Ljudmila Ulicka - Iskreno vaš, Šurik

First topic message reminder :



Ovo je priča o Šuriku Kornu, o njegovim moskovskim pustolovinama i ženama u čiji je svemir stupio, eto, već samim rođenjem. Dobrodušan, blag i uvijek spreman pomoći, Šurik baš i nije prototip Casanove, ali tajna je njegova uspjeha u sažaljenju. Odrastao uz sentimentalnu i bolećivu majku, oduvijek je naime slutio da je baš ono glavni osjećaj što ga muškarac može ponuditi ženi. Tako su, nekim čudom, sažaljenje i želja završili na istoj adresi. A ženama u Šurikovu životu često je, prečesto, bila potrebna pomoć.

Dok pripovijeda o obitelji i o povijesti, o ženama i o muškarcima koji se u njima sudaraju, nit kojom ih Ulicka povezuje temeljno je pitanje o ljubavi. Roman "Iskreno vaš, Šurik" priča je o svemu smiješnom i tužnom, o svemu lijepome što nam ona donosi.

60

Ulicom Gorkoga Šurik i Ljilja spustili su se do Maneža, prošli pored Sveučilišta, ali nisu ulazili, samo su se malo gurali u dvorištu, u sjeni topola i Lomonosova, u mnoštvu studenata. Ljilja je podigla glavu, pogledala u nebo i rekla:
– Gospode, kako divno vrijeme! Znala sam čeznuti za zimom, ali sasvim sam zaboravila kako je tu lijepo ujesen. Tako ugodna toplina, kao temperatura tijela, da, svježe pomuzenog mlijeka, neprimjetna i prikladna. Kod nas je čas vruće, čas hladno, ovako čudesne temperature kao da i nema…
Prošli su pored Paškovljeve zgrade i Ljilja je zastala, začuđena:
– Ljekarna! Srušili su ljekarnu! Ovdje su sve srušili! Moja učiteljica živjela je u maloj katnici, baš na ovom mjestu…
Dio četvrti, niže od Kalinjinove, pretvorili su u mali park. Proširena je cesta od Kamenog mosta prema Manežu. Ljilji se plakalo – bilo joj je žao ne toliko srušenih kuća koliko vlastitog sjećanja, koje je proživljavalo bolan osjećaj oduzimanja. Ono što je kao slika koju je potvrdilo sjećanje ležalo negdje u dovršenom i potpunom obliku sad se trebalo ispraviti u skladu s novom stvarnošću i učvrstiti se u obliku nove slike.
Od Puškinova muzeja do postaje metroa Kropotkinskaja sve je ostalo kao prije, a neprimjetne kućice udobno smještene između Kropotkinove i Metrostrojevske uklonili su, i na njihovu mjestu stajao je neki željezni junak, ni za selo ni za grad.
– A tko je pak ovo? – upitala je Ljilja.
– Engels – odgovorio je Šurik.
– Čudno. Hajde da je bar Kropotkin…
Primivši se za ruke, prošli su kroz Kropotkinovu pored Doma znanstvenika, kamo je Ljilja kao djevojčica trčala na sve dječje sekcije redom, uključujući dramsku, pored vatrogasaca. Pored zgrade Denisa Davidova… Smiješila se slabim i smetenim osmijehom – što je bliže bila kući, to je sve bilo očuvanije… Došli su do ugla zgrade gdje Čista ulica prelazi u Kropotkinovu. Stali su nasuprot Ljiljinu ulazu i ona se zagledala u prozore koji su nekoć bili njezini.
– A u našem ulazu živjela je jedna čudesna starica, Nina Nikolajevna. U sobičku uz kuhinju. Prije je bila vlasnica stana, obitelj je do revolucije bila vrlo bogata. Nekakvi industrijalci ili biznismeni, izgleda, na Uralu su imali nešto golemo, tvornicu, što li… I jednom sam vidjela kako se zaustavio patrijarh, bile su dvije Volge, zelena i crna, u jednoj je očito bilo osiguranje. Crni se auto zaustavio, izašao je, ona mu ide ususret, poljubila mu je ruku, a on ju je blagoslovio, golemu ručetinu položio joj je na šešir. I otišao. Rezidencija mu je odmah tu. A ja sam išla s torbom iz škole, prilično drska djevojčica, dotrčala sam do nje i upitala: “A odakle vi njega znate, Nina Nikolajevna?” A ona veli: “Kad je patrijarh bio mladi svećenik, služio je kod nas u kućnoj crkvi…” Valjda nije lagala… A zavjese, pogledaj, još joj vise iste zavjese u sobi. Zar je još živa?
Ušli su u vežu: i miris je bio isti. Naslonila se na zid pokraj radijatora. Na tom mjestu uvijek su se ljubili, prije nego što bi otrčala na prvi kat. Šurik joj je uhvatio glavu rukama, pridigao gustu, na dodir nekako pustenu kosu i opipao klempave uši. Kosa je bila suvišna.
– Uši – promrmljao je. – Zašto si sakrila uši? Zašto si pustila kosu?
Školjke su bile nježne, gotovo nimalo uvijene, i iza uha imala je izduženu udubinu, uski žljebić. Prešao je prstom preko njega, potresen potpunom nepromijenjenošću osjeta dodira. Ljilja se zahihotala i trznula ramenom:
– Šurik, škaklja me!
Podigla je ruku, pogladila ga po kosi – nježno i majčinski.
– Dok sam nosila sina, zbog nečega sam bila sigurna da će sličiti na tebe, da će imati kosu kao ti, i oči. A ima crvenu kosu.
– A imaš sina? – začudio se Šurik.
– Četiri godine. David. Sad živi s mamom. Stažiram u Japanu… Radim od jutra do mraka. Pa sam ga ostavila kod nje… Hajde, idemo…
– U stan? – upitao je Šurik.
– Ne. To bi bilo previše. Susjedi su nam bili zlobni, samo je Nina Nikolajevna bila draga. A inače mi je to previše sladunjavo. Možemo se jednostavno prošetati. Strašno mi se sviđa. Nemam ni mnogo vremena, moram još odnijeti tu vražju kutiju. Hajdemo u Zamoskvorečje!
Izašli su iz veže – na suprotnoj strani stajala je Svetlana s usredotočenim i blijedim licem. Pratila ih je izdaleka još od hotela, kamo je stigla prije njih.
Šurikov pogled sreo se s njezinim. Okrenula se prema zidu i stajala kao kažnjeno dijete u kutu. Grozno, užasno poniženje… Dolijala je!
Šurik je zamro. Odavno je znao da ga uhodi, ali pretvarao se da ne primjećuje, da je ne bi ulovio. No sad se neočekivano razljutio: kakva podlost, odvratno špijuniranje… No odmah se okrenuo, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, i povukao Ljilju za ruku.
– Taksi! 'Taksi! U Zamoskvorečje!
Kad se Svetlana okrenula, Šurika i ženskice više nije bilo.

61

Smračilo se. Švrljali su nekoliko sati po dvorištima, šuljali se kroz prolaze između kuća zakovanih prozora s tragovima požara – nedavnih ili iz 1812. godine – u jednom zabačenom dvorištu nalik na kutiju čak su zaplesali: iz otvorenog prozora treštala je glazba, a Ljilja je skočila, povukla Šurika za ruku i zavrtjela se usred čičaka i razbijenog stakla.
Noć je bila nabijena gustim i jarkim životom: u zabačenom dvorištu, pod crkvenim zidom trojica kosmatih tinejdžera htjela su ih malo opljačkati, ali Ljiljka ih je veselo i zajedljivo ismijala pa su se onda htjeli družiti i izvukli su bocu votke, koju su zajedno i popili u istom tom dvorištu. Potom su uvrebali ljubavnu scenu u kućici. Ustvari ne ljubavnu scenu, nego snošaj popraćen monotonim ženskim povicima: – Navali, Serjoga, navali!
Ljiljka se nije stigla oporaviti od smijeha – dahtavog, isprekidanog, s podvriskivanjem – kad su ugledali kako trojica milicajaca okrutno mlate nekog pijanog momka, pa su otišli, stišavši se, na suprotnu stranu od one kuda su ga milicajci odvukli. Izašli su na Golikovsku ulicu, našli u njoj čudesnu malu vilu na kat iz 30-ih godina XIX. stoljeća, s trokutastim zabatom i vrtićem. Gusta sjena dvaju velikih stabala, posađenih zacijelo u vrijeme kad je kuća sagrađena, padala je na krov, pa je kroz prozore na katu još svečanije sjao barokni luster. Dok su se divili vili, iz nje je izašao ugojen bradat čovjek krivih nogu s golemim ovčarom, i ovčar je počeo lajati i bacati se na Ljilju i Šurika, a čovjek ih je veoma pristojno zamolio da odu što dalje jer je pas mlad i slabo sluša zapovijedi, a on je tako pijan da će ga teško zadržati ako ih poželi rastrgati.
Govorio je s pijanom sporošću, pas se otimao, a on se njihao kraj njega kao balon držeći povodac.
Šurik i Ljilja su ustuknuli, u tom trenutku kroz vrata je izašla svjetlokosa ljepotica, rekla je poluglasno: “Pamire, ovamo!” Razjareni pas, smjesta zaboravivši na svoje čuvarske dužnosti, zapuzao je prema njoj gotovo na trbuhu, slatko cvileći, a bradonja je izgovorio s očitom uvrijeđenošću:
– Zojka, pa ja živim s tobom, a ne Pamir, zašto se svi muški pale na tebe? Pamire, što si to našao u njoj, dva oka, dva uha, pi…a i gu…a! Ženska k’o ženska!
– Goša, pusti povodac! Dođi ovamo!
I samouvjereno je odvela svoja dva pseta, a Ljilja je opet umirala od smijeha:
– Šurik! Ovo ovdje je film kakav Fellini ne može snimiti… Čuj, je li uvijek bilo tako ili je tek sad počelo?
– Što je počelo? – nije shvatio Šurik.
– Teatar apsurda, eto što.
“Ovo se već dogodilo. Bilo je nešto slično”, pomislio je Šurik, ali Francuskinje Joëlle nije se sjetio.
I opet su hodali po dvorištima dok nisu stigli na neko čudno mjesto gdje su nedavno srušili kuću, a kroz nastalu rupu vidjela se obala rijeke Moskve, i kremaljske crkve i zvonik Ivana Velikog. Opet su sjedili na vrtnoj klupi, ispred daščanog stola, omiljenog mjesta igrača domina, držao ju je na rukama ispunjen velikom ali hibridnom nježnošću koja se sastojala od one koju je osjećao prema Verusji i one koju je u njemu izazivala Marija kad bi bila bolesna i privijala se uz njega tražeći ono što još nije mogla znati. Zbacila je s nogu zlaćane papuče u kojima je doputovala i u njegovoj lijevoj ruci grijala su se njezina mala stopala, a desna je milovala crnu majicu na malenim grudima, koje su bile žive i prozračne, a ne sputane blesavim predmetom s kukicama i gumbima.
– Uvijek si nosila minicu i baš mi se sviđalo kako hodaš, hod ti je nekako poseban…
– Kakve minice? Otada ih uopće ne nosim! Na ovakve noge! Doduše, u Japanu sam zaboravila na to, Japanke su žene s najkrivljim nogama na svijetu… Sviđaju ti se Japanke?
– Ljilj, nikad u životu nisam vidio Japanku.
– Pa da, naravno – sneno se složila Ljilja.
I tada se nešto počelo događati u zraku, zapuhao je povjetarac i otpuhao tamu, pa se malko rasvijetlilo, crno drveće oko njih postalo je tamnozeleno i ne monolitno, nego zrnato, i Kremlj, vidljiv u prostoru između kuća, počeo je oživljavati, mijenjati se, ispunjavati se bojama. Svjetlo je dolazilo slijeva, a skupa sa svjetlom pojavljivale su se sjene i sve je od ravnog postajalo trodimenzionalnim, i Šurik je promatrajući taj prizor, najednom shvatio da to nije svitanje, nego da sve čini trodimenzionalnim Ljiljina prisutnost.
– Gospode, kako je lijepo – rekla je Ljilja.
Zadrijemala mu je na rukama. Svjetlo se pojačavalo. Začulo se šuštanje lišća i nekoliko malih, žutih listova palo je pokraj njih na klupu. I oni su bili trodimenzionalni, kao u stereoskopskom filmu. I sve crno-bijelo, sivo, najednom je dobilo boju, kao da su zamijenili vrpcu. Šurik je sjedio na klupi, a Ljilja se smjestila na njegove ruke.
“Ovo je halucinacija”, pomislio je.
Nikad nije doživio ništa slično. Sve se povećalo i svaka je minuta bila kao velika jabuka – teška i zrela.
Ne, to nije halucinacija. Sve ostalo bilo je nestalno, lažno, isprazno. Glupa životna jurnjava: iz ljekarne na tržnicu, iz praonice u redakcije, glupi prijevodi, glupo služenje usamljenim ženama. Ne smije pustiti Ljiljku, mora je uvijek ovako držati, na rukama, i nema na svijetu ničega ljepšeg i pametnijeg, nema ničega ispravnijeg…
– O! – poskočila je Ljilja. – Zaboravili smo odnijeti kutiju! Šurik! Koliko je sati?
– Nikoliko. Ja ću ti odnijeti kutiju, samo mi ostavi adresu.
– Ali obećala sam Tuski da ću joj posjetiti mamu. Kvragu! U dvanaest moram biti na aerodromu.
Šurik se nikamo nije htio žuriti. Tako se dugo žurio, godinama, neprekidno se žurio, a sad je ostalo samo nekoliko sati, posebnih, pravih trenutaka s Ljiljom, pa joj je, maknuvši joj list s ramena, rekao:
– Sad idemo na tržnicu, u tatarsku zalogajnicu, Gija mi ju je pokazao. Počinju raditi čim svane. Imaju izvrstan burek. I skuhat će nam dobru kavu. Ili čaj.
– Tatarska tržnica? Odlično! Nisam ni znala da u Moskvi postoji takva tržnica. Vjerojatno sliči na našu arapsku? – Ljilja je skočila i navukla zlaćane papuče na bose noge. Bila je spremna za novu pustolovinu.

62

Bilo je jedno od rijetkih rujanskih jutara koje je blistalo od izmaglice i nebeske slave. Iz Ordinke izašli su na Pjatnicku, zaobišli metro i našli se ispred tržnice.
Ondje, na tržnici, doista su prodavali konjetinu, konjske kobasice i svakakve tatarske poslastice od ljepljiva tijesta. Zalogajnica je već bila otvorena. Dvojica Tatara s vezenim kapicama pila su čaj za čistim stolićem i govorila na svome jeziku. Mirisala je vrela mast i začini. Za šankom je stajao vremešan čovjek obrijan dogola s izrazom kraljevskog dostojanstva:
– Sjednite, donijet će vam čaj, a burek morate pričekati. Bit će brzo.
Ljilja je sjedila za stolićem, vrtjela glavom, govorila Šuriku о tome kako se navikla, dobro, gotovo navikla na to da se svijet mijenja svakih pola sata, dobro, ne svakih pola sata, nego svakih pola godine! I mijenja se radikalno, po svim parametrima, tako da ne ostaje ništa prijašnje, i sve postaje novim.
Sjekla je prstićima zrak, kao da su odresci letjeli na razne strane, a u ono što je ostajalo moglo se bespogovorno vjerovati:
– Uzmimo Japan! Ništa ne razumiješ, ni njihove odnose, ni hranu, ni način razmišljanja. Neprestano se bojiš da ćeš počiniti užasnu grešku. Recimo, kod nas se peru ruke prije jela, a kod njih poslije. Nama je neugodno otići na zahod, nastojimo neprimjetno šmugnuti, a kod njih je nepristojno ne smiješiti se kad ti se obraćaju. A kad sam učila arapski, imali smo odličnog profesora, Palestinca, vrlo obrazovanog, završio je Sorbonu. Nismo ga smjeli pogledati, a kamoli mu se nasmiješiti. Ni on nas nije gledao. A u grupi nas je bilo osmero, od toga šest žena. Kad bi začuo naš smijeh, naprosto bi problijedio: takva su pravila…
Potom su im donijeli bureke. Bili su zlatni, sa smeđim mjehurićima, dimili su se i s tanjura se širio tako gust miris pečene ovčetine da je bio gotovo vidljiv. Ljilja je navalila na burek, Šurik ju je zaustavio:
– Jako je vruć, pazi.
Nasmijala se i puhnula u burek. Kroz stražnja vrata ušla je djevojčica od neke tri godine s naušnicama, prišla Ljilji i zagledala se u njezine papuče kao u čudo. Ljilja je zanjihala nogu. Djevojčica je uhvatila šlapu. Obrijani gazda viknuo je nešto na tatarskom i dotrčala je djevojčica od nekih šest godina, uzela malenu za ruku, a ova je zaplakala. Ljilja je otvorila torbicu koja se njihala na remenu, izvadila iz nje dvije ukosnice s ružičastim leptirima i dala ih djevojčicama.
Starija je zamahala trepavicama kao leptir krilima, tiho rekla “hvala” i nestale su stišćući dragocjene darove. Ljilja je zarila zube u burek, a masni mlaz štrcnuo je Šuriku u lice. Obrisao je mast s lica, nasmijao se. I Ljiljka se zagrcnula svojim djevojačkim smijehom. Burek je bio vrlo ukusan, a Šurik i Ljilja strašno gladni. Pojeli su po dva bureka i popili po dvije čaše čaja. A potom im je gazda donio tanjurić s dvjema kockicama baklave.
– O, complements! – nasmijala se Ljilja, stavila u usta slatku kockicu i odlazeći, mahnula rukom gazdi i rekla nešto na posve nepoznatom jeziku. On se trgnuo i odgovorio bez osmijeha, zapravo bez ikakva izraza.
– Što si mu rekla? – upitao je Šurik.
– Rekla sam mu na arapskom vrlo lijepu rečenicu tipa “Neka vam se dobro dobrim vrati”.
Krenuli su prema hotelu, opet pješice i bez žurbe. Šurik drugu noć nije spavao. Bio je u čudnom stanju, sve uokolo bilo je pomalo nestabilno i smanjene gustoće. Kao da je riječ о kulisama.
I tijelo mu je bilo lakše nego obično, kao da je uronjeno u vodu.
– Osjećaš li neuobičajenu lakoću? – upitao je Ljilju.
– Itekako osjećam! Samo nemoj zaboraviti odnijeti kutiju – sjetila se Ljilja.
Stigli su, zaobilazno i cik-cak, do hotela. Šurik nije imao isprave, pa ga nisu pustili u sobu. Ljilja se popela, prilično dugo čekao ju je u predvorju. Potom se pojavila u drugoj odjeći: sad je imala crvenu majicu, a ne crnu, i usne je namazala crvenim ružem. I izgledala je kao djevojčica koja je mami zdipila kozmetiku. Nosač je donio kovčeg i kutiju. Stigao je taksi. Dala je nosaču napojnicu. Šurik nije stigao uzeti njezin kovčeg, kad je ona učinila vješt pokret prstima i šofer je stavio u prtljažnik kovčeg i kutiju.
– Kutiju ćemo usput odvesti k tebi. Adresu sam napisala na njoj.
Sjeli su jedno kraj drugoga na zadnje sjedište. Kosa joj je mirisala na sapun ili na šampon i u tom mirisu bio je neki dašak parfema kojim se nekoć mirisala njegova baka. Naravno, francuskog parfema. Udisao je taj miris, nastojeći ispuniti njime pluća i više ga ne ispuštati, mislio je – i istodobno si branio misliti – da će se sad sve završiti.
Zaustavili su se ispred zgrade. Ljilja je upitala hoće li se uspeti zajedno s njim da se oprosti od Vere Aleksandrovne. Šurik je odmahnuo glavom i odnio kutiju.
Na Šeremetjevu su se opraštali drugi put u životu. Prije nego što će prijeći granicu, podigla se na prste, on se pognuo, pa su se poljubili. Bio je to dugi, pravi poljubac, onaj prije kojega se dugo hoda zajedno ulicama, ne usuđujući se dotaknuti rub odjeće ili vrhove prstiju. Isprva je bio smjeran, a zatim se pretvorio u lijevak kroz koji su se prelijevali jedno u drugo, i poljubac nije bio obećanje nečega dalekog i velikog, već samo ispunjenje, i odobrenje i dovršenje… Šurik je prešao jezikom po Ljiljinim zubima i upravo jezikom osjetio njihovu jarku bjelinu i glatkoću, i shvatio je da je prednje zube, koji su joj lagano stršali i pridavali joj majmunsku dražest, ispravila. “Majmunicom ju je nazvao”, sjetio se Polinkovskog.
Gledali su jedno drugo, opet, kao i prošli put, opraštajući se zauvijek.
– Nisi trebala ispraviti zube – rekao je Šurik naposljetku.
– Ako si primijetio, znači da jesam – nasmijala se Ljilja.

63

Osjećaj novog života nije prolazio. Došao je kući. Verusja je sjedila za pijaninom i vježbala Chopinovu etidu. Nekoć ju je izvodio Levandovski i najednom ju je poželjela svirati. Prsti su je prilično slabo slušali, ali strpljivo je ponavljala jednu te istu glazbenu frazu. Zadubljena u svoju aktivnost, nije čula kad je škljocnuo bravom. Šurik je ušao u njezinu sobu, poljubio staračku glavicu i sjetio se mirisa Ljiljkine kose.
– Tako mi teško ide – potužila se Vera.
– Uspjet ćeš. Sve ti uspijeva – odvratio je Šurik izlazeći iz sobe i Veri Aleksandrovnoj pričinio se neugodan dašak omalovažavanja, kao da razgovara s djetetom.
Šurik je otišao u kupaonicu, stao pod tuš. Odande ga je izvukla zvonjava telefona. Zvala je Svetlana.
– Šurik! Moraš odmah doći k meni.
Šurik je stajao u hodniku, zamotavši se u ručnik, i nije imao ni najmanju želju da ode k Svetlani. Morao je odnijeti kutiju.
– Svetočka, ne mogu. Danas sam zauzet.
– Zar ne razumiješ, Šurik, ako nešto tražim od tebe, onda je to zaista važno – odlučno je rekla Svetlana.
Šurik je već htio upitati što se dogodilo, čemu takva žurba, ali najednom je osjetio da ga to uopće ne zanima.
– Kad budem slobodan, nazvat ću te. U redu?
Svetlana je izgubila tlo pod nogama: to se još nije dogodilo.
– Možda me nisi shvatio, Šurik. Jako je važno. Ako ne dođeš, požalit ćeš – već sasvim tiho, smireno prijeteći izgovorila je Svetlana.
– Možda ti mene nisi shvatila, Svetočka. Zauzet sam i nazvat ću te čim budem slobodan. – Šurik je spustio slušalicu.
Kako je to odgovorno – biti smisao i središte tuđeg života. Smatrao je da ona ovisi о njemu. Danas je shvatio da on sam ovisi о njoj. U istoj mjeri.
Svetlana je otvorila torbicu, izvukla iz nje nož i bacila ga na stol. Zatim je otvorila knjižicu i unijela kratku bilješku. Izvadila je iz ormarića bočicu s tabletama i izbrojala šezdeset komada. Zatim je odvojila dvadeset i odmaknula ih na stranu. Imala je svoje razloge: šezdeset ih je uzela ‘79., i nije se dogodilo ništa jer je doza bila prevelika – počela je intoksikacija, pa je povratila. Četrdeset je bolje. Zapravo, četrdeset ih je uzela ‘81… Ali tada su brzo stigli.
Uredno je vratila tablete u bočicu. Ne. Drugo.
Zamahom ruke pomela je s teškog hrastovog stola koji je stajao ispred prozora hrpu gotovog i polugotovog pogrebnog cvijeća, zazvečao je nepotrebni metal. Pomaknula je stol na sredinu sobe, stavila na njega stolicu, popela se. Na stropu je bila pričvršćena kukica za luster. Nije visio luster, nego mala svjetiljka s valovitim staklenim sjenilom. Povukla je kukicu. Bila je prašnjava ali vrlo čvrsta.
“Nikomu nisam potrebna. Ali ni meni nitko nije potreban”, nasmiješila se i njezin ženski ponos, izmučen kompromisima, raširio je svilena krila. “Žao mi je samo što neću vidjeti izraz tvoga lica kad dođeš ovamo poslije svih svojih poslova…”
Doktor Žučilin, uspoređujući crveno-plave kružiće iz Svetlanina dnevnika s nadnevcima zapisa, crnim križevima olovkom i svojim naputcima, razmišljao je о moćnoj biokemiji, koja je poremetivši se u nekom stadiju, izbacivala u mozak te jadne djevojke tajanstvene tvari, koje su je prisiljavale da traži smrt.
“Tolike sam je godine vodio, a nisam je spriječio”, tugovao je Žučilin.

64

Adresa je bila napisana na kutiji crnim flomasterom – Prolaz Šokaljskog, blok, zgrada, stan i ime primateljice – Cilja Solomonovna Šmuk. Novac za te dane bio je potrošen gotovo do posljednje kopjejke, za taksi nije imao dosta, ali tražiti od Verusje Šurik nije smatrao mogućim. Kutija nije stala ni u kakvu torbu, svezao ju je užetom i krenuo javnim prijevozom, presjedajući na metro i dva autobusa. Ni od autobusa nije bilo blizu. Kutija je bila lagana, ali uže je bilo tako slabo da je prilikom ukrcavanja u autobus puklo pa je posljednjih sto metara nosio kutiju na leđima, na oduševljenje svih klinaca na koje je naišao.
Uspeo se na četvrti kat, pozvonio na vrata. Netko je upitao tko je. Rekao je da ima pošiljku iz Jeruzalema. Poslije dugog petljanja i zveckanja lanaca vrata su se otvorila, izvirila je sitna pogrbljena starica:
– Uđite, molim vas, Tusja mi je pisala da će doći njezina prijateljica Ljilja, a došli ste vi. Nije me ona mogla posjetiti?
– Već je odletjela u Тоkіо – objasnio je Šurik privijajući kutiju uz grudi.
– To i kažem. Zar me nije mogla posjetiti prije tog Tokija? Što stojite, uđite i otvorite kutiju.
Starica je izgledala ljubazno, ali ton joj je bio mrzovoljan. Šurik je položio kutiju na tabure. Cilja Solomonovna pružila mu je nož:
– Što stojite? Otvorite!
Šurik je razrezao zalijepljene preklope, a starica se bacila na unutrašnjost kutije. Stala je izvlačiti – Šurik nije vjerovao svojim očima – raznobojna klupka vune, smotane u povjesma, kako je to u davna vremena činila njegova baka, praveći od dviju starih bluza jednu novu. To je bilo šareno bogatstvo siromašnih i starica je prebirala klupka s očitim užitkom.
– A – graktala je – kakva boja! Pogledajte samo ovu crvenu! A žuta!
Na koncu je iz kutije izvadila sve do zadnje niti – na dnu je još bilo pokoje malo klupko i obični konac.
– A gdje je to? – strogo je upitala Šurika.
– Što? – začudio se Šurik.
– Pa to, popis. Pošiljke uvijek imaju popis, zar ne?
Šurik nije razumio, zurio je u nju.
– I što tako gledate? Postoji poštanski registar, popis u kojem je sve nabrojano. Naziv robe, količina, cijena. Vidim da nikad niste dobivali pošiljke iz inozemstva.
– Nisam – složio se Šurik. – Ali ovo nije stiglo poštom. Ljilja Laskina donijela je to sa sobom. Letjela je iz Jeruzalema u Pariz, zatim u Moskvu, a iz Moskve u Тоkіо.
– A kakva je osoba ta Ljilja Laskina? Zašto bih joj vjerovala bez popisa? Vas vidim, vi ste pristojan čovjek. Židov? A tu Laskinu nikad nisam vidjela, možda je pola toga uzela. Tusja se inače uopće ne razumije u ljude, svi je varaju. No dobro, pustimo to, vidim da ni vi ništa ne razumijete.
Starica je posegnula u ručno izrađeni sanduk, iskopala iz njega svežanj ključeva, otvorila bočno krilo velikog starinskog ormara, zavukla se i izvukla predmet zamotan u gazu, nalik na tri povezane torte.
– Evo – svečano je izgovorila i stala razvezivati čvor na vrhu gaze…
Izvadila je iz zavežljaja tri vunene bluze, sve nove, sve prugaste.
– Kad ta Ljilja putuje natrag?
– Otišla je raditi. Ne znam kad se vraća. I mislim da neće opet stati u Moskvi.
Starica se začudila:
– Kako to? Donijela je vunu, a neće uzeti bluze?
Šurik zavrtje glavom.
– Mladiću! Jesam li vas dobro shvatila? Dakle, vunu je donijela, dobro, bez popisa, ali je donijela, a bluze neće uzeti? Što će mi onda vuna? Onda mi ništa ne treba! Možete uzeti natrag tu svoju vunu!
– Ne, Cilja Solomonovna, ne mogu uzeti vašu vunu – odlučno je rekao Šurik.
– Možete! – viknula je starica porumenjevši.
Ali Šurik se neočekivano nasmijao:
– Dobro, mogu! I odnijet ću je na najbliže smetlište. Ne trebam vašu vunu!
I tada je starica zaplakala. Sjela je na divan i zaplakala gorkim suzama. Donio joj je vode, ali nije pila, samo je jecajući govorila:
– Vi se ne možete postaviti na naše mjesto. Nitko se ne može postaviti na naše mjesto. Nitko se ne može postaviti na bilo čije mjesto!
Zatim je prestala plakati, prestala je naglo, bez ikakva prijelaza, i odmah postavila ozbiljno pitanje:
– Recite, a jeste li kad u Arbatu?
– Jesam.
– Znate da je ondje trgovina Rukotvorine?
– Da budem iskren, ne znam – priznao je Šurik.
– Ondje je. Svratite i kupite mi kukicu. Pokazat ću vam kakvu. Vidite, moja je pukla. Broj dvadeset četiri. Dvadeset dva mi ne paše. Jeste li me shvatili? Broj dvadeset četiri, ni broj manje! I donesite je ovamo. Ne izlazim iz kuće, možete bilo kad.
Šurik je išao prema autobusnoj postaji stazom obrubljenom tankim žutim stablima i smiješio se. Ljiljka je otišla i najvjerojatnije nikad više neće doći. Ali njemu je bilo lijepo kao u djetinjstvu. Osjećao se sretnim i slobodnim.

65

Zrakoplov je uzletio lako i moćno. Ljiljka je zatvorila oči i odmah zadrijemala. Potom je stjuardesa donijela napitke. Ljilja je izvadila iz torbice notes. Otvorila ga. Svi zapisi bili su na ivritu. Izvukla je iz kožnate petlje tanku olovku i zapisala na ruskom.
Ideja da svratim u Moskvu bila je genijalna! Grad je čudo! Skroz blizak. Šurik je dirljiv, dozlaboga, i voli me i dan-danas, što je posve čudno. Vjerojatno me nitko nije tako volio, možda i neće. Užasno je nježan i potpuno aseksualan. Nekako je staromodan. I užasno izgleda, ostario je, udebljao se, teško je zamisliti da ima samo trideset. Živi s mamom, nekakva oronulost i prašina. Ona je za svoje godine sasvim solidna, čak je elegantna. Hrana je fenomenalna, isto staromodna. Čudna stvar, u trgovinama je prava bijeda, a na stolu gozba. Pitam se ima li Šurik ikakav privatni život. Ne izgleda mi tako. Teško to mogu zamisliti. Ali inače ima u njemu nešto posebno – kao da je pomalo svetac. Ali je pravi mudonja. Bože, kako sam bila zaljubljena u njega! Zamalo sam zbog njega ostala. Kakva sreća što sam onda otišla. Mogla sam se udati za njega! Jadni Šurik.
Fali mi posao. Vjerojatno će mi produljiti stažiranje za još godinu. Nadaju se da ću im svake godine donijeti zlatno jaje. Ali čini mi se da će onaj skandal u Engleskoj zbog industrijske špijunaže na kraju utjecati i na nas. Nisu oni potpuni idioti.
Ljilja je zatvorila notes, umetnula olovku u petlju, spremila ga u torbicu. Zatim je spustila naslon, stavila jastuk pod glavu, pokrila se dekom i zaspala. Let je dug, sutra mora na posao, može se naspavati.