John Banville-Svjetlost iz davnine

First topic message reminder :



Pedesete su godine prošlog stoljeća, a u irskome obalnom gradiću petnaestogodišnji se dječak tajno sastaje s tridesetpetogodišnjom majkom svojega najboljeg prijatelja. Trajalo je nepunih pet mjeseci, ali Alexanderu Cleaveu promijenilo je život.

Došavši kući, krenuo sam prema telefonu u dnevnoj sobi i pričekao da vidim nije li Lydia negdje u blizini, a zatim sam nazvao Billie Stryker i upitao je bi li se mogla sastati sa mnom, i to odmah. Isprva se činilo da neće pristati. U pozadini se čula silna galama; Billie mi reče da je to televizija, ali ja mislim da je to bio onaj njezin nemogući muž, derao se na nju - siguran sam da sam u tom glasu prepoznao onu za njega karakterističnu mješavinu prijetnje i cendranja. Billie u jednom trenutku prekrije slušalicu rukom i srdito podvikne, vjerojatno na njega. Jesam li ga već spominjao? Grozan tip - Billie pod okom još ima prljavožućkaste tragove od modrice što ju je krasila kad sam je upoznao. Opet se začu dreka, i ona opet prekrije slušalicu, ali na kraju brzo šapne da će doći, pa prekine vezu.
A ja sam se opet išuljao u hodnik svejednako osluškujući je li Lydia u blizini, dohvatio šešir, kaput i rukavice, pa se žustrim, tihim, lupeškim korakom iskrao iz kuće. Uvijek sam se u dubini duše smatrao podmuklicom.
Palo mi je na pamet da od svih žena koje sam u životu upoznao najmanje poznajem Lydiju. Ta bi me misao mogla spriječiti da odem na sastanak s Billie Stryker, pomislih. Ta zar je moguće da je ne poznajem? Zar je moguće da sam sve ove godine živio s enigmom? Enigmom koju sam sam stvorio? A možda, budući da već tako dugo živim s njom, možda mislim da bih je morao poznavati u dušu, što je nemoguće i meni i svakom drugom ljudskom biću. Ili je možda više ne vidim onakvom kakva doista jest, u pravom svjetlu? Možda je za svih ovih godina zajedničkog života postala dio mene, kao što se sjena čovjeka koji hoda prema svjetlosti ulične svjetiljke malo-pomalo stopi s njime i postane nevidljiva? Ne znam što Lydia misli. Nekad sam vjerovao da znam, ali to više nije tako. A kako bih i mogao znati? Jedva znam što i sâm mislim, a kamoli drugi. Da, možda je Lydia doista postala dio mene, dio najveće od svih mojih enigma, a to sam ja. Sada se više ne svađamo. Nekoć smo se svađali kao pas i mačka, divljački, bile su to dugotrajne provale bijesa poslije kojih smo se oboje tresli, ja blijed kao krpa, a Lydia šutke, ogorčeno; pritom su joj se niz obraze slijevale suze nalik na potočiće prozirne lave. Mislim da je smrt naše Cass unijela neku lažnu težinu, lažnu ozbiljnost i u nas i u naš zajednički život. Kao da nam je svojim odlaskom u zalog ostavila važan zadatak koji je premašivao naše snage, a mi smo se uporno trudili izvršavati ga, pa nas je taj neprestani trud opetovano dovodio do bijesa i sukoba. Pretpostavljam da nam je zadatak bio nastaviti žaliti za njom, bez zadrške, bez pogovora, s istim žarom s kojim smo to činili u prvo vrijeme nakon što je otišla, kao i tjednima, mjesecima, pa i godinama poslije toga. Ponašati se drukčije, posustati, odložiti breme makar na tren, bilo bi značilo izgubiti je za sva vremena sa sviješću o konačnosti toga gubitka koja bi za nas bila konačnija od same smrti. I tako smo se nastavili gložiti i trviti, sve u želji da nam suze ne presuše, da nam se ne ohladi žar, dok se na kraju nismo iscrpili, ili ostarjeli, te sklopili labavo primirje što ga danas remeti tek pokoja kratka i bezvoljna razmjena lakobaražne vatre. Valjda zato mislim daje ne poznajem, da sam je prestao poznavati. Svađati se, to je za nas značilo prisnost.
S Billie sam se trebao sastati pokraj riječnog kanala. Eh, što volim onu iskonsku svjetlost kasnojesenskih popodneva. Nisko na obzoru vidiš tračke oblaka poput zgužvanih zlatnih listića, nad njima nebo prekriveno žućkastobijelim, ružičastim i blijedozelenim prugama, a sve se to, u svijetloljubičastim tonovima, ogleda na površini nepomične, nabujale vode kanala. Još sam se tresao, još sam ćutio ono peckavo vrenje krvi što me bilo spopalo uz postelju Dawn Devonport. Odavno nisam imao takav osjećaj. Sjećam ga se iz mladosti kad mije sve bilo novo, kad budućnost nije imala granica - stanje nemirna, ushićena iščekivanja poput onog u koje je prije mnogo godina zakoračila gđa Gray pjevušeći odsutno, tiho, i natežući onu svoju neposlušnu kovrču. Što li me to danas glazbenom vilicom kucnulo po ramenu? Je li to opet bila prošlost ili pak budućnost?
Billie Stryker na sebi je imala svoje uobičajeno ruho: traperice i iznošene tenisice od kojih je jedna bila razvezana pa joj se vezica vukla po podu; jaknu od sjajne crne kože i tijesnu, napetu bijelu majicu pod kojom su se ocrtavale grudi i dvije nabrekle kobasice nad trbuhom presječenim dubokom brazdom pojasa. Kosa joj je, za razliku od prije nekoliko dana, bila narančasta i kratko ostrižena - domaća radinost, zaključio sam - te stršala u kusavim čupercima, kao da joj je netko u lubanju zadjenuo čekinjaste strjelice. Imam dojam da osvetnički uživa u njegovanju, održavanju i usavršavanju tako nelijepa izgleda, da to čini s jednakim žarom s kakvim bi druga žena njegovala vlastitu ljepotu. Tužno je što toliko obezvrjeđuje samu sebe; nisu li joj dovoljne uvrede kojima je uspješno obasipa onaj odvratni muž? U ovih nekoliko tjedana napornog rada i opetovanog snimanja izmišljenih događaja počeo sam cijeniti njezinu nepokolebljivu praktičnost, upornost i trijeznu odlučnost.
A taj je muž po mome mišljenju iznimno neprivlačan tip. Visok je i mršav, sav nekako ulupljen, kao da mu je netko iščupao meso s bokova, iz trbuha i s prsa; glava mu je sitna poput kuglice na pribadači, a usta puna pokvarenih zuba; kad se nasmiješi, reklo bi se da reži. Sve na što baci oko kao da zadrhti pod njegovim ubitačnim pogledom. Bio je počeo dolaziti na snimanje, pa se dobrodušni Toby Taggart osjetio ponukanim da ga nečim uposli. Ja bih ga bio izbacio sa seta, uz prijetnje ako treba. Ne znam čime se inače bavi u životu, zarađuje li što - Billie izbjegava govoriti o tome kao i o mnogočemu drugome - ali odaje dojam vječno zaposlena čovjeka, nekoga tko će se taj čas prihvatiti neke važne rabote ili nekih velebnih planova koji će krenuti čim on trepne okom. Čisto sumnjam. Mislim da se dovija na sve mile načine, ili se pak oslanja na Billieinu domišljatost, koja je sigurno veća od njegove. Odijeva se po radnički, u izblijedjeli kombinezon, košulju bez ovratnika i čizme debelih potplata, a prašnjav je od glave do pete. Kad sjeda, svali se na stolac, jednim se gležnjem upre o koščato koljeno, a ruku prebaci preko naslona, kao daje netom obavio kakav dugotrajan, mukotrpan posao pa sjeo naužiti se zaslužena odmora. Moram reći da ga se malo plašim. Siguran sam da je izmlatio sirotu Billie, a ne bih se začudio ni da meni priprijeti šakom. Zašto ona još živi s njim? Jalovo pitanje. Zašto itko čini što čini?
Rekao sam Billie da želim da mi pronađe gđu Gray. I da ne sumnjam da će joj to uspjeti. I zbilja ne sumnjam. Kanalom su uzvodno plovila dva labuda, valjda ženka i mužjak - labudovi spadaju u monogamnu vrstu, zar ne? Zastali smo i gledali kako nam se približavaju. Uvijek imam dojam da labudovi, u onoj svojoj nezemaljskoj i prljavoj ljepoti, hine ravnodušnost, a zapravo životare mučeni nesigurnošću i dvojbama. Ovi koji su nam se primicali bili su vješti glumci, zamišljeno su nas promatrali pa, vidjevši da im ne nudimo kruh, otplovili dalje hineći dostojanstven prezir.
Taktična kao uvijek, Billie me nije pitala zašto odjednom tako silno želim pronaći tu ženu iz svoje prošlosti. Teško je znati što Billie misli o bilo čemu. Razgovarati s njom isto je što bacati kamenje u dubok zdenac; odgovor je mutan, a nije ni brz. Oprezna je kao i svaka žrtva zlostavljanja i prijetnje - opet onaj muž - pa odvagne svaku riječ prije nego što odgovori, prouči je sa svih strana nastojeći prosuditi hoće li njome uvrijediti i izazvati slušatelja. No zacijelo se pitala zašto mije to toliko važno. Rekoh joj da je gđa Gray već vrlo stara, a možda i nije više među živima, da je bila majka moga najboljeg prijatelja i da je već gotovo pola stoljeća nisam vidio ni čuo za nju. Namjerno joj nisam rekao zašto je želim pronaći. A zašto to uopće želim? Je li to nostalgija? Ili hir? Ili starim, pa mi se prošlost počinje činiti življom od sadašnjosti? Ma ne, pokreće me nešto mnogo važnije, samo ne znam što. Billy zacijelo misli da sam zašao u godine kad si mogu dopustiti takve donkihotovske ludorije i da bi bila blesava kad bi tu moju ludost dovodila u pitanje ako joj već nudim tako lijepe novce za pronalazak tog svog babca iz mladih dana. Je li nanjušila da sam s gđom Gray imao posla što ga je ona nekidan - čuo sam - prezirno nazvala ljubakanjem? Možda jest, pa joj je bilo neugodno zbog mene, kojega zacijelo smatra simpatičnim starim osobenjakom, a i sam se smatram takvim. Što bi mislila kad bi znala kakve su mi gluposti padale na um dok sam razgovarao s onom siroticom u bolnici? Ljubakanje, nema što!
I dalje smo hodali uz kanal. Bijele jarebice, šuštav grm trstike i oni mali zlatni oblaci.
Smrt naše kćeri pala nam je to teže što smo Lydia i ja jedno drugom bili potpuna zagonetka. Nadam se ne i njoj. Ne kažem da smo se iznenadili. Ta zar smo se mogli iznenaditi kad smo znali za strašnu zbrku u Cassinu unutarnjem svijetu? Mjesecima prije smrti, dok je bila u inozemstvu, stalno mi se priviđao njezin lik, neka vrsta njezina dvojnika iz svijeta duhova, priviđao mi se u snovima na javi koji zapravo i nisu bili snovi. - Znao si što smjera! - vrisnula je Lydia kad je Cass već bila mrtva. - Znao si i nisi mi rekao! - A jesam li znao i jesam li, opsjednut kao što sam bio njezinom živom prisutnošću, mogao predvidjeti što je nakanila? Je li mi možda tim javljanjem iz drugoga svijeta slala znakove upozorenja iz budućnosti? Je li Lydia imala pravo, jesam li mogao učiniti nešto daje spasim? Opsjedaju me te misli, a ipak, bojim se, ne onoliko koliko bi zapravo morale; deset godina neumoljivog preispitivanja iscrpile bi i najtvrdokornijeg poklonika te krišom odbjegle duše. A i umoran sam, strahovito umoran.
O čemu sam ono govorio?
O Cass u Liguriji.
Njezina prisutnost u Liguriji bila je prva karika u tajanstvenom lancu koji ju je odvukao u smrt na gole stijene Portovenerea. Što ili koga je imala u Liguriji? Tražeći odgovor, ključ odgovora na to pitanje, znao sam satima zuriti u njezine bilješke, u zgužvane i zamrljane listove papira išarane njezinim sitnim rukopisom - još ih negdje čuvam što ih je ostavila u sobi onog odvratnog hotelčića u Portovenereu, nikad ga neću zaboraviti, na vrhu popločene ulice odakle se vidi ružni zvonik crkve San Pietro s kojega se bacila. Želio sam vjerovati da je ono što je izgledalo kao mahnito piskaranje poremećena uma, da je to zapravo zamršeno šifrirana poruka namijenjena meni i samo meni. I doista je u tim bilješkama bilo pojedinih mjesta na kojima kao da se obraćala izravno meni. Na kraju sam, međutim, htio-ne htio, morao prihvatiti činjenicu da nije pisala meni nego nekome drugome, možda nekom mojem surogatu, tajanstvenom i neuhvatljivom. Jer na tim je listovima bila zamjetna neka druga prisutnost ili bolje reći opipljiva odsutnost, sjena sjene, kojoj se uvijek obraćala samo i uvijek imenom Svidrigajlov.
Bacila se. Zašto uvijek kažem da se bacila s tog mjesta? Možda se, laka poput pera, prepustila padu. Možda joj se i samoj činilo da lebdeći plovi u smrt.
- Kći mi je bila trudna kad je umrla. - rekoh.
Billie primi tu vijest bez komentara, samo se namršti izbacivši ružičastu i sjajnu donju usnu. Kad se tako namršti, podsjeća me na srditog kerubina.
Nebo je gasnulo, spuštao se hladan sumrak, pa sam predložio Billie da odemo nešto popiti. To je bilo neuobičajeno za mene - ne sjećam se kad sam posljednji put bio u pivnici. Otišli smo u onu na uglu pokraj jednog od mostova iznad kanala. Smeđi zidovi, prljavi tepih, golemi televizor iznad tezge, utišan, i nogometaši u dresovima žarkih boja, poskakuju, gurkaju se i lamataju rukama kao da glume u kakvoj surovoj pantomimi. Bilo je i uobičajenih popodnevnih mušterija s kriglom piva i biltenom za klađenje na konjskim trkama, dva-tri fićfirića u finom odijelu i neizbježni par starčića, sjedili su sučelice za malenim stolom, sa zamrljanom čašom viskija u ruci i šutjeli kao zaliveni. Billie se prezirno ogleda oko sebe. Već sam i prije primijetio da se drži nekako svisoka. Mislim da je pomalo puritanka i da se u dubini duše smatra malko iznad nas običnih smrtnika, jer ipak je ona tajna agentica, zna sve naše tajne, svjedokinja je svih naših najmračnijih grijeha. Predugo se već bavi detektivskim poslom. Ispostavilo se da joj je najmilije piće nekoliko kapi džina u velikoj čaši soka od naranče, pa još razvodnjeno šakom zveckavih kockica leda. Uz prst mlakog porta, koji ona zasigurno drži bapskim napitkom, počeh joj pričati kako smo onomad Billy Gray i ja ustanovili da nam je džin draži od viskija. I dobro je što smo to ustanovili jer je viski u boci iz očeva mu ormarića za piće, u koji smo tjednima nalijevali vodu, na kraju bio toliko razvodnjen da je zamalo sasvim izgubio boju. Džin, čist i srebrnkast poput žive, tada nam se činio kudikamo profinjenijim i žešćim od tamnozlatnoga viskija. Neposredno nakon prve pustopašne igrice s gđom Gray u praonici, strahovao sam od susreta s Billyjem misleći da će on, prije nego moja mama, pa i njegova sestra, odmah spaziti grimizni pečat krivnje što mi je vjerojatno bio utisnut u čelo. No naravno da nije ništa opazio. A ipak, kad mi je jednom prišao i sagnuo se da mi natoči još prst džina, i kad sam mu na tjemenu ugledao svijetli pramenčić kovrčave kose, zazeblo me u srcu tako da sam zamalo zadrhtao, odmaknuo se od njega i prestao disati od straha da ću mu osjetiti miris i u tom mirisu prepoznati dašak majčinoga. Nastojao sam ne gledati u smeđu dubinu tih očiju, ne osvrtati se na one uznemirujući vlažne ružičaste usne. Odjednom mi se učinilo da ga ne poznajem, ili još gore, da - zbog toga što sam mu upoznao majku u oba smisla te riječi, drevnom i modernom - da zbog toga poznajem i njega, dobro i predobro, intimno. I tako sam sjedio na sofi pred treperavim televizorom, pijuckao džin i vrpoljio se od muke i potajnog, divnog stida.
Rekao sam Bille Stryker da ću otputovati na neko vrijeme. Ni na to nije reagirala. Ta je mlada žena uistinu nekomunikativna. Ili mi je možda nešto promaknulo? To mi se obično događa. Rekoh joj da ću sa sobom odvesti Dawn Devonport i da računam na nju, Billie, da o tome izvijesti Tobyja Taggarta. Oba će mu glavna glumca, i Dawn i ja, biti odsutni najmanje tjedan dana. Billie se nasmiješi. Voli ona kad iskrsne kakva neprilika, kakav spor, ta naša Billie. Bit će da se tada osjeća manje sama u vlastitim nevoljama. Upita me kamo idem; u Italiju, rekoh. Ah, u Italiju, uzdahne, kao da joj je to druga domovina.
A putovanje u Italiju je bilo vrlo visoko na popisu stvari za kojima je gđa Gray čeznula i držala da ima pravo na njih. Sanjala je kako će iz jednog od onih razvikanih gradova na Rivijeri, iz Nice, Cannesa ili nekog sličnog mjesta, krenuti autom duž obale i odvesti se sve do Rima pa poći u Vatikan, na audijenciju k papi, sjesti na Španjolske stube i baciti novčić u fontanu Trevi. Žudjela je i za bundom od nerca koju će, maštala je, odijevati za odlazak na nedjeljnu misu, za otmjenim novim autom namjesto starog izlupanog karavana - ta krntija, znala je reći - i za kućom od crvene opeke s izbojkom što gleda na Pikardsku aveniju u otmjenijem dijelu našega grada. Pucala je na visoko. Žalila je što joj muž nije nešto više od pukog optičara - htio je biti gospon doktor, ali mu roditelji nisu mogli ili nisu htjeli plaćati troškove studija - po svaku je cijenu željela da Billie i njegova sestra uspiju u životu. Uspjeti - to je bio cilj svih njezinih napora, pa neka susjedi svisnu od jala, neka grad - ta selendra - zine od čuda, neka znaju. Voljela je sanjariti naglas dok smo zagrljeni ležali na podu našeg ruševnog ljubavnog gnijezda u šumi. Kakvu je maštu imala! I dok je raspredala o tome kako će, umotana u krzno, jurcati Ažurnom obalom u otvorenom sportskom automobilu, uz muža čuvenog neurokirurga, ja sam se zabavljao štipkajući joj grudi ne bi li joj bradavice nabrekle i ukrutile se - da, da, iste one bradavice koje su hranile moga prijatelja Billyja! - ili sam pak usnama prelazio preko ružičaste, nadražene, iskrzane crte koju joj gaćice bijahu utisnule u nježnu kožu trbuha. Sanjala je o životu punom romantike, a dobila mene, prištavog momčića pokvarenih zuba i - kao što je često smijući se jadikovala - mladca kojemu je samo jedno na pameti.
Nikad nije izgledala mlađa nego kad je ispredala velebajke o uspjehu i hrpama novca. Neobično mi je kad pomislim da sam tada bio gotovo dvaput mlađi od nje, a ona duplo mlađa nego što sam ja danas. Gledajući unatrag, teško se mirim s tim razlikama, ali sam u ono vrijeme, nakon početnog soka u praonici dok je vani kišilo, počeo sve uzimati zdravo za gotovo: i njezine godine, i vlastitu mladost, i pogibeljnost naše ljubavi - ama baš sve. Menije, u petnaestoj, bilo dovoljno da mi se možda samo jedanput dogodi nešto nevjerojatno pa da mi to postane normom. Pitanje je, međutim, što je ona mislila i osjećala. Ne spominjem se da je ikad naglas priznala nerazmjer i neprimjerenost naše - još ne znam koju bih riječ upotrijebio - naše ljubavne avanture, valjda je to prava riječ, iako mi zvuči pogrešno. U ljubavne su se avanture upuštali ljudi iz časopisa koje je čitala i likovi iz filmova što ih je odlazila gledati petkom navečer, dok se meni, a i njoj, činilo da je ono što se zbiva među nama kudikamo jednostavnije, elementarnije i - ako smijem upotrijebiti tu riječ u ovom kontekstu - mnogo djetinjastije od preljubničkih veza odraslih ljudi. Možda je to ono što sam joj ja pružao, povratak u djetinjstvo, ali ne djetinjstvo s lutkicama i mašnicama, nego djetinjstvo puno velikih uzbuđenja, znojnih igrica i slatke nečisti. Katkada je, za moje dobro, znala biti prava zloćka.
Našom je šumom pretjecala rječica, skrovit, smeđ, vijugav potok što kao da je skrenuo u tu sjenovitu dolinu na putu prema mnogo važnijem odredištu. U to sam doba gajio duboku naklonost, gotovo štovanje prema vodi, a tako bih osjećao i dan-danas kad ne bih, ovako tužan, povezivao vodu s Cassinom smrću. Vodu nalazimo posvuda - u zraku, nebu, svjetlosti i tami, u svemu što krije neku neobjašnjivu tajnu. Bila nam je draga ta naša rječica, potok, potočić, bujica, što li? Na jednom je mjestu zavijala oko skupine joha, mislim da su to bile johe. Tu je voda bila duboka i tekla je tako polako te bi se bilo činilo da i ne teče da joj se na površini nisu stvarali mali, izdajnički virovi, stvarali se i razilazili pa se opet stvarali. U rijeci je kadikad bilo pastrva, pjegavih, jedva vidljivih stvorenja pri dnu korita, nepomičnih u struji, a ipak tako brzih kad bi se preplašile, da bi samo zadrhtale i smjesta nestale iz vida. Mnogo smo sretnih trenutaka proveli na tom mjestu, moja ljubljena i ja, uživajući u melemnim danima toga ljeta, u ugodnom hladu pod kržljavim, treperavim drvećem. Gđa Gray je voljela gacati po toj vodi što je u dubini bila iste smećkastosjajne boje kao i njezine oči. Kad bi oprezno zagazila u nju izbjegavajući oštro kamenje, s onim svojim odsutnim osmijehom i suknjom zadignutom do bokova, bila je nalik na Rembrandtovu Saskiju do potkoljenica uronjenu u vlastiti smećkastozlatni svijet. Jednog je dana bilo tako vruće daje svukla haljinu i bacila je prema meni, da je uhvatim. Pod haljinom nije imala ništa; zakoračila je, gola, prema matici i zastala u vodi do pojasa, raširila ruke i počela razdragano tapkati dlanovima po površini, pjevuckajući - jesam li već rekao da je bila nepopravljiva pjevuckalica iako uopće nije imala sluha? Sunce ju je kroz johino lišće zasipalo kišom zlatnih pjegica - moja Danaja! - a koža joj se ispod ramena i grudi ljeskala od odsjaja lelujave svjetlosti. Izazvan ludošću trenutka - što bi bilo da je neki gradski šetač slučajno naletio na taj prizor? - zagazio sam u vodu za njom, u kratkim zelenosmeđim hlačama i košulji. Gledala je kako joj se približavam, kako naprijed ispružene glave lomatam laktovima, i dobacila mi pogled ispod trepavica, pogled koji je u mojoj mašti čuvala samo za mene. Bradu je bila spustila na prsa, a usne izvinula u tanak vragolast luk, i ja skočih u smeđu vodu, natopljene hlače odjednom mi otežaju a košulja, užasno hladna, prilijepi mi se za prsa, no ipak sam se pod vodom nekako uspio okrenuti na leđa - Bože, u to sam doba bio brz i okretan poput onih pjegavih pastrva! Ispružio sam ruke i obujmio je oko stražnjice, privukao je k sebi i zašao joj licem među bedra koja su se u početku opirala, a zatim se drhćući opustila, te pritisnuo ribolika usta na njezine donje usnice, izvana hladne i glatke poput oštriga, a iznutra vruće. Hladna mi je voda navrla u nos, osjetio sam oštar bol među očima, pa sam je morao pustiti i iskoprcati se na površinu mlatarajući rukama, hvatajući zrak, ali likujući - o, da, svaka premoć nad njom bila je moja mala, lukava pobjeda, uvećavala mije samopoštovanje i osjećaj da gospodarim njome. Izašavši iz vode, otrčali smo natrag u Cotterovu kuću, ja s njezinom haljinom u ruci, a ona i dalje obnažena bjeloputna drijada - prosijava preda mnom kroz sunčevu svjetlost i šumske sjene. I danas, kao i tada, kad smo se zadihani bacili na naš improvizirani ležaj, još osjećam hrapavost njezinih naježenih ruku, još udišem uzbudljivo ustajali vonj riječne vode na njezinoj koži i slankastu svježinu među stegnima.
Ah, ti dani igre, dani - hoću li se usuditi reći? - dani nevinosti.
- Jel’ vam rekla zašto je to učinila? - upita Billie.
Sjedila je preda mnom na visokom drvenom stolcu, razmaknutih nabreklih bedara u uskim trapericama, s čašom koju je objema rukama držala među koljenima. Smeo sam se na trenutak, još sam bio odsutan duhom, zanijet smjelim igricama s gđom Gray, pa pomislih da govori o Cass. Ne, rekoh, naravno da nije, nemam pojma zašto je to učinila, a kako bih i mogao znati? Billie me prostrijeli onim svojim zlokobno podcjenjivačkim pogledom - katkad tako izbulji oči da me to zbilja rasrdi - i tad shvatih da govori o Dawn Devonport. U želji da prikrijem svoju pogrešku, namrštio sam se i pogledao ustranu igrajući se čašom porta u ruci. - Siguran sam da su se prevarili, da se Dawn nije htjela ubiti. - rekoh, a pritom mi je ta tvrdnja zvučala preuzetno. Billie nešto progunđa i dokono se ogleda oko sebe, kao da je izgubila zanimanje za temu našeg razgovora. Stadoh joj proučavati podbuhli profil i tad me nakratko obuze osjećaj vrtoglavice, kao da me netko odnio na sam vrh visoke strme hridine. Isti me osjećaj obuzme kad se zagledam, da ne kažem zabuljim, u drugu osobu, što ne činim često, što nitko, rekao bih, često ne čini. Taj je osjećaj na neki tajanstven način povezan s osjećajem što me znao spopasti na pozornici: padam u lik koji glumim, doslovno padam u nj poput čovjeka koji se spotaknuo i tresnuo licem o tlo, i gubim vezu s onim svojim drugim, neglumačkim bićem.
Statističari kažu da slučajnost ne postoji, pa moram prihvatiti pretpostavku da znaju što govore. Kad bih vjerovao da je stanovito poklapanje događaja osobita i jedinstvena pojava izvan uobičajenog slijeda slučajnosti, morao bih prihvatiti misao, što ne mogu, da je na djelu neka vrsta transcedentnog procesa iznad ili iza ili unutar ove naše zbilje. A ipak se pitam - zašto ne? Zašto ne bih dopustio da postoji neka tajna i lukava sila što upravlja naoko slučajnim događanjima? Axel Vander bio je u Portovenereu kad mi je umrla kći. Ta činjenica, a smatram je činjenicom, stoji preda mnom golema i postojana poput stabla kojemu je korijenje skriveno duboko u tami. Zašto je ona bila tamo, i zašto on?
Svidrigajlov.
- Kanim poći - rekoh - u Portovenere i sa sobom povesti Dawn Devonport, iako ona još ne zna za to. - Tada sam, mislim, prvi put čuo da se Billie Stryker glasno nasmijala.

Jedini pristup tim malim priobalnim gradovima nekoć je bio s mora, jer je veći dio priobalnog zaleđa brdovit, a brdski se obronci pod oštrim kutom spuštaju u zaljev. Sada je kroz stijene probijena uskotračna pruga što prolazi kroz brojne tunele i s koje se povremeno pruža iznenadan, vrtoglav pogled na strme padine i uvalice u kojima se more ljeska mutnim sjajem nalik na sjaj tonirana čelika. Zimi je svjetlost u tom kraju plava poput modrica, a u zraku ima soli, mirisa morske trave i dizelskih para od ribarskih brodica kojima vrve lučice. Mnogo mi je muke zadao unajmljeni auto, neprilagodljiv i svojeglav kao magarac, i više me no jednom propisno isprepadao na cesti od Genove prema istoku. Možda sam i ja za to kriv, jer bio sam uzrujan - traljav sam putnik, nesiguran u tuđini, a k tome loše govorim strane jezike. Dok smo se vozili, razmišljao sam o gđi Gray i o tome kako bi nam zavidjela na toj plavoj obali. U Chiavariju smo ostavili auto i ukrcali se na vlak. Iskilavio sam se prenoseći prtljagu. Vlak je bio smrdljiv, a sjedala tvrda. Dok smo se koturali prema istoku, s brda se stuštila kiša i šibala po prozorima vagona. Promatrajući pljusak, Dawn Devonport se oglasi iz dubine visoko izdignuta ovratnika. - Eto ti sunčanog juga. - reče.
Premda je imala rubac na glavi i goleme sunčane naočale, ljudi su je prepoznavali gdjegod bismo došli; možda to jest bilo zbog naočala, jer naočale su očita krinka skrhane zvijezde koja bježi od svijeta. Nisam očekivao da ćemo biti tako uočljivi, pa iako na mene, koji sam hodao uz nju, ili češće, iza nje, uglavnom nitko nije obraćao pozornost, osjećao sam se neugodno izloženim - kao kameleon koji je izgubio moć prilagodbe. Toga smo dana trebali stići u Lerici, gdje sam bio rezervirao dvije hotelske sobe, ali je ona navaljivala da prvo hoće vidjeti Cinque Terre, i tako smo, ne znajući pravo kamo idemo, skrenuli s puta u to neveselo zimsko popodne.
Dawn Devonport se ponašala drukčije nego prije. Bila je razdražljiva i stalno je prtljala po stvarima, rovala po torbi, igrala se naočalama i pucetima na kaputu, tako da sam dobio živu ali neveselu predodžbu o tome kakva će biti kad ostari. Usto je previše pušila. Čak je i drukčije mirisala; bio je to blag no prepoznatljiv vonj zamaskiran mirisom parfema i pudera, nezanimljiv i suh, kao da je od nečega što se prvo užeglo pa osušilo i smežuralo. I u tijelu je sada drukčije izgledala, ukrutila se, ali je i to strpljivo podnosila, poput bolesnika koji je toliko dugo bolovao da mu je stanje bola postalo drugim načinom života. Omršavjela je, što bi se nekoć činilo gotovo nemogućim, pa su joj ruke i lijepo oblikovani gležnjevi izgledali krhko, zastrašujuće lomljivo.
Očekivao sam da će se opirati putovanju, ali je zapravo nisam trebao nagovarati, što me začudilo i - moram priznati - pomalo uznemirilo. Čitao sam joj plan puta, a ona me slušala, malko se mrštila i okretala glavu ustranu kao da je oglušila. Sjedila je u bolničkom krevetu, u izblijedjelom zelenom haljetku. Kad sam završio, skrenula je pogled, zagledala se u plave planine i uzdahnula, a ja sam, u nedostatku drugih znakova, odlučio to protumačiti kao znak pristanka. Putovanju su se, moram li reći, usprotivili Toby Taggart i Marcy Merhvether. Kako li su vikali, Toby grmeći onim svojim basom, a Marcy kriješteći poput papige u telefonsku slušalicu! Nisam se na to obazirao pa smo sutradan Dawn Devonport i ja jednostavno sjeli u avion i odletjeli. Bilo mi je neobično biti s njom. Kao da sam s nekim tko nije sasvim prisutan, a ni sasvim priseban. Kad sam bio mali, imao sam lutku, ne znam kako sam došao do nje; majka mi sigurno ne bi bila dopustila da se zabavljam igračkom za djevojčice.
Držao sam je na tavanu, skrivenu pod starom odjećom na dnu drvene škrinje. Zvao sam je Meg. Do tavana, na kojemu sam jednom, godinama poslije, ugledao sjenu pokojnog oca kako neodlučno tumara uokolo, bilo je lako popeti se uskim drvenim stubama što su sa zadnjeg kata vodile uza zid. Majka je tamo držala crveni luk rasprostrt po podu. Mislim da je to bio luk, čini mi se da se sjećam mirisa, ili su možda bile jabuke? Lutka, koja je nekoć zacijelo imala bujnu kosu, sad je bila ćelava, samo je na zatiljku imala tanki plavi čuperak slijepljen grudicom sjajnog žutog ljepila. Mogla je micati rukama iz ramena i nogama iz kukova, ali su joj laktovi i koljena bili kruti, a noge i ruke svinute, pa se činilo da se očajnički trudi zagrliti nekoga, možda svoju odsutnu blizanku. Kad bih je položio na leđa, zatvarala je oči, a pritom bi joj kapci tiho škljocnuli. Ludo sam volio tu lutku, volio sam je mračnom, uznemirujući snažnom predanošću. Provodio sam vatrene, strasne sate odijevajući je u kojekakve krpice, a zatim je nježno razodijevao. Pravio sam se da je operiram, da joj vadim krajnike ili - još uzbudljivije - slijepo crijevo. Silno sam uživao u tim operacijama, a da nisam znao zašto. Činjenica da je bila lagana i iznutra šuplja - nešto poput suhog zrna graška zveckalo je u njoj - budila je u meni zaštitničke osjećaje i u isti mah godila erotskoj okrutnosti što se tek rađala u meni. Tako mi je sada bilo i s Dawn Devonport. Podsjećala me na Meg, na tu lutku bez kostiju, krhkih udova i škljocavih kapaka. Imao sam osjećaj da je Dawn, baš kao i Meg, iznutra šuplja, lagana kao perce, i da je držim u svojoj moći dok je zapravo ona, na neki uznemirujuć način, držala mene u svojoj.
Sišli smo s vlaka nasumce, u jednom od pet gradova, ne sjećam se kojem. Dawn je brzim korakom krenula niz peron, pognute glave, stišćući torbu uza se, a po tijesnom kaputu s velikim ovratnikom, po čarapama sa šavom i laganim cipelicama podsjećala me na mršave, učene mlade žene iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ponovno me pustila da se borim s prtljagom, da hodajući za njom vučem tri kovčega, dva velika, njezina, i jedan moj, mali. Nije više padala kiša, ali je nebo i dalje nisko visjelo nad tlom i bilo je boje promočene jute. Objedovali smo, kasno, u pustom lučkom restoranu na kraju mola o koji su se razbijali tamni valovi nalik na velike metalne kutije prepuštene milosti i nemilosti snažnog vjetra. Dawn je sjedila zgrbljena nad netaknutim tanjurom morskih školjaka i zlovoljno uvlačila dim cigarete koja je pritom bivala sve kraća, kao da je drveni prutić što ga odsijeca zubima. Zapitkivao sam je o koječemu - srdila me njezina šutnja - ali se ona rijetko kada udostojala odgovoriti. I sam taj izlet u nepoznato činio mi se nestvarnijim od izmišljene filmske priče koju je naglo prekinuo njezin pokušaj samoubojstva i naš bijeg, i koji je, koliko znam, mogao rezultirati nedovršenim, nedovršivim i neslavnim krajem. Kakav smo nesklapan par zacijelo bili: ona, smrknuta, potištena mlada žena stroga lica, s rupcem i tamnim naočalama, i ja, prosijed sredovječan muškarac koji, utonuo u zlovoljnu nelagodu, sjedi nemušt u tom polumračnom niskom zdanju nad hladnim morem, dok u ostakljenom predsoblju stoje kovčezi, naslanjaju se jedni na druge i čekaju nas poput tri velika, poslušna, strpljiva psa koji ne razumiju što se zbiva.
Kad je čula da kanim otputovati s Dawn Devonport, Lydia se nasmijala, zabacila glavu, izvinula obrvu i uputila mi pogled pun nevjerice, isti kakav mije znala dobaciti Cass kad bih izvalio nešto što se njoj činilo glupim ili luckastim. - Misliš li to ozbiljno? - upitala me moja žena. - Opet neka curičkica, u tvojim godinama? - Ukočeno sam joj odvratio da to nije ono na što misli, da to uopće nije to, nego putovanje čisto terapeutske prirode i dobrotvorni čin s moje strane. Te su riječi čak i meni zazvučale poput pompoznih i tendencioznih floskula nekog zvekana iz drama Bernarda Shawa. Lydia uzdahne i odmahne glavom. - Kako, - upita me tiho kao da bi je netko mogao čuti - kako možeš ikoga, a najmanje Dawn Devonport, odvesti na to mjesto, od svih mjesta na ovome svijetu? - Nisam znao što bih joj odgovorio. Bilo mije kao da me optužuje za blaćenje uspomene na Cass, a to me sablaznilo jer na to, morate mi vjerovati, uistinu nisam pomišljao. Rekoh joj da će mi biti drago dođe li i ona s nama, ali je to dodatno pogoršalo situaciju. Uslijedila je duga šutnja, zrak je među nama titrao od napetosti. Ona polako pogne glavu i zlokobno namršti čelo, a ja sam se osjećao kao toreadorčić pred zastrašujuće hladnim i proračunatim bikom. Ipak mi je spakirala kovčege, kao nekoć dok sam još odlazio na gostovanja. A kad je i to bilo gotovo, nabusito krene prema kuhinji. Kod vrata zastane i okrene se. - Nećeš je dovesti natrag k nama, da znaš, - reče - ne na taj način. - Znao sam da ne misli na Dawn Devonport. S tom izjavom na kraju balade - nije sve ove godine uzalud živjela s glumcem - ode u svoj brlog i zalupi vratima. No ja sam imao dojam, što me zgranulo, da joj se sve to čini, ako išta, a ono smiješnim.
Dotad nisam Dawn Devonport pričao o Cass, to jest nisam joj govorio da mi je kći skončala u Portovenereu. Bio sam joj predložio Liguriju kao slučajno odabrano odredište, miran južni kraj, sjajno mjesto za oporavak u kojemu nema gužve u ovo doba godine. A njoj valjda nije bilo previše važno kamo ide, kamo je vodim. Pošla je sa mnom ošamućena, kao da je pospana djevojčica koju vodim držeći je za ruku. Trgnuo sam se kad je u restoranu najednom progovorila.
- Željela bih da me zoveš Stella. - procijedi kroz stisnute zube, s ljutitim prizvukom u glasu. - To mi je, znaš, pravo ime, Stella Stebbings. - Zašto se najedanput toliko rasrdila? Da sam i sam bio bolje raspoložen, možda bih to bio protumačio kao znak da joj se vraća životna snaga. Zgnječila je cigaretu u plastičnoj pepeljari na stolu. - Ne znaš ni ono najosnovnije o meni, jel’ da ne znaš? - upita. Promatrao sam zaigrane valove kroz prozor, a zatim je srditim, strpljivim ali blago uvrijeđenim tonom zapitao što to smatra najosnovnijim o sebi. - Ime! - prasne ona. - To je prvo što bi trebao naučiti. Stella Stebbings. Daj, ponovi. - Ponovio sam, odvratio pogled s mora i zagledao joj se u oči. Sve to prepucavanje što prethodi svađi sa ženama bilo mi je, nažalost, itekako poznato, kao nešto što sam nekoć znao napamet, a onda zaboravio pa sad shvatio da me opet neumitno snašlo, a podsjećalo me na bučnu ali neuspjelu komediju u kojoj sam jednom glumio. Zagledala se u mene s izrazom, rekao bih, otrovnog prezira, a zatim se naglo zavalila u stolac i slegnula ramenom, ravnodušna kao što je maločas bila bijesna. - Shvaćaš? - reče tonom umorna gnušanja. - Ne znam zašto sam se uopće pokušala ubiti. Pa ja gotovo i ne postojim, nemam ni svoje pravo ime.
Naš konobar, nevjerojatno lijep momak tipično talijanskog orlovskog profila i guste crne, od čela zalizane kose, stajao je otraga na kuhinjskim vratima s kojih je provirivala glava glavnoga kuhara - kuhari u prljavoj kecelji uvijek me podsjećaju na otpisane kirurge - pa sad obojica krenuše prema nama, kuhar sramežljivo, oklijevajući, kaskajući iza svoga srčano samouvjerenog kolege. Znao sam što smjeraju jer sam bezbroj puta otkako smo stupili na talijansko tlo bio svjedokom manje-više sličnih situacija. Prišavši našem stolu - sad smo bili jedini gosti u restoranu - konobar Mario biranim riječima predstavi kuhara Fabija. Fabio je bio debeljuškast sredovječan muškarac poput pijeska svijetle kose, što je neobično u toj zemlji garavih zavodnika. Došao je po autogram, naravno. Mislim da nikad dotad nisam vidio Talijana koji se crveni. Sa zanimanjem sam čekao njezinu reakciju - tek me časak prije htjela gađati torbom - no ona je, naravno, profesionalka od glave do pete ili od pete do vrha svoje male srebrne penkale, koju sad spremno izvadi i potpiše se na jelovnik što joj ga bijaše dao rumeni Fabio, i zatim mu ga vrati uz onaj svoj otegnut smiješak koji je čuvala za susrete s obožavateljima. Uspio sam baciti pogled na taj potpis - dva velika, okrugla, kićena slova D nalik na sklopljene vjeđe. Vidjevši da sam spazio što je napisala, kiselo mi se nasmiješi. Stella Stebbings, ma nemoj! Sav sretan, kuhar se odgega natrag pritišćući dragocjeni jelovnik na grudi prljave kecelje, a nasmiješeni Mario se isprsi i, ne obazirući se na mene, upita divu bi li joj po volji bio un caffe. Valjda svi misle da sam joj menadžer ili agent; sumnjam da me smatraju iole važnijim.
Budući da ništa u stvorenome svijetu nikad ne podliježe uništenju nego se samo rastoči i rasprši, pitam se ne vrijedi li to i za individualnu svijest? Kamo, kad umremo, ode sve ono što smo dotad bili? Kad pomislim na one koje sam volio i izgubio, osjetim se poput čovjeka koji u sumrak vrluda vrtom među kipovima bez očiju. Zrak oko mene mrmoreći priča o onima koji više nisu među nama. Razmišljam o očima gđe Gray, vlažnim i smeđim i prošaranim mrvicama zlata. Kad smo vodili ljubav, boja im se iz jantarne prelijevala u smeđu pa u mrku nijansu brončane. - Da imamo nekakvu muziku, - često je govorila u Cotterovoj kući - mogli bismo plesati. -I sama je pjevala, neprestano, u pogrešnom ključu, pjesme kao što su Valcer Vesele udovice, Čovjek koji je orobio banku u Monte Carlu, Ruže cvatu u Pikardiji, te neke o pticama, o ševi i slavuju, kojima nije znala riječi nego ih je samo pjevuckala, pogrešno, bez sluha. Od nje mi je ostalo ono što je bilo među nama, to i bezbroj, bezbroj bezbroja svega drugoga, ali što će biti s time kad ja odem, ja, njihov skladištar i jedini čuvar?
- Vidjela sam nešto dok sam bila mrtva. - reče Dawn Devonport. Laktovima se upirala o stol i naginjala prema naprijed, pogrbljena, te vrhom prsta tapkala po hladnom pepelu u pepeljari. Mrštila se i nije me gledala. Popodne je, vidjelo se kroz prozor, poprimalo pepeljastu boju. - Bila sam klinički mrtva zamalo cijelu minutu, tako su mi rekli; jesi to znao? I vidjela sam nešto, valjda sam to izmislila, ali ne znam kako sam mogla izmišljati ako sam bila mrtva.
- Možda je to bilo prije nego što si umrla, ili možda poslije? - rekoh.
Ona kimne; i dalje se mrštila i nije me slušala. - Nije to bilo nešto kao san. - reče. - Nije bilo nalik ni na što. A zar nije glupo reći da nešto nije bilo nalik ni na što? Ali tako je bilo: vidjela sam nešto nalik ni na što. - Pogledala je pepelom umrljan vršak prsta, a zatim me odmjerila čudnim beživotnim pogledom. - Strah me. - reče sasvim mirno, pribrano. - Dotad se nisam bojala, ali sada me strah. Čudno, jel?
Konobar i kuhar su stajali na vratima, klanjali su nam se i smješkali dok smo izlazili. Fabio mi namigne, veselo i gotovo bratski prezirno.

Bilo je već kasno kad smo stigli u Lerici i još nam je bilo slabo od kiselog vina koje smo pili za objedom, a kasnije od zagušljivog zraka i štropota vlaka. Počelo je sniježiti pa se more, iza niske ograde šetnice, uzburkalo, potamnjelo. Pokušavao sam nazrijeti svjetla Portovenerea na drugoj strani zaljeva, ali mi to nije uspijevalo zbog gustih nakupina bjeline što se nasumice gomilala u magličastu uzduhu. Osvijetljeni grad pred nama raštrkan se penjao uz obronak prema suroj stijeni s koje se dizao castello. Zavojite uske ulice izgledale su nepristupačno i mračno u sniježnoj tišini. Kao da svemu bijaše zastao dah od čuđenja nad tim prizorom neprestanog sablasnog padanja. Hotel Le Logge bio je stiješnjen između dviju zgrada: male prodavaonice mješovitom robom i zdepaste, ožbukane crkve. Iako je bilo kasno, prodavaonica još bijaše otvorena - neobična, jarko osvijetljena prostorijica bez prozora, s pretrpanim policama što su sezale do stropa i s dugačkom zaobljenom tezgom u prednjem dijelu, punom vlažnog, sjajnog povrća i ulaštena voća. Bilo je tu sanduka s gljivama, bijelima i smećkastima, bestidno krupnih rajčica, kutija punih kuštravog poriluka debelog poput moga ručnog zgloba, tikvica boje ulaštena palmina lista, razvezanih jutenih vreća s jabukama, narančama i amalfijskim limunima. Izašavši iz taksija zastali smo te u čudu i gotovo rastuženo promatrali svu tu silu izvansezonskog obilja.
Hotel je bio star i pohaban, a iznutra sav u smeđem tonu - tepih je podsjećao na majmunovo krzno. Osim uobičajenog smrada iz odvodnih cijevi - širio se u valovima, u pravilnim razmacima, kao da izlazi iz starih, trulih pluća - osjećao se i neki drugi vonj, suho sjetan, možda miris sunca prošlogodišnjeg ljeta, zaostao u kutovima i zakutcima da bi se zatim uspljesnivio. Kad smo ušli, dočekalo nas je silno klanjanje i osmijesi upućeni Dawn Devonport, koja je hodala žustrim, kraljevskim korakom - javno iskazivanje pažnje uvijek joj podigne perje, kao i svima nama u glumačkoj profesiji. Omršavjelo joj se lice činilo još mršavijim i sitnijim zbog visoko podignuta krznena ovratnika; rubac je bila složila u trokut i čvrsto vezala oko glave poput one glumice, zaboravio sam kako se zove, iz filma Bulevar sumraka. Ne znam kako se uspijevala kretati polumračnim predvorjem u onim tamnim sunčanim naočalama - neugodno me podsjećaju na zlokobno svjetlucave prizmolike oči kukaca - no brzim je lupkavim korakom prije mene prišla recepciji, hitnula torbu na pult uz bradavičasto mjedeno zvono, okrenula se bokom prema naprijed izloživši svoj velebni profil onom već zatravljenom recepcionaru u tamnocrvenom sakou i ispranoj bijeloj košulji. Baš me zanima mora li svaki put iznova smišljati takve tobože neusiljene poze ili ih je dosad već usavršila pa su joj postale dijelom repertoara, nekom vrstom oružja. Morate me razumjeti: pred tako spektakularnim razmetanjem ljepotom osjećao sam se jednako skrušenim kao i onaj jadnik na recepciji - kakva li apsurda, srce, o srce onespokojeno.
A zatim: štropotavo dizalo, crvoliki hodnici, reski zvuk ključa u bravi i zapah ustajalog zraka iz zamračene sobe. Pogrbljeni vratar mrmljajući uđe prvi i spusti kovčeg pred velik, četvrtast, uleknut krevet, koji je izgledao kao da su u njemu na svijet došli cijeli naraštaji hotelskih vratara, djedovi i pradjedovi ovoga našega. Kako nas optužujućim pogledom zna promatrati kovčeg ostavljen na podu hotelske sobe! Dawn Devonport je u susjednoj sobi raspakirala prtljagu - čuli su se tihi tajanstveni zvukovi, zveckanje, lupkanje i prigušeno šuškanje. Mene obuze osjećaj blage panike nakon što sam objesio odjeću, spremio cipele, a pribor za brijanje odnio u kupaonicu i odložio ga na policu koju na jednome mjestu bijaše progorila nečija zaboravljena cigareta ostavivši crn trag žutosmeđeg obruba. Ulicom projuri auto, jarka svjetlost farova u tankom se snopu probije kroz otvor među zavjesama prije no što ih stigoh hitro navući, te obasja sobu od jednog do drugog kraja. Zahodska školjka s gornjeg kata usisavala je i gutala, a odvodna je cijev iz moje kupaonice prihvaćala igru i odgovarala joj dubokim grlenim klokotom nalik na raskalašen hihot.
Dolje u predvorju vladala je potmula tišina. Nečujnim sam se koracima kretao po grubom tkanju tepiha. Restoran je bio zatvoren; kroz zatamnjeno staklo ugledao sam svu silu stolaca; stajali su izokrenuti na stolovima, kao da su đipnuli uvis od straha pred nečim na podu. Onaj tip na recepciji bio je spomenuo da možemo naručiti jelo u sobu, ali je pritom zvučao prilično nesigurno. Zvao se Fosco, tako mu je pisalo na identifikacijskoj pločici s revera, Ercole Fosco. Učinilo mi se da je to ime loš znak, premda nisam znao što bi loše mogao naviještati. Ercole Fosco. Šef noćne smjene. Dopao mi se. Sredovječan, prosijedih zalizaka, jake čeljusti i pomalo žućkaste puti - Albert Einstein u srednjim godinama, prije nego što je postao ikonom. Njegove su me blage smeđe oči malko podsjetile na oči gđe Gray. Bilo je u njemu svojevrsne sjete, ali je i ulijevao povjerenje, kao daje jedan od onih neoženjenih stričeva koji su o Božiću, kad sam bio dijete, dolazili k nama noseći darove. Vrzmao sam se pred pultom nastojeći smisliti što bih mu rekao, ali mi ništa nije padalo na pamet. Osmjehnuo se kao da se ispričava, prekrio usta šakom - imao je malecne ruke - i nakašljao se u nju, a pritom su mu se vanjski kutovi onih blagih očiju malko ovjesili. Uznemirivala ga je moja prisutnost - pitao sam se zašto. Pomislio sam da možda nije iz ovih krajeva, po izgledu mi se činilo da je sa sjevera, možda iz Torina, prijestolnice magije, ili iz Milana, ili pak iz Bergama, a možda odnekud još sjevernije, iza Alpa. Upitao me, umorno, mehanički, je li mi soba po volji. Rekoh da jest. - A signora, je li ona zadovoljna? - Da, da, rekoh, i ona je zadovoljna. Oboje smo jako zadovoljni, jako sretni. - On se na to lako nakloni nagnuvši se ustranu, pa se činilo da je slegnuo ramenima. Zapitao sam se nisu li njemu moje kretnje i način ophođenja jednako strani kao i meni njegovi.
Krenuo sam dalje, zastao pred staklenim vratima i pogledao van. Bio je mrkli mrak u razmaku između dviju uličnih svjetiljaka, a snijeg, zamalo crn u toj mekoj prhavoj tišini, padao je brzo u krupnim mokrim pahuljama. Možda trajekti neče voziti u Portovenere u ovo doba godine, po ovakvu vremenu - e, to sam mogao pitati Ercolea - možda ću morati krenuti cestom, natrag kroz La Speziju, a potom uz obalu. Dug je to put, cesta iznad vrletnih hridi puna je zavoja i okuka. Što bi bilo da Lydia čuje kako joj se muž zabušio u stijenu i poginuo na mjestu na kojemu joj je na sličan način smrtno stradala kći, u drugim okolnostima.
Kad sam se pomaknuo, moj se odraz u staklu začudo nije pomaknuo sa mnom. Tada mi se oči priviknuše na tamu i vidjeh da to nije moj odraz, da vani netko stoji i gleda me. Odakle se pojavio, kako je dospio ovamo? Bilo je kao da se u hipu materijalizirao preda mnom. Na sebi nije imao ni kaput ni šešir, a nije nosio ni kišobran. Nisam mu baš mogao razabrati crte lica. Odmaknuo sam se i otvorio mu vrata, a ona su usisala zrak i noć je poput životinje nahrupila unutra, žustro i nestrpljivo, sa studenim zrakom u krznu. Čovjek uđe. Imao je snijega na ramenima; zatopta nogama po otiraču, prvo jednom pa drugom, svakom tri puta. Znatiželjno me odmjerio. Bio je to mlad čovjek visoka obla čela. A možda, pomislih kad sam ga bolje promotrio, možda nije mlad, jer uredno podrezana brada prosijeda je, a u kutovima očiju nabrale su mu se sitne bore. Imao je naočale tankih okvira i ovalnih stakala, što mu je davalo pomalo znanstvenički izgled. Na trenutak smo stajali okrenuti jedan prema drugome - htjedoh red sučelice - baš kao i maloprije, samo što nas sada nije dijelilo staklo. Izraz lica bio mu je sumnjičav, ublažen smiješkom. - Hladno - reče napućivši usne pri izgovoru te riječi, kao što ih kušač vina napući kad usrkne prvi gutljaj. Govorio je kao da ima nešto u ustima, sjemenku ili kamenčić koji stalno mora obilaziti jezikom. Jesam li ga već negdje vidio? Činilo mi se da ga znam, ali odakle?
U doba dok sam još radio u kazalištu, to jest sve vrijeme dok je predstava u kojoj sam glumio bila na repertoaru, uopće nisam sanjao. Naime, zacijelo jesam, jer kažu nam da mozak nikad ne miruje, pa ni u snu, no ako jesam, zaboravio sam o čemu. Šepirenje i blebetanje na pozornici pet puta na tjedan i dvaput subotom vjerojatno je obavljalo zadaću snova, ma kakva ona bila. Ali kad sam otišao u mirovinu, noći su mi se pretvorile u pakao: često sam se ujutro budio znojan, zadihan i iscrpljen, što je bila posljedica ružnih snova u kojima sam prolazio dugačkim zavojitim hodnicima i sobama punim užasa ili pak tunelima ljubavi, a ponekad jednima i drugima, bespomoćno teturajući, upadajući u kojekakve groteskne neprilike, često i bez hlača, s košuljom što me donjim dijelom lupkala po goloj stražnjici. Da ironija bude veća, i danas me jedan od mojih najčešćih košmarnih snova - tih neukrotivih divljih konja - odvodi natrag na pozornicu i opet me baca pred reflektore. Glumim u nekoj velikoj tragediji ili u nemoguće zamršenoj komediji, te usred dugog govora najednom zanijemim. To mi se, da bude još ljepše, dogodilo i u zbilji, to jest na javi kad sam glumio Kleistova Amfitriona, i upravo je to moju kazališnu karijeru privelo nenadanom i neslavnom kraju. Čudno je bilo što sam tada ostao bez teksta jer sam nekoć, u najboljim godinama, imao sjajno pamćenje, možda čak pamćenje koje nazivaju fotografskim. Moja je metoda učenja bila takva da sam si tekst upisivao u glavu, to jest upisivao sam cijeli niz stranica u obliku slika iz kojih sam potom čitao i izgovarao ulogu. Užas spomenutog sna u tome je što tekst sa stranica koje sam memorirao, dotad crn i čitak, u sljedečem trenutku počinje blijedjeti i rasipati mi se pred unutarnjim, usnulim očima, koje se očajnički trude vidjeti. U početku me to baš i ne zabrinjava, jer vjerujem da ću se moći sjetiti dovoljno velikih dijelova teksta kako bih se blefiranjem izvukao iz nevolje, ili da ću, ako vrag odnese šalu, uspjeti improvizirati cijeli govor. No gledatelji uskoro uviđaju da je nešto pošlo naopako, a moji kolege na pozornici - ima ih cijela gomila - shvativši da imaju posla s “mrtvacem”, počinju se vrpoljiti i značajno se pogledavati. I što sad? Pokušavam se snaći, pridobiti publiku umilnim smješkanjem, zamuckivanjem, slijeganjem ramenima, brisanjem čela, mrštenjem i kolutanjem očima, a pritom se sve vrijeme pomičem ustranu, mic po mic, prema blaženom skloništu iza jedne ili druge strane pozornice. U tome je grozna komedija glume, komedija koja je to neugodnija što nema nikakve veze sa stvarnim zbivanjima. To je zapravo sama bit moga košmarnog sna: padaju sve maske, a s njima i sva zaštita. Kostim, koji mi se mjestimice lijepi za tijelo, postaje proziran ili poluproziran, a ja stojim na pozornici gol i izložen svim pogledima, preda mnom je dupkom puno, sve nemirnije gledalište, a iza mene glumci koji bi me, da mogu, sa zadovoljstvom ukokali i pretvorili me u pravog pravcatog mrtvaca. Već se čuju prvi podrugljivi povici iz publike, a ja se budim i shvaćam da sam se jadnik sklupčao nasred neuredne, vruće i znojne postelje.
Netko je bio pred vratima. Lupao je po njima. Nisam znao gdje sam, ležao sam drhtureći, nepokretan poput odbjegloga kriminalca skrivenog u jarku. Počivao sam na boku, jedna mi je ruka, ona poda mnom, bila utrnula, a drugu sam podigao kao da se štitim od napada. Mrežaste zavjese na prozoru žarile su se čudnim žutim sjajem, iza njih je nešto lelujalo, klizilo, brzo i cijelom površinom prozora, a ja nisam shvaćao ni mogao odrediti o čemu je riječ, sve dok se nisam sjetio da pada snijeg. Tko god je bio pred vratima, sada prestane lupati, dapače se činilo da se upire o njih i da tiho cvili prislonjen o drvo. Ustao sam iz kreveta. Soba je bila hladna, a ipak sam se znojio, pa sam u vlastitom smradu morao doći do vrata. Tu sam zastao oklijevajući, s rukom na kvaki. Nisam bio upalio svjetlost, jedino osvjetljenje u sobi bijaše tek sumporast sjaj ulične svjetiljke što je dopirao kroz zavjese iza mojih leđa. Otvorio sam vrata. U prvi mah pomislih da je netko iz hodnika bacio na mene odjevni predmet od tanke tkanine jer mi se za tijelo prilijepilo nešto hladno, drhtavo, svilenkasto, sklizavo - komad odjeće u kojemu, činilo se, nije bilo nikoga. Zatim sam osjetio kako me po zapešću grebu prsti Dawn Devonport i najedanput se iz spavaćice pojavi ona, uzdrhtala, zadihana, prestravljena.
Nije znala reći što joj je. Zapravo je jedva govorila. Je li ružno sanjala, upitao sam, je li to bio košmarni san, možda poput onoga iz kojega me probudilo njezino lupanje po vratima? Ne, reče, nije spavala. Osjetila je prisutnost nečega golemog u sobi, nečeg prepredenog, zlog, nevidljivog. Odveo sam je do kreveta i upalio svjetiljku na noćnom stoliću. Sjela je pognute glave, kosa joj se ovjesila, a ruke, iskrenutih dlanova, mlitavo su joj počivale na bedrima. Bila je u spavaćici od bisernosive svile, toliko finoj i tankoj da sam joj mogao izbrojiti pršljenove na leđima. Skinuo sam sako i prebacio joj ga preko ramena i tek tada shvatio da sam još potpuno odjeven - mora da sam se bio vratio u sobu, bacio se na krevet i smjesta zaspao. I što sam mogao učiniti s tom drhtavom mladom ženom koja je u spavaćici izgledala obnaženije nego da na sebi nije imala ništa? Jedva sam se usudio staviti joj ruku na rame. Reče mi da ništa ne moram činiti, neka joj samo dopustim da još malo ostane u sobi dok ne prođe ono nešto, ma što to bilo. Nije pogledala uvis prema meni dok je to govorila, sjedila je kao i prije, snuždena i drhtava, spuštene glave, bespomoćno iskrenutih dlanova, a bijeli joj se goli zatiljak sjajio u svjetlosti lampe na noćnom stoliću.
Čudna li je ta neposredna i prisna blizina druge osobe. Ili možda samo ja mislim da je čudna? Drugi ljudi u očima drugih možda uopće nisu drugi, ili barem ne onakvi kakvi su u mojim očima. Za mene postoje samo dva oblika dragosti: drugost voljene osobe i drugost neznanca. Voljena osoba zapravo i nije drugi, ona je više produžetak mene. Vjerujem da za takvo mišljenje moram zahvaliti gđi Gray, ili je pak zbog njega kriviti. Tako me zarana uzela u svoje ruke da nisam imao vremena učiti se zakonima pravog pristupa drugima. Bila mi je toliko bliska da sam ostale ljude - neizbježno - previše odgurivao od sebe. Ovdje moram stati na trenutak i razmisliti je li to zbilja bilo tako ili se sad upuštam u mudrovanje od kojega patim od mladih dana. Ali kako mogu znati je li bilo tako? Imam osjećaj da jest, da je gđa Gray bila prvi, a donekle i stalni arbitar u mojim odnosima s drugima, i nikakvo me mudrovanje, ma kako iscrpno ili duboko bilo, neće uvjeriti u suprotno. Sve kad bih snagom misli prisilio sebe na oprečno mišljenje, nezadovoljni ostatak toga osjećaja bio bi i dalje prisutan u meni, uvjeren da ima pravo, spreman nametnuti svoj stav čim mu se za to pruži i najmanja prilika. U takva se, eto, razmišljanja upušta čovjek koji se u sitne, snježne sate, kilometrima daleko od vlastita ognjišta, u hotelskoj sobi, neočekivano zatekne u ulozi tješitelja glasovite i notorno lijepe filmske zvijezde koja na sebi ima samo spavaćicu.
Nagovorio sam je da legne na moj ne baš mirisni, hoću reći znojni krevet - bila je toliko slabašna da sam joj morao rukom podržati gležnjeve i pomoći joj da odigne hladna stopala s poda - i prekrio je dekom. Na sebi je još imala moj sako. Očito je još napola spavala, što me podsjetilo na Lydijina mahnita noćna lutanja po kući u potrazi za našom izgubljenom kćeri; zar mi je preostalo još samo to da budem tješiteljem sumanutih ožalošćenih žena? Primaknuo sam krevetu stolac sa sjedalom od rogožine i sjeo da razmislim što mi je činiti s tom mladom ženom koju gotovo i nisam poznavao, neispavanom i izmučenom, ovdje, na ovoj hladnoj obali. A pritom su mi se ipak s dna kralježnice počeli širiti vrući žmarci potajnog uzbuđenja. Kad sam bio dječak, dobrano poslije onih igara s lutkom Meg, ali mnogo prije no što mi se dogodila gđa Gray, često sam maštao o tome kako će me neka odrasla žena zamoliti da joj pomažem pri dotjerivanju. To nikad nije bila određena žena nego valjda žena u generičkom, apstraktnom smislu, ono glasovito Ewig-Weibliche.\'7b13\'7d Sve je to bilo veoma nevino, barem naoko, jer sam tom zamišljenom idolu trebao samo prati kosu ili, recimo, lakirati nokte ili joj u iznimnim prilikama namazati usne. Usput rečeno, ovo posljednje nije bio nimalo lak zadatak, što sam otkrio mnogo kasnije, kad sam nagovorio gđu Gray da mi dopusti premazati one njezine divno pune, neukrotive usnice jednom od patrona skrletnog voska što me uvijek podsjećaju na mjedenu čahuru u koju je utisnut neprirodno mekan i blistavo grimizan metak. Ono što sam osjetio tada, u toj zapuštenoj hotelskoj sobi, bilo je praćeno istom blago bubrećom nasladom u kakvoj sam uživao prije mnogo godina, kad sam zamišljao da svojoj fantomskoj dami pomažem pri toaleti.
- Reci mi, - šaptom i bez daha upita moja nezvana gošća razrogačivši one svoje malko zamagljene sive oči - reci mi što se dogodilo tvojoj kćeri.
Ležala je na leđima, ruke je bila sklopila i položila ih na grudi, a glavu okrenula ustranu, prema meni, tako da je obrazom gužvala rever sakoa pod sobom. Ima običaj, to sam već shvatio, progovoriti iznebuha, tiho, kad to najmanje očekujete, a ta nenadanost daje proročanski ton svemu što kaže, tako da joj riječi, koliko god obične i nesuvisle bile, šire pazvuk arhajskih vremena. Pretpostavljam daje taj trik naučila dugogodišnjim stajanjem pred kamerom. No istina je da na filmskom setu ima nečeg od zaglušne tišine sibilskog svetišta. Tamo, u toj špilji vruće svjetlosti, s mikrofonom što nam se s kraja motke njiše nad glavom i s tehničkim osobljem koje nas poput skupine tihih molitelja promatra iz sjene, treba nam možda oprostiti što umišljamo da su rečenice koje izgovaramo zapravo riječi iz usta zagonetkama sklonog boga\'7b14\'7d.
Rekoh joj da ne znam što se dogodilo mojoj kćeri, osim što znam da je umrla. Rekoh joj daje Cass često čula nekakve glasove i da su je možda oni odveli u smrt jer to se, kažu, nerijetko događa ljudima oštećena uma, navodi ih na samouništenje. Pritom sam bio veoma smiren, mogao bih čak reći odmaknut od svega, kao da su me okolnosti - anonimna hotelska soba, sitni noćni sati, netremičan, ozbiljan pogled te mlade žene - u hipu i na vrlo jednostavan način oslobodile ili barem uvjetno riješile tegobnog desetogodišnjeg pakta o suzdržavanju i šutnji što ga bijah sklopio s Cassinim duhom. Učinilo mi se da sad mogu reći što me volja, da mogu posegnuti za bilo kojom misli i slobodno je uobličiti u riječi. Dawn Devonport je čekala, njezine su me krupne oči netremice promatrale. Rekoh joj daje s mojom kćeri bio još netko. - I zato si se vratio ovamo, - promrmlja ona - da otkriješ tko je to bio.
Na to sam se namrštio i pogledao ustranu. Kako li je žuta bila svjetlost noćne lampe, kako su se gusto iza nje rojile sjene! U prozoru iza mrežastih zavjesa padale su, padale teške mokre pahuljice.
- Tko god bio, - odmjereno rekoh - zvala ga je Svidrigajlov. - Ona izvuče ruku ispod pokrivača pa je lako, kratko, položi na moju, ne toliko u znak ohrabrenja koliko da me primiri. Dodir joj je bio hladan i začudno bezličan, kao da je medicinska sestra pa mi mjeri temperaturu i opipava bilo.
- Znaš, bila je trudna. - dodao sam.
Jesam li joj to jednom već rekao? Nisam se mogao sjetiti.
I to je, na moje neveliko iznenađenje, bio kraj našeg razgovora, jer ona, poput djeteta zadovoljena pukim početkom priče za laku noć, uzdahne, okrene glavu i utone u san, ili se barem pričini da spava. Čekao sam, nisam se micao od straha da bi stolac mogao zaškripati i probuditi je. U tišini mi se učini da čujem kako vani pada snijeg, tiho prši i mrmori o golemom trudu i skrivanom, nepokolebljivo podnošenom trpljenju. Eh, kako se svijet i dalje okreće, bez negodovanja, ne mareći ni za što, kako čini što činiti mora. Shvatio sam da sam posve smiren. Imao sam dojam da sam duhom uronjen u jezero nezamućene melemne tame. Još od onog davnog dana kad sam se ispovjedio velečasnom Priestu, nisam se osjetio tako olakšanim, tako rasterećenim i - što još? - ogoljelim poput netom ostrižene ovce. Pogledao sam telefon na noćnom stoliću i pomislio da bih mogao nazvati Lydiju, no bilo je već veoma kasno, a ionako nisam znao što bih joj rekao.
Oprezno sam ustao, polako izvukao sako ispod usnule mlade žene, odmaknuo stolac, uzeo ključ i izašao iz sobe. Dok sam zatvarao vrata, bacio sam pogled na krevet obasjan niskim polukrugom svjetlosti noćne lampe, ali se u njemu ništa nije micalo i ništa se nije čulo, samo jednolično disanje Dawn Devonport. Je li i nju na tren obuzeo mir, barem na tren?
U hodniku je vladala tišina. Klonio sam se dizala - uska dvostruka vrata toga čudovišta od rebrastog nehrđajućeg čelika zlokobno su svjetlucala - pa sam krenuo stubištem koje me dovelo u nepoznat dio predvorja, s bujnom palmom u tegli i automatom za cigarete velikim poput uspravno položena sarkofaga što se pri dnu ljeska tamnim sjajem. Na trenutak sam posve izgubio orijentaciju i osjetio da me obuzima panika. Vrludao sam amo-tamo okrećući se na peti, te na kraju ugledao recepciju iza busena prašnjavog palmina lišća. Za pultom je sjedio šef noćne smjene Ercole, vidjela mu se samo glava u profilu, kao da je položena na pult, iza pladnja s bombonima. Pomislio sam na Salominu jezivu nagradu na pladnju. Ti bomboni, usput rečeno, pripadaju negdašnjim vremenima kad su ih nudili u zamjenu za pregršt tričava sitniša. Kakve li to sitnice pamtim, hrpu bezvrijednih Memorijinih novčića!
Prišao sam pultu. Bio je visok, a Ercole je sjedio otraga, postrance, na niskom stolčiću, i čitao jedan od onih staromodnih stripova s neobično blijedim fotografijama umjesto crteža. Pogledao me uslužno i pomalo razdraženo u isti mah, polusnenim očima što su se doimale potištenije nego inače. Upitao sam ga bih li mogao nešto popiti, na što on uzdahne i reče dakako, dakako, ali neka pođem u bar, odmah će doći za mnom. Krenuo sam i začuo kako me zove, pa sam zastao i okrenuo se. Bio je odložio strip, ustao sa stolčića, nagnuo se malčice prema naprijed upirući se šakama o pult, kao da mi hoće kazati nešto povjerljivo. Vratio sam se polako - zamalo rekoh poslušno. - Signora Devonport, - upita - je li s njom sve u redu? - Govorio je tiho, zadihano, kao da je do maloprije sudjelovao u kakvom tužnom, plačnom obredu. Imao sam dojam da me vlažnim očima pipa po licu, kao da su te oči prsti slijepog promatrača. - Da, - rekoh - sve je u redu. - Nasmiješio se s izrazom blage nevjerice, tako mi se barem učinilo. Nisam znao što je htio s tim pitanjem, zašto je uopće pitao. Da nije iz predostrožnosti? Je li možda čuo kako mi je Dawn Devonport lupala na vrata, je li netko opazio da mi je ušla u sobu, sva očajna? Nikad nisam siguran u hotelske propise. Nekoć, ako bi se dama noću krišom prišuljala sobi kakvoga gospodina, hotelski bi detektiv dojurio strelimice pa i damu i gospodina - ili barem damu, nedostojnu, pomislio bi, tog imena - izbacio na snijeg. Nakon zamišljene stanke Ercole kimne, žalosno, pomislih, kao da sam ga nečim razočarao. Bit će da se iz noći u noć mora nositi s kojekakvim lažima i sitnim izmotavanjima. Pokušavao sam smisliti nešto čime bih ublažio optužbu u pogledu njegovih tužnih smeđih očiju, ali mi ništa nije palo na um, pa sam se okrenuo i otišao. Uza sve to sam osjećao kao da mi je udijelio, ni sam ne znam kako, neku vrstu blagoslova, kao da mi je svetim uljem pomazao čelo i smirio duh.
Bar je, kad sam ga pronašao, bio neočekivano nov i otmjen, sa zatamnjenim zrcalima, stolovima od crnog mramora i svjetiljkama što kao da nisu isijavale svjetlost nego neku vrstu treperave sjene koja je cijelome prostoru davala varljiv zor. Probio sam se kroz taj polumračni ostakljeni labirint i sjeo na visok stolac za šankom. Iza šanka je bilo još jedno zrcalo, a pred njim police s bocama, osvijetljene sablasnom svjetlošću odozdo. Jedva sam razabirao vlastiti lik što se odražavao iza boca u zrcalu, izgledalo je kao da sam se sagnuo, da se skrivam i od sebe. Čekao sam Ercolea i bubnjao prstima po šanku. Bilo je kasno, za sobom sam imao dug dan, ali nisam bio nimalo umoran ni pospan - naprotiv, bio sam gotovo bolno budan, pripravan, kosa mi se od iščekivanja ježila iz korijena. Pitao sam se što bi mogao biti uzrok tom stanju čudna ushita, neobična iščekivanja. Uto se netko iza mene tiho nakašlje, upitno, pomislih. Hitro sam se okrenuo na stolcu i zagledao se u polumrak. Netko je sjedio za obližnjim stolićem i mirno me promatrao. Zašto ga nisam opazio kad sam ušao u bar? Vjerojatno sam prošao upravo pokraj toga stola. Sjedio je zavaljen u niski naslonjač od crne kože, ispruženih nogu, ukrizanih gležnjeva i prstiju isprepletenih pod bradom. U prvi ga mah nisam prepoznao. Tad slučajna zraka svjetlosti s osvijetljenih polica iza mene preleti preko njegovih naočala i ja vidjeh da je to čovjek kojega sam sreo na ulazu u hotel, čovjek sa snijegom na plećima. - Buenas noches. - reče i lako se nakloni sagnuvši glavu za cigli centimetar. Pred njim je na stolu stajala boca i čaša - ne, ne jedna nego dvije čaše. Zar je nekoga očekivao? Mene, očigledno, jer sad prepletenim prstima pokaže prema boci i upita bih li mu se htio pridružiti. Pa zašto ne, pomislih, zašto mu se ne bih pridružio u ovoj beskrajnoj noći neobičnih susreta i sudbinskih križanja puteva?
Pokaže mi naslonjač prekoputa. Sjeo sam. Tad vidjeh da je mlađi od mene, da, mnogo mlađi. Opazio sam i daje boca još puna - zar je doista mene čekao? Kako je znao da ću doći? On se nagne prema naprijed pa polako, odlučno, napuni obje čaše gotovo do vrha. Pruži mi jednu. Gusto crno vino na površini je bilo još crnje, a rub čaša ovjenčan grimiznim mjehurićima. - Vino je, nažalost, iz Argentine. - osmjehne se. - Kao i ja.
Podigli smo čaše, nazdravili bez riječi i otpili gutljaj, gorak i kiselkast, s okusom crnila i slatkaste truleži. Zavalili smo se svaki u svoj naslonjač, on raširi ruke u neobičan, zamašan luk i otkrije manšete, a mene to podsjeti na negdašnje dijeljenje oprosta, kad bi se svećenik okrenuo od vjernika, odložio kalež, te upravo na taj način podigao ramena i ruke ogrnute teškim teretom misnice. Tad mi se predstavi: Fedrigo Sorran, i zapiše mi to ime na stranicu malog crnog notesa, a ja pomislih na daleke ravnice, lutajuća stada i hidalga na konju.
Priđe nam Ercole, pogleda nas, kimne i nasmiješi se kao da je sve to bilo unaprijed dogovoreno; zatim se okrene i ode tiho tapkajući ravnim stopalima.
O čemu smo u početku razgovarali taj južnjak i ja? Reče mi da mu je noć milija od dana. - Noću je vrlo tiho. - doda kružeći otvorenim dlanom po zraku, kao da ga hoće zagladiti. Brrlo diho. - Mislim da sam već negdje čuo vaše ime, je li to moguće? - upita. - Nekoć sam bio glumac, ali sumnjam da ste čuli za mene. - odvratio sam. - Onda ste možda prijatelj... - upre prstom prema stropu, izvije obrve i širom otvori oči - ... prijatelj božanstvene senorite Devonport.
Otpili smo još gutljaj kiselog vina. - A čime se vi bavite? - upitao sam ga. On razmisli na trenutak, blago se nasmiješi, ponovno ispreplete prste, pa vrhovima ovlaš dotakne usnice. - Bavim se, recimo, rudarstvom. - odvrati. Činilo se da ga zabavlja takva formulacija. Zatim upravi podrugljivo značajan pogled prema podu. - Dolje, pod zemljom. - prošapće.
Bit će da sam tada odlutao u mislima, svladan vinom i nedostatkom sna, ili sam možda nakratko zadrijemao. A on poče govoriti o rudnicima i metalima, o zlatu i dijamantima i ostalim dragocjenostima skrivenima duboko pod zemljom, ali domalo, ni sam ne znam kako, odluta u svemirske dubine i raspriča se o kvazarima i pulsarima, o crvenim divovima i smeđim patuljicima, o crnim rupama, o vrućoj smrti svemira i Hubbleovoj konstanti, o kvarkovima i sličnim čudima, o višestrukim beskonačnostima. I o tamnoj materiji. Svemir se, po njemu, sastoji od nedostajuće mase koju mi ne možemo ni vidjeti ni dotaknuti, a kamoli izmjeriti. Ima je kudikamo više nego svega drugoga, a vidljiv svemir, onaj koji mi poznajemo, rijedak je i slabašan u usporedbi s njom. Počeo sam razmišljati o toj masi, o tom golemom nevidljivom moru bestežinske i prozirne tvari koje ima posvuda, koja je neotkrivena, u kojoj se krećemo a daje nismo svjesni, i koja kola kroz nas, ta nijema, tajna esencija.
Tad se raspriča o iskonskoj svjetlosti galaksija, o svjetlosti što putuje milijunima - milijardama - bilijunima - kilometara kako bi došla do nas. - Toj svjetlosti - reče - što stvara sliku u mojim očima treba vremena čak i ovdje, za ovim stolom, beskrajno malo vremena, ali treba joj vremena da dopre do vaših očiju, i zato, kamo god pogledamo, svagdje gledamo u prošlost.
Ispili smo bocu, ostalo je još malo taloga na dnu. On ga nalije u čaše, nagne rub svoje prema rubu moje kupice i kucne o nju. - Morate čuvati svoju zvijezdu u ovim krajevima - šapne što je tiše mogao, osmjehujući se, pa se nagne toliko naprijed iz naslonjača da se ugledah u dvostrukom odrazu, u jednom i drugom staklu njegovih naočala. - Bogovi nas drže na oku, i ljubomorni su. - reče.

Vruće je bilo to ljeto, ljeto gđe Gray. Obarani su stari, a postavljani novi rekordi. Vladala je suša i trajala je mjesecima; upotreba vode bijaše ograničena, na ulične su uglove postavili crpke pred kojima su u redu čekale uzrujane majke s kablićima i loncima, gunđajući, ratoborno zavrnutih rukava. Stoka je crkavala ili mahnitala po poljima. Vatra je izbijala sama od sebe u grmovima štipavca; popaljeni obronci crnjeli su se, tinjali i pušili, a zrak je u gradu satima nakon požara bio trpak od dima koji je peckao grlo i izazivao glavobolju. Katran na cestama i u utorima među kamenim pločama topio se i lijepio nam se za poplate, kotači bicikla upadali su u nj, a jedan je dječak zbog toga pao s bicikla i slomio vrat. Seljaci su jadikovali da će žetva biti katastrofalna, u crkvama su se održavale posebne molitve za kišu.
A ja te mjesece pamtim samo po tome što su bili vedri i blagi. Slika koju imam u glavi nalik je na sladunjave mazarije koje su u ovim krajevima bile veoma popularne u ono doba: visoko nebo kojim lijeću pahuljasti oblaci, u daljini zlatna polja s čunjastim stogovima sijena, u dnu crkveni zvonik tanak poput najtanjeg čavlića, a na obzoru tek tračak kobaltnoplavog - nagovještaj mora. Nevjerojatno, no sjećam se i kiše - gđa Gray i ja voljeli smo mirno ležati zagrljeni na podu Cotterove kuće i slušati je kako sipi kroz lišće dok ushićeni kos negdje u blizini pjeva koliko ga grlo nosi. Kako smo se sigurnima osjećali u to doba, kako daleko od svega što bi nam moglo nauditi. Sparušeni svijet oko nas može se sasušiti i pretvoriti u pepeo, mi ćemo i dalje želju gasiti ljubavlju.
Mislio sam da našoj idili nikad neće doći kraj. Ili pak nisam želio ni razmišljati o njezinu kraju. Mlad kakav sam bio, sumnjičavo sam gledao na budućnost, ona je za mene bila samo mogućnost, stanje koje možda hoće a možda neće nastupiti, no zacijelo nikad neće. Dakako da je bilo mijena kojima se valjalo pokoravati, neposrednih znakova vremena. Kao na primjer činjenica da će ljetu doći kraj, da će završiti praznici i da ću svakoga jutra na putu za školu morati svraćati po Billyja - kako ću se s time nositi? Hoću li i dalje moći hiniti bezbrižnost kao prije ljeta, kad smo se gđa Gray i ja samo držali za ruke penjući se po donjim obroncima onoga što će se uskoro pretvoriti u planinu Himet, taj raj zlatnih košnica i klisura od krasnog sivoplavog mramora i golih nimfa u dolju? Istina je da mi je, unatoč mladenačkoj smionosti i drskosti, nad glavom lebdio oblačić zlih slutnja. Bio je to tek oblak, lagan, neodređena oblika, a ipak taman unutar svoga zloćudno blistavog srebrnog obruba. Najčešće mi je uspijevalo ne obazirati se na nj ili hiniti da ga nema. Što je jedan oblak u usporedbi s blistavim suncem ljubavi?
Zbunjivalo me što ljudi oko nas ne slute našu tajnu; ponekad sam se gotovo zgražao nad takvim sljepilom, nad takvom nemaštovitošću - riječju, nad time što nas podcjenjuju. Osobe poput moje majke, Billyja i g. Graya nisu bile dovoljno moćne da bi mi utjerale strah u kosti, iako mi se često činilo da u tom prijetećem oblaku vidim Kittyno pakosno nacereno lice nalik na lice Cerigradske mačke\'7b15\'7d, ali što je s gradskim zabadalima, čuvarima ćudoređa, što sa svijetloplavo odjevenim Legionarkama Djevice Marije? Zašto one tako zanemaruju svoju svetu dužnost, njuškanje, dok se gđa Gray i ja besramno prepuštamo najmaštovitijim oblicima pohote i žudnje? Samo nebo zna da smo se upuštali u rizik nad kojim se zacijelo i ono zgražalo. U tom je pogledu gđa Gray bila kudikamo bezobzirnija od mene, kao što sam već rekao. Nisam mogao dokučiti uzrok takvu ponašanju, nisam to mogao razumjeti. Bilo mi je navrh jezika da kažem kako se nije bojala, ali ne, znam da se bojala, jer sam je više no jednom vidio kako drhti od straha i pretpostavljao da je to stoga što se boji da će je netko uloviti sa mnom; katkad se pak ponašala kao da ni na trenutak ne sluti na zlo, primjerice onoga dana kada je drsko paradirala sa mnom po šetnici uz rijeku ili kad je usred bijela dana đipala po šumi kao od majke rođena, kada se činilo da i drveće, užasnuto i sablažnjeno tim prizorom, podiže grane i uzmiče od grozote. Premda sam bio neiskusan u tim stvarima, činilo mi se da mogu pouzdano kazati kako takvo ponašanje nije uobičajeno među matronama našega grada.
Sad se opet pitam nije li namjerno izazivala svijet u želji da nas netko raskrinka. Jednog mije dana ugovorila sastanak poslije posjeta liječniku - “ženske boljke” - otresito je rekla i namrštila se - a kada je karavanom stigla na ugovoreno mjesto na cesti iznad ljeskove šume, počela je navaljivati da vodimo ljubav upravo tu, na licu mjesta. - Daj, - reče zamalo ljutitim glasom, a stražnjicom mi je migoljila pred nosom dok se verala na stražnje sjedalo - daj, učini mi to, hajde. - Moram priznati da me sablaznila takva bestidnost, da mi se, barem jedanput, čak i nije dalo - iskazivanje tako sirove žudnje prijetilo je splasnućem mojih sposobnosti - no ona mi snažnim, gotovo muškim pokretom ovije ruku oko vrata pa me silovito privuče k sebi, a ja osjetih kako joj srce već ludo tuče, a trbuh podrhtava, i dakako da sam učinio što je tražila. Sve je trajalo puku minutu nakon koje me ona žustro odgurne, dohvati odjeću i obriše se. Na kožnatom je sjedalu među nama ostao blistav trag. Bila je parkirala karavan kojih devet metara od glavne ceste, pa iako u to doba nije bilo mnogo prometa, bio bi nas mogao vidjeti svaki vozač koji bi u prolazu slučajno smanjio brzinu - vidio bi njezine uzdignute noge u najlonkama i moju golu bijelu stražnjicu što se diže i spušta nad njima. Zatim smo se preselili na prednja sjedala čudeći se kako je koža na njima vruća od sunca; ona pripali cigaretu i sjedne gotovo mi okrenuvši leđa, izbaci lakat kroz otvoren prozor i podupre bradu šakom svejednako šuteći. Pokorno sam čekao da je prođe zlovolja i namršteno si zurio u ruke.
Što se dogodilo, pitao sam se, da je tako napeta? Jesam li je nečim rasrdio? Uglavnom sam nepokolebljivo, s tvrdokornim samopouzdanjem mladosti, vjerovao u njezinu ljubav, a ipak je bilo dovoljno da mi dobaci samo jednu otresitu riječ ili omalovažavajući pogled pa da smjesta povjerujem kako je među nama gotovo. Bilo mije neobično uzbudljivo biti siguran u njezinu ljubav, a ipak uvijek strahovati da ću je izgubiti; imati određenu vlast nad tom strastvenom ženom, a ipak ovisiti o njezinoj milosti. Davala mi je sjajne poduke o pitanjima ljudskog srca. No toga je dana, kao i obično, ubrzo prođe zlovolja. Pomakne se i baci nepopušenu polovinu cigarete kroz prozor - mogla je zapaliti šumu, a s njom i naše ljubavno gnijezdo - pa se sagne, povuče suknju i virne si u krilo. Uhvativši moj iznenađeni pogled pun nevjerice - je li moguće da je već spremna početi iznova? - nasmije se grlenim glasom. - Ne boj se, - reče - samo tražim puce koje si mi otgrnuo s haltera. - Nismo mogli naći to puce, pa sam joj na kraju dao novčić od tri penija da ga upotrijebi namjesto puceta. Znao sam za taj trik jer sam ne jednom vidio kako se mama služi njime. Ona tada izvadi iz torbe okruglu posudicu kreme za lice - bila je to krema marke Pond’s, ista kakvu je rabila moja mama - otvori je brzim pokretom ruke kao da kakvom malom stvorenju spretno zavrće vrat pa se, držeći posudicu i poklopac u opuštenoj lijevoj ruci, pomakne prema naprijed u sjedalu, podigne glavu i pogleda se u vozačkom zrcalu, te vrškom prsta nanese ledenobijelu kremu na čelo, obraze i bradu. Ne znam postoji li posve nesebična ljubav, ali ako postoji, bio sam joj najbliži u trenucima poput spomenutog, kad je bila zaokupljena jednim od obreda kakve je izvodila tako često da ih više i nije bila svjesna, kad bi napregnula oči nastojeći se usredotočiti i kad bi joj se koža na licu opustila i postala divno glatka osim u predjelu između obrva, gdje bi se nabrala u sićušnu boru.
Toga mi je dana, mislim, rekla da će otputovati - da cijela obitelj odlazi na godišnji odmor, na more. U prvi mah nisam razumio što govori. Sada se čudim kako mi je mozak, prije no što gaje gorko iskustvo dovoljno omekšalo i prošupljilo, odbijao prihvaćati sve što mu se činilo neugodnim. U to doba nije bilo ničega u što ne bih mogao povjerovati ili ne povjerovati, prihvatiti ili odbaciti ako je to meni odgovaralo i ako se uklapalo u moje mišljenje o tome što i kako mora biti. Ne može ona otputovati, mislio sam; to je nemoguće, nemoguće je da se moramo rastati, apsolutno nemoguće. Pa ne može me ostaviti samog i otputovati na dva tjedna - dva tjedna! - i provoditi se polugola na plaži, igrati tenis i vrtni golf i uživati u večerama uz svijeće s onim svojim smušenim mužem, a onda nacvrckana oteturati u sobu, pa se hihoćući baciti na hotelski krevet - ne, ne, ne! Dok sam razmišljao o toj groznoj, nezamislivoj mogućnosti, osjetio sam kako me obuzima ona užasna nevjerica koja pogodi čovjeka kad si nožem razreže prst ili kad mu bace kiselinu u oči, kad sve stane, kada bol, taj obijesni zloduh, duboko i odlučno udahne prije no što se dade na posao. Što bih ja radio bez nje sve to vrijeme - što bih pobogu radio? Promatrala me smiješeći se tužno, šokirana mojim šokom. Reče da ne ide daleko, da je Rossmore samo petnaestak kilometara vlakom od grada - bit će takoreći u susjedstvu, kao da i nije otputovala. Odmahnuo sam glavom. Možda sam čak sklopio ruke pred njom. Tjeskobni jecaj rastao je iznutra u meni nalik na veliko toplo nesnesivo jaje. Činilo se da nikako ne može shvatiti važnu činjenicu da bi mi bilo nezamislivo odvojiti se od nje, znati daje negdje gdje nema mene. - Dogodit će mi se nešto, - rekoh - oboljet ću, možda i umrijeti. - Na to se ona počne smijati, ali se brzo uozbilji. - Ne budi smiješan, - reče tonom udane žene - nećeš oboljeti, nećeš umrijeti. - Onda ću pobjeći od kuće, - osvetnički rekoh - spakirat ću sve što imam, uzet ću školsku torbu i doći ću u Rossmore i cijela ću dva tjedna dok budeš tamo spavati na plaži, i svaki put kada ti i tvoji budete izlazili iz hotela, bit ću tamo, vući ću se tužan po hotelskom vrtu, po igralištima za tenis i golf, da, ja, tvoj jadni nesretni dečko.
- Čuj, - odvrati ona, okrene se, položi ruku na volan, prigne glavu i strogo me pogleda - moram se poći odmoriti, shvaćaš? Moram.
Ponovno sam odmahnuo glavom, pa odmahivao i odmahivao sve dok mi se obrazi nisu počeli drmati. Sa zadovoljstvom sam shvatio da je obuzima strah od tako žestoke reakcije, a u tom sam strahu ujedno nazreo tračak nade. Moram i dalje navaljivati, još više, pomislio sam. Sunce je udaralo u vjetrobran koji je tamnio pod svjetlošću, dok se iz kožnatih navlaka širio neki animalni vonj pojačan našim postkoitalnim zadahom. Obuzela me drhtavica, kao da se sve u meni pretvorilo u kristal pa podrhtava u brzom jed noličnom ritmu. Da sam u tom trenutku čuo kako nam se približava auto, mislim da bih bio iskočio iz karavana, stao nasred ceste, podigao ruku, zaustavio ga i potužio se vozaču na gđu Gray - Pogledajte, gospodine, ovu bezdušnu žensku! - jer sam onako očajan kiptio od bijesa i bio bih pozdravio svakoga tko bi mogao posvjedočiti o strašnoj nepravdi kojoj sam bio izložen. Tko zna vrijeđati gadnije i bolnije od zaljubljena momčića? Rekoh joj daje neću pustiti u Rossmore, neću i gotovo. Rekoh joj da ću ispričati Billyju u što mu se majka upetljala, a on će kazati ocu, pa će je g. Gray izbaciti na ulicu, i tada neće imati izbora, morat će pobjeći sa mnom u Englesku. Po načinu na koji su joj se trzale usne vidio sam da se jedva suzdržava od smijeha, a to me još više raspalilo. - Odeš li, bit će ti žao. - suho sam rekao. - Nećeš me naći kad se vratiš, i nikad me više nećeš vidjeti, i što ćeš onda? Da, otići ću, odselit ću se odavde, i tada ćeš shvatiti što znači biti napušten i sam.
Naposljetku, nakon svih tih nastojanja, ponestalo mi je snage pa sam se okrenuo od nje, prekrižio ruke i smrknuto se zagledao u neravnu živicu pokraj koje smo bili parkirani. Među nama se, poput pregrade od stakla, ispriječila tišina. Tada se gđa Gray pomakne, uzdahne i reče da se mora vratiti kući, da će se njezini pitati gdje je i zašto toliko kasni. - O, da, pitat će se, ma nemoj. - odvratio sam s namjernom dozom zajedljivosti. Ona mi rukom nježno dotakne nadlakticu, ali me ni to nije umekšalo. - Jadni Alex. - umiljato reče, a ja pomislih kako mi se rijetko kada obraća imenom, što izazove novu provalu gnjeva i ogorčenja.
Ona dade kontakt, te kao i obično počne petljati po mjenjaču, krene natraške i okrene karavan tako da se oko njega uzvitla silna prašina, a s njom i kamenčići s puta. Tek tada spazismo tri dječačića koji su s biciklima stajali na suprotnoj strani ceste i promatrali nas. Gđa Gray promrmlja nešto podglas, prebrzo makne nogu s kvačila, motor zabrunda, zatrese se i ugasi. Oko nas se i dalje lijeno kovitlala prašina. Bili su to mali, gotovo patuljasti dječaci musavih lica, krastavih koljena i grubo ošišane kose, vjerojatno dječurlija iz šatora pokraj gradskog smetlišta. I dalje su nas blijedo gledali, a mi smo sjedili bespomoćno upijajući te začuđene poglede sve dok se nisu okrenuli, prezirno, rekao bih, zajašili bicikle i mirno odjedrili niz cestu. Gđa Gray se nasmije. - Eto, ne moraš se toliko brinuti - reče - jer ako nas ovi šmrkavci cinkaju, ja necu nikamo otići, a nećeš ni ti, dragoviću moj, osim možda u popravni dom.

A ipak je otišla. Do zadnjeg časa nisam vjerovao da će imati hrabrosti oprostiti se od mene i ostaviti me da tugujem, ali je trenutak odlaska kucnuo i ona je otputovala. Može li petnaestogodišnjak spoznati muke ljubavi, hoću reći uistinu ih spoznati? Morao bi biti potpuno i bolno svjestan neizbježnosti smrti kako bi iskusio istinsku bol gubitka, a meni se u tim godinama neumjesnom činila pomisao da cu jednoga dana umrijeti, činilo mi se da je to nešto o čemu jedva vrijedi razmišljati, nešto poput ružna i poluzaboravljena sna. Ali ako to nije bila istinska bol, što je bilo ono što sam osjećao? Bila je to neka vrsta posvemašnje bolne drhtavosti, kao da sam iznenada ostario, onemoćao i pretvorio se u staro zanovijetalo. U više od tjedan dana koliko sam morao izdržati do njezina odlaska ustrajavao je i pojačavao se u meni osjećaj nemira, unutarnje ustreptalosti stoje započela onog dana u karavanu uz rub ceste kad mi je najavila da će otputovati na odmor. A možda i neki oblik groznice, unutarnji ples sv. Vita\'7b16\'7d. Izvana sam zacijelo izgledao nepromijenjeno jer nitko, pa ni moja mama, nije opazio da se sa mnom nešto zbiva. Iznutra sam, međutim, bio grozničav i zbunjen. Osjećao sam se kao što se valjda osjeća osuđenik na smrt, razapet između osjećaja nevjerice i grdnog straha. Jesam li ikad dotad pomislio da ću se prije ili poslije morati razdvojiti od nje, makar i nakratko? Ne, nisam. Za mene, koji sam se samodopadno ljuljuškao u krilu raskošne, posvemašnje ljubavi gđe Gray, postojala je samo sadašnjost bez pogleda u budućnost, a posve sigurno ne budućnost u kojoj neće biti nje. Sada, kad je presuda bila izrečena, zadnji obrok pojeden, a ja gurnut u kola za stratište, začuo sam kako im kotači klopoću po cesti i ugledao vješala podignuta nasred gradskog trga, a pokraj njih krvnicu - čeka me, s crnom kapuljačom na glavi.
Otputovali su jedne subote ujutro. Zamislite, molim vas, ljetni dan u malome gradu: besprijekorno plavo nebo, ptice u krošnji trešanja, nenapadno slatkast vonj blata sa svinjogojstava u predgrađu, larma i graja i cika razigrane djece. A sad svrnite pogled na mene: šuljam se, pogrbljen i izmučen, koračam nedužnim sunčanim ulicama ususret prvoj velikoj nesmiljenoj patnji svoga mladoga života. O patnji ću reći ovo: ona stvarima pridaje dostojanstvenu težinu, predočuje ih u svjetlosti koja je jača i razotkriva više nego bilo koja svjetlost što je dotad na njih pala. Ona širi obzore duha, ljušti zaštitnu ovojnicu unutarnjeg bića i ostavlja ga bolno izložena silama prirode - ogoljelim živcima što ječe poput harfe na vjetru. Dok sam preko malog trga prilazio njezinoj kući, do zadnjeg sam trenutka odvraćao pogled od tog zdanja, jer nisam želio vidjeti tamnoplave navlake na prozorima, ceduljicu za mljekara utaknutu u grlo prazne boce i bešćutno zaključana ulazna vrata. Umjesto toga - usredotočivši se kao da ću snagom mašte udesiti stvari prema svojoj želji - zamišljao sam da vidim svoga gostoljubivog, vjernog, starog prijatelja u obliku izlupanog karavana: stoji, kao uvijek, na zavoju, ulazna su vrata odškrinuta i svi su prozori otvoreni, a s jednog se pokajnički naginje gđa Gray, milo mi se smiješi i širi ruke u znak dobrodošlice. No tada stigoh pred kuću i vidjeh, jer morao sam pogledati, vidjeh da nema karavana, da je kuća zaključana, a moja ljubav otputovala i ostavila me pred pragom, u lokvi žalosti.
Kako sam preživio ostatak dana? Bezvoljno sam se prepustio prilikama, izvana miran a iznutra uzdrhtao. Moj dojučerašnji svijet, svijet u kojemu je postojala gđa Gray, imao je u sebi nešto od lakoće i glatkosjajne napetosti netom napuhanog dječjeg balona; sada, tada, kad nje više nije bilo, najednom se sve ispuhalo, sve je postalo ljigavo na dodir. Tjeskoba, ta neprestana, neumorna tjeskoba, užasno me zamarala, a nisam znao kako bih se opustio. Činilo mi se da mi je cijelo tijelo suho, suho i vruće, kao da me nešto opržilo; pekle su me oči, čak su me i nokti boljeli. Bio sam poput velikog lista egipatske smokve što se nalik na spržene pandže vuče i grebe po pločnicima nošen jesenskim vjetrom. Ali, što to govorim? Nije bila jesen, bilo je ljeto, na tlu nije bilo suhog lišća. Ipak, to je slika koju imam pred očima: pada lišće, u žljebovima uz pločnik vrtloži se prašina, a ja, patnik, stojim licem u lice s ledenim vjetrom koji najavljuje početak zime.
Kasno toga popodneva došao sam do važnog otkrića nakon kojega je uslijedila još važnija odluka. Lunjajući gradom, zatekao sam se pred optičarskom radnjom g. Graya. Mislim da to nije bilo namjerno iako sam se cijeli dan hotimice zadržavao na mjestima što su me podsjećala na moju odsutnu dragu, kao na primjer na igralištu za tenis gdje sam je jednom vidio kako igra, i na šetnici uz rijeku po kojoj smo onako neustrašivo paradirali izlažući sebe i svoju ljubav. Radnja je bila neugledna baš kao i njezin vlasnik. U prednjoj je prostoriji bio pult i stolac na koji je kupac mogao sjesti i diviti se novoj robi, a usput je isprobavati ogledajući se u povećalu okruglog srebrnog okvira postavljenom na pult pod prikladnim kutom. U stražnjoj je sobi bila ordinacija, zidovi su bili prekriveni ugrađenim ormarima s plitkim drvenim ladicama punim okvira za naočale, a tu je bila i naprava s dvije velike okrugle leće nalik na začuđene oči kakva robota - pomoću njih je g. Gray pregledavao vid svojih pacijenata. Dodatna djelatnost - sjećate li se kako je malo ljudi nosilo naočale u ono doba? - bijaše prodaja skupih drangulija i kozmetičkih preparata, čak retorti i epruveta raznih veličina, ako se ne varam. Gledajući te predmete u izlogu ipak sam se, premda tužan, sjetio Kittyna rođendanskog poklona, mikroskopa koji sam i dalje priželjkivao, a pomisao na nj samo je uvećala moju bol i ljubomoru.
Mora da toga popodneva nije bilo mnogo posla jer je Grayeva pomoćnica gđica Flushing stajala kod otvorenih vrata na ulazu u radnju i uživala u sunčevoj svjetlosti što se pod oštrim kutom već bila počela povlačiti preko krovova, ali je još bila žarka i teška od vrućine. Je li u tom trenutku gđica Flushing pušila? Ne, u to doba žene nisu pušile u javnosti, premda hrabra gđa Gray katkad jest, koji put i na ulici. Gđica Flushing je bila plavuša jakih kostiju, široka u prsima i pojasu, izbočenih i veoma bijelih zuba, upečatljivih ali i pomalo zastrašujućih. Po cijelom je tijelu, rekao bih, bila bijela i ružičasta, a uz rub nosnica i uz krajeve pomalo izbuljenih očiju koža joj se uvijek blago ljeskala poput unutarnjih zavoja morske školjke. Najradije je nosila veste od angorske vune, zacijelo ih je sama plela, ili joj ih je možda izrađivala majka; te su veste uvijek bile čvrsto zakopčane tako da su naglašavale neprirodno zašiljene vrhove savršeno čunjastih grudi. Bila je strahovito kratkovidna i nosila naočale debelih leća, debelih poput dna boce. Nije li zanimljivo daje g. Gray, i sam kratkovidan, uposlio pomoćnicu čiji je vid bio još lošiji od njegova? A možda mu je služila kao neka vrsta reklame, kao strašno upozorenje da ne smijemo zanemarivati oštećeni vid. Bila je ljubazna iako pomalo rastresena, ali je s tromim i neodlučnim pacijentima znala biti vrlo nestrpljiva. Moja mama, kraljica neodlučnosti, nije ju voljela, nije odobravala takvo ponašanje, pa kad bi jedanput na godinu uzela deset šilinga iz kasice-prasice te krenula na pregled očiju, zahtijevala je daje pregleda samo i jedino g. Gray - divan čovjek, često je govorila uz čeznuljiv osmijeh. Pomisao da se moja mama prepušta stručnom nadzoru g. Graya izazivala je u meni osjećaj nelagode pa i gađenja. Jesu li pritom razgovarali o gđi Gray? Je li se moja mama raspitivala za njezino zdravlje? Zamišljao sam kako i ta tema dolazi na tapet, kako biva brzo, letimično razmotrena, a potom odložena, pažljivo kao što odlažemo naočale u svilom podstavljenu futrolu. I kako nakon toga slijedi tišina koju ce mama narušiti tihim, jedva čujnim nakašljavanjem.

Nisam poznavao gđicu Flushing, znao sam je samo iz viđenja, kao što je svatko poznavao manje-više svakoga u našem slabo napučenom gradu. Kad sam te večeri došao pred radnju i kad sam, ugledavši je navratima, podigao glavu, naborao čelo i strugnuo pokraj nje kao da se žurim po nešto od životne važnosti, nisam htio da pomisli kako sam došao radi nečega u vezi s Grayevima, osobito ne u vezi s gđom Gray - ona najednom progovori, zovne me imenom, što me osupnulo, čak preplašilo, jer nisam mislio da zna kako se zovem. Priznajem da sam se u to vrijeme, dječački radoznalo i iz puke želje za osobom čije bih čari mogao usporediti s punokrvnim čarima gđe Gray, priznajem da sam se često pitao kako bi izgledala gđica Flushing kad bih je jednog dokonog popodneva u, recimo, Cotterovoj kući uspio nagovoriti da skine onu vestu od angore i ono šiljasto čudo od čipke i žice. Bit će da sam zato pocrvenio kad je izgovorila moje ime, što ona valjda nije opazila.
Reče mi da su Grayevi otputovali. Kimnuo sam i dalje se mršteći, i dalje hineći da žurim za važnim poslom i da me ona zadržava. Gledala me žmirkajući kratkovidno, a pritom je malko podigla punašnu gornju usnu i naborala nos. One njezine svijetle izbuljene oči pod debelim su lećama bile veličine i boje osušena ogrozda. - Otišli su u Rossmore - reče - na dva tjedna. Jutros su otputovali. - Učinilo mi se da sam joj u glasu osjetio tračak sućuti. - Je li i nju netko napustio? Žali li i ona za nekim pa mi se zato obraća žalobnim tonom? - upitao sam se. Sunčeva je svjetlost padala na ulaštenu površinu u izlogu i zasljepljivala mi oči ionako slijepe od tuge. - G. Gray će svaki dan dolaziti vlakom u grad. - reče smješkajući se, a ja sam bio siguran da se smješka od teškog, postojanog jada. - Po danu će raditi, a navečer će se vraćati njima. - Njima. - Vlakom nije daleko. - doda, a glas joj zadrhti. - Stvarno nije daleko.
Tada mi sine o čemu je riječ. Gđica Flushing nije sažalijevala mene nego sebe. Tuga koju nije mogla prikriti nije se ticala mene nego nje. Naravno! Zato što je zaljubljena u g. Graya, pomislio sam, siguran da imam pravo. A on? Je li on u nju zaljubljen? Jesu li oni jedno drugome isto što gđa Gray i ja? To bi moglo objasniti koješta, moglo bi na primjer objasniti drugu vrstu kratkovidnosti g. Graya zbog koje ne vidi što mu se događa pred nosom, a to možda uopće nije kratkovidnost nego ravnodušnost čovjeka koji je svoju nježnost prenio na drugu osobu. Da, to je to, bit će da je to to: nije ga briga što mu žena provodi popodneva valjuškajući se sa mnom u Cotterovoj kući umjesto da, kao što govori, obilazi trgovine ili igra tenis s prijateljicama, kućanicama - ima li ona uopće prijateljica? - a nije ga briga jer on dotle u stražnjoj prostoriji sa spuštenim rebrenicama i natpisom Zatvoreno jaši gđicu Flushing koja je skinula one svoje ružne naočale i tijesnu vestu i onaj žicom pojačan oklop. O, da, sve sam to sada jasno vidio i likovao sam, a balon životnih mogućnosti u istom se trenu ponovno napuhao do rasprsnuća i otimao se od konopca o koji bijaše privezan. I znao sam što mi je činiti. U ponedjeljak ujutro, dok g. Gray bude putovao u grad, ja ću putovati u obrnutom smjeru, jurit ću obavijen vrtlogom pare i iskrica ususret svojoj dragoj čiji će krasni udovi sigurno već biti zamamno rumeni od prvog sunčanja. Ali što ću s mamom, što će ona reći? Baš me briga. Praznici još traju, naći ću nekakvu ispriku, reći ću joj da moram otići na jedan dan, neće se protiviti, ionako uvijek vjeruje u sve moje laži i izmotavanja, blesavica.
Zastajem na tren. Najednom me preplavilo sjećanje na nju, na moju mamu, sjedi na plaži jednog vedrog vjetrovitog dana okružena ostacima piknika, tanjurima od kartona i zgnječenim kartonskim čašama, mrvicama kruha u velikoj limenoj kutiji za kekse, besramno raskrečenom korom od banane; tu je i boca zabodena u pijesak i pijano nagnuta ustranu, na dnu boce je talog od čaja s mlijekom. Mama sjedi uspravnih leđa, ispruženih zamrljanih golih nogu, a na glavi ima nešto, rubac ili bezobličnu pamučnu kapu. Zar možda veze? Jer na licu ima onaj odsutni poluosmijeh kojim se smiješi dok veze. A gdje je moj tada još živi otac? Ne vidim ga. Mora da je dolje u plićaku, često bude tamo, gaca po vodi, zavrnuo je nogavice, ogolio potkoljenice i natekle gležnjeve, sivkastobijele, boje svinjske masti. A gdje sam ja? Ja, ili - što? - oko koje visi gore u zraku poput lebdećeg svjedoka koji jest i nije tu. Ah, majko, kako prošlost može biti prošlost, a ipak još prisutna, nepotamnjela, sjajna poput one limene kutije? I zar nikad, ni jedan jedini put toga uzavrelog, bujnog ljeta nisi naslutila u što ti se sin upetljao? Majka, siguran sam, ne može biti toliko slijepa za strasti svoga jedinca. A ti nisi rekla ni riječ, ni jednom nisi dala naslutiti da sumnjaš, niti si me ikad išta zapitala. Ali što i da jesi posumnjala, i što ako si znala ali nisi rekla ništa čime bi me spriječila, zaustavila, a nisi jer si bila previše zgranuta, previše užasnuta da bi mi se suprotstavila, da bi mi stala na put. Ta me mogućnost muči čak više od one da su svi znali sve, od samoga početka. Tolike sam ljude u životu iznevjerio počevši od tebe, svoje prve žrtve.
Hoću li ili neću otići u Rossmore? Bezbroj puta te subotnje večeri i cijeli dan u nedjelju napuštala me odlučnost pa se opet javljala kako bi ponovno splasnula i uminula. No otišao sam, samog sam sebe time iznenadio. Pokazalo se da je otići toliko jednostavno da ne može biti jednostavnije - siguran sam da po svijetu hoda đavolji učenik kojemu je specijalni zadatak utabati put tajnim ljubavnicima. Na nagovor tog zloduha rekoh majci da me Billy Gray pozvao k sebi na jedan dan. A ona, ne samo što nije posumnjala nego se dapače razveselila, jer Grayeve je smatrala obrazovanim ljudima, tako je govorila, i stoga poželjnom vezom koju valja imati i njegovati. Dala mi je novac za kartu, a usto i nešto sitniša da si kupim sladoled, napravila mi je sendviče, izglačala jednu od mojih dviju pristojnih košulja, čak mi je na silu obijelila teniske. Naravno da sam bjesnio zbog te pretjerane brige, ta gorio sam od nestrpljenja da krenem, ali sam se suzdržavao strepeći da bih mogao izazvati hirovitu Sudbinu, koja mi se dotad tako nezasluženo, a tako snošljivo osmjehivala.
Dok sam ulazio u vlak osjetio sam tračak sumnje koja je na neki tajanstven način imala veze sa smradom dima i hrapavošću presvlaka na sjedalima. Jesam li se i tada sjetio majke u Rossmoreu? Jesam li se zastidio što sam joj toga jutra onako slatkorječivo, onako olako lagao? Zanimljivo je kako sam u to doba rijetko kada patio od grizodušja - čuvao sam to za kasnije, za sada - ali možda mi je, u trenutku dok je vlak kretao sa stanice sopćući i kloparajući, možda mije bilo dano vidjeti ognjenu dolinu i goruće jezero tuge i ćuti kako iz te jame odjekuju vapaji ukletih ljubavnika. Težak je to grijeh, dijete moje, kazao mi je onomad velečasni Priest, i dakako da jest, težak je to grijeh. No baš me briga budem li proklet, pomislio sam. Ustao sam sa sjedala praćen oblačićima prastare prašine s presvlaka, potegnuo debeli kožni remen i otvorio teški prozor u drvenom okviru i tada mi je u naručaj uletjelo ljeto sa svim svojim obećanjima.
Oduvijek sam volio vlakove. Najbolji su, naravno, bili oni stari, čiji su čađavi strojevi ispuštali oblake pare i prhave kružiće bijelog dima, dok su se vagoni drmali i zibali a kotači pomamno klopotali - tolika snaga i napor, a doimaju se veselo poput dječjeg vlakiča. Pa onda način na koji su se krajolici smjenjivali kao da se okreću na kakvu golemu sporom kotaču, ili da se rastvaraju poput lepeze, pa telegrafske žice ovješene i labave, i ptice što lete natraške, polako, s naporom, poput gomile odbačenih krpica crnog sukna.
Kako je duboka i mukla tišina što preplavi peron, ljeti, dok vlak kreće. Jedino sam ja sišao u Rossmoreu. Debelovrati šef stanice u šilterici i tamnoplavom kaputu pljune na tračnice pa polako krene natrag vrteći na ramenu signalnu palicu što mu je bijaše predao vlakovođa ili možda pratitelj vlaka. Spržena je trava s onu stranu pruge pucketala na suncu. Na telegrafskom stupu čučala je vrana. Izašao sam na cestu kroz zelena vratašca. Kroz maglu mi posta jasno - kao da je hladan vjetar iznutra u meni uzbibao tešku crnu zavjesu - posta mi jasno da je bila prava ludost doći ovamo, ali ni za to nisam mario, nisam htio. Bio sam otišao predaleko da bih se sada vraćao, a znao sam da satima neće biti vlaka u obrnutom smjeru. Iz džepa sam izvadio onih nekoliko sendviča što mi ih je majka bila pripremila, pa ih preko pruge zavitlao u travu, valjda kao zavjet svojemu naumu, svojoj odluci da me ništa neće obeshrabriti. Vrana sa stupa zlovoljno zakriješti, raširi crna krila te uz nekoliko lijenih lepeta naglo odleti istraživati okolicu. Sve se to već negdje bijaše dogodilo.
Hotel Plaža, u kojemu su odsjeli Grayevi, dugačko, nisko jednokatno zdanje s ostakljenom verandom, bio je hotel samo po imenu, a zapravo tek malo bolji od običnog pansiona, premda za stupanj iznad otrcanog prenoćišta moje mame. Prošišao sam pokraj njega ne usuđujući se ni pogledati brojne prozore u kojima se ogledalo nebo. Što bi bilo da Billy, ili još gore, Kitty, izađu i ugledaju me? Kako bih mogao opravdati svoj dolazak? Nisam imao potrebne rekvizite u prilog svom alibiju, čak ni kupaće gaćice, pa ni ručnik. Produžio sam i dospio do prolaza što između kavane i prodavaonice vodi na plažu. Jutro je bilo vruće pa sam pomislio da bih mogao kupiti sladoled za novac što mi gaje dala majka, ali odlučio sam pričekati jer nisam znao koliko bi taj dan mogao potrajati. Već sam žalio za sendvičima što sam ih bio onako rasipnički bacio.
Pošao sam dalje i sjeo na plažu, skupio ruku u lijevak i pustio da pijesak sipi kroz nju dok sam tužno zurio u more. Blistava od sunca, voda je bila nalik na široku plohu po kojoj hitro skakuću oštre kovinaste pahulje staroga zlata, srebra, kroma. Ljudi su šetali pse, a u moru su se već prskala i ciktala dva-tri plivača. Bio sam siguran da su sve oči uprte u mene, da sam u središtu pozornosti. Što bi, na primjer, rekao onaj stari momak s buldogom ili pak ona mršava ženska s grančicom jorgovana na vrpci slamnatog šešira, i što bi se dogodilo kad bi on ili ona posumnjali i pozvali me na odgovornost, čime bih tada mogao opravdati svoju dokonu prisutnost na plaži? A gđa Gray, što bi ona rekla kad bi me vidjela, što bi učinila? Bilo je trenutaka kad je i ona za mene bila samo još jedna odrasla osoba, zaokupljena vlastitim brigama, nepredvidiva i sklona izljevima nerazumna gnjeva, drukčija od mene kao i sav odrasli svijet.
Pokunjeno sam čučao na pijesku - najmanje, činilo mi se, sat - ali kad sam pogledao uru na zvoniku protestantske crkve iza plaže, shvatio sam da taj moj sat nije trajao ni pukih deset minuta. Ustao sam, otresao pijesak sa sebe i krenuo kroz selo u potragu za kakvom zanimljivošću, no sve je bilo sasvim obično: izletnici u širokim kratkim hlačama i smiješnim šeširima, dućani s loptama za plažu pred ulazom, zujavi aparati za pravljenje sladoleda, igrači golfa na igralištima, odjeveni u žute pulovere bez rukava i velike cipele narezuckanih kožnih ukrasa. Sunce je bljeskalo po vjetrobranima automobila u pokretu i bacalo oštre sjene u prolaze među zgradama. Zastao sam da pogledam borbu triju pasa, ali je i to kratko potrajalo. Dok sam prolazio pokraj crkve od rebrastog lima učinilo mi se da vidim kako mi ususret dolazi Kitty na biciklu, pa sam se sakrio iza živice, a srce mi je bilo užarena gruda što se otima u grudima kao mačak u vreći.
U tim gluhim špiljama ničim ispunjena vremena, neprimijećen, nezapažen, počeo sam se sve više odvajati od sebe, sve više gubiti tjelesnost. Na trenutke sam imao dojam da sam postao duh, pa mi se činilo da bih mogao prilaziti ljudima i prolaziti kroz njih, a da oni ništa ne bi osjetili. U podne sam kupio pecivo i čokoladicu i pojeo ih sjedeći na klupi pred Mylerovom prodavaonicom mješovite robe. Osjećao sam laganu mučninu zbog dosade i žege. Očajan, počeo sam smišljati kojekakve lukavštine, a sve kako bih mogao poći u hotel i potražiti gđu Gray. Reći ću joj da sam zabunom sjeo na vlak za Rossmore i da se ne mogu vratiti jer nemam novca za kartu kući; ili da im je netko pokušao provaliti u kuću na trgu pa sam im dojurio reći što se dogodilo; ili pak da se g. Gray na putu u grad bacio iz vlaka jer mu je gđica Flushing zaprijetila da će ga ostaviti, da po pruzi još traže izmrcvareno tijelo - nešto ću već smisliti. Bio sam spreman izjaviti bilo što, ali sam ipak oklijevao, nemiran i očajan, a vrijeme je prolazilo sve sporije.
I zbilja sam naletio na Billyja. Nevjerojatno: skrenuvši za ugao, zabubao sam se u njega. Vraćao se s općinskog igrališta za tenis s još nekoliko frajera od kojih nijednog nisam poznavao. Billy i ja smo se zanjihali pa zastali i zinuli od čuda. Ni Stanley i Livingstonc\'7b17\'7d ne bi se bili toliko zapanjili. Billy je bio u bijelim hlačicama i žućkastom puloveru s plavom prugom, rukavima vezanim oko struka, a nosio je reket, ne, dva reketa, kao da ih sad vidim, u sjajnim novim drvenim stezaljkama. Pocrvenio je, kao vjerojatno i ja, u tom itekako neugodnom trenutku. Obojica smo u isti mah zaustili da nešto kažemo, pa zašutjeli. Nismo računali da će se to dogoditi, da ćemo se ovako sresti - ta otkud ja ovdje? I što sad? Billy je pokušavao sakriti rekete u onim šminkerskim stezaljkama pritišćući ih tobože nehajno uz bok. Ostali su produžili dalje, ali su sada i oni zastali i gledali nas prilično nezainteresirano. Pazite, ja u tom trenutku nisam ni pomišljao na gđu Gray ni na ono po što sam bio došao, nije to bio uzrok tog nemilog osjećaja, te vruće mješavine nelagode, skrivene strepnje i otvorene razdraženosti. A što je onda bilo? Pa valjda iznenađenje, osjećaj da sam ulovljen jer nisam bio dovoljno oprezan. Bilo je kao da smo se obojica uvalili u kakvu sramotnu rabotu, a ne možemo smisliti kako se izvući iz nje; u jednom se trenutku činilo da ćemo početi režati jedan na drugoga poput dviju zvijeri što su se, na stazi u džungli, sudarile njuškom o njušku. Tada se iznenada sve smiri, Billy se osmjehne onim svojim nesimetričnim i pomalo obranaškim smiješkom, nakrivi glavu - na trenutak je bio slika i prilika svoje majke - te se oborena pogleda, krivudajući, polako odmakne od mene kao da zaobilazi bod ljikavu prepreku što mu je iskrsnula na putu. Pritom izusti riječ koja meni promakne, i krene k svojim novim prijateljima, dečkima s mora, koji su se smijuljili naslađujući se onim što su vidjeli a nisu razumjeli. Jasno sam nazirao Billyjevu šiju - još se crvenjela. Jedan ga pljesne po ramenu, u pohvalu, valjda, što je hrabro prebrodio tešku kušnju, a zatim smijući se krenu dalje; drugi ga pak obgrli oko ramena, okrene se prema meni i pogleda me s izrazom zlurada prezira. Sve se to odvilo tako brzo kao da se i nije dogodilo, pa sam se mirno, čudeći se sam sebi, vratio svojim lutanjima.
Upravo je sablasno kako mi se toga dana nekoliko puta učinilo da sam ugledao - ne, nije mi se učinilo, nego sam nekoliko puta doista ugledao gđu Gray u gomili izletnika. Bila je posvuda, kao neka zamamna svjetlost, treperava u mnoštvu bezobličnih sjena. Zamorno je bilo nositi se s tim naletima radosna prepoznavanja što bi jenjalo čim bi me preplavilo, kao daje riječ o vragolastom, bešćutnom dušiću koji se sa mnom, u gomili prolaznika, igra skrivača. Što mi se češće prikazivala i odmah gubila iz vida, to me više izluđivala žudnja za njom sve dok nisam pomislio da ću se onesvijestiti ili izgubiti razum ne pojavi li se uskoro prava ona. A kad se pojavila, u prvi mah nisam povjerovao vlastitim očima, zbunjen mnoštvom izmišljenih inačica njezina lika.
Dotad sam već bio napustio svaku nadu, vukao sam se cestom prema kolodvoru da ulovim zadnji vlak kući. Bio sam toliko obeshrabren da sam, prolazeći pokraj hotela, bacio tek letimičan pogled na nj. A kad tamo, ugledah je kako dolazi prema meni iz pravca kolodvora, sa suncem za leđima, ona, pokretna silueta obrubljena usplamtjelim zlatom. Bila je u sandalama i ljetnoj haljini cvjetna uzorka - zapravo sam prvo prepoznao haljinu - a kosa joj je bila skupljena na potiljku, pa se činilo daje sasvim mlada, golo noga djevojčica u klepetavim sandalama, s torbom što joj se njihala u ruci. Bilo mi je jasno da ni ona u prvi mah nije povjerovala vlastitim očima. Zastala je na cesti i zagledala se u mene, preneražena, s prvim znacima panike na licu. Nisam zamišljao da ćemo se tako sresti. - Što tu radiš? - upita. - Jel’ se nešto dogodilo? - Nisam znao što bih rekao. No imao sam pravo kad sam zamišljao da ću je zateći potamnjelu od sunca: čelo i vrat bili su joj porumenjeli, a hrbat nosa dražesno osut pjegicama.
Ona nagne glavu i odmjeri me oštrim pogledom, iskosa, žmirkajući, stisnutih usnica. Strah što joj se bio pojavio na licu kad me ugledala pretvarao se u izraz sumnje i ljutitog prijekora. Osjećao sam kako u glavi na brzinu važe težinu problema pred koji je bijaše stavio moj iznenadni, šokantni dolazak. Iz hotela, ni stotinu metara niz cestu, svaki se čas moglo pojaviti jedno od njezine dvoje djece i vidjeti nas, i što onda? Ja sam je zauzvrat promatrao nadureno, lupkajući nogom o pukotinu u pločniku. Bio sam razočaran - i više od toga - gorko lišen svih svojih očekivanja. Da, šokirao sam je; da, opasno je, netko bi nas mogao vidjeti, a ne znamo čime bismo se opravdali, ali što je ostalo od onih njezinih opetovanih očitovanja ljubavi, ljubavi tobože lišene svih konvencija? Kamo je nestala bezglava strast što ju je onog travanjskog popodneva bila natjerala da legne sa mnom u praonicu, da đipa po ljetnoj šumi kao od majke rođena, i zbog koje je uvijek, usred bijela dana, znala spremno parkirati karavan podalje od gradske ceste, uspentrati se na stražnje sjedalo te bez ikakva uvoda zadići suknju do pojasa pa me zamalo zapovjednički privući k sebi, mene, svog mladog pastuha? Sad joj oči poprime zabrinut izraz, svaki je čas mimo mene pogledavala niz cestu prema hotelu, te vrhom jezika prelazila preko donje usnice pritišćući je. Shvatio sam da moram nešto učiniti, i to brzo, da joj moram odvratiti pozornost od brige za sebe i za sve što bi mogla izgubiti, pa onda mene okrivljavati zbog toga. Opustio sam ramena i smjerno oborio pogled - o, da, več sam tada bio glumac u nastajanju - pa joj gotovo plačnim glasom kazao da sam došao u Rossmore jer nisam znao što ću, jer više ne mogu biti daleko od nje ni jedan jedini dan, ni jedan jedini sat. Ona se zagleda u mene, zapanjena prividnom silinom osjećaja u mojim riječima, a zatim se nasmiješi onim svojim razgaljenim, polaganim, tajanstvenim osmijehom. - Strašan si. - promrmlja sad već dubljim glasom, odmahne glavom i - opet je bila moja.
Krenuli smo natrag putem kojim je bila došla, prošli smo pokraj kolodvora, a kad smo prešli preko maloga grbavog mosta, najednom se zatekosmo u prirodi. Upitao sam je gdje je bila, odakle je došla. Nasmije se i reče da je cijeli dan provela u gradu. Pokaže mi torbu punu stvari. - Ovi ovdje nemaju baš ništa, - doda prezirno odmahnuvši glavom prema hotelu - samo kobasice i krumpir, krumpir i kobasice, svaki božji dan. -I zato si jutros otišla u grad i sad se vratila, vlakom? - Da, satima sam lutala gradom, kao i ti, pitajući se gdje bi mogao biti, a ti si cijelo vrijeme bio ovdje! - Vidjevši da sam se rastužio i namrštio, opet se nasmije. Hodali smo uz rub ceste. Sunce nam je blještalo u oči, a večernja je svjetlost poprimala boju potamnjelog zlata. Duge vlati trave povijale su se iz jarka uz puteljak, draškale nam i prašile noge. Pramenasta, bijela, koliko je gležanj visoka maglica lijegala je na polja, a stoka je stajala na nevidljivim kopitima i gledala kako prolazimo; donja im se čeljust lijeno, mehanički pokretala uzgor i ustranu. Ljeto, večernja tišina, a uza me moja ljubav.
Ako li je došla vlakom, gdje je g. Gray, upitao sam je, a ona mi reče da je zapeo u gradu i da će se vratiti noćnim, poštanskim vlakom. Zapeo u gradu. Sjetio sam se gđice Flushing, one njezine plave valovite kose, visokog struka i velikih vlažno sjajnih prednjih zuba. Upitao sam se ne bih li trebao nešto kazati, natuknuti nešto o mračnoj tajni g. Graya. Ne još, pomislio sam. A kad sam joj nakon nekog vremena ipak kazao, ona prasne u smijeh. - O, Bože, mislim da sam se upiškila. - vrisne plješćući rukama. Bolje je od mene poznavala vlastitog muža.
Na zavoju smo zastali i sklonili se u grimiznosmeđu sjenu nekoliko šumećih stabala. Poljubio sam je. Jesam li već rekao da je bila viša od mene, oko dva centimetra, tako nešto? No tada sam još rastao; sada mi je teško i sjetiti se toga. Potamnjela put oko usta bila joj je baršunasto topla pod mojim usnama, malčice nabrekla, mrvicu ljepljiva, više nalik na skrivenu unutarnju nego na vanjsku kožu. Od svih naših poljubaca najživlje se sjećam tog jednoga, valjda zato što je bio neobičan, jer bilo je neobično stajati na nogama, pod drvećem, u suton jedne inače posve obične ljetne večeri. No i nas smo dvoje bili bezazleni, na svoj način, a i to je neobično. U mašti nas sada vidim kao likove iz jednog od onih starih, rustičnih drvoreza: mlado momče i njegova pjegava Flora čedno se grle u sjenici pod bokorima kozje krvi i rosnoslatkih ruža. No sve je to, znajte, puka mašta, pusti san. Poljubivši se, odmaknuli smo se jedno od drugoga, nakašljali se i krenuli dalje, šutke, kako se i pristoji. Držali smo se za ruke, a ja, nadobudni kavalir, nosio sam njezinu torbu s namirnicama. I što smo sad mogli? Spuštala se noć, zadnji je vlak već davno bio otišao. Što bi bilo da nas ugleda netko iz auta, netko tko nas poznaje, da vidi kako u taj kasni sat tumaramo magličastim poljima držeći se za ruke, ja, golobrad mladić i ona, udana žena, a očito ljubavnici? Zamislio sam taj prizor: auto velikom brzinom skreće ustranu, vozač, nagnut nad upravljačem, zinuo je od čuda, ne vjeruje vlastitim očima. Uto mi gđa Gray počne pričati kako ju je u djetinjstvu, u predvečerja poput ovoga, otac često vodio brati gljive. No ubrzo zašuti i zamisli se. Pokušavao sam je sebi predočiti kao djevojčicu: bosonoga cupka po magličasto bijelim livadama, s košaricom u ruci, a otac korača pred njom, ima naočale, zaliske, prsluk, poput svih očeva iz bajki. Ona, po mome mišljenju, može imati samo i jedino prošlost iz bajke. Ta nisam li je ja izmislio, nisam li je ja prizvao iz lude želje vlastitoga srca?
Tada reče da će se vratiti u hotel, uzeti karavan i odvesti me kući. Ali kako će to izvesti, što će reći svojima, upitao sam, jer sam na kraju ipak počeo vagati opasnosti škripca u koji smo upali. - Ah, smislit ću već nešto, ispričat ću im nekakvu pričicu, osim ako ti nisi smislio nešto bolje? - upita. Nije mi se svidio taj zajedljiv ton pa sam se, kao i obično, počeo duriti. Ona se nasmije i reče da sam veliko dijete, a zatim me objema rukama privuče k sebi i napol me zagrli a napol prodrma. Tad me opet odgurne od sebe, izvadi ruž i stade si crtati nova usta, cmačući i uvlačeći usnice tako te se činilo da nema zuba. Neka je pričekam kod kolodvorskog mosta, reče, ona će se vratiti i pokupiti me. I neka pripazim, jer bi vlak g. Graya mogao stići dok nje nema. - A što ako stigne? - upitao sam. - Sakrij se u jarak, - suho odvrati - ta nećeš mu valjda objašnjavati zašto tako kasno šetkaš kolodvorom.
Uze mi torbu iz ruku i krene. Gledao sam je kako krivudajući biva sve neuočljivija u sutonskoj svjetlosti, kako prelazi preko mosta i nestaje klizeći poput sjene kroz ponor između dvaju svjetova, svoga i moga. Zašto u tolikim mojim sjećanjima uvijek odlazi od mene? Nisam je pitao što je kupila u gradu. Nije me zanimalo, ali sam je sada zamislio kao majku iz jedne od onih veselih reklama živih boja, pjegavu i potamnjelu od sunca, u ljetnoj haljini, uz nju stoje Billy i Kitty, podigli su pogled prema njoj, rukom podupiru rumene obraze, smješkaju se, oči im blistaju od radoznalosti dok ona iz roga obilja svoje torbe vadi brojne poslastice - kekse i bombone, kuhani kukuruz, pohane odreske umotane u navošteni papir, poput kegla velike naranče, ljuskavi ananas s veselim čuperkom na vrhu - dok u pozadini sjedi g. Gray, muž, otac, jedini hranitelj obitelji, koji im je priuštio sve to obilje, diže pogled s novina i blago se smiješi, taj smjerni, pouzdani g. Gray četvrtastih vilica. To je njihov svijet, pomislio sam, svijet koji nikad neće biti moj. Ljeto se bližilo kraju.
Krenuo sam i sjeo na ogradu kolodvorskog mosta. Poda mnom sjajile su se tračnice u posljednjoj svjetlosti dana, a iz ureda šefa stanice tišinu je remetilo zujanje radioaparata. Spuštala se noć, razgonila grimiznosivi sumrak što ga u to doba godine nazivamo mračkom. Uto se u čekaonici upali svjetlost, vidjeh kako noćne leptiriće plešu svoj pijani cikcakavi ples pod šištavom svjetiljkom na kraju perona. Iz polja iza mene oglasi se zrikavac suhim, postojanim piskutanjem. Bilo je i šišmiša, čuo sam ih kako lepršaju u modroljubičastom zraku, kako krilima proizvode tih zvuk nalik na šuštanje svilenog papira. Uto se na nebo odnekud uspentra velik mjesec boje meda, debelih obraza, i zagleda se u mene, vedro, značajno. A tek zvijezde padalice! Kad ste posljednji put vidjeli zvijezdu padalicu? Dugo nije bilo gđe Gray, zabrinjavajuće dugo. Zar se nešto dogodilo, zar ju je netko napao iz zasjede? Možda i neće moći doći po mene. Bilo mije hladno i bio sam gladan i snuždeno sam pomišljao na vlastiti dom, na mamu u kuhinji, u naslonjaču kod pro zora, čita krimić iz knjižnice, naočale su joj spuznule navrh nosa, slušni aparat u jednom uhu slijepljen je flasterom, navlaženim prstom okreće stranice i žmirka, pospana je. A možda ne čita, možda stoji uz prozor i zabrinuto zirka u mrak pitajući se zašto me još nema a tako je kasno, gdje li sam i što radim.
Brklja pod mostom spusti se, poskoči i zaštropoće, preplaši me, a signalno svjetlo prijeđe iz crvenog u zeleno, i tad u daljini ugledah prednja svjetla poštanskog vlaka. Za koji tren stići će g. Gray, sići će na peron s aktovkom i smotuljkom novina pod rukom, zastat će na časak, ogledat će se oko sebe škiljeći, kao da nije siguran je li se iskrcao na pravoj stanici. A što ću ja? Hoću li mu pokušati nekako skrenuti pozornost? Ali kao što razumno reče gđa Gray, kako ću mu rastumačiti zašto sam tu, sam, tako kasno navečer, zašto drhtim od studeni? U tom se času na vrhu brežuljka pojavi karavan. Jedno mu je prednje svjetlo bilo nahereno, tako da su oba zajedno izgledala škiljavo, žmirkavo, smiješno. Dokotrlja se do brklje i stane. Prozor s vozačke strane bio je otvoren, a gđa Gray je pušila. Baci brz pogled prema prednjem svjetlu dolazećeg vlaka, velikom i žutom poput mjeseca. - Isuse, - reče - u pravi čas, ha? - Ušao sam i sjeo pokraj nje. Kožom presvučeno sjedalo bilo je hladno i ljepljivo. Ona ispruži ruku i dotakne mi obraz. - Jadno moje, - doda - cvokoćeš. - Zatim se obruši na mjenjač, ubaci u prvu brzinu i mi jurnusmo u noć praćeni oblačićem prašine.
Reče da joj je žao što se tako dugo zadržala. Kitty nije htjela poći spavati, a Billy je bio vani s prijateljima, morala je pričekati da se vrati. S prijateljima, pomislih, o, da, s tim tako brzo stečenim novim prijateljima. Tada mi stane pričati o starcu, hotelskom gostu koji povazdan hoda po plaži i škica cure dok oblače kupaći kostim. Pritom je cijelo vrijeme opisivala velike krugove cigaretom koju je držala u ruci kao da je cigareta kreda, a zrak školska ploča, i smijala se, njištavo, kroz nos, kao daje lišena svih briga na ovome svijetu, što mene, dakako, rasrdi. Prozor je još bio otvoren pa ju je noć, dok smo jurili mjesečinom obasjanim krajolikom, šibala po laktu, kosa joj podrhtavala na vjetru, a haljina na leđima nabirala se i pucketala. Rekoh joj da sam sreo Billyja i njegove prijatelje. Tu sam vijest čuvao za pogodan trenutak. Na to je dugo, zamišljeno šutjela. Domalo slegne ramenima i reče da je cio dan bio vani, da ga od jutra gotovo i nije vidjela. Mene to nije zanimalo. Zapitao sam je ne bismo li mogli negdje stati, podalje od ceste, na nekom puteljku. Ona me iskosa pogleda i odmahne glavom praveći se daju je to užasnulo. - Zar ti nikad ne misliš ni na što drugo? - upita. Ali ipak stane.
Kasnije, kad smo stigli u grad, zaustavila se na dnu moje ulice. Kuća je, vidio sam, bila u mraku. Mama je zacijelo bila pošla na počinak - i što sad? Gđa Gray mi reče da uđem, ali sam ja ostao sjediti. Mjesečeva svjetlost bijaše preoblikovala ulicu u gomilu oštrobridnih kocaka i čunjeva, a sve kao da je bilo prekriveno tankim glatkim slojem srebrnosive prašine. Padne još jedna zvijezda, pa još jedna. Gđa Gray je šutjela. Je li razmišljala o djeci? Je li se pitala što će reći mužu kad se vrati u hotel, kako će opravdati svoje izbivanje? Hoće li je on čekati, hoće li sjediti u mraku, na ostakljenoj verandi i bubnjati prstima, hoće li mu stakla u naočalama prijekorno bljeskati? Naposljetku uzdahne, umornom se kretnjom uspravi na sjedalu, potapša me po koljenu i ponovno reče da je jako kasno i da bih morao poći kući. Nije me poljubila za laku noć. Rekoh da ću opet doći u Rossmore, ali ona stisne usnice i brzo odmahne glavom svejednako zagledana u vjetrobransko staklo. Nisam mislio ozbiljno kad sam rekao da ću opet doći, znao sam da neću, da ne želim provesti još jedan dan sličan ovome što je netom završavao. Ona pričeka da dođem do sredine ulice, pa krene. Zastao sam, okrenuo se i gledao kako rubinski crvena stražnja svjetla karavana bivaju sve manja i nestaju. Tada se sjetih kako je izgledala kad je na kolodvorskoj cesti vidjela da joj idem ususret, kako se panično i zdvojno lecnula i kako su joj oči, ni trenutak nakon toga, poprimile proračunat izraz. Zar bi tako bilo i jednoga dana, zadnjeg dana, zar bi joj oči bile hladne, a lice tvrdo unatoč svim mojim molbama i jadikovkama, unatoč mojim gorkim, najgorčim suzama? Zar bi tako bilo i na kraju?

Ali što, upitat ćete, što se dogodilo, što je izašlo na vidjelo, kao što bi rekla gđa Gray, one noći u Lericiju nakon što sam u snijegom zatrpanom hotelu sreo tajanstvenog čovjeka iz pampa? Jer nešto, reći ćete, nešto se sigurno dogodilo. Ta nije li tema znojnih maštarija mojega dječaštva bila želja da mi u krevet nepozvana dođe osoba poput Dawn Devonport, zvijezda kojoj treba pomoć, božica željna nježne pažnje? A kad sam poodrastao, bilo je sličnih prigoda u kojima sam točno znao što bih učinio, kad ne bih bio oklijevao ni časka. Nije da sam ikad bio ženskar, to ne, čak ni u doba vatrene mladosti i snage, ma što neki ljudi govorili. No nikad se nisam mogao oduprijeti glumici u nevolji. Turneje su bile osobito dobra prigoda za brze noćne aktivnosti, jer su sobe bile hladne a postelje puste u otužnim prenoćištima i jeftinim hotelima, ustanovama u kojima su glumile naše male družine, a koje sam ja, sin vlasnice pansiona, nažalost dobro poznavao. U grozničavu raspoloženju nakon večernje predstave jedna je jedina nemila riječ kritike u ranojutarnjim novinama znala natjerati mladu glumicu - još sa slojem kreme za skidanje šminke zaostale pokraj uha - da mi se plačući baci u naručaj. Uživao sam glas nježna ljubavnika. Lydia je bila svjesna tih mojih slučajnih izleta ili je barem nešto naslućivala, to pouzdano znam. Je li i ona švrljala dok sam ja, izbivajući, ljubio druge? A ako jest, kako sada gledam na to? Pritišćem mjesto koje bi me moralo boljeti, i ništa me tu ne žulja. A ipak sam je silno volio i bio voljen. No to je bilo prije toliko mnogo godina da imam dojam kako govorim o nepovratnoj davnini. Ah, Lydia.
Moram vam reći da Dawn Devonport hrče. Nadam se da joj neće smetati što vam otkrivam tu neugodnu činjenicu. Njoj to, siguran sam, neće nauditi - mi glumci volimo da naša božanska bića izlože svijetu i poneku ljudsku manu. Bilo kako bilo, volim slušati ženu kad hrče; to me smiruje. Dok ležim u mraku uz taj zvonki ritam, imam osjećaj da plovim mirnim morem, noću, u brodici što se nježno ljulja s boka na bok; to je možda potisnuto sjećanje na zibanje u majčinoj utrobi. Te noći, kad sam se naposljetku ušuljao u sobu, ulična je svjetiljka i dalje bacala prljavožutu svjetlost kroz prozor, a snijeg je i dalje uporno padao. Jeste li ikad razmišljali o tome kako je čudno što su sve hotelske sobe zapravo puke spavaonice? Čak i u hotelskim apartmanima, pa i onima najraskošnijima, ostale su prostorije tek predvorja što vode u unutarnje svetište u kojemu se koči postelja u svoj svojoj samodopadnoj, baldahinskoj velebnosti, a najviše sliči žrtveniku? U mojoj je postelji i dalje ležala Dawn Devonport, spavala je. Upitao sam se što mije činiti. Hoću li, umotan u kaput, provesti tih nekolko neugodnih sati na stolcu poput onog Van Goghova, sa sjedalom od rogožine - bilo je već jako kasno, domalo je trebalo svanuti - ili ću se, ukočen, trapiti na jednako neudobnoj sofi? Pogledao sam prvo stolac pa sofu. Stolac mi se činio još manjim, kao daje ušao u sebe, a sofa, stisnuta uza zid nasuprot krevetu, s visokim jastukom otraga i tapeciranim naslonima za ruke, promatrala me iz tame s izrazom prikrivene sumnje. Sve češće imam osjećaj da mi tobože neživi predmeti zamjeraju što sam tu. Možda mi time ovaj svijet ljubazno ali sve češće daje na znanje da nisam dobrodošao među njegovim pokretninama, možda me lagano gura prema posljednjim vratima, onima kroz koja ću uskoro biti otpraćen, zauvijek.
Na kraju sam se odlučio za rizik kreveta. Tiho sam otapkao na drugu stranu, te iz navike skinuo sat i položio ga na stolić sa staklenom pločom na vrhu. Tih udarac metala o staklo najednom me podsjeti na sva ona noćna bdijenja uz Cassinu bolesničku postelju dok je bila mala, na tjeskobnu tamu i ustajali zrak, na bolesno dijete koje kao da ne spava nego je negdje daleko, u nekom polumučeničkom transu. Nečujno izuvši cipele, ali i dalje odjeven, čak čedno zakopčan, pažljivo sam legao ne zadižući pokrivače - pritom se ipak iz dubine madraca oglasi nekoliko opruga kao da mi se likujući izruguju, tako je to zvučalo - i ispružio se na leđa pokraj usnule žene, te sklopio ruke na prsima. Ona se pomakne i tiho šmrcne, ali se ne probudi. A da se probudila, da se okrenula i ugledala me, bila bi se itekako prepala pomislivši da joj je, dok je spavala, netko u postelju stavio lešinu uredno umotanu u mrtvački pokrov. Ležala je na boku, okrenuta od mene. Visoko uzdignuta krivulja njezina boka na pozadini mutno osvijetljena prozora bila je nalik na obris ljupkog brežuljka gledanog iz daljine, tamnog nasuprot blijedožutoj svjetlosti neba. Uvijek sam se divio ženskom tijelu u tom položaju, monumentalnom i jednostavnom u isti mah. U nosnicama joj je zbog hrkanja nešto tiho brujalo. Tajanstveno je stanje sna. Oduvijek mislim da je to svakonoćna generalna proba za smrt. Pitao sam se o cemu sanja, premda gajim ni na čemu temeljenu teoriju da hrkanje isključuje san. A ja, ja sam bio u stanju kasnonoćne halucinantne budnosti u kojemu se sam pojam sna doima neumjesnim, a ipak mi se učinilo da sam hodajući najednom skrenuo sa staze i okliznuo se; zato sam se trgnuo, krevet poda mnom zaljuljao se i tada sam shvatio da sam ipak načas zadrijemao.
Probudila se i ona. Ležala je na boku kao i dotad i nije se pomakla, ali prestala je hrkati i bila je mirna poput osobe koja nešto budno osluškuje, toliko mirna da sam pomislio da se možda ukočila od straha - moguće je da se nije mogla sjetiti kako je usred noći dospjela u tuđi krevet, pri onoj sablasnoj svjetlosti što se probijala kroz prozor dok je vani sniježilo. Tiho sam se nakašljao. - A da se iskradem iz postelje - pomislio sam - i da opet pođem dolje? Senor Sorran bi još mogao biti u baru, možda otvara novu bocu argentinskog crnjaka. Tad će ona pomisliti da je sanjala, pa će primirena opet utonuti u san. Vagao sam te neuvjerljive alternative, kadli osjetih da je krevet počeo podrhtavati, ili bolje, da se počeo tresti, no u prvi mah nisam znao zašto. Odjednom sam shvatio: Dawn Devonport je plakala, gotovo nečujno, susprežući silovite jecaje. To me zgranulo, ruke na prsima ščepale su mi jedna drugu i zgrčile se od prepasti. Strašno je čuti ženu dok pritajeno jeca u mraku. Što sam mogao? Kako sam je mogao utješiti - jesam li bio pozvan tješiti je? Zar se od mene uopće išta moglo tražiti? Pokušao sam se sjetiti riječi smiješne pjesmice koju sam pjevao s Cass kad je bila mala, nešto kao: Ležiš, plačeš, sve se puši, suze ti se slijevaju u uši - ah, kako se Cass tome smijala - i mislim da bih u tom strašnom trenutku i sâm bio počeo plakati, da se Dawn Devonport nije naglo uspravila, snažno odgurnula pokrivače i doslovno izletjela iz kreveta vrisnuvši od bijesa te izjurila iz sobe ostavivši za sobom širom otvorena vrata.
Upalio sam svjetiljku i sjeo, žmirkajući, prebacio noge preko ruba kreveta, a zatim ih, u čarapama, spustio na pod. Najednom sam osjetio umor u pogrbljenim plećima, kao da mi se na njih svalila sva težina snijega, sav teret te noći i golema svoda tame nada mnom. Noge su mi bile hladne. Ugurao sam ih u cipele, prignuo se i ostao u tom položaju, a ruke su mi nemoćno visjele, ni vezice nisu mogle zavezati. Ima trenutaka, nisu česti ali su značajni, kad mi se učini da sam, zbog neznatnog pomaka ili preskoka u vremenu, ispao iz kolotečine, da sam učinio korak-dva ispred ili iza sebe. Pritom ne pomislim da sam se izgubio ili zalutao, pa čak ni da ne bih trebao biti gdje jesam. Ne, nego mi se učini da se nalazim negdje, hoću reći na nekom mjestu u vremenu - čudna li načina izražavanja - na koje nisam dospio vlastitom voljom. Tada na tren posve onemoćam, toliko da mi se učini kako se neću moći pomaknuti i krenuti dalje, ili da se neću moći vratiti na mjesto s kojeg sam došao - da se uopće neću moći pokrenuti, da ću morati ostati gdje jesam, zbunjen, zarobljen pod svodom toga nerazumljivog fermata\'7b18\'7d. No taj trenutak dakako uvijek prođe, a prošao je i tada, pa sam ustao, te u razvezanim cipelama otapkao do otvorenih vrata, zatvorio ih, vratio se, ugasio svjetiljku, ponovno legao, odjeven, s nerazvezanom kravatom, i istog trenutka pao u blažen zaborav, kao da se iz bedema noći izmaknuo jedan kamen, a mene netko gurnuo u mrak i tu me, zarobljena, ostavio.

Dawn Devonport i ja nikad nismo stigli do Portovenerea. Možda ja to nikad nisam ni kanio. A mogli smo, ništa nam nije stajalo na putu - ništa a možda sve, naravno - čak su i trajekti vozili unatoč zimskim olujama, a ceste su bile prohodne. Ispostavilo se daje ona cijelo vrijeme znala da mi je kći smrtno stradala u lučici s onu stranu zaljeva - zacijelo je to čula od Billie Stryker ili od Tobyja Taggarta jer to, na kraju krajeva, nije bila nikakva tajna. Nije me pitala zašto joj sam nisam rekao što se dogodilo, zašto sam se pravio da sam nasumce izabrao mjesto u koje ćemo poći. Valjda je mislila da imam osobit plan, program, vlastitu zamisao na koju bi mogla pristati u nedostatku boljega. A možda nije ništa mislila, možda je samo dopustila da je odvedem, kao da nema drugog izbora pa je zadovoljna ovim. - Ovdje je stradao Keats, je li? - upita. - Utopio se, tako nešto? - Šetali smo obalom ispred hotela, u zimskim kaputima, sa šalom oko vrata. - Ne, - kazao sam - to je bio Shelley. - Nije se na to obazrela. - Ja sam kao on, kao Keats. - reče žmirkajući prema burnom obzoru. - Živim život poslije života; nije li on to negdje kazao govoreći o sebi? - Pritom se kratko nasmijala; činilo se da je zadovoljna sama sobom.
Nakon ometana i isprekidana sna prethodne noći, toga me jutra sve boljelo, drhtao sam i osjećao se ogoljelim do krvi, poput netom oljuštena pruta. Dawn Devonport je pak bila neobično smirena, da ne kažem omamljena. Vjerojatno su je u bolnici opskrbili sredstvima za smirenje - njezin liječnik, onaj simpatični Indijac, nije ju htio pustiti na put - pa je bila odsutna duhom i pomalo smušena; sve je oko sebe gledala sa sumnjom, kao da je sigurna da je sve to puka namještaljka. Svako malo bi se sabrala i pogledala na sat žmirkajući, mršteći se, kao da misli da bi se moralo dogoditi nešto veoma važno, ali, eto, bogzna zašto - ne događa se. Ispričao sam joj kako sam upoznao Fedriga Sorrána, premda onako umoran i grozničav od puta nisam bio siguran jesam li ga sanjao ili izmislio, a zapravo još dvojim o tome. U hotelu mu toga jutra nije bilo traga, pa sam bio uvjeren daje otišao, ako je uopće ikad i bio tamo. Nismo spominjali da mije bila došla u sobu, nismo spomenuli ni našu čedno podijeljenu postelju, a ni njezine suze i nagli, naprasni odlazak. Bili smo poput dvoje neznanaca koji su se navečer sreli u lučkom baru pa se pripiti, u prijateljskom raspoloženju, ukrcali u brod. Brod je isplovio, a mi smo, onako mamurni, pred sobom imali još i to mučno putovanje.
Rekao sam joj da se vraćao iz Livorna kad mu je brod potonuo u oluji. Pogledala me. - Shelley. - dodao sam. - S njim je bio njegov prijatelj Edward Williams ijedan mladić, ne sjećam mu se imena. Brod im se zvao Ariel. Neki kažu da gaje pjesnik sam potopio. Tada je pisao poemu The Triumph ofLife, Pobjeda života. - Nije me više gledala, a nisam bio siguran ni da me sluša. Zastali smo, stajali i promatrali suprotnu stranu zaljeva. Tamo je bio Portovenere. Mogli smo jednako tako biti na krmi broda što se nepokolebljivo odmiče od mjesta koje nam je trebalo biti odredištem. More je bilo visoko i tamnomodro, jedva sam nazirao burkanje bijele vode u podnožju onog udaljenog rta.
- A što ti je kći tamo radila? - upita ona. - Zašto tamo?
Zbilja, zašto?
Krenuli smo dalje. Za divno čudo, noćašnji je snijeg bio posve okopnio, kao daje scenograf pomislio da se bio prenaglio, pa ga dao pomesti, a na njegovo mjesto staviti dvije-tri barice blatnjave bljuzgavice. Nebo je bilo tvrdo i prozirno poput stakla, a gradić iznad nas u prozirnoj se svjetlosti oštro ocrtavao na pozadini obronka - zbrkani raspored uglatih površina oker žute, gipsano bijele i smećkasto-ružicaste boje. Dawn Devonport koračala je pokraj mene pognute glave, ruku zarivenih u džepove do polovine listova dugačkog, krznom opšivenog kaputa. S onim golemim sunčanim naočalama i velikom šubarom bila je zamaskirana od glave do pete. - Mislila sam, - reče - kad sam napravila ili pokušala napraviti ono, hoću reći kad sam progutala tablete, mislila sam da idem na poznato mjesto, na mjesto gdje ću biti dobrodošla. - Teško je govorila, kao da joj je jezik odrvenio. - Mislila sam da idem kući.
- Da. - rekoh. - Ili u Ameriku, kao Svidrigajlov prije nego što je uperio pištolj u glavu i povukao okidač.
Tad reče da joj je hladno. Pošli smo u kavanu na obali; popila je vruću čokoladu nagnuta nad okruglim stolićem, stežući šalicu onim svojim krupnim rukama. Čudno, uvijek imam dojam da su te južnjačke kavanice izvorno imale drugu namjenu, da su bile ljekarne ili mali uredi, možda čak obiteljski saloni, koje su vlasnici malo po malo, tobože nenamjerno, prilagođavali novim potrebama. To je zbog visokih, uskih pultova i naguranih stolića i stolaca - kao da je riječ o privremenom, improviziranom smještaju. A i konobari su nezainteresirani, lakonski se obraćaju gostima, pa imate dojam da su ih vlasnici privremeno zaposlili kako bi popunili trenutni manjak, a oni zapravo jedva čekaju otići i vratiti se mnogo zanimljivijem poslu, onome kojim su se dotad bavili. Pa svi oni reklamni listići i kazališni oglasi pokraj blagajne, razglednice i fotografije s potpisom, papirići s kojekakvim porukama zataknuti u okvir zrcala iza pulta, sve to čini da debeli vlasnik - ćelavac s dva-tri masna sijeda pramena začešljana preko gole glave, usukanih brkova, s velikim zlatnim pečatnjakom na tustom malome prstu - nalikuje na varijetetskog blagajnika koji se razbaškario za pultom, okružen izrescima iz novina i podsjetnicima na svoj posao.
Nećeš je vratiti, znaš, govorila mi je Lydia - ne na taj način. I naravno da je imala pravo. Ni na ovaj, ni na bilo koji drugi način.
- Tko, - mršteći se upita Dawn Devonport - tko je bio taj Svidrigajlov? - To je ime - strpljivo sam ponovio - što ga je moja kći bila nadjenula čovjeku s kojim je došla ovamo i čije je dijete nosila. - Kroz staklena vrata kavane, duboko u zaljevu, ugledao sam blistavo bijeli brod niske krme i visoka pramca, probija se kroz skrletne valove kao da će svaki čas uzletjeti u nebo, čarobni brod što prkosi vjetru. Drhtavom rukom Dawn Devonport pripali cigaretu. Rekoh joj što mi je bila kazala Billie Stryker – da je Axel Vander bio ovdje ili negdje u blizini u isto vrijeme kad i moja kći. Ona samo kimne; možda je već znala, možda je i njoj Billie ispričala što se dogodilo. Skine naočale, sklopi ih i položi na stol, pokraj šalice. - A sad smo i mi tu, - reče - tu gdje se utopio pjesnik.
Izašli smo iz kavane i krenuli natrag uskim gradskim uličicama. Hotelsko predvorje bijaše pusto. Ta prenatrpana prostorija visoka stropa, veoma nalik na dnevnu sobu u pansionu moje majke, bila je tamna i tiha te odisala neodređenim ali neraspršivim osjećajem nelagode. Sjeo sam na neku vrstu sofe niska naslona i visoka sjedala; presvlake su snažno vonjale na davno popušene cigarete. U kutu, uspravno poput vojnika na straži, stajala je velika starinska ura s ovalnim ostakljenim brojčanikom i polako, zamišljeno tiktakala, kao da oklijeva prije svakog tika ili taka. Sredina prostorije bijaše zakrčena visokim, glomaznim stolom od crnog drva, debelih izrezbarenih nogu, a preko stola je bio prebačen dugačak, resama obrubljen stolnjak od teškog brokata što je sezao gotovo do poda. Marni scenograf bio je na stol položio - od svih stvari na ovome svijetu i tobože nehotice - stari svezak Leopardijevih pjesama, mramorastih rubova i reljefnoga kožnatog hrpta. Uzeo sam čitati –


Dove vai? Chi ti chiama
lunge dai cari tuoi,
Bellisissima donzella?
Sola, pregrinando, il patrio tetto
Si per tempo abbandoni?\'7b19\'7d

ali su me učas rastužile tugaljive kadence i krasna zvonkost tih stihova, pa sam stavio knjigu odakle je bijah uzeo i vratio se na škripavu sofu, pokunjen poput prekorena školarca. Dawn Devonport sjedila je u uskom naslonjaču nasuprot staroj uri u kutu, pognuta, prekriženih nogu, te brzo i prezirno listala bogato opremljen ilustrirani časopis što ga je držala u krilu. Pušila je, a svaki put kad bi otpuhnula dim ne okrećući glavu, napućila bi usta kao da će zazviždati i ponovno izbaciti tanušni dimni oblačak. Pozorno sam je promatrao. Često mi se učini daje osoba kojoj se približim to udaljenija od mene što joj stojim bliže. Pitam se kako je to moguće. Tako sam nekoć promatrao gđu Gray dok smo zajedno ležali na madracu i imao sam osjećaj da se udaljuje iako je ležala uza me. Slično biva i s riječima: katkada se riječ uzjoguni, odvoji se od predmeta i otplovi dalje, lišena težine i sva u duginim bojama, poput mjehura od sapunice.
Dawn Devonport naglo hitne časopis na stol - kako su samo teške stranice mlohavo ljosnule o površinu - pa ustane i reče da ide prileći u svoju sobu. Zadrži se još trenutak i čudno me pogleda, kao da nešto nagađa. - Vjerojatno misliš da je taj Svidrigajlov bio Axel Vander. - reče, a pritom zadrhti i trgne se kao da je okusila nešto kiselo, pa ode.
Dugo sam sjedio u predvorju, sâm. Sjećao sam se - ili se sada sjećam, nije važno kada - kako mi je gđa Gray jednog dana govorila o smrti. Gdje li smo tada bili? U Cotterovoj kući? Ne, negdje drugdje. Ali gdje smo mogli biti ako ne tamo? Čudno, no sjećanje mi kaže da smo bili gore na katu, u njihovoj dnevnoj sobi, onoj u kojoj smo Billy i ja znali piti očev viski. Nemoguće, no tamo nas sada vidim. Ali kako bi me bila uspjela prokrijumčariti u kuću, s kakvom izlikom i zašto? Sigurno ne iz uobičajenih razloga, jer bili smo u dnevnoj sobi, odjeveni, a ne dolje u praonici. Na slici iz moga sjećanja oboje vrlo dolično sjedimo svaki u svome naslonjaču, a naslonjači su pod blagim kutom okrenuti jedan prema drugome, stoje sučelice pravokutnom prozoru metalnog okvira. Mislim da je to bilo jedne nedjelje ujutro, potkraj ljeta, na sebi sam imao odijelo od tvida u kojemu mi je bilo vruće, bockala me vuna, i u kojemu sam se osjećao smiješno, više polugol nego odjeven, kao uvijek kad sam se morao svečano odjenuti. A gdje su bili ostali, Billy i Kitty, g. Gray? Kojim je to povodom bilo? Sigurno sam imao razloga da dođem k njima; bit će da smo se Billy i ja nekamo spremali, možda na školski izlet, možda je on kasnio kao i obično, a ja sam ga čekao. No zar bih bio svratio po njega kad sam se u to vrijeme iz petnih žila trudio i na sve se mile načine dovijao da ga izbjegnem? Bilo kako bilo, bio sam tamo, i to je sve. Sunce je obasjavalo trg pred kućom i činilo se da je sve na njemu načinjeno od raznobojna stakla, a razigran je vjetrić nadimao čipkastu zavjesu pred otvorenim prozorom mlitavo je upuhujuci unutra. Kad sam bio mlad, u takva sam nedjeljna jutra uvijek imao snažan osjećaj otuđenosti - ovratnik od košulje stezao me poput omče, ptice su uzbuđeno pjevale, u daljini su zvonila crkvena zvona - i uvijek je popuhivao blag vjetar kao da dolazi s juga, da, s juga, noseći prašinu boje lavljeg krzna i bljesak limuna. Bit će da sam iščekivao budućnost i njezina blistava obećanja, jer budućnost je za mene uvijek imala nešto juznjačko u sebi, a čudno je što sada razmišljam o tome, sada kad je budućnost stigla ovamo gore u Ultima Tule, na kraj svijeta, pa kroz luknjicu sadašnjosti nepokolebljivo sipi u prošlost.
Gđa Gray na sebi je imala modri kostim strogoga kroja - kompletić, govorila je - i crne cipele visokih potpetica, čarape sa šavom i bisernu ogrlicu. Kosu je bila začešljala drukčije nego inače, skupila ju je na potiljku, tako daje čak uspjela nakratko ukrotiti onu tvrdoglavu kovrčicu pokraj uha, a mirisala je kao moja mama, kao što su valjda mirisale sve mame u ljetna nedjeljna jutra, na puder i kremu za lice, a malčice i na znoj, na topli najlon i na vunu s daškom naftalina i natruhom nečega što me podsjećalo na pepeo, premda nikad nisam ustanovio što bi to moglo biti. Jakna od kostima bila joj je sašivena po ondašnjoj modi: visokih ramena, pripijena u struku - bit će daje nosila steznik - a uska suknja s prorezom otraga sezala joj je do polovine listova. Dotad je nisam vidio tako svečano, tako strogo odjevenu, privlačno utegnutu i zakopčanu, pa sam je promatrao gotovo besramnim i zamalo supružnički posjedničkim pogledom. Taj je prizor, dakako, bio kao preslikan iz onodobnih filmova o dokonim ženama i njihovim žigolima, filmovima koje gđa Gray nije voljela, jer vidim ga u crno-bijeloj, ili bolje, u kao ugljen tamnoj i srebrnoj boji: ona u ulozi zrele žene, a ja, čudo od momčića vragolasta osmijeha, s kokot frizurom, drznik u pristalom odijelu od tvida, uštirkanoj bijeloj košulji i kravati na pruge, s kopčom.
U prvi mah nisam shvatio o čemu govori jer sam bio zaokupljen proučavanjem složenog sustava spojeva - šavova, tako ih, mislim, zovu - na prekrasno punašnim grudima jakne od porozne modre tkanine zamamno metalnog sjaja, tkanine što je pucketala kad god bi ona udahnula. Bila je okrenula glavu i zamišljeno se zagledala u prozor i sunčani trg, te prislonivši prst na obraz govorila da se katkad pita kako bi bilo ne biti na svijetu - bi li to možda bilo kao pod anestezijom, kad ništa ne osjećamo, pa ni da vrijeme prolazi - i kako joj je teško zamisliti da bi mogla biti negdje drugdje, a još teže - nigdje. Riječi su joj malo-pomalo prodirale u naraspršivu tamu moje sobom zaokupljene svijesti, sve dok mi se nije upalila lampica i ja shvatio, ili pomislio da shvaćam, što govori, pa se umah pretvorio u uho. Ne biti na ovome svijetu? Biti negdje drugdje? To mi ona okolišajući kazuje da se sprema prekinuti sa mnom, pomislio sam. E, sad, da se to dogodilo drugom zgodom, da mi se tada u glavu uvukao ma i tračak sumnje da cilja na to, smjesta bih bio počeo cmizdriti, derati se i lupati šakama jer tada sam - sjetite se - još bio dijete i djetinje vjerovao kako mojim potrebama mora biti udovoljeno čim se pojave, što je bio plačljiv i bučan odgovor na najmanju prijetnju mojoj dobrobiti. No toga sam dana, tko zna zašto, čekao, oprezno, budno, i pustio je da govori sve dok sama - osjetivši valjda da je napeto slušam - nije zašutjela, okrenula se i pogledala me na onaj svoj osobit način, kao da je uperila nevidljiv teleskop u me. - A jel’ ti ikad razmišljaš o tome, - upita - o smrti? - Prije no što joj stigoh odgovoriti, samoprijekorno se nasmije i odmahne glavom. - Naravno da ne razmišljaš. - reče. -I zašto bi?
Tad mi na um padne druga mogućnost. Ako doista govori o smrti kao smrti, ako to nije nagovještaj da će me ostaviti, bit će da govori o g. Grayu. Mogućnost da joj je muž smrtno bolestan već mi se duže vremena i sve čvršće gnijezdila u mašti, što je krijepilo moje nade da će jednoga dana biti samo moja, zadugo. Ako je starome pisano da odapne, meni će se konačno pružiti sjajna prilika. No ne smijem se prenagliti, naravno. Morat ćemo pričekati, i ona i ja, dok ne budem punoljetan, a i tada ćemo nailaziti na prepreke, najviše u liku Kitty i moje mame, da ne govorim o Billyju kojega neće oduševiti nakaradna zamisao da će mu očuh biti vršnjak, i to nekadašnji najbolji prijatelj. A u međuvremenu, dok budemo čekali moju punoljetnost, pružat će mi se brojne prilike za ostvarenje dječačkog sna, ali tada neću imati ćelavu i nemuštu lutku, pa je milovati i paziti i izvoditi na njoj kojekakve operacije, ne, imat ću, samo za se, odraslu, toplokrvnu, pouzdano obudovjelu ženu, koja će mi biti dostupna cijeli dan i svaki dan, i što je još važnije, svaku noć, imat ću dragocjeno blago koje ću moći hrabro pokazivati svijetu kadgod i gdjegod me bude volja. Zato sam sada naćulio uši i pozorno slušao što bi mogla dodati u vezi s očekivanom smrću svoga muža. Nije mi, nažalost, ništa više htjela kazati, a činilo se daje posramljena onim što već jest, i tako, budući daje nisam izravno upitao koliko još vremena liječnici daju slabovidnom optičaru, nisam iz nje ništa više izvukao.
Ali što sam radio tamo, u njezinoj dnevnoj sobi, u bockavu odijelu, te nedjelje na izmaku ljeta - što? Prošlost je često poput slagalice kojoj nedostaju najvažniji dijelovi.

Premda sam odrastao u hotelskom svijetu prolaznosti i skrivenih prisutnosti, te oženio ženu koja je i sama odrasla u njemu, hoteli mi se i dalje čine zastrašujućim mjestom, i to ne samo u noćnoj tišini nego i usred bijela dana. Osobito sredinom jutra imam osjećaj da se pod plaštom njihova umjetnog, stakleničkog mira sprema nešto zlokobno. Sada za recepcijom sjedi čovjek kojega prije nisam vidio, blijedo me gleda dok prolazim pokraj njega i ne osmjehne se, ne pozdravi. Svi stolovi u opustjeloj blagovaonici čekaju postavljeni, a sjajni pribor za jelo i snježnobijeli ubrusi složeni su uredno poput kirurških instrumenata u operacijskoj dvorani gdje će domalo biti izvedeno nekoliko zahvata. U hodniku na katu nešto bruji, ćuti se silna napetost, misliš - nešto se sprema. Tiho prolazim tim hodnikom, kao da sam oko bez tijela, hodajuća leća. Vrata, sva jednaka, u dugačkom dvostrukom nizu, doimaju se kao da ih je netko lukavo zatvorio trenutak prije no što sam izašao iz dizala. Što se zbiva iza njih? Zvukovi što dopiru s druge strane - svadljiva riječ, kašalj, ulomak tihog smijeha - zvuče poput početnih riječi kakve molbe ili drskog odgovora hitro ušutkanog nečujnom pljuskom ili rukom stavljenom na usta. Zrak vonja na sinoćnje cigarete, na već hladnu jutarnju kavu, na fekalije, na gel za tuširanje i vodicu za brijanje. A što rade ona velika napuštena kolica s brdom uredno složenih plahta i jastučnica, ona kanta s čupavom metlom prikvačena o stražnju stranu kolica, gdje li je sobarica koja bi se trebala pobrinuti za njih, kamo se djenula?
Cijelu sam minutu stajao pred vratima Dawn Devonport prije no što sam pokucao, a i tada sam ih samo okrznuo zglobovima prstiju. Nije bilo odgovora. Zar opet spava? Pritisnuo sam kvaku. Vrata nisu bila zaključana. Odškrinuo sam ih za cigli centimetar i opet pričekao, oslušnuo i zakoračio u sobu, bolje reći uvukao se unutra postrance, nečujno, pa ih pažljivo zatvorio za sobom suspregnuvši dah u trenutku kad je zasun škljocnuo. Zavjese nisu bile navučene, tako da je soba, premda hladna, bila svjetlija no što sam očekivao; zračila je gotovo ljetnom svjetlošću, jer se odozgo, iz kuta prozora spuštala široka reflektorski snažna sunčeva zraka, a mrežasta se zavjesa žarila od bjeline. Sve je bilo uredno i počišćeno - sobarica je očito obavila svoj posao - pa se činilo da u sobi nitko nije spavao. Dawn Devonport je ležala na prekrivaču, opet na boku, s rukom pod obrazom, skvrčenih nogu. Madrac pod njom bio se tek malko uleknuo, toliko je bila lagana i sitna. Na sebi je još imala kaput; lice joj je bilo uokvireno ovalom krznenog ovratnika. Promatrala me onim svojim sivim očima, većima i širima no ikada. Bila je uplašena - jesam li je prepao kad sam se onako potajice ušuljao u sobu? Ili je bila pod lijekovima? Nije podigla glavu, samo je ispružila ruku prema meni. Uspentrao sam se na krevet, u odijelu i cipelama, i legao joj sučelice, tako da su nam se koljena dodirnula. - Zagrli me, - promrmlja - stalno imam osjećaj da padam. - Tad odgurne skut kaputa, primakne mi se, uze mi ruku i položi je sebi na bok, pod kaput. Dah joj je na mom obrazu bio hladan, a oči gotovo sve što se vidjelo na licu. Pod rukom sam joj osjećao rebra i srce - kucalo je. - Zamisli da sam ti kći, - reče - pričinjaj se da jesam.
Ostali smo tako neko vrijeme na krevetu, u hladnoj, sunčanoj sobi. Bilo mi je kao da gledam u zrcalo. Ruka joj je, lagana poput ptičje nožice, ležala na mojoj nadlaktici. Govorila mi je o ocu, o tome kako je bio dobar i veseo i kako joj je pjevao kad je bila djevojčica. - Smiješne pjesmice, - reče - slušaj: Hajd’ u kolo dječice, podajmo si ručice, mi smo djeca vesela... Jedne su ga godine izabrali za Bisernog kralja koknijevaca\'7b20\'7d. Jesi li ikada vidio Bisernog kralja? Otac je bio izvan sebe od sreće u toj smiješnoj odjeći, imao je sedefne kuglice čak i na kapi, a ja sam se toliko sramila da sam se sakrila u ormar pod stubištem i nisam se dala van. A mama je bila Biserna kraljica. - Tad kratko zaplače, pa nestrpljivo obriše suze nadlanicom - Glupo, - reče - baš glupo.
Povukao sam ruku; sjeli smo. Ona prebaci noge preko ruba kreveta, ali ostane sjediti, okrene se od mene i pripali cigaretu. Ponovno sam se opružio oslonjen o lakat, zagledan u ljubičasti dim što se kovrčav dizao prema zraci sunca u prozoru. Sad je sjedila prignuta, prekriženih nogu, laktom uprta o koljeno, a rukom o bradu. Promatrao sam je, gledao joj prignuta leđa, obris lopatica što su stršale poput krila, i kosu ovjenčanu dimom. Instruktor koji me nekoć poučavao glumi govorio je da dobar glumac mora moći glumiti i stražnjim dijelom glave. - Mi smo djeca vesela, - zapjeva ona, tiho, promuklo - rado bi se igrala.
- Ma jesi li se zbilja htjela ubiti? - upitao sam je. - Jesi li željela umrijeti? - Dugo mi nije odgovarala; zatim umorno slegne ramenima i ne okrenuvši se reče: - Ne znam. Zar ne kažu da oni kojima to ne uspije ionako nisu mislili ozbiljno? - Možda je to bilo samo... znaš, ono čime se ti i ja bavimo. - Tad okrene glavu i pogleda me iskosa, preko ramena. - Samo gluma.
Rekoh joj da se moramo vratiti, da se sada moramo vratiti kući. I dalje me promatrala kroz spuštenu kosu, glave nagnute ustranu, s bradom na ramenu. - Kući. - reče. - Da, - rekoh - kući.

Sve mi se čini da je našem razlazu kumovao grom, to jest mislim da je u svemu imala prste crna magija. Ona je sasvim sigurno ubrzala kraj. Kišna nas je oluja ulovila nadomak Cotterovoj kući. Ima nečeg osvetničkog u takvoj vrsti kiše, kao da nam netko odozgo hoće vratiti milo za drago. Kako je toga dana nesmiljeno bubnjalo po krošnjama! Kao da se na bespomoćno, pogureno selo stuštila artiljerijska vatra. Dotad nam kiša nije smetala, ali je ta kiša bila tek sitna sačma u usporedbi s ovom baražnom vatrom. U Cotterovoj je kući čak znalo biti zabavno kad je samo sipilo - ustrčali bismo se amo-tamo, pa na pod ispod pukotina u krovu stavljali lonce i teglice od džema. Kako je gđa Gray cičala kad bi joj na zatiljak pala hladna kaplja pa niz gola leđa skliznula pod haljinu cvjetna uzorka! Na sreću je kut u kojemu smo rasprostrli madrac bio jedno od rijetkih suhih mjesta u kući. U njemu smo znali zadovoljno sjediti jedno uz drugo i slušati romon kiše u krošnjama, ona pušeći jednu od svojih omiljenih cigareta marke Sweet Afton, a ja vježbajući korejsku igru jackstones kuglicama iz ogrlice koju joj bijah nehotice potrgao jednog popodneva osobito strasne ljubavi. - Dječica u šumi, to smo ti mi. - rekla bi i nasmiješila se otkrivajući ona dva simpatična prednja zuba što su rasli jedan preko drugoga.
Ispostavilo se da se užasava grmljavine. Na prvi udar groma, a činilo se da nam je puklo točno nad glavom, malko iznad krova, problijedjela bi i brzo se prekrižila. Bili smo nadomak kući kad je pljusnulo i kad se kroz krošnje obrušilo na nas uz muklo bubnjanje, i premda smo zadnjih metar-dva prešli trkom, bili smo mokri do kože kad smo uletjeli unutra. Njoj se kosa slijepila uz glavu, ostala je samo ona neukrotiva kovrčica pokraj uha, a haljina joj se prilijepila za noge i istaknula joj obline trbuha i grudi. Stala je nasred sobe kao ukopana mašući ispruženim rukama, otresajući kapljice s prstiju. - Što ćemo sad? - zavapila je. - Na smrt ćemo se razboljeti!
Ljetu je već bio došao kraj, a da to gotovo i nismo opazili - podsjetila nas je oluja - i meni je već bila počela nastava. Prvog jutra nove školske godine nisam svratio po Billyja, a nisam svraćao ni sljedećih dana. Sada mi je bilo još teže gledati ga u oči ne samo zato što su te oči toliko sličile majčinima. Što on misli, što se dogodilo da ga toliko izbjegavam, pitao sam se. Možda se sjeća onog dana u Rossmoreu kad sam naletio na nj i ekipu s tenisa i vidio kako nosi dva reketa u novim šminkerskim stezaljkama. Bilo kako bilo, klonili smo se jedan drugoga u školskom dvorištu, a kući smo se vraćali svaki svojim putem.
Imao sam i drugih nevolja. Bio sam loše prošao na ispitima, što je iznenadilo sve osim mene, jer toga proljeća nisam dovoljno učio, a sve zbog ljubavi. Bio sam bistar dečko, od mene se mnogo očekivalo, pa je mama bila duboko razočarana. Prepolovila mije džeparac, ali to je potrajalo samo tjedan-dva - ta žena zbilja nije imala moralne čvrstoće - i, još gore, prijetila je da će mi zabraniti izlaske i prisiliti me na učenje. Kad sam gđi Gray ispričao kakva mi se kazna sprema, ona je na moje zaprepaštenje stala na maminu stranu i rekla da mama ima potpuno pravo, i neka se stidim što nisam više učio, što sam tako loše prošao. Zbog toga je odmah izbila naša prva svađa, to jest prva svađa uzrokovana nečim drugim, a ne mojom postojanom ljubomorom i njezinim podrugljivim neobaziranjem na takve izljeve; obrušio sam se na nju - tako bi ona to bila rekla - što znači da sam je napao kao pravi odrasli muškarac, jer sam več bio kudikamo zreliji nego početkom ljeta. Kako me mrko, kako prkosno pogledala ispod spuštenih obrva kad sam joj prislonio lice uz obraz te stao cmizdriti i rezati na nju. Takve svađe nikad ne zaboravljamo jer one, iako zatomljene, i dalje krvare pod svojom krhkom brazgotinom. Ali kako smo se poslije toga nježno mirili, s koliko me ljubavi njihala u naručju!
U zlatnoj svjetlosti toga dugog ljeta nismo pomišljali da ćemo prije ili poslije morati potražiti drugo sastajalište, mjesto koje će biti otpornije na vremenske neprilike nego ta stara kuća u šumi. U zraku se već osjećala jesenska svježina, osobito krajem poslijepodneva kad se sunce brzo spuštalo iz zenita, a uz nadošle je kiše bilo još hladnije. - Uskoro ćemo voditi ljubav odjeveni u kapute. - potišteno reče gđa Gray. Iz zidova oko nas i dasaka na podu širio se vonj vlage i truleži. A uskoro se svemu pridružio grom. - E, što je previše, previše je. - reče ona drhtavim glasom otresajući kišne kapi s prstiju. Ali gdje bismo mogli naći drugo pribježište, očajnički smo razmišljali. Ja sam se čak poigravao mišlju da zaposjednem jednu od praznih prostorija na tavanu majčine kuće, mogli bismo ulaziti iz stražnjeg vrta, gorljivo sam izjavio, a u mašti sam nas već vidio na tavanu; mogli bismo ući kroz stražnja vrata i doći do nje stražnjim stubama, iz praonice, i to nitko živ ne bi opazio. Ona me samo pogleda. - Kad je tako, - nadureno rekoh - imaš li bolji prijedlog?
Ispostavilo se da nam je briga izlišna, to jest imali smo razloga za brigu, ali ne o novom sastajalištu. Toga dana, čak prije no što su jenjali i uminuli posljednji tutnji groma, gđa Gray prestrašeno istrči iz kuće, jurne niz puteljak, po kiši, kroz mokru sumu, s cipelama u ruci i vestom navučenom preko glave kao daje to kapuljača koja će je tobože zaštititi, uskoči u karavan, dade kontakt i krene prije nego što sam je dostigao i uskočio na sjedalo pokraj nje. Tad smo već oboje bili mokri do kože. A kamo smo to išli? Kiša je bubnjala po metalnom krovu i slijevala se po vjetrobranskom staklu pod svesrdno uposlenim brisačima. Gđa Gray je vozila lica uperena u staklo, stežući upravljač tako da su joj zglobovi na prstima bili bijeli od stiska, bjeloočnice sijevale, a nozdrve drhtale od straha. - Idemo kući. - reče razmišljajući naglas. - Svi su vani, bit ćemo sami. - Niz prozor s moje strane slijevala se voda, a treperavo drveće, staklenastozeleno u olujnoj svjetlosti, promicalo je pokraj nas i iščezavalo kao da ga obaramo u prolazu. Nevjerojatno, no mjestimice je prosijavalo sunce; kišne kapi na staklu žarile su se poput žitkih iskrica. - Da, - ponovno će ona brzo kimajući glavom kao da govori za se - da, idemo kući.
I otišli smo kući - njezinoj. Dok smo se približavali trgu, začu se tih šušanj i kiša naglo prestane, kao daje tko odlučno odmaknuo zavjesu od srebrnih kuglica, a prokisla sunčeva svjetlost ponovno obasja trešnje i blistav šljunak pod njima i pločnike iz kojih se već pušilo. Zrak je u kući bio vlažan i vonjao na nešto bezlično, sivkasto, a svjetlost u sobama neodređena; posvuda je vladala varljiva tišina, kao da pokućstvo bijaše naumilo zaplesati, raspojasati se, pa zastalo čim smo ušli. Gđa Gray me uvede u kuhinju, zatim ode i domalo se vrati preodjevena u toplu jutarnju haljinu, preveliku za njezin stas - možda muževu? - pod kojom je očito bila gola, ili se tako činilo mome požudnom oku. - Smrdiš kao ovca. - veselo reče i odvede me dolje - da! - odvede me dolje u praonicu.
Sumnjam da se sjetila našeg prvog susreta u praonici. To jest, mislim da joj to tada nije palo na pamet. Zar je to moguće? Ta skučena prostorija neobično visoka stropa, s jednim jedinim prozorom visoko u zidu, za mene je bila sveta, neka vrsta sakristije u kojoj su pohranjene najsvetije uspomene, a za nju valjda tek mjesto za pranje obiteljskog rublja. Odmah sam opazio da pod prozorom nema niskog ležaja ili madraca. Tko ga je uklonio i zašto? Da, ali tko ga je tamo uopće bio stavio?
Pjevuckajući, gđa Gray dohvati ručnik da mi njime protrlja kosu. Reče da ne zna što će s mojom mokrom odjećom i upita hoću li obući Billyjevu košulju. - Ne, ne, - doda - to ne bi bilo dobro, ali što će ti reći mama dođeš li kući mokar kao miš? - Učinilo mi se da ne vidi kako joj se primičem pod ručnikom kojim mije snažno trljala glavu - koliko je puta u životu djeci sušila kosu? - kako pružam ruke i kako je naslijepo grabim za bokove. Samo se nasmijala i uzmaknula. A ja krenuh za njom, pa uvukoh ruke pod jutarnju haljinu. Koža joj je još bila malko vlažna i malčice hladna, stoga mi se i učini da je još zamamnije, još uzbudljivije gola. - Prestani! - reče, pa se opet nasmije i ponovno uzmakne. Odbacio sam ručnik, a ona ga smota i pritisne mi ga na prsa nastojeći me bezvoljno odgurnuti od sebe. Nije mogla dalje jer je lopaticama već bila stiješnjena uza zid. Pojasom vezana haljina bila joj se rastvorila u gornjem dijelu, tamo gdje sam prtljao po njemu, a uto se rastvori i donji dio i posve joj razgoliti ionako gole noge, tako da je na trenutak bila prava živa Kayser Bondorova dama, izazovno razbarušena u istoj mjeri u kojoj ona izvorna bijaše savršeno počešljana. Položio sam joj ruke na ramena. Široka brazda među grudima svjetlucala joj se srebrnkastim sjajem. Ona zausti da nešto kaže, ali zašuti, a ja tada - to je bilo najčudnije od svega, jer učinilo mi se da stojim na vratima i promatram taj prizor - ja ugledah, doista ugledah i nju i sebe: nadvio sam se nad nju, pomaknuo se mrvicu ulijevo, podigao desno rame, košulja mi je mokra među lopaticama, hlače su mi se otraga objesile, pritiščem je rukama, jedno joj je blistavo koljeno svinuto, sve bljeđe lice izviruje joj iznad moga lijevog ramena, a oči su joj širom otvorene.
Tad me odgurne ustranu. Mislim da mi se taj čin, taj šok, premda nije bio nasilan pa ni grub, najjasnije, najbolnije urezao u sjećanje na taj dan, jasnije od svega što se potom imalo dogoditi. Valjda se tako osjeća lutkar kada na kraju predstave ispusti konce iz ruku i zviždukajući izađe iz svoje kabine. Kao da je u tom trenutku odbacila košuljicu dotadašnje sebe, one sebe koju sam poznavao, pa iskoračila i prošla pokraj mene kao potpuna tuđinka.
A tko je u tom času stajao na vratima? Da, da, ne moram vam reći tko, već i sami znate. Tanki repići, debele naočale, ikserice - Kitty! Na sebi je imala jednu od onih tada popularnih haljinica, nešto poput dindrlice prošarane sitnim cvjetićima i lastikom nabranu na grudima. U ruci je nešto držala, ne sjećam se što, možda plameni mač? S njom je bila Marge, ona njezina debela prijateljica s rođendanske proslave, ona koja me onomad milo gledala, ali ja nisam obraćao pozornost na nju. Stajale su kao ukopane i radoznalo nas promatrale, a zatim se okrenule, bez žurbe, tupo i zgranuto poput prolaznika koji okrenu leđa prizoru nesreće čim kola hitne pomoći krenu u stanicu. Čuo sam kako im nezgrapne školske cipele lupkaju po drvenim stubama što vode gore u kuhinju. Jesam li pritom čuo i Kittyn hihot? Gđa Gray priđe vratima i proviri u hodnik, ali ne zovne kćer, ne reče ni riječi nego se začas vrati u praonicu, k meni. Mrštila se i grickala donju usnicu. Doimala se poput osobe koja je nešto zametnula pa se iz petnih žila trudi sjetiti se gdje. A što sam ja učinio? Jesam li što rekao? Sjećam se da me na trenutak gledala kao da ne zna što bi, a zatim se rastreseno osmjehnula i položila mi ruku na obraz. - Mislim - reče - da bi sada trebao poći kući. - Čudna je bila jednostavna, potpuna, neosporna konačnost tih riječi. Nalik na kraj kakve orkestralne izvedbe. Sve što nas je dotad tako dugo držalo u stanju zanosa i ushita, sva ona divlja energija, ona napetost i usredotočenost, sva ona divna mahnitost u tom je trenutku iznenada prestala ostavljajući za sobom tek tih, sve tiši odjek u zraku. Nisam se usudio prosvjedovati, preklinjati je, plakati ni vikati, učinio sam što me molila, te skrušeno, bez riječi prošao pokraj nje i pošao kući.

Ono što se dogodilo poslije toga dogodilo se zapanjujućom brzinom, navrat-nanos. Do kraja te večeri gđa Gray već je bila pobjegla iz grada. Čuo sam - od koga? - da se vratila u grad iz kojega se bila doselila s g. Grayem, natrag k velebnim bulevarima i bjelosvjetskim ljudima zbog kojih me tako rado zadirkivala. Mora da je to bio grad u kojemu se rodila, jer je, govorilo se, otišla k majci. Vijest da gđa Gray ima mamu toliko me zapanjila da me nakratko odvratila od turobnih misli. Nikad mi nije spominjala majku osim možda dok je nisam slušao, što je moguće, premda mislim da čak ni ja nisam mogao biti toliko bezobziran. Pokušao sam si predočiti to bajno stvorenje i ugledao kudikamo stariju inačicu gđe Gray, smežuranu, pogrbljenu i - ne znam zašto - slijepu, naslonjenu na vratašca u ogradi sunčanog vrta prepunog ljetnog cvijeća - smiješi se s izrazom tužnog praštanja i pruža ruke molećivo kao što to rade slijepci, srdačno dočekuje svoju osramoćenu i pokajničku kćer. Bilo mi je čudno tada, a i danas mi je čudno razmišljati o toj bivšoj gđi Gray - ne, tada je još bila gđa Nekadruga. To je još nešto što nikad nisam doznao - djevojačko prezime svoje drage.
Sutradan je pročelje kuće na trgu osvanulo prošarano obavijestima o dražbi, baš kao i izlog optičarske radnje u Haymarketu, a nos i rubovi očiju gđice Flushing bijahu crveniji nego ikada. Sjećam li se karavana što kreće s trga prekrcan kućnim potrepštinama, i g. Graya i Billyja i Billyjeve sestre stiješnjenih na prednjem sjedalu, onome na kojemu smo gđa Gray i ja tako često poskakivali kao na kakvom začaranom trampolinu, g. Graya s bolnim izrazom lica ali odlučno izbačene vilice, nalik na Garyja Fondu iz filma Plodovi podneva? Sigurno opet izmišljam, kao često do sada.
Ipak, kad razmislim, čini mi se da njihov odlazak nije mogao biti tako nagao, prošlo je nekoliko dana, tjedan pa i više do moga posljednjeg susreta s Billyjem Grayem. U sjećanju su mi se opet pomiješala godišnja doba jer, premda je još bio rujan, vidim nas kako se suočavamo po cičoj zimi. Mjesto na kojemu smo se sreli zvalo se Forge, Kovačnica, nadomak trgu na kojemu su stanovali Grayevi; tamo je zacijelo davno prije radio neki kovač. Bilo je to prikladno mjesto za takav susret jer sam naziv Kovačnica uvijek povezivao, i još ga povezujem, s nekom neimenovanom nelagodom. A ipak je to bilo neugledno mjesto s kojega se put prema trgu širio i iskosa spajao s drugim, užim, rijetko rabljenim putem, što je pod oštrim kutom skretao u polja. Na mjestu gdje je taj put počinjao nalazila se visoka skupina gustih tamnih stabala, a pod njom zdenac, ili ne, ne zdenac, nego metalna cijev široka otvora što je stršala iz zida i iz koje je neprestano tekla voda, glatka i iskričava poput lijevanog cinka, u mlazu širokom poput nadlaktice odrasla čovjeka, i ulijevala se u betonsko, mahovinom obraslo korito, vazda puno ali nikad preplavljeno. Često sam se pitao otkud dotječe tolika voda, jer nije presušivala ni u najsušnijim ljetnim mjesecima, nego je na neki neobičan način s neumoljivom predanošću obavljala svoj jedini, jednoličan zadatak. I kamo je ta voda otjecala? Bit će da se pod zemljom ulijevala u rječicu Sow - je li se tako zvala? - tanušan prljav potok što je tekao uz kanal podno brežuljka. No zar su važne sve te pojedinosti? Koga je briga otkud je voda dotjecala i kamo je otjecala, je li bilo ljeto ili zima, kako je izgledalo nebo i je li puhao vjetar - ma tko mari za to? Netko ipak mora mariti - nekoga mora biti briga. Valjda mene.
Billy je hodao uzbrdo, a ja nizbrdo. Ne bih znao reći zašto sam se zatekao na tome mjestu i odakle sam dolazio. Moguće je da sam bio na trgu, premda se živo sjećam da sam se svojski trudio skretati pogled s kartonskog natpisa Prodaje se pod prozorom spavaće sobe gđe Gray, kao da je to zastava istaknuta na kužnom brodu. Mogao sam prijeći na suprotnu stranu puteljka, ili je to mogao učiniti Billy, ali ne, nismo, ni jedan ni drugi. U mome sjećanju, bijedno sklonom smiješnim pogreškama, popuhuje hladan vjetar, po pločnicima se, naravno, šušteći vuče uvelo lišće, a zimzeleno drveće trese se i njiše. Eto vidite, opet detalji, vazda detalji, precizni i nemogući. A ipak se ne sjećam što mi je Billy rekao, samo znam da me nazvao prljavim jebenim kopiletom, tako nekako, ali vidim ga u suzama, čujem ga kako jeca od gnjeva i stida i gorkog žaljenja. Čak me pokušao udariti mahnito zamahnuvši onim svojim radnički snažnim rukama, no ja sam mu se izmaknuo poskakujući, đipajući, izvijajući se poput akrobata. A što sam ja njemu kazao? Jesam li se pokušao ispričati, jesam li mu pokušao rastumačiti zašto sam činio što sam činio i zašto sam tako podlo izdao naše prijateljstvo? Ali kakvo sam mu tumačenje mogao ponuditi? Osjećao sam se neobično odmaknutim od tog trenutka, kao da sam promatrač kojemu se pred očima odvija niz osobito okrutnih prizora iz crkvenog prikazanja što zorno predočuje neizbježne posljedice Nečednosti, Pohote i Raskalašenosti. A u isti mah - znam da ću ovim riječima izazvati porugu, prezir i nevjericu - u isti mah dok je on vitlao rukama i ridao, a ja skačući uzmicao, naginjao se i glavinjao, dok je puhao hladan vjetar i šuštalo uvelo lišće, a onaj debeli mlaz vode šikljao u bezdan, u isti sam mah, velim, osjetio takvu zabrinutost, takvo suosjećanje, takvu nježnost, takvu, da, takvu ljubav prema Billyju kakvu nikad dotad nisam iskusio. Da sam u taj čas pomislio da će mi on to dopustiti, vjerujem da bih ga bio zagrlio. Taj prizor s puteljka, praćen bolnim uzvicima i divljačkim udarcima, za mene je valjda bio svojevrsnom inačicom oproštajnog prizora koji se nije odigrao između mene i gđe Gray, zato sam toplo pozdravio čak i tu blijedu sjenku onoga što mije bilo uskraćeno i što mi je tako bolno nedostajalo.
Strah je, mislim, bio ono što sam najsnažnije osjećao u danima nakon bijega gđe Gray. Obreo sam se napušten i nasukan na tlu koje mi je bilo strano, na tlu o postojanju kojega nisam ni slutio, a činilo mi se da nemam dovoljno iskustva ni smjelosti da ostanem na njemu živ i nepovrijeđen. To je bio teritorij odraslih ljudi, tlo na kojemu nisam smio biti. Tko će me sada spasiti, tko će doći za mnom, naći me i odvesti me natrag u prizore i sigurnost koju sam poznavao prije toga začaranog ljeta? Prianjao sam uz majčine skute kao što nisam još od najranijeg djetinjstva. Moram reći da ona, iako je sigurno bila dočula sablažnjive vijesti o gđi Gray i meni - sudeći prema brzini i obimu kojim se trač širio, rekao bih da ga je mogao izvikivati i mjesni telal, jer kolao je od kraja ulice do crkvenih vrata, a od crkvenih vrata do najskrivenijega kuhinjskog kutka i natrag - moram, dakle, reći da ona nije ni riječ zucnula o svemu tome, ni meni niti ikome drugome. Možda se i ona bojala, možda je tlo na koje su je izbacili moji bludni čini i za nju bilo nepoznato i zastrašujuće.
O, kako sam dobar sin tada bio, uslužan, ozbiljan, marljiv i poslušniji no što nalaže sinovska dužnost. Kako sam spremno trčao u nabavke po majčinu nalogu, kako sam strpljivo i sućutno slušao njezine žalopojke, prigovore i pritužbe na račun lijenosti naših stanara, na njihovu pokvarenost i zanemarivanje osobne higijene. Sve je to, dakako, bilo hinjeno. Da se gđa Gray predomislila, da se vratila istom brzinom kojom bijaše otišla - što mi se nije činilo nimalo nemogućim - bio bih se bacio na nju s negdašnjim žarom, s negdašnjom lakomislenošću. Jer nisam drhtao od straha zbog razotkrivene tajne i sramote, ni zbog gradskih tračerica i majčinih neizrečenih optužbi. Bojao sam se vlastite tuge, njezine težine, njezine neotklonjive korozivne snage i strašne spoznaje da ću - prvi put u životu - ostati posve sam, Robinzon nasukan i napušten u bespućima neizmjernog i bešćutnog oceana. Ili bolje reći Tezej ostavljen na Naksu dok Arijadna, ne mareći za nj, juri za svojim poslom.
Pogodio me i muk što je vladao oko mene. Grad je brujao od govorkanja, a sa mnom, samo sa mnom, nitko nije razgovarao. Zato sam pozdravio Billyjev napad u Kovačnici, barem je bio glasan i usmjeren isključivo na mene. Siguran sam daje u gradu bilo istinski sablažnjenih i zgranutih ljudi, ali i onih koji su potajno zavidjeli gđi Gray i meni, a jedni nisu nužno isključivali druge. Ali svi su se valjda uvelike zabavljali, čak i oni rijetki koji bi možda bili suosjećali s nama, onako osramoćenima, samima i ranjenima. Svim sam srcem očekivao da će nam u kuću opet navratiti velečasni Priest, ovaj put s preporukom majci da me dade otpraviti k trapistima, u neku od najzabitnijih alpskih zemalja, u brda puna ovaca, ali se i on držao postrani i čuvao vlastiti mir. Možda mu je bilo neugodno. Sa zebnjom se pitam nije li možda svima bilo neugodno, čak i onda kad su trljali ruke od užitka što im gaje priskrbio taj skandal. Bilo bi mi draže da su pucali od bijesa. Činilo bi se da imaju više - čega? - poštovanja prema golemosti onoga što smo gđa Gray i ja bili izgradili među sobom, a čega više nije bilo.
Čekao sam, isprva s pouzdanjem, a zatim sve ogorčenije, čekao da mi se gđa Gray javi, da mi pošalje barem riječ, barem oproštajni pozdrav iz daljine, ali ništa nije stizalo. Ali kako bi mi se bila mogla javiti? Nije mi mogla poslati pismo poštom, na majčinu adresu. Da, ali kako smo komunicirali prije toga, dok je veza još trajala? U pretrpanoj sobici pokraj kuhinje, koju je majka nazivala svojim uredom, imali smo telefon, prastari uređaj s ručicom sa strane, koju je trebalo okretati kako bismo uspostavili vezu sa službenicom u centrali, ali ja nikad ne bih bio nazvao gđu Gray s tog telefona, a njoj ni u snu ne bi bilo palo na pamet nazvati mene jer je, uza sve ostalo, službenica u centrali uvijek prisluškivala razgovore, čulo se kako petlja i uzbuđeno, tiho kao miš zapisuje pojedine riječi. Bit će da smo ostavljali pisane poruke jedno drugome, možda u Cotterovoj kući - ali ne, gđa Gray nije tamo odlazila sama, bojala se šume, a ako bi slučajno stigla prije mene, zatekao bih je šćućurenu iza vrata, spremnu na bijeg. Pa kako smo se onda snalazili? Ne znam. To je još jedna neriješena zagonetka, jedna od mnogih. Jedanput zabunom nije bila došla u dogovoreno vrijeme, pa sam je strepeći čekao cijelo popodne, sve sigurniji da se više neće pojaviti, da sam je zauvijek izgubio. Jedino tada, koliko se sjećam, nismo mogli uspostaviti vezu, ali kako smo je inače uspostavljali i gdje?
Nisam sanjao o njoj nakon što je otišla ili, ako jesam, ne sjećam se sadržaja tih snova. Svijest mi je u snu bila milosrdnija nego najavi, a ta me nikad nije prestajala mučiti. Ipak jest, na kraju se umorila. Ni jedan tako snažan osjećaj ne može dugo trajati. A možda je ipak mogao potrajati da sam je uistinu volio, da sam je volio ljubavlju koju nazivaju nesebičnom, a kojom se, kažu, ljubilo u davnini? Mene bi takva ljubav sigurno bila uništila, kao što je uništavala junake i junakinje u starim knjigama. No, kakav bih ja krasan leš bio, omramoren na odru, s mramorno bijelim ljiljanom u ruci!
Eh, nevolje, same nevolje. Marcy Meriwether veli da će me tužiti sudu. Naziva me i do šest puta na dan, želi znati što sam učinio s Dawn Devonport, gdje sam je skrio. Viče bijesnim glasom u rasponu od najvišeg opernog triliranja i cvrkutanja do gangsterski grlenog mumljanja. Zamišljam kako pritom izgleda: Meduza bez tijela, glava joj visi u eteru, prijeti, grozi se, laskanjem mami istinu iz mene. A ja joj ponavljam da nemam pojma gdje je ta njezina filmska zvijezda. Ona se na to smije onim svojim grubim, promuklim smijehom iza kojega slijedi duboko hripanje dok pali novu cigaretu. Zna da lažem. Ako prekid snimanja potraje još jedan dan, samo još jedan dan, poništitće mi ugovor, veli, i predati me odvjetnicima. To govori već cijeli tjedan, iz dana u dan. - Neću vam platiti ni prebite pare, - kriješti ona - ni prebite pare, štoviše, potrudit ću se da vam bude oduzeto i ono što ste dosad primili. - A ja imam dojam da se iza sve te halabuke skriva tračak naslade, jer Marcy očito uživa u svađama. Kad zalupi slušalicu, u uhu mi nekoliko trenutaka i dalje bruji njezin smijeh.
Dan nakon što sam se vratio iz Italije, Toby Taggart pozvao me na objed u velebni hotel Ostentation Towers. Zatekao sam ga u plišem obloženom separeu Korintskog salona - vrpolji se i uzdiše, sjedi na dlanovima kako ne bi grizao nokte. Bože, kakav mi je tužan, uvrijeđen pogled uputio! Pio je martini, s maslinom dakako, i rekao da mu je to treći; tada sam ga prvi put vidio s čašom u ruci, što je znak da je očajan. - Čuj, Alexe, - reče tihim, strpljivim glasom, pognute kuštrave glave, ruku sklopljenih nad čašom s martinijem kao da ga hoće posvetiti - ovo je ozbiljno, moglo bi ugroziti film, shvaćaš li, Alexe, ma shvaćaš li? - Toby me podsjeća na momčića iz školskih dana, stvorenje gegava hoda i prevelike glave koja se činila još većom zbog guste sjajne crne kose pune sitnih kovrčica što su mu padale preko čela i ušiju. Ime mu je bilo Ambrose, Ambrose Abbott, a zvali su ga Bud, naravno, ponekad i Lou - nije, jadnik, imao sreće ni s nadimcima.\'7b21\'7d Čulo ga se i kad je dolazio izdaleka, jer je bio strastven sakupljač metalnih predmeta - tupih džepnih nožića, ključeva bez brave, pocrnjelih starih novčića, čak i čepova od boca u doba nestašice - tako da je hodajući zveckao i zveketao poput deve za prijevoz tereta. Usto je patio od astme, te vazda uzdisao, hripao i tiho hroptao. Bio je vrlo bistar, prava mudrica, dobivao je najbolje ocjene u svim školskim testovima i postigao odličan uspjeh na državnoj maturi. Kad se sjetim tih dana, pomislim daje bio zatreskan u mene. Bit će da mi je zavidio na drskosti i razmetljivosti - već sam tada uvježbavao uloge romantičnih junaka - i na mome dobro poznatom preziru prema štrebanju i grijanju stolice. Možda je i on osjećao mošusni vonj što se širio oko mene zbog gđe Gray, jer sam upravo u njezino vrijeme bio dobar ili prilično dobar s njim. Imao je nježnu dušu. Obasipao me darovima, biserima iz svoje zbirke, koje sam ja nabusito prihvaćao i trampio za druge stvari, ili gubio ili pak bacao u smeće. Kasnije je smrtno stradao - na povratku iz škole, a bio je na biciklu, srušio gaje kamion. Jadni Ambrose. Mrtvi su tamna materija moje svijesti, ispunjaju, neopipljivi, prazne prostore svijeta.
Fino smo objedovali Toby i ja, a razgovarali smo o mnogočemu, o njegovoj obitelji, prijateljima, nadama i težnjama. Zaista mislim daje sjajan čovjek. Na rastanku sam mu kazao da se ne bi smio zabrinjavati, da je Dawn Devonport privremeno nestala, ali će se uskoro vratiti i opet biti među nama. Toby, koji trenutačno stanuje u tom luksuznom hotelu, silom me htio ispratiti do izlaza. Portir ovlaš nadigne cilindar, širom otvori visoka staklena vrata - boing-g-g! - i mi izađosmo u kasno prosinačko poslijepodne. Vrijeme je bilo iznimno lijepo, a zrak čist i svjež i veoma miran, s nježnim japanskim nebom i neprestanim tihim brujanjem, kao da netko svejednako prelazi prstom preko ruba čaše. Pjesnik ima pravo: proljeće usred zime posebno je godišnje doba\'7b22\'7d. Omamljen martinijima, a poslije i vinom, Toby se vrati na razgovor o Dawn Devonport, o tome kako se ona mora vratiti na posao. - Da, Toby, - rekoh tapšući ga po ramenu - da, da. - I on se nesigurnim korakom odgega u hotel ne bi li snom, nadam se, isprao alkohol iz sebe.

Krenuo sam kroz perivoj. Led na jezercu za patke bio je raspucan, s njegove se površine odražavala hladna sunčeva svjetlost. Najednom pred sobom spazih poznat lik - tromim je korakom hodao pošljunčenom stazom pod tamnim, blistavim drvećem. Dugo ga nisam vidio pa sam se već bio počeo zabrinjavati; siguran sam da će se jednog dana definitivno odati piću i na kraju to platiti životom. Dostigao sam ga, usporio korak i hodao tik iza njega. Nisam osjetio uobičajeni smrad što ga inače širi oko sebe, i to me ohrabrilo. Zapravo sam ubrzo shvatio da je doživio jedan od svojih povremenih preobražaja - mora da ga je opet uzela u ruke ona njegova kći i propisno ga sredila. Istina, sada ne izgleda onako živahno kao u prethodnim izdanjima - čini se da su mu osobito noge, unatoč čvrstim cipelama, nepopravljivo stradale - a iznad desne lopatice ima izraženu grbu. Ipak, sad je to nov čovjek u usporedbi s onim kakav je nekoć bio. Mornarski kaput mu je čist, šal opran, brada podšišana, a timberlandice, čini se, nove novcate - pitam se ne radi li mu kći u prodavaonici cipela. Sada sam već hodao usporedo s njime, ali sam se držao suprotne strane puteljka. Brzo je gazio prema naprijed, usprkos klimavim nogama. Ruke, u rukavicama bez prstiju, bio je kao i obično ispružio preda se; u tom je novom izdanju više nalikovao na najdražeg sparing partnera kakvog boksačkog šampiona negoli na negdašnje pijano teturalo. Smišljao sam što bih mogao učiniti za njega, kako bih mu mogao pomoći, što bih mu mogao dati ili barem reći, ne bih li time obilježio malo čudo njegova povratka iz polusvijeta. Ali što sam mogao učiniti, što kazati? Da sam ga pokušao uvući u najjednostavniji razgovor, o vremenu, recimo, obojici bi nam na kraju bilo neugodno, a tko zna, možda bi me, onako otriježnjen i razdragano ratoboran, bio lupio. No veselilo me vidjeti ga u tako dobru stanju pa sam, kad je domalo skrenuo na puteljak oko jezerca, znatno lakšim korakom nastavio svojim putem.
Moram se sjetiti i ispričati Lydiji da sam ga vidio punog novouskrsle, lazarske energije. Ona ga poznaje samo iz mojih priča, ali je živo zanimaju svi njegovi usponi i padovi. Takve je duše ta moja Lydia, brine se za gubitnike ovoga svijeta.
U dugim i nemirnim godinama Cassina djetinjstva bilo je trenutaka, kratkih intervala, kad bi mir sišao ne samo na Cass nego i na cijelo naše malo kućanstvo, iako je taj mir bio sumnjiv, bolan i tjeskoban do srži. Ponekad, kasno navečer, dok sam sjedio pokraj njezina kreveta nakon što bi ona, izmučena dugotrajnim nemirom i neizrečenim unutarnjim strahovima, konačno zapala u neku vrstu sna, imao sam dojam da je soba, i ne samo soba nego cijela kuća i sve oko nje, nekako neopazice zaronila ispod uobičajene razine događanja, potonula na mjesto puno tišine i nametnuta spokoja. To lijeno i pomalo samostanski mirno stanje podsjećalo me na spokojna popodneva uz more pod zastrtim nebom, kad sam kao dječak stajao u mlakoj žitkoj vodi i malo-pomalo uranjao u nju sve dok mi ne bi prekrila usta, nos, uši, a naposljetku i cijelo tijelo. Kako je neobičan bio taj podvodni svijet, sivkastozelen, mutan, lelujav, i kako mi je hučao u ušima i žegao mi pluća. Tada bi me obuzela neka vrsta radosne panike, a u grlu bi mi počeo bubriti mjehurić nečega što nije bio samo dah nego i neko divlje, panično veselje, sve dok na kraju ne bih morao skočiti uvis poput lososa previjajući se i udišući zrak koji bi mi izletio iz pluća. A odnedavno, kadgod dođem kući, zastanem u predsoblju i ostanem tako na tren osluškujući, izbačenih drhtavih antena, i tad mi se učini da sam se opet zatekao u Cassinoj sobi - gotovo rekoh u njezinoj bolesničkoj sobi jer takva je naj češće bila - toliko zrak bude nepomičan i tih, a svjetlost nekako prigušena čak i kad je najjača - to je Dawn Devonport nekom negativnom čarolijom unijela trajan polumrak u naš dom. I ne žalim se na to jer, ruku na srce, sviđa mi se taj osjećaj, smiruje me. Dok uzbuđen stojim na otiraču pred vratima susprežući dah kao da sam pod vodom, volim zamišljati da ću, usredotočim li se kako valja, mentalnim naporom i samo mentalnim naporom uspjeti pogoditi gdje se u kući u tom trenutku nalazi Lydia, a gdje Dawn Devonport. Ne znam kako sam razvio tu vidovnjačku moć. Njih dvije, poput dvojnog božanstva, u posljednje vrijeme caruju našim kućnim svijetom. Na moje iznenađenje - premda, zašto iznenađenje? - počele su se sviđati jedna drugoj. Ili barem ja tako mislim. No meni to, naravno, ne govore. Čak ni Lydia, pa ni u svetištu spavaće sobe gdje se pretresaju takve stvari, čak ni ona ne spominje našu gošću, ako je Dawn Devonport uopće gošća - nije li zatočenica? - i ne govori ni o čemu što bi dalo naslutiti kako se osjeća u njezinoj nazočnosti i što misli o njoj. Kad smo se Dawn Devonport i ja vratili iz Italije, Lydia ju je bez riječi primila u kuću, to jest nije ni zucnula u znak protesta, nije se požalila, kao da je sve to bilo predodređeno. Znači li to da žene prirodno štite jedna drugu kad navale nevolje? Čine li to one više no što muškarci štite muškarce, ili više no što žene štite muškarce, ili više no što muškarci štite žene? Ne znam. O tome ne znam ama baš ništa. Tuđe pobude, želje i nevolje za mene su tajna. Kao i moje vlastite. Hodam svijetom zbunjen, rekao bih, hodam a ne mičem se, nalik sam na priglupog i nesretnog junaka iz bajke, sputanog guštikom, osujećenog trnjem.
Stari zeleni naslonjač u mome tavanskom gnijezdu jedno je od omiljenih odmorišta Dawn Devonport. U njemu provodi sate i sate, ništa ne radi, samo gleda mijene svjetlosti u onim vazda prisutnim brdima, daleko, na kraju našega svijeta. Kaže da voli osjećaj što joj ga pruža beskrajno prostranstvo neba. Posudio sam joj džemper koji mi je nekoć davno splela Lydia. Sada ne mogu ni zamisliti Lydiju kako plete. Džemper ima predugačke rukave, Dawn ih nosi kao improvizirani muf. Kaže da joj je uvijek hladno, čak i kad je grijanje najjače. A mene to podsjeća na gđu Gray: i ona se na izmaku našeg ljeta uvijek tužila na hladnoću. Dawn se sklupča u naslonjaču, privuče noge k bradi i obgrli ih rukama. Ne šminka se, a kosu skupi i veže komadićkom vrpce. Tako gololika doima se vrlo mladom, ili ne, ne mladom nego neuobličenom, poput neke ranije, prvotnije inačice sebe - poput prototipa sebe, je li to riječ koju tražim? A mene potajno veseli što je ovdje. Sjednem u rotirajuću stolicu za radnim stolom, okrenem joj leđa i stanem pisati. Kaže da joj je ugodno slušati škripanje pera. Sjećam se kako je Cass, kad je bila mala, znala ležati na podu opružena na bok, dok sam ja koračao gore-dolje i naglas čitao ulogu iz scenarija, čitao i čitao, utuvljivao je u glavu. Dawn Devonport nikad nije glumila u kazalištu - “Ravno na ekran, to sam htjela” - ali kaže da joj ona brda izgledaju kao kulise. Uporno ponavlja da se kani odreći glume. Ne kaže što će kad prestane glumiti. Pričam joj o prijetnjama Marcy Meriwether i usrdnim molbama Tobyja Taggarta, a ona opet pogledava brda, pepeljastoplava u popodnevnom proljetno-zimskom suncu i šuti. Čini mi se da joj godi što se osjeća bjegunicom za kojom svi tragaju. Nas smo dvoje urotnici u toj priči, a pridružila nam se i Lydia. Pokušavam se sjetiti kako je bilo voljeti Cass. Ljubav - kad izgovorim tu riječ, siroto mi staro srce brže zakuca, tik-tak, tik-tak, sitni mu se zamašnjak stane hitro okretati. Ništa ne vidim, ništa ne razumijem, ništa ili malo, u svakom slučaju vrlo malo. Kao da to nije važno. Možda više i nema potrebe za razumijevanjem. Treba samo biti, to je, čini se, dovoljno za sada, ovdje na tavanu, s djevojkom koja sjedi u naslonjaču iza mene.
Danas me na radnom stolu dočekalo pismo u dugačkoj žućkastoj omotnici s pečatom Sveučilišta u Arkadiji. Dosjetio sam se odakle je dospjelo. Iz Vanderova sigurnog pribježišta na dalekim sunčanim obalama Amerike, naravno, s kojih mi se javlja Marcy Meriwether. Volim skupe omotnice i listovni papir, ono njegovo raskošno pucketanje, sjajnu hrapavost njegove površine, onaj vonj ljepila koji je za mene sam miris bogatstva. Pozivaju me na seminar čudnovata naslova Anarhist: autarh - nered i nadvladavanje nereda u djelu Axela Vandera. Da, i ja sam morao zaviriti u rječnik, no od toga nisam postao mnogo pametniji. Ipak, plaćaju mi sve troškove, avionsku kartu prvog razreda i honorar, kao što na fin način kaže potpisnik, neki H. Cyrus Blank. Taj Blank, to je Paul de Man - opet on! - profesor primijenjene dekonstrukcije na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta u Arkadiji. Blank mi zvuči srdačno, ali ne kaže ništa određeno, ne kaže koja bi bila moja uloga na tim arkadijskim veselicama. Možda želi da dođem kao Vander, taj stari prevarant glavom, šepajući, sa štapom od ebanovine i s povezom preko oka - ne bi bilo neobično za njih, za profesora Blanka i njegovu dekonstrukcijsku družinu, da me pozivaju kao glumca, kao neku vrstu pokretne voštane figure u ulozi njihova junaka. Što, da odem? Pozvan je i J. B. Mogao bi to biti ugodan izlet - pomislite samo na sve one friško ubrane naranče - no ja sam oprezan. Ljudi, pravi živi ljudi, očekuju da će glumac biti navlas isti kao lik kojega igra. A ja nisam Axel Vander, nisam mu baš nimalo sličan. Jel’ da nisam?
Blank. Naišao sam na to ime u J. B.jevoj knjizi o životu Axela Vandera. Nije li neki Blank bio upleten u smrt Vanderove žene koja je, kažu, umrla u sumnjivim okolnostima? Moram ga potražiti u kazalu. Bi li ovaj moj profesor Blank mogao biti otac ili pak sin toga drugog Blanka? Ježim se od ljepljiva dodira tih paukovih niti, tih veza što su oplele svijet. Blank.
Mislim da je kucnuo čas da se Dawn vrati u svijet. Ne znam kako bih joj to rekao. Znam da će mi Lydia pomoći. Njih dvije provode mnogo vremena dolje u kuhinji, puše, piju čaj i razgovaraju. Lydia se prometnula u okorjelu čajopiju, podsjeća me na moju mamu. Kad priđem kuhinjskim vratima i kad čujem njihove glasove s druge strane, ono lelujavo, pomiješano mrmorenje, zastanem, okrenem se i odšuljam se natrag. Nije mi jasno o čemu toliko govore. Uvijek mi se činilo da glasovi s onu stranu vrata dopiru iz nekog drugog svijeta u kojemu vladaju drukčiji zakoni.
Da, zamolit ću Lydiju da mi pomogne privoljeti tu našu zvijezdu zornjaču da se vrati svojoj ulozi, daje nastavi igrati, da ponovno kroči u svijet. Svijet? Kao da je ovo svijet.

Sastao sam se s J. B.-jem na piću, nisam siguran zašto, a sad bi mi bilo draže da nisam. Oko šest sati popodne otišli smo na mjesto po njegovu izboru, u neku vrstu kluba za gospodu u jednoj od pokrajnjih ulica, neobično zdanje, izvana sasvim obično, a iznutra nalik na palaču, mračno, s mnogo stupova i trijemova, utonulo u snenu tišinu. Stupovi su bijeli, zidovi atenski plave boje, prekriveni portretima nepoznatih tipova s visokim ovratnicima i bujnim zaliscima. Sjeli smo svaki na svoju stranu velikog kamina, zavalili se u kožom presvučene, pucetima ukrašene naslonjače koji su škripali i stenjali pod nama kao da prosvjeduju. Kamin je bio dubok, uznemirujuće crn u dubini, s kićenim žaračem od mjedi, mjedenom lopaticom za ugljen i ulaštenim stalcima za cjepanice, ali vatre nije bilo. Stari poslužitelj s leptir-mašnom, u fraku, na srebrnom nam je poslužavniku donio dvije čaše konjaka pa ih sopćući položio na niski stolić među nama i iščezao bez riječi. Mislio sam da smo sami u klubu dok nisam čuo kako se netko nevidljiv, duboko dolje sa suprotne strane prostorije, nakašljao hrapavo poput jastreba.
J. B. je pravi čudak, o tom nema dvojbe, a svaki put kad ga ponovno vidim, učini mi se sve čudnijim. Kao da uvijek nešto krije, a tjeskoban je, odaje dojam nemirna čovjeka koji se svaki čas sprema pobjeći; takav je bio i dok je sjedio u visokom naslonjaču, s čašom konjaka u ruci. Toby Taggart mi reče da me upravo J. B. preporučio za ulogu Axela Vandera. Izgleda da je bio u gledalištu one katastrofalne večeri prije mnogo godina, kad sam zanijemio na pozornici glumeći zaprepaštenog Amfitriona - to ga se silno dojmilo. Pitam se što ga se zapravo dojmilo. I što bi sve bio učinio za mene da sam zamuckujući odigrao ulogu do kraja predstave? Sada je pak sjedio preda mnom, snen i budan u isti mah i netremice mi promatrao usne dok sam govorio, kao da će s njih pročitati neku drugu, mračnu inačicu posve nevinih riječi što su iz njih izlazile. - Ne, - žurno reče - ne, siguran sam da nitko nije bio s Axelom Vanderom u Liguriji. - To me pokoleba. Tada snažno zamahne rukom u kojoj nije držao čašu i reče da će, ako želim, provjeriti svoje bilješke, ali vjeruje kako sa sigurnošću može kazati daje Vander bio sam u Portovenereu, sam samcat. Pogleda ustranu mršteći se, mumljajući potiho, ojađeno, grlenim glasom. Uslijedila je stanka. - Znači da je Vander zapravo bio u Portovenereu - rekoh. Osjećao sam se kao čovjek netom otpušten iz bolnice s urednim nalazom, ali čovjek koji stiže kući da bi pred vratima zatekao kola hitne pomoći: stražnja su im vrata širom otvorena, a na ulici stoje dva dokona bolničara, drže već spremna nosila s kao krv crvenim prekrivačem. Na te se moje riječi J. B. okrene tako da gotovo začuh kako mu škljocaju pršljenovi u šiji, pogleda me iskolačenih očiju i stane otvarati i zatvarati usta kao da hoće isprobati funkcioniraju li prije no što se usudi progovoriti. Sjeća se, reče, da mu je znanstvenik iz Nebraske imenom Fargo DeWinter, kad je prije mnogo godina razgovarao s njime u Antwerpenu, da mu je spomenuo pomoćnika koji je zajedno s njim proučavao materijale o Vanderu. Čekao sam. J. B. trepne i pogleda me ukočenim, pomalo uplašenim očima. - Imao sam dojam, - reče žmirkajući poput čovjeka koji se očajnički nastoji uhvatiti za lomljiv predmet što će ga, zna, svaki čas ispustiti iz ruke - ali, pazite, to je bio samo moj dojam, samo tračak sumnje da je taj pomoćnik a ne DeWinter iskopao dobre, prave, to jest nemile podatke o Vanderu i njegovoj najblaže rečeno upitnoj prošlosti. - I dalje sam čekao. J. B. nastavi govoriti zureći u mene, trzajući se. Sad je meni bilo kao da ću ispustiti iz ruke nešto lomljivo. Kad je bila mala, Cass je znala reći da će se, čim odraste, udati za mene i da ćemo imati navlas istu kćerkicu, pa umre li ona, Cass, ja neću tugovati ni samovati. A sada je već deset godina, punih deset godina, otkako je nema. Moram li je opet početi tražiti tužan i nevoljan? Neće se više vratiti u moj svijet, ali ja idem prema njezinome.
Nazvala me Billie Stryker. Počeo sam strahovati od tih poziva. Kaže da je našla nekoga s kime bih morao porazgovarati. Učinilo mi se da je rekla kako je riječ o nekoj opatici, pa sam pretpostavio daje nisam dobro čuo. Zaista moram poći da mi pogledaju sluh. Pogledati sluh, smiješno, ha! Eto, opet se jezik igra sam sa sobom.
Počeo sam promatrati Billie u novom svjetlu. Budući da već dugo čami u sjeni moje nepažnje, činilo mi se daje i ona sjena. No i ona je biće s aurom. Na kraju krajeva, ona je poveznica između tolikih meni važnih osoba - gđe Gray, moje kćeri, pa i Axela Vandera. Pitam se nije li možda i više od puke poveznice, nije li neka vrsta koordinatorice. Koordinatorica? Čudna riječ. Ne znam što njome hoću reći, ali nešto, očito, hoću. Nekoć davno mislio sam da upravljam vlastitim životom, unatoč svemu. Biti, govorio sam sam sebi, znači djelovati. No grdno sam se prevario. Sada shvaćam da na mene djeluju neke nepriznate sile, skrovite prisile. Billie je najnovija u tom nizu dramaturga koji iza pozornice upravljaju bijednom predstavom o tome kakav sam ja, ili kakvim me drugi drže. Koji li je novi zaplet sad otkrila?

Samostan Blažene Djevice Marije stoji na pustoj visoravni iznad vjetrovitog stjecišta triju puteva, na rubu grada, a ipak sam imao dojam da sam zašao u pustinju bez staze i puta. Nemojte me krivo shvatiti - volim ja takva mjesta, zapuštena i naoko neupečatljiva, volim ih, ako je to prava riječ. Da, dajte mi, kad god hoćete, kakav neugledan kutak svijeta, a zadržite sve svoje zelene doline i blještave, veličanstvene planinske vrhunce. Moja će vas lutanja odvesti u zapuštene ulice u kojima s prozora visi oprano rublje, gdje pred kućom u papučama stoje i motre vas drhtavi starci klimavih zubala. Bit će tu pasa lutalica zabavljenih vlastitim poslom i musave djece koja se iza bodljikave žice igraju na pustim poljanama pod crnosivim nebom. Mladići će zabaciti glavu, raširiti nosnice i goropadno se zabuljiti u vas, a djevojke u visokim potpeticama, natapirane kose, šepirit će se i skakutati praveći se da vas ne vide, i kriještat će jedna na drugu papagajskim glasom; djevojke uvijek znaju da postoji i ono drugdje, očito je da čeznu za tim. Tu sve smrdi po smeću, po pljesnivim zidovima i polutrulim madracima. Nije vam drago što ste tu, a ipak vam se nešto čini bliskim, nešto čega se s nelagodom napola sjećate, što napola zamišljate; nešto što jeste i niste vi, neki koban biljeg iz prošlosti.
Zašto su promućurne Sestre sagradile kuću svoje majke - kuću svoje majke! - na tom mjestu? Možda je dotadašnja zgrada s brojnim prozorima, u boji plavoj poput opatičke halje, prostrana i udobna poput obećanih im rajskih dvora, možda je ta zgrada izvorno bila namijenjena drugoj svrsi, možda je tu bila vojarna ili ludnica. Nebo je toga dana bilo nemoguće nisko ili se tako činilo, trbušasti oblaci kao da su počivali na redovima dimnjaka, a vrane su u dubokom dugačkom luku prelijetale travu poleglu od vjetra, kao da ih pritišće težina tog neba pa kormilare čupavim vrhovima krila.
Sestra Catherine bila je živahno stvorenjce, a kašljucala je poput pušača. Nikad ne bih bio rekao da je opatica. Kosa, prošarana sjedinama kao i moja ali kraće podšišana, bila joj je nepokrivena, a halja od grubo krojena sivog serža podsjećala me na odjeću kakvu su u mojoj mladosti nosile knjižničarke i neukusno odjevene tajnice poslovnih ljudi. Kad su ono opatice prestale nositi takve halje? Danas ćete još na jugu, u romanskim zemljama, naći izvorne primjerke takve odjeće: duga, teška crna suknja, kapuljača i redovnički veo, krunica od krupnih drvenih kuglica vezana oko nepostojećeg struka. Ovoj su pak noge bile otkrite, a gležnjevi debeli. Koliko god sam se trudio, nisam u njoj vidio sličnosti s majkom. Došla je kući, reče, na odmor - baš je tako rekla - na odmor od misionarskog rada u inozemstvu. Isti sam čas zamislio golemo pješčano prostranstvo pod bijelim i nesmiljenim suncem, prošarano lubanjama, izbijeljelim kostima, krhotinama stakla i svjetlucavog metala remenjem privezanog na obojene štapove. Osim što je opatica, ona je i liječnica sjetio sam se mikroskopa na kojemu sam joj nekoć zavidio. Govori s blagim naglaskom iz Novoga svijeta. Puši kao Turčin, najmilije su joj cigarete marke Lucky Camels. Još nosi naočale debelih leća; možda su joj iz očeve radnje. Rekoh joj da mi se kći zvala Catherine. - Skraćeno Kitty, kao i ja? - upita. - Ne, - rekoh - nego Cass.
Koračali smo klaustrom, popločenim, lukovima ukrašenim i nadsvođenim prolazom oko pravokutnog pošljunčenog vrta pod otvorenim nebom. Na šljunku, u golemim, visokim ćupovima rasle su palme i puzavac osut blijedim, klonulim cvjetovima. Bilo mije hladno usprkos kaputu, ali sestru Catherine - kako je, pretpostavljam, odsad moram zvati - koja je na sebi imala tanku sivu vestu, kao da nije smetao hladan zrak ni podmukli, ledeni stisak vjetra.
Čini se da sam se u svemu prevario. Nitko nikad nije doznao za njezinu majku i mene. Ona nikome nije rekla što je onoga dana vidjela u praonici. Pripalila je cigaretu zaklanjajući šibicu skupljenim dlanom. Pogledala me iskosa, a u očima joj bljesne ona prezirna, podrugljiva iskra negdašnje Kitty. - Zašto si - upita - mislio da svi znaju? - Ali mislio sam, - zaprepašteno rekoh - mislio sam da grad bruji o tome kako smo se tvoja majka i ja sramotno ponašali onoga ljeta. - Ona odmahne glavom i otpuhne mrvicu duhana s usne. - A zar nisi rekla ocu? - upitah. - Što... ocu? - odvrati otpuhnuvši svu silu dima. - On bi bio posljednji kojemu bih to kazala. A i da jesam, ne bi mi povjerovao, mislio je da mamica nije kadra ni za kakvu nepodopštinu. - Mamica? - upitah. - Da, tako smo je zvali Billy i ja. Zar se ničega ne sjećaš? Očito ne.
Produžili smo dalje. Vjetar je zavijao među kamenim arkadama. Osjećao sam istu nelagodu kakva me nekoć obuzimala od Kittyne podrugljivosti i potajna veselja. Bilo mi je neobično stajati uz nju poslije toliko godina, uz to žilavo malo biće koje dimi poput parne lokomotive i odmahuje glavom razdragano se čudeći mojemu neznanju, mojoj zabludi. U obitelji su je smatrali nježnom, osjetljivom; očito nisu imali pravo. - Čak i da sam mu rekla, čak i da sam mu dokazala - nadoda ona - da mu je žena mjesecima ljubakala s momčićem od... koliko ono godina?... otac ne bi bio ništa poduzeo jer ju je očajnički volio i odnosio se prema njoj s toliko nemoćna strahopoštovanja da bi joj bio sve oprostio. - Dok je to govorila, nije pokazivala ni trunka mržnje prema meni, sadašnjem i ondašnjem. Čak se činilo kako ne misli da sam griješio. A ja sam se, za razliku od nje, znojio od stida i nelagode. Ljubakanje!
- Ali Marge, - rekoh zastavši, jer sam se iznenada sjetio - ona tvoja prijateljica Marge, što je s njom? - Kako što je s njom? - upita, pa i ona zastane. - Sigurno bi svima bila ispričala što je vidjela. - Kitty se namršti i pogleda me kao da sam sišao s uma. - Kako to misliš? - upita. - Marge tada nije bila sa mnom. - To pak nikako nisam mogao shvatiti. Ta vidio sam ih na vratima praonice, jasno se sjećam toga prizora: stoje, jedna i druga, Kitty s repićima i okruglim naočalama, a uz nju špekasta Marge, diše kroz usta, obje bulje u nas tupim, pomalo zbunjenim pogledom kao dva debela anđelčića što su zabunom sletjela u prizor raspeća. - Ma ne, - odlučno reče moja opatica - ne, varaš se. Marge nije bila sa mnom, samo sam ja stajala kod otvorenih vrata.
Bili smo došli do ugla klaustarskog trijema s uskim neostakljenim oknom, mislim da to okno zovu otvorom za strijelce ili pak puškarnicom, s kojega je pucao pogled na obronak, a pod njim stjecište onih triju puteva. Jasno su se vidjele stiješnjene stambene četvrti s gustim redovima krovova i parkiranih automobila nalik na rojeve raznobojnih kukaca, pa vrtovi, televizijske antene i gljivasti vodotornjevi. Snažan i hladan poput vodenog slapa, vjetar je neprestano strujao kroz otvor u kamenu, a mi smo zastali i provirili van da osjetimo njegov neočekivano svjež dodir na licu. Sestra Catherine - ne, zvat ću je Kitty, Catherine mi zvuči neprirodno - Kitty je skupljenim dlanom zaklanjala cigaretu i dalje se smješkajući mojim zabludama, mome varljivom sjećanju. - Da, - ponovi razdraganim tonom - prevario si se u svemu, baš u svemu. - Onog dana kad nas je Kitty zatekla u praonici gđa Gray nije otputovala svojoj mami, otputovala je mjesec pa i više poslije toga, a g. Gray je tek mnogo kasnije zatvorio radnju i dao kuću na prodaju, negdje oko Božića. Tada je već Kittyna mamica, koja je bolovala cijeloga ljeta, svoga i moga, počela ubrzano kopnjeti; svi su se čudili kako je tako dugo izdržala. - Vjerojatno radi tebe, - reče Kitty potapšavši me prstom po rukavu - ako ti je to ikakva utjeha. - Prislonio sam lice uz uski otvor i bacio pogled u prenapučenu udolinu. Toliko, toliko živih!

Dugo je i nasmrt bolovala moja gđa Gray, a ja to nisam slutio. Mrtvorođenče joj je pri porodu ozlijedilo nešto iznutra, i u toj su se posjeklini počele skupljati smrtonosne stanice čekajući svoj tren. - Karcinomatoza endometrija, zloćudna promjena sluznice uterusa. - reče Kitty. - Brrr, - strese se - kad si liječnik, znaš previše. Umrla je zadnjeg dana te godine. - A ja sam tada bio zašao u šesnaestu, srce mi je već bilo zacijeljelo, i bavio sam se drugim stvarima. - Toga joj je rujna stalno bilo hladno, - dometne Kitty - a sjećaš li se kako je bilo vruće? Tata je svakog jutra palio vatru samo radi nje, a ona je cijeli dan sjedila pred kaminom umotana u deku i gledala u plamen. - Kitty se nasmije tihim, ljutitim, na zalnim smijehom, pa odmahne glavom. - Mislim da je tebe čekala. - reče ošinuvši me pogledom. - Ali ti nisi došao.
Okrenuli smo se i zaputili se natrag preko pošljunčenog dvorišta. Ispričao sam joj kako je Billy nasrnuo na mene onoga dana kod Kovačnice, kako je vikao i plakao i prijetio mi šakama. - Da, - reče Kitty - njemu je sve ispričala, samo njemu. Imala je osjećaj da mu je to dužna kazati. - Nisam je upitao zašto. Opet smo hodali pod arkadama, koraci su nam oštro odjekivali po kamenim pločama. - Ma pogledaj ove palme. - reče zastavši, upirući cigaretu u njih. - Što će one ovdje? - Zatim mi ispriča da je Billy umro prije tri godine, od nečega na mozgu, valjda od aneurizme. Bili su se prestali viđati, izgubila je vezu s njim. Otac ga je nadživio godinu dana. - Zamisli! - reče. - Sad više nikoga nema, ja sam zadnja od naše loze, prezime će izumrijeti sa mnom. Ah, - dometne - ne vjerujem da će Grayevi nedostajati svijetu.
Rado bih je bio upitao zašto se zaredila. Pitam se vjeruje li u sve to, u kolijevku i u križ, u čudesno rođenje, u žrtvu, iskupljenje i uskrsnuće. Ako vjeruje, onda su, prema njezinoj inačici priče, svi zanavijek živi - i Cass i gđa Gray i g. Gray i Billy i moja majka i moj otac i majke i očevi cijeloga svijeta, nebrojeni naraštaji, sve do Rajskoga vrta. Ali to nije jedino moguće ili najviše nebo. Među čudima o kojima mi je one snježne noći u Lericiju pričao Fedrigo Sorran bila je i teorija o mnogim svjetovima. Ima učenih ljudi koji drže da postoji bezbroj svemira, da su svi vazda prisutni, da svi supostoje, da se u njima uistinu događa sve što se može dogoditi. Kao i na Kittynoj prenapučenoj rajskoj poljani, tako i negdje u ovoj beskrajno slojevitoj, beskrajno razgranatoj zbilji, Cass nije umrla, ono djetešce rodilo se živo, a Svidrigajlov nije otišao u Ameriku. Negdje tamo živi i gđa Gray, još je mlada i još me se sjeća, kao i ja nje. A u koje vječno kraljevstvo da ja povjerujem, koje da odaberem? Nijedno, jer svi moji mrtvi za mene su živi, njihova prošlost za mene je svijetla i vjekovječna sadašnjost; živi su, a ipak ih nema, nigdje osim u krhkom odjeku ovih riječi.
Ako mi je odabrati samo jednu uspomenu na gđu Gray, moju Celiju\'7b23\'7d, posljednju iz prepune riznice mojih uspomena, neka to bude ovo. Bili smo u šumi, u Cotterovoj kući, sjedili smo goli na madracu, ili bolje, ona je sjedila, a ja sam napola ležao u njezinu krilu, ruke sam joj bio labavo ovio oko bokova, glava mi je počivala na njenim prsima. Gledao sam, odozdo, nekamo iza njezina ramena, u točku na koju je kroz pukotinu u krovu padala sunčeva svjetlost. Mora da ta pukotina nije bila veća od glave pribadače, jer zraka što je kroz nju prodirala bijaše vrlo tanka, a ipak snažna, i zrakasto se širila u svim smjerovima, tako da se i od najmanjeg pokreta moje glave pretvarala u treperav, blještav kotač što se okretao pa zastajao i opet se okretao nalik na zlatni zupčanik u golemu ručnom satu. Učinilo mi se da sam ja jedini svjedok te pojave što stjecanjem velikih putanja svijeta zaiskri u toj beznačajnoj točki - štoviše, da sam njezin tvorac, da se ona rađa u mom oku, da je nitko neće vidjeti ni spoznati, nitko osim mene. Upravo u tom trenutku gđa Gray pomakne rame, zastre sunčevu zraku, i kotač iščezne. Zaslijepljene mi se oči hitro prilagodiše njezinu zasjenjenom liku nada mnom, trenutak pomrčine umine, a ona se nagne nada me, trima raširenim prstima nježno podupre lijevu dojku i nadnese mije nad usta poput kakva skupocjena, glatkog ploda. Tad ugledah njezino lice, i još ga vidim onakvim kakvim sam ga gledao odozdo: široko i nepomično, teških kapaka, nenasmiješenih usnica, zamišljena, sjetna, odsutna izraza, jer promatrala je ne mene nego nešto onkraj mene, nešto daleko daleko odavde.
Kitty me izvede van kroz poternu ili tajna vrata u jednom uglu samostana - o, da, volim ja te stare riječi, tješe me i bodre. Počeo sam prtljati, igrati se kapom i rukavicama kao da sam se odjednom pretvorio u šeprtljavog starčića. Nisam znao što bih joj rekao. Rukovali smo se na brzinu, okrenuo sam se, oteturao niz padinu i domalo se opet obreo u onim jadnim kalnim ulicama.


Idem u Ameriku. Hoću li tamo naći Svidrigajlova? Možda hoću. Putujem zajedno s J. B.-jem. Znam, nesklapan smo par. Uzdajemo se u velikodušnost profesora Blanka, našeg budućeg domaćina na Axelvanderfestu u Arkadiji gdje, kažu, nema godišnjih doba. Karte su kupljene, kovčezi spakirani, jedva čekamo uzletjeti. Valja nam još samo snimiti zadnju scenu, onu u kojoj se Vander dolazi oprostiti od Core, djevojke koja je tragično stradala zbog ljubavi prema njemu. Da, Dawn Devonport se vratila na set. Na kraju ju je Lydia, naravno, nagovorila da se vrati, da opet bude među živima. Neću ih pitati kakav su savez sklopile dolje u onom kuhinjskom leglu, između čajnih žrtava ljevanica i žrtvenog dima cigareta. Ne, pričekat ću na rubu pozornice dok budu polagali zvijezdu na odar i nanosili joj posljednji namaz šminke na lice; stajat ću i - prije no što krenem i nagnem se nad nju da je poljubim u hladno, našminkano čelo - razmišljat ću o tome kako filmski set najviše nalikuje na prizor rođenja, na tu malenu osvijetljenu površinu okruženu tamnim pozornim likovima.
I Billie Stryker će uskoro krenuti na put, u Antwerpen, Torino i Portovenere. Da, unajmio sam je da uđe u ljigav trag što ga je možda na tom putu Axel Vander ostavio za sobom prije deset godina. To je još jedan nedovršen posao. Ne da mi se razmišljati što će tamo otkriti, ali ipak bih volio znati. Bojim se daje mnogo toga ostalo skriveno. Billie nestrpljivo čeka odlazak, raduje se što će biti daleko od muža, dakako. Poslao sam joj sav novac što sam ga posljednjih tjedana dobio za ulogu Vandera. Zar sam tu prljavu nagradu mogao upotrijebiti u bolje svrhe? Dao sam je Billie, mojoj detektivki.

I ja sam u djetinjstvu patio od nesanice, baš kao i Cass. Mislim da sam namjerno ostajao budan jer sam često ružno sanjao i užasno se bojao da ću naglo umrijeti. Sjećam se da nisam htio leći na lijevu stranu, uvjeren da ću se probuditi zataji li mi srce u snu, da ću osjetiti kako prestaje kucati i znati da umirem. Ne znam koliko sam godina imao kad su me tištili takvi jadi; zacijelo je to bilo u doba očeve smrti. Ako je to točno, tada sam na leđa ucviljene majke natovario i svoje breme mučeći je vlastitom nesanicom iz noći u noć. Preklinjao sam je da ostavi otvorena vrata svoje sobe kako bih je svakih nekoliko minuta mogao dozivati i uvjeriti se daje budna. Iscrpljena vlastitim bolom i mojim nemilosrdnim dodijavanjem, ona bi na kraju zaspala, a ja bih ostao sam, širom otvorenih očiju i bolnih kapaka, šćućuren pod zagušljivo crnim pokrivačem noći. Ležao sam tako u stravi i užasu koliko sam god mogao izdržati, a to nije bilo dugo, da bih zatim ustao i pošao u majčinu sobu. Prešutni dogovor među nama bio je, i nikad se nije mijenjao, da me probudio jedan od mojih košmarnih snova. Jadna mama. Nije mi dopuštala leći s njom u istu postelju, to je pravilo silom nametala, ona - najnenametljivija od svih duša, ali bi mi dobacila pokrivač ili perinu da ih prostrem i legnem na pod pokraj njezina kreveta. Pritom bi izvukla ruku ispod pokrivača i dala mi da je držim za prst. S vremenom, kad je taj obred postao normom, a ja polovinu noći provodio na podu uz njezin krevet, smislio sam vlastitu strategiju. Bio sam na tavanu našao platnenu vreću za spavanje - mora da ju je tamo ostavio jedan od bivših stanara - i držao je u ormaru, pa bih je noću odvukao u maminu sobu, uvukao se u nju i legao na pod pokraj njezina kreveta. To je trajalo mjesecima, sve dok naposljetku nisam preskočio svojevrsnu ogradu, zašao u novo i otpornije razdoblje odrastanja, počeo se držati vlastite sobe i spavati u vlastitom krevetu. A jedne noći godinama kasnije, neposredno nakon za mene razornog odlaska gđe Gray, zatekao sam se kako čeprkam po ormaru tražeći staru vreću za spavanje. Kad sam je našao, uz prigušene sam se jecaje ušuljao u maminu sobu, pa je kao nekoć prostro na pod. Što li je majka tada pomislila? Bio sam uvjeren da spava, ali sam domalo začuo šušanj - je li znala da plačem? - i ugledao ispruženu ruku: dotaknula me po ramenu i pružila mi prst, baš kao u davnini. Ukočio sam se, dakako, i ustuknuo od njezina dodira, a ona je hitro povukla ruku, okrenula se na drugu stranu i uzdahnula, te doskora zahrkala. Pogledao sam prozor iznad sebe. Noć bijaše na izmaku, bližila se zora, jedva vidna svjetlost u slabašnu je tračku sipila u sobu oko ruba zavjesa. Oči su me boljele od plača, grlo mi je bilo oteklo i bolno. Svršilo je ono, mislio sam, što svršiti ne može. Koga ću sada voljeti i tko će voljeti mene? Slušao sam majčino hrkanje. Zrak u sobi bio je ustajao od njezina daha. Jedan svijet bližio se kraju, nečujno. Opet sam pogledao prema prozoru. Svjetlost oko zavjesa sada je bila jača, svjetlost što je naoko drhtala iznutra, premda se pojačavala, i bilo je kao da se neko blistavo biće primiče kući, po sivoj travi, preko mahovinom obrasla vrta, biće velikih treperavih raširenih krila, a ja sam, čekajući ga i čekajući, neopazice utonuo u san.

JOHN BANVILLE suvremeni je irski pisac koji uživa glas jednog od najboljih pisaca na engleskome jeziku. Rođen je 1945. godine u irskome gradiću Wexfordu. Prvi značajniji uspjeh postigao je znanstvenom tetralogijom koju čine romani Dr. Copernikus, Kepler, The Newton Letter. An Interlude i Mefisto, za koje je dobio brojne prestižne književne nagrade. Piše i kriminalističke romane pod spisateljskim pseudonimom Benjamin Black. Slijedi trilogija objedinjena glavnim likom Freddijem Montgomeryjem, a prva je knjiga iz trilogije Knjiga dokaza (1989.), dragulj modernističkog pisanja koji svojim motivima i pripovijedanjem podsjeća na najveće književne klasike: Alberta Camusa, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Vladimira Nabokova ili Andrea Gidea. Knjiga dokaza je, uz roman More (2005.), dobitnika Nagrade Booker, po mnogima najvažniji roman, u kojem Banvilleov toliko hvaljen stil - precizan, izbrušen, inventivan i ironičan - dolazi do punog izražaja. Svjetlo iz davnine (2012.), najnoviji roman Johna Banvillea, mnogi su književni kritičari skloni proglasiti njegovim remek-djelom.




MIA PERVAN diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi s engleskog i francuskog jezika. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dobitnica nagrade za najbolji prozni prijevod u 2006. za roman More Johna Banvillea, te nagrade za životno djelo 2,013. Zapaženi su joj prijevodi djela Lawrencea Durrella, Gustava Flauberta, A. De Saint-Exuperyja, Sama Sheparda, Sebastiana Barryja i Paula Austera. Dugo je vremena držala seminar književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

\'7b1\'7d Regentstvo (engl. Regency era), razdoblje vladavine prinčeva regenta, sinova britanskoga kralja Georgea III., između otprilike kraja 18. i prve polovine 19. stoljeća, doba silnog bogaćenja aristokracije, ali i straha od socijalnih nereda, posljedica Francuske revolucije.
\'7b2\'7d Halkiona, kći boga Eola i žena kralja Kejika. Kad se Kejik utopio u moru, bogovi su ih oboje pretvorili u ptice zimorotke ili burnice, dopustivši da na moru vlada posvemašnja utiha dok ženka sjedi na jajima. Pridjev halkionski označuje mirno i sretno razdoblje usred inače burna vremena.
\'7b3\'7d Madame Geoffrin (1699.-1777.), jedna od vodećih ličnosti francuskog prosvjetiteljstva.
\'7b4\'7d Piers the Ploughman (Piers Orač), lik iz duge alegorijske poeme s kraja 14. st., autora Williama Langlanda.
\'7b5\'7d Pravo na dnevnu (iskonsku) svjetlost (engl. ancient light) stavka je iz zakona uvedenog u englesko običajno pravo sredinom 17. st., prema kojemu vlasnik kuće, ako navedenu kuću posjeduje punih dvadeset godina, ima pravo tužiti svakoga tko mu pred njom podigne građevinu koja bi mu mogla zakloniti dnevnu svjetlost.
\'7b6\'7d Propast Hespera (The Wreck ofthe Hesperus), balada američkog pjesnika Longfellowa o stradanju broda Hesper u oluji u kojoj pogibaju otac i kći.
\'7b7\'7d Le mot juste! (franc.) - To je prava riječ!
\'7b8\'7d Rimsku božicu Dijanu, grčku Artemidu, u kasnijim su stoljećima katkad poistovjećivali s grčkom božicom Hekabom prikazivanom u trostrukom obliku jer je ona, među ostalim, važila za zaštitnicu raskrižja što se račvaju u tri smjera.
\'7b9\'7d Little Miss Muffet sat on a tuffet, prvi stih rimovane pjesmice za djecu iz zbirke Mother Goose, prvi put objavljene 1805.
\'7b10\'7d Walter Pater (1839.-1894.), engleski esejist, likovni i književni kritičar, estet, poznat po svom bogatom, brušenom stilu.
\'7b11\'7d U to je doba svaka javna predstava u Republici Irskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu završavala državnom himnom.
\'7b12\'7d Gray iligrey znači siv, a to je prezime pripovjedačeve ljubavi.
\'7b13\'7d Ewi(j-Weibliche (njem.), vječno žensko.
\'7b14\'7d Aluzija na zagonetna proročanstva Apolonove svećenice Sibile.
\'7b15\'7d Mačak široka osmijeha (engl. Cheshire cat) iz knjige engl. pisca L. Carmlh Alica u Zemlji čudesa u prijevodu Antuna Šoljana.
\'7b16\'7d Neurološka autoimuna bolest (Chorea minor) uzrokovana hiperkinezijom, hipotonijom ili hiporefleksijom, popularno nazvana “nemirne noge”.
\'7b17\'7d David Livingstone (1813 - 1873.), škotski istraživač Afrike i jedan od prvih boraca protiv trgovine robljem. Među ostalim otkrio je i imenovao Viktorijine slapove na rijeci Zambezi. Bio je toliko poznat da je američki novinar Morton Stanley, susrevši ga iznenada usred Afrike, zapanjeno izjavio: “Vi ste, mislim, dr. Livingstone.
\'7b18\'7d Fermato ili corona (tal.), muzički termin koji znači da se trajanje tona slobodno produžuje. Označuje se lukom (svodom) iznad note.
\'7b19\'7d Kamo ćeš? Tko te zove / od dragih ti daleko, / djevojko mlada, divna? / Zar sama, bludeć, roditeljsku kuću / napuštaš tako rano? (prev. Frano Čale u dvojezičnom izd. Giacomo Leopardi, Canti/Pjesme, Durieux, Zagreb - Matica hrvatska, Dubrovnik - Edit Rijeka, 1993.)
\'7b20\'7d Svečanosti vezane uz biranje Bisernog kralja i kraljice koknijevaca (engl. Pearly King and Queen of the Cockneys) u siromašnom, radničkom dijelu istočnog Londona poznatom po koknijevskom govoru, dio je i danas žive tradicije iz 19. st. Začetnik joj je bio dječak iz viktorijanske ubožnice, a potom ulični čistač Henry Croft, koji je prikupljao novac za bolnice siromašnih obilazeći tržnice u odjeći s hlačama ukrašenima sedefnim pucetima. Croftove dobrotvorne aktivnosti potaknule su stvaranje dobrotvornih društava, a memorijalni spomenik Henryju Croftu čuva se u kripti londonske crkve St. Martin in the Fields.
\'7b21\'7d Aluzija na američke komičare Williama “Bud” Abbota i Loua Coste- 11a, majstora burleske.
\'7b22\'7d Autor aludira na prvi stih četvrtog dijela poeme Četiri kvarteta (Little Gidding) engleskog pjesnika T. S. Eliota: Midwinter spring is its own season.
\'7b23\'7d Lijepa i razborita Celia junakinja je Shakespeareove komedije Kako vam drago (Asyou Like if). Ludo je zaljubljena i udaje se za Olivera, iako zna za njegovu nedoličnu prošlost, što njega prometne u čestita čovjeka.