Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe

First topic message reminder :



U završnoj knjizi kronika o čudesnom gradu u Andama, Cochadebaju i njegovim još neobičnijim stanovnicima Louis de Bernieres vratit će se svim onim sada već dobro znanim likovima iz prethodnih knjiga. Don Emmanuel, Dionisio Vivo i ostali morat će se još jednom suočiti s kušnjom u obliku bremenitog nasljeđa lika i djela kardinala Guzmana. Progonjen osobnim demonima Guzman će možda pomalo naivno i nehotice pokrenuti lavinu događaja koja će kulminirati križarskim pohodom Nove Inkvizicije. Zemlju koju je već poharala vojska i kokainska mafija, sada će dohvatiti pošast vjerskog fanatizma. Pod krinkom vjere počet će novi niz besmislenih brutalnosti; spirala nasilja opisat će novi krug pakla. No usred tog kaosa i dalje se događaju čudesno lijepe stvari. Nove ljubavi će propupati, stare rane zacijeliti, a neke će duše ponovno biti rođene. Stanovnici Cochadebaja svoju će slobodu morati obraniti onako kako to ljudi rade vjekovima – s oružjem u ruci i srcem u grudima.

29.

Na putu u posjet obitelji
Dionisio neočekivano stječe još dvije ljubavnice


Dionisio je zatvorio kuću i pošao potražiti svoja dva mačka. Jednoga od njih pronašao je kod Josefa, gdje je od žene ovoga potonjega žicao panelu, a drugoga je otkrio iza Palače gospodara gdje je nostalgično grebao, onako kako bi to činio u divljini. "Venga, gatito", rekao je, a velika je životinja prema njemu nedužno podigla pogled golemih jantarnih očiju. "Dođi," rekao je Dionisio, "idemo kući." Crni je jaguar sumnjičavo oklijevao, a onda slijedio svog gospodara, zaigrano udarajući za uho drugog mačka i grizući mu vrat. "Vrijeme je da vas dvojica odrastete", rekao je Dionisio i nastavio prema Sergiovoj kući.
Tamo su bili kapetan Papagato i Francesca, a svi su se divili početnim oblinama njezine prve trudnoće. Dionisio je s njima pročavrljao na temu djece, a onda su on i Sergio pošli u koral kako bi lasom uhvatili konja i osedlali ga. Konj je nekoć pripadao Pablu Ecobandodu, posvud poznatome kao "El Jerarca", a bio je živahan sivi pastuh koji se ovih dana protivio odvajanju od svojih ženki i zbog toga gaje bilo teško uhvatiti.
Ni današnji dan nije bio iznimka. Sergio ga je namamio grenadillom dok se Dionisio prikradao s uzdama, ali konj je u posljednji trenutak naćulio uši, frknuo i pobjednički otišao ha suprotni kraj korala, s grenadillom sigurno uglavljenim među sjekutićima. "Mierda", uzviknuli su obojica, a Sergio je rekao: "Zašto mu ne zapovjediš?"
Dionisio je bio slavan po tome što je mogao izravno komunicirati sa životinjama, ali odmahnuo je glavom i odgovorio: "Sve je to divno i krasno, zapovjedi mu, ali neće on mene poslušati. To je pravi latino konj, amigo, i zato će raditi samo kad nema drugog izbora. Vjeruj mi, on i ja smo stari prijatelji i on zna da mu predstoji dugačko jahanje. Dođi ovamo, caballo, ili ću tvoju hranu dati mulama."
Konj je zabacio uši i pokazao zube u onom tipičnom konjskom izrazu koji je nalik na poremećeni osmijeh, pa žustro kaskao naprijed-natrag duž ruba korala. Ugrizao je jednu od kobila za leđa, te mirno i zadovoljno stajao dok se ona ritala prema njemu. "Morat ćemo ga uloviti lasom", rekao je Sergio.
Danas se laso većinom izrađuje od plavog najlonskog konopca, a posljedica tog napretka jest da je konje mnogo teže uloviti. Konopac se stalno i nepovratno kovrča, zbog čega je njime nemoguće napraviti savršenu petlju, a k tome još i ozbiljno oprlji ruku ako konj odluči potrčati. Ali Sergio se još uvijek koristio staromodnom vrstom koja je bila načinjena od sukane goveđe kože i koja je stvarala obilne kružne petlje, pa je s njime opušteno prišao neposlušnom konju na samo nekoliko metara udaljenosti. Ovaj potonji ugledao je laso i povukao se unatrag, pa je Sergio namjerno prošao pokraj njega i napravio se kao da će odaslati konopac prema drugom konju. U posljednjem se trenutku okrenuo i uredno smjestio laso preko vrata zaprepaštenog pastuha.
"Nije baš jako bistar, zar ne?" komentirao je Dionisio. "Svaki put padne na tu foru."
"Neki ljudi kažu da konji nemaju pamćenje," primijetio je Sergio, "ali moje je mišljenje da on voli biti uhvaćen. Jednostavno, pitanje je časti praviti se da se opire i u tom je smislu konj vrlo sličan ženi, zar ne, cabron? Samo što se čini da se tebi ne opire ni jedna žena." Sergio je škljocnuo zubima i raskalašeno se nasmiješio.
Jednom ulovljena, životinja je mirno stajala dok joj je Dionisio na leđa stavljao kožnu garru, zavitlao na nju sedlo, a onda joj pritegnuo cinturon oko prsa. Dok je stavljao uzde, konj je sasvim namjerno nagazio na Dionisijevo stopalo i prebacio težinu na njega. "Ay, ay, ay", uzviknuo je Dionisio, gurajući životinju u rame kako bi je natjerao da se pomakne. "Hijo de puta."
Sergio se nasmijao prekriženih ruku, oslonjen leđima o ogradu korala. "Nije konj taj koji nema pamćenja. Svaki put te ovako ulovi."
"Ovaj konj je jedna vraški duhovita živina", rekao je Dionisio potišteno, pregledavajući svoje nožne prste koji su već otjecali. "Kad sam ga dobio, u njemu nije bilo nimalo duha, a sad izvodi štosove." Uzjahao je pastuha i odmahnuo glavom kako bi uklonio dugu kosu s lica. Sergio je podigao pogled prema njemu i nasmiješio mu se, misleći kako izgleda baš kao pravi Indijanac iz starog vesterna, s policijskim pištoljem zataknutim za pojas i dugačkom košuljom koja mu je služila kao odjeća. Ali u usporedbi s Dionisijem, konj je bio vrlo raskošno urešen, jer je još uvijek nosio opremu koju je posjedovao njegov prijašnji gospodar, kokainski mafijaš Pablo Ecobandodo, koji ga je uresio kožom optočenom srebrom i smaragdima. Kad je dan bio sunčan, Dionisija se nadaleko moglo vidjeti kako se približava, zbog sjajnih bljeskova s njegova sedla, a to je bio još jedan razlog zbog kojega su se prema njemu s praznovjernim strahopoštovanjem odnosili čak i oni koji su ga dobro poznavali.
Jaguari su slijedili konja, šapama mu pokušavajući dohvatiti rep i izbjegavajući ritanje, a Dionisio je odjahao do kuće svake od svojih žena, ostavivši posjet Leticiji Aragon za kraj. Kupala je prvo od preživjele Dionisijeve djece, pa se nasmiješila i podigla lice prema njemu kako bi se on mogao prignuti u sedlu i spustiti poljubac na njezin obraz. Podigla je i djevojčicu na poljubac, a on ju je potapšao po obrazu i na trenutak je zibao u naručju. To je dijete bilo Anica Primera, jer on je imao trideset dvoje djece od kojih su sva bila nazvana prema redoslijedu svog dolaska na svijet. Svi su se dječaci zvali Dionisio i na vratovima imali nasljedni ožiljak od noža i konopca, a svih se osamnaest djevojčica, prema njegovoj želji, zvalo Anica. Ono što su sva ta djeca imala zajedničko bile su zapanjujuće plave Dionisijeve oči, kakve su se mogle pronaći i u njegova pretka, Condea Pompeya Xaviera de Estremadure, kao i njegova oca, generala Hernanda Montesa Sose.
Bilo bi mu brže hodati, jer je svladao indijansku vještinu prelaženja golemih udaljenosti preko neprohodnog tla za vrlo kratko vrijeme. Tu su vještinu posjedovali i Aurelio i Pedro, a strahovito je frustrirala svakoga tko je s njima putovao, jer se taj zatekao kako zaostaje za ljudima koji su se očito kretali vrlo polako. Aurelio je, naravno, bio sposoban istodobno biti na dva mjesta i poznavao je tajnu uzlijetanja u orlovskom obličju, ostavljajući za sobom svoje tijelo, praznih očiju i nepokretno. I Dionisio je mogao odati isti dojam brzinom svoje sposobnosti putovanja, no danas je iz nekog razloga poželio uzeti konja i ići bez žurbe. Katkad je dobro biti običan.
Bila su mu potrebna tri dana jahanja da stigne u Santa Mariju Virgen. Navečer bi zapalio vatru i čekao da mu jaguari donesu vizcachu ili cuija koje će ispržiti nad plamenom, a onda bi bacao kamenje niz planinsku padinu iz čistog zadovoljstva da može gledati kako mačke jure za njima u mačjoj karikaturi nogometa. Kad bi zahladnjelo, povukao bi se u svoj bivak među stijenama i uzeo gitaru. Od svega bi najprije odsvirao svoj "Requiem Angelico" u spomen na Ramona i Aniku, a katkad bi neobična planinska akustika nosila tu sablasnu melodiju prema udaljenim seocima gdje bi se razgovor zaustavio, a ljudi bi se prekrižili, u uvjerenju daje to pjesma Božja koja dopire do njih posebnim širenjem zračnih valova nebeskog etera. Poslije toga bi u noć poletjeli zvuči jecanja dok bi se bake prisjećale svoje mrtvorođene djece, a supružnici koji se godinama nisu zagrlili pred licem ljepote posezali bi jedno za drugim za utjehu.
Poslije toga bi Dionisio improvizirao još neke od svojih glasovitih glazbenih palindroma koji su i sprijeda i straga zvučali jednako. Time se počeo baviti kao čistom intelektualnom vježbom, no otkrio je kako oni posjeduju hipnotičku fascinaciju koju su uzrokovali zbunjujući odjeci déjŕ vu u glavi slušatelja. Bio je to osjećaj najdublje moguće i očito neutemeljene nelagode, koja bi nestala čim bi slušatelji bili obaviješteni zašto se to događa. Dionisio je imao dojam da tim euterpskim palindromima izražava sav nemir svoga doba i, zaista, na njima je zaradio pristojnu svotu. Oduševljeno ih je transkribirao meksički muzikolog koji je živio s Enom i Lenom, te ih slao u Mexico City, odakle ih je muzikologov agent odašiljao po cijelom svijetu.
Kad bi postalo tako hladno da glazbenikovi prsti više nisu htjeli surađivati, Dionisio bi se smjestio pod svoju deku i, prije nego što bi pao u san, razmišljao o prošlosti. Snovi bi mu nastavljali temu misli i on bi opet bio u Ipasuenu, pio vino s Ramonom i vodio ljubav s Anikom. Nekako bi bivao i u prošlosti i u sadašnjosti, a Anica bi ga zadirkivala što sad ima tako mnogo žena, dok bi joj on odgovarao: "Zekoslava, toliko ih je potrebno da bi nadomjestile tebe", na što bi se ona nasmijala i rekla: "Ali ja sam još ovdje", a on bi se zatekao zbunjenim i nesposobnim da joj odgovori. Jednom je imao noćnu moru u kojoj mu je došla onakva kakvu su je ostavili poslije ubojstva i on se probudio gušeći se od užasa zbog njezinih odsječenih očnih kapaka, usta bez usana, krvavih rupa tamo gdje su joj bili odrezani nos i uši. Žalosno je prema njemu pružala njegovo prvo dijete koje je zajedno s njom umrlo u utrobi. Ponovno je proživio ludilo i bijes koji su pronašli tek maleni ispušni kanal kad je na trgu Četvrti Jerarca ubio Pabla Ecobandoda.
Ujutro bi se probudio obgrljen raskošnim jaguarima, njihovom željom za toplinom i njihovim slatkim mirisom na sijeno i jagode, pa bi se morao pohrvati s njima da bi se maknuli. Odlomio bi komad kruha za doručak i razmišljao o izmaglici koja se kotrljala niz doline. Katkad bi se uspeo prema oblaku tako da bi sunce usporedno moglo sjati iza njegovih leđa, bacati njegovu sjenu na maglu i stvarati aureolu koja bi ga okruživala kao sveca. Bila bi to crna sjena s aurom svjetla duginih boja koja je oponašala svaki njegov pokret i davala mu naznake života koji će stići kad bude živio u Anikinu svijetu.
Najčešće bi jahao ispod snježne crte, iz straha pred provalijama i iz poštovanja prema svom konju. Pazio bi na lavine i početak sorochea, a katkad bi žmirnuo prema suncu, u nadi da će ugledati kondore kako se uzdižu na toplinskim zračnim strujama u svojoj neprekidnoj potrazi za nimalo veličanstvenom strvinom ili bolesnom ovcom. Kad bi ugledao orla, mahnuo bi, sluteći da bi to mogao biti Aurelio, a kad bi bio niže, tamo gdje počinje marana, učinio bi isto kad bi ugledao sokologlavu papigu, za slučaj da je to Lazarov duh.
Kad je konačno ujahao u Santa Mariju Virgen, bilo je podne, a on i jaguari bili su prekriveni finom, bijelom putnom prašinom. "Hola", javio se starcu i starici, mahnuvši rukom onim lijenim seljačkim pokretom koji želi reći kako je sve na svijetu dobro i ništa nije vrijedno brige. Odmahnuli su mu, široko se osmjehujući kroz praznine gdje nisu imali zube, a on je prošao prema kući djevojaka koje su se brinule za njegov auto.
Sputao je pastuha uz dovratak i ostavio ga da zadovoljno žvače busen slame koji je tamo visio s krova, pa se pognuo i prošao kroz vrata. Na trenutak zaslijepljen zbog tame, zazvao je: "Ines? Agapita?", a glas iz kuhinje odgovorio mu je: "Jesi li to ti?"
"Naravno da sam ja. Tko bi drugi bio?"
"To ovisi o tome tko je ja. Ako to nisi ti, mogao bi biti netko drugi."
"Dionisio je," odgovorio je on, "na putu sam u posjet svojim roditeljima", a Agapita je izašla, brišući ruke, sa sramežljivim osmijehom na licu. "Odmah sam znala da si ti," rekla je, "samo sam trošila vrijeme dok ne završim s motanjem tortille."
"Izrastaš u takvu ljepoticu da mi to slama srce", rekao je Dionisio. "A kako je Ines?"
Nasmijala se komplimentu, a onda joj je, na spomen sestre, preko lica prešao oblak. "Bila je glupa", rekla je. "Izađi i pogledaj."
Iza kuće, Ines je slagala papagajsko perje po vjetrobranu Dionisijeva automobila. Podigla je pogled dok je njih dvoje izlazilo iz kuće, postiđeno dahnula i otrčala uzbrdo, rukama prekrivši lice. Gotovo odmah spotaknula se preko kamena i pružila se po tlu. Zagrabivši naprijed, Dionisio je prišao mjestu na kojem je ležala, uhvatio je pod pazuha i podigao, no ona je još uvijek rukom prekrivala lice i nije ga htjela ni pogledati. On ju je uhvatio za zglobove i silom joj odmaknuo ruku s lica. "Pogledaj me", rekao je.
Vrlo polako, ona se okrenula i prvo što je ugledao bilo je da joj usne drhte i da su joj oči pune suza. Sljedeće što je vidio bila je poprečna kredasta mrlja koja se neravnomjerno širila od njezina čela do vrata i najprije je pomislio kako ju je napala neka izobličujuća, parazitska gljivica. A onda je shvatio što je to, pa ga je počeo tresti bijes.
"To je izbjeljivač kože. Za ljubav Božju, Ines, kako si mogla biti tako glupa?" Bio je tako bijesan da je na trenutak podigao ruku kao da će je udariti, ali onda je uočio njezin jad, pa mu je ruka pala uz bok. Okrenuo se prema Agapiti. "Svi znaju da je ta stvar živi užas. Za Boga miloga, zašto je to učinila?"
"Zbog tebe", rekla je Agapita. "Kad počne krvariti i kad postane žena, želi biti jedna od tvojih žena i misli da će ti se više sviđati ako bude bijela."
Bio je očajan i zaprepašten. Spustio je pogled prema djevojci koja je ležala na tlu i jecala. Imala je predivnu tamnu kožu, onakvu kakvu imaju Indijanci s malo crnačke krvi koja ih čini dojmljivijima, boje zbog kakve mnoge bijele žene danima leže na suncu kako bi je dobile. Bijes mu se nije primirio; položio je svoju podlakticu uz njezinu i zatražio odgovor: "Koja je ovo boja? Nije li tamnija od tvoje? Želiš li me uvrijediti?"
Agapita mu je položila ruku na rame i rekla: "Budi ljubazan prema njoj, nije si mogla pomoći", a Dionisio je rekao: "Ima li još uvijek tu stvar? Hoćeš li mi je donijeti?"
Agapita se vratila u chozu i izašla s bočicom. On ju je uzeo od nje i pregledao etiketu. Upamtio je ime tvrtke koja ju je proizvodila, a onda ju je zavitlao prema planinskoj padini. Uz tup udar, boca se razbila, a on se prignuo i podigao Ines na noge. Rukom joj je protrljao obraz i zatresao glavom: "Jako si glupa," rekao je, "oduvijek si trebala biti jedna od mojih žena. Samo sam čekao da dorasteš."
Djevojci je srce poskočilo u grudima i ona se kroz suze nasmiješila. Mali joj se vragolasti osmijeh pojavio na usnama. "A Agapita?"
Iznenađena se lica okrenuo prema starijoj sestri. "I ti također?"
Djevojka je slegnula ramenima i lagano podigla ruke, pa ih pustila da joj padnu uz tijelo i rekla: "A koga drugoga ima? Svi su muškarci otišli u gradove."
Podigao je obrve i razmišljao o sudbini koja se urotila da od njega učini odgovornog Don Juana. Primijetio je da su se njegovi ljubimci jaguari uspeli na krov kuće gdje su sladostrasno uživali u suncu poslije dana hladnoće u sierrama. "Nema više izbjeljivača kože", rekao je, a djevojke su odmahnule glavama. "Oponašaj njih i leži na suncu dok ti se ne vrati boja", uputio je Ines, pokazujući prema mačkama.
"Kad se budeš vraćao, provest ćeš noć sa mnom", obznanila je Agapita, slijedeći svoj vlastiti lanac misli.
Sljedeća Dionisijeva kampanja u La Prensi bila je protiv izbjeljivača kože, no čak i nakon što je postigao da ovaj bude zabranjen, ljudi su ga nastavili donositi kao krijumčarenu robu. Bezbrojne su izrabljivane žene po pretjeranim cijenama nastavljale upropaštavati baršunastu tamu svoje kože u uzaludnoj nadi da će podići svoj društveni ugled i poželjnost.
Ali posjetiteljima sela Santa Maria Virgen katkad pokazuju mjesto na planinskoj padini kamo je Dionisio Vivo bacio bočicu izbjeljivača kože, na kojem je izrastao stručak ljubičastog ljiljana umrljanog bijelim, kao vječni podsjetnik svim rasama da ne podcjenjuju vlastitu ljepotu.

30.

Simfonija Erotica


Napuštena su djeca iz kanalizacije nestajala. Svećenici i časne sestre, savjesni pripadnici povlaštenih, dobre udovice, onih nekoliko socijalista spremnih da preraspodijele vlastita dobra, svi su oni otkrili kako prljava djeca isparuju. Poznata se lica više nisu pojavljivala u pučkim kuhinjama, a činilo se da se broj kuštravih, rahitičnih malih strašila koja su prosjačila na ulazima u mramorom popločane dućane i trgovačke centre svakim danom smanjuje. Poštovanja vrijedne kućanice i uznemireni poslovođe odahnuli su s olakšanjem i govorili: "Drago mi je da se nešto poduzima. To je bila sramota." Kupci više nisu grčevito držali svoje novčanike ili neprekidno provjeravali je li još uvijek na mjestu umirujuća izbočina u stražnjem džepu, koja je sadržavala njihove kreditne kartice, vozačke dozvole i osobne karte. Više se nije morao podizati ton i jačinu razgovora kako bi se izbjeglo čuti: "Pomozite mi, dobri gospodine, samo malo sitnoga" i čovjek više nije morao gledati ravno pred sebe i izbjegavati okretanje glave kako ne bi vidio jadna lica s upaljenim očima i slijepljenim čupama kose po kojima se gotovo moglo vidjeti kako puze uši i gnjide.
Tajna isparivanja oblaka djece bila je povezana s drugom tajnom koja se odvijala istodobno. Smrad rijeke postajao je sve nepodnošljiviji sve dok nije postalo nemoguće živjeti s otvorenim prozorima. Grupa pobožnih udovica više nije stajala na riječnoj obali i čekala da uhvati blagoslov kardinala Guzmana, ali on nije mogao uživati u olakšanju zbog njihove odsutnosti, zato što je zadah raspadanja procurio čak i kroz prozorske okvire palače. Ljepljivom je trakom oblijepio mjesta na kojima bi moglo biti propuha, te za svoje odaje kupio električne ventilatore.
A istina je bila to da se u rješenje gradskih socijalnih problema upleo mali privatni pothvat. Grupe desničara iz donje srednje klase uzele su stvari u svoje ruke i označile napuštenu i obespravljenu djecu kao izvorište iz kojega se hrani i obnavlja stalno rastuća najniža klasa zločinaca koja je život u gradu činila nemogućim. Djeca su izrastala u vandale koji bi vam ključevima izgrebli auto; postajala su provalnici koji bi upuzali kroz zahodske prozore i zbrisali s vašim novim satom; postajala su lopuže koje su silovale otmjeno odjevene žene na njihovim vlastitim prednjim travnjacima i džepari koji bi rezali džepove muškaraca u odijelima, kradući im djedovske srebrne tabakere; postajala su besposličari i izrugivači koji bi preplavili cijelo susjedstvo jenkijevskom glazbom koju su puštali s kasetofona kupljenih opljačkanim plijenom. Isprva su ih odredi crnokošuljaša jednostavno tjerali natrag u kanalizaciju i tukli ih kad bi ih ulovili.
Ali tad su vlasnici dućana crnokošuljašima počeli plaćati da djecu drže podalje od njihovih lokala, s pravom vjerujući kako mušterije radije uopće neće ući u dućan nego da se penju preko kartonskih skloništa i pruženih tijela, susrećući se s izbezumljenim očajem u tim golemim smeđim očima. Djecu koja su spavala iznad odvoda centralnog grijanja ili se skrivala od kiše po kućnim vežama, sad su tjerali pljuskovi udaraca pendreka, dok su im po razbijenim glavama pljuštale uvrede.
Ali jedna stvar vodi do druge. Izgubljena djeca grada sad su spavala pod vodama rijeke pred kardinalovom palačom. Spavala su nogu optočenih cementom i odrezane desnice, jer desnu je ruku trebalo donijeti kako bi se pokupila biznismenova otkupnina, a zvuči noćnih pucnjeva pripisivali su se terorističkim aktivnostima i internim obračunima narkomafije. Policija je znala sve o tome, ali nije učinila ništa, jer joj na tome nitko ne bi zahvalio. Nedužni su spavali, a stopa zločina ostala nepromijenjena, jer ta bi djeca ionako i inače umrla u ranoj dobi, a najniža, kriminalna klasa ostala je jednako brojna zahvaljujući favelama i nezadovoljnoj mladeži koja je bježala od seljačkog života i neugodnog pomnog motrenja susjeda i župnika.
Njegova je Uzoritost osjećala mučninu od smrada rijeke i oduzetost zbog agonije koja je vrila u njegovoj utrobi. U posljednje bi ga vrijeme barem jednom na dan napali iznenadni ubodi boli koji su ga izluđivali i tjerali ga da povraća duge niti sline koje, nekako, nije uspijevao obrisati s usana. Što mu je više rastao trbuh, to je manje mogao jesti i Concepcion se pomirila s kuhanjem juha i hlađenjem pića. Neprestana strava pred sljedećom navalom boli toliko ga je ometala da se ni na što nije mogao usredotočiti, a breme vođenja Crkve sve je više padalo na nervozna ramena njegova novog tajnika, koji bi uz pomoć usrdne molitve stizao do odluka za koje se nadao da bi ih donio i sam kardinal, da nije bio bolestan.
Kruna jada Njegove Uzoritosti i nagomilavanje cijelog života punog krivnje bilo je to što je sad živio u neprekidnom vidljivom društvu svojih demona. Monsinjor Rechin Anquilar došao ga je posjetiti kako bi ga obavijestio da će sve svoje misije skupiti u jedno golemo križarsko biće, ali Njegova ga Uzoritost nije mogla slušati jer su Svadljive Glave jedna drugoj pod stolom grizle vratove. Opsceni Magarac omatao je svoj magareći penis oko monsinjorova vrata, Pokore su vikale dok su o zidove udarale toljagama načinjenima od ljudskih udova koji su odjekivali kao rugalački zvuk gonga. Parničari su se raspravljali tako glasno i s takvom silinom da je jedva uspijevao čuti monsinjorove uvrijeđene riječi o zlostavljanju njegovih misionara. Vatreni su plamenovima u zraku ispisivali imena svih njegovih grijeha, a Rastjerivači su se nekako uspijevali pričvrstiti uz njegove misli prije nego što bi ih on dospio i pomisliti, tako da su mu se riječi koje su mu silazile s usana činile kao besmisleno brbljanje. Svaku misao koja bi prošla te zloćudne cenzore, svaku misao koja mu se učinila plemenitom ili istinitom, osporili bi Krivotvoritelji. Sjeli bi poredani pred njega na radni stol, mašući naprijed-natrag svojim mršavim nogama kao da će se svakog trenutka odvojiti od svojih oblih trbuha s golemim spiralnim pup-cima, i nekako bi mu, besprijekornom logikom, uspijevali dokazati da je Bog zao, da je dobro krasti, da je pakao Rajski vrt. Njegova bi Uzoritost glasno s njima raspravljala, a glas bi mu odjekivao palačom, sve dok, lica prekrivena rukama, ne bi bolno zaurlao i počeo nogama udarati stolce samo da ih ne čuje, no tad bi otkrio da Optužitelji mogu iz njegove glave vikati još glasnije, dražeći ga njegovim očinstvom, njegovim sitnim grijesima, njegovom ljudskom pogrešivošću.
Uspijevao bi se odmoriti u Concepcioninu naručju i u Cristobalovu društvu. Činilo se da demoni ne uspijevaju prodrijeti u citadelu ljudske ljubavi i on je zbog toga ujutro duže ostajao s Concepcion u krevetu. Poslao bi Cristobala na spavanje tako kasno da bi dječačić imao oči otečene od iscrpljenosti, te bi ga poslije ponoći njegov otac već čvrsto usnuloga morao odnijeti u njegovu sobu.
Njegova je Uzoritost također otkrila kako demoni ne mogu podnijeti ljepotu. Mogao bi ih u oblacima otrovnog dima istjerati iz sobe time što bi jednostavno na gramofonu pustio simfoniju Eroicu, a oni bi se vratili smjesta poslije posljednje ljestvice završnog presta. Preslušavao je ploču opet i opet, svakoga dana, sve dok svaku notu nije znao napamet.
No jednoga se dana prenuo iz laganog drijemeža u svom stolcu kad je ploča završila, da bi otkrio kako Krivotvoritelji strpljivo sjede pred njim. "Ona je bila u pravu, znaš", rekao je onaj kojemu se oko sastojalo od crva. "Ova je glazba kao vođenje ljubavi."
"Simfonija je izvorno bila nazvana Erotica " pridometnula je ona čiji je zavojiti jezik neprestano migoljio prema dolje kako bi se milovanjem mogao zadržati na vlastitoj smežuranoj vagini.
"Opisuje spolni čin", izjavio je onaj koji se uvijek držao kao profesor i čiji bi dugi koščati kažiprst iskopao vlastito oko kako bi ga mogao podići uvis i vidjeti što mu je iza leđa. "I zato je mi ne možemo podnijeti."
Njegova Uzoritost skočila je na noge i ponovno stavila iglu gramofona na ploču. Na prvi su akord demoni zacičali i zablebetali, dlanovima začepili uši i poletjeli kroz zidove kako bi se durili i sakrili u najudaljenijim kutovima palače.
Njegova se Uzoritost smirila kako bi poslušala simfoniju, te pala kao plijen podložnosti sugestiji. Čelo mu se namrštilo dok je počinjao otkrivati kako glazba nije kreposna. Očajan, prišao je telefonu i od knjižničara palače zatražio da mu donese notni zapis, ako ga je moguće pronaći na odavno ne-posjećenim policama glazbenog odjela.
Knjižničar je stigao, zadihan od uspona stubama, te mu pružio požutjelo i umrljano izdanje Henryja Litolffa, koje kroz mnoga desetljeća njegova postojanja nitko nije ni prelistao. Njegova je Uzoritost sjela s njim i preletjela stranice. Prvi njegov dojam bilo je zaprepaštenje što je itko ikad uopće pisao simfonije. Bilo je tu toliko toga, a skladatelj je morao čuti svaku pojedinost glazbe dok se ona odvijala u njegovoj mašti, prilagođujući je ovdje i ondje kako bi postigao intelektualne i osjećajne dojmove, igrajući se sa zvučnošću, imajući na umu raspone i ograničenja različitih glazbala. Simfonija je bila zapanjujuće postignuće, dovoljno da se povjeruje kako glas Božji odjekuje u čovječjem umu.
Kardinal je vratio ploču natrag na početak i pokušao pratiti zapis dok je glazba svirala. Otkrio je da je to teško, iako je kao dijete pomalo naučio svirati glasovir, pa se izgubio na trećoj stranici. Uzdahnuo je i zapanjeno otkrio kako postoje dvije dionice na basso ključu označena s "fagotti". Zar to nije američki sleng za homoseksualce? Zar je Beethoven zaista mogao napisati dionice za homoseksualce? Ponovno je nazvao dolje, u knjižnicu i otkrio da su "fagotti" duhački instrumenti. Još jednom je stavio ploču na početak i slijedio glazbu prstom.
Da. Uvodni forte akordi bili su vrlo slični iznenadnom uzbuđenju kakvo čovjek osjeti kad ugleda lijepu i senzualnu ženu, a onda "piano", slijedila je doba nalik na romantičnu čežnju koju čovjek proživljava kad misli na nju i zamišlja što bi joj mogao reći samo kad bi nekako uspio urediti slučajan susret. Tad su slijedili siloviti trostruki akordi nalik na tiskanje zdjelice - zar je moguće da je već zavedena? - a onda lagane violine baš kao draškanje i djelomičan dodir vitkih prstiju koji škakljaju dlačice prepona. A onda još silovitih akorda nalik na utiskivanje zdjelice, no možda su to zapravo čvrsti zagrljaji kakve čovjek čini tijekom prvih obgrljivanja, u olakšanju što je otkrio uzajamnu privlačnost.
Znoj je probio kardinalovo čelo. Žalosna oboa na početku trećeg stavka nesumnjivo je portretirala razdražljivost postkoitalne depresije, kad se čovjek osjeti nekako razočaranim što se svijet nije preobrazio u skladu s njegovim očekivanjima. A onda je na ljestvici označenoj s "maggiore" počela nova vedrina koja je označavala povratak uzdignuća. Slijedilo je još punih akorda, uzbuđenja ponovnog ulaska, ali erekcija je nekako neuspjela, možda zato što je uslijedila prebrzo nakon prve, pa se osjetio nedostatak pouzdanja u dijelu označenom s "minore". Ali tad se glazba ponovno razvedrila, zato što su violine slale trnce gore-dolje po nogama, jer žena se raskalašeno smiješila i dražila muškarca bolno predivnom predigrom, a onda je posezala pod njega dok je on vodio ljubav s njom, milujući mu testise, tako da je naglo svršio. A ovaj novi "piano" bio je oštra osjetljivost penisa poslije orgazma, kad čovjek leži savršeno mirno, obgrljen u njezinu naručju, jer se boji boli povlačenja. "Ay" i nagli sforzando opisuje dahtaj povlačenja, za kojim slijedi prigušeni kolaps koji je slatki zaborav sna.
Kardinal je ustao kako bi okrenuo ploču i spotaknuo se o vlastita stopala, dok mu se u mislima vrtložila nepristojnost simfonije. Drhtavim je rukama smjestio iglu na početak scherza koji uvodi u treći stavak i vratio se u svoj stolac. Više nije pokušavao prstom pratiti notni zapis, jer je unaprijed znao što treba očekivati. Bilo je to vedro uzbuđenje jutarnjeg buđenja s novom ženom u krevetu, a crescendo je slijedio upravo u trenutku kad toplina njezina tijela izaziva novu, užurbanu erekciju. Tu čovjek luduje i u šali se tuče s njom, nježno je udara jastukom u glavu, prikuje je uz madrac kako bi je izljubio po licu i vratu, migolji se uz meki humak njezina pubisa. Škakljanje i grickanje. Prigušenje do lascivnog milovanja. Još vitkih prstiju koji putuju.
Počinje četvrti stavak i vragolasti pizzicato gudača - što li joj je sad na umu? Iznenađujuće bujanje glazbe; promigoljila se uz njega i ljupko zaskočila njegov penis koji je sad u njoj i ponovno vode ljubav sa zadihanim, kratkim pojačanjem ubrzanja, s naglaskom na prvu dobu svake ljestvice, jer on se zabada i odmara, zabada i odmara. Kardinal prepoznaje vlastitu tehniku za izbjegavanje preranog klimaksa. Slijede trijumfalna limena glazbala jer on će uskoro svršiti, a onda tišina. Što se dogodilo? Zar je ipak prerano svršio? Ne, jedva se uspio suzdržati jer ona još nije sasvim spremna. On ponovno počinje, s laganim ubodima i uranjanjima. O, Bože, to je kao da prsten njezine rodnice gricka vršak njegova glavića. Slijede krešenda i povlačenja; može li se on još suzdržavati? Kardinal je zbog te drame na rubu svog stolca, a tad počinje presto i moćni orgazam strahovitih uboda podiže njezinu zdjelicu uvis, ona grabi jastuke, a on uranja što dublje može, tako da se čini da nestaje u njoj, a krevet se ruši na parket, dogrmjeli su do jecaja i grčeva, a simfonija je završila.
Njegova je Uzoritost ustala i stisnutu šaku podigla uvis, kao obožavatelj koji je upravo vidio svog omiljenog matadora kako pobjeđuje hrabrog bika. A onda mu je ruka mlitavo pala uz tijelo, a on je potonuo natrag u stolac. Nagnuo se naprijed kako bi podigao ploču s gramofona i počeo je naginjati naprijed-natrag kako bi se igrao sa svjetlom koje se odražavalo preko nje. "Prelijepo, ali zlo", rekao je i otišao u ured svog tajnika. "Želim da napišete pismo ministru unutrašnjih poslova i kažete mu kako, u interesu javnog morala, treba zabraniti Beethovenovu Treću simfoniju."
Zaprepašteni se tajnik nervozno nasmiješio. "Mislite li ozbiljno, Vaša Uzoritosti?", a kardinal gaje prostrijelio gospodski nestrpljivim pogledom. Tajnik je napisao pismo, ali ni nakon mnogo molitvi nije se uspio natjerati da ga pošalje, jer mu je bilo draže poštedjeti svoga gospodara javnog izrugivanja, pa čak i po cijenu vlastita zaposlenja.
Njegova je Uzoritost nastavila dalje do kuhinje i suočila se s Concepcion. "Izrode Sotonin", zahtijevao je odgovor. "Zašto si mi dala tu ploču? Jesi li me željela još više iskvariti? Misliš da je mene tako lako prokleti?"
Znala je da se s njegovim ludilom više ne može izaći na kraj, ali se vedro nasmiješila. "Istrošili ste je koliko ste je puštali, a sad mi kažete da vam se ne sviđa?"
Njegova je Uzoritost izvukla ploču i melodramatskim je kićenim pokretom slomila preko koljena. Zavitlao je dvije polovice preko sobe prema njoj i okrenuo se na peti, pa otišao. U njegovoj ga je odaji preplavila urlajuća kohorta demona koji su grebli prema njegovu licu i prezirno ga dražili; očajnički je tražio svoju Beethovenovu ploču kako bi ih mogao odagnati. U kuhinji, Concepcion je podigla ruku prema licu i otkrila da joj je iskrzani komad razrezao obraz. Sjela je za stol i osjetila kako je obuzima unutrašnja praznina.

31.

Nastavak Dionisijevih pustolovina na putu za Valledupar


Dionisijev je automobil dokloparao i dogrmio u Ipasueno, jer mu je ispuh kao i obično otpao udarivši o hrgu na cesti. Ionako je na putu prema Valleduparu morao proći ovuda, a imao je potrebu posjetiti Agustina i Baršunastu Luisu. Parkirao se pred policijskom postajom, ostavivši jaguare u autu, glava gurnutih kroz improvizirani krovni otvor; s te su promatračnice šapama zamahivali na nesvjesne ptice i leptire koji su nisko letjeli, sve dok im se gospodar nije ponovno vratio, nakon što se s Agustinom dogovorio da se poslije nađu u kupleraju Madame Rose.
Tamo je stigao osjećajući samosažaljenje, odlučan da se povjeri Baršunastoj Luisi, jednoj od malobrojnih žena koje je poznavao, a koje su posjedovale spoj toplog intuitivnog razumijevanja i izrazitog nepoštovanja prema njegovoj osobnoj legendi. Sjedila je za jednim od stolova i srkala Inca Colu kroz slamčicu. Divio se otmjenoj krivulji njezina zgloba dok je držala bocu, a ona je tad podigla pogled i nasmiješila se. Uzvratila mu je zagrljaj pun naklonosti i podigla obrvu. "Da", rekao je on, "idemo gore."
Gore, u njezinoj sobi, kliznula je iz haljine i zavukla se pod plahte, pružajući ruke prema njemu. Iz navike, razodjenuo se i ušao u krevet pokraj nje, kao da su vjenčani godinama, privremeno zaboravivši da je došao samo iz prijateljstva. "Ti ožiljci na tvom vratu su još uvijek užasni," primijetila je, milujući ih prstima i pregledavajući ih izbliza, tako da je mogao namirisati njezin izrazito mošusan miris, "bole li te još uvijek?"
Vlastitim je prstima prešao preko ožiljka od konopca i porezotine duge šest centimetara, pa odgovorio: "Katkad me svrbe. Znaš, Luisa, pojma nemam kako miriše Afrika, ali kladim se da miriše kao ti."
Ironično se nasmiješila. "Ne znam ni ja kako miriše, ali ovdje mogu namirisati depresiju. Jesi li slučajno došao posjetiti doktoricu Luisu?"
"Dios," rekao je, "zar sam tako proziran?"
"Kao staklo, ili možda prije kao paukova mreža. Onda, što je? Dođi, zagrli me."
Prebacio je ruku preko njezina ramena i pružio se na leđa, gledajući u strop. Sabirao je misli, razmišljajući o tome kako su napukline tamo gore kao zemljovid rijeka. "Danas su mi se dvije mlade seljančice, zambe, ponudile i ja sam prihvatio."
"I tebi je to depresivno?" Zacoktala je jezikom kako bi pokazala nestrpljivost.
"Naravno da jest. Nisam više svoj čovjek, ja sam neka vrsta javnog vlasništva. Već imam tridesetak žena, a jedina žena koja me poznaje si ti, možda i Leticia Aragon. A čudno je to što sam nekad maštao baš o nečem takvom, ali sad kad to imam, ne cijenim to koliko bih trebao. Zašto ne mogu biti kao bik ili konj?"
"Zato što nisi ni bik ni konj. Sljedeće pitanje?"
"Mislio sam da ćeš shvatiti."
Baršunasta ga je Luisa ironično pogledala i rekla: "Slušaj, razumijem ja tebe, zato što sam te poznavala prije nego što si postao legenda i sjećam te se kad si bio samo Dionisio koji je dolazio ovamo i napio se, a ako ne bi pretjerao, katkad bi ti se i dignuo. Ali te žene, one vide muškarca koji je ubio Pabla Ecobandoda, koji je preživio atentat, koji je preživio čak i vlastito samoubojstvo. Vide tvoja dva pitoma jaguara koji te, čini se, telepatski razumiju i vide taj izraz odvojenosti na tvom licu. Shvaćaju da nisi samo Dionisio koji je dolazio ovamo s Jerezom i Juanitom kako bi se napio. Vide čovjeka koji se proslavio svojim pismima La Prensi." Zastala je. "Bojim se da si prešao crtu između čovjeka i boga, i sad moraš živjeti prema drugačijim pravilima. Svi znaju da je bog drugačiji od čovjeka; pogledaj koliko ljubavnica ima Chango."
"Što hoćeš reći, Luisa?"
"Hoću reći da imaš dužnosti veće od čovječjih dužnosti. Te su te žene odabrale, nisi ti odabrao njih i sad moraš dorasti tim očekivanjima. Isto je i s drugim stvarima. Suprotstavio si se El Jerarcinu zlu i to te osudilo da se i u budućnosti suprotstavljaš svakom drugom zlu, zato što si, koliko se tiče svih drugih, Iskupitelj. Potreban si nam takav i nemaš nas pravo razočarati. Kad jednom zajašeš jaguara, ne možeš sići."
On je podigao obrve zbog silovitosti i uvjerenja u njezinu govoru. "A misliš li da sam se toliko promijenio?"
Igrala se s njegovim uhom i nježno ga povlačila. "Još uvijek ne pereš uši dovoljno često. Tu unutra izgleda kao u rudarskom oknu."
"Hvala Bogu što ti postojiš", rekao je. "Kad sam s tobom, nisam bog."
"Sad ti poslušaj moje muke", rekla je. "Nisi ti jedini koji ih ima."
S osjećajem krivnje okrenuo se prema njoj i privukao je k sebi. "Oprosti."
"Moja sestra je otišla u Španjolsku. Sjećaš se da smo imale dogovor kako ću ja raditi tri godine da ona može studirati, a onda će ona učiniti isto za mene? To mi je kurvanje činilo podnošljivim, ta spoznaja da će mu doći kraj i da će poslije doći bolji život. U svakom slučaju, ona je otišla, a ja sam se ponizila uzalud. Za mene u podne blistaju zvijezde."
Zaprepastila ga je Luisina nevolja i u dnu je vlastitog trbuha osjetio prazninu izdaje i nevjerice. Vidio je da joj se oči pune suzama, a usne drhte, pa ju je još čvršće zagrlio, osjećajući duge krivulje njezina gola tijela kako se ocrtavaju uz njegovo. Ona se odmaknula i sjela na krevetu, ovijajući svoje duge ruke oko koljena. "Znaš li zašto te žene vole?" pitala je, a on je odmahnuo glavom. "Zato što znaju da ih voliš previše da bi ih povrijedio, eto zašto." Baršunasta Luisa pokazala je gore, prema raspelu na zidu i pitala: "Vjeruješ li u sve to?"
"Volio bih," odgovorio je, "ali to je preteško."
Kimnula je u znak slaganja i rekla: "Kad bi tamo gore visjela žena, onda bih vjerovala."
"Dođi u Cochadebajo de los Gatos. Mogao bih se odreći drugih žena. Ali možda ne Leticije."
"Ne želim. Radije te dijelim, nego da me posjeduješ."
"Zašto ne bi svejedno došla? Možeš na zaravni uzgajati životinje ili nešto slično."
Odmahnula je glavom. "Želim se obrazovati. Ako moram, bit ću kurva još tri godine."
"Ovaj će te posao ubiti, kao što na kraju ubije svakoga tko se njime bavi. Osim toga, ja sam obrazovan i sad znam da to nije baš tako kao što bi trebalo biti."
"Ja bih se voljela obrazovati prije nego što dođem do takve spoznaje", odlučno je odgovorila.
"Imaš li papir i olovku?"
"Tamo", reče ona,'neodređeno pokazavši prema stolu.
Ustao je i gol sjeo za klimavi komad namještaja, pišući. Dodao joj je list papira i ona je pročitala:
Štovana gospodo/Štovani gospodine,
ova osoba dolazi s mojim najvišim osobnim preporukama. Inteligentna je, visoko motivirana i vrlo marljiva. Tijekom godina često sam je upošljavao i mogu posvjedočiti da će, dobije li priliku, biti na čast svakoj organizaciji koja joj dade prigodu da se dokaže.
Dionisio Vivo

"Znaš da sam radio na koledžu u Ipasuenu", rekao je. "To nije sveučilište, ali mjesto i nije loše. Siguran sam da će ravnatelj prihvatiti moju preporuku."
"Sviđa mi se ovaj dio da si me često upošljavao", rekla je smiješeći se, a onda joj se čelo nabralo. "Ali čini se da žena ne može izbjeći potrebu da joj pomogne muškarac. Sudbina je uvijek pretvori u neku vrstu kurve."
"Ne budi previše ponosna, Luisa, svi mi s vremena na vrijeme zatrebamo nečiju pomoć. Kad dođeš tamo, na tebi je hoćeš li uspjeti ili nećeš, prema tome, nemoj tražiti od mene da ti pišem eseje, dobro? Hoćeš li nastaviti s..." Oklijevao je.
"Kurvanjem?" pomogla mu je ona. "Ne ako mogu pronaći nešto bolje što se jednako plaća."
"Pogledaj tu preporuku," reče on, "možeš je pokazati bilo kome za bilo što, pa je iskoristi da pronađeš dobar posao. Možda te u alcaldiji uzmu za nešto."
Nasmijala se. "Prednost toga što si ti postao bog jest da mi nitko ništa neće odbiti, od straha pred božanskom osvetom."
"Volio bih da sam se toga prije sjetio", rekao je. "Ali pretpostavljam da sam bio previše opsjednut sam sobom."
"Siđimo i pričekajmo Agustina, a onda se svi možemo napiti i proslaviti, kao u dobra stara vremena."
"Dolazi li Juanito još uvijek?"
"Ne, oženio je Rosalitu. Konačno ga se dočepala i sad ga drži pod strogim nadzorom. Pretvorila se u pravu cacafuegu."
Nasmijao se. "Jadni Juanito, tko bi pomislio da će Rosalita rigati vatru?"
Sišli su u prizemlje i pronašli prazan stol usred dima i zveckanja čaša. Bordel je na trenutak utihnuo kad su ga ljudi prepoznali i počeli se došaptavati. Neke od kurvi prišle su im i malo koketirale s njim, njihovi snovi nakratko su zaplamtjeli u vatrenim lukovima, ali otišle su kad je postalo jasno da je večeras s Baršunastom Luisom, a onda je došao Agustin i hvalisavo zaprijetio da će, ako mu ne donesu piće, uhititi sve nazočne zbog toga što su sretni.
"Počinješ sličiti Ramonu", primijetio je Dionisio, na što se Agustin, prisjetivši se, prekrižio i rekao: "Ramon me naučio da je sretan policajac najbolja profilaksa protiv zločina. Sretni policajac je ljudski kondom koji priječi da u utrobu društva stignu zaraženi i prostački ejakulati nereda i nepoštenja."
"Zaista mu počinješ sličiti. Jesi li siguran da te nije opsjeo njegov duh?"
"Ne, nisam siguran, ali znam da čovjek često postane nalik na ljude koje najviše poštuje." Agustin je spustio kapu na stol i raskopčao gornja puceta svoje uniforme. "A sad, upustimo se mi u ozbiljno tulumarenje," rekao je i dozvao Madame Rosu da im donese bocu pisca i arepu, "tako da poslije mogu nešto konkretno ispovraćati."
Pola sata poslije ponoći, Dionisio je isteturao iz kupleraja Madame Rose, osjećajući se kao da gaje pročistio potpuni gubitak dostojanstva, te s vrlo neobičnim osjećajem pod nogama. Pjevao je iz punih pluća sve dok nije doteturao na groblje i ogulio si cjevanicu na nadgrobnom spomeniku. "Sranje", rekao je dok je padao, a onda je glupo prespavao nekoliko minuta, dok ga nije probudila hladnoća. Još uvijek pjevajući, pronašao je Ramonov grob i na njemu ostavio cigaru i pozamašnu žrtvu ljevanicu ruma. Pronašao je Anikin grob i proskakutao kroz istu malu ceremoniju, tiho joj pjevajući smiješnu improviziranu pjesmicu sastavljenu od sentimentalnog tepanja. Onda je otkrivudao svojim putem s groblja i neopozivo se izgubio negdje među stijenama i stablima quebrache na brežuljku.
"Ti si najveća izgubljena stvar koju sam ikad pronašla, capigorron", objavila je Leticia Aragon, tresući ga kako bi ga probudila iz stupora. On je sjeo u njezinoj visaljci, trljajući oči i razmišljajući kako mu hitno trebaju litre vode da bi otjerao mamurluk. "Kako sam dospio ovamo?" htio je znati. "Gdje mi je auto? Gdje su mi mačke?"
Leticia je odmahnula glavom. "Znaš da se ono što je izgubljeno uvijek pojavi u mojoj visaljci. Auto i mačke zacijelo su tamo gdje si ih ostavio."
Proklinjući samoga sebe, ispentrao se iz visaljke i smjesta osjetio kako mu bol navaljuje u glavu. "Smrdiš", rekla je Leticia. "Nemoj od mene očekivati sućut. Shvaćaš li ti da su ti čizme pune zdrobljenih opušaka cigara i da su ti stopala prljava?"
Pregledao je svoja stopala i doimao se zbunjenim. "Sad se sjećam. Stavio sam čizme na stol i Agustin ih je koristio umjesto pepeljare. O, Dios, molim te, nemoj reći Fulgenciji da si me vidjela ovakvog."
"Kažnjavanje grijeha je Božji posao", rekla je Leticia. "Zašto bih to ikome ispričala?"
Podigao je pogled prema njoj dok je ona stajala s rukama na bokovima, držeći se kao kritična supruga. Vidio je da još nije počešljala svoju paučinastu crnu kosu i da su joj oči danas posve zelene. "Smaragdi", primijetio je, u skladu sa svojom navikom da je obavještava o promjenama nijanse kroz koje su prošle njezine iznimne oči. "Gdje je Anica Primera?"
"Odnijela sam je van, da ne vidi svog oca pijanoga. Lažni Svećenik štipka joj nožne prste, tamo kod osovinskog stupa i pokušava je naučiti malo latinskoga. Kaže da joj se odjeća tako brzo izliže zato što joj je, kad se rodila, pupčana vrpca bila prerezana škarama umjesto kamenom."
Pogledao ju je, slabašno se nasmiješio, a onda zastenjao i protrljao si sljepoočnice, govoreći: "Sranje, sad moram hodati sve do Ipasuena."
Leticia se malo smekšala. "Pa, jednom sam ti, za promjenu, napravila doručak."
"Kad bogovi plaču, njihove suze postaju jaguari", rekao je Dionisio. "Mislim da ću zaplakati suzama od slomljenih boca pisca i canaza."
"Pođi Aureliju po protuotrov. A ako te to ubije, nemoj doći k meni i plakati."
"Najbolja je gužvica koke", rekao je on, "i jedan dan na dijeti od čiste vode, Bože, pomozi mi."

32.

General Hernando Montes Sosa povjerava se svom sinu


Dionisio i njegova dva jaguara stigli su u Valledupar sa dva dana zakašnjenja, što ne bi iznenadilo nikoga u toj zemlji prijevozničkih propusta i promašaja. Ni jedno vozilo ni jedne vrste nikad nije polazilo na vrijeme, a ako bi i jedno od njih stiglo u za to određen sat, ta bi činjenica neizmjerno razdražila one putnike koji bi sad satima morali čekati na dolazak onih s kojima su se morali sastati. Željezničke su pruge uvijek bile tako potkopane uleknućima i tako urešene ostacima lavina da je svaki vlak u prvom vagonu nosio krampove i lopate. Zrakoplovi bi polijetali bez jasnog pojma hoće li biti moguće sletjeti na odredište, a u zračnim lukama inženjerijske bi postrojbe morale skidati mine-priljepke s instalacija, rastavljati kasetofone i staromodne fotoaparate, uklanjati čavle iz guma i općenito davati sve od sebe kako bi omele pokušaje gerilaca da u ime naroda oslobode putnike od života. To su činili uz pomoć zaštitnih hamajlija, mahnito se križajući, jer nitko o metafizičkoj pomoći ne ovisi više nego stručnjaci za demontiranje bombi.
Brodovi koji bi putovali moćnim unutrašnjim vodenim putovima Magdalene i Parane danima bi ostajali nasukani na pješčanim sprudovima koji su nastajali zbog sječe stabala uz obalu, a putnici nisu imali što raditi osim vježbati gađanje na ražama i kajmanima, na uzici pecati comelone i baviti se kratkotrajnim, silovitim ljubavnim odnosima pod platnom čamaca za spašavanje i u prolazima između brodskih pregrada. Katkad bi im ponestalo alkohola, pa bi se kolektivni mamurluk spustio na one koji su vjerovali kako je neprekidno pijanstvo zaštita od putne mučnine, zagušljive vrućine i neumornih uboda komaraca.
Istina, neke su od glavnih cesta uz komercijalne putove bile prekrivene makadamom i katranom, ali katran bi se uvijek rastapao i uzrokovao uznemirujuće fatamorgane koje su mogle natjerati vozača da skrene s ceste u pokušaju da izbjegne dvorac Cartagena ili malo vjerojatno jato roda. Na mjestima na kojima je katran bio deblji nego što bi bilo mudro, čovjek se mogao zateći kako usporava kao u kaljuži, do gležnjeva duboko u ljepljivoj juhi, a na mjestima gdje se zemlja otklizala, mogli ste se na trenutak naći u letu.
Ali cesta koja je od Ipasuena vodila do Valledupara bila je od staromodne vrste koju je jednom godišnje poravnavao buldožer, a tijekom ostatka godine bila je slobodna izobličavati se u hirovite rupčage i grebene. Na jednom se mjestu most urušio pod težinom golemog kamiona, pa su sad automobili i kamioneti neustrašivo vozili preko krova tog kamiona koji se u udolini ispod mosta prikladno smjestio baš na pravoj visini. Sustav dasaka i drvenih greda sad je sigurno počivao na oborenom vozilu, uklapajući ga u strukturu, kao remek-djelo racionalne improvizacije.
I tako Dionisija, kad je stigao u Valledupar s dva dana zakašnjenja, nitko ništa nije pitao; morao je pješice otići natrag u Ipasueno, pronaći svoj auto i mačke, a onda se serpentinama spustiti prema usijanim ravnicama, prije nego što će se u neprekidnom nizu zanašanja odvesti u grad u kojem su sad živjeli njegovi roditelji. Putovanje je bilo ispunjeno sjećanjima na Aniku; ovdje su razapeli svoju visaljku i vodili ljubav pod zvijezdama, praćeni kričanjem majmuna i metalnim zrikanjem zrikavaca; tu su gledali kako mali mehanički crnac iz Puesto Grandea izlazi iz svog udubljenja i udara četiri sata po brončanom zvonu pred alcaldijom; a ovdje su cigarom nahranili kozu koja je dojila i gledali je kao zamišljeno uživa u njoj.
I kuća je također podsjećala na Aniku. Gostinska je soba još uvijek mirisala njezinim mirisom, nalik na slamu, a noću je, kad nije bilo mjesečine, bilo moguće ući u sobu i osjetiti je kako ga čeka pod mrežom protiv komaraca, očiju blistavih od očekivanja i bojazni pred ljubavlju. Dionisio je zbog toga shvatio kako u povratku kući uvijek ima neke tuge.
Ali činilo se da mama Julia i general uvijek ostaju isti; činilo se da nisu ostarjeli ni dana otkako ih uopće pamti. Ona je još uvijek skupljala praznovjerja, brinula se za ranjene životinje i uzgajala obilne količine voća. Kosu je još uvijek češljala kao Carmen Miranda, nije odobravala pojavu ni stavove svog sina, te je još uvijek osjećala tajnu strast prema Cesaru Romeru koja se manifestirala u njezinu savršenu sjećanju na događaje iz svih njegovih filmova. General je još uvijek spajao uspravno držanje s odobravanjem olakotnih okolnosti i imao takav osjećaj za povijest da je za njega sve novo bilo tek rekapitulacija pola tuceta prastarih presedana. Sad je iz glavnoga grada došao kući i bio u procesu čitanja Povijesti rata vođenog između Atene i Sparte, koju je napisao Tukidid Atenjanin, kako bi odredio može li ona ili ne može baciti svjetlo na borbu između Oružanih snaga kojima je on sad zapovijedao i gerilaca, zajedno s njihovim bezbožnim saveznicima, kokainskim mafijašima i paravojskama. Uvelike se divio Periklovu pogrebnom govoru i nije izašao zagrliti svog sina, sve dok ga nije do kraja pročitao.
Ali mama Julia se smjesta pojavila i upustila se u takvu kritiku njegova odjevnog stila da se osjetio prisiljenim dopustiti joj da ga posjedne u stolac i odreže njegovu proročku čupu kose. "Ay, ay!" uzviknula je. "To je nepoštovanje prema Našem Gospodinu, tako mu nalikovati, i kad se ti misliš smiriti s bucmastom ženom, imati djecu i pristojan posao? I trebao bi nositi ovratnik da sakriješ te ogavne ožiljke, jer ni jedna žena ne bi poželjela takvog muškarca, a osim toga, moraš se pobrinuti da bude iz dobre obitelji. A zašto si obrijao brkove, kad je to bilo jedino privlačno na tebi? Gotovo bi mogao proći pod časnika, a neke žene vole da ih brkovi škakljaju dok se ljube, samo ako nisu puni komadića stare hrane, što je sasvim odvratno. I baš me briga ako i jesi slavan, ja sam još uvijek tvoja majka i neću trpjeti nedostatak poštovanja, dakle, prestani se cerekati ili ću ti odrezati uho, a pravo ti i budi, a što ja to čitam u novinama, da imaš trideset žena i četu male kopiladi, s oproštenjem na izrazu, ali postoji li bolja riječ?"
"To su pretjerivanja i laži", odgovorio je Dionisio. Mama Julia zastala je usred široke geste, ispustivši sumnjičav zvuk iz dubine grla, a onda mu naglašeno uklonila vrlo velik pramen kose kako bi naznačila svoje neodobravanje. "Mama, skidaš mi previše kose, s takvom radikalnom tonzurom bit će mi vrlo hladno gore u planinama."
"Stavi šešir," odgovorila je, "a zašto nam nisi rekao da si napisao slavnu skladbu? Prvi put sam za to saznala kad sam je čula na radiju, a onda su dojurili Goli Admiral i njegova žena i rekli, 'Jeste li je čuli?' i brisali su suze iz očiju. Tvoj se otac jako ponosi tobom, Bog zna zašto, ali ako ima imalo pameti, nikad ti to neće reći. Ne miči se, ne želim biti kriva ako te raskrvarim budeš li se micao. Bože, pomozi mi s takvim sinom, bog zna zašto te volim, to je ovih dana majkama teško. Htjela bi da pogledaš jednog mog ozelota kojega je netko ustrijelio u nogu i kažeš mi što misliš, i zašto čovjek, kad vidi nešto lijepo i slobodno osjeti želju da to uništi? Neke stvari nikad neću shvatiti."
U tom je trenutku ušao general Hernando Montes Sosa i rekao: "Ah, Dionisio", pa opet izašao. "Želi s tobom poslije razgovarati", objasnila je mama Julia.
Dionisio se još uvijek osjećao neravnopravnim svom cijenjenom ocu. General je promijenio očekivanja cijele nacije u vezi s vojskom kad je svoje imenovanje za guvernera Cesara dao potvrditi referendumom, te potom, kad je postao zapovjednikom združenog stožera, time što je ustrajao da vojne aktivnosti moraju biti pod civilnom političkom kontrolom. Na nešto osobnijoj razini, Dionisio se živo sjećao prigode kad je bio umišljeni mladac koji je svom ocu dao do znanja daje njegovo vrijeme prošlo. General je prezirno podigao obrvu i rekao: "Daj mi ruku."
Dionisio mu je pružio ruku i general ju je stisnuo, ispreplećući prste s njegovima. "A sad drugu", a on je pružio ocu i drugu ruku. General je rekao: "Prvi koji padne na koljena je gubitnik."
Priredivši se na uživanje u poniženju svog roditelja, Dionisio se samopouzdano nasmiješio i primijenio prvi pritisak. Generalov je stisak očvrsnuo sa strahovitom silinom, pa je gladijatorskom vještinom savio unatrag zglobove svog sina koji je neslavno završio na koljenima pred svojim ocem. General ga je pustio i ukočeno odmarširao, a Dionisio se odvukao u svoju sobu, gdje je drhtao, sam sa svojim dobrano zasluženim poniženjem. Od tog je dana osjećao strahopoštovanje prema generalu koji mu je uvijek ulijevao osjećaj da je amatersko ljudsko biće. Možda je zato i otputovao tako daleko od mjesta svog odrastanja, kako bi izbjegao usporedbe s njim.
I tako se osjetio pomalo nelagodno kad je, kasnije te večeri, sjeo vani pod bugenvilijama, u reprodukciju Aristotelova peripatetikona, te otkrio da mu se otac zapravo povjerava. General je svojim otmjenim kastiljskim rekao: "Vjerujem, mladiću, da si shvatio kako sam ti bio dobar otac. U posljednje se vrijeme pitam jesam li te u prošlosti nekako podcijenio."
Dionisio se uvelike iznenadio, pa taktično odgovorio: "Jednostavno si mi pokazao gdje mi je mjesto."
"Hoćeš reći, ponizio sam te?"
"Najveće se poniženje sastojalo u tome, tata, da te nisam mogao oponašati i vjerojatno sam zato bio tako buntovan."
"Ono što me brinulo, Dio', bilo je to da se uvijek činilo kako se buniš protiv onoga što sam ja smatrao ispravnim i dobrim, ali od one epizode s tvojom kampanjom protiv Pabla Ecobandoda i njegovih kokainskih baraba, shvatio sam da si se ti više bunio protiv podvrgavanja običajima i pravilima koji su, kad ih se konačno raščlani, ponešto beznačajni." Zastao je da razmisli, i činilo se da se divi rasponu golemog mjeseca koji se u tom trenutku uzdizao iznad obzora. "Kad je došlo do nečeg istinski bitnog, riskirao si ubojstvo i opasnost na način koji je bio uistinu junački. Bojali smo se za tebe, a istodobno bili puni ponosa. Ono što sad želim znati jest osjećaš li ti da sam ja u svom životu bio dostojan svog sina."
Iz nekog razloga Dionisiju su na oči navrle suze i otkrio je da mu je teško govoriti; nikad prije nije vidio svog oca u ovakvom raspoloženju. "Čini mi se da govoriš kao da ti je život gotov, kao da žudiš dobiti njegovu ocjenu", odgovorio je Dionisio. "Mislim da zapravo izbjegavaš pravu bit, tata."
General je ustao i odšetao do ruba stazice, tako da mu je bio okrenut leđima. "Veći dio mog života bio je beskoristan", rekao je. "U vojsci sam proveo četrdeset godina, uglavnom ne radeći ništa osobito. Tek sam u posljednjih deset godina pronašao ulogu koja opravdava moju plaću, a sve ostalo je praznina koju su popunili moja žena i djeca, i zato te i pitam jesam li se na tom području dobro ponio."
Dionisio je promislio o tom pitanju i odgovorio: "Često sam razmišljao o tome i došao sam do zaključka da tebi dugujem sve što jesam. Bio si poput puške koja me ispalila daleko, ali ti si bio taj koji je naciljao. Ako si ponosan na mene, to je zato što si ciljao dobro."
General se nasmiješio. "Mogao sam si i misliti da ćeš ti pronaći metaforu koju bih ja mogao shvatiti. Jesi li znao da metak, kad izleti iz cijevi, prvim dijelom putanje gadno krivuda? A onda se smjesti u savršen luk. Možda je tvoje grozomorno ponašanje u mladosti bilo tvoj način krivudanja."
"Tata, još uvijek mislim da izbjegavaš ono bitno. Što te navelo na ovo?"
General Hernando Montes Sosa vrlo je jednostavno rekao: "Otkako sam postao zapovjednik stožera, rizik moga ubojstva umnožio se gotovo do izvjesnosti. Sukobljavam se s brojnim grupama gerilaca i četiri kokainska mafijaša, te s rizikom ustanka koji bi moglo prouzročiti grozno upravljanje koje je izravna posljedica odsutnosti onog idiota Veracruza. Postoje također i elementi patricijskih desničara koji bi silno voljeli okončati naš mali demokratski procvat. I to ti je, dečko moj, razlog zbog kojeg sam se okrenuo propitivanju samoga sebe. Volio bih umrijeti znajući da je moj život imao značenje i puninu, to je sve."
Dionisio je ustao iz pletenog stolca i stao uz svog oca. Obgrlio ga je oko ramena i iskreno rekao: "Tata, kad ti umreš, bit će ti osigurano mjesto u panteonu. Tvoji te vojnici vole opasnom silinom, pa je zaista velika sreća što ti ne pada na pamet izvesti državni udar. Moje sestre vole te tako jako da je pravo čudo što su se uopće udale. Ja te volim, a čak me i moji jaguari napuštaju kad sam ovdje. Ni jedan čovjek koji je živio okružen s toliko ljubavi nije živio uzalud."
"Ti se ne sjećaš Nasilja, zar ne? Ne, bio si tek mali dječačić. Bojim se da će se sve to ponovno dogoditi. Slaba vlada, društveni kaos, pravo okruženje za naše obilje fanatika. Jesi li znao što je tijekom Nasilja radila vojska?"
Dionisio je odmahnuo glavom.
"Uvijek je stizala prekasno. Došli bismo na mjesto incidenta i otkrili da su konzervativci ili liberali već otišli, ostavljajući za sobom razorena cijela sela. Stotine leševa, nisu bila pošteđena čak ni djeca, ne samo ubijeni, nego i mučeni i raskomadani. Bila je to orgija silovanja i sadizma i to mi je dokazalo da su moji zemljaci duboko u duši smrtno bolesni. Postojao je biskup čiji je nadimak bio 'Malj krivovjeraca' i koji je javno poticao katoličke konzervativce na ubijanje protestanata. A liberali, svjetovni kakvi su i danas, dali su se na ubijanje svećenika i silovanje opatica. To je pakao kakav ponovno predviđam i od toga mi krvari duša. Jesi li znao da su Inke jednom zatražile od Aymara da im plate svoj doprinos za vođenje carstva, a ovi su im poslali svoje buhe? Čini se da je i prije Španjolaca naš prvenstveni motiv bio prezir. U ovoj zemlji nema tradicije trpeljivosti."
Dionisio je pogledao svog istaknutog oca kako žalosno prigiba glavu zbog tog predviđanja i osjetio kako mu želudac tone. "Meni se čini da trpeljivost cvate samo kad se ljudi zasite lažnih izvjesnosti. S dužnim poštovanjem, zato sam odbacio tvoju vjeru i prestao odlaziti na misu."
General se ironično nasmijao i odgovorio: "Među nama govoreći, moja je vjera više instinkt nego uvjerenje, ali nemoj to reći mami Juliji. Hoćemo li se malo prošetati?"
Otac i sin prošetali su se oko kuće, prisjećajući se svake prigode zbog koje se mama Julia osjetila ponukanom za uspomenu posaditi stablo, a general je rekao: "Sjećaš li se Felipea? Anikina brata u Pograničnoj straži? Upravo je postao najmlađi pukovnik u vojsci. I, usput rečeno, upoznao sam se s britanskim veleposlanikom."
"O, zaista?"
"Da, i silno je znatiželjan da posjeti Cochadebajo de los Gatos, zato što želi vidjeti pravi, drevni grad. On je veliki jezikoslovac, znaš; govori hindi i četiri afrička jezika, pa su ga poslali ovamo, gdje od toga nema nikakve koristi. Koliko razumijem, učiniti takvo što vrlo je britanski. Misliš li da bih ga mogao dovesti?"
"Naravno, tata", odgovorio je Dionisio, ne misleći na moguće posljedice.
"Stići ćemo u deset nula nula, šestog lipnja", objavio je general, a Dionisio je znao da će tako i biti, jer njegov je otac bio jedini čovjek u zemlji koji se nije ravnao prema "la hora latina", nego prema "la hora britanica".

33.

Cristobal


Njegova je Uzoritost pogledala radni stol u svojoj sobi i otkrila da se on pretvorio u truli lijes kroz čije su iskrivljene daske nicali zaraženi vodopadi drevne kose koja se kovrčala kao pipci anemone. Nije bilo nikakve sumnje da sijedi pramenovi rastu velikom brzinom i da se ovijaju oko namještaja. Jedan navoj kovrčao mu se oko gležnja i počeo ga stiskati kao boa. Povikao je, odmičući nogu, ali silina je pretvorila lijes u prah i sad je na podu, gdje je nekoć bio njegov stol, ležalo truplo i gledalo ga. Koža se stisnula preko kostiju, kao u indijanske mumije, kosa je rasla brzinom vodene struje, a jantarni zubi u ustima smiješili su mu se s luđačkim prezirom.
Dok mu se znoj slijevao niz lice, a divlja mu panika stezala srce, mala je crna zmija kliznula iz usta, pucnula kao jezik koji oblizuje umak s usana na kraju obroka i povukla se unutra, odbojno sporo krivudajući.
Zaklanjanje očiju podlakticom nekako ga nije spriječilo da vidi kako ga leš gleda. Kričanje iz dubine pluća nije ga zaštitilo od optužujuće znatiželje tih krvlju podlivenih jabučica s crnim zjenicama sitnim poput glavice igle.
Čulo se suho pucketanje kad su se čeljusti razdvojile i progovorile. Bio je to promukao glas, više od vjetra i vode, nego tjelesan: "Gledaj."
Kardinal Guzman, kojemu se treslo cijelo tijelo, podigao je oči pune suza i pogledao. Činilo se da mu se radna soba rastalila u ništavilo, a cijeli se svijet pretvorio u dim. Desnom se rukom grčevito držeći za grlo, a lijevom hvatajući nešto na što bi se mogao osloniti dok povraća od isparavanja, teturao je prostorijom u potrazi za vratima koja vode natrag u stvarnost. Ali pod njegovim stopalima nije bilo ničega osim pečene gline i pješčane prašine, a nije bilo ni zraka koji bi mogao udahnuti. Spotaknuo se preko nečega mekanog i popustljivog, pao naprijed preko toga i raširio se po podu. Polako je ustao, zureći u svoje ruke s kojih je, činilo se, curila krv, pa shvatio da je upravo zagrlio mladu ženu čije je tijelo bilo izrezano i raskomadano mačetom. Kako li je lijepo lice imala! Iza prljavštine i skorene krvi mogao je vidjeti pune usne, sitne zube i crne obrve koje su se zaobljavale poput onih u arapske ljepotice. Ali grlo joj je bilo prerezano i vrilo mjehurima njezina posljednjeg daha, a prema njemu je pružala knjigu. On ju je prihvatio, a ona je pala nauznak kako bi umrla. Pogledao je knjigu i, čak je i ne pregledavši, znao da je to misal u čiji je tamni uvez bio ugraviran križ, a stranice obrubljene zlatnim laminatom. S promjenom povjetarca dim se raščistio i on je bio unutar kruga koliba od granja, koje su sve bile u plamenu. Negdje u daljini čuli su se zluradi pokliči počinitelja pokolja, kao i uzaludne molbe žrtava na koljenima. Okrenuo se da pobjegne, ali sudario se s nečim što je bio zid, njemu nevidljiv u uznemirujućoj muci noćne more.
Zateturao je unatrag, ruke prislonjene uz čelo, a onda mu je prišao Krvnik. Vidio je crnu kukuljicu i njezine blistave proreze. Grlo mu se stisnulo kad je ugledao kolosalnog crnca čije je golo poprsje bilo nakupina teških brončanih mišića i ponosnih tetiva. Uprazno je hvatao iza sebe, ruka mu je ponovno tražila nešto o što bi se mogla osloniti, nešto čime bi se mogao obraniti, ali Krvnik je polako koraknuo naprijed, skidajući ovoj od vrećevine sa srebrne mačete. "Plati mi," rekao je Krvnik, pružajući lijevu ruku, "kako je i običaj".
Kardinal je spustio pogled prema ružičastom dlanu te goleme crne ruke i vidio obrtničke, profinjeno precizne prste, prste grnčara ili stolara. Pogledao je debelu zlatnu narukvicu na zglobu s ispupčenim purpurnim venama i podigao pogled prema očima iza kukuljice. Što su te oči značile? Nije li u njima bila poruka? Pa valjda je taj uporni pogled trebao prenijeti neku obavijest? Ali kukuljica nije odavala ništa osim bezosjećajne i konačne osude, a oči nisu bile ništa pristupačnije od udaljenih zvijezda. "Plati mi", ponovio je Krvnik.
"Nemam ništa", rekao je kardinal čiji se glas lomio na komade i rezao mu grlo poput krhotina stakla.
"Onda mi daj svoje dijete", rekao je Krvnik, podižući srebrnu oštricu visoko iznad glave, te raskoračivši, spreman na udarac.
Uzmičući, Njegova je Uzoritost iza leđa napipala gramofon, pa u svom smrtnom strahu osjetila nadahnuće da pokuša s onim jedinim što je uvijek uspijevalo otjerati demone. Jecajući od užurbanosti i očaja, znojnih i drhtavih ruku, podigao je poklopac gramofona kako bi ispunio svijet Beethovenom, a tamo je, okrećući se na podlošku, bio Opsceni Magarac, rugajući mu se i baljezgajući. Nagnuo je glavu kako bi ga pogledao, pobjednički zacvilio, izvukao iz usta sjajkasti glavić svog penisa, smjesta ga neobjašnjivo zavezao u petlju i prebacio je preko kardinalova vrata.
Njegova se Uzoritost trznula unatrag, ali ga je petlja potegnula naprijed. Izgubio je tlo pod nogama, no i dalje ga je demon potezao naprijed, prebacujući ruku preko ruke kako bi ga priveo k sebi, poput čamca u luku. Osjetio je meko mišićno tkivo penisa kako se migolji i stišće, izvija i hvata ga, a krici su mu se prigušili u grlu dok se neizbježno primicao licem u lice Opscenom Magarcu. Obavijen i omotan gadnim sumpornim dahom i smolom, zatvorio je oči i odmaknuo glavu što je dalje mogao. Njegova Uzoritost izgubila je snagu za borbu. Suze su mu tekle niz obraze, zbog sve napuštenosti i očaja potpunog poraza.
"Jadni maji dečko," naslađivao se Magarac, "pusa, pusa", pa je ogavno stvorenje uguralo svoj jezik duboko u kardinalovo grlo. Osjetio je kako se taj prihvatni organ migolji i kopa po njegovu jednjaku; osjećao ga je kako uranja i ponire, lascivno se kotrlja oko njegova jezika i obraza, te osjetio kako mu usta preplavljuje ljepljiva slina koja je imala okus na govno i sarsaparillu. Iz želuca mu se podigla bljuvotina i dodala svoju goruću gorčinu mučnini koja ga je već obuzela. Opsceni gaje Magarac odgurnuo i pohlepno, u naglim gutljajima, progutao rigotinu.
Pao je nauznak, u snažne i strpljive Krvnikove ruke. S veseljem je i jecajima olakšanja osjetio dugačku srebrnu oštricu kako mu prelazi preko grla.
Cristobal je ušao u sobu, vukući za sobom podrapanu igračku - psa na kotačima, koji je, krećući se, svirao ksilofon. Pustio je uzicu i zastao nad pruženim kardinalovim tijelom. Sasvim je približio svoje usne muškarčevom uhu i rekao: "Bu."
Kardinal Guzman se promeškoljio, jadno zastenjao i pokušao ustati s poda. Činilo se da se uz njega drži nit ljepljive sline, koju je pokušao obrisati rukavom svoje mantije. "Bilo ti je zlo", činjenično je primijetio Cristobal. "Da zovem mamu?"
Podigao je pogled prema svom malenom sinu koji je tamo stajao s izrazom nedužne zabrinutosti na licu, a Cristobal je dodao: "Jesi li plakao?"
"Strašno sam sanjao, Cristobal", odgovorio je kardinal, sjedajući i prstima brišući oči. "To je bio najgori san koji sam ikad sanjao."
"Ali nisi spavao. Nisi otišao u krevet. Moj najstrašniji san je da me mama ostavlja na tržnici i da sam se izgubio."
"Siroto dijete", rekao je kardinal, milujući njegove guste mulatske kovrčice. "Ja sam sanjao budan, zato što mi baš nije dobro."
"Jesi li zato sve razbacao uokolo, tata?" pitao je dječačić, širokim pokretom pokazujući prema slomljenom namještaju, listovima razbacanog papira i gramofonu koji je, pokraj vrata, ležao na podu s podignutim poklopcem.
"Obećaj da nećeš reći mami. Bit ću u velikoj nevolji ako ona sazna za ovaj nered. Zašto si me nazvao 'tata'?"
Cristobal se nasmiješio vlastitoj mudrosti. "Zato što te smijem zvati "Oče", a to je isto što i "tata", zar ne?"
Ostatak gadnog okusa žučljive mučnine zajedljivo je grizao kardinalovo grlo i on je nagonski prišao prozoru kako bi ga otvorio. Duboko je udahnuo, a onda ga je napao otrovni zadah rijeke. Ustuknuo je i odmahnuo glavom.
"Mama mi je rekla da su se jednom dvije zemlje zaratile zbog nogometne utakmice", rekao je Cristobal, pretražujući dnevne događaje kako bi mogao ovaj razgovor produžiti i nakon svog vremena za spavanje.
"Ljudi uvijek odlaze u rat zbog gluposti", odgovorio je njegov otac. "Hoćeš li mi sjesti u krilo?"
"Ali smrdiš kao povraćanje", požalio se dječačić, nabravši nos. "Sjest ću ti u krilo ako se smijem igrati s tvojim križem. Lijep je i blistav i težak i bolji od drvenoga, a osim toga, nogomet nije glup."
"Da, glup je", rekao je kardinal i skinuo Krista Kralja sa svog vrata i pružio ga Cristobalu.
"Ne, nije", rekao je Cristobal s dubokim uvjerenjem, smjestivši se na očevo krilo i prekopavajući nos u potrazi za kakvim mekim komadićem koji mu je možda promaknuo tijekom prijašnjih iskopavanja.
Njegova je Uzoritost s neodobravanjem promatrala Cristobala koji je pregledavao razočaravajuću žetvu na vršku svog prsta, pa osjetio navalu naklonosti kako mu se slijeva u srce. "Volim te, Cristobal", jednostavno je rekao.
Dječačić je poskočio na očevu krilu, obgrlio ga oko vrata i vrlo ga vlažno poljubio u obraz. "I ja tebe volim", odgovorio je i dodao: "Ako ti se trbuh još poveća, neću imati mjesta na tvom krilu, zar ne? Mama kaže da ti sigurno nešto raste unutra. Kad te poljubim, sve me pika."
Njegova Uzoritost se nasmiješila: "To je dio cijene koju moraš platiti da bi postao muškarac."
"Udebljati se?"
"Ne, glupko, nego imati pikavu bradu. A ovo nije salo, nego bolest."
"Hoćeš li umrijeti?"
Izravnost pitanja na trenutak je zaprepastila svećenika i prisilila ga da promisli o stvarnoj mogućnosti. Cristobal mu je promatrao lice i nastavio: "Nije ti dopušteno umrijeti."
Kardinal Guzman odmahnuo je glavom, kao u sažaljenju, pa stisnuo Cristobala tako čvrsto da je njegov mali sin zbog tog zagrljaja napravio grimasu.
Stvorenje u njegovu krilu promigoljilo se i on je spustio pogled. No, umjesto da vidi voljeni, ali zabranjeni plod svojih prepona, ugledao je kako se tamo migolji Opsceni Magarac, sa svojim ušima punim grubih dlaka, s golemom vulvom koja je imala vlastitu volju, svojim ogavnim, porobljujućim jezikom. Prezirno se cerekao kardinalu u savršenom, rugajućem oponašanju Cristobalova piskutavog glasića: "Daj mi još jednu pusu, tata."
Zaprepašten i izvan sebe, kardinal je ustao tako naglo da je zvijer pala na pod. Skupljajući hrabrost i nakanu iz dubine svoga gađenja, podigao je čudovište, čvrsto ga zgrabio usprkos njegovu zavijanju, pa ga zavitlao kroz otvoreni prozor. Dok je to činio, osjetio je bolno potezanje na prstu, a kad je pogledao svoju ruku, vidio je da je prsten njegove službe nekako izletio kroz prozor zajedno s demonom.
Cristobal se kovitlao zrakom u onome što mu se činilo kao čitava vječnost nerazumijevanja i nevjerice. Pljusnuo je u mutnu vodu rijeke uz udarac koji mu je izvukao zrak iz pluća, a dahtaj koji mu je iskrivio tijelo nije uvukao zrak, već smrdljivu i ljigavu trulež vode, guste od raspadanja nestale djece iz kanalizacije. Sve sporije i sporije je tonuo, zadivljen i pospan od sna smrti koja mu se bližila, a nakratko se očešao o ruke koje su lebdjele uvis poput trave, milujući ga, dok se činilo da zauvijek posežu prema svjetlu, a onda ga je nešto zgrabilo i odnijelo na beskrajno putovanje prema nepoznatom moru, dok je u rukama još uvijek držao srebrnog Krista Kralja i prsten svoga voljenog zaštitnika.
Kardinal Guzman okrenuo se od prozora, još uvijek zureći u mjesto na kojem se nekoć nalazio njegov prsten, pa ugledao Opscenog Magarca kako mu se smije iz naslonjača. Okrenuo se prema prozoru, povikao: "Cristobal, Cristobal!", rukama zgrabio glavu i zastenjao kao da su sve svjetske boli njegove. Pomislio je kako bi trebao zaroniti za svojim sinom u pokušaju da ga spasi; no razum se smjesta nametnuo i odmah mu je palo na pamet kako zapravo nema načina da sazna što se zaista dogodilo. Možda je zaista izbacio demona koji se jednostavno ponovno vratio. Možda se demon sve vrijeme pretvarao da je Cristobal. Pošao je u hodnike popločene golim kamenom, u potrazi za njim.
Otišao je u dječakovu sobu i pronašao prazan krevet. Vesele igračke jarkih boja neuredno su bile razbacane po podu, a na zidu je bila slika Našeg Gospodina s krvavim srcem, koja se za pozornost natjecala sa slikama nogometnih prvaka koje je Concepcion, kako bi mu udovoljila, izrezivala iz časopisa. Ubrzavajući korak, kardinal Guzman pretraživao je palaču na svim dječakovim omiljenim mjestima i udubinama za skrivanje, na svim mjestima gdje ga je uvijek mogao pronaći kad su se igrali skrivača. Izašao je u dvorište gdje je Cristobal volio promatrati kolibriće i oponašati ih, lepršajući rukama dok bi trčao i uzvikivao: "Gledaj me! Gledaj me!"
Sa strahovitom izvjesnošću koja mu se podizala u grudima, kardinal je otrčao natrag u svoju radnu sobu, smjestio stolac uz prozor i pogledao prema vodama rijeke. Nije vidio ništa osim izlomljenog odraza pocrvenjelog Mjeseca i natrijevih svjetiljki. Sišao je natrag sa stolca, obrisao znoj s čela i ugledao malu igračku-psa s kojom je njegov sin ušao.
Zaprepašten, otupio od mržnje i prezira prema samome sebi, očajan od kajanja, naglo je izletio iz sobe i potrčao prema Concepcioninoj odaji. Svom silinom je otvorio vrata i bacio se na koljena. Uhvaćena usred slaganja haljine i njezina pospremanja u ladicu, ona je stajala očajna zbog te prikaze pune agonije i kajanja. Dok su mu se suze slijevale niz obraze, a glas mu se slamao, podigao je drhtavu ruku i uputio joj pogled pun preklinjanja.
"Kriste, smiluj nam se", rekao je. "Mislim da sam ubio Cristobala."
Ubod strahovite boli stegnuo mu je utrobu, a on je duboko uzdahnuo, prevalio se naprijed i ostao nepomično ležati.

Drugi dio


"Nijednom ljudskom biću nije dano da pojednostavljuje sklop istina, te da pod njihovim vođstvom, sa sigurnošću ide zatvorena uma."
John Stuart Mill



34.

U kojima predsjednički par uživa u čarima Pariza


Njegova Ekscelencija, predsjednik Veracruz na brzinu je prelistao obavijesti koje mu je proslijedilo veleposlanstvo i osjetio napadnu odsutnost tuge za domovinom. Dogodio se pokušaj ubojstva generala Hernanda Montesa Sose, koji se držao u tajnosti sve dok razni ogranci unutrašnjih tajnih službi nisu zaključili tko ga je izveo. Služba državnog informiranja mislila je da su to učinili komunisti, Unutrašnja vojna služba sigurnosti tvrdila je da je krivac admiral koji je umjesto žrtve htio postati šef združenog stožera, Mornarička unutrašnja obavještajna služba smatrala je daje to učinio zapovjednik zrakoplovstva, Agencija unutrašnje sigurnosti zrakoplovstva mislila je da se radi o nezadovoljnom generalu kopnene vojske, šef savezne policije bio je uvjeren da se radi o desničarskoj uroti koja je trebala krivnju svaliti na komuniste i tako izazvati odmazdu koja bi njima bila od koristi, šef oblasne policije mislio je da je to učinio netko tko je jednostavno žudio za pozornošću, šef državne žandarmerije bio je uvjeren da je to djelo luđaka, šef gradske policije smatrao je da je to djelo CIA-e, Ministarstvo vanjskih poslova vjerovalo je da se radi o dijelu međunarodne urote Mossada, Unutrašnja sigurnost ministarstva unutrašnjih poslova mislila je da se radi o KGB-u, Ministarstvo uprave za nadzor rada okrivilo je Paragvajce zato što je general zatvorio protok kokaina iz te zemlje, a Sigurnosna operativa državne industrijske naftne kompanije došla je do zaključka kako je to dio šire urote muslimana i mormona koji su htjeli legalizirati poligamiju. Njegova Ekscelencija primijetila je da je general Sosa živ i zdrav, pa uredno sva izvješća spremila u kantu za smeće, smatrajući kako je to djelo kokainskih kartela. S mnogo je većim zanimanjem pročitao pismo francuskog veleposlanika koji mu je preporučio pljuskanje po guzi kao afrodizijak, budući da ono izaziva širenje krvnih žila u odgovarajućim dijelovima tijela kod oba spola; Njegova je Ekscelencija porazmislila o tome, a onda se sjetio da je baš on bio taj koji je prvotno tu praksu preporučio francuskom veleposlaniku. Okrenuo se pismu ministra financija, Emperadora Ignacija Coriolana, u kojem je pisalo da je državni dug sad upravo na onoj istoj nesigurnoj znamenci na kojoj se nalazio i na svršetku "gospodarskog čuda" doktora Badajoza. Emperador je tvrdio kako s ministrom vanjskih poslova, Lopezom Garcilasom, radi na pokušaju dobivanja fiskalnog savjeta od arkanđela Gabrijela, te da su nove ekspedicije poslane da ustanove lokaciju El Dorada otkrile zalihu zahrdalih mušketa u pećini u kojoj su bile ostavljene 1752. godine, tijekom neuspjele pobune. Prodane su jenkijevskom muzeju, čime se zaradilo pola milijuna dolara koji su nekako nestali u međunarodnom bankarskom sustavu. Emperador je, sasvim osobno, dodao da je kupio mali zrakoplov i da uči letjeti.
Njegova se Ekscelencija okrenula pismu Heraldičkog instituta iz Baltimorea, koje je slijedilo njegovu želju da zadobije odgovarajuće znakovno dostignuće za osobnu uporabu, te se našla intelektualno zatrpana pod lavinom čudnovatog žargona. "Leopardasta pozadina?" promrmljao je. "Štitni zubac... crna tinktura... platneni nabor? Ispupčen ili udubljen? Romboidni fusil, eskartirani križ? Dieu et Ma Femme? Urešeno lavićima? Unatrag gledajući profilni jaguari u divljanju? Saraceni skokoviti?" Nestrpljivo je frknuo i napisao koledžu pisamce koje je glasilo: "Samo mi pošaljite nekoliko ilustriranih primjera."
Njegova Ekscelencija nije bila dobre volje. Njegova posebna jenkijevska spravica za postizanje automatskih erekcija oduzela je njegovu životu mnogo zadovoljstva, jer sad, kad ju je u svakom trenutku mogao napumpati kako bi zadovoljio Madame Veracruz, ona ga je tjerala da to čini i onda kad mu zapravo do toga nije bilo. Ležao je na leđima i promatrao njezino kruženje i njezine istinski neobične i uznemirujuće izraze lica, te otkrio da mu misli lutaju. Pretvarao je pukotine na stropu u zemljovide planina i cesta. Maštao je o ponovnom ujedinjenju zemalja sjeverne Južne Amerike u Veliku Kolumbiju. Sastavljao je samome sebi blistave osmrtnice. Prisjećao se svojih studentskih dana i prve zaraze triperom. Riješio je državni dug ucjenjivanjem predsjednika Sjedinjenih Država i probušio kuglu zemaljsku sve do sibirskih naftnih polja. U mislima je recitirao svu nacionalističku poeziju koju je u školi naučio napamet, kao i sve nepristojne dječje pjesmice koje je naučio poslije toga. Žalio je što ne može čitati knjigu i osjećao kako mu penis počinje bridjeti.
Duh Njegove Ekscelencije je tonuo. Pomisao da za sobom ostavi glavne europske gradove kako bi se vratio složenostima i varkama svoje službe činila ga je duboko potištenim i on se zapitao ne bi li bilo moguće nastaviti vladati iz inozemstva. Pročitao je pismo kardinala Guzmana u kojem ga ovaj optužuje da je uz pomoć crne umjetnosti probudio demone koji ga muče, pa uzdahnuo. Pročitao je pismo "Eve Peron", u kojem je stajalo da vjerski fanatici haraju provincijom, pa očajno odmahnuo glavom, istodobno podsjećajući samoga sebe kako jednoga od ovih dana mora vojsci dati dopuštenje da ih suzbije. Ali sad, sad će se kostimirati u Odina i pričekati Madame Veracruz koja će se uskoro pojaviti kao Freya, zajedno s ogrlicom Brisingamena, letećim ogrtačem i kacigom s rogovima koja joj je, na žalost, bila prevelika i padala joj preko očiju u trenucima orgazma, baš kao što se događalo s Izidinom dijademom kad su bili u egipatskoj fazi.
"Zdravo, tatice", uzviknula je kad je dramatično otvorila vrata i otkrila se u svojoj punoj nordijskoj odori. "Tko si ti danas?" Odmjerila ga je od glave do pete i dodala: "Ne valjda opet Odin?"
"Da, mala moja mačkice, opet Odin."
Madame Veracruz temeljito je proučila Freyu, otkrivši da je božica bila iznimno promiskuitetna, pa je tako uredila da njezin suprug katkad bude njezin incestuozni brat, Freyr, ili jedan od četvorice patuljaka s kojima je spavala kako bi se dokopala ogrlice. "Mislila sam, tatice, da bi danas mogao biti Loki, pa izvoditi sa mnom neke prljave trikove." Ljupko je doskakutala naprijed i koketno ga poljubila u vršak nosa. "Gledaj", uzviknula je, rastvorivši ogrtač kako bi otkrila svježe podšišanu Venerinu deltu i kožni grudnjak s otvorima za bradavice. Izvela je piruetu koja je sa stola pomela pepeljaru, pa teatralno pala na pod, pružajući ruke prema njemu. "Daj, napumpaj ga. Što danas vizualiziramo?"
"Morat će to biti državni dug. Otkako smo se usredotočili na besmrtnost, državni je dug ponovno počeo rasti."
Napućila je usnice i rekla: "Ali državni je dug tako strašno dosadan, tatice. Zašto se ne usredotočimo na to da nam kćerkica postane ljudsko biće? A poslije možemo otići u Centar Pompidou i Rodinov muzej."
"Mora biti državni dug, mačkice", odgovorio je on i namjestio si povez na oko, navukao mekani šešir preko lica i, s iznimnim osjećajem bezvoljnosti, posegao pod ogrtač kako bi se napumpao.

35.

Dionisio prima tužne vijesti


Dionisio Vivo sjedio je u svojoj knjižari, marljivo skladajući još jedan od svojih glasovitih glazbenih palindroma. Bilo mu je vrlo hladno za glavu tamo gdje mu je majka ošišala kosu, a često bi zastao kako bi počešao ožiljke na svom vratu, koji su ga zlokobno svrbjeli. Leticia Aragon uvijek je govorila: "Kad god svrbi ožiljak od konopca, očekujem dobre vijesti, a kad svrbi i posjekotina od šest centimetara, očekujem loše vijesti", a zaista se činilo da uvijek ispadne tako.
Lovac Pedro pokucao je na vrata i ušao, a za njim se motao čopor njegovih tihih pasa, tako da su se Dionisijevi jaguari osjetili ponukanima zgađeno napustiti prostoriju.
"Hola, Pedro, došao si popiti jednu sa mnom? Sjedni." Dionisio je jednom nogom gurnuo stolac prema njemu, a Pedro je načinio pokret pristojnog odbijanja. "Oprosti mi, cabron, ali od ovih mi se gomila knjiga osuši grlo i počnu mi se znojiti dlanovi. Zamisli samo sve te sate provedene s perom u ruci, koji su se mogli utrošiti na pecanje ili praćenje tragova pume."
"Pumina koža istrune," primijetio je Dionisio, "ali knjiga bi mogla trajati zauvijek."
"Nije sve što dugo traje dobro", uzvratio mu je Pedro. "Čuj, bio sam u Ipasuenu i netko mi je dao ovo pismo za tebe."
Dionisio je uzeo pruženu omotnicu i primijetio daje adresirana jednostavno na "Dionisio Vivo u Cochadebajo de los Gatos". Bila je prekrivena prljavim otiscima prstiju i nije imala marku. "Mislim da ti ju je dao mehaničar."
Pedro je otišao, a Dionisio je otvorio pismo i otkrio da je od Agustina, policajca koji je u Ramonovu društvu običavao iz njegova vrta skupljati mrtvace.
Štovani prijatelju,
ne znam hoće li ovo ikad stići do tebe, jer nema poštanske službe, ali iz vlastitog iskustva znam da pismo bačeno na ulicu prije ili poslije netko pokupi i ono putuje iz ruke u ruku dok konačno ne stigne na svoj cilj.
Mislio sam da bi volio znati kako je prije dva dana Baršunasta Luisa neočekivano umrla od nenadane i vrlo jake groznice. Kanila se ostaviti kurvanja i posjetiti te, te ostati kod tebe neko vrijeme, prije preuzimanja posla u alcaldiji. Ali to je, kao što vidiš, spriječila zla sreća.
Znam da ste vas dvoje bili vrlo dragi jedno drugome i grlim te čak i na ovako velikoj udaljenosti kako bih ti izrazio sućut zbog tvoje žalosti. U takvim me trenucima ispuni čeznutljivost, jer znam da bi u zemljama kao što su Francuska ili Nizozemska, ona bila izliječena i još uvijek među nama.
Tvoj dobri prijatelj, Agustin

Dionisio je dvaput pročitao pismo, presavio papir među prstima i osjetio kako ga preplavljuje osjećaj da je upravo nevjerojatno kako je on preživio. Pomislio je na osmijeh Baršunaste Luise koji je bio pun života, na njezine šiljaste grudi, na besprijekornu crnu svilu njezine kože i pokušao zamisliti kako se sav taj život smežurava i mumificira pod kamenjem groblja u Ipasuenu. Pomislio je na to kako ju je izdala njezina sestra, kako je čovjek tako često žrtva okolnosti, te se u mislima vratio na nevjerojatnu sliku Luise kao mrtvog tijela. Odlučio je posjetiti profesora Luisa.
Farides je, kao i obično, bila u kuhinji, a profesor Luis je, kao i obično, stajao na dovratku, pun osjećaja krivnje što ne dijeli njezine radne napore. Kad je Dionisio ušao, ona mu se vedro nasmiješila, a Luis se sramežljivo nasmijao od uha do uha, te podigao ruku na pozdrav. Dionisio mu je pružio pismo i zapitao: "Što misliš o ovome?"
Profesor Luis pročitao je pismo i na trenutak porazmislio. "Mislim da nam ono govori kako trebamo jedni od drugih uzeti najviše što možemo dok smo još ovdje, jer život je jeftin, a smrt dolazi prebrzo."
Dionisio je kimnuo. "Upravo tako. Svi moji prijatelji neprestano umiru. I zbog toga sad idem posjetiti Leticiju, vidjeti kakve su joj boje danas oči, a to ću i upamtiti."
Kad je Dionisio otišao, profesor Luis okrenuo se prema Farides i rekao: "Bolje bi ti bilo da iskoristiš moje ponude za pomoć, jer kad mene više ne bude, nećeš imati nikoga ni da ti stoji na dovratku."
Farides se široko osmjehnula i dodala mu zamorca. "Onda izađi i oguli mu kožu."
On je uzeo mlitavog glodavca i primijetio: "Zacijelo mora postojati i neki ugodniji zadatak koji bi posvjedočio o mojoj ljubavi."
"I postoji", odvratila je. "Kad završiš s tim, možeš jednom za promjenu isprazniti kantu u zahod."

36.

Doktor Tebas de Tapalabazo


Tertuliano Tomas Kaiser Wilhelm Tebas de Tapalabazo, čovjek koji je proživio svoj život očito neopterećen idiosinkrazijom svog imena, proveo je godine kao najistaknutiji kirurg bogatih i utjecajnih koji su vodili dvostruki život. Nije bilo ničega što on nije znao o boljkama imućnih; znao je za napuhnutost i uporna začepljenja onih koji nisu jeli ništa osim skupih odrezaka i frivolnih nabujaka. Bio je posve opremljen za izlaženje na kraj s umišljenim ginekološkim problemima plemkinja koje su se udavale zbog novca i utjecaja, ali koje su odbijale izvršavati bračne dužnosti. Na sto je metara udaljenosti mogao otkriti indiskretni i demokratski početak tripera, i osjetljivo bi ga dijagnosticirao kao "nespecifični melizam", zadovoljan spoznajom da ni jedan od njegovih pacijenata nikad nije čuo za taj tehnički termin koji označava dulji niz tonova koji se pjeva nad jednim slogom teksta, čime se ukrašuje i obogaćuje melodijska linija. Svladao je umjetnost opipavanja mesa koje je bilo zakopano duboko ispod zapanjujućih nabora sala, te bio u stanju oštrim okom uočiti obilne stalagmite kolesterola u arterijama srdaca koja se nisu bavila tjelovježbom. Vjerovao je u djelotvornost gargantuovskih količina češnjaka za pročišćavanje krvi, te u visokoparno i očinsko zastrašivanje kao odgovarajuće sredstvo protiv mentalnih poremećaja i hipohondrije. Njegovo ozbiljno držanje, njegov milozvučni glas nalik na tubu, njegovo široko lice i hladne ruke, kao i bifokalne naočale nasađene na vršak nosa, sve je to nadahnjivalo fanatično pouzdanje i odanost u kliki njegovih plutokratskih pacijenata koji su uvijek tvrdili kako je doktor Tapalabazo skup, ali vrijedan svakog centava.
Ono o čemu pojma nisu imali bilo je da doktor Tapalabazo bezobzirno reciklira bogatstvo. Živio je umjerenim stilom u predgrađu, usred kaosa nečitljivih knjiga. Obožavao je stare njemačke sveske na gotici, istočnjačke knjige napisane viticama i zavijucima, koje je trebalo listati odostraga, kineske knjige koje su bile više naslikane nego napisane, knjige na staronordijskom i luksemburškom, a skupljao ih je s marljivošću i predanošću koje su svjedočile o njegovu dugogodišnjem uvjerenju i dubokom iskrenom vjerovanju da svud na svijetu postoje značenja i konotacije koje su posve nepronicave. Bio je u stanju sretno provoditi sate listajući svoju zbirku, plutajući u moru pretpostavki i čuditi se jednostavnoj, zadivljujućoj činjenici da veći dio svijeta nije govorio kastiljski. Ništa ga se nije dojmilo više nego kad bi na televiziji vidio strani film u kojem bi se psi pokoravali naredbama na njemačkom ili francuskom. Odmahivao bi glavom, iznenađen time što čak i životinje mogu razborito shvatiti strane jezike od kojih on osobno nije razumijevao nijedan slog.
Ali veći dio njegove znatne zarade bio je utrošen na osnivanje i održavanje niza klinika koje su se protezale od favela glavnoga grada do najudaljenijih indijanskih sela u planinama. Radni mu je stol bio prepun nažvrljanih bilježaka u kojima je izračunavao koliko slučajeva gube može zaustaviti prihodom od jednog slučaja pretjerano aktivne mašte, izliječenoga placebom i bočicama šećernog sirupa, koliko slučajeva svraba ili gnojnog ekcema može izliječiti zarada od tri spuštene oligarhijske utrobe ili četiri injekcije protiv štenećaka golemom crnom jaguaru koji je živio od rahatlokuma i o kojem je predsjednikova žena, što je bilo prilično uznemirujuće, govorila kao o "svojoj kćerkici". Izračunao je da će mu prihod od operacije kardinalove izrasline donijeti dovoljno sredstava da tisuću osiromašenih mladih majki opskrbi jednogodišnjom zalihom kontracepcijskih sredstava.
Kad su kardinala Guzmana dovezli u bolnicu, povraćao je, divljao i imao okrutno proširen trbuh. Doktor Tapalabazo dijagnosticirao je rak i paranoidne deluzije. Predložio je, u nizu oštrih kritika i zajedljivih primjedaba, da se ovo potonje liječi poslije, a ono prvo liječit će odmah, no uz malo nade da njegov pacijent nije već prepun sekundarnih izraslina. Osjetio je tračak zluradosti zbog toga što mu je kardinal bio na milost i nemilost, zato što je bio obrazovan u samostanu i zbog toga danas vodeća figura u Nacionalnom svjetovnom društvu.
Nabrana čela, s naočalama koje su bile u opasnosti da mu kliznu s vrška nosa, svoje je hladne ruke spustio na kardinalov trbuh, te zatvorio svoj um pred svime osim pred dojmovima koje je dobivao kroz svoje uvježbane prste. Trbuh je bio napetiji od bočnog bubnja i on je nagonski nagađao da je dobar dio onoga što je bilo unutra tekućina. Ali odlučan ubod iznad pupka otkrio je da se tamo nalazi i nešto čvrsto i bezoblično. Pregledao je mršavo lice, koščate noge i žgoljava rebra te i bez pitanja znao da kardinal Guzman već neko vrijeme nije u sebi uspijevao zadržati hranu. Bolesni čovjek otvorio je oči i trznuo tijelom. "Ubio sam Cristobala", rekao je.
"Tiho budite", rekao je liječnik strogo. "Zamalo vam je uspjelo ubiti sebe. Trebali ste to liječiti već mjesecima, otkad se prvi put pojavilo. Zar ste mislili da će vam to Bog sam samcat izliječiti?"
Kardinalove su oči zatreptale i zatvorile se. "To je bila moja kazna." Nit sline krivudala je iz kuta njegovih usana i našla svoj put do jastuka.
"Napravit ću laparotomiju kako bih mogao obaviti laparoskopiju," objavio je doktor Tapalabazo, uživajući u nepronicavosti terminologije, "što znači da ću vas otvoriti i pogledati unutra. Kad vas opet zašijem i dobro promislim o svemu, ponovno ću vas razrezati i učiniti da sve bude kako treba. Želio bih vas upozoriti da svim svojim pacijentima koji umru naplaćujem dvostruko, budući da provođenje oporuke osigurava da njihov kapital postane likvidan."
"Trebali biste me pustiti da umrem", promrmljao je kardinal.
"Među nama govoreći, prilično sam tome sklon," našalio se liječnik, "ali to bi bilo vrlo neprofesionalno. Sad, dopustit ću vam vrlo mali broj posjetitelja, pa biste možda bili tako dobri da mi kažete koje od njih posebno želite vidjeti."
"Concepcion," prošaptao je kardinal Guzman, "svoju kuharicu. Nikoga drugoga."
"Concepcion", pribilježio je liječnik u svoju bilježnicu na spirale, prisjetivši se uplakane crnkinje koja je u kosi nosila kartonske tuljce od toaletnog papira kako bi dobila uvojke slične bjelačkima, a koja je pokucala na vrata njegova ureda i pitala ga kako je njezin "cadenay". Prisjetio se svog iznenađenja kad je potražio riječ u dijalektalnom rječniku i otkrio da je to kolokvijalni kečuanski izraz za "supruga". "Prljavi stari licemjer", pomislio je, reagirajući s automatskom pohotnošću svjetovnjaka koji je otkrio svećeničke propuste i grijehe.
Doktor Tertuliano Tapalabazo telefonirao je i zatražio anestetičara, naredio svojim asistentima da prirede operacijsku dvoranu za laparoskopiju i, dok je odijevao kiruršku halju, uz pomoć Bunsenova plamenika, tronošca i na vatru otporne tuljaste epruvete priredio osnažujuću šalicu kave. Ispijao je kipuću tekućinu u duboko zamišljenim gutljajima, razmišljao o tome što bi mogao pronaći u kardinalovu trbuhu, pa se spustio hodnikom da vidi hoće li njegovi strahovi dobiti potvrdu.

37.

O novom križarskom ratu protiv krivovjeraca


U svim vremenima i na svim mjestima, osnovna privlačnost raznih religija ležala je u njihovoj slobodi da čine zlo; da je tome tako, obilno ilustrira činjenica da se broj sljedbenika smanjuje čim vjera izgubi svoju militantnu agresivnost. Čovjek koji čini zlo u Božje ime i navodno prema njegovoj zapovijedi, istoga trenutka dobiva opravdanje, a što je veće zlo koje čini, to svetijim se čini samome sebi. U svetim knjigama svijeta mogu se naći presedani, čak i nalozi u kojima uživa srce Đavola, a obje strane u svakoj raspravi mogu pronaći obilnu količinu goriva za svoje plamenove u labirintima suprotnosti koji leže u tim knjigama. Ni jedna poslovica nije žalosnije istinita od one koja kaže da zlo daje kompliment dobru time što se u njega maskira.
Monsinjor Rechin Anquilar u vlastitu je srcu osjećao taj plam pravedničkog gnjeva i umne jasnoće koja niče iz posvemašnjeg uvjerenja pojedinca kako Bog govori i djeluje kroz njega. Štoviše, uspjeh njegovih prvih pothvata poslužio je tome da uveća njegovu vjeru u sebe daleko iznad granica razboritog samopouzdanja, sve dok sebe nije počeo smatrati čovjekom koji je u tako intimnim odnosima s Bogom da je čak prestao osjećati i potrebu da se pomoli prije nego što će donijeti odluku o tome što će poduzeti. Bilo je to kao da je Samo Božanstvo neprekidno sjedilo na njegovu ramenu, šapćući mu u uho upute koje su zamjenjivale misaoni proces i iz njegova srca prognale ublažavajuće skromnosti sućuti i nesigurnosti.
Kad je bio mali dječak, starmali, uobražen, nesklon da dijeli svoje slatkiše ili posudi praćku, bez volje da se potuče, prije zbog kukavičluka nego zbog načela, Rechin Anquilar izbjegao je batinanje školskih svećenika i umjesto toga postao žrtvom svojih drugova. Patio je od slabih krvnih žila u nosu i omiljena je zabava bila zavrtjeti ga, držeći ga za stopala, u vrtoglavom krugu sve dok mu krv nije navrla iz nosa i počela prskati uokolo u grimiznim kapljicama. Čak je naučio steći i svojevrsnu krhku omiljenost time što bi se kukavički dragovoljno javljao za to mučenje. Kao i sve žrtve, okrenuo se prema onima slabijima od sebe; kidao bi krila i noge leptirima. Jednom je uzeo obiteljsku mačku i zavitlao je s balkona, dok mu je srce udaralo od uzbuđenja i krivnje, te se osjetio razapetim između olakšanja i razočaranja kad se životinja nonšalantno prizemljila i polako odšetala u grmlje. Jednom je čavlima pribio guštera za dasku i prema njemu usmjerio povećalo. Pod svjetlosnom točkom u kojoj se pročišćavalo tropsko sunce, promatrao je kako se stvorenje izvija i migolji. Zeleno je meso požutjelo i počelo se dimiti. Začepivši nos kako ne bi osjetio miris pougljenjena mesa, ali očiju širom otvorenih od opčinjenosti, svjedočio je reptilovim mukama. Na njegov užas, gušter je otvorio gubicu i zakričao. Anquilar je uvijek vjerovao da su gušteri nijemi i činilo mu se da ova vokalizacija agonije istodobno otkriva i životinjine osjete i njegovu okrutnost. Pustio je guštera u grmlje paraguatana i, umjesto da se moli za njegov oporavak, molio je oprost za sebe. Ipak, od jednog od očeva u školi naučio je kako životinje nemaju dušu, poslije čega ni jedna ptica ili pas nisu bili sigurni pred njegovom praćkom. Tijekom godina svojega svećenstva, istovrsno je zadovoljstvo pronašao u ponižavanju onih koji su trpjeli njegove bodljikave i zajedljive prijekore u samoći ispovjedaonice; bio je na zlu glasu zbog strogoće pokora koje je udjeljivao, te postao omiljen među onim ogorčenim i razdražljivim ženama koje se u ranoj srednjoj dobi prepuštaju duševnom mazohizmu.
Monsinjor Rechin Anquilar ostvario je zastrašujuće poznanstvo s djelima svetoga Tome Akvinskoga, bivajući posebno dobar poznavatelj onih dijelova koji su danas diskretno izostavljeni iz svih antologija, a među kojima su i argumenti koji zagovaraju iskorjenjivanje krivovjerja i krivovjernika. On je znao daje spaljivanje krivovjernika čin ljubavi, budući da pošteđuje žrtvu kasnijih paklenih plamenova, a bio je jedan od nekolicine katoličkih povjesničara koji nisu ni pretjerano uljepšavali djela dominikanske inkvizicije, niti su iskusili retrospektivan osjećaj stida zbog njih. Vjerojatno je u tome ležao razlog zbog kojega je novi križarski rat s tako zastranjujućom preciznošću ponovio divljaštva izvornog pohoda protiv krivovjernika, a koji je uništio katarsku vjeru i trubadursku kulturu u Provansi; možda je tek slučajnost to što je također još jednom ponovio divljačku razornost stoljetnih bitaka između katoličkih konzervativaca i svjetovnih liberala. Monsinjor Anquilar vratio je natrag doba Nasilja.
Ono što u vezi s novim križarskim pohodom možda najviše iznenađuje, jest to da se već prije nije barem stoput dogodio. Bila je to zemlja podijeljena između sljedbenika Santandera, San Martina, Bolivara, Marxa, predsjednika Maoa, Trockoga, Mariateguija, Rimokatoličke crkve, nadobudnih gringosa, španjolskih nostalgičara, a svi su oni, u svojoj raznolikosti, svim srcem dijelili Veliku Peterostruku Nacionalnu Zabludu. Prva je zabluda bila da za sve probleme postoje rješenja. Druga, da probleme može riješiti samo snažno središte. Treća je da je snažno središte samo ono koje odražava vlastite stavove. Četvrta je velika zabluda da su potrebni junački rezovi i na koncu peta, da oni koji ih provode moramo biti mi i naši drugovi, naoružani skalpelima veličine mačeta i amputacijskim pilama na benzinski pogon, osmišljenima za obaranje sekvoja.
Središte nacionalne mitologije bila je ideja da su velike povijesne borbe jednostavni sukobi dobra i zla. Ljevičari su, na primjer, grdili konkvistadore i uzdizali Inke, dok je desničarima bilo jasno da su konkvistadori donijeli civilizaciju barbarima. Svakom je dobro obaviještenom vanjskom promatraču bilo savršeno jasno da su se obje strane sastojale samo od ciničnih oportunista, te da je to uvelike točno i kad se govori o svim drugim sukobima.
Monsinjor Rechin Anquilar, njegovi misionari i golema banda oportunista koji su sebe nazivali "križarima" skupljali su se tijekom dvotjednog razdoblja medu napuštenim klasičnim ruševinama izjalovljenog Parka Incarama, izmještajući višak stanovnika favela i kolonije divljih životinja, te zbunjujući bolesne bjegunce pred kokainskim ratovima koji su, upalih lica, podizali svoja logorišta među puzavicama i, vatrama koje su palili zbog kuhanja, stvarali napukline u prijetećem kamenju.
Poludovršene replike najvećih svjetskih spomenika sad su odjekivale promuklim smijehom i svećeničkim zapjevima. Miris pečena mesa miješao se s aromom tamjana i kretskog origana, a odmjereni koraci u sandalama utapali su se u metodičnom stupanju križara koje su bivši vodnici uvježbavali u barem nešto nalik na disciplinu i združenost. U to se vrijeme o njima još uvijek govorilo kao o "tjelesnoj straži", a ne još kao o "četama". Kurve glavnoga grada kamionskom su cestom dolazile kako bi se okoristile skupom izoliranih muškaraca, tako da su logorišta noću odjekivala razdražljivim stenjanjem kupljene ekstaze, kričanjem lažnih orgazama, svađama oko plaćanja, te tupim udarcima i promrmljanim kletvama mušterija koje su se tukle među sobom.
Svećenici, zaprepašteni bogohulnim miješanjem plaćeničke tjelesnosti, isprva su tjerali kurve u grmljavini pravedničkih oluja optužbi, ali dosjetljive bi se dame jednostavno prikrale oko logora i ponovno ušle na sigurnom mjestu. Naučile su navući molećive osmijehe, a kad bi bile ulovljene, govorile bi: "Tražim svog brata" ili "Jeste li vidjeli mog zaručnika?" Neke su čak sklepale odjeću u kojoj su u mraku nalikovale na opatice, tako da su prave opatice vrlo brzo bile prisiljene otići od straha pred čestim zahtjevima za "francuskim poliranjem", "meksičkim sto i osam centimetarskim masažama iz mašte" i "bolivijskim discipliniranjem". Skandalizirane su se opatice isprva obratile monsinjoru Anquilaru da smiri duh svoje tjelesne straže i spriječi ih u tome da ih iznenada straga hvataju za grudi, preplavljujući ih oblacima alkoholnih isparavanja, te im nudeći "jednoga besplatno" ili "bisernu ogrlicu". Ali samoproglašeni "legat" ni najmanje nije cijenio žene bilo koje vrste, pa je njegov odgovor bio izgovaranje poučnih misli poput: "U Božjoj službi čovjek mora očekivati patnju". Osjetio je olakšanje kad su opatice otišle i s prezirom je trpio prisutnost kurvi, smatrajući kako moralno nesavršenstvo njegovih ljudi ne bi trebalo stajati na putu višem cilju zaštite njegovih svećenika dok se bave božanskim radom donošenja spasa neukima i zabludjelima. Kad bi svoje ljude zatekao s kurvom, prezirno bi se namrštio i ukorio ih, govoreći im da u ispovjedaonici budu iskreni i imaju na umu spas svojih duša. Kako se križarski pohod urezivao sve dublje u zemlju, promočene i prljave sljedbenice logora postale su stalnost koju su čak i svećenici naučili ignorirati.
Jedne večeri na kraju drugog tjedna, kad je monsinjor Anquilar bio siguran da su se okupili svi njegovi misionari, kao i njihovi zaštitnici, poslao je glasnike da objave kako se svi trebaju skupiti na otvorenom prostoru pred imitacijom kule babilonske.
Monsinjor se popeo na drugi kat kule i zadovoljno se zagledao preko okupljene gomile. Plamteće baklje činile su svojim sjajem i treptanjem da prema gore okrenuta lica porumene, a on je osjetio zapovjednički osjećaj ponosa i poniznosti. Dvaput dnevno slušao je, dok bi sjedio u svojim odajama u mračnoj i sumornoj reprodukciji El Escoriala, veličanstvene zvuke psalama i himni kako lebde preko slikovitih ruševina dok su njegovi svećenici uvježbavali njegovu vojsku u korištenju duhovnog oružja, pa se osjetio poduprtim drevnim ratničkim tradicijama Jošue i Davida. Ni jedan od kasnijih midijskih ratnika ne bi mu se mogao suprotstaviti. Srsi Svete vatre poletjeli su mu uz kralježnicu poput anđeoskog milovanja i on je podigao ruke kako bi ih utišao i mogao početi govoriti:
"Braćo, diljem naše svete zemlje proširila se pošast. Ta pošast je pošast nevjerovanja, ili lažnih vjerovanja koja ugrožavaju zdravlje Crkve i Države. Naša nedužna djeca odrastaju bez svjetlosti Božje koja bi padala po njima, tako da će im na Sudnji dan biti uskraćen spas. Kako možemo o tome i misliti, a da se ne rastužimo i ne razljutimo? Ta pošast, ta crna kuga koja pustoši našu zemlju, taj rak sposoban da iskvari cijeli narod, to zlo koje mora biti uništeno posezanjem za čelikom, ta gnojna bolest, pokaže li se otpornom na liječenje, znat ćemo da je došlo vrijeme za kirurški nož. Mi, prijatelji moji, vodeći Sveti rat protiv Zla, liječnici smo svoga naroda. Događa se da, namještajući kost, obrezujući ranu, liječnik nanosi bol bolesniku kako bi osigurao njegov boljitak. Imamo Božje dopuštenje da budemo takvi liječnici. Jesmo li opskrbljeni zalihama? Nismo, ali nitko od nas ne gladuje, jer se božanstvo brine za nas. U siromaštvu i poslušnosti krenut ćemo sutra ujutro, a Gospodin će nam i dalje osiguravati znak svoje naklonosti. Noćas ćemo bdjeti i moliti se. Sutra ćemo marširati. Bog vas sve blagoslovio."
Tjelesni čuvari, koji su slušali ovaj vatreni govor i trpjeli svakodnevne himne i ne pretvarajući se da im nije dosadno i da su prema tome ravnodušni, otišli su u svoje logore kako bi nastavili s pijančevanjem. Neki od svećenika bdjeli su i molili se, a izaslanstvo bijesnih mještana otišlo je šefu gradske policije požaliti se kako se ništa ne čini da bi se spriječilo otvoreno pljačkanje u ruševinama Parka Incarama. Kuće su pretraživale i mjesne dućane pljačkale bande "križara", priskrbljujući ono za što se Bog zapravo propustio pobrinuti. Tri su djevojke bile brutalno silovane, a starac ubijen zbog opljačkanih pedeset pezeta. Dva dana poslije, stigla su tri policajca i pronašla samo smeće i leš jedne prostitutke.

38.

Spektakularni i prekrasni Tapalabazov teratom


"Gospodo," rekao je doktor Tapalabazo, "otvorite svoje kišobrane, jer možda nam slijedi pljusak. Budite pripravni sa sisaljkom!"
S raskošnom gestom koja bi se neznalici učinila kavalirskom i otvoreno opasnom, doktor je otvorio kratak rez u kardinalovu abdomenu, a mali je vodoskok ljigave tekućine elegantno provalio u zrak i ponovno pao. "Aroma dostojna parfumerije", primijetio je liječnik, dok je kiseo i ustajao zadah nalik na onaj močvarnih voda preplavljivao svaki kutak operacijske dvorane. "Vodikov sulfid, metan i opća trulež. Kako prekrasno. A sad, gdje je naš mali usisavač?"
Dok se ispumpavala ogavna ljiga, kardinal Guzman sanjao je da je njegov brat Salvador upravo prestao sjediti na njemu u vrtu njihove roditeljske kuće, te pošao bacati štap obiteljskom psu. "Nema svrhe meni recitirati prljave pjesmice na latinskom", povikao je za svojim bratom, "zato što ih ja ne razumijem", na što se Salvador osvrnuo preko ramena i zdrobio ga primjedbom: "Ti ne razumiješ ništa. Tako si nezreo."
Doktor Tapalabazo pokretao je sisaljku amo-tamo u trbušnoj šupljini, osluškujući grgljanje koje je naznačavalo da u nju ulazi većinom zrak. Bacio je pogled na golemu staklenku koja se velikom brzinom punila, pa primijetio: "Baš kao šmrklje, s tim žutim komadićima i krvavim mrljicama! Nevjerojatno pikantno. Pomislite na sve one kuhare koji bi život dali da smisle takav umak. Trunčica soli, prstovet chilea, pola češnja češnjaka, mala žličica kukuruznog brašna. Savršeno ukusno. Neusporediv prilog sočno pečenoj teletini!"
Sisaljka je bila izvučena i on je razmaknuo ranu zapornim forcepsom. "Kirurško zrcalo i mnogo svjetla", zahtijevao je, a njegovi su pomoćnici prilagodili jačinu stropne svjetiljke, dok mu je jedan iz gomile njih dodao zrcalo.
On se prignuo nad pruženo tijelo i nježno umetnuo instrument. Ugledao je gustu čupu zamršene crne kose. "Gospodo, ovdje imamo nešto iznimno rijetko i predivno, nešto što sam dosad viđao samo u udžbenicima i što definitivno nije maligno." Sve ih je pozvao da bace pogled, a oni su, jedan po jedan, pregledali ono što se činilo kao perika, i to od one vrste koju crnkinje kupuju kako bi izgledale kao da imaju ravnu kosu.
"Kako li je to ušlo ovamo?" zapitao je jedan od njih, obrva koje su mu se, iznad kirurške maske, grčile od zbunjenosti.
"Sve će biti otkriveno kad za to dođe pravi trenutak", odgovorio je Tapalabazo, ponovno se naginjući nad rez. Okrenuo je skalpel tako da je oštrica pokazivala prema gore, pa njegovim vrškom nježno razmaknuo kosu.
Usprkos svom dugogodišnjem iskustvu i savršenoj stručnosti, nije bio pripremljen na ono što je ugledao. Zaprepašteno se trznuo i ustuknuo. Još se jednom nagnuo naprijed i uvjerio se kako u njega iza žičastih kovrčica zaista bulji jedno prazno, slijepo i golemo oko. Podigao je glavu i pobjednički rekao: "Gospodo, uistinu smo povlašteni!"
"To je teratom," obavijestio je liječnik poslije kardinala, "i morat ćemo vas ponovno operirati kako bismo ga uklonili. Na svu sreću, to nije pravi tumor i predviđam da ćete u dobru zdravlju proživjeti dug život."
Kardinal se probudio osvježen dugotrajnim snom i osnažen kisikom iz maske za oživljavanje. "Je li to nužno? Osjećam se sjajno, a trbuh mi se čini mnogo manje napetim."
"Naravno da je nužno, dragi moj kardinale. Tamo unutra nalazi se vrlo velika izraslina, izraslina epskih proporcija, koju kanim ukiseliti u formaldehidu i darovati sveučilištu. Bit će poznata kao 'Tapalabazov teratom', te vama i meni osigurati besmrtnost. Najdublje sam vam zahvalan zbog toga što ste u posjedu tako veličanstvene nasljedne mane."
"Teratom?" zamislio se kardinal, koji je dobro znao grčki. "Govorite li vi to meni da se radi o nekoj vrsti čudovišta?"
"Vaše vladanje etimologijom je divljenja vrijedno, Vaša Uzoritosti. To je u najdoslovnijem i najistinitijem smislu te riječi čudovište. Odsad nadalje neću više imati posla ni sa kakvim metaforičkim ili mitološkim čudovištima; ona bi me ostavila do boli nezadovoljnim." Kroz svoje je bifokalne naočale spustio pogled prema kardinalu i utješno mu se nasmiješio. "Čini se da imamo prekrasan primjerak izrasline koja je u vama cvala od dana vašeg rođenja. Sastoji se od nasumično sastavljenog kaosa inače normalnih tjelesnih komponenti koje su se, bez ikakve strukture, umnožile iz zametka razvojnih stanica. Nadam se da ću pronaći kosti i zube, djeliće mišića, mokraćni i probavni trakt, živčevlje, cerebrospinalnu tvar i, budem li imao sreće, uho. Dopustite mi da se zanesem! Nadam se da ću pronaći lojne žlijezde, znojne, vanlučne i izlučne žlijezde, predviđam mijelizirane i nemijelizirane živce, dopunjene savršeno oblikovanim perineumima, nadam se svim opisivim ganglijima, moždanom i trbušnom ovojnicom, promišljeno opskrbljenima koroidalnim pleksusima. Možda naiđemo i na šaku ili stopalo i, što bi bilo najbolje od svega, genitalije. Dragi moj kardinale, već sam pronašao poprilično kose i jedno oko, ali žao mi je što je biće već počelo kopnjeti i propadati. Vaš abdomen bio je pun oljuštenog tkiva i rezultata probavnih procesa, pa vjerujem da je to ono što je progresivno trovalo i vas i vaše nevjerojatno potomstvo. Razmišljajte o tome teološki," nastavio je liječnik, s ironičnim bljeskom u oku, "ponovit ću čudo djevičanskog rođenja, premda uz pomoć carskog reza. Partenogeneza! Istinsko čudo!"
Posljedice ovoga dugog izlaganja na kardinala nisu bile ni blizu onome što bi liječnik mogao predvidjeti. Pacijent se doimao posve poraženim i činilo se daje golim okom vidljivo kako prolazi kroz vrata koja vode dugačkim hodnikom prema smrti. "Jeste li rekli da to čudovište ima živčevlje? Moždanu tvar?"
"To je gotovo uvijek slučaj. Vjerujem da negdje postoji i primjer cerebralnog korteksa uzetoga s teratoma. Čovjek može pronaći sve što bi i inače očekivao da se razvije iz ektoblasta, čime želim reći da je moguće naići na svaki dio ljudskog organizma. To vam je kao kad biste stavili embrij u stroj za mljevenje i poslije ga pustili da raste; izađe sa svime što treba, ali posloženim na nevjerojatno nasumičan način. Pravo čudovište."
"Ne mogu vam dopustiti da ga operacijom uklonite."
"Dobri Bože, a zašto ne?"
"Ako ima živčevlje i moždanu tvar, onda možda posjeduje i svijest, pa bi ukloniti ga značilo ubiti ga."
Doktora Tapalabaza ovo je istovremeno i zabavilo i užasnulo. "Dragi moj kardinale, iskreno sumnjam da posjeduje svijest. Čak i kad bi je posjedovalo, čovjek redovito ubija i jede životinje, koje bez svake sumnje posjeduju svijest i osjete."
"Mi govorimo o ljudskom biću, doktore. Govorimo o zahvatu koji je usporediv s pobačajem, a to je ubojstvo. Bilo bi bolje pustiti me da, zajedno sa stvorenjem u meni, umrem prirodnom smrću."
"Ali to stvorenje nema posložene svoje čimbenike! Ne može biti svjesno. Osim toga, već umire, kao što sam vam, vjerujem, već rekao. Štoviše, posve je nemoguće da bi se moglo samo održati na životu. Kad jednom odrežem peteljku koja ga drži uz vas, sasvim je nemoguće da bi preživjelo; ako i ima srce, to srce ne bi radilo. To nije ljudsko biće nego ogavni nametnik koji će vas ubiti ako ga ostavite unutra. Nikako se ne bih mogao složiti s tim da ga ostavimo gdje jest."
"A kako vi znate da ono nema dušu, doktore? Duša je ono što je važno, a ne kako je posložen mozak. Ako ono o meni ovisi da bi preživjelo, onda neka bude Božja volja. Neću se složiti ni s pobačajem ni s eutanazijom, jer to je u suprotnosti s vjerom."
Doktor Tapalabazo namrštio se i nestrpljivo uzdahnuo. "Kao prvo, nikad dosad niste svoju vjeru prakticirali do ovako ekstremnog besmisla. Kao drugo, ja sam vaš liječnik i etičke dvojbe moja su, a ne vaša stvar. Kao treće, sam je Isus Krist dopustio da Ga odvedu i razapnu, posve svjestan što će se dogoditi, što znači da je počinio samoubojstvo, koje je također u suprotnosti s vjerom. Primijetit ćete, dragi moj kardinale, da je čak i Gospodin osobno spreman sklapati kompromise u načelnim pitanjima. Dodao bih i to da ćete, ne dopustite li mi da vas operiram, sami i s punom sviješću o tome počiniti samoubojstvo, i to iz razloga u kojima nema baš ničega plemenitog."
Kardinal Guzman ležao je blijed i tih, a usne su mu se bezvučno micale, možda u molitvi. Tiho je rekao: "Više ništa ne znam", a dvije su mu suze iz vanjskih kutova očiju potekle niz obraze. Doktor je pružio ruku, duboko žaleći stoje svom pacijentu rekao išta o njegovoj boljci, te želeći da je pritom bio barem malo manje brutalan. "Trebao bih biti ljubazan čak i prema kardinalima", pomislio je, pa rekao: "Obećajem vam da ću, nakon što ga izvadim, dati sve od sebe da ga održim na životu."
Dubok uzdah očaja i pomirenja sa sudbinom oteo se kardinalu Guzmanu s usana i on je prošaptao: "Za ljubav Božju, doktore, ja samo pokušavam barem jednom učiniti ono što je pravo."

39.

U kojem se monsinjor susreće s nekoliko poteškoća


Križarski je pohod nastavljao svoj spori, krivudavi i naporni put kroz oblast Cesar. Većinu vremena bila je to gomila bez ikakva reda, koja je više nalikovala na besciljni biblijski egzodus i većina je svećenika zaista otkrila nov pogled na to kako je bilo moguće da djeca Izraelova provedu četrdeset godina prelazeći sitan dio zemlje koji razdvaja Egipat od Kanaana, što je bilo putovanje na koje se moglo utrošiti najviše nekoliko tjedana.
Naposljetku se ipak nije radilo o tome da je Mojsije bio nestručan u čitanju zemljovida ili da nije bio u stanju odrediti svoj put prema treperenju zvijezda. Nije se radilo o tome da Božanstvo nije uspjelo opskrbiti tog štovanja vrijednog patrijarha odgovarajućim proročkim navigacijskim nadahnućem. Nije se radilo ni o tome da je odredište bilo jednostavno nepoznato ili da se za njega nisu odlučili. Nije se radilo ni o tome da kotač još nije bio izmišljen, pa da je bilo nužno koristiti ljude kao teretne životinje. A nije se moglo okriviti ni jednostavno dugotrajno i dezorijentirajuće divljenje time što je Crveno more progutalo egipatsku vojsku. Nije problem bio ni u tome što je dvanaest plemena utrošilo nevjerojatnu količinu vremena na obožavanje Zlatnog teleta ili upuštanje u vatrenu raspravu o tome treba li se ili ne treba vratiti faraonu zbog dosade koju je izazivala jednolična prehrana manom. Radilo se jednostavno o zapanjujućim poteškoćama koje se obore na svaki pokušaj da se velik broj ljudi pomakne preko određene udaljenosti i da ih se istodobno opskrbljuje zalihama.
Postalo je posve jasno, gotovo odmah nakon što je pohod napustio Park Incarama, da će se svi morati kretati brzinom najsporijega, ili će se smjesta razdvojiti u bezbrojne grupice onih koji zaostaju, tumaraju ili prerano stižu. Imali su tri stara i nepredvidiva kamiona koji su nosili logorsku opremu i opće zalihe, a monsinjor Anquilar za početak bi ih poslao naprijed, na prije dogovoreno mjesto gdje je odlučio da će se određene noći ulogoriti. Ali vozači nikad nisu bili sigurni jesu li stigli ili nisu, te bi općenito nastavljali voziti sve dok ne bi došli do mjesta koje im se činilo vjerojatnim i za koje su vjerovali da je u rasponu jednodnevne hodnje od mjesta s kojega su pošli. U svojim su procjenama bili beziznimno optimistični, i kad bi pao mrak, morali bi se vraćati natrag putem kojim su i došli, sve dok se ne bi sastali s križarima koji su uvijek bili ledeno bijesni zato što su, došavši na odredište, ostali i bez hrane i bez prenoćišta. Jednoga je dana monsinjor Rechin Anquilar pogledao na svoj zemljovid i shvatio da više pojma nema gdje se nalazi; pukim su slučajem i vozači ispred njih shvatili da su se izgubili, pa su jednoglasno odlučili da će nastaviti voziti sve dok ne pronađu kupce za svoja vozila i opremu u njima, što objašnjava zbog čega danas u oblasti Cesar postoji putujući cirkus koji posjeduje brojne šatore s naslikanim križevima i tri postarija kamiona koja su još uvijek registrirana kao crkveno vlasništvo te još uvijek, jednom godišnje, registraciju za to vozilo savjesno plaća službenik s naočalama, zauvijek izgubljen u labirintu bizantinske crkvene birokracije.
"Dat će Bog", složili su se svećenici i dakako da je dao, posredstvom seljaka koji su otkrili da su im voćke gole, svinje ukradene, konji i mule zauvijek posuđeni, kukuruz čudesno požnjeven preko noći, a traktori odvezeni na ono mjesto koje je Gospodin već milostivo odredio da na njemu ostanu bez goriva. Svećenstvo izranjenih stopala divilo se tom samoobnovljenom čudu hljebova i riba, a tjelesnu je stražu beziznimno zadivila lakoća kojom je bilo moguće priskrbiti baš sve, samo ako ste mogućim protivnicima brojčano nadmoćni u odnosu od deset na jednoga. Nepoćudni elementi u svakoj zajednici tim su čudom bili jednako zadivljeni, pa su se pridruživali križarskom pohodu u tako velikom broju da se nužnost pljačkanja neprekidno umnažala. Još je primamljivije tim huljama i banditima bilo uvjerenje koje su širili svećenici, da sudjelovanje u pohodu znači sveopći oprost grijeha, te daje ono u Božjim očima jednako sudjelovanju u hodočašću. To im je omogućavalo da počine svaki zločin koji im srce želi, a svejedno pođu ravno u nebo brže nego što mačeta bljesne na dan njihove smrti. Nitko nije naivnije pobožan od bandita, a posebno ih je zadovoljavalo osjetiti kako mogu dati maha svojim najnižim nagonima i svejedno se okupati pod zlatnim pljuskom božanske naklonosti.
I tako je započeo neumitan proces raspršivanja tijekom kojega su se oni koji su bili teološki i etički produhovljeniji i osjetljiviji, zatekli kako ne mogu podnijeti pljačku i grubost svojih križarskih sudrugova. Unutar nekoliko dana, plimni val nemira i moralne uznemirenosti preplavio je one koji su se pohodu pridružili iz osjećaja vjerskog idealizma i koji su željeli s drugima podijeliti osobnu sreću i mir koji su ih obuzeli nakon što su odlučili živjeti svoj život po uzoru na Boga kojega su smatrali sućutnim i milosrdnim. Ti su ljudi bili od one vrste kakvu je moguće pronaći svud na svijetu, sentimentalni, svima na pomoći, prilično lošeg mišljenja o sebi, poslušni, ali koji sudjeluju u projektima koji mogu imati veze sa svime, od opismenjivanja seljaka i podučavanja poljoprivrednih tehnika, do odlazaka u kupovinu za postarije i bolesne srijedom popodne. Kad se takvi vjenčaju, često im djeca završe kao budisti, kvekeri ili baha'isti, a njima to ne smeta, jer vjeruju da raznoliki putovi vode do jednoga Boga.
Otkrivši da tjelesni čuvari ne slušaju njihove blage prijekore i da su prema tome čak i neprijateljski nastrojeni, te da ih tjeraju lažnim odgovorima koji su nepogrešivo zaudarali na sarkazam i šalu, ti su blagi ljudi počeli osjećati rastuću nelagodu zbog toga što uopće sudjeluju u križarskom pohodu. Sastavili su izaslanstva koja su odlazila monsinjoru Rechinu Anquilaru i imala sablasno iskustvo da iz njegovih usta čuju upravo iste one primjedbe koje su čuli i od tjelesne straže, samo što ih je monsinjor izgovarao s ledenim uvjerenjem. Otac Lorenzo bio je s jednom od tih grupa zabrinutih, jer je prisluškivanjem razgovora tjelesne straže otkrio što se zapravo događa, pa su on i nekoliko drugih svećenika i laika jedne večeri s poštovanjem pristupili monsinjoru dok je zamišljeno sjedio na svom golemom crnom konju, od glave do pete izgledajući kao caudillo u kakvoga će se poslije i pretvoriti.
Monsinjor, koji je odnedavno samoga sebe počeo nazivati "El Inocente", u počast papi koji je sazvao izvorni križarski pohod protiv krivovjeraca, ravnodušno ih je slušao kako se žale na krađe i pljačke, pa odgovorio:
"Gospodo, dali smo se na posao spašavanja duša, a to je najvažnija stvar, koju u svakom trenutku valja imati na umu. Uvijek je slučaj da mnogi moraju patiti kako bi se ostvarilo veće dobro. Zašto je važno to što je svinja oduzeta svom vlasniku, kad ta svinja hrani one koji se trude spasiti tisuće duša od muka paklene jame? Zašto je važno to što žena pretrpi napad, kad je baš žena ta koja je prvenstveno odgovorna za pad ljudske vrste, a osim toga, zastoje to važno kad bi besmrtne duše stotina drugih žena mogle biti dovedene pred vrata neba? Vi mi pripovijedate priče o ubojstvima, a ipak, očito niste razmotrili mogućnost da smrt nije tragedija. Mogli bismo pobiti sve na svijetu, ali od toga ne bi bilo štete, jer ništa se ne događa ako to nije Božja volja. Ne uspijevate, senores, vidjeti stvari sub specie aeternitatis."
Otac Lorenzo skupio je hrabrost i podigao pogled prema fanatičnim očima njihova vođe: "Moji sudrugovi i ja nismo se zaputili u ovaj pothvat kako bismo povećali zbroj ljudskih jada, pošli smo kako bismo svojima bližnjima donijeli spoznaju o sreći u Kristu i—"
"Mi govorimo o vječnom blaženstvu, ne o sitnim veseljima i žalostima našeg privremenog bivstvovanja, oče, imajte to na umu. A sad se bojim da se moram posvetiti svojim planovima." Mamuzama je potjerao konja naprijed, napuštajući društvo razočaranih da očajnički podižu ruke, odmahuju glavama i jedni druge zapitkuju: "A što sad?"
"Trebali bismo poći do kardinala", objavio je Lorenzo. "Kad bi on znao za sve ovo, zaustavio bi to."
"Ja sam čuo da je on jako bolestan i praktički lud", rekao je netko drugi. "Poznajem nekoga tko radi u palači."
"U tom slučaju", odvratio je svećenik, "ja ću otići k monsinjoru i reći mu kako me moja savjest obvezuje da se vratim u glavni grad i obavijestim policiju o svemu što sam vidio."
Bila je to najhrabrija stvar koju je otac Lorenzo ikad učinio, a i posljednja. Monsinjor nije bio raspoložen dopustiti da njegova nebeska misija bude spriječena od strane svjetovnih vlasti, pa je pravedničkim gnjevom ovlastio jednoga od svojih tjelesnih čuvara da se pobrine da dosadni svećenik nestane s lica zemlje i ponovno se pojavi dva metra ispod nje. To je bilo prvo od mnogih njegovih prijekih smaknuća, koja su poslije postala sve lakšima i češćima.
Nije prošlo dugo, a svi su saznali što se dogodilo ocu Lorenzu, pa su oni meka srca hrpimice nestali, vrativši se u svoje župe kako bi pisali hitna pisma vlastima. Ta su se pisma čitala sa zabrinutošću ili nevjericom, a potom bivala pohranjena i zaboravljena dok su se rješavali mnogo prešniji administrativni problemi, a nešto se poduzelo tek nakon što je Dionisio Vivo primijenio svoj znatni utjecaj.
U međuvremenu, El Inocente se zatekao opsjednut novim problemima koje je prouzročila ljevičarska frakcija u grupaciji ljudi o kojoj se naviknuo govoriti kao o "mojoj vojsci".
Crkva se, kao i većina toga u Latinskoj Americi, zatekla uredno podijeljena po sredini. Postojala je vrhuška, koja se sastojala od ultrakonzervativnih sinova oligarhije i čiji su pripadnici marljivo promicali jedni druge te nadzirali dodjelu i korištenje sredstava, a na drugoj je strani bila glavnina općeg svećenstva. Postojalo je vrijeme kad su ove potonje zapošljavali i plaćali većinom bogati zemljoposjednici (latifundisti), a njihova je zadaća na zemlji bila da savjetuju siromašnima neka trpe određenu im sudbinu i čekaju svoju nagradu na nebu.
Ali sve od Medellinskog koncila, odvijala se velika promjena i danas je opće svećenstvo u golemoj većini vjerovalo da voljeti svoga bližnjega znači pomagati mu i stati na njegovu stranu pred licem nepravde i izrabljivanja. Neki svećenici, kao Camilo Torres, išli su čak tako daleko da su uzimali oružje u ruke i pridruživali se komunističkim gerilcima u Svojim beznadnim "focos" po unutrašnjosti, a mnogi drugi zatekli su se kako mogu pročitati i složiti se gotovo sa svime što su pročitali u knjizi Fidel y La Religion, koju je napisao Frei Betto i koja se, zahvaljujući osami tog kontinenta, u Latinskoj Americi prodala u milijunima primjeraka, dok je drugdje bila sasvim zanemarena. Radikalni svećenici i opatice koji su bili tako podložni toj knjizi, smatrali su se novim glasom koji se podiže u divljini i pripravlja ljude za drugi dolazak Božji u obliku socijalizma, i ne bi se moglo reći da su se slagali s motrištem monsinjora Rechina Anquilara. Ovaj potonji čvrsto je usmjerio svoj pogled na drugi svijet i uglavnom ga je zanimalo do pucanja napučiti kraljevstvo nebesko, dok su oni prvi bili hilijasti koji su gledali naprijed prema kraljevstvu nebeskom na Zemlji i zamišljali Krista kao nekoga tko držanjem nalikuje na Fidela Castra, ali s blagim i nježnim očima Che Guevare.
Ti zastrašujući idealisti imali su glave pune planova o preraspodjeli dobara bogatih siromašnima, planova koji bi, ako bi skrupulozno bili provedeni u djelo, zapravo, što je bilo žalosno, svakom siromahu osigurali dovoljno novca da kupi tri avokada godišnje. Također su željeli izvršiti i preraspodjelu zemlje, što je bio pokus koji je jednom u Peruu izazvao potpuni raspad seoskog gospodarstva, budući da su se seljaci smjesta vratili na poticanu poljoprivredu bez mehanizacije. Što je bilo najvažnije, ti su ljudi imali širom otvorene oči i uši neprekidno naćuljene u nadi da će čuti neku novu priču koja bi oslikala tlačenje masa, a oni koji su se uključili u križarski pohod ubrzo su otkrili kako im se pravo obilje takvih drama odvija pred očima. Takvi ljudi djeluju kao savjest svoje nacije i uglavnom ne dolaze na vlast, jer ih u tome priječe ustupci onih na vlasti koji ih obvezuju da potraže nešto drugo nad čime će se užasnuti. Ali u ovoj prigodi, činilo se da nikakva količina prosvjeda nije uspjela probuditi iskru liberalizma u monsinjoru Rechinu Anquilaru.
Monsinjor se zatekao opsjednut odborima i izaslanstvima što su se svake večeri formirala pred njegovim boravištem i gurala mu u ruke podugačke peticije i žalbe koje je potpisao baš svatko od njih. Bilo je tu potankih svjedočanstava iz prve ruke o zloporabama i divljaštvima. Primao je razrađene i otvorene prijekore od odvažnih opatica odjevenih u borbene halje, koje su nosile goleme revolvere. U bijesnoj bi se tišini zapiljio u njih, prolazeći kroz iskustvo sveg onog zgađenog prezira koji autokrat prirodno osjeća prema urotničkim muhama zunzarama, te bi se u njemu gađenje borilo s divljenjem nad samom zamisli da su ti ljudi uopće ikad bili prihvaćeni od Crkve.
Jednoga je dana sazvao sve radikalno svećenstvo i bio prisiljen čekati dok su oni među sobom glasovali o tome hoće li ga poći vidjeti ili neće. Bio je to dugotrajan postupak, budući da su usvojili običaj da sve njihove odluke moraju biti donesene konsenzusom, i zbog toga su im bili potrebni sati da stignu do zaključka s kojim bi se svi mogli složiti. Osim toga, kao i svi ljudi koji se vole uzajamno oslovljavati s "drugovi", bili su nasilno ovisni o klauzulama, podklauzulama, sažecima, ispravcima krivih navoda, pomnom sastavljanju paragrafa, proceduralnim formalnostima i amandmanima na amandmane.
Nakon što je rasprava divljala dva dana, monsinjor Rechin Anquilar zapovjedio je svojim sljedbenicima da spreme logor, i kad je iscrpljeni komitet izašao iz svog šatora kako bi ga otišao posjetiti i obavijestiti ga da su demokratski odlučili kako ga neće otići posjetiti, otkrili su kako nije ostao nitko koga bi mogli posjetiti. Vratili su se u svoj šator, pa je uslijedila još jedna poduža rasprava o tome što sljedeće učiniti; ali trebalo im je tako mnogo vremena da pronađu formulu za rezoluciju o kojoj bi mogli glasovati na takav način da rezultat bude jednoglasan, da onoga trenutka kad su se odlučili ponovno pridružiti križarskom pohodu, više nisu bili u stanju pronaći križare, jer nije bilo jasno kamo su otišli. I tako su se vratili svojim klinikama i programima za obrazovanje odraslih u favelama, čime je izgubljena posljednja prigoda da se križarski pohod spasi od pretvaranja u pošast. Od toga trenutka nadalje, jedini svećenici koji su ostali sudjelovati u pothvatima bili su ili fanatici, ili sveti luđaci.

40.

Apokalipsa sramote obara se na grad (1)


"El Gran Azoramiento" (Velika sramota) dogodila se uvelike zbog nametljive pošasti svinja. Povremeno bi se događalo da bi putujući rojevi tih malih crnih stvorenja s njihovim indijanskim redovima skakutavih praščića iz susjednih dolina krenuli u potrazi za sočnim novitetima, a grad Cochadebajo de los Gatos probudio bi se i otkrio da ga je preplavila lešinarska vojska. Svinje bi rovale po smeću, besramno upadale u kuhinje i skladišta, bestidno koketirale sa svojim pripitomljenim, dvostruko većim rođacima i otkopavale cijele urode krumpira iz andena. Grč očaja zgrabio bi stanovništvo i ono bi krenulo naprijed, oboružano štapovima i puškama, kako bi otjeralo stvorenja.
Ali svinje su bile neuhvatljive i lukave; kad bi ih netko pokušao udariti, one bi vješto izbjegle u stranu i čovjek bi pao preko njih. Ostavljale su smrdljive hrpice upravo na mjestima gdje je bilo najvjerojatnije da će se netko po njima pokliznuti, a pokazivale su posebno odvratnu sklonost prema proždiranju psećih govana s izrazom krajnjeg oduševljenja na svojim blistavim njuškama. Ostalo je upamćeno kako je jednom jedna od njih pojela čovječji prst odsječen mačetom.
Činilo se da svinje zbunjuju čak i velike gradske mačke; mačke su se prepustile užicima i ulijenile, pa nisu bile u stanju odlučiti koju od tako velikog mnoštva svinja odabrati za munjevit udarac šapom. Umjesto toga, u prolazu bi samo zamahnule prema njima, ili se u potrazi za mirom povukle na krovove, gdje ih ni jedna svinja nije mogla uznemiriti tako da im se naglo zaleti među šape.
Hectoro je organizirao krvave pokolje u kojima su sudjelovali svi gradski muškarci, a sudjelovala bi i većina španjolskih vojnika koje je oživio Aurelio, budući da je za njih pokolj bio motiv poticajniji čak i od spolne žudnje. Danima poslije toga, miris pečene svinjetine natapao bi planinske pajonalese i pune, a invazija lešinara i strvinara zgadila bi ljude još više od izvorne svinjske provale.
Nakon što se to prvi put dogodilo, uslijedila je strahovita kuga trihineloze i rudarskih glista. Profesor Luis danima je imao posla uštrcavajući formalin u kanaliće koji su ispresijecali tijela nesretnih bolesnika, a Aurelio je morao putovati do džungle i natrag kako bi skupio otrove i cibil koji će parazite ubiti iznutra. Svi su morali podnositi neugodu nošenja cipela i mučninu koju su uzrokovali Aurelijevi lijekovi od kojih je ljudima mokraća zaudarala na leševe. Poslije su se svi pridržavali novog dodatka ustavu, djela profesora Luisa, koji je glasio: "Ni jedna svinja neće se kuhati s kostima, a kuhat će se dok se gotovo ne raspadne na komadiće. Također se zabranjuju pokušaji liječenja nametnika dosad tradicionalnim načinima, jer je od njih samo još gore; to jest, zabranjuje se djecu šopati psećim izmetom."
U Andama se svakoga dana ponavlja svako godišnje doba. Kad je general Hernando Montes Sosa, šestog lipnja točno u deset nula nula, helikopterom stigao s mamom Juliom i britanskim veleposlanikom, proljeće se upravo pretvaralo u ljeto, a grad je bio u mahnitom očaju, zato stoje njihove pomne pripreme upropastila neočekivana najezda svinja. Generalu se iz zraka činilo kao da se dolje odvija katastrofalni napad plesa svetog Vida, a kad su se spustili niže, uočio je da su svi jurili amo-tamo u pokušajima da uhvate životinje koje su se činile kao posebno gipki mali crni psi. Kad je izišao iz helikoptera, razabrao je prema smradu, prema onome u što je ugazio čizmom i prema onome što je vidio golim okom, da se radi o masovnoj navali divljih svinja. Mama Julia nabusito je piljila kroz vrata helikoptera i odbijala izaći. Britanski veleposlanik zamijenio je niske cipele čizmama na vezanje, pa procijenio da prizor vrlo nalikuje na gimnazijsko sportsko natjecanje ili otvaranje rasprodaje u robnoj kući Harrod's.
Dionisiju i službenom odboru za doček nije bilo samo neugodno; bili su grimizni do ušiju od sramote zbog onoga što su njihovi posjetitelji morali pomisliti o gradu. Svi su bili duboko svjesni veleposlanikove važnosti, ali većina je bila posve neupućena u nužni protokol. Dionisio se rukovao s njim, a Sergio se damski naklonio. Hectoro je izvadio puro iz usta, pljunuo na tlo na način koji je trebao izražavati poštovanje, pa rekao: "Hola, cabron, što bi prvo želio vidjeti: Viracochin hram ili kupleraj?" Misael je skinuo svoj sombrero, glupo se smijuljeći od uha do uha. Don Emmanuel, koji je za današnji dan priredio posebne planove, izveo je savršenu karikaturu naglaska iz privatne škole i rekao: "Ohoho, starino moja, baš je perfa upoznati se s tobom."
Britanski je veleposlanik podigao obrvu i vrlo hladno odgovorio: "Vi ste, pretpostavljam, Bertie Wooster?", na što se Don Emmanuel duboko naklonio, skinuo šešir s glave i tako otkrio ćelavu površinu na kojoj je Srećka, prema njegovim uputama, s mukom napisala: "Bože čuvaj kraljicu i sve koji jedre u njoj".
Veleposlanik je podigao i drugu obrvu, te zajedljivo iskrivio usnice: "Želim vam brz oporavak", rekao je i pomaknuo se kako bi se rukovao s meksičkim muzikologom koji ga je upoznao sa svoje "dvije supruge, Enom i Lenom". Veleposlanik je pogledao nasmiješene blizanke, jednako odjevene, pa žustro zatreptao. Odmahnuo je glavom kao da iz nje želi pročistiti nerazumijevanje, te dvaput provjerio stoje li pred njim doista dvije identične žene udane za istog muškarca. Obrve su mu se još jednom popele do tjemena, pa je prišao Remedios i Gloriji koje su obje bile odjevene u kaki odore i naoružane kalašnjikovima. "Dobro nam došli," rekla je Remedios, "ali vanjska politika vam je bezvezna."
"Gracias", odgovorio je veleposlanik koji još nije dobro razumijevao kastiljski, pa je nagađao koji je odgovor pravi. "De nada", rekla je Remedios koja je uvijek slušala o tome da su pripadnici britanske vladajuće klase neprirodno pristojni.
U tom je trenutku naprijed stupio Aurelio i darovao svakom posjetitelju uobičajenu vrećicu kokina lišća i leije, limete koja je nužna da lišće aktivira. General se namrštio, ali je iz pristojnosti uzeo vrećicu, kao i veleposlanik, a mama Julia, koja je sad već skupila dovoljno hrabrosti da siđe u vihor svinja, prošaptala je u Dionisijevo uho: "Što bih trebala napraviti s ovim?"
"U ovim ih krajevima žvaču", odgovorio je on i, prije nego što ju je dospio spriječiti, ona je ubacila gužvicu u usta i govorila: "Mmm, što je to, neka vrsta špinata?" Tijekom dana stalno je iznova kušala nove zalogaje, s posljedicama koje ćemo otkriti malo poslije.
"Moram se ispričati zbog kaosa", rekao je Dionisio. "Imali smo neočekivanu najezdu divljih svinja, ali dajemo sve od sebe kako bismo ih se riješili."
"Nije važno, sine, vi dajte sve od sebe, a mi ćemo ih pokušati ignorirati", rekao je general, naglo brisnuvši s puta mladom vepru dobro naoružanome oštrim malim kljovama, a kojega je pokušavao otjerati Francuz Antoine.
Društvo se tad zaputilo u organizirani obilazak grada o kojemu je učeno govorio profesor Luis, a za dobrobit veleposlanika prevodio je Don Emmanuel:

Profesor Luis: Ovo je Viracochin hram...
Don Emmanuel (prevodeći): Ovo je naš najveći javni zahod, a kad je vrijeme loše, služi i kao kupleraj...
Mama Julia: Osjećam se divno.
Profesor Luis: Ovo je vjerojatno naš najveći i najbolji obelisk s jaguarom...
Don Emmanuel: Ovo predstavlja Pachacamacov penis koji se gura u raskošnu nebesku mačkicu...
Mama Julia: Osjećam se zaista divno.
Profesor Luis: Ovo je osovinski stup na kojemu smo u grad donijeli divovski kolut konopca...
Don Emmanuel: Ovo je naš telefonski sustav koji radi uz pomoć nevidljivih žica...
Mama Julia: Oooooooo, ay, ay, ay...
Profesor Luis: Ovo je restoran Dona Flor, čija je vlasnica Dolores...
Don Emmanuel: Ovdje je Manco Capac proboravio četiri dana kad ga je oborio parazitski proljev...
Mama Julia: Više ne osjećam glad, juhuhuuuuu, ooooooo...
Profesor Luis: Do ovog je mjesta dopirala crta blata prije nego što smo iskopali grad...
Don Emmanuel: Tijekom posljednje pošasti svinja, govana je bilo dovle...
Mama Julia (pjevajući): Bijaše divan mornar mlad, koji stigao je iz Perua...
General Hernando Montes Sosa: Za Boga miloga, draga, što te spopalo?
Mama Julia (pjevajući): Ja rekla sam, gaće ću skinut za tebe i tebi dati sve...
General Hernando Montes Sosa: Za Boga miloga, ženo.
Profesor Luis: Ovo je Dionisijeva burza knjiga...
Don Emmanuel: U ovoj se knjižnici nalazi pozamašna zbirka rane bizantske pornografije...
Mama Julia: La, la, la, zaboravila sam riječi, ooo, ah, ooo...

Dionisio je bio prisiljen odvesti majku i zatvoriti je u svoju kuću, a ona je još uvijek skakutala s noge na nogu i prisjećala se djelića prostih pjesmica iz svojih školskih dana. Vratio se upravo u trenutku kad je britanski veleposlanik počinjao shvaćati da je Don Emmanuelov prijevod šala na njegov račun. Uši su mu postajale sve crvenijima dok mu je gnjev rastao, a njegova se diplomatska hladnokrvnost našla na kušnji. "U koju ste školu išli?" iznenada je zapitao.
"Dartington", odgovorio je Don Emmanuel, na što je veleposlanik rekao: "To sve objašnjava; i mislio sam da ste od neobične sorte."
"A u koju ste vi išli?"
"Eton."
"Izvrsno, izvrsno", nasmiješio se Don Emmanuel, trljajući ruke i zlurado shvaćajući da svoje tjedne zborskog pjevanja ipak nije potratio uzalud. "Kako znate da je kurva puna?" pitao je.
Veleposlanik se zaprepastio. "Kako molim?"
"Počne joj curiti nos", rekao je Don Emmanuel.
Veleposlanik se trznuo i od tog trenutka ignorirao svog sunarodnjaka koliko god je to bilo moguće u ovim okolnostima, a taj mu je pothvat privremeno olakšala neočekivana nesuradnja titanskog dizala.
General, profesor Luis, britanski veleposlanik i Hectoro (još uvijek, nimalo uznemiren, na leđima svog konja) ukrcali su se svi zajedno u dizalo i spuštali se prema zaravni. Profesor Luis pokazivao je generalu prednosti krajolika i general je osjećao najdublje divljenje prema dosjetljivosti graditelja dizala, kad je ono iznenada naglo stalo, ostavivši ih da vise u zraku, na pola puta niz liticu. Profesor Luis smjesta se uzrujao, jer njegova je naprava zatajila upravo u trenutku kad je nosila najvažniju osobu koju je ikad upoznao. "Tako mi je žao," uporno je ponavljao, "tako mi je žao, ne mogu ni zamisliti što je moglo poći po zlu", pa je skakao s noge na nogu, brisao čelo rukavom košulje i trčao s jednog kraja platforme na drugi, uzaludno potežući masivne konopce.
"Molim vas, ne budite tako zabrinuti," rekao je general, "dizala u vladinim zgradama neprekidno se ovako ponašaju", a britanski je veleposlanik, ne prvi put, poželio da se nije odlučio za diplomatsku karijeru. "Zapalite si puro," rekao je Hectoro, s visine svoga sedla nudeći svakome od njih po cigaru, "to će pomoći da vam prođe vrijeme."
Gore, na vrhu litice, vladalo je poprilično zaprepaštenje; bez obzira na to koliko su ljudi potezali, a Cacho Mocho se napinjao, koloturi su se zaglavili. Nekolicina ljudi koja je patila od, u naciju duboko usađene, sumnje u strojeve nije mogla suspregnuti svoju zluradost, pa su išli uokolo, govoreći: "Rekao sam vam da ovo neće na dobro izaći; da je Bog htio da imamo dizala, sam bi ih stvorio."
Don Salvador, Lažni svećenik, okrenuo se prema ocu Garciji i upitao: "Zar ne možeš odlevitirati dolje i ponovno gurnuti dizalo prema gore?" Na to je otac Garcia nestrpljivo odgovorio: "Ne, ne mogu. Kao prvo, to mogu izvesti samo bez razmišljanja, kao drugo, ništa ne mogu gurnuti gore, zato što nema tla o koje bih se mogao oduprijeti, a kao treće, to se događa samo kad propovijedam, a pod ovim se okolnostima ne bih mogao usredotočiti na propovijed. Moraš pitati profesora Luisa što da radimo, jer to je njegov stroj i samo ga on razumije."
Ali profesor Luis nalazio se na pola puta niz liticu i nije bio dostupan za komentar. Sergio je predložio da dovedu Dionisija, ali njega nije bilo moguće pronaći, jer je poveo svoju majku u žustru šetnju kako bi tjelovježbom pokušao ukloniti izobličujuće posljedice koje je na njezin metabolizam imala koka, pa je tako za rješavanje zagonetke preostao Misael, budući da je zapravo on bio taj kojemu je gradnja dizala prvome pala na pamet.
Uspentrao se svuda po koloturima i skelama, virkajući u strojeve kako bi vidio odgovara li njihov poredak onome koji je on upamtio, te pokušavajući ignorirati beskorisne savjete onih ispod. U dizalu, Hectorov je konj žestoko nagazio na nogu britanskog veleposlanika, a profesor Luis zatekao se kako ne može suspregnuti suze zbog svoje sramote. Naslonio se na ogradu dizala, dok su mu se ramena podizala I spuštala, a general Hernando Montes Sosa osjetio se obveznim da ga potapše i ispusti utješne zvukove.
Remedios je odlučila ponovno preuzeti svoju naviku zapovijedanja, naredivši svima da smjesta riješe problem pod prijetnjom njezina vječnog prezira, pa je u tom trenutku Conde Pompeyo Xavier de Estremadura stupio naprijed, mašući dramatično svojim mačem i uzviknuvši: "Znam, tako mi Boga, znam. Takav smo stroj imali za vrijeme opsade Arakuya, ljeta Gospodnjega tisuću petsto trideset i prvoga. Jednostavno bismo ga malčice povukli natrag i onda otpustili, tako mi Boga."
Condeova je zamisao provedena u djelo i, kao nekim čudom, dizalo se trznulo uvis i potom nastavilo sa svojim jako okašnjelim spuštanjem. Conde se nagnuo preko litice, pobjednički uzviknuo: "Božjih mi muda", i hvalisavo koraknuo među gomilu, udostojivši se primiti njezina čestitanja. Potrčao je prema Remedios, svojoj ljubavnici, kako bi uživao u divljenju koje mu je pripadalo, pa se punom dužinom spotaknuo preko praseta.

41.

Kolibrić


"Jeste li dobro, moj cadenay?" pitala je Concepcion. "Doktor kaže da je operacija bila jako dobra."
Stajala je uz podnožje kreveta, odjevena u svoju najbolju cvjetnu haljinu, stežući slamnati šešir koji je, zahvaljujući njezinoj nervozi, bio u opasnosti da bude zgnječen i izobličen.
Njegova Uzoritost slabašno se nasmiješila i domahnula joj da priđe i sjedne do njega na krevet. "Zašto nosiš crnu vrpcu na rukavu, querida? Zar si mislila da ću umrijeti?"
Ugrizla se za usnu, a ramena su joj se počela tresti od potisnute tuge. "To je zbog Cristobala", rekla je. "Ne mogu ga pronaći, a za sve sam ja kriva."
Duboka je zabrinutost prešla preko kardinalova lica. "Što se dogodilo?"
"Kad ste pali na pod, potrčala sam tajniku i onda je cijela palača letjela uokolo, zvali su hitnu pomoć, svud je bila zbrka, a ja sam onda došla pješice cijelim putem dovde, tako da se vi ne biste sramili, pa sam pitala doktora za vas, a poslije sam izašla i tako sam plakala da me jedna ljubazna žena s ulice preko noći smjestila u kupleraj, a ujutro sam se sjetila, 'Cristobal!', pa sam otrčala u palaču da ga pronađem i svud sam ga tražila, ali njega nije bilo. Pošla sam na policiju pitati ima li kakve nestale djece, a oni su mi rekli da su čuli za tisuće njih, ali nitko ne zna gdje su, pa sam pomislila, 'Možda je pobjegao', ali nisam se mogla dosjetiti kamo bi pošao, pa sam pitala sve njegove prijatelje jesu li ga vidjeli, ali nitko ga nije vidio."
Uzeo ju je za ruku i utješno je stisnuo. "Jesi li znala da sam imao noćnu moru o tome da sam ga ja sam ubio?"
"Rekli ste mi to baš kad ste padali na pod, ali znala sam da je to samo varka, kao onaj put kad ste došli i rekli da vas je Vrag izazvao na partiju šaha, a da su figure neprestano same mijenjale položaj."
"To se više neće događati", rekao je kardinal. "Uzrok tome bio je otrov."
Ona je u šoku prekrila rukama usta i uzviknula: "Tko bi učinio takvo nešto? Valjda ne mislite da sam ja—"
"Ne," prekinuo ju je, "nije to od tvog kuhanja i nisam tebe krivio. Liječnik kaže da je to prouzročilo čudovište u meni. Očito je već i samo umiralo od vlastitog otrova, ali je tijekom toga trovalo i mene. Rekao je da je to bilo kao vrlo snažno začepljenje, kad se otrovi koji bi se trebali izbaciti ponovno upijaju u tijelo, a to izaziva halucinacije i ludilo."
"Kakvo je to čudovište? Pričajte mi o njemu, tako da ne moram misliti na Cristobala."
Napućio je usnice i pokušavao smisliti način na koji bi joj to mogao prihvatljivo objasniti. "To je kao da je u meni, otkad sam se rodio, raslo dijete. Možda je to čak bio i moj blizanac koji je rastao na pogrešnom mjestu u utrobi moje majke. Ali bila je to strahovita nakaza, kojoj je sve bilo na krivom mjestu, a liječnik kaže da je najgora koju je ikad vidio. Darovao ju je sveučilištu, a čim se oporavim, povest će me da je vidim."
"Dijete?" ponovila je Concepcion. "A vi ste muškarac? To je čudo. Kako ste mogli tako zatrudnjeti? Vi nikad niste..." Prekinula se, previše postidena da bi nastavila. Ali strašna se misao nije dala potisnuti. Podigla je pogled i odlučno zapitala: "Jeste li to ikad radili s muškarcem?"
Njegova se Uzoritost, prvi put u nekoliko mjeseci, vedro nasmijala. "Nisam, querida. To je samo čudo, čudo prirode, a u prošlosti se događalo i drugim ljudima."
"To biste trebali iskoristiti u svojim radovima, da dokažete, u prkos nevjernicima, kako je Marija bila djevica."
"Mislim da to čudovište mora biti istoga spola kao i osoba koja ga nosi," rekao je, "ali inače bi to bila dobra zamisao."
Ona se zadovoljno nasmiješila: "Nikad mi prije niste rekli da je neka moja zamisao dobra." A onda joj se lice smračilo i nabralo u suzama. U njoj se podigla strahovita čežnja, u duši joj se pojavila pukotina i ona je pitala: "Što ćemo učiniti da pronađemo Cristobala?"
"Ja ću dati ostavku", rekao je. "Imam dovoljno vlastita novca. Bogohulit ćemo kad god nam se prohtije, vjerovati u ono što nam se u tom trenutku učini razumnim i pokušat ćemo biti sretni. Zajedno ćemo otići i pretražiti cijeli svijet u potrazi za Cristobalom. Dođi, zagrli me."
Ona se nagnula dolje, obgrlila ga rukama oko vrata i položila svoj obraz uz njegov. "Moj cadenay", rekla je, dok su joj suze tekle niz njegovo lice.
I tako se dogodilo da se, tri tjedna poslije, kardinal - sad odjeven u laičku odjeću - zajedno s Concepcion i doktorom Tapalabazom, zatekao usred jezovite sveučilišne medicinske zbirke. Vani je neiscrpna kiša glavnoga grada padala na svoj uobičajeni, neobvezujući način, a vani, u dvorištu, studenti su, odjeveni zbog povijesne izopačenosti u vojničke uniforme, žurili na svoja predavanja podignutih ovratnika kaputa.
U staklenkama punima zamagljenog formalina, poskakivali su desna ruka glasovitoga generala, žuta crijeva izbušena poput cjedila, raznobojni tumori veličine teniskih loptica, golema srca uzeta od Indijanaca koji su živjeli na velikim nadmorskim visinama, fetusi bez usta, ali s genitalijama bestidno pričvršćenima o njihova čela, jetra koja je ciroza pretvorila u spužve, izgubljene posljedice spontanih pobačaja, te glava čovjeka koji je godinama normalno živio sa strelicom koja mu se zabila točno kroz mozak.
"Ovo je metafizički laboratorij", rekao je liječnik. "Ovdje sam provodio sate, gledajući sve te izloške, pitajući se kakav red mora vladati u svemiru da bi takve stvari mogle postojati."
Dominic Guzman pomno je pregledao groteskno stvorenje u velikoj staklenci, pa se naglas zapitao: "Eksperimenti prirode, vražja čudesa ili božja ravnodušnost?"
"Upravo tako, dragi moj Dominic. Pogledaj oznaku."
Guzman se nagnuo naprijed i pročitao: '"Tapalabazov teratom'. To je moje?"
"Sad je naše, i nikakva nas količina mita ili nagovaranja ne bi mogla navesti da ga vratimo, u to te uvjeravam. Morali smo ga ošišati kako bi se bolje vidjele neke pojedinosti."
"To je vaše dijete?" pitala je Concepcion, očiju iskolačenih od užasa i zaprepaštenja. Triput se prekrižila i izgovorila posljednju rečenicu Zdravomarije.
Ono što je ugledala moglo se iz daljine činiti kao dlakava nogometna lopta koja se izobličila. Ali pobliži pogled otkrio bi žalosno i prazno oko, nepomično upereno prema vječnosti. Concepcion je primijetila da je šarenica iste boje kao i kardinalova. Iza njega, pod neurednim je kutom virio dio palca, a u blizini je stršala kvrga, s kraja koje je visjelo sićušno i beskorisno stopalo. "Bio bi to dječak", rekla je, pokazujući prema dugom ružičastom penisu koji se klatio s jedne strane.
"U sebi, straga, imao je jedan testis", rekao je liječnik. "Secirali smo jadno čudovište i uklonili mu utrobu. Zatim smo ga ponovno napunili i postavili ovako. Pronašli smo sve vrste normalnog tkiva, ali sve je bilo na pogrešnim mjestima. Je li vam Dominic rekao? Pokušali smo ga održati na životu, ali nismo imali kamo pričvrstiti opremu. Pokazivao je zapravo neke znakove prilagodbe, oko pojedinih dijelova izrasle su membrane koje su ih štitile, ali zaista nije bilo načina da se produži njegovo postojanje. Kad pogledam to užasno i jadno stvorenje, strašno se rastužim. Osjetim neku vrstu akutne sućuti."
"Meni je uvijek žao čudovišta", rekla je Concepcion. "Čak i u bajkama, u kojima je čudovište zlo i na kraju ga ubiju, uvijek sam žalosna i pitam se je li postojao i drugi način. Jeste li sačuvali nešto od one kose koju ste ošišali?"
"Dakako da jesam. Iz kose se štošta može saznati."
"Ja bih rado imala malo te kose. Kad čovjek izgubi dijete, uvijek bi trebao imati neku uspomenu na njega."
Bez pitanja, doktor Tapalabazo prišao je ladici i izvukao presavijenu plastičnu vrećicu. "Uzmite sve," rekao je, "jer imate dobro srce."
Concepcion je otvorila vrećicu i gurnula ruku unutra. Osjetila je kovrčice kose među prstima, izvukla nekoliko njih, pa ih pomno promotrila. Podigla je pogled i nasmiješila se Dominicu Guzmanu. "Vidim da je bio vaš. Ima čak i sijedih, a na opip je kosa ista kao i vaša. Sačuvat ću je zauvijek."
U tišini su promatrali nakaznu žrtvu u staklenci, a Dominic Guzman iznenada je rekao: "Trebali bismo mu dati ime. Mislim da 'Tapalabazov teratom' nije baš sućutno ime."
Liječnik je kimnuo. "Bojim se da su ga studenti već krstili 'Atila Hunski', iako je neko vrijeme vladala moda da ga zovu imenima različitih političara."
"Trebao bi se zvati Dominic", rekao je kardinal čija je neizrečena i melankolična logika bila da je on sam čudovište, te da ga zbog toga treba nazvati prema njemu. "Kako padaju moćnici", dodao je.
Doktor Tapalabazo, osjetivši njegovo raspoloženje, položio mu je ruku na rame i rekao: "Dragi moj Dominic, mukotrpno spuštanje sa zamornog pijedestala nije isto što i pad."
U palači, par je nastavio s pakiranjem svoje imovine. Dominic Guzman riješio je sa svojim tajnikom preostale administrativne probleme, u znak zahvalnosti poslao doktoru Tapalabazu nekoliko hebrejskih svezaka, te odlučno odbijao dati intervju hordama novinara punih nade koji su se poput lešinara skupili vani na kiši, okusnih pupoljaka željnih okusa skandala. U novinama je pročitao sažetke i retrospektivne procjene svog kardinalskog mandata, s čudnim osjećajem da ništa od toga nema veze s njim, a čitao je i članke o rastućem javnom skandalu nastalom zbog dječjih tijela koja su se pojavila u rijeci. On i Concepcion slutili su da je Cristobal nekako izašao iz palače i zabunom uzet kao jedno od djece iz kanalizacije, no istodobno su održavali uporan optimizam da je živ i da će ga pronaći. Satima su razgovarali o njemu, a svaka je rečenica počinjala sa: "Sjećaš li se kad je Cristobal...?" Concepcion je skupila njegove omiljene igračke kako bi mu ih, kad ga pronađu, mogla dati da se s njima igra. U krevetu bi ležali jedno drugom u naručju i prisjećali se njegova slatkog mirisa, njegove opsjednutosti tjelesnim funkcijama i izlučevinama, njegove uznemirujuće izravne logike, njegove kože smeđe poput meda i golemih tamnih očiju.
Onoga jutra kad su trebali napustiti palaču u svom novom brazilskom džipu, Dominic Guzman pogledao se u zrcalo i vidio muškarca u naponu snage, uznemirenog, ali ne i poraženog tugom. Pregledao je ožiljak na svom trbuhu, još uvijek ljubičast, te primijetio kako se čak malo i udebljao. Osvrnuo se po sobi, ali nije primijetio ni traga Opscenom Magarcu, Parničaru, Svadljivim Glavama ili bilo kojoj drugoj dijaboličnoj hulji koja ga je tako dugo mučila. Posljednji je put krenuo prema vratima, kad je začuo zvuk kucanja. Zainteresiran, vratio se u sobu i osvrnuo se. Kuckanje je, još užurbanije, dopiralo slijeva. Podigao je pogled i vidio da se oko prozora iznad rijeke vrzma mala ptica. U tišini su razmijenili poglede, a ptica je kucnula još jednom, s većom upornošću.
Ne znajući što bi drugo, otvorio je prozor, a sitni, prelijepi kolibrić ujurio je unutra. Činilo se da se pravi važan. Letio je natrag, gore, bočno, kružio u otmjenim petljama, jurnuo preko sobe kao da je ispaljen iz pištolja, a onda, i ne okrenuvši se, srnuo natrag. Smjestio se na Guzmanovu ruku i žustro se počeo čistiti. Guzman je vidio da je ptica živa sunčana zraka svjetlucavih boja; bila je smaragdna i ljubičasta, ažurna i tamnoplava, skrletna i plavozelena. Podigao ju je prema svjetlu, a kroz perje su se prelamale sve dugine boje. Držao ju je, tako oduševljen njezinom ljepotom nalik na dragulj, da mu se stisnulo grlo. Odnio ju je natrag do prozora i rekao: "Ptičice mala, bilo bi bolje da odeš."
Ali sićušno mu je stvorenjce čvrsto držalo kažiprst i nije se dalo otjerati. Kad ga je pokušao pogurnuti drugom rukom, carski ga je kljucnulo, prkosno zakričalo i povuklo se bliže k njemu. "O... pa dobro", rekao je i ponio ga pokazati Concepcion. Podigao je ruku i rekao: "Usvojio nas je."
Ona ga je zadivljeno pogledala, a ptica je izvela istu akrobatsku predstavu za nju, prije nego što se ponovno smjestila na Guzmanov prst. "Ne želi otići", rekao je.
"Idem napraviti malo šećernog sirupa", odlučila je ona, uvijek praktična njegovateljica. "Može piti iz cjevčice za cigaru." Dok je odlazila iz sobe, okrenula se i preko ramena rekla: "Cristobalu bi se to sviđalo."

42.

Apokalipsa sramote obara se na grad (2)


Dolje na zaravni, malo se društvo divilo gajevima citrusa, rižinim poljima, guavama, jukama, mangu, papajama, veličanstvenim i pregolemim avokadima, jarcima za navodnjavanje, uzgajalištima školjki i mostu preko rijeke, a baš su prelazili plantažom platana kad su začuli zvuk silovite borbe, kao da nekoga ubijaju među bananama.
"Ay, evo ti", čuli su, poslije čega je uslijedio zvuk mokrog pljuskanja.
"Ti, gade, ah, ne radi to, oh."
"Ne, ne, ne, ay, ay, ay."
Članovi družine izmijenili su poglede, a Hectoro, željan Britancu pokazati kako ovdje ne nedostaje mačizma usprkos tome što su njihovi argentinski rođaci bili poraženi u Falklandskom ratu, tiho je kliznuo s konja, izvukao revolver i upuzao medu raskošno zelenilo, prema prizorištu nasilja.
Strahovito kričanje i cviljenje nastavilo se sve dok Hectoro nije iznenadio ostale, pojavljujući se sa sjenom osmijeha na licu. Izvukao je puro iz usta i prošaptao: "Morat ćete mi pomoći, s tolikim barbarstvom ne mogu sam izaći na kraj."
General je iz futrole izvukao svoj automatski pištolj, profesor Luis isukao je mačetu, a britanski je veleposlanik, s osjećajem da mu je potonuo želudac, razmišljao o tome kako će sad iz prve ruke iskusiti legendarnu okrutnost ove zemlje. Slijedili su Hectora natrag u raslinje, gumasto zelenilo grmova banana.
Nakon samo nekoliko metara puzanja, Hectoro je stavio prst na usne i pokazao rukom, a društvo se malo raširilo kako bi moglo virnuti kroz zelenilo.
Dona Constanza, posrnula pripadnica oligarhije i njezin ljubavnik Gonzago, posrnuli gerilac, odlučili su iskoristiti ono što se događalo na visovima iznad zaravni kako bi se spustili jednim od manjih strojeva i na osami bludili u napuštenom raju zaravni. Ono čemu je društvo svjedočilo bili su njih dvoje koji su ekstatično kopulirali u nevjerojatnom položaju, istodobno pljuskajući i mrljajući jedno drugo sve manjom hrpom voća. Gonzago je upravo lizao sjemenke grenadilla s njezina ramena dok je ona, između kruženja zdjelicom, gurala bananu pod njegovo pazuho.
Hectoro je promatrao lascivni prizor s neprikrivenim uživanjem; general ga je promatrao sa svojevrsnim odvojenim zanimanjem; profesor Luis motrio ga je s užasom, razmišljajući o tome što mora misliti britanski veleposlanik, a ovog potonjeg tako je svladalo zaprepaštenje da nije ni primijetio smrtonosnu zmiju iz roda južnoameričkih zvečarki kako mu pada niz leđa i klizi kroz travu.
Hectoro, kao pravi campesino, nije bio u stanju uživati u tako veličanstvenom spektaklu bez izvjesnog stupnja sudjelovanja; kad se dvoje ljubavnika približilo kraju svog razbludnog potresa i kliznulo bočno na tlo, on je poskočio, povikao: "Whooba", naglo skinuo sombrero s glave i zamahao njime u znak odobravanja: "Još, još," vikao je, "hoćemo još."
Dona Constanza i Gonzago trgnuli su se s komičnim iznenađenjem, podigli pogled prema nizu očiju koje su virile kroz zelenilo, ugledali Hectora kako skače gore-dolje i maše šeširom, a onda je Dona Constanza zakričala, skočila na noge i nestala u plantaži, ostavljajući za sobom trag zgnječena voća koje joj je klizilo s tijela. Gonzago je ustao s oklijevanjem, pokrio svoje stidne dijelove i posramljeno se naklonio. Osmjehnuo se od uha do uha, osvrnuo se oko sebe u potrazi za putem kojim bi mogao pobjeći, te nestao u istom smjeru kao i njegova ljubavnica.
"Magnifico", uskliknuo je Hectoro.
"Tako mi je žao", rekao je profesor Luis veleposlaniku.
General je pospremio svoje oružje u futrolu i izvukao rupčić da njime obriše čelo, a veleposlanik je primijetio da su koljena njegova odijela simetrično siva i mokra tamo gdje je klečao u glini.
Kad su se vratili na vrh litice, general je pokušao oživiti dostojanstvo prigode time što se osobno poželio zahvaliti onome tko je već riješio problem s dizalom, ali gaje onemogućio Dionisio koji je svim silama preklinjao Remedios da ne dopusti Condeu da se približi svom potomku. Silno je želio izbjeći dugotrajna i nevjerojatna objašnjenja.
Ali Conde je bio nezaustavljiv; otresao je Remediosin čvrsti stisak sa svoje ruke i otkoračao naprijed kako bi se, uz raskošan naklon, predstavio kao: "Conde Xavier Pompeyo de Estremadura, na vašu službu, i neka Bog čuva Njegovo Katoličko Veličanstvo."
"Nevjerojatno", primijetio je general, sumnjičavo odmjeravajući anakronog pojedinca s kojim se suočio. Conde je bio odjeven u zahrđale ostatke polovice oklopa, zakopčanog preko indijanske halje koja se nabirala i provirivala kroz njega na neobičnim mjestima. Oklop je bio probušen mecima iz Remediosina kalašnjikova, a na glavi je nosio otvorenu kacigu, čije su se zakovice na vršku žalosno klimale. General je iznenada primijetio kako su i brojni drugi muškarci također bili odjeveni u ostatke drevnih oklopa, pa je žmirnuo i odmahnuo glavom.
"Imam pretka toga imena", rekao je general, "koji je nestao 1533. godine, tijekom ekspedicije poslane da pronađe izgubljeni grad Vilcabambu i koji je utemeljio grad Ipasueno."
"Ja sam taj," uzviknuo je Conde, "i tražim od vas vaše imanje koje nije vaše dok ja ne umrem kako spada."
General je postajao sve zbunjeniji, a Conde je dodao: "Slijedi da ste kao moj mladi rođak dužni pokoriti se mom autoritetu, ili ću vam razrezati nos, kao što sam učinio Mauni u Cordobi."
"Poslije ćemo o tome razgovarati nasamo", rekao je general diplomatski, te domahnuo svom sinu, koji je pokušavao neopazice zbrisati. "Dionisio, dođi ovamo i objasni mi neke stvari."
Nikakva količina objašnjenja tijekom objeda u Doni Flor nije mogla uvjeriti generala da je Conde zaista Conde kojega je, na dan svete Cecilije, zatrpala lavina s pedesetoricom njegovih ljudi, te kojega je Aurelio oživio na vrijeme da pomogne pri iskopavanju grada. Dionisio je pružio ruku i pokazao svom ocu prsten Montes Sosinih. "Prepoznao je prsten i zatražio da mu ga vratim. Na svu sreću, sjeća se samo stvari koje su se dogodile prije nekoliko stotina godina, tako da će zaboraviti da ti je htio razrezati nos. Drago mi je što mogu reći da ga Remedios drži pod nadzorom."
Britanski veleposlanik, koji nije razumio ni riječi od ovog silovitog kastiljskog razgovora, pokušavao je nogom odbaciti male svinje koje su mu se skupile oko stopala u nadi da će se dočepati ostataka, sve dok iznenada nije shvatio kako je pogriješio kad je naručio Piletinu pravog muškarca. Kad je bit umaka od chilea utaknula svoje pandže u dno njegova grkljana, silovito se počeo gušiti, a nekontrolirana rijeka sline spustila mu se iz kuta usana na stolnjak. Blistava crvena zajapurenost koja mu je grlo i lice pretvorila u nešto nalik na salamandra mogla se, možda, tričetvrt zahvaliti Piletini pravog muškarca, a u jednoj četvrtini zapanjujućem napadu povrijeđene taštine. Očiju iskolačenih od boli, podigao je vrč s vodom i u jednom ga gutljaju cijeloga ispio, ali prije nego što je shvatio da je to aguardiente. Očajan zbog početka neizbježnog pijanstva, oblila ga je prava poplava znoja. Uspio je s nešto ostataka svog obroka nahraniti prasce koji su otrčali cičeći, a onda mu je glava polako pala na tanjur i on je kao beba spavao dok mu je slina i dalje curila na ostatak hrane. U tom mu je strašnom stuporu mokraća niz jednu nogavicu ucurila u čizme na vezanje, a sanjao je kako Dona Constanza i Gonzago vode ljubav u bari rigotine.
"Remedios," rekao je general, nesvjestan veleposlanikove nevolje, "to ime i lice vrlo su mi poznati." Prekopao je svoj mozak, a onda mu je nadošlo nadahnuće. "Nalazila se na 'Traži se' plakatu, vodila je Narodnu avangardu."
Dionisio se skamenio pri pomisli da bi si general mogao zabiti u glavu da je ode uhititi, pa je hitro prekinuo lanac njegovih misli. "Tata, Narodna avangarda je raspuštena godinama prije objave mira. Mama, sviđa li ti se hrana?"
Mama Julia, još uvijek nasmiješena od neobičnih posljedica koje je na njezinu neuvježbanu psihu imalo žvakanje lišća koke, kimnula je i odgovorila: "Meni da, ali njemu ne."
Slijedili su smjer njezina pogleda i svi su odjednom primijetili kako je britanski veleposlanik nemarno nepokretan s licem u mlaki sline koja mu je preplavila tanjur i curila na pod.
"O, moj Bože", rekao je general, podižući prazan pehar. "Sve je ovo popio. Sigurno je mislio da je to voda s anisom."
"Morat ćemo ga natjerati da se ispovraća", rekao je Dionisio.
"Upišao se", nimalo otmjeno primijetila je mama Julia.
"Pazi na rječnik, draga", prekorio ju je njezin suprug, kojemu je ona bez kajanja odvratila: "Pa kad jest", a onda je namjestila svoj golemi šešir pod novim, kicoškim kutom. "Kako izgledam?"
"Današnji je dan bio strahovita katastrofa", zastenjao je Dionisio. "Tako sam se nadao da ću te impresionirati našim postignućima. Dovest ću Aurelija da može riješiti veleposlanika."
Dok je on bio vani, ušla je žena s malom bebom, pa je mama Julia skočila na noge kako bi se mogla nad njom raspekmeziti. Beba je počela plakati, nabirući lišće i udarajući zrak rukama i nogama, pa joj je mama Julia gurnula bucmasti prst u usta kako bije smirila. "Jadni pequenito, gladan je", rekla je.
"Plače zato što nema imena", rekla je mlada žena. "Još nismo održali svečanost."
"A kako će se pequenito onda zvati?"
"Dionisito Vigesimo. Nije li sladak?"
Mama Julia nedužno je ponovila ime, a onda se naglo uspravila. "Dvadeseti mali Dionisio? A tko je otac?"
"Dionisio, naravno, onaj s ožiljcima na vratu."
General je podigao oči prema nebesima, a mama Julia zakolutala je svojima. "Molim? Pa koliko djece ima?"
Djevojka se zadovoljno nasmiješila i namjestila dijete na bok. "Ovo je najnoviji Dionisito, a ima također i dvadesetak malih Anika."
Mama Julia smjesta se oporavila od kokainske euforije. Duboko dišući, ledeno je rekla: "Ti nisi dovoljno stara da bi imala četrdesetero djece."
"Oh, ima nas na stotine."
Mama Julia izjurila je iz Done Flor, a general joj je bio za petama. Strgnula je cvjetni aranžman s glave i zasukala rukave dok je jurila ulicom za svojim sinom, vičući: "Dođi ovamo, ti, huljo, bijedniče, pokvarenjače!"
Mlatila ga je suncobranom po glavi dok se on pokušavao zaštititi rukama, a vesela se gomila promatrača okupila kako bi navijala za nju. "Hernando," povikala je, "učini nešto! To nije moj sin! Sramota za obiteljsko ime! Svodnik jedan!"
General ju je razoružao i držao je za zglobove dok se ona otimala i vikala, sve dok, na kraju, nije u njegovu zagrljaju briznula u plač i rekla: "Kako si možemo priuštiti četrdeset darova za Svetog Nikolu?"
"Mir, mir", mrmoljio je general, tapšući je po glavi, a onda rekao Dionisiju: "S tobom ću razgovarati poslije."
Generala je omela pojava kapetana Papagata i generala Fuertea. Kapetan Papagato nije se mogao suzdržati da ne ode vidjeti kako Dionisio dobiva batine suncobranom, iako se bojao da će ga general Hernando Montes Sosa prepoznati kao dezertera, što je i bio. Dionisijev ga je otac zaista i prepoznao kao mladog kapetana koji je u Valleduparu promijenio ime u Papagato, te nestao neposredno nakon atentata na generala Fuertea. Upravo je otvorio usta i htio, ne znajući ni sam što, reći, kad se na dovratku, u pokušaju da iz kuće istjera malu svinju koja se neopazice uvukla unutra i počela mu žvakati cipelu, pojavio sam general Fuerte. General Fuerte bio je odlučio da se toga dana neće pojavljivati na ulici, jer mu je Montes Sosa nekoć bio dozapovjednik, a on je lažirao vlastitu smrt kako bi dezertirao iz vojske.
Dva su stara prijatelja ukrstila poglede i ostala stajati mirno i tiho, razjapljenih usta. Montes Sosa podigao je ruku i pokazao: "Ali vi biste trebali biti mrtvi."
"I jesam", rekao je general Fuerte, uspravio se i odjurio natrag u kuću.
General Hernando Montes Sosa pokrio je rukama lice i nekoliko sekundi odmahivao glavom. Spustio je ruke, nešto promrmljao sebi u bradu, pa rekao Dionisiju: "Čini se da ti tu nemaš samo harem, nego i duhove."
"Katkad ovdje živi Aurelijeva kći," rekao je Dionisio, "a ona je mrtva. Što se toga tiče, i Federico je mrtav."
General je, iznimno iscrpljen, uzdahnuo: "Molim te, možemo li sad otići na koncert i završiti sa svim tim? Jednostavno se želim vratiti kući."

43.

Sveti Toma osjeća nagnuće ka potištenosti


Nezajažljiva je vrućina ravnice izjedala duše križara i pretvarala im srca u pepeo. Na nebu, drhtave su fatamorgane arapskih vojski vodile beskrajne bitke među nepostojećim neboderima i prizorima pastoralnih idila. Metalna sjedala traktora uzrokovala su opekline trećeg stupnja na žuljevitim stražnjicama peona i cijeli su potajni razgovori miljama lebdjeli sa savršenom jasnoćom, zapanjujući osjetljive i utjecajima podložne udovice. Drhtava izmaglica svakodnevne je predmete pretvarala u rijetka čudesa, tako da su se crne mačke doimale poput polucilindara, a metalne su se kade preobrazile u monolitne, zastrašujuće pasance. Na poljima, potlačena je stoka bila kuhana mjesecima prije datuma određenoga za njezino klanje, trpeći užasne i neshvatljive halucinacije, a konjima je bilo draže pasti u nesvijest na kraju lasa nego da ih izvuku iz sjene.
Tjelesni čuvari ustrajali su zato što bi im hladnoća večeri pružala nove prigode za pljačkaške pohode, a svećenike je održavala ili njihova ludost, ili primjerena vjerska gorljivost. Monsinjor Rechin Anquilar, naviknut na prohladnu nadmorsku visinu glavnoga grada, osjetio se prenesenim u metafizički svijet u kojem ništa nije bilo čvrsto. Činilo se da predmeti teku poput tekućine, plešu trbušni ples pred njegovim očima u grotesknoj parodiji zavođenja, a kričanje i rika divljih životinja u blizini priskrbila mu je pobližu spoznaju o paklenim mukama. U tom apstraktnom paklu on bi čeznuo za hladnim noćima u svom šatoru, progonjen od komaraca, ali s napetom pažnjom slušajući monolog Anđeoskog doktora.
Rumen, ćelav poput admirala, visok i uspravan poput pruskog grenadira, ali nezamislivo korpulentan, sveti Toma Akvinski pogrbio se u šatoru dok mu je blistava ćela nestajala u naborima platna. Anquilar se jedne noći probudio, jer ga je oživio sladak miris debeljkova znoja, i u tamnoj sjeni ugledao, masivni obris čovjeka kojemu se divio najviše na svijetu.
Sjeo je u krevetu, protrljao oči, ponovno pogledao i sumnjičavo zapitao: "Sveti Toma?"
Tamna je sjena kimnula i odgovorila: "Imaš li ti ikakva pojma o tome kako je smrt dosadna?"
"Zapravo nemam", odvratio je monsinjor.
"Vjeruj mi na riječ, sine moj, vjeruj mi na riječ. Kad sam umro na putu za Lyonski koncil, pomislio sam, 'Aha, sad ću ugledati istinu', ali znaš li što se dogodilo? Ne znam ni mrvu više, ni trunčicu manje nego što sam znao kad sam bio živ. Vjeruj mi, smrt je razočaranje. A sad, budi ljubazan pa me ispričaj, imam redoviti sastanak s Galileom, nevjerojatno zanimljivim čovjekom. Ima teoriju daje tvar načinjena od matematičkih točaka i beskrajnih crta, a ja, prirodno, zauzimam nešto više aristotelovsku poziciju. Naravno, njegovi su pogledi heretički, jer ugrožavaju doktrinu euharistije. Vidjet ćemo se sutra."
Sljedećih se noći sveti Toma redovito pojavljivao u isto vrijeme, kako bi nastavio svoj nepovezani tijek prisjećanja, a njegova je kolosalna figura zauzimala prostor sve do suprotne strane kreveta. Između svakog prisjećanja, polako bi kimao glavom, kao da želi reći, 'Da, tako je to bilo', a zbog opijenosti besmrtnošću njegov bi se pogled usredotočio daleko iza monsinjora, kao da mu se obraća s velike udaljenosti. "Jednom sam prestrašio francuskog kralja... Razmišljao sam o pobijanju manihejaca i tako sam udario šakom o stol da je kralj iskočio iz kože... jesi li znao da smo morali pisati skraćenicama kako bismo štedjeli na pergameni? Bila je vrlo skupa, znaš... Albertus Magnus, moj učitelj, on je jednom načinio mehaničku glavu koja je govorila i govorila... to je bilo tako iritantno... kad je umro, nisam više mogao podnositi sve to govorenje i na kraju sam je zakopao ispod hodnika... uvijek sam se osjećao krivim zbog toga... On je jednom za mene rekao da ljudi kažu kako sam spor kao vol, ali da će jednoga dana cijeli svijet slušati moje mukanje. Zar to nije bilo lijepo od njega? Znaš, nikad nisam namjeravao postati svetac, jednostavno sam cijeli svoj život provodio jedući i pišući... Albertus je bio svetac, ali mnogi su govorili daje vještac, zbog njegovih čudesnih izuma... Misliš li daje dijalog način da se uspješno piše filozofija?... Tako je radio biskup Berkeley... Još uvijek radi na lijeku protiv začepljenja, a ja mu govorim: 'Dragi moj biskupe, mrtvi ne pate od začepljenja', tako mu kažem. Jesi li znao da je nedavno neko sveučilište tiskalo moju Summa Theologiae u šezdeset svezaka? Neprekidno je revidiram i sad je već dosegnula tri tisuće svezaka, a biskup Berkeley mi kaže, 'Dragi moj doktore, to čak ni mrtvi neće pročitati... zaista, smrt je uzaludan posao'."
"Pročitao sam tih šezdeset svezaka," izjavio je Anquilar, "a mnoge sam odlomke naučio napamet."
To je bilo prvi put da je Anquilar, tijekom dugog niza noći ispunjenih melankoličnim promišljanjima, prekinuo Doktora, te je ovaj zastao, pogođen zaprepaštenjem. "To nije bilo vrijedno truda", rekao je. "Napisao sam je sasvim ispočetka. Kad sam bio živ, doživio sam otkrivenje, poslije čega na Zemlji više ništa nisam napisao, zato što su se sve moje riječi pretvorile u slamu, čak i one koje sam već zabilježio."
"Ali vaša djela su osnova i kamen temeljac Crkve", odgovorio je Anquilar. "Bez vašeg djela nema doktrine."
Sveti Toma prezirno je slegnuo ramenima. "Tako ti je to."
Strahovita se sumnja stvorila u Anquilarovu umu: "Ti nisi sveti Toma, ti si demon kojega mi šalje Princ tame, kako bi me skrenuo s puta. Skloni se iza mene, đavle; idi, ili ću te sam istjerati, sotonski krivovjerče."
Sjena je polako odmahnula rukom. "Neće upaliti. Došao sam na tvoj križarski pohod kako bih se osobno uvjerio kakve su posljedice moga djela. Došao sam te vidjeti kako tjeraš Židove i muslimane da javno jedu svinjetinu, da vidim kako gušiš istragu i spaljuješ nedužne koji imaju u sebi više oduševljenja nego pameti. Gledam te kako plijeniš dobra siromašnih i mučiš žene, jer se bojiš vlastite pohote... Jesi li znao da su moja vlastita djela bila zabranjena na Pariškom sveučilištu?... Da sam ja Sotona, bio bih pali kerubin, jer kerubini su izvedeni iz znanja, koje je usporedivo sa smrtnim grijehom. Grgur Veliki kaže da je Sotona, prije nego što je pao, nosio sve druge anđele kao svoju halju, nadilazeći sve druge u milosti i znanju..."
"Ti nisi sveti Toma", ponovio je Anquilar.
"Svejedno, pratit ću te na tvom križarskom pohodu za dobro vlastite duše."
"Ne prilazi mi", rekao je Anquilar, marljivo se križajući i mrmljajući "vade retro".
Od toga dana nadalje, monsinjora Rechina Anquilara Anđeoski doktor više nije osobno posjećivao. Umjesto toga, svetac bi zamišljeno tumarao logorom, na rumenim bi se naborima njegova lica odražavali plamenovi vatri, a njegovo bi golemo tijelo zaklanjalo svjetiljke. Nitko ga ne bi vidio dok bi žalosno lutao kroz jantar potpaljenih koliba, stajao na vrhovima brežuljaka kako bi vidio dim razorenih puebla, prigibao se nad lica smrskane djece i silovanih djevojaka, odmahujući glavom sažaljivo, pomiren sa sudbinom. Nitko ga nije vidio, osim monsinjora Rechina Anquilara koji je, prema sjećanju, zapisao svečeve vlastite riječi o krivovjerju, te mahao papirom pred njegovim licem svaki put kad bi im se putovi ukrstili. Svetac bi ga iscrpljeno pogledao i rekao: "Taj sam odlomak iznova napisao."
Bestjelesni korpulentni svetac vidio je kako se pravilan uzorak pojavljuje iz tumaranja križara preko ravnice prema planinama. Stigli bi do mjesta izvan naselja i tamo se te noći ulogorili. Rano sljedećega jutra, povorka bi ušla na trg, noseći barjake i kandila iz kojih se dimilo. Na njihovu bi čelu bio El Inocente, na leđima svog crnog pastuha, lica odlučna od gorljiva oduševljenja doktrinarnim bijesom, a iza njega slijedila bi grupa svećenika, pjevajući Veni Creator.
Sveti Toma, polihistor i filozofski genij, parcijalni empiričar i protivnik latinskih averroista, zatekao bi se kako, poput malog učenika, hvata bilješke, popisujući raznovrsne ishode. Na svakom bi mjestu stvari započele dobro, jer svi ljudi mogućnost neplanirane fieste smatraju neodoljivom. Ljudi bi napuštali polja, nakon što bi ih dozvala zadihana djeca, te se slili na trg u očekivanju velikog spektakla, poslije kojeg će uslijediti strahovito pijančevanje i bludničenje.
Uvelike bi uživali u monsinjorovoj propovijedi o općem denunciranju, ali zbunjeno bi ušutjeli kad bi ih pozvao da otkriju doktrinarne mane svojih sudrugova. Netko bi ispalio vic, kao na primjer, "Reinaldo vjeruje da je Ivan Krstitelj zapravo bio Blažena Djevica", a onda bi počeli neredi, jer bi se tjelesni čuvari smjesta upustili u odmazdu. U velikim bi gradovima mjesne vlasti nemilosrdno i po kratkom postupku prognale križare, a u gradovima srednje veličine netko bi otišao zamoliti lokalnog caudilla ili moćne latifundiste da se umiješaju sa svojim naoružanim kravarima i seljacima, koji bi stigli u galopu i otjerali pljačkaše, ostavljajući grad s jednim ili dva mrtvaca i žalosno prekinutom fiestom. Te su epizode povećale monsinjorov osjećaj bijesa pred širenjem sotonske sile po Zemlji, te bi on, na najbližem sigurnom mjestu, predvodio dojmljive službe masovne ekskomunikacije građana.
Ali u selima i zaselcima, gdje je broj križara bio veći od broja stanovnika, monsinjor je doživljavao veći uspjeh i bogatiju duhovnu žetvu. Na tim izoliranim mjestima uspijevao je spasiti mnoge duše tako što bi iz njih izvukao ispovijed o pravovjernosti prije nego što bi ih ubio, kako se ne bi stigle predomisliti. "Kristovi vjernici često ratuju s nevjernicima kako bi ih spriječili u onemogućavanju vjere", govorio bi, citirajući svetog Tomu, ili, "Što se krivovjernika tiče, to je takav grijeh da oni ne zaslužuju samo da budu ekskomunikacijom isključeni iz Crkve, već odrezani od svijeta svojom smrću", ispuštajući u korist brzine postupak kojim su krivovjernici dobivali dva ukora i duga razdoblja za razmišljanje, čak i u doba talijanske Inkvizicije.
Možda se najdojmljivija epizoda odigrala kad su se križari kod pueblita Comedon suočili s drugim križarskim pohodom.
U toj zemlji postoji svojevrsno uznesenje, posljedica siromaštva i očaja, koje tjera ljude da potraže utjehu i ispunjenje u patološkom misticizmu. Očiju odlučno uperenih prema budućnosti u sretnijem svijetu, silne su gomile ljudi putovale zemljom, razapinjući se, oponašajući Krista, uzrokujući u onima koji su ih gledali rast uzdrhtalih orgija vjerskog strahopoštovanja. U Comedon su razapinjatelji stigli dan prije križara i brojni su nadobudni sveci već bili nasađeni na vrhove telegrafskih stupova u nadi da će im vjernici davati hranu, na taj način ponavljajući divljenja vrijedan plan Simona Stylitesa. Pred selom, dvadeset je leševima sličnih muškaraca trpjelo bičevanje sve dok im krv ne bi počela prskati s mesa, poslije čega su bili vezani uz križeve koje su sami miljama vukli preko zemlje. Dok su tamo visjeli, opijeni svojim halucinantnim koketiranjem sa smrću, iskusivši noćnim morama slične vizije koje su im izazivale vrućina i nemogućnost disanja, njihovi su sudrugovi ispod križeva bičevali jedni druge, uzvišeno kolutajući očima dok su se seljani križali, molili, plakali, zavijali i uzbuđivali se tim strahovitim voajerizmom koji su izazvale izvedene agonije.
Kad je križarski pohod stigao i naletio na te mazohističke bakanalije, ukopao se u mjestu, jednoglasno zaprepašten. To je zaprepaštenje brzo slijedio bijes, proistekao iz činjenice da su u potpunosti bili onemogućeni predstavom boljom od vlastite; nitko od seljana nije pohrlio kako bi gledao njihovu procesiju, nitko nije iznio stolove koje će napuniti hranom, nitko nije kleknuo pred monsinjora kako bi mu poljubio prsten zato što je pomislio da se radi o kardinalu. Umjesto toga, seljani su nakratko okrenuli glave kako bi ih odmjerili i procijenili da se radi o kratkom ometanju, pa su se ponovno okrenuli promatranju tijela, koja su stenjala na križevima, i flagelanata koji su jedni iz drugih bičevima i volujskim žilama izvlačili rječice krvi.
Rechin Anquilar zaključio je kako su raspeti na sebe preuzeli grijehe svijeta kako bi se zbog njih pokajali, te kako bi na Sudnji dan patnje drugih bile ublažene. Zaključio je i to da se radi o krivovjerju, budući da je to Krist već obavio svojom Mukom, te je u onome što je vidio uočio strašno bogohuljenje. Privukao je pozornost svih na svoj križarski pohod time što je svojim ljudima naredio da konopce koji su muškarce pridržavali uz križeve zamijene čavlima. Flagelanti ispod križeva, vjerujući da se na njih konačno obrušio Dan gnjeva, radosno su se predali mecima i mačetama tjelesnih čuvara.
Anđeoski doktor, prebirući u mislima mnoge riječi koje je zapisao o biti zakona, žalosno je razmišljao o mnogobrojnim načinima na koje se takve užasne stvari mogu izvesti iz djevičanski čistog svjetla njegovih vlastitih razboritih dedukcija. Pogledom je prešao preko pokolja, te poželio da ni jedna njegova riječ nikad nije postala besmrtna na pergameni; "Možda se moja navika da istodobno diktiram četvorici tajnika urotila protiv jasnoće misli", zadubio se on u razmišljanje.

44.

Don Emmanuelov domoljubni koncert


Britanski je veleposlanik, uz Aurelijevu pomoć, ispovraćao ono što mu je u želucu ostalo od aguardientea s prevelikim postotkom alkohola. Iz njegovih je čizama na vezanje izlivena mokraća, a dobio je i velik gutljaj tinkture koja će ga vratiti u nešto nalik na normalno stanje svijesti, ako se izuzmu svjetla duginih boja koja su mu se pojavljivala na rubu vidokruga. U stolcu su ga odnijeli do mjesta Don Emmanuelove vesele glazbene priredbe, ali je morao ustati već kod prve pjesme, koju je Don Emmanuel proglasio državnom himnom Velike Britanije. Poskočio je na noge i svom se težinom naslonio na generala kako bi se podupro.
U Cochadebajo de los Gatos postojala je pena. Većina gradova ima takav glazbeni klub, koji se sastoji od svih glazbala koja se mogu pronaći ili improvizirati. Sviraju kako im padne na pamet, natječući se tko će glasnije, a glazbenici sami biraju u kojem će to tempu ili ključu biti. Posljedice su isprepletanje ritmova i melodija, nasumična buka i bestidne pogreške koje čine beznačajnim sve što je stvorio Stockhausen i koje bi kao tenk pregazile napore najglasovitijih i najpretencioznijih avangardnih džez-sastava. Svrha tih vedrih skupova bastuba, napuknutih francuskih rogova, trakom slijepljenih trublji, bambusovih zviždaljki kućne izrade, gitara na kojima su bile napete električne žice i harmonika koje nisu imale ništa osim dura i mola, bila je stvoriti nove, čudesne i škriputave razine kakofonije, te time na fiestama povećati dojam posvemašnjeg kaosa.
Ali penu Cochadebajo de los Gatosa uvelike je pripitomila strpljiva poduka meksičkog muzikologa, kojemu je povremeno pomagao Dionisio. Muzikologu je ovom prigodom pomagao Don Emmanuel, koji ga je naučio nekim britanskim domoljubnim pjesmama, te također podučio zbor male dječice savršenom izgovaranju riječi.
Ta su majušna dječica sad ustala da zapjevaju državnu himnu Velike Britanije. Bilo je to dvadesetak ozbiljnih malih lica, uokvirenih čupama guste crne kose, a kosa djevojčica bila je stisnuta u najčvršće kečke koje su im s glava stršale gotovo pod pravim kutom. Djeca su bila odjevena u svoje najljepše crveno-crne ponchose s kićankama, a tu i tamo sramežljivi bi osmijeh dao naslutiti da su većini ispali prednji mliječni zubi, zbog čega je veleposlanik primijetio da pjevaju s dražesnim šuškanjem.
Glazbenici su udarili prvi akord, pokolebali se, pa se sabrali. Zvuk se nije pretvorio u "Bože, čuvaj kraljicu", nego u Pjesmu etonskih veslača. Isprva zaprepašten, veleposlanik se potom naduo od ponosa, poput starog bojnog konja koji čuje zov trublje. Počeo je pjevati s njima, ali je čak i u svom izmijenjenom duševnom stanju, otkrio kako su mu riječi nepoznate. Ono što je čuo da zadihano, ali savršeno točno, pjeva dvadeset serafinskih glasića, bilo je:

"Ime mi je Cyril,
Šetam se po rosi,
Pidžame roze nosim
I pupoljke u kosi.
Oh, svi smo mi pederi
Ali stalo nikome nije,
Oh, svi smo mi pederi,
Leć' idemo što prije."

Oduševljeni se osmijeh raširio preko Don Emmanuelova lica dok je promatrao kako veleposlanikovo držanje odaje najprije nerazumijevanje, a potom i ljutnju. Ovaj je potonji još uvijek bio dovoljno pijan da bude uvjeren kako može popraviti stvar pjevanjem pravih stihova, pa je zamahao rukama i zapjevao: "Svi veslamo zajedno...", tako da su glazbenici, pod dojmom tog iskaza domoljublja, preuzeli melodiju, dok su djeca preuzimala refren Don Emmanuelove poboljšane inačice, što je sasvim utopilo veleposlanika.
"To nije melodija koje se ja sjećam", primijetio je general svom sinu. "Zar su je promijenili?"
Prije nego što mu je Dionisio mogao odgovoriti, Don Emmanuel stao je pred skup u dvorištu Palače gospodara i najavio: "Naša se sljedeća pjesmica zove 'Britanski grenadiri' i nadamo se da ćete u njoj svi uživati kao i u prijašnjoj." Uhvatio je veleposlanikov pogled, namignuo mu i okrenuo se kad se glazbena grupa, pod Meksikančevom palicom, upustila u uvodne ljestvice. I još je jednom Don Emmanuel poboljšao kakvoću stihova:

"Neki umru jer piju vodu,
a neki umru jer piju pivo,
neki umru od proljeva teškog,
a nekima jebe se živo.
Ali od svih boleština gadnih
o kojima se u knjigama piše,
ni jedna se ne da usporedit'
s kap, kap, kap, kap,
s kapanjem dobre triše."

Veleposlanik je skočio na noge kako bi prosvjedovao, pa su ustali i svi ostali, kako bi se pridružili onome za što su očekivali da će biti aplauz na otvorenoj sceni. Veleposlanik se beznadno zagledao u gomilu koja je pljeskala, pa joj se nevoljko pridružio. A njegove muke nisu bile gotove dok nije bio podvrgnut i sjajno harmoniziranoj inačici od dvadeset četiri kitice pjesme "Kugla Kirrmuira", a dodatak je bila "Dinah, Dinah, nogu nam pokaži", spretno pretvorena u beskrajni rondo. Na kraju svega toga, kad je došlo vrijeme da policajac održi svoj uobičajeni govor, veleposlanik se pogrbio u stolcu, pitajući se kako su uspjeli osvijetliti pozornicu tako veličanstvenim bojama, a bez uporabe svjetiljaka.
Žmirkavi je bivši policajac upravo počeo češkati čir na nosu u nastojanju da dozove svoju rječitost, kad je izvana, s ulice, dopro krik: "Je li itko vidio zvijer? Je li itko vidio zvijer?", a onda je na svom konju ujahao stranac u poderanoj odjeći. "Ah," rekao je Dionisio svom ocu, "to je tristogodišnji starac", no smjesta je to požalio kad ga je otac prostrijelio pogledom u kojem su se miješali očaj i rezignacija.
Ali Don Emmanuel, posljednja strančeva žrtva, iskoristio je svoju prigodu i skočio naprijed. "Evo je", rekao je, pokazujući prema veleposlaniku koji je u tom trenutku već bio tako potišten da mu se glava klimala na grudima. Nakratko se probudio kad ga je starčeva toljaga opalila po ćeli, a onda pao u nemirnu nesvjesticu u kojoj je Njezino Veličanstvo Kraljica koketno izvodilo piruete, pritom deklamirajući proste inačice pjesme "Na gorućoj su palubi momci stajali".
Nered koji je nastao kad se umiješao starac djelotvorno je odgodio govor policajca čija se retorika nije mogla čuti iznad džumbusa svinja koje su cičale i udova koji su mahali na sve strane. Kad su dobronamjerna nastojanja gomile da sputa napadača posustala, otkrilo se kako on promatra borbu sa sigurnog mjesta na vrhu zida. Haljina mame Julije bila je poderana, dojmljiva brojna odličja na generalovu poprsju su se nakrivila, a Don Emmanuela nije bilo nigdje na vidiku.
Upravo u trenutku kad se dan pretvarao iz ljetnog u jesenski, građani su generalu dodijelili "Vrhovno Uzdignuti Red Aparatusa", zbog njegovih zasluga za demokraciju, a i veleposlaniku također, zato što je došao i zbog toga pretrpio mnoge patnje. Izmučeno se društvance vratilo u helikopter u koji su veleposlanika unijeli u visaljci.
Stojeći pokraj letjelice, mama Julia vlažno je cmoknula Dionisija u oba obraza, a general je zagrlio sina i rekao: "Dio', ovo je bio najnaporniji i najbizarniji dan u mom životu."
"Pa, tata, dobro je naučiti kako živi druga strana."
"Hvala Bogu da sam na onoj drugoj strani."
"Gdje drugdje čovjek može svaki dan jesti svinjetinu?"
"U Saudijskoj Arabiji?"
Dvojica su se muškaraca nasmijala, a mama Julia je rekla: "Počinje mi glavobolja, mogu li dobiti još jednu vrećicu onog špinata?"
General se uspentrao u letjelicu i otkrio da pilot čvrsto spava, s pornografskim časopisom na krilu. Nježno ga je uklonio i pozvao Hectora da priđe bliže. On je mamuzama potjerao konja naprijed i general mu je dodao sjajkasti časopis s riječima: "Slutim da ćete uživati u ovome."
Hectoro ga je okrenuo naopako, prelistao zbirku raskrečenih ljepotica, neke od njih ozbiljno promotrio, pa vratio generalu časopis. "Oprostite," rekao je, "ali za mene nisu dovoljno dlakave, a većina njih su bjelkinje. Osim toga, sad baš čitam jednu drugu knjigu."
"Ja ću ga uzeti", rekao je Misael, pa mu je general dobacio časopis. On ga je ugurao na sigurno, u svoju mochillu, osmjehujući se tako široko da su svi njegovi zlatni zubi hvatali bljeskove sutona, a general je rekao: "Cabron, nemoj da te žena ulovi s tim."
Ujutro se, u rezidenciji Montes Sosinih u Valleduparu, britanski veleposlanik probudio dok su mu u glavi svirali svi glazbenici Gardijske brigade, s posebnim naglaskom na bas-bubnju. Naopačke je odjenuo svoju svilenu kućnu haljinu, te navukao papuče na pogrešna stopala. Spustio se niz stubište i sreo generala u predvorju, gdje je nadgledao poslugu koja se trudila ulaštiti obiteljsku zbirku kolonijalnog oružja. "Ne mogu se sjetiti ničega od jučer", rekao je. "Jesam li se dobro zabavio?"
"Ja ne govorim engleski", odgovorio je general, izgovorivši jedinu englesku rečenicu koju je znao.
"Zacijelo jesam", rekao je veleposlanik i pošao se gore odjenuti. Zaprepastilo ga je stanje u kojem je bilo njegovo odijelo; na koljenima je bilo uprljano od zemlje, a hlače su izrazito bazdile na nezgodacije iz djetinjstva. U džepu je pronašao bazaltni falus na kožnoj vrpci, s prekrasno izrađenim reljefnim jaguarima, a pronašao je i bilješku nažvrljanu na komadiću prljavog papira.
Ponio je to dolje i uspio prikupiti dovoljno kastiljskoga da upita generala što je to. "Ovo je", rekao je general, podižući falus, "znakovlje Vrhovno Uzdignutog Reda Aparatura, a u bilješci piše kako su se vaše čizme strahovito dojmile svih nazočnih."
U Cochadebajo de los Gatos Britanci su na glasu zbog svoje širokogrudnosti, što izvire iz činjenice da je veleposlanik, u strahu da je tijekom zaboravljenog dana zacijelo učinio nešto sramotno, naručio iz Londona pošiljku čizama na vezanje raznih veličina, koja je bila poslana diplomatskom poštom. Njih je odaslao u Cochadebajo de los Gatos, gdje ih i danas obuvaju u posebnim i veličanstvenim prigodama, prema strogo određenom rasporedu koji je sastavilo neslužbeno vijeće vođa.

45.

Kako je Aurelio postao onaj koji jest


Ovo govorim ja, Aurelio, a general Fuerte bilježi znakove. Već mi govori: "Aurelio, pričaj sporije", a olovka mu grebe poput miša. Ja kažem: "O čemu da pričam?", a on odgovara, "Aurelio, pričaj o sebi, skupljam podatke". Uspoređuje me s rijetko viđenim leptirom i ja sam zadovoljan, ali to ne pokazujem, zato što donosi nesreću smiješiti se kad vas hvale, jer to je isto kao da hvalite sami sebe, što je jadna hvala.
Ja nisam onaj koji jesam, ili, da to kažem na drugi način, ja sam mnogo njih unutar sebe jednoga, zbog svog života, a zato i razgovaram s generalom Fuerteom, koji je bijelac. Prije nego što sam postao treća osoba koja jesam, nisam razgovarao s bijelcima jer kad ih pogledate, možete vidjeti da oni ne postoje. Nisu imali lica, bili su poput alpaka, bili su kao mačke koje bježe i odvraćaju pogled. Kad bi bijelac pogledao mene, vidio bi Aymaru, vidio bi moj narod, ali ne i mene, a ja sam, također, gledajući njega, vidio samo bijelca. Ali sad sam trojica ljudi i vidim dobro. Ja sam po jedna osoba za svaku rasu s kojom sam živio, a ta trojica su jedan koji sam ja, pa možda postoji i četvrti, quien sabe?
Istina je da sam bio Aymara, što se može vidjeti i po mojoj odjeći, koja je oponašanje uspomene, jer se moja prvotna odjeća iznosila. Imam ovaj široki bijeli šešir čiji me oblik podsjeća na Carmeninu dojku, pa je to još jedan razlog zbog kojega ga nosim. Imam ovaj prsluk s mnogo jarkih boja i mnogo zlatnih niti, a kaput ima još više jarkih boja, a u njega su crnim nitima utkani likovi Hama koje nitko nije vidio već sto godina jer su sve umrle.
Ali reći ću vam da Aymare nisu dobri ljudi, oni nisu blagi poput Quechua, kojima je čak i govor tako blag da tješi poput šapata. Quechue su gostoljubiviji od nas, zato što je jednom izbio požar, a preživjeli su jedino oni gostoljubivi. Aymare se vole tući na fiestama i ja sam izgubio brata u borbi zvanoj tinku. Skočio sam mu preko groba, tako da doživim starost. Glava mu je bila razbijena kamenom u poštenoj borbi. Aymare su također uvijek pijani od alkohola za svjetiljke, te oglupave zato što jedu samo krumpire i smrde, jer tamo nema vode koju bi se moglo potratiti na pranje, zato što u tim dijelovima zemlje umire Pachamamino tijelo i zato ste me vidjeli kako prvi gutljaj svega što pijem prolijevam na tlo, jer ona umire od žeđi. A za sve je kriv Inti, Inti-Sunce, a zato što nema vode, žene peru kosu u vlastitoj mokraći.
Ali nije uvijek bilo tako. Isprva, nakon što nas je načinio Viracocha, postojao je samo Mjesec, a gore na altiplanu bila su velika jezera, tamo gdje su danas samo prašina i sol. U danima Mjeseca bili smo mi velik i bogat narod, carstvo nam je bilo veće od carstva Inka. A tamo je bio i drugi narod, gori od nas, koji se rodio iz mulja i živio od pecanja i koji ništa nije vraćao Pachamami. Nazivali smo ih mnogim imenima, zvali smo ih "Žvakači vodene trave" i zvali smo ih "Jetra kao u čudovišta", a bio je to ružan narod, glup, prljav i lijen, a mi smo sad posrnuli i postali slični njima.
"Kako ste posrnuli?" pita general Fuerte, grebući perom kao kokoš po uličnoj prašini, a ja kažem: "Hoćete priču, ili ono u što ja vjerujem?" A on kaže: "Oboje, naravno", ali možda su priča i ono u što ja vjerujem dvije strane istine. Priča je da je Sunce iznenada jednog dana izašlo i isušilo sva jezera i sve su se zemlje Tiahuanaca, oko Kamena U Sredini, čije pravo ime nitko ne zna, pretvorile u sol. A tamo se nas dvanaest plemena uzajamno borilo, a onda su došli Inke i porazili nas, jer smo bili podijeljeni, pa su nas pretvorili u Quechue, većinu nas. Ali ja vjerujem da smo posrnuli zbog Tunupe.
"Tko je Tunupa?" pita general, a ja kažem, "Htio sam vam ispričati", a on kaže, "Ispričavam se". Tunupa je onaj kojega Misael zove Chango, samo što je naša grmljavina blaža od njegove. Tunupa, kao prvo, živi u vulkanima. Tunupa je sa sobom imao petoricu ljudi i svi su oni bili međusobno slični. Nosili su bijele halje do poda, bili su ovako bradati, kao da nose ptičje gnijezdo, oči su im bile plave, a koža blijeda. "To su bili bijelci?" pita general Fuerte, a ja kažem, "Vjerojatno nisu, jer bijelci šire mržnju, a Tunupa širi ljubav." Tunupa nam je rekao neka se ne opijamo stalno i rekao nam je neka imamo samo jednu ženu. Rekao je, "Činite dobro, ne zlo" i rekao nam je da volimo jedni druge i da se ne borimo međusobno, a oni koji su mu povjerovali, njima je glave poprskao vodom. Ali uznemirio je Kralja jer je obratio njegovu kćer, a Kralj, čije sam ime zaboravio, ali ću ga se sjetiti onda kad mi to uopće ne bude trebalo, on je ubio Tunupine sljedbenike i otjerao Tunupu. Nitko ne zna kamo je Tunupa pošao. Možda je otpješačio do mora i postao morska pjena, možda je probio valove svojim kanuom i morem otplutao do Titicace, možda se spojio s Viracochom, quien sabe? Ja vjerujem da smo posrnuli zato što nikad nismo voljeli jedni druge, zato što smo stalno pili i tukli se. Vidim na vašem licu izraz iznenađenja i znam da mislite da je taj Tunupa Isus, bog Španjolaca, a i Španjolci su to mislili, pa su se prema nama ružno ponašali jer su rekli da smo pobili neke svece, prema tome, to je to.
General Fuerte kaže, "Pripovijedaj mi još priča iz tvoga naroda", i tako ja kažem, "Jeste li čuli onu o majmunu i zecu?" a on odmahuje glavom i piše. Bio jednom majmun i on je rekao zecu, "Jesi li primijetio da ti se, kad sereš, sve zalijepi po krznu?" a zec kaže, "Na nesreću, jesam", a majmun onda kaže, "O, baš dobro" i uzme zeca i obriše si s njim guzicu.
General Fuerte pita, "Je li to priča tvoga naroda?" a ja kažem, "Sad jest, jer sam je upravo izmislio", a vi kažete, "Ha, ha, a sad mi još pričaj o sebi".
Ja sam bio jedan od onih Aymara koji su živjeli na drugoj strani cordillera, suprotno od altiplana, što znači da je moj narod u obilju živio tamo gdje Pachamama nije umirala. Ali onda su nas bijelci poprskali otrovom s neba i pucali su na nas, i stavili su bombe na naše putove, a one su se pretvarale u munje i grmljavinu kad bi čovjek na njih nagazio, a sve je to bilo zato što su htjeli našu zemlju. I zato smo mi otišli svojim putem, a ja sam se probio dolje do džungle. Ali prije nego što sam stigao tamo, dvaput me udarila munja i tako sam postao yatiri, što znači brujo, samo što u planinama nisam imao od koga učiti. Ali munja me je osposobila da se odijevam u bijelo i proričem iz nerođenih Hama, da zabijam noževe u tlo kad se rodi dijete i da zakapam posteljicu kako bih je vratio Pachamami, kao uzdarje za dijete.
Ali u džungli sam naučio biti druga osoba koja sam postao, a to je Navante. Oni su bili dobar narod i tako sam ja mogao usporediti i doći do zaključka da Aymare nisu dobri. Navantesi se hrvu svake večeri, ali na prijateljski način i nitko ne bude ubijen. To je vrlo dobro. Imao sam dvije žene, jednu za drugom, a prvu su mi ukrali rudari i više je nikad nisam vidio, a druga je umrla jer je došao bijelac s Biblijom i kihnuo. To kihanje je pobilo svu moju djecu i pola naroda, svi su umrli od groznice i kihanja, pa smo za dobro naroda ubili bijelca, jer čovjek katkad mora učiniti zlo da bi učinio dobro. Ali pokopali smo ga s križem i njegovom Biblijom, iz poštovanja, tako da se ne bi činilo da smo osvetoljubivi.
A u džungli sam naučio kako ću se osposobiti da budem paje, što je na aymarskom yatiri, a to znači brujo. A želite li znati kako čovjek uči magiju? General kima glavom i kaže: "Dobro, Aurelio, samo nemoj više s glupim pričama o zečevima", a ja kažem, "Ne, jer magija je ozbiljna stvar".
Dogodilo se to zato što sam spasio život nižem poglavici koji se zvao Dianari i to je za posljedicu imalo da je moj vlastiti život spasio plemenski paje, jer sam umirao zato što me tištala džungla. Sve ima pjesmu, jeste li to znali? Sve se stvari liječe pjesmom, ali ne ako pjesma nije točno ona koja odgovara, jer svaka pjesma ima svoj put. Svaka životinja ima pjesmu, i da bi naučio pjesmu, čovjek se, to je sasvim očito, mora pretvoriti u životinju. I tako, da naučiš pjesmu, moraš popiti ayahuascu, koja je vrlo gorka, ili uzmeš yori, to je vino. A da naučiš pjesmu mrava, moraš pustiti da te mravi izgrizu, a najgori su vatreni mravi, kad držiš vrat i jezik oslonjen o stablo i četiri dana ne jedeš ništa osim majmuna kričavaca i ptica pjevica. A onda pozoveš duhove trubom koja je napravljena od pasančeva repa i znaš da je to zao duh, jer smrdi gadnije od leša. A paje, on me odjenuo u perje papige i ogrlice načinjene od puževa, i puhao mi je dim u usta, a ja sam naučio da do svake pjesme vodi put i duh koji je životinja, i bio sam potpuno gol. Duhovi liječe bolesti, jeste li to znali? Ja pjevam u lijek i u njega ulazi duh, a katkad je to dijete vodenog duha s tijelom male bebe i ribljim repom, a čovjek može svirati i na ribljoj kosti, pang, pang, pang, a to doziva duhove kao i truba od pasančeva repa, a tu su i pjesme bambusove frule. I ja sam naučio kako postati mnogo životinja. Postao sam snježna čaplja, da mogu razumjeti bijelca i preletio sam preko njegovih boravišta koja su kao nebeski brežuljci i rekao, "Ja ne bih želio živjeti kao termit". Ali moja najbolja životinja je orao, to je moja životinja. Letio sam do na kraj neba. Jeste li znali da kraj neba skviči kao svinja? Sjećam se kako su mi se uši pročistile i mogao sam pjevati, a onda sam bio paje i pjesma je išla "Moćni orao stiže", a onda sam bio orao i saznao sam korisne stvari od drugih ptica. Jeste li znali da kraljevski lešinar voli duge? A paje je rekao, "Sad kad si čarobnjak, ljudi će te izbjegavati, zato što će za svoju nesreću kriviti tebe zbog tvoje magije."
To je na kraju bila istina, jer nisam mogao izliječiti smrt od kihanja, i zato sam otišao, da živim sam i uzgajam pse. Oženio sam se s Carmen koja je crna, samo joj je kosa bila crvena prije nego što je postala bijela, i tako sam postao treća osoba koja sam sad, koja živi sa svakim narodom bez problema ili nerazumijevanja, s više naroda odjednom. I sad znam koliko vrsta magije postoji. Naučio sam da postoje svećenici koji pretvaraju vino u krv i kruh u meso, u biti, ali ne u pojavi, stoje velika tajna. Znam da Pedro poznaje magiju životinja, a tu je i Dionisio koji je sasvim drugačiji brujo, sam za sebe, jer smo ga takvim učinili kad smo održali candomble i svi su mu sveci pjevanjem i plesom dali moći.
I tako sad živim dolje u džungli s Carmen i svojom kćeri Parlanchinom koja je mrtva i ima dijete, tako da sam djed duhu. Ona pazi na putove u džungli, čuva ih, i uvijek ide s ozelotom kojega voli i s kojim spava, a udana je za Federi-ca, koji je Sergiov sin, a Federico je također mrtav i on voli čuvati staze u planinama. Kažem Parlanchini, "Pazi dobro, Vava, brak ne može potrajati ako je jedno od vas uvijek u planini, a drugo u džungli", a ona kaže, "Ali, Papacito, mi živimo na oba mjesta istovremeno. I tko si ti da o tome govoriš?" A ja se smijem, jer je to istina. Volim Parlanchinu svim svojim srcem i kad je vidim poželim zaplakati jer je tako lijepa, a ista je kao vi, stalno me tjera da joj pričam priče, ali ona ih ne zapisuje, nego pamti, ali me svejedno tjera da ih stalno pričam iznova. Jučer sam joj ispričao priču, hoćete li je čuti? Dobro. Evo priče.
Jednom je čovjek otišao na pecanje i uhvatio divovskog orla, pa pomislio, "Obojit ću ga u plavo i crveno", pa je tako i učinio. Odnio ga je na vrh vulkana da ga baci unutra kao žrtvu, ali orlu se to nije sviđalo, pa je on umjesto toga bacio unutra čovjeka. I to je kraj priče.
General Fuerte me pita, "Je li to drevna priča tvog naroda?" a ja kažem, "Ne, to je nešto što sam sanjao", ali možda će to jednog dana biti drevna priča. Svaka priča mora negdje početi. Pa valjda vam je sad dosta pisanja? A general trese rukom jer ga je uhvatio grč i kaže: "Uostalom, olovka mi prestaje pisati", a ja kažem, "Zato je moje pamćenje bolje. Njemu olovka nikad ne stane."

46.

Prisjećanja svetoga Tome


Nekoć sam volio citirati Augustina o pitanjima krivovjerja, a sad, kad prelistavam njegova djela, osjećam prisilnu obvezu promisliti o tome kako se događa to da mi, koji smo izravno povezani s Bogom i ljubimo razbor i zakon, možemo s takvom jasnoćom izvući tvrdnje čija praktična primjena dovodi do ovako žaljenja vrijednih posljedica. Kako je lako bilo oblikovati postupke sokratovskih dijaloga u primjedbe, odgovore i replike na primjedbe; kako lije lako moj um klizio s perom, usklađujući i pravilno nižući, s poučnom lucidnošću, aristotelovske znanosti, poruke Evanđelja, komentare svetog Ambroza i Grgura, čak i prosvjetljujuće spise učenih nevjernika. Kako često bih se kasno povukao na spavanje, s tisuću citata, uputa i presedana koji su mi se kovitlali u mislima i kako bih se često probudio rano ujutro, sa svime u savršenom redu, tako da bih ustao vedra srca i bacio na posao svoje tajnike koji su žestoko žvrljali ono što je meni bilo diktirano u satima počinka! Tako mi je veliku radost pričinjao moj posao, da sam bio posve bezbrižan i moje misli ni jednog trenutka nisu zastale na pitanjima tijela.
A sad se utapam u preplavljujućoj prisutnosti pravih tijela, u svoj njezinoj agoniji i junaštvu, i svakoga dana čujem svoje učene riječi iz usana drugih, koji ih koriste za provedbu đavolskih djela, kao da su sva moja upozorenja i suzdržanosti bile uzalud, kao da moji teorijski postulati, postignuti takvim naporom razbora, trebaju biti shvaćeni ozbiljnije od Evanđelja i prevedeni u okrutnost. Koliko bi bolje bilo da sam život proveo neprimijećen i nezabilježen u vlažnoj tišini kloštra! Koliko bi bolje bilo da su se sva moja djela upljesnivila među gljivicama u labirintima pariškog sveučilišta! Čuo sam priču o Muhamedu koji je jednom, pozvan na molitvu, primijetio da je mačka zaspala na njegovoj halji, na što je on odrezao rub svoje halje radije nego da uznemiri mačku. A ipak, to je čovjek u čije su ime bila počinjena bezbrojna zvjerstva i koji sad, poput mene, nesretan šeće rajskim putovima.
Kakve sam stvari vidio! Na rubu jezera nalazili su se Aymare koji se tamo svake godine susreću u tišini, kako bi čekali odlazak bijelog čovjeka. Njih su poklali na temelju tvrdnje kako je krivovjerno vjerovati u odlazak bijelaca kad je njihov dolazak bio Božja volja, jer da nije, ne bi se ni dogodio!
Bila je tu i mlada žena, optužena da je pobacila dijete. Bilo joj je rečeno da je pobačaj ubojstvo, a da je ubojstvo smrtni grijeh, te stoga ona zaslužuje umrijeti, što će joj se i dogoditi. Žestoko je prosvjedovala i tvrdila da je nedužna, zahtijevala dokaze, na što joj je rečeno: "Ako si kriva, zaslužuješ umrijeti, a ako si nedužna, stići ćeš u nebo prije, što znači da je za tebe dobro da umreš ranije nego što si trebala", a onda su je tjelesni čuvari silovali i tako je, kad je umrla, zaista bila oplođena, a dijete je umrlo u njoj, što znači da su pobačaj izveli isti oni ljudi koji su je zbog toga grijeha osudili.
A vidio sam i čovjeka koji je, kako bi dokazao svoju nedužnost, ponudio da će se baciti s visine, te sam ga vlastitim očima vidio kako lebdi sa zvonika, a onda su ga na tlu ubili, zbog pretpostavke da se takva čudesa mogu izvesti samo uz Sotoninu pomoć.
Vidio sam kako su bogati i prestrašeni po visokim cijenama kupovali oprost, a vidio sam i luđake kako se bacaju na lomače radije nego da odustanu od svojih umišljaja. Vidio sam kako se intelektualnim umjerenjacima govori kako je sumnja grešna i zbog toga ih se po kratkom postupku pogubljuje, pa sam počeo čeznuti za humanizmom antičkih ljudi koji su izjavljivali da su u filozofiji sve stvari dvojbene i otvorene preispitivanju. A sjećam se i kako sam negdje zapisao da Židove valja poštedjeti, jer njihova vjera svjedoči o našoj, ali sad sam udisao smrad vatrenih pečata koji su se dimili s tijela nedužnih, a čuo sam da je zakon kako su pisci, liječnici, službenici i putujući umjetnici krivovjernici po prirodi i sklonostima, pa liječnike ubijaju, a krivovjernicima govore kako njih nije dopušteno liječiti.
Na jednom su mjestu ljudi potražili pribježište u svetištu, a crkva im je spaljena nad glavama, tako da su čak i pravovjerni nastradali, a monsinjor koji tako dobro poznaje moje djelo, mljacnuo je usnama i rekao: "Tamo gdje blagoslovi ne pomažu, batina će prevladati." A poslije je počastio svoje ljude pričama o čudesima svetog Dominika, čovjeka kojega nitko u raju nije vidio.
Sjećam se da se na drugom mjestu nalazio grad u kojemu su svi bili posvećeni vjeri izvjesnoga Ricarda od Rincononda, a na tom se mjestu otac Valentino okrenuo prema monsinjoru i, vrlo zabrinuta lica, rekao: "A što ako se svi preobrate?", a potonji mu je odvratio: "Ne brinite, gotovo se nitko neće preobratiti." Mjesto su ostavili posve razoreno, čak usprkos tome što je, s obećanjem slobodnog prolaza, bio poslan pregovarač kojega su potom brutalno zaklali. Pošli su iskopati i spaliti smrtne ostatke njihova sveca, Ricarda, no njih su već ekshumirali i odnijeli vjernici, ušivenoga u volujsku kožu. A tamo je bio i jedan Židov, i netko je predložio da ga poštede, jer se poslije mučenja preobratio i izdao mnoge druge, ali monsinjor je upao u sobu i stavio na stol trideset srebrnjaka, uzviknuvši: "Za koliku cijenu mora Krist još jednom biti prodan Židovima?", pa su tako izmislili optužbu da je Židov izrezao srce kršćanskoga djeteta koje je poslije razapeo, kao čaroliju za uništenje kršćana, te su ga natjerali da to i prizna. Bila je tu i jedna starica, luda, smućena od tuge zbog istrebljenja svoje obitelji i koja je svaki dan dolazila kako bi optužila samu sebe, nadajući se smrti, no oni bi je svaki dan vraćali natrag, uživajući u njezinoj muci. A onda je došao dan kad nije samu sebe optužila, pa su je uhitili i osudili je na temelju dokaza iz njezina prethodnog priznanja. Bacili su je na lomaču, kao i druge, a na glavu joj nabili magareću kapu na kojoj su bila upisana imena svih zločina koje je počinila.
Bilo je tu i još jedno mjesto, izgrađeno na uzvisini i ograđeno zidinama, u kojem su stanovnici mudro zaključali vrata kako bi spriječili upad. Ali tjelesni su čuvari ispraznili groblje i poklali stoku, te improvizirali katapulte kojima su leševe bacali preko zidina, a onda su otišli svojim putem, u nadi da će stanovništvo pomrijeti od kuge. Tijekom toga događaja jednoga je svećenika ubio kamen koji je sa zidina zavitlala jedna žena, ali nisam osjetio tugu zbog toga, tako mi Bog oprostio.
Svud kamo se taj križarski pohod kretao pravilo je bilo da svakoga tko je nešto posjedovao treba ekskomunicirati, što znači da je napredak bio beskrajno usporen zbog volujskih zaprega koje su stenjale pod pokretninama, pa je postalo nemoguće putovati zemljom. Posvud su izgledi za lakim bogaćenjem ohrabrivali zle i pokvarene da se pridruže pohodu. Nikome iz tog društva nisu bile dane ovlasti i prava da izopćuju iz Crkve, pa što se toga tiče, prosuđujem da se radilo o krajnjoj vježbi iz cinizma. Ali ono što me najviše zaprepastilo i što mi najviše tišti dušu, bila je posvemašnja iskrenost i uvjerenje svećenika.
Dao Bog da nikad nisam pisao, a moja pokora za to bijaše beskrajan umor zbog odvođenja mrtvih duša.

47.

O Concepcion i Dominicu Guzmanu


Dominic Guzman i Concepcion napustili su glavni grad u svom novom džipu, a slijedio ih je konvoj novinara. Prošli su visoravni, na kojima su se staklenici krizantema blistali na suncu, kao da su nedužni u sudbini jadnih žena koje su u njima radile. Provezli su se pokraj napuštenog i zaraženog staklenika u kojoj su najveću Dionisijevu ljubav, Aniku, i njezino nerođeno dijete izmasakrirali poslušnici najgorega od svih kokainskih mafijaša, te se izvezli prema valovitim obroncima Istočnih Cordillera.
Planine su ih oslobodile konvoja. Očajnički želeći što bolje fotografije, oni straga pretjecali su u slijepim zavojima i na padinama koje su se naglo obrušavale. Jedan se džip sjurio u provaliju, drugi se izravno sudario s vedro obojenim autobusom punim seoskih migranata koji su se nadali boljem životu, a treći se bočno otklizao u odronu zemlje, tako da su se sva vozila iza njega nagomilala na nerazmrsivu hrpu odbojnika i fotografske opreme. Uskoro će biti još kičastih malih svetišta uz rub ceste, koja će svijećama, cvijećem, kipom Djevice i crno-bijelim fotografijama mrtvih označavati mjesto gdje su umrli.
Iza Tunje, svijet je izgubio trag para koji je skrenuo s glavne ceste i pronašao odmorište u sićušnom pueblu pokraj Arcabuca. Bilo je to selo koje je poštovalo drevni običaj održavanja zakloništa za putnike, otvorenih zidova, ali s krovom od tkanog palminog lišća i s dobro utaknutim motkama o koje se mogla objesiti visaljka.
Sjedili su na prednjem dijelu džipa i jeli bocadillo, sendvič od voćnog šećera i guave, koji se kupuje pomno umotan u palmin ili bananin list, te promatrali kako sunce baca zrake na snježne vrhove. Blistave i titrave boje odražavale su jedna drugu s jedne planine na drugu i natrag od površine oblaka, sve dok se nije osvijetlilo cijelo nebo, a Guzman se okrenuo prema Concepcion i rekao: "Querida, upravo sam zbog promatranja sutona i postao pobožan."
Ona je liznula šećer s prstiju i obrisala ih o tkaninu svoje haljine. "Od promatranja sutona čovjeku može postati i hladno."
"Imam za tebe podstavljenu jaknu", rekao je i pošao do džipa, vrativši se s vunenim kaputom. Pregledala ga je, opipala tkaninu prstima, uzdahnula i rekla: "Osjećala bih se čudno da to nosim. Idem po svoj pončo."
Dominic Guzman iznenada se osjetio kao promašen čovjek. "Nas dvoje nikad nismo živjeli u društvu jedno s drugim, kao muž i žena, dijeleći sve. Bojim se da mi to uopće neće poći za rukom."
Pomislio je na sve one stvari koje nikad nije učinio. Nikad nije bio na tržnici i kupovao za nju kad je bila bolesna. Nikad nije zatražio njezino mišljenje, a još se manje složio s njim ili pristao na kompromis. Nikad nije pripremio obrok, nacijepao drva ili pomeo pod. "Ja sam neznalica", rekao je.
"Tchaa", rekla je Concepcion. "S vremenom će se sve naučiti."
"Ja poznajem samo velike ideje", nastavio je Guzman, kao da je nije čuo.
"Svi mogu imati velike ideje", rekla je Concepcion. "I ja imam neke velike ideje, a većinu njih sam sama smislila, dok nisam otkrila da ima i drugih kojima je to palo na pamet, a poslije sam otkrila da drugi ljudi imaju potpuno suprotne velike ideje. A kad dalje razmišljam o tome, zaključujem da samo male ideje mogu biti istinite, a da su velike ideje prevelike da bi stale u bilo čiji mozak, pa ih nema smisla ni pokušavati imati. Znaš što bi rekla moja majka kad bih je pitala nešto kao 'Zašto Bog dopušta da umru mala djeca?' Rekla bi: 'Pregunta las mariposas', idi i pitaj leptire, jer oni nisu ništa pametniji nego bilo tko drugi."
Guzman se nasmijao i počešao ožiljak od operacije pokretom koji mu je nesvjesno prešao u naviku. "Pa kako bi čovjek onda trebao živjeti?"
"Moramo kolibriću dati još zaslađene vode," rekla je Concepcion, prstom prateći blistavo malo stvorenje koje joj je brzo letjelo oko glave i oprezno joj s usana skidalo mrvice bocadilla, "a moramo ptici dati i ime, tako da je možemo dozvati. Stavit ću kapi meda na popis imena, tako da ptica sama može odabrati svoje ime."
Do tog se trenutka selo doimalo napuštenim, s izuzetkom dvaju pasa, brojnih kokoši i goleme krmače koja je čvrsto spavala u rupi koju je sama iskopala. Ali kad je svijet bio na rubu tame, a Guzman u pretincu za rukavice džipa tražio baterijsku svjetiljku, mala povorka cholosa ušla je u pueblo. Na ramenima su nosili pijuke i lopate, a u njihovoj su pratnji bile iznurene male mule, natovarene zapanjujućim gomilama quinoe i alfalfe.
Seljani su ih, dok su u jednoredu prolazili pokraj njih, pogledali bez znatiželje i govorili: "Buena' tardes". Guzman je podigao ruku u uobičajenom pokretu blagoslova, koji je potom sramežljivo pretvorio u mahanje na pozdrav.
"Teški su to ljudi", dopro im je iza leđa glas s izrazitim putumayskim naglaskom. "Previše piju, ne peru se, neumorno rade, tuku se, ne glasuju i nikad ne znate što misle."
Guzman i Concepcion okrenuli su se i ugledali golema crnca sa sačmaricom, odjevenog u poderanu svećeničku halju. Njegove redovničke cipele raspadale su se na gornjim dijelovima, a na glavi je nosio sombrero iskrzana oboda. "Don Balsal", reče on. "Ja sam svećenik, a ono je moje malo stado. Mogu li vam ponuditi nešto za jelo? Malo kave? Krevet za ovu noć? Imam lijepu malu kolibu."
"Bili bismo vam vrlo zahvalni", rekao je Guzman. "Već smo se pomirili s tim da ćemo provesti noć na svježem zraku."
Svećenik je ironično pogrbio ramena i rekao: "Uvjeravam vas da će u mojoj kolibi biti jednako hladno, ali barem vas Olga neće uznemiravati." Kao odgovor na njihove zbunjene poglede, svećenik je pokazao prema krmači. "Olga", rekao je. "Živi od izmeta seljana, budući da ima malo toga čime je mogu nahraniti. Čini se da ona uživa u tome, ali ja prvi zbog toga ne bih uživao u njezinu društvu ovdje vani. Budemo li je ikad pojeli, svi ćemo pomrijeti od nametnika, osim ako prije toga ne umremo od nečega drugog. Već pet godina nisam dobio plaću."
Guzman je porumenio od osjećaja krivnje i nije ništa rekao. On i Concepcion slijedili su don Balsala u njegovu palminu kolibu, te se zatekli osuđeni na zatvor pun tame, u kojem ih je uznemiravao jedino zvuk svećenikova kretanja uokolo. Bljesnula je šibica i upaljena svijeća koja je brzo ispunila sobu otrovnim smradom gorućeg loja. Svećenik je bez okolišanja podigao kokoš iz njezina gnijezda na polici i pobjednički izvukao jaje. "Večera", objavio je.
Guzman je pošao do džipa i vratio se s kutijom hrane, malim izletničkim kuhalom i bocom vina. "Možete sve to zadržati", rekao je sjeni za koju je pretpostavljao da je don Balsal. "Ja ću sutra kupiti druge."
Don Balsal podigao je svijeću nad kutiju i fućnuo. "Mirisi, zlato i tamjan", rekao je. "Mislim da ću vino zadržati za pričest, budući sam uvijek dvojio o uporabi pisca i aguardientea."
Pod sumornim svjetlom svijeće i kuhala, Concepcion je pokazala don Balsalu kako se rade arepe od kukuruznog brašna, jaja i ulja dende. Potonjeg je svladala jednostavnost te slasti, paje uzviknuo: "Senora, blaženi bili među ženama! To je vještina koju ću prenijeti svima."
"Zbog čega nosite sačmaricu?" iznenada je zapitao Guzman. "Ne bih to očekivao od svećenika."
Don Balsal prebacio je svoju pozornost s arepa i odgovorio: "Zato što bi bilo neodgovorno od mene da je ne nosim. Kokainski mafijaši šalju džipove da otimaju male seljačke kćeri, a nedavno je povorka vjerskih fanatika stigla u La Lomu i razorila cijelo selo. Što bih trebao učiniti? Na ovakvim mjestima čovjek nije samo svećenik, znate. Ja sam i učitelj, liječnik, vojska, policija i veterinar. Nekoć je ovdje u svakom selu bio po svećenik, ali ja sam sad posljednji, tako da vječito idem iz mjesta u mjesto. Čak moram i žvakati lišće koke, kao i svi drugi, da ne padnem s nogu. Mnogo sam puta pisao kardinalu."
Concepcion je položila ruku preko Guzmanove, kao da bi ga tim pokretom mogla pomiriti s poviješću njegovih neuspjeha, a on je rekao: "Čuo sam da je kardinal dao ostavku, izjavivši kako nije dostojan svog položaja. Možda će se sad stvari popraviti."
"Sumnjam", rekao je don Balsal. "Jedino što bi moglo popraviti ovo mjesto, u odsutnosti dobre vlasti, bilo bi da se u okrug doseli neki bogati dobročinitelj, osigura osnovne službe i omogući barem nekakvo zapošljavanje."
"Mogli biste završiti s nekakvim užasnim caudillom koji bi vas sve vezao u ropstvo", primijetio je Guzman. "Koliko čujem, čovjekoljubivih je zemljoposjednika sve manje."
"Nema civilizacije bez dobre kuhinje", rekla je Concepcion. "Jedite arepe dok se ne ohlade."
"Da bismo napredovali, moramo imati snage, a da bismo imali snage, moramo dobro jesti", izjavio je don Balsal, te strpao u usta cijelu arepu. Uzneseno je zatvorio oči, poput Francuza koji je otkrio novo i ukusno vino, te dopustio toplom žumanjku da mu se razlije po ustima. Žvakao je kako bi otpustio okus kukuruza i činilo mu se da on pluta njegovom glavom poput dima. "Napit ću se od ovoga", veselo je izjavio.
Te su noći Concepcion i Guzman čvrsto spavali na slamaricama od petate, umjesto jastuka koristeći jastučiće iz džipa, a podstavljenu jaknu umjesto pokrivača. Probudili su se pod prvim prohladnim svjetlom jutra i otkrili da svoju toplinu dijele s don Balsalovom kokoši, mačkom punom buha i kratkodlakim psom bez jednog oka. Concepcion je duboko udahnula i rekla: "Zrak je tako čist da boli."
"Kladim se da u ovim krajevima rijeka ne smrdi", rekao je Guzman. "Kladim se da se voda iz nje može piti. Idem van i oprat ću se u njoj."
Stajao je, drhtureći, u ledenoj vodi i oprezno se pljuskao, kad je don Balsal stao nad njega na riječnu obalu i ozbiljno rekao: "Lijepo je to, praviti se da je ovo rijeka Jordan i da se krstite, ali prati se uzvodno od sela nije društveno prihvatljivo. Trebali biste sići nizvodno, tamo nitko ne uzima vodu."
"Oprostite mi na neznanju", rekao je Guzman, užurbano se pentrajući iz potoka, tako da su mu se stopala smjesta ponovno uprljala u blatu. Obrisao se ručnikom, pa podigao pogled prema don Balsalu koji ga je motrio ironičnim pogledom. "Oče, mogu li vam se ispovjediti? Gdje je crkva?"
Balsal je širokim pokretom obuhvatio okolicu. "Cijeli svijet je crkva. Možete se ispovjediti ovdje."
Guzman je kleknuo u blato pred svećenika i počeo: "Oprosti mi, oče, jer sam griješio..."
"Sa mnom možete izostaviti taj dio," reče don Balsal, "prijeđimo odmah na bit."
"Dopustio sam da moja majka umre u ludnici, skrivio sam smrt svećenika odavši njegovo skrovište snagama sigurnosti, prouzročio sam smrt prostitutke i smrt njezina ubojice, zatvorio sam mnoge škole, prodao samostan da bude pretvoren u supermarket, moja je sluškinja zatrudnjela sa mnom, izbjegavao sam blagoslivljati pobožne udovice, često sam se vrlo loše odnosio prema Concepcion, uništio sam dar koji mi je darovala, nemarno sam izgubio svog jedinog sina i loše sam izvršavao svoje dužnosti."
"Nisam znao da uopće imamo supermarkete", rekao je don Balsal.
"Teško sam griješio, oče."
"Reci mi, sine moj, je li sve to čime samoga sebe optužuješ istinito, ili imaš bezobziran napad smisla za humor?"
"Oče, istina je. Oče, oprostite mi."
Don Balsal spustio je prema njemu strog pogled. "Kao čovjek, kažem da bi te trebalo ustrijeliti. Kao svećenik, opraštam ti. Idi i ne griješi više."
"Zar neću dobiti pokoru?"
Don Balsal počešao je svoju čekinjavu bradu i podigao pogled prema suncu koje se dizalo iznad djevičanski čistih planinskih snjegova. "Jednostavno, učini nešto korisno s ostatkom svog života. Ako kažeš da ti se izgubilo dijete, idi i nađi drugu djecu koja trebaju biti pronađena. Ako si uzeo život, vrati život natrag. Ako si prodao ono što nisi trebao prodati, kupi nekome drugome nešto što ti nije potrebno."
Guzman je u tišini probavljao tu osudu, a onda pitao: "Oče, hoćete li me vjenčati s Concepcion?"
Ali Concepcion o tome nije htjela ni čuti. "Nisam luda", izjavila je kad joj je poslije predložio tu zamisao. "Ako bi nas građanski vjenčao gradonačelnik, a vjerski svećenik, samo bi me uzimao zdravo za gotovo. A što se mene tiče, moj cadenay, mi smo zapravo vjenčani već mnogo godina, tako da je ovo uvredljiva ideja. Pristajem se za tebe udati jedino prema običajima naroda moje majke, prema kojima ljudi uvijek najprije žive zajedno, što je jedino razumno."
I tako se dogodilo da su se popeli na brežuljak, a Guzman je slušao kako Concepcion izjavljuje: "Posvećujem sebe Mjesecu, a ovoga muškarca Suncu. Njegovat ću ga kao samu sebe, brinut ću se o njemu kao o sebi samoj, dopustit ću mu da se koristi mojom plodnošću." Okrenula se prema njemu i ovila mu ruke oko vrata. "Eto, moj cadenay, sad smo vjenčani."
"Zar ja ne trebam ništa reći?"
"Ne", odgovorila je ona. "Na ovaj način, ja sam vjenčana s tobom, ali ti nisi vjenčan sa mnom, kao što je uvijek i bilo. A meni se tako sviđa." Uzela ga je za ruku i položila mu dlan na svoj trbuh. "Ti si tipično muško", rekla je, lica pomirena sa sudbinom. "Doktor Tapalabazo nije ti vratio samo zdravlje."
Izraz nevjerice prešao je njegovim licem i on je naglo pao na koljena, položivši uho uz nju kako bi poslušao čuju li se otkucaji srca.
Postoji još jedna priča o Concepcion i Guzmanu. Ona kaže da je, nakon što su Cristobala tražili čak u Cochadebajo de los Gatos, Guzman prodao imanja koja je naslijedio i noću pretraživao favele i kanalizacije u potrazi za zaboravljenom djecom. Kaže kako je neku djecu spasio od ovisnosti, prostitucije, zločina i prerane smrti, a mnogu drugu izgubio jer se nisu uspjela othrvati zovu načina života koji ih je držao u svojim kandžama. Kaže kako se natezao sa sumnjičavim sucima i korumpiranim gradonačelnicima kako bi dao uhititi i zatvoriti policajce i crnokošuljaše koji su noću pucali na djecu, i bacali granate i otrovanu hranu u kanalizacijske otvore, tako da su se kanali punili malenim kosturima. Kaže kako je napisao peticiju predsjedniku Garcilasu, dobio potporu Dionisija Viva i generala Hernanda Montesa Sose, prikupio novac u Londonu, Parizu i New Yorku, te se ponovno našao na brizi doktora Tertuliana Tomasa Kaisera Wilhelma Tebasa de Tapalabaza koji mu je izvadio dva metka iz ramena i jedan iz trbuha. S očinskim se ponosom doktor Tapalabazo divio urednim ožiljcima svoje prethodne operacije, te pristao biti gostujući liječnik veličajnog sirotišta koje je bilo otvoreno pokraj Arcabuca, a kojim je ravnao don Balsal. Balsal je patrolirao oko sirotišta sa svojom sačmaricom za koju je sad imao i streljivo, te je sačmom isprašio nekoliko džipova punih kokainskih huligana koji su se pojavili u nadi da će oteti male djevojčice, sve dok konačno nisu odustali i nikad se više nisu vratili. Djeca su tumarala okolicom, nedužno radeći stvari zbog kojih bi u glavnom gradu bila uhićena, a neka su od njih poslije ostala u sirotištu kao osoblje. Cholosi, puni oklijevanja i sumnjičavi, vrlo su polako prilazili i počinjali uzgajati povrće kakvo nikad prije nisu vidjeli, a neka od njihove djece nenajavljeno bi stizala u učionice, na kečuanskom zahtijevajući da nauče čitati na kastiljskom.
Concepcion, sretna majka nebrojene djece, uključujući i svoju vlastitu, dostojanstveno je ostarjela, sadeći cvijeće koje će privlačiti kolibriće, te se i dalje odlučno odbijala udati za Guzmana koji do smrti nije saznao kakve je užase izazvao njegov prvi pokušaj da spasi dušu nacije.

48.

Parlanchinino upozorenje


Carmen se iskotrljala iz visaljke prije svog supruga. Nije baš dobro spavala, zato što ju je brinulo nešto neodredivo. Bilo je to nalik na uporan glas, na samom rubu dosega sluha. Sad kad je sunce izranjalo iznad obzora, činilo se kao da se sve životinje u džungli nadmeću u izražavanju svoje radosti i užasa pred izgledima preživljavanja novog dana. Skupina majmuna kričavaca pocikivala je u blizini, jaguar je kaš-ljao, cvrčci su pokretali svoju pilanu, a jata crvenih papiga letjela su nebom na svojoj svakodnevnoj misiji prema glinenim riječnim obalama gdje će gutati kaolin kako bi spriječile djelovanje otrova iz svoje svakodnevne prehrane gorkim voćem.
Carmen je oživila žeravicu u vatri lepezom načinjenom od istkane palme i ravno na nju smjestila lonac s kavom. Čučnula je pred vatru kako bi zagrijala ruke i potom razrezala bananu koju će ispržiti za doručak. Išetala je iz kolibe i bacila koru krmači koja se uz roktaj izvukla iz svoje udubine, te sa zahvalnošću navalila na hranu. Carmen je prošla rukom kroz svoju sijedu kosu kako bi je oslobodila noći, pa pošla do Parlanchinina groba na čistini pred kolibom. Dok je preslagivala grančice i ukrase, razgovarala je sa svojom kćerkom.
"Vava," rekla je, "kako si? I zašto dolaziš Aureliju, a meni ne? Vava, muče me misli. Možda ćeš doći Aureliju i reći mu o čemu se radi, tako da on može reći meni, pa ću onda znati. Nešto nije u redu, previše je mirno. Je li se svijet prestao događati, ili sam umrla, Vava?"
Duboko se zamislila nad grobom u kojem su bijele kosti njezine prelijepe kćeri ležale izmiješane s kostima Federica i njezina ljubimca, ozelota, a vani u šumi, ptica se oglasila zvukom koji bi mogao biti Parlanchinin smijeh u onim danima dok je još bila živa i uvijek previše govorila. Carmenine su se oči zamaglile od žalosti koja je nikad nije napustila, iako je znala da se Parlanchina na drugom svijetu udala za Federica i rodila mu dijete. "Bez tebe osjećam strašnu usamljenost", objasnila je ona grobu. "Više si nalikovala na sunce, mjesec i vjetar nego što oni nalikuju sami na sebe, tvoja je visaljka sad prazna, a tvoj mali mačak više ne naganja leptire i ne krade stvari s kuka za meso."
Carmen je zaplakala. Kad bi se samo zemlja s groba uzdigla, a Parlanchina ustala iz zemlje, nasmiješena. Kad bi barem zakoračila kroz stabla s kosom koja joj leluja oko struka, oponašajući zov životinja i strašeći ophodnje rendžera u džungli, opterećene ruksacima i strojnicama i strahovitom žeđi za ubijanjem. Carmen je znala da to Parlanchina još uvijek izvodi, ali samo ju je Aurelio mogao vidjeti. Iako joj je Aurelio objasnio prave razloge, Carmen nije mogla suspregnuti osjećaj da to znači kako ga ona voli više nego nju, pa se u srcu osjećala povrijeđenom.
Carmen se vratila u kolibu i skinula kavu s vatre. Ulila je malo u tikvicu kako bi se tekućina ohladila, pa dohvatila svoj komadić zrcala iz skrovišta medu palminim lišćem. Dahnula je na njega i očistila ga tkaninom visaljke, a onda je pokušala otkriti svoje lice među uzorkom ogrebotina. Vidjela je svoje sijede, nekoć riđe uvojke, i staračke bore koje su njezinu mladost razdijelile na pletivo lica. Usne koje su nekoć bile pune i senzualne, sad su bile izbrazdane, a osjećala je kako su suhe čak i nakon što bi ih ovlažila jezikom. Činilo joj se da su joj se oči izgubile negdje u labirintu vremena, te da joj uzvraćaju pogled kao da pripadaju nekome drugome. Baršunasta crnina njezine kože sad se, činilo se, prelijevala sivo. Tako je dugo zurila u sebe samu da joj je vlastita slika postala neshvatljivom, pa je odložila zrcalo. Prišla je mjestu na kojem je Aurelio spavao, pa primijetila da je vrijeme i njega smanjilo; činio se nižim nego prije, a njegova duga, crna indijanska kosa na svjetlu je hvatala srebrne pramenove. Shvaćala je da ga sad voli još više nego prije, usprkos tome što se smanjivao na putu prema smrti, pa je iznenađena spoznala da i on nju voli više nego kad su zajedno bili mladi i lijepi. Još joj je suza navrlo na oči, jer to se događa kad čovjek iznenada primijeti čudo medu običnim stvarima. Sjela je sa svojom tikvicom kave i ponovno pripalila cigaru koju je sinoć pušila. "Čekam da se probudiš", rekla je svom usnulom mužu.
"Zašto se još uvijek volimo?" pitala ga je dok su doručkovali na platani, a Aurelio je lickao mast s prstiju dok je razmišljao o odgovoru.
"Uvijek smo više tražili sreću nego što smo izbjegavali patnju. A zajedno smo bili tako uposleni da smo, gotovo neprimjetno, postali jedno drugome duša. Možda ti imaš odgovor na vlastito pitanje?"
Carmen je bacila malo piassabe na plamen, kako bi ga potaknula, pa rekla: "Toliko te volim da, kad te pogledam, uopće ne vidim tvoje lice."
"Nije dobro o tome razgovarati. Bolje je to jednostavno učiniti. Mislim da, kad govoriš o ljubavi, da je to zato što se bojiš da ćeš je izgubiti. Sjeti se da sam ja Indijanac."
"Ja sam crna," rekla je, "meni je dopušteno govoriti o tome, a katkad se smijem i bojati. Hoćemo li danas obrati koku?"
Aurelio je kimnuo. "Donio sam školjke."
Carmen je pošla do male plantaže, zato što samo žene smiju brati koku, a Aurelio je pripalio vatru, zato što samo muškarci smiju ovapneniti školjke. Upravo ih je smjestio na rešetku od grančica koja je tinjala i sisao kraj svog tučka za koku, kad mu je s leđa prišla Parlanchina i omotala mu kosu oko očiju. "Gledaj, Papacito," rekla je, "pala je noć."
Aurelio je kihnuo, zato što ga je kosa škakljala po nosu kad bi udisao, a Parlanchina je prosvjedovala, praveći se da briše izlučevinu o njegovo rame. "Vava, jesi li došla po priču, ili si me samo došla gnjaviti?" pitao je njezin otac.
"Došla sam ti donijeti dvije vijesti," odvratila je, "ali ni jednu nećeš čuti dok mi ne objasniš koku."
"Opet?"
"Opet."
"Koku nam je dala Pachamama i naučila nas kako da je upotrebljavamo," počeo je Aurelio, "Pachamama koja ima mnogo drugih imena. Dala nam ju je kako bismo prestali biti životinje i postali civilizirani. Dionisio mi kaže da je postojao narod po imenu 'Grci', a oni su tvrdili kako im je dano vino kako bi postali civilizirani, te da nitko nije civiliziran ako nema vino, pa je možda vino ista stvar kao i koka, samo u drugom obliku, tko zna? Kad smo postali civilizirani, živjeli smo pokraj srebrne planine, Potosija, i naučili kako ćemo izrađivati predmete od srebra i postati još civiliziraniji, ali onda su došli Španjolci i odnijeli planinu, uvrijedili Pachamamu i učinili je slabom, tako da sad na planinama ima manje snijega nego prije, a jezera na altiplanu su isušena i pretvorena u sol, a ljudi koji su tamo ostali postali su glupi, a svi drugi otišli su zauvijek. Ti shvaćaš da je planina sadržavala duhove ljudi, a ti duhovi nisu htjeli izaći, zato što je život težak, a nisu se htjeli ni vratiti, zato što je smrt teška. Kad su Španjolci odnijeli planinu, duhovi su morali živjeti u drugim planinama i moj se narod raspršio."
Parlanchina je sjela na tlo s ozelotom koji joj se smotao u naručju, s nogama u zraku, pa zapitala: "Hoćeš li mi pričati još o Pachamami?"
"Ona nam je rekla neka ne nosimo cipele previše često, jer voli osjetiti naša stopala na svom tijelu. U početku, ona je bila more, zato što ničega drugog nije bilo, i sjećala se budućnosti, pa je zato rodila mogućnost. I Pachamama je istkala devet svjetova, pa zato danas žene tkaju, kako bi joj bile slične, a zato se i ja okrećem dok razmišljam, jer tkam svoje misli. A Pachamama je krvarila između nogu i postala plodna, a njezina se krv pretvorila u zlato, iako se također kaže da je zlato znoj Sunca, a nas je rodila da se brinemo za nju onako kako se djeca uvijek brinu za svoju staru majku.
A dala nam je i koku i zato nju jedino žene mogu uzgajati. A sad ću ti pričati o poporru." Aurelio je podigao svoju tikvicu s kokom koja je imala ispupčeno podnožje i dug, tanak grlić, a na kojoj se s vanjske strane skorila požutjela mješavina limete i zdrobljenog lišća. "Možeš to pogledati i pomisliti kako sliči muškarčevim dijelovima i da zato samo muškarac smije koristiti koku, ali bit ćeš u krivu. Ova ispupčina, to je ženina utroba, a ovaj vrat njezin prolaz. Ovaj tučak predstavlja muške dijelove, jer ulazi i izlazi, a unutra stvara čudo. I tako žene odaju počast Pachamami tkanjem, a muškarci čine to isto, meljući koku u poporru. Muškarac se bez toga ne može oženiti, jer koka ga čini mirnim i osnažuje ga za posao, tako da se može brinuti za svoju ženu, a da ne dođe u napast da je udari, što je veliko zlo, i zato nas koka čini civiliziranima. Ali kad bijeli čovjek uzme koku, on uzme samu njezinu bit i zato poludi. A sad su školjke spremne; pogledaj, sasvim su bijele."
Parlanchina je promatrala kako Aurelio prstima kvrcka školjke iz pepela i skuplja ih u golemu tikvicu s koje je bio skinut grlić. Iz druge je tikvice u nju ulio vodu, pa je van provalio dim kemijske reakcije. "Ovo nam je pokazala Pachamama", rekao je. "Bez te limete nema dobrote u koki. A sad mi reci svoje vijesti."
Ona ga je zadirkivala. "Ne, najprije želim još jednu priču. Ispričaj mi kako je jaguar dobio pjege."
Shvaćajući kako ga ona želi održati u napetosti, Aurelio je rekao: "Ne, ispričat ću ti priču o dva crva. Bio jednom ženski crv koji je sreo svoju prijateljicu ispod poda moje kolibe, pa sam ih čuo kako razgovaraju. Jedna je pitala drugu, 'Gdje ti je muž?', a ona je odgovorila: 'Otišao je na pecanje'".
Parlanchina je nabrala nos kako bi promislila o toj priči, a onda shvatila da se radi o šali. Uzela je šapu svog usnulog ozelota i stisnula je tako da su se pandže same oslobodile, a onda je segnula naprijed i njima ogrebla Aurelijevo lice. Ozelot je zarežao u znak prosvjeda i povukao šapu iz Parlanchinina stiska. Aurelio je dvama prstima uhvatio nos svoje kćeri i stisnuo ga. "Vava, ne puštam te dok mi ne ispričaš te novosti."
Pokušala ga je ugristi za dno dlana, ali nije uspjela. "Pusti me, pa ću ti ispričati."
"Zakuni se."
"Kunem se." Pustio ju je, a ona je rekla: "Federico umire. Kad god ga vidim, prozirniji je nego prije."
"Federico je već mrtav."
"Ali ponovno umire, iznova. Što mogu učiniti?"
"Umire zato što će se ponovno roditi. Jednoga će dana sasvim nestati i tako ćeš znati da se vratio na svijet kao dijete. Možda će se i tebi jednog dana dogoditi isto. Gdje ti je dijete?"
"Ostavila sam je s mamom na plantaži koke, zato što sam željela da upozna svoju baku. Papacito, jako sam žalosna."
Aurelio ju je pomilovao po obrazu i rekao: "Koja je druga vijest?"
"To je poruka od bogova narodu Cochadebajo de los Gatos. Kažu im, 'Podignite zid, jer mi vam ne možemo pomoći'."
Aurelio se zbunio. "Od kojih bogova?"
"Chango mi je to rekao, u ime svih ostalih."
"Ali on je sveta Barbara, on je bog crnih ljudi. Zašto bi on to meni govorio?"
"Bogovi su zbunjeni", odgovorila je ona. "Chango kaže da je na zemlji veliko zlo i da se svi obraćaju za pomoć bogovima i svecima. Kaže da oni neće uslišiti obje strane, jer bi se time podijelili među sobom, pa neće sudjelovati u borbi. Chango kaže da se, kao svetac, neće boriti protiv sebe kao boga, pa zato kaže ljudima, 'Podignite zid', a drugim ljudima kaže, 'Ne molite se meni, neću vam odgovoriti'. Prenesi poruku, Papacito."
"Hoću, Vava, a ti moraš nešto učiniti za mene. Pokaži se svojoj majci; ona je puna tuge što samo ja mogu razgovarati s tobom."
Parlanchina je zabacila kosu i žalosno se nasmiješila. "Pokušala sam, ali ona me ne može ni vidjeti ni čuti, osim u svojim snovima. Moraš je naučiti kako da sanja dok je budna."
Aurelio je snažno sisao svoj tučak i trljao ga u grliću tikvice. "Nije na meni da je bilo čemu učim. Za mene, ona je kao Pachamama. Ona je ta koja uči. Idi i nauči od nje kako bi te ona mogla vidjeti, a ja ću otkriti gdje će se roditi Fede-rico, tako da ga možeš posjećivati."
Ustala je i spustila ozelota na tlo. Odšetao je mašući repom i ona je krenula za njim, ali onda se okrenula i lagano mahnula rukom. "Hvala ti na pričama, i nemoj zaboraviti zid, jer ima krvi na Mjesečevu licu."

49.

Sibila


"Zlato svijeta trulež je duše", rekla je ona, a ja sam se probudio. Sanjao sam da se nalazim u drevnoj Grčkoj. U snu sam bio bogat i besposlen čovjek i imao sam lijepu bijelu halju. Sjedio sam na brežuljku iznad ceste i jeo smokve, kad sam ugledao povorku kako dolazi. Bila je to vjerska povorka koja je vodila bika kojeg će žrtvovati na kamenom oltaru, a svi su pjevali i udarali u defove. Vidio sam Sibilu kako nosi zlatnu zdjelu i smjesta se zaljubio u nju, onom vrstom ljubavi koja može izazvati tjelesnu bol. Mislim da je to bilo zbog djetinje nedužnosti kojom je zračila, na onaj svoj čudni način bivajući istodobno i nespretna i ljupka. Bila je vitka i obla, hodala je nesvjesno na prelijep način, vrlo uspravnih leđa, a ipak, na jednoj je strani nosa imala crven znamen jer se zaletjela u vrata dok je bila zadubljena u misli. Bila je djetinjasta i tako što je izmišljala riječi koje su katkad njezine rečenice činile zbunjujućima. Ako se nije mogla sjetiti točne riječi, poslužila bi se drugom koja je pomalo slično zvučala, nasmiješila se kao da moli za oproštenje, pa zastala kako bi se uvjerila da je bila shvaćena. Mahnula bi jednom rukom i zapitala: "Koju sam riječ upotrijebila?"
U snu sam slijedio povorku do mjesta žrtvovanja i sjećam se da sam gledao kako biku režu grlo, a Sibila je hvatala krv u zlatnu posudu. Sakrio sam se iza velike crvene stijene zato što sam znao da nitko osim upućenih ne smije biti prisutan, pa sam tamo čučao, snagom volje prizivajući je da mi priđe. Konačno sam je vidio kako dolazi. Tad se već bilo smračilo i bilo ju je lako zgrabiti za ruku i pokriti joj usta dlanom. U tom sam snu bio podlac i počeo sam je pipati dok se ona otimala. Mislim da sam je pokušavao silovati, ali ona se toliko opirala da sam s pojasa skinuo vrećicu zlata i prosuo ga po tlu. "Pogledaj što ću ti darovati", rekao sam, a ona me prezirno pogledala i rekla: "Zlato svijeta trulež je duše", oslobodila se mog stiska i otrčala. U svom sam samozadovoljstvu teško mogao povjerovati kako bi ijedna žena mogla odoljeti muškarcu mog položaja i bogatstva, a onda sam se probudio, osjećajući stid.
Vjerujete li vi u reinkarnaciju? Ja nisam vjerovao, ali Sibila me natjerala da promijenim mišljenje i sad mislim da je san imao veze s nečim što se dogodilo u mom prijašnjem životu. Mislim da mi nikad nije vjerovala zato što se nagonski sjećala da nisam vrijedan povjerenja, a mislim i da je živjela od sirovog voća i povrća zato što se željela osloboditi krivnje zbog sudjelovanja u žrtvovanjima drevne Grčke. Mislim da je moja kazna bila to što sam dobio obogaljenu nogu, što me sililo da budem skroman u odnosu sa ženama.
Sibila je uvijek bila vrlo dobra prema mojoj obogaljenoj nozi. Nikad nije prebrzo hodala, zastala bi kad bi me zaboljelo i uvijek bi me, kad bismo se susreli, poljubila u oba obraza, ali svejedno sam uvijek znao da me može voljeti samo kao prijatelja. Možda je također smatrala i da sam prestar, ali definitivno joj nisam bio privlačan. To me pomalo žalostilo, ali volio sam je tako silno da sam joj često dosađivao ostajući predugo s njom. Bio sam u stanju popiti litre voćnog čaja i popušiti mnoge cigare u njezinoj maloj kući, a čak i kad bih joj bio dosadan, ona bi me nudila s još pića ili mi ponudila empanadu za jelo. Katkad bih joj pjevao, a i ona je običavala pjevati, zadihanim glasom, tako tihim i ljupkim. Voljela je pripovijedati besmislene priče o životinjama, a ono što na tom svijetu nikako nije uspijevala pojmiti bilo je zašto ljudi odlaze u ribolov. Tako sam je volio da sam joj to jednoga dana i izjavio, ali nisam se ni uvrijedio ni iznenadio kad je ona objasnila svoj stav. Da mi dokaže kako me voli kao prijatelja, pozvala me u kino, iako bi mnoge djevojke rekle: "Mislim da se više ne bismo trebali viđati". Volio sam je tako silno da sam katkad bio sretan samim tim što sam u njezinoj blizini. Ona mi je pomagala zaboraviti da sam bogalj. Zagledao bih se u njezine sive oči i osjetio kako su naše duše izravno združene; i baš zato što me tako jasno vidjela, znala je da ne bi trebala biti moja ljubavnica. Meni se, vidite, nije moglo vjerovati i ona je to nagonski znala, ali me svejedno voljela kao prijatelja. Noću bih ležao budan i zamišljao kako vodim ljubav s njom, i, vjerujte mi, točno sam znao kako bi to bilo, što je gotovo jednako dobro kao da se to zaista i dogodilo. Ako mi ne vjerujete, to je zato što nikada nikoga niste tako voljeli. Motrio sam je kako se kreće, tako mnogo puta promatrao kako joj odjeća pada oko tijela da sam posve točno znao kako bi izgledala gola. Možda je postojalo utjelovljenje u kojemu smo zaista bili ljubavnici, pa sam ga se prisjećao.
Sibila je znala tri jezika, što je velika rijetkost u Quintalinas de las Vinas, ali u njoj je oduvijek bilo nečega što ju je tjeralo da želi biti negdje drugdje. Birala je ljubavnike za koje je znala da s njima neće ostati, tako da sam se osjećao sigurnijim bivajući joj samo prijateljem, a voljela je i da je ostavljamo na miru. Kad bi bila sama, odlazila bi spavati ili jednostavno ne bi ništa radila. Osjećala je krivnju što ne uživa osobito u društvu i zato što se raduje trenutku kad će njezini gosti otići. Jednom je priredila primanje i gotovo nitko nije došao; bilo je to zato što ste je, ako ste je dobro poznavali, morali posvema voljeti, ali ako ste bili samo poznanik, ne biste osjećali potrebu pomučiti se i odgovoriti na njezine pozive.
Katkad je voljela nestajati. Pošla bi pogledati drevne spomenike, golemo uspravno kamenje s probušenim rupama ili čudnovate svodove koji su stajali u šumi bez neke vidljive svrhe. Jednom sam pošao s njom, pa smo se zajedno napili i pušili marihuanu. Smijala se više nego što sam je ikad čuo da se smije, sjedeći na tlu, mašući hljebom kruha i pjevajući.
Jednom je pošla u Cochadebajo de los Gatos, da pogleda drevne indijanske ostatke, a dok je bila tamo, čula je oca Garciju kako propovijeda. Nikad nije bila dobra katolkinja i, kao ni ja, nikad nije išla na misu. Ja sam Bogu zamjerao što me učinio bogaljem. Kad se vratila, u očima joj je bila nova svjetlost, a rekla je kako je vidjela oca Garciju da levitira tijekom propovijedi. Rekla je da joj je on razriješio neka intelektualna pitanja, objasnivši joj da je svijet stvorio Vrag, da smo svi mi anđeli zatočeni u tijelima i da je ta spoznaja prvi korak u činjenju svijeta boljim i pronalaženju puta povratka prema našoj iskonskoj prirodi. Rekla mi je da možemo naučiti kako ćemo ponovno podići svoje pale krune i odjenuti halje svjetlosti. Kad mi je to objašnjavala, lice joj je obasjao sjaj ljepote i ja sam se još više zaljubio u nju. Nisam bio siguran vjerujem li u to što mi je ispričala, ali tako sam je volio da sam se definitivno pretvarao da vjerujem, samo kako bih ostao u njezinoj blizini. Vidite, ona je i sama počela širiti to novo evanđelje, a ja sam je slijedio uokolo, djelujući kao neka vrsta njezina pomoćnika. Nije odlazila na seoske trgove i propovijedala, onako kako to čine putujući propovjednici. Običavala je nekamo otići i jednostavno boraviti na javnim mjestima, i nekako bi okupila ljude kojima bi govorila.
Mislim daje uspijevala postići da se ljudi osjete neobjašnjivo lijepima kad bi ih obavijestila da su zapravo anđeli. Čak su i prosjaci počeli osjećati više samopouzdanja. Starice bi se smiješile tako sretno da bi izgledale kao kad su bile mlade. Ona bi uspijevala natjerati nasilne pijance da priznaju kako izdaju sami sebe, a također bi ih i uplašila govoreći im da će se ponovno roditi kao pasanci ili koraljne zmije. "Ponašaj se poput anđela, ljubi poput anđela, jer i jesi anđeo", rekla je. "Osjeti kako te oko čela stišće prsten tamo gdje si nekoć nosio krunu i osjeti svilu na koži gdje je nekoć bila halja svjetlosti." Prešlo joj je u naviku nositi uzicu oko struka, kako bi označila da je vezana uz svoju vjeru, a ljudi su je počeli nazivati "La Perfecta".
Što je više besprijekorne jednostavnosti stvarala u svom životu, to sam više čeznuo za njom. Ali nisam bio dovoljno dobar. Nisam mogao živjeti od sirovog voća i povrća, pa bih se katkad iskrao i pojeo odrezak, tako velik da su mi ga morali poslužiti na drvenoj dasci. Ali noga mi je mnogo ojačala od toga što sam posvud hodao s njom, tako da sad više ne šepam jako. Pretpostavljam da je to svojevrsno čudo.
Ne bih želio ostaviti dojam da je Sibila bila svetica. Nije bila posebno stroga i bila je slična većini žena po tome što nije bila u stanju proći pokraj štanda na kojem se prodaju ljepljivi kolačići. Voljela je igrati igre i nije se suzdržavala upustiti u razgovore skandalozna sadržaja. Također je voljela i mačke. Mislim da je većina svetaca vjerojatno ili luda, ili opsjednuta, ili krajnje neugodna, ali ona je bila savršeno normalna, osim što se duboko u njoj uključila unutrašnja svjetlost.
A onda se jednog dana na Quintalinas de las Vinas obrušio dominikanski užas. Stotine njih pojavile su se bez upozorenja, prije zore, i grad se zatekao posve preplavljen. U crkvi su postavili auto da fe, ali prije svega toga na trgu su obznanili kako u nedjelju svi moraju doći u crkvu na misu, kako bi čuli ukaz. Kao i većina ljudi, pošao sam iz znatiželje, ali ne prije nego što je grad morao podnijeti dva dana zapanjujućih nereda i nasumičnog nasilja grupa muškaraca koji su putovali kao tjelesni čuvari svećenika. Većina je ljudi morala zaključati svoja vrata, što je dotad bilo nečuveno, a sve su žene ostajale u kućama.
U nedjelju je crkva bila prepuna, a meni se činilo kako se naš svećenik doima vrlo nesretnim. Zamuckivao je riječi nedjeljne mise i održao, s mnogo oklijevanja, propovijed u kojoj je govorio o životnim iskušenjima, o hrabrosti pred licem patnje, o toleranciji i o tome kako bismo trebali oponašati Boga u Njegovu milosrđu. Poslije smo shvatili da je za održavanje takve propovijedi bila potrebna velika hrabrost, ali tad smo svi pretpostavili da je nervozan zato što propovijeda pred monsinjorom koji je bio legat.
Na kraju propovijedi, monsinjor je ustao sa svog stolca i uzeo raspelo s oltara. Zatražio je od nas da se prekrižimo, podignemo desnice i ponavljamo za njim zakletvu da ćemo "podržavati Inkviziciju". Nitko nije podigao ruku, ali onda su neki od njegovih tjelesnih čuvara počeli hodati gore-dolje crkvenom lađom, strijeljajući nas prijetećim pogledima, pa je nekoliko prestrašenih duša podiglo ruke. Tjelesna straža počela je zapisivati one koji nisu odgovorili na taj način i zahtijevali su da im kažemo svoja imena, tako da su nas ubrzo sve zastrašili dovoljno da podignemo ruke. Kad smo tako bili prisiljeni izgledati kao školarci, legat je pročitao zakletvu koju smo morali ponoviti, što smo učinili malodušno i s mnogo mumljanja.
Potom je legat pročitao ono što je nazvao "Ukazom o milosti", popis bezbrojnih krivovjerja, za većinu kojih mi nismo nikad čuli. Uključivala su stvari kao što su recitiranje psalama bez izgovaranja Gloria Patri na kraju, obrezivanje, okretanje prema zidu u času smrti, mijenjanje posteljine subotom, nestorijanstvo ili bogumilstvo, ubijanje životinja klanjem i Bog zna što sve još ne. Trebalo mu je pola sata da pročita taj popis. Na kraju je rekao da imamo dva dana kako bismo si olakšali savjest i istupili da optužimo bilo sebe, bilo nekoga drugoga, za koga znamo daje kriv. Rekao je kako će svi koji to budu iskoristili biti pomireni s Crkvom bez kažnjavanja. Stari Patarino, koji se nikad nije bojao vlasti i uvijek bio šaljivdžija, smjesta je ustao i izjavio kako je on, kao mali, bio obrezan zbog stisnute kožice. Mnogi su se ljudi zahihotali, a jedan ga je od tjelesnih čuvara udario u glavu i odvukao ga iz crkve. Čini se da su ga bacili u zdenac i kamenovali do smrti, kao Židova i Kristova ubojicu koji se nije pokajao.
Pred licem takvog nasilja, mnogi su ljudi ustali i iskreno zatražili da se pokaju, ispravno dokučivši kako je sigurnije optužiti samoga sebe nego dopustiti da to učini netko drugi, netko tko im nešto zamjera ili se, jednostavno, boji. Uslijedile su neke iznenađujuće ispovijedi. Jedan je čovjek priznao kako je uzeo zemlju s groba lošeg svećenika kako bi je iskoristio za čaroliju, netko drugi rekao je da ima hamajliju koju mu je načinio indijanski brujo, a jedna žena rekla je da se molila Oshun za siguran porod. Muškarci iz tjelesne straže zapisali su njihova imena, a legat ih je proglasio pomirenima s Crkvom. Potom je rekao da će se u utorak odvijati Ukaz vjere, tijekom kojega se poziva na optuživanje drugih i da će, kako bi se taj ukaz proveo, on osobno ispitati sve u selu.
Taj legat kojega su, očito bez ikakva smisla za ironiju, njegovi sljedbenici nazivali "El Inocente" bio je ljudski đavo. I mislim to doslovno. Doimao se kao da je načinjen od drveta, tako je bestrastan bio. Nalikovao je na lešinara. Bio je mršav kao leš, a lice mu je izgledalo kao da je loše istesano iz cjepanice. Imalo je poravnane dijelove, kakve možete vidjeti na crtežima Pinokija. Glas mu je bio suši od lišća, a jahao je golemog crnog konja. Sve nas je ispunio strahom i ja sam pošao ravno k Sibili da joj kažem kako moramo napustiti grad prije nego što se rastvori pakao. Osjećao sam nešto nagonsko, kao da sam već prije prošao kroz to i sjećao se što je bilo.

50.

Parlanchinina tužaljka


Uništava me sjećanje. Nisam ja poput mačke koja izgubi svoje mačiće i tuguje samo jedan dan. Kad sam bila mala, imali smo mačku koja se omacila. Meni se činilo da jedan od mačića ne dobiva dovoljno mlijeka, pa sam ga držala u zdjeli s mlijekom i on se utopio, a moje su se dobre namjere pretvorile u katastrofu. A mačka majka možda to ona nije ni primijetila, zato što nije znala brojiti, a možda je osjetila tek malu prazninu i manje usta na svojim sisama, ali ja sam plakala od očaja što ona to ne osjeća, a krivnja me strahovito tištala, pa sam zamolila tatu da me kazni, a on me pomilovao po kosi i rekao: "Ne, Vava, ti kažnjavaš samu sebe", a ja cijeli dan nisam jela ništa osim mrava i pomagala sam mami u kuhinji, što sam mrzila, i nisam pojela ništa od onoga što je skuhala, nego sam jela samo mrave. Preklinjala sam mačku majku da mi oprosti, ali ona je samo ležala sa svojim mačićima, jer svaka majka očekuje da će izgubiti dijete. Gledala me onim velikim žutim očima, a ja sam čupala kosu zato što sam je povrijedila, a nju je to boljelo, a da to nije ni znala.
A sad mi danju svijetle zvijezde, a nesreća je poput boli od mačete ili trnja. Okus života nalik je na ulje piquie u ustima, a možda bi, čak i kad bih pljunula, gorčina ostala i možda je, naposljetku, sve uzalud, a ja noću plačem poput sove I smijem se bez radosti, kao sokol smijavac, a duša mi leti amo-tamo, zbunjena, i sve od čega se sastojim jest sjećanje.
Kad sam te prvi put vidjela, mužu moj, slatki moj ljubavniče, moj čuvaru, tamna moja ribo koja plivaš u mojoj utrobi, bio si lijep. Bio si kao starac, tako si ozbiljan bio, bio si kao dijete, bio si gladak i nedovršen. Bio si poput dupina, snažan i nedužan, i kako sam te voljela, ležala noću budna i razmišljala o tebi, spavala usred dana samo da bih o tebi mogla sanjati. Slijedila sam te šumom, a ti me nikad nisi vidio, ali, iako to nisi znao, ipak si me volio, a ja sam bila u napasti. Pokušala sam te spasiti, ali jaguar te ubio i u smrti se tvoja duša uzdignula, a prvo što su ugledale tvoje mrtve oči bila sam ja, a ti si rekao: "Ah, tebe sam sanjao, zoveš se Parlanchina", i ja sam te uzela za ruku. U to sam vrijeme bila tek mlada mrtva, tako mlada da su mi jedva propupale grudi, ali ti si me svejedno volio. I uzeo si me kao što sam ja uzela tebe, pa smo uzgajali ljubav onako kako tata uzgaja kukuruz na čistini, a naša je ljubav bila poput quebrache, čvrsta i snažna, i postali smo nepobjedivi. A na praiama i savanama, među našim kostima koje su bijeljele u grobu, na kamenim chulpasima planina, trčeći iznad najviših stabala u šumi, padala sam na tvoje tijelo i našu glad nikakvo proždiranje nije moglo utažiti. Sjećam se kako su ti oči postajale divlje, a usne otjecale, kako bi valovi počinjali u mojim stopalima i glavi, te se susretali u sredini, a nožni su mi se prsti grčili tako da me to katkad boljelo još dok bih plutala na kanuu užitka, negdje u središtu tamnog sunca. "Federico, Federico, Federico", govorila sam, a to je ime značilo sve stvari o kojima sam ikad mislila. "Ay, ay, ay", vikala sam i bila sam tako sretna da bih izašla s druge strane sreće i počinjala plakati, a ti bi uzeo moju kosu i njome mi obrisao suze. "Volim te, Parlanchina, volim te. Ti si lijepa kao Yemaya. Zato smrt nije bila tako strašna, jaguar mi je učinio uslugu, hvala budi svim mačkama i neka ih blagoslove svi bogovi." A ja sam se smijala plačući, i nisam osjećala da sam mrtva, jer ovo je bio život, samo bolji, kao što nož reže bolje kad ga tata spali na vatri.
A katkad bih odlazila u planine i iznenadila te dok si čuvao staze, a katkad bi ti sišao u džunglu i lovio me dok sam trčala među stablima, a uvijek bismo se sparivali kao dupini, grčeći se i kotrljajući, vičući i plačući, a meni su narasle grudi i trbuh mi se zaoblio. Sjećam se kako si prelazio rukama preko njega i kako bi gol kleknuo pred mene, ljubeći moje noge i djetetova vrata, govoreći: "Dođi, djetešce, tvoj tata te zove", a ja bih se migoljila i govorila: "Odlazi, odlazi", a ti si znao da sve vrijeme zapravo govorim: "Bliže, volim te, dođi bliže", pa si se smijao i grlio me čvršće, a od tog sam užitka mogla umrijeti.
I naša je kći stigla u noći, da nisam ni znala, probudila me u snovima i tako se našla pokraj mene prije nego što sam uspjela za nju istkati visaljku, a nikad nije plakala, jer nije ju rodila Parlanchina živa, nego Parlanchina mrtva, a tata je bio sretan, i ti si bio njezin otac, tako si je ponosno držao da sam jedva imala vremena uzeti je i nahraniti mlijekom svoga tijela. A sad već može na trenutak stajati i ispušta zvukove koji bi mogli biti riječi, samo kad bi ih se moglo razumjeti, a ti blijediš pred mojim očima.
Grlim te, a u mom zagrljaju nema ničega. Gledam te u oči, a one su bezbojne, one sanjaju. Ljubim ti usne, a one ne odgovaraju, baš kao usne čovjeka koji je poludio i nestao u džungli svoje slomljene duše. Um ti je razlomljen kao krhotine huacosa u planinskim grobovima, ja govorim: "Federico, Federico, gdje si? Govori", a ti trepćeš i stojiš poput životinje koju je oborio curare, a ja ne čujem čak ni uzdah, pa iznenada pomislim, "Parlanchina, prestala si postojati kad su se Federicove oči zamaglile", a tata kaže: "Budi sretna, Federico će se ponovno roditi", ali meni sve to ne znači ništa, jer tvoje dijete nema oca, a ja sam uništena. Razdiru me sjećanja, carica sam sivih mora žalovanja, plakat ću rijeke sve dok me bogovi ne čuju i, od straha da se ne utope, ne ispune moju želju.

51.

In conspectu tormentorum


Sibila nije željela otići. Napravila je jednu od onih svojih grimasa i rekla: "Ali ja nisam učinila ništa loše, a osim toga, nisu oni policajci." U tom sam trenutku shvatio da bih trebao otići gradonačelniku i nagovoriti ga da telefonira dragovoljačkim jedinicama. Pošao sam do alcaldije, a tamo je bila grupa ljudi koja je imala istu zamisao. Vani, pred zgradom, niz daske je visjela prerezana žica našega jedinog telefona, a iznutra su dopirali vriskovi. Činilo se da je gradonačelnik pokušao uhititi legata, pa su ga zgrabili tjelesni čuvari i ispitivali ga o njegovu pravovjerju. Otac mu je bio Sirijac, pa nije imao šanse. Oderali su ga živog i ostavili da iskrvari na suncu, kao primjer svima nama. Pričalo se da nije htio nikoga optužiti. Njegov leš bio je nešto najstrašnije što sam dotad vidio.
U utorak smo svi morali poći u crkvu i iznova slušati popis krivovjerja, te smo se ponovno morali zakleti da ćemo podržavati Inkviziciju. Našem svećeniku nije bilo dopušteno održati misu, koju je umjesto njega držao izvjesni otac Valentino, čovjek s licem slaboumnika. Bili smo pozvani da optužimo krivovjernike za koje znamo, te nam je bilo rečeno da odemo kući i tamo čekamo na poimenične pozive; listu s imenima stanovnika uzeli su iz gradonačelnikova ureda, gdje ju je on držao za popis stanovništva.
Grad je bio preplavljen svećenicima i tjelesnim čuvarima, pa je bilo teško kretati se uokolo, a da vas nitko ne zaustavi i ne ispita. Mnogi su ljudi u kuće ušli kroz prednja vrata, a izlazili kroz stražnje prozore. Kroz vlastiti sam prozor gledao Sofiju kako radi upravo to i trči prema stablima. Mislim da je nisu ulovili, ali znam za jednu ženu koju su tjelesni čuvari silovali do smrti kad su je pronašli u štaglju. Ja sam bio previše prestrašen da bih bježao i sjedio sam u svojoj kući, čekajući da mi pokucaju na vrata.
Moje ime nalazi se pri kraju abecede, tako da sa mnom još neko vrijeme neće razgovarati. Nisam mogao mirno sjediti, pa sam počeo pripremati obrok, kao da bih se mogao zavarati da je sve uobičajeno.
Poslije sumraka, na moja je vrata netko zakucao i ja sam pretpostavio da je to Inkvizicija. Drhteći od straha, pogledao sam kroz pukotine među daskama i vidio da je to naš svećenik, otac Belibasta. On nije bio dobar čovjek, u smislu da je imao priležnicu i dvoje djece, ali bio je dobar čovjek u smislu da je imao neokaljanu dušu. Osjetio sam olakšanje i pustio ga unutra.
Bio je očito prestravljen, čak i više od mene, i rekao je da je vidio užasne stvari i da se moram požuriti. Ja sam pitao: "Kakve stvari?", ali on nije htio objašnjavati potankosti. Rekao je da ljudi priznaju stvari koje nisu počinili, te da na isti način optužuju i jedni druge. Sjedio je na mom krevetu na izvlačenje, dok su mu suze curile niz obraze, te mi je rekao da je vidio neviđene strahote. Neću vam reći imena, jer ona vama ne bi ništa značila, ali, na primjer, rekao mi je kako je jedan čovjek samoga sebe optužio za uporabu kondoma.
Drugi je optužio svoga najboljeg prijatelja da je pijan mokrio na crkveni zid. Žena je optužila muža, rekavši da ju je tjerao da petkom kuha meso i luk, a muž je rekao kako je ona jednom primijetila da je sveta Marija Corelli zacijelo morala biti vrlo glupa. Netko drugi bio je optužen da je, tijekom igranja teja, rekao: "Ovu igru nećeš dobiti pa sve da je i Bog na tvojoj strani". Činilo se da se susjedi okreću protiv susjeda, obitelji protiv vlastitih članova, a sve zato što im je bilo rečeno da nije dovoljno optužiti sebe, ako si u posjedu pune spoznaje da ima i drugih koji zaslužuju biti optuženi. Otac Belibasta rekao je da se izjave iz ljudi izvlače silom i pitao: "Gdje je La Perfecta?"
"Sibila je u svojoj kući", odgovorio sam.
"Gotovo svi su optužili nju i tebe", rekao je svećenik. "Sa svim tim pričama o anđelima i đavolskom stvaranju, to je bilo neizbježno. Moraš otići k njoj i pokušati je odvesti odavde. Molim te, nemoj mi reći kamo ćete otići, jer možda će i na mene doći red. Ja ću pokušati skupiti svoje stado i povesti ga na sigurno mjesto."
Kleknuo sam pred njega i zamolio: "Molite se Bogu da me sretno dovede do kraja". Ne znam zašto sam izrekao baš te riječi, ali same su mi se od sebe pojavile u mislima.
"Bog te blagoslovio, učinio te dobrim kršćaninom i sretno te doveo do kraja", rekao je on i položio mi ruku na glavu.
Nikad se prije nisam osjetio tako odvažnim, a to mi je učinila ljubav. Bio sam kao ptica koja poskakuje nadomak ozelotu kako bi ga odvela dalje od svojih ptića. Ispentrao sam se kroz stražnji prozor i zaobišao cijelo selo kako bih prišao stražnjoj strani Sibiline kuće. Prikradao sam se sigurno poput jaguara i zaboravio na svoju šepavu nogu. Nosila me kao da je zdrava. Čak sam i s boka usnulog tjelesnog čuvara ukrao pušku, te mu razbio glavu njezinim kundakom, tako sam pun snage bio.
Pokucao sam na Sibilin prozorski kapak i ona je isprva odbila poći. Ali ja sam je preklinjao i rekao joj da skupi svu hranu koju je imala u kući. Čuo se strahovit krik koji je poletio kroz tamu i to ju je uvjerilo. Pošli smo živjeti u špilje u koje smo prije, tijekom vrućih popodneva, odlazili na piknike.
Tijekom toga tjedna, prisnije sam je upoznao. Noću bi postajalo vrlo hladno i običavali smo spavati čvrsto zagrljeni, posve odjeveni, kako bismo se zagrijali. Još uvijek mogu osjetiti miris njezine kose i vitkost njezinih udova. Bio sam tako sretan. Tijekom dana tražili bismo divlje voće i razgovarali i razgovarali, sve dok od smijeha ne bismo ostali bez glasa. Ispričao sam joj stvari o sebi koje nikad prije nikome nisam rekao, a ona je meni ispričala o svim muškarcima koje je ikad voljela. Smišljali smo budalaste pjesmice i neumorno ih stalno iznova pjevali. Iskreno vjerujem da bismo s vremenom bili postali i ljubavnici. Pogledao bih je u lice i vidio kako mi iskreno uzvraća pogled, i po tome znam. Znam također i to da je bila anđeo koji je svakim danom bivao sve dalje od svoje tamnice.
Počeo sam se navikavati na svoju novootkrivenu hrabrost i svake bih noći otpuzao dolje u selo kako bih vidio jesu li barbari još tamo. Vidio sam užasne stvari, čak i u tami, jer noću su svoj dnevni posao nastavljali pod svjetlom baklji i vozila. Mnogi su ljudi bili obješeni. Čuo sam zvukove preklinjanja i cviljenja. Vidio sam Gila. Govorio je: "Nedužan sam, nisam homoseksualac", ali ipak su ga kastrirali i kamenovali vezanoga za stup. Znam da Gil nije bio homoseksualac, jer je od mene običavao posuđivati novac za odlazak u kupleraj. Tko ga je mogao optužiti? Guiraldu su, čiji je muž umro kad je ona već bila trudna, bacili u bunar, kao Patarina.
Prema tome što su mi nosnice razderane i prema ožiljcima od bičevanja na mom tijelu, zacijelo ste pogodili da su me ulovili. Straga su me zaskočila trojica muškaraca, jedne noći dok sam promatrao kroz lišće. Nisam im mogao pobjeći zbog svoje noge, a kad su me zgrabili, sva mi je snaga istekla iz tijela, pa sam bio poput djeteta. Rekli su: "Ay, to je bogalj", pa me odveli ravno u crkvu.
U crkvi je El Inocente sjedio iza dugačkog stola i bio više nego ikad nalik na lešinara. Isprva je bio ljubazan prema meni. Pokazao je prema svećeniku koji je bio držao misu i rekao mi: "Otac Valentino branit će te pred ovim sudom. Jesi li znao da si optužen i da si zato doveden ovamo?"
Pravio sam se glup i rekao: "Ne, Vaša Milosti. Tko me optužio?"
"Ne otkrivamo imena svjedoka, kako bismo ih poštedjeli odmazde poslije našeg odlaska."
"Za što sam optužen, Vaša Milosti?"
"Ako ti to kažemo, mogao bi pogoditi tko te optužio. Zahtijevamo od tebe da pretražiš vlastitu savjest. Jesi li nazočio Ukazu milosti?"
Kimnuo sam, a on je rekao: "Znači da si dao svetu zakletvu da ćeš nam pomagati. Što imaš ispovjediti?"
Prekopao sam misli u potrazi za sitnim prijestupima, pa sam rekao: "Ne idem baš često na misu, a s vremena na vrijeme sam sumnjao u to da se Bog pretvara u kruh."
To je pribilježio jedan drugi svećenik, a El Inocente je pitao: "Želiš li priznati in caput alienum? "
Zamolio sam ga da ponovi pitanje, a on je rekao da bih trebao priznati ako znam za zla drugih. Nadošao mi je napad bistrine, pa sam mu imenovao neke ljude koji su već umrli, pa im se ništa više nije moglo dogoditi. Rekao sam: "Ti su ljudi odlazili na candomble i prakticirali santeriju, ali sad su mrtvi."
"A jesu li pokopani ovdje?"
Ponovno sam kimnuo, a popis s njihovim imenima uzeo je jedan od tjelesnih čuvara koji je s njim izašao. "Imaš ti još toga priznati, zar ne?" pitao je monsinjor, a ja sam odgovorio: "Nemam, Vaša Milosti."
"Stavite ga in conspectu tormentorum", rekao je lešinar, pa me otac Valentino uzeo za ruku i poveo prema crkvenoj prostoriji u kojoj se svećenik presvlačio. Tamo sam vidio bičeve i instrumente načinjene od željeza, kao i sustav kolotu-ra obješen na kuku utaknutu u jednu od greda. Rekao sam svećeniku: "Kako ćete me braniti?", a on je odgovorio: "Postoje četiri oblika obrane. Kao prvo, može se dokazati da te svjedoci optužuju iz zlobe."
"Tko su svjedoci?"
Odmahnuo je glavom i rekao: "Već ti je objašnjeno da ne možemo odati identitet svjedoka. Možeš pozvati sebi naklone svjedoke. Možeš se pozvati na olakotne okolnosti, kao što je ludilo, a možeš se uteći i zahtjevu za izuzećem, što ti, s obzirom na okolnosti, nikako ne preporučujem."
"A što je to?"
"Možeš staviti primjedbu na suca. Vidiš li ovo? To je garrucha, odnosno strappado. Zavitlaju te do stropa, a onda naglo spuste; izaziva strahovitu agoniju u rukama i ramenima. Ovo ovdje, to je toca; vežu te i uguraju ti u usta krpu preko koje nalijevaju vodu koja natopi krpu i ispuni ti želudac. Količina boli ovisi o tome koliko je vode upotrijebljeno. Ovo je potro; to je sustav konopaca koji su namotani na osovinu, a koji ti se urezu u kožu i zdrobe ti kosti. Ako ne priznaš, patit ćeš sve dok ne budemo sigurni da si nam sve rekao."
Spustio sam se na koljena i preklinjao ga. Rekao sam: "Oče, recite mi što moram priznati." On se doimao zbunjenim i zastrašenim, što mi je otkrilo da nije čovjek poput El Inocentea, kojemu je glava bila odvojena od srca. Osvrnuo se oko sebe kako bi se uvjerio da u blizini nema nikoga, pa se prignuo i šapnuo: "La Perfecta."
Već sam bio pogodio da žele Sibilu. Srce mi je potonulo u pete i glava pala na grudi. Pogledao sam prema mučilima i sjetio se vrištanja koje sam čuo, deranja gradonačelnikove kože i Gilove kastracije.
U svom sam životu mnogo puta razmišljao o ovakvoj situaciji, pitajući se što bih učinio. S vremena na vrijeme poigravao bih se mišlju da bih se držao junački i izdržao do kraja. Ali sad sam za samoga sebe smišljao izlike. Rekao sam: "Ne bih bio ništa gori od onoga tko je optužio mene. Kakva korist od toga da me objese kao i druge?" Zapitao sam oca Valentina: "Što će se dogoditi ako dadem puno priznanje?"
"Bit ćeš pošteđen", rekao je. "Kazne će biti, ali ako ćeš se pokajati, pomirit ćeš se s vjerom."
"A Sibila? Hoće li ona biti pošteđena?"
Blago mi se nasmiješio i odgovorio: "Kad prizna svoje pogreške, bit će pošteđena."
To je bila izjava koja mi je pomogla da se odlučim. Pretpostavljao sam da će Sibila priznati i praviti se da se kaje, kao što sam i ja namjeravao učiniti. Mislio sam da će razumjeti moj kukavičluk i s vremenom mi oprostiti, zato što će shvatiti da bi na mom mjestu i sama učinila isto. Vratio sam se El Inocenteu i točno mu objasnio gdje se ona nalazi.
Ali nisam bio pošteđen na način na koji sam to očekivao. Ujutro je održan auto da fe, a El Inocente se za tu prigodu pojavio odjeven u grimiz. Tamo je bilo mnogo onih koji su čekali osudu, a ja sam bio posljednji. Svima je nama imovina bila oduzeta i predana Inkviziciji. Mene su odveli u moju kuću gdje sam morao napraviti popis svoje bijedne imovine, do posljednje žlice. Cijelo su seosko bogatstvo natovarili na kola i kamione, jer su baš u svakoj osobi pronašli krivovjerca. Ljudima koji su priznali s oklijevanjem, tjelesni su čuvari iskopali oči, pa ih konopcem vezali uz oca Belibastu. Njemu su ostavili oči u glavi i rekli mu da ih povede kroz zemlju, kao upozorenje drugima.
Što se mene ticalo, ja sam dobio svoju pokoru. Posjeli su me na magarca i bičevali ulicama. Ljudi su me trebali gađati kamenjem. Tjelesni su im čuvari to naredili, ali ni jedan me kamen nije dodirnuo. Kad smo se vratili pred ulaz u crkvu, jedan od tjelesnih čuvara uzeo je nož i razrezao mi nosnice. Ne pričam vam o tome što sam propatio, zato što to ne mogu opisati i ne mogu govoriti o tome, baš kao što se s tim ne mogu ni pomiriti. Osim što sad vidim da u tome ima pravde, ako razmišljam o tome kao o kazni za izdaju Sibile.
Kad su me odvezali s magarca i podigli s tla na koje sam pao, bio sam okružen svećenicima. Odjenuli su me u sanbenito, a to je košulja koja i sprijeda i straga ima žuti križ, te mi rekli da je moram nositi cijeloga života. Bilo mi je rečeno da uvijek moram hodati bos, te da mi je zabranjeno bilo koga dodirnuti. Dali su mi plitku drvenu kutiju u koju će prodavači stavljati ono što budem kupio. Krv mi je natopila košulju i curila mi niz noge. Mislio sam da ću umrijeti, a imao sam osjećaj kao da mi je želudac popustio.
Monsinjor je prišao naprijed i blago mi se nasmiješio. Zapitao me: "Koju vjeru prihvaćaš?" a ja sam odgovorio: "Vjeru Isusa Krista."
Okrenuo se prema drugim svećenicima i rekao im neka se raduju. Kunem se, u očima su mu bile suze radosnice. Položio mi je ruke na ramena i rekao: "Bogu budi hvala", pa me poljubio u oba obraza.

52.

Meksički muzikolog prisjeća se gradnje zida


Ovdje sad već živim neko vrijeme i nikako da me ovo mjesto prestane zanimati i zapanjivati; čini se da ovdje nikad ne popušta manija građenja, premda se radi o ljudima prirodno sklonima lijenosti i sramnom nemoralu. Gradnja zida počela je otprilike u trenutku kad su mene dolje na zaravni napali crveni krpelji. Oni se čovjeku uspnu uz nogavicu i zakopaju mu se pod kožu. Sretan je onaj čovjek kojemu je pojas čvrst, bilo od bogatstva, bilo zato što su mu se hlače stisnule u pranju, jer onda se oni tu zaustave i poštede mu gornji dio tijela. Imao sam strašne upaljene mrlje koje su me izluđivale svojim svrbežom, pa sam se posvađao s Enom i Lenom, zato što sam mislio da mi je jedna od njih bila nevjerna i zarazila se sifilisom. Strahovito uvrijeđen, pošao sam k Aureliju, a on mi je rekao da im mašću začepim dišne putove. Jasno, tad su pokrepali, ali ja sam dobio alergijsku reakciju na njihova mrtva tijela, što me još gore svrbjelo. Vratio sam se k Aureliju, a on mi je rekao da bih trebao biti sretan što to nisu muhe od kojih se dobivaju čirevi, što me podsjetilo na to kako je nedavno jedan konj dobio udarac u oko i ono se zagnojilo. Vrlo se brzo pretvorilo u masu ogavnih crva koji su migoljili i ja sam bio uvjeren da će pastuh uginuti, ali Sergio je izvadio očnu jabučicu, očistio duplju alkoholom i sve je bilo u redu, osim što je konj stalno hodao ukrug, jer jednu stranu nije vidio. Dionisio je rekao: "Nema veze", pa pronašao kamenčić i bijelom bojom na njemu narisao oko. Stavio ga je u duplju i konj sad hoda ravno - kako to objasniti? - ali kad vidite takvoga konja, to njegovo oko djeluje vrlo uznemirujuće.
Don Emmanuel kupio je pastuha i jednoga dana na njemu odjahao uzbrdo i dao mi komad papira, rekavši da je na njemu rijetka britanska božična pjesma, koju bi me možda zanimalo prikupiti. Bila je vrlo dugačka, jer se svaka kitica produžuje za jedan stih, a zove se "Dvanaest božičnih dana". Ovdje ću zapisati posljednju kiticu:
"Dvanaestoga božičnoga dana, moja mi je draga poslala dvanaest debelih dupeta, jedanaest skakutavih lezbijki, deset otkinutih muda, devet odgriznutih bradavica, osam bolnih šupaka, sedam osuđenih vikara, pet zborskih dječaka, četiri bludnika, tri francuske kurve, dvoja zahodska vrata i lorda Montaguea od Beaulieua."
Don Emmanuel mi ju je vrlo blago otpjevao finim baritonom i priznajem da me vrlo dirnuo, pa sam rekao: "Trebali ste je otpjevati britanskom veleposlaniku kad je bio ovdje". Ne razumijem riječi, jer je moj engleski vrlo loš, ali poslao sam je svom agentu u Meksiko, zajedno s transkriptom melodije, u nadi da bi mogla biti uključena u nadolazeću antologiju međunarodnih tradicionalnih pjesama, dobit od čije prodaje ide UNICEF-u. Don Emmanuel je katkad nevjerojatno prost čovjek, ali ovaj put je smislio nešto zaista čudesno. Opet se posvađao sa Srećkom i grad ne govori ni o čemu drugom. Volio bih kad bi se oni voljeli tako presretno kao kapetan Papagato i Francesca; ona je opet zatrudnjela i već je počela gacati u hodu. Svi su iznenađeni, jer još uvijek doji prvu bebu. Koliko čujem, i njihovi jaguari imaju nove mačiće. Uskoro će nas preplaviti. Morao sam pojačati krov svoje kuće, jer je Lena rekla kako će se inače jednog dana urušiti pod težinom mačaka koje se na njemu sunčaju u podne.
Upravo sam dovršavao posljednje pojedinosti na novim gredama i pjevušio melodiju koju me naučio Dionisio, kad je stigao general Fuerte i poljubio Eni i Leni ruke, kao pravi staromodni džentlmen. Onda je došao do mene i rekao: "Možda će nam biti potrebna tvoja pomoć", a ja sam pitao: "Zašto? Zar se tristogodišnji starac vratio i napao nekoga? Je li Conde konačno nekom razrezao nos? Je li Srećka razbila tanjur na Don Emmanuelovoj glavi? Je li netko pojeo Polio de un Hombre Verdadero u Doloresinu restoranu?", no general je rekao: "Ne, pogađaj ponovno."
"Je li Hectoro uzeo i četvrtu ženu? Je li se pokvario stroj? Dovozimo li još traktora?"
A general je rekao: "Na pravom si putu, cabron. Sagradit ćemo zid preko doline ispred grada."
"Što?" povikao sam. "Još javnih radova?"
To me prestravilo, jer sam, osim pomaganja pri dovoženju traktora, pomagao Dionisiju i profesoru Luisu da sagrade veliki zemljovid svijeta u močvari i bilo mi je dosta toga da lomim kosti i gulim kožu s dlanova. Još sam se više uznemirio kad sam doznao razlog za gradnju zida, pa sam otrčao dolje na trg, ne mogavši vjerovati svojim ušima.
"Zašto moramo graditi zid? Zato što nam je tako naložio navodni duh Aurelijeve posvojene kćeri?" pitao sam, a kao odgovor sam dobio same budalaštine. Sergio je rekao: "To je zato što nam bogovi ovaj put neće moći pomoći", a ja sam uzviknuo: "Kako to misliš, 'ovaj put'?" Misael mi je rekao: "To je zato što su okolnosti zbunile svece." Remedios je rekla: "Potrebna su nam utvrđenja" a ja sam htio znati: "Zašto? Zar očekujemo najezdu?" A kurva Dolores primijetila je: "Ako napadači budu bogati i napaljeni, ja sam za."
U toj nesuvisloj zbrci gluposti nije mi pošlo za rukom da me čuju, što zbog Lažnog svećenika, don Salvadora, koji je citirao prostaštva na latinskom, što zbog Condea koji je mahao mačem i izjavljivao da će napadače okupati u krvi, što zbog oca Garcije koji je ozbiljno objašnjavao kako je arkanđeo Sandalphon ozbiljno zabrinut za našu sigurnost. Don Emmanuel je rekao: "Nema štete od toga da se svi malo uposlimo; čovjek bi uvijek trebao imati zaposlene ruke", a Srećka je pljunula na zemlju i rekla: "Mene i brine to čime su tvoje ruke zaposlene."
I tako smo podigli zid. Konačno mi je jednom bilo drago da je Aurelio vratio konkvistadore u život. Inače se prave važni idući uokolo u svojim zahrđalim oklopima, opijaju se do besvijesti, spotiču o pružene jaguare i uzrujavaju žene svojim upornim kletvama i dodijavanjem, a povrh svega, imaju prazna kretenska lica i sline. Aurelio kaže da je to zato što su stoljećima bili zamrznuti i da moramo biti strpljivi s njima, ali ja više ne mogu biti tolerantan. No sad su se zabavili vojnim projektom koji im je bio shvatljiv i radili su kao robovi.
Dovezli smo goleme količine cementa i pijeska iz Ipasuena, što je platila Dona Constanza, a ja nisam više mogao ni izbrojiti koliko smo puta išli u Ipasueno i natrag s karavanama mula. Izgubio sam sve kilograme koje sam dobio otkako su se Ena i Lena brinule za mene. Podigli smo zid tri metra visok i dva metra širok, koji se protezao preko cijele doline, sa stražarnicom u sredini za ulaz i izlaz, te niskim lukom koji je omogućavao protok rijeci. Imali smo problema na krajevima, jer su se napadači jednostavno mogli uspentrati padinama i zaobići kruništa naših bedema, pa smo nastavili zidati duž planinskih obronaka, sve dok nije postalo teško raditi dalje, pa smo zaključili da, ako se mi ne možemo popeti više, ne može ni netko drugi.
I baš kad sam pomislio da su mjeseci naše rabote došli kraju i kad sam razmišljao o velikoj fiesti kojom ćemo to proslaviti, obznanjeno je kako je Conde izjavio da je, prema njegovu iskustvu, takav zid beskoristan bez opkopa, jer mu se može prići s ljestvama i kukama na konopcu. I tako je posao počeo iznova, pa smo iskopali opkop u pijesku i nagomilali iskopinu uza zid, kako bi ga zaštitila od projektila. Profesor Luis izračunao je obrise jarka i savršeno ga ispunio vodom iz rijeke čim smo podigli drvena vrata. Dona Constanza izjavila je kako sad razumije da bi kanal do njezina bazena savršeno lako stigao da je posao bio obavljen kako treba. Čini se kako joj nitko nikad nije rekao da su njezin omiljeni projekt namjerno sabotirali. To je nešto što svi ostali znaju i što je pouzdan izvor smijeha.
"Vrijeme je za fiestu", mislio sam i smišljao planove za koncert gradskog orkestra. Napisao sam u glavi marineru i jarabe i pitao se koga bih mogao zamoliti da sudjeluje u plesnoj grupi za joropo, kad je Aurelio svima pod kapom nebeskom objavio kako bi želio provesti pokus.
Aurelio je Indijanac iz plemena Aymara, a njegov je narod stoljećima bio pod skrbništvom Inka. Do dana današnjega svaki Aymara govori ponešto kečuanskog, jezika koji su im nametnuli carevi. Aurelio je rekao da bi volio vidjeti je li moguće graditi zidove na drevni način, od mnogokutnih blokova koji tako savršeno prianjaju da se ni oštrica noža ne može ugurati medu njih. Primijetio je kako neće biti štete ako zid bude još viši. Hectoro je predložio da rastavimo Viracochin hram i prenamijenimo blokove za gradnju zida, ali taj čovjek je licemjer, iako se pravi da mnogo čita. Knjiga mu je uvijek okrenuta naopačke i pritom pokreće usnice.
Na moje zaprepaštenje, s tom su se idejom svi složili; Dionisio mi je rekao da svi oni Aureliju duguju samo svoje postojanje, te da su mu voljni udovoljiti. Činilo se da on želi da se skupimo na trgu, uz osovinski stup, pa smo određene večeri svi zajedno sišli tamo, čak i Ena i Lena koje su se tad već pomirile sa mnom, jer sam se ispričao.
Bile su zapaljene četiri velike vatre, a Aurelio se pojavio sav odjeven u bijelo, što je u njegovu narodu boja čarobnjaka. Obratio nam se, rekavši: "U danima mojih predaka, ovako su se zidali zidovi; najprije se preko kamenja prelila tekućina da ono omekša poput gline, a onda bi se stavljalo na mjesta i oblikovalo. Potom bi se preko njega prelila druga tekućina koja bi ga opet pretvorila u kamenje, i zato su zidovi Inka takvi kakvi jesu. Večeras ne trebate učiniti ništa osim ostati ovdje, jer sama će vaša prisutnost pomoći dok s precima pregovaram o tome da mi daju recept."
Rekavši to, prošao je ravno kroz jednu od vatri. Ljudi su zapanjeno dahnuli, zato što smo svi pomislili da će se opeci. Ali on je izašao neozlijeđen i prošao ravno kroz vatru na suprotnoj strani. Ponovno smo dahnuli, no on je opet izašao zdrav i čitav. Cijelo je vrijeme tiho mumljao i nastavio prolaziti kroz četiri plamena, jedan za drugim, sve dok to čudo nije postalo uistinu zamorno. Zabavljao sam se promatrajući obojene oznake na Mjesecu.
Konačno je po posljednji put izašao iz plamena, odjeće prekrivene čađom, dok su mu stopala vidljivo tinjala. Zakašljao se i rekao: "Hvala."
Sa snažnim smo osjećajem antiklimaksa svi otišli kućama, jer činilo se da se ništa neće dogoditi. Ali tjedan dana poslije, Aurelio se vratio iz džungle s četiri mule natovarene vrećama, te prisvojio Doloresin kotao u kojem ona inače priprema guarapo za candomble. Ne znam kakvi su sve gnusni predmeti ušli u taj napitak, jer svi su se doimali smežurano i neodredivo, ali jednom sam ga sišao promatrati i vidio ga kako uzima pun gutljaj ruma. Ispljunuo ga je nad varenu tekućinu i ona se spektakularno zapalila. Također je nad nju ispuhivao mnogo dima cigare i neumorno mljeo koku u svojoj tikvici, s onim hipnotički brzim i vještim ubadanjem tučka.
Nisam bio prisutan kad je izlio nešto tekućine na kamen i učinio ga plastičnim, ali general se uspeo uzbrdo i zadihano me obavijestio o tome. Pomislio sam: "O, ne, posao opet počinje iznova", i imao sam pravo.
Nezamislivo goleme gromade polugama smo pomakli s planinskih obronaka i podigli sa zaravni kako bismo ih donijeli do dizala. Morali smo sagraditi kran da podignemo gromade na zid, zato što to nismo mogli učiniti na tradicionalan način, gradnjom zemljane rampe, jer nam je s jedne strane smetao opkop, a na drugoj su bile kuće. Aurelio je izlio tekućinu preko stijenja i mi smo ih lopatama istukli u potrebni oblik, a onda ih je on stvrdnuo drugom tekućinom. Bio je tako zadovoljan da sam čak i ja, nakon što su mi se prsti raspali na komadiće, a mišići na trake, bio sretan što ga vidim kako pleše u malim krugovima, ruku podignutih uvis. Inače je on utjelovljenje dostojanstvenosti.
I što poslije svega možemo pokazati? Kolosalnu obranu podignutu na zahtjev duha, koja bi nas trebala obraniti od malo vjerojatne najezde kakva se u suvremenom svijetu ne može dogoditi. Ali imalo je to i svojih dobrih strana. Zid služi kao vjetrobran pred vjetrom koji brije niz dolinu i sad nam odjeća više ne nestaje s konopaca za sušenje i ne leti preko zaravni; sve su stijene skupljene s planinskih obronaka, što smanjuje mogućnost odrona, kao i sa zaravni i andena, što olakšava poljoprivredu. Dobro je stajati na vrhu zida i promatrati suton; u jarku ima ukusnih riba i nešto vrlo jestivih ptica močvarica. Zid je definitivno dokazao korist od traktora, a održali smo i fenomenalnu fiestu, poslije koje su mi Antoine i Franchise čestitali na blagozvučju mojih dviju novih skladbi, a grad mi je dodijelio Vrhovno Uzdignuti Red Aparatusa za zasluge u arhitekturi i glazbenom odgoju. Napio sam se kao Nijemac, i nadam se da je moj prihvatni govor bio onako duhovit i prikladan kao što mislim da se sjećam da je bio. Ena i Lena počnu se smijuljiti svaki put kad ga spomenem.

53.

O smrti i povratku


Josef je umro zato što ga je, kad ga je ugrizla zmija, pogledala trudnica. Nije Francesca bila kriva zbog toga što ga je pogledala, jer nikako nije mogla znati da ga sa zaravni dovoze u velikom dizalu baš u trenutku kad je ona prolazila kako bi provjerila je li u pletenu vršu ulovila nešto rakova. I zbog toga Francescu nitko nije krivio, no ona se još prilično dugo osjećala duboko krivom.
Josef je imao iznimnu nesreću dok je kosio mačetom na plantaži banana. U normalnim bi okolnostima zmija pobjegla, no ova se pritajila i ležala sve dok joj mačeta nije rasparala bok, a onda je nagonski zabola svoje očnjake u Josefovo stopalo i uštrcala otrov. Zmije su inače štedljive sa svojim otrovom; pažljivo ga raspoređuju, cijepeći svoje žrtve upravo s tolikom količinom da ih paraliziraju i započnu s postupkom pretprobave. One životinje koje zmije žele samo uplašiti obično jedva da dobiju kap otrova, upravo onoliko koliko im je potrebno da ubuduće budu opreznije. Da su zmije ljudi, bile bi od one sorte koja sprema sitniš i ulaže ga na štedne račune, jede čokoladu samo nedjeljom poslije ručka, vjeruje u brzu tjelesnu kaznu kao sredstvo za odvraćanje zločinaca od zločina, sumnjičava je prema socijalnim službama i za Božić daruje džepne rupčiće. Ali Josef ova je zmija bila u stanju takvog bijesa i boli da mu je osvetoljubivo udijelila punu nogu smrtonosnog otrova i otpuzala umrijeti ogorčenom smrću, poslije čega su je zahvalno pojeli mravi.
Josef je strahovito problijedio, tako da mu je otvoreno crno lice posivjelo, pa sjeo u travu i s rastućom stravom počeo očekivati tradicionalno liječenje. Sergio i Lovac Pedro bacili su novčić i Pedro je izgubio. Htio je ponovno bacanje, ali Josef je rekao: "Daj, cabron, opraštam ti unaprijed. Završimo s tim."
Pedro je izvukao mačetu iz korica i opipao rub da vidi je li oštar. Tanak mu se rez pojavio na palcu, pa je znao da je dovoljno dobro izoštrena. Pedro je bio star, ali vrlo visok i gibak, pa je Josefu davala hrabrosti pomisao da će tako snažan lovac, odjeven u životinjske kože, čovjek vješt s krvlju, obaviti posao dobro uvježbanim rukama.
"Zatvori oči, amigo," rekao je Pedro, a Josef ih je zatvorio tako čvrsto da je imao osjećaj kako će mu iskočiti na tjemenu.
Neki kažu da je bol u kostima najgora vrsta boli koja se može iskusiti, a drugi pak kažu daje to porođaj ili bol u srcu koja iznenada staje. Josefu se činilo da rez oštrice udara u njega kao zavitlana gromada ili metak. Uz trzaj je zabacio glavu, a vrisak koji mu se nikad nije oteo s usana ispunio mu je lubanju i raznio se u ostatku njegova tijela. Dok je on bio uronjen ispod te lavine, previše potresen da bi mislio ili osjećao, Pedro je podigao mačetu visoko iznad glave i s potpunom točnošću dovršio amputaciju drugim udarcem.
Josef je osjetio kako mu popušta želudac, pogledao svoje ruke i vidio da se tresu kao lišće na vjetru, pokušao suspregnuti mučninu, pa povratio. Nikad prije nije spoznao da čovjek može ne samo iskusiti agoniju, nego i postati agonija sama. Sergio je brzo i čvrsto podvezao batrljak, povezom namotanim od rukava njegove košulje, a Pedro se pomokrio u svoju mochillu kako bi je mogao smjestiti na ranu i tako, prema drevnoj mudrosti, spriječiti infekciju.
Josef se onesvijestio ("Bilo je to od vrućine, ne od boli", poslije je objasnio), a Pedro ga je podigao na ramena kao da nosi zaklanog jelena. Potrčao je prema dizalu, a Sergio je trčao za njim, brišući čelo ostacima košulje i padajući u neku vrstu sućutnog postoperativnog šoka. Blizu vrha litice, Francesca se naginjala i divila se pogledu, te tako nenamjerno izazvala Josefovu smrt. Ovaj potonji otvorio je oči, vidio trudnicu kako ga gleda i znao da je sve gotovo.
U gradu je zavladala panika. Aurelija nije bilo moguće nigdje pronaći, budući da su se oba njegova vidljiva bića spojila u jedno, u svrhu pregovaranja s bogovima oko pitanja Federicova nestajanja, a Dionisio Vivo, koji je bio na glasu kao sposoban za rješavanje svakog problema, samo ako je spektakularan, bio je u Santa Mariji Virgen i vodio ljubav s dvije sestre koje su se brinule za njegov automobil.
Josefa su donijeli u kupleraj, budući da je želio umrijeti na mjestu koje ga je za života najviše veselilo. Cijelo mu je tijelo vidljivo otjecalo i na čelu mu je izbijala strašna groznica. Remedios je ušla i rekla Pedru: "Ti ćeš ga morati izliječiti; kad nema Aurelija, ti si najbliže vraču što imamo."
Pedro je žalosno odmahnuo glavom i pogledao u Remediosine neodredivo smeđe oči. "Ja znam samo secretose za životinje. Da je Josef životinja, onda bi bilo drugačije."
"Pokušaj sa secretom za konja," predložila je kurva Dolores svojim promuklim glasom, "taj čovjek je praktički pastuh."
Pedro je kleknuo i mrmljao u Josefovo uho, ali onda je ustao i rekao: "Ni jedan duh nije izašao iz mene."
"Pokušaj s onim za svinju", rekla je Fulgencia Astiz, čelnica fanatičnih žena koje su načinile kult iz rađanja Dionisijeve djece, "čula sam da ljudsko meso ima okus kao svinjetina."
"Jednom sam razgovarao s pripadnikom plemena koje je pojelo prvog biskupa Retrete, i on kaže daje riječ otaca glasila da je biskup imao okus sličan teletini", ponudio je rješenje Misael.
"Biskupi imaju drugačiji okus, to svi znaju. To je zato što se tako bogato hrane", rekla je Leticia Aragon, čije su oči toga dana bile ljubičaste.
"Zaboravite," zastenjao je Josef, "samo pozovite oca Garciju. Umrijet ću zato što sam vidio Francescu kako me gleda."
Kroz vrata je dopro krik pokajanja i žaljenja, jer Francesca je bila vani, ne želeći mu pogoršati boljku time što će ući i ponovno ga pogledati.
Otac Garcia užurbano je ušao, do zuba naoružan svetom vodicom, rumom koji će poslužiti umjesto pričesnog vina i empanadama koje su zamjenjivale hostiju. S njim je bio don Salvador, Lažni svećenik, koji je nosio novi usporedni tekst Katula što ga je Dionisio za njega pronašao u glavnom gradu, prigodom jednog od svojih posjeta uredniku La Prense.
"Svi moraju otići," objavio je otac Garcia, "sad ću poslušati njegovu ispovijed."
"Ispovjedit ću se javno," rekao je Josef, "budući da se ne stidim svojih grijeha."
"Ako ih se ne stidiš, onda ti Bog neće oprostiti i otići ćeš u pakao", prekorio ga je otac Garcia.
"Krivo procjenjujete Boga", uzvratio mu je Josef. "Prije nego što zgriješim, uvijek se spustim na koljena i zapitam Boga koliko će mu to smetati, a On me još nikad nije spriječio."
Potišteno lice oca Garcije rasvijetlio je osmijeh i on je rekao: "Počnimo s ispovijedi."
"Jednom sam pojebao nećakinju policajca iz Chiriguane, nakon što je bila prodana voćaru Pedru, a ona je imala samo dvanaest godina, ali ševila se kao zečica, pa sam to učinio još mnogo puta. Bacio sam bocu anisovca Ocho Hermanos na Hectora tijekom bitke za Donu Barbaru, što je bilo grešno bacanje novca i dobrog alkohola, a i peklo ga je za oči. Jednom sam dao žličicu ruma bebi koja je plakala, da je ušutkam, a ona je zamalo umrla. Ukrao sam kolut bodljikave žice s Don Hughove hacijende u Chiriguani, dok smo još živjeli u ravnici. Uzeo sam Don Emmanuelu tele koje još nije žigosao i uzgojio ga kao svoje. Tako sam mnogo vremena proveo razmišljajući o smrti da sam katkad zaboravljao živjeti, a kad sam bio vrlo mlad, pune sam se tri godine svaki dan samozadovoljavao, sve dok se jedna žena nije sažalila nada mnom i učinila me muškarcem. Osim navedenoga, učinio sam još samo jednu ili dvije loše stvari, svaki dan."
Otac Garcia otpustio mu je grijehe i dao mu posljednju pomast usred rastuće potištenosti ozračja pobožnosti i neumitne sudbine, a don Salvador svečano je zapijevao cijelu Katulovu pjesmu o smrti Lezbijina vrapca.
Deset sati poslije, Josefu je groznica prouzročila razdoblja delirija, a tijelo mu je bilo zastrašujuće napuhnuto. Probudio se iz svojih snova i užurbano domahnuo ocu Garciji, koji se prignuo kako bi uhvatio njegove riječi: "U Chiriguani sam platio župniku, don Ramonu, za pravi pokop u lijesu i tri mise. Hoćete li vi to obaviti, iako vama nisam ništa platio?"
"Učinit ću to u ime Crkve", rekao je otac Garcia ozbiljno, "koja je već primila novac."
Josef ga je ponovno pozvao i otac Garcia se još jednom prignuo: "Hoću li se na nebu moći ševiti onoliko koliko želim? Jer ako neću, volio bih da uredite da odem nekam drugamo."
"Svećenikove su pregovaračke moći ograničene," primijetio je Garcia, "ali moje je mišljenje da raj ne bi bio raj kad se čovjek u njemu ne bi mogao ševiti, stoje protuslovno, pa prema tome i nemoguće. Bio bi to metafizički oksimoron. To je nešto što sam naučio od tebe, jer ti si uvijek bio tog mišljenja."
Josef se doimao zadovoljnim, pa je promrmljao: "Imam posljednju želju. Želim da me pokopaju s ostatkom moje noge i želim umrijeti pijan."
Josef je izdahnuo u ponoć, u dubokoj komi od ruma, s purom koji mu je još uvijek tinjao među prstima. Iz ljubavi i poštovanja, ljudi su ga ostavili nasred poda dok su pili i kurvali se, a ostali su ulazili i izlazili, noseći sprovodne darove. Dolores je donijela zdjelu Piletine pravog muškarca, u znak poštovanja prema njegovoj muškosti, Srećka je došla sa suzama u očima, ostavljajući mu svoje crne čarape sa šljokicama nad kojima je slinio i koje su ga nadahnjivale na prostaštvo. Sergio mu je donio urešenu tikvicu iz koje će u raju piti vatrenu vodu, Hectoro četiri pitillosa puna najbolje marihuane, a Dona Constanza donijela mu je svoj prastari primjerak Voguea, s primamljivim slikama polugolih bijelih žena u nepraktičnoj odjeći. Tomas mu je donio lišće koke za žvakanje, u slučaju da se do raja treba uspinjati kroz planine. Gloria mu je donijela četiri metka, kako bi ovjekovječila njegovu ulogu u tjeranju vojske iz starog sela, a Pedro je donio mrtvorođeno štene jedne od svojih lovačkih kuja, kako bi mu pomoglo u nebeskom lovu.
Josefa su pokopali duboko ispod poda u kupleraju, kako bi mogao slušati poznato bančenje i kako bi nad njegovo posljednje počivalište, u trenucima sentimenta i nostalgije, mogli izlijevati čaše aguardientea. Sprovod je ponešto okasnio zbog nestanka donjeg uda, koji su Pedro i Sergio ostavili na zaravni u svom hitrom trku da donesu Josefa u grad. Taj je odrezani predmet odnijela puma koja je ugrabila svoju prigodu, i sve što se pojavilo u visaljci Leticije Aragon bilo je stopalo koje je puma odgrizla kako bi nahranila svoju mladunčad. Bilo je nedirnuto, sa sitnim ubodima njihovih zubića. Naposljetku je rječiti i razroki policajac, čiju je nećakinju Josef zadovoljio, došao na zamisao da se oblikuje drveni dio koji će nadopuniti anatomiju leša i tako je Josef položen u zemlju sa svim svojim darovima, potpuno opremljen za bučan i ispunjavajući zagrobni život.
Josefov nepravedno prerani odlazak za posljedicu je imao to da su ljudi koji su odlazili na zaravan uvijek žestoko pušili cigare, budući da zmije mrze duhan, a noge bi istrljali smjesom od gujina korijena, češnjaka i slatkog ulja, što zmije smatraju iznimno odbojnim. Prvo je bilo za zaštitu, drugo za osvetu.
U noći Josef ove smrti, Aurelio je posjetio Francescu i pronašao je kako plače u naručju kapetana Papagata, svoga supruga. Tiho je zatvorio vrata za sobom i rekao: "Došao sam ti donijeti novosti. Kad se tvoje dijete rodi, ne smiješ ga nazvati Josef, kao što si namjeravala. Moraš ga nazvati Federico, prema svom bratu, mužu moje kćeri Parlanchine." Na njihove je upitne poglede odgovorio primjedbom: "Neke stvari su sudbina, zbog bogova."
Izašao je u noć i pošao ulicom. Nakratko je zastao pred osovinskim stupom na plazi i podigao pogled prema zvijezdama. Kad bi iz krošnjaste kupole džungle stigao u planine, uvijek bi ga zaprepastila i zadivila nepreglednost neba. Sjeo je i razmišljao o tome kako je i Parlanchina počela blijedjeti. Ovih bi dana tek mirno stajala pokraj puteljka u džungli, dok bi joj prelijepa duga kosa lelujala oko struka, sanjajući blagih, praznih očiju. Vidio je da blijedi i njezino dijete, a njezin joj je hiroviti ljubimac, ozelot, ležao sklupčan uz stopala, dok su mu se živahne pjege i rozete izoštravale i zamagljivale.
Aurelio je otišao do vrata Leticije Aragon i tiho pokucao. Ona se ubrzo pojavila, gola poput snijega, kao da je znala da je tamo vani netko koga to neće zaprepastiti. Aurelio je proučavao njezinu ljepotu; oči su joj sad bile zelene poput mora, a tanka joj je crna kosa padala po ramenima poput poznatog milovanja. Iznenada se zapitao je li ona oduvijek bila Parlanchinina majka i posve ga je smotao taj osjećaj neizbježnosti. Leticia mu se maglovito nasmiješila i rekla: "Znam da sam ponovno trudna."
"To će biti prvo Dionisijevo žensko dijete koje se neće zvati Anica", rekao je on.
Kimnula je i pozvala ga unutra, rekavši: "To će mu pomoći da se oslobodi."
"I još jedna stvar", dodao je Aurelio. "Djevojčica će se roditi s djetetom u utrobi i to će dijete biti rođeno prije nego što tvoja kći uopće upozna muškarca. Ali otac je Francescino dijete koje se tek mora roditi i koje će se zvati Federico. Razumiješ li?"
Leticia je kimnula. "Oshun mi je došla u snu kao Naša Gospa od Milosrđa. Učinit ću kao što je rekla i nazvati dijete Parlanchina."

54.

Sibila ponovno zadobiva svoju palu krunu
i zaodijeva se svojom haljom svjetlosti


"O, sveti Nikola, koji si uskrsnuo troje djece ukiseljene u bačvi soli, o, sveti Quentine koji si poštedio lopova tako što si prouzročio da pukne krvnikovo uže, o, sveta Rita, koja si četiri puta izvela nemoguće, o, sveti Kuzma i Damjane, kojima nisu mogli naškoditi ni vatra, ni zrak, ni voda, ni križ, zauzmite se kod Naše Gospe i Našega Gospodina da ona bude pošteđena. Amen. I Bog mi oprostio."
Tu sam molitvu izmolio mnogo puta u svojoj kući tijekom one noći kad nisam mogao spavati zbog boli, straha i zbog toga što sam izdao Sibilu. Nisam bogobojazan po prirodi i riječi su mi bile prazne u duši i Bog ih nije čuo, ali molio sam se, jer nije bilo drugoga lijeka. Sve sam vrijeme znao kako je ta molitva varka, ali pomogla je da mi prođe noć dok sam sklupčan i budan ležao u svojoj sobi u kojoj nije bilo ničega, čak ni kreveta. Vidio sam prizore pakla, kakve vidi svaki naraštaj. Moji roditelji vidjeli su iste takve stvari tijekom razdoblja Nasilja, a njihovi roditelji to isto tijekom građanskog rata. Bila je to ista predstava s novim glumcima i ja sam se pitao isto što i moji roditelji: "Što nije u redu s nama, da seremo po raju?"
Sljedećih nekoliko dana nisam prilazio ni blizu crkvi, zato što sam znao da je Sibila tamo. Ostajao sam u kući i čekao da ona prizna, da bude puštena i da me dođe vidjeti. Uvježbavao sam riječi kojima ću je zamoliti za oproštenje. Izgovarao sam ih naglas, iskušavajući različite načine i nisam ništa jeo, jer su mi odnijeli čak i hranu. Ali nitko mi nije pokucao na vrata. Nije bilo ničega osim tišine pogođenih, svađa lešinara, grubih šala tjelesnih čuvara, pijanih na ulici i beskrajnih zapjeva svećenika na trgu. Nije bilo ničega osim boli, koja je poput uragana divljala mojim duhom.
A onda je, nakon što je prošlo više dana, do mene dopro zvuk zapijevanja koji je prolazio pokraj moje kuće. Prošli su svećenici, noseći svijeće i zeleni križ. Već sam dovoljno naučio o njihovim običajima da znam kako će sutra biti sljedeći auto da fe i srce mi je poskočilo u grudima, jer sam shvatio da će to vrlo vjerojatno biti prigoda u kojoj ću saznati što će se dogoditi sa Sibilom.
Te sam noći opet ponavljao svoju molitvu, sve dok je nisam izgovorio toliko puta da sam pomislio: "Možda ću svojim molitvama iznuriti svece, pa će mi udijeliti ono za što ih molim", te sam zaspao. Sanjao sam da smo Sibila i ja ljubavnici. Bio je to okrutan san, jer kad sam se probudio, bio sam sretan.
Na auto da fe su bila dovedena sva preživjela seoska djeca. Natjerali su djecu da se zakunu kako će odlaziti na ispovijed na Uskrs, Božić i Duhove, te da će ostati pravovjerna. Bilo je žalosno vidjeti djecu, umrljanu prljavštinom, s tragovima suza na licima, punu modrica, gladnu siročad. Monsinjor je opet bio u grimizu i još je veće kandilo gorjelo kako bi prigušilo smrad mrtvih.
Kad su djecu odveli, stigao je traktor koji je vukao prikolicu. Bio je to Patarinov traktor, a prikolica je bila krcata leševima. Nisu to bili leševi netom umrlih. Bili su stari i smežurani, raspadnuti, požutjelih kostiju i pocrnjele kože. Na njima je bilo zemlje, komadića dasaka lijesova, komada kože s čupercima i pramenova krhke kose. Nešto mi se povezalo u mislima i ja sam shvatio da su iskopali sve ljude koje sam ja imenovao kao mrtve santerose, a možda i mnoge druge. Nisam se mogao suspregnuti, morao sam pogledati; ima nečega u grotesknosti smrti što opčinjava. Bilo je teško povezati te karikature ljudi s prijateljima i rođacima kakvi su prije bili. Zapravo sam čak osjetio i svojevrsno zadovoljstvo što su moji roditelji umrli tijekom Nasilja i ostavljeni da is-trunu na brežuljcima. Tko zna jesu li ih ubili konzervativci ili liberali? Ali barem sam znao da ih nitko nije iskopao i bacio na ovu zamršenu gomilu leševa.
Monsinjor i njegovi svećenici povukli su se u crkvu, a ja sam promatrao tjelesne čuvare kako iskapaju duboku rupu u zemlji i u nju utiču stup. Oko njega nagomilali su grmlje i svežnjeve granja, a onda su počeli, držeći ih za udove, bacati leševe na hrpu oko stupa. Šalili su se, kao na primjer: "Ay, cabron, a da ovu poševimo nasuho?" ili "Ay, ova nema zuba, bila bi odlična za pušenje, zar ne?" Jednoga između sebe postavili su da pazi na dolazak svećenika, a onda kliještima iščupali sve zlatne zube iz čeljusti. Slamali su prste kako bi se dočepali prstenja. Bio je to suh zvuk, kao pucanje grančica, ali prema izvijanju i potezanju moglo se vidjeti kako je teško pokidati tetive. Na hrpu kostiju izlili su benzin i tad sam sa sigurnošću znao da kane krivovjernike spaliti posthumno, kao da mrtvi već nisu došli pred posljednji sud.
U tom sam trenutku već gotovo zaboravio na Sibilu. Ali onda su je, iza El Inocentea, izveli iz crkve.
Možda bih trebao objasniti kako sami svećenici nisu mučili zatvorenike ni provodili kažnjavanje, pa su sve okrutnosti izvodili tjelesni čuvari.
Kako mogu o tome govoriti? Jesam li vam rekao da su tjelesni čuvari bili razdijeljeni na grupe, a svaka je grupa imala svoje metode? Čini se da su Sibilu ispitivali Agatisti. To znači da su ponavljali muke svete Agate. Meni se to čini bogohuljenjem, ali čuo sam kako se to opravdava. Rekli su da biti krivovjerac znači vrijeđati svece koji su patili za pravu vjeru, i tako su oni sad nanosili muke onima koji su ih zaista i zasluživali, za iskupljenje. Za mene, to je samo izlika.
Sibila je bila odjevena u crni sanbenito, jarko obojen demonima i plamenovima, no promočen krvlju. Jedva je mogla hodati i nosili su je naprijed, oslonjenu o dva tjelesna čuvara. Oči su joj bile napola zatvorene, glava joj je poskakivala na grudima, a s rukama oko ramena te dvojice hulja, njezino me držanje podsjetilo, možda, na skidanje s križa, kao i na Tijelo Kristovo. Kosa joj je padala naprijed oko lica, onako kao što se događalo kad bi se usredotočila na kuhanje kave ili knjigu, a vidio sam da joj niz noge teče krv sve do gležnjeva, stvarajući tamne mlake u uličnoj prašini. Bila je praktički mrtva. Vjerujte, srce samo što mi nije iskočilo iz grudi, ali svejedno nisam imao snage.
El Inocente je stao pred stol i pokretom ruke zatražio tišinu. Održao je dugačku propovijed, čije se nijedne riječi ne sjećam, ali mogu vam reći da je bila puna podlosti, tako urešena i uljepšana da bi čovjek gotovo mogao povjerovati da se radi o plemenitom izlaganju. Pročitao je dugačak popis onih čiji će leševi biti spaljeni i imovina kojih će biti oduzeta njihovim nasljednicima, tako da sad u selu više nije bilo nikoga tko bi nešto posjedovao.
Tad je monsinjor domahnuo tjelesnim čuvarima da dovedu Sibilu i ja sam shvatio da je namjeravaju spaliti zajedno s leševima. Teglili su je, dok su joj se noge vukle po tlu, a cijelim je putem iza nje bio trag krvi. Znate li što se dogodilo svetoj Agati? Grudi su joj bile odrezane škarama, kotrljali su je po krhotinama stakla, a potom i po gorućem ugljenu, a umrla je prije nego što su je uspjeli spaliti. Ali Sibila je bila živa i propatila je sve te stvari. Počeo sam plakati, ali otvorenih očiju; promatrao sam posljedice svog kukavičluka i izdaje, kao i posljedicu da ću izgubiti jedino što sam na tom svijetu volio.
Monsinjor joj je prišao, dok je stajala vezana među gomilom leševa i smradom benzina, pa joj se obratio: "Kaješ li se? Ako se pokaješ, milostivo ćemo te zadaviti prije nego što te spalimo. Koju vjeru prihvaćaš?"
Sibila je podigla glavu i na trenutak sam osjetio olakšanje što nije umrla, jer sam već počeo misliti da jest. Rekla je glasom koji je bio vrlo slab, ali razgovijetan: "Vjerujem da je vrag stvorio svijet. Vjerujem da ću, kad budem oslobođena, nositi halju svjetlosti i ugledati lice Božje. Vjerujem da sam bila anđeo." Pogledala ga je u lice i nastavila: "Vjerujem da si i ti bio anđeo."
Čudnovato je bilo kako je naglasila riječ "bio", taj je naglasak nekako davao do znanja da je legatu duša zauvijek izgubljena. Znam da ju je razumio, jer se zaprepastio i nije znao što da kaže. Bilo je to kao da je iznenada u zrcalu ugledao vlastitu savjest, pa je uslijedila duga stanka. A onda se okrenuo i otišao.
Muškarci su pripaljivali baklje kad je Sibila posljednji put podigla pogled i ugledala mene. Njezin me pogled pogodio u srce. Nije se radilo o tome da me optuživala očima. Radilo se o tome da je vidjela moje bespomoćne suze i da me sažalijevala. Sibila je osjećala sažaljenje prema meni, posljednjemu koji ga je zasluživao. Pao sam na koljena i sklopio ruke, tako da bi ona znala da je molim za oprost, a ona se nasmiješila blago, kao da je ugledala dijete. Bio je to osmijeh pun ljubavi, osmijeh u kojem je bilo nostalgije, kao da me se prisjeća. Odmahnula je glavom s jedne strane na drugu, kao roditelj koji kori malen prijestup, a ja sam znao da mi govori: "Zašto si me podcijenio misleći kako ću se praviti da priznajem? Zar si mislio da se neću zauzeti za istinu?"
Mislite li da sam plitak, zato što vam govorim o svojim osjećajima, a Sibila je ta koja je toliko pretrpjela? Osjećao sam silovit stid što sam se tako dugo pred njom pravio da vjerujem u njezine ideje. Volio sam je, ali sam je prevario. Mislite li da je ona to sve vrijeme znala? Mislite li da mi je oprostila? Mislite li da je moguće da je umirala sretna, zato što je predvidjela bolji život, da je namjerno priznala kako bi mogla umrijeti? Jesam li ja bio sredstvo njezina mučenja ili mi je zahvaljivala zato što sam joj omogućio oslobađanje? Može li itko iskreno željeti da se odrekne života?
Znam da sam ja, bogalj kakav sam već bio, ljubio život i znam da sam ga ljubio jednostavno zato što je ona bila dio njega. Spopalo me ludilo i ja sam se bacio naprijed. Nisam znao što kanim učiniti, ali mislim da sam namjeravao istovremeno učiniti dvije suprotne stvari. Želio sam je osloboditi, boriti se do posljednjeg trenutka, jer iznenada mi se vratila sva hrabrost. A zato što mi se vratila hrabrost, htio sam umrijeti pokraj nje. Činilo mi se da je to bilo sve što sam ikad želio, dovršenje, kao što bi rekao pjesnik.
Potrčao sam naprijed, ali ja sam bogalj i jedan me od tjelesnih čuvara odgurnuo puškom, tako da sam pao na tlo, i u tom su trenutku oni bacili baklje na lomaču, a svećenici su zapjevali Veni Creator.
Kad su križari odlazili, nakon što su spalili moje selo, Quintalinas de las Vinas, jedan od njih dobacio mi je nešto. Rekao je: "Hej, kriplu, evo ti uspomena na tvoju curu." Pogledao sam to i znao o čemu se radi, jer križari su imali običaj rezati ženama intimne dijelove i razvlačiti ih preko jabučica svojih sedla, kao trofeje. Uzeo sam to i položio na žeravicu s ostatkom Sibile, pa sam slijedio križare s udaljenosti, što je bilo lako jer su se kretali brzinom kola natovarenih našom imovinom. I znate li što sam učinio? Noću sam prerezao grkljan križaru koji je učinio Sibili tu gadost.
Namjeravaju doći u Cochadebajo de los Gatos, Senor Vivo; često sam ih čuo kako o tome govore. Probijali su se preko zemlje, držeći se podalje od gradova, zbog samoočuvanja. Senor Vivo, morate pomoći našem jadnom narodu, jer vi ste ubili El Jerarcu i posvuda ste poznati kao Iskupitelj. Smilujte se na narod, kao što se Sibila smilovala na mene.

55.

Pisma


(a)

Dragi moj sine,
ovo ti pišem u strahovitoj žurbi, s aerodroma u Valleduparu. Nema telefonske veze s Cochadebajo de los Gatos, a ja pojma nemam koliko će trebati da primiš ovo pismo. Očajna sam što sam u ovim užasnim okolnostima tako izolirana od tebe.
Moram ti reći da je tvoj otac bio žrtva još jednog pokušaja ubojstva. Brao je mango u voćnjaku kad je netko iz velike blizine ispalio u njega dva metka. Ne znam jesu li to bili komunisti, konzervativci, liberali, frakcija kopnene vojske, netko iz mornarice ili zrakoplovstva, ili netko iz kokainskih kartela.
General je ušao u kuću i pao na pod pred mojim nogama i sad ga vojnim zrakoplovom prebacujemo u bolnicu u Miamiju, gdje su mu šanse veće nego u našim bolnicama, u kojima su liječnici sposobni samo odvajati zglobove od mesa i propisivati smrtonosne doze otrova u slučajevima pogrešnih dijagnoza.

On je dobro raspoložen i više se brine o tome tko će preuzeti privremeno zapovjedništvno nad Glavnim stožerom, nego o sebi. La Prima Primavera dolazi čuvati kuću i ranjene životinje. Javit ću ti se čim se vratimo iz Miamija, a u međuvremenu, moli se za nas oboje.

S mnogo ljubavi, tvoja mama Julia



(b)

Dragi ministre,
pišem vam kako bih vas obavijestio da sam iz prve ruke čuo svjedočanstva o neizrecivim divljaštvima koja je počinila banda vjerskih fanatika koja terorizira unutrašnjost zemlje u luku koji se pruža od glavnoga grada do planinskih područja Cesara. Čini se da svoj "križarski pohod" namjeravaju dovršiti u Cochadebajo de los Gatos, gradu iz kojega vam pišem.
Neizbježno je da ili policija ili Oružane snage poduzmu hitnu akciju kako bi se okončao taj terorizam; u suprotnom predviđam mogućnost još jednog građanskog rata nadahnutog vjerskom netrpeljivošću. Mi smo u Cochadebajo de los Gatos već obavili pripreme, ali zakonsku bismo intervenciju države više nego pozdravili, prije nego što budem prisiljen uteći se raskrinkavanju vladine nedjelotvornosti na stranicama La Prense.

Sa štovanjem, vaš Dionisio Vivo

Po jedan primjerak dostaviti: Ministarstvu obrane

Ministarstvu unutrašnjih poslova



(c)

Dragi gospodine Vivo,
zahvaljujemo vam na vašem pismu koje se tiče nemira vjerske naravi u unutrašnjosti. Već smo neko vrijeme svjesni glasina koje se o tome šire, no nismo ih bili u mogućnosti potkrijepiti. Otkriveno je nekoliko sela sravnjenih sa zemljom i posve bez stanovništva, pa nismo bili u stanju otkriti je li to posljedica ratova između mjesnih caudillosa, komunista ili kokainskih kartela.
Zacijelo ste i sami svjesni da ne možemo započeti vojnu akciju bez predsjedničke zapovijedi. Njegova Ekscelencija trenutačno je u diplomatskoj misiji u inozemstvu, pa u ovom trenutku nema pravnoga lijeka. Vi ćete, prije od svih ostalih, znati da je vaš vlastiti otac, zapovjednik Glavnog stožera, u bolnici u Miamiju, pa smo s vojne točke gledišta dvostruko onesposobljeni, posebno s obzirom- na velik broj jedinica već zauzetih u borbama u Medio-Magdaleni.
Zaključili smo kako je jedina zakonita akcija koju možemo poduzeti ta da u to područje pošaljemo postrojbu Pogranične straže na "vježbu bojevim streljivom". Zapovjednik te "vježbe" bit će u povjerenju obaviješten kako po ustavu ima zakonsko pravo na intervenciju, ako to od njega zatraži mjesni zapovjednik policije u interesu javne sigurnosti. U skladu s tim, imenovali smo "mjesnog policijskog zapovjednika" koji će pratiti vježbu. Vježba će slijediti put od glavnoga grada do Cochadebajo de los Gatos. To je golemo prostranstvo, kartografima gotovo nepoznato, koje uključuje močvare i šume, s tek najosnovnijim sredstvima komunikacije, pa ćete shvatiti da je, s vojne točke gledišta, taj pothvat gotovo nemoguć.
Bojim se da je to najviše što možemo učiniti unutar pravnih okvira ustanovljenih između Oružanih snaga i izvršne vlasti, a u zaštitu demokratskih procesa. Sami ćete primijetiti kako demokracija nije uvijek čisto blaženstvo, osobito kad je potrebna čvrsta ruka.
Zacijelo će vas zanimati da čujete da je, prema vijestima iz ureda kardinala Dominica Trujilla Guzmana, koji je također u bolnici, potvrđeno kako je "propovjednički križarski pohod" bio ovlašten za pokret, no ured odbija tvrdnje kako je imao spoznaja o križarskom pohodu srednjovjekovnih razmjera i oduševljenja.
Želim vašem ocu, generalu Hernandu Montesu Sosi, brz i potpun oporavak od njegovih ozljeda, a nadam se i kako ćete se složiti da smo dali sve od sebe da riješimo problem na koji ste nas upozorili. Ne mogu dovoljno naglasiti da smo potpuno onesposobljeni odsutnošću Njegove Ekscelencije, predsjednika Veracruza, što će, bez sumnje, na mnoge od nas uvelike utjecati prilikom sljedećih općih izbora koji su, na žalost, još daleko od nas.
Molim vas da se prema ovom pismu odnosite kao prema povjerljivom, a ako mi dopustite malo osobniji pristup, voljela bih reći da sam silno uživala slušajući na radiju vaše glazbene palindrome. Cesto sam se pitala bi li bilo moguće adaptirati jednoga iz Bachova Preludija br. 1 u C-molu iz Dobro ugođenog glasovira.

Bilježim se s poniznim štovanjem,

Alfonsina Lopez

Za i u ime Oružanih snaga i

Odbora za koordinaciju snaga civilne policije


(d)

Dragi moj tata,
bio sam očajan kad mi je mama javila da su se tvoji najgori strahovi ostvarili i da je jedan od bezbrojnih pokušaja tvog ubojstva urodio gorkim plodom.
Mislim da bi se trebao prisjetiti kako si prvi zapovjednik Glavnog stožera u sveukupnoj povijesti ove zemlje koji nije bio ili fašist ili slavljeni caudillo, zbog čega apsolutno imaš obvezu oporaviti se i to u povijesti medicine bez presedana kratkom vremenu.
Čovjek koji donosi ovo pismo bit će ti od velike koristi. Molim te, odnosi se prema njemu s potpunim poštovanjem i gostoljubivošću, ne propituj ništa od onoga što ti kaže i podvrgni se njegovu liječenju, ma kako bizarno bilo. Ovo ti govorim kao odani sin koji je u svoje doba poslušao mnoge očinske naredbe i koji te ovom prigodom moli da zapovjedni lanac barem jednom bude obrnut. Učiniš li kao što te molim, obećavam ti da ću godinu dana nositi kratku kosu i do kraja života u svakoj javnoj prigodi u kojoj trebam biti viđen s tobom nositi odijelo.
Molim te da preneseš moje pozdrave britanskom veleposlaniku kad ga budeš vidio, te da mu kažeš kako smo mu na njegovoj pošiljci čizama na vezanje i dalje uvelike zahvalni.

Tvoj voljeni sin, Dionisio



(e)

Dragi moj sine,
pišem ti iz svoga stožera, zdrav duhom i tijelom, ali beskrajno zbunjen.
Kao prvo, čuo sam od Alfonsine Lopez, zadivljujuće dame koja predsjeda odborom za koordinaciju oružanih snaga i policije, da si našao za shodno upetljati se u vladine poslove, zanemarivši činjenicu da u međuvremenu nisi izabran i imenovan na položaj. Da nisi kroz svoja veličanstvena pisma i članke u La Prensi postao savjest nacije, smatrao bih tvoje pismo ministrima obrane i unutrašnjih poslova pravom ucjenom. Vrlo mi je drago da je pokrenuta "vježba" i to je upravo ono što bih i sam bio učinio, s obzirom na odsutnost Njegove Ekscelencije. Glavni grad bruji glasinama o državnom udaru, tako je veliko sveopće gađenje u vojnim i vladinim krugovima, ali ja dajem sve od sebe da bih proširio ideju o predsjednikovu smjenjivanju kako bih te iznimno neugodne izglede sveo na najmanju moguću mjeru.
Bi li htio da ti tvoj tata, kao u dobra stara vremena, ispriča priču? Dobro. Jednom davno bio jedan ranjeni general koji se upravo vratio iz Miamija gdje su ga liječili od prostrijelnih rana. Bilo mu je rečeno da ode kući na oporavak, a on je radio upravo to, sjedio drijemajući u stolcu za ljuljanje ispod blažene sjene bu-genvilije koja raskošno raste oko stupova i greda peripatetikona, kad se začuo strahovit lepet krila, krič i grebanje kandži koje su se hvatale za grede iznad njegove glave.
Naglo sam podigao pogled, pri čemu su me zaboljele rane, pa mi se učinilo kako mi iznad glave sjedi golema ptica grabljivica i udobno si namješta krila. Ali kad sam pogledao bolje, umjesto toga ugledao sam kako tamo sjedi oniski Indijanac u domorodačkoj odjeći. Ne znam koji bi se od ta dva prizora razboritu čovjeku učinio neobičnijim. Prva mi je pomisao bila da se radi o još jednom pokušaju atentata, a druga da je osiguranje oko kuće još uvijek nedostatno.
Prva je pretpostavka bila pobijena kad je prijespomenuti Indijanac izvadio iz svoje mochile tikvicu za koku i počeo u njoj ubadati i strugati tučkom, koji bi potom sisao, zadovoljno se držeći. Uhvatio je moj pogled i opušteno mi dolje pružio pismo za koje se, kad sam ga pročitao, otkrilo da je od mog vlastitog, nedokučivog sina. Pročitao sam ga s očima praktički na tjemenu, pa s pravom latinskoameričkom gostoljubivošću pozvao Indijanca da siđe sa svog povišenog položaja.
Spretno mi se pridružio na tlu, predstavio se kao "Aurelio, suprug Carmenin, otac Parlanchinin i istinski prijatelj Dionisijev, koji dolazi izvesti liječenje".
Nikad mi prije nije zapovijedao ni jedan Aymara, ali ako je ostatak njegova naroda sličan, silno se čudim što su poraženi od Inka, a poslije i od Iberijaca. On je možda nizak starac sa smežuranim licem na kojem je zadivljujuće malo dlaka, ali posjeduje prirodan autoritet generala Bolivara koji pobjeđuje u bici, dok istodobno u krevetu deflorira djevicu. Prije nego što sam se i snašao, natjerao me da legnem na tlo dok je on ubadao prste u moj trbuh i rekao mi kako su me operirali mesari neznalice. Namrštio se i obavijestio me kako još uvijek u sebi imam metak, a ja sam mu rekao da je metak zaista unutra, zato što je preblizu srcu da bi se operacija izvela uz prihvatljiv rizik. Kirurzi u Miamiju rekli su mi da se odbio od rebara prema gore, te da, ostavljen na sadašnjem mjestu, neće predstavljati nikakvu opasnost.
U tom je trenutku izašla mama Julia i ugledala me naoko pruženoga, pod rukama nekoga tko se činio kao atentator. Potrčala je, divlje mašući mačetom, no ubrzo se zatekla kako krotko trčkara natrag kako bi donijela ruma i cigara. Volio bih da sam ga imao vremena pitati kako ju je uspio primiriti u tako kratkom vremenu, jer ja već punih trideset godina ne uspijevam postići ništa slično.
Aurelio se duboko zamislio nad mojim trbuhom dok je nad njega ispuhivao zastrašujuće oblake dima iz cigare. Zapijevao je tiho, monotono mrmljajući, potegao dug gutljaj ruma i potom ga naglo ispljunuo u vrlo uznemirujućem šikljaju plamena. Dok sam ja još bio u stanju zaprepaštenja tim trikom, on je naglo desnu ruku uronio u moj trbuh, zavukao je unutra do lakta i potom pobjednički izvukao sravnjen i iskrivljen komad olova koji je izgledao upravo kao metak izvučen iz vreće s pijeskom.
Prevrtao sam taj predmet po rukama kad sam ponovno začuo lepršanje krila i vidio da tamo gdje je do maloprije bio Indijanac, Indijanca sad više nema. Umjesto njega, vrlo je veliki orao užurbano namještao svoja krila na stablu ceibe, s kojega je uzletio, kružeći visoko u zraku, pa nestao u smjeru planina. Tvoj je siroti otac spustio pogled prema svom trbuhu i primijetio kako su mu ožiljci i šavovi nestali. Štoviše, poslije je otišao na liječnički pregled, gdje mu je otvoreno rečeno kako svi dokazi neizbježno ukazuju na to da nikad i nije bio ustrijeljen. Na rendgenskim snimkama nije bilo metka, a nije bilo ni ožiljaka, pa su me poslali u Miami po fotografije i liječnička uvjerenja koja dokazuju da imam pravo na bolovanje i novčanu naknadu, kao i na odlikovanje zbog ranjavanja tijekom djelatne vojne službe, a tih sad već imam pravu rastuću zbirku.
Molim te, zahvali svom prijatelju Aureliju na tom čudesnom liječenju, a ubuduće, budi ljubazan i imaj na umu kakvu psihološku ozljedu jedan stari čovjek može pretrpjeti kad njegovo udobno razumijevanje metafizike svemira iznenada i nasilno na komade razbiju mali domorodački likovi koji djeluju po uputama njegova vlastitog sina.
Mama Julia te pozdravlja i moli me da te pitam kako bi ti liječio dikobraza koji naglo odašilje prave plotune bodlji kad mu se netko, pa makar i vrlo oprezno približi.

Voli te tvoj otac,

general Hernando Montes Sosa, čiji sin očito misli

da samoga sebe može imenovati u čin feldmaršala

56.

U kojem vrtnja Srećkine stražnjice izaziva neprijateljstva


Ines i Agapita stigle su u Cochadebajo de los Gatos dva dana poslije goluba pismonoše kojega je kod njih ostavio Lovac Pedro. Izranjenih stopala, prljave i iscrpljene, ali preplavljene pravedničkim ponosom zbog uspješno izvršene misije, prešle su pokretni most preko jarka i pošle ravno na trg, što iz navike rade svi ljudi koji stignu u grad. Sjele su i leđima se oslonile o osovinski stup, u velikim gutljajima ispraznile posljednje kapi izvorske vode iz svojih tikvica, pa čekale da Dionisio prođe i primijeti ih.
Sve je prošlo baš prema planu. Dionisio je bio u pravu kad je tvrdio da će križari izbjeći Ipasueno, zbog tamošnje prisutnosti civilnih vlasti, te da će izabrati Santa Mariju Virgen kao očito mjesto "evangelizacije" na svom putu za Cochadebajo de los Gatos. U skladu s tim, stanovnici tog pueblita sklonili su sebe i svoju imovinu preko brda u susjednu dolinu, ostavivši samo dvije djevojke da paze na dolazak križara. Kad su ovi stigli u Santa Mariju Virgen, zatekli su nešto što se činilo kao grad duhova, tajanstveno prazan poput Marie Celeste. Također su pronašli i bezbrojne obavijesti pribijena na vrata kuća: "Ne ulazi; crveni vjetar, malarija i plućna kuga", a sve je njih pažljivo bila ispisala Srećka, pisanim kosim rukopisom kakav uvježbavaju liječnici koje na fakultetu uče da fini, kosi rukopis daje vjerodostojnost njihovim dijagnozama i stvara povjerenje u njihove recepte. Na šupu u kojoj se čuvalo Dionisijevo prastaro vozilo, djevojke su pribile znak na kojem je pisalo: "Soba za karantenu", a na prvi znak pjeva svećenika, iskrale su se preko brda da obavijeste seljane, prije nego što će pustiti goluba pismonošu i zaputiti se za njim u Cochadebajo de los Gatos.
Panika koju je u križarima izazvala činjenica da su ušli u kužni grad koji je očito bio evakuiran, nije služila na čast njihovoj vjeri. Kao da im je svima isto palo na pamet, povukli su se u neredu i zaobišli selo sa zapadne strane, čime su postigli da po dolasku u Cochadebajo de los Gatos budu krepani od umora i bez ikakvih zaliha.
Prve noći ispred Santa Marije Virgen pali su kao žrtve napada otpadničkih duhova mrtvih, koji su zapravo bili seljani što su žlicama udarali o tave, sablasno zavijali i kotrljali stijene niz obronke prema nakupinama šatora. Druge noći, nakon teške dnevne hodnje od zore do sumraka, kako bi se što više udaljili od planinskih vragova, ulogorili su se na širokom travnatom području koje se, tijekom noći, kad je počelo kišiti, čudesno pretvorilo u ledenu bljuzgu.
"To je kao u stara vremena", rekao je Hectoro, stišćući kapke pred dimom svoje cigare, dok je virkao iza goleme kamene gromade, gdje se sakrio s Lovcem Pedrom i Misaelom. Hectoro je nevoljko sjahao sa svog konja i sputao ga dalje, iza planine, ali je i dalje nosio svoje kožne bombachose i pištolj velikog kalibra.
"Zaista, baš kao u stara vremena," odvratio je Misael koji je, u interesu noćne kamuflaže, zacrnio svoj zlatni zub, "ali je šteta što ovom prigodom nemamo zmija i aligatora koje bismo im mogli staviti u šatore."
"Aurelijeve će trave jednako dobro poslužiti", rekao je Pedro, gurnuvši ruku u svoju mochilu i drobeći suho lišće u šaci. "Već sam prije vidio što se dogodi kad ih životinje pojedu."
"Trebali bismo ih jednostavno ustrijeliti", rekao je Hectoro, "i ne bismo više imali briga."
Pedro i Misael izmijenili su pogled, uzajamno shvaćanje da je Hectoro morao čuvati svoju pomno izgrađenu reputaciju mačista. Ali imao je također i razvijen smisao za čast, pa je Misael, kako bi ga spriječio u nepromišljenu djelovanju, rekao: "Ne, compadre, nečasno je napasti prije nego što si napadnut. Osim toga, nikakve koristi od rata ako u njemu nema dovitljivosti. Jer ako nema, kakve priče poslije možeš pričati? 'Mi smo pucali na njih i oni su pucali na nas i onda smo se povukli, a poslije smo napali.' To je ništa. Bolje je da te pamte po tome što si imao mozga." Potapšao se po glavi kako bi naznačio pamet, pa namignuo.
"Čovjek želi da ga pamte po mudima", uzvratio mu je Hectoro.
"Meni se čini da za najbolje planove treba imati i jedno i drugo", primijetio je Pedro, "kao što će se noćas dokazati."
Kad se noć naglo spustila na tabor, trojica su muškaraca čvrsto spavala ispod svojih prekrivača za sedla, sombrera navučenih na oči, samo ušiju budnih da osluškuju korake. Hectoro je svladao najveću muževnu vještinu - pušenje u snu, pa se cigara dimila iz kuta njegovih usana, a sjaj bi joj se pojačao svaki put kad bi on blago udahnuo. Sama bi se ugasila na udaljenosti od točno dva centimetra od njegovih usana, u trenutku kad bi se pepeo susreo sa slinom koja je curila s vrha. Hectoro je vjerovao kako si na taj način može osigurati živahne i zadovoljavajuće snove o junačkim pothvatima, ženama i uspješnom hvatanju bikova.
Dva sata prije zore, trojica su se muškaraca istodobno probudili, jer su se tako prije dogovorili, pa se osnažili gutljajima iz boce ruma od šećerne trske, kako bi odagnali neprobojnu hladnoću koja je čovjeka odlučno mogla zadržati ušuškanoga u šatoru, pa makar mu mjehur i plakao za olakšanjem. Nabili su sombrera na glavu, razdijelili Aurelijeve trave iz džungle, ozbiljno se rukovali, zagrlili i zaputili se niz planinsku padinu prema unaprijed im određenim kutovima tabora.
Nitko ne može reći da se njihovi napori nisu isplatili. S veseljem su promatrali kako, ujutro, križari pokušavaju kontrolirati konje i mule koji su zahvalno pojeli mirisne trave iz pruženih dlanova trojice urotnika. Životinje su se, trpeći strahovite halucinacije o divovskim grabežljivcima, ritale i grizle svakoga tko bi im se približio. Konj monsinjora Anquilara, zamijenivši ga za lešinara s dvojbenim namjerama, zbacio ga je na tlo u otmjenom luku, zbog čega je, sav u modricama, mumljao svetogrđa zbog kakvih bi inače odredio deset Zdravomarija i dva Očenaša. Brata Valentina za veliku je pumu zamijenila mula koja je otrgnula uzde iz njegove ruke i zaputila se prema obzoru. Vojska svetih ratnika izgubila je polovicu mula od kojih su se sastojale njihove karavane, kao i većinu konja, u nepreglednom stampedu koji je bio posljedica toga što su životinje imale maniju proganjanja, pa su morali nastaviti u Cochadebajo de los Gatos noseći zalihe na vlastitim pognutim leđima.
I tako se među križarima uvećala sumnja koja ih nikad neće napustiti, sumnja da ih božanska milost progresivno napušta, i samo su ih dva čimbenika tjerala naprijed. Jedan je bila ustrajnost kojom je monsinjor Rechin Anquilar uvjeravao svećenike da ih Bog kuša i da će im suditi prema tome kako dobro polože taj ispit, a druga je bilo uvjerenje koje je vladalo medu vojacima, uvjerenje da moraju nastaviti naprijed prema Cochadebajo de los Gatos, jer bi, kad bi se okrenuli, umrli od gladi prije nego što bi stigli do najbližeg mjesta koje se može opljačkati. Uvijek su im na pameti bili izgledi pljačke obilja tog grada, s njegovim prelijepim i legendarno voljnim djevojkama, kao i s faraonskim zalihama hrane. Svoju su vlastitu promočenu i izmučenu grupu sljedbenica napustili, ostavivši ih za sobom da stradaju u nemogućoj noćnoj hladnoći, pod vodoravnim kišama visova i opasnim škriljevcima neprijateljskih planinskih prijevoja.
Monsinjor Rechin Anquilar već je mrzio planine. U podnožju je bacio pogled dolje, prema golemoj panorami raskošno zazelenjelih brežuljaka i dobio dojam prevladavajuće ženskosti. Brežuljci su bili kao odvratne nakupine zaobljenih dojki, koje, bestidno gole, strše prema nebu koje ih siše. Njihova plodnost i nevinost podsjetile su ga na domorotkinje koje se sunčaju na pješčanim obalama, nesvjesne svojih oblina i humaka od kojih se muškarčeve ruke počnu trzati od nagonske potrebe za milovanjem i predajom, a možda su toga i bile svjesne, samo im nije bilo stalo. Na većoj visini nalazili su se klanci prema kojima nije mogao ni pogledati a da ne vidi onu nedokučivu ranu među ženskim nogama, od koje bi zadrhtao, opčinjen i zgađen i za koju je u školi od svojih drugova čuo da će smrdjeti na ribu, jer je puna složenih nabora ljigavih, tamnoružičastih izraslina, na oblik i dodir sličnih gljivama. Golema mirna jezera, smještena medu sivim kamenim obalama visokih dolina podsjećala su ga na one redove strogih opatica čija je neprobojna tišina i smirenost izazivala bijes u njegovu svadljivom svemiru riječi i izlaganja, a pogledi na čupavo smeđe grmlje nepogrešivo su bili slični gradivu stidnih dlaka. Planine su dovele duboko usađeno monsinjorovo ženomrstvo do delirija mržnje, dok je proklinjao izmaglice koje su se spuštale naglo i, baš kao i žensko umovanje, zamagljivale i misli i pogled. Sve što ga je opijalo bilo je uvjerenje da se ovdje u planinama svakoga dana bori s demonskim varkama. Njegov se osjećaj cilja pročistio i rastao sve dok uistinu nije postao čovjek koji, kao i mnogi prije njega, neće znati za mir dok ne utopi zlo u svojoj vlastitoj krvi.
Kad je stigao pred moćne bedeme isprepletena kamenja i zatekao se spriječen pokretnim mostom i opkopom, bio je jedini u cijeloj gomili koji nije osjećao da im je sudbina predodredila poraz. Šakom je udario o dlan, s pobjedničkom mišlju na posljednju, moćnu bitku sa silama tame, dok su njegove vlastite legije, u neredu, gladne, iscrpljene i ogorčene, izmjenjivale poglede i iznureno odmahivale glavama.
Nisu bili izneseni stolovi puni hrane. Nije bilo civilnih vlasti da proglase fiestu, nikakvog blagog svećenika koji bi mu ponudio uporabu crkve, ni pobožnih udovica koje bi kleknule i zamolile ga za blagoslov. Neće biti dojmljivih suđenja i pogubljenja, neće biti silovanih i razderanih žena, nikakvih apokaliptičnih propovijedi, nikakvog razaranja i pljačke. Bit će samo hladna noć i dugo ništavilo dana. Združeni uzdah razočaranja prešao je preko njihovih srdaca, jer pred njima je ležala nemogućnost, a iza njih povlačenje koje ne bi bilo ništa osim nove, veće muke.
Dok su stajali pred monolitnim zidom, primijetili su ljude kako se počinju pomaljati iza njega i šetati na vrhu, a sve su to bile žene. Bile su tu Consuelo i Dolores, zajedno sa svim drugim gradskim kurvama, koje su stigle samo zato kako bi im se, u njihovu jadu, izrugivale. Odjevene u svoju najbolju i najbogatiju odjeću, paradirale su naprijed-natrag, njišući bokovima i praveći ružne grimase, kao školarke. Podizale su srednji prst uvis, doslovno oponašajući snošaj, palcima su kopale nos i plazile jezike, te iz punih pluća vikale prostačke pozive i uvrede. "Vamos, commadres!" zazvala je Dolores, i sve su žene u redu zadigle svoje suknje i pokazale gole stidne dijelove bijesnim i poniženim križarima.
Iznenada je nastala strka, jer se svojim negdašnjim sestrama po oružju pridružila Srećka. I ona je paradirala pred svima njima, lascivno milujući grudi, oblizujući usne svojim gipkim malim jezikom u zadivljujućoj izložbi svih užitaka koje bi one mogle izvesti. Postavila se bočno, zabacila svoju dugu crnu kosu i napućila usne u slatkoj karikaturi poze manekenki na naslovnicama muških časopisa. Rukama je prelazila duž nogu, podigla rub suknje upravo do točke na kojoj čovjek žudi za još, pa otpuhivala zajedljive i prezirne poljupce s takvom pohotnom virtuoznošću da su svi muškarci koji su je promatrali izjavili kako su upuzali natrag u svoje duše kao što puž traži svoju kućicu.
Srećka je okrenula leđa ratnicima i svećenicima i to je izgledalo kao da je, u pomračenju njezine tamne, živahne ljepote, sunce napustilo nebo, a zvijezde se ugasile. Ali polako je podizala svoje suknje uvis, lukavom stručnošću striptizete, pa isturila svoju stražnjicu. Bila je to najoblija, najprćastija, najljepša, najmedenija, najgolija i najbaršunastija stražnjica u povijesti svijeta i ona ju je polako okretala, prigibala je, milovala je svojim vitkim rukama i osvrtala se preko ramena, s izrazom žudnje tako potpune da bi mogla rastopiti svijeće i zapaljene voštanice u svakom samostanu u zemlji.
Jedan je križar osjetio kako mu se suše usta. "Moj Bože, vruća je kao pećnica", rekao je, glasom punim strahopoštovanja. "Mogao bih zaroniti u nju i umrijeti."
Ali monsinjor Rechin Anquilar nije više mogao podnositi okrutnost toga prizora nedostupnog, ali demonskog raja. Bijesan zbog poniženja, zbog smrtne uvrede njegovoj muževnosti, te dostojanstvu i prestižu njegova položaja, dograbio je pušku muškarca koji je stajao u blizini, podigao je na rame i opalio.
Promašio je, ali prvi ratni hitac bio je ispaljen u Cochadebajo de los Gatos i više ništa nije moglo opozvati ili spriječiti razorni požar.

57.

Ratni savjet i bogaljevo okajanje


Ratni se savjet okupio u kupleraju iste večeri kad je Srećkina predivna stražnjica za dlaku izbjegla strahovitu sudbinu. "Sad me ne mogu poslati da ih sve zarazim trišom", rekla je, "jer, kao prvo, trišu više nemam, kao drugo, ustrijelio bi me muškarac koji izgleda kao lešinar, a kao treće, ne vjerujem da bi Don Emmanuel bio dobar dok me nema. Prema tome, ostajem iza zida."
Hectoro je pogladio svoju konkvistadorsku bradu i rekao: "Još uvijek imamo dvije strojnice koje smo oteli vojsci. Trebali bismo otići gore na zid i odvaliti im jaja, jednostavno tako." Podigao je ruku i pucnuo palcem i kažiprstom.
Dolores je spustila čašu na stol tako odlučno da se nešto ruma prolilo po njemu. "Vi, glupi muškarci, potrošili ste sve streljivo za vrijeme velikog candomblea i fieste poslije toga. Odnijeli ste ih na planinu i pucali kao ludi u ništa." Pljunula je na tlo kako bi naglasila nezrelost i neodgovornost muškaraca općenito.
Hectoro ju je pogledao i odgovorio: "Žensko mišljenje je nevažno." Vidio je kako gaje Remedios prostrijelila pogledom i dodao: "Osim ako se ne radi o Remedios, koja je dobra kao i svaki muškarac."
Misael je prešao rukom preko čela i s rezignacijom u glasu rekao: "Činjenica je, drugovi, da imamo vrlo malo streljiva bilo koje vrste. Veći smo dio potrošili kad smo došli i kad smo morali loviti meso, a nikad ga nismo nadomjestili. Morat ćemo biti vrlo pažljivi s onim što imamo."
"Gdje su general Fuerte i kapetan Papagato?" pitala je Remedios. "Budući da su oni bili vojnici, bilo bi vrijedno dobiti njihov savjet. Hoće li ih netko dovesti?"
Lovac Pedro ustao je sa stolca. "Idem ja po njih", rekao je vrlo ozbiljno, te tako pokazao Hectoru da se muškarac ne ponižava ako obrati pozornost na ženu. Tako je visok bio, takav su dokaz njegove vještine bile životinjske kože u koje se odijevao i tako je moćno bilo njegovo dostojanstvo, da se čak ni Hectoro ne bi izrugivao ili dovodio u pitanje išta što bi on učinio.
"Imam jedan zahtjev", nastavila je Remedios kad je Pedro izašao iz kupleraja. "Voljela bih kad nitko ne bi spomenuo Condeu Pompeyu da su oni manijaci iz Inkvizicije. Na sam spomen te riječi on problijedi, jer se još iz svoga vremena sjeća njihovih zapljena i optužbi od kojih se nije moglo pobjeći. Zbog njega bih voljela kad bi o njima svi govorili kao o 'Englezima', pa će on onda biti hrabar kao lav."
"Englezi", ponovilo je društvo, prevrćući izraz 'Los Ingleses' po ustima sve dok nije zazvučao poznato i primjenjivo.
"Onda, companeros, što ćemo učiniti da pobijedimo Engleze?" pitala je kurva Consuelo svojim promuklim glasom.
"Trebali bismo izaći najuriš i mačetama ih izrezati na komade", rekao je Hectoro.
"Trebali bismo ih ostaviti da skapaju od gladi i očaja, pa će otići kući", rekao je Misael. "Oni do nas ne mogu, a mi imamo hranu sa zaravni koju možemo donijeti u napravi. Nema problema."
Svi su zakimali glavama, doimljući se zadovoljnima tom strategijom, budući da nije zahtijevala nikakve napore i neće prekinuti nijednu siestu. Ali Remedios je zatresla glavom tako silovito da se činilo kako bičuje vlastito lice svojim dugim i teškim konjskim repom. "Slušajte," rekla je, "sjećate li se kako smo u Chiriguani otrovali vojsku tako što smo joj ostavili krepane životinje uzvodno u Muli? A Don Emmanuel nam je rekao da seremo i pišamo u nju, pa su se svi razboljeti? Prije ili poslije, ti će se ljudi dosjetiti da nama učine isto i zato ih moramo otjerati."
"Osim toga," dodao je Hectoro, "u tome ne bi bilo pravde ni zadovoljštine za nas, ako ih samo ostavimo na miru."
"Mogli bismo jednostavno napustiti grad i otići živjeti u ravnicu, gdje smo i prije bili, sad kad tamo više nema opasnosti. Mogli bismo sve preseliti dolje u napravi profesora Luisa, a kad svi budemo dolje, možemo prerezati konopce dizala tako da nas ne mogu slijediti. Na taj način neće biti krvoprolića, svi možemo kući, kao što su mnogi od nas i željeli, a Englezima neće ostati ništa." Misael je bio taj koji je progovorio, zlatnog zuba još uvijek zacrnjenog, zbog čega se činilo da taj zub uopće nema. "Mogli bismo raditi za Don Emmanuela i Donu Constanzu kao i prije, i sve bi se završilo u velikom krugu."
"Dona Constanza se ne bi voljela vratiti svom mužu, sad kad ima Gonzaga za ljubavnika", rekla je Remedios.
"A osim toga, u ravnici je prevruće i sve se događa u pretjeranostima", rekao je Hectoro. "Kad pada kiša, nađemo se u jezeru, a kad je suša, živimo u prašini. Žetva nam je nesigurna, ima koraljnih zmija i drugih otrovnica, katkad je tako vruće da cijelu siestu moramo prosjediti u rijeci, a osim toga, život je ovdje dobar. Imamo zaravan koja ne trpi od krajnjih promjena vremena, a ovdje je u podne uvijek ista temperatura. Ja prvi ne želim otići, posebno kad se uzme u obzir da je naš negdašnji dom zarastao u divljinu i zakopan ispod blata, kao što su nam rekli oni koji su dovezli traktore. Morali bismo opet početi iznova."
"Osim toga," rekla je Remedios, kimajući glavom, "pitanje je načela da bismo trebali vjerovati u ono u što želimo i živjeti onako kako nam se hoće. Ja se prva nisam godinama borila s Narodnom avangardom da sad završim kao jedna od potlačenih. Sloboda ili smrt!"
Ovaj siloviti ispad izazvao je rundu aplauza svih mušterija i stanovnica bordela. Hectoro je ustao i izjavio: "Remedios ima muda. Živjela Remedios!" Svom je težinom sjeo, uznemiren time što nije, kao obično, bio suzdržan.
General Fuerte i kapetan Papagato ušli su s Pedrom, pa sjeli za stol, svaki s jedne strane Josefove sjene koja je, još od svoje prerane smrti, izlazila ispod podnih dasaka svake večeri u isto vrijeme, kako bi nepomično sjedila za stolom za kojim je, dok je bio živ, Josef koketirao s djevojkama, beznadno se opijao i kartao.
"Što nam je činiti?" pitao je general.
"Nadali smo se da ćete to vi nama reći", primijetila je Remedios, podižući obrvu kako bi pokazala da su njezina očekivanja iznevjerena.
"Meni se čini", rekao je general, "da se ne može dobiti ni jedan sukob protiv strane koja vjeruje u ono za što se bori i čiji je borbeni moral zato visok. Moramo pronaći načina da ih posve demoraliziramo, te da ih uvjerimo kako im je jedini izlaz povlačenje ili predaja. U ovom trenutku, naša taktika mora biti nalik na gerilsko ratovanje, ubod ovdje, ubod ondje. A dok to radimo, možemo osmisliti široku strategiju. Ne bismo smjeli ponoviti junačke pogreške iz Chaco rata, ili iz španjolskog građanskog rata, pa jurišati u frontalni napad."
"Postoji jedan problem," rekao je kapetan Papagato, "a to je da zid dijeli nas od njih, baš kao i njih od nas. To ograničava naša moguća postignuća."
Misael je pljesnuo rukama i ustao: "Imam odgovor, companeros. Tko među nama dobro zna izvesti ubode i gnjavaže? Tko je taj koji sanja planove što će nekoga razbjesniti i sve nas tjera na smijeh? Tko je meksičkom muzikologu dao pjesme za koje se pokazalo da su proste, pa je on primio grubo pismo od svog agenta u Mexico Cityju?" Podigao je čašu: "Viva Don Emmanuel! Uz njegovu pomoć, porazit ćemo Engleze."
"Sutra ćemo se posavjetovati s njim", rekla je Remedios. "Tko stražari na zidu?"
"Francuz Antoine, Meksikanac i Dona Constanza", odgovorio je Pedro.
"Onda se nadam da nije s Gonzagom", rekao je Misael. "Jer ako jest, neće stražariti, nego tražiti nove načine za vođenje ljubavi."
Tijekom ove rasprave među nekima od prirodnih vođa zajednice odvijala se mala drama, nepoznata svima osim svom protagonistu i njegovim žrtvama.
Pronašao je dužinu zida između Antoineova položaja i onoga Done Constanze, pričvrstio konopac uz željezni obruč, provjerio je li mu nož sigurno utaknut za pojas, pa se spustio u ledene vode jarka. Stisnuo je zube zbog smrznutih mišića, osjetio kako ga hvata grč u šepavoj nozi, pa se zaputio prema suprotnoj strani, plivajući rukama i jednom zdravom nogom. Ispentrao se iz vode i sjeo na obalu, dršćući i obgrlivši koljena rukama, pa razmišljao treba li se vratiti. Podigao je pogled prema zvijezdama i sjetio se sna u kojem su on i Sibila nakratko opet bili zajedno u drevnoj Grčkoj. Prisjetio se zastrašujućeg prizora njezina mučeništva i strahote svog očajnog kukavičluka, te mu se učinilo da je vidio kako se njezino lice odražava u suzama koje je skupio u dlanovima. Poljubio je odraz i okusio sol. "Ako poslije ovoga nema ničega," obećao joj je, "onda ću ti se uskoro pridružiti u ništavilu, a ako postoji raj, bit ću tamo s tobom, a možda će mi noga zacijeljeti i ti ćeš mi oprostiti."
Kradomice se kretao prema taboru križara, pognuvši se kako bi mogao puzati, koristeći se dvjema rukama i jednom nogom, kako bi mogao za sobom vući bespomoćan ud. Zadihan, promatrao je što se događa između odsjaja vatri i zaključio kako je lešinarov šator onaj u sredini. Iznenada je shvatio kako će ga prikradanje samo učiniti uočljivijim, pa je ustao.
"Hodat ću kao normalan čovjek", rekao je samome sebi i polako se počeo kretati prema velikom šatoru u kojemu je monsinjor Rechin Anquilar sazivao svoje svećenike, odijevao se u grimiz prije donošenja osuda i noću u njemu spavao. "Hola, cabron," dozvao je muškarca koji je sjedio uz vatru, "imaš cigaretu?"
"U ovoj zabiti ostale su mi još samo tri", odvratio je čovjek.
"Onda te neću gnjaviti."
Hodajući polako, kako ne bi odao svoju invalidnost, kružio je sve bliže i bliže svojoj lovini. Iznenada je razočarano zastao kad je primijetio da pred šatorom jedan muškarac stoji na straži. Ali potom je nastavio hodati, kako ne bi pobudio sumnju u svoje motive. Napravio se kao da će proći pokraj stražara, a onda se okrenuo, kao da se predomislio. Prisjećajući se riječi prethodnog muškarca, zapitao je: "Imaš li ti u ovoj zabiti koju cigaretu?"
Muškarac je prislonio prst na usta i pokazao prema šatoru, naznačujući da bi trebao spustiti glas, jer je monsinjor unutra. Bogalj je prišao bliže, i nagnuo se naprijed kao da će tiše ponoviti svoju zamolbu, no umjesto toga, odozdo mu je sunula ruka i odaslala zakrivljenu oštricu noža gore, među rebra i u srce.
Muškarac se stropoštao na bok, obujmivši se kao da ga je netko udario, a bogalj je rastvorio preklope na ulazu u šator. Unutra ga je zaslijepila tama, pa su ga na trenutak paralizirali zbunjenost i strah, jer je shvaćao kako pojma nema gdje treba udariti. Ali nepogrešivo poznato kreštanje mon-sinjorova glasa doprlo je s jedne strane.
"Tko je to? Valentino, jesi li to ti?" upitao je.
"Jesam", odgovorio je on, pokušavajući prema sjećanju oponašati glas svećenika kojega je smatrao budalom. "Gdje ste? Ovdje unutra ništa ne vidim."
"Tu sam", rekao je monsinjor, petljajući u potrazi za kutijom šibica kako bi pripalio svjetiljku uz svoj krevet.
Pod bljeskom šibice, buduća je žrtva podigla pogled i ugledala unakaženo lice koje mu se učinilo poznato, ali zaboravljeno. Dvojica su se muškaraca na trenutak gledala u oči, a onda je monsinjor uočio nož s kojega je jasno kapala krv. Monsinjor je skočio iz kreveta, zgrabio jastuk i ustuknuo u nadi da će njime odbiti ubode noža.
On je otkrio kako su mu se oči sad priviknule na vlažnu tamu šatora, pa je snažnije stisnuo nož u ruci. "Sjećaš li se Sibile?" pitao je.
"Srbile?"
"One koju si mučio i spalio, sjećaš li se?"
"Kako bih se sjećao?"
"Oh, da, naposljetku, bilo ih je tako mnogo." Krenuo je naprijed sa svojim nožem, sve dok nije gotovo stigao do svoje žrtve. Monsinjor je smjesta spoznao beskrajan užas smrti koja se bliži, pa zakolutao očima dok je odvraćao glavu, zacvilio i naprijed gurnuo jastuk kako bi se obranio. Osjetio je kako mu se grče crijeva, a mjehur slabi.
Ali bogalj je, u opipljivom blaženstvu mržnje koja ga je obuzela i u pravdi osvete, zaboravio na svoju nesposobnost. Krenuo je srnuti naprijed, i pao.
Monsinjor je odbacio jastuk i izjurio iz šatora. "Ubojica, ubojica", vikao je. U šatoru, bogalj se podigao na koljena, a nove su suze navrle iz neizmjerne uvale tuge koja je počela kao gađenje nad vlastitom šepavošću, nastavila se kao krivnja grešnog užasa i sad završavala kao beznadan neuspjeh. Dok su križari utrčavali u šator, on je podigao pogled prema nebu koje bi, negdje u svom smirenom zagrljaju moglo sadržavati Sibilu, pa samome sebi prerezao grlo.

58.

U kojemu Dionisio ljudski griješi


Don Emmanuela su pronašli u njegovoj kući, kako potpuno gol pjeva prekrasnu irsku melodiju meksičkom muzikologu koji je, nakon što se već opekao, sad bio sumnjičav prema podrijetlu Don Emmanuelovih glazbenih priloga. "Zapisat ću naziv", rekao je Don Emmanuel, "pa možeš i sam provjeriti. Zove se 'London Derriere', znaš?"
"Ali London je u Engleskoj, pa kako onda ta melodija može biti irska? A osim toga, znam da je 'derriere' na francuskom 'stražnjica'."
"Na engleskom to znači 'Irac'", ustvrdio je Don Emmanuel, glumeći nestrpljenje i uvrijeđenost. "London je pun Iraca. Zapravo, gotovo su ga u potpunosti sagradili Irci, a svi Englezi imaju irske krvi. Nema tu ničeg sumnjivog."
"Nemoj mu vjerovati", savjetovao mu je Misael. "Kad su u pitanju lažna obećanja, gori je od pijanca." Okrenuo se kako bi se obratio Don Emmanuelu, te pokazao prema ostalima koji su došli s njim. "Trebamo vaš savjet."
Don Emmanuel se nacerio od uha do uha, počešao najprije svoju riđu bradu, a potom i stidne dijelove, pa rekao: "Dat ću vam svaki savjet na svijetu, samo ako mi možete reći zašto su brabonjci koje mi Srećka iskopa iz pupka uvijek sastavljeni od plavih pahuljica, kad nemam odjeću takve boje."
"To je baš čudno," rekao je Misael, "jer istina je da sam i ja otkrio istu stvar. Možda je to iz istog razloga iz kojega sva rigotina sadrži kožice rajčica, pa makar ih čovjek uopće nije jeo."
Don Emmanuel podigao je prst u zrak s izrazom prosvjetljenja na licu. "Zaista, vrlo si mudar, jer to mora biti to. A sad, kakav vam savjet treba?"
"Voljeli bismo da nam preporučite nekoliko neugodnosti koje bismo mogli prirediti križarima," rekla je Remedios, "dok ne smislimo strategiju."
"Najbolji način da se razdraže oni kojima je grozno jest taj da se sami dobro zabavljate", rekao je Don Emmanuel. "Dobra zabava je ionako uvijek najbolji način da se uzrujaju svećenici. To njih užasava, osim ako nisu otac Garcija ili Don Salvador. Trebali bismo održati fiestu, i to je moj prvi savjet. Moj drugi savjet je da bismo se možda trebali poslužiti istom taktikom koju smo primijenili i s vojskom u Chiriguani. Hectoro i Pedro trebali bi svake noći izlaziti i ubijati stražare."
Hectoro i Pedro izmijenili su zastrašene poglede, a Pedro se nervozno nakašljao u dlan. "Oprostite mi, companeros, ali ni jedan od nas ne zna plivati, pa bismo se utopili u jarku. Da vam kažem istinu, voda je jedino čega se bojim. Inače bih otišao i sve ih pobio."
"I ja također", rekao je Hectoro. "Moja baka bila je mudra žena i rekla je, 'čuvaj se smrti od vode'."
"U tom slučaju, moramo ih držati na rubu živaca, pričepljene time što ćemo nasumce pucati na svakoga tko postane jasna meta. Jednom na sat, možda jednom svaka dva sata, netko od vas mora otići gore na zid i opaliti. Budemo li to činili češće, naviknut će se, pa ih to više neće činiti nesretnima."
" Ay, ay", uzdahnula je Remedios, "kakva šteta što je Federico mrtav. On je mogao skinuti planinskog rendžera s nemoguće udaljenosti."
"Pedro je najbolji strijelac", rekao je Misael.
"Ja bih bio najbolji strijelac kad se ne bih služio isključivo revolverom", rekao je Hectoro, sav naježen od povrijeđenog muškog ponosa.
"Ti si najbolji strijelac s pištoljem", diplomatski je rekao Pedro. "Svi to znaju i često sam čuo da se o tome govori."
"Imam još planova", rekao je Don Emmanuel. "Svi ste zaboravili na Dionisija. Jedan od vas mora ga dovesti, a ostali moraju skupiti sve jaguare u gradu."
I tako je uslijedila epizoda veselog džumbusa, dok su nevoljke i samosvojne mačke dugim motkama gurali s krovova, izbacivali iz visaljki njihovih vlasnika, budili iz sna pljes-kanjem pokraj ušiju, grabili i odvodili od zdjela s čokoladom i džemom od guave, otimali ih zaštitnički nastrojenoj djeci i odraslima koji su ih voljeli, pa hrpimice otjerali na trg, kako bi im se Dionisio obratio. Većina pohotnih, divovskih stvorenja legla je zajedno u zamršene gomile blistavog crnog krzna i smjesta zaspala. Druge su hodale amo-tamo, kao u kavezu, a ostale pak sjedile, trzajući repovima i razjapljujući gubice u golemim zijevovima koji su pogledu izlagali njihove ružičaste desni i sabljaste zube.
Dionisio je stigao iz knjižare, sa svoja dva crna jaguara, svjestan da će njegov legendarni telepatski odnos sa životinjama prvi put biti iskušan u javnosti. Pojavila se praktički cijela gradska populacija kako bi vidjela što će on reći mačkama; neki su govorili: "Obratit će im se na kastiljskom, samo će značenje biti na mačjem jeziku", a drugi su govorili: "Obratit će im se na jeziku koji je svima nama nepoznat".
Prigoda je zapravo razočarala sve one koji su očekivali veličanstven i natprirodan spektakl. Dionisio je stajao na istom mjestu s kojega su otac Garcia i Lažni svećenik, Don Salvador, običavali propovijedati svoje evanđelje plođenja i obnove. Zatvorio je oči i udubio se u jaguarski mentalitet, sve dok nije uspio sebe zamisliti kako prelazi otvoren prostor, a koža ga je svrbjela od buha. Iznenada je znao kako je to jednom šapom pričepiti kornjaču i izgristi kružnu rupu na mjestu gdje se prednja ploča sastaje sa stražnjom, tako da drugom šapom može izgrepsti meso. Fokus njegova unutrašnjeg oka izmijenio se, tako da nije bio jedinstvena točka čovjeka, nego vodoravan prorez grabežljivca. Naglo je spoznao oštar ubod ljuski pasanca koji vrši nuždu, a vlastite misli pretvorile su mu se iz rječitih kula u zraku u grleno gunđanje i blistave, neposredne nagone. Na jeziku su mu izrasle oštre i unatrag usmjerene papile, a zubi su mu upoznali radost drobljenja u jednom zalogaju gornjeg dijela lubanje pekarija, tako da je pohlepno mogao uživati u njegovu mozgu. Stajao je, hipnotizirajući majmuna kričavca svojim zlatnim očima, sve dok on nije mogao suspregnuti potrebu da, s grane na granu, siđe dolje. Osjetio je navalu gnjeva i neprijateljstva kad je medu bogatim, vlažnim i smrdljivim mirisima tla džungle otkrio miris suparničkog mužjaka.
Onaj dio Dionisija koji je još uvijek bio pri sebi podsjetio ga je da se još dalje udubi u misli mačaka iz Cochadebaja. Postao je lijen i trpeljiv, zaigran i pun naklonosti. Usta su mu se ispunila slinom na pomisao o čokoladi, a meso mu je bilo načinjeno od tvari neranjive na metke i ljudske klopke, jer tako se moraju razviti sve životinje ako žele doživjeti svršetak svog vremena na zemlji.
"Mačke ne slušaju", ukazao je stari Gomez, pokazujući kako okupljeni jaguari ustraju u svojim navikama, zaigrano se tuku, spavaju ili oštro pilje u prazno.
"Ne budi glup," prekorio ga je Pedro, koji je stajao uz njega, "mačke uvijek obraćaju pozornost. To svi znaju. Nastrane su i vole se igrati varanja."
Dionisio je iznenada osjetio kako je uključen u svijet mačaka i njegova je duša nestala u skladu u kojem je vidio baš ono što treba učiniti, znajući da će to i mačke također uočiti. Otvorio je oči i rekao: "Vamos."
Vitke i goleme, moćne životinje ustale su i protegnule se, prednjim šapama grebući prašinu pred sobom i rastežući mišiće. S očekivanjem su pogledale Dionisija, pa se okrenule kako bi ga slijedile prema pokretnom mostu. Kad je most bio spušten, njegova su mu dva jaguara protrljala njuške o struk, kako bi ga označile kao svojega, što su činile svakoga dana, pa se on sa svojom mačjom vojskom zaputio izazvati križare.
"Dionisio, molim te, nemoj ići." Bila je to Leticia Aragon, očiju koje su danas bile boje lapis-lazulija uprtih u strahovitu mogućnost. Kosa joj se doimala kao da je načinjena od crnih paukovih mreža koje su joj padale oko lica. "Zar želiš da Parlanchina ostane bez oca? I da njezino dijete nema djeda?" Pokazala je čvrstu izbočinu svoje trudnoće.
Dionisio joj je položio ruku na vrat i blago se nasmiješio. "Leticia, ti bi trebala biti pametnija."
"Ima muda", rekao je Hectoro, dok je Dionisio napuštao grad usred mora mačaka koje su se sad širile kako bi krenule naprijed poput staromodne formacije pješaštva. "Pojma nisam imao da ih imamo tako mnogo", rekao je Pedro.
"Obožavam gledati kako mašu repom dok hodaju", rekla je Remedios.
Križari su gledali duž doline i otkrili bljesak pokreta. Izgledalo je kao daje cijela dolina polje crnog ječma, s osamljenim koscem koji hoda posred njega. "Što se događa?" pitao je monsinjor Rechin Anquilar, prilazeći crti bojišnice, nakon što je primijetio užurbanu aktivnost kojom su njegovi ljudi, naoružani, hrlili naprijed. Rukom je zasjenio oči zbog planinske svjetlosti i uzviknuo: "Đavo je krenuo. Na nas napadaju životinjski suučesnici pakla."
Činilo se da nikakve neumorne paljbe i rafali ne mogu zaustaviti neumitan napredak. Činilo se da nitko ne može ustrijeliti golemog muškarca koji je koračao naprijed, usklađen s crnim zvijerima. Kad se družina mačaka približila na stotinu metara, kad su se prikradale na trbusima, kako su im govorili njihovi nagoni, kad se napad činio neizbježnim i previše užasnim da bi se o njemu razmišljalo, križari i svećenici odbacili su svoje oružje i potrčali.
Dionisio je u vlastitim mišićima osjetio iskonski mačji poriv da krene u lov i skoči, da zagrize i razdere, da muči i pokori. Ali zaustavio je crtu napredovanja i dozvao životinje iza sebe.
"Zašto si stao?" pitao je general Fuerte koji je promatrao prizor kroz vojnički dalekozor koji je sad rabio samo za ornitologiju. "Mogao si ih posve poraziti."
Sjedili su u Dionisijevoj kući i pili kavu. Dvije su mačke čvrsto spavale na sagu, nogu podignutih uvis, a njihov slatki miris na jagode i sijeno preplavio je kuću. "Već su bili poraženi", rekao je Dionisio. "Nije bilo potrebe za krvoprolićem. Večeras ćemo imati veliku fiestu."
A tako je i bilo. Gradski orkestar i zbor odsvirali su i otpjevali čitav svoj repertoar Don Emmanuelovih prostih pjesmica i to pet puta zaredom. Koncert su nastavili plesnom glazbom, vallenatom, bambucom i salsom. Svirali su argentinski tango, kao i nevjerojatno pompoznu i podugačku nacionalnu himnu, uz koju su zavijali stihove koje je veselo i prostački prepravio Don Emmanuel. Profesor Luis spojio je gramofon s vjetrenjačom, pa su svi zajedno plakali nad sentimentalnim peruanskim pjesmama o napuštanju, preranoj smrti i siromaštvu. Dona Constanza nepristojno se naroljala, pa su je Gonzago i Tomas morali odnijeti kući. Remedios i Gloria sjedile su na trgu i prisjećale se svojih gerilskih dana. Lažni svećenik, Don Salvador, pao je u kupleraju i ozlijedio cjevanice.
Otac Garcia otišao je na zid kako bi udahnuo svježeg zraka koji bi mogao suzbiti rastuću mučninu od pisca u njegovoj utrobi, pa zatekao Condea Pompeya Xaviera de Estremaduru kako sam sjedi na zidu. "Što radiš, cabron?" pitao ga je.
"Prokleti Englezi su se vratili", rekao je Conde, drhtavim prstom pokazujući duž doline. Otac Garcia s mukom je izoštrio pogled i slijedio raspon Condeova pokreta. Ugledao je vatreni prsten u kretanju. "Slušajte", rekao je Conde, a otac Garcia čuo je limeni cilik udaljenog zvona. Kad se vjetar okrenuo, čuo je monotone zapjeve svećenika i namirisao sladak zadah tamjana. "To je nešto na latinskom", rekao je Garcia, a njegove su zečje obrve drhtale od razmišljanja. "Što to rade?"
"To biste vi trebali znati," odvratio je Conde, "vi ste svećenik. Ovo sam jednom vidio u Valenciji, za vrijeme pošasti incubusa koji su noću zlostavljali žene. Izvode istjerivanje vraga."
"Ali na kome? To nema smisla."
No ujutro je, kad se grad kasno probudio iz svog veselja s kolektivnim mamurlukom koji su kanili prognati daljnjim ljekovitim količinama alkohola, nad mjestom počivalo sablasno ozračje odsutnosti. Ljudi su tumarali ulicama i tražili to stoje nedostajalo, iako nisu znali što zapravo traže. Njihova je nedoumica nestala, ali očaj i zbunjenost podigli su im se u dušama kad su naglo spoznali da su sve mačke nestale.