Pregrijavanje - Louisa Edwards

Sprema se veliko kulinarsko natjecanje u kojem će se na nacionalnoj televiziji najbolji kuhari boriti za slavu, bogatstvo i kulinarsku nadmoć. Svi se natjecatelji trude pobijediti, ali samo će jedan odnijeti nagradu… Vlasnik posrnulog restorana iz Greenwich Villagea mora svom lokalu vratiti staru slavu i pobijediti na natjecanju. No za to mu nedostaje njegov sin Max, muškarac koji je navikao na pobjede iako mu nikada nije odgovarao timski rad. Izvrstan kuhar i veliki zavodnik proputovao je svijetom, učeći nove tehnike kuhanja, ali i upoznavajući lijepe žene. A kada se kuhar razmetni vrati kući, otkriva da se među kuharima u toj kuhinji netko ističe – jednako strastvena kuharica Juliet Cavanaugh.Nekoć je bila zaljubljena u Maxa, ali tada je bila samo tinejdžerica koja se nadala da će ga ponekad ugledati u restoranu. Sada je profesionalna kuharica i natječe se u Maxovoj ekipi na najvećem kulinarskom natjecanju u državi. Čeka ju rad u kuhinji uz čovjeka kojemu se oduvijek divila… i za kojim je žudjela. Ali, usprkos uzavreloj privlačnosti, Juliet namjerava zadržati pribranost i distancu, o kojoj god se temperaturi radilo…

Louisa Edwards novo je veliko ime američkog ljubavnog romana, a najviše voli pisati ljubavne priče koje se odvijaju u svijetu kulinarstva. Muškarci u njezinim romanima obično su kuhari savršenog izgleda kojima, ponekad, i nije tako lako slomiti srce.





Mojoj baki, koja me uvela u svijet ljubavnih


romana. Da si barem ovdje i da mi možeš kazati


što misliš o ovome! Uvjerena sam da za ženu kao


što si ti nije pretjerano pikantan.




ZAHVALE




Pisanje ove knjige ne bi bilo moguće da nije vjere i vizije moje divne urednice Rose Hillard. Hvala ti što vjeruješ u moju seriju knjiga The Rising Star Chef i za svu pomoć koju si mi usput pružila kako bi ova knjiga postala ono što jest. Jules je tvoja mala! Nadam se da si ponosna na nju kao i ja.
Velika zahvala mojoj agentici Deidre Knight koja se oko ove knjige uistinu trudila izvan svih okvira. Hvala ti što uvijek odgovaraš na moje pozive, što me uvijek držiš za ruku i što od mene uvijek činiš bolju spisateljicu! Najbolji si, najmudriji, najzabavniji i najnadahnutiji vodič kojega bi cura mogla imati na ovome čudnom putu kroz nakladnički svijet.
Kažu da je pisanje samotan posao, ali meni to nikada nije tako izgledalo. Hvala Bogu! Moji prijatelji autori svakoga mi dana spašavaju zdrav razum i pružaju mi neprocjenjivu potporu (u obliku noćnih zabava pod krinkom spisateljskih sastanaka), ohrabrenje (u vidu prigovaranja) i održavaju me obaviještenom (putem tračerskih e-mailova). Bez svih vas bila bih izgubljena!
Candy Havens, Jaye Wells i Ann Aguirre – pomogle ste mi da u jednome komadu preživim pisanje ove knjige i da to učinim na vrijeme.
Kate Pearce, Nic Montreuil i Bria Quinlan – vaši komentari na početni nacrt knjige bili su mi od neprocjenjive koristi. Nadam se da ćete tijekom cijele priče biti u stanju vidjeti vlastite otiske prsta onako jasno kako ih ja vidim!
Megan Blocker, Matt i Jaime Bartlett – svatko tko rado kuha i bude uživao u receptima na kraju ove knjige svoje bi komplimente trebao uputiti vama.
Sestrama moje duše, Roxanne St. Claire i Kirsten Painter – bez vašega društva na terenu, iz dana u dan, iz sata u sat, potpuno bih propala. A vjerojatno nikada ne bih napisala ni riječi. Kad god me netko upita za muze koje me nadahnjuju, sjetim se vas.
Hvala mojim roditeljima, Jan i Georgeu, koji su počeli čitati ljubavne romane zbog toga što ih ja pišem – i koji u njima uživaju daleko više negoli sam se tomu nadala! Hvala i mojoj sestri Georgiji, koja je gotovo petnaest godina bila moja partnerica u čitanju. Sve vas volim!
Najveća zahvala i ljubav idu mojemu suprugu Nicku – potičeš me da postignem više negoli sam mislila da ću moći i vjeruješ u mene kada sama zaboravim vjerovati u sebe. Hvala ti što si ljubav mojega života.
Kao i obično, sve pogreške u knjizi su moje i samo moje.

PROLOG




Juliet Cavanaugh obgrlila si je rebra ne bi li se ugrijala dok je hodala. Hodanje ima dvije prednosti: održava krvotok i olakšava nakupljeno vrenje u prsima.
Čizme koje je zgrabila izlazeći iz kuće pripadale su njezinoj majci – uzeti joj čizme bio je posljednji čin prkosa i odlučila je zbog toga ne osjećati krivnju.
Osim toga, odlično joj pristaju. Sa svojih je sedamnaest godina već bila majčine visine – i viša od većine momaka iz razreda – i to već tri godine. To joj je uglavnom bila gnjavaža, ali je u ovome trenutku bila zadovoljna, dok joj je koža s janjećim runom štitila prste od otopljenoga snijega na pločniku.
Nastavila je dalje grozničavo gaziti, a da pritom nije uopće bila sigurna kamo ide, sve dok je iz marša nalik transu nije probudilo klizanje uzrokovano komadom leda na koji je nagazila čizmom. Lamatajući rukama, nekako je uspjela povratiti ravnotežu. Potom se ogleda oko sebe i shvati da je zapravo na vrlo poznatome uglu ulice.
Spoj ulica Barrow i Grove, negdje u samome srcu Greenwich Villagea.
Stare ciglene kuće nižu se u uskoj ulici. Bilo je osvijetljeno samo nekoliko prozora. Najveći izvor svjetla bila je velika ostakljena reklama na zgradi preko puta. Toplo žuto svjetlo širilo se i bljeskalo s rubova ispisanih riječi Lunden’s Tavern koje su se uvijale duž stakla u sjaju boje staroga zlata.
Svjetlo kao da ju je dozivalo, nagovještavajući nešto poput topline, prijateljstva, sigurnosti i doma. Juliet stisne lakte bliže k tijelu, nastojeći ne misliti na ovo potonje.
Dom. Tamo se više ne smije vraćati.
Majčino zajapureno, bijesno lice bljeskalo joj je pred očima svaki put kada bi trepavicama pokušala odagnati mokre pahulje, ali ga je pohranila negdje duboko, tik do one druge teme o kojoj nije razmišljala, o kojoj nikada više nije htjela razmišljati.
Lijevo joj je rame pulsiralo na mjestu gdje se spajalo s vratom, kao da još uvijek može osjetiti trag grubih, pretjerano utisnutih prstiju koji je grabe i privlače bliže...
Zadrhtavši, Juliet silom otvori oči i razbistri um pun bi jele praznine, poput snijega prije negoli padne na prljave ulice Manhattana.
Lunden’s Tavern. Naravno da je tu na kraju imala završiti. Njezin najbolji prijatelj, Danny Lunden, živi iznad restorana. Dannyjeva je obitelj upravo onakva o kakvoj je Juliet uvijek sanjala. Majka i otac veseljaci koji su uvijek negdje u blizini... i da, usto još i jako privlačan stariji brat.
Pomisao da će naletjeti na Maxa Lundena zaustavi je na mjestu. Srce joj zastane sjetivši se njegova širokog, pristupačnog osmijeha i nasmijanih plavo-sivih očiju, ali čak se ni njezina uporna zaljubljenost nije mogla mjeriti s poniženjem do kojega bi došlo da je on vidi u ovakvome stanju. Sigurno izgleda kao... kao kakvo uplašeno dijete, izbačeno iz kuće da luta kroz snijeg.
Da je barem i ranije te večeri izgledala ovako, nalik mokrome mišu, kad je Oliver ušao u kuću. Možda bi je tada ignorirao umjesto da joj dođe u sobu...
Paralizirana neodlučnošću, ostala je cijelu beskrajnu minutu cupkati s noge na nogu, sve dok pokraj nje ne prođe taksi, i to dovoljno brzo da je gumama raspršio kapljice ledene, prljave vode. Poskočivši unatrag ne bi li izbjegla neželjeno tuširanje, Juliet zaključi da se ponaša glupo.
Već ranije se diskretno raspitavši, znala je da se Max vratio kući iz kuharske škole, ali to ne znači da je sada uistinu kod kuće. U petak navečer? Nema šanse. Vjerojatno je vani s prijateljima. Ili možda s djevojkom.
Usprkos svemu što se te večeri odigralo, pomisao na Maxa s lijepom curom ugura joj se među rebra i probode joj srce.
U svakome slučaju, i više je nego jadno stajati vani i smrzavati se tako samo zato da je zgodan tip ne bi vidio u ne baš najboljem izdanju.
Kao da ju je Max ikada uopće primijetio.
Posrćući Juliet se zaputi prema toplini restorana i svojemu najboljem prijatelju.
Danny će mi pomoći da smislim što ću.
Ali, kada je skrenula do postraničnoga ulaza i pritisnula zvono stana Lundenovih iznad restorana, nitko se ne javi.
– Hajde, hajde – dahtala je riječi sebi u bradu, u oblačićima kondenzirane pare. Dahnuvši u prste ne bi li ih zagrijala, razmišljala je cijelih desetak sekundi prije negoli se zaputila prema prednjem ulazu.
Ona i Danny morali su se tijekom radnoga vremena kloniti blagovaonice restorana. Zaključila je da je ovo ipak izvanredna situacija.
Samo ću proviriti i vidjeti je li Danny unutra.
Kad je odgurnula teška drvena vrata, zapuhnu je val divne, ugodne topline. Ne mogavši odoljeti, Juliet klizne unutra i ogleda se oko sebe.
Restoran je bio prazan.
Zar su već zatvorili? pitala se dok joj je bubnjalo u ušima. Ali, vrata nisu zaključana.
Stojeći tako u predsoblju, Juliet se prebacivala s noge na nogu, mršteći se zbog neizvjesnosti koja joj je preplavila grudi. Kakav užasan osjećaj, emocije tako blizu površine sve vrijeme. Baš je koma biti tinejdžer.
Biti na milosti i nemilosti odraslih oko sebe? Još gora koma.
Duboko udahnuvši, osjetila je da joj se pluća odmrzavaju pa krene duž nevelike prazne prostorije. Pod popločan crno-bijelim keramičkim pločicama blistao je pod zlaćanim svjetlima. Separei presvučeni crvenom kožom kao da su je dozivali svojim krivuljama duž zida pa ona poželi zavaliti se u jednome od njih i ne razmišljati ni o čemu. Stolova nije bilo puno, mjesta svega za pedesetak gostiju, ne mnogo više od toga.
Dobivši status institucije na Manhattanu, restoran Lundenovih bio je poznat po najboljem odresku s roštilja u gradu. Danny ju je jednom proveo po kuhinji, najavivši joj pritom kako namjerava jednoga dana preuzeti položaj glavnoga slastičara i spremati najbolju čokoladnu tortu na svijetu za zvijezde s Broadwaya, političare i druge poznate ljude koji su navraćali u njihov restoran.
Juliet je ostala impresionirana brzinom i učinkovitošću posvuda oko sebe dok su kuhari bili na djelu, ali i više od toga dojmila je se atmosfera kolegijalnosti i prijateljstva među njima. Izgledali su gotovo kao kakva velika sretna obitelj, a ona je čeznula biti dijelom toga.
Dok je pokušavala otkriti ima li dovoljno hrabrosti šćućuriti se na jednom od onih sjedišta i ostati ondje na toplome neko vrijeme, netko glavom proviri kroz stražnja vrata, ona koja vode u kuhinju.
Juliet osjeti kako joj bilo skače na trenutak – Možda je Max! – prije negoli je prepoznala Gusa Lundena, kuhara i vlasnika restorana Lunden’s Tavern i oca njezina najboljeg prijatelja.
– Učinilo mi se da čujem ulazna vrata – reče on, dok mu se prijateljsko lice razvlačilo u osmijeh. Izlazeći iz kuhinje, brisao je ruke o bijeli ubrus. – Kako si, mala moja? Danny nije ovdje... on i Nina otišli su posjetiti moju punicu. Živi u Osamdeset prvoj ulici i ne snalazi se baš dobro, čak i kada vani ne sniježi i kad nema poledice na ulici. Rekao sam im da slobodno otiđu onamo. Nakon pet otkazanih rezervacija i tri grupe koje se uopće nisu pojavile, odlučio sam ranije zatvoriti. Šteta što ste se mimoišli.
– Ah – izusti Juliet, osjećajući nelagodu. – Zao mi je što sam vam smetala. Trebala bih otići.
– Ma ne, ne – protestirao je gospodin Lunden. – Dođi i ugrij se. Vani je nered. Gdje su ti šal i rukavice? Vi klinci, stvarno... Lunjaš po Manhattanu u običnoj jakni... i što je to? Haljina? A nema ni rukave. Dok prognoza vremena najavljuje snježni sudnji dan!
– Nisam imala puno izbora – promrmlja Juliet, povlačeći rub omražene žute haljine. Da se barem stigla presvući. Koža je počne bockati dok joj se toplina polako vraćala u tijelo. Začudo, sada je drhtala snažnije negoli dok je bila vani. Naravno, gospodin Lunden je to zamijetio.
– Gotovo si modra! – Čovjeku je u pogledu bio znak za uzbunu. – Dođi ovamo. Sjedni. Daj da ti spremim nešto toplo za piće. Može? Tako se radi kada netko promrzne, zar ne? Da je barem Nina ovdje. Žena uvijek zna što točno treba činiti.
Gospodin Lunden krene naprijed, ispružene ruke. Iako je bila uvjerena da će zbog toga izgledati nespretno, Juliet se pomakne bočno kako bi izbjegla dodir. To uopće nije učinila svjesno, ali koža kao da joj je bila nervozna i pretjerano tijesna za cijelo tijelo, kao da se pokušava uvući u prošlogodišnje traperice.
On kao da to nije primijetio, mahnuvši joj rukom prema stolu u kutu. Promatrao ju je kako se spušta na sjedište, dok je skerletna koža pucketala pod njom.
– Hvala vam, gospodine Lundene – uspije joj prozboriti. – Sjest ću samo na trenutak, a onda vam više neću smetati.
– Ma daj – reče on gledajući je, dok mu je suosjećanje bljeskalo u plavo-sivim očima. Zrelo mu je lice pokazivalo znakove preranoga starenja, valjda zbog godina provedenih u profesionalnoj kuhinji, nagnut nad vruće ploče za kuhanje, ali još uvijek je znatno nalikovao na Dannyja i Maxa. Svi Lundenovi po muškoj liniji imaju snažnu vilicu, oči boje olujnih oblaka i široke usne uvijek spremne na osmijeh.
– Već sam ti rekao da me zoveš Gus! Nitko me ne zove gospodinom Lundenom. Ovdje u restoranu smo svi »šef ovaj« i »šef onaj«, ali kad čujem »gospodine Lundene«, automatski se okrećem i pogledom tražim svojega starog.
Eto ga, taj široki, prijateljski osmijeh, onaj isti koji ju je svojedobno potaknuo da odbaci stidljivost i pozdravi dečka koji je sjedio blizu nje na satu matematike. Jednom je dobila i smetenu, odsutnu verziju toga osmijeha i od Maxa i tu uspomenu sačuvala u riznici sjećanja, vadeći je na svjetlo dana tu i tamo kada bi sve krenulo naopako.
Taj je osmijeh u njoj izazivao povjerenje.
Sva napetost i strah koje je Juliet držala pod kontrolom sada odjednom poskoče u bujici. Njome prostruji drhtaj zbog kojega je zacvokotala zubima, a Gus se namršti. – Dobro. A sad nešto toplo. Ti samo ostani sjediti i potrudi se utopliti. Vraćam se za trenutak.
Odmarširao je u kuhinju kao čovjek na zadatku, a Juliet nasloni glavu na kruti kožnati jastuk sjedala kako bi došla do daha. Trepćući podigne pogled prema zamršenom ukrasnom motivu na stropu. Bilo je tu stiliziranih ruža isprepletenih u niz redova dijamantnih oblika. Nikada dotad nije ih zamijetila. Lijepo.
Zveckanje iz kuhinje je prene i prije nego što su se vrata rastvorila. Bio je to gospodin Lunden – Gus – s okruglim pladnjem na kojemu su stajale dvije bijele šalice iz kojih se pušilo.
– Evo, izvoli. – Uvježbanim pokretom doda joj šalicu preko stola, dok se tamnosmeđa tekućina u njoj ljuljuškala, ali ni kapljica nije prešla rub. A onda, na njezino iznenađenje, on dovuče sjedalicu i uzme za sebe drugu šalicu.
– Hm, hvala vam – reče ona ponovo. – Ali, ne morate... hoću reći, sigurno ću biti spremna za izlazak za minutu.
– Sigurno – reče on, pušući u svoje piće. – Ali, malo društva nikomu ne škodi. – Odaslavši joj britak pogled preko ruba šalice, on nastavi: – Reklo bi se da bi i tebi dobro došlo malo društva.
Kimnuvši glavom, Juliet otpije veliki gutljaj vruće čokolade i opeče si jezik.
– Pazi, mala! – Gusova brižljivost stegne joj u grudima nešto poput bolnoga čvora.
– Dobra je ova vruća čokolada – reče ona, živcirajući se zbog gruboga tona u vlastitome glasu. – Sviđa mi se.
Zapravo, bila je i više nego dobra. Gusta i ne pretjerano slatka, a bogat okus obavijao joj se oko jezika kao tekuća ugoda.
– Odlično – reče Gus, odlažući šalicu i gledajući je netremice i ozbiljno. – A sada, kako bi bilo da mi objasniš što klinka tvojih godina traži tumarajući uokolo po snježnoj oluji?
– Htjela sam... htjela sam vidjeti Dannyja – pokuša ona, nesigurna u ono što bi rekla. Može li mu uopće kazati istinu? Stid joj zažari obraze na samu tu pomisao.
Pogled mu se zaoštri poput kuhinjskih noževa koje joj je Danny veselo pokazao tijekom razgledavanja kuhinje. – Uopće ne sumnjam da si se nadala zateći Dannyja kod kuće, Jules. Ali, što te uopće potaklo da izađeš na ovu mećavu?
Jedino su je u obitelji Lundenovih nazivali Jules. Zbog zvuka toga nadimka, Juliet osjeti kako joj se grlo steže, kao da je odjednom postala alergična na čokoladu. Što je sljedeće? Osip?
– Posvađala sam se s mamom – odgovori mu, skrivajući lice šalicom kao da će uzeti još jedan gutljaj vruće čokolade. Baci pogled uvis kroz trepavice ne bi li vidjela njegovu reakciju.
– Hm – reče on jednostavno. – I mislio sam da bi se moralo raditi o nečemu takvom.
Zbog njegova mirnog prihvaćanja situacije, ona osjeti nalet dodatnoga samopouzdanja. – Zapravo, bilo je i gore od svađe. Radi se o... Nikada se više ne vraćam onamo.
On nato stisne usne u tanku ravnu crtu. – Obitelj je važna – reče on polako. – Jesi li sigurna da nema načina...
– Nikada – odvrati ona žestoko, u želji da mu napokon bude jasno. – Otišla sam jer više nisam mogla ostati ondje. Ali, sada više nemam... nemam kamo otići...
Na njezin potpuni užas, glasan i neugodan jecaj prolomi se iz nje prije negoli je shvatila što se događa. Pokrivši usta jednom rukom, Juliet se sruši natrag u sjedište i poželi nekako nestati pod stolom. Suze joj ovlaže rub dlana, ali je uspjela ostatak jecaja svesti na isprekidane udisaje.
– Hej, polako! – reče Gus uzbuđeno. – Nema potrebe. Evo. – Nagne se postrance i dograbi ubrus sa susjednoga stola pa ga doda Juliet.
– Hvala – reče ona kad je napokon bila u stanju ponovno govoriti. – K vragu! Nisam mislila ovako cmizdriti pred vama.
Gus slegne ramenima, i dalje zabrinuta izraza lica. – Nema zla u plakanju. Čak sam se i ja znao upustiti u to.
Po prvi put otkad je ušla u restoran, Gus je izgledao umorno, a Juliet treptanjem odagna suze iz očiju. Možda nije jedina koju ovdje muče problemi.
– A vi, gospodine Lundene? Mislim, Gus. Jeste li dobro?
Gus zabaci glavu razrogačenih očiju u kojima se krila sjena nečega što Juliet nije mogla razumjeti. – Tko, ja? Ma dobro sam. Sa mnom je... baš sve u redu.
Po prvi put otkad je ušla, Juliet mu nije vjerovala ni riječi.
Prije nego što joj je sumnja stigla ponovno uzurpirati već bolne živce, on uzdahne i reče: – U redu, nisam baš najbolje. Večeras sam s Maxom imao malu nesuglasicu i zbog toga sam na rubu živaca. Ali, možda je moj problem zapravo sretna okolnost za tebe.
Juliet trepne, zatečena spominjanjem Maxa. – Što? Mislim... što?
Sav umor poče nestajati s Gusova lica. Osmijeh mu je bio samo za nijansu nategnut, ali je dobrota u pogledu sivih očiju bila stvarna. – Trebaš negdje prenoćiti, zar ne? A od prije sat vremena imam na katu jednu praznu sobu u kojoj možeš prespavati ako hoćeš. Možda samo večeras... možda ti već sutra stvari budu izgledale drugačije pa poželiš nazvati mamu.
Juliet instinktivno odmahne glavom, ali Gus podigne ruku.
– O tomu možeš razmišljati kasnije. Zasad ti treba vrući tuš i suha odjeća, kao i postelja. Mislim da je to pravilna procedura. Moraš biti strpljiva sa mnom; moja se žena inače bavi tim stvarima kada god kod nas odsjedaju gosti.
– Ne razumijem... koja soba? Vi to mislite... zaozbiljno? – Juliet je bila kod Dannyja u kući puno puta. Bila je to lijepa kuća, mnogo prostranija od majčina stana, ali Juliet nikada nije zamijetila da postoji i soba za goste.
– Nema se tu što razumjeti. – Gus pljesne rukama prije negoli je pokupio prazne šalice sa stola. – Treba ti malo prostora dalje od mame. I gle, mi pak slučajno imamo nešto slobodnoga mjesta! Dođi, idemo. Kasnije ćemo riješiti detalje. Treba ti suha odjeća.
Juliet ustane i ne ustukne kada ju Gus blago uhvati za nadlakticu. Lagano se zatetura dok se umor polako spuštao na nju poput teškoga pokrivača koji prigušuje svijet oko nje. Sve se odvijalo tako brzo.
– Zašto me tek tako primate kod sebe? Kako znate da ne lažem u vezi s mamom i svim ostalim?
Gus se nasmiješi i u tome je trenutku toliko nalikovao svojim sinovima da Juliet osjeti kako joj zastaje dah. – Moja supruga Nina bavi se zapošljavanjem u restoranu. Odmah prepozna kakav je tko. Odmah zna je li konobar tip koji je u stanju prisvajati rebarca iz hladnjaka ili odnositi boce vina kući za djevojku. Ona vidi što je ispod površine. A ja, ja ti ljude vidim onakvima kakvi mi dođu. Pogledam te i vidim prijateljicu svojega sina, finu plavokosu curu smeđih očiju.
Vidim nekoga tko je upravo primio udarac, ali ne prihvaća nokaut. Vidim dobru djevojku u lošoj situaciji koja je dovoljno pametna da mi dopusti da joj tu situaciju barem malo olakšam.
– Uopće ne znam što bih rekla...
Gus odlučno kimne glavom. – Onda smo se dogovorili. Noćas spavaš kod nas, a sutra ćemo vidjeti kako stvari stoje.
On ode u stražnji dio restorana, odaslavši Juliet jedan nestrpljiv pogled preko ramena, očigledno očekujući od nje da ga slijedi kao što pačić ide za majkom.
– Idemo, Jules – reče joj Gus. – Zadnje što nam treba je da se još prehladiš. Žena bi me ubila, a nakon nje bio bi red na Dannyja.
U grudima joj je bujalo nešto poput toploga balona emocija koji je postajao prevelik da bi ga potpuno razumjela. Jedini u što je bila sigurna je da se nikada ranije u životu nije osjećala tako sigurnom.
Osmjehne se i zakorači u svoju novu budućnost.

PRVO POGLAVLJE


6 GODINA POSLIJE

Blagovaonica restorana bila je prazna, a ispucala crvena koža sjedala izgledala tužno nad snježnobijelim stolnjacima.
Odatle nije mogla uočiti da su rubovi stolnjaka pohabani, ali je vidjela svaki urez, svaki neizbrisivi trag vremena na lijepim crno-bijelim podnim pločicama.
Jules Cavanaugh provirivala je kroz okrugli stakleni prozorčić na vratima kuhinje i prisjetila se večeri kada je restoran Lundenovih bio prazan baš kao i sada. Samo što večeras nema snježne oluje. Nema mećave. Nema snijega.
A nema ni gostiju.
U glavi su joj se rojile one iste brige koje su posljednjih godinu i pol postale uobičajena stvar: Je li vrijeme da nagovorim Gusa da ukine ručkove? Trebamo li uistinu četiri konobara četvrtkom navečer kad cijele večeri dobijemo najviše deset narudžbi? Što ću reći kada Gino nazove radi narudžbe teletine za sljedeći tjedan? Neće nam zauvijek odgađati naplatu, iako je Ginov pradjed dobavljao prve odreske koji su se spravljali u restoranu Lundenovih. Jules ipak nekako odagna većinu tih nevolja iz misli.
Kuhinja puna kuhara koji nemaju što raditi pravi je recept za probleme, a ekipa kod Lundenovih nije bila iznimka.
Duga razdoblja neaktivnosti i dosade, povremeno prekinuta kaotičnim naletima akcije kada bi naletio pokoji gost, uzimala su danak na ljudima koji su stražnji dio pogona održavali u formi.
Uglavnom su to muškarci, prizna sebi Jules, osvrnuvši se kako bi osmotrila svoju šarenu, improviziranu obitelj.
Kuhinja je ovdje poprilično muški teritorij, razmišljala je. Ponekad joj je doista bilo neobično biti jedina koka među svim tim pijetlovima, ali se uglavnom osjećala kao dio ekipe.
Winslow Jones, uvijek prvi koji se meškolji od dosade, zabavljao se nastojeći šarmom ili lukavstvom izvući pokoju osobnu informaciju od najnovijega pridošlice. Kuhar prezimena Beck, čije je ime bilo poznato jedino Gusu, koji je valjda vidio njegove dokumente, Winslowu je odgovarao bezizražajnim licem, ruku prekriženih na prsima, baš kao što je to činio sa svima – ali Jules pomisli da mu je uspjela otkriti jedva primjetno smekšavanje u pogledu.
Naravno. Teško je ostati hladan uz Winslowa kojega resi zarazno dobro raspoloženje kakvo ovih dana nažalost nedostaje u restoranu. Čak ni Phil nije mogao odoljeti – Jules zaustavi sjećanja na svojega bivšeg prije negoli su se uspjela zakotrljati.
– Što misliš, koliko će još ostati kod nas ako ih tata ne uspije isplatiti?
Jules se izmigolji iz beskrajnoga kruga briga i strepnji pa iskosa pogleda Dannyja. – Ne govori tako. Nismo došli do toga.
Zasad nismo.
Danny je pogleda kao da je jasno čuo sve ono što je pomislila, a nije izrekla, ali nije reagirao.
Uvijajući bijeli ubrus koji mu je visio o pregači, Danny se pokraj nje umorno osloni o kuhinjska vrata. Glavu je toliko zbacio naprijed da mu je jedino mogla vidjeti blijedi, ranjivi vrat. Danny je uvijek na sebe preuzimao veliko breme. Preveliko. I nikada se nije oslanjao ni na koga. Samo je Jules vidjela njegovu iznurenu, brigama shrvanu stranu – i to samo onda kada bi bio preumoran da je skrije od nje.
– Tvoj otac ima plan – podsjeti ga Jules vedro, ignorirajući vlastite bojazni.
Danny glasno uzdahne kroz zube, podižući glavu kako bi njome blago lupio o vrata. – Uf, ne podsjećaj me još i ti na to!
– Natjecanje The Rising Star Competition moglo bi biti odgovor na sve naše probleme – usprotivi se Jules. – Svaki restoran koji je ikada dobio tu nagradu postao je velika senzacija: tu su medijski članci, oglašavanje i, što je najvažnije, novi klijenti. Razmisli, Danny. Posla bi bilo i više nego što možemo odraditi!
– Zvučiš poput tate.
Jules se ugrize za obraz ne bi li, se kontrolirala. – Ja Gusu vjerujem. Što god on odluči, bit ću uz njega. Stopostotno.
– Čak i kada bi njegova odluka bila da odeš za Maxom?
Prokletstvo. Danny ju predobro poznaje. Susrevši njegov oprezni pogled, ona prizna: – U redu, u redu, možda ipak devedesetpostotno. Ne trebamo Maxa da pobijedimo u natjecanju.
On još jednom blago lupi glavom o vrata u znak slaganja, a na usnama mu se pojavi izvijen osmijeh koji bocne Jules ravno u srce. – Mama će ga danas nazvati, sviđalo se to nama ili ne. Ali, dobra je vijest da se vjerojatno neće vratiti doma. Kako bi povratak kući mogao biti zabavniji od kampiranja duž Azije i života po svom, uz wok? A tata ni ne želi da Max dozna za... da dozna kako restoran loše posluje.
Dannyjev trenutak oklijevanja bio je poput tanke aluminijske folije koja prekriva veliki lonac prepun kipućeg, proključalog prijekora, brige, ljubavi i – što je najgore od svega – straha. Jules je to dobro znala jer je i sama osjećala isto.
Gus od svojega starijeg sina nije nastojao prikriti samo probleme u kojima se našao restoran.
Gledajući ravno pred sebe, pretvarajući se da promatra Winslowa kako zadirkuje Becka, ona pročisti grlo i upita: – Kako je tvoj otac? Je li bolje?
– Tvrdi da je dobro – promrmlja Danny. – Ne želi razgovarati o tomu.
Među njima zavlada šutnja. Jules je pogledom upijala demoralizirano kuhinjsko osoblje oslonjeno o hladne štednjake. Razmišljala je o Gusu i njegovim nadama za restoran, o Dannyju koji se očajnički trudio sve održati na okupu, dok mu težina naslijeđa pritišće pleća. Prisjeti se one snježne noći prije šest godina i koliko zapravo duguje ovoj obitelji.
Učinila bi sve što može kako bi spasila Lunden’s Tavern, čak bi u to ime radila rame uz rame s tipom koji joj je bio glavna tema tinejdžerskih snova.
Može li to biti baš tako strašno? Na kraju krajeva, potpuno ga je zaboravila. Ma, zaboravila je sve muškarce općenito, nakon Phila. Dakle, nema se o čemu brinuti. Ni o čemu.
Beck je počeo pokazivati znakove nervoze zbog sve žešćeg Winslowljeva dobacivanja. Ali, kada mu Jules priskoči u pomoć, nije mogla a da ne primijeti kako žmarci koji joj jurnuše niz leđa na pomisao o Maxu nisu bili rezultat straha pa čak ni rezigniranosti.
Radilo se o iščekivanju.


Ulice Tokija bile su vrtlog zamamnih boja, zvukova preglasnih da bi ih se moglo razumjeti i mirisa zbog kojih je Max Lunden najčešće imao poriv zatražiti od najbližega prodavača komad tajanstvenoga mesa na štapiću, o čemu god se radilo, koje je širilo tako bogat i ugodan miris.
Ipak, danas je Maxov inače otporan želudac bio pretjerano nervozan da bi riskirao s hranom s ulice. Iskočivši iz žustrog i neumoljivog pješačkog prometa i zastavši pod kamenim lukom jedne veže, po stoti put pogleda na mobitel. Provjeri je li uključen, je li umrežen, je li spreman primiti najvažniji telefonski poziv u životu.
Protekli je sat Max proveo do lakata u tijestu, trudeći se naučiti kako se režu savršeno ravni rezanci ramen. Nije se proslavio na tome zadatku jer je jedino uspijevao usredotočiti se na mobitel.
Kad je napokon oslobodio i očistio ruke, ispričavši se mrzovoljnome harukai-senseiju zbog smetenosti tijekom lekcije, Max je izišao na ulicu i pokušao se hodanjem riješiti nakupljene frustracije.
Prste je držao na telefonu u džepu, kako bi osjetio vibraciju poziva.
Zazvoni. Zazvoni. Daj, zazvoni već jednom, za Boga miloga!
Kao nekom čarolijom osjeti trešnju na jagodicama prstiju, a nakon toga i poznat, iako utišan glas Stevea Tylera kako pjeva o življenju na rubu.
S knedlom u grlu, dlanova odjednom ovlaženih znojem, Max izvadi telefon iz džepa, uz gotovo katastrofalno nespretan pokret. Usredotočivši se uz dubok udah, Max pritisne dugme i prisloni telefon uz uho.
– Halo? Da?
Tišina, uz nešto statičkoga pucketanja i nečije disanje.
Opsovavši u sebi, Max pročisti grlo. – Si? Pronto?
Bile su to magične riječi kojima se oslobodila rafalna paljba talijanskoga jezika kroz koju se Max s mukom probijao.
– Si. Si. Si – stalno je ponavljao, osjećajući se budalasto, nesiguran što uopće potvrđuje, sve dok grubi glas na drugoj strani ne uzdahne glasno.
– Italiano. Brzo učite. Ništa ne poučavam dok ne naučite moj jezik.
Maxu se grudi raširiše od radosti poput nabujaloga lisnatog tijesta punjenog medom. Na trenutak se ozbiljno uplaši da će mu grudi eksplodirati i izbaciti mu srce na ulicu.
– Znači, poučavat ćete me? – Morao je razjasniti stvar kako bi bio siguran da se ne radi o pogrešci ili o nesporazumu.
Dugačka stanka. – Kad ste došli k meni prije dva ljeta... niste bili glupi. Barem ne totalno. Mislim da možete naučiti. – Grubi glas Vincenza Cotta, s teškim naglaskom, postade čak još hrapaviji i tiši. – Ukoliko naučite govoriti... i, što je još važnije, slušati in italiano.
– Naučit ću – obeća Max. – Obećavam, govorit ću tečno kad se budemo vidjeli.
– Hmm. Imate četiri tjedna za to.
Kalkulirajući divljom brzinom, Max istom poče u mislima nizati popis svih stvari koje bi dotad morao učiniti – dovršiti lekcije kod harukai-senseija, spakirati svu svoju opremu, pronaći smještaj u talijanskom gradiću u kojemu se nalazi slavni macellaio, Cottova čuvena mesnica iz koje izlaze njegovi naveliko nagrađivani proizvodi od usoljenoga mesa do kobasica, u kojoj Cotto povremeno uzima učenike.
Samo povremeno. Zapravo, tako rijetko da je Max jedva mogao vjerovati da su se posljednje dvije godine neumornoga zalaganja putem pisama i posjeta napokon isplatile.
Kada napokon nauči ono što mu Cotto ima pokazati o prosciuttu, pancetti i svježoj tjestenini, bit će potkovan u vještinama svih značajnih svjetskih kuhinja. Ali i u nizu onih manje poznatih, jer običava skretati s utabane putanje kad god ga na to potakne radoznalost. Ali, hoće li ovo biti posljednji komad u slagalici?
Max je dugo čekao kako bi upotpunio kolekciju.
– Četiri tjedna – ponovi on poput zakletve. – Za mjesec dana stižem u Le Marche.
Cotto se ponovno oglasi dubokim grlenim zvukom koji je zvučao zadovoljno. Potom prekine vezu, ostavivši Maxa da zuri u rijeku žustrih pješaka, bicikla, mopeda i autobusa koji su ispunjavali tokijsku ulicu.
Opet kreće u nešto novo, u sljedeći izazov – možda mu ovoga puta to bude dovoljno. Možda pronađe mjesto na kojemu će se moći neko vrijeme zadržati i osjećati kao kod k...
Telefon ponovo zazvoni, zamalo mu ispavši iz ruke od vibriranja.
Prokletstvo. Zar se Cotto već predomislio?
Prestravljena srca pritisne dugme i reče: – Pronto.
– Max?
Nesigurni glas s druge strane uopće nije pripadao nepredvidljivome talijanskom mesaru-stručnjaku.
– Mama! Tako mi je drago što si nazvala. Upravo sam ja mislio nazvati vas. Imam sjajne novosti.
– Stvarno? – Uznemirenost u njezinu glasu sasjekla je Maxovu euforiju. Namršti se.
Nešto je uspjelo uzrujati njegovu inače savršeno staloženu majku.
– Mama, što se događa?
– Ništa, dušo. Reci mi koje to novosti imaš za mene? – Jasna nervoza u njezinu glasu pojača Maxovu napetost za još jedan stupanj.
– Mama, plašiš me! Što se događa?
– Trebaš se vratiti kući.
Svijet se načas zaustavio.
– Zar se nešto dogodilo? – procijedi Max s mukom kroz obamrle usne.
Nina je napravila dovoljno dugu stanku da je Maxu srce počelo divlje lupati u grudima, ali potom reče: – Ne, naravno da nije. Oprosti mi, nisam te htjela prepasti, dušo.
Maxova pluća ponovno se bace na posao. Od olakšanja mu se glas povisi. – Ako su svi kod kuće dobro, o čemu se onda radi?
– Ne razgovaraj sa mnom tim tonom.
Max se trgne. Nina je rijetko ispuštala paru, ali kada bi se to dogodilo, nitko nije bio lud dodatno je ljutiti.
– I bolje ti je da mi ne kažeš kako se doma vraćaš jedino ako netko umre ili završi u bolnici.
Max se potrudi umekšati ton glasa. – Neću. Naravno da neću, mama. – Iako je to u neku ruku bila istina, zar ne? Savjest mu se javi neugodnim peckanjem, ali on je zaustavi. Od kuće je otišao s razlogom i nikada više nije mislio na to.
– Dakle, doći ćeš kući?
– Ma daj, mama. Znaju li uopće tata i Danny da me zoveš?
– Pa naravno!
Njezino pretjerano vedro pouzdanje navelo ga je da ozbiljno posumnja u to. – Ma stvarno?
Napad bijesa u njezinu dahu bio je čujan, čak i preko donekle pucketave linije njegova internacionalnoga mobitela. – Otac želi da se vratiš kući. Brat ti nije baš oduševljen, ali duboko u sebi zna da sam u pravu. Max, trebamo te.
Max uzdahne. Patetično od njega, ali na jedan je kratki trenutak zapravo dopustio sebi mogućnost da su njegovi spremni sve mu oprostiti i zaboraviti.
Razgovarao je s njima otkad je otišao od kuće. Bili su to neobvezni i pažljivi razgovori o sitnim temama. S tatom je to išlo u redu, iako pomalo ukočeno. Ali s Dannyjem? Ne baš. Taj je mali stvarno zlopamtilo. Svaki je njihov razgovor bio emocionalno minsko polje.
– Reklo bi se da se ništa nije promijenilo – reče Max, nastojeći srce ostaviti otvorenim i pristupačnim umjesto da bude ogorčen i defenzivan. To mu je sada bilo teže negoli inače. – Osim toga, nemam vremena za povratak kući... moram biti u Italiji za mjesec dana.
Čak i tijekom raspravljanja s majkom, stanovit osjećaj iščekivanja prostruji kroz njega.
– Što? Dušo, zar kod onoga mesara o kojemu uvijek pričaš? Onoga koji nikada ne uzima učenike?
– Gotovo nikada – objasni Max, smješkajući se u telefonsku slušalicu. – Trebat će mi intenzivan tečaj talijanskoga jezika jer se vraćam u Loro Piceno za četiri tjedna. A ovaj put ostajem dokle god ne naučim sve što mi Vincenzo Cotto ima za pokazati.
– Ponosim se tobom. Znam da si to htio već dulje vrijeme – reče Nina i uistinu je zvučala sretno zbog njega. Zurnost u njezinu glasu donekle se umanjila, zbog čega se Max nadao da je stvar riješena.
– Dakle, razumiješ me, zar ne? Rado bih došao u posjet, mama, ali ne mogu propustiti ovu priliku. Vincenzo Cotto je svjetski prvak i odabrao je baš mene.
Kao da bi to moglo proći tek tako.
– Mjesec dana nam je i više nego dovoljno – požuri se Nina. – Otputovat ćeš opet prije negoli shvatiš da si bio doma.
– Mama...
– Slušaj me, Maxwelle Gerarde Lundene! Bolje ti je da me ne odbiješ.
Oklijevao je. Jedna čelična nota pojavila se u majčinu slatkome glasu. Nina Lunden možda je izgledala kao kremasti kolačić, ali u njoj je svakako bilo daleko žešćega materijala nego što je krema od vanilije.
– Da se sada pojavim u restoranu, bilo bi svađe – reče on, pokušavajući zvučati razumno. – I ti to dobro znaš.
– Nije u redu da se ti i Danny stalno prepirete. Braća ste. Već je krajnje vrijeme da izgladite svoj odnos. A iznenadit ćeš se i kada vidiš oca. Osim toga, ne trebamo te za posao u restoranu, trebaš nam kao član tima na natjecanju The Rising Star Competition.
– Što? – Koliko je Maxu bilo poznato, restoran Lunden’s Tavern još nikada nije sudjelovao ni u kojemu kulinarskom natjecanju, a kamoli na onome najvećemu, najpoznatijem u Sjedinjenim Američkim Državama.
– Sastavili smo natjecateljsku grupu i uistinu bi nam dobro došlo tvoje iskustvo s natjecanja. Otac ti je čak spreman prepustiti svoje mjesto u timu za prvu rundu natjecanja... eto koliko mu je stalo da pobijedimo.
Max se osloni leđima o zid, pokušavajući posložiti u glavi sve to. Već godinama zarađuje za život sudjelujući u raznim kulinarskim natjecanjima diljem svijeta, čime je zarađivao dovoljno novca za provođenje vremena kao učenik svakoga meštra od lokalne kuhinje koji ga je u stanju najbolje poučiti. Međutim, to mahom nisu bila natjecanja za grupe, nego za individualne natjecatelje, i to u manjim gradovima pa čak i selima. RSC je pak iznimno važno nacionalno natjecanje.
Sama pomisao da bi njegovo otac mogao barem prešutno priznati da je Max bolji od njega u nečemu... Max nije mogao suspregnuti osmijeh koji mu se širio licem.
Kao da je osjetila slabost s druge strane linije, Nina se istom baci na laskanje. – Daj, dušo, sigurno nakon tolikih pobjeda imaš hrpu korisnih savjeta i trikova koje možeš pokazati drugima, strategija koje bi bile od pomoći tvojemu bratu i drugima!
Max se nasmije. – Malo pretjeruješ – reče joj.
U glasu začuje osmijeh s druge strane. – Pa, je li upalilo?
Uzdahnuvši, Max spusti glavu na grubi zid iza sebe. – Donekle – prizna joj. – Učinio bih bilo što da vam pomognem, a prilika da popravim stvar s tatom i Dannyjem... neću ti lagati, pravo je iskušenje. Ali...
Nina se nije dala tek tako uhvatiti. – Stvari se mijenjaju, dragi. Ljudi se mijenjaju.
– U našoj tvrdoglavoj obitelji? Ne. Ne vjerujem. – Ako je išta znao, znao je to. Već je odavno odustao od nade.
– U redu, ali situacije se mijenjaju. Ako se ne pridružiš... Max, možemo pobijediti. Imamo dobar tim, ali ljudi su neiskusni. Najvažnije je da prođemo prve runde kvalifikacija i da nas odaberu kao predstavnike Istočne obale. Kada prijeđemo taj prag, sve će biti u redu. Ali, da bismo stigli onamo, našima treba tvoja pomoć. Max, igram na kartu majčinstva.
Nemoj me zanemariti. Nisam svojega starijeg sina vidjela kod kuće već šest godina, ali, jesam li te ikada gnjavila da nas posjetiš? Nisam. Hvatala sam letove kako bih te posjetila kad god sam to mogla. Ali sada te ne molim. Nalažem ti. Što god da se dogodi kada dođeš ovamo, sve ćemo riješiti. Samo želim... trebaš doći kući.
Max osjeti kako mu se grlo steže čuvši jedva prepoznatljivo drhtanje u majčinu glasu. Više nije bilo onoga čeličnog tona, a on se nije moga sjetiti kada je zadnji put zvučala ovako. Možda kad je baka umrla. Nešto se događa, nešto više od ove nagle opsesije natjecanjem The Rising Star Competition. A što god to bilo, dovoljno je žestoko da natjera najsnažniju ženu koju poznaje da zazvuči kao da je na rubu suza.
– Znači, samo za prvu rundu kvalifikacija? – pokuša on razjasniti uvjete kako bi bio siguran da je razumio što se od njega traži. – Dovedem vas do drugoga kruga natjecanja i mogu u Italiju?
– To je sve što tražim od tebe – odvrati ona dok joj je sreća oprezno bojila glas.
Čvrsto stišćući telefon, otupjelih jagodica prstiju, Max udahne vruć, vlažan tokijski zrak prepun mirisa magle i ispušnih plinova automobila pa reče: – Hvatam sljedeći let.

DRUGO POGLAVLJE




Izlazak iz zrakoplova i uranjanje u njujoršku gužvu radnoga dana nalik je skoku u pobjesnjele, zapjenjene slapove.
Sva sreća da nije zaboravio plivati. Max na stražnje sjedalo taksija zamišljeno ubaci pohabanu vreću sa svime što posjeduje pa uđe unutra.
Suludim, uzbudljivim, opasnim vodama Manhattana plovio je još otkad je bio dovoljno star da se provuče ispod mehaničkih brklji na ulazu u podzemnu željeznicu i uskoči u bilo koji vlak u bilo kojem pravcu.
Koliko god da je putovao, koliko god egzotičnih gradova posjetio, od Londona do Marrakecha, ništa se nikada nije moglo usporediti sa strujnim udarom čistoga uzbuđenja ravno u živčani sustav u kontaktu s New Yorkom.
Bože, kako mu je samo nedostajalo sve ovo.
Taksist naglo skrene kako bi izbjegao blokiranje autobusa, dok su se uključivali u promet Long Island Expresswaya, psujući pritom na bengalskom.
Max se smijao dok je ovaj proklinjao vozača autobusa, njegove pretke, postojbinu i muškost. – Kozje kopile bez majke! – složi se Max dok je taksist hvatao zrak.
Čovjeku se u retrovizoru osvijetli pogled od iznenađenja i zadovoljstva čuvši svoj materinji jezik od posve običnoga, neupadljivoga bijelca na stražnjemu sjedištu svojega taksija. Prokulja bujica brzo izgovorenih bengalskih slogova, sve sami samoglasnici i oštro odsječeni suglasnici koje Max nipošto nije mogao pratiti.
Podigavši ruke u znak predaje, reče na engleskom: – Žalim, stari moj, tom jednom rečenicom rekao sam više-manje sve što znam.
Nakon što je radio po kuhinjama diljem svijeta, Max je bio u stanju naručiti jelo – i znalački opsovati – na više od desetak jezika. S druge mu je strane nešto pristojniji rječnik svakako nedostajao.
Taksistu to očito uopće nije smetalo. I on se prebaci na engleski pa su posljednjih petnaestak minuta vožnje proveli uspoređujući dojmove s mjesta u Bangladešu koja su obojica posjetili, hvaleći ljepotu toga kraja i žaleći se koliko im nedostaje.
Maxova sudbina kao da je bila stalno žaljenje za nevjerojatnim mjestima na kojima je prethodno živio. Ponekad bi gotovo poželio da je u stanju biti sretan na samo jednoj lokaciji.
Gotovo.
A onda bi se prisjetio da ostajanje na stalnoj adresi znači da se od tebe nešto očekuje, da imaš dužnosti, ali tu su i neizbježna razočaranja. Bilo njegova drugima, bilo drugih ljudi koji su računali na njega.
Dokle god je u stanju sebi priskrbiti pristojan život kuhajući po svijetu i povremeno pobjeđujući na kulinarskim natjecanjima, namjera mu je i dalje lutati bez stalnoga boravišta, kotrljati se kao kamen na kojemu ne raste mahovina.
Kakva luda fraza! Nikada mu nije bilo potpuno jasno je li mahovina na kamenu dobra ili loša pojava, ali uvijek su mu se sviđali Rolling Stonesi.
Dojmilo ga se kako se taksist uspio elegantno i znalački provući kroz gužvu uskih ulica Greenwich Villagea, sve do ugla na kojemu se spajaju ulice Barrow i Grove. Restoran se uzdizao pred vjetrobranom, bezbojan i nepromjenjiv, baš kao i prije. Max osjeti kako se u njemu sve steže, kao da ulazi u opasno ratno područje. Suzbivši taj osjećaj, plati taksistu i prebaci platnenu vreću preko ramena.
Dosta je bilo odugovlačenja, Max.
Polagano izdahne pa duboko udahne kroz nos, zamišljajući kako se time ispunja mirom i spokojem.
Osjećao je da će mu to trebati.
U blagovaonici restorana nije bilo gostiju, ali restoran zapravo još nije ni bio otvoren. Poslužitelji su tek pripremali stolove za ručak, uz uhodanu koreografiju s čistim stolnjacima i blistavim čašama. Nije prepoznao nikoga od njih. Nikakvo čudo, s obzirom na brzinu kojom se poslužitelji izmjenjuju po restoranima na Manhattanu. Radoznalo ga odmjeriše dok se kretao među stolovima, ali on im samo uputi pozdrav glavom i nastavi prema kuhinji.
Odavno je otkrio da samopouzdani korak i usredotočen pogled naprijed sprječavaju ljude da preispituju njegovo pravo da se nađe na nekome mjestu gdje zapravo ne bi trebao biti.
Stigavši do kuhinje bez zaustavljanja, Max duboko udahne, zauzme stav i potom gurne vrata.
Ne dogodi se baš ništa.
Kuhinja nije bila onako bučna kakve se on sjećao – bio je tu samo jedan kuhar na djelu. Max se namršti. Hoće li danas uopće posluživati ručak? Ovdje bi trebala biti barem tri kuhara u punome zaletu, sjeckati povrće i pripremati materijal. Gdje su svi?
Stupivši u kuhinju, Max se zagleda u jedinoga radnika koji kao da je u kutu marljivo obavljao posao desetorice kuhara. Glava mu je bila spuštena i samo je sitni pramičak kratke smeđe kose izvirivao pod štitnikom naopako nataknute bejzbolske kape. Max se nasmiješi vidjevši poznati logo Yankeesa, a sekundu nakon toga zapanjeno shvati da gleda u vlastitoga mlađeg brata.
Napetost mu prostruji tijelom, ali usprkos tomu rastegne osmijeh preko lica i ponovi svoju mantru.
Da bi primio ljubav, moraš dati ljubav.
– Danny! Čovječe, koliko je vremena prošlo? – Max spusti platnenu vreću i priđe kako bi rukom obgrlio rame mlađega brata.
Usprkos bunilu zbog povratka kući nakon punih šest godina, usprkos bolnoj spoznaji da ga mali mrzi jer je tek tako otišao od kuće, Max osjeti da je iskreno sretan što vidi Dannyja.
– Previše – dometne Danny, jedva ga pogledavši dok je pokušavao zbaciti Maxovu ruku s ramena.
Činilo se da mali braco ne dijeli isti osjećaj. U redu, kad je tako.
Dannyjeve ruke nisu ni za trenutak zastale s mitraljiranjem oštrice noža koja je nekolicinu komada ušećerenoga đumbira pretvarala u hrpicu savršeno ujednačenih kockica jantarne boje, koje su se lijepile od šećera. Max malo odstupi kako bi gledao, impresioniran preciznošću i koncentracijom koje je mali pokazivao.
Iako baš i nije više malo dijete, podsjeti se Max. – Čovječe – reče on što je mogao opuštenije. – Znam da je prošlo dosta vremena, ali, telefonski razgovori funkcioniraju s obje strane, kao što znaš.
Danny frkne bez oduševljenja.
– Ili si me pak mogao posjetiti zajedno s mamom. Svidjelo bi ti se u Maroku.
Ulovi iskricu zanimanja u bratovu oku. – Stvarno? Više nego u Tokiju?
– Različita priča. Zrak je tamo topliji, suši, prepun mirisa začina. A tek neki njihovi deserti... to trebaš kušati. Dali bi ti toliko novih ideja...
Ups, pogreška. Kakav god da je napredak uspio postići u pristupu s bratom, sada je ponovo bio na početku. Danny praktički stegne ramena sve do ušiju, a glas mu je bio nabijen nekom potisnutom emocijom kada reče: – Ne trebaju meni nove ideje. Naši deserti su bili odlični ljudima poput Franka Sinatre i Rudyja Giulianija, ne vidim zašto bismo ih mijenjali. Osim toga, u ovoj obitelji ima mjesta samo za jednoga bezbrižnog skitnicu, a to nisam ja.
Ubod krivnje bio je brz i dubok, ali Max se vješto i iskusno probije kroz bol.
– Pa, mali moj Danny, možda ti nisam nedostajao, ali ti meni svakako jesi, i to puno.
Ponovno rukom obujmi brata oko ramena i prijateljski ga stisne, ali Danny ostade ukočen i neosjetljiv. Među njima je zjapio dubok, tih jaz.
Povukavši dubok udah mira i spokoja, Max otpočne: – Gledaj, Danny, nisam se stigao od tebe oprostiti prije odlaska, ali...
– U redu je – odbrusi Danny, udaljivši se kako bi uzeo bijelu plastičnu posudu sa šećerom. – Nije važno.
Bilo je savršeno jasno da je i te kako važno, ali Max je imao dojam da u tome trenutku neće s Dannyjem postići ništa. Izvlačeći strpljenje koje je tako marljivo prikupljao i brusio, Max pokaže rukom prema gotovo praznoj kuhinji. Bilo je tu još nekoliko uposlenika, ali Max ih nije poznavao. – Gdje su svi?
– Tata ekipi obično da je slobodan dan ako smo prethodnu noć vježbali za natjecanje.
– Naravno, tako da mu se ne mogu izmotavati kako su umorni. – Max kimne glavom, dobro upoznat s očevim lukavim taktikama izvlačenja maksimuma iz svojih uposlenika.
– Tako je.
– Ali tebi pak ništa ne oprašta, bilo da radiš za ručak ili ne. Nisam li u pravu?
Dannyju se ramena ukrute dok se naginjao nad dasku za rezanje. – Nemoj sada započinjati, Max. Zaboravi ono što sam rekao o skitanju svijetom i sva ostala sranja. Ovdje sam jer tu želim biti.
Max se namršti. – Naravno, jer ti nikada nisi sanjao ni o čemu drugom izvan ovoga restorana.
Umjesto da se hitro okrene i suoči s njim, Danny se pogrbi nad daskom i ubrza pokrete rezanja, pretvarajući oguljenu jabuku u uske štapiće, tako tanke da su izgledali kao prozirne rese kostima kakve plesačice iz Moulin Rougea. Max dugo zadrži pogled na njemu. – Koliko slastica uopće spravljate ovih dana?
– Puno – odvrati Danny, ali riječi su mu bile napete, s mukom procijeđene kroz stisnutu čeljust. – Upravo radim na kolaču od jabuka s đumbirom. Na kraju krajeva, to mi je zadatak u ekipi.
– Da, da, u ekipi, u ekipi – uzdahne Max. – Ne bi bilo loše da mi kažeš kako stvari stoje s time, s obzirom na to da bih ja trebao uskočiti i voditi tim do pobjede.
Danny frkne. – Ako baš želiš biti vođa, možda te čeka ozbiljna bitka.
– Hej, čekaj malo! – odvrati Max. – Nisam ti ja nikakav akcijski lik neustrašivoga vođe, samo ponavljam ono što je mama rekla vezano za pomaganje sa savjetima i trikovima za svladavanje konkurencije. Uopće me ne zanima izdavanje naredbi.
– Da, to si barem jasno pokazao. – Danny više ništa ne reče, ali nije ni morao. Obojica su dobro znali o čemu govori.
Danny je oduvijek volio praviti kolače. Još od djetinjstva izvodio je nevjerojatne stvari s čokoladom pa je jedino želio preuzeti položaj slastičara u restoranu Lundenovih. Max, stariji sin, bio je pak istinski kuhar koji je uživao u novim receptima i iskušavanju novih tehnika – imao je postati glavnim kuharom nakon što im otac ode u mirovinu i nastaviti obiteljsku tradiciju robovanja u zagušljivoj tamnici zvanoj Onako kako se ovdje oduvijek radilo.
Upravo je zbog toga otišao od kuće. Nije se htio odreći svojih snova i ideja za budućnost – a Gus to nije želio prihvatiti.
Onako kako bi se ovdje moglo raditi. Max je uživao u uzbuđenju rizika i izazova od kojega su mu trnci prolazili niz leđa od same pomisli na odstupanje od uvriježenosti. Od pomisli na pretvaranje obiteljskoga restorana institucije u West Villageu u... u nešto novo. Svježe. U uzbudljivu mješavinu tradicije i inovacije.
Pažljivo zaobišavši nagaznu minu, Max upita: – Pa tko je, dakle, u ovome vrhunskome timu kuhinjskih pastuha? Ima li netko koga bih se sjećao iz starih dana?
Zbog njegovoga nastupa i zbog svoje naravi, Danny odluči prijeći preko izrečenoga. – Možda... ovisi koliko te sjećanje dobro služi. Ali ima i nekolicina novih.
– Aha? Pa, jesu li dobri?
– Jedan od novih je najbolji riblji kuhar kojega sam sreo u životu – odgovori mu Danny. – Najnoviji pridošlica, kod nas je tek nekoliko tjedana. Zamijenio je... – Jedan mišić zaigra Dannyju na vilici, a pogled mu se na trenutak sledi, dovoljno da se Maxu nakostriješi šija.
– Koga je zamijenio?
– Nije važno. U svakome slučaju, Beck je prvak u kuhinji. Ma zapravo, možda je prvak i izvan kuhinje... nitko ne zna gotovo ništa o tom tipu. Osim da kada kuha, upravlja svojim štednjakom kao da sudbina zemlje ovisi o tomu. Tip ne štedi ni sebe ni druge i ne trpi tuđe gluposti.
– Odlično – dometne Max stavljajući ruke u džepove i oslanjajući s pritom o pult tik uz Dannyjevu radnu plohu. – Takvi su mi najdraži! Grubi dečki. Kladim se da ima tust vrat, obrijanu glavu i da je bez smisla za humor.
– Jezovito! – zapanji se Danny. – Kako si pogodio? Osim detalja koji si potpuno pogriješio. Krupan je, ali kosa mu je dulja od tvoje. I ne šali se često, ali kad se to ipak dogodi, svi se valjaju od smijeha. A kad smo već kod duhovitosti, tu je Winslow Jones. On nam je pripremni kuhar.
Max pucne prstima. – Mislim da ga znam! Je li bio na praksi u Provansi? – Svojedobno je upoznao mladoga mulata kuhara imenom Winslow Jones – a koliko bi ljudi s takvim imenom moglo postojati? – dok je u Avignonu od sitne sjedokose gospođe koja govori samo francuski učio kako se spravlja savršen ratatouille.
Winslow je odrađivao praksu, nekakvo neplaćeno kulinarsko proučavanje, u restoranu unuka sjedokose gospođe, a Max se odmah sprijateljio s tim niskim, dosjetljivim i brbljavim kuharom. Možda je to neki zemljački fenomen u stranome svijetu: ima nečega gotovo magičnog u upoznavanju osobe iz tvoje zemlje kada živiš među ljudima koji ne govore tvoj jezik. Ali, Max uopće nije mogao ni zamisliti nekoga komu taj lik ne bi bio simpatičan – sjajan smisao za humor i izvrsno kuhanje. Max se osobno uvjerio u to kada je u nekoliko navrata posjetio kuhinju restorana kako bi ga promatrao dok spravlja hranu. Što čovjeku više treba?
– Da, kada ga je tata uposlio, spomenuo je da te ondje upoznao.
Max frkne. – Kakva taktička pogreška! Čudi me da ga tata nije odmah otpustio.
Dannyju na licu zaigra jedan mišić, ali samo reče: – Win je dobar. Imamo sreću što je s nama, ali još smo više sreće imali s Jules.
Max se osjeti poput psa koji je upravo čuo kucanje na vratima. Sustav u stanju pozornosti! Potencijalna zabava na vidiku!
– Jules. Jules. Mislim da se sjećam neke Juliet koja se družila s tobom. Vas dvoje ste me pratili u potrazi za zabavom. Je li to ta? Kladim se da jest. Cura u timu. Super. Daj, reci mi. Je li zgodna? Kladim se da jest.
Danny počne odmahivati glavom dok su mu se napeti mišići oko usana polako opuštali. – Je li to sve o čemu razmišljaš?
– Ne! Ponekad mislim i na hranu. I na pivo. Ronjenje. Konjske utrke. Modru boju. Danny, ja sam ti kompleksan i višeslojan cvijet.
– Pa, Jules nije za tebe. – Danny povuče nož preko daske za rezanje i pokupi nasjeckanu jabuku, ubacivši je potom u veliku plastičnu posudu. – Ona je odlična kuharica, mama i tata je obožavaju, a što je najvažnije, trebamo je. Naš tim bez nje ne može pobijediti... kad je Jules s nama, nema problema s vremenskim ograničenjima. Još nisi vidio nešto takvo kada se ona baci na rezanje i sjeckanje. Božji dar.
Max se odmakne od pulta. – Znači... kažeš mi da ne diram izloženu robu? Da je se klonim? Nema diranja? Nema pipanja?
Danny zakoluta očima. – Ona mi je ujedno i prijateljica. I to dobra. Stoga se tornjaj, u redu? Sigurno si obrlatio milijardu cura, od Pariza do Sydneyja. Zar ti nije dosta?
– Nikada – objavi Max. – I ne prihvaćam tvoje objede na račun mojega kavalirskoga ponašanja. Srce mi čezne za čistom i slatkom ljubavlju toga utjelovljenja svake vrline, te boginje miline i svjetla, savršene brunoise, te... kako si ono rekao da se zove?
– Jules – začuje se pomalo hrapav, donekle poznat ženski glas iza njega.
Svaka se dlačica na Maxovu vratu nakostriješi, kao da mu netko po koži odašilje topli dah.
Dok je prolazio kroz Bangkok, naučio je obratiti pozornost na taj osjećaj – u nekoliko navrata jedino mu je to spasilo život od naleta motorizirane rikše kakvu nazivaju tuk-tuk.
Taj isti osjećaj spasio ga je od džepara u Rimu, od zmijskoga ugriza u Sao Paolu i od plesanja s yakuzinom curom u jednome tokijskom klubu.
Stoga je, osjetivši ga tu, usred gotovo prazne kuhinje obiteljskoga restorana, logički bio na oprezu. Kliznuvši s pulta, polako se okrene, ruku spuštenih i spremnih uz bokove, balansirajući vlastitom težinom na stopalima.
Spreman na sve.
Na sve osim... nje.

TREĆE POGLAVLJE




Naravno. Manje od dva mjeseca nakon što se zaklela da više nikada neće imati posta s muškarcima – i pogotovo da više nikada neće hodati s kolegom s posta – najprivlačniji kuhar kojega je Jules ikada vidjela stajao je usred njezine kuhinje.
Max Lunden. Glavom i bradom, i to nepodnošljivo zamamnom glavom i ludo privlačnom bradom, a samim time što je uopće primijetila koliko je pristao osjećala je kao da ju je netko mlatnuo po zatiljku.
Kao da je to važno. Sviđalo se to njoj ili ne, radit će zajedno, a to znači da si ne smije dopustiti primjećivanje ičega u vezi s Maxom Lundenom izuzev njegove kuharske vještine.
U testosteronom ispunjenom svijetu profesionalnih restoranskih kuhinja, ženi glavnoj kuharici već je samo po sebi teško steći i zadržati poštovanje muških kuhara koji su joj odgovorni. Da još usto spava s njima? To gotovo nikada nije dobra strategija. Da ništa drugo nije naučila od Phila Phucktarda, kako ga je Danny uvijek nazivao, to je gradivo svakako usvojila.
Max je polako i podrobno odmjeri kao da je grli od glave do pete. Kako mu ne bi ostala dužna i kako ne bi odavala dojam uplašenosti, Jules mu uzvrati istom mjerom.
Bože. Kako samo mrzi – mrzi! – činjenicu da je još uvijek tako izrazito visoka.
Ramena su mu još uvijek široka, a bokovi uski, još je uvijek neuredno obrijan, a svijetlosmeđa kosa mu je nemarno kuštrava, zbog čega izgleda kao da upravo iskače s kakvog jedrenjaka.
Prsti su joj protiv njezine volje čeznuli za provlačenjem kroz njegove kratke kovrče. Stojeći tako nepokretno u zatvorenoj prostoriji, Max Lunden još uvijek je nekako izgledao kao da mu vjetar mrsi kosu.
Zato što je on takva osoba, podsjeti se ona. Tip koji je stalno u pokretu. Naravno, sad se vratio doma – ali ne za stalno. Drži se na odstojanju, pokupi od njega što više savjeta, zapamti što si obećala Gusu i sve će biti u redu.
Zna ona kako to izvesti. Pa profesionalka je, za Boga miloga!
U svakom slučaju, i sam Bog zna da joj je to uvijek bolje polazilo za rukom negoli rješavanje osobnih problema.
Jules pusti da se vrata blagovaonice zatvore za njom i povuče preko ramena najlonski pojas za noževe. Krene naprijed, ispružene ruke, uz odlučan osmijeh na licu.
– Pozdrav – reče ona, pokušavajući održati staloženost i prijateljski stav. Manevar je izvela više robotski i nelagodno, ali tomu nije bilo lijeka — ovo je najblaže rečeno neugodan trenutak. A u najgorem slučaju? U najgorem će se slučaju on sjetiti suhonjave tinejdžerice kojoj bi oči zasjale čim bi ga pogledala. – Ja sam Jules Cavanaugh. Zamjenica glavnoga kuhara posljednjih godinu i pol.
Znak prepoznavanja bljesne u Maxovim očima, toliko zatekavši Jules da je umalo spustila ispruženu ruku.
– Gle, gle. Mala Juliet, sada već odrasla.
Ona se ukoči, već spremna na drsku opasku vezanu za njezinu glupu srednjoškolsku zaljubljenost. – Sada me zovu Jules.
– Baš je lijepo ponovno te vidjeti. – Max obuhvati njezinu ispruženu ruku svojim krupnim, toplim dlanovima, odaslavši joj duž ruke neobičan elektricitet. – Iako riječ lijepo nije ni izbliza dostatna. Danny, stidi se što si ovu dražest čuvao samo za sebe.
Prije negoli je Jules stigla nadvladati zbunjenost i potegnuti ruku k sebi, on je primakne k usnama i hitro poljubi u nadlanicu. Neobrijani obraz očeše joj prste, ali su mu usta zato bila meka i vruća. A kada ju je pogledao preko njihovih spojenih ruku, te su se usne izvile u grešan osmijeh koji je rječito govorio o svemu onome vrućem, znojnom i nagom što bi on rado činio s njom.
Ili možda samo umišljam, pomisli ona smeteno dok je povlačila ruku dalje od njega, prema svojim leđima. Sve je ovo zapanjujuće nalikovalo na bolji dio njezinih tinejdžerskih maštarija, u kojima su se oni susretali kao ravnopravni akteri, a ona bi ga odbila i natjerala da se dobrano potrudi oko nje.
Samo što je ovo stvarni život, ne nekakva maštarija, a u stvarnome životu dopuštanje frajerima da se igraju pohlepnim rukama nikada ne završi dobro.
Očigledno će Maxa morati fizički držati na odstojanju. To je možda ipak lakše kazati nego učiniti, kada ni trljanjem nadlanice o iznošenu, hrapavu pamučnu kutu nije u stanju iz glave ukloniti sjećanje na njegov dodir.
Max se ljuljao na petama, tutnuvši šake u džepove. Reče joj: – Dakle, Juliet Cavanaugh, pretpostavljam da su ti moji roditelji posljednjih mjeseci napunili glavu pričama o tomu kako sam fantastičan i kako je nevjerojatan moj talent u kuhinji.
– Hm, pa ne baš – odvrati Jules, hitro pogledavši Dannyja, koji je odmahivao glavom i potom se vratio svojemu poslu.
– Nisu? Pa onda bih iskoristio ovu priliku da to ispravim – reče Max uz dubok uzdah. – Sve je to istina.
– Što?
– Pa sve što su ti trebali kazati o meni – objasni Max. – A ne znam zašto nisu, jer se radi o činjenicama. Nema tu pretjerivanja ili obiteljske subjektivnosti, ja sam najbolji kuhar na svijetu.
Danny frkne kao netko tko je sve to već čuo. Jules suzi oči i zagleda se u Maxa, koji ju je nedužno gledao s izrazom pobožne istinitosti na licu. Bilo je to jače od nje – znala je da se šali, praktički joj je namigivao i pozivao je da prihvati šalu – ali sve ju je to nekako vratilo na manje šarmantnu stranu sinoćnjega razgovora s Gusom i Ninom, kada su objavili vijest da se Max definitivno vraća kući.
Max je dobar dečko dobra srca, rekla je tada Nina, dok joj je na blagome licu blistao dražesni osmijeh čiste radosti i iščekivanja sinovljeva povratka. Ponekad zna biti malo nemaran. Pogledala je tada u supruga, koji je pak bio neuobičajeno šutljiv. Max nije uvijek svjestan posljedica svojih postupaka s drugim ljudima.
Jules se jednostavno morala složiti s time. Max očigledno ne razumije kakav učinak ima na nju u ovome trenutku.
– Najbolji kuhar na svijetu, a?
– Tako je. Proputovao sam svijetom kako bih to osobno provjerio i kažem ti, u kuhinji mi nitko nije ni blizu. – Osloni se vitkim bokom o pult, izloživši joj elegantno mišićavu formu na uvid i osmjehujući joj se. – Ali, ti mi ipak možeš prići blizu, ako poželiš.
– Neće biti potrebno – reče Jules, održavajući uravnotežen glas. – Možda si najbolji kuhar u Europi ili gdje si već bio, ali ovdje svakako nisi iznad ostalih.
On blago razrogači oči, iznenađen što ona ne prihvaća njegove udvaračke dosjetke, ali potom slegne ramenima. – Pa nema veze, ne moram baš biti iznad. – Zastavši na trenutak, on drsko podigne obrvu i glatko nastavi: – Sviđa mi se i kad sam povremeno ispod.
Jules se zapita postoji li možda kakva dnevna kvota seksualnih aluzija koju ovaj mora ispuniti. Zbog opasnosti da je se pogrešno čuje ili shvati, ona osjeti hladan tuš straha na koži. Odbrusi mu: – Najvažnije je da razumiješ kako ovdje ja naređujem.
Maxu se pogleda razvedri. – Ah, znači, pale te takve stvari! Mislim da sam se zaljubio. Juliet, tvoj sam zauvijek.
Danny glasno lupne kuhinjskim ubrusom o radnu plohu. – Hej, vas dvoje, uzmite si sobu!
Vatra je Maxu gorjela u pogledu, zapalivši mu plavetnilo očiju do boje ljetnoga neba. Mješavina strasti i smijeha dobro mu stoji, pomisli Jules smeteno, dok se istodobno borila s vrućim rumenilom koje joj se penjalo uz vrat.
Već odavno neki tip nije na nju djelovao tako snažno u tako kratkom vremenu. To joj se uopće nije sviđalo.
Ali, taj Maxov osmijeh prati je već odavno – onaj isti osmijeh koji imaju svi muški pripadnici obitelji Lunden. A Max se smijao cijelim tijelom. Bio je to britak, naglašen smijeh koji je imao notu nekakve iznenađenosti. Smijao se više od većine ljudi koje je Jules ikada srela.
Pa, može se on smijati sve do Tajlanda ili gdje god hoće, nju za to neće biti briga. Ovo je njezina kuća. Njezin dom, njezin posao, njezin život – i nema namjeru sve to ugroziti zbog nekakvog seksi kuhara, koliko god je on izazivao. I koliko god bio šarmantan. I visok.
– Jules – podsjeti ga ona prije negoli se naglo okrenula prema Dannyju. – Gdje su ti roditelji? Stiže li Gus večeras na vježbu?
– Kad sam jutros ustao, već ih nije bilo kod kuće; nisam siguran kada će se vratiti.
– Zar tata ne dolazi na sve vježbe? – ubaci se Max, mršteći se i ogledajući se uokolo. – A kad smo već kod toga, čovječe, skoro je vrijeme za ručak, a njega nema. Što je sad to?
Jules se ukruti. Maxova nedoumica išla je ravno u smjeru tajne koju je obećala čuvati. Radilo se o činjenici da se u posljednje vrijeme »gužva u vrijeme ručka« u restoranu Lundenovih zapravo pretvorila u »besposlicu u vrijeme ručka«. Svi su oni zbog toga bili zabrinuti, ali nitko nije teže od Gusa podnosio lošu statistiku restorana.
Ako su se u nečemu svi slagali, onda je to bilo u spoznaji da Gus ne treba dodatni stres.
– Puno toga mu je trenutačno na plećima – reče Jules oprezno. – I to ne samo vezano za restoran i natjecanje. Sve je u redu. Navalit ćemo na posao i bez njega.
– Beck i Winslow bi se trebali pojaviti za otprilike sat vremena – reče Danny, odaslavši joj pogled pun zahvalnosti.
– Pristavit ću temeljac – reče Jules dok je išla prema sudoperu sa sapunicom, odloživši noževe u kut radne plohe koju je odabrala za sebe kada je tek počela raditi u restoranu Lunden’s Tavern.
– A što je s tobom, nedostižni majstore? – upita Danny gledajući brata. — Misliš li se ubaciti u posao i pomoći nam?
Max razvuče onaj svoj ležerni, izvijeni osmijeh koji je Jules tek trebala naučiti ignorirati.
– Nema potrebe – ubaci se ona oštro. Trebala je neko vrijeme da osobni nered dovede pod kontrolu, a sudaranje s Maxom u uskim okvirima kuhinje neće joj u tome baš pomoći.
Umjesto da pokaže uvrijeđenost, Maxu osmijeh ponovo osvijetli cijelo lice dok je podizao platnenu vreću s poda. Zaputi se prema stražnjem stubištu. – Hej, bilo bi mi drago da ti mogu pomoći, braco Danny, ali dama tvrdi da vam nisam potreban, a pritom moram puno učiti. Vidimo se kasnije!
– Neradniče! – vikne Danny za njim, ali Max samo prebaci vreću preko ramena i nastavi svojim putem.
U trenutku kada su se vrata za njim zatvorila, činilo se kao da je neki novi zrak provalio u kuhinju, ali je neki šaljivac zamijenio kisik za dušikov oksid – samo bez one zabavne euforije.
Jules osjeti vrtoglavicu. Osjećala je samo bunilo od olakšanja što može ponovno disati... kao i oštar ubod bojazni da je povratak sina razmetnoga označio trajnu promjenu u životu koji je dosad sama oblikovala.

ČETVRTO POGLAVLJE




Ne, ne, ne, ne ide tako! Moraš procijediti umak. Dvaput, ali ne više od toga, jer...
Jules potraži najmirniji glas koji je mogla proizvesti i stupi na scenu. – Nakon dva procjeđivanja bude gladak, nakon tri postane vodenast. Gus, Beck to zna. Jesi li dobro?
Briga joj snažno stisne srce dok je stajala uz Becka, prividno prateći kako miješa vinski umak, dok je zapravo krajičkom oka promatrala Gusa kako negoduje.
Becka najčešće nije lako pročitati – zapravo, najčešće ga je nemoguće pročitati – ali večeras, gledajući njegov bezizražajan pogled usmjeren u tavu s pečenom pačetinom u gustom sirupu kuhanoga portugalskog vina s isjeckanim lukom, Jules je bila poprilično sigurna da zna što ovaj misli.
Bila je to dugačka i dosadna večer u kuhinji – ali je njihov glavni kuhar ipak djelovao iscrpljeno, stisnutih očiju i usana.
Da je restoran bio popunjen, možda bi imali velikih problema. Nikada prije nije mislila da će jednoga dana biti zahvalna za polupraznu blagovaonicu restorana.
Dugačke stanke između narudžbi svima su im davale čak i previše vremena da razmišljaju o središnjem problemu u kuhinji – o Maxovu povratku kući.
– Dobro sam – odgovori joj Gus odlučno. – Ne mogu mene visok krvni tlak i probadanje u grudima tak tako usporiti.
Jules uistinu nije htjela raspravljati, samo što...
– Ma daj, Gus, nije to samo krvni tlak. Nisu prošla ni dva mjeseca otkad si se srušio usred kuhinje tijekom pripreme večere! Liječnik želi da malo usporiš, a i ja... a i mi ostali se brinemo.
Ne bih mogla podnijeti da ti se nešto dogodi, pomisli ona, ali to ne izgovori.
– Pa, bilo bi mi drago da se svi vi prestanete brinuti – reče on živčano, zaglađujući divlju prosijedu kosu s umrljanoga, umornog lica. – Time nam vježbanje neće ići ništa lakše.
– Možda bi bilo lakše da je cijela ekipa ovdje – promrmlja Danny sa slastičarskoga dijela kuhinje. – Gdje je Max, dovraga?
Jules svojega najstarijeg prijatelja prostrijeli pogledom iskosa. Znala je da Danny radije glumi kako između njega i Maxa nije ostalo puno bratske ljubavi, ali raniji joj je razgovor pokazao drugačiju sliku.
Te je ljubavi i te kako bilo. Da nije tako, ne bi bili u stanju jedan drugome se tako lako i brzo uvući pod kožu.
– Znaš da je na putu ovamo – uskoči Winslow Jones. – Mislim, službeno je potvrđeno da ga je netko vidio, znači da je naš igrač tu negdje u blizini. — Win zaboravi na bezbrižan ton i prošapće: – Jules, vidjela si ga, zar ne? Službeno si potvrdila, nije li tako?
Jedva joj uspije kimnuti glavom. Ova je vježba uništava. Potpuno je dekoncentrirana, skače na svaki zvuk – a ovdje se radi o izrazito stresnoj, ubrzanoj i vremenski ograničenoj kuhinjskoj akciji. Bilo je tu mnoštvo zvukova.
Bilo bi puno lakše da je Max ovdje, i to na vrijeme, pomisli ona. Naravno, i njegova nazočnost također donosi napetost, ali kada ga nema, to je kao kada miš pobjegne u podzemnoj željeznici. Nije baš da se želi približiti i družiti s njime, ali kad ga ugleda, barem ga ima pod kontrolom i ne želi ga ispuštati iz vida. Tko zna gdje bi mogao nestati.
– Kad bi barem već jednom došao – reče Danny, nesvjesno izgovarajući ono što je Jules mislila u sebi.
– Možda je zaspao – napomene Win, izgledajući pritom gotovo nepodnošljivo smiren dok je znalački rezao odrezak bez kosti. Pošalje joj blistav osmijeh od kojega mu se naberu pjegavi obrazi. – Mislim, dajte čovjeku malo vremena. Upravo je doletio s druge strane svijeta. Znamo što je to jet lag, zar ne?
Danny frkne. – Max nikada ne prolazi kroz jet lag. To je samo jedna od njegovih mnogih osobina koje čovjeku jednostavno idu na živce.
– Opet uzalud izgovaraš moje ime, Danny, a? Stidi se.
Trenutak prije negoli je Max ušao u kuhinju, Jules se posve ukoči začuvši lijeno otezanje u njegovu glasu. On ušeće u prostoriju ruku u džepovima, ramena tako opuštenih kao da je sve vrijeme bio u blagovaonici i čekao savršen trenutak za izvođenje upadljivog ulaska k njima.
– Max! – Vidjevši sina, Gusu sreća bljesne preko cijeloga lica, tako britka da Jules osjeti ubod u srcu. – Dobro došao kući, sine.
Max na trenutak iznenađeno raširi oči, a Jules zadrži dah dok se napetost toga trenutka gomilala u zraku. Max krene naprijed, s osmijehom u kutu usana.
Jules s radne površine zgrabi srebrnu žlicu za kušanje i zagrabi malo Beckova umaka, ali se nije uspjela usredotočiti na okus jer je bila zauzeta promatranjem kako Max dočekuje oca u snažan zagrljaj kojim je gotovo odigao od tla nižega i krupnijega od njih dvojice.
– Tata – bilo je sve što je kazao, lica zarivena Gusu u vrat, ali i to je bilo dovoljno da Jules osjeti kako joj stisak oko srca biva sve snažniji.
– Lijepo od tebe što si nam se pridružio – reče Danny, bacivši tijesto za pizzu na radnu plohu, što je proizvelo glasan zvuk.
Max pusti oca i okrene glavu prema Dannyju koji je izgledao ljutit i neumoljiv, nimalo nalik na sebe. Obično je on bio mirotvorac u grupi, onaj kojemu su svi ostali dolazili sa svojim problemima, ali danas kao da je naumio stvarati nevolje.
– Namjeravao sam biti ovdje cijelo poslijepodne, ali stekao sam jasan dojam da nisam poželjan. I žao mi je što kasnim, ali nitko nije spomenuo konkretan sat kada počinje vježba. Je li ti ta mea culpa dovoljna ili da pak razmotrimo prave razloge tvojega iritantnoga ponašanja?
Danny ispusti ton frustracije. – Max, ovo ti nije neka zabita kuhinja u džungli gdje sve prolazi. Ovdje moramo obaviti konkretan posao, a ako nisi spreman na odgovornost, možda se možeš ponovno pokupiti i otići.
Po prvi put Jules uoči istinski bijes u grču Maxovih usana. – Samo kaži, braco. Sve ovo ionako nije bila moja ideja. Mogao sam se sada pripremati za sljedeće naukovanje, tražiti stan u talijanskim Marcama i ponavljati talijanski. Na primjer, znaš li što znači vai e fottiti?
– Dosta je bilo, momci – zareža Gus.
Jules se trgne na takav šefov ton. Nikada još nije čula da tako zvuči.
– Tako je, dajte! – oglasi se Winslow nesretnim glasom. – Prva runda kvalifikacija je za dva tjedna. Gus je u pravu. Imamo dosta posla pred sobom i tvoja bi nam pomoć, Max, svakako dobro došla.
– Strašna pomoć – promrmlja Danny, ali mu Gus dobaci ozbiljan pogled pa se povukao. – Kad je mama već navalila da te pozovemo, ne bi bilo loše da budeš od neke koristi.
Jules krišom pogleda Maxa koji kao da je bio na iskušenju ostvariti prijetnju i uistinu otići. Trbuh joj se stegnu, ali čak ni Jules nije bila sigurna kakvome se ishodu zapravo nada.
Naravno, možda se složila s Dannyjem da im ne treba Maxova pomoć. Dobro im je išlo, a ona je bila potpuno spremna pojačati ritam i raditi još žešće. Ali Gus je htio da Max bude tu, a nakon onoga šoka prošloga tjedna, kada se opet zamalo skljokao na poslu, kako Gus poželi, tako će i biti.
Nema to nikakve veze s činjenicom da je Max stajao onako, poput pustoga otoka, usred kuhinje, pa je poželjela učiniti nešto ludo, na primjer, zagrliti ga. Ona se inače ne grli.
U svakom slučaju, Jules je dobro znala kako je to kada ti bez uvijanja kažu gdje ti je mjesto. Sjećanje na to grubo buđenje potakne je da progovori.
– Gdje je Nina? Jesi li bio s njom, Max?
Kao što se i nadala, spomen majke donekle umekša osmijeh na Maxovu hladnom licu. — Jesam. Pomagala mi je s učenjem. Teško je učiti jezik iz knjige! Lakše mi je kada ga govorim.
Jules se usredotoči na spiralnu krivulju koju je žlicom stvarala na umaku, znajući da je trenutak u kojemu je Max bio spreman izjuriti iz prostorije već prošao. Kako bilo, spomen Nine bio je dovoljan da ga zadrži na mjestu.
– Dosta je bilo čavrljanja! – vikne Gus plješćući dlanovima, kako je to uvijek činio kada je htio privući pozornost. – Max je doma, barem neko vrijeme, koje moramo dobro iskoristiti. Zapravo, ovdje si u pravi čas, jer nam je upravo završila runda praktičnoga vježbanja pa te mogu svima predstaviti.
– Naravno – reče Max, očigledno se trudeći eliminirati nastalo raspoloženje. – Znači, ovo je ekipa, a? – Osvrne se po kuhinji. – Grupa talentiranih mladaca kojima je sudbina osvajanje prestižne titule Rising Star Chef za Istočnu obalu Amerike, nakon čega će ovaj skromni obiteljski restoran zasuti slava i bogatstvo.
Danny se namršti. – Pa ne moraš tako izravno izražavati sumnju.
– Dečki!
Gus je ponovno izgledao umorno. Danny je bio na rubu živaca. Jules je to vidjela po načinu kako mu se obrve penju prema tjemenu i po sve nervoznijim pokretima ruku. A Max... Max se izolirao od svega.
Nije mogla vjerovati da ga se tako dobro sjeća da je u stanju pročitati sve te znakove.
Odjednom nesposobna podnijeti tešku, zagušljivu atmosferu koja se nadvila nad kuhinjom, Jules smanji toplinu pod posudom za umak i obriše ruke ubrusom. Čak je i inače veseli Winslov sada bio pognut nad daskom za sjeckanje, držeći kuhinjski nož kao da se brani od napada.
– Mogla bih ja preuzeti tu čast na sebe – reče Jules glasno, krenuvši naprijed kako bi povukla Maxa za rukav iznošene lanene košulje, ne čekajući njegov odgovor.
– Hvala vam najljepša, uzorita krasotice – reče Max, izvivši usne u nekakav osmijeh. Nije bio baš uvjerljiv, ali ona to primi kao znak da je dobro učinila istupivši na scenu. On trepne. – Uf, ispalo je bolesnije nego što sam mislio. Ispričavam se.
– Ništa ne brini – odvrati ona, povevši ga prema nizu radnih ploha. – Pretpostavit ću da ti je ovdašnji raspored već poznat. Danny je u svojemu kutu kao slastičar. On je izvor svega slatkoga što naša ekipa proizvede.
– Kužim. Braco je zadužen da bude sladak kao šećer. Obavljeno.
Danny zakoluta očima prema njima dok su prolazili pokraj njega.
Rukom koja nije bila zauzeta držanjem Maxa za čvrstu, mišićavu nadlakticu pokaže na pripremnu radnu plohu. – Ovo je Winslow Jones. Radi na pripremi, tako da je njegov zadatak pobrinuti se da je svaki sastojak savršeno spreman prije negoli ga preda drugim kuharima za spravljanje jela.
– Drago nam je što si s nama, Max – reče Win, odstupivši malo od svojega pulta. – S nama si, zar ne? Nisi se samo vratio kao pomoć u restoranu, zar ne?
– Pozdrav, stari moj. Sjajno je ponovno te vidjeti – reče Max ispruživši dlan kako bi njime pljesnuo o Winov, koji to pak pretvori u jedan od onih kompliciranih manevara rukovanja, pljeskanja i uvijanja šaka koji su za Jules tjednima bili nerazumljiva igra. Zamijetila je da je Max tu igru izveo rutinski i besprijekorno, kao da su Win i on danima vježbali samo za tu priliku. Ali ne osjeti se ugrožena zbog toga, nimalo.
– I ne, nemam namjeru raditi u kuhinji tijekom normalnih radnih sati restorana. Ne zanima me spravljanje odrezaka s krumpirima za dobričine s Manhattana. Rekli su mi da imam isključivo biti vanjski suradnik koji uskače kako bi ekipu doveo do maksimuma.
Jules zaškripi zubima zbog poriva da se po tko zna koji put usprotivi, jer je još jedan vođa posljednja stvar koja ekipi treba.
Jedva primjetna promjena u pokretima mišićavoga kuhara dalje niz red pultova odvuče joj pozornost, podsjetivši je na posljednjega člana ekipe. — Hej, Max, moraš upoznati još jednoga od naših.
– Vaša želja za mene je zapovijed — reče on galantno.
Jules ga odvuče natrag do kuta u kojemu je Beck najradije radio. Mišićavi, impozantni kuhar stajao je tiho nadvijen nad besprijekornu dasku za rezanje, a svaki mu je pokret tijela bio žustar. Kosa mu je bila tamnosmeđa, dosezala do brade, a dugi prednji pramenovi bili su vezani u kratak rep, otkrivajući bezizražajno lice. Bilo je nečega prijetećeg u tim velikim i dubokim smeđim očima, zbog čega bi Jules uvijek dvaput razmislila prije negoli bi ga zbog čega uznemirila. Djelovao je pomalo zastrašujuće. Ali u ovome slučaju...
Ona gurne Maxa naprijed. – Beck, ovo je Max, Dannyjev brat.
Beck je neko vrijeme ostao šutjeti, dok je ledenim pogledom odmjeravao Maxa od glave do pete, od zlatnosmeđih čuperaka kratke kose, sve do gojzerica na nogama. Jules je zamišljala kako ovaj katalogizira Maxovu bezbrižnu pojavu. Scena je izgledala opušteno, gotovo bezbrižno, ali način kako je Beck suzio oči potakne je da malo pomnije obrati pozornost.
Uoči da nešto u Maxovu stavu ukazuje na spremnost za borbu. Bilo je to nešto budno i svjesno u svakome djeliću njegova tijela, nešto što je ostatkom svojega bića savršeno sračunato prikrivao.
Šarmantno neuravnotežena krivulja njegovih senzualnih usana, muževna ljepota, uvijek prisutni bljesak nestašluka u očima boje oblačnoga neba i, povrh svega, njegov bezbrižni stav, sve to kao da je smišljeno odvlačilo pozornost promatrača kako ne bi zamijetio da ovaj lutajući kuhar krije još puno toga ispod površine.
– Šef kaže da je dobro što ste ovdje. – Beckov je glas bio tih i dubok. Nikada nije vikao. Nije ni morao.
Max se ljuljao na petama dok je ruke ponovno privlačio prema džepovima, a pogled hitro premještao s Becka na Jules. – Ali ti u to ne vjeruješ, ha?
Beck slegne ramenima. – Nije na meni da prosuđujem. Ja sam novi u kuhinji.
Stisnuti mišići ramena zabolješe Jules novim napadom napetosti zbog spominjanja Beckova nedavnog upošljavanja. Iz trzaja obrve bilo je jasno da je Max to primijetio.
Ali, kada se oglasio, riječi je uputio Becku. – Pa, s obzirom na to da me nije bilo šest godina i da sam se tek danas vratio, mislim da sam ipak ja novi u kuhinji. Mogu li te pratiti kako bih se lakše ubacio u rutinu?
Po prvi put otkad ga je upoznala, Jules vidje kako Becku licem prelazi iznenađenje. Zapravo nije učinio ništa drugo doli kimnuo glavom i vratio se obradi lelujave mase gusje paštete, ali ipak...
Jules povuče Maxa dalje. – Kako ti je to uspjelo?
– Što?
– Pobuditi simpatije kod Becka! Obično mu treba barem tjedan dana da s nekim uspostavi prijateljski kontakt.
Max se osvrne. – Znači, ovo je bio prijateljski kontakt?
– Kod Becka? Kad je on u pitanju, ovo je bilo apsolutno toplo. S nama je već tri mjeseca, a ovo je bio prvi put da sam mu nekoga predstavila a da se pritom nisam barem malo uplašila za život te osobe. Doduše, nije nikada nikomu naudio! Barem mislim da nije. Jednostavno je šutljiv.
– Znači, tako to danas nazivaju? – Max se nasmiješi i njezin dlan samo što ne poletje prema njegovu neobrijanom obrazu. — Drago mi je da sam zadobio njegove simpatije, ali nije Beck osoba čije simpatije zapravo priželjkujem.
Negdje duboko u sebi ona osjeti vrenje, kao da je netko upravo uključio peć, a to ju je toliko zateklo da je na trenutak ostala bez riječi... Max taj trenutak iskoristi da joj priđe posve blizu, sve dok joj dahom ne razmakne pramen kose koji joj je ispao iz repa i šapne joj u uho:
– Tko bi ikada pomislio da će mala Juliet Cavanaugh izrasti u takvu ljepoticu?
Jules poskoči dalje od njega, dok joj je krv dostizala temperaturu i stanje gustoga umaka od rajčica.
– Pokazat ću ti raspored u ostavi.
– Već sam vidio ostavu u restoranu svojih roditelja. A u ovoj kuhinji sam odrastao. Ako je nisu premjestili negdje na ulicu, gotovo sam siguran da znam gdje je ostava. - U glasu mu se osjećalo da se opet dobro zabavlja. Zapravo, da se sada zabavlja još bolje nego prije. Jules zaškripi zubima, susprežući se da ga ne gurne u kut smočnice, malo dalje od ostatka radnoga prostora.
– Pa, možda se nešto promijenilo otkad si zadnji put bio ovdje – procijedi Jules. – A brzo pronalaženje i donošenje potrebnih materijala važan je dio vježbe za zadatke s vremenskim ograničenjem kakve će nam postavljati na pravome natjecanju. Evo, uđi. Neka vrata ostanu pritvorena!
– Što? – oglasi se Max dok su se vrata za njima zatvarala, ostavivši ih u potpunome mraku.
– Vrata! – reče Jules, osjetivši da joj glas dobiva novu visinu. – Zapinju kada se zatvore iznutra.
– Za Boga miloga, zar tata to još uvijek nije popravio?
– Nije! – odbrusi ona. – Možeš li upaliti svjetlo. Potegni prekidač koji visi sa žarulje... Zaboravi! Ja ću. Pomakni se.
Ovo nije istina. Bože, molim te, neka je sve ovo plod udarca u glavu negdje u kuhinji – možda je holandska peć pala s police na mene i sada sam u nesvijesti, možda je sve ovo samo noćna mora.
Dok je tako molila za povratak vlastite svijesti, nervoznom rukom dotakne nit spojenu sa žaruljom.
Povuče je i zažmiri od iznenadnoga naleta svjetla.
Ili je ova nesvjestica više kao koma u kojoj ću očito ostati još neko vrijeme ili sam zapravo svjesna i zaključana u ostavi s jedinim čovjekom na planetu zbog kojega bih bila u stanju prekršiti vlastita pravila.
Jules iskreno nije imala pojma kojoj bi se verziji stvarnosti radije nadala.

PETO POGLAVLJE




Dan se Maxu razvijao u sve boljem smjeru.
– Potpuno se slažem – reče on Juliet. – Hoću reći, slučajno zaglavljivanje u smočnici pomalo je amaterski postupak i mogao sam to ostaviti za kasnije, kada cijela ekipa natjecanja The Rising Star Chef, uključujući bracu i tatu, ne bude na nekoliko metara od nas. Ali, na kraju krajeva, ako mi je ipak upalilo, neću se žalili. A ovo, izgleda, jest upalilo! Poruka je zaprimljena. Tvoj sam.
One se prekrasne smeđe oči razrogačiše, dajući ovalnoj krivulji njezina ozbiljnoga lica neki nedužan ton. Iznenađenje joj dobro pristaje, zaključi on.
– Ne mogu vjerovati.
– Hvala ti.
– To nije bio kompliment!
– Znam da nisi htjela da ispadne kompliment, Juliet, ali razmisli, ima li čega boljeg od čovjeka koji je tako impresivan, tako neobičan, da je curi to teško povjerovati?
Ona ponovo trepne. – Pa, neobičan svakako jesi. I hoćeš li već jednom sjahati s te Juliet!
Max pridigne glavu, proučavajući njezin stav prekriženih ruku na grudima, tankih prstiju ukopanih u nadlaktice, dok joj je užasnut pogled prelazio preko lijepoga lica izgovarajući one fatalne posljednje riječi.
Da navali na nju? Ne, bilo bi prejednostavno. – Dakle, zašto toliko mrziš to ime? Nisam još stigao ni započeti sa šalama o Romeu i Juliji!
Određeni dio napetosti popusti joj u ramenima kad je shvatila da se Max neće uhvatiti njezina verbalnoga lapsusa.
– Ma stvarno – odvrati ona kolutajući očima. – Doista si prvi kojemu je takvo što palo na pamet.
– Kladim se da bih mogao smisliti nešto što još nisi čula – reče on. – Ali, nisi mi odgovorila na pitanje. Zašto si prešla na Jules?
Ona slegne ramenima, ali nije joj potpuno uspjelo prebaciti se na ležeran ton koji je tražila. – Bolje mi pristaje. Juliet... – Napravi grimasu, nekakav namršten osmijeh s nabranim nosom, kako bi iskazala odbojnost. Max joj se pak ne usudi kazati koliko mu je bila primamljiva u tom trenutku.
– Juliet odaje nekakvu cvjetnu romansu, stidljivo zavođenje i besmrtnu, tragičnu strast. Takve stvari nisu za mene.
Max je pozorno odmjeri, izduljenu liniju njezina sportskoga tijela, visoke obline grudi, blagu krivinu bokova i sam sebi prizna da to više nije ona pomalo trapava cura koje se sjećao. Nije mogao vjerovati da je ovo ona ista djevojka o kojoj mu je majka pričala, savršena kuharica koja im je poput kćerke i koja je upala na Maxovo staro radno mjesto u restoranu kao da je rođena upravo tu.
Čuo je sve o njoj, ali nije baš očekivao da će mu se svidjeti. I ni najmanje nije očekivao da će mu biti tako primamljiva.
Možda ovaj posjet i ne mora biti samo serija napetosti, stresa i nesporazuma. Max zapravo i nije bio takav mornar kojega u svakoj luci čeka druga cura, kako ga je Danny optužio, ali također ne bi imao ništa protiv kratkoročnoga ljubakanja sa zgodnom smeđookom plavušom.
A kakav je ona tek izazov! Kako samo ne želi priznati da među njima frcaju električne iskre! To je Maxa poticalo više od ičega drugog.
Nikada nije mogao odoljeti izazovu istraživanja novih teritorija.
– Možda jednostavno još nisi upoznala svojega Romea – dobaci joj on, ne odoljevši.
Jules zausti, otvorivši one svoje zamamne usne, ali ih ponovo hitro sklopi. Sviđalo mu se kako joj smeđe oči bljeskaju poput zlata, kao sunčana zraka kroz čašu viskija.
– Ne – napokon odgovori. – Taj sam štos nesumnjivo već čula.
– Pa tek se zagrijavam – pobuni se Max, zakoračivši besciljno u krug po smočnici, što ga ponovo dovede bliže njezinoj napetoj figuri. Posebno mu se sviđalo rumenilo njezinih obraza koje očigledno nije bila u stanju kontrolirati. – Mogu ja i bolje.
Ona pročisti grlo, panično razrogačivši jantarne oči. – Ne! Hoću reći, ne trebaš se mučiti. Najozbiljnije. Ni sa šalama ni s nabacivanjem. Jednostavno prestani!
– Nabacivanjem? – Max uperi prst u vlastita prsa i nedužno trepne. – Moi?
– A što je bilo sve ono da želiš zadobiti moje simpatije? – reče mu Jules. Nakosivši bradu borbeno, ona ga prikuje bijesnim pogledom. – Budimo načisto: nimalo me ne zanimaš. Zanima me jedino vođenje ekipe na natjecanju The Rising Star Chef.
– Hmm – promrmlja Max, prateći svoj plijen polaganim i sigurnim koracima. — Znači, o tomu se radi? Misliš da pokušavam... što? Povaliti te kako bih ti odvukao pozornost i potom zauzeti tvoje mjesto vođe tima? Plan nije loše zamišljen, ali odgovor je negativan. Žao mi je ako sam te razočarao, ali nemam baš tako makijavelističke ideje.
Zvuk njezina gutanja bio je glasan u zatvorenoj i tihoj smočnici. – Znači, kažeš da si zadovoljan biti pod mojim vodstvom. Primati naloge, obavljati posao i pritom mi ne smetati?
– Da ti pravo kažem, upravljati drugima nije baš moj stil. Ja sam manje diktator, a više suradnik. Naravno, imam svoje ideje. Zapravo, ponekad mi se čini da ih imam i više nego što ih mozak može svariti... stvari koje bih htio isprobati, novi sastojci kojima se želim igrati, kao i nove tehnike koje želim isprobati, ali sam otvoren. Volim učiti.
Nakon svih njegovih dobacivanja, svih trikova i dosjetki, namigivanja i značajnih pogleda koje joj je dotad uputio, ova jednostavna istina najviše je se dojmila.
Max uoči da je meta pogođena. Vidio je kako joj se grudi podižu i potom brzo spuštaju dok je obrađivala činjenicu da joj on ne predstavlja prijetnju.
Barem ne za karijeru.
Poguravši još malo dalje, on reče: – Želiš biti kraljica na vrhu planine? Samo naprijed, preuzmi krunu. Tebi će dobro pristajati. A ja? Ja sam više za bejzbolsku kapu.
Dah joj je bio vruć i brz na njegovu obrazu, a kada joj pogled na trenutak padne na njegove usne, likovanje Maxu jurne kroz vene poput domaćega likera koji je pio u Ukrajini, peckajući ga i remeteći mu ravnotežu.
Njegova je.
– U redu – reče ona prigušenim i muklim glasom. – To je... dobro. Moja ti je prva naredba da se odmakneš od mene, Max. Ozbiljno ti govorim. Ovo ne može biti.
Ona podigne ruke prema njegovim ramenima, ali umjesto da ga odgurne, samo zgrabi tkaninu njegove košulje, uvijajući je među tankim, ali snažnim prstima.
– Ne može? – Max lizne usne, promatrajući kako ona ponovno spušta pogled. – Ne volim proturječiti neustrašivoj šefici, ali meni se čini da ovo može biti i da jest.
– U redu, u redu, možda si mi svojedobno bio simpatija – prizna ona, očajnički mu pritišćući prsa prstima. – Pretpostavljam da to i nije neka tajna. Ali to je bilo davno. U međuvremenu sam odrasla.
– Da, to sam primijetio – zaprede on. Stjera je leđima uz vreće brašna. Zbog kratkih je i brzih udisaja gurala čvrste obline grudi prema njemu. — Zar ti nikada ne nedostaju oni dani kad smo bili klinci? Kad je sve bilo tako intenzivno, kao da će cio svijet propasti ako ne dobiješ onaj... savršeni... poljubac?
Oči joj bijesnu, obrazi joj planu od rumenila, a sočne se usne rastvore, bez sumnje kako bi mu odbrusila nekom zajedljivom primjedbom. A Max pomisli: K vragu sve, i sagne se kako bi se u brzom i halapljivom poljupcu susreo s tim usnama.
Prvi je kontakt njihovih usana bio poput iskrice na štednjaku, a već sa sljedećim dahom plane vatra u njima i gotovo zapucketa od vrućine.
Njezin okus eksplodira mu na jeziku, limun i čista voda, opojni sadržaj koji izaziva ovisnost. Rukama jurne u slap njezine medenoplave kose, razbarušivši joj konjski rep, i stegne je blago kako bi joj zabacio glavu i razotkrio nježni stup njezina vrata. Max ne odoli porivu da okusi i taj dio nje, tu toplu, slatko-slankastu put, tako krhku povrh pulsiranja kucavice, njezina bila pod njegovim usnama, koje mu je odzvanjalo u glavi.
Ona glasno uzdahne, nespretno ga hvatajući za bicepse. Nije bio siguran privlači li ga ona to k sebi ili ga gura od sebe. Možda ni ona sama nije bila sigurna.
Max zamijeni usne rukama, blago joj obgrlivši vrat, milujući joj jasnu liniju vilice palčevima. Naslađivao se promatrajući je na trenutak, te crvene, od poljupca nabrekle usne, žarko rumenilo na obrazima i napola sklopljene i zadovoljstvom opijene zlatnosmeđe oči.
– Bože, kako si prekrasna – prošapće on muklo. – Ako mi još uzvratiš poljubac kako bi mi dokazala da više ne mariš za mene, morat ćeš me poprilično uvjeravati u to.
Jules trepne, a potom se one prelijepe oči razrogače i razbistre. Max sa žaljenjem malo odstupi prije negoli ga je stigla odgurnuti.
– Prokletstvo! — reče mu ona. – Stvarno više ne marim za tebe. Što to činim?
– Posežeš za onim što želiš – ponudi joj Max rješenje. – Ne vidim u čemu je problem. Osim ako nisi udana? Zaručena? Već izlaziš s nekim?
– Ne – procijedi ona kroz stisnute zube. – Ne možemo nastaviti jer sam ja kuharica u restoranu tvojih roditelja i predvodnica naše ekipe na natjecanju Rising Star Chef, koja se u kvalifikacijama natječe za dva tjedna, pri čemu moramo raditi zajedno i biti na razini zadatka. Osim toga, ti si... lud.
– Zanimljivo, ovo nije prvi put da me optužuju da imam mentalnih problema. – Max zavuče ruke u džepove kako ne bi pao u iskušenje da je ponovno dodirne. Ima u njoj nečega neobično privlačnoga kada ga odbija. – Zamijetio sam da ljudi uglavnom ne misle da mi je mjesto u ludnici ili da bih trebao uzimati lijekove. Čini se kako pod tim uglavnom smatraju da bih trebao bit imanje ambiciozan, baviti se dosadnim stvarima koje se od mene očekuju umjesto zanimljivim novitetima koje želim isprobati. Ali, ako mene pitaš, u životu nema jamstava, osim da će biti težak, okrutan i prekratak. Na tebi je, i na meni, da od njega napraviš nešto zanimljivo.
Blenula je u njega s druge strane smočnice, a ovoga je puta na Maxu bio red da trepće. Nije stvarno mislio sve to što je upravo kazao.
– Ispričavam se na filozofiranju – reče on galantno. – Već neko vrijeme proučavam budističke alegorije, čovjek se nekako navikne analizirati svijet kroz kratke priče s poentom.
– U redu je – poče ona polako – dokle god je poenta koju si izvukao iz ovoga razgovora da je sve ovo bila velika pogreška. Ovaj poljubac maloprije... recimo da se radilo o zadovoljavanju znatiželje i nemojmo se više vraćati na to. Gotovo je. Ne mislim više na tebe... i ti bi trebao učiniti isto.
– Ne znam baš. Zar tebi sve ovo ne izgleda kao ruka sudbine? Mislim, ja dolazim doma pomoći roditeljima pri nekakvome velikom natjecanju koje im je važno u životu, a pritom sam uvjeren da ću se smrtno dosađivati dokle god sam u Americi... I onda doznam da si upravo ti Jules o kojoj moja obitelj ne prestaje pričati posljednjih šest godina, da si odrasla i da smo pakleno vruća kombinacija kad god smo u blizini jedno drugomu. Meni se čini da nas sudbina pokušava razgolititi. I to po mogućnosti dok smo zajedno.
One se lijepe oči suze. – Ne vjerujem u sudbinu. Osim toga, ako me sjećanje služi, ti si taj koji je odmaglio u Mongoliju... ili u Istočnu Angliju ili gdje već. Ja sam ovdje bila sve vrijeme, tako da se teško može pričati o nekakvoj epskoj koincidenciji da sam još uvijek ovdje sada kad si se odlučio vratiti doma.
– Da, sve si ovo vrijeme bila ovdje, zar ne? – reče Max, dok mu se nešto u utrobi stezalo na pomisao kako je temeljito odigrala njegovu zamjenu čim je otišao. Gorčina ga zapeče u grlu, od čega mu glas nelagodno promukne. – Kako zgodno i ekonomično! Bez troškova i gnjavaže s vjenčanjem, a moji su roditelji stekli kćer! Pretpostavljam da im je pritom činjenica da su zapravo izgubili sina bila nebitna. Dok je tu netko da održava pogon Lundenovih, ništa drugo nije važno.
Lice joj se zacrveni, a prsa joj se pokrenu. – Nije to bio nikakav zgodan ni ciničan plan kako bih se dokopala posla. Tvoja je obitelj prema meni bila divna, a ako si jedino htio o njima pričati gadarije, onda se slobodno vrati gdje god si već bio i ostavi nas na miru!
Bolni i nekontrolirani osjećaji buknuše iznad svake nade da će ih zen-tehnika nekako nadvladati. – Ti bi baš voljela da odem, zar ne? Reci mi iskreno. Vijest da se vraćam kući bila ti je najgora noćna mora.
Crvenilo joj se djelomično izgubi iz obraza, ostavivši na njoj samo rumene tragove i uzbuđen izgled. Moglo se dogoditi da zbog toga dobije neprivlačan izgled, ali ipak nije. – Nemoj si laskati — odvrati mu ona. — Bio ti ovdje ili ne, to mi ne znači baš ništa. Tvoji roditelji misle da nam možeš biti od pomoći i dokle bude tako, tvoja mi nazočnost neće stvarati probleme. – Potom suzi oči i stupi naprijed, dovoljno blizu da bi mu m uprti prstom u grudi. – Ali onoga trenutka kada počneš baljezgati o stvarima o kojima nemaš pojma ili se svađati s Dannyjem i uznemirivati roditelje, imat ćeš ozbiljnih problema sa mnom.
Da je kojim slučajem jež, sada bi već bila potpuno nakostriješena. Ta mu slika u mislima razbije mjehur bijesa koji mu se nakupio u grudima. Kojega vraga uopće pokušava postići? Pokuša zamisliti što bi mu učitelj žena kazao da ga sada vidi, ali to mu ne pođe za rukom.
– Žao mi je – reče on što je iskrenije mogao. – Očigledno je da neke probleme moram razriješiti s obitelji, ali ništa od toga nije tvoja krivica. A ti se uistinu nemaš zbog čega brinuti. Nisam se vratio za stalno. Tu sam samo za kvalifikacijski dio natjecanja. Već sam to rekao mami. Nakon toga vas prepuštam vašemu ludilu, jer mene čeka talijanski mesar genijalac od kojega imam puno toga naučiti.
Na trenutak je oklijevala, očito nesigurna je li takvo njegovo objašnjenje dovoljno. Max opusti ruke i raširi dlanove, kao da se suočio s kakvom divljom životinjom u džungli.
Ona napokon reče: – U redu. Dakle, razumjeli smo se. Ja predvodim natjecateljsku ekipu, a ti si ovdje samo kao savjetnik.
On slegne ramenima. – Naravno. Kako god.
One njezine oči boje viskija suze se sve dok se nisu pretvorile u sumnjičave nišane. — A među nama više neće biti nikakvih dvosmislica. Kolege smo u istom timu i to je sve.
Dok ga je sjećanje na onaj poljubac još peklo u ustima, Max nije bio baš voljan složiti se s time. – Što? Zar postoji pravilo protiv sastajanja kolega kako bi se... zabavili? Ne vjerujem. Kulinarska natjecanja obično su samo izlike za bakanalije i orgije od kakvih bi se zarumenio i kakav starorimski car.
– Možda to nije službeno pravilo natjecanja The Rising Star Chef, ali moje pravilo svakako jest. I ni zbog koga ga više nikada neću prekršiti.
Više nikada, ha? Zanimljivo.
Max se pitao zbog čega su mu njezino tvrdoglavo izbacivanje donje vilice i njezin odrješit glas tako privlačni.
– Pa, neslužbeno izjavljujem da ne odustajem. Slučajan susret poput našega, nakon toliko godina... to nešto znači, Juliet Cavanaugh. Možda ne vjeruješ u sudbinu, ali ja ne vjerujem u slučajnost. Svemir nije slučajan, tvoja nazočnost nešto znači. A ja namjeravam doznati što.

ŠESTO POGLAVLJE




To je već zvučalo kao prijetnja. Jules osjeti tanane žmarce koji joj prostruje cijelim tijelom, iako je znala da stojeći tako blizu nje, i on može osjetiti njezine trzaje.
Nadala se da će on to pripisati suspregnutim osjećajima, a ne užasnome strahu od ponavljanja iste pogreške još jednom.
Vjerojatno će ih pripisati upravo tomu, arogantni magarac, pomisli ona, ignorirajući tihi glas istine koji joj je govorio da strah nije njezina jedina reakcija na blizinu toga vitkoga, mišićavoga tijela stisnutog uz njezino.
Suoči se s time, mala moja. Prošlo je dosta vremena, a čak i da nije, zbog blizine jednoga muškarca još se nisi osjećala tako kao zbog blizine Maxa Lundena.
Duboko udahnuvši i pokušavajući pritom ne obraćati pozornost na miris brašna, oljuštene zobi i čisti, slankasti miris Maxa Lundena, Jules se prisili suočiti s njegovim grešnim, nasmijanim očima.
– Nema značenja – reče ona što je mogla čvršće. – Kolege smo iz iste ekipe. Ovdje sam kako bih kuhala, natjecala se i pomogla nekim ljudima koji mi puno znače u životu. I što je najvažnije, ovdje sam kako bih pobijedila. Nitko i ništa me neće spriječiti u tomu... pa ni ti.
Max zausti kako bi joj odgovorio, ali prije negoli mu je uspjelo išta izgovoriti, začuje se glasno kucanje na vratima smočnice. — Jeste li dobro, tamo unutra? Gus se već počeo brinuti.
Bože dragi! Od same pomisli da Gus Lunden, čovjek koji joj je bio otac više od cijele serije gubitnika s kojima joj se majka zabavljala tijekom njezina djetinjstva, stoji pred vratima dok je ona unutra s njegovim sinom, Jules se poželi sklupčati na mjestu. I to nakon što mu je obećala da više nikada neće miješati privatni život i posao u kuhinji!
– Win! – vikne ona. – Možeš li otvoriti vrata? Zaglavila su se.
– Spašena u zadnji čas, ha? – dobaci Max dok se ruku u džepovima izblijedjelih traperica nemarno približavao vratima.
Beckov glas bio je dubok i samouvjeren. – Trebaš žestoko protresti dršku i onda navaliti bokom.
Tih smijeh začuje se s druge strane vrata. – Eto, sve ti je rekao. Što? Samo trenutak. Evo, uspio sam.
Pet sekundi kasnije bili su na slobodi. Jules hitro poljubi Wina u obraz u znak zahvalnosti, nasmiješi se Becku i potom pojuri prema svojemu kutu kuhinje, pretvarajući se pritom da je rumenilo koje joj je oblilo obraze zapravo samo nelagoda zbog toga što je zapela u smočnici.
Danny joj uputi jednu uzdignutu obrvu kao jasan, iako prešutan znak da mu ništa nije promaklo. U stražnjemu dijelu kuhinje Beck je frktao sebi u bradu, što je kod njega najčešće bio izraz najbliži smijehu.
Winslow, koji je u stopu slijedio Jules, vrati se u svoj dio kuhinje blizu nje i pogleda je iskosa, što bi se, grubo prevedeno, moglo protumačiti kao: Imat ćeš mi što ispričati kasnije.
Jules mu se prijeteći namršti, zbog čega se ovaj nasmije prije negoli se nevino okrenuo prema prednjem dijelu kuhinje gdje je koračao Gus.
Gusove blijedoplave oči bile su usmjerene u točku iza Jules, a ona se nije ni morala okrenuti kako bi shvatila da se radi o Maxu. Stoga nije imala ispriku za okretanje, ali Max kao da je uvijek imao taj učinak na nju. Kada god je on bio u blizini, razum bi nekako odletio tko zna kamo.
Maxu se očito nije nikamo žurilo dok je tumarao kuhinjom, držeći ruke u džepovima, onako zgužvan i seksi. Naposljetku se bokom nemarno osloni o bratovu radnu plohu. Danny živčano uzdahne i odmakne hrpu očišćenih trešanja, ali Jules zamijeti kako brata ipak nije izgurao iz svojega radnog prostora.
– Ako si se uspio podsjetiti gdje je što u kuhinji u kojoj si zapravo odrastao, možda bismo se mogli posvetiti vježbanju?
Jules ispravi ramena i zgrabi kuharski nož, više nego spremna iskaliti frustraciju i napetost na nedužnim sastojcima za jelo.
– Naravno, Danny, braco. Nema potrebe za ljutnjom. Svi smo ovdje i spremni smo za rad. Je li tako, dečki?
Gusovi su zglobovi bili blijedi naspram crvenih, iznurenih šaka na mjestu gdje ih je pritisnuo o bokove. – Idemo, momci, dosta je bilo. Nemamo vremena za vaše nadmudrivanje! Kvalifikacijska runda za predstavnike Istočne obale je za manje od dva tjedna. Moramo se pripremiti, uvježbati, dobiti od Maxa smjernice za recepte... – Prekine sam sebe, dok su mu bore od umora uokvirivale usta.
– Sve će biti dobro. Obećavam – reče Max blago, ispravivši se pred pultom za slastice i krenuvši prema ocu.
– Dobro sam – reče Gus odrješito, podigavši ruku. Max se zaustavi, dok mu je neodređeni emotivan grč na trenutak stezao lice, prije negoli je vratio svoj uobičajeni izraz lijene radoznalosti. – Jednostavno sinoć nisam baš dobro spavao. Možda... bih trebao prileći na trenutak. Jules, možeš nastaviti umjesto mene, zar ne?
Trnci joj nakostriješe dlačice na vratu dok je potvrdno kimala glavom. Nikada prije nije vidjela da Gus Lunden napušta kuhinju tijekom radnoga vremena. Ni iz kojeg razloga.
– Dobra ideja – reče Max smireno, dok je stezao jednu šaku uz bok. Potom ju polako opusti, prst po prst.
Jules ga je promatrala kako se trudi zadržati smirenost i zapita se koji bi ga događaj natjerao da potpuno izgubi kontrolu.
Tišina je pala na kuhinju dok je Gus polako odlazio. Nitko nikoga nije gledao u oči, svi su imali osjećaj da se dogodilo nešto važno i užasno.
Max prekine tišinu pretresavši šake i pljesnuvši potom dlanovima. – Već sam prošao mnoga kuharska natjecanja, ali nikada na ovoj razini. Osim toga, to sam uvijek radio sam za sebe, nikada kao dio natjecateljskoga tima. Sve mi razjasnite. Kako bi se sve to trebalo odvijati?
– Kvalifikacijska runda je teška. Cilj je eliminirati sve ekipe koje nisu ozbiljne ili koje ne vladaju potrebnim vještinama i iskustvom kako bi bile istinska konkurencija – reče mu Danny.
– Znači, natjecanje je isključivo u kakvoći kuhanja? – upita Max.
– Ne u potpunosti – ubaci se Winslow s osmijehom na licu. – Podsjeća više na kuhinjsku varijantu kviza Jeopardy.
– Ozbiljno? Uz odgovaranje na pitanja, pritiskanje zvona i takvih stvari?
– Upravo tako – reče Danny, odmahujući glavom. – A pitanja su jako teška. Bilo je timova samouvjerenih kuhara koji su ispali čak i prije nego što je pravo natjecanje uopće počelo, samo na temelju bodova iz kvalifikacijske runde.
– Gadno – reče Max češkajući se po vratu. – Žao mi je što vam to moram reći, ali nisam siguran koliko ću vam u takvom natjecanju biti od pomoći.
– Nije problem – dometne Win, obgrlivši rukom Jules oko ramena. – Već imamo asa u rukavu. Naša Jules je kućna štreberica.
Ona ga mune u rebra dovoljno jako da se morao udaljiti od nje uz muklo stenjanje. — To govoriš samo zato što ne želiš preuzeti krivicu ako nas odmah izbace jer nisi htio proučiti gradivo.
– Znaš i sama da je tako – smijao se Win bez kajanja.
Beck se pridruži grupi, zasjenivši svojom krupnom i impozantnom pojavom čak i Winov šarmantni nastup.
– Svi mi učimo – reče Beck, a duboki mu glas odjekne kao glas više sile odozgor. – Ne želimo slabiće u ekipi. Jules nas ne bi sama trebala vući kroz natjecanje.
– Hvala ti, Beck – nasmiješi se Jules krupnome kolegi.
Krajičkom oka ulovi Maxovo jedva primjetno mrštenje, ali sve što Max reče bilo je: – Spreman sam učiti, ali o kakvoj se vrsti znanja tu uopće radi?
Danny mu uputi zajedljivo sumnjičav pogled kakav jedino mlađi brat može postići. – Vjerovat ću ti kad te svojim očima vidim da se hvataš knjige. A pod time ne mislim na puko držanje knjiga u ruci.
– Upravo je vrsta pitanja problematična kategorija – ubaci se Jules prije negoli je bratsko nadmudrivanje stiglo uzeti maha. – Razumije se da će sva pitanja biti vezana za pripremu jela, ali same kategorije potrebnoga znanja potpuno ovise o sucima. A ne možemo ni izbliza predvidjeti na što će se suci usredotočiti dokle god ne znamo tko će uopće suditi.
– Jednoga znamo – naglasi Winslow, nabacivši se uskim bokovima na visoki pult iza sebe, tako da je mogao mahati nogama.
– Claire Durand – složi se Danny. – Ona je obvezna u komisiji. – Okrenuvši se prema Maxu, započne objašnjavati: – Claire Durand je glavna urednica...
– Časopisa Délicieux, znam to – prekine ga Max, kolutajući pritom očima, na Dannyjevo iznenađenje. – Dajte, molim vas. Ako sam bio u inozemstvu, ne znači da sam mrtav. Délicieux je poznata stvar, čak i na međunarodnoj razini. Durandova ima dosta ljubitelja na Tajlandu.
– Divno – odbrusi mu Danny. – Sve joj to možeš ispričati kad je upoznaš. Ona će svakako biti među sucima, jer je Délicieux sponzor natjecanja, zajedno s grupom Jansen Hospitality Group.
– Što je sad ovo, Danny? – upita Max smijući se. – Jesi li možda progutao promotivnu brošuru?
Napetost u prostoriji bukne na više stotina stupnjeva, zbog čega Jules počne stiskati zube. Kako će uopće surađivati kao ekipa ako se ne mogu suzdržati od prepiranja čak ni tijekom vježbe?
– Nije loše poznavati pravila prije nego što se upustiš u nešto — uzvrati mu Danny. — Samo zato što ti više voliš igrati napamet...
– Hej – ubaci se Winslow sa svojim blještavim pogledom među dvojicu braće. — Čuo sam da je Devon Sparks u najužem izboru za sudce.
– On bi bio dobar sudac – požuri Jules prihvatiti Winovu priču, vrativši tako temu razgovora na natjecanje. – U komisiji je često neki slavni kuhar, a znam da Sparks podržava dobrotvorne akcije, tako da bi mu medijski publicitet vjerojatno dobro došao.
– Pregledao sam snimke natjecanja proteklih godina – reče Danny, izražajno se okrećući od Maxa prema drugima. – Claire Durand obično postavlja vrlo precizna, tehnička pitanja o manje poznatim činjenicama iz francuske kuhinje. Devon Sparks je puno eksperimentirao s pripremom hrane, tako da bismo trebali malo ponoviti gradivo iz molekularne gastronomije. A ta njegova dobrotvorna akcija, što bi to bilo? Poučava klince kuhanju ili tako nešto? Znači, možda nutricionistička teorija.
– A treće mjesto u komisiji... to je još uvijek nepoznanica – podsjeti ih Beck.
– Dakle, učit ćemo sve – naloži Jules, čime je prepirka barem privremeno bila završena, a svi krenu pretraživati torbe u potrazi za udžbenicima i zabilješkama koje će usporediti.
Ali, dok je Jules gledala u diskretno postavljen kut Dannyjeva tijela, kojim kao da je nesvjesno želio isključiti brata iz grupe, ona osjeti trnce. Kada joj Max dobaci pogled preko pohabanoga i hranom umrljanog primjerka Larousse Gastronomique, susrevši se tako s njezinim očima uz polagan osmijeh, oni trnci bojazni pretvoriše se u slap nečega daleko toplijeg, ali ništa manje uznemirujućeg.
A već mu je odaslala otprilike dvadeset suprotnih signala, dopustila mu da joj se nabacuje i pohvatala se s njime kao da je mornar na dopustu.
Neka sve ide k vragu! Ovo odustajanje od muškaraca daleko je teže negoli joj je to isprva izgledalo.
Barem dok je Max Lunden u blizini.

SEDMO POGLAVLJE




Uredu, karte na stol! S kime me mislite ujarmiti ove godine? – upita Claire, strijeljajući svoju smrtnu neprijateljicu pogledom preko besprijekornoga staklenog stola.
Smrtna je pak neprijateljica imala hrabrosti glasno se nasmijati, dok joj je glatka crna kosa lelujala uz izraženu vilicu. – Uvijek me nasmiješ kada izvališ neku tipičnu američku frazu.
– Slušaj mala, u tvojoj zemlji živim već više od petnaest godina - reče Claire suzdržano. – A to je otprilike polovica tvojega života.
– Hmm, također uživam kada se pokušavaš prikazati starijom nego što jesi. Prekini, ma chérie... Koliko ti je ono... trideset pet?
– Dosta je bilo laskanja. Time nećeš ništa postići – odbrusi Claire. Ipak joj ne uspije suzbiti lagan samozadovoljan osmijeh koji ju je odavao. Smiješna taština, ništa drugo, ali što je tu je. Nikada prije nije uživala u izdavanju za sredovječnu ženu. – Osim toga, pogriješila si za otprilike sedam godina, i to s pogrešne strane četrdesetih. A francuski ti je naglasak užasan.
Eva Jansen nasmiješi se uz iznenađujuće nestašan izraz lica na savršeno osunčanom i diskretno našminkanome licu. – Mademoiselle Mireille je najgora učiteljica francuskoga na svijetu. Njoj se obrati. Da je posvetila više vremena mojemu sklanjanju francuskih riječi, a manje sklanjanju zajedno s mojim ocem, možda se sada ne bih sramotila pred izvornim govornicima francuskoga jezika.
– Ja sam iz Pariza – podsjeti je Claire. – Mi mislimo da nitko izvan grada ne govori pravilno, čak ni u ostatku Francuske. A sada reci što imaš i odlazi, jer neki od nas imaju posla.
Položaj glavne urednice međunarodnoga časopisa podrazumijeva provođenje većine vremena u vikanju na užasnute podanike i upravljanje milijunskim pothvatima za koje je Claire potpuno i definitivno odgovorna. Neke žene na takvu položaju možda uživaju u prilici da podijele iskustva s kolegicom, da se upuste u razgovor koji bi bio potpuno lišen pritiska ili ucjenjivanja.
Ali Claire Durand nije takva žena.
Ona odgurne uredsku sjedalicu i ustane kako bi prišla ogromnom staklenom zidu s druge strane ureda, kroz koji se dalo vidjeti pokusnu kuhinju časopisa na donjem katu. Sitne figure uposlenih isprobavale su recepte za izdanje od četvrtoga lipnja, a bogati slankasti miris teksaškoga umaka za roštilj probije se kroz ventilaciju, onako oštar od octa i sladak od tamnoga šećera.
– Naravno, naravno – reče Eva otegnuto, tapkajući manikiranim noktom o polirani mahagonij najboljega naslonjača za goste u uredu Durandove. — Jer je upravljanje lancem vrhunskih hotela i restorana i organiziranje najvećega kulinarskog natjecanja u Americi prava sitnica.
Claire odmahne rukom. — Koliko se ja sjećam, tvoj otac upravlja grupom Jansen Hospitality. A što se tiče natjecanja... pa... Ti si samo razmažena djevojčica koja se igra lutkicama. Samo što sam ovoga puta tvoja nesretna Barbie upravo ja.
Pa što ako je Eva naslijedila očev ubilački smisao za biznis, zajedno s pozamašnim sredstvima u zakladi? Claire se nije dala impresionirati. Čak i ako zna odlično smiješati martini i povremeno tako nasmijati Claire da joj se trese kosa u repu, ništa od toga neće Evu spasiti od sigurnog uništenja ako hi ta blesava curica pokušala ponoviti fijasko s posljednjega natjecanja The Rising Star Chef.
– O, Claire – Eva odbaci prijateljičinu zabrinutost jednim pokretom žarko crvenih noktiju. – Neće biti kao prošli put. Imam za tebe niz sjajnih sudaca.
– I bolje ti je! Ne pada mi na pamet više biti jedini glas razuma u džungli ludila niti ću ti više služiti kao dadilja za najnovijeg dečka. Tvoj otac nije organizirao ovo natjecanje samo kako bi ti na taj način pronalazio ljubavnike.
– Znam, znam, to je samo sekundarna prednost cijele stvari. Ha! Ali, ne brini, neću ih više birati iz redova sudaca. Kao da bih se ponovo usudila ostaviti muškarca koji me zanima nasamo s panterom kao što si ti!
Claire frkne. Po tko zna koji put bila je zadovoljna što je Francuskinja i što je već u ranoj mladosti naučila kako elegantno frknuti kako bi pokazala prijezir. – Eva, upravo mi stiže putni prilog o Baliju, moram degustirati jedanaest verzija umaka za roštilj, imam problema s postavkama za prikaz slajdova s milanskoga festivala na našoj web stranici, a moj novi kritičar restorana je nepopravljiv idiot. Nemam vremena za besmislice o krupnim mačkama. Iznesi svoje užasne novosti i ostavi me mojim frustracijama.
– Upravo stižem do toga! Claire, stvarno. Gdje ti je nestao smisao za dramu?
– Mislim da si me pobrkala s nekom Talijankom. Mi Francuzi iznad svega cijenimo praktičnost. Praktičnost i vino, da budemo precizni. Pretpostavljam da mi nisi donijela ni vino.
Eva pljesne rukama. – Doista sam se radovala ovome razgovoru, ali ti ga sada činiš još zabavnijim! Gotovo kao da znaš koliko sam se trudila ostvariti sve ovo.
Veo crnih slutnji ovije se oko Claire. – Kako to misliš?
– Ovo će biti najbolje izdanje natjecanja RSC ikada! I to zbog mene.
Merde.
– Što si učinila?
Eva razvuče blistav osmijeh. – Nagovorila sam Devona Sparksa da bude sudac!
Claire si dopusti neznatno opuštanje ramena. Pa to i nije tako loše. – Dobro, moglo je biti i gore. Sparks je nepopravljiv magarac, ali barem se razumije u hranu.
– To nije baš potpuno točno – reče Eva. – Čula sam da se taj magarac nedavno dao popraviti time što je pronašao istinsku ljubav ili pak nešto blesavo toga tipa. Naravno, odbacila sam tu priču kao najgoru vrstu objede. Ali onda se pokazalo da je istinita! Devon je zauzet, ludo zaljubljen i ulazi u naš sudački odbor.
– O, da, čula sam za njegovu novu mladenku. Ako ništa drugo, zbog toga bi trebao biti lakše podnošljiv. Tko još?
Evine oči zlurado bijesnu. – To je najbolji dio. Čekaj samo...
– Eva!
– U redu. Samo ti budi takva. — Ona napući usne na kratak trenutak prije negoli je pobijedi poriv da sve iznese na vidjelo. – Claire, uspjela sam! Postigla sam da Kane Slater pristane biti među sucima za RSC!
Napetost ponovo zgrabi Claire oko ramena i povuče ih natrag, gotovo do ušiju. – Što? Eva, nadam se da je to samo još jedna tvoja ludo smiješna američka dosjetka. Ha. Ha.
– Ne! Znam da zvuči predobro da bi bilo istinito, ali kunem ti se, posve sam ozbiljna. Kane Slater, najpoželjniji rock-idol koji je ikada organizirao večeru u osamnaest etapa zasnovanu na posljednjemu obroku što je poslužen na Titanicu, upravo je on naš treći sudac!
Claire stisne naslon Evina naslonjača kako je koljena ne bi izdala. – Rock-zvijezda! Mogla si pozvati bilo koga, povjesničara kulinarstva, čuvenog kuhara, kakvoga poznatog kritičara restorana... a ti pozivaš rock-zvijezdu.
– Morala sam! – Eva razrogači oči, sve dok nije počela nalikovati liku iz crtica. – Moramo u natjecanje ubaciti i seksi element ili smo gotovi. Za vođenje ovoga programa troškovi su golemi, a Jansen Hospitality ne može pokrivati cio račun. Moramo privući velike sponzore, one dubljega džepa, ako mislimo izvesti najbolje izdanje natjecanja Rising Star Chef ikada!
– Ne radi se o natjecanju, Eva. – Claire zakoluta očima kada joj se prijateljica usiljeno nasmiješila. – Dosta je bilo, znaš dobro što mislim reći. RSC ne bi trebao biti najnovije bojno polje između tebe i tvojega oca, na kojemu ćeš izvojevati borbu za odobravanje Thea Jansena.
Evina rumena usta stisnu se u ravnu crtu. – Znam da ti nikada nije bilo važno da natjecanje bude medijski pokriveno, ali televizija je sljedeći korak. Znam to. Tati nikada nije pošlo za rukom ostvariti to, a kada je pomislio da bih ja to mogla... Ali sada nas direktori televizije Cooking Channel odbijaju govoreći da im se čini kako natjecanje nije dovoljno seksi, bla-bla. Zar ne vidiš da je Kane Slater moj čarobni prah! Sve što on dodirne pretvara se u seks. Ovo će biti najbolji sudački odbor ikada. Bit će ti super. Kako bi nekakav stari, zahrđali povjesničar kulinarstva mogao biti zabavan, molim te lijepo? Molim te. Već vidim kako nam dionice dobivaju na cijeni.
– Ali, to je nečuveno! Riskiraš reputaciju cijeloga natjecanja uključivanjem te osobe, koja uopće nema naobrazbu ni potrebno znanje. Sponzori možda budu zadovoljni, ali što je s kuharima koji se budu natjecali? Derište jedno smiješno, jesi li uopće razmislila o tomu?
Eva ustane, okrenuvši se na jednoj tankoj potpetici kako bi se suočila s Claire. U očima joj je bljeskalo nešto što Claire nikada prije nije vidjela, odlučnost zbog koje je odjednom izgledala starije i ozbiljnije. – Poznaješ me otkad sam bila malena, ali to ne znači da sam još uvijek dijete. Moj je otac ove godine natjecanje stavio u moje ruke po prvi put. I nemam. Namjeru. Sve. Pokvariti. A ni ti mi nećeš sve pokvariti postavljajući se tako oporo, konzervativno i užasnuto, kada to uopće nisi ti.
Gledajući tako u tu djevojku, Claire je odmah shvatila da se našla u situaciji u kojoj nema pregovaranja. Eva je donijela odluku i ništa je više neće pokolebati.
To pak ne znači da je Claire ostala bez mogućnosti. Samo što će morati malo pričekati.
– U redu. Dat ću sve od sebe kako bih spriječila da tvoj model za publicitet počini nešto čime bi ozbiljno ugrozio natjecanje. Ali, duguješ mi za upletanje u ovakvu smiješnu situaciju i vjeruj mi kad ti kažem: naplatit ću ti s kamatama.
Olakšanje opusti Evino lice, sve dok ponovno nije postala ona ista razmažena ljepotica kakva je uvijek bila. Malo je ljudi ikada vidjelo morskoga psa koji kruži pod tom površinom, a onima koji ga i jesu vidjeli, obično bi bilo prekasno. – Najbolja si. Znala sam da mogu računati na tebe! A sada moram dalje. Imam poslovni ručak za deset minuta, ali obećavam ti da ću kuhara cmoknuti za tebe ako ga vidim! A možda ga cmoknem i za sebe. Taj Adam Temple jednostavno je sladak. Zašto su ovih dana svi već zauzeti?
Eva je ćaskala dok je kupila stvari i gurala purpurni svileni šal s otisnutom originalnom adresom Hermesova dućana u Parizu u svoju ogromnu crno-bijelu Chanelovu torbu.
Claire mlađoj prijateljici zrakom odašalje poljubac u svaki puderom prekriven obraz, prijazno se nasmiješi i potom se počne brinuti.

OSMO POGLAVLJE




Jules je bila u svojemu elementu. Svaki njezin pokret – saginjanje, otvaranje ladica na pomoćnom stoliću, uzimanje i ubacivanje sastojaka u tavu, njihovo žustro preokretanje iznad plamena spretnim pokretom zapešća – sve je to teklo prirodnom i neusiljenom dinamikom. U umu joj je vladala savršena, divna praznina. Nije mislila ni na što doli na sljedeću narudžbu i onu nakon nje i onu potom. Bila je to beskrajna serija rebrica, srednje pečenog mesa, manje gljiva u prilogu, prokulica kako dodatak, više slanine, dva janjeća odreska, goveđi odrezak, krvavi...
Hitro se sagne i okrene, nagnuvši se naprijed kako bi dohvatila čistu tavu za sotiranje u kojoj je imala zagrijati prokulice, instinktivno se pritom odmaknuvši naprijed kako bi izbjegla Winslowa kod je prenosio hrpu prljavih tava prema stražnjemu zidu gdje se pere posuđe.
Bacivši šaku narezane pancete u vruću tavu, ona pričeka da toplina omekša dio masnoće dok je pritom provjeravala odreske. Krupni goveđi odrezak ispuštao je dovoljno crvenoga soka da bi se uvjerila kako je skoro gotov, ali rebrima je trebalo još nekoliko minuta.
Bacivši goveđi odrezak na zaseban pladanj za serviranje na kojemu je prštao vruć maslac, ona ga stavi na predviđeno mjesto uz prolaz kako bi ga nosač prenio do prozorčića, a potom se vrati svojoj prženoj slanini.
Jules protrese nasjeckane komadiće soljenoga mesa i polom doda mlade prokulice. Dok ih je gledala kako plešu u rastopljenoj svinjećoj masti, prisjeti se koliko je mrzila tu vrstu povrća kad je bila dijete. Majka joj prokulice svakako nije pripremala na ovaj način.
Ali dobro, živa je istina da Victoria Cavanaugh gotovo uopće nije kuhala, pogotovo ako bi joj pošlo za rukom nagovoriti nekoga muškarca da je izvede u restoran, ali ipak... Jules je dobro poznavala sve jeftine bistroe, javne i školske menze i ondje nitko nije ovako pripremao prokulice.
Jedna od prvih stvari koje bi Winslow svakoga dana učinio nakon dolaska u restoran i pripreme za rad bila je zagrijati pećnicu i zapeći hrpu tih sitnih zelenih kuglica. Kada bi ih raširio po plehu, izgledale bi poput minijaturnih glavica kupusa čiji stisnuti naborani listići blistaju od ulja.
A kada bi ih nakon pola sata izvadio iz pećnice? Bili bi smežurani, zlatne boje, a rubovi listova uvijeni i karamelizirani, ukusno hruskavi.
Tada ih je ostavljao da se ohlade i spremao u posude. Jules je tako po dolasku u kuhinju prokulice uvijek imala pri ruci. Uvijek su bile jedan od specijaliteta njihova restorana i mogla je tako računati da je sprema pripremiti barem dvadeset narudžbi prokulica svake večeri kada bi bila gužva kao večeras.
Uistinu, hvala Bogu na petcima. To je večer kada mogu računati na barem jednu punu turu, pedesetak napojnica, a ponekad čak i mnogo više od toga, nakon što posjetitelji kazališta stignu s Times Squarea do Greenwich Villagea.
Začinivši pečene prokulice solju i paprom, Jules onjuši bogat miris koji se iz zagrijanoga povrća širio s tave. Onda provjeri umak od octa – bio je malo tanak – pa hitro doda lijepu količinu balzamičnoga octa i maslinova ulja, miješajući ludo užurbanim pokretima. Pospe svježe narezanoga začinskog bilja iz posude na rubu radne plohe i time je njezina zaliha umaka od octa bila nadopunjena.
Sasuvši prokulice i hrskavu pancetu u zdjelu, Jules ih poškropi umakom od octa i protrese zdjelu kako bi sastojci poskočili. Kako je netom pripremila novi umak od octa za ovu narudžbu, uzme čistu žlicu za kušanje i ubaci jednu prokulicu u usta.
Britka slatkoća balzamičnoga octa eksplodira joj na jeziku, a dok je žvakala prokulicu, na trenutak se ponovno zadivi kako je to sitno povrće uspjelo zadržati karameliziran okus i ugodno spržene rubove. Topli bi ga umak pretvorio u mlitave, gnjecave ostatke prokulice kakvih se sjećala iz rane mladosti, onako nepoželjnih i neprimamljivih. Ovaj ih britki umak od octa postavlja na jednu potpuno novu razinu.
Samo malo soli, još nekoliko okretaja mlina za papar i prokulice su gotove.
– Prokulice spremne! – vikne ona gurajući zdjelu na policu kraj koje je Emilio, jedan od nosača, čekao da je prenese do ulaza u kuhinju.
Jules se okrene oko svoje osi i još jednom provjeri rebra, dok joj je kuhinjska buka u glavi bila poput ugodne pozadinske glazbe.
Kuhinja je uvijek bila poput živoga organizma tijekom gužve u vrijeme večere, posebno kada je bilo ovako puno posla kao sada. Svaki je kuhar, nosač hrane i perač posuđa bio kao glavni, za život neophodan organ i svi su zajedno radili kako bi održali život organizma tijekom tih nekoliko ludih sati između sedam i trideset i devet i trideset, kada cio Manhattan kao da istodobno ogladni i poželi odrezak.
Jules je jedva primjećivala kako joj se znojna košulja lijepi za leđa i kako je pecka plitka posjekotina od noža na zglobu. Samo je djelomično bila svjesna da Nina donosi narudžbenice do prolaza i predaje ih Gusu koji ih je pak izvikivao oštrim i ozbiljnim glasom što ga je usavršio davno prije negoli je Jules uopće i pomislila da će postati kuharica. Plesala je oko Winslowa i Becka dok su manevrirali po uskoj i zagrijanoj kuhinji i jedino se zaustavila kako bi se s Dannyjem pljesnula dlan o dlan kada je Gus povikao: – Posljednja narudžba riješena! Danny, traže dvije cremes brulées i gotovi smo.
Bojna izmaglica polako joj se raščišćivala u glavi, a u trenutku kada je nestala, već joj je nedostajala.
Jules je uvelike uživala u naletu adrenalina i naporu koji u bili potrebni za preživljavanje pripreme večere. Ali, kada bi sve to prošlo, preostajao joj je samo njezin osobni život, a ona je pak uvijek radije razmišljala o temperaturama pečenja mesa i omjerima ulja i octa.
Ona glasno uzdahne, zbog čega Danny podigne obrve i pogleda je. – Zbog čega se ti ljutiš? Pa nisi ti ta koja mora spravljati posljednje deserte.
– Nisi ni ti – naglasi ona dok je Danny grabio dvije ovalne porculanske zdjelice s police tik do svoje radne plohe.
– Au contrair - odgovori on dok je tresao svoj ručni plinski plamenik, nakon čega pritisne dugme kako bi ga upalio. – Krema je možda gotova, ali šećerni preljev neće se sam ispeći.
On stručno razaspe sloj kristalnoga šećera povrh kreme od vanilije i sagne se kako bi hitrim pokretima na njega upravio plavi plamen. Jules je promatrala kako bijeli šećer postaje smeđ i kako se na njemu počinju pojavljivati mjehurići, nakon čega se stvorila kruta, sjajna kora zbog koje je poželjela zgrabiti žlicu i probiti taj šećerni pokrov. Voljela je crème brulée još otkad joj je Danny prvi put pripremio tu poslasticu na proslavi osamnaestoga rođendana i službenoga zapošljavanja u restoranu Lundenovih, jer je dotad radila na crno. Otada je na svaki svoj rođendan tražila da joj spravi to isto.
Pogledavši je, Danny prijeteći mahne plamenikom. – Odbij, Cavanaughova! Ovo nije za tebe!
– Ali, kad bih ukrala jednu, tada večera još ne bi bila gotova – reče ona.
Danny još jednom uzdigne obrve. – Jules, ne budi pohlepna. Ovo je bila dobra noć! Trebali bismo uživati. Ali, čekaj, zar ti zapravo želiš odgoditi vježbe koje nam slijede?
Jules se namršti, ljuta na samu sebe. Danny Emiliju preda deserte i pričeka da nosač stigne na pola puta do kuhinjskoga prozorčića pa onda nastavi tihim glasom. – U pitanju je Max.
Da je to rekao bilo tko drugi, ona bi se odmah ukočila, umrtvila lice, slegnula ramenima i porekla baš sve. Ali ništa joj od toga nikada nije upalilo s Dannyjem; predugo se već poznaju.
– Jednostavno postaje previše stresno kada vidim kako se tvoj tata nada da nam je Max čarobna karta do uspjeha – prizna mu ona. – Ali pritom se nikada ne govori o razlozima njegova odlaska od kuće. A tek Gusov pogled kada se ti i Max prepirete. Znam da je među vama dosta neriješenih problema i bolnih osjećaja s obiju strana, ali morali biste to pregristi i ostaviti po strani. Radi dobrobiti cijele ekipe.
Brišući svoju radnu plohu bijelim kuhinjskim ubrusom, Danny počne žešće negoli je to potrebno brisati nekakvu crvenu, ljepljivu mrlju. – Znam, znam – reče on ne podigavši pogled. – Svima zagorčavam život.
Osjećaj krivnje jurne joj niz kralješnicu. Danny je uvijek imao običaj sam nositi breme koje je preteško za jednoga.
Ne zagorčavaš. Njegov odlazak te povrijedio. Sjećam se koliko ti je bilo teško nositi se s roditeljima jer su stalno bili bijesni zbog svega. Bila sam ovdje.
Nekoliko prvih tjedana nakon što se doselila k Lundenovima bilo joj je jako neobično. Nestvarno, poput sna u kojem je dobila priliku živjeti nečiji tuđi život, u kojemu se osjećala sigurnom, zbrinutom i sretnom. Međutim, svi oko nje živjeli su u nekakvome ružnom oblaku tuge.
Još od one prve večeri u obitelji Lundenovih postojala je praznina u obliku Maxa, a Jules je nikada nije uspjela popuniti.
– Bilo je gadno. – Zbog tona Dannyjeva glasa poželi se nasmiješiti.
– Totalno – složi se Jules. – Ali, vidiš, ipak se vratio. Kada je vaša mama nazvala i rekla mu da ga treba, ostavio je sve ostalo i vratio se doma. I to mora nešto značiti.
– Da. Nina Lunden je elementarna nepogoda.
Jules kimne glavom. — Kladim se da ti je usto stalno bila za vratom govoreći da se moraš pomiriti s bratom. To joj puno znači, a i vašemu ocu. Možda bi mogao jednostavno, ne znam, odglumiti, barem dok on ponovo ne ode, ha?
Danny se namršti. – I to mi je mrsko. Čudno, zar ne? Jako je neugodan njegov povratak, ali ne podnosim pomisao da on ni ne pomišlja na ostanak.
Kao i uvijek kada bi ona i Danny doživjeli takav trenutak najbližega prijateljstva, kontakt na istoj valnoj duljini, Jules bi osjetila trnce. – Znam.
– A nepodnošljiva mi je i pomisao da bi Max vjerojatno ostao doma kad bi samo znao što je tati! – Danny je postajao sve nervozniji, prolazeći prstima kroz kosu, kao i uvijek, ostavljajući ljepljive tragove slatke kreme da se zgrušavaju u svijetlim čupercima.
– Da, gadno – prizna Jules, stišćući srce zbog zle slutnje svakoga puta kada bi pomislila na tajnu koju su svi zajedno skrivali od Maxa. – Ali to je za njegovo dobro. Ukazala mu se ta nevjerojatna prilika u Italiji. Tvome tati bila bi nepodnošljiva i sama pomisao da je Max to propustio zbog njega.
– Pa, meni ne bi bila nepodnošljiva. – Danny tvrdoglavo stegne čeljust. – I ne zanima me ispadam li zbog toga sebičan.
Osjećaj nježne privrženosti prostruji kroz nju. Ona nagne glavu. – Nije ti svejedno. Brineš se. Možda čak i više od svih ostalih koje sam dosad upoznala. I zato te tako volim.
Danny joj uputi onaj osmijeh koji znači prijateljstvo, dom, obitelj. Lupnuvši ga prijateljski po leđima, Jules se okrene prema kuhinji kako bi nadzirala iscrpljenu ekipu dok su se rješavali opreme za pripremu večere i spremali za noćne vježbe pred natjecanje.
Jules se uspjela na neko vrijeme zabaviti čišćenjem, ali čim su joj radna ploha i štednjak bili dovoljno čisti da zadovolje i najzahtjevnijega sanitarnoga inspektora na Manhattanu, podigne pogled i shvati da je cijela ekipa okupljena i da u niskome startu čekaju početak priprema.
Svi osim Maxa.
Očima uhvati Gusov pogled i odašalje mu upitan izraz lica. Usne su mi bile čvrsto stisnute, a ona njegova vena na čelu blago mu je iskočila.
– Do vraga, Max – promrmlja Danny krenuvši prema stubištu, a Jules uoči Gusov instinktivan trzaj.
– Pusti, Danny – reče ona žustro. – Idem po njega. Reći ću mu kako je vrijeme da se pojavi.
Vrijeme je da se sva ova sitna sranja ostave po strani i da svi već jednom odrastemo, dodala je bez riječi, u sebi, dok je išla prema vratima stana na katu.
Dubok udah... zadrži ga u trajanju jednoga otkucaja srca... potom polagan izdah. Sav stres i sve emocije u sebi sakupi u tome dahu, govorio je Max sam sebi. Potom sve to izguraj van dok izdišeš. Otpusti sve. Jednostavno... sve... pusti...
Nešto u stražnjemu džepu bolo ga je u lijevi mišić stražnjice, a nos ga je svrbio. Max zaustavi uzdah kako bi regulirao disanje, dajući pritom sve od sebe da nekako otpusti nakupljeni stres, ali jednostavno nije išlo.
Danas nije upalila ni jedna od tehnika koje je naučio s ciljem ignoriranja smetnji i napetosti svakodnevnoga života. Zapravo, shvati Max s nelagodom, otkad se vratio u New York, nije bio u stanju izvesti nijednu cjelovitu vježbu meditacije.
Harukai-sensei bi ga šutnuo u stražnjicu da ga vidi ovakvoga.
Kucanje na vratima zateče ga u lotus-položaju, a zbog utrnuloga desnog stopala uhvaćenoga iznad lijeve noge, pade nauznak na pod.
Glasom hrapavim od šutnje, Max vikne: – Naprijed. – Koliko je već tako sjedio, ne uspijevajući se predati ništavilu postojanja?
Vrata se otvore, a na njima se ukaže vitka figura žene koja je odgovorna za veći dio Maxove meditacijske blokade.
– Kasniš – reče mu Jules gledajući ga odozgor, zbunjeno nabirući one svoje tamnoplave obrve. – I usto si na podu. Što to radiš?
– Meditiram.
– Znači, to se danas tako zove među klincima?
– Ne, stvarno – pobuni se Max, a onda se namršti. – Zapravo ne baš toliko stvarno, jer je moj pokušaj meditacije bio poprilično neuspješan. Ne mogu se usredotočiti. Previše mi je toga na umu.
Ona sklopi ruke na grudima. – Kao na primjer?
Zbog ratobornoga tona u njezinu glasu, on se poželi nasmiješiti. Očekivala je da će joj se opet nabacivati, da će kazati kako nije u stanju misliti ni na što drugo doli na njezine slatke usne i podatne obline ili nešto nemaštovito u tome stilu. I nije bila potpuno u krivu, ali u njemu se sve protivilo postupanju sukladno onomu što se od njega očekuje.
– Na primjer, Italija – uzdahne on, postavljajući si ruke iza glave, promatrajući pritom njezin pogled koji je prošao uz rub majice što mu se povlačila preko trbuha. – Le Marche i ono seoce u kojemu je radionica Vincenza Cotta, a to je jedno od najljepših mjesta na svijetu. Jedva čekam da se vratim onamo.
Jules spusti ruke, a iskrica znatiželje zasja joj u očima. – Znači, već si bio ondje? Mislila sam da skitnica poput tebe uvijek želi vidjeti samo nova mjesta i doživjeti nova iskustva.
On se nasmije. – Pa nisam se zakleo da ću vječno tumarati unaokolo. Često se vraćam u posjete prijateljima koje upoznam na kuharskim pothvatima. Ali ovo s Cottom je drugačije. Kad sam bio ondje prije dvije godine, nisam se dugo zadržao. Jedva sam uspio prošetati tim mjestom. Pokušavao sam upriličiti sastanak s njime, nekako ga nagovoriti da mi dopusti da učim uz njega.
– Dvije godine? – u glasu joj zazvuči neka nova dimenzija, nešto što mu je bilo nepoznato. – Tako dugo čekaš na priliku da nešto naučiš od Cotta?
– Da. Već dugo radim na tomu.
– A zašto ti je to tako važno?
Pitanje je ostalo lebdjeti u zraku, onako neočekivano osobno i začudno neuhvatljiva odgovora. Nesiguran što bi na to rekao, Max skrene pogled. – Zanima me talijanska hrana. Njihova gastronomska kultura čvrsto je povezana s ugodnošću i jednostavnošću, dobivajući ono najbolje od jednostavnih i čistih sastojaka, s kombinacijama u kojima oni dolaze od izražaja. Ljudi misle da je to lako postići, ali nije. Tehnika je tu jednako važna kao i u svakoj drugoj nacionalnoj kuhinji. Ne radi se samo o prelijevanju umaka od rajčice preko tjestenine. Talijani znaju milijun načina kako dobiti slojevite i kompleksne okuse. Želim sve to naučiti.
– A to ne možeš naučiti iz knjige. Ili od bilo kojega talijanskog učitelja?
Max smeteno slegne ramenima, očešavši se tako o vunena vlakna tepiha. – Kao što si možda već zamijetila, nisam baš oduševljen učenjem iz knjiga. Više volim obavljati posao nego čitati o poslu. Ništa mi nema previše smisla dokle god to ne probam izvesti vlastitim rukama. A Cotto je najbolji. Nastojim učiti samo od najboljih. Time sebi prišteđujem gnjavažu naknadnog odučavanja od loših tehnika koje sam pokupio.
– U New Yorku postoji poprilično velika talijanska zajednica – reče Jules, pazeći da zadrži neutralan ton.
– Ma da, ali, Jules, ništa nije tako dobro kao izravan kontakt s kulturom koju proučavaš, živeći i dišući u njoj svakoga dana i svake noći. Jezik, arhitektura, zanimljiva lica starijih ljudi na tržnici, obavljanje svakodnevne kupovine na njihov način i doživljavanje njihove svakodnevice. Svako mjesto ima svoje specifičnosti i svoju vlastitu čaroliju. Ali Italija...
Max duboko udahne i sklopi oči, zamišljajući ugodno bockanje mirisa pečenoga bijelog luka i rajčice, zamamno kiselkast okus gustoga domaćeg vina, blagi povjetarac koji se spušta s brda Sibillini sve do udoline u kojoj se radionica Vincenza Cotta smjestila poput jaja u gnijezdu.
– Jako voliš taj kraj.
Njezin mirni komentar natjera Maxa da otvori oči. Pogleda uvis i nasmiješi se. – Nisam ondje proveo dovoljno vremena da bih bio siguran u to – ogradi se on od definitivne izjave – ali mislim da bih ga mogao voljeti.
Ona neko vrijeme ostane šutjeti, zagonetna izraza lica dok ga je odmjeravala. A onda mu dobaci, uz lagano gurkanje gležnja: – Idemo, diži guzicu. Moramo vježbati.
– Rado – reče joj Max dok je uvijao gležanj koji mu je dodirnula – ali, nažalost, čini se da sam oduzet od koljena naniže. – Savivši ruku kao jastuk pod svoju glavu, on joj pošalje najšarmantniji osmijeh. – Hoćeš li mi praviti društvo dok čekam da me prođe utrnulost?
Ona se osvrne, kao da njegov brat prekriženih ruku stoji u hodniku i negoduje.
O, Bože. Danny. Debeli, neprobojni plašt odbačenosti i bijesa koji je omotao oko sebe kada je Max otišao bio je samo još jedan element koji mu je kvario meditaciju. Max je svakako bio svjestan Dannyjeve uvrijeđenosti i pokušao ju je prihvatiti, ali suočavanje s njome svakoga dana počelo ga je umarati dok na kraju svaka promrmljana opaska i svaki ljutit pogled nisu na Maxovim živcima postali poput površine noža koji struže sjemenke s ljute papričice.
Zamijetio je da Jules uvijek zauzima Dannyjevu stranu.
– Ustani već jednom – reče ona. – Svi nas čekaju.
– Zar ne želiš pregledati moju sobu? – upita Max. Iako je znao da ga ona namjerno muči, nije mogao odoljeti dok je tako ima samo za sebe. – Tko zna, možda nađeš još materijala za ismijavanje.
– Već poznajem ovu sobu – promrmlja ona, oklijevajući zakoračivši unutra. Maxov pogled slijedio je oblinu njezine stražnjice, iznad koje se vijorio rep duge kose.
Ona se zaustavi nakon samo nekoliko koraka i okrene se prema njemu, gotovo ulovivši njegov zaljubljen pogled.
Zatečen, Max u glavi hitro odvije unatrag posljednjih desetak sekundi razgovora. – Čekaj. Kako to?

DEVETO POGLAVLJE




Jules ga šutke odmjeri na trenutak, a nedostatak bilo kakvoga izraza na njezinu licu mogao je biti jedino namjeran. – Kad mi je bilo otprilike sedamnaest, morala sam otići od kuće. Tvoj mi je otac ponudio posao i ovu sobu sve dok nisam našla vlastiti stan. Mislila sam da su ti to već spomenuli. Živjela sam ovdje otprilike šest mjeseci, netom nakon što si ti otišao, sve dok nisam napunila osamnaest godina i unajmila vlastiti stan.
– Ma zezaš se! – Bilo je to... neobično. Max uopće nije bio siguran sviđa li mu se spoznaja da je Jules imala pristup njegovim stvarima iz djetinjstva. I njegovim stvarima iz puberteta, Isuse! U mislima odmah jurne prema hrpi starih časopisa skrivenih pod madracem.
A onda se nešto drugo što je kazala provuklo kroz rumenu plimu nelagode, zbog čega se on namršti. – Što ti se dogodilo da si morala otići od kuće?
Pogled joj postane nemiran. – To je duga i vrlo dosadna priča, a mi se moramo vratiti u kuhinju. Ustaj, noga ti je u redu.
Što god da joj se onda dogodilo, očito je da ona o tomu ne želi razgovarati s njime. Zanimljivo. Ali to nije problem, jer Max sada ima još puno pitanja o ovoj ženi koja kao da je preuzela njegov stari život poput kakve zgodne, plavokose kradljivice identiteta. – Kažeš da ti je moj otac ponudio da ovdje živiš?
U njegovoj je obitelji Nina Lunden bila neosporna gostoljubiva domaćica. Nina je bila ta koja je upoznala finoga dečka koji joj je za nekoliko novčića pomogao s vrećama namirnica pa ga je dovela kući i dopustila mu da spava na kauču dok se ne snađe. Nina je bila ta koja je pozivala cjelokupnu kuhinjsku postavu na blagdanske večere, znajući da su im obitelji daleko i da bi u protivnome bili sami.
Uvijek je njegova majka bila ta koja je imala otvoreno srce i oštro oko kojima je vidjela dobrotu u drugima, što ju je često poticalo da kući dovodi neznance. Njegov otac pak to nikada nije činio.
Ali Jules je to ipak potvrdila prkosnim kimanjem glave, kao da očekuje kako će je on optužiti da laže.
– Da. Tvoj je tata jedne večeri zatvarao restoran, a ja sam ušetala unutra. Tražila sam Dannyja, ali nije ga bilo kod kuće. Onda smo se Gus i ja zapričali i kada je doznao da trebam smještaj, sve se nekako... samo posložilo.
Max je dobro znao da to nije cijela priča. Ali u ovome trenutku neće navaljivati, odluči on. Već je i ovako dovoljno uplašena otkriti sve svoje tajne na drveni pod uz njegovu postelju iz djetinjstva.
– U redu – reče on, osmijehom joj dajući na znanje da ne namjerava navaljivati. – Ne žalim se, u redu? Sretan sam što si tu.
– Daj, prestani.
Max se namršti. – Da prestanem s čime?
Ona podigne ruke u zrak. – Prestani se ponašati kao da ima nečega među nama! Radimo zajedno i to je sve. A čak je i to privremeno. Čim završi prva faza natjecanja, nestat ćeš kao da i nisi bio ovdje.
Bilo je nečega u njezinu glasu, nečega što Max nije uspijevao odrediti. Olakšanje? Žaljenje? Nije mu bilo jasno, ali svakako je to naumio doznati.
Provjerivši stanje svoje utrnule noge, on zaključi da bi mogao stati na nju. Podigne se s poda i uspravi, promatrajući je na trenutak prije negoli se namrštila i ustala. Postavila se nasuprot njemu, a Max osjeti kako mu se krv zagrijava. Je li to bijes? Ili nešto drugo?
Prvi korak u oslobađanju od emocija je dopustiti sebi da ih osjetimo. Tihi glas harukai-senseija provlačio se Maxu kroz glavu. Spoznaj što točno osjećaš, priznaj to i potom taj osjećaj otpusti u dahu.
Eto gdje se krije njegov problem. Max posljednjih dana nema pojma kojega vraga uopće osjeća.
Utopivši se u zlatnim dubinama njezinih očiju, on reče: – Joj, to je tako slatko. Zapravo hoćeš kazati da želiš da ostanem?
– Naravno da ne želim. Nisam mislila ni da je nužno da te Nina uopće poziva da dođeš ovamo – odvrati mu Jules.
Riječima je govorila: – Ne, ne, ne – ali način kako je stajala blizu njega, kako joj je bilo u grlu lupalo i vrući bljesak u njezinim očima, sve to govorilo je: Da, da, da.
Max je bio toliko zaintrigiran da mu je to bilo gotovo nepodnošljivo. Igrajući naslijepo, on dometne: – Pa, eto, tu si, a i ja sam ipak tu. Tko zna, možda se ipak radi o sudbini. Ili o mojemu ocu. Mislim da mu dugujem zahvalu. Znam jedno: Danny ga sigurno nije uvjeravao da me pozove natrag.
– Hoćeš li već jednom prestati o Gusu i Dannyju? – ispali ona, dok su joj se grudi snažno nadimale. Šake je stegnula uz bokove; činilo se kao da je spremna ozbiljno ga odalamiti.
Max je imao osjećaj kao da ga je već pljusnula, dok se mješavina osjećaja protekloga trenutka pretvarala u jednostavan bijes. Odstupi od nje, dok su mu mišići poskakivali. Morao se kretati pa stoga počne koračati unaokolo. – Misliš li ti to ozbiljno? Ne misliš valjda stvarno da je cjelokupno trvenje između mene i obitelji isključivo moja krivica?
Ona odmahne glavom. – To uopće nije važno.
– Ma daj? A što onda jest važno?
– Važno je shvatiti da se sve ne okreće oko tebe – zareži ona. – Tvoj je otac posljednjih tjedana imao puno problema. Zapravo posljednjih godina! Dannyju je zbog toga bilo teško. A gdje si ti bio sve to vrijeme?
U Maxovoj se glavi potpuno zamrači. – Bio sam bilo gdje, samo da ne budem ovdje – procijedi on kroza stisnute zube.
Što ti savršeno dobro znaš, jer si, izgleda, sve vrijeme bila ovdje i čuvala moje mjesto.
Usne joj zadrhtaše. — Svakoga dana, dok sam još boravila u ovoj sobi, samo sam čekala kad ćeš se vratiti i istjerati me. Ali nisi se pojavio. Nakon šest godina telefoniranja i komuniciranja elektroničkom poštom, mogao bi barem nešto blaže prosuđivati svoju obitelj. – Ona se okrene od njega, izloživši ga opet svojemu savršenom profilu. – Znaš li ti uopće koliko si zapravo imao sreće?
Osjećaj krivnje zapeče ga poput okusa gorke kore od naranče, zbog čega mu je glas postao grub i hrapav. – Ja svoju obitelj volim. Ali, Jules, mi ne možemo živjeti na istome mjestu. Još otkad sam postao tinejdžer i počeo s vlastitim idejama o našemu restoranu, sve se to pretvorilo u beskrajnu borbu isprekidanu razdobljima kada uopće ne bismo razgovarali. Tata sjedne strane, ja s druge, a siroti Danny i mama negdje usred bojnoga polja. – On s mukom proguta knedlu u grlu i zabije ruke u stražnje džepove, gledajući sebi u stopala. – Ne znam, možda si u pravu. Možda je i svađanje bolje od ničega i možda sam trebao ostati ovdje i prepirati se oko istih stvari tijekom svake večere.
Odvaži se podignuti pogled prema njoj. Ona ga je promatrala obgrlivši se rukama kao da joj je hladno. Max se natjera nastaviti. – Možda bih i ostao, ali mami je sve to tako teško padalo, a ni nama ostalima nije bilo baš zabavno, ako te već zanima.
Razumijevanje joj omekša crtu usana, preokrenuvši je u krivulju žalosti.
– Nema jednostavnih rješenja kad se radi o obitelji – reče mu ona. – To sam već shvatila.
Nije se više doimala spremnom odalamiti ga, ali nipošto nije izgledala sretnija nego što je bila. Max se nađe u neočekivanoj situaciji, htio ju je zagrliti, utješiti, ali želja da je dodirne nije bila neočekivana, jer ju je poželio onoga trenutka kada je ponovno ušetala u njegov stari život.
Ali nije navikao osjećati toliko oprečnih emocija istodobno, zajedno s požudom prema ženi. S druge strane, Jules Cavanaugh nije nekakva dokona konobarica u bistrou ni apsolventica koja s ruksakom na leđima putuje Pirenejima. Nije ona netko tko će uletjeti i izletjeti iz njegova života, okrznuvši pritom samo vanjske rubove, nikada ne doprijevši do dubljih slojeva. Jules je netko koga njegova obitelj voli. Ona u toj obitelji ima svoje mjesto. Zapravo, ona tu ima više mjesta nego on.
Ipak, više nije vidio očevo razočaranje zato što mu stariji sin ne vodi restoran ni Dannyjevu ogorčenost zato što, usprkos želji da se bavi samo slasticama, mora stupiti na tu dužnost.
Max je sada vidio povrijeđenu ženu koja je odlučila biti snažna, koja je svoje srce davala sa žestokom odanošću... ženu koja je u njemu stvarala poriv da potraži nešto dublje. Max načini korak bliže njoj, a onda još jedan.
Jules je njegovo približavanje promatrala s mirnoćom divlje životinje, zasjenjenih i razrogačenih očiju, dok su joj se grudi blago nadimale u ritmu disanja.
Max ispruži ruku i blago joj dotakne rame, okrećući je prema sebi. Stajali su jedno nasuprot drugome, trbuh nasuprot trbuhu, grudi nasuprot grudima. Uživao je u činjenici da je ona samo nekoliko centimetara niža od njega.
Bilo je tako lako nagnuti glavu i prekriti joj slatke, rumene usne svojima.
Držao ju je samo jednom rukom na ramenu i napola je očekivao da će iznenađenje toga poljupca prekinuti čaroliju trenutka. Očekivao je da će se ona ukočiti i ustuknuti.
Umjesto toga, ona krene naprijed, prema njemu, stisnuvši se uz njega, gurnuvši ga unatrag, tako da je morao uhvatiti ravnotežu. Potom je obgrli objema rukama.
Odjednom mu osjećaji postadoše jasni poput kristalno bistrog jezera tik uz planinski hram u kojemu je naučio prve tehnike meditacije.
Želi nju. Istinski.
Vrući trnci strujali su joj duž leđa, jureći niz krajeve živaca i napinjući joj bradavice u čvrste šiljke zarivene u njegova prsa.
Kakav ludi osjećaj. A što je još luđe? Maxove usne.
Te medene usne, izvijene u nestašan osmijeh, priljubljene uz njezine, ponirući jezikom u dubinu, kao da se nikada neće zasititi okusa.
Kao kroz maglu, Jules se prisjeti da ga ne bi trebala dodirivati. Da ga ne bi smjela gledati, očijukati s njime, davati mu neke iluzije...
Ali, je li ovo iluzija? Ponovno tu, u njegovoj sobi, tu gdje je tako često mislila na njega, zamišljala toliko toga, a sada taj razgovor s njime, vikanje na njega, zbog čega se željela ispričati. A tek njegov način odgovaranja na njezine optužbe... ta njegova otvorenost.
Jules je toliko navikla čuvati srce od opasnosti da je već i zaboravila kako je to biti s nekim tko se ne stidi i ne boji pokazati što želi.
A Max želi nju. Osjećala je to u svakom pokretu njegova jezika na svojim usnama. Golicao ju je, poticao da mu se još više približi. Osjećala je to kada ju je privukao bliže k sebi kako bi joj položio ruke na bokove i zario prste u njih ne bi li joj pokazao koliko je očajnička njegova želja.
Osjećala je to više od svega u duljini njegove nabrekle muškosti, tu vrućinu koja se probijala čak i kroz odjeću, gurajući joj se posred bokova.
Snagom nakupljenom u svim onim noćima dok je ležala u ovoj sobi, misleći na Maxa, pitajući se gdje je, Jules mu poželi rastvoriti hlače, pasti na koljena i uzeti ga u sebe.
Sok od siline toga poriva trgne ju iz vrućega sna u kojemu su se gurali i hvatali, vrativši je u stvarni svijet u kojemu su članovi njihove ekipe čekali na donjem katu, a čekalo ih je i kvalifikacijsko natjecanje... natjecanje koje će Lundenovima jednom zauvijek dokazati da je Jules njihov najbolji izbor za vođenje restorana The Luderis Tavern nakon što se Gus povuče u mirovinu.
A osoba koja joj se ispriječila na tome zadatku upravo joj gura jezik u usta.
Jules odluči da mora igrati pametno. Ne može si dopustiti da se pretvori u vlastitu majku, ne smije dopustiti seksualnoj privlačnosti da joj upravlja životom.
Seks je opasna stvar. Zaslijepi te i više ne vidiš istinu, potiče te da činiš grozne stvari... Ona pak mora biti jača od toga. Mora to držati pod kontrolom.
Uz tup udarac, ona težinu svojega tijela ponovno spusti na pete i izvuče prste iz njegove kratke svilenkaste kose.
Bilo joj je teže odvojiti se negoli je to zamišljala. Morala je prvo na minutu ostati čelom oslonjena na njegovu ključnu kost, ili barem na sekundu, kako bi povratila dah.
– Hej – prošapće on odnekud iznad njezine glave. – Jesi li dobro, slatkice?
Ruke su mu još uvijek bile obavijene oko nje, pritisnute o njezine lopatice, tako ugodne, snažne i tople. Ona pusti da joj glava padne na njegove grudi, da je privine k sebi, iako je znala da time samo traži dugoročne nevolje.
– Dobro sam – odvrati mu ona bolnim šapatom negdje iz dubine grla. – Ali ne možemo više ostati ovdje... netko će doći po nas.
Smijeh mu je odjekivao u grudima i prenosio vibraciju na njezino lice. – Da, u pravu si. Stvarno ne želim da taj netko bude moj tata. Uh, ni moj brat. Fuj.
Polako se razdvoje. Jules pomisli da se i Maxu jednako teško odvojiti od nje koliko i njoj od njega, ali na kraju im to ipak pođe za rukom.
U redu. Ovo ipak nije išlo onim putem kojim sam ja zamišljala da će ići.
Prema njezinu iskustvu, stiskanje i ljubakanje s tipom bilo je uvijek jamstvo da će tip to shvatiti kao poruku da je više ne mora poštivati ni mariti za nju.
Samo jedan pogled u sjajne, rastvorene oči Maxa Lundena pogodio ju je istinom poput kugle sirovoga tijesta ravno u trbuh.
Max nije kao drugi. Nije ju naumio povrijediti, ali će to ipak učiniti. Ako ničim drugim, onda time što će otići za mjesec dana. Kako je samo govorio o Italiji... već je i toliko želje i čežnje za nekom zemljom bilo dovoljno da Jules osjeti ljubomoru. I tugu, jer je znala da se s time ne može nadmetati. A ne bi to ni htjela ako bi se tako Maxu ispriječila na putu k ostvarenju sna.
Dakle, na njoj je da zaštiti vlastito srce. Nitko drugo to neće učiniti za nju.

DESETO POGLAVLJE




Kad su se napokon uspjeli spustiti do kuhinje i probiti kroz nezaobilazne komentare o tomu koliko im je vremena trebalo i što su uopće činili tamo gore, zajedno s Dannyjevim preneraženim izrazom lica i Winslowljevom radošću, Max se povukao do radne plohe koju je sebi postavio u kutu i počeo igrati kompletom štapića što ih je koristio za miješanje.
Jules Gusu uputi molećiv pogled. Molim te, krenimo s poslom. Ne mogu više slušati šale o tomu kako bismo bili sjajan par.
Kao i obično, Gus je shvatio sve što mu Jules želi reći a da pritom nisu razmijenili ni riječi. – U redu, djeco, na položaje. Imamo naučiti mnoštvo podataka, ali prije nego što krenemo, zatražio sam od Jules da istraži nešto o tome novom sucu.
– Kane Slater – reče Win uz osmijeh. – Najtraženija rock-zvijezda, ljubitelj kulinarskih trendova, a cijelo je natjecanje upravo, dobilo izraženu seksi notu.
Gusu se obrazi zacrvene. S nelagodom pročisti grlo, a ovoga je puta on njoj odaslao molećiv pogled. – Jules, hoćeš li nam ispričati što si sve doznala?
– Pa, Win je u suštini u pravu – reče ona. – Kane Slater karijeru je započeo pjevajući po klubovima u Austinu. Majka mu živi u blizini toga grada. Izrazit je poklonik kulinarstva.
– I izrazito je naočit. Ne zaboravi taj dio – dometne Win pa namigne i zatitra obrvom prema njoj. - Ne trebaš se pretvarati kao da to i sama nisi zamijetila.
– U redu – prizna Jules, osjećajući kako joj rubovi ušiju gore. – Da, stvarno bi bilo teško to ne zamijetiti. Ali, smiri se, mali moj. Postoje vrlo stroga pravila koja zabranjuju zbližavanje sudaca i natjecatelja.
Win uzdahne. – Nažalost, poprilično sam siguran da ga moje društvo ne zanima, ali ako se ti i Max ne natječete za najzgodniji par na restoranskoj sceni Manhattana, možda poželiš baciti se na Slatera.
Ta glasna dosjetka zateče Jules i ukoči je, a kad je bacila pogled na Maxa, spazi da on smeteno ispušta prelomljeni štapić kojim se dotad igrao.
– Ali možda i ne poželiš — nastavi Winslow, razrogačivši oči.
– Vratimo se na temu – ubaci se Beck, prekriživši ruke na masivnim prsima. – I zaobiđimo sadržaje iz žutoga tiska. Što zapravo znamo?
Jules se sagne kako bi iz ruksaka dohvatila svoj notes. Listajući stranice, ona poče čitati. – Rođen je u gradiću u zabrđu Teksasa, ali se s otprilike osamnaest godina preselio u Austin i ondje još uvijek provodi određeni dio godine. Ostatak vremena je ili na turneji ili snima u svojemu studiju u Los Angelesu. Kažu da je on jedan od onih talenata koji su u stanju uzeti bilo koji instrument u ruke i već nakon kratkoga upoznavanja s njime odsvirati neku melodiju. Njegova je glazba dinamična, liberalna, s utjecajima od punka preko hip-hopa do reggaea... teško ga je definirati. Sam sebi piše tekstove, a središnja tema mu je življenje života do maksimuma. Na primjer – ona ponovno baci pogled u notes – pripjev najnovijega hita počinje stihovima o isisavanju moždine iz kostiju naših dana...
– Kulinarska metafora – zamijeti Danny.
Jules kimne glavom. – Tako je. I nije jedina. Pjesme su mu prepune gastronomskih usporedbi, kuhinjskih izraza, simbolike jela... taj tip sebe očito vidi kao vrhunskoga gurmana. Je li netko od vas već slušao njegove pjesme?
Ne iznenadivši nikoga, Winslow hitro podigne ruku, a trenutak poslije Beck svima priredi šok također podigavši ruku.
– Što je sad? – namršti se Beck, meškoljeći se obrambeno. – Volim glazbu.
– Dooobro, idemo dalje – reče Danny, dok su mu obrve zamalo dodirivale crtu kose. – Jules, imaš riječ. Što si još doznala?
– Pa, za početak... znate ono kad se za nekoga kaže da živi na visokoj nozi? To kao da je smišljeno za ovoga tipa. Sve što čini je na visokoj razini: izvodi po život opasne vratolomije, organizira bjesomučno luksuzne večere za zvijezde, za koje uistinu velik dio jela osobno priprema, kako se govorka, i ima izražen smisao za avanturu. – Ona prelista nekoliko stranica notesa, sve dok ne pronađe citat koji je tražila. – U intervjuu za časopis Rolling Stone je izjavio: Voljan sam bilo što probati jednom u životu. A ako me to što probam ne ubije, vjerojatno ću i ponoviti, samo što ću tada biti gol i imati povez na očima.
– Pitam se odnosi li se ta avanturistička sklonost i na njegovo nepce – reče Gus, češkajući se po bradi.
Jules kimne glavom. — Izgleda da se odnosi. Čovjek voli otkrivati nove stvari, a što je vjerojatnije da će ga nešto ošamutiti, onesvijestiti ili raniti, to bolje.
– Znači da bismo možda trebali očekivati neka pitanja o opasnim vrstama jela. Kao na primjer... hm. Pa, postoji ona bodljikava japanska riba koja se nadima. Koje je još jelo opasno po život?
– Misliš na fugu, tata – ubaci se Max. – Koja sam još opasna jela susreo... hm, gorki bademi, puni cijanida. Nezreli plodovi blighije sapide, koji izgledaju vrlo čudno, vjerujte mi. Ah, da, u Koreji poslužuju žive mlade hobotnice koje se još uvijaju po tanjuru. Nisu otrovne, ali ponekad se znaju prilijepiti u grlu i tako udaviti čovjeka.
– Uh – Jules će zapanjeno i uz blagu mučninu. – Dakle, ti predvodiš kada dođemo do pitanja o neobičnim, gadljivim i potencijalno smrtonosnim jelima.
Nezadovoljan što ga čeka predvođenje u bilo čemu, Max reče: – Hej! Sannakji hoe nisu gadljivi, a nisu zapravo ni opasni ako ih prvo dobro sažvačeš.
– Za to ću se vrijeme – nastavi ona, zaustavivši ga pogledom – ja pozabaviti poviješću Teksasa, posebno svime što ima veze s jugozapadom i meksičkom kulinarskom tradicijom. Usto, Slater pokazuje izraženo zanimanje za čuvena povijesna jela...
– Ah, kao na primjer Czarfest 2010! – Reče Win, razrogačenih svijetlozelenih očiju, dok mu je uzbuđenje zatamnilo obraze, sve dok mu pjege ne postadoše nevidljive. – Prošle je godine Kane Slater u svojoj kući organizirao veliku zabavu, a sve je bilo dekorirano da izgleda kao imperijalni bal. Gosti su morali doći odjeveni kao rusko plemstvo. Praktički je napravio repliku posljednjega banketa Romanovih. Razumijete, prije nego što im se sve srušilo.
Cijela se ekipa okrenula prema Winslowu, koji pak slegne ramenima, nimalo zatečen. – Što da vam kažem? Njegov sam fan. Osim toga, TMZ je objavio fotografije sa zabave. Ljudi moji, ništa niste vidjeli dok ne vidite kako Britney Spears, s tijarom na glavi, pada mrtva pijana, umotana u kilometre srebrnaste svile.
Jules i Danny se pogledaju smiješeći se. Ona potom reče: – Wine, reklo bi se da si ti savršen odabir za istraživanje Slaterovih zabava i večera.
Winslow sklopi ruke pred Gusom. – Smijem li? Mogu li se doista time pozabaviti i da mi se to računa kao plaćeni rad?
– Da — odgovori mu Gus. – Baš kao što će se Dannyju računati kao plaćeni rad kad se bude bavio starim menijima Devona Sparksa, a Becku kad bude pretraživao stara izdanja časopisa Délicieux iz vremena kad se Claire Durand još bavila kritikama restorana, prije nego što je postala glavna urednica. Dakle, krenimo.
Svi kimnuše glavama i baciše se na posao čim su dobili zadatak. Svi osim Maxa, naravno.
On se osloni na svoju radnu plohu, koja je zapravo bila više pokretni mesarski blok na kotačićima negoli stvarni kuharski pult, promatrajući oca kako se kreće među kuharima, dijeli im savjete i tapše ih po ramenu.
U nadi da će preduhitriti sljedeću potencijalnu razmiricu, Jules priđe Maxu. – U čemu je problem?
On uzdigne obrve gledajući u nju. – Ne mogu vjerovati da su me zbog ovoga zvali da dođem doma. Tračevi o zvijezdama i časopisi o kulinarstvu? Ja im za te stvari ne trebam. Mogao bih upravo sada učiti talijanski koji će mi uskoro trebati ili tražiti smještaj u Italiji. Nešto korisno.
Jules se borila s vlastitim temperamentom. Činilo se da vruć poljubac nije baš neko cjepivo od kojega bi postala imuna na buduće Maxove ispade.
Smiri se, govorila je sama sebi. U ovoj kuhinji je već ionako prevruće. – Možda ovo jednostavno nije dio procesa u kojemu je tvoja pomoć najpotrebnija. Ali trik-pitanja su tek početak.
Dobit ćemo bodove za svaki točan odgovor, a što više bodova prikupimo, to ćemo bolju poziciju imati u finalu. Čak i ako se probijemo u završnicu za Istočnu obalu, još uvijek ćemo se morati suočiti s finalistima s Juga, Jugozapada, Srednjega zapada i Zapadne obale, na natjecanju za ukupnu titulu. Pred nama je dug put, Max. Ovo je samo prvi korak.
Proučavao joj je lice, glave nagnute u jednu stranu, kao da će tako steći bolji uvid u nju. – Tebi je stvarno stalo do ovoga, zar ne?
– Zar te to iznenađuje? – odvrati ona. – Ne bi trebalo. Ne nakon svega što su tvoji roditelji učinili za mene. Učinila bih sve da im pomognem.
– Čovječe. – Max spusti glavu. – Sad baš imam osjećaj da sam nekakvo oruđe u toj priči.
Ali Jules nije bila završila. – Max, naravno da želim pobjedu. Možda ovo natjecanje ne znači ništa za tvoju karijeru profesionalnoga skitnice, ali puno znači nama koji se nadamo steći nekakvo ime u stvarnoj restoranskoj industriji. S nečim ovakvim u životopisu mogla bih raditi bilo gdje. Mogla bih upravljati nekom kuhinjom.
Njemu se pogled zaoštri poput netom zašiljenoga bodeža. – Na primjer, ovom kuhinjom.
Trebala joj je sva raspoloživa snaga da se ne sledi u mjestu. Uspije joj postići nemarno slijeganje ramenima. – Vidjet ćemo. Otvaraju mi se razne mogućnosti, ali poenta je u tomu da bi mi pobjeda na RSC-u donijela puno više.
Max ju je još uvijek pomno promatrao, zapravo malo pretjerano pomno. – Da. Ali, eto, upravo to ne razumijem. Moji roditelji su već vlasnici ovoga restorana i upravljaju vlastitom kuhinjom. Što se oni nadaju postići ako pobijede na natjecanju?
Jules pogleda preko ramena prema mjestu na kojemu je stajao Gus, tik do Dannyjeve radne plohe, ukazujući slastičaru na nešto u debeloj knjizi recepata. Ni sama nije mogla vjerovati da se sprema to učiniti.
– Gledaj, ne bih smjela ništa kazati, ali ako će ti biti lakše razumjeti... – Zaustavi se i ugrize za usnu, rastrgana između obećanja koje je dala Gusu i potrebe da Maxu objasni koliko im je cijela stvar važna.
– Reci mi – odvrati on, dok mu je zabrinutost bacala sjenu na oči koje su sada postale olujno sivoplave. – Moram znati.
– Restoran već neko vrijeme ne posluje najbolje – reče ona tihim glasom, gledajući ga u oči ne bi li shvatio koliko je ozbiljna. – Zapravo, posluje vrlo loše. Kvaliteta ponude je ista, meniji se nisu mijenjali već dvadeset godina, a ipak broj posjetitelja stalno opada. Više nam ne dolaze poznata imena, jer se svake godine u gradu otvara niz novih lokala pa stari klasici poput našega restorana počinju gubiti utrku. A ni Greenwich Village više nije najpomodniji dio grada. Ali Gus dobro zna da bi nas, ako bi ekipa iz restorana Lunden’s Tavern odnijela nagradu The Rising Star Chef, to i te kako vratilo na popis važnijih mjesta u gradu. Zapravo, bili bismo poznatiji nego ikada.
Max ispusti dah koji je zadržavao. – Sranje! Znao sam da će ovo uslijediti. Uvijek sam mislio da ću biti zadovoljan sobom kada jednom čujem ovu vijest, jer i sam Bog zna da sam upozoravao oca na to. Ali, sad kad sam to čuo... nekako nisam zadovoljan. – On stavi ruku na ravni trbuh, za koji je Jules iz nedavnoga iskustva već znala da je mišićav i čvrst. – Muka mi je.
– Znam. Ali, je li ti sada jasno? Sve ovo, stres pod kojim živi tvoj otac, Dannyjeva napetost, sve je to zbog ovoga. Jer se užasavaju i same pomisli da će nam restoran propasti.
Usne mu iskrivi ogorčena grimasa kakvu ona dotad još nije vidjela. – Vjeruj mi, dobro znam koliko mojemu ocu znači ovaj restoran.
Jules prepozna duboku povrijeđenost pa ublaži glas i reče: – Ako misliš da Lunden’s Tavern Gusu znači više od njegovih sinova, grdno se varaš. Boji se izgubiti restoran jer je to vaše nasljedstvo, vaša očevina. A njegova je odgovornost predati ga sljedećoj generaciji kao što su ga njegovi njemu nekoć predali.
Max zastane, dok mu se u pogled vraćalo novo svjetlo. – Huh, nikad o tomu nisam tako razmišljao. Možda si u pravu. Zaboga, Jules, kako smo uopće išta postigli prije nego što si ti došla?
– Budi bez brige, ne idem nikamo. – A potom joj jezik preteče mozak. – To je ionako više tvoja specijalnost.
Iz načina kako su se Maxu zategnuli mišići lica bilo je jasno da je primio izravan udarac. Međutim, njegov jedini odgovor bio je nekakav žalostan smijeh. – Ulovila si me. Više mi se sviđa ići, vidjeti, učiniti i iskusiti. Ne mogu vjerovati da sam nekoć mislio kako bi mi upravljanje ovim restoranom moglo biti dovoljno u životu.
– Max, oprosti mi, nisam trebala...
– Ne, u redu je – prekine je on, skrenuvši pogled. – Stvarno. A i nisi daleko od istine. U svakom slučaju, zar se oboje ne bismo trebali baciti na posao? Ja moram proučiti neke smrtonosne toksine. A ti se moraš pozabaviti saveznom državom Teksas.
U redu, ovaj put ću stvarno prihvatiti vlastiti savjet i okaniti se svega.
Jules kimne glavom, donekle zabrinuta tamnom sjenom koja se navukla nad Maxovo inače vedro raspoloženje. – Da, u pravu si. Ostalo nam je još samo nekoliko dana do kvalifikacija. Nemamo baš puno vremena za učenje svih detalja o drugoj osobi, čak i ako se radi o čuvenoj zvijezdi.
– Čuveni serator, tako meni zvuči – promrmlja Max dok se okretao od nje kako bi posegnuo za udžbenicima na polici iznad svojega pokretnog mesarskog pulta.
Jules krene natrag na svoje mjesto. – Ne zanima me kakav je osobno, sve što želim jest znati kakva će nam pitanja najvjerojatnije postavljati.
Uz nju se nalazio Winslow, koji je diskretno mune laktom. – Nije da ti želim raspaliti stresometar do razine pucanja, ali iz svega što znam o Slateru, jedino što razumno možemo očekivati je sve neočekivano.
Upravo se toga Jules i bojala. Ona pogleda Maxa, koji pak zakoluta očima i dohvati primjerak znanstvene rasprave Harolda McGeeja On Food and Cooking. Pogledi im se susretnu, a on napravi pokret usnama bez glasa, kao da joj poručuje nešto što je nalikovalo na samo zbog tebe i baci se na čitanje.
Ona zaustavi dah i vrati se svojemu poslu, dok joj se trajna nelagoda zbog Maxa, njegova oca, restorana, kao i natjecanja, kovitlala u trbuhu.
Slateru bi bilo bolje da joj ne postavlja nemoguća trik-pitanja, a to važi i za ostale suce iz komisije. Jules je već u životu doživjela sve neočekivano što se može preživjeti.

JEDANAESTO POGLAVLJE




Max je bio dobar pet dugih, dosadnih dana.
Pet dana dolaženja na vježbe bez kašnjenja, uz dužno listanje udžbenika, pomaganje Jules u održavanju ritma u kuhinji, i to bez udvaranja.
Bilo mu je teže biti dobar dečko negoli je to očekivao.
Kada bi joj povjerovao da ga uistinu ne želi onoliko koliko on želi nju, možda bi bilo drugačije, govorio je sam sebi dok je navlačio netom opranu i izglačanu bijelu kuharsku odoru. Pokazalo se da povratak kući ima i svojih prednosti, a majčino pranje odjeće svakako je jedna od njih.
A nije da Max ne razumije logiku kojom se Jules vodi. Dvoje ljudi, mala kuhinja, ista ekipa, već otprije zakomplicirani obiteljski odnosi... stvar bi mogla postati i više nego nezgodna, i to vrlo brzo.
Ali iz načina kako ga je promatrala, s plamenom u očima i rumenih obraza, držeći pritom prste uza se, Max je bio poprilično siguran da se zapravo ne bori protiv puke logike, racionalnosti i praktičnosti. Sputavalo ju je nešto drugo, nešto izvan dometa racionalne misli. Taj se misterij uhvatio u mrežu Maxove pretjerano aktivne znatiželje i bez prestanka ga bockao.
Znatiželja je uvijek bila Maxov omiljeni porok.
Jules Cavanaugh ga je fascinirala, poput kakvoga novog trika s nožem ili inovativne tehnike slojevitoga dodavanja okusa u dashi. Nikada prije nije upoznao ženu koju je toliko želio razgolititi i čiji je svaki centimetar htio upoznati, izvana i iznutra, onom istom željom koja ga je tjerala naprijed, iz grada u grad, s kontinenta na kontinent, u potrazi za kulinarskim avanturama.
Da je znao za nju, možda bi se već vratio kući.
Nije se zavaravao mišlju da će ovoga puta ostati, čak i da ga ne goni želja za učenjem u Italiji, brzo bi se umorio od stajanja, dosadila bi mu rutina i istovjetnost svakoga radnog dana provedenoga na istome mjestu. Tako je bilo dosad i nema razloga vjerovati da će ovoga puta biti nešto drugačije.
Život u vlastitome domu ideja je koja se Maxu više ne sviđa.
Ali činjenica da on zna kako odlazi za nekoliko tjedana ne znači da između Jules i njega ne može biti nečega posebnog.
Bila je to večer prije početka kvalifikacija, a Gus je ekipu koja trenutačno nije radila na posluživanju večere sazvao na posljednju vježbu.
Kako ne bi smetali tekućem poslu u restoranu, pozvao ih je da se nađu u kuhinji njegova stana na katu, ali kada je Max samo pet minuta nakon zakazanoga termina polako izišao iz svoje sobe (u redu, uglavnom je stizao na vrijeme, nitko nije savršen), jedina osoba u kuhinji bila je Jules.
Stajala je nagnuta nad iskrzani drveni stol u kutu kuhinje, ali vidjevši ga da ulazi, brzo se uspravi i uputi mu umoran osmijeh. – Hej... Mislila sam da ćeš možda zaboraviti.
– Zaboraviti sastanak s tobom? – reče Max. – Nikada.
Divne joj se usne izviju kao da se hoće nasmijati, ali se ipak suzdrži. Max je već zamijetio da ona to često čini. Suzdržava se. Žarko je želio otkriti što je uopće potrebno da se Jules opusti.
– Jasno mi je da su žene oduvijek žalosno lak plijen kad si ti u pitanju, a tu uključujem i sebe, ali možda poželiš preispitati svoje razumijevanje riječi sastanak.
Max se ogleda po praznoj kuhinji. – Ti. Ja. Sami. I cijela noć pred nama. Možemo zajedno što hoćemo. Meni to zvuči kao sastanak. Osim toga, meni se osobno nikada nisi činila lakim plijenom.
U očima joj bljesne zanimanje, ali odmah potom usne joj se tvrdoglavo napuće, a taj mu se izraz uvijek sviđao. – Nemamo cijelu noć pred sobom i trebali bismo raditi. To je smisao našega vježbanja.
– Ti to nazivaš vježbanjem – reče Max, izvodeći prstima u zraku znakove navodnika. – Ali, ne vidim nigdje ostatak ekipe.
– Beck, Danny i Winslow su na kraju morali odraditi večerašnju smjenu, jer su kuhari iz druge smjene zaradili nekakvo trovanje hranom ili tako nešto. A tvoj se otac zadržao na pregledu dulje nego što je očekivao. Nazvao je prije nekoliko minuta. I vaša je majka ondje s njime.
Max se namršti. – Kakvom pregledu?
Nešto nalik znaku za uzbunu preleti joj u trenu preko lica, ali ona ipak samo slegne ramenima i reče: – Nemam pojma, nisu mi rekli. Ali čini se da ćemo morati pričekati ostale.
Max bez riječi kimne glavom svojoj staroj prijateljici Sudbini i osjeti kako mu se osmijeh polako razvlači preko lica. – Dakle, uistinu smo sami – reče.
– Jesmo – odvrati ona, a odmah potom oči joj se komično razrogače. – Hej! Ne! Ostani tu gdje jesi. Što to činiš? Zadrži pristojnu razdaljinu!
Max se smijao dok joj se polako primicao, oslonivši se jednom rukom o naslon njezine sjedalice kako bi se mogao nagnuti i udahnuti onaj šećerno-citrusni miris iz njezine kose. Kako mu se to samo sviđa.
– Trebali bismo vježbati – zaprede on, opijen njezinom blizinom. – Pa, vježbajmo, dakle.
Mogao ju je čuti kako guta knedlu. – Kakav... kakav kulinarski izazov ovo predstavlja, prema tvojemu mišljenju?
Položivši joj ruke preko lopatica, on je pritisne prstima ne bi li je potaknuo da ustane. Ona se drhtavo osovi na noge, dodirujući ga prednjim dijelom tijela, izazivajući ih time oboje.
– Da vidimo... Mogao bi tu postojati izazov zajedničkoga rada u sinergiji – reče on tiho, dodirujući joj uho usnama. – Možda u nekim... uskim prostorima.
– Ah – izusti ona, podigavši ruke kako bi mu se oduprla o grudi, ali blago, kao da ni sama ne zna bi li ga privukla bliže k sebi ili ga pak odgurnula. – To se zapravo već... toga je već bilo. Prije nekoliko sezona smještali su ekipe na jedrilice sa zadatkom da pripreme petodijelni gurmanski obrok u sićušnim brodskim kuhinjama.
– Eto, vidiš! Posve smo u duhu vježbe.
– Nije fer – zaječi ona, dok joj je Max povlačio dlan uz vrat, sve do zatiljka. Izvuče joj gumicu iz kose i pusti je da se obruši poput citrusnoga vala, dok su mu mekane niti zapinjale o grube zglobove prstiju.
– Što to nije fer? – upita on, milujući joj glavu blagim pokretima.
– Pa... ti. Sve ovo. Nije bilo nabacivanja gotovo tjedan dana. Upravo sam se uspjela opustiti! I evo te opet!
– Evo nas opet – suglasi se on, privlačeći njezino podatno tijelo bliže k sebi. Stajali su gotovo oči u oči, osim što su njezine bile zamalo sklopljene, a trepavice zlatnih vrhova bacale su joj sjenu preko zarumenjelih obraza.
Pitao se koliko će mu daleko dopustiti da ide, dok je istodobno spuštao svoje usne na njezine. Istom uroni unutra u potrazi za onim slasnim okusom Jules.
– Ovo je tako nevjerojatno glupo – zastenje ona, a ruke koje su joj dotad bile položene njemu na prsima sada se podignu do njegovih ramena i čvrsto ga stisnu. Očito je napokon odlučila da ga neće odgurnuti, jer se poljubac u tren oka pretvorio od slatkoga u vreli. Zarije mu šake u košulju i tako snažno potegne da on jednostavno posrnu prema njoj.
Izbačena iz ravnoteže, Jules počne padati nauznak, ali ga je i dalje čvrsto držala za košulju, povlačeći tako i njega za sobom. Čim je Max ponovno uhvatio ravnotežu, zaključi da Jules nešto smjera, jer bi se ona u samo nekoliko dodatnih koraka našla oslonjena leđima o zid, tako da više ne bi morali toliko brinuti o ravnoteži.
On ih oboje provede uza stol i naposljetku je pritisne leđima o divni, čvrsti zid, provukavši jednu svoju nogu među njezina bedra kako mu ne bi umakla.
Ona se pak nije borila, barem ne s ciljem da mu pobjegne. Jules kao da se pokušavala nekako popeti kroza nj i probiti se na drugu stranu, a stisak njezinih pomahnitalih prstiju i tihi grleni uzdasi izluđivali su Maxa.
– Pa onda se barem jedanput ponašaj glupo – šapne joj on u vrat, hvatajući pritom dah. – Prestani razmišljati i prepusti se životu.
Disanje joj je bilo oštro i isprekidano. Dahom mu je razmicala kosu na sljepoočnici. – Jedan put – ponovi ona njegove riječi. – Samo ovaj jedan put.
Ona ga svojom dugačkom nogom obujmi oko bokova, nagnuvši zdjelicu za onaj jedan savršeni, zapanjujući, čarobni, sitni stupanj kuta. Odjednom se njegovo nestrpljivo nabreknuće nađe čvrsto priljubljeno o njezinu najmekšu točku.
Nije mogao a da se ne počne žestoko trljati o nju, a osjećaj je bio nestvaran čak i kroz tkaninu njihovih traperica. Unutarnji šav njegovih traperica grebao ga je skoro do bola, odašiljući mu munje električnih impulsa uz leđa.
Jules osloni glavu o zid, dok su joj vjeđe treperile, a Max joj provuče ruku pod rub košulje. Oboje zadihano uzdahnu čim su mu prsti naišli na topao saten njezine kože. Max pomisli: K vragu sve. Potom joj povuče košulju iznad glave.
Trepćući smeteno, Jules se ukaže ispod tkanine, dok joj se kosa pretvarala u zlatno-medenu aureolu punu statičkoga elektriciteta oko glave. Max je upijao izduljene i glatke linije njezina torza, rukama joj prelazeći po mišićima vitkoga struka, snažnoga od učestaloga prigibanja, okretanja i podizanja koji prate posao kuhara.
Zadržavajući smiren i polagan ritam milovanja njezinih bokova, Max se prepusti uživanju u pogledu na nju, onako izvijenu uza zid, ogoljenu pred njegovim očima. Krivulja lijepih, jedrih dojki izvirivala je sočno iznad gornjega ruba bijeloga pamučnoga grudnjaka. Podigavši oči kako bi se susreo s njezinim pogledom, on joj reče: – Predivna si.
Nikada ranije nije bio toliko uvjeren u ono što govori.
Ona se zacrveni, a tamno rumenilo spusti joj se s obraza na vrat. Odvrati pogled.
– Ne sviđa ti se to što ti kažem?
Smijeh joj je bio kratak i odsječen. – To je obično znak upozorenja da se frajer sprema od mene zatražiti nešto što mu ne želim dati.
Neka tamna nota pulsirala joj je u glasu i putovala sve do njegovih ramena, kroz bolne polumjesece koje mu je ostavila na koži, nesvjesno mu zarivši nokte. Max se namršti.
Netko ju je povrijedio. Ta se spoznaja obruši na njega u valu zapanjujuće žestokoga bijesa. Pokuša se umiriti disanjem, pokuša smiriti lupanje srca pred spoznajom vlastitih ograničenja po pitanju smirenosti, žena i osvećivanja Jules Cavanaugh.
– Max? – zvučala je nesigurno. On se istom nagne naprijed i pritisne joj usne na zarumenjelu kožu vrata. Bila je tako vrela da mu usne utrnu.
– Max – ponovi ona tihim, drhtavim glasom kojim samo što ga nije usmrtila. Ruke joj se rastvore i sklope njemu na ramenima, a bokovima napravi sitan, jedva zamjetan pokret zbog kojega on zaječi i pomakne joj nogu sebi još više iznad struka.
– Želim te – reče joj. – Mislim da nikada prije nisam nešto toliko želio. Ali, ako ti ovo ne želiš, samo reci i više te nikada neću gnjaviti. Jer nema smisla ako oboje nismo u igri.
Određena emocija provuče joj se naglo preko lica u vremenu između dvaju udaha. – I ja tebe želim – reče ona glasom muklim od žudnje. – Pretpostavljam da bi u trenutačnoj situaciji bilo malo smiješno to pokušati negirati.
– Pa, ne znam. Mogla bi ovako stajati na jednoj nozi jer si jednim dijelom ptica plamenac, a ja sam ti se slučajno našao na putu.
Njezin smijeh izazove u njemu lude reakcije. – Upravo tako. A trenutačno ne nosim košulju jer vježbam toples kuhanje, za slučaj da nam suci zadaju taj zadatak na natjecanju.
Prijeđe joj dlanom preko uzdignutog bedra, milujući ugodnu oblinu boka prije negoli zaroni u unutarnju stranu bedara, gurnuvši meki dio dlana u vlažnu vrelinu pri spoju njezinih nogu.
Oči joj bijesnu i ponovno se sklope. Bokovi joj zadrhte kada Max počne blago kružiti rukom. – A sva si uzavrela i uzbuđena jer...
– Jer... jer... – Ona zabaci glavu, opustivši svoje lijepe usne.
– Jer me želiš – prošapće on pobjednički u mekanu kožu njezina vrata.
– Jer me diraš – odvrati ona slabašno, držeći se nesigurno za njega. – Diraš me. Nastavi me dirati, Max...
Zauvijek, poželi on kazati, što je samo po sebi bilo toliko čudno da je od iznenađenje gotovo posustao usred najvrelije seksi akcije koju je ikada doživio.
Kako bi sam sebi odvukao pažnju, Max otvori usta i nježno zagrize mjesto na kojem joj se vrat spaja s ramenima. Jules ispusti visok, uspaljen uzdah, a on zamalo slomi prst pokušavajući joj otkopčati dugme traperica.
Morao je malo odstupiti kako bi joj raskopčao hlače i spustio ih dovoljno da može uvući ruku. Kako ona samo izgleda, sočno i podatno, bolje i od najboljeg pornića koji je Max ikada zamišljao. Odjednom ga prožme strah da će, nastavi li tako gledati u nju, prerano svršiti, čak i prije negoli ga stigne izvući iz hlača.
To bi pak bilo neprihvatljivo. Max se vrati na ručni posao pod elastičnom vrpcom njezina donjeg rublja.
Jedina stvar koju je htio čak i više od svršavanja dok su njezine ruke na njegovoj muškosti bila je postići da Jules zadrhti, da se uvija i izgubi kontrolu nad sobom zbog rada njegovih prstiju.
Je li uopće moguće podati vlastito tijelo, a istodobno sačuvati srce?
Jules se meškoljila i drhtala uz Maxovo tijelo, dok su njegovi vješti prsti lako upravljali njezinim reakcijama i odašiljali impulse čistoga zadovoljstva koji su joj dodatno zamagljivali ionako pomućen razum.
Nije ovako planirala provesti večer. Bila je u stanju jedino zahvaliti onome bogu koji se brine za žene što ne nalaze za shodno slijediti vlastiti pametan savjet, zahvaliti mu jer je na sebi imala kompletirano, iako nezanimljivo dolje rublje.
Svaki sitni pokret njegovih prstiju slao joj je u mozak nepodnošljivu količinu emocija. Tu su se brkale izmiješane poruke zasljepljujućega zadovoljstva i iritantne boli od natečenosti i osjetljivosti. Max izvede brz i spretan pokret koji njezin zbunjeni mozak uopće nije uspio dešifrirati i odjednom dođe do divnoga, čvrstog pritiska upravo ondje gdje joj je to potrebno, dok su njega dva snažna prsta grubih zglobova klizila u njezinu bolnu unutrašnjost.
– Ah, tu – promuca ona dok su joj se mišići unutarnje strane bedara grčili od potrebe da se stegnu oko njegove neuračunljive, golicave šake. Napetost se gomilala upravo u samome dnu njezine kralješnice, a kada se on nagnuo kako bi je ponovno ugrizao za vrat, vrući drhtaji prožmu joj cijelo tijelo i ona doživi vrhunac, uz vatromet blještavila iza sklopljenih vjeđa.
On joj je stenjao za vratom. Bio je to zvuk patnje. Žestokim glasom reče nešto na nekome jeziku koji nije uspjela prepoznati. Iz samoga tona tih riječi bila bi se zaklela da se radi o psovki.
– Jednostavno si nemoguće seksi – reče on povlačeći ruku s njezine sada pretjerano osjetljive puti, nježno je milujući. – Kao nitko drugi na cijelome svijetu. Molim te, reci mi da ćeš biti moja.
Još uvijek izgubljena zbog učinka zadovoljstva, Jules jedva zamijeti da je on udaljio ruku od nje i počeo se baviti raskopčavanjem vlastitih traperica. Zvuk patentnoga zatvarača ipak je povrati u stvarnost. Ona razrogači oči.
Želim li ja to zapravo?
– Čekaj. – Ona napravi instinktivan pokret rukom i pritom naiđe na rastvorene traperice kroz koje je stršila njegova boksericama prekrivena nabrekla muškost.
On spusti glavu na njezino rame, zadihan od uzbuđenja.
– Evo, čekam – reče on hvatajući zrak. – Možda ne preživim, ali čekam.
Mozak joj se pokrene. To je to. Ako ovo učini, više nema natrag.
Nije ju zapravo brinulo hoće li joj Max i dalje pokazivati poštovanje dok su u kuhinji. Jasno joj je rekao da ga ne zanima položaj vođe radnoga tima, a svojim je ponašanjem posljednjih tjedan dana dokazao da tako i misli. Za razliku od Phila zvanoga Phucktard nakon što su stupili u vezu, Max joj nije potkopavao autoritet, nije joj proturječio i nije se ponašao kao da ga testisi na neki način čine boljim kuharom.
Pritiskao ju je, gurao se u nju, izazivao je, ali kada je počela popuštati, nije navaljivao. Zastao je i provjerio je li njoj sve to u redu.
Nijedan dečko to nije učinio za Jules. Baš nikada. A upravo se tu krije opasnost, velika opasnost, jer mu je zbog toga htjela dati povjerenje.
Ali, kada Max ode za nekoliko tjedana, ona će još uvijek biti ovdje. Sama. A noću će je grijati samo sjećanje na njegov dodir.
Hoće li tada puka uspomena biti dovoljna da nadomjesti trajnu studen koju sa sobom nosi odsustvo Maxa Lundena?
Nastojeći sebi dati još malo vremena, ona pusti prstima da se provuku preko toga pulsirajućeg stupa puti. Osjećaj je na prstima bio ugodan, iako je tkanina donjega rublja ublažavala toplinu njegove kože. Činilo se da je i Maxu bilo ugodno, jer joj u rame utisne poljubac, ližući pritom bolnu, utrnulu kožu koju je maloprije ugrizao. On reče: – U redu, mogao bih još malo pričekati, ako vrijeme provedemo ovako.
Max ju je milovao nosom, prekrivši je zaštitnički kao da je štiti od svijeta, a Jules osjeti kako se polako rastapa.
Dosta je bilo razmišljanja. Dosta je brige o budućnosti. Maxov ponovni odlazak teško će joj pasti, bez obzira na to iskoristili oni ovaj trenutak zajedno ili ne.
Ovako će barem imati uspomenu.

DVANAESTO POGLAVLJE




Prikupivši ponovno snagu koju joj je slasni orgazam iscijedio iz udova, ona se odgurne od zida i oboje ih okrene, tako da je Max, trepćući od iznenađenja, ostao stajati leđima oslonjen o bijelu površinu.
– Što to... ah, nevjerojatna djevo bajna!
Jules se spusti na koljena pred njim, trgnuvši se na tren zbog dodira s hladnim i tvrdim linoleumom. Podigne pogled i vidje da njemu oči samo što nisu iskočile od iznenađenja. Prizna mu: – Ovo sam htjela učiniti još otkad si se vratio. Mogu?
Adamova jabučica mu poskoči, a rukom načini brz pokret. – Ah, da, da, naravno. Samo navali.
Ona zadrži pogled na njegovim očima, dok je on halapljivo promatrao svaki njezin i najmanji pokret. Toplina joj se ponovno poče širiti u trbuhu. Posegnuvši uvis, ona mu pažljivo oslobodi nabreknuće iz bokserica, povukavši i njih i traperice ispod crte uskih bokova.
Muškost mu poskoči prema njoj, željna i rumena pri vrhu, tamo gdje se vidjela jedna kapljica. Jules obliže usne, vrativši pogled ponovno na Maxa kada je muklo prozborio.
– Super izgledaš ovako – prošapće on hrapava glasa.
Ona zadrhti čuvši taj kompliment, smetena od uobičajene nelagode i nekoga novog osjećaja vlastitoga tijela kao oruđa užitka. Nagne se kako bi privukla jezik donjoj strani njegova penisa. Zavivši oko glavića, uhvati slani okus one bistre kapljice. Kad je on napokon uspio uhvatiti zrak, ona mu reče: – Super ti je okus.
On zatiljkom udari o zid, tako snažno mlatnuvši da se ona na trenutak zabrinula za njegovu glavu. Blenuvši u strop, on reče: – Stvarno bih rado izdržao dulje od petnaestak sekundi. Ali nimalo mi to ne olakšavaš.
– Zar to nije moj zadatak? – Ona ga ponovno lizne, uživajući u svilenkastoj koži pod jezikom i u prizoru njegovih trbušnih mišića kako poskakuju i grče se. – Da ti bude što teže... što teže.
Max ispusti neobičan uzdah, napola režanje, napola frktanje. – Ne nasmijavaj me dok su mi intimni dijelovi tijela tako blizu tvojih zuba.
– Ne brini se – odvrati mu ona. – Bit ću nježna.
Potom ga cijeloga primi u usta.
Isprva se igrala glavićem, blago ga sišući, a potom sve snažnije, stisnuvši obraze ne bi li ga natjerala da zaječi. Kad je krenula naprijed kako bi mu omogućila da se zabije još dublje, Max poče nekontrolirano gurati bokovima. Ona podigne ruke, pritisnuvši dlanove o njegove kukove, vrativši ga tako natrag uza zid.
– Oprosti – reče on dok je hvatao zrak. – Oprosti, oprosti...
Pokazala mu je da je sve u redu tako što je otišla još dalje, sve dok je njegov glavić ne zagolica negdje u grlu. Potom povuče glavu i poče sisati još snažnije. Uhvatiše ritam uvlačenja, izvlačenja, sisanja, lizanja, guranja, potezanja, a svaki pokret kao da je dodirivao i ona mjesta u njezinu tijelu koja su još uvijek bridjela od uzbuđenja.
Max je plamtećim očima gledao dolje u nju, dok joj je nabreknuće ispunjavalo usta svojim slanim okusom. Čak je i oštra bol u njezinim koljenima nekako pridodavala vrućoj atmosferi.
Osjećala je kako se energija nakuplja, preplavljuje poput navale olujnih oblaka koji zasjenjuju nebo i elektriziraju sve pod sobom. Odmaknuvši jednu ruku s njegova boka, ona prstima obuhvati korijen njegove erekcije i zanjiše glavom prema njemu, sišući svom žestinom. Željela je sve što joj on može dati i dala je sve od sebe da to izvuče iz njega.
– Blizu sam – reče on uzdahnuvši, krenuvši rukama prema njezinoj glavi kako bi je nježno odmaknuo.
Jules ga ispusti iz usta uz vlažan zvuk. Odmahne glavom. – Samo naprijed – reče ona grubim glasom. – Želim to. – Potom se ponovno baci na posao.
Oči mu se razrogače, a zjenice prošire tako da je od šarenice ostao samo tanki sivoplavi prsten. On se poče tresti, pulsirajući joj na jeziku. Jules poče gutati. Osjećala je kao da se trenutak rasteže među njima, kao da je živ i kao da ih povezuje.
Nastavila je sisati, musti, sve dok on ne ispusti glasan uzdah, položivši joj ponovno ruke na glavu. Ispustivši ga iz usta, ona ostade hvatati dah glave oslonjene o njegovo bedro. Pokušavala je proniknuti osjećaj koji joj se nakupljao u grudima.
Opasno je sve ovo, pomisli ona ponovo. Možda Max nije zagledao u sva ona mjesta na kojima je slomljena i povrijeđena i možda nije uzeo malj i dovršio taj posao, ali to ne znači da je na kraju ipak neće skršiti.
Ali sada, ovdje, ovoga trenutka, dok on dašće i uvija se pred njezinim ustima, a duboka, blještava povezanost struji među njima poput električne energije, Jules se nekako nije mogla natjerati da brine o tomu.
Izgubila je instinkt samoočuvanja koji je bio njezin sastavni dio još od sedamnaeste godine života, kada je promrznula i drhtava pobjegla iz majčina stana.
Sada je stvar službeno potvrđena. Nadrljala je.
Max zaustavi navalu panike u njoj tako što je uhvati pod miške i povuče uvis kako bi mu se oslonila o prsa. Nježno ju je milovao usnama po bradi, zbog čega ona nagne glavu kako bi ga potakla da nastavi. Uzdahne poljubivši ga i prebaci mu ruke oko vrata.
– Nevjerojatna si – reče joj on u usne. – Najozbiljnije. Mislim da si mi isisala čak i mozak.
Ona se nasmije, prekinuvši poljubac. – Znači, ono je bio mozak?
Max se glasno nasmije i pogne kako bi podigao njezinu odbačenu majicu. Ona odjednom zadrhti, iznenada svjesna da stoji polugola u kuhinji njegovih roditelja.
Zgrabivši majicu, ona je tako munjevito pokuša navući da je gotovo pala. – Ne mogu vjerovati da nismo čak ni otišli u tvoju sobu. Tvoji su mogli upasti u bilo kojem trenutku!
– Mogućnost razotkrivanja da je cijeloj stvari dodatni pikantan okus – reče Max dok je navlačio bokserice i lijenim prstima zakopčavao traperice.
Ona frkne. – Mislim da nam dodatni začin uopće nije trebao. – Pokuša si popraviti kosu, što je bez ogledala i češlja bio nemoguć zadatak. Što li se dogodilo s njezinom gumicom za kosu?
Njemu u očima bljesne sjaj sjećanja na netom doživljeno zadovoljstvo. – Tako je – uzdahne on. – Bili smo u opasnosti da nam bude čak i malo previše pikantno. Ali začin uvijek ima najpikantniji okus kada te iznenadi.
Promatrao ju je malo pretjerano pomno. – Ne vidim u čemu je to bilo iznenađenje – blefirala je. – Za petama si mi još otkad si se vratio kući. Sad si dobio što si htio. Možemo se vratiti u normalu. – Ignorirala je stiskanje u srcu od same pomisli na ono što je upravo izrekla. Glupo srce.
– U normalu, ha? – Glas mu je zvučao pažljivo neutralno, a glavu je bio spustio, tako da ona nije bila u stanju vidjeti mu izraz očiju.
– Da – reče ona, nemilosrdno potiskujući poriv da se priljubi uz njega. – Sad smo to izbacili iz sustava, tako da se možemo vratiti zajedničkome poslu. Ostanimo na profesionalnoj razini.
On nagne glavu kako bi bacio pogleda na nju ispod vela onih tamnih trepavica. – Ne mogu govoriti u tvoje ime – reče on polako – ali za sebe već sada sa sigurnošću mogu kazati da... jedan put s tobom neće biti dovoljan. Barem ne meni.
Ona zaustavi dah vidjevši mu nakupljeni plamen u očima.
– Stoga, ako primijetiš da ti... sustav – on se vragolasto nasmiješi – nije besprijekorno čist kako si se nadala, slobodno me zaskoči. Bit ću za akciju u bilo koje doba.
Dok joj je srce divljalo u grudima poput jastoga koji pokušava pobjeći iz lonca vrele vode, Jules nije imala pojma što bi na to rekla.
Sve ovo neće se dobro završiti. Previše je razloga zašto se ovo nije ni smjelo dogoditi ili bar zašto bi moralo biti samo jednokratna stvar.
– Samo jednom nije ni meni dovoljno – začu ona vlastiti glas. Isprekidan i iznenađen, ali prepoznatljiv.
Osmijeh mu se razvuče u izraz čiste sreće. – Stvarno? Odlično, jer mislim da među nama ima nečega.
Jules ustukne, iznenada nervozna. – Da, da, naravno, vruća kemija – reče ona. – Tvoje tijelo voli moje tijelo i obratno.
Tvrdoglav izraz zatamni mu osunčano lice. – U redu, u redu, ali ništa više od toga.
Ona zakorači unatrag, držeći ruke ispred sebe, otvorenih dlanova.
– Hej, hej, nemojmo trčati pred rudo. Nešto dobro nam se dogodilo. – Jules napravi pokret rukom između njihovih očigledno kompatibilnih tijela. – Nema razloga da to pokvarimo hrpama emocija i pričama o vezi i ne znam čemu, ako si na to mislio. Već imamo dosta toga pred sobom, pogotovo uz natjecanje koje nas čeka. Molim te, možemo li stvar zadržati na jednostavnoj razini?
Pokušala je zadržati vedar i miran ton, ali i sama se pribojavala da joj se u glasu čuje jasna molba.
Može ona to! Može se upustiti u avanturu, može biti bliska, može s Maxom živjeti za trenutak, ali jedino ako pritom srce zadrži po strani. Poštena igra. Kada on krene dalje, ne bi preživjela da joj pritom sa sobom odnese i srce.
Jedan mišić stegne se u Maxovoj vilici, ali potom reče s osmijehom: – Želiš jednostavnost? Ja sam za. Pa ja sam ti prvak u jednostavnosti.
Jules opusti ramena, osjetivši pritom napetu bol u mišićima. Mora da je bila uistinu ukočena. – Dobro, može. Znači, dogovorili smo se. Jednostavnost. Poput kakve aktivnosti za eliminiranje stresa.
On izvije obrvu, napokon kao da se i sam opustio. – I bolje nego ashiatsu – reče. Kada ona slegne ramenima, on joj objasni: – To je japanska tehnika masaže pri kojoj ti maserka bosim nogama gazi po leđima. Genijalno je. Gotovo jednako dobro kao tajlandska masaža, kada te istegnu potežući ti ruke i noge kao da su od topljenoga karamela.
Jules se nasmije, dok joj se olakšanje pjenušalo u nutrini poput lonca vruće juhe koja samo što ne proključa. – Dođi – reče ona zgrabivši ga za ruku i povlačeći ga do kuhinjske plohe uz stari plinski štednjak njegovih roditelja. – Pokaži mi novi trik. Čula sam kako Dannyju objašnjavaš novu tehniku prženja riblje kože a da se pritom meso ne skuha.
– Naravno – reče Max, zaputivši se do sudopera kako bi oprao ruke.
Jules ode do hladnjaka i provjeri što im je Gus ostavio kao materijal za vježbanje. Otvorivši vrata osjeti kako joj ledeni zrak hladi još uvijek vruće obraze pa reče: – Dok smo još na temi jednostavnosti... ovoga što nam se dogodilo, mislim, našega programa za eliminiranje stresa... Stvar ostaje među nama, u redu?
Ona zadrži dah, jedne ruke položene na plosnati paket umotan u papir, na čijoj je strani kemijskom olovkom bilo ispisano zubatac. Nastade dulja stanka.
– U redu – reče Max mirnim i pomalo prigušenim glasom iza nje. – Nema potrebe da cijelome svijetu objavljujemo, pogotovo jer cijela stvar ne znači ništa.
Jules osjeti kako joj se ruka trza, gotovo poderavši papir. Ali, to je smiješno. Nema razloga da se trza zbog načina na koji je on to izgovorio, onako nemarno. Najvažnije je da su se razumjeli.
– Sjajno – reče ona vedro dok se uspravljala. Ispruži omot. – Gle što sam našla! Gus je jutros sigurno bio u ribarnici.
Max preuzme smotuljak, okrznuvši prstima njezinu nadlanicu. – Sjajno – ponovi on i nasmiješi joj se, ali taj mu osmijeh nekako nije uspio doprijeti do očiju.
Jednostavnost. Tako je. Jules pomisli na to i zadrhti.

TRINAESTO POGLAVLJE




Jutro pred kvalifikacije svanulo je vruće i zagušljivo, s onim oštrim, žarkim sunčevim zrakama već u devet, koje su inače siguran predznak sparine u cijelome gradu. Sustav za klimatizaciju nije bio u stanju nositi se s time, pogotovo jer je već bio opterećen stotinama nervoznih, uzbuđenih ljudskih bića raštrkanih po dvorani. Kvalifikacijsko natjecanje imalo je početi za više od sat i pol, ali ekipe nadobudnih kuhara natjecatelja već su zauzimale položaje. Grupirali su se i ponavljali gradivo za kviz.
Claire je stajala desetak koraka iza uzdignutog podija na kojemu se imao smjestiti žiri. Kritičkim je pogledom pratila dvojicu sirotih uposlenika Javits Centera koji su pokušavali objesiti viseći transparent na pozadinskome zidu.
– Ovo nije ni približno ravno, nadam se da vam je to jasno – reče ona. – Lijeva je strana barem pet centimetara niža od desne.
– Ma daj, Claire – začuje se tihi ženstveni glas iza njezina ramena. Bila je to Eva, koja se smijuljila poput mačke koja je upravo dobila mlijeko. Izgledala je zapanjujuće dobro, kao i obično, u uskoj crvenoj haljini. – Zar nemaš asistenta da se bavi takvim stvarima?
– Ne putujemo svi mi sa svitom uza se, Eva. – Ipak, Claire je znala da je ona vjerojatno jedina od troje sudaca natjecanja koja nema asistenta. Jasno, upala je u pogrešan posao.
– Zašto onda moj asistent ne bi to odradio za tebe? Drew, dragi, možeš li se pobrinuti za ovo?
Istupi tamnokos mladić s crnim naočalama. – Naravno, Eva. – Zakoračivši naprijed, dok je istodobno podizao naočale uz nos, Drew vikne: – Ne, dečki, gledajte ovamo. To je prenisko, morate vratiti natpis za pet-šest centimetara uvis.
– Eto, ovo ti je pod kontrolom – reče Eva s pobjedonosnim bljeskom u očima, dok je promatrala popis sponzora na plakatu. Claire se već pripremila na nalet likovanja, ali Eva uopće ne spomene dodavanje televizijskoga kanala The Cooking Channel na popis pokrovitelja natjecanja The Rising Star Chef. Umjesto toga ona reče: – Drew vrijedi zlata. Nadam se da će izdržati dulje od mojih prethodnih asistenata.
Claire dopusti da je ova povuče za podlakticu, bacivši samo jedan ili dva pogleda preko ramena kako bi se uvjerila da posao s natpisom ide u pravome smjeru. – Znaš i sama da te asistenti zovu Diva Eva. Sigurno postoji razlog zašto ti se osoblje tako često mijenja.
– Ja ih samo pripremam za stvarni život – pobuni se Eva. – A stvarni život zna biti naporan i nerazuman, prava bitka. Baš kao i ja. Ja im dođem kao intenzivni tečaj nošenja sa svijetom oko sebe.
– Kad smo već kod vođenja bitke, gdje su naša dvojica sudaca? Nadam se da znaju kako se od njih očekuje da budu ovdje već danas.
– Ne brini se, draga. Bit će ovdje. – Eva joj namigne. – Čak sam naložila da im Drew javi da se pojave sat ranije nego što će nam trebati, tako da bi mogli biti ovdje svaki čas!
– Odnosno, kada obojica zakasne, što će se bez sumnje dogoditi, možda tako stignu otprilike u trenutku kada nam budu potrebni. – Claire je nevoljko priznala da je impresionirana.
– To je moj dar. – Eva skromno slegne ramenima. – Zapravo, moj poziv: znam kako treba s osjetljivim i izrazito nervoznim umjetničkim tipovima ljudi.
– Znam da u ovome trenutku ne govorite o meni. – Poletan i nasmijan glas nije bilo nalik ičemu što je Claire ikada ranije čula. Jedina riječ koja joj je padala na um bila je muzikalan, ali taj je glas bio potpuno muževan i dovoljno grub da bi bio zanimljiv. – Možda sam umjetnički tip, ako zažmirite jednim okom, ali sam također jedan od najluđih avanturista koje ste ikada upoznali, to već znate.
Eva bezobzirno potegne Claire za lakat i okrene se, dok joj je istodobno na lijepome licu nicao rijetko iskren osmijeh, poput bljeska fotografske kamere. – Kane! Stigao si!
Claire je blenula u mladića koji im se lijeno osmjehivao, ruku gurnutih u džepove jedne od onih groznih sportskih jakni s patentom. Kapuljača mu je bila navučena preko glave i zategnuta težinom ruku u džepovima, ali čak ni sjena crne pamučne tkanine nije uspijevala zasjeniti sjaj kovrčave plave kose.
Kane Slater bio je barem petnaest godina mlađi od Claire, ako ne i više, a zbog njegovih dječjih plavih očiju, punih, nasmijanih usana i neobvezne odjeće, Claire požali što je, umjesto nečega ležernijeg, odjevena u savršeno skrojeno mornaričko odijelo. U formalnoj suknji i čipkastoj bluzi boje lavande, osjećala je težinu svake od svojih četrdeset dvije godine života stojeći tako u blizini mladenački poletne Eve koja je upravo poskočila kako bi naočitome glazbeniku dala hitar poljubac u obraz.
Ne budi smiješna, poruči Claire sama sebi. Nikoga nije briga kako si odjevena, a čak i da je koga briga za to, izgledaš savršeno profesionalno, dovoljno strogo da te svatko shvati ozbiljno, dok istodobno ostaješ elegantna i ženstvena.
Tanka je to crta na kojoj uspješno pleše već dvadesetak godina.
Tijekom desetljeća provedenih u svijetu vrhunske kuhinje, kojim vladaju uglavnom muškarci, Claire je također naučila i najsitniji znak zanimanja za suprotni spol zadržati isključivo za sebe.
Ta joj je obuka sada dobro došla, dok su Eva i Kane dovršavali svoje zaigrano pozdravljanje, koje je podrazumijevalo podosta gurkanja u rebra i slično, i okretali se prema njoj.
Do trenutka kada su pažnju preusmjerili na Claire, ona je već bila izvukla iPhone i počela pregledavati elektroničku poštu, zahvalnija više nego ikada na suvremenoj tehnologiji koja nepušačima napokon pruža način da zabave ruke u nelagodnim društvenim situacijama. Osim toga, usmjeri li pogled na sitni, osvijetljeni ekran uređaja, tada neće objavljivati svijetu nikakve sitne znakove zanimanja za popularnoga glazbenika koji je upola mlađi od nje, a koji upravo stoji pred njom.
Nije baš upola mlađi, pobuni se njezina taština. Dvije trećine mlađi, u najgorem slučaju.
Merde. Claire jedva zaustavi vlastito kolutanje očima na svoj račun. Je li ovo, znači, taj osjećaj kad te osvoji neka zvijezda? Intervjuirala je dovoljan broj svjetski poznatih kuhara, jela i pila s njima, da bi pomislila kako je već imuna na to.
Možda je s rock-zvijezdama ipak drugačije. Možda je to neka nova vrsta virusa, a ako je ova reakcija na Slatera ikakav pokazatelj, onda se radi o vrlo zaraznoj pojavi.
Kane se nasmiješi i zakorači kako bi se rukovao s njom. Mišići su ga nosili gotovo tečnom gracioznošću, usprkos nemarnome američkom stavu.
Svakako je dovoljno mlad, zaključi Claire, da bi na sebe nanijela dodatni sloj leda, preko svoje uobičajene studene uglađenosti. Nakratko prihvati njegove vitke, jednostavne prste i reče: – Dobro jutro. Naša je zajednička prijateljica društvena poganka i ne mari za dužnost, stoga pretpostavljam da se moramo sami potruditi. Ja sam Claire Durand, glavna urednica časopisa Délicieux i predsjednica žirija na natjecanju The Rising Star Competition. – Potrudila se naglasiti taj posljednji dio rečenice, kako bi kasnije izbjegla bilo kakvu zabunu oko težine i važnosti svojih odluka tijekom natjecanja.
– Vjerujte mi, znam dobro tko ste – reče Kane, ponovno joj privukavši pažnju onim svojim glasom, tako izražajnim, bogatim smijehom i toplinom, koje je njezina taština očajnički htjela protumačiti kao seksualnu svijest.
– Bože dragi – reče Claire, natjeravši se da mu ispusti ruku i zakorači unatrag. On uistinu ima stanovit hipnotički učinak. Njegov meteorski uspon do slave sada je više nije čudio nakon što ga je upoznala. – Nadam se da mala Eva nije ispredala priče o meni. Bilo bi joj dobro da se prisjeti koliko dugo ja nju poznajem i koliko još neugodnijih priča, počevši od tinejdžerice Eve Jansen nadalje, imam u svojemu arsenalu.
– Nisam ništa! – Eva lijepo napući usne, dok joj je pogled plesao. – Bila sam pravi anđelak. Reci joj, Kane.
– Eva je pravi anđelak – ponovi Kane. – Zapravo, rekla mi je da ćete biti u sudačkome odboru, a to je bio glavni razlog zašto sam uopće prihvatio poziv.
Odlučno zgnječivši budalasto lepršanje ženskih osjećaja, Claire uzdigne jednu obrvu u savršenome luku. – Ah? Znači, ljubitelj ste časopisa Délicieux, je li?
Pristalo mlado lice bilo mu je ozbiljno i pažljivo, zbog čega je izgledao samo još više kao dječak. – Samo posljednjih godinu i pol. Otkad ste vi preuzeli uređivanje.
Zatečena, Claire shvati da se nervozno igra mobitelom i prebacuje ga iz jedne ruke u drugu. Zato ga, što je elegantnije mogla, vrati u torbu. – Stvarno? Već ste zamijetili neke razlike u časopisu?
– Svakim mjesecom sve više – reče on poletno. – I to radikalno. Hoću reći, jasno mi je da ste isprva samo radili s izdavanjem članaka koji su već spremno čekali kada ste preuzeli uredništvo, zar ne? Ali čak i tada se vidjela razlika, kao da se cio časopis polako kreće od konzervativnoga centra prema aktualnome trendu.
Claire trepne. Uopće se nije prevario, časopis je obično već radio na materijalima za izdanje godinu kasnije od tekućega mjeseca. – Gospodine Slatere, iznosite poprilično podrobnu analizu našega malog izdanja. Nisam imala pojma da vam stalne turneje i snimanja ostavljaju dovoljno vremena za čitanje.
On se nasmije, kao da uopće nije čuo uvredu između redaka. – Ma dajte, kada je čovjek stalno u vožnji s četiri druga tipa i menadžerom turneje, a vožnje traju po sedam sati, zapravo nema što drugo činiti nego čitati. Potplatio sam jednoga tonca da mi prikuplja izdanja Délicieuxa za takva dugotrajna putovanja. Tada ih gutam kao da su slatkiši.
Val zadovoljstva jurne joj kroz grudi, a ona ga svojski pokuša suzbiti kako ne bi izbio sve do lica u vidu rumenila. Claire nakloni glavu što je dostojanstvenije mogla. – Hvala vam. Prenijet ću vaše pohvale našemu uredničkom vijeću. Među njima sigurno ima i pokoji ljubitelj vaše glazbe.
– Ali vi niste jedna od njih, ha? – Kane nastavi snuždeno pa Claire za trenutak pomisli da joj slijedi osjećaj krivnje jer ga je povrijedila. Ali već sljedećega trenutka on se opet razvedri. – Ma to je u redu. Osvojit ću ja vas! Ne odustajem tek tako. Danas niste čuli za mene, a sutra već više puta uzastopce slušate Come to the table.
– Sviđa mi se ovo! – Eva pljesne rukama kao oduševljeno dijete. – Napokon Kane nekoga mora šarmirati umjesto da se svi vrte oko njega. Drži se, dragi, to ti je dobra praksa za kasnije, kad budeš imao stalnu djevojku.
– Evice, ti si najbolja pseudosestra na svijetu. Stalno brineš za mene. – Kane Evu obgrli oko vrata i poljubi je u tjeme, dok se Claire u sebi nadala da je ne očekuje uloga pseudomajke u drami Slaterova života.
Koliko god se ponekad prema Evi postavljala majčinski, Claire ipak ne bi tek tako podnijela da Kane Slater na nju gleda na taj način.
Opsovavši samu sebe kao potpunu budalu, Claire namjerno odvrati pogled kad su Kane i Eva zapodjenuli priču o nekoj zabavi na kojoj su se oboje našli u Los Angelesu prethodnoga vikenda. Ignorirajući neko stezanje u dubini sebe svakoga puta kada bi Kane bacio pogled na nju kao da je želi uključiti u razgovor, Claire odmjeri dvoranu oko njih.
Činilo se da se proteklih nekoliko dana stalnoga stresa ipak isplatilo, iako je tijekom toga razdoblja živjela samo na litrama ustajale kave. Isplatilo se i barem pet ispada tijekom kojih se otresla na usporene uposlenike. Sve je bilo spremno za prvi krug ovogodišnjega natjecanja The Rising Star Chef.
Zapravo, sve osim činjenice da im još uvijek nedostaje jedan sudac.
Upravo tada začuje žamor ushićenih glasova blizu vrata, koja se potom rastvore kako bi propustila neobično pristala muškarca tamne kose, plavih očiju i izrazito široka, zasljepljujuće bijela osmijeha.
Pronese se šapat dok se čovjek probijao kroz gomilu prema ostalim sucima, zaustavljajući se nakratko tu i tamo kako bi nekoga potapšao po ramenu ili se rukovao.
– Devon Sparks – reče Claire, osjećajući odjednom nerazumnu naklonost prema njemu. – Napokon prilika za razgovor s odraslom osobom.
Napokon netko zbog koga se ne mora brinuti za privlačnost. Slavni kuhar, koji se probio do zvjezdanoga statusa popularnom emisijom na kanalu Cooking Channel, nedavno se oženio, ima maloga sina, a ima i zasluženu reputaciju osobe koja lako gubi strpljenje u kuhinji. A i s novinarima. Prije nekoliko godina došlo je do prave detonacije temperamenta kada se restoranska kritika časopisa Délicieux obrušila na njegovu akciju u Las Vegasu.
A koliko god da su spomenuta supruga i sin preokrenuli Devonov život, Claire se nije brinula. Oženjeni muškarci su zabranjeni teritorij, čak i za njezin ponekad nepredvidljiv i nepouzdan libido. A to je pak vjerojatno pokazatelj da već predugo živi izvan Francuske. C’est la vie.
– Claire, baš je lijepo vidjeti te opet – reče Devon, jedva zamjetno se naklonivši nad njezinom rukom. Takva je gesta jednostavno morala izgledati smiješno i pretjerano, ali s Devonom je upalila. Protiv svoje volje, Claire ostade šarmirana.
Čovjek zna kako se to radi, to mu se mora priznati.
Preusmjerivši bljesak svoje osobnosti na Evu i Slatera, Devon se predstavi, dok je Claire nastavila gledati ravno pred sebe. Zapita se je li Slateru možda ego povrijeđen jer je Devonov ulazak u velikome stilu (a on je svakako znao kako se to izvodi) izazvao snažniju reakciju među prisutnima negoli nazočnost velike glazbene zvijezde.
Iz čiste radosti koja se iščitavala na mladićevu licu, to se nipošto nije dalo zaključiti. Izgledao je kao dijete iz vrtića koje po prvi put susreće lika iz crtica.
Devon prihvati Slaterovo i Evino divljenje kao sastavni dio programa, uz kraljevski naklon i sitnu dozu šepurenja. Ipak, promatrajući ga, Claire uoči da više nije tako izvještačen i željan medijske pažnje kao nekoć. Blještavi osmijesi izgledali su iskreni, a glas mu je bio topao dok je Slateru zahvaljivao na komplimentima, uzvrativši kako je ljubitelj njegove glazbe.
Prije negoli je Kane stigao uživati u iskazanoj pažnji, Claire se nakašlje i značajno stupi u sredinu. – Sada kad smo se svi lijepo sprijateljili, mislim kako bi bilo dobro da odemo do sudačkih pozicija i prepustimo Evi da otvori natjecanje. Gospodo, slijedite me, molim lijepo.
Ni ne pogledavši jesu li krenuli za njom kako im je naložila, Claire se zaputi natrag, u smjeru podija, križajući već u glavi stavke s imaginarnoga popisa.
Troje sudaca nazočni i prebrojeni? Obavljeno. Reklamni natpis za Délicieux, The Jansen Hospitality Group i Cooking Channel kao sponzore natjecanja The Rising Star Chef postavljen pravilno i uočljivo iznad podija. Obavljeno. Sudačke pozicije opskrbljene bocama vode, papirom i olovkama? Obavljeno.
Ona baci pogled na Evu koja se dogovarala s asistentom prije negoli će se popeti stubama uz podij i krenuti prema mikrofonu postavljenom na njegovu samom središtu.
– Dobro jutro, kuhari! – Evin glas se poput veseloga zvona zaori iznad gomile prisutnih, dozivajući ih prema podiju. – Za samo četiri sata znat ćemo koje će četiri ekipe nastaviti s kuharskim natjecanjem za dva tjedna. Od nekoliko stotina vas danas ovdje prisutnih, samo će četiri grupe dobiti priliku zavesti nas svojim kulinarskim vještinama i potom predstavljati cijelu Istočnu obalu na ovogodišnjemu natjecanju The Rising Star Chef Jeste li spremni?
Lijepa i rječita žena koja će predvoditi događanja i održavati dinamiku? Obavljeno.
Začuju se usklici odobravanja dok su Claire i ostali suci zauzimali mjesta. Nakon kratkoga okolišanja oko izbora sjedala, Claire uzdigne bradu i privuče k sebi sjedalicu na lijevome kraju. K vragu, pa ona je predsjednica sudačkoga odbora. Može sjesti gdje poželi. A željela je mjesto na kojemu joj neće biti nemoguće ignorirati obojicu muških sudaca ako bi tako odlučila.
Hitar poput podizanja kipućega mlijeka, Kane Slater provuče se uz Devona i prigrabi središnje sjedalo, odaslavši Claire blag osmijeh, čime joj je još jednom pokazao zašto joj treba svaka moguća prednost ako misli ostale suce odstraniti iz misli.
Jako loše tempirana, loše postavljena, kobna privlačnost prema potpuno neprikladnom, daleko mlađem muškarcu?
Claire uzdahne.
Obavljeno. I više od toga.

ČETRNAESTO POGLAVLJE




Max se ozbiljno počeo pitati bi li netko možda trebao sjesti na Winslowa, jer bi se u protivnome moglo dogoditi da taj malac od puste treme i drhtanja odleti iz svojih košarkaških tenisica.
– A sad ozbiljno, čovječe. Duboko udahni kroz nos i ispusti dah kroz usta. Stvarno si ne možemo dopustiti nezgode. Ako nam se onesvijestiš, gotovi smo.
– Ma dobro sam – reče Win hvatajući dah, razrogačenih očiju i prstiju stisnutih oko lakta svake ruke. Pogled mu je lutao prepunom dvoranom konferencijskoga centra, ne zadržavajući se ni sekundu ne nekoj posebnoj točki. – Ne, ozbiljno, dobro sam. Samo se moram malo pribrati.
Max sumnjičavo uzdigne obrvu i ostavi ga da se pribere. Ni ostatak ekipe nije izgledao puno bolje. Većini njih to je bilo prvo veliko natjecanje, a svi su, izuzev Becka, izgledali kao da imaju mučninu.
Nekakva usiljena i krhka smirenost lebdjela je oko Jules, kao da će se srušiti ako joj se netko obrati. Ne želeći još dodatno izazivati sreću, Max se okrene prema bratu. Dannyjevo je lice bilo tmurno, kao da ga upravo imaju razgolititi i istrljati ribljim iznutricama prije nego što će ga baciti lavovima, a ne kao da će uskoro odgovarati na pitanja o hrani.
Gus dojuri upravo kada se Max spremao Dannyju odvratiti pažnju od gomile prisutnih natjecatelja. – U redu je. Svi smo registrirani i spremni. Imamo sreće, na nas je red tek za nekoliko sati, tako da ćemo imati dovoljno vremena za promatranje i upoznavanje načina rada sudaca.
– Gdje je mama? – upita Max gledajući preko očeva ramena.
– Tamo iza, kod kamera. Pokušat će postići dobar grupni kadar kad se vi dečki popnete na podij. – Kao službeni timski trener, Gus je smio ostati zajedno s natjecateljima, ali za ostalu malobrojnu publiku koja nije sudjelovala u natjecanju postavljeno je improvizirano gledalište.
– Možda bi i ti trebao otići onamo i sjesti s njom – reče Danny. Max okom preko očeve proćelave glave ulovi bratov zabrinut pogled. Otac je već bio zajapuren od vrućine i uzbuđenja. Izgledao je pomalo umorno.
– Pa da propustim svu zabavu? Nema šanse! – Gus lagano poskoči nekoliko puta. – Jedino mi je žao što neću s vama na podij.
Max prisloni šaku Gusu o rame. – Tata, sve će biti dobro. Poradit ću na ekipnoj koncentraciji, možda im pokažem neke vježbe dubokog disanja prije nego što dođemo na red. Hej! – Max se nasmije kao da se nečega upravo sjetio. – Kladim se da bi nam bilo korisno ako i ti odradiš vježbe disanja s nama, da svi osjete kako navijaš za nas.
– Maxwelle, to nije loša ideja – reče Gus, kritičkim okom pomno promatrajući blijeda, oznojena lica. – Dođite po mene kad budete spremni. U međuvremenu ću provjeriti je li Jules iskopala još koju novost o onome liku Slateru.
– Hvala ti – reče Danny nevoljko, dok su promatrali kako njihov otac prilazi k Jules i nenadanim je pljeskom po leđima gotovo baca u stanje šoka. – Dobro je umirivati ga. U posljednje je vrijeme bio stalno nervozan.
– Da – reče Max s nestašnim osmijehom. – Zapravo uopće ne znam zašto me mama pozvala ovamo. Sve što sam uspio učiniti je držati tatu pod stresom svađajući se s tobom.
– To nije istina.
Max ostade zatečen bratovom žestinom, koja nije bila ništa manje intenzivna zbog činjenice da je Danny govorio tiho. Kao da je shvatio kako je zvučao njegov komentar, Danny se malo zacrveni i odvrati pogled. – Tvoja nazočnost ovdje... je korisna, Max.
Bio je to prvi put da je Danny dao nagovijestiti kako mu je drago što je Max kod kuće i u ekipi. Protekli tjedni bili su pretjerano stresni i dinamični da bi Max o tomu previše brinuo, ali tu i tamo bi se zapitao hoće li ikada biti u stanju popraviti svu štetu nastalu njegovim odlaskom, kada je ostavio obitelj.
On i Danny nekada su bili jako bliski. A sada, kad je njegov brat to potvrdio, barem ovom sićušnom izjavom, Max se ponadao da će se nešto promijeniti u budućnosti. On protrlja glupe užarene oči i glasno proguta knedlu u grlu. – Hvala ti, stari. Trudim se. Ne uspijeva mi baš, ali se trudim.
– Znam – reče Danny, nastojeći se otresti naboja u zraku, pruživši Maxu sitan osmijeh i munuvši ga u rame. – A sad, ako smo gotovi s ovom bratskom romantikom, pođimo malo gledati natjecanje. Htio bih vidjeti s čime ćemo se uskoro suočiti.
Jules je osjetila grč u ruci. Jauknuvši, ona pretrese ruku, a potom stisne kemijsku olovku pa nastavi ispunjavati notes crtama grčevitih, naškrabanih bilješki.
Protekla je dva sata provela sjedeći s lijeve strane podija i proučavajući natjecanje. Naučila je puno toga kroz to vrijeme.
Istodobno su se na podiju suočavale po dvije ekipe, poredane za stolovima s dugmima za zvučni signal. Suci su postavljali po tri pitanja svaki. Na kraju svakoga sučeljavanja ekipa s većim brojem bodova prolazila je u sljedeću rundu, suočavajući se tada s pet novih nadobudnih kuhara natjecatelja. Dodatni bodovi davali su se ako je svaki član ekipe odgovorio na neko pitanje.
Jules stavi olovku u usta i zagrize, bjesomučno razmišljajući.
– Hm, žena s oralnom fiksacijom. – Max se zavali uz nju, ispruživši dugačke noge pred sebe i prekriživši ih u gležnjevima.
Ona izbaci olovku iz usta. – Šuti. To mi pomaže da razmišljam.
On dvaput munjevito uzdigne obrve. Zajedno s osmijehom koji mu je bio na licu, ta je gesta bila ubojita. – Dušice, sviđa mi se kako razmišljaš.
Jules se slomi i počne se tiho smijati sebi u bradu sve dok se ne uspije zaustaviti. – Bože dragi, zar ti nikada nije dosta? Jesi li čuo pitanja koja su postavljali drugim ekipama? Nadrapali smo!
– Nema šanse. – Max se nalakti i nagne glavu prema njoj.
– Sredit ćemo mi njih.
Jules nakratko sklopi oči. – Molim te, samo mi reci da si proučio toksičnu hranu.
– Prelistao sam nekoliko knjiga, načinio bilješke – reče Max, lijeno nagnuvši glavu, sve dok mu suncem opaljeni vrhovi kratke smeđe kose ne dodirnuše pod. Žarko svjetlo iznad njih zaiskri na crvenim i zlatnim dlačicama na neobrijanome licu. – Nema frke.
Jules nije htjela ni razmišljati o znoju koji joj se nakupljao oko vrata. Poželi dreknuti: Ako se nećeš živcirati zajedno sa mnom, onda se gubi što dalje od mene! Istodobno nije mogla a da ne osjeti ohrabrenje zbog njegova čvrstoga tijela opruženoga tik uz njezino.
Široke maslinaste hlače s džepovima na bedrima bile su mu izlizane, mjestimično gotovo prozirne od iznošenosti, a tako su mu lijepo pratile liniju nogu da ona poželi dlanovima zagladiti tkaninu i posegnuti za toplinom njegove kože. Zbog propisa je nosio bijelu kuharsku kutu, ali je uopće nije zakopčao. Lepršala je iznad crvene majice s trima limenkama piva preko Maxovih mišićavih prsa.
Ta je prsa vidjela, dirala i izljubila ih, na putu dolje, u žurbi, iza hrpe vreća brašna u smočnici. Nisu stigli učiniti gotovo ništa od onoga što su zamišljali još od prvoga susreta, sve do jučer ujutro, u smočnici.
Spustila se na koljena, obraza priljubljena uz svilenkaste kovrče koje mu se niz trbuh spuštaju u hlače, a on je tada prošaptao: – Stani.
Jules je nato zbunjeno podigla pogled, sve dok je nije uhvatio za ramena i pridigao k sebi, okrenuvši je potom dok joj se leđa nisu našla oslonjena o metalne police.
– Ovaj put je na meni red – rekao je tada onim dubokim, napuklim glasom koji joj je strugao po osjetilima poput noža o dasku za rezanje. Potom se on spustio na koljena i pretvorio sve oko nje u plamen i eksplozije uzdaha koje je objema rukama pokušavala prigušiti.
Nažalost, potpuna opuštenost koju je iskusila nakon toga susreta trajala je samo sat vremena. U njezinu napetom tijelu sada od nje nije bilo ni traga.
Nije fer. Ona je poput parnoga lonca prepuna stresa, drhti od napetosti, brige, živciranja i iščekivanja, a Max onako leži na podu poput kakvoga paše koji čeka da mu haremska djevojka u usta ubaci oguljeno zrno grožđa.
– Ne mogu vjerovati da nisi nervozan – reče mu ona.
Max se nasmije. – Meni to zvuči kao da zapravo želiš da sjedim ovdje, kršim ruke i razdirem si odjeću.
– Pa zar tražim previše od tebe? – Znala je da zvuči otresito, ali to je bilo jače od nje.
Zbog nježnoga dodira Maxova koljena s njezinim, ona uzdahne. – Hej – reče on tiho – kladim se da te mogu natjerati da zaboraviš na nervozu.
– Prestani s tim – gnjevno mu došapne ona. – Tvoji su roditelji negdje u blizini.
– Pa što? – odvrati Max ustajući. Sada je on izgledao mrzovoljno. – Mislim, nije da baš imam želju drpati se pred njima, ali najozbiljnije, neka nas vide. Nije mi važno znaju li ili ne da postoji nešto između tebe i mene. Uopće mi ne bi smetalo.
Ona snažno pritisne vrh olovke o notes i slomi ga. – Što? – upita trepćući.
Maxovo mrgođenje polako omekša, a tračak ranjivosti pojavi mu se u očima. – Hoću reći, ako se uopće slažeš da među nama postoji nešto.
Jules duboko udahne, dok joj se iz vida gubila cijela napučena dvorana, ali prije negoli je stigla zaustiti, Max se okrene prema njoj. – Gledaj, priznajem da... kad se ovo počelo razvijati između nas... tada nisam očekivao da bi se to moglo prometnuti u nešto ozbiljnije. A znam da ti imaš vlastitih problema po tom pitanju, i to stvarno poštujem, Jules. Najozbiljnije. Ali sada je tu i činjenica da mi se stvarno sviđaš. U smislu da mi se cijela sviđaš. Ne samo vanjski dijelovi tebe, iako sam s njima najbolje upoznat. – On se nasmiješi, ali bio je to samo hitar osmijeh za kojim uslijedi slijeganje ramenima. – Što da ti kažem? Čini se da od ljudi uvijek tražim više nego što mi žele dati.
Užurbano trepćući, Jules je očajnički pokušavala uspostaviti red u emocijama koje je izazvala Maxova izjava. Bilo joj je teško ne registrirati onaj dio koji ju je smrtno uplašio, onaj dio u kojemu je jasno da ju je u stanju sagledati i uvidjeti da ona ima problema.
Nije htjela da on ikada dozna za sve to. Stvar je bila daleko iza nje, ostavila je to za sobom i nastavila živjeti svoj život. Čak i sama pomisao na tu temu presjekla je dotok topline u ostatak njegovih riječi, srezavši je na kapanje koje nije u stanju doprijeti do njezine studene unutrašnjosti.
Koliko god bila na iskušenju, koliko god željela ostaviti prošlost na cesti iza sebe i uistinu biti s Maxom najviše što je moguće, prošlosti nije mogla umaći. Nije od nje mogla pobjeći jer toliko puno duguje ljudima koji su joj pomogli. A negdje duboko u sebi znala je i da postoji još jedan razlog.
Nije htjela završiti poput majke, na milost i nemilost takozvane ljubavi prema nekom tipu.
Utrnuvši sve do vrhova prstiju, Jules ostade zuriti neko vrijeme, promatrajući vitke, savršene crte njegova tijela, kao i sjaj njegova otvorenoga srca koji mu je izbijao iz pogleda.
Bože dragi, koliko ga samo želi. Ali, može li on uistinu biti njezin? Možda je ipak najbolje da odmah prekine sa svime. Ionako mu je već dopustila da ode predaleko.
Iako je jednim dijelom znala da se kukavički izvlači, Jules Maxu pošalje molećiv pogled. – Moramo li baš sada pričati o tomu? Mislim, upravo sada, nekoliko minuta prije nego što ćemo izići na podij i sučeliti se u važnome natjecanju?
Razočaranje mu bljesne na licu, ali samo na trenutak. Potom se nasmija i spusti pogled, počešavši se rukom po vratu. – Oprosti. Cijela ova stvar za mene je poprilično nova. Nikad prije nisam proveo dovoljno vremena na jednome mjestu, znaš. Pokušat ću se pribrati.
Zar već to nije savršen podsjetnik zašto ga Jules mora držati na odstojanju? Ona mu blago reče: – A za nekoliko tjedana ponovno ćeš otići. Kakvoga onda smisla ima pretvarati se pred tvojim roditeljima i ostatkom ekipe da je ovo velika i trajna veza? Jednostavno nismo dobro tempirani. Moram se usredotočiti, a ti... Zaboga, Max, pa ti si vjerojatno najveći izvor pomutnje koji bih uopće mogla zamisliti.
Bacivši pogled na nju ispod trepavica, Max izvije usne u iskrivljenu parodiju svojega uobičajenog vedrog osmijeha. – Stvarno?
Jules odmahne glavom. – Ah, to ti se sviđa, je li?
– Hej, nazivali su me i puno gorim imenima od izvora pomutnje. A tek toliko da znaš, totalno se suzdržavam.
Ona uzdigne obrve. – Ovakav si kad se suzdržavaš?
– S obzirom na to da te zapravo želim odvući na neko osamljeno mjesto, svući te i postaviti u horizontalu... ma zapravo i vertikala nam je dosad bila dobra, zar ne? Da, s obzirom na to, ovakav sam kad se suzdržavam.
Te njegove riječi istom joj u umu prizovu sliku, a Jules se strese od navale vrućine koja prođe kroz nju poput zagrijana noža kroz maslac. – U redu, mislim da mi je ovo znak da ustanem i potražim ostale – reče ona, stresajući sa sebe bunilo seksualne privlačnosti.
Max se osovi na noge i potom spusti ruku kako bi joj pomogao ustati. Jules se nelagodno zanjiše. Govorila je sebi da je to stoga što je predugo sjedila na podu, ali samo jedan pogled na Maxove užarene, svjesne oči bio joj je dovoljan da shvati kako im je zapravo oboma jasno zbog čega joj koljena klecaju.
Progutavši s mukom knedlu u grlu, Jules se okrene natrag prema sjedalima, ali Max ju je još uvijek držao za ruku. Povuče je natrag i tako zaustavi u mjestu.
– Poradit ću na svojemu tempiranju – reče on ozbiljnim i tihim glasom. – Jer, Jules, ovo je stvarno i dobro. Od ovoga imam onaj isti osjećaj kao kad se preda mnom rastvori neka nova cesta ili kakva sjenovita ulica koja vijuga između zgrada u nekom gradu gdje ne poznajem jezik. Kada pogledam u tebe, dobijem isti takav ushit. I želim doznati gdje me to vodi.
Ovoga je puta drhtaj koji joj je jurnuo niz leđa bio uglavnom sastavljen od straha, uz nekoliko zrnaca očaja. Blenula je u Maxa, u njegovo lice i znala je tada da je već zaglibila preko glave.
Ali, kako da se oduprem ovomu?
Izvukavši ruku iz njegove, ona se oslobodi Maxova stiska. – Pozvat će nas svaki čas. Moramo ići.
Okrenuvši se slijepo, Jules se probije do sjedala gdje je ostatak ekipe stajao oko Gusa i Nine.
– A tu si! – reče Gus s olakšanjem kada im je prišla. – Uskoro smo na redu. Gdje je Max?
– Tu je, iza mene – ustvrdi Jules ni ne pogledavši za sobom. – Ekipo, jesmo li spremni?
Višeglasni uzvik potvrđivanja bio je toliko poletan da ju je to gotovo nasmijalo. Pogleda u Gusa čije je naočito lice blistalo od uzbuđenja nalik kakvome djetetu za Božić, potom u Ninu koja je oko sebe dijelila posljednje zagrljaje za sreću. Danny prihvati zagrljaj uz dobroćudno kolutanje očima, a Winslow s glasnim uzvratnim poljupcem u obraz. A Beck? On je pak dopustio Nini da ga zagrli, sagnuvši se kako bi joj olakšao posao, dok mu je tamna kosa padala preko lica.
Jules osjeti kako joj naviru suze uz grč u grlu. Ovo je njezina obitelj. Ovo su ljudi koji će biti uz nju kada Max ode. Njih ne smije iznevjeriti.
Gus se spusti iz reda sjedala kako bi je obgrlio dugačkom rukom oko ramena. Ona šmrcne dok su joj usne drhtale, a oči je pekle. Znala je da je sada već prekasno. Gus ju je već vidio, kao i uvijek.
– Jesi li spremna za akciju, mala moja? – Glas mu je bio nježan i tih, onakav kakvim se obično obraćao uglavnom Nini. Ponekad je takvim glasom govorio i o Maxu ili Dannyju. Bila je to mješavina ponosa, duboke naklonosti, kao i brige.
– Dobro sam – zausti ona, ali nije bila u stanju spriječiti prekidanje u glasu i grčenje u ramenima pod Gusovom rukom kada se Max pridružio njihovoj grupi.
A kad je Max obuhvatio majku u zagrljaj tako snažan da ju je podigao s tla, Gus se namršti i okrene prema Jules, stavivši joj obje ruke na ramena, gledajući je u lice. – Što ti je rekao? – upita je Gus.
– Ništa – odvrati Jules, malo prebrzo. Zaboga, pa ne želi biti uzrokom dodatnih trzavica između Maxa i obitelji.
Gus suzi oči, gledajući je ravno u lice. – Ima li tu nečega što bih ja trebao znati?
Jules nekako uspije razvući osmijeh i namignuti mu. – Ne, dobro sam. A ti? Obećaj mi da ćeš sjesti i ostati miran dok budemo na podiju. Kad bi nam se srušio ovdje u publici, to bi nam stvarno pokvarilo šanse za uspjeh!
– Za Boga miloga... savršeno sam zdrav! Moji problemi liječe se odreskom i crnim vinom. – Gus načini grimasu. – A vama je, djeco, bolje da pobijedite, jer računam na pobjedničko slavlje ne bih li nekako nagovorio Ninu da malo popusti s dijetom od špinata i zobene kaše.
– Za tebe nema odreska sve dok ti se zdravlje ne popravi! – upozori ga Jules.
– Tko ovdje jede odrezak? – začuje se Maxov glas iza nje, a Jules prikupi svu snagu u sebi kako ne bi poskočila kao da ju je ubola osa.
– Max – reče ona bespomoćno, trudeći se ne zvučati onako izbezumljeno kako se osjećala.
– Zar nisi mislio ekipi pokazati nekakvu budističku molitvu ili nešto slično? – ubaci se Gus. – Ako to još uvijek misliš učiniti, najbolje bi bilo da odmah počneš.
– Tako je. Meditacijski krug. U pravu si – reče Max, odstupivši s upitnim pogledom. – Dolazite li?
– Odmah ću – obeća mu Jules.
Dok joj je srce bilo u grlu, promatrala ga je kako pristupa Winslowu. A kad je napokon odvojila pogled od njega, shvati da je Gus pomno proučava, uzdignutih gustih obrva.
– Ne sviđa mi se kad mu moram lagati. – Te riječi izletješe iz nje, žarke i prigušene.
Gusove se vodenasto plave oči raznježiše. – Znam. Ali tamo negdje čeka ga njegov pravi život, mogućnosti učenja i sazrijevanja izvan okvira koje smo mu majka i ja mogli pružiti. Jedino što možemo učiniti je ne ispriječiti mu se na putu. A kad bi Max znao za moj srčani... – Gus odmahne glavom.
– Ostao bi. – Jules nije mogla protiv čežnje u vlastitom glasu, protiv svih onih slojeva žudnje koji su je tako rječito odavali. Gusov glas je protrese.
– Znači, o tomu se radi.
Ona proguta knedlu i zagrcne se. – O čemu?
– Nešto se događa s vama dvoma.
Boreći se za dah, Jules s mukom spriječi drhtanje u glasu. – U redu, možda. Ali stvar je potpuno nova i ne bih je htjela ni zazivati nečim. Posebice jer ne vodi nikamo.
Gus napući usne. – Meni je izgledalo kao nešto – reče on. – I to ne baš kao nešto nevažno, Jules. Više kao nešto ozbiljno.
Jedino ako misliš da je padanje na guzicu pred glupim, budalastim srcem ozbiljna stvar.
Bučna konferencijska dvorana odjednom se izgubi, Jules osjeti kako joj rubove vidnoga polja preplavljuje sivilo. Bilo je to pitanje na koje nije htjela odgovarati, više negoli na bilo koje drugo, a eto, Gus stoji tu pred njom, s nadom u onim svijetlim očima.
Prije nego što je stigla pribrati raštrkane misli kako bi osmislila neki odgovor, njihov se broj, kao čudom, začuje s razglasa.
Svi se pokrenu u trenu, dijeleći među sobom posljednje savjete, i pohrle prema podiju.
Okupiše se kod stuba s lijeve strane, čekajući na znak da se popnu na podij, a Jules se nađe uz Dannyja. On se nagne prema njoj i šapne joj: – Jesi li dobro? Izgledaš malo izgubljeno. – Potom se ukoči i pošalje užaren pogled prema bratu. – K vragu! Što ti je Max učinio?
Jules odmahne glavom, dok joj je dah malo prebrzo ulazio i izlazio iz pluća. Sve se raspada. Život koji je s mukom gradila sada se cijepa na krpice, poput zagorjela umaka, a ona ne može nekamo otići i plakati. Umjesto toga mora stupiti na scenu pred više stotina ljudi i odgovarati na nekakva pitanja. To joj se odjednom učini kao nemoguća misija.
Prekasno je za živciranje, prekasno je za emocionalni ispad koji joj je visio nad glavom poput neugodne ljetne oluje.
Bilo je prekasno da učini bilo što osim da skupi ramena, podigne bradu i krene naprijed, pod vruća svjetla reflektora.

PETNAESTO POGLAVLJE




Prvih nekoliko pitanja proletjelo je u bunilu, dok je Max još uvijek bio zbunjen činjenicom da je to napokon učinio. Rekao je Jules što želi, a ona potom nije pobjegla. Ovo će upaliti i bit će genijalno, a on jedva čeka da glupo natjecanje završi kako bi se našao nasamo s njom i – uh!
Danny ga žestoko probode laktom u rebra. Max trepne i shvati da je umom potpuno odsutan, poput kakva djeteta koje trči za leptirima.
Kako jadno, Lundene!
On uspravi ramena i promotri scenu pred sobom. Neprijateljska ekipa na suprotnoj strani podija izgledala je opasno i usredotočeno, potpuno spremna obraniti zauzete pozicije. Max baci pogled na prednji dio podija. Većina gledališta pretvorila se u bučnu, tamnu masu pred žarkim bljeskom reflektora, ali odjeljak sa sucima bio je dovoljno blizu da im je mogao razabrati lica.
Claire Durand bila je lako prepoznatljiva zbog fotografije koju su uvijek objavljivali uz njezinu kolumnu Pismo urednika koja je išla u svakome broju Délicieuxa. U stvarnosti ima nečega magnetičnog u njoj, onako postojanoj i elegantnoj, tamnih, živih očiju koje otkrivaju inteligenciju što ju je katapultirala na prve stranice međunarodno renomiranoga časopisa.
Njoj zdesna je Devon Sparks, poput kakve lutke, kao i uvijek, s fotografskim osmijehom i frizurom od šest stotina dolara.
A u sredini... hm, to mora da je rock-zvijezda. Kane Slater. Izgleda više kao surfer nego kao glazbenik, pomisli Max, ali to vjerojatno ne škodi prodaji albuma.
Činilo se da je na Slateru bio red da postavi pitanje. Ljuljao se u sjedalici, nagnuvši je sve dok mu se stopala nisu odigla od tla. Opasno se zanjiše.
– U redu, imam dobro pitanje za vas – reče on s otegnutim naglaskom koji je bio u neskladu s njegovom kalifornijski plavom kosom. Maxova asocijacija bili su kauboji. Surfer-kauboj-roker izgleda nije trebao zabilješke. Max se namršti. Oboje drugih sudaca imali su hrpe papira i knjiga pred sobom, sa stranicama označenim komadima ljepljivih papirića. A ovaj tip, antikuhar, nitko i ništa u kuhinji, postavlja pitanja iz glave?
Pa, ovo bi trebalo biti sjajno.
Max pogleda u ploču s bodovima. Sranje! Dok je proživljavao svoj emocionalni trenutak u glavi, protivnička ekipa ugrabila je prva dva boda!
U redu, on je barem maloprije objavio... nešto... ženi s kojom održava slasnu seksualnu vezu. Ali, koju ispriku imaju ostali iz njegove ekipe?
Uz nelagodu u prsima, Max se nagne naprijed, toliko da je mogao vidjeti drugu stranu stola, tamo gdje je bila Jules, ukočena i beživotna poput lutke koja reklamira kuharsku odoru.
Nešto nije u redu.
Umjesto laserski precizne usredotočenosti koju je pokazivala tijekom vježbi s pitanjima u posljednja dva tjedna, Jules je sada izgledala potpuno zbunjena. One lijepe usne sada su se pretvorile u tanku, beskrvnu crtu, a na čelu i obrazima nije joj se micao nijedan mišić. Oči su joj pritom bile prepune straha.
Max osjeti studene trnce koji nemaju nikakve veze s grčenjem živaca niz kralješnicu.
Htio joj je doskočiti... i čini se da mu je to pošlo za rukom. Ali, umjesto da uživa u pobjedi, on osjeti jedino žaljenje.
Pokret u smjeru sudačkoga stola svrati Maxov pogled na Slatera, čija pak sjedalica glasno lupne o pod.
– Dakle, odete li u središnji Teksas, uz svima poznate teksaške roštilje i Tex-Mex, naići ćete na mnoštvo reklama za kolache. Tko bi mi znao kazati što je to zapravo?
Max se donekle opusti. Dobro je, Jules bi na to svakako trebala znati odgovor. Znao je da se ona cijeli tjedan bavila proučavanjem jugozapadne tradicionalne kuhinje, posebice teksaške, a ovo zvuči kao jelo na koje je već naišla.
On pogleda niz stol, očekujući da će ona svake sekunde rukom posegnuti za zvonom, ali to se ne dogodi.
Blokirala se. Mogao je gotovo vidjeti kako joj misli suludo jure iza staklastoga jantarnog pogleda, ali ništa se nije događalo.
Suprotna ekipa bjesomučno se dogovarala, zakriljeni rukama, ali očigledno nisu znali odgovor. Međutim, iz načina kako su gledali zvono, Maxu je bilo jasno da će se vrlo skoro baciti na njega i barem pokušati pogoditi.
Napetost se gomilala, kao da je kakav div pritiskao starinsku napravu za cijeđenje agruma, sve jače i jače, sve dok Max ne pomisli da će puknuti.
Krajičkom oka on vidje kako vođa protivničkoga tima rukom poseže za zvonom, a nato i sam poskoči. Ne pomislivši ni na što drugo doli kako bi preduhitrio protivnike, jurne rukom i pritisne zvono.
Glasan, oštar i beskrajan zvuk zvona vrati Maxa u stvarnost. Spusti pogled na vlastitu ruku koja je još uvijek pritiskala zvono i shvati da nema pojma koji bi odgovor mogao dati. Kolackees? To zvuči indijanski. Je li to neki trag?
Nastupi dugačka stanka, koju potom prekine smiren i kultiviran glas voditeljice čije ime Max nije zapamtio, elegantne, mačkaste dame koja reče: – Ekipa iz restorana Lunden’s Tavern javlja se prvi put. A odgovor je?
Max odjednom osjeti kao da mu je jezik prekriven piljevinom. Odlijepi ga od nepca i reče: – Hm...
Winslow mu pošalje užasnut pogled. – O, ne! Nisi valjda zazvonio a da uopće ne znaš odgovor?
Max ga bespomoćno pogleda. – Joj!
Danny, tik uz njega, ukruti noge, poput psa lutalice koji samo što ne zalaje. – Joj?Jesi li ti normalan?
– Očekujemo odgovor prije isteka ove godine – reče mačkasta voditeljica u mikrofon. Glas joj je zvučao kao da se zabavlja, ali Maxu uopće nije bilo do smijeha.
Osjećao je svaki pogled u dvorani kao zasebnu iglicu koja mu probada kožu. A tek otac... Bože dragi.
Tata je tamo negdje, gleda me kako mu upropaštavam plan. Njemu, Dannyju, Jules, svima... o, Bože... Sranje...
– Ima li tko kakvu ideju? – prošapće Max krajičkom usana.
Svi pogledi upraviše se prema Jules čije su se namučene oči već ispunile suzama. Ona zausti, ali ne ispusti ni glasa.
– Spomenuo je središnji Teksas – podsjeti ga Winslow. – Ne znam, možda je nešto s tortillama?
– Pogađajte – mirno ih posavjetuje Beck s drugoga kraja stola. – Pokušajte, to nam neće promijeniti situaciju. Moramo se maknuti s ove točke.
Tome liku možda umjesto krvi venama teče hladna voda od krastavaca, ali je u pravu. Max se okrene prema sudačkom stolu. Slater mu se nije smijao niti je na bilo koji način bio neugodan, ali Max se ipak s mržnjom zagleda u toga maloga gada.
Kolackees? Ne, nije tako. Kolache? To već zvuči manje indijanski, a nimalo španjolski. Sranje, potpuno se pokopao.
– Kolache – reče Max, nadajući se da je napokon točno izgovorio riječ. – To je indijansko jelo s hladnom ribom i kukuruzom.
Grč koji je izgledao kao iskreno razočaranje iskrivi Slaterove usne. – Uf, stari, žao mi je, ali nije tako. – On pogleda protivnički tim. – Ima li tko kakvu ideju?
Mišići u Maxovim ramenima se stegnu vidjevši samozadovoljan osmijeh na licu vođe protivničke ekipe. – Kolache je zapravo slastica od poluslatkoga dizanog tijesta usred kojega je nadjev koji može biti sladak, kao na primjer tradicionalno punjenje od maka ili pak pikantan, s pikantnom kobasicom ili jalapeno papričicama.
– Točno! – drekne Slater. – Čudno, ali istinito, u središnjem Teksasu nalazi se jedna od najbrojnijih zajednica Čeha izvan Češke Republike. A ja sam jedan od onih koji su sretni zbog toga jer jako volim kolache. Ipak, treba naglasiti da kada mi ovdje kažemo kolaches za množinu, to je pak totalna amerikanizacija češke riječi, jer je izraz kolache već sam po sebi množina. Izvorni kolache nikada ne sadrže jalapeño papričice. Ali ipak, vama ide još jedan bod.
Pa, sranje! Sada je rezultat tri naprama nula. Max je mogao osjetiti kako kroz njegovu ekipu struji napetost.
– Čovječe! – reče Max, svojski se trudeći da popravi raspoloženje i navede članove ekipe da se malo opuste i ponovno usredotoče. – Pa to je pravi srčani udar na pladnju! Kladim se da izaziva ovisnost.
– Sve ti je jasno – složi se Slater, ljuljajući se na sjedalici. – To ti je opojna hrana bogova, prijatelju.
Danny tiho frkne, a Max osjeti kako ekipa opet polako počinje disati.
– U redu, smirite se. I krenite u napad, Lundenovi – prekine ih Devon Sparks. – Morate se dobrano potruditi da dostignete protivnike, a ja vam nemam namjeru postavljati lagana pitanja. Dakle: svaki dobar kuhar trebao bi biti u stanju na licu mjesta, velikom brzinom, izvesti konverzije vrijednosti, na primjer utrostručiti zadani recept. – Nasmiješi se, a Max protrne vidjevši naznake zlobe u tom osmijehu. – Ali, što ako pripremate jelo za gomilu ljudi koji se imaju pojaviti u istome trenutku? Uzmimo za primjer nešto jednostavno, recimo, krem juhu od rajčica. Temeljni recept je... Možda ovo ipak poželite zapisati? Dakle, tri unce ulja, pola kilograma mirepoixa, dva nasjeckana češnja češnjaka, pola šalice brašna, dvanaest šalica pilećeg temeljca, kilogram nasjeckanih rajčica, dvadeset tri unce pirea od rajčice i dvije šalice kiseloga vrhnja. Time se dobije galon juhe, što se može poslužiti kao osam porcija, zajedno s pečenim sirom. Pretvorite taj recept u krem juhu od rajčica za osam stotina ljudi. Idemo!
Max je blenuo u zapisane vrijednosti, a da ih pritom uopće nije vidio. Ako je ovo uistinu potrebno kako bi se ušlo u finale natjecanja RCS-a, možda zapravo i zaslužuje da ga izbace, jer nema baš nikakve šanse da će sve ovo izračunati u sljedećih pola sata.
Zureći u stol pred sobom, vidje Wina i Dannyja kako živčano pišu. Bilo mu je drago vidjeti da se Jules napokon vratila u igru. Toliko se nagnula nad svoje papire da ih je gotovo dodirivala nosom. Jedini natjecatelj koji nije ništa ni pokušavao bio je Beck, koji je stajao zagledan u daljinu, blago namršten, ruku sklopljenih preko grudi.
Baš si nam od strašne pomoći! Max pokuša telegrafirati poruku izravno Becku u mozak, ali to kao da nije imalo nikakva učinka.
Hitar pogled preko podija otkrije Maxu da se u suprotnoj ekipi ne kriju nikakvi neslućeni matematički geniji; možda zapravo ipak stigne sve preračunati.
Ali upravo kad je spustio olovku na papir, jedan veliki, široki dlan brzo se spusti na zvono, dvaput, u žustrim i preciznim udarcima.
Max osjeti kako mu se krajevi usana počinju razvlačiti u osmijeh.
Bio je to Beck.
– Samo navali – reče Devon Sparks, gledajući u blok žutoga papira u ruci. – Držim točan odgovor ovdje pred sobom.
– Za osam stotina porcija od po dvije šalice – reče Beck mirno – trebali biste stotinu galona juhe. To je trideset sedam i pol šalica biljnoga ulja, četrdeset pet kilograma mirepoixa, dvije stotine nasjeckanih češanja češnjaka, kao i pedeset šalica brašna, a to bi u ovome slučaju vjerojatno bilo lakše odmjeriti po težini, dakle oko pet kilograma.
U tome trenutku sve oči u dvorani podignu se uvis, uključujući i Maxove. Ispada da ipak njihova ekipa krije neslućenoga matematičkog genija. To bi to ikada pomislio?
– U redu, na pola si puta – reče Devon, pomalo zbunjen, ali očigledno impresioniran. Max je bio potpuno uvjeren da mu je namjera bila zapanjiti sve prisutne tim pitanjem ili barem postići da vrijeme istekne prije negoli se itko javi za odgovor. – Što još?
– Pa, pileći temeljac nije problem, to su sedamdeset dva galona. Trebali bismo devedeset kilograma sjeckanih rajčica. Za ovakav posao bih se odlučio za konzervirane, osim toga, tako se dobije konkretniji okus kada se radi o velikoj količini juhe. Sedamdeset jednu litru pirea od rajčice, četrdeset sedam litara kiseloga vrhnja i dovoljno soli i papra da se naglasi okus. Ja bih osobno dodao i oko pet i pol kilograma nasjeckane slanine radi onoga finog okusa po dimu, ali možda je to samo moja sklonost.
– Ma nije samo tvoja – reče Kane Slater. – Sa slaninom je još bolje.
Odaslavši kolegi sudcu zaintrigirani pogled, Devon reče: – Odgovor je točan u cijelosti. Neke si mjere pretvorio u metričke vrijednosti. Mogu li pitati zašto?
Beck slegne ramenima. – Tako sam naučio izvoditi velike konverzije. Lakše je vizualizirati. A danas se i mnogi proizvodi tako označavaju pa je i zbog toga lakše.
Zanimljivo. Znači, Beck je već pripremao obroke za velike skupine ljudi, zamisli se Max. To mu otkriće pokaže da zapravo ne zna gotovo ništa o krupnome, tihom tipu koji je svoj teritorij označio u samome kraju kuhinje restorana Lunden’s Tavern.
Dovraga, pa ne znam čak ni njegovo prezime. Zbog toga se Max osjeti kao prvoklasni magarac.
– Najozbiljnije, stari, čestitam – reče on Becku, nagnuvši se preko stola kako bi mu pružio ruku. – Spasio si stvar.
Beck mu uputi lagan osmijeh, čime mu se grubo, isklesano lice potpuno izmijenilo. Max uzvrati osmijehom.
– Da, da. A ako smo gotovi s ritualom muškoga prijateljstva – ubaci se Claire Durand – možda bismo mogli nastaviti? Mislim da je na meni red da postavim sljedeće pitanje.
– Svakako! – reče Slater, dok su mu plave oči prštale od smijeha. – Prošlo je previše vremena otkad smo dobili zadnju porciju prave, žestoke energije. Uvjeren sam da su je natjecatelji jednako željni kao i ja.
Max ostade zapanjen protiv svoje volje. Trebalo je puno drske hrabrosti da se na taj način bocne ženu poput Claire Durand. Slatera možda muči nekontrolirani libido ili nema nikakav osjećaj za preživljavanje. Ili pak i jedno i drugo.
Ili se možda tip jednostavno nabacuje svakomu tko nalikuje na žensko ako se nađe na dohvat ruke, ispravi se Max namršteno, promatrajući kako Slater gleda u Jules. Rock-zvijezda pošalje joj znak podignutim palcima i blesavom grimasom, kao da mu je jasno koliko je ona izvan sebe, kao da je pokušava nasmijati.
– Prostrijelivši postraničnim pogledom kolegu suca, Claire reče jasnim, strogim glasom: – Koja su tri glavna razloga zašto prosijavamo suhe sastojke prije pečenja?
Max osjeti kako mu se brat trza. – Ah – reče Danny i mlatne dlanom po zvoncu. – Pa, kako bismo ih pomiješali, naravno. Također i kako bismo eliminirali grumenje i bilo kakve nečistoće koje su dospjele u vreću brašna, na primjer. A također ih želimo i provjetriti kako bi se što bolje i ravnomjernije izmiješali s tekućim sastojcima.
Claire Durand Dannyju pošalje jedan od svojih rijetkih osmijeha. On se pak zarumeni i uspravi ramena. – Odlično – reče mu ona. – Očigledno je da, za razliku od mnogih kuhara, vi znate sa slasticama.
Max pogleda ostatak ekipe, na čijim se licima ogledala lepeza emocija od oduševljenja (Winslow) do tihoga ponosa (Beck). Činilo se da je čak i Jules stavila emocije pod kontrolu i potom jednom rukom obgrlila Dannyja.
– Rezultat je sada tri naprama dva! Lundenovi, uhvatili ste zalet! – Voditeljica priđe njihovoj strani podija i nagne se na jednu stranu stola, tik do Dannyja. Odmakne mikrofon dalje od usta i nagne se još više. Glas joj je bio toliko tih da je vjerojatno jedino Max mogao čuti što je došapnula Dannyju na uho. – Iako se to ne boduje, ja navijam za vas – zaprede ona. – Znate, pravi sam sladokusac, a već dugo nisam okusila slastičara.
Među njima se stvori elektricitet dovoljno jak da je i Max, pola metra dalje, gledajući svoja posla, osjetio peckanje.
To se traži.
Danny podigne pogled prema njoj i reče, ni ne trepnuvši:
– Nisam tako sladak kako izgledam, lutko.
Max se ugrize za unutrašnjost obraza kako bi se suzdržao od naprasnog, bratskog tapšanja Dannyja po leđima. Naravno, bilo mu je malo nelagodno čak i slučajno sudjelovati u nečijemu ljubavnom lovu na njegova brata, ali bio je ponosan i na Dannyja.
Ova koka Eva Jansen tako je vruća da bi mu mogla ostaviti opekline preko guzice, a uopće se ne šali. Ima nečega oštrog, grabežljivog u njoj, od ravnoga slapa tamne kose uz vilicu do načina kako joj se usne u kutovima prirodno izvijaju u tajanstven osmijeh.
– Eva, ako nemaš ništa protiv, mi bismo nastavili. – Glas Claire Durand pronese se preko pozornice, od čega polovica natjecatelja poskoči poput zrna graha u zagrijanoj suhoj tavi.
Eva Jansen nije poskočila. Pošalje Dannyju posljednji čeznutljiv osmijeh, a kada uoči kako je Max gleda krajičkom oka, namigne i njemu, radi ravnoteže. Tada se odmakne od stola i uvijenim pokretima vrati do sredine podija.
– Naravno. Natjecatelji, jeste li spremni? Ako se na varam, red je na gospodinu Slateru da postavi još jedno pitanje.
– Evo jednoga pitanja za fanove – reče on. – Odnosno, za bilo koga tko je u trgovini proveo dovoljno vremena u redu za plaćanje da bi vidio naslove tračerskih novina. Dakle, naveliko se govorilo o tomu kako sam organizirao večeru na temu Titanica, i to ne filma, nego istinskog, povijesnog broda, iako je i Kate došla na večeru. A kad sam je dovoljno nalio likerom, odradili smo desetominutni skeč na temu kratkoga sadržaja filma, od čega je većina uzvanika zamalo umrla od smijeha. Reklo bi se da nisam baš Leo DiCaprio.
– Pretpostavljam da se negdje u ovome medijskom prilogu krije i pitanje za natjecatelje? – reče Claire Durand ne odvojivši pogled od zabilješki koje je vodila.
– Da, naravno – reče Kane, utonuvši malo u sjedalicu. – U svakom slučaju, u medijima je bilo puno priča i fotografija vezanih za kostime koje su uzvanici imali na sebi, kao i o nekim zastrašujućim vratolomijama koje smo izvodili, ali nijedan izvjestitelj nije ni spomenuo meni oko kojega sam grbačio tri tjedna. Stoga mislim da mi je ovo možda prilika da objavim svijetu kakvu sam gozbu priredio. Što smo tada poslužili?
Winslow gotovo obori Maxa dok se jurišao na zvono. – Ah, ovo imam u malome prstu – objavi on vedro. – Hej, Kane, super ti je novi album.
Time je priskrbio poruku zahvale i palce gore od Slatera, kao i pogled neodobravanja od Claire Durand. Pročistivši grlo, Win reče: – U redu. Dakle, tragično je to što nisam bio osobno na tvojoj zabavi, ali na ulici se šuškalo da ste replicirali posljednji obrok koji je poslužen na Titaniku prije nesreće, i to do posljednjega detalja. A to znači da ste prvo poslužili ostrige, potom bujon Olga i kremu od ječma. Treće po redu bilo je... riba, zar ne? Dakle, poširani losos s umakom od bjelanjaka i krastavcima. Nakon ribe uslijedilo je meso, dakle, filet mignon Lili, sotirana piletina à la lyonnaise i povrće s umakom od tikve. Peto: janjetina s umakom od metvice, pečena pačetina s jabukama, goveđi but s krumpirima Château... a ovdje uvijek nešto pobrkam. Grašak? Da, zeleni grašak, krema od mrkve, kuhana riža i krumpiri, kuhani i parmentier. Eto! – Win napola izvede plesne pokrete kao kod nogometnoga zgoditka, dok mu se tijelo trzalo poput marionete.
– Pa ovo je nevjerojatno – reče Slater s osmijehom. – Nastavi! Na pola si puta.
– Tako je, pet odrađenih, još preostalih pet. K vragu. U redu, nakon tolikoga mesa mora ići... – Lice mu se namršti od usredotočenosti. – Nešto za čišćenje nepca! U ovome slučaju Punch Romaine, a provjerio sam što je to i zvuči kao definicija nečega genijalnog.
– Apsolutno preporučujem – složi se Slater uz kimanje glavom.
– Sedmo, pečeni golubi i potočarke, osmo, hladne šparoge i umak od octa, deveto, jetrena pašteta i celer. – Win nastavi, hvatajući ritam i njišući gornji dio tijela u skladu s recitiranjem menija. – I, naposljetku, ali ništa manje važno, desert. Bože dragi, da vidimo hoću li se sjetiti.
Gledalištem, koje je dotad bilo poprilično tiho, prolomi se ohrabrujući pljesak, naglašen bučnim lupanjem. Max zakloni pogled od reflektora i vidje da je puno navijača donijelo i lonce i drvene žlice kojima su lupali.
Očigledno potaknut provalom uzbuđenja iz publike, Win hitro reče: – Waldorfski puding, breskve u želeu Chartreuse, ekleri od čokolade i vanilije i... i...
Daj, idemo, pomisli Max dok je čvrsto stiskao šake uz bokove.
– I francuski sladoled! – zaključi Win pobjedonosno, dok mu je navala krvi obraze obojila u ton mliječne čokolade.
– Točno! – Slater pridoda i poletno aplaudiranje, uz galamu iz publike, dok se ostatak ekipe bavio grljenjem Wina, sve dok ovaj nije ostao bez daha.
Rezultat je izjednačen, shvati Max u naletu radosti. Samo moramo ovako nastaviti i preuzeti vodstvo...
Ni ne zastade zapitati se u kojem mu je točno trenutku pobjeda na natjecanju počela biti važna.

ŠESNAESTO POGLAVLJE




Jules se mogla prisjetiti samo jednoga dana u životu koji joj je bio gori od ovoga. A tada se dogodilo da ju je majka naglavačke izbacila iz kuće.
Spoznaja da se njezina ekipa oslanja na nju kako bi pobijedili na ovome natjecanju i da se ona potom sledila... bila je užasna. Osjećaj je poput napadaja panike, samo još gori, jer je beskrajan, ali dovoljno pozadinski da joj ne prijeti nesvjestica.
U ovome trenutku nesvijest bi joj došla kao olakšanje.
Priberi se, naredi ona sama sebi u trenutku kada je Winslow izveo svoj spektakularni odgovor na Slaterovo pitanje o Titanicu. Pa što ako ti je privatni život u potpunome neredu? Ovdje se radi o poslu. Ovo je kulinarsko natjecanje za koje si se pripremala mjesecima. Ovo je rat!
– Popravili ste se, malci – primijeti Devon Sparks. – Da vidimo hoćete li tako nastaviti. Kao što mnogi od vas vjerojatno znaju, odnedavno sam pokrenuo program za termin nakon nastave, u kojemu poučavam djecu kako se kuha. Govorimo o mnogočemu, kako odabrati zdraviju hranu, kako protumačiti deklaracije na ambalaži i tomu slično, ali svima je ipak najdraže kada uđemo u pravu kuhinju i uistinu zamažemo ruke. Tih me dana zasipaju raznovrsnim zanimljivim pitanjima, a nitko ne postavlja bolja pitanja od osmogodišnjaka. Kao na primjer ovo: zbog čega jabuka miriši kao jabuka?
Jules se trgne. Pa to zna!
Posegne za zvoncem, ali prije negoli je stigla pritisnuti, zazvoni protivnička ekipa.
Dok je štreberski vođa njihove grupe nadugo i naširoko objašnjavao kemijski spoj estera i kako su oni zapravo kombinacija kiseline i molekula alkohola, kao što je etilni acetat, što jabukama da je karakterističan kiselkast i sladak miris, Jules se borila da ne potone.
Danny se na trenutak čvrsto stisne uz nju i onda nestane, a Max se pojavi na njegovu mjestu, dok je Danny psovao sebi u bradu, stojeći Maxu s druge strane.
Izvivši usne u osmijeh koji je bio samo malo nervozniji nego inače, Max joj reče: – Ne brini se! Vratila si se u igru, a to je najvažnije. Sljedeći odgovor sigurno je tvoj.
Usprkos svemu, svim opasnim nadama i svoj neobuzdanoj ranjivosti među njima, ona osjeti olakšanje zbog njegove blizine.
Propala sam!
– Još jedan bod ekipi iz restorana Ristorante D’Este – objavi Eva Jansen publici. – Što pak znači da su ponovno u vodstvu. Ovo će biti napeto do samoga kraja, ljudi moji. Sve je sada moguće! – Ona postrance preko podija pogleda nekoga za stolom Lundenovih. – Tko je mogao znati da će kvalifikacijska runda biti tako uzbudljiva?
– Hvala Evi za ovaj kratki pregled situacije – prekine je Claire Durand. – Moje sljedeće pitanje vezano je za umake, konkretno za lefond brun, smeđi umak koji mi u Francuskoj nazivamo majkom umaka jer je on ujedno temelj mnogobrojnim drugim umacima. Želim da nam definirate standardnu proceduru spravljanja smeđega umaka i da potom navedete tri klasične varijacije istoga, kao i koje sastojke sadrže.
Jules i Max istodobno posegnu za zvonom, a ruke im se spoje nad dugmetom i pritisnu ga.
Ona se trepćući okrene prema njemu, dok joj je srce snažno lupalo. – Znam ovo.
– I ja. I to stvarno, ovoga puta – obeća joj Max. – Prepusti meni ovo, jer imamo još jedno pitanje nakon ovoga, a ono će biti Slaterovo. Nema šanse da ću na to znati odgovor, ali ti si se bavila njime. Ogovori na njegovo pitanje i dobit ćemo dodatne bodove jer je svaki član ekipe odgovorio barem na jedno pitanje.
Strah joj koljena pretvori u želatinu. – Ali znam ovaj odgovor – prošapće ona divlje. – A što ako se kasnije ponovno sledim?
Ruka mu je još uvijek prekrivala njezinu na zvonu, a on im ispreplete prste, nježno ih stišćući. – Nećeš – reče zračeći povjerenjem u nju. – Znat ćeš odgovor na Slaterovo pitanje. Ti si nam posljednja i najjača nada u pobjedu, Jules. Nema šanse da ćeš nas iznevjeriti.
Blenula mu je ravno u smirene sive oči, dok joj je dah zastajao u prsima.
Ima li ičega zavodljivijeg na svijetu od muškarca koji vjeruje u tebe?
Jules sklopi oči i pokuša biti žena kakvom ju je on vidio. – Kreni. Odgovorit ću na sljedeće pitanje i pobijedit ćemo.
Maxove oči na trenutak bljesnuše plavim sjajem odobravanja prije nego što se okrenuo prema sucima.
– Dakle, smeđi umak – otpoče on. – Uzmete kosti i preostale dijelove mesa, teletina je najbolja, i pečete ih sve dok ne postanu zlatne boje karamela. Zalijete uljem i sotirate s mirepoixom. Hm... dakle, nasjeckanom mrkvom, crvenim lukom i celerom. Siguran sam da to znate, ali sada znate i da ja znam. Hm. Gdje sam ono stao?
Možda baš i nije toliko samopouzdan kako je mislio. – Diši – prošapće Jules kutom usana. – Dobro ti ide.
Max joj pošalje zahvalan pogled i posegne za njezinom rukom pod stolom. Jules mu prihvati znojne prste i čvrsto ih stisne. Već poznat nalet privlačnosti gotovo nadjača udar adrenalina zbog natjecanja.
Gotovo.
– Dobro. Pustite da mirepoix i kosti postanu smeđe boje i dodate malo koncentrata rajčice netom prije negoli će se karamelizirati. Koncentrat rajčice ne smije se prekuhati jer nam treba njegova boja i dubina okusa. U tavu dodamo temeljac kako bi se otopili sastojci i potom skupimo sve one ukusne, hrskave dijelove smjese s dna. Nakon toga ostavimo da smjesa dugo vrije, dva do četiri sata, povremeno uklanjajući mast s površine umaka, što je daleko lakše postići ako posudu nakratko nagnete u stranu. Time se sva nepoželjna mast skupi na jednoj strani pa ju je lakše pokupiti.
Max zastane kako bi još jednom udahnuo, a Jules provjeri situaciju za sudačkim stolom. Claire Durand je izgledala kao da je naručila koktel od škampa, a potom dobila pladanj krcat oštriga, dagnji i rakovih nogu.
Savršeno. Mogla bi se kladiti da im čak ni najmušičaviji sudac ne može umanjiti ocjenu zbog viška detalja.
– Možete po želji dodati i manju vrećicu biljnih začina. Obično se ravnam po okusu, provjerim čega nedostaje. Procijedite grumenje i potom umak možete zgusnuti mješavinom brašna i maslaca i tako dobiti španjolski umak, ili običnim škrobom i tako dobiti jus lié, samo nastavite prokuhavati sve dok se ne zgusne i dobije sjaj na površini. I to je to.
– Ovo je bilo... vrlo iscrpno – reče Claire uzdignutih obrva. – Maksimum bodova za objašnjenje. A sada se vratimo na drugi dio pitanja.
– A, da! – Max ostade na trenutak iznenađen, kao da je zaboravio na ostatak pitanja za koje se prijavio.
Jules se čak nije ni stigla zabrinuti prije negoli Max nastavi. – Da vidimo, mislim da ću odabrati sauce robert, što je smeđi umak s maslacem, bijelim vinom i lukom, čemu se na kraju dodaje malo šećera i malo gorušice. Ako u taj sauce robert dodate na trake nasjeckane kisele krastavce, dobit ćete sauce charcutière. – Pogled mu zasja. – Ali ništa od toga ipak ne bih mijenjao za sauce zingara. A to je smeđi umak s nasjeckanim lukom kozjakom, svježim krušnim mrvicama i maslacem, dok za vedriji okus dodajemo nekoliko kapi limunova soka i šaku narezanoga peršina. To je moj omiljeni umak; osim toga, ima i daleko najbolje ime.
Claire Durand iscijedi sitan osmijeh odobravanja. – Odlično. Vaša je ekipa ponovno sustigla natjecatelje restorana D’Este. Posljednjim će se pitanjem odlučiti tko nastavlja u sljedeći krug. A ako se ne varam, blizu ste osvajanja i dodatnih bodova za ovaj krug, ukoliko i posljednji član vaše ekipe, koji još nije odgovarao, na vrijeme ponudi točan odgovor na pitanje.
– I ne zaboravite, dragi naši – prekine ih Eva Jansen obraćajući se gledalištu. – Ne radi se samo o dvjema današnjim ekipama, jer u finalu ima mjesta za četiri grupe, od kojih će samo jedna predstavljati Istočnu obalu na ovogodišnjem natjecanju RSC. Što više vremena danas provedete na sceni, to više bodova prikupljate. A na kraju će bodovi presuditi tko ide u finale. Stoga se uistinu potrudite podijeliti pitanja na cijelu ekipu. To bi mogao biti odlučujući čimbenik pri procjeni nastavljate li s natjecanjem ili se vraćate u svoj restoran i nadalje pratite RSC na televiziji.
– Osim toga – dometne Devon Sparks – ako svaki kuhar odgovori na barem jedno pitanje, to je nama sucima dokaz da ste dobro uigrana ekipa, da svaki vaš član zaslužuje svoje mjesto i da će ravnopravno pridonositi napretku ekipe.
– Ovim zatvaramo blok promidžbenih poruka – svečano objavi Kane Slater.
Čak i gore na pozornici, pod najžešćim reflektorima koje je čovječanstvo vidjelo, Jules osjeti studeni pogled kojim je Claire Durand prostrijelila Slatera.
– Ako vam se već toliko žuri da završimo ovu rundu – reče sutkinja – zašto onda ne postavite sljedeće pitanje?
Obasjavši je vedrim osmijehom, Kane reče: – Pa mislim i da hoću, hvala.
Jules osjeti kako joj pluća rade prekomjerno. Osjeti toplo stiskanje na prstima i shvati da je Max još uvijek drži za ruku pod stolom. Zapravo, ne bi se moglo govoriti o držanju. Bolje bi bilo kazati bjesomučno stezanje, barem s njezine strane. Ona pokuša opustiti stisak, ali on joj se još više približi kako bi ga mogla osjetiti uz sebe i čvrsto im ispreplete prste.
– Ti si naša kućna štreberica – podsjeti je on tiho. – Samo navali, mala moja.
Potaknuta Maxovim ohrabrivanjem, ona se zagleda u Slatera, promatrajući mu usne i pokušavajući predvidjeti što će je pitati.
– Posljednje pitanje. Neka bude nešto dobro. – On zastane na nekoliko trenutaka, kao da se zamislio, a Jules bi se dala zakleti da ju je pogledao ravno u oči prije negoli je nastavio. – Svi vi znate što je izdanje Michelin Guide. Sviđao vam se ili ne, slagali se vi s njime ili ne, njime se još od početka prošloga stoljeća dodjeljuju zvjezdice dobrim restoranima. A gotovo svi kuhari koji su imali sreću dobiti maksimalan broj zvjezdica, a to je tri, imaju jednu zajedničku osobinu. Muškarci su.
Claire munjevito okrene glavu kako bi kolegi sucu uputila ubojit pogled, ali ju je Kane Slater ignorirao. – Prve dvije žene dobile su tri zvjezdice 1933. godine, a potom je, skoro dvadeset godina nakon toga, još jednoj to pošlo za rukom. A onda? Otprilike pedeset godina za redom stranice toga vodiča punile su se imenima muškaraca, jedan za drugim. Sve do 2007. godine, kada se pojavila jedna usamljena kuharica. A sljedeće godine? Broj kuharica nagrađenih Michelinovim zvjezdicama se udvostručio. Dakle, tko zna imenovati glasovitu kuharicu, kao i njezin restoran, koja je 2007. godine otvorila sezonu nagrađenih ženskih kuhara?
Jules trepne. Ovo nipošto nije bilo u njezinoj debeloj mapi podataka o Kaneu Slateru, rock-zvijezdi i amaterskome gurmanu. Ali to ne znači da joj odgovor nije poznat, zapanji ona samu sebe.
Brzinom munje pritisne zvonce. – Radi se o kuharici Anne-Sophie Pic iz restorana Maison Pic, iz grada Valence na jugu Francuske.
– Ding-ding-ding – reče Slater, ustajući tako brzo da se sjedalica iza njega prevrnula. – Imamo pobjednike!
Jules se istom nađe okružena članovima svoje ekipe, u središtu čvora zagrljenih ruku i veselih glasova.
A dobro da je tako, jer bi bez zida od četvorice krupnih muškaraca možda odletjela ravno do stropa dvorane Javits Centra, poput odbjegloga balona s helijem. Euforija je jurišala kroz nju u zlatnim slapovima, čisteći joj paučinu iz glave, izoštravajući joj osjetila, tako da je čak i kroz slavljeničku buku i pljesak iz gledališta ipak čula njegov glas.
Max.
On položi usne tik uz njezino uho, tako blizu da ju je škakljao, i reče: – Znao sam da ćeš uspjeti.
Uz drhtaj zadovoljstva koji joj se spuštao niz leđa, Jules ispravi ramena i vrati se k stolu.
– U redu – reče ona, dok je protivnička ekipa odlazila s podija, a nova skupina kuhara u bijelim kutama zauzimala njihovo mjesto. – Spremna sam za sljedeće pitanje.
Izdržali su rekordnih jedanaest krugova.
Jules je bila nezaustavljiva, užarena, a Max ju je mogao samo promatrati s mješavinom ponosa, divljenja i gotovo nekontrolirane požude.
Prokletstvo. Pametne cure su tako seksi.
Ostatak ekipe odigrao je svoju ulogu. Čak je i Max uspio pridonijeti uspjehu pruživši još nekoliko odgovora na nemoguća pitanja o temama kao što su ribarski običaji na obalama južne Kine i sastojcima harisse, pikantnoga umaka na koji se navukao u sjevernoj Africi.
Ali uglavnom je nositelj akcije bila Jules, dok su joj medeno smeđe oči sijevale razumom i samopouzdanjem.
Kad su napokon ispali, nakon puna dva sata provedena na podiju, Max pomisli da je to vjerojatno više zbog dehidracije i zamora negoli zato što je Jules ostala bez točnih odgovora.
Dok su se povlačili s podija, ona reče: – Oprostite, dečki, jednostavno nisam stigla na vrijeme do zvona.
– Hej – reče Danny odgurnuvši Maxa od nje i prebacivši joj ruku oko ramena. – Ništa se ne brini, mala moja. Bila si nevjerojatna.
Dok je ostatak ekipe izražavao slaganje s njegovom izjavom, Max s trudio upornim pogledom prostrijeliti bratu zatiljak. Nije mu pošlo za rukom.
Max se zapita u kojem li ga je trenutku zgrabilo zeleno čudovište. Ne pamti ni jedan primjer vlastite ljubomore zbog neke djevojke, posebice kada zna da je s Dannyjem najbolja prijateljica od pamtivijeka.
A sada? Gotovo je poželio malome braci istegnuti prste sve dok malac ne počne skvičati kao prase, i to samo zato što je tim prstima dodirnuo Jules. Čudno.
Zapravo, Max je čak osjetio žalac ljubomore i zbog načina kako se plavokosi roker nasmiješio u smjeru Jules! Što je smiješno, reče on sebi dok ju je promatrao kako zabacuje glavu i smije se zbog nečega što joj je Danny rekao.
Smiješno je izgubiti glavu zbog običnoga osmijeha, dok je samo ja smijem dodirnuti, ljubiti i stalno joj vraćati osmijeh na lice. Ona sada zna što osjećam. A i ja znam da ona također nešto osjeća, iako to još uvijek nije spremna priznati.
Gomila ljudi pred njima se rastvori kako bi između njih izletio uzbuđeni Gus, opasno nemarno mašući rukama pa je nekoga nedužnog promatrača zamalo mlatnuo po glavi.
– Moja mala skupina genijalaca! – vikao je kroz smijeh. – Bili ste vrhunski. Iznimni. Ludo dobri! Da sam barem mogao biti ondje s vama kad je bilo najgušće.
– Bio bi nam dobro došao – reče Jules namrštivši se. – Pogotovo u početku, kad sam se gotovo blokirala.
Kako se nikada nije zadržavao na prošlosti, Gus samo odmahne rukom. – Odradili ste žestok finale, a to je najvažnije.
Dječice, s obzirom na to koliko ste bodova nakupili, nema šanse da ne završimo u finalu.
– Za Boga miloga, nemoj ih sada ureći – reče Nina prilazeći kako bi zagrlila prvo Dannyja, a potom Maxa. – Imena ekipa koje nastavljaju objavit će tek nakon što svi završe s natjecanjem. Upravo sam razgovarala s jednim finim dečkom koji se zove Drew, a mislim da je on asistent Eve Jansen, i on kaže da će objavljivanje vjerojatno biti tek kasno noćas, nakon što svi timovi dobiju šansu i nakon što se zbroje bodovi.
– A zašto bismo onda ostali ovdje? – upita Max, već zamišljajući kako će odvući Jules negdje na osamu, kako bi dovršili ono što su toga jutra započeli.
– Zar ne želite detaljno procijeniti natjecanje? – odvrati Gus neodlučna pogleda.
– Pa mi jesmo natjecanje! – odvrati Max, nasmiješivši se ocu.
Gusu se to svidjelo. Oči su mu blistale dok je govorio: – Ma da, u pravu si. A vjerojatno vam je već muka od ove dvorane. Imamo puno vremena proučavati protivničke ekipe jednom kada doznamo tko ide u finale zajedno s nama. U redu, u redu, ne ljuti se, Nina! Neću to više govoriti sve dok ne dobijemo popis finalista. Obećavam. A sada vas sve častim pićem u Chapelu!
Beck, Winslow i Danny veselo prihvatiše, što je i za očekivati, jer nijedan pravi kuhar ne propušta besplatno piće. Ali upravo zbog Julesina široka osmijeha i zarumenjelih obraza, Max poželi jauknuti.
Dok se cijela skupina kretala prema izlazu, prepričavajući uzbuđeno cio napeti događaj, Max produlji korak kako bi sustigao Jules.
– Zar nema baš nikakve šanse da te uvjerim da preskočiš ovo piće i pozoveš me k sebi u stan na privatnu zabavu? Baš nikakve?
Ona se hitro osvrne oko sebe, kao da provjerava je li ga možda netko čuo. Potom mu pošalje osmijeh. – Ne. Baš nema šanse. Tvoj otac zaslužuje podijeliti ovu radost s nama, a ovo je trenutačno jedini način kako mu to možemo omogućiti. Osim toga, ne znam za tebe, ali meni bi sada baš dobro došlo jedno pivo.
Pomirivši se s činjenicom da mu preostaje još jedino zamamni prizor odjevene Jules, barem sljedećih nekoliko sati, Max se nasmije. – Sviđa mi se što piješ pivo.
– Što jeftinije, to bolje – potvrdi ona. – Iako priznajem da volim azijska piva. Sapporo mi je omiljeno, kada bih morala birati.
Max blago uspori korak, zbog čega su se našli na začelju skupine, i potom posegne za njezinom rukom. Ona se na trenutak sledi, ali kada on ispreplete prste s njezinima, uzvrati mu stisak. – Možda jednoga dana budemo zajedno pili Sapporo u Tokiju. Rado bih ti pokazao grad, upoznao te s čovjekom koji me naučio svemu što znam o japanskoj kuhinji. Mislim da bi se ti zapravo svidjela harukai-senseiju, a njemu se gotovo nitko ne sviđa.
Jedna sjena preleti joj licem poput oblaka koji juri vedrim nebom, ali nestade i prije negoli ju je on stigao protumačiti. – To bi bilo nevjerojatno lijepo.
Ali kad su istupili na ulicu, krenuvši za svojom skupinom prema postaji na Trideset četvrtoj ulici, Max nije mogao a da ne pomisli kako je ona zapravo mislila na doslovno značenje riječi nevjerojatno, u smislu nečega u što je nemoguće povjerovati.
Da sam uistinu u zenu, povukao bih se. Pokušao bih manje željeti, pustiti je da ona dođe k meni, bio bih sretan s onim što imam.
On uzdahne kad su napokon sustigli njegovu obitelj, a Jules nemarno oslobodi ruku iz njegova stiska.
Šteta što je, čini se, izgubio zen-vještine.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE




Unutrašnjost bara Chapel, finoga lokala omiljenog među mnogim kuharima na Manhattanu (kao i među avangardnim glumcima, raznim zabavljačima, policajcima koji nisu na dužnosti, iscrpljenim bolničarkama i ljubiteljima punk-rocka), bila je ispunjena nelegalnim duhanskim dimom, svjetlima reflektora s pozornice u kutu i tijelima u pokretu u ritmu glazbe koja je izvirala iz razglasa.
Nastupala je lokalna glazbena skupina. Jules pomisli kako ih je već vidjela u Chapelu. Pjevačica fluorescentne kose bacala se unaokolo po sceni poput kuglice flipera, zabijajući se u suhonjavoga basista, nakon čega bi joj se ovaj suludo nasmiješio i gurnuo ju natrag prema sredini pozornice.
Jules se lako mogla poistovjetiti s time. U posljednje joj je vrijeme život izgledao baš kao partija flipera, odskok od radosti do straha i onda ponovo natrag. Lijepo je sada biti u uzletu i pozitivnome trenutku, pomisli ona dok je pila još jedan gutljaj iz ledene boce piva u ruci, oslanjajući se laktima o šank iza sebe.
Bilo joj je ugodno i toplo, dok je luda energija cijeloga lokala u valovima prolazila kroz nju i nije bilo nužno misliti, govoriti ili činiti bilo što osim jednostavno postojati u tome trenutku.
Kao izrazito istočnjačka filozofija, zaključi ona. Maxu bi se to svidjelo.
A gdje li je on uopće?
Nije se prilijepio uz nju te večeri, ali ju je pomno promatrao, Jules je to znala. Tu i tamo osjetila bi nečiji pogled na sebi, poput topla dlana koji joj putuje niz vrat i leđa. Nije morala ni provjeravati iza sebe, znala je da je to Max. Svakoga puta kada bi im se pogledi susreli, osjetila bi onaj isti nalet sreće. Lijepo je kada se netko zanima provodiš li se dobro.
I, evo ga. Napokon ga je locirala, na drugoj strani bara, u vrlo žustrom razgovoru s Beckom. Krupni, šutljivi kuhar bio je živahniji negoli ga je ikada vidjela, lica ozarena zanimanjem.
Jules lagano odmahne glavom, a taj je pokret umalo izbaci iz ravnoteže, tako da je bila sretna što se oslanja na izbrazdani drveni šank koji se proteže duž cijele glavne sale Chapela.
– Što se događa? – Danny se pojavi iza nje, kucnuvši se čašom o njezinu bocu i nagnuvši se prijateljski prema njoj.
– Sve je u redu – odvrati ona. – Tvoj brat.
– Što s njim?
Dannyjev je glas bio neutralan, ali na neki kontrolirani način, kao da se oko te neutralnosti morao truditi.
– Max je Max – reče ona, uperivši čašu u smjeru Maxa, kao u znak zdravice. – Smotao je Becka, ovaj mu jede iz ruke.
Mješavina privrženosti i frustracije uvukla se Dannyju u glas. – Oduvijek je takav – reče on, otpivši gutljaj piva. – Kao da ima neku gravitacijsku silu. Privlači ljude, sviđa im se, žele mu kazivati o svojim problemima. A bolesna stvar u svemu tome je da se i oni njemu sviđaju! I to iskreno. Pritom ne govorim samo o curama, iako na tome području nikada nije imao problema, pokvarenjak jedan.
– Da, sigurna sam da mu to nikada nije bio problem.
Mislila je da je i njoj uspjelo zadržati neutralan ton glasa, ali Danny je prostrijeli prodornim pogledom. Nije se usuđivala ponadati da je Danny dosad već zaboravio koliko ju je zezao zbog zaljubljenosti u Maxa tijekom srednje škole. – Ali Max ti nije nekakav gad – dometne Danny neraspoloženo. – Ne seksa se unaokolo s bilo kim.
Jules slegne ramenima, škiljeći u drugome pravcu i ignorirajući vrelinu koja joj je oblila obraze. Nadala se da je u baru pretjerano mračno da bi Danny to uopće zamijetio.
– Ma daj, Jules – uzdahne on. – Znam da se nešto događa među vama.
– Pa što i ako se nešto stvarno događa? – reče ona, odjednom umorna od ispitivanja. – Prvo Gus, a sada i ti! U redu, dakle, Max i ja možda, eventualno, razmišljamo o mogućnosti da razmotrimo opciju nekakvoga zabavljanja dok je on još kod kuće. Zašto je to tako važno? Zar ne smijemo sami vidjeti što će se dogoditi i tek potom obavijestiti i vas ostale?
– Hej, stani malo! – Danny uzbuđeno uzdigne ruke uvis, dok mu se čaša Guinnessa opasno ljuljala. – Smanji doživljaj! Samo sam se pitao ima li tu nečeg. A možda se i malo brinem kakav bi učinak na ekipu moglo imati to vaše zabavljanje, da i ne spominjem kako će tek tebi biti kad on odleprša prema Italiji, u svoju sljedeću vedru i veselu avanturu.
Ta mu je bila potpuno na mjestu, što je pak nju dodatno naljutilo. – Pa, prestani se brinuti za to – odbrusi mu Jules i ispije ostatak piva jednim odlučnim pokretom.
– Ma, gledaj, Jules. Moj je brat super tip u mnogim stvarima, ali po pitanju stalnosti?... Po pitanju oslanjanja na njega? Te osobine ne nalaze se na njegovu popisu.
Trbušni mišići joj se stegnu, kao da ju je netko upravo udario. – Maxa poznajem dovoljno dobro da bih znala da si u pravu. Ali on je i više nego iskreno objavio svoju namjeru o odlasku odmah nakon kvalifikacija. A ja pak nisam neka zaljubljena šiparica koja traži vječnu ljubav. Čak ni ne vjerujem u to. Bit ću dobro. A i naša će ekipa biti dobro.
Danny stisne usne, dok mu je pulsirao mišić u vilici. – Ti zaslužuješ nešto bolje od toga, Jules. Znam da te slučaj s Philom Phucktardom uznemirio, ali to ne znači da...
– Ma daj! Bila sam ja uneređena i prije nego što me se Phucktard dočepao – ubaci se ona, odaslavši mu osmijeh.
Ali Danny joj ne dopusti uvođenje vedrijega tona u razgovor. – Nisu svi muškarci Phil, ni Joe, ni Mitchell ili tko te već prvi uvjerio da nisi dovoljno dobra. Jules, ti si i više nego dobra. A da Max nije takva zaboravna budala, sa svim svojim zen-gluparijama i izrekama iz kolačića sreće, već bi to i sam uvidio.
– I, dakle... što? Trebala bih se nadati da će se Max ovdje dovoljno dugo zadržati kako bi pojmio moju urođenu briljantnost? Ne čeka mi se baš na to.
Danny odmahne glavom. – Samo ti kažem... da se pripaziš. Jer te odavno nisam vidio ovakvu. U normalnim bih uvjetima zbog toga bio presretan, poletan, oduševljen, što sve ne. Ali, Max odlazi. On je takav. A kada ode, neće se više osvrtati. Ne želim da ostaneš povrijeđena.
Ozbiljan izraz Dannyjeva dobro poznatog lica rastapao joj je nutrinu poput maslaca u zagrijanoj tavi. – Nemam nekih iluzija o tomu kako će se sve ovo odvijati – reče ona tiho, cupkajući plavo-zlatnu naljepnicu na pivskoj boci. – Ne računam na Maxa. Sviđa mi se. Ja se njemu sviđam. A ništa od toga neće ga spriječiti da ode kad sve ovo bude gotovo. Ništa od toga neće ni mene spriječiti da ga pustim da ode. Naravno, možda bude teško, ali odrasla sam žena, a Max je svakako odrastao muškarac. Samo donosimo odluke na temelju onoga što želimo i nadalje živimo s posljedicama tih odluka.
U tom je trenutku Jules željela Maxa, na koliko god ga vremena može dobiti.
Ostavivši Dannyja da blene za njom, Jules se probije do mjesta gdje su Max i Beck zauzeli mali okrugli stol. Bila je zadovoljna svojim dobro koordiniranim kretanjem. Izbjegavanje naleta plesača i heavy metalaca u zanosu zapravo joj je djelomično razbistrilo glavu od alkoholnoga bunila.
– Hej, krasotice. – Max joj se nasmiješi, onako opušten i lijen, zavaljen u sjedalicu, jedne ruke ovješene o naslon i opruženih dugih nogu, prava opasnost za neoprezne plesače.
– Jules – reče Beck kimnuvši glavom. Pred sobom je imao čašu viskija. Jules je bila poprilično uvjerena da je to jedno jedino piće pijuckao cijelu večer.
– Hej, dečki – pozdravi ih ona. Za stolom nije bilo slobodnih sjedalica, ali Max se potapše po bedrima i pošalje joj veseo osmijeh.
– Ovdje ima mjesta za tebe, šećeru – reče on onim svojim samozadovoljnim, uglađenim glasom. Od takva sugestivnoga govora obično je bježala glavom bez obzira.
Uzdignuvši bradu, Jules reče: – Savršeno. – Potom mu se spusti ravno u krilo.
– Uh – reče Max dok joj je rukama obuhvaćao struk. – Dobro došla, mala moja.
Uživajući u iznenađenju u njegovu glasu, ona nagne glavu kako bi mu mogla vidjeti lice. – Hvala za sjedište – reče ona opušteno.
– Kad god poželiš – reče joj on. – Ozbiljno to mislim. Kad. God.
– Je li Gus išta doznao? – upita Beck gledajući na ručni sat. Jules osjeti blagu nelagodu. Jesu li ga možda stavili u neugodnu situaciju? Ali još je uvijek bila dovoljno omamljena da ne brine previše zbog toga.
– Nije – reče ona. – Ili barem pretpostavljam da nije, inače bismo svi već doznali.
– Hej, eno ga – reče Max pokazujući na pozornicu s druge strane bara.
Glazbenici su se spremali za stanku, odlagali gitare i skakali s pozornice, a tamo je već spremno čekao Gus Lunden.
– Mislim da ćemo sada u svakom slučaju nešto čuti – reče Beck.
Od napetosti se Maxova bedra skamene pod njom, a ono alkohola što joj je preostalo u krvotoku sada zamijeni nalet adrenalina.
Kucnuo je čas.
Gus priđe mikrofonu, kucnuvši ga prstom. – Je li ovo uključeno? Jedan, dva? – Trgne se naglo, zajedno s ostalima u baru, kada se prolomi glasan zvuk mikrofonije. Potom se zbunjeno nasmije. – Čini se da jest. Hm. Dobro, dakle, imam jednu obavijest.
Dramatično zastade, dovoljno dugo da bi se uvjerio kako je pažnja svih prisutnih u baru usredotočena na njega. Po prvi puta te večere tišina je zavladala dvoranom.
– Upravo me nazvao asistent Eve Jansen. Ekipa restorana The Lunden’s Tavern ide u finale! Imamo priliku postati predstavnicima Istočne obale na natjecanju The Rising Star Chef!
Cijelim barom prolome se usklici oduševljenja. Svaki je kuhar, perač suđa i obični kuhinjski pomoćnik vikao i lupao nogama, tapšući po leđima sebi najbližeg kuhara iz ekipe Lundenovih. Beck poskoči iz sjedalice i glasno uzvikne nešto što je zvučalo otprilike kao hura, dok je Max tako snažno stisnuo Jules da su joj rebra gotovo spljoštila pluća.
Uvijala se u njegovu zagrljaju, migoljeći se sve dok ga nije uspjela obgrliti oko vrata i stegnuti ga nogama oko bokova. I upravo tu, pred očima polovine kuhara koje poznaje, uključujući i one s kojima radi i one koje smatra obitelji, poljubila je Maxa Lundena u usta.
Imao je okus na smijeh i dim, jezika gorka od tamnoga piva koje je pio. Ona ga lizne, prođe mu prstima kroz kosu i pokuša zadržati u sebi tu nestalnu radost onako dugo koliko im je bilo potrebno da iziđu iz bara i pronađu kakvo osamljeno mjesto.
– Idemo k meni – prošapće mu ona na usne. – Odmah.
Trebalo im je dulje da se izvuku iz Chapela negoli se Max nadao. Između naelektriziranoga trenutka kada mu je Jules izazovno iznijela prijedlog i iznenadnoga udarca ledenoga noćnog zraka po oznojenom licu, mora da su prošle barem dvije vječnosti. Možda i tri.
Prvo su morali odvući Gusa s pozornice, gdje je recitirao sentimentalnu zdravicu svojoj supruzi i radnoj ekipi i potom ga predati dotičnoj supruzi, koja kao da je bila više zabrinuta negoli dirnuta njegovim izjavama. Možda stoga što Gus ne pije često, a kada pije, onda ima sklonost nadoknaditi ono što je propustio.
Bilo je potrebno sudjelovanje cijele ekipe kako bi Max i Jules njegove roditelje tijekom prepirke ugurali u taksi i uputili ih kući. Danny i Win su povlačili, a Beck je gurao. Danny ih je odlučio isporučiti na sam kućni prag pa je stoga ušao s njima u taksi. Posljednje što su vidjeli od njega, onako zgurenoga između oca i majke, bilo je namršteno lice, dok je taksi kretao dalje.
Nakon toga se društvo prirodno osulo. Win se vratio u Chapel dovršiti piće i započeti razgovor s konobarom. Beck je ekipu pozdravio kimanjem glave i zaputio se niz ulicu, u pravcu podzemne željeznice koja ga je imala odvesti doma u Brooklyn.
Max je stajao na hladnome noćnom povjetarcu, gledajući u Jules. Zračila je sportskom energijom, zbog čega joj Max poželi rasuti dugu kosu po jastuku i ljubiti ju sve dok joj usne ne oteknu i ne dobiju novi oblik. Ali pod blagim i nestalnim svjetlom ulice izgledala je nestvarno, gotovo krhko. A to nikada nije bila njegova prva asocijacija na Jules Cavanaugh.
– Onda... – reče on, tutnuvši ruke u džepove, ljuljajući se na petama. – Dolaziš li često ovamo?
Prepoznavši njegovo raspoloženje munjevitom brzinom zbog koje su osvojili i mjesto u finalu, Jules koketno uzvrati istom mjerom. – Prilično često. Ali ti si sigurno novi ovdje. Sigurna sam da bih te se sjetila da sam te prije viđala, ljepotane.
On se nasmiješi i priđe joj bliže, toliko blizu da joj je mogao zagladiti tamnozlatni pramen kose iza uha. – Što ti se čini? Da se maknemo odavde? Htio bih ti učiniti neke stvari koje bi šokirale čak i ovu razularenu rulju.
Stojeći tako blizu nje, on osjeti kako kroz cijelo njezino tijelo struji drhtaj. – Možda nam malo osame doista ne bi škodilo – složi se ona. Ton njezina glasa dok je hvatala zrak udari Maxa u glavu poput gutljaja sakea.
On uzdigne obrvu i muževno nastavi sa sljedećim klišejem. – Idemo k tebi ili k meni?
Ona napokon prva popusti, nagnuvši se naprijed od smijeha. – Pa, s obzirom na to da je kod tebe trenutačno sve puno posvađanih članova obitelji, mislim da je bolje da dođeš k meni.
Max slegne ramenima. – Ipak sam morao prvo pitati. Ne znam što te pali. Možda te uzbuđuju vika i optuživanje.
– Nisam baš toliko avanturistički nastrojena – reče ona, prihvativši njegovu ruku i stupivši sa pločnika. Pogleda ga preko ramena. Vragolasti bljesak prekine kratkotrajni dojam krhkosti koji joj je maloprije vidio na licu. – A nisam ni toliko strpljiva. – Podigavši slobodnu ruku uvis, ona zaustavi taksi.
Skutriše se unutra poput štenadi, gurajući se, smijući i valjajući jedno po drugom. Max joj pritisne prste o rebra i počne je nemilosrdno škakljati, sve dok nije shvatio da ona nije u stanju vozaču dati svoju adresu dok tako dašće i puca od smijeha.
– Kamo želite? – upita taksist, gledajući ih s dosadom u retrovizoru. Bilo je savršeno jasno da je to ipak daleko od najluđe scene kojoj je svjedočio te noći.
– Prestani! – šištala je Jules. – Bože moj! Idemo do ugla Četrnaeste i Treće.
– Pa to je samo desetak blokova – reče Max kroz smijeh. – Mogli smo i pješke!
– Dvanaest blokova – reče mu ona, uzdižući obrve. Obrazi su joj gorjeli, a oči bljeskale. Još nikada nije izgledala tako zamamno. – Deset minuta. Zar si se stvarno mislio toliko strpjeti?
Muškost mu poskoči i napola se ukruti u trapericama, polako rastući. – Nisam – odgovori on suhih usta. – U pravu si. Klanjam se tvojemu autoritetu, sto posto. Što prije stignemo k tebi, to bolje.
Max se upravo počeo pitati je li Jules možda još uvijek toliko pripita da mu dopusti da je počne ljubiti tu, na stražnjem sjedištu taksija, ali taksist ga prostrijeli pogledom u retrovizor i reče: – Ako umrljate sjedište, to vam je dodatnih dvadeset dolara. Za čišćenje.
Jules se namršti. – U redu. Fuj. Max, ruke k sebi!
Max se mrmljajući pomakne u suprotni kraj i poče promatrati igru svjetla na njezinoj blijedoj puti. Bio je to ugodan način da provede četiri minute, koliko je trajala vožnja. Kad je plaćao za prijevoz, Max je bio tako dobro raspoložen da je taksistu čak dao i napojnicu. Ne baš dvadeset, jer je sjedište ostalo potpuno čisto, nego nekoliko dolara.
U prizemlju njezine zgrade, uske petokatnice, bio je korejski dućan. Ona ga povuče pod odrpanu crvenu tendu na kojoj je izblijedjelim crnim slovima pisalo HEART & SEOUL MARKET i stavi ključ u bravu vrata veže na rubu zgrade.
– Kakav je ovaj dućan? Nisam jeo poštenu korejsku hranu otkad sam se vratio.
– Zapravo uopće ne drže puno korejskih proizvoda – reče ona dok su se penjali neurednim stubištem. – Više se baziraju na organske proizvode, cvijeće i takve stvari. Ali nude sjajan kimchee, ako si raspoložen za pikantno zelje koje je toliko ljuto da ti sprži prva tri sloja okusnih pupoljaka na jeziku.
– Zasad neću – odgovori Max. – Možda sutra za doručak. Kimchee s jajima, mmmm...
– Oho! Znači, misliš ostati sve do doručka?
– Mislim da će ti biti teško izbaciti me prije pikantnoga doručka s jajima, jer na tvojemu tijelu planiram izvoditi pikanterije cijelu noć.
– Ne mogu vjerovati!
– Hvala.
– To nije bio kompliment.
– Zar već nismo pričali o ovomu?
Jules zadihano zastane kad su napokon stigli do petoga kata. – Zapravo sam samo htjela pitati odakle izvlačiš sve te fraze? Mogu jedino pretpostaviti da su to loše prevedene galantne doskočice koje si čuo negdje u Rusiji ili tko zna gdje još.
– Iznenađen sam i uvrijeđen tvojim drskim insinuacijama da možda nisam potpuno originalan i jedinstven na svaki način. Želim da uzmete na znanje, frajlice Cavanugh, da sam vam ja posebna snježna pahulja i da na cijelome svijetu nema nikoga sličnoga meni. Znam jer sam osobno provjerio.
– To ti vjerujem – reče ona suosjećajno, zastavši pred vratima na samome kraju uskoga hodnika. – Svemir ponekad ima poremećen smisao za humor, ali dvojica istih takvih kao što si ti? To bi pak bilo okrutno.
Max se uhvati za srce i posrne prema vratima dok je ona okretala ključ u bravi i potom udarcem boka otvorila vrata. – Zlostavljanje! Zlostavljanje! Zar ne postoji neka telefonska služba kojoj bih mogao prijaviti ovakvo ponašanje?
Jules ga zgrabi za zapešće, lica ozarena smijehom. – Zaveži ili ćeš stvarno imati što prijavljivati. Ozbiljno, imam susjede.
Obrve mu hitro zaplešu dok je uvijao zapešća kako bi osjetio njezin stisak. – Vaši, dakle, susjedi nisu svikli na to da u nedolične sate s gospodom raspušteno tulumarite po hodnicima? Divno je to znati.
Ona ga gurne u stan, zatvorivši vrata za sobom i okrene ga tako da se našao leđima oslonjen o zid.
– Moji susjedi su fina starija gospođa koja mi donosi rugelach svaki put kada ga pripravi i par lezbijki koje od kuće vode dizajnersko-konzultantsku tvrtku. Ustaju rano jer odvode kćer u školu. Znaš li uopće koliko je sati?
Max je dugo uživao u njezinu naslanjanju na njega, bok o bok, trbuh o trbuh, prsa o prsa, a potom joj prebaci ruku oko struka. – Pravo je vrijeme da se odmaknemo od vrata i pronađemo kakvo mekano i udobno mjestašce, gdje ću moći s tobom voditi ljubav onako kako zaslužuješ. Sviđa mi se seks uza zid, kao i bilo komu drugom, zapravo možda i više, ali upravo sada želim te polegnuti i polako se igrati s tobom.
Dah joj se ubrza, a prsni koš poskoči nasuprot njegovu. Nečije srce žestoko je lupalo o njegov prsni koš, ali Max uopće nije bio siguran je li to njezino ili njegovo.
Još mu je uvijek prstima sputavala zapešće pa ne skidajući pogleda s njega, pritisne mu ruku uz vrata iza glave i istegne se kako bi usnama dodirnula njegove. Nešto u tom blagom stisku ubrza Maxa poput Formule 1 pa on usnama pohrli prema njoj i u nju čim je rastvorila usne.
Zadihani jedno uz drugo, ostali su priljubljeni uz vrata jako dugo, dok su im se tijela polako milovala, usne i jezici dodirivali, izazivajući jedno drugoga, igrajući se. Max joj zadrži ruku oko vitkoga struka, stišćući je oko pasa, ni ne pokušavajući se osloboditi njezina stiska drugom rukom.
Na neki mu se način sviđala sigurnost takva položaja. Ako mu ona drži ruku, ako ga drži tu gdje želi, onda se on ne mora brinuti navaljuje li možda previše, plaši li je svojim guranjem. Dobro je znao da s njom još uvijek postoji rizik uzmicanja; nešto duboko u njoj nije mu još uvijek potpuno vjerovalo. Ali, to je u redu, može on igrati i tako. Povjerenje se može steći. Ali ne bez strpljenja, a strpljenje je nešto s čime se Max ovako dugo već odavno nije morao boriti.
Stoga joj dopusti da ga drži tako prikovanog čak i kad su mu instinkti počeli nalagati da promijeni položaj i prisloni je leđima o vrata. On se odmakne od njezinih mekih, slatkih usana i reče: – Ovo je tvoja igra. Tvoja kuća i tvoja pravila.

OSAMNAESTO POGLAVLJE




Kao i uvijek, Maxov poljubac otkrio joj je nešto novo o njemu. On se ne ljubi kao drugi dečki, koji kao da svi žele preuzeti kontrolu i odmah zauzeti dominantnu ulogu, kao da gubitak kontrole poljupca znači da su slabići.
Max nije takav. Čak i kada je sav požudan, kao sada, dok joj jezikom ocrtava užarene crte u ustima, to se doima kao istinska glad za njom, a ne kao kakva bitka za nadmoć. A kada se Jules pokrenula prema njemu, on je istom zastao, usne su mu se radoznalo opustile, dok su međusobno izmjenjivali ulogu kolovođe, kao da se dobacuju lopticom.
A onda je rekao ono što je rekao.
Ovo je tvoja igra. Tvoja kuća i tvoja pravila.
Ona osjeti kako njegove riječi struje kroz nju, kao prolom vreline iz netom otvorene pećnice.
Sama pomisao na to umiri nešto u njoj, nešto što je ondje bilo tako dugo da se jedva sjećala vremena kada nije osjećala sićušno, ledeno prisustvo bespomoćnosti. Bez obzira na to koliko snažna postala, bez obzira na to koliko neovisna i nadređena, jedan je dio nje seks uvijek povezivao s opasnošću, strahom i borbom. Nije dopuštala da joj taj osjećaj upravlja životom, ali nastalu štetu zapravo nikada nije ni zaliječila.
A sada ovo. Što joj to Max nudi? To je posve nov način gledanja na seks.
Bilo je nečega u Maxovu pogledu što joj je davalo neopisivu snagu, u načinu kako mu oči gore od žudnje, dok mu je tijelo pritom opušteno, gotovo podatno pred njom.
– Stvarno tako misliš? – upita ga dok joj je strast jurišala tijelom u nezaustavljivu valu.
On napne i opusti svaki mišić u tijelu prije negoli je kimnuo glavom. Pogled mu ni na trenutak ne skrene s njezina lica. – Što god poželiš – reče on. – Ako smo rezultat toga ti i ja zajedno, goli i iscrpljeni, sve mi odgovara.
Morala je prvo progutati knedlu u grlu prije nego što je bila u stanju progovoriti, nakon mentalne slike koja joj se stvorila u glavi. – Mogla bih pristati na to – reče ona prije negoli se petama spustila na pod i odstupila od njegova vitkoga i čvrstoga tijela.
On s tugom jaukne: – Neee...
Jules nije mogla a da se malo ne nasmije. – Hm, pa tebi treba intenzivni tečaj na temu primanja uputa.
– Hej, zadržavam pravo komentiranja svega što se bude događalo – reče on hitro. – Ali, u pravu si. Ovo ne činim baš često. Odnosno, nikada. – Na trenutak spusti glavu, dovoljno dugo da bi joj pokazao koliko su njegove sljedeće riječi istinite. – Nisam baš oduševljen primanjem zapovijedi. To je moj problem.
Srce joj se rastopi poput pudinga od karamela, dok su joj se drugi dijelovi tijela još više zagrijali. Takva iskrenost bila joj je poput udice u nutrini, povlačila ju je žestoko naprijed i zahtijevala od nje to isto zauzvrat.
– Divno je što mi to priznaješ – reče mu ona, trljajući prstima u krug zapešće koje je uhvatila još u hodniku. – Zbog toga ti poželim dati bilo što. Sve.
Ona začuje zvuk njegova nervoznoga gutanja. – Pa što onda čekamo?
Njezin stan nije bio garsonijera, ali nije bio ni daleko od toga. Postelja je bila u sobi do prostorije za dnevni boravak, koja je ujedno i blagovaonica i kuhinja, međutim, spavaća je soba bila toliko malena da im je od vrata bio dovoljan samo jedan korak do velikoga madraca na koji su se bacili.
Iako opijena slobodom, dodirom i toplinom tijela, Jules ipak uspije zaprimiti dovoljno jasno upozorenje vlastitoga mozga da se osvrne po sobi i provjeri je li sve pospremljeno i da ništa inkriminirajuće ili neugodno nije u vidokrugu. Ne, prostorija je bila ogoljena kao i uvijek, utilitaristički osmišljena. Zapravo je ionako koristila stan samo za spavanje. Zašto bi stoga bacala gomile novca na uređivanje prostora koji će jedva vidjeti?
Jedan brz pogled po sobi bio je sve što je uspjela učiniti prije negoli se Max nadvio nad nju, zaklonivši joj pogled na sobu, na cio svijet, svojim mišićavim tijelom.
Osjećala je kako mu se otvara, ruke i noge su joj postajale mlitave, pozivajući ga da se zavali u kolijevku njezina tijela. Kako nikada nije bio od onih koji propuštaju prilike, Max se prisloni uz nju, sav od čvrstih mišića i vibrirajuće napetosti nasuprot mekanim linijama njezina u strasti rastopljena tijela.
Zagladivši joj kosu s čela, Max je pogleda očajnički nježno ili možda samo očajnički. – Reci mi što želiš – potakne je.
Jules se bez predumišljaja priljubi uz njega, a bokovi im se na trenutak zanjišu u bolno ugodnu ritmu. On zaječi i čvrsto sklopi oči.
Mogućnosti su bile nepregledne, mogla je zatražiti da ona bude gore, zajahati mu bokove i rastvoriti se nad njim. Ili je pak mogla isprobati nešto što nikada prije nije učinila, s njime otraga, a oboje na koljenima.
Sve se dolje u njoj stiskalo i vlažilo od same pomisli na te slike koje su joj jurišale glavom, svaka poput naleta kakvoga nelegalnog opijata, i slale stvarnost, prošlost i budućnost u nezasitni vrtlog sadašnjosti.
Ležala je na leđima u sigurnosti i udobnosti vlastite postelje, a pod njom su bili poznati jastuci i pamučna posteljina. Max je bio nad njom, naizmjenično nježan i zahtjevan, dok ju je njegovo snažno tijelo poput barijere čuvalo od svega lošeg izvana.
Jules se nasmiješi, ispunjena izvjesnošću i pozitivnim osjećajem.
– Ovo – prošapće ona, posežući rukama za čvrstim, širokim ravnicama njegovih leđa, napetih od napora da se zadrži iznad nje i ne sruši. – Želim ovo, tebe i sebe upravo ovdje i upravo ovako kako sada stojimo.
Oči mu se zatamne, zjenice prekriju plavu šarenicu sve dok ne preostane gotovo ništa doli crnih prozora želje koji su joj uzvraćali pogled. – Možemo li... – On zastane, proguta i potom nastavi: – Želim da se svučeš. Odmah.
– Da – reče ona, hvatajući ga za košulju i povlačeći mu je preko glave. – Koža o kožu. I ja to želim.
Max se pridigne na koljena, potrudivši se riješiti košulje koju zavitla u kut sobe. Potom pomogne njoj da se osloni na lakte i poradi na vlastitoj košulji. – On zastane, ali ona posegne iza leđa i raskopča si čipkasti grudnjak pa ga baci u pravcu u kojemu su im odletjele i košulje. – I hlače – reče ona, a potom mu uputi izazivački osmijeh. – Kladim se da sam gola prije tebe!
– Vrijedi! – uzvrati Max smijući se i posežući za zaporkom. Oko postelje zavlada luda strka, dok su traperice i donje rublje letjeli zrakom i udarali o zidove. Napokon se nađoše oboje goli i razotkriveni, klečeći na postelji jedno nasuprot drugome.
Jules zadrhti. Ovo se stvarno događa.
– Bože dragi – reče on dok joj je prstom prelazio preko ključne kosti i potom ravno dolje, niz prsa, sve do pupka. – Još si ljepša nego što sam zamišljao. A ovo sam zamišljao jako često.
Negdje u dubini znala je da bi joj ovakvo što inače prouzročilo nelagodu ili bi se ukočila, pitajući se dobacuje li joj on možda kakvu otrcanu frazu. Ali ti strahovi sada kao da su pripadali nekoj drugoj osobi. Pripadali su Jules koja se živcira, brine i koja se boji živjeti.
Ja više nisam ta cura. Ne moram se više baviti njezinim strahovima.
Vlastitim prstom ona počne oponašati Maxov pokret, uživajući u satenskoj toplini njegove kože, tvrdoći kosti pod prstom koja se potom pretvara u drugačiju vrstu tvrdoće napetih trbušnih mišića.
Njegov ravni trbuh napne se pod njezinim laganim dodirom, zbog čega ona poželi pritisnuti još malo jače, osjetiti pokrete mišića pod svojom rukom. Istodobno je bila potpuno smetena draškanjem njegovih prstiju oko plitkoga udubljenja pupka.
Max ju je promatrao ispod obrva. Bio je to dugačak, zavodnički pogled zbog kojega joj ruka promijeni smjer kretanja i zaputi se prema jugu, tamo gdje se njegova erekcija ispriječila među njima, krupna i neumoljiva. Jules ga zgrabi za muškost i glasno uzdahne dok su je koljena izdavala jer je Max slijedio njezin primjer i uronio dugačkim, spremnim prstima među njezina bedra.
Posrnuvši naprijed kako bi mu oslonila glavu o snažno rame, Jules počne zadihano hvatati zrak i pokuša zadržati ritam pokreta ruke, dok joj je Max izvodio vragolije na najosjetljivijem dijelu tijela. On se primakne bliže i slobodnom joj rukom pomiluje leđa spuštajući se niz kralješnicu. – Samo naprijed – prošapće on. – Neće mi biti ništa.
Jules krene s novom snagom, dometnuvši: – Neće ni meni. Ah!
Kao da je sav zrak isisan iz prostorije kada joj Max povjeruje na riječ i uvrne prste, prodrijevši u nju, pritišćući i ispunjavajući je tamo gdje je to najviše trebala. Njezina ruka na njegovoj muškosti ponovo posustane, a ona se zanjiše, ovoga puta dopustivši da je gravitacija privuče leđima među jastuke.
– Dođi, na mene – reče ona posegnuvši za njim.
Max je pogleda odozgor, dok su mu se oči žarile u polumraku sobe. – Kako si samo zamamna kad si takva. Nikad nisam ni pomislio... ovo je još bolje od bilo čega što sam mogao i sanjati.
Njegove su riječi strujale kroz nju u naletu vrućine, a njoj je odjednom bilo dosta govora. Nije joj to tako dobro išlo kao Maxu. Rano je u životu naučila zadržati riječi na sigurnom, unutra, gdje joj ne mogu praviti probleme. Ali Maxu može pokazati što osjeća.
Povukavši ga iznad sebe, ona se izvije prema toplini njegova mišićavog tijela, dok su joj njegove dlačice draškale kožu, a težina njegova tijela podsjećala koliko je u tome trenutku daleko od samoće. Uhvate ritam, uvijajući se i gurajući, a njegova ukrućenost gorjela joj je uz bedro.
Soba je bila poput saune, a posteljina topla i vlažna na zagrijanoj koži. Jules zabaci glavu, tražeći dašak svježega zraka, dok joj se tijelo napinjalo kao kakvo čelično uže. – Uđi – reče ona. – Molim te. – Max zadrhti i premjesti se nad njom, a bokovi mu na trenutak ispadoše iz ritma.
– Zaboga, nemoj me moliti. Nikada me ne moraš moliti. Osim toga, u ovome trenutku ne mogu podnijeti izazov takve molbe – reče on.
Imala je osjećaj kao da joj je glava ispunjena toplim ubrusima, a Max je pritom još uvijek bio u stanju sastavljati takve rečenice! Mora je što prije sustići.
Obgrlivši mu bedro jednom nogom, ona ga privuče bliže i zarije mu zube u napeti mišić vrata. On prigušeno zaječi, što je zvučalo kao nešto između jauka i uzdaha negdje duboko u grlu. Jules se nasmiješi usnama uz njegovu kožu.
– Bože moj, tako si... O. K., sad je dosta. Sad si stvarno nadrapala.
Poljubi je prije nego što se izvukao iz njezina zagrljaja, a postelja se zatrese kada se pridigao s nje. Jules blago zaječi, dok joj je svjež zrak hladio oznojenu kožu. Obgrli samu sebe, a ruke joj dotaknu uzdignute, ukrućene bradavice. Dobar osjećaj. Ona ih protrlja još malo. Još bolji osjećaj. Potom položi dlanove na dojke. Toplina joj se ponovo uskovitla u trbuhu. Zapravo se nije baš stigla ni ohladiti. Osjećala je vlastito bilo među nogama, dok je vlažna put ondje pulsirala od bolne praznine.
Zgrčivši noge na plahtama, Jules se pokrije prstima desne ruke, nježno se dirajući. Nije to baš bilo kao kada ju je Max dirao, ali je barem donekle olakšalo patnju, a kad se Max ponovo pojavio uz postelju, ponovno ispusti onaj prigušeni zvuk.
– Huh, pa što sam ti upravo rekao vezano za pretjeranu izazovnost?
– Pa ostavio si me – odvrati ona. Svaki stid koji bi možda nekoć mogla osjetiti ovako uhvaćena dok dira samu sebe sada je jednostavno sagorio u plamenu njezina tijela i žudnje za Maxom.
– Evo, vratio sam se – reče on ulazeći u postelju, nadvivši se ponovno nad nju. – Pravilno opremljen i spreman za akciju.
– Dođi – reče ona dok se uzdizala kako bi ga ugrizla za donju usnu. – Trebam te.
Max je bio spreman zakleti se da nijedan muškarac kojega je ikada sreo u tome trenutku ne bi mogao odoljeti Juliet Cavanaugh. A to podrazumijeva i učitelje zen-budizma, budističke svećenike i vatikanske redovnike.
Gorjela je, iznutra, a Max je jedva čekao uroniti tamo gdje je njezin plamen bio najžešći.
Morao je dati sve od sebe da se suzdrži i krene polako, dok je istodobno jedino želio srušiti se na nju svakim svojim djelićem i dodirnuti svaki dio nje. Zasad se zadovoljio lijeganjem na nju, onako kako je ona zatražila, dok su im se ruke i noge isprepletale i micale u potrazi za idealnim spojem.
Njegova muškost pronađe čvorište među njezinim bokovima, kao privučena silom kakva magneta, a kada se ona priljubi uz njega, on osjeti kako mu lateksom prekriven ud prodire kroz njezine skliske, svilenkaste nabore.
– Sad, sad, sad – ječala je ona, dok je svojim besmislenim šapatom i zamagljenim pogledom gurala Maxa preko ruba racionalne misli, na mjesto gdje jedino postoji pokret njihovih tijela jedno uz drugo i jurišanje krvi u venama.
– Sad – reče on uokvirivši joj lice dlanovima i zabivši se u nju, istodobno je ljubeći, prigušujući tako njezin jecaj zadovoljstva.
Bila je tako uska, vrelija od bilo čega što je dotad iskusio, čak i kroz kondom. Zurio je u njezine požudom zamagljene oči i upirao bokovima, prodirući sve dublje u nju, osjećajući kako se stišće oko njega.
Na trenutak poželi da je može osjetiti bez ikakve barijere među njima, ali još nikada u životu nije vodio ljubav bez kondoma, a to zapravo i nije toliko važno. Bila je tako glatka, otvorena, prepuštena njemu, tako podatna. Max se već borio za posljednje ostatke samokontrole.
– Još – reče ona podižući noge kako bi mu njima obuhvatila bokove.
To je dovelo do blage promjene kuta prodiranja, upravo toliko da se zabije još dublje pa oboje zaječe. Max osjeti kako se nešto u njemu bori za povezivanje s nečim u njoj, kao da im tijela nisu stvorena kako bi bila odvojena jedno od drugoga i kao da neće biti zadovoljan sve dok ne postanu jedno.
On upre snažnije, a ona se poče boriti za dah, stišćući ga jače sa svakim sljedećim naletom. Krv u žilama bubnjala mu je u divljem ritmu koji su mu bokovi poslušno pratili.
A onda ona trepne onim prekrasnim smeđim očima i reče: – Max, mislim da ću...
Prije negoli je stigla dovršiti rečenicu, zabaci glavu unatrag uz jauk zadovoljstva, a njezina se svilenkasta futrola skupi oko Maxova mača, izvlačeći orgazam iz njega u eksploziji energije.
Max se sruši na nju, dok su mu pluća lovila zrak, a tijelo se treslo od posljedica uzbuđenja. Nije uspijevao kontrolirati lakte pa se otkotrlja u stranu. Tim pokretom iziđe iz nje, a oboje glasno uzdahnu zbog neobičnoga osjećaja razdvajanja.
On se ječeći digne s postelje kako bi se riješio kondoma. Soba je odjednom postala puno hladnija negoli je bila tijekom ljubavne groznice, a na putu do kupaonice on udari palcem o nešto. Sranje, pa ovaj je stan tako malen.
– Ostani – reče ona iznurenim i muklim glasom koji Maxu odašalje trnce niz leđa. Njegova je zasluga što ona sada zvuči tako iscrpljeno i zadovoljno.
– Ne idem ja nigdje – obeća joj dok je gasio svjetlo u kupaonici i vraćao se pod pokrivač. U tom je trenutku to mislio potpuno i u svakom smislu.
Privuče je u naručje, a srce mu ubrza ritam zbog načina na koji ona nasloni glavu na njegov vrat. On osjeti njezin topao i sladak dah na koži.
Brojenje otkucaja njezina srca uljulja Maxa u zadovoljan san. Posljednja misao koja mu je proletjela glavom prije negoli je sklopio oči bila je da bi tu mogao ostati zauvijek ako bi ona to zatražila od njega.

DEVETNAESTO POGLAVLJE




Jules se protegne, osjećajući mjestimično bockanje ugodne boli, zbog čega se neko vrijeme zbunjeno mrštila. A onda otvori oči i sjeti se.
Krupna pećica u obliku muškoga tijela ležala je pokraj nje, što ju je podsjetilo na protekle događaje.
Zadržavajući dah, ona se polako pridigne na madracu, nastojeći ga ne uznemiriti. Nije ga htjela probuditi, barem ne dok malo ne razmisli, sad kad joj je glava manje-više bistra. Doduše, događaje od protekle noći ne bi nipošto mogla pripisati učinku alkohola, jer joj je obično trebalo daleko više pića da zanemari neugodna sjećanja i opusti se.
Ipak, s Maxom je sve drugačije, a u tomu i jest problem. Sinoć nije bila pijana od piva, nego od Maxa.
Čak i sada, dok se žarko jutarnje svjetlo probijalo kroz rastvorene zastore (jer, tko je bio tako priseban da spusti rolete u trenutku kad su utonuli u san?) ona je još uvijek drhtala od sjećanja na ono što je učinila zajedno s Maxom.
Kako joj je samo prepustio vodstvo... ništa u cijelome životu nije joj bilo tako zavodljivo. Imati pri ruci svu čaroliju, životnu dinamiku i misterij od kojih je sazdan Max Lunden, tako opružen na postelji, podatan pod rukom, to joj je bilo vrhunsko otkriće. Vrućina joj navre u trbuh, a koža je počne peckati od buđenja svijesti. Jules odvoji pogled od Maxova izduljenog, vitkog tijela i premjesti ga na njegove oči.
Ona ulovi tračak osmijeha koji mu se počne izvijati u kutu usana i brzo kretanje trepavica.
– Ulovila sam te! – reče ona, ne uspijevajući zadržati pod kontrolom vlastiti osmijeh. – Znam da si budan.
Max uzdahne još uvijek nevino sklopljenih očiju i preokrene se u postelji. Zaroni licem dublje u jastuk i jednu joj ruku prebaci oko struka.
Ona cikne kad je on snažno privuče, ugodno je prigrlivši kao da je plišani medo. – Ma daj, Max! Ne možeš me prevariti.
– Pst... – on pospano šapne. – Noć je. Spava se.
Jules dopusti da je prigrli k sebi. Maxove duboke udahe, tople i ravnomjerne, osjećala je na sljepoočnici.
Promotrivši kut sunčevih zraka u kojima su plesala svjetlucava zrnca prašine, ona zaključi da ne može biti više od sedam sati. Vjerojatno si mogu dopustiti još sat spavanja. Prije nego što su sinoć ušli u bar, Gus je bio sazvao sastanak u devet sati u restoranu kako bi razmotrili situaciju sa sljedećim dijelom natjecanja.
Ali usprkos primamljivoj toplini i sigurnosti Maxove čvrste ruke oko njezina struka, Jules ostade ležati i gledati u strop budnija negoli je to ikada bila, koliko je pamćenje služi.
Max pospano zaječi, a vibracija toga zvuka prenese se sve do njezinih grudi. – Čujem kako razmišljaš – optuži je on. – Prestani s tim.
– Ne mogu – prošapće ona dok je gledala kako se svjetlucava prašina pokreće i pleše pod naletima zraka koji je strujao iz klimatizacijskog uređaja iznad prozora.
Vodili su ljubav. A on je još uvijek tu. I što je još gore, ona želi da ostane.
Ni ne otvorivši oči, Max podigne ruku i naslijepo joj pomiluje kosu. – Želiš li razgovarati?
– Ne baš.
To kao da ga je donekle probudilo pa uzdigne glavu nekoliko centimetara s jastuka. Jules je na licu osjećala njegov pogled, onako pospan i pažljiv.
– Ne. Ti nikada ne želiš razgovarati, zar ne? Pomišljam da ti možda to ne bih trebao tolerirati.
Jules osjeti kako se počela ukrućivati. Namjerno se potrudi opustiti. – Ništa ne brini – reče ona. – Spavaj. Imamo dosta vremena.
– Hm. Da razmislim. Imamo vremena da ja još malo odspavam dok ti premećeš po glavi ono što se dogodilo sinoć i onda samu sebe svežeš u čvorove koje ću ja kasnije morati razmrsiti... ili vremena da napokon vidimo što te to točno sprječava da budeš sretna, ovdje, sa mnom, u ovome nenormalnom, gotovo savršenom trenutku.
– Imam li izbora? – upita ona otresito. – Ili si već odlučio?
– Sada, sada. Sinoć si ti donosila odluke. Jutros je na mene red da zapovijedam. A ja kažem: razgovarajmo. Jednom i zauvijek, iznesi sve na svjetlo. – On se uspravi u postelji, namještajući jastuke iza sebe, sve dok mu nisu bili po volji. Naslonivši se na drvene letve jednostavnoga uzglavlja njezina kreveta, on joj uputi bistar i oštar pogled. – Možeš mi reći bilo što, ovo je zona bez osuđivanja.
Još uvijek ležeći na leđima, Jules poželi navući prekrivač preko glave i sakriti se. To vjerojatno ne bi upalilo. Max ju je gledao poprilično odlučno.
– Jules – reče on nježno dok joj je provlačio prste kroz zamršene uvojke kose. – Otvori mi se. Barem malo. Obećavam da te neće boljeti.
Nježnost njegova glasa otpusti slavinu negdje u njezinim grudima, a bujica emocija jurne u nju. Mora mu reći.
– To mi ne možeš obećati. – Nije htjela ostati ležati dok govore o dotičnoj temi pa se podigne i okrene prema njemu, privukavši si koljena uz grudi i obgrlivši ih rukama. Klimatizacija nije uspijevala učiniti čuda protiv zagušljive vrućine njujorškoga ljeta, a soba je bila dovoljno vruća da joj vlastita golotinja nije predstavljala problem. Osim što se zbog nje osjećala još ranjivijom. Ali ona u nenadanome naletu odlučnosti prihvati čak i to.
Max to zaslužuje. Nakon tolike otvorenosti i iskrenosti s njom, najmanje što može učiniti je razotkriti se pred njim, tijelom i dušom, i prepustiti mu da odluči što će kad jednom sve dozna.
– Kako to misliš? – Briga mu zamrači pogled.
– Bol je sastavni dio života – reče ona. – Ne možeš joj pobjeći, stoga je besmisleno obećavati išta vezano za nju.
Max se nije doslovce namrštio, ali po načinu kako u mu se obrve pomalo spustile, znala je da je to htio učiniti. – Sada već zvučiš kao harukai-sensei. Znao mi je reći: Život je patnja, Maxwellkun. Svaki budist to zna.
Jules osjeti kako joj se usne izvijaju. – Svaki budist i sve žene u mojoj obitelji.
Max je sada već mrko pogleda. – Nije mi se sviđalo kada mi je harukai-sensei to rekao, ali kada ti to kažeš sviđa mi se još manje. – On zastane, a glas mu postane oprezan i tih. – Ima li ovo kakve veze s tvojom majkom?
Ona se ukruti. – Moglo bi se tako kazati. Ali zapravo sam govorila u vezi seksa. I, znaš već... U vezi odnosa. – Nije mogla protiv toga: usne joj se iskrive u podrugljiv osmijeh iako to nije htjela.
Naravno, Maxu to nije promaklo. Pomno joj motreći lice, on reče: – Znam da nisam baš primjer iz udžbenika za idealnu vezu. Ali, nekako... imam dojam da se ovdje ne radi samo o meni.
Jules s nelagodom prebaci težinu naprijed, nagnuvši se kako bi položila bradu na prekrižene ruke. – Gledaj. Ne moraš mi brižljivo objašnjavati kako stvari što je. Znam kako sve ovo funkcionira. Nisam glupa.
– Glupa svakako nisi. – Glas mu je bio tih, a ona mu pošalje hitar pogled. – Ali to ne znači da stvarno znaš kako sve ovo funkcionira. Koliko ja vidim, o tomu nemaš pojma.
– Jebi se – odbrusi mu ona stisnutih usana.
Max udahne kroz nos što je dublje i što je lakše mogao i potom opet izdahne. Smiren, mora ostati smiren i opušten, tako naslonjen o uzglavlje, jer mu je bio dovoljan i samo jedan pogled na nju da shvati kako je u niskome startu za iskakanje iz postelje na bilo koji iznenadan pokret.
To nije htio, ne sada, kad mu je unutarnji glas govorio da će se Jules otvoriti ako bude strpljiv.
Ispravljajući ton glasa, on reče: – Daj, Jules, podijeli nešto sa mnom.
Ona naglo uzdigne glavu, kao da ju je nešto udarilo odozdol. – Pokušavam – procijedi ona, dok je istodobno tako snažno stiskala prste da joj je na laktima mogao vidjeti otiske noktiju u obliku polumjeseca.
Max se namršti. Oboje su se trudili, i te kako, a ipak se nekako činilo kao da su nakon svakoga koraka naprijed (on bi vrući kontakt ostvaren prethodne noći opisao kao ogroman skok, a ne korak) zastajali, počeli plesati postrance i potom se vraćali na početak. To ga je frustriralo.
Pozivajući se na svoje meditacijske tehnike, Max prizove mir i prihvaćanje da mu sa sljedećim udahom uplove u pluća.
– Vidim da pokušavaš – reče on. – Ali pohlepa je jača od mene. Želim više od tebe nego što sam dosad dobio, a nije mi običaj samo sjediti, vrtjeti palce i nadati se.
– Ti ne voliš čekati – reče ona napola se osmjehnuvši. – Ti voliš pokretati događanja.
Živa istina, njegova istina, istina koja mu je tijekom života donijela obilje problema. – Kažu mi da nije zabavno samo dočekivati događaje.
Ona ponovo slegne ramenima, dok joj je medeno plava kosa poput blistavoga svilenog vela padala niz ramena i leđa. – Ima i gorih stvari nego što je tvoje guranje.
Njezin lagan osmijeh odjednom mu olakša ispunjavanje pluća mirnim i lakim udasima. – Dakle, ljepojko, reci mi. Kako ti to misliš da će se sve ovo odvijati?
Ona uzdahne, ukopavajući nožne prste u plahtu. Slatke, male, ružičaste prste, a Maxa odjednom obuzme poriv da ih gricne i provjeri jesu li jednako slasni kao i ostatak njezina tijela. Ali ona tada progovori.
– Ne želim se ponašati kao da vjerujem da ćeš me zeznuti. Znala sam još od početka da je sve ovo samo privremeno. Nikada mi nisi obećao ništa trajno, a to je važno, jer ima previše ljudi kojima je ništa lakše u času se zakleti na vječnu vjernost i onda već sljedećega trenutka pobjeći.
Time nestade sva njegova smirenost. Zarije prste u posteljinu kako ne bi stisnuo šake. – Netko te preveslao, ha. Ma daj, Jules, pa ti zaslužuješ nešto bolje od toga.
Ona odmahne glavom, ali prije negoli se stigao usprotiviti i uzviknuti da ona svakako zaslužuje bolje, Jules reče: – Nije. Hoću reći, nisu baš mene osobno preveslali.
Max zastane, dok ga je zbunjenost uvlačila u svoj vrtlog. – Pa koga onda?
Ugrizavši se za usnu, sve dok jedro meso ne pocrveni od bola, ona reče: – Ne želim biti tako tajanstvena. Jednostavno mi je teško govoriti o tomu.
– O čemu ti je teško govoriti? – Pitanje je eksplodiralo iz njega i prije negoli ga je stigao zaustaviti.
Ona snažno zagrli vlastita koljena, ali lice joj ostane hladno i pribrano dok je odgovarala. – O majci.
Nastojeći posložiti komadiće slagalice, on reče: – O tvojoj majci? Zar ju je pratila loša sreća s muškarcima?
Jules se nasmije, ali to je zazvučalo više kao uzdah. – Mislim da se to ne bi moglo nazvati srećom, ali loše je svakako bilo. Možda se radilo o lošoj procjeni. Ne znam. Znam jedino da sam, otkad sam prohodala pa sve do dana kad sam otišla od kuće, imala sigurno stotinjak »tata«. Mami je svaki novi dečko bio onaj pravi, napokon prava ljubav. A to je pak smiješno jer nijedan od njih ne bi potrajao dulje od tri mjeseca.
– Isuse... – Max nije znao kako primiti tu novu spoznaju, kako je posložiti u slagalicu zvanu Jules. – A ti si upoznala sve te muškarce?
– Da upoznala? Obožavala sam ih. – Ipak nije izgledala sretna prisjećajući se toga. Na licu joj je bio najblaže rečeno prezriv izraz. – Barem isprva. Mama je bila... tako sretna zbog svakoga novog dečka. Barem prvih nekoliko tjedana. A meni se to jako sviđalo. Pjevala bi pod tušem, svi bismo zajedno odlazili u park ili na večere. Tip bi se doselio k nama, zavladalo bi uzbuđenje, osjećaj da slijedi nešto važno. Otvaraju se mogućnosti. Ali sve bi to bila samo laž, nekakva bajka koju je mama sama sebi pričala.
– I tebi – reče Max, osjećajući bol zbog male curice Jules, koja je prerano otkrila da sve bajke ne završavaju sretno. Gdje li joj je samo bio otac dok se sve to događalo?
– I meni – složi se ona. – Ali, nakon nekog vremena prestala sam joj vjerovati kada bi mi rekla da će ovoga puta, ovaj tip biti nešto ozbiljno. A mama, ona pak nikada nije prestala vjerovati u to, koliko god puta joj slomili srce.
Djelići slagalice upadali su na svoja mjesta, besprijekorno, kao da su oduvijek bili ondje. – Ne želiš biti poput nje – reče Max, odgurnuvši se od uzglavlja i krenuvši prema njoj.
Ona se ukoči dok joj se približavao, ali ne odmakne se. Max to odluči uračunati kao svoju pobjedu. – Uopće nisam poput nje – poče ga ona uvjeravati, s bljeskom u očima. – Ne želim ono što je ona htjela od života, nekakvoga tipa koji će doći i učiniti mi život savršenim, pobrinuti se za mene. Hvala, ali ne, hvala.
Max klekne uz nju, onako sklupčanu, i oprezno uzdigne ruku do njezine zamršene svilene kose. – Ne znam što je motiviralo tvoju majku – reče on – ali ti nećeš biti optužena za te iste pogreške ako priznaš da želiš nešto za sebe.
– Kao na primjer? – upita ona sumnjičavo dok ju je on nježno dodirivao.
Max prikrije osmijeh. – Na primjer, prijateljstvo. Dobar seks. Tipa koji bi radije umro nego te iznevjerio.
Kao na primjer ljubav.
Ta mu je misao došla nepozvana, a kad mu se jednom uselila u glavu, više je nije mogao negirati. Trepćući brzo, on se progura kroz potres vlastitih emocija i nastavi. – Znaš već, nešto kao normalnu vezu. Postoje i dobri primjeri... moji starci su dokaz tomu.
Njezina ramena, koja se na trenutak ukočiše, opuste se na spomen njegovih roditelja. Jules okrene lice prema njegovu dlanu, spojivši topli, satenski obraz s njegovim prstima. – Tvoji roditelji. Nikad nisam srela nekoga kao što su oni. Kako su me samo primili... – Ona odluta, ponovo nagnuvši ramena, a Max se namršti. Moraju se progurati dalje od ovoga.
Sjevši i privukavši njezino podatno tijelo na svoja prsa, između raširenih nogu, Max se na trenutak prepusti uživanju u povjerenju s kojim mu se prepustila. Potom nastavi s pričom.
– U Japan sam otišao naučiti kako se spravljaju rezanci ramen. Tamo su ludi za tjesteninom, a pojeo sam toliku količinu vrhunskih ramena da nisam mogao dočekati da otkrijem kako se spravljaju. – Dok se prisjećao, lagano se nasmije. – Na kraju se ispostavilo da ramen nije toliko jelo koliko način života. Intimno je povezan s japanskom kulturom. Učitelji s kojima sam razgovarao uglavnom bi mi se nasmijali u lice. Držali su smiješnim da neki zapadnjak uopće misli pokušati naučiti logiku ramena. A onda sam u jednome malom restoranu japanske tjestenine napokon pronašao čovjeka koji je bio voljan poučiti me svojemu umijeću. Proveo sam ondje osam mjeseci, a harukai-sensei naučio me o životu koliko i o tjestenini. On je učitelj zena.
Jules mu se uskomeša na prsima. – Drago mi je slušati o tvojim inozemnim avanturama – reče ona. – Ali ne vidim kakve veze ima...
– E, pa vidiš, u zenu ti se sve odnosi na sadašnjost, na istinsku prisutnost u sadašnjem trenutku, proživljavanje sadašnjice kao da za to više nećeš dobiti priliku i kao da ti je to prva prilika u životu. Kad sam prije gotovo godinu dana stigao u restoran harukai-senseija, još uvijek sam u sebi nosio puno bijesa i gorčine. To mi je bilo poput druge naprtnjače na ramenima, ispunjene ciglama i betonom umjesto rezervnih traperica i četkice za zube. – Max proguta knedlu. Jedan dio svega ovoga Jules već zna. Zašto mu je onda tako teško to sada izreći? – Vidiš, posvađao sam se s ocem. Nakon mature. Htio sam više odgovornosti u našem restoranu, više upliva u ono što pripremamo i više prilika da isprobam svoje novostečeno kuharsko znanje. Ali tati se to nije sviđalo. Pa sam... znaš već što sam učinio. Otišao sam.
Ona se odmakne od njega, zbog čega mu se srce stegne u prsima, ali to je bilo samo kako bi se mogla okrenuti i vidjeti mu lice. Oči su joj bile ozbiljne, dva duboka zdenca boje zreloga viskija. – Razumijem zašto si otišao. I znam da ti nije bilo lako. Ne moramo više razgovarati o tomu ako ne želiš.
– Ne, moram ti objasniti – reče Max, dok mu je zahvalnost zbog njezina razumijevanja strujala tijelom. – Sva ta srdžba koju sam vukao za sobom počela me uništavati. Počela me pretvarati u nekoga koga više uopće nisam prepoznavao. A harukai-sensei, potpuni neznanac, to je uvidio. Odbio je poučavati me o ramenu sve dok ne naučim nešto o zenu. Kad sam naučio dovoljno da sam bio u stanju prihvatiti patnje iz prošlosti i živjeti u sadašnjosti, tek tada počeo je s lekcijama.
Max zabaci glavu unatrag, dok mu je okus vrućega, slanog dashija s mirisom mora, obogaćenog rastopljenom svinjskom mašću, bio jednako stvaran u ustima kao jezik i zubi. – Bože dragi, ona prva zdjela ramena koju sam pripravio vlastitim rukama – prošapće on – bila je nevjerojatna. Ne da je ramen bio savršen, uopće nije, tjestenina je bila zgrudana, a komadići svinjetine u juhi prekuhani. Ali imao je okus slobode. Prvi put nakon što sam otišao od kuće pronašao sam ono što sam tražio. A to nije bila sloboda od oca i njegova tvrdoglavog ustrajanja na starim principima. Bila je to sloboda od sebe samoga, od moje ljutnje na njega.
Jules mu se vrati u naručje, prebacivši noge preko njegovih kako bi mu ih omotala oko bokova. – A sada, kad si doma?
Max se nasmije. Zasvrbi ga zatiljak, tamo gdje ga je harukai-sensei znao opaliti drvenom žlicom kako bi ga vratio u stvarnost. – Povratak doma možda je malo narušio moju zen-ravnotežu. Radim na tomu, a nisam ni bio gotov s obukom kad me mama pozvala da se vratim ovamo. To je jedan od razloga zašto mi je bilo tako teško otići iz Japana. Ali harukai-sensei mislio je da je to odlična ideja, htio je da se vratim kući. U svakom slučaju, to nije poruka priče. Poenta svega ovoga je da...
– Da treba živjeti u sadašnjosti – prekine ga Jules. Oči joj zablistaše kad mu je nosom dodirnula nos i ovila mu ruke oko vrata. – Uživati u sadašnjosti.
Max duboko udahne osjetivši kako mu se njezine mekane, oble dojke njišu uz prsa. Vršci bradavica postajali su joj kruti.
– Iskusiti puninu trenutka – reče on dubokim glasom, zgrabivši joj bokove, privlačeći je još bliže k sebi.
– A to je moguće ako se riješiš prošlosti... i budućnosti – reče Jules, odlučno napućivši usne u pupoljak koji je on jednostavno morao poljubiti.
Ona mu se ponovno otvori, slatka, glatka i svježa poput izvorske vode. Posljednja misao koje se Max mogao prisjetiti prije negoli je njime ovladala požuda bila je kako je Jules prekrasna kada odluči biti sretna.

DVADESETO POGLAVLJE




Riješi se prošlosti, zaboravi budućnost.
To bi moglo biti njezina nova mantra, zaključi Jules dok je s Maxom hodala uz Ulicu Barrow prema restoranu Lundenovih.
Ali, možda je to lakše reći nego ostvariti, no svakako je motivirana.
Nema više muljanja, nema više raspravljanja sa samom sobom. A ako joj to pođe za rukom, odsad će se ujedno pozdraviti sa strahom i sumnjom u sebe, jer Max je u pravu. Prošlost je za njom. Budućnost je nepoznata. Jedino je sadašnjost važna i jedino na nju može računati.
A možda je zapravo to istinska pouka koju je trebala naučiti u majčinu krilu. Jer, bez obzira na to koliko su puta ljubavne veze Victorije Cavanaugh pucale u eksploziji prepirki, kada bi upoznala novoga muškarca, majka joj je bila među najsretnijim osobama koje je Jules ikada upoznala.
Možda je Jules za sebe htjela nešto više od majčinih kratkih afera i kajanja nakon toga, ali to nešto neće dobiti istupanjem iz igre i promatranjem kako život juri pokraj nje u rijeci propuštenih mogućnosti.
Max je fućkao kroz zube. Bila je to vedra melodija koja je na trenutak zvučala kao kakva egzotična indijska ljubavna pjesma, sve dok se nije pretvorila u nešto što Jules odjednom prepozna.
– Hej, pa to je Slaterova pjesma!
Zvižduk zamre, kao da je Maxa netko mlatnuo ravno u ošit. Okrene se prema njoj, s užasom na pristalome licu. – Bože dragi, zaražen sam. Epidemija roka koja hara nacijom, invazija iz teksaškoga gorja, to je...
– Jedva čekam da Winslow čuje za ovo – reče Jules veselo trljajući ruke i ubrzavajući korak.
– Ne! – zakuka Max iza nje.
Već je bila položila ruku na vrata restorana kada ju je zgrabio snažnim rukama oko struka, povlačeći je natrag k sebi. – Ne možeš mi to učiniti. Ne bih preživio.
– Možda te pretplatim na tinejdžerski časopis Teen People – reče ona hvatajući dah od smijeha. – Za tvoj sljedeći rođendan.
Ako dotad uopće budeš u blizini. Ta joj misao doleti ravno u glavu, zaledivši je na mjestu.
Hm, čini se da je zaboravljanje prošlosti ipak lakše negoli odbacivanje strepnji za budućnost.
Max je mumljajući privuče k sebi, ukravši joj posljednji poljubac prije nego što će ući. Jules se prepusti vrućem prodoru njegova jezika i čvrstoj, nepobitnoj snazi njegova tijela uz svoje. Bila je to dobrodošla digresija umjesto prethodnih misli.
Živi u sadašnjosti, podsjeti se ona, uzvraćajući mu poljubac svim svojim bićem.
Otegnuto, tiho zavijanje odvoji ih u trenu. Jules zaustavi dah, već osjećajući kako joj se obrazi žare dok se okretala kako bi se pogledom susrela s drsko nasmijanim licem najmlađega radnog kolege.
Winslow je migoljio prstom prema njima, popravljajući remen s noževima na ramenu. – Gle, gle, reklo bi se da je nekomu jutro stvarno dobro započelo.
Jules se ukoči. Navika skrivanja nije se dala tek tako eliminirati, a radni su kolege bili svjedoci njezine zadnje, glupe romanse u kuhinji. Ali Max jednostavno ispruži krupnu šaku i obavi s Winom onaj komplicirani obred pozdravljanja rukama, rukovanjem, pljeskanjem dlanovima i šakama, pribran i potpuno neopterećen.
– Hej ti – reče on bezbrižno. – Kako je protekla noć? Jesi li se iz Chapela vratio doma bez problema?
– Hm, jesam – reče Win, dok mu je pogled vedrih zelenih očiju šetao od njega do nje i natrag. – Uspio sam dobiti pratnju do kuće. Nikad se ne zna kad se noću vraćaš sam.
Jules se prisili opustiti. Winove uobičajene šale na račun ljubavnih izleta u tomu su joj uvelike pomogle. – Znači, možemo li zaključiti da je i tebi jutro dobro proteklo?
– Pa – nasmiješi se on nestašno – noć svakako jest.
– Dovoljno dobro da si zakasnio baš kao i mi – reče Max. – Idemo, bolje da uđemo prije nego što Dannyju glava eksplodira.
On pridrži vrata, propustivši Jules i Winslowa unutra. Win joj provuče ruku pod mišku i nagne se dovoljno blizu da je mogao prošaptati: – Draga, molim te, reci mi da ćeš potanko ispričati pikanterije, jer moram znati što se događa s tobom i našim velikim dečkom.
– Dat ću ti cijelu hrpu, zajedno s jagodom na vrhu – promrmlja ona, zahvalna zbog Winova jednostavnog prihvaćanja činjenica. Imala je osjećaj da sve to neće biti tako jednostavno s Dannyjem. – Ali kasnije, ne sada. Obećavam. Možda nakon sastanka...
– Ne može, žalim – reče Max približavajući im se i prebacujući joj ruku preko ramena. – Poslije ćeš biti zauzeta. Win, nazvat će te. Možda tijekom sljedećega tjedna.
Jules mu je čula smijeh u glasu, iako joj je gotovo svu pozornost zaokupio osjećaj njegova čvrstog tijela uz leđa.
– Kakav si ti pastuh! – nasmije se Win. – Gdje rastu takvi kao ti?
– Pa, imam ja i brata – reče Max zamišljeno. – Ali nešto mi govori da on nije to što ti tražiš.
– I obratno – složi se Win uz osjećajan uzdah.
– Govorite li vi to o meni? – Danny uzdigne pogled s plohe za slastice, a sumnja mu se jasno očitavala na licu.
– Samo oplakujem tvoju tragičnu heteroseksualnost. – Win uzdahne dok je stavljao noževe na plohu za pripravu namirnica.
– A to – reče Danny trepćući. – Žalim, ali tu ne mogu puno učiniti.
Win odmahne rukom. – Nema problema. Ionako nisam oduševljen idejom o romantici na radnome mjestu.
– Za razliku od nekih, očigledno – odvrati mu Danny, uperivši pogled u Maxove ruke koje su još uvijek bile omotane oko Jules.
Ona se sledi, paralizirana iznenadnom tišinom. Winslow joj pošalje ohrabrujući osmijeh, a Beck odstupi sa svojega mjesta, upravo toliko da može vidjeti što se događa u prednjem dijelu kuhinje.
Gus je bio pokraj peći, balansirajući na stopalima, očigledno nestrpljiv da otvori sastanak. Ali ipak zastane kad je čuo Dannyjev komentar.
To je taj ključni trenutak u kojemu Jules ima odlučiti hoće li ostati u sjeni ili će pak istupiti na svjetlo. Susrevši se s pogledom čovjeka koji joj je bio više kao otac negoli itko koga joj je majka ikada dovela kući, Jules nagne glavu i izražajno poljubi Maxa u obraz.
Osjećala je kako se smiješi pod njezinim usnama. Zagrli je malo snažnije trenutak prije negoli se odvojila od njega i poslala ga u njegov kut.
U glavi joj se vrtjelo od nervoznoga uzbuđenja jer se očitovala u vezi s Maxom pred polovinom njegove obitelji i pred svim svojim radnim kolegama. Bože dragi! Jules uzdigne bradu i prekriži ruke na grudima.
Donijela je odluku, živjet će s posljedicama.
A te posljedice zasad su podrazumijevale Gusovo nelagodno nakašljavanje i prebacivanje težine s noge na nogu. – Hm – reče on. – Dakle, sad smo svi ovdje. To je... dobro.
– Svi smo došli i spremni smo za rad, tata. – Max odmota platnenu torbu i izvadi nož za koji je Jules znala da mu je najdraži. Kratak rezač japanskoga stila zvan chuka bochu. Zvuk prevlačenja britke oštrice duž metalnoga oštrača odzvoni u kratkoj tišini koja je uslijedila.
Gus zabaci ramena, dok mu se zbunjenost polako gubila s lica, a Jules se opusti.
– Dobro. To je odlično, jer nas čeka pravi posao. Kao što sam sinoć rekao, ponosan sam na vas, na sve vas, jer ste prošli u kvalifikacije. Znam da nije bilo lako. Ali činjenica je da će odsad biti samo još teže. Pritisak raste.
On zastane, prelazeći pogledom od jednoga do drugoga kuhara. Jules se uspravi kada mu se pogled zaustavi na njoj. Imala je onaj isti osjećaj kao prvoga dana kada je počela raditi u restoranu Lundenovih, onaj nalet topline i ljubavi, gotovo dovoljno oštar da joj presiječe potrebu za samodokazivanjem.
Gotovo, ali ne i potpuno.
– Doznali smo jutros... – nastavi Gus. – Finalna runda za odabir ekipe koja će predstavljati Istočnu obalu na ovogodišnjem glavnom natjecanju The Rising Star Chef imat će naglasak na lokalnoj kuhinji.
– Što to uopće znači? – upita Danny mršteći se.
– To znači da moramo dokazati kako poznajemo ovaj kraj bolje od ikoga, a morat ćemo kuhati do savršenstva kako bismo to postigli. Slušajte, ovako stvari što je. Četiri ekipe suočit će se na natjecanju u spravljanju hrane, petodijelnog obroka spravljenoga isključivo od namirnica nabavljenih na tržnici Essex Street Market. Danas moramo sve isplanirati, potom imamo dva dana za pripravu i kuhanje. Sucima ćemo specijalitete predočiti prekosutra.
– Blizu – dometne Beck. Grub ton njegova glasa odavao je uvjerenost da slijedi još jedno iznenađenje. Jules osjeti kako joj trnci od uzbuđenja jurišaju niz leđa.
– Ali, čekajte! To nije sve! – Svi se trepćući okrenuše od Gusa prema Winslowu, koji se nije mogao suzdržati da ne zatrubi prije negoli je šef stigao progovoriti. – Mislim, recite im, šefe, što mislim reći.
– U redu, zanemarimo misterij kako je Win doznao sadržaj natjecanja ako su timski sponzori tek jutros dobili informaciju – reče Gus podižući jednu gustu obrvu. – Ali, u pravu je.
Jules kolegi kuharu pošalje pogled ispod uzdignute obrve. – Reklo bi se da nisam jedina koja će iznositi pikanterije – prošapće ona.
Tijekom svojega kratkog, ali bogatog života Winslow Jones je u nekome trenutku svladao umijeće namigivanja a da pritom ne pomakne nijedan mišić lica osim očnoga kapka. – Sjećaš se da sam ti spomenuo galantnu pratnju od sinoć?
Jules žustro kimne glavom.
– Recimo da možda ima uvid u sustav RSC-a, jer možda jest, a možda nije asistent nekog iz sudskoga vijeća, čije se ime možda rimuje, a možda i ne, s imenom Beva Smansen. I to je sve što ću ti kazati.
Jules priguši smijeh koji joj je izlazio na nos. – Pa ti si pravo utjelovljenje diskrecije – reče mu ona.
– Hm, hm. – Gus gustim obrvama pokaže u njihovu smjeru. – Prije negoli se ovaj razgovor prometne u još jednu raspravu o Winovu ljubavnom životu, možda poželite doznati detalje o natjecanju? Hm? Osim ako vam je to možda dosadno. Mogao bih umjesto toga malo odrijemati.
– Slušamo te, tata. – Jules pomisli kako Danny ponekad zna djelovati izrazito umirujuće kada to želi. – Nastavi.
Napuhavši prsni koš, Gus zauzme učiteljski stav. – Djeco, što mi znate reći o tržnici Essex Street Market?
– Hmm... to je zatvorena tržnica na predjelu Lower East Side, zar ne? – otpočne Win nesigurno.
– Dobro. Što još?
Max počne lupkati prstima po radnoj plohi od nehrđajućeg čelika. – Postoji već odavno – reče. – Još od četrdesetih godina, ako se ne varam. I doživjela je mnogo preinaka, ali trenutačno je mjesto na kojemu se mogu naći najbolji proizvodi u gradu, meso, kao i riba.
Ponos zablista u Gusovu osmijehu. – Tako je. Nekada su to bile dvije zgrade, ali kad je grad preuzeo tržnicu i počeo s revitalizacijom nakon općega zasićenja veletrgovinama sedamdesetih godina, okupili su sve prodavaonice u jednu jedinstvenu građevinu. Pogledajte ovu mapu.
Razmotavši široku kartu, Gus ih pozove da se svi okupe oko mesarske radne plohe na kojoj ju je raširio. Jules se nagne kako bi bolje vidjela, dok je svakim djelićem sebe bila svjesna činjenice da joj je Max pristupio straga i da gleda preko njezina ramena.
– Suci su ovo poslali prije otprilike jednoga sata – reče Gus. – To je mapa tržnice. Zamjećujete li išta posebno u vezi s njom?
Bilo joj se ubrza kada joj se Maxove krupne i tople ruke spuste na bokove. Prebacivši težinu unatrag, ona spusti petu na Maxove ranjive nožne prste, bose jer je nosio kožne sandale. Max ispusti zvuk nalik kokoši koja je upravo izlegla jaje, ali kada je odstupio od nje, uštine je za stražnjicu.
Ona cikne, prostrijeli ga pogledom i potom se značajno premjesti na suprotni kraj stola, uz Becka koji je proučavao nacrt tržnice kao da se radi o nacrtu bombe koju ima neutralizirati u sljedećih trideset sekundi.
– Dakle? – upita Gus dok je balansirao na vrhovima stopala. – Što vidite?
Beck ispruži dugačku ruku i pokaže na četiri kuta mape. – Ulaz ovdje, ovdje i tamo. Rubna zona kao da je rezervirana uglavnom za specijalizirane proizvode: vidim trgovinu čokolade, nekoliko trgovina sirom, dok su glavni prodavači u samome centru.
Povlačio je nevidljive crte oko četiri velika pravokutnika usred mape. Jules je pomno promatrala nacrt. Svaki je pravokutnik bio podijeljen između dviju trgovina, jedne s voćem i povrćem i jedne s ponudom bjelančevina poput mesa ili ribe.
– Kada bih morao pogađati – reče Beck – rekao bih da suci planiraju podijeliti tržnicu između četiri ekipe natjecatelja, dodijeliti svakoj ekipi po jedan središnji pravokutnik, zajedno s trgovinama specijaliziranih proizvoda u toj zoni.
– Odličan pogodak – oglasi se Winslow. – Čovječe, pa ti si rođeni taktičar, jer to je upravo ono što... sam i ja mislio. – Zaustavi se pod težinom Gusova oštra pogleda, klonuvši poput lišća salate na dnevnoj vrućini.
– Da – glasno će Gus. – Podijelit će tržnicu na četiri jednaka dijela, a sve što budemo koristili u pripremi petodijelnoga obroka mora doći iz nama dodijeljene zone tržnice.
– Pa koje je onda naše područje? – upita Max dok je promatrao nazive trgovina. Gus uzdigne obrve u Winslowljevu smjeru, koji se pak zagleda u strop, praveći se da to ne primjećuje. – Meni su rekli da ćemo namirnice nabaviti iz područja pod brojem tri, evo odavde.
Svi se nagnuše.
– Viva Fruits and Vegetables, New Star Fish Market – čitao je Danny na sav glas. Potom veselo uzvikne, mašući šakom u zraku, što je zateklo cijelu ekipu. – Super! Dobili smo trgovinu čokolade. Čokolada kod Roni-Sue je zakon! Mogu učiniti puno toga s time.
– Što nas dovodi do sljedeće točke – reče Gus brišući čelo. Jules ga je promatrala, a zabrinutost sijevne kroz nju kad je vidjela koliko je blijed. – Svaki kuhar u ekipi bit će zadužen za jedno jelo, ali cio obrok mora biti dosljedan i imati nekoga smisla, jer će nas ocjenjivati kao ekipu. Jasno, Danny će se baviti desertom, ali moramo dobro isplanirati meni i smisliti tko želi preuzeti koji njegov dio. Večeras moramo sve isplanirati, sutra idemo u kupovinu i bacamo se na pripravljanje namirnica, a prekosutra spravljamo i poslužujemo.
– Možda bismo mogli odraditi i kratko izviđanje terena – predloži Max. – Malo istražiti tu tržnicu. Prošlo je dosta godina otkad sam posljednji put bio ondje. Tako bismo vidjeli s kakvim ćemo proizvodima imati posla i znati kakve su opcije pred nama.
– To bi bio gubitak vremena – odvrati Gus odrješito dok je pospremao mapu. – Ostaje nam samo jedan dan za planiranje cijele stvar, nemamo vremena za trčkaranje po gradu. Moramo se usredotočiti.
Jules se namršti. To pak nije zvučalo kao pravi Gus. Obično se bavio detaljima i vrlo nerado koristio prečkama u poslu. – Šefe, jesi li dobro?
– Dobro sam – odgovori on živčano. – Osim što me apsolutno živcira kad me ljudi stalno to pitaju.
– Ne brinite se – reče Max dok se s rukama u džepovima povlačio prema svojoj radnoj plohi. Kratka smeđa kosa još uvijek mu je stršila s jedne strane, zbog čega je izgledao kao ljutiti jež. – Tata je posve dobro. Samo što jednostavno ne prihvaća prijedlog jer sam ga ja dao. – Pokretom boka popne se na plohu iza sebe, lijeno graciozan i podrugljiv. – Bolje da se ne zavaravam mišlju da zapravo imam pravo glasa u svemu ovomu, zar ne?
Nad kuhinju se nadvije napetost poput oblaka dima iz užarene pećice. Win pogne ramena, Beck se zagleda negdje u daljinu, a Jules se borila s porivom da počne lupkati nogama. Danny je izgledao spreman zaurlati i nekoga mlatnuti.
– Ma, za Boga miloga... ne mogu vjerovati da to ponovno izvlačiš! – Gus podigne ruke u zrak. – Daj odrasti već jednom, Maxwelle.
Max se zajapuri. – Ako ne upadam u tvoj kalup i ako ne želim sve činiti onako kako ti misliš da bih trebao, to ne znači da sam slinavo derište koje se buni protiv autoriteta. Moramo vidjeti što nam se nudi, moramo dobiti nadahnuće iz raspoloživih sastojaka.
– Nadahnuće – dobaci mu Gus podrugljivo. Na čelu mu iskoči ona njegova žila. – Zar planiraš izvoditi nekakav interpretacijski ples po kuhinji? Ili možda pisati poeziju? Pjevati nam neku pjesmicu? Ili bi se možda mogao napokon pribrati i biti pravi kuhar. Osim toga, svi mi znamo na čemu ćemo bazirati jelo. Odrezak, to nam najbolje ide, i želimo naglasiti reputaciju koju Lunden’s Tavern već ima.
– Odrezak! Pa naravno, to želiš. Kako jebeno predvidljivo!
– Daj, Max, prestani – reče Danny ljutito se meškoljeći. – Nemamo vremena za ovakve stvari. Osmislimo plan kojega ćemo se držati.
Max spusti ruke na bokove, vilice čvrsto stisnute kao da je od granita. – Ja predlažem da na sat vremena odemo do Essex Street Marketa i pogledamo čega sve tamo ima. Potom se vratimo ovamo i počnimo s planiranjem. Tko se slaže?
Jules se ukoči. Nije mogla vjerovati da je došlo do ovoga. Dosad im je tako dobro išlo ignoriranje napetosti i prikrivanje povrijeđenosti zbog Maxova odlaska od kuće. Trebala je znati da će stvar negdje puknuti.
Barem ona dobro zna, možda i bolje od većine, kako izbjegavanje govora i razmišljanja o prošlosti ne znači da si tu prošlost uistinu prebolio.
Ali nije bila spremna na situaciju u kojoj bi uopće morala birati između Maxa i njegova oca. Kako god odlučila, iznevjerit će nekoga do koga joj je stalo.
Max pogleda Dannyja, koji pak pogleda oca, a potom spusti pogled na svoje crne kuhinjske klompe. – Već znam što Roni-Sue obično nude, vjerojatno mogu planirati i bez prethodnoga odlaska onamo.
– Bravo – reče Gus s odobravanjem.
Max je taj udarac primio čvrsto stisnutih usana, dok se na njega spuštala oprezna smirenost poput bijeloga stolnjaka.
Beck, koji je cijelu scenu promatrao ruku ravnodušno prekriženih na masivnim prsima, sada mirno podigne ruku. – Ja želim vidjeti što im je svježe u ponudi prije nego što osmislim svoj dio programa.
Lica tako napetog da su mu pjege izgledale poput cimeta posutoga po koži boje bijele kave, Winslow reče: – Meni je sve O. K. Hm, zapravo, možda malo više vremena za planiranje ne bi škodilo. Ne znam.
Dakle, rezultat je izjednačen.
Žarki bljesak nade zasja Maxu u očima kad se okrenuo prema Jules, toliko žestok da se ona poželjela okrenuti u stranu. Ali to je bilo beskorisno, jer bi okretanjem pogledala u Gusa koji stoji sam u prvome dijelu kuhinje. Težina njegova očekivanja od nje bila je veća od golemoga jušnog lonca punoga vrele vode.
– Jules.
Gus je rekao samo to, ali ona je čula i sve ono što nije izgovorio. Čula je nježnu brigu i ponos koje je osjećao za nju, čula je nepokolebljivu vjeru u njezinu odanost njemu. Više mu je od svega htjela dokazati da je u pravu, ali problem je u tomu što ona sada uopće ne misli da je u pravu.
Ne u vezi s ovom konkretnom stvari.
– Daj, Jules. – Maxov je glas bio tih, napet. – Ne moraš slijepo slijediti naredbe samo zato što ih Danny uvijek posluša. Ti si vođa ekipe. Složit ćemo se s bilo čime što odlučiš.
Gledala ga je bespomoćno, ramena zgurenih u instinktivnome pokretu obrane koji mora da je izgledao kao slijeganje ramenima, jer Max potom spusti pogled.
Gus reče: – Naučio sam Jules da bude timski igrač, Max. Šteta što ti tu lekciju nikada nisi svladao.
Zadovoljni ton u njegovu glasu potakne Jules na diplomatsko ulagivanje. – Žao mi je – reče ona, osjećajući se poput stranice istrgnute iz knjige recepata. – Ali zapravo se slažem s Maxom. Moramo znati s čime se točno imamo suočiti, u protivnom ćemo imati pretjerano ograničen izbor jela koja mislimo iznijeti pred suce.
Nije bila u stanju pogledati ga u oči pa se okrene prema Maxu. Pobjeda izmiješana s radošću blještala mu je na licu, zbog čega su mu oči sjajile kao da su dva kristala.
– U redu, društvo, krećemo. Želim ovo riješiti u roku jednoga sata, kako bismo imali dovoljno vremena za planiranje.
Jules pomisli kako je činjenica da je neugodno vlažna srpanjska vrućina u New Yorku bila poželjnija od atmosfere u restoranu Lundenovih zapravo žalostan dokaz trenutačne situacije u kuhinji. Svi poskočiše kako bi pobjegli od sve izraženije napetosti u prostoriji, skupljajući osobne stvari i krenuvši prema izlazu, uključujući čak i Dannyja.
Svi osim Gusa. Jules zastane u pola koraka kojim je slijedila Maxa prema vratima restorana.
Vrhovni šef restorana Lunden’s Tavern stajao je sam u kuhinji, izgledajući pomalo iscrpljeno. Kao da se smanjio. Vidjevši ga tako, zaboli je srce.
– Šefe, zar ne dolazite s nama?
Gus nije dizao pogled s mape Essex Street Marketa koju je još uvijek čvrsto držao u ruci. – Nema potrebe za tim – reče on. – Uzdam se u izvješće koje ćeš mi podnijeti kad se vratite, Jules. Osim toga – nasmiješi se slabašno – netko mora čuvati stražu i početi s pripremama za posluživanje ručka.
Osjećaj krivice je zapeče. – Ja bih mogla ostati s tobom i pomoći ti – ponudi se ona dok se vraćala prema svojoj radnoj plohi i već počela vraćati torbu na policu. – Ostali će mi dojaviti čega sve ima na tržnici.
– Ne, ne, idi i ti s njima – reče on posežući za čistom pregačom s vješalice na zidu. – Samo ću se obračunati s nekim odrescima, a to je zapravo posao za jednu osobu. Ja to činim i zatvorenih očiju. Ipak, hvala ti, prava si, Jules.
Ona kimne glavom i krene za ostalima, ali prije negoli je stigla prevaliti dva koraka, zaustavi je Gusov glas.
– Dobra si ti cura i s vremenom si nam postala kao... kao član obitelji, Jules. I upravo ti zbog toga ovo moram kazati, koliko god mi to bilo teško. Kloni se mojega sina.

DVADESET PRVO POGLAVLJE




Jules pokuša disati nakon što je primila iznenadni udarac. Znala sam da je sve ovo bila pogreška. Lundenovi me nikada ne bi mogli prihvatiti kao istinskoga člana obitelji. Pa ja uopće ni ne znam što je to obitelj i što znači obiteljska pripadnost. Prestani! Uz ogroman napor, ona zauzda podivljale emocije.
– Znam da bi to moglo biti loše za plasman naše ekipe – uspije joj prozboriti.
– Ne, ne – pobuni se Gus. – Ma, zapravo da. To bi moglo poljuljati koheziju kada dođe do nevolje. Kao onomad kad smo morali otpustiti Phila jer je počeo ignorirati tvoje upute u kuhinji! Kakav nered. Ali smo zbog toga otkaza dobili Becka pa se sve na kraju ipak dobro završilo. Ono što ti zapravo želim kazati, Jules, jest da s Maxom nevolja nije samo jedna od mogućih opcija. Ona je zajamčena.
– Što?
Odmahujući glavom, Gus nastavi. – Volim svojega sina, ali on nije dobar za tebe. Nije dobar ni za koga, barem ne dok sam ne nauči kako provesti dulje od mjesec dana pod jednim krovom. On neće ostati kad nas odaberu za predstavnike Istočne obale; tako smo se od početka dogovorili. Dobio je priliku učiti o obradi mesa od jednoga od najboljih živih učitelja, a tu će priliku i iskoristiti. Zapravo, da sam ja njegovih godina, i ja bih je vjerojatno iskoristio! Ali bojim se da to znači da ćeš ostati povrijeđena, mala moja.
Jules je zbunjeno treptala. Gus se ne protivi njezinoj ulozi Maxove bolje polovice, nego Maxovoj ulozi njezine. Upravo obratno.
Mora da je ovako svima onima koji imaju zaštitnički nastrojena oca, koji te nadzire i brine se za tebe. Ona se nasmiješi, jer joj je druga mogućnost bila briznuti u ponižavajući plač. – Guse, hvala ti. Ovo mi znači... više nego što mogu reći, da ti je toliko stalo do mene da me upozoravaš na Maxa. Ali, vjeruj mi, oči držim širom otvorene. Jasno vidim tvojega sina i znaš što? Sviđa mi se to što vidim. Dobar je čovjek, bolji negoli ti misliš.
– Misliš? Znam svojega sina kao što znam sebe, a to kako ga u posljednje vrijeme gledaš... poprilično sam siguran da on nije spreman za to.
Nelagoda ju je žestoko pekla po vratu. Nije navikla biti tako očigledna. – Guse, pa tek smo počeli s ovim, što god to bilo – reče ona gotovo se gušeći. – Bućkamo se u plićaku, vjeruj mi, i nema šanse da se utopim.
– Gluposti! – reče on izravno. – Misliš da te nisam vidio na kvalifikacijama? To tvoje što god to bilo s Maxom toliko te izbezumilo da si jedva govorila. A tek izraz koji ti je bio na licu... – On odmahne glavom, stisnuvši usne u tanku, čvrstu crtu. – Nisam te vidio takvu još od one večeri kad sam ti spravio vruću čokoladu.
Jules osjeti kako joj se pluća stišću poput čvora prekuhane tjestenine. Kroz bubnjanje u ušima osjeti nekakav pokret iza sebe, blago pomicanje vrata blagovaonice restorana zbog kojeg joj se bilo ubrza.
Ne obraćajući pozornost na njezino teško disanje, Gus nastavi. – Tada si gledala upravo s takvim strahom u tim lijepim smeđim očima, kao i jučer na natjecanju. To je isti strah koji vidim kad god pogledaš u Maxa, a to me vraća u onu noć kad si se dovukla ovamo po hladnoći i snijegu, sama i iznurena, s ranim stadijem najgore modrice koju sam ikada u životu vidio.
Max se sledi u mjestu dok je glas njegova oca prolazio kroz njega poput samurajske oštrice, toliko oštar da nekoliko sekundi nije ni osjećao bol.
Kloni se mojega sina.
Njegov vlastiti otac. Bože dragi, pa jasno je da imaju problema, ali tatino potkopavanje njegove prve istinske veze u životu za koju se borio, to ipak boli.
Max istom poželi nasrnuti u kuhinju i suočiti se s ocem, pitati ga kako može reći takvo što, ali... što bi uopće mogao kazati sebi u korist? Ponos u Gusovu glasu dok je podsjećao Jules na njegovo učenje u Italiji pobudi neki topao osjećaj duboko u Maxu, dok je istodobno proživljavao smisao svega onoga što je uspješno ignorirao već toliko vremena.
On odlazi. Jules je to znala od samoga početka. Dala je sve od sebe da se ne spetlja s njim, ali je Max, nezaustavljiv kada sebi odredi cilj, ignorirao njezinu suzdržanost. Gurao se, lovio je i zavodio, a sada se mora suočiti s činjenicom da je sve to učinio za vezu koja može trajati samo nekoliko kratkih tjedana.
Uvjerio je sebe, i čvrsto vjerovao u to, da za ostvarivanje smislene veze između dvoje ljudi nije potrebno obećanje da će zajedno provesti mnogo godina. Povezanost koju on i Jules osjećaju dobra je i pozitivna, čak i ako joj nije suđeno trajati zauvijek.
Zavarava li možda samoga sebe?
Razgovor se nastavio, a Max zastade, šake pritisnute sebi o trbuh. A onda ga je Jules branila... Knedla za koju nije ni znao da je nosi u prsima odjednom se smanji, a navala emocija preplavi mu srce.
Sljedeće riječi njegova oca odbace mu pobjesnjele emocije na novu razinu.
Što? Jules je zbog nekoga imala modricu na oku?
– To je bilo davno – reče ona. – Moj sadašnji život više nema veze s time.
– To sam primijetio – reče Gus, glasom punim nečega što je zvučalo kao bol. – S obzirom na to da si se izjasnila protiv mene i svega što sam te naučio i pristala uz prijedlog svojega dečka.
Zvučalo je kao da je Jules ostala bez daha, baš kao i Gus kada mu je odvratila: – Bila sam uz Maxa jer je u pravu, a ne zato što smo... u vezi. A da nisi takav tvrdoglavi stari magarac, i sam bi to bio u stanju priznati. Volim te, Guse, ali nisi u pravu.
Zvuk sve bližih koraka natjera Maxa da se zaputi kroz blagovaonicu restorana i iziđe na ulicu, samo nekoliko sekundi prije nego što je ondje izišla i Jules.
Izgledala je nepodnošljivo mlado, a u očima joj se ogledala oštra bol, dok je za njom lepršala kosa boje tamnoga zlata. Jutros ju je strateškim poljupcem u vrat omeo u vezivanju kose u rep, a kada mu je sada stala uz rame, ta svilenkasta kosa pomiluje mu golu nadlakticu ispod kratkoga rukava njegove iznošene majice HELLO KITTY.
– Idemo – reče ona napeto i zapovjednim tonom.
Max je pomno pogleda, pokušavajući je zamisliti s masnicama koje joj, zajedno sa strahom, kvare to čisto, savršeno lice.
– U redu, društvo – vikne Winslow zaputivši se naprijed. – Idemo vidjeti čarobnjaka iz Oza!
Povede ekipu niz blok zgrada, prema postaji podzemne željeznice na zapadu Četvrte ulice. Jules se nakratko zaustavi kako bi tiho razmijenila nekoliko riječi s Dannyjem, ali nakon samo nekoliko minuta pojavila se tik uz Maxa.
On je pogleda, uočavajući znakove stresa oko njezinih širokih, nervoznih usana. – Jesi li dobro, slatkice?
Ona se strese cijelim tijelom, poput patke koja otresa vodu s leđa, a Max osjeti njezine tanke, snažne prste kako se isprepleću s njegovima. Iznenađeno spusti pogled na njihove spojene ruke.
– Sada jesam – reče ona dok je polaganim osmijehom rastjerivala sjenke iz pogleda.
Max hitro načini pregled situacije. Vlaga u zraku je tako gusta da ga podsjeća na Saigon, a tanka tkanina majice lijepi mu se za leđa. Valja isplanirati petodijelno jelo kojim će se ili proslaviti ili propasti na natjecanju. Najgora svađa koju je doživio s ocem otkad je otišao od kuće prije šest godina.
Jules ruku drži u njegovoj. Njezina blizina podsjeća ga na to da je napokon netko stao na njegovu stranu.
On se nasmiješi i zabaci im spojene ruke u visokome luku dok su se spuštali niz betonske stube zajedno s ostalima, ulazeći u vrući polumrak uske postaje podzemne željeznice.
Max se nije mogao sjetiti kada je posljednji put bio tako sretan, usprkos činjenici da mu tamna sjena budućega odlaska u Italiju visi nad glavom. Trebao bi poslušati vlastiti savjet i uživati u svakom dragocjenom trenutku koji provede s Jules.
Kad bi je barem mogao navesti da mu se otvori i ispriča što joj se točno dogodilo te noći kad se pojavila u kući njegovih roditelja i potom završila kao sastavni dio obitelji.
Jules se tek nakon dugačke vožnje podzemnom željeznicom, u gužvi i vrućini, smirila od razgovora s Gusom.
Klimatizacija nije funkcionirala, zbog čega se njihov vagon pretvorio u pravu pećnicu zagrijanu do maksimuma.
Jules ispusti metalni držač kad su joj prsti kliznuli s njega prilikom skretanja u tunelu. Max se našao uz nju i pridržao je u pravom trenutku.
Kad se nagnula unatrag, oslonivši se dijelom na njega koji je stajao čvrsto, razmaknutih nogu, Max nije mogao a da se ne nasmije. Čak i na vrućini koja ga je podsjećala na podnevnu žegu na tržnici u Marrakechu, htio je više od svega da je može priviti uz svoju ljepljivu, znojnu kožu i osjećati kako diše uz njega.
Buka kretanja vagona po tračnicama bila je tako glasna da je bilo vrlo teško čuti razgovor ostalih kuhara oko njih. Bilo je to gotovo kao da su Max i Jules izolirani u vlastitome mjehuriću sapunice. U privatnoj atmosferi.
Maxu je zbog toga nekako bilo lakše prisloniti joj usne uz uho i kazati: – Hvala ti za ono što si rekla u kuhinji.
– Pa bio si u pravu – odvrati ona.
– Ipak, znam da nije bilo lako suprotstaviti se tati na takav način.
Vrpoljila se, a Max nevoljko popusti stisak kako bi joj omogućio da se uhvati za središnji držač za putnike.
– Da, nije mi bilo lako – reče ona gledajući ga ravno u oči. Vidio je u kojoj mjeri ona uistinu misli ono što govori. – Jer tvoj je otac uistinu jedini otac kojega sam ikada imala, a njegovo mi mišljenje puno znači. Više nego što možeš zamisliti.
Max kime glavom. Grč mu stisne mišiće vilice u bolno škripanje zubima. – Jules... ne moraš mi odgovoriti na ovo, ali znam da je tvoja majka imala dosta... udvarača. Je li tvoj biološki otac ikada bio s vama?
Vlak se nagne udesno, gotovo ih sve prevalivši u stranu. Kad je Jules povratila ravnotežu, već je nekako prikrila bljesak boli koji je Max pogledom ulovio u njezinim očima u trenutku kad je postavio pitanje.
Max se ukopa i učvrsti je uza se dok mu je odgovarala. – Ne. Nikad ga nisam upoznala. Otišao je prije nego što sam se rodila. Mami je rekao da ga od žudnje za daljinama svrbe stopala i jednostavno odlutao bez traga i glasa, u potrazi za nečim. Možda je tražio lijek protiv atletskog stopala. Tko zna? U svakom slučaju, nije bio tu.
On sve do nožnih prstiju osjeti učinak toga opisa. Kontrolirajući glas, uspije mu izustiti: – To mora da je bilo teško.
Ona slegne ramenima. Bio je to brz trzaj zbog kojega je osjetio napetost u vratu. – Kako je tako je. Nije baš da svake noći plačem na jastuku zbog nekakvoga luzera koji se nije potrudio ostati ni toliko dugo da vidi rođenje vlastitoga djeteta.
Tapkajući u mraku, Max se usudi krenuti još korak dalje:
– Pa, bilo bi u redu i kada bi ti on... ne znam... nedostajao. Ili kad bi bila tužna zbog svega toga.
Jules je blenula u njega onim umornim očima boje zlata, meda, viskija. – Ljudi znaju otići. Takav je život. Plakanje zbog toga donese ti samo hrpu natopljenih rupčića i glavobolju.
Max ostane zuriti u nju, dok mu je svaki djelić tijela bio u grču poput utopljenika koji se čvrsto drži za bovu. Bojao se trepnuti, bojao se prekinuti drhtavu sigurnost na površini toga razgovora i zaroniti u dubine onoga o čemu su zapravo govorili.
– U svakom slučaju – reče Jules – tko ima vremena baviti se davnom prošlošću? Trebali bismo smišljati ideje za ovo petodijelno jelo koje se od nas očekuje. – Osmijeh joj uopće nije bio uvjerljiv, ali se trudila. Nije uzmicala.
Max prihvati promjenu teme s uzdahom olakšanja, kao da je posljednjih pet minuta zadržavao dah. – Imam otprilike bezbroj ideja. Zapravo, pravi je problem suziti izbor...
Ali dok se polako opuštao u poznatome uzbuđenju smišljanja menija i tehnika spravljanja kojima bi mogao ostaviti dojam, Max nikako nije uspijevao zadržati misli dalje od činjenice da će po isteku četvrtoga tjedna, kad mu se otvori mjesto u Italiji, učiniti Jules ono isto što joj je učinio otac.
Otići će. Kao što uvijek odlazi.
Po prvi put u životu Max žarko požali, žarom vrućih papričica, što nije malo više brinuo o budućnosti.
Možda život u kojemu se misli jedino na sadašnji trenutak više nije dovoljan.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE




Claire Durand odsutno popravi besprijekornu crtu na svojim savršeno bijelim hlačama i namjerno odluči ne razmišljati o činjenici da je za sastanak sudaca, koji je sazvala toga jutra, odabrala ležernu odjeću.
Bon. Slegne ramenima. Barem je za nju ležerna.
Vrlo je vjerojatno da njezini kolege suci ne bi mislili kako su lanene hlače i crveno-plava prugasta bluza bez rukava izrazito ležerni. Kane Slater vjerojatno misli da su poderane traperice i kaubojske čizme prikladna oprava za gala večeru.
Napući usne, iživcirana sama sobom. Kane Slater joj je zabrinjavajuće učestalo ulijetao u misli otkad ga je upoznala. Neprihvatljivo je i više nego neugodno izgubiti kontrolu nad neukrotivim mislima o zlatokosom mladiću.
Uspravivši se u sjedištu, Claire prekriži noge i pogleda na sat. Ako je vjerovati onomu što pokazuje Monsier Cartier, kolege suci kasne.
Dok je popravljala šminku oko obrva – nema nikakvog razloga da se zbog njih izlaže poniženju naboranosti – uoči predmet svojih najnovijih maštarija kako se polako i lijeno probija kroz napučeni kafić prema njezinu stolu.
Široko zijevajući, Kane Slater spusti se na sjedalicu nasuprot Claire i pospano joj se nasmiješi. Zlatna kosa bila mu je zamršena u nevjerojatne čvorove posvuda po glavi osim na lijevoj strani, gdje je bila spljoštena.
Ona trepne. Ili nije u tijeku sa stilom koliko je mislila ili je propustio bilo kakvu pripremu za sastanak, osim možda što se izvukao iz postelje i navukao najofucaniji par kratkih hlača na svijetu. Naravno, u kombinaciji s onom istom crnom majicom koju je nosio i prethodnoga dana. Ovoga je puta barem spustio kapuljaču, možda kako bi bolje pokazao impresivno vlasište.
Nema nikakvoga logičkog razloga zašto bi zbog pogleda na te neuredne plave uvojke Claire u donjem dijelu tijela osjećala rastapanje od nekakve tople žudnje, ali tko bi ikada mogao ustvrditi da je čisto racionalan po pitanju privlačnosti?
Claire Durand očito ne.
– Dobro jutro – promrmlja mladić. Melodični glas pretvorio mu se u duboki ton basa.
– Jedan je sat – obavijesti ga ona ledenim glasom, naglašavajući riječ jedan. Sastanak je bila sazvala za podne i trideset.
– Čovječe. Nikakvo čudo što mi toliko treba kava – zastenje on dok se izvijao u sjedalici, podignute ruke, kako bi dozvao konobaricu.
Bili su u lokalu Café Noir, nedaleko od ureda časopisa Délicieux. Tu joj se uvijek sviđalo jer ju takva mjesta podsjećaju na pariške lokale koje je nekoć posjećivala, s mnoštvom malih okruglih stolova, ozbiljno i usredotočeno osoblje i izrazito snažan espresso.
Zvuk mobilnoga telefona odvuče joj pozornost sa Slatera koji je širokom osmijehom i jamicama u obrazima izmamio nevoljki osmijeh konobarice koja se inače svih ovih godina, koliko je Claire posjećivala taj lokal, nije udostojala ni kimnuti joj glavom u znak pozdrava.
Provjerivši o čemu se radi, Claire pregleda poruku koju joj je poslala Lilah, supruga Devona Sparksa i njegova nova pomoćnica pa živčano napući usne.
Isprike zbog izmjene rasporeda, DS ima intervju na NY1, ne može na sastanak. Ispričava se, kaže da će mi odbiti od plaće.
Pa, možda je tako i bolje. Claire se ionako nadala nekoj prilici da nasamo porazgovara sa Slaterom.
Nasamo? Mais oui, negdje u njoj zaprede zavodnica, ali Claire presiječe tu smiješnu misao u trenutku koji je bio dovoljan da nedužno trepne prema Slateru kad se ovaj ponovno okrenuo, nakon što si je osigurao dvostruki kapučino s više pjene, pecivo i vječnu ljubav konobarice. A možda i njezine gaćice – Claire nije dovoljno pomno pratila razvoj događaja kako bi bila sigurna.
Barem nisam jedina žena u godinama kojoj je on nezgodno privlačan.
– Gdje je Devon? – Upita Kane.
– Ima intervju na lokalnoj televiziji koja pokriva i vijesti iz New Yorka. A kad smo već kod toga...
Hitro opet izvadi telefon i počne pisati poruku Devonovoj supruzi.
Poruči svojemu nepouzdanom mužu da mu je bolje da spomene RSC ako ne želi probleme. Ako uspije spomenuti da je Délicieux sponzor natjecanja, sve mu je oprošteno.
Trebalo joj je podosta vremena da utipka cijelu poruku, ali Claire je odbijala korištenje smiješnih kratica koje koristi većina ljudi.
To je satno još jedan znak da stariš i da ne želiš nove navike, dobaci joj unutarnji glas.
– Znači, sami smo na sastanku – zamijeti Kane, zavaljujući se u sjedalicu. Kapci su mu bili teški nad nevjerojatno bistrim, morski plavim očima, zbog čega je izgledao kao netko tko je upravo ustao iz postelje i tko bi se vrlo rado ponovno bacio onamo.
Claire u sebi proguta viziju određene žene koja Slatera prati u postelju... žene koja, eto, ima dugu smeđu kosu kroz koju su se tek nedavno počele probijati i srebrne niti.
– Zapravo, upravo bih o tomu voljela s vama porazgovarati – reče mu ona, nametnuvši čeličnu notu u glasu i pogledu. – Ovo smiješno očijukanje... mora hitno prestati, gospodine Slateru.
– Zvučite kao moja profesorica iz povijesti kad me tako nazivate.
Suzbivši u sebi ubod užasa od same pomisli na tu usporedbu, Claire odvrati: – Mogu pretpostaviti da je time htjela, baš kao i ja, izraziti prikladnu distancu koja bi morala postojati između ljudi u našemu položaju.
On polako trepne, poput mačke na suncu. – Hej, zvučite tako... američki.
Claire se ukoči. – Nemam pojma na što točno mislite.
Slater otkine kraj peciva, prosuvši masne mrvice posvuda po stolu. – Suzdržana. Decentna. Puritanska. Možda postoji još koji takav izraz kojega se trenutačno ne mogu sjetiti, barem ne prije nego što ispijem prvu šalicu kave.
Iskreno uvrijeđena, Claire mu odbrusi: – Kako je nevjerojatno tipično od vas pretpostaviti da moje držanje nema nikakve veze s temom razgovora, dakle s vama osobno.
– Ma možeš mislit – reče Kane živčano, nakon što je progutao zalogaj peciva.
Barem ne priča punih usta.
– Kad bi se radilo samo o meni koji se nabacujem vama – nastavi Slater uperivši pecivo ravno u nju – tada vas ne bi živciralo to što sam se smješkao onoj kuharici iz ekipe Lundenovih.
– A to je pak još jedna tema! – Claire objeručke prihvati priliku za promjenu smjera razgovora. – Ne možete se nabacivati natjecateljima. Apsolutno ne. To je strogo zabranjeno, i to iz logičnih i očiglednih razloga.
– Nisam se nabacivao ni jednoj natjecateljici – pobuni se on, rasuvši još više komadića peciva. Ako ovako nastavi, neće mu ništa ostati za doručak.
– Ma dajte, molim vas – frkne ona. – Ono pitanje o ženskim kuharima i Michelinovim zvijezdama uputili ste ciljano onoj ženskoj iz restorana Lunden’s Tavern, ne pretvarajte mi se da niste!
– U redu, dobro – složi se Slater, odloživši izmučeno pecivo kako bi otpuhnuo vruću paru s površine kave. – Nadao sam se da će ženska znati odgovor, bilo joj je teško i sažalio sam se. Ali samo pitanje bilo je potpuno u redu. Moglo je dopasti bilo koga iz bilo koje natjecateljske ekipe. Nisam joj došapnuo odgovor, to dobro znate. I prestanite izbjegavati temu.
– Kakvu temu? – Claire uzme šalicu kave, zadovoljna što joj ruke ne drhte.
Kane Slater spusti sve četiri noge svoje sjedalice na pod kako bi se mogao nalaktiti na stol. – Tema je ta da oboje osjećamo istu privlačnost. Vi to ne želite, ali to ne mijenja činjenicu da je tako. I s moje strane. A pretvarati se da nije tako bilo bi protivno mojoj životnoj filozofiji.
Odjednom joj je bilo jako teško uloviti dah. – Gospodine Slatere, vrlo ste... izravni.
– Kane – reče on, pozorno nagnuvši glavu prema njoj, pogleda uperena u nju.
Njoj se pluća ispune zrakom. – Kane – pristane ona, ne pogledavši u stranu. – U redu. Bili ste jasni i neću vam proturječiti. Istina je da ste mi privlačni, kao i većini žena koje susrećete, sigurna sam u to. Ali to ništa ne mijenja.
– Jeste li vi ludi? To sve mijenja! – Glas mu se zagrijao i izgladio tijekom razgovora. Glasne su mu se žice probudile nakon što mu je espresso prostrujao tijelom. Claire se strese. – Čak i kada ništa ne bismo poduzeli po tom pitanju, među nama će uvijek postojati ovaj električni naboj, ova spoznaja, ovaj potencijal. To će nezaobilazno promijeniti neke stvari.
– Optužili ste me da zvučim tako američki – reče Claire, ponovo se skrivajući iza šalice kave. – Ali upravo vi odgovarate tome opisu, ako se ne varam. Muškarci u Americi nikada se ne zadovoljavaju spontanim tijekom života, uvijek moraju nešto gurati. Amerikanci se kao nacija najradije guraju.
Istini za volju, upravo joj se to sviđalo vezano za svoju novu domovinu. Claire i sama više voli poduzimati korake negoli samo dokono sjediti i ironično komentirati ono što rade drugi.
Ali u ljubavi... to je već nešto drugo. Nije baš da ima energije ili želje posvetiti se opsluživanju nečijega krhkog ega u slobodno vrijeme. Dosta joj je toga i na poslu. Ništa se ne može mjeriti s egom kuhara zvijezde, bilo po vrtoglavoj visini, bilo po krhkosti nalik na ljusku jajeta.
Iako joj Slater zapravo ni ne nudi ljubavnu priču. Ona uperi pogled prema predmetu svojih unutarnjih dvojbi, koji joj se pak nasmiješi. – Znači, vi tvrdite da ću vas, budem li strpljivo čekao i pustio rijeci da protječe preko stijena, na kraju uvjeriti? U smislu da tiha voda brege dere?
Claire posegne u tamnozelenu torbu marke Gucci, koja je bila njezin prvi dar samoj sebi nakon što su je promakli u glavnu urednicu časopisa Délicieux, i izvadi novčanik. Bacivši novčanicu od dvadeset dolara na stol, ona odgurne sjedalicu i ustane, namjerno se nadvivši nad njega.
– Ono što ja tvrdim jest to da iako se ne smatram seksualno uštogljenom i nipošto ne mislim da je spolnost loša stvar, ne znači da sam na raspolaganju baš svakomu tko mi zapne za oko. Jasno je da ste privlačan mladić, to neću osporavati. – Slegne ramenima; bilo joj je teže nego obično tome pokretu dati onaj svoj savršeno bezbrižan francuski štih. – Ali, hoću li zato zbog vas izgubiti kontrolu nad tijelom i mislima? Ne.
– Nitko nema potpunu kontrolu nad mislima – reče joj Slater, zabacivši glavu kako bi se ponovo zagledao u nju. – Zbog toga je život tako uzbudljiv.
Izgledalo je da mu nimalo ne smeta što odozdol gleda u nju, a nju zahvati nelagodan osjećaj da on, čak i tako zavaljen u sjedalicu, nogu ispruženih pred sobom i ruku položenih iza glave, još uvijek dominira cijelom prostorijom. Nema načina da se zaobiđe njegova nazočnost.
– Možda dosad još niste imali posla s odraslom, iskusnom ženom – reče ona – ali vas uvjeravam da ja sama odlučujem što ću sa svojim željama, a odluke ne donosim olako. – Kao da je privlači gravitacijska sila kakvom planet djeluje na mjesece u orbiti, Claire se nagne, postavivši jednu ruku na stol radi ravnoteže. – I odlučila sam ne zabavljati se s vama. Jesmo li se razumjeli, gospodine Slatere?
Ovako izbliza vidjela je crveni odsjaj među kratkom plavom bradom neobrijanoga obraza. Bio je gotovo pretjerano lijep da bi bio stvaran. Kakve raskošne usne! Ali čvrsta linija vilice i snaga visokog, inteligentnog čela davala je tome licu muževnost i određenu divljinu za kakvu Claire nikada ne bi pomislila da će joj se sviđati.
– Jasno mi je – reče on – da se brinete kako bi sve to moglo izgledati. Stoga obećavam da ću u javnosti biti uzor pristojnosti i dostojanstva... ako obećate da ćete me odsad zvati Kane.
– Dogovoreno – reče Claire hitro, ispruživši ruku kako bi zapečatila dogovor. Kasnije će brinuti o njegovim ostalim tumačenjima njezine zabrinutosti.
Slater... Kane... je uhvati za ruku, ali umjesto da se rukuje s njom ili da je poljubi, kao što je to učinio Devon Sparks, on je okrene tako da joj je dlan bio otvoren pogledu. Prijeđe jednim žuljevitim prstom preko središta dlana i nasmiješi se za sebe. – Vatrena ruka – prošapće. – Zašto me to uopće ne čudi?
– Molim? – reče Claire hladno. Dlan joj je gorio od električnoga naboja tamo gdje ga je on dirao, a prsti su joj se grčili u očajničkom pokušaju da se skupe nad vrućim dlanom. Ali ona ostane potpuno mirna, odučivši da se neće upuštati u nekakvo smiješno natezanje oko vlastitoga ekstremiteta.
– Vatrena ruka – objasni on dok joj je još proučavao dlan. – Izduljen dlan, čvrsta, topla koža... hm, vrlo topla. – Podigne pogled prema njoj, a one njegove plave oči kao da su gledale ravno u samo središte njezina bića. – Ambiciozni ste i kreativni. Svijet oko sebe vidite u svoj njegovoj ljepoti i želite ga osvojiti i prilagoditi svojoj volji. Kako biste to postigli, potisnuli ste svoju istinski strastvenu narav, preusmjerivši rijeku želja u uredne kanale praktičnosti i pragmatizma. Već predugo ignorirate nutarnju težnju za avanturom i uzbuđenjem... i zbog toga osjećate privlačnost prema meni. Ja sam sve ono što vi mislite da ne smijete željeti ni imati.
Kao paralizirana, Claire se zaljulja na nogama. Glas mu je bio poput otkucaja njezina srca, bubnjao joj je u ušima, bacao je u trans.
– Ali, kažem vam, Claire Durand – reče Kane Slater ispuštajući joj ruku. – Mene možete imati.
Ona trepne, a svijet se ponovo pretvori u kakofoniju narudžbi kave, zveckanja porculana i ćaskanja posjetitelja kafića. Neobična čarolija se prekinula u onome trenutku kada ju je prestao dodirivati. Bez oklijevanja, Claire pokupi torbu i dade se u bijeg.
– Ovo je otprilike kao kolodvor Grand Central Station – reče Winslow zadivljeno – ali s manje vlakova i više slasnih besplatnih uzoraka za degustaciju. Apsolutno, gospođo, baš bih rado kušao malo vaše domaće kobasice od pačetine!
Dok je Winslow degustirao, Max se osvrne ne bi li locirao ostatak ekipe.
More ljudi talasalo se u visoko nadsvođenome prostoru, što je u Maxu budilo nostalgiju za azijskim tržnicama na otvorenom, gdje je gotovo uvijek za glavu stršio iznad gomile.
Eno ih! Ugleda Becka, drugoga visokog člana ekipe, uz veliku hrpu sira ispred trgovine Formaggio Essex. Prignuta tamnokosa glava, kose zategnute u kratak rep, valjda u procesu pomnog ispitivanja nekog zanimljivog sira. Max ga istom izgubi iz vida.
Ali nakon zvižduka i pokreta glavom prema Winslowu, Max već krene dalje.
Razišli su se na ulazu u tržnicu Essex Street Market, rastrčavši se u različitim smjerovima, poput iskri vatrometa za kinesku novu godinu. Duž trgovačkih štandova bilo je puno toga za vidjeti i istražiti. Bilo je tu sireva sa svih krajeva svijeta, kao i onih iz lokalne proizvodnje, organski uzgojenih breskvi i rajčica s farmi iz kontinentalnoga dijela New Yorka, a tik uz njih cassave i gomolji juke upravo dopremljeni iz Meksika.
Svaki je prolaz bio pretrpan prodavačima, jednako šarolikima kao i proizvodi koje nude.
Max se izmakne nekom tipu u crnim trapericama i sa zelenim irokezom, upravo na vrijeme kako bi se probio kroz društvo pognutih sjedokosih žena s kolicima koje su se glasno dovikivale. Kroza zid od njihove vike (je li to možda portugalski jezik?), Max ugleda ono što je tražio.
Iza štanda pretrpanog sjajnim, crvenim trešnjama, Jules je stajala potpuno zaokupljena razgovorom s nekim tipom širokih ramena s izlizanom zelenom bejzbolskom kapom. Kad im se približio, Max vidje da na kapi tamnijim zelenim slovima piše WILDMAN FARMS.
Prikravši joj se s leđa, Max joj odvažno prebaci ruku preko ramena i reče: – Kako ide?
Obraduje ga činjenica da se ona nije sva ukočila od njegova dodira, nego ga samo pogleda sjajnim očima boja jantara. On se zapita što li ta njegova radost govori o njihovoj vezi.
– Zach misli da će sutra imati šljiva. Mogli bismo od toga napraviti nešto uistinu zanimljivo. Što misliš?
Maxu se zavrtje od pustih mogućnosti. – Uf, naravno – odgovori joj, a potom se obrati prodavaču. – Jeste li sigurni u vezi s tim? Ni na jednom štandu danas nisam vidio šljive.
Zach slegne ramenima. – Jutros još uvijek nisu bile spremne, tako kaže moj brat. – Nasmije se i otkrije zasljepljujuće blještave zube. – Jon je zemljoradnik, stvoren je za to. Ako on kaže da će šljive sutra biti spremne, onda će stvarno biti spremne.
– Čovječe, to je tako uzbudljivo – reče Max ljuljajući se na petama. – Mogli bismo napraviti slatki umak od šljiva, a u Avignonu sam naučio kako se pravi kolač od šljiva i kiseloga vrhnja s medom... – Poželi poskočiti kao malo dijete, dok mu je uzbuđenje zbog natjecanja zagrijavalo krv poput skoka u izvor termalne vode. – Bravo za detektivski posao, Jules.
– Važno je poznavati dobavljače – reče ona dok su u znak pozdrava mahali Zachu Wildmanu, krenuvši prema Becku i štandu sa sirevima. – To je bila jedna od prvih stvari koje me Gus naučio.
Max osjeti bol u tužnoj krivulji njezinih usana. – Žao mi je zbog svega ovoga – reče on. – Nisam te trebao stavljati u poziciju da biraš između njega i mene, to nije bilo fer.
– Zar stvarno nije? – Jules zatakne palčeve pod remenje naprtnjače koju je nosila umjesto torbice. – Uopće ne bismo mogli planirati nešto sa šljivama da nismo prvo došli ovamo. Nisam ni znala da Wildmanove farme ovdje imaju štand. Obično ih vidim na tržnici Union Square Market.
Max u prsima osjeti kao da se zdjela maslaca koju je dotad čvrsto držao objema rukama iznenada prevrnula, izlivši posvuda u njemu bujicu bogate, otopljene radosti. – Onda je to dobro – reče on, u nadi da će buka tržnice prikriti ton kojim je to procijedio kroz stisnuto grlo. – Mislim da sam ovdje sve obavio.
– Ne žuri se, junače, – reče mu Winslow koji ih je netom sustigao. Obrijana glava mu je blistala, zelene oči sjajile i bilo je očigledno da mu idu sline zbog otprilike dvadeset pet različitih vrsta sušenoga mesa. – Još uvijek moramo osmisliti cio meni u kojemu će sudjelovati svatko od nas i potom, znaš već... moramo ga pripremiti. I to za suce. Od kojih je jedan božanstvo rocka, Kane glavom i bradom Slater!
Max uzdigne obrve. – Win, čovječe, je li ti jasno da si upravo zaskvičao?
Podigavši glas kako bi se čuo i kroz Julesin smijeh, Winslow reče: – Naravno. Samo se ti smij mojim uvjerenjima. Kako bi tebi bilo da sam Dalaj Lama treba kušati naša jela, a da ti ja govorim: Ma daj, Max, pa to je samo zemaljsko utjelovljenje Bude ili što već jest. Ne uzbuđuj se.
Svi su se još uvijek smijali, uzbuđeni i puni energije, gotovo trčeći ulicom na povratku u restoran, kad su skrenuli za ugao ulica Barrow i Grove... i vidjeli vozilo hitne pomoći parkirano ispred kuće njegovih roditelja.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE




Max uopće nije bio svjestan da trči sve dok nije osjetio udaranje vlastitih stopala po pločniku i vibracije koje su mu tresle noge dok je brže-bolje jurio naprijed.
Milijun mogućih scenarija jurilo mu je kroz glavu, zbrkanih i isprekidanih, poput mnogostruko ubrzanog filma strave i užasa. Bile su to slike svega i svačega, od trudne gošće u restoranu koja je usred blagovaonice dobila trudove pa sve do užasne, mučne pomisli da mu je majka možda izgubila ravnotežu i udarila glavom o rub stola.
Ali čak ni uz takve zbrčkane misli nije bio spreman na ono što ga je dočekalo kad je uletio kroz ulazna vrata restorana Lundenovih. Ostatak kuhinjske ekipe bio mu je za petama.
Njegova majka stajala je na drugoj strani restoranske blagovaonice, uz vrata kuhinje, bijela kao brašno, obiju ruku na ustima. Uopće nije vidjela Maxa sve dok joj nije stao uz bok i stavio joj ruke na ramena, osjetivši pritom kako se trese.
U trenutku kada ju je dodirnuo, sva čelična snaga nestane joj iz kralješnice i ona mu se sruši u naručje.
– Mama – reče Max, svjestan da se i ostali okupljaju oko njih i pomažu mu pridržati je. – Što se događa? Jesi li dobro?
Ona odmahne glavom, ali ništa ne reče, dok su joj isprekidani dah naglašavali jecaji koji su zvučali tako žalosno da se Maxu prsa stisnuše od suosjećanja.
– Nije ona. – Jules je to izrekla neobičnim, gotovo distanciranim glasom. Max podigne glavu i potraži je pogledom.
Stajala je uz metalna vrata kuhinje i kroz ovalni stakleni prozor na njima promatrala nešto unutra.
Mučan strah Maxu stegne utrobu, a kada Beck spusti veliku ruku Nini na rame, Max je preda krupnome kuharu što je nježnije mogao. Morao se prisiliti da priđe mjestu na kojemu je stajala Jules, a jedan dio njega već je znao što će ondje vidjeti.
Danny je bio tik uz njega, kao kakav tihi, nenametljivi duh. Obojica gurnuše vrata prema kuhinji.
Tata.
Dvoje bolničara bavilo se njime, brzo, učinkovito i zastrašujuće smireno, a potom pričvrstiše Maxova oca za nosila. Gusovo je lice bilo djelomično zaklonjeno maskom za kisik, ali ispod nje Max vidje očevu kao od papira blijedu kožu. Oči su mu bile sklopljene, a čuperci sijede kose neobično su stršili oko gumenih remena kojima je maska na ustima i nosu bila pričvršćena.
Kad mu je kosa postala tako sijeda? zapita se Max.
– Što se dogodilo? – Max se trgne čuvši Dannyjev glas. Bio je preglasan, grub i hrapav, poput zvuka motora kakvoga kamiona dok se uspinje neasfaltiranom planinskom cestom u Južnoj Americi.
Bolničarka im uputi kratak pogled, a prsti jqj pritom ni za trenutak ne usporiše hitre, metodične pokrete. – Oštra bol u prsnome košu, vrtoglavica, gubitak svijesti – reče dok je uklanjala stetoskop iz ušiju i stavljala ga sebi oko vrata.
– Srce je – prošapće Jules tihim, zaprepaštenim glasom.
Danny u grlu priguši grub ton. Max mu prebaci ruku preko ramena i nagne se prema njemu. Jedan drugome pomagali su ostati na nogama.
– Ako ćete očajavati, to činite negdje drugdje – reče im bolničarka kratko dok je posezala ispod nosila i oslobađala kotače kako bi Gusa odvezli do vozila hitne pomoći koje je čekalo ispred. Danny istom zakorači naprijed, krenuvši za nosilima, ali Maxu noge ostadoše prikovane za pod.
Bože moj! Odvoze mi oca na nosilima.
On osjeti kako gubi ravnotežu samo trenutak prije negoli se zaljuljao, ali bio mu je dovoljan pritisak vitke, snažne ruke o leđa kako bi se povratio.
– Bit će sve u redu – reče ona oslonivši mu glavu na rame, obgrlivši ga vitkim, mišićavim rukama. Obavijen njezinom toplinom i osokoljen potporom, Max ponovno uspostavi ravnotežu.
– Naravno da će sve biti u redu. Tvrdoglavi, stari nevaljalac, ne može njega zaustaviti nekakav glupi srčani udar.
– Bit će sve dobro s njim – ponovi ona. – Mora.
Max joj je čuo trzaj u glasu, čuo je kako se gotovo slomila dok je izgovarala riječ dobro pa se okrene kako bi je kratko i snažno zagrlio. Taj je zagrljaj utješio njega koliko i nju.
Nakon toga Max je ostatak dana proveo zaustavljajući se svakih deset minuta radi disanja, usredotočivanja i dopuštanja nasrtljivim valovima straha i krivnje da ga zapljusnu i potom prođu kroz njega kao voda kroza sito. Zašto se morao prepirati s ocem toga poslijepodneva? Zašto nije zamijetio da otac izgleda umorno? Je li bilo i drugih naznaka koje su mu promakle?
Sljedeći je sat bio poput beskrajnoga pokušavanja da umiri majku i dogovaranja oko zajedničkoga odlaska do bolnice. Čekaonica je ondje bila pretjerano svijetla, sjedala neudobna, a automat za kavu nudio je jedino vruću čokoladu, bez obzira na to koje dugme pritisnete.
Kad je Max donio Jules papirnatu šalicu ne baš ukusne mlake čokolade, iznenadilo ga je njezino odbijanje, kao da se radi o šalici vrućega čaja.
Sve što je rekla bilo je: – Ne, hvala, ne želim ništa, dobro sam.
Max je bio prilično siguran da ona nije dobro. Iz nje nije izvukao više od desetak riječi otkad su stigli u bolnicu. Bila je tiha i nepomična, očiju razrogačenih i pomalo natečenih, kao da nije spavala već dva dana.
Nije se tužila niti je plakala, zapravo, upravo je ona ustala i prišla Dannyju kad ih je zatekao u čekaonici. On se vozio u ambulantnome vozilu, a Max se nadao da više nikada neće vidjeti izraz lica koji je Danny imao kad im je dojavio da liječnici oca pripremaju za operaciju.
Jules ga čvrsto zagrli i dopusti mu da joj se nasloni licem o rame. Sve to vrijeme Max joj je iščitavao nijemu patnju u pogledu, jasno kao da nariče i razdire si odjeću od jada. Ali Jules ni u kojem trenutku nije izgubila kontrolu.
Kad su bez ikakvih obavijesti čekali već tri sata, ona i Winslow otiđoše do bolničke kantine i donesoše ostalima hranu koju nitko nije htio jesti. Beck je već bio otišao natrag u restoran kako bi sve zatvorio i zaključao, jer su svi ostali prethodno bili pretjerano uzbuđeni da bi se time bavili. Nedugo potom Winslow je morao otrčati kući kako bi pustio psa vani. I jedan i drugi obvezali su ostale da ih obavještavaju čim bude kakvih novosti.
Kad je Nina počela koračati po prostoriji i živcirati se, Jules ode i tiho upita bolničarke znaju li možda kada će im liječnik dati neke informacije. Bilo što.
A kad je sitan i vitak čovjek u zelenom napokon izišao i upita tko su članovi obitelji Lunden, Max ispruži ruku prema Jules. Ona je uhvati i dopusti mu da je potpuno zgnječi dok su slušali što im je liječnik imao za reći.
Riječi su zapljuskivale Maxa poput valova na obali, a bilo ih je teško pratiti. Angina se... razvila u ozbiljan... ne reagira na beta-blokatore... opcija kirurškoga zahvata... stent... intenzivna njega...
– O, hvala Bogu. Hvala ti, hvala ti, Bože – šaptala je Nina dok su joj u očima blistale neisplakane suze. Tek je tada Max sve napokon shvatio.
Tata će biti dobro.
– Naravno, nadali smo se da ćemo sve ovo izbjeći nakon kolapsa u svibnju – nastavi liječnik – ali ponekad smanjenje stresa i promjena prehrambenih navika jednostavno nisu dovoljni. A u ovome je slučaju drugi napadaj možda čak i sretna okolnost, jer bi postavljanje stenta trebalo spriječiti da se arterija ponovno suzi. Nadajmo se da neće biti komplikacija, a u tom slučaju će Gus vrlo brzo opet biti na nogama, gotovo kao nov.
Max se sledi poput zamrznute tundre zatrpane pod snježnom olujom.
Drugi napadaj?
– Možemo li k njemu? – upita Danny nadobudno.
– Još uvijek nije pri svijesti – upozori ih liječnik. – Međutim, upravo smo ga prebacili u jedinicu za intenzivnu njegu pa možete onamo. Ali samo članovi obitelji, naravno.
Držeći se Dannyju za ruku, Nina pođe za liječnikom niz hodnik. Srce mu je na tren zastalo, ali Max ih ipak pusti da se udalje. Htio ih je grčevito zadržati uza se i znao je da se ta potreba barem djelomično zasniva na najnovijem strahu od ispuštanja voljenih osoba iz vida čak i na sekundu. Ali morao je prvo razgovarati s Jules.
Spusti pogled i vidje da prstima još uvijek prejako steže njezinu tanašnu ruku. Ona se pak nije žalila, jednostavno je gledala u njega razrogačenim zlatnosmeđim očima u kojima nije bilo suza, ali koje su bile crvene u kutovima.
– O čemu to doktor govori? – upita je Max, jedva prepoznavši vlastiti glas kroz mukli i bolni ton.
Jules nakratko sklopi oči, a kada ih je uz treptaj ponovno otvorila, Max u njima vidje odraz svega što je i sam osjećao. Ali glas joj gotovo ni ne zadrhti, nego ostade miran i tih dok mu je objašnjavala.
– Prije nekoliko mjeseci tvoj se otac onesvijestio tijekom posluživanja večere. Svi smo mislili da se radi o iscrpljenosti ili vrućini... znaš i sam kako je ponekad u kuhinji, kao da si zatočen u parnome loncu. Ali radilo se o nečemu ozbiljnijem od toga.
– Srce. – Max je osjećao svaki udarac vlastitoga srca kao da je optužba, pljuska, kazna.
Trebao si znati. Trebao si biti ovdje. Trebao si pomoći.
Jules kimne glavom. – Uglavnom povišen krvni tlak, ali toliko povišen da su se liječnici zabrinuli i natjerali ga da obeća da će usporiti, jesti zdravije i koliko je god moguće izbjegavati stres.
– A natjecanje? – Maxu odjednom svane. – Eto zašto su me pozvali da se vratim i preuzmem njegov dio posla. Ne zbog moje stručnosti, nego zato što tatino srce to nije u stanju podnijeti.
– Tako je tvrdila tvoja mama – reče Jules.
Osjećaji krivnje i bijesa stvorili su gadnu kombinaciju, kovitlajući mu se u trbuhu. – A kako je točno objasnila zašto mi neće kazati što se ovdje događa? Ili možda nisam ni zaslužio znati istinu jer sam, kako se čini, izgubio mjesto u ovoj obitelji, mjesto koje si ti zauzela?
Jules se trgne, a voštano blijedi obrazi dobiše rumenu boju. – Ako ti to nešto znači – reče ona tiho – ja sam mislila da ti sve treba reći.
Mučna ljutnja kuhala mu je u utrobi dok je polako počeo shvaćati razmjere obmane. Svi su znali, naravno, majka, brat, ali čak i radnici u kuhinji, konobari. Cijela ekipa.
I Jules.
Svi su oni o očevu lošem zdravlju znali više od Maxa. I nitko iz ekipe nije imao petlje kazati mu istinu.
U jednome ih napetom trenutku mrzio, sve njih, jer su dopustili da se ovo dogodi. Jer su ga isključili i zaslijepili pred najužasnijim iskustvom u životu.
Ali nisu svi bili tu pred njim. Samo Jules. Žena koja ga je ljubila i grlila, puštala ga u sebe, i sve to ne poznajući ga dovoljno dobro da bi shvatila kako će ga ova tajna shrvati.
A možda je i znala, ali je nije bilo briga.
– Mislila si da mi sve treba reći – ponovi on njezine riječi, gutajući sve veću nakupinu bijesa, stida i osjećaja izdaje. – Ali si to ipak do kraja skrivala od mene.
Gledao ju je kako uzmiče pred žestokim bijesom u njegovu glasu, pred njegovim ljutitim pogledom, a onda ga ubode novi nalet krivnje koji se posloži iznad postojeće boli koja je govorila: Loš si sin, loš si brat, nisu ti rekli jer su znali da na tebe ne mogu računati.
– Žao mi je – prošapće ona, a njemu je odmah bilo jasno da mu govori istinu. Nije se zbog toga osjećao nimalo bolje. – Najvažnije je to da će Gus biti dobro.
– U pravu si – odvrati Max, posežući za svojim zen-smirenjem, osjećajući kako mu se mir cijedi kroz prste poput vode. – Dođi, idemo vidjeti kako mu je.
Ona se pokuša osmjehnuti, ali joj ne pođe za rukom. – Samo naprijed. Ja ću nazvati ostale i javiti im da je Gus izvan opasnosti.
Oklijevao je. Bez obzira na bijes, znao je koliko Jules voli Gusa. I koliko Gus voli nju.
– U redu je – reče ona, kao da je osjetila njegovo okolišanje dok joj je onaj isti tužni, usiljeni osmijeh titrao na usnama.
– Pristup ima samo obitelj, zar si zaboravio? Ionako me ne bi pustili unutra, a netko ipak mora javiti dobru vijest Becku i Winu.
Max odvrati pogled i upravi ga niz hodnik, u hitre medicinske sestre i pacijente u kolicima i pomagalima za hodanje. Nimalo ugodna scena, ali svakako lakše podnošljiva nego što je stajanje tu, u mjestu, dok se ono nešto lijepo i blistavo između njega i Jules razbija, a oštre krhotine zabadaju se u njega svakim novim dahom, kao da su mu rebra slomljena.
– U redu. Reći ću tati da si bila ovdje.
Grlo joj na trenutak zadrhti, uz čujan zvuk. Ona potom reče: – Hvala ti.
Otišla je, glave spuštene i pognutih ramena, a usprkos svemu, Max poželi otići za njom više negoli je ikada išta poželio.
Ali lagani dodir po laktu potakne ga da spusti pogled prema niskoj, punašnoj bolničarki srdačnih, ali umornih očiju.
– Vi ste gospodin Lunden? Otac vas želi vidjeti. Dođite, pokazat ću vam gdje je njegova soba.
Kad je Max ponovno podigao pogled, Jules više nije bilo na vidiku.


Jules je izišla iz bolnice s osjećajem kao da joj se srce cijepa napola. Htjela je ostati ondje, u hladnoj betonskoj zgradi u kojoj se nalazila obitelj i budućnost kojoj se oduvijek nadala.
Ali to joj nije bilo dopušteno. Ona nije član obitelji. A i bolje je tako.
Bolje je i za Maxa, koji ju je jedva mogao gledati nakon što je doznao istinu koju su svi oni već tjednima skrivali od njega.
Tutnuvši ruke u džepove širokih hlača, ona potraži mobilni telefon, otvori ga i odsutno nazove Becka i Winslowa. Prenijela im je novosti, sve to vrijeme se osjećajući kao uljez.
Obojica su bili tako sretni. Njihova je radost bila tako nekomplicirana i čista, za razliku od njezine, koja je stajala u sjeni krivice i grižnje savjesti. Ipak se potrudila zvučati normalno pa ni jedan ni drugi nisu ništa zamijetili. To joj je oduvijek dobro išlo. Stara je to vještina, a na kraju je postala kao i bilo koja druga stvar koja se često ponavlja. Na isti način nikada više nije zaboravila kako se obrađuje srce artičoke, baš kao što je znala odglumiti normalno stanje čak i kada sve u njoj urliče od jada.
Sve je u njoj urlikalo: Gotovo je! Gotovo je! On te sada mrzi jer si mu lagala! Gotovo je!
Podsjeti samu sebe kako je ionako znala da će sve završiti. Ali, računala je barem na sljedećih nekoliko tjedana kako bi se nakrcala dragocjenim uspomenama prije nego što Max otputuje u Italiju.
A sada neće imati čak ni to.
Ona zastane na pola puta niz stubište postaje podzemlje željeznice. Ta će je željeznica odvesti ravno doma.
Max je bio u njezinu stanu i mogao bi doći na zamisao da je večeras posjeti kako bi se stopostotno uvjerio da je ona dobro shvatila kako je među njima sve gotovo.
Ne. Čak i sama mogućnost... ona to ne bi mogla podnijeti. Ugrize se za donju usnu sve dok je ne zaboli.
Nakon bolnice i Maxova bijesa koji ju je pekao na koži poput kapljica vreloga ulja, trebat će joj nekoliko sati da se pribere. Da ponovno podigne zidove kako bi preživjela što god se potom dogodi.
Ali, kamo bi uopće išla? Danas je izjurila iz restorana ostavivši ondje naprtnjaču. To je shvatila tek kada joj je Win morao pomoći da iz bolničke kantine donese naramak ustajalih sendviča u celofanu.
Karta za podzemnu željeznicu bila joj je u džepu hlača, ali to je ujedno bilo sve što je imala uza se.
Svi kojima bi se mogla obratiti za pomoć su ili u bolnici ili bi pak željeli pričati o onomu što se u bolnici dogodilo.
Svi... osim jedne osobe.
Klonulih ramena, Jules se okrene i uspevši se uz stube, ponovno iziđe na ulicu. Prijeđe na drugu stranu, prema postaji podzemne željeznice u smjeru gornjega dijela grada. Usput izvuče mobitel.
Prije negoli je sišla u mračno i vruće ždrijelo podzemne postaje, ona otvori mobitel i utipka broj.
– Mama?

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE




Kamo je mogla otići?
Max polako poče osjećati paniku. Činjenica da cijelu noć nije spavao sada mu nije bila od pomoći. Kad je majka odbila otići kući, ostao je sjediti uz nju u bolničkoj čekaonici, a toliko se već dugo nije istuširao da je osjećao kako ga tjeme svrbi.
Fuj! Život lutajućeg mistika koji spava uz cestu možda je put prosvjetljenja, pomisli on mrko, ali vreo tuš sada mu već počinje izgledati kao kakvo duhovno iskustvo.
Danny je odmahivao glavom. Izgledao je otprilike jednako iznureno kao što se Max osjećao. Ispod sivoplavih očiju sada su mu se mogle vidjeti ljubičaste mrlje, a smeđa mu je kosa stršila u smiješnim čupercima gdje god bi je zahvatio rukom. – Nemam pojma, Max. Nije se javljala nikomu od naših, ne odgovara na telefonske pozive, a sam kažeš da ti je Winslow rekao kako jutros nije bila u svojemu stanu kada je navratio do nje.
– A i Win je sada sav uspaničen. – Pokazalo se da Winslow ima rezervni ključ njezina stana pa je, kada se Jules nije javljala, odlučio provjeriti je li s njom sve u redu. Maxu je rekao da mu se čini kako ona ondje nije bila cijelu noć.
– Ma sigurno je sve u redu s njom – reče Danny bacivši pogled prema postelji u kutu bolničke sobe.
Gus je napokon spavao, nakon noći isprekidane stalnim medicinskim provjerama koje je izvodilo žustro bolničko osoblje. Danny je nagovorio Ninu da ode kući istuširati se i presvući, obećavši joj da će ostati u Gusovoj sobi i bdjeti nad njim dok se ona ne vrati. Osim u slučaju hitne medicinske intervencije, njegov je zadatak bio nikoga ne puštati u sobu.
– Nisam baš siguran u to – izjavi Max značajno, dok su mu se prsa stezala.
Danny ga sumnjičavo pogleda. – A zašto?
Max nije imao pojma što ga je odalo, ali nešto je svakako pobudilo pozornost njegova mlađega brata jer se Dannyjeve oči razrogačiše. On ga upita s optužbom u glasu: – Max! Što si joj učinio?
– U redu, u redu, sinoć smo imali nesuglasica – reče mu Max. – Naljutio sam se kad sam doznao da ste mi svi vi lagali o tatinu zdravlju pa sam na kraju sve to iskrcao na nju.
– A što si joj rekao? – Dannyjev je glas bio tih i ljutit.
– U suštini ono isto što sam kazao i tebi. – Max je nakon nekoliko sati bdijenja razgovarao s bratom, ali je otad imao dovoljno vremena da se smiri. I pluća i mozak su mu ponovno proradili. A kada mu je Danny rekao da je sve to bila odluka njihova oca – njegovo zdravlje, njegovo srce, njegova odluka – Max to nije mogao osporiti.
Psujući sebi u bradu, koračao je sobicom koja kao da je u međuvremenu postala zagušljiva i skučena poput zatvora. – Nisam je smio pustiti da ode. Bio sam bijesan, ali sam je morao poslušati.
– Tako je, morao si. – Glas je bio slabašan i hrapav, ali nije bilo sumnje da se radi o njihovu ocu.
Max zastane u pola koraka i priđe postelji. – Hej, tata, moraš spavati, inače će nas mama prebiti kad se vrati ovamo.
– Dosta mi je spavanja – reče Gus dok se živčano uspravljao na ravnome bolničkom jastuku. – Imam osjećaj da spavam već tjedan dana. Osim toga, vama, dečki, očito treba da vas netko šutne kako biste krenuli dalje. Kojeg vraga uopće obojica radite ovdje? Moramo pobijediti na kuharskom natjecanju! A što je još važnije, stanovit dio ekipe nestao nam je bez traga.
Razmijenivši pogled s Dannyjem, Max se jednostavno morao nasmijati od ogromnoga olakšanja. Nakon dugih sati provedenih gledajući oca onako blijedog i onesviještenog u toj postelji, spojenog na cijevi i žice uređaja koji zuje, Max je bio presretan vidjevši kako Gus otvara plave oči, dokazi k sebi i pršti od one svoje stare energije.
– Mama nam je naredila da ostanemo ovdje – pobuni se Danny. Kut usana mu je titrao, a Max je dobro znao da njegov brat prikriva osmijeh.
– Ne trebaju meni nikakve dadilje – zareži Gus. – Posebno ne dvije odjednom. Ono što mi sada treba je informacija što je s Jules i obećanje da nećete potratiti ono što je ona postigla svojim velikim naporom kad nas je dovela do sadašnje pozicije u natjecanju RSC.
– Što želiš da učinimo? – upita Max.
Gus uzdigne kuštrave obrve. – Pa, bilo bi mi drago da izvučeš glavu iz vlastite guzice i da shvatiš kako je jedini razlog zašto ti nismo rekli za moje glupe srčane probleme to što moraš misliti na obuku u Italiji. Znam koliko ti to znači i znam da je to sjajna prilika koja se dobiva jednom u životu. I neka sam proklet ako ti se ja ispriječim na tome putu.
– Tata. – Max je imao osjećaj da mu je grlo natečeno i bolno, kao da se prejeo tajlandskih ljutih papričica, ali nije se mogao prestati smiješiti zbog Gusova povratka na uobičajenu energetsku razinu.
Gus se zakašlje i napravi grimasu. – K vragu, jedva čekam izići iz ove bolnice. Hvala Bogu za suvremenu medicinu. Jeste li čuli medicinsku sestru? Rekla je da ću ustati u roku nekoliko dana!
– Ustat ćeš radi fizioterapije – podsjeti ga Danny – a ne kako bi istrčao maraton.
Gus odmahne na to, kao da se radi o nevažnome detalju. – Bitno je da ću biti O. K. za sljedeću fazu natjecanja RSC.
Max trepne. Nije se čak ni zapitao što bi se dogodilo kada Gus ne bi bio u stanju priključiti se ekipi kako su planirali. Ni ne razmišljajući o tomu, Max je pretpostavljao da bi tada ostao tu i pomagao ekipi... i propustio životnu priliku da uči od jednoga od najvećih kulinarskih znalaca na svijetu.
Boreći se s neobičnom mješavinom olakšanja i razočaranja, on reče: – Pretpostavljam da ćeš dotad jednostavno morati upravljati odavde.
Razvedrivši se od same pomisli na to, Gus se pridigne još više u postelji. – Meni se čini da moramo osmisliti plan za natjecateljsko jelo, potom nabaviti namirnice i pripremiti se za samo natjecanje. Također moramo pronaći Jules, a ti se moraš pomiriti s njom, jer ti ta cura ne smije biti žrtveno janje. Je li to vaše izviđanje tržnice Essex Street urodilo kakvim idejama?
Maxu se trbuh stegne od samoga spomena na posjet tržnici. – Tata – reče on polako. – Vezano za našu jučerašnju prepirku, vezano za ono što sam rekao...
Gus odmahne rukom i ražesti se zbog žica na koje je bio spojen. – Ma pusti to. Nisam bio u redu – reče on gotovo osorno, izbjegavajući Maxov pogled. – Nije mi bilo dobro... a pretpostavljam da je sada već jasno zbog čega mi nije bilo dobro. Ali nisam trebao pokušavati zaustaviti ekipu od odlaska onamo. To je bilo glupo od mene. Valjda jednostavno nisam htio da netko pomisli kako sam usporen, kako starim i slabim.
– To je stvarno bilo glupo – složi se Danny – jer nitko od nas ne bi pomislio takvo što. Nismo toliko glupi.
Nakašljavši se, Gus trepne nekoliko puta i upita: – Onda, što ste našli na tržnici?
Max se baci na temeljito prepričavanje i nabrajanje proizvoda koje su našli prethodnoga dana, od šljiva koje je detektirala Jules do Winslowljevih domaćih mesnih proizvoda. Danny im izloži sve o ponudi čokolade, od čega Max osjeti zazubice.
– Mislim da nam treba neka središnja tema oko koje ćemo izgraditi cijelu koncepciju jela – reče Max pomno promatrajući oca. – Nešto što je dovoljno slobodno da svakomu od nas pruži mogućnost za izražavanje onoga u čemu je najbolji i priliku da spravimo jelo kakvo želimo... ali tako dosljedno da smo sigurni kako će jelo kao cjelina imati smisla u svakoj svojoj etapi.
– To bi moglo upaliti – reče Gus zamišljeno gledajući u strop. – Standardne etape petodijelnoga jela su juha, riba, meso, salata i desert.
Upravo oko takvih stvari se Max i njegov otac nikada nisu uspjeli usuglasiti, još onih davnih dana kad je Max otišao od kuće. Gus je uvijek bio za staromodni pristup, za klasiku, a kad je bio mlađi, Maxu je sve to bilo nepodnošljivo dosadno i nezanimljivo. Ali sada mu se činilo da bi mogao iznaći formulu kojom bi se njihovi oprečni pristupi spojili u jedan.
– Upravo tako – reče on. – Mislim da bismo trebali zadržati klasičnu strukturu jela koja će biti kao svečani pozdrav New Yorku, najvećemu svjetskom loncu kulturoloških i kulinarskih različitosti i stilova.
Max zadrži dah, čekajući očevu reakciju. Nije čak bio u stanju pogledati Dannyja. Ako bi to učinio, znao je da će puknuti.
Obojica su na Gusovu umornome licu promatrali nastajanje odluke. Max je bio uvjeren da se Gus mršti na samu ideju miješanja kuhinjskih tradicija i iskušavanja novih tehnika. Ali onda se naborano čelo zagladi, a u kutovima Gusovih usana začne se osmijeh. – Znate što – reče on. – Mislim da mi se to sviđa. A kladim se da će se svidjeti i sucima, jer je to savršen odgovor na izazov izražavanja lokalnih vrijednosti! U redu. Danny, okupi ostale i počnite definirati ideje. Morat ćete u sljedećih nekoliko sati skoknuti do tržnice Essex Street kako biste kupili sastojke, tako da vam poslijepodne ostane slobodno za pripravu.
– Dogovoreno. – Pljesnuvši brata po ramenu, Danny uzme slušalicu telefona koji je bio u sobi i poče nazivati.
– On se može pobrinuti za mobiliziranje naših snaga i koordinaciju nabavke – reče Gus Maxu. – Zapravo, nazvat će Becka, a Beck će se pobrinuti za sve to. U međuvremenu imam za tebe drugi zadatak. Posao je to qd ključne, čak presudne važnosti.
Max stisne šake i potom se prisili opustiti svaki zasebni prst. Nije mu bilo drago, ali... – Žao mi je, tata. Upravo ću dokazati da si bio u pravu što god mislio o meni kao nepouzdanom i neodgovornom, ali ne mogu se baviti natjecanjem dokle god ne budem siguran da je s Jules sve u redu. Tata, moram je pronaći.
Utroba mu se obrtala od napetosti. Imao je osjećaj kao da mu se netom bila pružila još jedna prilika da poradi na boljemu odnosu s ocem, a on upravo sada sve to kvari.
Max nervozno baci pogled na monitor rada srca. Zadnja stvar koju želi jest potaknuti još jedan srčani udar.
Međutim, Gus se uopće nije zajapurio od bijesa; zapravo je kolutao očima i smiješio se. – Ne bi smio prekidati starije u pola rečenice – reče on Maxu. – Nije pristojno, a usto ti promakne ono najvažnije, kao na primjer činjenica da sam ti upravo htio kazati kako je tvoj zadatak pronaći Jules i dovesti je natrag. I bolje ti je da se prihvatiš toga! Ništa drugo nije toliko važno, ni natjecanje, ni restoran, baš ništa.
Maxu se usne razvuku u tako širok osmijeh da su ga obrazi zaboljeli. – Prihvaćam zadatak – reče on svečano. – A mislim da znam i gdje treba početi s potragom.
Gusov osmijeh pretvori se u ozbiljniji izraz kakav Max nije pamtio na očevu licu.
– Sine, nemoj nas iznevjeriti.
Dok je Max trčao niz stubište pred bolnicom, shvati da mu spoznaja kako netko računa na njega po prvi put nije poput čvrsto stegnute ogrlice koja ga guši oko vrata. Umjesto toga taj je osjećaj bio lak i pun energije, kao da je posljednja dva sata proveo u meditaciji i masaži.
Ovo je nešto posve novo, pomisli dok je hvatao taksi, nakon čega je vozaču dao adresu koju je dobio od Dannyja.
Euforično raspoloženje trajalo je otprilike do trenutka kada se taksi zaustavio ispred elegantne stambene zgrade koja je sva blistala od stakla i kromiranih površina.
Usprkos samopouzdanju pred ocem, Max više uopće nije bio siguran da je ovo bila pametna ideja. Na kraju krajeva, iz svega što mu je Jules pričala o svojemu djetinjstvu, a to pak nije bilo mnogo, majka joj nipošto nije izgledala kao utjelovljenje sigurne luke. S druge strane, možda je Jules bila toliko uzrujana da je potražila bilo kakvu luku tijekom oluje.
Beživotni portir u uniformi otprilike dva broja prevelikoj za svoje pognuto, koštunjavo tijelo stajao je oslonjen na podiju s druge strane staklenih kliznih vrata. Kad mu je Max rekao da ide u posjet u stan 9 N, portir mu doda bilježnicu, pokaže na praznu crtu i reče: – Ovdje potpišite.
Kakvo osiguranje. Max zaobiđe mlitavoga portira i krene prema dizalima. Pitam se koliko košta usluga ovoga tipa koji čuva ulazna vrata?
Živci su mu poigravali pod kožom i stezali mu grlo kad su se na devetome katu otvorila vrata dizala. Nadao se da mu instinkt pravilno pokazuje gdje se Jules skriva. Ali, što ako nije tu? U tome bi slučaju bio uistinu zabrinut za njezino stanje. To je već mirisalo na Jules koja sebe kažnjava, a Max stegne šake na samu pomisao da ju je on na to natjerao svojim optužbama i bijesom.
Ovo je žena koja je definirala Julesino djetinjstvo, kao i cio njezin pogled na svijet, žena koja je zatrovala njezino srce tolikim neispunjenim obećanjima i lažnim očekivanjima.
Ljutnja mu je ključala u trbuhu, bolnija i žešća od naleta arome wasabija, a Max sklopi oči i posveti se disanju prije negoli će nastaviti niz hodnik, sve do vrata označenih kao 9N ornamentiranim crnim znakovima.
Mir. Smiren sam. Ja sam trstika na obali. Ja sam grana vrbe koja se savija na povjetarcu.
Podigavši blago skupljenu šaku, Max dvaput pokuca na vrata. Ne prejako, jer nije htio lupati. Ali zvuk njegova kucanja odzvanjao mu je kroz zglobove i odjekivao niz hodnik poput pucnjeva iz puške.
Ja sam... ozbiljno bijesan.
Otkrio je da mu je bilo lakše osloboditi se svoje sitne povrijeđenosti i frustracije negoli duboko ukorijenjene, suosjećajne ljutnje koju je osjećao zbog Jules. Začuje nekakav pokret u stanu pa namjesti svoj najneviniji, bezopasni izraz lica koji promatrača ima uvjeriti da se ne radi o masovnome ubojici, za slučaj da ga netko procjenjuje kroz okance na vratima.
Trenutak poslije vrata se otvoriše, a na njima se pojavi visoka, vitka žena koja je mogla biti u svojim pedesetim godinama. Kosa joj je bila plava, za nekoliko nijansi svjetlija negoli u Jules, zbog čega je kontrast sa smeđim očima bio još upadljiviji.
Osmijeh koji mu je uputila natjera Maxa da prebaci ravnotežu s jedne noge na drugu. U tome je pomnom izrazu lica bilo podosta gospođe Robinson iz filma Diplomac.
– Pa, dobar dan – oglasi se žena kao da prede. – Mogu li što učiniti za vas?
– Vi ste gospođa Cavanaugh? – upita on.
Hitar izraz odbojnosti preleti joj privlačnim licem, iako je tu grimasu donekle pokvarila činjenica da su joj mišići na čelu bili kao sleđeni ili skamenjeni. Ona odmahne glavom, tiho se nasmijavši. – A, ne – reče. – To nisam već dugo. A i u ovome sam trenutku između bivšeg i budućeg supruga pa sam vratila svoje pouzdano djevojačko prezime. Victoria Clarke, vama na usluzi, naočiti gospodine. Ali možete me zvati Tori.
Max nije imao pojma što bi na to odgovorio. – Ah. Pa dobro, ali ja zapravo tražim vašu kćer. Je li Jules tu?
Imao je osjećaj da bi ona nato uzdigla obrve da je to kojim slučajem bila u stanju učiniti. – Juliet? Stvarno? Pa zar to nije zanimljivo!
Srce mu blago ubrza ritam. – Kod vas je, zar ne?
Julesina majka rastvori vrata. – Mislim kako je najbolje da uđete.

DVADESET PETO POGLAVLJE




Ulazak u stan bio je poput ulaska u unutrašnjost snježne grude. Max trepne i potom škiljeći suzi očne kapke. Sve je tu bilo bijele boje, od zidova do glatkih kožnih divana i baršunastoga sportskog odijela koje je Tori imala na sebi. Na podu je čak bio i debeli, čupavi bijeli sag koji im je prigušivao korake po pločama od bijeloga mramora.
Svjetlo kasnoga jutra prodiralo je između zastora, odbijajući se žarko od staklenoga stolića za kavu i bacajući odsjaj nalik na zatvorske rešetke posvuda po praznome salonu.
Max pokuša zamisliti kako li je samo odrastati u takvome besprijekornom izlogu od dnevne sobe. Nije mu pošlo za rukom. Pokućstvo je nesumnjivo bilo talijanske proizvodnje i za njegovu bi se cijenu dalo mjesec dana hraniti cijelo selo u Indiji, ali nije baš odavalo Maxov pojam kućne udobnosti. Svakako je bilo potpuno različito od kuće Maxovih roditelja.
I od stana u kojemu živi Jules, prisjeti se on dok mu je mislima prolazio onaj njezin minimalistički dekor. Minimalistički na posve drugi način negoli je to bio übermodern apartman njezine majke, nekako više u stilu zadužene apsolventice koja tek ima pronaći idealan posao.
– Juliet spava – reče mu Tori sklopivši ruke nad bujnim i neuvjerljivo jedrim grudima. – I to još otkad je sinoć stigla ovamo. Jedva mi se obratila i potom se zatvorila u gostinjsku sobu. Otada spava. – Usne joj se izviju u grimasu koja kao da je upućivala na nervozu. – Nije čak ni izula one frajerske čizme koje uporno nosi. Sad ću morati odnijeti pokrivač na kemijsko čišćenje.
Max pogleda niz hodnik, u smjeru koji je pokazala Tori. Na trenutak se zapita bi li trebao probuditi Jules.
Samo trenutak. Pa naravno da bi je trebao probuditi! Čeka ih natjecanje na kojemu žele pobijediti. – Devet je sati – reče on. – Ne mogu vjerovati da se dosad nije sama probudila.
– Znam! Spava već dvanaest sati – reče Toli, a na licu joj se moglo prepoznati čuđenje. Ili su joj možda samo obrve na taj način zamrznute. – Ali, nije mi odavno bila u posjetu pa je nisam htjela živcirati buđenjem. Ponekad zna biti tako komplicirana. Zbog nje sam čak propustila i svoj jutarnji pilates.
Kako nesebično, pomisli Max, ali se potrudio iz glasa izbaciti svaku naznaku sarkazma kad joj je rekao: – Siguran sam da vam je bilo drago vidjeti je sinoć. Možda vam to nije htjela govoriti, ali njezin šef, moj otac, jučer popodne doživio je srčani udar.
– Pa to je užasno! – Tori je ovoga puta izgledala iskreno uzrujana takvim novostima. Utone u jedan od naslonjača od traka bijele kože rastegnutih preko kromirane metalne strukture, povukavši rubove sportske jakne preko grudi. – Mogu li i ja nečim pomoći?
– To nas je sve poprilično šokiralo, ali njemu je sada puno bolje. Kažu da će se potpuno oporaviti. – Iznenađen njezinom reakcijom, Max postavi sjedalicu nasuprot njoj. Osjeti da želi doznati više o Victoriji Cavanaugh. Očekivao je potpuno drugačiju osobu u ulozi zle majke koja je izbacila kćer na ulicu. Nipošto nije očekivao da će je toliko utući vijest o čovjeku koji je udomio njezinu kćer.
Ona glasno uzdahne. – Kakvo olakšanje. Vaš otac... pa sigurno već znate da je divan čovjek. Bilo bi mi užasno kad bi mu se nešto dogodilo.
Max zastane samo na kratak trenutak u kojemu se borio sam sa sobom. – Oprostite mi, ovo je donekle neuglađeno pitanje, ali kako to da toliko dobro poznajete mojega oca... da vam je važno njegovo zdravlje?
Ona se ukruti, a kožne trake na kojima je sjedila zaškripe od protesta. – Gus Lunden je učinio puno za nas kad je uposlio Juliet i pružio joj sve ostalo. Naravno da sam mu zahvalna.
Max kimne glavom, ni za tren ne skidajući pogled s nje. Dopustio je da u šutnji prođe cijela minuta ispunjena iščekivanjem.
Ona se slomi. – Gledajte, kad je Juliet... otišla i preselila se k vašim roditeljima, pokušavala sam razgovarati s njom, nagovoriti je da se vrati doma.
Mora da je napravio neki nesvjestan pokret ili izraz lica, jer je ona počela stezati šake na naslonjaču, a glas joj se povisi i postane kreštav. A to je pak imalo posebno neobičan učinak, budući da joj se izraz lica nije gotovo nimalo izmijenio.
– Stvarno jesam! Zvala sam je, odlazila sam k njoj, ali nije htjela razgovarati sa mnom. Bila sam izvan sebe. Razumije se. Kakva to majka ne bi bila?
Max je kimao glavom, zadržavajući ugodan i zainteresiran izraz lica. Nije mu promakla činjenica da je glavna zvijezda ove priče uglavnom Tori. – To mora da vam je bilo užasno.
Pazi! Izletjelo ti je malo previše energije u glasu.
On se trgne u sebi, ali Tori, srećom, nije čitala između redaka. – I jest. A vaš je otac to dobro razumio. Nazvao me kad se ona prvi put pojavila kod vas i ondje prenoćila. A onda, kad nije htjela razgovarati sa mnom, nazvao bi svakih nekoliko tjedana da me obavijesti kako joj je. To je bilo... to mi je puno značilo.
Max se promeškolji u sjedalici, od čega zaškripi bijela koža. Tori ga ošine pogledom. – Imala sam tada... nekih problema u životu, zbog čega je cijela stvar bila komplicirana, a znate, Juliet i ja uvijek smo bile same. Teško je biti... samohrana majka. – Ona uzdahne, a čvrste piramide njezinih grudi napnu joj majicu pod sportskom jaknom. Max se svojski trudio zadržati obrve u opuštenom stanju.
Možda bih se trebao pretvarati da mi je čelo pod kontrolom zbog botoksa.
Najvažnije je bilo da mu se jezik ne omakne i da mu ne izleti nešto što bi zaustavilo njezin monolog. Maxu se rad srca ubrza, a osjeti i blagu vrtoglavicu zbog iščekivanja dodatnih informacija o Julietinu ocu... i onoj večeri kad je otišla od kuće. Nekakvo blago usmjeravanje razgovora možda bi bilo prihvatljivo.
On se nagne naprijed, opasno balansirajući na dizajnerskoj sjedalici smrti Made in Italy. – Dakle, zašto je Jules uopće otišla od kuće? Ako vam ne smeta što vas to pitam.
Ma kakvo blago usmjeravanje. Na Tori to svakako nije imalo nikakva učinka.
Buđenje u sobi iz djetinjstva kod Jules je uvijek izazivalo vrtoglavicu. Prostorija nije ni izdaleka izgledala kao onda kada je odrastala. Majka joj je već odavno nalijepila nove zidne tapete preko ružičasto-zelenog tiska Laure Ashley i zamijenila plakat grupe New Kids on the Block neobičnom monokromatskom slikarijom dvaju kvadrata i jedne dijagonalne crte.
A to je zapravo posve u redu – ni Laura Ashley ni New Kids on the Block nikada zapravo nisu odgovarali njezinu ukusu. Ta je soba ionako oduvijek bila više odraz majčinih želja negoli njezinih.
Juliet je bila u svojoj sobi.
Ne, vrtoglavicu je više izazivao osjećaj da je nekako izdala samu sebe. Zašto se ponovno vratila ovamo? Zašto to i dalje čini sebi? Kad će već jednom naučiti lekciju?
Ona trepne, potpuno budna i protegne se preko rubova postelje.
Čekaj. Zašto sam još uvijek odjevena? I spavam na pokrivaču?
Tijelo joj se bolno trzalo, kao da se oporavlja od barske tučnjave, a ne kao da se budi nakon prospavane noći.
Koliko je uopće sati? Izvije vrat kako bi pogledala mali sivi sat na uzglavlju i gotovo odskoči s postelje u panici, dok su joj se događaji protekloga dana vraćali u svijest.
Teturajući izađe iz sobe i krene niz hodnik, napevši se kad je čula zvuk dvaju glasova iz salona.
Stvarno se nadam da neću zateći mamu kako se mazi s najnovijim dečkom.
Jules uopće nije bila pripremljena na prizor svoje majke u naizgled vrlo intimnome razgovoru s čovjekom s kojim se ona, Jules, sama u posljednje vrijeme mazila.
Jednako velik i neugodan šok bila je tema toga razgovora.
– Dakle, zašto je Jules uopće otišla od kuće? Ako vam ne smeta što vas to pitam – čula je kako Max pita dubokim i smirenim glasom.
– Hej! – oglasi se Jules dok joj je uzrujanost zagrijavala vrat i obraze. – Meni smeta što to pitaš! Je li ti to možda palo na pamet?
Max se pokajnički trgne čuvši tako oštar ton u njezinu glasu. – Jules! Tako sam se zabrinuo za tebe.
– Dobro jutro, dušo – reče joj majka uz onaj drhtavi, nesigurni osmijeh kakav ju je u posljednje vrijeme uvijek pratio u prisustvu Jules. – Pustila sam te da spavaš, izgledala si mi tako iznurena.
Natjeravši se na nešto opušteniji ton, Jules reče: – Hvala ti. Da sam barem uključila budilicu. Moram već ići. – Nastojeći ne primijetiti majčino snuždeno lice i ugriz krivnje u sebi, ona se okrene prema Maxu. – Žao mi je što si morao dolaziti ovamo.
On odmahne glavom. – Nije mi bilo teško. Hoću reći, da, svi smo se uspaničili kad smo shvatili da nemamo pojma gdje si, ali bilo je lijepo upoznati tvoju majku.
Jules se borila s porivom da si omota ruke oko ramena. – Žao mi je – reče ona ponovo. Kako da vam se svima ispričam? Jednostavno mi je trebalo malo vremena. Nisam mislila izbivati ovoliko dugo, zato je najbolje da krenemo.
Bilo joj je teško povjerovati da je prevalila toliki put do majke samo kako bi se malo odmorila od Maxa, a on ju je tu ipak pronašao. Činilo se da je zaboravio glavninu jučerašnje ljutnje, ali Jules se uhvati kako ga oprezno motri krajičkom oka.
Povratak u ovaj stan uvijek je podsjeti koliko se brzo situacija može iz prihvatljive promijeniti u užasnu.
Max se s mukom izvuče iz viseće ležaljke od bijele kože. – Naši su dečki već na Essexu. Moramo ih nazvati zbog popisa tvojih namirnica. Tema menija je: Volim New York.
Trnci joj prostruje niz ruke i noge. – O, pa to je odlično – reče ona, ignorirajući pritom blagi trzaj u srcu jer nije bila s njima da im pomogne u smišljanju.
Sada pak više nije bilo vremena za žaljenje i živciranje zbog toga. Osjećala je jedino olakšanje dok je išla prema vratima, usmjeravajući misli na sastojke koje je vidjela prethodnoga dana i na ono što bi od njih mogla spraviti.
– Mama, hvala ti za prenoćište – reče ona već polažući ruku na besprijekorno blistavu kromiranu kvaku.
U majčinim očima nešto bljesne, gotovo prebrzo da bi se zamijetilo, a ružičasto našminkane usne opet se rastegnu u onaj neuvjerljivi osmijeh. Naravno, dušo. Znaš da si ovdje uvijek dobrodošla.
Jules se trgne. To je bilo jače od nje. Ali sada više nema vremena za to. Osim toga, sve je to već prije čula. Samo što se u to ne može pouzdati.
– Nazvat ću te – reče ona majci i potom poče uzmicati.
Idemo, idemo, izgovarala je usnama bez glasa dok je prstom pritiskala dugme dizala. Bacivši pogled niz hodnik, ona uoči Maxa koji se na trenutak bio zaustavio na dovratku zajedno s njezinom majkom. Potom krene do Jules koja je stajala pred nemoguće sporim dizalom.
Prije negoli je stigla upitati o čemu su to razgovarali, on se oglasi: – Čuj, žao mi je zbog onoga jučer. Zbog svega što sam ti jučer rekao. Bio sam iznenađen i povrijeđen... i sve sam to istresao na tebe.
Jedan sićušni, nježni, zeleni izdanak nade pomoli glavu, ali ga Jules nemilosrdno zgnječi. – Ne moraš se ispričavati zbog toga. I ja bih bila uzrujana.
– I nisam trebao ispitivati tvoju majku o tvojoj prošlosti. To nije bilo u redu. Zločesti Max! Ali u svoju obranu mogu reći da kada god tebe pitam, to da je loše ili nikakve rezultate.
Ne dajući se tek tako šarmirati i već predviđajući potrebu za još višim i debljim zidovima oko svojega ludo ranjiva srca, Jules reče: – Sve je u redu.
– Jasno je da sve nije u redu. – Max joj krupnom, toplom rukom dodirne rame, a ta toplina prodirala joj je kroz košulju i kožu, zagrijavajući joj čak i same kosti.
Otresti se te ruke na ramenu bilo joj je jedna od najtežih stvari koje je ikada učinila. – Pusti me, Max reče ona gledajući ravno pred sebe. – Moram se usredotočiti na jelo koje ću spravljati i na namirnice koje trebamo naručiti po našim dečkima.
– Jules – otpočne on, ali dizalo se oglasi, a vrata se širom otvore.
Ona uđe unutra i pritisne dugme za prizemlje. – Dolaziš li? – upita ga.
Max uzdahne i uđe u dizalo. Ostatak njihova razgovora odnosio se isključivo na hranu.
Onaj val olakšanja zapljusne Jules još jednom. Kasnije će biti vremena da se razriješi ovaj emocionalni nered.
Zasad je sve u pripravi hrane.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE




Živio naš junak – pozdravi Winslow dok je Max uvodio Jules u kuhinju restorana Lundenovih. – Ili pak na jeziku mojega naroda: To se traži, brate!
Max nekako uspije razvući osmijeh, ali jedva. Sve ga je stezalo, ramena, crta između Julesinih obrva, preostalo vrijeme prije natjecanja, briga za oca... moraju se nekako opustiti ili će u protivnom sva njihova jela imati pretjeran i stresan okus, kakvi su i sami u ovome trenutku.
Jules nije uspjela smisliti kompletno jelo tijekom vožnje u taksiju, ali joj je pošlo za rukom zapisati popis namirnica koji je izgledao poprilično dobro. Max se nije brinuo zbog toga, bio je gotovo bezuvjetno siguran da će ona na kraju smisliti nešto fantastično, ali bilo mu je jasno da ona sama nije nimalo uvjerena u to.
S njom se još uvijek nešto događa. Na kraju je zatražila da njoj prepuste predjelo, ostavivši dva konkretnija, središnja jela Becku i Maxu. Max pak nije imao ništa protiv spravljanja mesnoga jela. Beck je zatražio ribu, i to je sjajno, jer je čovjek iznimno nadaren za spravljanje bilo čega iz mora. Ali Maxu je jednostavno bilo nevjerojatno da bi se Jules tek tako odrekla spravljanja nekoga od glavnih jela.
Doduše, i predjelo je jako važno. Na kraju krajeva, cio smisao predjela je izoštriti kušačev tek i zadati glavni ton cijeloga obroka. Usto Jules nikada nije imala prenapuhan ego.
Međutim, natjecateljski duh svakako je dio njezine osobnosti. Posebice u slučaju kuhanja, natjecanja RSC i odnosa s Maxom. Stoga se on nikako nije mogao osloboditi dojma da je sve to samo još jedna naznaka da se Jules... nije se mogao sjetiti boljega izraza od »da se Jules samokažnjava«.
Zbog čega, to pak nije znao. Ali je znao da želi da ona prestane s time.
Max je opet kradomice pogleda dok je prilazila svojoj radnoj plohi i potom počela raspakiravati zavežljaje koje su joj dečki donijeli s tržnice. Tamnoplava kosa bila joj je svezana u neuredan rep koji joj padne s jednoga ramena kad se nagnula, razotkrivši nježnu, ranjivu pozadinu vrata. Max se prisjeti kako ju je ljubio u to mjesto i zubima joj nježno grickao osjetljivu kožu. Nježno, samo kako bi je natjerao da zadršće.
Ona se uspravi, a kosa joj ponovno padne preko vrata. Max osjeti kako ga koljena izdaju, baš kao u onome trenutku kada je upala u salon dok je on od njezine majke izvlačio informacije o njoj.
Svakoga puta kada bi ga pogledala, u očima joj je bila vrlo jasna studen. Ne baš kao prava hladnoća, nego više kao odsustvo topline. Odsustvo povezanosti. Bilo je to kao da se potpuno odvojila od svih njih onoga trenutka kada je sama otišla iz bolnice prethodne noći. Kao da se postavila na neko mjesto na kojemu nitko od njih ne može doprijeti do nje.
Zapravo su svi u kuhinji sada bili nekako daleki jedni drugima, kao da je svaka radna ploha, od priprave namirnica preko roštilja do deserta, na svojemu odvojenom planinskom vrhuncu, obavijena oblacima i tišinom, pod težinom prazne atmosfere. Winslow se osmjehivao snagom koja je nekoliko stotina vati niža od uobičajene. Pokreti Dannyjevih ruku bili su isprekidani i nepovezani, potpuno lišeni njemu karakteristične gracioznosti. Beck pak nije progovorio ni riječi, što samo po sebi nije čudno, ali se također trzao na svaki zvuk tave ili rezanja nožem, kao kakva ofurena mačka.
Max baci pogled na Jules, ali ona je ignorirala sve prisutne, usredotočivši se na sastojke predjela koje je odlučila spraviti. Posegne za kutijom svježih šljiva, ali joj prsti zastanu u zraku dok je usnama bez glasa izgovarala psovku. Namršti se u smjeru voća kao da ju je na neki način uvrijedilo, boreći se u sebi s problemom koje predjelo pripremiti kako bi impresionirala suce i dala im idealnu notu koja će ih uvesti u ostatak jela.
Kad bi se on sada obratio cijeloj ekipi, postoji određena vjerojatnost da bi ona to shvatila kao potvrdu da joj on oduzima ulogu vođe tima i sam preuzima vođenje. Nato bi se mogla povući još dublje iza zida od leda... ili pak uzvratiti udarac.
Maxu je bilo jasno što bi mu od toga bilo draže, a bilo mu je i jasno što mora učiniti.
Sine, nemoj me iznevjeriti.
Dok su mu očeve riječi odzvanjale u ušima, Max reče: – Ljudi, prije nego što se potpuno zanesemo poslom, možemo li se svi na trenutak okupiti?
Jules se ukoči, ali joj je lice bilo smireno i bezizražajno kad se okrenula kako bi se pridružila ostalima koji su se već bili okupili oko Maxa u prednjem dijelu kuhinje.
Zadržavši dah, Max pogledom prijeđe preko toga obruča od kuhara. Natjerao se svakoga od prisutnih pogledati u oči i stajati uspravno kao pravi vođa kakvoga je njegov otac uvijek priželjkivao.
– Svi smo mi različiti – reče Max. – Svatko od nas na stol donosi drugačiji utjecaj i to je dobro. – On uzdigne glavu. – Nisam bio ovdje i ne poznajem vas tako dobro kao što vas moj otac poznaje. Ali, ponekad novo gledište može ukazati na neke stvari koje ostaju skrivene kad se ljudi jako dobro poznaju. Uzmimo za primjer Wina.
Winslow trepne i potom se osmjehne onim svojim nedužnim osmijehom koji mu je gotovo stigao do očiju. – Slučajno znam da je naš Win u životu prošao kroz ozbiljne probleme. Ali to kao da se na njega nije negativno odrazilo. Stari, čist si kao da si netom rođen. Čak bi mi samo to bilo dovoljno da te volim, ali kad se u igru još ubace i tvoje nevjerojatne natprirodne moći, kao na primjer sposobnost da ti baš svako povrće ima nevjerojatan okus i umijeće da samo jednom jedinom dosjetkom podigneš raspoloženje neraspoloženim kolegama... ne mogu ti iskazati koliko mi je drago što si ovdje s nama.
Onaj osmijeh sada je već bio potpun, a zbog njega su Winu oči blistale bojom svijetlozelenog žada kakav je Max vidio u hramu u Šangaju. Max mu uzvrati osmijeh i potom pogledom prijeđe na Dannyja koji je stajao tik uz njega.
Max je bio uz njega kroz većinu problematičnih situacija u Dannyjevu životu, odnosno barem kroz djetinjstvo i nezgodne godine adolescencije. Ali također je i puno toga propustio, onih posljednjih šest godina, kada je njegov stidljivi i šutljivi mlađi brat prestao biti dječak i postao muškarac. A Max, koji nikada nije vjerovao u grizodušje, sada bi dao sve da može vratiti vrijeme. Ali ono je zauvijek prošlo.
– Brat si mi – reče Max, osjećajući pritom kako mu se grlo steže. – I volim te. Ali čak i da nisi, čak i da te ne volim, još uvijek bih bio zapanjen čudima koja izvodiš sa samo jednom kockom čokolade, šalicom vrhnja, komadom maslaca i malo brašna. Bio sam svugdje po svijetu i govorim ti otvoreno da si najbolji slastičar kojega sam ikada vidio.
– Hvala ti, stari. – Dobro. I Dannyju drhti glas. Sada barem Max nije sam u ovoj emocionalnoj ludosti.
S olakšanjem se okrenuvši prema Becku, Max reče: – Ti si pak nešto tvrđi orah i pretpostavljam da upravo to i želiš biti. Kad sam tek došao ovamo, pomislio sam da si možda odležao neko vrijeme iza rešetaka. A kad si odgovorio na ono kvalifikacijsko pitanje o spravljanju jela za stotine ljudi, tada sam pomislio da sam stvarno u pravu.
Beck ga je gledao, prekriživši krupne ruke na prsima, izvana neosjetljiv i nepomičan poput Kineskoga zida. Međutim, u njegovu se ravnodušnome pogledu nazirao tračak nečega, bljesak neslaganja, a Max je odjednom znao i zašto.
– Ali, nisam bio u pravu, zar ne?
Beck nije bio u zatvoru. On nije bivši kažnjenik, nego bivši vojnik.
Sve kuharske glave okrenuše se prema Becku, čije pak lice nije odavalo ništa. Ipak, sklopljene ruke mu se počeše stezati na mjestu gdje su prelazile preko grudiju, sve dok mu vene ne iskočiše zajedno s nabreklim mišićima. Suzivši oči, on odmjeri Maxa, ali ne reče ništa.
Bilo je jasno da ne želi govoriti o tomu. A možda je najvažnije od svega da nije ni morao govoriti.
Max pročisti grlo nakon kratke stanke. – Poenta je u tomu da to nije ni važno. Ništa iz tvoje prošlosti nije toliko važno kao ono što činiš ovdje, u ovoj kuhinji, zajedno s nama. Jer, čak i ako o tebi ne znamo ništa, a ne znam ti čak ni pravo ime, ipak znamo sve što trebamo znati. Znamo da ćeš bez prigovaranja raditi sve dok te leđa ne izdaju i da ćeš spraviti jela koja su među najljepšima i najukusnijima koja sam ikada vidio. Što god da usto jesi ili si bio, ti si izvrstan kuhar i sjajan kolega u ekipi.
Beck je i dalje nastavio gledati kao da je Kineski zid, barem u trajanju od nekoliko otkucaja srca, a Max se već počeo pitati hoće li ga ovaj zbog svega namlatiti. Ali snagator potom spusti ruke i poče razgibavati prste kao da ih je predugo držao stegnute.
– Henry – reče on.
Max trepne. – Molim?
– To mi je ime – reče Beck. – Henry. Drago mi je.
Potom se osmjehne, a Max ponovno trepne jer je osmijeh ovomu izmijenio cijelo lice. – I meni je drago – odgovori Max dok je pružao ruku koju Beck prihvati.
– A što je sa Jules? – oglasi se Win dok su mu obrve igrale.
Max je pogleda, ali ona odmahne glavom. – Mene ne treba sokoliti – reče ona. – Max je u pravu, prošlost nije važna. Važno je jedino nekoliko sljedećih sati... i sutra, kad za one suce moramo kuhati sa srcem. Svi ste vi izvrsni kuhari, znam točno što ste u stanju izvesti i sutra od vas očekujem upravo to, zapravo još više od toga. – Glas joj zapne u grlu, ali oči su joj bile pune žestine dok je njima gledala svakoga od njih posebno. – Ovo činimo za Gusa, je li tako? Stoga, dosta je bilo priče, krenimo u akciju!
Svi počeše odobravati, a atmosfera u kuhinji eksplodirala je u izljevu nove energije poput vatrometa. Zasukali su se rukavi, oštrih noževi i svatko se bacio na posao.
Dok je odlazio prema svojemu radnom mjestu, Jules uhvati Maxa za nadlakticu i povuče ga dalje od ostalih. U onoj vrtoglavoj sekundi, dok ga je odvlačila iza ugla prema smočnici i potom ga gurnula uza zid pokraj vrata, mislio je samo na njihov prvi poljubac.
Trepavice joj počeše podrhtavati kad joj pogled pade na njegove usne pa je pomislio da se i ona prisjetila toga poljupca.
Sve mu se u tijelu odjednom probudi i pohrli prema njoj, ali mu je ruke čvrsto držala na ramenima. On pričeka ne bi li vidio što Jules smjera.
Kada ga je pogledala u oči vidio ju je u njima puno više negoli jutros. Srce mu poskoči u grudima.
– Hvala ti – reče ona grubim glasom – za ono što si ondje upravo rekao i što si okupio ekipu. To im je trebalo, a ja... ja sam pak bila pretjerano zaokupljena vlastitim problemima da to učinim.
Prijezir u njezinu tonu strugao je po Maxu poput nožića za guljenje kore s agruma, ali on vrlo brzo shvati da je taj sentiment zapravo upravljen prema njoj samoj. On zbunjeno odmahne glavom.
– Previše toga pripisuješ sebi, Jules – reče on. – Ne mora baš sve biti tvoja krivica. Ne moraš stalno biti savršena.
Usne joj se izviju, a tamna joj se sjenka nadvije nad lice poput oblaka. – Zar stvarno ne moram?
– Ne, ne moraš – ustraje on, potpaljujući joj vatru u pogledu. Radije bi se ljubio negoli prepirao, ali zapravo je bilo što bolje od one studene praznine koju je prethodno vidio u njoj. – Osim toga, savršenstvo nije uvijek ono što misliš da jest.
– Bože, je li to opet neka zen-uzrečica? Bih li ja sada trebala znati što to znači?
– Ima jedna priča o mladome svećeniku – reče Max promatrajući kako ona koluta očima, ali se ipak smirila i zastala kako bi ga saslušala. – Posao mu je ujedno bio sva radost i sav ponos, njegov je zadatak bio njegovati hramski vrt i nitko ga nije mogao okriviti da tome poslu nije dovoljno posvećen. Nitko osim starca koji je živio u neposrednome susjedstvu i koji se mrštio svaki put kada bi promatrao mladića kako radi u vrtu.
Međutim, svećenik ga je ignorirao i vrt održavao što je mogao ljepšim i urednijim. Jednoga su mu dana rekli da veliki zen-učitelj ima posjetiti hram, a svećenik je bio presretan što će se moći podičiti svojim savršenim vrtom. Počupao je sav korov, podrezao grane i grmlje i proveo sate i sate grabljajući otpalo lišće u uredne hrpice daleko od puteljaka. Čak je i počešljao mahovinu! Po završetku posla otišao je ususret velikome zen-učitelju.
– Kladim se da već znam tko je na kraju bio veliki zen-učitelj – reče Jules.
Max je poprijeko pogleda, onako kako bi harukai-sensei pogledao njega. – Imaš sreću što nemam istu sklonost kao i moj učitelj da drske učenike klepam drvenom žlicom – reče joj. – Ali, istina je, zen-učitelj nije trebao putovati izdaleka kako bi posjetio hram, jer je to bio upravo onaj starac iz susjedstva! A kada je ušao u besprijekorni vrt, mladi svećenik nije mogao a da nervozno ne zapita: – Zar nije savršen?
Starac nato priđe najvećem stablu i poče mu tresti grane sve dok tlo oko njega nije bilo zasuto crvenim, zlatnim i žutim lišćem. – Evo – reče starac dok se ogledao po vrtu – sada je savršen!
Jules mu je dugo ispitivala lice, kao da bi mu značenje te priče mogla iščitati iz očiju. Max pričeka, jer se dobro sjećao kako se i sam osjećao nakon što bi harukai-sensei ispričao neku od ovakvih kratkih pripovijesti.
– Moj život nije nekakva pričica – reče ona naposljetku bolna i hrapava glasa. – Ne znam što bih trebala misliti o ovomu.
– Jednostavno razmisli – potakne je on što je nježnije mogao. – I pokušaj manje brinuti.
Ona dršćući udahne, sklopi oči i zarije mu prste u ramena. – Tražiš puno od mene... – reče ona – ... s obzirom na to da ti je otac u bolnici i da na sutrašnjem natjecanju moramo spraviti najbolje jelo u životu za ljude koji će odlučivati jesmo li dovoljno dobri da nastavimo s natjecanjem. A ja pritom još uvijek nemam pojma što ću pripremiti.
– Ni ja još ne znam točno što ću spraviti – naglasi on, odlučivši zasad ignorirati njezinu odluku da se zadovolji predjelom. – Ali, kao što vidiš, nisam pod stresom. A ja se pak moram baviti glavnim jelom! Središnjim događajem cijeloga obroka! Bože dragi, u pravu si, to je prava katastrofa! Brzo, neka me netko pridrži, koljena mi klecaju...
– Ma daj, zaveži, ti jedan... – reče ona, ali oči su joj bile otvorene i sada se već smiješila. – Zašto se uopće trudim tebi govoriti o svemu ovome? Ti si kao kakav Budin kip.
– Je li to kritika? – Max nabaci uvrijeđen izraz lica. – Govoriš li ti to meni da sam debeo?
– Ono što hoću reći je da bi ti bio u stanju s osmijehom proći kroz kišu govana i na kraju toga mirisati na ruže.
– Vrlo slikovito.
Ona slegne ramenima. – Nismo svi išli u školu zena kako bismo se naučili umijeću romantične poezije i dubokoumnih basni.
To je bilo najbliže flertu što je Jules uspijevala stići, a Maxu se to posebno sviđalo.
Ruke joj kliznuše s njegovih ramena, preko prsa, sve do trbuha. Trbušni mu mišići pod njezinim dodirom u trenu postadoše kao od kamena, dok im je ona prstom slijedila obrise.
– U redu – reče ona iznenađeno. – Nipošto nisi debeo. Svega mu, Max, je li i to neka zen praksa? Izvode li svi budisti stotinu trbušnjaka svakoga jutra?
Misija uspjela, pomisli on dok se zadovoljstvo širilo iz njezina osmijeha poput toplih sunčanih zraka. Bilo je jasno da ona sada više ne brine ni o čemu.
Bilo mu je uistinu teško razbiti čaroliju toga trenutka, ali... – Iako bih vrlo rado s tobom raspravljao o zenu i umijeću postizanja pločica na trbuhu, predstavnik RSC-a će biti ovdje za... – Max pogleda na ručni sat – četiri sata kako bi nas nadgledao dok pakiramo pripremljene namirnice i prebacujemo ih do natjecateljske kuhinje u kojoj sutra kuhamo.
Taj podsjetnik natjera Jules da ustukne jedan korak, što je Maxu teško palo, ali je za to već bio pripremljen. Dakle, sve je to u redu.
Ono na što pak nije bio pripremljen bile su njezine zlatno-zelene oči koje se razrogačiše, a usta joj se zaokružiše u sretan obruč. Trepne gledajući ga pa se nagne naprijed i pritisne nasmijane usne na njegova usta u hitrom i energičnom poljupcu.
– Zbog čega sad to? – upita Max kojemu je bilo teško povratiti dah.
Ona se nasmiješi. – Vjerovao ili ne, ta tvoja pričica dala mi je ideju za predjelo koje će sudce oboriti sa sjedala!
– To ti vjerujem – reče Max. – Ja sam ti jako poticajan, da znaš.
– Jesi – suglasi se ona dok joj se ozbiljnost vraćala na lice. – Sada vidim zašto su te roditelji tako očajnički pokušavali nagovoriti da se vratiš radi natjecanja. Ja sam mislila da nam nisi potreban, ali sam se prevarila.
To je priznanje bilo poput hladnoga obloga na opeklini za koju nije ni znao da ga peče. – Hvala ti. I, drago mi je da sam ti pomogao, ali, Jules... i ekipa te treba. Ti nisi samo jedna u nizu. Ti si nam od ključne važnosti.
Ona mu pošalje blistav osmijeh dok su se vraćali iza ugla i ulazili u područje u kojemu su ostali kuhari bili u jeku priprema, ali Max nije bio u stanju odrediti vjeruje li mu ona ili ne.
– Hej! – On je uhvati za ruku. – Što sam ti točno rekao od čega si dobila nadahnuće? Ni meni ne bi loše došlo malo toga.
Promatrajući ga zamišljeno, ona reče: – Zapravo se više radi o jednoj misli koja mi je proletjela glavom dok sam te slušala kako nadugo i naširoko prepričavaš onu priču o vrtu. To je ujedno i poenta same priče, ako se ne varam, ali mi je na umu stalno bilo da mi cijelu ovu stvar nepotrebno kompliciramo, a ne mora biti tako.
Bilo mu je kao da ga je po glavi mlatnula očerupanom patkom sa svoje daske za rezanje.
– Pojednostavniti stvar. Kuhati iz srca. Sviđa mi se to – reče on dok mu se tračak ideje počeo pokazivati u zapanjenome umu. – Vrlo zenovski, Jules-chan. Što misliš spraviti?
Ona pokaže prema patki, dok su joj oči blistale poput oštrice noža koji je prislonila na oštrač. – Ispeći ću pačje batake u njihovoj vlastitoj masti i marinirat ću šljive. A ti?
Max pomisli na stotine i stotine posluženih večera koje je spravila njegova obitelj i na tisuće savršenih odrezaka koje su pekli i posluživali tijekom svakoga obroka. Prisjeti se svake prepirke u koju se ikada upustio s ocem, baš tu, u toj kuhinji, vezano za neizmijenjeni i dosadni meni, za okove tradicije i robovanje ljudskim očekivanjima.
Nasmiješi se. – Ja ću spraviti odrezak.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE




Uistinu nema ničeg slađeg od pačje masti, pomisli Jules dok je prelijevala kremastu otopljenu mast zlatne boje preko pačjih bataka koje je cijelu večer marinirala u začinima i slatkome vinu.
Ostavivši batake u bogatoj kupki od rastopljene masti, Jules se nagne kako bi provjerila plamen ispod široke tave za pirjanje. Mora dostići dovoljno visoku temperaturu da u njoj nekoliko sljedećih sati može polako pirjati pačje batake, ali da nikada ne postane toliko vruća da se mast oko mesa posve otopi.
Vrati se do daske za rezanje, jednim okom istodobno prateći situaciju u tavi za pirjanje. U nepoznatoj kuhinji, s neisprobanom opremom, nije se u stanju opustiti dok god sve ne ispita i provjeri.
Ali, sama kuhinja je uistinu bila prvoklasna. Zapravo, natjecateljska kuhinja RSC-a vjerojatno je najluksuznija i najmodernija u kojoj je ikada radila. Sve peći i kuhinjski strojevi su donacija vrhunskih kompanija za profesionalnu kuhinjsku opremu, vjerojatno radi reklamiranja u časopisu Délicieux, a sve su ladice pokretnih elemenata od nehrđajućeg čelika prepune svim kuhinjskim pomagalima koja se mogu zamisliti.
Sam je prostor pak bio ogroman. Bilo je tu više mjesta negoli u većini restoranskih kuhinja, to je sigurno, što je prava sreća, jer su sve četiri ekipe tu morale raditi. Svaka je ekipa od pet kuhara dobila po jedan kut s po dva dugačka stola za pripravu, dva profesionalna plinska štednjaka i dvije peći. Sredinu prostorije zauzimao je ogroman roštilj otvoren sa sve četiri strane, nad kojim se uzdizao orijaški otvor za ventilaciju koji je upijao sav dim. Ekipe su čak i to morale dijeliti.
Nazvati to gužvom ili neredom bilo bi pretjerano blago. Sve je to podsjećalo Jules na kaotičnu strku, guranje i gađanje stvarima na osnovnoškolskome igralištu, samo što su ovdje umjesto osnovaca trčali i sudarali se odrasli ljudi s oštrim noževima i vrelim tavama u rukama.
A i cilj je bio nešto ozbiljniji negoli u školskoj igri.
– Poželiš li tijesak za bijeli luk, sanjaš li o gnječilici krumpira... – uz zvižduk reče Danny. Povremeno joj je uživao čitati misli, teko toliko da dokaže kako je još uvijek u stanju to učiniti. – Ovdje imaju sve živo.
– Totalno – složi se Winslow u trku, sa zdjelom punom povrća. – Mi zadržavamo svu ovu visoku tehnologiju nakon natjecanja, zar ne? Kao utješnu nagradu?
– Nešto mi govori da bi Claire Durand imala primjedbu na to. – Dok je sjekla na polovice svoje lijepe, savršeno zrele šljive s farme Wildmanovih, Jules je još uvijek uspijevala pogledom pratiti predsjednicu sudačkoga odbora dok se kretala kuhinjom i provjeravala napredovanje svake ekipe.
– Osim toga, neće nam trebati utješna nagrada – ubaci se Danny s ludim osmijehom. – Jer ćemo pobijediti!
Kosa mu je stršila uvis kao da je upravo prevukao džemper preko glave, a na obrazu mu je bila mrlja od brašna. Bio joj je tako blizak i tako drag da se Jules na trenutak morala suzdržavati kako mu ne bi prišla i zagrlila ga.
– Pa i hoćemo pobijediti – dometne Beck mirno, ni za trenutak ne usporivši pokrete hitroga sjeckanja. – Za Gusa.
– Ima li kakvih novosti iz bolnice? – upita Win. - Što kažu, koliko će ga još držati ondje prije nego što se vrati u normalu?
Jules proguta knedlu i zadrži pogled na sve većoj hrpi šljiva. Ako se Gus ne bude mogao natjecati u sljedećoj rundi RSC-a, kakve im koristi od svega toga kada Max ode u Italiju?
Danny pogleda u Maxa, koji je dijelio radni stol s Winom. Kad mu je telefon zazvonio, sagnuo se i nestao iz vida, vjerojatno u potrazi za mjestom gdje će moći čuti sugovornika kroz galamu kuharske vike i lupanja metalnih lonaca, ali se ponovo pojavi u vidokrugu.
– Tati je dobro – objavi on svima, dok se rukama već bavio goveđim odreskom. – Stent ga je oslobodio velikoga pritiska i boli u prsima, a nakon ove vrste operacije, ljudi se najčešće vrlo brzo oporave. Prije negoli se stignemo okrenuti oko sebe, već će biti na nogama i gnjaviti nas kao i prije.
Krajičkom oka Jules uhvati vitku siluetu u besprijekornome ženskom odijelu. Srebrno-plava bluza dala se nazreti ispod elegantne jakne, posebice jer je nekako uspijevala naglasiti elegantne i dostojanstvene pramenove sijede kose koji su se provlačili kroz crvenkastosmeđu kosu što joj se kovrčala nad tanašnim ramenima.
Claire Durand.
Odjednom osjetivši znak za uzbunu, Jules nabaci svoj najljepši, najvedriji osmijeh i reče: – Dobro jutro, gospođice Durand.
– Dobro jutro, kuhari – odgovori ona s blagim naglaskom i potom se okrene Maxu i Dannyju. – Žao mi je zbog vašega oca – reče im dok se svakim svojim detaljem odjednom umekšala, od glasa do izraza usana. – Nadam se da mu je bolje i da će uskoro ponovno biti s nama.
– Merci beaucoup – reče Max. – Upravo sam razgovarao s njim i toliko želi što prije preuzeti svoje upravljačke dužnosti, da bolničari prijete kako će ga svezati za bolničku postelju.
Claire, koja je prvo razrogačila oči zbog Maxova odličnoga francuskog, sada ih je upitno suzila. – A tko onda sada vodi ekipu, ako smijem pitati, s obzirom na to da je vaš otac u bolnici?
Max ni trena nije oklijevao. – Jules Cavanaugh je desna ruka mojega oca. Od nje primamo upute.
Jules osjeti kako joj je ponos eksplodirao u prsima poput mjehurića šampanjca pa pogne glavu. Danny, koji je stajao uz nju, sada joj prebaci ruku preko ramena, a ona se zahvalno osloni na njega. – Ovo je grupni rad – reče ona napokon i susretne se s Maxovim čvrstim pogledom. Blago lupne Dannyja bokom. – Ja se oslanjam na njih, a oni na mene... sve je u oslanjanju.
Claire se nasmiješi onim tankim osmijehom osobe koja zna i više nego što bi trebala. – Bien. Reklo bi se da vam sjajno ide međusobno podupiranje pa vam neću smetati u radu. Radujem se kušanju vaših jela. Nadam se da ćete obavijestiti mene ili bilo koga iz organizacije ako vam nešto zatreba.
Claire krene dalje plašiti ekipu iz Red Orchid Bistroa, a Jules zabrinuto pogleda na zidni sat i dade znak ekipi da se bace na posao.
Jako zanimljivo, pomisli Claire dok se posljednji put ogledala po užarenoj kuhinji.
Reklo bi se da sve ekipe rade vrlo dobro unutar vremenskih parametara koje im je zadala.
Kako suci u određenome trenutku ne bi morali sjesti za stol pretrpan četirima petodijelnim jelima, Claire i Eva odlučile su rasporediti ekipe tijekom dana davši svakoj različito početno vrijeme za pripravu. Svaka je ekipa na kraju imala odraditi isti broj sati u spravljanju jela.
Prva ekipa radila je u kuhinji od šest sati ujutro, a u deset su trebali poslužiti svoje uratke.
– Četiri sata da dovrše obradu, serviraju sve na tanjure i posluže? – Slaterov glas iz telefonske slušalice odavao je nevjericu. – Pa to je vrlo zahtjevan plan.
Claire na trenutak napući usne, nezadovoljna što je netko preispituje, ali potom se natjera ublažiti riječi. – Gospodine Sla... Kane – ispravi se ona prije negoli ju je on stigao podsjetiti. – Kada je Theo Jansen utemeljio ovo natjecanje prije dvadeset godina, cilj mu je bio uzdići umijeće kuhanja na najvišu razinu, suprotstavljajući vještine kuhara natjecatelja. Cilj mu nije bio pokrenuti natjecanje u popularnosti ili nekakav šou za zvijezde i ja se s njime slažem. Cilj je ovoga natjecanja odvojiti slabe od jakih.
Ona osjeti uzbuđenje i iznenađenje navalom vrućine u obraze pa zahvali Bogu što je on ne može vidjeti s druge strane telefonske veze.
– Jasno mi je, jasno mi je – reče on. – Mislim da mi je onda bolje večeras samo lagano večerati, a sutra ujutro potpuno preskočiti doručak.
Claire pročisti grlo. – Možda bi to bili mudro. Ipak, nema smisla izgladnjivati se jer bi to prvoj ekipi dalo preveliku prednost.
Njegov tihi, mukli smijeh s druge strane pošalje joj trnce niz leđa. – Glad je najbolji umak.
– Istina. Ta izreka ne postoji uzalud na mnogim jezicima.
– A kako zvuči na francuskom?
– À la faim, il n’y a pas de mauvais pain. – Zašto joj izražavanje na vlastitome materinjem jeziku još samo pojačava rumenilo u obrazima, Claire nije imala pojma. Možda je uhvatila nekakav virus.
Bolje i groznica negoli ozbiljan slučaj blamiranja.
– Samo trenutak, nije li pain zapravo kruh?
– Doslovni prijevod bio bi: U gladi ne postoji loš kruh. A uzmemo li u obzir koliko smo mi Francuzi izbirljivi po pitanju kruha...
– Ponovite mi – zatraži Kane, a glas mu se odjednom produbi.
– Zašto? – Claire se promeškolji. Njezina uredska sjedalica nije bila posebno udobna, ali sada joj je odjednom postalo nekako teško stajati mirno.
– Zato što mi se sviđa kako zvuči.
Kako se i njoj sviđao njegov glas kada je govorio u tom dubljem, zavodničkom tonalitetu, Claire se morala uspraviti u neudobnoj sjedalici i podsjetiti ga na njihov dogovor o flertu.
On se pak nije pretjerano kajao, a cijela je stvar samo učvrstila njezinu odluku da će upravo ona provjeriti stanje u ekipi restorana Lundenovih večer prije finalnoga natjecanja.
Kane se nije protivio zadatku nadgledanja ekipe restorana D’Este, iako se Eva durila jer je dobila nadgledanje ekipe Red Orchid Bistroa.
U svakom slučaju, Claire nije mogla previdjeti ni usputno koketiranje Eve Jansen s onim mladim slastičarom iz ekipe Lundenovih, mlađim od dvojice braće. To joj je samo još jedan problem više na koji mora obratiti pozornost.
Stoga je Claire obavila svoju dužnost, spustila se sve do gradskoga centra kako bi se uvjerila da će ekipa Lundenovih dovršiti pripremu do isteka zadanoga vremena, spakirati sve svoje uratke, umotati ih u prozirnu plastiku i natovariti u službeni kamionet koji ih ima dostaviti kuhinji RSC-a. Time je i Evi i Slateru prištedjela iskušenje da se upuštaju u nevolje s pretjerano atraktivnom ekipom s Greenwich Villagea.
Daleko joj je bolje polazilo za rukom čuvati kolege suce od iskušenja negoli samu sebe.
Ipak, bilo je zanimljivo. Ono što je vidjela sinoć, uz ono što je jutros uspjela doznati, kao da ukazuje na to da bi se Kane Slater razočarao u slučaju da prekrši riječ i sva pravila natjecanja te se pokuša nabacivati onoj kuharici Lundenovih. Činilo se da je ta cura već okružena velikom količinom muške pažnje, i to od obojice mladih Lundena. A to također sluti i na razočaranje za Evu, ali to uopće nije važno.
Odlično, pomisli ona. Možemo svi zajedno biti sami, frustrirani i razočarani.
Barem se možemo radovati finim jelima.