Pregrijavanje - Louisa Edwards

First topic message reminder :



Sprema se veliko kulinarsko natjecanje u kojem će se na nacionalnoj televiziji najbolji kuhari boriti za slavu, bogatstvo i kulinarsku nadmoć. Svi se natjecatelji trude pobijediti, ali samo će jedan odnijeti nagradu… Vlasnik posrnulog restorana iz Greenwich Villagea mora svom lokalu vratiti staru slavu i pobijediti na natjecanju. No za to mu nedostaje njegov sin Max, muškarac koji je navikao na pobjede iako mu nikada nije odgovarao timski rad. Izvrstan kuhar i veliki zavodnik proputovao je svijetom, učeći nove tehnike kuhanja, ali i upoznavajući lijepe žene. A kada se kuhar razmetni vrati kući, otkriva da se među kuharima u toj kuhinji netko ističe – jednako strastvena kuharica Juliet Cavanaugh.Nekoć je bila zaljubljena u Maxa, ali tada je bila samo tinejdžerica koja se nadala da će ga ponekad ugledati u restoranu. Sada je profesionalna kuharica i natječe se u Maxovoj ekipi na najvećem kulinarskom natjecanju u državi. Čeka ju rad u kuhinji uz čovjeka kojemu se oduvijek divila… i za kojim je žudjela. Ali, usprkos uzavreloj privlačnosti, Juliet namjerava zadržati pribranost i distancu, o kojoj god se temperaturi radilo…

DVADESET OSMO POGLAVLJE




Napetost je rasla.
Naravno da je tako – u svakom natjecanju u kojemu je Max ikada sudjelovao, sve se uvijek svodilo na onih posljednjih nekoliko sekundi i na sposobnost zadržavanja panike pod kontrolom kako bi se dovršilo jelo.
Razlika je sada bila u tomu što je dosad na natjecanjima uvijek bio sam.
Na neki je način to bilo lakše. Kad se natjecao sam, barem je mogao brinuti samo o tomu hoće li samoga sebe iznevjeriti nekakvim pogreškama.
Ali kada se kuhar iz protivničke ekipe sudario s Dannyjem, zbog čega je ovaj ispustio metalnu zdjelu punu rastopljene čokolade, poprskavši sve oko sebe i upropastivši dobrih pola sata truda, Max nije imao vremena razmišljati je li to pravi čas da ostavi svoj odrezak da se marinira, nego jednostavno pojuri u pomoć.
Srećom, s mesom je sve bilo u redu kad se vratio nakon što je bratu pomogao razbiti kojih sedamsto rebara čokolade za kuhanje, kako mu se činilo. Zapravo, tijekom vremena koje je proveo dalje od daske za rezanje odrezak je dobio otprilike sobnu temperaturu, što će kasnije biti korisno za što ravnomjerniju termičku obradu, a u tome se vremenu i marinada od misa, soje i yuzua još bolje upila.
Stojeći nad daskom za rezanje, Maxa gotovo uhvati nesvjestica kad je udahnuo čisti, žestoki miris. Kompleksna slanost misa i delikatna agrumska kvaliteta yuzua vrate ga u trenu u Japan, dok ga je vonj lijepo izrezane, žarkocrvene i visokokvalitetne crvene govedine vraćao u djetinjstvo.
Sklopi oči i na trenutak poželi da je Gus Lunden tu i da može kušati njegovo jelo.
Tata, mislim da bi ti se stvarno svidjelo što sam učinio s tvojim starim receptom.
I pire od celera, koji mu je imao biti temeljac za odrezak, bio je izravno naslijeđen iz tradicije Lundenovih, samo što je Max pojačao bogati i jaki okus dodatkom pirea od pečenih srca artičoka. Kako bi dobio i zanimljivu boju, planirao je poslužiti za oko vrlo ugodnu salatu od organskih žutih i zelenih mahuna s narančinom korom u đumbiru i prženim lješnjacima.
Naravno, dok je sat otkucavao posljednje minute prije isteka zadanoga vremena, prokleti prilozi su mu pravili najviše problema.
Odrezak je zgotovljen i doveden do idealne temperature primjenom čuvenih očevih metoda pa zaliven miso glazurom sve dok se nije počeo presijavati. Po vađenju iz roštilja, vrijeme je precizno određeno. Odrezak mora odstajati deset minuta kako bi zadržao slasne sokove kada ga bude rezao, ali ne dulje od deset minuta, jer bi se u tom slučaju ohladio.
Prva tri dijela već su bila otpremljena: Julesina nevjerojatno zamamna pačetina sa šljivama u umaku od balzamičnoga octa, Winova modernizirana verzija juhe s matzo okruglicama i Beckov obol klasici od ribe.
Max je bio sljedeći. Suci su čekali. Njegov pire već je bio na tanjurima i čekao na tanko narezane odreske. Sve mu je govorilo kako je krajnje vrijeme da nareže govedinu i pošalje je sudcima prije nego što uprska stvar, ali proklete zelene mahune odbijale su poslušnost.
Max je blenuo u šaku lješnjaka uz koje su tamnosmeđe ljuske tako žilavo prianjale da se prestao nadati kako će ih ikada stići očistiti. Hitro baci pogled na sat.
Tri minute. Ruka mu se počne tresti.
Odjednom se pojavi spretna smeđa ruka koja ga blago odgurne i prikupi pržene lješnjake u čistu kuhinjsku krpu.
– Znam brži način – reče Winslow dok mu je namigivao.
– Kora u đumbiru također ide na mahune, zar ne? – provjeri Beck dok je posezao za nožem, nakon čega se baci na sjeckanje ljepljive narančine kore.
Max stane treptati sve dok ga Jules ne gurne u smjeru mesa koje je čekalo. – Počni rezati – naredi ona. – Osim ako ti se ruke pretjerano tresu.
On pogleda članove ekipe, prijatelje, koji su se svojski trudili spasiti mu obraz i onda odabere omiljeni, savršeno naoštren kuharski nož.
– Mirne su mi kao u kirurga – reče joj on.
A onda je došao trenutak istine. Koliko god savršen bio vaš ritam, koliko god točan bio vaš toplomjer, koliko god iskusno bilo vaše oko, zapravo nema način da doznate je li odrezak savršeno ispečen sve dok ga ne zarežete.
Zadržavši dah, Max uvis odašalje hitru molitvu i oštricom noža u ravnom potezu zadre u meso.
Kad je komad odreska nježno klonuo na dasku za rezanje, otkrije se divno ružičasta, sočna unutrašnjost iz koje se još uvijek blago pušilo. Max odahne od olakšanja i što je brže i pažljivije mogao nareže ostatak.
Bilo je tu i malo brljanja u posljednjem trenutku, ali nekako, uz pomoć svih pripadnika ekipe restorana Lunden’s Tavern, pođe mu za rukom otpremiti sucima tri savršena tanjura s hranom.
Skljokavši se na pod, Max zabaci glavu i pogleda Dannyja. Desert njegova brata bio je posljednji na redu.
– Trebaš li pomoć?
– Radi se o čokoladnoj torti sa sirom – podsjeti ga Danny samozadovoljno. – Bila je gotova prije sat vremena i otad se hladi u hladnjaku.
– Mrzim te – reče Max. – Ne, čekaj, volim te, jer to znači da sam obavio sav posao.
Nakon desetak minuta provedenih u kušanju ekipnih uradaka i zadovoljnom uzvikivanju nad njima, Max napokon uhvati dah, ali ne zadugo, jer je Danny upravo otpremio svoje tanjure, a Jules se okrene prema ekipi. – Sada možemo samo čekati.
Čekanje je najgori dio.
Barem je tako mislio dok se ne prisjeti kako poslije sudačkoga degustiranja on i cijela ekipa moraju izići na podij, pred sudački odbor i cjelokupno gledalište, i komentirati meni za koji su se odlučili.
Normalno? Nije to tako teško. Ali, kad se naslonio na kuhinjski zid i osjetio kako oko njega poput rijeke teče nervoza natjecatelja koji su još uvijek spravljali svoje specijalitete, osjeti se shrvanim.
Za utjehu je barem znao da su pripremili vrhunsku seriju jela. Ako se to sucima ne svidi, odnosno ako nekoj drugoj ekipi daju više bodova, onda su ludi, cijelo je natjecanje glupo i besmisleno, a on će im sam to tako i reći.
Ali tek nakon što odspava dvadeset četiri sata u komadu.
– Jesi li dobro? – Jules se spusti niza zid tik uz njega, ugodno ga dodirujući ramenom i bokom.
Njezina toplina odašalje mu drhtaj kroz tijelo.
– Umoran sam – reče on zijevajući. – Radio sam na čistom adrenalinu, a to nažalost ne traje zauvijek. A kad ga posve nestane, ne znam što će me još držati uspravnim.
Jules ga pogleda iskosa, oklijevajući. – Kladim se da bih te ja mogla uspraviti.
Odmah je ponovno bio u akciji. – Hej ti – reče on spustivši ruku koju je bio oslonio na svoje koljeno i poškaklja je po boku, zbog čega se ona uzvrpolji i počne smijati. – Što misliš, koliko nam je vremena preostalo prije nego što nas pozovu da iziđemo?
Na njega se spusti nečija sjenka. – Nedovoljno – reče Danny, dok mu je smiješak izvijao usne. – Osim toga, dajte, uzmite si sobu. Preporučujem vam da nađete nešto intimnije od smočnice za suhe namirnice.
Winslow je poskakivao, očito nimalo shrvan umorom. – Ljudi, jeste li i vi nervozni? Ja već polako ludim.
– Nemaš zbog čega biti nervozan – reče mu Beck dok im je prilazio. – Živciranje je dobro jedino kad te potiče da radiš žešće, brže, bolje. Ali, kad je posao završen, ono postaje besmisleno.
– Hej, pa to je u stvari prava zen-logika – reče Max dok je trepćući gledao visokoga kuhara.
– Meni to ima smisla – ubaci se Jules.
– Možeš mislit! – frkne Winslow. – Ona prva ekipa, iz talijanskoga restorana iz Trideset šeste ulice, nakon bodovanja se vratila kao grupica išibanih pasa. Dajte, molim vas, znam da nisam jedini ovdje koji samo što se ne upiša u gaće.
Zavlada kratka stanka dok su svi gledali u Wina i njegov nervozni ples u mjestu.
– Čovječe – reče Danny napokon. – Možda jednostavno trebaš u zahod.
Ovaj već zausti u namjeri da se raspravlja, ali ga zaustavi ugodan i odmjeren glas: – Žao mi je, ali vaše će fiziološke funkcije morati malo pričekati.
Eva Jansen ih neizdrživo pribrano i elegantno pozove s ulaznih vrata kuhinje. Ravno podšišana tamna kosa lelujala joj je oko brade dok je promatrala šarenu skupinu. Izvivši obrvu kao da je ptica koja upravo uzlijeće, ona reče: – Suci su spremni za susret s vama.
Max se podigne s poda, a mišići su mu drhtali od iscrpljenosti. Ispruži ruku prema Jules kako bi joj pomogao da ustane i povuče je upravo koliko je bilo potrebno da se ona sudari s njime dok je ispravljala noge.
– Eto – reče joj on u uho. – To će me održati budnim bolje od bilo kakva adrenalina.
Bila je napetija od žice za rezanje sira. Mršava ramena i leđa vibrirali su mu u zagrljaju. Sa ženom ili bez njega i zdrava razuma, Jules je očito bila prestrašena.
Ali, kada joj on uputi osmijeh, ona mu uspije uzvratiti na isti način, a prije negoli ju je pustio, ona mu reče: – Eto vidiš? Rekla sam ti da ću te uspraviti.
To je bio taj trenutak. Upravo tada.
Bio je to trenutak kada je Max Lunden shvatio da je zaljubljen.
Jules se usredotoči na toplinu koja joj se razlijevala srednjim dijelom tijela svakoga puta kada bi je Max pogledao s onim osmijehom, s onom iskrom pa se potrudi ignorirati činjenicu da se nalazi ispred pogleda stotina očiju.
Ugođaj je bio sličan onome u kvalifikacijama: velika dvorana s gledalištem u pozadini, transparent na kojemu je zastrašujuće velikim slovima stajao ispisan naziv natjecanja, kao i uzdignuti podij pod užasnim, žarkim svjetlima.
Izlazak na drugu rundu nije bio ništa lakši od prvoga pojavljivanja.
Na neki je način sve bilo daleko gore. Umjesto da se suoče s protivničkom ekipom s druge strane podija, stajali su izravno pred sucima koji su sjedili za dugačkim stolom prekrivenim bijelim stolnjakom. Stojeći zajedno s ostalim članovima svoje ekipe, Jules je imala dojam kao da je pred streljačkim odredom.
Sljedećih nekoliko minuta odredit će joj sudbinu.
– Prije svega, hvala vam na slasnome obroku – otpoče Claire Durand žustro. Jules osjeti kako joj srce ubrzava ritam, ali suci su to vjerojatno govorili svakoj ekipi natjecatelja. To ne mora ništa značiti.
– Sada bismo rado poslušali svakoga od vas – nastavi Claire dok je gledala u zabilješke. – Objasnit ćete nam malo jelo koje ste spravljali, nadahnuće koje vas je potaklo da se odlučite upravo za to i tako dalje.
K vragu. Ovo joj nije palo na pamet kada je birala predjelo. Tada je mislila samo na to kako je Max zaslužio pravo na glavno jelo. Ali sada će morati prva govoriti pred sucima.
Pokušavajući progutati pljuvačku, osjećala se kao da se trudi progutati komad sirova tijesta, ali nekako joj ipak pođe za rukom.
– Tema našega menija je Volim New York – reče ona, ponosna na čvrstinu svojega glasa. – Dakle, nadahnuće smo crpili iz same te teme, iz specijaliteta i sastojaka koji ovaj grad čine središtem najbolje kuhinje na svijetu.
Time je osigurala salvu klicanja iz publike, koja se pak, prema njezinu mišljenju, sastojala od samih kuhara iz New Yorka pa nije nikakvo čudo što im se svidjela njezina izjava. Nasmiješivši se, ona se uspije malo opustiti.
– Ja sam, dakle, bila zadužena za predjelo – reče – i njime sam htjela pokazati nekoliko svojih omiljenih sastojaka: vrhunsku pačetinu uzgojenu na otvorenome u Hudson Valleyu i savršeno zrele šljive iz uzgoja Wildman Farms. Termički sam obradila pačje batake, zajedno s cimetom, muškatnim oraščićima, anisom i kineskim spojem od pet začina, kako bih dobila na okusu. Potom sam to spojila sa svježim šljivama mariniranima u zrelom balzamičnom octu i čistom javorovu sirupu iz proizvodnje Smokey Hollow.
– Pod pačetinom je bio i sloj tosta od brioša – oglasi se Devon Sparks gledajući ravno u nju. – Jeste li osobno ispekli taj tost ili ste ga pak kupili?
Jules osjeti kako joj znoj prodire kroz tjeme. – A ne, nisam baš stručnjakinja za pečenje kruha. Ali zato mi je pomogao Danny, naš stručnjak za pečenje.
– Dakle, tost je proizvela vaša ekipa – razjasni Kane Slater uz zadovoljan izraz lica.
Jules kimne glavom dok su joj se ramena uzdizala prema ušima, kao da iščekuje nekakvu presudu. – Za to jelo zavrjeđujete svaku pohvalu – reče Claire. – Istinski sam uživala. Izvrstan balans slatkoga i začinjenoga. Ipak, okus javorova sirupa za moj pojam nije bio baš dobar. Pretjerano jak.
Jules osjeti kako joj se srce skuplja u grudima. Čula je samo taj prokleti francuski naglasak u frazi »nije bio baš dobar«.
– Ne mogu se složiti. Meni se svidjela ideja s javorovim sokom. Zapravo, sve mi se svidjelo. Predjelo mi je svakako otvorilo tek za ostala jela – reče Kane Slater. – U smislu da bih bio sretniji da je bilo još toliko pačetine i šljiva.
Jules je osjećala kao da joj je mozak posljednji konj u utrci koji nije sposoban održati tempo. Prije negoli je shvatila što se događa, suci su već prešli na Winovu juhu.
U trenutku jenjavanja intenziteta reflektora i pogleda na njoj, Jules napokon osjeti da može ponovno disati, iako uopće nije bila u stanju pojmiti što bi sve ovo moglo značiti za ekipu.
Nije se mogla otresti osjećaja da ih je iznevjerila, da ih je baš sve iznevjerila, ali ne, suci su komentirali i Winowu juhu s matzo okruglicama izrazima »dobro« i »ne baš toliko dobro«, a Jules je juhu osobno kušala i bila je izvanredna, divan obol jednome od omiljenih i najugodnijih jela na svijetu. Samo rafiniran. Delikatan.
A kad smo kod delikatnosti, sada je već bio red na Becku da govori o svojemu jelu od ribe.
– Siguran sam da ste već pogodili – počne on – kako moje jelo igra na kartu omiljenoga njujorškog zaštitnog znaka, okrugloga peciva s lososom i krem-sirom. Samo što sam ja umjesto peciva pripravio svježe bialyje, losos je gravlax koji sam usolio, zajedno sa šećerom, limunovom korom i Pernodom, a umjesto krem-sira koristio sam vrhnje.
Jules obliže usne prisjetivši se onog jednog zalogaja Beckova pripravka. Izgledalo je tako lijepo. Proces obrade zatamnio je boju lososa sve do tamnoružičaste boje koralja, a minijaturni bialy, srodnik okrugloga peciva, ali mekše kore, bio je usred ukusno poredanih tankih narezaka lososa.
– Još nikada nisam jeo bialy – reče Kane Slater, zbog čega dvoje preostalih sudaca uzdignu obrve u njegovu smjeru. – Što je? Pa ja sam iz Austina!
– A ja sam iz Pariza – reče Claire Durand uzrujano – i jela sam ih. I to dovoljno – okrene se prema Becku – da bih znala kako je vaša verzija iznimno dobro izvedena, chef Beck. I vrlo ste ih se lukavo dosjetili, jer je mješavina karameliziranoga crvenog luka i maka u središtu bialyja inteligentan način da se zamijeni crveni luk u tradicionalnoj verziji lososa s pecivom. Možda je ipak bilo malo previše maka.
– Slažem se – reče Devon Sparks. – Večeras ću morati dvaput koristiti zubni konac. Ali svidjelo mi se kako ste jasno osmislili to jelo i kako je vaša kombinacija okusa bila poznata, ali ste je uznijeli na jednu potpuno novu razinu.
– Hvala vam. – Beck je samo jednom kimnuo glavom, bezizražajan kao i uvijek, ali Jules ulovi tračak zadovoljstva u njegovu pogledu.
Suci uopće nisu bili blagi prema njima, cjepidlačili su i komentirali detalje, ali općenito govoreći, stvar se nije odvijala loše po njih. Ali, je li to dovoljno da pobijede ostale ekipe? Nije bilo načina da to doznaju, a Jules je osjećala neizvjesnost kao da su joj mravi pod kožom.
Strah od procjene i nedovoljne ocjene, Bože dragi, pa to je kao da ponovno proživljava najgore trenutke djetinjstva u ovih groznih pola sata, samo što je to ovoga puta javni događaj koji se odvija drugim ljudima za zabavu. A ona se pak na sve ovo svojevoljno prijavila?
Kad su suci preusmjerili pozornost na Maxa i njegov odrezak s misom, Jules stisne oči nasuprot žarkome svjetlu reflektora, pretražujući gledalište u potrazi za prijaznim, poznatim licem Nine Lunden.
Eno je, u šestome redu, ali čekaj... je li ono Gus pokraj nje? Jules osjeti kako joj sve u mozgu eksplodira poput supernove zbog radosti i olakšanja jer se Gus dovoljno oporavio da smije izići iz bolnice.
Jules sklopi oči ne bi li se uvjerila da ne halucinira zbog nagomilanoga stresa, a kada ih je ponovno otvorila i trepnula zbog reflektora koji su joj upadali u vidno polje, ona pogledom zahvati i ženu koja je Gusu sjedila s druge strane, a mozak joj na trenutak zastane.
Žena u uskoj haljini duboka dekoltea iz kojega bujne grudi samo što se nisu izlile na pacijenta koji se oporavlja od srčanog udara, ta žena bila je njezina majka.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE




Max se sa sucima suočio uzdignute glave. Izrazi lica nisu im odavali baš ništa, ali činjenica da su napravili tako dugačku stanku između pohvala Beckovoj ribi (apsolutno zasluženih, Max je kušao to nevjerojatno ukusno jelo) i komentara na njegov odrezak nije baš obećavala.
K vragu. Pa čak i ako ga nisu razumjeli, znao je da je spravio sjajno jelo.
– Tko je smislio glavnu temu vašega menija? – upita ga Devon Sparks.
Trepćući, Max odgovori: – Ja, zapravo, uz pomoć mojega oca koji nas je obučavao.
– Zanimljivo. Sva jela iz menija dosad su se vrlo jasno uklapala u motiv ljubavi prema New Yorku, a naravno, lako je razumjeti odakle vašemu bratu ideja za slasticu od sira, ali moram priznati da me vaše jelo zbunilo.
Sranje. Max se pokuša nasmijati. – Nisam baš ciljao na zbunjenost kao reakciju.
– Pa pretpostavljam da niste – ubaci se Claire Durand. – Ipak, iznimno sam uživala u okusu, u igri tamnog, intenzivnog misa i žestini đumbira, uz onaj tračak kiselosti iz yuzua. Sve je to poprilično skladno i lijepo. Ali, složit ću se s Devonom, teško je pronaći poveznicu s ostatkom menija.
– Da. Ja sam očekivao nešto kao moderniziranu verziju usoljene govedine i pastrami s raži ili takvo što – reče Devon.
– Ili možda nešto s pizzom ili hot dogom. Daleko od toga da vaš odrezak nije bio dobar, uistinu jest. A salata od zelenih mahunarki nije bila samo ugodna za oko, nego je bila i izvrsno iznenađenje.
Sranjesranjesranje.
– Hm, ljudi, možda bismo kuharu mogli pružiti priliku da nam objasni što je htio reći tim jelom?
Max Slateru pošalje zahvalan pogled. K vragu, to ujedno znači i da će morati razmotriti svoje mišljenje o tome tipu.
– Vidite, mislim da svi znate za restoran mojih roditelja, Lunden’s Tavern. Još je četrdesetih godina postavio standarde restoranskoj sceni na Manhattanu, a moja je obitelj pripremala jela za svakoga, od Franka Sinatre do bivših predsjednika države. Već desetljećima na isti, nepromijenjen način spravljamo odreske, a za to imamo i dobar razlog, jer su uistinu odlični. Iako Chicago važi kao centar za odreske, i New York ima snažnu reputaciju na istome području. – Pročistivši grlo, on se natjera zadržati staložen glas. – Bilo mi je važno iskazati čast toj tradiciji.
– Pa naravno – reče Devon sumnjičavo. – Ali onaj azijski utjecaj...
– Priznajem da se ne radi o uobičajenome spoju – reče Max hitro – ali ono što mi se u New Yorku najviše sviđa jest »ignoriranje uobičajenoga«. Ovdje ima prostora za inovativnu kulinarsku zajednicu, postoji otvorenost prema novim tehnikama i novim okusima kakvu nigdje drugdje nećete vidjeti. Možda New York baš i nije rodno mjesto nove mješovite kuhinje, ali mi smo je ovdje svakako dočekali raširenih ruku. A to mi je također jako važno.
Claire je zamišljeno kimala glavom, što u Maxu potakne novu nadu.
– Malo sam proputovao Azijom – nastavi on – i tamo sam upoznao filozofiju koja kaže da se pravo poštovanje svojoj kulinarskoj tradiciji može iskazati jedino tako što joj nikada nećete dopustiti da stagnira. Treba preuzeti cjelokupno znanje o načinima kako se neko jelo pripremalo u prošlosti i na tomu nastaviti graditi, proširivati, riskirati, nastojati usavršiti tehniku. – Baci pogled na Jules koja ga je netremice promatrala razrogačenih očiju. – Znajući pritom da je savršenstvo ne samo nedostižno nego se na kraju može pokazati kao nešto posve drugačije od onoga što si zamišljao – dovrši on tihim glasom.
– Bravo, kuhare Lundene – reče Claire Durand. – Uvjerili ste me da je vaše izvrsno jelo ipak sastavni dio menija i da mu potpuno pripada.
– Slažem se – reče Devon dok se zavaljivao u sjedalicu.
– Znate što? – reče Kane smješkajući mu se. – Jelo je bilo tako ludo ukusno da me zapravo uopće nije briga zašto ste ga uvrstili u meni. Jednostavno sam zadovoljan što sam ga mogao kušati.
Dobro, u redu, možda je ovaj tip ipak donekle simpatičan.
Ili je možda Max jednostavno još malo zbunjen jer je uspio obrazložiti svoje namjere i napokon verbalizirati misli koje su utkane u to jelo, Imao je osjećaj kao da svoje zamisli nosi unaokolo na leđima poput vreće kamenja, a sada kad ih je napokon iskrcao ravno na podij, osjećao je kao da lebdi pola metra iznad zemlje.
Jedva je registrirao neobuzdano oduševljenje sudaca Dannyjevom tortom od sira s gorkom čokoladom. Max ju je već kušao i nije bilo nikakve sumnje u tijek događaja. A onda su sišli s podija čekati da ostale ekipe dovrše s kuhanjem i iziđu pred sudce.
Asistent Eve Jansen, mladić izrazito crne kose, blijede kože i s krupnim naočalama koje su Maxa podsjetile na Elvisa Costella, izvede ih iz hotelske plesne dvorane koja je služila za suočavanje sa sucima i potom upita žele li se vratiti u natjecateljsku kuhinju ili pak čekati na članove obitelji u jednom od hotelskih apartmana koje su organizatori natjecanja rezervirali.
Max se ogleda oko sebe, primjećujući okruženje po prvi puta toga dana. U glavi je znao da je Gala Hotel poklonio korištenje svojih prostorija u zamjenu za publicitet osiguran natjecanjem. I da su negdje u širem centru grada. Ali ono što dotad nije uočio bila je zapanjujuća ljepota hotela koji je odisao europskim duhom i bogatstvom.
Zanimalo ga je vidjeti neki njihov apartman, kao i isprobati njihovu postelju barem nakratko. Stoga se Max upravo spremao poletno prihvatiti ponudu u ime cijele ekipe, ali onda uoči Julesino zaprepašteno lice.
Sranje. Nije bio ni zamijetio da se Tori Cavanaugh, ili kako se već danas zove, uspjela dovući ovamo. Je li dobro što je došla? Ili bi bilo bolje da nije? Max nije imao pojma što bi mislio.
Prije negoli je stigao natjerati umorni mozak da se odluči za jednu ili drugu mogućnost, oglasi se Winslow. – Odlučili smo se za opciju pod brojem dva, za apartman. Ne znam što misle moji prijatelji, ali meni bi trenutačno odgovaralo igranje s mini barom. Vodi me, dragi.
I to je bilo to. Win prebaci dugačku ruku preko ramena njihova vodiča naježene kose, a svi ostali krenuše za njima.
Jules uspori korak kako bi se našla uz Maxa. – Tvoj je otac bio u publici – reče mu ona. – Nisam bila sigurna znaš li to.
Odjednom je izgledalo kao da su mu svi živci koje je pred sucima držao pod kontrolom sada oživjeli u trbuhu, krateći mu dah i sušeći mu usta. – Ma daj?
Neobično, sada mu je bilo važnije kako se dojmio oca negoli svih uvaženih sudaca zajedno.
Ona kimne glavom ne pogledavši ga. – Kao i moja mama. Hvala ti za to, uzgred budi rečeno.
– Hej, ne preuzimam odgovornost za to – pobuni se on. – Pitala me, rekao sam joj. Ovih dana mi nije do čuvanja tajni, a osim toga, reklame su išle na sve strane. Zar ne misliš da je nekako, ne znam, lijepo od nje što je bila voljna doći?
Jules stisne usne, očigledno dvojeći zbog nečega. – Jest – reče ona naposljetku. – A jedan dio mene je presretan što je bila ovdje i što me vidjela u mojemu elementu, dok se bavim onim što volim.
– Pa što te onda sprječava da budeš potpuno sretna zbog toga?
– Komplicirano je – reče ona odbijajući pogledati u njega. – Ne znaš cijelu priču i jasno mi je da je to zbog mene, jer ti je nisam ispričala. Ali, vjeruj mi, stvari nisu tako jednostavne kako izgledaju.
Max pomisli da možda ipak jesu, ali to prešuti, zadovoljivši se samo izjavom: – Pa, ako je baš tako teško baviti se njome, uvijek imaš potporu moje obitelji. – Zastane. – Čekaj. Pa to je izbjegavanje odgovornosti.
Pogledavši ostatak ekipe kako izmiču pred njima, Jules također zastane. Maxu nije bilo jasno zašto ona odjednom izgleda tako uplašeno, ali se nadao da će joj ono što joj ima kazati pomoći da popravi raspoloženje.
– Mislim, da, imaš moju obitelj – reče on, nestrpljiv sa samim sobom. – Ali, Jules, imaš mene. I obećavam ti da ću dati sve od sebe da ti se ne dogodi ništa loše.
Strah u njezinim očima pretvori se u zapanjenost. Ona podigne ruku kako bi ga pomilovala po obrazu. Samo ga je ovlaš dodirnula, ali Max ipak osjeti žar.
– Već odavno ne trebam zaštitnika – reče mu Jules glasom koji je bio jednako blag kao i njezini prsti na njegovoj koži. – Ali puno mi znači što si ovdje upravo sada i što si na mojoj strani, Max.
Morali su brzo hodati kako bi sustigli ostale, ali Max nije mogao a da ne pomisli na način kako je ona izgovorila to »na mojoj strani«, kao da joj je cio život nekakva bitka.
Max nikada nije bio veliki borac. Radije se prepuštao tijeku događanja i mijenjao tuđa mišljenja umarajući ljude negoli udarajući ih šakama.
Ali pomislivši na mogućnost da bilo tko naudi Jules, odjednom shvati potrebu za borbom.
I Max i Danny izgledali su kao da će se svaki čas srušiti. Da Jules već nije osjećala krivicu jer se prethodnoga dana kasno probudila i zamalo propustila pripreme, sada bi je svakako osjetila vidjevši ih kako su se skljokali na hotelsku sofu.
– Kakav dan – zastenje Danny.
– Kakav tjedan – složi se Max dok se okretao na bok i uranjao lice u jastuk uz naslon sofe.
Danny posegne za jastukom, povukavši ga ispod Maxa, zbog čega ovomu glava odskoči od tvrde podstave. Max zaječi, Danny se nasmije, a obojica braće padoše sa sofe na pod, hrvajući se i gurajući.
– Ma vidi! – reče Winslow ulazeći u sobu nakon što se u hodniku pozdravio s njihovim dotadašnjim vodičem. Jules ga je na trenutak promotrila, uživajući u sjaju kojim je odisao njegov morski zeleni pogled. – Max, reklo bi se da si na izmaku snaga sada kad ti je boravak ovdje pri kraju. Kladim se da će ti pripremanje svinjetine za pancetu u nekom talijanskom zaseoku poslije ovoga biti kao dopust.
Dannyjev prigušeni smijeh zamre tako naglo kao da mu je netko stavio ruku preko usta. Max zastane, jedne ruke obavijene bratu oko vrata, a osmijeh mu splasne na zajapurenu licu. Pogled mu sijevne prema Jules, koja pak nije uspijevala prikriti trzaj.
To je to. Onaj sićušni podatak koji je nastojala zadržati izvan misli dok su ona i Max izbjegavali činjenicu da je ona od njega skrivala očeve tajne.
Zašto se uopće trudi? Kako god bilo, čim doznaju odluku sudaca, Max odlazi.
Kucanje na vratima trgne Jules iz neobičnoga trenutka produljene nevjerice. Kako je uopće bila u stanju to na trenutak zaboraviti? Ona pohrli prema vratima, zadovoljna zbog digresije.
Odnosno, zadovoljna sve dok nije otvorila vrata i ugledala Gusa i Ninu u hodniku... a odmah iza njih stajala je njezina majka.
Osjećaji se u njoj užasno sudariše. Bila je to klackalica između radosti što vidi Gusa (iako blijedog i zabrinjavajuće krhkog) i kaotični spoj razočaranja, gorčine i bespomoćne ljubavi kakav je susret s majkom uvijek stvarao.
– Guse. – Jules ga se gotovo bojala zagrliti jer je izgledao tako sivkast i umoran, ali on ispruži ruke prema njoj, a ona se praktički sruši prema njemu. – Izgledaš sjajno – slaže mu.
– Ma daj, Jules, pa nisam te tako odgajao – reče on nježno, a onda se sledi, kao da je tek shvatio kako žena koja je zapravo odgojila Jules stoji na pola metra od njih. Možda Tori nije čula taj komentar?
Jules s nelagodom odstupi od njega i pogleda majku. Tori je smeđe našminkane usne stisnula u tanku crtu. Definitivno je čula. Sranje. Je li ovo moglo ispasti imalo nelagodnije?
– Uđite, svi vi – reče Jules forsirajući vedar, sretan ton u glasu. – Što više to bolje. Tko je za piće? Ja svakako jesam. Beck?
– Idem – kratko odgovori dok se kretao prema minijaturnome hladnjaku pod salonskim šankom na udaljenome kraju prostorije. Bio je to uistinu lijep apartman, prostran i elegantan.
Ipak, prostornost je postala znatno ograničena sa svim tim roditeljima koji su zastali blizu vrata.
– Čini se da imamo gotovo sve što biste uopće mogli poželjeti, i to u bocama putne veličine – reče Beck njišući u krupnim rukama kolekciju minijaturnih bočica likera. – A tu su i neka piva i vino.
– Dođi sjesti s ostalima dok ja pronađem otvarač – ponudi se Jules dok je hitro išla prema šanku. – Hoće li još netko kakvo piće? Nemamo baš puno mogućnosti za miješanje, ali mogla bih otvoriti jednu od ovih boca vina. Danny? Max? Win?
Svjesna da govori prebrzo, ali nesposobna zaustaviti se, Jules pronađe spas u potrazi za vadičepom.
Iza sebe je čula razgovor, Gusove i Ninine vesele uzvike o tomu kao su svi bili odlični, ponavljanje svega što su suci komentirali.
Bez upozorenja, jedna mekana, bijela ruka ubojito oštrih i dugačkih noktiju prekrivenih ružičastim lakom posegne pod sudoper na šanku i izvuče vadičep.
Proklinjući debeli bijeli tepih koji je prigušio lupkanje visokih potpetica njezine majke, Jules se uspravi i osmjehne.
– Hvala, mama. Hoćeš li da...
– Zaboga, svakako – Tori se nasmije. – Nikad nisam znala s tim stvarima.
Jules uspije odčepiti bocu vina, suzdržavši se od komentiranja kako je sretna što je tip žene koja zna sama sebi natočiti piće umjesto da čeka na nekoga tipa koji će to učiniti za nju. Napredujem, pomisli ona.
K vragu. Kad li sam postala ovako puna osude?
Odlučivši se još dodatno potruditi, Jules se nasmiješi majci prije negoli se nagnula u namjeri da dohvati jedini par vinskih čaša s police uz hladnjak. – Drago mi je što si danas došla. To mi puno znači.
– O, dušo moja – poznate majčine oči boje lješnjaka ispuniše se suzama. – Naravno da sam došla. To mi je bila prva prilika da te vidim u akciji! Da su nas barem pustili u kuhinju da vas vidimo kako kuhate. Ali i suđenje je bilo zabavno.
Nalivši popriličnu količinu caberneta u obje čaše, Jules ih preda majci i potom uze pivo za sebe.
Tori se namršti vidjevši pivo. – Ja ću čašu vina, hvala. Za koga je onda druga čaša? – Okrene se prema ekipi restorana Lundenovih. – Hoće li netko vina?
– Koje vino? – upita Gus, ignorirajući Ninino ljutito podsjećanje da ne smije miješati alkohol i lijekove.
– Hm – reče Tori gledajući u čaše. – Crno je.
– Eto vidiš – Gus se umorno, ali pobjednički nasmiješi svojoj supruzi. – Crno vino dobro je za srce, to svi znaju.
– Zajedno ćemo to vino – reče Nina dok je prihvaćala čašu od Tori. – Hvala ti. A ti – obrati se mužu – gucni za zdravicu i to ti je to. Ne želim još dugo u onu bolnicu. Je li ti to jasno?
– Ma možeš mislit – gunđao je Gus, ali Jules zamijeti kako se on ipak ne otima za čašom vina.
– Upravo sam govorila Juliet koliko mi je bilo zabavno slušati komentare sudaca – reče Tori. – Baš mi se činilo da im se jako sviđa ono što ste im spravili. Sigurna sam da ćete dobiti gomilu bodova. Iako – ona zaigrano napući usne – kladim se da bi bodova bilo još više da si se malo dotjerala, Juliet. Hoću reći, znam ja da ti voliš svoj dječački imidž, ali malo šminke i češalj kroz kosu ne bi te usmrtili.
Nešto se zgrči unutar Jules. Jedna joj ruka poleti u provjeru urednosti kose svezane u rep, neuspješno zaglađujući pobjegle pramenove.
– Jules uvijek izgleda lijepo – reče Max naglo ustavši. – Daš mi malo svojega piva?
Ona mu bez riječi ponudi piće i zahvalno se nasloni na njegovo čvrsto tijelo.
– Lijepa je i talentirana – reče Gus dok je zauzimao položaj s Julesine druge strane. Prije negoli je shvatila što se događa, ona se nađe zaštitnički okružena muškim Lundenima, a njihova potpora bila je kao opipljiv, čvrst zid oko nje. – Bez Jules nikada ne bismo stigli ovako daleko.
– Pa naravno da jest – Tori zamuca, a obrazi joj se zažare žešće negoli je krema za samotamnjenje to mogla proizvesti. – Ali ipak. Nije loše pokazati ono najbolje što imaš.
Progutavši s mukom bolnu knedlu u grlu, Jules nije očekivala da će se zamalo ugušiti kada se s druge strane oglasi Nina Lunden gledajući ravno u nju: – Mora da ste jako ponosni na Jules, gospođo Cavanaugh. Mi svakako jesmo. Ne bismo bili ponosniji na nju ni da nam je rođena kći.
– Stoga nazdravimo za ekipu Lundenovih – reče Danny uzdižući minijaturnu bočicu Chivasa. – Što god suci na kraju rekli i kakav god bio rezultat natjecanja, ponosan sam što sam radio sa svakim od vas i ponovio bih sve ovo bez razmišljanja.
Max vrati Jules pivo. Hladna čaša je zbog kondenzirane vlage bila vlažna i klizava. Kad je otpila gutljaj, bogati, kiseli okus prodre joj u grlo i proširi joj se u grudima.
Okus je podsjećao na prihvaćenost.

TRIDESETO POGLAVLJE




Tori Cavanaugh Clarke Kakogod nije se zadržala dugo nakon što su članovi obitelju Lunden oformili zaštitnički obruč oko Jules. Max pomisli kako zapravo nikada nije bio ponosniji što je Lunden negoli u tome trenutku.
Zabava je nakon toga postala daleko manje formalna i puno veselija. Danny je povukao Jules dolje na sofu da se zajedno smiju Winslowu koji se rješavao stresa tako što se na Becka pokušavao popeti kao da je stablo.
Nina je priskočila u pomoć Becku čiji je uobičajeni stoicizam počeo popuštati pred Winovim napadom lude energije. Max je pritom ostao uz oca.
– Tata, kako si?
– Ne počinji sada s tim. Još sam tu, zar ne? – promrmlja Gus, a u očima mu se dalo vidjeti duboko zadovoljstvo.
– Vjeruj mi, svi smo sretni zbog toga. Ipak, ne mogu vjerovati da ti je mama dopustila da danas dođeš na susret sa sucima. To nije baš opuštajući i okrjepljujući događaj.
– Posebno zato što nisam mogao biti u kuhinji i pomagati vam.
Nato se jednim dijelom Max automatski poželi ukrutiti, zauzeti obrambeni stav i ispaliti neki komentar u svoju obranu, ali jednostavno nije mogao. Ne zato što se bojao da njegov otac to ne bi mogao podnijeti (anginapectoris nije dovoljna da uistinu uspori elementarnu nepogodu kao što je Gus Lunden), nego zato što se Max upravo osvjedočio izrazito različitim načinima roditeljske komunikacije s odraslim djetetom. Iako s ocem nikada nije imao opušten i jednostavan odnos, u njemu nikada nije bilo ničega nalik na rutinsku nepromišljenost kakvu pokazuje Tori Cavanaugh. Njoj očigledno nije bilo ni izdaleka jasno koliko njezina kritika šteti njezinoj kćeri, ali nesvjesnost nije nikakva isprika, barem što se tiče Maxa.
Max se morao svim silama svladavati da tu ženu ne izbaci iz apartmana.
– Nadam se da nećeš biti razočaran rezultatima – reče Max naposljetku. – Znam koliko ti znači ovo natjecanje. Lunden’s Tavern je sjajan restoran i uvijek je to bio. Zaslužuješ priliku da predstavljaš Istočnu obalu.
Iznenadila ga je spoznaja da uistinu misli sve što je rekao.
– Nadam se da ćemo dobiti priliku – reče Gus. – A ako je dobijemo, svi ćemo ti mi dugovati veliku zahvalu.
Gusov je glas bio grub, ali bolno iskren, a Max se potrudi ispraviti ramena kako se ne bi uzvrpoljio.
– Učinio bih bilo što da vam pomognem. Svima vama. Nadam se da to znaš.
Gus izvije sitan osmijeh i uzdigne jednu gustu obrvu. – Čak bi pripremao i odrezak, ha?
Maxu se srce na trenutak stisne. Među njima je bilo toliko toga neizrečenog, toliko pitanja koja je htio postaviti, objašnjenja koje je htio dati. Ali umjesto svega toga, on duboko udahne i zadrži dah, nadajući se da nije ostao neshvaćen.
– To sam učinio za tebe – reče on ocu, koji se pak okrene i pljesne ga snažno po ramenu.
– Znam da jesi, sine. Razumio sam ono što si rekao sucima o odresku, kako želiš poštovati prošlost tražeći nove načine nadogradnje na već postojeće vrijednosti. Star sam, tuži me ako ti se to ne sviđa, trebalo mi je puno vremena i napokon sam shvatio. – Umorne plave oči netremice su pretraživale Maxovo lice, gledajući ga na način kako nije već godinama. – Znam zašto si otišao od kuće i znam što te privuklo na sva ona mjesta na kojima si živio. Jasno mi je zašto se želiš vratiti takvome životu.
Stisak oko Maxova srca nije popuštao, postajalo mu je sve teže disati.
– Tata...
– Ne, daj da prvo dovršim. Dugo smo čekali na ovo i bilo je krajnje vrijeme, ako je vjerovati tvojoj majci. Ponosim se tobom, Max. Što god da odlučiš u životu, ostao ti ili otišao, ponosan sam na čovjeka koji stoji preda mnom.
Stiskanje se proširilo sa srca na pluća, a potom i na grlo. Max je jedva izvlačio riječi iz sebe, ali bile su mu važne. – Velik dio zasluge za to pripada tebi – reče on. – Tebi i mami. Mislim da nikada nisam znao stvarno cijeniti ono što ste dali Dannyju i meni... pa i Jules, ali sada to cijenim. Volim te, tata, i moja je jebeno velika sreća što sam baš tvoje dijete. To mi je sada jasno.
Rukom koju je držao na Maxovu ramenu, Gus ga sada privuče u kratak, ali snažan zagrljaj. Mirisao je tako poznato, na dim s roštilja, crni papar, luk, na dom... Dišući isprekidano, Max pritisne čelo na očevo rame i potom se odmakne.
Odstupivši, on shvati da ostatak ekipe bez riječi stoji ili sjedi oko kauča i promatra Gusa i Maxa kao da se radi o kakvoj posebno dramatičnoj sceni iz televizijske sapunice.
Max istom pogleda u Jules, koja je pak izgledala kao da je na rubu suza, ali se ipak široko osmjehivala.
– Znači, sad smo opet svi prijatelji? – reče Danny prekinuvši emotivno nabijenu tišinu. – Vremenski savršeno! Već sam se počeo brinuti hoćete li vas dvojica izgladiti svoj usrani odnos prije nego što Max odleti za Italiju. – Napola se nasmiješi Maxu, kao da naglašava kako mu ne zamjera što ponovno odlazi, ali Max uopće nije bio siguran vjeruje li u to ili ne.
Nije bio siguran ni želi li to.
– Pazi na jezičinu! – reče Nina hineći mrgođenje dok je blistala od sreće.
Nije bila baš uvjerljiva s tim mrštenjem, ali Danny uvrijeđeno cikne bez obzira na to. – Hej! A Max je tati maločas rekao onu riječ na J! Zašto njega nitko ne ukori?
– To je bilo usred iskrene pomirbe između oca i sina – objasni mu Winslow. – Tu su pravila drugačija. Svi to znaju.
Dođe do proloma. Svatko je u ekipi imao neko mišljenje o tomu je li dopušteno psovati u materinsko-očinskom okružju, kako je to Winslow nazivao.
Prije negoli se priključio raspravi, Gus potapša Maxa po leđima, od čega se ovaj zanjiše. Bože dragi, kako je samo umoran. Gotovo spava na nogama.
Osvrne se oko sebe. Hotelska soba. Kakve li su šanse da se iza nekih od ovih vrata krije postelja?
Jules se digne s kauča na kojemu su se Danny i Winslow prepirali oko kuhinjskih izraza koji sadrže nedolične riječi i priđe Maxu, ispreplevši svoje prste s njegovima.
– Izgledaš umorno – reče mu. – Kladim se da još nekoliko sati nećemo ništa doznati. Hoćeš malo prileći?
– Samo ako ćeš doći ušuškati me – odvrati on zaplesavši obrvama. Istom se pljusne dlanom po čelu. – Joj, oprosti. To je bilo malo čudno. Nisam trebao... pred svima... hoću reći, jasno je da nemaš namjeru leći zajedno sa mnom. Uf, trabunjam. Ignoriraj me.
On se pokuša nasmiješiti, ali mora da mu nije baš pošlo za rukom, jer je njoj lice bilo ozbiljno i napeto. Sve što mu je rekla bilo je: – Dođi. Soba je otraga.
Čvrsto mu stišćući ruku, ona ga povede dalje od obitelji, u tišinu apartmanske sobe.
Kad je zatvorila vrata, izoliravši ih tako od galame, smijeha i razgovora iz salona, ona mu reče: – Želim biti s tobom. I ne brine me tko sve zna za to.
U njoj je bilo neke snage, uvjerenosti koja u Maxu probudi uzbuđenje. On obliže usne, osjećajući kako mu krv počinje jače pulsirati u venama.
Uzmičući prema postelji, još uvijek joj držeći ruku, Max dopusti da ih gravitacija privuče k plahtama u toplome, divnom spoju.
– Hvala ti što mi praviš društvo – reče joj on toliko blizu uha da joj je jezikom ocrtao obris ušne školjke.
Uživao je u njezinim drhtajima kada god bi joj okusio kožu. Uživao je u njezinu okusu.
Reklo bi se da Max uživa u mnogim stvarima u vezi s Jules Cavanaugh, posebice kako mu dobro pristaje stisnuta uz njega, od prsiju do trbuha, od bokova do koljena, a posebice u načinu kako su se kotrljali sve dok se ona nije našla na vrhu, spustivši nadlaktice na njegova prsa kako bi mu se zagledala u lice.
– Mislila sam da si iscrpljen – reče ona.
Max trepne, i dalje joj držeći ruke na bokovima kako bi je zadržao u tom položaju. – Kako to misliš? Pretjerano iscrpljen da bih te poželio? Dušo, ne ide ti to tako. Barem ne kad se radi o ženi koja je tako nevjerojatno seksi kao ti.
Njezin osmijeh obasja polumrak sobe, ali pogled joj se nekako stidljivo spusti na njegovu bradu.
– Znači – reče ona dodirujući njegov nos svojim. – Znači, nikada nisi poželio da sam više... ne znam... da sam nakićenija?
On se počne smijati, a ona se sledi. Nenadana ukočenost njezina tijela bila je očigledna nakon prethodne opuštenosti uz njegovo tijelo. Max iznenađeno shvati da ona misli ozbiljno.
Bože moj, zašto sam to izgovorila?
Jules grozničavo poželi da postoji neki način kako povući riječi, progutati ih natrag u mračnu dubinu svoje svijesti, tamo gdje im je i mjesto.
– Ona tvoja mater! – zareži on namrštenih obrva. – Sljedeći put kad je vidim, bolje joj je da pobjegne što dalje od mene.
– Molim? Ma ne, nema to veze s njom – pobuni se Jules, ali potom zastane. – Dobro, ima, istina je, izluđuje me. Ali, što to misliš učiniti kad je sretneš? Mislila sam da su budisti protiv nasilja.
– Ne bih sebe smatrao istinskim budistom – ogradi se on.
– Pa i kršćani bi također trebali biti protiv nasilja – istakne Jules. Polako je počela vjerovati kako joj pretvaranje da je mrtva možda i nije jedini izlaz iz tog razgovora.
– Dobro, u redu – reče Max. Jednim pokretom tijela on ih preokrene, tako da je sada on nju pritiskao o mekani madrac i okružio je toplinom svojega tijela. – Ulovila si me. Sljedeći put kad vidim tvoju majku neću je odalamiti. Vjerojatno. Ali zadržavam pravo biti bijesan na nju jer te potiče da sumnjaš u činjenicu da si ludo zgodna.
Jules zadrhti pod njim, dok joj je svaki centimetar tijela vibrirao zbog njegove blizine. – Kladim se da to govoriš svakoj curi – reče ona bez daha.
– Ne! Ti si prva čijoj sam majci morao zaprijetiti.
– Pa nije ona jedina osoba zbog koje sam pomislila da bih se možda trebala malo više dotjerati. Svaka osnovnoškolska i srednjoškolska prijateljica mislila je da sam čudakinja jer ne čupam obrve i ne nanosim pola kilograma šminke svakoga dana. A dečki... ma daj, molim te. Svaki tip s kojim sam dosad bila tu i tamo bi napomenuo da bih mogla odjenuti i nešto seksi za promjenu ili obuti cipele visokih potpetica.
– Ja osobno preferiram prirodan izgled – reče Max.
– To kažu svi muški – dometne Jules – ali cura koju potom odvedu na maturalni ples obično ne bude ona koja u školu dolazi u trapericama i starim tenisicama.
– Najozbiljnije ti govorim – pobuni se Max. – Sviđa mi se vidjeti tvoj prirodni ten. Šminka bi mi samo smetala.
– Naravno, sad tako govoriš, ali jesi li me ikada zamijetio dok sam bila srednjoškolka? Nisi.
Uf, odakle je sad ovo doletjelo? Užasnuta sama sobom, Jules se batrgala u nastojanju da se izvuče ispod Maxa, ali on ju je i dalje držao pod svojim čvrstim, mišićavim tijelom.
– Jules – reče on. – Zamijetio sam te. Ali, ti si bila Dannyjeva prijateljica, bila si dosta mlađa, i...
– Ma u redu je – reče ona hitro, usmjerivši pogled negdje iznad njegova lijevog uha. – Nisam to trebala ni spominjati. Samo sam... Da, moja mama nije savršena. Potpuno me izluđuje, a ne radi se samo o pitanju ženstvenosti. Ali ponekad... – Jules uzdahne. – Ne znam. Ponekad je tako vraški naporno stalno se ljutiti na nju.
– Znam točno o čemu govoriš – reče Max glasom koji je bio tako iskren da je morala vratiti pogled na njega.
Prisjetivši se kako su Max i otac napokon uspjeli raspraviti dio svojih problema, Jules osjeti kako joj se tijelo ponovo opušta pod njim, jer Max uistinu jest razumio o čemu ona govori.
Čak i ako ne zna cijelu priču.
Odjednom joj se učini glupo držati ga u neznanju. Što to ona uopće čeka? Koji bi je znak ikada mogao potpuno uvjeriti kako je pravi čas da mu otvori dušu?
Ovo je pravo vrijeme, shvatila je. Jer, ako ne sada, kad onda? Vrijeme s Maxom samo što joj nije isteklo. A koliko god željela provesti svaki preostali sat gomilajući lijepe uspomene, za zalihu koja će joj trebati kada on ode, mrzila je i samu pomisao da bi mogao otići a da je nije potpuno upoznao.
Potaknuta njegovom blizinom, Jules udahne što je dublje mogla i započne: – Kad mi je bilo sedamnaest, mama je našla novoga dečka.
Po iznenadnoj nepomičnosti Maxova tijela znala je da je već pogodio u kojem smjeru ide priča.
– To, naravno, nije bilo ništa neobično – nastavi ona gledajući ponovno u njegovo lijevo uho. Kakva fascinantna ušna školjka. Na ušnoj resici je bio sićušan madež, upravo ondje gdje bi bila naušnica da je probušio uho.
– Pa, što je s tim tipom bilo tako posebno? – upita Max brižno.
– Ništa, barem isprva. – Jules se prisjeti. Oliver. Bio je pažljiviji od većine. Više se zanimao za mene, postavljao mi je pitanja o školi, o ženskim utakmicama i takvim stvarima. A i provodio je puno vremena kod nas. Doselio je k nama, a to je najčešće bio početak kraja maminih veza, ali Oliver joj je ipak potrajao. Mama je stvarno vjerovala da će je zaprositi. Izgledala je sretno, ali stalno nekako nervozno, kao da se boji bilo što pokvariti.
– Čega se bojala? – pogura Max kako bi prodro do glavne teme. Jules ga pogleda ravno u lice, užasavajući se sažaljenja, ali njemu su oči bile mirne i blage. On joj zagladi kosu sa sljepoočnica, a taj blagi dodir bio joj je dovoljan da smogne snage nastaviti.
– Oliver je bio... perfekcionist. Sve je moralo biti besprijekorno, od stola za večerom pa do mamine odjeće. Ja sam pak dobivala razmjerno dobre ocjene, ali sve manje od čiste petice značilo je Oliverovu prodiku, a mama bi na nekoliko dana postala izrazito nervozna. Sve sam to radije izbjegavala. Štrebala sam i držala se dalje od njega, koliko je to bilo moguće, kako mi ne bi govorio što da odjenem, i stvari su uglavnom štimale. – Ona proguta knedlu. – Sve do onoga dana... mislim da mi je bilo dodijalo sve to, svi ti komentari o izlizanim trapericama i širokim košuljama... pa sam izišla i potrošila sav džeparac na haljinu. Žutu haljinu. S malim ljubičastim cvjetićima. Bila je bez rukava, imala je samo one tanke naramenice. Bila je to ljetna haljina, s rasprodaje.
Jules s mukom proguta pljuvačku prisjetivši se koliko joj je bilo neugodno priznati prodavačici da nema pojma koji je njezin konfekcijski broj.
– I, što se dogodilo?
– Imala sam je na sebi doma, samo sam je isprobavala. Planirala sam je odjenuti kad idućeg ponedjeljka odem u školu. Tada mi se sviđao jedan dečko. Bože dragi, čak se ni ne sjećam kako se zvao. Bližio se kraj polugodišta i tako to. Mislila sam pokušati biti prava curica, otkriti kakav je to osjećaj, vidjeti što će mama reći i možda od nje zatražiti pomoć u vezi sa šminkom. No, kad sam se vratila doma, nje ondje nije bilo. Ali zato je bio Oliver.
Napetost je Maxu zatezala mišiće. – Istukao te?
Glas mu je bio dubok i tih, gotovo poput režanja, što ju je za trenutak uplašilo. – Što? Ma ne, ne, sviđalo mu se. Kako je samo gledao. Rekao mi je... – Jules proguta knedlu. Nije bila sigurna da će sljedeći dio priče uspjeti iznijeti bez prekidanja.
– U redu je. Reci mi.
Jules odmahne glavom, ali ipak zausti. – Uvijek sam znao da možeš biti i lijepa. To mi je rekao. A onda mi je... dodirnuo rame, tamo gdje je bilo golo. Pokušala sam pobjeći, ali me čvrsto stisnuo pa se nisam mogla ni pomaknuti. A on je stalno ponavljao da ja to želim, da to sigurno želim, jer se u protivnom ne bih za njega tako odjenula i ne bih pokušavala biti lijepa za njega.
– Jules – reče Max napukla glasa. – Bože moj, molim te, reci mi da te nije...
– Nije stigao – objasni mu ona, trudeći se pritom zadržati glas pod kontrolom. – Došla je mama i zatekla nas, a on me tek tada pustio.
Max je pak ostao napet. Jules je osjećala krhku nepomičnost njegova tijela uza se. – One večeri kad si otišla od kuće... čuo sam kako s mojim ocem razgovaraš o tomu. Znam da si imala masnicu na oku.
Stid joj ispuni glavu poput proključale vode u čajniku. – U redu, dakle, znaš za to. Ali nije mi Oliver to učinio. Bio je užasan. Mrzila sam ga. Bože, kako sam ga samo mrzila. Ali nije me on udario.
– Pa tko onda?...
Jules se natjera uzdići bradu i susresti se s Maxovim divljim pogledom. – Moja mama – reče ona.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE




Max se nikada prije nije našao tako oduzet zbog čistog uzavrelog bijesa. Taj mu se osjećaj nije nimalo sviđao.
Prije negoli je uspio razvezati jezik, Jules nastavi priču.
– Bila je to nezgoda. Mislim da je bila nezgoda; nikada me ranije nije tako udarila. Ali, kad je ušla, Oliver je počeo sa svim onim svojim sranjima kako sam skočila na njega i nabacivala mu se. A ja sam pritom stajala u haljini koju nikada prije nisam nosila i bila sam sva potresena, tako da se nisam odmah stigla braniti. Zapravo, sve mi je to sada mutno u sjećanju, ali u jednome trenutku se Oliver pokupio, a mama je poludjela.
Ogromna količina komadića slagalice letjela je prema Maxu. Imao je dojam kao da mu je netko istresao kutiju s djelićima zagonetke zvane Jules Cavanaugh ravno na glavu.
– Svaki put kad bi on nestao, ona bi bila uzrujana. Valjda se brinula da se više neće vratiti. To ju je uvijek mučilo i s drugim ljubavnicima, vjerojatno zbog mojega oca. Znaš već, on se nikada nije vratio.
– Jules – reče on u nastojanju da pohvata sve kaotične emocije s kojima se sudarao.
– Oprosti. Trabunjam – reče ona nasmiješivši se. – U svakom slučaju, mama je bila bijesna. Govorila mi je da prestanem plakati, vikala zbog haljine i zbog svega što je Oliver rekao. Pokušavala sam joj reći da nisam ja njega zaskočila, nego on mene. Da je on mene dirao i govorio mi da sam lijepa, ali da ja to nisam htjela. Tada je mami ruka samo doletjela niotkuda i zahvatila me ravno po jagodici. Bum. Mislim da smo obje bila zaprepaštene, ona koliko i ja. Onda sam joj rekla...
Jules zastane, grlo joj se stezalo, a Max se prebaci na bok, okrenuvši je kako bi je mogao zagrliti. Ona priljubi glavu njemu uz vrat, skrivajući se ondje neko vrijeme, tijekom kojega je Max zamišljao sve moguće užasne završetke te priče. Već je bio poprilično uvjeren da će ga nastavak jako rastužiti i učinio bi bilo što samo da je poštedi ponovnoga preživljavanja svega toga, ali ona taj otrov jednostavno mora izbaciti iz sebe.
– U redu je – prošapće on. – Samo reci.
– Rekla sam joj da je mrzim, da joj nikada neću oprostiti i... i da je zaslužila ostati sama. A ona je pak meni rekla da se izgubim i da se ne vraćam sve dok se ne naučim pristojnosti. Onda sam otišla.
Max se usredotočio na disanje kroz nos i izdisanje na usta. Kraj polugodišta, rekla je. Vani mora da je bilo jako hladno, možda je i sniježilo. Bilo joj je sedamnaest. Odluči ne baviti se zamišljanjem svega što se noću može dogoditi sedamnaestogodišnjakinji koja sama luta ulicama New Yorka.
– Zaboga, Jules. Trebala ti je povjerovati. Trebala te zaštititi. Tako mi je žao što si to morala proživjeti. I tako mi je nevjerojatno drago što si pronašla put do kuće mojih roditelja.
– Tada sam mislila samo o tomu kako moram k Dannyju. Nemam pojma što sam točno očekivala da će on učiniti, ali nipošto nisam očekivala da će me tvoja obitelj tako prigrliti. I dopustiti mi da ostanem. To je bilo... još uvijek sam zapanjena tom velikodušnošću. Mislim, tvoji su roditelji takvi ljudi, znam. Učinili bi to za bilo kojega klinca kojemu treba pomoć.
Max se odvoji od nje upravo toliko da joj je mogao pogledati u zarumenjelo lice. – Glupost – reče on što je čvršće mogao.
Ona trepne. – Molim?
– Kažem ti da je to hrpa gluposti. Istina, moji su roditelji dobri ljudi, ali nisu od svoje kuće napravili prihvatilište. Naravno, dopuštali su ljudima da prenoće na kauču noć ili dvije, pomagali su gdje su mogli, ali nitko od tih ljudi nije se nikada pretvorio u člana obitelji. Moji te roditelji vole koliko i Dannyja i mene. – Uz vragolast osmijeh, Max prisloni čelo na njezino. – Zapravo, možda te u ovome trenutku vole i više od mene. I moram priznati da mi je to na neki način smetalo kad sam se tek vratio ovamo. Imao sam dojam kao da si preuzela moje mjesto u obitelji ili nešto tako blesavo.
– Znam – prošapće ona. – Bilo mi je jasno da se tako osjećaš. Ali to uopće nije istina, tvoji te roditelji ludo vole. Nikada se ne bih mogla ispriječiti među vama, a ne bih to nikad ni poželjela.
– Znam – ponovi on njezinu frazu, prislonivši joj usne o sljepoočnicu u nježnom poljupcu. – Samo si na najbolji način iskoristila lošu, usrano lošu situaciju. Zaslužila si puno bolje od onoga što si dobila od majke.
Zabacivši glavu i izloživši vrat njegovim radoznalim usnama, Jules prošapće: – Možda i jesam. Ali za takvu situaciju potrebno je dvoje. Nikada s njom nisam razgovarala o svemu što mi je bilo na umu. A iskreno govoreći... jednostavno mi je muka biti stalno ljuta zbog toga. Dogodilo se. Ona je takva kakva jest, nikada se neće promijeniti. Moram to prihvatiti, posebice jer sam se u suštini uvijek nadala da će ona to isto prihvatiti u vezi sa mnom. Jednostavno me prihvatiti ovakvu kakva jesam.
Max joj od brade do uha utisne mnoštvo poljubaca. – To je nevjerojatan primjer opraštanja. I prava zenovska logika.
– Sigurno sam to pokupila od tebe.
On je sugestivno gurne usnama, zbog čega ona uzdahne. – Nisi još – pogleda je on značajno – ali daj mi još samo minutu i pokupit ćeš.
Jules mu lagano odgurne ruku, ali on pritom opazi i da mu je istodobno prebacila nogu preko bedra, čime su se našli još bliže jedno drugom. – Htjela sam reći da me nadahnjuješ. Zapravo, ti i Gus. Promatrala sam vas kako napokon popuštate i slušate jedan drugoga. I koliko ste lakši obojica izgledali nakon toga. Zbog toga sam shvatila koliko je teško to mamino breme koje sam vukla unaokolo. I koliko sam umorna od toga.
Max se umiri. Bila je ozbiljna. – Znaš... – reče on pažljivo, u želji da ne pogriješi. – Opraštanje je čudna stvar. Mi se ponašamo kao da je to nešto što treba zaraditi, kao da postoji određeni broj koluta kroz koje druga osoba mora skočiti kako bismo mogli zaboraviti da nas je ta ista osoba povrijedila. Ali, oprost se ne može zaraditi. On se može jedino pokloniti, kao dar.
Pogled njezinih lijepih jantarnih očiju izgubi se negdje u daljini. – Da – reče – ali za koga je zapravo taj dar? Jer, na kraju krajeva, moja majka možda nikada ne shvati koliko me povrijedila, ali i to je u redu. Trebam li ustrajati da ona sastavi detaljan popis pogrešaka prije nego što joj oprostim? To mi zvuči više kao kazna, i za mene i za nju.
– Trebalo mi je puno godina preispitivanja da to shvatim – reče Max dok mu je srce bujalo. – A tu sam lekciju morao ponavljati mnogo puta. Ali, u pravu si. Opraštanje nije poravnavanje računa ili otpisivanje dugova. To je dar koji daješ sebi, dar koji omogućuje oslobađanje i nastavljanje svojim putem.
– Želim to – reče Jules blistavih očiju. – Odabrat će nas za predstavnike Istočne obale. Znam to. A zajedno s natjecanjem, ovim planovima za restoran i svime ostalim, Bože dragi, nikad u životu nisam ovako uzbuđeno iščekivala budućnost. Želim u nju zakoračiti potpuno slobodna i neopterećena prošlošću.
Max se svim silama potrudi prikriti ugriz koji je osjetio u sebi uz iznenadnu tišinu i napetost. Ona, dakle, želi biti slobodna? Znači li to da želi biti slobodna od svega, uključujući i njega?
Kucanje na vratima trgne ih iz zagrljaja.
– Da? – vikne Max.
– Vratio se Winow prijatelj, onaj asistent. – Bio je to Danny. – Upozorio nas je da suci pozivaju sve sudionike na scenu za otprilike petnaest minuta. Dakle, navuci hlače.
– Ne gnjavi! – povikaše Jules i Max uglas. Potom se pogledaše i prasnuše u smijeh.
– Onda – reče Max dok je nevoljko podizao umorno tijelo s rajske postelje. – Hoćeš li oprostiti majci?
Ona si provuče prste kroz kosu, uneredivši je čak i više nego inače. – Pa... valjda hoću. Mislim, već jesam. Što, zar postoji neki poseban ritual ili ceremonija koju moram obaviti?
– Rituali mogu biti korisni – reče Max dok joj je otvarao vrata sobe. – Ali ne. Mislim da si već odradila najteži dio posla ako oprost osjećaš u srcu.
U jednomu je Max u pravu, pomisli Jules. Zapravo, u puno toga, na kraju krajeva, ali stvarno je bio u pravu kad je rekao da je osjećanje i prihvaćanje nečega najteži dio.
Cijela ekipa, uključujući i Gusa i Ninu, zajedno se sjurila kroz hotelski hodnik, nervozni i uzbuđeni, ususret sudbini.
Jules se osjećala kao da balansira na rubu vlastitih emocija, kao na oštrici omiljenoga noža. S jedne je strane iščekivanje i uzbuđenje natjecanja The Rising Star Chef, kao i sve ono što sudjelovanje u tome natjecanju znači za njezinu usvojenu obitelj.
S druge strane stoji Max, kao i neumoljiva činjenica da on diže sidro čim doznaju hoće li predstavljati Istočnu obalu. A ona ga ničim ne može zaustaviti.
Ili ga barem ničim ne bi željela zaustaviti i tako mu oduzeti priliku da uči od Vincenza Cotta.
Max, koji je hodao uz nju, mune je ramenom o rame, a ruke im kliznu jedna u drugu, toplo i prirodno, kao da su magnetizirane s ciljem prianjanja.
On je pogleda. – Nervozna si?
– Jesam. Mislim, znam dobro da ne možemo biti sigurni u pobjedu, napravili smo neke pogreške. Ja sam prva pogriješila s onim sirupom od javora. Sranje. – Ponovo se naljutila na samu sebe čim se prisjetila toga. Još dok je uzimala bocu sirupa bilo joj je jasno da se radi o snažnome okusu koji ljudi uglavnom vole ili mrze, zbog čega je postojala opasnost nadjačavanja delikatne ravnoteže između slane paćetine i slatko-kiselih šljiva.
Ali, eto, Jules voli sirup od javora pa se ipak odlučila za njega. I, naravno, upravo je to bila glavna meta kritike Claire Durand.
Max joj čvrsto stisne prste i reče: – Hej, kušao sam ono što si spravila i bilo mi je savršeno. Zar se tebi nije sviđalo?
– Jest, sviđalo mi se.
– Onda je to najvažnije. To je sve što je u tvojoj moći. Pripraviti jelo po svojemu ukusu, odijevati se onako kako želiš, živjeti onako kako odlučiš, to je jedini način da čovjek bude sretan.
Ona naglo zastane, a kako su hodali brzo, ruka joj isklizne iz njegove. On je iznenađeno pogleda preko ramena.
I Jules je bila iznenađena. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana proživjela je stanovite emocionalne uspone i padove, ali ništa je od toga nije tako mlatnulo po glavi kao ovo.
– U pravu si – začuje ona samu sebe kako govori. – Ono je jelo odlično upravo onakvo kako sam ga spravila.
– Možda nije savršeno prema svačijim standardima. – On se nasmiješi onim svojim toplim, divnim osmijehom koji ga od jednostavno naočitog pretvara u pojavu iz bajke ili mita, u djelić sakralne umjetnosti koji je naglo oživio. – Ali savršeno odražava tebe.
Jules mu uzvrati osmijeh dok joj se srce punilo emocijama, ubrzano joj pumpajući krv u vene.
Hitro provjerivši napredovanje ostatka grupe uz hodnik, Max se ponovno približi Jules i stade pred nju, uzevši joj ruke u svoje. Vrijeme kao da je usporilo ritam, sve se oko nje kristaliziralo u nepomičan, tihi trenutak, kao da je netko pritisnuo stanku na filmu njezina života kako bi tu scenu promotrio poput zaustavljene slike.
Maxu osmijeh nestane s usana, a u pogled mu se uvuče neki ozbiljan, intenzivan izraz kakav mu još nikada nije vidjela u plavim očima.
– Jules, razmišljao sam. S obzirom na to da tati nije dobro, da nas čeka natjecanje i sve ostalo, situaciju s restoranom... i tebe... zapravo, prvenstveno s obzirom na tebe...
Dah joj nestane iz tijela. Jedva je uspjela guknuti: – Što time misliš reći?
On se muklo nasmije sebi u bradu. – Trabunjam. Oprosti. Nije mi lako. – Vidno se kontrolirajući dok je ispravljao ramena i uzdizao bradu, Max reče: – Jules, bez obzira na odluku sudaca, ne idem u Italiju. Ostajem ovdje. S tobom.
U jednome napetom trenutku, euforija joj prostruji tijelom, gotovo je odignuvši od tla. Max želi ostati! S njom!
On se želi... odreći svojega sna. Sna o Italiji, sna na kojemu je radio godinama. Kako je samo govorio o tomu, s koliko čežnje. To nije mogla zaboraviti.
Iskušenje je bilo čisto mučenje.
Stotinu je puta vidjela vlastitu majku kako korača putem iluzija, a na kraju toga puta stajali su samo gorčina, samoća i prazan osjećaj neuspjeha.
Ona to ne bi poželjela ni Maxu ni sebi.
Max živi život u radosti slobodnoga duha. Ljudi koje je upoznao diljem svijeta, sve ono što je od njih naučio, njegova neograničena radoznalost i avanturistička narav sastavni su dio njega.
Kada bi ostao bez te želje za avanturom, bi li još uvijek bio ona ista osoba koju ona voli?
A kada bi mu ona dopustila da ostane, znajući negdje u sebi da on žali za izgubljenim snovima, to bi je pak ubilo.
Jules sklopi oči pred nepodnošljivo privlačnom nadom koja je žarila na Maxovu naočitom licu. – Max, hvala ti, ali to neće biti nužno.
On joj ispusti ruke, osjetivši samo ledenu studen. – Što?
– Ne moraš ovdje ostajati zbog mene. Ali divno je što si to ponudio, to mi puno znači.
Max ispusti mukli zvuk kao da ga je netko upravo udario laktom ravno u trbuh. Jules se zabrinuto natjera otvoriti oči. Blenuo je u nju, zapanjen i u iščekivanju, očigledno se nadajući još nečemu s njezine strane.
Ona razvuče osmijeh i potraži prave riječi kojima bi mogla osloboditi Maxa. – Što god da se tamo na sceni dogodi, drago mi je da sam imala priliku upoznati te. To zvuči tako jadno i ofucano, ali puno sam toga naučila od tebe. O sebi i o životu kakav želim živjeti. Ako nam se pruži prilika da se nastavimo i dalje natjecati, sve što si mi rekao ide sa mnom i znam da će mi biti od pomoći dok budem vodila ekipu u finale. A ako nas danas otpile, želim da znaš da ću se brinuti za njih, za tvoje roditelje, Dannyja i za dečke. Nećeš morati brinuti zbog nas jer će sve biti u redu.
Lice je Maxu bilo nepomično, a oči tamne i tajanstvene pod blagim svjetlom hotelskoga hodnika. – Tako da mogu čiste savjesti otići iz grada, je li to poenta tvoje priče? Ovdje me ništa ne zadržava.
Riječ ništa prodre joj među rebra smrtonosnom preciznošću metalnoga bodeža, probivši joj nateklo srce. – To je poenta moje priče. Slobodan si – nekako joj uspije izgovoriti, napokon si dopustivši da spusti pogled.
Ona. pogleda svoja prsa i gotovo se iznenadi besprijekornom bjelinom kuharske odore. Učini joj se da bi trebala biti natopljena crvenom bojom.
– Idemo, vas dvoje! – pozove ih Nina niz hodnik. Ostali su već bili stigli do dizala i pridržavali vrata, čekajući Maxa i Jules, uz pratnju glasnoga zujanja mehanizma.
– Stižemo, mama – reče Max poskočivši niz hodnik, ni ne pogledavši više prema Jules.
Slijedila ga je žustra koraka, ali zapravo se željela ukopati tu, u hotelski tepih. Nije ju bilo strah ponovo se suočiti sa sucima, bez obzira na to što će im reći. To je preuzela od Maxa.
Ali užasavala se, do samoga središta svojega probodenog srca, onoga što će se dogoditi nakon što suci objave svoju odluku.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE




Ovoga je puta temperatura na sceni bila otprilike milijun puta viša, s dvadeset nadobudnih kuhara nabijenih pod onim istim žarkim svjetlima reflektora, pred troje sudaca čije će im mišljenje podići ili porušiti reputaciju u usko povezanoj restoranskoj zajednici.
Max osjeti kako mu kap znoja klizi niz kralješnicu. Čak se i u Maroku osjećao svježije.
Svježije i općenito manje napeto, ali već se počeo pitati je li život uopće zamišljen kako bi bio bez stresa i odgovornosti.
Slobodno lutanje Maxu nikada nije donijelo ništa ni izbliza tako uzbudljivo kao što je Jules Cavanaugh... ni išta tako bolno po srce.
Stajala je tik uz njega na sceni, uspravljena i visoka. Na usnama joj je bio neki neobičan, tužan izraz. Vjerojatno su to samo živci. Max poželi da to ima barem neke veze s njim, s njezinom željom da on ipak ostane tu, ali onaj kratki govor koji mu je iznijela gore u hodniku nekako mu je kočio maštariju.
Jules se spremila na Maxov odlazak iz grada. To mu je jasno pokazala. Ne može je ni kriviti; od početka se upustila u vezu s njime vjerujući da je to nešto prolazno. Jedan dio njega čak je i shvaćao da je privremenost te veze odigrala važnu ulogu u svemu.
Zapravo, činjenica da je znala kako Max nema namjeru ostati oslobodila ju je iščekivanja. Činjenica da on tu ne ostaje zauvijek vjerojatno joj je olakšala posao spuštanja zaštitnih zidova.
Odnosno, preciznije rečeno, olakšala je Maxu posao rušenja tih zidova.
U svakom slučaju, Jules se u to nikada nije ni upustila s dugoročnim planovima, a iako se za Maxa štošta promijenilo, činilo se da je kod nje sve ostalo isto.
Nad prepunu se dvoranu spusti tišina kad je Claire Durand predala komad presavijenoga papira Evi Jansen, koja ga otvori i pročita sadržaj s mačjim osmijehom na lijepome licu.
– Prije svega – reče ona u mikrofon – hvala sucima za posvećeno vrijeme i trud. Znam da je ovo svakako bila teška odluka. A hvala i svim iznimnim kuharima koji su svoje vještine i talent danas pokazali na natjecanju. Vidjela sam jela koja ste pripremili i svi biste trebali biti iznimno ponosni. Međutim, na natjecanju The Rising Star Chef svaku regiju može predstavljati samo po jedna ekipa.
Ona dramatično zastane, gotovo dodirujući mikrofonom crvene usne. – A ove će godine Istočnu obalu na natjecanju za titulu The Rising Star Chef predstavljati ekipa restorana... Lunden’s Taverni
Usne joj se i dalje nastaviše micati, ali Max jedva da je ulovio zvuk njihovih imena, a bilo je uistinu nemoguće išta čuti kroz povike iz publike, vrisku brata i prijatelja iz ekipe i tutnjavu u vlastitoj glavi.
Na sceni zavlada potpuni nered. Ljudi koje Max nikada nije upoznao sada su ga tapšali po ramenu, odvlačili ga od ostatka ekipe, gomilajući se oko njega poput stada krava koje zakrčuju seosku cestu. Vidio je Winslowa, jer se ponovno popeo Becku na leđa i iz svega glasa pjevao We are the champions. Kroz bubnjanje u ušima čuo je Jules kako se smije.
– Pobijedili ste! – Očeva krupna i snažna ruka ovije se Maxu oko ramena i gotovo ga odigne od tla pobjedničkim stiskom.
Max nije imao dojam da je pobijedi u bilo čemu, ali uzvrati ocu zagrljajem i reče: – Da, rekao sam ti da ćemo pobijediti.
– Odsad će sve biti drugačije – reče Gus dok su mu plave oči blistale na svjetlu reflektora.
– Neke stvari će sigurno biti drugačije – potvrdi Max. Zagleda se ocu u lice, još uvijek blijedo ispod pobjedničkoga rumenila.
– Ne govori mi ništa – upozori ga Gus, natjeravši Maxa da proguta pitanje koje je instinktivno htio postaviti ocu vezano za zdravlje. – Ovo je najbolji lijek koji sam mogao dobiti. Bit će mi dobro! Bit ću kao nov za nekoliko tjedana. Neću da se brineš zbog mene.
– Žao mi je, ali to je nasljedno.
– Dobar si ti sin – reče mu Gus, zbog čega Max osjeti mučninu. Nije bio dobar sin, dobro je to znao, ali otac mu nastavi i dalje govoriti, dok mu je bljesak u očima blijedio, a lice mu dobilo ozbiljan i svečan izraz. – Došao si kući kada smo te zatrebali i svoj si posao obavio baš kako si i obećao. Nitko ne bi mogao tražiti više od toga. Sada će se sve promijeniti, ali s nama će sve biti u redu. Samo... navrati u posjet tu i tamo, može? Majci jako nedostaješ.
Zaboga, zar baš svi koji mu nešto znače ne mogu dočekati da ga šutnu kroz vrata čim siđu s pozornice?
Kakva je budala bio. Zaboravio je da se svojega mjesta ovdje odrekao već odavno i da na njega više nema nikakvo pravo. Iako on tu još uvijek iznenađujuće dobro pristaje, sve je to bilo samo na posudbu.
Vrijeme je isteklo, Maxwelle.
Mučno grčenje u trbuhu onemogućilo mu je da se nasmiješi, ali uspjelo mu je kimnuti glavom. – Sjajno, dakle, moj posao ovdje je završen. – Ogledavši se po pozornici, a da pritom zapravo nije vidio ništa, Max odjednom ugleda Jules na kraju pozornice, nagnutu naprijed kako bi zagrlila njegovu majku.
– Slušaj, odlazim – reče on. – Ne trebam vam više, a moram srediti još puno toga prije nego što krenem s učenjem u Italiji. S mamom ću se pozdraviti i poljubiti je na izlasku. Poruči ostalima iz ekipe da im čestitam i da su najbolji. I, tata... – Max se natjera susresti s očevim pogledom. – Hvala što ste me pozvali. Drago mi je zbog toga. Drago mi je da sam mogao biti od pomoći.
Gus se nakašlje i kimne glavom. Izgledao je mrzovoljno i pomalo ljutito, kao i uvijek kada se morao boriti s navalom nekakvih emocija. – Pa dobro, samo ti idi. I čuvaj se, mali moj.
Max osjeti kako ga noge peckaju, a stopala kao da su spojena na struju, što mu je uvijek bio znak da mu je vrijeme za pokret.
Kreni dalje, nikada nemoj stati, jer, ako zastaneš, možda budeš morao sjesti i porazmisliti o onomu od čega bježiš.
Udahnuvši oštar miris znoja iz grotla kuhara, sudaca i ljudi iz gledališta, Max svjesno isprazni um, opusti lice i skoči s pozornice ususret sljedećemu oproštaju pred put.
A ovaj će biti težak.
Jedan dio njega poželi se izvući kukavički, zaobići i majku i Jules, poslati im razglednicu negdje s puta. Ali nije mogao.
Osim toga, drugi, čak i veći dio njega, nadao se, blesavo, budalasto i neracionalno, da će mu Jules, kada joj bude rekao da odlazi, dati neki razlog da ipak ostane.
Ali kad je zagrlio majku i rekao joj da ide kući pakirati se, Jules nije rekla ništa. Nije rekla ništa ni dok su se Nini oči punile suzama, a Max je ponovno zagrlio kako ih ne bi morao vidjeti. Nije rekla ništa ni kad je obećao da će se vratiti u posjet, da će češće nazivati, da će joj javiti gdje je odsjeo u Italiji čim bude imao stalnu adresu.
Kad ga je Nina pustila, nakon posljednjega čvrstog stiska, i šmrcajući pošla u potragu za Gusom, Max ostane zuriti u nepomičnu Jules na uzdignutoj platformi pozornice. Žarka svjetla iza nje stvarala su joj oblak svjetlucavih sjena oko glave, ostavljajući joj lice u mraku.
– Sretno – reče ona napokon.
Razočaranje Maxu jurne kroz tijelo, ali on ipak reče: – I tebi. Drži se. Siguran sam da ćete pobijediti.
Ona kimne glavom, a aureola od svjetlosti pratila joj je pokrete, pretvarajući joj tamnoplavu kosu u blještavo zlato.
– Ako uđete u finale, doći ću navijati za vas – reče Max dok mu je srce bilo u grlu.
– I bolje ti je da dođeš – reče ona, a njemu se učini da čuje nagovještaj osmijeha u tome glasu.
– Dobro. Pa... – oklijevao je na trenutak.
Zatraži od mene da ostanem. Zatraži od mene da ostanem. Zatraži od mene da ostanem.
Ali nije to učinila. Umjesto toga, ona podigne ruku, mahne mu, potom se okrene i hitro ode dalje. Crne kuharske klompe udarale su glasno o gole daske pozornice, poput udaraca groma, čak i kroz buku gomile prisutnih u kojoj se izgubila.
I to je bilo to.
Nije mu preostalo ništa drugo doli vratiti se u stan, pokupiti svoje i naći se na prvome letu za Tokio kako bi pokupio ostatak svojih stvari prije odlaska u Italiju.
Dok je iz hotela izlazio na bučnu ulicu, Max se prisjeti harukai-senseija i malog lokala za konzumiranje tjestenine u Ginzi. Pomisli na svoju sobicu u stražnjem dijelu zgrade, s madracem na podu i tatami prostirkama pod nogama. Sjeti se smirenosti koju je ondje osjećao, neuhvatljivog, skliskog osjećaja mira koji bi postigao nakon sati provedenih u meditaciji i iznenada sve to ponovno poželi.
Maxov povratak natrag u stan bio je čudesan. Svaki mu je semafor išao u prilog, rijeke pješaka i kupaca nosile su ga naprijed niz ulice i u dubinu podzemne željeznice, gdje je vlak stigao upravo u času kad je on stupio nogom na platformu.
U redu, razumio sam, poželi on povikati cijelome svemiru. Evo, odlazim. Prestani me gurati.
Kada ga je Danny zatekao ondje, Max je već bio gotovo potpuno spakiran. Trebalo mu je dulje od očekivanog vremena jer je bio otpakirao više stvari negoli je to obično činio tijekom kraćega zadržavanja na nekome privremenom boravištu.
To je samo još jedan dokaz da sam izgubio krupni plan iz vida, pomisli Max dok se borio s pokvarenim patentnim zatvaračem na izlizanoj kožnoj torbi.
– Znači, to je to – reče Danny s vrata. – Tek tako odlaziš.
– Vrijeme mi je – dobaci mu Max grubo, prebacujući torbu preko ramena. Bio je zaboravio koliko je teška.
– Ma jebi se! – Provala bijesa u glasu njegova brata natjera Maxa da istom okrene glavu prema njemu. – Tebi je vrijeme da već jednom odrasteš.
Bol se Maxu u prsima stezala u čvrsto klupko bijesa. Nastojeći ju suzbiti, on promrsi: – Gledaj, žao mi je što time nisi zadovoljan. Znam da sam se trebao oprostiti od tebe i ekipe, ali stvarno me više ne trebate. Učinio sam ono zbog čega sam došao ovamo, a sada me čekaju neka druga mjesta.
– Gluposti. – Danny prekriži ruke na prsima i postavi se na samim vratima kao kakva glinena kineska statua ratnika. – Ne odlaziš ti zato što si obavio posao. Ne odlaziš jer stvarno želiš od znalca naučiti kako se pravi prosciutto. Ti jednostavno bježiš, kao i uvijek, kad se moraš suočiti s teškoćama.
Te riječi pogode Maxa kao mač u trbuh. Njihovu je istinitost osjećao sve do kostiju, ali nije si to mogao priznati. Umjesto toga, on odbrusi: – Bolje je i tako nego okrenuti se na leđa, sve četiri u zrak kao štenac, svaki puta kada dođe do borbe.
Dannyju se usne stegnu u tanku, mrku crtu. – Evo, sada se ne okrećem na leđa, pušioničaru jedan!
– Pa, nemam namjeru tući se s tobom. – Max malo uzdigne torbu na ramenu i uspravi se u punoj visini. Iako je samo nekoliko centimetara viši od Dannyja, uistinu jest viši.
– Miči mi se s puta.
– A kako me misliš natjerati?
Max odmahne glavom, a Dannyju se usne izviju u podrugljiv osmijeh.
– Što je? Misliš da se bojim samo zato što se ne volim tući? Tebe se nipošto ne bojim. Ja barem znam tko sam i što želim.
– Daniele, miči se – zareži Max dok mu je kratki fitilj strpljenja opasno dogorijevao.
– Neću, sve dok ne priznaš da si kukavica.
Max izgubi kontrolu. Spustivši rame, on mlatnu brata ravno u prsa i odbaci ga u hodnik pred vrata sobe. Danny pak nije imao namjeru tek tako se predati. Prebacivši Maxu ruku oko vrata, gotovo dovoljno snažno da mu prekine dovod zraka, Danny i sebe i brata prevali pa udariše o zid iza sebe. Max osjeti udarac u bok, ali nije registrirao bol.
Odgurnuvši se o zid, obojica u grču padoše na prag Maxove sobe, udarajući o vrata u kovitlacu šaka i lakata.
Tri minute kasnije sve je bilo gotovo. Ležali su jedan uz drugoga na podu, zadihani, gledajući u strop.
Max je zbrajao ozljede. Razbijena usna, bolno peckanje svakoga puta kad je dotakne jezikom. Osjećao je kako mu koža oko lijevoga oka natiče i gori, već mu polako zatvarajući oko. Zglobovi su ga boljeli. I sam je primio nekoliko poštenih udaraca.
Okrenuvši glavu kako bi pogledao brata, istodobno osjeti zadovoljstvo i stid vidjevši tamnu masnicu kako Dannyju natiče na jagodici lica.
– Otkad se ti ne bojiš tučnjave? – upita Max.
– Otprilike otkad si otišao od kuće, a ja sam se sam morao suočavati s nasilnicima iz kvarta. – Danny se nasmiješi, samo se malo trgnuvši prilikom zatezanja lica. – A otprilike u isto vrijeme sam počeo naglo rasti, tako da je sve na kraju ispalo kako treba.
Max se lagano nasmije, osjećajući bol u abdomenu kao posljedicu Dannyjeva dobro postavljenog koljena. – K vragu, čovječe, zar ne vidiš da ti je moj odlazak bio nešto najbolje što ti se moglo dogoditi?
Danny uzdahne. – Max. Kad si otišao, morao sam odjednom brzo odrasti. Morao sam se brinuti za sebe, za restoran, za mamu, za tatu. Sve si to prepustio meni. I trudio sam se. Ali često mi je bilo koma.
Provjeravajući bolnu točku među rebrima tako što se uspravio u sjedeći položaj, Max privuče koljena k sebi i položi ruke na njih. Susrevši se s Dannyjevim ozbiljnim pogledom, on mu reče: – Žao mi je, Danny. Žao mi je što sam te ostavio da se sam boriš sa svime. Mislio sam da je to jedina prava odluka. Zar se ne sjećaš koliko smo se tata i ja svađali onih dana? Svakoga puta kad bismo vikali jedan na drugoga, ti bi se sakrio u svoju sobu. Mislio sam... – Max zastane na trenutak i proguta knedlu. – Mislio sam da je za tebe najbolje, da je za sve vas najbolje... da jednostavno odem. Da više ne bude prepiranja.
– Prepiranje je ponekad ipak dobra stvar – reče Danny ponovno se zagledavši u strop. – Zalaganje za ono što želiš, nastojanje da te drugi shvate, da čuju tvoj stav. Teško je, ali vrijedi. – Okrene glavu, prostrijelivši Maxa oštrim pogledom. – Nakon što si definitivno otišao, nije bilo ništa bolje, a ni sada neće biti bolje. Ni za koga. Uključujući i tebe. Nitko ti drugi to ne želi kazati, ali to je istina.
– Nisi u pravu – reče Max dok mu se srce stiskalo. – Jules želi da odem. Doslovno me izgurala kroz vrata.
Čvrsto zatvorenih očiju, Danny udari glavom o pod i zaječi. – Bože mili, Jules, kakva si ti glupača.
Bio je to čudan osjećaj, ali Max doslovno osjeti kao da mu zglobovi šake ponovo žele mlatnuti Dannyja po licu. – Začepi – zareži on. – Ne govori tako o njoj.
Kad je Danny otvorio oči, pogleda Maxa s izrazom sažaljenja. – Oboje ste glupi – pojasni on dok se podizao u sjedeći položaj, oslanjajući se leđima o zid ispod Maxova klasičnog plakata Rolling Stonesa. Izgledalo je kao da će mu veliki crveni jezik svakoga časa liznuti glavu, možda kako bi mu zagladio neurednu smeđu kosu koja se razbarušila tijekom tučnjave. – Imate sreće što ja i tebe i nju poznajem bolje od bilo koga drugoga na svijetu. I govorim ti, Jules ne želi da odeš iz grada.
Svijet se najednom zaustavi na trenutak, ali dovoljno dugo da se Max zbunjeno zanjiše. – Molim?
Danny zakoluta očima. – Isuse Bože! – vikne on negodujući. – O čemu ste vas dvoje uopće razgovarali pa da na kraju ni to ne znaš o njoj? Jules od tebe nikada neće zatražiti da ostaneš. Jednostavno neće. Ali to ne znači da to ne želi.
Max je blenuo u brata koji je ponovno kolutao očima i bacio se na komplicirani zadatak uspravljanja na noge.
– Jesi li siguran? – Još dok su mu se te riječi oblikovale u ustima, Max je u sebi ponavljao scenu njezina pogleda dok mu je sve ono govorila u hotelu, kako ga je zagrlila, lagano ga stisnula, dok su bili sami u hotelskoj sobi, dok mu je otkrivala sve ono o svojoj prošlosti.
– Bože dragi – reče Max polagano trepćući. – Pa ja sam totalna budaletina. Vjerojatno ćeš mi sada još reći kako i tata želi da ostanem, a?
Danny se smiješio od zadovoljstva i blistao kao netom ulašten porculan. Zbog tog osmijeha izgledao je deset godina mlađe, kao onaj dječarac kakvoga je Max upamtio. – Eto, počeo si koristiti mozak.
– Ma stvarno? Ali, tatino mjesto u ekipi... neće se htjeti toga odreći.
Danny stisne vilicu, a Max ugleda tračak čovjeka koji mu je upravo utuvio malo zdravog razuma u glavu. – Tata treba uspostaviti kontakt sa stvarnošću ako se doista nada da će nakon operacije kuhati s nama u ekipi. Možda su to njegove želje, ali znaš što se kaže za takve stvari.
Danny pogledom pokaže na plakat Rolling Stonesa, a Max se nasmiješi. – Pjesma kaže: You can’t always get what you want, ne možeš uvijek dobiti to što želiš.
– Upravo tako. Ali to ne znači da ne bismo trebali pokušati. Stoga je pitanje, Maxwelle: Što ti želiš?

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE




Claire je napustila poprište nakon što se rukovala sa svakim od finalista. Obrazi su je boljeli od prebacivanja izraza čestitki uz osmijeh za ekipu Lundenovih, na izraz iskrenoga žaljenja pred ostalim ekipama koje nisu prošle.
Napokon se iskravši u miran kut, ona opusti ramena dok je pokušavala doći do daha.
Natjecanje je tek počelo, a ona je već tako umorna? To nipošto nije dobar znak.
Rekla je sebi da je to stoga što nije dobro spavala. Bila je to nemirna noć provedena u prisjećanju na medeni, polagani Slaterov osmijeh, njegove hitre i izražajne ruke i pospani položaj tijela kad ju je pogledao u oči i rekao joj da ga može imati.
Kao da su ga njezine neprestane misli nekako prizvale, Kane se pojavi uz nju. Toplina njegova tijela ispuni pulsirajućim električnim nabojem tihi prostor koji je pronašla za sebe. Taj je elektricitet uvijek iskrio među njima.
– Jesi li dobro?
Nije htjela da je ponese briga u njegovu glasu, ali Claire ipak osjeti kako joj se ramena opuštaju dok je on svojim tijelom zaklanja od nereda koji je vladao ostatkom dvorane.
– Da, naravno – uspije joj izustiti. – Samo sam malo umorna. Proći će me.
Jedan kut usana hitro mu se izvije. – Kladim se da ti mogu pomoći da se opustiš.
Ona se ukruti. – Kane, dogovorili smo se. Zvat ću te imenom, a ti ćeš zauzvrat prestati s tim svojim nabacivanjem.
I drugi mu se kut usana uzdigne u osmijeh koji se razvuče preko naočitog, muževnog lica. – Hej, mislio sam ti dati posjetnicu svojega instruktora joge, ali sviđa mi se i tvoja zamisao.
– Kane! – frustracija joj zaoštri glas više negoli je to htjela, ali on se ni u kojem trenutku nije prestao drsko smiješiti.
– Osim toga, da smo načisto, ja nikada nisam obećao da ću te prestati zavoditi – nastavi on veselo.
– Apsolutno jesi. – Claire je provela cijelu noć ponovno proživljavajući njihov razgovor u kavani.
– Apsolutno nisam. – On se nagne još bliže njoj, sve dok joj se obrazi ne zažare od iščekivanja dodira s njegovom obraslom vilicom. Ali onda zastane tik uz nju.
– Pristao sam dolično se ponašati u javnosti – podsjeti je on tiho. – Što mi je posve u redu, jer mi je draže da te svijet ne vidi onako kako te ja vidim.
Pluća joj nisu uspijevala uvući dovoljno kisika, kao da ga on apsorbira u cijelosti.
Pitanje izroni iz dubina njezina bića, nezaustavljivo poput kolanja krvi u venama. Mora to doznati.
– A kako me ti to vidiš?
Nedostatak kisika odjednom više nije bio nikakav problem, jer je ionako zadržavala dah.
– Vidim tvoj uspjeh, ambiciju i snagu, sve ono što i svijet vidi. Ali sada, ovdje, vidim i još nešto. Vidim ženu kakva jesi iznutra, ženu kojoj ne želiš udovoljiti, ženu koja želi, koja treba, koja žudi. Želio bih da tu ženu pustiš van u igru.
Samo nekoliko metara dalje gomila kuhara i članova njihovih obitelji vikala je i smijala se, slaveći ili izražavajući žaljenje, ali za Claire oni više nisu postojali. Pregrada od Slaterova tijela, sjenovitost njihova odijeljenoga kuta odvajala ih je u nekakav privatni mali svijet.
– Daj, draga. – Njegov je otegnuti naglasak bio istodobno mekan i grub, poput sirove svile koja joj klizi po koži. – Ovdje sam i čekam te. Izađi igrati se sa mnom.
Kroz nju prostruji drhtaj, protresajući je sve do kostiju. Ona se na jedan beskrajni trenutak izgubi gledajući mu u plave oči, dok se hrvala sa žudnjom koja joj je udarala ravno u srce i pokušavala pobjeći iz grudi.
A onda mu popusti, u navali koja je podigne na vrške prstiju, i pritisne mu usne na širom nasmijana usta.
Kane rastvori usne i primi je, rukama, očima i usnama prelazeći po njoj, jedva se kontrolirajući. Njegova toplina žarila joj je osjetila i istodobno je poticala da mu se još više približi. Morala se prisiliti nekako prekinuti taj poljubac.
– Ne ovdje – reče ona hvatajući zrak tik uz slanu kožu njegova vrata.
Ruke mu se stegnu oko njezinih ramena, ali ona osjeti kako on kima glavom. – Eva mi je sredila vrhunski apartman gore na katu. Postelja je dovoljno velika za nas oboje, plus još otprilike pet ljudi. Hoćeš da odemo gore skakati po madracu?
Claire je odbijala čak i uzeti u obzir vlastite sumnje da je njemu sve ovo zapravo prava igra, a nije htjela misliti ni na činjenicu kako ima vrlo dobre razloge odoljeti privlačnosti koja ih je spojila.
Samo nekoliko trenutaka prije bila je umorna, tijelom i umom, ali sada joj je svaki mišić u tijelu pjevao od napetosti. Život joj je pulsirao venama poput aktivnoga goriva, a novi nalet energije bio je otprilike tisuću puta ugodniji od teške umrtvljenosti u kojoj je stalno bila korektna, profesionalna i igrala na sigurno.
– Da – reče Claire dok se odvajala od njega koliko je potrebno da im se pogledi susretnu. – Idemo se igrati.
Jules otpije još jedan gutljaj piva. Gorkasti okus savršeno je odgovarao njezinu raspoloženju. Čudno je sjediti usred razuzdane skupine kuhara koji nešto slave, prihvaćati čestitke, čašćenje pićima, tapšanje po ramenu, a pritom se osjećati užasno.
Iskreno, sve ju je to živciralo. Ovo joj je trebao biti važan trenutak u životu, trenutak u kojemu je dokazala, sebi i nepreglednome muškom klubu kuhara, da je ipak jedna od njih.
Chapel, bar u koji je Gus preselio proslavu nakon što ih je Eva Jansen izbacila s podija u hotelu, bio je prepun izbjeglica iz restorana, kako u svojim prednjim, tako i u stražnjim prostorijama, a svi su bili u različitim stadijima pijanstva. Glazba je zavijala i bubnjala s majušne pozornice. Zvučalo je isto kao one večeri kad su ušli u kvalifikacijsku rundu. Prepoznala je visokog, mršavog basista divlje crne kose i nestašno izvijeni osmijeh prema publici.
Glazbenici nisu bili baš nešto, ali se to ne bi moglo zaključiti prema hrpi ljudi koji su stajali pred pozornicom i gurali se u ritmu glazbe. Dok ih je promatrala, ukaže se Winslow koji je nekoliko puta iskočio iz gomile kao da u tenisicama ima ugrađene opruge, ruke ispružene radi ravnoteže. Rukom zahvati nekog vitkog i naočitog klinca tamnocrvene kose, koji se pak nasmije i blago pogura Wina natrag u gužvu prije negoli je svu pozornost opet usmjerio na glazbenike.
Jules ponovno prinese hladnu bocu usnama, žaleći što nije tako slobodna, jednostavna, sretna i neopterećena kao Winslow koji upravo poskakuje po plesnom podiju. Beck je stajao uz šank, a onaj momak, asistent, koji ih je doveo do apartmana... kako se ono zove? Drew. On je pak bio pokraj flipera u pozadini.
Ali Jules se nekako uspjela izolirati. U prostoriji punoj ljudi koje naziva prijateljima nikada još nije bila tako osamljena. Bilo je to kao da je tmina njezinih misli oko nje stvorila oblak zbog kojega joj nitko nije mogao prići. A umjesto da je to žalosti, bila je sretna. Uopće nije bila sigurna da bi u tome trenutku bila u stanju odglumiti vedar, širok osmijeh. Hvala Bogu da je Danny otišao prije kojih sat vremena – on bi je prozreo u tren oka.
Max se sada vjerojatno već ukrcava u zrakoplov. Vraća se u Tokio.
Odmahne glavom za sebe, ali nije joj uspijevalo misliti ni na što drugo. Čak i ako Max napušta državu, još uvijek joj je u glavi, u srcu i neće ga odatle tek tako moći izbaciti.
Potraživši snagu i prihvaćanje okolnosti koje je nedavno otkrila Jules se dugo borila i potom morala priznati istinu: daleko je lakše biti snažna, smirena i u skladu sa ženom kad je Max grli.
Pa, morat će se prilagoditi. Nema druge. Osim toga, barem ima zadovoljštinu u spoznaji da je Maxa ispratila s osmijehom. Zapravo, možda ipak ne s osmijehom, ali barem bez suza i nekakve dramatične scene. Uspjelo joj je ne uhvatiti ga za članak noge i grčevito ga držati, vrištati i batrgati se. Gledajmo to tako.
Uf, k vragu, evo Dannyja, probija se kroz gomilu kuhara koji plešu uz drvena vrata lokala. Jules se uspravi i pripremi za razvlačenje najboljega lažnog osmijeha koji joj pođe za rukom. A onda ga je ugledala.
Bio je to Max Lunden.
Nije bio na putu prema zračnoj luci, nije bio na letu za Tokio. Umjesto toga išao je kojih pola metra iza brata, svisoka promatrajući bar kao da nešto traži.
Ili nekoga, jer kad se onaj intenzivno plavi pogled zaustavio na Jules, ona ga je osjetila od tjemena do tabana.
Zbunjena, dezorijentirana, Jules ustade dok joj je srce bubnjalo glasnije od benda na pozornici. Rekavši nešto Dannyju koji se nasmiješi i povuče, Max se kretao prema njoj.
Udah, dva udaha i već je stajao tu pred njom, konkretan i stvaran koliko i stol koji se ispriječio među njima.
– Ovdje si – reče Jules i potom se zacrveni. Bila je nevjerojatno zahvalna što se on namrštio i nagnuo bliže k njoj, prinijevši uho njezinim usnama.
– Što?! – vikne on. – Pa ovdje je kao u tunelu Holland tijekom najgore prometne groznice.
– Dođi – reče Jules zgrabivši ga za ruku i povukavši prema izlazu, van na ulicu. Na umu joj je bilo samo doznati što se zapravo događa.
Lower East Side, ugao je izgledao tiho nakon buke u baru, čak i uz stalni automobilski promet, autobuse i prolaznike na povratku s posla. Već je padala noć, sunce je zapalo između visokih zgrada i ostavilo ulice osvijetljene neonskim reklamama i automobilskim svjetlima.
Pokraj stubišta koje vodi u bar Chapel postoji malo nadsvođeno udubljenje u kratkome kamenom zidu. Nekoć je to bio sastavni dio danas napuštene crkve koja se uzdiže nad barom. Prostor je bio prazan. Izgledao je kao prihvatljiva opcija za razgovaranje, onako blago odvojen od pločnika i ulaza u bar.
Jules je bila na zadatku. U sekundi je posjela Maxa pokraj sebe na kameni zid. Nije mogla suspregnuti razrogačenost i nadobudnost vlastitih očiju dok joj je srce divljački udaralo u grudima. Potrudila se prikriti to tako što je ostala gledati ravno pred sebe, izloživši mu profil.
– Što ćeš ti ovdje? – upita ga ona, a zbog napetosti joj je glas bio nervozan.
– Došao sam popiti piće sa svojom ekipom – reče Max. – Ali čini mi se da smo izišli iz bara.
Zvučao je tako bezbrižno, tako opušteno, ali bilo je nečega u krutome držanju ramena kojima je dodirivao njezina, a to joj je otkrilo da je nervozan baš kao i ona.
– Zar danas nema letova za Tokio? – upita ona potrudivši se postići onako opušten ton kao što je njegov.
On zastane. – Ma daj, Jules, pogledaj me.
Ona odmahne glavom, užasnuta od pomisli na susret pogledima. Bio bi joj dovoljan samo jedan pogled na njegovo glupo, lijepo, voljeno lice i slomit će se.
Ali Max se nije predavao. Izvije se kako bi se našao licem u lice s njom i potom privukao njezino nevoljko tijelo sebi u zagrljaj.
– U redu, nemoj me gledati – reče on. – Samo me slušaj. Ne idem ja nikamo. Moje mjesto je ovdje, na Manhattanu, u restoranu, s mojom obitelji, u natjecateljskoj ekipi RSC-a i zauzet ću ga! – Srce joj počne preskakati dok je mislila na sve ono što bi to moglo značiti. Ali on još nije završio.
– A zauzet ću i svoje mjesto uz tebe, Jules, jer mi ništa od toga ne znači puno ako ti nisi tu. Dakle, pomiri se s tim, šećeru, nećeš me se tako brzo riješiti.
Srce, koje joj se tako čvrsto stisnulo da je na trenutak zastalo, sada joj pohrli iz grudi u grlo. Morala je odvratiti pogled. Nije mu mogla dopustiti da vidi što joj ovim zapravo čini.
– A što je s Italijom?
– Jules, pogledaj me.
Ona odmahne glavom. Kakva agonija. Bojala se vidjeti izraz Maxova lica dok govori o toj svojoj staroj želji, ali on joj nježno položi toplu i ohrabrujuću ruku na vrat. Jules izdahne.
Okrenuvši glavu, upijala je toplinu koja joj se uvlačila u bolne, izmučene mišiće. Bio je to drhtaj buđenja koji bi je uvijek zahvatio pri dodiru Maxove kože s njezinom. – Max, Italija je tvoj san, ne mogu od tebe tražiti da se odrekneš toga.
– Ne tražiš ti to od mene, nego ti ja to sam nudim – odvrati Max. – Osim toga, Italija nije bila moj san. Ne u potpunosti.
Jules se namršti. – Ne laži mi, Max. Ne laži mi o tomu. Čula sam te, onaj tvoj čeznutljivi glas kad smo bili u tvojoj sobi, kad si mi pričao kako je tamo lijepo, čarobno. Jedva si čekao vratiti se onamo.
Nagnuvši glavu kako bi joj vidio oči koje je skrivala, Maxov otvoreni, iskreni pogled opeče je kao oganj butanskoga plamenika. – Ne lažem ti. Uistinu sam se htio vratiti u Italiju jer sam ondje osjetio tračak nečega što želim. Nečega za čime sam tragao po cijelome svijetu. Ali, to nešto ne bih pronašao ni kod Vincenza Cotta, ni u Rimu, ni u Marrakechu ili Tokiju, ni bilo gdje drugdje, jer je to nešto sve vrijeme bilo upravo ovdje.
Jules je odmahivala glavom, blago, kako ne bi poremetila Maxov dodir na svojemu vratu. – Ne razumijem.
Max se oglasi smijehom. – Ma ni ja nisam isprva razumio, i to dugo. Godinama, zapravo. Ali sve sam vrijeme tragao za nekim mjestom na kojemu bih se osjećao kao da je dio mene, kao da se uklapam i da mi to bude dovoljno. Negdje gdje bih se mogao zaustaviti i odmoriti, a da pritom ne osjećam potrebu za daljnjom potragom za nečim novim što bi mi možda bolje odgovaralo, jer bi mi to mjesto već bilo savršeno.
On se nagne naprijed kako bi joj posljednje riječi utisnuo usnama u obraz.
– Tražio sam dom. I pronašao sam ga.
Iznenada nervozna, pretjerano užasnuta da bi povjerovala u ono što joj govori, Jules izvali: – Ali, sve ono što si naučio, sve te tehnike...
– Daj da vidimo. Mogu odabrati život u kojemu ću naučiti hrpu zanimljivih kuharskih tehnika ili pak naučene tehnike mogu stvarno primijeniti ako odaberem život u kojemu ću biti okružen članovima obitelji i prijateljima... i tobom. Meni to na kraju i nije težak problem.
– Pa mogao si sve ovo vrijeme biti doma! Sve je to oduvijek bilo tu i čekalo te.
Ali Max odmahne glavom, a njegov obrasli obraz očeše joj vilicu. – Nisam. Jer ova kuća, moja obitelj, sve mi to nikada prije nije bilo kao skrojeno. New York nije moj dom, a nije ni Lunden’s Tavern, kao ni stan mojih roditelja.
On zastane, a Jules osjeti kako mu se grlo grči dok guta. Jedva je uspijevala disati, sve dok on naposljetku ne reče: – Ti si ta, Jules. Ti si moj dom.
Kisik joj preplavi pluća, ispuni joj glavu, cijelo tijelo, sve dok ne osjeti da je tako laka da bi mogla otplutati. Istrgne mu se iz naručja, ali tek toliko da se može okrenuti uza zid i pogledati ga u lice. Noge mu prebaci preko bedara, a ruke oko snažnoga, toplog vrata.
Njegovo lice, ono lice koje se bojala pogledati, sada je imalo izraz napola arogantne odlučnosti, a napola nervoznoga iščekivanja. U naletu očajničke ljubavi, Jules shvati da on uopće nije siguran kako će ona na sve to reagirati.
– Da znaš, za tipa koji je proučavao drevnu mudrost i koji oko sebe stalno sipa oštroumne izreke, zapravo si poprilično tup – reče mu ona, promatrajući kako mu radost preplavljuje lice kao kakav prekrasan veo, zasjenjujući svaku drugu emociju.
– Zanimljivo, nisi prva koja mi je danas ukazala na to – reče on stežući je u zagrljaj.
Nagnuvši se unatrag, pouzdavši se u stisak njegovih ruku, Jules upita: – Danny?
Max se nagne naprijed kako bi je nosom podraškao po osjetljivoj koži ispod uha. Kut pod kojim se leđima oslanjala o njegove čvrste, mišićave ruke potakne u njoj osjećaj nesputanosti, predavanja, otvorenosti, topline. – Ipak se pokazalo da je moj brat pametan momak. To sam trebao već znati. Na kraju krajeva, on je bio prvi od Lundenovih koji te zavolio.
Jules glasno uzdahne kad joj je on spustio vruć poljubac na ono mjesto na vratu koje kao da je spojeno na žicu što joj ide sredinom tijela. Um joj se već punio žudnjom pa gotovo nije ni primijetila da ju je Max uzdignuo sve dok se nije našla nosom o nos s njime.
Max reče: – Ipak, Danny nije jedini.
Dah joj zastane, a pluća kao da su se bojala prekinuti taj trenutak. – Nije?
Max je tako pogleda da ga je istom poželjela ugristi za obraslu bradu. – Nije. I moji su roditelji ludi za tobom.
– Znam to – odvrati ona.
I znala je. Ta je spoznaja ispuni nekim umirujućim zadovoljstvom. Ulazak u članstvo kluba muških kuhara bio joj je divna stvar, ali spoznaja da je istinski, važan dio obitelji Lunden bila joj je znatno važnija.
Igrajući joj se rukama po leđima, milujući joj prstima kralješnicu kao da joj prebraja kralješke, Max reče: – A tu sam i ja. Nije to ista stvar i ne daj Bože da bude, ali volim te koliko i moja obitelj. Čak i više.
Obrazi su joj trnuli. Osmijehom ih je rastezala do krajnosti. – Ma daj? Misliš da me voliš još više? Ali, kladim se da me ne voliš više nego ja tebe.
Natjecateljska iskra koja ju je raspalila kad se Max tek vratio kući sada ponovno bljesne u njegovim očima. Ali ona je bila u prilici popustiti porivu da ga poljubi. To i učini.
Usne su mu na dodir njezinih bile tople i putene, a jezikom je ponirao duboko i dodirivao njezin, od čega ona zaječi. Cijelo tijelo zahvati joj vatra. Kada bi počelo kišiti, bila je uvjerena da bi para šištala na sve strane.
Kad se napokon odmaknuo od nje, oči su mu bile tamne, a zjenice širom otvorene. On se nasmiješi i reče: – Volim te više od ramen rezanaca.
Ona trepne. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da poveže točke počevši od toga zbunjujućega poljupca unatrag do razgovora koji su prethodno vodili. Napokon uhvati nit i reče: – A ja tebe volim više od svježih šljiva.
Očiju u kojima se iskrila radost zbog igre koju su igrali, zbog užitka zagrljaja, zbog zamišljanja sljedećega izazova, Max reče: – Volim te više nego što volim zen.
Jules se nato tako glasno nasmije da ih je oboje gotovo prevalila preko zida. Srećom, zid je bio dovoljno nizak da ih Max oboje pridrži nogama čvrsto položenima na tlo.
Kad je povratila dah, ona mu provuče prste kroz kratke čuperke kose, zagledavši mu se ravno u oči pa reče: – Volim te više nego što bih voljela pobijediti na natjecanju Rising Star Chef.
Maxu je u pogledu gorjela strast poput plavoga plamena štednjaka. On se sagne kako bi je ponovno poljubio. Jules je znala da je ono što je rekla doista istina.
Ne mora pobijediti ni na kakvome natjecanju niti mora bilo komu išta dokazivati. Dok joj je Max u naručju i dok su Lundenovi njezina obitelj, već je pobijedila.
Max uzdigne glavu kako bi joj vrhom nosa prešao duž vilice i zaustavio se na mekanom, osjetljivom dijelu kože iza uha. Jules se strese od škakljive topline njegova daha. Radost joj se gomilala u grlu. On prošapće: – Pripremi se, Jules. Ovo je početak najbolje avanture svih vremena.

MAXOV ODREZAK PRELIVEN MISOM

Za pripravu odreska:

1 kg goveđeg odreska
1 kuhinjska žlica maslaca
1 kuhinjska žlica neutralnoga ulja, kao na primjer ulja od sjemenki grožđa ili ulja od kanole
Za preljev:

2 kuhinjske žlice prženih sjemenki sezama
1 kuhinjska žlica soka yuzu
2 kuhinjske žlice nasjeckanoga svježeg đumbira
1/3 šalice džema od tamnih višanja
Zagrijati peć na 180 stupnjeva.
Istući suhi goveđi odrezak i potom ga u cijelosti zasoliti i zapapriti.
Spojiti sve sastojke preljeva u miješalicu ili sokovnik i miješajte sve dok masa ne postane gusta i glatka.
Na tavi rastopite maslac, zajedno s uljem od sjemenki grožđa, na srednje visokoj temperaturi. Kad se maslac prestane pjeniti, stavite odrezak u tavu. Pecite dok s obje strane ne dobije smeđu boju, otprilike deset minuta, držeći pritom temperaturu pod kontrolom kako meso ne bi zagorjelo ili se zalijepilo za podlogu.
Premažite odrezak polovicom preljeva i potom tavu stavite u pećicu. Neka se peče petnaest minuta. Tada provjerite stanje mesa i nanesite ostatak preljeva. Pecite do željene razine suhoće, otprilike petnaest do dvadeset minuta za srednje pečeni odrezak.
Neka meso odstoji barem pet minuta prije nego što ćete ga izrezati i poslužiti.




BECKOV NJUJORŠKI LOSOS

900 g fileta od lososa s kožom (od prodavača na ribarnici možete zatražiti da ukloni oštre riblje kosti)
2 šalice šećera
1 šalica soli
4 glavice bijeloga luka, tanko nasjeckane
1 kuhinjska žlica crnoga papra
4 svežnja svježeg estragona
¼ šalice Pernoda ili nekog drugog likera okusa anisa
Isperite ribu, provjerite ima li zaostalih ljuski i posušite je papirnatim ubrusima.
U velikoj zdjeli pomiješajte bijeli luk, šećer, sol i papar. Dno velike tave ili lonca (9x3 cm) premažite otprilike trećinom mješavine.
Položite ribu kožom prema dolje na šećernu mješavinu u tavi ili loncu. Jedan svežanj estragona rasporedite sa svake strane lososa i potom po ribi pospite ostatak šećerne mješavine tako da je potpuno prekrije.
Ostatak estragona pospite po prekrivenoj ribi i potom preko svega prelijte Pernod. Nakon toga sve prekrijte plastičnim pokrovom.
Kako biste potpomogli proces pripreme lososa i apsorpcije ulja iz estragona u šećer, možete na prekrivenu ribu postaviti i drugu tavu (8 x 11 cm), ali to nije nužno.
Tavu potom stavite u hladnjak i ostavite da se suši dva do tri dana. Svakih dvanaest sati provjerite stanje lososa. Neka stalno bude prekriven. Po potrebi možete dodati još šećera i soli.
Kad je riba spremna za serviranje, uklonite je iz posude i dobro isperite. Posušite je papirnatim ubrusima i tanko narežite. Sjajno ide uz sendviče, u salate, s jajima – svugdje gdje biste i inače stavljali lososa!




ČUVENI KELJ PUPČAR A LA
LUNDEN’S TAVERN

1,3 kg očišćenih i po duljini prepolovljenih glavica kelja pupčara
3 kuhinjske žlice biljnoga ulja
12 unci pancete isjeckane na kockice
1 kuhinjska žlica balzamičnoga octa
2 kuhinjske žlice maslinova ulja
1 čajna žličica dijonskoga senfa
1 čajna žličica meda
1 čajna žličica svježeg peršina
soli i papra po ukusu
Zagrijati peć na 200 stupnjeva.
Očišćene i prepolovljene glavice kelja pupčara pomiješajte s biljnim uljem, uz sol i papar po želji. Rasporedite polovice izrezanom stranom okrenutom prema dolje, u samo jednome sloju preko dviju površina za pečenje. Ne nagomilavajte ih pretjerano jer će se u tom slučaju skuhati umjesto da se ispeku. Pecite u pećnici sve dok ne omekšaju i ne dobiju hruskave, smeđe rubove na listićima, otprilike trideset minuta. Provjerite stanje nakon dvadeset minuta – vrijeme pečenja može varirati ovisno o veličini glavica kelja pupčara.
Dok je kelj pupčar u pećnici, zagrijte veliku tavu na srednje visoku temperaturu. Zagrijavajte pancetu sve dok se mast ne počne otapati i prekrivati dno tave, otprilike deset minuta. Uklonite pancetu iz tave i ocijedite na papirnatim ubrusima.
Spojite ocat, senf, peršin i med u manjoj zdjeli. Poškropite maslinovim uljem, tresući žustro posudom sve dok se svi ti elementi ne spoje u kompaktan umak od octa. Po želji dodajte sol i papar.
Hitro zagrijte kelj pupčar u tavi prekrivenoj otopljenom mašću od pancete, potom ih stavite u veliku zdjelu. Pospite hruskavom pancetom i umakom od octa. Poslužite.