Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe

First topic message reminder :



U završnoj knjizi kronika o čudesnom gradu u Andama, Cochadebaju i njegovim još neobičnijim stanovnicima Louis de Bernieres vratit će se svim onim sada već dobro znanim likovima iz prethodnih knjiga. Don Emmanuel, Dionisio Vivo i ostali morat će se još jednom suočiti s kušnjom u obliku bremenitog nasljeđa lika i djela kardinala Guzmana. Progonjen osobnim demonima Guzman će možda pomalo naivno i nehotice pokrenuti lavinu događaja koja će kulminirati križarskim pohodom Nove Inkvizicije. Zemlju koju je već poharala vojska i kokainska mafija, sada će dohvatiti pošast vjerskog fanatizma. Pod krinkom vjere počet će novi niz besmislenih brutalnosti; spirala nasilja opisat će novi krug pakla. No usred tog kaosa i dalje se događaju čudesno lijepe stvari. Nove ljubavi će propupati, stare rane zacijeliti, a neke će duše ponovno biti rođene. Stanovnici Cochadebaja svoju će slobodu morati obraniti onako kako to ljudi rade vjekovima – s oružjem u ruci i srcem u grudima.

59.

Don Salvador, Lažni svećenik, otkriva tajnu


Otac Garcia, koji je - kao i uvijek - levitirao u trenucima mističnog prosvjetljenja ili naglašene svadljivosti, ovako je objasnio nestanak mačaka.
"Prijatelji moji, istina je to kako nam je rečeno da se bogovi i sveci neće boriti u ovom ratu, jer ih on zbunjuje, a ipak, također je istina i to da su svećenici prognali naše odane i povjerljive mačke, kao što sam vlastitim očima vidio dok sam bio pijan, ali ipak još razborit, o čemu može posvjedočiti Conde Pompeyo Xavier de Estremadura. Kako to objasniti? Jesu li sveci lagali Parlanchini koja je njihovu poruku predala Aureliju da je on prenese nama? Je li to bio demon prerušen u Parlanchinu?
Ne, nije bio. Jer istina je da se bogovi i sveci nisu umiješali. Tko se onda umiješao? Volio bih da se prisjetite moga nauka, koji se sinoć empirijski pokazao točnim. Jer ja sam vam u više navrata rekao da je ovaj svijet zao zato što je zao bog koji ga je stvorio, što znači da je Bog zapravo zaista Vrag. Jedini Bog, koji je stvorio duh, nije isti Bog koji je stvorio tvar, kao što sam vam mnogo puta jasno objasnio. Iz toga slijedi da su svećenici koji su se ulogorili na kraju doline nevoljki suučesnici Sotonini, jer vjeruju da slijede Stvoritelja Duha, dok zapravo slijede Stvoritelja Svijeta koji im je dao mnoge loše zapovijedi i zle naputke. Unio je zlo u njihova srca, rekavši im da je to dobro. Gdje je nekoć bila sućut, posijao je okrutnost. Gdje su bili veselje, slavlje i radosno kopuliranje, posijao je sumornost, neodobravanje i frigidnost, jer je na taj način htio naškoditi ljubavi i oštetiti sreću. Svoje je svećenike odjenuo u crno, jer to je boja žalosti, a duše im je zaogrnuo u kamenje, tako da je led fanatizma zamrznuo svjetlost razbora i uznositu mudrost pretpostavki. Na taj je način skromnost sumnje zamijenio željezni kavez izvjesnosti.
Objašnjenje je jednostavno, prijatelji moji. Sveci su se odbili boriti, a Stvoritelj Duha nikad se ne bori, jer on iskazuje svoju ljubav, nikad svoju moć. Ali Stvoritelj Svijeta nije se odbio boriti, i iz toga slijedi da smo mačke izgubili zbog slavlja Đavlova.
Ali svima sam vam već prije rekao da je Stvoritelj Duha kao dobro odredio da u sebi začnemo novo stvaranje, pa se ne smijemo obeshrabriti. Ne možemo svoj Novi Svijet izgubiti sad, kad je tek počeo, i zato moramo odvažno nastaviti, u vjeri da će ono što je izgubljeno, biti vraćeno kroz našu hrabrost i poduzetnost. Jer vi znate da naše mačke nikad nisu bile istinske mačke od krvi i mesa. Bile su to mačke oblikovane od anđeoske tvari koja se ne sastoji od kostiju i krvi, nego je eterična tvar koja se zgusnula kako bi se mogla otjelotvoriti. To objašnjava njihovu ljubav prema čokoladi i slatkišima, kao i to da inače nisu morale jesti. Među nama su se pojavile tajanstveno, nepozvane, a sad su nestale, ali nećemo očajavati, niti se dati smesti. Deo gratias. Dominus vobiscum. Amen."
Hectoro je dojahao naprijed i obratio mu se, okom u oko, budući da je lebdio iznad tla. "Nadam se, cabron, da Stvoritelj Duha može obnoviti terase, jer oni otkidaju kamenje kako bi podigli barikade i žanju našu žetvu kako bi je sami pojeli."
Oca Garciju ta je informacija tako pogodila da se njegov trans naglo prekinuo, pa je pao na tlo i ozlijedio gležanj. "Stoput sam ti rekao da mi to ne radiš dok levitiram", prijekorno je rekao Hectoru. "To bi jednog dana moglo dovesti do ozbiljne nezgode."
To stoje Hectoro rekao bila je istina. Žetvu quinoe, grahorica i krumpira opljačkali su gladni križari. General Fuerte stajao je na zidu, vireći kroz svoj dalekozor, i slao informacije dalje, ljudima koji su bili s njim. Uskoro nije bilo dovoljno da samo njegove oči svjedoče o uništavanju andena koje su se postupno uzdizale visoko uz padine doline i koje su zadržavale plodno blato koje je tamo položeno tijekom izvornog iskapanja grada. Njegov dalekozor prelazio je iz ruke u ruku, a osjećaj gnjeva rastao je kako je postajalo jasno da križari ne samo da uzimaju hranu, već i prenose kamenje zidova dolje na dno doline, kako bi mogli podići improvizirana utvrđenja.
Lovac Pedro pojavio se s puškom. Val primjedbi i pretpostavki prošao je kroz ljude, jer Pedro je uvijek lovio prastarom mušketom koju je na okupu držala žica i za koju je streljivo bio prisiljen raditi sam, u jednako drevnom kalupu. Ali sad je držao Sergiovu pušku enfieldicu, istu onu koju je svom ocu nekoć ukrao Federico kad je pobjegao od kuće kako bi se osvetio vojsci. Bila je to legendarna puška, jer njome je Federico poubijao mnoge planinske rendžere koji su tražili gerilce u planinama, te se govorilo da svakoga tko je uzme u ruke navodi Federicov duh, pa zato ne može promašiti. Domet joj je bio veći nego u suvremenog oružja, duga ju je cijev činila preciznom, a teško streljivo ne samo da je probijalo meso, već je i drobilo kosti. Preostala je još samo jedna kutija metaka kalibra .303, a Pedro je odlučio da će svaki metak pogoditi cilj. Pružio se na zidu, podigao krilca ciljnika uvis i navinuo nazubljeni kotačić kako bi ih prilagodio. Odabrao je zdepastog muškarca koji je mirno stajao i upravljao prijenosom kamenja. Tišina je obuzela ljude dok su čekali prasak oružja. Pedro je naciljao udesno, kako bi ispravio zanašanje puške, pa opalio.
General Fuerte poslije se kleo kako je kroz dalekozor vidio da metak putuje u krivulji, podrhtava i nestaje usred muškarčevih leđa. Ono što je vidjela gomila bio je sitan lik koji je u daljini zabacio ruke uvis, zavrtio se u polukrugu i pao na nos. Vidjeli su kako ostatak križara užurbano juri u zaklon, pužući od jednoga do drugog neodgovarajućeg skloništa. Stanovnici Cochadebajo de los Gatos stisnuli su šake i pobjednički njima mahali: "Bravo, Pedro. Viva, viva Don Pedro."
Od tog trenutka nadalje, križari su pljačkali andene samo noću, kad im je dostajalo svjetlo mjeseca i zvijezda, a danju su se skrivali iza svojih zidova ili tumarali u potjeri za stadima ovaca i koza koje su naivno bile puštene u susjedne doline i quebrade. Budući da više nisu bili gladni, gorjeli su od razdraženosti što su odvojeni od grada, pa su čistili oružje i kovali planove. Jedne noći, po zapovijedi monsinjora Rechina Anquilara, čak su dogacali i u zemljovid svijeta koji su tako vjerno sagradili Dionisio Vivo i profesor Luis, pa u vodu potopili one dijelove koji nisu bili rimokatoličke vjere. Zemljovid se pretvorio u plitku mlaku jezerca, a samo su izolirane cvjetne zakrpe ležale na mjestima gdje su nekoć bili cijeli kontinenti; križari su već bili pojeli svu ribu iz jezerca i proždrli divlju perad, a kako su ovime izgubili mogućnost odvoda i njihov se tabor pretvorio u neugodnu močvaru.
"Volio bih vidjeti može li diplomacija uspjeti tamo gdje otpor nije," rekao je otac Garcia ratnom savjetu, "a isto misli i don Salvador. Naposljetku, ja sam bio zaređeni svećenik, a on izgleda kao da jest. Možda bi bilo vrijedno pokušati s pozivom na bratsku ljubav."
"Ti si lud", rekla je Remedios. "Čini se da ih je ovamo doveo upravo uspjeh tvojih ideja. Zar se ne sjećaš što je rekao bogalj?"
"Priznajem daje lud," složio se don Salvador, Lažni svećenik, "ali ja na raspolaganju imam tajno oružje koje bi moglo dodati snage mojim argumentima."
"Tajno oružje?"
"Da, zaista, tajno oružje." Kimnuo je glavom, tajanstveno se smiješeći.
"A kakvo je to tajno oružje, ako smijem pitati?"
Don Salvador slegnuo je svojim koščatim ramenima i načinio bespomoćnu kretnju objema rukama. "Ako vam kažem, neće biti tajno. Uostalom, ionako ga se stidim."
"Vi ste obojica idioti", ustvrdila je Remedios.
No pokretni je most svejedno bio spušten i dvojica su se muškaraca zaputila iz grada. Otac Garcia iz svoje je kutije iskopao ono što je još ostalo od njegove svećeničke halje, a don Salvador izrezao si je novi ovratnik od bijelog kartona. Prvi je sa sobom ponio krunicu, za slučaj da mora bježati, a potonji je nosio samo svoj iskrzani, voljeni primjerak Katulovih pjesama i epigrama. Hodali su ne razgovarajući, a žgoljava visina i izrazite crte don Salvadorova lica bile su u čudnovatoj suprotnosti sa slabom građom oca Garcije i njegovim zečjim licem.
"Došli smo pregovarati s čovjekom koji sebe naziva El Inocente", rekao je don Salvador grupi zlovoljnih i neobrijanih muškaraca koji su ustali kako bi ih presreli dok su prolazili prvu crtu improviziranog suhozida koji je služio kao zaštita od Pedrovih metaka. "Ako sam dobro razumio, on je vaš vođa."


Dvojicu su muškaraca odrješito pretražili, da vide imaju li oružje, pa ih natjerali da čekaju, pod stražom. "Nikad nisam vidio barbarskiju i nagliju gomilu ljudi", primijetio je don Salvador.
Vrlo brzo pojavio se monsinjor Rechin Anquilar. Iz veće je blizine kod višega od dvojice pregovarača primijetio nešto što mu se istodobno činilo i poznatim i uznemirujućim. Dok mu se sjećanje vrtložilo, on je prišao bliže i iznenada shvatio tko je visoki muškarac. Uši su mu se zacrvenjele od stida, a boja mu je navrla i u lice. Počeo je smišljati izlike i opravdanja za prekoračenje svojih ovlasti, a u mislima su ga tištali strašni izgledi za raspopljivanje i proces pred zakonom. "Vaša Uzoritosti?" rekao je s nevjericom u glasu.
Don Salvador se nasmiješio. "Zar nisam izrazito sličan svom bratu, kardinalu? Često su nas zamjenjivali."
Monsinjor Anquilar zapitao se ne poigrava li se netko s njim. "Vaša Uzoritosti, što vas dovodi u ove krajeve?"
"Ja sam Salvador Trujillo Guzman, kardinalov brat, kao što sam rekao, i imam vam nešto reći." Don Salvador je zastao i promislio o svojim riječima, dok je monsinjor i dalje bio zbunjen, a otac Garcia buljio u njega otvorenih usta. Tijekom cijelog njihova dugog prijateljstva, svih njihovih rasprava tijekom kojih su elaborirali svoje doktrine, don Salvador mu nikad nije otkrio da je njegov vlastiti brat poglavar nacionalne Crkve.
Don Salvador vrlo je izravno pogledao monsinjora u oči i odlučno rekao: "Moj brat je uvijek bio vrlo konzervativan čovjek, posebice u pitanjima vjere. Nikad nije mogao podnositi moju neozbiljnost. Ali usprkos svemu tome, uvijek sam znao da on ima više mana od mene. Mi smo obojica simulanti, samo je to u mom slučaju vrlo očito, a on to krije i sam pred sobom. Ja za život zarađujem kao lažni svećenik koji nikoga ne može zavarati, a on je živio kao zaređeni svećenik koji je dobro pazio kako da zavara prave ljude i uzdigne se do istaknutog položaja. Ipak, ja znam da moj brat ima dobro srce i siguran sam kako vas nikad ne bi ovlastio da u Božje, crkveno, ili njegovo osobno ime, činite divljaštva i zvjerstva.
Ne znam kakvu ste budućnost za sebe zamišljali poslije ovog pothvata, monsinjore. Meni se čini da čovjek poput vas nema druge budućnosti nego da bude ubijen ili nastavi gomilati jedan užas na drugi. Ne mogu vas zamisliti kako se povlačite u samostan nakon što ste okusili uzbuđujuće vino krvoprolića i vođstva, a vi? Postali ste cacique, caudillo—"
"Trebam li shvatiti da će vaš zaključak, kad jednom do njega dođete, biti da ćete, ne povučem li se, obavijestiti svog brata o mojim djelatnostima?" prekinuo gaje monsinjor čije su oči blistale od zlobe i neprijateljstva.
"Upravo je to ono što želim reći, monsinjore. A također od vas zahtijevam i da raspustite svoju vojsku pljačkaša i divljaka."
Rechin Anquilar stavio je ruke na leđa i poprimio uzvišeno držanje kojim je prkosio svojim strepnjama. Bilo je istina to da on nikad nije ni pomislio na to kako će se poslije križarskog pohoda vratiti svakodnevnom radnom životu; promišljanje o tome u njegovu je srcu izazvalo drhtaje strave i on je znao da će pojedinosti te epizode prije ili poslije izaći na vidjelo, da će se prije ili poslije prsti uperiti u njega. Prvi se put njegova vjera u vlastitu misiju pokolebala i mašta ga je zapekla izgledima da će se morati opravdavati.
"Meni ovlasti nije dao vaš brat, nego Bog. Moj cilj je jedino poštedjeti duše paklenih boli."
"Osobno Ga poznajete, zar ne?" pitao je Garcia. "I što se vas tiče hoću li ja završiti u paklu ili neću?"
"Postoji samo jedan zakon", poučno je rekao don Salvador: "Vivamus atque amemus."
'"Živimo i ljubimo'? Je li to iz četvrtog evanđelja?" upitao je monsinjor, koji ni pod kojim okolnostima nije bio u stanju izbjeći napasti točnog određivanja podrijetla navoda.
"Iz Evanđelja po Katulu", rekao je don Salvador.
Činilo se da je monsinjoru odlutala pozornost. Na trenutak je razmišljao. Prisjetio se imena dvojice herezijarha iz Cochadebajo de los Gatos, a koja je pročitao u podnesku Ureda za vjeru, te istodobno smislio način na koji će izbjeći da pripovijest o njegovim pothvatima ikad dopre do kardinalovih ušiju. Podigao je glas i obratio se križarima koji su se skupili oko njih.
"Ovaj je muškarac", rekao je, pokazujući, "Salvador. A ovaj je muškarac navodni 'otac' Garcia. Oni su krivovjernici i vođe krivovjernika. Ubijte ih obojicu, da više ne zagađuju ovo mjesto."

60.

Sveti Dominik spašava oca Garciju


Otac Garcia spustio je pogled prema odrubljenoj glavi svog sudruga koja je u profilu ležala u blatu, te prema tijelu koje se sad doimalo kao da nema identiteta, kao da je dio krojačke lutke. Podigao je pogled i vidio muškarca s mačetom kako se kreće prema njemu. Obratio se izravno monsinjoru Rechinu Anquilaru. "Prije nego što umrem, volio bih izmoliti krunicu. Kao kršćanin, ne možete mi odbiti molbu."
"Trebala bi vam važnija biti ispovijed", rekao je Anquilar, "ali izmolite krunicu ako vas to veseli. Neće biti nikakve štete ako Vrag bude morao malo počekati."
Otac Garcia se prekrižio i izgovorio Apostolsko vjerovanje. Pomaknuo je prste prema prvom zrnu i, samome sebi usprkos, primijetio kako mu prsti tako drhte da mu je zrno ispalo iz njih. Izgovorio je Očenaš i krenuo na sljedeće zrno. Koljena su mu se počela tresti, ali je izrekao tri Zdravomarije i Slava Ocu, poniknuvši glavom na svaki spomen Isusa. I tako su mu se prsti pomicali naprijed, a on je, drhtava glasa, kontemplirao prvo radosno otajstvo, ono Objavljenja. Izgovorio je Očenaš, deset Zdravomarija i Slava Ocu. Trunčicu se smirio, pa prešao na drugo radosno otajstvo, Posjećenje. Ponovio je formulu od deset Zdravomarija i jedne Slava Ocu, pa prešao na otajstvo Rođenja. Neumorno je njegov glas zapijevao Zdravomarije i Slava Ocu za otajstva Predstavljanja i Otkrivenja u hramu.
Plan oca Garcije bio je da tijekom kontempliranja otajstava krunice padne u trans koji će mu omogućiti levitaciju. Nikad nije levitirao na velikim visinama i velikom brzinom, ali bio je uvjeren da se to može postići pukim pojačavanjem stupnja koncentracije. No sad je otkrio kako mu izgledi da će uskoro i krvavo umrijeti paraliziraju dušu. Činilo mu se da mu radi samo prednja strana mozga, a sve ostalo sastojalo se od nerazaznatljive želatine straha koja je bila jedino u stanju ponavljati: "Umrijet ću" i koja je utapala umirujuću jednoličnost njegovih molitvi.
Usporio je glas i pokušao kroz Zalobna otajstva proći puževom brzinom. Osvrnuo se i pogledao križare koji su izmjenjivali poglede pune dosade, gledali na satove i prevrtali po rukama drške svojih mačeta. Pokušao ih je isključiti iz svojih misli i usredotočiti se na Agoniju u vrtu, Bičevanje, Krunu od trnja i Nošenje križa. Došao je do Raspeća sa stopalima još uvijek čvrsto na tlu, te s osjećajem posvemašnjeg očaja ukopanim u srcu.
Čak i predanoj Irkinji koja vergla krunicu brzinom ekspresnog vlaka treba uistinu dugo vremena da u jednoj sesiji prijeđe cijeli ružarij. Čak bi i takva dama rijetko pokušala s više od pet dekada odjednom, a Garcia je sad počinjao jedanaestu od petnaest. Garcijinom brzinom bili bi potrebni mnogi sati da se dođe do kraja, pa se u sebi na brzinu pomolio svetom Dominiku koji je odredio da se za svako otajstvo mora izmoliti deset Zdravomarija i jedna Slava Ocu. Još je više usporio ritam, te poprimio pjevuckav prizvuk glasa za koji je iz iskustva znao da može uspavati pastvu.
I tako je mljeo i mljeo kroz slavna otajstva. Uskrsnuće, Uzašašće, Silazak Duha Svetoga. Konačno je, s nogama još uvijek na čvrstom tlu i grla suha od panike i ponavljanja, stigao do Krunidbe i upustio se u završnu litaniju. Zahvalio je svetom Dominiku što je usložio tako mnogo počasnih pridjeva Djevici, te zato što je odredio da se poslije svakoga mora reći "Moli za nas". Stigao je do kraja krunice nakon pet i pol sati, pa, osjećajući težinu pomirenja sa sudbinom, podigao pogled.
Svi su križari tumarali uokolo, brbljali i šalili se jedni s drugima. Krvnika s mačetom nije bilo nigdje na vidiku, a monsinjor Anquilar raspravljao je o nečemu s ocem Valentinom. Činilo se da je uspio ohladiti krvožednost svojih progonitelja uz pomoć nevjerojatne dužine svojeg recitiranja. Zgrabivši prigodu, ponovno je započeo s Apostolskim vjerovanjem, te se postrance povukao iza jednoga od šatora. Odanle je pojurio do dijela zida, izgovarajući Očenaš. Žustro se zaputio prema gradu, još uvijek recitirajući, i bio na pola puta do njega kad je susreo Dionisija Viva, posve promočenoga, kako grabi prema taboru križara.
"Došao sam te spasiti", rekao je Dionisio. "Nadao sam se da me se neće usuditi ni dirnuti, s obzirom na onu priču da svatko tko me napadne pretrpi iste rane na svom tijelu."
"Moli za nas grešnike, sada i u času smrti naše", rekao je otac Garcia, koji odsad nadalje više nikad neće biti u stanju izbiti krunicu iz svoje glave i govora. "Hvala ti, Dionisio, blažen ti medu ženama. Znaš da su sve priče o tebi istinite, kako na nebu, tako i na zemlji. Ti bi one gadove mogao posve sam poraziti, Bog s tobom, Kraljica je začela bez izvornoga grijeha, pa zašto onda to i ne učiniš? Pretpostavljam da si se smočio plivajući preko jarka. Jesi li vidio da su ubili don Salvadora? Nikad to neću zaboraviti, Majko Neoskvrnjena, to je bilo nešto najgore što sam u životu vidio, Zdravo, Kraljice sveta."
"Dođi brzo, Garcia, primijetili su. Morat ćemo trčati."
Dvojica muškaraca zajedno su pojurila prema pokretnom mostu koji je bio spušten čim je Dionisio nagonski s bedema skočio u jarak. Metak je prozviždao pokraj Garcijine glave dok se on zadihano bacao na kamenje kojima je bila popločena ulica, a pokretni je most podignut. Sve što je vidio pred očima bio je iskrzani vrh prstiju stare vojničke čizme. Podigao je oči i ugledao Remedios, koja je stajala iznad njega, s rukama na bokovima, prezirno gledajući dolje prema njemu. "Idiote", rekla je.
"Remedios," dahnuo je on, "blažen plod utrobe tvoje, Isus." Kimnuo je, kao što će odsad uvijek činiti na spomen tog Imena, te bolno bubnuo čelom o kamenje. "Sad i u času smrti naše", rekao je i onesvijestio se s potresom mozga.

61.

Rasprava u kupleraju


Riječi oca Garcije duboko su se dojmile Dionisija. On je bio na glasu zbog čudesne neranjivosti i iznimnih moći, imao je naslov Iskupitelja, bio plodan otac, a sve ga je to zaogrnulo jasno vidljivom aurom natprirodne nepobjedivosti. Činjenica da je njegov vlastiti otac bio šef Združenog stožera, te da su čak i ministri velikom brzinom odgovarali na njegove dopise, činilo se, također ga je smještala negdje u samo središte te goleme civilne moći koja je obgrlila zemlju svojim sjenovitim zagrljajem. Za većinu je ljudi država bila nešto čemu su znali da pripadaju, no što nikad nije imalo utjecaja na život koji su vodili daleko na krajnjim granicama ili duboko u unutrašnjosti. Nisu se pojavljivali poreznici, inspektori zdravstva i zaštite na radu, nisu pregledavali sanitarne čvorove u blatnim kolibama; postojali su samo mjesni suci, zagonetna i nepredvidiva policija, a možda i po jedan neugodan susret s vojskom svakih deset godina. Država je jednostavno bila golem stroj koji je grmio s velike udaljenosti i čovjek je s njime bio povezan jedino vlastitom sposobnošću da se sjeti boja nacionalne zastave.
Ali Dionisijeva je prisutnost dovela tu državu u središte pogleda i on je osjećao kako je nepojavljivanje vojske, usprkos njegovu apelu vladi, osobna uvreda koja ga također omalovažava u očima njegovih sugrađana. To je na njegovim plećima udvojilo teret toga što je bio Iskupitelj, sposoban ubiti čovjeka pukim dodirom ruke. Srozao se u ponor sumnje i fatalizma, iz kojega će, znao je, u jednu ruku biti prisiljen izaći sam kako bi porazio križare, a u drugu ruku znao je da bi pritom mogao sramno izgubiti i poginuti. Činilo se da je tako davno bilo to kad je, pretvoren u boga svojom ljubavlju prema Aniki i smućen time što ju je izgubio, jednog jutra izašao i ubio njezina ubojicu jednostavno ga dodirnuvši iznad srca. "Postajem običan čovjek", ponavljao je samome sebi, iako mu je bilo rečeno da je, kad je s mačkama izašao sukobiti se s 'Englezima', bio viđen kako raste dvostruko više od svoje uobičajene visine.
Teška je srca pošao na neprekidni ratni savjet u kupleraju. Kad je prošao kroz vrata, bordel je utihnuo. Kimnuo je onima čiji je pogled uhvatio, pa prišao stolu. "Došao sam vam reći", obavijestio ih je, "da ću izaći i sam se obračunati s njima."
"Bravo, Dionisio," rekla je Remedios kad je pljesak zamro, "nismo očekivali ništa manje. Svejedno, odlučili smo protiv toga."
"U tome ne bi bilo zadovoljstva", rekao je Hectoro. "Kad bi se radilo samo o tome da su nam izazvali probleme i iznervirali nas upropaštavanjem terasa, onda bismo možda rekli 'Zašto ne?', ali sad su ubili don Salvadora, koji je otišao na mirne pregovore, pa je cijela stvar postala osobna."
"Svatko od nas želi sudjelovati u njihovu istjerivanju", dodao je Misael, "i zatražiti od tebe da to učiniš značilo bi samima sebi uskratiti prigodu da budemo visoki i snažni. I ja sam muškarac, kao i svi ovdje."
"A ja mislim da si se zabunio", primijetila je Remedios, lakonski podigavši obrve.
"U tom slučaju", rekao je Dionisio koji se sad već počeo osjećati razočaranim, "bit ću vam na službi, prema potrebi", pa je sjeo do Josefove sjene koja se duboko zapiljila u čašu koju su, u spomen, uvijek smještali pred nju.
"E, sad, kakve smo planove uspjeli smisliti?" pitala je Remedios koja je preuzela ulogu vođe slučajnim procesom koji nije bio jasan nikome, ali se svejedno činio neizbježnim.
"Ja sam imao plan", rekao je profesor Luis, "da naše traktore maskiram u zmajeve koji rigaju vatru. Mislio sam da bismo ih noću mogli izvesti van, s upaljenim svjetlima, obojenima kao da su oči, i još sam mislio da bismo na ispuhe mogli staviti zviždaljke, tako da zvuče zastrašujuće. Ali nisam uspio smisliti bacač plamena s onim što imam na raspolaganju, niti sam u stanju smisliti nekakav način da se vozače zaštiti od metaka."
"Ja sam imao plan", rekao je Hectoro, "da im pošaljemo malo Doloresine Piletine pravog muškarca. Palo mi je na pamet da je skuhamo u golemom kotlu i pošaljemo kao mirovnu ponudu. Ima zakašnjelo djelovanje, kao što znate, pa sam mislio da bismo, dok oni trče uokolo, drže se za grla i plaču od boli, mogli izaći i napasti ih. Ali onda sam shvatio da oni to ne bi pojeli od straha pred trovanjem, pa sam se zapitao: '"Što ako ja odem i pojedem malo pred njima, da im pokažem kako je bezopasno?', ali tad sam shvatio da bi me smjesta ustrijelili, prije nego što bi pojeli piletinu. Prirodno, ja se ne bojim smrti, ali mi se učinilo da bih mogao biti potreban u borbi, pa sam odustao od tog plana."
"Moraš li ti dolaziti na ove sastanke jašući konja?" pitala je Hectora kurva Dolores, žustro uvlačeći svoju cigaru.
"Pojma nemaš kako glupo izgledaš sa sombrerom prilijepljenim za strop. A meni je već dosta da čistim govna za tvojim konjem." Pljunula je na pod, prezirno ignorirajući njegov zlokobni pogled.
"Ja sam imao plan da noću otmemo jednoga od njih. Nekoga tko zna njihove planove", rekao je Misael. "Ali onda sam pomislio, 'Što ako proguta planove i odbije ih posrati?' Pa sam onda pomislio, 'Trebali bismo mu zaprijetiti da ćemo mu razrezati crijeva i izvući planove', pa bi se on onda posrao i mi bismo se tako dokopali planova."
"S dužnim poštovanjem, cabron, to ti je jako glup plan", rekao je Pedro.
"Znam", odgovorio je Misael, osmjehujući se tako široko da mu je kamuflirani zlatni zub učinio osmijeh grotesknim. "Nadošao mi je u snu i to je jedini razlog zbog kojeg sam ga spomenuo."
"Meni se čini da moramo izaći i napasti ih", rekao je Hectoro.
"Tako mi Boga, volio bih im razrezati njihove engleske nosove", ubacio se Conde Pompeyo Xavier de Estremadura. "Izvest ću sve svoje vojnike pa ćemo ih izrezati svojim mačevima, probiti ih šiljcima, oslijepiti ih svojim helebardama i ostaviti im glave na vrhovima kopalja, da se vrane pogoste." Tresnuo je šakom o stol, tako da su se oni koji su za njim sjedili morali trznuti unatrag kako bi izbjegli curak prolivene tekućine.
"S dužnim poštovanjem, Conde, frontalni napad najvjerojatnije bi krvavo završio po nas, a njima ne bi ni najmanje naškodio", blago je rekao general Fuerte. "U takvim junaštvima nema dovitljivosti, kako bi rekao Misael."
"Mogli bismo to učiniti noću," primijetio je Hectoro, "ali tad bismo vjerojatno zabunom poubijali jedni druge. Ne da se ja bojim, ali ne bih volio ubiti svoje prijatelje, osim ako se ne radi o pitanju časti."
"Ja sam za napad iz pozadine", rekao je general. "Bio bi posve neočekivan i samim tim iznimno uspješan."
Društvo je ispustilo kolektivni uzdah očaja. "Generale," rekla je Remedios, "morali bismo sići na zaravan, a onda pronaći drugi put prema gore kako bismo im prišli s leđa. Moglo bi to trajati tjednima, a nitko od nas ne zna put. Mogli bismo se izgubiti i pomrijeti u divljini."
"Morali bismo se uspeti sve do parama prije nego što bismo opet mogli sići", rekao je Misael. "Jeste li ikad bili tamo gore?" General je odmahnuo glavom. "Tako je hladno da vam se muda uvuku natrag u tijelo, sve do grla, pa ne možete gutati. Prsti vam se pretvore u banane. Kosa vam se skori od leda. Vjetar puše sa svih strana odjednom i klizi vam u odjeću kao smrznuti prsti mrtve kurve. Kiša je oštrija od noža i reže duboko u dušu i tijelo. Katkad iznenada padne snijeg i čovjeka smjesta zakopa, a katkad vjetar pomete snijeg s vrhunaca, pa oslijepite. Katkad ionako oslijepite, od svjetla, a soroche se tako naglo obori na vas da vam strašna bolest obuzme mozak, i ostavi vas da teturate kao pijanac koji samo što nije umro od pisca, a oči vam hoće iskočiti iz glave. Ima trenutaka kad niotkud stižu nenadane magle, pa udišete vodu i ne možete vidjeti ni ruke pred sobom; sve što vidite su sjene mrtvih kako se nadvijaju nad vas i srljaju prema vama. Prošli smo kroz paramo kad smo dolazili ovamo i nitko se od nas više ne želi tamo vratiti."
Uslijedila je duža potištena šutnja dok su ljudi razmišljali o toj poznatoj priči o užasima parama. Dionisio se nagnuo naprijed. "A što ako netko zna lakši put? Aurelio poznaje ove planine kao nitko drugi. Ako ga zamolimo da nas povede, siguran sam da neće biti problema. Generalov je plan daleko najbolji."
"Trebali biste pronaći kompromis", rekao je Josef, progovorivši s mukom, prvi put nakon svoje smrti. "Neki bi trebali ostati i napasti dok drugi pristižu s leđa."
Svi su zaprepašteno gledali kako se polagani osmijeh širi sivim licem nepomične sablasti koja je postala sastavnim dijelom kupleraja, jednako kao i prazne boce i pljuvačnica na podu.
Remedios je podigla ruku kako bi progovorila. "Recimo, tek rasprave radi, da smo se odlučili za taj plan. Gotovo sve žene imaju djecu za koju se moraju brinuti, pa bi one trebale ostati i braniti grad. Većina je djece Dionisijeva, pa bi i on morao ostati. Vođa Dionisijevih žena je Fulgencia Astiz, pa bi i ona trebala ostati, da ih vodi. Ja ću poći s muškarcima, jer ako ostanem ovdje, posvadat ću se s Fulgencijom, a osim toga, moram spriječiti muškarce da putem učine nekakvu glupost. Ovdje bi također trebali ostati i španjolski vojnici koje je u život vratio Aurelio, jer duga smrt većinu je njih učinila previše glupima da bi duže vrijeme nešto radili, a i Conde bi ih trebao ostati ovdje voditi, jer je to njegovo pravo. Kad čuju puščanu paljbu i kroz generalov dalekozor vide da napadamo Engleze straga, trebaju izaći iz grada i također napasti."
"Nitko ne može izdržati bitku s dvije bojišnice", rekao je general. "Pogledajte primjere Napoleona i Hitlera."
"Bolivaru bi to uspjelo", rekao je profesor Luis.
"Vidiš li ti Bolivara tamo vani, s Englezima?" postavio je general retoričko pitanje, prezirno zamahnuvši rukom.
"Taj sjajni plan, sve je to divno i krasno," primijetio je Pedro, pijuckajući svoj aguardiente, "ali gdje je, dovraga, sve ovo vrijeme Aurelio?"

62.

Strateški manevri i ugodno iznenađenje


"Ako ih želite napasti s juga," rekao je Aurelio, "onda biste se morali spustiti dolje u džunglu, gdje bi vas kukci grizli i boli, napredovali biste sporo, a težina naprtnjača svela bi vas na znoj i kletve. Onda biste se morali popeti na visoko mjesto s kojega smo onda promatrali kako se poplava izlijeva na ravnicu. Od toga biste mjesta trebali ići istim putem kao i kad smo prvi put dolazili ovamo."
"Kroz paramo?" pitao je Misael, zadrhtavši od same pomisli, a Aurelio je potvrdno kimnuo.
Misael je zaštitnički pokrio svoje stidne dijelove. "Neka se ne smrznu", izjavio je.
"Neće morati", odgovorio je Aurelio. "Ako odaberete pristup sa sjevera, jednostavno se možete spustiti na zaravan, poći na sjever, tamo gdje se spušta sljedeća dolina i tuda se popeti. Padina je duga i blaga. Blizu vrha možete skrenuti na jug, u drugu dolinu u kojoj je velika bujica. To je još jedan dug, ali teži uspon. Onda na kraju možete prijeći preko grebena i bit ćete tamo." Pokazao je desni kraj doline. "Ja ću poći s vama i pokazati vam put."
Aurelio se pojavio neupadljivo i Dionisio ga je pronašao na trgu, kako smireno tučkom melje koku i limetu u svojoj tikvici. Doimao se vrlo iznenađenim kad je bio prekoren zbog svoje odsutnosti u vrijeme nevolje, pa je odgovorio: "Brao sam chicle i dimio gumovac. Vratio sam se samo zato da budem ovdje kad Leticia Aragon rodi Parlanchinu. Ostavio sam Carmen samu u džungli kad bih trebao saditi kukuruz."
I tako su Remedios i muškarci skupili sve zalihe koje će im biti potrebne za tu kratku i pobjedničku ekspediciju. Veliki je stroj profesora Luisa noću radio kako bi spustio pedeset mula, odabrano oružje sa streljivom, kao i same muškarce, ostavljajući u gradu samo žene, španjolske konkvistadore i Dionisija Viva. Oni su se nagnuli preko ponora da vide kako ekspedicija krivuda duž raskošne zaravni ispod njih. "Hvala Bogu da su muškarci otišli. Konačno ćemo imati malo mira", rekla je Consuelo, brišući sentimentalnu suzu pri pomisli na svu tu muževnost koja odlazi u bitku. Dona Constanza žustro je mahala sićušnom liku za koji je mislila da je Gonzago, a Gloria je mahala jednom isto tako malom, za kojega je vjerovala da je Tomas. Fulgencia Astiz slegnula je svojim zdepastim ramenima i popela se na zid u nadi da će na vidiku pronaći nekoga koga bi mogla ustrijeliti. Njezina santandereanska duša bridjela je od ratoborne morbidnosti njezina naroda, i dok je lijegala i namještala ciljnik, uzdahnula je od zadovoljstva istinske sreće. Dvoje djece koje je rodila Dionisiju posjela je pokraj sebe, tako da od starmale dobi mogu naučiti istinsku opijenost i značenje smrti. Španjolski su vojnici sjedili na plazi, dok im se Conde silovito obraćao u ime španjolskoga kralja, a njihovi su prazni umovi tumarali prema dalekim vojnim pohodima i gubili se negdje u doba osnutka grada Ipasuena.
Dolje na zaravni, muškarcima je već nedostajala praktična i umjerena klima Cochadebajo de los Gatos, no bili su zahvalni na tome što se nisu morali spuštati u džunglu. Svoje su mochile napunili avokadom, mangom i papajama, te zaklali dva bika. Još uvijek drhtavo meso razrezali su na komade koje su umotali u palmino lišće, pa svakome dodali po jedan, kao dodijeljenu porciju za ekspediciju. Oni koji su u takve stvari vjerovali pili su kipuću krv iz tikvica, nadajući se da će im to dati snagu. Pedro si je izlio krv na glavu i u nju, dok se sušila na suncu, utaknuo bijela pera, tim vanjskim znakom u sebi postajući sama bit ratnika.
Tražili su put kroz zelene gajeve banana i voćnjake guave, pokraj kanala za navodnjavanje koji su vrvjeli ribama i larvama komaraca, zaobilazili ribnjake i rižina polja, s njihovim visokim obalama i poplavnim vratašcima. Posvud su prvi put zaista vidjeli pobjedu vlastite ustrajnosti i rada nad kaotičnim i razornim prirodnim silama, a sve što su vidjeli ojačavalo je njihovu odlučnost da to obrane, pa makar i po cijenu vlastite smrti.
Do večeri su stigli na pola puta do vrha prve od dugih dolina i već su mogli iskusiti blaži zrak manje raskošne klime. Podigli su logor na ravnoj uzvisini, iz prošlosti se prisjećajući kako ulogoriti se na dnu doline znači zazivati namakanje u slučaju kiše. Stijene su bile umrljane crvenilom željeza, a visoko na obroncima doline bila su napuštena rudarska okna zlatoljubivih Inka i španjolskih osvajača. Ispod njih pružao se pogled na palme, a iznad njih ležale su oborene stijene i sočne bodljikave biljke nepoznate botaničkoj znanosti, čiji su svaki ružičasti cvijet, činilo se, pohodili svadljivi kolibrići koji su branili vlastito sitno kraljevstvo. Noću su spavali praćeni glazbom brzaca koji su jurili dolje, a bol u bedrima bacala je u zaborav nelagodu kamenih ležajeva.
Sljedeći ih je dan zatekao kako krivudaju dolinom bujica. Prozirna izmaglica vodene pjene visjela je u zraku, a na tom su se mjestu tvrda kopita njihovih mula klizala po mokrom kamenju koje je blistalo od ušiju gljiva i žutih lišajeva, od premaza zelenih algi i potpune crnine bazalta. Slijedili su drevnu stazu, uglačanu stopalima koja ovuda nisu kročila još od vremena Manco Capaca, pa su spuštali poglede prema grmljavini bijele poplave, zastrašeni pukom činjenicom da su mogli razumjeti zašto je jedna od mula, ukočena i hipnotizirana, ničim izazvana skočila u ponor. Strah su tjerali time što su šibali mule, uz pokliče, "Burro, burro" koji su se gubili u grmljavini vode, pa povikali s olakšanjem kad je došlo vrijeme da skrenu i uspnu se na greben koji će ih upraviti u smjeru za napad na osvajače koji su im opljačkali dolinu i narušili njihov trajni mir.
S velike visine na kojoj su se nalazili, mogli su pogledati dolje, prema gradu Cochadebajo de los Gatos. Njegovo drevno kamenje i nakrivljene kuće doimali su se tako sitnima, kao da ih je oblikovalo dijete, a još niže, logorske vatre križara s kojih su se izvijali tanki pramenovi dima bile su prava slika i prilika mira i nedužnosti.
"Nisam mogao ostati iza", rekao je Dionisio. "Tamo me praktički uopće ne trebaju, Fulgencia je sve organizirala kao da je Njemica."
"Sam si došao ovamo?" pitao je Misael, zapanjen i nesposoban povjerovati da je itko mogao taj put prijeći bez pomoći.
"Išao sam prečicom", odgovorio je Dionisio. "Popeo sam se na liticu sjeverno od grada i sišao niz onaj greben. Čudim se što me nitko od vas nije vidio, jer ja sam vas vidio vrlo jasno."
"Ali litica je isturena", uzviknuo je Misael i prekrižio se. "Samo bi se vrag mogao popeti uz nju."
Dionisio ga je dobronamjerno podbo u rebra. "U njoj postoji neka vrsta dimnjaka koja uspon čini sasvim jednostavnim, amigo. Ipak, razrezao sam si dlanove, kao što možeš vidjeti." Pružio je ruke koje su bile iskrižane poderotinama i rezovima, pa je Misael ispustio cvrkutav zvuk s jezikom uz nutarnju stranu obraza. "Ti si lud," izjavio je, "ali dobro došao u društvo."
Muškarci su se povukli iza vrha grebena, kako ne bi bili viđeni, a ostali su samo Pedro i Remedios, kako bi raspravili taktiku i zamišljeno piljili u mnoštvo ispod sebe. "Koliko ih je?" pitao je Pedro.
"Možda tisuću, možda dvije. Kako mogu procijeniti?"
Neobjašnjiva se intuicija promeškoljila u Remediosinim mislima i ona je podigla glavu. "Učinilo mi se da vidim kako se ondje nešto kreće", rekla je, pokazujući. Pedro je slijedio njezin pogled, pa je i on nešto primijetio. Nije vidio ništa određeno; ono što je primijetio bilo je više nalik na slutnju prikradanja, lukav pokret na rubu vidnog polja, koji bi nestajao čim bi čovjek pokušao izoštriti sliku. Remedios se učinilo da je vidjela veliki crni list kako joj maše dok klizi za stijenu. Dozvala je Dionisija naprijed i rekla mu da dođe pogledati. "Je li to ono što ja mislim da jest?"
On je stavio kažiprst jedne ruke uz svinuti palac i kažiprst druge, pa virnuo kroz mali otvor, onako kako su ga naučili tijekom vojnog roka, kad je bio uključen u uzaludne ekspedicije protiv ljudi kakva je bila Remedios, a koje su uvijek stizale nakon što bi gerilci već otišli. Vidio je vršak crnog repa kako se otmjeno njiše iznad gromade, pa nestaje s vidika. "To su mačke", oduševljeno je rekao. "Ne vole prelaziti otvorenim područjem, pa se kreću kao komandosi ili kao banditi."
"Ako ih možeš dovesti ovamo", rekla je, "onda neprijatelj više nije brojčano nadmoćan."
Dionisio je položio prste na sljepoočnice i ispustio nečujan zov iz dubine. U beskrajnoj praznini svoga uma čuo je odgovor, duboko grleno rezanje i kašalj.
Skačući preko gromada, ne misleći na strah od nezaklonjenih prostora, mačke su u baršunastoj rijeci poletjele preko padina brežuljaka, gotovo komične u svom bezglavom skakanju i nespretnom kaskanju, što je jedini korak u kojem mačka gubi svoju ljupkost i dostojanstvo.
Ušle su u logor, njuškajući u potrazi za svojim ljudima, gladne komadića slatkiša i kotrljale se na leđima u očekivanju grube igre koja kod muškaraca prolazi pod naklonost. Dva Dionisijeva mačka prišla su i sjela do njega, čisteći šape kao da se baš ništa nije dogodilo, praveći se ravnodušnima, kao da ga kažnjavaju zbog odsutnosti.
Otac Garcija ushićeno je levitirao prvi put nakon što je njegov prijatelj, don Salvador, bio brutalno i po kratkom postupku smaknut. "Vidite, vidite," vikao je sa svog položaja iznad planine, "bio sam u pravu; sveci nisu na suprotnoj strani! Jubilate! Majko Božja, moli za nas. Bio sam u pravu, bio sam u pravu! Središte Mudrosti, moli za nas, Uzroče Naše Radosti, moli za nas. Dobio sam opravdanje."
"Ili to, ili je egzorcizam bio nedopečen", primijetio je Hectoro.
"A koja je ono?" pitao je Dionisio, pokazujući prema pozamašnoj jaguarici s dobroćudnim izrazom, koja je oko vrata nosila golemu, raskošnu i napadnu ružičastu vrpcu uprljanu blatom, vrlo poderanu, ali očito svilenu. "Nju ne poznajem," rekao je, "a znam sve mačke u gradu."
"Koga briga?" rekla je Remedios i zajedljivo dodala: "Trebali bismo vrpcu dati Doni Constanzi, ona uživa u takvim frivolnostima."
Održali su posljednji ratni savjet, proveli noć na gorkoj zimi uzvisina, grijući se pohotnom toplinom mačaka i tješeći se njihovim slatkim mirisom na jagode i sijeno, uljuljkani u san njihovim zvučnim i raskošnim predenjem, konačno uvjereni kako nevidljivi svijet nije okrenuo lice od njih.
Svejedno, malo ih je bilo koji su spavali.

63.

Bogojavljenje Lažnog svećenika


Kako se bliže izgledi za bitku, čovjek prolazi kroz iskustvo divljeg uzbuđenja koje onesposobljuje razbor. Ali dok se dosađuje čekajući na nju, raspoloženje mu se mijenja. Uzbuđenje se preobražava u svojevrsnu zamišljenost koja je osamljenička, no koja zahtijeva umirujuću prisutnost drugih; ljudi tihim glasom nude jedni drugima cigarete, a kad se tapšu po leđima, osjećaju da bi dodir trebao potrajati. Neki pišu bilješke ili pjesme koje će na njima pronaći za slučaj da umru, do u pojedinosti nižući žaljenja i nikad priznate žudnje. Drugi troše vrijeme rastavljajući, čisteći i sastavljajući oružje koje je već u besprijekornu stanju. Iz jednog džepa u drugi prebacuju kutije sa streljivom, odvagujući najbolji način na koji će ih raspodijeliti zbog lakše dostupnosti. Drugi pak hodaju uokolo s rukama u džepovima, slabašno se osmjehujući, i to s istinskom naklonošću, čak i onima koji su im uvijek silno išli na živce. Svi gledaju na svijet s povećanom oštrinom, kao da prvi put vide kuglasti trbuh mrava ili porozno tkivo snijega.
Netom prije bitke, čovjeku potone utroba i teško mu je disati. Nalazi se u kraljevstvu potpunog straha, na mjestu na kojem prsti drhte tako jako da se ne može pripaliti cigareta i na kojem se mjehur hitno mora isprazniti svakih deset minuta. Svi se osvrću kako bi vidjeli mogu li pobjeći, znajući da je to nemoguće, jer svi drugi paze, a i zato što je, na kraju krajeva, čast naš jedini neotuđivi posjed. Neki se slome i plaču u dlanove.
Sve su te stupnjeve prošli tijekom duge noći oni koji su čekali na planini. Ali kad se logorom proširio glas da je vrijeme za pokret, dostignut je posljednji stupanj, na kojem se um prazni, čovjek reagira bez razmišljanja i u navali adrenalina postaje gotovo nalik na boga.
Kretali su se niz dugačak klanac, daleko od pogleda, jer je Remedios, poput mačaka, naučila vrijednost neravnog terena. S tog su se mjesta raširili među stijenama, pužući i prikradajući se, sve dok nisu pokrili cijelo sjeverno krilo križara, omogućujući sebi čiste vatrene linije protiv neprijatelja koji je očekivao napad sprijeda.
Metalno je odjeknuo plotun pucnjeva i Remedios je očajno zabacila ruke; složili su se da nitko neće pucati dok ona sama ne ispali prvi metak, a njezin prst još nije ni blago pritisnuo obarač. Začuo se zvuk odrješite zapovijedi, pa je odjeknuo drugi plotun. Podigla je glavu i živčano piljila duž vlastitih linija, ali nije vidjela lelujave oblake kordita.
Dionisio ju je s leđa potapšao po ramenu i pokazao prijeko, prema istočnoj padini, odmah do njihove sjeverne. "To je vojska", rekao je. "Konačno rade nešto korisno kako bi nam pomogli u ovoj zbrci."
Usprkos prijašnjoj pomoći generala Hernanda Montesa Sose u opskrbi helikopterima i inženjerijom, Remedios je još uvijek bila duboko nepovjerljiva prema oružanim snagama protiv kojih se njezina Narodna avangarda tako dugo borila. Ovom im je prilikom iracionalno zamjerila na sposobnosti da stignu i počnu pucati bez njezine zapovijedi. Podigla je kalašnjikov na rame i zapucala prema neredu koji je zavladao dolje u taboru, u čemu su je slijedili i njezini ljudi. Dionisio ju je ponovno potapšao po ramenu i povikao joj u uho, nadjačavši kakofoniju paljbi: "Idem s njima stupiti u kontakt."
Remedios je ponovno zapucala i bijesno rekla: "Samo im reci čiji je ovo rat."
Iznenađeni, "Englezi" su dolje trčkarali do svojih šatora kako bi dograbili oružje, pokušavali trčati prema gradu kako bi se našli izvan dometa ili očajnički tražili zaštićene povoljne položaje s kojih bi mogli uzvratiti vatru. Monsinjor Anquilar, poremećen od uzbudljivosti sukoba koji mu se istinski učinio kao Sudnji dan, kružio je na svom crnom pastuhu koji se ritao i povlačio, držeći u zraku svoj srebrni biskupski štap i izvikujući djeliće Staroga zavjeta koji su se ticali Samsonova pokolja Filistejaca i poraza midijskih trupa.
U međuvremenu je Dionisio obnovio svoju reputaciju neustrašivoga i neranjivoga tako što je prešao otvorenom padinom koja je vojsku razdvajala od muškaraca iz grada. Dok su ga za petama slijedila njegova dva crna jaguara, prhko mu je tlo frcalo pod stopalima tamo gdje su padali meci križara, a on je upro pogled prema svom odredištu i hodao ravnomjernim ritmom, jer njegov je fatalizam bio snažniji od njegova straha. Poslije su vojnici s divljenjem u glasu pričali kako se doimao kao golem čovjek, a potpuno se plavetnilo njegovih očiju jasno moglo vidjeti s pedeset metara.
Prošao je pokraj prvih vojnika i krenuo tamo gdje je pretpostavljao da će pronaći njihova zapovjednika. Vidio je visoka muškarca koji se približavao tridesetoj i čija ga je plava kosa i uspravno držanje podsjetilo na nekoga iz prošlosti, a koji je davao naredniku upute, otmjenim pokretima ruke koji su jasno naznačavali taktičku odluku. Narednik se prignuo i otišao, a časnik je podigao dalekozor kako bi promotrio neprijatelja. "Felipe", rekao je Dionisio, približavajući mu se straga i polažući mu ruku na rame.
Časnik je spustio dalekozor i okrenuo se. Razrogačio je oči od nevjerice, na licu mu se pojavio širok osmijeh, raširio je ruke i uzviknuo: "Dionisio!", pa ga obujmio u duboko osjećajan zagrljaj. "Sranje," rekao je pukovnik Felipe Moreno, "mislio sam da te više nikad neću vidjeti. Koga vraga ti radiš ovdje?"
"Živim tamo prijeko, u onom gradu", rekao je Dionisio, pokazujući prema Cochadebajo de los Gatos. "Otac mi je rekao da si sad najmlađi pukovnik u vojsci. Čestitam."
"Koliko to vrijedi", odgovorio je Felipe, "pukovnik jesam, ali poslali su me na ovu ekspediciju samo s još jednim časnikom, savršenim idiotom koji ima cjepanicu tamo gdje bi mu trebala biti glava, a dali su mi jednu četu na svake tri koje bih trebao imati."
"Ovo je Pogranična straža?" pitao je Dionisio, pokazujući prema ozbiljnim likovima u kaki uniformama koji su bili nesvjesni svega osim svoje zadaće da odaberu metu i pucaju po volji.
"Jest, hvala Bogu. Da su to novaci, dezertirali bi već mjesecima prije."
"Slušaj, Felipe, poslije moramo razgovarati. Moram ti reći da smo na onoj padini, kao što si već vjerojatno shvatio, mi sami u napadu. Uskoro će iz grada izaći žene i također napasti, pa nemojte pucati na njih. Naš je plan bio da se sjurimo i napadnemo ih mačetama kad nam ponestane streljiva, budući da ga nemamo mnogo."
"Ljudi, vi zaista imate muda", primijetio je časnik.
"Sad si me podsjetio, naš vođa je žena, Remedios, i ona želi biti na čelu, budući da je ovo naša bitka više nego vaša."
Felipe je podigao obrve i nasmiješio se onim plemićkim načinom koji je, čini se, bio široko rasprostranjen medu časnicima svih svjetskih elitnih postrojbi. "Pa dobro", rekao je, "namjestit ćemo bajunete i napasti kad vidimo da vi napredujete. Moji ljudi nikad nisu imali pravu vježbu iz takve borbe, a ionako ne vidim da će oni tipovi dolje još dugo izdržati."
Dok je prelazio natrag prema svojim borbenim crtama, a meci mu zviždali pokraj glave, Dionisio je mogao misliti samo na trenutak kad je nevoljko pošao s Anikom u bar u Valleduparu. S njima je bio i njezin brat kojega je mrzio zbog njegova dobrog izgleda, samopouzdanja i puke činjenice daje bio uspješan mlad časnik u najponosnijoj vojnoj postrojbi. Dionisio je prezirao vojsku zbog svog vojnog roka; mrzio je opsjednutost pojedinostima, hijerarhiju i formalnosti. Za njega je vojska bila stravičan trošak u zemlji koja je bila gladna osnovnih potrepština. S ironičnim se smiješkom prisjećao kako se, za samo nekoliko sati, tako zbližio s Felipeom da se Anica poslije žalila kako cijelu večer nije uspjela doći do riječi. Sjećanje na tu prigodu zagrijalo gaje, ali slika Anike koja se poigrava svojom čašom dok dvojica muškaraca raspravljaju o demokraciji također je u njegovu srcu otvorila i neizlječivu ranu. Iznenada je spoznao zašto se nije čuvao metaka.
"Časnik je pod tvojim zapovjedništvom", kratko je rekao Remedios, pa pošao skupiti sve mačke, odlučan da ne ponovi svoju prijašnju pogrešku potpadanja pod utjecaj vlastitih načela ljudskosti.
Španjolski vojnici pod vodstvom Condea Pompeya Xaviera de Estremadure, Remediosina ljubavnika, te Fulgencije Astiz na čelu žena, jurnuli su iz grada i prešli pokretni most. Razdvojili su se u dvije kolone, budući da je Conde odbio biti pod ženskim zapovjedništvom. Ona mu je prezirno odvratila primjedbom kako bi sama radije učinila bilo što, nego ovisila o muškarcu. Usprkos svojoj prepirci, sad su počeli napredovati prema neprijatelju, upravo s one strane s koje je napad prvotno i bio očekivan, ali koja je sad postala neprijateljska pozadina. No prešli su jedva stotinjak metara, iz dva razloga.
Kao prvo, naletjeli su na one koji su pobjegli prema gradu kako bi izmaknuli paklu unakrsne vatre na suprotnoj strani doline. Kukavičluk neprijatelja nikad nije pronašao svoje mjesto u strateškim izračunima ratnog savjeta, pa je Fulgencia njime na trenutak bila istodobno zbunjena i razljućena. Ali nije dugo trebalo da španjolski vojnici počnu ubadati svoje zahrđale rapire u pukotine i skrovišta, a žene su bezdušno pucale u leđa onima koji su ponovno bježali prema vlastitim borbenim linijama ili pokušavali pobjeći, nastojeći se popeti uz nepoduprto blato andena.
Kao drugo, s vrha iznad grada navalio je oblak, a drugi se istodobno oblikovao iz doline, s južne strane. Kotrljali su se prema dolje, zamagljujući sve, ostavljajući na puščanim cijevima zgusnute kapi vode i obgrljujući svijet sivim, promočenim sumrakom. "Sranje!" zaurlao je glas koji je očito pripadao Hectoru, a drugi, Misaelov, rekao je: "Ne brinite, podići će se za minutu. Uvijek se podigne."
"Prekini paljbu", povikala je Remedios nepotrebno, budući da su svi već prestali pucati na ono što nisu mogli vidjeti.
Ali magla se nije podizala. Umjesto toga, počelo je kišiti. Urota isparavanja gomilala je oblak za oblakom na hrpu koju je Carmen, pod točkastim sumrakom džungle, mogla jasno vidjeti dok je probadala tlo štapom od quebrache i u svaku rupu spuštala po tri zrna kukuruza; jedno za bogove, jedno za ptice i jedno za jelo. Ratnici ispod te nesuzdržane poplave drhtali su i patili, omatajući tijela ponchosima, navlačeći obode sombrerosa na čelo, no postajući sve promoče -niji, kao da su posve goli zaronili u jezero. Remedios je stajala na neumitnom pljusku, šakom prijeteći planinama čiju je nepredvidivost prije voljela, dok su joj niz lice curile gnjevne, frustrirane suze. Bilo je to prvi put da plače nakon što je među vojnicima koje je sama pomogla poklati pronašla tijelo vlastitog brata i tek treći put otkako je, kao mala djevojčica, vidjela kako joj tijekom Nasilja masakriraju roditelje.
"Znao sam da će kišiti", dopro je Misaelov glas. "Bolio me gležanj."
"Trebao si to reći, cabron", začuo se Pedrov glas.
U samom središtu neprobojne magle, sitna se i sjajna svjetlost zgusnula i zasjala jače. Pulsirala je, smanjila se i potom se naglo rasprsnula u veliku žutu vatru koja kao da je ispunjavala prostor iznad doline. Bljesnula je u sjajnom srebrnom svjetlucanju i polako se prigušila do ravnomjernog zlatnog sjaja. Glava don Salvadora, Lažnog svećenika, ispunila je drhtavu prazninu svjetlosti, a žamor strahopoštovanja uzdignuo se iznad olovnog pljuska kiše. Otac Garcia pao je na koljena, kao što su nagonski učinili i svi drugi koji su to vidjeli, a don Salvadorove crte lica polako su se razvukle u veličanstven i ironičan osmijeh. Na trenutak se činilo da je blistavi osmijeh na rubu da se preobrazi u nepogrešivo poznat don Salvadorov smijeh, no on se primirio i obasjao njegovo ljubazno lice jače od prirodnog svjetla same vizije.
U trenutku kad se vizija urušila u sebe i nestala u vlastitoj beskrajnoj početnoj točki, žene su se povukle u grad, Dionisijeve pomno skupljene mačke pobjegle su u pećine, a bitka je već bila dobivena, iako je nemilosrdno kišilo još dva sata i nitko nije mogao vidjeti dalje od sadržaja vlastite mašte.

64.

Jama


"To je bilo nešto najbolje što sam ikad vidio, to kad si ti u stavu mirno stao pred Remedios, salutirao i zamolio za dopuštenje da daš ljudima voljno", rekao je Dionisio.
"Tako je bilo pravo", odgovorio je pukovnik Felipe Moreno. "Nadam se da nije mislila kako sam bio sarkastičan."
"Ni u kom slučaju", rekao je Dionisio, donoseći još jednu malu šalicu guste crne kave. "Mogla je vidjeti da si savršeno ozbiljan. Evo ti tvoj tinto."
"Hvala. Ovi jaguari su uistinu zadivljujući", primijetio je časnik. "Nikad nisam vidio nešto slično. Očekivao bih da mi takva stvorenja rasparaju grlo, a oni ne samo da su pitomi poput mačića, nego ih imate na stotine. Čime ih hranite?"
"Ova dvojica vole jesti čokoladu. Po tome me podsjećaju na Aniku." Nagnuo se naprijed i poškakljao brkove jednom od svojih jaguara, tako da ga je ovaj pospano odgurnuo jednom šapom.
"Ja mislim da je najbolje bilo to kad je prestala ona paklena kiša, pa smo vidjeli sve one gadove kako se koprcaju po blatu", rekao je Felipe, smijuljeći se. "Tako sam se iznenadio."
Prisjećajući se toga, Dionisio se nasmijao. "Kad pogledam unatrag, pretpostavljam kako je bilo savršeno jasno da će"terase kliznuti dolje čim prvi put padne kiša. Bila je potpuna ludost pretpostaviti da se može ukloniti sve kamenje i od njega načiniti utvrđenja, a da se pritom ne prouzroči urušavanje. Čudno je to što to nitko među nama također nije predvidio. Da ti pravo kažem, svi smo mi jako razočarani što ih je porazilo blato. To nam je uskratilo prigodu da pobijedimo vlastitim naporima."
"Nema nikakve sumnje da bismo ih sravnili sa zemljom. Bili su suočeni s napadom na tri bojišnice i već su bili poraženi. Jeste li sigurni da želite zadržati zatvorenike? Ja bih bio vrlo sretan da ih odvedem i predam civilnim vlastima."
"One koje Hectoro nije ustrijelio. Da, ozbiljni smo. Natjerat ćemo ih da ponovno sagrade terase i tako ćemo dobiti zadovoljštinu. Poslije toga, tko zna. Ovisit će o vijeću. Hectoro će ih htjeti pogubiti svojim revloverom, Conde će im htjeti razrezati nosove vlastitim mačem, a Don Emmanuel bi ih možda volio natjerati da slušaju njegove viceve." Dionisio se iznenada uzobiljio. "Felipe, zašto je vojsci bilo potrebno tako mnogo vremena da se obračuna s njima?"
Časnik je uzdahnuo, napuhnuo obraze, podigao oči prema nebesima i odmahnuo glavom. "To je bolna točka", rekao je. "Kao prvo, cijela je stvar morala proći kroz birokraciju Ministarstva unutrašnjih poslova, koje je htjelo da to obavi policija. Onda je prošla kroz Ministarstvo obrane. Pa se vratila natrag. Čini se da je u tom trenutku tvoj otac, general Sosa, izudarao mnoge stražnjice i predao zadatak mojem zapovjedniku divizije, koji je sve organizirao, morajući imati na umu nemire u Medio-Magdaleni. Postaje li ti jasno? Meni je bilo rečeno, 'Krenuli su iz Parka Incarama. A sad na posao'. Nisam imao logističku potporu ni bilo kakve druge obavijesti. Morali smo ići za nosom, žicati zalihe iz usputnih garnizona, čiji su intendanti bili prava utjelovljenja otpora i neznanja. Svi intendanti su takvi, pa se nismo iznenadili. Dionisio, mi smo usiljenim maršem prešli nekoliko stotina kilometara kroz mjesta kojih nema na zemljovidima, sve bez vozila. Bezbroj smo puta pronašli tragove neprijatelja, ali činilo se da oni nikad ne slijede neki plan. Krivudali su uokolo, vraćali se natrag, skretali s puta i bog zna što sve ne. Uvijek bismo ih promašili. Ali moram ti reći, vidjeli smo mnogo od onoga što su učinili, a ne bi vjerovao kakve bih ti sve priče mogao ispričati. Bilo je to užasno, i baš nas je to držalo da idemo dalje. Proveli smo sate gledajući zemljovide i pokušavajući predvidjeti kamo će krenuti, izveli smo desetke pokušaja opkoljavanja, ali oni se nikad nisu ponašali na predvidiv način koji bi se mogao nazvati racionalnim. A onda smo jednoga dana naišli na svećenika. Ime mu je bilo otac Belibasta i vodio je grupu ljudi kojima su takozvani 'križari' iskopali oči. On je bio taj koji nam je rekao da je cilj križarskog pohoda Cochadebajo de los Gatos, a ja sam pitao: 'Gdje je, k vragu, to?' On mi je rekao da je u planinama iza Ipasuena. Naravno, ja sam rođen u Ipasuenu, pa sam si zamislio kako mi oca osljepljuju, ili nešto još gore. Odmarširali smo u Ipasueno i nismo pronašli ništa, pa smo u policijskoj postaji pitali za put ovamo, a oni su nas poslali u Santa Mariju Virgen, gdje su konačno jednom ljudi bili sretni što vide vojsku. Jedan od seljana pošao je s nama, pa smo naišli na neprijatelja u sumrak, onoga dana kad ste vi sami na grebenu čekali da krenete u napad. Upustili smo se u borbu pod okriljem noći, a dalje znaš što je bilo."
Dionisio je zazviždao. "Felipe, pa to je pravi ep. Ja sam se pjenio od bijesa što vojska ništa ne poduzima. Je li se policajac u Ipasuenu zvao Agustin? On je moj stari prijatelj."
"Nisam ga pitao za ime. Rekao mi je da će me uhititi ako samo prdnem u Ipasuenu."
"To zvuči kao Agustin." Dionisio je oklijevao, a onda zapitao: "Jesi li na nebu tijekom oluje primijetio nešto neobično?"
Pukovnik je odmahnuo glavom. "Jesam li trebao? Nisam mogao vidjeti ni prst pred nosom."
"Samo sam se pitao, to je sve."
"A da odemo vidjeti kako stoje stvari s monsinjorom Rechinom Anquilarom?"
Dvojica muškaraca napustila su Dionisijevu kuću i otkrivudala ulicama kroz Cochadebajo de los Gatos. Grad je bio u neredu, zasut krhotinama praznih boca, mlakama rigotine, napola pojedenim empanadama, ostavljenim i ulublje-nim glazbalima i pruženim tijelima onih koji su se tako napili da se nisu mogli ni pomaknuti. Felipe je pogledom prešao preko razaranja, pa se prignuo i pokupio neki svijetlocrveni komad donjeg rublja, koji je savjesno objesio na čavao pred vratima kuće. "Bogme, bila je to jedna paklena fiesta", rekao je. "Nitko od mojih ljudi nikad nije doživio ništa slično. Cijeli tjedan slavljenja pobjede!"
"Tvoji su ljudi postali vrlo popularni," odvratio je Dionisio, "možda zato što su vrlo visoki i pristojni."
"Ne uzimamo mi koješta u Pograničnu stražu", rekao je Felipe ponosno.
Prošli su trgom pokraj osovinskog stupa, koji je sad na samom vrhu nosio Misaelov sombrero koji mu je davao kicoški izgled, pa kroz pokretni most izašli iz grada. Odmah izvan zidina, na suprotnoj strani opkopa, bila je iskopana duboka i blatna jama. S obje njezine strane bile su podignute teške grede, spojene poprečnom gredom s koje je visjela velika vreća ispletena od ribarske mreže. Kroz nju su curila i trunula neka od tijela križara ubijenih u bici. Zadah je već bio mučan, a po sadržaju mreže, sa zapletenim udovima, galerijom bezbojnih očiju, iskrivljenim cerekanjem i razjapljenjim gnojnim ranama opsceno su lepršali svadljivi i pohlepni, od moljaca izjedeni lešinari i strvinari koji su ukrašavali mrežu.
Dolje u jami, posve gol, nesuvislo brbljajući, monsinjor Rechin Anquilar lepršao je rukama i uzaludno brisao gadni ptičji izmet i curak raspadanja koji mu se odozgo cijedio po tijelu, isprugavši ga od glave do pete raznobojnom, ljepljivom i odurnom ljigom.
Felipe je rupčićem prekrio lice i još jednom pročitao znak koji je netko pribio uz jednu od okomitih greda. Na njemu je jednostavno pisalo: "El Inocente".
"Znam da je to zaslužena kazna," rekao je Felipe, "ali meni se svejedno čini barbarskom."
"Ne zabrinjavaj se", rekao je Dionisio. "Zadah je već tako gadan da ga grad uskoro više neće moći podnositi. Bit je u sljedećem: ako se čovjek želi valjati u smrti, onda se mora u njoj valjati kako spada."
Felipe je sa sažaljenjem spustio pogled prema negdašnjem ratnom vođi koji je u tom trenutku u sivom dnu jame tražio otpale crve i trpao ih u usta, poprativši to uzdasima i mumljanjima koji su gnusno podsjećali na gurmanovo oduševljenje finim novim umakom. "U trenutku kad ga izvučete, bit će potpuno lud."
"On je već bio lud", odgovorio je Dionisio. "Nije ništa luđi od oca Garcije, ali Garcijino ludilo nije smrtonosno ni otrovno. Ovo je bilo ludilo koje se, čini se, rodilo zato što je slijedio crtu savršeno razborito, ali od dvojbene premise, što ga čini odgovornim za njegovo djelovanje, ne čini ti se?
Osim toga, bio je zaljubljen u smrt, a ako ga sad pogledaš, vidjet ćeš da je savršeno zadovoljan."
Bila je to istina. Monsinjor je proždirao svoje crve, usredotočenošću majmuna koji samome sebi trijebi uši. "Osuđujem te na vječnu sreću", rekao je Felipe, oponašajući ozbiljan glas suca.
Sunce je počelo zalaziti za planine, iznenada brzinom svog zalaska zaodijevajući svijet hladnjikavošću i sumrakom. Ljubičaste, žute i grimizne zrake počinjale su se širiti nebom, svjetlucavo se odražavajući od snijega na vrhuncima. Felipe je još jednom pogledao dolje, a poderotine na monsinjorovu čelu podsjetile su ga na pitanje koje je htio postaviti. "Dionisio, kako objašnjavaš orla? Sjećaš se? Kad je pokušavao odjahati na onom velikom crnom konju i kad se uspio izvući iz blata. Upravo sam ga bio kanio ustrijeliti, kad se iznenada spustio orao i napao ga tako da je pao sa sedla. Zašto bi orao učinio takvo što? I kako to da je bio tako velik?"
Dionisio je pomislio na Aurelija i odgovorio: "Pojma nemam. Igra sudbine, možda? Možda je orao u blizini imao gnijezdo."
"Možda."
"Bolje da se vratimo u grad", rekao je Dionisio. "Ovdje se vrlo naglo smračuje i postalo je hladno."
"Hoćeš li mi dati ovoga čovjeka?" Glas im je dopro s leđa, pa su se iznenađeno okrenuli. U polutami su vidjeli obris golema muškarca, redovnika, nevjerojatno visokog i uspravnog, trbuha tako velikog da nitko ne bi znao kako ga obgrliti. Blaga svjetlost sumraka blistala je na njegovu ćelavom tjemenu, a ozbiljno mu je lice bilo puno nabora koji mu nisu davali dojam odvratnosti, već skromnosti i blagosti.
"Taj je čovjek, da tako kažem, moje dijete i ja bih ga volio uzeti."
Felipe je pogledao Dionisija i rekao: "Ja prvi mislim da je dovoljno propatio."
"Trebao bih to staviti pred vijeće, ali ako ga odvedeš, svi će misliti da se nekako uspio ispentrati van. Ionako bi, tako gol, umro u planinama i nitko neće žaliti zbog njegova bijega."
Felipe je položio ruku na Dionisijevo rame i vrlo iskreno rekao: "Zakonski, ja bih tog čovjeka trebao odvesti i dati ga na sud, i da ti pravo kažem, mislio sam ga ionako povesti kad odem sa svojim ljudima, sviđalo se to vama ili ne. Ali razmišljao sam o posljedicama. Uslijedile bi pobune i demonstracije ultrakonzervativaca u njegovu obranu, a to bi dovelo do povratne sprege, pa bi opet fanatici svih vrsta pucali jedni na druge, a mi bismo bili na početku, u vremenu Nasilja. Bilo bi bolje da ovo ostane nepoznato povijesti, ako neobjašnjivo nestane."
"U pravu si, Felipe", rekao je naposljetku Dionisio. "Ono stoje važno, to je mir." Obratio se krupnom muškarcu. "Odvedi ga, ali najprije mi reci kako se zoveš."
"Ja sam Toma i obećavam ti da će ovaj čovjek dovijeka hodati gol."
Dvojica prijatelja promatrala su kako redovnik odvezuje dugu uzicu sa svog pojasa i spušta je u jamu. Čuli su ga kako dovikuje monsinjoru: "Uhvati se i ja ću te podići gore, sine moj." Vidjeli su klizav i teturav uspon iz jame i udvoran način na koji je redovnik svog štićenika odveo do rijeke da opere sa sebe sve tragove kaljuže smrti. Čuli su cendrave prosvjede monsinjora Rechina Anquilara, koji se otimao i lamatao rukama, zahtijevajući da bude vraćen u svoju rupu ispod leševa, dok ga je pod jednom rukom odnosio, grabeći naprijed, divovski redovnik.
I upravo su se zato samo dvojica ljudi u cijelome gradu iznenadila kad su sutradan ujutro čula da je El Inocente, u neko doba najhladnije noći koju su pamtili, umro od smrzavanja.

Epilog


1


"Oh, ne," rekao sam, "pa niste valjda obje ponovno trudne. Kuća jednostavno nije dovoljno velika, a jedna od mačaka ima novo leglo. Ne mogu vjerovati. Pa kad bih ja trebao skladati svoju glazbu?"
"U isto vrijeme kad to i inače činiš," rekla je Lena, navukavši svoj lukavi osmijeh koji me uvijek razoruža, "pred večer, sjedeći na stubištu."
"Možeš posuditi Antoineov traktor i sagraditi još jedno krilo", rekla je Ena. "Znaš da te još dolazi slušati kako sviraš gitaru. Uhvatila sam ga kako sjedi iza zida. Može ti za tu zabavu platiti tako što će ti pomoći."
"Ova će kuća uskoro biti velika kao Viracochin hram", rekao sam, a Lena me poljubila u vršak nosa. "Zar nas više ne voliš?"
Ena je zavukla ruku u moju košulju i ja sam osjetio kako me preplavljuje poznati užas. Lena mi je izvukla cigaretu iz usta i nogom je ugasila na pločicama. "Bolje da odemo u krevet," rekla je, "prije nego što opet dode Don Emmanuel i počne izvoditi svoje šale s tobom."
Činilo se da su sva djeca zaplakala istodobno, a jedna od mačaka zagrizla je žice moje gitare tako da je jedna od njih naglo i drndavo pukla. "Zar ne mogu popušiti još jednu cigaretu?" pitao sam, ali smo ipak otišli u krevet.
2


Vaša Uzoritosti,
mi, Ured za vjeru, i prije smo i poslije ostavke kardinala Guzmana, dugo osjećali kako naša institucija nije od velike koristi. Otkako smo kardinalu Guzmanu predali svoje izvješće, a za koju nas je uslugu svojedobno nagradio optužbama da smo "komunistički subverzivci", nismo imali precizno određenu ulogu i nije bilo nikakvih naznaka da ćemo je i dobiti. Glavna briga kardinala Guzmana bila je pravovjernost doktrine, dok su nas brinuli nedostaci vlastitog svećenstva kao i kakvoća pastoralne brige. Koliko je nama poznato, po podnošenju našega izvješća ionako nije poduzeto ništa s tim u vezi.
Zbog toga pozdravljamo vašu odluku da se naš ured raspusti, a mi budemo slobodni vratiti se dužnostima u našim dijecezama, a također vam i čestitamo na imenovanju za kardinala.
3


"Jedna od neobičnih stvari vezanih uz povijest", rekao je profesor Luis svom razredu male, tamnooke dječice, "jest da ima duga razdoblja u kojima se ne događa ništa, a onda čini da se sve dogodi odjednom. U tome je slična vama, budući da mi nitko od vas nije predao prošlotjednu zadaću, koju ćete mi svi, bez iznimke, predati sutra. Ili ste gotovi."
4


"Dobio sam pismo od svog oca", rekao je Dionisio profesoru Luisu dok su sjedili s nogama na stolu, spremni da ih postiđeno spuste čim Farides virne iz kuhinje. "Kaže da ga nisu pokušali ubiti ni konzervativci, ni liberali, ni komunisti. Pokazalo se da je to bila neka luđakinja, uvjerena kako moj otac nije pravi general Hernando Montes Sosa."
Profesor Luis se nasmiješio. "Pa što je onda mislila, tko je pravi?"
"Tko je 'prava'. Mislila je da je to ona."
"Svijet je pun luđaka", rekao je profesor Luis. "Povijest je više-manje u potpunosti popis luđačkih djela."
"Živio kraj Povijesti", rekao je Dionisio, dižući čašu. Dvojica su se prijatelja kucnula, ispila zdravicu i ostala sjediti, zamišljeno šuteći.
"I da više ne bude luđaka", dodao je profesor Luis.
5


Kapetan Papagato ležao je u svojoj pregolemoj visaljci sa svoja četiri jaguara-ljubimca i držao se za trbuh, zaprepašten strahovitom boli trudova svoje žene. Francesca se držala za konopac obješen sa stropa i čučala iznad jame obrubljene palminim lišćem u koju će ispustiti svoje dijete kad se bude rodilo i u kojoj će poslije biti zakopana posteljica.
Kapetan je čuo radostan žamor rođenja, a onda mu je prišla Francesca, noseći zamotuljak u šalu. Stavila je Federica u kapetanovo naručje i rekla: "U redu je, Papagato, sad te više ne mora boljeti, jer je sve gotovo."
Kapetan je rukavom obrisao znoj s čela i rekao: "Moj Bože, bilo je to kao da serem topovsku kuglu."
Na suprotnoj strani ulice, Leticia Aragon je, poput ruske lutkice, rodila prekrasno dijete koje je u sebi sadržavalo sićušan fetus. Aurelio, Carmen i Dionisio zadivljeno su zurili u novo dijete, jer joj je duga crna kosa padala sve do struka, a tamnosmeđe oči uzvraćale su im pogled s bljeskom prepoznavanja. Carmen je zamolila Leticiju za dopuštenje da uzme dijete na svoje grudi. Pogledala je Aurelija i rekla: "To je naša mala Vava. Parlanchina nam se vratila."
Dionisio je osjetio kako ga osjećaji guše u grlu, jer kad je pogledao Aurelija, shvatio je kako je to prvi put da vidi Indijanca kako plače.
Carmen je uzela bebu i položila je u kolijevku koju će dijeliti s Federicom, dok ne budu dovoljno stari da dijele krevet, budući da su već odavno bili vjenčani na drugom svijetu. Aurelio je u kolijevku stavio napuštenog mačića ozelota kojega je našao kako mijauče na stazi u džungli, a poslije je Leticia nahranila i Parlanchinu i mačića, svakoga na jednoj sisi.
6


"Je li tko vidio zvijer? Je li tko vidio zvijer?" zazivao je tristogodišnji starac, kaskajući preko pokretnog mosta na svom rahitičnom konju. "Je li tko vidio zvijer čija crijeva krče kao čopor pasa, koja poprima mnoga obličja i pustoši zemlju? Je li tko vidio zvijer?"
Na trguje konj prastaroga čovjeka od iscrpljenosti pao na prednja koljena, a on se uspio izmaknuti trenutak prije nego što bi mu konj, otkotrljavši se da umre, pričepio koljeno. "Ay, ay, ay, moj trideset četvrti konj", zacvilio je starac, čupajući kosu i podižući optužujući pogled prema nebesima.
Stanovnici grada oduševljeno su se skupili, dok je tristogodišnji starac pokazivao virtuoznu pirotehniku svog tugovanja. Udarao je po tlu, šutirao konja u nadi da će ga oživiti, lelekao i mahao rukama, sve dok se konačno nije pribrao i patetično zapitao: "Je li tko vidio zvijer?"
"Zvijer je došla ovamo, ali na nesreću, sami smo je ubili, budući da tebe nije bilo ovdje da to obaviš." Pedro je bio taj koji je progovorio.
Starčeve kuštrave obrve zadrhtale su, a nit sline pojavila mu se u kutu usana. "Vi ste ubili zvijer? Ali ja ne mogu umrijeti dok je sam ne ubijem. Tražio sam je tri stotine godina. Što ću sad?"
"Možeš nastaviti živjeti", rekao je meksički muzikolog. "Ako ne možeš umrijeti dok je ne ubiješ, a mi smo je već ubili, iz toga slijedi da ćeš živjeti vječno."
"Ay, ay, ay," naricao je starac, trčeći u malim krugovima, "izgubio sam svog trideset četvrtog konja i živjet ću zauvijek."
"Ne brini, stari", rekao je Pedro. "Našoj zvijeri nisu krčala crijeva, pa je to možda bila kriva zvijer i ti još uvijek imaš šanse."
"Kriva? Kriva? Molim se da je bilo tako, ili ću živjeti zauvijek, dok će konji umirati ispod mene."
"Kod nas je konj kojega je jahala zvijer i slobodno si ga uzmi", rekla je Remedios. "Ja prva ne želim nikakve uspomene na nju u ovom gradu. Hectoro, hoćeš li ga dovesti?"
"Dovest ću ga," rekao je Hectoro ukočeno, "ali ne zato što mi je to naložila žena, nego zato što je to već i meni palo na pamet."
Hectoro se vratio s velikim crnim pastuhom i predao uzde starcu. Njegove su se oči oduševljeno rastvorile dok je milovao blistave bokove i podizao ruku kako bi dokazao da je to najveći konj kojega je ikad imao. Skinuo je sedlo sa svog mrtvog konja i pokušao ga prebaciti na novoga, no ono je očito bilo premaleno. "Nije važno," rekao je sretno, "odsad ću jahati bez sedla. Postoji li ovdje još uvijek kantina? Mogao bih pojesti tisuće svinja, zajedno sa zubima, papcima i kostima."
"Kod Done Flor?" pitao je Don Emmanuel, oprezan zbog batina koje je dobio od starca kad gaje ovaj zamijenio za zvijer. "Da, Dolores još uvijek drži Donu Flor. Ako želiš dobar obrok, trebao bi kušati Piletinu pravog muškarca."
7


Onoga dana kad su posljednji ostaci crvene boje nestali s Mjesečeve površine, Dominic Guzman i Concepcion ušli su u dno doline i pred sobom ugledali grad Cochadebajo de los Gatos. Svoj su novi džip ostavili u Santa Mariji Virgen, kod Ines i Agapite, koje su se za njega brinule jednako kao što su obožavale i Dionisijev automobil, samo što su strancima naplaćivale četrdeset pezeta na dan.
"To je to mjesto", rekao je Dominic Guzman, pa su započeli dugu šetnju između terasa koje su se s obje strane doline uzdizale visoko i koje su sad ponovno bile ogrnute raslinjem.
"Salvador, Salvador", povikao je otac Garcia, podižući pogled s Knjige mormona koju je pronašao u Dionisijevoj knjižari i koju je sad pohlepno čitao, sjedeći na osunčanoj stijeni izvan grada. Ostavio se knjige i pojurio prema paru, zagrlivši Dominica Guzmana i ljubeći ga u obraze brzinom klavičembala.
Concepcion se istodobno doimala i zaprepaštenom i uve-seljenom, a Guzman je, pomiješavši ime s njegovim značenjem, rekao: "Nisam ja ničiji spasitelj."
"Misli da se zoveš Salvador", objasnila mu je Concepcion. "Znaš, kao tvoj brat o kojem vječito pričaš."
Otac Garcia, tako uzbuđen i zadovoljan da nije uspijevao smisleno govoriti, okrenuo se i potrčao natrag u grad, mašući rukama i vičući: "Lažni svećenik se vratio! Salvador je s nama. Djevice najčišća, moli za nas!"
"Lažni svećenik? Salvador?" ponavljao je zbunjeni Guzman.
Naravno, nesporazum se s vremenom razjasnio, ali ne prije nego što su Guzmana izgrlili i izljubili svi u gradu, uključujući i trupu ljupkih kurvi koje su mu priuštile silnu neugodu pred Concepcion, govoreći o njegovim pothvatima, o kojima on uistinu pojma nije imao. Vrlo se brzo počelo činiti posve prirodnim da je stigao brat Lažnog svećenika, jer je po cijelom svijetu tražio svog sina i čuo da u Cochadebajo de los Gatos živi vrlo mudar čovjek koji može zaviriti iza vela kako bi mu pomogao.
Aurelio je gledao sićušnog i svjetlucavog ljubimca kolibrića koji je pijuckao med s Concepcioninih usana, pa zagonetno rekao: "Zašto tražiš nešto što nije izgubljeno?"
8


Njegova Ekscelencija, predsjednik Veracruz, u Predsjedničku je palaču stigao iscrpljen. Bila je istina da se Madame Veracruz uvelike pomladila vodeći ljubav u Velikoj piramidi, ali on sam nije, posebice stoga što je pretjerano korištenje njegova aparatusa konačno prouzročilo da naprava umre od iscrpljenosti, zbog čega je on sad morao, što prije, dogovoriti još jedno putovanje u Sjedinjene Države. Usprkos toj katastrofi, bio je preplavljen srećom što se vratio kući.
Ali Madame Veracruz nije. U zrakoplovu se durila i plakala, u zračnoj luci dobila napadaj bijesa, a u limuzini zahtijevala da je smjesta odvezu u Pariz, jer: "Ovdje nema civilizacije".
Njegova Ekscelencija pošla je u svoj ured i otkrila da se ništa nije promijenilo. Njegove su tajnice i dalje brusile nokte i razgovarale sa svojim dečkima preko navodno sigurnih telefonskih linija, a njegov je revolver još uvijek bio u ladici pisaćeg stola. Sjeo je za stol i razdraženo otkrio da se tinta u njegovu nalivperu osušila tako da se u njega stiskanjem gumene cjevčice više ništa nije moglo usisati.
Silovito ga je drmusao, sa zbunjenim izrazom na licu, kad je ušla jedna od njegovih tajnica i rekla: "Bilo bi bolje da krenete, Vaša Ekscelencijo, ili ćete zakasniti."
"Zakasniti? Kamo?"
"Pa, na postupak opoziva, naravno."
"Opoziva? Čijeg opoziva? O čemu vi govorite, ženo?"
"Vašeg opoziva," rekla je slatko tajnica, "zbog napuštanja predsjedničkih dužnosti onakvih kako su zapisane u Ustavu. U domu Senata, u dva sata."
Njegova se Ekscelencija bijesno zajapurila. Mahao je rukama, lica crvena od bijesa. "U dva sata? A siesta? A trgovački sporazum koji sam donio iz Andore? Opoziv? Oni se mene usuđuju opozivati kad nisam ovdje?"
"Opozvali su vas zato što niste bili ovdje, Vaša Ekscelencijo."
"Sve su to jebeni konzervativci", zaurlao je on, bacivši pero na pod i šutirajući radni stol.
"Prijedlog su potpisale sve stranke", odgovorila je tajnica, u pogrešnom nastojanju da ga utješi.
"I moja vlastita stranka također? Et tu, Judas?"
"Brute", ispravila ga je tajnica, povlačeći se iz sobe od straha pred upijačem kojim joj je ciljao u glavu.
Madame Veracruz uletjela je u sobu u vihoru histeričnih krikova i kletvi. "Naša kći je nestala, naša mala kći. Nestala! Ay, ay, ay, ay, ay!"
"Hoćeš reći da nas je i mačka napustila, ti, glupa ženo! Koliko ti puta moram reći da ja ne mogu biti otac crnoj mački?"
"Ali, tatice, pa vidio si kad se rodila", zavijala je Madame Veracruz, kojoj su suze tako prerazmjestile šminku da joj je lice izgledalo kao slika pokojnoga Jacksona Pollocka.
Uplakana sobarica, puna kajanja, ušla je u sobu kroz vrata koja su vodila u predsjednički apartman. "Oprostite mi, gospodine," rekla je, "bilo je to prije mjesec dana, i ja sam joj baš stavila novu ružičastu vrpcu oko vrata, kao što mi je Madame Veracruz rekla da moram raditi svaki dan, gospodine, i očetkala sam je i dala joj malo rahatlokuma, kao što mi je bilo rečeno, gospodine." Sobarica je u rukama gnječila perušku. "A onda sam se osvrnula i nje više nije bilo, gospodine. Pretražili smo cijelu zgradu, gospodine, čak smo javili policiji i ministru unutarnjih poslova, ali nitko je nije vidio, gospodine, pa smo morali odustati."
Sobarica je zakričala kad je Madame Veracruz poletjela preko sobe i iščupala joj gusti pramen kose, dok ju je zvučno pljuskala. "Droljo," urlala je, "kurvetino kučkina, kćerko svodnika i kurve koja puši kurac!"
Madame Veracruz odvratila je svoju pozornost od sobarice i dramatično poderala zavjese. Prevrnula je predsjednički radni stol, ugrizla ruku kojom ju je Njegova Ekscelencija pokušala obuzdati i poletjela iz sobe u oluji urlika i nečuvenih prostaštava kakvi joj nisu s usana sišli još od vremena kad je bila "hostesa" i "glumica" u panamskom striptiz-baru.
Njegova Ekscelencija ispustila je uzdah koji je utjelovljivao svaki komadić ogorčenja i rezignacije na tom svijetu. Očajnički želeći makar i mrvičak mira i tišine, te zabrinut kako bi se boljka koju je pokupio u Kairu mogla ponovno javiti tijekom saslušanja o opozivu, zaputio se u najviši zahod u državi i zatvorio vrata.
Bilo je predivno. Kao i uvijek, Beethoven je blago svirao kako bi prigušio crijevno krčanje njegove uzvišene utrobe. Skinuo je hlače, jer mu je jednom, kad je bio mali dječak, cu-rak mokraće pobjegao pod zahodsku dasku i sasvim mu smočio donje rublje smotano oko gležnjeva, pa iznureno sjeo. Pala mu je na pamet umirujuće poznata misao da jednoga od ovih dana mora dati tkaninom presvući dasku, ili instalirati električnu grijalicu.
"Bio sam potpuno u pravu i mudar", rekao je samome sebi, dok su njegova crijeva ispuštala još smrdljivih i neurednih posljedica njegova posjeta Egiptu. Počeo se osjećati doraslim zadaći suočenja s opozivom, te počeo sastavljati duge i plemenite govore u kojima će opravdati svoje dugotrajno izbivanje iz zemlje na temelju nacionalnih interesa, a sve u blagom ritmu arpeggia "Mjesečeve sonate".
Bacio je papir u kantu koja se otvarala pedalom i ustao kako bi povukao vodu. Bio je nagrađen suhim klepetom koji je dokaz njegovih aktivnosti ostavio posve nedirnutim. Povukao je ponovno, ali s jednako lošim rezultatom.
Ni jedan predsjednik na svijetu, pa ni onaj suočen s opozivom, ne osjeća se sposobnim ostaviti takve dokaze da leže u zahodskoj školjci; bilo bi to tako ponižavajuće da bi bilo gore čak i od toga da bude uhvaćen gol na javnom mjestu u društvu dječačića nataknutog na muževni ud. Čak bi i atentat bio bolji od toga.
Počešao se po glavi i zapitao se kako je kotlić uspio presušiti, pa makar i ne bio korišten. Spustio je zaštitni poklopac na školjku, pa se uspentrao kako bi virnuo u neskloni mu kotlić i otkrio što nije u redu.
Iako je bio visok muškarac, nije mogao dobro vidjeti, pa se podigao na prste, otvarajući kićeni, pozlaćeni poklopac. Nagnuo se unatrag, kako bi mogao primaknuti žicu svjetiljke malo bliže, a onda je slabašni poklopac školjke naglo popustio pod njim.
Obrušio se dolje. Stopalo mu je nepogrešivom točnošću kliznulo oko zavoja na dnu školjke i on je pao unatrag, snažno udarivši glavom u podne pločice. Kad je došao k svijesti, zatekao je svoje stopalo zaglavljeno, a koljena stisnuta zajedno u rupi poklopca. Pokušao se uspraviti, ali stražnjica mu nije bila na podu, a trbušni su mu mišići bili preslabi da podnesu atletska grčenja potrebna za takav manevar. Podvukao je prste pod tjeme i pronašao pozamašnu čvorugu kako mu raste na zatiljnoj kosti.
Bacivši u vjetar ponos i dostojanstvo, počeo je vikati, najprije zapanjujućom silinom, ali ubrzo žalosnom i izgubljenom beznadnošću prouzročenom činjenicom da je kroz sistem zvučnika sad grmio i odjekivao posljednji stavak Zborske simfonije.
Tek kad Madame Veracruz bude ponestalo mjesta za plakanje i tek kad bude dobila nadahnuće da to učini i u zahodu, s druge će strane rokoko vrata začuti očajno cendranje svog supruga. Konačno će ga, podrugljivo se cerekajući, osloboditi četvorica gardista palače, sa šiljastim kacigama i u punoj svečanoj uniformi, ali prekasno da pođe na prvo saslušanje o opozivu koji će, s vremenom, na predsjednički stolac posjesti ministra vanjskih poslova, Lopeza Garcilasa Valleja.
Garcilasov mandat označit će njegova neobična ovisnost o neograničenim razgovorima s arkanđelom Gabrijelom i o njegovim savjetima, objavljivanje na državni trošak omnibus-izdanja svih djela koja je pod pseudonimom napisao o okultnome, kao i dosad nezabilježen porast broja egzotičnih strankinja s neizgovorljivim imenima koje su živjele i nestašno se ponašale u mnogim sobama palače.
Ali prije svih tih dalekosežnih događaja, predsjednik na odlasku ležao je u zahodu, svladan Beethovenom, nepokretan, s vlastitim uljastim i smrdljivim izmetom koji mu je pljuskao o žgoljave cjevanice. Sve u svemu, bijaše to iznimno zlosretan tjedan za Njegovu Ekscelenciju, predsjednika Encisa Veracruza.

Louis de Bernières (1954) britanski je romanopisac koji se proslavio romanom “Mandolina kapetana Corellija”, koji je postao međunarodni bestseler, a prema njemu je snimljen i igrani film.