakrio sam je od Hamida, nego što. Znam da se nešto kuha. Baš me briga što. Nešto... Kad bih barem znao... Nessim, Capodistria... No, dobro!
Što si to učinio od lica? - rekoh, da promijenim temu razgovora. Pombal je od- nedavna bio pustio brkove. Sada se uhvatio za njih obranaški, kao da mu moje pita- nje prijeti nasilnim brijanjem. - Brkovi, ah to! Vidiš, u posljednje vrijeme dobivam stalne prigovore zbog posla, kao tobože ga zapostavljam, pa sam se počeo preispiti- vati, duboko, au fond?{53} Znaš li koliko radnih sati potratim na žene? Nikad nećeš pogoditi. Mislio sam da će ih brkovi (je li da su odvratni?) barem malo odbiti, ali vraga. Sve je ostalo po starome. Ali to nije priznanje mojoj privlačnosti, dragi moj, nego ovdašnjima niskim mjerilima. Vole me, rekao bih, jer nemaju boljega. Vole diplomate s dobrim alatom - kako vi to kažete, faisandé?{54} Što se smiješ? I ti gubiš mnogo radnih sati na žene. Samo, ti iza sebe imaš britansku vladu - funtu, a? Ona cura je danas opet bila ovdje. Mon Dieu?{55} kako je mršava i jadna! Nudio sam joj objed, ali nije htjela ostati. A onaj nered u tvojoj sobi! Cura puši hašiš, je li? E pa, kad pođem na odmor u Siriju, imat ćeš cijeli stan za sebe. Uz uvjet da poštuješ moj paravan - priznaj da je pravo remek-djelo, a?
Bio je u stanu dao napraviti velik šareni zaslon za kamin, s pirografski ucrtanim natpisom LÉGÈRETÉ, FATALITÉ, MATERNITÉ.{56}
No dobro - nastavio je - toliko o aleksandrijskom umijeću. Ali kad je riječ o Justini, prava je barbarka, ne? Kladim se da ona - ha? Nemoj reći. Zašto nisi sretan što je tako? Ah, vi Englezi, uvijek smrknuti, mislite samo na politiku. Pas de re- mords, mon cher.{57} Dvije žene u tandemu - što ćeš bolje? I to jedna »ljevoruka«, kao što Da Capo naziva lezbijke. Znaš li što se priča o Justini? Ali ja se, sa svoje strane, odričem svega toga...
Tako Pombal, izvrsno raspoložen, brodari plićacima svojega iskustva, a ja stojim
na balkonu, gledam kako se smrkava nebo nad lukom i čujem zlovoljno zavijanje brodskih sirena, od kojega naša ovdašnja osamljenost, naša odvojenost od tople Golfske struje europskih osjećaja i misli postaje još naglašenija. Odavde sve struje teku prema Meki ili prema nedokučivoj pustinji, a jedina čvrsta točka na ovoj strani Sredozemlja je grad u kojemu živimo i mrzimo ga, koji zagađujemo vlastitim sa- moprijezirom.
A tada na ulici ugledam Melissu, i srce mi se steže od sućuti i radosti dok se okrećem i puštam je u stan.
* * * *
Ovi tihi, začarani otočki dani skladna su dopuna mislima i čuvstvima čovjeka koji samotan hoda napuštenim žalima ili obavlja jednostavne poslove u kućanstvu što vapi za majkom. Ali ja sada posvuda nosim Balthazarov pripis, veliki Interlinear, držim ga u ruci i kada kuham i kada učim malu plivati i kada cijepam drva za ognjište. A sve ove maštarije žive i traju, kao i slika bijeloga grada čije biserno nebo u proljeće paraju tek bijele stapke minareta i jata golubova što kruže u oblacima od srebra i ametista; u čijim se zelenim i mramornocrnim lučkim vodama zrcale njuške stranih ratnih brodova što lagano zakreću u luku, prkoseći nadmoćnu vjetru, gutajući vlastite tmaste sjene što se dodiruju i prožimlju, baš kao i jezici, sekte i rase nad koji- ma čuvaju tjeskobnu svoju stražu: simboli zapadnjačke svijesti koji moć iskazuju če- likom - ti mrgodni topovi što propovijedaju s kovinskižute pozadine jezera i grada koji se u zalazak sunca otvara kao ruža.

DRUGI DIO



VI.

»Pursewarden!« piše Balthazar.
»Neću reći da si bio nepravedan prema njemu - tek da ga na papiru nekako nisi uspio uskrsnuti u čovjeka kojega sam poznavao. Rekao bih da je on za tebe svo- jevrsna zagonetka. (Možda nije dovoljno štovati samo čovjekovu genijalnost - mora- mo ga i malo voljeti, zar ne?) Možda te je zavist o kojoj govoriš učinila slijepim za njegove vrline, ali nekako sumnjam u to; čini mi se da je teško zavidjeti nekome tko je bio toliko prostodušan, a k tome u mnogim stvarima i tolika budala, gotovo čudak (na primjer: novac ga je užasno plašio.) Priznajem, smatrao sam ga velikim čovje- kom, pravim osobenjakom, i dobro sam ga poznavao - premda nikada, ni do dana da- našnjega, nisam pročitao nijedne njegove knjige, pa ni posljednju trilogiju što je digla toliku prašinu, iako se u društvu pretvaram da jesam. Prelistao sam je. Više od toga mi i ne treba.
Pišem ova zapažanja o njemu ne zato što bih ti htio proturječiti, mudrače, nego samo zato da uzmogneš usporediti dvije različite slike. Ali ako je tvoja slika o njemu pogrešna, nije manje pogrešna od slike o Pombalu, koji mu je uvijek u zaslugu pripi- sivao humour noir{58} toliko prirastao francuskome srcu. U njemu, međutim, nije bilo zloće, i nije hinio očiglednu zamorenost svijetom; njegova oštra jezičina bila je posljedicom posvemašnje prostodušnosti i - ne uvijek najprivlačnije - sklonosti vra- golijama. Mislim da Pombal nikad nije prebolio činjenicu što su mu nadjenuli nadi- mak Le Prépuce Barbu,{59} a nisi - oprosti - ni ti prebolio Pursewardenove kritike svojih romana. Sjećaš li se? »Te knjige imaju čudnu i pomalo odbojnu crtu surovosti
nedostatak ljudskosti koji me isprva dovodio u nedoumicu. Ah to je samo način ko- jim odveć osjećajan čovjek prikriva svoju slabost. Surovost u njima je naličje boleći-
ve osjećajnosti. On ranjava jer ga je strah da će se raznježiti.« Naravno da imaš pra- vo kada kažeš da je s prijezirom gledao na tvoju ljubav prema Melissi. Mora da te vrijeđao i nadimak što ti ga je nadjenuo, a poklapa se s tvojim inicijalima (Lovac na Grešna Djela).{60} »Evo ide stari Lovac u svome prljavom kišnom kaputu. Neuspjela šala, znam. Ali ionako sve to nije odveć stvarno.«
»Danas prevrćem po ladici punoj starih papirića i bilježaka, kako bih mogao razmišljati o njemu na papiru. Blagdan je, klinika je zatvorena. Riskantan posao, znam, ah možda ću moći odgovoriti na pitanje što si ga zacijelo sebi postavljao kada si čitao uvodne stranice mojega pripisa: »Kako su Pursewarden i Justine mogli...?« Znam.
Dvaput je dolazio u Aleksandriju prije negoli nas je sve upoznao, a jednom je proveo zimu u Mazariti, radeći na knjizi, pa je tada svratio u Aleksandriju održati ne- koliko predavanja u Atelijeru, a kako smo Nessim i ja i Clea bili u upravnom odboru, nije mogao ne upoznati onu stranu aleksandrijskog života što mu je donijela sreću i nanijela bol.
Opis vanjštine po sjećanju: bio je ljepušan, srednje visine i snažne građe, ali ne krupan. Kestenjasta kosa i brčići - posve tanki. Izuzetno lijepo njegovane ruke. Do- broćudan osmjeh, iako mu je lice poprimalo pomalo podrugljiv, gotovo drzak izraz kad se nije smješkao. Kestenjaste oči bile su mu najljepši ukras: gledale su u oči, u misli drugih ljudi, otvoreno i iskreno, gotovo zastrašujuće lucidno. Odijevao se po- malo neuredno, ali mu je tijelo uvijek bilo besprijekorno čisto, a užasavao se prljavih noktiju i ovratnika. Da, odijelo mu je kadšto bilo zamrljano crvenom tintom kojom je pisao. Eto!
Zapravo mislim da ga je smisao za humor udaljavao od svijeta, tjerao u osamu, ili je možda shvaćao da nema smisla imati vlastito mišljenje, pa stoga stvorio naviku govoriti kroz šalu, obrnuto od onoga što je uistinu mislio. Bio je ironičan, pa se stoga često činilo da ne poštuje zdrav razum: odatle i njegov dvosmisleni izraz lica i pri- vidna lakomislena površnost kojom je govorio o važnim stvarima. Takav spoj ozbiljnosti i podrugljivosti imao je osobit učinak u nekim razgovorima. Njegove kratke uzrečice urezivale su se u pamćenje kao mačje šape u grudu maslaca. Na glu- posti je odgovarao samo riječju kwatsch.{61}
Vjerovao je, mislim, da je uspjeh sastavni dio veličine. Neuspjeh u stjecanju novca (posao mu je donosio vrlo malo novca, iako si ti mislio suprotno, a sve je tro- šio na ženu i dvoje djece koji su živjeli u Engleskoj) izazivao je u njega sumnju u vlastite snage. Možda se morao roditi kao Amerikanac? Ne znam.
Sjećam se da sam sišao u luku dočekati njegov brod, a sa mnom i uspuhani Ke- ats, koji ga je htio intervjuirati. Zakasnili smo i ulovili ga tek kad je ispunjavao imigracijski obrazac. U rubriku naslovljenu »vjeroispovijed« bio je upisao: Pro-
testant - samo zato što protestiram.
Odveli smo ga na piće, kako bi ga Keats mogao na miru intervjuirati. Jadni Ke- ats, bio je izvan sebe. Pursewarden je imao poseban osmjeh za novinare. Još imam fotografiju koju je Keats snimio toga jutra. Skamenjeni smiješak mrtvog nevinašce- ta! Kasnije sam upoznao taj smiješak i shvatio što znači: Pursewarden se ironičnom primjedbom sprema narugati nekomu općeprihvaćenom zdravorazumskom mišlje- nju. Ali pazi, time nije pokušavao nasmijati nikoga nego sebe. Keats se bio sav uspu- hao, nastojao je izgledati »iskreno« i propitkivao ga o svemu i svačemu, ali uzalud. Kasnije sam ga zamolio za kopiju intervjua, a on ga je pretipkao i dao mi ga, zbunje- no, pravdajući se kako u tom čovjeku nema nikakvih »novosti«. Pursewarden mu je dao ovakve izjave: »Dužnost svakog domoljuba je da kreativno mrzi svoju zemlju« i
»Engleska vapi za bordelima«. Ta posljednja prilično je sablaznila jadnoga Keatsa,
koji ga je zapitao misli li da bi za Englesku bila dobra posvemašnja raspuštenost. I želi li time potkopati religiju!
Dok pišem ove retke, vidim vragolasti izraz moga prijatelja, i hinjeno zaprepašte- nje kojim mu je odgovorio: »Ne, za Boga miloga! Ja bih samo želio stati na kraj okrutnosti prema djeci, toj mučnoj crti engleskoga bića, kao i ropskoj odanosti kuć- nim ljubimcima što graniči s bestidnošću.« Mora da je Keats gutao knedle dok je sve to slušao, upisivao točkice i crtice u svoju stenografsku bilježnicu i kolutao očima, a Pursewarden stajao, zagledan u daleko obzorje. Ali ako su se Keatsu takvi stavovi či- nili zagonetnima, još su ga više zbunjivali neki odgovori na politička pitanja. Kad ga je, primjerice, zapitao što misli o sastanku arapske lige koji je toga dana trebao poče- ti u Kairu, Pursewarden je rekao: »Kad Englezi osjete da nemaju pravo, pribjegnu uvijek istome: licemjernom praznorječju.«
Želite li time reći da kritizirate britansku politiku?
Bože sačuvaj! Naši državnici su nepogrešivi.
Keats je počeo još snažnije mahati lepezom i odmah se okanio politike. Odgova- rajući na pitanje: »Kanite li ovdje napisati roman?« Pursewarden reče: »Ako mi budu uskraćena sva druga sredstva samozadovoljavanja.«
Kasnije je Keats, jadnik, hladeći i dalje lepezom ono svoje ružičasto čelo, rekao:
»Kopile podrugljivo, jel’ da?« Ali, najsmješnije je što on to uopće nije bio. Kako može čovjek koji zaista misli svojom glavom naći utočište u takozvanom zbiljskom svijetu, a da se ne brani od gluposti stalnom primjenom dvoličnosti? Reci mi. Osobi- to pjesnik. Jednom je rekao: »Pjesnici zapravo ni ideje ni ljude ne shvaćaju ozbiljno. Gledaju ih kao što paša gleda članice brojnoga harema. Lijepe su, to da. Uporabljive. Ali ne pita se jesu li ili nisu vjerne, ni imaju li dušu. Samo tako pjesnik zadržava svježinu vizije, i u svemu vidi čudo. I to je ono na što je mislio Napoleon kad je po- eziju opisao kao science creuse.{62} Sa svojega motrišta imao je potpuno pravo.«
Taj snažni um nije bio nimalo žučljiv, premda je o svemu oštro sudio. Kad je opi- sivao Joyceovu uznapredovalu sljepoću i D. H. Lawrenceovu bolest bio je toliko potresen, vidio sam, da mu je ruka drhtala, a lice poblijedilo. Jednom mi je pokazao pismo u kojemu je Lawrence pisao: »Kod Vas osjećam neku vrst bezbožnosti - goto- vo mržnju prema nježnom bujanju života u svijetu, prema mračnim božanstvima...« Zadovoljno se nasmijao. Silno je volio Lawrencea, ali mu je bez oklijevanja odgovo- rio dopisnicom: »Dragi moj DHL. Obožavam Vas, ali - nastojim ne oponašati vaš običaj građenja Taj Mahala oko nečega tako jednostavnog kao što je dobra j a.«
Jednom je rekao Pombalu: »On fait l’amour pour mieux refouler et pour déco- urager les autres.«{63} I dodao: »Strašno me brine što mi golf baš ne ide od ruke.« Pombalu je redovito trebalo nekoliko minuta da pronikne u takve nonsequitur{64} izjave. »Quel malin, ce type-là!«,{65} podglas bi promrsio. Pursewarden bi tada, i samo tada, dopustio sebi da se nasmije - kad bi već postigao osobnu pobjedu. Bili su izvrstan par i često se zajedno opijali.
Pombala je strahovito dirnula njegova smrt - zapravo ga je skrhala: dva tjedna nije izlazio iz postelje. Nije ga mogao ni spomenuti a da mu ne navru suze na oči, što ga je i samoga dovodilo do bijesa. »Nikad nisam znao da toliko volim toga prokletni- ka«, govorio je Iz svega ovoga kao da čujem Pursewardenov vragolasti smijeh. Ne,
nisi ga dobro procijenio. Njegov omiljeni pridjev bio je »fujast«.
Predavanja što ih je držao za publiku nisu bila dobra, možda se sjećaš. Kasnije sam ustanovio zašto. Čitao ih je iz knjiga! Nije ih osobno pisao! Ali jednom, kada sam ga odveo u židovsku školu i zamolio da govori pred djecom iz književne grupe, bio je izvrstan. Najprije im je pokazao nekoliko kartaških trikova, a onda čestitao do- bitniku književne nagrade i nagovorio ga da naglas pročita nagrađeni sastavak. Zatim je zamolio djecu da u bilježnice zapišu tri stvari što bi im jednoga dana mogle dobro doći, ako ih se sjete. Evo ih:
1. U svakome od naših pet osjetila sadržano je jedno umijeće.
2. U umjetnosti važno je poštovati krajnju tajnost.
3. Umjetnik mora uhvatiti svaki dašak vjetra.
Zatim je iz džepa kišnog ogrtača izvadio veliku kutiju slatkiša, na koje su svi nagrnuli, on među prvima. To je bio svršetak najuspjelijeg sata književnosti ikada održanog u toj školi.
Imao je nekoliko djetinjastih navada: kopao je nos i uživao u restoranima izuvati cipele ispod stola. Sjećam se brojnih susreta što su, zbog njegove prirodnosti i duho- vitosti, protekli u lakom, plodotvornom raspoloženju. Međutim, nikoga nije štedio i lako je stvarao neprijatelje. Jednom prilikom napisao je svome ljubljenome D.H.Lawrenceu: »Maître, Maître, pazite što radite. Nitko ne može dugo ostati
buntovnik, a da se ne pretvori u autokrata.«
Kada bi pristao ocjenjivati neko neuspjelo umjetničko djelo, rekao bi tonom topla odobravanja: »Vrlo efektno.« Pretvarao se. Umjetnost ga nije zanimala toliko da bi o njoj raspravljao s drugima (»psi koji samo njuškaju kujicu, jer je premalena da je za- jašu«), pa bi stoga dobacio: »Vrlo efektno.« Jednom je, u pijanstvu, dodao: »Efektno u umjetnosti je ono što siluje osjećaje publike, a ne pothranjuje njezine vrijednosti.«
Razumiješ li? Razumiješ?
Sve to zasulo je Justinu kao pun šaržer krupna streljiva, raznijelo joj osjete i prvi put joj donijelo nešto što se, očajna, nije više nadala sresti: smijeh. Zamisli što mrva podsmijeha može učiniti Uzvišenom Osjećaju! »A za Justinu«, jednom mi je u pi- janstvu rekao Pursewarden, »mislim da je dosadna stara seks-drobilica s pogonom na novčić, koja nas zacijelo sve mora propustiti kroza se; lukava aleksandrijska Venera. Boga mu, kakva bi to žena bila da je prirodna i da ne pati od osjećaja krivice! Otmje- no ponašanje bilo bi joj preporuka za Panteon, ali kako ćeš je poslati u Panteon samo s preporukom rabinata - sa smotuljkom starozavjetnih trabunjanja? Što bi na to rekao stari Zeus?« Vidjevši moj prijekorni pogled zbog takve surovosti, pomalo posramlje- no je rekao: »Oprosti, Balthazare. Naprosto se ne usuđujem shvaćati je ozbiljno. Jed- nog dana ću ti reći zašto.«
Justine je pak njega silno željela shvatiti ozbiljno, ali je on odlučno odbijao pri- mati izraze naklonosti ili dijeliti s njome osamljenost iz koje je crpio gotovo svu svo- ju pribranost i samopouzdanje.
A Justine, znaš, nije mogla podnositi samoću.
Sjećam se da je jednom morao održati predavanje u nekoliko društava u Kairu - u podružnicama našega Društva umjetnika, a Nessim je bio zauzet, pa je zamolio Justi- nu da ga ona odveze u Kairo. Tako su se našli zajedno na putu iz kojega se izrodila nekakva smiješna imitacija ljubavne veze, poput opsjenarske slike krajolika u kaza- lištu sjena, a koju - začudo - nije izazvala Justine nego još gori smutljivac - sâm ro- manopisac. »Prava lutkarska farsa!« žalobno je kasnije rekao Pursewarden.
U to doba bio je duboko zaokupljen romanom, pa je - kao i uvijek kad je pisao - shvatio da mu vlastiti život na neki uvrnut način počinje oponašati zaplet u romanu. Protumačio je to izjavom da koncentracija volje istiskuje život (Arhimedova voda u kadi) i izbacuje ga iz ležišta. Vjerovao je da zbilja uvijek nastoji oponašati ljudsku maštu, iz koje nastaje. Iz ovoga ćeš vidjeti kako se ispod toga stalnog lakrdijanja krio ozbiljan čovjek širokih pogleda i dubokih misli. Ali imaj na umu i da je toga dana bio dobrano potegnuo, kao uvijek kad je radio. Inače, između jedne i druge knjige ni- kad nije ni doticao bocu. Dok se vozio u velikom automobilu i sjedio uz Justinu - tu krasnu, tamnoputu, dotjeranu ženu s očima krupnim kao u sirene na pramcu egejsko- ga broda, imao je osjećaj da netko brzim potezima pomiče njegov roman ispod
površine njegova života, kao da su u stranice knjige ugrađeni metalni zapisi tekućih zbivanja, pa - kao u onom poznatom školskom pokusu - pomičući magnet dobivamo presliku magnetskog kretanja.
Znaj da nikad nije očijukao, a Justini je prišao samo zbog želje da pred njom ispi- ta neke misli i stavove, da provjeri neke zaključke do kojih je bio došao u knjizi prije nego je napokon pošalje u tiskaru, da tako kažem! Kasnije se, dakako, gorko kajao zbog takva ugađanja sebi samome. U to vrijeme pokušavao je izbjeći besmisleno ro- bovanje pravilima proznog pripovijedanja: »Reče on«, »Reče ona«, »On namigne, povuče orukvicu, lijeno digne glavu, itd.« A je li to uopće moguće, je li uspio »otje- loviti« lik bez pomoći takvih poštapalica? - pitao se dok je sjedio ondje na pijesku. (Njezine trepavice okrznuše mu obraz. »Merde alors!«{66} Je li to on napisao?) Justi- nine guste crne trepavice bile su nalik na... što? I tako su njegovi cjelovi bili uistinu topli i strasni, ali nekako odsutni, jer nisu bili namijenjeni njoj. (I to je veliko pro- turječje ljubavi. Usredotočenost na predmet ljubavi i posjedovanje, otrovni su.) A brojnim dobronamjernim, umilnim šalama kojima se ona smijala s gotovo grešnim olakšanjem (činilo joj se) otkrio joj je činjenicu da je smiješna. A kad je riječ o njoj: nije joj bilo važno samo što je imao čistu kožu i kosu, što su mu milovanja bila puna lijene besramne poduzetnosti, nego i što je, na neki čudan način, bio posvema svoj. To je u njoj budilo dotad nepoznatu, strasnu znatiželju. A k tome i sve ono što je go- vorio! »Naravno da sam pročitao Moeurs i primijetio da tebe ondje po sto puta prika- zuju kao tragičnu glavnu junakinju. To je u redu, jer je knjigu napisao rasni lettré{67} zna se, pa ona – pomodno - vonja na pazuha i eau de javel.{68} A ti se sad zbog toga praviš važna, je li? Imaš drskosti nametati nam se kao problem - možda zato što ne- maš ništa bolje ponuditi? Glupo. A možda i zato što Židov voli kaznu i uvijek se vra- ća po dodatni obrok?« A onda ju je, naglo, punom šakom ščepao za potiljak i silom oborio na vrući pijesak, prije nego što je smogla snage procijeniti težinu uvrede ili sročiti odgovor. I zatim, još uvijek je ljubeći, ispalio nešto tako smiješno da su se smijeh i suze u njoj stopile u jedno, u mješavinu teško podnošljivih stanja.
Za ime Boga! - rekla je, hineći povrijeđenost. Bio je prebrz za nju. Zaskočio ju je, takoreći, u polusnu svijesti.
Zar nisi htjela voditi ljubav? Prevario sam se!
Pogledala ga je, donekle razoružana njegovim tobože pokajničkim izrazom. - Ne, naravno da nisam. Da. - Nešto u njoj ponavljalo je »Da, da.« Veza što ne ostavlja otiske prstiju - nešto lagano kao jedrenje ili ronjenje: - Luđače! - kriknula je i sa zaprepaštenjem prasnula u smijeh. Je li je osvojio drskošću? Ne znam. Samo pišem ono što mislim.
Ona je to sebi kasnije protumačila tvrdnjom da je seks za njega nešto kao smijeh
lišen osobnosti, ni svet ni svetogrdan. A sam Pursewarden je napisao da je seks po
njegovu mišljenju i smiješan i koban i božanstven. No, ona to, uz najbolju volju, nije mogla ni pojmiti ni protumačiti, jer kad mu je rekla: - Besramno si promiskuitetan, kao i ja - on se zbilja razljutio, zapravo uvrijedio. - Glupačo - odvratio je - imaš či- novničku dušu. Za one koji vole poeziju ne postoji vers libre.{69} - Ona to nije shvati- la.
Ah, prestani se ponašati kao prijetvorni jastučić bluda u koji svi moramo gurati zahrđale ubadače našega divljenja - prasnuo je. U dnevnik je suho dodao: »Leptire privlači plamen osobnosti. Kao i vampire. Umjetnici bi to morali imati na umu i biti na oprezu.« A u zrcalu je sam sebe nesmiljeno proklinjao zbog počinjene pogreške, zbog ugađanja strastima koje mu je donijelo ono što mu je bilo najdosadnije - intimnu vezu. Ali na usnulu licu vidio je i dijete koje je živjelo u Justini, »okamenje- ni otisak paprati u kredi«. Vidio ju je onakvom kakva je zacijelo bila u prvoj noći lju- bavi - rasute kose što se vuče po jastuku kao nakostriješena crna golubica, s prstima poput ticala i toplim usnama što udišu napjeve sna; topla kao žemljica netom izvađe- na iz peći. - Ah, dovraga! - glasno je viknuo.
Zatim u krevetu s njom, u hotelu punom znanaca iz Aleksandrije koji su ih mogli uhvatiti u nesmotrenosti i odnijeti ogovaranja natrag u grad iz kojega su još ujutro zajedno s njima bili otputovali, ponovno je počeo kleti. Pursewarden je štošta morao kriti, znaš. Nije bio baš onakav kakvim se prikazivao. A u tom trenutku nije smio do- voditi u pitanje svoj odnos s Nessimom. Prokleta ženska! Čujem kako kaže:
Ecoute...
Rien - silence.
Mais, chéri, nous sommes seuls.{70} - Bila je još pospana. Pogledao je zakraču- nana vrata. Ona osjeti iznenadno gađenje prema takvome malograđanskom strahu; plaši li se uljeza, špijuna, muža, što li?
- Qu’ est-ce que c’est?
- Je m’écoute moi-même.{71} - Žute oči bez trunka božanskoga u sebi; nalik na vitka kamenoga boga s razbarušenim brkovima. Prošli život? »Le coeur qui bat.«{72} Podrugljivo je izrecitirao popularnu pjesmu.
Tu n’est pas une femme pour moi - pas dans mon genre.{73}
Osjetila se kao pretučeno pseto, osobito jer ju je trenutak prije ljubio, rastakao je sad u sliku bola sad u sliku užitka, nametljivošću koja je, poslije je shvatila, bila samo dio njegove strasti, a ne njega samoga.
Što ti hoćeš? - rekla je i udarila ga po licu, a onda u isti tren osjetila bolan odgo- vor na vlastitu obrazu - kao prskanje sitnim kapljicama. A on je tada opet počeo zbi- jati takve šale da više nije mogla obuzdati smijeh.
Ono čudno pretvaranje osjećaja u pokrete, pokrete što poriču riječi i riječi što po-
riču pokrete, zbunjivalo ju je i izazivalo u njoj nedoumicu. Činilo joj se da bi joj netko trebao reći hoće li se smijati ili plakati.
Pursewarden je, kao i Rilke, vjerovao da nijedna žena ne dodaje ništa biti Žene, pa se, zasićen, sklonio u raskoš mašte - pravo polje od vrijednosti za umjetnika. Zbog toga je možda u njezinim očima ispao hladan i neosjećajan. - Duboko u tebi čuči odvratni anglikanski popić - rekla je, a on se ozbiljno zamislio nad težinom te primjedbe. - Može biti - rekao je, i poslije stanke dodao: - A tebe je tvoj nedostatak humora pretvorio u neprijateljicu užitka. Pravu neprijateljicu. Ti iskustvu prilaziš s predumišljanjem. Ja sam iskreniji od tebe. - I udario u smijeh. Velika iskrenost može biti okrutnija od ičega na svijetu.
Mislim i da mu se smučila gomila »blata kojim su ga prskali kotači života« - tako je napisao. Učinio je sve da ga što bolje spere sa sebe, da se sredi. Zar da sada naprti na sebe ispitivanja i strasti jedne Justine - mulj bića što ga je sâm, za divno čudo, već odavno nadvladao? - Ne, zaboga! - pomislio je. Vidiš li kakav budalaš je bio?
Život mu je bio raznolik, ispunjen, a obavljao je nekoliko ugovornih poslova za jedan politički ogranak Foreign Officea, uglavnom, čini mi se, na području kulture. Taj posao odveo ga je u nekoliko zemalja, a dobro je govorio barem tri jezika. Bio je oženjen i imao dvoje djece, premda je živio odvojeno od žene - o njoj zapravo nikad nije ni govorio bez zamuckivanja - ali mislim da su razmjenjivali prijateljska pisma, a on joj je uredno slao novac. Što još? Da, pravo ime bilo mu je Percy, na što je bio pomalo osjetljiv, zacijelo zbog aliteracije; zato je svoje knjige potpisivao imenom Ludwig. Oduševljavalo ga je što su kritičari mislili da je Nijemac.
Justinu je, mislim, najviše plašilo i oduševljavalo njegovo pomalo prezirno odri- canje vrijednosti Arnautiju i njegovoj knjizi Moeurs. Pazi, i u tome je pretjerivao - zapravo se uvelike divio toj knjizi. Ona mu je zapravo služila kao štap kojim je mla- tio Justinu, a njezina bivšeg muža nazivao je »dosadnim psihoanalitičarskim zatvorskim ključarom sa svežnjem zahrđalih kompleksa o pojasu«. Moram reći da je nju to oduševljavalo. Shvaćaš, napokon netko tko nije mario za liječnički žargon i za koga ona nije bila »slučaj«. Naravno da se Pursewarden time samo pokušavao otara- siti Justine, glupan jedan, ali nije izabrao najbolji način. Premda ja, kao liječnik, mogu potvrditi da vrijeđanje može biti ljekovito ondje gdje medicina ne zna što bi! Da ga je Justine uspjela uistinu zainteresirati, bila bi štošta vrijedno naučila. Čudno, ne? On je u neku ruku zaista bio pravi čovjek za nju; ali - kao što zacijelo znaš - za- kon ljubavi je da takozvana »prava« osoba uvijek dođe prerano ili prekasno. A Pursewarden je njoj tako iznenada uskratio naklonost da nije imala vremena odmjeri- ti punu snagu njegove osobnosti.
U vrijeme o kojemu pišem vrijeđao ju je od jutra do mraka na engleskom ili francuskom jeziku punom vlastitih kovanica (imao je nekoliko omiljenih neologiza-
ma kojima se s užitkom služio - jedan od njih bijaše imenica »bogue«, koju je sko- vao od »bogus«{74} c’est de la grande bogueça,{75} ili »kakva vražja bogue«) - vrije- đao ju je, ako možemo tako reći, samo kako bi je odvratio od sebe. Moram reći da je- dva susprežem smijeh kad na to pomislim: Justinu si mogao odvratiti od neke nakane koliko i nastup ekvinocija, pa joj nije padalo na pamet ostaviti taj pokus prije no što iz njega nauči što je moguće više o sebi. Židovska gramzivost! A Pursewarden je bio kao doktor Foster iz dječje pjesmice.{76}
Laki odmak od svega davao mu je svježinu u njezinim očima. Justine nikad prije nije imala nekoga tko je nije želio ili tko je mogao biti bez nje! Kojekakva nova suzvučja rađala su se iz ljubovanja s takvim čovjekom. (Izmišljam li ja sve ovo? Ne. Oboje sam ih dobro poznavao i sa svakim razgovarao o onome drugome.) Zatim, znao ju je nasmijati - a to je baš najopasnija stvar što je možeš učiniti ženama, jer one nakon strasti najviše cijene smijeh. Kobno! Ne, nije imao krivo kad je sebi u zrcalu rekao: - Ludwig, ti si imbecil.
A još gore bijaše to što je nju vrijeđala podrugljivost njegove okrutnosti, i što ju je nakon ljubavne igre, na primjer, navodila na misli kao: »Ovo što on čini lagano je kao kućna obveza koja je prešla u naviku - kao otiranje cipela o otirač.« Zatim bi iznebuha uslijedila neka strahovito podrugljiva primjedba, kao: »Svi mi tragamo za nekim divnim bićem kojemu ćemo moći biti nevjerni - zar si mislila da si origi- nalna?« Ili: »Ljudski rod! Ako ti ne ide s onim koga imaš, ne smeta - zažmiri i za- misli onoga kojega ne možeš imati. Tko zna? To je posve zakonito i ostaje u tajnosti. To je ’brak vjernih duša’!« Stajao je pred umivaonikom i prao zube bijelim vinom. Bila je sposobna ubiti ga zato što izgleda onako veseo i samouvjeren.
Vrativši se iz Kaira, nekoliko puta su se teško posvađali. »Kad je riječ o tvojoj ta- kozvanoj bolesti - jesi li ikada pomislila da bi joj uzrok mogao biti upravo u tvome bolesnom samosažaljenju?« To ju je toliko razjarilo da je zamalo skrenula kolima s ceste u stablo. »Bijedni Anglosase!« kriknula je, na rubu suza. »Divljače!«
A on pomisli: »Za Boga miloga! Svađamo se ovdje kao mladi bračni par. Još malo pa ćemo se vjenčati i živjeti u ljigavoj snošljivosti i uživati gnječeći sujedice jedno drugome. Fuj! Užasna izogamija Savršenog Braka. Perce, opet si zeznuo stvar.« Ovo mi je lako rekonstruirati, jer je - kad bi se napio i kad je bio sam - uvijek govorio cockney.{77}
Pokušaš li me udariti - zadovoljno je rekao - izazvat ću sudar. - I počeo smišljati zajedljivu primjedbu kojom bi i nju dodirnuo. - U prikaze seksa u umjetnosti mora- mo uvesti koeficijent odbojnosti - promrsio je. Ona se još ljutila. - Što to mrmljaš?
Molim se.
Ono malo što joj je ostajalo nakon vođenja ljubavi nije bilo ni gađenje ni očaj, kao dotad, nego smijeh; pa premda bi bjesnila na njega, ipak bi se i nehotice počela
smijuljiti nekoj njegovoj budalaštini, bolno svjesna da ga nikada neće moći sustići, nikada dostići kao muškarca, da joj čak nikada neće biti prijatelj, osim pod vlastitim uvjetima. Nudio joj je neobvezujuću, nesućutnu strast, koja je njegovim poljupcima davala neku neobičnu uzbudljivost. Bili su to poljupci zdravi kao što je zdrav zagriz gladna djeteta u sočnu jabuku. A ona se, tužna, u skrivenom kutku duše (duboko u njoj prebivala je čestita žena) zatjecala u nadi da on nikada neće napustiti taj svoj ušančeni položaj, nikada se povući s njega. Kao sve žene, mrzila je svakoga u koga je mogla biti sigurna; a ne smiješ zaboraviti da nikada dotad nije imala nikoga kome bi se mogla diviti svim srcem - ma koliko tebi to zvučalo neobično. Sada je napokon imala nekoga koga nije mogla kazniti nevjerom - nepodnošljiva ali divna novina. Žene su vrlo glupe ali i vrlo duboke.
Bila je osupnuta novim čuvstvima što ih je bio pobudio u njoj. Shvatila je, primjerice, da počinje prenositi ljubav i na njegove osobne stvari, na predmete, na staru njegovu Meerschaum{78} lulu s pokrpanim kamišom. Ili na njegov stari klobuk, izlizan i prljav od kiše - visio je iza vrata, kao prikaz samoga vlasnika u akvarelu. Shvatila je da joj postaju dragi predmeti što ih je on dodirivao rukama ili odbacio. Činilo joj se da upada u neku vrst mahnitoga duhovnog ropstva kada bi se zatekla kako miluje neku njegovu staru bilježnicu kao da mu miluje tijelo, ili kako prstom dodiruje riječi što ih je četkicom za brijanje pisao po zrcalu (iz Stendhala): »Moramo se hrabro sučeliti s malko anatomije, želimo li otkriti neko nepoznato načelo«, i:
»Velike duše ištu hranu.«
Jednom kad je u krevetu zatekla arapsku prostitutku (dok se on u drugoj sobi bri- jao i zviždukao neki Donizettijev napjev), iznenadila se shvativši da nije ljubomorna nego radoznala. Sjela je na krevet i, prikovavši ruke nesretne djevojke na jastuk, po- čela ju je potanko ispitivati o onome što je osjećala dok je vodila ljubav s njime. To je prostitutku, dakako, nasmrt prepalo. - Ne ljutim se - ponavljala je Justine uplaka- nom stvoru - samo se čudim. Odgovaraj mi na pitanja.
Morao je doći Pursewarden i osloboditi svoju posjetiteljicu, pa su onda u troje sjedili na krevetu. Justine je malu hranila ušećerenim voćem, ne bi li je smirila.
Hoćeš li da nastavim? Možda ti ova analiza pričinja bol - ali ako si pravi pisac, htjet ćeš dobiti potpunu sliku, ne? Iz svega ovoga vidjet ćeš kako je Melissi bilo teško...
Ako ju je uspijevao razjariti, bilo je to stoga što u njegovoj skrbi za nju nije bilo istinske nježnosti. Nije ju uvijek zadirkivao niti ostajao izvan njezina domašaja - to je ono što mislim kad kažem da je bio pošten. Davao joj je intelektualne vrijednosti umjesto novca - zapravo joj je odavao tajnu svoga zagonetnog ponašanja. Naći ćeš je u jednoj od njegovih knjiga. Znam to, jer ju je Clea jednom navela kao njegovu najdublju ocjenu veze među ljudima. Jedne noći rekao joj je: - Vidiš Justine, vjeru-
jem da su ljudi bogovi, a bogovi ljudi. Upliću se jedni drugima u život, nastojeći se izraziti jedni kroz druge - odatle ovakva očigledna zbrka u našem, ljudskom stanju duha, u našem naslućivanju sila u nama ili izvan nas... Osim toga (slušaj), mislim da vrlo malo ljudi shvaća kako je seks duhovni a ne tjelesni čin. Nespretni ljudski način parenja je puka biološka parafraza te istine - primitivni način kojim se duša pred- stavlja duši, obvezuje se. Ali ljudi najčešće ostaju prikovani za tjelesnost, nesvjesni pjesničkog rapporta{79} kojemu ih taj postupak tako nespretno pokušava naučiti. Zato su sva tvoja tupa ponavljanja iste pogreške slična ponavljanju velike dosadne tablice množenja, a nećeš se promijeniti dok ne izvučeš glavu iz te vreće od papira, dok ne počneš razmišljati odgovorno.
Nemoguće je opisati dojam što su ga te riječi ostavile na nju. Ugledala ga je odjednom u novom svjetlu, kao čovjeka kojega je moguće »istinski voljeti«. Naža- lost, on joj je već tada bio uskratio naklonost...
Sljedeći put kada je putovao u Kairo, odlučio je poći sam, a ona je - uznemirena njegovom odsutnošću - napravila pogrešku i napisala mu dugo, strastveno pismo u kojemu mu je nespretno pokušavala zahvaliti na prijateljstvu čije je prave vrijednosti za nju on bio posve nesvjestan - a to opet važi za svaku ljubav. On je to shvatio naprosto kao još jedan njezin pokušaj da mu se nametne, pa joj je poslao brzojav. (Dopisivali su se preko mene. Još ga imam.)
»Prvo, nitko ne može posjedovati umjetnika; neka ti to bude opomena. Drugo, što vrijedi vjerno tijelo kad je duh po samoj svojoj naravi nevjeran? Treće, prestani lelekati kao Arapkinja, nije to za tebe. Četvrto, neuroza nije nikakva isprika. Zdravlje valja osvojiti i zaslužiti borbom. Na kraju: ako ne možeš izići kao pobjed- nik, časno je objesiti se.«
Jednom je nabasala na njega, mrtva pijana u kavani Al Aktar; ti i ja smo, čini mi se, netom bili izišli iz nje. Sjećaš li se te večeri? Vrijeđao je sve oko sebe. Te večeri pokušavao sam ti rastumačiti devet načela po kojima djeluje Kabala. Tada nisam znao da ćeš sve to natipkati i poslati tajnoj policiji! Krasna šala! Ali volim osjetiti kako se događaji preklapaju, kako plaze jedni preko drugih, kao vlažni rakovi u ko- šari. Tek što smo izišli, ušla je Justine. Pomogla mu je vratiti se u hotel i strpala ga u krevet. - Ah, nevoljniče! - viknula je opruženom stvoru, a on je podigao ruke i odvra- tio: - Znam, znam! Ja sam samo izbjeglica iz duge, tupe zubobolje engleskoga živo- ta. Strašno je kad voliš život toliko da jedva možeš disati! - I prasnuo u smijeh - smi- jeh što ga preuze mučnina. Otišla je, puštajući ga da se ispovraća u umivaonik.
Svratila je sutradan, rano, s nekoliko francuskih časopisa, a u jednome je bio čla- nak o njegovu djelu. On je na sebi imao samo gornji dio pidžame i naočale. Na zrca- lu je vlažnim sapunom za brijanje bio napisao Tolstojeve riječi: »Ne prestajem razmišljati o umjetnosti i o svim oblicima napasti od kojih se mrači duh.«
Bez riječi je uzeo časopise i dohvatio vrata kao da će joj ih zalupiti u lice. - Ne - reče ona - ulazim. - Nakašljao se i rekao: - Ovo je posljednji put. Zlo mi je od toga da me posjećuju kao što se posjećuje grob mrtvog mačića. - Kad ga je uzela za ruke, nježnije je dodao: - Neopoziv i potpuni raskid, shvaćaš?
Sjela je na rub kreveta i pripalila cigaretu, mjerkajući ga kao što bi tko mjerkao primjerak neke čudne vrste. - Nakon svega što si napričao o samokontroli i odgo- vornosti, htjela bih znati kakav si ti Anglosas kad ne možeš dovršiti ništa što započ- neš. Čemu takva tajanstvenost? - Bio je to izvrstan napad. Osmjehnuo se. - Danas kanim raditi.
Onda ću doći sutra.
Imat ću gripu.
Prekosutra.
Ići ću u zoološki vrt.
Doći ću i ja, sigurno ko’ smrt.
Pursewarden tada postade užasno bezobrazan, ali ona je znala da je izvojevala pobjedu i bila presretna. Slušala je njegove slatke uvrede i lupkala nogom po sagu. - Dobro - najzad reče - vidjet ćemo. - (Ovdje ćeš, bojim se, morati naći malo mjesta za komiku međuljudskih odnosa. Posvetio si joj tako malo prostora.) Sutradan ju je izbacio iz hotelske sobe, držeći je za šiju, kao mačku. A prekosutra čim se probudio, ponovno je ugledao veliki automobil parkiran pred hotelom. - Merde{80} - viknuo je, pa se za inat obukao i krenuo u zoološki vrt. Pošla je za njim. Cijelo jutro pozorno je proučavao majmune. Nije ostala slijepa na tu uvredu. Krenula je za njim prema klu- pi, a on je sjeo i počeo jesti kikiriki što ga je bio kupio za majmune. Kad bi se razlju- tila Justine je bila prekrasna, s uzdrhtalim nosnicama, odjevena u besprijekoran listerski kostim sa cvijetom na suvratku.
Pursewardene - reče i sjedne.
Ne vjeruješ mi - obrecne se on - ti prokleta dosadna, napasna bjelosvjetska damo. Ostavit ćeš ti mene na miru. Ni novac ti neće pomoći.
»Zar ne vidiš koliko je bio glup kad se mogao tako izderati. Jer ona je bila presretna što ga je uspjela dovoljno uzrujati. Ti, naravno, znaš kako je nepopustljiva. Ali imala je razloga: ispod uvreda nanjušila je iskrenu zabrinutost, nešto što nije ima- lo veze s njihovim trenutačnim odnosom. Nešto drugo. Što?
Već si zamijetio da je nepogrešivo čitala misli. Dok je sjedila uza nj i promatrala mu lice, rekla je polako, kao netko tko čita loše napisan tekst: - Nessim. Nešto u vezi s Nessimom. Bojiš se... ne njega. - A onda, u munjevitom nastupu intuicije, izlanula:
Nešto u vezi s Nessimom; nešto zbog čega se ne smiješ kompromitirati. Shvaćam. - I duboko uzdahnula. - Ah budalo, zašto mi nisi rekao? Zar zbog toga moram izgubiti
tvoje prijateljstvo? Naravno da ne moram. Nije me briga hoćeš li spavati sa mnom ih ne. Ali ti - to je drugo. Hvala Bogu da sam otkrila što je.
Bio je toliko osupnut da ni riječi nije mogao izustiti. Umijeće čitanja misli izne- nadilo ga je više nego išta drugo. Zurio je u nju i dugo, dugo šutio. - Ah, drago mi je
nastavi ona - jer je to lako srediti. A nas neće spriječiti da se viđamo. Ne moraš ni- kad više spavati sa mnom, ako ne želiš. No, barem ću te moći vidjeti. - To je još jed- no naličje »ljubavne zvjerke«, naličje što ga ne mogu definirati. Sada bi za njega bila i u vatru skočila.
Nessimova šutnja bila je već poprimila goleme razmjere u njezinoj svijesti. Širila se na sve strane, kao i sama pustinja, ispunjavala je malodušjem. A kako je po nara- vi, čak i bez razloga, vazda patila od osjećaja krivice, Justine je oko sebe počela okupljati zaštitni krug prijateljâ čija bi nedužna nazočnost mogla odvratiti sumnju od nje. Bila je to mala svita homoseksualaca kao što su Toto i Amar, čije su navade i sklonosti svima bile dobro poznate, pa nikome nije davala razloga za ljubomoru. Sada se kao neki pomračeni planet pojavljivala u društvenom životu grada i prihva- ćala pozornost tih stvorova srednjeg roda samo zbog obrane. Kao general koji želi obraniti grad, pa koristi njegovu konfiguraciju i podiže prsten po prsten obrambenih bedema. Nije znala da je Nessimova šutnja tek izraz očaja a ne povlačenja, jer on šutnju nikada nije prekidao.
Ti u rukopisu gotovo i ne spominješ pitanje djeteta - jednom sam ti već rekao kako mislim da je Arnaud u Meurs zanemario tu stranu priče, jer mu se činila melo- dramatičnom. »Za one koji nemaju djece sve je lišeno zvučnosti«, kaže negdje Pursewarden. A Nessimu je sada pitanje djeteta postalo jednako važno kao i samoj Justini; za njega je to bio jedini način da dobije ljubav koju je od nje želio, ili je ba- rem tako mislio. Bjesomučno se uhvatio ukoštac s tim problemom, misleći da će je- dino tako probiti osjećajni oklop svoje lijepe šutljive žene, žene koju je bio vjenčao i objesio u paučinom opleteni kut svoga života, vezavši je za ruke, kao lutku na koncu! Hvala Bogu što nikad nisam »volio«, mudrače, i što nikada neću! Hvala Bogu!
Pursewarden je negdje napisao (i to sam čuo do Clee): »Postoje dvije divne zabo- ravljene riječi u engleskom jeziku, a to su helpmeet,{81} što znači mnogo više nego ljubavnik i loving-kindness,{82} što je mnogo više od riječi ljubav ili čak strast.«
Justine je jednog dana čula ulomak telefonskog razgovora na temelju kojega je zaključila da Nessim zna gdje je oteta djevojčica, ili da je doznao nešto o njoj što joj ne želi reći. Prolazila je hodnikom, a on je upravo spuštao slušalicu i rekao: - Dobro, računam na tvoju diskreciju. Ona to nikada ne smije doznati. - Nikad doznati - što? Tko je ta »ona«? Oprostit ćemo joj što je prebrzo stvorila zaključak. Kako Nessim neko vrijeme nije spominjao taj razgovor, počela ga je napadati. Tada je on napravio
kobnu pogrešku, rekavši da se takvo što nikad nije ni dogodilo, da je pogrešno protu- mačila razgovor s tajnicom. Bilo bi posve u redu da joj je rekao kako se to odnosilo na nešto drugo, ali optužiti je da nije čula riječi koje su njoj već danima zvonile u ušima, kao zvono što poziva na uzbunu - to je bilo kobno.
Istog trena izgubila je povjerenje u njega i počela zamišljati koješta. Ali, zašto bi joj tajio nešto što je možda doznao o njezinu djetetu? Pa obećao joj je da će učiniti sve što bude mogao kako bi otkrio što se s malom dogodilo. Zar se dogodilo nešto tako strašno da joj ne može reći? Ta Nessim bi joj sigurno rekao sve što zna, kada bi išta doznao? Zašto bi skrivao i pretpostavke o sudbini djevojčice? Nije znala odgo- voriti na ta pitanja, ali je slutila da joj skrivaju neku vijest kao što skrivamo taoca - u zamjenu za nešto - što? Za dobro ponašanje?
A Nessim, koji je tim krajnje nezgrapnim činom srušio posljednje ostatke štova- nja što ga je Justine prema njemu gajila, borio se sada s novim nedaćama. Od samo- ga početka pridavao je veliku važnost povratku djeteta, misleći da će time vratiti Justinu, pa joj se sada naprosto nije usuđivao priznati - a ni sebi samome, toliko je to bilo bolno - kako mu je jednog dana, nakon što je sve već bio pokušao, Narouz tele- fonirao i rekao: - Sinoć sam slučajno vidio Magzuba i na silu izvukao istinu od nje- ga. Dijete je mrtvo.
»Sada se to ispriječilo među njima kao veliki kineski zid, onemogućilo im svaki daljni dodir, a u njoj pobudilo strepnju da joj možda čak sprema kakvo zlo. I tada si se ti pojavio.«
* * * *
Da, tada sam se, na žalost, pojavio ja, jer mora biti da je otprilike u to vrijeme Justina došla na moje predavanje o Kavafiju i odatle me odvela i upoznala s nježnim Nessi- mom; naprosto »pala kao sjekira« i rascijepila mi život nadvoje! Sada s neizrecivom gorčinom shvaćam da me iskoristila ne bi li postigla unaprijed smišljen cilj, vještica, dovukavši me pred Nessima kao što toreador dovlači plašt pred bika, samo kako bi prikrila sastanke s čovjekom s kojim ni spavati nije htjela! Ali to sam već sve opisao, iscrpno i s bolom, nastojeći ne izostaviti ni slovca, ni riječi što bi toj slici mogla dati unutarnju povezanost kakvu ona, mislim, mora imati. A ipak se ni sada još ne kajem što sam se upuštao u tu nesvakidašnju, oplemenjujuću vezu u koju me ona uvukla - i sama zacijelo nesvjesna njezine snage - a iz koje mi je bilo suđeno toliko toga nauči- ti. Da, zaista me obogatila, ali i upropastila Melissu, ako ćemo pravo. Pitam se zašto tek sada sve to doznajem? Moji su prijatelji zacijelo znali, cijelo vrijeme, a ipak nitko nije izustio ni riječi. No, naravno, istina je da nitko nikad i ne prozbori, da se nitko nikad ne umiješa, da se nitko ne usudi ni udahnuti dok akrobat hoda po žici; svi samo sjede i promatraju veliku predstavu, čekaju trenutak kad će se moći pokazati mudrim, nakon što se ona svrši. A opet, na drugoj strani, kako bih ja, onako slijepo i
strasno zaljubljen u Justinu, kako bih u to vrijeme bio primio tako nemilu istinu? Bi li me ona bila skrenula s cilja? Dvojim.
Mislim da mi se Justine u toj vezi bila predala samo jednom od brojnih osobnosti što ih je u sebi imala i u kojima je bila otjelovljena - meni, plahom i učenom lju- bavniku s tragovima krede na rukavu!
Gdje mi je tražiti opravdanje? Jedino, rekao bih, u samim činjenicama; one bi mi sada zacijelo omogućile dublji uvid u srž istine te zagonetke zvane »ljubav«. Vidim njenu sliku: odmiče se i kotrlja sve dalje od mene, biba se u beskrajnim nizovima, poput morskih valova; vidim je kako - hladnija od hladnoga mjeseca - ulazi nad sno- ve i tlapnje što sam ih od nje satkao - ali, kao i mjesec, vazda skriva od mene jednu stranu istine, donju stranu prelijepe ugasle zvijezde. Moja »ljubav« prema njoj, Me- lissina »ljubav« prema meni. Nessimova »ljubav« prema njoj, njezina »ljubav« pre- ma Pursewardenu - morao bi postojati cio rječnik pridjeva kojima bismo određivali tu imenicu, jer niti dvije nemaju ista svojstva, a ipak su sve imale samo jedno ne- uhvatljivo svojstvo, jednu zajedničku nepoznanicu: nevjeru. Svi smo mi, baš kao i Mjesec, imali tamnu stranu - svi smo znali okretati lažno lice »neljubavi« prema oso- bi koja nas je najviše voljela i najviše trebala. Pa kao što je Justine iskoristila moju ljubav, tako je Nessim iskoristio Melissinu... Jedno drugome iza leđa, skrivajući se,
»kao rakovi u košari«.
Čudno je što ne postoji biologija toga čudovišta koje vazda živi u neparnim bro- jevima, premda bi po svim romantičnim pričama što smo ih oko njega satkali, treba- lo živjeti u parnima: u savršenim brojevima kojima hermetičan opisuju brak!
»Što štiti životinje, što im omogućuje da žive? Određeno svojstvo organske tvari. Čim se suočimo sa životom, suočimo se i s tim svojstvom, ono je sastavni dio života. Ono posjeduje dvije krajnosti, dva pola - negativni i pozitivni - kao većina prirodnih pojava. Negativni pol je bol, pozitivni pol seks... Majmun i čovjek su prve životinje, osim pitomih, kod kojih je moguće pobuditi spolni nagon bez vanjskog podražaja... Posljedica toga jest da je najveći od svih prirodnih zakona - periodičnost - u čovjeka iščeznuo. Periodično organsko stanje što bi imalo pobuditi spolni nagon pretvorilo se u posve nekorisnu, izopačenu, patološku pojavu.«* (Pursewarden, zagledan u kavez s majmunima u zoološkom vrtu! Capodistria u svojoj golemoj knjižnici pornografskih knjiga, prekrasno uvezanih! Balthazar sa svojim okultizmom! Nessim pred beskrajnim nizovima brojki i postotaka!)
A Melissa? Dakako da je bila bolesna, ozbiljno bolesna, i zato bi bilo melodra- matično reći da sam je ja ubio, ili da ju je ubila Justine. Ipak, nitko ne može odmjeriti težinu bola i nebrige što sam ih joj nanio. Sjećam se dana kad me Amaril došao vi- djeti, raznježen kao veliko pseto. Balthazar mu je bio poslao Melissu na rengen i lije- čenje.
Amaril je bio osebujan čovjek, a uz to pomalo kicoš. Srebrni pištolji za dvoboj, posjetnice u bakrorezu, u krasnoj kutiji, odijela otmjena kroja po posljednjoj modi. Kuća mu je bila puna svijeća, a najradije je pisao bijelom tintom na crnom papiru. Za njega je najuzvišenije na svijetu bilo posjedovati otmjenu ženu, rasna, prvonagrađe- nog hrta ili dva nepobjediva borbena pijevca. Ali bio je ugodan čovjek i nimalo ne- osjećajan kao liječnik, unatoč spomenutim romantičarskim slabostima.
Sklonost prema ženama bila je u njega izuzetno izražena: za žene se i odijevao. Tu sklonost pratila je ipak svojevrsna istančanost, gotovo stidljivost u doticaju s nji- ma - barem u gradu gdje se na ženu gledalo kao na stočnu hranu, tanjur ovčetine; u gradu gdje žene vape za zlostavljanjem.
Ali on ih je idealizirao, ispredao u glavi romantične priče o njima, vazda snivao o apsolutnoj ljubavi, o savršenom razumijevanju s jednom iz njihova plemena. Sve mu je to bilo uzalud. Znao je meni, ili Pombalu, sjetno reći: - Ne razumijem. Prije nego što se uopće iskristalizira, ljubav mi se pretvori u duboko, pogubno prijateljstvo. Takva vrst odanosti nije za vas, ženskare; vi to ne biste razumjeli. Jer tada strast ispa- ri, odleti kroz prozor. Prijateljstvo proždire, paralizira. Zameće se druga vrsta ljubavi. Koja? Ne znam. Nježnost, tendresse,{83} nešto što se topi. Fondante.{84} - Suze bi mu navrle na oči. - Uistinu sam stvoren za žene i žene me vole. Ali... - odmahuo bi lije- pom glavom i otpuhnuo dim cigarete prema stropu, te uz osmjeh ali bez sebežaljenja dodao: - Ja jedini među muškarcima mogu reći da me, doduše, vole sve žene, ali me nijedna nikad nije ljubila. Ne onako - pravo. Nevin sam od ljubavi (ne spolne ljuba- vi, dakako) koliko i djevica. - Jadni Amaril!
Sve je to istina. Upravo ga je ta odanost ženama natjerala da iz cijele medicine odabere - ginekologiju. A žene žude za njim kao cvijeće za suncem. On ih uči što će odjenuti, kako će hodati; odabire im mirise, određuje boju crvenila za usne. Uosta- lom, nema žene u Aleksandriji koja se ne ponosi kad je vide pod ruku s njime; nema ni jedne koja, ako bi to od nje zahtijevao (ali on nikada ne zahtijeva), ne bi s njime spremno prevarila muža ili ljubavnika. A ipak... A ipak... Vezivni končić negdje se prekinuo, spojna nit prepukla. Žudnje što njega muče, neutažive ljetne žudnje tijela u gradu putenosti, utažit će s prodavačicama, s nižima od sebe. Clea je znala reći: - Čini se da je usud Amarilu namijenio osobitu ulogu. Dragi Amaril!
Da. Da. Ali kakvu? Kakvu je ulogu kob namijenila tome romantičaru - tome oda- nomu, nježnom, strpljivom proučavatelju žena? Eto, to se ja pitam kad ga vidim otmjena, s rukavicama i šeširom, kako s Balthazarom autom odlazi u bolnicu, gdje ga čeka neka operacija...
Opisao mi je Melissino stanje i dodao samo: - Dobro bi joj činilo kad bi mogla biti malko voljena. - Ta primjedba me postidjela. Iste noći uzajmio sam novac od Justine, kako bih je poslao na kliniku u Palestinu, uvelike protiv njezine volje.
Zajedno smo krenuli kući, nakon što smo nekoliko minuta proveli u gradskom perivoju u razgovoru o njezinoj bolesti. Palme su se caklile na mjesečini, more se ljeskalo pod proljetnim vjetrom. Doimala se vrlo neumjesnom - ta ozbiljna bolest - u tako uređenoj zbilji. Dok smo se penjali stubištem Amaril me uze za ruke i nježno ih stisne. - Život je težak - reče. A kad smo ušli u sobu i zatekli je, kao i prije, u kreve- tu, omamljenu, s blijedim lišćem uprtim u strop i lulom za hašiš na noćnom ormari- ću, dodao je skidajući šešir: - Uvijek ... nemoj misliti da tebe krivim... ne, zavidim ti na Justini... a ipak se uvijek događa da mi, liječnici, in extremis{85} damo posljednji, očajnički naputak za bolesnu ženu - nakon što zakažu sva umijeća medicine. Tada kažemo: »Kad bi barem mogla biti voljena!« - Uzdahne i odmahne lijepom glavom.
Opravdavati se uvijek možemo na stotine načina, ali smicalice papirnate logike ne mogu izmijeniti činjenicu da me, nakon novih spoznaja iz Balthazarova pripisa, ponovno opsjedaju uspomene na te dane, da me muče krivnjom što je inače nikad možda ne bih bio svjestan! Koračam sada uz dijete koje je Melissa imala s Nessi- mom, dijete iz one kratke ljubavne veze (a opet, je li to bila »ljubav« ili je Nessim nju nastojao iskoristiti kako bi doznao što više o vlastitoj ženi? Jednoga dana ću i to otkriti); koračam uz djevojčicu, kažem, ovim pustim žalima, kao zločinac; neumorno prebirem po krhotinama iz života bijeloga grada, s kajanjem tako dubokim da ne mogu izmijeniti ton kojim se obraćam maloj. Gdje mi je tražiti ključ za takvo pona- šanje?
Ali, jasno da nisam samo ja osjećao krivicu; krivim se zacijelo osjećao i Pursewarden - kako bih inače mogao protumačiti porijeklo novca što mi ga je opo- ručno ostavio, s izričitom molbom da ga potrošim zajedno s Melissom? Tako sam ri- ješio barem jednu nedoumicu.
I Clea je, znam, osjećala krivicu zbog rane što smo je svi zajedno nanosili Me- lissi - ona je tu ranu osjećala, takorekuć, u Justinino ime. Preuzela ju je na sebe, re- kao bih, užasnuta zlom što ga je njezina ljubovca zbog tako plitke veze nanosila i Melissi i meni. Pretvorila se u blisku Melissinu prijateljicu, pobornicu i savjetnicu, i sve do smrti ostala joj najprisnijom pouzdanicom. Nesebična i naivna Clea, još jedna budala! Ne isplati se biti iskren u ljubavi! Za Melissu je rekla: - Strašno je biti toliko ovisan o silama koje ti nisu sklone. Uvijek gledati nekoga u mislima, kao mrlju na zbîlji... - I ona je zacijelo mislila na Justinu, tamo gore, u velikoj kući, okruženu vi- sokim svijećnjacima i platnima zaboravljenih majstora.
Melissa je njoj za mene rekla: - Sve na svijetu nestalo je njegovim odlaskom. - Rekla mi je to kad je umirala. Ali, nitko nema pravo zauzimati takvo mjesto u životu drugoga, nitko!
Sada vidiš s kako sirovom građom baratam u ovima dugim i bolnim razgovorima sa samim sobom, na žalu zimskoga mora. - Ljubila te - ponovno se oglasi Clea -
zbog tvoje slabosti; to ju je raznježivalo. Da si bio jak, poplašio bi tako plahu ljubav.

I na kraju, prije nego što ljutito i negodujući sklopim stranice Balthazarova rukopi- sa, evo posljednje Cleine primjedbe što žeže kao užareno željezo: »Melissa je rekla: ’Bila si mi prijateljica, Clea, i hoću da ga ti voliš kad ja odem. Čini ono s njime, ho- ćeš li, i misli na mene? Vrlo važno što nema te proklete gluparije od ljubavi. Zar pri- jatelj ne može voditi ljubav u ime druge osobe? Molim te da spavaš s njime, kao što bih Panagiju{86} molila da siđe i blagoslovi ga u snu - kao na starim ikonama.’« Kako tipično za Melissu, koliko grčki po stilu!
Nedjeljom bismo zajedno odšetali u posjet Scobieju, sjećam se; Melissa u svi- jetloj pamučnoj haljini i pod slamnatim šeširom, nasmijana i čila pri pomisli na potpun odmor od prašnjavog kabarea. Hodamo Grande Cornicheom; valovi poskaku- ju i namiguju preko lukobrana, a crni kočijaši pod crvenim fesovima voze svoje rasklimane, škripave »kočije ljubavi« i uzvikuju »taksi ljubavi, gospodine, gospođo. Samo deset pijastera na sat. Odvest ću vas na skrovito mjesto...« A Melissa se smi- jucka i skreće pogled prema minaretima što se u jutarnjoj svjetlosti cakle poput bi- serja, prema šarenim dječjim zmajevima nošenim vjetrom iz luke.
Scobie je nedjelje najčešće provodio u krevetu, a zimi bi gotovo uvijek uspio na- vući prehladu. Legao bi među grube pamučne ponjave, nakon što bi Abdula nagnao da mu priredi »masažu cimetom«, kako je govorio (nikad nisam otkrio kakva je to masaža), a taj obred uključivao je i zagrijanu opeku, što bi mu je položio podno sto- pala, da ga grije. Na glavu bi stavio malu pletenu kapicu. Pošto je vrlo malo čitao, to je - kao drevni narodi - sve svoje epove nosio u glavi, a kada bi ostao sam, satima ih je govorio naizust. Imao je opsežan repertoar balada, pa ih gromoglasno kazivao, udarajući takt rukom. Arapin se oprašta od vranca natjerao bi suze milosnice na do- bre njegove oči, kao i Harfa što jednom odajama Tare; dok je među manje poznatim baladama imao čudesnu pjesmu koja bi ga svojim metrom i strjelovitim ritmom zna- la doslovce izbaciti iz kreveta i odbaciti do sredine sobe, ako bi je gromko recitirao. Jednom sam ga natjerao da je zapiše, kako bih joj pomno proučio slog:

Vojnička balada

Kad O’Neila opkoliše, što nam duh je moglo dići, Tristo saskih oklopnika kad vidjesmo na nas ići? Al’ tad Bangal mač izvuče i zakle se bojnom časti Na svoj čelik iz Toleda, da mu Portmore neće pasti.

Stara četa bje mu tvrda, u tuđini iskušana,
Preplanulih čvrstih lica i koraka pouzdana
Gazili su sve pred sobom - da ti Bog je vidjet dao, Kad je grom i pako na Beal-an-atha-Buidh pao!

Ustaj zemljo Owenova! Na juriš se Irci dali. Ispalio dušman plotun - topnici mu redom pali, Gola prsa probila su oklopnike koji bježe, Zaludu im šljem i pancir, sad po polju mrtvi leže.

A Irci se domogoše ruha, zlata, svakog blaga, I oružja i zastava - plijenili su do nedraga, Najeli se bijela kruha i pečenja tko je htio,
Bogu hvala! Tog je dana objed tako sladak bio!

O njoj mi, na moje razočaranje, ništa nije znao reći; ležala mu je pohranjena u pamćenju punih pola stoljeća, kao vrijedan komad stare srebrnine što je samo u sve- čanim prilikama iznosimo na svjetlost dana. Među ostalim draguljima što sam ih pre- poznao, bio je ulomak (deklamirao ga je uvijek s velikim žarom) koji završava stiho- vima:

Pa došle pod oružjem sve četiri svijeta strane, Udarit ćemo na njih bez straha i bez mane.
Vjere mi, Joshua Scobie njihova bit će kob!

Melissa mu je bila odana i smatrala ga pravim čudakom zbog nesvakidašnjih izreka i smiješna ponašanja. I on je nju volio - najviše, mislim, zato što ga je uvijek oslovlja- vala punim rangom i titulom - bimbaši Scobie - a njemu je to bilo drago jer mu se či- nilo da joj nešto znači kao »visoki funkcionar«!
Sjećam se kako smo ga jednoga dana zatekli gotovo na rubu suza. Pomislio sam da ga je možda tronula neka potresnija balada, (Ima nas sedam bila mu je još jedna miljenica): ali ne! - Posvađao sam se s Abdulom... prvi put - priznao je i smiješno trepnuo očima. - Ma, čuj, stari, kaže da će se početi baviti obrezivanjem!
Lako razumljivo: želja da se od pukoga brijača prometne u kirurga bila je posve prirodna za čovjeka Abdulahova tipa - zamalo kao da je postigao doktorat znanosti.
Ali znao sam, dakako, i za Scobiejevo gađenje prema obrezivanju. - Kupio je prljavu lončinu punu pijavica - zgroženo doda starac. - Pijavica! I počeo narodu puštati krv, da, da! Rekao sam mu, kažem: »Momče, ako misliš da sam ti našao posao kako bi se u životu bavio sjeckanjem male djece za pijaster po komadu, ljuto se varaš!«, kažem rekao sam mu. - Zastao je da se ispuše, a vidjelo se da ga je taj događaj duboko potresao. - Ali, kapetane - pubunio sam se - normalno je što želi postati brijač-kirurg. Obrezivanje je, na kraju krajeva, postalo uobičajeno posvuda, sada čak i u Engleskoj.
Obredno obrezivanje je bilo toliko uraslo u egipatski način života da nisam mogao pojmiti zašto ga pomisao na nj toliko uzbuđuje. Naškubio je usne, pognuo glavu i snažno zaškripao umjetnim zubima. - Ne - tvrdoglavo reče. - To neću. - Zatim naglo pogleda uvis i usklikne: - Znaš što? Naukovat će u Mahmuda Enajet Alaha - onoga staroga mesara!
Nije mi bilo jasno zašto se toliko uzrujao; šator za obrezivanje je bio uobičajeni dio slavlja na svakoj svetkovini ili mulidu. Velike slike u boji, prenakićene naci- onalnim zastavama, prikazivale su brijače-kirurge s nožićima u ruci, zabavljene siro- tima mladićima ispruženim na zubarskom stolcu, i bile su uobičajeno, iako bizarno, obilježje manjih sajmova. Najstariji član ceha bio je sâm Mahmud, krupan debeljko s dugačkim nauljenim brkom, uvijek u punoj spremi a - zanemarimo li crveni fes - po- malo je podsjećao na seoskog liječnika, Francuza, koji se povukao na neopravdano bolovanje. Na sajmu bi uvijek održao gromoglasan govor na staro-arapskom jeziku, nudeći besplatnu uslugu siromašnim vjernicima. A kad bi mu prišli kandidati koje su nestrpljivi roditelji gurali naprijed, iz šatora bi doskakutali klaunovi, crnci, namaza- nih lica, u smiješnoj odjeći, pa počeli zabavljati dječake, mameći ih tako u kobni sto- lac, gdje bi ih Mahmud »sjecnuo«, kako je slikovito govorio Scobie, a njihovi se ja- uci utapali u graji svjetine, prije negoli bi i shvatili što se zbiva.
Nije mi bilo jasno zašto ga je toliko ojadila Abdulahova želja za naukovanjem u toga »profesora sjeckanja«. Sinulo mi je tek kad je Scobie rekao: - Nije važno za ma- loga, neka ga obrežu, baš me briga. Stalo mi je do curice, stari moj. Ne mogu podni- jeti pomisao da će osakatiti to malo stvorenje. Englez sam, stari, shvatit ćeš kako se osjećam. NEĆU TO DOPUSTITI. - Iscrpljen vlastitom vikom utonuo je u jastuke, pa nastavio: - Uostalom, to sam jasno i glasno rekao Abdulu. »Samo stavi prst na malu«, rekoh mu, »i dat ću da te privedu, bogami ako neću.« Ali, srce mi se para, stari, naravno, prijatelji smo, a jadni crnčić ne razumije. Misli da sam lud! - Teško uzdahne, dva puta. - To su najbolji prijatelji koje sam u životu imao, osim Budgieja; ne pretjerujem, stari. Kunem ti se. A sad su se povukli. Ne shvaćaju što to znači osje- ćati kao Englez. A meni je ogavno iskorištavati utjecaj svoga službenog položaja. - Nije mi bilo jasno što time zapravo hoće reći. Nastavio je: - Eto, prošli mjesec smo uhitili Abdela Latifa i zatvorili mu dućan. Dobio je šest mjeseci ćuze zbog prljavih britvica. Širio je sifilis, stari moj. Morao sam to učiniti, premda mi je bio prijatelj. To
mi je dužnost. Bezbroj puta sam ga upozoravao da pere britvu. Ali ne, nije htio. Ovi jadnici nemaju pojma o dezinfekciji, stari. Znaš, pri obrezivanju rabe stipsu - stipsu za brijanje. I misle da je to suvremenije nego stara mješavina crnog baruta i limuno- va soka. Fuj! Baš nemaju pojma o dezinfekciji. Nije mi jasno kako nisu već svi po- crkavali od raznih boleština, vjeruj mi. Ali svi su se usplahirili kada smo zatvorili Abdela Latifa. Abdula je to potreslo. Da samo znaš kako me mjerkao dok sam mu či- tao bukvicu. Kako mi je vagao riječi, da se tako izrazim.
No starac bi se u društvu uvijek razveselio i odagnao crne misli, pa se i sada, do- malo, onim svojim divnim zbrkanim načinom pripovijedanja raspričao o životu Tobyja Manneringa. - On me naputio na Sveto pismo, stari. Jučer sam baš zavirio u tu knjigu i našao štošta o obrezivanju. Zamisli! Amalekiti su sakupljali obreske, kao što mi sakupljamo marke. Za krepat - ne? - nasmijao se kreketavo kao žaba rikača. - Svaka im čast, nema što! Bit će da su imali i prodavače i kataloge s popisom robe, pravu pravcatu trgovačku mrežu, ha? A probušene kožice prodavali po višoj cijeni! - Uozbiljio se, jer je u tom trenutku u sobu ušla Melissa. - No, dobro - reče, ali se još tresao od smijeha na vlastitu šalu. - Večeras moram pisati Budgieju i ispričati mu sve novosti. - Budgie mu je bio najstariji prijatelj. - Živi u Horshamu, stari, izrađuje ču- čavce. Mlati dobru lovu na njima, da, da, hoće Budgie. On ti je FRZS,{87} ne znam točno što mu to znači, ali tako mu piše na zaglavlju pisma. Charles Donahue Budge- on, FRZS. Pišem mu svaki tjedan. Bez greške. Nikad nisam omanuo i nikad neću. Vjeran, takav sam ti ja. Nikad ne napuštam prijatelja.
Mislim da je Budgieju bilo namijenjeno nedovršeno pismo što su ga našli u stanu nakon Scobiejeve smrti, a glasilo je:
»Dragi moj stari prijatelju, imam dojam da se cijeli svijet urotio protiv mene otkad sam ti zadnji put pisao. Trebao sam...«
Scobie i Melissa! Žive i dalje u zlatnoj svjetlosti tih nedjelja, i dalje žare bojama što ih sjećanje pridaje onima koji su nam obogatili život suzama ili smijehom - nesvjesni da su nam išta dali. Zapravo je strašno što mi je iznuđena strast koju je Justine zapalila u meni sada jednako dragocjena kao što bi bila da je bila »stvarna«; Melissin dar nije bio manje zagonetan - što mi je zapravo mogla podariti ta blijeda sirotica s aleksandrijskoga žala? Je li Cleu obogatila ili osiromašila veza s Justinom? Obogatila ju je - neizmjerno obogatila, rekao bih. Znači li to da se hranimo tek tlapnjama, lažima? Sjećam se riječi što ih je Balthazar zapisao negdje, onim svojim krupnim razgovjetnim rukopisom: »Živimo od odabranih tlapnji«, i još: »sve je istina o svakome...« Je li Pursewarden do tih riječi došao vlastitim mučnim iskustvom s muškarcima i ženama, ili tek pozornim promatranjem nas, naših postupaka i njihovih posljedica? Ne znam. Na um mi pada ulomak iz romana u kojemu Pursewarden go- vori o ulozi umjetnika u životu. Kaže otprilike ovako: »Svjestan svih nesklada, svih zala u samoj ljudskoj naravi, umjetnik ničim ne može opomenuti svoje prijatelje,
upozoriti ih na opasnost, kriknuti u pravom trenutku i pokušati ih spasiti. Bilo bi uza- lud. Jer oni su hotimični počinitelji vlastite nesreće. Može im jedino zapovjediti: ’Razmišljajte i plačite.’«
Je li ga svijest o tragediji koja neumitno postoji - ne u vanjskome svijetu što ga svi mi okrivljujemo - nego u nama, u ljudskoj naravi, je li ga upravo ta svijest na- posljetku natjerala na neočekivano samoubojstvo u onoj memljivoj hotelskoj sobi? Rekao bih da jest, ali možda time prenaglašavam umjetnika na račun čovjeka. Balthazar piše: »Njegovo samoubojstvo ostaje za mene čudan i nepojmljiv hir. Ma što da ga je mučilo i tištilo, ne mogu u njega posve vjerovati. Ali, svi mi zacijelo ži- vimo u uzajamnim plićacima i ne možemo zaviriti u prave dubine. Rekao bih, ipak, da taj čin nije bio nimalo u skladu s njegovom naravi. Shvaćaš, nisu ga mučile nedo- umice oko vlastita stvaranja, a stvaranje, rekao bih, najviše tišti umjetnike. Bio ga je počeo smatrati »božanski nevažnim« - tipično njegov izraz. U to sam siguran, jer mi je jednom, na poleđini omotnice, pismeno odgovorio na pitanje: »Što je cilj pisa- nja?« Odgovor je glasio: »Cilj pisanja je odgojiti takvu osobnost koja će, na kraju, omogućiti čovjeku da transcendira umjetnost.«
Imao je čudne pojmove o ustrojstvu duše. Rekao je, na primjer: »Mislim da je isto toliko netvarna koliko i dúga - skrutne se u prepoznatljiva stanja i osobine samo kada se pozornost usredotoči na nju. Najistinskiji oblik prave pozornosti je, dakako, ljubav. Zbog toga je ’čovjek’ jednako velika iluzija za mistika koliko ’materija’ za fi- zičara, kad je promatra kao oblik energije.«
Nikad nije propuštao s najvećim omalovažavanjem govoriti o mojem zanimanju za okultno, čak i o radu Kabale, a te sastanke si i ti posjećivao. O tome je rekao:
»Istina je stvar izravnog poimanja - ne možemo se do nje popeti ljestvama razumskih pojmova.«
Ne mogu se oteti dojmu da je najozbiljniji bivao u trenucima kad je bio najdrski- ji. Čuo sam kad je Keatsu tvrdio da je apsolutno najbolje stihove u engleskom pjesništvu napisao Coventry Patmore.{88} Oni glase:

Velika tek je istina: pobijedit će ona,
Kad više nikom ne bude do njene pobjede stalo.

Rekavši to, dodao je: »A prava ljepota tih stihova je u činjenici da Patmore, kad ih je pisao nije znao što hoće reći. Sich lassen!«{89} Možeš zamisliti kako je to rasrdilo Ke- atsa. K tomu je još, odobravajući, naveo zagonetnu Stendhalovu izreku, to jest:
»Osmjeh se pojavljuje na koži, izvana.«
Možemo li na temelju svega ovoga pretpostaviti da se ispod podrugljivca skrivao
ozbiljan čovjek? To pitanje prepuštam tebi - tebe ono izravno zanima.
U doba kad smo ga upoznali nije čitao gotovo ništa doli znanstvenih djela. To je zbog nekog razloga srdilo Justinu - korila ga je što trati vrijeme na takva proučava- nja. Branio se govoreći da je teorija relativiteta izravno odgovorna za apstraktno sli- karstvo, atonalnu glazbu i bezobličnost (ili u najmanju ruku cikličke oblike) u knji- ževnosti. Jednom kad nju pojmimo, i njih ćemo razumjeti. Dodao je: »Vjenčanjem Prostora i Vremena dobili smo najbolju priču našega doba o temi Sreo momak dje- vojku. Našim praunucima će se to sjedinjenje činiti jednako poetičnim kao što se nama čini starogrčki brak Kupidona i Psihe. Vidiš, Kupidon i Psiha su za Grke bili činjenice a ne pojmovi. Analogijsko usuprot analitičkome mišljenju! Ali prava po- ezija našega doba i njegova najplodnija pjesma je tajna što počinje i svršava s n.«
Misliš li sve to ozbiljno?
Ni najmanje.
Justine se usprotivi: - Ta zvijer od čovjeka je spremna na svakojake podvale, čak i u svojim knjigama. - Mislila je na čuvenu stranicu sa zvjezdicom, iz prve knjige, što upućuje čitatelja na - praznu stranicu. Mnogi misle da je to tiskarska pogreška. Ali mene je Pursewarden osobno uvjeravao da je to hotimice tako. »Upućujem čita- telja na praznu stranicu ne bih li ga vratio vlastitim izvorima - jer tamo je, na kraju krajeva, mjesto svakome čitatelju.«
Razmatraš prihvatljivost naših postupaka, a time nam nanosiš nepravdu, jer smo svi mi živi ljudi i kao takvi imamo pravo potražiti utočište u odgođenu sudu Božje- mu, ako ne u čitateljevu. Ali, kad smo već kod toga, dopusti da ti ispričam priču o Justininu smijehu! Priznat ćeš da je nikada, ni jedan jedini put, nisi čuo kako se smije a da joj smijeh ne zvuči zagrižljivo, uvrijeđeno. A Pursewarden jest - kraj grobnicâ, u Sahari! Na mjesečini, dva dana poslije Sham el Nessima. Stajali su ondje s velikom skupinom turista, u gomili pod okriljem koje su mogli razmijeniti pokoju riječ, kao urotnici, što su i bili. Pursewarden je u to doba već bio stavio točku na njezine tajne dolaske u svoju hotelsku sobu. To im je, dakle, davalo osjećaj zabranjena užitka, ta razmjena nekoliko dugo čuvanih, tajnih riječi; a te večeri su napokon bili slučajno ostali sami i stajali jedno uz drugo u jednome od onih poraznih i strahotnih pod- sjetnika na osobiti smisao smrti: u grobnici.
Justine je bila poderala čarape, a cipele su joj bile pune pijeska. Istresala ih je, dok je on palio žigice, zvjerao uokolo i frktao nosom. Došapnula mu je kako je u zadnje vrijeme strašno zabrinuta zbog nove sumnje da je Nessim doznao nešto o nje- zinoj izgubljenoj djevojčici, a neće joj reći što. Pursewarden je odsutno slušao, kad najednom pucne prstima oprženim na plamenu žigice i reče: - Slušaj, Justine, znaš što? Prošli tjedan sam ponovno pročitao Moeurs, onako, za zabavu, pa sam se nešto dosjetio. Evo, recimo da je cijela ona priča oko Freuda i tvoga takozvanog silovanja
u djetinjstvu, i tako dalje, točna - ali je li točna? Ne znam. Možda si ti sve to izmisli- la. Ali, budući da si znala tko je bio onaj čovjek s onim usranim povezom na oku, a ipak odbila odati njegovo ime cijeloj usranoj vojsci nadripsihologa na čelu s Arnauti- jem, morala si imati dobar razlog za to. Koji? To ne mogu dokučiti. Nikome neću reći, obećajem. Ili je sve to laž? - Ona odmahne glavom. - Nije.
Izišli su iz grobnice na jasnu mliječnobijelu mjesečinu. Justine je tiho razmišlja- la. Zatim polako reče: - Nije to bila samo stidljivost ili moje nepristajanje na iscjelje- nje, kao što su govorili - kao što je on napisao u knjizi. Bila je riječ o tome da je taj čovjek bio prijatelj, naš, tvoj, svih nas. - Pursewarden je ljubopitno pogleda. - Čovjek sa crnim naočnjakom? - upita. Ona kimne. Pripalili su cigarete, sjeli na pijesak i če- kali ostale. Osjetivši da mu se može povjeriti s potpunim pouzdanjem, mirno je rekla: - Da Capo. - Uslijedila je duga šutnja. - Majku mu! Stari Porn glavom! - (Sko- vao je taj nadimak od riječi »pornograf«), A onda vrlo smireno i snebivljivo, Pursewarden nastavi: - Dok sam iznova čitao sve ono, najednom mi je sinulo, znaš, da bih ja, kada bi bio na tvome mjestu i ukoliko cijela ta prokleta priča nije puka izmišljotina kojom si htjela privući još veće zanimanje onih nadripsihologa - da bih ja... pa, dovraga, pokušao bih još jednom spavati s njime i tako izbrisati onu sliku. To mi je iznebuha palo na pamet.
Ovo, dakako, odaje Pursewardenovo posvemašnje nepoznavanje psihologije. Zapravo ju je ponukao na kobni korak. Jer ona je tada, na njegovo zaprepaštenje, udarila u smijeh - prvi neusiljeni, melodiozni smijeh što ga je ikad od nje čuo. - Je- sam - reče ona, smijući se sada toliko da je jedva govorila. - Pokušala sam. Nikad ne- ćeš moći zamisliti koliko me napora to stajalo; ono šetkanje mračnom ulicom ispred njegove kuće, ono nastojanje da smognem hrabrosti i pritisnem zvonce. Da, i meni je to palo na pamet. Bila sam očajna. Što će reći? Godinama smo prijateljevali, a da ni- kada, naravno, nismo spomenuli taj događaj. On nikad nije spomenuo Moeurs, a znaš, ne vjerujem da ga je ikad i pročitao. Možda mu je bilo milije ne misliti na cije- lu tu priču - taktično je pokopati.
Ponovno je spopadne smijeh od kojega joj se tijelo toliko treslo da je Pursewarden zabrinuto uhvati za ruku, kako se ne bi prestala ispovijedati. Ona ga za- moli za rupčić, obriše oči i nastavi: - Na kraju sam ušla. I zatekla ga u onoj njegovoj čuvenoj biblioteci! Drhtala sam kao list na vjetru. Shvaćaš, nisam znala kakvim bih mu se tonom obratila, dramatičnim, patetičnim? Bilo mi je kao kod zubara. Zbilja smiješno, Pursewardene. Naposljetku sam rekla: »Dragi Da Capo, stari prijatelju, ti me već odavna mučiš kao zao duh, pa sam te došla zamoliti da me egzorciraš, jed- nom zauvijek. Da istjeraš sjećanje na onaj grozni događaj iz djetinjstva. Moraš spa- vati sa mnom!« Trebao si vidjeti Da Capovo lice. Bio je posve izbačen iz ravnoteže i promucao: »Mais, voyons, Justine, je suis un ami de Nessim!«{90} - i tako dalje. Dao mi je whiskey i ponudio aspirin, uvjeren da sam šenula. »Sjedni«, kazao je, pa mi
drhtavim rukama ponudio stolac i uznemireno sjeo nasuprot, sa smiješnim izrazom panike na licu, kao dječarac optužen za krađu jabuka. - Zabolio ju je trbuh od smije- ha: uhvatila se za nj i smijala tako razdragano da je to zarazilo i Pursewardena, pa i on nehotice udari u smijeh. - Jadni Da Capo - reče ona - toliko ga je pogodilo i uzru- jalo što sam mu rekla da me silovao kad sam još bila djevojčurak s ulice, dijete. Ni- kad nisam vidjela zgranutijega čovjeka. Očevidno je bio posve zaboravio i posve po- tisnuo cio taj događaj, od početka do kraja. Zapravo se razbjesnio i počeo prosvjedo- vati. Da si mu samo vidio lice! A znaš li što mu se omaknulo u svima tim samo- opravdavanjima? Čudesna rečenica: »Il y a quinze ans que je n’ai pas fait ça!«{91} Zagnjurila mu je glavu u krilo i ostala tako na trenutak, a još se tresla od smijeha. Zatim ponovno podigne glavu, obriše oči i reče: - Na kraju sam iskapila whiskey i pokupila se, a on je odahnuo. Kada sam već bila na vratima, doviknuo mi je: »Ne za- boravi da ste u srijedu oboje pozvani k meni na večeru. U osam, a večera je u osam i petnaest, bijela kravata«, doviknuo je kao što je to činio u posljednjih nekoliko godi- na. Vratila sam se kući, ošamućena, i iskapila pola boce džina. I znaš, te noći u kre- vetu sinula mi je čudna misao - tebi će se možda činiti užasno neumjesnom: misao da je Da Capo mogao tako potpuno zaboraviti čin što sam ga ja plaćala tolikim godi- nama tjeskobe, štoviše duševnom bolešću, i zbog kojega sam tolike ljude povrijedila. Rekla sam sebi: »Možda tako i sâm Bog zaboravlja nevolju što nam je nanosi kad nas prepušta na milost i nemilost svijeta.« Zabacila je glavu, nasmiješena, i ustala.
Tada je vidjela kako je Pursewarden promatra, suznih očiju, punih divljenja. Zagrlio ju je naglo, toplo, i poljubio strasnije možda nego ikada. Kada mi je sve to ispričala, s ponosom je - neuobičajenim za nju - dodala: ’I znaš, Balthazare, to je bilo slađe od bilo kakva ljubavnog poljupca, to je bilo pravo pravcato priznanje, kao po- ljubac prilikom dodjele viteštva. Tada sam shvatila kako bih ga - da se sve to drukči- je dogodilo - bila mogla navesti da me zavoli - možda upravo zbog onih mana moje naravi koje su svima toliko očigledne.
Tada su nam se približili oni iz skupine, počeli brbljati, šetkati među grobnicama i... ne znam kamo su zatim nestali. Vjerojatno su se svi odvezli natrag na Nil i završi- li večer u nekomu noćnom klubu. Ali, koji me je vrag spopao pa črčkam ovdje sve ove činjenice za tebe? Baš sam lud! Samo ćeš me zamrziti što ti pričam događaje koje ti, kao muškarac, najradije ne bi htio čuti, a kao umjetnik bi ih možda i prešu- tio... Te tvrdoglave male samosvojne istine, ta kukavičja jaja ljudskog postojanja, što ih možemo uvlačiti u priču kao ključ u bravu, ili kao nož u oštrigu: hoćemo li u njoj naći biser? Tko to zna? Ali ona negdje moraju postojati, sama po sebi, ta zrnca istine što su iskliznula, omakla se. Istina nije ono što biva izrečeno pri punoj svijesti. Ona je vazda ono što se »slučajno omakne« - tipkarska pogreška što razotkrije cijelu predstavu. Razumiješ li me, mudrače? Ali, to nije sve. Nikada neću smoći hrabrosti da ti dam ove zapise, to mi je već jasno. Završit ću priču samo za sebe.
A ti ćeš iz svega ovoga moći odmjeriti dubinu Justinina očaja kada je taj nevoljni Pursewarden nestao i ubio se. Pa premda se ljutim na njega, zateknem se kako se osmjehujem, toliko malo vjerujem u njegovu smrt, zasad. Njoj se taj čin činio jedna- ko zagonetnim, jednako nepredviđenim kao i meni; ali je ona, sirotica, izgradila cije- lu brižno razrađenu obmanu oko misli da je još živ! Sada više nije imala nikoga kome bi se mogla povjeriti, osim mene; i tebe, kojega - ako nije voljela, sam Bog zna da nije mrzila - prijetila ti je, dakle, velika pogibelj. Bilo joj je prekasno za sve osim za odlazak. Ostala je sama, s »mamcem«! Naučimo li mi išta iz ovakvih gorkih isti- na? Baci sve ove listiće u more, drago momče, i okani se čitanja ovih bilježaka. Ali, zaboravio sam. Neću ti ih dati na čitanje, je li tako? Pustit ću da se zadovoljiš tvorba- ma umjetnosti koja »prerađuje zbilju kako bi prikazala njezinu značajnu stranu«. Kakvu je to značajnu stranu, kakvo lice mogla okrenuti Nessimu, na primjer, kojega su u to doba počele mučiti brige od kojih se svima - pa i samome sebi - činio du- ševno nestabilnim? Prilično mnogo bih mogao napisati o onome što ga je u to vrije- me ozbiljno zaokupljalo, jer sam u međuvremenu doznao koješta o njegovim poslo- vima i političkim vezama. U njima je ključ za razumijevanje iznenadna njegova pre- obraćenja u izvrsna domaćina - kuća prepuna gostiju, koju ti tako dobro opisuješ, gozbe, plesovi. Ali... muči me pitanje cenzure, jer kada bih ja tebi poslao ovaj ruko- pis, i kada bi ti - što bi mogao - cijelu ovu sramotnu svaštaru bacio u more, voda bi je mogla otplaviti natrag u Aleksandriju, možda ravno u ruke policiji. Bolje ne. Ispričat ću ti samo onoliko koliko mi se čini razboritim. Kasnije ću ti možda ispripovjediti i ostalo.
Pursewardenovo lice u smrti uvelike me podsjećalo na Melissino; oboje kao da su se upravo bili nasmijali nekoj zajedničkoj pošalici, i utonuli u san prije nego što im je osmjeh posve iščezao s usana. Malo prije toga bio je kazao Justini: - Stid me samo jednoga: što sam zanemarivao prvu zapovijed za umjetnika - stvaraj i gladuj. Nikad nisam gladovao, znaš. Izdržavao sam se svakojakim sitnim poslovima; nanio isto toliko štete kao i ti, pa i više.
One večeri Nessim je već bio u hotelskoj sobi. Zatekao sam ga kako sjedi uz tije- lo neobično sabran i miran, ali kao zaglušen nekom eksplozijom. Možda ga je bio ošamutio udarac stvarnosti? U to doba opsjedali su ga strašni snovi. Zapisivao ih je; neke si i ti opisao u rukopisu. Imaju čudesan odjek Leilinih snova od prije petnaest godina; onoga mučnog razdoblja poslije muževljeve smrti, kada sam je, na Nessimo- vu molbu, ja liječio. Donoseći sud o njemu, ti se i na tome mjestu odviše pouzdaješ u ono što tvoji likovi govore o sebi - u priče što ti ih pričaju o svojim postupcima i nji- hovu značenju. Zato ti nikada ne bi mogao biti dobar liječnik. Pacijente treba raskrinkavati, jer uvijek lažu. Drukčije i ne mogu; to je dio obrambenog mehanizma njihove bolesti, baš kao što je obrambeni mehanizam tvoga rukopisa san koji ne želi biti pregažen stvarnošću! Možda griješim? Ne želim donositi nepravedne prosudbe
ni o kome, niti nepozvan zalaziti na tvoje skrovito tlo. Hoće li me sve ove opaske stajati tvojega prijateljstva? Nadam se da neće, a ipak se bojim.
O čemu sam ono govorio? Da, o Pursewardenovu licu u smrti! Odavalo je, kao i uvijek, drsku nestašnost. Činilo se kao da hini smrt, a to mi se zapravo još i sada čini; toliko mi je živ pred očima.
Prvu vijest donijela mi je Justine. Poslao ju je Nessim, s autom i porukom na listiću papira koju Justini nisam htio dati pročitati. Nessim je, očigledno prije svih nas bio doznao za Pursewardenovu nakanu, ili pak za samu činjenicu - rekao bih da ga je upravo Pursewarden telefonom bio izvijestio o svemu. Mene je, ipak, iskustvo sa samoubojicama - susretao sam se s brojnim slučajevima u doba kada sam radio za Nimrodovu noćnu službu - naučilo oprezu. Sumnjajući na barbiturate, ili možda na neku sličnu mješavinu sa sporim djelovanjem, iz predostrožnosti sam, uz protuotro- ve, ponio i crpaljku za ispiranje želuca. Priznajem da sam sa zadovoljstvom za- mišljao kakav će biti izraz na licu moga prijatelja kada se probudi u bolnici. No, čini se da sam pogrešno procijenio njegov ponos a i njegovu temeljitost: kad smo stigli, bio je temeljito i neopozivo mrtav.
Jureći ispred mene, Justine se penjala stubištem onoga mračnoga hotela što ga je on toliko volio (nazvao ga je, zapravo, »Lešinarska gora« - zacijelo radi gomile dro- lja koje su kao lešinari šetkale ulicom ispred hotela.)
Nessim se bio zaključao u sobu - morali smo kucati. Otvorio nam je, pomalo lju- tito, ili se meni tako učinilo. Soba je bila u strašnom neredu - možeš zamisliti: iskre- nute ladice, posvuda odjeća, rukopisi i slike. Pursewarden je ležao na krevetu, u kutu, s nosom uperenim prema stropu. Zastao sam i počeo razmotavati crijevoliki smotuljak s priborom - metodičnost je spasonosno sredstvo u trenucima prevelikog uzbuđenja - a Justine se, nepogrešivo, zaputi prema boci džina u kutu kraj kreveta i dobrano potegne. Znao sam da bi u boci mogao biti otrov, ali nisam rekao ni riječ - u takvim prilikama nemaš što reći. U histeriji prihvaćaš i takav rizik. Samo sam raspa- kirao i razmotao staru sisaljku za ispiranje želuca, onu što je spasila više nekorisnih životâ (životâ što ih je bilo nemoguće živjeti, odbačenih poput preuska odijela) nego- li ijedan takav instrument u Aleksandriji. Polako, kao što i dolikuje trećerazrednom liječniku, razmotao sam je, hladnokrvno i pomno, jer to je jedino čime se treće- razredni liječnik može suprotstaviti svijetu...
Justine u međuvremenu priđe krevetu, nagne se i glasno reče: - Pursewardene, probudi se. - A onda položi ruke na tjeme i jaukne, dugo, od srca, kao prava Arapki- nja - lelek što ga u hipu proguta, što ga otme noć one vruće zagušljive sobe. Zatim u tankim mlazovima počne mokriti po cijelome sagu. Dohvatio sam je i ugurao u ku- paonicu. Tek tada sam mogao odahnuti i oslušnuti mu srce. Šutjelo je kao što šuti Velika Piramda. To me razljutilo, jer mi postade jasno da je posegnuo za nekakvim
gadnim cijanidskim pripravkom - omiljenim sredstvom tvoje čuvene tajne policije, kada smo već pri tome. To me toliko ogorčilo da sam ga opalio preko uha - odavna je već zaslužio taj udarac!
Cijelo vrijeme bio sam svjestan da je Nessim odjednom živnuo, dao se na posao, ali sam tek sada, došavši k sebi - da tako kažem - mogao obratiti pozornost na njega. Istresao je ladice, pisaće stolove i ormare, kao da je pomahnitao, proučavao rukopise i dokumente, bacao i dizao stvari oko sebe, bez mrve uobičajene smirenosti. - Kojega vraga radiš? - ljutito sam dobacio, na što mi je odgovorio: - Ne smije ostati ništa što bi mogla naći egipatska policija. - Onda je zašutio, kao da je previše rekao. Zrcala su bila puna natpisa načrčkanih sapunom. Jednoga je Nessim bio djelomice izbrisao. Razabrao sam samo slova OHEN...PALESTINE...
Doskora se začulo kucanje na vratima, galama i lica što uvijek i svugdje u svijetu prate takve prizore. Ljudi s notesima, pa novinari, svećenici - pojavio se nitko drugi nego otac Paul. Vidjevši sve to, gotovo sam se ponadao da će leš ustati i zavitlati nešto... ali, ne; Pursewarden je i dalje ležao s nosom uperenim u strop, zabavljajući se u svojoj osami.
Zajedno smo isteturali van, nas troje, i odvezli se do atelijera, gdje su nas smirile velike neuspjele slike, a whiskey nam ulio novu srčanost. Da nastavimo živjeti! Justi- ne nije rekla ni riječi. Ni jedne jedine riječi.«
* * * *

VII.

Vraćam se sada jednomu drugom dijelu Balthazarova pripisa, ulomku uz koji je zapi- sao: »I tako je Narouz odlučio prijeći na djelo«, podcrtavši zadnju riječ dva puta. Hoću li ga rekonstruirati - taj živi prizor što ga je onih nekoliko njegovih riječi, na- drljanih zelenom tintom, poput detonatora razgorjelo u mojoj mašti? Da, tako ću ba- rem nakratko moći snatriti o jednoj rijetko posjećivanoj četvrti Aleksandrije koju sam jako volio.
Grad, napučen ovim mojim uspomenama, živi ne samo u prošlom vremenu naše povijesti, prošarane velikim imenima što obilježuju svaku postaju zabilježena vreme- na, nego i u hodu žive sadašnjosti, da tako kažem - u današnjima svojim vjeroispovi- jedima i rasama; u stotinama malih svjetova što ih stvaraju vjere ili predaje i što me- kano prianjaju jedni uz druge, kao stanice tkiva, kako bi oblikovali veliku dugokraku meduzu - današnju Aleksandriju. Slučajno sjedinjene činom volje samoga grada, sklupčane na škriljevačkom rtu ponad mora, poduprte tek bisernotirkiznim zrcalom Mareotide, slanoga jezera, i njegovim dalekim bespućima surove pustinje (po kojoj
proljetni vjetrovi sada nježnim nanosima oblikuju svilenkaste dine, glatke i lijepe po- put krajolika od oblaka), te zajednice i dalje žive i prometuju - Turci sa Židovima, Arapi, Kopti i Sirijci s Armencima, Talijanima i Grcima.
Groznice novčanih transakcija zibaju ih kao vjetar žitna polja: svetkovine, vjenčanja i paktovi spajaju ih i razdvajaju. Čak i nazivi postaja na starim tramvajskim prugama s onim njihovim pijeskom zasutim tračnicama odzvanjaju ne- zaboravljenim imenima svojih utemeljitelja - i imenima mrtvih kapetana koji su se ovdje prvi iskrcali, od Aleksandra do Amra; utemeljiteljâ ove anarhije putenosti i grozničavosti, zlatoljublja i otajstvenosti. Gdje ćete drugdje na svijetu naći takvu mješavinu?
A kada padne noć i kada bijeli grad u svojim perivojima i domovima upali tisuće velikih svijećnjaka, kada se ugodi u tihu nezemaljsku bubnjarsku glazbu Maroka i Kavkaza, nalik bude na veliku kristalnu korablju, usnulu, privezanu za rog Afrike - s dijamantnim i plamenocrvenim odbljescima što se u vijugama razlijevaju prema morskome dnu, kao ulaštene motke zataknute u uljnu vodu luke među ratnim bro- dovljem.
U sumrak je kadšto nalik na blijedoljubičastu prašumu, nezgrapan, uprljan boja- ma što kao da su se razlile iz neke smrskane prizme; diže se u biserno nebo sunčeva zalaska, zapliće o zvonike i minarete slične stabljikama divovskoga močvarnog ko- morača, iznikle iznad dugačkih blijedih obrisa morske obale i prostačkih kavanâ, gdje plešu crnci praćeni zveketom dairâ ili cviležom klarinetâ.
»Postoji samo onoliko zbiljâ koliko smo ih spremni zamisliti«, piše Pursewarden.
Narouz je vazda izbjegavao Aleksandriju, premda ju je ljubio strasno, ljubavlju prognanika; stid zbog zečje usne nije mu dopuštao posjete središtu grada, gdje bi mogao naići na kakva znanca. Tumarao je uvijek predgrađima, ne usuđujući se ući u veliko njegovo osvijetljeno srce, gdje mu je brat živio životom posvećenim poslu i mondanité.{92} U grad je uvijek odlazio na konju, skromno, u svakodnevnoj odjeći i obavljao poslove u vezi s imanjem. Nisi ga mogao natjerati da odjene odijelo i odve- ze se automobilom, premda je, u izuzetnim prigodama, i to činio, ali nevoljko. Draže mu je bilo obavljati poslove posredstvom Nessima, a telefon ga je, dakako, štitio od čestih neželjenih putovanja. Jednoga dana brat ga je nazvao i rekao mu da od Magzuba ni preko svojih povjerenika nije mogao doznati ništa o Justininu djetetu. Narouz odjednom živne, potaknut mišlju da je zadatak sada prenesen na njega. - Nessime - upita - koji je sada mjesec? Da, Misra. Uskoro će blagdan Sitna Mariam, ha? Vidjet ću hoće li Magzub doći, pa ću ga pokušati nagovoriti da nam nešto kaže. - Nessim je dugo razmišljao o bratovljevu prijedlogu, pa Narouz pomisli kako se pre- kinula veza, i oštro vikne: - Halo-, halo! - Nessim smjesta odgovori: - Da, da. Ovdje sam. Samo razmišljam. Pripazit ćeš na sebe, je li da hoćeš? - Narouz se promuklo
nasmija i obeća da hoće. Uvijek ga je uzbuđivala pomisao da će moći biti bratu od pomoći. Pritom, začudo, nikad nije pomišljao na Justinu i što bi njoj takva obavijest mogla značiti; za njega je ona bila samo Nessimovo vlasništvo, koje je i on volio, di- vio joj se, duboko je ljubio, automatski dakako, zbog Nessima. Dužnost mu je bila učiniti sve kako bi pomogao Nessimu, a time i njoj. Ni više, ni manje od toga.
I tako se Narouz, na drugi dan blagdana Sitna Mariam, laganim hodom i nezgrapnim, istrzanim korakom (dižući se i spuštajući na prstima, lamatajući ruka- ma) zaputio na sajam preko smeđeg, sumrakom osjenčenog meidana{93} ispred glavnog aleksandrijskoga kolodvora. Konja je ostavio u dvorištu prijatelja, drvo- djelca, u blizini mjesta svetkovanja. Bila je vruća, teška ljetna noć.
U sumrak bi se to veliko, golo prostranstvo praznoga zemljišta uvijek oblilo najprije zlatnom pa onda smeđom bojom - bojom ispucanog kartona - i najzad ljubi- častom, u trenutku kada bi se svjetla počela pomaljati kroz nadolazeću tamu, kada bi se na pozadini europskog grada svjetlošću počeo obasjavati prozor za prozorom, uli- ca za ulicom, sve dok cio grad ne bi postao nalik paučini u koju je mraz utisnuo mili- jun svjetlucavih briljanata.
Odnekle frktale su i rzale deve, a do njega je kroz noć dopirala glazba i vonj ljud- skih tijela, prepun uspomena na sajmove što ih je kao dijete posjećivao s roditeljima. Znao je da se zaprljan, u radnom odijelu, sa crvenim fesom na glavi - neće isticati u svjetini. Premda Sitna Mariam slavi kršćansko-koptskoga sveca, u svetkovini su su- djelovali i uživali svi, pa i muslimanski stanovnici grada, jer Aleksandrija je ipak Egipat: sve zastave u njoj zajedno se viju.
Cio tabor daščarâ, pozornicâ, javnih kućâ i dućanâ - pravi pravcati grad - izronio je pred njim iz mraka, treperavo osvijetljen uljnim i parafinskim pećima, karbidnim svjetiljkama i žeravnicama, plamenom lojanica i nizovima blještavih raznobojnih električnih žarulja. Polako je uronio u svjetinu, nosnicama upijao vonj mirisnih jela i slastica, ustajalih miomirisa i znoja, a ušima zamor glasova što su stvarali pozadinu uobičajenim zvucima kakvi vazda prate velike procesije na njihovu putu kroz grad, kada zastajkuju ispred svake crkve zbog čitanja svetih tekstova i polako pristižu na mjesto svetkovanja.
Poznavao je Narouz sve te vrste sajmišne razonode - umijeće medvjedara i akro- bata, gutača vatre i plesača u dronjcima - sve što bi strancu značilo novi užitak, a u čemu je uživao i on, ali samo zato što je to za nj bilo uobičajeno, sastavni dio njego- va života. Nalik na dječaka kakav je nekoć bio, koračao je obasjan jarkom svjetlošću, zastajkivao ovdje i ondje, nasmijana oka, privučen kakvom dobro poznatom čaroli- jom. Mađioničar u brokatnom odijelu iz rukava je izvlačio dugačke i predugačke ša- rene rupce, a iz usta žive piliće, te glasom kao u galeba neprestano cvrkutao: »Gali, gali, gali, gali, hup!« Majmun Manuli, s papirnatim šeširom na glavi, pravio je
majstorske krugove oko svoga šatora, na leđima - jarca. Glavna sajamska prometnica bila je na objema stranama obrubljena visokim šatorima punim svjetlucavih kipića od šećera što su dočaravali ljubavne zgode i pustolovine likova iz povijesti Delte - junakâ Abu Zeida i Antara, ljubavnikâ June i Aziza. Hodao je polako, nehajno, bez cilja, zastajkivao, slušao majstore-pripovjedače, kupio amajliju od znamenita slije- pog vrača Huseina, koji je stajao pred šatorom, visok kao hrast, veličanstven u vi- linskoj svjetlosti, i izgovarao devedeset i devet svetih imena.
S vanjskog ruba tame dopirao je oštri zveket mačevalaca i utapao se u potmuloj tutnjavi povorke što se približavala, praćena provalama divlje glazbe timpanâ i dairâ, glasnih kao paljba iz mušketa, i otegnutim, uzbudljivim blagoglasjem bubnjeva od devine kože što su i nadjačavali i isticali drhtavu, grlenu svirku frule. - Dolaze. Dola- ze - začu se smetena vika djece koja se kao miševi uštrcaše među sajamskim klupa- ma. Iz grla uske uličice, rasuvši se kao široki krug plamena iz tame, nahrupi dugač- ka, uzbibana povorka na čelu s razigranim aleksandrijskim akrobatima i patuljcima, u ritmičkom plesu praćena čudesnom povorkom barjaka što su se u poplavi otajstve- ne svjetlosti dizali i spuštali u grčevitome taktu divlje glazbe koju su sa svih strana nagrizali zvuci brbljavih frulica, bolni udarci bubnjeva i jednolično, drhtavo do sla- dostrašća zveckanje dairâ u rukama derviša, na njihovu putu prema mjestu svetkova- nja. - Al-ah. Al-ah - razlijegalo se iz svih grla.
Narouz kupi štapić šećerne trske i počne ga grickati promatrajući tu rijeku što se valjala kao da će ga progutati. Bilo je tu i derviša iz Rifije, onih koji u zanosu hodaju po žeravici, piju rastaljeno staklo, jedu žive škorpione i plesom nadigravaju ritam svemirske vrtnje tako dugo dok zbilja ne onemoća, dok ne prepukne, kao prenapeta opruga, a oni popadaju na tlo, ošamućeni kao ptice. Zastave i baklje, krupne re- šetkaste žeravnice pune tinjajućih cjepanica, veliki papirnati lampioni ukrašeni sve- tim zapisima, izvodili su vrtoglave osmice, ljuljali se i risali svjetlosne crteže u mra- ku aleksandrijske noći, dižući se i spuštajući. Gledalište je bilo nabreklo od pro- matrača koji su kao buldozi nasrtali na povorku, urlali, potezali je, a bujica je svejed- nako kuljala u ritmu mahnite glazbe (možda upravo one glazbe što je, u Kavafijevoj pjesmi, sluša umirući Antonije), sve dok nije progutala tamu velikog meidana, proša- rala je titravim odbljescima odjeće, licâ i predmetâ istrgnutih iz cjeline, bojama što su se u žarkim tonovima razlijevale po ivicama neba. Ljudi su jedni u drugima raspi- rivali slavljenički plamen.
A negdje u pozadini, u mračnome zaleđu punom srušenoga zida, napuštenih, po- haranih kuća, skrivao se mali perivoj s grobom svetice - središtem i stjecištem toga pomamnog slavlja. I tu, uz palucavu svijeću, čitalo se kršćansku molitvu za kršćanskoga sveca, dok je svugdje uokolo ključala tamna rijeka aleksandrijske gomi- le. Deseci vjera i vjeroispovijedi sudjelovalo je u svetkovini koju vrijeme bijaše posvetilo, koja je odavno zaboravila svoje kanonske izvore u predaji i pismu, i posta-
la zajednička svima, posvećena jednome godišnjem dobu, jednome podneblju. U toj bogobojaznoj zemlji, sve vjere stapale su se u jednu, pa dok su vjernici izgovarali molitve odabranom svecu, svjetina je uživala u sajmu što je bio izrastao oko te proslave, u zaljuljanom karnevalu svjetlosti i glazbe.
A kroza svu tu galamu (povremeno glasanje grada; podsjetnik na goleme njegove potrebe i snage) dopirao je zvižduk lokomotiva iz mračnih stovarišta i prigušeni jecaj sirene s parobroda što se vijugavim morskim stazama otiskuje na put prema Indiji. I svatko je imao svoje mjesto u noći - prostitutka koja uz jecavi zveket dairâ pjeva oporim, prepuklim glasom svoje postojbine; vrisak djece na ljuljačkama, vrtoglavim vrtuljcima i obrtaljkama; strijelci u streljanama, krotitelji zmija, nakazna bića (Zube- ida, žena s bradom; tele s pet nogu), veliko kazalište pod šatorom, gdje na ulazu stoje majstori mišićne akribije hvastajući se svojim umijećem, goli, s oskudnim komadom tkanine oko slabina, nepomični, ali tijela čudesno titravih - od stezanja prsnih, trbušnih i leđnih mišića, nepredvidivoga kao što je munja usred ljeta.
Narouz je bio ushićen: ogledao se oko sebe, opijen, uživao u svemu i puštao da ga noge nose krivudavim stazama grada svjetlosti. Na kraju dugačkog prolaza, nakon što se uza smijeh oslobodio zagrljaja skupine djevojaka koje su obavljale svoj grubi zanat u šarenim platnenim kućicama među sajamskim klupama, dospio je do jarko osvijetljenih šatora za obrezivanje, među kojima je najveći i najživopisniji bio šator Abdulina gazde, Mehmeda Enajet Alaha, ukrašen crtežima mučnih prizora samoga obreda, obojenim i uokvirenim, dok je s njegova nadboja visjela velika staklenka puna pijavica. Te večeri je pred šatorom stajao gazda glavom, mamio prolaznike i obećavao besplatnu uslugu siromašnijim vjernicima. Gromki glas orio se i tutnjio, dok su njegova dva pomoćnika stajala u stavu mirno, iza staroga mjedena stolca čistača cipela, s isukanim britvama u ruci. U šatoru su dva starija muškarca u crnim odijelima pijuckala kavu, zamišljeno kao da su filolozi na nekom kongresu.
Posao je slabo išao. - Dođite, vjernici, dođite i očistite se - urlao je starac, zadje- nuvši palce za suvratak dugačkoga starog kaputa, dok mu se ispod crvenoga fesa ci- jedio znoj po licu. Na jednoj mu je strani sjedio Mehmedov rođak i zanijeto tetovirao prsa muškarcu - prostitutki čudesnoga izgleda, duge kovrčave kose i jarko namaza- nih očiju i usana. Kraj njega visjela je sjajna staklena ploča oslikana raznim uzorci- ma, pa su kupci mogli birati - čisti, geometrijski likovi bili su namijenjeni muslima- nima, a ostali su mogli birati između svetih tekstova, zavjetnih prisega i dragih ime- na. Momak je punio pore naručiteljeve kože, milimetar po milimetar, kao pravi majstor vezenja, osmjehujući se s vremena na vrijeme, kao da se sjetio vica što ga čuva samo za se; risao svoju istočkanu sliku, dok je stari doyen{94} s povišenja iznad njega gromoglasno dozivao: - Navali vjerni narode, hajde!
Narouz se nagne nad tetovirača i upita ga hrapavim glasom: - Je li Magzub veče- ras na sajmu? - a ovaj se prene, pogleda ga i zastane. - Da - reče. - Mislim da jest. Na
groblju je.
Narouz mu zahvali i krene prema prepunim šatorima, nasumce birajući put među uskim prolazima, dok ne dođe na rub osvijetljena prostora. Tu, u mraku, pod savije- nim palmama, dizalo se nekoliko napuštenih svetilišta, i tu je, na istome mjestu, sta- jala sablasna, stravična prilika čuvenoga vjerskog manijaka koji je munjama i gro- movima svoje hipnotičke ličnosti zasipao prestravljenu ali opčinjenu gomilu.
I sâm Narouz zadrhti kad vidje to ispijeno lice, s očima iscrtanim masnom olovkom, što im je davalo divlji, neljudski izgled, kao da su oči čudovišta iz crtanog filma. Sveti čovjek obasipao je slušatelje kletvama i prokletstvima, svijao prste, kao pandže, i ponovno ih opuštao, poskakivao amo-tamo kao medvjed u škripcu, okretao se i uvijao, prilazio gomili i povlačio se, groktao, rikao i vrištao, dok se ona najzad nije počela tresti, opčinjena moćima. Za njega, bio je »nastupio trenutak prosvjetlje- nja«, kako kažu Arapi - ispunila ga moć duha.
Sada je sveti čovjek stajao na otoku poleglih, hipnotiziranih tijela. Neki su puzali uokolo kao škorpioni, neki vrištali ili blejali kao koze, a neki njakali. S vremena na vrijeme bi, uz jezive krike, skočio na jednoga od njih, zajahao ga i potjerao u krug, divljački ga šibao po guzovima, a onda bi se naglo okrenuo, s pjenom na ustima, jurnuo u gomilu i dohvatio novoga nesretnika, vičući: »Rugaš mi se, a?« ščepao bi ga za nos, za uho ili za ruku, nadljudskom ga snagom odvukao u arenu, gdje bi naglim brzim udarcima pandža »ubio svjetlost u njemu« i zavitlao ga među jadnike koji su već puzali u pijesku kraj njegovih nogu, molili milost prodornim vapajima što su se utapali u njakanju i zavijanju opčinjenih žrtava. Osjećalo se kako se moć njego- ve osobnosti razlijeva i vrca po zbijenoj gomili, kao iskre iz nakovnja.
Narouz sjedne na nadgrobnu ploču u vanjskom, mračnom obodu kruga i stane promatrati prizor. - Sotone, nečastivi - urlao je Magzub, lamatajući svinutim prstima, pri čemu se gomila pred svakim divljim napadajem povlačila natraške. - Ti i ti i ti i ti! - urlao je glasom što se pretvarao u stravično rikanje. Nikoga se nije bojao, nikoga štovao kada bi mu »nastupio trenutak prosvjetljenja«.
Narouz sada na samom rubu gomile ugleda nekoga šeika, dostojanstvena starca sa zelenim turbanom, znakom pripadnosti Prorokovu sjemenu. Magzub ga ugleda, pa se - lepršajući haljama - probije do njega vičući: - Ovaj je nečist. - Starac se okrene prema klevetniku, ljutito ga pogleda i htjede prosvjedovati, ali mu se luđak unese u lice i uperi strašne svoje oči u njega. Stari šeik naglo zanijemi, zatrese glavom, a Magzub urlikne, obori ga na tlo, četveronoške, zagrokće kao divlja svinja, povuče ga za turban i baci među gomilu. - Dosta! - vikne rulja, zgrožena takvim nepoštivanjem svetosti, ali Magzub odskoči, zamahne prstima i jurne natrag prema svjetini, urlajući:
Tko je viknuo »Dosta!«? Tko je viknuo »Dosta!«?
A tada, pokoravajući se naredbama groznoga mistika, stari šeik ustane i počne
izvoditi mali obredni solo ples, podvikujući piskavim, ptičjim glasom: - Alah! Alah!
Pritom je u glavinjavom ritmu poskakivao oko poleglih tijela, sve dok mu se glas najednom ne pretvori u prigušeni vrisak umiruće životinje. - Dosta! - vikne gomila. - Dosta, o Magzube! - Na to čarobnjak nekoliko puta neotesano mahne rukom i izgura staroga šeika iz arene, obasipajući ga strašnim kletvama.
Starac zatetura i dođe k sebi. Sada je bio posve budan i naoko nimalo potresen ovim događajem. Narouz mu priđe dok je namještao turban i stresao prašinu s odje- će. Pozdravi ga i zapita za Magzubovo ime, ali stari šeik reče da ne zna. - Ali znam da je dobar čovjek, svet čovjek. Proveo je mnogo godina sâm, u pustinji - doda. Za- tim mirno odšeta u noć, a Narouz se vrati nadgrobnoj ploči, diveći se ljepoti okoliša, čekajući trenutak kad će pristupiti Magzubu čije je životinjsko urlanje još odjekivalo u noći i nadjačavalo ujednačeno sajamsko brujanje i jednolično pjevuckanje svetih ljudi u obližnjem svetilištu. Smišljao je kako pristupiti tome čudnom stvoru tame. Čekao ga, zamišljen.
Bilo je već kasno kad je Magzub završio s predstavom, oslobodio zatočenu me- nažeriju oko svojih nogu i odagnao gomilu pljeskajući rukama - kao da su guske. Zastao je na trenutak, dovikujući kletve za njima, a zatim odlučno krenuo natrag pre- ma grobovima. - Moram pripaziti - pomisli Narouz, kaneći upotrijebiti silu - ne smi- jem mu gledati u oči. Uza se je imao samo maleni bodež: olabavio ga je u koricama. A zatim krenuo za njim, polako, ciljano.
Sveti čovjek koračao je polagano, kao da ga pritišće breme briga, odveć brojnih i gotovo preteških za smrtnika. Još je tiho dahtao i stenjao, a u jednom trenutku pao na koljena i počeo puzati po tlu, mumljajući. Narouz je sve to promatrao naherene gla- ve, kao lovački pas, i čekao. Hodali su, jedan iza drugoga, po neravnom rubu sajmišta, u polutami vruće noći, dok se Magzub napokon ne približi dugačku sruše- nom zidu od opeke što je nekoć okruživao sada napuštene vrtove i zapuštene kuće. Sajamska buka bila je uminula, svela se na mrmorenje, ali je odnekle još dopiralo brujanje strojeva. Hodali su sada poluotokom tame, a nijedan ni drugi nisu mogli ocijeniti koliko im je još preostalo puta, poput izgubljenih ljudi u nepoznatoj pustinji. Ali Magzub je sada hodao uspravnije, brže, žustro kao lisac nadomak jazbini i najzad zaokrenuo u veliko napušteno dvorište, provukavši se kroz rupu u zidu od opeke. Narouz se uplaši da bi mu se među tim razvalinama i prašnjavim grobovima mogao izgubiti trag. Zato skrene i iskorači pred njega - pred ljudeskaru koja je u mraku bila poprimila oblik utvare visoke gotovo četiri metra. - O, Magzube - tiho ga zovne - hvaljen da je Bog! - a zebnja što ju je dotad osjećao naglo se pretvori u divlje ushiće- nje, kao uvijek kad je trebalo počiniti nasilje. Zakoračivši u područje moći svetoga čovjeka, Narouz olabavi bodež i napola ga izvuče iz korica.
Fanatik ustukne, korak, pa onda dva; i tada ih najednom oboje obasja zalutala zraka svjetlosti što kroz more tame bijaše doprla s daleke neke ulične svjetiljke i
dozvala ih u život tako da su sada jedan drugome vidjeli samo osvijetljenu glavu, kao na medaljonu. Narouz razabra kako Magzub, zatečen a možda i prestrašen, diže ruke uvis, poput skakača u vodu, a zatim se naslanja na trulu drvenu gredu, davno nekoć zabijenu u potporni zid staje, kao temelj za zidić od opeke. Dok se Magzub okretao tijelom ustranu i sklapao ruke, možda na molitvu, Narouz izvede dva gotovo istodobna, savršeno točna i proračunana pokreta. Desnom rukom zabije bodež u gre- du, prikovavši za nju Magzubove ruke kroz dugačke rukave grube halje, a lijevom ga ščepa za bradu, kao što bi kobru ščepao iznad klobuka i onemogućio joj skok. Na- posljetku, nagonski, ispruži lice prema naprijed, razjapi onu rasječenu usnu i cmoknuvši njome (jer na Istoku i nakaznost posjeduje magijsku moć) kao da će mu prilijepiti bludni cjelov, prošapta: - O, Prorokov ljubimče!
Stajali su tako dug trenutak, kao likovi s reljefa što prikazuje neki zaboravljeni čin, zatočen u glini ili u bronzi, sve dok noćna tišina oko njih ne počne ponovno poprimati stari svoj tutnjavi ritam. Magzub je disao teško, gotovo hropćući, ali nije progovarao; a Narouz, zagledan u one strašne oči što su se još maloprije žarile kao žeravica, nije u njima više nazirao ni trunak prijašnje moći. Skrivene pod onim smi- ješnim iscrtanim kapcima bile su prazne i tupe, lišene značenja u samome svome sre- dištu, šuplje, mrtve. Kao da je u tom napuštenom dvorištu prikovao uza zid mrtva čovjeka koji samo što mu se nije srušio u naručaj i ispustio dušu.
Spoznaja da se nema čega bojati sada kad je Magzubu uminuo »trenutak prosvjetljenja«, preplavi Narouzovu svijest valovima tuge, kajanja, jer je osjetio veli- činu božanskoga u toga čovjeka, duhovne moći od kojih ovaj bijaše pobjegao u ludi- lo. Suze mu navriješe na oči: oslobodi svečevu bradu, ali samo kako bi mu rukom pomilovao zamršenu kosu i tronutim glasom šapnuo: - Ah, Prorokov ljubimče! Ah, Mudrače ljubljeni! - kao da miluje životinju, kao da se Magzub odjednom prometnuo u dragoga lovačkog psa. Milovao ga je po ušima i kosi, ponavljao umilne riječi ti- him, umirujućim glasom kakvim se uvijek obraćao najdražim životinjama. Čarob- njak zakoluta očima, uperi ih uvis, ganut kao dijete naglo obuzeto samožaljenjem. Iz dubine srca provali mu jecaj. Padne ničice na suhu zemlju, s rukama još razapetim uza zid. Narouz se prigne i klekne uz njega, pa mu stane tepati hrapavim, neartikuli- ranim glasom. Nije se pretvarao. Bio je obuzet žarom štovanja prema čovjeku koji - znao je - pod krinkom ludila traga za vrhunskom istinom vjere.
Ali duh mu je još bio zaokupljen važnijom brigom, pa mu se sada obrati - ne više nježnim glasom lovca koji mazi najdražega psa nego tonom čovjeka s bodežom u ruci: - Sada ćeš mi reći ono što želim doznati, je li da hoćeš? - Glava čarobnjakova još je umorno klimala, a oči mu bile iskrenute nagore, kao da ga je svladao umor na- lik na smrt. - Govori - promuklo izusti, a Narouz skoči, dohvati bodež, klekne do njega i - s rukom i dalje na njegovu grlu - počne mu kazivati što je htio doznati.
Ne vjeruju mi - zastenje Magzub. - A ja sam sve to jasno vidio vlastitim nadpri-
rodnim moćima. Dvaput sam im rekao. Dijete nisam ni dirnuo. - I tada, u iznenadnoj, munjevitoj provali novonadošle moći u glasu i pogledu, krikne: - Hoćeš li da i tebi pokažem? Hoćeš li vidjeti? - ali opet padne na zemlju. - Hoću - vikne Narouz, drhte- ći od prepasti - hoću! - Noge su mu se tresle kao da struja prolazi kroz njih. - Pokaži mi.
Magzub počne duboko disati, opuštene glave koja mu je poslije svakog udisaja padala natrag na grudi. Oči su mu bile sklopljene. Nalikovao je na stroj što se puni sâm, iz zraka. Zatim otvori oči i reče: - Gledaj u zemlju.
Kleknuvši na suho, ispucano tlo, opiše kažiprstom krug u prašini, a zatim dlanom poravna pijesak. - Ovdje gdje je svjetlost - šapne, dodirnuvši pijesak polako, odluč- no; a onda: - Zagledaj se u sama njedra zemlje - i upre prstom u tlo. - Evo, ovdje.
Narouz ga posluša i klekne, nespretno. - Ništa ne vidim - ubrzo tiho izusti. Magzub je disao polako, dugačkim udisajima. - Misli na to kako vidiš nešto u zemlji
uporno je ponavljao. Narouz zamisli kako mu oči prodiru u zemlju, kako mu se duh kroz njih slijeva u točku pod čarobnjakovim prstom. Obuze ga posvemašnji mir. - Vidim - najzad prizna. Tada odjednom, razgovjetno vidje obalu velikoga jezera okru- žena zamršenom mrežom kanala, a u sjeni palmi razabra staru kuću u kojoj su nekoć živjeli Arnauti i Justine - gdje je Arnauti, istina je, bio počeo pisati Moeurs i gdje je djevojčica ... - Vidim je - napokon izusti. - Eto! - klikne Magzub. - Dobro je pogle- daj.
Narouzu se učini da ga lagano opija maglica što se dizala s vode kanalâ. - Igra se uz rijeku - nastavi. - Pala je - reče i začu kako disanje učiteljevo postaje sve dublje. - Pala je - zapjevuši Magzub. Narouz nastavi: - Nikoga nema kraj nje. Sama je. Ima plavu haljinu i broš u obliku leptira. - Uslijedi duga šutnja, a zatim čarobnjak tiho zastenje prije nego što dubokim, gotovo grlenim glasom reče: - Vidio si ... sve. Mo- ćan je Bog. U Njemu je moja nada i moja moć. - Tada dohvati prstohvat prašine i utrlja je u čelo. Priviđenje nestade.
Duboko potresen takvom moći, Narouz poljubi i zagrli Magzuba, ni trenutka ne sumnjajući u vjerodostojnost obavijesti što mu bijaše dana u tom priviđenju. Ustane i strese se kao pas. Tada se Magzub i Narouz šaptom pozdraviše i rastadoše. Čarob- njak osta sjediti na zemlji, iscrpljen, a Narouz se ponovno zaputi prema sajamskoj svjetlosti. Tijelo mu se još treslo od uzbuđenja, kao da ga prolaze trnci, kao da mu se struja prazni kroz slabine i bedra. Tada shvati koliko se bio prepao. Zijevao je i drhtao hodajući, pljeskao bedra rukama ne bi li se ugrijao, ne bi li ubrzao usporeni protok krvi.
Na putu prema drvodjelčevu dvorištu, gdje je u staji bio ostavio konja, morao je prijeći istočnim dijelom sajmišta koje je, usprkos sitnim noćnim satima, još vrvjelo ljudima, još blještalo svjetlima. Vrijeme kada prostitutke dolaze po svoje: žene crne,
brončanotamne i limunskižute, nezajažljive tragačice za muškim novcem i muškim mesom; mesom svih boja; žene bjelokosne, zlatne, crne. Sudanke blijedoljubičastih desni i jezika plavih kao u kineskih pasa. Voštane Egipćanke, Kavkažanke, zlatne kose, oka plava. Zemljanomodre crnkinje što vonjaju, resko, kao dim užežena drva. Meso svih vrsta: staro i drhtavo na škripavim kostima, uspaljeno meso dječaka i žena, čvrsto, na udovima onemoćalim od žudnje, od želje koju je moguće zamisliti ali ne i utažiti, osim oponašanjem - jer to je žudnja rođena u prašumi duha, želja što ne pripada sebi samoj nego dalekim precima koji se kroz nju glasaju. Pohota pripada jajetu; njezino stanište niže je od staništa duše.
Vruća, gluha aleksandrijska noć plamtjela je kao baklja; s golih tabana crnih nogu strujila prema okorjelim srcima i umovima, grijala ih. Narouzu se činilo da leb- di, gibak kao lopoč što pluta u riječnoj vodi, a ipak čvrsto ukopan u spokojstvo duha, ustremljen k mjestu gdje su ga čekali praoblici tih čudesnih bića.
Tada mu se pred očima polako odigra kratki prizor kojemu nije mogao dokučiti značenja, s osobom koju nikada nije sreo niti će je ikada sresti, osim na stranicama ovoga rukopisa: Scobiejem.
Negdje oko šatorâ za obrezivanje bio je izbio nered. Krhka platnena i papirnata krila išarana jezivim crtežima trzala su se i tresla; glasovi režali i kriještali, a čavlima potkovane čizme gromoglasno lupale po nepostojanu daščanom podu. Izbačen kroz papirnatu stijenku, s djetešcem u naručju, umotanim u pokrivač, na bijelu svjetlost istetura starac u odori egipatskog policijskog časnika, drhtavih nejakih nogu omota- nih gamašnama. Za njim je jurila gomila Arapa. Vikali su i režali kao divlji psi, ali psi kukavice. I cijela ta gomila bijesno se sjuri upravo pred Narouza. Starac u odori vikao je slabašnim glasom, ali mu se cika gubila u žagoru svjetine. Oteturao je preko ceste do staroga fijakera, i popeo se u nj. Fijaker smjesta krene klimavim kasom, uz paljbu kamenja i kletvi. I to je bilo sve.
Dok je radoznalo promatrao taj prizor, Narouz začu glas što ga je dozivao iz mra- ka - glas umilan i dubok kao u samo jedne osobe na svijetu: Clein glas. Pogođen do srži, udahne, oštro, bolno, pa sklopi ruke, iznenada, ponizno kao dijete. Onaj glas bio je glas voljene žene, ali je dolazio iz odvratna tijela što je sjedilo u polutami - iz sa- lom ogrezla tijela muslimanke koja je, raskrivena lica, sjedila na tronošcu pred kartonskom kućicom. Govorila je i žvakala sezamov kolač, kao velika gusjenica što gricka salatu, ali se glasala prepoznatljivim Cleinim naglaskom!
Narouz joj priđe, pa tihim, maznim glasom reče: - O, majko moja, kaži mi nešto.
Tada ponovno začu onaj savršeno ugođeni glas kako mrmlja umiljate riječi i udvorne laske, privlačeći ga njima u svoje malo mučilište. (Prava pravcata Petesu- kos, krokodilska božica!)
Slijep za sve osim za suzvučja toga glasa, Narouz krene za njom kao opčinjen;
stajao je u zamračenoj sobi sklopljenih očiju, s rukama na njezinima velikim, drhta- vim grudima - kao da dugim, iscjeljujučim gutljajem hoće upiti svu glazbu lijeno izricanih riječi ljubavi. Zatim grozničavo potraži njezine usne, kao da će iz daha nje- zinoga usisati sâm Clein lik - iz onoga sezamom zasićena daha. Drhtao je od uzbuđe- nja - od pogibeljna čuvstva što obuzme čovjeka spremna oskvrnuti sveto mjesto bestidnim činom kojemu se ne može oduprijeti, a čije mu značenje u svojoj stra- hotnoj ljepoti bljeska u svijesti, kao munja. (Afrodita dopušta kojekakva sjedinjenja svijesti i ćutila u ljubavi.)
Raskopčao se i počeo polako gnječiti tu veliku, mesnatu lutku na prljavoj poste- lji; snažnim rukama istiskivao je iz njezina tijela izmišljene odgovore kakve bi možda mogao mamiti iz drugoga, milijeg obličja. - Govori, majko moja - promuklo je šaputao - govori dok ti ovo radim. Govori. - Istiskivao je, iz onoga krupna bijeloga gusjeničastog tijela, izuzetno rijedak i čudesno lijep lik, toliko rijedak kao što je možda carski leptir - sliku Cleine ljepote. O, kako je grozno i kako divno bilo ležati ondje, napokon, ćutiti se iscijeđenim kao stara tuba s bojom, ležati među mokrim ru- ševinama jalovih žudnji; biti svoj, do srži, napokon vraćen u osamu jednog skrovito- ga sna, prolaznog kao djetinjstvo, i ne manje bolnoga: Clea!
Ali netko ga je prekinuo, da; jer sada dok prepravljam ove prizore u svjetlosti Balthazarova pripisa, u sjećanje mi navire zaboravljeni događaj: spomen na prljavi šator s muškarcem i ženom koji leže u postelji, a ja ih gledam, polupijan, i čekam da dođe red na mene. Cio sam taj prizor opisao na drugome mjestu, samo sam tada mislio da je muškarac bio Mnemijan, a sada se pitam nije li to bio Narouz. »Ležali su u postelji, kao žrtve strašnoga udesa, nezgrapno isprepleteni, kao ispitanici u nekome nesuvislom pokusu - prvi partneri u povijesti ljudskog roda koji su se dosjetili tako osebujnom načinu općenja.«
A ta žena, s onim »crnim rezancima oštećene kose«, ta žena što je ležala u Naro- uzovu naručju - bi li se Clea ili Justine prepoznale u toj praslici satkanoj od novcem kupljenoga mesa? Narouz je iz toga staroga, užitku iznajmljenog tijela žedno ispijao Cleu, kao što sam i ja nekoć želio ispijati jedino Justinu. Opet ono »surovo, bešćutno, iskonsko lice Afroditino!«
Da, ali žeđ možemo ugasiti na taj način - možemo u postelju pozvati ženu-đavla, koja će se u snu pariti s muškarcem. Poslije je Narouz glavinjao po mraku, smušen, kao da je sišao s uma, i pucao od jedva podnošljiva olakšanja. Dolazilo mu je da zapjeva. Ako baš i ne možemo reći da je u tom trenutku bio posve zaboravio Cleu, možemo barem ustvrditi kako ga je taj čin oslobodio njezine slike. Bio je posve očišćen od nje - u tom trenutku bio bi čak imao hrabrosti mrziti je. Takva je dvojnost ljubavi. »Prave« ljubavi.
Polako, zavojitim ulicama, vratio se svome prijatelju drvodjelcu i zatražio konja,
nakon što je prvo probudio cijelu obitelj, kako bi ih uvjerio da komešanje u staji u te sitne sate nije djelo tata.
Zatim je odjahao natrag na imanje, sretan kao da je najbogatiji čovjek na svijetu, i stigao u dvore kada su se na nebu pojavili prvi zraci zore. Kako nigdje nije bilo ni žive duše, umotao se u ogrtač i otpočinuo na balkonu dok ga sunce nije probudilo. Jedva je čekao ispričati novosti bratu.
A Nessim je ujutro mirno i ozbiljno odslušao cijelu priču, pitajući se kako ljud- sko srce može ostati nijemo i onda kada krv iz njega kaplje kap po kap; jer učinilo mu se da u bratovljevoj vijesti vidi glavnu prepreku razvitku povjerenja što ga je že- lio uliti svojoj ženi. - Ne vjerujem - reče Narouz - da bismo mogli naći tijelo poslije toliko vremena, ali poći ću onamo s Farajom i s nekoliko čaklji. Vidjet ću - neće biti zgorega pokušati. Je li tako? - Nessim se ukoči. Narouz na trenutak zastane, a onda nastavi jednakim pribranim tonom: - Vidiš, dosad nisam znao kako je mala bila odje- vena. Ali opisat ću ti ono što sam vidio u zemlji. Imala je plavu haljinicu i broš u obliku leptira. - Nessim gotovo srdito reče: - Da. Upravo tako. Takav je opis Justine dala tužiteljstvu. Sjećam se opisa. E, pa, Narouze... što da kažem? Sve je to točno. Hvala ti. Ali, kad govorimo o pretraživanju tla - ljudi iz tužiteljstva su ga pretražili najmanje desetak puta. Da, bez uspjeha. Kanal ima prokop i odvod sa snažnom pod- zemnom strujom.
Shvaćam - snuždi se Narouz.
Tko bi ga znao! - reče Nessim i doda, oštrijim tonom: - Ali jedno mi moraš obe- ćati. Ona nikada ne smije doznati istinu iz tvojih usta. Obećaj.
Obećajem ti - reče brat, upravo u trenutku kada se Nessim okrenuo od telefona u hodniku i ugledao Justinu. Lice joj je bilo blijedo, a velike oči napeto su i ljubo- pitno pretraživale njegove. - Sada moram ići - žurno dobaci Nessim, spusti slušalicu, okrene se prema njoj i uze joj ruke među svoje. U sjećanju uvijek ih vidim tako: gle- daju se oči u oči, držeći se za ruke, tako bliski a tako daleki. Telefon je ovovremeni simbol razgovora što se nikada i ne dogode.
* * * *

VIII.

»Pričao sam ti o Scobiejevoj smrti« (piše Balthazar), »ali ti nisam potanko opisao kako je do nje došlo. Osobno ga nisam dobro poznavao, ali sam znao za tvoju naklo- nost prema njemu. Prilično neugodan događaj, a ja sam u nj bio posve slučajno uple- ten - zapravo samo zato što je Nimrod, koji je ravnao Tajništvom i bio Scobiejev šef,
tri čina viši od njega, upravo te večeri slučajno večerao sa mnom.
Sjećaš li se Nimroda? No, on i ja smo se u to vrijeme nadmetali oko usluga dra- žesnog mladoga atenskoga glumca, poznatog pod krasnim imenom Socrates Pittaka- kis, pa kako je ozbiljno suparništvo prijetilo izazivanjem netrpeljivosti među nama, što ni jedan ni drugi, zbog službe, nismo mogli sebi dopustiti (ja sam svojevrsni savjetnik u njegovu odjelu), mudro smo odlučili pokopati ljubomoru i otvoreno dije- liti mladića među sobom - kao što i priliči svakom poštenom Aleksandrijcu. Zato smo večerali à trois{95} u Auberge Bleue, s mladićem u sredini, kao s mesnim nadje- vom u sendviču. Moram priznati da sam imao neznatnu prednost pred Nimrodom, koji slabo govori grčki, ali je uglavnom vladao duh razuma i mjere. Glumac, koji je cijelu večer pio pjenušac s pivom - govorio je da se time liječi od neke gadne bolesti
na kraju je rekao kako ne želi imati posla ni s jednim od nas dvojice; štoviše, usta- novilo se da je strašno zaljubljen u brkatu Armenku s moje klinike. Tako nam je cije- li napor bio uzaludan - moram reći da je to Nimroda osobito ogorčilo, jer je on mo- rao platiti tu smiješnu večeru. No, kako rekoh, sjedili smo ondje, kada su Nimroda pozvali na telefon.
Malo poslije vratio se, prilično zabrinut, i rekao: - Zvali su me iz policijske postaje u luci. Čini se da su mornari s broda Milton nasmrt pretukli nekoga starca. Imam razloga vjerovati da bi to mogao biti jedan od čudaka iz tajne policije - tamo radi jedan stari bimbaš ... - Stajao je neodlučno na jednoj nozi. - Bilo kako bilo - nastavio je - moram poći dolje i vidjeti što je. Nikad se ne zna. Bio je, navodno - sni- zi glas i povjerljivo me povuče u stranu - preodjeven u ženu. A to bi nas moglo staja- ti teške bruke. ßäןʞãñdöwñןôãd
Jadni Nimrod! Bilo je očigledno kako mu, unatoč dužnosti što ga je teško pri- tiskala, nije bilo nimalo milo što bih ja mogao ostati nasamo s glumcem. Oklijevao je, razmišljao, smrknut. Meni, međutim, priteče upomoć plemenitija strana moje na- ravi, upravo u trenutku kad sam već bio napustio svaku nadu. Ustadoh i ja. Neumrlo viteštvo! - Bit će bolje da pođem s tobom - rekoh. A on se, jadnik, počne nelagodno smješkati i toplo mi zahvaljivati na takvoj gesti. Ostavili smo momka koji je upravo jeo ribu (ovaj put kao lijek za živčanu premorenost) i pohitali prema parkiralištu gdje je Nimroda čekao službeni automobil. Nije nam dugo trebalo da projurimo rivom i siđemo u bučnu tamu dokova, s popločanim uličicama i treperavim plinskim svje- tiljkama duž pristaništa, zbog čega me sve to neodoljivo podsjeti na djelić Marseille- sa oko 1850. godine. Oduvijek sam mrzio to mjesto, smrdljivo od morske vlage i se- zama.
Policijska postaja bila je u crvenoj kružnoj zgradi, poput viktorijanske pošte, a sastojala se od male prostorije za uhićenike i dviju mračnih, vlažnih tamnicâ, za- gušljivih i stravičnih u onoj ljetnoj noći. Vrvjela je brbljavim, znojnim policajcima, koji su kolutali prestravljenim bjeloočnicama, kao konji u tami. Na kamenoj klupi u
jednoj ćeliji ležao je krhki, stari stvor: starica sa suknjom zadignutom iznad struka, što je otkrivala tanke noge u crnima mornarskim čizmama i zelenim čarapama pri- kopčanim o podvezice. Električna žarulja bila je pregorjela; s treperave svijeće na prozorskoj letvi iznad leša kapao je vosak na uvelu staru ruku, koja se s nadolaskom mrtvačke ukočenosti bila počela grčiti u teatralnu pozu - kao glumac kad na pozorni- ci odbija udarac. Bio je to tvoj prijatelj Scobie.
Nasmrt pretučen, i to prilično ružno. Vreća stare kože puna smrskanih kostiju. Dok sam ga pregledavao odnekud je počeo zvrndati telefon. Keats, koji je nanjušio gužvu, pokušavao je otkriti što se dogodilo. Bilo je samo pitanje trenutka kada će pred postajom osvanuti onaj njegov slupani stari Citroën. Prijetila je opasnost od grdne bruke, a strah od nje raspaljivao je Nimrodovu maštu. - Moramo mu skinuti ove prnje - siktao je i mlatio štapom na sve strane, tjerao policajce u hodnik, praznio ćeliju. - Dobro - rekoh, pa dok je Nimrod stajao okrenut znojnim licem ustranu, izvu- kao sam tijelo iz odjeće kako sam najbolje mogao. Neugodan posao, ali je stari grješnik napokon ostao ležati »gol kao psalm«, kako kažu Grci. To je bio prvi korak. Obrisali smo znojna lica. U ćeliji je bilo vruće kao u pećnici.
Moramo mu nekako opet navući odoru - histerično reče Nimrod. Prije negoli dođe Keats i počne njuškati. Znaš što, haj’dmo po nju k njemu u stan. Znam gdje živi. - Zaključali smo starca u ćeliju: smrskano stakleno oko davalo mu je prijekoran, turoban izgled - kao da ga je udesila nevješta ruka nadjevača životinja i ptica. Bilo kako bilo, uskočili smo u auto i počeli preko dokova juriti prema ulici Tatwig, a Nimrod je za to vrijeme ispitivao sadržaj kićene torbice od umjetne kože kojom se starac bijaše oboružao prije negoli je krenuo u pustolovinu. Našao je nekoliko novči- ća, maleni molitvenik, matrikulu i paketić listića od rižina papira (danas je to ri- jetkost), nalik na smotuljak cigaret-papira. To je bilo sve. - Prokleti stari budalaš - ponavljao je Nimrod dok smo se vozili. - Prokleti stari budalaš.
Iznenadio nas je strašni nered u kojemu smo zatekli starčev stan: susjedi su, oči- to, na neki tajnovit način bili dočuli za njegovu smrt. Tako mi se barem činilo. Vrata svih soba u stanu bila su razvaljena, a ormari ispremetani. U prostoriji nalik na zahod našli smo kadu punu tekućine što je mirisala na arak, kojim su se susjedi očevidno bili obilato poslužili, jer je stubište bilo izgaženo brojnim otiscima mokrih stopala, a zidovi prekriveni otiscima mokrih ruku. Odmorište je plivalo u vodi. Boab{96} je u dvorištu plesao oko svoje toljage i popijevao - neobičan prizor! Zapravo su se u cije- lome susjedstvu nazirali tragovi razuzdana slavlja. Sablasno! Premda su Scobiejeve stvari uglavnom bile pokradene, odora je visjela iza vrata, netaknuta. Dograbili smo je i pritom se grdno prepali, jer je zelena papiga iz kaveza u kutu zakriještala glasom što je, kleo se Nimrod, savršeno oponašao Scobiejev glas:
Pa došle pod oružjem sve četiri svijeta strane Udarit ćemo (štuc) na njih bez straha i bez mane.

Bilo je jasno da je ptica pijana. Čudno je zvučalo njeno kriještanje u toj otužnoj, praznoj sobi. (Clei sam prešutio te potankosti, od straha da je ne uzrujam, jer je Sco- bie i njoj bio srcu prirastao.)
Zatim smo se s odorom vratili u policijsku postaju. Imali smo sreće: Keatsu nije bilo ni traga. Ponovno smo se zaključali u ćeliju, gušeći se od vrućine. Leš se tako brzo kočio te se činilo da će biti nemoguće navući mu haljetak a ne slomiti ruke, koje su - sâm Bog zna - bile toliko krhke da bi se bile polomile kao stabljika celera, ili se barem tako činilo. Stoga sam našao zgodnije rješenje i umotao ga u haljetak. S hlača- ma je bilo lakše. Nimrod mi je pokušavao pomoći, ali ga je spopao snažni napadaj mučnine, pa je veći dio vremena proveo u kutu i povraćao. Bio je uistinu duboko potresen i neprestance podglas ponavljao: - Jadni stari peder. - No, uz malo lukavosti izbjegli smo bruku koje se toliko bojao. Tek što smo tvoga Scobieja doveli u red, iza vrata se začu brentanje Globeova automobila i Keatsov glas.
Ne smijem zaboraviti pripomenuti da su nekoliko dana kasnije u predjelu oko ulice Tatwig uslijedile dvije smrti i više od dvadeset slučajeva akutnog trovanja ara- kom, pa možemo reći da je Scobie ostavio traga u susjedstvu. Pokušali smo dobiti analizu onog njegovog bućkuriša, ali je i sâm ovlašteni analitičar odustao nakon što je ispitao nekoliko uzoraka. Bog zna što je stari smiješao!
Usprkos svemu, pogreb je bio krasan (pokopan je uza sve počasti za časnika ubi- jena na dužnosti) i neuobičajeno dobro posjećen. Došla je i cijela četa Arapa iz Sco- biejeva susjedstva. Prava je rijetkost čuti muslimansko naricanje nad katoličkim gro- bom, pa je rimokatolički kapelan, otac Paul, bio na sto muka; možda se bojao kako će arak dozvati Iblisove{97} afrite{98} - tko zna? Bilo je, kao i obično, upadljivih pro- pusta, tipičnih za ovdašnji život (grob premalen za lijes, valja ga proširiti, grobari usred kopanja obustavljaju posao i zahtijevaju povišicu; kočija grčkoga konzula bježi s lijesom i ostavlja ga u grmlju, itd., itd.). Mislim da sam sve to opisao u jednom pismu. Sve je bilo upravo kako bi Scobie mogao poželjeti: ležati prekriven odličjima, dok mu policijski orkestar svira nad grobom posljednju počast, pa ma kako nevješto i sa snažnim primjesama egipatskog melosa. A tek govori, pa suze! Znaš kako ljudi daju oduška osjećajima u takvim prilikama. Kao da je bio svetac! A ja sam cijelo vri- jeme mislio na leš starice u policijskoj postaji.
Nimrod mi kaže da je nekoć bio omiljen u svome quartieru{99} ali se u posljednje vrijeme počeo miješati u obredno obrezivanje djece, pa su ga zamrzili. Znaš kakvi su Arapi. Zapravo su mu u nekoliko puta prijetili trovanjem. A njega je sve to mučilo, naravno. Tolike je godine proživio u tome kraju, a drugoga života zacijelo nije ni
imao, kao što se često događa mnogim izbjeglicama, zar ne? Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme počeo je piti i »hodati u snu«, kao što kažu Armenci. Svi su mu pokušavali naći opravdanja, gledati mu kroz prste; čak su mu bili dodijelili dva re- darstvenika koji će ga pratiti na takvim izletima. Ali on im je šmugnuo one noći kad ga je zadesila smrt.
Jednom kad se počnu preoblačiti u žene - kaže Nimrod (on zbilja nema ni trunke humora) - to je početak kraja. - Tako ti je to. Nemoj pogrešno tumačiti ton ko- jim pišem i misliti da zbijam šale s ozbiljnim stvarima. Medicina me naučila gledati stvari s ironijskim odmakom i štedjeti osjećaje što ih, s pravom, moramo upućivati onima koje volimo, a ne rasipati na umiruće. Ili barem ja tako mislim.
Kako inače, za Boga miloga, shvatiti ovaj život i groteskne njegove obrate i pre- okrete? I odakle, pitam se, umjetniku hrabrost nametati mu poredak zatrovan vlasti- tim viđenjima? (Ovo je pomalo i tebi upućeno.) Ti bi, pretpostavljam, odgovorio kako je dužnost kormilara zalaziti i u plićake i u živi pijesak, i u radosti i u nevolje, tumačiti ih, kako bi nama ostalima dao moć nad njima. Da, ali...
Toliko za večeras. Starčevu papigu uzela je Clea; ona je platila i pogrebne troško- ve. Njegov portret iz njezina kista još, mislim, stoji na polici u njezinoj sada ne- iznajmljenoj sobi. A papiga je navodno nastavila govoriti starčevim glasom i često bi zgranula Cleu onim što je kazivala. Misliš li da duša čovjekova može ući u tijelo ze- lene amazonske papige, pronositi sjećanje na njega još malo u Vremenu? Volio bih u to vjerovati. Ali to je već stara priča.«

IX.

Kada bi se god Pombal zbog nečega ozbiljno uzrujao - (Mon Dieu!{100} Danas sam rastrojen! - rekao bi svojim smiješnim engleskim izgovorom), potražio bi utjehu u snažnom napadu kostobolje, kako bi se podsjetio na svoje normansko podrijetlo. Za takve prilike imao je starinski sudački stolac s visokim naslonom, prekriven crvenim umjetnim baršunom. Sjeo bi, položio umotanu nogu na stolčić, čitao Mercure i razmišljao o ukoru i premještaju što mu jamačno prijete nakon neke najnovije nesmotrenosti, najnovijeg gaffea.{101} Znao je da je cio ured protiv njega, da svi drže kako mu ponašanje (previše je pio i ganjao žene) šteti poslu. A zapravo su mu zavi- djeli, jer mu je renta (nedostatna da ga posve oslobodi obveze zarađivanja za život) ipak dopuštala živjeti manje ili više en prince{102} - ako se zagušljivi stančić u kojemu smo zajedno stanovali moglo nazvati prinčevskim.
Penjući se danas stubištem, odmah sam po zlovoljnom glasu zaključio da je
»rastrojen«. - To nije za novine - histerično je ponavljao. - Zabranjujem ti objaviti
takvo što. - Jednooki Hamid dočekao me u predsoblju što je vonjalo na prženu hranu, te mekom rukom mahnuo po zraku. - Gospođica je otišla - šapnuo je, misleći na Me- lissin odlazak - vraća se u šest. G. Pombal jako ne dobro. - Izgovorio je ime moga prijatelja kao da u njemu nema samoglasnika, ovako: Pmbl.
U dnevnoj sobi zatekao sam Keatsa, krupna i znojna i nespretno ispružena na sofi.
Cerekao se, zabacivši šešir gotovo na potiljak. Pombal je sjedio nasađen na svoje
»klecalo«, turoban i mrzovoljan. Razabrao sam na tome licu tragove mamurluka, ali i najnovijega gaffea. Što li je Keats sada nanjušio? - Pombale - rekoh - što ti se dovraga dogodilo s autom? - Zastenjao je i uhvatio se za podbradak, moleći me, kao, da preskočim tu temu kojom ga je Keats očigledno već dovoljno izgnjavio.
Taj maleni auto, toliko prirastao Pombalovu srcu, stajao je sada pred kućnim vra- tima, ulupljen i zgnječen. - Sveva ga je udesila - objasni Keats hunjkavim šmrkutom
a on mi ne da objaviti vijest. - Pombal zastenje i zaljulja se. - Neće mi ispričati cije- lu priču.
Sada se Pombal uistinu razbjesni. - Tornjaj se, molim te! - reče, a Keats, koji bi se pred ljudima iz diplomacije uvijek lako smeo, ustane, tutne notes u džep i obriše lice. — Dobro — reče. — Svakoj kosti njena kostobolja - pokuša se poigrati riječima i polako se odgega niza stube. Sjeo sam nasuprot Pombalu i čekao da se smiri.
Novi gaffe, drago momče - najposlije reče - dosad najgori u affaire Sveva. Ona je ... jadni moj auto ... vidio si ga? Evo, popipaj mi kvrgu na vratu. Ha? Prokleti ka- men!
Zamolih Hamida da donese kavu, a Pombal uobičajenim patničkim tonom nasta- vi pričati o najnovijoj nevolji. Glup je bio što se uopće upuštao u vezu s vatrenom Svevom, jer se na kraju zaljubila u njega. - Ljubav! - zastenje i zgrči se na stolcu. - Tako sam slab prema ženama - prizna - a s njom je bilo tako lako. Bože, kao da ti je netko na tanjur stavio nešto što nisi naručio, ili što je netko drugi naručio, a zabunom je dospjelo na tvoj stol. Ušla je u moj život kao bifteck à point,{103} kao punjeni patli- džan ... što sam mogao?
A onda sam jučer pomislio: »Kada sve zbrojim i oduzmem, njene godine, stanje njezinih zuba i tako dalje, lako bi je mogla spopasti nekakva boljka i uvaliti me u troškove.« Osim toga, ja neću ljubavnicu kao perpetuum mobile. Zato sam bio odlu- čio odvesti je u neki mirni kutak na jezeru i reći joj zbogom. Poludjela je. Jurnula je na obalu i počela prikupljati kamenje na hrpu. Prije nego sam uspio zinuti, počelo je
tras, bum, tras! - Pombalove kretnje bile su posve rječite. - Kamenje je letjelo po zraku. U prednje staklo, u farove, sve... Ja sam se šćućurio kraj kvačila i zapomagao. Pipni mi kvrgu na vratu. Podivljala je! Kad je porazbijala sva stakla, zgrabila je ka- menčugu i počela njome mlatiti po autu urlajući: »Amour, amour«,{104} naglašujući
svaki udarac, kao manijak. Ne želim više čuti tu riječ, nikada. Hladnjak je otišao kvragu, svi branici su ulupljeni. Vidio si? Ne bi vjerovao da to može učiniti žena. A onda? Evo što je onda bilo. Bacila se u rijeku. Možeš misliti kako mi je bilo. Ne zna plivati, a ne znam ni ja. Zamisli bruke da se utopila! Skočio sam za njom. Držali smo se jedno za drugo i vrištali kao mačke u veljači. Što sam se nagutao vode! Izvukli su nas policajci. Zatim dugi procès-verbal,{105} i tako dalje. Jutros se naprosto ne usuđu- jem nazvati u ured. Eh, što ti je život!
Bio je na rubu suza. - To mi je treći skandal ovoga mjeseca - protisne.
A sutra je pokladni ples. Znaš što? Dugo sam razmišljao i dosjetio se. - Osmjehne se, ledeno.
Htio bih se osigurati za ples - Za slučaj da previše gucnem ili zabrljam, po obi- čaju.
Prerušit ću se, i to tako dobro da me nitko živ neće prepoznati. Da. - Pucnuo je prstima i ponovio: - Nitko živ. - Zatim me nakratko odmjeri, kao da se pita može li mi vjerovati. Mjerkanje ga, čini se, zadovolji, jer se naglo okrene prema ormaru i reče: - Nećeš nikome reći ako ti ga pokažem, ha? Pa, prijatelji smo. Donesi mi šešir, tamo sa zadnje police. Smijat ćeš se.
U ormaru nađoh golem, staromodan ženski šešir široka oboda, moda oko 1912. godine, ukrašen stručkom izblijedjela orlova perja, prikopčana debelom iglom s veli- kim plavim kamenim okom. - Ovo? - s nevjericom upitah, a on samozadovoljno cokne i kimne glavom. - Tko će me u tome prepoznati? Daj ga amo ...
Pombal je sa šeširom na glavi bio tako smiješan da sam morao sjesti i nasmijati se. Podsjećao me na Scobiejea, s onim komičnim ženskim šeširom, Dolly Varden. Bio je nalik... nemoguće je opisati što je to smiješno pokrivalo učinilo od njegova debelog lica. I on prasne u smijeh te zapita: - Zar nije divan, a? Moji usrani kolege nikad neće otkriti tko je ta pijana ženska. A ako generalni konzul ne bude u dominu, ja ću... napastovat ću ga. Izluđivat ću ga strasnim poljupcima. Svinja jedna! - Nakre- veljeno mržnjom, lice mu je bilo još smješnije. Morao sam ga zamoliti, kao onomad Scobiejea: - Skini to, za ime Boga!
Poslušao me, sjeo i nacerio se, ushićen vlastitom domišljatošću. Tako ga barem nitko neće moći optužiti za gluposti što bi ih mogao počiniti, zacijelo je mislio. - Imam ja i cio kostim - ponosno doda. - Zato dobro otvori oči, da me prepoznaš na plesu. Doći ćeš, jel’da hoćeš? Čujem da će biti dva velika plesa, pa ćemo šetkati s jednoga na drugi, ha? Dobro. Sad mi je malo lakše, a tebi?
Ali upravo je taj kobni Pombalov šešir sljedeće večeri u Cervonijevih izazvao ta- janstvenu smrt Totoa de Brunela - smrt koju je, po Justininu mišljenju, njoj bio nami- jenio njezin muž, a koju sam ja... Ali za to se moram vratiti Balthazarovim bilješka- ma, ondje gdje sam bio stao.

»Čudne stvari dogodile su se oko ključića džepnog sata«, (piše Balthazar), »ono- ga što si mi ga ti onoga zimskog dana pomagao tražiti u pukotinama na rivi. Kao što znaš, bio mi je stao sat, pa sam morao dati izraditi novi ključić u obliku grčkog križa. Ali u međuvremenu mi je ključić vraćen, pod nesvakidašnjim okolnostima. Jednog dana Justine je došla u kliniku, toplo me poljubila i izvadila ga iz torbice. - Pre- poznaješ li ga? - upitala je smiješeći se, a zatim pokajnički nastavila: - Jako mi je žao što si se zabrinuo, dragi moj Balthazare. Prvi put u životu morala sam se pretvoriti u džepara. Vidiš, u kući postoji zidni sef kojega sam se bila odlučila dokopati. Ključevi su mi se na prvi pogled činili sličnima, pa sam htjela vidjeti može li ključ tvoga sefa otvoriti onu bravu. Imala sam namjeru vratiti ga sljedećeg jutra, prije nego se počneš zabrinjavati, ali sam ustanovila da ga je netko uzeo s moga toaletnog stolića. Ovo ne- moj nikome reći: pomislila sam da ga je možda Nessim primijetio, naslutio moju na- kanu i uzeo ga, kako bi ga sâm iskušao na sefu. Nasreću (ili nesreću), ključ nije pristajao u bravu, pa nisam mogla otvoriti mali sef. Ali nisam mogla ni dići galamu, od straha da ga on zapravo nije ni vidio: nisam mu htjela skretati pozornost na taj ključ i njegovu sličnost s pravim. Zaobilazno sam ispitala Fatimu i pretražila kutije s nakitom. Nisam imala sreće. A onda, dva dana kasnije, donio ga je sâm Nessim i re- kao da ga je našao u kutiji za manšetna puceta; shvatio je da je sličan njegovome, ali nije spomenuo sef. Samo me zamolio da ti ga vratim, što ja evo činim, uz iskrene isprike zbog zakašnjenja.
Naravno da sam se razljutio, pa sam joj to i rekao. - Osim toga, što ti je trebalo njuškati po Nessimovu tajnom sefu? - dobacio sam. - To ne dolikuje tvome ponaša- nju. Moram ti reći da osjećam prijezir prema tebi kad pomislim kako se Nessim po- nio. - Spustila je glavu i rekla: - Bila sam se ponadala da ću otkriti nešto o djetetu - nešto što on, mislim, krije od mene.«

TREĆI DIO



X.

»Pretpostavljam«, piše Balthazar, »da bi dobio čudnovatu knjigu kada bi sve ovo što ti pričam htio nekako ugraditi u vlastiti rukopis o Justini - priča bi bila ispričana u slojevima, da tako kažem. Možda sam ti i nehotice priskrbio pomalo neuobičajeni oblik! Pomalo sličan Pursewardenovoj zamisli o nekoliko usporednih romana s
»kliznim oknima«, kako ih je nazvao. Ili, možda, nešto što podsjeća na srednjovje- kovni palimpsest, gdje su razne činjenice bile upisivane jedna povrh druge, pa je jed- na poništavala ili možda dopunjavala drugu. Marljivi redovnici koji su brisali elegije ne bi li načinili mjesta za poneki stih iz Svetoga pisma!
Čini mi se da takvu analogiju ne bi bilo loše primijeniti na zbilju Aleksandrije, grada istodobno sveta i profana; između Teokrita, Plotina i Septuagintâ,{106} krećemo se srednjim razinama koje su, među ostalim i rasne - kažemo da je netko bio kopt, Grk i Židov ili musliman, Turčin i Armenac... Griješim li? To je to polagano talože- nje vremena na jednome mjestu. Baš kao što život na licu pojedinca polagano taloži sloj po sloj borâ iskustva u kojima je nemoguće odijeliti talog smijeha od taloga suza. Humci iskustva na sprudu života...«
Tako piše moj prijatelj, i ima pravo; jer njegov pripis pokreće mnogo važnije pi- tanje nego što je pitanje objektivne »istine u odnosu na život« ili, ako hoćeš, »u od- nosu na književnost«. Pokreće, kao i sâm život - bilo da ga dajemo ili primamo - oporije pitanje: pitanje oblika. Što mi je, dakle, činiti s ovim obiljem iskristaliziranih činjenica, ako hoću proniknuti u njihovo značenje i dati suvislu sliku ovog nemogu- ćega grada ljubavi i bestidnosti?
Kad bih barem znao! Kad bih znao! Sve ovo otkrilo mi je toliko toga da mi se čini kako stojim na pragu nove knjige - nove Aleksandrije. Stare slike iz sjećanja u
koje sam, rišući ih, uplitao imena osoba što su obilježile grad - Kavafis, Aleksandar, Kleopatra i ostali - bile su subjektivne. Bio je to samo moj, ljubomorno čuvan svijet, vjerodostojan, ali samo unutar granica djelomično primijećene istine. A sada, u svjetlu svih ovih novih vrijednosti - jer istina, premda nemilosrdna kao i ljubav, vazda mora biti vrijednost - što mi je sada činiti? Širiti granice prvotne istine, umeta- ti krhotine novih spoznaja u temelje na kojima ću graditi novu Aleksandriju? Ili bi ustroj morao ostati isti, a i likovi, jer možda se - proturječjem - izmijenila sama isti- na?
Cijeloga proljeća na ovome samotnom otoku muče me ti čudesni novi podaci koji su znatno izmijenili moj odnos prema stvarima - a začudo i prema prošlim doga- đajima. Mogu li osjećaji biti retrospektivni, imati povratnu snagu?
Znatan dio onoga što sam napisao temeljio se na Justininu strahu od Nessima - na istinskome, iskreno izricanu strahu. Vlastitim očima gledao sam ledenu, nijemu lju- bomoru na njegovu licu, a vidio i strah ispisan na njezinomu. Ali Balthazar sada kaže da joj Nessim nikad nije htio nanijeti zlo. Kome mi je vjerovati?
Često smo zajedno večerali, učetvero, a ja bih sjedio bez riječi i opijao se sjeća- njem na njezine cjelove, uvjeren (jer mi je ona tako govorila) kako nazočnost četvrtoga - Pursewardena - umrtvljuje Nessimov ljubomorni mozak i nudi nam zašti- tu! A sada, ako mi je vjerovati Balthazaru, upravo sam ja, čini se, bio mamac. (Sje- ćam li se ili samo umišljam, kako bi se u kutu Pursewardenovih usana kadšto pojavio neobičan polusmiješak, ciničan možda, a možda i prijeteći?) U to sam doba vjerovao kako me štiti piščeva nazočnost, a zapravo se on skrivao iza moje! Ne mogu, ipak, posve povjerovati u to... Zašto? Zbog kakvoće cjelova s usana žene koja je, ste- njući kao da je na mukama, znala mrmljati riječi »Volim te«. Dakako, dakako, majstor sam ljubavnog umijeća - svaki muškarac vjeruje da jest, osobito Englez. Hoću li, dakle, više vjerovati cjelovima negoli tvrdnjama moga prijatelja? Ne, jer Balthazar ne laže...
Je li ljubav po samoj svojoj naravi neka vrst sljepila? Znam, dakako, da sam odvraćao lice pri pomisli kako bi mi Justine mogla biti nevjerna dok je ja posjedujem
tko to ne čini? Bilo bi mi odveć bolno prihvatiti pravu istinu, premda sam u dubini duše dobro znao da mi nikako ne bi mogla biti dovijeka vjerna. Kada bih se ponekad i usudio došapnuti sebi tu misao, žurno bih dodao, kao svaki muž, svaki ljubavnik:
»Ali naravno, ma što činila, znam da iskreno ljubi samo mene.« Utješni sofizmi - laži što održavaju ljubav živom!
. Ne mogu reći da mi je ikad davala izravna povoda za dvojbu. Ipak, sjećam se prilike kada sam u dubini srca posumnjao na Pursewardena i odmah odagnao tu mi- sao. Jednom je izišao iz atelijera s tragovima ruža na usnama. Gotovo u isti tren pri- mijetio sam mu cigaretu u ruci - očito je dohvatio upaljenu cigaretu što ju je Justine
bila ostavila u pepeljari (njezin stari običaj), jer je okrajak bio crven. Sve je uvijek lako rastumačiti u pitanjima ljubavi.
Vražji Balthazarov pripis, zatrovan sumnjama kao što je ova, zadaje mi bol kao zagnojeni palac, sad ovdje sad ondje, uvijek na ranjivim mjestima. Počeo sam ga ci- jelog prepisivati - cijeloga - polako i bolno; ne samo kako bih jasnije shvatio ono po čemu se razlikuje od moga tumačenja zbilje, nego i kako bih ga sagledao kao zaseb- nu cjelinu - kao samosvojan rukopis, zaokruženi pogled drugoga oka na zbivanja što sam ih ja tumačio na svoj način, onako kako sam ih osobno doživljavao, ili kako su oni doživljavali mene. Zar mi je uistinu promaknulo toliko toga što se zbivalo oko mene - skriveni smisao osmjeha, slučajnih riječi i pokreta, poruke na stolu nadrljane prstom po prolivenu vinu, adrese upisane u presavijene kutove novina? Moram li sada prerađivati vlastita iskustva kako bih prodro u srce istine? »Istina nema srca« piše Pursewarden. »Istina je žena. Zato je zagonetna. Najviše što možemo kazati o ženama, budući da nismo Francuzi, jest da su životinje koje ruju.«
Po Balthazaru, pogrešno sam protumačio ozbiljnost Justinina straha od Nessima. Nezgodu s autom zabilježio sam na drugome mjestu; kako je jedne noći jurila prema Kairu na sastanak s Pursewardenom kada su se svjetla velikoga Rolls Roycea, boje noćnog leptira, ugasila. Zaslijepljena tamom, izgubila je vlast nad autom, pa je on sletio s ceste i počeo odskakivati od dine do dine, izbacujući mlazove pijeska kao pjenu što je riga kit u smrtnome hropcu. Tada se, »fijučući kao strijela«, zario u dinu do branika, i ostao ležati podrhtavajući, brujeći. Ona, nasreću nije bila ozlijeđena; za- držala je prisebnost te isključila motor. Ali što je uzrokovalo udes? Pripovijedajući mi o tome, kazala je da je pri pregledu auta ustanovljeno kako je netko bio sastrugao žice - tko?
Tada se, koliko znam, prvi put uistinu prepala da bi je Nessim mogao pokušati li- šiti života. I prije je pričala o njegovoj ljubomori, da, ali nikad o nečemu takvome, o nečemu tako opipljivom, tako istinski aleksandrijskom. Nije teško zamisliti koliko me to onespokojilo.
Balthazar, međutim, u svojim bilješkama kaže da je desetak dana prije te nezgo- de s prozora atelijera vidjela Selima kako preko tratine prilazi autu i, misleći da ga nitko ne gleda, podiže poklopac motora i uzima mali voštani valjak, dio diktafona, pomislila je, kojim se Nessim često služio u uredu. Zamotao ga je u krpu i unio u kuću. A ona je još dugo sjedila uz prozor, razmišljala i pušila prije negoli što po- duzme. Zatim se pustinjskom cestom odvezla do osamljena mjesta, ne bi li pozorno pregledala auto. Ispod poklopca motora našla je malenu napravu za koju nije zna- la što je, ali je pomislila kako bi to mogao biti uređaj za snimanje zvuka. Uređaj je zacijelo bio žicom povezan s malenim mikrofonom, skrivenim negdje među razno- bojnim vodičima u komandnoj ploči, ali ga nije mogla pronaći. Strugalicom za nokte prerezala je žicu na nekoliko mjesta, ali je ostavila uređaj na mjestu, naoko u redu.
Pritom je jamačno, po Balthazaru, slučajno pomaknula ili poluprerezala jedan od vo- diča za farove. Tako je barem njemu rekla, premda meni ništa slično nije spomenula. Ako je vjerovati njemu, Justine je mene sve vrijeme mamila, premda je neprestance ponavljala kako smo ludi što se tako otvoreno pokazujemo u javnosti, kako se izlaže- mo velikoj pogibelji - mamila me zapravo, mašući mnome pred Nessimovim očima kao crvenom krpom pred bikom!
Ali to je bilo samo u početku; kasnije, kaže moj prijatelj, dogodilo se nešto što ju je uistinu natjeralo na sumnju da joj muž nešto snuje: uslijedilo je, naime, ubojstvo Totoa de Brunela na pokladnom plesu u Cervonijevih. Zašto o tome nikada nisam pričao? A zapravo sam i ja bio na tom plesu, upravo kada se to zbilo. Cio taj događaj
premda se uklapa u ozračje trenutka - promaknuo mi je, nekako, u gomili ostalih zbivanja. U Aleksandriji je u to doba bilo mnogo takvih nerazriješenih tajni. I premda sam znao Justinino tumačenje događaja, nisam tada vjerovao u nj. Ipak, čud- no je što ga nisam spomenuo, barem usput. Pravo tumačenje dobio sam, dakako, tek mjesecima kasnije: gotovo u trenutku kad sam se i sâm spremao zauvijek napustiti Aleksandriju, kako sam mislio.
Poklade u Aleksandriji su isključivo društveni događaj, kalendarski nemaju veze s ostalim vjerskim blagdanima grada. Prve su ih, zacijelo, počele slaviti tri-četiri ve- like katoličke obitelji u gradu - možda im je to, posredno, davalo ugodan osjećaj po- vezanosti s drugom stranom Sredozemlja, s Venecijom i Atenom. Danas, međutim, nema imućnije aleksandrijske obitelji koja u ormaru ne drži hrpu baršunskih domina za ta tri dana ludovanja - bilo da je riječ o koptskoj, muslimanskoj ili židovskoj obi- telji. Poslije Silvestarskog slavlja to je zacijelo najveća kršćanska svetkovina u godi- ni, jer tijekom ta tri dana i tri noći vlada duh posvemašnje anonimnosti: anonimnosti što je pruža sumornocrni baršunski domino koji skriva identitet i spol, briše razlike između muškarca i žene, žene i ljubavnice, prijatelja i neprijatelja.
Najbezumnije izopačenosti grada izići će tada otvoreno na vidjelo, pod okriljem nevidljivih bogova Nezakonja. Čim se uhvati prvi mrak, na ulicama se počnu po- javljivati krabulje - prvo pojedinačno ili udvoje, a onda u malim družinama. Često praćene glazbalima, bubnjevima, nasmijane, raspjevane, na putu prema nekoj pozna- toj kući ili noćnom klubu, gdje se ledeni noćni zrak topi u crnačkoj toplini džeza, u razbludnom, jecavom parenju saksofona i bubnja. Iskrsavaju odasvud pod blije- dom mjesečinom, s kapuljačama, kao redovnici. Krabulja im svima daje mračnu, fa- natičnu jednoličnost što bijeloodjevene Egipćane ispunja zebnjom - drhtajem užasa kojim je začinjen mahniti smijeh što se razliježe iz kuća i na lakom vjetru s kopna struji prema kavanama uz more; strahom od veselja što svojom piskavošću stalno treperi na granici ludila.
Plavičasti proljetni mjesec polako se penje iznad kuća, klizi po minaretima prema pucketavim palmama, a pod njim otklupčava se grad, kao životinja prenuta iz mrtvila
zimskoga sna; rasteže se i opaja glazbom trodnevna svetkovanja.
Zvuci džeza što se razliježu iz podruma tjeraju mirni zimski zrak iz perivoja i prometnicâ, miješaju se, nadomak moru, s bubnjanjem parobrodskih propelera u du- bokim vodama ušća. Na trenutak, pak, začuješ i ugledaš prasak vatrometa: vidiš kako para, kako puzi nebom što se na tren zakovrča na rubovima i pocrveni, kao list zapaljena karbon-papira; čuješ divlji smijeh što se miješa s promuklim mukanjem staroga broda s onu stranu lukobrana, poput krave ispred zabrana.
»Ljubavnik se boji karnevala«, kaže poslovica. Jer, pojavom tih crnoodjevenih stvorova noći sve se neopazice mijenja. Mijenja se i sama temperatura života u gra- du, poprima toplinu prvih blagih nagovještaja proljeća. Carni vale - oproštaj púti koja odbacuje mumijske svoje zavoje spola, osobnosti i imena, i obnažena stupa u budućnost sna.
Sve velike kuće širom su raskrilile vrata, razotkrile raskošne odaje, tople od vatre što iz ognjišta paluca po mramoru i porculanu, po mjedi i bakru, po grafitnocrnim li- cima slugu zanijetih poslom. A po ulicama, svjetlucave, u mjesečinom obasjanom sutonu, lijeno puze velike limuzine mešetara i kockarâ, nalik na putničke brodove u doku: ustrpljivi i veličajni simboli bogatstva nesposobna da nam osigura istinski mir i spokojstvo duha, jer zahtijeva cijelu ljudsku dušu. Puze tako, utkane u zimsku svjetlost, simboli šutnje i moći svekolike tehnike što čeka čovjekov pad; ravnodušno motre zakrabuljenu čeljad što se vrzma u osvijetljenim prozorima velikih kuća, če- ljad što se grli poput surih medvjeda i pleše u ritmu crnačke glazbe, te utjehe bijeloga čovjeka.
Ulomci glazbe i smijeha dopiru zacijelo i do Cleina prozora. A ona sjedi uza nj, s daskom na koljenima, strpljivo crta, dok joj mačkica spava u košari podno nogu. Ili možda u iznenadnom zatišju odjeknu akordi gitare, trepere i prosiplju se po mraku puste ulice, sve dok im se ne pridruži glas što dopire iz neke daleke pjesme, kao s dna bunara. Ili krici, povici upomoć.
Ali ono što karnevalskom duhu daje pečat istinskoga vragolanstva je baršunski domino - prerušenima daruje krabulju za kakvom u dubini duše neizmjerno žudi sva- ki ljudski stvor. Biti bezimen u bezimenoj gomili, ne odavati ni spol ni vezu pa ni izraz lica - jer krinka toga suludoga redovničkog kostima otkriva tek dva oka što se krijese kao oči muslimanke, ili medvjeda. Nema drugih znakova prepoznavanja; bo- gati nabori crnine skrivaju i same obrise tijela. Ostajemo bez kukova, bez grudi, bez lica. A ispod pokladne halje skriva se (nalik na zločinačku želju u srcu, na kušnju ko- joj se ne možemo oduprijeti ili na korak što nam se čini suđenim) zametak nečega: slobode o kakvoj se rijetko kada usuđujemo i sanjati. Prerušeni, ćutimo se slobodni- ma nekažnjeno činiti što nam drago. Najvještije izvedena ubojstva u gradu, najtragič- niji slučajevi zamjene identiteta plod su te godišnje svetkovine; mnoge ljubavi zači-
nju se ili umiru u ta tri dana i tri noći kada se oslobađamo opčinjenosti sobom, odba- cujemo okove sebstva. Pod okriljem baršunskog plašta i kapuljače, žena gubi muža, muž ženu, ljubavnik dragu. Zrak resko vonja na barut osvete i opačine, na krvave svađe, na mučne noćne bijegove, na beznađâ. Ne znaš plešeš li sa ženom ili muškarcem. Mračne plime Erosa, kojima treba posvemašnja tajnost kako bi preplavi- le ljudsku dušu, provaljuju u pokladno doba kao sile dugo zadržavane branom; na površje izbacuju neobične stvorove iskona - izopačenosti koje su, jamačno, boleštine duše - spodobe što su, pomislili biste, umakle iz šuma Brockena{107} ili zagrljaja Ibli- sa.{108} Zapretani satir i menada sada se mogu ponovno sastati, spariti se. Da, tko se može oduprijeti čarima karnevala kada u njemu otplaćujemo sve dugove, ispašta- mo i činimo sva zlodjela, utažujemo sve zabranjene žudnje - bez osjećaja krivice, bez predumišljaja, bez kazne što je nameću savjest ili društvo?
U jednome, ipak, griješim - jer postoji nešto po čemu vas prijatelj ili neprijatelj ipak može prepoznati: ruke. Ruke vaše ljubljene, ako ste ih ikad zamijetili, povest će vas k njoj i kroz najzbijeniju gomilu krabuljâ. Ona po dogovoru može nositi i prsten, kao Justina - bjelokosnu kameju iz groba mladog Bizantinca - na kažiprstu desne ruke. I to je sve; i dovoljno je. (Molite Boga da ne budete zle sreće kao Amaril, koji je u pokladnoj svetkovini našao ženu iz snova, ali je nije mogao nagovoriti da skine kapuljaču i pokaže lice. Razgovarali su cijelu noć ležeći u travi kraj vodoskoka; vo- dili ljubav dodirujući se baršunskim licima, milovali se očima. On sada već godinu dana mahnito luta gradom, pokušava naći dvije ljudske ruke. Ali ruke kao ruke, toli- ko su nalik jedne drugima!
Klela mu se, ta njegova ženska, kako će se vratiti nagodinu, na isto mjesto, i no- sit će isti prsten s malim žutim kamenom. Zato će on noćas drhteći čekati dvije ruke kraj jezerca s lopočima - ruke što ih možda nikad više neće vidjeti. Jer ona je možda bila tek afrit, tek vampir - tko zna? On će, pak, godinama kasnije, u nekoj drugoj knjizi, u drugoj priči, ponovno naletjeti na nju, gotovo slučajno, ali ne ovdje, ne na ovim stranicama što su već ionako odveć zamršene zapisom o zlosretnim ljubavi- ma...)
I tako koračate mračnim ulicama, spokojno kao neraskrinkani ubojica, dok vam crna krinka zatire svaki trag, a na kapcima ćutite svježi zimski gradski dah. Egipćani kraj kojih prolazite gledaju vas prijekim okom, ne znajući bi li se osmjehnuli ili preplašili vašeg lika. Poklade ih zbunjuju, ne znaju kako bi ih prihvatili. A vi im u prolazu dobacujete plamene poglede iz dubinâ kapuljače, sretni što vidite kako oba- raju oči i okreću lica. Iza svakog ugla pojavljuju se nove krabulje, posve slične vašoj; družine krabulja smiju se i pjevaju na putu prema nekoj velikoj kući ili susjedni- ma noćnim klubovima.
Koračajući tako prema Cervonijevima, mrežom uličica oko grčke patrijarhije, sjećate se drugih karnevala, u drugim gradovima, možda, s okusom jednake raspoja-
sanosti i veselja, s jednakim čarom zagubljene osobnosti. Spominjete se čudnovatih pustolovina u koje ste nekoć bili upleteni; prošlogodišnjeg štropota nogu u trku i kri- kova na uglu ulice Bartout.
Neki stvor tutne vam nož pod grlo, zaurla poput ranjene zvijeri: »Helena, poku- šaš li noćas pobjeći, ubit ću te, kunem se...«, ali zanijemi kad skinete krinku i otkrije- te lice, ispričava se zamuckujući, okreće se od vas, udara u plač i baca se na željeznu ogradu. Helena je već odmaglila, a on će je tražiti cijelu Božju noć!
Kraj dvorišnih vrata hrvaju se dvije spodobe u crnom, obasjane sablasnom svjetlošću ulične svjetiljke, mlate se svom žestinom bezglasnoga bijesa. Padaju, kotrljaju se, iz mraka na svjetlost, iz svjetlosti u mrak. Bez riječi. Kraj noćnog bara
»Etoile« s grede visi čovjek slomljena vrata; ali kad priđete bliže shvatite kako je to samo crni domino okvačen o čavao. Čudno je kako smo - ne bi li se prerušavanjem oslobodili krivice - odabrali upravo znamen istražitelja, plašt i kapuljaču španjolske inkvizicije!
Ali nemaju svi domino na sebi; mnogi ga praznovjerno izbjegavaju. Pod njim, uz to, može biti vruće u prepunoj sobi. Zato ćete, hodajući gradskim ulicama, sresti pri- ličan broj harlekina i pastirica, svu silu Antonija i Cleopatra, sijaset Aleksandara. A kada kroz velika željezna vrata uđete u kuću Cervoni, kad pokažete posjetnicu i popnete se u toplinu, svjetlost i omamu njezinih odaja, ugledat ćete obrise u tami ne- milih vam i dragih obličja prijateljâ i znanacâ, preobličenih u klaunove i lude, ili odjevenih u ništavost crnih plaštova i kapuljača, združenih, kao u paklu, u čud- no, mahnito veselje.
Smijeh šiklja uvis, kao perje iz razderana jorgana, u perjanicama razliježe se uža- renim zrakom. Dva gudačka orkestra, zaglušena težinom ljudskoga glasa, znoje se u kratkomu, teturavu ritmu bezglavoga džeza, usporediva s jednoličnim klopotom zračne crpke. Ovdje, na podiju plesne dvorane, milijun čegrtaljki i trublji para i izo- bličuje zvuk glazbe, a gusta šuma šarenih korijandola što vise s plesačkih ramena nji- še se kao morska trava na tropskome kamenu, povlači se po ulaštenu podu u nanosi- ma što sežu do članaka plesača.
Te noći, prve pokladne noći, priređena je večera s plesom u velikoj kući. Domi- no-kostimi čekali su svoje vlasnike na dugačkim klupama u predvorju, a svjetlost voštanica tinjala na uokvirenim licima Justine i Nessima, među portretima što su prekrivali zidove ružne ali velebne blagovaonice. Lica naslikana uljem uz bok živim licima, izbrazdanim brigama i boljeticama duše - okupljena na jednome mjestu, uje- dinjena u prečistoj svjetlosti voštanica. Poslije večere, Justine i Nessim trebali su za- jedno poći na ples k Cervonijevima, po već ustaljenu godišnjem običaju. No Nessim se, po navici, u zadnji tren ispričao. Stići će kada sat bude otkucavao deset, upravo na vrijeme da odjene domino, prije nego što društvo, nasmijano, zabrbljano,
krene na ples.
A Narouzu je, kao i uvijek milije bilo dojahati u grad i ostaviti konja u staji prija- telja, drvodjelca, ali je ipak - u čast događaju - nevoljko navukao prastaro plavo pa- mučno odijelo i svezao kravatu. Vrlo važno za staro odijelo, ionako će preko njega navući domino. Hodao je lakim, brzim korakom po loše osvijetljenoj arapskoj četvrti, upijao poznate prizore i zvuke, a ipak s nestrpljenjem čekao prve krabulje na kraju Ulice Fuad, te najzad dospio na rub novoga dijela grada.
Tu, na uglu, stajala je skupina brbljavih žena u dominu, spremnih na kojekakve nestašluke. Po jeziku i naglasku odmah je zaključio da su iz visokog društva, Grki- nje. Te crne harpije{109} lovile su prolaznike, zadirkivale ih i vukle za kapuljaču, ako su bili zakrabuljeni. I Narouz je morao proći kroz njihovo vatreno kolo: jedna ga je ščepala za ruku, pravila se da mu gata; druga mu je šaptom predlagala nešto na arapskom, zgrabila ga za ruku i položila je sebi na bedro; treća je zakokodaknula kao kvočka i viknula »Žena ti ima ljubavnika« - takve i slične nepodopštine. Nije znao jesu li ga možda prepoznale.
Oslobodio se njihova zagrljaja, stresao i sa smiješkom probio njihovo kolo, do- broćudno ih odgurnuo od sebe i prasnuo u smijeh čuvši pošalicu na račun svoje žene.
Ne mogu večeras, golubice moje - promuklo je dobacio na arapskom i u isti mah pomislio na Cleu; a kako one nisu odustajale, udario je u trk. Neko vrijeme su ga sli- jedile, vikale i smušeno se smijale, trčeći niz dugačku, mračnu ulicu, ali im on pobje- že, zamakne za ugao i nađe se pred velikom kućom, nasmiješen još ali zadihan, po- laskan tom pažnjom, koja mu se činila dobrim uvodom u naslade predstojeće večeri. U mirnom predvorju ugledao je crne halje, navukao jednu i odškrinuo vrata gostinjske sobe, iz koje su se čuli glasovi. Domino mu je skrivao pohabano odijelo, kapuljača počivala na ramenu.
Stajali su okupljeni oko ognjišta, svi, čekali ga, a on je, žudna i ozbiljna lica, pri- mao njihove dobrodošlice, hodao u krug, od jednoga do drugoga, poljubio Justine u obraz, a s ostalima se rukovao, šuteći, bolno, neugodno.
S gađenjem i hinjenom iskrenošću zagledao se u kratkovidne oči Pierrea Balbza (nije ga mogao podnijeti zbog kozje bradice i gamaša) i Totoa de Brunela (psića za igrice ocvalih dama), ali je s užitkom odmjerio prezrelu ružu Athenu Trasha (mirisa- la je jednakim parfemom kao i njegova mati), pa se najzad sažalio nad Drusillom Ba- nubula - toliko je bila oštroumna, kao da i nije žena. S Pursewardenom je izmijenio osmjeh lagana sudioništva. - Tako - uzdahnuvši napokon, s olakšanjem reče. Brat mu nježno pruži whiskey, a on ga ispije polako ali nadušak, kao seljak.
Čekali smo te, Narouze.
Prognani Hosnani - izazovno dobaci Pierre Balbz.
Zemljoradnik - vikne maleni Toto.
Razgovor što ga bje prekinuo nenadani Narouzov dolazak ponovno se blago sklopi nad njegovom glavom; sjeo je uz vatru, spreman za odlazak k Cervonijevima, sklopio snažne ruke kao da tim pokretom hoće zaključiti razgovor i zauvijek zauzdati svu njihovu snagu. Primijeti u Nessima napetost oko sljepoočnica, stari znak srdžbe ili nemira. Raskošna Justinina tamnoputa ljepota (u haljini boje zečje krvi) blistala je među ikonama, kao da uživa u prigušenoj svjetlosti voštanica, kao da se napaja njo- me i uzvraća joj blještavilom teškoga istočnjačkog nakita. Narouza preplavi ugodni osjećaj izdvojenosti, ravnodušja, nebrige za sitne nedaće i napetosti. Samo je Clea kvarila njegov osjećaj samodovoljnosti, mračila mu rubove svijesti. Iz godine u godi- nu nadao se da će je zateći na pokladnom plesu u Nessimovoj kući. Ali ona nije do- lazila, a on je lutao, besciljno, noćima, po mraku, tražio je, gluho, kao duh, bez nade da će je sresti; a živio, ipak, od izblijedjele sjene te drage nade, kao vojnik od suhoga obroka. Pričali su te večeri o Amarilu i njegovoj zlosretnoj žudnji za dvjema bezime- nim rukama i jednim karnevalskim glasom, a Pursewarden im - na svome jasnom, tečnom, za trunak presavršenom francuskom - ispripovjedi jednu od poznatih svojih priča.
»Mletke sam prvi put posjetio kad mi je bilo dvadeset godina, na poziv tali- janskoga pjesnika Caria Negropontea, s kojim sam se dopisivao. Za mladoga Engle- za, buržuja, to je bilo veliko iskustvo: živjeti pri svjetlosti svijeća, u golemoj trošnoj palači uz Canal Grande, imati flotu gondola na raspolaganju, da ne govorim o boga- toj zbirci svilom podstavljenih ogrtača. Negroponte je bio široke ruke i nije žalio tru- da da zabavi kolegu, pjesnika, što je najbolje mogao. Bilo mu je tada oko pedeset go- dina: vitak, naočit, lijep, kao neki egzotični komarac. Kraljević je bio, i štovatelj mračnih sila, a u pjesništvu sretno spajao Byrona i Baudelairea. Obožavao je peleri- ne, cipele s kopčom i srebrne štapove, pa je i mene poticao da ih zavolim. Imao sam dojam da živim u gotskom romanu.{110} Nikad u životu nisam pisao lošiju poeziju.
Krenusmo, te godine, zajedno na pokladno slavlje, pa ondje izgubismo jedan dru- goga, premda smo obojica nosili znak raspoznavanja. Vi, dakako, znate da su pokla- de jedino doba u godini kada vampiri slobodno šetaju svijetom; zato pametni ljudi nose češnjak u džepu, ne bi li ih otjerali nabasaju li slučajno na kojega. Kada sam sutradan ušao u sobu moga domaćina, zatekoh ga u krevetu, blijeda kao smrt, u bije- loj noćnoj košulji s čipkastim orukvicama, a uza nj liječnika koji mu je mjerio bilo. Čim liječnik iziđe, on reče: - Sreo sam savršenu ženu, zakrabuljenu; doveo je kući i ustanovio da je vampirica. - Tada zadigne košulju, pa mi klonulo ali ponosno poče pokazivati tijelo izgrizeno strašnim ujedima nalik na tragove lasičjih zuba. Bio je dozlaboga iscrpljen a pritom i uzbuđen i - strašno je i reći - ludo zaljubljen. - Dok to ne iskusiš - reče - ne možeš znati kako je. U mraku, sisa ti krv netko koga obožavaš.
Glas mu prepuče. - To ni de Sade ne bi mogao opisati. Nisam joj vidio lica, ali mi se čini da je bila plavokosa, sjevernjački plava; u mraku smo se sreli, u mraku i rasta-

li. Sjećam se samo bijelih zuba, i onoga glasa - nikad nisam čuo ženu govori- ti onakve stvari. To je ljubavnica za kakvom sam žudio cijeli život. Večeras ću se opet sastati s njom, kraj mramornoga grifona na Mostu razbojnika. Ah, prijatelju, budi sretan što sam to doživio. Svijet zbilje postajao mi je sve besmisleniji. Sada na- pokon, s tom vampirskom ljubavi, osjećam da ću moći ponovno živjeti, ponovno pi- sati! - Proveo je cio dan nad svojim knjigama, a u prvi mračak, obavijen plaštom, otisnuo se gondolom na sastanak. Šutio sam, što da kažem? Sutradan ga ponovno za- tekoh blijeda i smrtno umorna. Imao je visoku temperaturu i nove strašne ugrize. Ali nije mogao pričati o novome doživljaju a da pritom ne roni suze - suze ljubavi i is- crpljenosti. Upravo tada započeo je pisati onu svoju veliku pjesmu što počinje - svi je znate:

I neće usne više ljubit usne: iz zajedničkih rana Srkat će otrov s tijela ljubljenoga bića,
Iz krvi koja pline, još će zadnjim sokovima Hraniti ljubav i smrt što se njome hrani...

Sljedeći tjedan otputovah u Ravennu, gdje sam morao prikupiti podatke za knjigu što sam je u to doba pisao, pa ostadoh ondje dva mjeseca. Od mojega domaćina nije bilo ni glasa, ali dobih pismo od njegove sestre: javlja mi kako brat boluje od smrtne bo- lesti kojoj liječnici ne znaju uzroka, te da je obitelj strašno zabrinuta jer on s večeri uporno odlazi gondolom na vožnje o kojima ne želi pričati, a s kojih se vraća mrtav umoran. Nisam znao što bih joj na to odgovorio.
Iz Ravenne pođoh u Grčku i vratih se tek ujesen. Negroponteu bijah napisao do- pisnicu, nadajući se kod njega odsjesti, ali odgovora nisam dobio. Vozeći se Canal Grandeom ugledah pogrebnu povorku što se bijaše tek otisnula u uzburkanu vodu, u sumrak, sa strašnim perjanicama i znamenjem smrti. Vidio sam da je izišla iz palače Negroponte. Pristao sam uz obalu i pritrčao vratima palače upravo u trenutku kada su u posljednju gondolu ulazili žalobnici i popovi. Prepoznao sam liječnika i sjeo do njega u gondolu. Dok smo se teškom mukom probijali kroz valove, prskani sitnim kapljicama, žmirkajući očima svaki put kad bi nebo zaparala munja, ispričao mi je što je znao. Negroponte je umro prethodnoga dana. Žene koje su prale tijelo otkrile su na njemu brojne ugrize - može biti od nekoga tropskog kukca, tko zna? Liječnik je bio prilično neodređen. - Takve ugrize vidio sam još jedino u Napulju, u doba kuge, kada su štakori grizli mrtva tijela. Ugrizi po Negroponteovu tijelu bili su tako duboki da smo ga morali naprašiti talkom, prije nego što smo dopustili sestri pogledati leš.
Pursewarden duboko potegne iz čaše i mangupski nastavi. »To nije kraj; moram

vam još ispričati kako sam ga pokušao osvetiti, pa i sâm noću pošao na Most razbojnika, gdje je, po pričanju gondolijera, ona žena sve vrijeme čekala u sjeni... Ali kasno je, a osim toga još nisam smislio kraj priče.«
Društvo udari u smijeh, a dobro odgojena Athena samo se strese i još čvršće stegne šal oko ramena. Narouz je priču slušao otvorenih usta; u glavi mu se vrtjelo: bio je opčinjen. - Ali - promuca - je li sve to istina? - a društvo ponovno udari u smi- jeh.
Naravno da jest - strogo će Pursewarden, pa doda: - Nikad u životu nisam bio u Veneciji.
Zatim ustane, jer je bilo vrijeme za polazak. Navukoše baršunske kostime uz po- moć nijemih crnih slugu, zavezaše krinke, ogledajući se - nalik jedni drugima kao jaje jajetu - u dvama raskošnim zrcalima među palmama. Praćeni Pierreovim hihota- njem i salvama Totovih doskočica iziđoše na čist noćni zrak, istražitelji užitka i bola, Aleksandrijci...
A zatim se, zavaljeni u automobile, predaše skrbi slugu i šoferâ koji ih omotaše pokrivačima, pažljivo kao da su svici dragocjene tkanine ili začina, nježno kao da su cvijeće. - Ah, što sam krhak i loman - piskutao je Toto na te znakove pažnje. - Ovom stranom prema gore i ne okreći, ha? Kojom ću stranom prema gore, pitam se? - Toto je valjda bio jedini stvor u gradu koji nije znao odgovora na to pitanje o sebi.
Čim krenu, Justine se nagne prema naprijed i povuče ga za rukav. - Imam ti nešto šapnuti - promuklo reče, iako joj nije trebalo šaptati, jer su Nessim i Narouz o neče- mu oštro raspravljali (Narouz onim prepuklim, mutirajućim glasom, kao u dječaka), a Athena gugutala Pierreu u uho, kao flautica. - Toto... slušaj. Zamolit ću te za veliku uslugu, večeras, ako bi htio. Na rukavu sam ti, ovdje, sa stražnje strane, načinila znak kredom. Htjela bih ti dati svoj prsten, stavi ga na prst, ali ne još, kasnije. Pst! Htje- la bih nestati na sat-dva, biti sama. Pst... nemoj se smijati. - No iz baršunske kapulja- če čulo se pocikivanje. - Svašta ćeš doživjeti u moje ime, dragi Toto, dok ja budem odsutna. Hoćeš li?
Toto zabaci kapuljaču i razotkrije ozareno lice, razigrane oči i usne rastegnute u onaj njegov turoban, sitnosvodnički osmjeh. - Naravno - šapne, očaran i udivljen nje- zinom zamišlju. Bezizražajna kapuljača iz koje je dopirao Justinin glas, kao iz proro- čišta, isijavala je neku čudnu ljepotu, kao da je mrtvačka glava, i kimala mu u svjetlosti uličnih svjetiljki. Razgovori i smijeh oko njih okivali su ih zavjerom zakle- te šutnje. - Znači hoćeš? - reče ona.
Naravno, srce.
Dvije zakrabuljene prilike na prednjem sjedištu mogle su mirne duše biti opati iz srednjovjekovnog samostana, udubljeni u raspravu o teološkim pitanjima. Zanesena vlastitim glasom, Athena je i dalje gugutala Pierreu. - Pa, naravno.
Justine dohvati Totoa za ruku i izvrne rukav da mu pokaže gdje ga je obilježila kredom. - Računam na tebe - reče - pomalo zapovjedničkim, svojstvenim joj tonom promukloga glasa, ali i dalje šaptom. - Nemoj me ostaviti na cjedilu! - On je dohvati za ruku i prinese je svojim kupidonskim usnicama, ljubeći prsten s mrtvog prsta mla- doga Bizantinca, kao što bi tko poljubio svetu sliku koja je izazvala dugo priželjkiva- no čudo: ta, iz muškarca će se pretvoriti u ženu! Zatim se nasmija i vikne: - A moji grijesi past će na tvoju glavu. Do kraja života ćeš...
Pst!
O čemu vi to? - vikne Athena Trasha, nanjušivši šalu ili zanimljiv trač. - Kakvi grijesi?
Moji - ponosno klikne Toto u mrak. - Moji i samo moji!. - A Justine je sjedila u mračnom automobilu, mirna pod krinkom, i šutjela. - Jedva čekam doći onamo - reče Athena i opet se okrene Pierreu. U trenutku kad je auto zakretao kroz velika dvorišna vrata kuće Cervonijevih, svjetlost obasja reljef (boje zagorena mlijeka) na ulazu, i pokaže, u svoj punini, Pana kako u zanosu siluje kozu držeći je za rogove. - Nemoj zaboraviti - posljednji put dobaci Justine i blagonaklono mu pruži ruku koju on po- žudno ščepa, zahvalan za onu sjajnu zamisao. - Nemoj zaboraviti - i prepusti prste pune prstenja dodiru njegove ruke, hladna i bešćutna kao krava koja se prepušta mužnji. - Ali ispričat ćeš mi sve zanimljive razgovore što ih budeš vodio, hoćeš li? - Toto je samo mucao - Srce si, srce, srce - i ljubio joj prsten neoplođenom strašću bespolnoga stvora.
Gotovo u hipu, kao kada Golfska struja toplim podzemnim vodama otopi ledeni brijeg i rasprši ga, društvance se raspadne čim stigoše u plesnu dvoranu i umiješaše se u gomilu. Athenu naglo ščepa i odvuče u srce gomile divovski domino koji je malo mrmljao a malo urlao nerazumljive pogrde u kapuljaču. Nessim, Narouz, Pi- erre, svi odjednom bijahu pretvoreni u brojke, protjerani u bezoblični svijet slučajnih susreta; crna krinka do crne krinke, kao neka nova vrst kukaca. Oznaka kredom na rukavu kao i Justinin prsten (za kojim sam i sâm cijelu večer uzalud tragao) uzda- ri Totou nekoliko kratkih trenutaka prepoznatljivosti u bujici što ga je nosila kao čep na vodi.
A tada se sve počne pretapati u sulude, zbrkane slike plesa u ritmu crnoga džeza praćena pomahnitalim bubnjevima i saksofonima, glasovima. Baš kao da su vlast preuzele sile mraka, oduzele dnevnu svjetlost srcima i razumu krabuljâ, gurnule ih još dublje u osamu neopozive osobnosti, pustile na slobodu najrazličitije žudnje gra- da. Plima ih je sada izbacivala na močvarne obale osobnosti, nalik močvarama koje su simbol Aleksandrije: ono mrtvo boćato jezero okruženo nijemom, suzdržanom, ši- rokookom pustinjom, što se pod mrtvim mjesecom stere duboko u Afriku.
Zatočeni u krabulje, plovili smo u gomili kao očajnici, plutali od sobe do sobe,
od jednoga do drugog osvijetljena kata velike kuće, tragajući za prepoznatljivim predmetom koji bi našoj ljubavi dao cilja: za ružom prikopčanom na rukav, za prste- nom, šalom, biserom. Za nečim, bilo čime, što bi nas odvelo ljubljenoj. Kapuljače i krinke bile su tek izvanjsko znamenje skrivenih naših duša dok smo koračali uokolo, čisti i prazni, lišeni osobnosti kao pustinjski oci u potrazi za Bogom. A veliki poklad- ni ples je polako ali nezaustavljivom silinom dobivao na ritmu. Tu i tamo, naiđeš na prepoznatljivo obličje, kao na razumljivo mjesto u nerazgovijetnu tekstu: toreador u hodniku ispija whisky i pozdravlja te šušketavim glasom Tonyja Umbade; Pozzo di Borgo strgne na trenutak krinku i pokaže se svojoj ustrašenoj ženi. Vani, u mraku, na travi kraj jezerca s lopočima, sjedi Amaril, drhti i čeka. Ne usuđuje se skinuti krinku: njegovo lice moglo bi zgranuti ili razočarati dragu, ako se ove godine slučajno vrati na obećano mjesto. Zaljubite li se u krabulju kada ste i sâmi zakrabuljeni... tko će od vas dvoje prvi smoći hrabrosti da skine krinku? Možda bi takvi ljubavnici morali nastaviti kroz život zajedno, pod krinkom? (rojile su se misli u Amarilovoj senti- mentalnoj glavi... Ljubav uživa u samomučenju.)
Krupna pralja, s prepoznatljivim šeširom široka oboda i poznatim čizmama (Pombal, tko drugi) stjerala je u kut kraj ognjišta suhonjava rimskog centuriona, pa ga papagajskim glasom obasipa pogrdama. Uhvatih riječ salaud.{111} Sitna spodoba generalnog konzula mimikom pokušava izraziti negodovanje: grčevito lamata ruka- ma i brani se, ali uzalud, jer ga je Pombal čvrsto obujmio velikim šapama. Čaroban prizor. Centurion izgubio kacigu, a Pombal ga gura prema orkestru i mlati po stražnjici u ritmu velikoga bubnja, a k tome ga strastveno cjeliva. Vraća mu, bogme, milo za drago. Ali, dok promatram taj kratki prizor, gomila se sklapa nad njim u ko- vitlacu korijandolâ i konfeta, briše ga. Sljubljeni smo tijelom uz tijelo, kapuljačom uz kapuljaču, okom uz oko. Glazba nas vitla u krug, u krug. A Justini još ni traga.

Stari Tirezija, tako mudar stari vjetropir;
Svaki hir mu samo vraća mir, Starom Tireziji...

Oko dva sata u dimnjaku na prvom katu izbio je požar, ali nije imao ozbiljnih poslje- dica, pa je izazvao više ushita negoli straha. Sluge se ustrčale uokolo; ugledah Cervonija kako raskrabuljen trči stubištem, a u tom trenutku zazvoni telefon. Pojavi- še se ljupki dimni oblačići što podsjećaju na sumporne pare iz samoga pakla. Nekoli- ko minuta kasnije pojave se vatrogasna kola, praćena urlanjem sirene, a predsoblje se ispuni prerušenim vatrogascima sa sjekiricama i kablićima. Uz burno klicanje kreću
prema ognjištu i nasrću na njega sjekirama. Nekoliko vatrogasaca penje se na krov: kablićima lijevaju vodu u dimnjak. Prvi kat sada je ispunjen gustim oblakom čađe, nalik na londonsku maglu. Krabulje provaljuju unutra, viču od oduševljenja, plešu kao derviši. To su, eto, nesmotrenosti što pridonose dobru raspoloženju na ovakvim proslavama. I ja sam, priznajem, vikao s njima. Zacijelo sam već bio dobrano pijan.
U velikom predsoblju prekrivenom tapiserijama uporno zvoni telefon i oštrom se zvonjavom probija kroz viku i galamu. Jedan sluga, vidjeh, podigne slušalicu, odloži je i zaputi se u gomilu, zvjerkajući oko sebe kao lovački pas, a doskora se vrati s Nessimom, nasmiješenim, bez krinke. Izgovorivši nekoliko brzih, nestrpljivih riječi, Nessim odloži slušalicu i primakne se rubu plesnog podijuma, radoznalo se oglédaju- ći oko sebe. - Zar se nešto dogodilo? - upitah prišavši mu, i sâm zadignuvši kapulja- ču. Osmjehne se i odmahne glavom. - Nigdje ne vidim Justinu. Clea joj hoće nešto reći. Vidiš li je ti? - Na žalost ne! I ja cijelu večer neuspješno pokušavam vidjeti prsten po kojemu bih je prepoznao. Stojimo i promatramo spore okrete plesača, če- kamo budno kao ribari koji očekuju prvi ugriz ribe. - Nema je - reče. - Nema je - po- novih, kao jeka. - Tada nam priđe Pierre Balbz, zadigne kapuljaču i reče: - Maloprije sam s njom plesao. Možda je izišla.
Nessim se vrati telefonu. - Tu je negdje - kaže. Da, sigurno. Ne. Ništa se nije do- godilo. Zadnji je s njom plesao Pierre. Strašna je gužva. Možda je u vrtu. Imaš li kakvu poruku? Mogu li joj reći da te nazove? Dobro. Ne, samo je izbio požar u dimnjaku. Ugasili su ga. - Spusti slušalicu i okrene se prema nama. - U svakom slu- čaju - reče - u tri sata imamo sastanak u predsoblju, bez krinke.
I tako se veliki ples i dalje kovitla oko nas, a vatrogasci, obavivši posao, pridru- žuju se gomili plesača. Vidim četiri prsata demona koji uza sveopći pljesak, u stakle- nik iznose krupnu pralju, onesviještenu, rekao bih. Pombal - očigledno je opet podle- gao najmilijoj vrsti whiskeya. Izgubio je šešir, ali pod njim, predostrožno, ima veliku žutu periku. Sumnjam da bi ga tako prerušena itko mogao prepoznati.
Točno u tri u predsoblju se pojavi Justine, iz vrta, bez krinke. Pierre i ja smo bili odlučili ne prihvatiti Nessimovu ponudu i odvesti se kući s njime; ostat ćemo uživati u plesu, koji sada počinje jenjavati. Društvanca se sastaju i odlaze, pristižu automo- bili. Nessim je nježno ljubi i kaže: - Gdje ti je prsten? - I sâm gorim od želje da je to zapitam, ali se ne usuđujem. A ona se smješka onim svojim bezazlenim, zatravljuju- ćim osmjehom i kaže: - Toto mi ga je zdipio s prsta, maloprije, dok smo plesali. Gdje je nestao, vrag mali? Hoću da mi ga vrati. - Pretražujemo dvoranu, ali Totou ni traga, pa Nessim, umoran, najposlije odustaje od traženja i proglašava ga nestalim. Ne za- boravlja, ipak, prenijeti Justini Cleinu poruku: vidim kako moja draga poslušno pri- lazi telefonu i okreće prijateljičin broj. Govori tiho, namah tajanstveno, a čujem je kako kaže: - Dobro sam, naravno - prije nego što poželi Clei laku noć. Rukom pod ruku Nessim i Justine izlaze na mjesečinu što već blijedi, a Pierre i ja pomažemo
im ući u auto. Za upravljačem sjedi ravnodušni Selim jastrebskih crta lica. - Laku noć! - vikne Justine i okrzne me usnama po obrazu. - Sutra - šapne, a meni ta riječ kao fijuk metka odjekuje u svijesti dok se vraćamo prema osvijetljenoj kući. Na Nessimovu licu zrcali se neka čudna, vragolasta smirenost, kao u čovjeka koji se na- kon velikog utroška energije napokon - opustio.
U stakleniku je netko, navodno, čuo duha. Smijeh i hihotanje. - Ma, kad vam ka- žem - vrišti Athena. - Jacques i ja smo sjedili na sofi, jel’ tako, Jacques? Kad tamo, pojavi se neka zakrabuljena spodoba, puhne u trubljicu i nestade. Nešto mi je govori- lo da je to Toto. Zadigla sam mu kapuljaču i ugledala Chloë Martinengo. - Ali, ka- žem vam - tumači Athena - uzdahnula je i promrmljala neku riječ... nešto kao... - namršti se, zastane na trenutak i onda - kao da pjeva uspavanku - otpjeva dvije posljednje riječi: - Justicija... Justicija. - Svi se od srca nasmijaše, a nekoliko glasova počne je oponašati: - Justicija urlao je domino pentrajući se uza stube. - Justicija!
Kad sam opet ostao sâm osjetih kako mi se kolebljivost i malodušje pretvaraju u tjelesnu glad, pa oprezno krenuh dvoranom prema blagovaonici iz koje se čulo žedno pucanje šampanjskih čepova. Ples je još bio u punom jeku: plesači se njihali kao vlažno rublje na snažnome vjetru, a saksofoni jecali otegnuto, kao praščići. U jednoj zidnoj udubini sjedi Drusilla Banubula s haljinom zadignutom preko lijepih koljena, dok joj dva smjerna harlekina previjaju uganuti zglob. Pala je, čini se, ili ju je netko gurnuo na pod.
Na kauču iza nje čvrstim snom spava afrički vrač s monoklom. Za velikim glaso- virom u susjednoj sobi zaplakana žena u večernjoj haljini svira džez i pjeva, tiho, ro- neći krupne suze. Nad nju naginje se stari debeljko dlakavih nogu, prerušen u Veneru Milonsku. I on plače. A trbuh mu podrhtava.
Blagovaonica je, međutim, bila razmjerno mirna. Zatekoh ondje Pursewardena, bez kapuljače i dobrano nakićena. Govorio je nešto Mountoliveu, dok je ovaj svojim neobičnim klizavim šepavim korakom obilazio stol i trpao na tanjur kriške hladne puretine i salatu. Pursewarden je nevezanim rečenicama rogoborio protiv Cervonije- vih što nude spumante{112} umjesto pravoga pjenušca. - Moram paziti - doviknuo mi je - svaki gutljaj nova glavobolja. - Ipak je gotovo u isti tren pružio čašu da mu je po- novno napune, stežući je malo odveć grčevito. Dobacio mi je zamišljen, blag pogled dok sam dohvaćao tanjur, a onda me s očiglednim olakšanjem zovnuo po imenu. - Ah, Darley - reče - to si ti, a ja sam na trenutak pomislio da je jedan moj tajnik. Cije- lu večer su mi za petama. Kvare mi veselje. Errol ni za živu glavu ne bi narušio pro- tokol i otišao kući prije šefa Poslanstva, pa sam se morao skriti u vrt, da pomisle kako sam otišao, jadnici. Kad sam bio mlad diplomat često sam proklinjao ministra što me zadržava na dosadnim večerama, pa sam se zakleo da nikada neću primorava- ti mlađe kolege na takvo mučenje, ako jednom postanem šef Poslanstva. - Njegovo lako, neusiljeno brbljanje i neishitren način izražavanja već su ga na prvi pogled čini-
li simpatičnim, iako sam bio svjestan da se ponaša s istančanom profesionalnošću školovana diplomata. Puste je godine proveo nastojeći da se podređeni osjećaju ugodno u njegovu društvu, a pritom skrivao duhovni prijezir prema njima, pa je na kraju počeo odavati dojam sušte iskrenosti koji - premda naoko prirodan - zapravo nije mogao biti lažniji. Posjedovao je vjerodostojnost izvrsne glume. Mene je pak je- dilo što sam se vazda zatjecao u misli da mi je simpatičan. Polako smo obilazili stol, razgovarali i punili tanjure.
Što si vidio u vrtu, Davide? - peckavo zapita Pursewarden, a ministrovo oko ga namah zamišljeno pogleda, opominjući ga, valjda, da ne kaže štogod neprilično, ne- umjesno. - Vidio sam - osmjehne se Mountolive i posegne za čašom - vidio sam za- ljubljenog Amarila kraj jezera; razgovarao je s nekom ženom u dominou. Možda mu se ispunio san? Svi su dobro znali za Amarilovu strast. - Nadam se da jest.
I što još? - dobaci Pursewarden izazovnim, prilično prostačkim tonom, kao da cilja na neku samo njima dvojici poznatu tajnu. Što još, koga si još vidio, Davide? - Bio je pripit, pa mu je glas, premda ljubezan, zvučao pomalo nasilnički. Mountolive pocrveni i pogleda u tanjur.
Ostavio sam ih i krenuo dalje, s prepunim tanjurom i punom čašom. U srcu sam ćutio lagani prijezir prema Pursewardenu i iznenadno žaljenje prema Mountoliveu pri pomisli da ga je Pursewarden doveo u nezgodan položaj. Htio sam biti sâm, jesti na miru i razmišljati o Justini. Moj prepuni tanjur zamalo prevrnuše tri strahovito na- mazane gracije, odreda muškarci, ako je bilo suditi po dubokim glasovima. Natezali su se u predsoblju: zalijetali se jedni drugima u slabine i pritom veselo režali, kao psi. Odjednom mi sine kako bih mogao poći gore, u kućnu knjižnicu, u kojoj sada zacijelo nema žive duše. Nadao sam se tamo naći nove Kavafisove rukopise, ne budu li pod ključem, jer Cervoni je bio strasni sakupljač knjiga.
Na prvom katu, neki debeljko vretenastih nogu, odjeven u Crvenkapicu, mlatio je po zahodskim vratima; sluge su usisavačem čistili čađu sa sagova i potiho razgovara- li. Knjižnica je bila na drugom katu. Iz jedne spavaće sobe dopirala je galama, a u kupaonici na donjem katu netko je ritmički povraćao. Došavši do odmorišta, pri- tisnuo sam nogom hermetički zatvorena vrata: otvorila su se, usisala me. Dugačka prostorija s policama punim krasnih knjiga bila je prazna; samo je uz ognjište sjedio Mefisto s knjigom na koljenima. Skine naočale da vidi tko sam, a ja shvatih da je to Capodistria. Prikladniji kostim zaista nije mogao odabrati. Pristajao je uz onaj nje- gov velik pohotni kljunasti nos, uza sitne, prodorne, blizu usađene oči. - Uđi - vikne.
Pobojao sam se da je možda netko tko bi htio ljubovati, jer bih se u tom slučaju... toujours la politesse{113} osjetio obveznim... Što to jedeš? Vatra je odlična. Tražim ci- tat što me opsjeda već cijelu večer.
Prišao sam mu i stavio pun tanjur u sredinu, kao žrtvu, da ga podijelimo. - Došao
sam vidjeti novi Kavafisov rukopis - rekoh.
Rukopisi su svi pod ključem - reče.
Što možemo!
Vatra je veselo pucketala; soba je bila tiha, ugodna, a zidovi obloženi lijepim knjigama. Skinuo sam plašt i sjeo, ali sam najprije pretražio police, dok je Da Capo dovršavao prepisivati nešto na komadić papira. - Zanimljivo je vidjeti ovo od Mo- untoliveova oca - odsutno reče. - Ovo golemo izdanje budističkih tekstova u osam knjiga. Jesi li znao za to?
Čuo sam - neodređeno rekoh.
Stari je bio sudac u Indiji. Ostao je ondje i kad se povukao u mirovinu, i još je ondje; najznačajniji europski stručnjak za tekstove na jeziku pali.{114} Moram reći... Mountolive ga godinama nije vidio. Kaže da se odijeva kao saddhu,{115} Vi Englezi ste ekscentrični do srži. Zašto stari ne bi mogao raditi na tim tekstovima u Oxfordu, ha?
Možda zbog podneblja?
Možda - složi se on. - Evo. Ovo sam tražio - znao sam da je negdje u četvrtoj knjizi. - Zatvori knjigu zalupivši je.
Što je to?
On prinese papirić vatri, pa polako, s izrazom zbunjena užitka pročita prepisani citat: »Plod sa stabla dobra i zla sam po sebi nije ništa drugo nego put; da, jabuka nije ništa drugo nego pregršt prašine.«
To sigurno nije budizam - rekoh.
Ne, to je Mountolive père{116} glavom, iz uvoda.
Mislim ...
Ali tada negdje u blizini odjeknu prigušeni krici, a Capodistria uzdahne. - Ne znam za kojega vraga svake godine ponovno dolazim na ovaj usrani pokladni ples - mrzovoljno reče i iskapi whiskey. - Astrološki je loše aspektiran. Za mene, hoću reći. I svake godine se nešto ružno dogodi. Naprosto ti bude neugodno. Prije dvije godine našli su Arnelha, obješena, u glazbenoj galeriji u Fontanijevih. Smiješno, ha? Vraški bezočno, ako se sâm objesio. Pa onda onaj dvoboj između Martina Feryja i Jaco- mea Fortea... Fašnik priziva vraga. Zato sam se i obukao u Krampusa. Šećem i če- kam da mi ljudi dođu prodati dušu. Aha! - šmrkne, protrlja ruke šušketavo kao da trlja pergament i nasmije se onim svojim suhim grohotom. Zatim ustane i dohvati posljednji komad puretine: - Bože, znaš li ti koliko je sati? Moram kući. Belzebubo- vo vrijeme za počinak.
Morao bih i ja - rekoh, razočaran što nisam vidio rukopis staroga pjesnika. -
Morao bih i ja.
Hoćeš li da te povezem? - upita u trenutku kad nas automatska vrata ponovno izbaciše u glazbom izmučeni zrak odmorišta. - Nema se smisla nadati da bismo se mogli pozdraviti s domaćinom. Cervoni je zacijelo već legao.
Sišli smo polako, čavrljajući, u veliko predvorje u kojemu se i dalje kovitlala glazba u neprekidnoj struji sinkopiranog zvuka. Da Capo ponovno stavi krinku; sada je bio nalik čudesnom, pticolikom zloduhu. Zastali smo na trenutak i promatrali ple- sače, a zatim on zijevnuvši reče: - Evo, ovo je trenutak kada - da citiram Kavafisa -
»Bog napušta Antonija«. Laku noć. Ne mogu više bdjeti, premda će noć, bojim se, još biti puna iznenađenja. Uvijek je takva.
I pokazalo se da je imao pravo. Motao sam se još malo po kući, promatrao plesa- če, a onda sišao u mračnu svježinu noći. Pred vratima je čekalo nekoliko limuzina i nekoliko pospanih slugu, ali su se ulice počele prazniti, pa mi se zvuk vlastitih kora- ka što su se lijepili o nogostup činio oštar i stran. Na uglu ulice Fuad stajale su dvije drolje, Europljanke, malodušno oslonjene o zid, i pušile. Zovnule su me, jedanput, hrapavim glasom. U kosi imale su cvijet magnolije.
Zijevajući, prošao sam pored »Étoilea«, jer sam htio vidjeti radi li možda još Me- lissa, ali u baru nije bilo nikoga osim pijana društvanca koje se nije dalo kući, premda je Zoltan već bio naslagao stolce i stolove na plesni podij oko njih. - Danas je rano pošla kući - reče mi čovječuljak. - I svirači. I cure. Svi. Samo ne ovaj asu- anski canaille.{117} Brat mu je policajac, zato se ne usuđujemo zatvoriti. - Jedan de- beljko počne plesati trbušni ples, zavodnički miješajući zdjelicom i kukovima, a društvo mu je pljeskanjem davalo takt. Izišao sam iz lokala i prošao kraj Melissina bijednog stana, u slabašnoj nadi da je možda još budna. Činilo mi se da moram s ne- kim prozboriti; ne, htio sam je zamoliti za cigaretu. I ništa drugo. Poslije će doći že- lja da spavam s njome, da obujmim ono njeno vitko, drago tijelo i udahnem njegov kiseli miris alkohola i duhana, a pritom cijelo vrijeme mislim na Justinu. Ali prozor je bio mračan; spavala je ili još nije bila stigla kući. Zoltan mi reče da je iz bara izišla u društvu nekoliko poslovnih ljudi prerušenih u admirale. »Des petits commerçants quelconques«,{118} prezirno je dodao i odmah se počeo ispričavati.
Ne, bilo mi je suđeno provesti samotnu noć, obasjanu slabim tmurnim mjesecom što je provirivao iza lukobrana, dok je more lizalo i oblizivalo lukobrane a obala iščezavala u bjelini, svjetlucala u sivilu, kao tinjac. Stajao sam neko vrijeme na rivi, prstima kidao korijandol, komadić po komadić; svaki komadić otkidao se s tvrdom suhom konačnošću, kao veze među ljudima. Zatim sam, pospan, krenuo kući po- navljajući u sebi Da Capove riječi: »Noć će biti puna iznenađenja.«
Iznenađenja su zapravo već počinjala u kući iz koje bijah netom izišao, premda sam, naravno, za njih doznao tek sutradan. Pa iako su to uistinu bila prava iznenađe-
nja, primili su ih posve u skladu s duhom toga grada - pomirenost kojega s usudom je tako duboka da je gotovo muslimanska. Jer u Aleksandriji nikoga nikada ne može- te duboko potresti; tragedija u nas postoji samo kao začin razgovoru. I smrt i život su tek igra neizbježna slučaja, zaslužit će samo osmjeh i usputnu primjedbu što će svi- jesti o njihovoj neumitnosti dati još veću draž. Ako Aleksandrijcu ispričate lošu vi- jest, spremno će vam odvratiti: - Znao sam. Moralo se dogoditi nešto tako. Uvijek se dogodi. A evo što se dogodilo.
U stakleniku Cervonijeve kuće bilo je nekoliko starinskih chaises-longues,{119} na koje su bili natrpali cijelo brdo kaputa i večernjih ogrtača; a kada su se plesači počeli spremati na odlazak uslijedilo je uobičajeno svlačenje domina i potraga za bundama i ogrtačima. Mislim da je upravo Pierre naišao na ono na što je naišao dok je u toj go- mili kaputa tražio baršunski smoking što ga je bio svukao na početku večeri. Ja sam, u svakom slučaju u to doba već bio izišao i krenuo kući.
Naišao je na Totoa de Brunela, još topla pod plišanim dominom, sa šapicama što su stršile uvis kao dvije sočne male krmenadle, kao kada se pas prevrne na leđa da mu počešu trbuh. Ležao je duboko zakopan u gomili kaputâ. S jednom rukom za- ustavljenom na pola puta prema kobnoj sljepoočnici - pokret presječen na samome početku, prije negoli je i opisao luk, pa je ruka ostala ondje, podignuta malo više od druge, kao da maše nevidljivim dirigentskim štapićem. Igla s Pombalova velikog ženskog šešira bila mu je svom snagom zabodena u glavu, sa strane, pribola ga kao kukca o plišanu kapuljaču. Athena je u tom trenutku vodila ljubav s Jacquesom i pri- tom doslovno ležala na mrtvome tijelu - što bi njega, u normalnim okolnostima, bilo dovelo do ushićenja. Ali bio je mrtav, le pauvre Toto,{120} a k tome je na ruci još imao prsten moje ljubovce. »Justicija!«
Naravno, takve stvari događaju se svake godine.
Naravno. - Još sam bio ošamućen.
Ali Toto - to je zbilja neočekivano, nema što.
Balthazar me nazvao sljedećeg jutra oko jedanaest i sve mi ispripovjedio. A meni, ošamućenom i snenom, sve je to zvučalo ne samo nevjerojatno nego i posve nepojmljivo.
Održat će se procès-verbal, zato i nazivam. Nimrod pokušava ublažiti stvar. Tre- bat će samo jedan svjedok sa sinoćnje večere.
Justine misli da bi to možda mogao biti ti, ako nemaš ništa protiv? Dobro. Na- ravno. Ne, mene su iz kreveta digli Cervonijevi u četvrt do četiri. Strašno uzbuđeni. Pošao sam k njima i... obavio što je trebalo. Bojim se da oni još nisu pohvatali sve konce. Igla je pripadala šeširu... da, tvoga prijatelja Pombala... diplomatska nepovre- divost, naravno. Međutim, i on je bio mrtav pijan... Nemoguće, dakako, da bi on to učinio, ali znaš kakva je policija. Je li ustao? Nisam se usudio buditi ga tako rano; to

sam im i rekao.
No, u svakom slučaju - reče Balthazar - njegova smrt je uzbudila mnoge mirne duhove, i to ne samo u francuskom poslanstvu.
Ali imao je Justinin prsten - promuklo rekoh, a sve crne slutnje od posljednjih nekoliko mjeseci srušiše se sada na mene, shrvaše me. Osjetio sam kako mi se muti, kako me hvata groznica, pa sam se na trenutak morao nasloniti na zid iza telefona. Balthazarov odmjereni ton i veseli glas zvučali su mi bestidno. Uslijedila je duga stanka.
Da, znam za prsten - reče on, tiho se nasmije i doda: - ali teško je i zamisliti da bi to mogao biti razlog. Toto je bio i ljubavnik ljubomornog Amara, znaš. Postoji ne- koliko mogućih razloga...
Balthazare... - rekoh, a glas mi prepukne.
Nazvat ću te bude li još što. Procès{121} je u sedam, dolje, u Nimrodovu uredu.
Vidimo se tamo, ha?
Dobro.
Odložio sam slušalicu, nahrupio u Pombalovu sobu, kao bomba. Zavjese su još bile spuštene, a krevet u strašnom neredu - znak da je netko donedavno u njemu le- žao, ali Pombalu nije bilo traga. Čizme i razni drugi dijelovi praljina kostima ležali su razbacani po sobi, pa sam zaključio da se prethodne noći zapravo bio vratio kući. Perika mu je sada ležala u predsoblju ispred kućnih vrata: to znam jer sam ga znatno poslije, oko podne, čuo kako se teškim korakom penje stubištem i ulazi u stan, držeći je u ruci.
Gotovo je sa mnom - kratko ispali - Gotovo, mon ami.{122} - Pocrvenio je kao rak i uputio se prema stolcu za kostobolju, kao da očekuje nagli napadaj svoje čudne, podmukle bolesti. - Gotovo - ponovi, zavali se u nj, uzdahne i protegne se. Zbunjen i zgranut stajao sam ondje, u pidžami. Pombal teško uzdahne. - Moji u uredu su već sve doznali - reče i smrknuto stisne vilicu. - Kao prvo, grozno sam se ponašao... da, generalni konzul je danas dobio živčani slom... - I tada mu na oči najednom, vrcnuše prave pravcate suze: mješavina bijesa, zbunjenosti i histerije. - Znaš li što? - kihne. - Oni iz Deuxième misle da sam pošao na ples samo kako bih zabo iglu u de Brunela koji je naš najbolji i najpovjerljiviji agent.
Tada počne jecati, otegnuto, kao magare, a plač mu se na neki čudesan način neprestance pretvarao u smijeh; brisao je zaplakane oči, jecao i smijao se, sve u isti mah, a uz to još dahtao. Zatim se, još potresen silovitim osjećajima, skotrlja sa stolca na sag, kao jež, pa je ležao ondje neko vrijeme i drhtao. Onda se počne polako kotrljati prema drvenoj oplati na zidu i - drhteći još od suza i smijeha - ritmički uda- rati glavom o zid te pri svakom udarcu izvikivati značajnu i dojmljivu riječ -

summu{123} svekolika očaja:
Merde, Merde, Merde, Merde, Merde.
Pombale - procijedih - za ime Boga!
Odlazi! - dovikne s poda. - Neću prestati ako ne odeš. Molim te idi. - Sažalio sam se nad njim, izišao iz sobe, natočio kadu i ležao u hladnoj vodi dok nisam čuo kako uzima kruh i maslac iz smočnice. Prišao je vratima kupaonice i kucnuo. - Tu si?
upita.
Da.
Onda zaboravi sve što sam ti rekao - vikne preko drvene pregrade. - Hoćeš, ha?
Već sam zaboravio.
Začuh kako se teškim korakom vraća u sobu. Ostali smo ležati u krevetu sve do objeda, i on i ja, bez riječi. U jedan i trideset dođe Hamid i iznese objed, ali ni on ni ja nismo mogli jesti. Upravo tada zazvoni telefon, pa se pođoh javiti. Justine. Jamač- no je pretpostavljala da sam čuo za Totoa de Brunela, jer nije izravno spomenula do- gađaje oko njega. - Hoću - reče - da mi vrate onaj moj grozni prsten. Balthazar je uložio zahtjev policiji. Da, onaj prsten što ga je Toto uzeo. Ali čini se da ga netko mora identificirati i to potpisati. Na procèsu. Tisuću puta hvala što si se ponu- dio. Možeš zamisliti kako smo Nessim i ja... to je samo svjedočenje. A onda bismo se, možda, mogli sastati, zlato, pa ćeš mi ga dati. Nessim danas popodne mora poslom u Kairo, avionom. Hoćemo li u dvorištu »Aurore«, u devet? Tako ćeš imati vremena. Čekat ću u autu. Moram razgovarati s tobom. Da. Sad moram ići. Još je- danput ti hvala. Hvala ti.
Ponovno smo sjeli objedovati, sudruzi u ropstvu, teški od osjećaja krivnje, is- crpljeni. Hamid nas je posluživao, obzirno, u posvemašnjoj tišini. Je li znao što nas obojicu muči? Nemoguće bijaše pročitati bilo što na tomu blagom, rošavom licu, u onome jedinom škiljavom oku.
* * * *

XI.

Bilo je već omrklo kad sam na trgu Muhameda Alija otpustio taksi i krenuo prema Nimrodovu uredu u pomoćnom odjelu Prefekture. Još sam bio ošamućen obratom događaja, pritisnut teretom stravičnih mogućnosti što su se nametale mašti - opome- nama i prijetnjama posljednjih nekoliko mjeseci tijekom kojih sam živio samo za jednu osobu - za Justinu. Gorio sam od nestrpljenja da je ponovno vidim.
Izlozi su već bili osvijetljeni, a mjenjačnice pune francuskih mornara koji su svo- je franke pretvarali u hranu i vino, svilu, žene, dječake ili opijum - u sve vrste ra- zumljiva zaborava. Nimrodov ured bio je na kraju sive, starinske zgrade, podalje od ceste. Zgrada se sada doimala napušteno, puna praznih hodnika i otvorenih ureda. Koraci su mi, stružući, odjekivali u tišini dok sam prolazio kraj prazne vratarnice i otvorenih soba. Svi službenici bih su već u šest otišli s posla. Neobično bijaše slo- bodno se kretati policijskom zgradom. Na kraju trećega dugačkog hodnika dospio sam do Nimrodovih vrata i pokucao. Unutra čuli su se glasovi. Ured je bio prostrana, dapače velebna prostorija, kakva i dolikuje njegovu činu, s prozorima što su gledali na prazno dvorište u kojemu je nekoliko kokošiju povazdan kvocalo i kljucalo po osušenu blatu. Posred dvorišta stajala je osamljena dronjava palma, daju- ći tanahnu hladovinu za ljetne žege.
Kako se iznutra nitko nije odazivao, otvorio sam vrata, zakoraknuo u sobu i - stao kao ukopan, jer je blještavi snop svjetlosti u tami davao naslutiti projekciju - filma. No, zapravo je to bio samo veliki epidijaskop što je na suprotni zid bacao jarke, uvećane odbljeske fotografija koje je Nimrod vlastitom rukom umetao u stroj, jednu po jednu, iz omotnice. Zaslijepljen, koraknuo sam naprijed i u svjetlucavoj po- lutami oko epidijaskopa razabrao profile Balthazara i Keatsa, jarko osvijetljene snažnom žaruljom.
Dobro - reče Nimrod, napola se okrene, doda: - Sjedni - i rastreseno gurne sto- lac prema meni. Keats mi dobaci zagonetni, samozadovoljan, uzbuđen smiješak. Fo- tografije što su ih onako pozorno proučavali bile su Keatsove snimke s Cervonijeva plesa. Gledajući ih, uvećane, imao sam dojam da gledam niz grotesknih fresaka što zabljesnu na bijelome zidu i potom iščeznu. - Pogledaj, možda ćeš nam pomoći da ga prepoznamo - reče Nimrod, a ja sjedoh i poslušno okrenuh lice prema snopu svjetlosti u kojemu su titrale sjene dvanaestak redovnika u mahnitu plesu. - Nemoj tu - reče Keats. Bijelo magnezijsko svjetlo već je plamenom lizalo orise zakrabulje- nih spodoba.
Uvećane do tako divovskih razmjera, slike kao da su najavljivale nekakav novi stil u umjetnosti, jeziviji od ma čega što je mogla zamisliti Goyina mašta. Bila je to neka posve nova ikonografija - prizori slikani dimom i bljescima munja. Nimrod je sporo mijenjao fotografije i na svakoj bi se podulje zadržao. - Što kažete? - zapitao bi prije nego bi nam prikazao novu povećanu presliku stvarnoga života. - Što kažete?
Uzalud! Nikoga na njima nismo mogli prepoznati. Bilo ih je ukupno osam - osam jezovitih, sablasnih uprizorenja svetkovine smrti, satirsko-redovničkog slavlja u kakvoj srednjovjekovnoj kripti, a svaka - činilo se - oblikovana maštom de Sade- ovom! - To je ona s prstenom - reče Balthazar kada se pojavi peta, zatitravši na zidu pred našim očima. Skupina zakrabuljenih spodoba koje su se - s rukom u ruci - njiha- le u pomamnu plesu, lelujala nam je pred očima, bez lica, bez izraza, kao u sipe ili
nekih drugih grotesknih čudovišta što ponekad vrebaju iz mračnih dubina. Oči su im bile tek prorezi lišeni izražaja, a veselost travestija svega što je ljudsko. Tako se, znači, ponašaju inkvizitori kad nisu na dužnosti! Keats očajnički uzdahne. Ruka jed- ne počivala je na podlaktici druge crnoodjevene spodobe. A na prstu jedva ra- zaznatljivi bijeli odbljesak, trag - možda - Justinina zlosretna prstena. Nimrod poče opisivati sliku, potanko, hladno, kao da očitava manometar. - Pet krabulja... negdje kraj šanka, vidi se rub... Ali ona ruka? Je li to de Brunelova ruka? Što ti misliš? - Zagledao sam se u nju. - Moguće je - rekoh. - Justine nosi prsten na drugome prstu.
Ha! - pobjednički vikne Nimrod i pridoda: - To je važno znati.
Da, ali tko se krio u onima drugim spodobama, blještavom svjetlošću onako ne- nadano otetim ništavilu? Zurili smo u njih, a one su nam kroz baršunske proreze, kao snajperi, odvraćale ravnodušnim pogledima.
Ništa od toga - napokon će Balthazar, uzdahnuvši, a Nimrod isključi brentavi stroj. Nakon trenutka tame sobu preplavi obična električna svjetlost. Na pisaćem sto- lu hrpa strojem ispisanih papira; nedvojbeno su čekali njegov potpis - za procès- verbal. Na četvrtastom komadu sive svile ležalo je nekoliko predmeta što su nam se odnedavno uporno vrzmali po glavi: dugačka igla za šešir ukrašena neukusnim pla- vim kamenom i bjelokosni prsten moje ljubovce koji ni pogledati nisam mogao bez boli.
Potpiši - reče Nimrod i pokaže mi list papira - kad pročitaš svoju kopiju, hoćeš li? - Nakašlje se, prekrivši usta rukom, pa tiše doda: - A prsten možeš uzeti.
Balthazar mi pruži prsten. Bio je hladan i lagano posut praškom za otiske prstiju. Obrisao sam ga o kravatu i stavio u džep za uru. - Hvala - rekoh i sjedoh za stol da pročitam policijski obrazac, a ostali pripališe cigarete i počnu tiho razgovarati. Uz listove papira ispisane strojopisom ležao je još jedan list, ispisan nemirnim, neupe- čatljivim rukopisom generala Cervonija. Bio je to popis s imenima gostiju na kra- buljnome plesu, popis što još odjekuje prelijepom glazbom imenâ onih koje bijah to- liko zavolio, imenâ Aleksandrijaca. Poslušaj:
Pia dei Tolomei, Benedict Dangeau, Dante Borromeo, pukovnik Neguib, Toto de Brunei, Wilmot Pierrefeu, Mehmet Adm, Pozzo di Borgo, Hasan-paša Ahmed, Delphine de Francueil, Džambulat beg, Athena Trasha, Haddad Fahmi Amin, Gaston Phipps, Pierre Balbz, Jacques de Guéry, grof Banubula, Onoufrios Papas, Dmitrij Randidi, Paul Capodistria, Claude Amaril, Nessim Hosnani, Tony Umbada, Baldassaro Trivizani, Gilda Ambron...
Mrmljao sam ta imena čitajući popis, a u glavi svakome imenu dodavao riječ
»ubojica«, tek toliko da vidim zvuči li uvjerljivo. Tek kada sam došao do Nessimova imena, zastao sam i podigao pogled prema mračnome zidu - bacio, da tako kažem, zamišljenu njegovu sliku na zid, kako bih je proučio, pomno kao i ostale. U duhu, još
sam vidio izraz njegova lica u trenutku kada sam mu pomagao sjesti u veliki automo- bil - izraz neke čudne, vragolaste smirenosti, kao u čovjeka koji se - nakon velikog utroška energije - opustio.
* * * *

ČETVRTI DIO


XII.

Usprkos godišnjem dobu gradsko priobalje bilo je veselo od svjetlosti - dugački strmi obrisi Grande Cornichea što se u blagom padu stapaju s niskim obzorjem; tisu- ću osvijetljenih prozora iza kojih, poput blistave tropske ribe, sjede građani europskoga grada za ulaštenim stolovima krcatim čašama trišlje, anisa ili rakije. Dok sam ih promatrao, spopala me glad (bio sam slabo objedovao), a kako sam imao nešto vremena prije sastanka s Justinom, ušao sam u blještavo osvijetljenu »Dija- mantnu Sutru«, naručio sendvič i čašu whiskeya.
Kao uvijek kada burna vanjska zbivanja poremete osjećajni raspored stvari, po- novno sam počeo gledati grad novim očima - proučavati oblike i obrise što ih stvara- ju ljudska bića, ispitivati ih s odmakom entomologa koji proučava dotad nepoznatu vrstu kukca. Kakva je to rasa? Svaki njezin pripadnik zaokupljen je rješavanjem vlastitih briga, ljubavi, mržnja i strahova. Jedna žena broji novac na staklenom stolu, neki starac hrani psa, Arapin sa crvenim fesom navlači zavjese.
Mirisni dim sukljao je iz malih mornarskih krčmi na rivi, gdje se željezni ražnje- vi puni dobro začinjenih iznutrica jednolično okreću amo-tamo; nadimao poklopce blistavih bakrenih kotlova, širio vruću paru s mirisom liganja, sipa i golubova. Tu se pije iz plavih kositrenih vrčeva, a jede prstima, kao što je i danas običaj na Kiklad- skim otocima.
Uzeo sam trošnu kočiju, truckao se u njoj uzduž jecajućeg mora prema »Aurori«, upijao tamu, obuzet osjećajima kajanja i strepnje, toliko neuhvatljivim da su se opi- rali svakoj analizi, ali sam duboko u sebi (kao žabac pod hladnim kamenom, pod plaštom noći) još ćutio vrutke užasa pri pomisli da bi Justinu mogla ugroziti ljubav što smo je »gajili jedno prema drugome«. Premetao sam tu misao u glavi, kao uznik
koji nasrće na vrata što mu priječe put k izbavljenju iz nepodnošljiva ropstva, i nastojao smisliti izlaz iz neprilike što je lako mogla završiti njezinom i mojom smrću.
Veliki automobil čekao me parkiran podalje od ceste, u mraku pod stablima trišlje. Ona mi šutke otvori vrata, a ja uđoh, kao začaran - strahom.
No - napokon izusti i tiho zastenje od olakšanja, pa mi utone u naručaj i pritisne tople usne na moje. - Jesi li bio? Je li gotovo?
Jest.
Pritisne kvačilo; prednji kotači stanu mrviti šljunak, a auto zaroni u biserni sumrak i obalnom cestom krene prema rubu pustinje. Proučavao sam njezin oštri se- mitski profil u paperjastoj svjetlosti farova što se odražavala s predmeta uz cestu. Taj profil nedvojbeno je pripadao gradu koji je sada poput niza simbola promicao kraj nas - minareti, golubovi, kipovi, brodovi, deve i palme; profil što je živio u heraldič- koj vezi s ogoljelim krajolikom oko sebe - s onim uvalama velikoga jezera - i prista- jao mu, savršeno, kao Sfinga pustinji.
Moj prsten - reče. - Donio si ga?
Jesam. - Još jednom ga obrisah kravatom i ponovno nataknuh na pravi njegov prst. Zatim, i ne htijući, rekoh: - Justine, što će biti s nama?
Ona mi uputi divlji, mrk pogled, kao beduinka, a zatim se toplo osmjehne. - Zašto?
Pa zar ne shvaćaš? Morat ćemo prekinuti. Ne podnosim misao da bi ti se moglo nešto dogoditi... Možda bih morao poći Nessimu i reći mu... - Što? Nisam znao.
Ne - protisne - ne. Ti to ne bi mogao. Ti si Anglosas... ne bi mogao tek tako prekršiti zakon, bi li? Nisi ti kao mi. Osim toga, Nessimu ne možeš reći ništa što on već ne nagađa, a možda i zna... Mili - položi toplu ruku na moju - pričekaj... voli, to je jedino važno... pa ćemo vidjeti.
Dok sada opisujem ovaj prizor, sa zaprepaštenjem shvaćam da je ona već tada u sebi nosila (nevidljivu, kao već zametnuti fetus djeteta) Pursewardenovu smrt: da su joj cjelovi bili upućeni mrtvom licu moga prijatelja - posmrtnoj maski pisca koji je nije volio, koji ju je čak prezirao. Ali ljubav je zloduh, pa me ne bi čudilo da je nje- gova smrt, čudnim nekim obratom, zapravo obogatila našu vezu, ispunila je obmana- ma kakvima se hrani ženska mašta - začinom tajnih užitaka i nevjera što su neraz- dvojni dio svakoga ljudskog odnosa.
Ah, što se imam žaliti? Čak i ta polu-ljubav ispunjala mi je srce do presitosti. Ako se itko imao razloga žaliti, onda je to bila Justine. Teško je to protumačiti. Je li već tada planirala pobjeći iz Aleksandrije? »Moć žene je tolika«, piše Pursewarden,
»da jedan jedini poljubac može promijeniti muškarčev život, preobratiti ga...« ah
čemu i dalje pričati o tome? Bio sam sretan što sjedim uz nju, što ćutim toplinu ruke koja je počivala u mojoj.
Modra noć bila je ledenobijela od zvijezda, a budna pustinja širila oko nas ču- desne svoje amfiteatre nalik na prazne odaje u velikom dvorcu od oblaka. Mjesec je te noći kasnio i bio blijed, zrak nepomičan, dine izrezbarene vjetrom. - O čemu razmišljaš? - upita moja draga.
O čemu sam razmišljao? O ulomku iz Prokla, koji kaže da je Orfej vladao sre- brnom rasom, to jest onima koji življahu »srebrni« život; o ploči Balthazarova kami- na, prepunoj napravama za čišćenje lula i drvenim indijskim majmunima koji niti vide, niti govore, niti čuju zlo; o magičnom Pitagorinom pentagramu iznad njih. O čemu još? O fetusu u navoštenoj omotnici, o skakavcu šćućurenu u pšeničnom klasu, o Arapinu koji izgovara poslovicu što mi je odjekivala u glavi. »Sjećanje čovjeka staro je kao i nesreća.« O prepelicama iz provaljene krletke, što su se rasule po tlu, lagano, kao medna mrlja, ne znajući da mogu pobjeći. O mirisu perzijskog jorgo- vana na sajmištu miomirisa.
Prije tisuću i četristo godina - glasno rekoh - Vega u Liri bila je zvijezda Sje- vernjača. Gledaj gdje sada blista.
Ljubljena glava s onim duboko usađenima, mrkim očima okrene se, a ja ponovno ugledah dugačke korablje nadomak Farosu, plimno more, minarete blještave od rose; začuh zov slijepoga hodže koji dozivlje glasom krtice zablještene sunčevom svjetlošću; topot deva na putu prema sajmišnom slavlju. Vidjeh Arapkinju: priprema mi postelju, tapše jastuke sve dok se ne napuhnu kao bjelanjak pod mlatom; a ulo- mak iz Pursewardenove knjige kaže: »Gledali su se, svjesni da nemaju ni mladosti ni snage kojima bi mogli spriječiti rastanak.« Kad je Melissa zatrudnjela s Nessimom, Amaril nije mogao obaviti pobačaj, premda je Nessim to htio, zbog Melissine bolesti i slaba srca. - Mogla bi umrijeti - rekao je, a Nessim je kratko kimnuo i dohvatio ka- put. Ali ona tada nije umrla, rodila je dijete...
Justine na grčkom citira nešto što ne prepoznajem:

Pržina, divlje ruže i bijele stijene Uz Aleksandriju, putokazi mornaru, Sprudovi što se osipaju i toče Pijesak u vodu, vodu u sitni pijesak, A nikada u vino mog progonstva Što boji zrak kroz koji se i toči;
I neki glas što um obuzima
Arapskom pjesmom: »Brod što nema jedra, Nalik je ženi koja nema grudi.« Tek to,
I samo to.

Hodali smo s rukom u ruci po mekima pješčanim dinama, nespretno kao kukci, dok nismo došli do Tapozirisa i njegove gomile razrušenih stupova, kapitela, i drevnih, vremenom izjedenih morekaza. (»Tragovi osjećaja«, kaže Coleridge, »mogu postoja- ti beskrajno dugo u latentnom stanju, i to upravo onim poretkom kakvim su bili utisnuti.«) Da, ali poredak mašte nije jednak poretku uspomena. Lagani vjetar puhao je s mora, s grčkog arhipelaga. More je bilo glatko poput ljudskog obraza. Samo na rubovima bibalo se i uzdisalo. A oni topli cjelovi ostali su ondje, odsječeni od ono- ga prije i onoga poslije; i traju, sami za sebe, kao prozračni list krhke paprati ili ruži osušenih među koricama starih knjiga - jedinstveni i neizbrisivi kao uspomene na grad kojega utjelovljuju i prizivlju: uvojci glazbe sa zaboravljene karnevalske gitare što odjekuju mračnim ulicama Aleksandrije dokle god traje tišina...
Ne gledam više na sve nas kao na muškarce i žene od krvi, i mesa kao na stvore- nja otežala od vlastitih nehata prema drugima, od vlastitih ludorija i izdaja, nego kao na stvorove što su se i ne htijući stopili s ovim mjestom, do pojasa se ukopali u ruše- vine jednoga grada, natopili se njegovim vrijednostima; vidim ih kao stvorenja o ko- jima Empedoklo piše: »Odvojeni udovi lutaju, žudeći za sjedinjenjem«, ili, na drugo- me mjestu: »I tako biva da slatko obuhvaća slatko, a gorko skoči na gorko. Kiselo ki- selom ode, a toplo toplome hodi.«{124} Svi oni stanovnici su ovoga grada, a postupci su im izvan domašaja zavjereničke ili urotničke svijesti: Aleksandrijci.
Justine, leži na srušenome stupu kraj Tapozirisa, s tamnom glavom na tami jeca- ve vode, s uvojkom što ga podižu morski vjetrovi; kaže: - U cijelome engleskom je- ziku samo je jedan izraz koji mi nešto znači, riječi: Time immemorial.{125}
Kako se dalekom doima ta zaboravljena večer kad je gledam kroz izobličujuće zaslone sjećanja. Koliko smo još svi morali proživjeti kako bismo dočekali dan veli- kog lova na patke, koji je onako neočekivano, nepogrešivo, ubrzao završni obrat - i nestanak same Justine. Ali sve to pripada jednoj drugoj Aleksandriji - onoj koju sam stvorio u vlastitoj svijesti i koju je veliki Balthazarov pripis, ako ne srušio, a ono izmijenio do neprepoznatljivosti.
»Jedini način da ostanemo vjerni Vremenu«, piše Balthazar, »jest da isprepliće- mo dijelove zbilje, jer su mogućnosti, u svakom trenutku Vremena, beskrajne u svo- joj mnogostrukosti. Život je čin izbora. Vječito uzdržavanje od prosudbe i vječito bi- ranje.«
Sada, s povoljne točke motrišta na ovome otoku, gledam sva ta zbivanja u njiho-
voj dvojnosti, u preplitanju zbilje i mašte, novim očima; a prečitavajući i prerađujući zbilju u svjetlosti svega što sada znam, sa čuđenjem otkrivam da su se promijenili i sami moji osjećaji, da su ozrelili, produbili se. Možda je, znači, ipak trebalo razoriti moju osobnu Aleksandriju (»pravo umjetničko djelo nikad ne razotkriva posve glatku površinu«); pohranjena u svemu ovome možda leži klica i srž istine - plodo- uživatelj koje je samo vrijeme - a koja će me, budem li je mogao primiti u sebe, odvesti malo dalje u potrazi za pravim mojim bićem. Vidjet ćemo.
* * * *

XIII.

»Clea i njezin stari otac; ona ga obožava. Sjedokos, uspravan, s očima punim nekog divljeg sažaljenja prema mladoj neudanoj božici koju je donio na svijet. Jednom go- dišnje, na Silvestrovo, plešu u hotelu Cecil, otmjeno, gospodski. On pleše valcer kao da je igračka na oprugu.« Ove riječi sam već jednom negdje zapisao. One mi u sjeća- nje dozivaju jedan drugi prizor, drukčiji slijed zbivanja.
Učeni starac sjeda za moj stol. Gaji osobitu sklonost prema meni, ne znam zašto, ali sa mnom uvijek razgovara s nekom razigranom skromnošću, kao i sada dok sjedi- mo i gledamo kako se njegova lijepa kći okreće dvoranom u naručju nekog obožava- telja, ljupka i suzdržana. - Još je tako nalik na školarku, ili na umjetnicu. Večeras je na kaputu otkrila mrlju od vina, pa je preko plesne haljine zagrnula kabanicu, a usput pojela karamele što ih je našla u džepovima. Ne znam što bi joj rekla mati, da je živa. o.br.ada b.o.den
Pijemo, mirno, i promatramo odsjaje raznobojnih žarulja na licima plesača. On reče: - Osjećam se kao stari svodnik. Uvijek tražim nekoga tko bi je oženio... Toliko mi je stalo do njezine sreće, nekako... a zapravo je kvarim, jer se miješam..., a opet, ne mogu se oduprijeti... I miraz sam joj prikupio... peče me taj novac u džepu... Kad vidim pristalog Engleza kao što ste vi, dođe mi da kažem: »Za ime Boga uzmite je, čuvajte... Nije mi bilo lako odgajati je bez majke. Ha? Nema veće budale od stare budale.« - I ukočenim korakom kreće prema šanku, smiješeći se.
Uskoro prilazi nam Clea, sjeda kraj mene u separeu. Hladi se lepezom, nasmije- šena. - Četvrt do ponoći. Pepeljuga sirotica, mora odvesti oca kući prije negoli otku- ca ponoć, jer će inače ostati bez svoga najljepšeg sna.
Razgovaramo o Amaru, kojemu je toga poslijepodneva završeno suđenje za ubojstvo de Brunela, a oslobodili su ga zbog nedostatka neposrednih dokaza.
Znam - tiho će Clea. - I drago mi je. To mi je uštedjelo crise de conscience.{126}

Ne bih znala što ću da su ga osudili. Vidiš, znam da nije počinio ubojstvo. Kako to znam?' Pa, jer znam, dragi moj, tko je ubio i zašto... - Žmirnula je onim prekrasnim očima i nastavila. - Prava aleksandrijska priča - da ti je ispričam? Ali samo ako ćeš je zadržati u tajnosti. Obećaješ? Pokopaj je sa starom godinom - sa svim našim nedaća- ma i ludorijama. Mora da su ti se već popele navrh glave, zar nisu? Dobro. Slušaj. One pokladne noći ležala sam u krevetu i razmišljala o jednoj slici - o velikom portretu Justine. Nešto na njemu nije bilo u redu, a nisam znala što. Činilo mi se da su to ruke - one tamne, lijepo oblikovane ruke. Bila sam ih prilično točno naslikala, ali, eto, nešto u kompoziciji nije valjalo, pa me to počelo mučiti upravo te večeri - mjesecima nakon što sam ga dovršila. Ne znam zašto. Najednom sam pomislila:
»Moram razmisliti o tim rukama«, dovukla portret iz atelijera u sobu, i postavila ga uza zid. No, uzalud; provela sam cijelu večer pušeći pred njim, skicirajući ruke u raznim položajima, po sjećanju. Pomislila sam nekako da bi krivac mogao biti onaj grozni bizantski prsten na njenoj ruci. U svakom slučaju, nije bilo nikakve koristi od svega toga razmišljanja, pa sam se oko ponoći vratila u postelju i ležala pušeći, s mačkom koja mi je spavala kraj nogu.
Ulicom su povremeno prolazila društvanca, pjevala i smijala se, ali se gradska buka pomalo smirivala; bilo je već kasno.
Najednom, u tišini, odjekne bat koraka. Netko je trčao glavom bez obzira. Nikad nisam čula da netko trči tako brzim, tako lakim korakom. Samo opasnost, strah ili neprilika mogu nagnati čovjeka na tako luđački trk, pomislila sam, osluškujući. Ko- raci su sada odjekivali Ulicom Fuad, istom vratolomnom brzinom, a zatim skrenuli u Ulicu sv. Sabe. Postajali su sve bučniji. Prešli su ulicu, zastali, a zatim se vratili na moju stranu ulice. Tada je odjeknula divljačka zvonjava na mojim vratima.
Sjela sam, iznenađena, uključila svjetiljku i pogledala na sat. Tko bi mogao biti u to doba? Dok sam tako sjedila, oklijevajući, zvonce se ponovno oglasi: dugo, dva puta. E, sad, električni prekidač na ulaznim vratima isključuje se u ponoć, pa mi nije bilo druge nego sići i pogledati tko je. Ogrnula sam kućnu haljinu, tutnula onaj moj mali revolver u džep, i sišla pogledati. Kroz staklenu pregradu na vratima nazirala se neka sjenka, ali je staklo bilo predebelo, pa ništa nisam vidjela. Morala sam otvori- ti vrata. Malko sam ustuknula. - »Tko je?«
Ugledala sam nekog čovjeka: skutrio se u dovratku kao slijepi miš. Teško je di- sao, vidjela sam kako mu se grudi nadimlju, ali nije davao glasa od sebe. Na sebi je imao domino, ali je kapuljaču bio skinuo s glave, pa sam mu u svjetlosti ulične svje- tiljke ugledala lice. Na trenutak sam se, naravno, sledila od straha. A on: zaljulja se kao da će pasti u nesvijest. Trebalo mi je desetak sekundi da shvatim čije je to ružno lice s grozno velikom zečjom usnom. Osjetila sam veliko olakšanje; po nogama su mi prošli žmarci. Znaš tko je to bio? Kosa mu je bila slijepljena znojem, a oči su mu u onoj sablasnoj svjetlosti goleme - plave, kao u djeteta. Shvatila sam da je to onaj

čudni Nessimov brat - onaj koji se rijetko pokazuje, Narouz Hosnani. »Dobro me služi pamćenje«, pomislila sam, jer sam ga se sjećala, maglovito, iz doba kad me Nessim vodio na jahanje po imanju Hosnanijevih. Možeš zamisliti kako mi je bilo vidjeti ga takvoga, iznebuha, usred noći.
Nisam znala što bih rekla. Pokušavao je nešto izgovoriti, ali ga riječi nisu služile. Činilo se da su mu se dvije rečenice ukliještile u mozgu, kao streljivo u cijevi, pa jedna drugoj ne dopušta proći. Naginjao se prema meni kao da gubi ravnotežu, a ruke su mu visjele gotovo do ispod koljena, kao u majmuna. Tada mi grakne nešto u lice. Nemoj se smijati! Bilo je stravično. A onda duboko uzdahne, mukom natjera mišiće na posluh i piskavim marionetskim glasom reče: »Došao sam vam reći da vas volim jer sam ubio Justinu.« Na trenutak sam pomislila da me zafrkava. »Što?« pro- mucala sam. Ponovio je ono, još tišim glasom, šapatom, ali mehanički, kao dijete koje ponavlja pjesmicu: »Došao sam vam reći da vas volim jer sam ubio Justinu.« Zatim dubokim glasom doda: »O, Clea, kad biste samo znali kakva je to smrtna muka.« Počeo je jecati i pao ničice, u predsoblju, dohvatio mi skut kućne haljine, sagnuo glavu; niz obraze tekle su mu suze.
Nisam znala što bih. Zgranuta i zgađena u isti mah, nisam ipak mogla a da se ne smilim nad njim. Svako malo bi zajecao tiho, hrapavo - kao deva ili možda neka grozna igračka na navijanje. Nikad nisam ni čula ni vidjela nešto takvo. Drhtao je, osjećala sam to preko skuta haljine što ga je držao između dva prsta.
»Ustanite«, napokon sam rekla, a on podigne glavu i zakriješti: »Nisam to htio učiniti, kunem se. Omaklo mi se prije nego što sam uspio razmisliti. Dodirivala me rukom, Clea, nudila mi se. Užasno. Nessimova zakonita žena.«
Nisam znala što bih iz svega toga zaključila. Je li ozlijedio Justinu? »Dođite gore«, kazala sam, stežući revolver, jer mu je izraz lica bio upravo zastrašujući.
»Ustanite sada.« Smjesta je ustao, poslušno, i krenuo za mnom po stubištu, ali se svom težinom oslanjao o zid i mrmljao nešto nevezano sebi u bradu, Justinino ime, mislim, premda je zvučalo više kao »Justicija«.
»Uđite, telefonirat ću«, rekoh, a on krene za mnom polako, zaslijepljen svjetlošću. Na trenutak zastane kraj vrata, žmirkajući, a onda ugleda portret i krikne:
»Lisica židovska, život mi je izjela«, pa se nekoliko puta udari šakom po bedrima. Zatim prekrije lice rukama i počne duboko disati. Stajali smo tako, licem u lice, a ja sam razmišljala što bih. Znala sam da su svi na plesu kod Cervonijevih. Nazvat ću ih, da vidim koliko je ta priča istinita.
Narouz u međuvremenu razdvoji prste i krišom me pogleda. »Samo sam vam do- šao reći da vas volim, prije nego što se predam bratu«, protisne i raširi ruke, kao očajnik. »To je sve.«
Kako je ljubav nepravedna, kako ogavna! Eto, mene već bogzna koliko dugo voli
taj stvor - ne mogu reći bližnji - a ja nisam znala ni da postoji. Svaki moj nesvjesni dah za njega je svojevrsna patnja, a ja toga nisam bila svjesna. Kako može doći i do takve nesreće? Morat ćeš u svojim razmišljanjima naći mjesta i za takvu vrstu ljuba-
vi. Bila sam bijesna, zgađena i povrijeđena, sve u isti mah. Pomislih da bih mu se morala ispričati, a opet, vrijeđala me nametljivost te ljubavi koju nisam od njega tra- žila.
Narouz je tada, čini se, dobio napadaj vrućice. Cvokotao je zubima, grčio se od snažne drhtavice. Dala sam mu čašu konjaka. Iskapio ju je, pa onda još jednu, još veću, Popivši je, polako je sjeo na pod i podvio noge poda se, kao Arapin. »Bolje mi je, napokon«, šapnuo je, tužno se ogledao i dodao: »Znači, ovdje vi živite. Već godi- nama želim vidjeti vaš stan. Do sada sam ga samo zamišljao.« Namrštio se, na- kašljao i zagladio kosu prstima.
Nazvala sam Cervonijev broj i gotovo odmah dobila Nessima. Ispitala, sam ga, oprezno, i ništa mu nisam rekla. Činilo se da je kod njih sve u redu, premda u tom trenutku nije mogao naći Justine. Bila je negdje u plesnoj dvorani. Narouz je sve to slušao razrogačenih očiju, s nevjericom. »Justine se za deset minuta treba sastati s njima u predvorju. Popijte to i pričekajte da vas nazove. Vidjet ćete da je to samo za- buna.« Sklopio je oči, kao da se moli.
Sjela sam na kauč nasuprot njemu, ne znajući što bih rekla. »Što se zapravo do- godilo?« zapitala sam ga. Oči mu se najednom suziše, postadoše nepovjerljive. Za- tim uzdahne, objesi glavu i počne šarati prstom po uzorku na sagu. »Nije to za vaše uši«, šapne, a usne mu zadrhtaše.
Sjedili smo tako, kad on najednom počne govoriti o ljubavi prema meni, ali gla- som čovjeka koji priča sâm sa sobom. Tada sam osjetila užas što me obuzme kad mi se tko divi ili me priželjkuje, a ja mu ne mogu uzvratiti osjećaje. A i stidjela sam se, nekako, gledajući to surovo, suzno lice, jer nisam osjećala ni trunka sućuti. Sjedio je na podu kao neki veliki žabac i brbljao, kao troglodit iz dječjih priča. Što mi je, k vragu, bilo činiti? »A gdje ste vi mene vidjeli?« upitala sam ga. Vidio me samo tri puta u životu, ali bi noću često prošao ulicom, gledao gori li svjetlo u mom stanu. Promrsila sam neku psovku. Kako je to nepravedno! Ta, ničim nisam zaslužila tu smiješnu strast.
Napokon me telefon izbavio iz neprilike: zazvonio je, a on, začuvši promukli glas žene koju je tobože ubio, počne drhtati. Kod Cervonijevih je sve u redu, ples je još u punom jeku, a ona je dobro i sprema se kući, s Nessimom. Dok sam se poz- dravljala s njima, osjetila sam kako mi steže papuče i zahvalno ih cjeliva. »Hvala vam. Hvala vam«, neprestance je ponavljao.
»Hajde. Ustanite. Vrijeme je da pođete kući.« Bila sam već smrtno umorna. Savjetovala sam mu da pođe kući i da nikome ne povjerava svoju priču. »Možda ste
sve to izmislili«, rekoh a on mi dobaci umoran ali vedar osmjeh.
Silazio je stubištem ispred mene, sporim, teškim korakom, još vidno potresen onim što je doživio, ali je napadaj bio minuo. Otvorila sam vrata, a on mi tada po- novno, zbrkanim riječima, pokuša izraziti ljubav i zahvalnost. Dograbi mi ruke i uze ih cjelivati velikim mokrim dlakavim poljupcima. Fuj! I sada ih još osjećam na sebi. A onda, prije nego zakorači u noć, osmjehne se i šapne: »Clea, ovo je najsretniji dan u mome životu, jer sam vas vidio i dodirnuo i vidio vašu sobicu.«
Clea je pijuckala i kimala glavom, zagledana u daljinu, sa sjetnim osmjehom na licu. Zatim pogleda tamnopute ruke i lako zadrhti. - Uh - oni poljupci - poluglasno reče i počne nehotice trljati ruke o crveni pliš naslonjača, kao da će time zauvijek obrisati poljupce, istisnuti uspomenu na njih.
Tada orkestar zasvira Paul Jonesa (možda upravo onu pjesmu što su je svirali kada je Arnauti upoznao Justinu?); iz srca tame počne se još jednom lepezasto poma- ljati toplo osvijetljena galerija lica (sjaj puti, tkanina i dragulja u velikoj plesnoj dvo- rani, gdje su u drhtavim zrcalima listale palme); stade sipiti kroz prozore u puste gradske perivoje i na ceste gdje je strpljivo čekala mjesečina i oporom svjetlošću mreškala nemirnu vodu u vanjskom dijelu luke, - Dođi - reče Clea - zašto ti nikada ne sudjeluješ u ovakvim prilikama? Zašto ti je milije sjediti po strani i proučavati nas?
Ali ja sam, motreći ta ljupka lica što su se zibala u bljeskanju dragulja i šuštanju svile, razmišljao o Aleksandrijcima za koje je takva raskoš doživljaja samo još jedno usputno iskustvo u zbiru bezgranična znanja što im ga donosi zamor od svijeta. Okretali smo se dvoranom u krug, u krug; žene su nesvjesno slijedile putanje zvi- jezda i hod Zemlje po svemirskoj orbiti, kad najednom - kao najava rata, kao dijete istisnuto iz utrobe - zavlada tišina, a jedan glas vikne: »Promijenite partnere, mo- lim.« Svjetlost počne bljeskati, prelijevajući se u svim bojama. Zaustavi se na gri- miznoj i - valcer otpoče. Na rubu tamnoga kruga na tren ugledah Nessima i Justinu kako plešu, smješkajući se jedno drugome u oči. Onu lijepu ruku na njegovom rame- nu još je krasio veliki prsten iz groba mladoga Bizantinca. Život je kratak, umjetnost traje.
Otac je plesao s Cleom, uspravan, sretan, kao mišić na navijanje; ljubio onu na- darenu ruku koju su one davne zaboravljene večeri bili obasuli neprizivani Narouzo- vi poljupci. Kći je ocu bliskija od žene.
»U početku« piše Pursewarden »htjeli bismo ljubavlju popuniti vlastitu prazninu, pa nakratko uživamo u prividu potpunosti. Ali to je samo privid. Jer ta čudna zvjerka koja će nas - mislili smo - pripojiti tijelu svijeta, uspijeva nas na kraju posve odvojiti od njega. Ljubav sjedinjuje i razdvaja. Kako bismo inače rasli?«
Zaista, kako? Ali, s osjećajem olakšanja što sam opet ostao bez društva, ja sam se
već, pipajući, probijao prema svome mračnom kutu, gdje su stolci plesača stajali prazni kao klasje jalova žita.

XIV.

U rano ljeto dobio sam od Clee pismo kojim lijepo možemo završiti ovaj kratki spo- men na Aleksandriju. Stiglo je iznenada.
Taškent, Sirija
Tvoje pismo, tako neočekivano nakon šutnje što je, bojala sam se, mogla potraja- ti do kraja života, pratilo me iz Perzije do ove kućice podignute visoko na obronku brežuljka, među cedrovima i borovima. Unajmila sam je na nekoliko mjeseci, kako bih okušala ruku na ovom čudesnom gorju - na stijenju iz kojega izbija pitka voda i sredozemno cvijeće. Grlice danju a slavuji noću. Kakvo olakšanje nakon one praši- ne! Koliko je već vremena prošlo? Ah, dragi moj prijatelju, malo sam zadrhtala dok sam otvarala omotnicu. Zašto? Bojala sam se da bi me ono što mi imaš reći moglo odvući natrag, za kosu, na stara mjesta i u davno napuštene prizore; na stare postaje i boravišta što su pripadala onoj aleksandrijskoj Clei koju si nekoć poznavao, a ne više meni ili barem ne potpuno. Promijenila sam se. Na svijet proviruje nova žena, nova slikarica, još pomalo mekana i osjetljiva kao rogovi u puža - ali nova. Nas sada dijeli cijeli jedan novi svijet iskustva... Ali ti to nisi mogao znati. Ta kako bi! Bio bi možda nastavio pisati Clei, staroj Clei, a što bih ti ja na to mogla odgovoriti? Tvo- je sam pismo namjerno pročitala tek večeras. Dirnulo me, pa odgovoriti moram: i stoga evo ga - pismo što ću ga pisati s prekidima, u predahu između slikanja, ili navečer, kad potpalim vatru i pripravim večeru. Danas je povoljan dan za početak, jer pada kiša: gorje je natopljeno njezinom tišinom i hukom nabujalih izvora. Stabla su oživjela od divovskih puževa.
A tebe, kažeš, muči Balthazar svojima neugodnim otkrićima? Nisam sigurna da mu dajem za pravo. Ona bi mogla biti od koristi tebi, ali posve sigurno ne tvojoj knjizi, ili knjigama, koje sve nas, nužno - rekla bih - dovode u posve osobit položaj u odnosu na zbilju. Hoću reći kao »likove«, a ne kao žive osobe. Je li tako? Pitaš me zašto ti nikad nisam ispričala ni desetinu onoga što sada znaš. Zato što to ljudi nika- da ne čine, znaš, nikada. Kada se nađemo u ulozi promatrača, na jednakoj udalje- nosti između dvoje prijatelja ili ljubavnika, vazda smo razapeti prijateljskom željom za posredovanjem, htjeli bismo se umiješati, ali se nikada ne umiješamo. I to je do- bro. Kako sam ti mogla pričati o onome što sam znala o Justini ili, ako ćemo pravo, o onome što sam mislila o tvome zapostavljanju Melisse? Naprosto nisam mogla,
zbog naklonosti prema vama, svima troma. A ljubav je, pak, tako paradoksalna zvjerka i toliko sama sebi dovoljna da je posredovanje izvanjske istine ne bi bilo bogznakako izmijenilo. Sigurna sam da ćeš sada, propitaš li osjećaje, uvidjeti da vo- liš Justinu - više - upravo zato što te izigrala! Drolja je prava muškarčeva draga, kako sam ti jednom kazala, a mi smo rođeni da volimo one koji nam nanose najvi- še boli. Zar nemam pravo? Osim toga, moja ljubav prema tebi prebivala je na dru- gome mjestu. Bila sam ljubomorna na tebe kao na pisca, i kao pisca te željela za sebe, a time sam te i zadržala. Razumiješ li?
Sada ti ni na koji način ne mogu pomoći - to jest ne mogu pomoći tvojoj knjizi. Morat ćeš zanemariti podatke što ti ih je Balthazar onako zlobno podmetnuo, ili pak
»preraditi zbilju«, kao što sam kažeš.
A kažeš da si bio nepravedan prema Pursewardenu; da, ali to nije važno. I on je bio nepravedan prema tebi. Kao pisci, bili ste jedan drugome strani, ali ste se dodiri- vali u meni! Žao mi je samo što nije dospio dovršiti posljednju knjigu svoga djela Bog je humorist, kao što je kanio. To je gubitak, ali ne umanjuje ostala njegova postignuća. Ti ćeš, osjećam, uskoro dosegnuti jednaku razinu umijeća - možda zahvaljujući ovom našemu ukletom gradu, Aleksandriji, kojoj najviše pripadamo kada je najviše mrzimo. Uzgred, imam Purswardenovo pismo o njegovoj zagubljenoj knjizi, i već godinama ga nosim sa sobom, među rukopisima, kao da je amajlija. Ono mi pomaže kad ga hoću prizvati u sjećanje kao čovjeka, ali i kada sebi hoću udahnu- ti hrabrosti, kada me obuzme malodušnost zbog slikanja. (Moram poći u selo po jaja. Večeras ću ti prepisati to pismo.)
Kasnije: Evo pisma o kojemu sam ti pričala, oštro je i zamršeno, ako hoćeš, ali tipično za našeg prijatelja. Nemoj previše k srcu uzimati njegove primjedbe na tvoj račun. Divio ti se i vjerovao u tebe - jednom mi je to i rekao. Možda je lagao. Svejed- no.


Draga moja Clea,
Hotel »Lešinarska gora«
Aleksandrija


Iznenađen sam i ushićen što me dočekalo tvoje pismo. Hvala ti, dobrostiva čitate- ljice - ne na pokudi ili hvali (klonimo se koliko jedne toliko i druge), nego na tome što postojiš, odana i budna, prava čitateljica onoga između redaka - gdje se i zbiva svako pravo pisanje! Upravo sam glavom bez obzira pobjegao iz kavane »Al Aktar«, gdje sam slušao dugačku raspru o »romanu« između staroga Lineamentsa, Keatsa i Pombala. Po onome što oni govore roman nije sui generis{127} - što je za mene
besmisleno kao i Pombalovo uopćavanje u vezi s les femmes, kao da je riječ o poseb- noj rasi; jer ono što je na kraju krajeva uistinu važno, nisu puki rodbinski odnosi. No, Lineaments reče da su Iskupljene i Istočni grijeh nove teme i da pisac današnji... Uh! Pobjegao sam glavom bez obzira, osjećajući se kao pisac prekjučerašnji, ne želeći kumovati u pripremi takva kolača od blata.
Siguran sam da će stari Lineaments napisati krasan roman o iskonskom grijehu i postati ono što ja nazivam suck-eggs d’estime{128} (to znači ne ispuniti očekivanja). Zapravo me pomisao na njegovu buduću slavu bacila u takav očaj da sam poželio odjuriti u prvi bordel i smjesta okajati svoj iskonski, neoriginalni smisao za grijeh. Ali bilo je još rano, a k tomu sam osjetio kako vonjam po znoju, jer je dan bio vruć. Zato sam se vratio u hotel, ne bih li se otuširao i promijenio košulju, te tada zatekao tvoje pismo. U boci ima još malo džina, a kako ne znam gdje ću biti kasnije večeras, mislim da ću sjesti i odmah ti početi odgovarati kako najbolje znam, sve do šest sati, kad počinju otvarati bordele.
Pitanja što mi ih upućuješ, draga moja Clea, upravo su ona što ih ja sebi postavljam. Moram o njima malo razmisliti prije negoli sredim posljednju knjigu u kojoj želim spojiti, razriješiti i uskladiti dosad nastale napetosti. Osjećam da joj že- lim dati potvrdnu notu... ali ne u smislu neke filozofije ili religije. Morala bi imati oblinu zagrljaja, biti neovisna o riječima kao govor ljubavnika. Morala bi buditi do- jam da je svijet u kojemu živimo utemeljen u nečemu što je toliko jednostavno da ga ne možemo nazvati odveć zvučnom riječju »zakon svemira«, ali što je jednako ra- zumljivo kao, recimo, čin nježnosti, čiste nježnosti, one što postoji u iskonskoj vezi ži- votinje i biljke, kiše i tla, sjemenke i stabla, čovjeka i Boga. U vezi toliko tananoj da je lako može narušiti ispitivački duh i conscience{129} u francuskom smislu riječi, koji dakako imaju vlastita prava i vlastito polje djelovanja. Volio bih o tome djelu misliti kao o kolijevci u kojoj bi se filozofija mogla uljuljkivati u san, s palcem u ustima. Što kažeš na to? To, u biti, ne bi bio samo opis onoga što nam je najpotrebnije na svijetu, nego opis njegova stanja - njegova procesa. Zašuti na trenutak i osjetit ćeš da razu- miješ taj čin nježnosti - ne moć, ne slavu, a pogotovo ne Milosrđe, taj prostački po- jam stvoren u židovskoj svijesti koja čovjeka ne može zamisliti drukčije nego kao stvorenje što puzi pod bičem. Ne, jer nježnost na koju ja mislim nema u sebi ni zrnca milosti! »Zakon samome sebi«, rekli bismo. Dakako, moramo uvijek imati na umu da se istina svede na polovinu čim je izgovorimo. Ipak, u toj posljednjoj knjizi moram naglasiti kako za čovjeka ima nade, ima svrhe, unutar granica toga jed- nostavnog zakona. A čini mi se da će ljudski rod postupno usvajati tu spoznaju ne- posredovanim prepoznavanjem, a ne razumom, što će mu možda jednoga dana omo- gućiti da živi u suglasju s tim pojmom - u »bezgraničnoj radosti« u pravom smislu te
riječi. Kako bi radost i mogla biti drukčija? Taj novi stvor za kojim tragamo mi, umjetnici, neće toliko »živjeti« koliko će - kao i samo vrijeme - naprosto »protjeca- ti«. Dovraga, teško je to izraziti riječima. Možda je ključ svega u smijehu, u Bogu koji voli zbijati šale? Jer mir u srcu, na kraju krajeva, remete upravo preveć ozbiljni ljudi svojim prenemaganjima, kao Justine. (Čekaj. Moram si natočiti novu čašu džina.)
Mislim da nam se bolje kloniti velikih uglastih riječi kao što su Ljepota i Istina. Imaš li što protiv? Svi smo mi takve budale, takvi slaboumnici kad nam treba živjeti, a divovi kad izričemo mišljenje o svemiru. Sufflaminandus erat.{130} Ja, kao i ti, imam dva problema što se međusobno prepliću: umjetnost i život. Pa eto, u životu sam po- malo kolebljiv, jadan, ali sam u umjetnosti slobodan biti onakvim kakvim bih želio biti - čovjek koji bi mogao unijeti odlučnosti i sklad u zamrle živote oko sebe. U svo- joj umjetnosti, zapravo uz njezinu pomoć, želim dosegnuti sebe, odbacujući djelo kao što zmija odbacuje košuljicu, jer ono nije nimalo važno. Možda je zato pravim pisci- ma milije kada ih ljudi vole zbog njihova djela nego zbog njih samih - slažeš li se? Ali to onda pretpostavlja i novi tip žene. A gdje je ta žena?
Ovo su, draga moja Clea, neke od nedoumica tvoga sveznajućeg prijatelja, kla- sičnoga uma i romantičnog srca, Ludwiga Pursewardena.
Uh! Kasno je, a ulja u svjetiljci još je malo. Moram za večeras prestati pisati ovo pismo. Možda ću sutra, budem li nakon kupovine imala volje, napisati još malo, a ne bude li mi se dalo, neću. Mudrače, kako bi lijepo bilo kada bismo mogli razgovara- ti... Osjećam da u sebi imam cijelu gomilu traktata, neiskorištenih! To je, rekla bih, možda, jedini stvarni nedostatak samačkoga života: nedostatak posredničke moći prijateljevih misli koje bismo stavili uz bok vlastitima, da vidimo potvrđuju li se! Samci se pretvaraju u autokrate, što i moraju, a prosudbe su im ex cathedra{131} po samoj naravi stvari, što možda i nije baš dobro za njihovo djelo. Ali ti i ja ćemo ba- rem u tome pogledu biti dobro usklađen par, ti na svome otoku - koji je samo neka vrsta metafore, kao Descartesova pećnica, zar ne? - a ja u svojoj kolibi iz bajke, u planinama.
Prošli tjedan ugledala sam nekog čovjeka među drvećem, slikara: srce mi je počelo lupati kao ludo. Osjetila sam nenadanu sklonost k zaljubljivanju - rasuđujući, rekla bih, ovako: »Ako sam se povukla ovako daleko od svijeta i upravo na ovome mjestu naišla na muškarca, mora biti, zar ne, da je to onaj kojemu je suđeno dijeliti sa mnom ovu samoću. Zar ga na ovo mjesto nije dovela upravo nevidljiva snaga moje samozatajne čežnje i predodredila ga upravo meni ?« Opasne su to, samoob- manjujuće igre, što ih sebi priređuje srce, razdirano vječitom željom da bude volje- no! Balthazar je jednom tvrdio da može izazvati ljubav jednostavnim postupkom,
za pokus, naravno. Da može dvjema osobama koje se ne poznaju reći kako ona dru- ga umire od želje za poznanstvom, jer nikad nije vidjela tako privlačnu osobu, itd. Tvrdio je kako se ljudi na taj način doista zaljube, nepogrešivo, uvijek. Što ti kažeš?
Bilo kako bilo, mene je moj oprez spasio od mladića koji je, priznajem, bio lijep, a i prilično bistar, i koji bi mi, mislim, bio dobro došao kao ljubavnik - možda za jed- no ljeto. Ali kad sam vidjela njegove slike osjetila sam kako mi duša tvrdne i snaži se, iznova se oslobađa. Iz njih pročitala sam cijelu njegovu ličnost, kao što možeš pročitati rukopis ili lice. Razabrala sam slabosti i siromaštvo srca i volju za nanoše- njem zla. Zato sam mu odmah rekla zbogom. Siroti momak neprestance je ponavljao:
»Jesam li vas nečim povrijedio, jesam li što rekao?« Što sam mu na to mogla odgo- voriti - ta što on može učiniti od takvoga grijeha, ništa, osim da ga iživi, da ga islika; ali za to bi morao postati svjestan njegove prisutnosti u sebi.
Vratila sam se u kolibu, odahnula i zaključala se. Došao je u ponoć i pokušao otvoriti vrata. Viknula sam: »Odlazite!« Poslušao me. Jutros sam vidjela kako odla- zi, autobusom, ali mu nisam ni mahnula. Ulovila sam se kako zadovoljno zviždućem, ne, kako zamalo plešem, dok sam šumom silazila u grad po hranu. Divno je kad nam pođe za rukom svladati varljivo naše srce. Zatim sam krenula kući i tek što sam pre- koračila prag, dohvatila sam kist i bacila se na sliku što mi gotovo cijeli mjesec dana nije išla za rukom; svi putovi bili su jasni, svi odnosi usklađeni. Zagonetna prepre- ka iščezla je. Tko će mi reći da to nije bilo zahvaljujući našem prijatelju, slikaru, i ljubavnoj vezi u koju se nisam upustila? Još pjevuckam, pišući ti ove retke...
Kasnije: Nakon što sam još jednom pročitala tvoje pismo, pitam se zašto toliko govoriš o Pursewardenovoj smrti. Čudi me, jer je to u neku ruku i neukusno. Hoću reći da ni tebi ni meni nije suditi o toj smrti, zar ne? Sve što možemo reći jest da nje- gova umjetnost nadvisuje tu ogradu. A ostalo se nas, rekla bih, ne tiče. Valjalo bi nam štovati ga ne samo kao osobu, nego mu i pomoći - braniti ga od bešćutnika. To je, na kraju krajeva, samo njegova tajna, jer ono što se nama u njemu činilo zbiljskim bila je tek ljudska krinka na licu umjetnika (kao u jednoga od njegovih liko- va, staroga Parra, nepopravljivoga sladostrasnika iz druge knjige, koji je - shvaćamo na kraju - naslikao spornu fresku Posljednje večere, sjećaš li se?)
Pursewarden je, slično kao Parr, u grob odnio tajnu svoje svagdašnjice, ostavlja- jući nam samo svoje knjige, da nas opčinjaju, i svoj epitaf, da ga gonetamo: »Ovdje leži uljez s Istoka.«
Ne. Ne. U smrt umjetnika naprosto ne smijemo dirati. Možemo se samo nasmije- šiti i pokloniti.
A što se tiče Scobieja, pravo govoriš. Duboko me potresla Balthazarova vijest da je pao niz stube u Quismu i ubio se. Da, uzela sam papigu, u kojoj je, uzgred, još
dugo obitavao starčev duh. Savršeno točno je oponašala starca kada bi ujutro ustao i zapjevao ulomak iz »Taissez-vous, petit babouin« (sjećaš li se?), a mogla je čak oponašati i škripanje starčevih kostiju kada bi ustajao iz postelje. Ali i ta se uspome- na pomalo izlizala, kao stara ploča, pa ga je oponašala sve rjeđe, sve nesigurnijim glasom. Baš kao da umire sam Scobie i malo po malo tone u tišinu. Tako, pretpostavljam, umire čovjek za svoje prijatelje i za svijet, haba se, kao stari plesni napjev, kao nezaboravna filozofska raspra pod cvijetom trešnje. Vraća se u tiši- nu. Naposljetku je i ptica onemoćala i uginula s glavom pod krilom. Bilo mi je tako žao, a ipak drago.
Za nas, žive, problem je posve drukčije naravi: kako natjerati vrijeme da nam njeguje određeni stil srca - tako nešto? Ne znam kako bih to drukčije izrazila. Ne forsirati vrijeme kao što čine slabi, jer se time ranjavamo i navlačimo nevolje na se, nego mu zauzdati otkucaje i okrenuti ih u vlastitu korist. Pursewarden je znao reći:
»Bože, daj nama umjetnicima odlučnosti i takta«, na što bih ja od sveg srca kazala
»Amen«.
Ali ti ćeš već pomisliti da sam se pretvorila u dogmatičnu staru goropadnicu.
Možda i jesam. Nije važno, glavno da iz toga izvučem poneku ohrabrujuću misao.
Ostalo je još tako malo vremena, a kako su vijesti iz Europe svakodnevno sve lo- šije, osjećam neki jesenski okus u danima - kao da prelaze u nekakvu nepredvidljivu budućnost. A k tome još osjećam i kako nam se zatežu konci na rukavima, da tako kažem, i ponovno nas vuku natrag, prema središtu pozornice. A gdje bi ona mogla biti ako ne u Aleksandriji? No, možda je to sada neki novi grad, drukčiji od onoga koji nam se već tako dugo nameće u snovima. Voljela bih misliti da je tako, jer je onaj stari grad i sve što je on simbolizirao, ako ne mrtav, a ono u najmanju ruku besmislen za osobu kakvom se sada osjećam. Možda si se i ti promije- nio. Možda se izmijenila i tvoja knjiga. Ili možda tebi, više nego ikome od nas, treba ponovno vidjeti taj grad, ponovno vidjeti nas. Nama bi, pak, silno trebalo vidjeti tebe i osvježiti prijateljstvo koje, nadamo se, postoji s onu stranu pisana djela - ako pisac ikad može biti samo prijatelj svojim »likovima«. Govorim »mi«, služeći se imperi- jalnim stilom, kao da sam kraljica, ali ti pogađaš da mislim i na staru i na ovu novu Cleu - jer trebaju te i jedna i druga, u nekoj budućnosti koja...
Slijedi još nekoliko redaka, a zatim srdačni pozdravi i potpis.

Relevantni podaci


Nekoliko Keatsovih stenografskih zapisa u kojima su dijelom zabilježene poneke Pursewardenove obiter dicta:
(a)
Znam da mi je proza pomalo prezasićena, kao bogati kolač pun suhoga voća, ali takva je svaka proza koju zapravo možemo svrstati u pjesništvo: cilj joj je dati stere- oskopski prikaz lika. A zbivanja se ne nižu slijedom, nego se nakupljaju oko određe- nih mjesta, kao kvanti - kao stvarni život.
(b)
Nessim nema mogućnosti kakve imamo mi, Anglosasi; sve naše žene su njegovate- ljice u duši. Ako želite zadobiti doživotnu naklonost Anglosaksonke, dovoljno vam je odsjeći noge do iznad pojasa. Uvijek mi se činilo da je, s te točke motrišta, simbo- ličnost Lady Chatterley neprimjerena. Clifford je upravo svojom bolešću najpouzda- nije mogao zadobiti odanost vlastite žene. Anglosasima možda nije stalo do ljubavi koliko i Europljanima, ali ih bolest jednako pogađa. Shodno tome, Laforgue je svoju Engleskinju, Kate, nazivao: »Une Garde-malade pour l’amour de l’art!«{132} Nanju- šio je u njoj bolničarku.
(c)
»Klasično u umjetnosti je ono što svjesno ide ukorak s kozmologijom doba.«
(d)
»Valja se suprotstavljati metafizici ili religiji što je nameće država, pa i životom, ustreba li. Ako se već borimo, neka to bude za raznovrsnost. Jednovrsnost je dosadna kao rukom oblikovano jaje.«
(e)
Za Da Capoa: »Kockari i ljubavnici zapravo igraju kako bi izgubili.«

»Umjetnost je, kao i život, javna tajna.«
(f)

(g)
»Znanost je poezija uma, a poezija znanost o naklonostima srca.«
(h)
»Istina je neovisna o činjenicama. Nije joj stalo što je opovrgavamo. Razvlaštena je već u trenutku kad je izričemo.«
(i)
»Obožavam ona francuska izdanja gdje stranice u knjizi nisu obrezane. Ne bih volio imati čitatelja odveć lijena da na meni upotrijebi svoj nož.«
(j)
U jednoj knjizi pjesama: »Uzimati jednu po jednu, povremeno, prema potrebi, i pustiti da se otapa u svijesti.«
(k)
»Valja nam neprestano braniti Platona od Aristotela i vice versa, jer kad bi se izgubi- la veza među njima, i mi bismo bili izgubljeni. I jednoga i drugoga iznjedrio je di- morfizam psihe.«
(l)
»Srednjovjekovnoj slici svijeta, Putenosti i Vragu (a oboje zaslužuju odjelitu knjigu), mi, moderni, dodali smo Vrijeme: četvrtu dimenziju.«
(m)
»Novi kritički aparat: le roman bifteck, guignol ili cafard.«{133}
(n)
»Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.«
(o)
»Oduvijek sam vjerovao kako čitatelju valja pustiti neka potone do dna ili ostane na površini.«
(p)
Čitajući dugački osvrt na Bog je humorist: »Mili Bože! Napokon me počinju shvaća- ti ozbiljno. To me strašno opterećuje. Moram udvostručiti smijeh.«
(r)
»Zašto uvijek odabirem epitafe iz de Sadea? Zato što se u njega očituje čisti raciona- lizam - stoljeća slatkoga razuma što ih u Europi trpimo još od Descartesa. On je cvi- jet cvijeća razuma; oličenje europskog ponašanja. Nadam se poživjeti da vidim kako
ga prevode na kineski. Njegove bi im knjige zapalile kuću, a čitalo bi ih se kao čisti humor. Ali duh njegov već je zapalio kuću oko nas.«
(s)
»Europa: logički pozitivist koji si logičnim zaključivanjem pokušava dokazati da postoji.«
(š)
»Moj cilj u romanima? Ispitivati ljudske vrijednosti otvorenim prikazivanjem ljud- skih strasti. Poželjna meta, a možda nedostižan cilj.«
(t)
»Najoštriji moji kritičari drže da izrađujem sjenila za svjetiljke od ljudske kože. To me navodi na razmišljanje. Možda u dnu anglosaksonske duše još prebiva tihi glasić što sveudilj šapuće: ’Je li ovo baš kak’se šika?’, a moje knjige kanda nikad ne prola- ze na takvomu ispitu.«

Iz Scobiejeva rječnika


Izrazi i riječi iz Scobiejeva osebujnog rječnika:
Raznjupan, u značenju »srdit«, npr.: »Nemoj biti tako raznjupan, stari moj.«
Konj, u značenju »blesav«, npr.: »Bio je pravi konj kad je trebalo..., itd.« Vozati, u značenju »obmanjivati«, npr.: »Nemoj me vozati, stari.«
Koža, u značenju »odjeća, vanjština«, npr.: »Svi je mi navlačimo na se. Ovo je poli- cijska koža.«
Raspekmežen, u značenju »ushićen«, npr: »Toby se raspekmezio od radosti kad je čuo novosti.«
Septičan, u značenju »ogavan«, npr.: »Kakvo septično vrijeme, danas.« ’Splendid’, u značenju »muški bordel«, npr.: »Ulovili su ga u jednom ’Splendidu’, stari moj, pre- mazana džemom.«
Paun, u značenju »muška kurva«, npr.: »Budgie kaže da u cijelome Horshamu nema ni jednoga pauna, pa je dao oglas.«

Radne bilješke


»Koliko je ljubavnika, od Pigmaliona naovamo, bilo u stanju oblikovati lice svoje ljubljene, od krvi i mesa, kao Amaril?«, zapita Clea. Velika mapa puna nosova, pre- crtanih s toliko ljubavi, kako bi iz nje mogao birati - od Nefretete do Kleopatre. Tapkanje u mraku.
* * * *
Narouz je duboko u svijesti vazda čuvao uspomenu na mjesečinom obasjanu sobu; na oca u invalidskim kolicima, pred zrcalom: sjedi i neprestance ponavlja jednu jedi- nu rečenicu, s pištoljem uperenim u zrcalo.
* * * *
Mountolivea je ponijela pogibeljna tlapnja kako napokon može slobodno planirati i djelovati - pogrešna procjena koja odlučuje o budućnosti diplomata.
* * * *
Nessim tužno reče: »Pobude su uvijek dvojake. Vidiš, od trenutka kada sam se ože- nio njome, Židovkom, iščezle su sve ograde, pa su me prestali sumnjičiti. Ne kažem kako je to bio jedini razlog. Ljubav je prekrasna i raskošna biljka, ali se zapravo nig- dje ne da svrstati, jer prelazi u otajstvenost na jednoj, i u nezajažljivu požudu na dru- goj strani.«
* * * *
Tada mi postade jasno nešto što me dotad zbunjivalo; naime da su Da Capovu gole- mu knjižnicu nakon njegove smrti preselili u Izmir, knjigu po knjigu. Bathazar je obavio posao pakiranja i slanja.

BILJEŠKE O TEKSTU
* Iz knjige Eugènea Maraisa Duša bijeloga mrava.
{1} Pergament s kojega je stari tekst ostrugan, kako bi se upisalo novi (grčki). (Prev.)
{2} Društvo, klub (franc.)
{3} Gle! Ma nemoj! (franc.)
{4} Osobenjak, čudak (franc.)
{5} Cirkusant (franc.)
{6} Dekorativni stil u zapadnoeuropskoj umjetnosti s kraja 19. i početka 20. st. (Prev.)
{7} Toto, srce, to si ti! (franc.)
{8} Kako je dražestan taj Toto! (franc.)
{9} Toto, kako si? - Tako sam sretan što vas vidim, Madame Martinengo! (franc.)
{10} Uslužan, umiljat čovjek (franc.)
{11} Zahtjevan zanat; (moj) zanat to traži, (franc.)
{12} Uzgredne opaske (lat.)
{13} Nemoćan, impotentan (franc.)
{14} Žene (franc.)
{15} Čuj, jel’ ti dobro? (franc.)
{16} Dobar drug (franc.)
{17} Čuj, hoćeš li aspirin? (franc.)
{18} Ili možda - imam jednu žutu prijateljicu u sobi, ako hoćeš... (franc.)
{19} Kokice, ženske (franc.)
{20} Ha, nije loša - i već sam je isplatio, dragi moj. Ali jutros sam malko protuženski nastrojen - dojadi- lo mi je, eto! (franc.)
{21} Sve više se pretvaram u ljudoždera, (franc.)
{22} Afera Sveva (franc.)
{23} Gospodine Pombal, primoran sam izreći nekoliko opaski na račun vašeg ponašanja na poslu!
Uh! (franc.)
{24} Po sebi, automatski (lat.)
{25} Reklo bi se da je dobro prošupljena! (franc.)
{26} Sirota, beznačajna kokica... (franc.)
{27} Čin (zaostao iz turske nomenklature) koji odgovara činu pukovnika. (Prev.)
{28} U originalu: The Ancient Mariner - aluzija na lik iz poeme The Rime of the Ancient Mariner,
S.T. Coleridgea (1772.-1834.), pjesnika engleskog romantičarskog razdoblja. (Prev.)
{29} Takozvani »Drugi odjel« u izvještajnoj službi. (Prev.)
{30} Ulica u Londonu u kojoj su se u doba zbivanja radnje u romanu nalazile najskuplje krojačnice i dru- ge obrtničke radnje. (Prev.)
{31} Vrst kape nalik na fes. (Prev.)
{32} Egipatska rakija (arapski)
{33} Izobilje (lat.); ovdje: nezajažljivost
{34} Iz Dickensova romana »Barnaby Rudge« - ženski šešir neobična oblika. (Prev.)
{35} Prostitutka (engl. slang)
{36} Zgriješio sam! (lat.)
{37} Svijest o sebi (franc.)
{38} Bik (pas, škorpion) - životinje koje su štovali poklonici perzijskoga božanstva, Mitre. (Prev.)
{39} Skorojević (franc.)
{40} Borba prsa o prsa; tučnjava (franc.)
{41} Slab napadaj padavice, bez grčeva (franc.)
{42} Djetelina (arapski)
{43} High Comission, tijelo što su ga 1882. g. ustanovili Britanci, zauzevši Egipat, a što je nadziralo egi- patskoga kediva. (Prev.)
{44} Posprdni naziv za učenu ženu. Potječe iz londonskog pretežno ženskog kluba »Blue Stocking Soci-
ety« iz 18. st., nazvanom po plavim vunenim čarapama Benjamina Stillingfleeta, člana kluba. (Prev.)
{45} Ukrasna oplata s intarzijom od drveta, kovine, kornjačevine i bjelokosti; pokućstvo s takvom opla- tom. (Prev.)
{46} Istočnjačka 'naprava za pušenje'; vrst lule. (Prev.)
{47} Orijentalno glazbalo s jednom ili dvije strune; (zapad.) violina. (Prev.)
{48} Arapski naziv za kršćanina (Prev.)
{49} Sin Muhamedova unuka Huseina; četvrti od šiitskih imama, umro poč. 8. st. Smatraju ga 'svetim čovjekom'. (Prev.)
{50} Dan rođenja, rođendan; svetkovina što se slavi na dan rođenja nekoga sveca (arapski).
{51} Likovi iz farse Box i Cox (1847.) J. Mortona, koji žive u istoj unajmljenoj sobi: jedan u njoj stanu- je danju, a drugi noću. (Prev.)
{52} Druga stvar; To je nešto drugo.
{53} Temeljito (franc.)
{54} Pokvaren, poročan (franc.)
{55} Moj Bože! (franc.)
{56} Lakoća, fatum, materinstvo (franc.)
{57} Okani se grizodušja, stari moj. (franc.)
{58} Crni humor (franc.)
{59} Bradati prepucij (franc.)
{60} U originalu: Lineaments of Gratified Desire, što se poklapa s piščevim inicijalima - Laurence Ge- orge Durrell. (Prev.)
{61} Koješta! (njem.)
{62} Šuplja znanost (franc.)
{63} Ljubimo, kako bismo štoviše odbijali i plašili druge, (franc.)
{64} Riječi što ne slijede logično iza riječi pred sobom, (lat.)
{65} Kakav zlobnik! (franc.)
{66} Dođavola! (franc.)
{67} Literat, čovjek od pera (franc.)
{68} Klor (franc.)
{69} Slobodni, nevezani stih (franc.)
{70} 'Slušaj.' - 'Ništa ne čujem - mir je.' - 'Ali, mili, sami smo.' (franc.)
{71} 'Što je ono bilo?' - 'Čujem vlastito disanje.' (franc.)
{72} Ustreptalo srce (franc.)
{73} Nisi ti žena za mene - nisi moj tip. (franc.)
{74} Lažan, krivotvoren (engl.)
{75} To je velika bogue. (franc.)
{76} »Doctor Foster went to Gloucester« - pjesmica o čovjeku koji, poučen lošim iskustvom, ne želi više upadati u istu pogrešku. (Prev.)
{77} Londonski pučki govor (engl.)
{78} Lula Morska pjena (njem.)
{79} Veza, odnos (franc.)
{80} Do đavola! (U govna!) (franc.)
{81} Pomagač, drug, suprug(a)
{82} Otprilike: Privrženost puna ljubavi i skrbi
{83} Nježnost (franc.)
{84} Topiv (franc.)
{85} U posljednji trenutak; na samrti (lat.)
{86} Panagija (presveta), u pravoslavnoj crkvi počasni naziv za Bogorodicu. (Prev.)
{87} Fellow of the Royal Zoological Society - član Kraljevskoga zoološkog društva (Prev.)
{88} Engleski pjesnik viktorijanskog razdoblja (1823.-1896.). (Prev.)
{89} Prepustiti se! (njem.)
{90} Ali, čekaj, Justine, ja sam Nessimov prijatelj, (franc.)
{91} To ne radim već petnaest godina, (franc.)
{92} Mondenosti; mondeni život (franc.)
{93} Polje, trg, širina (arapski)
{94} Najstariji, najugledniji član skupine (franc.)
{95} Utroje (franc.)
{96} Pazikuća (arapski)
{97} Vrag, krampus (arapski)
{98} Zao duh (arapski)
{99} Četvrt (franc.)
{100} Bože moj! (franc.)
{101} Pogreška, pogrešan postupak (franc.)
{102} Prinčevski (franc.)
{103} Biftek pečen upravo kako treba (franc.)
{104} Ljubav, ljubav (franc.)
{105} Usmena rasprava (franc.)
{106} Septuaginte - najstariji grčki zapis Staroga zavjeta.
{107} Najviši vrh u gorju Harza, šumovitu dijelu Njemačke, oko kojega su satkane brojne priče o vilama i duhovima. (Prev.)
{108} Oličenje vraga (arapski)
{109} Bića iz starogrčke mitologije, ptice grabežljivice tijelom a djevojke licem; pakosne žene. (Prev.)
{110} Vrst povijesnog romana s prijelaza 18. na 19. st., punog jezovitih zbivanja s primjesom vrhuna- ravnoga. Radnja takvih romana obično je smještena u srednjovjekovne dvorce, što pridonosi ozračju zago- netnosti. (Prev.)
{111} Pokvarenjak (franc.)
{112} Pjenušavo vino (tal.)
{113} Uvijek valja biti uljudan (franc.)
{114} Izumrli dijalekt sanskrta; jezik budističkih svetih tekstova. (Prev.)
{115} Svet čovjek; hinduistički svećenik (sanskrt)
{116} Otac (franc.)
{117} Ološ, prostak (franc.)
{118} Nekakvi sitni trgovčići (franc.)
{119} Platnena ležaljka, »šezlong« (franc.)
{120} Jadni Toto (franc.)
{121} Rasprava (franc.)
{122} Prijatelju moj (franc.)
{123} Zbir (lat.)
{124} Prijevod R. Mardešića u Diels, Predstokratovci, Naprijed, Zagreb, 1983. (Prev)
{125} Vrijeme bez početka i kraja; vječnost (Prev.)
{126} Kriza savjesti (franc.)
{127} Poseban, osobit (lat.)
{128} U složenoj igri s engleskom riječju suck-eggs (žutokljunac, nevježa), što pomalo podsjeća na suc-
cess (uspjeh), i francuskom d'estime (ugledan, cijenjen), to bi u slobodnom prijevodu značilo: priznati nevje- ža; neznalica od ugleda. (Prev.)
{129} Savjest (franc.)
{130} »Trebalo ga je zaustaviti.« - Seneka, Controversiae, Exc. 4, Praef., par. 7 (Prev.)
{131} Govoriti »s pijedestala nepogrešivosti« (lat.)
{132} Govoriti »s pijedestala nepogrešivosti« (lat.)
{133} Roman biftek, prazna lutka ili pretvaralo (franc.)