Ljudmila Ulicka - Iskreno vaš, Šurik

First topic message reminder :



Ovo je priča o Šuriku Kornu, o njegovim moskovskim pustolovinama i ženama u čiji je svemir stupio, eto, već samim rođenjem. Dobrodušan, blag i uvijek spreman pomoći, Šurik baš i nije prototip Casanove, ali tajna je njegova uspjeha u sažaljenju. Odrastao uz sentimentalnu i bolećivu majku, oduvijek je naime slutio da je baš ono glavni osjećaj što ga muškarac može ponuditi ženi. Tako su, nekim čudom, sažaljenje i želja završili na istoj adresi. A ženama u Šurikovu životu često je, prečesto, bila potrebna pomoć.

Dok pripovijeda o obitelji i o povijesti, o ženama i o muškarcima koji se u njima sudaraju, nit kojom ih Ulicka povezuje temeljno je pitanje o ljubavi. Roman "Iskreno vaš, Šurik" priča je o svemu smiješnom i tužnom, o svemu lijepome što nam ona donosi.

30

Napad koji se pripremao na njega Šurik nije slutio. A i Valerija Adamovna, koja je bacila svoj bistri i vatreni pogled na klinca, također nikako nije mogla odrediti ispravnu strategiju i čim je dulje oklijevala, tim se više napaljivala. Dopustivši si jednom pomisao da će dragog rumenog telca pretvoriti u svoga ljubavnika i roditi, smiluje li se Bog, dijete, uvalila se u ono na što nije ni ciljala – strastvena i neproračunata narav odvukla ju je u staru guštaru osjećaja pa je padajući u san i budeći se, već bulaznila od ljubavi i smišljala kako će sve urediti na najdivniji način.
Valerija se i molila. Tako je ispalo u njezinu životu da su se vjerski osjećaji uvijek pojačavali s ljubavnim doživljajima. Uspijevala je uvući Gospodina Boga – u njegovoj katoličkoj verziji – u sve svoje veze. Svakog novog ljubavnika zamišljala je isprva kao dar poslan odozgo, žarko je zahvaljivala Gospodu za neočekivanu radost i zamišljala Ga je, Gospoda, kao trećeg sudionika ljubavi, ne kao svjedoka i promatrača, nego kao blagonaklonog sudionika radosti koja se događa. Radost se prilično brzo pretvarala u patnju, tada bi promijenila orijentaciju i shvaćala da joj nije bio poslan dar, nego kušnja… Završni stadij veze obično bi je doveo do duhovnika, starog katoličkog svećenika koji je živio kod Vilniusa, gdje bi – na poljskom! – otvorila napaćeno srce, plakala, kajala se, dobila suosjećajnu pouku i blagu utjehu, nakon čega bi se vratila u Moskvu smirena – do sljedeće avanture.
Budući da su se burne veze odvijale po nekom zasvagda utvrđenom poretku – muškarce bi brzo zaplašila svojom nesrazmjernom darežljivošću koja je zahtijevala uzvratne poteze, pa bi prilično brzo pobjegli od nje – s godinama je postajala suzdržanija u iskazivanju svojih strasti, a ni veze sad nisu bile tako česte…
Nekakav gorki humor, posprdan odnos prema samoj sebi razvila je Valerija u tridesetima, i njoj, koja je toliko trebala potvrdu nebeske potpore, na koncu je palo na pamet da joj je Gospodin poslao bolest upravo kako bi ukrotio njezinu neobuzdanu ćud.
Od poliomijelitisa je oboljela u dobi od pet godina, ubrzo nakon majčine smrti. Bolest je isprva tekla u tako laganom obliku da na nju gotovo nisu obraćali pozornost. Obitelj – jer otac se u međuvremenu oženio Beatom, udovicom svojega prijatelja, bivšom glumicom, bivšom ljepoticom i bivšom barunicom – upravo se selila u Moskvu, gdje joj je otac dobio važno mjesto u saveznom ministarstvu. Bio je stručnjak za obradu drveta, podrijetlom iz obitelji bogatog poljsko-litavskog trgovca drvenom građom, a obrazovao se u Švedskoj. Još je u buržoaskoj Litvi uspio postati profesorom na Šumarskom institutu, razumio se ne samo u tehnologiju obrade drva nego i u šumarstvo.
Zbog briga oko selidbe, pomnog organiziranja novog života u novom gradu, nekako su ispustili iz vida Valeriju. Stanje noge nepopravljivo se pogoršalo. Valeriju su operirali, zatim je poslali u dječje lječilište, dugo je nosila gips. Hramala je sve jače i s deset godina samoj joj je postalo jasno da nikad više neće trčati, skakati, pa čak ni hodati kao svi normalni ljudi.
Od djetinjstva su joj najjače strasti morile dušu. Bila je tako upadljivo lijepa, tako požudna i tako nesretna.
Muškarci su obraćali pozornost na nju: najviše se bojala trenutka kad će morati ustati od stola, a muškarac koji je upravo pokazao duboko zanimanje za nju sa žaljenjem će otići. Ponekad se to doista događalo. Još je u mladosti, tada se još snalazila bez štapa, nabavila svoj prvi štap – crni, s jantarnim drškom, vrlo upadljiv, i izbacivala ga je pred sebe kao znak upozorenja. Ne skrivati svoj nedostatak, već ga hotimično i unaprijed pokazivati – to je naučila.
Nesretno pleme sovjetskih ljudi, ratom osakaćeni naraštaj bezrukih, beznogih, opečenih i tjelesno unakaženih, no koji su živjeli okruženi gipsanim i brončanim radnicima snažnih ruku i seljanki jakih nogu, preziralo je svaku pomoć. I Valerija je duboko osjećala nedoličnost svoje nemoći. Zajedno s invalidnošću mrzila je i same invalide.
Provevši ne manje od tri godine, uz prekide, po bolnicama i lječilištima, rano je razvila teoriju о tjelesnoj invalidnosti koja postupno osakaćuje dušu. Promatrala je nesretne, patnike, ogorčene, zahtjevne spram okoline, zavidne, i taj oblik duševne nakaznosti nije trpjela. Htjela je biti punovrijedna.
Završivši školu, otputovala je u daleki sibirski grad, gdje se pojavio kirurg koji je istezao kosti pomoću domišljate naprave što ju je sam izumio. Provela je ondje užasnu godinu, podnijela cijeli niz operacija poslije kojih su joj stavljali tu napravu za rastezanje koštanog tkiva. Beata je dolazila, sjedila uz nju tijekom najtežih dana poslije operacije, potom bi otišla pa ponovno došla. Ona je smatrala da se Valerija uzalud prepušta tim patnjama. I ispalo je uzalud. Nekomu je valjda ta naprava pomogla, no Valerija je nakon jednogodišnjeg mučenja izašla s velikim pogoršanjem. Kuk joj nije izdržao rastezanje, metalni klin razorio je zglob i noga koja je prije bila sedam centimetara kraća ali živa, sad je bila samo žalosni ukras. Sad nije hodala s otmjenim štapom, nego s grubom štakom.
Ubrzo nakon njezina povratka umro je otac, ostala je sama s Beatom, koja je okončala glumačku karijeru još prije rata i otada nije radila. Položaj im se veoma promijenio. Beata se htjela vratiti u Litvu, ali Valerija ju je zadržavala. Neočekivano za Beatu, Valerija je preuzela život u svoje ruke, kao da je donijela novu odluku. Više nije pokušavala popraviti situaciju pomoću medicine. Registrirala se kao invalid druge kategorije, dobila svoj prvi invalidski auto s ručnim upravljanjem i vozeći se tom smiješnom igračkom koja je snažno praskala, završila je institut, a potom i poslijediplomski. Beata je financirala – nešto je prodavala, nešto kupovala. Imala je odličan ukus i njuh poslovnog čovjeka. Tih godina to se nazivalo špekuliranjem. Valerija ju je podupirala svojom mladenačkom energijom, beskrajnom dobrotom i zahvalnošću.
S godinama se Valerija navikla na svoju nesreću, naučila ju je ignorirati i najviše se radovala kad bi nekomu mogla pomoći. Za nju je to značilo da je punovrijedna osoba. Tako je i bilo. U kući koju još nisu podijelile s budućim muževima uvijek se okupljala mladež i Beata se samo čudila kako je jadna Valerija uspjela stvoriti oko sebe tako glasno veselje. Prijatelji su potpuno zaboravljali na Valerijin tjelesni nedostatak. Nepoznati ali odgojeni ljudi pretvarali su se da je sve u redu, priprostiji su je žalili, i upravo ju je spoj ljepote i tjelesnog nedostatka činio još primjetnijom.
Imala je teške trenutke, sate, dane. Ali znala se boriti s onim što su zvali loše raspoloženje. Još kao djevojčica, ležeći mjesecima na leđima, nepomična, s neprekidnim, mučnim svrbežom ispod gipsanog oklopa, naučila se moliti. I molitva je postupno postala ujednačenom i trajnom pozadinom – što god činila, ne bi dugo zanemarila neprekidni, potpuno jednostrani razgovor koji je vodila s Gospodinom о stvarima koje Ga nikako ne bi mogle zainteresirati. I zato bi uvijek dodala: oprosti što Te gnjavim glupostima. Ali koga ću, ako ne Tebe?
Iz nekog razloga to je pomagalo.
Na drugoj godini udala se za kolegu s godine, mladića iz provincije. Studirao je na Grafičkom fakultetu, bio je pravi karijerist. Uselivši se u Valerijinu bogatu kuću, potpuno se raspojasao, prisilio je Beatu da se odseli na daču u Kratovo. Proživjevši za Valeriju četiri vrlo sretne godine i završivši institut, razveo se od nje i sudskim putem dobio trećinu stana. Maćeha je bila izvan sebe, prodala je kratovsku daču i riješila se bivšeg zeta kućicom u Zagorsku, kamo se i preselio iz dosuđene mu trećine moskovskog stana. Odjavio se – i to je bila Beatina skupa pobjeda.
Život u Zagorsku donio mu je korist, s vremenom je stekao veliko poštovanje i slavu slikajući pravoslavne starine Sergijeva Posada i Radoneža. Valerija je tašto pratila njegovu karijeru i nije propuštala prilike da spomene prvog muža…
Drugog muža, opet provincijalca bez moskovskog prebivališta, Valerija je ulovila na seminaru za knjižničare nekoliko godina nakon prvog bračnog neuspjeha. Bio je iz Iževska, ljudeskara koji je dezertirao u knjižničarstvo iz tvornice guma, gdje je gotovo završio na sudu zbog tuđeg, kako je govorio, lopovluka. Taj Nikolaj nije se pokazao poštenim: oženio se Valerijom, i prijavio se u njezin stan, unatoč pravom obiteljskom skandalu koji je u povodu toga izbio. Hladna i pronicljiva Beata borila se do kraja, braneći interese glupe pastorke, i taj put nije davala suglasnost za prijavu. Uz potpunu različitost karaktera i temperamenta voljele su jedna drugu – barunica koja se skrivala od prošlosti i hroma ljepotica, spremna sve dati za ljubav.
– Umrijet ćeš na smetlištu – proricala je maćeha Valeriji.
Valerija ju je ljubila u ogrubjeli obraz i smijala se…
Drugi brak stajao je Valeriju još jedne sobe. Najgnusnije u toj priči bilo je to što je točno nakon godinu dana Nikolaj iz Iževska doveo prijašnju ženu i dijete, tobože radi djetetova liječenja u Filatovljevoj bolnici, uselio ih u stan, neko vrijeme hodao iz sobe u sobu, na neizmjerno čuđenje zakonite supruge Valerije, koja do same sramotne završnice ništa nije slutila, i na koncu je obznanio da je prijašnja, stara ljubav ipak došla na svoje, tu je i dijete koje mu Valerija, koliko god se upinjala, nije uspjela roditi, pa se razveo od nje kako bi se ponovno oženio svojom “bivšom”.
Pametna maćeha Beata, koja se u vrijeme njezina drugog razvoda već odmarala od mrskog joj moskovskog života na vilniuskom groblju, blizu svoga prvog muža, ničim više nije mogla pomoći. A u njezinu bivšu sobu uselili su se drugi stanari – što je bilo dogovoreno još prije Valerijina drugog braka.
Stan je na taj način postao komunalni. Od maćehe je Valerija naslijedila neuglednu drvenu kutijicu s dragocjenostima.
Dakle, do trenutka kad je upoznala Šurika Valerija je bila vlasnica ne samo kutijice nego i goleme sobe u komunalnom stanu, zbijeno namještenom francuskim muzejskim pokućstvom koje je Beata skupila dijelom iz dosade, dijelom iz praktičnih razloga: ni u koje doba, osim revolucionarno i ratno, nisu te dragocjenosti stajale tako tričav novac. Kredenc je bio pun porculana koji je Beata cijeli život čas kupovala, čas prodavala, do samog kraja ne uspjevši zaključiti što ima više smisla kupovati: ruski ili njemački porculan… Ruski se zbog nečega više cijenio, ali Beatin ukus bio je skloniji njemačkom. Valerija je više voljela ruski.
I tako je sjedila za ovalnim stolom s intarzijama, s dvama Kupidima koji pate od gojaznosti u okviru od voća i povrća, brade poduprte rukama izmorenim štakama. Pred njom je stajala krupna šalica za čaj s gotovo zbrisanom pozlatom, popovska, i jeftini biskvit u zdjelici i raskupusana knjiga za poticanje razgovora. U stanu je bilo vruće i vlažno – u kupaonici i u kuhinji neprekidno se sušilo susjedsko rublje. Jako su grijali. Čak je i pod kosom bilo vlažno. Plavi tuš, kupljen od špekulantice, pomalo se razlio ispod očiju od vlažne važnosti trenutka.
– No dobro – obraćala se svomu glavnom Sugovorniku – priznajem Ti, željna sam. Kao mačka. Ali po čemu sam ja gora? Ona izađe, malo se dere, i dolazi joj muško, neoženjen, svi su oni neoženjeni, i bez imalo srama… Po čemu sam ja gora od mačke? Sam si sve tako ustrojio, sam si mi dao ovo tijelo, još i hromo, pa što da radim s tim? Što hoćeš, da budem svetica? Onda si me trebao učiniti sveticom! Ali zaista bih rodila dijete, malu curicu, ili čak dečka. I ako mi dopustiš to učiniti, onda neću. Svečano obećavam – neću više. Reci, zašto si sve tako ustrojio?
Već je davala obećanja da neće više. I plakala je, i obećavala duhovniku. Posljednji put bilo je to lani, poslije neuspješne veze s vremešnim profesorom, jednim od stalnih posjetitelja knjižnice. Ali sve se okončalo vrlo tužno, negdje su ih vidjeli, rekli ženi, i profesor je od straha doživio infarkt, vidjela ga je samo jednom nakon toga – bio je ruševina, invalid… No sad je bilo drukčije i tu ne može biti ničega lošeg.
– Pa ne želim ništa loše. Samo dijete. I samo jedanput – nastojala se Valerija dogovoriti, ali nije čula nikakav odobravajući odgovor, pa je neprekidno dodijavala i moljakala, dok se nije zastidjela. Tada je popila do kraja čaj koji se ohladio i odlučila neplanirano oprati kosu. Opipala ju je – da, bilo bi dobro! I krenula je u komunalnu kupaonicu, gdje su se sušile povješane pelene i svakakve dječje sitnice – njezin bivši muž i njegova jeziva ženska dobili su još jedno, i sad je u očevoj radnoj sobi živjela obitelj koja je očekivala i treće, za svaki slučaj, kako bi dobili zaseban stan. U kupaonici je bio lavor, Valerija je odmaknula i postavila stoličicu. Odavno se služila samo tušem, gadila joj se zajednička kada.
Za sutra je sve bilo dogovoreno: Šurik je išao s majkom u konzervatorij, potom je šalje kući taksijem, a njoj je obećao doći oko deset. Od Hercenove ulice do Kačalovljeve – sitnica. Zašto? Da joj pomogne skinuti knjige s najviše police, zaveže ili u snopove i odnese u auto. Odavno je Valerija Adamovna kanila predati odjelu za strane književnosti knjige na švedskom jeziku koje su pripadale ocu.

31

Sve je išlo vrlo lijepo. Koncert je bio izvrstan. Svirao je Dmitrij Baškirov. Bio je to onaj isti program koji je nekoć izvodio Levandovski i Vera je zapala u vrlo ugodno stanje: glazba je spajala i sjećanja na pokojnog dragog i sina koji je sjedio pokraj nje, i kojemu je prije koncerta uspjela šapnuti da je njegov otac sve to sjajno izvodio, gotovo nenadmašno. I Baškirov je to sasvim dobro odradio. Ništa gore od Levandovskog. Toga dana publika u dvorani bila je probrana – sami stručnjaci i znalci, a i mnogi glazbenici došli su na koncert.
– Da ti je otac živ, današnji koncert bio bi za njega svetkovina – rekla je Vera u garderobi i Šurik se pomalo začudio: majka je vrlo rijetko spominjala njegova oca.
“Po svoj prilici”, pomislio je, “počela je češće govoriti о njemu nakon bakine smrti.” Intuicija bi mu se izoštrila, kad je bila riječ о majci.
Dugo nisu mogli uloviti taksi: publika je bila ugledna i izgleda da se nikomu nije vozilo trolejbusom. Prošetali su se Tverskim bulevarom. Kod teatra Puškin Vera je uzdahnula, i Šurik je vrlo dobro znao što će reći.
– Prokleto mjesto – rekla je uzvišeno Vera i Šuriku je godilo što zna sve unaprijed. No Alisu Koonen taj put nije spomenula. Vodio ju je pod ruku i bio je iste visine kao Levandovski, s kojim se onuda mnogo hodalo, i vodio ju je s istom uljudnom čvrstinom kao svoj otac.
“Kakva sreća”, pomislila je Veročka.
Stigli su u Ulicu Gorkog. Na uglu, ispred ljekarne, Šurik je zaustavio taksi. Vera Aleksandrovna bila je po svoj prilici čak i zadovoljna što ide kući sama – htjela je biti nasamo sa svojim mislima.
– Nećeš dokasna? – upitala je sina već iz auta.
– Verusja, naravno da ću dokasna, već je jedanaest sati. Valerija Adamovna rekla je da ima osamdesetak svezaka, treba ih spustiti, svezati u pakete, utovariti u auto…
Vera je odmahnula rukom. Znala je što će učiniti kad stigne kući. Izvadit će pisma od Levandovskog i malo ih čitati…
Valerija je dočekala Šurika u modrom kimonu s bijelim ždralovima koji su široko letjeli na njezinu punačkom tijelu sa zapada na istok. Davni Beatin dar. Oprana kosa rijetke slavenske boje lješnjaka padala joj je na ramena, lagano se uvijajući prema gore.
– Hvala, mili! – radovala se Valerija dok je on tapkao u predsoblju.
– Ne, ne, tu se ne skidajte! U sobi, u sobi!
Lupajući štakom, othramala je u sobu.
Pošao je za njom. Svukao je u sobi vjetrovku, ogledao se. Soba je bila namještajem pregrađena na odjeljke, baš kao nekoć kod njih u Kamergerskoj. Ormari s knjigama. Brončani luster s modrim staklenim umetkom…
– Sliči na naš stari stan u Kamergerskoj – rekao je Šurik. – Ondje sam rođen.
– A ja sam rođena u Vilnu, Vilniusu, kako danas kažu. Ali u školu sam krenula u Moskvi, u rusku. Do osme godine nisam govorila ruski. Materinski mi je jezik poljski. I litavski. Stvar je u tome da je moja maćeha veoma slabo govorila ruski, iako je posljednjih dvadeset godina živjela ovdje. S tatom sam razgovarala na poljskom, a s njom na litavskom. Tako da mi je ruski treći jezik.
– Ma nemojte? – začudio se Šurik. – A sa mnom je baka također vrlo rano počela razgovarati na francuskom… A poslije me naučila i njemački…
– Sve mi je jasno… Vi ste, znači, kao i ja, madež kapitalizma.
– Molim? – začudio se Šurik.
Valerija je prasnula u smijeh:
– Pa tako su prije govorili о svim bivšim… Čaj, kava?
Ovalni stolić na jednoj nozi, poput bakina, bio je unaprijed prostrt. Šurik je sjeo i opazio da mu cipele ostavljaju mokre tragove.
– O, oprostite… Da se izujem?
– Kako vam je udobnije… Naravno.
Opet je prišao vratima, odvezao cipele, izuo ih. Izvadio je iz džepa vjetrovke maramicu, useknuo se, prešao rukom po kosi…
Obraćala mu se čas s “ti”, čas s “vi”, katkad, na poslu, naglašeno “Aleksandre Aleksandroviču”, a čas jednostavno “Šurik”. I sad je bila smetena, osobito nakon što se izuo. Ne, udaljenost treba smanjivati.
– I kako stoje stvari s tobom u Sibiru? Što se čuje о kćeri? – Valerija je zakoračila u intimni prostor.
– Nemam pojma – prostodušno odvrati Šurik. – Više me nije zvala.
– A ti nju? – nasmiješila se Valerija.
– Nismo se dogovorili. Samo sam joj pomogao… no, da se izvuče iz teške situacije. Ništa više od toga…
Potez se pokazao neobećavajućim.
“Ili sam oglupavjela, ili sam izgubila ženske sposobnosti”, pomislila je Valerija. Ustvari je žudjela za mladićevim muškim zanimanjem, on je pak bio ljubazan, dobronamjeran i potpuno indiferentan.
– Oh! – zabacila je kosu Valerija. – Imam fantastičan konjak. Otvorite, molim vas, onaj ormarić… Ne, ne, drugi, sa slikom. To je u Fragonardovu stilu, zar ne? Maćeha ga je obožavala… Tako, i dvije čaše za konjak… Divno je kad te poslužuju… Uvijek se trudim sve organizirati, tako da što manje moram u kuhinju. – Pokazala je na mali čajnik koji je stajao na kuhalu. – A sad natočite, Šurik. Vidim da volite kad rukovode vama?
– Izgleda. Već sam razmišljao о tome.
Natočio je konjak gotovo do ruba čaša.
– Dobro ste natočili, ali nepravilno – nasmijala se Valerija. – Ja ću malo rukovoditi vama. Znate, mogu vas poučiti ne samo knjižničarstvu. Ima još mnogo stvari koje vjerojatno znam bolje od vas. – Zastala je. Posljednja joj je rečenica uspjela. – Naprimjer, što se tiče konjaka. Toči se trećina čaše… Ali to je za uglađeni prijem. A za našu prigodu ispravna je baš puna.
Valerija je podigla čašu, pružila je prema Šurikovoj, oprezno je dodirnula. Jedva ju je dotaknula. Malo je otpila, Šurik je ispio sve odjednom.
– Imam poznanika Gruzijca, enologa. Poučavao me kako piti vino i konjak. Govorio je da je pijenje senzualna zadaća. Zahtijeva izoštrena čula. Najprije dugo grije čašu konjaka. Ovako.
Obuhvatila je poput električne svjetiljke okruglo dno čaše objema dlanovima, pomilovala ga, malo zapljusnula blagim kružnim pokretima unutarnje stjenke. Polako je prinijela čašu usnama, dotaknula usta. Pritisnula je staklom usnu.
– To treba činiti vrlo nježno, vrlo brižno…
Više nije držala čašu u rukama, već mu se pokušavala približiti. Divan na kojemu je sjedila bio je dvosjed.
“Sjedni, sjedni tu”, u sebi mu je naređivala Valerija. “Izvoli…”
Nije se premjestio. No upravo je u tom trenutku shvatio što se od njega očekuje. I shvatio je još da je smetena i da traži od njega pomoć. Bila je tako lijepa, i ženstvena, i odrasla, i pametna. I želi od njega tako malo… Zaboga! Što se tu ima govoriti? “Gospode, kako mi je žao svih žena”, sinulo je Šuriku. “Svih…”
Otpila je još malo i pomaknula se skroz prema kraju divana. Šurik je sjeo kraj nje. Odložila je čašu i položila vruću ruku na nadlanicu. Dalje je sve bilo tako jednostavno. I prilično uobičajeno. Jedino što je iznenadilo Šurika bila je temperatura. Bila je visoka. Unutra, u toj ženi, bila je vrelina. Vlažna vrelina. Imala je velike lijepe grudi s tvrdim bradavicama, i mirisala je čarobno, i ulaz je bio tako gladak, pravilan: sitni napor – i kao po brdu… Samo ne nizbrdo, nego uzbrdo… Strmo, tako da je malo ostao bez daha. Sve je bilo baš sjajno. Nju kao da je hvatala drhtavica, a on ju je pridržavao. Čime je Matilda završavala, ona je time počela i uspinjala se stubama sve više i više, a Šurik je slutio prema njezinu licu da odlijeće od njega sve dalje i da je neće dostići. Slutio je također da njegovi jednostavni i laki pokreti izazivaju unutar zamršeno ustrojenog prostora raznovrsne odgovore, nešto je pulsiralo, otvaralo se i zatvaralo, izlijevalo se nanovo se sušilo. Zamirala je privijajući ga uz sebe i nanovo ga puštajući, i on se pokoravao njezinu ritmu sve točnije, i pogriješio je brojeći njezine uzlete.
Osjećao je da mora izdržati što dulje, a njezine nesvjesne stanke pružale su mu tu priliku.
U jedan sat nazvao je mamu i rekao da će se zadržati: ispalo je da ima vrlo mnogo posla. Zaista, završili su s poslom tek oko tri.
Ležali su u posve mokroj postelji. Ona je izgledala mršavije i vrlo mlado. Šurik je htio ustati, ali ga je zadržala:
– Ne možeš tako naglo.
Opet je legao. Poljubio ju je u podmetnuto uho.
Prasnula je u smijeh:
– Zaglušio si me. Ovako trebaš.
I gurnula mu je veliki jezik u uho, škakljivo i mokro.
– Nikad u životu nije mi bilo ovako – prošaptala je izvadivši jezik…
– Ni meni – lako se složio Šurik. Imao je devetnaest godina, i doista je bilo mnogo toga što mu se još nikad nije dogodilo.

32

Pisma Aleksandra Sigizmundovića, dva svežnja, prijeratna i poratna, Vera je ponovno pročitala. Znala ih je napamet i pamtila je ne samo pisma nego i vrijeme, mjesto i okolnosti u kojima ih je primala. I tadašnje osjećaje.
“Mogao bi se napisati roman”, pomislila je. Složila je koverte u snopove, zavezala ih vrpcom i vratila na mjesto. Nakon mnogo godina mladost joj se činila vedrom i sadržajnom. Pokraj kutije u kojoj je čuvala pisma našla je još jednu, majčinu. Mama je naprosto imala strast prema raznim kutijicama, škrabicama, bombonijerama. Čuvala je i limene, prijerevolucionarne, od čaja i bombona, i švicarske i francuske…
“Ma što je to?” pomislila je Vera odmičući kutiju za šešir kako bi vratila na mjesto svoju kutiju s uspomenama.
Otvorila ju je. Začudila se. Nasmiješila se. Bile su to krpe za brisanje prašine koje je Elizaveta Ivanovna sašila od odbačenih poderanih svilenih čarapa. Vera se sjetila kako je mama rezala na komade stare čarape, slagala ih u četiri sloja i ušivala križiće. Isto tako izrađivala je i brisaljke, ali od starog sukna. Koliko se toga prestalo upotrebljavati… mirisne vrećice… jastučići… uvijači za kosu… obruči za salvete… a i same salvete…
Vera je uzela dvije krpe boje kože – čarape te boje danas se ne nose – i prošla kroz sobu brišući prašinu s brojnih malih predmeta, koji su činili nepromjenjivi krajolik njezina života.
“A zrcalo je mama iz nekog razloga brisala salmijakom”, sjetila se Vera zavirivši u zrcalo. “I nitko me više ne smatra ljepoticom”, podsmjehnula se svome ljupkom odrazu. “Možda samo Šurik.”
Okrenula je glavu desno, lijevo. “Pa stvarno dobro izgledam. Samo se brada malo pokvarila, vrat se objesio.” I kad bi pomaknula uspravni ovratnik, pokazao bi se ožiljak, ružičast i pomalo naboran. Lijep šav, kod drugih je ispadao grublje, deblje. Njoj su načinili kozmetički… Opipala je mlohavu bradu. “Ima jedna vježba”, i učinila je kružni pokret glavom, a nešto joj je zapucketalo otraga u vratu. “Eto, taloženje soli. Moram početi vježbati…”
Prošlo je već nekoliko dana otkako je sa Šurikom išla na konzervatorij. Dan prije, bez njega – bio je na institutu – bila je u Skrjabinovu muzeju. Izvodili su Poemu ekstaze, koju je pamtila od prvog do posljednjeg tona. Svirati je nikad nije pokušala – prezahtjevna je. Ali s ganućem se sjetila kako su u mladim godinama uz tu energično-rastrzanu glazbu studenti izvodili svoje koreografsko-sportske vježbe. I Pasternakovih stihova, povezanih upravo s tom glazbom i s njegovim tadašnjim idolom, skladateljem Skrjabinom. Kako moćna, kako moderna kultura – i sve je nekamo iščeznulo, rasplinulo se, čini se, bez ikakva traga… i u kazalištu se osim klasike nema što gledati. Kažu, Ljubimov… Ali kod njega se sve svodi na brehtovsku energiju. Biomehanika. Nekakva prazna ploča… Da, pojavio se i Efros. Treba pogledati… Sjedila je s prašnjavom krpom u rukama, razmišljajući о uzvišenim temama, kad je najednom neočekivano odjeknula glasna zvonjava na vratima – došao je susjed Mihail Abramovič…
– Vraćao sam se sa sastanka i vidio da kod vas gori svjetlo – objasnio je.
– Izvolite, uđite, samo da operem ruke… – Vera je otišla u kupaonicu, spustila ruke pod mlaz vode. Prašnjavu krpu ostavila je u umivaoniku, poslije će je isplahnuti.
On je stajao na malom sagu vrlo ozbiljna izraza:
– I, Vera Aleksandrovna, jeste li razmislili о mome prijedlogu? Podrum je prazan!
Zaboravila je da ju je već dva puta gnjavio nekakvim kružokom koji bi bilo dobro organizirati da djeca u njemu provode slobodno vrijeme.
– Ne, ne, jesam u prošlosti bila glumica, ali nikad nisam radila s djecom, nema govora о tome – odlučno je odbila.
– Dobro, dobro… Onda biste nam mogli biti knjigovođa. Za zadrugu nam treba i knjigovođa. Stara knjigovotkinja odlazi. A vi biste nam dobro došli… – promislio je i dodao: – A komu ne biste dobro došli, s druge strane? A? Nemojte odbiti, nemojte odbiti! Najprije razmislite! Naprosto sam izvan sebe jer se tako mlada i lijepa, oprostite, naravno, žena u društvenom smislu baš nikako ne iskazuje. – I užurbao se i odbio čaj koji mu je Vera ljubazno ponudila.
Vera je pričala Šuriku i о svojim razmišljanjima о kulturnom osiromašenju i о posjetu Mihaila Abramoviča, koji joj je predlagao da radi nešto korisno za društvo. Smijala se. Šurik je pak neočekivano rekao:
– Znaš, Verusja, rad s djecom mogao bi ti jako dobro doći. Uvijek tako zanimljivo govoriš о kazalištu, о glazbi. Ne znam, ne znam, možda bi to bilo dobro…
Nakon još nekoliko dana Mihail Abramovič došao je s kartonskom kutijom na kojoj je ogavnim smeđim slovima pisalo “Čokolada punjena pekmezom”. Pili su čaj. Mamio ju je u ime kućnog partijskog komiteta. Ona se smješkala i sve okretala na šalu. Odavno je znala da se sviđa Židovima. Ovaj je nekako sličio na onog opskrbljivača koji je davno, davno bio zaljubljen u nju… Ali ovakav obožavatelj ipak je malo previše… Od toga dana ustalio se nadimak Pekmez za Mihaila Abramoviča.
Vera se smiješila i raspoloženje joj se popravilo – što je za prosinac nevjerojatno, a čak je predložila Šuriku da priredi za svoje učenike ako ne pravi božićni blagdan, onda bar čajanku.
– A medenjaci?
– Mogu se kupiti, pa svakom priložiti poruku…
Ali Šurik je kategorički odbio taj prijedlog kao izrugivanje obiteljskim tradicijama. Jelku je ipak kupio unaprijed, taj put čak vrlo lijepu, i stavio je na balkon dok ne zatreba…
Vera je poslije otkrića majčinih krpa za prašinu najednom opazila da je od smrti Elizavete Ivanovne dom nekako oronuo i potamnio, iako je laštilac podova već dolazio, ulaštio parket četkama od dlaka i ostavio iza sebe staromodni miris mastiksa i fini sjaj parketa. I sama Vera Aleksandrovna prošla je po stanu nekoliko puta sa svilenim krpama, skupivši prašinu na njihove ružičaste trbuščiće, no nešto je nedostajalo… Rekla je to Šuriku na sebi svojstven melankoličan način…
Nakon večere sjedili su za stolom – ne u kuhinji, kao u jutarnjoj žurbi, nego u bakinoj sobi, za ovalnim stolom. Brahms se primicao kraju, Šurik je tu ploču mnogo puta slušao i čekao je skorašnju kodu…
– Verusja, mislim da nije stvar u samom domu. Sve je u redu kod nas, baka bi bila sasvim zadovoljna. Jednostavno, znaš, i ja о tome razmišljam, previše vremena provodiš kod kuće…
– Misliš? – začudila se Vera tako čudnoj izdaji. Nije li sam Šurik tako ustrajao na tome da ode u mirovinu, registrira se kao invalid… A najednom ovo… – Misliš da bih trebala potražiti posao?
– Ne, uopće ne mislim na to. Nešto drugo. Ne posao, nego zanimaciju. Uvjeren sam da bi mogla pisati recenzije, uvijek tako zanimljivo govoriš о kazalištu, о glazbi. Toliko toga znaš… Mogla bi predavati… Ne znam što, ali mogla bi mnogo. Baka je uvijek govorila da si upropastila svoj talent, ali nije kasno da još nešto radiš…
Vera je stisnula usne:
– Koji talent, Šurik? Vidjela sam prave glumice, poznavala Alisu Koonen, Babanovu…
Izgleda da se nitko nikad nije odnosio prema njezinoj stvaralačkoj osobnosti kao Šurik.
To joj je godilo.

33

Vremena za bilo kakvo raspoloženje – dobro, loše, tužno – Alja uopće nije imala, bila je previše zauzeta. No nedugo prije Nove godine stiglo je poluslužbeno pismo iz Akmolinska, iz tvornice. Voditeljica laboratorija čestitala joj je u ime bivših kolega nadolazeću Novu godinu, pisala je da su na njezino mjesto uzeli dvoje laboranata i da se njih dvoje zajedno snalaze gore nego ona sama. To je bio ugodni dio pisma. Zatim je pisala da cijeli laboratorij očekuje da se vrati kao prava stručnjakinja, i osobito bi bilo dobro da izuči kako spada metode kvalitativne i kvantitativne analize proizvoda dobivenih rafiniranjem nafte, jer to će biti osnovno usmjerenje njezina rada. I još: na ljeto, kad budu imali stručnu praksu, tvornica će poslati zahtjev da tijekom ljetnih mjeseci dođe raditi kod kuće, a na kadrovskom odjelu već su potvrdili da će platiti put i da će za vrijeme prakse dobivati plaću.
I tada je Alja imala vremena za raspoloženje. Loše. Čak veoma loše. Već se priviknuvši na pomisao da će zauvijek ostati u Moskvi nakon završetka Mendeljejevke, shvatila je kako će teško biti izbjegavati Akmolinsk, s kojim je bila povezana za cijeli život.
Jedini izlaz bio je brak, a jedini kandidat bio je Šurik, već zauzet, iako fiktivno. Zbog nečega joj se činilo da će se učinivši takvu uslugu Stovbi, s kojom i nije osobito prijateljevao, njome svakako morati oženiti. I pritom ne fiktivno. Savijala je prste: već su šest puta bili ljubavnici. A to nije jednom, nije dvaput, ipak je ozbiljno. Doduše, sam Šurik nekako baš i nije pokazivao zanimanje za nju. Ali bio je vrlo zauzet: i bolesna mama, i učenje, i rad – nema vremena za sve – uvjeravala se.
Nije se imala namjeru predati, a Nova godina činila joj se prikladnim trenutkom za sljedeći napad.
Od sredine prosinca nekoliko je puta navraćala u Novolesnu, tobože u prolazu, ali nije uspjela zateći Šurika kod kuće. Vera Aleksandrovna gostila ju je čajem, bila rastreseno ljubazna, ali ništa iz toga nije mogla izvući. Htjela je da je pozovu na doček Nove godine, kao lani – nekako joj se u sjećanju posve rasplinulo da je lani nitko nije pozvao.
Na koncu je uspjela doći do Šurika preko telefona, rekla je da moraju hitno porazgovarati. Šurik je, ne osjetivši ni najmanju znatiželju, pohitao na Mendeljejevku iza deset sati navečer i ta mu je trka čak godila, kao i pogled na glavni ulaz, predvorje – osjećao se kao bivši zatvorenik koji je na nekadašnje mjesto robije došao kao slobodan čovjek.
Alja ga je u svojoj nepromjenjivoj modroj vesti i sa začešljanom velikom punđom na glavi dočekala na stubištu. Uzela ga je pod ruku. Šurik se ogledao – čudno: nijednog poznatog lica, a studirao je ondje cijelu godinu…
Pošli su u pušionicu, ispod stubišta. Alja je izvadila iz torbice kutiju cigareta Femina.
– O, pušiš? – začudio se Šurik.
– Pa malo se zabavljam – odgovorila je Alja, igrajući se cigaretom sa zlatnim obodom.
Šuriku je uvijek bilo pomalo neugodno u njezinoj prisutnosti.
– Što je bilo? – upitao je.
– Htjela sam se posavjetovati s tobom što se tiče Nove godine – vještiji pristup nije smislila koliko god se trudila. – Da ispečem kolač ili napravim salatu?
Gledao ju je u nedoumici, zaključivši da ga želi pozvati u dom.
– Ma ja ću biti kod kuće, s mamom, kao i uvijek. Ne kanim nikamo…
To je bila istina, ali ne potpuna. Kanio je poslije jedan sat, kad s mamom ispije ritualnu čašu pjenušca, otići ka Giji Kiknadzeu, kamo bi trebali doći bivši kolege iz razreda.
– Pa ja i želim doći k vama, samo moram nešto pripremiti…
– Dobro, upitat ću mamu… – neodređeno je odvratio Šurik.
Alja je ispustila mlaz dima iz otvorenih usta. Nije imala što reći, ali nešto je morala…
– Sa Stovbom se ne čuješ?
– Ne.
– A ja sam dobila pismo.
– I što kaže?
– Ništa posebno. Piše da će se vratiti nakon akademske godine, a kćer će najvjerojatnije ostaviti mami.
– Tako i treba – odobrio je Šurik.
– A jesi čuo da se Kalinkina udaje za Demčenka?
– A tko je Kalinkina?
– Iz Dnipropetrovska, odbojkašica. Ona ošišana…
– Ne sjećam se. A i kako bih čuo za nju kad nikoga iz one grupe osim tebe uopće nisam vidio? Samo sam se sa Ženjkom ponekad čuo preko telefona.
– Pa i Ženjka je u vezi! – gotovo očajno viknula je Alja. I više ništa nije imala reći. Šurik nije pokazao ni najmanje zanimanje za novosti s godine.
– Oh, zaboravila sam! Sjećaš se Izrajleviča? Imao je srčani udar, odveli su ga u bolnicu, neće ispitivati u zimskom roku, a poslije možda ode i u mirovinu!
Šurik se dobro sjećao toga matematičkog manijaka koji mu je prodro čak i u san. Zbog njega je i pobjegao s Mendeljejevke: jesenski popravni ispit iz matematike о svemu je presudio…
– Tako mu i treba! – promumljao je Šurik. – A što si mi to hitno htjela reći? – precizirao je Šurik razlog susreta.
– Da se dogovorimo za Novu godinu, Šurik… – smela se Alja.
– A-a, shvaćam – rekao je neodređeno. – I to je sve?
– Pa da. Treba se pripremiti…
Šurik je galantno ispratio Alju do Novoslobodske i pohitao kući, smjesta zaboravivši i nju i njezine nezanimljive novosti. I zaboravio ih je tako trajno da se tog razgovora sjetio tek poslije dvanaest sati trideset prvog listopada, kad je zajedno s Verom sjedio u bakinoj sobi, uz osvijetljenu jelku, i sve je bilo baš onako kako su planirali još lani: bakin naslonjač, i njezin rubac prebačen preko naslonjača, i polumrak, i glazba, i novogodišnji darovi pod jelkom…
– Tko bi to mogao biti? – pogledala je Vera Aleksandrovna uznemireno Šurika kad se začulo zvono na vratima.
– O, Bože! To je Alja Togusova!
– Evo opet – žalosno je nagnula glavu Vera Aleksandrovna, uzdahnula. – Zašto si je pozvao?
– Mama! Nisam ni pomišljao! Kako ti je to moglo pasti na pamet?
Šutke su sjedili za stolom ispred triju pribora. Jedan je bio za baku. Zvono je bojažljivo ciliknulo još jednom. Vera Aleksandrovna kucnula je krhkim prstima po stolu:
– Znaš što je baka govorila u ovakvim slučajevima? Gost je od Boga…
Šurik je ustao i krenuo otvoriti. Bio je ljut – i na sebe i na Alju. Stajala je pred vratima sa salatom i pitom. I gledala ga uz molećiv i besraman smiješak. I užasno se sažalio nad njom.
Nova godina bila je upropaštena, a još nije znao u kolikoj mjeri.
Stol je bio lijepo uređen ali oskudan. Aljina pita bila je izvana suha, a iznutra nedopečena. Šurik je pojeo dva komada, no nije to primijetio, kao ni Vera Aleksandrovna, jer nije ni kušala. Glazbalu Vera nije ni prišla i Šurik je patio gledajući njezino zatvoreno lice. Lanjska neugodnost – Faina Ivanovna koja im se bučno uvalila – bila je barem teatralna. A ni samoj Alji nije bilo ugodno: dobila je ono za što se borila – sjedila je sa Šurikom i njegovom majkom za novogodišnjim stolom, ali pritom nije osjećala nikakav ushit. U tom sastavu treća osoba bila je očito suvišna. U dvanaest su se sati kucnuli. Zatim je Šurik donio čaj i četiri kolača po koje je ujutro išao u Arbat. Petnaest minuta poslije Vera je ustala i pozvavši se na glavobolju, otišla spavati.
Šurik je odnio posuđe u kuhinju i stavio ga u sudoper. Nijema Alja odmah ga je oprala. Kao što se pere kemijsko posuđe – potpuno uklanjanje masnoće i dvadeset isplahivanja da se ne bi slijevale kapi.
– Otpratit ću te do metroa. Još radi – predložio je Šurik.
Pogledala ga je kao kažnjeno dijete, s očajem:
– I to je sve?
Šurik se htio što prije otarasiti Alje i pohitati Giji:
– A što još? Hoćeš li još čaja?
I tada je stala u kut iza kuhinjskih vrata, pokrila lice rukama i gorko zaplakala. Isprva tiho, zatim jače. I ramena su joj nekako sa sitnog podrhtavanja prešla na snažnije, začulo se grcanje, krkljanje i čudan zvuk koji je Šurika čak iznenadio: lagano je udarala glavom o dovratnik.
– Što ti je, Alja, što ti je? – Šurik ju je uhvatio za ramena, htio ju je okrenuti prema sebi, ali tijelo joj je bilo kao drvo uraslo u pod. Nije ju mogao otrgnuti.
Otimali su joj se hripavi ritmični zvuci, učestalo, na izdahu.
“Kao da netko pumpa probušenu gumu”, pomislio je Šurik.
Gurnuo je ruku između nje i vrata, ali nije prestala. Zvukovi su se samo pojačali. Tada se Šurik uplašio da će mama čuti. Bio je siguran da ne spava, nego leži u svojoj sobi s knjigom i jabukom… Lagano se napregnuvši i čudeći se otporu njezina krhkog tijela, otrgnuo je Alju od poda, odnio je u svoju sobu i nogom zatvorio vrata. Htio ju je polegnuti na ležaj, ali ga je grčevito zgrabila ukočenim rukama i neprestano trzala glavom i ramenima. Kad ju je uspio polegnuti, užasnut je ustuknuo: oči su joj bile preokrenute ispod kapaka, usta iskrivljena u grču, ruke su joj se trzale i očito je bila bez svijesti…
“Hitnu, hitnu!” Pojurio je k telefonu i zaustavio se sa slušalicom u ruci: Verusja će se uplašiti… Poklopio je slušalicu, natočio vode u šalicu za čaj i vratio se k Alji. I dalje su joj se trzale male stisnute iskrivljene šake, ali više nije ispuštala zvukove bicikla. Pridigao joj je glavu, pokušao joj dati vode, ali usne su joj bile čvrsto stisnute. Odložio je šalicu, sjeo joj pod noge. Opazio je da joj i noge podrhtavaju u istom ritmu. Suknja je bila žalosno zadignuta, tanke noge nazirale su se ispod ružičastog trikoa prevelikog broja. Šurik je zaključao vrata, svukao joj triko i poduzeo mjere za ozdravljenje. U njegovu arsenalu drugih sredstava nije bilo, ali to jedino mu dostupno je djelovalo.
Nakon pola sata potpuno se pribrala. Sjećala se da je oprala posuđe, a potom se našla na Šurikovu ležaju, s osjećajem dubokog zadovoljstva primijetivši u sebi “sedmi put”! A potom je on zakopčavajući hlače, galantno priupitao kako se osjeća. Osjećala se čudno: glava joj je bila teška i u njoj je brujalo. Zaključila je da je to od pjenušca.
Metro više nije radio. Šurik je taksijem odvezao Alju u dom, poljubio je u obraz i istim autom odvezao se Giji, sretan što je sve prošlo i što je skinuo s vrata taj neugodni događaj.
Kod Gije je zabava bila u punom jeku. Roditelji su otputovali u Tbilisi, ostavivši mu stan i stariju sestru, nisku debeljucu mongolske vanjštine i nerazgovijetna govora. Obično su je vodili sa sobom, ali taj put nisu mogli: bila je prehlađena, a prehlade su joj prijetile opasnim posljedicama. Osim bivših drugova iz razreda Gija je pozvao nekoliko kolegica s instituta, tako da je cura, kako se to često događalo, bilo kudikamo više i plesovi su nosili više grupni karakter. Šurik se odmah našao u središtu toga plesnog meteža i plesao rock ‘n’ roll, ili ono što je on tako nazivao, s velikim žarom, prekidajući isključivo radi pića, kojega je bilo more. Pio je, plesao i osjećao da mu je upravo to neophodno kako bi se riješio dotad nepoznatog osjećaja zebnje koji mu se slegnuo tako duboko u duši, a da je tako duboka, nije ni slutio. Kao da je u vlastitoj, do zadnje opeke poznatoj kući otkrio i tajanstveni podrum…
Gruzijski konjak, dovezen cisternama iz Tbilisija u Moskvu radi lokalne prodaje na malo, dijelom je završavao kod moskovskih Gruzijaca, prijatelja direktora moskovske tvornice konjaka. Kanistar od dvadeset litara darovanog pića stajao je u kuhinji. Nije bio osobito loš, iako daleko od dobrog, no količina je toliko nadmašivala kvalitetu da kvaliteta uopće nije bila važna. Bio je to isti konjak koji je Šuriku nudila Valerija Adamovna, iz istog izvora, iz istih ruku. No Šurik je pio konjak na čaše, a ne na trećinu ispunjene čašice, nastojeći se što prije riješiti nametljivog sjećanja – Alja preokrenutih očiju i grčevito trzanje skvrčenih šapica.
Za sat vremena dostigao je vrhunac opijenosti i četrdesetak minuta bio je u tom veselom stanju, radi kojega milijuni ljudi već tisuće godina ulijevaju u sebe “vatrenu vodu”, koja spaljuje bezbrojnim neuspjesima zamračenu prošlost i budućnost koja plaši. Veselo ali kratkotrajno stanje iz kojega je Šurik zapamtio debeljuškastu Gijinu sestru sjajna ravna lica, koja je skakutala oko njegovih nogu izvan ritma glazbe, visoku dugokosu djevojku u modrom s nagrizenom piroškom koju je gurala Šuriku u usta, kolegicu iz razreda Natašu Ostrovsku, ugojenu, sa zaručničkim prstenom koji je uporno pokazivala Šuriku, i opet nisku debeljucu koja ga neprestano vuče nekamo za ruku.
Sjećao se i da je bljuvao u zahodu i radovao se što pogađa točno u sredinu školjke, i uopće ne promašuje. Počevši od tog trenutka, nije se sjećao više ničega sve dok se nije probudio na uskom krevetu u nepoznatoj sobi. Bila je dječja sudeći po količini mekih igračaka. Noge mu je nešto pritiskalo – Gijina sestra spavala mu je na nogama grleći velikog plišanog medvjeda.
Oprezno je izvukao noge ispod dirljivog para. Debeljuca je otvorila oči, neodređeno se osmjehnula i ponovno zaspala. Načas ga je spopala nejasna slutnja, ali odmah ju je bez imalo napora odagnao. Ustao je. Vrtjelo mu se. Bio je žedan. Zbog nečega su ga jako boljele noge. Otišao je u kuhinju. Vladao je potpuni svinjac: ljepljivi pod, razbijeno posuđe, opušci i ostaci jela… U velikoj sobi na sagu, pokrivši se kaputima i ružnim snježnobijelim šliferom, spavao je neodređen broj gostiju.
Šurik je podigao svoju jaknu, koja je srećom ležala nasred predsoblja, i zbrisao. Morao je što prije kući, mami.
Alja je bila zadovoljna svojim novogodišnjim postignućima. Naspavala se – sama u cijeloj sobi. Cimerice su se razišle po kućama. Prestala ju je boljeti glava.
Šurik se nije pojavljivao kod Alje. Isprva ga je zvala, jednom ga je pozvala u kazalište, drugi put zamolila ga je da preveze hladnjak u dom: jedna suradnica na katedri dala joj je svoj stari. Šurik je došao, pomogao. A potom se odmah užurbao… Alja se uzrujavala: ljubavna veza nikako da krene. Ali počeli su ispitni rokovi, kanila ga je nazvati, no bojala se da sve ne pokvari.
Zatim su je primili u prijemnu komisiju. Već je sama primala dokumente od pristiglih maturanata, gledala ih je iskusnim okom, ispisivala uputnice za studentski dom i prisjećala se sebe – kako se s groznim kovčegom i do krvi nažuljanim nogama dovukla ovamo prije dvije godine – i osjećala je ponos jer su sad to mjesto i vrijeme bih daleko kao nebo i zemlja.
Institutska menza ljeti nije radila, pa je Alja išla u pekarnicu i ondje za cijelu prijemnu komisiju kupovala perece. Jednom je trčala preko ceste na crveno i udario ju je auto. Uopće se nije sjećala kako se to dogodilo – kad je došla sebi, oko nje su se okupili ljudi. Vozač koji ju je udario zabio se još u auto iz suprotnog smjera.
Sve su kosti bile cijele, ali bolio ju je bok, a lijeva joj je noga bila oguljena. Dvojica milicajaca sastavljala su zapisnik. Stradala je, ali je i skrivila nesreću. Molila je da ne zovu hitnu pomoć, rekla je da nije ništa strašno. Jedan milicajac, svjetlokos, kržljav, nagnuo se prema njoj i tiho rekao:
– Za tebe je bolje ako dođe hitna.
No Alja se bojala da će dugo ostati u bolnici i da će izgubiti posao. Rekla je i milicajcu da radi kao tajnica u prijemnoj komisiji i da nikako ne može gubiti vrijeme na bolnicu. Svjetlokosi milicajac zvao se Nikolaj Ivanovič Krutikov, odvezao ju je milicijskim autom u dom. Bio je načelnik, ali ne u običnoj miliciji, kako je pomislila, nego u prometnoj.
Kad su se bolje upoznali, objasnio joj je zašto je to kudikamo bolje. Nikolaj Krutikov također je bio došljak, ali ne iz daleka, nego iz oblasti, i živio je u milicijskom domu. Nakon vojske otišao je u moskovsku miliciju i smatrao je da je imao sreće. Uskoro će mu morati dati sobu, a da je oženjen, i jednosobni stan.
Nije ispalo tako skoro. Stan su im dali tek nakon dvije godine. Godinu dana išli su u kino, ali Alja mu ništa nije dopuštala: sad je bila pametna. Zato kad su se vjenčali, zavolio ju je istinski, kao onaj Enrique Lenku Stovbu. Godinu dana unajmljivali su prostor nedaleko, u Pihovoj ulici, potom su se preselili iza Savjolovskog kolodvora, u jednosobni stan. Sve im je tako lijepo išlo da se bolje ne može ni zamisliti: kad je stiglo vrijeme da se vrati u Akmolinsk, bila je već i udana, i prijavljena, i trudna, i upisala je postdiplomski.
U Akmolinsk je otišla samo jednom – na majčin pogreb. A Šurika se nije ni sjećala – čemu se prisjećati neuspjeha? Od sve te priče ostao je samo engleski čaj. Alja je kupila vrč za mlijeko, pije čaj s mlijekom, a kekse iz kutije prebacuje u posudicu. Kći kad poraste, kani upisati u glazbenu školu. Dobra curica!

34

Ljetna sezona prošla je za Veru Aleksandrovnu vrlo uspješno. Daču su unajmili od iste gazdarice, Olge Ivanovne Vlasočkine, u kući gdje su provodili sva ljeta još od Šurikova rođenja, uz kratku stanku. Ovaj put nisu unajmili prijašnji prostor – dvije gostinske sobe s verandom – nego skromniji dio dače koji gleda iza parcele, sobu s terasom i odvojenom kuhinjom. Novi prostor bio je manji ali ugodniji. Iz šupe u kojoj je obitelj čuvala stvari za daču Šurik je uoči selidbe premjestio namještaj, uglavnom prevezen onamo u vrijeme velike selidbe iz Kamergerske ulice. Čudno kako je prilikom selidbe iz jedne pregrađene sobe u trosobni stan nastao taj višak namještaja od nekoliko bečkih stolica, para polica, stola na rasklapanje koji je izgubio svoju namjenu primanja gostiju… Dvaput deportirana imovina, koju je gazdarica dače u cijelosti sačuvala, na novom je mjestu podsjetila Šurika i Veru na Elizavetu Ivanovnu: te stvari još nisu znale za njezinu smrt, njezina stolica s ušivenim različcima nalik na mrlje na presvlaci kao da ju je očekivala. No sad, nakon što su prošle dvije godine, osjećaj gubitka malo je izblijedio, kao i različci…
Sad je na toj stolici sjedila Irina Vladimirovna, Verina stara prijateljica i daleka rođakinja. Kao trgovčeva kći, koja je cijeli život skrivala podrijetlo, usamljena Irina nastanila se daleko od rodnog Saratova u Malojaroslavcu u okolici Moskve, radila je kao i Šurik u knjižnici i sad je, umirovljena, s radošću prihvatila Verinu ponudu da boravi s njom na dači. Vera se još od vremena njezine glumačke mladosti činila Irini višim bićem i nikakvi prijateljičini životni neuspjesi nisu u njoj uspjeli pokolebati duboko poštovanje s primjesom poniznosti.
I Šurik se obradovao: prisutnost majčine družbenice bila je veliko olakšanje – svakodnevne vožnje krcatim prigradskim vlakom oduzimale su mu mnogo vremena, a sad zahvaljujući Irini Vladimirovnoj nije morao svaki dan noćiti na dači. Dolazio je svaki drugi, katkad i svaki treći dan, s namirnicama. Irina, koja je cijeli život proživjela ako ne u siromaštvu, onda u velikoj oskudici, zaneseno se bavila kuhanjem bogatih jela: namirnica je bilo dovoljno, čak i previše, pa je pekla, kuhala i pirjala s poletom, posve u stilu Elizavete Ivanovne. Vera Aleksandrovna, naviknuta jesti malo i rastreseno, teško je odvajala Irinu Vladimirovnu od kuhinje kako bi se prošetale, otišle do jezera, do brezika… Obično bi odbila, i Vera je išla u samotne šetnje, izvodila vježbe disanja na zabačenom proplanku, izmjenjujući duge udahe, kojima je punila pluća do samog dna, s kratkim energičnim izdasima i osjećajući priljeve zdravlja osobito u operacijom ozlijeđeni vrat. Irina je dotle pomamno ribala, miješala i lupala. Zato je prije Šurikova dolaska ranije postavljala stol, topla pita smekšavala se pod dvama ručnicima, i duboko u podrumu na ledu se stezala hladetina, kompot je ostavila da odstoji pod čvrsto zatvorenim poklopcem.
Šurik bi stigao u sumrak, umio bi se pred umivaonikom i izvadio iz šupe stari bicikl, koji mu je baka poklonila za trinaesti rođendan: uvijek se htio odvesti do jezera, okupati se. Napumpao bi zmijaste gume, brisao potamnjele blatobrane dječjom pidžamom davno predviđenom za krpe i unaprijed uživao u truckanju po korijenju koje siječe crvenkastu stazu, i u veselom ubrzanju kad staza skreće pod uzvisinu, i u krutom dodiru napetog zraka koji udara u čelo… No Irina bi ga gotovo ponizno zamolila da najprije ruča, jer je sve toplo, hladi se, i popustio bi nagovaranju, sjeo za stol. Obamirala je iza njegovih leđa s izrazom kokoši koja se sprema kljucnuti zrno, neočekivano i munjevito ponudila bi mu čas rotkvicu, čas soljenku, čas još komad pite, i prejeo bi se kao gladni mačak pa gotovo zaspao za stolom.
– Hvala, Tetiročka – mrmljao bi Šurik i osjećajući krivnju pred biciklom, vratio bi ga nevoženog u šupu, poljubio starice i pao na kvrgavi divan, zaspavši u letu.
Irina bi pripremila toplu vodu u lavoru, dugo prala posuđe, tiho mrmljajući. Njezina brbljavost bila je bojažljiva: nenaviknuta u svojoj samoći na sugovornike, vodila je sebi u bradu beskonačni monolog.
Tako bi, jedva otvorivši oči, započinjala jutarnju pjesmu da je vrijeme lijepo, mlijeko čudesno, kava je iskipjela, krpa je negdje nestala, šalica nije dobro oprana i kako je lijep uzorak na tanjuriću. Predvečer bi joj se govor od umora usporio, ali i dalje je govorila i govorila – kako se sunce spustilo, i smračilo se, i vlaga se diže iz zemlje, a duhan pod prozorom miriše, miriše… I osvijestivši se, upitala bi: zar ne, Veročka? Sugovornika odavno nije trebala, odgovor nije tražila.
Vera je bila potpuno zadovoljna družbenicom. U svakodnevici se sve uredilo onako kako je navikla: kao da joj je Elizaveta Ivanovna privremeno poslala svoju zamjenicu – iako je Irina bila dvije godine mlađa od Veročke – da kuha, čisti sobe, vodi brigu… Samo što je bilo nemoguće popričati sa Šurikom: kad bi se prejeo, tako bi munjevito zaspao da Vera nije uspijevala pretresti s njim bogate kulturne novosti, kojih je te godine bilo mnogo: preveli su Scotta Fitzgeralda, Robert Sturua postavio je Kavkaski krug kredom, u Moskvu je trebalo doći glasovito kazalište lutaka iz Milana… Iako je Irina Vladimirovna bila zaposlena u knjižnici, ošamućena privremenim obiljem prehrambenih proizvoda, nikako nije mogla parirati kulturnim interesima svoje rođakinje.
Ujutro bi Šurik skočio na zvuk budilice, pojeo doručak u tri slijeda koji bi spravila neumorna Irina Vladimirovna i ne remeteći majčin san, hitao na prigradski vlak. Uvečer bi ga čekala Valerija s rodama koje su letjele na leđima i grudima te bi izvršio zadatak – pošteno, marljivo, savjesno, kako ga je baka učila da se odnosi prema svim svojim obvezama.
U to vrijeme Valerija mu je priznala da si nikad ne bi dopustila avanturu s dječakom da odavno ne mašta о tome da rodi dijete. Šurik se smeo: jedno se dijete već vodilo kao njegovo.
– To mi je posljednja prilika. Zar ćeš mi odbiti ono što sama priroda hoće? – strastveno je šaptala Valerija. I Šurik nije odbijao ono što je priroda htjela.
Cijelo ljeto trudio se u korist prirode bez predaha, a krajem kolovoza Valerija mu je rekla da je njegov trud urodio plodom – trudna je. Kad je liječnica iz ženskog savjetovališta potvrdila šestotjednu trudnoću, Valerija se sjetila svoga zavjeta i odlučila taj put održati riječ koju je dala Gospodu. Proplakala je noć: zahvalnost, gorčina zbog potpunog odustajanja od muške ljubavi – kako joj se tada činilo – maštanje о curici i strah za dijete, koje su joj zabranjivali bez iznimke svi liječnici… Smatralo se da su uz njezinu bolest trudnoća i porod potpuno kontraindikativni. Sve se to pomiješalo u mješavinu koja izaziva suze. No te su suze prije bile radosnice…
Nakon završetka sezone za daću Valerija je obavijestila Šurika da se više neće viđati i poklonila mu je za uspomenu gravuru iz očeve zbirke – Povratak razmetnoga sina, Dürerovo djelo. Aluziju Šurik nije shvatio, prihvatio je i prekid i dar smireno i bez velike tuge. Valerija ga više nije pozivala kući.
Na poslu je svoju šeficu viđao prilično rijetko: ona je veći dio vremena provodila u svome kabinetu, a on je sad radio na katalogu… Kad bi naišli jedno na drugo u hodniku, Valerija Adamovna značajno bi sijevala plavim očima i ovlaš se smješkala, kao da između njih nije bilo ničega. A on je osjećao ugodnu toplinu i zadovoljstvo zbog dobro obavljena posla: znao je da mu je zahvalna.

35

Moskovski stan, prašnjav i zapušten, izgledao je neprikladno za stanovanje. Irina Vladimirovna, koja se vratila s dače skupa s Verom, odmah je krenula s čišćenjem. Puna tri dana vrzmala se s krpom, mumljajući beskonačnu pjesmu: prljavština se zavukla baš u kut… sad ćemo je izvaditi… parket je dobar, od hrastovine, a ispod podne letvice je pukotina… moram isplahnuti krpu, skroz je crna… odakle samo ta nečist…
Vera je sišla s knjigom u dvorište, sjela na klupu. Nije joj se dalo čitati. Guštala je na suncu, sakrivši vrat šalom od gaze pred smrtonosnim zrakama koje su joj liječnici zabranili.
“Šteta što smo tako rano otišli s dače”, razmišljala je u polusnu. “Mama je uvela taj običaj da se s dače odlazi posljednje nedjelje u kolovozu kako bi se pripremili za početak školske godine. Trebalo je nastaviti dok se vrijeme ne pokvari…”
– Dobro došli! Dobro došli, Vera Aleksandrovna! – Pred Verom je stajao okretni Mihail Abramovič, pružajući prostodušno dlan radi partijskog rukovanja.
Vera Aleksandrovna prenula se iz sunčane kupke, ugledala je susjeda u platnenim hlačama i olinjaloj košulji s ruskim ovratnikom i s neizbježnom crvenom kapicom.
“Lik iz predratne filmske komedije”, pomislila je Vera.
– Dopustite da sjednem kraj vas – opreznim hemeroidalnim pokretom smjestio se na rub klupe.
– Dakle, sve je u redu! – obradovao ju je. – Prekrasan prostor! Umrla je Varvara Danilovna sa šestog kata, a njezina kći dala je upravi kućne zajednice prekrasan pijanino. Treba ga malo ugoditi i bit će spreman! Već imamo i raspored: ponedjeljkom zasjeda uprava, srijedom naša revizijska komisija, petkom doktor Bruk daje besplatne konzultacije stanarima naše zgrade. A vi odaberite bilo koji dan i bit će vaš! I vodite kružok: ako hoćete dramski, ako hoćete glazbeni, za djecu! Ha?
Izgledao je kao da likuje.
– Razmislit ću – rekla je Vera Aleksandrovna.
– Što imate razmišljati? Utorak je vaš. Ili biste četvrtak, ili subotu?
Bio je pun entuzijazma, a službenu revnost udovca pojačavao je vrlo ugodan pogled na mlađahnu, simpatičnu i tako kulturnu damu.
“Biser, pravi biser”, mislio je Mihail Abramovič, “da sam barem u mladosti sreo takvu ženu…”
Za kasnom večerom Vera je pričala Šuriku о susretu s Mihailom Abramovičem. Uopće joj nije ostao skriven starčev muški zanos, ali činio joj se tako komičnim u košulji s ruskom kragnom i ušivenim cvjetićima, s kapicom koja mu se tijekom dugogodišnje službe zamastila na ćelavoj glavi…
No Šurik taj put nije podržao uobičajeni podsmješljivi razgovor. Zamišljen je pojeo faširanac, koji je Irina Vladimirovna načinila, kako i treba, od triju vrsta mesa, obrisao usta i rekao neočekivano ozbiljno:
– Verusja, nije to ni tako loša ideja…
Irina, koja u tri mjeseca života u društvu nije iznijela nijedno mišljenje, neočekivano se otrgnula od svijetu nevidljive mrljice na štednjaku koju je usredotočeno brisala bijelom krpom:
– A za djecu, koja bi to sreća bila za djecu! Veročka! S tvojom kulturom! S tvojim talentom! – Obraze su joj prekrile rumene mrlje. – Mogla bi i na institut i na akademiju! Toliko toga znaš i о umjetnosti i о glazbi, da ne govorim о kazalištu! Kakav je pokojna Elizaveta Ivanovna bila pedagog, koliko je ljudi poučavala, a tvoj talent propada. Propada! Grehota je što ne predaješ!
Vera je prasnula u smijeh – nikad nije vidjela Irinu tako vatrenu.
– Iriša, što to govoriš! Kako me možeš uspoređivati s mamom! Ona je bila pravi pedagog, a ja sam neuspješna glumica. Nesvršena glazbenica. Osrednji knjigovođa. I k tome invalid! – Ovo posljednje bilo je izgovoreno čak s određenim izazovom.
Na to je Irina pljesnula rukama, ispustivši odjednom dvije krpe:
– Molim?! Ta preko ljeta sam toliko toga zanimljivog čula od tebe! Ti si prava riznica! Šurik, daj joj ti reci! Riznica znanja! Tko se danas sjeća antičkog plesa? A ti pripovijedaš о tome kao da si sve sama vidjela! A tvoja filozofsko-plesna znanost…
– Euritmija… – dometnula je Vera Aleksandrovna.
– Tako je! I kako si pripovijedala о svakakvim svetim plesovima! Imaš pravu knjižnicu u glavi! А о Isadori Duncan!
Irina je podigla s poda ispuštene krpe i zaključila temu:
– Moraš! Ja smatram da ti naprosto moraš predavati!
Idući dan u ulazu u zgradu i na dvorištu visjela je obavijest ispisana ružičastom tintom na pak-papiru: “Kružok dramske kulture započinje s radom u prostorijama uprave kućne zajednice, utorkom u 19 sati. Voditeljica je Vera Aleksandrovna Korn. Pozivaju se djeca srednjoškolske dobi. Preporučujemo!”
Od posljednjeg usklika Mihail Abramovič nije se mogao suzdržati – zamijenio je tako mu drago “zabranjeno”, ali prijeteći ton je ostao.
Tom glupom zamisli – podrumsko-podzemnog kružoka dramske kulture – počeo je preporod. Zapravo, počeo je kad su Veri Aleksandrovnoj odstranili naraslu štitnu žlijezdu, koja joj je trovala tijelo i tištala duh. A taj kružok, koji je nastao isključivo zbog komunističke upornosti i dobronamjerne gluposti Mihaila Abramoviča, kao da ju je natjerao da se vrati interesima mladosti, a to je podsjećalo na povratak u dragu domovinu nakon dugotrajnog izbivanja.
Sad je nakon lagane jutarnje tjelovježbe uz glazbu, nakon sporog doručka, pudrala nos, promišljeno se odijevala i išla u knjižnicu. Ne tako rano kao Šurik i ne svaki dan, nego triput tjedno. Odavno je bila upisana, znala je mnoge zaposlenice, ali sad si je zauzela stalno mjesto u čitaonici za drugim stolom od prozora, gdje uopće nije puhalo. Na to se mjesto navikla, bilo je ugodno, a zauzeto je bilo samo u vrijeme ispitnih rokova. No Vera Aleksandrovna izbjegavala je ona tri-četiri tjedna kad su studenti kazališnih akademija grozničavo čitali knjige. Tada je knjige posuđivala. Stari časopisi, koji su je posebno zanimali, nisu se mogli posuditi, dobivala ih je samo u čitaonici.
Katkad bi Šurik svratio po nju u knjižnicu, skupa bi zašli u trgovinu kod Jelisejeva i kupili nešto vrlo ukusno, što je prije kući donosila Elizaveta Ivanovna. Nakon što bi složno tapkali u redu, vozili bi se kući dvama trolejbusima, najprije do Bjeloruskog kolodvora, kroz cijelu Ulicu Gorkoga, zatim tri postaje po Butirskom nasipu. Metro Vera Aleksandrovna nije podnosila – gubila bi dah i postajala nervozna.
– Kad uđem u metro, na mene odmah navali štitnjača – objašnjavala je Šuriku. Ali on se nije bunio protiv duge vožnje. Nikad mu nije bilo dosadno s majkom. Pripovijedala bi mu putem što je čitala о povijesti kazališta, a on bi je slušao sa svom osjetljivošću čovjeka punog ljubavi.
Vera je unosila napomene u bilježnicu, pripremala se za predavanja sa svojim curama. U njezinu kružoku bile su isključivo djevojke. Dva dečka koja su u razno vrijeme došla na predavanja nisu se primila u njezinu ženskom vrtu. Jedini mladić koji je pohađao predavanja bio je Šurik. Isprva je dolazio radi pružanja moralne potpore i razmještanja stolica. Potom mu je to ušlo u naviku: večer ponedjeljkom, nakon predavanja na institutu, kao i dotad pripadala je Matildi, a baš utorkom na institutu nije bilo predavanja, pa je ostao rezerviran za kružok.
Subotnje i nedjeljne večeri, razumljivo, pripadale su majci. Bez rasprave. Na obostrano zadovoljstvo. Ponekad bi Šurik najavio da ide na rođendan ili k jednom od dvojice prijatelja – Ženji ili Giji. Najavio bi molećivim tonom i Vera bi ga velikodušno pustila. A ponekad bi imala dopunu: tražila je da je najprije otprati u kazalište ili, obratno, da je dočeka nakon predstave… To je bilo njezino neosporno pravo. Šuriku nije padalo na pamet da se buni.
Na prvom predavanju Vera Aleksandrovna obznanila je da je kazalište najviša umjetnost, jer u sebi sve objedinjuje: književnost, poeziju, glazbu, ples i likovne umjetnosti. Cure su povjerovale. U skladu s tom koncepcijom držala je i svoja predavanja: izvodila je s curama tjelovježbu, učila ih kretati se uz glazbu, disati, čitati naglas. Izvodile su pantomimu, izvršavale smiješne zadatke – susret nakon duge razdvojenosti, svađanje, jedenje neukusne hrane…
Glumile su, zabavljale se, radovale.
Cure, učenice, obožavale su Veru Aleksandrovnu, a ujedno i Šurika. Jedna od učenica, turobna četrnaestogodišnja Katja Piskareva, ružna pogrbljena djevojka buljavih očiju i krivih usta, kći predsjednika stambene zadruge, ozbiljno se zaljubila u njega. Čak je i Vera Aleksandrovna, posvećena isključivo procesu predavanja, opazila njezin turobni pogled teško usmjeren prema Šuriku. Srećom, bila je tako bojažljiva da nije bila prava opasnost za njega.
Možda je prvi put u životu Vera živjela onako kako je oduvijek htjela: uz nju je bio muškarac, beskrajno joj odan, pun ljubavi i pažljiv, bavila se baš onim poslom kojim se u mladosti nije mogla baviti, a sad se sve tako divno organiziralo bez ikakva napora s njezine strane, i njezino zdravlje, uvijek slabo, popravilo se baš u godinama kad se ostalim ženama njezine dobi događaju svakakva neugodna hormonalna prestrojavanja, zbog kojih ispadaju dlake na mjestima na kojima su predviđene i neuredno rastu neukrotive sijede vlasi na mlohavoj bradi.
К tome se velika roditeljska briga о Šurikovu obrazovanju, koja ju je dopala nakon smrti Elizavete Ivanovne, riješila sama od sebe: sin je pohađao večernja predavanja, i to bez ikakvih vidljivih teškoća, bio je oslobođen vojne službe kao hranitelj invalidne majke, i sve je bilo divno. Prvi put u životu tako divno…

36

Najteže je bilo s obućom. Odjeća se mogla kupiti, sašiti, isplesti ili preraditi, na kraju krajeva, stara, a s obućom su svi imali velike probleme, osobito Valerija. Lijeva noga bila joj je kraća i usto broj i pol manja od desne te izmrcvarena mnogobrojnim operacijama. Na goljenici je nosila nekakvu napravu – složeni uređaj od tvrde kože, metala i zamršenog remenja. Od stopala do bedra noga je bila prekrivena šavovima različite dubine i starosti – kronika bolesti i borbe s njom. Zdrava noga nije bila unakažena, ali primala je na sebe svu težinu tijela, pa su na njoj naticali modri venozni čvorići i ostarjela je mnogo prije nego glatko tijelo bijele kože. Uostalom, Valerija svoje noge nikomu ni u kojim okolnostima nije pokazivala. Druga je stvar obuća. Još od selidbe u Moskvu, više od trideset godina obuću joj je šivao poznati moskovski postolar Aram Kikojan, kojega je tada pronašla pokojna maćeha.
“Učitelj je Nijemac, liječnik Židov, kuhar Francuz, postolar Armenac, ljubavnica Poljakinja”, šalio se Valerijin otac i nastojao se držati tih načela kad su okolnosti to dopuštale. Armenski postolar Aram nije izrađivao ortopedsku obuću, šivao je obuću ženama visokih funkcionara i slavnim glumicama, ali za malu Valeriju učinio je iznimku. Šivao joj je dva para obuće godišnje od najboljeg materijala, gradio je svaki par kao brod – s planovima, nacrtima, svaki put razmišljajući о konstrukciji i mijenjajući stari kalup, nastojeći usavršiti ako ne obuću, onda samoga sebe. Izrađivao joj je ravan, prema peti deblji potplat, na lijevoj je dodavao kožu – centimetar i pol iznutra, centimetar i pol na đon. I stavio bi poseban uložak, pod taban. Filigranski rad…
Bio je čudan, poseban čovjek: živio je u komunalnom stanu, u suterenskoj sobi na Kuznjeckom mostu, u svinjcu prožetom mirisom postolarskog ljepila i kože, bio je bogat, odijevao se kao prosjak, svaki dan išao je ručati u restoran Ararat, nikad nije davao napojnice, ali katkad bi iznenada poklonio šefu sale skup dar. Gubio je mnogo na kartama, ali tu i tamo bi i dobio. Ženio se nije nikada, uzdržavao je dvije obitelji svojih sestara u Erevanu, ali sam nikad nije išao u Erevan, a sestre i nećake nije puštao na svoj prag. Visine je bio nikakve, vanjština mu je bila posve ništavna – kržljavi stari Armenac, nosat i gustih obrva. Volio je slavenske žene – svijetle, krupne, plavooke, a kad bi imale pletenicu oko glave, naprosto bi izgubio glavu. Spavao je, kako su govorili, sa svojim mušterijama, čak su spominjali općepoznata imena. No о tome ne postoji nikakva dokumentacija. Mlade prostitutke otvoreno su mu dolazile, družio se s njima, davao im novac, a što se događalo na pohabanom sagu koji je prekrivao ležaj, nitko nije znao… Govorkalo se… govorkalo…
Valeriju je Aram obožavao. Ona je njega zvala “striko Aramčik”, on nju “Adamovna”. Bila je prilično po njegovu ukusu, iako je bila daleko od plavuše. Kao istočnjak poštovao je djevojaštvo i tek je nakon što se udala, počeo pokazivati muško zanimanje za nju.
Jednom je, navukavši joj na obogaljene noge nove cipele od crvenog safijana, zamolio:
– Adamovna, ja sam starac, ništa ti neću, a ti meni učini uslugu, pokaži što imaš.
Zanimale su ga grudi. Valerija se začudila, prasnula je u smijeh, a zatim otkopčala vestu i zabacivši ruke iza leđa, skinula grudnjak.
– Ajajaj, kakva ljepota! – oduševio se striko Aram, koji tih godina nije bio posve star, imao je pedesetak godina.
– A dirati ne dam. Bojim se škakljanja – rekla je Valerija i odjenula grudnjak i vestu.
Otada ju je počeo još više poštovati i više nije tražio ništa slično. Svojoj susjedi, teti Katji Tolstovoj, kad ga je ova počela gnjaviti u tom slučaju potpuno bezrazložnom ljubomorom – ona je odavno u vezi sa susjedom imala, kako se njoj činilo, ne posve neutemeljene planove – jednom je rekao:
– Bila je samo jedna djevojka kojom bih se oženio. Ali je hroma, razumiješ, a s hromom ne mogu. Ljudi bi gledali, pokazivali: eno, ide Aram sa svojom šepavicom. Ne mogu, ponosan sam.
Na samom kraju protekle jeseni Aram je Valeriji sašio zimske cipele, smeđe, od finog krzna, s kopčom na ristu, s finim umetkom ispod kopče kako ne bi pritiskala nogu. I u to doba, iako je zima već bila u jeku, nove cipele nije nosila – u trećem mjesecu trudnoće Valeriju su smjestili u kliniku radi čuvanja djeteta, i svi su je tada nagovarali da ne rađa, da neće moći sama, morat će na carski rez. I što je daleko važnije, za vrijeme trudnoće dijete isisava iz majke toliku količinu kalcija da joj se njezine jadne kosti mogu dekalcificirati, kukovi neće izdržati, pa će ostati bez nogu cijeli život. I još je pitanje hoće li uspjeti sačuvati dijete.
Valerija se samo smiješila i ustrajala na svome: računala je na svoj dogovor s Gospodinom Bogom – obećala Mu je da kad dobije dijete, više neće griješiti, i držala je svoju riječ, s mladim ljubavnikom odmah je prekinula susrete i sad se potpuno uzdala u poštenje Gospodina Boga. Zato ni za kakav abortus nije htjela čuti, koliko god je liječnici plašili teškim posljedicama, samo se smiješila – katkad vedro, katkad podrugljivo, a katkad naprosto idiotski.
Odležala je dva mjeseca, potom su je pustili kući, ali preporučili su joj da leži. Trbuh joj je vrlo brzo rastao. Kod nekih žena u petom mjesecu uopće se ništa ne vidi, Valeriji je uzvisina rasla pod samim grudima. Stalno joj se šetalo. Nazvala je prijateljicu, ova je odmah došla, izvela Valeriju u šetnju. Bila je ciča zima, nove čizme, koje je jedva navukla na natekle noge, žuljale su je, i noge su joj se odmah smrznule. Nazvala je Arama, rekla da su joj lanjske cipele tijesne, mogu li se malo rastegnuti.
– Zašto ne bi mogle? Za tebe mogu sve. Dođi!
Stigla je s prijateljicom, rekla joj je da čeka u taksiju. Ušla je u Aramov sobičak u velikoj bundi, isturena trbuha. Još nije ni svukla bundu, kad je opazio. Prasnuo je u smijeh, zalelekao. Zamolio da joj dodirne trbuh.
– Aj, bravo, Adamovna! Opet si se udala! Opet ne za mene!
Valerija nije htjela ražalostiti Arama, neka misli da se udala…
Razvezala je zavežljaj s novim čizmama, stavila ih na stol.
– Što mi pokazuješ čizme, kao da ih nisam vidio? Noge mi pokaži!
Sjela je na klupicu, Aram se nagnuo, razvezao stare cipele, izvukao iz njih vodnjikava stopala. Dotaknuo je prstom, kao liječnik, natečeni rist.
Potom je stao razgledati sa svih strana nove cipele – pritiskao ih je, razvlačio rukom, razmišljao kako da noge budu slobodnije.
– Adamovna! Rastegnut ću ti ih, a tu gore skinut ću malo krzna. Bit će ti toplo, nećeš primijetiti. Trebaju ti tople cipele za šetnje s djetetom. Ostat će tople. Nazovi idući tjedan, svrati. Daj da te poljubim.
I rastali su se. Ali ne na tjedan, nego dulje. Valeriju je uhvatila angina, možda ne prava angina, ali boljelo ju je grlo, pa se čuvala izlazaka iz kuće. Prijateljice su se neprekidno vrzmale oko nje, izmjenjujući se uz meku postelju. Valerija je ležala na jastucima, lijepo odjevena, našminkana kao za blagdan. A njoj je i bio blagdan. Trudnoća joj se već bližila sedmom mjesecu, curica se mrdala u trbuhu, živjela je ondje, srce joj je kucalo, i to je Valeriju ispunjavalo takvom srećom i zahvalnošću da se čak i noću budila od radosti, sjedala u krevetu, palila svijeću u lijepom svijećnjaku ispred Beatina raspela od slonovače i molila se dok se ne bi umorila i zaspala.
Studen je pred Novu godinu popustila i nastalo je najljepše zimsko vrijeme: vedro, suho, snijeg svjetluca, škripi, zrak miriše na svježe krastavce. Ujutro pogledavši kroz prozor, Valerija se kanila prošetati i sjetila se cipela. Nazvala je Arama. Razgovarao je uvrijeđeno s njom: odavno su gotove, zašto ne dolaziš?
– Sad ću doći, striko Arame!
– Nemoj sad. Dođi u pet, pozivam te na ručak u Ararat. Pozivam te, može?
Valerija nije izlazila iz kuće bez pratnje, no taj put odlučila je ići sama: neugodno joj je tražiti od prijateljice da je prati do postolara, a zatim je ostaviti i otići u restoran. A i dugo bi objašnjavala zašto ide ručati u bogati restoran sa starim ofucanim Armencem. Nikomu to ne bi mogla ni objasniti…
Odjenula je novu vestu boje jorgovana, sa srebrnom dugmadi – tek jučer ju je isplela do kraja. Stavila je naušnice od ametista – ljubičaste kapi u ružičastim ušima. Beata joj ih je poklonila bogzna kad. Pogledala se u zrcalo: a što ako ne bude curica, nego dečko? Vele ako je curica, lice se poružnjuje, pojavljuju se mrlje. A njoj je koža bijela, čak previše bijela.
“Neka bude i dečko. Dat ću mu ime Šurik”, pomislila je.
Spremala se polako, postupala je nježno prema sebi. Gladila je trbuh.
Odjenula se. Spustila se liftom. Taksi je sam stao, Valerija nije stigla ni dići ruku. Vozač je otvorio vrata. Tip u godinama, smiješi se:
– Kamo trebaš, mamice?
Aram ju je dočekao kao da ništa nije bilo, nije bio uvrijeđen. Bio je glatko izbrijan i u sakou, što Valerija nikad nije vidjela, obično se po kući vrzmao u nekakvom zamašćenom prsluku. Pomogao joj je skinuti bundu, izuo joj je stare cipele. Obuo joj nove.
– I, kako je?
Odlično. Čvrsto su sjele, kao što je Valerija i trebala, ali nogu nisu stezale.
– Da znaš kakav su mi materijal donijeli, baš je šik! Bež boje! Ostavit ću ti ga za ljetni par.
Izašli su na Kuznjecki most. Radni dan bližio se kraju, prolaznika je već bilo mnogo i svi su ih ljudi primjećivali, zaobilazili ih, a oni su polako išli među užurbanima, kao što čvrsta lađa plovi među hitrim majušnim barkama. Aramov kaput bio je star, iznošen, a šubara nova, od dabrovine, meka kao jastuk. Valerija se podupirala štakom, jer sad joj je bila potrebnija nego prije.
Bilo joj je smiješno misliti kako svi prolaznici vjerojatno smatraju da je žena toga osušenog starog Armenca, zacijelo je i Aram ponosan što vodi takvu ljepoticu, još trudnu, pod ruku, a svi misle da mu je žena. К tome su postolara neprekidno pozdravljali – bio je starosjedilac u toj četvrti, doselio se u vrijeme NEP-a, potom je radio u blizini, u zatvorenom ateljeu, bio je oslobođen vojske i cijeli je rat vojevao isključivo na radničkom bojištu, šivajući čizme NKVD-ovcima i cipele njihovim ženama.
Skrenuli su iza ugla, stigli pred Ararat.
– I, žuljaju li cipele? – upitao je samozadovoljno Aram.
Valeriji je bilo smiješno i veselo, popeli su se dvije stube i već je skinula s glave bijeli orenburški rubac, a stari ametisti su zasjali i Aram ih je odmah opazio te pronicljivo upitao:
– Dobila si Beatine naušnice? Lijepe su!
Valerija je opipala ušnu resicu kako bi veliko kamenje jače zablistalo:
– Poklonila mi ih je maćeha, pokoj joj duši, za šesnaesti rođendan.
– Koliko si imala kad su te prvi put doveli k meni?
– Osam godina, striko Arame, osam godina – nasmiješila se Valerija, usna joj se uzdigla i pokazali su se mutni bijelo-modrikasti zubi, kao da su napravljeni prema narudžbi.
Ušli su kroz vrata koja je širom otvorio uljudni vratar, Aram je delikatno odstupio dva koraka, dijelom zbog štake о koju se Valerija teško opirala prije silaska niza stube. Zakoračila je, uobičajeno zaronivši, i stropoštala se niza stube.
“Zar nisam zalijepio gumu?” užasnuo se Aram.
I odmah se sjetio da je na kožnati potplat zalijepio tanki komad gume kako se ne bi sklizao.
Pohitali su podiči Valeriju i vratar, i Aram, i šef sale koji je izvirio iz hodnika.
Bila je tako teška da se nije mogla diči, a oči su joj pocrnjele od užasa. Shvatila je što se dogodilo i prije nego što su je pokušali osoviti na noge: pala je zato što se noga sama od sebe slomila, a ne obratno – zato što je pri padu slomila nogu…
Boli još nije bilo, jer osjećaj smaka svijeta u njoj bio je jači od svake boli.
Polegli su je na mali tamnocrveni baršunasti divan, dali joj pola čaše konjaka, pozvali hitnu. Vikati je počela poslije, kad su nosila unijeli u vozilo i povezli je na Institut Sklifosovski. Obavili su rendgen. Prijelom kuka i obilno krvarenje. Ubrizgali su joj analgetik. Liječnici su se okupljali oko Valerije, na nedostatak pažnje nije se mogla požaliti. Čekali su nekog Lifšica, ginekologa, ali umjesto njega došao je Saljnikov, koji je skupa s kirurgom Rumjancevom morao odlučiti što učiniti u tom teškom slučaju.
“Učitelj Nijemac, liječnik Židov, postolar Armenac…” sjetila se sa zabrinutošću zavjeta pokojnog oca. Ali njezina situacija bila je tako opasna da ni Židovi tu ništa ne bi mogli učiniti.
Ginekolog je ustrajao na žurnom induciranom porodu, kirurg je smatrao da je neophodna hitna operacija bedra. Krvarenje nije stalo, počeli su s transfuzijom. Prošlo je dvanaest sati prije nego što je završila na operacijskom stolu, dvije kirurške ekipe – traumatologa i ginekologa – zbili su se iznad Valerije koja je spavala pod narkozom, spašavajući prema nepisanom pravilu najprije majčin, a potom djetetov život.
Curicu nisu uspjeli spasiti. Posteljica se odvojila, vjerojatno, u trenutku pada, plod je ostao bez kisika i ugušio se. Metalni klin nisu stavili na slomljeni kuk – kost je bila toliko krhka da se nisu usudili dodirnuti je instrumentima.
Šurik je čekao Novu godinu udvoje s mamom. Htjela je doći Irina iz Malojaroslavca, ali pred rođakinjom se Vera nije tako ustručavala kao pred drugim ljudima, pa joj je rekla da će joj biti drago ako dođe prvog siječnja. Na kraju su majka i sin dočekali Novu godinu kako je nekoć bilo zamišljeno: udvoje, s trima priborima, bakinim rupcem na njezinu naslonjaču, vlastoručnim Schubertom i tartaletama iz Ruskog kazališnog društva. Šurik je majci poklonio Bachovu ploču s koncertom za orgulje u izvedbi Garija Grodberga, koju su odmah poslušali, a majka je Šuriku poklonila crveno-modri šal od mohera, koji je nosio iduće desetljeće.
Za nesreću koja se dogodila Šurik je saznao nakon tjedan dana, kad su kolege skupljali novac za Valeriju, koja se tih dana klatila između života i smrti.
“Zbog mene. Sve zbog mene”, užasnuo se Šurik. I ta krivnja nije bila nova, već ona ista, prijašnja, koju je osjećao pred pokojnom bakom, pred mamom. Nije to izgovarao, ali duboko u sebi je znao: njegovo loše ponašanje kažnjava se smrću. Ali ne njegovom, krivčevom, nego ljudi koje voli.
“Jadna Valerija!” plakao je u najdaljoj kabini muškog zahoda “za zaposlenike”, naslonivši obraz na hladne zidne pločice. “Koja sam ja nakaza! Zašto od mene potječe toliko toga lošeg? Ništa od toga nisam htio!”
Plakao je dugo – zbog bakine smrti, zbog mamine bolesti, zbog Valerijine nesreće, koja se dogodila isključivo njegovom krivnjom, plakao je čak i zbog djeteta, kojega se uopće nije ticalo, ali i zbog te smrti prije života krivio je sebe.
Izvana su dvaput trzali kvaku kabine, ali nije izašao sve dok nije prolio sve suze. Tada je obrisao obraze grubim rukavom i donio odluku: preživi li Valerija nakon svega, nikad je neće ostaviti i pomagat će joj dok je živ. Sažaljenje ga je tištalo iznutra tako jako i duboko kao što zrak napinje stanjene stijenke gumene lopte.
Vozio se kući s čvrstom odlukom da će sve ispričati mami, no kako se približavao, sve je više sumnjao da je ima pravo opteretiti, tako krhku i osjetljivu, još i time…

37

U proljeće su Valeriju na nosilima prevezli kući i Šurik ju je opet počeo posjećivati – srijedom. Ponedjeljak poslije instituta ostao je Matildi, utorak kružoku, četvrtkom uvečer i petkom također bio je zauzet učenjem. Subotnja i nedjeljna večer pripadali su Verusji.
Donosio je Valeriji namirnice, časopise, ali više joj je trebao da je odvrati od tužnih misli. Nakon operacije Valerija je dobila prvi stupanj invalidnosti – bez prava na posao. Ali bez posla bilo joj je dosadno, pa si je prilično brzo našla dodatni izvor prihoda u stručnom časopisu. Svoje prijevode slala je u Šurikovo ime, no on se postupno priključio tom poslu pa su u paru opsluživali tu čudnu publikaciju namijenjenu znanstvenicima koji ne znaju strane jezike.
Osim rada za stručni časopis Valerija je sačuvala raznovrsne veze i premda nije izlazila iz kuće, u cijelosti si je osigurala posao. Prevodila je s omiljenog joj poljskog i s još pola tuceta drugih slavenskih jezika, koje je usvajala prema potrebi. Zapalo je i Šurika – on je prevodio s neslavenskih. No također je izvršavao dužnost teklića – donosio je Valeriji posao kući. Tipkala je Valerija naslijepo tako brzo da su se udarci slijevali u jedan oštar tresak.
No posljednjih godina, možda zbog neuobičajenog opterećenja, Valeriju su počele jako boljeti ruke. Isprva joj je Šurik svašta smišljao, poput stolića na kratkim nogama koji su stavljali na postelju, a na nju stroj da Valerija može tipkati poluležeći, s trima jastucima podmetnutim pod leđa. Bilo joj je sve teže sjediti. Postupno je pretipkavanje preuzeo Šurik. Osim toga, Šurik je još za vrijeme studiranja na institutu završio neki čudan tečaj za patente i prevodio ih je na francuski, engleski i njemački – potpuno besmislene tekstove koje ni sam nije razumio i, kako je pretpostavljao, nije ih mogao razumjeti nitko od potencijalnih čitatelja. Međutim, novac su uredno isplaćivali i nisu iznosili prigovore.
Mjesto predavača stranih jezika u školi, na kojemu je završavala većina Šurikovih kolega sa slabašnog večernjeg odjela, bilo je u svakom pogledu gore od posebnog položaja koji je zauzeo uz Valerijinu pomoć: bilo je više i novca i slobode. Sloboda je za Šurika značila nesmetanu mogućnost da skokne na tržnicu kako bi mami donio mrkvu, koju je trebala za sok, da se odveze na drugi kraj Moskve po rijetki lijek za čije je postojanje saznala na zidnom kalendaru čiji se listovi kidaju ili u časopisu Zdravlje, da ode na poštu, u uredništvo ili u knjižnicu ne u devet ujutro, nego u dva te da za dosadne prijevode sjeda ne kad je službeno radno vrijeme, nego poslije kasnog doručka, iza podneva…
Razgovori о drugoj slobodi, koji su se vodili u domu jednog od njegove dvojice prijatelja Ženje Rozencvejga i koji su imali opasan i politički prizvuk, činili su mu se posebnošću židovske obitelji u kojoj se mnogo ljube, bučno raduju, za ručak poslužuju nadjevenu ribu, kiselo-slatko meso i savijaču, razgovaraju preglasno i prekidaju jedni druge, što baka Elizaveta Ivanovna nije dopuštala.
Za njegovu malenu, duboko osobnu slobodu kudikamo važniji su bili privatni satovi, koji su donosili nevelik prihod, ali se zahvaljujući njima bavio intelektualno smislenim radom, oni su možda činili nasljednu obiteljsku crtu i donosili sentimentalno-nostalgični užitak. Bilo je ugodno dirati rukama stare udžbenike i dječje knjige s početka stoljeća, prema kojima je nastavio poučavati nove učenike. Nikakva kreativnost nije se od njega tražila: nastava se odvijala prema propisima koje je utvrdila Elizaveta Ivanovna i koji su se već desetljećima dokazivali, a Šurik je kao i baka poučavao tako da su njegovi učenici slobodno mogli čitati vrlo duge odlomke na francuskom iz Rata i mira, ali nisu mogli ni pomisliti na suvremene francuske novine. A gdje bi ih i nabavili?
Uglavnom, posla je bilo dovoljno, ali bio je neravnomjerno raspoređen i Šurik je već dobro naučio te sezonske valove: u studenom i prosincu je preopterećen, slijedi siječanjsko zatišje, u proljeće opet navala i mrtva ili polumrtva sezona ljeti.
Ljeto ‘80. godine bilo je uspješno: Olimpijada je Šuriku donijela novi, potpuno nepoznati posao – usmeni prijevod. Ta vrsta posla, koja se dobro plaćala, ali i zahtijevala osobni kontakt sa strancima, obično bi dopala ljude na ovaj ili onaj način povezane s KGB-om. No zbog Olimpijade nagrnuo je toliki broj stranaca da nisu imali dovoljno svojih prevoditelja, pa je Inturist angažirao ljude sa strane. Šuriku su dali usmene upute, obvezao se da će pisati izvještaje o ponašanju Francuza koje je morao pratiti. Na svakog gosta gledalo se kao na potencijalnog špijuna i Šurik je s velikim zanimanjem promatrao skupinu turista s kojima je provodio dane od jutra do mraka, procjenjujući tko bi od njih doista mogao biti tajni agent.
Najjači dojam nakon prvog posla sa živim Francuzima bila je svijest da njegov jezik zaostaje pedesetak godina od suvremenog, pa je odlučio tu prazninu svakako ispuniti. Na taj način zamorni posao vodiča njemu se pretvorio u tečaj za višu kvalifikaciju. Stvorio se čak i Francuzić iz Bordeauxa3, čiju je ulogu igrala veoma simpatična Joëlle, studentica slavistike baš iz Bordeauxa, koja je prva Šuriku skrenula pozornost na to da govori na gotovo jednako mrtvom jeziku kao što je latinski. Današnji Francuzi govore drukčije, promijenio se i leksik i izgovor. Svi račlaju, što je prema shvaćanju pokojne Elizavete Ivanovne bila posebnost govora isključivo pariškog puka. Pokazalo se da je besprijekorna baka također gajila zablude.
To je Šuriku bilo neugodno otkriće, pa se što više trudio obnoviti svoj jezik. Jedinu slobodnu večer koju je imao u tjednu proveo je sa Joëlle i zabrinjavalo ga je to što cijeli tjedan nije uspio skočiti na daču.
Ondje je sve bilo dobro organizirano. No Šurik se ipak brinuo: lakovjerna pomoćnica, Irina Vladimirovna bila je prilično ograničena – što ako se dogodi nešto nepredviđeno?

38

Napokon, usred neprekidne jurnjave Šurika je zapalo nekoliko slobodnih sati, pa je naumio obaviti ono što je odavno odgađao: poslati nekoliko još prošlog mjeseca prevedenih referata za časopis i svratiti po pismo iz Amerike koje je Valeriji obećao pokupiti. Dugo je već bilo kod neke žene koja je živjela u Ulici Vorovskoga. Pismo je trebalo proslijediti Valeriji u lječilište, ali to nije imalo nikakva smisla jer se Valerija vraća idućeg tjedna.
Iskoristivši dvosatni dnevni predah – Francuzi su ručali neobično dugo u za njih neuobičajeno vrijeme, u dva sata umjesto u sedam, i poslije ručka još su im dali sat vremena za odmor kako bi navečer sa svježim snagama mogli probaviti Labuđe jezero u teatru Boljšoj – Šurik je pohitao podići pismo i poslati svoj paket.
Nazvao je iz govornice. Žena, koja je već uspjela zaboraviti na pismo ostavljeno kod nje, dugo ga je tražila pa rekla da može svratiti. Objasnila mu je na koje točno od pet zvona na njezinim vratima mora zvoniti i koliko puta. Kad je Šurik stigao do tog zvona i pozvonio, dugo mu nisu otvarali, a zatim mu je debela ruka preko lanca pružila izduženu bijelu kovertu.
– Oprostite, možete li mi reći gdje u blizini ima pošta? – uspio je upitati Šurik kroz tamni otvor.
– U našem ulazu, dolje – začuo se dubok ženski glas, popraćen tihim psećim režanjem. Iz tame je iznikla bijela njuška bolonjezera, odvratno je zakevtao i vrata su se zalupila.
Pošta je doista bila u prizemlju te zgrade, pa se Šurik začudio kako je nije opazio. Od svih šaltera radio je samo jedan, a jedina klijentica, visokih mršavih leđa i duge kose, svađala se sa zaposlenicom. Bila je riječ о tome zašto djevojka tako dugo nije pokupila pošiljku, о trima poslanim obavijestima… Mršava su leđa plačljivim glasom uzvraćala napad. Šurik je smireno čekao završetak scene. Na koncu je zaposlenica čangrizavo rekla:
– Uđite i uzmite ga. Nisam se ja tu zaposlila da vam teglim…
Leđa su prošla kroz službena vrata, prepirka se ondje nastavila, ali Šurik nije slušao. Stajao je sa svojim paketom. Na koncu je mršava – ne više leđa, nego ne baš privlačna fasada djevojke izdužena bijela lica – izašla kroz vrata s teretom koji je jedva nosila. Držala je objema rukama veliki drveni sanduk, torbicu je stisnula pod miškom i tražila gdje bi prislonila breme.
Na šalteru se pojavila zaposlenica, prenijevši svoju uobičajenu razdražljivost na sljedećeg.
– Samo dolaze i dolaze – gunđala je, dok je djevojka iza Šurikovih leđa nastojala što bolje uhvatiti sanduk.
Šurik je gurnuo paket, novac, uzeo potvrdu. Djevojka se i dalje mučila sa sandukom. Na licu joj je bio dječji očaj. Od blijede je postala prekrivena rumenim mrljama i bila je spremna rasplakati se.
– Dajte da vam pomognem – ponudio se Šurik.
Pogledala ga je sumnjičavo. Zatim je planula:
– Platit ću vam.
Šurik se nasmijao:
– Ma dajte, kakav novac… Kamo da nosim? – Podigao je sanduk, neobično težak za svoje skromne dimenzije.
– U susjedni ulaz – promumljala je djevojka i krenula naprijed s krajnje nezadovoljnim izrazom.
Šurik se uspeo s njom liftom na drugi kat. Začeprkala je ključem u bravi. Ušli su u veliko predsoblje s brojnim vratima. Iza najbližih vrata gromko je odjeknuo muški glas:
– Svetlana, ti si?
Djevojka ništa nije odgovorila. Krenula je niz hodnik. Šurik za njom. Iza leđa su mu škripnula vrata: susjed je izašao vidjeti tko je došao…
Djevojka koja se zvala Svetlana prošla je pored telefona koji je stajao na zidu i otvorila zadnja vrata prije skretanja. Dva ključa, svaki dvaput okrenut.
– Uđite – strogo je rekla. Šurik je unio sanduk i stao. U sobi je ugodno mirisalo ljepilo. Djevojka je izula cipele i stavila ili na klupicu prekrivenu sagom.
– Izujte se – naredila je. Šurik je odložio sanduk pokraj vrata.
– Ma idem ja.
– Zamolit ću vas da ga otvorite. Zakucan je čavlima.
– Dobro, dobro – pristao je Šurik.
Bila je nekako čudna ta Svetlana. Šurik je izuo sandale. Stavio ih je na klupicu uz gazdaričine cipele.
– Ne, ne – uplašila se. – Stavite ih na pod.
– A kamo s pošiljkom?
Zamislila se. Veliki stol, koji dimenzijama nije odgovarao sobi, bio je zatrpan papirima u boji i komadima tkanine. Šurik je već htio položiti sanduk na stol, ali mu je gestom zabranila i donijela tabure. Šurik je na njega položio sanduk.
– Na Krimu imam skroz ludog rođaka. Bratić moga djeda. Katkad mi šalje voće. Vjerojatno se pokvarilo. Ona teta iz pošte tako je vikala na mene. Užas.
Izvukla je ispod kreveta drvenu kutiju, pretražila je pa pružila Šuriku starinski stolarski čekić:
– Evo čekića.
Šurik je s lakoćom izvadio čavle, skinuo poklopac. Na voće, a pogotovo trulo, nije mirisalo. Nešto zamotano u papir i monolitno.
– No, izvadite to – požurila ga je djevojka.
Šurik je izvadio monolit i razmotao ga. Bio je to kamen ili nešto davno okamenjeno, prilično pravilnog oblika, valovite površine.
– Nema pisma? – pokazala je na sanduk.
Šurik je pretražio sanduk i izvadio pisamce. Djevojka ga je uzela, dugo čitala, okrenula, pregledala papir sa svih strana. Zatim zahihotala i pružila ga Šuriku.
Draga Svetočka! Strina Larisa i ja želimo ti sretan rođendan i šaljemo ti paleontološku rijetkost – mamutov zub. Prije je bio u mjesnom prirodoslovnom muzeju, ali sad su ga zatvorili i prenose izloške u Kerč, a ondje imaju i previše svojih stvari. Budi nam zdrava, kao i taj mamut, čekamo da nam dođeš u goste. Stric Miša.
Dok je Šurik čitao, uzela je sa stola paleontološku dragocjenost, nespretno je okrenula i ispustila. Točno Šuriku na nogu. Šurik je jauknuo i poskočio.
Sve boli koje je do tog trenutka iskusio – uhobolja, zubobolja, sve dječje povrede iz tučnjava i užasni gnojni čir koji mu se stvorio na mjestu uboda hrđavog čavla, i od udice koja mu je zapela za meso palca na ruci – nisu se mogle usporediti s tim tupim udarcem u nježnu granicu gdje počinje rasti nokat. Pred očima mu je bljesnulo jarko svjetlo – i ugasilo se. Ostao je bez daha. Začas su potekle suze, same od sebe. Spustio se na rub otomana. Osjećao se kao da su mu odsjekli prste.
Svetlana je jeknula i jurnula izrezbarenom ormariću s lijekovima, izvadila je iz njega sve što je bilo – drhtavim rukama razmjestila je stvari po stolu. Nišador, zatvoren tankom metalnom kapicom, dugo nije mogla otvoriti. Nespretno je skinula poklopac, pola prolivši. Zamirisalo je jako i umirujuće. Šurik je udahnuo. Zatim je nalila u čašicu umirujuće mirisne kapi i ispila ih nadušak.
– Samo se ne uzrujavajte, samo se ne uzrujavajte… To je stvarno grozno, čim mi se čovjek približi, odmah se nešto dogodi… – mrmljala je. – Sve sam to ja kriva, ja… Prokleti mamut… Sve je to glupa teta Larisa…
Čučnula je ispred Šurika, svukla mu čarapu s noge. Sjedio je kao ukočen. Bol se razlijevala cijelim tijelom, odjekujući u glavi. Prst je naočigled mijenjao boju od ružičaste boje tijela do modrogrimizne.
– Samo ne dirajte – upozorio ju je Šurik, i dalje u oblaku boli.
– Možda jod? – bojažljivo je upitala djevojka.
– Ne, ne – odvratio je Šurik.
– Znam, rendgen, to treba – dosjetila se djevojka.
– Ne brinite se, još ću malo sjediti pa idem… – umirio ju je Šurik.
– Led! Led! – uskliknula je djevojka i jurnula prema malom hladnjaku pokraj vrata. Nešto je strugala, drndala, ispuštala i za nekoliko trenutaka prislonila je uz Šurikov nesretni prst kocku leda. Bol je buknula novom snagom.
Svetlana je sjela na pod ispred njegovih nogu i tiho zaplakala.
– Ali zašto, zašto? – naricala je. – Zbog čega tolike nesreće? Čim mi se muškarac približi, odmah se dogodi nešto grozno.
Obgrlila mu je zdravu nogu i zarila lice u goljenicu prekrivenu grubim vunenim materijalom.
Bol je bila doista jaka, ali više ne tako prodorna. Suha svijetla kosa škakljala je Šurika i zapetljavala se, a on je sažalno prešao dlanom po mekim vlasima. Ramena su joj sitno zadrhtala:
– Oprostite mi, tako vam Boga – jecala je, a Šurika je obuzela tuga i osobito sažaljenje prema toj rijetkoj kosi, prema uzdrhtalim uskim ramenima koja su koščato stršala ispod tanke bijele bluze…
“Kao neugledni vrapčić”, pomislio je Šurik, mada ako je i bila nalik na neku pticu, onda prije na nezgrapnu čaplju nego na živahnog i urednog vrapca…
– Ali zašto, zašto je uvijek ovako? – podigla je prema njemu uplakano lice, šmrcnula.
Sažaljenje je, spuštajući se, doživljavalo neku finu i postupnu promjenu, dok se nije pretvorilo u jasnu želju povezanu i s prozirnim suzama, i sa suhim dodirom meke kose po ruci, i s boli u prstu. Šurik se nije micao, zadubljujući se u tu čudnu i nesumnjivu vezu između jake boli i jednako jakog uzbuđenja.
– Svima je loše! Svima je od mene loše! – ridala je djevojka, a njezine poput lokota spojene ruke histerično su udarale po zraku.
– Tiše, tiše, molim vas – zamolio ju je Šurik, ali počela je tresti glavom potpuno neusklađeno s rukama i shvatio je da ima histerični napadaj. Privio ju je uza se. Kao ptica mu je drhtala u rukama.
“Baš kao Alja Togusova”, pomislio je Šurik.
– Ali zašto? Zašto je kod mene sve uvijek ovako? – plakala je jadnica, ali postupno se smirivala i sve se jače privijala uz njega. Tješile su je njegove ruke, ali predosjećala je što će biti dalje i spremala se pružiti otpor jer je dobro znala da predaja položaja dovodi do groznih posljedica. Tako je uvijek bilo u njezinu životu. Već tri puta… No on ju je samo gladio po glavi, žalio je i shvaćao da je potpuno bolesna, pa nije nimalo navaljivao. Štoviše, kad se drhtavica smirila, lagano se odmaknuo. A ona je očekivala da će je sad opet silovati. I tada bi se opirala, tiho, da susjedi ne čuju, vikala bi i stiskala koljena…
– Da vam dam vode? – upitao je mladić kojega je ranio mamut, a ona se uplašila da će se sve sad završiti, i zavrtjela glavom, i svukla sa sebe zgužvanu bijelu bluzu i jadnu pamučnu suknjicu, i učinila sve što je moguće kako bi u posljednji trenutak rekla “Ne!”… No on nikako nije navaljivao, kao da se ukipio, pa nije morala govoriti ponosno “ne”, naprotiv, morala je sve uzeti u svoje ruke…
Naravno, trebalo bi obaviti rendgen i možda staviti gips. Noga ga je užasno boljela, ali uobičajeni analgetik ublažavao je bol do podnošljive razine. Prilično je hramao, tako da je Vera čim je napokon stigao na daču, odmah to opazila.
Šurik je ispripovijedao majci pola priče – sve što se ticalo mamutova zuba. Nasmijali su se i više se nisu vraćali toj temi.
Pojeo je obilnu večeru koju je tjedan prije spravila Irina i čuvala u hladnjaku do njegova dolaska, zaspao jedva dotaknuvši jastuk i ujutro opet pohitao u Moskvu.
Olimpijada se završavala i ostalo je svega nekoliko dana mahnitog rada. Posljednji dan rada poklapao se s Valerijinim povratkom iz lječilišta.
Svanuo je jedan neskladan dan kad su se svi ti neodložni poslovi nakupili i kao za inat zbivali se neki sitni slučajni događaji, a Šurik je jurio kako bi stigao obaviti sve planirano i neplanirano… Kako bi uspio dočekati Valeriju, dan ranije s Inturistom je pretumbao raspored – ujutro u 9:30 njegovu su grupu poslali autobusom u obilazak Moskve s drugim vodičem koji je znao francuski jezik, a on ih je trebao dočekati u pola dva u restoranu. Ta je grupa bila osobito hirovita: što se tiče kulture, nisu bili probirljivi, poslušno su razgledali i Muzej Bitke kod Borodina i Lenjinove gore, ali zato su u restoranu podmuklo gnjavili i konobare i Šurika: mijenjali su narudžbe, odbijali vina, zahtijevali čas sireve, čas voće za koje u Moskvi nikad nisu ni čuli.
Šurik se riješio turista tek oko deset, ali ostala mu je još jedna obveza – odnijeti namirnice bolesnom Pekmezu.
Mihail Abramovič umirao je od raka kod kuće, odbijao je otići u bolnicu. Stari boljševik imao je pravo na posebnu medicinsku skrb, ali nekoć davno – jednom zasvagda – odrekao se partijskih povlastica, smatrajući ih nedoličnima za komunista. I taj kržljavi mamut, vjerojatno posljednji iz svoga izumirućeg plemena, teturajući od slabosti, umotan u vojnički pokrivač, proživljavao je u stanu prožetom mokraćom svoje posljednje dane ili mjesece s Lenjinovom knjigom u rukama.
Prašnjave knjige u dva reda na otvorenim policama, kartonske mape s jednostavnim vrpcama, ispisani snopovi zgužvanog papira… Sabrana djela Магха, Engelsa, Lenjina, Staljina i povrh toga Мао Ce-Tunga… Prebivalište asketa i bezumnika.
Šurik se još davno pomirio s tim da mora svraćati k starcu s lijekovima i namirnicama, ali politički prosvjetiteljski razgovori, posljednja radost toga života na izmaku, bili su nepodnošljivi. Starac je mrzio i prezirao Brežnjeva. Pisao mu je pisma – razmatranja gospodarske politike puna navoda iz klasika – ali bio je u tom svijetu u tolikoj mjeri beznačajan da se nisu udostojali ne samo podvrgnuti ga represijama nego mu ni naprosto odgovoriti… Ta ga je činjenica žalostila, neprekidno se tužio i proricao novu revoluciju…
Šurik je stavio na stol namirnice iz olimpijskog bifea – inozemni topljeni sir, svakakvo pecivo, sok u tetrapaku i teglu pekmeza. Stari je nezadovoljno pogledao:
– Zašto tratiš novac, ja volim najjednostavnije…
– Mihailu Abramoviču, da budem iskren, sve sam kupio u bifeu. Jednostavno ne stižem u trgovinu.
– Dobro, dobro – oprostio mu je Mihail Abramovič. – Ako sljedeći put dođeš i ne zatekneš me, bit će jedno od dvoga: ili sam već umro, ili sam otišao kapitulirati u bolnicu. Odlučio sam otići u lokalnu, kao svi sovjetski ljudi… I srdačan pozdrav Veri Aleksandrovnoj. Bit ću iskren, veoma mi nedostaje…
Pekmez je patio od nesanice, dugo ga nije puštao od sebe i tek se u pola jedan Šurik uspio svaliti na svoj ležaj.

39

Sve je bilo uzeto u obzir i razmotreno, ali noću se začulo telefonsko zvono: Matilda Pavlovna zvala je iz Višnjeg Voločka. Imala je hitan slučaj. Sad je živjela na selu neprekidno po pola godine. Seoski ju je život zadržavao, povrtne gredice i vrt zanosili su je više nego prijašnji umjetnički rad. Sve je češće gledala staru krušku ili kamen kod seoskog plota s osjećajem nalik na krivnju: zbog čega je i s kojim pravom utrošila toliko drvene građe i lijepog kamenja na svoje kiparske vježbe? Sad se sve više divila jednostavnoj seoskoj ljepoti, radi čega je posadila crni sljez i uzgajala kokoši. Sa zavišću je pogledavala susjedovu kozu, ružičasto-sivu, s rogom poput dima. Prava ljepotica, mogla bi uzeti njezino jare… Našla je radnike da joj poprave stari zdenac.
Hodala je u staroj dugačkoj suknji, bosa, kako seoske tete odavno nisu hodale. Smijali su joj se: “Što ti, Motja, hodaš kao prosjakinja?”
I u selu je nisu zvali Matilda Pavlovna, nego Motja, kako ju je nazvala majka.
Te ju je godine tužio kolhoz: kuću je naslijedila po zakonu, ali zemlja na kojoj je stajala bila je od kolhoza i sad su htjeli pregraditi okućnicu. Krenuli su na sud, pametni su joj ljudi savjetovali da zemlju može otkupiti za daču. I hitno joj je zatrebala potvrda da je članica udruge umjetnika i da ima neka dodatna prava za razliku od običnih građana na kupnju zemlje. Sve je to bila glupost, ali glupost državna, općeprihvaćena, i ta se glupost mogla poraziti samo istom takvom glupošću kao što je ta potvrda. Matilda je nazvala Moskovsku udrugu umjetnika, dogovorila se da će joj napisati potvrdu, ali je tajnica kod koje je bila potvrda otputovala na odmor na jug i Matilda je prosjedivši cijelu noć u govornici, čekala da poprave liniju koja se negdje prekinula i da je spoje s Moskvom, a sad je molila Šurika da hitno, najkasnije večeras, svrati k tajnici na posao ili kući i uzme tu potvrdu… Ročište je bilo zakazano za preksutra, tako da je sutra bilo nužno dostaviti nekako tu potvrdu u Višnji Voločok.
– Hoću, hoću, Matilda, bez brige! – obećao je Šurik.
No Matilda se nije ni brinula: uspjela ga je dobiti, a on je bio pravi drug, nikad nije iznevjerio. Upitala je za majku, za Valeriju, ali za pristojna pitanja preslabo se čulo…
– Dođi, Šurik! Na dulje! – vikala je u slušalicu. – Kod nas su poslije kiše nikle gljive! Da! Nego! Ne zaboravi moj lijek!
Gljive ga nisu zanimale. Lijek koji je Matilda uzimala zbog visokog tlaka već je kupio. Dva pakiranja bila su u hladnjaku. Provjerio je još jednom budilicu kako ne bi prespavao Valerijin dolazak.
Vlak je stizao u deset sati ujutro, ali Šurik je najprije morao svratiti do njezina dvorišta, izvesti iz garaže invalidski Zaporožec – već je dugo imao ovlaštenje da vozi njezin auto – i utovariti invalidska kolica.
Od ranoga jutra sve je pošlo naopako: najprije su odletjela dva dugmeta s posljednje čiste košulje, pa ih je morao prišiti, potom je sa sudopera sama od sebe pala i razbila se bakina šalica, zatim se začulo zvono na vratima – na pragu je stajao Mihail Abramovič s mokrom bočicom u ruci, molio je da je prije posla odnese u laboratorij u Blagoveščenskoj ulici… Bio je tako mršav, žut i jadan da je Šurik kimnuo i ne rekavši ni riječi, zamotao bočicu u novine.
Reda u laboratoriju, srećom, nije bilo i za deset minuta stigao je do Valerijina dvorišta, otvorio garažu. Auto, koji je hrđao u garaži tristo šezdeset dana u godini, nije htio upaliti. Uspeo se u stan, zamolio novog susjeda, koji se doselio nakon odlaska bivšeg Valerijina muža, da mu pomogne, a ovaj je gunđajući sišao. Bio je vrijedan taj vremešni milicajac, lijepo se odnosio prema Valeriji i pomalo prezirao Šurika.
Susjed je podigao haubu, izveo neke tajanstvene pokrete i auto je upalio. Šurik se odvezao, ali od radosti je zaboravio povesti kolica. Morao se vratiti s pola puta, dotad je imao vremena napretek, a sad taman. Vlak unatoč željezničkim običajima nije kasnio, već je stigao desetak minuta ranije, i Valerija je, opirući se о dva štapa, samotno stajala na peronu, izgubljena i nesretna: s kovčegom i torbom ni korak nije mogla učiniti…
Šurik je jurio peronom s invalidskim kolicima, potpuno dijeleći smetenost svoje prijateljice…
Stigli su bez problema. U tri poteza ukrcao je u lift Valeriju s kovčegom i kolicima, odvukao je sve u sobu i pohitao k svojim “turistima”. U restoran je ušao točno u pola dva, kad su se Francuzi u punom sastavu mučili u gomili, ne uspijevajući se samostalno smjestiti. Potom je slijedila klopa. Poslije restorana Šurik je poveo one koji žele u GUM, gdje su se kupovali posljednji suveniri. Zatim je stari gospodin iz Lyona zatražio da mu pokaže ljekarnu, a debela žena iz Marseillea htjela je pogledati planetarij. No bližilo se još jedno Labuđe jezero, pa su planetarij otkazali. Dok su balerine lepršale iznad prašnjavog poda, Šurik je uspio skočiti kod Jelisejeva: Valerija nije imala ni mrvicu hrane. Po potvrdu kod tajnice nikako nije stizao. Nazvao je i dogovorio se da će doći sutra rano ujutro – izlazila je iz kuće u pola devet ujutro, ali ne na posao, nego u polikliniku.
Nakon predstave slijedila je oproštajna večera. Francuzi su sutra letjeli u Pariz. Šurik je stavio torbu s namirnicama pod recepcijski pult – molim lijepo. Gladni Šurik prevodio je jelovnik. Na večeru nije imao pravo i neprestano je nastojao strugnuti na minutu kako bi si otkinuo malo svoje posebne kobasice iz torbe pod pultom. Potom je stigao predstavnik Inturista s droljastom suradnicom pa je morao prevoditi na francuski neku nepodnošljivu “ljigu” о olimpijskom prijateljstvu. Potom je pijani doktor iz Lyona dovukao pred Šurika dvije prostitutke, očito radi dogovora, ali djevojke su se ugledavši službene predstavnike, prestrašile i smjesta iščezle…
Poslije jedan sat noću Šurik se napokon dokopao Valerije. Sjedila je u naslonjaču, rumena, popunjena. Imala je mladenačke šiške na čelu, a ostatak guste kose ravnomjerno joj je padao na ramena te se živahno i valovito uvijao prema van. I kimono joj je bio nov, bez izblijedjelih roda, s rijetkim krizantemama na jarkocrvenom… Stol je bio prostrt: ruski porculan natjecao se s njemačkim. Na sredini stola stajala je krpena grijalica u obliku kokoši s loncem heljdine kaše ispod tople kokošje stražnjice. Osim krupice i tjestenine Valerija u kući nije našla ništa jestivo. U naslonjaču je s knjigom u rukama strpljivo čekala Šurika na večeri.
Ostavio je torbu kod vrata, prišao Valeriji, cmoknuo je u čelo i svalio se na stolicu:
– Lud dan! Prigrist ću nešto pa bježim…
“Nećeš pobjeći”, pomislila je Valerija.
Skočio je, izvadio iz torbe zavežljaje, složio ih na stolić za serviranje pokraj Valerije.
Tako si je zgodno i ugodno organizirala život da ne mora izlaziti iz svoga naslonjača… Žurno je otvarala zavežljaje, mirisala ih, smiješila se. Usne su joj sjajile od rumenog ruža, i jarkocrvena svila odražavala se na licu, i Šurik je vidio kako je lijepa, znao je da mu se htjela svidjeti, zato je preko dana stavila debele uvijače i uspjela obaviti manikuru – vlažno je sjao gusti ružičasti lak, donekle proturječeći rukama s modrim žilama koje su izmorile štake.
– Pristojno su me hranili, sasvim pristojno. Ali tako jednoličnom hranom… Svaka čast što si kupio jesetru… Uzmi si kaše…
Narezala je na porculanskom pladnju sir, na tanjuriću rasporedila ribu. Okrenula se u naslonjaču, otvorila vrata finog ormarića, izvadila lopaticu i plosnatu vilicu za ribu…
– Oprat ću ruke – sjetio se Šurik i izašao.
“Nikamo ga ne puštam”, odlučila je Valerija, ali odmah se ispravila, zamolila je ponizno od Najviše Instancije: “Neka ostane, može? Ne tražim mnogo…”
Nakon što joj je stradalo, umrlo djetešce i noge joj definitivno stradale, više nije putovala u Litvu k starom svećeniku, naučila se sama dogovarati, bez posrednika. A njemu je samo ponekad pisala pisma. Kad bi se dogodilo nešto lijepo, zahvaljivala bi Gospodinu. Kad bi griješila – kajala se, plakala, molila za oprost. Obećanje koje je dala Gospodinu za dijete sama je povukla. On nije održao svoju riječ, a kako ću onda ja, slaba žena? I zato je ubrzo nakon što se oporavila poslije sve te užasne priče, pozvala Šurika prstom i – a kamo bi on? – vratila ga na mjesto u postelji.
I tada su se istinski sprijateljili. Svi drugi muškarci u životu čim bi je počinjali žaliti, odmah bi je od straha i ostavili. A Šurik kao da je bio ustrojen drukčije od svih ostalih: Vera je već dugo slutila da su kod njega sažaljenje i muška želja registrirani na jednom te istom mjestu.
Slijedeći instinkt i žensku naviku, nastojala se uljepšati, podići si raspoloženje do radosno-bezbrižnog, zvonko se smijala, mrdala jamicama, ali on bi obično skočio u pola jedan, sjetivši se mamice koja ne spava, čeka ga. Ali kad se nije mogla nositi s napadajem boli, lošeg raspoloženja ili samosažaljenja, ne bi je ostavio samu. Nazvao bi mamu, upitao je kako se osjeća i je li u redu ako ne dođe prenoćiti. I tada bi ostao i tako joj se radovao da se Valerija više nije samosažalijevala, nego se ponosila svojom ljepotom i ženstvenošću, a njega je, tako djetinjastog, i dirljivog, i muževnog, žalila. A zbog čega, ni samoj joj nije bilo jasno…
– Otvori vino – Valerija mu je pružila vadičep. – Svi su se susjedi danas razišli. Tako mi je nelagodno samoj u stanu…
Laž, naravno. Samoj u stanu bilo joj je vrlo lijepo i ugodno.
– Leročka, ne mogu danas ostati. Sutra putujem u Višnji Voločok, Matildi hitno treba potvrda, ima sud.
– Samo putuj – nasmiješila se Valerija. Šurikovo prijateljstvo s Matildom bilo joj je čak simpatično: Matilda je bila starica, desetak godina starija od Valerije…
– Moram rano ujutro svratiti po potvrdu, nije kod mene…
Već se spremio iscrpno govoriti i о lijeku u hladnjaku i о Francuzima koje će ujutro morati odvesti na Šeremetjevo… Ali Valerija kao da nije slušala. Gledala je u stranu, spustili su joj se kutovi usana. Samo što ne zaplače…
Šurik ju je podigao iz naslonjača, položio je na otoman. Kaša izvađena ispod krpene kokoši hladila se na tanjuru. Suze ipak nisu stigle poteći…
Tješio je prijateljicu pomalo užurbano, ali sa svom usrdnošću.
Potom je pojeo hladnu kašu i otišao. Nadoknađivati. U pola sedam bio je kod kuće, uzeo lijek, krenuo u daleko Čertanovo po Matildinu potvrdu, odatle u National, iz Nationala na Šeremetjevo, sa Šeremetjeva na Lenjingradski kolodvor. I stigao je na vlak, i kupio kartu od konduktera, i dovezao se u Višnji Voločok. Posljednji autobus već je otišao, ali dogovorio se s nekim čovjekom, i ovaj ga je povezao u selo, tako da je stigao prije nego autobus. Čak ni Matildu nije stigla uznemiriti pomisao da bi je taj put Šurik mogao iznevjeriti…
Sijeda, preplanula, dočekala ga je s bocom votke, s prostrtim stolom. Izljubili su se. Šurik je najprije stavio na stol potvrdu i lijek. Kad se vratila iz predsoblja, gdje je držala petrolejku, noseći tavu pečenog krumpira, on je spavao naslonivši kudravu glavu na ruke složene kao u školi.
Dobar dečko…

40

Nedugo prije Nove godine – ‘81. – začulo se telefonsko zvono. Telefonistica je dugo vikala “Poziv iz Rostova na Donu!”, ali nešto nije bilo u redu s linijom, ljutiti telefonski glas se prekinuo, i dok je Šurik objašnjavao Veri da je to po svoj prilici neka greška, opet se začulo zvono, i taj put sve je ispalo dobro, i Šurik je začuo smireni, ugodno usporeni ženski glas:
– Šurik, zdravo! Lena Stovba ovdje. Imam nešto hitno, htjela bih te vidjeti. Bit ću u Moskvi krajem prosinca. Hoćemo li se moći vidjeti?
Dok se Šurik čudio i postavljao prilično besmislena pitanja, Stovba je dugo zastajkivala, a potom rekla ozbiljnim tonom:
– Hotel će mi rezervirati, tako da se ni za što ne moraš brinuti. Neću sad govoriti о pojedinostima, ali mislim da i sam shvaćaš što mi treba… Riječ je о svojevrsnoj formalnosti.
– Da, da, naravno – dosjetio se Šurik, koji nije htio izgovarati suvišne riječi. Vera je bila u blizini. – Naravno, dođi. Bit će mi drago… A kako inače živiš?
– Upravo о tome ćemo porazgovarati kad stignem. Karte još nemam. Čim stignem, odmah ću te nazvati. Čujemo se. I pozdravi mamu ako me se sjeća. – I ispustila je neodređeno: – Hm.
О sudbini svoje fiktivne obitelji Šurik nije razmišljao gotovo od onog trenutka kad mu je pred objektivom fotoreportera sibirskih novina Lena Stovba položila na ruke novorođenu curicu Mariju.
Vera je upitno gledala sina. Šurik je vagao situaciju: Vera nije znala za njegov brak i sad kad se po svemu sudeći Lena spremala razvesti, bilo bi joj glupo to govoriti.
– Što se dogodilo? – Vera je opazila Šurikovu smetenost.
– Zvala je Lena Stovba, sjećaš je se, iz Mendeljejevke?
– Sjećam se, ona krupna plavuša, dolazila je k nama učiti. I bila je u vezi s Kubancem, čini mi se, bio je nekakav skandal… Ne sjećam se, izbacili su je s instituta? To mi je pričala Kazahinja Alja, divna djevojka. Samo se ne sjećam kako se sve završilo – živnula je Vera. – Čudno je to, ta tvoja epizoda s Institutom Mendeljejev potpuno mi je isparila iz sjećanja, kao da je nije ni bilo… Čudan je to bio postupak. Grozno, grozno je bilo to ljeto – snuždila se Vera sjetivši se smrti Elizavete Ivanovne.
Šurik je obgrlio majčina krhka ramena, poljubio je u sljepoočnicu.
– Nemoj, molim te. Vijest glasi ovako: zvala je Stovba, dolazi krajem prosinca u Moskvu, htjela bi da se vidimo.
– Divno, neka dođe. Šurik, a ona se na kraju nije udala za onog svog Kubanca? Ne sjećam se kako se završila cijela ta priča… – upitala je Vera.
I tada je Šurik shvatio da mu se potkrala omaška. Sad se neće moći naći sa Stovbom negdje vani, odvesti je u kafić i о svemu nekako raspraviti izvan kuće.
– Naravno, Verusja, doći će. A njezina priča, koliko ja znam, nije se nikako završila. Rodila je kćer, živjela u Sibiru, a sad očito živi u Rostovu na Donu. Svih ovih godina ništa nisam čuo о njoj.
– Ipak je sjajno što te nazvala…
Šurik je kimnuo.
Stovba se pojavila nekoliko dana nakon najavnog poziva – s buketom ruža za Veru Aleksandrovim i s djetetom zamotanim povrh bunde u veliki seoski rubac. Kad su razmotali rubac i skinuli bundu, pokazala se djevojčica strane ljepote. I lice i kosa bili su joj iste boje meda, a koža je sjala iznutra kao kod najzrelijih krušaka. Oči u obliku koštica, izdužene, s jedva primjetno izvijenim kapcima u kutovima, prelijevale su se smeđim zrcalnim sjajem.
– Bože, kakvo čudo! – uskliknula je Vera.
Čudo je izulo pustene čizme. Pokorivši se majčinu strogom pogledu, djevojčica je izgovorila “’Bar dan” i zavikala:
– Što ću vam ispričati! Tu je tako puno snijega, i jelke stoje vani okićene! A u vlaku smo imali podložak! Zlatni, zlatni!
Djevojčica je sjala, zračila radošću, toplinom kao peć, a u osmijehu su joj nedostajala dva gornja sjekutića. U desnima su joj izbile dvije bijele prugice.
“Kako je sva svježa, kao ti novoiznikli zubići”, ushitila se u sebi Vera. “I prava je izvanzemaljka…”
– Da se upoznamo – nagnula se prema djevojčici. – Ja se zovem Vera Aleksandrovna, a kako se ti zoveš?
– Marija, samo me nemojte zvati Maša, to ne podnosim.
– Potpuno te razumijem. Marija je prekrasno ime.
– Ja bih htjela da sam Glorija. Kad odrastem, bit ću Glorija – obznanila je djevojčica.
Šurik se zagledao u Stovbu. Bila je neprepoznatljiva. U njoj se pojavilo nešto novo i filmsko. Tijekom godina koje su prošle od kćerina rođenja Stovba ne samo da se promijenila – ni traga nije ostalo od mlitave, trome ljepotice. Postala je mršava, oštra i poduzetna. Tešku svijetlu kosu, koja je nekoć u Enriqueu izazvala ljubavne patnje, ošišala je na kratko. Više nije škiljila – počela je nositi naočale.
– Jesi li je prepoznao? – upitala je tiho Stovba pokazujući pogledom na kćer. I Šurik je, trgnuvši se, učinio gestu upozorenja: ni riječi. Stovba je brzo shvaćala i odmah se ispravila:
– Mislila sam da me nećeš prepoznati…
Ali Vera uopće nije obraćala pozornost na njihove letimične riječi. Vanjština te djevojčice, cijela njezina pojava – lepršava, ocijenila je Vera – ubrzana mimika, privlačnost rijetke zvjerke dotaknuli su onu duboku žicu koja je u Verinu organizmu upravljala tako razvijenim osjećajem za ljepotu.
– Hajdemo popiti čaj, kupio sam prašku tortu – predložio je Šurik i otvorio kuhinjska vrata. Čaj je bio serviran u kuhinji, ne svečano. Pili su engleski čaj s keksima od vanilije i tortom – bilo je točno five o'clock. Marija je jela zaneseno, pomažući si prstima i vrteći glavom od užitka. Oblizala je mrlje od čokolade, obrisala usta mačjim pokretom, okrenula glavu na dugačkom vratu tako otmjenim pokretom, zastavši u sredini, završavajući taj pokret laganim podizanjem brade, nakon čega je žalosno upitala Veru:
– Kod nas nema toga. Baš je fino. Šteta što više ne mogu – i tužno je zatresla glavicom.
Vera je potpuno automatski ponovila njezin pokret, pritom se ulovila i nasmiješila – zarazne li gracioznosti!
– Dođi da ti pokažem jelku – predložila je Vera i povela Mariju u veliku sobu.
Ostavši sami, Šurik i Stovba su zapalili. Cigareta Femina više nije bilo, zato je Šurik počastio službenu suprugu stranim cigaretama Lord. Između dugih udaha Lena je rekla da već dugo živi u Rostovu na Donu, radi na dobrom mjestu, sve je u redu. Samo što joj je hitno zatrebao razvod jer se pojavila mogućnost da se spoji s Enriqueom: našao je jednog Amerikanca koji je spreman doći u Rusiju, sklopiti s njom brak i odvesti je.
– Amerikanac će te odvesti na Kubu? – uza svu svoju političku prostodušnost Šurik je bio sumnjičav.
Stovba ga je gledala partijskim pogledom svoga oca – netremice i teško:
– Da… Nisam ti rekla najvažnije. Fidel je čudovište.
– Koji Fidel? Pričaš о Enriqueu?
Stovba skinu naočale, pogleda Šurika primaknuvši mu lice, zatim ih opet stavi:
– Koji? Onaj s bradom! Castro, eto koji! Enriqueov otac bio je s njim od samog početka, od Рlауе Girón! Je li ti jasno tko su oni? Je li ti sve jasno?
Šurik je kimnuo.
– Dakle, Enrique ima starijeg brata, od drugog oca, Poljaka. Majka je bila ljepotica, s Kajmanskih otoka. Njegov brat, Poljak, kidnuo je s Kube, a Fidel je osvetoljubiv kao vrag, zatvorio je Enriqueova oca, iako stvar nije bila u tom Poljaku, nije s njim imao nikakve veze, imali su neke političke nesuglasice. A kad je zatvorio oca, dokopao se i Enriquea, pozvali su ga iz Moskve i zatvorili. Enrique je izašao iz zatvora nakon pune tri godine. A otac nije. Kažu da je umro u ćeliji od srčanog udara. Razumiješ?
Šurik je uljudno kimnuo: priča je zaslužila poštovanje.
– A potom je Enrique pobjegao s Kube. Čamcem, poput mnogih drugih Kubanaca. Pratiš me? Već je godinu dana u Miamiju. Rijetko se čujemo. Živi kao izbjeglica, ali obećali su mu zelenu kartu. Zasad ne može nikamo. Radi kao lud i još polaže ispite na fakultetu, želi potvrditi svoje medicinsko obrazovanje. I našao je Amerikanca koji mu je obećao sve to riješiti brakom. Shvaćaš li sad zašto mi je tako hitno zatrebao razvod? Inače mi je za taj žig sasvim svejedno…
Opet je zamirisalo na film – pustolovni.
Promijenila se ne samo Stovbina vanjština nego i način razgovora – iz prijašnjeg mlitavo-umišljenog u odsječni i ozbiljni.
– Shvaćaš sad zašto mi je hitno zatrebao razvod?
– Naravno. Samo, Len, imaj na umu da mama ne zna da smo u braku, i ne bih htio da sazna… Shvaćaš?
– Naravno, naravno, samo sam se neuspješno našalila. – Promijenila je temu: – A sjećaš li se kako je strašna bila Marija kad se rodila? A narasla je u ljepoticu.
Stovba je s ponosom gledala.
– Len, curica je neobično lijepa, ali tada je nisam ni zapamtio, bilo je nešto žućkasto i smežurano.
– Sliči na Enriqueovu majku, samo što je još ljepša – uzdahnu Stovba.
Dok su se u kuhinji vodili pregovori, Marija je razgledala ukrase na jelci, radovala se svim nijansama dječje radosti odjednom – strastveno, burno, začuđeno, tiho, nesvjesno i religiozno. Vera je pak s divljenjem razgledala tu emocionalnu dugu: kakvo bogatstvo! Kakvo duševno bogatstvo!
Vera je skinula s jelke staklenog vilin konjica, najljepši sačuvani bakin ukras za jelku, i zamotala ga u cigaretni papir. Marija je stajala pred njom, prekriživši ruke i oborivši dugačke trepavice, koje su zasjenjivale obraze. Mali zamotuljak Vera je položila u jednu od japanskih kutijica preostalih od pokojnog odlikovanja, a Marija je uzela kutijicu objema rukama i privila je uz grudi.
– O-o… – prostenjala je djevojčica. – To je za mene?
– Naravno, za tebe.
Djevojčica je pokrila lice prekriženim dlanovima i ritmički se zanjihala. Vera se uplašila. Marija je odmaknula ruke od lica i rekla tragičnim glasom:
– Mogu ga potrgati.
Vera ju je pogladila po kosi, bila je ugodno masna na dodir.
– Svatko ga može potrgati.
– Meni se to često događa – i uzdahnu.
– I meni – umiri je Vera. – Hoćeš da ti zasviram?
Kad su ušle u sobu, jelka je odmah prikovala pozornost djevojčice, tek je sad opazila pijanino.
– Kako je gol pijanino, nepokriven… – rekla je djevojčica pogladivši lakirano drvo.
– Na što misliš? – začudila se Vera.
– Moja učiteljica Marina Nikolavna pokriva ga čipkom – objasni Marija.
Vera je posjela Mariju u naslonjač Elizavete Ivanovne i zasvirala. Schuberta. Isprva je djevojčica slušala veoma pozorno, ali neočekivano je dojurila i tresnula po tipkama šakom. Zarikaše basovi. Marija se zavrtjela kao zvrk i zacičala:
– Ne tako! Ne! Ne može tako!
Vera se prenerazila: čudne li reakcije!
– Malena! Što je bilo? U čemu je stvar?
Marija je skočila na naslonjač, sklupčala se na njemu. Zamrla. Vera joj oprezno dotaknu rame. Nekoliko trenutaka gladila joj je uska leđa. Potom se djevojčica izvila iz tog sklupčanog položaja kao zmija. Oči su joj bile goleme, crne – kao da ima samo zjenice, bez šarenice, i vlažne:
– Oprosti mi. Tako sam se razljutila zato što meni ništa ne ide. A tebi ide…
– Što ti ne ide, malena? – začudila se Vera.
– Sviranje mi ne ide.
Vera ju je uzela na ruke, sjela na naslonjač, posjela je pokraj sebe: u prostranom naslonjaču Elizavete Ivanovne za njih dvije bilo je mjesta napretek.
“Zamršene li sudbine i majke i djevojčice! Kakva emocionalnost, delikatnost, privlačna gracioznost, ta rijetka boja kože, to je nešto iz kolonijalnih romana!” više je osjećala nego mislila Vera. “Neobična, iznimna djevojčica!”
– Ni meni jako mnogo toga ne ide. Znaš koliko treba vježbati da bi išlo – utješila je Mariju Vera.
– Da, ja cijelu godinu idem k Marini Nikolajevnoj, a ipak mi ništa ne ide.
– Hajde si izaberi još jedan ukras s jelke! – predložila je Vera.
Marija je skočila na pod, zađipala, zavrtjela se, činilo se da joj se udvostručio broj ruku i nogu, i Vera se opet ushitila silinom emocija u tako malenom tijelu.
Ušli su Šurik i Stovba.
– Spremaj se, Marija – obratila se Stovba kćeri. I dodala: – Hotel nam je negdje u Vladikinu, daleko je donde.
Vera Aleksandrovna odmah je predložila da ostanu prenoćiti: čemu vući dijete kroz cijeli grad u šugavi hotel kad mogu lijepo prenoćiti u sobi Elizavete Ivanovne?
– S jelkom? – obradovala se Marija.
– Naravno, evo, tu ćemo vam pripremiti…
Ujutro je Stovba na prijedlog Vere Aleksandrovne otišla u hotel sama, ostavivši kćer kod Kornovih, pokupila stvari i do kraja tjedna obilazila razne ustanove: osim razvoda imala je i službenih obveza.
Vera Aleksandrovna šetala se s Marijom, na neki unutarnji poriv odvela ju je u Muzej istočnih kultura i pokazala joj Crveni trg. Veri su neobično godile te šetnje: radovala se zajedno s Marijom i gledala grad, koji je u njezinu sjećanju bio sve gori, ushićenim žudnim očima djeteta.
Šurik i Lena dotle su stigli do matičnog ureda. Pokazalo se da im za razvod nedostaje jedan papir – Marijin rodni list. Stovba je taj dokument ostavila kod kuće, kad je pobjegla od roditelja s četveromjesečnom kćeri. Kako bi ga dobila, morala je za to zamoliti baku, s kojom je još održavala tajnu prepisku, ili poslati zahtjev u sibirski grad. U svakom slučaju to je zahtijevalo vremena, i Stovba je otputovala, s tim da će se vratiti čim nabavi neophodnu potvrdu.
Vera Aleksandrovna predlagala im je da ostanu barem do Nove godine, ali Stovba je unatoč kćerinim očajničkim suzama otputovala 31. prosinca danju.
Vera je bila veoma žalosna: već je smišljala kako bi divno slavlje mogla prirediti za čudesnu djevojčicu…

41

Šurikov nokat, koji ga je isprva tako žestoko bolio, pomodrio je i natekao, potom ga je potpuno prestao boljeti, a nakon nekog vremena uz udubinu je naraslo nekoliko milimetara novog ružičastog nokta. A potom je narastao novi, s čudnim usjekom na sredini. Naprslina na donožju zarasla je sama od sebe, bez ikakvih posljedica. Šurik je potpuno zaboravio neugodan događaj.
Moguće je da bi i vlasnica paleontološke rijetkosti s vremenom zaboravila na to, ali slučajni predmet – poštanska potvrda s aljkavo napisanom povratnom adresom i nedovršenim prezimenom “Kor” – Kornilov? Kornejev? – nije joj dao da zaboravi. Oboružavši se lupom, Svetlana je proučavala nečitku adresu – ulica je definitivno bila Novolesna, sedmica je podsjećala na jedinicu, kvačica je mogla biti i dvojka i petica… No ta ju je nesigurnost ugodno uznemiravala: ta, nije valjda slučajno ostavio potvrdu sa svojom adresom? A ako i jest slučajno, nije li to nagovještaj sudbine, nije li to kazaljka providnosti?
Nekoliko dana Svetlana je živjela predosjećajući sreću. Činilo joj se da se mora vratiti danas-sutra, i neprestano je imala pokuse njihova susreta: kako će se ona iznenaditi, i kako će on biti zbunjen, i što će reći on, a što ona… Ali nikako nije dolazio: ne usuđuje se… ustručava se… neke ga okolnosti sprečavaju…
Nakon tjedan dana palo joj je na pamet da bi mogao posve nestati. I što je manje bilo izgleda da će se vratiti, to se više ljutila na nj. U mislima je razgovarala s njim i postupno su ti razgovori postali razdražljivi i, što je najneugodnije, neprekidni.
Kasno uvečer, ispivši lagano sredstvo za spavanje, usnula bi na dvadesetak minuta, ali razgovor sa Šurikom prodirao joj je u san i kvario ga. Dugo je pričala s njim u drijemežu pod utjecajem sredstva – čas je molio da mu oprosti, čas su se svađali i mirili, i sva ta komunikacija bila je djelomice upravljiva, smišljala bi radnju, a ona bi se odvijala u zadanom smjeru… Mučila bi se. Potom bi ustala…
Njezin san, prirodno slab i lagan, do kraja se poremetio i sad je ustajala noću, pila vruću vodu s limunom i sjedala za stol – motati svileno cvijeće, bijelo i crveno, za zadrugu koja izrađuje pogrebne vijence. Bila je najbolja radnica, ali nikad nije dobro zarađivala jer je radila vrlo sporo. Zato su se ruže od fine impregnirane svile koje je uvijala na okrugloj žlici isticale po turobnoj izduženosti koja drugim radnicama nije uspijevala.
Do jutra je ukočeno sjedila pred glatkom svilom, ujutro bi zaspala na dvadesetak minuta i opet sjela za stol. Iz kuće gotovo nije izlazila: bojala se da ne propusti Šurikov dolazak.
Već je shvaćala da je potpuno ispala iz polumedikamentozne duševne ravnoteže koju je gotovo godinu dana održavao sjajni doktor Žučilin, debeo i nježan kao ostarjeli kastrirani mačak.
Izdržala je tako mjesec pa pošla k Žučilinu. Živio je nedaleko, u Ulici Mala Brona, i već je dugo išla k njemu kući, a ne u bolnicu.
Žučilin je bio iz soja plemenitih mazohista, pronicljiv i suosjećajan liječnik, i mnoge je pacijente pretvarao u svoj doživotni križ. Od novca je zazirao, izbjegavao ga je, darove je primao u obliku knjiga i konjaka. Svetlana je šivala za njegove kćeri lutkice s bijelim lišcima nacrtanima na svili, u crvenim i modrim haljinama…
Još u studentskim danima samoubojstvo je opčinilo doktora kao nedokučiva i primamljiva sklonost posebnog soja ljudi, pa je odabir psihijatrijske specijalizacije bio prije humanitaran nego medicinski. Svetlana je pripadala tom soju koji nosi u sebi nagon prema samoubojstvu i s njom se upoznao tek nakon njezina trećeg pokušaja suicida, srećom, neuspjelog.
Žučilin je znao da je prema medicinskoj statistici treći pokušaj suicida najučinkovitiji. Polazi li se od njegovih prilično nepostojanih rasuđivanja, od kojih je kanio formirati teoriju, u Svetlaninu slučaju opasnost se trebala s vremenom smanjivati i uz uvjet pravilnog liječenja u daljnjem životu prijetit će joj samo prirodno starenje i s tim povezane bolesti. Može se reći da će prerasti zonu rizika. Svetlana je na taj način sada spadala među pacijente zbog kojih se najviše brine i koji ga najviše zanimaju.
S takvim svojim pacijentima razgovarao je satima. Bilo mu je važno stići do dubine, do same točke sloma u koju se usjekla ideja samoubojstva. Metodika frojdovske psihoanalize nije mu bila strana, pa je smjelo ulazio u tuđu dušu u nadi da će uspjeti popraviti oštećenja na opip, u mrklom mraku…
Nina Ivanovna, Žučilinova žena, otišla je spavati, a oni su sjedili u kuhinji razmatrajući bolesne izdanke Svetlaninih misli i osjećaja. Ispričala mu je što se dogodilo. Smiješno je to što se njezina priča odnosila upravo na onaj dio koji je Šurik ispustio kad je događaj prepričavao majci. Priča о mamutovu zubu na taj je način u potpunosti zapala Veru, a ljubavna epizoda, koja je u Svetlaninoj priči iskrsnula praktički ni iz čega, u cijelosti je zapala doktora. Lišena svoga zapleta, priča je ostavljala dojam da je riječ о bezdušnom napastovanju s elementom nasilja. Iako je Žučilin postavljao provokativna pitanja, nastojeći približiti sliku koju je nacrtala Svetlana nečemu vjerojatnijem, nije mu uspijevalo. Priželjkivano nasilje – tako je sebi definirao iznesenu mu situaciju.
Pio je svoj jaki čaj, podlijevao vrelu vodu u Svetlaninu šalicu s džemom, kamo je s vremena na vrijeme uranjala usne, i razmišljao o tome kako se bolesnik od zdrava čovjeka razlikuje u biti samo po sposobnosti nadziranja trna koji se zario u psihu. Može se kapsulirati, podići zaštitni zid, ne dopustiti širenje bolesne upale, ali nije ga u stanju iščupati. I slušao je nesretno zaljubljeno bulažnjenje, primjećujući proturječnost njezinih želja: žudjela je za slobodnom i sretnom ljubavi, ostajući pritom žrtvom zlih ljudi, okolnosti i, što je u danom slučaju osobito važno, samog junaka. Biti nepravedno uvrijeđenom, monstruozno i osobito, kao nitko drugi, bila je njezina duboka potreba.
Doktor Žučilin shvaćao je i da riskira, kad bi Svetlani spomenuo njezinu bolesnu potrebu da bude uvrijeđena, mogao bi je dodatno uvrijediti i narušiti povjerenje bez kojega je ne može zadržati u granicama relativnog zdravlja…
Većina njegovih kolega ocijenila bi njezino stanje kao očitovanje manijakalne psihoze i prepisali bi joj jake psihotropne pripravke, koji bi otupili sve njezine sposobnosti, među njima i sposobnost za beskrajnu patnju.
– Draga moja Svetočka! – rekao je Žučilin oko dva sata noću. – Polazit ćemo od toga da smo u stanju procijeniti događaje koji se zbivaju i reagirati na njih na adekvatan način. Je li tako?
Taj uvod uvijek bi obodrio Svetlanu. Htjela je upravo to da sve bude adekvatno… Vlastito joj se ponašanje i činilo adekvatnim, no što sa Šurikom? On se ponašao neadekvatno – nije došao kad je Svetlana za tim tako žudjela…
Kimnula je. Strašno joj se spavalo, ali znala je da neće uspjeti zaspati, pa je odugovlačila s trenutkom rastanka.
– Nemojte se tjerati u bezizlazan položaj. Mladićevo ponašanje nećemo ni podvrgnuti analizi. Tko je on – ništavni napasnik ili je naprosto dospio u za sebe neočekivanu situaciju, sjećate li se Bunjinove Sunčanice? Neočekivane, nepredvidljive provale osjećaja? Recimo da je to bila sunčanica i čovjek koji po svojoj naravi nije sklon nasilju najednom ga počini… Više ga nema. Čak i kad bismo ga htjeli naći i zatražiti objašnjenje tako ružnog ponašanja, nemamo tu mogućnost… Moskva ima devet milijuna ljudi, među njima nekih sto tisuća Šurika! Potpuno uzaludan broj! Nikad nećemo uspjeti razjasniti zašto je to učinio, a krajnje je neophodno da vam popravimo san. I to je u našoj moći. Smatram da ne bi bilo loše otići u sanatorij. Za to se mogu pobrinuti. Smršavjeli ste. Gubitak težine u vašoj situaciji veoma je nepoželjan. Mislim da još jednom treba provjeriti štitnjaču. Skicirat ću ovih dana novi plan pa ćemo početi živjeti po novom rasporedu. Taj mi se problem ne čini veoma ozbiljnim i mislim da ćemo ga uspjeti riješiti…
Ništa od toga doktor Žučilin nije mislio: situacija mu se činila veoma ozbiljnom, ali odlučio se na posljednji pokušaj izvlačenja Svetlane iz nadolazeće krize minimalnim sredstvima.
Svetlana je sa svoje strane također donijela odluku: u torbi joj je bila priznanica о čijem postojanju doktoru nije rekla ni riječi, i nakon svega rečenog i prepričanog bila je spremna otići na adresu navedenu na priznanici. Riječ “sunčanica” veoma ju je nadahnula.
Oboje su – i liječnik i pacijentica – bili zadovoljni sobom: oboma je varka u cijelosti uspjela…
Te noći Svetlana nije ni legla. Stigla je kući pred jutro. Susjedi su spavali, pa je ušla u komunalnu kupaonicu, dugo je prala pastom za čišćenje jetka mirisa od kojega je zastajao dah, zatim je nalila punu kadu vode i legla. Obično joj se gadila ta komunalna kada s površinom ispucalom poput slonove kože, ali sad je mislila о tome kako je to njezina kada, kako je njezina pokojna baka živjela u tom stanu još od 1911. godine, i djed je tu živio, i otac se tu rodio, i cijeli stan pripadao joj je rođenjem, a svi ti sadašnji susjedi, pridošli otimači, uljezi, dojučerašnji seljačine – nitko od njih i ne sluti da je baš ona prava gazdarica… I gorko-slatka uvrijeđenost, omiljena uvrijeđenost, preplavila je Svetlanu…
Sve je bilo bijelo, najbjelje – i gaćice, i grudnjak, i bluza. Nepravilni biser visio je na srebrnom lančiću: zlatni je bio davno prodan. Biser nije bio posve bijel, prije sivkast. Bio je star, nesumnjivo pravi, makar i mrtav. Svetlani se učinilo da će moći nešto pojesti. Skuhala je jaje. Pojela pola. Skuhala je čaj. Popila pola šalice. Osjećala je veliku važnost tog dana.
“Reagirat ćemo na zbivanja na adekvatan način”, podsjetila se i u pola osam ujutro izašla iz kuće. Stigla je do postaje metroa Krasnopresnenskaja, dovezla se brzo do postaje Belorusskaja, potom je dugo tražila Novolesnu ulicu, još dulje je tražila zgradu. Sedmica je ipak bila jedinica, jer u ulici nije bilo tako mnogo zgrada i brojevi nisu dolazili do sedamdeset… U osam i petnaest sjedila je na klupi držeći na oku jedini ulaz nove zgrade od opeke.
Sjedila je tri sata. Imala je osjećaj duboke uvjerenosti da se nije prevarila, da mladić sigurno živi u toj zgradi. Na izmaku trećeg sata ušla je u zgradu i stala ispred niza poštanskih sandučića razmještenih između prizemlja i prvog kata. Na nekima su bili zalijepljeni papirići s imenima stanara, na drugima su prezimena bila ispisana olovkom izravno na limu obojenih zelenih sandučića. Na nekima su bili samo brojevi stanova. Tražila je prezime Kornilov ili Kornejev. Pod brojem 52 bio je zalijepljen papirić na kojemu je starinskim prekrasnim rukopisom bilo napisano “Korn”. To je bilo čak i ljepše nego “Kornilov”…
Potpuno zadovoljna, Svetlana se vratila kući. Znala je da je mladić gotovo u njezinim rukama.
Nije imala nikakvu razrađenu strategiju. Do početka rujna dolazila je preko dana do ulaza, oko osam sati ujutro, sjedila na klupi točno tri sata i u jedanaest odlazila. Bila je sigurna da će se Šurik prije ili kasnije pojaviti i, kao strpljivi lovac u zasjedi, sjedila je usredotočeno i nepomično, ne ispuštajući iz vidnog polja stanare koji izlaze. Neke je već poznavala po licu. Netko joj se sviđao, nekoga je uspjela zamrziti: najsimpatičniji joj je bio cvikeraš s aktovkom i novinama tek izvađenim iz poštanskog sandučića, od kojih bi mu jedne neizostavno ispale ispred ulaza, osobito gađenje izazivala je debela djevojka na stupastim nogama koju je ponekad čekao auto.
Jednom kad se vratila kući nakon još jednog dežurstva, koje je palo na kišni dan, Svetlana se razboljela. Počela je jaka angina, kakve odavno nije bilo. Bolest joj je dobro došla, dala joj je predah u zamornom lovu i Svetlana se brižljivo liječila: ispirala je grlo raznim sredstvima, mazala upaljeno ždrijelo otopinom joda u glicerinu i pila neškodljive tablete – antibiotike je osporavala, ali inače se veoma voljela liječiti. Angina se otegnula dva tjedna i završila se skupa s lijepim vremenom.
Prvog dana kad je utvrdila da je zdrava skupila je u dvije kutije cvijeće koje je procvalo za vrijeme bolesti i odnijela ga u zadrugu – bogzna koliko daleko – na Koptevsku tržnicu. Dobila je novac za prošli mjesec i shvatila da hitno mora kupiti ogrtač: u starom plavom nije mogla ni na kakav sastanak.
Kupovina ogrtača po svemu je bila težak zadatak. Uostalom, kao i svaka druga kupovina. Svetlana je pripadala onom soju ljudi koji uvijek točno znaju što im treba. Stoga je ogrtač koji je nastao u njezinoj mašti – bež boje, s kapuljačom, ušivenim džepovima, uz rožnatu dugmad – mogla tražiti do kraja života.
Sad je Svetlana svako jutro umjesto vožnje do postaje Belorusskaja obilazila trgovine. Bila je sitničava i usredotočena na cilj, i pred kraj drugog tjedna uvjerila se da ogrtač koji je nastao u njezinoj mašti može biti samo sašiven. I tada je odlučila šivati. To je promijenilo polje pretrage – sad je morala istražiti prodavaonice tkanine. U prvoj, doslovno pokraj zgrade, imala je sreće – kupila je prekrasnu tkaninu za ogrtače čehoslovačke proizvodnje. Problemi izrade ogrtača rasli su kao lavina: A podstava? A dugmad? A porub? I sve su te teškoće bile željene, a što ih je teže bilo prevladati, to bolje – Šurik se na taj način odmicao u zadnji plan, mučio se u daljini na tihoj vatri. A glavni je cilj ogrtač…
Žučilin je nekoliko puta zvao, zabrinut: prema njegovoj prosudbi, Svetlana bi ga morala sad osobito trebati i hvatati se za nj, kao što se to uvijek događalo u kritičnim trenucima. No koliko god to bilo čudno, to se nije događalo. Razgovarala je s njim preko telefona čak pomalo nehajno. Rekla je da je sad jako zauzeta šivanjem ogrtača… A san se popravio…
“Ipak su krpice tako moćan terapeutski stimulans za žene! To treba razmotriti”, primijetio je u sebi Žučilin. Imao je mnoštvo ideja, a jedna od njih ticala se duboke razlike u očitovanjima jednih te istih psihičkih rastrojstava kod muškaraca i žena. Promislivši, zaključio je da je u skorašnje vrijeme novi pokušaj suicida slabo vjerojatan…
Dok je Svetlana svladavala prepreke da napravi ogrtač, svojevrsni prototip poznate kabanice, stigla je zima. Ogrtač je bio gotov, visio je u ormaru na drvenoj vješalici, zamotan u staru plahtu. Vani je bio snijeg, о novom zimskom kaputu nije moglo biti ni govora – sve su se financijske mogućnosti iscrpile. Pitanje Šurika opet je bilo u prednjem planu.
Krenula je k teti na Preobraženku. Prije dvije godine teta joj je ponudila staru bundu od astrahana koju je Svetlana tada odbila: krzno je bilo lijepo, ali trebalo ga je dobrano obnoviti. Tetka se ljutila na nju, pa je Svetlana kupila skupu tortu i odabrala od nekoliko malih buketa vlastite izrade najružičastiji: kao aluziju na tetinu staračku strast prema tome da se pravi mlađom.
Pomirila se s tetom, čak joj se malo dodvoravala. Požalila se na hladnoću, podsjetila na bundu od astrahana. Teta je zavrtjela glavom:
– Trebala si je odmah uzeti, dala sam tu bundu Vitjinoj ženi.
No odmah joj se na licu duga nosa pojavilo nešto zagonetno…
Svetlana se nije stigla ni uzrujati jer je shvatila da će joj teta sad ponuditi nešto drugo. I ponudila je! Bože! Što je to bilo! Golema jelenja koža. Divne boje oraha. Zanosna životinjskog mirisa. Svetlana je jeknula i poljubila tetu.
– Donijeli su je Nikolaju Ivanoviču sa sjevera. Uzmi, nije mi žao. Samo se ne raduj tako jako. To je ljetna koža, vidiš, razvlači se… Nećeš je dugo nositi. Htjela sam je staviti na divan, ali čim sjedneš na nju, stražnjica ti je puna dlaka. Uzmi, tebi mi nije žao dati…
Kako ne bi potpuno izgubila Šurika iz vida, Svetlana je obavila nekoliko izvidničkih izlazaka. Na koncu joj je uspjelo i vidjela je kako je Šurik izveo pod ruku iz ulaza sitnu damu sa sivom beretkom i poveo je nekuda oko zgrade, ne glavnom stazom. Kad je Svetlana, pričekavši minutu, pošla za njima, nestali su bez traga. Šurik je pratio mamu na kazališne pokuse, a nestali su iza malih vrata koja vode u podrum.
Drugi put svjedočila je prizoru oproštaja zgrade od svoga komesara: umro je Mihail Abramovič, i cijela je zgrada izašla pred autobus koji je odvezao blijedog viteza marksizma u krematorij pokraj Donskog manastira. Šurik je od ulaza do autobusa nosio lijes zajedno s pazikućom i dvojicom partijskih muževa sa šeširima. Potom je izveo iz ulaza istu onu simpatičnu damu, koja je taj put nosila crnu beretku i buket bijelih krizantema. Vrlo smjerno posjeo je damu u autobus, a onda je smjestio unutra i sve ostale starice i starce koji su ispraćali lijes. Zatim je i sam sjeo u pogrebni autobus.
Toga dana Svetlana je od žene iz lifta saznala broj telefona kućne zajednice, nazvala je tobože iz pošte i saznala koji je telefon stana broja pedeset dva.
Tek iz trećeg pokušaja Svetlana je uspjela doći na pravi trag. Jednom predvečer – Svetlana je odustala od jutarnjih dežurstava – žurno je iskočio iz ulaza, sam, s mapom pod miškom, i pohitao prema trolejbusnoj postaji. Ali trolejbus je upravo otišao pa je, stajavši malo kod postaje i omogućivši time Svetlani da svlada uzbuđenje i pribere se, krenuo pješice prema postaji Belorusskaja. Hodala je malo iza njega, nije ju primjećivao.
Trenutak je bio pogodan da zapodjene razgovor s njim, ali Svetlana se najednom toliko uplašila da se preznojila i shvatila da još nije spremna. A također je shvatila da je sad čeka ono najteže – prići Šuriku tako da ne izgubi svoje žensko dostojanstvo: ona nije od onih koje trče za muškarcima… Dotad Svetlana nije razmišljala о tome što će mu reći kad ga napokon ugleda. Prebirala je po neupotrebljivim riječima, i nijedna nije odgovarala.
Malo je zaostala, ali nije ga gubila iz vida. Sišla je u metro. Uspjela je sjesti u ista kola s njim, uspjela je izaći za njim na postaji Puškinskaja, nije ga izgubila u gunguli prometne postaje…
Čak ni iskusni uhode ne uspijevaju uvijek na tako idealan način “dovesti” klijenta kako je to otprve uspjelo Svetlani. Otkrila je kraj njegove rute – ulaz iste one goleme staljinske zgrade kod Nikitskih vrata, na uglu Kačalovljeve ulice, gdje je u trgovini Tkanine kupila sjajni materijal za ogrtač. Tko bi to pomislio! Uzbuđena, nije čekala da izađe i pojurila je kući. Do kuće je imala najviše deset minuta hoda.
Kod kuće je popila vrući čaj, ugrijala se i latila se bunde. Ne može stati pred njega u starom kaputu… Rad na bundi napredovao je vrlo sporo. Mezdra je bila debela i loše obrađena i Svetlana je rasjekavši kožu, sad spajala dijelove kroja čvrstim vrpcama. Bio je to ručni, pipavi rad, k tome težak. Ali kao i svaki ručni rad pružao je vrijeme za razmišljanje. I Svetlana se zaletjela i gradila dvorce djevojačkih tlapnji… U biti, nedovršena bunda suzbijala je njezinu nestrpljivost, a i tajni strah: što ako ništa ne uspije?
One večeri kad je bunda bila gotova, odlučila je nazvati Šurika. To je ipak bilo jednostavnije nego mu prići na ulici. Razmotrila je sve varijante, ne isključujući najgoru: da se uopće neće sjetiti s kim razgovara… Sve je izvagala, predvidjela. Nazvala je u deset sati navečer. Na telefon se javila žena. Zacijelo mu je ta simpatična dama majka… Svetlana je spustila slušalicu i odlučila zvati svaki dan u isto vrijeme.
Nakon nekoliko dana slušalicu je podigao Šurik, a ona je progovorila bezbrižnim i veselim glasom, kao da to nije ona, nego neka sasvim druga djevojka:
– Zdravo, Šurik! Pozdravlja vas mamut čiji vam je zub pričinio neugodnost!
I Šurik se odmah sjetio zlosretnog mamuta – nokat na palcu otpadao je više od tri mjeseca i to je bilo teško zaboraviti. Prasnuo je u smijeh i nije ni upitao odakle joj njegov broj. Obradovao se, nasmiješio se u slušalicu.
– Ma nemojte! Sjećam se vašeg mamuta!
– Ni on vas nije zaboravio! Nedavno me podsjetio na vas. Brisala sam prašinu s pijanina i podsjetio me… Zove vas u goste!
To je bilo čudo kako je veselo i lako prošao razgovor, Svetlana ga je pozvala u goste ne izgubivši nimalo dostojanstva, a on je odmah pristao. Samo je dugo birao dan – ne u subotu, ne u nedjelju, ne u ponedjeljak. U srijedu može? Samo mi dajte adresu, sjećam se da je pokraj pošte, a zaboravio sam broj stana…
Bilo to je nedaleko od Valerije, u utorak se spremao u uredništvo, pokupiti materijal za nju, a u srijedu ga odnijeti njoj. Stigao je k Svetlani oko sedam, kako su se dogovorili.
Nasred stola stajao je mamutov zub obrubljen umjetnim cvijećem, a bilo je i svakakvih hladnih jela u jakom octu koji Šurik nije podnosio, dok je Svetlana, suprotno, njime zalijevala svu hranu, koja joj se bez octa činila bljutavom. Stajala je ondje i boca votke, koju Svetlana nije podnosila, a Šurik naprotiv… I veselo su brbljali, kao da se dugo i nevino poznaju, i ništa se od onoga među njima nije dogodilo, nikakve histerije, nikakvog žestokog seksa na uskom divanu. Svetlana u bijeloj bluzi s modrim žilicama na sljepoočnicama i na dugačku vratu kao da je bila stara školska kolegica, samo što je govorila uzvišeno – о sudbini i drugim temama, malko previše uzvišeno ali, s druge strane, i poznato: i Verusja je voljela govoriti о uzvišenom.
U pola deset Šurik je pogledao na sat, uzdahnuo i stao se spremati:
– Moram svratiti k prijateljici. Tu blizu. Odnijeti joj materijal za posao.
I brzo je otišao. Svetlana se svalila na divan i gorko zaplakala – od proživljene napetosti. Sve je prošlo u redu. Kako je dobro što mu nije prišla na ulici, što bi mu rekla? Sve je itekako u redu. Samo nije uspio ljubavni sastanak. S jedne strane to je dobro, osjeća prema njoj poštovanje, s druge je nekako uvredljivo… I što sad dalje? Nije uzeo ni broj telefona…
Kad se isplakala, počeli su se rojiti novi planovi: mogla je, naprimjer, kupiti karte za konzervatorij ili ga pozvati u kazalište, ali to ne bi bilo ispravno. Pozivati mora muškarac. Najispravnije bi bilo za nešto zamoliti… Za neki potpuno muški posao – nešto popraviti ili premjestiti namještaj… A ako ne zna popravljati i odmah odbije? Treba biti nešto jednostavno što je nezgodno odbiti. I još ju je zbog nečega radovalo to što zna nešto о njemu što on i ne sluti: njegovu adresu, zgradu, mamu, čak ulaz u koji nosi materijal za posao.
Bunda od jelenje kože odavno je bila gotova. Ali najednom se pokazalo da bunda ništa ne rješava. Svetlana je malo razmišljala i smislila. Rasporila je plavu kapu i od vune isplela šal. Pristajao joj je uz lice. Cijeli je tjedan spremala sobu, zamijenila je zavjese – objesila je stare, koje su visjele još dok je baka bila živa, nekako su joj bile draže. I oprala je u hladnoj vodi azijsku krpu koju je baka nazivala šaljivom riječi “suzani” te je objesila kao zastor ispred vrata – zbog pogleda susjeda. A kad je sve lijepo uredila u sobi, legla je navečer u postelju i rekla si: sutra će me opet uhvatiti angina. I angina ju je uhvatila.
Ujutro se umila, odjenula bijeli džemper i svezala novi plavi šal. A zatim je nazvala Šurika i nježno ga upitala bi li joj mogao pomoći: dobila je anginu, a nema joj tko kupiti lijekove. I legla je u postelju.
I nije mogla bolje smisliti: kupovina lijekova bila je uzvišena zadaća. Lijek za mamu, lijek za Matildu, lijek za Valeriju… Ta mu se molba činila tako prirodnom da je, na brzinu doručkovavši, došao k Svetlani – kako bi izvršio uobičajeni zadatak. Саlсех je kupio usput.
Svetočka je bila tako mila, tako dirljiva, u sobi je mirisao neki žalosni parfem poput jasminova, i pomalo ocat, i plava vuna ulazila mu je u usta kad mu je privila još uvijek kudravu ali na tjemenu već lagano olinjalu glavu na svoje slabe grudi. A on je cijelim tijelom osjetio da je sva složena od tankih, krivih koščica, od nekakvih kokošjih hrskavica, i sažaljenje, moćno sažaljenje jakog stvorenja prema tako slabomu djelovalo je kao najbolji stimulans. Tim više što je odmah shvatio kakav joj lijek zapravo treba. Izvučena iz džempera, šala i majica, bila je još žalosnija u svojoj modrikastoj naježenoj koži, ganutljiva bez grudi, s bjeličastim kokošjim paperjem između nogu…
Inače, Саlсех nije zaboravio staviti na stol. Izvršivši ljekoviti postupak, svratio je još u ljekarnu po sredstvo za grgljanje i donio joj tri limuna iz prelijepe prodavaonice na Trgu ustanka. Ondje nije zaboravio kupiti, na kulinarskom odjelu, ni jetrenu paštetu za mamu. Vera ju je veoma voljela. I još je toga jutra saznao da Svetlana jede limun s korom, voli dobro skuhan cejlonski čaj, antibiotike uopće ne priznaje, a za anginu uzima isključivo Саlсех.
“On je potpuno drukčiji, nije podlac kao Serjožka Gnezdovski, ni prevarant kao Aslamazjan, on se nikad ne bi tako ponio prema meni… On je drukčiji…” mislila je i šaptala: “Drukčiji je, drukčiji…”
Navečer je k Svetlani došao Žučilin – u prijateljski posjet pacijentici. Skuhala mu je jaki cejlonski čaj, koji zapravo nikad nije pila, stavila na stol zdjelicu s džemom, kekse i limun narezan na tanke kriške. Grlo joj je bilo omotano šalom.
– Druga angina zaredom – potužila se Svetlana. Bila je opuštena, bez imalo napetosti. Oči su joj sjale…
– A što je sa snom? – upitao je doktor.
– Potpuno se popravio – odgovori Svetlana.
“Placebo ima veliku moć”, radovao se Žučilin. Prošli je put dao Svetlani umjesto sredstva za spavanje tablete kalcijeva glukonata. Svetlana ih ustvari nije pila.
A možda su u tome svoju ulogu odigrale angine? Zanimljivo je to. Gotovo je pravilo: somatske bolesti u stanovitom smislu rasterećuju psihu. I sjetio se još jednog nedavnog slučaja kad je oboljevši od teške gripe, jedan od njegovih pacijenata primjetno izašao iz depresije…
Te su večeri svi bili zadovoljni sobom: Svetlana, koja je, kako joj se činilo, ulovila muškarca koji se pozitivno razlikuje od onog ološa na koji je prije nailazila u životu, doktor Žučilin, uvjeren da je još jednom izvukao pacijenticu iz opasne situacije, i Šurik, koji je uspio obradovati mamu jetrenom paštetom. I djevojci Svetlani odnio je lijek i ukazao joj spolno poštovanje, koje je tako dirljivo izazvala…
Šurik nije znao praviti planove dalje od večeri toga dana. Predosjećaji i prognoze bili su isključivo u Veročkinoj nadležnosti. Bake, koja je bila pronicljivija od svih njih, odavno nije bilo, i njemu jadnom ni na pamet nije palo kakav križ svaljuje na sebe pružajući jednostavnu utjehu neuglednoj, nervoznoj djevojci.

42

Izašavši iz Svetlanine zgrade, Šurik je odmah izbacio taj sitni događaj iz glave. Žalosna asimetrija ljudskih odnosa: dok je Svetlana bezbroj puta vrtjela cijelu seansu Šurikova posjeta od prvog do posljednjeg trenutka, kao da kani zauvijek urezati u pamćenje sve njegove pokrete, dati svakoj izgovorenoj riječi raznovrsna tumačenja, konzervirati taj događaj zasvagda, Šurik je nastavio živjeti u svijetu iz kojega je ona u cijelosti izbivala.
Svetlana četiri dana nije izlazila iz kuće: čekala je Šurikov poziv. Pritom se savršeno točno sjećala da nije uzeo broj telefona. Petog dana izašla je iz kuće: strah da bi mogla propustiti njegov poziv natjerao ju je da trči u trgovinu i ljekarnu.
– Nitko me nije zvao? – upitala je debelog susjeda, koji je, svinja stara, sarkastično odgovorio:
– Kako da ne. Telefon se užario…
Nakon što je prošao tjedan, uvjerenost da će Šurik sigurno danas nazvati zamijenila je jednako potpuna uvjerenost da neće nazvati nikad. Na vješalicama u ormaru, zamotani u stare plahte, visjeli su besprijekorni ogrtač s kapuljačom s kariranom podstavom i nova bunda od jelenje kože, točnije, dugi kaput. Svetlana je bila potpuno spremna: i prva je riječ tako uspješno izgovorena, i došlo je do ljubavnog sastanka – onaj prvi, u znaku zuba, nije računala. A sad je sve visjelo beskorisno i ništavno, kao te lijepe stvari u ormaru…
Nakon što je prošao tjedan, dan po dan, okrenula je Šurikov broj. Začula je glas stare dame i poklopila slušalicu. Idući dan javio se Šurik. Stegnulo joj se grlo pa nije izgovorila ni riječ. A i što će govoriti? Dva dana nije spavala ni jela, sjedila je noćima nad svilenim cvijećem. Shvaćala je da treba otići k Žučilinu, ali je stalno odgađala posjet.
Trećeg dana, bliže večeri, odjenula je bundu i pošla k Žučilinu. Međutim, našla se na postaji Belorusskaja. Prišla je Šurikovoj zgradi. Malo stajala. Nije ga čekala. Samo je malo stajala. A potom se vratila kući. Svaki dan spremala se k Žučilinu, a završila bi ispred te zgrade. Na koncu je vidjela kako izlazi iz nje. Pošla je za njim. Veoma vješto. Pratila ga je do Crvenih vrata. Osjetila je užasan umor i vratila se kući. Još ga je sutradan pratila do postaje Sokol. Ondje je Šurik izašao iz metroa i skrenuo prema Baltičkim odvojcima.
Za dva tjedna naučila je njegov životni raspored: nije izlazio iz kuće prije četiri. Jednom ga je pratila u kazalište, kamo je sam pratio mamu. Sad je znala mnoge njegove rute – postaja Sokol, Kačalovljeva ulica. Znala je u kojim knjižnicama uči. Ustanovila je broj stana u Kačalovljevoj, gdje je Šurik dvaput u ta dva tjedna ostao tako dugo da je otišla ne dočekavši ga…
Još mu nijednom nije izašla na oči. U njoj se probudio detektivski zanos, Svetlana je saznala gotovo sva njegova mjesta sastanaka, osim Matildina, jer je Matilda tada živjela u Višnjem Voločku. Tada je i nabavila notes u koji je bilježila sva Šurikova kretanja.
K Žučilinu Svetlana nikako nije išla, iako je potajno shvaćala da je vrijeme da ga posjeti. Potom je slučajno srela na ulici njegovu ženu. Nina Ivanovna odvukla ju je k njima u goste. Žučilin je porazgovaravši s njom pet minuta, predložio hitnu hospitalizaciju.
Neočekivano je pristala: veoma se umorila od svoje istražiteljske aktivnosti.
Žučilin je na odjelu imao šesterokrevetnu žensku sobu u koju je smještao, prema prilikama, svoje omiljene pacijentice. Obično se ondje okupljalo obrazovano društvo, manijakalno-depresivno, ne u najakutnijem stanju. U toj je sobi Žučilin katkad provodio skupne psihoterapeutske vježbe. Upravo u toj sobi Svetlana je ležala nakon svoga drugog pokušaja i on ju je opet smjestio kod svojih izabranica. Ondje se upoznala s četrdesetogodišnjom orijentalisticom Slavom, iskusnom samoubojicom s osam uspješnih, s medicinskog stajališta, pokušaja suicida.
Slava je poznavala Šurika od djetinjstva, sjećala se njegove divne bake, koja ju je u djetinjstvu poučavala francuski jezik, ispripovijedala je Svetlani sve što je znala о toj čudesnoj obitelji. Kira, Slavina majka, bila je osobito draga Veri jer je bila jedina osoba koja se sjećala Šurikova oca, fatalnog Levandovskog.
Žučilin je držao Svetlanu na odjelu šest tjedana. Izvukao ju je iz akutnog stanja. Slavu su otpustili tjedan prije: mrski glasovi koji su je proganjali i gurali prema samoubojstvu ostavili su je na miru.
Gotovo zbližene pacijentice doktora Žučilina susretale su se tu i tamo u kafiću Praga, pojele bi ondje kolač s čokoladom i maslacem, popile kavu. Svetlana je poklonila Slavi uokvireni jorgovan, Slava njoj zbornik prijevoda s perzijskog u kojemu su bile četiri pjesme koje je ona prevela. No drugi dar koji je Slava poklonila svojoj novoj prijateljici bio je zaista bajan: Slava ju je pozvala na rođendan svoje majke. Pozvanih je bilo malo: majčin brat, umirovljeni vojnik sa ženom, nećakinja i dvije prijateljice. Jedna od tih prijateljica bila je Vera Korn. Obično je Veru pratio Šurik. Upravo je о tome Svetlana maštala: da susretne Šurika ne na ulici, tobože slučajno, nego na večernjoj zabavi, u uglednom domu, neočekivano… Jednostavno nazvati telefonom nije mogla: ženski ponos. A sretne li ga tako, u pristojnom domu, nekako će uspjeti baciti udicu.
Razmotrila je desetke varijanti dok nije smislila zadovoljavajuću udicu: nabavila je preko poznanice koja je radila u ljekarni opis novog francuskog lijeka. Upravo joj je to trebalo. Sad je znala radi čega će ga pozvati u svoj dom – da joj prevede sažetak…
Sreli su se za stolom kod Kire Vasiljevne. Šurik je odmah prepoznao Svetlanu, iako je prošlo više od pola godine od posljednjeg susreta u povodu angine. Upoznao ju je s mamom, sjetio se mamutova zuba koji mu je na nogu ispustila upravo ta draga Svetlana. Sjedili su za stolom jedno pokraj drugoga, a on je dvorio obje. Točio im vino, dodavao pladanj s ribom…
Njihovo prijašnje poznanstvo, s onim vražjim zubom, bilo je pogrešno, kao pokret krivom nogom. Idiotsko, slučajno, naprosto ulično poznanstvo. Susret u povodu angine visio je u zraku zbog nepoznatog razloga. Sad kao da se cijelo njihovo poznanstvo nanovo ispisivalo: u uglednom domu, za pristojnim stolom, u majčinoj prisutnosti, i sad je sve trebalo krenuti potpuno drukčije. Svetlana je pripadala tom krugu: prijateljevala je s kćeri prijateljice njegove majke. Njezina baka, između ostalog, također je završila gimnaziju, kao i Šurikova baka. U gradu Kijevu. I djed. I mama je radila kulturan posao, vodila je klub. I tata je bio vojna osoba…
Svetlana je mrzila svoju majku: ostavila je obitelj radi očeva zapovjednika, ostavivši nju s ocem i odvevši mlađeg brata. Otac se nakon nekoliko mjeseci ustrijelio, a ona je završila kod bake, s kojom je imala loš odnos: smetale su jedna drugoj, ali jedna bez druge nisu mogle. No sad je pokojna baka, pakosna škrta starica, izazvala u Svetlani osjećaj zahvalnosti, kao da joj je pružala uslugu – uvodila ju je u krug pristojnih ljudi… Svetlani se činilo da na sve ostavlja povoljan dojam, pa se svima ljubazno smiješila, a Šuriku je rekla:
– Bila sam prilično dugo bolesna, pa vas nisam mogla nazvati i zahvaliti vam za lijek. Ali sad opet trebam nešto. Vidite, poslali su mi lijek iz Francuske, a upute su samo na francuskom. Biste li mi ih mogli prevesti…
– Naravno, Svetlana. Imao sam prilike prevoditi farmakološke tekstove. Nadam se da ću se snaći.
I tada je Svetlana izvadila iz torbice unaprijed pripremljeni papirić s brojem telefona:
– Nazovite me, pa ćemo se dogovoriti…
Ta strategija s lijekom, primijenjena ne prvi put, opet je dobro funkcionirala. Šurik je nazvao. Došao. Preveo. Popio čaj. I opet ga je morala malo poticati…
“Riječ je samo о tome da je užasno stidljiv”, tako je zaključila Svetlana. I kad je to shvatila, postalo joj je lakše: sama ga je pozivala, a on bi dolazio. Odbijao je rijetko i uvijek zbog opravdanih razloga: hitan posao ili mami nije dobro… I Vera Aleksandrovna uvijek ju je pozdravljala.

43

Zimu osamdeset prve godine Vera je zapamtila po bolovima koje joj je nanosila na nozi izrasla koščica i dirljivoj prepisci s Marijom. Djevojčica je pisala prilično sitnim tiskanim slovima i činila začuđujuće malo pogrešaka. Još ju je više čudio filozofski sadržaj dječjih pisama:
Zdravo Vera Aleksandrovna zašto ja pitam a ti odgovaraš a više nitko nikad ne odgovara zašto je zimi hladno i zašto je u jaju žuti žumanjak volim tebe i šurika sve druge ljude reci jesam glupa ili pametna?
Patronim je Marija dugo pisala krivo, ispuštala je i umetala slova, ali na koncu je uspjela. Riječi “glupa ili pametna” bile su napisane krupnije od svega ostalog, interpunkcija je nedostajala, osim velikog, oštro iskrivljenog upitnika na kraju, nacrtanog bojicama.
Vera je dugo razmišljala о svakom pismu, pisala odgovore na poleđini lijepe razglednice. Ne s macama i cvijećem, nego s reprodukcijama znamenitih slika velikih umjetnika. I pripremala pošiljke s igrama i knjigama. Slala je Šurika na poštu, on ih je otpremao.
Cijelu je zimu Šurik vodio mamu na fizikalnu terapiju, gdje su se bavili njezinom koščicom što je rasla, a uvečer joj je mazao nogu homeopatskim opodeldokom i još jednom mašću po koju je išao k poznatom travaru iz bakina notesa.
Ustvari, koščica nije ometala Verine vježbe s djevojčicama: boljela ju je isključivo u večernje i noćno doba. Katkad bi se probudila od boli – ne tako jake ali ustrajne, one koja tjera san. Ali inače se Verin život, za razliku od većine starijih ljudi koji životare kao da im se bliži kraj, po inerciji, bez ikakva okusa, naprotiv, počeo mijenjati u neočekivanom smjeru, kao da se razvijao. Glupa zamisao pokojnog Pekmeza okrenula se tako da je kreativna energija – koja je prije u njoj oživljavala u dodiru s tuđom umjetnošću, više kao odjek pokopanih mogućnosti – sada našla pravi put. Pokazalo se da u njoj drijema pedagoški dar njezine majke, potisnut obiljem velikih tuđih talenata oko nje, a njezine osrednje sposobnosti probudile su se tek potkraj života u prisutnosti nekoliko tupavih djevojčica koje su poslušno disale pod njezinim rukovodstvom.
Noću kad joj je bolna koščica remetila san, ležala je i maštala kako će doći ljeto, i Stovba će dovesti Mariju, pa će zajedno živjeti na dači. I ne smije zaboraviti reći Šuriku da početkom ožujka ode gazdarici dače Olgi Ivanovnoj i unajmi one prijašnje sobe u kojima su živjeli za vrijeme Elizavete Ivanovne. I misli bi joj se usmjerile njoj nesvojstvenim domaćinskim tijekom: kako bi bilo dobro na ljeto obaviti pripreme za zimu, kao što je mama činila – džem od šumskih jagoda, i borovnice usitnjene sa šećerom, i džem od marelica. Treba upitati Irinu zna li kuhati pekmez od marelica s košticama, kako je mama kuhala… I još je mozgala о prijedlogu koji je morala iznijeti Leni Stovbi tako da ga ne može odbiti. I, naravno, najvažnije je da joj Šurik bude pomoćnik… Uostalom, u Šurika je bila sigurna: u njezinim planovima sinu je bila dodijeljena značajna uloga.
Vera je neprestano raspravljala sa Šurikom о Marijinim pismima. Između šestogodišnjakinje i vremešne dame uspostavio se samostalan odnos. Kao da je postojao odvojeno, neovisno о Šuriku ili Stovbi. A dotle se Stovbina situacija nije razvijala ni izdaleka sjajno, što Vera Aleksandrovna, razumljivo, nije mogla znati. Dok je Stovba uspjela nabaviti potvrdu nužnu za razvod, ona više nije bila neophodna: dobila je vijest da od fiktivnog braka neće biti ništa jer je podli Amerikanac predviđen za muža nestao čim mu je Enrique dao određenu svotu. Sad se nisu morali žuriti s razvodom, dogovorili su se da će Stovba poslati neophodne dokumente, Šurik će sam predati zahtjev za razvod, a ona će doći dogovorenog dana.
Pripremivši se za važan razgovor, no istodobno ni najmanje ne sumnjajući da će se Šurik suglasiti, Vera mu je rekla da bi pozvala Mariju preko ljeta na daču. Šurik je reagirao prilično ravnodušno, čak je razočarao Veru nehajem spram mogućeg dolaska čudesne djevojčice.
– Verusja, nisam protiv, ali mislim da će ti to biti naporno. Ali kako hoćeš. Ja ove godine neću moći osobito dugo boraviti na dači, a tebi je to ipak suvišno opterećenje.
Vera Aleksandrovna pisala je Stovbi i dobila pomalo neodređen pristanak.
Stovba se ipak spremala doputovati u Moskvu radi razvoda – iako sad nije bilo nikakve hitnosti, ali shvaćala je da će se prije ili kasnije morati riješiti toga sada besmislenog braka. Još se nikad nije odvajala od kćeri, prijedlog joj se činio čudnim, ali Marija se neočekivano obradovala. Pred njom je bilo posljednje predškolsko ljeto i premda je Rostov na jugu, na velikoj rijeci, ipak je to industrijski, prašnjav grad. Ljeti Stovbi nikad nisu davali godišnji, pa je odlučila pustiti kćer. Ali ne na cijelo ljeto, nego na mjesec dana.
Krajem svibnja, kad je Šurik već bio gotovo spreman za selidbu na daču, to jest kad je prema vrlo dugom popisu nekoć napisanom rukom Elizavete Ivanovne spremao u kutije neophodne zalihe i stvari – od šećera u prahu do noćne posude – Stovba je dovela Mariju. Stigla je Irina Vladimirovna i Šurik ih je svečano sve odvezao na daču. Zahtjev za razvod bio je predan, a dan utvrđen – krajem kolovoza. Stovba je imala osjećaj da je učinila još jedan korak ususret Enriqueu.
Provela je na dači s kćeri dva dana. Veoma joj se svidjelo ondje: i priroda, i tišina, i neobično pristojna kuća u koju je dospjela.
“Pravo plemićko gnijezdo”, tužno je pomislila.
Mariji se također veoma svidjelo na dači, k tome je sve vrijeme visjela na Veri Aleksandrovnoj, pa je Stovba, koja je podizala dijete bez pomagača i suradnika, s određenom boli osjetila da joj je kći previše sklona Veri Aleksandrovnoj, ali objasnila je to nedostatkom prave bake u djetetovu životu. Samu ju je, kao i Šurika, odgojila baka, i od svih ukućana nju je voljela najviše…
Otišla je s čudnim osjećajem: činilo joj se da je Marija olako pušta. S Verom Aleksandrovnom dogovorila se da će doći za mjesec dana pa će zajedno odlučiti hoće li odvesti Mariju u Rostov ili je ostaviti do kraja ljeta. Lena, koja nikad u životu nije ostavila kćer na više od nekoliko sati, najednom je odlučila rastati se od nje na tako dug rok. Uz zabrinutost istodobno je osjećala nekakvo oslobođenje, privremeni odmor od majčinstva, kojim se bavila neprekidno, ne dijeleći ga ni s kim, sama, gotovo sedam godina. Osjećaj nedopuštene slobode…
Kad je tri dana nakon selidbe Šurik stigao na daču s dvjema natrpanim torbama namirnica, otkrio je da su njegova mama i djevojčica postale jedna drugoj Verusja i Micek – zauvijek.
Marija je dočekala Šurika sa živahnom radošću, đipala je od nestrpljivosti oko njega, skakala kao lopta nastojeći mu se objesiti oko vrata. Odložio je torbe na pod i okrenuvši se neočekivano, zgrabio je oko tijela i bacio na divan. Veselo je vrisnula, gipko poskočila. Počeo je veseli darmar. Šurik ju je naprtio na vrat, široko je mahala rukama i nogama, vrtio ju je s čudnim osjećajem da mu se u životu već događalo nešto baš takvo… Ljiljka! Ljiljku je vrtio i bacao, ona se voljela tako objesiti о njega, mlateći nogama u šiljatim cipelama…
– Ah, ti, mačketino! – zavikao je Šurik i bacio je na divan.
Djevojčica je skočila na pod, jurnula prema torbi i živahno je ispraznila. Uzela je malo kartonsko pakiranje soka od višnje, nabavljenog preko Valerije iz nekih tajanstvenih dućana. Šurik je odlijepio slamku nalijepljenu sa strane i umetnuo je u karton:
– Pij!
Marija je srkala kroz slamku finski umjetni sok, a kad ga je uz klokot nestalo, podigla je oči prema nebu i sanjarski rekla:
– Kad odrastem, kunem se da ništa drugo neću staviti u usta!
I stala je usredotočeno proučavati pakiranje, kako ga ubuduće ne bi zamijenila ni s jednim drugim.
Potom se Šurik spremio s djevojčicom na jezero. Neočekivano je s njima pošla i Vera. Sjedila je na obali dok su se oni prskali u hladnoj vodi. Cijelim putem do kuće Marija je jahala Šuriku na leđima i stalno ga tjerala:
– Ti si moj konj! Brže! Brže!
I Šurik je jurio poskakujući. Iza njih išla je Vera, uživajući u neočekivanoj kombinaciji: nije ih bilo dvoje, već troje. Potom su Šurik i Marija dojahali do kuće, a Vera je rekla:
– Djeco, operite ruke!
I to ih je odmah izjednačavalo.
Dva tjedna provela je Vera s Micekom. Irina Vladimirovna kružila je oko njih na određenoj udaljenosti – bilo joj je dopušteno samo prati dječje rublje. Sve druge brige – jelo, šetnje, spremanje za krevet – Vera Aleksandrovna u cijelosti je preuzela na sebe. Bio je to baš onaj dio briga koji je nekoć, u Šurikovu djetinjstvu, zapadao Elizavetu Ivanovnu ili dadilju.
Vera je sa zakašnjenjem otkrivala propuštene radosti majčinstva: slatki jutarnji zijev još ne sasvim razbuđenog djeteta i provala energije u trenutku kad bose noge dotaknu pod, i mliječni brkovi poslije doručka koje je Marija brisala rukicom, i njezini siloviti skokovi sa zagrljajima nakon rastanka od petnaest minuta. Šurik je s pet godina bio dobroćudni i pomalo usporeni mlitavac, a ova crnomanjasta ptičica je cvrkutala, skakala, neprekidno se radovala, i Vera Aleksandrovna išla joj je za petama, bojeći se da ne propusti osmijeh, riječ, okret glave.
Vera je pripremala Mariju za školu, bavila se s njom čas čitanjem, čas pisanjem, čas raznovrsnom tjelovježbom – istezanjem, ritmikom, svim onim budalaštinama koje je nekoć učila u studiju… A čas su jednostavno sjedile utroje s Irinom i čistile višnje: Irina je vješto vadila koštice ukosnicom, Micek posebnom napravom, a Vera malom vilicom… Po Miceku su vješale kuhinjske krpe, ali sok od višnje štrcnuo bi joj čas na sarafan, čas na tamnoputi obraz, čas u oko, pa bi skočila, tresla glavom, a Irina bi pohitala po prokuhanu vodu kako bi isprala oko kako spada.
Jednom je Vera stavila na stol vazu sa žutim kaljužnicama pa su sjele udvoje crtati. Mariji crtež nije dobro ispadao, ljutila se, frktala, ali Vera joj je malo pomogla, crtež se popravio, i tad je Marija uzela crvenu olovku i ispisala dolje krupnim slovima “Marija Korn”.
Vera se zbunila: kako da to shvati? Malo krzmajući, uzela je bilježnicu u koju su pisale zadatke i zamolila Mariju da se potpiše.
I djevojčica je drugi put napisala: “Marija Korn”. Vera nije počela ispitivati dijete. Sad je s velikim nestrpljenjem čekala Šurikov dolazak. Obuzela ju je neumjesna slutnja: što ako? Unatoč zdravom razumu stala je tražiti crte sličnosti između sina i Miceka – našla ih je mnoštvo! Razbuktala ljubav tražila je razloge i u duši se potpuno uvjerila da djevojčica ne nosi njihovo prezime slučajno.
Šurik je odavno čekao raskrinkavanje, shvaćao je da je zakasnio s priznanjem toga neumjesnog vjenčanja, ali nije u sebi nalazio snage za taj razgovor. K tome se nadao da će se svaki čas razvesti od Stovbe, da će ona odvesti kćer u Rostov ili na Kubu, ili kamo već naumi, i ta će se priča okončati bez uznemiravanja Verusje.
Odmah, čim je stigao, Šurik je izveo ritualni ples s Marijom na ramenima i bacivši je dok je cičala na divan, osjetio je da se s Verom nešto događa. Šutio je i čekao.
Spremili su Mariju u krevet, poslali na spavanje Irinu Vladimirovnu, sjeli udvoje na terasi pod sjenilom. Pitanje je Vera postavila za nju neobično izravno:
– Šurik, reci zašto Marija nosi naše prezime? Je li ona tvoja kći?
Šurik se preznojio, uhvaćen. Sjedio je crven, kao na ispitu iz kemije, kad uopće nije znao što reći, i bio u nedoumici: kako joj je to moglo pasti na pamet? Pa rekli su joj tko je otac djevojčice!
– Oprosti, Verusja, davno sam ti trebao ispričati…
I Šurik je sa zakašnjenjem otkrio majci tajnu svoga fiktivnog braka, ispripovijedao je i kako je otputovao u Sibir kad se Marija rodila.
Vera se začudila. Uzrujala se. Još se više ganula. I sama je bila samohrana majka, ali socijalnu ranu u velikoj je mjeri kompenzirala pametna, odlučna i obrazovana Elizaveta Ivanovna.
Zapravo, nije saznala ništa novo о Stovbinu životu, ali sad je, znajući kako se plemenito ponio Šurik, još više suosjećala s Lenom i doista je silno željela da je Marija njezina kći, unuka, svejedno tko – samo da ostane u kući. I prvi put u životu zažalila je što nije rodila kćer, nego sina… No zato je Šurik divan. Tako je plemenit… Vjenčao se s djevojkom kad je upala u nevolju, registrirao dijete na sebe i čak ni njoj, Veri, nije rekao ni riječ da se ne bi uzrujavala… Kako mu je to nalik…
Trudeći se pridati priči humorističnu notu, Šurik se prisjetio golemog partijskog stana, poput labirinta, po kojemu je noću tumarao u potrazi za nužnikom, i staraca, slabašne bake i djeda koji su živahno pili i dobrano se gostili divovskim piroškama koje bi u svakom normalnom domu smatrali dugometražnim pitama…
– A Lena, ispada, uopće nije tako priprosta, Šurik. Ja sam je, prema Aljinim riječima, drukčije zamišljala… – primijetila je Vera.
– Naravno, Stovba je osoba s karakterom. Ali da joj vidiš oca! – Ispričao je kako su ga vodali po golemim sibirskim tvornicama, ali nisu njemu pokazivali tvornice, nego su njega pokazivali tvorničkoj upravi kao živi dokaz potpune doličnosti obitelji prvog čovjeka u kraju.
– Ali otac kao otac! Mama, ne možeš zamisliti kakvi su tamo običaji… Trudnu Lenku ne bi ni na prag pustili da se nisam vjenčao s njom…
– Da, da… – kimala je Vera – jadna cura…
I nije bilo jasno koga zapravo smatra jadnom curom: Lenu ili njezinu kćer. Ali slika se od te vijesti ipak izmijenila: zatreperila je sjena obitelji – majka, otac, dijete. To jest Lena, Šurik, Marija… Iskrsnuo je suvišni lik nevidljivog oca. Ali njega kao da nije ni bilo…
– Reci, Šurik, a što Marija zna о svome ocu? – povodeći se za svojim ne posve osviještenim misliosjećajima, upitala je Vera.
– Ne znam – iskreno je odgovorio Šurik. – Stovbu treba pitati što joj je govorila.
Šurika doista nimalo nije zanimalo što о svome ocu misli Marija.
Uoči Stovbina dolaska Marija je sama otkrila Veri Aleksandrovnoj svoju veliku tajnu – da joj je otac pravi Kubanac, vrlo zgodan i dobar, ali to je za sve tajna… Marija je prekopala po okrugloj limenci u kojoj je čuvala svoje djevojačke dragocjenosti i izvukla fotografiju čovjeka azurne ljepote, ali druge rase. Bio je u bijeloj košulji s raširenim ovratnikom i glava mu je bila nataknuta na dugačak ali nimalo tanak vrat, kao lonac na motku plota – činilo se da se može okrenuti na bilo koju stranu, čak i oko sebe, a usta bi sva ostala naprijed, no bez lakomosti.
To je značilo da su se zbližile do krajnjih granica: ispada da je mama govorila Mariji о ocu još davno, ali dotad djevojčica nikomu ni riječ nije rekla niti je ikomu pokazivala fotografiju…
Krajem lipnja stigla je Stovba. Šurik ju je dovezao na daču. Susret je bio tako buran da je to teško i zamisliti. Marija je trčkarala oko majke, verala se po njoj kao majmun, ni na trenutak je nije puštala od sebe i na kraju svega odbila je leći bez nje – zaspala je pokraj Lene.
Vera Aleksandrovna nije gledala na tu provalu osjećaja s negodovanjem, ali činilo joj se da bi takvu buru emocija trebalo malo prigušiti, a ne poticati. Zato je sama bila suzdržana, čak je govorila tiše nego obično, a navečer joj je bilo loše, pa je legla ranije nego obično. Marija joj je banula u sobu radi večernjeg poljupca. Cmoknuvši je u obraz, brzorečicom je upitala:
– Ideš sutra s nama na jezero?
I Veru je lagano povrijedila zamjenica: s nama, s njima, a ja sam već odvojena…
– Vidjet ćemo, Micek. Imamo još posla, moramo pokazati mami kako si divno počela čitati i pisati!
Djevojčica je skočila:
– Skroz sam zaboravila! Sad ću joj pokazati!
Šurik je ujutro otišao za svojim prijevodima, a Stovba je provela na dači dva dana. Daljnji Marijin boravak na dači Vera nije spominjala. Nije se usuđivala. Bojala se da će neka ne baš spretna riječ dovesti do toga da Lena odvede kćer. Šutjela je. Treći dan Stovba je rekla za doručkom:
– Baš je lijepo kod vas na dači, Vera Aleksandrovna. Ljepše nego na Kavkazu, iskreno. Nikamo mi se ne ide. Velika vam hvala. Marija i ja sutra odlazimo. Možda još dođemo ako nas pozovete – zahihotala se.
I Vera Aleksandrovna nije stigla izgovoriti pripremljenu frazu, kad se začula Marijina gromka dreka:
– Mamice! Još malo! Ostanimo još malo tu. Verusja, daj nas pozovi da još ostanemo!
I od majke je skakala k Veri, od Vere k majci, vukla ih za ruke, molila. Takvu potporu Vera nije ni očekivala. Malo je pričekala, zatim zamolila Irinu da skuha još pola džezve kave, popravila frizuru. Stovba je sjedila potpuno smetena. Marija joj se vrpoljila na koljenima i šaputala na uho:
– Molim te, molim te!
– Dragi moji! Znate, bit će mi vrlo drago. Lenočka, možda biste stvarno mogli ostati neko vrijeme ovdje? Bilo bi sjajno. Imamo divne susjede, dolaze samo preko subote i nedjelje, a sigurna sam da bi nam ustupili jednu od svojih soba ili barem terasu na radne dane.
Stovba je morala ići. Čvrsto je odlučila povesti Mariju u Rostov. Obećali su joj – gotovo sigurno – uputnicu za dobar pionirski kamp u Alupki za kolovoz. Ali stvarno bi možda trebala ostaviti Mariju ovdje još jedan mjesec.
– Mamice! Ostanimo! Ostanimo zauvijek!
Vidjevši Stovbino smeteno lice, Vera Aleksandrovna shvatila je da joj se izgledi povećavaju.
– No dobro, dobro – predala se Stovba. – Marija, znaš da moram na posao. Tako da moram ići. Osim toga, Vera Aleksandrovna, i vi ste zacijelo već umorni od Marije. Trebate se odmoriti od nje.
– Znate, Lena, kad biste obje mogle ostati, bilo bi mi vrlo drago. Ali ako ostavite Mariju kod nas, nećemo joj nauditi! Omiljena je kod nas…
Marija se premjestila s majčinih koljena na Verina i obratno, pa opet na Verina. I dogovor je pao – Mariju su ostavili do kraja ljeta.
Ljeto je bilo divno, kao po narudžbi: blagi lipanj, siloviti srpanj sa žegom i gustim kišama poslije ručka, usporeni kolovoz koji nerado otpušta toplinu. Vera se hvatala u pomisli kako postaje sve sličnija pokojnoj majci. Ne izvana, naravno – Elizaveta Ivanovna uvijek je bila krupna, teška žena, izražajna lica, ali prije ružna, dok je Veru zapala slabašna vanjština, u starosti sve profinjenija – nego upravo iznutra, po stanju duševne radosti u kojemu je uvijek bila Elizaveta Ivanovna.
Ili se Vera s godinama pomirila sa svojom zlosretnošću, ili ju je prevladala, ali sve je češće zamirala od nepoznate sreće tek tako, iz nepoznata razloga: od proletjele ptice, od pogleda na gusto procvali grm jagode sa zelenim plodovima na vrhu, od Micekova šuškanja za doručkom kad je pokušavala izmrviti kruh da ga odnese pilićima – Irina Vladimirovna nije dopuštala da se ptice hrane kruhom – samo zrnjem… Vera se smiješila samoj sebi, stalno se čudeći dobrom raspoloženju.
“To Micek tako djeluje na mene”, mislila je i odmah u mislima išla dalje: “Tek sam sad shvatila zašto je mama tako voljela raditi s djecom, ona šire tako svježu radost…” Vera je davno skovala ozbiljan plan, zapravo, sve je pripremila, trebalo je samo pridobiti Šurika na svoju stranu. Uostalom, na njega se uvijek mogla u cijelosti osloniti. Ali bilo je nužno da porazgovara s njim.
Sjedili su na terasi. Marija je već spavala. Mutna svjetiljka s improviziranim sjenilom visjela je nisko iznad stola. Unatoč velikoj dnevnoj vrućini, navečer je postalo prohladno, pa je Vera na ramena nabacila vestu. U kući je nastala posebna atmosfera – činilo se da dječji san zgušnjava ionako gust zrak, nevidljivim zračenjem ispunjava svu bližu okolicu, rađa duboki spokoj…
Šurik je po naravi bio prilično nepažljiv, promicali su mu detalji, nije opažao pojedinosti ako se nisu ticale majke. Zato je u odnosu prema majci razvio veliku istančanost: osjećao je i najmanju promjenu raspoloženja, obraćao je svoju rastresenu pozornost na odjevni detalj, boju lica, geste i neizgovorene želje. Sad je shvatio da mu želi reći nešto važno.
– Kako ti je s poslom? – upitala je Vera, ali to očito nije bilo ono što ju je brinulo.
Šurik je osjetio u njezinu pitanju izostanak živog zanimanja za sve pojedinosti njegova života, pa je odgovorio površno:
– Dobro, mamice. Prijevod je, doduše, teži nego što sam pretpostavljao.
Početkom svibnja, predviđajući ljetno zatišje, latio se prevođenja udžbenika iz biokemije koji je započeo drugi autor, i to katastrofalno.
U tome kako je Vera sjedila, kako je simetrično složila ruke ispred sebe i naglašeno se uspravila Šurik je predosjetio ozbiljnost koja prethodi važnom razgovoru.
– Moramo о nečemu prodiskutirati. – Majka je zagonetno gledala Šurika.
– Da? – upitao je pomalo zaintrigiran Šurik.
– Kako ti se čini Micek? – s neshvatljivom izazovnošću postavila je Vera svoje pitanje.
– Divna curica – mlako je odvratio Šurik. Vera ga je ispravila:
– Jedinstvena! Curica je jedinstvena, Šurik! Moramo za to dijete učiniti sve što je u našoj moći.
– Verusja, a što je u našoj moći? Ti učiš s njom, pripremaš je za školu, što još možeš za nju učiniti?
Vera se nasmiješila svojim blagim osmijehom, potapšala Šurika po ruci. I objasnila mu da se upravo ovdje, kad je provela toliko vremena s djevojčicom, potpuno uvjerila da djevojčica mora živjeti u Moskvi, pohađati moskovsku školu, i samo će joj ovdje moći pomoći da razvije svoj nesumnjivi talent.
Dakle, Vera je htjela da se djevojčica nakon ljeta definitivno preseli u Moskvu i krene u prvi razred u moskovsku školu.
Događalo se nešto Šuriku posve neshvatljivo. Uopće mu se nije svidjela ta ideja, ali nije imao naviku suprotstavljati se. I zato je pribjegao izvanjskom argumentu:
– Mama, Stovba na to nikad neće pristati. Razgovarala si s njom ili je to samo tvoje mišljenje?
– Imam značajan argument! – rekla je Vera i složila zagonetno lice. Šurik nije navikao proturječiti, ali ipak je upitao koji je to ubojiti argument pripremila za Stovbu…
Vera je dostojanstveno prasnula u smijeh:
– Jezici, Šurik! Miceku su neophodni jezici! Tko u onom Rostovu na Donu može djevojčici dati obrazovanje? Lena je inteligentna žena! Ti ćeš učiti Miceka engleski i španjolski!
– Mama! Što je tebi? Predajem samo francuski! Španjolski ne mogu. Jedno je napisati referat, a nešto sasvim drugo predavati jezik. Nikad nisam učio španjolski!
– I to je divno! Imat ćeš poticaj! Znam ja tvoje sposobnosti! – ponosno je i pomalo laskavo rekla Vera.
– Ma nisam ja protiv, samo mi se čini da Stovba neće pristati ni za što na svijetu!
Vera je izgledala razočarano – računala je na Šurikov entuzijazam i malo ju je povrijedila njegova ravnodušnost…
Krajem kolovoza, točno na dan razvoda, potištena Stovba došla je ravno u matični ured. Razveli su ih za pet minuta. Htjeli su odmah ići na daču, ali u čast tog događaja Stovba je kupila bocu pjenušca i odlučili su je popiti u moskovskom stanu. Potom je Šurik otvorio bocu gruzijskog konjaka koju je nabavio Gija.
Stovba se silno uzrujavala – nije bila ni brbljava ni prostodušna, ali nakon konjaka ipak se otvorila: sve se otegnulo s američkim dokumentima za Enriquea, ali javio se njegov stariji brat, polupoljak Jan, koji je ušao u sve njihove probleme i predložio lukavi plan, prema kojemu on odlazi u Poljsku, ona, Stovba, na temelju unaprijed pripremljenog poziva također dolazi onamo, pa se vjenčaju, i tada će moći ući u Sjedinjene Države kao Janova žena, a poslije će se nekako snaći… I sve se to moralo dogoditi u studenom. I uopće se ne zna hoće li dobiti vizu za tu usranu Poljsku…
– Eto tako. Shvaćaš, opet se sve odgađa i oteže – oštro je rekla Stovba. – Tako mogu cijeli život čekati!
– Možda će biti bolje… – pokušao ju je utješiti Šurik.
– Što će biti bolje? – prijeteći ga je pogledala Stovba. – Što? Moram otputovati na mjesec dana, s Marijom me sigurno neće pustiti, shvaćaš li kakvi problemi nastaju?
Šurik je razlio ostatke konjaka po čašicama, nekako su neprimjetno sve popili i čak se nisu osobito napili.
– Usput, mama je htjela popričati s tobom… S Marijom zapravo nema nikakvih problema. Mama je htjela da Marija krene u školu u Moskvi, da uči jezike… Ostavila bi je kod nas, prvo polugodište živjela bi s nama, pohađala školu, a potom bi je ti pokupila. Znaš da je mama obožava. Ja bih vodio računa… Da?
Stovba se okrenula i nije bilo jasno kakav izraz lica pokazuje zidu.
“Zašto ja sve ovo radim”, sinulo je Šuriku, “Verusja će pasti s nogu…” I ušutio je, čudeći se poput smeća nagomilanom sažaljenju prema Stovbi, strahu za mamu, novoj odgovornosti koju preuzima, i nemiru, i glupoj želji da riješi probleme koji ga se uopće ne tiču…
Stovba se najednom bacila na njega, zamalo prevrnuvši nepopijenu čašicu, zagrlila ga oko vrata, tvrde mu naočale zarila u ključnu kost. Kosa što joj je stršala kao četka bola mu je bradu. Stovba je plakala. Šurik je bio u nedoumici: u takvim slučajevima obično je znao kako se držati. A sad se smeo. Iako se i prije sedam godina u Stovbinoj kući dogodilo nešto nepredviđeno – romantična ljubav, reklo bi se…
– Luda sam, zar ne? Misliš da sam luda? Baš sam idiot! Sedam godina, kakvo ludilo, ništa ne mogu sa sobom…
– Ništa takvo ne mislim, Len… – promrmljao je.
Svalila se na Šurikov samački ležaj, prasnula u pijani, zagonetni smijeh:
– Ne treba previše misliti, Šurik. Slavimo naš razvod! Imaš li što protiv?
Nije imao ništa posebno. Taj put Stovba se uopće nije pretvarala da je s njom njezin dragi, sve je bilo lijepo i jednostavno, i bez onih komplikacija koje se pojavljuju prilikom općenja s trudnicama.
Ujutro su krenuli na daču. Trebalo se pripremiti za selidbu. Uobičajeni godišnji ritam, oseke i plime: selidba s dače, Nova godina s jelkom, bakin božić, selidba na daču…
A još par dana poslije, 31. kolovoza, Vera Aleksandrovna otišla je u Šurikovu školu i upisala Mariju u prvi razred. Na temelju istog rodnog lista koji je nedostajao za razvod.
Irina Vladimirovna šila je odoru u noći na prvi rujna, jer je unaprijed kupljena smeđa školska kuta visjela u ormaru u Rostovu na Donu, a kupiti odoru u trgovini na taj posljednji vrući dan više nije bilo moguće. Zato su torba i sva školska oprema ležale u Verinu ormaru. Na istoj polici gdje je Elizaveta Ivanovna držala zalihu darova za sve životne slučajeve.
Marijina sreća, dok je stajala u školskom dvorištu u mnoštvu djevojčica s mašnama, buketima, bijelim keceljama, bila je neopisiva. Od nestrpljivosti je kao ždrijebe poigravala mršavim nogama u bijelim čarapicama, podrhtavala je vrpca na kosi boje meda, s vremena na vrijeme zagrizla bi guste latice bujnih ružičastih lijepih kata.
Stovba ju je držala za ruku, a Vera, lagano joj položivši dlan na rame, bila je sretna gotovo kao Marija. Da svi budu na broju, Šurik je stajao otraga, malko se pogrbivši i neodređeno se smješkajući.
Ravnateljica im je, unatoč važnosti dana, posvetila minutu. Pozdravila je Šurika, pogladila Mariju po glavi i rekla:
– Ah, ti, čudo jedno. Nisam ni znala, Vera Aleksandrovna, kako divnu kćer Šurik ima… Posebna djevojčica!
Marija se nasmiješila ravnateljici, a ova se začudila neuobičajenoj drskosti osmijeha: nije se smiješila kako se dijete mora smiješiti odraslomu, nego kao sebi ravnoj, kao jedna sudionica svečanosti drugoj.
“Razmazili su dijete”, neodređeno je palo na pamet iskusnoj ravnateljici.
Vera Aleksandrovna nešto naslutivši, prvi je put zadrhtala: a kako će malu mulatkinju prihvatiti kolege u razredu, učitelji? Sa zabrinutošću je pogledala oko sebe. Ali nitko nije obraćao osobitu pozornost na Mariju: svatko je imao vlastito dijete, prvašića s torbom, jednako uzbuđenog kao Marija. Ali ona je bila drukčija, s nekom, kako se činilo Veri, za svu drugu djecu ponižavajućom neobjašnjivom odlikom.
“Nova rasa”, sinulo je Veri, “to je jednostavno nova rasa ljudi miješane krvi о kojoj su pisali u fantastičnim romanima, po svemu bi trebala nadmašiti prijašnje ljude, i po ljepoti i po talentu. Jednostavno zato što su se na ovom svijetu pojavili posljednji, kad su svi drugi opstali narodi uspjeli iscrpiti svoju genetiku i ostarjeti, a ovi su primili u sebe sve najbolje od prethodnika. I pridoda li se kultura, to će biti savršeno. Da, da, ona je ovdje kao Aelita, Marsovka…”
Nakon večere Šurik je zbrisao obaviti neke poslove. Mariju su, potpuno iznemoglu od uzbuđenja prvog školskog dana, doveli do postelje i otkrili da je zaspala na putu od kupaonice do sobe.
Potom su Vera i Lena dugo sjedile u kuhinji. Isprva je Stovba sjedila kao na sjednici. Lagano je lupkala tvrdim noktima о rub stola. I po licu joj se nije moglo prosuditi о čemu razmišlja.
– Ne brinite se, Lenočka. Miceku će biti lijepo s nama. To je veoma važno za dijete: prva škola, prva učiteljica.
Stovba je i dalje lupkala po stolu. Zatim je skinula naočale, stavila ruku ispred očiju kao štit i zamrla, ne rekavši ni riječ. Zatim su ispod ruke krenule velike spore suze. Izvadila je rupčić, obrisala obraze:
– Ja sam loša osoba, Vera Aleksandrovna. I odrasla sam među lošim ljudima. Ali nisam glupa. Život mi se tako razvija da mi ne dopušta biti glupom. Ne znam kako će se dalje razvijati. Možda Marija i ja odemo za tri mjeseca. A možda ovo potraje još tri godine. Takve ljude poput vas jednostavno nisam susretala. Šurik mi je toliko pomogao u teškom trenutku, a smatrala sam ga budalom. Tek sam s godinama shvatila da ste vi drugog soja, vi ste plemeniti ljudi…
Vera se začudila: Šurik budala? Ali ništa nije rekla. Stovba se useknula. Lice joj je bilo strogo.
– Jednostavno nisam znala da ima takvih ljudi. Moja obitelj je grozna. I otac i majka… Samo baka sliči na čovjeka. Otjerali su me s četveromjesečnim djetetom. Otac me otjerao. Oni su čudovišta. I ja bih bila čudovište da nema svega toga s Marijom. Živim užasno. Radim… kako da vam objasnim? Radim nelegalno, na crno. Kao knjigovođa. Ako se sve to otkrije, mogu me zatvoriti. Ali drukčije jednostavno ne bih preživjela. Unajmljujem stan. Za Mariju sam svih ovih godina imala dadilju.
“Moj Bože! Dvojno knjigovodstvo! Sve one mućke koje je tako vješto izvodila bivša šefica Faina Ivanovna izvodi i Lena”, uplašila se Vera Aleksandrovna.
– Lenočka, morate odmah to napustiti! Preselite se u Moskvu, ako išta, kao knjigovođu sigurno vas mogu zaposliti! – odmah je predložila.
Stovba je odmahnula rukom:
– Ma što vam je? Neću о tome ni razmišljati! Tako sam vezana uz njih da mogu pobjeći samo na kraj svijeta.
Lena uzdahnu:
– Ne, moram vam sve ispričati. To još nije sve. Inače biste о meni imali previše dobro mišljenje. Još i spavam sa svojim šefom. Rijetko, doduše. Ne mogu ga odbiti. Previše ovisim о njemu. On je strašan čovjek. Ali vrlo pametan i lukav. To je sad valjda sve.
“Zašto mi to priča?” pomisli Vera. I odmah je shvatila: Lena Stovba na svoj je način poštena osoba… Jadna djevojka…
Vera je ustala, pogladila Leninu svijetlu kosu:
– Sve će biti u redu, Lenočka. Vidjet ćeš.
Stovba je zagnjurila lice u Verin bok, a Vera ju je samo gladila po glavi dok je Stovba plakala i plakala.
Rastale su se kao bliske osobe: sad su imale zajedničku tajnu – Vera je о Leni znala ono što nijedna osoba, čak ni Šurik, nije znala. I sad se osjećala ne u cijelosti kao Vera, nego dijelom i kao Elizaveta Ivanovna. Na trenutak je bila starija, odrasla.
Osjetila je da joj je Lena privremeno prepustila djevojčicu i da neće stajati između njih. I još: između nje i Miceka neće stajati ni Elizaveta Ivanovna, pa će vlastito nepunovrijedno majčinstvo, koje joj je dijelom uzela majka, sada moći iznova proživjeti u svoj punini. Sve se posložilo. Sve se spojilo i prilagodilo.

44

Uoči praznika u studenom bližila se svadba Ženje Rozenevejga – posljedica uspješnog ljetnog odmora s Alom Kušak, studenticom treće godine Instituta Mendeljejev. Šurik je upoznao Ženjinu zaručnicu nedugo prije putovanja koje je postalo predsvadbeno, i učinila mu se vrlo simpatičnom. Sličila je na violinski ključ: mala izdužena glava Nefertiti s punđom crvene kose nalik na kučine, dugačak vrat i dugačak struk, i sva ta krhka građa bila je postavljena na veliku oblu stražnjicu ispod koje su stršale dvije krive nožice. Upravo je tako Šurik opisao Ženjinu zaručnicu majci, i ona se nasmiješila toj smiješnoj usporedbi.
Sama činjenica ozbiljnog vjenčanja veoma je dirnula Šurika. Sve je bilo pravo, kao kod odraslih, i nimalo nije podsjećalo na njegovo fiktivno vjenčanje sa Stovbom. Ženjka je sjao nezemaljskim svjetlom i gotovo na dan dolaska iz Gurzufa obavijestio je Šurika da je Ala trudna.
“Zašto se tako raduju”, čudio se Šurik, koji se sjećao sretne Valerije kad je uspjela zatrudnjeti i nesretne Stovbe, koja je ostala u drugom stanju od Enriqueova prvog dodira…
Nekoliko je puta svraćao u dom Rozencvejgovih – zaručnica se već preselila u Ženjin dom, i Šurik je bio svjedok radosnog židovskog kola oko trudne zaručnice. Posebne psine izvodila je Ženjina baka: neprestano je ulazila u sobu i nudila Aločki čas šljive, čas vrhnje, čas komad pite. Ala je odbijala, a baka uvrijeđeno izlazila i odmah opet ulazila sa sljedećom ponudom.
– Stalno mi je mučno, jedu mi se samo naranče – tankim dječjim glasom tužila se Ala, a Ženja je hitao u kuhinju saznati ima li u kući naranči… Nije ih bilo. Potom je s posla stigao Ženjin otac i donio dvije.
Ženjina mama usmjerila je svu energiju prema medicini, pa su Alu vodili čas na pretrage, čas nekim čuvenim osobama radi pregleda i čuvanja započete trudnoće.
Planirana je golema svadba. Unajmili su restoran kod postaje metroa Semenovskaja i na vrijeme krenuli kupovati namirnice. Čak je i Šurik doprinio u skladu s mogućnostima: Valerija mu je iz svoga invalidskog sljedovanja prepustila dvije teglice crvenog kavijara. Kupio je Šurik i vjenčani dar – velikog plišanog medvjeda s mašnom oko vrata.
– Ti si poludio! To je užasno trivijalan dar! – ukorila ga je Verusja. I trivijalni dar završio je kod Miceka. Šurik je kupio drugi, ne više trivijalan – luksuznu knjigu о Rembrandtu. S tom debelom knjigom došao je na židovsku svadbu. Bilo je mnoštvo ljudi: prema popisu sto osoba, ali čini se da je svaki drugi s popisa doveo i rođaka ili poznanika. Nedostajalo je stolica. Nedostajalo je i posuđa. Zato je bio orkestar i šaljivac-zabavljač zvan “čajo”.
Hrane je pak bilo za cijelu vojsku. Unajmljeni restoran servirao je sa svoje strane sve najbolje iz svoga jelovnika: rusku salatu, pečeni krumpir s gljivama, jabuke u tijestu i zbog nečega palačinke, kao na karminama. I židovska kuhinja bila je zastupljena svojim najboljim proizvodima – nadjevenom ribom, predjelom od sjeckanog mesa i proizvodima od piletine u obliku pašteta, punjenih vratova te bataka i zabataka s češnjakom, da ne govorimo о raznim savijačama i makovnjačama. Francuska salata, jesetra i dimljena svinjska kobasica bile su sovjetska sastavnica svadbenog pira. Ostatak novca koji je obitelj Rozencvejg odavno skupljala za kupnju automobila Moskvič bio je potrošen na votku. Vino je bilo vrlo jeftino i čak nije ulazilo u račun…
Šurik nije bio razmažen takvim obiljem hrane. Njihovo je kućanstvo, kad je Irina Vladimirovna bila odsutna, bilo skromno. Pri pogledu na svu tu raskoš najednom mu se otvorio nečuven apetit i jeo je bez prekida tri sata, prekidajući samo kako bi popio. Čajo je mlio nevjerojatne budalaštine, ali nitko ga nije slušao, jer nadvikati tu graju od stotinu glasova nije mogao čak ni taj iskusni profesionalac razgovornog žanra, istreniran u vođenju velikih svečanosti. Ni orkestar, koliko god se trudio, nije mogao pobijediti svadbeni žagor. Potkraj trećeg sata Šurik je osjetio da se malo prejeo. Počeli su plesovi, u kojima nije mogao sudjelovati.
Ali morao je. Draga Aločka u dugoj lijepoj haljini koja joj je isticala još uvijek iznimno uzak struk i potpuno skrivala tek nagoviješteni trbuščić i neizmjernu stražnjicu dovela je Šuriku djevojčicu, svoju sestričnu Žanu, pokazalo se, zapravo, sasvim odraslu patuljčicu, vrlo ljupku i pri pomnom pogledu izbliza čak i ne tako mladu.
– Žanočka jako voli plesati, ali se srami – prostodušno je predstavila Ala svoju nestandardnu rođakinju. Šurik se ostavši bez izbora, izvukao iza stola.
Žana mu je dosezala malo iznad remena. Nedvojbeno je bila manja od krupne prvašice Marije. A plesala je vrlo smjelo. Šurik ju je jedva pratio, a kad ne bi mogao plesati, uzeo bi je na ruke pa se smijala dječjim glasićem.
Svadba je jenjavala. Već su uzimali sa stolova od kuće donesene posude i zdjele. Žana se vrtjela oko njega kao navijena, a Šurik je morao smjesta otići. Odlučio je tiho šmugnuti ne oprostivši se od mladenaca – morao je na zahod. Nešto mu s trbuhom očito nije bilo u redu.
“A sad u garderobu”, naredio si je Šurik. Ali na izlazu iz nužnika čekala ga je Žana u bundi i sa sićušnim šeširom.
– Idete u metro? – upitala je.
– Da – iskreno je odgovorio Šurik.
– I ja idem u metro. Do postaje Belorusskaja.
Šurik se prerano obradovao: to je usput.
Na postaji Belorusskaja pokazalo se da Žana ide u Nemčinovku, prigradskim vlakom.
– Roditelji žive u Moskvi, a ja više volim cijelu godinu živjeti na dači. Uvijek se brinu kako navečer stižem onamo. Ali vi ćete me sigurno otpratiti?
Otkad se u kući pojavila Marija, mama se manje brinula za Šurika. Ali sjećao se da je nije stigao nazvati.
– Do Nemčinovke ima samo dvadeset minuta – žalosno će Žana, osjetivši oklijevanje.
Ćeretala je cijelim putem nervoznim i tankim glasom. Govorila je nešto о glazbi, i Šurik je shvatio da je glazbenica.
– Koji instrument svirate? – napokon je pokazao zanimanje za njezino ćeretanje.
– Sve! – prasnula je u smijeh, a u njemu su se osjećali izazov i dvosmislenost.
Izašli su na postaju. Bilo je hladno, zemlja je bila okamenjena od studeni, ali snijeg još nije napadao, iako je sitno sipilo. Kuća je bila sasvim blizu. Šurik je stao kod ograde, kaneći se oprostiti i odvesti se natrag. Žana se lukavo nasmijala:
– A sljedeći vlak ide u pola šest… Morat ćete prenoćiti kod mene.
Šurik je to mrko prešutio.
– Nećete zažaliti – značajno je obećala malena.
Jako ga je bolio trbuh i stvarno je morao na zahod. Opet je prešutio. Žalio je samo za jednim – za tim što nije kod kuće…
Žana je progurala ruku u rukavici s jednim prstom ispod nisko postavljene kuke i krenula stazom prema trijemu, gurnula je ključ u bravu. Zaškripao je metal. Ključ se vrtio u vratima ne hvatajući jezičac, trznula ga je, ali nije izlazio. Šurik je uhvatio ključ, ali vrtio se s posprdnim zveckanjem. Šurik ga je trgnuo i izvukao savijenu pločicu – bez pera koje je ostalo unutra.
– Eto – rekao je ogorčeno.
– Morat ćemo izvaditi staklo na terasi. Nije teško – savjetovala je Žana i povela ga lijevo od trijema.
– Oprostite, Žana, a gdje vam je zahod? – predao se dobro odgojeni Šurik.
Žana je pokazala rukom na stranu prema drvenoj kućici.
– Oprostite, brzo ću…
U kućici je bio mrkli mrak, Šurik je jedva stigao skočiti na drvenu školjku. Svadbena jela pokuljala su van. Napipao je na čavlu snop izrezanih novina. Malo mu je laknulo, iako je u trbuhu nešto prigušeno krulilo i klokotalo.
“Bože, kako mi je loše”, pomislio je Šurik. “I kako je sad lijepo Ženjki i Ali…”
– Staklo se može izvući, treba saviti ove čavle.
Šurik se šutke primio posla. Čavle je savio, ali staklo nije izlazilo. Pritisnuo je malo jače. Staklo je zahrskalo, a desna ga je ruka probila. Oštra krhotina zarežala je ruku između palca i kažiprsta. Silovito je briznula krv…
– Ah! – uskliknu Žana i izvadi iz sićušne torbice rupčić. Šurik je lijevom rukom skinuo šal od mohera i zamotao ruku. Žana je spretno izvukla razbijeno staklo.
– Nije to ništa, imam ja pribor za prvu pomoć! – utješila je Šurika. – Samo mi pomognite da se popnem.
Svukla je bundu i provukla se kroz prozor oslobođen stakla.
– Sad ću otvoriti stražnja vrata, nemaju bravu, samo je reza navučena. Zaobiđite kuću slijeva… – viknula je već iznutra. – Samo mi gurnite bundu.
Šurik joj je gurnuo bundu i zaobišao kuću. Otvorila mu je stražnja vrata. Stišćući ruku, ušao je. Upalila je svjetlo, i Šurik je vidio da je već cijeli šal natopljen krvlju…
– Odmah, odmah ćemo to srediti! – torokala je Žana jako zaposleno. Nije izgledala smeteno… – Viša sila! Događa se! Najprije ruka, pa ćemo riješiti peć, a onda će sve biti u redu…
Nestala je pa došla s hrpom zavoja i ručnikom. Raširila je ručnik na stolu prekrivenom voštanim platnom. Svojim sićušnim rukama radila je sve vrlo brzo i vješto i nikako nije prestajala zvrndati. Čvrsto je zavezala palac uz dlan, umetnuvši čvrsti tampon. Debelo je namotala zavoj i podigla mu ruku.
– Držite je ovako dok se krvarenje ne zaustavi. U sobi imam kaljevu peć, baš je brza, za sat vremena će biti toplo. Nisam tu bila mjesec dana, sve se rashladilo…
Izlanula se, ali Šurik nije ni primijetio. Zapravo nije živjela na dači, nego s roditeljima u gradu, a na daču je dovodila ljubavnike. Njezin stalni partner, iz cirkuske trupe u kojoj je i sama radila, bio je ljubomoran i osjetljiv. Davno ju je zaprosio, ali nije se udala. Priroda je bila nepravedna prema patuljcima, nasamarila ih je ne samo što se tiče veličine nego i puštajući na svijet kudikamo više muškaraca nego žena, pa je bračna konkurencija među njima vrlo žestoka. Žana je imala mnogo uspjeha, prosili su je čak i iz inozemstva. Ali nije gubila nadu da će se udati za muškarca normalne veličine. Mnogima se sviđala, neki su bili naprosto ludi za njom. Ali zbog nečega nikako da se uda.
Dok je ona u susjednoj sobi bučila cjepanicama, Šurik je još jednom otrčao u dvorište. Imao je samo jednu želju – što prije dokopati se kuće.
Kad se Žana opet pojavila, Šurik ju je upitao ima li nešto za pokvaren želudac. Odmah mu je donijela nekakvu tabletu. Popio ju je i stao čekati rezultat. Žana mu je predložila da prilegne u susjednoj sobi. Ondje je bilo jednako hladno kao vani. Poznati efekt kasne jeseni, kad se na temperaturi od minus tri smrzavaš jače nego zimi na studeni od minus trideset.
Šurik je ne svlačeći jaknu prilegao na niski kauč. Žana je prebacila preko njega poplun, vrlo hladan. Brujala je peć, brujao je trbuh, hladnoća je prodirala sve do bolne utrobe. Nasmrt mu se spavalo.
“Da mi je sad topla kada”, zamišljao je, ali morao je opet trčati van…
U nekom trenutku zaspao je na nekoliko minuta i probudio se jer je osjetio da mu se uz bok uzvrpoljilo nešto toplo. Bila je bez bunde i stisnula se uz njegov trbuh kao termofor. To mu je godilo. Raskopčala mu je jaknu, zavukla se u prorez i stala disati vrelim dahom.
“Baš kao maca”, pomislio je Šurik. I u njemu se pokrenulo sažaljenje. Ali nekako slabašno. A vrele mačje šapice već su povlačile to njegovo slabašno sažaljenje. Gurnuo je ruku dolje i u dlanu mu se našlo sićušno žensko stopalo, golo i toplo. I sažaljenje je pobijedilo…
U pet ujutro je pobjegao, ostavivši usnulu Žanu. U pola šest već je stajao na postaji, čekajući prvi prigradski vlak. Bolio ga je trbuh, boljela ga je ruka. Prvi put u životu osjećao je sažaljenje prema sebi…
Nije prošlo ni sat vremena, a ležao je u vreloj kadi, podigavši desnu ruku u debelom zavoju boje hrđe, i uživao u toplini, snenom domu i slobodi.
“Danas ne izlazim iz kuće”, odlučio je i zaspao u kadi.
Probudio se kad se voda ohladila, dolio je vruću i opet zaspao. Drugi put probudilo ga je kucanje na vratima: ustale su Verusja i Micek, htjele su se umiti. Šurik je odjenuo ogrtač, pokušao odmotati smočeni zavoj, ali se zalijepio, pa ga je omotao ručnikom, da mama ne opazi njegovu borbenu ranu, i krenuo u svoju sobu.
– Kakva je bila svadba? Kakva je zaručnica? – upitala je Vera, koja je simpatizirala Ženju Rozencvejga otkad je vukao Šurika prema matematici.
– Svadba je bila odlična, mamice, ali prejeo sam se kao udav i izgleda da sam se otrovao.
– Bože, što ti je s rukom? – opazila je ne baš pažljiva Vera.
Nije mu se dalo izmišljati.
– Mama, umirem koliko mi se spava. Poslije ću ti sve ispričati. Odspavat ću, a ti me nemoj zvati na telefon, može?
Kvrcnuo je po tjemenu Mariju, koja se već vrtjela oko njega. Zatim ju je privio uza se. Bila mu je gotovo do grudi. Znači, viša je od Žane.
“Kako je sve to glupo, jadna Žana”, pomislio je navlačeći preko glave pokrivač. “Blago Ženjki! Ala je tako draga! Ima u njoj nešto odavno poznato, blisko… Pa da, sliči na Ljilju Laskinu. Naravno, čak joj i vanjštinom malo sliči, ali osobito svojom veselošću i iskrenošću… Odakle mi to о iskrenosti? Što s tim ima iskrenost? Pa da, iskrenost gesti, pokreta… Napisat ću Ljiljki pismo. Draga Ljiljka! Draga Lasice…” I zaspao je ne dovršivši pismo, utonuvši u san tako dubok da je kad se probudio, zaboravio i Ljilju i pismo.

45

Telefon je doista zvonio svakih petnaest minuta. Bio je drugi dan praznika – osmi studenog. Bivši kolege sjetili su se Vere Aleksandrovne. Nazvala je čak i Faina Ivanovna, bivša šefica. Čestitala je, upitala za Šurika, je li se oženio…
– Kako je to lijepo s njezine strane što ne zaboravlja. Iako je muljatorica, ima u njoj nešto ljudsko – iznijela je milosrdnu prosudbu Vera.
Nazvao je sin pokojnog Pekmeza, Engelmark Mihajlovič. Neobično, tako neugodan čovjek, koji je potpuno odbacio oca dok je bio živ, nakon njegove smrti najednom je pokazao zanimanje prema njemu i dobivši u nasljedstvo očev udio u zadruzi, preuzeo je police s knjigama i partijskim arhivom i sad je s vremena na vrijeme zvao i ispitivao Veru Aleksandrovnu poznaje li koga od onih koji se spominju u zapisima Mihaila Abramoviča. Svaki put nastojala mu je objasniti da je njegova oca poznavala veoma površno i tek posljednje godine njegova života, ali Engelmark Mihajlovič bio je uvjeren da je Vera Aleksandrovna bila vezana uz njega sponama prijateljstva ili ljubavi i upućena u sve tajne Mihaila Abramoviča, pa je s vremena na vrijeme pokušavao s njom nešto razjasniti, katkad je čak i svraćao.
Nakon svih ne baš zanimljivih poziva uslijedio je jedan ugodan: nazvala je prijateljica Kira i dugo su pričale jedna drugoj о djeci: Kira о Slavočki, Vera о Miceku.
A negdje od dvanaest sati Šurika su počele zvati nebrojene dame, neke poznate Veri Aleksandrovnoj po imenu, neke anonimne.
“Ljudi su se sasvim odučili razgovarati preko telefona”, bila je ogorčena Vera Aleksandrovna, “ne predstavljaju se, ne pozdravljaju…” Nije se predstavljala i pozdravljala Matilda. Isključivo zbog osjećaja neugode. Iako su je sa Šurikom povezivali dugogodišnji raznovrsni odnosi, nije imala nimalo volje predstavljati se Šurikovoj majci.
Zvala je i Svetlana. Gotovo je gubila glas od straha pred strogom damom, Šurikovom majkom. K tome ju je nesretno iskustvo veza s muškarcima učvrstilo u misli da je muževa majka uvijek neprijatelj… Muža, zapravo, nikad nije imala, ali oni koji su joj mogli postati muževi zbog nečega su imali grozne majke. U Veri Aleksandrovnoj, izvana tako ugodnoj i uljudnoj, također je naslutila neprijatelja.
Samo je Valerija razgovarala ljubazno i pristojno, kao kulturna osoba. S Valerijom je Šurik, naravno, imao sreće. Zaposlila ga je, tako mnogo učinila za nj. Doduše, i Šurik će njoj uzvratiti istom mjerom. I Vera je podrobno ispričala Valeriji da je Šurik jučer išao na svadbu k prijatelju s instituta, kasno se vratio, k tome s pokvarenim želucem i porezanom rukom, i sad spava.
– Pa dobro, neka spava. A kad se probudi, neka me nazove. Imam jedno pitanje u vezi s prijevodom. Hvala, Vera Aleksandrovna.
Šurik se probudio u pet sati, i opet od trbobolje. Krenuo je u nužnik, a mama ga je odmah pozvala na telefon. Zvala je Matilda. Samo što nije plakala. Donijela je iz Višnjeg Voločka omiljenog i najstarijeg mačka Konstantina – jedva živog:
– Mačak je loše, ne jede, ne pije, i stražnje šape nisu mu u redu, kao da je paraliziran… Preklinjem te, Šurik, idi po veterinara. Već si ga jednom doveo, Ivan Petrovič, živi na Preobraženki… Već sam ga nazvala…
Nije imao kamo:
– Izaći ću na dva sata poslom, mama.
– A sveti sat? – zakričala je Marija.
Svetim satom nazivali su večernje učenje jezika: jedan dan engleski, jedan dan španjolski.
– Navečer, Micek. Dobro?
– Jučer smo već propustili…
Marija je voljela te večernje sate kad je Šurik učio s njom, a i Vera je pazila da se učenje ne prekine. Hajde dobro, praznici su.
I Vera je s vrućim slatkim čajem Šuriku dala tabletu Besalola, zamotala mu preko ružnog zavoja još jedan, novi, bijeli sloj i rekla mu da se vrati što prije.
– Uostalom, kako hoćeš, Micek i ja idemo na balet, ne moraš nas dočekati, same ćemo doći… – završila je nezadovoljno.
Micek je sve češće zamjenjivala Šurika na kulturnim događanjima. I inače je, po dojmu Vere Aleksandrovne, cijeli Šurikov život protjecao isključivo između kućnih obveza i mnogobrojnih poslova, pa je s vremena na vrijeme izražavala žaljenje što kulturni život glavnog grada, tako intenzivan i zanimljiv, Šuriku u znatnoj mjeri promiče.

46

Šurik je dugo lovio taksi, no zato je do Preobraženke stigao vrlo brzo. Grad je bio praznički pust i oba dijela puta – od kuće do Preobraženke i odande do Maslovke – uzela su mu malo više od sat vremena. Ivan Petrovič bio je stari doktor za mačke i pse, pomalo lud, kao svi liječnici životinja. Kuća mu je uvijek bila puna životinja bogalja, a jedan stari pas bio je zavezan za improvizirana kolica i kretao se spustivši prednje šape na pod.
Odavno je liječio Matildine mačke, novac nije uzimao, a sav trošak odnosio se na to da ga je trebalo dovesti i vratiti kući. Javnim prijevozom nikad se nije služio: ili je pješačio, ili se vozio taksijem. Bio je usamljen, ljude nije volio i nekako je podnosio samo strastvene ljubitelje životinja kakav je i sam bio.
Kad su stigli k Matildi, mačak je bio na izdisaju. Hripavo je disao i sva mu je njuška bila u rijetkoj slini. Ivan Petrovič sjeo je kraj nesretne životinje, položio ruku na crnu mokru glavu, zastenjao. Opipao je mačji trbuh, rekao da mu pokažu zamijenjenu stelju, nezadovoljno je pogledao crno-smeđe šare.
– Izađimo – mrko je rekao Matildi i otišao s njom u kuhinju.
– Dakle, Matilda, oprostite se od svoga mačka. Ugiba. Mogu mu dati injekciju da se ne muči… Ali ionako će uginuti…
Šurik je stajao na kuhinjskim vratima i bio oduševljen starcem: otišao je u drugu prostoriju da ne uznemiri pacijenta užasnom presudom? Zaprepašćujuće!
– Oh, već sam i sama pomislila da sam ga prekasno donijela… – shrvanim glasom odvratila je Matilda.
– Ne, to je priroda. I da ste ga ranije doveli, ne bih mu mogao pomoći. Ima više od deset godina, zar ne?
– U siječnju će imati dvanaest…
– Onda ga, draga, možete smatrati osamdesetogodišnjim starcem. Poput mene. Koliko dugo može? Hoćete da mu dam injekciju?
– Vjerojatno bi trebalo. Da se ne muči…
Ivan Petrovič stao je otvarati kovčežić, postavio je na bijeli ubrus injekciju, iglu, dvije ampule… Zatim je prišao mačku, zavrtio glavom.
– Gotovo je, Matilda. Ne treba mu injekcija. Uginuo je.
Matilda je prekrila mačka bijelim ručnikom, zaplakala, uhvatila Šurika za rame:
– Nikoga nije volio. Samo mene. I tebe je prihvaćao. Popijte jednu s nama, Ivane Petroviču. Daj votku, Šurik.
– Zašto ne…
Šurik je izvadio iz hladnjaka bocu votke. Zamalo mu je ispala iz zamotane ruke. Matilda je napokon opazila bujni zavoj.
– Šurik, što ti je s rukom?
Šurik je odmahnuo. Liječnik za životinje uopće nije obratio pozornost. Sjeli su za stol. Ivan Petrovič pokupio je sa stola svoj pribor.
Matilda kao da više nije plakala, ali suze su joj miljele niz obraze.
– Ma već mi je pola godine jasno da je bolestan. I njemu je bilo jasno. Počeo je spavati odvojeno. Zovnem ga k sebi, priđe, pomazi se, protrlja glavu, i ode na svoj jastuk. Stavila sam mu jastuk na klupicu, postalo mu je teško skakati na krevet. Tako je to bilo…
Popili su. Prigrizli su neku ribu iz konzerve – nije bilo druge hrane u kući. Čak ni kruha.
– Životinja, a htjela bih ga pamtiti kao čovjeka – tiho je rekla Matilda.
Ivan Petrovič se trgnuo:
– O, Matilda! Što to govorite! Oni će prije nas ući u kraljevstvo nebesko! Znate što je rekao glasoviti ruski filozof, zabranjen, naravno, Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, kad mu je uginuo mačak? Što će mi, veli, kraljevstvo nebesko ako u njemu neće biti moga Micija? Ha? A bio je pametniji čovjek od nas! Stoga ne sumnjajte, naše će nas mačkice dočekati! Ah, kakvog sam mačka imao, Marsika, uginuo je trideset devete! Nenadmašni mačak! Ljepotan, strašno pametan! Kriv sam pred njim, dobio je infekciju. Tada nije bilo antibiotika…
Pričao je о svome mačku Marsiku, о mački Ksantipi, Matilda о svim svojim bivšim mačkama, i popili su još votke uz istu onu ribu i malo se utješili. A kad se Ivan Petrovič spremio da krene i Šurik već ustao da ode po taksi, začulo se zvono na vratima – došao je susjedin sin. Živio je na Preobraženki, svratio je k majci ostaviti nekakve ključeve, nije ju zatekao kod kuće, pa je htio ostaviti ključ kod Matilde. To je bila sreća jer je Ivan Petrovič živio gotovo u susjednoj zgradi, i momak je povezao pripitog starčića i obećao da će ga dovesti do praga.
Jadni Konstantin, zamotan u ručnik, također je otišao s veterinarom. Imao je tajno mjesto u parku Sokolniki, gdje je pokapao svoje…
A Šurik nije otišao. Nije mogao ostaviti bez utjehe dragu, uzdrmanu Matildu, koja od njega nije tražila baš ništa osim prijateljstva…
Kao u školsko doba, točno u jedan sat noću izletio je od Matilde i pohitao kući – preko željezničkog mosta do Novolesne ulice. Stigao je brzo, nakon dvadeset minuta ulazio je u stan. Ušao je i sjetio se: nije učio s Marijom, nije nazvao Valeriju i, što je najvažnije, potpuno je zaboravio na travara koji je Veri pripremio mast za noge. I sigurno je zvala Svetlana. I ona nešto treba… Uzrujao se…

47

Vera Aleksandrovna nije se mogla naradovati Mariji. Šurik je svojedobno bio divno i prilagodljivo dijete, ali dok je rastao, nije uspjela osjetiti jednu od glavnih radosti majčinstva: reakciju na odgoj. Elizaveta Ivanovna bila je ta koja se ponosila kad bi joj učenici, a osobito unuk Šurik, počeli pokazivati upravo one odlike koje je u njima njegovala: uslužnost prema drugim ljudima, dobronamjernost, darežljivost i, ponajprije, osjećaj dužnosti… Onih godina kad je i sama imala položaj odraslog djeteta svoje majke Vera nije razmišljala odakle Šuriku sve te vrline koje su tako rano bile kod njega vidljive. Kad su ga hvalili susjedi ili roditelji, ona bi sve okrenula na šalu: ima dobro nasljeđe… No je li u tome bila stvar? Sama Elizaveta Ivanovna, proturječna materijalistica i uzvišena duša, ali ujedno slobodoumna osoba, kad bi se govorilo о nasljeđu, uvijek je izgovarala jednu te istu rečenicu:
– Kain i Abel imali su iste roditelje. Zašto je jedan bio miran i dobar, a drugi ubojica? Svaki je čovjek plod odgoja, ali glavni odgojitelj svakog čovjeka jest on sam! A pedagog otvara potrebne ventile osobnosti, dok nepotrebne zatvara.
Takva je bila jednostavna pedagoška teorija sjajne pedagoginje, svojevoljno je odlučivala koji su ventili potrebni, a koji baš i nisu. Njezina teorija mogla bi se osporavati da nije bilo besprijekorno uspješne prakse.
Sad kad je u ruke dobila Mariju, Vera je u cijelosti slijedila majčinu teoriju. Kao umjetnička duša, vidjela je da je Marija obdarena jakim temperamentom. Djevojčica je imala energije napretek, doslovno nije mogla stajati na mjestu, s naporom bi odsjedila u razredu četrdeset pet minuta i kako bi joj pomogla da bude na jednom mjestu, Vera Aleksandrovna smišljala je za nju male motoričke vježbe, naprimjer, naučila ju je vrtjeti novčić u rukama i poklonila joj stari srebrnjak da ga vrti. Kad je nakon nekog vremena taj “novčić za vrtnju” nestao, bilo je mnogo suza…
Vera je naučila Mariju i male i za okolinu neprimjetne vježbe za prste na rukama i nogama i kad bi dugo sjedenje u klupi postalo nepodnošljivo, Marija bi izvodila svoje nožne i ručne dionice… Od prvog razreda Vera je počela voditi Mariju u Pionirski dom na gimnastiku i akrobatiku, sama ju je poučavala glazbu, a u općeobrazovnim disciplinama u cijelosti se oslonila na prirodne sklonosti. U čitanju je djevojčica bila među prvima u razredu, a ni s aritmetikom nije bilo nikakvih teškoća.
“Ta sklonost prema egzaktnim znanostima joj je od majke”, zaključila je Vera. “U svakom slučaju, nije od Šurika.”
To je bio neki čudan spoj u glavi: jako je dobro znala da je Marijin otac neki sumnjivi kubanski crnac, ali nije ju mogla istodobno ne prihvaćati kao Šurikovu kćer. Šurik je poučavao Mariju jezike: jedan dan engleski, jedan dan španjolski.
Vera Aleksandrovna nastavljala je predavanja u svome kazališno-obrazovnom kružoku, ali nehotice ih je prilagođavala Marijinim interesima. Te prve godine života u Moskvi Vera je svoje učenice prestala učiti recitiranje i etide – samo pokret…
Štitnjača Vere Aleksandrovne držala se vrlo dobro, ali povremeno su je jako boljele noge, rasla je koščica kod palca, prijašnje uske cipele postale su joj neudobne i pojavila se nova briga – obuća…
Valerija je sjela za telefon, iznazivala neke poznanike iz stotog odjela GUM-a, iz prodavaonice Berezka, i Šurik je s vremena na vrijeme vodio mamu na isprobavanje obuće… Kupili su joj čizme marke Salamandra i crne austrijske cipele Dorndorf. Kvaliteta života se povećavala…
Obiteljski troškovi su rasli. Šurik je mnogo radio i u cijelosti zadovoljavao sve veće obiteljske potrebe. K tome je ostala i pričuva – nepotrošeno nasljedstvo Elizavete Ivanovne.
Nedugo prije Nove godine stigla je Stovba. Marija je bila strašno sretna, iako se ne bi moglo reći da je jako tugovala za majkom. Ali kad je Lena stigla, Marija se objesila za nju i nije ju puštala ni na časak. Stovba je svima donijela vrlo lijepe darove, ali bila je mračno raspoložena, pušila je i šutjela. Čak ni sa Šurikom gotovo nije razgovarala. Kad ju je Šurik upitao je li uspjela sve srediti u Poljskoj, otpuhnula je, naljutila se i nije htjela govoriti о toj temi.
“Zacijelo je opet doživjela neuspjeh”, zaključio je Šurik. Nikakva prijateljska potpora nije se taj put tražila od njega. Vjerojatno zato što se ispovijedala Veri.
Šurik je, kao i obično, kupio jelku, a Vera Aleksandrovna najednom je odlučila obnoviti božićnu predstavu, koju nisu igrali otkako je umrla Elizaveta Ivanovna. Za Miceka. Šurik se bunio: ima samo tri učenika i već je kasno da se počne s pripremama.
Ali Vera je dobila nadahnuće, predložila je da postave lutkarsku predstavu, i to ne na francuskom, nego na ruskom. Počeli su šivati lutke. Rasporedili su krpe, vrpce, pripremili vatu za punjenje. Mariji su dali najjednostavniji i najodgovorniji zadatak – šivala je mali pokrivač u koji su zamatali malog plastičnog golišana koji je predstavljao novorođenče Krista. Vera je šivala Djevicu Mariju, a Stovba je mrko šuteći sastavljala anđele od komadića uštirkane gaze… Šuriku je osim jelke bila povjerena izrada paravana za predstavu…
Usprkos svem tom trudu Nova godina prošla je nekako jadno. Nikakva blagdanska jela nisu bila spravljena, a i darovi se, ne računamo li Stovbine, predane unaprijed, nisu pokazali kao osobito značajni: Šurik je poklonio mami ružne papuče, Vera Šuriku bočicu kolonjske vode Chypre, koju nikad nije otvorio, i kravatu, koju nikad nije stavio. Lena je dobila na dar svileni rubac iz pričuve Elizavete Ivanovne i knjigu pjesama Ahmatove, kojom nije bila oduševljena. Zato je Marija dobila cijelu hrpu igračaka i knjiga, radovala se tako burno da je na sve prenijela radost darivanja.
Radost nije oklijevala zamijeniti se velikom dječjom tugom. Uoči Božića, kad je sve bilo pripremljeno za predstavu, lutke sašivene i uloge naučene, Stovbu su hitno pozvali u Rostov: naišla je nekakva inspekcija, pa je bila neophodna njezina prisutnost kao knjigovotkinje. A Marija se nadala da će marna ostati do kraja praznika. Djevojčica je plakala cijelu večer, zaspala je čvrsto držeći majku rukama. Ujutro kad je Lena otišla u zračnu luku, opet je počela ridati.
Vera ju je umirivala kako je znala. Na koncu joj je u postelju donijela sašivene lutke. Učinak je bio neočekivan: Marija je doslovno rastrgala rukama jednu lutku, sve razbacala i pritom životinjski tulila. Tamna put poprimila joj je neugodnu sivu nijansu, štucala je, trzala se. Spopali su je grčevi. Vera Aleksandrovna pohitala je pozvati liječnika. Pedijatar koji je liječio još Šurika nije mogao doći, sam je bio bolestan, ali о svemu se raspitao i rekao neka dijete popije pripravak od valerijane.
Marija se malo smirila kad se Šurik vratio iz Vnukova, kamo je pratio Stovbu, i uzeo je na ruke. Hodao je po sobi s prilično teškim teretom na rukama, njihao je i pjevao falš My Fair Lady s omiljene ploče. Marija se nasmijala – jako je dobro čula da falša i činilo joj se da se tako šali. Kad ju je htio poleći na postelju, opet je počela plakati. I teglio ju je na rukama sve dok nije shvatio da ima visoku temperaturu. Izmjerili su je. Iznosila je više od trideset devet.
Vera Aleksandrovna potpuno se izgubila: dječjim bolestima uvijek se bavila Elizaveta Ivanovna. Šurik je nazvao hitnu pomoć.
Doktorica koja je došla dugo je pregledavala Mariju. Potom je našla neku mrljicu pokraj uha i rekla da su to najvjerojatnije ospice i da će se uskoro skroz osuti. U gradu je, kako se razjasnilo, maltene vladala epidemija. Liječnica je prepisala antipiretik, rekla da djetetu daju što više tekućine, a da kvržice koje izbiju mažu rastvorom i ne daju da ih češe.
Izbačena iz kolotečine, ne mogavši preuzeti vodeću ulogu u liječenju, Vera je s police uzela kuharicu i otišla u kuhinju praviti sok od jarebike.
Nakon nekoliko sati Mariju je doista od glave do pete prekrio crveni osip. Plakala je bez prestanka, čas slabašno i tiho, čas zavijajući kao zvjerka.
Gotovo cijeli dan Šurik ju je nosio na rukama. Kad bi zaspala, a on je pokušao poleći u postelju, počela bi cviljeti ne budeći se. Na koncu je i on legao i smjestio je uza se. Obgrlila mu je rame i umuknula.
Pred jutro stanje joj se opet pogoršalo, počelo ju je jako svrbjeti i Šurik ju je opet uzeo na ruke. Nastojao joj je zadržati ruke koje su češale papule.
Malo je djelovala Verina stroga opaska:
– Ako budeš češala ranice, ostat ćeš kozičava cijeli život. Lice će ti biti skroz rošavo.
– Što je to rošavo? – Marija je odvratila pozornost s muka.
– Ostat će ti ožiljci za cijeli život – nemilosrdno je objasnila Vera Aleksandrovna.
Marija je zaridala s novom snagom. Zatim je najednom stala i rekla Šuriku:
– Užasno me svrbi. Hajde me češi, ali oprezno, da ne ostanem rošava.
Pokazivala je prstom gdje je najviše svrbi i Šurik je nježno češao uho, rame, leđa…
– I tu, i tu, i tu – tražila je Marija, trljala se о njegovu ruku, a zatim je zgrabivši ga za ruku vrućim prstima, počela prelaziti njegovom rukom po mjestima koja je svrbe. I napokon je prestala cmizdriti… Samo je jecala: još, još…
Šurik se mrštio od stida i straha: shvaća li ona kamo ga poziva, jadnica? Sklanjao je ruku, a ona je opet cviljela, i opet ju je češao iza uha, po sredini leđa, a ona mu je vukla ruku pod spavaćicu od cica zamazanu rastvorom kako bi dotaknuo prstima dječju boricu.
Bilo mu je jako žao djevojčice i prokleto sažaljenje bilo je neprobirljivo, nemoralno… Ne, ne, samo to ne, samo to ne… Zar je i ona, tako malena, pravo dijete, već žena i očekuje od njega najjednostavniju utjehu…
Tih dana bio je užasno izmoren od gotovo neprekidne brige oko Marije, i od tog umora stvarnost se pomalo iskrivljavala, a on se udaljavao na neko mjesto gdje su se misli i osjećaji preobražavali, pa je postajao svjestan ništavnosti svoga života: uvijek je postupao kako se od njega očekivalo… Ali zašto su sve žene iz njegove okoline željele od njega samo jedno – neprestano seksualno opsluživanje? To je divna aktivnost, ali zašto nijednom u životu nije sam uspio odabrati ženu? I on bi se htio zaljubiti u djevojku poput Ale, poput Ljilje Laskine… Kako si je Ženja Rozencvejg, slabunjavi Ženja tanka vrata, uspio odabrati Aločku? Zašto on, Šurik, koji nikad nije birao, mora odgovoriti mišićima svoga tijela na svaku usrdnu molbu koja dolazi od lude Svetlane, od patuljčice Žane, čak od malene Marije?
“Možda ja to ne želim? Gluposti, nevolja i jest u tome što želim… Što želim? Sve ih utješiti? Samo utješiti? Ali zašto?”
I pričinjavalo mu se kako ga sve one opkoljavaju, prepoznatljive ali malo izobličene, kao u lagano iskrivljenom zrcalu: Alja Togusova s naherenom masnom punđom, žalosna Matilda s uginulim mačkom na rukama, Valerija sa svojim izmrcvarenim nogama i divnom hrabrošću, i slabašna Svetlana s umjetnim cvijećem, i sićušna Žana s majušnim šeširom, i Stovba s namrgođenim licem, i zlatna Marija, koja se još nije razvila, ali već zauzima svoje mjesto u redu… I iza sviju nazirala se lavica Faina Ivanovna već potpuno životinjske vanjštine, ali uvrijeđena i kukajući, i uhvatilo ga je takvo sažaljenje da je naprosto utonuo u njega… I još su se u daljini ocrtavale neke nepoznate, uplakane, jadne, čak po svoj prilici nesretne, sve same nesretnice… Sa svojim jadnim neutješnim školjkama… Jadne žene… Užasno jadne žene… I sam je zaplakao.
Naravno, već se zarazio ospicama i imao je vrlo visoku vrućicu, pa je Vera pozvala Irinu, a ova je odmah stigla, bez obzira na studen i zimsku prijetnju zamrzavanja sustava grijanja. Dan poslije Šurika je prekrio osip. No dotad je Marija već prestala cmizdriti. Sad je već sama mazala Šurikove papule rastvorom i njezin ženski instinkt, koji se tako rano probudio, pošao je plemenitim putem brige о bližnjemu.
Vera je teško proživjela te dvostruke ospice. Marijine su uza svu ozbiljnost bile uobičajena dječja bolest. No Šurikove ospice duboko su je potresle: razbolio se prvi put otkako su godinama živjeli bez bake. Obično je bolovala ona i Šurikovu je bolest, k tome dječju, promatrala kao stanovitu nepravdu, kršenje njezina osobnog i bezuvjetnog prava na bolest.
Irina je čim je stigla, obavila svoje omiljeno pranje i čišćenje, skuhala mnogo kokošje juhe i sad su bolesnike njegovale četveroručno. Vera je davala Irini blage naloge i sve se odvijalo skladno i uredno, baš kao za vrijeme Elizavete Ivanovne.

48

Jedini Šurikov prijatelj preostao iz školskih dana, Gija Kiknadze, i jedini s instituta, Ženja Rozencvejg, poznavali su se zahvaljujući Šurikovim rođendanima, kamo su obojica bila neizostavno pozivana, ali slabo su se slagala. Ženja je u Giji osjećao neprijatelja: upravo takvi mangupi širokih prsa, debelih listova na nogama, s primitivnim smislom za humor i skloni okrutnostima od djetinjstva su mu priređivali brojne neugodnosti. Odlično je poznavao taj soj, lagano ga prezirao, pomalo ga se pribojavao i u dubini duše mu zavidio. Zavidio je ne toliko na tjelesnoj snazi koliko na stopostotnom zadovoljstvu životom i sobom koje je iz njih izviralo.
Ali što se tiče Gije, bio je u zabludi – nije bio ni grub ni okrutan, u njemu je čak postojala poznata kavkaska ljupkost i draž čovjeka kojemu sve uspijeva. Odatle je i potjecala Gijina nepokolebljiva vjera u sebe.
Nije se sviđao ni Ženja Giji: Gijinim jednostavnim šalama sa seksualnim konotacijama nije se smijao, držao se umišljeno, kao da je znao nešto što drugima nije dano… Još je jedna osobina naglašavala njihovu posvemašnju oprečnost: Ženja je bio potpuni baksuz, a Gija je bio iz soja srećkovića. Kad bi Ženja pao, to bi uvijek bilo u lokvu, kad bi pao Gija, našao bi na tlu tuđi novčanik…
Svaki se od njih čudio zašto Šurik prijateljuje s tako neprikladnim momkom. A Šurik ih je obojicu volio i uopće se nije trebao ni pretvarati ni prilagođavati. Cijenio je vrline obojice i iskreno nije primjećivao njihove mane.
S velikim užitkom odlazio je u dom Rozencvejgovih, gdje je uvijek slušao zanimljive razgovore о politici i povijesti, о atomskoj bombi, avangardnoj glazbi i ilegalnom slikarstvu. Ondje je prvi put čuo za Solženjicina i dobio da potajno i na brzinu pročita Odjel za rak, koji inače nije ostavio na njega jak dojam. Bio je odgojen na francuskoj književnosti i skloniji Flaubertu.
U domu Rozencvejgovih pričinjavala mu se prisutnost duha i stila njegove bake: ondje je vladala ista religija “čestitosti” – ateistička, koja odbacuje svaku mistiku i u osnovi utvrđuje određeni skup dosadnih i teško odredivih karakternih odlika. Samo što se kod Rozencvejgovih to izražavalo vatreno, temperamentno i veoma kategorički, dok dobar odgoj Elizavete Ivanovne nije dopuštao tako gromoglasno ustrajavanje na svojim vrijednostima.
Obitelj Rozencvejgovih, kao i Elizaveta Ivanovna, nije definirala ljude po nacionalnosti ni po socijalnom podrijetlu, čak ni po razini obrazovanja, nego upravo po toj neodređenoj “čestitosti”. Uostalom, ako su Rozencvejgovi bili židovski zabrinuti lošim ustrojem svijeta, osobito što se tiče sovjetskog dijela, pokojna Elizaveta Ivanovna nije gajila iluzije u pogledu mogućnosti dobro ustrojenog života u drugim dijelovima svijeta: u mladosti je živjela u Švicarskoj i Francuskoj u jeku socijalističkih zanosa naprednog i obrazovanog sloja i uvjerila se da je nepravda jedno od temeljnih obilježja samog života, i sve što se može učiniti jest u skladu s mogućnostima ostvarivati pravednost u svakomu dostupnim okvirima… Toj jednostavnoj ideji prostodušni Rozencvejgovi još nisu dorasli.
Kad je Šurik pokušavao objasniti Giji što ga točno privlači kod Ženje i u cijelom Ženjinu klanu, Gija se mrštio, odmahivao i govorio namjerno kavkaskim akcentom:
– Slušaj, jarane, ne divani ti meni о tim pametnim stvarima, gle kakva mala prolazi! Šta ti misliš, oće l‘ mi dat il neće?
I Šurik se smijao:
– Gija, pa tebi će svaka dati!
Gija bi se zagledao ukriž, oponašajući umni rad:
– U pravu si, dragi moj! I ja tako mislim.
I obojica bi se valjala od smijeha. Ženja se nije znao smijati kao Gija.
Gija je bio genij za razonodu i s godinama je taj rijetki dar pretvorio u profesiju i način života. Odmah nakon škole upisao se u jednu prosječnu višu tehničku s jedinom znamenitošću – prvoklasnim stolom za ping-pong. Za tim stolom Gija je provodio sva predavanja i brzo postao apsolutni prvak škole. Pozvali su ga da nastupi na natjecanjima između fakulteta i tijekom godina stekao je titulu sportaša prve kategorije.
Šuriku je tada rekao:
– Znaš, Šurik, mi Gruzini svi smo bez iznimke ili kneževi ili sportski majstori. A s obzirom na to da moj djed i dan-danas obrezuje vinovu lozu i teško mi ga je isticati kao kneza, morat ću biti majstor.
Stekao je titulu majstora, pričvrstio značku na plavi sako i prešao na Fakultet tjelesne kulture. To je bila radikalna odluka, tim više što ga sportska karijera uopće nije zanimala – volio je razonodu, a ne dosadni monotoni rad u kojemu su nagrade centimetri, kilogrami i sekunde. Slabo se uklapao u asketski svijet sportaša, koji ako su se u nešto i razumjeli, to nipošto nije bila razonoda…
Gija je nekako završio fakultet i putem poznanstva, točnije putem mita od deset boca konjaka, zaposlio se kao trener u mjesnom Pionirskom domu, gdje je odjednom vodio tri sekcije – za ping-pong, odbojku i košarku.
Slobodno vrijeme posvećivao je raznovrsnim nesportskim igrama – alkoholnim, plesno-glazbenim i, dakako, ljubavnim. Žene su zauzimale važno mjesto u njegovoj igračkoj praksi. I ni na jednom od tih područja nije bio diletant. Alkoholna pića – od araka do žilavke, uključujući pića na sva ostala slova azbuke, osobito vina – mogla bi postati njegovo drugo zanimanje da se rodio u Francuskoj, gdje se istančanost okusa i mirisa, hipersposobnost okusnih pupoljaka da hvataju nijanse kiselosti i slatkoće te osjetljivost nosa cijene gotovo više od glazbenog talenta. Druženje s Gijom uz piće Šuriku je bilo veliki užitak. Čak i zajednički odlazak u pivnicu…
Od degustacije piva Gija je izvodio cijelu predstavu, s oholim izrazom tjerao je konobare, usput izigravajući sina neke slavne osobe. Iz posjeta restoranu Gija je mogao izvući neizmjernu količinu usputnih zadovoljstava, uključujući razgovor sa šefom sale, pozivanje kuhara i neku atrakciju poput dobro skuhane novčanice od jednog rublja nađene u kotletu na kijevski… Jednom je čekajući kečigu, spajalicom pričvrstio veseli limunčić na živo, prašnjavo ali poput poznate smokve jalovo stablo limuna u tužnoj posudi, a upravo ga je radi toga i donio od kuće. Gija je sam skrenuo konobaru pozornost na čudo koje se zbilo i svi zaposlenici restorana, od čistačice do direktora, okružili su čudesni limun, divili se plodu koji prije zbog nečega nitko nije opazio.
Na odlasku ga je skinuo i stavio u džep, iako ga je Šurik preklinjao da ga ostavi na stablu.
– Ne mogu ga ostaviti, Šurik. Skup je, trideset kopjejaka, a i s čim ćeš piti čaj?
Šurik nikad nije odbijao Gijine čudne prijedloge i pozive: čas bi išao s njim u nacionalni park, čas na neku izložbu, čas na utrke…
Jedne subote, čim je Šurik završio s Marijom sat španjolskog, začuo se telefon:
– Šurik, operi uši, operi vrat i brzo k meni. Doći će cure kakvih ima samo na filmu. Jesi li shvatio?
Šurik je shvatio. Odjenuo je nove traperice, kupljene uz posredovanje spomenutog Gije, svečanu dolčevitu i krenuo. Usput je kod Jelisejeva kupio dvije boce pjenušca – lijepe djevojke uvijek piju pjenušac…
Ljepotica je bilo četiri. Tri su sjedile jedna kraj druge na divanu, četvrta, Šuriku poznata Gijina prijateljica Rita, manekenka iz GUM-a, hodala je gore-dolje, njišući sve dijelove tijela.
Gija je predstavio prijatelja:
– Šurik, naoko baš skroman momak, zar ne? Glasoviti prevoditelj, sa svih jezika. Hoćete francuski, hoćete njemački, hoćete engleski… Ne zna samo gruzijski. Neće, gad. A mogao bi…
Što je to bilo ondje, ni Gija ni Šurik nisu saznali – ili razmjena iskustava, ili stvaralački susret, ili modna revija svih saveznih republika, ali djevojke su bile pravi međunarodni buket: Uzbekinja Anja, za koju se poslije ispostavilo da je Džamila, Litavka Eglė i Moldavka Anželika.
– Izaberi bilo koju – šapnuo je Gija – drugarice su provjerene, politički upućene i moralno čvrste…
– Znate i litavski? – upitala je blijeda plavuša, zatreptavši neprirodnim trepavicama, i Šurik je izabrao nju.
Inače je bio nesposoban izabrati: sve četiri bile su stasite, još i na visokim potpeticama, tankih strukova, dugih kosa i jednako namazanih lica. Djeca raznih naroda šepurila su se na divanu, prebacivši desnu nogu preko lijeve, a u lijevoj ruci držeći cigaretu i složno ispuštajući dim – sjedeći baletni kolektiv. I odjevene su bile više-manje jednako. Litavka, kad se čovjek zagleda, nije bila takva ljepotica kao kolegice. Lišce joj je bilo izduženo, nos kukast, a usta namazana ružem nekako proizvoljno, bez ikakve veze s tankim usnama. No imala je nešto vrlo privlačno – kurvinstvo, možda…
Stol je bio krcat vinom i voćem, nikakve ozbiljne hrane nije bilo. Šurik je poslužio pjenušac i cure su živnule. Otvarajući bocu, Gija je šapnuo Šuriku:
– Prave prostitutke vole pjenušac…
Šurik je pogledao djevojke s novim zanimanjem: je li to istina? Ove ljepotice doista su prostitutke? A on je imao lažnu predodžbu da su prostitutke pijane ispijene cure kod Bjeloruskog kolodvora… A ove… To mijenja na stvari…
Popili su pjenušca i pustili glazbu. Uzbekinja je plesala s Gijom, Rita je otišla u hodnik porazgovarati na telefon. Šurik je, uz malo kolebanja, pozvao Litavku Eglė. Nekako bajkovito ime. Obgrlio ju je oko leđa, kao da je bila iskovana iz metala. Mirisala je na parfem koji je također asocirao na metal. Jantar je sjao na bijelom vratu. Zahvaljujući golemim potpeticama malo je nadvisivala Šurika, što je također bilo neobično – imao je metar osamdeset i nikad uz njega nisu stajale tako visoke djevojke. Ushit koji paralizira dušu obuzeo je Šurika.
– Vi ste naprosto kraljica, prava snježna kraljica – šapnuo je Šurik na uho opterećeno glatkim jantarom.
Eglė se zagonetno nasmiješila. Glazba je utihnula, Gija je djevojkama razlio ostatke pjenušca. Moldavka je zatražila konjak. U sobu je ušla Rita, prilično glasno rekla Uzbekinji:
– Džamila, Rašid te traži po cijeloj Moskvi.
Džamila-Anja slegnu ramenima:
– Što me se tiče? Traži me više od godinu dana… Nema što drugo.
Moldavka si je dolila još konjaka. Pila je ružno zabacujući glavu.
Odjeknulo je zvono.
– Roditelji? – iznenadio se Šurik.
– Ne, u kazalištu su. Doći će oko jedanaest. To je Vadim.
Ušao je Vadim, krupan i uobražen. Situacija se odmah promijenila – kao da je stiglo veliko muško pojačanje. Džamila i Moldavka su živnule, ali Vadim je odmah bacio oko na Moldavku.
– Anželika, ti nastupaš – naredio je Gija i Moldavka se ne ispuštajući čašu, objesila za Vadima…
U pola jedanaest počeli su se spremati. Vadim je nekamo odvezao potpuno pijanu Anželiku.
– Cure imaju gajbu – šapnuo je Gija Šuriku. – Osobno sam im to sredio, na Prospektu mira. Tako da te častim. Taksi bolje da uzmete na drugoj strani.
Šurik je kimnuo. Što misli pod time da časti? Zar… Džamila je očito bila suvišna, ali čini se da to nikoga nije brinulo.
Šurik je uzeo taksi, posjeo ljepotice na stražnje sjedalo. Taksist, postariji tip, gledao ga je s poštovanjem. Šurik je sjeo kraj njega.
– Da mi daš jednu? – tiho je upitao šofer.
– Oprostite, što? – nije shvatio Šurik.
Tip je progunđao:
– Kamo idemo?
Stigoše na Prospekt mira. Izašli su kod pogoleme staljinke. Pješice su se uspeli na prvi kat. Eglė je, dugo čeprkajući, otključala vrata. Odvela Šurika u jednu od soba, izašla. Ogledao se. Dom je bio skroman, obiteljski. Bračni krevet, ormar. Vrata na njemu odškrinuta, na njima zakvačene vješalice s odjećom. Cipele s potpeticama, pet pari, uredno složene kod vrata.
Negdje u stanu dugo je šumila voda. Potom su doprli odlomci ženskog razgovora: Džamila kao da se žalila, Eglė je jednosložno odgovarala. Zatim je ušla u plavom i prozirnom s hrpom odjeće u rukama. Stavila je odjeću na vješalicu – prvo suknju, zatim žaket. Bez osmijeha, ozbiljno.
“Što ja radim ovdje?” trgnuo se Šurik. No tada je Eglė rekla:
– Kupaonica i zahod su na kraju hodnika. Prugasti ručnik.
Šurik se osmjehnuo: mama je obično uvečer govorila Mariji – brzo na zahod, operi se pa na spavanje… I sve se okrenulo na smiješnu stranu.
Poslušno je postupio prema uputi, obrisao se prugastim ručnikom. U kuhinji je promakla Džamila s čajnikom. Vratio se u sobu – ondje je Eglė, zamijenivši štikle papučama s pomponima, ozbiljna lica nabijala novine u usku cipelu. Nešto joj se promijenilo u licu. Zagledao se – nestale su bujne trepavice… Boja je skinuta s lica. Ali obrve su dijelom ostale.
Raširila je bademantil.
– Hoćeš mi pomoći skinuti se? – bez traga nestašnosti upitala je Eglė. I Šurik je s čuđenjem primijetio da ne osjeća baš ništa. Ni uzbuđenje ni sažaljenje. I čak se malo uplašio.
Skinuo je s nje najlonsku ambalažu. Bila je zategnuta u steznik i Šurik je shvatio da traženje pomoći nije nikakva ženska smicalica. Čelična čvrstina njezina tijela potjecala je od tog odjevnog predmeta koji se vezao otraga kukicama. Zaista joj je bila potrebna sobarica. Otkvačio je kukice, gumena koža je spala i zasjala su mršava leđa, sva u crvenim tragovima od kukica i šavova. Tako blijeda, blijeda leđa… I odmah ga je preplavilo sažaljenje, a straha nije ostalo.
Imala je oštre nokte i prelazila je njima po Šurikovu tijelu, milovala ga oko bradavica raspuštenom kosom, dirala punim usnama. Gorjela je stolna svjetiljka i svjetlo joj nimalo nije smetalo. Naprotiv, razgledala ga je sa zanimanjem koje prije nije opažao u njoj tijekom večeri. Osjetio je da će, ako to promatranje i pipanje potraje, sažaljenje prema njezinim tragovima prekrivenim leđima ispariti pa neće moći iskoristiti čašćenje koje mu je galantno ponudio Gija.
I prekinuo je svu tu mlaku profinjenost i započeo jednostavni postupak. Bila je prilično pijana i idealno frigidna. Nakon nekog vremena Šurik je opazio da je već zaspala. Nasmiješio se – sažaljenje je isparilo. Okrenuo ju je na bok, namjestio udobnije jastuk pod njezinom glavom i mirno zaspao kraj nje, uspjevši se još jednom osmjehnuti njezinu tanušnom pištanju, koje je obećavalo da će s godinama prijeći u pravo hrkanje.
Probudio se poslije devet. Eglė je spavala cijelu noć ne promijenivši pozu: ruka pod obrazom, tanke noge savijene u koljenima. Opazio je da su joj nožni prsti neobično dugi. Pa naravno, ona bajka koju je čitao Miceku zvala se Eglė – kraljica bjelouški.
Tiho se odjenuo i ne stvarajući buku, izašao.
“Hvala Giji, počastio me ljepoticom”, nasmiješio se Šurik sjetivši se Valerije, koja se radovala ljubavi svom dubinom duše i tijela i reagirala na svaki dodir ubrzanim bilom, zahvalnom vlagom tijela…
Išao je od ulaza prema veži, i dalje se smiješio kad ga je zaustavio stasiti Azijat u kožnatoj jakni:
– Poznaješ Džamilu?
Šurik je uklonio osmijeh, odgovorio je pristojno ali rastreseno:
– Džamilu? Pa znam…
– Dobro – iskesio se ovaj i Šurik je pomislio da ima lice kao iz Hokusaijeva albuma, samurajsko, oholo, spljoštena ali kukasta nosa – a sad ćeš upoznati i Rašida.
Šurik je začuo neugodnu lomljavu kosti i poletio u zrak. Drugi udarac, odmah za prvim, bio je žestok i završio je na nosu. Taj Rašid bio je ljevak i stoga je prvim vještim udarcem slomio Šuriku čeljust s desne strane. No Šurik je to doznao poslije na Institutu Sklifosovski, kamo su ga dovezli u nesvjesnom stanju. Osim prijeloma čeljusti i razbijenog nosa bio je utvrđen potres mozga srednje jačine.

49

Da se Rašid, zadovoljen osvetom, okrenuo i brzo otišao, ostavivši na asfaltnoj stazi srušenog Šurika, sjećanje na taj događaj ostalo bi samo u obliku koštanog zadebljanja na čeljusti junaka koji nije počinio pripisano mu djelo. Međutim, Rašid je ostavivši tobožnjeg suparnika da leži u krvi, pojurio u ulaz, odakle je Šurik upravo izašao u vrlo ugodnom raspoloženju, vinuo se na prvi kat i pozvonio na sva četiri stana. Rašidova doušnica, jedna od manekenki koja je posjećivala Džamilu u toj zgradi, nije upamtila broj stana, ali to je bila prava sitnica, osobito uzme li se u obzir da mu u jednom stanu uopće nisu otvorili, iz drugog je starački glas upitao tko je i koga treba, a treća vrata otvorila je sama Džamila. Gnjevne oči bivšeg ljubavnika nisu nagovještavale ništa dobro, pokušala je zalupiti vrata, ali Rašid je već stavio nogu na prag.
Uplašila se da će je ubiti na licu mjesta, odmah je zavikala “Upomoć! Ubit će me!” iz sveg svježeg glasa. Uspio ju je propisno istamburati prije nego što je milicija, koju su prolaznici pozvali k Šuriku koji je nepomično ležao, privučena ženskim kricima – Eglė se probudila, provirila iz svoje sobe i odmah jurnula k prozoru radi glasovne potpore – svladala pobješnjelog Rašida.
Šurika je dotle već odvezla hitna pomoć. Na putu u bolnicu došao je k sebi i jedva pomičući jezik, zamolio da mu nazovu mamu i prenesu da je s njim sve u redu. Liječnik koji je sjedio kraj njega bio je tako dirnut sinovom pažnjom da je dopremivši Šurika u ordinaciju, odmah nazvao Veru Aleksandrovnu i javio joj što se dogodilo.
Telefonski poziv s Instituta Sklifosovski stigao je iza podneva. Javili su da je Šurik zadobio ozljedu lica i da već traje operacija zbog prijeloma čeljusti, da nema smisla danas dolaziti, a sutra ujutro sve će moći saznati na informacijama.
Isprva je Vera Aleksandrovna pokušavala objasniti da je došlo do greške, da joj je sin kod kuće i mirno spava. Ali je Marija s pola uha slušajući telefonski razgovor, gurnula vrata Šurikove sobe i viknula:
– Verusja! Nema Šurika! Ne spava!
Zanimljiva pojedinost: i prije se događalo da Šurik ne dođe prenoćiti. Obično bi nazvao i to najavio, iako je bilo nekoliko slučajeva kad je nestao bez najave. No toga jutra Vera još nije opazila da je odsutan.
Sjedila je kraj telefona probavljajući vijest. Marija ju je vukla za rukav:
– Verusja! Što je, što se dogodilo? Gdje je Šurik?
– Završio je u bolnici, operirali su mu čeljust. – Vera je prislonila dva prsta pod bradu i osjetila ondje nekakvu ukočenost.
– Moramo u bolnicu – odlučno je rekla Marija.
– Rekli su da dođemo sutra.
– Verusja, a hoće li nam ga dati sutra? Na nosilima je ili sam hoda? Hranit ćemo ga na žlicu? A mogu ga ja hraniti? A hoćemo mu napraviti voćni sok? – zasipala ju je Marija pitanjima.
“Kako čovjek može pasti tako da slomi čeljust?” mozgala je Vera. “Nogu, ruku, to mi je jasno, ali čeljust? Ne, ne, pa nisu rekli da je pao! Zar se potukao? Pa, naravno, potukao se!” I u njezinoj mašti nastajala je slika kako huligani premlaćuju Šurika i nešto obavezno povezano sa zaštitom žene ili u najgorem slučaju naprosto nekoga slabog…
Vera je privila uza se Mariju – iz nje su još izbijala pitanja, ali Vera se zbog nečega smirivala. Neugodna ukočenost širila se preko brade do gornje čeljusti. Vera protrlja obraz. Treba malo prošetati s Micekom, održati nastavu i nekako preživjeti do večeri.
– Sutra ću te odvesti u školu i otići u bolnicu. A večeras ćemo napraviti voćni sok. – Vera je poljubila Mariju u glavu, ali ova se trznula i bolno udarila Veru po bradi:
– Bez mene? Bez mene ćeš u bolnicu? – zakukala je Marija. I Vera se nasmiješila, trljajući mjesto udarca.
– Dobro, dobro, idemo zajedno! – složila se.
Vera je provela besanu noć: bol joj se širila cijelim licem, boljela ju je brada, jagodica, žigalo ju je u sljepoočnici.
Vjerojatno od udarca koji je dobila od Miceka, pretpostavila je. Uzela je analgin, koji je dugo tražila u kutiji za prvu pomoć, gdje je sve bilo razmješteno po starom bakinom sustavu, kojega se Šurik pridržavao. Dugo traganje po kutiji još ju je više uzrujalo. Palo joj je na pamet: treba poslati Šurika u ljekarnu. I gotovo se rasplakala: Šurik je u bolnici, loše mu je, a njoj se moral tako raspao, ne može skupiti snage, držati se čvrsto i odolijevati… To je bilo nešto iz repertoara Elizavete Ivanovne i Vera je shvatila da je došao trenutak kad sva odgovornost za Šurika i Miceka pada na nju, i mora se pribrati, skupiti snage, držati se čvrsto i odolijevati… Tu se uistinu rasplakala – pola lica joj je pucalo, čak na jedno oko nije vidjela.
Našla je analgin, popila odmah dvije tablete i zaspala.
Ujutro su počele dugotrajne i besmislene pripreme. Spakirali su četkicu za zube i pastu, jabuke, rupčiće i bombone – sve ono što nikako nije moglo zatrebati Šuriku tijekom narednih tjedana: na čeljust su mu stavili metalne spone da je drže nepomičnom dok ne sraste. Usta je mogao otvoriti samo za cjevčicu s tekućom hranom. Zato su zaboravile ponijeti voćni sok, napravljen prethodne noći, i papuče. Uostalom, Šuriku su dali bolničke…
Marija je u paket strpala zeca igračku. Na informacijama su rekli da je operiran, da leži na traumatologiji, u postoperacijskoj sobi. Veru Aleksandrovnu nisu pustili na odjel. Liječnik nije izašao pred nju. Ali paket su primili. Prilično dugo čekale su Šurikovu poruku. Na koncu su je donijeli. Molio je da mu oproste zbog glupog događaja u koji se uvalio i izazvao toliko briga, šalio se da je sad kažnjen za glupost dugotrajnim postom i šutnjom, baš kao monah. Tražio je da mu donesu dvije francuske knjige s njegova pisaćeg stola, mapu s papirima, papir za pisanje i nekoliko kemijskih olovaka.
Kući su stigle navečer, strašno umorne. Mariji su se smočile noge, Veri se opet razbolio, uvjetno rečeno, obraz. Na večeru je Marija došla uplakana i rekla da se zaželjela mame. I Vera je bila spremna zaridati zbog potpunog životnog nesklada. “Priberi se, skupi snage, drži se čvrsto i odolijevaj, ponovila je sebi.”
U deset sati nazvala je Svetlana. Umjesto uobičajenog kratkog “nije kod kuće” Vera Aleksandrovna iscrpno je opisala Svetlani sve peripetije dana, počevši od jutarnjeg poziva.
– Trebali ste me odmah nazvati – vrlo bodro odvratila je Svetlana. – Imam poznanike u Sklifu, sutra ću otići onamo i о svemu se raspitati.
– Da, to bi bilo sjajno – obradovala se Vera. – Samo mu još treba odnijeti knjige, nekakve papire.
– Navratit ću i pokupiti ih, bez brige…
Vera Aleksandrovna izdiktirala je Svetlani adresu i dugo i zbrkano objašnjavala kako je lako naći njihovu zgradu s Butirskog nasipa.
Svetlana se samo smješkala: stigao je trenutak kad će napokon moći pokazati Šuriku i njegovoj umišljenoj majci za što je sposobna.
I doista je imala sreće. Premda nikakvih poznanika u Sklifu nije imala – a i što će joj kad je operacija već prošla – idućeg jutra predstavivši se kao rođakinja, porazgovarala je sa Šurikovim kirurgom, koji joj je pokazao rendgensku snimku i objasnio kakva je točno operacija izvršena i kakvi su izgledi.
– Prema ozljedi, mogli bismo ga brzo pustiti kući, a za šest-sedam tjedana ponoviti operaciju, nije teška. Ali ima i potres mozga, zato neka malo odleži – rekao je kirurg.
Zatim je Svetlana ušla u sobu, gdje je među zamotanim i zagipsanim tipovima s naporom prepoznala Šurika. Ležao je na leđima, sav u cjevčicama: jedna u ustima, dvije u nosu i crni podočnjaci. Sliku je dopunjavala guska koja je ležala na pokrivaču.
– Moj Bože! Tko li te tako sredio? – retorički je uskliknula Svetlana.
Ali Šurik nije mogao razgovarati, zavrtio je prstima, a ona je izvadila blok i kemijsku.
Daljnji razgovori vodili su se isključivo u pisanom obliku. Šurik joj je strastveno zahvaljivao za to što je došla. Molio je da se, koliko je moguće, odgodi mamin posjet. Napisao je da ga je neki ludi Kazah ili Mongol s nekim zamijenio i zamalo ubio.
Svetlana je odnijela gusku u nužnik, namjestila krevet, našla dežurnu sestru i dala joj idealnu svotu: ni malo ni mnogo – da bi svraćala i provjeravala je li sve u redu. Potom je otišla u trgovinu, kupila kefir, dva trokutasta pakiranja vrhnja i mineralne vode, vratila se u sobu. Kad je već izlazila, u sobu je ušao milicajac u bijelom ogrtaču povrh odore. Tražio je Šurika. U povodu jučerašnjeg premlaćivanja. Milicajac je postavljao zanimljiva pitanja Šuriku: poznaje li Džamilu Halilovu i u kakvom je odnosu s njom…
Šurik je pisao milicajcu odgovore, ali Svetlana ih nije vidjela jer je milicajac odmah uzimao listove. No sama pitanja bila su dovoljna da Svetlana sastavi sliku vrlo sličnu onoj koja je nastala u Rašidovoj mašti. U svakom slučaju, milicajac nije postavljao pitanja о Eglė, a Šurik nije smatrao potrebnim uopće spominjati njezino ime.
Vlastitu istragu Svetlana je odlučila odgoditi: i ona je imala neka pitanja za Šurika. Milicajac se, usput rečeno, više nije pojavio kod Šurika – slučaj Rašidova premlaćivanja Džamile Halilove i Aleksandra Korna zaključili su idući dan, kad je u Moskvu doletio Rašidov otac, glavni republički kagebeovac, i sad je briga moskovskih milicajaca bila da se sami izvuku jer su Rašidku u postaji propisno istamburali…
Trećeg dana u sobu je banuo Gija:
– Šurik! Upravo su mi rekli… Baš si nadrljao, stari! I ja sam imao sličan slučaj…
I Gija je ispripovijedao nekoliko priča о svojim doživljajima kad je dobio batine. To baš i nije bilo utješno. Potom je izvadio iz torbe bocu konjaka zamotanu u novine, otvorio je, savio kraj cjevčice iz Šurikovih usta prema grliću.
– Čini mi se da to nije loša ideja – uzeo je još jednu cjevčicu s ormarića, ubacio je u bocu i potegao. – Sjajna ideja, rekao bih. A založit ćeš… ne, ne kefir, naravno… vrhnje.
U toj ugodnoj aktivnosti prijatelje je zatekla Svetlana.
Jedva je potisnula uzdah negodovanja:
– Što vi to radite?
Gija se nije dao vrijeđati čak ni ženama:
– Pijuckamo. Veoma je preporučljivo kod potresa mozga. A što vi tu radite?
Šurik je mumljao nešto nerazgovijetno.
– Razumio sam, razumio – pecnuo je Gija. – Ima dobro srce. To se čak i vidi. Ali kad muškarci piju, žene šute, zar ne?
Svetlana je bila strašno bijesna zbog takvog obraćanja, ali sjedila je ne predajući se. I Gija je otišao ostavivši bocu pod Šurikovim pokrivačem, a Svetlanu silno razdraženu.
Šurik je, koliko je to bilo u njegovoj mogućnosti, odgađao Verin posjet. A i Vera je bila u lošem stanju: bol koja je počela kad su joj preko telefona javili za Šurikovu neugodnost čas ju je spopadala, čas popuštala. Pozvala je liječnika iz poliklinike koja se plaća – dugo ju je pregledavao i pretpostavio da ima upalu trodjelnog živca. Preporučio joj je da ne izlazi iz kuće i bude na toplom te joj prepisao neki jak lijek.
Tri tjedna Svetlana je odlazila na Institut Sklifosovski kao na posao, svaki dan predavala je Veri Aleksandrovnoj izvještaje о sinovu zdravstvenom stanju.
Štoviše: dvaput je po njegovu nalogu svratila k Valeriji. Malo se kolebao prije nego što ju je zamolio za to, ali posao je bio hitan, pisaći stroj nije imao, pa je referate mogla otipkati samo Valerija. Drugi put Svetlana je svratila k Valeriji pokupiti zatvorenu kovertu i odnijeti je na poštu.
Valerija je pohvalila Svetlanin ogrtač. Svetlana je ispričala da ga je sama šivala od tkanine kupljene u istoj zgradi. Pohvalila je Valerijin antikni namještaj, rekavši da ne podnosi moderni.
Valeriji se Svetlana činila dragom ali veoma neprivlačnom. Svetlana je pak u duši suosjećala s tom punačkom, pretjerano našminkanom invalidnom ženom. A koliko je zabrinutih misli donijela Svetlani ta Šurikova ruta…
“A na dnevnom svjetlu izgledala bi baš kao matrjoška, jadnica”, pomislila je Svetlana.
Jedna u drugoj nisu naslutile suparnicu.
U bolnicu Vera Aleksandrovna nije išla. Padale su proljetne kiše, u zimskim čizmama već je bilo vruće, a za cipele rano. Prikladnu obuću za vlažno vrijeme nije imala. Kad Šurika otpuste, trebat će riješiti taj problem. Bilo bi dobro da je na gumi, ali ne na ravnom potplatu, nego na malo zadebljanom na peti…
Vera je pisala Šuriku duga prekrasna pisma. Šurik ih je sačuvao uredno složena u snopove, po datumima. Marija je također pisala, a crtala je i slike. Glavna tema bili su ona i Šurik na morskoj obali.
Svetlana je navraćala k njima po pisma, na Šurikovu molbu pokupila bi čas rječnik, čas britvu, čas veliku kovertu koja je stigla poštom.
Vera Aleksandrovna visoko je ocijenila Svetlanu: pravi je drug i premda se zgodnom ne može nazvati, otmjene je vanjštine, lijepo odgojena djevojka. I, što je velika rijetkost, odlična vezilja. Elizaveta Ivanovna bi je pohvalila… Svetlana je bila veoma pažljiva prema Veri Aleksandrovnoj: svaki put kad bi se spremila k njima, pitala bi što da im donese iz grada i donosila iz hotelskog restorana Praga mnogo raznih jela, tako da je Vera Aleksandrovna zaboravila upitati Šurika u kojem je restoranu kupovao popečke od krumpira…
Ubrzo su Šurika pustili. Vera Aleksandrovna se uzrujala: izgledao je užasno. Smršavio je. Iz obraza mu je stršalo nešto metalno. Jedva je govorio, ništa nije jeo, samo je pio svakakve tekućine kroz cjevčicu. Zato im je pisao divne smiješne poruke sa sličicama. Marija je odmah zatražila da ne propušta “svete sate” i čak mu je rekla koliko joj je sati ostao dužan tijekom bolesti. Brojala ih je. Obećao je da će sve odraditi.
Neobično, ali čim se Šurik vratio iz bolnice, Veri je upala trodijelnog živca prošla – kao da je nije ni bilo.
Ubrzo su Šuriku skinuli željeznu ormu, pa ih je u čast tog praznika poveo sve, uključujući Svetlanu, u restoran Jakor’ i dobro ih nahranio ukusnim jelima.
Svetlana je slavila najveći dan svoga života: bio je to obiteljski ručak, svi ljudi koji su sjedili za susjednim stolovima mislili su da joj je Šurik muž, Vera Aleksandrovna tobože svekrva, samo nije jasno čija je djevojčica. Suvišna je. Mariji je također ručak bio odličan, no i ona je smatrala da je bilo nešto suvišno – Svetlana…
Za Svetlanu je bila neugodna samo jedna okolnost: Šurik kao i prije nije htio doći u njezin dom i nije pokazivao baš nikakve znakove muškog zanimanja. Strpljivo je čekala ljubavni susret. Razgovor o istočnjakinji Džamili odlučila je ne zapodijevati. Osim možda jednom poslije…
Sad je zvala svaki dan, dugo je razgovarala s Verom Aleksandrovnom о životu općenito i osobito о Šuriku. Na kraju razgovora zamolila bi da preda slušalicu Šuriku, pa ako ga ne bi bilo kod kuće, Vera bi je obavezno obavijestila gdje je trenutačno. Ako je bio u knjižnici, Svetlana nije bila lijena provozati se i provjeriti. Ipak je stjecala dojam da nema drugu ženu… Katkad bi Vera Aleksandrovna rekla da večeras neće doći, otišao je s nekim teškim prijevodom k Valeriji i najvjerojatnije će ondje ostati prenoćiti.
Dotle je opet stiglo proljeće i Šurik joj je jednom spomenuo skoru selidbu na daču.
“Situacija je užasna”, shvatila je Svetlana. Vera i Marija preselit će se na daću i opet je neće zvati i potpuno će nestati. I to sad, nakon svega što je za nj učinila! Opet joj je na pamet pala Džamila, zbog koje su ga zamalo ubili. Možda se ipak s nekime nalazi…
Svetlana je pojačala budnost. Opet je dežurala pred njegovim ulazom, slijedila ga na nevelikoj ali točno odmjerenoj udaljenosti – i bez rezultata: kao da nije bilo ni Džamile ni neke druge žene. Ali mučili su je nemir i nejasnoće, opet noću nije spavala, vrtjela je bijelo svileno cvijeće i u mislima ga razmještala oko svoje glave… Ne, ne voli je, ali je cijeni, poštuje, osjeća zahvalnost… Kako primorati muškarca da te zavoli? Zar treba umrijeti da bi je cijenio? Ah, kad bi se mogla najprije pokopati, naslađujući se time kako će svi oplakivati njezin odlazak, a tek potom zaista umrijeti. Ležati kao Ofelija u lijesu, u grobnici ukrašenoj cvijećem, a ljubljeni pati kraj lijesa, izvlači mač i ubija se… I ti to vidiš, uvjeravaš se u njegovu vječnu i vjernu ljubav pa tek tada spokojno i sa zadovoljstvom umireš… Ne, Šurik, mamin sin, za to nije kadar. Samo ako je radi mame… I nasmiješila se toj misli, jer je ludilo još nije toliko obuzelo da bi potpuno ubilo smisao za humor…
Nazvala ga je i zamolila da hitno dođe. On je odavno očekivao nešto u tom stilu. Znao je zašto ga zove. Išao je kao da je osuđen, s ljutnjom usmjerenom isključivo prema sebi.
“Glavno je da ne ulazim ni u kakve rasprave”, zaključio je.
I odmah ju je, čim se pomaknuo trošni zastor na vratima njezine sobe, zagrlio, zario prste u slabu pjenu tanke kose, ciknula je slabašno i radosno nešto о uništenoj frizuri, о zgužvanoj bluzi. Izgledala je tako sretno da je Šurik zaboravio na svoju nedavnu ljutnju i odradio zadatak s entuzijazmom uobičajenim za zdravog mladića. Svetlana je pak bila na vrhuncu blaženstva i mucala je svoje zaklinjanje “Voliš me?” svih dvadeset pet minuta koliko se Šurik trudio nad njom.
Potom se Šurik brzo odjenuo i pobjegao, pozvavši se na užasnu, jezivu količinu posla koji danas mora obaviti. I premda Svetlana nije dobila jasan usmeni odgovor na izravno postavljeno pitanje, sama činjenica bliskosti mogla se smatrati pozitivnim odgovorom.
Šurik se mirne duše sjurio niza stube: sve je dobro prošlo, i sad je doista pohitao u VINITI po još jednu porciju prijevoda, zatim u knjižaru sa stranim izdanjima po novi udžbenik španjolskog za Mariju, zatim u ljekarnu po lijek za Matildu. I tako dalje, i tako dalje… Bilo mu je drago što je prvi od danas predviđenih poslova već obavio i izbacio ga iz glave.
Gola i potpuno umirena Svetočka ležala je pokrivena bakinim engleskim pledom na otomanu i ni о čemu nije razmišljala – napokon je i nju zapalo blaženstvo spokoja. Gladila se po trbuhu i grudima, osjećajući ponos i zahvalnost prema sebi.
Bila je potpuno sretna i čak zdrava, i neprijelazni jaz između žene, za koju je ljubav jedini smisao i sadržaj života, i muškarca, za kojega tako shvaćena ljubav uopće ne postoji, nego čini jedan od mnogih sastojaka života, na nekoliko minuta prekrila je tanka opna.

50

Broj telefona vodiča koji je vodio francusku grupu po Moskvi u dane Joëlleina prvog putovanja u Rusiju za vrijeme Olimpijade ostao je u starom notesu. Nakon toga prvog susreta bila je u Rusiji još dvaput, ali oba puta u Lenjingradu. Posljednji put provela je ondje tri mjeseca u svojstvu praktikantice. Sad je stigla u Moskvu na dvije godine – kako bi dovršila znanstveni rad. Prošla su dva tjedna prije nego što je odlučila nazvati Šurika. Zapamtila ga je ne toliko zbog toga što je bio dragi ruski momak s dječjim rumenilom, pravi Rus – trés russe, kako je tada složno zaključila cijela francuska grupa – koliko zbog njegova francuskog jezika – besprijekornog jezika početka XX. stoljeća kojim odavno više nitko nije govorio, osim nekih provincijskih bilježnika koji se približavaju devedesetoj…
Joëlle se ruskom književnošću oduševila još prije puta u Rusiju i čak je pokušavala samostalno učiti ruski jezik. Živa ju je Rusija očarala, pa se kao jedinica bogatog vinogradara, vlasnika velikih vinograda kod Bordeauxa, na očevo veliko nezadovoljstvo upisala na Sorbonu i posve se udaljila od obiteljskog posla. Umjesto da se bavi knjigovodstvom ili radom s klijentima, Joëlle je analizirala Tolstojeve tekstove. Čitajući Rat i mir, obratila je pozornost na to da je Tolstojev francuski jezik, golemi dijalozi ruskih aristokrata koji ravnopravno postoje u ruskom tekstu, po nečemu podsjeća na onaj francuski kojim je govorio ruski vodič Šurik. I filologinju početnicu zainteresirao je taj fenomen. Poslije je otkrila veliku količinu francuskih odlomaka u Puškinovu nasljeđu. Upravo tu temu – usporednu analizu Puškinova i Tolstojeva jezika – odabrala je za istraživanje. Zapravo je nije odabrala od ponuđenih, nego ju je sama predložila svome profesoru, a on ju je odobrio smatrajući je vrlo zanimljivom. Šurik je i ne znajući to, kumovao njezinoj znanstvenoj temi.
Joëlle je nazvala bivšeg vodiča. Posao vodiča Šuriku tada nije krenuo: nije se svidio upravi Inturista, i više ga nisu zvali, tako da nikakvi deseci turističkih grupa i stotine putnika nisu prolazile pred njegovim očima, pa je odlično upamtio Francuskinju iz Bordeauxa koja mu je otvorila oči što se tiče beznadne zastarjelosti njegova francuskog jezika.
Našli su se – kod spomenika Puškinu, što je bilo simbolično.
Poljubili su se dva puta, kako je običaj kod njih, ali on se nametnuo i za treći – kako je običaj kod nas. I prasnuli u smijeh, kao stari prijatelji. I uhvativši se za ruke, pošli su u šetnju gradom. Došli su do starog Sveučilišta, zatim sišli na obalu i nekako slučajno, pokorivši se davnoj navici, Šurik je odveo Joëlle najprije do Ljiljine zgrade, u Čistoj ulici, a zatim su napravivši krug, stigli do crkve proroka Ilije u Obidenskoj ulici. Malo oklijevajući, ušli su u crkvu, kratko stajali, poslušali kraj večernje, potom opet sišli na obalu, preko Velikog kamenog mosta prešli rijeku Moskvu, dugo švrljali po Zamoskvorečju. Šurik joj je pokazao kuću u Pjatnickoj u kojoj je nekoć živio Tolstoj, i Joëlle se sve više zaljubljivala u grad koji joj se sad činio gotovo rodnim.
Bila je iz soja čudnih stranaca, kojih je tih godina bilo prilično, očaranih Rusijom, njezinim posebnim duhom otvorenosti i povjerljivosti, a Šurik joj se činio nekakvim Tolstojevim junakom – ili odraslim Petjom Rostovom, ili mladim Pjerom Bezuhovom.
Šetajući se tim ulicama kojima je nekoć švrljao sa iz njegova života nestalom Ljiljom Laskinom, ni on se nije osjećao kao sadašnji Šurik, nego kao onaj učenik uoči ispita za fakultet, i čak se ulovio u sjetnom žaljenju što nije otišao na glupi ispit iz njemačkog jezika: položio bi ga i sve bi bilo drukčije, bolje nego sad… Možda bi i baka živjela dulje…
Divno su brbljali о svemu na svijetu, skačući s jedne teme na drugu, prekidajući jedno drugo, smijući se greškama u jeziku: neprekidno su prelazili s jezika na jezik, jer je Joëlle htjela govoriti ruski, ali nedostajale su joj riječi. Potom je počela kiša pa su se sakrili u zapuštenom crkvenom dvorištu, u polusrušenoj kućici, i ljubili se dok se kiša nije smirila. Šurik je imao čudan osjećaj ponavljanja – doista je sjedio na tim klupama prije deset godina, ali ne sa Joëlle, nego s Ljiljom, i povremeno kao da je nestajao u onom maturalnom ljetu s ispitima, noćnim šetnjama, Ljiljinim odlaskom i bakinom smrću.
Kad je kiša prošla, pojavili su se šetači pasa, netko je pustio velikog njemačkog ovčara. Pokazalo se da se Joëlle od djetinjstva panično boji pasa i nije se mogla natjerati da izađe iz kućice, pa su čekali da ovčara odvedu. I opet su se smijali. I opet su se ljubili.
Metro se dotle zatvorio i Šurik je uzeo taksi da Joëlle odveze kući – živjela je u domu za postdiplomante na Lenjinovim gorama.
– Imamo užasno antipatičnu portirku – potužila se pred ulazom u dom.
– Bojiš je se kao onog vučjaka? – upitao je Šurik.
– Iskreno rečeno, više.
– Možemo k meni – predložio je Šurik.
Mama i Marija bile su na dači. Joëlle je lako pristala pa su sjeli u onaj isti taksi i povezli se kroz centar, pored spomenika Puškinu, na postaju Belorusskaja.
– Ovo je neko posebno mjesto – pogledavši kroz prozor, rekla je Joëlle. – Kuda god ideš kroz Moskvu, uvijek vidiš spomenik Puškinu.
To je bila čista istina. Bilo je to srce grada: ne povijesni Kremlj, ne Crveni trg, ne Sveučilište, već upravo taj spomenik, čas sa snježnim plaštem na pjesnikovim ramenima, čas s golubinjim ljetnim izmetom, premještan s jedne strane trga na drugu, bio je glavno mjesto u Moskvi. Od toga dana Joëlle i Šurik sastajali su se ondje gotovo svakodnevno, osim onih večeri koje je on provodio na dači.
Ona je bila žena-ptica: znala je brzo i glasno prhnuti s mjesta, uvijek je bila gladna, najela bi se vrlo brzo, svakih pola sata vukla je Šurika za rukav i govorila: “Šurik, moram pour la petite.” I pohitali bi tražiti javni nužnik – u Moskvi ih je bilo malo, katkad bi ušli u neko dvorište, tražili samotno mjesto, pa bi je on zaklonio dok bi se ona poput ptice komešala u grmlju. A kad bi se iskobeljala iz grmlja, odmah bi upitala Šurika zna li gdje se može popiti – i prasnuli bi u smijeh.
Smijala se svlačeći se, smijala se ustajući iz postelje i premda ništa tako ne ometa seks kao smijeh, uspijevala se smijati čak i u Šurikovim zagrljajima. Kad se smijala, veoma bi poružnjela: usta bi se široko rastegnula, vrh nosa bi se spustio, oči bi se stisnule pa bi znajući to i smijući se, skrivala lice rukama. Zato je sam smijeh zvučao vrlo zarazno. Šurik joj je govorio kako bi se mogla angažirati da vodi kazališnu publiku na neuspješnim komedijama: oglasila bi se svojim koloraturama smijeha, a publika bi se smijala za njom…
Nakon dva tjedna Svetlana je Šuriku ušla u trag. Upravo na Puškinovu trgu. Desetak minuta stajao je kod podnožja spomenika s kitom nekog plavog cvijeća. Sa suprotne strane trga nije se moglo razabrati kojeg cvijeća, iako je Svetlani i to bilo važno. Zatim mu je prišla sitna žena. Čak i s druge strane ulice vidjelo se da je strankinja: frizura nije naša, nekakve kovrče, kišobran joj visi na leđima kao vojniku puška i karirana torba na ramenu, općenito je na kilometar mirisalo na inozemstvo… Poljubili su se i, uhvativši se za ruke i smijući se, pošli prema Tverskom bulevaru. Smijeh je bio osobito uvredljiv: kao da su se smijali njoj, Svetlani…
Svetlana je krenula za njima, ali nakon pet minuta shvatila je da samo što se nije srušila. Sjela je na klupu, pričekala da par nestane. Sjedila je pola sata. Zatim je jedva pomičući noge krenula kući. Nazvala je Slavu, rekla joj da je slučajno srela Šurika s nekom ženom, da još jednu prijevaru neće preživjeti.
– Odmah dolazim k tebi – predložila je Slava.
Svetlana je malo šutjela pa odbila:
– Ne, Slava, hvala. Moram malo biti sama. – Slava je bila iskusna samoubojica, ništa manje iskusna od Svetlane. Došla je idući dan rano ujutro. Pozvala je bravara. Provalili su. Svetlana je spavala dubokim medikamentoznim snom: tablete za spavanje odavno su bile pripremljene. Pozvali su hitnu pomoć, isprali su joj želudac i odvezli je.
Nakon dva dana, kad je Svetlana došla k sebi i bila prebačena na odjel doktora Žučilina, Slava je nazvala Šurika i javila mu što se dogodilo.
– Hvala što ste nazvali – rekao je Šurik.
Slava se ražestila:
– Molim! U slast! Zar ne shvaćaš da je to na tvojoj savjesti? Svi ste vi obični ljudožderi! Nemaš ništa više reći? Huljo! Prava si hulja! Ti si obični nitkov!
Poslušavši sve do kraja, Šurik je rekao:
– U pravu si, Slava.
I poklopio slušalicu. Kako, kamo pobjeći od luđakinje?
Joëlle je prostirala stol. Vilica lijevo, nož desno. Čaša za vodu. Čaša za vino.
– Reci, Joëlle, bi li se udala za mene? – upitao je Šurik.
Joëlle je prasnula u smijeh i sakrila lice:
– Šurik! Nisi me prije to pitao. Udana sam. I imam sina. Pet mu je godina. Živi kod Bordeauxa, s mojim roditeljima. Jako te volim, znaš to. Bit ću ovdje još pet tjedana! Udana za tebe! Dobro? A poslije ću te posvojiti, dobro?
I prasnula je u smijeh. Šuriku se smučilo. Već je znao da će sutra ujutro krenuti Bogu iza leđa u Kaščenkovu bolnicu kako bi predao paket ludoj Svetlani, a navečer će k Valeriji, jer je Nadja, koja ju je godinama dvorila, otputovala na cijeli mjesec k sestri u Taganrog, a Valerija sama ne može iznijeti ni noćnu posudu… I navečer još mora k mami na daču, k Mariji, kojoj su obećani košarica, konac i još nešto – ima zapisano…

51

Na čudan se način spojila Verina linija sudbine – trideset godina njezine knjigovodstvene robije kao da su u zemlju propale, pa nije postala umirovljenom knjigovotkinjom, nego bivšom glumicom. Dramski kružok u podrumu kućne uprave vratio ju je u vrijeme Tairovljeva studija, ali njezine osobne umjetničke ambicije davno su ishlapjele i osjećala se sretnom predajući djeci susjeda osnove glumačke profesije.
Otkad joj se u domu pojavila Marija, postalo joj je jasno radi kojeg joj je tajnoga cilja sudbina poslala u dom nametljivog Pekmeza, koji ju je natjerao da se bavi poslom na koji je, činilo se, davno zaboravila. Da nije ušla u formu, radeći jednom tjedno četvrtkom sa svojim učenicama, ne bi mogla prihvatiti i odgajati svoju uzvrpoljenu dragocjenost, koju joj je velikodušno povjerila nitko drugi doli providnost. U to da joj u kući raste buduća velika zvijezda nije sumnjala.
Za dvije godine, dok je Marija pohađala običnu lokalnu školu, Vera i Lena Stovba razvile su poseban, о Šuriku neovisan odnos. Prijašnja obiteljska konfiguracija, jednostavna i ubojito jasna – ujedinjeni majka i sin – pretvarala se u nešto zamršeno i fleksibilno. Kad su živjeli utroje – Vera, Šurik, Marija – izmjenjivale su se razne kombinacije. Ponekad, kad bi u nedjeljno jutro išli u muzej ili na izložbu, i Šurik bi Veru vodio pod ruku, a Marija se čas vješala za Šurika, čas trčala naprijed, čas se lijepila za nju, Vera je sebe zamišljala kao Marijinu majku, a Šurika kao njezina oca. Šurik je u Mariji prije vidio mlađu sestru, koju mu Verusja pomalo nameće. Sama Marija nije se opterećivala razmišljanjima: Verusja i Šurik bili su njezina obitelj.
Kad bi stigla Lena Stovba, postala bi Mariji najvažnijom – na nekoliko dana.
Vera je suptilno nadograđivala obiteljski mehanizam, primjerice, smjestila bi Stovbu pokraj Šurika, kao par. No to je bilo samo dijelom ispravno, jer bi se tada pojavila neka suvišna valencija, njezina vlastita, nespojena. Bila je još varijanta u kojoj se Stovba promatrala kao neovisna izvanobiteljska jedinica sa svojim očajničkim potezima, manijakalnim namjerama i potpunom odvojenošću od stvarnog života, ali tada bi visjela u zraku druga, bitna nit – Marija. Kako je i komu bila pripojena? Međutim, upravo zahvaljujući manijakalnoj ideji sjedinjenja s čovjekom kojega je u biti jedva znala, Marija je bila predana na privremeno uživanje Verusji i Šuriku – na obostranu korist…
Lena se došaptavala s Verom Aleksandrovnom: sad više nije Šuriku, nego upravo njoj govorila о svakom napredovanju ususret Enriqueu. Pričala joj je о svršetku ružne priče koja se odigrala u Poljskoj. S Janom, Enriqueovim bratom, našla se u Varšavi. Oboje su prvi put dospjeli onamo, ali Jan je imao brojne rođake koje nikad nije vidio, a Lena baš nikoga. Cijeli prvi tjedan bio je zauzet, pijančevao je s nađenom rodbinom. Lena je sjedila u bijednom hotelu, čekala ga od jutra do mraka, dok napokon, prekinuvši opijanje, nije svratio i odvezao je u američko veleposlanstvo – da se vjenčaju.
Oboje su bili posve sigurni da ih očekuje jednostavna i kratka formalnost. Tako bi i bilo da je Stovba bila poljska državljanka. Janu je bilo ponuđeno da uzme vizu za Rusiju i sklopi brak s državljankom Sovjetskog Saveza u skladu sa sovjetskim zakonima. To je opet bila odgoda, otezanje, ali na kraju krajeva ne i odustajanje. Stovba je otputovala, a Jan je ostao u Varšavi čekati sovjetsku vizu. Čekao ju je mjesec i pol. Enrique mu je dvaput slao novac, već je u Miamiju tražio poveći stan. Jan u tih šest tjedana nije gubio vrijeme – zaljubio se do ušiju u prelijepu Poljakinju i u trenutku kad je stigla sovjetska viza već je bio vjenčan u Katoličkoj crkvi i registriran u američkom veleposlanstvu kao muž posve druge žene, a ne Lene Stovbe, koja je čekala njegov dolazak. Enrique se posvađao s bratom za cijeli život, ali to nije mijenjalo na stvari.
Vera je slušala, dok joj je obamiralo kazališno srce – sve je bilo neobično, riskantno, zanosno. Sad je već ona lila suze. Ljubav kao longplejka sudbine… I s njom je bilo tako… Godine protraćene na čekanje… Jadna djevojka… Jadni Micek…
Vera je vukla paralele između vlastite neuspješne ženske biografije i Lenine, pokušala je iznijeti delikatno razmišljanje о kobnom nedostatku prilagodljivosti, о drugim mogućnostima koje su otkrivene pred mladom ženom njezine vanjštine i karaktera, о tome da možda na svijetu postoji drugi muškarac koji bi mogao zamijeniti… I tako dalje…
Stovbi je lice postajalo ljutito, a oči tužne – čitala je misli Veri Aleksandrovnoj i vlastitu romantičnu nesreću pretpostavljala svakoj drugoj varijanti. Baš kao nekoć sama Vera… Ne, nijednog drugog muškarca nije bilo u njezinu životu!
Hipotetskom drugom muškarcu na kojega je aludirala također je s vremena na vrijeme govorila da je situacija neodređena, da ona stari, htjela bi ga vidjeti oženjenog, i na curicu treba misliti.
Poslušni Šurik, sav se nakostriješivši, okrenuo bi to na šalu:
– Verusja, već sam jednom pokušao, morao sam se razvesti…
Vera bi se trgnula: zabrazdila je.
Ali važno je ustvari bilo nešto drugo: s vremena na vrijeme Stovba bi zapodjenula razgovor о tome da bi htjela odvesti Mariju u Rostov. To se nikako nije smjelo dopustiti i Vera se smjesta primila izgradnje velike budućnosti za Miceka.
Nitko, naravno, nije mogao ni zamisliti koliki je trud bivša skromna knjigovotkinja iz pomoćnog kazališnog osoblja uložila kako bi osigurala da netko ozbiljan nazove baletnu školu koju je vodila sama Golovkina.
Napokon je stigao dan kad je za kasnim večernjim čajem, jedinim obrokom u Marijinoj odsutnosti, Vera svečano obznanila Šuriku:
– Nisam ti htjela govoriti preuranjeno… Uglavnom, Miceka će primiti u baletnu školu teatra Boljšoj.
Vera je zastala, očekujući Šurikovo oduševljenje, ali nije reagirao na očekivani način.
– Zvali su Sofju Nikolajevnu Golovkinu… Razumiješ?
– Da – kimnuo je Šurik.
– Ne, ne razumiješ! – gotovo se naljutila Vera. – To je najbolja baletna škola na svijetu. Od stotinu djevojčica primaju jednu. Vodila sam Miceka dvaput na preliminarni pregled i prošlo je jako dobro.
– Verusja, pa što je tu tako neobično, koliko si radila s njom!
– Da, Šurik! Mogu reći da sam posljednjih godina postala iskusan pedagog. Imala sam valjda više od stotinu učenica! – Vera je malo preuveličavala, u kružoku je obično imala osam do deset učenica i njihov ukupan broj svih godina nije premašivao pedesetak. – Nisam imala nadareniju učenicu. Kako brzo sve hvata! Odmah, doslovno odmah! Ali što im ja uopće mogu dati: osnove ritmike, plastičnosti, kazališnu abecedu… A u školu dolazi sasvim drugi kontingent. U pravilu su to djeca koja su već išla u baletne studije, neke su već radile na prečki. Često su im roditelji baletani. A Micek ima urođeni dar. Velika okretnost, skok, izvrstan glazbeni sluh. I, naravno, zapanjujuća unutarnja plastičnost. Ne sumnjam u to. Uglavnom, našli su joj samo jednu manu – visinu. Malo je previsoka za balerinu. Inače, Lavrovski je, naprimjer, uvijek volio visoke… Ali, kao prvo, ne zna se kad će prestati rasti. To se može dogoditi prilično rano. A kao drugo, opterećenje pod kojima se ondje učenice nalaze samo po sebi koči rast. To je poznato. Sve su balerine prilično sitne dijelom zbog toga što od najranije dobi mnogo rade i ograničavaju si prehranu.
– Micek ima odličan apetit – primijetio je Šurik.
Vera se naljutila:
– Ima jak karakter. Baš kao i Lena. Ako je nešto naslijedila od nje, onda je to usmjerenost prema cilju. Uglavnom, primili su je. Trebat će je ove godine voziti onamo svaki dan, a ubuduće ćemo vidjeti… Postoji dom za one iz drugih gradova… Ali ne znam, ne bih htjela dijete dati u internat. Škola je u Frunzeovoj. Naravno, nije blizu. Ali, s druge strane, nije ni tako daleko. Trebalo nam je dotamo od kuće oko sat vremena. Na kraju krajeva – u Verinu glasu čuo se jedva uhvatljiv trag prijetnje – mogu je i sama voditi.
Šurikov radni dan odavno je prebačen navečer: obično se budio prilično kasno, obavljao kućne poslove – praonica, dućan, tržnica – posla bi se primio u drugoj polovini dana i sjedio bi do pet sati ujutro… Voditi Mariju u školu morat će, naravno, on, i to će mu veoma promijeniti život.
– A Stovba? Već si joj javila?
Veri se lice smrknulo:
– Šurik, kako to misliš, ta nije neprijatelj svome djetetu. To je kao dobitak na lutriji!
– Ne, samo sam htio reći da će iznenada otići, a što će joj onda ta škola? Mačku о rep!
– Micek može postati prava zvijezda. Kao Ulanova. Kao Plisecka. Kao Alicia Alonso. Vjeruj mi na riječ.
Šurik je uzdahnuo i povjerovao: a što mu je preostalo?
Krajem kolovoza stigla je Stovba i sretna Marija odmah na početku rekla je majci da su je primili u baletnu školu teatra Boljšoj.
Vera je kanila prethodno pripremiti Stovbu za tu vijest, ali Lena se nimalo nije bunila, čak se obradovala.
Mariju su odmah primili u prvi razred, bez pripremnog, i odmah je postavili uz prečku. Prvih tjedana bila je u potpunom šoku – šutjela je, ništa nije govorila ni Šuriku ni Verusji… Od baletne obuke očekivala je nešto sasvim drugo…
Protekle je godine s Verom gledala cijeli zvjezdani baletni repertoar – i Labuđe, i Crveni mak, i Pepeljugu… I zamišljala sebe u solo dionicama. Da, da… to joj je pristajalo. Bila je potpuno spremna plesati u bijeloj suknjici na pozornici teatra Boljšoj… No postavili su je licem prema zidu, s objema rukama na prečki, i po sat i pol bez prekida samo je dosadno pružala noge, pete, učvršćivala kralježnicu.
Samo to i ništa drugo. Nikakvog slobodnog kruženja uz glazbu, nikakve tjelesne improvizacije koje je nudila Vera.
Tek nakon pola godine dopustili su im okrenuti se u stranu, desno, lijevo… i opet jedno te isto – ispružimo noge, pete… Ramena dolje, brada gore! Ravna linija! Ravna linija!
Satove je vodila bivša balerina, ali sada zapuštena, popunjena, licem nalik na starog buldoga. Bila je ondje još i odgojiteljica koju su zvali instruktorica. Ona je vodila djevojčice na satove, svime upravljala. Zvala se Vera Aleksandrovna, što se Mariji uopće nije sviđalo, čak ju je vrijeđalo: kakva sad Vera Aleksandrovna, ima ona već svoju dragu Verusju… A ova je bila mlada ali izborana lica, hodala je kao balerina, u prvoj poziciji, s prstima prema van, i glavu je držala kao balerina, zabacivši zatiljak. Ali nikako nije plesala! Cure su govorile da je napustila balet nakon ozljede, zato i jest zlobna. Sve su znale da nema veće nesreće na svijetu nego kad se više ne možeš baviti baletom…
Ta lažna Vera Aleksandrovna svuda ih je vodila, čak i u menzu, požurivala ih da se odjenu, razodjenu, i glas joj je bio visok, piskav. Nijednu djevojčicu nije voljela, Mariji se činilo, nju osobito. I dobivala je, činilo se Mariji, više prigovora od drugih: da se vrti kad treba mirno stajati, da jede prebrzo, da nije učinila propisani kniks, posljednje pravilo koje se sačuvalo od carskih vremena – pozdravljati nastavnike laganim gipkim pokretom uz savijanje koljena.
Marija se strašno umarala. I bilo joj je dosadno. Ali šutjela je, Veri nije rekla ni riječ. Ni Šuriku. Izlazili su iz kuće u pola osam i cijelim se putem polako budila. Tek bi blizu same škole poskakivala, hvatala Šurikova ramena, ljubila ga u neobrijani obraz i odjurila. Šurik bi se odvukao kući još malo odspavati.
U školi Marija nije stjecala prijateljice. Djevojčice su bile pohađale pripremni razred, sprijateljile se. Ona je bila nova, najviša, i nogu je podizala više od sviju. Vrlo brzo postavili su je na sredinu prečke, kamo uvijek postavljaju najbolje… Još nije znala da najbolje ne vole. K tome je većina djevojčica bila starija, mnoge su živjele u internatu, već su stekle društvo u koje Mariju nisu primale.
Krajem prve godine dopustili su im stati na prste… I opet – battement tendu, plié… I opet je bila najbolja… Ali sebi se Marija nije sviđala. Razred je bio nizak, sve su djevojčice, kao da su ih namjerno odabrali, bile svjetlokose, bijele puti, i patila je što ne sliči na druge, a osobito je patila zbog broja obuće – trideset sedam. Jednom su se u svlačionici dugo rugale njezinim golemim baletnim papučama i čak su malo zaigrale njima nogomet.
Sutradan je odbila ići u školu:
– Neću više ići na balet. Ići ću u običnu školu, bez baleta.
Vera ju je ostavila kod kuće. Doručkovale su udvoje, pustile su Šurika da se naspava. Doručak je bio poslužen u bakinoj sobi, a ne u kuhinji, kao obično. Vera je izvadila lijepe šalice i najzlatniju stavila pred Mariju.
Tjedan dana prije Vera i Šurik bili su na roditeljskom sastanku. Šurika je povela ne samo kao pratnju nego i u svojstvu roditelja. Vera Aleksandrovna imala je nejasno ugodan osjećaj: kao da je Marija njezina i Šurikova kći, i svih dva sata zabavljala se tom mišlju.
Razrednica je veoma hvalila Mariju, učitelji općih predmeta također su bili zadovoljni, samo se instruktorica imenjakinja izjašnjavala o njoj s neprijateljstvom: zatvorena je, oštra, s razrednim kolegicama ima slab kontakt.
“Zavide, zavide”, odmah je postavila dijagnozu Vera. Poznavala je glumački svijet. I nije počela ispitivati djevojčicu što se to dogodilo u školi, zbog čega više ne želi ići. I na posebnom doručku u bakinoj sobi Vera je rekla važne ali ne posve istinite stvari:
– Miceku moj dragi! Kad sam bila djevojka, malo starija od tebe, pohađala sam dramski studio. I premda su mi se predavanja veoma svidjela, otišla sam. Zato što su se loše odnosili prema meni. Sad znam da su mi djevojke zavidjele. To je veoma loša osobina. Ali to se vrlo često događa. Ako hoćeš postati balerina, moraš to otrpjeti. Neće proći dugo i shvatit ćeš da se zbog toga ne treba žalostiti. Zato što većina djevojaka koje se loše odnose prema tebi nikad neće postati balerine: isključit će ih do kraja školovanja. A tebe neće, jer si vrlo talentirana. Ti ćeš plesati solo dionice, a one će u najboljem slučaju plesati u baletnom ansamblu. Zato se odmori nekoliko dana, ako hoćeš, otići ću s tobom na klizanje, u muzej, kamo hoćeš! A onda ćeš ponovno u školu. Zato što se ne smiješ predati zbog takve sitnice. Jesi li me shvatila?
Na to se Marija, kao da je malo dijete, popela Verusji na ruke i zaplakala, i isplakala se, i pričala kako su igrale nogomet njezinim ružičastim papučama, i sad su strašno prljave… I da ima broj trideset sedam, a cure trideset tri…
Tri su se dana zabavljale. Išle su u Durovljev kutak – gledale su gavrana koji govori, zatim na probu u kazalište u kojemu je prije radila Vera Aleksandrovna, također je bilo sjajno, u prodavaonici Ruskog kazališnog društva kupile su nove baletne papuče i još joj je Vera Aleksandrovna poklonila povez za kosu, iz inozemstva, od elastične tkanine tako kričavo ružičastocrvene boje kakva u prirodi ne postoji.
Potom je Šurik ponovno poveo Mariju u školu. Bila je pribrana, spremna na otpor, i brada je ponosno gledala uvis ne samo kod baletne prečke. Spremala se za napad. Drečavi crveni povez, lice koje je usred zime imalo nijansu svježe južnjačke preplanulosti naglašavali su izazovnost.
Nakon nekoliko dana u djevojačkoj svlačionici izbila je tučnjava. Instruktorica je uletjela kad se na sredini svlačionice, između ormarića, tuklo klupko od mršavih ruku i nogu, i nad svim tim razlijegala se zaglušujuća vriska. Instruktorica je vrisnula još više zaglušujuće, klupko se raspalo, posljednja se na noge podigla Marija, sivo-smeđa, u poderanom kupaćem kostimu. Osim njezina kupaćeg kostima nastradali su još jedan nos i jedna ruka: nos je bio razbijen, a ruka ugrizena. Kako su posvjedočile – to je učinila Marija.
Djevojčice su jednoglasno i gotovo u zboru rekle da je Marija navalila na njih kao da je bijesna, a one nemaju pojma koji je razlog. To da su joj djevojčice uzele nove papuče i stale ih šutirati po svlačionici Marija nije rekla. Instruktorica je pozvala Veru Aleksandrovnu u školu i počela je grditi kao da se ona potukla s djevojčicama u svlačionici. Vera je strpljivo saslušala, a zatim pak rekla da djevojčicu progone razredne kolegice, a ona u tome vidi očitovanje rasizma nesvojstvenog sovjetskom čovjeku.
– Rekla bih da se tu radi о nekom pedagoškom nedostatku – krotko je završila baka Vera Aleksandrovna.
Instruktorica Vera Aleksandrovna najednom se uplašila: uopće joj nije palo na pamet tako oštro tumačenje sukoba.
“Samo mi još rasizam fali”, uplašila se instruktorica. Vera Aleksandrovna se miroljubivo ali pomalo podlo nasmiješila.
– Što je vama! Jednostavno ne poznajete naš kontingent, kći samog Sukarna školovala se kod nas, i kći gvinejskog veleposlanika, i jedna djevojčica iz Alžira, kći milijunaša, tako da se zbog rasizma ne brinite, nema nikakvog rasizma. Ali s djevojčicama ću popričati…
I sama se zamislila: stvarno, u papirima nema ničega takvog, a što ako je kći nekog Lumumbe ili Mobutua?
Instruktorica je s nadređenima imala zamršene odnose, zato se dobro prema njoj odnosila sama Golovkina, i stoga je pedagoški kolektiv bio rascijepljen na dvije stranke – one koji navijaju za i one koji navijaju protiv. Budući da u pedagoškom kolektivu instruktorica Vera nije bila jedina neuspješna, već je bilo još nekoliko desetaka neostvarenih balerina s krivim životopisima, nevjernim muževima i još nevjernijim ljubavnicima, situacija je bila krajnje nervozna, i samo su strah pred velikom šeficom i prestiž mjesta suzbijali raspaljene strasti. Ondje nikomu ništa nisu opraštali.
Dalje je sve krenulo onako kako je to htjela Verusja. Nadređene nisu obavijestili, sve su riješili međusobno. Mariju su ukorili, ali ukorili su i djevojčice.
Šurik je bio, naravno, uvučen u sve peripetije baletnog života, koji je postupno zauzeo središnje mjesto u kući.
Sad kad bi Stovba stigla iz Rostova, Šurik bi ustupio Leni svoju sobu, preselio bi se u bakinu, Mariji bi stavili ležaj na rasklapanje kod Vere, ali obično bi bio prazan: Marija bi se smjestila pokraj majke, uživajući u njezinoj blizini. Navečer bi Stovba išla s Marijom na baletne predstave i Lena je polako usvajala ulogu balerinine majke. Kad su gledale Don Quijotea, Marija je sjedila stisnuvši ruke kao zaleđena, a nakon završetka predstave rekla je majci:
– Vidjet ćeš, moja Kitri bit će bolja.
Uloga Kitri bila joj je najveći san. Stovba se pomirila: djevojčica je u Verinim rukama zaista postajala balerina.
Povremeno je Lena padala u očaj: Enriqueovi planovi propadali su jedan za drugim. Već je dobio američko državljanstvo i molio Lenu da se nađu u nekoj socijalističkoj zemlji u koju se može doći iz Rusije kao turist, ali Lena se bojala da nikad neće otići iz Rusije ako se to otkrije. Enrique je htio sam doputovati u Rusiju, ali tog dolaska Lena se bojala više od svega, bila je sigurna da će ga zatvoriti: imao je lošu pretpovijest, a sad je i Amerikanac.
Rijetko, zamršenim putevima, razmijenili bi pisma i fotografije. Enrique je razgledao kćerine fotografije, bio je oduševljen sličnošću sa svojom pokojnom majkom. Sam Enrique je ostario i udebljao se, Lena je smršavjela i licem je tek izdaleka podsjećala na onu svjetloputu lutku u koju se prije deset godina Enrique do ušiju zaljubio. No bilo je nečega zajedničkog u njihovim karakterima što ih je, izgleda, nekoć i spojilo: da nema fotografija, ne bi prepoznali jedno drugo kad bi se susreli na ulici, ali prepreke su raspaljivale strast do ludila.
Kad je još jednom stigla, Lena je pričala Šuriku о novoj mogućnosti odlaska, taj put već posve zakučastoj, koja je k tome podrazumijevala još nekoliko godina čekanja i gnusnu prijevaru. Upravo je tu gnusnu prijevaru Lena jedne noći otkrila Šuriku, u kuhinji, dok su Marija i Vera čvrsto spavale.
U Rostovu na Donu na Poljoprivrednom institutu studirao je vinogradarstvo neki prokomunistički Španjolac, kojega je k donskim Kozacima donio neki ludi vjetar. Bio je dijete one španjolske djece koju je odgojila sovjetska vlast, pa je, kako se to obično događa dvaput raseljenim osobama, bio potpuno izbačen iz kolotečine. Taj se isti Alvares već u dobi od dvanaest godina vratio u Španjolsku iz Moskve, a sad je opet stigao u bivšu domovinu radi obrazovanja, koje u Španjolskoj dobiva svaki seljački mladić, pri čemu se ne odvaja od vinograda. Imao je dvadeset pet godina, to jest bio je nešto mlađi od Lene, veoma neugledan, u Lenu zaljubljen do proljeva. To nije nikakva šala, jer svaki put kad bi se susreli kod Lenine prijateljice, zaista bi ga spopala želučana slabost.
– Eto – dovršavajući kutiju cigareta, melankolično je objašnjavala Lena – trepnut ću i udati se za njega. Za dvije godine završit će institut. Za dvije i pol otići ću s njim u Španjolsku, a odande – bris! – bilo kamo. Enrique će doći i sve srediti.
– A neće te ubiti? Ili jedan Španjolac drugoga? – trezveno je priupitao Šurik.
– Ma naravno da neće. Enrique i ja nismo romantici, mi smo manijaci. Samo se moramo vidjeti. Vjenčat ćemo se, a možda se poslije tri dana razvesti. Sad više ništa ne razumijem. – Lice joj je postajalo ljutito, oči mračne.
– A što je s tim Alvaresom? – nije se suzdržao Šurik, zanesen pričom.
– Pa to ti i govorim, boli me briga za njega. Jasno mi je da je to ružno. Kao prijevara. Ali ne sasvim, spavat ću s njim. Jako to želi, kažem ti da je zaljubljen u mene do proljeva. A meni je, Šurik, ako ne spavam s Enriqueom, svejedno s kim. Hoćeš da s tobom?
– Ma kasno je već, uskoro moram ustati, odvesti Miceka u školu – iskreno je odgovorio Šurik, i tad se Lena razljutila:
– Zamisli, velika stvar! I ja je mogu odvesti u školu.
Šurik je pomislio da mu je takva sudbina. U njegovoj sobi spavala je Marija. Bakina, gdje mu je bilo namješteno, bila je susjedna s Verusjinom sobom.
Lena je bacila opuške u kantu za smeće, otvorila okance, obrisala čisti stol i pošla u kupaonicu. Osvrnula se i Šurik je shvatio da je pozvan.
Lena se odavno nije pretvarala, kao prije, da se zabunila. Otvorila je slavinu i dok je voda punila kadu, užasno besramno se razodjenula: sporim dugim pokretima i smiješeći se osmijehom koji nije bio njezin… Sve ostalo bilo je sjajno, ali sasvim uobičajeno. Voda je, usput rečeno, bila suvišna, jer kad bi legli, prelijevala se preko ruba, a kad bi stajali, ipak bi htjeli leći.
A Mariju je u školu, kao i obično, odveo Šurik, jer je Lena čvrsto spavala, pa mu je bilo žao buditi je.
I sad su pred Šurikom ako se novi Stovbin plan ostvari, bile još pune tri godine, ne računajući, naravno, zimske, proljetne i ljetne praznike, tijekom kojih će morati voditi Mariju u školu i, razumljivo, iz škole. Zapravo, katkad bi je iz škole dovela sama Vera.
Marija je svake godine bila pod sve većim opterećenjem, imala je probe, koncerte, ispite svake godine, za koje su se pripremali svim obiteljskim snagama. Afrički temperament u spoju s bespoštednom dresurom tijela izgradili su joj jak karakter. Vera Aleksandrovna znala je da se čak i ako od nje ne ispadne balerina, neće izgubiti među tisućama vršnjakinja i da će u životu postići sve što poželi. U školi je Marija obećavala i bila velika nada, znala ju je sama Golovkina i milostivo bi kimala kad bi djevojčica u hodniku zamrla pred njom u kniksu.
Jutarnji kniks Marija je izvodila pred Verom, prije nego što bi je poljubila u obraz. I svaki put Vera bi se raznježila.
Ne, mama nije bila u pravu: dečki su jedno, a curice nešto sasvim drugo. Kao da se opravdavala pred pokojnom majkom što je svoga Šurika u njegovu djetinjstvu voljela manje nego tuđu Mariju…

52

Nemoć je sve više obuzimala Valerijino sve gojaznije tijelo, a Valerija se sve jače opirala i u njoj je rastao borbeni duh. Već nekoliko godina nije napuštala dom i čak joj je unutar dvadeset četiri četvorna metra – velika, prekrasna soba! – postajalo sve teže kretati se. Noge su se davno predale, ali dok su se držale ruke, nekako bi se dokopala paravanima ograđenog improviziranog nužnika – naslonjača s otvorom izrezanim na sjedištu i vjedrom ispod njega. Ondje se udomaćio i vrč za umivanje od fajanse i zdjela za umivanje s plavim popucalim cvjetovima – Valerija je čuvala dostojanstvenu doličnost doma.
Nakon operacije Valerija je držala dvije sluškinje: jutarnju – Nadjušu, stariju ženu, bivšu pazikuću, koja je donosila jednostavne namirnice i pomagala joj s odijevanjem, i večernju – Margaritu Aleksejevnu, medicinsku sestru koju je zvala iz nužde. Šurik ih zahvaljujući vještom upravljanju nijednom nije sreo: Valeriji je bilo važno da je smatra samostalnom… No pritom je htjela da ipak snosi odgovornost, da shvaća kako ovisi о njemu…
A zapravo i nije toliko ovisila о njemu! Samostalnost se određuje isključivo novcem koji je zarađivala – uvjerila se Valerija i radila je mnogo, brzo i s užitkom. Dok je Šurik širio polje rada kako bi svladao tehničko prevođenje, Valerija, koja je pomoću telefonske slušalice znala izvoditi čudesa kontaktiranja najrazličitijih ljudi – od voditeljice trgovine živežnih namirnica do tajnice uredništva – gotovo je monopolizirala ženske časopise što se tiče prijevoda s poljskog članaka о modi, kozmetici i drugim damskim životnim radostima.
Slobodna i nehajna, ostavši ovako ili onako bez gotovo cijelog obiteljskog nasljedstva, definitivno je promijenila svoj odnos prema novcu: prije je na nj gledala kao na ekvivalent užitaka koje si može priuštiti, a sad – kao na jamstvo neovisnosti. I to ponajprije što se tiče Šurika. Zauzimao je golemo mjesto u njezinu životu, no u biti ga nije zauzimao, već je zamjenjivao onog idealnog, zamišljenog muškarca kojega je bila dostojna, ali na kojega u životu nije naišla.
Prevoditeljski talent, intuitivna sposobnost odabiranja točne riječi i njezina postavljanja na pravo mjesto, bio je samo dio glavnog Valerijinog dara – da nepogrešivo razmješta oko sebe sve elemente života: i ljude i predmete…
Već dugo nije mogla hodati u uobičajenom smislu, ali opirući se podmetnuti naslonjač, о štake, vukla se na svojim snažnim rukama i kretala, vukući za sobom neosjetljive noge, svladavala onih nekoliko metara do toaleta. Stigao je trenutak kad su joj oslabjele ruke i više nije mogla odvojiti otežalo tijelo od postelje, i tada se morala primiti preuređenja okruženja: sve je premjestila. Šurikovim rukama, naravno.
Sad je ležala okružena trima stolovima: desno toaletni, s kremama i lakovima, oblozima i lijekovima, lijevo skroz do kreveta primaknuti stol s pisaćim strojem, prijevodima, rječnicima, ali i pletivom, kartama za pasijans i telefonom, a na samom krevetu, točno pod trbuhom, nalazio se treći stol – lagan, na rasklapanje, koji je sama smislila, a prema narudžbi ga je konstruirao i napravio snalažljivi stolar. Pokraj toaletnog stolića stajala je polica s vratašcima prema dolje, koju je izradio isti stolar, gdje su se smjestili ponižavajući neophodni predmeti za svakodnevnu uporabu.
U zatvorenom sobnom životu vrijeme je postajalo tekuće i amorfno, dan se lako pretvarao u noć, doručak u večeru, i Valerija je bezobličnom vremenu nastojala dati ritam: prinudno strogim režimom, telefonskim pozivima u određeno vrijeme, radijskim vijestima, televizijskim emisijama – sve po mjestima, po satima, po danima u tjednu. I prijateljice su bile raspoređene po danima u tjednu. Zapravo, Šurik je bio iznimka: on je jedini mogao svratiti osim utorkom u bilo koje doba dana i noći…
Za vrijeme dugogodišnje bolesti nije izgubila prijateljice, čak im se povećao broj. Kako, odakle? Porasla je prijateljičina kći, i, evo, već svraća k Valeriji s poljskim časopisom – da joj prevede tekst o Rusiji nepoznatom Salvadoru Dalíju ili о novom kroju suknje… Dolazila je životom povrijeđena manikirka i sjedila u kući kao prijateljica i poštovateljica. Radi druženja su joj dolazile bivše školske drugarice i kolegice, bolničke cimerice, slučajne suputnice koje je upoznala u ona vremena kad je još mogla odlaziti u lječilišta, i njezini bivši liječnici i davni ljubavnici…
Lakonoge, živahne i mišićave žene patile su od usamljenosti, a Valerija je u notesu raspoređivala posjete tako da se ne preklapaju… Za mnoge je to mučna tajna, a za Valeriju odgonetnuta zagonetka: treba uvijek nešto nuditi, davati, poklanjati, na kraju krajeva obećavati. Čokoladicu, rukavice, osmijeh, keks, kompliment, ukosnicu, prijateljski dodir.
Dobrohotnost u njoj bila je iskrena, nepatvorena, ali bilo je u to umiješano zrno koristi, samo što ga je bilo nemoguće procijeniti: od djetinjstva je bila osvajačica ljudi, sviđalo joj se da je svi vole. No s godinama je shvatila da to znači biti potrebnom. I zalagala se, trudila, slušala ispovijedi, bodrila, tješila, pozivala na hrabrost. I neprestano je poklanjala darove. Veoma duboko u duši likovala je zbog svoje nadmoći nad prijateljicama: gotovo sve su bile usamljene ili samohrane majke, a ako su već bile u braku, onda je uvijek bio težak, bez radosti… A Valerija je imala tajni adut kojim nikad nije tresnula svom snagom, već ga je tek rijetko ovlaš pokazivala – letimice, slučajno, polunagovještajem: Šurika.
On je dolazio. Posjetitelji su se rijedili. Iz polumraka sobe gledala je s ležaja gusto našminkana podbula žena plavih očiju istaknutih plavom bojom, guste, uvijek lijepo uređene kose, u posljednjem preostalom kimonu boje duhana s ružičastim i ljubičastim krizantemama. Gusto je mirisao parfem. Smiješila se s jastuka, podmetala obraz. Posjedala ga na ležaj. Zakuhavala čaj – gusto. Odlagala na stranu, na radni stol, prijevode koje je donio. Odmatala dimljenu jesetru, narezanu vještom rukom prodavačice kod Jelisejeva, njušila:
– Najsvježija!
– A znaš što sam ti još donio? Pogodi!
– Slatko ili slano? – živo je upitala.
– Slano – prihvatio je igru Šurik.
– Na koje slovo? – nastavila je.
– Na slovo P…
– Paklare?
Vrtio je glavom.
– Pogačice?
I izvadio bi iz torbe još jedan svitak pergamenta.
U svemu je bila disciplinirana, samo želju za ukusnom hranom nije mogla obuzdati. Zbog čega se i kajala pred Gospodinom. A zbog Šurika se nikad nije kajala. Samo se radovala što je tu. I što je uvijek potpuno spreman. Treba samo položiti mali jastuk uza svoj veliki i pomaknuti rub pokrivača…
Uvijek je bila čistunka i voljela je ne samo čistoću nego i sam proces – pranja, čišćenja, spremanja. I, naravno, njege svoga tijela: s užitkom je čistila nokte, čupala suvišne dlačice, stavljala na lice maske – čas od krastavaca, čas od mlijeka… Treba li govoriti kako se pomno prala prije Šurikova dolaska? Ali nekakav zadah, gotovo neuhvatljiv, nezdrav, prije sjetan nego odbojan, širio se od polovice tijela prekrivene šavovima i pokrivene čipkastim podsuknjama koje nije svlačila otkako je završila u krevetu. I od tog zadaha Šuriku se nešto stezalo u srcu, očito ono mjesto gdje je žarište sažaljenja, i razlijevalo se poput žuči, i više ništa u njemu nije ostajalo osim tog sažaljenja, i dok se on zaplitao u podsuknjama, koje su pokrivale hladne i nepomične Valerijine noge, ona je hitro nalazila na zidu pupak prekidača i gasila stakleni tulipan iznad glave…
A dalje je sve išlo utabanim putem: do jutra Šurik obično ne bi ostao, usred noći spremio bi se kući, mami. Prije odlaska, pri posljednjem valu sažaljenja, podmetnuo bi pod Valeriju posudu, oprao je sa spretnošću bolničke njegovateljice vodom iz vrča s cvjetovima, obrisao je starim nježnim ručnikom i otišao.
Valerija je skidala s glave baršunasti rajf, ili zgužvanu mašnu, ili ukosnicu, raščešljavala oslobođenu kosu, uzimala s toaletnog stolića ručno zrcalo, brisala s lica šminku i tuš, ionako već napola obrisane, stavljala kremu. Kako ne bi postala smrdljiva hrpa… Tijekom te jednosatne toalete raspoloženje bi se od sretnog, pa čak i pomalo uzvišenog spustilo do najniže točke. Vraćala je zrcalo na mjesto i s toaletnog stolića, ne gledajući, uzimala raspelo od slonovače, isto ono koje joj je još u dječjim godinama poklonila Beata. Stiskala ga je uz usta, uz čelo, zatvarala oči i zadržavala prste na tankim sićušnim nogama probijenim čavlom.
To je morao biti velik čavao da bi probio oba stopala. Ne kraći od onog klina koji su joj zabili u bedro uništivši naposljetku zglob.
“Kako si Ti imao sreće”, po tisućiti put Mu je govorila, “Ti s čavlom nisi proživio ni tri sata! I gotovo. A da je došlo do gangrene, ili paralize, ili amputacije, i onda još trideset godina ležanja na trulim dronjcima… Misliš da je to bolje? Nemam ni curicu… Oprosti mi… Ja sam Tebi oprostila. Ostavi mi Šurika do smrti. Dobro? Molim Te…”
Stalno je gladila Spasiteljeve tanke koštane noge i padala u san, ne ispuštajući raspelo iz ruku.

53

Dok se Marija razvijala u baletnoj umjetnosti, isticala se u školi kao buduća zvijezda. Dok je Vera sjedeći na godišnjim i povremenim nastupima učenica i stišćući Šurikovu ruku, hranila nadama svoju nekoć pokopanu i sad uskrslu taštinu, roditelji djevojčice borili su se za svoje spajanje. Enrique je poduzeo još jedan neuspješan pokušaj slanja Leni fiktivnog ženika, a odlučan korak poduzela je Lena. Nakon što je dvije godine mazala oči španjolskom poljoprivredniku, udala se za nj. Mariji su majčinu udaju zasad držali u tajnosti. Ali naposljetku se školovanje španjolskog muža okončalo i, na veliku Verinu žalost, Lena se stala spremati. Veri se zbog nečega činilo da će uspjeti nagovoriti Lenu da ostavi Mariju dok definitivno ne riješi svoju situaciju:
– Čemu traumatizirati dijete? Tko zna koliko će vremena trebati za spajanje s Enriqueom, osim toga ne znaš u kakve uvjete vodiš Mariju. Hoće li ondje moći vježbati? Kad se smjestiš, snađeš, doći ćeš po kćer…
No tu se Stovba pokazala tvrdom poput stijene. Šurik, djetetov otac, dao je dopuštenje za odlazak. Alvares je prethodno otišao, Lena je čekala posljednje papire za odlazak. Bile su kupljene karte za Madrid preko Pariza. Enrique ih je kanio dočekati u zračnoj luci. Stovba je javila Alvaresu da je uzela karte, ali datum je tobože pobrkala – tjedan kasnije. U tih tjedan dana sve se mora riješiti, i sad rješavati neće ona, nego sam Enrique.
Mariju su obavijestili о odlasku dva dana prije i dva je dana ridala bez prestanka. Imala je gotovo dvanaest godina i vanjštinom je već bila prava djevojka, svoje razredne kolegice prestigla je ne samo za toliko i toliko centimetara nego i za cijelo životno razdoblje: počele su joj menstruacije, narasle su joj male grudi s velikim bradavicama.
Čekala ju je karijera koja je sad mogla propasti. Nije se htjela rastati od baleta. Nije se htjela rastati od Verusje. Nije se htjela rastati od Šurika. Uza sve ostalo, nitko joj nije govorio kamo točno odlaze.
– Idemo se naći s tatom – govorila je Lena.
Marija je kimala i nastavljala plakati. Uoči odlaska navečer su joj se pojavili prvi znaci bolesti: cmoljila je, sjedila na stolici pogrbljena i trljala crvene oči. Vera ju je poslala u postelju. Prije sna Marija je pozvala Šurika.
– Daj slatko – zatražila je.
To je bila njihova zajednička tajna posljednje dvije godine: Marija je bila prirodno sklona debljanju i bez obzira na goleme gubitke energije u školi sve je vrijeme bila na dijeti, čak je pomalo gladovala. Kruha i šećera nije bilo u njezinim obrocima i Vera je pomno pazila na njezinu prehranu. No s vremena na vrijeme molila je Šurika da se “ubije” i onda bi išli u kavanu Šokoladnica, a Šurik bi joj kupio toliko slatkoga koliko je mogla pojesti. Kolače s kremom, šlag s čokoladnim prahom, vruću čokoladu, slatku i gustu kao glicerin. Pojela bi slastice, ostrugavši tanjurić i oblizavši žlicu ili vilicu, ljubila Šurika ljepljivim usnama. Potom bi sjeli u metro na Oktobarskom trgu i ona bi, svladana šećernim udarom, uvijek zaspala, naslonivši se na Šurikovo rame, i spavala tako čvrstim snom da ju je morao buditi na postaji Belorusskaja.
– Daj slatko – zatražila je Marija i on se obradovao što mu u ladici stola leži tabla teško nabavljive čokolade, koju je poklonila majka jednog učenika u povodu nekog praznika.
Donio je čokoladu, otvorio omot, odlomio komadić.
– Nahrani me – zatražila je Marija i on joj je u široko otvorena usta stavio kockicu čokolade. U kontrastu s njihovom tamnom vanjštinom unutrašnja strana usana bila je upaljeno ružičasta. Lagano je ugrizla Šurika za prst, namrštila se, zaplakala.
– Ne tuli – zamolio je.
– Poljubi me. – Marija je sjela u krevetu, obgrlila ga oko vrata.
Poljubio ju je u glavu.
– Mrzim te – rekla je Marija, zgrabila tablu čokolade i bacila je dalje od sebe.
“Kako je dobro što odlaze, inače bi me se na kraju dočepala…” Odavno je znao da Marija pripada onim ženama koje žele dobiti od njega ljubavnu porciju. Nagnjavio se s njom mnogo sati, učio ju jezike, šetao se s njom, vodio je u školu i volio je djevojčicu, ali u dubini duše znao je da će kad malo naraste, zahtijevati od njega ženska prava, i sad njezin odlazak njemu nije toliko gubitak drage i voljene osobe koliko izbavljenje od neugodnosti koja se bližila.
Vera je gutala suze i u mali kovčeg pakirala četiri para baletnih papuča broj trideset devet, četiri trikoa, hiton i baletnu haljinicu sašivenu u radionicama teatra Boljšoj.
“Kako jaka žena, postigla je što je htjela…” razmišljala je Vera. “Ja nikad ne bih mogla tako…”
Divljenje je bilo pomiješano s ljutnjom i gorčinom: ništa ne želi žrtvovati za Mariju… kao što sam ja svojedobno sve žrtvovala za Šurika…
Nešto se pomaknulo u njezinu sjećanju i odavno se saživjela s mišlju da je doista žrtvovala glumačku karijeru radi sina, a sramotno isključenje iz Tairovljeva studija zbog nesposobnosti potisnula je kao posve beznačajno. Sad ju je mučilo to što nije mogla uvjeriti Lenu da ostavi kćer još nekoliko godina, dok joj se ne potvrdi darovitost, dok ne nastane od nje nova Ulanova.
Teški predosjećaj da nikad više neće vidjeti Miceka, da se završilo sretno razdoblje njezina života, a dalje je čeka dosadna i nekreativna starost, nije joj davao zaspati. Pomalo ju je ljutilo i to što Šurik, vjerni Šurik, kao da ne shvaća kakav je to gubitak za nju: koliko je snage, nada, truda bilo uloženo u to dijete, a sad sve može potpuno propasti! Tko zna gdje, s kim, u kojoj će se zemlji naći djevojčica i koliko će vremena proći dok opet ne stane uz prečku! Katastrofa! Prava katastrofa! A Šurik se drži kao da to nije ništa!
Vera se dugo okretala s boka na bok, zatim je ustala, prišla usnuloj Mariji. Djevojčica je ležala sklupčavši se, ali kao da je pogrbljena, i stisnutim šakama poput boksača prikrivala je usta i bradu. Spavala je na mjestu Elizavete Ivanovne, a za Lenu je također ondje bio postavljen ležaj na rasklapanje. Ali Lene nije bilo.
“Nije valjda?” začudila se Vera Aleksandrovna svojoj slutnji… “Možda samo još nije legla?”
Vera je nabacila ogrtač i otišla u kuhinju – gorjelo je svjetlo, ali nije bilo nikoga. U kupaonici, u nužniku također nije bilo nikoga i također je gorjelo svjetlo.
“Puše kod Šurika”, zaključila je Vera i automatski dotaknuvši prekidače, prišla kuhinjskom prozoru i zamrla: i priroda i vrijeme davno su napustili grad, samo su još na dači postojali kiša, vjetar, cjelodnevno premještanje svjetla i sjena, ali u tom je trenutku shvatila da sve to postoji i u gradu, i vani se odigravala prava drama – trajala je ožujska južina, siloviti vjetar tjerao je hitre prozirne oblake što su se kretali s jednog kraja neba na drugi, no to je bilo osobito primjetno s jarkim, gotovo punim Mjesecom u pozadini. Vera se osjećala kao da je u kazalištu na grandioznoj predstavi koja u potpunosti osvaja napetošću radnje i ljepotom režije… kao u uvježbanoj koreografiji gole grane stabala mlatile su čas na jednu, čas na drugu stranu, jer se nizinski vjetar vrtložio i mreškao na mahove, zato je u visini jurio u jednoj zbijenoj struji, slijeva nadesno, istodobno dok se Mjesec polako spuštao u suprotnom smjeru, a susjedni krov s dvama obamrlim dimnjacima bio je jedina točka spokoja i oslonca u cijelom pokretnom i lelujavom prizoru…
“Bože, kako je to veličanstveno”, pomislila je Vera Aleksandrovna i potpuno se prepustila doživljaju, kao što joj se to događalo na dobrim koncertima i najboljim predstavama. Uz fini dašak divljenja prema samoj sebi, sposobnoj za taj uzvišeni doživljaj…
Škripnuše vrata. Okrenula se: u tami hodnika promaknula je bjelina skladnih leđa. Lena je šmugnula u kupaonicu.
“Kako… kako je to moguće?” Potresena Vera naslonila se na prozorsku dasku. Mora smjesta otići, kako ne bi saznali da je bila svjedokinja tog… tog…
Začuo se zvuk tekuće vode… Vera se prokrala kroz hodnik u svoju sobu i ne svlačeći ogrtač, legla u postelju.
Spopala ju je drhtavica.
Bože, kako je to gadno… Znači, Šurik i ona uvijek su imali nekakve odnose? Ali zašto, zašto nije ostala s nama radi Marije? Što je to? Roditeljski egoizam? Potpuna nesposobnost za žrtvu? Toliko godina sanjati susret s voljenim čovjekom i onda tako… Prisiljavala se shvatiti, ali nije mogla. Ljubav je tragičan i uzvišen osjećaj, a ono šuljanje u hodniku… A Šurik, Šurik… Koji fiktivni brak ako… Nijednu misao nije mogla dovršiti, sami fragmenti smućenih osjećaja, uvrijeđenost, gnušanje, strah i žalost gubitka kovitlali su se i mreškali u duši… Nije odmah zaplakala – tek kad je skupila snagu. I plakala je do jutra.
Na Šeremetjevo Vera nije išla. Oprostila se s Marijom ispred lifta. Na koncu je Marija vatreno rekla Veri na uho:
– Nisam ti rekla najvažnije: doći ću kad odrastem, a ti se pobrini da se Šurik ne oženi, ja ću se udati za njega.
Šurik je bio zadovoljan što mama ne ide u zračnu luku:
– Naravno, Verusja, radije ostani kod kuće. Mariji će još jedan oproštaj biti dodatna trauma.
Ustvari je od traume čuvao mamu. I sačuvao ju je: putem do Šeremetjeva pokvario se taksi, šofer je dugo čeprkao po željeznoj utrobi auta. Lena je proklinjući svoju smolu, izašla iz vozila i ispružila ruku ususret prometu. Nijedna hulja nije htjela stati. Sve je propadalo. Desetljećima smišljan plan izjalovljivao se zbog neke odurne krntije. Za majkom je iz auta iskočila Marija, zaskakala je, zamahala rukama i zavikala:
– Ne idemo! Nikamo ne idemo!
Stovbi su problijedjeli lice i oči, srušila je Mariji kapu i stala je bijesno pljuskati po licu. Šurik je prenuvši se iz skamenjenosti, odvukao Mariju do auta. Lena je jurnula za njima. Bijes joj se preusmjerio na Šurika. Tresla ga je za ovratnik i vikala:
– Šeprtljo! Mlakonjo! Mamin sine! Poduzmi nešto!
Marija mu se objesila о desnu ruku, drugom je mlitavo odbijao napad.
“Neka se što prije prekine sve ovo bunilo, kao u lošem filmu… Kakva sreća što mama nije išla… Grozna ženska… Luda vještica… Jadan naš Micek…”
Stao je otrcani auto. Taksist je prišao vozaču, izmijenili su nekoliko riječi. Lena je shvatila da joj se sudbina smilovala i da ne kasne na let. Taksist je prebacivao kovčege iz prtljažnika u prtljažnik, Šurik je brisao Mariji raskrvavljeni nos.
Za dvadeset minuta stigli su do zračne luke. Bez ijedne riječi. Šurik je izvadio Stovbin kovčeg. Marija je nosila svoj mali, koji je spremila Verusja. Šurik je s vremena na vrijeme brisao Mariji nos. Stovba je hodala ispred njih, ne osvrčući se, s velikom sportskom torbom. Baš lijepo što je nikad više neće morati tješiti…
Šurik je vukao golemi kovčeg, za slobodnu ruku grčevito ga je držala Marija. Ukrcavanje je već bilo najavljeno, pred pultom su stali. Stovba je razdvojila spojene usne:
– Oprosti. Pukla sam. Hvala za sve.
– Ma dobro – mahnuo je rukom Šurik.
Marija je primaknula usne Šurikovu uhu:
– Reci Verusji da ću se vratiti… I čekaj me. Može?
Ušle su u prolaz. Marija se dugo osvrtala i mahala.
Potom se Šurik dugo vozio autobusom do terminala. Bio je strašno neraspoložen. Htio je što prije kući, k mami. S užitkom je razmišljao о tome kako će opet biti sami, kako više neće ustajati u sedam ujutro, vući se sa snenom Marijom po trolejbusima i metrou… Osjećao se slomljeno i neispavano.
“Morat ću Verusju poslati u lječilište”, mislio je, padajući u san na stražnjem sjedištu u pretrpanom autobusu.
Marija i Lena Stovba letjele su u Pariz. Cijelim su se putem ljubile.
Marija je dopustila da joj svuče zimski kaput, ali kapu ni za živu glavu. Taj zimski kaput i kapu od crne vune, kupljene u Dječjem svijetu, Marija će se usuditi baciti tek pet godina poslije. Tada će napisati posljednje pismo za Moskvu s viješću da su je primili u baletnu trupu. Otada se tragovi Marije i njezinih roditelja potpuno gube…

54

Marijina odsutnost imala je stereoskopski učinak: dodatno ju je naglašavala skrivena odsutnost Elizavete Ivanovne. Isto kao što je prije jednog desetljeća Vera nailazila na majčine osirotjele stvari, sad je iz zakutaka vadila Marijinu zametnutu ukosnicu, povez za glavu ili staru čarapu i odmah primjećivala da mamin pribor za pisanje tintom (a zapravo Kornov, očev) od slojevitog sivog mramora s pocrnjelim brončanim dodacima i dalje stoji na pisaćem stolu, nad kojim se prije uzdizala krupna figura majke, koja je u sjećanjima sve više sličila na Katarinu Veliku, a naslonjač na kojemu je Marija voljela praviti gnijezdo za lutke prije je služio kao spremište za veliko tijelo Elizavete Ivanovne. Sad su dvije utvare, a ne samo jedna, boravile u stanu. Tužno i klonulo Vera je sjedila u naslonjaču ispred isključenog televizora, zureći u ekran zastrašujuće nepomičnim pogledom.
Šurik je predvidio da će mama teško proživljavati Marijin odlazak, ali nije očekivao takvu katastrofalnu reakciju. Jako se promijenila i u odnosu prema samom Šuriku: izbjegavala je redoviti večernji čaj, nije zapodijevala uobičajene razgovore о Mihailu Čehovu ili Gordonu Craigu. Ništa nije pitala, ništa nije tražila. Na koncu je Šurik posumnjao da ta promjena nije povezana samo s gubitkom Marije, nego da postoji i neki drugi uzrok čudnog zahlađenja između njih.
Uzrok je doista postojao: Vera se nikako nije mogla otarasiti šoka povezanog s noćnom epizodom koju je slučajno opazila. Nastojala je naći objašnjenje tog monstruozno nedoličnog ponašanja, ali sve se više zbunjivala: ako Šurik voli Lenu, zašto je onda otišla… ako je Šurik ne voli, zašto je bila u njegovoj sobi, gola… a ako ga ne voli, zašto je onda uoči odlaska voljenom čovjeku… ako ga bez obzira na sve voli, zašto su se razvodili i oduzeli Mariji veliku budućnost…
Vrativši se nakon petogodišnje školske robije svome uobičajenom radnom režimu, Šurik je sad ustajao baš u vrijeme kad je morao pokupiti Mariju u školi.
Kuhao si je zobene pahuljice – pet minuta nakon vrenja, prema bakinu receptu – kad je ušla mama i sjela na svoje uobičajeno mjesto. Položila je ruke pred sebe i rekla tiho, jedva čujno:
– Ipak mi moraš sve objasniti…
Šurik nije odmah shvatio kakva točno objašnjenja Vera očekuje od njega. A kad je shvatio, skamenio se nad kašom lagano iskolačenih očiju. Od djetinjstva mu je ostala ta navika da iskolači oči kad nešto ne shvaća.
– Što moram objasniti?
– Nije mi jasna narav tvoga odnosa s Lenom. Ne bih ti postavljala to pitanje da nema Marije. Reci mi jesi li volio Lenu. – Vera ga je gledala strogo i zahtjevno, i na pamet mu je pala Stovbina partijska obitelj. Krzmao je, bilo je teško išta objasniti majci. Ni sebi ništa ne bi mogao objasniti.
– Verusja, koji posebni odnosi? Nikakvih odnosa nije bilo. Nastanila si Mariju ovdje, a ona, to jest Lena dolazila je radi nje. Ja s tim nemam ništa – promumljao je Šurik.
– Ne, ne, Šurik. Kao da me ne razumiješ. Nisam tako stara, i u mome životu bilo je svačega… Znaš da je tvoga oca i mene povezivalo dvadeset godina… – Smela se, tražeći pravu riječ, i našla ju je, pravu ali jednostavnu – dvadeset godina ljubavi…
– Mamice, što ti to uspoređuješ? – začudio se Šurik. – Ničega od toga, čak ni sličnog, nije bilo između Stovbe i mene. Sjećaš se cijele priče. Tada me zamolila Alja Togusova, Lenka je bila trudna, taj Enrique… Ničega između nas nije bilo…
Vera je u tom trenutku osjećala stid zbog svoga sina: lagao joj je. Oborila je pogled na stol i mrko rekla:
– Nije istina, Šurik. Znam da ste imali odnose…
– Ma što je tebi, mamice? O čemu ti to? Kakvi odnosi? To je samo tako, ništa ne znači.
O, taj bezdan nerazumijevanja! Gorčina razočaranja! Sramota pogreške! Šurik, dragi dječače, bliski, prisni, pristojni! Jesi li to ti? Vera planu:
– Molim? Što to govoriš, Šurik? Uzvišeno otajstvo ljubavi ništa ti ne znači?
– Verusja, uopće ne mislim na to, mislim na nešto sasvim drugo… – zablejao je Šurik, duboko osjećajući potpuni gubitak obraza… Vražja Stovba! Koliko ju je shvaćao, toliko mu se nije dalo… Ali tako se tresla od straha uoči puta, kako da je drukčije umiri…
– To je strašan cinizam, Šurik. Strašan cinizam. – Vera je gledala iznad Šurika, iznad grubog materijalnog svijeta, i lice joj je bilo tako produhovljeno, tako lijepo da je Šurik jednostavno ostao bez daha: kako ju je mogao tako uvrijediti svojim budalastim riječima? A cijeli se život toliko trudio da se u njihovu domu, blizu Veročke, ne događa ništa slično… Kakva neoprostiva glupost!
– Tjelesni odnosi imaju svoje opravdanje u duhovnim, inače se čovjek ni po čemu ne razlikuje od životinje. Zar ne shvaćaš to, Šurik? – Poduprla se laktom о stol i uhvatila se prstima za bradu.
– Shvaćam, shvaćam, mamice – zabrzao je Šurik. – Ali shvati i ti da su duhovni odnosi, ljubav i sve to, rijetkost, to nije za svakoga, a kod običnih ljudi sve je praktično… To nije cinizam, nego jednostavan život. Ti si posebna osoba, baka je bila posebna, a drugi većinom žive praktičnim životom i nemaju pojma о tome о čemu ti govoriš…
– Ah, kakve su to brbljarije – ogorčeno otpovrnu Vera, ali dramatiziranje je popustilo, i razgovor se počeo kretati u zadovoljavajućem smjeru. Jačina uvrede se smanjila, vraćala se uobičajena ravnoteža…
U dubini duše Vera se smatrala ne posve običnom osobom i od Šurika je za to dobila potvrdu. Ali ni Šurik nije bio posve običan, pa mu je ulila nadu:
– Još ćeš ti sve shvatiti. Naići ćeš na pravu ljubav i tada ćeš shvatiti…
Sukob se gotovo iscrpio, kod Vere je ostala lagana sjena razočaranja Šurikom, no s druge strane njegove slabosti izazivale su milostivost prema njemu i njegovu jadnom naraštaju, lišenom uzvišenih ideja. Zato je Šurik utrostručio gorljiva nastojanja da mami život bude ugodan – kupio je novi televizor, divni novi gramofon i sušilo za kosu. Osjećao je da je s Marijinim odlaskom neka osobita energija koju je prenosila mala mulatkinja nestala i da se Vera prepušta melankoliji, da joj slabi zanimanje za život: sve je češće propuštala premijere, postupno je odustala od dramskog kružoka. Napustilo ju je nadahnuće i od Marijina odlaska do kraja školske godine, kad su se vježbe u studiju prekidale tijekom praznika, svega se nekoliko puta natjerala sići u podrum. Iduće sezone vježbe se više nisu održavale, posljednji društveni pothvat pokojnog Pekmeza na taj se način ugasio.

55

Prava ljubav koju je Vera Aleksandrovna prorokovala prohujala je pored Šurika i zadesila njegova prijatelja Ženju. Iako ga je, činilo se, jednom već posjetila u liku Aločke. No računati u tom slučaju na viši smisao, na uobičajenu logiku, a pogotovo na istinitost nije se moglo. Šurik je davno primijetio da je u sićušnom dvosobnom Ženjinu i Alinu stanu, sagrađenom naporima dviju skromnih obitelji, postalo nekako neugodno, previše tiho i napeto. Ženja je obranio disertaciju, dokasna je sjedio na poslu s centrifugama i proračunima, kasno dolazio kući i odmah lijegao, zanemarujući ne samo ženu i kćer nego i večeru. Živjela je mlada obitelj u dalekoj četvrti Otradnoe, bez telefona, i sve je češće Šurik, posjećujući ih subotnje-nedjeljnih večeri, zatjecao kod kuće žalosnu Alu i veselu Katju. Ženje nikad nije bilo.
Ženja je sam razjasnio: nazvao je Šurika, predložio da se nađu u centru i za stolom otrcanog kafića u Sretenki obavijestio ga о pravoj ljubavi, koja ga je snašla baš na radnom mjestu. Malo drukčijim rječnikom od onoga svojstvenog Veri Aleksandrovnoj iznio je Šuriku otprilike istu ideju koju je ispovijedala njegova mama: о uzvišenom osjećaju koji se temelji na duhovnoj bliskosti i zajedničkim interesima. Duhovna bliskost riječima se ne da opisati. No što se tiče zajedničkih interesa, odnosili su se na industriju lakova i boja: Ženjina izabranica bila je istodobno voditeljica laboratorija i mentorica za disertaciju. Nova tehnologija proizvodnje akrilnih boja uvjerljivo je dokazala da njegova prva prava ljubav prema Aločki nije bila dovoljno prava.
Šurik je suosjećajno saslušao prijatelja, ali nije sasvim shvaćao bit iznesene drame: zašto bi jedna ljubav morala ometati drugu? Ala je tako draga, brižna, a mala Katja je baš dražesna… I pojavila se još nekakva kemičarka, znači, treba organizirati život tako da jedno drugo ne ometa. Komu treba to usrano jecanje?
– Shvaćaš, Šurik, čak nije moj tip – razvijao je svoju misao Ženja.
– Tko? – nije shvatio Šurik. – Kakav tip?
– Ma govorim da Ala uopće nije moj tip. Uvijek su mi se sviđale stasite djevojke, sportašice. Poput Stovbe, a Ala sa svojom stražnjicom i kovrčama…
– Ženj, što je tebi? – začudio se Šurik. – О kakvom tipu govoriš?
– Shvaćaš, svaki čovjek ima određeni seksualni tip. Nekomu se sviđaju punačke plavuše ili, suprotno, mršave brinete. Kod nas u laboratoriju ima jedan lik, prva mu je žena bila Burjatkinja, a druga Korejka. Privlače ga istočnjakinje – razjasnio je Ženja jednostavnu teoriju.
Dobrodušni Šurik neočekivano se naljutio:
– Ženj! A da ti nisi poludio? Stvarno baljezgaš. Kad si se zaljubio u Alku, nisi čuo ni za kakav seksualni tip, zar ne? Zaljubio si se, oženio, dobili ste dijete. I najednom hvala lijepo, pojavio se nekakav seksualni tip! Imaš žensku i potajno je ševi, što je Alka kriva? Zamisli, velika stvar, spavao je s jednom, pa onda s drugom. Ale mi je žao, brine se… Što je ona kriva ako si ti našao svoj seksualni tip?
Ženja se samo mrštio i razočarano vrtio glavom:
– Ma ti, Šurik, uopće ništa ne razumiješ. S njom ne samo da ne mogu spavati, ne mogu čak ni razgovarati. Što god kaže, sve mi je glupo. Kao da je nema. Ne volim je. Volim drugu ženu. A od Alke ću se ionako razvesti. Neću živjeti s njom. Upoznat ću te s Inom Vasiljevnom pa ćeš sve shvatiti.
Ženja je razlio ostatak vina u čaše. Ispio je. Ispio je i Šurik.
– Može još? – upitao je Ženja.
Vina je nestalo, a razgovor je još trajao.
– Hajde – pristao je Šurik.
Stari konobar mrzovoljna lica donio je još jednu bocu Sapcravija.
– Tebi je dobro, Šurik, imaš tuce ljubavnica i nijednu ne voliš. Tebi je svejedno. A ja jednostavno ne mogu tako – objasnio je svoju zanimljivu osobitost Ženja.
Šurik se ražalostio:
– I moja mama kaže da sam ciničan. Vjerojatno sam doista ciničan. Samo mi je žao tvoje Aločke…
– Samo ti nju žali – trgnuo se Ženja. – Njoj jedino i treba da je žale. Na licu joj je sva svjetska bol, za svaku sitnicu odmah suze… Shvaćaš, Šurik, Ina Vasiljevna takva je osoba koju je jednostavno nemoguće žaliti. Ina će sama žaliti koga god hoćeš.
Šurik je promotrio Ženju: bio je mršav, modrikasto blijed. Crvene kovrče iznad čela dijelom su se ofucale, nastajali su maljavi zalisci. Na bradi mu je paslo stado mladenačkih prištića, koji su obično izbijali na mjestima porezotina nakon brijanja. Sako i kravata, koje se navikao nositi, pridavali su mu izgled sitnog činovnika poslanog iz provincije u glavni grad. K tome se na kravati razlila crveno-smeđa mrlja od prolivenog Saperavija… Šurik je htio upitati: i na tebe se sažalila? Ali suzdržao se… I Ženje mu je bilo žao.
Sljedeći put sreli su se dva mjeseca poslije, na Katjinu petom rođendanu. U međuvremenu se Ženja već bio preselio k svome seksualnom tipu, a papiri za razvod bili su predani. Za rasklopljenim stolom sjedili su u punom sastavu Katjini bake i djedovi, ujedinjeni u zajedničkoj tuzi zbog predstojećeg razvoda, dvije Aline prijateljice i Šurik. Ala je trčkarala od kuhinje do stola, a Ženja se posjedivši s gostima petnaestak minuta, udaljio i kopao po knjigama.
Junakinja dana bila je zapanjena brdom darova kojim su je zatrpali i zabrinuta kako da ih sve istodobno zadrži u rukama. Na koncu je Šurik svukao navlaku s jastuka na divanu, skupio sve igračke u vreću, dao je Katji u ruke, a samu Katju naprtio na ramena. Djevojčica je cičala, ritala se i ni za što nije htjela sići na pod. I tako ju je Šurik držao oko vrata sve do odlaska na spavanje. Zatim je Katja počela ridati i zahtijevati da je Šurik spremi na spavanje, pa je sjedio uz nju u maloj sobi.
Ženja je, ponijevši još jednu porciju knjiga, otišao prvi, postupno su se razišli i ostali rođaci. Šuriku se nekoliko puta učinilo da je Katja zaspala, ali svaki put kad bi krenuo izaći, Katja je otvarala oči i odlučno govorila: “Ne idi…”
Dvaput je zavirila Aločka. Već je ispratila prijateljice, oprala posuđe i preodjenula se – izula je štikle i svukla ružičastu bluzu te odjenula papuče i modru majicu. Kad je Šurik uspio šmugnuti iz sobe usnule Katje, dospio je u zagrljaje Aločke, koja ga je čekala. To jest, isprva nije bilo nikakvih zagrljaja, nego ogorčene jadikovke i strastvene molbe da joj objasni kako je život mogao tako propasti i što da sad radi. Šurik je suosjećajno šutio, no činilo se da se od njega ništa više i ne traži. Molbe su zamjenjivale jadikovke, oči su se punile suzama, suze su se sušile i opet kapale. Već se bližio jedan sat, što je značilo da će do jutra biti nemoguće izvući se iz tog od svega na svijetu udaljenog mjesta, jer su se autobusi već odvezli, a imao je izgleda uhvatiti taksi koliko i u tamošnjim novogradnjama uloviti žar-pticu.
Aločka je dotle plakala sve gorče i premještala se sve bliže, dok se na koncu nije našla u Šurikovim prijateljskim zagrljajima. Monolog nije prekidala i Šurik nikako nije mogao pojmiti kakve točno postupke uplakana žena očekuje od njega. Više nije imalo nikakvog smisla žuriti se, pa je čedno gladio gipku podignutu punđu, prepustivši Aločki da razgovijetno izrazi svoju želju. Još se dvadesetak minuta tužila, ali nekako sve zbrkanije, i na koncu je otkopčala drugo dugme odozgo na Šurikovoj košulji. Imala je vrele male ruke jakih dodira, velika usta puna slatke sline, poput grlića vrča tanak struk… Šurik je odavno znao da svaka žena ima takve osobite crte… Aločka je, kako se pokazalo, imala još jednu sasvim jedinstvenu osobitost: ni na trenutak nije prekidala monolog započet još navečer. Na to je Šurik pomislio kad je rano ujutro izlazio iz Aločkine veže…
“Draga cura”, mislio je Šurik čekajući autobus. “Ženjka ju je bez razloga ostavio. I Katka je baš divna. Trebao bih barem ponekad svratiti k njima…”

56

Valerija je, kao svojedobno Elizaveta Ivanovna, imala dragocjeni notes u kojemu je skupljala ljude potrebne za sve životne slučajeve. Notes se volio sam od sebe otvarati na slovo L – liječnici. Bilo je ispisano nekoliko stranica. U posljednje je vrijeme najvažniji bio kardiolog Genadij Ivanovič Trofimov, koji joj je postao poznanik prije dvadesetak godina, kad je Valerijino srce radilo punom snagom. Genadij Ivanovič svraćao je u goste jednom-dvaput godišnje, na velike Valerijine blagdane – katolički Božić s golemom puricom, odabranom prema veličini pećnice, i na Valerijin rođendan, koji je obilježavala izvanrednim slasticama – pekla je torte sa šlagom i svježim voćem. Dok se držala na nogama.
Od purice do posljednjih trenutaka nije odustajala – Šurik je pod njezinim vodstvom trpao u nju začinjeni nadjev i šest sati trčao iz sobe u kuhinju, probadajući, pokrivajući i otkrivajući pokazane mu dijelove purice. A torte je Valerija počela naručivati iz restorana: poslije dugih pregovora s upraviteljima i kuharima donosili su joj remek-djelo, a gosti su se svaki put čudili kako ne izlazeći iz kuće, uspijeva ostvariti tako iznimne rezultate.
Genadij Ivanovič baš i nije pripadao pobornicima restoranskih proizvoda i premda je bio sladokusac i uvijek bi pojeo sve ponuđene uzorke, svaki put podsjetio bi na one nezaboravne torte koje je Valerija pekla vlastoručno.
Na posljednji rođendan Genadij Ivanovič stigao je kasno, torte nije ni kušao, sjedio je najdulje od sviju, a kad su gosti otišli, rekao je Valeriji da se razodjene i pozorno je poslušao. Pipao joj je ruke, noge, mrštio se. Nakon dva dana došao je s kovčežićem kardiografom, dugo proučavao plavkaste vrpce koje je ispljunuo željezni uređaj i rekao Valeriji da će je smjestiti na otprilike tri tjedna na svoj odjel zato što joj srce radi u teškim uvjetima i treba mu malo pomoći.
Valerija je pola djetinjstva proležala u bolnicama, bila je veoma uzdrmana posljednjom operacijom, pa je glatko odbila. Genadij Ivanovič je ustrajao. Bolnica u kojoj je radio nije bila čak ni stara, nego starinska, sa svečanim stubištima, strašno visokim stropovima i sobama za dvadeset osoba. Genadij Ivanovič obećao je da će je smjestiti u zasebnu sobu i omogućiti joj individualnu skrb.
– U toj mi je sobi ležao Svjatoslav Rihter, i Arkadij Rajkin, a ti se joguniš!
Valerija je pristala: ponuda je zapravo bila luksuzna, a ona je voljela luksuz. Osim toga, Rihter i Rajkin nisu mačji kašalj, ne bi išli na loše mjesto…
Spremala se Valerija za bolnicu puna tri dana, kao u davna vremena u toplice: kućna pomoćnica Nadjuša odnijela je na hitno čišćenje kimono, pobijelila vunene čarape, oprala i navukla na okvir tanki rubac pun rupa. U jednu kutiju skupila je Valerija kozmetiku, u drugu lijekove, knjige je Šurik rasporedio na hrpice u skladu s popisom koji je Valerija dugo i zamišljeno sastavljala. Šurik je čak morao svratiti u stranu knjižnicu i podići ondje američke krimiće na poljskom jeziku i neku predratnu poljsku poeziju koju je Valerija još u djetinjstvu naumila prevoditi.
Šurik je tih dana pokušavao uz pomoć najamne radne snage popraviti Zaporožec koji je već dvije godine mirno hrđao u dvorištu, ali nije ostvario zadovoljavajući rezultat: auto je palio, frktao, ali s mjesta se nije micao…
Idućeg ponedjeljka Šurik je odnio i ukrcao u taksi najprije dvije kutije potrebne za komfor i luksuz, a zatim i samu Valeriju.
U ordinaciji su je čekali, odmah je posjeli u kolica i povezli na odjel, Šurik je u bolničkim papučama koje su mu spadale s nogu išao s kutijama otraga. Sva su pravila bila tako očito i čak demonstrativno prekršena da su se sestre došaptavale: Tko je to? Nečija žena ili majka? Nitko nije mogao odgovoriti na to pitanje: znalo se da je zvao sam Trofimov i tražio da sve bude bez formalnosti…
Valerija se smjestila na visokom krevetu okrenuvši ga tako da leži licem prema prozoru: vani se nakon zime budio stari majurski vrt.
– Gle, Šurik, kakav pogled. Neće mi se dati odavde…
Šurik je premjestio ormarić pod Valerijinu desnu ruku, postavio dvije kutije da može uzimati svoje bočice i posudice, poljubio je u obraz i obećao da će doći navečer. Trajnu propusnicu odmah su mu dali – Trofimovljevo ime samo po sebi nije djelovalo ništa slabije od propusnice.
– I, molim te, ništa nemoj nositi dok ne zatražim – viknula je Valerija za Šurikom. Okrenuo se:
– Može sok ili mineralna?
– Dobro, mineralna – pristala je Valerija.
Ponedjeljkom su na odjelu vijećali, ne manje od sat i pol trajala je vizita, tako da su se tek poslije dvanaest otvorila vrata i sobu je ispunilo mnoštvo bijelih ogrtača. Dio liječnika ostao je u hodniku.
– Evo, kolege, Valerija Adamovna, moja stara prijateljica. Valerija Adamovna, upoznajte se, moja kolegica Tatjana Evgenjevna Kolobova, dvadeset pet godina radimo zajedno. Ona je zadužena za vašu sobu… Dakle, analize, potpune pretrage… sve ćemo to obaviti, a potom ćemo zaključiti kako vam možemo pomoći… – Genadij Ivanovič govorio je dostojanstvenim glasom, a pred kraj nagnuo se prema Valeriji i namignuo joj. I tjeskoba koja ju je najednom obuzela od svih tih medicinskih šablona odmah se raspršila, a Tatjana Evgenjevna na drugi joj se pogled učinila divnom, iako je na prvi pogled bila odbojna kao tvor…
U hodniku su se liječnici zbili, ali zasad nisu imali о čemu raspravljati. Tatjana Evgenjevna zapisala je napomenu za kapaljku. Genadij Ivanovič mahnuo je rukom i svi su krenuli za njim u sljedeću sobu…
A oko Valerije odmah je proključao bolnički život: iz laboratorija je stigla djevojka, uzela joj krv iz prsta i vene, ostavila bočicu za mokraću. Zatim su je povezli u kolicima na rendgen, snimili joj kukove, pregledali sve organe, kamo god su mogli doprijeti, i Valeriji je veoma godila ta liječnička pažnja. U rukama je imala kozmetičku torbicu, a u njoj strane čokoladice i kozmetičke darove, pa je te sitnice poklanjala liječnicima i sestrama i svi su se iskreno radovali i smiješili, a ona je hvalila sebe što je prethodno sačuvala cijelu hrpu suvenira, pa sad izgleda kao čovjek, a ne kao siromašna rođakinja. Osim toga, došlo je do ugodnog iznenađenja: na jednom kabinetu pisalo je “I. M. Mironaitė”, i doista, ta je liječnica bila rodom iz Vilna i čak je bila daleka rođakinja pokojne Beate, i odmah su se dogovorile da Inga Mihajlovna Mironaitė svrati u njezinu sobu pa da razmijene sjećanja na davne godine… Sve se u bolnici lijepo razvijalo, svi su bili ljubazni i pažljivi…
Donijeli su večeru u sobu: pečena riba i pire-krumpir. Ribu je Valerija pojela, pire nije dirala. Čaj je bio nikakav, pa je odlučila čekati Šurika, on će ugrijati vodu u kuhalu, skuhati dobar čaj, onaj sa slonovima na kutiji…
Uskoro je došla medicinska sestra Nona, također draga djevojka, lijepo sređene frizure, i Valerija je odmah odlučila pokloniti joj divnu francusku ukosnicu. Nona je donijela stalak – da stavi kapaljku. Bila je iskusna sestra, vješto je pogodila venu, otvorila ventil i izašla, rekavši da će se brzo vratiti. Kapi su rijetko padale i Valerija ih je isprva brojala, a zatim zadrijemala. Šurik je obećao doći do osam i trebao se pojaviti svaki čas. Zadržala ga je mineralna voda – Valerija je pila samo Boržomi, ali na postaji Belorusskaja u trgovinama nije bilo vode, pa se morao odvesti u centar. U 8:15 uspinjao se s dvjema bocama Boržomija glavnim bolničkim stubištem, preskačući stube. Dojurio je do sobe…
U tom trenutku Valerija se prenula iz ugodnog polusna, otvorila oči i izgovorila u nedoumici:
– O, nekamo plovim…
Šurik je otvorio vrata upravo u tom času, i učinilo mu se da mu Valerija nešto govori.
– Zdravo, Lerik! – bodro je izgovorio Šurik, ali Valerija mu ništa nije odgovorila. Gledala je u nj raširenim očima, a grimiznoružičaste usne bile su skupljene u malo slovo O.
I nikad nije saznao je li u svome posljednjem trenutku vidjela njega ili nešto drugo, kudikamo neobičnije…

57

Odnekle se pojavilo troje Litavaca – dvije žene neodređene dobi ali seljački rumene, i crvenkasti starčić nježne kože s plastičnim zubalom.
Došli su kad je Šurik sam sjedio u Valerijinoj sobi, dva dana nakon njezine smrti, tupo je gledao u njezin stolić za krevet pun bočica s raznobojnim lakovima i tubica s kremama i čekao Valerijinu prijateljicu Sonju, po nadimku Džingis-kan, kako bi našli jedan dokument bez kojega bi pokop bio još teži: bio je to papir iz pogrebnog ureda s potvrdom о vlasništvu nad grobnom parcelom gdje je bio pokopan Valerijin otac.
I umjesto očekivane Sonje stigao je neznani trojac, gotovo stranci, jer ruski je govorio samo starčić, predstavio se tiho i nerazgovijetno, zatim pokazao na žene: to su Filomena i Ivana.
– Vi ste Valerijin prijatelj, pričala mi je о vama – rekao je starčić, frfljajući zbog loše usađenih zuba. I tada se Šurik dosjetio da je taj starčić katolički svećenik kojega je Valerija nekoć posjećivala u Litvi, u šumovitom zabačenom kraju, gdje se nastanio nakon deset godina logora.
“Dominik”, sjetio se Šurik paterova imena. Zatvorili su ga kao litavskog nacionalista. Valerija je pričala i da je veoma obrazovan, studirao je u Vatikanu, potom je još bio misionar negdje na istoku, valjda u Indokini, govori kineski i malajski, u Litvu se vratio nedugo prije rata…
– Izvolite, uđite… Kako ste saznali?
Osmjehnuo se:
– Najteže je posljednjih dvanaest kilometara, pješice do majura. Da se iz Moskve nazove Vilnius, treba svega tri minute. Jedna naša Litavka je nazvala. Pa su nazvali Šiauliai i tako dalje…
Govorio je polako, tražeći riječi, a u međuvremenu je svukao seljački kaputić, pletenu vestu, pomogao suputnicama da se razodjenu, otvorio torbu i izvadio iz nje nešto bijelo zapakirano u celofan. Kretao se veoma osviješteno i usredotočeno, a Šurik usporeno i smeteno.
– Došli smo se oprostiti. Vrata imaju bravu? Služit ćemo misu za oproštaj od Valerije. U redu?
– A može se i kod kuće? – začudio se Šurik.
– Može se svuda. U zatvoru, u ćeliji, na sječi drva. Jedanput se moglo u crvenom kutiću s Lenjinom. – Nasmijao se i podigao dlanove, pogledao u strop. – Što nas sprečava?
Opet je zacvrkutalo zvono, koje je Šurik nekoć proveo do sobe.
– To je Valerijina prijateljica – upozorio je Šurik i krenuo otvoriti.
Litavke, koje su šutjele, nešto su zašaptale pateru, ali on je načinio neodređenu gestu pa su ušutjele. Ušli su Šurik i Sonja.
– Ovo je Sonja, Valerijina prijateljica. Dominik… – Šurik se zbunio… – Kako se pravilno kaže, otac Dominik?
– Bolje “brat”. Brat Dominik… – Smiješio se lijepo, vrlo prijateljski.
– Znači, vi ste Valerijin brat? – obradovala se Sonja.
– U nekom smislu da.
Litavke su gledale isključivo u pod, a ako su i podizale pogled s poda, onda samo jedna prema drugoj. Šurik je najednom osjetio da njih troje postoje kao jedan organizam, razumiju se kao što jedna noga razumije drugu u trku ili skoku…
– Valerija je bila naša sestra, recimo tako, i došli smo se oprostiti od nje, odslužiti ovdje misu. To vas ne plaši? Ne morate biti tu, a i možete. Kako hoćete. Ali molim vas samo da ne govorite drugim ljudima.
– Mogu ja ostati? Ako vam ne smeta… samo što nisam katolkinja, Ruskinja sam… – Sonja se čak uznojila od uzbuđenja.
– Ne vidim prepreke – kimnuo je pater i opet posegnuo u torbu.
– Dajte da najprije skuham čaj. Ima svakakve hrane… Kod Valerije je uvijek pun hladnjak… – predložio je Šurik.
– Poslije ćemo jesti. Prvo ćemo obaviti misu. – I izvadio je iz zavežljaja bijelu halju s kapuljačom, opasao se tankim užetom i stavio oko vrata usku zlaćanu krpu. Bila je to odjeća dominikanaca – habit i stola. Žene su stavile na glavu nekakve kapice s bijelim preklopima. I u jednom su trenutku od osoba seljačke vanjštine postale posebne, važne, i njihov akcent više nije označavao da su stigle iz provincijske Litve, nego, naprotiv, iz nekog nebeskog svijeta, i ruski govore kao svisoka, udostojivši ovdašnju bijedu…
– Ovaj ormarić nam odgovara. Maknite sve s njega. – Šurik je pohitao maknuti sve Valerijine igračke, premjestio ih je na prozorsku dasku. Pater je bacio hitar pogled, iza hrpe bočica izvukao je koštano raspelo, uzeo ga u ruku, prinio prozoru: imalo je čudnu ružičastu nijansu, osobito Spasiteljeve noge. Nije se dosjetio da je to od ruža za usne…
Navukli su zavjese, zaključali vrata i zapalili svijeće. Na ormariću je ležalo raspelo, stajao kalež i stakleni tanjurić.
– Salvator mundi, salva nos! – izgovorio je brat Dominik i to nije bio litavski jezik, na kojemu je već deset godina bilo dopušteno služiti. Bio je to latinski – Šurik je odmah prepoznao njegove moćne korijene, ali dok se radovao lakom prepoznavanju s čudnim osjećajem da se treba samo malo napregnuti, a sve do posljednje riječi otkrit će svoje značenje, začuo se tihi pjev – ni ženski ni muški, već nesumnjivo anđeoski. Rumenih obraza, s kapama i dugim suknjama, ispod čijih su skuta izvirivale debele noge u grubim cipelama, ružne vremešne žene su zapjevale:
– Libere me, Dominem de morte aeterna…
Smisao riječi doista mu se razotkrio – Gospodin je oslobađao od smrti. Nije bilo jasno kako ih je točno oslobađao, ali Šurik je vrlo jasno shvatio da smrt postoji samo za žive, a za mrtve, koji su prekoračili preko tog praga, više je nema. I nema patnje, nema bolesti, nema rana. I gdje god sad prebivao onaj bitni dio Valerije – radosni i lagani – ona se kreće bez štaka, najvjerojatnije pleše na vitkim nogama – nema ni šavova ni oteklina, a možda leti ili pliva, i bilo bi lijepo da je tako. U to se moglo i ne vjerovati – Šurik zapravo nikad nije ni razmišljao о tome što se događa poslije, nakon smrti – ali tihi pjev dviju vremešnih Litavki i neznatni bariton rumenog starca s loše izrađenim zubalom uvjeravali su Šurika da ako postoje taj pjev i latinske riječi pune neprotumačivog smisla, onda se i Valerija oslobodila štaka, željeznih klinova u kostima, grubih šavova i cijelog otežalog mlitavog tijela kojega se sramila posljednjih godina…
Zavukavši se u kut, između divana i ormara, tiho je lila suze prijateljica Sonja.
Sljedeći dan bio je pogreb. Oproštaj se održao u mrtvačnici jauske bolnice. Došlo je ne manje od stotinu ljudi, ali žena je u tom mnoštvu bilo kudikamo više nego muškaraca. Bilo je i mnogo cvijeća – ranog proljetnog cvijeća, bijelih i ružičastih jaglaca, netko je donio cijelu košaru zumbula. Kad je Šurik prišao lijesu, iza bujne hrpe cvijeća ugledao je pokojnicu. Neka od prijateljica pobrinula se za ljepotu njezina mrtvog lica, bila je pomno našminkana: dugačke modre strelice trepavica i plave sjene na obrazima, kako je voljela za života, usne su blistale od sloja ruža koji nije ugrijalo disanje… Ono malo O koje joj je ležalo na usnama poput pečata posljednjeg trenutka, kad je Šurik ušao u njezinu bolničku sobu prije četiri dana, nekamo je nestalo, a ono što je bilo u lijesu, ne računa li se živa sjajna kosa koja joj je padala na čelo, bila je živopisna lutka veoma slična Valeriji i ništa više. Malo je stajao, zatim dodirnuo kosu i kroz njezinu živost osjetio hladnoću one privremeno nepostojeće tvari u koju se pretvorila Valerija u tom kratkom intervalu između maloprije žive i već mrtve.
Dobro je što je došao brat Dominik jer se upravo misa zadušnica pokazala pravim trenom rastanka, a ne one osjećajne plačljive riječi koje su izgovarale žene iznad hrpe cvijeća što je prekrivala lijes.
Šurik nije upravljao postupkom pogreba: u bolnici je sve organizirao ucviljeni Genadij Ivanovič – obdukcija je obavljena na human način, trepanaciju lubanje nisu radili, samo su se osvjedočili da je došlo do embolije plućne arterije… Nitko za to nije bio kriv, osim valjda Gospoda Boga, koji je о njezinu životu očito znao više od nje same.
Prema nalogu Genadija Ivanoviča u mrtvačnicu su pustili prijateljice, koje su joj navukle bijelu bluzu, po narudžbi sašivene neobuvane bež cipele, prethodno ih razrezavši na ristu, našminkali je kako su smatrale potrebnim i stavile joj oko glave bijeli svileni rubac. Ruke, velike i žućkaste, ležale su joj na bijeloj svili, i sjali su joj besprijekorno nalakirani nokti…
Prijateljice su također naručile autobuse i automobile i dogovorile na Vaganjkovskom groblju da lijes pokopaju u očev grob, čak su naručile u radionici privremeni križ, i svašta su nakupovale za karmine, svašta skuhale…
Iako je znao neke Valerijine prijateljice, Šurik se držao brata Dominika i sestara, koji su na sunčevu svjetlu izgledali još više seoski i još su više nego prije zapanjivali Šurika: sad je znao da su izaslanici i svjedoci iz drugog svijeta, i bilo je smiješno pomisliti da se taj drugi svijet nekako presijeca sa zabačenim majurom u također zabačenoj litavskoj šumi.
Ti šumski stanovnici nisu neprestano gledali u zemlju, nekoliko puta pogledali su Šurika i Dominik mu je šapnuo:
– Ivana kaže da možeš doći ako hoćeš.
Šurik je shvatio da mu ukazuju čast i da ga zapravo ne poziva Ivana, nego sam Dominik, ali о napuštanju Moskve nije moglo biti govora:
– Hvala. Samo, sad ne mogu nikamo. Prije nisam mogao ostaviti Valeriju, a sad moram paziti na mamu…
– To je lijepo, lijepo – nasmiješio se starac, iako zapravo ničeg lijepog nije bilo u tome što je Šurik već godinama bio kao na lancu…
Od grobljanskog ulaza lijes su nosili na rukama – jedva su skupili šestoricu među okupljenima: Šurik, susjed milicajac, dvojica vjetropirastih muževa prijateljica i dvojica davnih Valerijinih ljubavnika. Brata Dominika i jednog postarijeg čovjeka, bivšeg kolegu, odbili su zbog poodmakle dobi. Odbili su i ponuđene usluge lokalnih alkoholičara, koji su spremno hvatali lijes.
Raka je već bila iskopana, sve pripremljeno, čak je staza bila posuta pijeskom. Kišicu koja je od jučer rominjala najednom je ozarilo sunce koje se probilo kroz izmaglicu, i ona kao da je u času presušila. Usahlo cvijeće zasjalo je od kišnih kapi. Spustili su lijes, bacili šaku zemlje. Tipovi s groblja brzo su zamahali lopatama, zasuli grob žutom zemljom, napravili žitki zemljani humak. Ukopali su privremeni križ, na kojemu je već pisalo “Valerija Konecka”. I odmah su prijateljice prekrile grob, oblažući cvijeće poput saga, i učinile su to brzo i lijepo, tako da ni sama Valerija ne bi to bolje učinila – bijelo-ružičasti jaglaci i uvijeni zumbuli uz rijetke pupoljke karanfila. I grob se pretvorio u obli cvijetnjak, a sve što je oko vidjelo bilo je oblo: figure žena, pognuta leđa, meko obješene grudi, suzama isprana lica i glave s rupcima, beretkama, spalim šalovima. Čak je i grm nepoznate vrste sitnih, još nedefiniranih listova na ravnomjerno povijenim granama bio ženstven…
I Šurik je kao u zbilji ugledao ono maleno O, koje je kao pečat posljednjeg udaha-izdaha ležalo na Valerijinim usnama, i pomislio da u smrti ima ženstvenosti, i sama riječ “smrt” i na ruskom i na francuskom ženskog je roda… mora provjeriti kojega je na latinskom… a na njemačkom je “der Tod”, muškoga, i to je čudno… Ne, nije nimalo čudno, kod njih je smrt borbena, u boju – koplja, strijele, teške rane, razderano meso… Walhalla… Ali ispravno je baš ovako – blago i lagano… Valerija… Jadna Valerija…
Čim su završile s uljepšavanjem groba, opet je počelo kišiti, svi su otvorili kišobrane i začuo se šum vode – zvuk kapi koje padaju po svili kišobrana, po glavama, kosi, ramenima i lišću… i prizor je postao potpuno nestvaran. Brat Dominik, uz kojega se Šurik stisnuo, rekao mu je ravno u uho, pridigavši se malko na prste:
– Ništa se tu ne može, ali to je tako: ženino je mjesto blizu smrti… žensko mjesto…
“Točno… pomalo dvosmisleno… ne, mnogosmisleno…” složio se u sebi Šurik.
Litavci su se već žurili na vlak i Šurik ih je krenuo ispratiti na Bjeloruski kolodvor. Posjeo ih je na vlak, svratio kući da bude malo s Verusjom – ujutro je htjela ići na pogreb: Valeriju nije osobno poznavala, ali tu i tamo je razgovarala s njom preko telefona…
Ali Šurik je odlučno odbio:
– Ne, Verusja, nemoj… Uzrujat ćeš se…
Kao da se malo uvrijedila… Ili nije?
Popio je s njom čaj, potom sišao u pekarnicu, kupio gurabije, kojih se Vera zaželjela, odnio ih kući i stigao na karmine kad je tužni dio već bio pri kraju, a žene su, ispivši prve tri čašice, prekidajući jedna drugu, pripovijedale svoje priče о Valeriji – о njezinoj dobroti i vedrini, о pouzdanosti i lakomislenosti. Nije bilo mjesta za sve: sve stolice, naslonjači, ležaji i taburei bili su zauzeti, desetak žena stajalo je kod vrata, u prolazu između velikog rasklopljenog stola i ormara. Na ormariću s kojega su na nalog oca Dominika bile uklonjene raznobojne bočice, gdje je dan prije posvećivao vino i prozirni katolički kruh, stavile su tanjur sa zakuskom oslikan potočnicama i čašicu votke poklopljenu kruhom…
Sasvim nedavno mnoge od njih slavile su ondje Valerijin pedeseti rođendan i golemi buket suhih ruža, vješto osušenih s glavicama prema dolje, u mraku, kako cvijeće ne bi izblijedjelo, stajao je kao svjež u napukloj vazi, prikladnoj upravo samo za suho cvijeće… Šurik je također stajao u prolazu, a ispred vrata stajao je susjed milicajac i davao Šuriku nerazumljive znakove: htio je popiti, ili zapaliti, što li… Ponudili su pladanj sa zakuskom i to je bila hrana spravljena tuđom rukom, ružno narezana, previše masna i slana. Šurik je popio, pa još malo… A potom su mu jedna za drugom stale prilaziti žene, neke površno poznate, ali većinu je vidio prvi put, sa suzom u oku, već smekšane od alkohola i sveopće raznježenosti, kako bi popile s njim osobno u sjećanje na Valeriju, i svaka od njih dala je naslutiti da zna za njegovo tajno mjesto u Valerijinu životu, a neke su čak u svojoj sućuti prelazile granicu pristojnosti. Osobito Sonja Džingis-kan. Bila je jako pijana i izazovno je, ispivši sa Šurikom još jednu čašicu za spomen duše, šapnula:
– A ipak si ti za sve kriv. Da nije bilo tebe, i dan-danas bi Valeročka lepršala…
Šurik je pozorno promotrio Sonjku: srasle istočnjačke obrve, mali prćasti nos… Što ona zna о Valeriji i njemu?
Nagnula se prema Šuriku, prešla mu rukom po obrazu, kliznula mu razmazanim usnama po čelu, požalila ga:
– Jadan, jadan…
Sve te raznolike žene, bez obzira na posve prolaznu Šurikovu prisutnost u kući, znale su za njega i mogao je samo nagađati što točno znaju о njemu… Hvatao je na sebi njihove poglede, a ako su razgovarale, činilo mu se da govore о njemu. Osjećao se više nego neugodno i odlučio je polako krenuti prema izlazu. Na pola puta susjed ga je povukao za rukav:
– Zovem te i zovem… Slušaj, sutra ujutro dolaze pečatiti.
– Što će pečatiti? – nije shvatio Šurik.
– Što, što? Pa sve! Soba ide državi, razumiješ? Nasljednika nema, sve će zapečatiti, razumiješ? Govorim ti kao prijatelju: ako trebaš uzeti nešto od starudije, uzmi danas.
Nasmijao se – usne su mu se malo izokretale, vidjela se crvenkasta sluznica i rijetki zubi…
“Rječnici”, dosjetio se Šurik. “Tu ima i cijela hrpa mojih rječnika, svi slavenski… I biblioteka…”
I tada se sjetio da su kad su tražili potvrdu za grobljansku parcelu, našli i oporuku, u kojoj je Valerija na pet stranica ispisala komu od prijateljica što pripada – od srebrnih čajnika do pletenih čarapa…
– Ostavila je oporuku, za sve… Sve je razdijelila prijateljicama…
– Ti si, bogami, munjen, skroz munjen! Ovu sobu dobit ću ja osobno, već su mi obećali u miliciji. Prijavit ću tu majku pa će mi je dati, a njezina starudija nikoga ne zanima. Ne kužiš? Prepisat će mi je. Ili preko suda… A sutra dolaze pečatiti…
Šurik je bacio pogled na police s knjigama. Strana biblioteka bila je divna: dvije minute odande, u Kačalovljevoj ulici, bio je antikvarijat sa stranim knjigama, valjda jedini u Moskvi, i Valerija je godinama, prolazeći pored njega, za sitniš kupovala prekrasne knjige iz prirodoslovlja, geografije, medicine, s neprocjenjivim gravirama.
Šurik je ostao kako bi kad gosti odu, skupio rječnike.
Do deset navečer svi su se razišli – ostala je samo kućna pomoćnica Nadja i pijana Sonja, koja je spavala na kauču. Dok je Nadja prala i brisala porculan i kristal, Šurik je skinuo s police svoje rječnike. Odlučio je uzeti i slavenske – komu trebaju? Pogotovo jer su većinom bili poljsko-njemački, jako zastarjeli, i pripadali su Valerijinu ocu. Uzeo je i prirodopis s gravirama u boji iz XVIII. stoljeća. Neobične ulješure i lenturi, mravojedi i pitoni, koje je naslikao umjetnik koji teško da je vidio te čudnovate životinje. Kao da su jednorozi ili kerubini… Bilo je šteta ostaviti dragocjene knjige…
Sad kad Valerije više nije bilo u toj sobi, Šurik je najednom osjetio kako ondje ima mnogo stvari s daškom posebnog malograđanskog neukusa: ruže, Amori, mačke, lažna tanagranska minijatura. Bio je to stil pokojne Beate, a na neki način pristajao je i Valeriji, ali sad, u njezinoj odsutnosti, Šuriku se ta soba pretrpana namještajem i mnoštvom nepotrebnih i besmislenih stvari učinila veoma neugodnom, poželio je što prije izaći na zrak iz te trivijalnosti i prašine… Samo mu je bilo žao da knjige propadnu.
“Ipak je dobro što se nikad više neću morati vratiti ovamo”, pomislio je Šurik i zapeo… “Jadna Valerija… draga Valerija… hrabra Valerija…”
“Kriv sam, kriv sam”, žalostio se Šurik. “I onda, uoči odlaska u bolnicu, htjela je da ostanem, a nisam mogao… mami su dolazile prijateljice, pa me zamolila da kupim nešto da ih počasti i dođem ranije. Pa nisam legao pod zadignuti rub pokrivača i to ju je rastužilo, iako ništa nije rekla… Ali bilo mi je jasno da se rastužila… Nisam imao vremena…” I sjena krivnje nadvila se nad njim. Kriv je, kriv je…
Otišla je kućna pomoćnica Nadja s torbom natovarenom figuricama i mačkama. Valerijino dobro postupanje prema njoj materijaliziralo se u porculanu.
– Koliko sam se godina brinula о njoj. – Jedva otrgnuvši torbe od poda, vukla je prema vratima kopenhagenske figurice i njihove ruske imitacije, duljovski porculan i Galleove predmete, zidne tanjure od biskvit-porculana i mladog pionira s njemačkim ovčarom… Dvadeset godina poslije ostatke tog blaga proćerdat će njezin unuk, propao od heroina, i umrijeti nakon posljednje prodaje.
Sad je Šuriku ostalo još prodrmati usnulu Sonju, izvesti je iz sobe i zaključati vrata – nije znao tko još ima ključeve.
Sonja je ležala na boku, pokrivši lice rukama, i stenjala u snu. Šurik ju je oslovio, nije reagirala. Petnaestak minuta ju je tresao, pokušavao je pridići, osoviti je na noge, ali nije mogla stajati, visjela je na Šuriku, psovala, ne prekidajući san, i čak se lagano branila. Šurik je bio umoran i odavno je htio kući. Nazvao je Veru, rekao da je dospio u tešku situaciju, žena se napila i zaspala, ne može je ostaviti… Hodao je po sobi, primjećivao da ništa nije kako treba i na svome mjestu, nije kao inače, premjestio je stolicu, ormarić, zatim prekinuo tu glupu aktivnost: više nema osobe kojoj to nije “kako treba”… k tome će sutra zapečatiti sobu i ostat će tako mjesec dana ili koliko već, a ona oporuka, u kojoj sve prijateljice znaju što piše, kojoj ide koja šalica… Kako će uspjeti dobiti sve to? Trebalo je danas, ali bilo je nemoguće odmah nakon pogreba opustošiti kućanstvo…
I nije trebao dopustiti Nadji da uzme sve što želi. Sigurno su neke figurice koje je odnijela bile namijenjene nekomu drugomu…
Zatim je Sonja, koju nikako nije mogao probuditi, najednom sama skočila i povikala:
– Upomoć! Upomoć! Hoće nas obojiti!
Nešto joj se pričinilo u alkoholnom snu, ali Šurik se obradovao što je stala na noge, donio joj je ogrtač i rekao:
– Idemo brzo! Inače će nas zaista obojiti!
Navukao joj je ogrtač, odveo je do lifta i vratio se po dvije torbe pune knjiga. Sad je trebalo uzeti taksi i odvesti Sonju kući.
– Gdje živiš? – upitao je Šurik.
– Zašto pitaš? – sumnjičavo je zaškiljila Sonja. Nije vladala svojim licem, izraz joj se kolebao, mijenjajući se svojevoljno i neskladno, kao kod novorođenčeta: usta su joj se istovremeno rastezala i krivila, oči su se bečile, čelo mrštilo.
– Odvest ću te kući – objasnio je Šurik.
– Onda dobro – pristala je. – Samo im nemoj reći.
Prasnula je u smijeh, pokrivši dlanom lice, i stavši na prste, šapnula:
– Ulica Zacepa broj jedanaest, blok tri…
Dvije torbe i pijana žena koja jedva stoji na nogama bile su težak teret, tim više što je Sonja sve vrijeme nekamo srljala, ali nije mogla učiniti ni dva koraka, padala je na torbe, on ju je podizao. Šurik je odlučio stajati ondje, kod Nikitskih vrata, dok taksi ne stigne. Nakon desetak minuta zaustavio se auto, a nakon još dvadeset vrzmali su se po zacepskim dvorištima u potrazi za trećim blokom broja 11. Dotad je Sonja opet zaspala i bilo ju je nemoguće probuditi. Nakon petnaestak minuta, odvozivši nekoliko krugova između gradilišta i pustara, vozač je iskrcao Šurika i Sonju ispred broja 11 i odvezao se. Bližila se ponoć. Šurik je doveo Sonju do dvorišne klupe, ona se odmah izvalila na bok i čak je podigla jednu nogu na klupu. Šurik je ostavio torbe pokraj nje i pošao tražiti prokleti treći blok. Ususret mu je došao anđeo spasitelj, starac s velikim olinjalim psom.
– Da, da, tu je bio treći blok, baraka još iz predratnih vremena, srušili su je prije osam godina. Bio je točno gdje je ovaj park…
Slika je postajala jasnija, ali od toga mu nije bilo lakše.
– Sonja, Sonja – cimao je Šurik usnulu – a kamo ste se preselili iz Zacepe? Zaboravili ste? Kamo ste se preselili iz Zacepe?
Ne budeći se, odgovorila je jednoličnim tankim glasom:
– U Beljajevo, pa znaš.
Šurik je namjestio Sonju da leži ravno, tako da su joj obje noge jedna uz drugu, sjeo na klupu, popravio joj ispalu cipelu. Ruku je držala pod obrazom kao dojenče i bila je dražesna kao dijete…
Bile su dvije varijante: ili da odveze Sonju natrag k Valeriji, ili k sebi kući. Ali ostaviti je samu u Valerijinu stanu ipak neće moći, a još ujutro mogu doći zapečatiti sobu, kako je obećao “dobrodušni” milicajac. Tako da ju je morao voziti kući.
Prokleo je sve na svijetu dok je vukao iz dvorišta na ulicu veoma nezgodnu prtljagu – dvije torbe, na jednoj je pukao držak, i Sonju, koja se malo čime razlikovala od torbi.
Kad se taksi poslije dva sata ujutro zaustavio ispred Šurikove zgrade, osjetio se gotovo sretnim. Posljednjim naporom ugurao je Sonju u predsoblje i privremeno je prislonio uza zid.
Tada je izašla Verusja i rekla:
– О, Bože!
Sonja je spuznula dolje i mlitavo se namjestila ispred vrata.
– Ta potpuno je pijana! – uskliknula je Vera.
– Oprosti, Verusja! Nisam je mogao ostaviti na ulici.
Potom je Sonja bljuvala, močila se u kadi, plakala, padala u san i skakala, pojili su je čajem, kavom i valerijanom. Na koncu je sama zamolila da joj dadu malo votke i Šurik joj je dao čašicu. Popila je i zaspala. Vera je žalila Šurika, koji se našao u glupoj situaciji, predlagala je da pozovu liječnika, ali Šurik se nije usuđivao: a što ako je samo odvezu na triježnjenje?
Potom se Sonja probudila, opet plakala za Valerijom, opet tražila da joj dadu malo popiti… Potom je grlila Šurika, ljubila mu ruke, tražila da legne malo uz nju… Trajala je ta pomutnja gotovo cijela dva dana, i tek je trećeg dana Šurik uspio odvesti ne posve trijeznu ali umornu od pića ženu u Beljajevo, k obitelji…
Lijepa vremešna žena u svilenoj haljini primila ju je veoma suzdržano. Iz velikog stana izašao je mrki mladić obiteljskih sraslih obrva, po svemu sudeći brat, i grubo odvukao Sonju. Nešto je piskutala. Žena je hladno kimnula Šuriku i zahvalila mu veoma osebujno:
– Što stojite? Svoje ste već dobili, nemojte tu stajati.
Šurik je izašao, pozvao lift i dok je čekao, začuo je kroz vrata vrisku, zvuk predmeta koji se ruše i ženin gromki glas:
– Ne tuci je! Da se nisi usudio!
“Kakav užas! Zar je mlati?” sinulo je Šuriku pa je pritisnuo zvono. Vrata su se brzo otvorila: tip s gustim obrvama krenuo je šakama na Šurika:
– Kud si ti navro? Napili ste je, izj…ali, što još hoćete? Briši odavde!
I Šurik se sjurio niza stube – ne zato što se uplašio, nego zato što je osjetio krivnju…
Iskočio je iz ulaza i potrčao prema postaji – autobus se upravo pojavio iza zavoja. Uskočivši u prazni autobus već u vožnji, svalio se na sjedište – bilo mu je zlo…
“Dobro je što sve to neće imati nikakav nastavak”, umirio je sebe.
Ali tu se prevario. Poslije dva mjeseca, vrativši se s liječenja, na koje ju je poslao brat, Sonja ga je nazvala. Zahvalila mu je za sve što je učinio za nju, plakala prisjećajući se Valerije, molila da se nađu. Dobro je znao da ne bi trebali, ali Sonja je ustrajala… Našli su se.
Sonja je zbog nečega bila sigurna da joj je Valerija ostavila Šurika u nasljeđe. Osim sraslih obrva i alkoholizma, s kojim se borila s promjenjivim uspjehom, imala je male čvrste ruke, strastvenu narav i malog sina iz prvog braka. I Šurik joj je bio veoma potreban. Radi preživljavanja, kako je smatrala.

58

Nedugo prije tridesetog rođendana Šurik je došao do veoma neugodnog otkrića: jednog jutra brijao se u kupaonici, gledajući se u zrcalo kako bi bio siguran da britva ravnomjerno brije i da ne ostaju nikakve dlačice. I najednom je opazio da ga iz zrcala prati nepoznati muškarac, srednjih godina, prilično velike njuške, s podbratkom koji se nazire i podočnjacima. Bio je to trenutak nekog užasnog neprepoznavanja sebe, otuđenja od uobičajenog života i neugodnog osjećaja da je onaj u zrcalu samostalno biće, a on, Šurik koji se brije, njegov odraz. Otresao se te tlapnje, ali više se nije mogao vratiti prijašnjem sebi.
To otkriće svoje nove vanjštine doživio je gotovo ženski. Trideset godina – i što? Rutinski posao, uvijek jedno te isto, znanstveno-tehnički prijevodi, briga о mami i još cijela hrpa obveza koje nije sam preuzimao, nego su mu bile povjerene: Matilda… Svetlana… Valerija… Marija… Sonjka… Zapravo, Marija je otišla, Valerija je umrla… One mu bogme nedostaju, ako ćemo iskreno. No postojala je tužna uvjerenost da će iskrsnuti još neki ljudi koji će ovisiti о njemu i on nikad neće stvoriti vlastiti život, kao Ženjka, kao Gija.
“A i što je to ‘vlastiti život’? Nešto željeti, postizati… Sam nije postigao ama baš ništa. A je li nešto želio? Ne, nije želio!” odgovorio je Šurik sebi na strogo pitanje. Ženjka Rozencvejg je želio – i obranio je disertaciju, oženio se, razveo, još jednom oženio. Dvoje djece… Zapravo, ni tu nema ničeg dobrog: nesretna Aločka, u šest ujutro mliječna kuhinja, svakodnevni posao – nešto s lakovima, bojama, akrilima – od osam do pet, cijeli tjedan pod vodstvom Ine Vasiljevne, a nedjeljom na susret s Katenjkom, uz vatreno-patničke poglede ostavljene Ale. Ne, ništa dobro.
A Giji svaka čast! Postao je gotovo svjetski poznat trener, putuje po cijelom Sovjetskom Savezu na omladinska natjecanja, putovao je čak i u Mađarsku. Mnoštvo lijepih djevojaka mota se oko njega. Veselo živi Gija. Ali i on se udebljao i mnogo pije, iako je trener… Ali život mu je tako užurban…
Potom je Šurik najednom shvatio da odavno nije vidio Giju, sa Ženjom se nije našao gotovo godinu dana – a nove prijatelje, osim njih dvojice, nije stekao. Zato je imao brojne prijateljice – po svim uredništvima.
Evo rođendana, tridesetog, mama pita kako će ga proslaviti… Pozvat će kući Ženju i Giju, Svetlana će se dovući – strah ga je i pomisliti. Još ako Sonjka dođe, Svetlana će joj izbiti oko i baciti se kroz prozor, a Sonjka će se napiti i opet će to trajati danima… Kao onda na Valerijinu sprovodu…
Bilo bi dobro pozvati na rođendan samo muškarce. I to ne kući, nego u neki restoran. Poput Aragvija… Sonjka se neće ni sjetiti rođendana. A kako se riješiti Svetočke?
Svetočka je bila pošast njegova života. Njoj ništa nije mogao sakriti. Prodirala je u sve pore, sve rasvjetljavala, pratila svaki korak… i neprestano prijetila samoubojstvom. Tijekom godina njihova poznanstva imala je tri pokušaja suicida, ne računaju li se sitni, više dekorativni pokreti prema prozoru – kako bi Šurik ostao u formi, kako se ne bi opustio.
“Reći ću joj da ću biti u muškom društvu”, odlučio je Šurik i odmah zamislio kako će izlazeći iz restorana, ugledati vitku Svetočku kako prolazi pločnikom. Neće mu prići, samo će pozorno pogledati njega i njegove prijatelje i okrenuvši glavu, proći pored njega…
Dotle je Vera smišljala dar za Šurika koji će biti i nezaboravan i elegantan. U antikvarijatu je našla divni kožnati album s metalnom bravom. Koža je na tom albumčiću bila tamnoplava… Ali nešto je nedostajalo. Promislivši, Vera Aleksandrovna naručila je od kazališne krojačice tamnoplavu haljinu. Vrlo jednostavna haljina, stvarno ništa posebno, ali sve – i rubovi rukava i ovratnik – ukrašeno finim porubom od tamnoplave kože! Baš uz boju albuma. Cijela ideja svodila se upravo na besprijekornu izvedbu. Vera Šuriku о albumu, naravno, ništa nije govorila – izabirala je i lijepila Šurikove fotografije od rođenja do sadašnjeg trenutka isključivo u njegovoj odsutnosti, ali zato je dobio svoje s haljinom: triput je vozio Veru u radionicu i dvaput u Teatar na Taganki, gdje joj je redatelj obećao komad plave kože…
Nakon takvih priprema postalo je očito da će rođendan najprije morati proslaviti kod kuće – zbog mame: mora zamoliti Irinu Vladimirovnu da sve skuha, pozvati dvije mamine prijateljice koje obično dolaze na njegove rođendane, vremešni armenski par koji je kupio stan pokojnog Pekmeza i staro prijateljstvo zamijenio novim, i, naravno, dovući će se par bivših učenica koje su se još vrzmale oko Vere. I Svetočku bi mogao pridružiti kako bi upotpunio sliku… A Sonjka neće doći, zaboravit će. I odmah sutra će s dečkima u restoran…
Prema posljednjih godina utvrđenom običaju, Irina Vladimirovna provodila je rujan u Moskvi, sređivala moskovski život pa išla kući prije studeni – kod kuće se grijala na toplu vodu pa se doživjevši brojna svakojaka odricanja i kušnje, više nego Sudnjeg dana bojala za svoje hrđave cijevi…
Tjedan prije Šurikova rođendana Irina je provela u sretnom zanosu: njezina prirodna darežljivost, prigušena iscrpljujućim cjeloživotnim siromaštvom, bujno je procvala. Šurik je upravljao novcem u kući i davao ga prema potrebi Irini za kupovinu, bez ograničenja. I tada su se potrebe osobe koja je cijeli život krpala kraj s krajem mnogostruko povećale: odlazila je rano ujutro i vraćala se kad bi se trgovine zatvorile, dovlačeći natrpane vrećice. Nisu to bile godine izobilja, proizvode su “izbacivali” u prodaju, stvarali su se redovi, no uz određenu snalažljivost čovjek se mogao dobro opskrbiti. Nakon Valerijine smrti prestale su prehrambene narudžbe. No izgleda da je i Irina imala “lovačkog” dara… Gledajući te prehrambene bakanalije, Vera je bojažljivo upitala zašto tako mnogo.
– Trideseti rođendan velika je stvar! – uznosito bi podigla glavu Irina i nitko nije raspravljao s njom. Šurik se pogledavao s majkom, oboje su shvaćali da je to za Irinu Vladimirovnu veliki dan i važna uloga.
Formalna kućna proslava, skromna i tiha, nagovještavala je da će se pretvoriti u grandiozan pir… Irina se pripremala za svoj zvjezdani trenutak. Vera se osjećala loše, skočio joj je tlak pa je uoči proslave legla u svoju sobu i pritvorila vrata. U velikoj sobi Šurik je spojio stolove, Irina je izvadila posuđe koje nisu uzimali od smrti Elizavete Ivanovne: hrpe tanjura triju dimenzija, zdjele za salatu, vaze, posude za hren i golemi pladanj predviđen, čini se, za vepra…
“Trebali smo je poslati u Malojaroslavec”, zakašnjelo se pokajao Šurik zbog svoga beskičmenjaštva i nesposobnosti da nadzire zbivanja u kući. Ali sad nije imao kud. Šurik se spremao za kušnju.
Gostiju se okupilo i više nego što je predviđao. Kao iznenađenje pojavile su se Ala i Katja. Čini se da je Aločka imala potajnu želju da slučajno susretne Ženju: nije gubila nadu u njegov povratak. Uostalom, to je nije sprečavalo da s vremena na vrijeme iskoristi Šurikovu raznovrsnu potporu…
Debeljuškasta trapava Katja s isturenim gornjim zubima veoma je podsjetila Veru na Mariju. Posjela je djevojčicu pokraj sebe. Curica je bila draga, ali nije se mogla mjeriti s Marijom: nije bilo u njoj ni one blistave radosti ni izrazite ljupkosti – samo meko meso. S Verine druge strane sjedio je Šurik. Pokraj Šurika Svetlana u bijeloj bluzi s ponizno-grabežljivim izrazom.
Odavno, još otkako su otišle Lena i Marija, Vera je gajila misao о Šurikovoj ženidbi. Ne bi imala ništa protiv Svetlane: djevojka je, naravno, posebna, ali je diskretna, odgojena, vezilja. I voli Šurika.
Kad bi barem rodili curicu… Mariju, razumljivo, nitko neće zamijeniti, ali imala bi kraj sebe drago stvorenje… Čudno, ali svaki put kad bi Vera zapodjenula sa Šurikom razgovor о tome, on bi je zagrlio, ljubio u tjeme i šaptao joj na uho:
– Verusja! I ne pomišljaj! Oženio bih se samo tobom. Ali druge takve nema!
Stol je hipnotizirao. Hrana je blistala kao da je lakirana i izgledala je pomalo umjetno. Na dugačkom pladnju, prijeteći pridigavši glavu, ležala je omanja jesetra. Metalnim bljeskom oružja prelijevale su se prepelice iz trgovine Darovi prirode. Nadimale su se okrugle zdjele sa salatama, četiri nemigajuća oka posuda za kavijar – dva crvena i dva crna – zurila su u goste. I tako dalje, i tako dalje… Sjeli su šutke i nepomično zamrli. Samo se Irina Vladimirovna poput padavičarke trzala nad stolom, nešto dotjerujući i završavajući. Na koncu je i ona zamrla. Tada je, instinktom Kavkažanina osjetivši da se muk otegnuo, ustao susjed Arik s čašicom u ruci i proglasio:
– Napunimo čaše!
Za stolom su bila dvojica muškaraca – Arik i sam slavljenik.
– Pjenušac! Pjenušac! – zakukala je Irina Vladimirovna jer joj se učinilo da je netko uzeo pogrešnu bocu. Natočili su pjenušac u visoke čaše. Bojažljivo su utaknuli žlice u oble bokove salata – uništavajući savršenstvo…
Arik je stajao mekan kao plišani medvjed i četvrtast kao KamAZ, s krhkom čašicom u ruci obrasloj gustim dlakama do samih prstiju.
– Dragi drugovi! – uskliknuo je đakonskim glasom. – Podignimo čaše za našeg dragog Šurika, koji je danas navršio trideset ljeta…
Šurik je izmijenio pogled s majkom, bio je to cijeli nijemi razgovor: moramo izdržati… tko je kriv… uvijek ista priča, vječno je tako kod nas… a kako bi bilo lijepo provesti večer udvoje… oprosti, mamice, što sam takav idiot i što sam popustio na provokaciju Irine Vladimirovne… ma što ti je, dragi, ja sam kriva, ja sam trebala sve to zaustaviti… ne možemo ništa, moramo otrpjeti… i tko je pozvao tog Arika… slučajno je tako ispalo, sasvim slučajno… Oprosti, molim te…
Arik je govorio dugo i neumjesno, počevši od Šurika i završivši izgradnjom svijetle budućnosti… Bio je to od Boga proklet stan: najprije je u njemu živio židovski boljševik, hrabri Pekmez, sad se u njega uselio armenski…
Na koncu su se kucnuli, sjeli i krenuli žvakati.
Svi su se trudili: Katja lijepo se ponašati, ne ispuštati komade hrane i ne lupati vilicom, Šurik da svima bude ugodno i da tanjuri ne budu prazni, Svetlana zauzimati svoje mjesto pokraj Šurika tako sugestivno da bliskost njihova odnosa bude vidljiva. I bijelu bluzu nije slučajno odjenula: bijelo osvježava, naravno, ali i osvjetljava i aludira… Vera je stavila salvetu na koljena i trudila se ne umazati hranom novu haljinu. Zapravo, nije ni jela…
– Da ti stavim štogod? – tiho je upitao Šurik nagnuvši se prema majci.
– Bože sačuvaj. Muka mi je od samog pogleda na hranu – nježno se nasmiješila Vera.
– Ma pretjeruješ. Inače, sve je vrlo fino. Možda malo salate? – Šurik je posegnuo za zdjelom.
– Nipošto – šapnula je Vera i osmjehnula se svojim najglumačkijim osmijehom: brada dolje, oči gore…
Irina Vladimirovna osjećala se potpuno sretnom: prvi put u životu uspjela se u cijelosti realizirati. Napravila je sve što je znala i sve o čemu je sanjala gladnih i polugladnih godina: gusku punjenu kupusom, kako je pravila njezina baka, i četveroslojnu pitu i riblji nadjev. I sve je ispalo izvrsno… k tome je tog dana kanila pojesti sendvič s crnim kavijarom, koji u djetinjstvu nije uspjela kušati zbog malodobnosti, a kasnijih godina tu čudesnu namirnicu nije ni vidjela…
Gosti se nisu osjećali sretnima, već naprotiv, iz raznih razloga bili su nezadovoljni – osobito dvije Verine stare prijateljice, Kira i Nila. Odnedavno su bile posvađane, a svaka od njih bila je sigurna da na proslavi neće sresti onu drugu. Ali ne samo da je Vera, jako dobro znajući za njihovu svađu, pozvala obje, još je imala obraza posjesti ih zajedno za stolom, pa su sad sjedile gledajući u razne strane, ostavši i bez dara govora i bez teka.
Arik i Zira, susjedi Armenci, također su se nedavno posvađali, prije nego što su izašli: Zira je odjenula najbolju haljinu, a Arik je kritički promotrivši ženu, rekao da joj je u takvoj opravi mjesto na erevanskoj tržnici. Zira je zaplakala, svukla haljinu i odbila ići. Arik ju je morao dugo nagovarati i tješiti, i znao je da će još dugo morati plaćati zbog svoje neoprezne primjedbe. Aločka je bila razočarana Ženjinom odsutnošću. Od triju pristiglih “studijskih” djevojaka jedna je bila zaljubljena u Šurika od petog razreda, a sad je već studirala. Sjedeći nasuprot Šuriku, nanovo je proživljavala neuzvraćenu ljubav. Druga, petnaestogodišnjakinja, nimalo nije bila zaljubljena u Šurika. Naprotiv, bila je zaljubljena u Veru Aleksandrovnu i zbog nje je bila ljubomorna na cijeli svijet. Treća od ranih učenica Vere Aleksandrovne bila je zabrinuta zbog odsutnosti propisane ženske slabosti i mogućih užasnih posljedica… Povraćalo joj se i nije joj bilo do hrane.
Na početku, dok je bila uzbuđena, Irina Vladimirovna se osjećala poletno, ali kad je opazila očit nesklad između količine spravljenog i mogućnosti gostiju, otišla je u kuhinju plakati. Od tog su je trenutka Šurik i Vera naizmjence posjećivali u kuhinji, nastojeći zaustaviti napadaj nezadrživog ridanja.
Arik je dotle sve više padao u zanos, podizao je k nebu čaše i nazdravljao: popili su za mamu, za pokojnog tatu, za baku i sve pretke, za nebo i za zemlju, za prijateljstvo među narodima i još jednom za svijetlu budućnost. Verine prijateljice gušile su se od smijeha i na temelju toga se pomirile.
Zatim su zakusku zamijenila topla jela. Tu je u akciju morala stupiti Svetlana, jer je Irina Vladimirovna ispala iz stroja i pribrala se tek za desert, kad su ošamućeni gosti mogli samo slabašno pomicati ruke i jezike, baš kao u usporenom nijemom filmu. Gosti su pojeli kolače, popili čaj i počeli se polako razilaziti, držeći se za trbuhe. I tada je Svetlana otkrila da netko nedostaje: nestao je Šurik. Izašao je ispratiti Alu i Katju, ali šapnuo je to samo majci. Svetočku nije obavijestio – dijelom zato što ih je kanio posjesti u taksi i odmah se vratiti, dijelom zato što se potpuno opustio i izgubio oprez: godinama se družeći sa Svetočkom, jako je dobro znao koliko je opasno davati joj povod za uzrujavanje…
Katja je padala u san i Šurik ju je nosio na rukama. Kad je uspio zaustaviti taksi, djevojčica je čvrsto spavala, ali kad ju je Šurik pokušao prebaciti na majčine ruke, obgrlila ga je oko vrata i zaplakala:
– Nećeš nas ostaviti? Mama, i on će nas ostaviti… Ne idi, Šurik…
Šurik je sjeo u taksi. Katja mu se privila uz rame i u hipu zaspala.
– Shvaćaš li kakva je to trauma za dijete? – šapnula je Aločka i položila ruku na Šurikovo drugo rame.
Šurik je shvaćao. Shvaćao je i da nije riječ о jednoj traumi, nego o dvjema. Pogledao je na sat – tek deset i petnaest, tako da će se lako stići vratiti gostima. Glavno je da odmah nazove mamu.
Čim je ušao u bivše supružničko gnjezdašce Ženje Rozencvejga i predao Katju u Aločkine ruke, zgrabio je slušalicu:
– Mamice, morao sam Alu i Katju odvesti kući. Evo me brzo.
Verusja je izrazila nezadovoljstvo. Rekla je šaptom da što prije dođe jer je Irina histerična: ostala je tolika količina hrane da ne stane u hladnjak, i sad računa koliko je potrošeno i koliko je ukupno ostalo, i kani otplaćivati razliku na rate…
– Preklinjem te, dođi što prije, neću to izdržati! – šapat je zvučao dramatično.
Ušla je Aločka raspuštene kose i u nečemu ružičastom i prozirnom. Katja je bila razodjevena i spavala je. Ala je demonstrirala spremnost da bude utješena. Prišla je Šuriku, položila mu ruke na ramena i upitno ga pogledala:
– Misliš da me nimalo ne voli?
Šurik je pomilovao kovrčavu kosu. Njemu to nije bilo osobito važno, ali ipak je izazivalo laganu razdražljivost: bilo joj je neophodno da se izjada. Žurilo mu se kući. Ustao je. Aločka je zaplakala. Okrenuo se prema njoj:
– Imam goste kod kuće.
– Zašto sam tako nesretna… – šmrcnula je.
Pročeprkao je po zapučku, otkopčao dugme. Obavljao je svoj posao šutke, Aločka je nastavila brbljati:
– Zašto? Zašto je tako? Ti si kao muškarac stoput bolji od njega, i Katka te voli… Zašto trebam samo Ženjku? Zašto?
To pitanje nije tražilo odgovor.
Jadna ludice, svima vama treba samo jedno…
Gosti su se razišli ne pojevši ni polovicu spravljene hrane. Svetlana je, odjenuvši pregaču, s pokornim dostojanstvom prala posuđe. Irina Vladimirovna ridala je u Verinoj sobi, a Vera ju je mlako tješila, čekajući da već jednom stigne Šurik i preuzme muke na sebe.
– Irina, ne razumijem zašto se tako uzrujavaš. Hrana je bila divna…
– A trošak? Znaš koliko je to stajalo? Užas! Izračunala sam. – Irina je pipala drhtavim rukama po džepovima pregače. – Evo!
Nudila je Veri list s nizom krivudavih brojki nalik na plot.
– Četiri moje mirovine! A koliko je svega ostalo! Skroz sam krivo procijenila! Nikad nisam znala računati! Ostalo je više od pola…
– Odlično! Cijeli tjedan imamo što jesti!
– Nadoknadit ću trošak! – naricala je Irina. – Otplaćivat ću…
– Iriša, smiri se, molim te… Kakve to veze ima? Šuriku je trideseti rođendan i ni u jednom restoranu ne bi ga nahranili kao ti.
Zvono na vratima prekinulo je burnu scenu, Irina Vladimirovna, brišući lice rubom pregače, pošla je otvoriti. Na vratima je stajala mlada žena s velikom kitom cvijeća. Bila je to Sonja, koja je ipak nabavila Šurikovu adresu.
– Zdravo, trebam Šurika.
– Veročka! Za Šurika je! – viknula je Irina Vladimirovna, malo obodrena dolaskom nove gošće, koja može pojesti dio preostalih delicija. – Uđite, uđite! Brzo će on!
I pošla je opet u kuhinju po delicije.
– Svetočka! Stigla je zakašnjela gošća, dajte tanjur! Izvolite, pita, pašteta, salata… Toliko je svega ostalo!
Svetlana je pogledala gošću i sva životna slika razbistrila se na užasan način: imao je, imao je Šurik ženu koja joj je promaknula, i upravo onakvu kakve se uvijek bojala – rumenu, crnih obrva, prsatu, vulgarnu da ti se zgadi…
Irina Vladimirovna odjurila je po Veru obavijestiti je о dolasku nove gošće. Svetlana ju je gledala bistrim očima, upijajući sve te grube boje lica – bijelu, ružičastu, crnu. I odvratnu svijetloljubičastu haljinu…
“Gle, kao da me fotografira. Picajzla”, pomislila je Sonja i osmjehnula se drsko i podrugljivo.
Svetlana je polako skinula pregaču, obrisala tanke ruke kuhinjskom krpom i izašla iz stana ne oprostivši se. Kraj. Svemu je bio kraj. Trebala se u to konačno uvjeriti. Kako ne bi ostalo nikakvih sumnji…
Šurik je stigao u pola jedan. Sonja je dotad također otišla. Provela je u Šurikovu stanu petnaest minuta. Malo je pročeprkala salatu, odbila vino. Ne samo da Šurika nije zatekla kod kuće, pokazalo se da je njegova majka poznaje. I tada se Sonja dovinula kad ju je i u kojim okolnostima vidjela: poslije Valerijina pogreba, kad se počela opijati. Naravno, Sonja tada nije zapamtila ni stan ni samu Veru Aleksandrovnu. Ali suhonjava prosijeda starica u tamnoplavoj haljini odmah ju je oslovila kao Sonju… Da, nije trebala doći. Improvizacija uopće nije uspjela.
Šurik se vratio i još malo tješio Irinu Vladimirovnu, nakon čega su joj dali Valokordin i spremili je na spavanje.
A potom su majka i sin malo sjedili u kuhinji: bili su zadovoljni jedno drugim, bilo im je lijepo od punoće međusobnog razumijevanja. Najprije ga je Vera malo prekorila što je ostavio goste, prepričala mu Sonjin dolazak, a zatim, zavukavši lagane prste u Šurikove sve rjeđe kovrče, uzdahnula:
– Dragi moj dečko! Zamisli samo, trideset godina. A gotovo se više i ne sjećam vremena kad te nije bilo na svijetu. Odavno mislim da je vrijeme da se oženiš. Mogla bih biti lijepa baka, zar ne? – Pomalo je očijukala sa Šurikom. – Naravno, uskoro ću navršiti sedamdeset, ali… Htjela bih vidjeti unuku. Ili unuka… Svetlana je pouzdana, vrijedna osoba… Kao da ima malo djevojaka oko nas?
Šurik se trgnuo: naravno, Verusja ništa nije razumjela u životu. Baka Elizaveta Ivanovna davno bi se dovinula s kakvim je bezumnim stvorenjem primoran tolike se godine gnjaviti. A Verusja je svetica, ništa oko sebe ne vidi, osim umjetnosti, kazališta, glazbe… Ispunio ga je uobičajeni osjećaj ganuća prema mami, poljubio joj je ruku, pomilovao je po sljepoočnici.
– Idi leći. I ja ću… – Dala mu je večernji poljubac.
Šurik je otišao u svoju sobu i sjeo za pisaći stroj. Za sutra je morao završiti još tri referata.
Zvonjava telefona otrgnula ga je od članka.
“Svetlana, naravno. Provjerava”, pomislio je po navici, bez ikakve razdraženosti. Ali drugi glas – zvonak, vedar – viknuo je kroz smetnje i tuđe prigušene glasove:
– Šurik! Zdravo!
Odmah je prepoznao taj glas. Uši su ga prepoznale i prije glave, i srce ga je prepoznalo, i iz njega je buknula radost:
– Ljiljka! To si ti? Sjećaš me se? Sjećaš se?
Nasmijala se – i smijeh je bio isti: jedinstven, grčevit, kao plač, s povremenim jecajem, zamirao je na kraju od nedostatka zraka.
– Sjećam li se? Šurik, ma sve sam zaboravila, do zadnje sitnice, osim tebe. Kunem se, ničega i nikoga se ne sjećam, a ti si mi kao živ!
– Ja i jesam živ! – I začuo je novu provalu smijeha.
– Ma čujem da si živ, govorim gluposti. Znaš zašto te zovem?
– Da mi čestitaš rođendan?
– Ma kakvi, nisam ni znala! Čestitam! Trideseti? Ma što uopće pitam, naravno da je trideseti! Sutra stižem u Moskvu! Zamisli!
– Šališ se? Sutra?
– Aha! Na jedan dan. Letim iz Pariza u Тоkіо preko Moskve! Nisam te prije zvala, mislila sam da mi neće dati vizu pa da ću morati odsjesti u tranzitnom hotelu, a dali su mi je! Dočekaj me sutra.
– Sutra ili danas? – ošamućeno je upitao Šurik.
– Sutra, sutra…
Izdiktirala je broj leta, vrijeme, rekla da je dočeka u zračnoj luci i spustila slušalicu.

59

Uvrijeđena Svetlana izašla je iz Šurikove zgrade s namjerom da smjesta ode kući, okupa se i popije četrdeset pripremljenih tableta. Ali se predomislila: najprije je morala razjasniti tko je ona ženska čupavih obrva. Zauzela je zgodan položaj u ulazu nasuprot. Nije dugo čekala. Sonja je izašla vrlo brzo, krenula prema telefonskoj govornici, nekoga nazvala, razgovarala minutu i izašavši iz govornice, krenula pješice prema Bjeloruskom. Nije otišla u metro, nego je zašla u neke uličice, kroz koje ju je nevidljiva Svetlana pratila: ulica se zvala Električna, broj 11. Zalupila su se vrata na prvom katu i Svetlana je pošla kući, znajući da se prije bitnih poteza treba malo odmoriti.
Svetlana je ušla u sobu. Sjela je za stol i na opip upalila malu svjetiljku. Ispod stolne daske bio je tajni pretinac, mala ladica sa šarkom. Nekoć je baka čuvala u njoj bonove za hranu i stare potvrde za cijeli život. Sad je izvadila iz nje litavsku knjižicu u kitnjastom kožnatom uvezu, ali to nije bio nikakav “dnevnik” – nije u njemu bilo lirskih crtica – nego krajnje ozbiljno zabilježena zapažanja: samo nadnevci, točno vrijeme, događaj, sitnim rukopisom ispunjene stranice sa svojim naivnim tajnim kodom, u kojemu su crveni kružići označavali njihove ljubavne susrete (u posljednjoj godini bilo ih je četiri), modri kružići Šurikove poslovne susrete, a dvostruki crni sumnjive. Posjete pokojnoj Valeriji – intuitivno – bilježila je dvostrukim crno-modrim obrubom.
Gotovo osam godina vodila je Svetlana te bilješke, ali nikad joj nije palo na pamet prelistati ih, zamisliti se nad zapisima.
Ta bi knjižica mogla biti vrlo zanimljiva doktoru koji je liječi: razdoblja aktivnog uhođenja, kad je tom virtuoznom poslu svakodnevno posvećivala mnoge sate, zamjenjivala je razmjerna neaktivnost – u dnevniku je bilo praznina, kao da je Svetlana na cijele tjedne zaboravljala na Šurika. Obično su takve praznine slijedile neposredno iza crvenog kružića. Posljednji crveni kružić bio je ucrtan prije više od dva mjeseca.
Sad je Svetlana zurila u stare zapise. Nešto je računala, uspoređivala: ispalo je da se tih godina njihov odnos razbuktao četiri puta, kad je Šurik redovito dolazio k njoj jedanput tjedno, i to je trajalo čas tri mjeseca, čas četiri. I najednom kao da ju je ošinulo: u knjižici su bili zabilježeni samo događaji koji se tiču Šurika, a četiri pokušaja samoubojstva koje je imala tih godina nije zabilježila. Ali ako ih ubaci – umetnula je olovkom četiri masna križića – vidi se da je redovito dolazio upravo nakon tih neuspješnih pokušaja.
Bože! Kako ranije nije naslutila! On je gori, stoput gori od podlaca Gnezdovskog ili varalice Aslamazjana, jer odlično zna da njezino zdravlje i sam život ovise о njemu! Zašto je onda dolazio samo nakon što bi si pokušala oduzeti život? Kakva okrutnost! A možda je naprosto lud i da bi je volio, mora osjećati da joj je život u opasnosti?
Ne, sad je progledala, i ti crni križići olovkom sve su joj objasnili: neće mu više dati da upravlja njezinim životom. Odbacila je knjižicu, ustala, prišla prozoru, odmaknula debelu zavjesu, i sobu je obasjalo bijelo živino svjetlo. Puni Mjesec bio je točno nasuprot prozoru, kao da čeka da se odmakne zavjesa.
Metalni predmeti koji su ležali na stolu, nevidljivi na slabom svjetlu lampe, zasjali su: srebrna žlica za uvijanje latica, kalup, jedan zakrivljeni nožić i drugi, omiljeni, trokutastog naoštrenog sječiva, za rezanje uštirkane tkanine.
“Naravno, evo znaka”, rekla si je Svetlana i stavila nož u torbicu. Lijepo je legao na dno, točno u centimetar, kao u korice. A knjižica je ostala ležati na stolu.
Šurik nije znao za postojanje te knjižice, no imao je iznutra nekakav mehanizam koji je reagirao na nijanse njezina glasa, posebnost govora koji bi se najednom usporio i ostao visjeti u zraku… i mirisalo je na još jedan pokušaj samoubojstva. Taj ga je mehanizam obavještavao da je vrijeme da posjeti Svetlanu. Odugovlačio je, odgađao, a potom bi ga ona zvala radi nekakve pomoći u kućanstvu, a u glasu bi joj se čuli molba, prijetnja i upozorenje, pa bi odmah pohitao i besprijekorno izvršio jednostavnu mušku dužnost. Ali toga dana bio je jako zauzet.
Sutradan ujutro Svetlana je stajala na svojoj promatračnici.
Šurik je izašao iz zgrade u pola jedan, krenuo je na autobusnu postaju, ali ne dočekavši autobus, zaustavio je neki auto i sjeo u njega.
“Nema torbu”, opazila je Svetlana. “Vjerojatno je otišao po materijal za posao. Kad predaje tekstove, ima torbu. Znači, brzo će se vratiti.”
Nije imala nikakav iscrpno razrađen plan. Imala je čistu, jaku namjeru. A Šurik je išao na Šeremetjevo. Sat i pol hodao je po golemom holu, gledao veliku ploču na kojoj su se pojavljivala i nestajala imena gradova i bilo mu je teško povjerovati da doista postoje – Kairo, London, Ženeva. Napokon se pojavio Pariz. Bio je jednako priviđenje kao svi ostali, ali о njemu je znao da je ondje nekoć živjela baka. Tako da je doista postojao. I sad je odande trebala stići Ljilja. Upravo iz Pariza. Zašto iz Pariza? Nazrela se neka neuočljiva nit, ali Šurik je nije stao povlačiti: bio je previše uzbuđen i pun neodređenih očekivanja. Potom su obznanili da je zrakoplov iz Pariza sletio, a malo poslije i s koje strane treba očekivati putnike, pa je krenuo onamo gdje su kroz stakleni prolaz izlazili francuski turisti. Dočekivali su ih turistički vodiči, i u prolazu je bila neka užurbana vreva i glasni uzvici na francuskom, pa se bojao da usred svega toga neće naći Ljilju. Ili je neće prepoznati. I dok je on blejao vrteći glavom, netko ga je povukao za rukav. Okrenuo se. Pred njim je stajala sitna nepoznata žena. Jako preplanula, duge i bujne, gotovo afričke kose. Nasmiješila se majmunskim osmijehom i iz nje je, kao leptir iz kukuljice, prhnula Ljiljka, i nepoznata žena u tom je trenutku prestala postojati.
Liljka je poskočila i objesila mu se oko vrata, i to je bila najlakša ženska težina, iste one tanke koščice, male ruke. Dodir ga je munjevito vratio u ono vrijeme, gotovo u isti dan kad su se na istom mjestu, na Šeremetjevu, opraštali zauvijek, smrtno ozbiljno zasvagda.
– Moj Bože! Nikad te ne bih prepoznala!
– A ja bih tebe prepoznao među milijun ljudi – promrmljao je Šurik.
I počeli su izgovarati riječi koje nisu imale nikakve veze s onim što se događalo, ali su ispunjavale zrak oko njih, mijenjali mu sastav i stvarale glasovni oblak živog sjećanja.
Dodijavali su im taksisti, pitali trebaju li prijevoz, ali oni nisu slušali, nastavljajući izgovarati riječi koje ih povezuju i radujući se jedno drugomu.
Zatim je Šurik podigao kovčeg i nezgodnu kutiju s labavo vrpcom zalijepljenim ručkama, a Ljilja ju je pokušavala uhvatiti sa strane, ćeretajući nešto о svojoj ludoj susjedi Tuski, koja ju je natjerala da vuče tu glupu kutiju iz Jeruzalema u Pariz, iz Pariza u Moskvu, hvala Bogu što je bar u Тоkіо ne mora vući, baš glupo što je pristala, ali susjedi je poginuo sin u vojsci, jedinac, i malo je skrenula, sjedi, plete i raspleće, kao Penelopa, i žalosno ju je gledati, a ručke su otpale još u Lodu, u zračnoj luci Ben Gurion, i već se ondje napatila s tom kutijom.
Sjeli su u auto, ali nekako nespretno – Ljilja s kutijom na zadnje sjedište, a Šurik kraj vozača, i cijelim ju je putem, okrenuvši se prema njoj, gledao, i nešto mu je u njezinoj vanjštini smetalo, ali nije mogao odrediti što. Bila je neka pogrešna promjena.
Putem je odlučeno da će prije nego što odu u hotel Central’naja, gdje je Ljilja imala rezerviranu sobu, svratiti k Šuriku: Vera Aleksandrovim izrazila je želju da vidi Ljilju Laskinu.
Ljilja je kimnula:
– Da, da, samo nakratko. Htjela bih do naše zgrade, ući u dvorište, prošetati se centrom, i ovu prokletu kutiju obećala sam odnijeti Tuskinoj majci.
Dovezli su se do Šurikove zgrade – taksi su odlučili zadržati, da ne tegle stvari gore-dolje. Iskočili su iz taksija, pojurili držeći se za ruke u ulaz. Šurik je osjetio nešto čudno: moraju se žuriti kako bi stigli u tom danu koji im je dodijeljen nadoknaditi sve ono propušteno u dvanaest godina.
Svetlana je s trećeg kata zgrade nasuprot gledala kako su u ulaz utrčali Šurik i cura u dugačkoj suknji s glavom crnkinje. Cura je trčala poskakujući kao balerina, pa je Svetlana isprva pomislila da se vratila Marija, ali odmah je shvatila da je Marija viša od te ženskice. Znači, opet ima novu ženu. Još jedna žena.
Propast, slom, potpuna katastrofa. I nije stvar, naravno, u jučerašnjoj vulgarnoj babi namazanih crnih obrva. On jednostavno ima dvostruki život, i svi napori, dugogodišnji napori, uloženi u nj, ispali su potpuno uzaludni, kao što joj je cijeli život uzaludan, i kako je bilo glupo hvatati se za taj privid muškarca.
Ali Svetlana ni od čega nije odustajala na pola puta. Sišla je pješice s trećeg kata, bez žurbe prišla taksistu koji je još stajao ispred Šurikova ulaza:
– Možete li me odvesti…
Ne dižući pogled s novina, taksist je progunđao:
– Ne, zauzet sam. Odavde moram još u hotel Central’naja.