Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe

U završnoj knjizi kronika o čudesnom gradu u Andama, Cochadebaju i njegovim još neobičnijim stanovnicima Louis de Bernieres vratit će se svim onim sada već dobro znanim likovima iz prethodnih knjiga. Don Emmanuel, Dionisio Vivo i ostali morat će se još jednom suočiti s kušnjom u obliku bremenitog nasljeđa lika i djela kardinala Guzmana. Progonjen osobnim demonima Guzman će možda pomalo naivno i nehotice pokrenuti lavinu događaja koja će kulminirati križarskim pohodom Nove Inkvizicije. Zemlju koju je već poharala vojska i kokainska mafija, sada će dohvatiti pošast vjerskog fanatizma. Pod krinkom vjere počet će novi niz besmislenih brutalnosti; spirala nasilja opisat će novi krug pakla. No usred tog kaosa i dalje se događaju čudesno lijepe stvari. Nove ljubavi će propupati, stare rane zacijeliti, a neke će duše ponovno biti rođene. Stanovnici Cochadebaja svoju će slobodu morati obraniti onako kako to ljudi rade vjekovima – s oružjem u ruci i srcem u grudima.

Ova je knjiga posvećena mojoj obitelji zbog njezine nepokolebljive vjere i oduševljenja;
Caroline, zbog njezine zalihe priča i njezine blistave prisutnosti;
kao i svima onima koji su progonjeni zbog toga što se usuđuju misliti svojom glavom.


Prolog


Ovi su se događaji zbili nedugo nakon što je najmoćnija svjetska tvrtka za proizvodnju bezalkoholnih pića povukla najveći oglašivački trik u suvremenoj povijesti.
Potaknuti duhom korporacijskog poduzetništva, poneseni idejom da osvježe cjelokupno čovječanstvo, te nezadovoljni time što se njihov slavni logotip u neonu kotrljao od Crvenog trga do Vatrene zemlje, zakupili su zajedničko rusko-američko svemirsko uzletište i objavili se s nebesa na način nečuven još od vremena kad je Bog osobno pustio svoj pramac po nebu.
Odaslali su dva satelita, po jedan prema svakom polu, kako bi projicirali njihovo ime na vječni snijeg i učinili ga vidljivim na teleskopima udaljenih rasa i nepoznatih civilizacija koje su, u skladu s tim, promijenile svoje nazive za naš planet. Na Arktiku su se razvile nove vrste crvenih sjevernih medvjeda, lisica i tuljana koje su tako postale suviše uočljive da bi mogle napustiti svoje svjetlosne granice i odvažiti se u bjelinu, a na Antarktiku je isti efekt primijećen na carskim pingvinima.
Ali ta je poruka bila ništa u usporedbi s njihovom preobrazbom Mjeseca. Stotine radnika u srebrnim odijelima, s doktoratima iz astrofizike i niskogravitacijske hidraulike vozile su svoja vozila, posebno osmišljena za prskanje boje, između stotina kilometara pažljivo smještenih oznaka, sve dok dolje, na Zemlji, nije postalo moguće vidjeti ime tvrtke, raskošno, fluorescentno, nepogrešivo.
Antropolozi su u gomilama nagrnuli u najudaljenije kutove planina i kišnih šuma kako bi skupili podatke o djelovanju te lunarne metamorfoze na primitivni um, ali su se vratili razočarani. Čak je i Navantesima, i Cusicuarijima, Kogijima i Acahuatecima bio poznat logotip koji se moglo pronaći kako visi sa stabala u područjima za koja se smatralo da su neistražena, logotip koji se mogao vidjeti iznad dovrataka koliba od pruća i narisan bojom na stijenama planine Aconcagua.
Ali kako je vrijeme prolazilo, više čak ni posebno osmišljena boja nije mogla podnijeti uvjete našeg satelita. Prekrivene lunarnom prašinom, izubijane meteoritima, zgusnute i proširene zbog ekstremnih razlika u temperaturi, riječi su se počele lomiti, a na kraju se počelo činiti da je Mjesec umrljan krvlju. Ljudi bi podigli pogled prema noćnom nebu i zadrhtali.

Prvi dio


Hoy, sin miedo que libre escandalice,
puede hablar el ingenio, asegurado
de que mayor poder le atemorice.

En otros siglos pudo ser pecado
severo estudio, y la verdad desnuda,
y romper el silencio el bien hablado.

Francisco de Quevedo y Villegas (1580.-1645.)


('Danas, bez straha da će njegova sloboda
uvrijediti, razuman čovjek može zborit,
siguran da ga moćnici ometat neće.

U davnašnja doba kritika oštra,
istina gola i prekid šutnje rječita čovjeka
mogli su zločinom biti.')


1.

Njegova Uzoritost,
izmučena demonima,
odlučuje spasiti svoju dušu


Kardinal Dominic Trujillo Guzman još je jednom osjetio kako ga probadanje nalik na ono porođajno ubada u trbuh, pa se presavio u struku, i čvrsto se obgrlio, stenjući. Kao i uvijek kad bi se to događalo, jedino o čemu je razmišljao bile su krivnje njegova života. U njegovoj mu se muci činilo kako mu se pred očima otvaraju prastare škrinje, no umjesto da budu prepune zlatnih dublona, lujdora i srebrnih raspela ukrašenih rubinima, iz njih su izlijetali demoni.
Njegova je Uzoritost svoju povorku demona znala napamet; bijahu oni pakleni panteon koji je, dok je ležao na kamenom podu i od muke hvatao zrak, prolazio pred njim u čudovišnoj parodiji procesije Velikog tjedna, rugajući mu se zbog njegovih mana i radujući im se.
Na čelu dijabolične svjetine nalazilo se stvorenje s dvije svadljive glave koje su glasno raspravljale. Vratovi su im doista bili nalik na labuđe, ali njihova dužina i gipkost samo su olakšavale tim prljavim ustima da srljaju jedna prema drugima i grizu se, kao da se radi o poljupcima koji su postali previše strasni. "Drugi vatikanski, Drugi vatikanski", vrištala je jedna glava, a druga je, jednako kreštavo, vikala "Tradicija, tradicija", kao da ničega drugog nije bilo u to doba kad je 1968. godine Njegova Uzoritost pohodila prvu konferenciju latinskoameričkih biskupa u Medellinu. Već tad je on bio moćan čovjek, i s konferencije je otišao zgađen, odlučan da se u vlastitoj biskupiji jednom zasvagda riješi utjecaja Teologije Oslobađanja. Dakako, pokušao je s urazumljivanjem, nagovaranjem, potom i navođenjem presedana, ali to nije spriječilo njegove svećenike da se odreknu svojih svjetovnih dobara i nestanu u zabiti, samo s magarcem i drvenim raspelom, kako bi potpirivali nezadovoljstvo siromašnih, punili im glave gospodarskim teorijama koje nisu imale nikakve veze s održavanjem crkvi i katedrala, a svakakve veze s izvlaštenjem onih vrlo bogatih ljudi čija je darežljivost bila ta koja je osiguravala da Djevica bude predstavljena srebrnim kipovima. "Ništa nije predobro za Boga", govorila bi Njegova Uzoritost, samo da bi mu neki župnik bez poštovanja odbrusio (koristeći se nekom upravo mučno stereotipnom formulom) kako je "ljubav prema svom bližnjem stvar prakse". Njegova se Uzoritost bez nostalgije prisjećala ogorčenih raspri koje bi se tako često izopačile u nimalo pobožne, osobne uvrede i tijekom kojih bi on otpisivao sirotog svećenika kao "parolaša" samo da bi zauzvrat bio označen kao "oligarhijski parazit čija je debela trbušina puna kruha sirotinje".
Prisjećao se svojih ranih godina, kad je život u Crkvi bio život mira i rutine, neka vrsta snovitog stanja, namirisanog tamjanom, u koji su ga uljuljkavali zapijevi. Prisjećao se kako se, jednog po jednog, riješio svojih nemirnih svećenika. Među njima je bio jedan koji je ionako otišao i poslije bio ubijen kad je Nacionalna vojska iznenadila grupu komunista; a onda je tu bio i don Ramon, kojega je u višekratnim razgovorima korio sve dok nije iz njega silom izvukao obećanje da više nikad neće dopustiti da političko mišljenje prijeđe preko njegovih usana.
Danas više nije bilo župnika s magarcima i drvenim raspelima. Umjesto njih bili su tu bucmasti, veseli svećenici koji su vozili Land Rovere, nosili zlatno prstenje s urezanim križem i sve je bilo onako kako je on htio, osim kad bi trpio ovakvu agoniju tijekom koje bi mu se uvijek ukazivala druga strana medalje, pa bi se prisjetio da u mnogim selima više uopće nije bilo svećenika. U tim su mjestima ljudi stvarali kult Crne Djevice, moleći njezin zagovor i za najnekršćanskije pothvate, a brak nije bio posvećen; muškarci bi oplodili žene i potom nestajali, ostavljajući za sobom nevjerojatne matrijarhate u kojima nije postojao pojam Božjeg očinstva. U takvim bi trenucima Njegova Uzoritost osjećala breme svih prijepora koji su razdirali njegovu svećeničku službu i zbog kojih bi se kardinal zapitao nije li u svojim uvjerenjima bio sve skupa previše krut.
Poslije Svadljivih Glava slijedilo je stvorenje s naborima kože i pet nogu kojega je poznavao kao Ometalo i koje je svima podmetalo noge, naglo podižući nevidljive zidove u koje bi svi drugi udarali, tako da bi se strašna procesija zbila u harmoniku lamatavih udova i prostačkih psovki.
Vješta kakva je već bila u redakturi svojih užasavajućih vizija, Njegova Uzoritost gotovo se nagonski prisjetila svojih makinacija u koje se uplela kako bi zatvorila seoske škole.
Nije se radilo o tome da bi se on opirao istinskom obrazovanju, u kojem bi se napamet učili vjeronauk, tablice množenja, životopisi svetaca i nacionalnih junaka, kao i priče i tumačenja Kristova života. Tome se on nije ni najmanje protivio. Ono čemu se protivio bilo je pranje mozga sirotinje od strane mršavih i praktički svjetovnih misionara koji su bili zatrovani podlim idejama Paula Freirea i koji su laprdali o "oslobađanju nepismenih masa od kulture šutnje", propovijedali "borbu" i "sudjelovanje u povijesnim procesima". Njegova je Uzoritost mogla priznati dobre namjere takvih idealista, ali kako je mogla tolerirati ideju da će mladost nacije odrasti bez naobrazbe koja će joj unaprijed osigurati vječno mjesto uz Božju desnicu na nebesima?
Ta žaljenja vrijedna mladež s takvom će "naobrazbom" zacijelo biti zauvijek osuđena na poganski pretpakao ili na pročišćujuće plamenove čistilišta, ili čak na vječnu muku u paklu, gdje će je mučiti demoni isti kao ovi, samo što su pakleni demoni bili mnogo gori. Zašto se osjećao krivim, kad mu je razbor govorio da će ih spasiti od toga da provedu vječnost u plamenu koji ih neće progutati, dok će im se tro-zupci okretati u utrobama? Čemu se brinuti oko toga, kad ih je on osobno spasio od toga da ih dovijeka siluju Luciferovi organi blizanci, jedan u stražnjicu, drugi u vaginu (to samo ako bi bile žene, a većinom su bile žene, jer žene su najveća napast poslije Sotone samog)? Jesu li ti branitelji potčinjenih shvaćali da su dva đavolska penisa velika poput tornjeva, grublja od klipova kukuruza i da izbacuju sjeme tako hladno da prži, i to u količinama takvima da bi se osuđeni stalno iznova raspolovljavali prije nego što bi se nekim čudom opet spojili kako bi iznova bili dvojno silovani? A ipak, Njegova se Uzoritost osjećala snuždeno zbog svih tih školskih zgrada koje su sad bile svinjci i bordeli, kao i zbog karijera svih svećenika koje je zatro, a također i zbog onog trenutka kad je zadobio unapređenje lažno u važne uši izjavivši kako je njegov glavni suparnik za taj položaj homoseksualac.
Sad se pojavio demon kojega je znao kao Prikrivatelja i koji je uistinu bio podmukao lik. Hvalio je kardinala sarkazmom i ironijom tako vještom da su svi demoni cičali roktavim, oduševljenim smijehom. "On je pošten", govorio je Prikrivatelj, podižući kažiprst u zrak, tako da se Njegova Uzoritost prisjetila vremena kad je samostane uz katedralu prodala lancu supermarketa i za sebe zadržala polovicu novca. "On je krepostan", izjavio je Prikrivatelj, a kardinal je gorio od stida što je oplodio Concepcion, svoju kuhinjsku sluškinju. Prisjetio se kako je jednom prerušen otišao u bordel, ali kurva ga je prepoznala, pa je bio primoran da je dade ubiti, a onda ga je ubojica ucjenjivao, pa je sad i on ležao u neposvećenom tlu gdje je njegova duša neprekidno plakala za svjetlošću i osvetom u sumračnom svijetu kardinalovih noćnih mora.
"Poštuje svog oca i majku", rekao je Prikrivatelj, cereći se od uha do uha, dok su se demoni rugali i pokazivali prstom, a svećenik se sjetio kako je vlastitu majku ostavio da umre pomračena uma u prljavoj ludnici radije nego da je smjesti u palaču i tako dopusti da se prema njezinu izgledu shvati kako u njegovim venama ima indijanske krvi.
"Voli svoga bližnjega i pun je sućuti", podmuklo se smijuljio Prikrivatelj, tako da mu se još jednom vratila vizija strašne pogreške. Bilo je to u vrijeme nestanaka, za koje on nije vjerovao da se zaista događaju, smatrajući te priče propagandom subverzivaca. Odao je vojsci skrovište marksističkog svećenika i onda je s užasom morao gledati kako ga vojnici pune mecima i iznose u stolnjaku koji se na Ivanje stavljao na oltar, a koji su mu poslije vratili, svježe opran, ali zatamnjen vječnim, prijekornim mrljama.
A cijela je pastva tih čudovišnih kostura, tih Pokora, tih Vatrenih, Parničara, Rastjerivača, Falsifikatora, plesala oko njega dok je ležao na nepravilnim kamenim pločama, zadihano stenjući. Zurio bi gore, prema tim zlobnim očima koje su se zagrobno stiskale, mrtvačkoj koži tanko razapetoj preko oštrih kutova njihovih kostiju (koje su ga, neka mu bude oprošteno bogohuljenje, podsjećale na suha tijela svetaca), njihovim plodnim spolovilima koja su se njihala i lepršala, klepećući poput lešinarovih krila, pa se okrenuo na leđa, još uvijek noseći strahovitu bol u svojoj utrobi.
Zatvorio je oči i usredotočio se. "Domine Deus", počeo je, glasom napuklim od žalosti, "Agnus Dei, Filius Patris, Qui tollis peccata mundi, miserrere nobis; Qui tollis peccata mun-di, suscipe deprecationem nostrum, Qui sedes ad dexteram partis, miserere nobis." Dok se smirenost spuštala na njega, dodao je: "Kyrie, Eleison, Christe, Eleison", a onda je ispovjedio Bogu Svemogućemu, blaženoj Mariji, vječnoj Djevici, blaženom arkanđelu Mihaelu, blaženom Ivanu Krstitelju, svetim apostolima Petru i Pavlu i svim svecima, da je griješio preko svake mjere, mišlju, riječju i djelom. Pokajnički se udarao u prsa, kao na misi, a demoni koji su ga zadirkivali izblijedjeli su iz prostorije u istom trenutku u kojem se zapanjujuća bol u njegovim crijevima smanjila na puko, sugestivno pulsiranje.
Concepcion je ušla u lektorij i zatekla ga kako se muči da ustane. "Opet vas boli?" zapitala je. "Morate se zaputiti liječniku, moj kardinale."
"Prihvaćam to kao zasluženu kaznu", rekao je on, gledajući je kroza suze svoje strašne boljke.
Concepcion je bila mulatkinja, njegova kuhinjska sluškinja koja je sebi mogla pripisati jedno njegovo dijete i koju je, istinu govoreći, volio u njezinoj tjelesnosti čak i više nego što je volio Djevicu u njezinoj bespolnoj duhovnosti. Zagrlila ga je kako bi ga utješila, a poslije, noću, kad je kliznula u njegovu spavaonicu, utješila ga je poznatim mošusom svoje golotinje.
Ali kad je u tri ujutro ustao kako bi ispraznio mjehur, nije mogao više spavati jer se kohorta vragova ponovno vratila, paradirajući po sobi, njišući se na uzici za paljenje svjetla i tapiserijama koje su sašile udovice, a koje su prikazivale Križni put.
A što je bilo najgore od svega, tu je bio i Opsceni Magarac, sa svojom magarećom glavom i magarećim udom koje je u jednom trenutku bilo tako uspravno da je odskakivalo od stropa, ostavljajući trag svjetlucave tekućine, a u sljedećem se mlohavo vuklo po podu kao neki natprirodni puž iz jeftinih filmova strave i užasa.
Njegova Uzoritost ustala je iz kreveta i sumanuto pohrlila u kapelicu, gdje je poljubila oltar i pala na koljena, dok su demoni poskakivali i blebetali čak i prema samom Kristu Kralju koji je vladao na zidu. "Munda cor meum", molio se on, "ac labia mea, omnipotens Deus, Qui labiae Isaiae prophetae calculo mundasti ignito. .."A oni su zakričali, okrenuli mu stražnjice i sumporno, prezirno zaprdjeli prije nego što su nestali, u zboru pjevajući "Diabolus tecum, diabolus tecum".
Nakon što su provale njihova prostačka smijeha izblijedjele u najudaljenije kutove palače, Njegova se Uzoritost vrlo dugo molila, a onda, napokon, kako bi se pokajala, obećala vjerno, držeći ruku na relikvijaru, da će se nepokolebljivo i dobro koristiti svojim položajem da donese svjetlost crkvene istine cijeloj naciji. Odaslat će dominikance da otkriju pogreške i poraze ih uz pomoć opsežne logike svetog Anselma i Tome Akvinskoga, evangelizirat će pogane kako bi spasio vlastitu izmučenu dušu i osigurao da, prije nego što umre, milijuni drugih duša budu usmjereni prema nebu, savršeno precizno, poput američkog projektila.

2.

Ena i meksički muzikolog (1)


Katkad je neznanje blagotvorno; da nije bilo mog neznanja, ne bih imao ništa od ovoga što imam danas, a što je, zapravo, znatno više nego što sam ikad mogao očekivati, a također i znatno više nego što zaslužujem.
Kao prvo, ništa se od ovoga ne bi dogodilo da sam bio rođen u ovoj zemlji, umjesto onoga što sam bio - putujući, ne osobito uspješan, muzikolog koji se specijalizirao za narodne melodije Anda, koje sam običavao skupljati i objavljivati u antologijama. Mislim da su jedini ljudi koji su ih kupovali vjerojatno bili umirovljeni američki hipici koji su formirali grupe, odjevene u ponča i sombrera, i svirali na studentskim zabavama sveučilišta Zapadne obale i koji čak nisu bili sposobni izgovoriti ni pravilno kastiljsko 'o' na kraju riječi.
Putovao sam ovom zemljom u potrazi za melodijama charanga koje se služe pentatonskom ljestvicom, kad sam prošao pokraj crkve u Ipasuenu, gdje se održavao sprovod jednog policajca. Iz znatiželje sam prišao i stao uz vrata i tako sam prvi put čuo "Requiem Angelico" koji je sad toliko slavan da nema potrebe da ga opisujem. Svirala ga je mala grupa glazbenika na mandolama, quenama i harmoniju, a čak je i u tom obliku cijelu pastvu nagnao na suze, u čemu ja nisam bio iznimka.
Pretpostavivši da je djelo folklorno, smjesta sam ga zapisao u svoju bilježnicu za rukopise, s najnezamislivijim osjećajem uzbuđenja. Dok sam putovao dalje kroz planine, ono mi je neprekidno vrilo u mislima, sve dok se jednog jutra nisam probudio s njegovim aranžmanom za gudački kvartet gotovo sasvim oblikovanim u glavi. U velikoj sam ga žurbi zapisao prije nego što mi pobjegne, a kad sam stigao u glavni grad, nisam ni časa časio nego ga poslao svom izdavaču u Mexico Cityju.
Ostalo je povijest. Uspjeh koji je tamo doživio prouzročio je širenje u Sjedinjene Države, odakle se proširio u Francusku i ostatak Europe gdje je postao tema rumunjskog filma koji je pobijedio na filmskom festivalu u Cannesu, vjerojatno samo zbog glazbe. Posljedica svega toga bila je da sam se strahovito obogatio na autorskim pravima, pa lako možete zamisliti kako sam se uzbunio i uznemirio kad se pokazalo da glazba uopće nije folklorna, već da ju je skladao slavni Dionisio Vivo iz Cochadebajo de los Gatos. U pravnom odjelu mog izdavača nastala je spektakularna panika, pa sam ja naposljetku otputovao s tvrtkinim odvjetnikom sve do Cochadebajo de los Gatos, kako bismo sredili moguće probleme prije nego što se uopće pojave.
Bilo je to strahovito naporno putovanje, puna četiri dana kroz planine na leđima mula, a kad smo stigli u taj nevjerojatni grad, u potpunosti napučen ekscentricima, isprva se činilo da smo putovali uzalud. To je bilo stoga što je sam g. Vivo bio sasvim nesvjestan činjenice da je njegova melodija, i on zajedno s njom, slavna širom svijeta. Činio se vrlo iznenađenim i nije o toj temi imao reći ništa više nego da bismo prihode trebali podijeliti fifti-fifti, budući da sam ja, iako je on skladao melodiju, napravio aranžman. Kad mi je pokazao vlastiti aranžman, zaprepastio sam se otkrivši da je u svakom slučaju zadivljujuće sličan mom vlastitom, osim što je, naravno, bio napisan za drugačija glazbala. Moj je odvjetnik zgrabio prigodu da postigne tako prijateljski sporazum, a g. Vivo čak je rekao kako mu ne smeta da dogovor ne bude retrospektivan, što je značilo da mogu zadržati sve tantijeme koje sam dotad zaradio.
Nakon što sam proveo nekoliko dana u tom prekrasnom gradu s njegovim obiljem pitomih crnih jaguara, njegovim zdanjima Inka i stanovništvom koje je prakticiralo najprosvjećeniju i duševno mi najsrodniju vjeru s kojom sam se ikad upoznao, zdušno sam se zaljubio u to mjesto te odlučio u njemu ostati, usprkos tome što je odvojeno od ostatka svijeta.
Odabrao sam malu kuću na rubu grada i iskopao naplavljeno blato uz pomoć nekoliko veselih likova koji su rekli kako su izvorno došli iz Chiriguane, naselja koje je prije nekoliko godina bilo uništeno u poplavi.
Bilo je to za mene idealno mjesto, zato što sam želio svjež planinski zrak, osamu, mjesto gdje bih opipljivo mogao osjetiti prisutnost drevnih bogova i duhova prirode. No bilo je to također i mjesto gdje je čovjek, ako je imao odgovarajuću volju, mogao pronaći spektakularne terevenke i dobro raspoloženje.
Kuća je bila tek prazna ljuštura, ali izabrao sam je stoga što je bila na sunčanoj strani doline, dovoljno visoko da ima dobar pogled na grad, s dostatnim povjetarcem da rasprši povremeno zapanjujuću vrućinu. Trebalo mi je gotovo godinu dana da mjesto učinim podobnim za stanovanje.
Prvo što sam učinio bilo je da uz bok kuće iskopam zdenac koji se urušio sam u sebe i bio pun blata i kamenja. U tome mi je pomogao Francuz po imenu Antoine, čovjek prilično kulturan, koji je odlučio živjeti ovdje zato što se vezao uz ljude s kojima je stigao u prvotnoj selidbi. Kao i većina Francuza, iznimno je volio filozofirati o ženama i bio vjenčan s jednom po imenu Franchise kojoj je, čini se, domorodačkim metodama bio izliječen strahovit rak.
Trebala su nam dva mjeseca da iskopamo zdenac i ponovno podignemo njegove zidove, a na dnu sam pronašao lubanju malog djeteta koja je, pretpostavljao sam, bila u davnim vremenima ostavljena tamo kao žrtva. Držim tu sićušnu lubanju na svojoj polici za knjige, kao vlastiti memento mori u renesansnom stilu, i često smišljam pretpostavke o prirodi priče njezine tragedije. Na sreću, na dnu zdenca bilo je još vode i sjećam se da je Antoine, kad sam primijetio kako je čudno da voda teče ispod padine planine, rekao: "Padaju mi na pamet i mnogo čudnije stvari."
Popravili smo zidove i krov kuće, te sobe obojili posve bijelo, tako da su iznenada postale čiste, svijetle i prostrane. Antoine i ja uspjeli smo, iako je to za nas (kad pogledam unatrag) bilo poprilično opasno, uvesti struju spojivši kabel na kolebljivi sustav koji je osmislio učitelj. Taj čovjek bio je profesor Luis, koji je podigao niz vjetrenjača koje su proizvodile struju; to je bilo savršeno odgovarajuće za rasvjetu, ali ponešto slabašno kad je bilo potrebno više ampera, tako da se pokazalo kako je električni štednjak koji sam dao dovesti helikopterom, bolje poslužio kao kuhinjski ormarić.
Često se događa da čovjek, kad se kući, sasvim nenadano otkrije kako mu hitno treba neki predmet koji je previdio tijekom posljednje ekspedicije. Staza koja je vodila dolje od moje kuće bila je duboko izrovana i služila kao kanalizacijski odvod svaki put kad bi kišilo i iako sam je otad poravnao, na početku se njome moglo ići samo pješice ili na muli, ili pak Antoineovim prastarim traktorom s tri kotača. Taj je traktor bio napola zakopan u blatu poplave u Chiriguani, ali otac g. Viva koji je zapravo general Hernando Montes Sosa, upravitelj Cesara, iskopao ga je i, na zahtjev svog sina, dovezao obješenog ispod golemog bojnog helikoptera. U ovoj se zemlji običava govoriti kako je general Sosa jedini pripadnik vojne hijerarhije koji ikad učini nešto korisno.
Na udaljenom kraju grada nalazila se tienda koja je prodavala dobra dopremljena karavanom mula iz Ipasuena, i tako bih se svakih nekoliko dana zatekao kako, idući do nje, štekćem i poskakujem na Antoineovom zastrašujućem starom traktoru. Taj je dućan posjedovao sredovječni bračni par koji je njegovo vođenje prepustio svojoj kćeri, djevojci od dvadeset i nešto godina koja se zvala Ena, što sam otkrio kad sam načuo oca kako je pita za cijenu boce ron cane.
Ena je bila niska i snažno građena; najčešće je bila odjevena u običnu, izblijedjelu plavu haljinu, a noge su joj uvijek bile bose. Katkad bih pomislio da joj je glava tek zericu prevelika u odnosu na tijelo, ali imala je privlačno i smireno lice, uokvireno dugom crnom kosom. Silno me podsjećala na Grkinju u koju sam jednom bio zaljubljen, jer imala je istu glatku i meku maslinastu kožu, te velike smeđe oči ispod obrva koje su bile tako guste da su se gotovo sastajale na sredini. Na podlakticama je imala tragove mekih, crnih, paperjastih dlačica, što je - da budem iskren - nešto što me uvijek izluđivalo, a prsti su joj bili tanahni i otmjeni.
Ipak, najbolje u vezi s njom bio je njezin vilenjački duh; držala se smireno, ali kao da se zabavlja; bila je nekako napola prikriveno vrckasta, nekako nedužno vragolasta, odavajući dojam da postoji od pamtivijeka i da uspijeva gotovo u svemu vidjeti smiješnu stranu. Primijetio sam da u njoj postoji crta nestašnosti, što će se i pokazati kad budem otkrio kako me tako dugo uspijevala držati u neznanju.
U g. Vivu pronašao sam neiscrpno vrelo andskih melodija, a on me također naučio svirati gitaru, naglašavajući kako je ona savršeno glazbalo za sastavljanje aranžmana, budući da je istodobno imala mogućnost za tri različita glasa. Tad je bio, a i sad jest, moj običaj da dio svake večeri, tijekom i poslije sumraka, provedem na stubama ispred svojih prednjih vrata, učeći i vježbajući nove melodije. Akustika mirnog zraka uz padinu planine bila je apsolutno savršena i Antoine je običavao govoriti kako me se jasno može čuti preko cijeloga grada. "Slušaj," govorili bi ljudi, "Mexicano opet svira." Katkad bih stao i slušao cvrčke kako skladaju vlastite isprekidane simfonije, a kako imam nadnaravno oštar sluh, mogao sam također čuti i razgovore šišmiša.
Jedne sam večeri svirao "El Noy de la Mare", što je posebno ljupka folklorna melodija iz Katalonije. Prilično je teška za sviranje, jer su joj varijacije vrlo suptilne, a još je uvijek često sviram kako bih se podsjetio na zahvalnost koju osjećam zbog onoga što je pomogla ostvariti.
Učinilo mi se da vidim sjenu kako se kreće u tami iza zida i potom nestaje. Bio sam zbunjen, ali nisam dalje o tome razmišljao, nego sam počeo svirati "Requiem Angelico" u aranžmanu za gitaru koji smo g. Vivo i ja zajedno osmislili. Meni se činio izvanredno nježnim i sasvim sam se izgubio u njemu. Kad sam završio, nešto me natjeralo da podignem pogled i ponovno sam ugledao sjenu kako se kreće, samo se ovaj put izdvojila iz tame i pošla prema meni. Melodija me podsjetila na božicu Zemlje koju ovdje štuju, Pachamamu, i iz nekog sam razloga istog trenutka osjetio paniku i strahopoštovanje, kao da sam prizvao samu Pachamamu. Ali bila je to Ena.
Stajala je preda mnom i ja sam vidio da su njezine goleme smeđe oči pune suza. Nekoliko smo se trenutaka šutke gledali, a onda je ona, s prirodnom ljupkošću djevojčice, sjela pred mene prekriženih nogu i vrlo ozbiljno rekla: "To je bilo tako lijepo. Nikad nisam čula takav saudade. Molim vas, svirajte ga opet."
"Ne sviram ga osobito dobro", rekao sam. "Trebali biste čuti kako ga svira g. Vivo."
"Svirajte ga opet," rekla je, "ali ovaj put za mene, a ne za osobu na koju ste prije mislili."
To me malo zaprepastilo, pa sam se nasmijao njezinoj moći zapažanja. Ali kad sam počeo svirati, primijetio sam da želim svirati posebno dobro za nju i da se pretjerano trudim. Zbrljao sam nekoliko nota, a onda se prisilio da prestanem razmišljati, kako bih mogao ući u glazbu.
Kad sam završio, pružila je ruku, sa začuđenim izrazom na licu, i nježno njome prešla preko žica. Tad se nagnula natrag i vrlo duboko uzdahnula. "Voljela bih da i ja to mogu", naposljetku je rekla.
"Možda ćete jednog dana i moći."
"Ne, nikad. Za to je potrebno mnogo tuge. Ja nemam dovoljno tuge." Potom se nasmijala i odaslala mi pogled iskosa. "A sad mi recite, na koga ste to mislili kad ste prvi put svirali?"
"Ona živi u Mexico Cityju", priznao sam, na svoje veliko iznenađenje. "Mlađa je od mene, a starija od vas. Na nesreću, ne voli me i tako..." slegnuo sam ramenima, "... katkad sviram za nekoga tko to nikad ne čuje."
"Trebali biste svirati samo za one koji slušaju i voljeti samo one koji vam uzvraćaju ljubav. To bih ja učinila."
"Mislim da ste mudriji od mene."
"Očito. A sad mi svirajte neke španjolske, prave španjolske, s duendeom i graciom."
Jedine vrste flamenca s kojima sam bio upoznat bile su soleares, solea i soledades, zato što su one bile jedine koje je i sam g. Vivo naučio kad je jednom posjetio Andaluziju. Te se melodije može svirati vrlo polako, zato što je njihova tema melankolija samoće. Odsvirao sam četiri za redom, a ona je za to vrijeme sjedila, glave nagnute u stranu, pažljivo motreći moje prste. Na kraju je rekla: "Ruke su vam poput pauka. Mislim da biste također trebali naučiti i tiple i tarango." Tad je ustala i poravnala svoju jedinu, plavu haljinu, rekavši: "Mislim da ću se vratiti sutra. Ovo je sjajan način za stanku u šetnji."
"Ena," pitao sam je, "zašto vas vaši roditelji katkad zovu 'Ena', a katkad 'Lena'? Često sam se to pitao."
Vedro se nasmijala. "Ako vas to zbunjuje, reći ću vam. To je zato što, kad sam bila mala, nisam mogla reći 'Lena', nego sam govorila 'Ena'. Tako sad istodobno imam oba imena."
"Vrlo jednostavno objašnjenje. Pazite kako hodate, kad ste vani sami", rekao sam.
Dok je odlazila, dobacila mi je pogled preko ramena. "Ne brinite se, nije ovo Mexico City." Promatrao sam je kako se gubi u tami, okrenuvši se da mi mahne prije nego što je nestala, pa sam ostao sam sa zrikavcima.

3.

O novom restoranu i novom svećeniku


Stigao je onoga dana kad je kurva Dolores davala Doni Constanzi posljednju lekciju iz nužno potrebne umjetnosti pripravljanja chuna. U školi je Dona Constanza naučila pripremati samo kanape sendviče i vol-au-vents, budući da su to bile jedine vještine prikladne za damu njezina oligarhijskog položaja, za koju se pretpostavljalo da će uvijek na raspolaganju imati vojsku kuhara. Ali sad kad je samu sebe degradirala na položaj ljubavnice campesina, zauvijek prognane u ovo naselje u planinama, stidjela se svoje besposlenosti i bilo joj je neugodno što sve kuhanje u njihovu kućanstvu obavlja Gonzago.
S druge pak strane, kurva Dolores naučila je pripremati hranu za gomilu djece različitih očeva i odlučila je svoje gospodarske djelatnosti učiniti raznovrsnijima. "Zacijelo mi je četrdeset godina, ili tu negdje, i sve to stiskanje i stenjanje me iscrpilo", rekla je. "A poslije svih tih godina zaslužila sam da konačno prestanem neprestano curiti. Odsad nadalje, kurvam se samo petkom i subotom navečer."
Zamisao o otvaranju restorana dobila je čitajući knjigu koju je kupila od Dionisija za narukvicu koju je on kanio darovati Leticiji Aragon. Dionisio ju je uvjeravao kako je to 'un libro muy romantico' i ona ju je kupila u dobroj vjeri, očekujući da se radi o kraljevićima i kraljevnama, ili možda o plavokosoj i plavookoj žrtvi koju odvažno spašava kapetan draguna za kojega se pokaže da je njezin davno izgubljeni bratić i tako se oni mogu vjenčati nakon što uz poteškoće dobiju blagoslov njegovih roditelja i na kraju ipak ne moraju pobjeći.
Ali pokazalo se da je Dionisijeva ideja o "vrlo romantičnoj knjizi" malo drugačija od njezine. Pročitala ju je nestrpljivo, žvačući među zubima promočenu cigaru i čekajući da se pojavi kraljevna. Nenaviknuta na književni napor, nije znala prepoznati koji su dijelovi priče najvažniji, pa je otkrila kako je najviše zadivljena povremenim receptima. Knjiga se zvala "Dona Flor i njezina dva muža" i ona je odlučila otvoriti vlastiti restoran i nazvati ga "Kod Done Flor".
Pothvat je imao i svojih poteškoća. Kao prvo, bila je prisiljena iskopati novu kuću iz blata koje se dosad vrlo djelotvorno osušilo i postalo nepopustljivo. Njezin joj je kurvinski život dao veliku ljubav prema slobodi, ali ovaj je put osjetila nedostatak životnog sudruga. "Ay, ay," govorila bi, "kad bi barem postojao neki muškarac da dođe kopati", pa bi rubom suknje obrisala znoj s lica i nastavila svoju rabotu. Silno je žalila zbog toga što su njezini najstariji sinovi nestali u džungli kao tragači za dijamantima, a njezine dvije najstarije kćeri otklipsale u Valledupar kako bi se bavile majčinom profesijom, te zbog toga što je ostatak njezina legla bio dovoljno star tek da tegli komade otpada, a ne i da pomogne kopati.
Ali jednog dana, dok je radila, iza sebe je osjetila nečiju prisutnost. Srce joj je poskočilo, pa se okrenula i ugledala Fulgenciju Astiz. Dolores je pretrpjela ono što bi se u učenim krugovima nazvalo "refleks abnormalnog iznenađenja", pa je stajala paralizirana, pruženih ruku i razjapljenih usta. Svi koji su je poznavali bili su na to naviknuti i mala bi joj se djeca često prikradala i tresnula tavom uz njezinu glavu samo kako bi je vidjela razjapljenih usta, a potom bi odjurila, vrišteći od smijeha, prije nego što bi se Dolores dospjela oporaviti. Ali Fulgencia to nikad prije nije vidjela i zbunila ju je ta neobična reakcija na njezinu prisutnost; činilo se kao da se Dolores zamrznula tijekom pokreta kojim ju je htjela zagrliti, pa je Fulgencia ustuknula i brzo otišla.
No kasnije je Dolores potražila Fulgenciju i, da skratim, uskoro su otkrile da su postale prijateljice. Fulgencia je bila na čelu Dionisijevih žena u Ipasuenu; bila je Santandereanka i ništa nije voljela više od sudjelovanja u junačkim pothvatima koji su, po mogućnosti, sadržavali opasnost po život, ili - ako već ne to - onda malo krvoproliće. Bila je građena na dobar, seljački način, široka ravna lica i visokih jagodica. Kosu je češljala na isti način kao i Remedios, vežući je u crni konjski rep, a mnogo je muškaraca s vremenom prema snazi njezina udarca u njihovu glavu shvatilo da je ona snažna žena s kojom se ne treba zezati. Dozvala je još deset žena koje su s njom bile u logoru u Ipasuenu, pa su za tili čas iskopale Donu Flor, pokrile je crepovima za dva dana i zakopale fetus ljame ispod poda kako bi osigurale novčani uspjeh Doloresina novog posla.
Ali Dolores je bila svojeglava vlasnica. Nije vidjela razloga da prekida vlastite obroke, pa je zatvarala restoran za doručak, u podne i u sedam navečer, a nije ga htjela otvarati za vrijeme sieste, tvrdeći kako je njoj odmor potreban kao i svima drugima. To je značilo da je za posao bila otvorena samo prije podne, nakon što bi svi otišli na svoj posao i navečer, nakon što su svi već jeli. To je bilo dobro samo u jednoj stvari - u tome da gotovo nikad nije morala ništa raditi.
Kad ju je prošla ta faza i kad je odlučila otvarati restoran u razumnije vrijeme, pokazala je stranu svoje naravi koja dosad nije bila poznata njezinim znancima. Pokazalo se da je opsjednuta eksperimentiranjem. Iskušavajući umak aji, razvila je jedan koji je bio tako neopisivo ljut da je smjesta postao slavan. Bila je to ona vrsta umaka aji koja tijekom prvih nekoliko zalogaja nema nikakva okusa, a onda grabi za grlo i šalje čovjeka u neku vrstu sumanute demencije u kojoj se rukom grabi za vrat, napola se podiže sa stolca, potone natrag u njega, lamata slobodnom rukom, dahće i traži vode, popije vodu u jednom gutljaju, otkrije da voda samo pogoršava stvari, a potom izjuri kako bi se bacio u rijeku iz koje izranja omamljen, obliven znojem i sramežljivo se smiješeći.
Na tom je jelu Dolores zaradila mnogo novaca; posluživala ga je uz pirjanu piletinu i nazvala jelo Polio de un Hombre Verdadero. Tu su "Piletinu pravog muškarca" izazovom smatrali svi muškarci u gradu koji su bili ponosni na svoj mačizam. Jednoga za drugim dovodili su njihovi drugovi i izazivali ih da pojedu cijeli obrok, a da pritom ne naprave ni grimasu. Svaki koji je uspio smještaje, prema mjerilima mačizma, prešao u elitu, pa se uobičajilo za nekoga čuti: "Što? On nije muško, uspio je pojesti samo malo Doloresine piletine", ili "Jeste li čuli za Hectora? Pojeo je dvije porcije Doloresine piletine, jednu za drugom, a nije popio ni jedan gutljaj vode. Que hombre!"
Ali nitko nije istinski uživao u toj kušnji, pa su muškarci počeli sumnjati kako je Dolores iznašla suptilan način da im se izruguje. Počeli su izbjegavati odlazak u restoran kako ih netko ne bi izazvao na kušnju piletinom, pa je Dolores počela sa sljedećim vihorom pokusa. Pokušala je s Ribom s četrdeset režnjeva češnjaka, koja se nije pokazala popularnom, ali se pokazala napornom zbog sveg tog guljenja. Pokušala je s desertom koji se sastojao od testisa sugestivna izgleda koji su plutali u umaku od tapioke i koji se zvao Ženska osveta, ali otkrila je kako se to jelo može samo sezonski posluživati, zato što su se bikovi samo jednom godišnje skupljali i zatvarali u korale zbog škopljenja. Izmislila je jelo koje se sastojalo od nekoliko slojeva tortilla, s nečim različitim između svakog sloja, ovisno o tome što je bilo dostupno, a njega je nazvala Bocadillo Improvisado; pokazalo se vrlo popularnim kod žena koje su, kao što se općenito priznaje širom svijeta, prilagodljivije i imaju tek skloniji eksprimentiranju nego muškarci.
Na kraju svog maštovitog razdoblja Dolores je počela posluživati uobičajena omiljena jela kao što su picante de polio, arepe, chiles rellenos, carnitas, salpicon i esquites, ali ne smijemo propustiti na kraju spomenuti njezin konačni i najveći eksperiment koji se zvao frijoles refritos. Otkrila je kako već pečeni grah može postati gotovo fenomenalno plinovit ako se u njega umute jaja i ako se u istoj smjesi upotrijebi nekoliko raznih vrsta graha. To je jelo posluživala onim ljudima na kojima je željela pokazati svoj smisao za humor i upravo je to jelo prouzročilo privremeni raskid između Srećke i Don Emmanuela koji je taj recept iznimno zavolio.
Kad je Dona Constanza poželjela naučiti tajne kulinarskog uspjeha, bilo je prirodno da se prijavi za šegrticu kod Dolores, koja je isprva bila sumnjičava prema njezinim motivima. Natjerala je Constanzu da se zakune na apachitu, malu hrpu kamenja na kojoj je Aurelio kao žrtvu duhovima brda prinosio listove koke, da neće otvoriti vlastiti restoran i da će svaki obrok koji posluži popratiti riječima: "Ovaj mi je recept dala Dolores koja ga priprema bolje od mene". Prvo što je Dolores učinila bilo je da sasvim bestidno iskoristi Constanzu; natjerala ju je da joj pomogne ukiseliti golemu hrpu krumpira pod izgovorom da je za svaku kuharicu od iznimne važnosti da nauči kako se to radi.
Najprije je natjerala Donu Constanzu da odvoji "llallahuas", krumpire koji se smatraju svetima zbog svog oblika, a onda ju je natjerala da napuni golemi kotao vodom donesenom s rijeke. Poslala je Constanzu iz kuće, a onda ju je, za tjedan dana, ponovno pozvala i rekla joj da sve krumpire odnese do crte na kojoj počinje led, kako bi se deset dana naizmjence mogli smrzavati noću i grijati danju. Ponovno je zbunjenu Constanzu poslala kući, samo da bi joj, nakon što je deset dana prošlo, rekla neka ode i gazi po krumpirima dok iz njih ne iscijedi svu tekućinu. Ova je to i učinila, u stanju zbunjenosti i otpora, koje se pogoršalo kad je potom dobila uputu da krumpiri moraju stajati još mjesec dana do sljedeće lekcije koja se sastojala u tome da ih odnese nizbrdo u vrećama i složi ih uz stražnji zid Done Flor. "Eto ti ga", izjavila je Dolores, nestajući iza stupa dima iz svoje cigare, "napravile smo chunose." Dona Constanza sumnjičavo je pogledala stvrdnuto i osušeno povrće i rekla: "Ali, Dolores, ja sam htjela naučiti kako se kuhaju, a ne kako se pretvaraju u oraščiće."
"Kad je kuhanje u pitanju," rekla je Dolores, "sve je u pripremi."
To je bilo nešto što je Dona Constanza mogla shvatiti; lice joj se razvedrilo, pa je rekla: "Isto je i s vođenjem ljubavi". Doloresino je iskustvo s muškarcima bilo da uglavnom stoje u redu i opijaju se, pljujući na pod i dovikujući trenutačnoj mušteriji da se požuri. Kad bi došli na red, zaronili bi u nju s većinom odjeće još na sebi, dok su im čizme ostavljale blato na plahtama, a onda bi pokušali otići ne plativši. S nevjericom je pogledala Donu Constanzu i razvukla svojim glasom obojenim rumom: "Amiga, koji bi se to muškarac toliko potrudio? Svi su oni kao konji, ugrizu te za vrat da se ne mičeš, a onda krenu za drugom kobilom." Kako bi to naglasila, pljunula je na pod i ostavila Constanzu previše uznemirenu da bi joj objasnila kako Gonzago nije takav.
Upravo je u tom trenutku suhonjav ali nehajan lik prošao pokraj vrata, a dvije su se žene iznenađeno pogledale. Mogle su se zakleti da je upravo prošao svećenik, svećenik koji nije bio otac Garcia. Gurnule su glave kroz dovratak i bez riječi ga odlučile slijediti da vide što je naumio, samo da bi otkrile kako je svima u ulici na pamet pala ista misao. Gomila naroda slijedila je novog svećenika na pristojnoj udaljenosti, a među njima je bio i otac Garcia čiji su se teritorijalni nagoni borili s njegovom plemenitom naravi. Žustro je raspravljao sam sa sobom bi li trebao iskazati dobrodošlicu novom svećeniku ili mu reći da ode, budući da je župa već bila zauzeta. Odlučio je da se ne žuri.
Na trgu se otrcani svećenik uspeo na podnožje obeliska i smeteno se zapiljio ni u što, kao da skuplja svoju svetost u jednu svjetlosnu točku. Garcia je prepoznao vlastitu tehniku kojom je ljude činio znatiželjnima i tihima i počeo uživati u ovoj prigodi zbog njezina teatarskog profesionalizma. Sad je mogao svećenika promotriti izbliza, pa je shvatio da je s njim nešto čudno. Sve je bilo kako treba, a istodobno nije.
Pogledajte, na primjer, taj šešir; bio je pravoga oblika, ali se radilo o kravarskom sombreru, ulubljenom i obojenom u crno. Bio je namaljan vrlo debelo, kako bi se dobio dojam glatkoće, ali svejedno se ispod mogla vidjeti slamnata potka. A taj svećenički ovratnik? Bio je prave veličine i bijele boje, ali definitivno je izgledao kao pažljivo otrgnut komad kartona. Činilo se da je crna halja načinjena od nimalo crkvenog materijala: bila je previše prozirna, previše rijetko tkana, poput jeftinih zavjesa obojenih u crno i sklepanih u kroj. Otac Garcia pružio se naprijed i primijetio da su šavovi krupni i nespretni, onakvi kakve u svojim prvim pokušajima postižu mala djeca.
Novi je svećenik desnicom načinio znak križa, pa su ljudi utihnuli, a on je objavio: "Braćo i sestre, dolazim vam donijeti spas. Ja sam tek siromašni, lutajući propovjednik iz reda blaženog mučenika svetog Hematoma i kruh svoj zarađujem time što slušam ispovijedi i udjeljujem oprost. Za samo dvadeset pezeta udijelit ću mir vašoj duši i sigurno vječno blaženstvo, koje vam jamči ova sveta relikvija koju nosim, a to je rebro same svete Nekrofobije, koja je čudesno uzletjela na nebo ljeta Gospodnjega tisuću devetsto pedeset i četvrtoga, uzevši sa sobom svoju tjelesnu ljušturu i za sobom ostavivši samo kosti." Mahnuo je požutjelom kosti koju je Pedro smjesta prepoznao kao pseću.
Na to se mnogo ljudi prekrižilo, a svećenik je nastavio: "Možete me naći kod prvog obeliska s jaguarom na ulazu u grad. Utihnite da vas blagoslovim." Pognuo je glavu i zapijevao: "Non (ita me Di ament) quicquam referre putaui utrumne os an culum olfacerem Aemilio, nilo mundius hoc nihiloque immundius illud. Amen." Ljudi su ponovili amen, a svećenik je dostojanstveno otišao prema mjestu koje je sebi odredio za svećenikovanje.
Oduševljeno se smiješeći, otac Garcia okrenuo se prema Dionisiju i rekao: "Znaš li što je upravo izgovorio?" Potonji je odvratio: "Moj latinski nije osobito dobar, ali svakako nije zvučalo kako treba. Što je to bilo?"
"Bio je to Katul", rekao je Garcia. "Vjerovao sam (bogovi mi pomogli) da je svejedno omirišem li Emilijeva usta ili čmar, jer prvo nije čišće od drugoga, ni drugo prljavije od prvoga."
"To je rekao?" pitao je Dionisio zaprepašteno. "Pa kakav je to blagoslov?"
"To je blagoslov lažnog svećenika koji se trudi zaraditi za život", reče Garcia. "Smjesta mu se idem ispovjediti, kako bih čuo još Katula."
Vratio se poskakujući, nakon što su mu grijesi bili oprošteni na latinskome, riječima: "Sereš manje od deset puta godišnje, a i onda je to tvrdo poput graha i vučike, a da to protrljaš između ruku, ne bi uprljao ni jedan prst."
Također je udario temelje čvrstom prijateljstvu s lažnim svećenikom koji nije bio nitko drugi nego propali i beskorisni mlađi brat kardinala Dominica Trujilla Guzmana. Studirao je u istom sjemeništu kao i otac Garcia, otkud su ga izbacili zbog duboka zanimanja za skatološku klasičnu književnost. Zvao se don Salvador i znao sve te proste i lascivne stranice napamet. Kao i otac Garcia, čvrsto je vjerovao u spas kroz dobru zabavu i blud.

4.

Ena i meksički muzikolog (2)


Tijekom sljedećih tjedana uobičajilo se da se Ena redovito pojavljuje u sumrak i ja sam vrlo brzo zamijetio kako u njoj ima nečeg promjenjivog. Bilo je dana kad bi se doimala bucmastijom nego inače, a učinilo mi se da su joj katkad obrve gušće nego drugih dana. Ali to nije bilo sve, jer moglo se primijetiti da se gotovo sve na njoj od jednog do drugog dana mijenja. Otkrio bih da je zaboravila stvari koje sam joj ispričao dan prije, a ipak, sjećala bi ih se tjednima poslije. Često bi mi postavljala i ista pitanja. Jednog bi se dana oduševila melodijom koju bih svirao, a sutradan bi je odbacivala i tvrdila da joj se više sviđa druga, koja joj se prije nije dopadala. Ipak, uvijek bi prekriženih nogu sjedila ispred mene i proučavala me nepokolebljivim smeđim očima. "Ena," pitao sam je jednog dana, "zašto se neprekidno tako mijenjaš?"
Umjesto da je moje pitanje iznenadi, kao što sam očekivao, Ena se zahihotala, sakrivši usta dlanom i rekla: "To svi kažu. Mislim da je to vrlo smiješno."
"Meni se čini da si ti vrlo tajanstvena."
"O bueno, sviđa mi se biti tajanstvena."
Sljedećeg mi je dana donijela dva mladunca jaguara u slamnatoj košari. Pružila mi ih je, držeći ih za vrat, i rekla: "Nikad nećeš biti pravi stanovnik ovoga grada ako ne budeš imao mačke iz Cochadebaja, kao i svi ostali."
Inače ne trpim mačke, jer mi se od njih kiše, a što je još gore, one osjećaju moju netrpeljivost i namjerno dođu sjesti na mene. Užasnuo sam se kad sam dobio čak dvije koje će jednog dana izrasti u golema crna čudovišta, ali priznajem da mi se, kad sam ih pogledao, srce malo smekšalo, a u svakom sam slučaju bio zahvalan na prigodi da u znak zahvalnosti poljubim Enu u obraz. Istog se trenutka zarumenjela i činilo se da su joj oči na trenutak zaplamtjele. Položila je nadlanicu na mjesto na koje sam je poljubio, kao da ponovno opipava poljubac, pa sam se osjetio obveznim izbaviti je od nelagode rekavši: "Kako da ih nazovem?"
"O," rekla je, "mislim da su obje ženke, pa ćeš ih nazvati Ena i Lena, no?"
"Onda dobro, Ena i Lena."
Naravno da su mačke velikom brzinom pretvorile moju kuću u bojno polje koje je odjekivalo galamom i mačjom deračom, a neprekidno su igrale igru koja se sastojala od toga da jedna drugu natjerava po sobama a da ne dodiruju pod, obarajući pritom sve što se nalazilo na policama i stolovima. Prirodno, s vremenom sam ih vrlo zavolio, čak i kad se pokazalo da je jedna od njih mužjak i da je oplodio svoju sestru, pa sam završio potpuno preplavljen četom malih dlakavih specijalaca koji su izrasli tako veliki da sam na kući morao dograditi dodatnu sobu kako bih ih smjestio.
Jedne sam večeri svirao Eni kad sam primijetio: "Znaš, u potpunosti sam zbog tebe prestao skladati", a njezinim je licem tad prešao izraz jada.
"O," uzviknuo sam, "molim te, ne izgledaj tako užasnuto. Radi se jednostavno o tome da te tako silno želim zabaviti učenjem novih komada da više uopće ne pišem vlastitu glazbu."
Doimala se žalosno dok je potišteno govorila: "Tako mi je žao. Nisam te htjela gnjaviti. Vjerovala sam da voliš kad dođem. Ali ako tako želiš, više neću dolaziti."
Noć je bila vrlo jasna jer je Mjesec bio tričetvrt pun a Južni križ se dobro vidio, a mene je zaprepastilo i dirnulo kad sam primijetio da su joj oči pune suza i da joj usne drhte kao u male djevojčice. Smjesta sam se osjetio preplavljen krivnjom zbog vlastite neosjetljivosti, pa sam se bez razmišljanja spustio na koljena pred mjestom gdje je ona sjedila i obujmio je rukama. Grlio sam je, utješno tapšao po leđima i zibao naprijed-natrag kao što je običavala činiti moja majka. "Ena," mrmljao sam, "ne smiješ plakati. Volim kad dođeš ovamo, jer meni je to vrlo važno. Više uopće nisam usamljen."
Još je malo jecala u moje rame, a onda je podigla glavu. Na trenutak smo se gledali, a ja sam poljupcem otro suzu s njezina obraza. Nagnula se naprijed, zatvorila oči upravo onako kako se to često opisuje u romantičnim filmovima, pa me vrlo nježno i stidljivo poljubila u usta. Osjetio sam poznati stari čvor u želucu i uskoro su, naravno, poljupci postali strasniji, a zagrljaji vodoravniji. Došao je trenutak kad sam znao što reći, i da to zaista i mislim: "Ena, upravo sam shvatio da sam te kroz sve ovo vrijeme zavolio."
"Znala sam", rekla je ona. "Barem sam mislila da znam."
"Što si mislila da znaš? Da ja volim tebe ili da ti voliš mene?"
Napućila je usne i rekla: "I jedno i drugo, naravno. Ali molim te, nemoj mi reći da odem."
Sljedeće večeri, kad se Ena pojavila, ja sam je sasvim prirodno zagrlio i poljubio. Odnosno, pokušao sam je poljubiti. Odgurnula me i tresnula tako snažno da uistinu vjerujem kako me snažnije ne bi mogao ošamutiti ni Muhammad Ali u naponu snage. Zaljuljao sam se na nogama i, osjećajući se vrlo uvrijeđenim, rekao: "Ena, sinoć si provela dva sata ljubeći me. E pa, sad, zašto ja ne bih bio uvjeren da će ti se to i večeras jednako sviđati?"
Doimala se vrlo iznenađenom. "Jesam?"
"Vrlo dobro znaš da jesi."
Koračala je amo-tamo, prislonivši prste o bradu, kao da dešifrira iznimno složen kod, a onda se vragolasto zahihotala, koraknula naprijed, položila mi ruke na ramena i vrlo senzualno prošaptala: "Je li ti se dopala moja mala šala? Možeš me ljubiti koliko hoćeš."
"Jako smiješno", rekao sam, još se uvijek osjećajući uvrijeđenim, pa smo se počeli ljubiti. Danas se činila sigurnijom i iskusnijom nego večer prije, pa sam se još jednom zaprepastio i zbunio. "Zašto se ljubiš drugačije nego jučer?"
"Imam drugačije poljupce za obične dane u tjednu. Jučer je bila nedjelja. Osim toga, vježbala sam."
"Molim?" prosvjedovao sam. "A s kim?"
Ponovno se nasmiješila. "Ni s kim. Vježbala sam gurajući jezik među kriške naranči."
"Ti si lažljivica," rekao sam, "ali ljubi me dalje, u skladu s pravilnikom o ljubljenju za današnji dan."
Prirodno, jedna je stvar vodila k drugoj, ali nisam s Enom spavao još dva mjeseca. Nije to bilo zato što je bila prestrašena mala djevica; zapravo, činilo se da je vrlo zainteresirana za to da to prestane biti. Bilo je to zato što sam u sebi morao biti siguran da zaista želim zaboraviti svoju neuzvraćenu ljubav iz Mexico Cityja i prihvatiti Enu pravim, posvećenim oduševljenjem kakvo čovjek časno duguje djevici koja je s njim u dobroj vjeri. Osim toga, zaista sam u to želio ući pravim ritmom, tako da ne bude žurbe, da bude savršeno romantično, bez nepoštenih pritisaka, tako da dobijemo prigodu iskovati svoje osjećaje do najfinije točke intenziteta.
Ena je bila ta koja je jedne večeri, dok smo razgovarali uz svjetlost petrolejki, ustala i uzela mi cigaretu iz usta. Zdrobila ju je u prašini i pružila mi ruku. Prihvatio sam je i ona me povela do mog kreveta. U tami je jednim vještim pokretom kliznula iz svoje pohabane plave haljine i stavila mi ruke oko vrata, čvrsto me zagrlivši. Čak sam i u mraku mogao vidjeti da joj oči blistavo sjaje, s onom silinom i blještavilom za koje su, vjerovao sam, sposobne samo mlade žene. Nježno me poljubila i promrmljala: "Sad je pravi trenutak."
Pomalo nespretno, u mraku, raskopčala je jedno po jedno puce na mojoj košulji i kliznula svojim hladnim, vitkim rukama preko mojih grudi, uplevši prste u dlačice. Tad me prihvatila za ramena i povukla na krevet, u kojem smo u trenutku otkrili da ga je potpuno zauzela isprepletena gomila uspavanih mačaka. To je na trenutak sasvim prekinulo romantiku, budući da smo ih morali otjerati, što nije nimalo lako kad imaju toliko kila i kad se tako nevoljko miču zbog prirodno inertne mačje putenosti.
Enino je tijelo bilo bogato kraljevstvo; posjedovalo je savršeno raskošne obline mlade djevojke i imalo opojno zagušljiv miris žene rođene za slobodnu ljubav. Koža joj je bila i glatka i meka i, dok sam je istraživao vlastitim tijelom, njezina istodobna nedužnost i senzualnost izazvale su u meni osjećaj koji se posljednji put pobudio kad sam ugledao Ande: srce mi se osjećalo kao da je izmješteno u područje solarnog pleksusa, kao da mi grči grlo i uskraćuje mi dah. Tako sam otupio od divljenja da sam gotovo propustio osjetiti krhotine užitka koje je ona, tijekom svog vlastitog opreznog istraživanja, poput strelica slala kroz moje tijelo.

5.

Propovijed koju je otac Garcia
s vrha obeliska održao jaguarima


Braćo i sestre u Kristu, sudrugovi moji, bivši marksisti i razočarani sljedbenici Mariateguija, seljaci, kurve i gerilci, govorit ću vam o otkrivenju koje se odvijalo unutar mog duha tijekom dugih i napornih dana našega opasnog putovanja kroz planine, od Chiriguane u kojoj smo se bojali za svoje živote, do ovog blaženog grada, Cochadebajo de los Gatos, gdje smo ustoličili bolji svijet i novi način života među umrljanim kamenjem civilizacije davno potonule pod vodu, čudesno i prikladno isušene intervencijom Našega Gospodina u obliku potresa.
Otkrivenje o kojemu vam govorim od najviše je razboritosti i ne mogu ga pobiti ni odvjetnici uvježbani u kazuistici, koji danonoćno rade kako bi učinili što manje mogu, osim da varaju i neprobojnim žargonom zbunjuju kako bi do pucanja uvećali pune sefove banaka koji sadrže njihovo nezasluženo nagomilano bogatstvo; niti ga može pobiti zdrav razum, budući da je na njemu zasnovano, a ne mogu ga pobiti ni filozofi koji sumnjaju čak i u značenje riječi kojima iskazuju svoju sumnju; ne mogu ga pobiti ni čudovišna cjepidlačenja doktora teologije koji budalasto niječu da mačke poput vas posjeduju neumrlu dušu i koji nemilice sitničare o srednjovjekovnim preokupacijama svetog Anselma i spolnosti anđela. Štoviše, prijatelji moji, oni stvaraju gomile raskola i svadljivih natezanja svojim interpretacijama biblijskih tekstova i kontradikcijama koje je tako lako u njima pronaći, jasno navodeći čovjeka da zaključi kako bi njihova energija bila bolje utrošena na povećavanje zarade svodnika i kurvi i na raspravljanje o broju testisa koji se mogu pronaći u tijelu ribe.
Istina je to da gotovo ništa u Bibliji nije istina, a ako bi to netko trebao znati, više od svih to bih trebao znati ja, zato što sam svećenik, premda nepravedno lišen svećeničkog zvanja zbog navoda napasne i zavedene župljanke. Ali u Božjim očima ja nisam raspopljen, jer ja sam iskreni sluga kojemu je On iznio svoje otkrivenje koje, da jednostavno kažem, glasi da je najveći dio Božje kreacije pogreška i previd zbog kojega Bog iskreno žali.
Jer nije li Bog, iznad svega, dobar i mudar? Moramo se samo osvrnuti oko sebe i prisjetiti se događaja iz nedavne prošlosti kako bismo s potpunom jasnoćom vidjeli da je ova kreacija djelo zlobe. Ja sam bio raspopljen zato što me župljanka lažno optužila da sam je zaveo i njoj su povjerovali. Grupa vojnika došla je u naše negdašnje selo i pokušala silovati kuharicu Farides, prije nego što su nekolicinu naših pobili ručnom granatom. Tad je Dona Constanza budalasto odlučila u svoj bazen skrenuti rijeku koja nas je sve opskrbljivala, dok u blagonaklonoj kreaciji ne bi mogla odlučiti takvo što. A onda su se vojnici vratili kako bi nas ponovno proganjali, a mi smo ih pobijedili zato što nas je Bog nadahnuo da Srećku, tu naglu i poželjnu kurvicu, pošaljemo da zarazi sve časnike običnom gonorejom i triperom iz Baranquille. A onda su se vojnici još jednom vratili, tako da smo se bili prisiljeni braniti i krvavo ih poklati gotovo sve do jednoga, što u dobru svijetu ne bi bilo moguće, te smo morali napustiti pueblo u strahu od odmazde bez presedana u našoj povijesti, ako izuzmemo razdoblje Nasilja kad se dogodilo 300.000 političkih ubojstava ili tu negdje, da dopustimo grubu procjenu uz obilje neoznačenih grobova u našoj neprosvijećenoj zemlji.
Štoviše, živimo u svijetu u kojem postoje krađe i ubojstva, silovanja i nedostatak poštovanja u svim svojim mnogobrojnim pojavnostima; gdje žene varljivo glume orgazme, a muškarci idu uokolo u zabludi da su veći pastusi od Don Emmanuelova konja; u kojem se naša gradska mladež truje basucom i alkoholom, za koji su spremni lagati i ubijati; u kojem ima tako mnogo siročadi da bi čovjek pomislio kako su ona posljedica spolnog općenja Duha Svetoga s milijunima nevidljivih djevica; u kojem se djeca prodaju u prostituciju kako bi se otplatili dugovi, a male dječake u potaji sodomiziraju biskupi, admirali s četiri zvjezdice i nezasluženo slavni dramatičari.
Štoviše, sasvim izvan pokvarenosti ljudskih djela, vidimo da je i sama priroda protiv nas, sa svojim poplavama i uraganima, koraljnim zmijama i škorpionima, potresima i brodolomima, nezamislivim bolestima i boljkama; sa svojim prijekora vrijednim konjunkcijama Sunca i Mjeseca, zbog kojih na nekim mjestima ljudi neobjašnjivo polude, a na drugima se pojavljuju katastrofalne plime koje ostavljaju ribu nasukanu na padinama planina. Iznad svega, čini mi se da je priroda osmišljena tako da se možemo osloniti jedino na kratkotrajnost ljubavi.
Što to znači? Kako da to protumačimo? Možemo li svrnuti pogled na svijet i reći: "Bog je dobar?" Ne, ne možemo. Osvrćemo se i vidimo svijet posebno smišljen nama na neugodu, tako da nas počne svrbjeti na stidnim mjestima upravo u trenutku kad nas prima netko važan i kad se ne možemo počešati; otkrivamo da je u planinama prehladno, a u llanosima prevruće; u džungli, koja je tako prekrasna, čovjeka do sitnih komadića izgrizu otrovni kukci, a more je preduboko da bi se mornar mogao spasiti iz brodoloma. Čovjek ode u krevet s poželjnom kurvom i izađe zaražen bolestima za koje su lijekovi previše užasni da bi se o njima i razmišljalo, a prije nego što se simptomi pokažu, ima vremena zaraziti brojne druge kojima je onda dužan neugodna objašnjenja. Ne, prijatelji moji, čovjek se osvrne po svijetu i zaključi da je dio njega sazdan vragolasto, a ostatak zlobno.
Zbog toga čovjek zaključuje kako je Sotona bio arhitekt te kozmičke neslane šale, a Bog s njom nije imao nikakve veze, zato što se sedmoga dana odmarao u dubokom snu. A osim toga, Bog nije stvorio ni Sotonu, jer Bog je nesposoban činiti zlo, što dokazuje da Sotona od pamtivijeka postoji usporedno s Bogom i - tko zna? - možda je i jednako moćan. Ispričat ću vam kako se to dogodilo.
Dok je Bog spavao, Sotona je, ljubomoran na Njegovu Nepogrešivu Stvaralačku Moć, kradomice kliznuo i stvorio Sunce, Mjesec, zvijezde i sve materijalno, zato što je Bog stvorio samo duhovno. Potom je Sotona načinio čovjeka i trideset dva mu dana pokušavao udahnuti život, ali nije se dogodilo ništa, zato što se glina neprekidno sušila na suncu.
Tad je Bog poslao dolje anđela Adama, riječima: "Hej, hej, hoću da mi provjeriš što to radi taj Sotona, ali nemoj zaspati dok si dolje, zato što bi Sotona mogao pokušati u tu hrgu gline staviti tvoju dušu."
I tako je anđeo Adam sišao na zemlju, osvrnuo se i pomislio: "Hmmm, ovo je zanimljivo", a onda mu je prišao Sotona, a Adam mu kaže nešto tipa: "Imaš zgodnu gajbu, što ćeš učiniti s njom?" A Sotona odgovara: "Ništa posebno. Ostaješ li neko vrijeme? Jesi li za čašu paklene ambrozije?" A Adam kaže: "Zašto ne? Da vidimo je li bolja od nebeske."
I tako se oni vrlo brzo zajedno napiju k'o letve i već su si stari frendovi, ali Sotona vreba svoju prigodu, a Adam primjećuje njegov podmukli pogled i sjeti se da ne smije zaspati. "Otpjevat ću ti pjesmu", kaže Sotona i počne tu epsku pjesmu koju je sam na licu mjesta skladao u savršenim aleksandrincima, sa svim spondejima i daktilima i čime sve ne, na savršenim mjestima, s onom vrstom besprijekorne preciznosti kakvu dobijete kad prvi put spavate s ljubavlju svog života. Taj je ritam bio savršeno smišljen da nekoga uljuljka u san, ali Adam je bio odlučan da ne zaspi i tako on sluša pjesmu, čije su riječi tako lijepe i zavodljive da se Adamu dignuo, a istodobno je i zaplakao. Neugodno mu je ispred Sotone zbog erekcije, pa mu je zato lakše ostati budan.
Sad, Sotona je tu pjesmu pjevao četrdeset tri godine, improvizirajući usput, a da nije dvaput upotrijebio istu riječ, sad skladajući u rimovanom dvostihu, sad u katrenama, a sad je pak razdvajajući u petrarkističke sonete i epigramski dvostih. U jednom je to trenutku horacijevska oda, a u sljedećem jampski pentametar s junačkim usporedbama koje su trajale šest mjeseci, sve dok ambrozija nije konačno počela djelovati, a anđeo Adam zaspao.
Istog trenutka Sotona kaže: "Čari-bari", skoči i zgrabi Adamovu dušu, pa je ugura kroz uši glinenoga čovjeka, a kad se Adam probudio, otkrio je da je zarobljen.
Tad je Bog poslao dolje anđelicu Evu da vidi što se događa, a njoj se dogodila ista stvar. Poslije toga, Bog je shvatio što se dogodilo, pa poslao arkanđela Mihaela kako bi Sotonu poštenski izdevetao po glavi zbog njegove drskosti, a kako bi kaznio Adama i Evu, rekao je: "Pustit ću ih da ostanu zarobljeni u tim tijelima još neko vrijeme prije nego što učinim da se tijela raspadnu. To će ih naučiti da ne spavaju na dužnosti."
I tako je istina da smo svi mi zarobljeni anđeli, potomci zarobljenih anđela, i da živimo u svijetu koji nije stvorio Bog, nego Sotona, iz čega slijedi da ništa u Starom zavjetu nije Božji zakon, nego Sotonin, samo što je Sotona lukavo s lošim zakonima izmiješao i neke dobre, kako bi zarobljeni anđeli pomislili da je on Bog. A onda je anđeo Isus sišao dolje kako bi popravio stvari i dao nam pravi Zakon Božji, što je i učinio, samo nije uspio zato što se nikad nitko nije potrudio slijediti njegov zakon, zbog čega je svijet i dalje u neredu i pun zla.
Stoljećima su zarobljeni anđeli slutili da nije sve dobro, jer su bili sumnjičavi prema ideji i misli da je tijelo pokvareno i da mu ne treba udovoljavati. I sam sam u to neko vrijeme vjerovao, te zabranjivao ljudima da se množe ili da jedu meso, budući da bi to omelo nepronicave mehanizme seljenja duša.
Pa ipak, na kraju sam shvatio da se Bog konačno odlučio zainteresirati za taj materijalni svijet i dopustiti nam da se borimo ravnopravnim snagama protiv sila zla koje su zaključane u čovječjim tijelima zajedno sa zarobljenim anđelima.
I tako je Bog uredio da mi pobijedimo vojnike i to ne jednom, nego tri puta. Prvi je put prišapnuo Pedru, Hectoru i kurvi Consuelo da odu i spriječe da Farides bude silovana; drugi nas je put nadahnuo da pišamo, seremo i ubacimo jelensku strvinu u rijeku kako bismo ih otrovali, a uplašili smo ih tako što smo im stavljali životinje u vreće za spavanje, a Srećku je pratila božanska snaga kad je pošla i zarazila sve časnike običnom gonorejom i triperom iz Baranquille. Treći smo put dobili taktiku koja nam je omogućila da ih sve masakriramo, bez ijednog gubitka na našoj strani.
Ali nije to najveće čudo, jer kad smo napustili svoje selo, On se pobrinuo za potres koji je istodobno ispraznio jezero u ovoj dolini tako da sad u njoj možemo živjeti, a također izlio vodu u dolinu Mule tako da nas vojnici nisu mogli slijediti. Potom su nam naše pregoleme mačke, koje nam je osigurao Bog, donosile hranu dok smo putovali. Usto, On se pobrinuo i za lavinu koja je otkrila tijela konkvistadora koje je poslije toga Aurelio odmrznuo kako bi nam pomogli sagraditi grad u kojem sad živimo skladno kao anđeli, što i jesmo.
Iz toga treba zaključiti da Bog želi da napredujemo i budemo prethodnica sile koja će ovaj svijet osvojiti anđeoskom prirodom u nama, pročišćujući tvar dok se ona ne pretvori u duh. Jer kad postane duh, Sotona više neće imati vlasti nad njom, budući da on ima vlast samo nad odvratno materijalnim. Stoga je naša svečana dužnost prema Bogu da se množimo i napučimo svijet s drugima nalik na nas, kako bismo svijet mogli preplaviti našom dobronamjernošću i suživotom. Među nama govoreći, ne bi me iznenadilo kad bismo se jednog jutra svi probudili i otkrili da su nam vraćena krila i da se možemo razmnožavati pukim međusobnim miješanjem tijela.
Ali dok ne dođe to vrijeme, očeličimo se dobrom hranom, uključujući i meso, te bludimo obilato, sve dok noću nitko ne bude mogao spavati zbog cendranja dječice i potrebe da se promijene zasrane pelene. Neka majke ne spavaju zbog dojenja, a djevojke zbog općenja. Deo gratias. Dominus vobiscum. Amen.

6.

Ena i meksički muzikolog (3)


Kad sam se ujutro probudio, otkrio sam da je Ena kradomice kliznula i da dijelim krevet tek s raskošnom gomilom mačaka. Kad sam ih konačno uspio skinuti sa sebe kako bih namjestio plahte, pronašao sam malu krvavu točku na mjestu gdje je Ena radosno ostavila svoje djevičanstvo.
Te je večeri Ena stigla u uobičajeno vrijeme i dok je sjedala, ja sam izvukao malu kutiju koju sam joj darovao. Otvorila ju je i otkrila zaručnički prsten moje bake, a ja sam rekao: "Ena, hoćeš li se udati za mene? Molim te?"
Sjedila je tamo i gledala u prsten, a činilo se da joj je lice sasvim problijedjelo; "Voljela bih," rekla je, "ali mislim kako je činjenica da ne mogu." Meni se činilo da se doima jadno i bijedno.
"Ako želiš, onda možeš. Iz kojeg je to razloga nemoguće?"
"Iz razloga koji ti još ne mogu reći, ali kad ti ga kažem, mislim da ćeš shvatiti." Lice joj se razvedrilo, pa je rekla: "Ali ako hoćeš, mogu samo živjeti s tobom."
Zbunjeno sam izjavio: "Ali ja bih se radije s tobom vjenčao."
"I ja bih se radije vjenčala s tobom, ali to ne bi bilo pošteno."
"Prema kome? Prema tvojim roditeljima?"
Uznemirila se i rekla: "O, ne, ali ni to sad još ne mogu objasniti. No obećavam da ću ti sutra reći, obećavam ti."
Zbunjeno sam rekao: "Bueno, ali hoćeš li doći živjeti sa mnom?"
Plaho se nasmiješila: "O, da, svakako."
Nagnuo sam se i poljubio je u čelo, rekavši: "A sad idemo u krevet."
Činilo se da je potpuno zaprepaštena i ponovila je: "U krevet?"
"Da, u krevet. Prošla je noć bila tako predivna da nisam bio u stanju misliti ni o čemu nego o tome da ponovno vodim ljubav s tobom."
"Sinoć? Ponovno?" Doimala se posve zbunjenom.
"Govoriš li ti to meni da si zaboravila? Je li to još jedna od tvojih malih šala?"
Ostala je nepomična, a onda rekla: "Ne, naravno da nisam zaboravila, ali nije li to malo prebrzo?"
Nasmijao sam se njezinoj nedužnosti. "Daj, Ena, pa čovjek to može raditi onoliko često koliko želi."
Ona se doimala vrlo sumnjičavo, napućila je usne i rekla: "O, mislim da još nisam spremna."
"Da, jesi", rekao sam ja, prisjećajući se uspješne odlučnosti onog muškarca u Prohujalo s vihorom. "A ako i nisi, vrlo ćeš brzo biti."
Te je noći Ena bila posve drugačija nego prethodne, još jednom pokazujući svoju promjenjivost. Neprekidno me molila da budem dobar i simpatico i isprva se činilo da se ne može opustiti, no s vremenom su stvari krenule jednako slatko kao i noć prije. Ovaj je put ostala sa mnom cijelu noć, ujutro me probudivši s kavom, dugim poljupcem i riječima: "Zaista te volim."
"Dođi živjeti sa mnom i te ćemo riječi izgovarati svakog jutra."
"Večeras ću se vratiti, pa ćemo sve razjasniti. A sad se idem oprati."
Vratila se blistava tijela i izravnane kose, a ja sam je pitao: "Querida, kako si uspjela dvaput izgubiti nevinost?" Pokazao sam na drugu malu krvavu mrlju na plahtama.
"Kako neobično", izjavila je, ali potom dodala: "Još sam bila malo izranjena od prvog puta i činilo mi se da nije zaraslo. Zato sam i rekla da nisam spremna." Nije me gledala u oči, a meni se učinilo da pokušava sakriti rumenilo i osmijeh, ali nisam dalje o tome razmišljao. Nisam ja nikakav stručnjak za tehničke pojedinosti djevičanstva, budući da je u današnje vrijeme djevica prava rijetkost koja je bila sasvim izvan mog inače prilično širokog iskustva. Pitao sam je: "Kako se skida krv s plahti?"
"Oh, samo ih namoči i stavi na nju sol ili nešto."
"Pa, nije važno. Možda ih ostavim, kao uspomenu."
Potapšala me po obrazu i rekla: "Za uspomenu ćeš imati cijelu mene, a ne samo moju krv."
Te su se večeri iz tame izdvojile dvije sjene i, držeći se za ruke, pošle prema mjestu gdje sam stajao, oslonjen o dovratak. Upravo sam se poigrao hrvanja s jednom od mojih mačaka i bio sam prekriven prašinom, zato što je životinja odlučila da mi ovaj put neće dopustiti da pobijedim. Pomislio sam: "Koga je to sad Ena dovela sa sobom?" Shvatio sam da je s još jednom djevojkom, pa sam pretpostavio da je sa sobom povela prijateljicu.
Ali kad su izronile na svjetlo petrolejki, hipnotiziralo me zaprepaštenje. Bez riječi, teško sam sjeo i poput stroja posegnuo za cigaretom. Ruke su mi se tako tresle da su mi šibice ispale na pod, pa sam sjedio tamo tako smiješan, s nezapaljenom cigaretom koja mi je visjela iz usta, sve dok obje djevojke nisu prasnule u hihot. Napokon je jedna od njih rekla: "Objašnjava li ti ovo išta?"
"Dvije?" pitao sam glupo. "Dvije? Uvijek ste bile dvije?"
Obje su kimnule, a onda je ona zdesna rekla: "Ja sam Lena, a ovo je Ena."
"Kaži da nisi ljut na nas", rekla je Lena umiljatim glasom. Sjela je na pod i oslonila bradu o moje koljeno kako bi me mogla zadirkivati podižući prema meni s lažnim kajanjem pogled tih velikih smeđih očiju, a Ena mi je prišla i promrsila mi kosu. Tad su započele s paklenom dvostrukom točkom koja je sve otad bila pokora i radost mog života. Lena je rekla: "Ne, nemoj se ljutiti. Sve je to počelo kao zabava, da malo zezamo Meksikanca. Znaš da svi misle kako su Mexicanosi glupi, pa se činilo da bi to mogla biti dobra šala."
"Ali," nastavila je Ena, "obje smo te voljele slušati i onda smo se obje zaljubile u tebe i iznenada je sve postalo jako ozbiljno. A onda je bilo prekasno."
Lena je dodala: "A dio igre bio je u tome da jedna drugoj ne kažemo što se dogodilo, kako bismo ti dale priliku da pogodiš, ali ti to nikad nisi uspio."
Mogao sam samo idiotskim glasom ponoviti: "Dvije? Dvije?", jer iznenada je sve postalo jasno, a tajna se Enine 'promjenjive' prirode razotkrila.
"Ionako smo uvijek sve dijelile", rekla je Lena.
"Zaključile smo da se nećemo svađati oko tebe", dodala je Ena.
"I tako sad znaš zašto bi vjenčanje bilo problem, pa ćemo obje doći živjeti s tobom. Naravno, ako nas još uvijek želiš."
"Dvije?" ponovio sam jadno. "Kako mogu izaći na kraj s dvije?"
"Volimo te", rekla je Ena. "A i ti voliš nas," rekla je Lena, "a mi ćemo se potruditi da ne budemo ljubomorne i da se ne svađamo."
Obje su kimnule, slažući se jedna s drugom, pa rekle: "Obećavamo."
"A obećavate li", pitao sam, "da neće uvijek biti po vašem samo zato što ste vas dvije, a ja sam samo jedan?"
"O ne," nasmijala se Ena, "ovo je demokratski grad u kojem svatko od nas ima samo po jedan glas, tako da ti nikad nećeš pobijediti."
"Nemaš nikakve šanse", rekla je Lena. "Uostalom, monogamija je izum muškaraca koji su htjeli smanjiti žensku moć nad sobom. Kanimo to ispraviti." Ponovno su se počele hihotati.
"A vaši roditelji? Ne želim da me ustrijele."
"Oni misle da si ti bogat i slavan, ali oni ionako rade ono što im mi kažemo. Profesor Luis naučio nas je čitati i računati, a oni su neuki, pa smo mi zapravo zadužene za njih, a oni su naša djeca."
"A gradski ustav kaže da u ovakvim stvarima čovjek smije činiti što hoće. Hectoro ima tri žene, Dionisio Vivo gomilu njih, a Consuelo i Dolores, prije ili poslije, svakog muškarca u gradu, jedino što neće imati tebe."
"Nikad."
"Ili."
"Umorna sam," objavila je Lena, "idemo svi u krevet."
"Ja također", rekla je Ena, vrlo se vragolasto pretvarajući da zijeva. Nasmijale su mi se dok sam stajao, ukočen od straha, a ja sam rekao: "Treba mi neko žestoko piće."
Prošla je godina dana, i zapravo smo se ipak svi vjenčali, zato što je otac Garcia rekao da su identične blizanke razdvojene iz istog jajašca, pa su zbog toga Ena i Lena, znanstveno gledano, a time i u očima Božjim, samo jedna osoba. Također je rekao da se, prema njegovu mišljenju, koje je stvorio kroz osobne susrete s anđelima, Bogu zapravo živo fućka kako sebi ljudi organiziraju seksualni život, sve dok je ono što čine potaknuto ljubavlju u jednom od njezinih beskrajno raznolikih oblika.
Šetao sam sa svojim prijateljem Antoineom i razgovarao s njim o tim neobičnim događajima. Pitao sam ga: "Kako li su me zavarale? I kako to da nitko drugi također nije znao?"
Prebacio mi je ruku preko ramena i odgovorio: "Prijatelju moj, ljubav je slijepa. Znaš, svi smo mi to cijelo vrijeme znali. S jedne strane, svi smo bili vrlo sretni zbog tebe, a s druge strane, uvijek je jako zabavno zezati Mexicanose."
"Kako si znao, ti, stari jarče? Daj, reci mi."
Znalački se potapšao po nosu: "Ovdje svi pričaju, i znaš, cabron, te dvije nisu bile jedine koje su običavale sjediti i slušati tvoju glazbu. I ja često dolazim, iako ti moram reći da je već krajnje vrijeme da naučiš neke nove komade. To ti je savjet od dobrog prijatelja, u suprotnom ćeš možda početi gubiti svoju publiku."
"Dobrog prijatelja?" uzviknuo sam. "Osim toga, ovih dana nemam baš mnogo slobodnog vremena, sa sedam divovskih jaguara i dvije žene koji, svi odjednom, troše moje vrijeme i dobru volju."
"A uskoro ćeš imati još i manje vremena", rekao je Antoine.
Zacijelo sam morao pokazati svoju zbunjenost, zato što je dodao: "Hoćeš reći da ti nisu rekle? Uvijek posljednji saznaš? Kako predivno. Ali neću ja biti taj koji će ti reći; bolje pitaj njih."
Uspio sam iste večeri izvući priznanje iz Lene i Ene i sjećam se da sam uzviknuo: "Što? Obje istodobno? O, Santa Virgen."
Umiljato su kimnule, a Ena je uzela cigaretu, zapalila je i stavila mi je u usta, rekavši: "Htjele smo ti to sutra reći."

7.

Podnesak Ureda za vjeru Njegovoj Uzoritosti (1)


I sudit ću im za sve opačine njihove;
zato što me ostaviše,
zato što kadiše drugim bogovima
i klanjahu se djelima ruku svojih.
Jeremija 1:16


Vaša Uzoritosti, u ovom izvješću odajemo počast vašoj mudroj odluci da u ovoj zemlji ponovno uvedete Ured za vjeru i dadete mu tešku zadaću da u tajnosti pregleda stanje vjere naše nacije. Kako bi se to postiglo, stotinu je redovnika iz reda svetog Dominika odaslano u svaki kutak, od zadivljujućih i zastrašujućih visova andskih planina, do zaleđenih i negostoljubivih altiplanosa, do užarenih područja llanosa i vlažnih i nemilosrdnih šuma i džungli Amazonasa. Ne samo da su prodrli u sva ta područja i gradove koji se u njima nalaze, već su također ispunili i upute da provjere ne samo praznovjerja siromašnih, animizam i politeizam divljaka među koje naši odani misionari nastoje dovesti svjetlost Kristovu, već također i vjeru obrazovane srednje i više klase, infiltrirajući se čak i u najviše ešalone svjetovnih vlasti. To su uspjeli uz pomoć onoga što je Vaša Uzoritost tako prikladno opisala kao "pobožnu podvalu", jer je posve jasno kako, da nisu bili prerušeni u prodavače zviždaljki od bambusa, trgovce mulama, travare, vidioce, odvratne protestante, smolare, lovce na zmije i silovatelje pilića, ne bi imali toliko uspjeha u određivanju stvarnog stanja ljudskih srdaca, koliko zapravo jesu. Izvješće koje u ovom trenutku pregledavate naš je sažetak tih izvještaja, koje Vaša Uzoritost u cijelosti može pregledati kad god želi - dovoljno je samo zatražiti od nas da vam ih dostavimo u palaču.
Naše smo izvješće podijelili na tri dijela, počevši sa žalosnim pitanjem duhovnog zdravlja samog našeg svećenstva. Strahovito žalimo što moramo izvijestiti da bi Vaša Uzoritost, kad bi pročitala izvješća o zbivanjima na koncilu u Evreuxu (1195.) i koncilu u Avignonu (1209.), kao i koncila u Parizu (iste godine), dobila vrlo preciznu sliku o onome što se, gotovo tisuću godina poslije, još uvijek događa u našoj zemlji.
Ima svećenika koji prodaju oprost grijeha, razmjenjuju ga za seksualne usluge, ili ga udjeljuju samrtnicima u zamjenu za njihovo nasljedstvo. Naišli smo na slučaj biskupa koji je prodao posljednji zglob malog prsta svete Tereze od Maloga Isusa pobožnoj udovici (za pedeset tisuća pezeta), iako je pravi predmet zapravo izložen pred očima javnosti u katedrali u Bayeuxu, u Normandiji. To je najgori primjer trgovine relikvijama, i navodnima i stvarnima. Naišli smo i na bezbrojne uzorke Istinskoga Križa koji su očevidno načinjeni od brazilskog ružina stabla, mahagonija, amazonskog balzama, quebrache, čak i od obojene gline. Postoje brojni Kristovi pokrovi izloženi u različitim crkvama, a postoje i čavli iz Kristovih šaka i stopala, načinjeni od nehrđajućeg čelika ("čudesno kako nisu zahrđali, usprkos svojoj drevnosti"), ima trnja iz Kristove krune i prepariranih ptica (od kojih su sve tropske) koje su uživale u blagodati nazočenja propovijedima svetog Franje Asiškog. Postoje i Kristove kosti (što je u suprotnosti s doktrinom o uskrsnuću), a svećenik u Santanderu izlaže glavu svetog Ivana Krstitelja koja je zapanjujuće slična smanjenim glavama koje Indijanci iz plemena Cusicuari proizvode i u profitabilnim količinama prodaju sjevernoameričkim turistima. Tome treba dodati i reklikvije takozvanih "narodnih svetaca", kakav je Pedro iz Antiohije, koji su mogli izvlačiti žabe ljudima iz šešira i koji su se specijalizirali za blagoslivljanje mula i Hama. Mnogi od tih nikad kanoniziranih "svetaca" imaju znatan broj sljedbenika među svećenicima, a najgori je slučaj crkva posvećena Luciji Nevinoj, koja je, usprkos svom djevičanstvu, navodno rodila dvadeset dva kunića.
Naišli smo na slučajeve redovnika koji se u samostanima kockaju za pokajanje, kako bi u svojoj lijenosti potratili vrijeme. U Santanderu je svećenstvo otvorilo nekoliko gostionica, a može se vidjeti kako pred njima vise znakovi koji prikazuju svećeničke ovratnike, stole, euharistijske ciborije i kaleže, čak i pladanj za hostiju na čijem se stalku jasno mogu vidjeti faunovi u prijapskom stanju. U tim se bezbožnim lokalima mogu naći i njihovi vlasnici, koji su obično u svako doba dana u stanju pijanstva, a halje su im podignute i zataknute za pojas, dok oni razmjenjuju skatološke priče sa svojim mušterijama i dopuštaju da se stražnje sobe i separei koriste u nemoralne svrhe.
Otkrili smo da je taj razvratni život uobičajen. U jednom je gradu nadaleko poznato da opatice organiziraju pohotne zabave i noću tumaraju ulicama. Članovi pobožnih redova, i muškarci i žene, žive u stanju otvorenog konkubinata, a potomstvo iz takvih zajednica u narodu je poznato kao "anticristos", a u njihovu se korist često javlja nepotizam. Otkrili smo kockanje, pijanstvo i veliku sklonost prema lovu i nasilnim sportovima. Dva samostana u Asuncionu redovito organiziraju međusobne ragbijaške utakmice. Na tim se utakmicama pojavljuju svi iz samostana i sastaju se na mjestu jednako udaljenom od obje zgrade. Ragbi koji se igra katkad je sasvim po pravilima, ali katkad se igra i s nekim drugim predmetom, obično s telećom glavom ili kokosovim orahom. Cilj igre je da pobijedi ekipa koja će prva zavitlati loptu preko zida protivničkog samostana. U toj igri nema pravila; mnogo je šutiranja, udaranja, svađanja, čupanja kose, a teku prave bujice prostačkih riječi nad kojima bi se zgadio čak i lučki radnik ili netko naviknut na rad s poremećenima. Na svršetku utakmice nema nikoga tko nije prolio krv ili komu nije poderan habit; trošak samostana u svrhu njihove zamjene i popravaka može se samo zamisliti. Može se smatrati olakšanjem to što se sudionici natjecanja ne služe oružjem, budući da smo ustanovili kako je čak do deset posto našeg seoskog svećenstva naoružano, u rasponu od malih revolvera do skraćenih sačmarica, koje je lako sakriti ispod halja. Ta je praksa dijelom shvatljiva reakcija na prevladavajuću hajdučiju, a dijelom izopačeni pothvat kako bi se zadobilo divljenje zbog mačizma koji je u ovoj zemlji priznat kao zaseban kult.
Ustanovili smo da u pitanjima pravovjernosti uvjerenja, naše svećenstvo gotovo u dlaku odgovara općoj doktrinarnoj zbrci koja je tipična za naciju kao cjelinu, što nas tjera da se zapitamo o djelotvornosti naših sjemeništa. Tim aspektom, naime, raznovrsnostima kršćanskih vjerovanja, pozabavit ćemo se u trećem dijelu našeg izvješća, dok se drugi dio tiče nastranih i dijaboličnih praksi u narodu. Ovaj odjeljak zaključujemo primjedbom kako je u svom inauguralnom govoru na Četvrtom Lateranskom Koncilu Njegova Svetost, papa Inocent III. objavio da je porok među laicima izravna posljedica poroka svećenstva.

8.

Kako je ljubav u Cochadebajo de los Gatos
postala moguća


Gotovo je beziznimna iskustvena činjenica kako se silovite strasti mogu pojaviti samo kad za njih ima vremena i snage; ljubav kao svoj preduvjet nameće izvjestan stupanj društvene organiziranosti i gospodarske stabilnosti koje omogućuju dokolicu i u tim poljima na ugaru sjeme žudnje, naneseno vjetrom zrije, ukorjenjuje se i raste divlje poput orhideja u džungli.
Naravno, u doba preseljenja iz Chiriguane, mnoge su ljubavi već postojale; ljubav profesora Luisa i Farides prirodno je izrasla u selu sad zakopanom ispod blata, Dona Constanza i Gonzago svoju su strast začeli u lijenosti logora Narodne avangarde, baš kao i Gloria i Tomas, a sablasna ljubav Parlanchine i Federica procvala je u beskrajnoj dokolici smrti.
Lako bi bilo popustiti napasti i opisati procvat ljubavi u Cochadebajosu kao pošast, pošast blagotvornu kao što je bila velika pošast mačaka, samo, ta bi se riječ činila neprikladnom kad bi označavala ono što je zapravo bio cvat koji neumitno niče iz crnice civilizacije.
Isprva, kad nisu imali gdje živjeti i kad je hrane bilo malo, ljudi su se bavili samo poslom preživljavanja. Zadaća iskapanja ruševina drevnog grada Inka trajala je mnogo mjeseci, a tijekom tog vremena ljude je šibala kiša i pržilo sunce. Većina je kuća bila nedirnuta, izvrsno sagrađena, s kamenjem tako savršeno oblikovanim da se između njega nije mogao ugurati ni list papira, iako su bile građene bez žbuke. Ali stari su krovovi od palmina lišća odavno istrulili do gnji-leži i nad mjesto se nadvila paklenska vlaga koju, činilo se, nije mogla rastjerati nikakva količina zraka i sunca. Za početak su se zajedno zbili u Palači gospodara ili u hramu Vi-racoche, uzajamno se grijući tijelima i mošusnom vrućinom mačaka.
Tijekom dana na prekide su radili, iskapajući blato u blokovima koji su se prenosili ljudskim lancem kako bi se ponovno sagradile andene koje su s vremenom okružile grad i opskrbljivale ga krumpirom, quinoom i grahom, dajući dojam da su planinske padine načinjene kao stubište Titanima. Drugi su radili kako bi načinili glinu kojom će pokrpati mjesta na kojima se kamenje izrubilo iz građevina, a treći su pak nestali u planine kako bi lovili meso ili se zaputili na nemilosrdne, naporne potrage za palminim lišćem kojim će pokriti kuće.
Ljudi su omršavjeli od rada i nedostatka hrane, ali su i dalje rintali u vjeri da će jednoga dana u miru počinuti u svom udaljenom gradu, voditi živote bez mnogo uzbuđenja i pomalo se udebljati, sretni što su ih mimoišla ratna uzbuđenja. Nadali su se da će ih povijest zaboraviti i nastaviti svojim tijekom, na nekim drugim mjestima. Ta ih je nada održavala na životu, kao i zamorci, viscache i vicune koje su donosile zapanjujuće mačke i lovci, te tovari banana, limuna i badema koje su donosili na mulama, trgujući s indijanskim naseljima raštrkanima po planinama. Kad im se odjeća raspala na komade od neprekidne rabote, zamijenili su je onom koju su istkali ti isti Indijanci, sve dok čovjek konačno nije imao dojam da bi to bilo nedirnuto, pretkolumbijsko naselje samo kad ne bi bilo crnih i mestičkih lica koja su zamjenjivala stoička i proračunato bezizražajna indijanska lica kakva bi čovjek mogao očekivati iznad tih svijetlocrvenih i crnih pruga. Osim toga, Indijanci nisu bili ni tako visoki; tu su bili Misael i Pedro, obojica visoki gotovo dva metra, kao i Srećka, vitka i tamna poput onih koje plešu siguiriyas u Andaluziji, posve suprotna od zdepastih domorodačkih žena s njihovim malim ustima, širokim bokovima i mnoštvom podsuknji.
Bilo je to u trenutku kad su rušili ostatke prirodne brane preko ruba ponora, kako bi dovršili isušivanje grada, kad se Misael nagnuo naprijed i shvatio da se tristo metara ispod prostire položaj idealan za poljoprivredu, samo kad bi se do njega moglo doći s lakoćom, bez vječitog zaobilaženja. Veliki je vodopad, nastao provalom jezera, poravnao šumu koja se nalazila ispod i prekrio je gustim slojem plodne zemlje, te je opskrbio rijekom koja je krivudala kroz nju i navodnjavala je. Veći dio posla bio je gotov. "Hijo de puta", uzviknuo je on, smiješeći se od uha do uha, "jesam li ja genij i spasitelj grada ili nisam?" Odšetao je kako bi pronašao profesora Luisa koji je podizao još jednu vjetrenjaču koja će okretati dinamo kamiona koji će podići voltažu dijela grada na dvadeset četiri. Luis se duboko zamislio nad svojim djelom i pitao se može li ga preraditi za još jaču voltažu, a da pritom ne izgubi previše ampera.
"Hola, cabron," rekao je Misael, "ovo je zaista sjajan stroj." Stajali su i zajedno promatrali dvije polovice metalne bačve za nafte kako rotiraju na povjetarcu, pa je Misael položio ruku na rame profesora Luisa. "Imam veliki izazov za tebe, najveći u tvom životu."
"Veći od toga da s Farides bude po mojemu?"
"Čak i veći od toga, viejo. Dođi vidjeti."
Prelazeći pogledom zaravan ispod sebe, koja se već zazelenjela od napretka prirode ali ćija su stabla bila smrskana u šibice, Misael je bio oduševljen svojim planom, a profesor Luis opio se njegovom veličinom. "To će biti naša estancia, naša latifundija, bit će to najbolja farma na svijetu."
Profesor Luis zaklonio je oči dlanom i žmirnuo zbog svjetlosti. "Sadit ćemo sve", rekao je. "Sadit ćemo rižu u vlažnim dijelovima, sadit ćemo avokada i banane, uzgajat ćemo stoku tamo gdje je zemlja iscrpljena, davit ćemo se u mlijeku i siru, lamatat ćemo rukama u orgiji naranči."
"Možda hoćemo," odgovorio je Misael, koji je bio sumnjičav prema poeziji u svim prigodama osim u ovoj, "ali morat ćeš smisliti stroj koji će nam pomoći da silazimo i uspinjemo se. To će biti najveći stroj tvog života, u usporedbi s tim strojem tvoje će vjetrenjače biti prave igračke."
"Napravit ću stroj", rekao je profesor Luis, "kakav svijet još nije vidio." Otišao je i dva dana ležao u mraku s pokrivačem preko glave, sve dok zametak stroja nije dolepršao na planinskom vjetru, smjestio se u mulju njegove mašte, probio ljušturu silinom svog prvog izdanka, pustio središnji korijen i bočno korijenje, procvao s granama i intimnim pojedinostima cvjetova, pa se pretvorio u stroj veličanstveniji od nebeskog sustava. Profesor Luis otišao je pojesti picante de polio u Doloresin restoran, obrisao usta, naslonio se i mentalno se priredio za izlaganje o stroju pred prirodnim vođama Cochadebajo de los Gatos.
"Dajte mi mjesto na koje da stanem i pomaknut ću zemlju", proglasio je veličanstvenom retorikom, ali prvi veliki pothvat arhimedovskog utjecaja poluge koji je trebao izvesti nije bilo skupljanje sredstava, nego nagovaranje ljudi da se uopće prihvate te kolosalne zadaće. Gotovo se svima činilo ludim što on, dok su još iskapali grad, još popravljali krovove i borili se da dođu do hrane, predlaže skretanje radnih napora u gradnju divovskog dizala.
"Ti si luđi nego otac Garcia", rekao je Josef, riječima ponešto nerazumljivima zbog gužvice koke u ustima.
"To je predivna ideja," rekao je otac Garcia, uz širok pokret rukom, "možemo učiniti da se diže i spušta metafizički, uz pomoć anđela. Kad bih mogao biti siguran u nepogrešivost levitacije, sam bih njime upravljao."
"Imamo previše drugog posla," rekla je Remedios, "a ako malo promisliš, upravo smo se iselili iz ravnice. Zašto bismo se na nju vratili, kad smo ovdje sigurni?"
"Ali, Remedios, to nije ravnica nego zaravan, a za poljoprivredu je bolja nego što je ravnica ikad bila."
"Za mene", rekla je Remedios, "to je ravnica", pa se vratila čišćenju svog kalašnjikova i držanju na oku Condea Pompeya Xaviera de Estremadure koji je nostalgično u prašini poda crtao dijagram mača njemačkih landsknehta.
"Jebeš to," izjavio je Don Emmanuel kad je profesor Luis izložio svoj plan, "već sad sam od rada umorniji nego panamska kurva. To je plan za vrijeme dokolice. Pogledaj kako mi se od kopanja andena istanjio trbuh."
Profesor Luis pomno je promatrao izbočeni trbuh, napet poput bubnja i urešen riđim dlakama. "Pretjerujete, Don Emmanuele", rekao je.
Hectoro je svim silama potezao svoj puro, žmirkajući zbog dima i tapšući vrat svog konja. "Hoću li se moći spustiti ako budem u sedlu?" pitao je.
"Bez ikakve sumnje", odgovorio je profesor Luis.
"Onda možda, a možda i ne", rekao je Hectoro koji je vjerovao da je čovjek bolji što manje govori, a što je čovjek bolji, rjeđe silazi s konja.
Istina, Misael je bio za plan, budući ta je to bila njegova zamisao, ali čak i on je sad bio njime nešto manje oduševljen, jer je imao nekoliko noćnih mora u kojima su ljudi letjeli u smrt u golemom drvenom kavezu, pa se zabrinuo nije li to pretkazanje. "Održat ćemo candomble da bogovi blagoslove dizalo," rekao je profesor Luis, "a onda će ga blagosloviti otac Garcia, a onda i Aurelio, s bogovima Aymara i Navantesa, pa se nikad neće srušiti." Od toga se Misael osjetio nešto bolje, ali je profesor Luis osjetio malo krivnje zato što je zaigrao na njegovu sklonost praznovjerju.
Profesor Luis se obeshrabrio, ali tijekom sljedećih nekoliko dana bilo je primjetno kako mnogi ljudi odlaze do ruba litice i prelaze pogledom zaravan. Hectoro je otišao i imao viziju obzora punog stoke koja pase u raskošnoj travi. Don Emmanuel vidio je gajeve avokada, što ga je prisjetilo kako su prije, u selu, dječaci običavali krasti njegovo voće i onda mu ga pokušavali prodati. Remedios je vidjela da se uistinu radi o zaravni, i na njoj zamislila liniju samoobrane u slučaju napada s istoka, kao i mjesto taktičkog povlačenja u slučaju napada sa zapada. Dona Constanza i Gonzago pošli su onamo u sumrak i sjeli, pa lamatali nogama preko ruba. "Gonzito," rekla je ona, "tamo dolje mnogo je mjesta za osamu. Sjećaš li se kako smo proizvodili purpurne potrese pod stablima i iza vodopada?"
"Divni dani", odgovorio je njezin ljubavnik. "Jednog dana sići ćemo tamo dolje i pronaći mjesto na kojem neće biti mrava da nam grizu leđa, a koje neće biti ni ispod stabla, da ptice ne seru po nama, pa ćemo opet proizvoditi purpurne potrese i vikati koliko god nam se hoće."
"Dojadilo mije ispadati iz visaljke," rekla je ona, "iako je isprva bilo zabavno."
"Jednog ćemo dana napraviti pristojan krevet, a jednog dana ćemo se spustiti dolje, pa nam krevet neće ni trebati."
I tako je profesor Luis, na svoje veliko zadovoljstvo, otkrio da mu ljudi prilaze i pitaju ga: "Što ti treba za taj stroj?", pa se nevjerojatna gomila raznorodnih predmeta počela nakupljati na rubu ponora. Neki su od njih pronađeni kako neobjašnjivo leže u planinama, neki su bili popljačkani iz napuštenih rudarskih okna, neki dobiveni od Indijanaca u zamjenu za jarce i čajne žličice. Bilo je tu golemih željeznih kolutova s klinastim osiguračima, metara kabela, čeličnih kotača, komada srušenog vojnog helikoptera, vijaka i matica s obrnutim navojima, u starim veličinama britanskog standarda, pa golemi čekrk koji su morala dovući četiri zajedno upregnuta vola, rudarske potporne grede tako stare da su se skamenile, željeznih motki iz onih brontosaurskih strojeva koji su nekoć drobili rudaču pokretima kimavih magaraca, kao i njihovih zupčanika, prastarih zaglavljivača i kolotura načinjenih od lakiranog ružinog drveta u kojemu je toledskim zakovicama bio oblikovan grb, kao i posebna hrpa neprepoznatljivih predmeta koji bi "mogli dobro doći za nešto". "Sve što mi je sad potrebno jest tri tisuće metara konopca debelog poput ljudske ruke", objavio je profesor Luis, "i mnogo automobilskih kotača, s ratkapama i osovinama, ako je moguće."
Ovo potonje bilo je jednostavno, premda naporno. Sve što je trebalo učiniti bilo je da se duge ekspedicije pošalju na mjesta na kojima su se u naprednija vremena nalazile planinske ceste, ili čak do Ipasuena. Na dnu mnogih ponora, duboko ispod polukružnih zavoja, skrivene ispod grmlja, napola uronjene u katarakte, nalazile su se bezbrojne olupine vozila onih koji su brzi pri piću a spori pri kočenju. Tamo su se mogli pronaći automobili, kamioni, teretnjaci i autobusi svih godišta i u svim stanjima raspadanja, mnogi od njih dopunjeni kosturima koje su kljucanjem očistile zahvalne ptice, a svi nastanjeni pumama i margueyima, koraljnim zmijama i iguanama, osim onih u rijekama, koje su kolonizirale ribe i vodomari.
Sve je to olakšala Dona Constanza koja je, nakon žestoke borbe s vlastitom savješću, otišla profesoru Luisu i stidljivo mu pružila malu, izduženu zelenu knjižicu. "Još uvijek imam svoju čekovnu knjižicu", rekla je, "i voljela bih vam pomoći da kupite ono što ne možete pronaći."
Profesor Luis, Dona Constanza i Gonzago otišli su u Ipasueno. Bilo je to neposredno prije nego što je Dionisio Vivo ubio Pabla Ecobandoda, pa u mjestu nije bilo ugodno boraviti, što zbog ovisnika koji su ispod mosta zaustavljali automobile i zbog novca ubijali putnike, što zbog plaćenih ubojica na motorima koji su grmjeli ulicama i rafalima eksplozivnih metaka rezali policajce napola. Otišli su s dvije mule krcate ključevima za matice, čekićima i ključevima za cijevi, pregolemim maticama i teškim pilama, zajedno s rezervnim oštricama. Također su posjetili i upravitelja Državne rudarske korporacije za vađenje željezne rudače i naručili titanski kolut konopca, koji je trebalo dostaviti u malo seoce Santa Maria Virgen. Upravitelju je to bilo prvi put da prima mito putem čeka nestale žene jednog multimilijunaša.
Čekao je da vidi hoće li ček proći i razmatrao mogućnost da ne dostavi konopac. Ali tad se sjetio onog mladića meksičkog izgleda koji je bio s njom i toga kako mu je obećao da će se vratiti i osobno ga uškopiti ako ne ispoštuje dogovor, pa je izašao odnijeti narudžbu vozaču najvećeg transportnog kamiona.
Poslije se pokazalo da kamion nije mogao doći do pueblita, jer nije mogao svladati zavoje. Poduzetni vozač tri je kilometra vozio unatrag, sve dok nije pronašao mjesto na kojem se može okrenuti, na veliki bijes vozača traktora koji je imao nesreću biti iza njega i koji je zbog toga također morao voziti unatrag. Kamion se tad vratio unatrag najbliže što je mogao u smjeru Santa Marije Virgen, pa ostavio divovski kolut na cesti, na mjestu onoliko ravnom koliko se uopće može očekivati u toj zemlji lavina i usjeka. Na svu sreću, kolut se nije odlučio zlurado i samostalno krenuti prema nekom gravitacijski boljem odmorištu, a vozač je pješice produžio do sela.
U selu, u tim danima koji su bili u stisku basuca, pronašao je samo nesuvisle žrtve ovisnosti koje su se ravnodušno i mutnih očiju oslanjale o svoje dovratke. Ni iz koga nije uspio izvući ništa smisleno, imajući sablastan dojam da razgovara s davno umrlim kosturima, preko kojih je samo slučajno prevučena koža i koji se samo čine živima. Zbunjen, prisjećajući se majčine uzrečice kako "nam nije dano da razumijemo", već je naumio otići kad je profesor Luis sišao planinskim puteljkom i pozdravio ga. Dvojica su muškaraca otpješačila niz cestu, a profesor Luis užasnuo se nad dimenzijama koluta. Bio je viši od tri Misaela i širi od dva Pedra. Ostavio ga je tamo gdje je i bio, pa se vratio u Cochadebajo de los Gatos.
Ono što je uslijedilo bio je najveći pothvat suradnje i odlučnosti u povijesti cijelog okruga. Gotovo se cijela populacija pješice spustila do Santa Marije Virgen, mochilla punih provijanta, čeličnih očiju i mišića koji su se stiskali od očekivanja. S njima je pošlo i golemo stado koje je sadržavalo svakog konja, svaku mulu, bika i vola i, kao da nisu svjesni ozbiljnosti ekspedicije, zaigrana horda jaguara, gradskih ljubimaca. Svojim su baršunastim crnim krznom stvorili sag na padinama, srljajući za viscachama i pticama, skačući na leđa bikovima, udarajući stijene i stvarajući male lavine, postavljajući jedni drugima zasjede i kotrljajući se u vihorima prašine.
Bilo je to putovanje jednako junačko kao i prvotna seoba; danju su planine odjekivale pokličima "burro, burro" i "vaca, vaca, vamos"; ljudi su hrabrili životinje onim tihim falsetom koji tako vole goniči, a životinje su se spuštale tek uz najblaži prosvjed, pomirene sa svojom sudbinom, kao dragovoljne žrtve nerazumijevanja. Kopita su im se klizala po stijenju, a samo su mule zadržavale siguran korak. Noću bi ljudi logorovali na punama, a šepave životinje jele travu ichu, praznivši svoje umove od sjećanja kako bi se sa sljedećim danom suočile još više nalik na sebe nego što su bile dan prije.
Na toj je ekspediciji Srećka shvatila da je zaljubljena u Don Emmanuela, zato što je pod zvijezdama, mokra od vlage na pokrivaču i među svojim nogama, stalno sanjala o rječitosti njegovih stidnih dijelova. Sanjala je daje njegov polla, na glasu kao proslavljeni napadač, iskočio iz ormara i namignuo joj. Oko mu se pretvorilo u usta koja su se znalački nasmiješila. Odskakutao je preko poda i skočio joj u krilo, trljajući se o njezin dlan, onako kako mačkica trlja uši, a njegovo predenje bilo je isto kao i predenje usnulog hrkanja jaguara koji su spavali među ljudima. A onda je iznenada plutala u kremastom moru sperme s okusom vanilije, dok je mjesec iznad nje pretvarao more u srebro, a iz oceana je iskočio dupin koji se usred luka pretvorio u Don Emmanuelov ružičasti prišivak. Bio je to trenutak užasa, jer nije znala radi li se o morskom psu, ali tad je bila ponesena na njemu i jahala prema pukotini među zvijezdama koje Indijanci zovu "svinja". Ujutro joj je Don Emmanuel prišao i rekao: "Sanjao sam te", a ona je znala da će se, kad ekspedicija bude završena, zaputiti stazom suđene joj ljubavi.
Kad su prošli kroz Santa Mariju Virgen, stanovnici nisu pokazali nikakvo zanimanje; motrili su ih praznim očima. Samo su mala djeca, neuhranjena i prljava, ali koju još nije otrovao basuco, uzbuđeno pljeskala ručicama ili bježala u kuću od straha pred velikim bikovima i mačkama koje su se prikradale. Podigao se stup prašine koja se spustila na zapuštene kuće i lišće bademovih stabala, nadraživši pluća ovisnika previše apatičnih da bi i zakašljali.
Ljude je zaprepastila veličina koluta; "Ay, ay, ay," uzvikivali su, "ovo je djed svih kolutova, ovo će dovijeka ostati krajnji povijesni kolut. Kako da to pomaknemo?" Svi su stajali u tišini, sve dok muškarac stisnutih kapaka, koji je nekoć bio policajac i gradonačelnik Chiriguane i koji je toliko volio svoje koze da ih je čak poveo sa sobom u ekspediciju, nije pokazao prema električnom stupu i rekao: "Eto nam osovine, amigos."
Bio je to visok, čvrst stup od borovine premazane katranom, ostatak norveškog programa elektrifikacije, koji su utemeljili Ujedinjeni narodi. Naginjao se, kao da samo čeka prigodu da iskoči iz svoje rupe i učini nešto korisno, a s njegovih keramičkih špula nisu visjele nikakve žice.
Bio je tu i veličanstveni ceibu bik po imenu Cacho Mocho, koji je pripadao Don Emmanuelu. Bio je on kralj svih bikova i jedino je njemu bilo dopušteno jesti cvijeće iz Don Emmanuelova vrta; on je morao prestati ograđivati svoja polja jer je Cacho Mocho, usprkos slomljenom rogu, znao podići vrata sa šarki i nježno ih položiti na tlo. Cacho Mocho bio je taj koji je tijekom seobe vodio stoku, kao i tijekom ovog putovanja. Njegovi su testisi bili tako teški da bi ljudi ustuknuli kad bi ih vidjeli kako mu se njišu pokraj nogu i udaraju o kamenje.
Tomas se uzverao na vrh stupa i pričvrstio uz njega čvrst konopac, dok su Hectoro i Misael upregnuli Cacho Mocha i privezali konopac uz suprotan kraj orme. Kad se Tomas spustio, Pedro je u bikovo uho prošaptao secreto i potapšao ga po bedru. Cacho Mocho potegnuo je naprijed. Konopac se zategnuo, a bikovi mišići postali su čvornati i napeli su mu se ispod kože. Uslijedio je kratak trenutak ravnoteže u kojem se činilo da se ništa neće dogoditi, a onda se stup prevalio, razdirući zemlju uz svoje podnožje. Cacho Mocho pao je naprijed na cjevanice, pobjedonosno zarikao i ustao. Svi su klicali, a bik je svojim jedinim rogom izveo ponosnu fintu.
Podigli su stup iznad svojih glava i progurali ga kroz rupu u sredini koluta. Od tog su im trenutka trebala tri sata napornog rada da zajedno upregnu svu stoku, konje i mule, da povuku konopce s osovine i počnu zastrašujuće putovanje natrag u Cochadebajo de los Gatos, na čelu s Cacho Mochom.
Iako je Aurelio odredio najbrže i najmanje opasne putove, svejedno su to bila dva tjedna prepreka, te napasti da se počne očajavati. Nikad još nije bilo toliko vikanja i psovanja, toliko prašine koja je začepljivala oči i grla, i nikad još ljudska vrsta nije radila tako žustro i potpuno ravnopravno sa životinjama. Puteljci koji su vijugali kroz planine bili su beskorisni zato što su jedva bili širi od metra, jer su ih najprije ustanovili navigacijski nagoni divljih koza, pa su ljudi išli ravno, onako kako to čine Indijanci. Raščišćavali su grmlje, podizali s puta kamene gromade, forsirali zapjenjene brzace, silazili i uspinjali se vrtoglavim padinama, dobivali divovske žuljeve koji su neprekidno pucali, i uvijek imali na umu viziju svoje zaravni obilja. Katkad su, dok bi silazili, iza sebe imali isto toliko stoke koliko i pred sobom, a kolosalni je kolut neprekidno poskakivao i kotrljao se, dok se povremeno činilo daje na rubu toga da nekamo ode sam ili da se zaglavi zauvijek. Velike brazgotine pojavile su se na njegovim rubovima koji su se trošili, a u trenutku kad su ga konačno ukotrljali u Cochadebajo de los Gatos, rubovi su bili sasvim istrošeni, a vanjski sloj konopca iskrzan i prljav. Ljudi su se uvalili u svoje visaljke i spavali tri dana, dok su životinje tumarale bez nadzora, tresući šijom, s neizrecivim osjećajem slobode i raspuštenosti. Kad se grad probudio, bilo je to s pouzdanim znanjem da su oni narod osvajača, kojima ništa nije nemoguće. Stup-osovinu uspravili su na trgu, a do dana današnjeg mogu se vidjeti mjesta na kojima su konopci u njemu ostavili svoje utore. Svake se godine netko popne na njega kako bi na vrhu pribio novi sombrero, a ljudi ga okruže, držeći se za ruke, kako bi obnovili svoju zakletvu. Ako nemaju sreće, poslije učine istu stvar kako bi otjerali neplodnost.
Svakog su dana profesor Luis i Misael učinili korak prema gradnji stroja; nije imalo smisla žuriti, jer improvizacija zahtijeva promišljanje i velike količine češanja po bradi i razdjeljku. Ona zahtijeva sjedenje i pušenje cigara u očekivanju nadahnuća; zahtijeva čaše u kupleraju i traži da se čovjek zapilji u prazno i zamišlja koloture i konstrukcije dizalica. Tu i tamo zahtijeva odlazak s ekipom bikova kako bi se pribavilo još telegrafskih stupova ili debala mahagonija koje treba ispiliti na daske.
Sagradili su platformu s prostranijim preklopima, dovoljno veliku da ponese traktor, budu li ga jednog dana pribavili. Bila je pojačana sa čeličnim trakama oblikovanih udarcima velikih čekića, vijcima pričvršćenima oko dasaka, koje su pak bile vijcima pričvršćene uz isprepletenu rešetku greda.
Dalje od ruba litice podigli su golemi okvir koji će se pod kutom naginjati iznad ponora. Najprije su sagradili dva boka koja su bila položena na tlo. A onda su ih ekipe građana s naporom podigle u okomit položaj dok su ukršteno bili spojeni gredama od quebrache. Bili su urezani golemi utori, spaljene i izbušene rupe, klinovi debeli poput dječjeg bedra zabijeni kroz njih i omotani konopcima, a onda je kavez bio spušten na mjesto ispod sustava kolotura načinjenih od automobilskih kotača. Svaki kolotur imao je tako mnogo kotača da je profesor Luis tvrdio kako bi čak i dijete, posve samo, moglo podići kavez jednim prstom.
U tom su trenutku karavane mula bile poslane u Ipasueno, praćene Donom Constanzom i njezinom čekovnom knjižicom. Vratili su se bremeniti vrećama cementa, šljunka i pijeska, a upravitelj rudarske korporacije još se jednom neočekivano našao bogatiji. U međuvremenu, profesor Luis i Misael završili su kočnice protiv trenja koje su radile na sistemu poluge i u stijeni iskopali golemu rupu u koju će utaknuti vreteno čekrka.
Bio je to faraonski spektakl. Cijeli se grad sjetio kako bi pomaknuo nevjerojatno veliku napravu na njezino mjesto iznad ponora. Ekipe radnika, odjevenih samo u najnužnije, osim onih koji su bili goli, potezali su i gurali u isti mah, prema ritmu bata bubnjeva koji se inače koriste za pozivanje bogova na candomble. Stroj je škripao i zibao se, dok se, centimetar po centimetar, pomicao na deblima, a Cacho Mocho doveden je kako bi svoju masivnu glavu gurnuo o stražnje grede i svim se silama napregnuo uz ljude. Kad je stroj konačno bio na mjestu, bilo je vrijeme da se ljudskim lancem u kožnim kantama donese voda iz rijeke koja je tekla kroz grad i u vodopadima se spuštala niz stijenu, da se izmiješaju cement i mort koji će držati čekrk na mjestu i koji će slijepiti gromade kamenja poslagane oko nogara u njegovu podnožju.
Na kraju je došao dan obračuna i svi su se skupili na mjestu najvećeg stroja ikada viđenoga. Bilo je vrijeme da žmirkavi bivši policajac i gradonačelnik održi govor. Ispalio je pucanj iz pištolja u zrak kako bi osigurao tišinu, pa se šutnja, puna očekivanja, spustila na gomilu. Držao je dobre govore, vrijedne slušanja.
"Companeros," počeo je, "kad sam u Chiriguani vjenčao profesora Luisa i Farides, rekao sam da je dobar muškarac kao jarac, pun mačizma, a dobra žena kao koza, puna ljupkosti..."
"Tebi je sve usporedivo s kozama", ubacio se Sergio, a ljudi u gomili bubali su jedni druge pod rebra i smijali se.
"Svejedno," nastavio je, "prisjetit ćete se da sam im poželio da budu plodni poput koza. Ovo što vidimo nije plod utrobe, nego plod uma i znoja; znoj je bio naš, a um onaj našeg istaknutog profesora Luisa, nenadmašivog poznavatelja tajni struje i mehaničkih efekata, koji obrazuje nas i našu djecu. Viva, viva profesor Luis..."
Tu su oni ponovili "viva" con brio, a bivši gradonačelnik podigao je ruke i zatražio tišinu. "Koliko li je na prekrasnu kozu nalik ova veličanstvenosna naprava. Svjedočite njezinoj ljupkosti i mačizmu. Pogledajte kako je kavez nalik na glavu smještenu između dva roga koji se uzdižu. Pogledajte kako se nadvija nad ponor kao što se koza nasadi na stijenu i duboko promišlja beskraj prostora. Pogledajte kako ima konopac koji ga vezuje uz čekrk onako kako se koza veže prije mužnje. Još moramo vidjeti kako će ova koza donijeti obilje dok budemo muzli plodnu ravnicu ispod nas, ali budite sigurni kako će bez greške ovaj gigant, ova uočljiva nadljudska snaga, ovaj levijatan čudovišnog mamuta, ova slonovska pret-jeranost, donijeti ovom veličanstvenom i druželjubivom gradu mačaka obilje blagodati takvo da će trebati žaliti dijete koje ovdje ne izraste debelo i snažno. Neka se gringosi samo hvale da su bili na Mjesecu; što na njemu raste? Viva Misael i njegovo anđeosko nadahnuće; viva profesor Luis i njegova sintetičko-analitička inteligencija, viva!"
Poklonio se pred pljeskom, a onda su Misael i Pedro dotjerali Cacho Mocha na platformu i zatvorili bok. "Buena suerte, Cacho Mocho", povikali su, a gradske vođe položile su ruke na čekrk. Bilo je dovoljno namotati teški konopac samo četiri puta da bi se dobilo trenje dovoljno da pokrene kavez. Glasno je zaškripao i svima je zastao dah, no onda se polako počeo spuštati. Profesor Luis zapiljio se preko ruba i nakon vremena koje se činilo kao vječnost, spustio ruku kao znak da je moćni bik, koji je posudio svoju snagu kako bi omogućio pothvat, stigao na dno. Sveopći uzdah olakšanja podigao se prema nebesima, a onda je nova ekipa preuzela namatanje kaveza sve do vrha.
Cacho Mocho je za nagradu bio ovjenčan cvijećem i zatvoren u koral pun junica. Kako bi nagradili sebe, ljudi su održali fiestu koja je danonoćno trajala čitav tjedan. Mnogi su je bogovi-sveci pohodili i pjesmom i plesom blagoslovili stroj, mnogi su jaguari bili poprskani neočekivanim ispljuv-cima rigotine koja je mirisala na chicu. Otac Garcia prizvao je Sandalfona, zemaljskog arkandela, da bude vječiti čuvar velike naprave. Lažni svećenik blagoslovio ju je namjerno tajanstvenim pokretima i riječima: 'Worn tam latera ecfututa pandas ni tu qui facias ineptiarum", što znači: "Ne bi ti pokazivao tako potpuno jebene bokove da ne radiš nešto budalasto". U potaji, Aurelio je zazvao blagoslov Viracoche, Pachamame i Tunupe, pa je tako dijete uma profesora Luisa postalo osobna briga pravog panteona, kojem treba dodati blagonakloni duh zemaljskoga Katula.
Zaravan je postala bogata tijekom jedne godine; bila je upravo na odgovarajućoj visini da na njoj raste gotovo sve, a bez straha od mraza ili isušivanja. Uskoro su se pojavili i novi načini silaska, jer su se nad zaravan bacili konopci pričvršćeni uz stabla, tako da su se košare papaja, manga, guava i limete, dinja i cassava mogle podići uvis. Neke neustrašive duše srljale su dolje poput komandosa na pojasovima i kotačima, a s vremenom su načinjeni i manji kavezi koji su ljude prevozili istim putem, ali sigurnije. Na kraju se izvorni stroj koristio samo za teške terete, a pokretao ga je isti dizel-motor koji je stvarao struju za cijeli grad.
Ali sve se to dogodilo u budućnosti. U međuvremenu, ustanovljen je poseban red za zasluge, kako bi profesor Luis mogao postati prvi koji će ga primiti; zvao se "Vrhovno Uzdignuti Red Aparatusa". Bivši alcalde održao je još jedan govor u kojem je usporedio profesora Luisa s jarcem, a na trgu obasjanom bakljama, Srećka je, prvi put u životu osjetivši sramežljivost, uhvatila Don Emmanuelovu ruku i stisnula je.

9.

Podnesak Ureda za vjeru Njegovoj Uzoritosti (2)


Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi,
jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje.
Hošea, 4:1


Vaša Uzoritosti, smatramo kako u ovoj zemlji postoje dvije vrste zabludjelih ovaca; oni koji bi trebali biti pametniji i oni koje se u najboljoj vjeri ne može okriviti. U prvoj ćemo kategoriji pronaći, na primjer, ljude od mantije koji uzimaju priležnice i koriste svoju službu kako bi se osobno obogatili.
Ipak, najprije se kanimo pozabaviti drugom kategorijom. Naglašavamo da je u posljednjih deset godina (razdoblje koje korespondira s vašim bivanjem na položaju, premda ne tvrdimo da postoji međusobna povezanost) u evangelizaciji pogana i neobaviještenih došlo do naglog zastoja.
U planinama i u džungli postoje brojne skupine ameroindijanskih domorodaca koje žive bez svjetlosti Kristove. I oni se također dadu podijeliti u dvije skupine, od kojih su u prvoj oni koji nikad nisu imali prigodu čuti riječ Gospodnju i koje se stoga ne može ni prekoriti što ne žive s njom u skladu. Ta situacija nema izgleda za poboljšanje dok se ne osiguraju odgovarajuća sredstva i podrška misionarskoj djelatnosti. Nadalje, naglašavamo da su znatni prodori učinjeni od strane raznih sjevernoameričkih evangeličkih protestantskih sekti koje financiraju moćne, nesumnjivo idealističke organizacije, ali - prema našem mišljenju - ta je gorljivost zavedena na krivi put. Zacijelo vam je poznat dogovor koji smo tijekom godina postigli s našom vladom, naime, da naša misionarska djelatnost neće bez potrebe narušavati domorodačke kulture i da će se ograničiti na programe opismenjavanja, poljoprivrede i higijene. To je bila de facto već postojeća situacija, budući da je, od najranijih isusovačkih misija u Paragvaju, pastoralna briga bila snažnije izražena od obraćenja. Vaša će Uzoritost zamijetiti kako je nasilno preobraćanje prije bilo politika svjetovnih nego crkvenih vlasti, te da se čak ni u doba inkvizicije u Peruu Ameroindijanci nisu smatrali odgovornima zbog svojih uvjerenja, budući da nisu u potpunosti bili smatrani ljudima. Mnoge od naših katoličkih misija sad su zatvorene, ostavljajući slobodno polje entuzijazmu onih sekti čija je prisutnost u udaljenim područjima dovela do onoga što se može opisati samo kao kulturna katastrofa. Prevladavajući stav obraćenika u tim područjima jest da krštenje vodi do nadmoćnog društvenog i materijalnog položaja, a plemena posvećuju svoje vrijeme izradi suvenira sve lošije kakvoće, namijenjenih prodaji u inozemstvu. Tako u planinama ima onih koji još uvijek štuju Viracochu, Pachamamu i tako dalje, a u džunglama su brojne animističke religije koje se klanjaju bogovima jaguarima i tapirima, te žive u smrtnom strahu od demona za koje vjeruju da im mogu oduzeti muškost ili zdravlje; a ima i domorodaca koji su preobraćeni samo na površini, od strane onih koje smatramo, čak i u ovim ekumenskim vremenima, ili lažnima ili škodljivima, ili oboje. Te nedužne preobraćenike ne valja okrivljavati.
Niti, nadalje, smatramo krivima one među širokom i gradskom i seoskom populacijom koji ili nikad nisu čuli naša vjerovanja suvislo objašnjena, ili su izgubili milost Božju zbog kušnji u koje ih guraju okolnosti. U prvom slučaju smatramo da je uzrok povlačenje ili ušutkivanje svećenika i opatica čije se mišljenje smatralo "političkim"; nitko nije zauzeo njihova mjesta. U drugu grupu uključujemo one koji zbog teške neimaštine, često, premda ne uvijek, spojene s neznanjem, imaju smanjenu mogućnost izbora i djelovanja do mjere na kojoj se ne mogu smatrati odgovornima.
Takva bi, Vaša Uzoritosti, bila većina stanovnika taloga glavnog grada. Najveći broj njih su maloljetnici; beskućnici su i nezaposleni, pa se stoga okreću sitnim krađama, skupljanju otpada i prostituciji. Njihov je očekivani životni vijek osamnaest godina. Beziznimno podliježu bolestima kao što su kolera, tifus, babinjska i žuta groznica, a opća je razina njihova zdravlja tako niska da ih čini ranjivima na ospice, kao i na aligatore s kojima dijele kanalizaciju i koji često u svojim raljama odnose novorođenčad. U ovu kategoriju uključujemo i većinu prostitutki; to su podzaposlene žene suočene s nedostatkom druge mogućnosti i koje se svojim zanatom bave samo u iznimnoj financijskoj nevolji. Kao dodatak, među one koje se ne može okriviti uključujemo i bezbrojne horde onih koji u zapuštenim uvjetima žive u favelama koje okružuju naše najveće gradove, a koji su žrtve mehanizacije seoskog gospodarstva i loše procijenjene reorganizacije encomienda od strane neodgovornih zemljovlasnika. Mišljenja smo kako je duhovni napredak takvih ljudi nemoguć do trenutka u kojem će im okolnosti omogućiti da se više ne bave samo materijalnim poslovima svakodnevnog preživljavanja.
Nadalje, i među nama se mnogo raspravljalo o tome treba li ili ne treba u ovu kategoriju uključiti žrtve trgovine kokainom.
Kao što vam je zacijelo poznato, Vaša Uzoritosti, odnedavno se pojavila izvjesna praksa prema kojoj se određeni dio proizvodnje kokaina rafinira u jeftin proizvod koji stvara snažnu ovisnost, a naziva se "basuco". Taj se proizvod ubacuje na domaće tržište. Čini se da ga kokainski mafijaši koriste kao osiguranje za slučaj gubitka stranog tržišta. Ovisnici, u očajnoj želji da se dočepaju potrebnih doza, spremni su čak i ubiti, te je uočen značajan porast zločina krađe i nasilja u područjima basuca, kao i korupcija na svim razinama tamošnjeg društva. Većina nas u Uredu za vjeru smatra kako ta droga sotonski uklanja slobodnu volju koju nam je dao Bog, te smo zaključili da se stoga ni ti ljudi ne mogu smatrati odgovornima. Vašoj je Uzoritosti zacijelo poznato da su protiv kokainskih kartela ustali suci, gradonačelnici, neki od šefova policije, kao i ljudi poput slavnog Dionisija Viva. Ovaj potonji svjetovni je filozof i smatramo da Crkvi iznimno šteti činjenica da zasad nismo poduzeli nikakav napor da se pridružimo moralnom vođstvu protiv tih pljačkaških baruna. Smatramo da bi prioritet trebalo biti to da ni jedan svećenik ne bi smio pristati da bude kapelan nijednome od tih ljudi, te da bi crkve trebale odlučno odbijati prihvaćanje njihovih donacija. Pokojni Pablo Ecobandodo obilato je potpomagao Crkvu, te su crkve u području Ipasuena postale ovisne o njemu kad se radilo o stvarima kao što su građevinske obnove. Takve crkve tek su puki, izbijeljeni grobovi.
Vaša Uzoritosti, sad se vraćamo na prvu vrstu izgubljenih ovaca, naime, na one koje se može okriviti i koji će, bez sumnje, na Dan gnjeva biti označeni kao krivi. Pa ipak, posebno upozoravamo kako se između tih dviju kategorija prostire golemo područje koje se može opisati samo kao "ni jedno, ni drugo".
Počinjemo time što bismo željeli privući vašu pozornost prema uznemirujućoj činjenici da postoje doslovno milijuni ljudi koji se prema svemu izvanjskome čine katolicima, ali zapravo prakticiraju drevno mnogoboštvo Zapadne Afrike. To su mnogoboštvo na naše obale doveli brodovi s robovima, a poznato je kao "santeria". Ono nema hijerarhiju koja bi predsjedala nad pojedinačnim grupama, zbog čega ta vjera ostaje skrivena i neupadljiva, te uspijeva iznimo dobro napredovati, usprkos prošlim pokušajima, kakav je bio onaj prije mnogo godina u Brazilu, da se ljudi obrazuju i obeshrabre od sudjelovanja u njemu. Površinski, čini se da je to kult obožavanja svetaca, ali činjenica je da je, na primjer, sveta Barbara zapravo muškarac, bog po imenu Chango, a Naša Gospa od Milosrđa pretvorena je u Obatalu, oca bogova. Sljedbenici te vjere održavaju divlja slavlja na kojima se prinose žrtve, na kojima se klanjaju idolima, na kojima ljude opsjedaju duhovi, na kojima se izvode magijski obredi, a prizori prostaštva, pijanstva i pretjeranog uživanja obilni su. Još mnogo gora od toga jest namjerno demonska inačica poznata kao "brujeria", "palo monte" ili "palo mayombe", koja uključuje bacanje čini s istinski gnusnim sastojcima, gotovo uvijek u podle svrhe. Vrijedno je primijetiti kako postoji bog po imenu Eshu za kojega neki tvrde da odgovara Sotoni i kojega uvijek zazivaju prvoga od svih bogova. Tu religiju posebno osuđujemo, zato što se ona maskira u katoličanstvo, ali koristi svetu vodicu i hostiju u magične svrhe. Njezini sljedbenici posjeduju zavidno znanje o svecima i zato ne možemo drugo nego ih optužiti za cinizam.
Želimo prekoriti također i začuđujuće uobičajenu pojavu među vjernicima koji svoju religiju promatraju kao oblik magije, a svećenike kao čarobnjake i vješce. Smatramo da ima svećenika koji čak i pristaju na tu varku, kao što je slučaj sa svećenikom u Santa Mariji, koji daje hostiju vjernicima kao jamstvo za posudbu, tvrdeći da će im to automatski donijeti dovoljno novaca za iskupljenje, a da on pritom neće morati učiniti ništa drugo. Otkrili smo kako žene vjeruju da će se osoba koju poljube s hostijom u ustima zaljubiti u njih; postoji vjerovanje kako posjedovanje hostije sprečava utapanje, kao i ono da je krštenje siguran lijek protiv guše. Grozničavo se skupljaju talismani, što i previše često potiču svećenici koji ih drage volje blagoslivljaju. Smatramo da je količina praznovjerja koja trenutačno postoji među navodnim katolicima dovoljna da ispuni enciklopediju veličine cijelog samostana. Ta se praznovjerja uglavnom odnose na odvraćanje nesreće i mišljenja smo da se ona mogu zatrti smanjenjem nesigurnosti života u ovoj zemlji, iako istodobno osuđujemo one katolike koji bi trebali biti pametniji, a ne u njih vjerovati.
Ipak, posebice izražavamo svoju zabrinutost zbog onoga što se, čini se, događa među obrazovanima i bogatima u našem društvu. Vjerujemo kako se među tim vrlo moćnim ljudima ukorjenjuju neke užasne boleštine. Kao primjer navodimo neupitnu činjenicu da je među visokorangiranim pripadnicima oružanih snaga slobodno zidarstvo sad tako rašireno da je gotovo obvezatno. Smatramo to paradoksalnim, budući da se radi o društvenom sloju koji je tradicionalno bio iznimno konzervativno katolički, no činjenica je da taj sloj sa svima ostalima dijeli snažnu sposobnost da povjeruje u suprotne teze, ne primjećujući da su one jedna s drugom u koliziji. Jasno nam je da je vojska oduvijek pokazivala sklonost prema tajnovitim obredima, obilju čudnovatih počasti i nezasluženim odličjima, i shvaćamo kako je ona zaljubljena u tajnost i hijerarhiju. Ali istodobno nam se čini kako su kozmologija i obredi slobodnog zidarstva nespojivi s vjerom i da su zapravo oblik okultizma.
Čini se da je pravi okultizam naširoko ukorijenjen u bastionima vlasti. Vaša je Uzoritost zacijelo svjesna da su u prošlosti mnogi prelati i pape popustili pred njegovim čarima, kao da su u suvremeno doba mnogi Kubanci političku dugovječnost Fidela Castra pripisali prakticiranju magije. U vladi imamo izvore koji nam daju naslutiti kako se i Njegova Ekscelencija, predsjednik Veracruz, i ministar vanjskih poslova, Lopez Garcilaso Vallejo, bave oblikom okultizma koji uključuje utjelovljavanje raznih poganskih bogova, kaldejskih, egipatskih, nordijskih, rimskih i grčkih. Tako prerušeni, oni izvode svoje spolne odnose, a u trenutku krize živopisno zamišljaju želju, očekujući da se ona potom i ostvari. Ministar financija, Emperador Ignacio Coriolano, na glasu je kao osoba koja u iste svrhe koristi oralnu stimulaciju. Njegova se Ekscelencija navodno bavi rozikrucijanskom alkemijom, ministar vanjskih poslova objavio je brojne knjige o okultnom ("u pero kazivao arkanđeo Gabrijel") pod pseudonimom i o javnom trošku, a ministar financija navodno vrti visak iznad zemljovida kako bi, na zahtjev Njegove Ekscelencije, locirao mitski grad El Dorado. Smatramo sve to duboko uznemirujućim u zemlji u kojoj ustav izrijekom navodi kako postoji pravo na prakticiranje sviju vjera koje "nisu u suprotnosti s kršćanskim moralom i koje ne potkopavaju društveni poredak".
I na kraju, prijavljujemo Vašoj Uzoritosti kako se u našoj zemlji velikom brzinom širi islam. Iz nekog razloga svi o islamistima govore kao o "Sirijcima". Oni ne propagiraju svoju vjeru, ali stječu obraćenike zahvaljujući svom čestitom držanju i odsutnosti hijerarhije. Njihov je ustavni položaj neoboriv, ali povijesno, Crkva je njihovu vjeru uvijek smatrala heretičkom. U trećem i posljednjem dijelu našega izvješća u potpunosti se bavimo pitanjem krivovjerja.

10.

O Dionisiju Vivu i profesoru Luisu


Kako bi se istinski vratio samome sebi, Dionisio Vivo prestao je predavati na koledžu u Ipasuenu. "Ako itko želi nešto naučiti od mene", rekao je, "neka me dođe pitati." Uz pomoć Misaela i lovca Pedra, te karavana od pet mula, svu je svoju imovinu preselio u Cochadebajo de los Gatos, s iznimkom svog prastarog automobila koji je ostavio u indijanskom selu Santa Maria Virgen, najbližem pueblu do kojega je vodila cesta. Tamo su se za njega s ljubavlju brinule dvije cholite koje je jednom pronašao napuštene u svom prednjem vrtu, nakon što su ih pretukli i silovali kokainski mafijaši, te kojima je pritekao u pomoć i vratio ih u njihovo selo.
Dvije su djevojčice upamtile njegove upute i svaki su tjedan dopunjavale automobilski hladnjak, pregledavale razinu ulja za to namijenjenom šipkom, te punile akumulator s rosom. Oprašivale su ga peruškama, prale vodom iz potoka, a na blagdane glačale vlastitom kosom. Zato što su ljudi govorili da je auto tako star da vozi samo zahvaljujući magiji, djevojčice bi se prekrižile prije nego što bi se pobrinule za njegove potrebe, te bi trljale trbuhe svojih kokoši o njegovu pohabanu boju kako bi ih učinile plodnijima. Držale su ga iza svoje choze, u vlastitoj garaži od palmina lišća i naplaćivale deset pezeta svakome tko ga je htio doći pogledati. Na taj su način uspjele ostvariti ambiciju svakog siromašnog seljaka, a to je postavljanje betonskog poda i septičke jame. Kao i većina ljudi, i one su o Dionisiju Vivu govorile kao o Iskupitelju, zato što je ubio Pabla Ecobandoda.
Sam Dionisio nije bio podložan mitu o samome sebi, iz vrlo dobrog razloga - on je sebe smatrao tek normalnim. Njemu su se događaji iz nedavne prošlosti činili kao nepronicav san iz kojega se čak još nije ni posve prizvao k svijesti. Imao je osjećaj posve nalik na onaj koji čovjek osjeti kad se nešto bizarno dogodi tijekom lucidnog sna i neprekidno se čudio.
Bilo je to kao da Eshu na njemu izvodi svoje varke i okreće svijet naglavačke ili iznutra prema van. Bio je on tek učitelj svjetovne filozofije u provincijskom gradiću, uvjeren samo u jedno - u vlastiti skepticizam, pomiren s tim da će ostatak svog života provesti raspravljajući o Kantovim idejama o apriornim formama intuicije s grozničavim postadolescentima koje je zbunjivao vlastiti gubitak vjere u katolicizam njihovih roditelja. Bio je on posve prosječno senzualan muškarac koji je prazan hod u svom romantičnom životu nadoknađivao padanjem u zagrljaj Baršunaste Luise u kupleraju Madame Rose; bio je on tek još jedan komadić mesa osuđen da proživi svoj kratki životni vijek i poslije toga se, neprimijećen, vrati u andsko tlo, u grob označen križem i malom hrpom kamenja koja će se smanjivati kako je budu potkradali rođaci drugih mrtvaca, gradeći druge grobove.
Ali zahvatio ga je plimni val anarhije koji su pokrenuli kokainski mafijaši; ženu koju je volio više od svih drugih iskasapili su najgori među njima, a on se zauzvrat našao u ulozi egzekutora krivca. U sebi je otkrio dubok zdenac nasilja i mržnje, kao i natprirodnu sposobnost da preživi varke urote i sudbine. Zatekao se kako postaje otac desetaka djece rođene od raznih majki, koja su sva bila neobjašnjivo individualna i neobična, a njegova se životna filozofija smanjila na samo dvije izvjesnosti: važno je samo suprotstaviti se barbarstvu i njegovati onu zajedničku vezu ljubavi koja čovjeka veže s drugima.
Oči su mu, u zemlji koja je gotovo do posljednjeg građanina bila smeđooka, bile tako silovito plave da su bile jedino čega su se mnogi koji su ga susreli poslije mogli sjetiti. "Njegove oči vide Boga", govorili su, a bilo je istina to da on nikad nije gledao u tlo i pazio na sljedeći korak, da mu oči nisu letjele od jedne do druge stvari, da nisu žmirkale i da se nije činilo da odražavaju njegovo raspoloženje. Zapravo, ono što su njegove oči vidjele bila je izmaštana vizija kratkog vremena u kojemu je iskusio svojevrsnu sreću kakva može otrovati život time što se ne može ponoviti. Svuda je vidio Aniku; vidio je njezinu mulatsku kožu boje meda, njezine noge tako duge da se činilo da završavaju na nebu. Vidio je zelenu košulju svezanu ispod njezinih prsa, i meko, ravno područje njezina trbuha. Krajičkom oka vidio bi je kako mu se prikrada, onako kako je to običavala činiti kad se htjela poigrati tučnjave. Na malom je prstu nosio njezin prsten i katkad bi sjeo i duboko razmišljao o odsjajima kamena koji je hvatao zalazak sunca ili svjetlost podneva. Bilo je to kao da je ona negdje u tom sićušnom, ali beskonačnom prostoru, a on je bio zauvijek zarobljen u širokom svijetu.
Tih je dana Dionisio Vivo nosio prilično dugu kosu, u spomen na Ramona Darija koji ga je običavao šišati prije nego što su ga i samoga do smrti mučili plaćenici Pabla Ecobandoda. Nosio je Ramonov policijski pištolj zataknut za pojas i uvijek u cijevi imao tanku cigaru kako bi je mogao darovati svakome tko bi mu učinio uslugu ili mu se svidio. Osim toga, imao je naviku nositi samo dugačku košulju i acahuatečke sandale načinjene od kožnih traka provučenih kroz potplat izrezan od automobilske gume. Posvuda se govorilo kako hoda poput Indijanca, govori jezikom anđela, vodi ljubav kao demon, te da dok spava vidi jasno kao na javi. Bilo je također poznato i to da je vještac sa zapanjujućim moćima, jednak možda čak i Aureliju i lovcu Pedru, ali ne onakav brujo koji liječi bradavice ili pronalazi izgubljene ljubavnike i koze. Dionisio je bio sposoban samo za spektakularne pothvate.
Njegov mu je spektakularni "Requiem Angelico" omogućio da dade otkaz, jer je djelo postalo tako popularno da mu je omogućilo redovite prihode kao dodatak onima koje je dobivao za tjednu kolumnu koju je sad pisao za La Prensu, o bilo kojoj temi koja bi mu se učinila zanimljivom. Nije nikakvo pretjerivanje reći da je on u tom trenutku bio najslavniji novinar u zemlji, zahvaljujući toj kolumni, kao i nizu pisama koja je nekoć napisao tim istim novinama tijekom kokainskog rata. Također bi trebalo iskreno reći da njegovo novinarstvo ni na koji način nije odražavalo legendu u koju se bio pretvorio; bilo je znalačko, čovječno i urbano na način ozbiljnog tiska u Kolumbiji ili u Europi i u njemu nije bilo ni tračka natprirodnog svijeta u kojemu je počeo živjeti.
Ubrzo je postao poznato lice u Cochadebajo de los Gatos. Nije to bilo samo zbog njegova golema dva ljubimca jaguara, jer u tom su gradu mnoge takve mačke slobodno tumarale, sve potpuno pitome. Bilo je to više zbog prirodnog načina na koji je, činilo se, ušao u život onog dijela stanovnika koji su preuzeli vodstvo općim konsenzusom, ali bez izbora. To su bili lovac Pedro, sa svojim čoporom tihih pasa i odjećom od životinjskog krzna; otac Garcia sa svojom blagom savješću, divljim metafizičkim idejama i izgledom potištenog zeca; Misael, sa svojim poštenim crnim licem i ljubavlju prema terevenkama; Remedios, sa svojim kalašnjikovim i darom za vojničku oštroumnost; Josef, sa svojom sposobnošću za iznalaženje kompromisa koji bi ugodili svačijim planovima; Hectoro, koji je imao tri žene i koji nikad nije silazio s konja, osim da bi pio ili vodio ljubav;
Consuelo i Dolores, dvije kurve koje su podsjećale muškarce na to da nisu bogovi samo zato što imaju muda; Aurelio, Indijanac iz plemena Aymara, koji je prolazio kroz velove između ovoga i drugih svjetova i koji je, činilo se, istodobno bio na svim mjestima; te general Fuerte koji je lažirao svoju smrt kako bi dezertirao iz vojske i koji je u svoju bilježnicu zapisivao sve što je imalo veze s lepidopterijom, ornitologijom i narodnim običajima.
Ali Dionisio se isprva nije sprijateljio ni sa kim od njih. Prirodno ga je privukao učitelj, profesor Luis, daroviti improvizator pedagoških tehnika koji je znao od tri komada uzice nepogrešivo napraviti pravokutni trokut i koji je sve na svijetu znao objasniti uz pomoć onoga što bi usput pronašao na planinskim obroncima ili u kanalizaciji. Profesor Luis bio je taj koji je napravio vjetrenjače koje su proizvodile struju koja je punila automobilske akumulatore, koji su pak rasvjetljavali prednja automobilska svjetla što su visjela sa stropova i zahvaljujući kojoj je u kupleraju radio gramofon. On je bio taj koji je izračunao nužnu visinu nasipa koji su držali rijeku u svom toku i koji je motkom i kutomjerom izračunao koliko široke moraju biti terase koje su se uzdizale na planinskim obroncima, kao i najbolji kut pod kojim moraju biti nagnute zbog navodnjavanja.
Dionisio je proveo mnogo večeri s profesorom Luisom i njegovom ženom Farides. Ona je bila predana kuharica koja svom mužu nije dopuštala da uđe u kuhinju, kako je ne bi zarazio neredom ili nečistoćom. Njega je to pomalo uznemirivalo, budući da ga je u uživanju u večeri priječio sveprisutan osjećaj krivnje zbog toga što ona radi, a on ne. "Muškarci", govorila je, "sve zagađuju svojom muškošću" i on je, osuđen tom uopćenom presudom, bio prisiljen provoditi vrijeme motajući se oko dovratka, zabrinuta lica, dok bi Farides gulila zamorca i rezala cassavu.
No kad bi stigao Dionisio, s bocom pod rukom i tankom cigarom u cijevi svog pištolja, profesor Luis mogao bi se opustiti i pomiriti se s večeri punom druželjubive šutnje i istovrsnih mišljenja, nesvjestan zveckanja lonaca koji bi ga inače podsjećali na to kako njegova žena prezire muško pr-tljanje po umjetničkoj galeriji kuhinje. Dva bi prijatelja sjela i podigla noge na stol, kradomice ih spuštajući kad bi bilo naznaka da bi Farides mogla ući, ili bi se zibali u visaljkama obješenima o stupove koji su podupirali krov. U jednoj je takvoj prigodi, kad su neuspješno pokušavali otkriti kako se rade kolutovi od dima, Dionisio primijetio: "Ono što ovom gradu treba jesu traktor i knjižnica, ili možda knjižara."
"Zaista," odgovorio je profesor Luis, "vrlo sam ponosan na činjenicu da sam gotovo sve ljude naučio čitati."
"Uočio sam", primijetio je Dionisio, "kako postoji takva glad za štivom da ljudi šetaju i neprekidno iznova čitaju tekst na kutijama cigareta. Mislim da bismo vrlo lako mogli doći do nešto knjiga."
"A što se tiče traktora, koji bi uistinu bio pravo čudo, oni koje su imali Don Emmanuel i Antoine ostali su zakopani pod blatom u selu iz kojega smo potekli. Ali mislim da ih ionako ne bi bilo moguće dopremiti ovamo. Čak i kad bismo ih popravili na licu mjesta, oni ne mogu prijeći planine onako kako smo ih mi pješice prešli."
"Znam kako ćemo to učiniti", rekao je Dionisio.
"Onda i hoćemo. Gledaj, napravio sam kolut."

11.

Podnesak Ureda za vjeru Njegovoj Uzoritosti (3)


Pomislih: Ti ćeš me zvati "Oče moj!"
i nećeš se više odvratiti od mene.
Ali kao što se žena iznevjeri mužu svome,
tako se i vi iznevjeriste meni,
dome Izraelov.
Jeremija, 3:19


Vaša Uzoritosti, podnosimo ovaj odjeljak kao treći i posljednji dio našeg izvješća o stanju duhovnog zdravlja nacije, i uzimamo si slobodu dodati privitak u kojem iznosimo svoje mišljenje o tome što valja poduzeti u svjetlu naših otkrića.
Ali, za početak, proučit ćemo pojavu heretičkih uvjerenja. Kako bismo to učinili, bili smo prisiljeni definirati svoje termine time što smo točno odredili što se podrazumijeva pod riječju "hereza". Tertulijan je (u djelu De Praescriptione Hereticorum, cca Ljeta Gospodnjega 200.) definira kao učenje koje se ne može pronaći u izvornim učenjima apostola. Posavjetovali smo se i s djelima svetog Tome Akvinskoga, Summa Theologica i Summa Contra Gentiles, primijetivši da je on bio prvi medu crkvenim umovima koji je ustvrdio kako je hereza grijeh koji zaslužuje "ne samo ekskomunikaciju, nego i smrt" (što je, nadamo se, mišljenje koje Crkva više ne podupire). Posavjetovali smo se i s bulom pape Lucija III. (1184.), Ad Abolendam, ali najviše sa zapisnicima Lateran-skih koncila, počevši od 1215. godine, za vrijeme pontifikata Inocenta III. Posebno smo primijetili Treći kanon Četvrtog Lateranskog koncila, koji izlaže mjere koje valja poduzeti protiv hereze i koje su bile začetak inkvizicije, čije su se djelatnosti pokazale najsramnijima od svih sramnih mrlja u povijesti naše vjere. U djelovanjima pape Inocenta nalazimo tek jednu olakotnu okolnost, a to je da je dijelio sveopći užas da će godina 1666. biti Godina zvijeri Apokalipse koja će uskoro uslijediti, u obliku islamističkog proširenja na kršćanska područja. Tvrdimo kako je ideja inkvizicije sama po sebi u svojoj biti heretička, budući daje prva od njih zabilježena tijekom vladavine al Mamuna (813.-833.). Njegova "mihna" bila je islamska institucija čija je funkcija bila javno izvlačenje priznanja da je Kuran "riječ stvorena od Boga". I da zaključimo, odlučili smo usvojiti onu definiciju hereze koja kaže da se radi o "učenju ili skupu učenja koja se nalaze u suprotnosti s ustanovljenim učenjima Katoličke crkve". Prelazimo preko onih mišljenja koja su izražena u protestantskim vjerama i različitim islamskim sektama, i bavimo se samo onima koja podržavaju ljudi koji se prave katolicima. Vašoj Uzoritosti prepuštamo da odluči koja su od njih istinski heretična, a koja tek neuobičajena.
Otkrili smo kako se većina kršćanskih hereza na prvom mjestu pojavljuje iz pokušaja da se riješi "problem zla". To je i danas jednako točno kao što je bilo i u doba svetog Bernarda iz Clairvauxa i Raymonda VI. iz Toulousea. Vaša će nam Uzoritost, nadamo se, oprostiti neuredan način na koji ovaj dio našeg izvješća krivuda i vraća se na svoj početak; razumjet ćete da je to stoga što smo bili prisiljeni neprekidno se vraćati na temu toga kako je moguće pomiriti preobilje zla na ovome svijetu sa svemoćnošću i blagonaklonošću Božjom. To jest, "unde malum?"
Tako izlažemo raznovrsna heretička mišljenja na način na koji su nam priopćena, kao priče i mitove, i bez izražavanja osude ili protivljenja.
Čuli smo da je Sotona u svoj pad umiješao i druge anđele, koji su se pretvorili u ljudske duše. To objašnjava zbog čega duša nije ni zemaljska, ni smrtna. Mi smo "zarobljeni anđeli koji se trude ponovno prići svjetlosti".
Čuli smo da je Sotona, kad ga je porazio Mihael, poveo trećinu anđeoske militiae na zemlju, zajedno sa Suncem, Mjesecom i zvijezdama. Prema nekim verzijama, Sotona je taj koji je stvorio Zemlju.
Čuli smo i da je Sotona jednak Bogu, ljubomorni susjed, te da je pred vratima Raja čekao trideset dvije godine kako bi anđelima pokazao ženu, te da su oni zato napustili nebesa. Padali su gušće od kiše, devet dana i devet noći.
Čuli smo da je tvar nastala suradnjom Boga i Sotone, kako bi imali tlo na kojem će se boriti.
Čuli smo da je Sotona Božje dijete i da je stoga ili (1) Krist, (2) veći od Krista, ili (3) Kristov manje vrijedni brat; daje Sotona sin snažnijega, paklenoga boga; da su Sotona i Krist djeca rođena od Boga i različitih majki; daje Krist posljedica toga što je Sotona zaveo Božju suprugu; da je Sotona zapravo "zakon prirode". Čuli smo daje Sotona bog stvoritelj iz Postanka i daje, shodno tome, starozavjetni Mojsijev zakon zapravo Sotonin zakon. Novi zavjet je zakon "Dobroga Boga". Iz toga proizlazi da su Mojsije, David, patrijarsi i proroci zapravo Sotonini proroci. Mojsije je bio "zli zavodnik" koji je u zle zakone umiješao i neke dobre, kako bi prikrio zlo loših zakona. Ima onih koji tvrde da su proroci namjerno krivotvorili zakon, a neki drugi, pak, da su proroci živjeli u svijetu odvojenom od ovoga, pa stoga njihovi zakoni ovdje nisu primjenjivi. Takvi stavovi objašnjavaju iznimnu prošlogodišnju provalu antisemitizma u Cucuti.
Povezano s ovime, čuli smo da je Ivan Krstitelj zapravo bio Elias i stoga starozavjetni prorok, to znači da je zapravo bio Kristov protivnik. I opet u Cucuti, vlada vjerovanje kako su njegovi roditelji, kao i anđeo navještenja, bili demoni, a prezirno ga spominju kao "vodonošu". Treba dodati kako smo čuli i tvrdnje da se Sveto Trojstvo sastoji od zemlje, vatre i vjetra.
Mnogi su se apokrifni tekstovi nekako uspjeli proširiti i smatraju se uvjerljivima, a pronašli smo primjerke evanđelja po svetom Tomi, "Interrogatio Johannis", Vizije Izaijine, kao i izvanredno raznoliko mnoštvo suvremenih "evanđelja" što su ih zapisali ljudi koji tvrde da su ih zaprimili kroz otkrivenje. Tako postoji Evanđelje po Izabeli Kurvi, koje potiče ljude da ne jedu grah, jer je nadutost štetna po duhovno zdravlje. Evanđelje po Ricardu iz Rincononda tvrdi da je Muhamed bio reinkarnacija Krista koji se vratio kako bi izgubio nevinost, a Evanđelje po Mariji iz Malage tvrdi kako je Krist zapravo bio žena i tvorio treći dio "Svetog Trojstva" čija su druga dva dijela Marija Magdalena i Marija, mati Isusova. Ne samo da ta "evanđelja" postoje u pisanom obliku, ima i mnogo onih koja su se zasad održala usmenom predajom, no unatoč tome u širokom su optjecaju. Na primjer, postoji grad po imenu Cochadebajo de los Gatos, kojega uopće nema na zemljovidima. U tom mjestu stanovništvo prakticira santeriju, ali tu je i Indijanac po imenu
Aurelio, u čije liječničke savjete ljudi imaju veliku vjeru; veći dio njegovih savjeta i filozofije potječe iz mitologije plemena Aymara i Navante, te su se pretopili čak i s vjerovanjima "dobrih katolika". U istom mjestu djeluje i poznati herezijarh, raspop po imenu Garcia, koji vodi raskalašen život i druži se s lažnim svećenikom čije poznavanje latinskoga ne ide dalje od nekoliko prostijih odlomaka Katula i Ovidija. Taj Garcia propovijeda dualističku vjeru i preporuča udovoljavanje sebi i pohotljivost kao način iskupljenja. U tom je planinskom području stekao doslovno tisuće sljedbenika. U tome nije ni najmanje jedinstven, jer mnogo je drugih poput njega. Vaša je Uzoritost nedvojbeno svjesna pojave u Canudosu, u Brazilu, gdje je Antonio Savjetnik jednom okupio tisuće vjernika koji su se do posljednje kapi krvi borili za svoja hirovita uvjerenja. Imamo dojam kako u ovoj zemlji neprimijećeno djeluju mnogi poput Antonija Savjetnika.
Čuli smo da su i Blažena Djevica Marija i Isus Krist bili anđeli koji su se samo činili tjelesnima (teorija o "corpus phantasticum"); da je ona zatrudnjela kroz uho; da je bila tjelesna i grešna žena, ili čak i prostitutka; da je zapravo bila muškarac po imenu "Marinus".
O Kristu smo čuli daje bio puki čovjek, grešne puti, zato što samo puteni mogu sići na zemlju; da su postojala dva Krista, jedan puteni, s Marijom Magdalenom kao priležnicom, koji je bio razapet i patio na zemlji, dok je drugi bio bez grijeha, nije ni jeo ni pio, bio je bestjelesan i razapet u nevidljivu svijetu; da je Kristova smrt bila sramotan poraz od ruku Sotone koji stoga još uvijek ovdje vlada; da je Krist ponovno otvorio put do neba svojim sudruzima, palim anđelima; da su njegova čuda bila crna magija, a on čarobnjak; da je umro na križu na svakom od sedam nebesa; da nije mogao ni patiti ni umrijeti, te da je zato umjesto njega umro demon.
Čuli smo daje Zemlja mjesto pokajanja za pale anđele i da nas, kad umremo, muče demoni dok se ne preselimo u drugo tijelo, a kakav će biti naš novi domaćin ovisi o tome koliko smo zaslužili. Reinkarnacija se dokazuje uz pomoć brojnih priča kakva je, na primjer, ona o nekome tko se sjetio gdje je izgubio potkovu u svom prijašnjem životu u kojem je bio konj, te da se potkova, kao što je bilo i predviđeno, pronašla na tom mjestu. Također smo čuli i to da je uskrsnuće u tjelesnom obliku posve nemoguće.
Čuli smo da nema čistilišta, ili da je čistilište devet puta svjetlije od vatre, da osamnaest anđela prenosi kroz njega dobre ljude koji na svakom od sedam nebesa provode po jedan dan. Na nebesima se nalaze pašnjaci, savane, džungle i ptičji pjev. Nema gladi ni lepre, a ljudi odijevaju "halju od svjetlosti" i ponovno zadobivaju krunu koju su nosili prije nego što su, kao Sotonini anđeli, pali.
Čuli smo da ne postoji slobodna volja; unaprijed je određeno tko će biti anđeo, a tko vrag, zbog čega su pokajanje i pokušaj da se bude dobar besmisleni. To učenje opravdava se božanskim sveznanjem i koristi se kako bi se odobrio apsolutni libertinizam, koji čak uključuje i incest.
Čuli smo da su svi sakramenti koje udjeljuju grešni svećenici bezvrijedni i nevažeći i da to učenje vrijedi retroaktivno, za sve dotad udijeljene sakramente. Zbog toga ljudi hrle na ponovno krštenje, kad primijete daje njihov svećenik griješio.
O tjelesnim se stvarima govori da je brak "demonski" i da su bračni spolni odnosi "ozakonjeni blud"; to znači da je vjenčati se jednako grešno kao i upuštati se u predbračne odnose, čime se opravdava ovo potonje, budući daje čovjek u oba slučaja osuđen na život u grijehu.
Ljudi su samovlasno izmislili raznorodne čudne zabrane, smatrajući heterogenu zbirku pojava sotonskom. Tako postoje ljudi koji ne žele jesti meso, sir, jaja i mlijeko, zato što ih je stvorio Vrag, ali jedu ribu, zato što je ona "spontani proizvod vode". Mnogi se ne žele nikako zaklinjati, navodeći Mateja 5:33-37, što znači da se ne žele ni vjenčavati, jer ne žele položiti zavjet. Iz istog razloga odbijaju i biti kumovi. Drugi smatraju da su kukci, ribe i uši dijabolični, kao i zmije, žabe, krastače, gušteri i miševi. Postoje prave kohorte prosjaka koji odbijaju raditi, tvrdeći da rad omogućuje napredak svijeta koji je stvorio Vrag. Oni postaju zastrašujućim parazitima na tijelu neukih siromaha, koji ih svejedno rado uzdržavaju. Neki od tih ljudi i uzimanje hrane smatraju radom, pa se izgladnjuju do smrti, kako bi pokudili svoja tijela.
Među neobičnijim vjerovanjima za koja smo otkrili da su proširena, nalaze se i sljedeća: Poncije Pilat plaćao je kamatu na Judinih četrdeset srebrnjaka; nositi evanđelje po svetom Ivanu na glavi donosi iznimno veliku sreću; samo oni koji su savršeni smiju izgovoriti Očenaš (i zato ga većina ljudi uopće ne izgovara, a kad na misi dođe za njega vrijeme, začepljuju uši); Bog je stvorio zlo kako bi imao nešto u suprotnosti s čime bi Sebe mogao pojmiti; čovjek mora uroniti u zlo kako bi ga shvatio i nadvladao; Raj će biti stvoren tek kad i posljednja duša bude spašena, uključujući i dušu samoga Sotone.
Mogli bismo Vašu Uzoritost iscrpiti nastavljanjem ovog dijela našega izvješća, ali da skratimo, otkrili smo kako u našoj zemlji postoji obilje heretičkih uvjerenja. Otkrili smo arijani-zam, waldenzijanizam, mazdaizam, zervaizam, albigenzu, ma-nihejstvo, bogumilstvo, teozofiju, paulinizam, nestorizam, monofizitizam i husitstvo. Otkrili smo brojne gnostičke grupe, uključujući čak i jednu koja doslovno propovijeda oralni spolni odnos kao put do spasenja, a ipak se sastojala od ljudi koji su se iskreno izjašnjavali kao katolici. Otkrili smo opaticu koja je, uneređena, tumarala zemljom tvrdeći da je rimokatolička crkva "kurva Apokalipse, Sotonina sinagoga, spomenik od mrtvog kamenja"; a ipak, oko vrata je nosila medaljon sa slikom Njegove Svetosti koji je vrlo često ljubila, sa strašću koja nadilazi vjersku predanost. Ali iznad svega, otkrili smo da je prevladavajuća praksa kathenoteizam, pod čime smatramo običaj da se kao Vrhovno Biće tretira ono božanstvo kojem se već čovjek u danom trenutku obraća.
Da zaključimo, među sobom smo se složili kako ono što smo otkrili pokazuje dvije stvari. Prva je ta da je vjerska maštovitost ljudi daleko od izumiranja. Otkrili smo iznimnu živahnost vjerovanja među njima; oni ulažu golemu intelektualnu energiju u smišljanje teologija, raspravljanje o njima i pridržavanje zakona koje su razvili. To otkriva da medu njima postoji duboka duhovnost koja se prelijeva u njihove umjetničke napore i preplavljuje sve aspekte njihova života. Vjerujemo kako je to razlog za veliku radost, jer otkriva do kojih se razmjera nalazimo na već plodnom tlu.
Druga stvar koja se pokazala jest da je to tlo neobrađeno, a te ovce bez pastira. Ponovno naglašavamo da mnoga od ovih vjerovanja dijeli i svećenstvo, što ukazuje na zapanjujući nedostatak naobrazbe i pastoralne podrške. Kad to uzmemo u obzir, ne mogu nas iznenaditi bizarna i heterodoksna uvjerenja među laicima. Kao drugo, izjavljujemo kako je odluka da se tolike škole koje je podržavala Crkva zatvore, s opravdanjem da su u njima bili spremni raditi samo radikalni svećenici i opatice, ozbiljno unazadila situaciju. To je posljedovalo široko rasprostranjenom neukošću među mladima, ne samo što se tiče vjere, nego i svega ostaloga.
Čvrsto preporučujemo da se iznimno velike svote novca oslobode kako bi se (a) propisno osobljem popunila, održavala i opremila naša sjemeništa i misije, (b) ponovno otvorile sve zatvorene misije i škole i (c) te školske i misionarske aktivnosti proširile cijelom zemljom, sve dok svaki građanin ne bude imao prigodu razriješiti vjerska pitanja u skladu sa savješću koja je u potpunosti obaviještena o važnim činjenicama i argumentima. Nadalje, čvrsto preporučujemo da Crkva bude spremna svoju pozornost donekle preusmjeriti od onih koji u ovom trenutku primaju najviše naše pažnje i utjehe (pobožna srednja klasa) i još jednom krene naprijed, medu potrebite i grešnike, kao što nas je naš Gospodin i uputio da činimo. Jednodušni smo u mišljenju da bi tako utrošen novac bio na veću korist svijetu, nego što je korist koja se dobiva od toga da on, s fiksnim kamatama, leži na bankovnim računima u Švicarskoj ili da se ulaže u crkvenu rudarsku korporaciju.

12.

Kako smo iz Chiriguane u Cochadebajo de los Gatos
dopremili traktore


Vjerujem da sam već spomenuo kako sam tijekom obnove svoje kuće na raspolaganju imao Antoineov prastari traktor s tri kotača, stroj idealan za svladavanje opasnih planinskih staza, a volim vjerovati kako sam poprilično zaslužan za to što je on uopće stigao ovamo, kao što su obilato svjedočili žuljevi koje sam u to vrijeme imao na dlanovima.
Zapravo, ovdje su nam na raspolaganju dva traktora, što je uistinu čudo, jer je grad posve nedostupan vozilima na kotačima, ma kako izdržljiva ona bila. Drugi je traktor Don Emmanuelovo vlasništvo i upravo smo njega, u to davno doba, prvoga dopremili, nedugo nakon mog dolaska i netom prije nego što su me u ovo predivno zarobljeništvo zavele Ena i Lena koje su sad obje rodile kćeri. Ovih dana imam s njima pune ruke posla, tako da je činjenica što pronalazim vremena kako bih ovo zapisao još jedno čudo.
Usput bih mogao primijetiti kako čuda ovdje nisu prevelika rijetkost; bio bih se spreman okladiti u vlastiti život da je ovo jedino mjesto na zemlji gdje čovjek može susresti svog vlastitog pretka licem u lice, što se - ako mi je dopuštena digresija - dogodilo Dionisiju Vivu.
Čini se da se tijekom prvotne seobe u grad dogodila lavina koja je otkrila smrznuta tijela čitave vojne ekspedicije iz 1533. godine, na čijem je čelu bio Conde Pompeyo Xavier de Estremadura, španjolski plemić koji je služio monarhijama i Španjolske i Portugala. Vrač Aurelio nekako je uspio sve te likove, uključujući i Condea, vratiti u život. Koliko sam shvatio, oni su svojim arogantnim ponašanjem izazvali nevolje u gradu, sve dok Hectoro nije iznašao načina da ih dovede u red. To je ironično, zato što Hectoro i sam izgleda poput konkvistadora, a tako se i ponaša, a lice mu je vrlo slično Condeovu.
Conde je bio, a i još uvijek jest, iznimno dezorijentiran svojim uskrsnućem; odbija naučiti čitati, tvrdeći da samo redovnici imaju za tim potrebu, ljudima koji ga ozlovolje prijeti osvetom španjolskoga kralja i priča o događajima iz šesnaestog stoljeća kao da su se dogodili jučer. Tvrdi kako se u raju ide u lov i kurvanje, što je čudna izjava jednog čovjeka iz tog vremena, koji katoličanstvo shvaća doslovno. Za njega se brine Remedios, čelnica, odnosno bivša čelnica, Narodne avangarde i usudio bih se reći da je ona jedina ovdašnja žena s dovoljnim stupnjem snage da bi ga mogla podnijeti. Nimalo ne sumnjam da ga od srca voli, ali sjećam se da je jednom, kad je on zapao u plemićki gnjev zbog ulubljenja u svom oklopnom prsniku, za koje je okrivio nju koja ga je navodno ispustila, i kad je mahao rapirom pred njezinim licem, prijeteći da će joj razrezati nos "kao što sam učinio Mauru u Cordobi", Remedios mrtva-hladna prošla pokraj njega i podigla oklop. Odnijela gaje na trg, smjestila pod obelisk s jaguarom i ispalila u njega četiri metka iz svog kalašnjikova. Očiju koje su veličanstveno plamtjele, zabacivši svoj crni konjski rep, kraljevski je umarširala natrag u kuću, ostavivši razjapljenih usta Condea, kojemu se sav gnjev rastopio u zaprepaštenje.
Conde je oduvijek bio sklon zaprepaštavanju, kao, na primjer, kad je ugledao helikopter koji je došao dovesti traktore, te kad je prvi put licem u lice sreo Dionisija Viva. Činjenica je da obojica imaju uznemirujuće plave oči, vjerojatno iz razloga koji sam prije spomenuo, a to je da je Conde Dionisijev predak.
Dionisio je jednostavno šetao ulicom u pratnji svoja dva jaguara, koji su veći čak i od mojih, kad je Conde nenadano izjurio kroz svoja vrata i zamahao mu pred nosom rapirom, opet uz prijetnju rezanja nosa, "kao što sam učinio Mauru u Cordobi". Dionisio je rekao nešto dvjema životinjama i one su skočile na Condea, pričepivši ga uz tlo svojom iznimnom težinom. Uzgred bih mogao primijetiti još i to kako se radilo o još jednom čudu, jer ovdašnje mačke ne obraćaju nikakvu pozornost na to što im se govori. Dionisio je strpljivo čekao dok Conde nije dovršio zastrašujući niz svojih zastarjelih kletvi i proklinjanja, a onda je zatražio da mu se objasni zbog čega je tako grubo napadnut. "Ukrao si mi prsten koji sam dobio na dar od portugalskog kralja," izjavio je Conde, "i vratit ćeš mi ga, ili ću dati da ti odsijeku glavu, a ruke koje su ga ukrale bace gavranovima."
Dionisio je nosio dva prstena, oba na lijevoj ruci. Jedan od njih, koji je nosio na malom prstu, bio je ženski prsten, a drugi je skinuo i držao ga Condeu pred nosom. "Ovaj prsten?" upitao je, a Conde je pojasnio: "Tako mi Boga, taj prsten."
"Taj prsten pripadao je mom pretku, Condeu Pompeyu Xavieru de Estremaduri. Darovao mu ga je portugalski kralj, u znak zahvalnosti za neku sramnu plaćeničku uslugu, te otad prelazi s koljena na koljeno u mojoj obitelji. Nije tvoj."
Conde je poprimio svoj uobičajeni zbunjeni izraz lica, pa promrmljao: "Ali ja sam Conde Pompeyo Xavier de Estremadura, ja osobno."
"Ako zaista jesi, onda tvoj portret, na kojem nosiš upravo ovaj prsten, visi u kući mog oca. Ali moram ti reći da ti slika nije baš osobito nalik."
"Slikar je bio grozan", rekao je Conde, "i platio sam mu samo polovicu iznosa koji sam mu bio dužan, vrag mu dušu izjeo."
No primjećujem kako nas ova digresija nimalo ne približava priči o tome kako smo dopremili traktore u grad, i možda bih je trebao zaključiti time što ću reći da se Dionisio prihvatio preodgoja svoga pretka, istodobno ga koristeći kao neprocjenjiv izvor nepoznatih povijesnih podataka, te za popunjavanje praznina u obiteljskom stablu. Možda bih trebao dodati i to da Conde odnedavno rovari kako bi se uspio upoznati s Dionisijevim ocem, jer ima dojam da bi on, budući da je general, mogao biti dovoljno ratoboran da ima s njime nešto zajedničko.
Ali general Hernando Montes Sosa zapravo je daleko od barbarstva koliko i njegov predak od civilizacije, a traktori su u grad stigli baš zahvaljujući njemu.
Koliko se sjećam, bilo je to nedugo poslije bitke Done Barbare, posljedice loše osmišljenog projekta opismenjavanja koji su zamislili Dionisio i profesor Luis, kad je ovaj prvi izjavio da bi mogao nagovoriti svog oca da uredi da borbeni helikopter odleti i iskopa traktore iz blata u porječju Mule. Taj je prijedlog doživio veliko protivljenje, zato što nitko nije htio imati nikakve veze s vojskom. General Fuerte i kapetan Papagato nisu s njom htjeli imati nikakve veze zato što su obojica bili dezerteri, a ostali zato što su u prošlosti od vojske trpjeli nezamislive progone.
Dionisio je, pak, ustrajao u tvrdnji da je njegov otac demokrat i da su Oružane snage sad pod čvrstim demokratskim nadzorom. Ukazao je na činjenicu da bi general Fuerte i kapetan Papagato toga dana vrlo jednostavno mogli otići u Santa Mariju Virgen, kao i da je za gerilce proglašena amnestija otkako su legalizirane mnoge komunističke stranke. Nadalje je naglasio kako nitko i ne zna da je itko od stanovnika grada prije bio gerilac, iz jednostavnog razloga što nitko izvan ovog područja i ne zna da Cochadebajo de los Gatos postoji. "Ako hoćete", rekao je, "ja ću dočekati helikopter u Ipasuenu, a kad uzletimo, pilotu ćemo vezati oči, a ja ću ga navoditi riječima. Na taj način nikad neće znati gdje je bio. Uvjerit ću ga da se radi o posebnoj vojnoj vježbi i dogovorit ću se s ocem da mu dodijeli odlikovanje ili nekakvu potvrdu o stručnosti."
Sad, Dionisijev otac bio je čovjek uvjeren da vojska, budući da služi narodu, u mirnodopsko vrijeme mora raditi upravo to - služiti narodu. Naravno, o planu da se vežu oči nije imao pojma i tako je pristao na ono što mu je sin rekao u telefonskom razgovoru, a složio se i s tim da Dionisio dočeka helikopter na trgu u Ipasuenu, te da se pilot ravna po njegovim uputama. A upravo se tako i dogodilo.
Golemi stroj sletio je na trg u Ipasuenu i prouzročio pakleni kaos jer su se svi razbježali, a sombrera im je odnio vjetar koji je stvarao propeler. Dionisio i njegova dva jaguara ušli su u helikopter, time potaknuvši mit (još uvijek u optjecaju) da su se uspeli na nebesa u vatrenom vozilu koje je opisao prorok Ezekiel, te je Dionisio nekako uspio uvjeriti pilota da je plan u tome da stekne iskustvo u letenju zavezanih očiju. Smislio je neku divlju hipotezu o tome da bi pilot helikoptera, oslijepljen u napadu plinom, mogao doći u situaciju da spašava svoju posadu leteći pod njihovim verbalnim vodstvom. Sad bih trebao dodati da su u helikopteru bila i četiri pripadnika postrojbe padobranske inženjerije, ali oni su se nalazili straga i ne bi mogli upamtiti rutu čak ni da su to htjeli.
Pojma nemam kako je Dionisio Vivo znao zračni put (ljudi kažu da u njemu ima više nego što se čini), ali stroj je stigao na naš trg, prouzročivši na njemu istu zbrku kao i u Ipasuenu. Oblak prašine koji se podigao na podnevnoj vrućini izazivao je posebno neobičan kašalj, a najmanje se jedno nedužno pile susrelo sa svojim Tvorcem u vrtlogu propelera, raspršivši količinu krvi i perja kakva se ne bi očekivala od nekog tako malog.
Na to putovanje krenuli smo Antoine i Don Emmanuel, jer su traktori bili njihovi, ja (na Antoineov poziv), Aurelio, koji je od Dionisija preuzeo navigaciju, Sergio i Misael. To je značilo da nas je, zajedno s četvoricom padobranskih in-ženjeraca i pilotom, bilo jedanaest, a bili smo naoružani motikama i lopatama u svrhu iskapanja traktora, ali bilo bi mjesta za mnogo više nas u tom golemom ratnom stroju koji su našoj vladi vjerojatno prodali jenkiji u zamjenu za dolarske banane i smaragde.
Aurelio nije pilotu vezao oči, budući da je ustvrdio kako se pilot na kraju putovanja neće moći sjetiti gdje je bio; cijelim je putem pušio smjesu gadna mirisa, tvrdeći da to čini upravo u tu svrhu. Bio je, kao i obično, u narodnoj nošnji svog plemena, zajedno s dugom pletenicom koja mu je padala niz leđa i koja se danas kod Aymara zaista rijetko viđa.
Don Emmanuel se, kao i obično, ponašao vrlo sramotno i još pred očima imam živahan prizor njega kako mokri kroz klizna vrata "zato što sam uvijek volio pišalinom bušiti rupe u snijegu". Činilo se da nije svjestan kako tetura iznad tristo metara praznog prostora, na dnu kojega nije bilo meko tlo za slijetanje. Bio je bez košulje, jer nije predvidio iznimnu hladnoću na velikim visinama, a u pupku je imao malu, posivjelu gužvicu vate. Tvrdio je da je ona natopljena alkoholom i da je nosi zato što je Srećki jedne večeri palo na pamet prstom istražiti bezdani ponor prije spomenutog pupka koji je proglasila smrdljivim i punim dlačica. On je svečano izjavio kako voli provoditi kampanju protiv tome sličnih "mucica" i činilo se da gaje silno razočaralo kad je otkrio da je vatu, dok je mokrio, odnijelo zračno strujanje, na što je Misael primijetio da mu se nešto tako nedostojanstveno ne bi dogodilo kad bi mu trbušina manje stršala.
Putovanje je trajalo samo jedan sat, što je zaprepastilo Sergija koji je rekao da je putovanje pješice, sa stokom i karavanom mula, trajalo danima. Bilo je to veličanstveno putovanje. Letjeli smo između vrhunaca, a duž dolina onoliko nisko koliko je bilo moguće, zato što je tako bilo toplije, a i zato što je pilot rekao da se tako štedi gorivo. Vidjeli smo brojna sićušna indijanska naselja, poput točkica između pajonalesa, stada vicuna i Hama kako divlje trče ispod nas, a vidjeli smo i iscrpljene rudnike koji su nekoć punili sanduke kuća Kastilje i Aragona. Vibriranje helikoptera izazvalo je na jednom mjestu spektakularnu lavinu; s mjesta na kojem smo se nalazili, vodopad snijega izgledao je kao čista nedužnost, veličanstvenost i ljepota, iako, Bog bio na pomoći svakome tko se možda ispod njega zatekao. Ne može se ni zamisliti smrt koja više paralizira od te.
Postalo je jasno da nas Aurelio vodi preko sve nižih i nižih visina, zato što je zrak čak i u kabini postajao opipljivo gušći i više je prianjao, a ispod nas, vegetacija je postala raskošnija, s više stabala. Preletjeli smo iznad jednog šumskog područja i ugledali tanak stup dima, za koji je Aurelio rekao da to njegova žena Carmen pali gumu. Za Aurelija se govorilo da može istovremeno biti sa svojom ženom u džungli i s nama u Cochadebajo de los Gatos, te da nitko ne može reći koji je Aurelio pravi, čak ni Carmen.
Nakon što smo prešli tu šumu, ubrzali smo preko porječja Mule. Sergio i Misael potpuno su se zaprepastili onim što su vidjeli, zato što se položaj terena sasvim promijenio od vremena kad su, prije poplave, oni tamo živjeli; ništa nije bilo prepoznatljivo, osim krovova kuća, a čak su i oni bili poprilično skriveni primarnom vegetacijom. Džungla je ponovno osvajala zemlju, a činilo se da to Aureliju pruža veliko zadovoljstvo. U vezi s tim, rekao nam je da je, od svih biljaka, Bog s najvećim užitkom stvarao kaktus, a od svih životinja dormideru. Ovo drugo je divovska crna anakonda koja spava tako dubokim snom da svojim hrkanjem sve druge životinje drži budnima, ne samo zbog odjeka, nego i zato što se njezin gadni zadah roti protiv sna.
Misael i Sergio prepoznali su krov hacijende Done Constanze, pa su dobili napadaj smijeha iz kojega ih je bilo gotovo nemoguće izvući. Don Emmanuel mi je objasnio da je to bilo zato što je Mula tako snažno promijenila svoj tok da je sad tekla ravno kroz bazen Done Constanze. Nisam shvatio što je u tome smiješno.
Doletjeli smo na mjesto na kojem je nekoć bila Don Emmanuelova hacijenda, a helikopter je morao lebdjeti nad njim dok su četvorica padobranskih inženjeraca silazila na koloturu, kako bi među raslinjem raščistili mjesto za slijetanje. Kad je to bilo učinjeno, letjelica se spustila i mi smo bili prisiljeni krčiti raslinje kako bismo se probili do mjesta šupe u kojoj se nalazio traktor, gdje smo otkrili da su i traktor i šupa zakopani metar i pol duboko u naplavini, te da su sasvim upleteni i prekriveni lijanama.
Bilo je podne i tamo dolje na ravnici vrućina je svojom silinom izazivala vrtoglavicu. Dodajte tome paklensko napastovanje kukaca, pa će vam biti jasno da je to za mene bilo iskustvo nalik na čistilište, za koje se nadam da se nikad neće ponoviti. Jedina svijetla strana svega bila je da smo primijetili kako mnoge životinje ne osjećaju nikakav strah, zato što nikad nisu upoznale ljudska bića. Vidjeli smo grivastog vuka koji je izgledao baš kao lisica na štulama, a vidjeli smo i potua koji se pravio da je grančica. Vidjeli smo mravojedicu koja je nosila svoje mladunče na leđima, kao i capybaru, koju je Aurelio nazvao "gospodaricom trave". Osim njih, vidjeli smo i bou, smaragdnu bou i guštera teju koji je u gubici imao ptičje jaje. Kad smo se vratili kući, od capybare smo napravili odličnu večeru.
Znojili smo se i stenjali dok smo uklanjali krov šupe, a onda smo se još znojili i stenjali dok smo rezali raslinje i iskapali stroj. Znoj koji se slijevao u moje raspucane žuljeve bio je pravo mučenje. Ukupno su nam za izvođenje te zadaće trebala tri sata, koja su se više činila kao vječnost, ali na kraju se isplatilo, ako ni zbog čega drugog, onda zato da vidimo Što je pilot učinio Don Emmanuelu.
Don Emmanuel je, mislim, bio ponešto potišten kad je vidio što se dogodilo s njegovom hacijendom, pa je izgubio svoje uobičajeno dobro raspoloženje. Za početak je svoje slikovite psovke uputio traktoru, kukcima i lijanama, ali je završio tako što je također ispsovao i sve nas. Njegova riđa brada blistala se od znoja koji mu je tekao s čela, a pozamašni mu je trbuh poprimio crvenkastu boju.
Sad, pilot je bio vrlo krupan crnac dostojanstvena držanja, a bio je i pametan; upravljanje borbenim helikopterima ipak ne dopuštaju kretenima. Rekao je Don Emmanuelu: "Mislim da bismo trebali iskopati tunel ispod traktora, tako da možemo podvući kabele pod njega."
Don Emmmanuel gaje zlokobno pogledao i pitao: "Imate li vi psa?"
"Si, senor", odgovorio je pilot.
"E, pa," odgovorio je Don Emmanuel, "jebo vam pas mater."
Uslijedila je zaprepaštena tišina, a onda smo svi, osim Aurelija koji iznimno poštuje pse, prasnuli u smijeh. Krupni je pilot još nekoliko trenutaka nastavio kopati, a onda se uspravio i rekao: "Sljedeći koji se nasmije, sam će tražiti put do kuće", pa smo svi smjesta umuknuli. Ali Don Emmanuel nije odustajao. "Tvoja mama je takav muškarac daje zapravo tvoj otac", rekao je, pa dodao: "A ti nosiš brkove da te podsjete na nju."
Pilot nije rekao ništa, ali kad smo traktor kabelima privezati za helikopter i počeli uzlijetati, pilot je prepriječio put Don Emmanuelu i pružio mu kacigu prilično nalik na onu motorističku, kao i debelo podstavljeno odijelo. "Ovo odijevamo na ekstremno hladnim velikim nadmorskim visinama", rekao je.
Don Emmanuel se doimao zbunjeno.
"Ti ne ulaziš u moj helikopter", rekao je pilot. "Navuci ovo i vozi se na traktoru."
Sad, svi smo mogli vidjeti da Don Emmanuel namjerava prosvjedovati, ali golemi pilot prišao mu je bliže i s visine ga prostrijelio pogledom, pruživši mu odijelo. "Ili hodaj."
Pokoran poput alpake, Don Emmanuel je odjenuo letačku opremu i uspentrao se na traktorsko sjedalo. Tamo je, čvrsto stežući kabele, sjedio sve do kuće, dok je pilot letio tako blizu tla kako se samo zamisliti može. Spreman sam okladiti se da se Don Emmanuel nije samo skamenio, već da se potpuno zgusnuo od hladnoće u trenutku kad smo stigli u planine. Gledali smo kroz vrata, promatrajući ga kako mahnito tjera lešinare i alcamarinije koji su srljali na njega, te smo se svi poslije zaklinjali da je to bio apsolutno nezaboravan prizor.
Kad smo se vratili, bilo je prekasno da opet odemo po Antoineov traktor, pa smo ga odlučili donijeti sutra. Ali kad smo se u zoru okupili, tko nam se odlučio pridružiti nego Remedios, Consuelo i Dolores, sve naoružane do zuba, a Misael je rekao: "Madre de Dios, došle su se osvetiti vojsci."
Ali nije bilo tako, jer je Remedios rekla: "Vi, muškarci, gubite se odavde, danas je red na žene da se voze u helikopteru", a Sergio je počeo prosvjedovati, govoreći stvari tipa: "Ay, ay, ovo je muški posao, vratite se vi, ljepotice, svojim loncima", što je bila najgora stvar koju je mogao reći. Dolores ga je svojom mochillom zviznula u glavu, što mu je u uhu odjeknulo kao hitac iz pištolja. Dolores u svojoj mochilli drži brazilske orahe, kako bi mogla zaprijetiti svakom muškarcu koji odbije njezino udvaranje, ali ovaj put joj je vožnja u helikopteru bila važnija od sto pezeta za dobru ševu.
I tako smo se mi, muškarci, povukli, a žene su dovezle Antoineov traktor u prilično kratkom vremenu, iako je Consuelo poslije proširila priču kako je Dolores tijekom stanki u radu potrošila svu četvoricu vojnika plus pilota, a onda je ova druga poslije proširila priču kako je Consuelo zavidna. Poslije su se i potukle, za vrijeme fieste koju smo održali kako bismo zahvalili vojnicima, prekinuvši govor koji je držala Remedios i u kojem je objavljivala jednostrano primirje u odnosu na vojsku i službeno raspuštanje Narodne avangarde. Kad je tučnjava završila, Remedios je rekla da vojska ubuduće smije pomagati koliko god hoće, samo ako se radi o jedinicama pod zapovjedništvom generala Hernanda Montesa Sose. I zaista, poslije je vojska došla s helikopterom koji je nosio deset limenih bačvi goriva za traktore i tri strojarska inženjera da ih rastave i pripreme za uporabu.
A što se tiče Don Emmanuela, on se na fiesti pomirio s pilotom, ali kad je ovaj potonji odlazio, rekao je, s velikim bijelim osmijehom na svom crnom licu: "A što se tebe tiče, kurvin sine, rodila te baka, a otac ti je tvoj brat." Tresao je Don Emmanuelovu ruku tako silno i stiskao je tako snažno, da se Don Emmanuel uspio domisliti samo jednog odgovora: "Upravo tako, cabron, potpuno si u pravu."

13.

U kojem Njegova Uzoritost donosi sudbonosnu odluku


Njegova Uzoritost, kardinal Dominic Trujillo Guzman, odložio je izvještaj Ureda za vjeru na svoj radni stol, sasvim neuobičajeno promrmljao psovku, te se smjesta prekrižio i podigao pogled prema nebesima, kako bi mu bilo oprošteno.
Prišao je prozoru i zagledao se prema gradu, koji je slikovito tonuo u svoj uobičajeno kratak, ali spektakularan zalazak sunca, a gadan mu je zadah napao nosnice, posve izbrisavši trenutačan mir koji je slijedio iza njegove ljutnje. Nagnuo se kroz prozor i vidio mrtvu krmaču kako pluta rijekom ispod, a na njoj je kao ukras bio kraljevski lešinar koji se uposlio svim silama pokušavajući probiti svoju napuhnutu splav. Kad su krmača i njezin putnik prošli, primijetio je da se pojavljuje novi smrad i da jedan par bludniči u grmlju. Primijetio je i da se na suprotnoj strani rijeke nalazi uobičajena grupica pobožnih udovica u crnini, koje bi uvijek navečer tamo čekale, kako bi ih on, kad se pojavi na prozoru, mogao blagosloviti. Podigao je ruku na pozdrav, u posljednji se trenutak sjetivši taj usputni pokret pretvoriti u blagoslov. Žene su se prekrižile i velikom brzinom odverglale cijelu krunicu prije nego što su nestale u tami koja se nakupljala. Njegova je Uzoritost onjušila zrak i prepoznala novi smrad.
"Don Susto," zazvao je kardinal, "uđite, molim vas", pa se pojavio njegov tajnik. Don Susto bio je oniži franjevac koji je vječito šmrcao i imao crno ispod noktiju na nogama, zbog svoje uporne odlučnosti da uvijek nosi sandale. Svoj je poziv shvaćao vrlo ozbiljno i za njega je bila prava muka to što su ga izvukli iz njegova samostana kako bi služio u palači pod gospodarom čije su mu mane bile itekako vidljive. U šezdesetoj godini života, iznuren od cijelog života molitve na kamenim podovima, slabe prehrane i ustajanja u pet ujutro čak i kad to nije bilo potrebno, don Susto je prerano ostario. Smežurao se i pogrbio, nekoliko je pramenova kose izgubljeno stršalo s njegova gola tjemena, a bio je mrtvački mršav. Od mnogih njegovih vrlina Njegova je Uzoritost najviše cijenila njegovu savjesnost, a jedini mu je porok bilo potajno pušenje lule, pri čemu je širom otvarao prozore svoje ćelije. Četrdeset je godina živio u strahu da će ga otkriti njegovi nadređeni, a grijeh je izravno priznao tek na svojoj samrtnoj postelji. Umro je zbunjen, jer ga je njegov ispovjednik obavijestio kako pušenje lule nije čak ni manji grijeh.
Odani tajnik ušao je, vukući noge, s rokovnikom pod rukom, a Njegova Uzoritost pozvala ga je da priđe prozoru. "Prepoznajte ovaj smrad", rekao je kardinal, "i recite mi, što je to, po vašem mišljenju?"
Don Susto nagnuo se preko prozorske daske i udahnuo uzorak užegla smrada. "Vjerujem da se radi o urinu", rekao je, "na nesreću, to je znak našeg vremena."
"Kakvog vremena?" želio je znati kardinal. "Zar postoji bilo kakvo vrijeme u kojem bi rijeka pokraj palače trebala tako gadno smrdjeti?"
"To je zbog los olvidadosa", rekao je don Susto. Kardinal je bahato šmrcnuo, sluteći da mu slijedi predavanje o socijalnim pitanjima, pa zapitao: "A tko su ti 'zaboravljeni'?"
Don Susto pokušao je prikriti iznenađenost tim pitanjem, pa je odgovorio: "Oni su vrlo siromašni, Vaša Uzoritosti. Podigli su favelu izvan grada, koja je u očajnom stanju. Nemaju kanalizacije, pa odlaze u rijeku, iako iz nje crpe i vodu za piće."
Kardinal je iskrivio lice od gađenja. "Trebalo bi ih ukloniti. Nema sumnje da je to gnijezdo lopovluka i prostitucije."
"Ali kamo?" pitao je don Susto. "Preplavili su klasične ruševine Parka Incarama, a kad su ih uklonili, jednostavno su našli načina da se vrate. To su prave izgubljene duše našeg vremna, a opet, hrabri su, Vaša Uzoritosti."
"Kako to, don Susto? Nesposobni su i lijeni, to je sve."
"Istina je da su neobrazovani i da je njihov moral često prezira vrijedan, Vaša Uzoritosti, ali oni su majstori improvizacije. Svaki put kad padne kiša, otplavi njihove kartonske nastambe, a dvadeset četiri sata poslije, one su ponovno podignute. Pripremaju ukusne gulaše od štakora i kože za sandale, preživljavaju tako što preplave smetlišta i prekapaju ih u potrazi za ostacima, po čemu su srodni Lazaru, Vaša Uzoritosti. Trpe tifus i koleru, a ipak održavaju najbolje karnevale u glavnom gradu."
"Karnevali su poganska gadost, don Susto." Uslijedila je duga šutnja tijekom koje je don Susto susprezao svoje mišljenje o toj temi, a onda je kardinal upitao: "Zbog čega su ovdje?"
"Neki bježe od anarhije koja vlada u kokainskim područjima, neki su žrtve mehaniziranja poljoprivrede i smanjenja zaposlenosti, neki su žrtve reorganizacije latifundosa, neki pak bježe od zakona u drugim krajevima zemlje, a neki se nadaju da će se obogatiti u velikom gradu. Većina njih su cholosi koji čak i ne govore kastiljski. Kanio sam vam predložiti, Vaša Uzoritosti, kako je to prigoda da na vlastitom pragu osnujemo misije."
Njegova je Uzoritost frknula nosom. "Trebali bismo ih preseliti natrag, gdje im je i mjesto, na brigu njihovim vlastitim svećenicima. Ali postoji nešto mnogo hitnije što moram s vama raščistiti." Prišao je svom radnom stolu i podigao izvješće Ureda za vjeru. "Kakvi su to nesposobni bezbožnici sastavljali ovo ruglo od izvješća? I koja ih je nesposobna budaletina odabrala za tu zadaću?"
Don Susta je zaprepastila ljutnja u kardinalovu glasu i zbunila njegova silovitost. "Bili su to biskupi Cucute, Asunciona i La Igualdada, tri vrlo cijenjena čovjeka, Vaša Uzoritosti."
"Što? Ti kriptokomunisti? Ti traljavi liberali? Za ime Djevice, pa tko ih je imenovao?"
Don Susto je pažljivo promislio o najblažem načinu na koji će priznati da ih je odabrao on osobno. "Posavjetovao sam se s Rimom o tome tko su najcjenjeniji teolozi u zemlji", napokon je rekao, "a to su bila imena koja su mi poslali. Učinio sam to u dobroj vjeri, Vaša Uzoritosti."
Kardinal se na trenutak zaprepastio i zašutio. List papira kojim je mahao položio je natrag na stol, pa se vratio do prozora, samo da bi se ponovno povukao, zbog užeglosti zraka. Podigao je ruke i pustio da mu padnu uz bokove, u pokretu očaja pomirenog sa sudbinom. "To je dovoljno da čovjeka pretvori u protestanta", rekao je. "Zatražim izvješće o duhovnom stanju nacije, a vrati mi se nepopustljiv napad na Crkvu samu i, posredno, moju administraciju. Jeste li ga pročitali?"
"Jesam, Vaša Uzoritosti."
"I kakvo je vaše mišljenje?"
Don Susto je osjetio opasnost, pa je pomno odabrao riječi. "U svakom je slučaju kritično prema Crkvi, Vaša Uzoritosti."
"A slažete li se vi s tim kritikama?"
Tajnik se ogradio. "Nisam kvalificiran izraziti mišljenje, nemam dovoljno iskustva u terenskom radu. Ali slažem se da mora postojati veza između duhovnog stanja nacije i duhovnog stanja Crkve. To mi se čini očitim."
Kardinal je ponovno podigao izvješće i prolistao kroz njegove stranice, odabirući odlomke koji su ga najviše živcirali. "Neizravno se tvrdi da smo sedamsto godina iza europskih Crkvi, da trgujemo relikvijama, prodajemo oproste grijeha; ovdje se tvrdi da visoki crkveni dužnosnici imaju ljubavnice - jeste li ikad čuli za takvo što? Je li vam poznat i jedan takav slučaj?" Zastao je, retoričkog dojma radi, ali nije mogao ne primijetiti kako je don Susto zbog tog licemjerja tako zaprepašten da je razjapio usta. Kardinal je osjetio kako mu se rumenilo stida podiže prema ušima, pa se okrenuo i još jednom prišao prozoru, glumeći uvrijeđenu nestrpljivost. "U drugom dijelu", nastavio je, "implicira se da postoji veza između mog stupanja na dužnost i opće propasti. Laprda se o društvenim uvjetima, premda oni moraju dobro znati da mi nemamo sredstava kojima bismo se umiješali u politička pitanja, ali nas optužuju da uzimamo prljavi novac od kriminalaca. Ide se čak tako daleko da se napadaju gornji slojevi koji su pravi bastion crkve..."
Don Susto se nije mogao suzdržati. "Bastion crkve su evanđelja", rekao je, a kardinal ga je prostrijelio ledenim pogledom prije nego što je nastavio. "A treći dio okrivljuje Crkvu zbog obilja praznovjerja, optužujući nas da pronevjerujemo sredstva zbog materijalnih dobitaka, kao da bismo mogli preživjeti bez ulaganja. To je skandalozno, don Susto, to je skandalozno." Sa svoje nadmoćne visine pogledao je tajnika, pogledom zahtijevajući očekivano kimanje u znak slaganja.
Don Susto nije bio hrabar čovjek, ali nije bio ni čovjek bez načela. Nije kimnuo. Stajao je vrlo mirno, a onda je tiho rekao: "Vaša Uzoritosti, molim za vaše dopuštenje da se vratim u svoj samostan."
"Vi se slažete s ovim izvješćem, zar ne, don Susto?"
Don Susto je na trenutak pošutio; rastužilo ga je to kako je daleko njegov život odlutao od njegove izvorne potrage za mirom i kontemplacijom. Nije on tako dugo bio redovnik da bi završio u palači, raspravljajući s kardinalom koji je bio poslovni direktor u grimiznim haljinama. "Imam li vaše dopuštenje", pitao je, izbjegavajući kardinalovo pitanje.
Kardinal je bio iscrpljen; još je jednom spustio izvješće natrag na stol, uzdahnuo i rekao: "Kako želite."
Stari se tajnik nagnuo naprijed kako bi poljubio kardinalov prsten, a onda kleknuo kako bi primio blagoslov. Ustao je, a prije izlaska upitao: "Vaša Uzoritosti, smijem li reći nešto osobne prirode?" Kardinal je kimnuo u znak pristanka.
"Vaša Uzoritosti, uvelike bi mi olakšalo dušu kad biste se posavjetovali s liječnikom u vezi s bolovima u trbuhu. Dani košulja od kostrijeti i bičevanja su prošli, a tjelesna bol samo pojačava vašu duhovnu boljku."
Njih su se dvojica prvi put pogledala kao dva muškarca, bez zaštitnog pokrova službe. Njegova Uzoritost pružila je ruku, a tajnik ju je stisnuo. Kad je don Susto otišao, kardinal je osjetio kako ga guši samoća i kako mu se osjećaj bezvrijednosti nakuplja u grlu, pa je i on promislio o tome kako je njegov život skrenuo od mladenačkih ideala.
Don Susto se u svoj samostan vratio tek poslije deset godina. Umjesto toga, pješice je lutao i vodio prosjački život, kako bi sveo samoga sebe na savršenu mjeru jednostavnosti. Putem je naišao na mlado lane koje je napušteno drhtalo u grmlju, te ga posvojio. Kad je odraslo, postalo je veličanstveno i ljupko, te ga je slijedilo kamo god je išao, a on je, nadahnut pričama o svetom Hubertu, objesio raspelo među njegove rogove. Uz pomoć te životinje preobratio je mnoge ljude u planinama. Dok je boravio medu Quechuama, otkrio je kako na njihovu jeziku njegovo ime znači "bolest", pa ga je promijenio u "Salud". I zbog toga se do dana današnjeg na nekim mjestima mogu pronaći mali oltari urešeni srebrnim trakama, na kojima se nalaze kipići rogatog redovnika koji puši lulu, a kojega njegovi sljedbenici nazivaju "San Salud". Bilo je tih oltara i više, ali srušili su ih misionari koji su ih smatrali poganskima.
Poslije don Sustova odlaska, Njegova je Uzoritost, razmišljajući o tajnikovu savjetu da ode liječniku, osjetila kako ga još jednom preplavljuje zapanjujuća bol. Nagonski je prišao prozoru kako bi duboko udahnuo večernji zrak, no umjesto toga udahnuo je vlažan, raspadajući smrad kanalizacije. Silovito je povratio kroz prozor, po zidovima palače, pa, presavivši se u struku, pao na koljena. Jecajući od boli, molio se svecu zaštitniku mornara, svetom Erazmu, koji je postao mučenikom kad su mu čekrkom izvukli crijeva iz utrobe. Kad je bol prošla, a on, kao posljedicu, još osjećao nedostatak zraka, pomolio se također i svetom Jobu, svecu zaštitniku sifilitičara. Znao je da će ga uskoro ponovno svladati lakoumna potreba da posjeti bordel, a strahovao je da ne prenese zarazu svojoj priležnici, Concepcion.
Još je malo sjedio, s izvješćem Ureda za vjeru u krilu, pa odlučio započeti sljedeću fazu svoje kampanje. Odlučio je da će na čelu njegova propovjedničkog križarskog pohoda biti don Rechin Anquilar, čovjek potpuno hladnokrvne intelektualne sigurnosti.

14.

Monolog Condea Pompeya Xaviera de Estremadure
u šetnji planinama


Tako mi Boga, žena je vražje djelo. Kako li me ljuti, mene, koji sam čovjek plemenita roda. Nikad me prije žena nije nadmašila i natjerala da trpim takva nedostojanstva. Zacijelo su se na nebesima planeti krivo poredali, kad se priroda tako izopačila, a prirodni poredak izokrenuo. Ja joj kažem: "Daj doručak, ženo", a ona mi odvažno odgovara: "Napravi si ga sam", ili ga pokorno napravi, a onda mi ga izlije u kacigu i kaže: "Jedi, svinjo, iz svog valova". Ili, kažem ja: "Noćas dođi k meni, želim uživati u tebi", a ona kaže: "Umorna sam" ili: "Idi u kupleraj", a onda mi priđe i, tako mi Boga, želi me zajahati i natjerati da igram žensku ulogu, pa mi kaže: "Nemoj samo ležati, pomiči ga u meni", a ja se sjetim kako ona, kad je uzjašem, ne želi ostati mirna, nego miče bokovima i stenje, nepristojno uživajući, a ja gubim volju i ispustim kanonadu prije nego što su zidine probijene, a nasip miniran. A onda me ona kori, a ja se stidim kao dječačić koji je pao s konja. Tako sam lišen muškosti da ima časova kad posegnem za mačem i kažem: "Razrezat ću ti nosnice, kao onom Mauru u Cordobi", a ona mi se nasmije u lice, okrene oštricu u stranu i počne me ljubiti, a ja sam kao psić koji se okreće na leđa.
Remedios. To je žena dostojna kraljeva, žena koja podiže vojsku obaju spolova. Vidim je čak i zatvorenih očiju, dok sjedim na ovoj stijeni tako daleko od Estremadure. Igrat ću se sa sobom i pitati se što ona radi, a kad se vratim, pitat ću je: "Remedios, što si radila dok mene nije bilo?" Odjevena je u dugačke zelene hlače, ali to nije teško, jer je uvijek od glave do pete odjevena kao muškarac i ratnik. Čisti svoje oružje, rasprostrla je dijelove po stolu, pa mršti čelo, a obrve joj se gotovo spajaju, te kaže: "Tssssk", jer je u cijevi mrvičak prašine, a ako pogledam kroz cijev, moj pogled susreće njezino lijepo smeđe oko, a drugim okom vidim da mi se smiješi i da ima sve svoje zube, nevjerojatno bijele i lijepe. Veže kosu na leđima, vrlo crnu i ravnu, a ja kažem: "Ženo, imaš na glavi konjsku grivu, odrezat ću ti je pa ćemo je uplesti u strunu za luk ili napuniti jastuke", a ona mi vrlo odvažno i bez oklijevanja odgovara: "Querido, tom kosom ću te uškopiti." To je lijepa, čvrsta kosa.
Kako se naopako okrenuo svijet! Najneznatniji sam među ljudima, a prije sam bio život i smrt, naređivao sam pogubljenja careva i otkrivao prelijepe gradove prepune robova i čistio zube zlatnom čačkalicom, a oklop su mi magarećom piša-linom i svojom kosom glačale žene. A poslije bih najljepšu dobro povalio. To su bili dani. A sad svoj život dugujem Indijancu. Kako je to nečasno, biti izvučen iz zagrljaja smrti uz pomoć crne magije. Ja, katolički sluga Njegova Katoličkog Veličanstva. Biti potegnut iz raja u svijet u kojem vladaju žene, a čak i djeca znaju čitati, pa zabijaju nosove u knjige, poput svećenika. To je bogohuljenje, a moj oklop sad hrđa, a kad šutnem psa, on me ugrize.
Otkrio sam da imam potomke koji mi odbijaju vratiti prsten, a senor Dionisio Vivo kaže: "Daj, došlo je vrijeme da se obrazuješ u modernom svijetu", a ja mu kažem: "Serem ti se ja tisuću puta na moderni svijet", ali on me uzme pod ruku i objašnjava mi načela letenja i odvratnost demokracije, kao da svijet od antičke Grčke nije napredovao. A poslije dođem kući i kad vidim Remedios, srce mi poleti, a ona me poljubi u bradu i kaže: "Jesi li se lijepo proveo u školi?", a ja sav ponizan kažem: "Ženo, skidaj odjeću", a ona je skine, i baš kad sam ja, velikom brzinom i s mnogo petljanja, raskopčao svoju opremu, ona ponovno navuče odjeću na svoje tijelo i kaže: "Querido, vrijeme je da se naučiš romantici", a ja podignem glas i same se planine tresu od mojih kletvi, ali ona me potapše po obrazu i kaže: "Querido, kako si ti sladak." Tako mi Boga, žena je vražje djelo.

15.

Concepcion


Concepcion je skuhala ribu u ulju dende i sad ju je pirjala u umaku od papra, češnjaka i rajčica. Bit će tako meka da će meso padati s kostiju, najprije na jednoj, pa na drugoj strani. Ako bude vrlo pažljiva, fileti se uopće neće raspasti, pa će ih moći prevrnuti lopaticom i vrhom noža pokupiti ono što bude ostalo od kostiju. Usredotočeno će napućiti usnice, možda sve ispadne kako treba, a onda će ona pobrati oblice mesa oko škrga i pojesti ih sama, prije nego što glavu i peraje kroz kuhinjska vrata baci mačkama lutalicama. Oblice su bile najfiniji i najukusniji komadići i bili su jedino što je ikad uskratila kardinalu.
U sebi ga je zvala "moj cadenay", što na kečuanskom jeziku znači "moj lanac", i iako je uobičajeno da Indijanci tako nazivaju svoje supružnike i da u tome ne treba tražiti posebno značenje, u njezinu je to slučaju bilo posebno prikladno, jer Concepcion je bila vezana uz njega svakom karikom svoga bića.
Bilo joj je samo trinaest godina kad su je uzeli na posao u kuhinju, a stara Mama Cuchara naučila ju je kako se pristojno pokloniti kardinalu i stajati iza njega dok jede, čekati njegove zahtjeve i praviti se da ne primjećuje kad mu se grašak otkotrlja s vilice ili komadić hrane padne na stolnjak.
Njezin je posao bio diskretno pokucati na vrata njegove radne sobe i ujutro mu donijeti srebrni vrč jake kave i pecivo, a onda otrčati natrag kad bi on povukao vrpcu zvonca da zatraži vrč vode ili komad voća. Katkad bi on podigao obrvu dok je ona žurila i poskakivala, pa bi rekao: "Smiri se, dijete moje, nije tako važno da izližeš palaču žurbom", a ona bi se nasmiješila i poklonila kako su je naučili, pa rekla: "Nije, Vaša Uzoritosti."
U tim je danima on u svojim crkvenim haljama bio vrlo naočit, s prosijedom kosom i crnim obrvama, lijepom europskom kožom i očima boje jezera kad je dan oblačan, očima koje su je uvijek gledale s visine, čak i kad bi sjedio i koje su se doimale kao da propuštaju kroz sebe tako mnogo znanja. Kad bi je potapšao po glavi ili joj očinski položio ruku na rame, bilo je to kao da je na trenutak popunjena praznina. Ona nikad nije upoznala svog oca, a majku joj je zdrobio policijski kombi dok je pijana ležala u tami neke uličice, pa je tako završila kod Sestara milosrdnica koje su je poslale u palaču da radi u kuhinji. Zbog toga što je kardinal bio njezin novi otac, ona bi katkad na njegova brižna milovanja odgovorila kao prava kći, a katkad bi dopustila da nestane fizički prostor između njih, kao, na primjer, kad bi joj pokazivao zanimljivu ilustraciju u knjizi ili kad bi zajedno udisali miris cvijeća. Katkad bi im se lica dodirnula i on bi osjetio nježno milovanje njezine kose na svom obrazu, hvatajući miris mlade djevojke negdje između mirisa luka i politure za namještaj. Jednog dana pomilovao ju je po obrazu i rekao: "Ti si vrlo slatko dijete; kako ti zavidim na tvojoj čistoći i nedužnosti", iz čega je ona, intuicijom koja se u njoj budila, zaključila daje on žalostan i usamljen. Srce joj je dirnula njegova tuga, a u trbuhu je osjećala prvo intimno lepršanje ljubavi.
Concepcion je računala vrijeme prema prolasku svojih menstruacija. U doba četrdesete menstruacije umrla je Mama Cuchara i ostavila je da vodi kuhinju, a upravo poslije šezdesete bila je u svojoj sobi kad je Njegova Uzoritost imala svoj prvi napadaj. Kardinal je stajao uz prozor, s rukom na vrpci zavjese, kad je iznenada izraz panike prešao njegovim licem, kad su mu pluća zazviždala dok je oštro uvlačio dah, a obje mu ruke stisnule trbuh dok se lomio u struku i dahtao. Jednom je rukom pokušavao dohvatiti stol, pa se stropoštao u svoj stolac, širom razjapljenih usta i očiju punih suza od boli.
Na trenutak je bila bespomoćna i neodlučna, ali onda mu je pritrčala i klekla pred njega. On je ponovno počeo dahtati, a ona ga je nagonski obavila rukama i zagrlila, zibajući ga i šapćući mu riječi koje je običavala slušati od svoje majke u onim davnim vremenima kad je još imala koga zagrliti: "Tranquillo, tranquillo."
"O, strahovito me boli," rekao je, zabacivši glavu, "o, to je strašno. Concepcion, za ljubav Božju, pomozi mi."
Čvrsto ga je grlila, pritišćući svoju glavu uz njegovu, sve dok isprekidano disanje nije popustilo i uminulo. Opustio se i položio svoj dlan na njezinu ruku, u povjerljivom pokretu zahvalnosti, i u tom su se trenutku strah da će ga izgubiti i ljubav koja joj je rasla u utrobi spojili u sudbonosnoj uroti i ona ga je poljubila ravno u usta.
Kad su im se usne razdvojile, sve se promijenilo. Cijela osnova njihova odnosa bila je odbačena u stranu kao pogođena potresom, i oboje su ostali bez riječi kojima bi se ili povukli, ili krenuli naprijed. Kardinal joj je pogledao u oči i vidio da su joj zjenice goleme poput dva Mjeseca. Vidio je da su njezine mlade usne vlažne i ranjive, a vidio je i sitne mulatske pjegice na njezinim obrazima. Bio je to trenutak odluke, točka na kojoj je morao izabrati između zakona prirode koje je stvorio Bog i zakona Crkve i svijeta punog zabrana.
Nije se baš moglo reći da nije bio svjestan potajnih spletki prirodne ljubavi koja je rasla neprimjetno poput stabla. Često bi primijetio njezin vitki, mladi lik kako se oblikuje u njegovoj mašti dok bi sjedio za svojim stolom i razmišljao o nekakvoj administrativnoj nejasnoći, ili, Bog mu oprostio, kad bi na koljenima molio za znak da će biti izbavljen od svog nesavršenstva. Više nego jednom zatekao se kako promišlja o nemogućnostima te napasti; djevojka triput mlađa od njega, mulatkinja, neobrazovana, vjerojatno jedva da je i bila katolkinja, a on se zakleo na krepost i život u kojem ljubav nije posvećena ovom, nego drugom svijetu. Nije to bila prostitutka koju bi posjećivao potajno i prerušen, nešto što se može maglovito ispovjediti i zaboraviti do sljedećeg puta; bila je to Concepcion, koja mu je poklonila svoje povjerenje i koja je bila jedva nešto više od djeteta.
Ona mu je oduzela mogućnost izbora. Sjela mu je u krilo i zagrlila ga tako silnom odanošću da mu je srce bilo neshvatljivo dirnuto, a ruke koje su mu ležale na koljenima kao da ih se odrekao, iznenada su se podigle da bi je obgrlile. "Nikad me prije nitko nije volio", rekao je i smjesta se zapitao zbog čega je to izgovorio.
"I ja sam također siroče", promrmljala je ona, i premda je on svojom rečenicom mislio reći nešto sasvim drugo, nije joj proturječio. Pomislio je na svoju poludjelu, mrtvu majku i njezinu prostačku zbirku krzna, kao i na svog oca, vječito odsutnog, koji je spekulirao vladinim obveznicama i kupovao jedan automobil za drugim, koristeći svoj položaj za uspinjanje ljestvama oligarhije koja je bila i plutokracija. "Pa, onda smo oboje siročad", rekao je i tiho se nasmijao, misleći kako je čak i Bog bio otsutan otac kojega je bilo nemoguće zadovoljiti.
Znajući za njegovo ogorčenje i samoću, čak i bez ovoga što joj je rekao, ona ga je nastavila grliti, kažiprstom mu milujući uho i poigravajući se s kosom na njegovoj sljepoočnici. "Ne bismo to smjeli činiti", rekao je.
"Tchaa", rekla je, na svoj nezaboravni seljački način i tom jednom upadicom prekrižila stoljeća klerikalne tradicije i sve kazuističke ukaze zbog kojih kreveti onih koji se odluče slijediti nebesa ostaju hladni. Kardinala je toliko obuzela silina njezina argumenta da se ponovno nasmijao, naglo postavši tek muškarac zaljubljen u ženu. Uzvratio joj je poljubac.
U krevetu s mladom Concepcion, dok su se kretali usklađenih udova, plutajući na nekom oceanu na kojem nema ni jastva ni zemlje, gdje su svjetlost i tama isto, gdje svijest eksplodira istodobno razorno i mirno, kardinal Guzman konačno je upoznao nježno blaženstvo Rajskog vrta. U sumrak, nakon što su vodili ljubav, lebdeći između sna i smrti, sanjao je o golotinji na prohladnim mjestima. Sanjao je da se Sunce pretvorilo u Mjesec, da Bog hoda zemljom preru-šen u anđela, da postoji mjesto na kojemu jaguari spavaju grleći lanad, da on i Concepcion žive sami u svijetu voća i ptica, da postoji mjesto na kojem se čovjek može probuditi na rosi i trčati bez ikakve druge svrhe osim uživanja u ekstazi tijela.
Katkad bi, u vremenu koje su provodili zajedno, bio okrutan prema njoj; paničan strah od otkrivanja navodio bi ga da bude grub i zapovjedan prema njoj kad bi u blizini bio netko drugi, a dolazile bi mu i krize savjesti, tijekom kojih bi je tukao i nazivao "đavolskim oruđem" ili "Sotoninom šapom", kao da je može prisiliti da preuzme Evino mjesto i postane izvorom krivnje. Bilo je trenutaka kad bi je, poslije noći koju bi proveo pružen pred oltarom u molitvi, pozvao i otpustio bez objašnjenja ili sućuti, a ona bi pobjegla u suzama, dok bi se on morao pokajati i poslati za njom glasnika da je dovede natrag.
Ali kad je došlo dijete i postalo skandal u palači, shvatio je da je cijela crkvena hijerarhija znala za njegovu aferu i da su šutjeli iz straha pred njegovim autoritetom. Znao je to iz načina na koji su ga ljudi gledali, iz urotničkog načina na koji su se prezirno osmjehivali kad bi Concepcion ušla u sobu noseći osvježenje, i iz načina na koji bi izrazi njihovih lica otkrivali prezir kad god bi on zauzeo moralan stav prema nekom pitanju. U nastojanjima da obavi posao, počeo se više oslanjati na svoj položaj nego na svoju ljudskost.
Dijete mu je predstavljalo tajni užitak koji nikad neće moći posjedovati. Kad bi položio ruke na njegovu glavu i oslovio ga sa "sine moj", uživao je u činjenici da to može reći i drugačije, ne samo u prenesenom značenju, pa bi ga zibao na koljenu i dopuštao mu da poteže njegovo raspelo prstići-ma ljepljivima od čokolade. Ne bi se bunio kad bi dugačka traka sline pala na njegove halje ili kad bi se dijete nenadano ispovraćalo, kao što to djeca već rade. Concepcion je rekla da se Cristobal rodio nasmiješen; otad nadalje osiguravao je svom ocu sreću koja je imala prevagu nad njegovom krivnjom i nemirom, dopuštajući mu da iskusi drugačiju vrstu naklonosti, kakva bi mu inače bila uskraćena.
Par se ugnijezdio u odnosu koji je bio vrlo nalik na brak, osim što je bio potajan i bez položenih zavjeta. Preživio je godine svojom nježnom rutinom noćnih sastanaka i značajnih pogleda, preživio je čak i kardinalove sve češće demonske posjete. Kad bi davli pristizali, Concepcion je bila ta koja bi ga prihvatila za ramena i uspravila ga dok užas ne umine, ona bi ga tješila majčinskim zvucima i donosila mu u ruke raspelo.
Ona je također bila i ta koja se brinula za njegovu bol u trbuhu. Drugi se napadaj dogodio godinu dana poslije prvog, a nakon toga, napadaji su se ponavljali barem svaka tri mjeseca. Nikad nije shvatila (zato što joj on nikad nije rekao) da je razlog iz kojega se nije posavjetovao s liječnikom taj što je, čudnovatom logikom, osjećao da su ti napadaji kazna dovoljna da ga pročisti od grijeha i ispere ih s njega. Na taj način, nikad se nije nagomilavalo toliko grijeha da bi se on osjetio prisiljenim napustiti Concepcion kako bi ih do kraja pročistio.
I tako mu je ona, mnogo godina poslije, pripremala ribu u ulju dende, sigurna u spoznaju da će s njim ostati zauvijek. U svakom slučaju, kad bi ga napustila, što bi bilo s njom? Što bi bilo s malim Cristobalom? Posao u stakleniku krizantema u kojemu se dobiju kožne bolesti i umire od tumora? Posao na laštenju cipela na ulicama i boravište u kanalizaciji? Ne, ona je bila sretna pripremajući ribu u ulju dende, koju će mu odnijeti gore kako bi je mogao pojesti prije nego što stigne monsinjor Rechin Anquilar, a možda mu bude i lakše u želucu.

16.

U kojem Njegova Ekscelencija, predsjednik Veracruz,
pobjeđuje na općim izborima bez previše namještanja (1)


"Pa, gospodo, moj se mandat velikom brzinom približava svom kraju, te više nije moguće odugovlačiti s izborima. Dopustite mi da vas podsjetim na ono što već znate, a to je da na kocki nije samo moj posao, nego i vaš, prema tome, nemojmo širiti nikakve glasine o raskolu u vladi i o tome kako su male šanse da opet budem izabran, može?"
"Šefe, ovo nije dobar trenutak za izbore. Sad ne možemo ponoviti efekt pobjede na Svinjama, budući da nemamo na raspolaganju takvih pobjeda, jer, naime, nismo ni ratovali. U ovom trenutku nemamo kome objaviti rat, situacija je vrlo loša."
"Emperador, koliko ti puta moram ponoviti da me ne zoveš 'šefe'? Nismo više u Panami. Zar ne možemo objaviti rat Istočnoj Njemačkoj? Siguran sam da bi nam to povećalo donacije iz Sjedinjenih Država, a fizička opasnost bila bi vrlo mala."
Članovi vladina kabineta izmijenili su rezignirane poglede. "Vaša Ekscelencijo, smijem li vas podsjetiti da su Zapadna i Istočna Njemačka danas ista država?" Bio je to ministar vanjskih poslova, golem, uglađen muškarac u baršunastom sakou smokinga, koji je na to mjesto bio imenovan iz duhovitih razloga, budući da mu je žena bila Norvežanka, a ljubavnica Francuskinja.
Činilo se da su Njegovu Ekscelenciju te nove vijesti uznemirile. Iznureno je prešao rukom preko čela. "Zaista," rekao je, "ovih sam dana tako zauzet da me posao priječi da držim korak s događajima. To je zacijelo razlog zbog kojeg istočnonjemački veleposlanik više ne dolazi na službene prijame i iz kojeg mi je prestao slati na dar one nejestive kobasice."
"Zašto ne bismo jednostavno unaprijed napunili glasačke kutije, kao što smo učinili prošli put?" pitao je Emperador koji je, iz zloglasnih razloga, uvijek bazdio na inćune.
"Prošli put smo imali skandal, kad se pokazalo da je broj glasača triput veći od broja stanovnika", odvratila je Njegova Ekscelencija, "a, u svakom slučaju, čini mi se da primjećujem kako se vremena mijenjaju. Mislim, ovih dana to treba učiniti kako spada. Ne može se zauzeti visoko moralan stav u odnosu na kokainsku mafiju, a onda izgubiti izbore zbog korupcijskog skandala."
"Ono što nama treba, to je nekoliko državnih udara", primijetio je ministar vanjskih poslova. To je, čini se, strahovito šokiralo Njegovu Ekscelenciju, pa je ministar ubrzano dodao: "Hoću reći, Vaša Ekscelencijo, nedemokratski državni udari uvijek povećavaju popularnost demokratskim vladama. Zar nemamo nikakvoga mladog pukovnika koji bi mogao odigrati neuspjeli puč u zamjenu za neku sitnicu?"
"Tu smo sami sebe upucali u nogu", ubacila se ministrica unutarnjih poslova. "Otkako smo imenovali generala Hernanda Montesa Sosu za zapovjednika glavnog stožera, takve je stvari nemoguće izvesti. On je u Oružanim snagama uspostavio apsolutnu disciplinu i izbacio sve mutikaše. Nitko neće učiniti ništa bez njegova dopuštenja, a on neće učiniti ništa bez našega."
"Dovraga", uzviknuo je predsjednik koji je tog čovjeka imenovao upravo iz razloga koji su se sad pokazivali kao prepreka. "Možda bismo mogli pokušati s komunistima."
"Imali bismo bolje šanse s konzervativcima", rekao je Emperador. "Sad postoji četrnaest komunističkih partija različitih sastava, i prokleto je teško pronaći jednu iz dobre stare staljinističke škole. Svi su se pretvorili u liberalne mekušce."
"Mi smo liberali", rekla je Njegova Ekscelencija ukočeno.
"Ipak, nitko ne želi reći da smo mekušci", užurbano je rekao Emperador. "Predlažem da zadužimo ministricu unutarnjih poslova za pronalaženje konzervativca koji će to izvesti."
"Učinit ću to", reče navedena ministrica koja je bila ukrasno žensko u političkoj vrhuški i koja je bila odlučna u nakani da zadrži svoj položaj tako što će biti podlija, nepoštenija, ulizičkija i proračunatija od muškaraca. U narodu su je zvali "Eva Peron", zbog sumnjivih predaka i sklonosti prema populističkim ispadima. Moglo ju se je gotovo svakodnevno vidjeti u novinama kako ljubi pse lutalice, izražajno lije suze na mjestima rudarskih nesreća ili se rukuje s pruženim batrljkom gubavca čija guba nije od zarazne vrste. "Ali", rekla je Eva, "zašto se jednostavno ne bismo pravili da je pokušan puč? To bi bilo jeftino, jednostavno i bezopasno. Sve što moramo učiniti jest dati priopćenje za javnost, a onda se Njegova Ekscelencija može pojaviti na televiziji i reći nešto trijezno o tome, poslije čega se ja mogu pojaviti na televiziji i reći kako nas je junački spasio time što je osobno svladao naoružanog napadača, a onda se Emperador može pojaviti na televiziji i reći da su krivi konzervativci. Onda možemo pogledati ispitivanja javnog mnijenja, pa ako nam je popularnost visoka, možemo smjesta početi s izborima, a ako nije dovoljno visoka, proglasit ćemo izvanredno stanje, tako da ih možemo malo odgoditi..."
"Senora, ako vas smijem prekinuti, u potpunosti se slažem s ovim izvrsnim planom, ali predlažem da u svakom slučaju proglasimo izvanredno stanje i svejedno objavimo izbore, tako da možemo reći kako čak ni izvanredno stanje ne može pomutiti demokratske procese. Mislim da bi to na izborno tijelo ostavilo iznimno povoljan dojam."
"Vrlo dobro, Emperador," rekla je Njegova Ekscelencija, "a slogan će nam biti 'U našim je rukama demokracija sigurna'."
Kako su odlučili, tako je i bilo. Veleposlanik u Sjedinjenim Državama otišao je u "Sve po dvanaest" i kupio paket ljepljivih rupa od metaka realistična izgleda, kakve je moguće pronaći na vjetrobranima mladih muškaraca u toj zemlji, pa ih poslao kući diplomatskom poštom. Njegova ih je Ekscelencija osobno zalijepila na predsjedničku limuzinu, pa se pojavila na televiziji, mirno i dostojanstveno. Eva Peron pojavila se na vijestima i, očiju blistavih od divljenja, objasnila kako je predsjednik osobno spriječio strijelca, hrvajući se s njim i izbivši mu oružje iz ruku, na što je nadobudni atentator dao petama vjetra. Emperador Ignacio Coriolano pojavio se na televiziji kako bi objavio da je to, prema njegovu mišljenju, bio dio antidemokratske konzervativne urote da se ukloni glavni izborni adut Liberalne stranke. Njegova Ekscelencija proglasila je izvanredno stanje i istodobno raspisala izbore za dvanaestog lipnja.
Konzervativci su, poduprti od industrijalaca i uz pomoć tajnih donacija Crkve, smjesta udarili kontru i podigli po cijeloj zemlji goleme plakate. Prikazivali su Njegovu Ekscelenciju i Evu Peron iz čijih su usta izlazili oblačići, kao u stripu. Eva je govorila: "Što smo u ovoj zemlji imali prije svijeća?", a Njegova je Ekscelencija odgovarala: "Struju."
Ono što je u tome najviše uznemiravalo i vrijeđalo, bila je činjenica da je to uglavnom bila istina. Iz čistog čovjekoljublja, Norvežani su sagradili čudesan sustav hidroelektrana koje su, teoretski, trebale ne samo opskrbljivati strujom cijelu zemlju, već su trebale i dostajati za opskrbu energijom industrijskog širenja koje je planirala Njegova Ekscelencija. Ali tu se onda dogodila ona stvar s otmicom Regine Olsen tijekom vremena nestanaka, što je prouzročilo toliko diplomatskog trvenja s Norveškom da su Norvežani, kad su svi projekti bili dovršeni, odbili ostati i pomoći pri upravljanju elektranama koje su sagradili. Svi domaći elektroinženjeri odselili su se u Brazil kako bi pomagali na divovskoj brani podignutoj na granici s Paragvajem, i nisu se htjeli vratiti i raditi za bijedne plaće koje im je nudila vlada, pa je tako upravljanje turbinama bilo prepušteno ljudima koji bi teško mogli i uključiti utikač ili promijeniti žarulju. Štoviše, umiješala se i grupa gerilaca, nadahnuta pokretom Sendero Luminoso, posvećena tome da dovede napredak i slobodu masama, što je, po njihovu mišljenju, bio projekt koji se najbolje ostvarivao brzim dizanjem u zrak električnih žica i stupova. Na taj način, nadali su se, proletarijat će izaći iz tame tako što će u nju uroniti, a nestanci struje postali su dio svakodnevice.
Ljudi su vrlo brzo shvatili kako suvišni stupovi koji krivudaju krajolikom izvrsno služe za gradnju mostova i vodotornjeva, a da su kabeli odlični za to da ih se rastali i pretopi u kipiće za turističko tržište glavnoga grada. Na taj je način, nema sumnje, mnogo kabela izvezeno natrag u Norvešku. Žarulje cijele nacije izvađene su iz svojih grla i koristile su se, umjesto boca, za vježbe gađanja, a električne žice iz zidova sad su služile tome da ljudima ne ispadnu vrata od automobila. Električni hladnjaci i štednjaci postali su kokošinjci, a preostale turbine izgorjele su, jer nisu imale kamo slati svoju struju. Velike planinske brane potonule su u raspadanje, čekajući coup de grâce u obliku potresa ili titanske eksplozije izvedene ljubaznošću gerilaca. Nacija se vratila natrag u udobnu rutinu podrezivanja stijenja za petrolejke i hlađenja stvari u poroznim glinenim posudama. Život zajednice održavao se tako što su televizori bili postavljeni u barovima ili seoskim vijećnicama, a radili su, kao i prije, uz pomoć generatora.
Njegova Ekscelencija prouzročila je i podizanje nekih vlastitih golemih plakata. Bili su u socrealističkom stilu, te prikazivali radnika koji puca od zdravlja kako pita mladu plavušu: "Što nam je potrebno umjesto konzervativaca?", a mlada je žena odgovarala: "Idealisti." Konzervativci su nastavili s tim ratom zagonetkama, podižući još svojih plakata. Jedan od njih prikazivao je Njegovu Ekscelenciju u kostimu Ujaka Sama, dok su mu iz ušiju virili dolari, a nos i usta nepogrešivo su mu bili umrljani izmetom. Ispod slike nalazila se žena koja pita muškarca: "Što nam treba umjesto dupelisca?" Odgovarao joj je Lopez, vođa konzervativaca, odjeven u boje nacionalne zastave, riječima: "Domoljub."
Njegovu Ekscelenciju to je do srži uzdrmalo, ali i razbjesnilo. Razbjesnio se zato što su svi znali da konzervativce djelomično financira Washington, a uzdrmalo ga je to što je i sam bio nakanio zaigrati na antiameričku kartu, jer ako postoji siguran način da se pobijedi na izborima, onda je to taj. Tri je dana grmio po predsjedničkoj palači, udarajući šakom o dlan i vičući: "Dođavola, dođavola, dođavola", sve dok mu iznenada nije na pamet palo nekoliko dobrih ideja istodobno, pa je cijela stranka krenula u promidžbeni napad.

17.

Kako je Dionisio nenamjerno započeo bitku Done Barbare


Ostavivši svoja dva jaguara na brigu Farides i profesoru Luisu, Dionisio se pješice zaputio u malo selo Santa Maria Virgen. Naučivši kako na teškom terenu svladati goleme udaljenosti tako što će hodati polako, stigao je tamo prije podneva i prihvatio kavu koju su mu ponudili ljudi u prvoj kući. "Kako se sve promijenilo", rekao je starcu koji mu je donio kavu. Dvojica muškaraca pogledala su niz ulicu prema trgu, a starac se nasmiješio, otkrivajući tri iskrivljena, požutjela zuba. Glasom hrapavim od duhana i rijetkog zraka, starac je široko zamahnuo rukom i rekao: "Ay, ay, ay, isto je kao i prije, kad sam bio mlad i kad su cure ostajale trudne sa mnom iza zida groblja."
Dionisio se nasmiješio: "Pa nisi valjda bio tako loš, viejo."
"Nije, ali se trudio", izjavila je starčeva žena koja se nije mogla oduprijeti prisluškivanju iza dovratka, gdje je vješala uzicu s nanizanom usoljenom ribom.
Starac je glumio da se razljutio; ponovno je zamahnuo rukama i rekao: "Ay, te žene, njihov je poziv da ti pokažu mogućnost zadovoljstva, a onda ti ga uskrate i odgađaju sve dok se, poražen, ne vratiš svojim kozama."
"Ti si stari jarac", rekla je ona. "K njima i spadaš."
"Da se vratimo na temu," rekao je Dionisio, "primjećujem da je ulica pometena i da su kuće obijeljene. Čak i kokoši izgledaju zdravo."
"El Jerarca je mrtav," primijetila je starica, "to ti je objašnjenje. U doba kokaina, on je sam bio jedna velika pošast. Kad smo se vratili žvakanju lišća, sve se vratilo na staro."
Kad se Dionisio rukovao s njima i krenuo prema chozi koja je pripadala dvjema djevojčicama, starica je podigla ruku i promrmljala: "Bože, blagoslovi Iskupitelja." A onda se vratila svom mužu i odalamila ga po glavi. "Nakon što smo se vjenčali, nikad ti nisam uskratila zadovoljstvo."
Starac je rekao: "Nikad se nismo vjenčali." Na što je starica na trenutak ušutjela i razmislila. "A to je baš dobro", odgovorila je. "Ne bih mogla podnijeti da s tobom tako dugo budem u braku."
Dionisio je pošao pronaći svoj auto i otkrio da je urešen bijelim cvijećem. Gledao ga je u čudu kad su izašle dvije djevojčice. Jedna od njih s poštovanjem mu je dodirnula ruku i rekla: "Prošle su dvije godine otkad si ubio El Jerarcu." Dionisio je uzdahnuo, napola želeći da se život može napisati iznova. Poljubio ih je obje u obraze i rekao: "Danas moram uzeti auto i bojim se da će cvijeće brzo otpasti."
Ines, mlada od njih dvije, slegnula je ramenima i nasmiješila se. "To je cvijeću u prirodi." Otrčala je unutra i donijela debelu krišku želea od guave umotanu u palmin list, "za put", koju je on, zahvalivši joj, uzeo. Radije nego da muči ostarjeli akumulator, pokrenuo je automobil kurblom, a djevojčice su povikale: "Whooba!" i zapljeskale aromatičnom oblaku plavog dima koji je poletio iz ispušne cijevi i s prašnim vražićima brisnuo niz planinski obronak.
Dionisio se odvezao u svoj stari dom, grad Ipasueno, pa se parkirao na trgu. Iza njega, cesta za Santa Maria Virgen bila je posuta bijelim cvijećem, neočekivanom nagradom za karavane mula koji su nosili alfalfu, žnirance, igračke na navijanje, lažne bejzbolske kapice i tambose lišća koke, stiješnjenog u gužvice koje su se mogle ugurati u usta.
Kao odgovor na svoju slavu, Dionisio je usavršio umjetnost neprimjetnosti. Nije postajao nevidljiv, kao što su svi govorili, ali hodao je tako da nitko nije primjećivao njegovu prisutnost sve dok on već ne bi otišao, što je potaknulo popularnu zabludu da je on zapravo duh. Najprije je otišao u Četvrt Jerarca, pa primijetio da se malo otrčala, ali da je nestalo prijetećeg ozračja. Zastao je ispod stupa javne rasvjete na koji su objesili tijelo Pabla Ecobandoda, pa primijetio da se pozlaćena crkva počela ljuštiti i da se nakrivila. Razveselilo ga je to raspadanje, jer prijašnja raskoš te crkve bila je stvorena kokainskim novcem; bila je to sramna raskoš po cijenu ljudske krvi, a kao što svi znaju, zla kokainske trgovine nisu posljedica siromaštva, nego bogatstva.
Otišao je u policijsku postaju i pitao za Agustina. Mladi policajac izašao je i rukovao se s njim, pa ga zagrlio i sa zadovoljstvom primijetio da Dionisio još uvijek ima Ramonov pištolj, rekavši: "Dio', zaista bih ti to trebao oduzeti. To je policijsko vlasništvo i sva sreća da ga uopće nisam primijetio."
"Svejedno", odvratio je Dionisio, "on ti nešto donosi", pa je iz cijevi izvukao pluteni čep od bočice lijeka i istresao tanku cigaru, dajući je Agustinu. "U sjećanje na Ramona; ovo je za tebe, ako mi dopustiš da se besplatno poslužim policijskim telefonom."
Agustin se ironično nasmijao. "Uhitit ću te zbog pokušaja podmićivanja policajca, a onda ću te pustiti, ako ćeš izaći sa mnom na čašicu. Telefon ti je unutra."
Dionisio je nazvao ured kuće La Oveja Blanca, "izdavača knjiga na području zemalja kastiljskog idioma", smjesta izazvavši vihor aktivnosti time što je izgovorio svoje ime i zatražio razgovor s direktorom prodaje, koji je smjesta došao do telefona, preklinjući za mogućnost da mu bude na usluzi. Kad je Dionisio objasnio da mu je potreban višak svih dobrih knjiga koje nisu uspjeli prodati, ostatak starih izdanja, izdanja oštećena ali čitljiva, direktor prodaje je, nakon što se oporavio od iznenađenja, rekao da imaju veliku zalihu "Done Barbare" Romula Gallegosa: "Izdali smo je u uvjerenju da se autorska prava više ne plaćaju, a onda smo otkrili da prava i dalje ima jedna tvrtka u Venecueli, pa je zato nismo mogli prodati... Želite da pošaljem stotinu primjeraka u policijsku postaju u Ipasuenu? Mislite li vi to ozbiljno?... U redu, ozbiljni ste, ispričavam se, malo sam se iznenadio... Da, u redu, s vremena na vrijeme poslat ću bilo što drugo, samo ne jeftine ljubice i drugo smeće... s dužnim poštovanjem, Senor Vivo, mi ne objavljujemo smeće." A onda je direktor prodaje zamolio za malu uzvratnu uslugu, a Dionisio je poslušao o čemu se radi. "Da," rekao je, "ne smeta mi ako budete koristili slogan 'Dionisio Vivo podupire naša izdanja', ali ne možete koristiti taj slogan za podupiranje smeća... da, znam da vi ne objavljujete smeće, ali ako se ikad dogodi da to učinite, ne možete ga reklamirati pod mojim imenom, u redu?"
Agustin i Dionisio otišli su u kupleraj Madame Rose kako bi popili nekoliko pića i prisjetili se starih vremena kad su se u Dionisijevu vrtu pojavljivali leševi, kad je Ramon još bio živ, kad je Anica još bila živa. Potom je Dionisio pošao na groblje i neko vrijeme sjedio uz Ramonov grob, razgovarajući s njim kao da je tamo. Položio je na grob jedan od bijelih cvjetova i onda otišao posjetiti Aniku. Primijetio je da je staklo koje je prekrivalo nasmiješenu fotografiju napuklo. Poljubio je vrške svojih prstiju i njima dodirnuo sliku. Na grobu je ostavio dva bijela cvijeta, a onda se vratio k Madame Rosi da bi vidio Baršunastu Luisu, jer mu je trebao netko tko će ga zagrliti i razumjeti njegovu prazninu.

18.

U kojem Njegova Ekscelencija, predsjednik Veracruz,
pobjeđuje na općim izborima bez previše namještanja (2)


Doktor Galico bio je otac nacije; njegov je utjecaj još uvijek bio svud nazočan, a nazočnost njegove sablasti opipljiva i sveprisutna. Jedini je on išao protiv vjetra u vremenima kad su vođe odnedavno neovisnih zemalja pokušavali nadmašiti jedni druge u europeizaciji sebe i svojih zemalja. Uobičajilo se reći da je Latinoamerikanac veći Europejac od Španjolca, zato što je Španjolac najprije Španjolac, pa tek potom Europejac. Isto se može reći i za Francuza, koji je prije svega Francuz, kao i za sve ostale europske narode. Latinoamerikanci vide Europu izvana, kao cjelinu, te stoga mogu biti istinski pripadnici tog kontinenta, a da ga čak nikad i ne posjete.
Ali ne i doktor Galico, najistaknutiji pobornik izvornosti svoga vremena. Poticao je učenje indijanskih jezika i nije dopuštao nikakvo međunarodno trgovanje, jer mu je cilj bila samodostatnost i izbjegavanje strane gospodarske dominacije. Tijekom cijele njegove diktature koja je trajala trideset jednu godinu, tri mjeseca i dvanaest dana, ni jedan građanin nije izašao iz zemlje, a ušla su samo četiri stranca, pod uvjetom da nikad ne pokušaju otići. Botaničar koji je pokušao pobjeći bio je obješen na stablo ispred palače i na njega se pucalo sve dok se nije raspao na komadiće dovoljno malene da ga pojedu lešinari, što je uklonilo potrebu daljnjeg komadanja njegova tijela.
Ni jedan povjesničar nikad nije bio posve siguran u to je li doktor Galico bio prosvijećeni dobrotvor ili suludi zločinac, ali to nije predstavljalo nikakvu prepreku njegovu posmrtnom uzdizanju u nacionalnog junaka. Većina nacionalnih junaka u svim zemljama ionako su suludi zločinci. On se istaknuo time što je porazio generala Belgrana u bici, u partiji domina i u obaranju ruke, kao i time što je zabranio proučavanje filozofije Williama od Ockhama, na temelju tvrdnje kako nema razloga iz kojega ne bi smjelo biti neograničenog i nepotrebnog gomilanja uzroka.
Dogodilo se tako da je doktor Galico uzeo indijansku ljubavnicu kako bi se utješio zbog vjerom nadahnutog oklijevanja svoje žene koja je bila voljna surađivati samo na njegov imendan. Ta se Indijanka uskoro počela držati poprilično nadmeno i odlučno, kao i svaka žena na njezinu mjestu, te praktički postala prva dama nacije. Naglost kojom se doktor Galico koristio svojim apsolutnim moćima nagnala je čak i društvenu kremu da proguta svoje skrupule i ponaša se prema njoj s najvećim poštovanjem i udvornošću, nitko je nije mogao odbiti kad bi ih pozvala da se zajedno s nogu goli okupaju u rijeci prije gledanja koride u kojoj je sudjelovalo tako mnogo bikova da su ulice još dva dana poslije bile preplavljene krvlju, tijekom čega su zauvijek promijenile boju.
Kad je doktor Galico umro i bio smješten na sigurno, u vojnički lijes, društvo se okrenulo protiv Prepucije (a taj je nadimak dobila zahvaljujući obliku šešira koji je posebno voljela), pa je bila prisiljena u sramoti pobjeći preko granice. Uspjela se, na brodu na kojoj su joj mornari okrutno naplatili putovanje, dokopati Pariza u kojem je umrla u siromaštvu. Njezine se kosti mogu pronaći na groblju St Sulpice, a upravo je ta činjenica nadahnula Njegovu Ekscelenciju onoga popodneva kad su ga konzervativci dobili u antiameričkoj igri, zbog čega je tri dana bjesnio. I on je mogao zaigrati na domoljubnu kartu.
Prva stvar koju je učinio bila je da objavi kako kani promijeniti sudačku odluku na Svjetskom prvenstvu, a zbog koje je nacionalna vrsta bila izbačena u drugom kolu. Mađarski je sudac primijetio udarac rukom koji je bio smišljen da omete let lopte prema golu, pa je dosudio jedanaesterac koji se poslušno zaustavio u mreži. Svi na svijetu vidjeli su taj bestidni pokušaj varanja na svojim televizorima; to jest, svi osim odanih građana ove zemlje. Raspoloženje žalosti i bijesa preplavilo je zemlju, djevojke su plakale, vojnici izvršavali samoubojstva, a kamenje letjelo kroz prozore mađarskog veleposlanstva. Na toj plimi zlokobnih osjećaja predsjednik Veracruz zaplovio je prema svom prvom domoljubnom coup de maître, objavivši da će osobno organizirati peticiju FIFA-i kako bi odluka bila poništena. U skladu s tim, njegovi stranački djelatnici preplavili su zemlju od dubina džungli do vrhova planina, skupljajući potpise i otiske prstiju, a u stranačkom stožeru do kasno u noć odani su suradnici krivotvorili daljnje maštovite potpise koji bi, ako bi ih se pomnije pogledalo, otkrili kako se mnogi građani zovu Ronald Reagan, princeza Diana, Nikita Hruščov, Luciano Pavarotti, Paško Patak, Predsjednik Mao i Zekoslav Mrkva, a žive na adresama kao što su Biskupova mačkica, Južno raskrižje, Trg Tienanmen i Državna opera u Sidneyu.
Konzervativci su hrpimice prebjegli u Liberalnu stranku kad je veleposlanik u Ujedinjenim narodima predao kubični metar potpisa središnjici FIFA-e. Demonstranti su nagrnuli na ulice glavnoga grada kako bi vikali "Viva Veracruz" i mahali plakatima koji su ga prikazivali u klasičnoj pozi kipova doktora Galica, s jednom rukom na leđima, a drugom stisnutom i podignutom na prkos svijetu. Njegova je Ekscelencija uredila da se vrlo kasno navečer u Nacionalnom parlamentu održi rasprava o vanjskoj politici prema Andori, te je razaslao pisma svim liberalnim zastupnicima, naređujući im da beziznimno budu nazočni. Kao što se moglo predvidjeti, nije se pojavio ni jedan konzervativac, pa je prijedlog zakona po hitnom postupku prošao jednoglasno, dodijelivši Njegovoj Ekscelenciji naslov "Utjelovljenja Nacije" zbog zastupanja nacionalne nogometne časti.
Sljedeće što je učinio bilo je da objavi kako će nadalje njegovoj ženi biti zabranjen pristup u palaču tijekom radnoga vremena. Moglo ga se vidjeti kako na televizijskim vijestima objašnjava političkom dopisniku kako svoju ženu voli tako silno da njezina nazočnost u palači predstavlja vrlo veliku napast, koja ga odvlači od državničkih poslova, a Madame Veracruz moglo se vidjeti kako objašnjava da je, premda je vrlo žalosti to što je odvojena od svog supruga, pristala na taj dogovor u interesu kvalitetne vladine politike. Naravno da je nastavila živjeti u palači, sjediti svom suprugu u krilu i hraniti ga rahatlokumom u zamjenu za usluge svojim prijateljima, kao i odvlačiti ga u svako doba kako bi eksperimentirali seksualnom alkemijom; ali Njegovoj je Ekscelenciji svejedno uspjelo istodobno odigrati i na kartu državnika, i na kartu sretnog obiteljskog čovjeka.
Njegova Ekscelencija pitala se koji bi sljedeći trik mogla primijeniti, a prije svog završnog udarca, kad je, zadihan i uzbuđen, stigao ministar vanjskih poslova. "Vaša Ekscelencijo," uzviknuo je nakon što je upao u predsjednički ured, "primio sam obavijest..."
"Od arkanđela Gabrijela, Garcilaso?" Njegova Ekscelencija odložila je knjigu koju je upravo čitala, knjigu o seksualnoj magiji Reda Orijentalnih Templara. Bio je na odlomku koji se bavio homoseksualnom praksom tajnog stupnja, a obrve su mu se praktički popele na tjeme.
"Otkud znate?" pitao je Lopez Garcilaso Vallejo, spustivši svoju masivnu trupinu u pokretni stolac u kojem je inače sjedila tajnica.
Njegova je Ekscelencija rezignirano uzdahnula. "U tome ima nečega neizbježnog. Što je sad, još jedna poruka o nacionalizaciji klaonica? Zaista ne vidim svrhe u tome. Kako su tvoja draga supruga i tvoja lijepa mala francuska ljubavnica, ha?"
"Obje su dobro i drže jedna drugu za vrat, kao i obično, šefe, bila je pogreška smjestiti ih obje u istu kuću. Slušajte, arkanđeo mi je došao i znate što mi je rekao? Rekao je: 'Svi vole pastuha'."
'"Svi vole pastuha?'" ponovila je Njegova Ekscelencija.
"Da, šefe, upravo je tako rekao, a ja sam onda shvatio: to je prava Božja istina. Ako pustimo glas da ste pastuh, čak i u svojim godinama, svi će glasati za vas, bez zajebancije."
Predsjednik Veracruz se prezirno uspravio. "A kakve veze 'čak i moje godine' imaju s tim? Uvjeravam te da sve radi kako treba."
"Što dokazuje moju tvrdnju, šefe. Vi ste pastuh i trebamo to kapitalizirati. Možemo zalijepiti postere 'Glasajte za pastuha', to je sigurna pobjeda."
Njegova se Ekscelencija uvalila u svoj stolac. "Garcilaso, to je briljantno, ali možda bismo trebali zaigrati na nešto profinjenije, ne? I molim te, nemoj me zvati 'šefe'; koliko ti to puta moram reći?"
I tako je Eva Peron nazvala urednika televizijskih vijesti i dnevne politike, predloživši mali poslić. U to se doba u Nacionalnom parlamentu na dnevnom redu nalazio zakon nazvan "Zakon o eliminaciji predrasuda iz medija", koji je Njegova Ekscelencija usnila zato što je bio uvjeren kako su u svim medijima ili komunisti koji se još nisu reformirali, ili notorni konzervativci. Osjećao se potpuno progonjenim od novinskih reportaža i emisija s raskrinkavajućim pričama, kakve su bile Jeste li znali? ili Svijet danas. Njegov je zakon bio osmišljen tako da osigura da, svaki put kad bi se tiskao članak protiv njega, njegov glasnogovornik treba biti posavjetovan zbog ravnoteže. Gotovo su se svi protivili zakonu, a istodobno ga i podupirali. Istina, bilo je glasova koji su se podizali u obranu slobode govora i sposobnosti javnosti da sama donosi prosudbe, ali stvarna situacija bila je takva da su liberali bili za zakon, zato što će on začepiti usta konzervativcima u doba liberalne vladavine. Ali liberali su mu se također i protivili, jer budu li konzervativci došli na vlast, nedvojbeno će se zakonskim mjerama poslužiti kao oruđem za gušenje liberalne kritike. Konzervativci su podupirali zakon i protivili mu se iz istih razloga i nitko nije bio siguran treba li glasati za ili protiv, u slučaju da druga strana pobijedi na izborima.
Jedina strana koja se posve protivila tom zakonu u bilo kojem obliku bili su sami mediji, budući da bi im on posve onemogućio proizvodnju programa dnevne politike koji su trajali četrdeset pet minuta i sadržavali poglede svih strana. Novinari su cijelu stvar smatrali ciničnim pokušajem potajne cenzure, smišljenim da poštedi vladu neugodnih otkrića. A o tome se, naravno, zapravo i radilo.
Mali poslić Eve Peron sastojao se u tome da će zakon biti odbačen "s obzirom na primjedbe vezane uz ustavno pravo na slobodu govora", a zauzvrat će biti snimljen dokumentarac o Njegovoj Ekscelenciji. Obavijestila je urednika da će predsjednik biti više nego sretan da mu dade popis mogućih sudionika razgovora. U međuvremenu je Emperador Ignacio Coriolano (ili "Imperator Nezajažljivog Kunilingusa", pod kojim je imenom bio mnogo poznatiji) okupio mnoge umirovljene ili još djelatne kurve koje je poznavao i do u pojedinosti im objasnio što smiju, a što ne smiju reći.
I tako se dogodilo da se nacija istodobno sablaznila i uzbudila slušajući raskošne izraze poštovanja prema seksualnoj sposobnosti Njegove Ekscelencije, a posebno je poučno bilo otkriće kako je ta sposobnost, otkako se vjenčao, stajala na raspolaganju isključivo Madame Veracruz, koja je o njoj govorila zaobilazno, sramežljivo i opijena pogleda punog zahvalnosti i divljenja. Na taj je način Njegova Ekscelencija do kraja iscrpila kartu obiteljskog čovjeka, kartu branitelja ustava i kartu pastuha. Preostalo je još samo jednom zaigrati na domoljubnu kartu, što nas dovodi na početak ove priče, to jest na doktora Galica i njegovu ljubavnicu Prepuciju.
Da skratimo, Njegova je Ekscelencija uredila da njezino tijelo bude vraćeno iz Pariza i položeno uz doktora u grob u arkadama. Tijelo je stiglo vojničkim transportnim zrakoplovom pod nacionalnom zastavom na kojoj je žuta boja označavala pijesak mora, crvena krv nacionalnih mučenika, zelena šume, a plava nebo. Počasna straža konjaničkih draguna u blistavim oklopima i uskim čizmama pratila je kartušu do Predsjedničke palače, gdje je predsjednik iz lijesa izvadio bočice Chanela No. 5, vinjaka Napoleon, kutije s tartufima, knjigu koju je naručio, a koja je opisivala obrede Martinističkog reda, ruski kavijar, te radni model giljotine koji je rezao krnjatke cigara. Vraćao je poklopac na jadne žute kosti i požutjelu Prepucijinu kožu kad je pozvan na telefonski razgovor s Njegovom Uzoritošću, kardinalom Dominicom Trujillom Guzmanom.
Kardinal je jednostavno rekao: "Vaša Ekscelencijo, ne možete dopustiti ovo svetogrđe. Arkade su posvećeno tlo, a Crkva ne može dopustiti da čovjekova ljubavnica bude pokopana uz njega i njegovu zakonitu ženu. To jednostavno nije dopustivo. Ta žena nije bila čak ni kršćanka."
Njegova Ekscelencija, koja nije imala nimalo strpljenja za kardinala, smatrajući ga tek malo boljim od u grimiz odjevenog oligarha, grubo mu je odgovorila: "Vaša Uzoritosti, sad ne mogu razgovarati, ali nazvat ću vas čim budem mogao." Spustio je slušalicu i zatražio da mu se iz interne sigurnosne službe Ministarstva unutarnjih poslova donese kardinalov dosje. On je smjesta isporučen, pa ga je Njegova Ekscelencija, s prilično zadovoljstva, prelistala prije nego što je kardinalu uzvratila poziv.
"Trebam li shvatiti da Crkva", pitao je predsjednik, "premda meni ne dopušta ukopati čovjekovu ljubavnicu s njim u grob, dopušta svojim dostojanstvenicima da imaju vlastite ljubavnice i pokoje nezakonito dijete? Jesam li u pravu kad pretpostavljam da Crkva dopušta pronevjere i noćne posjete bordelima, premda pod maskom? Tražim vaše duhovno vodstvo, Vaša Uzoritosti." Uslijedila je duga šutnja, a onda je kardinal spustio slušalicu.
Sprovod i ukop bili su veličanstven uspjeh, uglavnom zato što je proglašen nacionalni praznik kako bi se stanovništvo moglo izliti na ulice i klicati veličanstvenoj povorci, mahati zastavama, napiti se i završiti u jarcima i uličicama, povraćajući arepe i empanade koje su nerazborito konzumirali s piscom. Kombinacija je bila dobitna, i to ne samo za pse lutalice koji su počistili nered.
Predsjednik Veracruz osvojio je golemom većinom i treći mandat, premda su glasačke kutije unaprijed bile napunjene samo s toliko glasova da nadoknade onih osamdeset posto koji se nikad nisu potrudili glasovati. Državni demografi primijetili su zaprepašteno i zbunjeno da je broj glasova praktički jednak broju registriranih glasača, pa su se složili da su se vremena uistinu promijenila. Novine su se ulizivale naslovom "Demokracija je sigurna u njegovim rukama", a Njegova se Ekscelencija odlučila nagraditi s dvadesetdvomjesečnom diplomatskom turnejom po svijetu. Naumio je pronaći grob Christiana Rosencreutza, voditi ljubav u središnjoj komori Velike piramide (kako bi se pomladio), a u Kaliforniji je nakanio obaviti operaciju koja će mu omogućiti da postigne nabreknuće kad god poželi.
Vrlo je vjerojatno da se - da on nije svojim odlaskom paralizirao državnu administraciju - događaji o kojima ovdje pripovijedamo nikad ne bi dogodili. Istina, upravljanje je prepustio svojoj vladi, ali ona nikad nije znala što joj je činiti, pa se počela savjetovati s veleposlanikom Sjedinjenih Država koji je od pamtivijeka imao nadimak "Pravi Predsjednik". Ali nitko u zemlji nije imao ustavnih ovlasti za proglašenje izvanrednog stanja ili mobilizaciju Oružanih snaga, a jedina uputa od Njegove Ekscelencije bila je direktiva brzojavom poslana iz Italije, naime, da odsad nadalje svi građani moraju nositi šešire kako bi ih, u slučaju da neočekivano nalete na njega, mogli skinuti.

19.

Monsinjor Rechin Anquilar


"Cristobale, da ti obrišem tu šmrklju iz nosa?" pitao je kardinal, a dječačić je odgovorio: "Ne treba, pojest ću je."
Prije nego što ga je Njegova Uzoritost uspjela spriječiti, Cristobal je razlijepio izlučevinu po svom dlanu i uklonio je jednim djelotvornim potezom jezika. "Mljac", rekao je. "Slana je."
"Cristobale, to je strašno, zaista to ne bi smio raditi", prekorila ga je Njegova Uzoritost, a dječačić se na trenutak zamislio. Nedužno je podigao obrve i primijetio: "Vidio sam psa kako se liže, ni to nije jako lijepo, zar ne?"
"Ne, nije," reče Njegova Uzoritost koju je to zabavljalo, "ali oni to rade samo zato što nemaju spužve i sapuna."
"Ni ruku", reče dječačić. "Mama kaže da ću se, ako budem zločest, ponovno roditi kao pas, a onda ću se morati lizati, zar ne? Što mislite, kako je to?"
"Mama ti ne bi smjela govoriti takve stvari. Kad umreš, otići ćeš na nebo ako si bio dobar, ili u pakao ako si bio zločest."
Cristobal je gurnuo autić koji je zazveketao preko ulaštenih ploča, pa se sudario s nogom od stola. "O, Isuse", uzvik nuo je svojim nevinim visokim glasićem. Kardinal se zaprepastio i malo podigao glas. "Nemoj to govoriti. Bog ne voli da ga ljudi zazivaju kad za to nema potrebe. Jednog ćeš ga dana pozvati, a on neće doći jer će biti sit lažnih uzbuna."
"Mama to stalno govori. Rekla je to kad sam imao onu nezgodu i kad mi je trebala presvući svu odjeću, a kaže to i kad vi pozvonite i nešto trebate."
Njegova je Uzoritost žalosno zatresla glavom, a Cristobal se vratio na svoju prijašnju temu. "Kad umrem, htio bih biti kolibrić."
"Možda će ti Bog, kad dođeš na nebo, dopustiti da neko vrijeme budeš kolibrić." Zastao je. "Ali nećeš tamo uopće doći ako budeš govorio ružne stvari."
"Mama kaže da bi nebo bilo dosadno. Kaže da svi zanimljivi ljudi idu u pakao."
Kardinal je podigao pogled prema nebu i uputio samoga sebe da malo porazgovara s Concepcion. "Ali ako odeš na nebo ili u pakao, ne možeš se vratiti kao pas ili kolibrić, zar ne? Prema tome, sigurno si se zabunio u vezi s tim."
"Neko vrijeme ostaneš tamo, a onda se vratiš, čim bude slobodno tijelo koje te čeka."
"To kaže tvoja mama?"
Cristobal je mudro kimnuo, a kardinal je odlučio promijeniti temu. "Hoćeš li sad pospremiti te igračke? Očekujem posjetitelja i ne želim da se spotakne i vidi sav taj nered. Pospremi sve u kutiju i odnesi je."
Dječačić je u znak prosvjeda isturio donju usnicu, a Njegova je Uzoritost rekla: "Tako Indijanci pokazuju, tako što isture usnicu, jesi li to znao? Dođi, ja ću ti pomoći." Njegova se Uzoritost spustila na sve četiri i izvlačila igračke ispod stolaca, dodajući ih svom nezakonitom, ali silno voljenom sinu. Cristobal se nakratko poigrao sa svakom od njih prije nego što ju je spremio u veliku drvenu kutiju koju je Njegova Uzoritost držala u kutu, prekrivenu komadom tkanine. Kardinal se vratio do svog stolca i iz halje izvukao rupčić. "Cristo', dođi malo i sjedni mi u krilo. Zagrli me."
Cristobal se uspentrao po kardinalovim nogama i utisnuo mu vlažan poljubac u obraz. "Jesi li ti moj tata?" pitao je. "Svi kažu da jesi, osim tebe i mame."
"Ja sam tvoj duhovni otac," rekla je Njegova Uzoritost blago, "i volim te baš kao da sam ti pravi otac." Pomilovao je dječakove kovrčice i nježno mu stisnuo zatiljak. "Hoćeš li reći mami da joj je riba bila izvrsna? I hoćeš li joj reći da bih volio malo onog čaja koji mi dobro čini za želudac? A pogodi što ja vidim?"
"Što?" pitao je Cristobal, slijedeći smjer očeva prsta. Kardinal je vješto, skrivenim rupčićem, obrisao dječakovu gornju usnicu i, zadirkujući ga, rekao: "Vidim dvije strašne zelene šmrklje kako ti cure iz nosa, ali sad ih više nema. Što misliš o tome?"
Cristobal se doimao rastuženim. "Smijem li polizati rupčić?" zatražio je.
Njegov je otac napravio grimasu i rekao: "Nikako ne možeš. A sad idi i igraj se u vrtu, i nemoj zaboraviti reći mami što sam rekao o ribi i čaju." Potapšao je Cristobala po guzi i gledao ga kako sretno istrčava iz dvorane za audijencije. Uzdahnuo je i uvalio se u stolac, s namjerom da u mislima prijeđe ono što je kanio reći monsinjoru Anquilaru, no umjesto toga razmišljao je o tuzi koju osjeća zato što je zaključan u životu koji nije ništa drugo nego bezvrijedan kompromis. U daljini je čuo dva puščana hica koji su bili neuspio pokušaj atentata na gostujućeg suca, pa je prišao prozoru. Spazio je grupu pobožnih udovica prije nego što su one spažile njega, pa se pognuo kako ih ne bi morao blagosloviti. Zadah mokraće bio je gadan kao i uvijek. Negdje u središtu grada uzdizao se stup dima, na mjestu gdje je prije jedan sat kokainski kartel digao u zrak policijski stožer, pa je kardinal porazmislio o umjetničkom načinu na koji se dim spajao s prvim oblacima sumraka. Vježbao je što će reći kad tisak bude zatražio od njega izjavu o tim divljaštvima. Padale su mu na pamet same uobičajene riječi kao što su "neljudski" i "barbarski", pa se napinjao da smisli nešto rječitije i originalnije.
Concepcion je ušla s ljekovitim čajem, a on se okrenuo i nasmiješio: "Hvala ti, querida, samo ga spusti na stol, popit ću ga malo poslije."
"Ahorita", rekla je Concepcion, koristeći se umanjenicom riječi "sad", kojom se služe svi iz planinskih područja. "Morate ga popiti vrućeg, inače nema koristi."
Kardinal je prišao stolu i otpio gutljaj čaja. Okus mu je bio egzotičan i gorak, ali ne i neugodan, pa je otpio veći gutljaj. "Gdje to nalaziš?" pitao je. "Nije to valjda jedna od onih barbarskih seoskih ljekarija, ili jest?"
Concepcion mu je dobacila prijekoran pogled i rekla: "Tchaa, kupila sam ga u apoteci", misleći kako je u ovoj prigodi taktično lagati. Čaj je bio napravljen od lišća koke, yaguea, kapljice smole, malo njezine mokraće i osušenog fetusa llame, a ubacila je i malo običnog čaja da prikrije okus. Recept je dobila od vrača u favelama koje je kardinal pokušavao ukloniti.
"Dobro mi čini," rekla je Njegova Uzoritost, "dobro se brineš za mene."
"Volim vas", rekla je ona i slegnula ramenima kako bi pokazala da to sve objašnjava. Na trenutak su se smiješili jedno drugome, a onda je ona pokupila pladanj i izašla. "Poput mačke je", pomislio je on.
Vrlo kratko poslije toga, stigao je monsinjor Rechin Anquilar, sa slabašnim osmijehom i darom - misalom optočenim sedefom. Kao pritiskom na prekidač, kardinal je isključio svoju ulogu oca i ljubavnika i poprimio držanje crkvenog velikodostojnika. Više se ukočio, pokreti su mu bili dostojanstveniji i promišljeniji, a smiješio se s više oklijevanja. Poprimio je ozbiljno, apostolsko držanje i baletnim pokretom ruke, uz lagani naklon, domahnuo monsinjoru Anquilaru da sjedne. "Veliko mi je zadovoljstvo sastati se s vama", rekao je. "Nadam se da ste dobro."
Monsinjor Anquilar je kimnuo i sjeo, lica na kojem se nije dao razabrati nikakav izraz. "Kasnim", reče on svojim suhim glasom. "Zbog gužve u prometu. Opet je nešto odletjelo u zrak."
Kardinal je očekivao nastavak objašnjenja, upuštanje u žalopojku o strašnim vremenima u kojima živimo ili nastavak primjedbi o prometu, ali monsinjor Rechin Anquilar jednostavno je spustio ruke na krilo i gledao ga praznim, ali izravnim pogledom. Njegova će Uzoritost otkriti da je Anquilar šutljiv čovjek, bez smisla za humor.
"Pročitajte ovo," reče mu Njegova Uzoritost, pruživši mu izvješće Ureda za vjeru, "ali zanemarite otrovne napade na Crkvu i dijelove koje su sastavili komunisti." Njegova je Uzoritost primijetila da je Cristobal nekako na izvješću uspio ostaviti svoje otiske prstiju u želeu od guave, pa se ponadala da to Anquilar neće primijetiti i pomisliti da ih je ostavio kardinal. Naslonio se i promatrao muškarca koji je pažljivo čitao, okrećući stranice nestrpljivo, kao čovjek moralno razdražen. Kardinal je uzeo prigodu da skupi prve dojmove o onome kojega je kanio imenovati vođom propovjedničke križarske vojne.
Bijaše to čovjek tako uglat da se činilo kao da je sastavljen isključivo od poliedara, a imao je jedan od onih nosova za koje ljudi pretpostavljaju da su židovski, ali su zapravo plemićki, španjolski nosovi. Crna mu je halja skrivala koščato tijelo i padala oko njega na takav način da se činilo kao daje njegov prirodni dio. Njegova Uzoritost ponovno je pročitala njegovu vjerodajnicu; bilo mu je četrdeset godina, imao je doktorat iz kanonskog zakona i još jedan iz teologije svetog Tome Akvinskog. Predavao je u Francuskoj i u Urugvaju, te bio poznati autoritet na polju ontološkog dokazivanja Božjeg postojanja. Uspješno je evangelizirao stanovništvo otoka Baru, ali je vidio kako njegovo djelo propada zbog katastrofalne epidemije gripe koju je prouzročio dolazak novog misionara iz Nizozemske, a nadaleko je bio zloglasan zbog svoje nepopustljive pravovjernosti. Njegovo izvješće o fijasku na otoku Baru završavalo je riječima: "I tako se zatječemo prosvijetljeni neoborivim uvjerenjem da su otočani pronašli svoj put u Raj prije nego što bi im to inače uspjelo, te da je za njih bolje da su prije umrli kao kršćani, nego poslije kao pogani." To je bio čovjek koji će svakako zgrabiti prigodu da preobrazi naciju.
"Što vam se čini?" pitala je Njegova Uzoritost kad je monsinjor Anquilar stigao do posljednjih redaka izvješća.
"Upravo je onakvo kakvo sam i očekivao", odgovorio je on. "Duhovno siromaštvo naroda vidljivo je posvuda."
"Želim da s tim u vezi nešto poduzmete", rekla je Njegova Uzoritost.
"Moj je život već posvećen toj zadaći", rekao je Anquilar. "Nadam se da ne smatrate kako je ne obavljam dobro."
"Daleko od toga", rekla je Njegova Uzoritost, koju su živcirali Anquilarov prašnjavi glas i suho držanje. "Nakana mi je započeti križarski pohod evangelizacije koji će zalutale ovce vratiti natrag u stado, a želim da vi budete njihov pastir. Očekivat ću od vas da mi podnosite izvješća, ali izvan toga uživat ćete veliku autonomiju. Očekujem da okupite grupu ljudi dosjetljivih i duboko pobožnih, koji će biti spremni podnijeti neprijateljstvo i izrugivanje kako bi priveli ljude natrag k Bogu, te da ih pošaljete u najmračnije kutove zemlje kako bi iz njih, da tako kažemo, istjerali Vraga."
"Da tako kažemo?" ponovio je Anquilar. "Ja Vraga shvaćam doslovno."
"Zaista, zaista", rekao je kardinal. "Dakle, hoćete li prihvatiti posao?"
Monsinjor Rechin Anquilar na trenutak je promislio, pa kimnuo. "Učinit ću kako je volja Božja, u uvjerenju da se ona prenosi kroz vaš položaj."
Njegova Uzoritost shvatila je to onako kako je bilo i mišljeno, kao uvredu, budući da je Anquilar privukao pozornost na razliku između čovjeka i njegova položaja. Ukočeno je ustao i pružio ruku. Anquilarova je bila kao beskrvna i nisu se dugo rukovali. "Dominus tecum", rekao je.
Anquilar mu je uzvratio pogled kao kroz mutno staklo. "Et cum spiritu tuo", odgovorio je, a kardinal ga je, s osjećajem bojazni u duši, promatrao kako odlazi. Nakon što je svoju veliku zamisao počeo pretvarati u djelo, osjetio se čudnovato praznim. "Kyrie, eleison", promrmljao je i položio ruke na trbuh. Ili se počeo debljati, ili mu od njegove boljke otječe trbuh.

20.

Bitka za Donu Barbaru


U Cochadebajo de los Gatos zavladala je pošast čitanja, podmuklija čak i od velike pošasti smijanja, zagonetne pošasti mačaka i svinjske pošasti pekarija.
Knjigu ste ili mogli posuditi od Dionisija, ostavivši polog za sigurnost, ili ste je izravno mogli kupiti. U tu je svrhu on sastavio tablicu istovrijednosti, koja je isticala cijenu knjiga u sljedećem obliku: 1 knjiga = 10 manga = pola kokoši ili patke = 1 zamorac = 20 jabuka = 4 pepino dinje ili 2 velike = 6 grenadillosa = 1 odrezak Harne, vicune, ovce, svinje ili krave = 6 papaja (ne prezrelih) = 2 kutije velikih domorodačkih cigara = 1 istrošena mačeta, izbrušena kao nož = 8 gomolja cassave = 3 kilograma krumpira ili 2 kilograma batata = posudba mule na dva dana = 2 jestive ribe pristojne veličine, bez previše kostiju = 3 grozda banana ili 4 grozda platanosa za kuhanje. O ostalim ponudama vlasnik odlučuje na licu mjesta. NE PRIMAMO YAM, KRUHOVAC, ALKOHOL, UKRADENU ROBU I METKE.
Budući da je imao prednost fiksnog tečaja za stvarne predmete, a ne promjenjivog tečaja kovanica i papirnatog novca koji predstavljaju nešto imaginarno, ovaj inovativni oblik monete koji, za razliku od pezete, nije bio pogođen dvjestopostotnom inflacijom, gotovo je zamijenio ove potonje i posve potisnuo zadužnice koje su u prošlosti izdavali gerilci "za otkup poslije revolucije". S vremenom se Dionisijeva tablica jednakovrijednosti proširila do točke na kojoj je više nitko nije mogao cijelu naučiti napamet, pa su se pojavili običaji, kao onaj da gotovo zrela rajčica vrijedi trećinu više od zelene ili one koja je tako zrela da je dobra jedino za pripravljanje portugalskog umaka.
Daleko gora od bilo kakve zbrke koju je ikad prouzročila nova moneta bila je manija koju je izazvala Dionisijeva naizgled nedužna prodaja svih stotinu primjeraka Done Barbare. U gradu u kojem je televizija bila nemoguća, zahvaljujući dvanaestvoltnoj opskrbi električnom energijom i nedostatku antena, te u kojem su glavni izvor priča bili Aurelijevo prenošenje mitova i legendi, te barsko obnavljanje uspomena, knjige su u životu ljudi popunile prazninu za koju dotad nisu bili ni svjesni da postoji.
Na grad se spustila velika tišina, koju je narušavalo samo revanje mula, lajanje pasa, kašljanje i zavijanje jaguara koji su jedni drugima postavljali zasjede, te nepopustljivo mrmo-ljenje oca Garcije koji je na trgu propovijedao ni za koga posebno. Budući da se navika pismenosti nije još ukorijenila, tišina je trajala punih tjedan dana dok su se čela nabirala, a usne bezvučno ponavljale tekst. Posao je stao, ili bi oni koji su radili rezali alfalfu s knjigom u lijevoj ruci, dok bi im mačeta u desnici besciljno kosila jedno te isto mjesto. Ljudi su čitali hodajući ulicom, stajući jaguarima na repove i spotičući se preko nogostupa, sudarajući se jedni s drugima i zaboravljajući otići i pojesti ono što njihovi bračni partneri nisu uspjeli skuhati, zato što se nepromiješano zalijepilo za lonac.
Čak je i Hectoro pročitao knjigu. Bio je uvjeren kako je čitanje navika žena i homoseksualaca, pa ju je kupio od Dionisija, rekavši da je za jednu od njegovih žena. Zakopao ju je na dno svoje mochille, kako nitko ne bi posumnjao u njega, pa bi svakoga dana izjahivao iz grada i obilazio padinu koja se uspinjala od doline. Na ruci kojom je držao uzde, Hectoro je nosio crnu kožnu rukavicu, a konačno je jednom u njegovu životu ta ruka držala knjigu, dok su uzde nemarno padale preko konjskog vrata. Hectoro je knjigu čitao žestoko i mačistički, jer je tako radio sve; brk mu se trzao, nosnice mu se širile na odlomcima punim nasilja, a usne kritizirale Santosa Luzarda zato što nije Mariselu dobro poševio, što je ona željela. Spalio je usnice cigarom koju je držao uglavljenu među zubima, zato što ju je, kad se već pretvorila u krnjatak, prejako povukao u trenutku kad je Čarobnjak pošao ubiti junaka, pa ju je ispljunuo uz nimalo muževan vrisak, potajno se obazrevši oko sebe kako bi provjerio ima li svjedoka.
Hectoro je čitao držeći knjigu naopačke, jer su, kad je bio mali i kad ga je mama učila čitati, imali samo jednu knjigu. Majka je istodobno podučavala i Hectora i njegovu mlađu sestru, i on je morao virkati preko ruba stranice kako bi slijedio majčin prst s jednakim oklijevanjem s kojim je prst slijedio retke.
Ali čitanje u sedlu, dok je konj brstio travu, zbog nesretne se slučajnosti pokazalo gotovo kastrirajućim iskustvom. Hectoro je stigao do jednog izraza koji je glasio: "preliminarna karakteristika". Taj se izraz Hectoru učinio zaista pederskim, izrazom dostojnim najženstvenijeg, cendravog homoseksualca. Gadljivo je zaurlao upravo u trenutku kad su dvije činčile protrčale između nogu njegova konja koji je sanjario. Prestrašen i užasnom psovkom i trčkaranjem glodavaca, konj se silovito propeo i potom ritnuo stražnjim nogama.
Prvi i posljednji put u njegovu životu Hectora je zbacio konj. Sletio je na stražnjicu u grm bagrema, u lijevoj ruci još držeći knjigu, s cigarom koja mu se još uvijek dimila u zubima. "Hijo de puta," uzviknuo je, "ovo čitanje je opasna stvar." Izvukao je revolver i prostrijelio knjigu kroz sredinu, na mjestu na kojem ju je bacio na tlo, a onda je prostrijelio još jednom, za svaki slučaj. Iz tog je razloga Hectoro bio jedini koji je kupio dva primjerka Done Barbare i iz tog je razloga promijenio svoje mišljenje o čitanju. "To je stvar za prave muškarce", izjavio je, te nadalje sasvim otvoreno čitao, sjedeći u sedlu nasred trga, iako nitko nije vjerovao da zaista čita, budući da je knjiga bila okrenuta naopačke.
Ali Hectorovo je iskustvo bilo manje gorko od iskustva cijeloga grada, jer je uslijedila pošast književne kritike, što nikad, čak ni u najboljim danima, nije ugodna stvar. Bila su to strahovita vremena "guachafite", jer su se svi smatrali pozvanima uključiti, čak i oni koji nisu pročitali knjigu jer su bili nepismeni i morali slušati tuđe sažetke.
Grad se podijelio na tri frakcije: one koji su smatrali da je knjiga bezrezervno predivna, one koji su smatrali da se radi o čistom sranju i one koji su mislili da je dijelom predivna, a dijelom čisto sranje. Nakon što su svi dočitali knjigu, uslijedila je dvodnevna tišina tijekom koje su ljudi razmišljali o njoj i iznova čitali neke odlomke. Srećka je ponovno pročitala svršetak, kad se Santos Luzardo vjenčava s Mariselom, za slučaj da joj je promaknuo neki dio koji se tiče seksa; bila je kritički zgađena činjenicom da je očito izostavljen najbolji dio.
Imala je dobrog razloga da bude ogorčena nedostatkom zamjenskog uzbuđenja. Jednog je dana objavila: "Sad mi je osamnaest godina i prekidam s kurvanjem. Prerasla sam ga." Kao radikalna protivnica kreposti, bacila je oko na Don Emmanuela i uspjela, uz žaljenja vrijedan nedostatak poteškoće, jer on je uvijek bio slab na nju, živahnu, nagonsku, lijepu i vragolastu kakva je već bila. Problem je bio u tome što su, tijekom pošasti čitanja, bili razdvojeni. Bilo je to zato što je on jedne večeri pojeo gargantuovske količine Doloresinih frijoles refritosa u koja su bila umućena tri jaja. Svaki pravi gospodin iskočio bi iz kreveta i ispustio posljedice u noćni zrak pred ulaznim vratima, bez štete i za koga.
Ali Don Emmanuel imao je engleski smisao za humor, pojačan time što je pohađao englesku privatnu školu, pa je umjesto toga navukao prekrivač Srećki preko glave i dopustio uraganu iz svojih crijeva da nesmetano srne naprijed, u pravom tornadu zapaljivih i silovito smrdljivih plinova. Ona se koprcala i vrištala, grizla i ritala, a onda izjurila iz kuće, zaklevši se da se nikad neće vratiti i ostavivši Don Emmanuela u bespomoćnom napadaju smijeha, da se grči i guši dok su mu suze curile niz obraze. U ovom je trenutku baš čekala da on dođe i počne preklinjati za milost - nedostajao joj je, jer je imao i dobrih osobina.
Misael i Sergio duboko su se zainteresirali za odlomke koji su sadržavali skupljanje stoke i upustili se u raspravu o njihovoj realističnosti. Hectora je razbjesnilo sve to šuškanje, pa se upustio s Josefom u raspravu o tome zbog čega je Luzardo Santos oklijevao upotrijebiti streljivo. Pedro, koji je lovio u Venezueli, mislio je da su kolokvijalni izrazi bili potpuno pogrešni, dok je stari Gomez, koji je tamo bio prije Pedra, rekao da su potpuno točni. Meksički muzikolog posvađao se sa svojim najboljim prijateljima, francuskim parom, Antoineom i Franchise, zato što on nije vjerovao da je realistično očekivati da se lik Done Barbare tako promijeni, a njih dvoje jesu. Ena i Lena, jednojajčane blizanke udane za Meksikanca, počupale su jedna drugoj kosu, zato što je Ena vjerovala kako autor nema sućuti za Donu Barbaru, dok je Lena tvrdila da upravo autorova sućut prema njoj i Hasdrubalovoj smrti implicitno pokazuje da je Dona Barbara na kraju pronašla iskupljenje. Možda je jedina koja se nije posvađala sa svojim sudrugom bila Remedios, jer njezin priležnik nije znao čitati, s prezirom se odnosio prema pričama i još uvijek bio zbunjen time što je, prije nego što ga je Aurelio oživio, bio mrtav četiri stotine godina. Remedios je smatrala kako je Dona Barbara s punim pravom bila takva ratnica, jer je to jedino što žena može učiniti u svijetu koji do srži siluju muškarci, a Consuelo ju je zbog toga gadno uvrijedila, rekavši da bi se žene trebale ponašati bolje od muškaraca, a ne se spuštati na njihovu razinu.
Te su rasprave jednog dana dosegle takav vrhunac da su se pretvorile u uličnu pobunu, otad nadalje zauvijek znanu kao "Bitka zbog Done Barbare". Tijekom te nezaboravne tučnjave na trgu i uličnim uglovima, cijela Dionisijeva dobit od knjiga bila je popljačkana iz njegove kuće i pretvorena u projektile. Prva je počela Dona Constanza, bacivši na Misaela vreću brašna koja ga je promašila i raspala se na Rafaelu. On joj je uzvratio mangom koji joj je odskočio od lubanje i raspljeskao se preko cijelog Tomasa, na stoje Tomas izlio čašu chiche na svog brata Gonzaga.
I tako se odmatao slijed događaja, kako to već sa događajima biva, i uskoro se kreševo prelilo iz Consuelina kupleraja na ulice, tako da su se jaguari raštrkali po krovovima kuća i grleno režali, dok su ljudi ispod njih dokazivali svoje književne stavove urlajući iz svega glasa, pritom izbjegavajući polovice pilića i grenadillose, te sami bacajući papaje i oguljene zamorce. Poslije su jaguari sišli i pojeli sve komade koji su im bili zanimljivi, dok su lešinari skakutali među njima, natječući se s psima.
Zbog svega je toga gradskom ustavu dodan amandman. U paragraf koji glasi "Pljuvanje po cesti u žena nije znak ljupkosti, a u muškaraca nije znak mačizma", dodana je rečenica: "Književnost nema veze sa stvarnošću i oko nje neće biti tučnjave."
Iz te je epizode Dionisio zaključio da je glavni razlog vjerskih raskola bio taj što su svi svoje podatke crpili iz iste knjige. Kad je ustanovio tu historiozofsku tezu, odlučio je da više nikad u isto vrijeme neće prodavati veće količine primjeraka iste knjige. Farides i profesor Luis bili su veseli zato što ih je tučnjava podsjetila na fiestu na dan njihova vjenčanja, a Don Emmanuel i Srećka su se pomirili, zato što mu se ona osvetila tako što mu je s leda zabila mango u usta, kad ih je otvorio kako bi povicima ohrabrio sudionike u tučnjavi.

21.

U kojem Cristobal zbunjuje Njegovu Uzoritost drskim pitanjima,
a monsinjor Rechin Anquilar donosi sumorne vijesti


"Mislim da je vrlo ružan na nekako lijep način", rekao je Cristobal, zabivši nos u cvijet, kako bi vidio miriše li na nešto ili ne miriše.
Kardinal Dominic Trujillo Guzman i njegov nezakoniti, nepriznati, ali obožavani, sin nalazili su se u dvorištu palače, izvan dosega zadaha mokraće i otpada koji je lebdio od rijeke. Bio je to privatan svijet cvijeća i loze, s vlastitim vodoskokom koji je osvježavao ribnjak za desetak golemih zlatnih riba, i prelamao svjetlost na duge. Kardinal bi često tamo sjedio s knjigom na krilu, pomičući se kad bi sunce dosegnulo njegov komadić hlada, a Cristobal bi bockao štapom po cvjetnim gredicama, diveći se kolibrićima koji su žustro polagali pravo vlasništva na grm ili puzavac, ili granu orhideja.
"Zove se božja krunica ili cvijet strasti", rekao je kardinal.
"Mama čita knjige o strasti", primijetio je Cristobal. "Na koricama piše 'strast', a ona mi ne da da ih čitam, čak ne smijem ni slike gledati."
Kardinal se dobrodušno nasmiješio. "Božja krunica je bolje. Hoćeš da ti kažem što predstavlja?"
Shvativši da je Njegova Uzoritost u jednom od svojih obavijesnih raspoloženja, Cristobal je sad odlučio ugoditi njemu. "Da, molim."
Kardinal je diskretno pokazao prstom, a sunce je odbljesnulo od rubina na njegovu prstenu, što je Cristobal volio gledati. Zbog toga mu se kardinal činio ne samo važnim, nego i očaravajućim.
"Ovih pet latica i ovih pet djelića od kojih se sastoji časka, zajedno iznose deset, što je dvanaest apostola, ako se ne broje gadni Juda Iskariot i sveti Petar koji se osramotio, ali se poslije iskupio. Ovaj kovrčavi plavi dio koji izgleda kao krug od dlake, to je kruna od trnja koju su stavili Našem Gospodinu na glavu. Ovih pet žućkastozelenih djelića zovu se "prašnici" i oni su pet rana, a ove tri smeđe stvari zovu se "stigme" i predstavljaju tri čavla. Ako napola zatvoriš oči i pogledaš listove, oni su kao ruke, a to su ruke zlih ljudi koji su progonili Našega Gospodina..." Njegova Uzoritost ovila je jednu od vitica oko prsta: "... a ovo je bič kojim su ga bičevali. Jesi li znao da su se misionari služili ovim cvijetom za obraćanje Indijanaca?"
Cristobal je sumnjičavo nabrao nos. "Ako su ga ovim bičevali, to baš nije moglo jako boljeti, zar ne?"
"Ne, budalice, to te samo treba podsjetiti na bič."
"Vi ste rekli da je to bič."
Kardinal se uspravio i uzdahnuo. "Pravi je bič bio načinjen od mnogo komada kože u kojima su bile željezne kuglice, tako da ti je gulio meso s leđa. Činili su to zato da bi čovjek brže umro na križu, tako su govorili, ali nekim je ljudima svejedno trebalo tjedan dana da umru."
Cristobal je zgađeno iskrivio lice. "A on je umro zato da otkupi svačije grijehe, tako da su svi grijesi nestali i Vrag je morao sve pustiti iz pakla?"
"Tako je, dijete."
"Zašto jednostavno nije mogao svima oprostiti, umjesto da prolazi kroz sve to?"
"On i jest svima oprostio..." Ali kardinal je izgubio nit, jer nikad prije nije morao odgovoriti na to pitanje, a nije želio dječačića zbuniti složenim objašnjenjima.
"Mama kaže da ste vi uvijek zabrinuti zbog svojih grijeha."
"Svi bi trebali biti, Cristobal."
"Ja nisam. Ako je sva moja zločestoća oproštena, onda mogu raditi što hoću. Mogu bacati kamenje na ptice, ne moram pojesti svoje voće, mogu biti nepristojan i čupati curicama kosu i ne moram se pomoliti i to."
"Bog oprašta, ali ja ti možda neću oprostiti prije nego što te pošaljem u krevet bez večere i pljusnem te po nozi, tako da to lijepo možeš zaboraviti."
Cristobal se nasmiješio, pokazujući čudnovato raspoređene mliječne zube, a kardinal je izvukao rupčić kako bi zaustavio svježu poplavu zelenih izlučevina. "Ne, ne možeš to pojesti", rekla je Njegova Uzoritost, unaprijed spriječivši predvidivi zahtjev.
"Nisam ni htio", rekao je Cristobal, praveći se da se duri. "Mama kaže da smijem kopati nos samo kad nema nikoga. Kaže da to svi rade, pa sam htio pričekati. Zašto su ubili Isusa?"
"Zato, mali moj Gospodine Znatiželjo, što je On govorio i činio stvari koje su ga uvalile u nevolje sa židovskim svećenicima. Mi znamo da je On bio u pravu, ali s njihove točke gledišta, bio je krivovjernik."
"A kako mi znamo da je on bio u pravu?"
"Cristobal, tvoja pitanja će me ubiti. U tebi ima više pitanja nego u maminim knjigama zagonetki."
"Ne znate, je li tako?" reče Cristobal uz pobjednički pokret.
"Naravno da znam. Ja sam kardinal. Moj posao je da znam."
"Onda mi recite."
"Oh, zaboga," reče kardinal, gledajući na sat zvonika, "tebi je vrijeme za spavanje. Bolje trči, ili će se tvoja mama razljutiti na nas obojicu."
Cristobal se namrštio i okrenuo kao da će poći. "I još nešto. Zašto vi nosite haljinu?"
Kardinal je šaljivo podigao ruku, kao da će udariti svog sina, pa izveo stari trik promjene tog pokreta u češanje po glavi. "Da pokažem da sam kardinal. Hajde, idi sad."
Cristobal je radio zvijezde preko travnjaka i, sakrivši se u sigurnost stupa, napravio grimasu prema Njegovoj Uzoritosti. "Vražiću," doviknuo mu je njegov otac, "da te ne vidim."
Dječačić je nestao, a kardinal se uvalio u svoj stolac i promatrao kolibriće. Nekoliko sekundi poslije, Cristobalovi su se ljepljivi prstići sklopili preko njegovih očiju, čuo se hihot, a vragolasti je glas rekao: "Vidiš, sad me ne vidiš, a nisi to ni primijetio."
Kardinal je dograbio dječakova zapešća i odnio ga u ispruženim rukama, dok se dječačić ritao i vrištao od oduševljenja, prema kuhinjskim prostorijama, gdje ga je predao Concepcion. Ona ga je prihvatila za noge, pa su ga ljuljali gore-dolje, dok su mu suze curile od smijeha.
Jedan sat poslije, u dvorani za audijencije, kardinal je čekao da se pojavi monsinjor Rechin Anquilar, koji je trebao stići kako bi ga izvijestio o napretku propovjedničkog križarskog pohoda. Kasnio je pola sata, pa se Njegova Uzoritost prikrala prozoru, provjeriti čekaju li pobožne udovice kako bi uhvatile jedan pogled na njega. Bile su tamo, pa se on pognuo i povukao, spriječen u nakani da baci pogled na grad. "Volio bih", pomislio je, "da Concepcion prestane nositi u kosi kartone od toaletnog papira. To je možda u modi kod crnkinja i mulatkinja, ali meni je to smiješno. Možda će je to, ako ništa ne kažem, proći."
Miris koji se dizao od rijeke sadržavao je nešto novo. Što je to bilo? Kušao je zrak nosom. Bio je to smrad leševa. Možda mu je zbog toga Concepcion dala novi lijek, da ga zaštiti od "qhayqe", bolesti za koju nikad nije čuo, a za koju je ona rekla da je izaziva zadah smrti. Nema sumnje, nešto se naplavilo na obalama.
Monsinjor Rechin Anquilar ulazeći je pokucao na vrata kako bi svratio pozornost na svoju nazočnost, pa prišao poljubiti kardinalov prsten. "I opet strahovito kasnim, zbog čega se ispričavam, Vaša Uzoritosti. Upravo sam vidio nešto nevjerojatno krvavo i to je razlog moga kašnjenja."
"Oh?"
"Da, zaista, žalim što to moram reći. Prometne su gužve ovih dana strašne, kao što znate, a mnogo je ljudi koji prodaju razne stvari vozačima koji stoje u prometu. Bio sam u jednoj takvoj gužvi, a automobil ispred mene bio je vladina limuzina s državnom zastavicom na prednjoj strani. I tu je bio jedan čovjek koji je prodavao najnoviji Amadov roman. Ali kad je limuzina došla do njega, on je ispustio knjige, izvukao revolver i dvaput opalio u nju. Otrčao je, a onda je nastao kaos."
"Strašno, strašno", mrmljao je kardinal.
"Došao bih na vrijeme, ali moje halje privukle su pozornost na mene, pa je prometni policajac zahtijevao da dadem posljednju pomast ministru pravosuđa.
"To nam je treći ministar pravosuđa ove godine", s nevjericom je uzviknuo kardinal. "Nema sumnje, to je djelo kartela. Je li siroti čovjek mrtav?"
"Da, žao mi je što to moram reći, ali čovjek svejedno padne u napast da u tome vidi ruku Božju. Taj čovjek ne samo daje bio liberal, nego i ateist. Predani."
"Monsinjore, čovjek ne bi smio u atentatu vidjeti ništa tome slično. Moram vas prekoriti."
Monsinjor Anquilar je šutio kako bi iskazao svoje neslaganje, pa potapšao svoju aktovku. "Želite li čuti kako napreduje naš pothvat?"
Kardinal je sjeo i rukom pokazao drugom čovjeku da učini isto. Ovaj je otvorio aktovku i izvukao tanak snop papira, protresao ih kako bi ih složio, te ih položio na stol između njih.
"Ponajprije, odaslali smo misionare u parovima na sva mjesta za koja se u izvješću Ureda za vjeru tvrdi da im je potrebna duhovna obnova. Misionari su se dragovoljno javili, a mi smo onda među njima odabrali one koji posjeduju ispravnost, usrdnost i teološku pravovjernost. Na taj smo način, Vaša Uzoritosti, uspjeli među njima istrijebiti one koji su se nadali dugotrajnom godišnjem odmoru."
"Vrlo dobro, vrlo dobro. Vrlo mudro. Dobro ste učinili. Jesu li oni ostvarili kakav napredak?"
"Bojim se, Vaša Uzoritosti, da se većina njih susrela s iznimnim neprijateljstvom, koje je u nekim slučajevima naraslo do ozbiljnog zlostavljanja. Možda bih vam trebao dati primjer?"
"Dakako, to bi me iznimno zanimalo."
"Dvojicu smo otaca poslali u Rinconondo, u kojem vlada krivovjerje koje tvrdi da je Muhamed bio reinkarnacija Našeg Gospodina, koji se vratio na zemlju kako bi izgubio djevičanstvo. Stigli su u grad i produžili do trga, gdje su održali propovijed protiv tog vjerovanja. Potom su održali auto da fe, prilikom čega su spalili, među ostalim, nekoliko primjeraka Kurana, protestantsku bibliju, komplet filozofskih djela Ortege y Gasseta, knjigu Paula Freire koja je pripadala učitelju, te primjerke raznih romana Gabriela Garcije Marqueza koji je, kao što znate, povezan s ateističkim projektom Fidela Castra..."
"Monsinjore, ne bi trebalo biti nikakvog spaljivanja knjiga. Index librorum prohibitorum ne postoji od 1966. godine. Nemamo ovlasti spaljivati knjige."
"Koliko sam ja shvatio, to su dragovoljno učinili ljudi na koje je propovijed ostavila uvjerljiv dojam, Vaša Uzoritosti."
"Shvaćam. Nastavite."
"No potom su stvari navodno krenule po velikom zlu, pa su se pojavili neki antidruštveni elementi koji su kamenovali očeve, pretukli ih i istjerali iz grada."
Kardinalovo se čelo zabrinuto naboralo. "Kako užasavajuće. Što je s tim u vezi učinjeno? Je li policija bila obaviještena?"
"Čini se da je policija bila prisutna, te zatvorila oči pred tim. Razmatramo mogućnost da sljedeći put pošaljemo šest otaca, kako bi se izbjeglo ponavljanje ovog nasilja, a slične mjere primjenjujemo na svim mjestima gdje su se odvili takvi bezbožni i nesretni incidenti."
"Vrlo pohvalno, čestitam vam. Čini se da je divljenja vrijedno kako opravdavate naše povjerenje. Nemojte zaboraviti predati svoje izvješće mom tajniku, a ponovno ćemo se vidjeti za dva tjedna. Dotad, nastavite dobro raditi i Bog vas pratio."
Zaprepašten kratkoćom razgovora, monsinjor Anquilar skupio je svoje bilješke i otišao, osjećajući se kao da je bio ponižen. A tamo u dvorani za audijencije, Njegova je Uzoritost raširila ruke preko svog napetog, napuhnutog trbuha i previla se u struku od boli. Čuo je šuškanje kožnih stopala, prostačke provale smijeha. Uhvatio je metalni zadah mirisa drevnih grobnica, pa zatvorio oči kako ne bi morao gledati povorku demona koja mu se u njegovoj muci rugala.
Vani je ponovno, na mahove, počela padati kiša kakva u glavnom gradu uvijek pada, a mrtvački se miris iz zraka is-prao na ulice, gdje je preplavio kanalizaciju i izazvao mučninu među odbačenom djecom koja su u njoj našla dom.

22.

Što se zaista dogodilo u Rinconondu


Zračeći pravedničkim oduševljenjem i uvjereni kako im duhovni autoritet Crkve daje nepogrešivost, očevi Valentino i Lorenzo stigli su u Rinconondo na samom početku sieste, kad je sunce llanosa okomito padalo na tlo, toga dana posebno nemilosrdno raspoloženo. Nije bilo ni daška povjetarca, ptice su, poput kamenova, mrtve padale iz svojih gnijezda na stablima ceiba, a krave su željele da su slonovi, pa da se surlama mogu zaliti vodom u rijeci. Zbunjujuća izmaglica ple-šućih velova lebdjela je nad crvenom zemljom, a primamljiva fatamorgana palminih stabala nasumce je nicala s krova alcaldije. Noćni netopiri izletjeli su iz svojih legla u šupljim stablima i obrušavali se uz površinu jezeraca, riskirajući samoubojstvo u potrazi za vodom, a limuni su u gajevima citrusa svake minute bivali sve zreliji. Buhe su s gradskih pasa odskakutale u hlad, a ljudske je stanovnike svladala lijenost vrlo nalik na mamurluk. Jednoglasno su se povukli kako bi poslijepodne proveli hrčući u svojim visaljkama.
Očevi Valentino i Lorenzo, usprkos paklenoj vrućini, nisu mogli dočekati da počnu sa svojom misijom. Zauzeli su položaj na trgu, ispod stabla, i počeli zvoniti ručnim zvonom, kako bi svrnuli pozornost na sebe. Kad se ništa nije dogodilo, počeli su zvoniti još glasnije, te u isti glas bučiti: "Čujte riječ Gospodnju, o, nevjernici i pokajte se."
Gradonačelnik Rincononda živčano se promeškoljio i probudio. Rukama je zaklopio uši, od čega se obilato oznojio i što je smjesta požalio, te pokušao nastaviti svoj san na mjestu na kojem je trebao razodjenuti Silviju, dražesnu kćer jednoga od svojih policajaca. Ali strahovito se klepetanje još jednom umiješalo upravo na mjestu na kojem se ona neobjašnjivo pretvorila u iguanu, pa je on sjeo u visaljci i gorko opsovao. Pričvrstio je svoju futrolu za oružje i pošao u susjednu sobu, u kojoj su njegova dva policajca također bila budna i psovala.
Trojica su se muškaraca brzo odvukla niz ulicu, skakućući od jednog do drugog komadića hlada, pa izronila na nemilosrdnom svjetlu plaze istodobno kad i nekoliko bijesnih građana koji su također pretrpjeli udar na živce i bili probuđeni iz svog počinka. Guava je opisala elegantan luk kroz zrak i na opće se zadovoljstvo razletjela o habit oca Lorenza.
Gradonačelnik je odlučno isturio svoju bradu s poludnevnim dlačicama, pa otkoračao naprijed. "Mi imamo zakon", rekao je, "koji zabranjuje bučenje tijekom sieste. Taj mi zakon daje za pravo da vas smjesta, pod prijetnjom uhićenja zbog ponašanja koje izaziva narušavanje mira, u tome spriječim, a također vam smijem zaplijeniti zvono i opaliti globu."
Otac Valentino je odgovorio: "Mi se pokoravamo višem zakonu", a otac Lorenzo, pokušavajući s drugačijim pristupom, rekao je: "Pokažite mi gdje to piše."
Gradonačelnik je uzdahnuo i pokazao prema svima nazočnima. "To je običajno pravo, s kojim se svi ovdje slažu, pa nema potrebe da bude zapisano. Ili šutite do poslije četiri sata, ili ću vas uhititi."
Dvojica se svećenika nisu dala smesti, te su se, odlučni pokazati kako je izbavljenje važnije od mira, zgledali i u isti glas prkosno nastavili svoje pjevanje. Otac Lorenzo glasno je zamahao svojim zvonom, pa skočio u stranu kad se uz njegovo lijevo stopalo od tla odbio metak. Gradonačelnik je uperio pištolj ravno u njih i objavio: "Bit ćete u zatvoru do četiri popodne, a proglašavam da vam je zvono zaplijenjeno i u vlasništvu grada. Darovat će se školi. Samo da znate, imate sreće; da niste svećenici, bila bi to smrtna kazna."
Svećenici su odvedeni, dok su glasno prosvjedovali i proricali paklenu vatru, te tijekom popodneva zaključani u školu. Tamo su pjevali himne, molili krunicu i uspoređivali se sa svetim Pavlom. Kad su se vrata odbila sama od sebe otvoriti, njihova se slavljenička uvrijeđenost postupno pretvorila u dosadu, pa su počeli trošiti vrijeme prelistavajući knjige koje je učitelj godinama skupljao kako bi stvorio osnovu za školsku knjižnicu. Otac Valentino pročitao je Crvenkapicu, a poslije toga i priču o dikobrazu koji je izgubio svoje bodlje, a otac Lorenzo ponovno se prihvatio osnova engleskog uz pomoć prastare knjige koja je pružala savjete o smislu i korištenju rečenica i izraza kao što su: "Vrijeme nije blago za ovo doba godine" i "Vodim psa veterinaru". A onda su nabasali na odjel koji je učitelj čuvao za sebe i otkrili mnogo toga što ih je zgrozilo.
Rinconondo se preobrazio mnogo godina prije dolaska "Sirijaca"; ta je riječ služila za označavanje svakoga tko je bio trgovac podrijetlom sa Srednjeg istoka, pa se proširila i počela označavati sve muslimane. Prvi Sirijac koji je stigao u grad zvao se, sasvim prikladno, Muhamed, a došao je s tačkama punima kožnih torbica, srebrnih tričarija i afrodizijaka sumnjivog podrijetla. Isprva je zbunjivao ljude svojim običajem da dok se moli udara glavom o tlo, okrenut prema istoku, smjeru prema kojem se obično okreće janjeća glava prije klanja. Dojmile su ih se njegove halje i tvrdnja da su, tamo odakle on potječe, Harne dvostruko veće. Ta ih je samohvala nagnala da posumnjaju kako bi on mogao biti prerušeni jenki.
A onda su se, kao niotkud, pojavili njegova žena i njegova brojna rodbina, pa su u jednoj velikoj kući na trgu osnovali malu koloniju. Ljudi su pretpostavili da je žena zacijelo unakažena, jer je uvijek skrivala lice, ali Muhamed je objasnio kako je to stoga da je nitko ne bi maltretirao zbog njezine ljepote, te kako bi se spriječilo da drugi muškarci pate od uboda preljubničke pohote. Prirodno, svi su muškarci počeli čeznuti za tim da uhvate pogled na njezino lice, a kako su godine prolazile, veo je klizio sve dalje i sve niže, sve dok Sirijci više nisu primjećivali da ga nema, a muško stanovništvo zaboravilo na svoje požudne pretpostavke.
Zbog toga što nije bilo ni svećenika ni imama, njihove su se vjere razvodnile. Obitelji su se međusobno vjenčavale i izmiješale; djeca bi bila krštena kao Abdul i Fatima, neki su islamski zakoni uključeni u mjesne običaje, spojili su se korizma i ramazan, kršćani su izrađivali kipiće Proroka, a muslimani nosili križeve oko vrata. Neki su muškarci uzimali dvije ili tri žene, što je imalo smisla u svjetlu činjenice da su umirali mlađi i češće od žena, te da se činilo kako nisu sposobni za monogamnu vjernost. Pjevači su u iskrivljene crkvene himne, naučene od svojih otaca, umetali otezanja i naricanja slična mujezinovima.
Sve je to beskrajno olakšavala činjenica da gotovo nitko nije znao čitati, što je značilo da je samo pitanje vremena kad se više nitko neće moći sjetiti koja je priča o Isusu, a koja o Muhamedu; činilo se da se mudrost obiju priča bezbolno spojila u jednu duhovnu odoru.
A onda je Ricardo Kozar, čuvajući svoje koze pokraj vodopada, dobio gošću. Ricardo je možda bio malo priglup ili, da budemo dobrohotniji, bio je božja luda. Gotovo nije mogao govoriti, patio je od neke vrste drhtavice zbog koje mu se silovito trzao vrat i nikako se nije bio u stanju brinuti sam za sebe. Ali imao je natprirodan dar za rad sa životinjama, što mu je osiguravalo vitalnu ulogu u toj seoskoj zajednici, u kojoj bi psi jednog dana neobjašnjivo počinjali žvakati vlastite repove, ili bi se krave telile danima i rađale čudesa s dvije glave i golemim ali suvišnim genitalijama.
Ricardo je sjedio u hladu i jeo trputac pečen u tijestu za palačinke, kad se u duginim bojama koje je stvaralo prskanje vodopada počeo oblikovati lik. Jednim je okom promatrao viziju, dok je drugim nastavljao paziti na koze. Lik se razdijelio na tri dijela, pa je Ricardo mogao jasno vidjeti da je to Marija osobno, a sa svake strane joj je bio po jedan muškarac, na čija je ramena položila majčinske ruke. "Gledaj," zapovjedila mu je, a likovi Isusa i Muhameda zakoračili su pred nju i spojili se u jedan. "Slušaj", rekla je, "ovo je moj sin koji se vratio na zemlju, jer ni jedan čovjek nikad nije shvatio ljubav dok je nije upoznao u svim njezinim oblicima." Natjerala je Ricarda da ponovi to što mu je rekla, a on je tek poslije shvatio da je njegova drhtavica nestala i da je izgovorio svoju prvu potpunu rečenicu.
Ricardo je napustio svoje stado i otrčao na plažu, očiju blistavih od ozdravljenja i blagoslova navještenja. Njegovo je čudotvorno izlječenje svima potvrdilo kako njegova vizija nije bila halucinacija seoske budale, a bilo je potrebno vrlo malo tumačenja da bi se razabralo (možda pogrešno), da se Isus vratio na zemlju kao Muhamed, kako bi kušao žensku ljubav. Ljudi su pod vodopadom podigli kipove koji su prikazivali događaj, zbog čega su se u to doba pomalo loše osjećali oni muslimani koji su vjerovali da se ne smije prikazivati ljudski lik, no mjesto je s vremenom postalo popularno mjesno svetište u kojem se čovjek mogao moliti, meditirati ili očekivati omanje čudo.
Na policama učionice, očevi Lorenzo i Valentino pronašli su učiteljevo nespretno otipkano iznošenje tog bogojavljenja, našli su nekoliko Kurana, žalosno prevedenih na kastiljski, a pronašli su i svezak pisama Čamila Torresa, svećenika koji je prigrlio marksizam i smjesta, zahvaljujući neumjesnom činu uzaludnog junaštva, postao junakom. Cokćući jezicima u pravedničkom gađenju, pokraj vrata su složili hrpu knjiga i čekali četiri popodne da budu pušteni.
Kad je policija došla otključati vrata, očevi su se ponijeli s poniznom dvoličnošću. Zamolili su za oproštenje, te preklinjali da ih se odvede do svetišta uz vodopad. Gradonačelnik, širokogrudnije raspoložen zahvaljujući popuštanju vrućine, ponudio se da ih osobno odvede, a oni su se svetištu dužno divili, izmolili koju molitvu te se općenito držali srdačno i poslušno. Gradonačelnik je postao sumnjičav, no svejedno je dogovorio da preko noći budu smješteni u alcaldiju, na što su očevi obznanili svoju nakanu da prije spavanja, u duhu pomirbe, posjete svaku kuću.
Pronašli su vrlo malo kuća u kojima je bilo knjiga, ali u onima u kojima ih je bilo, jedan bi od njih uspio popaliti one nepoćudne i sakriti ih u nabore svoje obimne halje. Na taj su način uklonili sveske Ortege y Gasseta, nekoliko Kurana, protestantsku Bibliju, Marquezove romane i knjigu Paola Freire o podučavanju siromašnih. Poslije toga skupili su hrpu knjiga koju su naslagali u školi, pa zalihu sakrili u svojoj sobi u alcaldiji. Na kraju su, prije odlaska na spavanje, posjetili kupleraj u kojem nisu našli nikakve opasne knjige i, treba pretpostaviti, pokušali obratiti nekoliko izgubljenih duša.
U zoru, selo se probudilo uz zvukove nadahnute propovijedi i miris vatre. Seljani su se pojavili s kavama u rukama i mozgova još zamućenih od oniričkih ispada, pa otkrili da dvojica svećenika pale hrpu knjiga, istodobno potičući grad na kajanje i odbacivanje njihove zajedničke vjere. Već je to samo po sebi bilo dovoljna uvreda, ali onda su ljudi počeli prepoznavati svoje drage knjige pougljenjene na hrpi, a Dona Sisimota stigla je, bijesna kao ris, iz svetišta, objavivši da su kipovi smrskani na komade.
Svećeničko poticanje na kajanje prekinuo je val gnjeva koji se izrazio u obliku pljuska voća i kamenja. Očeve su dograbili, svezali oko gležnjeva, zavitlali preko grane i nemilice mlatili štapovima i plosnatim stranama mačeta, sve dok nije stigao gradonačelnik i pokušao smiriti situaciju. Kad je obaviješten o tome što se dogodilo, spustio je svećenike sa stabla i ponovno ih zaključao u školu, dok se on sa starješinama savjetovao što bi bilo najbolje poduzeti.
Odlučili su se za tradicionalnu kečuansku kaznu, pa natjerali oca Valentina i oca Lorenza da tjedan dana nose kamenje. Od tog su kamenja podigli po jedan mali minaret na svakom kutu svoje crkve, tako dovršivši projekt koji je nekoliko godina tapkao u mjestu. Nakon toga, očevi su pušteni, lica umrljanih magarećim izmetom i haljina punih mrava, pa su se žalosno otaljigali natrag u glavni grad kako bi o tom nevjerojatnom ponašanju izvijestili monsinjora Rechina Anquilara, koji je na licu mjesta odlučio unovačiti čete vjernika laika kako bi štitili njegove misionare.
Na godišnjicu ukazivanja Djevice i njezina dva sina Ricardu Kozaru, kipovi u svetištu navodno su se spontano ponovno sastavili, a većina ljudi bila je mišljenja da su sad mnogo životniji i smireniji nego što su bili prije.

23.

Zvijer i tristogodišnji starac


"Podsjeća me na don Quijotea", rekao je profesor Luis, a Dionisio Vivo rekao je: "Mene podsjeća na kralja Pellinora." Ova su dvojica svojevrsni intelektualni suparnici kad se radi o povlačenju usporedbi.
Sjećam se da se to dogodilo onog dana kad je Aurelio pričao Parlanchini priče. Ovdje se moram požuriti i reći da je ja nikad nisam vidio, ali Dionisio je narisao njezin crtež i pokazao mi ga; visoka je i vrlo vitka, s kosom tako dugačkom da joj pada sve do struka. Upravo je nevjerojatno lijepa i svi pričaju kako je divno to što mota svog oca oko malog prsta, tjerajući ga da joj pripovijeda priču za pričom. Kad se to dogodi, svi se skupe na plazi i slušaju, savršeno opčinjeni Aurelijevom sposobnošću da zabavi mrtve. Katkad je tamo i Federico, budući da je on na drugom svijetu vjenčan s Parlanchinom, a kažu mi da ona ima malu bebu koju doji dok sluša. Njezin ozelot, meni također nevidljiv, muči gradske jaguare vragolasto im postavljajući zasjede, pa je uobičajeno vidjeti jednu od naših velikih životinja kako se valja po prašini u želji da malu tigrastu mačkicu zbaci sa svojih leđa uz koja se ona navodno uporno drži oštrim malim pandžama. Kad dođe Federico, to silno veseli njegova oca Sergija, čovjeka koji iznajmljuje lubanju svog brata blizanca za magične obrede.
Ovaj dnevnik vodim upravo kako bih zabilježio takve čudnovate događaje, jer sam odlučio voditi bilješke o svim neuobičajenim pojavama koje se dešavaju u ovom gradu. Dok sam još bio u vojsci, držala me želja da popišem sve nacionalne kolibriće i leptire, ali otkako sam dezertirao i došao ovamo, zatječem se sve više opčinjen čudesnom stvarnošću grada Cochadebajo de los Gatos, gdje mogu sasvim zaboraviti da sam slavni general Carlo Maria Fuerte i uroniti u život ovih ljudi čija su vjerovanja i djela egzotičnija od morfo leptira ili oropendole.
Ovi ljudi imaju dvije osobine koje ih označavaju različitima od drugih; jedna je njihova sposobnost za ljubav, a druga njihova graditeljska manija. Ali sad kad sam to rekao, uviđam da sam jednako tako mogao napisati i "njihova sposobnost za veselje i njihova žudnja za znanjem". Radi se samo o tome da su, možda, njihovi ljubavni odnosi, te zdanja i naprave, najvidljiviji. Svakako je točno da je njima potraga za ljubavlju bezgranično važnija od bilo čega drugoga, ali usudio bih se reći da su za izvanjskog posjetitelja najdojmljivija bila djela njihovih ruku. Čovjek tek nakon što neko vrijeme provede živeći ovdje primjećuje da se u ovo drugo upuštaju tek kad se odmaraju od onoga prvoga.
Prvo što putniku upada u oči kad stoji na stijenama iznad grada jest zemljovid svijeta. On se prvi put pojavio nakon što je profesor Luis proveo anketu koja je pokazala da tek deset posto ljudi zna gdje se nalazi njihova zemlja. To ga je tako uznemirilo da je odlučio svakome na komadu papira predati primjerak Mercatorove projekcije, ali smjesta se suočio s problemom: u ovom je području papir iznimno rijedak, a osim toga, djeca su se umorila od toga da je neprestano iznova precrtavaju. Pošao je k Dionisiju Vivu i njih su dvojica odlučila sagraditi zemljovid svijeta tako velik da će se poduka iz zemljopisa provoditi ili s čamca, ili s visine.
Na zapadnom kraju doline nalazilo se ledeno močvarno područje koje se naslanjalo na riječni zavoj i upravo se na tom mjestu mappa mundi sad nalazi. Profesor Luis, stari Gomez, Dionisio Vivo, Fulgencia Astiz i brojni drugi koji su povremeno pomagali, kao neki od španjolskih vojnika koje je Aurelio vratio iz mrtvih, najprije su isušili močvaru tako što su ukopali kanal koji se nešto niže spojio s rijekom. Kad je to bilo postignuto, dali su se na iskapanje oceana i gomilanje zemlje od koje će oblikovati kontinente. Potom su oblikovali krajolik tako da uključuje planinske masive, pa na cijeloj parceli zasadili prikladno obojeno cvijeće, zeleno za plodna područja i žuto koje je označavalo pustinje. Sve je to bilo u golemom razmjeru i trajalo je mnogo mjeseci, a na kraju svega podigli su branu na kanalu i omogućili "oceanima" da se napune vodom. Ali to nije bilo sve. Ne samo da je profesor Luis uz pomoć motke na splavi provezao znatiželjnike, učeno im držeći predavanja o raznim zemljama, nego je i Aurelio nekako uspio prouzročiti pljusak jestive ribe koja je napučila vodu, u kojoj se stalno nastanilo i jato pataka, osiguravajući nam iznimno ukusna jaja. Najdojmljivije se popeti na liticu i baciti pogled na to kartografsko remek-djelo, a noću umiruje leći u visaljku i slušati utješan razgovor žaba.
Kad sam već na ovoj temi, ne bih smio propustiti spomenuti iznimno postignuće u ponovnoj gradnji terasa na planinskim padinama, terasa koje su nekoć, u doba Inka, snabdijevale grad. To su vrlo mudro učinili, tako što su načinili cigle od naplavljene zemlje koja je u doba potopa preplavila grad, tako riješivši dvije muhe jednim udarcem. Danas s tih "andena" doslovno visi povrće, a na mjestima koja su požnjevena, ovce i koze brste preostale stapke. Ljudi su također sagradili i golemi stroj kako bi mogli dosegnuti zaravan ispod grada, a uglavnom su popravili i gotovo svaku od starih kamenih zgrada; to me potiče na pretpostavku da duhovi Inka i dalje žive u ovom kraju, te da su zarazili duše ljudi spomenikoljubljem, ako takva riječ uopće postoji.
Ovi ljudi također silno vole priče, što je vjerojatno razlog zbog kojeg provode tako mnogo vremena na plazi. Tamo mnogi od njih slušaju propovijedi oca Garcije, koji ih nikad ne propusti zabaviti svojom sposobnošću da levitira kad se udubi u svoje pripovijesti. Te se propovijedi uglavnom sastoje od složenih priča, iznesenih pučkim jezikom i često prilično prostih, a obično se u njima radi o djelima anđela i vragova. Čini se da su smišljene kako bi objasnile pouke i natprirodne razloge zbog kojih je svijet ovakav kakav jest. Teološki govoreći, njegove su ideje vrlo šarene, ako ne i potpuno lude, ali u njihovu istinitost mnoge je uvjerio trik s levitacijom, kao i plava aureola koja se stvara oko njegove glave.
Na plazi čovjek također može prisluškivati i priče koje Aurelio priča svojoj mrtvoj kćeri, Parlanchini. Čini se da on nju čeka na plazi, sve dok ona ne obznani svoju nazočnost time što s njim izvede neku šalu. Otrči s njegovim šeširom, ili mu prekrije oči rukama i kaže: "Pogodi tko je?" ili, pak, iz njegove mochille ukrade tikvicu s kokom. Aurelio je prekori, a onda kaže: "Dobro, ispričat ću ti priču, ali samo ako ćeš prestati s psinama i slušati."
Onoga dana kad je stigao tristogodišnji starac, Aurelio je već ispričao tri priče: jednu o tome kako je pasanac ispleo svoj oklop, a posljednje dijelove morao je isplesti na veće očice kako bi stigao na vrijeme za proslavu, jer je pobrkao datume; drugu o ženi po imenu Sabare koja je otkrila kulinarsku vrijednost soli; treću o ženi koja se udala za jaguara i opskrbljivala selo mesom sve dok se i sama nije pretvorila u jaguara, nakon čega ju je ubila vlastita nezahvalna obitelj, postavši tako izvorom vječnog manjka jaguarskih iluzija. Upravo je počinjao priču o maltretiranoj djeci koja su isplesala iz svog sela i pošla prema noćnom nebu, što je razlog zbog kojega se nikad ne smije udariti dijete, kad se na kraju niza obeliska pojavio stranac, iz svega glasa vičući: "Je li itko vidio zvijer? Je li itko vidio zvijer?"
Kako se približavao, mogli smo vidjeti da se radi o otrcanoj individui, u sedlu jadnog konja. Bio je odjeven u improviziranu tuniku od jute za vreće, stopala u stremenima bila su mu bosa, a sa sobom je nosio dugačak štap za koji je, očito, vjerovao da je koplje. Imao je dugu, tanku sijedu kosu i istovrsnu bradu, a koža mu je bila smeđa poput kože za sedla, od godina provedenih na suncu. Oči su mu bile kao crne glavice pribadače, zbog čega sam pomislio da je možda pušio marihuanu, a kad je progovorio, učinio je to uz pretjerane geste koje su me podsjetile na negativce u melodramama. Dojahao je do nas, prekinuvši Aurelijevu priču, pa nas prostrijelio carskim pogledom. "Je li zvijer ovdje?"
"Kakva zvijer?" pitao je Misael, cerekajući se od uha do uha i podbadajući pod rebra Josefa, kao da s njim dijeli svima jasnu prosudbu kako se radi o luđaku.
Čovjek se doimao zbunjenim. "Kakva zvijer?" ponovio je. "Zvijer što preuzima mnoga obličja, ali čiji želudac krči kao čopor pasa koji trče u daljini. Jeste li je vidjeli?"
"To zvuči kao Don Emmanuel poslije frijoles refritosa", povikala je Srećka, a svi su se nasmijali.
"A gdje je taj Don Emmanuel?" htio je znati stranac. "Moram ga ubiti." Na to je Don Emmanuel koraknuo naprijed, isturivši svoju veliku trbušinu i crvenu bradu, očiju svjetlucavih od veselja. Pokretom tako brzim da se činilo kako ga pravo nismo ni vidjeli, stranac je motkom zviznuo nesretnog Don Emmanuela po glavi i on se stropoštao na tlo kao da ga je udarila munja. Sad se Srećka bacila na napadača, potegnula ga s konja, iščupala mu pramenove kose i tako ga jako ugrizla za rame da je iz rane obilato krvarilo.
Kad se tučnjava smirila i Don Emmanuel vratio na ovaj svijet, sjedeći na tlu i žalosno trljajući lubanju, mogli smo poslušati starca koji je, očito, često bio žrtvom sličnih nesporazuma. "Razlog za moju žalosnu pojavu", rekao je, "jest to što imam tri stotine godina i ne mogu umrijeti dok ne dotučeni zvijer. Tijekom tog vremena mnogo sam puta obišao cijeli svijet, čak i preplivao oceane, što uvijek prouzroči smrt moga konja, tako da moram kupiti drugoga, a još nisam pronašao zvijer." Pomiren sa sudbinom, odmahnuo je glavom, a meksički je muzikolog rekao: "Ali, cabron, pa valjda bi bilo bolje da ne ubiješ zvijer. Tad bi živio zauvijek, zar ne?"
Starac je uzdahnuo i pomalo pokroviteljski podigao pogled, kao da ga Meksikanac nije u stanju shvatiti. "Umorniji sam nego što bih bio da sam zaražen rudarskom glistom", rekao je, "i žudim za mirom koji donosi smrt više nego što mladić žudi za ženom. Zar ne vidiš kako zamorno može biti na konju putovati dvjesto pedeset godina i tražiti zvijer? Promijenio sam trideset tri konja i svaki put kad jedan od njih ugine, mene proždire tuga. Svi moji prijatelji odavno su mrtvi. Gdje se ovdje može nešto pojesti?"
Fulgencia Astiz, ta zastrašujuća Santandereanka, odvela ga je u Donu Flor, što je ime Doloresina restorana, a tamo se uguralo i mnoštvo drugih, kako bi zadovoljili svoju znatiželju. Dolores im je rekla neka jedu ili neka nestanu, ali nitko se nije ni pomaknuo, pa smo gledali starca koji je pojeo dvije tortille, tri enchillade, chimichangu, tanjur sancocha, tanjur bundeva kuhanih s piletinom i slatkim kukuruzom, cijeli ananas, dva zamorca i but male vicune. Ne moram posebno napomenuti da smo bili preneraženi, a on nas je obavijestio da mu je probavni sustav, budući da je star tristo godina, vrlo nedjelotvoran i da zbog toga mora jesti goleme količine hrane, ako želi iz njih izvući minimum hranjivih tvari. Platio je Dolores kovanicama iz stare kožne kese, a na kojima je bila jasno vidljiva glava kralja Pedra Prvog Brazilskog. Poslije je te novčiće Dionisio Vivo odnio u glavni grad i vratio se s nekoliko tisuća pezeta za Dolores.
Stranac se tad uspeo na svog konja i izgubljeno odjahao u potragu za svojom zvijeri, izvukavši iz Aurelija obećanje da ćemo ga pozvati ako itko ikad bude vidio zvijer. Često ga sanjam kako se bori sa zvijeri, ali nikad ne uspijevam jasno vidjeti o kakvoj se zvijeri radi. Nalik je na zamagljenu mećavu koja škripi.

24.

Povratak u Rinconondo


Abuela Teresa bila je posebna osoba i uzročnica crkvene obavijesti na kojoj je pisalo: "Nemojte moliti krunicu, na poseban zahtjev Naše Gospe." Nije imala više od dvanaest godina kad je otišla u špilju s tri kipa, a bila je u onoj presudnoj dobi kad se nenadani procvat adolescentske spolnosti uspijeva istodobno i izraziti i ublažiti kroz pristup predanoj pobožnosti. Zaljubila se u Krista. Uvijek joj je bio pred očima, odjeven u slavu, no s ranama koje su još uvijek krvarile, a ona je osjećala kako je obavijaju i Njegova sveprisutna ženska nježnost i Njegova muška zaštitna moć. Lice joj je zračilo takvom smirenošću i zadovoljstvom da njezina svježa ljepota nije pobuđivala nikakvu požudu u muškaraca koji bi je vidjeli, a već je u toj dobi posjedovala iznimnu sposobnost ljubavi prema životinjama, na način koji je bio posve stran zajednici seljaka kojoj je pripadala, zajednici koja se prema svojim živinama odnosila u najgorem slučaju s usputnom okrutnošću, a u najboljem s izrabljivačkom ravnodušnošću. U tim je danima imala ljubimca, majmuna kapucina, kojega je običavala nositi na grudima, a on bi je grlio oko vrata, zagrljajem vječne naklonosti, oslanjajući svoj obraščić uz njezin.
U spilji je sjedila uz vodopad i skinula majmunčića kako bi mogla izmoliti krunicu. On je odskakutao na grane rascvalog stabla i zabavljao se cupkanjem cvjetića dok je ona zatvorila oči, prekrižila se pred raspelom, izgovorila Apostolsko vjerovanje i počela Očenaš na prvom zrnu krunice. Izgovarala je drugu Zdravomariju trećeg zrna kad je srebrnkast glas rekao: "Teresa, molim te, prestani." Otvorila je oči i osvrnula se, ali nije vidjela ništa, pa je izmolila Slava budi. Kad je stigla do zrna uz petlju krunice, počela je s prvom od deset Zdravomarija prvog otajstva, no jedva je izgovorila drugu kad ju je ponovno prekinuo isti srebrnkasti glas. "Teresa, zar te moram dvaput moliti?"
Zaprepaštena, otvorila je oči i podigla pogled, pa ugledala aureolu iznad glave Djevičina kipa, aureolu tako blistavu da je bilo nemoguće gledati u lice ispod nje. Zaklonila je oči i zadrhtala, ali je otkrila kako nije u stanju ustati i otrčati. "Želim da znaš", rekao je glas, "kako bih osjetila veliko olakšanje kad više ne bih čula krunicu."
Mlada Teresa nije mogla smisliti ništa pametno ili zanimljivo što bi mogla reći, pa je pitala: "Zašto?" i istog trenutka požalila zbog svoje drskosti.
Odnekud iza bljeska svjetlosti dopro je duboki uzdah, uzdah koji je, činilo se, izražavao umor stariji od svijeta. "Teresa, kako bi se tebi sviđalo da moraš sve to slušati? Zamisli, za samo jednu krunicu moram odslušati šest Očenaša, Apostolsko vjerovanje, šest Slava budi, podužu litaniju, završnu molitvu i pedeset tri Zdravomarije. Neki ljudi prođu svih petnaest otajstava, pa moram odslušati stopedeset Zdravomarija."
"Sto šezdeset pet", ispravila ju je Teresa.
"Upravo tako," uzvratio je glas, "a to je više nego što ja dalje mogu podnositi. Samo zamisli, Teresa, na cijelom svijetu u istom trenutku milijuni ljudi mrmoljeći prolaze krunicu nepristojnom brzinom. To je kao da ti je glava neprestano uronjena u zujavi roj bijesnih pčela. Ako želiš moliti krunicu, molim te da za svako otajstvo izmoliš samo jednu Zdravomariju i to polako i pažljivo."
Teresa, koja nikad ništa nije prihvaćala bez pitanja, prosvjedovala je: "Ali, Moja Gospo, na kartici koju sam dobila s krunicom piše da si u Fatimi potaknula svijet da moli krunicu, a piše i da je krunicu dobio sveti Dominik kako bi se borio protiv krivovjerja."
Uslijedio je još jedan uzdah sa svih osam strana svijeta. "Među nama rečeno, sveti Dominik je za štošta odgovoran. Hoćeš li učiniti što sam te zamolila?"
"Hoću, Moja Gospo", rekla je Teresa, još uvijek zaklanjajući oči pred neizrecivim i blistavim svjetlom koje je sad titralo.
"I još jedna stvar," nastavio je glas, "imam poruku od svog Sina. Kaže da Ga moraš naučiti voljeti ne onakvog kakav je On sam, nego Njega kojega pronalaziš u svojim bližnjima."
Od toga doba, u seocetu Rinconondo nisu se molile krunice, a Teresa je tražila Isusa na licima svoje obitelji, u slomljenim zubima putujućih prosjaka, iza gradonačelnikova pogleda, u lažnom veselju seoskih kurvi i u zagrljajima muškarca koji će s njom živjeti cijeli njezin život, sve dok nije umro, kratko prije njezina sedamdesetog rođendana. Kad se to dogodilo, Teresa je od jednoga od Don Mascarovih peona kupila novog majmuna kapucina, shvaćajući kako će joj ta bezopasna ljubav dostajati do dana vlastitog odlaska i da će se tako na kraju sve na zadovoljavajući način zaokružiti.
Teresa je sjedila na plazi i gulila kestenje, hraneći nekima od njih svog druželjubivog majmunčića, kad su se očevi Lorenzo i Valentino ponovno pojavili u selu, na čelu zločinačke bande od dvadeset muškaraca, od kojih je većina jahala mule ili konje, a svi su bili naoružani puškama i mačetama.
Tko su bili ti muškarci, kao i tisuće njima sličnih, koji su napunili redove križara? To je nešto što zaslužuje objašnjenje, jer je zbunjivalo mnoge koji su se poslije osvrtali na te događaje i pitali se kako se dogodilo da je narod koji je već bio tako izmučen nutarnjim podjelama i gangsterizmom podlegao obnovi beskrajnog vjerskog sukoba koji ga je proganjao desetljećima i koji je očito bio riješen krhkim ustavnim kompromisom. U prošlosti, liberali su nemilosrdno klali, mučili i silovali u ime suvremene, svjetovne države, konzervativci su činili to isto u ime katoličke teokracije, a ratovi su trajali tako dugo da nitko nikad nije znao kad je jedan počeo, a drugi završio. Obnavljali bi se sve dok se na kraju više nitko nije mogao sjetiti kako su počeli i koji su bili prvotni ciljevi svake od zaraćenih strana, tako da je konačni mirovni sporazum popustio zahtjevima koje su postavili liberali, a koji su izvorno bili zahtjevi konzervativaca, dok su ovi drugi ustrajali na uključivanju klauzula za koje su se na početku borili liberali. Jedini način da se pojmi mogućnost tako nevjerojatnog ishoda jest da se shvati kako je u psihi nacije postojala atavistička žudnja za uzbuđenjem i borbom koja je neodoljivo tražila način da se iskaže, ne toliko u interesu ciljeva, nego zbog najmanjih i upravo neoprostivo djetinjastih izlika. Nacija je posjedovala onu vrstu mentaliteta koja nije vidjela ništa kontradiktorno u tome da napadne susjednu zemlju kako bi joj nametnula mirotvorstvo. U spoju s time, čovjek može otkriti i izvjesnu nagonsku pohlepu koja je tako naivna da uopće ne uspijeva shvatiti vlastiti cinizam. Na taj se način idealistički rat manifestira kao orgija krađe koja je poharala i sasvim beznačajnu imovinu siromašnih i tjelesni integritet žena. U takvim vremenima, strah i prezir koje muškarci osjećaju spram žena eksplodiraju u kataklizmi silovanja i unakažavanja, a žudnja za dominacijom i iskustvenim krajnostima ostavlja trag mrtvih muškaraca koji trunu u grmlju, a u ustima imaju vlastite testise po kojima gmižu crvi.
I zato očevi Lorenzo i Valentino nisu imali većih poteškoća u novačenju "tjelesne straže" koja je bila brojnija nego što su očekivali, te se pokazala tako svojeglavom da je nisu mogli držati pod nadzorom, pa su se na kraju morali pomiriti s njezinim divljaštvima i utješiti se mišlju da se u svrhu općeg dobra uvijek mora počiniti i poneko zlo. Obećavši opći oprost, pronašli su muškarce voljne napustiti monotoniju nadzora svojih žena, muškarce koji će napustiti loše plaćene i mučne poslove za ljubav pustolovine, muškarce koji su bili spremni djelovati u ime Nježnog Isusa, Poniznog i Blagog. Očevi su počeli kao vode, a završili kao suučesnici, iz straha da ne postanu sljedbenici, a upravo se to isto dogodilo i svim svećenicima koji su s vremenom otkrili da su se njihove snage spojile u razornu pošast ljudskih skakavaca, na čijem je čelu bio tamni, nepokolebljivi lik monsinjora Rechina Anquilara koji je, činilo se, istovremeno bio na svim mjestima, kružeći na svom golemom konju, s raspelom na lancu koje je hvatalo svjetlost koliba u plamenu i crveni odsjaj Mjeseca.
Na plazi, očevi su zazvonili svojim zvonom i zažvali na pokajanje, dok se njihova kohorta tjelesnih čuvara izležavala ispod stabala, dopunjavala svoje čuturice s vodom iz česme, a neki su skupljali triješće da bi zapalili vatru na kojoj bi mogli ispeći komade mesa, na način na koji to rade gauči, naime, nabodene na noževe. Ponovljeni zazivi izvukli su stanovništvo iz domova, a oči su im plamtjele veselom znatiželjom i izvjesnim čuđenjem zbog toga što su se nemogući svećenici tako nerazborito ponovno pojavili, nakon prethodnih poniženja. Kao i prije, guava je poletjela zrakom i obila se o glavu oca Lorenza. Ali ovaj je put odjeknuo pucanj, a vođa zlikovaca prijeteći je ustao: "Slušajte čovjeka kako propovijeda", rekao je i pljunuo na tlo, držeći se kao da je njegova zadnja. Ljudi su slušali.
Slušali su kako očevi osuđuju sve što su oni držali svetim. Slušali su kako Ricarda iz Rincononda opisuju kao luđaka, Muhameda optužuju kao krivovjernika i mnogoženca, kako njihovu špilju opisuju kao poganski hram zla, te kako im se zapovijeda da uklone minarete i ponovno uvedu molitvu krunice pod prijetnjom vječnog plamena. U tom je trenutku baka Teresa ustala i probila se do oca Lorenza. Oslonivši se o svoj štap, prizvavši svu moguću silinu iz svog krhkog starog tijela, dok joj se majmunčić držao oko vrata, rekla je: "Mladiću, Naša nam je Gospa kroz mene zapovjedila da ne molimo krunicu. Tko si ti da proturječiš Našoj Gospi?"
Lorenzo je odmahnuo glavom, u predanom i pobožnom sažaljenju koje je nepogrešivo bazdilo na prezir obrazovanoga. "Nije to bila Naša Gospa, nego prikaza Varalice. Bila si zavedena, to ti jamčim svojom riječju."
"Bila je to Naša Gospa", ustrajala je baka Teresa, "ona mi se obratila."
"Imaš li ti ikakav pojam o paklu?" pitao je otac Valentino. "Zar tamo želiš otići? Jer to ćete propatiti, svi vi, ako ne popravite svoje ponašanje. Predajte se na milost i nemilost Božju."
Abuela Teresa podigla je pogled prema dvojici svećenika i počela se tresti od bijesa. Usprkos zamućenom pogledu, vidjela je u njima lažno pravedništvo, zapanjujuću zbirku nepropitanih uvjerenja, strahovit duhovni ponos maskiran u blagu poniznost i bili su joj do krajnosti odbojni. Gotovo nagonski, podigla je štap i navalila na svećenike koji su podigli ruke kako bi obranili svoje glave, dok su seljani pljeskali i zviždali, a čak su se i tjelesni čuvari s užitkom smijali.
No tad je vođa zlikovaca uočio prigodu da zaradi za sebe vječno mjesto u raju, pa odlučio održati vlastitu poduku iz teologije. Zagrabio je naprijed i izbio štap iz staričnih ruku, tako da je pala i pružila se u prašini. On se prignuo, uzeo zapanjenog majmuna s njezinih ramena i, držeći ga pod pazusima, odmarširao prema vatri.
Plamenovi su sad već bili visoki i sjajni, a on se okrenuo pred okupljenima i podigao malo stvorenje u zrak. "Gledajte," rekao je, "pokazat ću vam kako izgleda pakao", a onda je spustio majmuna, držeći ga u pruženim rukama, nad vatrene jezike.
Užasnuta se tišina spustila na seljane upravo u trenutku kad se kapucin počeo izvijati i kričati. Na trenutak se pojavio izboj crnog dima, kad je meko sivo krzno počelo tinjati, a onda su ljepljiva isparavanja gorućeg mesa ispunila plažu. Kapucin je vrištao kao dijete koje muče, migoljio se, pokušavao se podići iznad muškarčeva stiska, kesio se u agoniji i neshvaćanju, te gušio u dimu vlastitog spaljivanja. Vođa ga je bacio u vatru. Tamo je ustao, na trenutak vidljiva obrisa, a onda se srušio u plamen, zgrčio i trznuo u smrtnoj muci, pa beživotno pougljenio.
Ljudi su stajali, previše zaprepašteni i užasnuti da bi djelovali, paralizirani užasnom dramom majmunčićeve smrti. Ali tad se začuo dug, bijesan i sućutan ženski krik, jedan je muškarac povratio na tlo, a baka Teresa, koju su obuzeli divlji prezir i očaj, podigla je svoj štap i prišla vatri kako bi se zagledala u ostatke svog posljednjeg sudruga koji su se kvrčili i smanjivali u vatrenom gnijezdu. Podigla je dlanove do lica, suze su joj tekle kroz prste, a onda je kleknula. Polako je okrenula glavu prema svećenicima čija su lica bila pepeljasta i jednostavno rekla: "Ja ću doći na nebo prije vas."
Raširila je ruke i licem naprijed bacila se u vatru prije nego što ju je itko uspio zaustaviti, na trenutak, po drugi put u svom životu, iskusivši svjetlost sjajniju od sunčeve.

25.

Sljedeći izvadak iz bilježaka generala Fuertea


U gradskom ustavu stoji: "Strogo je zabranjeno izazivati pobačaj na način da se žena objesi naglavačke u vreći punoj mrava i tuče dok ne pobaci. Ali dopušteno je izazivati pobačaje uz pomoć osušenih llaminih fetusa." U njemu također stoji i: "Svi posjetitelji koji se žele poslužiti kuplerajem, moraju iz klinike u Ipasuenu donijeti potvrdu da imaju zdravu krv", kao i: "Svatko tko dade loš savjet odgovoran je za ono što iz tog savjeta proizađe." U ustavu čovjek može pronaći i tvrdnje kao što su: "Ovaj grad ne odobrava kečuansku praksu odbijanja djeteta od sise razmazivanjem užegle zamorčeve masti po bradavicama", pjesnička razmišljanja kao što su: "Zlato je znoj Sunca, a srebro suza Mjeseca" i "Kad bogovi plaču, njihove se suze pretvaraju u jaguare".
Ustav se oživotvorio na pretpostavci da svi mogu bilo što predložiti neslužbenom vijeću vođa, a sve će biti prihvaćeno pod uvjetom da nitko na to nema primjedbi. U slučaju izazivanja pobačaja mlaćenjem žene koja naglavačke visi u vreći punoj mrava, Leticia Aragon bila je ta koja je čula za tu praksu i predložila njezinu zabranu. To je žena koja je bila ljubavnica Dionisija Viva dok je on prolazio kroz napadaj ludila u Ipasuenu; došla je u Cochadebajo de los Gatos kako bi rodila njegovo dijete, a kad je on povratio zdrav razum, ponovno su postali ljubavnici. Za život zarađuje svojom neobičnom sposobnošću pronalaženja izgubljenih predmeta koje nalazi u vlastitoj visaljci svake večeri prije nego što se popne u nju.
Klauzulu o tome da svi posjetitelji moraju pokazati zdravstvenu potvrdu prije nego što će se poslužiti kuplerajem predložio je Hectoro, a ona je bila izravna posljedica nenadanog priljeva znatiželjnih turista koji su čitali La Prensu. Te su novine spomenule Don Emmanuelovu primjedbu koja je otprilike glasila da je "Cochadebajo de los Gatos veličanstven podvodni grad u kojem se neometano bludniči", što je pobudilo veliko zanimanje kod izvjesnog tipa muških čitatelja. U rojevima su nagrnuli u grad, pretvarajući se da su trgovci, putnici, bogati Amerikanci i etnolozi. Mnogi su od njih usput kupili odjeću od indijanskih plemena, nadajući se da će tako prikriti da su većinom urbani oportunisti i upravo je ta invazija ponča, samponas panovih svirala na kojima nitko nije svirao i onih crvenih kapica s naušnjacima učinila savršeno očitom činjenicu da ti ljudi nisu oni za koje se žele izdati. Bestidno su maltretirali mlade djevojke, opijali se i produžili redove pred kuplerajem do mjere koju je Hectoro smatrao nepodnošljivom. Povrh svega toga, cijelom je zemljom putovao val uznemirenosti zbog tvrdnje da su gringosi izmislili novu bolest od koje čovjek postane ljubičast, počne kopnjeti i umre od ma i najmanje boljke koja ga spopadne, zbog čega su kurve počele posebno oklijevati da opće sa strancima. Na svu sreću, većina posjetitelja nije mogla podnijeti prisutnost tako velikog broja jaguara, pa bi prilično brzo otišli.
Klauzulu o lošem savjetu predložio je meksički muzikolog koji živi s blizankama, Enom i Lenom. Taj je čovjek možda darovit glazbenik i znanstvenik, svakako je mlad i zgodan, ali mnogo priča i naivan je. Jednom se održavala sportska fiesta, s utrkama, propucavanjem šešira, potezanjem konopca protiv Cacho Mocha, natjecanjem u tome tko može dalje unatraške odvući Antoineov traktor uzbrdo, hvatanjem lasom Don Emmanuela i raznim drugim disciplinama većeg ili manjeg mačizma.
Meksički se muzikolog prijavio za utrku na stotinu metara i vrlo je samouvjereno tvrdio da će pobijediti, zato što je vježbao trčeći uzbrdo do svoje kuće. Nitko drugi nije vježbao jer se smatralo da pravi muškarac može pobijediti a da tako ne troši svoje vrijeme i energiju; osim toga, općenito je mišljenje bilo da je treniranje neka vrsta varanja.
Meksikanac je bio tako samozadovoljan da je provodio vrijeme u barovima svima pričajući što će odabrati za nagradu, a nagrada je bila slobodan izbor tri knjige iz knjižare Dionisija Viva. Već je bio tamo kako bi odabrao knjige, a Dionisija je zamolio da ih spremi na stranu, kako bi ih mogao pokupiti poslije pobjede. Ali Don Emmanuel mu je smjestio tako što ga je odveo na stranu i rekao mu: "U povjerenju, cabron, tajna utrke na sto metara je u tome da pustiš sve druge da jurnu naprijed, a onda, kad se oni iscrpe, ti naglo ubrzaš i prestigneš ih. Sve što moraš učiniti jest da pažljivo odmjeriš svoj ritam."
Meksikanca se taj savjet vrlo dojmio, te je zahvalio Don Emmanuelu i rukovao se s njim. Naravno, kad je utrka počela, svi su osim Meksikanca jurnuli kao meci i on je neslavno stigao posljednji. Tolik je bio njegov bijes da je pokušao potopiti Don Emmanuelovu glavu u kotao guarapa Done Constanze, tako da su ga Misael i Josef morali zadržati. Kad je vidio da mu se svi smiju, prevrnuo je kotao i odmarširao kući, gdje se durio dva dana prije nego što je opet pomolio nos, a i to je bilo da ode k Remedios i predloži novu ustavnu klauzulu.
Utrka se nadalje zakomplicirala time što su, usprkos činjenici da je pobijedio kapetan Papagato, Aurelio, Pedro i Dionisio, koji uživaju povlasticu društvenog općenja s mrtvima, tvrdili kako je Federico pobijedio za nekoliko metara, a Parlanchina stigla druga. Prirodno, tu je tvrdnju podržao i Sergio, jer je Federico njegov sin, a Parlanchina mu je snaha, iako nije mogao reći kako je zaista svjedočio pobjedi dvaju duhova. Oko toga je uslijedila prava svađa, sve dok Aurelio nije sve obavijestio kako su Federico i Parlanchina zaključili da im je njihova bestjelesnost dala nepoštenu prednost, te da žele da nagradu dobije kapetan Papagato, budući da njima knjige nisu ni od kakve koristi, jer ni jedno od njih ne zna čitati. Zbog toga u ustavu postoji i paragraf koji glasi: "Ljudi koji su većini od nas nevidljivi ne bi tu činjenicu trebali zlorabiti za stjecanje osobne koristi", što je klauzula koju mnogi neobaviješteni smatraju prijekorom udaljenim političarima.
Pokazalo se da je kapetan Papagato zanimljiv slučaj. On je bio taj koji je predložio ekscentrične umetke kao što su: "Kad bi kornjače imale kotače, kretale bi se mnogo brže" i "Šišmiši spavaju okrenuti naglavačke kako ih nitko ne bi zamijenio za ptice", a umnogome se promijenio od vremena kad je bio moj pobočnik u Valleduparu. U tim je davnim danima bio savjestan i bojažljiv, te se činilo da je, kao i ja, vjenčan s vojskom, no kad sam se vratio iz zatočeništva u tamnici za mučenje generala Ramireza, otkrio sam da je promijenio prezime u Papagato, da ima četiri golema crna jaguara koja je, činilo se, okotila moja magarica Maria, te da je postao iznimno uspješan ženskar. Kad smo dezertirali i slijedili mačke do ovoga grada, bacio je samo jedan pogled na Francescu i ludo se zaljubio, a tko bi ga mogao kriviti?
Ona ima samo sedamnaest godina, vrlo je živahna i blaga, a lijepa je na način na koji to ove djevojke jesu prije nego što ih opustoše porođaji i težak život. Ima prilično dugu i kovrčavu crnu kosu, a čovjek ne može odoljeti da očima ne slijedi njezine obline, od onih malih drsko ispupčenih grudi i ravnog trbuha, kako bi ih odmorio na vrhu njezinih bedara. Tako se u sanjarenju može provesti mnogo vremena, zamišljajući je kako izgleda gola, a pretpostavljam kako se kapetan Papagato zatekao da čini upravo to. Mislim da je na njoj najprivlačnije to što joj se usne prirodno lagano podižu prema gore, zbog čega izgleda kao da se neprekidno smiješi, no također bih morao priznati i to da joj guste obrve savršeno naglašavaju blistave smeđe oči, stoje također vrlo privlačno.
Kapetan Papagato počeo se zatjecati pred njezinom kućom i to pod najneznatnijim izlikama, a vrlo se pametno pravio kao da ga prvenstveno zanima sprijateljiti se s njezinim ocem Sergiom. Svake bi se večeri vratio k meni i rekao: "Generale, danas mi se dvaput nasmiješila" ili "Generale, danas je rlosila cvijet u kosi; mislite li da bi to mogla biti poruka?", a ja bih sve to morao slušati i dati mu svoje mišljenje. Savjetovao sam mu da uvijek sa sobom vodi i svoje jaguare, kako bi im se ruke mogle sastati dok ih miluju, kao i zato da uvijek ima dobru temu za razgovor: "Jesu li danas dobro? Zar nisu vrlo veliki?" i tako dalje. Prijavio mi je da, kad su im se ruke susrele, ona nije povukla svoju, pa smo to shvatili kao ohrabrujuću naznaku.
Jednog je dana došao u moju kuću tako poskakujući da sam pomislio kako će glavom dotaknuti krov, a pokazalo se da je to bilo zato što je, kad je jedne večeri krenuo s mačkama u šetnju, naišao na nju. Remedios mi je poslije rekla kako je vidjela Francescu kako slijedi kapetana, a onda trči kako bi ga zaobišla i "slučajno" mu se našla na putu. Prirodno, zajedno su se prošetali, a stvari su se odvijale tako brzo da su, po povratku, ne samo imali usne krvave od poljubaca, nego su se odlučili i vjenčati. Kapetan Papagato rekao mi je da se ona pomalo boji muškaraca, jer su posljednje riječi koje joj je uputio Federico bile nešto u smislu da s njima mora biti oprezna, a ona je htjela poštovati njegovu posljednju želju.
Otišao je k Sergiju i zatražio njegovo dopuštenje, gdje mu je bilo rečeno da je običaj poslati "provodažiju", a ne izravno pitati. To mora biti starija osoba koju ljudi poštuju i naravno da sam pao ravno u zamku i bio prisiljen preuzeti tu ulogu. Nevjerojatno kako je to naporno. Dok su se Francesca i njezin ljubavnik zabavljali negdje među stijenama, ja sam se morao ponašati gotovo kao da sam i sam prosac. Tako, prvi put kad sam došao u posjet, nisam uopće smio ni spomenuti tu stvar, nego sam cijelu večer morao sjediti i piti pisco i u tišini pušiti jednu cigaru za drugom. Druge večeri morao sam učiniti isto, osim što sam u izvjesnom trenutku morao reći: "Francesca je vrlo lijepa, nije li vrijeme da je se pošalje u novi dom?"
Treće večeri morao sam reći: "Kapetan Papagato vrlo je dobar čovjek, zar ne mislite da je vrijeme da se vjenča s poštovanja vrijednom djevojkom?", a četvrte sam večeri morao izravno načeti temu rekavši: "Kapetan Papagato i Francesca čine veliki skandal time što zajedno izlaze, zar ne mislite da bismo tome trebali stati na kraj i smjestiti ih u zajedničku kuću?" Sve je to bilo strogo u skladu s formulom, kao i Sergiov odgovor: "Kako će se on brinuti za nju? Neka nam donese darove, da se vidi kako je dovoljno imućan."
Jadni kapetan Papagato morao je donijeti četiri vreće kukuruza, dvije vreće krumpira, ovcu, par vojničkih čizama i primjerak moje knjige o nacionalnim leptirima sa sličicama rta iskakanje, prije nego što je Sergio pristao na vjeridbu. Čini se da je ovdje normalno da ljudi žive zajedno i po nekoliko godina prije nego što se vjenčaju, i za početak je dovoljno da budu samo zaručeni. Možda je to ostatak načina na koji je Crkva bila sklona posvetiti brakove koji su već bili sklopljeni na domorodački način.
Od svega što se poslije dogodilo doslovno se sjećam samo užasnog mamurluka zbog trodnevne fieste, a Josef mi je rekao da sam se u jednom trenutku popeo na krov Gonzagove kuće i pomokrio se na Misaelova magarca. Molim se Bogu da je to netočno. Što se tiče Francesce i kapetana, Remedios mi je rekla da joj je Dona Constanza rekla da joj je Gloria rekla da joj je Francesca rekla kako je kapetan "apsolutni pastuh", a on se pak povjerio meni kako je Francesca "hvala Bogu nezajažljiva". Njih su se dvoje uselili u kuću do moje, te su sastavili krevet dovoljno velik da se na njemu smjeste njih dvoje zajedno sa sva četiri jaguara istovremeno, što znači da je cijela stražnja soba jedan veliki krevet. Tijekom sieste proizvode takvu buku da ja svoju provodim s ušima začepljenima voskom, no kako su mi s druge strane Don Emmanuel i Srećka, a prekoputa Dona Constanza i Gonzago, mogu slobodno zaboraviti i samu pomisao na miran san, osim ako se ne preselim drugdje.

26.

Pokolj u Rinconondu


Gradonačelnik Rincononda pojavio se na plazi sa svoja dva policajca upravo u trenutku kad je histerija obuzela gotovo sve pripadnike okupljenog mnoštva. Bio je izvan mjesta, na Don Mascarovoj hacijendi i istraživao sumnju na trovanje stoke, a veći dio vremena koje je inače pripadalo siesti proveo je na otupljujućoj vrućini, s rupčićem na licu tumarajući od jednog napuhnutog leša do drugog. Budući da je Don Mascar u svakom pogledu bio mjesni caudillo, bilo je sasvim logično da ima svakovrsne neprijatelje; možda otpušteni predradnik, ili peon koji je sumnjao kako je indiskretno ispupčen trbuh njegove kćeri patronovo maslo. Ali jedan od policajaca primijetio je vršak roga kako viri ispod površine pojilišta, pa su došli do zaključka kako je stoka zaista bila otrovana, ali da je počinitelj bio iz njihovih redova. Iako to nije bila njihova građanska dužnost, gradonačelnik i policajci pomogli su peonima da izvuku okrivljenog vola i sad su bili odjeveni u odjeću koju im je posudio sam Don Mascar, koji im je zahvalno ponudio da će njihovu odjeću oprati jedna od njegovih pralja. U takvim područjima svi razumiju kako je važno održavati dobre odnose između caudilla i organa koji provode zakon.
I tako se dogodilo da su se trojica muškaraca vratili u Rinconondo upravo kad su Abuelu Teresu za noge izvlačili iz vatre. Oko nje se zgusnula velika grupa ljudi, tako da isprva nije bilo jasno što se dogodilo. Čuli su strašno lelekanje ožalošćenih žena, bijesne povike muškaraca, te postali svjesni nazočnosti izvjesnog broja teško naoružanih stranaca neprijateljskog i prevarantskog izgleda.
Gradonačelnik je protrljao strnište svoje brade, skupio hrabrost i zauzeo svoje uobičajeno držanje puno odlučnog mačizma, te uronio u grupu ljudi. Ono što je najprije vidio bila su dva svećenika koji su klečali uz tijelo žene kojoj su davali posljednju pomast, a kad se nagnuo kako bi otkrio ženin identitet, ustuknuo je s užasom koji ga je tresnuo poput udarca u lice. Vidio je glavu na kojoj nije bilo crta lica. Bila je to krvava juha tekućina i mesa u modricama, napunjena komadićima ugljena i tinjajućeg drveta; bili su tu golemi žuti mjehuri, a iz iskrivljenih je usta dopiralo stenjanje kakvo je posljednji put čuo kad je jednome od njegovih ljudi bik tijekom fieste rasporio utrobu. Gomila je utihnula, kao da se iznenada uskladila s njegovim zaprepaštenjem. "Tko je to?" odlučno je zapitao.
"Baka Teresa", odgovorio je netko. "Ovi gadovi su je gurnuli."
"Je li mrtva?" pitao je on, a kad je otac Valentino podigao pogled i rekao: "Nije", gradonačelnik ga je prepoznao i shvatio da su se dvojica napasnih svećenika vratili i nekako prouzročili nove nevolje. Izvukao je svoj pištolj iz futrole i silovito ga zabo u prsa oca Valentina. Oči su mu blistale od gnjeva i prst mu se trzao na obaraču, ali povukao se s ruba ubojstva i pustio da mu pištolj padne niz bok. "Jeste li završili s odrješenjem?"
"Jesmo. Neće još dugo trajati."
Gradonačelnik je spustio pogled prema strahoti uz njegova stopala, koja je nekad bila jedna od najcjenjenijih starica u pueblu, pa se nagonski prignuo i prostrijelio starici čelo, po sredini, odmah iznad očiju. Budući da nikad prije nije učinio ništa slično, nije mogao znati da će se stražnja strana glave razletjeti i ukrasiti stopala i halje svećenika patinom krvi i moždine; no kad je to učinio, smrknuto se nasmiješio, rukom obrisao čelo i suho rekao: "Rijeka je u onom smjeru."
Dvojica su se svećenika užasnula. "Počinio si strahovit grijeh," zamucao je otac Lorenzo, "neka ti ga Bog oprosti."
"Brinite se vi za svoje duše", rekao je gradonačelnik i zazvao svoja dva policajca: "Reinaldo, Aratildo, zaključajte ovu dvojicu svećenika i uzmite izjave svjedoka. Ja ću morati predati izvješće upravitelju oblasti." Pošao je do skupine križara koji su se pokušavali učiniti neupadljivima na suprotnom kraju plaze. Vidio je da ih je dvadesetak i da se radi o gomili vrlo neugodna izgleda. Osjetio je šuplje ubode straha u trbuhu, ali je duboko udahnuo kako bi mu se proširile grudi, a on izgledao veći i samopouzdaniji. Posegao je u džep na prsima svoje košulje i izvukao bilježnicu iz koje su ispadali listovi, i u čijoj je spirali bila zataknuta olovka. Odmjerio je skupinu, držeći se potpuno hladnokrvno i nagonski točno pogodivši tko im je voda. Upro je prstom u njega i rekao: "Ime?"
"Emperador Ignacio Coriolano", odgovorio je on, a njegove su se pristaše nacerile.
"Da, vladin ministar", primijetio je sarkastično gradonačelnik. Vratio je bilježnicu u džep, izvukao pištolj iz futrole i podigao ga, lagano stisnuvši obarač. "Da ti pravo kažem, briga mene kako se zoveš. Ali svi ćete vi spustiti svoje oružje na zemlju pred sebe, a onda ćete koraknuti tri koraka unatrag."
Gradonačelnik je preko ramena dozvao grupicu muškaraca koja je još uvijek, s odbojnom opčinjenošću, promatrala ostatke bake Terese. Prišli su s oklijevanjem. Gradonačelnik je ponovio križarima zahtjev da spuste oružje, a zglob prsta pobijelio mu je na obaraču. Njihov vođa dobacio je pogled svojim drugovima kao da se odriče vlastitog kukavičluka, pa bacio naprijed svoju karabinku s pokretom koji je trebao odavati nonšalanciju, a ostali su muškarci slijedili njegov primjer. "Pokupite oružje", rekao je gradonačelnik seljanima, a onda se ponovno obratio križarima. "Ako želite ostati kod nas, vratit ćemo vam ga sutra ujutro."
Napadači su se rasuli po barovima i kupleraju, a gradonačelnik je njihovo oružje zaključao u istu školu koja je prije poslužila kao privremeni zatvor za očeve Lorenza i Valentina. Tu su dvojicu u međuvremenu u gradskoj vijećnici ispitala dva policajca, te dobila razmjerno istinit iskaz o događajima koji su vodili do smrti Abuele Terese. Jedan sat poslije, kad je gradonačelnik iskazima drugih svjedoka potvrdio da nije počinjen prijestup koji bi se mogao kazneno goniti, pustio je potresene svećenike, pod uvjetom da održe misu na staričinu sprovodu. To im seljani nisu dopustili učiniti, pa su njih dvojica pokajnički čekali dok se tijelo nije našlo u grobu, a ljudi se raspršili, pa su tek onda odrecitirali sprovodnu misu. Osjećajući se poraženo i postiđeno, otišli su do špilje s tri kipa i proveli noć u molitvi, tako da su se ujutro, hipnotizirani ponavljanjem svetih formula, pojavili jednako puni pravedničke sigurnosti kakvi su bili i prije tragedije na plazi.
Tijekom noći dogodile su se tri stvari koje su dovele do neizbježnog debakla koji je uslijedio sutradan. Kao prvo, banda napadača uistinu se gadno napila, jer su bili daleko od kuće, potreseni događajima toga dana i željni da jedni drugima dokažu svoju muževnost. Kao drugo, seoske kurve nisu s njima htjele imati posla, što je u njima najprije izazvalo gnjev, a onda i želju za osvetom koju je pojačalo piće. A kao treće, silom su provalili u školsku zgradu i dok je selo spavalo ponovno uzeli svoje oružje.
Kratko nakon zore ljudi u pueblu probudili su se od zvukova vriske i kletvi, pa isteturali iz svojih kuća samo da bi ugledali prizor tako barbarski da nitko od njih ništa slično nije vidio još od vremena Nasilja. Križari su masovno navalili na kupleraj i za kosu izvukli djevojke iz njega. Na njima su izvodili takve gadosti da na trenutak nitko, čini se, nije znao što bi.
Dvadesetorica muškaraca brutalno su na smjenu silovali osam djevojaka. Činilo se kao da svaki treptaj oka otkriva novi užas. Jednu su djevojku silovali dok joj je drugi muškarac istodobno držao usta otvorenima i čupao joj zlatni zub kliještima. Drugu su djevojku raširenih ruku i nogu prikovali o tlo dok joj je jedan muškarac gasio cigaretu na grudima, a drugi joj mokrio na lice. Treću su naglavačke objesili s grane i nemilosrdno bičevali, tako da joj je krv curila na zemlju i frcala preko plaze sa svakim zamahom volujske žile. Najstrašnije je bilo to što je vođa križara umetnuo svoju dvocijevku medu noge djevojke koja ga je odbila i povukao oba obarača.
Netko je uzjahao konja i sumanuto odjurio na Don Mascarovu hacijendu po pomoć. U selu, gradonačelnik se pojavio u spavaćici, ali naoružan pištoljem. Odmahivao je glavom kao da se želi uvjeriti u stvarnost onoga što gleda i upravo je nakanio ustrijeliti vođu, kad ga je metak u prsa zanio unatrag. Umro je a da se nitko nije pobrinuo za njega, najhrabriji i najpredaniji mirotvorac kojega je selo ikad imalo.
Kad su, pola sata poslije, Don Mascar i njegovi ljudi ugalopirali na plažu, većina je djevojaka bila mrtva. Bilo je to mjesto u kojem su žene postajale kurve iz nužde i zle sreće, pa je kurva mogla biti nečija sestra, majka ili dragana. Kurvanje se nije smatralo osobito sramotnim i u tom mjestu nije bilo one izopačene logike drugih zemalja, prema kojoj je sasvim prihvatljivo da je prostitutka prirodna žrtva nasilja. Seljani, osokoljeni pojavom svog caudilla, pridružili su se sumornom pokolju zlih muškaraca koji su donijeli smrt u njihove mirne domove.
Očevi Lorenzo i Valentino, uzbunjeni zvucima puščane paljbe, stigli su iz spilje kako bi otkrili da je slatki ranojutarnji miris mimoza zagušen oblakom kordita i ljepljivim, neodredivim smradom krvi. Djevojke su bile odnesene u kupleraj i sve što su svećenici vidjeli bila su okrvavljena tijela njihovih tjelesnih čuvara koja su seljani u visaljkama iznosili iz mjesta. Užasnuti, slijedili su povorku. Seljani su ih ignorirali, tišteći ih osjećajem da su nevidljivi. Otvorenih usta gledali su ih kako vitlaju tijela na grane divovskog ceiba i ostavljaju ih lešinarima i supovima koji su se već skupili. Ni jedan se od njih nikad prije nije križao tako mnogo i s takvom mehaničkom brzinom.
Na kraju im je iza leđa dojahao sam Don Mascar i rekao: "Odlazite."
"Odlazite?" glupavo je ponovio Valentino, a otac Lorenzo počeo je nešto dokazivati. "Ovo divljaštvo..." zaustio je, ali onda je uhvatio Don Mascarov pogled.
Don Mascar imao je šezdeset godina i bio je neslužbeni zakonodavac, zaposlenik, sudac, porotnik, dobročinitelj i osvetnik cijelog okruga još od svoje tridesete. U svoje je doba počinio i neka zlodjela, ali nikad poslije njih nije uživao u gorkom okusu u ustima, pa je tako stekao glas pravednoga i razumnoga čovjeka, što je osiguralo dugovječnost njegovoj vladavini. Njegova je finca bila tako velika da se na konju prelazila dva dana, imao je nekoliko tisuća grla stoke i posjedovao nepobjedivo držanje moćnika. Morao je samo s prezirom pogledati čovjeka pa da ovaj začepi gubicu.
Don Mascar je pogledao svećenike s visine svoga sedla i nagnuo se na njegovu jabuku kako bi konju oteretio noge. "Održat ću vam propovijed", rekao je lakonski. "Nisam filozof, ali ovo znam. Sve te vaše vjere uzrokuju ratove i sprečavaju brakove. Neće biti mira na zemlji sve dok svaka sinagoga, svaka džamija, svaka crkva i svaki hram ne budu sravnjeni sa zemljom ili pretvoreni u štagalj, a kad se to dogodi, nitko neće biti sretniji od samoga Gospodina Boga. A sad odlazite, ili..." i tu je pokazao prema tijelima koja su ukrašavali nespretni lešinari, "...ću vam dopustiti da se pridružite svojim prijateljima." Don Mascar je podigao obrvu i zamahao kažiprstom naprijed-natrag, istim onim pokretom kojim učitelji otpuštaju ukoreno dijete, pa su se dvojica svećenika odvukla kroz prašinu, tako užasnuti onime što se neobjašnjivo dogodilo skupini njihovih vjernih sljedbenika, da nisu mogli ni razgovarati jedan s drugim.
Četrnaest dana poslije, u glavnome je gradu novi bijes obuzeo monsinjora Rechina Anquilara, koji je odlučio svoje križare spojiti u vojsku koju nitko neće moći napasti. Upravo je razgovarao s očevima Lorenzom i Valentinom, čuo da su njihovi tjelesni čuvari bili poklani iz čista mira, pa stavio njihovo izvješće u dosje u kojemu se već nalazilo desetak onih koji su sadržavali jednako jezive priče. Činilo se da diljem zemlje nedužne misionare napadaju i muče. Zacijelo je na djelu nekakva sotonska urota. Ponovno je pročitao izvješće Ureda za vjeru i zaključio da se središte urote mora nalaziti u Cochadebajo de los Gatos. Čak je i ime tog mjesta zvučalo poganski.

27.

Poručnik koji je volio riđokose


Kapetan Papagato i general Fuerte često bi iznova obnavljali neobično prijateljstvo koje su razvili nakon što se ovaj potonji vratio iz centra za mučenje u Vojnoj školi za elektrotehniku i strojarstvo. General je još uvijek trpio razdoblja slabosti koja su bila posljedica strahovitog zlostavljanja koje je pretrpio na tom mjestu i upravo su jednom takvom prigodom, kad je general bio prikovan uz svoju visaljku zbog paralizirajućih bolova što mu ih je u ramenima ostavio strappado, kapetan Papagato i Francesca navratili kako bi mu pravili društvo.
Kapetan i njegova mlada supruga sjedili su i češkali uši svojoj gomili jaguarskih ljubimaca dok se general svim silama trudio da ne diše preduboko i pokušavao izbjeći gestikuliranje za vrijeme govora; počinjao se osjećati poput Engleza. "Kako vam se sviđa brak?" želio je čuti od Francesce.
"Nadoknađuje mi mnoge stvari", rekla je. "Kad je Federico pobjegao i poslije bio ubijen, strahovito mi je nedostajao, a bio je ubijen i moj stric Juanito. To je u meni ostavilo strahovitu prazninu zbog koje sam se pitala koliko sam još uopće živa."
"Kažu da se Federico poslije smrti oženio Parlanchinom. Tako kaže Aurelio."
"Ja u to vjerujem," rekla je Francesca, "a moj otac čuva lubanju strica Juanita u kojoj je rupa od vojničkog metka, ali nekako, to mi nije bilo dovoljno. Sad sam sretna."
General se namrštio. "Znate, strahovito mi je žao zbog toga. Da sam znao što u moje ime čine trupe koje su bile pod mojim zapovijedanjem, mnogo, mnogo bih ljudi poslao pred prijeki sud."
"To više nije važno, generale. Vojska mi je dala Papagata."
Kapetan Papagato nasmiješio se i pružio ruku da je pomiluje po kosi. "To je najljepša žena koju ste ikad vidjeli, zar ne, generale? Sve što čovjeku u životu treba jest nekoliko pretjerano izraslih crnih jaguara i Francesca, pa može biti zadovoljan." Zastao je: "Dopustite mi da vas pitam, generale, zašto se vi nikad niste ženili?"
"Nisam homić, ako na to misliš", rekao je general žučljivo. "Ja sam bio vjenčan s vojskom."
"Zar nikad nije bilo nikoga?"
"Jest", odgovorio je bolesnik, "a kako imamo mnogo vremena, mogu vam pričati o njoj, ako ste raspoloženi za slušanje."
Dvoje posjetitelja žustro je kimnulo, nadajući se da će čuti pojedinosti silno tragične i lascivne.
Generalove je oči zamaglilo sjećanje i pokušao je zamisliti njezino lice, ali sjećao se samo njezina mirisa.
"U to sam doba bio poručnik i imao sam iskustva kakva obično imaju mlađi časnici, ako znate što mislim."
Kapetan je kimnuo, a Francesca ga prostrijelila pogledom koji je odavao neke duboko ljubomorne slutnje.
"Bio sam poslan u Cucutu, a tamo se zaista nije imalo što raditi. Postojao je jedan bar i otprilike pet bordela, ali ni jedna od službenica nije bila vrijedna ponovljene inspekcije, ako mi opraštate što spominjem takve stvari. Subotom je na plazi jedan Židov pokazivao "najnovije filmove" koji su bili katastrofalni. Apsolutno bezvrijedni, a nebo bi se obično rastvorilo upravo kad bi se približio kraj, tako da najčešće nismo znali kako je radnja završila.
Jednoga sam dana bio u kinu i pogled mi je pao na riđokosu ženu. Bilo joj je dvadesetak godina, a ja vam odmah moram reći da sam uvijek bio lud za riđokosima. Ne pitajte me zašto, jer ne znam zašto, osim možda zato što je sa mnom u školu išla jedna djevojčica koja je imala riđu kosu i mirisala slatko kao sijeno. Možda to ne znate, ali riđokose uvijek najljepše mirišu. Slatko i čisto. Kao papaja i kozja krv. Ima nečeg u tom mirisu što me čini pobožnim, Bog mi oprostio. A najgore od svega je to što u ovoj zemlji gotovo da i nema ridokosih.
U svakom slučaju, uvijek sam u svojoj mašti znao da će žena koju ću voljeti, žena za cijeli moj život, biti riđokosa i .tad sam u kinu ugledao prelijepu riđokosu djevojku. Od tog trenutka nadalje, nisam se uspijevao usredotočiti ni na jednu riječ dijaloga, jer sam gledao u nju. Od samog su mi pogleda na nju leđima prolazili srsi.
Poslije sam se namjerno zaletio u nju, samo da bih je omirisao, a mirisala je još ljepše nego što je izgledala. "Tako mi je žao," rekao sam, "neoprostivo sam nespretan", a ona se nasmijala i rekla: "Oh, opraštam vam." Vidite? Točno se sjećam njezinih riječi, tako me oborila s nogu. Riskirao sam i rekao: "Smijem li vas otpratiti kući?" a ona je rekla: "Samo ako tome ne pridate nikakvu važnost."
Otpratio sam je kući i mislim da je se dojmila moja uniforma, jer kad sam se dan poslije vratio do male kuće u kojoj je živjela s majkom, ona mije domahnula s prozora i pozvala me unutra. Gotovo ne vjerujući u toliku sreću, ušao sam i na danjoj svjetlosti mogao vidjeti da joj je kosa duga i lepršava i da je tako čista da blista poput svježeg bakra. Imala je zelene oči i ja sam se već zaljubio, a njezin je miris ispunjavao sobu tako da sam ga poslije mogao osjetiti i na rukavu svoje uniforme.
Svakog sam dana odlazio tamo, a one bi me hranile, ispitivale o vojsci, a ja sam se trudio biti samopouzdan i svjetski mudar, onako kako to čine mladi muškarci. Uskoro su svi znali da joj udvaram, pa su ostali muškarci prestali dolaziti, a njezina je majka očito mislila da sam tako dobra partija da nam je dopuštala da zajedno šećemo bez pratnje.
Jednog sam joj dana priznao svoju ljubav, a ona je rekla da i ona osjeća isto. Bio sam tako uznesen da sam joj kupio najveći buket cvijeća koji ste ikad vidjeli. Bio je tako velik da je ispunio cijeli stražnji dio džipa, samo što sam joj ga donio prebačenoga preko sedla bojnog konja u punoj paradnoj opremi.
Razumijete, kako sam bio mlad, između ostaloga me motivirao i avanturizam seksualne naravi" - tu se Francesca nagnula naprijed, s obnovljenom znatiželjom - "i silovito sam se dao na ostvarivanje želje koju nisam mogao supregnuti, ako me razumijete.
Ali ona je u tom pogledu bila vrlo kruta. Nije bilo ničega na što bi pristala, čak ni na izviđanje ili prethodnicu. Nikakvih napada s oba krila ili tajnih operacija iza neprijateljskih linija. Ništa. Postao sam grozničav. Svake sam noći ležao budan i razmišljao o znate-već-čemu, a mašta mi je tako divljala da mi je jednom pukovnik rekao: 'Na mjestu voljno, poručniče', a ja sam salutirao i odgovorio: 'Hvala ti, draga.' Nisam čuo ni riječi od onoga što mi je rekao, pa se tako moja postrojba nije pojavila na paradi onako kako je zapovjedio.
Pozvao me u svoj ured i natjerao me da objasnim svoje ponašanje. Zgrabio sam bika za rogove i rekao mu istinu, a znate što mi je on rekao: 'Svaka će žena zauzeti pruženi položaj za paljbu ako joj ponudite brak'.
I tako sam iste večeri pod mjesečinom pao na koljena i zaprosio je, a prije nego što počnete prosvjedovati, dopustite mi da vam kažem kako su mi namjere bile ozbiljne i konačne, premda sam se nadao i dodatnim zalihama iz ekonomata.
Znate li što je učinila? Praktički me odvukla natrag u kuću svoje majke. Htjela mi je ugurati rupčić u usta kako ne bih svojim dahtanjem slučajno probudio njezinu mamu, pa mi je raskopčala uniformu. Mislio sam: 'Hvala vam, pukovniče, o, hvala vam' i nakanio mu kupiti veliku bocu viskija, a onda me ona povukla dolje na krevet." (U tom se kritičnom trenutku Francesca tako nagnula naprijed da joj se stolac opasno nakrivio, a kapetanu Papagatu postalo je neugodno.)
"Prirodno, počeo sam je razodijevati i bio sam na sedmom nebu. To je zbog mirisa, mislio sam: 'Ridokose su anđeli koji su pali na zemlju, a ja sam u raju'. Najprije sam se razočarao zato što se pokazalo da su joj dojke male kao u desetogodišnjakinje, a ona obla utvrđenja u potpunosti su bila umeci načinjeni od vrećica sa sušenim cvijećem, što je objašnjavalo i divotu njezina tjelesnog mirisa. Mislio sam: 'Nema veze, nitko nije tako savršen da čovjek ne bi mogao prijeći preko malog nedostatka', a bio sam tako svladan, znate, požudom, kad već ne mogu smisliti blažu riječ, da sam krenuo u otvoreni napad na njezin glavni stožer. Rekla je: 'Ne, ne, čekaj da ugasim svjetlo', a ja sam govorio: 'Nemaš se razloga stidjeti, želim ti se diviti.' Uslijedilo je prilično hrvanja, mogu vam reći, i to u potpunoj tišini, da ne probudimo njezinu majku, a ja sam pobijedio. A znate li što sam vidio poslije te bijedne pobjede?"
"Ne", rekla je Francesca zadihano i pomalo nepotrebno.
"Vidio sam da nije prava riđokosa. Prava boja njezine kose bila je crna. A razočaranje i osjećaj prevarenosti bili su tako gorki da nikad više poslije toga nisam mogao svoje srce povjeriti ženi. Osim toga, nisam poslije baš ni susreo mnogo riđokosih. A i da jesam, ne bih mogao odrediti jesu li prave riđokose ili nisu, barem ne dok se ne bih već kompromitirao."
Kasnije te večeri, Francesca je na trenutak svratila posjetiti generala s izlikom da mu donosi mango. Sramežljivo se nasmiješila, zastala, pa upitala: "Onda, jeste... jeste li poslije ipak nešto imali s njom?"
General Fuerte udaljeno se nasmiješio i pomaknuo kako bi uklonio strelicu boli iz svoga vrata. Lice mu se razvedrilo, pa je potapšao rub svog nosa: "Moje me sjećanje izdaje", rekao je i namignuo.

28.

Concepcion kupuje dar za Njegovu Uzoritost


Bio je kardinalov imendan i Concepcion je uzela Cristobala za ruku i povela ga u glavnu ulicu, u potragu za darom. Imendani su joj uvijek predstavljali problem, zato što nije imala spomena vrijednu plaću, već je živjela od onoga što joj je, u smislu hrane i smještaja, osiguravao život u palači. Inače je, kad bi nešto zatrebalo njoj ili Cristobalu, mogla poći kardinalu, ali naravno da nije mogla otići k njemu kako bi zatražila novac kojim će mu kupiti dar. Uzela je prsten koji je bio posljednje što joj je ostalo od majke, pa ga za bijednu cijenu prodala "Sirijcu" koji ju je uvjerio da to nije pravo zlato; dao joj je dovoljno novca da kupi još lijekova od bruja u faveli i dar za kardinala.
"Postaje sve gore", rekla je vraču. "Trbuh mu se napuhuje kao trudnoj ženi, a misli su mu tako zbrkane da se bojim kako jednog od ovih dana više neće sam sebe prepoznati u zrcalu. Što se može učiniti?"
Vrač je bacio kauri školjke na prostirku pod svojim nogama i čučnuo nad njih, mršteći se dok se napinjao da ih protumači. "Vidi li još uvijek demone?"
Concepcion je zastrašeno kimnula. "Ovih je dana jako loše."
Brujo je duboko povukao iz svoje cigare i ispuhnuo dim preko školjki kako bi im pomogao da progovore. "Ima lošu savjest."
"Uvijek je imao lošu savjest, učitelju."
"Morate paziti na dijete, senora. Osim što neumorno kopa nos, što će prije ili poslije izazvati krvarenje i dovesti do zaraze crvićima koje ima ispod nokata, mislim da će imati i drugih problema. Pogledajte, bacio sam školjke da pitam za vašeg muškarca, a dobio sam razmještaj koji znači 'dijete'."
"Meni to ništa ne znači, učitelju." Concepcion se osvrnula po limenoj kolibi sa stručcima sušenih trava i smežuranim fetusima Hama. Zadrhtala je pred ekekkom, kućnim božanstvom koje je čuvalo dovratak, te pokušala ne misliti na to je li njegova divlja kosa došla s mrtvaca ili nije. Crte lica bile su mu izvučene linijama od kauri školjaka, a izraz veselog, uzvišenog znanja u njoj je izazivao nelagodu.
"Stavit ću vilco u lijek," rekao je vrač, "od toga će mu se pogoršati. Vidjet će demone mnogo jasnije i bit će prestravljeniji nego ikad, tako da se na to morate prirediti i shvatiti da ja uzrokujem tu krizu kako bi sve prošlo mnogo brže. Jeste li spremni na to?"
Concepcion se stisnulo srce, a lice joj se objesilo, ali je rekla: "Da, učitelju", tihim šaptom koji je odavao njezinu bojazan. "A što ako se pogorša, a poslije ne prođe?"
Brujo je odmahnuo glavom i pogladio sijede pramenove svoje brade. "Morat ću doći k njemu i boriti se s demonima, a možda ću se morati boriti i s njim, da mu dušu protresem natrag u tijelo."
"Ne možete", rekla je Concepcion. "On je svećenik."
Brujo se nasmijao tako da je njegov nedostatak prednjih zubi privukao Cristobalovu pozornost i na trenutak ga omeo u drmusanju prsta u uhu. "Svejedno mogu doći", odvratio je brujo.
"Hvala vam", rekla je Concepcion. "Gledajte, donijela sam vam nešto naranči i kokoš."
"Ne mogu prihvatiti plaću; tad bi moju moć isprala kiša."
"To nije plaća, nego dar."
"Onda vam zahvaljujem, i neka vas Chango čuva svojom grmljavinom, a Oshun vam očuva ljepotu. Ovdje je lijek."
Concepcion je napustila kolibu i izašla u blato favele. Na suprotnoj strani dna doline mogle su se vidjeti lijepe zgrade glavnoga grada, s vladinim četvrtima i hotelom Hilton koji su se uzdizali iznad kolonijalnih kuća čija su pročelja većinom bila zamijenjena izlozima od pleksiglasa. Mogla je na jednoj strani vidjeti kardinalovu palaču, a primijetila je i da vječita kišica lebdi u tom smjeru. Pomislila je na Njegovu Uzoritost koja razdraženo cokće jezikom i seli svoj stolac s travnjaka u kloštar.
Na planinskim je obroncima vidjela "villas miserias" o kojima se katkad ublaženo govorilo kao o "novim gradovima", a koje su okruživale grad i tjerale posjetitelje da primijete kako je, u usporedbi s njima, bogatstvo središta nekako opsceno. Na trenutak je zastala i promatrala dio četvrti u kojoj se zatekla. Dvanaestogodišnja prostitutka čije je često kašljanje proizvodilo krvave ugruške koji su se stvrdnjavali oko njezina dovratka, čekala je na mušterije previše siromašne da bi joj platile nečim drugim osim plastičnim tričarijama i uvredama. Golo je dijete na kiši prala djevojčica koja joj je mogla biti sestra, no vjerojatnije je bila dijete-majka. Psa koji se bojao vode mala je grupica pijanaca sa sigurne udaljenosti gađala kamenjem. Jurio je u krugovima i bilo je samo pitanje trenutka kad će se srušiti i pristati da ugine.
Mačji je leš ležao u blatnoj mlaki, a lešinar je kružio iznad njega, razdražujući svoju glad. Nešto više na padini, neka je žena cviljela, vjerojatno zbog smrti ili zbog trudova. Leđima oslonjen o straćaru, muškarac je bolno vršio veliku nuždu, hlača smotanih oko gležnjeva. Cristobal ga je motrio posve opčinjen. "Taj čovjek kaka", objavio je, pokazujući prstom.
"Svi kakaju", odgovorila je Concepcion.
"A kardinal?"
"Čak i kardinal."
"Kladim se da on ne kaka."
Uzdahnula je i uzela ga za ruku, započinjući dugu šetnju, dolje, prema blistavim dućanima u kojima bi mogla pronaći dar za svog ljubavnika i gdje će neizbježno pasti u napast da ga potrati na šminku, na svjetlucave sentimentalne ukrase u obliku životinja, na ogrlice koje opisuju čudesa svetaca. Neizbježno će dodirivati te predmete, osjećati njihovu čvrstinu i težinu u svojim rukama i vraćati ih natrag na police, jer će je prodavač sumnjičavo gledati. A onda će ući bijela osoba i isti će prodavač usrdno poletjeti i pitati: "Mogu li vam kako pomoći?"
U Ulici Bolivar naišla je na štand na kojem su se prodavale ploče. Zasićena potragom za neodređenim darom, zastala je i nemarno listala kroz kartonske četverokute. Pronašla je one iz Sjedinjenih Država, koje su prikazivale muškarce duge kose, poput vragova, lica našminkanih kao da su indijanske maske; vidjela je da se svi mršte ili su ljutiti. Bilo je i onih na kojima su polugole plavuše zauzimale zavodljive poze; kosa tih žena bila im je obilno složena na vrhu glave, a pazusi bez dlaka, kao u djevojčica. Bilo je i slika crnaca sa sunčanim naočalama, kose ošišane ravno preko tjemena, koja im je zbog toga izgledala kao platforma. Pokazala je jedan od omota ploča Cristobalu: "Ako nastaviš kopati nos, na kraju ćeš ovako izgledati."
"Jesu li to astronauti?" pitao je. "Želim biti astronaut, a kad umrem, želim biti kolibrić." Podigao je ruke i pokušao njima mahati tako brzo da su bile samo maglovito vidljive. "Izgledam li već kao kolibrić?"
"Brže", rekla je Concepcion. "Ovom brzinom postat ćeš samo roda."
Među pločama s vallenatom Concepcion je naišla na jednu koja je od vrha do dna, i sprijeda i straga, pokazivala svoju ozbiljnost. Prikazivala je bistu muškarca s obješenim usnama i izrazom kiselog neodobravanja na licu. Pregledavala je strano pismo i nije otkrila ni jedan uskličnik; Njegova je Uzoritost uvijek govorila kako je odsutnost uskličnika znak ozbiljnosti i dobrog stila pisanja. Velikim je crnim slovima na omotu pisalo: "Beethoven: Treća simfonija (Eroica)" i Concepcion se začudila kako je to nerazumljivo. Podigla je omot prema prodavaču na štandu i pitala: "Odgovara li ovo ozbiljnom, bogatom muškarcu s dobrim ukusom?"
"Samo takvom i odgovara", odvratio je muškarac. "Imam je već deset godina i nitko je nije kupio."
"Ja ću je kupiti", rekla je brzo. "Koliko košta?"
Prodavač je primijetio svjetlost nade u njezinim očima i siromaštvo njezine odjeće, pa ga je svladalo milosrđe. "Uzmi je", rekao je. "Oduvijek je bila tvoja, a ne moja. Ako ikad poružniš, donesi je natrag."
Ona je stisnula dragocjeni predmet uz svoja prsa i pokušala ne zaplakati od zahvalnosti. Vratit će se natrag i od Sirijca ponovno otkupiti majčin prsten.
Njegova Uzoritost odmotala je papir s dara i bila dirnuta. "Ovo nisam čuo još otkad sam bio mlad", rekao je. "Kad mi je bilo devetnaest godina, pošao sam sa svojim bratom, Salvadorom, onim koji je zabrljao u sjemeništu zato što je bio sklon prostačkoj poeziji i poslije nestao, a ovo smo čuli u Quitu, kad smo bili u Ekvadoru. Bilo je veličanstveno, a poslije smo izašli tako dobro raspoloženi da se Salvador pravio daje Superman i poskakivao ulicom kao idiot, a meni je prva tema još tjednima odjekivala u glavi."
"Znači, sviđa vam se?"
"Oduševljen sam. Kako si znala da će mi se svidjeti?"
Napravila je prefriganu grimasu i rekla: "Nisam ja tako glupa."
Otišla je u kuhinju napraviti pichones con petitpois i ubrzo poslije toga čula zvuke Beethovena kako lebde kroz kloštre i hodnike. Prestala je s izvlačenjem crijeva iz goluba i stajala savršeno mirna. Nešto ju je natjeralo da se ostavi kuhanja i potajno se uspne gore, gdje je sjedila na podu pred kardinalovom radnom sobom, ruku ovijenih oko koljena. Dok je pozorno slušala, počela je, i ne znajući, plakati, a kad je ploča završila, kardinal je izašao iz sobe i našao je na hodniku, s čistim crtama koje su joj se spuštale niz lice, na mjestima gdje se isprala prljavština posla. Podigla je pogled prema njemu i objasnila: "Querido, bilo je to tako lijepo, kao vođenje ljubavi."