Ljudmila Ulicka - Iskreno vaš, Šurik

Ovo je priča o Šuriku Kornu, o njegovim moskovskim pustolovinama i ženama u čiji je svemir stupio, eto, već samim rođenjem. Dobrodušan, blag i uvijek spreman pomoći, Šurik baš i nije prototip Casanove, ali tajna je njegova uspjeha u sažaljenju. Odrastao uz sentimentalnu i bolećivu majku, oduvijek je naime slutio da je baš ono glavni osjećaj što ga muškarac može ponuditi ženi. Tako su, nekim čudom, sažaljenje i želja završili na istoj adresi. A ženama u Šurikovu životu često je, prečesto, bila potrebna pomoć.

Dok pripovijeda o obitelji i o povijesti, o ženama i o muškarcima koji se u njima sudaraju, nit kojom ih Ulicka povezuje temeljno je pitanje o ljubavi. Roman "Iskreno vaš, Šurik" priča je o svemu smiješnom i tužnom, o svemu lijepome što nam ona donosi.

Sa zahvalnošću Nataši Červinskoj –
čitateljici, savjetnici, liječnici



1

Djetetov otac, Aleksandar Sigizmundovič Levandovski, demonske i pomalo jeftine vanjštine, kukasta nosa i čvrstih kovrča koje je, pomiren, nakon navršenih pedeset godina prestao bojiti, od rane je dobi nagovještavao da će postati glazbeni genij. S osam godina kao mladoga Mozarta vodali su ga na koncerte, ali oko šesnaeste godine sve je zapelo, kao da je negdje na nebesima zgasnula zvijezda njegova uspjeha, i dobri ali prosječno nadareni mladi pijanisti počeli su ga prestizati, pa je postupno, završivši s odličnim Kijevski konzervatorij, postao korepetitor. Kao korepetitor bio je pažljiv, precizan, moglo bi se reći izniman, nastupao je s prvoklasnim violinistima i violončelistima, koji su se čak pomalo borili za njega. No uloga mu je uvijek bila sporedna. U najboljem slučaju na plakatima bi napisali “na glasoviru”, u najgorem “pratnja”. Upravo ta “pratnja” činila je nesreću njegova života, svakodnevni žalac u jetru. Izgleda da je, prema nazoru starih, upravo jetra najviše trpjela zbog zavisti. U te hipokratovske gluposti, razumljivo, nitko nije vjerovao, ali jetra Aleksandra Sigizmundoviča doista je bila sklona napadajima. Pridržavao se dijete i s vremena na vrijeme bi požutio, boljelo ga je i strašno se mučio.
Veročku Korn upoznao je najbolje godine njezina života. Tek je bila upala u Tairovljev studio, još nije došla na glas kao najslabija studentica, uživala je u zanimljivim, raznovrsnim vježbama i sanjala veliku ulogu, bile su to godine sutona Komornog teatra. Glavni teatrolog u državi još nije iznio svoje uzvišeno mišljenje о kazalištu, nazvavši ga “istinski buržoaskim” – to će učiniti nekoliko godina poslije, još je vladala Alisa Koonen, a Tairov si je doista dopuštao takve “istinski buržoaske” nepodopštine kao što je režija Egipatskih noći.
U teatru su prema tradiciji čekali Novu – 1935. – godinu, i među brojnim aktivnostima kojima su se glumci zabavljali te duge noći bilo je i natjecanje za najljepše noge. Glumice su se povukle iza zastora i svaka bi pridigavši njegov rub, čedno izložila anonimnu nogu od koljena do vrhova prstiju.
Osamnaestogodišnja Veročka okrenula je gležanj tako da se ne vidi uredna zakrpa na peti i gotovo pala u nesvijest od slatkih uzburkanih osjećaja kad su je odlučno izvukli iza zastora i odjenuli joj pregaču na kojoj je velikim srebrnim riječima pisalo “Imam najljepše noge na svijetu”. К tome su joj uručili malu kartonsku cipelu, izrađenu u kazališnoj radionici i punu čokoladnih bombona. Sve se to, uključujući okamenjene bombone, još dugo čuvalo u ladici sekretera njezine majke Elizavete Ivanovne, koja se pokazala neočekivano osjetljivom na kćerin uspjeh na području, prema njezinim shvaćanjima, izvan granica pristojnosti.
Aleksandra Sigizmundoviča, koji je stigao iz Pitera na gostovanje, na slavlje je pozvao sam Tairov. Aristokratski gost cijele se večeri nije micao od Veročke i ostavio je na nju veoma dubok dojam, a pred jutro, kad se zabava završila, osobno je obuo na nagrađenu nogu bijelu pustenu čizmicu, smionu varijaciju na temu ruske čizme od valjane vune, ali na visokoj peti, i otpratio je kući, u Kamergersku ulicu. Još je bio mrak, polako je padao rekvizitni snijeg, teatarski žuto sjale su svjetiljke, a ona se osjećala kao primadona na golemoj pozornici. Jednom rukom privijala je uza se otmjene cipele broj 34 zamotane u novine, drugu je blaženo položila na njegov rukav, a on joj je recitirao pjesme pjesnika u nemilosti koje su izašle iz mode.
Istoga dana otputovao je u svoj Lenjingrad, ostavivši je potpuno smetenu. Obećao je da će uskoro doći. Ali prolazio je tjedan za tjednom, od silnog, usrdnog iščekivanja Veročki je ostao samo gorki talog.
Veročkini profesionalni uspjesi bili su beznačajni, k tome ju je koreografkinja, koja ih je podučavala suvremene pokrete u duhu Isadore Duncan, jako zamrzila i sad ju je zvala isključivo “divna noga”, i nije joj opraštala ni najmanju pogrešku. Jadna Vera brisala je suze krajem starogrčkog hitona od ivanovskog cica i nije mogla uhvatiti ritam Skrjabinove ekstatične glazbe uz koju su glumice vježbale, energično podižući dlanove i koljena kako bi prenijele neulovljivu dušu burne glazbe u vidljive slike.
Jednog od najtežih dana toga proljeća ispred glavnog ulaza Veru je dočekao Aleksandar Sigizmundovič. Stigao je u Moskvu na dva tjedna radi snimanja nekoliko koncerata čuvenog violinista svjetskog glasa. U stanovitom smislu bio je to zvjezdani trenutak njegova života: violinist je bio staromodno odgojen, odnosio se prema Aleksandru Sigizmundoviču s naglašenim poštovanjem i, kako se činilo, sjećao se njegove dječje slave. Snimanje je teklo sjajno. Prvi put nakon mnogo godina pijanistovo se povrijeđeno samoljublje smirilo, opustilo se i oporavilo. Dražesna djevojka sivo-plavih blistavih očiju treperila je od same njegove prisutnosti – jedan zanos hranio se drugim…
Što se tiče mlade Veročke, koja je cijelu školsku godinu marljivo učila Tairovljeve “emocionalno zasićene forme”, ona je toga proljeća jednom zasvagda izgubila osjećaj za granicu između života i kazališta, “četvrti zid” se srušio, i otada je nastupala u predstavi vlastitog života. U skladu s idejama dubokopoštovanog učitelja, koji je od svojih glumaca zahtijevao univerzalnost – od misterija do operete, kako je sam govorio – Veročka je toga proljeća igrala pred ganutim Aleksandrom Sigizmundovičem rolu ingenue dramatique.
Zahvaljujući zajedničkim naporima prirode i umjetnosti veza je bila prekrasna – s noćnim šetnjama, intimnim večerama u malim separeima najpoznatijih restorana, ružama, pjenušcem, strasnim milovanjima koja su godila oboma, možda i više nego ona posljednje moskovske noći, uoči odlaska Aleksandra Sigizmundoviča, u trenutku Veročkine potpune kapitulacije pred nadmoćnim protivničkim snagama.
Sretni je pobjednik otputovao, ostavivši Veročku u slatkoj magli svježih uspomena, iz kojih se postupno stala pomaljati prava slika njezine budućnosti. Uspio joj je povjeriti koliko mu je nesretan obiteljski život: psihički bolesna žena, kćerkica s traumom od poroda, despotska punica zapovjedničke naravi. Nikada, nikada neće moći ostaviti tu obitelj… Veročka je obamirala od ushićenosti: kako je plemenit! I odmah mu je htjela prinijeti vlastiti život kao žrtvu. Neka budu dugi rastanci i kratki susreti, neka makar neki dio njegovih osjećaja, njegova vremena, njegove osobe pripada njoj – onaj koji joj sam ushtjedne posvetiti.
No to je već bila druga uloga – ne preobražene Pepeljuge koja noću zvecka staklenim potpeticama po pločniku obasjanom ukrasnim svjetiljkama, nego tajne ljubavnice koja stoji duboko u sjeni. Isprva joj se činilo da je spremna igrati tu ulogu do kraja života, svoga ili njegova: nekoliko dugoočekivanih susreta godišnje, pusta razdoblja između njih i jednolična sjetna pisma. Tako je trajalo tri godine – Vera je u svome životu počela osjećati okus dosadne ženske nesreće.
Glumačka karijera, koja nije ni počela kako spada, završila se – predložili su joj da ode. Napustila je trupu, ali ostala je raditi u kazalištu kao tajnica.
I tada se, 1938. godine, prvi put pokušala osloboditi iscrpljujuće ljubavne veze. Aleksandar Sigizmundovič smireno je prihvatio njezinu volju i poljubivši joj ruku, otišao u svoj Lenjingrad. Ali Veročka nije izdržala ni dva mjeseca, sama ga je pozvala, i sve je počelo iznova.
Omršavjela je i, po mišljenju prijateljica, poružnjela. Pojavili su se prvi znaci bolesti, još neprepoznate: oči su sjale metalnim sjajem, katkad bi joj knedla zapela u grlu, živci su joj se rastrojili, i čak se i Elizaveta Ivanovna počela pribojavati Veročkinih napadaja histerije kod kuće.
Prošle su još tri godine. Dijelom pod pritiskom Elizavete Ivanovne, dijelom zbog želje da promijeni svoj, kako ga je tada ocjenjivala, neuspješni život, opet je prekinula s Aleksandrom Sigizmundovičem. I njega je izmučila ta teška veza, ali ne bi prvi odlučio prekinuti: volio je Veročku veoma dubokom i čak uzvišenom ljubavlju – svaki put kad bi doputovao u Moskvu. Svojom strastvenom i afektiranom zaljubljenošću hranila je njegovo nesretno i bolno samoljublje. Taj put rastanak kao da je uspio: rat koji je počeo zadugo ih je razdvojio.
Dotad se Veročka već riješila nezavidne dužnosti tajnice, izučila je skromni knjigovodstveni zanat, ali išla je na probe, potajno je priželjkivala neke uloge, osobito joj se sviđala uloga gospođe Воѵагу. Ah, da nije bilo Alise Koonen! Tada se činilo da se još sve može okrenuti, i da će izaći na pozornicu u haljini od bareša, ukrašenoj trima buketima ruža bez stabljika, s lišćem, i učiniti nekoliko koraka u kadrili s bezimenim vikontom u dvorcu Vaubyessard… To je bila zaraza koju poznaju samo oni koji su je preboljeli. Vera je pokušavala, ne napuštajući kazalište, osloboditi se kazališne ovisnosti, čak je stekla obožavatelja, štono riječ, “iz publike”, iznimno pouzdanog i jednako blesavog Židova dobavljača. Zaprosio ju je. Ridala je cijelu noć i odbila ga, ponosno obznanivši da voli drugoga. Ili je Veročka imala neki nedostatak, ili se uopće nije uklapala u karaktere toga doba, no njezina krhka nježnost, unutarnja spremnost da odmah padne u zanos i duševna suptilnost, koja je bila u modi, recimo, u Čehovljevo vrijeme, baš nikoga nisu očaravale u junačkom razdoblju rata i poratnog dovršetka izgradnje socijalizma… Dobro sad, kad već nikoga… Ali neće valjda za dobavljača…
Potom je bila evakuacija u Taškent. Elizaveta Ivanovna, docent na Pedagoškom institutu, inzistirala je na tome da kći da otkaz u kazalištu i otputuje s njom.
Aleksandar Sigizmundovič završio je u evakuaciji u Kujbiševu, njegova nesretna obitelj nije uspjela otići i stradala je u blokadi. U Kujbiševu se užasno razbolio, tri upale pluća zaredom gotovo su ga otjerale u grob, ali spasila ga je medicinska sestra, čvrsta mjesna Tatarka. Njome se i oženio zbog usamljenosti i slabosti.
Kad su se poslije rata Veročka i Aleksandar Sigizmundovič sreli, opet je sve počelo iznova, ali s malo promijenjenim dekoracijama. Ona je tada radila u Dramskom teatru, gdje se zaposlila kao knjigovođa. Voljela je tada umjesto Alise Koonen Mariju Ivanovnu Babanovu, išla je na njezine predstave, čak su se smiješile jedna drugoj na hodnicima. Aleksandar Sigizmundovič opet ju je dočekivao ispred glavnog ulaza, pa su preko Tverskog bulevara išli u Kamergersku ulicu. Opet je bio u nesretnom braku, opet je imao bolesnu kćer. Ostario je, stanjio se, bio je još zaljubljeniji i tragičniji. Veza se uzburkala novom, oceanskom snagom, ljubavni valovi podizali su ih do nedostižnih visina i bacali ih u mračne bezdane. Možda je upravo to željela Veročkina nezadovoljena duša. Tih je godina često snivala isti san: usred nekog potpuno svakodnevnog zbivanja, naprimjer ispijanja čaja s mamom za njihovim ovalnim stolićem, najednom bi otkrila da u sobi nema jednog zida, a umjesto njega je tama gledališta koje se pruža u beskraj, ispunjenog nijemim i posve nepomičnim gledaocima…
Kao i prije, dolazio je u Moskvu tri-četiri puta godišnje, odsjedao obično u hotelu Moskva, i Veročka je dolazila k njemu na susrete. Pomirila se sa sudbinom, i tek joj je kasna trudnoća promijenila tijek života.
Veza joj je trajala dugo, kako si je sama prorekla u mladosti – “sve do smrti”…

2

Vera kao da je nosila djevojčicu: trbuh joj je bio zaobljen, a ne šiljat, lice se blago razvuklo, zrnata smeđa pigmentacija izbila joj je pokraj očiju, i dijete se u trbuhu kretalo ravnomjerno, bez grubosti. Čekali su, dakako, curicu. Elizaveta Ivanovna, nesklona bilo kakvom praznovjerju, unaprijed se pripremala za rođenje unučice, i premda se nije pridržavala ružičastih nijansi, nekako je sva dječja oprema ispala ružičastom: benkice, pelene, čak i vunena vestica.
Dijete je bilo izvanbračno, Vera u zrelim godinama, imala je 38. No te okolnosti nimalo nisu ometale Elizavetu Ivanovnu da se raduje predstojećem događaju. Sama je kasno stupila u brak, rodila je jedinu kćer tek oko tridesete i ostala udovica s troje djece: sedmomjesečnom Veročkom i dvjema pastorkama tinejdžerkama. Preživjela je sama, podigla djevojčice. Zapravo, 1924. starija pastorka napustila je Rusiju i više se nije vratila. Mlađa pastorka, koja je svim srcem prihvatila novu vlast, prekinula je odnose s Elizavetom Ivanovnom kao s pobornicom starog režima, zaostalom i opasnom osobom, te se udala za sovjetskog rukovodioca srednjeg ranga i nastradala predratnih godina u Staljinovu logoru.
Cjelokupno životno iskustvo Elizavete Ivanovne navodilo ju je na snošljivost i srčanost, i novu djevojčicu, neočekivanu prinovu u obitelji, očekivala je otvorena srca. Kći-obitelj, kći-prijateljica, pomoćnica – upravo se na tome temeljio njezin život.
Kad se umjesto očekivane curice rodio dečko, obje su se, i majka i baka, smele: poremetili su im se intimni planovi, nije bilo ništa od obiteljskog portreta koji su u mislima naručile – Elizaveta Ivanovna stoji s njihovom čudesnom kaljevom peći u pozadini, Veročka sjedi tako da joj majčine ruke počivaju na ramenima, a na Veročkinim koljenima čarobna kovrčava djevojčica. Dječja zagonetka: dvije majke, dvije kćeri i baka s unučicom…
Djetetovo lišce Vera je dobro promotrila još u rodilištu, a razmotala ga je prvi put tek kod kuće i neugodno se iznenadila golemom u usporedbi sa sićušnim stopalima, jarkocrvenom mošnjicom i veoma nepristojnom stvarčicom koja se odmah digla. U tom trenu, dok je ona smeteno zurila u tu svima poznatu pojavu, lice joj je poprskao topli mlaz.
– Gle vragolana – nasmiješila se baka i opipala pelenu, koja je ostala potpuno suha. – Verusja, ovaj će se uvijek izvući iz škripca…
Novorođenče se igralo licem, izmjenjivali su se neusklađeni izrazi: čelo se mrštilo, usne se smiješile. Nije plakalo, pa nije bilo jasno je li mu dobro ili loše. Najvjerojatnije mu je sve što se događalo bilo čudno…
– Djed, pljunuti djed. Bit će pravi muškarac, zgodan, krupan – zadovoljno je zaključila Elizaveta Ivanovna.
– Neki dijelovi tijela čak i previše – značajno je primijetila Veročka. – Baš kao u oca…
Elizaveta Ivanovna učinila je omalovažavajuću gestu:
– Ne, Verusja, ti ne znaš… To je inače svojstveno muškarcima u obitelji Korn.
Time su potpuno iscrpile svoje osobno iskustvo kad je to u pitanju i prešle na sljedeće: kako će one, dvije slabe žene, podići pravog, jakog muškarca? Zbog mnogih razloga, obiteljskih i sentimentalnih, bio je osuđen na ime Aleksandar.
Od prvog dana obveze su podijelile tako da je Veročku zapalo dojenje, a sve ostalo na sebe je preuzela Elizaveta Ivanovna.
Sport, muška zabava i bez ikakva tepanja – Elizaveta Ivanovna odredila je najvažnije zadatke. I zaista, od dana kad je zacijelio pupak, unuk je krenuo s tjelovježbom: pozvala je masažerku i počela je svakodnevno polijevati dečka hladnom ali prokuhanom vodom. Kako bi osigurala dostojnu mušku zabavu, pravodobno je u Dječjem svijetu nabavila drvenu pušku, vojnike i konjića na kotačićima. Pomoću tih jednostavnih predmeta Elizaveta Ivanovna kanila je zaštititi dečka od žalosti zbog nedostatka oca, što će nakon kratkog vremena istinski doći do izražaja, i odgajati ga kao istinskog muškarca – odgovornog, sposobnog da samostalno donosi odluke, sigurnog u sebe, to jest onakvog kakav je bio njezin pokojni muž.
– Moraš se držati načela maksimalnog odmaka – u velikoj mjeri preuranjeno, poučavala je kćer već prvih dana nakon dolaska iz rodilišta, i u glasu se osjetila pedagoška intonacija. – Kad dijete malo naraste, konačno pusti tvoju ruku i učini prvi korak u stranu, ti moraš učiniti svoj korak u suprotnom smjeru. To je užasna opasnost za sve samohrane majke – nesmiljeno je precizirala Elizaveta Ivanovna – povezivati sebe i dijete u jedan organizam.
– Zašto tako govoriš, mamice – uvrijeđeno se bunila Vera – dijete, na kraju krajeva, ima oca, sudjelovat će u njegovu odgoju…
– Od njega će biti koristi koliko od jarca mlijeka. Možeš mi vjerovati – zaključila je Elizaveta Ivanovna.
Za Veročku je to bilo još uvredljivije jer je sve već bilo dogovoreno i odlučeno – za nekoliko dana trebao je stići sretni otac kako bi se napokon sjedinio s dragom. Upravo to je bila jedina točka neslaganja između majke i kćeri, koje su se međusobno obožavale: Elizaveta Ivanovna prezirala je Veročkina ljubavnika, godinama se nadala da će kći upoznati čovjeka dostojnijeg od tog nervoznog i nesretnog umjetnika. No također je iz svoga životnog iskustva dobro znala kako je ženi teško biti samoj, a osobito takvoj poput njezine Veročke – umjetničke naravi, neprilagođene današnjoj muškoj grubosti. Ma neka, bar netko… I progunđala je ne posve umjesno:
– Kakva god bila dama, u krevet ne ide sama.
Obožavala je poslovice i uzrečice i znala ih je mnogo, čak i latinske. Kao iznimno stroga u ruskom govoru, katkad se služila sasvim nedoličnim izrazima, ako ih je posvetio frazeološki rječnik.
– Znaš, mama – začudila se Vera – malo si pretjerala…
Elizaveta Ivanovna se trgnula:
– Oprosti, oprosti, najmanje od svega htjela sam te uvrijediti.
Međutim, bez obzira na majčinu grubost, Vera kao da se opravdavala:
– Mamice, pa znaš da je na turneji…
Vidjevši kćerino ožalošćeno lice, Elizaveta Ivanovna se povukla:
– Ma neka mu je sa srećom, Veročka… Same ćemo podići našeg dečka.
Prorekla je… Mjesec i pol nakon Šurikova rođenja Aleksandar Sigizmundovič je poginuo. Pao je pod auto u Ulici ustanka, kod Moskovskog kolodvora, vrativši se u Lenjingrad nakon što je prvi put vidio novorođenog sina. Ostarjeli otac bio je pun neopozive odlučnosti da napokon obznani svojoj kršnoj Sonji da je napušta, ostavlja kćeri i njoj stan u Lenjingradu i vraća se u Moskvu. Prve dvije točke savršeno je izvršio. Samo se nije stigao preseliti…
Vera je saznala za smrt Aleksandra Sigizmundoviča tjedan dana nakon pogreba. Uznemirena zbog izostanka vijesti, nazvala je njegova prijatelja koji je bio upućen u njihove odnose, nije ga zatekla jer je bio na putu. Skupivši hrabrost, nazvala je stan Aleksandra Sigizmundoviča. Sonja ju je obavijestila о njegovoj smrti.
Mlada majka iz reda “starih prvorotkinja”, kako su je nazivali u rodilištu, stara ljubavnica – dotad je njihova veza nakupila već dvadeset godina – postala je svježom udovicom ne stigavši se ni udati.
Crnokosi dečko trpao je u usta stisnutu rukicu, energično sisao, stenjao, prljao pelene i bio u stanju bezbrižnog zadovoljstva. Nije ga se ticala majčina žalost. Umjesto nestalog majčinog plavkastog mlijeka sad su mu davali iz bočice razblaženo i zaslađeno kravlje, i odlično mu je išlo.

3

Sredinom dvadesetog stoljeća zavladala je masovna moda obiteljskih legendi, koja je imala brojne različite uzroke, od kojih je glavni vjerojatno bio potajna želja da se popuni praznina koja se stvorila iza leđa.
Sociolozi, psiholozi i povjesničari s vremenom će istražiti pobude koje su istodobno nagnale mnoštvo ljudi na proučavanje genealogije. Nisu se svi uspjeli dokopati plemićkih predaka, ali i svakakve rijetkosti poput bake koja je bila prva liječnica u Čuvašiji, menonita holandskog Nijemca ili, malo zvučnije, krvnika u mučilištu iz vremena Petra Velikog, također su imale svoju obiteljsko-povijesnu vrijednost.
Šuriku nije trebao nikakav napor mašte – njegova obiteljska legenda bila je uvjerljivo dokumentirana s nekoliko novinskih izrezaka iz 1916. godine, sjajnim svitkom debelog, nikako ne tankog, kako zamišljaju neupućeni ljudi, japanskog papira, zalijepljenog na vlaknasti blijedosivi karton fotografije i dan-danas nenadmašene kvalitete na kojoj je njegov djed, Aleksandar Nikolajevič Korn, krupan, velike tvrde brade naslonjene na visoki ovratnik svečane košulje, prikazan pokraj princa Kotohita Kanina, mikadova bratića koji je bio na dugotrajnom putovanju od Tokija do Peterburga, većim dijelom puta Transsibirskom željeznicom. Aleksandar Nikolajevič, tehnički direktor u željezničkom resoru, čovjek europskog obrazovanja i besprijekorna odgoja, bio je vlakovođa na toj posebnoj liniji. Fotografija je snimljena 29. rujna 1916. godine u fotoateljeu gospodina Johanssona na Nevskom prospektu, о čemu je svjedočio modri umjetnički natpis na poleđini. Sam princ, nažalost, nije izgledao nikako: ni japanske nošnje ni samurajskog mača. Obična europska odjeća, oblo lice uskih očiju, kratke noge – nalik na bilo kojeg Kineza iz praonice, koje su se tada već pojavile u Peterburgu. Zapravo, od Kineza iz praonice, doživotno naoružanog neizbrisivim osmijehom, razlikovao se izrazom nepronične oholosti, koji nimalo nisu ublažavale ravnomjerno rastegnute usne.
Usmeni dio legende sadržavao je bakino prepričavanje djedovih sjećanja: na duge čajanke u pulman-vagonu, danima s tajgom u pozadini, u kojoj su se prelijevale jesenje boje bjelogorice i mračnozelene crnogorične nijanse.
Pokojni djed iznimno je cijenio japanskog princa, obrazovanog na Sorboni, pametnu glavu i slobodoumnog snoba. Slobodoumlje je izražavao ponajprije time što si je dopustio za japanskog aristokrata nevjerojatnu slobodu osobnog, pa čak i povjerljivog druženja s gospodinom Kornom, koji je u biti pripadao samo uslužnom osoblju, makar i najvišeg ranga.
Princ Kotohito, koji je u Parizu proživio osam godina, bio je veliki ljubitelj novog francuskog slikarstva, osobito Matissea, i u Aleksandru Nikolajeviču našao je sugovornika koji ga razumije, kakve u Japanu nije mogao naći. Aleksandar Nikolajevič nije poznavao Crvene ribe, ali bio je spreman povjerovati princu na riječ da je upravo u tom remek-djelu Matisse najočitije pokazao tragove pomnog proučavanja japanske umjetnosti.
Posljednji je put Aleksandar Nikolajevič bio u Parizu 1911. godine, prije rata, kad su Crvene ribe još bile ikra zamisli, zato je upravo te godine Matisse izložio na jesenskoj izložbi svoje drugo remek-djelo – Ples… Dalje su se bakine priče о djedovim sjećanjima prelijevale u njezina sjećanja na ono njihovo posljednje zajedničko putovanje u inozemstvo, i Šurik, koji je s lakoćom prihvatio da mu je pokojni djed poznavao japanskog princa, u sebi je poricao da mu je živa baka doista bila u Parizu, čije je samo postojanje prije bilo književna, a ne životna činjenica.
Baka je u tim pričama veoma uživala, i po svoj ih je prilici zloupotrebljavala. Šurik bi je smjerno saslušao i lagano prebirao nogama nestrpljivo očekujući odavno poznati svršetak priče. Dodatna pitanja nije postavljao, a baka ih ionako nije trebala. S godinama su se njezine prelijepe priče ohladile, stvrdnule, i činilo se da poput nevidljivih klupka leže u ladici njezina sekretera pokraj fotografija i svitka. Što se svitka tiče, bila je riječ о povelji kojom se potvrđuje da je gospodinu Kornu dodijeljen Orden izlazećeg sunca, najviša državna nagrada Japana.
Godine 1969. došlo je do velike selidbe obitelji iz Kamergerske ulice kod Brestskih vrata – Elizaveta Ivanovna uporno se i proročanski služila isključivo starim nazivima – u ulicu, sudeći po imenu, nekoć probijenu kroz prigradsku šumu. Ubrzo nakon preseljenja, već ondje, u Novolesnoj, u njezinu malom odvojku što je vodio do nasipa sporednog željezničkog kraka koji je spajao bjelorusku i rišku prugu – brestsku i vindavsku, precizirala je Elizaveta Ivanovna – u novom trosobnom stanu, nevjerojatno prostranom i lijepom, baka je petnaestogodišnjem unuku prvi put izložila samu srž legende. Nalazila se u trima futrolama koje su se navlačile jedna na drugu, a od kojih je gornja bila nesrodna – kutija od karelske breze bez ikakvih uresa, napukla poklopca – zato su dvije unutarnje bile prave japanske, jedna od zelenkastog nefrita, druga svilena, sivozelena, nijanse zimskog mora. Unutra se izležavao on, Orden izlazećeg sunca. Bilo je to potpuno mrtvo i obeščašćeno blago, od njega je ostao samo draguljarski kostur, a mnoštvo briljanata koji su sačinjavali njegovu dušu i, strogo rečeno, osnovnu materijalnu vrijednost u cijelosti je nedostajalo, podsjećajući na sebe samo praznim dupljama.
– A dragulje smo pojeli. Posljednji su otišli na ovaj stan – obavijestila je Elizaveta Ivanovna petnaestogodišnjeg unuka, tada nalik na jednogodišnje štene njemačkog ovčara koje je već naraslo do pune visine i veličine šapa, ali još nije imalo širok prsni koš i snagu.
– A kako si ih vadila? – zainteresirao se mladić za tehničku stranu problema.
Elizaveta Ivanovna izvukla je iz pletenice ukosnicu, mahnula njome u zraku i pojasnila:
– Ukosnicom, Šurik, ukosnicom! Lijepo su ispadali. Kao punjeni puževi.
Šurik nikad nije jeo puževe, no zazvučalo mu je uvjerljivo. Vrtio je malo u rukama ostatke odličja i vratio ga.
– Prošlo je pedeset godina od smrti tvoga djeda. I svih tih godina pomagao je obitelji da preživi. Ovaj stan, Šurik, njegov je posljednji dar nama – uz te je riječi spremila odličje u unutrašnju futrolu, pa u drugu, i onda u drvenu kutijicu. Kutijicu je zaključala ključićem na zelenoj olinjaloj vrpci, a ključić stavila u limenku od čaja.
– Kako je pomagao ako je umro? – pokušao je razjasniti Šurik. Izbečio je žuto-smeđe oči pod zaobljenim obrvama.
– Ti stvarno imaš maštu petogodišnjaka – razljutila se Elizaveta Ivanovna. – S onog svijeta! Razumije se, prodavala sam dragulj po dragulj.
Vičnim pokretom nabadajući je zabola ukosnicu u čvor i zatvorila poklopac sekretera.
Šurik je otišao u svoju sobu, na koju se još nije posve navikao, i upalio magnetofon. Zalelekala je glazba. Morao je promisliti о toj novosti, bila je istodobno i važna i potpuno besmislena, a uz glazbu je uvijek lakše razmišljao.
Soba mu se po dimenzijama gotovo nije razlikovala od zakutka u kojemu je prije živio, ograđenog dvjema policama za knjige i notnim stalkom. No tu su bila vrata s okruglom kvakom, mogla su se potpuno zatvoriti i čak bi lagano škljocnula, i to mu se sviđalo toliko da je radi što jačeg efekta objesio na vrata i natpis “Ne ulaziti bez kucanja”. Ali nitko i nije ulazio. I majka i baka poštovale su njegov muški život od samog rođenja. Muški život njima je bio zagonetka, čak uzvišena tajna, i obje su nestrpljivo čekale da jednog divnog dana njihov Šurik iznenada postane odrasli Korn – ozbiljan, pouzdan, s velikom tvrdom bradom i moći nad glupom okolinom u kojoj se sve neprestano lomilo, rasplinjavalo, kvarilo, i samo se muškom rukom moglo popraviti, prevladati, pa i iznova načiniti.

4

Elizaveta Ivanovna potjecala je iz bogate trgovačke obitelji Mukosejev, ne tako poznate kao prezimena Jelisejev, Filipov ili Morozov, ali iznimno uspješne, poznate u svim južnim gradovima Rusije.
Otac Elizavete Ivanovne, Ivan Polikarpovič, trgovao je žitom, gotovo polovina trgovine na veliko na jugu bila je u njegovim rukama. Elizaveta Ivanovna bila je najstarija od pet sestara, najpametnija i najneprivlačnija: zubići su joj stršali kao kuniću, tako da ni usta nije mogla potpuno zatvoriti, mala brada, a čelo veliko, izbočeno, nadvijalo se nad licem. Od rane dobi naslućivala se njezina budućnost – podizati nećake. Takva je bila sudbina starih cura. Otac Ivan Polikarpovič ju je volio, žalio zbog neprivlačnosti i cijenio njezinu pronicljivost i oštroumnost.
Kako se broj kćeri povećavao, a nasljednik se nije pojavljivao, otac ju je sve više imao na oku, i premda se strogo držao tradicije, poslao ju je u gimnaziju. Jedinu od sviju. Dok su se mlađe isticale ljepotom, najstarija je stjecala znanje.
Nakon rođenja pete kćeri, veoma se namučivši, majka Elizavete Ivanovne prestala je rađati i otada se otac sve pažljivije odnosio prema Elizaveti. Nakon završetka gimnazije poslao ju je u jedinu trgovačku školu u koju su primali djevojke, u Njižnom Novgorodu. Iako su Mukosejevi tada bili Moskovljani, sačuvalo se sjećanje na utemeljitelja roda, prekupca koji se bavio trgovinom žitom i koji je u Moskvu stigao upravo iz Njižnog Novgoroda.
Elizaveta je poslušno nastavila školovanje, ali se ubrzo vratila kući i uvjerljivo objasnila ocu da je učenje ondje besmisleno, ne uče ništa što svaka budala ne bi znala, a ako doista želi od nje stvoriti dobru pomoćnicu, neka je pošalje na školovanje u Zürich ili Hamburg, gdje doista uče prave stvari, i to ne na stari način, nego u skladu s tadašnjom ekonomskom znanošću.
Dunja, druga kći Ivana Polikarpoviča, već je bila udana. Nataša, treća, zaručena, a sve je govorilo da ni dvije najmlađe neće dugo ostati neudane: nudili su dobar miraz za njih i bile su ljepuškaste. Dunja je već i rodila, ali prvo, na veliku očevu žalost, curicu. Sve se svodilo na to da dok kćeri ne rode nasljednika, konce mora čvrsto držati u rukama Elizaveta. Ukratko, poslao je kćer u inozemstvo na školovanje. I otputovala je u Švicarsku kao da stupa u brak – u svemu novom, s dvama koferima koji su mirisali na kožu, s rječnicima i blagoslovima.
U Zürichu se zanijela modernom strukom i unatoč velikim blagoslovima izgubila vjeru predaka, lako i neprimjetno, kao kišobran u tramvaju, nakon što je kiša već prestala. Tako je napustivši domaći svijet, napustila i obiteljsku religiju, poput prekjučerašnje pite otvrdnulo pravoslavlje, u kojemu tada nije vidjela ništa osim umjetnog cvijeća, zlatnih riza i sveobuhvatnog praznovjerja. Poput mnogih, i to ne najgorih, mladih ljudi svoga naraštaja, brzo se okrenula drugoj religiji, koja je ispovijedala novo trojstvo – skromni materijalizam, teoriju evolucije i onaj “čisti” marksizam koji se još nije isprepleo sa socijalnim utopijama. Ukratko, razvila je napredne, kako se smatralo, poglede, iako se unatoč modi svoje mladosti nije pridružila nikakvom revolucionarnom pokretu.
Završivši prvu godinu u Zürichu, Elizaveta Ivanovna nije otišla kući na ferije, već je, naprotiv, krenula na put po Francuskoj. Putovanje nije bilo dugo: Pariz ju je tako očarao da nije stigla ni do Azurne obale. Pisala je ocu da se neće vratiti u Zürich, nego ostati u Francuskoj studirati francuski jezik i književnost. Otac je bjesnio, ali ne previše. Dotad je dobio dugoočekivanog unuka i u dubini duše “Lizkin hir” prihvatio je kao dokaz ženske inferiornosti uvjerivši se da je u slučaju najstarije kćeri uzalud učinio iznimku.
“Ne, neće žena zato što nije zgodna postati muško”, zaključio je. Odustao je od svega i rekao joj da se vrati. Uskratio joj je novčanu potporu. Ali Elizaveta Ivanovna nije se žurila s povratkom. Učila je, radila. Koliko god to čudno bilo, radila je knjigovodstvene poslove za jednu malu banku. Ono što su je učili u Švicarskoj pokazalo se veoma korisnim.
U Rusiju se Elizaveta Ivanovna vratila tek nakon tri godine, krajem 1908., s čvrstom nakanom da započne radni život odvojeno od obitelji. Bila je tada potpuno europski emancipirana žena, čak je pušila, no budući da nije stekla francuski šarm, a bila je dobro odgojena, ta njezina emancipiranost nije upadala u oči. Htjela je predavati francusku književnost, ali u državnu službu nisu je primali, a u guvernante sama nije htjela. Tražeći neko vrijeme odgovarajući posao i potpuno se razočaravši, dobila je neočekivanu ponudu: muž gimnazijske prijateljice zaposlio ju je u statističkom odjelu Ministarstva prometa.
To su bile godine kad se privodio kraju prelazak privatnih željezničkih pruga u državni resor, i Aleksandar Nikolajevič Korn vodio je taj dugogodišnji projekt od državne važnosti. Elizaveta Ivanovna bila mu je podređena, našla se na najskromnijoj dužnosti statističara. Dokumenti koje je sastavljala uredno su se putem službene hijerarhije dostavljali na njegov stol, i već nakon pola godine najsloženije probleme, povezane s operativnim troškovima po vrsti prijevoza i prolaskom tereta, počeo je povjeravati isključivo Elizaveti Ivanovnoj. Nitko se nije kao ona znao snaći u pudovima, vrstama i rubljima.
Stari Mukosejev nije se prevario u kćeri – njezine poslovne sposobnosti doista su se pokazale iznimnima. Aleksandar Nikolajevič, dostojanstveni četrdesetpetogodišnji udovac, sa sve je većom simpatijom i poštovanjem gledao na dobronamjernu i dragu suradnicu i nakon dvije godine poznanstva ponudio joj brak. Tu treba staviti uskličnik. Nijedna od njezinih zgodnih sestara nije mogla ni sanjati о takvom braku. Udavši se za Aleksandra Nikolajeviča, Elizaveta je posve napustila svakakve filozofije svoje mladosti, završila je Pedagoški institut i počela se uspješno baviti pedagogijom. Nije da se tih godina razočarala u vjerovanjima svoje mladosti, ali počela su joj se činiti ne posve doličnima, i od prijašnjih vremena nisu joj ostala velika načela, nego svakodnevni trud, savjesno i nesebično obavljanje svoga posla, ne čineći zla, određujući zlo i dobro isključivo prema smjernicama vlastite savjesti i postupajući pravedno prema okolini. Potonje je za nju značilo da se u svojim postupcima ne smije voditi samo vlastitim interesima, nego mora uzeti u obzir i interese drugih ljudi. Sve bi to bilo nepodnošljivo dosadno da nije bilo oživljeno njezinom iskrenošću i prirodnošću. Kćeri Aleksandra Nikolajeviča su je zavoljele, bile su u neprisilno dobrim odnosima. Malu polusestru Veročku su obožavale. Aleksandar Nikolajevič umro je naglo, ljeti 1917., i na ženskoj vagi radosti i tuge kazaljka Elizavete Ivanovne zauvijek je zamrla u najvišoj točki – te sretne godine u braku ostale su s njom zasvagda. Teškoće, nevolje i odricanja koja su se okomila na nju nakon muževe smrti godinama je pripisivala upravo njegovoj odsutnosti. Čak i revoluciju koja je ubrzo izbila promatrala je kao jednu od neugodnih posljedica smrti Aleksandra Nikolajeviča. Vjerojatno nije bez razloga neprestano ismijavao njezinu prostodušnost i prirodnu bezazlenost. Te odlike nije izgubila do kraja dugog života.
Kao osoba s nerazvijenim smislom za humor koja naslućuje svoj nedostatak, neprekidno je koristila nekoliko naučenih šala i dosjetki. Mali Šurik često je slušao njezinu koketnu izjavu:
– Ja sam jezičava. Predajem jezike.
Kao nastavnica bila je nenadmašna, imala je neku posebnu metodiku, neuobičajeno privlačnu djeci i iznimno učinkovitu kod odraslih. Preferirala je rad s djecom, iako je cijeli život predavala na institutu i pisala suhoparne i nezanimljive udžbenike.
Obično je za domaće zadaće formirala skupine od dvoje-troje djece, često različite dobi jer se sjećala kako je divno bilo kad su braća i sestre učili zajedno. Upravo je tako nekoć bilo u domu njezinih roditelja – radi uštede pozivali su jednog učitelja za sve.
Prvi sat francuskog s malom djecom počinjala je tako što bi im rekla kako se na francuskom kaže “piškiti”, “kakati” i “bljuvati”, to jest upravo riječima koje se nisu izgovarale u dobrim kućama. Od prvog dana francuski se pretvarao u nešto nalik na tajni jezik posvećenih. Učenike je osobito povezivala francuska božićna predstava koju bi tijekom cijele godine s njima pripremala Elizaveta Ivanovna. Ta predstava bila je po žanru više ilegalna nego kućna: ruska vlast, koja se stanovnicima uvijek penjala navrh glave, tih je središnjih poslijeratnih godina jednako odlučno iskorjenjivala kršćanstvo kao što ga je prije i poslije nametala. Elizaveta Ivanovna svojim je božićnim predstavama pokazivala prirođenu neovisnost i poštovanje prema kulturnim tradicijama.
Šurik je u toj predstavi odigrao sve uloge.
Prvu, maloga Krista, kojega je obično predstavljala lutka zamotana u stari smeđi pokrivač, dobio je u dobi od tri mjeseca. U posljednjoj predstavi, odigranoj pola godine prije bakine smrti, glumio je starog Josepha i, na oduševljenje kraljeva, pastira i magaradi, smiješno izvrtao ulogu.
Satovi su uvijek bili u stanu Elizavete Ivanovne, pa je Šurik, čak i da nije imao dobre sposobnosti, bio osuđen da nauči jezik: iako je soba u Kamergerskoj ulici bila vrlo velika, ipak je bila jedina. Nije imao kamo i beskonačno je slušao jedne te iste lekcije prve, druge i treće godine učenja. Sa sedam godina s lakoćom je govorio francuski i u zrelijoj dobi čak se nije mogao sjetiti kad je naučio taj jezik. Noël, Noël… bilo mu je bliže nego U šumici raste jelka…
Kad je krenuo u školu, baka ga je počela učiti njemački, koji je, za razliku od francuskog, prihvaćao kao strani jezik i išlo mu je da nije moglo bolje. U školi je bio dobar, poslije škole na dvorištu je igrao nogomet, pomalo se bavio sportom i čak je, uz majčin veliki strah, išao na boks, ali nikakav poseban interes nije pokazivao. Gotovo do dobi od četrnaest godina omiljena mu je večernja razonoda bila čitanje kod kuće naglas. Naravno, čitala je baka. Čitala je prekrasno, izražajno i jednostavno, on je pak, ležeći udobno na divanu pokraj nje, prodrijemao cijelog Gogolja, Čehova te Elizaveti Ivanovnoj tako dragog Tolstoja. A potom i Victora Hugoa, Balzaca i Flauberta. Takav je ukus imala Elizaveta Ivanovna.
Svoj obol odgoju davala je i majka: vodila ga je na sve dobre predstave i koncerte, čak i na rijetka gostovanja – tako je kao dječarac gledao velikog Paula Scofielda u ulozi Hamleta, što bi bez sumnje zaboravio da ga Vera nije s vremena na vrijeme podsjećala. I, naravno, na najbolje dočeke Nove godine u glavnom gradu – u Domu glumaca, u Ruskom kazališnom društvu, u Filmskom domu. Riječju, sretno djetinjstvo…

5

Mama i baka, dva anđela širokih krila, uvijek su stajale ob lijevu i ob desnu. Ti anđeli nisu bili bestjelesni i bespolni, nego primjetno ženstveni, i u najranijoj dobi u Šuriku se razvila slutnja da je i samo načelo dobra, koje ga okružuje i kojemu je on, Šurik, u središtu, zapravo ženskog roda. Dvije su ga žene od samog rođenja štitile, katkad bi mu dlanom dotaknule čelo – da nema vrućicu? – u njihovim svilenim skutima skrivao je lice zbog neugode ili zbunjenosti, uz njihove grudi, meke i podatne bakine, tvrde i male mamine, privijao se prije sna. Ta obiteljska ljubav nije znala ni za ljubomoru ni za gorčinu, obje su ga žene voljele svom dušom, služile ga kao da žele nadmašiti jedna drugu, iako na različite načine, i nisu ga dijelile, već, naprotiv, zajedničkim naporima učvršćivale njegov svijet, kojemu je trebalo utvrđivanje. Iskreno su ga i složno hvalile, bodrile, ponosile se njime, radovale se njegovim uspjesima. Uzvraćao im je u potpunosti, pa mu besmisleno pitanje koju od njih više voli nikad nisu postavljali.
Sjena nepostojećeg oca, koje su se obje nekoć bojale, nikad se nije pojavila. Kad je naučio reći “mama” i “baba”, pokazale su mu fotografiju s koje je pokojni Levandovski slao neodređen osmijeh i rekle “tata”. Sedam godina to ga je potpuno zadovoljavalo, i tek je u školi opazio stanoviti obiteljski manjak. Upitao je “gdje je” i dobio istinit odgovor – poginuo je. Bilo mu je poznato da je otac bio pijanist, i Šurik se navikao smatrati da je stari pijanino u kući dokaz očeve nekadašnje prisutnosti.
Ako su za skladan razvoj djeteta doista nužne dvije odgojne sile, muška i ženska, onda je vjerojatno Elizaveta Ivanovna sa svojim čvrstim karakterom i unutrašnjom mirnoćom osigurala tu ravnotežu i bez pijanina.
Diveći se svome stasitom i zgodnom dečku, obje su žene sa zanimanjem čekale vrijeme kad će se u njegovu životu pojaviti treća – i glavna. Obje su zbog nečega bile sklone tomu da se njihov dečko rano oženi, obitelj se popuni i pusti nove izdanke. S uzbuđenom znatiželjom promatrale su Šurikove kolegice iz razreda koje su plesale nervozni i bespolni tvist na Šurikovu rođendanu i nagađale: da nije ova…
U razredu je bilo daleko više djevojčica nego dječaka. Šurik je bio omiljen, pa je na svoj rođendan, 6. rujna, pozvao gotovo cijeli razred. Nakon ljeta svi su se htjeli podružiti. Osim toga, počinjala je završna školska godina.
Preplanule su cure ćeretale, preglasno se smijale i vriskale, dečki nisu toliko plesali koliko pušili na balkonu. S vremena na vrijeme Elizaveta Ivanovna ili Vera Aleksandrovna ušuljale bi se u najveću sobu, zapravo bakinu, donijele još jedan pladanj i krišom pogledima hvatale djevojke. Zatim bi u kuhinji odmah razmijenile dojmove. Došle su do zajedničkog mišljenja da su cure strašno neodgojene.
– Zvuče kao da su u redu na kolodvoru, a čine se kao kulturne djevojke – uzdahnula je Elizaveta Ivanovna. Zatim je malo šutjela, igrala se vrhovima smežuranih prstiju i priznala nekako nevoljko:
– Ali ipak su dražesne… ljupke…
– Što je tebi, mama, učinilo ti se. Užasno su vulgarne. Ne znam što si ljupko vidjela – rekla je Vera, čak uz određenu žestinu.
– Ona bjeloputa u modroj haljini veoma je ljupka, Tanja Ivanova, čini mi se. I istočnjačka ljepotica s perzijskim obrvama, tanušna, i ona je dražesna, po meni…
– Što ti je, mama, bjeloputa nije Tanja Ivanova, nego Gurejeva, kći Anastasije Vasiljevne, nastavnice povijesti. Fale joj zubi, baš je dražesna, a tvoja istočnjačka ljepotica, ne znam, ne znam kakva je to ljepotica, ima brkove kao milicajac… Ira Grigorjan, zar je se ne sjećaš?
– Dobro, dobro. Ti, Veročka, kao da uzgajaš konje. A Nataša, Nataša Ostrovska, zašto ti ona nije zgodna?
– Ta se tvoja Nataša, između ostalog, od osmog razreda druži s Gijom Kiknadzeom – s primjesom nekakve osobne uvrijeđenosti napomenu Vera.
– Gija? – začudila se Elizaveta Ivanovna. – Onaj smiješni buco?
– Nataša Ostrovska očito ne misli tako…
Elizaveta Ivanovna štošta nije znala što je Veri bilo poznato. Šurik je bio vatreno zaljubljen u Natašu od petog razreda, a ona mu je pretpostavljala smiješnog pospanog Giju, koji je tada bio šutljiv, no zato kad bi otvorio usta, svi bi se valjali od smijeha – po duhovitosti nije mu bilo ravna.
Riječju, baki se cure nisu sviđale u masi, ali pojedinačno svaka joj se činila privlačnom. Vera je, naprotiv, bila uvjerena da je Šurikova škola gotovo najbolja u gradu, razred je divan, isključivo djeca kulturnih roditelja, to jest skupa su joj se sve sviđale, no zato je pojedinačno svaka cura imala odbojne mane…
A Šuriku se sviđalo sve – i zajedno i pojedinačno. Naučio je tvist još lani, i sviđao mu se taj smiješni ples: kao da svlačiš sa sebe pripijenu mokru odjeću. Sviđala mu se i Gurejeva, i Grigorjan, čak je i Nataši Ostrovskoj oprostio prijevaru, tim više što mu je Gija bio prijatelj. Također mu se veoma svidjela voćna torta sa šlagom koju je ispekla baka. I novi magnetofon koji su mu poklonili za sedamnaesti rođendan.
U desetom razredu Šurik je konačno odabrao – odlučio se upisati na Filološki fakultet, na Odsjek za romanistiku i germanistiku. Gdje drugdje?

6

Na samom početku posljednje školske godine Šurik se prijavio za predavanja iz književnosti koja su držali najbolji fakultetski predavači. Svake nedjelje Šurik je jurio na fakultet u Mohovoj, zauzimao mjesto u prvom redu Komunističke predavaonice, bivše Tihomirovske, i brižno bilježio veoma zanimljiva predavanja sitnog starog Židova, velikog poznavatelja ruske književnosti. Ta su predavanja bila koliko sjajna toliko i beskorisna za maturante. Profesor je mogao cijeli sat govoriti о dvoboju u ruskoj književnosti: о njegovu kodeksu, о izradi pištolja za dvoboje s njihovim prizmatičnim cijevima, teškim zrnima koja se nabijaju u cijev pomoću kratke šipke i čekića, о ždrijebanju pomoću srebrnjaka, о kapi punoj ružičasto-žutih trešanja i о trešnjinim košticama koje nagoviještaju odgođeni let zrna… о pjesnikovoj pronicljivosti i о stvaranju života na temelju fikcije – riječju, о stvarima koje nemaju ni najmanje veze s tematskim radovima Tolstoj kao zrcalo ruske revolucije ili Puškin kao raskrinkavač carskog samodržavlja…
Desno od Šurika sjedio je Vadim Polinkovski, lijevo Ljilja Laskina. S oboma se upoznao već na prvom predavanju.
Sitna, upadljiva Ljilja, s bijelim šiljatim cipelama i kožnatom mini-suknjom koja je izluđivala bez razlike čedne starice, nimalo čedne studentice i nezainteresirane prolaznike, vrtjela je kao igračka na navijanje ošišanom glavom, na dodir poput bršljana, i neprekidno brbljala. Vršak njezina dugog nosa micao se jedva primjetno gore-dolje dok je govorila, podrhtavale su trepavice na kapcima koji su često treptali, a sitni prsti ako nisu čupkali rupčić ili bilježnicu, sjekli su oko sebe teški zrak. К tome se još nije bila riješila dječje navike da žustro i letimično pročačka nos.
Bila je prepuna draži i Šurik se zaljubio u nju tako jako da je taj novi osjećaj zasjenio sve njegove prethodne sitne i mnogobrojne zaljubljenosti. Iskustvo pojačane osjetilnosti, kad se čini da čak i žarulje pojačavaju svoj sjaj, bilo mu je poznato iz djetinjstva. Zaljubljivao se u sve redom: u bakine učenike – kako cure tako i dečke, u mamine prijateljice, u kolegice iz razreda i učiteljice, ali sad je Ljiljin veseli sjaj sve prijašnje pretvorio u mutne sjene…
Polinkovskog je Šurik doživljavao kao suparnika sve dok jednom, na početku predavanja, pokazavši prstom na prazno Ljiljino mjesto, ovaj nije prošaptao:
– Nema danas našeg majmunka…
Šurik se začudio:
– Majmunka?
– A nego što je ona? Pljunuta majmunica, još je i krivonoga…
I Šurik je sat i pol razmišljao о tome što je to ženska ljepota, propustivši čuti profesorove duboke misli о sporednim likovima u romanima Lava Nikolajeviča – ćaknuti profesor uvijek bi našao način da se odmakne od školskog programa u kamenolome sporne znanosti о književnosti…
Taj put nije imao koga pratiti do kuće, pa su se Polinkovski i on prošetali od Mohove sve do Bjeloruskog kolodvora. Šurik je više šutio, bio je smeten omalovažavajućim mišljenjem Polinkovskog о dražesnoj Ljilji. Polinkovski pak s vremena na vrijeme otresajući pahuljice s kovrča, pokušavao je uz Šurikovu pomoć riješiti vlastiti problem: nikako nije mogao odlučiti kojim će putem, da se prijavi na Grafički fakultet, gdje mu je predavao otac, ili na Sveučilište, a mogao bi, fućkaš sve, i na Geološki… Kod Bjeloruskog Šurik je predložio Polinkovskom da svrati u goste, pa su skrenuli na Butirski nasip. Prolazeći pored željezničkog mosta, podignutog iznad napola zapuštenog željezničkog nasipa, Polinkovski se sjetio da se tim putem, preko mosta, može doći do ateljea njegova oca, pa je predložio Šuriku da pogleda atelje. Ali Šuriku se žurilo kući, pa su se dogovorili za sutra. Polinkovski mu je zapisao adresu na komadiću papira, zatim su još malo tapkali po dvorištu i svratili k Šuriku. Elizaveta Ivanovna poslužila im je večeru pa su u Šurikovoj sobi slušali glazbu, koje je imao mnogo, snimljenu na smeđim magnetofonskim vrpcama. Polinkovski je popušio stranu cigaretu i otišao.
Preostali dio večeri Šurik se mučio, ne odvaživši se nazvati Ljilju. Imao je zapisan broj njezina telefona, ali još je nijednom nije nazvao, stvar se svodila samo na pristojno praćenje do ulaza stare zgrade u Čistoj ulici.
Sutradan, u ponedjeljak, Ljilja mu i dalje nije izlazila iz glave, ali zbog nečega se nikako nije mogao osmjeliti nazvati je, iako mu se broj njezina telefona nametao sam od sebe… Do večeri se tako izmučio da se sjetio jučerašnjeg neobaveznog poziva Polinkovskog i predvečer izašao iz kuće – prošetati se, kako je rekao majci.
Papirić s adresom već je bio izgubio, ali adresu je zapamtio, sastojala se od samih trojki.
Ti ateljei nisu bili baš tako blizu mosta, prilično je dugo tražio zgradu s velikim prozorima koju mu je opisao Vadim. Na koncu je našao i zgradu i broj ateljea, pokucao je na malko odškrinuta vrata. Ušao je – i skamenio se. Točno ispred njega na niskoj podlozi sjedila je potpuno gola žena. Neki ženski dijelovi nisu se vidjeli, ali bijeloružičaste grudi s plavim žilicama, sa svim zapanjujućim pojedinostima, bliještale su poput reflektora. Oko žene smjestilo se dvadesetak slikara.
– Vrata! Pritvorite vrata! Puše! – podviknuo je na Šurika ljutit ženski glas. – Zašto kasnite? Sjednite i počnite raditi.
Lijepa žena u crnoj muškoj košulji, sjajne crne kose podšišane na čelu koja joj je padala u oči, mahnula je neodređeno iza sebe. Pokorivši se njezinoj gesti, sjeo je u daljnji kut prostorije na najnižu prečku ljestava. Svi su crtali, grubo šuškajući olovkama. Šuriku baš nije bilo jasno. Slutio je da je tu negdje njegov novi poznanik Vadim, ali nije mogao skinuti pogled s krupne smeđe bradavice uperene u njega kao kažiprst. Uplašio se da će gola žena podići glavu i shvatiti što mu se događa. A događalo mu se… Shvatio je da mora otići. Ali otići nije mogao. Pružio je ruku prema snopu sivkasta papira koji je ležao na podu i listom se ogradio od sviju. Njegova prisutnost ondje bila je gotovo nedopuštena, očekivao je da ga svaki čas otkriju i otjeraju. Ali nije se mogao pomaknuti s mjesta. Usta su mu se naizmjence čas sušila, čas punila velikom količinom žitke sline, pa ju je grozničavo gutao, kao da je kod zubara. Pritom je zamišljao da prilazi ženi koja sjedi, podiže je s podija i prelazi rukom gdje je sjena bila osobito gusta… Sva ta slatka mora trajala je, kako se činilo Šuriku, beskrajno dugo. Žena je napokon ustala, odjenula bordo-žuti ogrtač od flanela i pokazala se kratkonogom i ne baš mladom, debelih obraza kao u hrčka i bez ikakvih čari – kao bilo koja od njegovih bivših susjeda iz komunalnog stana. Po svoj prilici baš je to najviše zaprepaštavalo… Je li to značilo da je svaka od onih žena u flanelskim ogrtačima koje su dolazile u zajedničku kuhinju s nagorjelim tajnicima nosila ispod svoga ogrtača iste takve veličanstvene bradavice i primamljive nabore i sjene?
Ljudi, mladi i stari, počeli su spremati papire i užurbano se razilaziti. Vadim nije bio među njima. Lijepa žena u crnoj košulji izdaleka mu je ljubazno kimnula i rekla:
– Ostani, pomoći ćeš mi pospremiti.
I ostao je. Prenio je stolice kanio mu je pokazala, dio je odnio u hodnik, premjestio podij, a kad je završio, posjela ga je za klimav stolić i pružila mu šalicu čaja.
– Kako je Dmitrij Ivanovič? – upitala je. Šurik se smeo i nešto promumljao.
– Ti si Igor, zar ne?
– Aleksandar – protisnuo je.
– A ja sam bila sigurna da si Igor, sin Dmitrija Ivanoviča – nasmijala se. – Odakle si se ti stvorio?
– Slučajno… Tražio sam Polinkovskog… – promucao je Šurik, rumeneći se. Iz očiju samo što mu nisu potekle suze. “Vjerojatno misli da sam došao gledati goli model…”
Žena se smijala. Usne su joj podrhtavale, iznad gornje usne rastezala se i sužavala mala tamna pruga dlačica, uske oči stisnule su se u proreze. Šurik je bio spreman umrijeti.
Zatim se prestala smijati, stavila je čašu na stol, prišla mu, uhvatila ga za ramena i čvrstim rukama privila uz sebe:
– Ah, blesane jedan…
I kroz grubu vunenu tkaninu jakne osjetio je čvrstinu njezine velike bradavice koja mu je pritisnula rame, a potom je naslutio bezdanu i tamnu dubinu njezina tijela. I sasvim lagani, jedva primjetni mačji miris…
Najčudnije je što samog Polinkovskog Šurik nikad više u životu nije vidio. Otada se nijednom nije pojavio na predavanjima. Zacijelo je u scenariju Šurikova života bio posve sporedan lik, bez samostalne vrijednosti. Godinama poslije, prisjećajući se te ekstravagantne zgode, Matilda Pavlovna jednom je rekla Šuriku:
– Nije ni bilo nikakvog Polinkovskog. To je bio moj osobni demon, razumiješ?
– Ne zamjeram mu, Matjuša – promumljao je Šurik, tada ne više ružičasti pubertetlija, nego bljedunjavi i uhranjeni tridesetogodišnji muškarac, koji je možda izgledao i starije…

7

Prošlo je malo više od dva mjeseca otkako je počela priča s Matildom, a kako se sve promijenilo. S jedne strane, kao da je ostajao isti: gledao se u zrcalo i vidio ovalno ružičasto lice, navečer s crnim slojem čekinja, ravni široki nos s točkicama u raširenim porama, zaobljene obrve, crvena usta. Imao je široka ramena, mršave ruke nedovoljne muskulature i teške listove. Gola ravna prsa. Malo se bavio boksom i znao je kako se cijelo tijelo skuplja, kako se sve snage usmjeravaju u rame, u ruku, u šaku prije zadanog udarca, kako se povlače noge prije skoka i kako cijelo tijelo, do najmanjeg mišića, sudjeluje u svakom pokretu koji ima određeni cilj – udarac, izmicanje, skok… No, s druge strane, sve je to bila potpuna glupost jer, kako se pokazalo, iz tijela se može izvući takav užitak da se s njime nikakav sport ne može usporediti. I Šurik je s poštovanjem gledao u zamagljeno zrcalo u kupaonici i svoja gola prsa, i u ravni trbuh nasred kojega je, ispod pupka, bila povučena tanka stazica od dlačica, i smjerno je stavljao ruku na svoje tajanstveno blago kojemu se podčinjavalo cijelo tijelo, do zadnje stanice.
Naravno, to je Matilda Pavlovna pokrenula divni mehanizam, ali slutio je da se to nikad neće završiti, da nema ničega ljepšeg u životu, i otada je sve djevojke, sve žene, gledao drukčijim pogledom: svaka od njih u načelu je mogla pokrenuti njegovu dragocjenu spravu, i od te pomisli ruku mu je ispunila otežala put, pa se namrštio jer je ponedjeljak bio tek jučer, a do sljedećeg valja čekati pet dana…
Zato je do susreta s Ljiljom ostalo svega četiri. Te se emocije nisu presijecale. A i kako, zbog kojeg razloga bi se mogle presijecati krhka Ljilja, koju je pratio nedjeljom nakon predavanja, satima stajao s njom u visokoj veži stare zgrade, grijao vrelim dlanovima njezine dječje prstiće i nije ju se usuđivao poljubiti, s raskošnom Matildom Pavlovnom, širokom i mirnom poput holmogorske krave, u koju je ponedjeljkom tonuo sav bez ostatka, baš ponedjeljkom, kad je dolazio u njezinu radionicu poslije završetka poziranja, pomagao joj pokupiti stolice, a potom je pratio do jednosobnog samačkog stana u blizini, gdje ju je čekala mačja obitelj – tri krupne crne mačke koje su bile u rodoskvrnom srodstvu? Matilda je davala mačkama ribu, prala ruke i dok su se mačke odmjereno, bez žurbe ali s tekom hranile, i ona je, bez žurbe i s tekom, krijepila sebe uz pomoć za to divno obdarenog mladića.
Taj je dečko bio slučajnost, trenutačni hir, i uopće se nije kanila zabavljati s njim u više od jedne slučajne prigode. Ali nekako se otegnulo. Ni razvratnosti ni cinizma, a pogotovo ne požude koja gura zrelu ženu u nevješte zagrljaje mladca nije bilo u Matildi. Trezvenost i prevelika strast prema poslu od mladosti su ometale njezinu žensku sreću. Nekoć je bila udana, ali izgubivši prvijenca i zamalo otišavši na drugi svijet, neprimjetno je izgubila muža, koji je pio, u jednom divnom trenutku iz nekog je razloga završio kod njezine prijateljice, pa je ne tugujući previše za njim, počela živjeti radnim životom zanatlije: izrađivala je skulpture, modelirala, radila je i s kamenom, i s broncom, i s drvom. S vremenom je ušla u red kipara koji dobro zarađuju na državnim narudžbama, napravila je cijelu gomilu kipova junaka rata i rada. Radila je, kao i svoja majka, seljanka iz Višnjeg Voločka, od jutra do sutra, ne zbog nužde, nego zbog duševne potrebe. S vremena na vrijeme imala bi za ljubavnika nekog umjetnika ili šljakera. Klesari, ljevači. Uvijek su to zbog nečega bili muškarci koji piju, i veze su se same od sebe pretvarale u prilično jednolično mučenje. Zarekla bi se da više neće s njima, pa bi se opet spetljala, i sve joj je unaprijed bilo poznato s takvim tipovima, koji su se uvijek motali oko nje, tako da se u posljednje vrijeme već izvježbala ispraćati ih prije nego što ujutro zatraže da skokne po bocu da razbiju mamurluk.
Taj joj je dečko dolazio ponedjeljkom kao prema dogovoru, iako između njih nikakvog dogovora nije bilo, i uvijek joj se činilo da je to posljednji put da si dopušta takav nestašluk. A on je samo dolazio i dolazio.
Nedugo prije Nove godine Matilda Pavlovna oboljela je od teške gripe. Dva je dana proležala polusvjesna, okružena uznemirenim mačkama. Šurik je nije našao u radionici, pa je pozvonio na vrata njezina stana. Dakako, bio je ponedjeljak, prošlo je osam sati.
Svratio je u dežurnu ljekarnu, kupio neki beskoristan pripravak i analgin, počistio mačkama, iznio smeće. Potom je oprao podove u kuhinji i zahodu. Mačke su za vrijeme njezine bolesti dosta toga uneredile. Matildi Pavlovnoj bilo je tako loše da gotovo nije opazila njegovo vrzmanje po kućanstvu. Sutradan je opet došao, donio kruh i mlijeko, ribu za mačke. Sve uz neodređeni smiješak, bez Matildi Pavlovnoj zamornih razgovora.
U petak joj je pala temperatura, u subotu se Šurik razbolio – ipak je pokupio virus. Idućeg ponedjeljka nije došao.
– Dosta je bilo – zaključila je Matilda Pavlovna čak s nekim zadovoljstvom. Ali se i zaželjela. Zato kad se pojavio tjedan poslije, susret im je bio osobito srdačan i njihovo nijemo druženje u postelji oživjela je Matilda jednom tihom izgovorenom riječju – “mileni”.

8

Poslije Nove godine Šurik se s posebnom revnošću bacio na pripreme za fakultet. Elizaveta Ivanovna, koja se umirovila, pojačano je s njime učila francuski. Sve što je voljela u mladosti sad je iznova prolazila s unukom. Elizaveta Ivanovna bila je posve zadovoljna Šurikovim uspjesima. Jezik je znao bolje od mnogih apsolvenata njezina Pedagoškog instituta. Radi nečega mu je rekla da uči napamet duge Hugoove pjesme i da čita starofrancusku poeziju. Uživio se, sviđalo mu se to.
Kad se nakon završetka fakulteta, već poslije Olimpijade, upoznao s mlađahnom Francuskinjom iz Bordeauxa, prvom živom strankinjom u svome životu, ona se potpuno oduševila njegovim staromodnim jezikom. Isprva se smijala gotovo do suza, a zatim ga je izljubila. Vjerojatno je zvučao kao Lomonosov, da je ovaj istupio u Akademiji znanosti 1970. godine. Zato je sam Šurik jedva razumio Francuskinjin južnjački “račlav” i studentski krnj govor i neprestano ju je ispitivao što želi reći.
Unatoč poodmakloj dobi Elizaveta Ivanovna još je davala privatne satove, iako učenika nije bilo tako mnogo kao prije. No božićnu predstavu ipak još nije ukinula. Doduše, početak siječnja bio je tako hladan da se predstava stalno odgađala – do posljednjih dana školskih praznika.
Na sredini velike sobe nije bilo mjesta za jelku, sve je bilo zakrčeno stolicama i tabureima, jelka je pak stajala u kutu, kao da je kažnjena. Zato je bila prava-pravcata, pomno ukrašena starim igračkama koje je Elizaveta Ivanovna sačuvala: kočija s konjima, balerina sa šljokicama, čudom preživjeli stakleni vilin konjic koji je na Božić 1894. Elizaveti Ivanovnoj poklonila voljena teta. Pod jelkom, pokraj ofucanog i od starosti požutjelog Djeda Mraza, stajale su jaslice s Djevicom Marijom u crvenoj svilenoj haljini, Josipom u seljačkom zobunu i druge kartonske divote…
Jela su bila posebna, božićna. Po cijelom stanu, čak i na stubištu, osjetio se miris jelke i medenjaka: na velikom pladnju pod bijelom salvetom ležali su medenjaci u raznim oblicima, svaki zasebno zamotan. Elizaveta Ivanovna pekla ih je od nekog posebnog tijesta s medom, bili su pomalo suhi, ljutkasta okusa, odozgo išarani bijelim želeom. Svakoj zvijezdi i jelčici, svakom anđelčiću i zecu bila je priložena cedulja na kojoj je kaligrafskim rukopisom na francuskom bila zapisana neka simpatična glupost. Nešto poput: “Ove godine očekuje vas velik uspjeh”, “Ljetno putovanje donijet će vam neočekivanu radost”, “Čuvajte se riđokosih”. Sve to nazivalo se božićnim gatanjem.
Medenjaci su bili previše lijepi da bi ih se naprosto smazalo, pa su uz čaj, koji su posluživali nakon predstave, davali obične kolače i kekse… Svaki sudionik imao je pravo dovesti jednog gosta i obično su dovodili sestre, braću, katkad razredne kolege.
Vera je nakon što je tiho šuškala s Elizavetom Ivanovnom, predložila Šuriku da na predstavu dovede onu djevojku s fakulteta koju svake nedjelje tako dugo prati. Odnos s majkom bio je taman toliko povjerljiv da je obavijesti о Ljilji i da se ne izlane о Matildi Pavlovnoj.
Cijeli tjedan Šurik se izgovarao. Nije htio pozvati Ljilju na dječje slavlje, s velikim bi užitkom pošao s njom u kafić Molodežnoc ili na neku kućnu zabavu s razrednim kolegama. No pod majčinim pritiskom ipak je bubnuo nešto Ljilji о dječjoj predstavi koju priprema njegova baka, a ona je s neočekivanim žarom zavikala:
– O, hoću, hoću!
Tako je odstupnica bila presječena. Dogovorili su se da Šurik neće izaći dočekati je jer je prije predstave imao mnogo posla.
Gotovo se od jutra natezao s mališanima, namještao iskrivljeno krilo trapavom anđelu, tješio rasplakanog Timošu, koji je najednom otkrio koliko je ponižavajuća njegova uloga pa je odlučno odbija staviti na sebe magareće uši što ih je Elizaveta Ivanovna sašila od vunenih čarapa. Sva ta “klinčadija”, kako je Šurik nazivao bakine učenike, obožavala je Šurika i ponekad kad bi Elizaveti Ivanovnoj narastao tlak i mučila je jaka bol u zatiljku, on bi je zamijenio na satovima, na veliko oduševljenje učenika.
Ljilja je došla sama, dao joj je adresu. Vrata je otvorila Vera Aleksandrovna – i skamenila se: pred njom je stajalo stvorenjce s golemom bijelom šubarom, a kroz čuperke neurednog krzna koji su joj padali gotovo do brade virile su sitne oči, kao u neke zvjerke, namazane gustom crnom bojom. Pozdravile su se. Cura je skinula golemu šubaru. Vera se nije suzdržala:
– Ta vi ste isti mali Filip!
Dovitljiva cura rastegnula je velika usta u osmijeh:
– Pa to nije najstrašniji lik u ruskoj književnosti!
Otvorila je upadljivi crveni zaporak na laganoj, očito ne zimskoj jakni i ostala u maloj crnoj haljini, cijeloj prekrivenoj bijelim dlakama od šubare. Kroz veliki izrez, gotovo do pasa, sjala su mršava gola leđa, također prekrivena dlačicama – njezinim finim paperjem. Od pogleda na ta modrikasta dječja leđa Veri se od sažaljenja i gnušanja steglo srce.
– Sjednite onamo u kut, ondje je ugodno. Šal ne skidajte, puše od prozora – upozorila je Vera Aleksandrovna, no Ljilja je ugurala šal u rukav jakne. – A Šurik će sad doći, gnjavi se s malenima.
Probijajući se kroz mnoštvo djece pored majke, Vera joj je šapnula na uho:
– Ova Šurikova cura baš je za ulogu Herodijade.
Elizaveta Ivanovna, koja je već bacila prema njoj svoj prodorni pogled, ispravi je:
– Prije za ulogu Salome… Ali znaš, Veročka, veoma je otmjena, veoma…
– Ma daj, mama – neočekivano se naljutila Vera. – To je obična mala bestidnica… Bogzna iz kakve obitelji, vjerojatno…
I Vera je osjetila navalu odbojnosti spram te ošišane flundre.
No Ljilja nije osjetila tu odbojnost, naprotiv, njoj se iz njezina kuta sve strašno svidjelo: i pomiješani miris jelke i medenjaka, i kućna predstava s daškom plemićkog života, poznatog iz ruske književnosti, i te same “smiješne bakice”, kako je odmah u sebi procijenila obje Šurikove roditeljice – krhku, s dugim izboranim vratom okruženim izgužvanom čipkom, sa staromodnom punđom prosijede kose, Veru Aleksandrovnu, i krupniju, također s čipkom na vratu, ali drukčije namještenom, s još staromodnijom punđom bijele, sitno ondulirane kose, Elizavetu Ivanovnu.
Vera je glasno udarala tvrde tipke pijanina, tako da se kroz melodije francuskih božićnih pjesmica čulo suho kvrcanje njezinih noktiju, ali djeca su pjevala dirljivo i predstava se odvijala neobično dobro, nitko ništa nije zaboravljao, nitko nije padao ni brkao kostime, a i sveti Josip zablistao je improvizacijom: kad je došlo vrijeme bijega u Egipat, podigao je na ruke magare s ušima od čarapa i Djevicu Mariju, i stari smeđi pokrivač koji je predstavljao maloga Krista, i svi su zacičali, zahihotali se i poskočili. Na koncu je Šurik skinuo plašt i ćelu od kaprona – to je bio jedini pravi kazališni rekvizit, koji je Vera Aleksandrovna posudila upravo za tu prigodu iz kazališta – zgrnuo je na hrpu ostale kostime i odnio ih. Zatim je prema programu slijedio čaj, i pili su ga iz električnog samovara, bez osobitog zanimanja jeli domaće kolače i čekali, na koncu, obećano gatanje.
Elizaveta Ivanovna, ružičasta i mokra, kao poslije kupaonice, zavlačila je ruku ispod salvete i, pipajući, izvlačila jedan medenjak za drugim s porukom. I odrasli su se postrojili u red. Pružila je ruku i Ljilja. “Bakica” ju je ljubazno pogledala, nešto promrmljala na francuskom i izvukla joj najveći zamotuljak. Ljilja ga je razmotala. Unutra je bilo janje, cijelo u spiralama od bijelog želea. A u poruci je pisalo “Promjena stana, promjena života, promjena sudbine”. Ljilja je pokazala papirić Šuriku:
– Eto vidiš…

9

Ljiljini roditelji bili su tridesetosmogodišnji židovski matematičari, s bajdarama, skijama i gitarama. Mama joj je veselo prostačila, a tata je volio popiti. Međutim, piti nije znao. Ali nikako se nije mogao okaniti te općenarodne razonode i s vremena na vrijeme mama bi ga doteglila iz gostiju blijedog, sa zadahom bljuvotine, strpala u kadu, dobrodušno i smiješno grdila, a potom bi ga odvukla u sobu, golog i zamotanog u ručnik, polegla ga u krevet, pokrila, pojila čajem s limunom i aspirinom te govorila:
– Što je za Rusa dobro, za Židova je smrt…
To je bio čisti plagijat, još je Ljeskov negdje pobrao tu poslovicu i iskoristio je, ali bilo je smiješno.
Uza sve to, dokumente za odlazak iz zemlje već su bili predali, oboje su dali otkaz, i već nekoliko mjeseci obitelj je živjela u histeričnom zanosu: i radosno, i veselo, i sa strahom… Nije bilo posve jasno hoće li ih pustiti, odbiti ili zapravo zatvoriti. Za ocem su se vukli nekakvi grijesi: negdje je nešto objavio, potpisao, izjavio. Već se godinu dana otezao taj dugotrajni oproštaj od Rusije i dragih prijatelja, i čas bi najednom skoknuli u Lenjingrad, čas bi Ljilju odveli iz škole i vukli je u Samarkand, čas bi našli neke nepoznate rođake u Ukrajini, zvali ih na oproštaj, i cijeli su tjedan po hodniku tapkale dvije debele vremešne Židovke tako provincijalnog kova da se to ne može ni zamisliti – spoj likova Šaloma Alejhema i antisemitskih parodija.
Ljilja nikako nije mogla odlučiti vrijedi li nastojati upisati se na fakultet. Razumije se samo po sebi da je neće primiti, ali mora provjeriti sebe, pokušati. A ako je prime, to će biti još gluplje… Mama ju je odgovarala – pusti, uči jezik, to ti je važnije. Mislila je, naravno, na ivrit. Otac je smatrao da se mora pokušati upisati i govorio je majci u tišini noći, krišom od Ljilje:
– Neka ima svoje iskustvo, previše dobro živi. Neka doživi neuspjeh, da joj se učvrsti židovska samosvijest…
Poslije Nove godine Ljilja se nekako opustila, odustala od priprema za ispite, počela je markirati i odala se besmislenim i besciljnim šetnjama jutarnjom Moskvom. Šurik je, naprotiv, ispravljao nagoviještene trojke iz algebre i fizike te ponavljao predmete koje je trebao polagati.
Kad se primakla jesen, Vera Aleksandrovna uzela je dopust kako bi sinu posvetila što više pozornosti. No to je bilo posve suvišno: Šurik je bio neočekivano dobro organiziran, mnogo je učio i malo slušao Ellu Fitzgerald. U kuću mu je sad dolazila profesorica ruskog jezika i književnosti, a dvaput tjedno išao je k profesoru povijesti. Maturalne ispite položio je gotovo s odličnim, iznenadivši čak i nastavnike matematike i fizike. Škola je bila gotova, preostao je posljednji trzaj, ali na Verino nezadovoljstvo svake je večeri izlazio i vraćao se bogzna kad. Većinu večeri provodio je s Ljiljom. Neke s Matildom Pavlovnom. Ali о tome nije govorio.
Ponekad je Ljilja i sama dolazila k Šuriku. Po nekim tajnovitim znacima moglo se zaključiti da će Laskini uskoro dobiti dopuštenje i to je njihovu odnosu pridavalo dašak napetosti: bilo je jasno da se rastaju zauvijek. Vera se dotle donekle smekšala prema Ljilji, iako ju je kao i prije smatrala hirovitom i neozbiljnom. Ali zanosnom.
Gotovo svake večeri šetali su se Moskvom. Katkad bi svratili u neku nepoznatu četvrt poput Lefortova ili Marjina gaja, i tankoćutna Ljilja sa svojim je oproštajnim vidom učila Šurika da vidi ono što ni sama prije nije mogla: kuću koja se poput starog pseta spustila na zadnje šape, slijepi zavoj ulice kojom je nekoć tekla rječica, staro drvo s ispruženom rukom prosjakinje… Gubili su se u dvorišnim prolazima Zamoskvorečja, najednom izlazili na pustu obalu, ili iza dviju dosadnih zgrada nalazili čudesnu crkvicu s osvijetljenim suterenskim prozorom, i Ljilja je plakala od nejasnih predosjećaja, od neobjašnjivog straha od željenog odlaska, i naslonivši se na trošnu ogradu ili se smjestivši na udobnu klupu, slatko su se i opasno ljubili. Ljilja se ponašala kudikamo smionije nego Šurik i nezaustavljivo su se približavali ako ne cilju, onda nekakvoj granici. Šuriku je nedavno iskustvo bilo dovoljno da se suzdrži od posljednjeg koraka, ali djevojčine nježnosti donosile su mu novi užitak, i to posve drukčiji od onoga koji je nalazio kod Matilde Pavlovne. Uostalom, i jedno i drugo bilo je predivno, jedno drugomu nije smetalo ni proturječilo. Ljilja, mršava i bez grudi, uopće nije bila koštunjava, nego čvrsta i mišićava svuda kamo su dosezali njegovi prsti. Na opip je poznavao ona mjesta gdje se površina izvrnuvši se, pretvarala u unutrašnjost, i kad bi ih dodirnuo, zacviljela bi poput šteneta.
Dugo nakon ponoći doveo bi je do njezina ulaza. Obično im je gorjelo svjetlo na prvom katu i Ljilja je ciknuvši posljednji put, brisala vlažne ruke, popravljala suknju i jurila gore, ususret prijekornu majčinu pogledu i očevu gunđanju. Obično su u kući još sjedili gosti, koji se ne bi razišli do jutra.
U srpnju su počeli ispiti. Ljilja nije predala dokumente – već su joj se pričinjale nove obale: dunavske, ribarske, jordanske… Šurik je sastavak napisao za četvorku, a iz povijesti je dobio pet. Bio je to jako dobar rezultat jer za sastavak gotovo da i nisu davali petice. Sad je sve ovisilo о jeziku. Dobije li odličan iz francuskog, proći će.
Na dan ispita pokazalo se da ga nema na popisu ispitanika. Pošao je u prijemni odbor, gdje je zbijeno mnoštvo izbezumljenih ljudi salijetalo bijesnu tajnicu. Ispalo je da su ga stavili na popis maturanata koji polažu njemački jezik s obzirom na to da mu je u svjedodžbi bio naveden njemački. Šurik se strašno smeo, stao je objašnjavati da je prilikom predaje prijave tražio da ga upišu u grupu koja polaže francuski, i to je bilo dogovoreno, spremao se upravo za francuski… Ali vremešna tajnica, škljocajući novim, loše namještenim zubalom, izvodila je nekakve gimnastičke vježbe jezikom duboko u ustima i nije ga ni slušala. Imala je briga preko glave, u ustima joj je sijevalo i stezalo je, i ne zamarajući se njegovim zbrkanim objašnjenjima, obrecnula se da ide polagati ispite u skladu s popisom i da je ne vuče za nos.
Naravno, da su ga mama ili baka pratile na ispit, to se ne bi dogodilo. Ili bi nagovorile tajnicu da prebaci Šurikovo prezime na drugi popis, ili bi pritisnule samog Šurika i primorale ga da polaže njemački. Pa što ako se nije pripremao! Nije Elizaveta Ivanovna uzalud prolazila s njim njemačke glagole… Ali Šurik je ukućanima rekao ne, i nitko nije pošao s njim jer su poštovale njegovu mušku riječ.
Tada je izašao iz čudesne zgrade u Mohovoj, čvrsto uvjeren da se nikad neće vratiti. Bio je čarobni srpanj, zrak pun mirisa cvijeća i sunčane prašine. Luda gradska pčela kružila je oko Šurikove nesretne glave, otjerao ju je mahnuvši rukom i bolno se ogrebavši po nosu. Sve ga je tako ljutilo. Sišao je do Volhonke, prošao pored Puškinova muzeja, kod bazena skrenuo na obalu i od obale donekle zaobilaznim putem stigao do Ljiljine zgrade. Laskini su dan prije dobili dugoočekivano dopuštenje za odlazak i Šurik je to već znao iz jučerašnjeg telefonskog razgovora. Uspeo se do Ljiljina stana. Bila je sama kod kuće, ako se ne računa hrpa prljavog posuđa koja je ostala poslije grandiozne pijanke. Roditelji su se razbježali po ustanovama: trebalo je skupiti milijun raznoraznih papira u vrlo kratkom roku. I to je spadalo u uvredljivu proceduru odlaska – dugo bi, katkad godinama odugovlačili s dopuštenjem, a onda bi za pripreme dali rok od tjedan dana.
Ne dopustivši joj ni da postavi pitanje, Šurik ju je s praga obavijestio о svome neočekivanom neuspjehu. Zamahala je rukama, zagalamila, zasula ga isprekidanim riječima: brzo, idemo, treba nešto učiniti, odmah nazovi mamu, neka baka odmah ode u prijemni odbor… Kakva glupost, kakva glupost, zašto nisi išao polagati njemački?
– Nisam se spremao za njemački – slegnuo je Šurik ramenima.
Zagrlio ju je. Bujica riječi je presušila pa je zaplakala. I tada je Šurik shvatio da je izgubio kudikamo više od fakulteta, da je izgubio i u Ljilju, izgubio je sve… Ona odlazi za tjedan dana, odlazi zauvijek, i sad uopće nije važno je li se upisao na fakultet ili nije.
– Nikoga neću zvati, nikamo ne idem – rekao joj je u malo uho.
Uho je bilo mokro od razmazanih suza. Suze su se slijevale, i njemu se lice smočilo. Uzrok tih suza bio je strahovit i nije se mogao opisati. Točnije, uzroka je bilo mnogo, a ispit koji Šurik nije polagao bio je posljednji kamenčić u tom odronu.
– Ne idi, lasice – mrmljao je – vjenčat ćemo se, ostat ćeš. Zašto bi otišla…
Do osamnaest godina ostala su mu tri mjeseca, njoj pola godine.
– O, Bože, trebalo je prije, sad je prekasno – plakala je Ljilja, privijajući se uz njegove grudi, uz trbuh, cijelim svojim sitnim tijelom. Loše prišivena dugmad padala je s njezina bijelog ogrtača sašivenog od dvaju rubaca, osjećao je sve nježne mišiće njezinih uskih leđa. Vukla ga je ravno prema divanu, ne prestajući lupetati besmislene riječi: moraš nazvati Veru Aleksandrovnu, moraš u prijemni odbor, još nije sve izgubljeno…
– Izgubljeno je, sve je izgubljeno, lasice! – Šurik joj je stiskao dječje ruke, koje je ogrebao mačak, s izgrizenim noktima, s raspuklinama koje je nekako uspjela sačuvati još od zime, i nije znao izreći kakve osjećaje u njemu izazivaju njezine ruke, i krive slabašne noge, i klempavo uho koje viri kroz čvrstu ošišanu kosu. I mucao je:
– Tako si… Tako si posebna, i najljepše su kod tebe te male ruke, i noge, i uši…
Prasnula je u smijeh brišući suze:
– Šurik! To su mi glavne mane, krive noge i klempave uši! Mrzim svoga tatu zbog njih, od njega sam to naslijedila, a ti govoriš da je to najljepše.
Ne slušajući je, Šurik joj je gladio noge, u šaku skupljao oba malena stopala, stiskao ih uz grudi:
– Falit će mi posebno te tvoje male ruke, posebno noge, posebno uši.
Ljilja je podvila noge pod sebe, okrenula se, naslonivši lice na Šurikova prsa, a on je držao dlanove na njezinu vratu i osjećao kucanje žila lijevo i desno, i to je kucanje bilo brzo, brzo, živahno kao potočić…
– Ne idi, Ljilječka, ne idi…
Ali ništa se nije moglo promijeniti – karte za novi život bile su u džepu. A Šurik neka ostane zauvijek njezin prvi muškarac! Da, da, sad, odmah!
Odlučnost je pomela ostatke straha:
– Šurik! Hajde… Molim te, ne boj se. Hoću da… Učini to!
Ljiljino lice još nikad nije bilo tako ozbiljno. I Šurik je prodro.
Ali ulaz je bio nov, dobro zatvoren, jednako čvrst i mišićav kao tijelo njezino tijelo, i pritiskao je sve dok nije uzmaknuo od oštre boli. Trenutak kasnije oboje su bili krvavi – i užasnuti. To je bila njegova, a ne njezina krv. Oboje su imali približnu predodžbu о građi tako važnih organa ljudskog tijela i nisu shvatili da je od snažnog i nespretnog pokreta pukla elastična vezica koja zadržava Šurikova konjića. No Ljiljina prirodna oštroumnost nije ju iznevjerila, i nakon petnaest minuta straha i očaja pomoću leda i ručnika krvarenje se zaustavilo, a još neko vrijeme kasnije Ljilja je uz smijeh pomno zalijevala modrom tintom za nalivpero tragove krvi na divanu, koje poznatim metodama nikako nije mogla oprati.
Šurik je bio očajan: stidio se, boljelo ga je, a što je najvažnije – mučila ga je misao da je zauvijek ostao bez dragocjene sposobnosti.
Susjeda koja se vratila s posla lupala je po vratima i vikala:
– Ljilja! Ljilja! Jesi li zaspala? Izgorio vam je čajnik!
Smiješno, čajnik! Gorio im je cijeli život… Nepoloženi ispit više nisu spominjali…
Daljnji događaji odvijali su se tako munjevito da se Šurik tek kasnije s naporom mogao prisjetiti njihova tijeka.
Elizaveta Ivanovna, koja je u svome životu odvažno preživjela smrt muža, voljene pastorke, pogibiju sestara, evakuaciju i svakakve oskudice, neznatnu nezgodu sa Šurikovim ispitom nije izdržala. Iste su je večeri zbog ozbiljnog srčanog napadaja odvezli u bolnicu. Napadaj se razvio u teški infarkt.
Vera, koja je cijeli život navikla na obilje profinjenih i jakih emocija, veoma se brinula. Sve joj je ispadalo iz ruku, ništa nije uspijevala. Kuhala je majci juhu, stojeći iznad klokotavog lonca, čekajući kraj tog poduhvata, a prije odlaska u bolnicu sjetila se da je zaboravila kupiti kolonjsku vodu. Otišla je u centar kako bi kupila onu kvalitetnu, a potom je zakasnila u bolnicu na vrijeme posjeta, pa je dala velik novac odvratnoj garderobijerki da je puste. I tako je bilo svaki, svaki dan…
Elizaveta Ivanovna ležala je ispod stalka s infuzijom, bila je blijeda, šutljiva i nije htjela umrijeti. Točnije, shvaćala je da nema pravo ostaviti dragu ali tako bespomoćnu kćer (bacala je pogled na mutnu juhu koju je Vera zaboravila čak i posoliti) i Šurika, koji je skroz pošašavio zbog te glupe nezgode – tu je Elizaveta Ivanovna situaciju procjenjivala potpuno pogrešno. Mislila je da je dečko pao u depresiju. Nije si mogla na drugi način objasniti nevjerojatnu činjenicu da je nijednom nije posjetio u bolnici.
A Šurik se cijeli tjedan bavio pripremama, oproštajima i ispraćajima. Posljednji dan proveo je u zračnoj luci Šeremetjevo, pomagao je predati nekakvu prtljagu. Zatim je uslijedio trenutak kad se Ljilja uspela stubama, kamo više nisu puštali, pa joj je mahnuo kroz nekakav otvor na prvom katu, već iza granice, i odletjela je, odnijevši sa sobom svoje krive noge i klempave uši.
Navečer, kad je stigao kući, napokon je čuo ono što nije cijeli tjedan dopiralo do njega – da je baka imala infarkt i da je to veoma opasno. Šurik se užasnuo vlastite bezdušnosti: kako cijeli tjedan nije mogao odvojiti vrijeme da posjeti baku? Ali već je bila večer, vrijeme posjeta u bolnici se završilo. Prespavao je noć kao zaklan, utjecaj nesanice posljednjih dana. U osam sati ujutro nazvali su s odjela i rekli da je Elizaveta Ivanovna umrla. U snu.
Ljiljin odlazak u njegovoj se svijesti tako čvrsto spojio sa smrću da je čak i uz lijes morao uložiti određeni napor kako bi odagnao od sebe čudnu pomutnju: neprestano mu se činilo da pokapaju Ljilju.

10

I dolazi jutro poslije pogreba, kad su karmine već gotove, sve su posuđe oprale susjede koje su pomagale, posuđene stolice raznesene su po susjednim stanovima, i ostao je očišćeni dom, do vrha pun prisutnosti osobe koje više nema.
Ispod stolice u predsoblju Vera Aleksandrovna našla je torbu koju je netko donio iz bolnice. U njoj su bili šalica, žlica, toaletni papir i svakakve prilično bezlične sitnice. I naočale. Radili su ih prema narudžbi na nekom posebnom mjestu gotovo dva mjeseca. Bile su tako dobro prilagođene majčinim očima potamnjelim od starosti – na svijetu nije bilo drugih očiju kojima bi pristajala ta konveksna stakla u sivom mladenačkom okviru. S naočalama u rukama Vera se skamenila: što će s njima… Odjevni predmeti na polici ormara – paperjasti rubac, ogrtač, golemi grudnjak sašiven prema narudžbi pun majčina mirisa, crna pletena kapa u obliku turbana, na čijem se naličju osim mirisa zamrsilo nekoliko tankih bijelih vlasi – kamo sve to staviti? Najradije bi sve to maknula što dalje, da joj stalno ne ranjava pogled, da je srce ne boli, a istodobno nikako ne može ispustiti iz ruku ostatke žive majčine topline skrivene u tim stvarima.
Zrak u sobi pun je ulegnuća od njezina tijela. Ovdje je sjedila. Tu joj je, na naslonu za ruke naslonjača, ležao lakat. Natečene noge u starim cipelama s potpeticama davno su izlizale crveni sag na jednom mjestu: pola stoljeća lupkala je nogom učeći djecu pravilni izgovor. No otkako su se nedavno preselili, sag je promijenio položaj na novom mjestu, kod stola, gdje je toptala jakim nogama, nije ga stigla izlizati.
Užasna slutnja obuzima Veru: uvijek je bila kći, samo kći. Mama ju je ograđivala od svih nedaća, rukovodila je, upravljala, podizala njezina sina. Ispalo je da je čak ni vlastiti sin nije zvao mama, nego Veročka. Pedeset četiri su joj godine. A koliko joj je doista? Djevojčica. Djevojčica koja ne poznaje život odraslih… Koliko je novca potrebno mjesečno za život? Kako platiti stan? Gdje je zapisan broj zubara, s kojim se uvijek mama dogovarala? I ono najvažnije: što sad sa Šurikom, s njegovim upisom na institut… Mama ga je, nakon skandalozne nesreće, kanila upisati kod sebe, na Pedagoški…
Vera je mahinalno vrtjela u rukama majčine naočale. Hrpa brzojava ležala je pred njom. Sućut. Od učenika, od kolega. Kamo će s njima? Ne može ih baciti, glupo ih je čuvati. Mora upitati mamu – sinu joj uobičajena misao. A negdje duboko još se krila ljutnja: zašto baš sad, kad joj je najpotrebnija… Ispiti će početi vrlo brzo. Mora nazvati nekoga na katedri, Anu Mefodijevnu ili Galju… Sve mamine učenice… I Šurik je nekako čudan, drven – sjedi u svojoj sobi, pustio je neku uvredljivo glasnu glazbu.
A Šurik nikakvom glasnom glazbom nije mogao prigušiti golemi osjećaj krivnje koji je u njemu bio teži od samog gubitka. Obuzela ga je obamrlost nalik na onu koju proživljava čahura prije nego što će popucavši po šavu koji je naznačila priroda, ispustiti iz sebe odraslo zrelo stvorenje.
Ujutro, poslije deset sati, Vera je otišla u kazalište, a Šurik je ostao u svojoj sobi s melankoličnim Elvisom Presleyjem u ubitačnoj situaciji koju više nije mogao promijeniti: on, Šurik Korn, nije otišao na prijemni, klonuo je duhom, otišao k Ljilječki, nije upozorio baku i majku koje su bile lude od brige, doveo je zapravo baku do infarkta, potom je zbog potpuno neshvatljive lakomislenosti i idiotizma nije čak ni posjetio u bolnici, i sad je umrla, a za to je kriv on osobno. Moralne reakcije u njemu događale su se na nekoj biokemijskoj razini – nešto se mijenjalo iznutra, ili sastav krvi, ili izmjena tvari. Sjedio je tako do večeri, vrteći Presleyja iznova i iznova, i do večeri mu se Love me, baby tako čvrsto i duboko urezalo u svijest da je cijeli život izranjalo zajedno sa sjećanjem na baku i sretno djetinjstvo obasjano njezinom prisutnošću.
Bio je voljeni unuk i omiljeni učenik Elizavete Ivanovne, ali i žrtva njezine otvorene pedagogije: od rane dobi bio je naviknut misliti da je on, Šurik, jako dobar dečko, čini dobre stvari, a loše ne, no dogodi li se da učini nešto loše, treba to odmah priznati, zamoliti za oprost i opet biti dobar dečko… Ali nije imao koga, nije imao koga moliti za oprost…
Vera je došla iz kazališta navečer, pojeli su jučerašnju hranu preostalu od karmina i on je rekao:
– Odoh se prošetati.
Bio je ponedjeljak. Vera ga je skoro htjela zamoliti da ostane. Osjećala se tako nesretnom. Ali kako bi ta nesreća bila potpuna, morao je otići i ostaviti je samu. Pa ga nije zamolila.
Matildu Pavlovnu Šurik je zatekao zabrinutu: ujutro je dobila brzojav s viješću о smrti svoje tete sa sela, pa se spremala sutra otputovati u Višnji Voločok. Od djetinjstva je bila u slabim odnosima s tetom, i sad joj je bilo neugodno što ju je malo voljela, i jedino što je sad mogla učiniti jest prirediti bogate karmine. Jutros je već obišla okolne trgovine, nakupovala kobasica i majoneze, votku, haringu i omiljenu narodnu poslasticu – kubanske naranče. Šurik ju je s praga obavijestio о bakinoj smrti – pljesnula je rukama:
– Ma nemoj! Nesreća nikad ne dolazi sama!
Ugledavši Šurikovo žalosno lice, napokon je zaplakala za tetom, nesretnom zavidnom ženom teške naravi. Zaplakao je i Šurik. Jednostavna Matilda Pavlovna odmah je skinula željeznu kapicu s tople boce i napunila čašice.
Suze, votka, grubo narezana neočišćena haringa, pri pogledu na koju bi Elizaveta Ivanovna negodovala – sve je išlo jedno uz drugo. Ispili su ozbiljno po čašu votke, i Šurik je izvršio svoju mušku zadaću savjesno i sa žarom, i zbog nečega je to donijelo olakšanje i njemu i Matildi, i čak je u njemu promaknuo mutan osjećaj da je dobro postupio, kao dobar dečko – baš čudno…
I Matilda se, prolivši nešto suza zbog drugih, također opustila. Sad je u punom značenju iskrsnuo problem mačaka: komu ih ostaviti… Susjeda, simpatična inženjerka s mnogo djece koja joj je katkad pazila na mačke, otputovala je s djecom u pansion, druga prijateljica, slikarica, bila je astmatičarka, od mačjeg mirisa odmah bi dobila napadaj. Ostali kandidati u tom su trenutku otpadali iz ovog ili onog razloga: netko je bio bolestan, netko je živio daleko. Baš na Šurika nije pomislila, ali sam se javio da preuzme brigu o mačjoj obitelji.
Te crne mačke, Dusja, Konstantin i Mrkvica, koja je svojoj majci bila istodobno i unuka, bile su mizantropi, ali Šurik je iz nepoznatog razloga bio iznimka, dočekivale su ga prijateljski i čak su uvlačile kandže kad bi mu sjele na koljena. Matilda je odmah dala Šuriku ključ i jednostavne upute.
Ujutro je Šurik, na njezinu molbu, ispratio Matildu na vlak, zatim otišao na fakultet po dokumente. Kanio ih je odnijeti na Pedagoški, gdje su se dokumenti još mogli predati, ali kad je dobio u ruke svoje papire, shvatio je da ne želi vidjeti nikoga od bakinih bivših kolega da uopće ne želi ni na kakav pedagoški. Nizašto. I odnio je dokumente u prvi institut koji mu je bio usput, što bliže kući. Bila je to Mendeljejevka, pet minuta hoda.
Potom je svratio u trgovinu Ryba u Ulici Gorkoga, kupio je dva kilograma bakalara. Pametne mačke, kao tri egipatske statue, sjedile su u predsoblju kao sjajni crni stupići. Konstantin mu je prišao, nagnuo kao lak sjajnu glavu i lagano ga glavom udario u nogu.

11

Šurikova potpuna nezainteresiranost za rezultate urodila je sjajnim plodovima. Bez osobite pripreme pristojno je položio i matematiku, i fiziku, i kemiju. Imao je upravo nadnaravnu sreću: na ispitima je dobivao baš ona pitanja koja je prolazio dan prije. Dvadesetog kolovoza našao se na popisu upisanih.
Institut su neuljudno nazivali Mendelavka.1 Smatralo se da je gori od Naftnog i gori od Instituta fine kemijske tehnologije, pa čak gori i od Instituta kemijskog inženjerstva. Zato je uživao glas liberalne obrazovne ustanove: blaga administracija, slaba komsomolska organizacija, katedra za društvene znanosti, koja je, primjerice, na Sveučilištu imala golemu važnost, tu je zauzimala skromno mjesto, a partijsko rukovodstvo, iako je, naravno, rukovodilo, nije baš svima sjedilo za vratom.
Šurik nije mogao, zbog neiskustva, shvatiti vrijednosti liberalizma, naprosto je išao u velikom mnoštvu na predavanja, pisao sažetke i okretao glavu, privikavajući se na kolege i sam proces nastave, toliko različit od onoga koji je poznavao iz svoga školskog iskustva.
Počeo je golemi studij neorganske kemije, s predavanjima, seminarima, laboratorijskim radovima. Laboratoriji su mu se veoma svidjeli. Isprva su ih učili jednostavne stvari: kako raditi s epruvetama, kako na plinskom plameniku saviti staklenu cjevčicu, kako preliti otopinu i filtrirati talog. Bilo je svojevrsne čarolije u trenutnom zagrijavanju epruvete prilikom miješanja dviju hladnih otopina, u promjeni boje ili neočekivanom pretvaranju prozirne tekućine u modru želatinoznu masu. Sva ta sitna zbivanja imala su strogo znanstveno objašnjenje, ali Šuriku se činilo da iza svakog objašnjenja ostaje neodgonetnuta tajna osobnih odnosa između tvari. Svaki bi se čas u talogu mogao naći kamen mudraca ili neka druga srednjovjekovna alkemičarska maštarija.
Na laboratorijskim radovima bio je među najnevještijima. Zato se nitko kao on nije divio i radovao malim kemijskim čudesima što su mu se neprekidno događala u rukama.
Većina studenata nije došla studirati kemiju samo zato što im je institut blizu kuće. Oni su se u svojoj kemiji već izvještili, imali su kružoke, sudjelovali su na olimpijadama. Osim ljubitelja kemije bilo je i prilično mnogo Židova koji se nisu upisali na Sveučilište, nesuđenih fizičara i matematičara s velikim intelektom i nezadovoljenim ambicijama. Liberalizam Mendeljejevke očitovao se između ostalog u tome što su ondje primali Židove. Šurika su s njegovim neodređenim prezimenom mnogi smatrali Židovom, ali na to se privikao još u školskoj dobi i čak se nije pokušavao buniti.
Studente su za laboratorijske radove podijelili na grupe i podgrupe, neke su zadatke radili učetvero. Najbolja kemičarka u grupi bila je Alja Togusova, Kazahinja tankih nerazvijenih nogu spojenih u jednoj točki, u gležnjevima. Zato je svojim malim vještim rukama kao od šale izvršavala sve zadatke tako brzo da ostali još ne bi stigli ni pročitati priručnik, a ona bi sve završila. Dolazio je do izražaja njezin dvogodišnji rad u tvorničkom kemijskom laboratoriju prije upisa na institut – Alja je bila “usmjerena”: kemijski pogon u Akmolinsku plaćao joj je stipendiju. Odmah je sve shvaćala i voditelj vježbi izdvajao ju je od ostalih – kao iskusnog vojnika od novaka.
Druga djevojka zvala se Lena Stovba. Prezime2 je neobično odgovaralo njezinoj vanjštini – lijepo grubo lice ispod crvene kose koja je prekrivala nisko čelo, delfinski aerodinamični torzo i jake ravne noge širokih gležnjeva. Šutljiva i neljubazna, sve odmore provodila je pod stubištem, pušeći skupe cigarete Femina, jednu za drugom. Znalo se da je iz Sibira i da joj je otac visoki partijski funkcionar. Obje su djevojke bile provincijalke, Alja poletna, Lena mrka i nepovjerljiva. Sumnjičila je Moskovljane za neke tajne grijehe, stalno ih je nastojala raskrinkati. Obje su živjele u domu.
Zato je treći u njihovoj podgrupi bio moskovski dečko Ženja Rozencvejg, s kojim se Šurik odmah sprijateljio. Novi prijatelj bio je vunderkind, nije dogurao do Mehaničko-matematičkog fakulteta zbog invalidne nacionalnosti. Bio je riđast, pjegav, ne još do kraja formiran i vrlo drag. U njega je polagao sve nade što se tiče matematike. Stvar je bila u tome što se najtežim ispitom na prvom roku nije smatrala anarhična i svojeglava kemija, nego matematička analiza, logična i jasna.
Taj kolegij držao je sitan strog čovjek raščupanih vlasi s malim naočalama nisko na kvrgavu nosu. Znalo se da je bolje ne završiti kod njega na ispitu – daje same trojke, a i to ne otprve. Rozencvejg, koji se smatrao velikim stručnjakom za matematiku, latio se pripremanja ostalih. Svih četvero nagurali bi se u malu Šurikovu sobu i Ženja bi ih učio zamršenu matematičku znanost.
S vremena na vrijeme zavirila bi Vera Aleksandrovna i blagim, slabim glasom zapitala hoće li čaja… I donosila bi čaj: na pladnju su stajale četiri šalice, svaka na svome tanjuriću, na malom pladnju s izrezbarenim lišćem i cvijećem ležao je dvopek, a šećernica je bila prava srebrna, potamnjela – da ju je istrljati zubnim praškom, blistala bi kao nova…

12

Alja Togusova bila je kći ruske prognanice i kazaškog udovca. Njezina majka, Galina Ivanovna Lopatnikova, dospjela je u Kazahstan još prije rata kao četverogodišnjakinja. U poznati slučaj Kirovljeva ubojstva bio je nekako neizravno umiješan njezin otac, partijski funkcionar najnižeg ranga. Otac je stradao u zatvoru, majka je ubrzo umrla. Galina se slabo sjećala roditelja, sa sedam godina smjestili su je u specijalni dječji dom, i cijeli joj je život bio prava robija i ravnodušno preživljavanje. Cijelo je djetinjstvo bolovala. Ali, čudno, jaka su djeca umirala, a ona je slabašna preživljavala. Kao da bolesti koje bi je neotpornu spopale nisu mogle iz nje iscijediti potrebne sokove i same su od sebe umirale u njoj, a ona je dalje živjela. Iz dječjeg doma poslali su je u strukovnu školu, za fasaderku, no tada ju je napala tuberkuloza, i opet je bila na umoru, ali smrti su se očito zgadile njezine nemoćne kosti i proces se zaustavio, kaverna je zacijeljela. Djevojka je izašla iz bolnice, završila kao čistačica na kolodvoru. Spavala je u domu, na istom ležaju s drugom djevojkom, također prognanicom.
Kad ju je Togus Togusov, četrdesetogodišnji željezničar iz akmolinskog depoa, nakon ženine smrti doveo u svoju kuću, položaj joj se dijelom promijenio nabolje: dali su joj stalnu boravišnu dozvolu. Ostalo je sve bilo isto: glad, hladnoća, a i još više posla. Togusova ruska žena pokazala se nevještom i slabo prilagođenom životu u kućanstvu: djetinjstvo u dječjem domu naviklo ju je na bijedne obroke, plašljivu krotkost i trpljenje – ali skuhati juhu nije znala. Galina je znala samo vući krpu po zapljuvanom kolodvorskom podu. A s Togusovim sinovima pubertetlijama uopće nije mogla izaći na kraj, pa su ih morali poslati k djedu, u daleki Mugodžarski rajon.
Kazaška rodbina smatrala je Togusa neozbiljnim čovjekom, ženidba ruskom djevojkom to je mišljenje definitivno potvrdila. A i sam je bio pomalo razočaran: nova žena nije mu rodila djevojčicu svijetloplave kose, kako je on htio, ispala je crna, uskih očiju, prava Kazahinja. Dali su joj ime Alija. Zato je Togus imao sreće drugdje – ubrzo nakon Alijina rođenja uzeli su ga za konduktera. Za takva mjesta plaćao se velik mito. Prvih godina nakon otvaranja turkestansko-sibirske željeznice Kazahe je privlačilo to novo zanimanje, koje je utjelovljivalo idealni prijelaz s nomadskog života na sjedilački.
Sretan na svojim željezničkim putovanjima, obogativši se u tom poslu uobičajenim špekuliranjem votkom, namirnicama, tekstilom, Togus je zasnovao još jednu obitelj u Taškentu i stekao nekoliko privremenih prijateljica na svim svojim linijama. Ponekad bi došao u Akmolinsk, ostavljao ili ovčju polovicu, ili skupu svilu, ili kćeri čudesne bombone, pa ga ne bi bilo mjesecima. Po svoj prilici moglo bi se smatrati da je zapravo napustio Galinu, da je ova bila kadra razmisliti. Ali nije znala razmišljati. Za to je bila potrebna unutarnja snaga, a ona ju je imala samo za najjednostavnije misli о hrani, pohabanoj obući, ogrjevu. I, naravno, nije imala snage ni za kakvu ljubav, kao što kraj nje nikad nije bilo ničega što bi tu ljubav moglo privući. Kći Alja u njoj je izazivala tek slabašno komešanje osjećaja. Curica, drukčija od majke, bila je previše aktivna, previše ju je, umornu, gnjavila, pa se još više umarala od ljubavi koju je curica svojim čvrstim rukicama izmamljivala od nje.
Posljednje dvije godine, dok je Togus još dolazio u Akmolinsk više-manje redovito, Alju su slali kazaškom djedu, koji se cijeli život kretao stepama između Mugodžarskih gora i Arala, starom tajnovitom rutom, usklađenom s godišnjim dobom, smjerom vjetra i rastom trave, koju su gazila stada u prolazu. Oštra prodorna bol u trbuhu, rublje stvrdnuto od krvavog proljeva, smrad jurte, zagušljivi dim, starija djeca – pakosna, ružna – zbog nečega je tuku, zadirkuju… О tome Alja nikad nikomu nije pričala, baš kao što njoj njezina majka, Galina Ivanovna, nije pričala о djetinjstvu u dječjem domu…
Prognanike su poslije Staljinove smrti počeli postupno puštati. Galina Ivanovna mogla se vratiti u Lenjingrad, ali ondje nije imala nikoga. A ako i jest, to nije znala. I zašto bi se selila na novo mjesto? S godinama se i ondje lijepo smjestila: soba od jedanaest kvadrata na periferiji Akmolinska, kod željezničkog prijelaza, krevet, stol, sag – sve blago od muža, i još posao čistačice na kolodvoru uz zlatan dodatak – prazne boce iz darežljivih ruku putnika.
Majka je Alju dok nije krenula u školu, vodila sa sobom na kolodvor, i ondje bi ona, u čekaonici, čučnula i žudno promatrala ljude koji su pristizali u valovima, a potom nekamo nestajali. Isprva je tupo zurila u njih i vidjela samo bezlično stado poput onog ovčjeg u kazaškoj stepi, no poslije je počela razlikovati pojedina lica. Osobito su bili privlačni ruski ljudi – s drukčijim izrazom lica, različito odjeveni, u rukama nisu imali zavežljaje i vreće, nego aktovke i kovčege, a obuća im je bila kožnata i blistala je poput očišćenih kaljača. Većinom su bili muškarci, a katkad bi među njima promaknule i žene – ne s rupcima i bezrukavnicima, već u kaputima s lisičjim ovratnicima i cipelama s potpeticama. Bili su Rusi, ali drukčiji, ne poput njezine majke.
Mnoge sate provela je mala Alja na kolodvoru u stanju zadubljene rastresenosti, kao budist koji promatra mudro nebo ili vodu što vječno teče. Nije znala ni postaviti pitanje ni odgovoriti, samo je jedno gajila u sebi, čučeći pokraj kante za smeće: jednom će navući cipele s potpeticama, uzeti u ruku kovčeg i otići odavde nekamo, ne zna kamo… u drugi život koji je smiono poželjela. Možda je u njoj progovarala ista krv koja je njezina oca natjerala u splet željezničkih pruga, u gustu smjesu ljudi, u zamršeni smrad usijanog željeza, vlažnog ugljena, zaprljanih vagonskih nužnika, gdje je sve bilo po njegovom, kao naručeno, život pun raznovrsnih mogućnosti – popiti skupi konjak s vojnikom, opaliti slijepu putnicu za besplatnu vožnju, namlatiti grdnu lovu, svašta nadrobiti, a katkad se i iživjeti na putniku bez karte… Deset godina uživao je Togus Togusov u svojoj željezničkoj sreći, a jedanaeste su ga napila, opljačkala i iz vlaka bacila dva opaka čovjeka koje je smjestio kod sebe u kondukterski kupe na noćnu vožnju od Urgenča do Koz-Sirta. Skupe bombone Alja nije vidjela idućih deset godina.
Majka ju je odvela u školu i prvih godina školovanja Alja nije uočila nikakvu vezu između posebnih i sretnih ljudi koji su izlazili na peron u Akmolinsku i krivih linija koje je preko volje unosila u bilježnice, ali na kraju drugog razreda kao da joj je sinulo: počela je učiti strastveno, sa žarom, i svoje sposobnosti – male ili velike, nije bilo važno – neprekidno je iskorištavala do krajnjih granica, a te su se granice širile, i svake godine učila je sve bolje i bolje, tako da je prešla u desetogodišnju školu, iako su gotovo sve djevojčice poslije sedmog razreda otišle u tvornicu za naučnice ili krenule u strukovnu školu.
Školu je završila sa srebrnom kolajnom. Nastavnica kemije Jevgenija Lazarevna, razrednica, prognana Moskovljanka koja se također naselila u Kazahstanu, nagovarala je Alju da otputuje u Moskvu i upiše se na Kemijski fakultet.
– Vjeruj mi, to je tako rijedak talent, kao kod pijanista ili matematičara. Ti osjećaš strukturu – oduševljavala se Jevgenija Lazarevna.
Alja je i sama znala da joj je mozak ojačao, vizualno pamćenje koje je omogućavalo njezinu djedu da letimičnim pogledom na promijenjeni obris stada opazi nestanak jedne jedine ovce primalo je u sebe otiske kemijskih formula, njihove razgranate strukture, prstenove i izdanke radikala…
– Ne, ne sad, ići ću za dvije godine – odlučno je rekla Alja i nije se zamarala objašnjenjima.
Jevgenija Lazarevna samo je odmahnula rukom: za dvije godine sve će biti izgubljeno, otići će u vjetar…
Galina Ivanovna postala je u međuvremenu invalid: jednu nogu nije mogla saviti u koljenu, na drugoj je jedva hramala. Alja je počela raditi, doduše, ne u tvornici, nego u laboratoriju. Jevgenija Lazarevna zaposlila ju je kod svoje bivše učenice. Dvije godine radila je Alja kao na robiji, rintala je smjenu i pol, po dvanaest sati dnevno. Skupila je novac za kartu, kupila si modru vunenu vestu, crnu suknju i cipele s potpeticama. Još je sto rubalja stavila sa strane. Ali nije to bilo najvažnije: osim dvogodišnjeg radnog staža imala je uputnicu za školovanje od mjesne tvornice, doduše, ne za Sveučilište, nego za Mendeljejevljev institut, za Tehnološki fakultet. Sad je bila “nacionalni kadar”. Majka, koja je upravo bila dobila drugi stupanj invalidnosti zbog tuberkuloze kostiju, molila ju je da ostane, da se u Akmolinsku upiše na Pedagoški institut, kad je već toliko navalila studirati. Već se spremala umrijeti i obećala je da neće dugo zadržavati kćer. No Alja to jednostavno nije slušala.
U cipelama s potpeticama na bosu nogu, s kovčegom punim udžbenika, sjela je na usputni vlak. Tvrde cipele nažuljale su joj pete do krvi već na putu do kolodvora. Ali to nije bilo važno: prema sebi je bila još nemilosrdnija nego prema majci.
Još u vlaku donijela je čvrstu odluku da se nikad više neće vratiti u Kazahstan. Moskvu još nije bila vidjela, ali već je znala da će zauvijek ostati ondje.
Ni snovi ni mašta nisu bili ni do koljena neviđenom sjaju stvarnog glavnog grada. Kazanjski kolodvor, središte strke, vreve i prljavštine, gradska kloaka koju su Moskovljani prezirali, Alji se učinio predvorjem raja. Izašla je na trg – ljepota grada ju je zaprepastila. Sišla je u metro i skamenila se: raj nije bio na nebu, nego pod zemljom. Dovezla se do Novoslobodskaje, i obojena stakalca bijednih vitraja podzemne postaje učinili su joj se najdubljim umjetničkim doživljajem u životu. Zadivljena lijući suze, pola sata je stajala pred blistavom plohom prije nego što će izaći na svjetlo Božje. Ali površina ju je isprva razočarala: od bijele mramorne palače na sve strane su se pružale male i beznačajne zgrade, nimalo ljepše nego u Akmolinsku. I dok je razgledala neugledno raskrižje, najednom je odnekud zamirisao slatki kruh tako bajkovito i svečano, kao kad je gledala obojena stakla.
Pekarnica je bila nasuprot, ukoso od metroa. Stara prizemnica. Krenula je prema valu mirisa. Unutra je bliještao modro-bijeli kalj, i to je također bila divota. Pekarnica je doista bila lijepa, nekoć je pripadala Filipovu, u podrumu se i dalje peklo, čak je radio stari pekar koji je prije revolucije počeo kao šegrt.
U pekarnici je vladao takav miomiris da se činilo kako se taj zrak može gristi i žvakati. I kruha je bilo toliko da ga se nije moglo obuhvatiti pogledom. Bio je čudesan i Alja je isprva pomislila da je tako skup da ga ne može kupiti. Ali stajao je uobičajeno, kao i u Akmolinsku. Odmah je kupila pletenicu, kaloričnu žemlju i raženu pogaču. Malo je odgrizla, iako joj je bilo žao narušiti ljepotu. S pletenice se osipalo brašno, tako fino i bijelo kakvo u Kazahstanu nije viđala. Ništa ukusnije od tog peciva nije u životu pojela.
Zaustavljajući se svakih deset koraka, dovukla je poteški kovčeg do instituta. Brzo su primili njezine dokumente i uputili je u studentski dom. S naporom ga je našla – u rajonu Krasnaja Presnja, prilično daleko od metroa. Završivši useljenje, dobivši ležaj u četverokrevetnoj sobi, ugurala je mrski kovčeg pod željezni krevet i pohitala na Crveni trg, vidjeti Kremlj i Lenjinov mauzolej, Meku i Ćabu tog dijela svijeta.
Bio je to najveličanstveniji dan njezina života: tri svjetska čuda pokazala su joj se istodobno. Pred njezinom dušom pojavila se svetinja umjetnosti, koju su od stakalaca u boji načinili pijani izvođači radova prema skicama bestidnih nadrimajstora, pred tijelom svetinja nezaboravnog okusa (osvajači ledina, pridošli kruhoborci iz redova prognanika i komsomolaca pozvanih da ostvare podvig klopali su sivi kruh, nedopečeni, zemljasti), a besmrtni duh uzdigao se do božanskih visina ispred nazubljenog zida uzvišenog hrama. Aleluja!
Tko bi se toga dana usudio razuvjeriti je? Tko bi mogao ponuditi više? Možda susjede iz studentskog doma ne bi dijelile njezino oduševljenje, čak i da je podijelila s njima svoje doživljaje. Ali čuvala je tu svoju uzvišenost u tišini duše.
Sve što je zamislila ostvarilo se. Položila je ispite s mnogo boljim uspjehom nego što je bilo potrebno za upis. U domu su joj dali ležaj i ormarić u četverokrevetnoj sobi, s nužnikom i tušem na katu, sa zajedničkom kuhinjom i plinskim štednjakom. Na sve to imala je pravo. Povrh epruveta i retorti promatrala je kolege s godine. Svi su bili prekrasni, kao stranci – lijepi, dotjerani, uhranjeni. Najljepši je bio Šurik Korn. Poslije je završila u njegovu stanu. To je bio najviši kat raja. Sad je Alja dobro znala što sve može postići. Samo treba raditi. I radila je. I bila je na sve spremna.

13

Nakon majčine smrti Vera je naglo ostarjela i istodobno se osjećala kao siroče, a budući da je to stanje ponajprije dječje, kao da je zamijenila mjesta sa sinom studentom, prepustila mu je starješinstvo. Svi svakidašnji problemi, koje je prije na neprimjetan način rješavala Elizaveta Ivanovna, pali su sad na Šurika, a on je to prihvatio bez pogovora i krotko. Majka ga je gledala odozdo i dotaknuvši mu prozirnom rukom rame, rastreseno govorila:
– Šurik, trebalo bi nešto za ručak… Šurik, negdje je bila knjižica za struju… Šurik, da nisi vidio moj plavi šal…
Sve u neodređenom, nedorečenom obliku.
Svoju plaću računovođe, kao i prije, spremala je u goblensku kutijicu na stoliću Elizavete Ivanovne. Šurik je prvi otkrio da taj novac uopće nije dovoljan i već je od polovine rujna počeo davati satove prijašnjim bakinim učenicima. Imao je još i malu stipendiju.
Vrativši se s instituta, svratio bi u najbližu trgovinu, donosio peljmene, krumpir, jabuke, bez kojih mama nije mogla živjeti, plaćao račune, za plin i struju, nalazio šal koji je pao između zida i ormara za obuću.
Jednom tjedno kupovao je mladi bakalar, nosio ga Matildi. Čekao je Ljiljina pisma. Nikako nisu dolazila.
Bližila se Nova godina, prva Nova godina bez Elizavete Ivanovne, bez božićne svečanosti, gatanja pomoću medenjaka, bez bakinih izdašnih i neočekivanih darova, pa čak i, čini se, bez jelke… U svakom slučaju, Vera nije znala odakle su stizale jelke, tko ih je donosio u kuću i na koji je način bodljikavo drvo dospijevalo na stari držač što ga je čuvala Elizaveta Ivanovna, učvršćen brojnim malim klinovima koje je također čuvala u posebnoj kutiji.
Kako su prolazili tjedni i mjeseci, odsutnost Elizavete Ivanovne osjećala se sve jače, osobito onog prednovogodišnjeg tjedna, koji je prijašnjih godina bio radosno napet, pun priprema – gotovo svaki dan dolazili su učenici, usavršavali francuske pjesmice, a Vera bi navečer, stigavši s posla, sjela za glazbalo, pratila ih, prisjećajući se nezaboravnog Aleksandra Sigizmundoviča, i nehotice tresla glavom na kraju svake glazbene fraze, kao što je nekoć on činio. Djeca su glasno pjevala i falšala, Elizaveta Ivanovna, strogo zategnuvši gornju usnu preko klimave zubne proteze, lupkala je vrhom cipele po starom sagu, u vreloj pećnici sušile su se kandirane naranče i jabuke, dom je ugodno mirisao na cimet i naranče s kojima se miješao blagdanski miris laštila za pod…
– Usput, Šurik, gdje je zapisan broj telefona Alekseja Sidoroviča?
Aleksej Sidorovič bio je laštilac podova kojega je Elizaveta Ivanovna od pamtivijeka zvala dvaput godišnje, prije Božića i prije Uskrsa, ali nije imao telefon, živio je u Tomilinu, slala mu je dopisnicu, određivala vrijeme dolaska. Adresu je pak čuvala u glavi, u notesu je nije bilo…
Prosinac, mračan i trom, Vera je od djetinjstva slabo podnosila: uvijek bi nazebla, kašljala, padala u depresiju, koju su tih godina nazivali naprosto utučenošću. Obično je Elizaveta Ivanovna već u studenom pojačavala uobičajenu skrb za kćer, davala joj je neki bućkuriš od lišća aloe s medom, kuhala čas trputac, čas oman, ujutro bi stavila pred nju čašicu kahorca…
Taj prosinac, prvi bez majke, bio je za Veru osobito težak. Mnogo je plakala, čak i, što je neobično, u snu. Budeći se, jedva bi skupila snagu da se nosi s tim svojevoljnim suzama. I na poslu bi najednom iz čista mira počela liti suze, a u grlu bi joj zapela knedla koja ju je gušila. Bila je sve mršavija, tako da su joj se suknje uvijale oko kržljavih bedara, a mlađahne glumice dodijavale su joj pitanjima na kakvoj je to dijeti. Stvar, naravno, nije bila u dijeti, nego u štitnjači, koja joj je od mladosti bila povećana, a sad je u krv izbacivala goleme doze hormona, uslijed čega je Vera osjećala slabost, plakala, uzrujavala se. A s obzirom na to da su se simptomi bolesti u svim točkama podudarali s uobičajenim simptomima njezina karaktera – plačljivošću, bojažljivošću, lakim umaranjem – bolest dugo nisu prepoznavali. Prijateljice su joj natucale da ne izgleda baš sjajno, da se čini umornom.
Možda je samo Šurik osjećao kako njezina ljepota, izblijedjela, uboga, kao stara porculanska šalica ili krilce leptira koji je proletio svoj vijek, postaje sve potresnija…
Šurik ju je obožavao. Dalekovidna Elizaveta Ivanovna odgojila ga je u čvrstom uvjerenju da mu je mama posebna osoba, umjetnica, da tavori na mizernom poslu, koji nikako nije na njezinoj razini, isključivo zbog toga što stvaralački rad zahtijeva od čovjeka potpunu predanost, a Verusja je odabrala drukčiju sudbinu – da podiže njega, Šurika. Za njega je žrtvovala umjetničku karijeru. I on, Šurik, mora to cijeniti. I cijenio je.
Sada se, nakon užasnih zbivanja s bakom, panično bojao za majku. Došlo je do potpune zamjene uloga – Vera je postavila sina na mjesto svoje pokojne majke, a on je s lakoćom prihvatio tu ulogu i odgovarao je za nju, ako ne kao otac za dijete, onda kao stariji brat za mlađu sestru, i Šurikova skrb о njoj nije bila apstraktna, misaona, već posve praktična, i oduzimala mu je mnogo vremena.
Šuriku je bilo teško. Premda se lako upisao na institut, učenje mu se pokazalo napornim. Bio je, bez svake sumnje, humanistički momak, i ona umješnost s kojom je usvajao strane jezike nipošto nije vrijedila za druge predmete. Do kraja prvog semestra nakupilo mu se mnogo toga nejasnog na svim područjima, s teškoćama je polagao kolegije i uvijek je koristio Aljinu i Ženjinu pomoć. Oni su ga poticali, pa čak i naprosto rješavali zadatke umjesto njega. Iako još nije upropastio ispitne rokove, bio je u vezi toga pun loših predosjećaja. Jedini kolegij koji mu je odlično išao bio je engleski. Nesporazum koji se pokazao kao neizravni uzrok smrti Elizavete Ivanovne kao da je imao recidiv: opet su ga greškom upisali u krivu jezičnu grupu. Kad je ugledao svoje prezime u grupi “engleski – nastavljači”, nije čak ni otišao raspravljati u referadu. Počeo je pohađati predavanja, i profesorica je tek na kraju semestra otkrila da se jedan od njezinih slučajnih studenata za tri mjeseca svladao cijelu godinu školskog engleskog i odlično se snašao s novim gradivom.
U prijašnja vremena Vera je sa Šurikom u pratnji obavezno pohađala najbolje kazališne premijere i dobre koncerte. Sada, kad bi mu predložila da nekamo ode s njom, katkad bi odbio: nije imao vremena. Morao je mnogo učiti, osobito nezgodno bilo je s kemijom – činila se zamršenom, razgranatom, lišenom logike…
Sve se kod Šurika naglo promijenilo – i u onom glavnom i u sitnicama. Samo je jedno ostalo nepromijenjeno od lani – Matilda ponedjeljkom. Zapravo, ponedjeljak se katkad odnosio i na druge dane u tjednu. Budući da su Veru mučile samotne večeri, Šurik je dremuckajući iznad udžbenika čekao jedanaest sati, kad je mama uzimala svoje sredstvo za spavanje, i ostavivši u svojoj sobi slabo svjetlo i tihu glazbu, samo u čarapama, s cipelama u ruci, otvarao ulazna vrata, ne škripnuvši prethodno podmazanim šarkama, ne škljocnuvši bravom, obuvao cipele tek na stubištu i silazio trkom po stubama, pa kroz dvorište, preko željezničkog mosta, k Matildi…
Otvarao je njezina vrata svojim ključem, koji mu je povjerila ne kao znak njihove ljubavne veze, nego kao dokaz prijateljstva od onog dana kad mu je prvi put ostavila mačke na brizi. Kroz otvor vrata vidio je prostranu bijelu postelju, Matildu u širokoj bijeloj spavaćici kako leži na mekim jastucima, s nemarnom noćnom pletenicom na ramenu, s debelom knjigom u omotu od novinskog papira, okružena trima crnim mačkama koje su spavale u najčudnijim pozama na njezinu opruženom tijelu. Matilda se smiješila suprotnom prizoru – gustorumenom momku u kratkoj sportskoj vjetrovci sa snijegom u gustoj kosi. Znala je da je cijelim putem trčao, kao životinja prema pojilu, i znala je da bi trčao ne dvadeset minuta, nego cijelu noć, a možda i tjedan, kako bi je što prije zagrlio, jer je njegova glad bila mladenačka, životinjska, i Matilda je osjećala spremnost da mu uzvrati.
Katkad joj je padalo na pamet da bi dečka mogla malo podučiti jer je i u postelji nastavljao trk prema njoj, pa nije bilo vremena za polagane nježnosti, za maženje, za milovanje. On bi se dotrčavši, iznenada odvojio od nje, zastenjao pogledavši na sat, brzo se odjenuo i odjurio. Ona bi prišla prozoru i vidjela kako hita kroz dvorište na ulicu, zatim bi promicao između zgrada…
“Žuri se k mami”, podsmjehivala se dobrodušno. “Pazi da se ne vežeš, gusko stara…”
Bojala se vezati se, bojala se plaćati. Navikla je na to da se sve mora platiti.

14

Spremala se tužna Nova godina: tako ju je zamislila Vera Aleksandrovna. Bila je raspoložena za plemeniti mol, nabavila je Mendelssohnov album i unaprijed prošla Drugu sonatu. Nije imala previsoko mišljenje о svojim sviračkim sposobnostima, ali jedini gledatelj na kojega je računala u novogodišnjoj večeri bio je najblagonakloniji na svijetu.
Njezina glumačka duša nije umirala. Stara predstava njezina života je propala, odigrala se, pa si je stala sastavljati novu iz priručnog materijala, po izboru, kako su govorili u kazalištu. Uz Mendelssohna je išla crna haljina, zatvorena ali s prozirnim rukavima, dolična za izvođačicu. I crno joj je pristajalo. Za malograđanske joj se tradicije – u crnom se ne dočekuje Nova godina – fućkalo. Stol će biti skroman: nikakvih maminih medenjaka nalik na prasad, potpuno jednakih, kao da su industrijski, nikakve obiteljske bovle u srebrnoj posudi à la russe… Usput, kamo se djenula, mora upitati Šurika… Mali sendviči… Tartalete treba kupiti u bifeu Ruskog kazališnog društva. Naranče. I boca suhog pjenušca. To je sve. Za nas dvoje.
“Objesit ću mamin rubac na naslonjač, i neka leži otvoreni Stendhal, onako kako je ostao nakon što su je odvezli u bolnicu. I naočale… A postavit ćemo stol za troje. Da, za nas troje.”
Veri uopće nije padalo na pamet da bi Šurik mogao imati neke svoje planove. Za predstojeće slavlje, kao i uvijek, njemu je bilo podijeljeno nekoliko uloga odjednom: paža, sugovornika i ushićenog mnoštva. I, dakako, muškarca, u višem smislu. U najvišem smislu.
A Šuriku nije bilo do slavlja. Rano ujutro 31. prosinca otišao je polagati kolokvij iz anorganske kemije. Pokucao je na vrata postdiplomanta Habarova baš u trenutku kad je ovaj s laborantom strusio po mjernu čašicu od decilitra ispravno razblaženog državnog alkohola. To je bio već treći Šurikov pokušaj polaganja kolokvija i ne položi li ga danas, neće ga pustiti na ispite. Nesigurno je stajao na vratima. Alja, savjetnica i navijačica, virila mu je iza leđa.
– A što ti trebaš, Togusova? – upitao je Habarov, koji joj je davno dao ocjenu za velika postignuća, a da nije ni polagala kolokvij.
– Pa tako – smela se Alja.
– Ah, nemate pametnijeg posla, djeco – dobrodušno uzdahnu Habarov. Organizam je upravo probavio čašicu, sve se iznutra i izvana zagrijalo, ublažilo. Habarov je bio alkoholičar u začetku i Šurik je stigao u najboljim trenucima njegova valovitog raspoloženja. Zadatak je Šurik riješio odmah i pogrešno. Habarovu se to učinilo smiješnim, zagrohotao je, zadao drugi i otišao u susjednu prostoriju na još jednu. Petnaestak minuta poslije se vratio, našao zaboravljenog Šurika sa zadatkom koji je riješila Alja, potpisao se u indeks i namignuo, mašući prstom:
– Klinca ti ne znaš, Korn!
U hodniku je Šurik uhvatio Alju i zavrtio je, zgužvavši joj pomnu frizuru:
– Hura! Pustio me!
Alja je bila u sedmom nebu – pun hodnik ljudi, i svi su vidjeli kako ju je uhvatio. Eto ga, najjasniji dokaz da je trud uložen u osvajanje dao prve plodove. Njegova radost upućena njoj, njezina zgužvana frizura pokazivali su da se između njih nešto zbiva. Zbližavanje je počelo i ona je bila spremna truditi se koliko god treba da osvoji glavnu nagradu.
Koščatom rukom popravila je naherenu punđu i usplahirenim pokretom prešla preko ovratnika modre veste, preko ruba suknje, uštipnula se za list povlačeći čarapu gore.
– Čestitam – afektirano je slegnula ramenom.
U tom trenutku bila je gotovo zgodna, neznatno je podsjećala na Japanku s blistavog kalendara, jednog od mnogih koji su te godine stigli u Rusiju.
– Hvala ti najljepša – Šurik je i dalje sjao od sreće.
“Pozvat će me”, pomislila je.
Zbog nečega si je uvrtjela u glavu da će je ako položi kolokvij, sigurno pozvati k sebi na doček Nove godine. Svi su se već nekoliko dana komešali, dogovarali se о prilozima, kupovali namirnice, razmatrali kod koga bi se bilo najbolje okupiti. To je bilo osobito važno onima koji su živjeli u domu: stroga uprava kažnjavala je zbog tuluma i kojekakvih izgreda koji su se na taj dan neizostavno događali. Svi nemoskovljani htjeli su na taj dan otići u neku pravu moskovsku kuću.
Šurik je premještao ispisane papire iz džepova u torbu, a ona je stajala kraj njega i grozničavo prebirala u glavi što bi hitno, odmah, rekla, kako bi iskoristila taj povoljni trenutak. Ali ništa bolje nije našla osim uobičajenog:
– A gdje ti čekaš Novu?
– Kod kuće.
I razgovor je zapeo, dalje ništa više nije mogla izvući iz njega: nije se htjela nametati.
– Još moram kupiti jelku, obećao sam mami – povjerljivo joj je priopćio Šurik i dodao jednostavno i zaključno:
– Hvala ti, Aljka. Bez tebe ne bih položio. Odoli…
– Da, i ja bih trebala – oholo je kimnula Alja i otišla, ritmično tresući oštru crnu kosu i muški potiskujući bijesne suze neuspjeha.
U domu su tekle borbene pripreme: Aljine cimerice su glačale, nešto porubljivale, mazale se njemačkom šminkom iz zajednički kupljenih kutijica, skidale i ponovno stavljale ruž i sjenilo. Spremale su se navečer na Sveučilište Patrice Lumumba, no Alju nisu pozvale. Alja je legla, pokrila se preko glave.
– Što ti je, bolesna si? – upitala je Lena Stovba, hvatajući u ogledalu odraz svoga poput jajeta okruglog oka.
– Boli me trbuh. Mislila sam otići do Korna, ali očito ne idem – namrštila se Alja. U trbuhu joj se, da je osluhnula, doista nešto događalo.
– Aha – pljuckajući na tuš i usredotočeno ga razmazujući četkicom, odvrati Lena – i mene je pozvao, ali ne idem.
Alja osluhnu trbuh – boli. Još bolje. Zanimljivo, zašto laže? A možda i ne laže?
Stovba je sjedila u bijelom kombineu s prednjim izrezom, lijepu jaku nogu obavila je oko noge stolice i pomno širila oči da joj ne bi upao tuš. Bila je iz bogate obitelji, od kuće su joj slali doznake, dvaput joj je dolazila majka, donosila namirnice kakve u Moskvi nisu viđali…
Poslije devet sati sve su otišle, ostavivši nered, haljine izvađene iz ormara, uključeno glačalo, uvijače i vatu sa svijetlocrvenim i crnim tragovima. I tada je Alja zaplakala.
Malo se isplakavši, utješila se na svakidašnji način, malo se pomazivši. Grudi su joj bile malene, tvrde, kao nezrele kruške. Trbuh, nekoć upao, istaknute zdjelice i simfize, sad je na Filipovljevu kruhu postao ravan. Struk je bio uzak, a sve ostalo ništa gore nego kod drugih – odozgo nježni antilop, iznutra skliska svila.
Ustala je, pogledala se u prašnjavom zrcalu: na licu joj je pojedinačno sve bilo zgodno, ali zajedno nezanimljivo, bez privlačnosti – oči uske, izdužene, mogle bi se još izdužiti, ali su malo preblizu. Nos je mrvicu prignječen, kao kod oca, ali nije strašno. Razmak između vrha nosa i gornje usne je premalen. Rastegnula je gornju usnu gurnuvši iznutra jezik – tako bi bilo bolje… Njemačka šminka ostala je nepospremljena, pa si je, ne žaleći tuđe, izvila obrve, oko stavila u crni okvir… Obrisala se, ponovno namazala. Ipak nije toliko sličila na punačku Japanku s kalendara, koliko na njezina oca samuraja…
Zatim je stala isprobavati tuđe haljine. Ondje je bilo uobičajeno razmjenjivati odjeću, nositi stvari skupa, zajednički. Djevojačko bogatstvo bilo je prilično jadno, ali Alji više nego dovoljno. Čak bez obzira na to što joj ništa Stovbino nije pristajalo ni po veličini ni po stasu. Prebirala je bluze i haljinice hladna pogleda, bez zavisti.
Ovakvu će si ona kupiti: boje višnje, svilenu, a na prugice nipošto, bazarske Uzbekinje nose prugice. Kupit će i čizme. Visoke. Poslije Nove godine obećali su joj mjesto čistačice na katedri. Zaradit će i kupiti…
Iz zrcala je nije gledala baš neka ljepotica, ali ni Alja Togusova. Drugo, novo lice. Jedva se prepoznavala. Kovanice za govornicu ležale su u kutu u ormariću. Naposljetku je opazila bočicu parfema. Protresla ju je, namirisala se. Parfem se zvao Možda. Uzela je kovanice od dvije kopjejke i krenula dolje nazvati…

15

Poslije deset sati Vera Aleksandrovna dovršila je aranžiranje asketskog stola kako je zamislila. Dugo je slagala ubruse koje je još lani mama uštirkala u zamršeni oblik “ptičjeg repa”, na dno svijeće pričvrstila je vjenčić na brzinu spleten od zlatnog i crnog papira. Mračno, no zato svečano. Pod jelku, koju je uz veliki trud nabavio Šurik i koja se nije stigla ni otopiti, stavila je novogodišnji dar za sina – tanku vunenu dolčevitu koju će godinama prepravljati i krpati. Zatim se predomislila i pozvala Šurika:
– Uzmi dar odmah! Dobro je za Novu godinu odjenuti nešto novo!
Šurik ga je razmotao:
– Super! Fora!
Poljubio je majku i svukao sa sebe staru, plavu. Nova je bila tamna, plemenite modrosive boje, i Šuriku se veoma svidjela. I on je pripremio dar za majku – luksuznu spavaćicu za koju je dao ostatke posljednje stipendije, čudovište od šuštavog ružičastog najlona. Tete su se tukle u redu ispred robne kuće, pa je pomislio da mora biti vrijedna i kupio je. Već tih godina kod njega se počeo očitovati taj posebni dar – izabirati skupe ružne darove, uvijek neumjesne, koji uvijek ostavljaju dojam da poklanja stvar koja se slučajno zagubila u kući kako bi se toga otarasio. No Vera se još nije uspjela rastužiti: ne razmotavši dar, odložila ga je dok ne dođe vrijeme.
Završivši sa stolom, Vera se zatvorila u kupaonicu radi manipulacija kojima bi stekla ako ne mladost, onda barem uvjerenost da je učinila sve što je moguće kako bi je zadržala. Tada je zazvonio telefon. Javio se Šurik. Mamu je tražila njezina šefica, Faina Ivanovna. Saznavši da je Vera Aleksandrovna kod kuće, da će blagdan proslaviti udvoje, odlučno je rekla:
– Divno! Divno! Čujemo se poslije.
I zazvonilo je sat vremena kasnije, ali na vratima. Krupna i crvena lica, u bundi od astrahana prekrivenoj snijegom i s isto takvom šubarom, ušla je kao Djed Mraz bez brade koji je premjestio darove iz crvene vreće na leđima u dvije torbe za nabavku.
Vera Aleksandrovna se začudila:
– Faina Ivanovna! Kakvo iznenađenje!
Faina Ivanovna već je zbacila potešku bundu u Šurikove ruke, izvlačila iz zategnutih čizama golema stopala i popravljala kosu ljepljivu od laka:
– Eto vam iznenađenja! Primite gosta!
Bila je tako zadovoljna svojom pustolovinom da nije opazila ni Šurikove začuđene obrve ni Verinu laganu gestu prema sinu – ništa se tu ne može… Faini nije bilo ni na kraj pameti da se njezina službenica neće obradovati posjetu. Nagnuvši se, pipala je rukom po velikoj torbi i graknula:
– Kvragu! Izgleda da sam zaboravila cipele! Nove cipele, za šminku, za paradu…
– Šurik, daj, molim te, velike papuče – zamolila je Vera Aleksandrovna.
– Koje, Verusja?
U novom džemperu, stasit, zgodan, glatko izbrijan, Šurik je ramenima zagrađivao vrata…
Da mu je staviti epolete i dodati desetak godina…
Faina Ivanovna imala je jednu slabost – neizrecivo su je privlačili vojnici. Ali vlastitoga, za bračni život, nije dobila, svi su bili samo prolazni, privremeni, nepouzdani. A što čini vojnikovu draž? Naravno, pouzdanost. A koliko je ljubavnik pouzdan? Uzmimo sadašnjeg: dogurala je napokon Faina do velike pukovničke zvijezde, do papahe – i on joj, izuzetno živahan, dolazi kao na posao, dvaput tjedno, ali nikako se ne da pokoriti. Evo i danas: najavio je prije da će ženu i djecu poslati k roditeljima u Smolensk, tijekom cijelih blagdana, a u osam je nazvao, hladno rekao da se kći razboljela, sve je otkazano. Neće doći… Faina Ivanovna tresnula je tanjurom о pod, pustila četiri bijesne suze i nazvala Veru Aleksandrovnu. Zatim je spremila u torbe sve čime se opskrbila za Novu godinu, pravu blagdansku hranu, čak i kolače – ne nekakvo Veročkino umjetničko kazalište s pola masline i listićem peršina – i banula. Neće sama sjediti kod kuće, a i Veru će iznenaditi. A Faini Ivanovnoj iznenađenje je bio Šurik – još su ga nedavno vodile u kazalište u svilenoj košuljici s mašnom, katkad je držao za ruku plemenitu baku, a sad nema ni jednog ni drugog: i maman je umrla, i umjesto zbunjenog dječaka tu je mladi bik. još miriše na mlijeko, a stas mu je muški: visina, ramena… Ni u tome Faina nije imala sreće – sama je visoka, stasita, a cijeli život imala je preniske muškarce, makar bili i pukovnici…
Vadila je iz torbe staklenke i smotuljke, punila njima uski kuhinjski stol i govorila:
– Kako dobra ideja! Mislim si, vi ste sami, ja sam sama. Vitku sam danas poslala u Ruzu u zimski kamp! Tko nam treba? Gdje vam je veliki pladanj?
Šurik je s entuzijazmom izvadio pladanj iz kredenca. Njemu se sve sviđalo: i majčina ideja da dočekaju Novu godinu u tužnim sjećanjima, ozbiljno i otmjeno, i Fainina namjera da napravi divno obilje…
Nisu stigli rasporediti donesene kolače i salate, kad je opet zazvonio telefon. Bila je to Alja Togusova:
– Šurik! Ispred instituta sam. Zamisli, cure su otišle, odnijele su ključeve od sobe, upravitelja nema. Ne mogu kući. Nije problem ako svratim? – zahihotala se ne posve sigurno.
– Naravno da nije, Alja, što to govoriš? Da izađem po tebe?
– Kao da ne znam put? Doći ću sama…
Alja nije zvala ispred instituta, nego ispred metroa. Nakon deset minuta stajala je pred vratima. Taj se put začudila Vera Aleksandrovna. U prvi mah učinilo joj se da je došla Ljilja Laskina: sitna djevojka s jakom šminkom i očima namazanim gotovo do ušiju… Šurik je prostodušno prasnuo u smijeh:
– Ala si se natrackala, ne prepoznajem te…
Brzo je svukla stari kaput i ostala u tuđoj haljini boje višnje, stegnutoj širokim pojasom s na brzinu probušenom dodatnom rupicom, popravila je čvrstu kosu skupljenu u punđu.
– Baš si prava Japanka… – Ništa bolje Šurik ne bi bio smislio ni da je htio. Kazahinja Alja Togusova samo je to i htjela, sličiti na Japanku.
Dok su oni razgovarali u hodniku, Vera Aleksandrovna uspjela je šapnuti Faini Ivanovnoj:
– Šurikova kolegica. Zajedno uče. Odlikašica je, iz Kazahstana. Dolazila je k nama, zajedno spremaju ispite.
– O, za Boga miloga! Preklinjem vas! Lijepit će se za njega, kakav ljepotan! Vaš je zadatak, Vera Aleksandrovna, zadržati ga desetak godina, ne dajte mu da se rano oženi. Moj isto, ima trinaest godina, a visok je metar sedamdeset. Do osamnaeste će narasti do dva metra.
I cure ga već zovu. Ja mislim da ih treba pustiti neka se zabavljaju dok su mladi…
Faina Ivanovna bila je pametna, čak i darovita na svoj način. Počela je kao blagajnica, dogurala je do glavne knjigovotkinje. Imala je golem autoritet u kazalištu, i direktor i redatelj su je se pribojavali. Bilo je nekih makinacija u koje Vera Aleksandrovna zbog svoga skromnog položaja i urođenog gnušanja poštenog čovjeka nije bila upletena, ali je slutila: kradu… No bez obzira na sve, Vera je osjećala svojevrsno poštovanje prema šefici: naravno, vulgarna je, neodgojena, ali glava joj je kao brojilo, a i pametna je. Evo, i sad je potpuno u pravu: nego što, rani brak može upropastiti cijeli život. Hvala Bogu, otišla je lanjska djevojka, Ljilja Laskina, a da nije otišla, oženio bi se, blesan…
– Dečke još više treba čuvati nego cure – coknula je Faina Ivanovna i Vera se u duši složila s njom…
Staru godinu ispraćali su uglađeno – popili su pjenušac.
– A televizija! Upalite televizor! – uzbudila se Faina Ivanovna i potražila ga pogledom. Televizora nije bilo.
– Kako to? U naše doba bez televizora! – začudila se Faina Ivanovna.
Morala je ostati bez Brežnjeva, bez Novogodišnjeg plamićka, bez Karnevalske noći. U dvanaest se muklo oglasio bakin zidni sat pa su se kucnuli. Bacili su se na obilnu Faininu hranu. Vera je jedva čeprkala vilicom – bila joj je pokvarena zamišljena večer. Glupo i besmisleno gorjele su svijeće, potamnjele su lampice na jelki, jer je Faina Ivanovna uz usklik “Mrzim polumrak!” upalila jako svjetlo na lusteru. Snažnim leđima zgužvala je pohabani rubac Elizavete Ivanovne, svalivši se u njezin naslonjač. Odmaknula je u stranu neiskorišteni pribor koji je simbolizirao bakinu neočitu prisutnost. Jela je Faina s tekom, hrskala pilećim kostima:
– Meni je piletina uvijek mekana, prvo je izmariniram…
“Sliči na lavicu”, prvi put u dvadeset godina poznanstva pomisli Vera Aleksandrovna. “Kako to prije nisam primjećivala? Dvije bore uzduž čela, široko razmaknute oči, tupi, široki nos… Čak joj je i kosa začešljana unatrag, pokrivala zvjerinji zatiljak…”
– Jedi, jedi, curo – Faina Ivanovna nije se pobrinula upamtiti ime te flundrice. Ljutnja na pukovnika nije ju prošla, čak je postala jača, ali i veselija. I pala joj je na pamet ideja: – A gdje vam je telefon?
– Halo? Stan pukovnika Korobova? Brzojav iz Ministarstva obrane…
– Tolj! Tolj! – zakriještao je u slušalicu ženski glas. – Brzojav iz Ministarstva! Samo malo!
Ali ne obraćajući pozornost na uzbuđenje sugovornice na drugoj strani, Faina Ivanovna je nastavila:
– Zapovjedništvo čestita pukovniku Korobovu Novu godinu i na promaknuću. Od petnaestog siječnja preuzima zapovjedništvo Magadanskog vojnog okruga. Tajnica Podmahajeva.
I zalupila je slušalicu. Pa što? Živimo u kazalištu! I raspoloženje joj se primjetno popravilo.
– Zašto ne jedete? – I sama je najednom osjetila navalu gladi, stavila je Šuriku na tanjur salatu i komad ribe. – Vera Aleksandrovna! Zašto ništa ne jedete? Tanjur vam je prazan! Šurik, natoči!
Šurik je krenuo otvarati drugu bocu pjenušca.
– Ne, ne, daj konjak.
Sve je donijela: i konjak i bombone.
“Kad bi bar što prije otišle”, patila je Vera. “Da ostanemo sami, prisjetimo se mame. Sve je propalo, sve je propalo. Bezobrazno je ovako banuti bez poziva, naravno, s tom groznom hranom od koje poslije dobiješ žgaravicu, podriguješ, možda i želudac pokvariš.”
Alja se kucnula sa svima i ispila. O, kako se uzdigla! Da je vide prijateljice iz Akmolinska! U Moskvi, u takvoj kući… U svilenoj haljini… Šurik Korn, pijanino, pjenušac…
Prije nikad nije pila. Kad su joj nudili, odbijala je. U tvornici je pijančevanje bilo masovno. Uvijek se bojala pijanih muškaraca i znala je kako to ide: stisnu te, suknju na glavu, i trpaju… I polubraća u djetinjstvu i klinci iz baraka nekoliko su je puta hvatali. U laboratoriju također, lani su na prvi svibnja priredili nešto poput gozbe, a poslije su ekonom i viši laborant Zotkin navalili u garderobi… Ali sad joj je bilo tako dobro, tako slatko.
“Eto zašto me bolio trbuh”, dosjetila se. “Zato svi piju”, došla je do zaključka, dijelom pogrešnog. “Cure su govorile da je lijepo. Možda ne lažu… Kakav dan. Postići ću ja svoje…” odlučila je Alja i zagledala se sjajnim očima u Šurika.
A Šurik je spokojno jeo: svatko ima svoje planove… On je imao svoj – sutra u dva sata, to jest već danas dogovorio se s Matildom. Ujutro je namjeravala k prijateljicama, a do ručka bi se trebala vratiti. Zbog mačaka, naravno. I Šurik ju je namjeravao posjetiti, kad tužno i krasno dočeka s mamom Novu godinu.
– Mogli bismo zaplesati – tiho je predložila Alja.
– Magnetofon mi je u sobi. Da ga donesem? – Šurik je bio toliko tupav koliko je Alja bila neumješna.
– Ma može i ondje – zarumenjela se Alja pod pogledom podrugljive šefice.
– Hajde – pristao je Šurik i obrisao usta uštirkanim ubrusom, koji se Alja nije usudila dotaknuti.
– Neka, neka zaplešu – gnusnim glasom rekla je Faina Ivanovna, ali nitko to nije primijetio.
Djeca su otišla, a Faina Ivanovna upustila se u previše otvorene razgovore, počela je pričati Veri Aleksandrovnoj о postizanju dogovora s umjetnicima, о knjiženju ekonomskih izdataka za autorske troškove – što ova uopće nije htjela znati.
U Šurikovoj sobi nije bilo mjesta za ples: ondje su bili divan, pisaći stol, dva ormara, pa je ostao samo uski prolaz, u kojemu se uz bolne zvuke bluesa Alja pripila uz Šurika svom svojom mršavošću. Šurik se iznenadio koliko je na dodir slična Ljilji: krhka rebra, tvrde grudi… Samo što je Ljilja plesala kao Ciganka, a ova topće sama sebi gazeći po nogama. No kad je stisne jače, dolazi do izražaja nešto krajnje neobično: tanke nožice nekako su po strani, a između njih je tako zamamna praznina, širom otvoren put, i ona stvarčica, Venerin brijeg, kao da visi u zraku, i čak malo strši naprijed. Uhvatio je rub haljine, tek tako, da provjeri iz znatiželje kako je to, i iznenadio se: lako se pomaknula pruga gaćica i prst mu je dospio ravno u toplu duplju. A ona je spretno malko poskočila i čvrsto se nataknula na njega. Lagana, bez ikakve težine, kao Ljilja. Zastenjao je: Ljilja… Bez ikakvih butina, bez ikakvog suvišnog mesa. Samo ono što treba… Nimalo kao kod Matilde, posve drukčije… I blues ništa nije ometao, otegnuo se zvuk saksofona. I u trenutku kad je Šurik pritisnuo to tijelo bez težine uz ormar i začeprkao po napetoj dugmadi, i već je sve krenulo samo od sebe… začuo se strogi povik iz hodnika:
– Šurik, dođi malo!
Nije ga zvala mama, nego Faina Ivanovna.
– Da, da, odmah – odazvao se Šurik, trznuo se, sve poremetio, skinuo sa sebe djevojku iz tuđine. Rub tamne svilene haljine zbog elektriciteta joj se zalijepio za grudi, i u prvi se mah začudio kako je zamršeno sve ustrojeno: na slabom svjetlu stolne lampe okrenute prema zidu gledale su ga crvene latice okruglog ispupčenog cvijeta…
– Odmah se vraćam – promuklo je šapnuo Šurik i stao gurati dugmad u tijesne zapučke novih hlača.
U predsoblju se odijevala Faina Ivanovna. Već je navukla čizme. Stanjene torbe mirno su ležale na podu, kao psi pred gazdinim nogama.
– Šurik, isprati Fainu Ivanovnu do taksija – zamolila je mama.
– Aha – kimnu Šurik. Nije imao kud.
– Dvorište nam je tako mračno. Neka me otprati do ulaza i vrati se istim autom.
– Naravno, naravno – radovala se oslobođena Vera.
Bilo je pravo vrijeme za sjedenje za stolom, prošlo je dva. Taksi je odmah naišao. Smiješna slučajnost, zgrada Faine Ivanovne bila je točno nasuprot Aljinu domu. Faina Ivanovna platila je i pustila taksista da se odveze, donekle ostavivši u nedoumici Šurika, koji je još bio pod hipnotičkim utjecajem stvarčice koju je otkrio ispod haljine boje višnje.
Nije bilo nikakvog najavljenog mračnog dvorišta, ali Šurik na to nije obraćao pozornost. Jednom rukom nosio je dvije lagane torbe, na drugoj je ležao teški rukav od astrahana. Uspeli su se dizalom. Faina Ivanovna otključala je vrata, pustila Šurika naprijed i škljocnula bravom. Plan joj je imao dvije točke. Prva je bila telefonski poziv.
– Razodjeni se načas, molim te. – Žustro je skinula bundu i dok je on tapkao na mjestu, okrenula broj i tutnula mu u ruku slušalicu.
– Traži Anatolija Petroviča i reci: Faina Ivanovna zamolila je da vam prenesem da su mu osigurane dvije karte za predstavu Mnogo vike ni za što… Jesi li shvatio? Mnogo vike ni za što! Osigurane su mu!
Muški glas rekao je u slušalicu:
– Da.
– Anatolij Petrovič? Faina Ivanovna zamolila me da vam prenesem da su vam dvije karte za predstavu Mnogo vike ni za što osigurane.
– Molim? – zaurlao je glas.
– Dvije karte…
Faina Ivanovna laganim je pokretom kažiprsta prekinula liniju. I zagonetno se nasmiješila.
– A sad… – To je bila druga točka novogodišnjeg programa. – Sad ću ti pokazati jednu igricu…
Uzevši ga za ruku, čvrsto ga je uhvatila za palac i isplazivši iz napućenih usana tvrdi jezik, liznula vršak prsta.
– Ne boj se, svidjet će ti se…
Lavica je imala neke odlike koje Šurik, u određenoj mjeri oboružan iskustvima ponedjeljkom, nije ni naslućivao. I nikakve mu asocijacije nisu padale na pamet: nije poznavao takve igre. Pola sata kasnije, potpuno izgubivši orijentaciju u prostoru i vlastitim osjećajima, doživljavao je vrelu električnu nasladu koja mu je tresla kralježnicu. Nad njim se nadnosilo nešto nezamislivo preuveličano, i ništa zajedničko, osim mirisa, nije imalo s onim cvijetkom na koji je, nema tomu dugo, navalio. Bio je to neizrecivo privlačan miris ženske nutrine, i on je saznao da miris ima i okus. Njegova osobna uobičajena alatka uopće nije bila u njegovoj vlasti, u vlažnim i živahnim zagrljajima grickali su ga, žvakali, sisali… Izgubljen, otezao je, kao očajni pomorac prije skoka u neistražene vode. Gurnuli su ga, on se trgnuo natrag. Izgleda da nije htio onamo. Zbog nečega se bojao. Razlegla se otegnuta baršunasta rika… Na drugom polu svijeta događalo se nešto neopisivo, da se bar nikad ne završi. Nikakav drugi put nije preostao, pa se bacio u samo središte vira… Okus je pekao: istovremeno ljut i mliječnokiseo, blag i potpuno čedan.
I tada se najednom dosjetio s čime sve to ima veze – sa zamršenom i posve nestvarnom slikom koju je prije četiri godine dugo promatrao na zidu javnog nužnika na uglu Puškinove i Stolešnikove ulice. A još je baka čekala gore da on obavi nuždu.
Kući se Šurik vratio ujutro. Umirući od gnušanja, vrlo je suvislo slagao da se na povratku od Faine Ivanovne taksist sudario s drugim autom, pa je morao tri sata sjediti u milicijskoj postaji u svojstvu svjedoka, a milicajci mu nisu dopustili da nazove…
– Ah, ne bi ni dobio vezu, cijelu smo noć zvale mrtvačnice i bolnice – odmahnula je rukom Vera, iznemogla od zamišljenog gubitka.
Povjerovale su mu bespogovorno.
Vera Aleksandrovna bila je potpuno zadovoljena povratkom nestalog sina. Malo poslije u raznovrsnim lukavstvima iskusna Faina oštroumno je pohvatala konce i potvrdila svoj alibi – telefon nije radio.
Zajedničke suze i uzrujavanje u novogodišnjoj noći zbližile su Veru Aleksandrovnu i kemičarku odlikašicu. Oprostila je Alji bezveznu vanjštinu i provincijalni govor.
“Srdačna djevojka”, zaključila je Vera. “Hvala Bogu, sve se sretno završilo.”
Pogledala se ovlaš u ogledalo – čak i u predsoblju, gdje je bilo polumračno, odraz je nikakav: natečeni kapci… tamno ispod očiju… podbuhlost oko usta koja je nekoć Aleksandru Sigizmundoviču bila tako dirljiva pretvorila se u mlohave bore.
– Isprati Alju i vrati se što prije kući – zamolila ga je.
Bolio ju je želudac poslije Fainine gozbe, spavalo joj se, ali još je više htjela napokon posjediti sa sinom, bez drugih, potpuno nepotrebnih ljudi.
A Šurik je opet pošao u Ulicu 1905. godine, odakle se tek izvukao. Ključ Aljine sobe visio je kod vratarke u rešetkastom sandučiću. Vratarke nije bilo – to je bila prilika.
– Idemo gore? – sa žalosnom nestašnošću predložila je Alja.
– A cure? – pokušao se izvući Šurik.
Alja se zarumenjela: do razotkrivanja je bio samo jedan korak – i sama je zaboravila da je jučer slagala da su joj cimerice odnijele ključ od sobe. Ali da odustane od nakane, ne bi je natjerali ni potres, ni poplava, ni požar… Skinula je ključ i uhvatila Šurika pod ruku. Nije se mogao istrgnuti. Popeli su se na drugi kat. Cimerice su uspoređivale svoje privatne živote sa sudbinama afričkih studenata Sveučilišta Patrice Lumumba na njihovu teritoriju, Šurik se pod pritiskom te okolnosti bio prisiljen predati. Suhi kazaški cvijet rastvorio se pred njim na nekoliko minuta, i oboje su ostali potpuno zadovoljni: on jer nije iznevjerio njezina očekivanja, ona pogrešno smatrajući da je izvojevala veliku pobjedu.
Jedina koju nije trebalo obmanjivati bila je Matilda, koja je u novogodišnjoj noći zaspala ispred televizora i tek se ujutro sjetila da Šurik nije došao. I zato se kad je dva dana poslije stigao, pomalo smeten zbog neispunjenog obećanja, samo nasmijala:
– Mileni moj, nemoj to ni spominjati.

16

Poslije Nove godine studen je stegnula još jače. Zima je bila bez snijega kao rijetko kad, vjetar je bacao suhu soliku na zidove i ograde, i posvuda su se crnjeli goli cvijetnjaci i pustoš. Vera Aleksandrovna, koja je voljela zimu zbog bjeline i varljive čistoće, patila je zbog hladnoće i zimske tame, koju nije smekšavalo blaženstvo snijega što pada, nanosa, klonulog drveća. Te prve zime nakon majčine smrti Vera je počela nekako osobito dugo pobolijevati: prehlade i angine dolazile su jedna za drugom. Elizaveta Ivanovna znala se sporazumjeti s bolestima, tjerala ih je nekim domaćim sredstvima – mlijekom s medom, mlijekom s jodom, stolisnikom i kičicom. Riječju, korisnim savjetima objavljivanima na zadnjoj stranici časopisa Zdravlje. No sad su osim običnih bolesti Veru napali i čudno lupanje srca, obilni znoj, koji ju je oblijevao kao kovača u ljevaonici, zagonetne navale krvi, čije je vrijeme, činilo se, za nju davno prošlo. I imala je još svakakve lutajuće bolove: čas u sljepoočnici, čas u želucu, čas u nožnim palcima… Cijeli joj se organizam rastrojio, jogunio se i vikao: Mama! Mama!
Društvena poznanstva i raznovrsne veze Elizavete Ivanovne bile su još žive i Šurik je, na majčinu molbu prebirući listove bakina velikog notesa, našao na slovu P – pretrage – Marinu Jefimovnu, za koju se ispostavilo da je voditeljica biokemijskog laboratorija. Za smrt Elizavete Ivanovne saznala je od svoje kćeri, davne bakine studentice, nije se prema Šuriku i Veri Aleksandrovnoj ponašala samo srdačno, nego kao da su ukazali veliku čast laboratoriju odabravši ga za pretrage… Kad su sljedeći dan stigli u veliki laboratorij pun svjetla i stakla, Marina Jefimovna, niska žena sa staromodnim licem zvijezde nijemog filma, dugo je ispitivala Veru Aleksandrovnu do najsitnijih detalja kako se osjeća ujutro, danju i navečer, zavirila joj je pod kapak, ispipala vrhove prstiju. Zatim je na svjetlu promatrala epruvetu s krvlju iscijeđenom iz vene, lagano je tresla, kao degustator vino, i odobravajuće kimala.
Nekoliko dana nakon vađenja krvi nazvala je, javila da nije otkrila ništa loše, ali neki pokazatelj je na gornjoj granici norme, i zapravo bi se, sudeći po svemu, trebalo konzultirati sa Zavodom za endokrinologiju…
I odmah je ta Marina Jefimovna krenula zvati, dogovarati, zauzimati se. Poput Elizavete Ivanovne, bila je tip susretljive, svima drage osobe i imala je široko razbacane mreže. Endokrinologinja kojoj je Marina Jefimovna poslala Veru bila je isti tip osobe, i Šurik, koji je pratio mamu na svim njezinim medicinskim putešestvijama, još će se često diviti mnogobrojnim prijateljima i prijateljima prijatelja pokojne bake – poput tajnog društva ili monaškog reda prepoznavali su se i pomagali jedni drugima… Bili su “svoji” po nekom neodređenom svojstvu. Svi su imali redak u bakinu notesu, i ti ljudi nisu bili poredani po azbuci, nego potpuno proizvoljno: katkad po prvom slovu zanimanja – ljekarnica, frizerka, gazdarica ljetnikovca – katkad po početnom slovu prezimena ili imena, pa i, kao u slučaju Tatjane Ivanovne, po nazivu ulice u kojoj je dotična živjela… Možda je Elizaveta Ivanovna imala neki posebni ključ kojim se vodila prilikom izbora slova, ali Šurik ga nije otkrio… I svi ti bakinom rukom upisani ljudi imali su, očito, svoj isti takav notes i zvali druge, koji ih ne bi odbili, i činili su cijeli jedan svijet ljudi koji si međusobno pomažu…
Veći dio telefonskih brojeva počinjao je slovima – predratna numeracija, zamijenjena u pedesetima. Šurik je zvao te zastarjele brojeve i, u pravilu, nalazio nepoznate ali za uslugu spremne ljude. Tako je neka “Lenočka iz ljekarne”, dugo naričući i iskreno jecajući, objašnjavala Šuriku kako je neobična žena bila njegova baka, a potom im sama donijela kući neophodne lijekove, pokazala je Šuriku kako ispravno skuhati kičicu, a Veri Aleksandrovnoj poklonila je jantarnu ogrlicu koja je trebala djelovati iscjeljujuće na bolesnu štitnjaču…
Zapravo, endokrinologinja Brumštejn, čiji je broj iz svoga notesa nazvala Marina Jefimovna iz laboratorija, uopće nije bila tako ljubazna kao ostali abecedni likovi. Suhonjava i gotovo potpuno ćelava, ipak je primila Veru Aleksandrovnu preko reda, dugo zurila u papir s rezultatima pretraga, slušala srce, provjeravala bilo, stiskala Veročkin vrat. Ostala je veoma nezadovoljna i zatražila da obavi još neku rijetku pretragu koju su obavljali samo kod njih u zavodu.
Prije odlaska, kad je Vera Aleksandrovna već uhvatila kvaku na vratima, mrko je rekla:
– Istam je stegnut, režnjevi žlijezde su povećani… osobito lijevi… Operacija vam u svakom slučaju ne gine. Pitanje je samo koliko je to hitno…
Tada je Vera pokazala neočekivanu čvrstinu i to odbila. Odlučila je najprije pokušati s liječenjem kod homeopata. Homeopatija nije bila posve zabranjena, ali je bila sumnjiva – kao apstraktna umjetnost, avangardna glazba ili židovsko podrijetlo. Homeopata su našli opet u onom istom bakinom notesu, otišli su na kraj Izmajlova, našli u raspadajućoj brvnari mrkog bradatog doktora, koji je na spomen Elizavete Ivanovne postao ljubazan na staromodan način. Napisao je na četvrtini starog žutog arka nekakve magične riječi i križeve, uzeo sto rubalja – strašno velik honorar! – i na oproštaju poljubio Veri ruku.
Šurik je idući dan donio majci iz specijalne ljekarne prvi komplet bijelih kutijica. Veri se ubrzo stvorio novi usredotočeni izraz lica – pila je nejednaka bijela zrnca malko napućivši usne i zatvorivši oči. Po cijelom domu bile su razbacane kartonske kutijice – tuja, apis, beladona… Uzimala je ručno izrađenu kutijicu dvama prstima, lagano je prodrmala, istresla sadržaj – zrna su se pomalo lijepila – a potom ga sipala na uski dlan: jedan, dva, tri… Ruke su joj bile kao na španjolskim portretima, sa zašiljenim prstima, s nježnim borama na dugim člancima. I dva omiljena prstena – s malim briljantom i s velikim biserom…
Malo-pomalo Vera je zauzela mjesto koje je nekoć pripadalo malenom Šuriku, a Šurik, odrastao ali s jarkim dječjim rumenilom preko cijelog obraza, zamijenio je kako je znao Elizavetu Ivanovnu. Šurikova neumjesna skrb pokazala se slađom od majčine: on je bio muškarac. U licu nije sličio na Aleksandra Sigizmundoviča, prije na djeda Korna, no kosa mu je bila kovrčava, gusta, kao očeva, ruke velike i s lijepim noktima, a pokreti kojima bi obgrlio majku oko ramena nježni… Ispalo je da je biti nesretnom pokraj Šurika kudikamo privlačnije nego uz majku…
Elizaveta Ivanovna uopće nije znala biti nesretna, možda zato što joj njezina aktivna energija nije davala vremena da se zamisli nad tako apstraktnim i nepraktičnim stvarima kao što je sreća – ali žarko je ljubila svoju kćer i prema njezinu stanju melankolične turobnosti i nezaslužene uvrijeđenosti odnosila se s poštovanjem, smatrajući to očitovanjem delikatnog duševnog ustrojstva i neostvarenog talenta. I Aleksandar Sigizmundovič uvijek je patio što je previše delikatno ustrojen. Inače je duševna patnja, po Veročkinim shvaćanjima, bila povlastica. I treba joj priznati, čak i u najtežim godinama evakuacije, u prljavštini i hladnoći zimskog Taškenta, razmjerno lako podnosila je svakidašnje teškoće, dajući prednost osjećanjima povezanim s krajem njezine umjetničke karijere i gubitkom – privremenim, no tada se činilo nepovratnim – obožavanog Aleksandra Sigizmundoviča.
Nitko osim Elizavete Ivanovne nije mogao prosuditi kakvu je žrtvu podnijela Vera posvetivši pola života beznačajnom knjigovodstvenom poslu. Pitanje komu ili čemu se prinosi žrtva nije se postavljalo – to se podrazumijevalo samo po sebi. Šurika je svojevremeno s blagim prijekorom na to podsjećala baka – kako bi potaknula ljubav prema Veročki. Sada, nakon bakine smrti, Šurik je veličinu te žrtve još više napuhao. I lagana aureola nevidljivo je stajala iznad ostarjele kose uredno složene u polugrčku punđu.
U večernjim satima Vera je uvijek nalazila vremena da malo sjedi u prolaznoj sobi. Ugnijezdivši se u prostranom naslonjaču, koji je ugnulo majčino tijelo, otvarala je ladice pisaćeg stola, prebirala stara pisma raspoređena po godinama, račune za nepoznate usluge, bezbrojne fotografije, uglavnom svoje, Verine. Najljepše od njih visjele su iznad stola u klimavim okvirima koji nisu podnosili dodire: Veročka u scenskim kostimima. Najljepše ali tako kratko životno doba…
Kad bi je Šurik zatekao u toj melankoličnoj pozi, naprosto bi se topio od nježnog i gorkog suosjećanja: znao je da je omeo veliku umjetničku karijeru. Silovito bi obgrlio majčina djevojačka ramena i šaptao:
– Verusja, mamice…
I Vera mu je uzvraćala:
– Mamice, mamice… Ti i ja sami smo na svijetu…

17

Šurik je bio uvjeren da je baka umrla zbog one čudne zaboravljivosti koja ga je spopala kad je ispraćao Ljilju u Izrael. Njegov odrasli život počeo je nejasnim napadajima duševnog straha koji su ga budili noću. Njegov unutarnji neprijatelj, ranjena savjest, slao mu je s vremena na vrijeme realistične, nepodnošljive snove, čija je glavna tema bila njegova nesposobnost – ili nemogućnost – da pomogne majci, koja ga je trebala.
Katkad su ti snovi bili prilično zamršeni i zahtijevali su razjašnjenje. Tako je sanjao golu Alju Togusovu kako leži na željeznom krevetu u svojoj sobi u domu, zbog nečega sa šiljatim bijelim cipelama koje je lani nosila Ljilja Laskina, samo što su te cipele bile veoma iznošene, s crnim poprečnim naprslinama. On pak stoji kod podnožja kreveta i zna da sad mora uči u nju, i da će se ona čim to učini, početi pretvarati u Ljilju, i Alja to silno želi, а о njemu ovisi da se ta preobrazba odvije potpuno točno. Mnogobrojni svjedoci – cure koje žive u istoj sobi, Stovba među njima, i profesor matematike Izrajlevič, i Ženja Rozencvejg – stoje oko kreveta očekujući Aljinu preobrazbu u Ljilju. Štoviše, sasvim se sigurno zna da će ga dogodi li se to, Izrajlevič pustiti na kolokviju iz matematike. Sve to baš nikoga ne čudi. Jedino je čudna prisutnost Matildinih crnih mačaka na ormariću pokraj Aljina kreveta… I Alja ga s iščekivanjem gleda namazanim japanskim očima, i on je spreman, potpuno spreman, potruditi se da iz ružne Aljine opne pusti čarobnu Ljilju. No tada počinje zvoniti telefon – ne u sobi, nego negdje blizu, možda u hodniku, i on zna da ga zovu k mami u bolnicu i da ne smije oklijevati ni trenutak jer će se inače Veri dogoditi ono što se dogodilo baki…
Alja mrda šiljatim cipelama, promatrači videći njegovu neodlučnost, iskazuju nezadovoljstvo, a on shvaća da mora smjesta pojuriti, smjesta, dok telefon nije prestao zvoniti…
Stvarnost se odazvala na san – iz poštanskog sandučića Šurik je izvadio Ljiljino pismo. Iz Izraela. Jedino koje je Šurik dobio. Posljednje od nekoliko koje je Ljilja poslala. Pisala je da joj veoma pomaže da shvati samu sebe. Odavno već sluti da joj pisma ne dolaze, i zapravo u Izraelu nitko ne zna po kojim zakonima cirkuliraju – zašto nekima pisma stižu redovito, a drugi ne dobiju nijedno – ali ona, Ljilja, piše Šuriku pismo za pismom, i to je dnevnik njezine emigracije.
Nakon naše obiteljske katastrofe počela sam ih oboje mnogo više voljeti. Otac mi sve vrijeme piše i čak me zove. Mama se ljuti što održavam vezu s njim – ali ja ne osjećam da mi je išta skrivio. I ne razumijem zašto bih morala pokazivati nekakvu žensku solidarnost. I zapravo mi je nje užasno žao, a zbog njega mi je drago. Glas mu je tako sretan. Kakvo sranje. Jezik je strašan. Engleski je živa dosada u usporedbi s ivritom. Poslije ću učiti arapski. Obavezno. Najbolja sam učenica u ulpanu. To što ti nisi tu strašna je životna nepravda. Baš je glupo što nisi Židov. Arie se ljuti na mene, kaže da spavam s njim, a volim tebe. I to je istina.
Šurik je pročitao pismo odmah ispred poštanskog sandučića. Činilo se kao da je s drugog svijeta. U svakom slučaju nije bilo adresirano na nj, nego na nekog drugog čovjeka koji je živio u nekom drugom stoljeću. I u tom istom prošlom stoljeću ostala je draž noćnih šetnji po gradu i predavanja iz književnosti – bili su previše lijepi da bi postali svakodnevica. Za to je postojala kemija koja nadražuje nos… U prošlosti je ostala i baka, sve veća nakon napuštanja vremena, u čijoj sjeni nije bilo ni vruće ni hladno, samo miomirisan zrak. I ondje, između prizemlja i prvog kata, kod zelenog niza poštanskih sandučića, obuzeo ga je trenutni i žestoki osjećaj gađenja prema svemu: ponajprije prema sebi, zatim prema institutu, prema laboratorijskim stolovima i hodnicima, prema nužnicima koji smrde na mokraću i klor, prema svim kolegijima i njihovim predavačima, prema Alji s njezinom gustom masnom kosom kisela zadaha koji je najednom osjetio kraj nosa… Sav se stresao, čak mu je znoj izbio po tijelu – no odmah je sve prošlo.
Gurnuo je pismo u džep i pohitao na institut: bližili su se ispitni rokovi, i proljeće se bližilo, i opet je zapustio anorgansku kemiju, i laboratorijske vježbe, i još nije unajmio daču koju je baka unajmljivala iz godine u godinu, dijelom jer nije u bakinu notesu našao ispravan broj gazdarice, dijelom zbog nedostatka vremena: znalo se da se dače unajmljuju u veljači, u ožujku se ne može unajmiti ništa pametno.
Jurio je na institut i Ljiljino pismo bilo mu je u duši kao ujutro pojedeni doručak u želucu – nepovratno i duboko. Dvije stvari koje mu je Ljilja javila – da su joj se roditelji rastali i da ima momka po imenu Arie – uopće ga nisu dirnule. Dirnulo ga je samo pismo – gotovo fizički: bio je to papir na kojemu je nešto napisano njezinom rukom, iz čega slijedi da ona postoji, da nije nestala bestraga kao baka. Jer dotad je imao osjećaj da su otišle u istom smjeru. I to pismo u džepu – kako svi mi volimo sebe obmanjivati – kao da je nagovještavalo da i baka može poslati pismo s onog mjesta na kojemu se tada nalazila.
Šurik nije došao do zaključka, taj ugodni osjećaj nije se zaodjenuo takvim riječima da bi se mogao objasniti drugom čovjeku. Zar bi mama razumjela taj nejasni, ugodni osjećaj? Pomislila bi da se naprosto raduje Ljiljinu pismu…
I odstranivši sve labilno i nekonkretno, živio je dalje, išao na institut, uspijevao malo zarađivati – od satova francuskog, koji su mu ostali od bake. Novac, о kojemu u bakino vrijeme nije bilo ni riječi, nestajao je nevjerojatnom brzinom i tjerao ga da razmišlja о njemu. Šuriku je bilo potpuno jasno da se о tome mora brinuti on sam, a ne slabašna, posve prozirna majka.
“Na godinu ću skupiti što više novih učenika”, odlučio je. Više mu se sviđalo učiti djecu francuski nego studirati kemiju. I premda je nekako pohađao predavanja, išao na laboratorijske vježbe, ipak se sve više oslanjao na Alju Togusovu, a ona se trudila, trsila se iz petnih žila i čak mu prepisivala sažetke predavanja, koja je često propuštao.
Zavevši Šurika onog nezaboravnog novogodišnjeg jutra, iz neiskustva shvativši iznuđenu gestu uslužnog muškarca kao veliku žensku pobjedu, Alja se prilično brzo dovinula tome da uspjeh koji je postigla i nije baš tako velik, ali taj novogodišnji sretni slučaj ne smije prepustiti da se razvija sam od sebe, već, naprotiv, da bi izdanak rastao, treba se silno i ustrajno truditi. Ta ideja za nju nije bila nova – sinula joj je još u djetinjstvu, kad je kao djevojčica prvi put uvidjela da na svijetu postoje žene koje hodaju u cipelama, dok većina, kojoj pripada i njezina majka, zimi nosi pustene čizme, a ljeti gumene… Riječju, život je borba, i to ne samo za visoko obrazovanje. Šurik joj se, dakako, veoma sviđao, možda je čak i bila zaljubljena u nj, ali sve te romantične emocije nisu se mogle usporediti s onom visokom napetošću iz zbroja riješenih zadataka: visoko obrazovanje u kombinaciji sa Šurikom i glavnim gradom koji mu po pravu pripada. Alja se istodobno osjećala i kao zvijer koja traga za svojim plijenom i kao lovac koji je naišao na rijetku divljač, kakva se susreće jednom u životu, ako ti se posreći…
Napetost Aljina života podgrijavala je još jedna stvar: Lena Stovba one je novogodišnje noći također našla svoju sreću – upoznala je Kubanca Enriquea, tamnoputog ljepotana, studenta Sveučilišta Patrice Lumumba. Pozvao ju je na ples i uz zvuke Besame mucho cijelo jato punačke dječice – Amora, Kupida i drugih krilatih stvorenja – odapelo je lukove u stasiti par, a po prirodi troma Stovba probudila se u svome bijelom tijelu, prenula se svim svojim organima ususret rasplesanom Kubancu i sav pripremni put za čiji prelazak katkad treba prilično mnogo vremena prošla je munjevito, počevši sat prije novogodišnje ponoći i završivši ga uspješno u dva sata ujutro u novoj godini u njegovim čvrstim tamnoputim zagrljajima.
Iako je dvadesetdvogodišnji mladić bio Kubanac i, prema tome, nipošto neupućen u ljubavno znanje, ipak je bio zaprepašten blijedoplavim čudom koje se svalilo na nj. Bio je to potpuni trijumf prijateljstva među narodima – u ožujku je Stovba osjetila da je sigurno trudna, a zaljubljeni se Kubanac raspitivao kako sklopiti brak s ruskom državljankom.
Sad su se dva studentska doma – na Presnji i u Beljajevu – bavila time kako osigurati zaljubljenima prostor za redovito prakticiranje ljubavi, ali taj zadatak nije bio lak: mendeljejevski kerberi, vremešne vratarke i zlobne upraviteljice bili su nepopustljivi, a još se i Enriqueova boja lica primjetno razlikovala od smrznutih ružičastih lica ostalih posjetitelja, pa je u jedanaest sati navečer odjekivalo glasno kucanje na vratima i vrlo ćudoredna upraviteljica tražila je da strana lica napuste prostorije ženskog studentskog doma… Lena bi nabacila bundu od astrahana, koju joj je netaktično poklonila mama, članica oblasnog partijskog odbora, i koja je izgledala tako čudno u studentskom siromaštvu, te ispraćala voljenog do postaje metroa Krasnopresnenskaja, gdje bi se rastali, tugujući i dušom i tijelom… Čuvari Lumumbina doma bili su lojalniji, ali tražili su isprave, što je za sobom moglo povući svakakve probleme, pa i one s milicijom…
Alja, koju je grijao svakodnevni žar te avanture, nije mogla ne osjećati nemir zbog Šurikove umjerene gorljivosti spram potpune realizacije njihova toplog odnosa. Tim više što je raspolagao stambenim uvjetima. Međutim, u svoj dom trenutačno je nije zvao. Ničega sličnog Leninim i Enriqueovim crno-bijelim strastima nije bilo u njezinu životu. Što ju je ljutilo. Alju su kao i prije dopadali samo zajednički rad u laboratoriju, ručak u studentskoj menzi za istim stolom, spremanje kolokvija i mjesto u predavaonici desno od Šurika – obično ga je i sama zauzimala. Alja se također pomalo čudila lijenosti s kojom je Šurik učio – njoj je pak studij odlično išao, još je i zarađivala: isprva na pola radnog vremena kao čistačica, potom je tomu dodala pola radnog vremena kao laborantica. Radila je navečer, tako da nije imala vremena ni za odlazak u kino. A Šurik je nije ni pozivao: večeri je obično provodio s majkom. Alja ga je s vremena na vrijeme podsjećala na sebe večernjim pozivom, ali da bi svratila k njemu, morala je smisliti nešto posebno: primjerice, da joj treba priručnik ili udžbenik. Jednom je nazvala navečer s katedre, rekla je da je izgubila novčanik: htjela je svratiti, ali sam je dojurio i donio joj novac.
Njihovi ljubavni odnosi jedva da su tinjali: jednom ga je Alja zamolila da joj pomogne prevesti s instituta u dom trolitrenu staklenku ukradene boje. Bilo je to danju i nije bilo baš nijedne cimerice, pa mu je Alja obgrlila vrat tamnim rukama, zatvorila oči i otvorila usta. Šurik ju je poljubio i učinio sve što je trebao. Sa zadovoljstvom.
Drugom prilikom Alja je došla k Šuriku kući, kad je Vera Aleksandrovna bila na nekim medicinskim pretragama, i još jednom dobila nepobitan dokaz da je Šurikov i njezin odnos ljubavan, a nečisto prijateljski, komsomolski…
Naravno, nije mogla ne vidjeti razliku između svoje umjerene veze i strasti koje su plamtjele između nekoć flegmatične Stovbe i njezina Enriquea kestenjaste puti. Ali ni Šurik ipak nije bio crnac s Kube, nego bijelac iz Novolesne ulice. Alja je pak slutila da je Kuba iako je strana zemlja, ipak donekle slična Kazahstanu… Doduše, Kubanac se kanio oženiti, a Šurik to nije ni spominjao. S druge strane Stovba je bila trudna… Ali i Alja bi mogla… I tu se gubila: što je važnije, školovanje ili udaja?
Početkom rujna Stovba je priopćila da su u matičnom uredu predali zahtjev za sklapanje braka.
Cure su bile oduševljene: prije su strepjele hoće li Enrique ostaviti Stovbu, nagovarale su je na pobačaj, ali ona bi samo razrogačila oči i vrtjela svijetlom kosom. Pouzdala se u njega. Tako se pouzdala da se čak spremala svojima napisati pismo о predstojećoj udaji. Cure su se brinule samo zbog jednog – to što će dijete biti crno. Ali Stovba ih je tješila: Enriqueova majka gotovo je potpuno bijela, stariji brat, od drugog muža, američkog Poljaka, zapravo je plavokos, samo je otac crn. Zato je crni otac bliski prijatelj Fidela Castra, borio se s njim u istoj postrojbi… Tako da se dijete lako može roditi i bijelo, s obzirom na to će biti gotovo kvarteron. Cure su kimale, ali u duši im je bilo žao: bolje da je Rus… Iako su samog Enriquea sve zavoljele: bio je veseo i dobroćudan momak bez obzira na to što je, kao Stovba, pripadao obitelji iz partijske vrhuške. Ali nije se pravio važan kao svoja ljubljena – hodao je plesuckajući, plesao pjevuckajući, i vječno sanjiva Stovba, koju su na fakultetu gotovo od prvog dana svi zamrzili, prestala se praviti važna, škrtariti, i zahvaljujući svojoj sumnjivoj – s rasnog stajališta – vezi svima je postala draža.
A još mjesec poslije, nedugo prije najavljenog sklapanja braka, zbio se događaj koji je veoma uznemirio Stovbu: Enriquea su pozvali u veleposlanstvo i naredili mu da se hitno vrati kući. Bio je student završne godine, do diplome mu je ostalo par mjeseci, pa je nastojao odgađati odlazak – tim više što mu je i zaručnica na kraju krajeva bila trudna… Pokušao se sastati s veleposlanikom, koji je jako dobro znao da mu je otac na visokom položaju: Enriquea, studenta, pozivali su na primanja u veleposlanstvu i veleposlanik bi mu katkad prišao i kratkim boksačkim udarcem pogodio ga u trbuh… No taj put veleposlanik ga nije primio.
Krajem travnja Enrique je odletio u Havanu. Kanio se vratiti za tjedan dana. Ali nije se vratio ni za mjesec ni za dva mjeseca. Svi su odmah shvatili da je naprosto obmanuo glupu djevojku, sažalijevali su je, a ona je premirala u sebi od gnjeva prema tim sažalnicima: bila je uvjerena da je nije mogao ostaviti, samo su ga posebne okolnosti mogle primorati da ostane. Sažaljenje društva bilo je ponižavajuće, njegov muk bio je čudan. S druge strane, znalo se da pisma s Kube stižu prema proizvoljnom rasporedu: katkad pet dana nakon slanja, a ponekad nakon mjesec i pol.
Stovbini roditelji tek su se bili navikli na pomisao da će se morati brinuti о crnim unucima, tu je vijest osobito teško prihvatila majka, oca je ipak donekle utješio visoki partijski položaj budućeg zeta, a sad je jadna zaručnica morala javiti strogim roditeljima da je zaručnik nestao.
Cijela prva godina brujala je od negodovanja. Stovba je živjela u nadi. Točno uoči svibanjskih praznika na institutu ju je našao proćelavi antipatični mladić, Kubanac, Enriqueov prijatelj. Bio je na postdiplomskom studiju, ili zoologije, ili hidrobiologije. Ćelavi je izveo Stovbu van i na klupi u Miuskom parku obavijestio je da je Enriqueov stariji brat pobjegao s Kube u Miami, Enriqueov otac je uhićen, a gdje je sam Enrique, nitko ne zna, no kod kuće ga nema. Možda su ga pokupili na ulici…
Oholoj Stovbi mnogo se više sviđalo biti neizravnom žrtvom političkog procesa nego ostavljenom nevjestom. Moguće je da bi njezini roditelji više voljeli drugu varijantu… No u svakom slučaju potomak jednog od političkih vođa kubanskog naroda, s čim su se nekako još mogli pomiriti, sad se pretvarao u obično kopile…
Studenti kemije razilazili su se u mišljenjima: liberali su bili spremni skupljati novac za djetešce i proglasiti ga svojom prinovom, konzervativci su smatrali da Stovbu treba izbaciti s instituta, iz Komsomola i općenito iz svega, a radikali su mislili da bi najbolji izlaz bio pošteni pobačaj…
Alja, polutanka i polusiroče, bila je puna suosjećanja prema još nedavno sretnoj i uspješnoj Stovbi. Zbližila se s umišljenom cimericom, ova joj je povjeravala svoje tajne i nade – Šurik je zahvaljujući Alji bio informiran о svim peripetijama te dramatične priče. I on je veoma suosjećao s nesretnom Stovbom.

18

Prezrevši homeopatiju, Verina štitna žlijezda stala je silovito rasti: počela su gušenja. Opet su stali govoriti о operaciji. Vera se opirala posljednjim snagama. Jednom, kad je počeo još jedan napadaj, morali su pozvati hitnu. Dali su joj injekciju, gušenje je odmah prestalo. Obodrila se:
– Vidiš, Šurik, injekcije pomažu. Zašto bih odmah išla pod nož?
Bezumno se bojala operacije, čak i ne same operacije, nego potpune anestezije. Mislila je da se neće probuditi.
Idući napadaj gušenja dogodio se, na nesreću, kad je Šurik, bešumno šmugnuvši iz kuće, odjurio “preko mosta”, k Matildi.
Iza jedan sat Vera je tiho pokucala na vrata Šurikove sobe: gotovo nije mogla govoriti. Šurik se nije odazivao. Otvorila je vrata: ni ležaj mu nije bio prostrt.
“Kamo li se mogao djenuti?” čudila se Vera i čak je izašla na balkon vidjeti puši li ondje. Znala je da svi dečki tu i tamo puše… Prošlo je još desetak minuta, tableta i domaća sredstva poput disanja iznad vrele vode nisu pomagala, gušenje nije prolazilo. Situacija je bila užasna, pa je sama jedva čujnim glasom nazvala hitnu, promrmljavši adresu…
Hitna je stigla vrlo brzo, za dvadesetak minuta, i slučajno je to bila ista ekipa kao prethodni put. Vremešna brkata liječnica koja je i prošli put ustrajala na žurnoj hospitalizaciji odmah je počela vikati na Veru Aleksandrovnu – naredila joj je da se smjesta spremi za bolnicu. Šurikova odsutnost potpuno je izbacila Veru iz kolosijeka, nijemo je plakala i vrtjela glavom.
– Onda napišite da odbijate hospitalizaciju. Skidam sa sebe svaku odgovornost!
Šurik je ugledavši hitnu ispred ulaza, umalo odapeo. U hipu je odletio na četvrti kat. Vrata su bila odškrinuta…
“Gotovo je! Mama više nije među živima”, užasnuo se. “Što sam učinio!”
U velikoj sobi razlijegali su se gromki glasovi. Živa Verusja bila je u poluležećem položaju u bakinu naslonjaču. Disala je već posve zadovoljavajuće. Ugledavši Šurika, zaplakala je novim suzama. Bilo ju je pomalo stid pred liječnicom, ali sa suzama ništa nije mogla – tekle su zbog štitnjače…
Šurik je poput zvijeri preskočio cijelu sobu i, ne stideći se ni liječnice ni tipa napola u službenoj odjeći, zgrabio majku u zagrljaj i počeo je ljubiti: kosu, obraz, uho…
– Verusja, oprosti mi! Neću više!
Idiot! Oprosti mi, mamice.
Što to “neću više” ni sam, naravno, nije znao. No to je bila svakodnevna dječja reakcija: neću biti zločest, bit ću dobro, bit ću dobar dečko, da ne uzrujavam mamu i baku…
Brkata liječnica, već spremna dobro se izderati, smekšala se i ganula. To se ne vidi često. Gle kako je ljubi, nije mu neugodno… gladi je po glavi… Što li je to učinio da tako očajava…
– Vašu mamu treba hospitalizirati. Nagovorite je.
– Verusja! – usrdno je zamolio Šurik. – Ako stvarno treba…
Vera je pristajala na sve. Ne posve, naravno…
– Dobro, dobro! Ali onda idem k Brumštejn…
– Ali ne otežite. Injekcija djeluje samo nekoliko sati, i napadaj može opet početi – blažim glasom obraćala se liječnica Šuriku.
Medicinari su otišli. Objašnjenje je bilo neizbježno. I prije nego što je Vera Aleksandrovna postavila pitanje, Šurik je shvatio: ne, ne i ne. Ni za što na svijetu neće moći reći mami da je bio kod žene.
– Šetao sam se – odlučno je obznanio majci.
– Kako to? Usred noći? Sam? – čudila se Vera.
– Htio sam se prošetati. Pa sam se prošetao.
– Kuda?
– Onuda – mahnuo je Šurik baš u pravom smjeru. – Prema Timirjazevki, preko mosta.
– Hajde, dobro – predala se Vera. Bilo joj je lakše pri srcu, iako nešto nije bilo u redu s čudnom noćnom odsutnošću. Ali navikla je na to da je Šurik ne obmanjuje. – Popijmo čaj pa pokušajmo još malo odspavati.
Šurik je krenuo pristaviti čajnik. Već je svanulo, cvrkutali su vrapci…
– Idući put upozori me kad izlaziš iz kuće…
No do idućeg puta nije došlo tako brzo: ćelava Brumštejn bila je na odmoru i na odjel ju je smjestila njezina desna ruka, zamjenica Ljubov Ivanovna.
Operaciju je zbog hitnosti također trebala izvršiti Ljubov Ivanovna, a ne čuvena doktorica Brumštejn. Bila je ljepuškasta – bez obzira na sitni ožiljak precizno zašivene zečje usne – plavuša srednje visine s blagom govornom manom.
– A kamo uopće idete na preglede? – pipajući Verin mlohavi i natekli vrat, oprezno je upitala Ljubov Ivanovna.
– U polikliniku Ruskog kazališnog društva – dostojanstveno odgovori Vera.
– Jasno. Ondje imate dobre fonijatre i traumatologe – odreza prezrivo liječnica.
– Mislite da bez operacije nikako ne može? – bojažljivo upita Vera.
Ljubov Ivanovna tako se zacrvenjela da joj se ožiljak na usni ispunio tamnom krvlju:
– Vera Aleksandrovna, operacija je hitna. Neodgodiva…
Vera je osjetila mučninu i upitala slabašnim glasom:
– Imam rak?
Ljubov Ivanovna prala je ruke ne podižući pogled s umivaonika, zatim ih je dugo brisala vafel-ručnikom i dalje šutjela.
– Zašto baš rak? Krv vam je pristojna. Žlijezda je difuzno silno povećana. Osim difuzne toksične guše u lijevom režnju imate tumor. Izgleda kao dobroćudni. Ali biopsiju nećemo raditi. Nemamo kad. Užasno ste zapustili svoju bolest. Brumštejn je odmah preporučila operaciju, evo, piše: preporučuje se…
– Ali liječila sam se kod homeopata…
Neupadljivi šav na usni liječnice opet je oživio i nabrekao:
– Da se mene pita, ja bih vašeg homeopata dala na sud…
Grlo Vere Aleksandrovne od tih riječi kao da je nateklo, suzilo se.
“Da je mama živa, sve bi bilo drukčije… Ničega od ovoga ne bi bilo…” pomislila je.
Zatim je Ljubov Ivanovna pozvala Šurika u kabinet, a Vera je sjela u hodnik na ljepljivu stolicu, na Šurikovo ugrijano mjesto.
Liječnica je rekla Šuriku sve što i Veri Aleksandrovnoj, no povrh toga dodala je da je operacija prilično teška, ali da je više zabrinjava razdoblje poslije operacije. Skrb je u bolnici slaba – neka nađu njegovateljicu. Osobito za prve dane.
“Da je baka živa, sve bi bilo drukčije…” Sin i majka često su mislili jedno te isto…
Operirali su je tri dana poslije. Vera je sa svojim lošim predosjećajima bila dijelom u pravu. Iako je operacija prošla, kako se poslije pokazalo, posve uspješno, narkozu je doista podnijela veoma teško. Četrdeset minuta nakon početka operacije stalo joj je srce: i mladom anesteziologu srce je gotovo stalo od straha. Ubrizgali su joj adrenalin. Svi su se preznojili. Operirali su je više od tri sata, a potom dva dana nije dolazila sebi.
Ležala je na reanimaciji. Stanje su smatrali opasnim ali ne i beznadnim. No Šurik, koji je sjedio ispred ulaza na odjel za reanimaciju, kamo inače nikoga nisu puštali, nije čuo ništa od onoga što su mu govorili. Dva dana prosjedio je na stubi u stanju duboke žalosti i velike krivnje.
Bio je obuzet neprekidnim zamišljenim druženjem s mamom. Najviše se usredotočio na to da je zadrži pred sobom, sa svim pojedinostima, sa svim potankostima: kosa koju pamti gustom – kako ju je češljala nakon pranja i sušila, sjedeći na niskoj klupici pokraj radijatora… a poslije se kosa prorijedila, i punđa na zatiljku malo se smanjila, tamna boja oraha je izblijedjela, najprije na sljepoočnicama, a potom su se po cijeloj glavi pružili prljavosivi pramenovi, kao da su s tuđe glave… čarobne, duge obrve, počinju gustim trokutom, a zatim se skupljaju u nit… okrugli madež na obrazu, smeđi, poput vrha klinčića…
Očajničkim, gotovo fizičkim naporom držao ju je svu: voljene ruke, vršci prstiju izvijaju se gore, tanke nožice, sa strane na palcu strši kost, ružna kost… Neće je pustiti, neće se odvojiti…
Prilazila mu je sestra, pitala ga da mu donese čaj.
– N-ne – samo je vrtio glavom. Činilo mu se da će čim prestane tako čvrsto, tako snažno misliti na nju, Vera umrijeti…
Krajem drugog dana – vrijeme nije pamtio, nije jeo, nije pio, izgleda da nije išao ni u nužnik, sjedio je odrvenio na stubištu, na stolici koju su mu milostivo donijeli s odjela – izašla je Ljubov Ivanovna i dala mu bijeli ogrtač.
Nije ju odmah prepoznao, nije odmah shvatio što treba učiniti s ogrtačem. Ugurao je ruke u vlažnu slijepljenu tkaninu sa spojenim rukavima…
– Tamara, navlake – naredila je Ljubov Ivanovna, i sestra mu je u ruke tutnula dvije nevelike mutnobijele vrećice, u koje je nespretno ugurao cipele skupa s utrnulim nogama.
– Samo na minutu – rekla je liječnica – a onda idite kući. Nemojte tu sjediti. Odspavajte, kupite mineralnu i limun… I dođite sutra…
Nije slušao. Kroz otvorena vrata sobe vidio je mamu. Iz nosa su joj izlazile cjevčice, obavijale joj grudi, još neke cjevčice pružale su se od ruke do stalka. Blijedomodra ruka ležala je na plahti. Od vrata, zalijepljena nečim bijelim, također se pružala tanka gumica. Oči su joj bile otvorene, ugledala je Šurika i osmjehnula se.
Šuriku je zastao dah na mjestu gdje su mamu razrezali: kriv je, kriv je, za sve je kriv. Dok je baka umirala u bolnici, on je, idiot, s Ljiljom jurcao po trgovinama, kupovao dimljenu kobasicu koja je poslije ostala kod carinarnika i matrjoške, što ih je ostavila u Ostiji, gradiću kod Rima…
Dok je baka u bolnici umirala – raspirivao je plamen svoje neoproštene krivnje – ti si se stiskao i milovao s Ljiljom u vežama tamnim zakucima… Mamica je jadna, sitna, mršava, jedva živa, a on odvratno zdrav prasac, vol, stoka… Ona je gubila dah od napadaja, a on je ševio Matildu… I duboko gađenje prema sebi bacalo je nekakvu neugodnu sjenu na – inače sa zlodjelom nepovezanima – Ljilju i Matildu…
“O, nikad više”, kleo se sebi. “Neću nikad više…”
Kleknuo je ispred kreveta, poljubio papirnate suhe prste:
– Kako si, Verusja?
– Dobro – odgovorila je nečujno: uopće još nije mogla govoriti.
Doista je bila dobro: bila je na trimepiridinu, operacija je prošla, a točno ispred nje smiješio se uplakani Šurik, dragi dečko. Nije ni slutila kakvu je veličanstvenu pobjedu upravo izvojevala. Idealistica i umjetnica u duši, od mladosti je mnogo razmišljala о podvrstama ljubavi i držala se mišljenja da je najuzvišenija od svih platonska, pogrešno ubrajajući u platonsku ljubav svaku koja se ne odvija pod plahtama. Lakovjerni Šurik, kojemu je ta koncepcija bila pokazana u najmlađoj dobi, u svemu je slijedio razumne odrasle – baku i mamu. Nekako se podrazumijevalo da u njihovoj jedinstvenoj obitelji, gdje svi vole jedni druge uzvišeno i nesebično, cvjeta upravo “platonska” ljubav.
I sad je Šuriku bilo do užasa očito kako je izdao “višu” ljubav zbog “niže”. Za razliku od većine ljudi, osobito mladih muškaraca koji su se zatekli u sličnoj situaciji, on nije ni pokušao izgraditi makar nekakvu psihološku samoobranu, samom sebi šapnuti na uho da je, možda, kriv za nešto, a za nešto i nije. Nego je, suprotno, dijelio karte protiv sebe kako bi njegova krivnja bila uvjerljiva i nesumnjiva.
Putem kući Šurik je dolazio sebi, otapajući se iz nekog anabiotičkog, ribljeg stanja, u kojemu je bio posljednja dva dana. Pokazalo se da je za to vrijeme prošla nepodnošljiva žega, padala je sitna siva kiša, bila je sredina radnog dana i u zraku je lebdjelo uživanje samodovoljne oskudne prirode: miris svježeg lišća i truleži širio se s lanjskih hrpa koje su poput grubog pokrivača ležale na rubu malog zapuštenog parka. Šurik je udisao složeni miris prljavog grada: malo mladog prodornog zelenila, malo opalog lišća, malo mokre vune…
“Možda je Bog tu negdje?” palo mu je na pamet, i odmah kao da je iz zemlje nikla omalena crkva. A možda je prvo nikla pa je onda pomislio na to? Zastao je: da li da uđe… Otvorila su se neka neprimjetna bočna vratašca i kroz dvorište je prema pomoćnoj zgradi pohitala užurbana seoska starica sa zdjelom u ruci.
“Ne, ne, samo ne ovdje”, odlučio je Šurik. “Da je ovdje, baka bi znala.”
I ubrzao je korak, gotovo potrčao. U duši mu se podigla dotad nedoživljena sreća, koja se napola sastojala od zahvalnosti ne zna se prema komu – živa mamice, draga mamice, sretan ti rođendan, sretan ti Međunarodni dan žena, sretan ti Praznik rada, sretan ti Dan Oktobarske revolucije, sretan, sretan… crveno na modrom, žuto na zelenom, zvijezde boje rubina na tamnoplavom, cijelo mnoštvo čestitaka koje je napisao mami i baki počevši s četiri godine. Život je divan! Čestitam!
Kod kuće je Šurik stao pod hladni tuš – tople vode zbog nečega nije bilo, a ona koja se podizala iz još nezagrijane dubine zemlje pekla ga je hladnoćom. Oprao se, promrzao, izašao iz kupaonice – zvonio je telefon.
– Šurik! – dahnula je slušalica. – Napokon! Nitko ništa ne zna. Već tri dana zvonim. Što se dogodilo? Kad? U kojoj bolnici?
Bila je to Faina Ivanovna. Objasnio je kako je znao, sam sebe prekidajući.
– Mogu li je posjetiti? Što joj treba?
– Mineralna, rekli su.
– Dobro. Mineralnu ću joj odmah donijeti. U kazalištu sam, sad stiže auto pa ću svratiti.
I tres slušalicom! I odmah je opet zazvonilo. Bila je to Alja. Postavila je ista pitanja, s jedinom razlikom što ona nije imala mineralne, nego je imala vježbe s učenicima večernje škole – pola radnog vremena u laboratoriju – i bit će slobodna tek u pola jedanaest.
– Poslije vježbi odmah idem k tebi – radosno je obećala, a on nije ni stigao reći: može sutra?
Faina je dojurila sat vremena poslije, tek je stigao popiti čaj s tvrdim kruhom i limenkom mesnog nareska koju je iskopao iz dubine kredenca. Faina je položila lijepo inozemno pakiranje s četirima bocama pokraj vrata.
– Sve ćemo pretresti – govorila je polako, primičući mu lijepa razvratna usta.
“Ne, ne i ne”, odlučno je rekao Šurik samomu sebi.
Usta su se primaknula, zahvatila mu usne, slatkasti, pomalo zapjenjeni jezik ugurao mu se pod nepce i gipko se mrdnuo.
Šurik nije mogao ništa – sve se u njemu podiglo ususret toj bujnoj, bestidnoj ženskoj.
Oko jedanaest zapištalo je zvono, zatim još jednom. Malo zatim zazvonio je telefon, potom je netko opet bojažljivo gurnuo vrata. No odande gdje se nalazio Šurik teško da bi ga izvukla čak i jerihonska trublja.
Sutradan je rekao Alji, i to je bilo posve vjerodostojno:
– Nisam spavao dva dana. Dovukao sam se do postelje i kao da sam nestao.
Rijetko se susreću ljudi koji tako mrze laganje kao Šurik.

19

Tih ljetnih tjedana – šest bolničkih i idući – Šurik je ubrzano i u skraćenom obliku prolazio lekcije, nalik na lekcije podizanja novorođenčeta: od mlijeka, kašice, domaće skute do ključanja suncokretova ulja, koje omekšava šavove, obloga i ispiranja. Najvažnije u tim lekcijama stjecanje je usredotočene pozornosti što je proživljava majka koja je rodila prvo dijete. Po svoj prilici, izbjegao je samo pelene.
Šurikov san postao je neobično lagan, Vera bi samo spustila nogu s kreveta na pod, a on bi već jurio u njezinu sobu: što se dogodilo? Čuo je laganu škripu opruga kad se njezino strašno lagano tijelo okretalo s boka na bok, lovio je kako zvecka čašom, iskašljava se. Bio je to poseban oblik povezanosti – majke i dojenčeta – koji, strogo rečeno, sama Vera nikad nije imala, s obzirom na to da je Elizaveta Ivanovna, štiteći kćer oslabljenu porodom i proživljenom nesrećom, preuzela na sebe upravo taj dio međusobnog odnosa s djetetom, prepustivši Veri samo dojenje. Naravno, to je bio neizvedivi dio: Vera je imala male bradavice s uskim kanalima, mlijeko je slabo curilo, morala je satima izdajati, grudi su je boljele… No ipak je baš Elizaveta Ivanovna spavala u istoj sobi s dojenčetom, ustajala na svaki njegov pisak, stavljala mu pelene, kupala ga i u naznačeno vrijeme prinosila u čistu pelenu uvijenu kladicu Veročkinim grudima.
Ništa od toga Šurik nije mogao znati, ali u glasu mu se pojavila posebna intonacija kojom se žene obraćaju dojenčadi. Čak je izronilo ime kojim je zvao majku u drugoj godini života: nije znao izgovoriti Verusja, kako je govorila baka, pa je majku zvao Usja, Usenjka…
S novcem je postalo potpuno nesigurno. Zapravo, potrošio se. Šuriku više nisu davali stipendiju na institutu, proljetni rok nekako je položio, ali ostala mu je matematika – ponovno se polagalo ujesen. Doduše, po bolesničkom listu Vera Aleksandrovna dobivala je gotovo cijelu plaću – imala je velik staž… Glavna Šurikova zarada je presušila: u ljetno doba nije bilo učenika, svi su se razišli po dačama. Kod bake se, znao je, u to vrijeme uvijek okupljala grupa-dvije maturanata…
Jednom je, dok je Šurik bio odsutan, došla Faina, donijela je nekakav novac od sindikata. Na dan kad se sindikalni novac potrošio Vera je ispod papira položenog na dno ladice babuškina sekretera našla dvije štedne knjižice. Zbroj tih dvaju uloga bio bi dovoljan za automobil – golem novac za to vrijeme. U jednoj knjižici bila je punomoć na unukovo ime, u drugoj na kćerino.
Tihim, poslije operacije neoporavljenim glasom, šmrcajući od navrle suze, Vera je rekla Šuriku iste riječi koje je on nekoć čuo od bake:
– Baka nam s onog svijeta pomaže da preživimo…
To neočekivano nasljedstvo potpuno je uklonilo žalosnu mogućnost obiteljskog osiromašenja. Šurik se odmah sjetio bakine davne priče i malog metalnog kostura djedova japanskog odlikovanja s crnim rupicama nestalih briljanata. To je bilo u bakinoj naravi – smatrala je razgovore о novcu nedoličnima, s gađenjem je odbijala ekonomske računice prijateljica о tome tko koliko zarađuje – omiljeni kuhinjski razgovor – sama je uvijek trošila široke ruke, na neki poseban, samo njoj svojstven način odvajala je nužno od suvišnog, neophodno od luksuza, i uspjela je ostaviti svojoj djeci tako golemu svotu… Prošle su samo tri godine otkako su se doselili u tu zgradu. Ne, gotovo četiri… A kad su kupovali stan, uložili su vjerojatno sve do zadnjeg novčića, inače ne bi prodavala te posljednje dragulje… Teško je sve to shvatiti.
Drugi dan ujutro, uzevši svoju osobnu, Šurik je otišao u štedionicu i skinuo prvih sto rubalja. Odlučio je nakupovati svega. I doista, na Tišinskoj tržnici kupio je sijaset namirnica, potrošio sve do zadnje kopjejke… Vera se nasmijala njegovim gospodskim manirama i pojela pola kruške.
Inače je bila odlično raspoložena – sjena koja je ležala na njezinu životu posljednjih godina potjecala je, izgleda, od otrovnih molekula koje su se prekomjerno izlučivale iz pomahnitale žlijezde. Sad je prvi put poslije majčine smrti živnula i često se prisjećala svojih mladenačkih, sretnih godina kad je pohađala Tairovljev studio. Kao da su zajedno s izrezanim komadićem nabujale štitnjače iz nje uklonili i dvadesetogodišnji umor. Najednom je počela izvoditi vježbe prstima koje ju je davno, davno naučio Aleksandar Sigizmundovič – potezala je zadnji zglob, kao da skida poklopac, sukala je svaki prst amo-tamo, zatim vrtjela šakama i stopalima, a na kraju ih otresala.
Par tjedana nakon otpusta iz bolnice zamolila je Šurika da skine s ormara prastari kovčeg s papirnatom naljepnicom ispisanom rukom Elizavete Ivanovne – popis stvari koje je sadržavao. Vera je iz kovčega izvadila olinjali modri ogrtač i povez za glavu te počela ujutro uz Debussyjevu i Skrjabinovu glazbu izvoditi izlomljene pokrete po hibridnom sustavu Jaques-Dalcrozea i Isadore Duncan – kako su tu revolucionarnu disciplinu poučavali 1910-ih godina. Zauzimala je čudne poze, obamirala u njima i radovala se što se tijelo pokorava modernističkoj glazbi s početka stoljeća.
Šurik bi katkad zavirio kroz otvorena dvokrilna vrata i divio se: tanke ruke i noge izbacivala je iz ogrtača poput bijelih grana, a kosa, koja nije bila skupljena u punđu – za vrijeme bolesti prilično ju je skratila, tako da ju je samo vezala u rep – letjela je za svakim njezinim pokretom, čas ravnomjernim, čas naglim.
Nikad u životu Vera nije bila debela, ali posljednjih godina, izjedana zlim hormonima, imala je dječjih četrdeset četiri kilograma, tako da joj je koža postala prevelika i na nekim je mjestima visjela u naborima. Sad je pak bez obzira na tjelovježbu počela dobivati na težini, po kilogram tjedno. Stigavši do pedeset, uznemirila se.
Šurik je bio svjestan svih njezinih briga. Spravljao je doručak i ručak, pratio je na šetnjama, išao za nju posuditi knjige, katkad Knjižnicu strane književnosti, gdje je još vrijedila bakina članarina. Mnogo su vremena provodili udvoje. Vera je opet počela svirati. Muzicirala bi u velikoj bakinoj sobi, a on bi ležao na divanu s francuskom knjigom u rukama, iz stare navike čitajući nešto, osobito bakine omiljene pisce: Merimeea, Flauberta… Katkad bi ustao, donio iz kuhinje nešto ukusno – ranu jagodu s Tišinske tržnice, kakao, koji je Vera opet, kao u djetinjstvu, zavoljela…
Vera nije bila svjesna sinovih briga i nije obraćala pozornost na to što pokraj Merimeea na divanu leži udžbenik francuske gramatike… što njegovi kolege s godine idu na stručnu praksu, a on sjedi kod kuće, dijeleći s njom blaženstvo ozdravljenja.
A Šurik je bio oslobođen od stručne prakse jer se skrbio о majci, poslali su ga u jedan od institutskih laboratorija, gdje uopće nije bio potreban, dolazio je onamo svaka dva-tri dana, pitao ima li posla za njega i odlazio svojim putem. Ni Alja nije imala praksu u kemijskoj tvornici, nego u dekanatu. Ondje, u dekanatu, u pogodnom trenutku izvadila je iz ormara Šurikove dokumente, i on je, ne rekavši majci ni riječ, predao molbu da ga prime na večernji odjel bakina lošeg instituta. Na strane jezike. Kemiju više nije mogao ni vidjeti ni mirisati, preostali ispit iz matematike nije ni kanio polagati…

20

U međuvremenu su se najgore slutnje ćelavog Kubanca potvrdile: Enrique je doista bio uhićen i nisu se trebali nadati njegovu skorom povratku.
Sredinom ljeta iz Sibira je doletjela Stovbina majka. Donijela je Leni hrpu novca i objasnila da je očev dobar glas iznad svega i da u takvom stanju nipošto ne smije kući. Otac ima previše zavidnika, a gradom ionako kruže ružne glasine… Riječju, morat će roditi ovdje, u Moskvi, i s izvanbračnim djetetom put kući joj je zatvoren. Neka ovdje unajmi stan ili sobu, pomagat će joj novčano. Ali najbolje bi bilo da nezakonitoga dade u dječji dom.
Stovba je dotad davno prestala živjeti u oblacima, ali takav udarac nije očekivala. Ipak ga je izdržala: novac je uzela, zahvalila, nije se upuštala ni u kakve rasprave s majkom.
Smislila je odvažnu ideju, koju je podijelila s Aljom: u školi joj se bilo dogodilo nešto užasno, о čemu su mnogo govorili u gradu. Išla je tada u sedmi razred i mnogim je dječacima zapela za oko, a jedan iz desetog razreda, Genka Rižov, smrtno se zaljubio u nju. Gotovo smrtno. Išao je i išao za njom, a ona je tada imala drugog udvarača, simpatičnijeg, pa je tog Genku odbila. Što je odbila? Da je prati iz škole kući. I zaljubljeni se jadnik objesio, ali neuspješno. Inače je bio neuspješan. Izvukli su ga iz omče, dali mu umjetno disanje, premjestili ga u drugu školu, ali ljubav nije nestala. Genka joj je pisao pisma, a kad je završio školu, otišao je u Lenjingrad, gdje se upisao na Pomorsku vojnu akademiju. Pisao joj je već više od tri godine, slao fotografije, na kojima je čas s mornarskom kapom, čas s unatrag začešljanom ravnom kosom, s ponosnim i glupim izrazom lica… U svojim pismima izražavao je uvjerenost da će se jednom udati za nj, a on će se potruditi da je usreći. Dao je natuknuti da mu je karijera već dobro krenula i ako ona malko pričeka, neće požaliti. Zbog tebe sam htio umrijeti, a sad samo za tebe živim…
I Stovba je sve izvagala, procijenila i odlučila – neka bude tako. Napisala je pismo u kojemu je pričala о svojoj nesuđenoj udaji, о djetetu koje se treba roditi početkom listopada.
Genka je stigao na prvi slobodni dan. Rano ujutro. Alja još nije bila otišla u prijemnu komisiju, pa ga je uspjela proučiti dok su pili čaj.
Bio je u lijepoj odori pitomca, uopće nije loše izgledao, visoka stasa ali uskih ramena i koštunjav. Oči zelene, recimo, boje morskog vala. Čupkao je rukama maramicu i šutio, samo bi se s vremena na vrijeme nakašljao. Alja je brzo popila čaj i ostavila ih nasamo, iako je komisija počinjala s radom u deset i imala je još dva sata do početka posla.
Kad je Alja otišla, Genka je još dugo šutio, šutjela je i Stovba. U pismu je sve bilo napisano, a ono što nije sad se moglo vidjeti: jako se udebljala, natekla, na čelu, oko očiju i na gornjoj usni mliječnobijelo lice nagrđivale su mrlje boje hrđe. Samo je pepeljasta kosa, koja je teško visjela niz obraze, bila kao prije. Bio je smeten.
– Tako ti stoje stvari, Genočka – rekla je sa smiješkom. I tada ju je napokon prepoznao, i prošla ga je smetenost, zamijenila ju je uvjerenost da je pobijedio, i premda je ta pobjeda okaljana, ipak je priželjkivana, neočekivana, kao da je pala s neba.
– Ma dobro, Lena, svašta se događa u životu. Nećeš zažaliti što si mi ukazala povjerenje. I tebe i tvoje dijete uvijek ću voljeti. Samo mi daj riječ da se s tim tipom koji te ostavio nikad više nećeš čuti. Glupo je to govoriti u mojoj situaciji, ali užasno sam ljubomoran. Poznajem se – priznao je.
Na to se Lena zamislila. U svome pismu nije pisala о pojedinostima i sad je shvatila da bi bilo lakše slagati nešto uobičajeno: obećao je da će se oženiti mnome, prevario me… Ali nije mogla.
– Gen, nije tako jednostavno. Zaručnik mi je Kubanac, bila je to velika ljubav, ne tek tako. Pozvali su ga u domovinu i strpali u zatvor, zbog brata. Brat mu je nešto učinio. Svi kažu da ga nikad više neće pustiti ovamo.
– A ako ga puste?
– Ne znam – pošteno je priznala Lena.
I tada ju je mornar privio uz sebe – smetao mu je trbuh i zamrljano lice, ali ipak je ona bila Lena Stovba, sunce, zvijezda, jedina, i stao ju je ljubiti, kljucati suhim usnama gdje god je stigao, i njezin ogrtač, lagani, svijetli, tako se lako razdvojio, i pod njim su bile prave grudi, i ispunjeni ženski trbuh, i on je navro naprijed, otkapčajući bočne kopče ružnih širokih hlača bez rasporka, i ostvario svoj san. A san je namjestivši se u položaj prihvatljiv za trudnicu, pokorno ležao na boku i govorio sebi: nema veze, nema drugog izlaza…
Potom su otišli na Crveni trg pa se odvezli autobusom na Lenjinove gore pogledati Sveučilište: on je u Moskvi bio prvi put u životu i htio je još na Izložbu postignuća narodnog gospodarstva, ali Lena se umorila, pa su se vratili u dom.
U Lenjingrad je otputovao u ponoć, Crvenom strijelom. Lena ga je ispratila na kolodvor. Stigli su ranije. On ju je neprestano tjerao kući, brinuo se – bilo je kasno. Ali nije otišla.
– Čuvaj sebe i malog – rekao joj je na oproštaju.
I tada se sjetila da mu je zaboravila reći jednu pojedinost:
– Gen, bit će tamnoput. A možda i crn.
– Kako to misliš? – nije shvatio novopečeni ženik.
– Pa dijelom crnac – pojasnila je Stovba. Ona je znala kako će joj lijepo biti dijete…
I tada se oglasilo posljednje zvono, a vlak je krenuo i odvezao potreseno lice Gene Rižova, koje je virilo iza leđa konduktera sa službenom kapom.
Gena se na svoj način pokazao kao pošten čovjek – dugo se mučio, nikako nije mogao napisati pismo, ali na koncu ga je napisao: Ja sam slab čovjek, k tome vojnik, a u vojsci su ljudi strogi – neću podnijeti podsmijeh i poniženja zbog crnog djeteta… Oprosti…
Ali Stovba je to shvatila još na kolodvoru. Sve je po redu ispričala Alji. I ono što je bilo najodvratnije: nije ga odbila, dala mu je… I obje su tulile od poniženja. Ali najnepodnošljivije je bilo to što nitko ni za što nije bio kriv… Tako je ispalo.

21

To je bila pričuvna varijanta Elizavete Ivanovne. Zapravo je isprva bila osnovna, ali bila je sigurna da će u slučaju neuspjeha sa Sveučilištem naći mogućnost da upiše Šurika na svoj institut. Dvojke nije mogao dobiti ni iz jednog predmeta, a nedovoljno bodova na Filološkom fakultetu počasna su diploma na njezinu propalom institutu… Sada, nakon godine na Mendeljejevki, Šurik je i sam shvaćao da se primio krive struke.
Predao je dokumente na večernji odjel. Stajao je u redu među curama koje su već pale na Filološkom, dečkima s debelim naočalama – jedan je umjesto naočala imao štap: primjetno je hramao. Lanjski maturanti sa Sveučilišta nisu se mogli ni usporediti s ovima, trećerazrednima.
Iznurena vrućinom i redom, djevojka koja je primala dokumente nije obratila pozornost na ondje poznato Šurikovo prezime, i s olakšanjem je uzdahnuo: volio je neovisnost, unaprijed bi ga hvatali grčevi kad bi zamišljao kako će se sjatiti bivše bakine kolegice – Ana Mefodijevna, Marija Nikolajevna i Galina Konstantinovna – i početi ga ljubiti i gladiti po glavi…
Ispit iz francuskog jezika držala je vremešna dama s velikom naherenom punđom od žuto obojene kose. К njoj su se svi bojali ići: bila je predsjednica izborne komisije i bjesnjela je više od svih. Šurik nije imao pojma da je ta dama ona ista Irina Petrovna Kruglikova koja je prije deset godina zahtijevala profesorsko mjesto što ga je zauzimala Elizaveta Ivanovna. Ovlaš je pogledala njegov ispitni list, upitala na francuskom:
– Što vam je Elizaveta Ivanovna Korn?
– Baka. Lani je umrla.
Dama je u to bila jako dobro upućena…
– Da, da… Veoma nam nedostaje… Bila je izvanredna žena…
Zatim ga je upitala zašto se upisuje na večernji odjel. Objasnio je: mama je imala tešku operaciju, želi raditi, tako da ona može u mirovinu. Iz pristojnosti je odgovarao na francuskom.
– Shvaćam – promumljala je dama i zadala prilično teško pitanje iz gramatike.
– Baka je smatrala da se taj oblik prestao upotrebljavati od Maupassantova doba – s radosnim osmijehom, neprimjerenim situaciji, rekao je Šurik, nakon čega je jasno odgovorio na pitanje.
Razne misli vrzmale su se Irini Petrovnoj po glavi. Gurnula je olovku u gnijezdo od kose, počešala se. Elizaveta Ivanovna bila je neprijateljica. Ali davna i već mrtva neprijateljica. Mnogo je doprinijela umirovljenju Elizavete Ivanovne, ali nakon što je preuzela njezino mjesto, neočekivano je otkrila da su mnogi zaposlenici na katedri voljeli Elizavetu Ivanovnu ne zato što je bila pretpostavljena, već zbog drugog razloga, i to joj se nije sviđalo…
Dečko je izvrsno znao francuski, ali svakoga se moglo srušiti. Nikako nije mogla donijeti ispravnu odluku.
– U redu, baka vas je naučila jezik… Kad sve položite, svratite k meni na katedru, bit ću tu do petnaestoga. Razmislit ćemo о vašem poslu.
Uzela je ispitni list, zlatnim nalivperom upisala “odličan”. I shvatila da je postupila ne samo ispravno nego i genijalno. Puhnula je poput učenice u papir i rekla, gledajući Šurika izravno u lice:
– Baka vam je bila iznimno poštena osoba. I sjajan stručnjak…
Dva tjedna poslije Irina Petrovna Kruglikova zaposlila je Šurika – u Lenjinovoj knjižnici. Upasti onamo bilo je malo teže nego se upisati na Filološki fakultet. Osim toga, Irina Petrovna pozvala ga je prije početka predavanja i rekla mu da ga je prebacila u englesku grupu:
– Što se tiče francuskog, osnove vam nisu potrebne. Možete pohađati napredni tečaj, ako hoćete.
Upisali su ga u englesku grupu, iako je bila krcata.
Tek nakon što se sve sredilo, obavijestio je majku da je zamijenio institut i zaposlio se. Vera se začudila, ali i obradovala.
– Šurka, nisam to od tebe očekivala! Izgleda da si vrlo tajnovit…
Zavukla mu je prste u kovrčavu kosu, raskuštrala je, a zatim se najednom zabrinula:
– Čuj, pa tebi se kosa prorijedila! Evo tu, na tjemenu. Moraš pripaziti na nju…
I odmah je krenula prema bakinoj polici gdje su stajale svakakve narodne medicinske mudrosti i izresci iz časopisa Rabotnica… Bilo je među njima nešto о pranju kose crnim kruhom, sirovim žutanjkom i podankom čička.
Istog dana Šurik je potpuno neočekivano učinio mušku i jaku gestu:
– Zaključio sam da je vrijeme da odeš u mirovinu. Dosta si dirinčila. Imamo bakinu ušteđevinu, a ja ću te, tako mi svega, moći uzdržavati.
Vera je progutala knedlu koje odavno nije bilo u grlu.
– Misliš? – samo to je uspjela odvratiti.
– Potpuno sam siguran – rekao je Šurik takvim glasom da je Veročka šmrcnula.
I to je bila njezina pozna sreća: uz nju je bio muškarac koji je odgovarao za nju.
Šurik se također osjećao sretnim: mama, koju je gotovo izgubio dok je dva dana sjedio na bolničkom stubištu, nakon bolesti se oporavljala, a kemija će ubuduće napredovati bez njega…
Uvečer toga dana za pamćenje nazvala je Alja, pozvala ga je u dom:
– Leni je rođendan. Baš joj je šugavo, svi su se razišli. Dođi, ispekla sam pitu. Žao mi je Lenke…
Prošlo je sedam sati. Šurik je rekao mami da ide u dom na Stovbin rođendan. Baš mu se i nije išlo, ali stvarno mu je bilo žao Lenke.

22

Lena Stovba navršavala je devetnaest godina i taj rođendan bio je užasan – nakon tolikih sretnih. Bila je voljena i lijepa sestra dvojice starije braće. Otac, kao i svi veliki šefovi, nije poznavao jezik jednakosti: jednima je naređivao, tjerajući ih i ponižavajući, pred drugima je bio sam spreman poniziti se – dobrovoljno i gotovo ushićeno. Iako je bila njegovo vlastito dijete, Lena se ubrajala u viša bića. Uzdigao ju je tako visoko da mu je sama pomisao na kćerinu moguću udaju bila nelagodna.
Nije on pripremao kćer za redovništvo, ne! Ali u neistraženim dubinama njegove partijske duše živjela je narodna predodžba, a možda i odjek nauka apostola Pavla, da viši ljudi ne rađaju djecu, nego se bave uzvišenijim poslovima, u konkretnom slučaju – znanošću, kemijom…
Kad ga je žena bojažljivo, nakon velikih priprema, obavijestila da mu se kći kani udati, rastužio se. Kad je pridodala da je kćerin izabranik čovjek druge, crne rase, to je bio dvostruki udarac: u duši bijelog muškarca, koji nema baš nikakve veze s crnom rasom, postoji tajni strah da u crnom muškarcu prebiva osobito surova muška sila, koja daleko nadmašuje silu bijelca. Bila je to ljubomora posebne vrste: nesvjesna, neizgovorljiva, nijema. To što će njegovu Lenočku, obožavanu, bijelu, čistu… upravo tako, partijski sekretar, koji je po šefovskoj navici odlično, od A do Ž znao sve riječi kojima se nekoga može pritisnuti, nije mogao naći riječi… ma kakvi, bilo je nemoguće naći i riječ koja bi povezivala njegovu kćer i crnog muškarca u intimnom prostoru braka kad bi mu već od same pomisli na to da će je dirati rukama u sljepoočnicama počelo teško udarati.
Supruga, koja ga je oprezno obavijestila о najavljenom braku, bila je prisiljena nakon nekog vremena javiti i to da je brak otkazan. Ali istodobno i da se ubrzo treba roditi dijete. I obavijestila ga je. Efekt je nadmašio sva očekivanja. Isprva je samo tulio kao medvjed, moćnom šakom razbio je stol za objed. I ruka je platila – dvije napukline na kosti – poslije su mu navukli gipsanu rukavicu. Ali još prije gipsa naredio je ukućanima da više ne spominju Lenkino ime, ne želi je vidjeti i ništa ga ne zanima… Partijčeva žena znala je da će se s vremenom smekšati, da će oprostiti Lenki, ali nije znala hoće li Lenka njemu oprostiti što je se odrekao u tako teškom trenutku.
Riječju, rođendan bene Stovbe bio je strašno tužan. Na klimavoj stolici sjedila je ugojena slavljenica, natečenih nogu, pita od jabuka koju je ispekla Alja izgledala je sirotinjski, narezani sir i kobasica, jaja punjena sama sobom, ali s majonezom.
Gostiju je bilo dvoje – Šurik i Ženja Rozencvejg, koji je stigao s dače čestitati usamljenoj Stovbi. Došao je s košarom koju mu je pripremila suosjećajna mama Židovka, obaviještena о Stovbinoj situaciji. Sadržaj košare gotovo je potpuno odgovarao popisu namirnica koje je Crvenkapica donijela svojoj bolesnoj baki: dvolitrenka seoskog mlijeka, domaća pita s bobicama i domaći maslac kupljen na kolodvorskoj tržnici od vrijednih mještanki. Na dnu košare bile su bijelo-zelene jabuke kiselkaste sorte s jedinog plodnog drveta vrtne parcele Rozencvejgovih. Ženja je još napisao šaljivouzvišenu pjesmu u kojoj se “devetnaesti” avangardno rimovalo sa “svjetski”, a sam predstojeći događaj, povezan sa žalosnom lakoumnošću, kao i s vatrenošću i prenagljenošću junaka te slabom informiranošću junakinje, pjesnik je interpretirao gotovo kao revolucionarnu preobrazbu svijeta.
I Lena se ipak razveselila – bila je zahvalna i Alji, koja se sjetila njezina rođendana baš u trenutku kad je ona proklinjala dan vlastitog rođenja, i Šurku, koji joj je došao čestitati s bocom pjenušca i crnog Saperavija, i s bombonijerom koja je odležala u maminom ormariću i pokupila lagani miris bakina vječnog parfema…
I stali su jesti i piti: obje pite, i sir i kobasicu, i jaja. Pokazalo se da su svi iz nekog razloga gladni kao vukovi, pa su sve brzo pojeli, a tada je dosjetljiva Alja otišla u zajedničku kuhinju i skuhala još tjesteninu, koju su jeli tek nakon što su pojeli pitu… I svima je bilo lijepo, čak je Lena prvi put u nekoliko mjeseci pomislila kako da nije bilo te njezine nesreće, nikad ne bi stekla prave prijatelje koji su je poduprli u teškom životnom trenutku. Pravednosti radi valja reći da je ni Enriqueovi kubanski prijatelji, ćelavi biolog i drugi, Jose Maria, nisu ostavljali, a na rođendan nisu došli jer nisu ni znali…
Kako god bilo, posljednju čašu vina popili su za prijatelje, a kad su pojeli svu tjesteninu, razgovor je s uzvišenog prešao na svakidašnji kolosijek i skretnicu je prebacio Ženja, najnepraktičniji od sviju.
– Dobro, a stan si unajmila?
To je bilo bolno pitanje: Stovba je mjesto u domu morala osloboditi do prvog rujna, slobodnu godinu već je uzela, ali nije uspjela unajmiti stan. Isprva je Alja, kao potpora, otišla s njom u Kupališnu ulicu, gdje se stambeni prostor iznajmljivao na crno, ali pokazalo se da je njezina azijatska pojava samo smetnja – upravo je tako rekla jedna od stanodavki: primamo samo Ruse.
Gotovo svaki dan Lena je išla u Kupališnu, ali trudnoj samici nitko nije htio iznajmiti stan. Pristala je samo jedna stanodavka – stara pijanica iz Lianozova. Pristojnije gazdarice su odbijale: nisu htjele ženu s djetetom. Jedna je gotovo pristala, ali zatražila je osobnu, dugo je proučavala – tražila je bračni žig pa je ne našavši ga, odustala…
Ženjino pitanje о stanu vratilo je Lenu njezinoj tužnoj situaciji pa se rasplakala – prvi put u posljednja dva mjeseca:
– Ma da imam taj prokleti žig, možda bih i otišla kući. Rodila bih ovdje i otišla, otac bi se naviknuo. A ovako je to za njega sramota… zbog njegova položaja…
Šurik je suosjećao s njom. Šurik je bečio svoje ionako okrugle oči. Šurik je tražio izlaz. I našao ga je:
– Len, hajdemo mi sklopiti brak. I stvar riješena!
Stovba još nije postala svjesna velikodušne ponude koju je dobila, a Alju kao da je netko opržio usijanim željezom: ona je Šurika pripremala za sebe, pasla ga je radi vlastite koristi kao janje, njome se treba oženiti, s njome treba sklopiti brak…
Ali Stovba je shvatila ponudu – sve se moglo srediti. “Da, da, da…” cvrkutalo je u svjetlokosoj glavi.
– Šurik, a što će misliti tvoja mama?
– Ne, Lena, ona ne mora ni znati. Čemu? Sklopit ćemo brak, unajmiti tebi stan, rodit ćeš, a onda te možda i pošaljemo kući. A kad se sve riješi, rastat ćemo se. Razmisli…
“Svašta”, mislila je Stovba. “Smrtno zaljubljeni Gena Rižov pobjegao je od straha, a ovaj moskovski dečko, ušljivi intelektualac, mamin sin, spreman je pomoći iz čista mira…”
Lena je sa zanimanjem pogledala Alju – ova se snuždila, oči su joj se ukosile još više nego obično. Lena se nasmiješila sebi: od svih prisutnih samo je ona shvaćala što se zbiva u Aljinoj duši i podigla se u njoj sasvim lagana zluradost – Stovba nije imala namjeru nadmetati se s tom marljivom i beznačajnom Kazahinjom, nego je tako ispalo samo od sebe. Samo je najednom pobijedila…
Lenine suze odjednom su se osušile, njezin propali život počeo se popravljati.
– I u Kupališnu ćeš otići sa mnom, Šurik?
– Zašto ne? Naravno da hoću.
Ženja je oduševljeno zaurlao:
– Hura! Šurik, pravi si drug!
A Šurik se doista osjećao kao pravi drug i dobar dečko. Uvijek mu se sviđalo biti dobar dečko. Dogovorili su se da će sutradan predati zahtjev u matičnom uredu – svjedoci će im biti Ženja i Alja. Alja se proklinjala zbog pite, zbog rođendana, čije se proslave sama sjetila, ali zasad ništa nije mogla smisliti za spas svoje budućnosti.
I zaista, sutra su pošli u matični ured, ne, naravno, u bračnu palaču, nego u obični, kvartovski. Predali su zahtjev. Sklapanje braka, uzimajući u obzir izraženi trbuh, dogovorili su za tjedan dana. Šurik je to odmah zaboravio, ali točno za tjedan dana ujutro ga je nazvala Stovba i rekla da ga za sat vremena čeka kod matičnog ureda. I Šurik je pohitao i stigao na vrijeme: sklopio je brak s Elenom Genadijevnom Stovbom, privremeno joj spasio ugled i sad je mogla otputovati k roditeljima kao čestita udana žena.

23

Matilda je s mačkama još na samom početku svibnja otputovala na selo. Kanila je boraviti ondje tjedan-dva, prodati naslijeđenu kuću i vratiti se nipošto ne poslije početka lipnja. Međutim, sve se, neočekivano za nju, odigralo drukčije: kuća se pokazala živom i toplom, i bilo joj je tako lijepo u njoj da je odlučila ne prodati je, nego je preurediti u vikendicu. Nedostajao je samo atelje i Matilda se prihvatila njegova uređenja. Ništa nije trebalo graditi – dvorište je bilo golemo, natkrivenu prostoriju za stoku u kojoj odavno nisu držali životinje trebalo je učvrstiti i u njoj probiti prozore pa će biti idealna za kiparski rad. Postojao je problem – mjesni muškarci pili su bez prestanka i nije bilo lako naći radnike za jednostavne tesarske radove. Matildi je na pamet padao Šurik – on bi joj ondje itekako dobro došao. Ne zbog tesarskih radova, već prije zbog svakidašnjice. Čak je nekoliko puta hodala osam kilometara do pošte kako bi nazvala Moskvu, ali kod njega se nitko nije javljao. Sredinom ljeta ukazala se prilika – susjed iz sela išao je za dva dana autom u Moskvu i ponudio je prijevoz Matildi i njezinim mačkama. Spremila se i pošla.
U gradu se nakupila hrpa posla, ali tijekom dva mjeseca odsutnosti moskovske obveze kao da su izblijedjele i otrcale se, a sadašnje, seoske – kupiti čavle, susjedama lijekove, sjeme cvijeća, barem deset kilograma šećera, i tako dalje, i tako dalje – zauzimale su važnije mjesto u glavi. Međutim, već na putu – imali su pet-šest sati vožnje, kako im se posreći – počela se događati nekakva smjena: sjetila se da atelje nije plaćen, da je Ninina kći zacijelo već rodila, a ona nije ni nazvala… Sjetila se i Šurika – kao i uvijek, s osmijehom, ali dijelom s nemirom. Kad je stigla, podigla je telefonsku slušalicu i okrenula Šurikov broj – javila se njegova majka, rekla “halo” slabim glasom, ali Matilda nije odgovorila… Drugi put nazvala je već iza deset sati, slušalicu je podigao Šurik, rekla je da je stigla, on je dugo šutio, a zatim rekao:
– Aha… to je lijepo.
Matilda se odmah naljutila na sebe jer je nazvala pa je vješto završila razgovor. Poklopivši slušalicu, sjela je u naslonjač. Konstantin, mačak rodonačelnik, legao joj je ispred nogu, a Dusja i Mrkvica gurale su joj se na koljenima, udobnije se namještajući. Matilda nije voljela među ženama tako uobičajeno samoanaliziranje: laganu razdraženost koja se pojavila zbog nezgodnog poziva klincu s kojim je započela slučajnu vezu i koji joj je upravo dao do znanja da mu i nije baš potrebna tjerala je pomoću cijelog niza briga koje su je čekale sutra: čavli, lijekovi, šećer, sjeme. Ali kakvo sad sjeme, ljeto samo što nije gotovo…
Na televizoru su promicale šarene slike, zvuk nije uključila i zato joj nimalo nije smetao da razmišlja о onom glavnom: dojadila joj je Moskva, a ono selo kod Višnjeg Voločka, rodni kraj pokojne majke, od djetinjstva poznate joj šume, polja, brežuljci pristajali su joj kao pravi broj obuće – taman, lijepo, udobno. Promatrala je još ne posve iskorijenjeni seoski život i osjetila možda prvi put u mnogo godina da je i sama seoski čovjek te da su joj stare susjede, bivše muzilje i vrtlarice, kudikamo draže i razumljivije nego moskovske susjede, zabrinute zbog kupovine saga ili borbe za ispražnjenu sobu u komunalnom stanu. I pokojnu tetu vidjela je sad u drugom svjetlu: pokazalo se da joj je susjed odavno dodijavao da mu proda ili ostavi kuću, jednu od najljepših brvnara u selu, koju je koncem XIX. stoljeća sagradila brigada arhangelskih seljaka koji su se bavili graditeljstvom. Ali teta, nevoljena Matildina teta, odlučno ga je odbijala: neka kuća ode Matrjoni, ako ostavim kuću strancima, naš će rod ovdje izumrijeti. A Matrjona je u gradu, bogata je, nije glupa, sačuvat će kuću… Ondje, na selu, zvali su je njezinim pravim imenom kojega se od djetinjstva sramila, pa je preselivši se u grad, postala Matilda…
I Motja-Matilda se smiješila, sjećajući se tete, koja također nije ispala glupa, sve je ispravno predvidjela. I više nego ispravno – ako se Matilda odmah tako vezala uz tu kuću da je bila spremna radi nje promijeniti i svoj život…
U pola dvanaest, kad je Matilda već pomela iz sebe neugodni osjećaj nakon razgovora sa Šurikom i ležala u postelji, okružena svojim mačkama, začulo se zvono na vratima.
Uopće nije očekivala svoga maloljetnog ljubavnika, ali on je pohitao k njoj, kao i prije, trkom, i dah mu je bio isprekidan, jer se na peti kat uspeo trkom, te se bacio na Matildu stigavši reći samo:
– Nazvala si, a nisam mogao razgovarati, mama je sjedila pokraj telefona.
I tada je Matilda shvatila da se zaželjela – tijelo nećeš prevariti – i izgleda da joj se prvi put u životu sve tako posložilo da ni on ni ona nisu trebali ništa osim tjelesnog dodira. “To je najčišći odnos: niti ja iskorištavam njega niti on mene, samo radost tijela”, pomislila je Matilda, a radost ju je obuzela potpuno i snažno.
A Šurik ni о čemu nije razmišljao: disao je, jurio, pa bi dojurio, pa opet jurio, i letio, i lebdio, i spuštao se, i opet se podizao… I sva ta sreća potpuno je nemoguća bez onog čuda koje je stvorila priroda – žene s njezinim očima, usnama, grudima i uskom provalijom u koju padaš kako bi letio…

24

Ujesen se život posve promijenio: Šurik je išao na prvi pravi posao i na večernja predavanja na valjanom institutu. Vera je, s druge strane, napustila službu i također počela živjeti na novi način. Poslije operacije osjećala se mnogo bolje i premda je njezina svakidašnja slabost nije ostavljala, u sebi je živnula i proživljavala nešto poput preporoda: kao da se vraćala mladoj sebi. Sad je imala mnogo slobodnog vremena, s užitkom je ponovno čitala stare, davno pročitane knjige, poludjela je za memoarima. Katkad bi izašla u šetnju, doklipsala bi do obližnjeg parka, ili bi jednostavno sjedila vani na klupi, nastojeći se držati podalje od mladih mamica s njihovim bučnim potomstvom i što bliže mladim topolama i srebrnim maslinama koje su u uspješnom pokusu posadili oko zgrade. Bavila se i tjelovježbom i razgovarala preko telefona s Nilom, jednom od dviju doživotnih prijateljica, udovicom poznatog slikara bez djece, uvijek spremnom na duge telefonske rasprave о pismima Antona Čehova ili dnevnicima Sofje Andrejevne. Čudna stvar – u ondašnjem životu sve je bilo jasnije i zanimljivije nego u današnjem. S drugom prijateljicom, Kirom, dugih razgovora nije bilo jer je ovoj vječito nešto kipjelo na štednjaku.
Prije nego što se majka umirovila, Šurik je doteglio kući veliki televizor. Vera se pomalo začudila, ali ubrzo je počela cijeniti tu novu nabavku: često su prikazivali predstave, većinom stare, i brzo se, gledajući kroz prste toj nevještoj umjetnosti, navikla gledati “u kutiju”.
Šurik gotovo da nije imao slobodnog vremena, družio se s majkom kudikamo manje nego što je ona htjela: ona je ustajala kasno, on bi obično već otišao na posao, ostavivši u kuhinji u frotirni ručnik zamotanu zobenu kašu, što ju je u obiteljsku prehranu uveo djed Korn, koji je u mladosti patio od anglomanije.
Zato bi nedjeljom ujutro zajedno doručkovali, potom bi Šurik sredinom dana imao dva zaostala, kako ih je Vera zvala, sata francuskog, i večer bi proveli udvoje. Vera se privremeno čuvala samostalnih izlazaka iz kuće, pa su upravo tih nedjeljnih večeri išli na koncerte, predstave, posjećivali prijateljice Kiru i Nilu. Je li Šurik uživao u tom društvenom životu? Možda bi si mladić odabrao neku drugu nedjeljnu razonodu? Ta si pitanja Vera nije postavljala. Nije si ih postavljao ni Šurik. U njegovu odnosu prema majci osim ljubavi, brige za nju i privrženosti bilo je i biblijske pokornosti prema roditeljima, lake i neprisilne.
Vera nije zahtijevala nikakvu žrtvu – podrazumijevala se sama po sebi, i Šurik je spremno pomagao majci navući cipele i kaput, skinuti cipele i kaput, pridržati vrata prilikom ulaska u kola, posjesti je na najudobnije mjesto. Sve tako prirodno, jednostavno, dražesno…
Vera je dijelila s njim svoja razmišljanja i otkrića, prepričavala mu pročitane knjige, obavještavala ga о duševnom i tjelesnom stanju svojih prijateljica. Čak su se i političke teme katkad pojavljivale u njihovim razgovorima, iako je Vera inače bila kudikamo strašljivija od svoje pokojne majke i obično nije dopuštala uvući se u napete razgovore, više je voljela gromoglasno izjaviti da je politika ne zanima i da su njezini interesi isključivo na području kulture. Odobravala je Šurikov rad u knjižnici kao kulturan, iako je slutila da taj posao nije posve muški.
Ali Šuriku se to sviđalo. A sviđalo mu se sve: postaja metroa biblioteka imeni Lenina, i stara zgrada Rumjancevljeve knjižnice, i razni mirisi knjiga – drevnih, starih i današnjih, u kojima je oštar njuh razlikovao tisuću mirisa kože, platna, ljepila, tkanine umetnute u korice, tiskarske boje – i drage žene, posebnog knjižničarskog soja, tihe, uljudne, sve iste neodređeno ugodne dobi, čak i mlade. Kad bi za vrijeme stanke za ručak sjele za zajednički stol popiti čaj, sve bi ga častile sendvičima sa sirom i kobasicom, također jednakima.
Od sviju se izdvajala samo šefica – Valerija Adamovna Konecka. Zapravo se izdvajala i od šefova koji su vodili odjele. Na čelu svih drugih odjela bili su stariji ljudi, neki čak i muškog spola, rijetkog u knjižnici. Bila je najmlađa, najenergičnija, najljepše se odijevala, čak je nosila briljantne naušnice koje su sijevale prodornim modrim plamičcima na ušima kad bi se rijetko pokazale ispod tako guste, za tri žene dovoljne kose, pričvršćene ili baršunastim rajfom, ili tankom crnom vrpcom na zatiljku. Njezinu prisutnost unaprijed je najavljivao težak miris parfema i lupkanje štake. Ljepotica je hramala, i to je hramanje bilo jako, teško – svakim korakom kao da je lagano zaranjala, a zatim izranjala, podižući istodobno plave trepavice… Nisu je trebali voljeti, jer je narušavala zajedničku sličnost. Ali voljeli su je: zbog ljepote, zbog nesreće koju je vedro nadvladavala, čak i zbog invalidskog auta Zaporožec, koji je sama vozila, iznenađujući druge vozače i pješake potpunom nepredvidljivošću svoga šoferskog ponašanja, zbog veselog karaktera, i opraštali joj – o, imalo joj se što oprostiti! – ljubav prema naklapanju о tuđim poslovima, neprestano očijukanje i neprekidno ljubakanje s posjetiteljima knjižnice.
Šurik je počeo cijeniti njezino čovjekoljublje kad joj je u jeku epidemije gripe – polovina zaposlenika bila je bolesna, a druga polovina radila je dvostruki posao – prišao i zatražio tri dana neplaćenog odmora.
– Ta, vi ste poludjeli! Moram vas puštati na ispite kad nam je gusto i još biste neplaćeni! Ne dolazi u obzir! Ionako nema tko raditi!
– Valerija Adamovna! – moljakao je Šurik. – Takva je situacija… Dajte onda da bar predam molbu za otkaz!
– Radite tek nekoliko dana, a već biste na odmor! I još otkaz! Za posao u Lenjinovoj knjižnici čeka se u redu! Ljudi kod nas ne daju otkaz! Mogu jedino u mirovinu! – iskreno je galamila šefica.
– Moram na tri dana u Sibir. Inače ću jednu ženu dovesti u užasnu nepriliku…
Pod Valerijinim plavim trepavicama upalilo se zanimanje:
– A je li?
– Znate, mora roditi, a ja sam joj, kao, muž…
– Ma nemojte! Treba vam se roditi dijete, a vi ste, kao, muž? – pretjerano se začudila Valerija.
I Šurik je, sjedeći na rubu stolice, ispripovijedao kratko ali jasno cijelu priču jadne Stovbe, priču koja još nema svršetak, jer je ona nakon što su sklopili brak, otputovala k roditeljima u Sibir, i sad joj je termin za porod, i zvala ga je i molila da hitno dođe: jer ako se dijete rodi samo malo tamnije, neće biti ništa. A bude li pravi crnac, sigurno će izbiti obiteljski skandal jer je otac stijena s partijskom dužnošću, i sigurno će je izbaciti iz kuće. Tako da mora otići odigrati ulogu sretnog oca kubanskog djeteta…
– Napišite molbu – rekla je Valerija Adamovna i stavila svoj lijepi razbarušeni potpis točno ispod Šurikovih drhtavih redaka.

25

I Šurik se počeo spremati. Stovba ga je zamolila da kupi, ako uspije, dva vunena dječja odijelca. Lijepo je otišao u Dječji svijet, gdje je uoči njegova rođenja ista takva odijelca kupovala njegova baka Elizaveta Ivanovna. Isto tako lijepo stajao je u dugačkom redu i kupio dva – žuto i ružičasto. Vremešna praktična žena koja je stajala ispred njega u redu objasnila je da jedno treba kupiti za dob od godinu dana, a drugo za dob od dvije godine. Čemu dva odijelca istog broja? Argument je bio razumljiv.
Neke posebne inozemne bočice s dudom nije kupio – toga ih dana u Dječjem svijetu nisu nudili. No taj rijetki predmet čehoslovačke proizvodnje nabavila je Alja Togusova. Ona se, ne posve oporavljena od matrimonijalne traume koju joj je nanio Šurik, ni sam to ne znajući, i dalje pretvarala da je s njim u ljubavnoj vezi. Ali poslije staklenke uljane boje koja je poslužila kao izgovor za prisnost i nekoliko njezinih tobože slučajnih prepada u Novolesnoj, Šurik je baš i nije tražio. Ako ćemo pošteno, nije ju uopće tražio. I čak je nijednom nije nazvao.
To je Alju ljutilo, ali joj se činilo samo kao nova prepreka u životu: sve ostale postupno je savladala. Intuitivno je znala da okolnosti treba okrenuti u svoju korist.
Na institutu joj je bilo sve u redu: povećali su joj stipendiju zbog rezultata na posljednjim ispitima. Zapravo, posljednji su bili za Šurika, a za Alju naprosto proljetni rok prve godine. Radila je dva posla po pola radnog vremena: jedan na katedri, laboratorijski, drugi u dekanatu večernjeg odjela, tajnički. Na stroju je naučila pisati još dok je radila u akmolinskoj kemijskoj tvornici. Ali taj dio života bio je odrezan, nije ga se ni sjećala, čak je majci napisala samo dva pisma. Prvo kad se upisala, bez razmišljanja, u kojem je spomenula i Crveni trg i studentski dom, a drugo proljetos, kad je javila da neće moći doći na praznike, jer najprije ima praksu, a potom će morati raditi, zaraditi novac, inače nema za kartu. Majka nije razumjela pisma, zaključila je da kći kani doći čim zaradi za kartu.
Alja je uistinu zarađivala: i novac i biografiju. Prema njoj su se svi lijepo odnosili – kolege na studiju i na poslu. Znali su da je pouzdana, u svemu se trudi, ne boji se prekovremenih, jedino nije stjecala prijatelje. U goste je nisu pozivali. Uostalom, nije ni imala vremena. Ali ljutilo ju je to što je ne zovu.
Nekako joj nije išlo uspostavljanje odnosa s pravim ljudima. Kemiju je učila, ali htjela je naučiti i sve ostalo. Tako je ispalo da je jedini moskovski dom gdje su je primali bio Šurikov. A jedina žena koju je u sebi s poštovanjem zvala “damom” bila je Vera Aleksandrovna. Alja ju je promatrala i sve joj se sviđalo na njoj: držanje, jednostavan ali po nečemu poseban govor, način na koji bi nabacila vestu na ramena, zabacivši rukave, i ružičasto nalakirani nokti, i to kako je jela i pila – nemarno, činilo se, ali tako polagano i lijepo… Bila je dobar primjer – ali što s rukavima? Alja nije mogla živjeti tako, nehajno, to bi je ometalo u laboratoriju i u uredu dekanata… Ali nešto bi pokupila, naprimjer, čaj s mlijekom. Na engleski način. Iz srebrnog vrča, a ne iz trokutastog pakiranja ulijevala je Vera Aleksandrovna tanki mlaz u šalicu, i u njemu bi se raširile šare boje dima, a ona bi ih miješala žličicom u smjeru kazaljke na satu…
Opazivši Aljin pozorni pogled, Vera Aleksandrovna je rekla:
– Kad je Šurik bio mali, mislio je da čaj postaje sladak od miješanja, a ne od šećera. Mislio je, čim više miješaš, tim je slađi. Smiješno, zar ne?
I baš to “zar ne?” bilo je osobito privlačno.
Večer prije njegova odlaska Alja nije upozorila Šurika da će svratiti nakon posla, pa ga je čekala, pijuckajući s Verom Aleksandrovnom čaj u engleskom stilu. Pozdrav od djeda Korna. Morala je čekati prilično dugo.
– Donijela sam bočicu s dudom za Stovbu – s urotničkim osmijehom rekla je Alja. – Možeš je ponijeti, zar ne?
– Zašto ne bih mogao – promumljao je Šurik, ne obazirući se na neprikladno otmjen govor.
Vera Aleksandrovna stavila je grijati u pećnicu sarmu iz trgovine.
– Alja, pridružit ćete nam se?
Alja se nije pridružila. Bila je gladna, ali bojala se da neće znati rezati na pravilne komadiće, stavljati ih nožem na vilicu ne nabadajući, nego nekako pljoštimice. U institutskoj menzi lijepo je jela istu takvu sarmu jednostavno žlicom, vilica nije uvijek bilo dovoljno u vrijeme ručka…
A Šurik je jeo poput majke, bez žurbe i pravilno. “Vidiš ti to – a u laboratoriju nije umio dvije otopine uliti u epruvetu, ni točno izmjeriti količinu reagensa”, čudila se Alja.
Vera Aleksandrovna otišla je u svoju sobu gledati televiziju – Arbuzovljevu Tanju u novoj izvedbi, to nije mogla propustiti.
– Znači, sutra putuješ k ženi? – tobože se našalila Alja.
– Tiše, što ti je? Mama ne zna – uplašio se Šurik.
– Ne zna da putuješ? – začudila se Alja.
– Rekao sam da idem na službeni put. Navodno slučajno baš u grad gdje živi Stovba. Ne zna da smo sklopili brak. Da samo znaš kamo sam sakrio osobnu, da joj slučajno ne bi zapela za oko.
– A odjeću si kupio?
Šurik kimnu:
– Za godinu i za dvije.
– Pokaži – zatražila je Alja strateški.
Lakovjerni Šurik poveo ju je u svoju sobu, gdje je ležao gotovo spremljeni bakin “kovčeg br. 1”, to jest najmanji iz njezina kompleta, s metalnim kutovima. Postojali su još br. 2 i br. 4, ali Alja to nije znala.
Šurik je čučnuo iznad kovčega koji je stajao na podu pokraj pisaćeg stola. Alja ga je straga obgrlila oko vrata. Pogledao je na sat – pola jedanaest. I još će je morati ispratiti, nego što. A sutra je morao ustati u šest – polazak je bio rano.
– Samo brzo – upozorio je Šurik.
To baš i nisu bile riječi koje je Alja priželjkivala. No stvar nije bila, na kraju krajeva, u riječima, nego u generalnoj liniji. Alja je od djetinjstva bila naviknuta na ideju da se zna što muškarci trebaju od žena. To je bila njezina priprosta teorija i ona ju je slijedila ne smatrajući potrebnim upitati Šurika želi li on to u danom trenutku. Njemu pak ni na pamet nije padalo da djevojci uskrati tu sitnicu. I s tekom koji uvijek dolazi u vrijeme jela, Šurik je obavio neophodni čin, priuštivši Alji potpuno zadovoljstvo: bili su ljubavnici, već peti put poslije Nove godine bili su ljubavnici, znači, sve je išlo u dobrom smjeru, i ako ga Stovba ne poželi upregnuti, pripast će njoj, Alji, putem strpljenja i odanosti. Stovba zbog poodmakle trudnoće zasad nije u njoj izazivala sumnje. К tome je svima bilo poznato kako je zaljubljena u svoga crnog Enriquea, a kojem bi se muškarcu to svidjelo…
Opći plan možda je i bio ispravan, ali za neka udaljena područja i za drugi kontingent. To Alja zasad nije uzimala u obzir, ali pred njom je bilo još mnogo vremena za učenje.
Letio je Šurik sa svojim odijelcima i dudama pet sati, prije toga još je četiri sata sjedio u zračnoj luci, čekajući let koji su iz sata u sat otkazivali. Osim bakina kovčega sa sobom je imao još dva stara romana iz bakine biblioteke. Jedan, teški francuski, disciplinirano je pročitao još prije ukrcavanja, drugi, pohabani džepni sveščić, počeo je čitati u zrakoplovu. Bio je zanimljiv. Na pola knjige najednom je zapeo i opazio da ne čita na francuskom, nego na engleskom. Zatim je pogledao omot – bio je to roman Agathe Christie. Prva knjiga koju je nehotice pročitao na engleskom.
U zračnoj luci dočekala ga je fiktivna punica, koju je vidio prvi put u životu – snjegović s pustenim vjedrom na glavi, stisnutih usana. Šurik je bio viši, ali kraj nje se osjećao kao dječak uz odraslu ljutitu odgojiteljicu. Čak mu je sinula neočekivana misao: a zašto je uopće doputovao, mogao je i odbiti. Nije valjda zbog odijelaca…
– Faina Ivanovna – pružila je punica debelu ruku, a Šurik je u trenu ulovio sličnost s drugom Fainom Ivanovnom, bivšom maminom šeficom, i postalo mu je krajnje neugodno.
– Šurik – odvratio je na stisak ruke.
– A patronim? – strogo je upitala punica.
– Aleksandrovič…
– Aleksandar Aleksandrovič, znači. – Prezime je zapamtila kad je proučavala Lenkinu osobnu. Bilo je sumnjivo, ali ime i očevo ime bili su u redu…
Krenula je naprijed, on za njom. Ispred izlaza stajala je crna službena Volga.
“Očeva”, slutio je Šurik. Ugledavši gazdaricu, iz auta je izašao vozač, htio je otvoriti prtljažnik, ali vidjevši Šurikov skromni kovčeg, otvorio je samo vrata.
– Naš zet, Aleksandar Aleksandrovič – predstavila je punica Šurika vozaču. Ovaj je pružio ruku:
– Dobro došli, Sane Saniču – široko se nasmiješio, sijevnuo je metal. – Ja sam Volodja.
Šurik i punica sjeli su na zadnje sjedište.
Krenuše.
– Kako je mama? – najednom ljubazno upita Faina Ivanovna.
– Hvala, poslije operacije mnogo joj je bolje – i dosjetio se odakle ona uopće zna za mamu.
– Da, Lena je rekla da je operacija bila teška. Hvala Bogu, hvala Bogu. A je li dugo ležala u bolnici?
– Tri tjedna – odgovorio je Šurik.
– I Genadij Nikolajevič ležao je tri tjedna ove godine kod vas u Kremljevki. Imao je operaciju na žučnom mjehuru. Liječnici su bili dobri – odobravajuće se izjasnila Faina Ivanovna. – Ako drugi put bude morao ležati, najbolje u Kremljevki. Genadij Nikolajevič će to srediti, kao člana obitelji…
Tada se Šurik napokon dovinuo da se taj razgovor vodi radi vozača i počela mu je bivati jasna vlastita uloga…
– A Lenka te nikako nije mogla dočekati. Samo što nije rodila…
– Pa da – neodređeno je promumljao Šurik, a punica je očito odlučila malo šutjeti, kako bi izbjegla nesmotrenosti.
– Ti, Volodja, ne spremaj auto u garažu, neka ti bude blizu, ako zatreba – naredila je Faina Ivanovna vozaču kad su stigli do zgrade.
– Naravno. Već ga danima ne spremam – kimnuo je vozač. Iskočio je, otvorio vrata.
Zgrada je bila staljinska, uobičajena. U dizalu je bila napisana neruska riječ koja se udomaćila u staroj Rusiji još u doba tatarske najezde. Zato su vrata na katu bila jedina, nasred odmorišta. Na vratima je stajao jak čovjek vrlo guste sijede kose, sa širokim osmijehom:
– Uđi, zete! Dobro došao!
Iza njega gojazna Stovba, kose uređene na nov način, s orenburškim rupcem preko velike tamnocrvene haljine.
Stovba se smiješila dragim zahvalnim licem i Šurik se začudio kako se promijenila.
Tast je stisnuo Šuriku ruku, zatim ga triput poljubio: osjetila se votka i kolonjska voda. Lena mu je podmetnula svijetlu glavu s ravnim razdjeljkom. Šurik nikad nije vidio trudnicu iz takve blizine i najednom su ga dirnuli i trbuh i čudna nevinost lica. Prije nije imala takav izraz. Pa ju je, zadrhtavši na neznano kojem mjestu, poljubio isprva u kosu, a zatim u usne. Zarumenjelo joj se zamrljano lice. Prestala je biti ljepotica, ali bila je naprosto dražesna.
– Lenka, koliki trbuh imaš! Ne znam s koje strane da priđem – nasmiješio se Šurik.
Tast ga je s odobravanjem pogledao, prasnuo je u smijeh:
– Ne daj se zbuniti! Naviknut ćemo se! Evo, Faina Ivanovna triput je bila trudna, i uvijek bez problema!
Hodnik je dvaput skretao. Šurik je nagađao da je stan sastavljen od njih nekoliko. Doveli su ga u veliku sobu, gdje je bio postavljen već pomalo opustošen stol.
Genadij Nikolajevič nešto je zarikao i kroz troja vrata smjesta su počeli ulaziti ljudi – kao da su prethodno stajali ispred njih. Za stolom se uz Šurika našlo devetero ljudi: visoki suhonjavi starac i pogrbljena starica, roditelji Genadija Nikolajeviča, rođena sestra Faine Ivanovne čudna lica – slaboumnica, kako se poslije razjasnilo. Stovbin brat Anatolij sa ženom, Stovbini roditelji i sama Stovba.
“Hrana na stolu izgleda kao kazališni modeli”, pomislio je Šurik. Golema ribetina, but neke velike životinje, svaka piroška velika poput kokoši, a kiseli krastavci nalik na tikvice… Kuhani krumpir stajao je na stolu u loncu veličine vjedra, a kavijar – u zdjeli za salatu.
Stovba, najviša djevojka na godini, ovdje, u krugu svoje orijaške obitelji, izgledala je usprkos trbuhu sasvim umjereno.
– Sjednite, sjednite što prije! – obznanio je Genadij Nikolajevič i svi su žurno povukli stolice. Dalje je sve bilo baš kao na skupštini. Genadij je predsjedavao, žena je bila tajnica, slaboumna sestra otišla je u kuhinju i donijela vrč…
– Točite si! Tolik, natoči baki i djedu! Maša, pa ti kao da nisi naša?! Podigni čašicu! – zapovijedao je tast, točeći onima koji su sjedili kraj njega. To jest Faini Ivanovnoj, Leni i Šuriku… Na koncu su se svi naoružali, a Genadij Nikolajevič podigao je svoju posebnu čašicu:
– Eto, draga moja obitelji! Primamo novog člana, Aleksandra Aleksandroviča Korna. Nije baš dobro ispalo, nismo dobro proslavili svadbu, ali nećemo sad о tome. Neka dalje sve bude dobro, ljudski. Živjeli mladenci!
Svi su pružili čašice da se kucnu. Šurik je ustao kako bi dosegao do bake i djeda. Oni su, iako stari, voljeli popiti. Strusili su čašice i prigrizli.
Zatim je krenulo obilje hrane. Šurik je bio gladan, ali jeo je po običaju bez žurbe, kako ga je baka naučila. Svi ostali žvakali su glasno, snažno, možda čak i ratoborno. Svima su nadolijevali, svima su nadodavali. But je bio medvjeđi, riba lokalna, votka domaća. I popio je Šurik mnogo. Gozba se završila neočekivano brzo. Pojeli su, popili i razišli se kroz troja vrata.
Lena je pokazivala Šuriku put: hodnik je opet dvaput skretao. Došli su u Leninu sobu. Još nedavno bila je dječja. Lena je tako naglo odrasla da se mede i majmunčići nisu stigli sakriti od pogleda i raštrkati se, kako to biva kod djevojčica starije dobi. I na zidovima su visjele slike – mačka s mačićima, kineski čajni servis s porculanskim šalicama i rascvjetalom šljivom od preklani, dva klauna. I prislonjen uza zid stajao je još nesastavljen dječji krevetac. Kao da je jedno dijete odraslo i ustupilo mjesto drugom, novom… U sobi je još bio prilično uzak ležaj i na njemu dva jastuka i dva pokrivača…
– Kupaonica i zahod su na kraju hodnika desno. Objesila sam ti zeleni ručnik – rekla je Lena ne gledajući Šurika. I on je krenuo niz hodnik, kamo je odavno htio.
Kad se vratio, Lena je već ležala u ružičastoj spavaćici s uzdignutim trbuhom ispred sebe. Legao je pokraj nje. Uzdahnula je.
– Što uzdišeš? Sve ispada baš dobro – nesigurno je rekao Šurik.
– Tebi hvala, naravno, što si došao. Otac će ti sve ovdje pokazati, tvornicu valjanih cijevi, lovačko društvo, tvornicu cementa… možda te odvede na Suglejku, u parnu kupelj…
– Čemu sve to? – začudio se Šurik.
– Nisi shvatio? Da ljudi vide… – šmrcnula je, položila ruke na trbuh iznad pokrivača, i Šuriku se učinilo da trbuh drhti. Dotaknuo joj je rame:
– Len, ma otići ću u tvornicu… velika stvar…
Okrenula se od njega, tiho i gorko zaplakala.
– Što ti je, Stovba? Zašto tuliš? Hoćeš da ti donesem vode? Ne uzrujavaj se – tješio ju je Šurik, a ona je samo plakala i plakala, a zatim kroz suze izgovorila:
– Enrique mi je poslao pismo. Dali su mu tri godine zbog ulične tučnjave, a zatvorili su ga zbog brata… Piše da će doći ako bude živ. A ako ne dođe, znači da su ga ubili. Da sad nema drugog cilja osim da se oslobodi i dođe ovamo…
– Eto, baš dobro – obradovao se Šurik.
– Ah, ništa ne razumiješ. Ovdje sama neću preživjeti. Da znaš kakav mi je otac. Užasan despot. Ne trpi nijednu riječ protivljenja. Cijela ga se oblast boji. Čak i ti. Htio je da dođeš, i došao si…
– Len, jesi li ti poludjela? Došao sam jer si me ti zamolila. Što s tim ima tvoj otac?
– Stajao je kraj mene i na stolu držao svoju ručetinu… Zato sam te zamolila…
Siloviti osjećaj sažaljenja, kao onda u predsoblju, kad ju je prvi put ugledao s novom frizurom i trbuhom, naprosto je preplavio Šurika. Čak su ga zapekle oči. A od sažaljenja prema svemu tomu jadnom, ženskom, u njemu se nešto stvrdnjavalo. Odavno je slutio da to i jest glavni osjećaj muškarca prema ženi – sažaljenje.
Pomilovao ju je po kosi. Više nije bila skupljena na tjemenu grubom crvenom ukosnicom, rasula se gusto i meko. Poljubio ju je u tjeme:
– Jadna ti…
Tromo se okrenula prema njemu velikim tijelom pa joj je kroz pokrivač osjetio grudi i trbuh. Uzeo ju je za ruke, prislonio ih uz prsa. Tiho ju je gladio, a ona je polako i s užitkom plakala. I njoj je bilo žao te krupne plavuše koja je izgubila svoga voljenog zaručnika, sad još s djetetom koje tko zna hoće li vidjeti svoga oca.
– Šurik, razumiješ, pismo mi je donio njegov prijatelj. Rekao je da će Enrique teško išta postići, da je Fidel vraški osvetoljubiv, uvijek se strašno obračunava s neprijateljima, zemlju prevrne… – Tada je Šurik napokon shvatio da je riječ ni više ni manje nego о Fidelu Castru i da se sve to dogodilo zbog Enriqueova starijeg brata. – Pobjegao je čamcem u Miami. A inače mu je polubrat, ima drugog oca, i majka je tog momka rodila još prije revolucije. Zove se Jan. A Fidel je oca uhitio jer mu je pastorak pobjegao. I Enrique je zapravo zatvoren bez razloga. I tko zna koliko će još biti zatvoren, a život prolazi, i ne zna se hoće li uspjeti doći… I ja ću ga čekati cijeli život… jer mi više nitko, nitko na svijetu nije potreban…
Sve je to Stovba mucala kroz suze, ali ruke su im bile zauzete. Izgovaranje tih žalosnih riječi nije ometalo ono važnije: milovali su jedno drugo – utješno – po licu, po vratu, po grudima, jednostavno su gubili glavu od sažaljenja: Šurik prema Stovbi, Stovba prema samoj sebi…
Drugi pokrivač davno je pao na pod, ležali su pod Lenkinim, pripijeni, i tanki saten crnih gaćica bio je jedina pregrada, a prsti su već stiskali predmet ljubavi i sažaljenja…
-… jer mi nitko, nitko na svijetu nije potreban… baš, baš kao kod Enriquea… i možda ga nikad više neću vidjeti… ah, Enrique, molim te…
Šurik je sad ležao na leđima, jedva dišući. Znao je da neće dugo izdržati i držao se dok u ime Enriquea, zatvorenog u bajbok na vreloj kubanskoj obali, nije štrcnuo po crnom satenu puni naboj muškog sažaljenja.
– О – rekao je Šurik.
– О – rekla je Stovba.
Sve što se dalje događalo Šurik je činio isključivo u Enriqueovo ime – veoma oprezno, gotovo figurativno… Lagano… polako… prije na način one druge Faine Ivanovne nego na prostodušan i otvoren način Matilde Pavlovne…
A potom je ujutro zapovijedao Genadij Nikolajevič. Najprije su mu dali propusnicu. Zatim su ga poveli u tvornicu… i dalje prema programu koji je najavila Lena – od tvornice cementa do tvornice valjanih cijevi…
Još su dvije noći užasno žalili jedno drugo. Lena više nije plakala. S vremena na vrijeme nazvala bi Šurika Enriqueom. No to njega uopće nije smućivalo, prije mu je čak godilo – izvršavao je nekakvu općemušku dužnost, ne iz osobnih, egoističnih pobuda, nego u nečije ime i po nečijem nalogu.
Svi su ga zvali San Sanič. Tako ga je tast predstavljao cijeloj oblasti, po veličini jednakoj Belgiji, Nizozemskoj i još nekolicini prosječnih europskih država.
Treće su noći Lenu odvojivši je od privremenog Enriqueova zamjenika, odvezli na porod. Brzo je i posve uspješno rodila curicu zlaćane smečkaste puti. Da cjelokupno medicinsko osoblje nije bilo unaprijed obaviješteno о predstojećem rođenju crnog djeteta – glasine su dolazile preko same Faine Ivanovne, koja je izvijestila vrlo bliske osobe о predstojećoj mogućnosti da se gotovo rodbinski poveže s Fidelom Castrom, otada je cijeli grad sa zluradim iščekivanjem slutio skandal – da im nisu došapnuli, ne bi ni opazili primjesu crne rase.
Genadij Nikolajevič ustrajao je na tome da muž dođe po ženu u rodilište i tek nakon toga otputuje u Moskvu. Šurik se strašno živcirao, zvao je svaki dan mamu, na posao… Nešto bi tu i tamo promucao… Na koncu je bilo onako kako je htio tast: Šurik je odveo Lenu s ružičastim zamotuljkom iz rodilišta i isti dan odletio kući. Idući dan u mjesnom listu objavljena je fotografija: kći prvog čovjeka oblasti s mužem i kćeri Marijom na pragu rodilišta.

26

U tih deset dana dok je Šurik obavljao svoje poslove u Sibiru, u Moskvi je, kalendarski uvelike prerano, naglo zahladnjelo. U stanu je bilo hladno, jako je puhalo od prozora i Vera je s rupcem pokojne Elizavete Ivanovne prebačenim preko veste s velikom nestrpljivošću čekala Šurika: trebalo je zalijepiti prozore. Šurik ih prije nije morao lijepiti, ali znao je gdje je u bakinu notesu broj telefona Fenje, pazikuće iz Kamergerske ulice koja je to majstorski radila. Otkako su se preselili kod postaje Belorusskaja, dolazila je dvaput godišnje – ujesen zalijepiti, u proljeće iz otvora nožem izvaditi uguranu vatu i oprati prozore. Šurik je, ne otvorivši ni kovčeg ni kutiju s namirnicama koju mu je tek u zračnoj luci predao vozač Volodja – Faina Ivanovna nije ga ispratila – odmah nazvao Fenju, ali ova je bila u bolnici zbog upale pluća.
Vera se uznemirila: tko će sad zalijepiti prozore?
Šurik je umirio majku, uvjerio je da će se i sam snaći, rekao joj je da sjedne u kuhinju da se ne prehladi i odmah se prihvatio prozora u majčinoj spavaćoj sobi. Odlučio je da će najprije zabrtviti otvore, a sutra kad sazna kako se kuha ljepilo, zalijepit će papirnate trake kako bi se spriječilo prodiranje preuranjene studeni. Usto nije bio posve spreman odgovarati na majčina pitanja koji su ga to važni poslovi tako dugo zadržali na Uralu i baveći se korisnim kućnim radom, istodobno je izbjegao laganje, od kojega mu je uvijek bila muka.
Svu vatu koju je našao u kući utrpao je u otvore i od prozora je gotovo prestalo puhati. Kad je došao u kuhinju, našao je gosta. Vera se gostila čajem susjeda s četvrtog kata, cijeloj zgradi poznatog društvenog radnika koji je neprestano prikupljao novac za društvene potrebe i lijepio po cijelom ulazu neumjesne obavijesti о održavanju čistoće, zabrani pušenja na stubištu i bacanju kroz prozor “nepotrebnih stvari za svakodnevnu uporabu”. Sve te obavijesti bile su obično napisane ružičastom tintom što se davno prestala rabiti, na grubom papiru za pakiranje koji je na krajevima imao tragove dodira nervoznog noža.
Ženja, bivši kolega iz Mendeljejevke, svaki bi ih put kad bi svratio k Šuriku odlijepio i skupio je već cijelu zbirku tih direktiva, koje su uvijek počinjale riječju “zabranjeno”. I sad je Vera gostila čajem toga starog idiota, a ovaj je, s iskolačenim očima, nekoć sokolovim, pokazivao prstom u zrak i uzrujavao se zbog neplaćanja partijske članarine. Šurik si je šutke nalio čaja, a Vera je pogledala sina patničkim pogledom. Neplaćanje partijske članarine s njom nije imalo nikakve veze, susjed je pak bio, kako se tijekom razgovora ispostavilo, sekretar kućne partijske organizacije umirovljenika. I svratio je susjedski porazgovarati s jedva prikrivenom nakanom da navede Veru Aleksandrovim na društveni rad. Na maloj ćelavoj glavi partijskog sekretara spljošteno je stajala masna istočnjačka kapica nekoć crvene boje, a iz nosnica i ušiju stršale su mu žive i svježe dlake.
Kad se pojavio Šurik, prekinuo je svoj energični govor, na trenutak zašutio, a zatim odlučno, i dalje ubadajući zrak prstom, ali sad u Šurikovu smjeru, strogo rekao:
– A vi, mladiću, uvijek lupate vratima lifta…
– Oprostite, neću više – odvratio je Šurik potpuno ozbiljno, i Vera mu se s razumijevanjem nasmiješila.
Stari je odlučno ustao, lagano se zanjihao i pružio ispred sebe ruku nalik na kartonsku:
– Svako dobro. Razmislite о mome prijedlogu, Vera Aleksandrovna. I ne lupajte vratima lifta…
– Laku noć, Mihailu Abramoviču – ustala je i ispratila ga do vrata.
Kad su se vrata zalupila, oboje su prasnuli u smijeh.
– A iz ušiju! A iz ušiju! – jecala je od smijeha Vera.
– A kapica! – povlađivao joj je Šurik.
– Ne lupajte… ne lupajte… – grohotala je Vera – vratima lifta. Dosita se nasmijavši, sjetili su se Elizavete Ivanovne – eto tko bi se sad od srca razveselio…
Potom se Šurik sjetio kutije:
– Zatrpali su me darovima!
Otvorio je kartonski poklopac i stao vaditi svakakve rijetkosti i vrijedne namirnice, vrlo pomno složene u sibirskom dućanu za ne tako neznatnog rođaka poput toga Mihaila Abramoviča, nego za pravog partijskog sekretara. Ali о tome Šurik nije izlanuo ni riječ, rekao je samo:
– Nagradili su me za rad.
Ali toj šali nije se imao tko nasmijati.

27

Valerija Adamovna bila je bijesna: njezine oči, podmazane modrim, suzile su se, a obično pune usne s ružičastim ružom bile su tako stisnute da su pod njima nastale dvije vrlo simpatične bore.
– A što da radim s vama, Aleksandre Aleksandroviču? – kucnula je po stolu savijenim malim prstom.
Šurik je stajao pred njom u pokornoj pozi, oborivši glavu, i izgledom je izražavao krivnju, dok je u dubini duše osjećao potpunu ravnodušnost spram svoje sudbine. Bio je spreman na to da će ga potjerati zbog neopravdanog izostanka s posla, ali znao je također da bez posla neće ostati, a ni bez zarade. К tome se Valerije uopće nije bojao i premda nije volio ljudima pričinjavati neugodnosti i čak je osjećao određenu nelagodu pred šeficom jer je pogazio danu joj riječ, nije se kanio braniti. Zato je i rekao mirno:
– Prema vašem nahođenju, Valerija Adamovna.
Ili ju je smekšala njegova poniznost, ili je prevladala znatiželja, ali ublažila je svoju strogost, još malo kuckala prstima po stolu, ali već u nekom miroljubivijem ritmu, i rekla jednostavno, ne kao šefica:
– No dobro, pričaj što ti se tamo dogodilo.
I Šurik je pošteno ispričao kako je bilo, ne spominjući, uostalom, vlažne noćne zagrljaje – da je nekako odigrao ulogu zakonitog muža, svima su ga pokazivali kao trofej, a nije uspio na vrijeme otputovati jer je prema tastovoj zamisli, о kojoj ga nisu prethodno obavijestili, morao još dočekati dijete na izlasku iz rodilišta.
– I kakvo je dijete? – upitala je Valerija Adamovna.
– Ma nisam je dobro ni vidio. Dočekao sam je kod rodilišta i odmah otišao na avion. Ali curica u svakom slučaju nije crna, sasvim je obične boje.
– A kako ste je nazvali? – živo je priupitala Valerija.
– Marija.
– Marija Korn, znači – sa zadovoljstvom je izgovorila Valerija Adamovna. – Dobro zvuči. Ne plebejski.
Marija Korn… Prvi je put čuo to ime i zapanjio se: kako će ta Stovbina kći, unuka Genadija Nikolajeviča, nositi prezime njegova djeda, njegove bake… U nekim papirima već je tako i upisana… I osjetio se pomalo loše, i bilo mu je neugodno pred bakom… nije promislio… nekako je to neodgovorno…
Smetenost mu se očito odrazila na licu i nije ostala neprimijećenom.
– Da, Aleksandre Aleksandroviču, ima fiktivnih brakova, ali nema fiktivne djece – nasmiješila se okruglim obrazima Valerija Adamovna.
Šuriku je u isti tren na pamet pala zanimljiva pomisao: njegov je brak prema dogovoru bio fiktivan, to su znali i on, i sama Stovba, i Faina Ivanovna. Ali nisu li narušile bezuvjetnu fiktivnost toga braka one dvije i pol noći na Stovbinu ležaju, kad je tako uspješno igrao ulogu nestalog ljubavnika?
Valerija Adamovna također je u tom trenu jasno progledala, zahvaljujući instinktu: upravo taj mladić, u duši tako čist i divan, i vrlo privlačne vanjštine, mogao joj je dati ono što joj nije uspjelo ni u dvama užasnim brakovima ni u brojnim ljubavnim avanturama koje je imala prilike doživjeti…
Sjedila je u naslonjaču u svome sićušnom kabinetu, nasuprot joj je stajao Šurik, klinac na ništavnoj dužnosti, zgodni mladić koji od nje nije trebao ništa, pristojni dečko iz dobre obitelji koji zna strane jezike – podsmjehnula se u sebi – sve je to pisalo na njemu velikim slovima… I nasmiješila se svojim glavnim smiješkom, neodoljivim i djelotvornim, koji su odrasli muškarci nepogrešivo shvaćali kao lijepu ponudu…
– Sjedni, Šurik – rekla je neslužbenim tonom i kimnula prema stolici.
Šurik je premjestio časopise sa stolice na rub njezina pisaćeg stola i sjeo, očekujući naloge. Već je shvaćao da ga neće otpustiti.
– Nikad više nemoj to raditi. – Kako bi htjela lagano ustati od stola, prikrasti mu se, stisnuti grudi uz njega… Ali baš to nikako nije mogla, ustajala je teško, oslanjajući se jednom rukom о štaku, drugom о stol… Potpuno slobodnom osjećala se samo u postelji, kad joj proklete štake uopće nisu trebale, i ondje joj je, znala je, invalidnost nestajala, i postajala je punovrijednom – o, i više nego punovrijednom ženom! – letjela je, lebdjela, uzdizala se…
– Nikad više nemoj to raditi… Znaš što mislim о tebi i naravno da te neću otpustiti, ali, dragi moj, postoje pravila kojih se treba držati… – Govorila je predućim glasom i inače je kad je sjedila bila itekako nalik na veliku, vrlo lijepu mačku, sličnost s kojom bi se narušila u istom trenutku kad bi ustala i krenula svojim zaranjajućim hodom. Ton njezina glasa uopće nije odgovarao sadržaju njezina govora, Šurik je to osjećao i ocjenjivao kao nešto neshvatljivo. – Idi, radi…
I krenuo je na odjel, vrlo zadovoljan time što su ga, bez obzira na sve, ipak ostavili na poslu.
Valerija se rastužila: da imam barem deset godina manje, stupila bih u vezu s njim, da mi je roditi dijete od takva momka, ništa mi drugo ne bi trebalo. Baš je stara guska…

28

Od one zime kad je Šurik pratio Ljilju od starog Sveučilišta u Mohovoj do njezine zgrade u Čistoj ulici – desetominutna šetnja koja bi se protegla do ponoći, a potom bi, nakon temeljitih poljubaca u glavnom ulazu, zakasnivši na metro, pješačio do Bjeloruskog kolodvora – jedno od drugoga udaljio ih je vremenski kratak no događajima obilat život. Šurik, koji se geografski nikamo nije premjestio, prešao je stanovitu crtu koja je oštro razdvojila njegov neodgovorni život djeteta u obitelji od života odrasle osobe odgovorne za kretanje obiteljskog mehanizma, koji, osim kućanskih sitnica, uključuje čak i majčinu razonodu – poput odlaska u kazalište ili na koncert.
Što se tiče Ljilje, geografsko premještanje po Europi – Beč, zatim gradić kod Rima, Ostia, gdje je živjela više od tri mjeseca, dok je otac čekao neki mitski poziv s američkog sveučilišta, i napokon Izrael – potisnulo je uspomene. Od sviju koje je ostavila kod kuće jedino je Šurik bio na čudan način prisutan u njezinu životu. Pisala mu je pisma kao što se pišu dnevnici, kako bi samoj sebi označila događaje koji se zbivaju i pokušala ih osmisliti u hodu, s olovkom u ruci. Bez tih pisama sve slike koje se brzo izmjenjuju prijetile su da će se slijepiti u klupko. Zapravo, u određenom trenutku prestala ih je slati…
Od Šurika je za to vrijeme dobila samo jedno, izvanredno dosadno pismo, i samo je jedna rečenica u tom pismu svjedočila da ga nije u cijelosti stvorila njezina mašta.
Dva događaja potpuno su mi promijenila život, bakina smrt i tvoj odlazak. Nakon što sam dobio tvoje pismo, shvatio sam da su prebacili neku skretnicu, kao na željeznici, i moj je vlak promijenio smjer. Da je baka živa, i dalje bih bio njezin unuk, završio bih fakultet, upisao se na postdiplomski i oko tridesete radio bih na katedri kao asistent ili nekakav znanstveni suradnik, i tako do kraja života. Da si ti ovdje, vjenčali bismo se, i cijeli život živio bih onako kako ti smatraš da je ispravno. Ti poznaješ moju narav, ja u biti volim kada mnome upravljaju. Ali nije ispalo ni tako ni ovako, pa se osjećam kao vlak koji su prikvačili za drugu lokomotivu, i ona leti strašnom brzinom, ali ni sama ne zna kamo. Ja gotovo ništa ne odabirem, valjda samo što se tiče jela – što kupiti za ručak, pljeskavicu ili pohani odrezak. Sve vrijeme radim samo ono što treba danas, i nemam što birati…
“Kako je on divan i tankoćutan čovjek”, pomislila je Ljilja i odložila pismo.
Sama je morala donositi odluke samostalno i maltene svakodnevno: vrlo dubok osjećaj izgradnje života tjerao ju je na to. Roditelji su se razišli ubrzo nakon dolaska u Izrael. Otac je zasad živio u Rehovotu, sretno se bavio svojom znanošću i opet se spremao u Ameriku – nova mu je žena bila Amerikanka i sad je bio zauzet organiziranjem svoje karijere na Zapadu. Smiješno je kako se u godinu i pol-dvije pretvorio iz mlitavog intelektualca u energičnog pragmatika.
Majka, koju je nepredviđeni razvod potpuno izbacio iz kolosijeka – cijeli njihov zajednički život vodila ga je, štono riječ, za ruku i bila sigurna da bez nje neće ni doručkovati, da neće zakopčati hlače, da će zaboraviti otići na posao – bila je u stanju depresivne smetenosti, čime je razdraživala Ljilju. Ljilja je ratovala s majkom kako je znala i na kraju se završivši ulpan u Tel Avivu, upisala na Technion. I to je također bio velik korak: odustala je od prijašnjih nakana da studira na filološkom fakultetu, učila je programiranje, smatrajući da će tim zanimanjem prije izvojevati nezavisnost. Na nju se obrušila cijela lavina matematike, koja je nikad nije ni najmanje privlačila, pa se morala prihvatiti učenja koje disciplinira mozak – zadatak, kako se pokazalo, krajnje težak.
Živjela je u domu, dijelila sobu s djevojkom iz Mađarske, u susjednoj su živjele Rumunjka i Marokanka. Sve su one, dakako, bile Židovke, i jedini zajednički jezik bio im je ivrit, koji su tek svladavale. Sve su one duboko doživljavale svoje preporođeno židovstvo i strastveno su učile: za sebe, za roditelje, za zemlju.
Ljiljin prijatelj Arie – upravo ju je on namamio na Technion – također je ondje studirao, na četvrtoj godini. Bio je odrastao mladić koji je odslužio vojni rok, zaljubio se u nju do ušiju, na prvi pogled. Mnogo joj je pomagao na studiju, bio je pouzdani Sabra koji nije znao za sumnje, to jest Židov Ljilji nepoznata soja. Gojazan onizak momak jakih nogu i velikih šaka, sporih misli, svojeglavac, bio je i romantik i cionist, potomak prvih doseljenika iz Rusije s početka XX. stoljeća.
Ljilja ga je motala oko malog prsta, posve svjesna snage i ograničenosti svoje moći. Na godinu su kanili zajedno unajmiti stan, što je za Arieja značilo ženidbu. Ljilja se pribojavala te mogućnosti. Veoma joj se sviđao, i sve što se nekoć nije dogodilo sa Šurikom sjajno je ispalo s Ariejem. Samo što je Šurik bio blizak, a Arie nije. No tko je rekao da za muža treba birati upravo bliske… Eto Ljiljinih roditelja – nema bližih ljudi, razmišljali su kao jedno, a rastali su se…
Ljilja nije pravila dalekosežne planove: skorašnjih je imala u izobilju. No pisma Šuriku ipak je pisala – iz ruske potrebe za srdačnim druženjem što ide do srži, a koja je s godinama slabjela.

29

Ponovno se primicala Nova godina i ponovno su se Šurik i Vera osjećali kao siročad: bakina odsutnost lišavala ih je Božića, dječjeg blagdana s jelkom, francuskim božićnim pjesmicama i gatanjem pomoću medenjaka. I bilo je jasno da je taj gubitak nenadoknadiv, i da božićna odsutnost Elizavete Ivanovne odsad postaje sadržaj samih zimskih blagdana. Vera je bila turobna. Odabravši večernji trenutak, Šurik bi sjeo kraj majke. Ona bi katkad otvorila pijanino, mlako i tužno sviruckala nešto od Schuberta, koji joj je išao sve slabije i slabije…
Inače, Šurik je imao previše raznih zadataka i obveza da bi se prepuštao tuzi. Opet su se primicali rokovi. No brinuo se samo zbog jednog ispita – iz povijesti KPSS-a. To je bio težak i naporan kolegij koji je izazivao paklenu dosadu. Brigu je pojačavala još jedna okolnost. Šurik je u cijelom semestru bio na samo tri predavanja, predavač je pak redovitim dolascima pridavao veliku važnost i prije nego što bi čuo odgovore na ispitu, dugo bi proučavao zapisnik. Šurik bi možda i pohađao ta bombastična predavanja, ali prema rasporedu padala su na drugi dio blok-sata ponedjeljkom, a on bi obično zbrisao nakon prvoga – s engleske književnosti, koju je predavala draga prijateljica Elizavete Ivanovne Ana Mefodijevna, starica antibritanske vanjštine, spoj Korobočke i Pulherije Ivanovne, anglofilka i anglomanka, koju je Šurik poznavao gotovo od rođenja, baš kao i njezine nejestive kolačiće i pudinge što ih je spravljala prema staroj engleskoj kuharici Cooking by Gas, koje se sjećao iz djetinjstva.
Svraćao je k Matildi. Možda se u njemu razvio takav uvjetovan refleks na taj dan u tjednu: rijetko koji ponedjeljak prošao bi bez posjeta Maslovki. Svratio bi kod Jelisejeva, maltene jedinu trgovinu koja je radila dokasna, kupio dva kilograma mladog bakalara za mačke. Upravo se taj bakalar pokazao kao Matildi uistinu neophodna namirnica, sve ostalo bilo je poput priloga glavnom jelu…
Potom bi se žurio kući. Sjećajući se groznog slučaja kad je po mamu došla hitna, dok je on dangubio i naslađivao se pod Matildinim pokrivačem, sad bi odjurio od Matilde točno u jedan, kao da hvata posljednji vlak, i u jedan i petnaest protrčavši preko željezničkog mosta, tiho bi otvorio vrata, da ne probudi mamu ako spava. Matilda ga je, valja joj priznati, požurivala, poštujući obiteljsku etiku.